PROLOG

Pločnik je svjetlucao na mjesečini dok je Andrea Douglas-Brown žurila

opustjelom glavnom ulicom. Visoke su joj potpetice lupkale u tišini, često
neujednačenim ritmom — a sve zahvaljujući silnoj votki koju je popila. Gole
su joj noge drhturile od hladnoće na oštrom siječanjskom zraku. Božić i Nova
godina došli su i prošli, ostavivši za sobom aseptičnu studen. Prolazila je
pokraj duhanskih izloga uronjenih u mrak, s izuzetkom jedne prodavaonice
alkoholnih pića sa zaprljanim izlogom pod treperavom uličnom svjetiljkom —
tamo je pred sjajnim zaslonom laptopa pogrbljeno sjedio jedan Indijac, ali on
nije primijetio njezin prolazak.
Andrea je bila tako obuzeta bijesom, tako odlučna što više udaljiti se od
bara, da se zapitala kamo ide tek kad su duhanske izloge zamijenile velike
kuće nešto podalje od pločnika. Iznad nje uzdizao se skelet brijesta, nestajući
u noći bez zvijezda. Zastala je i oslonila se o zid kako bi došla do daha. Krv joj
je kolala žilama, a pluća bi je zapekla svaki put kad bi udahnula ledeni zrak.
Okrenula se i shvatila da je daleko odmaknula, da je već prevalila pola puta
do vrha brijega. Iza nje protezala se cesta, mokra od kišice i okupana
narančastim svjetlom, sve do željezničke postaje u podnožju, koja je bila
zatvorena i mračna. Pritisnule su je tišina i hladnoća. Jedino kretanje
proizvodilo je kovitlanje pare dok joj se dah miješao s hladnim zrakom. Stavila
je ružičastu torbicu pod ruku i, uvjerivši se da uokolo nema nikoga, podigla
prednji dio tanke haljine te izvukla iPhone iz donjeg rublja. Ukrasni kristali
na maski mobitela lijeno su blistali pod narančastim svjedom uličnih
svjetiljki. Zaslon je pokazivao da nema signala. Opsovala je, gurnula mobitel
natrag u donje rublje i otvorila zatvarač male ružičaste torbice. Unutra je ležao
stariji iPhone, i ovaj u maski ukrašenoj kristalima, ali njemu je nedostajalo
nekoliko komada plastike. Ni on nije primao signal.
Kad se osvrnula oko sebe, u grudima joj je počela rasti panika. Okolne
kuće zapravo su bile daleko od ulice, skrivene iza visokih živica i željeznih
dvorišnih vrata. Ako uspije doći do vrha brijega, vjerojatno će dobiti signal.
Ma kvragu, pomislila je, onda će nazvati očeva vozača i izmisliti neki razlog
zašto se nalazi južno od rijeke. Zakopčala je tanku kožnatu jaknu, prekrižila
ruke na grudima i nastavila uz brijeg, držeći stari iPhone u ruci poput
talismana. Tada je začula potmulo brujanje automobilskog motora iza leđa,
pa je okrenula glavu i zaškiljila prema prednjim svjetlima, osjećajući se još
izloženijom kad su joj jarki farovi osvijedili gole noge. Nada da je riječ o taksiju
nestala je kad je ugledala nizak krov automobila i shvatila da na njemu nema
znaka. Okrenula se i nastavila hodati.
Zvuk automobilskog motora postao je jači, a onda su joj prednja svjetla
osvijetlila i lice, bacajući veliki krug svjetlosti na pločnik ispred nje. Prošlo je
još nekoliko sekundi, a svjetla su još uvijek bila na njoj. Gotovo je mogla
osjetiti njihovu vrelinu. Osvrnula se i pogledala u taj sjaj. Auto je usporio i
nastavio puzati korak-dva iza nje.

2
 Kad je shvatila čiji je to auto, obuzeo ju je bijes. Zabacivši dugu kosu,
okrenula se i nastavila hodati. Auto je malo ubrzao i zatim sustigao Andreu.
Prozori su bili zatamnjeni. Zvučnik u automobilu zakrčao je i zašumio,
golicajući joj grlo i izazivajući svrbež u ušima. Naglo je stala. Auto se zaustavio
nekoliko sekundi poslije, a onda se vratio metar-dva, tako da je vozačev prozor
sada bio u ravnini s njom. Zvučnik je umuknuo. Motor je preo.
Andrea se sagnula i bacila pogled u crnilo stakla zatamnjenog prozora, ali
ugledala je samo vlastiti odraz. Sagnula se i pokušala otvoriti vrata, ali bila
su zaključana. Udarila je o prozor ružičastom torbicom i pokušala još
jedanput otvoriti vrata.
»Ne šalim se«, povikala je. »Ozbiljno sam mislila ono što sam ti prije rekla!
Ili otvori vrata ili... ili...«
Auto se nije pomaknuo, a motor je nastavio presti.
Kao da govori: Ili što?
Andrea je gurnula torbicu pod ruku, pokazala srednji prst zatamnjenom
staklu i krenula dalje, uspinjući se uz posljednji komad puta do vrha. Kad se
između nje i prednjih svjetala automobila našlo jedno golemo stablo koje se
dizalo uz rub pločnika, ponovno je provjerila mobitel i dignula ga iznad glave
ne bi li uhvatila signal. Nebo je bilo bez zvijezda, a smećkasti oblak činio se
tako niskim kao da bi ga mogla dodirnuti ako ispruži ruku. Auto se polako
pomaknuo naprijed i zaustavio pokraj stabla.
Nagovještaj straha počeo joj je strujati kroz tijelo. Ostala je u sjeni stabla i
brzo pogledala uokolo. Živice su obrubljivale pločnik s obje strane ulice koja
se protezala ispred nje, pretvarajući se u mrlju mračnog predgrađa. Tada je
spazila nešto na drugoj strani ceste: sporednu uličicu između dvije velike
kuće. Jedva je uspjela razabrati malen znak: DULWICH 1 ¼.
»Uhvati me ako možeš«, promrmljala je. Udahnula je i htjela potrčati preko
ceste, ali spotakla se o debeli korijen stabla koji je virio iz pločnika. Osjetila je
bolno pucanje u gležnju. Izgubila je ravnotežu i pala na cestu, udarivši kukom
o rubnik, a uz šuplji tresak i glavom o asfalt. Torbica i iPhone odletjeli su od
nje i ona je ostala omamljeno ležati, obasjana prednjim svjetlima automobila.
Svjetla su se ugasila i bacila je u tamu.
Začula je zvuk otvaranja vrata i pokušala ustati, ali cesta joj se zanjihala i
okrenula pod nogama. Ugledala je nečije plave traperice i par skupih tenisica,
a onda joj se slika zamutila i udvostručila pred očima. Ispružila je ruku,
očekujući kako će joj poznata figura pomoći da ustane, ali umjesto toga, ruka
u rukavici hitrom joj je kretnjom pritisnula nos i usta. Druga ruka zgrabila joj
je nadlaktice i stegnula ih uz tijelo. Na koži je osjetila meku i toplu rukavicu,
ali iznenadile su je moć i snaga prstiju. Ruke su je podigle i odvukle do
stražnjih vrata automobila, a onda je gurnule unutra. Sletjela je na stražnje
sjedalo koliko je duga i široka. Kad su se vrata s treskom zatvorila, hladnoća
je nestala. Andrea je ostala ležati u šoku, ne shvaćajući u potpunosti što se
upravo dogodilo.
Auto se zanjihao kad je figura sjela na prednje suvozačevo sjedalo i
zatvorila vrata, a onda se začulo škljocanje i zujanje uređaja za automatsko

3
zaključavanje. Andrea je začula otvaranje pretinca za rukavice, štropot, a
onda i naglo zatvaranje. Auto se zanjihao kad se figura provukla između
prednjih sjedala. Nekoliko trenutaka poslije toga, osjetila je kako joj tanka
plastična vezica obavija zapešća i urezuje se u njezinu kožu, čvrsto joj stežući
ruke na leđima. Figura ju je brzo i lako okrenula na prsa te pritisnula svezana
zapešća mišićavim bedrima. Kad se debela vrpca razmotala s treperavim
šumom, bol u iščašenom gležnju pojačala se, a onda je shvatila da su joj i
gležnjevi vezani. Osjetila je snažan miris osvježivača od borovine, miris
pomiješan s nečim bakrenastim. Shvatila je da joj nos krvari.
Snažan bijes izazvao je navalu adrenalina i izoštrio joj duh.
»Kojeg to vraga radiš?« zaderala se. »Vikat ću. Znaš koliko glasno mogu
vikati.«
Ali figura se premjestila, koljenima joj pritisnula leđa i istisnula sav zrak
iz njezinih pluća. Krajičkom oka spazila je nejasnu kretnju, a onda joj se nešto
tvrdo i teško spustilo na tjeme. Osjetila je novu bol i ugledala zvijezde pred
očima. Ruka se podignula i još jedanput silovito spustila, a onda je sve
utonulo u mrak.
Cesta je ostala tiha i prazna, a prve pahulje snijega počele su lijeno lepršati
prema tlu. Elegantni auto sa zatamnjenim staklima gotovo se bešumno
pokrenuo i zaputio u mrak.

4
 1.

Lee Kinney izašao je iz male kuće na kraju niza, one u kojoj je živio s majkom,
i krenuo glavnom ulicom prekrivenom bijelim pokrivačem. Izvukao je kutiju
cigareta iz hlača trenirke i zapalio jednu. Snijeg je padao tijekom cijelog
vikenda i još nije prestao, prekrivajući nered otisaka stopala i tragova guma.
Postaja Forest Hill ležala je tiha u podnožju brijega, a putnici koji su se
ponedjeljkom ujutro obično tiskali pokraj njega, na putu u urede središnjeg
Londona, vjerojatno su još uvijek bili u toplom, uživajući u jutru i krevetu sa
svojim supružnicima.
Sretni gadovi!
Otkako je prije šest godina napustio školu, Lee je bio nezaposlen, ali dobri
stari dani besposličarenja na novčanoj potpori bili su završili. Nova torijevska
Vlada slamala je dugotrajnu nezaposlenost, pa je Lee sada za svoju novčanu
potporu morao raditi puno radno vrijeme. Dobio je prilično lagan posao
gradskog vrtlara u muzeju Horniman, samo desetak minuta udaljenom od
njegova doma. Jutros je htio ostati kod kuće kao i svi drugi, ali Zavod za
zapošljavanje nije mu javio da se posao otkazuje. Uslijedila je žestoka svađa s
majkom, koja mu je rekla da će mu ukinuti novčanu potporu ako se ne pojavi
na poslu, a onda će morati potražiti neko drugo mjesto za život.
Začuo je kuckanje po staklu prednjeg prozora kuće, a onda se na prozoru
pojavilo majčino upalo lice i poručilo mu da krene. Pokazao joj je srednji prst
i zaputio se uz brijeg.
Sa suprotne strane približavale su mu se četiri zgodne tinejdžerke. Nosile
su crvene sakoe, kratke suknje i dokoljenke Djevojačke škole Dulwich.
Uzbuđeno su čavrljale izvještačenim naglascima i istodobno pregledavale
iPhone telefone, dok su im se karakteristične bijele žice za mobitel njihale iz
džepova sakoa. Hodale su zauzevši čitav pločnik i nisu se razmaknule kad je
Lee došao do njih, pa je bio prisiljen skrenuti u gustu bljuzgavicu koju je
ostavila cestovna ralica. Osjetio je kako mu ledena voda prodire u nove
tenisice i bijesno pogledao djevojke, ali one su bile previše udubljene u svoje
čavrljanje i ciktav smijeh.
Vražje bogatunske kuje, pomislio je. Kad je stigao do vrha brijega, kroz gole
krošnje brijestova ugledao je satni toranj muzeja Horniman. Snijeg je
poprskao glatke žute cigle od pješčenjaka, stršeći poput gruda mokrog
toaletnog papira.
Lee je skrenuo u stambenu ulicu koja se protezala paralelno sa željeznom
ogradom muzejskog dvorišta. Cesta se uspinjala pod oštrim kutom, a kuće su
postajale raskošnije. Kad je stigao na vrh, zaustavio se kako bi na trenutak
došao do daha. Oštar i hladan snijeg ušao mu je u oči. Za vedrog dana, odavde
se moglo vidjeti kako se London proteže miljama do London Eyea uz Temzu,
ali danas se spustio debeli bijeli oblak, pa je Lee jedva mogao razabrati

5
razmetljivo široki stambeni projekt Overhill na drugome brijegu.
Mala dvorišna vrata u željeznoj ogradi bila su zaključana. Vjetar je sada
puhao prema njemu i Lee je zadrhtao u svojoj trenirci. Vrtlarsku ekipu vodio
je jedan jadni stari prdonja. Lee je trebao pričekati da se on pojavi i pusti ga
da uđe, ali ulica je bila prazna. Osvrnuo se oko sebe kako bi se uvjerio da
nema nikoga, a onda se popeo preko malih vrata do dvorišta muzeja i krenuo
uskim puteljkom između visokih zimzelenih živica.
Zaštićen od zavijanja vjetra, svijet oko njega postao je jezivo tih. Snijeg se
brzo nakupljao na tlu i ispunjavao otiske stopala, dok se on probijao između
živica. Muzej Horniman i njegovo dvorište zauzimali su sedamnaest jutara, a
šupe za vrtlarenje i održavanje bile su smještene odmah straga, uz visok zid
s nakrivljenim vrhom. Sve se pretvorilo u blistavu bijelu mrlju, pa je Lee
izgubio orijentaciju i zašao u vrtove dublje no što je namjeravao, došavši do
rasadnika naranči. Iznenadio se ugledavši ukrašene zgrade od željeza i stakla.
Krenuo je natrag, ali nakon nekoliko minuta došao je do razdvojenih staza na
nepoznatom terenu.
Koliko sam puta prolazio ovim prokletim vrtovima? pomislio je i krenuo
desnom stazom, koja je vodila u spušteni vrt. Bijeli mramorni kerubini pozirali
su na snježnim ciglenim postoljima. Vjetar je potmulo huknuo dok je puhao
između njih, a Lee je prolazeći uz njih imao osjećaj da ga prate prazne, mračne
i male oči kerubina. Zaustavio se i pokrio lice dlanovima kako bi se zaštitio
od naleta snijega, pokušavajući ustanoviti najkraći put do Centra za
posjetitelje. Ekipa za održavanje vrta obično nije imala dopuštenje da ulazi u
muzej, ali bilo je grozno hladno, a kafić je možda otvoren, i jebi ga, on se ima
pravo ugrijati — kao i svako drugo, normalno ljudsko biće.
Zatim mu je zazujao mobitel, pa ga je izvukao iz džepa. Bila je to poruka iz
Zavoda, koji ga je obavještavao »da se zbog nevremena ne mora javiti na
posao«. Gurnuo je mobitel natrag u džep. Učinilo mu se da su svi kerubini
okrenuli lica prema njemu, jesu li ga i prije gledali ? Zamišljao je kako polako
okreću svoje sjajne male glave, gledajući ga kako prolazi kroz vrt. Istjerao je
tu misao iz glave i požurio pokraj njihovih praznih očiju, koncentrirajući se
na snijegom prekriveno tlo — izbio je na tihu čistinu oko zaboravljenog jezera
za čamce.
Zaustavio se i zaškiljio kroz lelujave pahuljice. Na sredini ovala
besprijekorno bijelog snijega, na zaleđenom jezeru, ležao je izblijedjeli plavi
veslački čamac. Na drugoj strani jezera nalazilo se zapušteno malo spremište
za čamce. Lee je jedva mogao razabrati pokrov starog veslačkog čamca ispod
strehe.
Snijeg mu je ulazio u već promočene tenisice, a hladnoća se širila oko
njegovih rebara, i to unatoč jakni. Posramljeno je shvatio da zapravo osjeća
strah. Mora naći izlaz odavde. Ako se vrati kroz spušteni vrt, doći će do staze
uz rub dvorišta i izbiti na London Road. Benzinska crpka bit će otvorena, pa
može kupiti još pljuga i čokoladu.
Upravo se spremao okrenuti, kad je tišinu prekinula buka.
Bila je jedva čujna i iskrivljena, a dolazila je iz smjera spremišta za čamce.

6
 »Hej? Tko je tamo?« povikao je visokim i paničnim glasom. Tek kad je buka
prestala, a onda se nakon nekoliko sekundi ponovila, Lee je shvatio da je to
pozivna melodija mobitela i da možda dolazi, s telefona jednog od njegovih
kolega.
Zbog snijega nije mogao reći gdje završava staza, a počinje voda, i stoga se,
u blizini drveća koje je okruživalo rub jezera za veslanje, oprezno probio prema
zvuku pozivne melodije. Bila je to očajno tiha melodija, a kad se približio,
shvatio je da dolazi iz spremišta za čamce.
Došao je do niskog krova, sagnuo se i ugledao sjaj koji je osvjetljavao mrak
iza sitnog čamca. Melodija je prestala, a nekoliko sekundi poslije, ugasilo se i
svjetlo. Lee je osjetio olakšanje što je to samo mobitel. Narkomani i beskućnici
redovito su noću preskakali zidove, pa je vrtlarska ekipa stalno nalazila
prazne novčanike — odbačene nakon što su gotovina i kartice izvađene — kao
i upotrijebljene kondome ili igle. Mobitel je vjerojatno bačen... Zašto baciti
mobitel... Očito, čovjek baca samo usrani mobitel? pomislio je Lee.
Krenuo je oko malog spremišta za čamce. Stupovi sitnog pristaništa virili
su iz snijega, a dok se nastavljao kretati ispod niskog krova spremišta za
čamce, kamo snijeg nije mogao doprijeti, Lee je primijetio da je drvo istrunulo.
Polako je krenuo pristaništem, sagibajući se pod strehom niskog krova. Drvo
iznad njegove glave bilo je istrunulo i ispucano, a paučina je visjela u
nakupinama. Sada je stajao pokraj veslačkog čamca — i spazio je iPhone koji
je ležao pri drvenom oluku na drugoj strani spremišta.
Osjetio je kako mu uzbuđenje raste u grudima. Mogao bi bez mnogo pitanja
prodati taj iPhone u baru. Pokušao je nogom odgurnuti plovilo, ali čamac se
nije pomaknuo jer se voda oko njega zaledila. Obišao je pramac i zastao na
drugom kraju. Kleknuo je, protegnuo se, rukavom kaputa očistio prašnjavi
sloj snijega i otkrio debeli led. Voda ispod leda bila je bistra, pa je u dubini
razabrao kako dvije crveno- crne ribe lijeno plivaju. Niz sitnih mjehurića digao
se oko njih, došao do donje strane leda i otkotrljao se u suprotnim pravcima.
Tada je mobitel ponovno počeo zvoniti. Lee se trgnuo i gotovo pao s ruba
pristaništa. Vulgarna pozivna melodija odjekivala je pod krovom. Sad je jasno
vidio osvijetljeni iPhone na suprotnom zidu spremišta za čamce, ležao je na
boku i pri rubu drva, odmah iznad zaleđene površine vode, u maski posutoj
kristalima. Lee je otišao do veslačkog čamca i prebacio nogu preko ruba.
Spustio je stopalo na drveno sjedalo i iskušao ga svojom težinom, zadržavajući
drugu nogu na pristaništu. Čamac nije popustio.
Zatim je prebacio i drugu nogu i ušao u čamac, ali čak ni s tog mjesta nije
mogao dohvatiti iPhone. Zamišljajući debeli svežanj novčanica u džepu
trenirke, Lee je prebacio nogu preko drugog ruba čamca i nesigurno je spustio
na led. Pridržavajući se za rub čamca, pritisnuo je led, riskirajući namakanje
noge. Led nije popustio. Izašao je iz čamca i spustio drugu nogu na led,
osluškujući kako bi čuo izdajničku škripu napetosti i pucanja. Ništa.
Napravio je sitan korak, a onda još jedan. Bilo je to poput hodanja po betonu.
Streha drvenog spremišta naginjala se prema tlu. Ako je želio dohvatiti
iPhone, Lee se morao jako sagnuti.
Kad je čučnuo, svjetlost zaslona osvijetlila je unutrašnjost spremišta. Lee

7
je spazio nekoliko plastičnih boca i komada smeća kako vire iz leda, a onda i
ono što ga je natjeralo da stane... Izgledalo je kao vrh prsta.
Dok mu je srce počelo ludo lupati, uhvatio ga je i nježno stisnuo. Bio je
hladan i nalik na gumu. Mraz se uhvatio za tamnoljubičasto obojeni nokat.
Zasukao je rukav kaputa i protrljao led oko prsta. Svjetlost iPhonea bacala je
mutnozelenu boju na zaleđenu površinu, a ispod leda ugledao je šaku koja se
uzdizala do mjesta gdje je prst virio iz leda. Preostali dio ruke gubio se u
dubini.
Mobitel je prestao zvoniti i zamijenila ga je zaglušujuća tišina. A onda je,
odmah ispod mjesta na kojem je čučao, spazio lice djevojke. Njezine natečene
svjetlosmeđe oči gledale su ga praznim pogledom. Pramen smeđe kose bio je
zalijepljen za led u obliku čvora. Jedna je riba lijeno otplivala pokraj nje,
dotičući repom djevojčine usne, razmaknute kao da se sprema progovoriti.
Lee je s uzvikom ustuknuo i naglo se uspravio, udarivši glavom o nizak
krov spremišta za čamce. Izgubio je tlo pod nogama i tresnuo na led.
U trenutku je ostao omamljeno ležati. Zatim je začuo slabo škripanje i
pucketanje. Počeo se panično odgurivati nogama i povlačiti, pokušavajući
ustati i što se više udaljiti od mrtve djevojke, ali opet se poskliznuo. Ovoga
puta propao je kroz led u hladnu vodu. Osjetio je kako se djevojčine mlitave
ruke prepleću s njegovima, njezinu ledenu i sluzavu kožu na svojoj. Što se
više otimao, to su im se udovi više prepletali. Hladnoća je bila oštra. Progutao
je nečistu vodu, odgurnuo se nogama i mahnuo rukama. Nekako se uspio
odgurnuti do ruba veslačkog čamca. Napregnuo se i povratio, žaleći što nije
dosegnuo mobitel, premda su ga u međuvremenu sve ideje o njegovoj prodaji
napustile.
Sada je samo želio pozvati pomoć.

8
 2.

Erika Foster čekala je pola sata u prljavoj prostoriji za prijem policijske postaje
Lewisham Row. Nelagodno se promeškoljila na plastičnom zelenom stolcu,
jednom u nizu stolaca pričvršćenih za pod. Sjedala su bila izblijedjela i sjajna,
izlizana od godina provedenih pod teretom nervoznih stražnjica krivaca. Kroz
velik prozor koji je gledao na parkiralište, obilaznica, sivi poslovni neboder i
prostrani trgovački centar borili su se za vidljivost tijekom nevremena. Trag
rastopljene bljuzgavice protezao se dijagonalno, od glavnog ulaza do recepcije
za kojom je sjedio narednik i divljim očima gledao u računalo. Imao je krupno
četvrtasto lice i rastreseno je čačkao zube prstom, izvlačeći prst kako bi
provjerio nalaze prije no što ga je opet gurnuo u usta.
»Šef bi trebao stići svakog časa«, rekao je.
Pogled mu je kliznuo niz Erikino tijelo. Ugledao je mršavu figuru u
izblijedjelim trapericama, vunenom puloveru i ljubičastoj pilotskoj jakni.
Pogled mu se zaustavio pri maloj putnoj torbi na kotačićima, odmah pokraj
njezinih nogu. Erika ga je pogledala u oči, a onda su oboje skrenuli pogled.
Na zidu iza nje visjela je zbrka plakata s porukama za javnost. Na jednom je
pisalo: »NEMOJTE BITI ŽRTVA ZLOČINA!« Erika je pomislila kako je prilično
glupo izvjesiti takvu poruku u prostoriji za prijem policijske postaje u
londonskoj periferiji.
Zatim se začulo zujanje na vratima pokraj recepcije i u prostoriju je ušao
viši nadzornik Marsh. Kratko podšišana kosa osijedjela mu je u nekoliko
godina otkako ga je Erika posljednji put vidjela, ali unatoč iscrpljenu licu, još
uvijek je bio zgodan. Ustala je i pružila mu ruku.
»Inspektorice Foster, žao mi je što ste me morali čekati«, rekao je, gledajući
joj odjeću. »Jeste li imali ugodan let?«
»Kasnio je, gospodine... zato sam u civilnoj odjeći«, odgovorila je,
ispričavajući se.
»Vražji snijeg nije mogao početi padati u gore vrijeme«, odvratio je Marsh.
»Naredniče Woolf«, dodao je, »ovo je viša inspektorica Foster iz Manchestera
— ona će nam se pridružiti. Morat ćete joj što prije dodijeliti auto...«
»Da, gospodine«, kimnuo je Woolf.
»Trebat će mi i mobitel«, dodala je Erika. »Ako biste mogli naći neki stariji
model, po mogućnosti s pravim gumbima. Mrzim nove zaslone.«
»Počnimo«, rekao je Marsh i provukao iskaznicu kroz čitač. Vrata su
zazujala i sa škljocajem se otvorila.
»Umišljena krava«, promrmljao je narednik kad su se vrata zatvorila za
njima.

9
Erika je slijedila Marsha niz dug i nizak hodnik. Naokolo su zvonili telefoni, a
uniformirani policajci i pomoćno osoblje mimoilazili su ih s izrazima napetosti
i žurbe na blijedim licima. Prošli su pokraj zidne ploče s fotografijama
zamišljene nogometne momčadi, a nekoliko sekundi zatim pokraj identične
ploče s fotografijama iznad kojih je pisalo: UBIJENI NA DUŽNOSTI. Erika je
zatvorila oči i opet ih otvorila tek kad je bila sigurna da su je prošli. Gotovo se
zabila u Marsha koji se zaustavio pred vratima s natpisom: OPERATIVNA
SOBA. Kroz napola otvorene rolete na staklu mogla je vidjeti da je prostorija
puna. Grlo joj se stegnulo od straha. Počela se znojiti pod debelom jaknom.
Marsh je uhvatio kvaku.
»Gospodine, htjeli ste me informirati o situaciji prije...« počela je Erika.
»Nemamo vremena«, odgovorio je Marsh. Prije no što je stigla reagirati,
otvorio je vrata i dao joj znak da uđe prva.
Operativna soba bila je velika prostorija bez pregrada, a dvadesetak
policajaca utišalo se i pogledalo je s očekivanjem. Ostakljeni zidovi s obje
strane gledali su na hodnike, a na jednoj strani stajao je red printera i uređaja
za fotokopiranje. Tanki tepih ispred njih bio je izlizan, kao i dijelovi tepiha
između stolova koji su vodili do bijelih ploča na stražnjem zidu. Marsh je
otišao na čelo sobe, a Erika je brzo spustila putnu torbu pokraj uređaja za
fotokopiranje koji je izbacivao papir i naslonila se na obližnji pisaći stol.
»Dobro jutro svima«, rekao je Marsh. »Kao što znate, dvadesetogodišnja
Andrea Douglas-Brown nestala je prije četiri dana. A onda je uslijedila jebena
medijska oluja. Jutros, odmah nakon devet sati, u muzeju Horniman u Forest
Hillu pronađeno je tijelo mlade djevojke koje odgovara njezinom opisu. Na
temelju mobitela registriranog na ime Andree, izvršena je preliminarna
identifikacija, ali još uvijek čekamo službenu identifikaciju. Forenzičari su u
ovom trenutku na putu, ali sve je usporio vražji snijeg...« Tada je počeo zvoniti
jedan telefon. Marsh je zastao. Telefon je nastavio zvoniti. »Dajte ljudi, ovo je
operativna soba. Javite se na jebeni telefon!«
Jedan policajac u stražnjem dijelu prostorije hitro je digao slušalicu i javio
se tihim glasom.
»Ako se pokaže da je identifikacija točna, onda imamo posla s ubojstvom
mlade djevojke iz vrlo moćne i utjecajne obitelji, tako da ne smijemo gubiti
vrijeme. Mediji prate svaki naš korak. Pod velikim smo pritiskom.«
Na stolu ispred Erike ležale su dnevne novine s krupnim naslovima:
NESTALA KĆI ISTAKNUTOG LABURISTIČKOG LORDA i TERORISTI
OTELI ANDIE? Treća je naslovnica bila najupadljivija, s fotografijom Andree
preko cijele stranice i naslovom: OTETA?
»Ovo je viša inspektorica Foster. Ona nam se pridružuje iz Manchesterske
metropolitanske policije«, završio je Marsh. Erika je osjetila da se sve oči u
prostoriji okreću prema njoj.
»Dobro jutro svima, drago mi je što sam...« počela je, ali prekinuo ju je
jedan policajac masne kose.
»Šefe, ja radim na slučaju Douglas-Brown kao slučaju nestale osobe i...«

10
 »I?« upitao je Marsh. »Što, inspektore Sparks?«
»I moj tim radi kao urica. Slijedim nekoliko tragova. U kontaktu sam s
članovima obitelji...«
»Inspektorica Foster ima veliko iskustvo u radu na osjetljivim slučajevima
ubojstva...«
»Ali...«
»Sparks, ovo nije rasprava«, prekinuo ga je Marsh. »Inspektorica Foster
preuzet će vođenje ovog slučaja... Mora brzo raditi, ali znam da ćete joj pružiti
najbolju moguću potporu.« Nastala je neugodna tišina. Sparks se zavalio na
stolcu i s neodobravanjem pogledao Eriku. Ona mu je uzvratila pogled i nije
ga skrenula.
»I svi držite jezik za zubima«, nastavio je Marsh. »Ozbiljno to mislim.
Nikakvih razgovora s medijima, nikakvih govorkanja. U redu?« Policajci su se
mrmljajući složili.
»Inspektorice Foster, dođite u moj ured.«

Erika je stajala u uredu na gornjem katu, dok je Marsh prekapao po hrpi

dokumenata na stolu. Bacila je pogled kroz prozor koji je davao malo širi
pogled na Lewisham. Iza trgovačkog centra i željezničke postaje, neravna linija
kuća u nizu od crvene cigle protezala se prema Blackheathu. Marshov ured
razlikovao se od uobičajenog ureda Višeg nadzornika. Nije bilo poslaganih
igračaka autića na prozorskoj dasci ni obiteljskih fotografija na policama.
Radni stol bio je prekriven visokim hrpama dokumenata, a činilo se da niz
polica pokraj prozora služi kao dodatni prostor krcat debelim dosjeima,
neotvorenom poštom, starim božićnim čestitkama i bilješkama na svijenim
ljepljivim papirićima, ispisanim sitnim kitnjastim rukopisom. Na stolcu u
jednom kutu ležale su njegova svečana uniforma i kapa, a na vrhu zgužvanih
hlača punio se Blackberry, svjetlucajući crvenom bojom. Bila je to čudna
mješavina mladenačke sobe i ureda visokog policijskog službenika.
Marsh je napokon pronašao malu kuvertu i dodao je Eriki. Ona je
rasparala rub kuverte i izvukla lisnicu s policijskom značkom i iskaznicom.
»Dakle, iznenada idem od nule do junaka?« rekla je, okrećući značku u
ruci.
»Ovdje nije riječ o vama, inspektorice Foster«, odvratio je Marsh, obilazeći
stol i sjedajući na svoj stolac. »Trebali biste biti sretni.«
»Gospodine, savršeno mi je jasno rečeno da ću, kad se vratim na posao,
najmanje šest mjeseci obavljati administrativne poslove.«
Marsh joj je pokazao da sjedne na stolac nasuprot njemu.
»Inspektorice Foster, kad sam vas pozvao, ovo je bio slučaj nestale osobe.
Sada je riječ o ubojstvu. Moram li vas podsjećati na to tko je žrtvin otac?«
»Lord Douglas-Brown. Nije li on bio jedan od glavnih Vladinih dobavljača
oružja za rat u Iraku? I to dok je sjedio u Vladi?«

11
 »Ovdje nije riječ o politici.«
»Otkad se ja zanimam za politiku, gospodine?«
»Andrea Douglas-Brown nestala je na mom području. Lord Douglas-Brown
grdno nas je pritisnuo. On je utjecajan čovjek koji može stvoriti i slomiti
karijere. Danas ujutro imam sastanak s pomoćnikom povjerenika i nekim iz
ureda jebene Vlade...«
»Znači, radi se o vašoj karijeri?«
Marsh ju je oštro pogledao. »Treba mi identifikacija tijela i osumnjičenik, i
to brzo.«
»Da, gospodine.« Erika je oklijevala. »Mogu li vas upitati zašto ste odabrali
baš mene? Zato da imate koga okriviti ako stvari krenu po zlu? Pa neka onda
Sparks počisti nered i ispadne junak? Jer zaslužujem znati ako...«
»Andreina je majka Slovakinja, kao i vi... mislio sam da bi sve išlo lakše
ako na slučaju imam nekoga s kime se majka može identificirati.«
»Znači, dodijelili ste mi ovaj slučaj radi dobrog publiciteta?«
»Ako na to tako želite gledati, ali također znam da ste odlična policajka. U
posljednje vrijeme doživjeli ste neke neugodne stvari, međutim, vaši uspjesi
daleko nadmašuju ono što...«
»Nemojte mi prodavati ta sranja, gospodine«, prekinula ga je Erika.
»Inspektorice Foster, policijska politika jedina je vještina koju nikad niste
svladali. Da vam je to uspjelo, sada bismo možda razgovarali sa supromih
strana ovog stola.«
»No, ja imam načela«, odvratila je Erika i oštro ga pogledala. Nastao je tajac.
»Erika... pozvao sam vas zato što vjerujem da zaslužujete priliku. Nemojte
se predati prije nego što počnete.«
»Da, gospodine«, rekla je Erika.
»A sad, krenite na mjesto zločina. Javite mi se čim budete imali ikakve
informacije. Ako je doista riječ o Andrei Douglas-Brown, trebat će nam
službena identifikacija obitelji.«
Kad je Erika ustala i htjela izaći, Marsh je nastavio blažim tonom. »Na
pogrebu nisam dobio priliku da vam kažem koliko mi je žao zbog Marka... Bio
je odličan policajac i prijatelj.«
»Hvala vam, gospodine.« Erika je oborila pogled na sag. Još uvijek joj je bilo
teško čuti njegovo ime. S mukom je suspregnula suze. Marsh se nakašljao i
nastavio profesionalnim tonom.
»Znam da se mogu osloniti na vas i da ćete brzo riješiti slučaj. Želim da me
obavještavate o svakom koraku.«
»Da, gospodine«, rekla je Erika.
»Inspektorice Foster?«
»Gospodine?«

12
»Čim prije odjenite uniformu.«

13
 3.

Erika je pronašla žensku svlačionicu i brzo se presvukla u zaboravljen, ali

poznat komplet crnih hlača, bijele bluze, tamnog pulovera i duge kožnate
jakne.
Dok je odlagala civilnu odjeću u ormarić, na kraju jedne od dugih drvenih
klupa primijetila je izgužvani primjerak Daily Maila. Povukla ga je prema sebi
i izravnala novine. Ispod naslova, NESTALA KĆI ISTAKNUTOG
LABURISTIČKOG LORDA, nalazila se velika fotografija Andree Douglas-
Brown. Izgledala je lijepo i dotjerano, s dugom smeđom kosom, punim
usnama i sjajnim smeđim očima. Na preplanuloj koži nosila je oskudni bikini,
zabacivši ramena kako bi naglasila bujne grudi. Gledala je u objektiv
samouvjerenim pogledom. Fotografija je bila snimljena na jahti, s plavim
nebom i blistavom morskom površinom u pozadini. S obje Andreine strane
vidjela su se snažna muška ramena, jedna viša, a druga niža — ostatak
dvojice muškaraca bio je izrezan.
Daily Mail opisao je Andreu kao »omanju pripadnicu otmjenih krugova«.
Erika je bila uvjerena da Andrei ne bi bilo drago kad bi to mogla pročitati. Za
razliku od drugih tabloida, Daily Mail se obuzdao da je nazove »Andie«. Novine
su objavile razgovore s njezinim roditeljima, lordom i lady Douglas-Brown,
kao i s njezinim zaručnikom. Svi su molili Andreu da im se javi.
Erika je prekopala po svojoj kožnatoj jakni i pronašla notes koji je nakon
svih tih mjeseci još uvijek bio tu. Zapisala je ime zaručnika, Giles Osborne, i
dodala: je li Andrea pobjegla? Načas je gledala u te riječi, a onda ih je precrtala
takvom žestinom da je razderala papir. Gurnula je notes u stražnji džep hlača
i krenula staviti policijsku značku u drugi džep, ali onda je zastala i vagnula
je u ruci: ta poznata težina, kožnata futrola s pohabanim rubovima od godina
provedenih na njezinoj stražnjici, u stražnjem džepu hlača.
Prišla je ogledalu iznad reda umivaonika, otvorila kožnatu futrolu i podigla
je ispred sebe. Fotografija je prikazivala samouvjerenu ženu sa začešljanom
plavom kosom koja prkosno gleda u objektiv. Žena koja joj je uzvraćala pogled
držeći iskaznicu bila je mršava i blijeda, s raščupanom i kratkom plavom
kosom koja je pri korijenima pokazivala sjedine. Erika se zagledala u svoju
drhtavu ruku, a onda je zatvorila futrolu.
Odlučila je zatražiti novu fotografiju.

14
 4.

Narednik Woolf čekao ju je u hodniku kad je izašla iz ženske svlačionice. Dok

se gegao pokraj nje, primijetio je da je za cijelu glavu viša od njega.
»Donio sam vam mobitel, spreman je za akciju«, rekao je, dodajući joj
prozirnu plastičnu vrećicu s mobitelom i punjačem. »Auto će vas čekati poslije
ručka.«
»Nemate ništa s gumbima?« obrecnula se Erika, ugledavši kroz plastiku
pametni telefon.
»Mobitel ima gumb za uključivanje i isključivanje«, osorno je odvratio
Woolf.
»Kad stigne auto, možete li ovo staviti u prtljažnik?« rekla je, pokazujući
svoju torbu na kotačićima. Kad je ušla u operativnu sobu, razgovor je zamro,
a onda joj je prišla jedna niska i podeblja žena.
»Ja sam inspektorica Moss. Upravo vam pokušavamo naći ured.« Žena je
imala kovrčavu crvenu kosu, a lice joj je bilo tako posuto pjegama da su se
grupirale u mrlje. »Sve informacije stavljamo na ploču čim stignu«, nastavila
je, »a ja ću vam poslati isprintane kopije u ured kad...«
»Bit će mi dovoljan i pisaći stol«, rekla je Erika. Prišla je bijelim oglasnim
pločama na kojima je visio veliki zemljovid dvorišta muzeja Horniman, a ispod
njega Andreina fotografija skinuta s nadzorne kamere.
»Ovo je njezina posljednja poznata fotografija, snimljena na postaji London
Bridge na ulasku u vlak za Forest Hill u 20.47 sati«, rekla je Mossova. Na
fotografiji s nadzorne kamere, Andrea je ulazila u vagon i pokazala lijepu golu
nogu. Bila je dotjerana do maksimuma, u uskoj kožnatoj jakni preko kratke
crne haljine, ružičastim cipelama s visokim potpeticama i odgovarajućom
torbicom. Na licu joj je bio izraz bijesa.
»Bila je sama kad je ušla u vlak?« upitala je Erika.
»Da, ovdje imam snimku nadzorne kamere s koje smo skinuli fotografiju«,
odvratila je Mossova, hvatajući laptop i vraćajući se. Spustila ga je na hrpu
fascikala i povećala video. Gledale su ubrzanu snimku kamere koja je
prikazivala dio perona. Andrea je ušla u kadar i u vagon. Sve je trajalo samo
nekoliko sekundi, pa je Mossova stavila snimku da se stalno ponavlja.
»Izgleda jako bijesno«, rekla je Erika.
»Da«, složila se Mossova. »Kao da se na nekoga iskalila.«
»Gdje joj je bio zaručnik?«
»On ima čvrst alibi, bio je na nekoj priredbi u središtu Londona.«
Još su nekoliko puta gledale Andreu kako prelazi peronom i ulazi u vlak.
Bila je jedina osoba na snimci, ostatak perona bio je prazan.

15
 »Ovo je naš šef, narednik Crane«, rekla je Mossova, pokazujući mladića s
kratko ošišanom plavom kosom koji je istodobno razgovarao na telefon, tražio
fascikle i gurao u usta štangicu čokoladice Mars. Pokušao je progutati koliko
je mogao. Erika je krajičkom očiju spazila da Sparks spušta slušalicu, uzima
kaput i kreće prema vratima.
»Kamo ste krenuli?« upitala ga je. Sparks se zaustavio i okrenuo.
»Forenzičari su nam upravo javili da možemo doći na mjesto zločina. U
slučaju da ste zaboravili, gospođo, želimo što prije identificirati žrtvu, zar ne?«
»Htjela bih da ostanete ovdje, Sparks. Inspektorice Moss, vi ste danas sa
mnom — a vi, kako se zovete?« upitala je visokog i zgodnog tamnoputog
policajca koji je primao poziv na obližnjem stolu.
»Inspektor Peterson«, odgovorio je policajac, prekrivši dlanom slušalicu.
»U redu. I vi ste sa mnom.«
»A što bih ja trebao raditi?« želio je znati Sparks. »Sjediti i čistiti nokte?«
»Ne. Želim pristup svim nadzornim kamerama muzeja Horniman i okolnih
ulica.«
»Već ih imamo«, prekinuo ju je Sparks.
»Ne, želim da proširite okvir istrage na sve u četrdeset i osam sati prije
Andreina nestanka, i sve poslije toga, a želim i da obiđete sva vrata oko
muzeja. Također, želim sve što možete saznati o Andrei. Obitelj, prijatelji,
izvucite bankovne podatke, liječnički karton i popis telefonskih poziva,
elektronsku poštu i društvene mreže. Kome je bila draga? Tko ju je mrzio?
Želim znati sve. Je li imala računalo ili laptop? Sigurno ga je imala i ja ga
želim.«
»Rečeno mi je da ne možemo dobiti njezin laptop«, odvratio je Sparks. »Lord
Douglas-Brown bio je vrlo jasan...«
»Pa, ja vam kažem da ga nabavite.« U operativnoj sobi nastao je tajac. Erika
je nastavila. »I nitko — ponavljam, nitko — ne smije razgovarati s novinarima
ili reći ikome išta. Čujete me? Ne želim čuti čak ni to da ste nekome odgovorili:
>Bez komentara. < Držite jezik za zubima... Je li vam to dovoljno posla,
inspektore Sparks?«
»Jest«, odgovorio je Sparks, bijesno je gledajući.
»Crane, vi ćete se pobrinuti da operativna soba funkcionira bez zastoja,
ne?«
»Već radim na tome«, odvratio je Crane, progutavši posljednji komad
čokoladice Mars.
»Dobro. Naći ćemo se ovdje u četiri.«
Erika je izašla, a Mossova i Peterson krenuli su za njom. Sparks je bacio
kaput.
»Kuja«, rekao je ispod glasa i sjeo za računalo.

16
 5.

Mossova je škiljila preko volana u snježnu cestu ispred sebe. Erika je sjedila
na suvozačkom sjedalu, a Peterson straga. Neugodnu tišinu povremeno je
prekidao šum brisača koji su pištali i škripali prelazeći preko stakla, a
izgledali su kao da su oblijepljeni izribanim kokosovim orahom.
Južni London bio je paleta mračnog sivila. Pokraj njih promicale su
dotrajale kuće u nizu i asfaltirana parkirna mjestima u prednjim dvorištima.
Jedine mrlje boje dolazile su od kanti za smeće na kotačićima, naguranih u
grozdovima crnog, zelenog i plavog.
Nakon oštrog skretanja ulijevo, zaustavili su se iza kolone automobila koja
se protezala oko prvog zavoja jednosmjernog kružnog toka Catford. Mossova
je uključila sirenu, pa su automobili počeli skretati na pločnik kako bi im
omogućili prolazak. Grijanje u policijskom autu bilo je pokvareno, što je Eriki
dalo dobar izgovor da zadrži drhtave ruke duboko u džepovima duge kožnate
jakne, nadajući se da joj se tresu od gladi, a ne zbog pritiska zadaće koja ju
čeka. Mjerkala je paketić crvenih sladića gurnutih u utor iznad radija.
»Slobodno?« upitala je, prekidajući nelagodnu tišinu.
»Da, samo naprijed«, odvratila je Mossova. Pritisnula je gas i ubrzala kroz
jaz u prometu, dok su ih stražnji kotači zanosili prema jednoj strani zaleđene
ceste. Erika je izvukla sladić iz paketića, gurnula ga u usta i počela žvakati.
Pogledala je Petersona u retrovizoru. On je bio pogrbljen i koncentriran na
svoj iPad. Bio je visok i mršav, imao je dječačko lice. Podsjećao ju je na drvenu
igračku vojnika. Podigao je pogled i zagledao se u njezin.
»Što mi možete reći o Andrei Douglas-Brown?« upitala je Erika, progutavši
jedan sladić i krenuvši na drugi.
»Zar vas viši nadzornik nije upoznao sa slučajem, šefice?« upitao je
Peterson.
»Jest, ali zamislite da nije tako. Pristupam svakom slučaju kao da ništa o
njemu ne znam. Iznenadilo bi vas koliko se toga na taj način može doznati.«
»Ima dvadeset tri godine«, počeo je Peterson.
»Je li bila zaposlena?«
»Nema podataka o zaposlenju...«
»Zašto?«
Peterson je slegnuo ramenima. »Ne mora raditi. Lord Douglas-Brown
vlasnik je privatne tvrtke za obrambene sustave, tvrtke SamTech, koja razvija
GPS i softverske sustave za Vladu. Kod posljednjeg poreznog obračuna vrijedio
je trideset milijuna.«
»Ima li Andrea braće ili sestara?« upitala je Erika.

17
 »Ima, mlađeg brata Davida i stariju sestru Lindu.«
»Dakle, moglo bi se reći da su Erika, njezin brat i sestra uzdržavana djeca?«
upitala je Erika.
»I da i ne. Sestra Linda radi, doduše... za majku. Lady Douglas-Brown
posjeduje elitnu cvjećarnicu. David piše magisterij na sveučilištu.«
Sada su došli do Ulice Catford, koja je bila posuta solju, a promet se kretao
normalno. Hitro su prolazili pokraj zalagaonica, ureda za davanje
kratkoročnih kredita i malih samoposluživanja s visoko naslaganim hrpama
egzotične robe koje su prijetile da će se prosuti na bljuzgavi pločnik.
»Što je s Andreinim zaručnikom, Gilesom Osborneom?«
»Oni planiraju... planirali su veliko vjenčanje ljetos«, odgovorila je Mossova.
»Čime se on bavi?« upitala je Erika.
»On vodi tvrtku za organizaciju društvenih događaja za bogataše. Regata
Henley, promocije novih proizvoda, elitna vjenčanja.«
»Je li Andrea živjela s njim?«
»Nije. Živjela je s roditeljima u Chiswicku.«
»To je u zapadnom Londonu, ne?« upitala je Erika. Peterson je kimnuo u
retrovizor.
»Trebali biste im vidjeti dom«, nastavila je Mossova. »Spojili su četiri kuće i
iskopali podrum. Sigurno vrijedi milijune.«
Prošli su pokraj Topps Tilesa, koji je izgledao zatvoren, a njegovo
parkiralište bilo je veliki i prazni četverokut svježeg snijega. Zatim su prošli
pokraj restorana Harvester, u kojem je jedan čovjek polako micao visoko
božićno drvo. Zujanje motora zavibriralo je kroz automobil i onda se ublažilo,
a na vidiku se pojavila hrpa otrcanih barova. Ispred jednog, s imenom Stag,
stara žena ispijenog lica naslanjala se na oguljena zelena vrata pušeći
cigaretu. Pokraj nje stajao je pas s glavom u vreći za smeće, a pločnik je bio
posut starom hranom i snijegom.
»Pa kog je vraga Andrea Douglas-Brown radila ovdje, sama?« upitala je
Erika. »Ovo nije baš uobičajena ruta za milijunaševu kćer koja živi u
Chiswicku, zar ne?«
Snježni zapuh načas je obavio auto, a kad je prošao, ugledali su muzej
Horniman. Zgrada je bila zaklonjena visokim jukama i palmama koje su se
pod snijegom doimale izgubljeno.
Mossova je usporila pred željeznim dvorišnim vratima i zaustavila se pokraj
mladog policajca u uniformi. Erika je spustila prozorsko staklo, a on se
sagnuo, uhvativši okvir vrata rukom u kožnatoj rukavici. Snijeg je počeo
ulaziti u auto i lijepiti se za podstavljenu unutrašnjost vrata. Erika mu je
pokazala iskaznicu.
»Krenite lijevo. Cesta se oštro uzdiže«, rekao je. »Poslali smo ralicu onamo,
ali vozite polako.« Erika je kimnula i zatvorila prozor. Mossova je skrenula
nalijevo i počela se uspinjati uz oštar brijeg. Kad su stigli do vrha, ugledali su

18
cestovnu prepreku pokraj koje je stajao još jedan uniformirani policajac. Na
pločniku s lijeve strane policijske trake stajala je skupina novinara u zimskoj
odjeći. Pokazali su zanimanje za dolazak policijskog auta, pa se svjetlost
njihovih bljeskalica počela odbijati od vjetrobrana.
»Odjebite«, zarežala je Mossova, pokušavajući prebaciti u treću. Zupčanik
je zaškripao i auto je jurnuo naprijed prije no što je usporio. »Sranje!« viknula
je, stežući volan. Nagazila je kočnicu, ali auto je nastavio kliziti. Erika je u
retrovizoru vidjela kako cesta iza nje nestaje. Fotografi su reagirali na dramu
i ispalili još bljeskalica.
»Oštro skrenite ulijevo!« povikao je Peterson, brzo spuštajući prozorsko
staklo i gurajući glavu unatrag. Erika se uhvatila za komandnu ploču, a
Mossova se naslonila na volan i uspjela zaustaviti klizanje, usmjerivši
policijski auto prema nedavno ispražnjenom parkirnom mjesto uz rubnik —
tamo nije bilo snijega. Kotači su dobili oslonac na čistom asfaltu, pa su se
polako zaustavili.
»To je bila čista sreća«, rekao je Peterson s blagim osmijehom. Snijeg je
ulazio kroz njegov prozor i lijepio mu se za kratke kovrče.
»To je bio čisti vražji led«, rekla je Mossova i duboko udahnula.
Erika je otkopčala sigurnosni pojas i s nelagodom shvatila da joj se noge
tresu. Svi su izašli iz auta dok su im se fotografi podrugljivo smijali i dovikivali
im pitanja o identitetu mrtvog tijela. Snijeg ih je već obavijao kad su izvukli
svoje isprave, pa je traka podignuta kako bi prošli. Dok je prolazila ispod
trake, Erika je našla utjehu u činjenici da opet radi, da se policijska traka diže
za nju, da ponovno drži iskaznicu u raci. Još jedan uniformirani policajac
uputio ih je prema željeznim vratima koja su vodila u dvorište muzeja.
Spremište za čamce sada je prekrivao veliki i bijeli šator forenzičara, a donji
rub šatora stapao se s gomilom snijega. Jedan od asistenata ekipe za očevid
čekao je Eriku, Mossovu i Petersona u zaštitnom kombinezonu, a onda su i
oni prije ulaska navukli kombinezone.
Svjetlost unutrašnjih reflektora odbijala se od snijega i osvjetljavala
istrunulo drvo niskog krova. Provirili su u šator, gdje su tri asistenta
pomagala glavnom forenzičaru i pročešljavala svaki centimetar unutrašnjosti.
Veslački čamac ležao je blizu, svjetlucajući se na malom drvenom pristaništu,
a policijski ronilac u crnoj opremi izronio je iz ledene vode i zapljusnuo okolno
tlo, donoseći sa sobom topao smrad ustajala jezerca. Oko njega plutao je
otpad i mulj, i to na mjestima gdje su se komadi leda otopili pod sjajem
reflektora.
»Inspektorice Foster«, rekao je duboki muški glas. Za promjenu, Erika je
morala podignuti glavu kako bi mogla pogledati u lice visokoj figuri koja se
pojavila iza spremišta za čamce. Skinuo je masku i otkrio ponosno, zgodno
lice s velikim tamnim očima i urednim obrvama.
»Ja sam Isaac Strong, forenzični patolog«, rekao je. »Poznajem Mossovu i
Petersona«, dodao je. Oboje su mu kimnuli. On ih je poveo oko kuće, pokraj
vanjskog zida spremišta za čamce, pa su došli do metalnih nosila smještenih
uz stražnji dio šatora. Mrtva djevojka ležala je gola, osim ostataka rasparane

19
i muljem prekrivene haljine naborane oko pojasa. Ispod su bile rastrgane
vrpce uskih crnih gaćica. Pune usne bile su joj lagano raširene, a jedan od
prednjih zuba bio je slomljen u blizini desni. Oči su joj bile širom otvorene u
praznom mrtvačkom pogledu, a duga kosa bila je posuta lišćem i otpacima iz
vode.
»To je ona, zar ne?« tiho je rekla Erika. Mossova i Peterson su kimnuli.
»U redu«, rekao je Isaac, prekidajući tišinu. »Njezino tijelo nađeno je
smrznuto u ledu. U ovoj ranoj fazi pretpostavio bih — ponavljam, pretpostavio
— da je tijelo bilo u vodi najmanje sedamdeset dva sata. Prije tri dana
temperatura se spustila ispod nule. Također, mobitel joj je još uvijek bio u
funkciji kad je nađena; jedan mladi tip koji ovdje radi čuo ga je kako zvoni.«
Dodao je Eriki iPhone u prozirnoj plastičnoj vrećici. Masku je ukrašavao niz
kristala marke Swarovski.
»Znamo li tko ju je zvao?« upitala je Erika, ponadavši se da će odmah naći
neki trag.
»Ne. Baterija se ispraznila ubrzo nakon što je izvučena iz vode. Mobitel je
pretražen za otiske prstiju, ali to je živi nered.«
»Gdje se nalazi tip koji ju je pronašao?«
»Medicinski su tehničari s njim u ambulantnom vozilu pokraj Centra za
posjetitelje«, odgovorio je Isaac. »Kad je policija stigla, bio je izvan sebe. Pao je
kroz led na njezino tijelo, povratio, popišao se i uneredio gaće u šoku, tako da
pokušavamo brzo eliminirati njegov DNK.« Krenuo je prema tijelu na nosilima.
»Nadutost lica i tragovi vezivanja mogli bi ukazivati na davljenje, a i desna
ključna kost je slomljena«, rekao je i nježno joj okrenuo glavu rukom u
rukavici od lateksa. »Na otprilike istome mjestu, pokraj svake sljepoočnice,
nedostaju joj čuperci kose.«
»Možda je počinitelj stajao iza nje i povukao je za kosu«, rekla je Mossova.
»Ima li tragova seksualnog nasilja?« upitala je Erika.
»Trebat će mi vremena da to detaljnije istražim. Postoje masnice i
ogrebotine na unutrašnjoj strani bedara, na rebrima i na dojkama...«
Pokazao je niz crvenih pruga ispod svake dojke i oprezno ispružio ruku
kako bi pokazao otisak prstiju na rebrima. »Zapešća su puna rana, što bi
moglo značiti da su joj ruke bile vezane, ali ne u trenutku kad je bačena u
vodu. Postoji i masnica na tjemenu, a na prednjem kutnom stupu pristaništa
našli smo i zabijene komadiće zubne cakline... Još uvijek tražimo ostatke
zuba. Možda ga je progutala, pa ću ga pronaći poslije.«
»Kad je nestala, nosila je ružičaste cipele s visokim potpeticama te imala
ružičastu torbicu. Ima li kakvih tragova na tome?« upitala je Mossova.
»Nosila je samo haljinu i gaćice, ali ne i grudnjak... a ni cipele.« Isaac joj je
oprezno podigao noge. »Pete su joj gadno izranjavane.«
»Vučena je bosonoga«, zaključila je Erika, trznuvši se kad joj je ugledala
stopala puna upaljenih ogrebotina i posjekotina, kao i ružičasto meso ispod
kože.

20
 »Jedan od naših ronilaca izvukao je ovo iz vode.« Isaac je dodao Eriki malu
prozirnu plastičnu vrećicu u kojoj se nalazila vozačka dozvola. Načas su u
tišini gledali fotografiju.
»Ovo je uznemirujuća fotografija«, rekao je Peterson. »Kao da nas gleda s
druge strane groba.«
Erika se složila. Ljudi na fotografijama iskaznica često imaju staklene oči
ili izgledaju kao da su ih naglo osvijetlila prednja svjetla automobila, ali
Andrea je samouvjereno gledala u objektiv.
»Isuse«, rekla je Erika, skrećući pogled s Andreine fotografije na mrtvo tijelo
s razrogačenim očima na nosilima. »Kako brzo možete ustanoviti točan uzrok
smrti?«
»Dao sam vam dovoljno podataka za nastavak istrage«, ljutito je odvratio
Isaac. »Morat ću obaviti autopsiju.«
»Koju ćete obaviti danas«, rekla je Erika, fiksirajući ga pogledom.
»Da, danas«, odgovorio je Isaac.

* * *

Oko šatora forenzičara vladala je tišina. Snijeg je prestao padati, a skupina

uniformiranih policajaca tiho je pročešljavala okolicu jezera. Bijeli snijeg
lijepio im se za noge dok su gacali kroz nanose.
Erika je izvukla mobitel i nazvala Marsha. »Gospodine, to je Andrea
Douglas-Brown«, rekla je.
Nastala je stanka. »Sranje!«
»Upravo se spremam razgovarati s momkom koji ju je pronašao, a onda ću
obavijestiti roditelje«, rekla je Erika.
»Što mislite? Fosterova?«
»Nedvojbeno je riječ o ubojstvu, možda o silovanju s davljenjem ili
gušenjem u vodi. Sve što imam na putu je prema momcima u postaji.«
»Ima li kakvih osumnjičenika na vidiku?«
»Ne, gospodine. Ionako sam počela u žurbi. Moramo organizirati službenu
identifikaciju s članovima obitelji. Forenzičari idu ravno s mjesta zločina na
autopsiju, pa ću vas izvještavati o tome.«
»Kad bih mogao reći medijima da imamo osumnjičenika...« počeo je Marsh.
»Da, gospodine, znam. Prvo moramo porazgovarati s članovima obitelji.
Postoje dobri izgledi da je poznavala ubojicu. Kad je nestala, nije bilo svjedoka,
a nitko nije vidio otmicu. Možda se ovdje našla s ubojicom.«
»Polako, inspektorice. Nemojte brzati i pretpostaviti da se Andrea sastala s
nekim radi prljavog drpanja.«
»Nisam rekla da se Andrea sastala s nekim radi prljavog...«

21
 »Zapamtite, riječ je o vrlo uglednoj obitelji koja...«
»Imam iskustva s takvim slučajevima, gospodine.«
»Da, ali morate shvatite s kim imate posla.«
»Znam. S tugujućom obitelji. Ali moram im postaviti uobičajena pitanja,
gospodine.«
»Da, i budite obzirni. To je naređenje.«
Erika je prekinula vezu, bijesna zbog Marshova stava. Jedna stvar koju je
prezirala u Britaniji bio je sustav klasa. Čak i u istrazi ubojstva, činilo se kako
Marsh želi da žrtvina obitelj dobije povlašteni tretman.
Mossova i Peterson izašli su iz šatora s uniformiranim policajcem, pa su
svi krenuli oko jezera i kroz vrt. Erika se upitala jesu li kipovi bez zjenica
vidjeli kako netko dovlači Andreu i kako ona vrišti da joj poštedi život.
Tada je s radiouređaja na reveru policajca zakrčala statika. »Upravo smo
pronašli malu ružičastu torbicu u živici London Roa- da«, rekao je glas.
»U kojem je smjeru London Road?« upitala je Erika.
»Glavna ulica«, odgovorio je policajac, pokazujući preko reda stabala.
Nakon nekoliko mjeseci neaktivnosti, Erika se morala naprezati da vrati
mozak u akciju. Svaki put kad bi zatvorila oči, ugledala bi Andreino tijelo s
oguljenom kožom i masnicama i razrogačene prazne oči. U istrazi ubojstva
postoji mnogo varijabli. Kuća osrednje veličine može zaposliti forenzičare
danima, ali u ovom slučaju mjesto zločina potencijalno se rasteže na površinu
od sedamnaest jutara, dok je dokazni materijal rasut po javnim površinama i
prekriven debelim slojevima snijega.
»Prebacite je u Centar za posjetitelje ambulantnim vozilom«, rekla je Erika
policajcu, a on se žurno udaljio. Trenutak poslije toga, Mossova, Peterson i
ona izašli su iz redova živica. U podnožju blage padine prekrivene snijegom
nalazila se futuristička kutija Centra za posjetitelje. Prednje dvorište bilo je
izbrazdano tragovima ambulantnih vozila koja su stajala s otvorenim
stražnjim vratima. Jedan mladi čovjek u ranim dvadesetima sjedio je straga,
umotan u gomilu deka. Bio je blijed i tresao se. Pokraj vrata vozila stajala je
sitna žena i promatrala kako član ekipe za očevid pažljivo pregledava odjeću
momka, stavljajući rukom u rukavici zaprljanu trenirku, džemper i tenisice u
označene prozirne vrećice za dokazni materijal. Žena je imala obrve guste kao
i momak, ali i oštro, sitno lice.
»Želim potvrdu«, govorila je, »i želim da popišete ono što je oduzeto. Lee je
dobio tu trenirku tek u studenom, a i ove su tenisice nove — ostalo je još
trinaest tjedana kataloškog plaćanja za njih. Koliko ćete ih dugo zadržati?«
»Sve je to dokazni materijal u istrazi ubojstva«, rekla je Erika kad su došli
do ambulantnog vozila. »Ja sam viša inspektorica Foster, a ovo su inspektori
Moss i Peterson.« Svi su podigli iskaznice, a žena je znatiželjno pogledala
fotografije.
»Kako se vi zovete?« upitala ju je Erika.
»Grace Kinney, a moj Lee samo je došao na posao. Razboljet će se zato što

22
je morao čekati na hladnoći, pa će mu obustaviti naknadu!«
»Lee, možete li nam reći što se točno dogodilo?«
Lee je kimnuo. Lice mu je bilo blijedo i uznemireno. Rekao im je kako je
došao na posao, a onda je slijedio zvuk zvonjave telefona, što je dovelo do
otkrića Andreina tijela pod ledom. Jedan ga je policajac prekinuo, pojavivši se
na vratima ambulantnog vozila s malom ružičastom torbicom u prozirnoj
plastičnoj vrećici. U drugoj vrećici nalazio se njezin sadržaj: šest novčanica od
pedeset funti, dva kompaktna tampona, maskara, ruž za usne i parfem u
spreju.
»Je li to pripadalo mrtvoj djevojci?« upitala je Grace, naginjući se. Policajac
je hitro skrio vrećice iza leđa.
»Sad ih je već vidjela«, obrecnula se Erika na policajca i nastavila: »Gospođo
Kinney, morate shvatiti da je ovo dokazni materijal u osjedjivoj istrazi i...«
»Ne brinite, držat ću jezik za zubima«, odvratila je Grace. »Iako samo Bog
zna što je mlada djevojka s dizajnerskom torbicom i svežnjem novčanica od
pedeset funti ovdje radila.«
»Što vi mislite?« upitala ju je Erika.
»Ne namjeravam obavljati posao umjesto vas«, rekla je Grace, »ali čovjek ne
treba biti Sherlock Holmes kako bi shvatio da je tražila seks. Vjerojatno je
dovela mušteriju, a onda je sve pošlo po zlu.«
»Lee, jeste li prepoznali mrtvu djevojku?«
»Zašto bi moj Lee prepoznao prostitutku?«
»Nije bila... ne mislimo da je bila prostitutka.«
Grace kao da nije ni primjećivala Leejevu uznemirenost. Čvrsto je navukao
deku oko sebe i namrštio se, nabravši guste obrve. »Bila je lijepa«, tiho je
rekao. »Čak i mrtva pod ledom... Umrla je na grozan način, zar ne?«
Erika je kimnula.
»Mogao sam joj to pročitati s lica«, rekao je Lee. »Oprostite, što ste me ono
pitali?«
»Jeste li je prepoznali, Lee?« ponovila je Erika. »Jeste li već vidjeli tu
djevojku?«
»Ne, nikad je prije nisam vidio«, odgovorio je.
»Mislimo da je možda bila u jednom od barova u glavnoj ulici kad je
nestala«, rekao je Peterson. »Koji barovi privlače mlade ljude?«
Lee je slegnuo ramenima. »Wetherspoon je krcat preko vikenda... Pig and
Whistle. Odmah pokraj željezničke postaje.«
»Izlazite li mnogo, Lee?« upitao je Peterson. Lee je slegnuo ramenima.
Peterson je nastavio: »Wetherspoon, Pig and Whistle. Još neki barovi?«
»Lee ne zalazi na ta mjesta, zar ne?« rekla je Grace, dobacujući mu pogled.
»Da, da, točno«, odvratio je Lee. »Hoću reći, ja ne zalazim tamo.«

23
 »Ovo je nekoć bio lijep kvart«, nastavila je Grace. »Ništa luksuzno, ali lijepo.
Taj grubi stari Wetherspoon nekoć je bio lijepi Odeon. Najgori su Glue Pot i
Stag. Kažem vam, ne biste me uhvatili u njima ni da se čitav svijet poplavi
mokraćom, a samo ta dva bara ostanu iznad površine. A krcati su vražjim
useljenicima — bez uvrede, dušo«, dodala je Petersonu. Erika je primijetila da
Mossova suspreže osmijeh.
»Kažem vam«, nastavila je Grace, još uvijek nesvjesna Leejeve
uznemirenosti, »kad hodam glavnom ulicom, osjećam se kao strankinja u
vlastitoj zemlji: Poljaci, Rumunji, Ukrajinci, Rusi, Indijci, Afrikanci... A Lee mi
kaže da su svi prijavljeni na Zavod za zapošljavanje, pružaju ruku i uzimaju
socijalnu pomoć. Trebali biste napraviti raciju u tim barovima u glavnoj ulici.
Mnogi od njih rade za šankom i iskradaju se tijekom stanki kako bi se javili
na Zavod. Ali nitko ne obraća pozornost na to. Moj Lee mora izlaziti na mećavu
i raditi četrdeset sati na tjedan za šezdeset funti socijalne potpore. To je
sramota.«
»Koliko dugo radite u muzeju?« upitala je Erika.
Lee je slegnuo ramenima. »Počeo sam četiri tjedna prije Božića.«
»I pretpostavljam da će Leeja okriviti što ne može raditi jer se neka glupa
prostitutka dala...«
»Sad je dosta«, prekinula ju je Erika.
Činilo se da je Grace prihvatila kritiku. »Pretpostavljam da je nečija kći.
Znate li tko je?«
»Trenutačno ne možemo reći.«
To je pobudilo Graceino zanimanje. »Nije li to ona otmjena djevojka koja je
nestala? Kako se ono zvala, Lee — Angela? Je li izgledala kao djevojka iz
novina?«
Lee je sada buljio ravno preda se, kao da je ponovno proživljavao trenutak
kad je kroz sloj leda ugledao Andreino lice.
»Kao što sam rekla, još uvijek nismo identificirali tijelo«, rekla je Erika.
»Kontaktirat ćemo Zavod za vas, Lee, i obavijestiti ih što se događa. Nemojte
se udaljavati iz lokalnog područja. Možda ćemo morati opet porazgovarati.«
»Mislite da će otići iz zemlje, ha?« obrecnula se Grace. »Promjena bi bila
dobra stvar — iako, ovdje bismo mi bili jedini koji odlaze!«
Erika, Mossova i Peterson otišli su kad su medicinski tehničari počeli
pripremati ambulantno vozilo za odlazak.
»Prilično naporna žena«, rekla je Mossova.
»Ali nam je dala više informacija nego Lee«, odvratila je Erika. »Provjerimo
te barove. Glue Pot, Stag. Je li Andrea bila u jednom od njih one noći kad je
nestala?«

24
 6.

Kad su izašli iz muzeja, opet je počelo nevrijeme, pa su ostavili policijski auto

i vlakom krenuli za London Bridge, a onda podzemnom za Chiswick.
Podzemna je bila krcata i zagušljiva, pa su većinu putovanja morali stajati
natiskani u gomili, a Erika je bila prikliještena između svojih novih kolega.
Petersonovo mršavo tijelo bilo je u kontrastu sa zdepastim tijelom Mossove
koja ju je pritiskala s druge strane. Erika je poželjela da ima pet minuta za
sebe, malo prostora i svježeg zraka kako bi se pribrala. Činilo joj se da je u
dvadeset pet godina policijskih istraga izvijestila stotine ljudi koji su izgubili
voljene osobe, ali otkako je iskusila gubitak na vlastitoj koži, osjećala se
drukčije. Bol je još uvijek bila jaka. A sad će to morati reći Andreinim
roditeljima i gledati kako ih obuzima njoj dobro poznata tuga.
Kad su izašli iz postaje podzemne željeznice Turnham Green, snijeg je
prestao padati. U usporedbi s južnim Londonom, glavna ulica u Chiswicku
izgledala je uredno. I ceste su bile čiste, sa svježe obojenim poštanskim
sandučićima, a male mesnice i prodavaonice organske hrane miješale su se u
nizu s viktorijanskim kućama. Banke i samoposluživanja bili su osvijetljeni i
čisti. Čak se i snijeg činio bjeljim.
Kuća obitelji Douglas-Brown nalazila se u velikoj i širokoj slijepoj ulici
odvojenoj od glavne prometnice. Velika starinska kuća bila je renovirana, a
uklanjanje višegodišnjeg sloja čađe i smoga izložilo je pogledu cigle u boji
maslaca. Dominirala je nad ostalim kućama, no unatoč tome je djelomice bila
zaklonjena iza visokih stabala malog parka u sredini slijepe ulice. Otisci
stopala u snijegu bili su od skupine fotografa koja se vrzmala naokolo, dok su
im se fotoaparati njihali preko toplih zimskih kaputa, a para se dizala s
njihovih šalica kave. Interes im je porastao kad su se Erika, Mossova i
Peterson približili kući i ušli kroz dvorišna vrata. Fotoaparati su počeli
škljocati, a svjetlost bljeskalica reflektirala se na crnoj boji ulaštenih i debelih
ulaznih vrata kuće obitelji Douglas-Brown. Erika je duboko udahnula i
pritisnula zvonce. Ono je ugodnim tonom odjeknulo u dubini kuće.
»Jeste li vi iz policije?« doviknuo im je jedan glas iza leđa.
»Je li mrtva djevojka Andie?« doviknuo je drugi glas. Erika je zatvorila oči,
s mukom podnoseći prisutnost fotografa iza svojih leđa. Dovraga, odakle im
pravo da je zovu Andie? Ni roditelji je nisu tako zvali.
Ulazna su se vrata otvorila, ali samo djelomice, a sitna i tamnokosa stara
žena pogledala ih je kroz uzak otvor. Podigla je ruku da zaštiti oči kad su se
blicevi fotoaparata pojačali.
»Dobro jutro, moramo razgovarati sa Simonom i Dianom Douglas-Brown«,
rekla joj je Erika, a onda su joj njih troje pokazali iskaznice. Očekivali su da
će ih žena pustiti unutra, ali ona ih je pogledala ispod ovješenih kapaka, dok
su joj se bljeskovi fotoaparata odražavali u crnim očima.

25
 »Želite vidjeti lorda i lady Douglas-Brown?«
»Da, u vezi s nestankom njihove kćeri Andree«, odgovorila je Erika tihim
glasom.
»Ja sam njihova kućedomaćica«, odvratila je sitna žena. »Molim vas, dajte
mi svoje isprave i pričekajte da se uvjerim tko ste.« Uzela je njihove iskaznice
i zatvorila vrata. Svjetlost bljeskalica opet se počela reflektirati od prednjih
vrata.
»Možete li potvrditi da je silovana?« povikao je jedan glas.
»Možete li potvrditi da je riječ o ubojstvu?« povikao je drugi. »Ako jest,
vjerujete li da je politički motivirano?«
Erika je postrance pogledala Mossovu i Petersona dok su stajali okrenuti
prema vratima. Prošlo je nekoliko sekundi. Gotovo su mogli osjetiti bljeskalice
na leđima.
»Što ona misli da mi pokušavamo učiniti?« tiho je prosiktala Mossova.
»Prodati im jebene prozore?«
»Lorda Douglas-Browna prošle su godine snimili skrivenom kamerom«,
odvratio je Peterson. »News of the World uhvatio ga je kako pokušava potkupiti
jednog dobavljača oružja iz Teherana.«
»Lažnog šeika?« promrmljala je Erika. Baš je htjela još nešto dodati, kad
su se vrata otvorila, i to ovoga puta malo šire. Škljocanje fotoaparata iza njih
se pojačalo.
»Da, čini se da su isprave u redu«, rekla je sitna žena vraćajući im iskaznice
i pozivajući ih da uđu. Kad su ušli, zatvorila je vrata pred hladnoćom i
fotografima.
Uski hodnik proširio se u uzdignuto predvorje, gdje se elegantno stubište
prekriveno sagom vijugavo uzdizalo kroz tri kata. Visoko gore bio je oslikani
krovni prozor koji je na kremaste zidove bacao uzorak blagih boja. U podnožju
stubišta stajao je ulašteni stari sat s klatnom koje se nečujno njihalo.
Kućepaziteljica ih je odvela niz hodnik, pokraj vrata kroz koja su načas
ugledali veliku kuhinju od čelika i granita, te golemo pozlaćeno ogledalo pod
kojim je ležala podjednako dojmljiva vaza sa svježim cvijećem. Došli su do
vrata od hrastovine i bili uvedeni u radnu sobu s pogledom na snijegom
pokriveno stražnje dvorište.
»Molim vas, pričekajte«, rekla je kućepaziteljica, gledajući ih dok je,
okrenuta njima, izlazila iz sobe i zatvorila vrata. Ispod kliznog prozora stajao
je krupni pisaći stol od tamnog drva. Na kožnatoj površini nije bilo ničega
osim elegantnog srebrnog laptopa. Lijevi zid prekrivale su police s knjigama,
a na desnoj strani stajale su krupna kožnata sofa s naslonom i dvije fotelje.
Zid iznad njih bio je prekriven uokvirenim fotografijama Simona Douglas-
Browna, kojeg je Erika prepoznala iz novinskih izvješća o Andreinu nestanku.
Bio je to nizak i energičan muškarac sa smeđim očima.
Fotografije su pokazivale njegova postignuća, a započele su s čovjekom koji
je imao bujnu kosu u vrijeme kad je njegova tehnološka kompanija bila
uvrštena na Londonsku burzu 1987. godine, napredujući sve dok je kosa

26
postajala rjeđa, kroz niz fotografija u društvu kraljice, Margaret Thatcher,
Johna Majora i Tonyja Blaira. Erika je primijetila da je Njezino Veličanstvo
dobrih nekoliko centimetara više od lorda Douglas-Browna. Četiri fotografije
s Tonyjem Blairom pokazivale su koliko je Douglas-Brown bio upleten u rad
laburističke Vlade.
U sredinu kolaža ponosno su smještene dvije fotografije veće od ostalih.
Prva je službeni portret na kojem je Douglas-Brown u ogrtaču od hermelina
stajao na crvenom sagu pred drvenim zidnim panelima. Tekst ispod slike
govorio je da je fotografija snimljena na dan kad je primljen u viteški red i tad
je postao barun Simon Douglas-Brown od Hunstantona. Na drugoj fotografiji
zauzeo je istu pozu, ali sad je uz njega stajala supruga Diana, sitna i krhka
žena u elegantnoj bijeloj haljini. Imala je dugu tamnu kosu i izgledala kao
starija i neuglednija verzija Andree.
»Gdje je Hunstanton?« upitala je Erika.
»Na obali Norfolka. Ondje postoji vrlo lijep centar za morske životinje«,
odgovorila je Mossova, naginjući se prema fotografiji bezizražajna lica.
»I tako je njegova žena postala lady Diana«, rekao je Peterson.
»Da«, odvratila je Mossova. »Čini se da nju titula i nije previše usrećila!«
»Je li ovo vama smiješno?« obrecnula se Erika. »Jer ja se ne sjećam ničega
smiješnog o Andrei kad je bila izvučena iz leda.«
Mossova i Peterson žurno su se ispričali. Troje policajaca pogledalo je i
posljednju fotografiju u neugodnoj tišini. Lord i lady Douglas-Brown stajali su
s Barackom Obamom i njegovom ženom Michelle. Bračni par Obama bio je
mnogo viši od Douglas-Brownovih, koji su na licima imali gotovo luđačke
osmijehe. Bez dvojbe, izvan okvira fotografije stajao je dugi niz lordova, dama,
diplomata, industrijskih magnata i njihovih mršavih supruga koji su čekali
da uđu u kadar za identičnu fotografiju. Susret od nekoliko sekundi,
narcisoidno ovjekovječen na zidu.
Nečiji kašalj prenuo ih je iz razgledavanja fotografija na zidu. Okrenuli su
se i ugledali Simona i Dianu Douglas-Brown na vratima radne sobe. Erika je
odmah osjetila grižnju savjesti zbog donošenja suda, jer dvoje ljudi koji su s
očekivanjem stajali ispred njih nisu bili ništa više od uplašenih roditelja.
»Molim vas, samo nam recite što se događa«, rekla je Diana. »Je li to
Andrea?«
Erika je iza tog tečnog engleskog osjetila strani naglasak, vrlo sličan
vlastitom.
»Molim vas, sjednite«, rekla je Erika.
Diana je vidjela njihove poglede i dlanovima prekrila lice. »Ne, ne! To nije
ona. Ne moja mala. Molim vas, ne moja mala!«
Simon je zagrlio ženu oko ramena.
»Vrlo mi je žao što vas moram izvijestiti da je tijelo vaše kćeri jutros nađeno
na zemljištu muzeja Horniman u južnom Londonu«, rekla je Erika.
»Sigurni ste da je to ona?« upitao je Simon.

27
 »Jesmo. Uz nju smo pronašli njezinu vozačku dozvolu — a na mjestu
zločina nalazio se mobitel registriran na njezino ime«, rekla je Erika.
»Poduzimamo sve što možemo kako bismo ustanovili uzrok smrti, ali moram
vam reći da su okolnosti sumnjive. Vjerujemo da je Andrea ubijena.«
»Ubijena?« Diana se povukla i skljokala na sofu pokraj polica s knjigama,
a ruke je još uvijek držala na licu. Iz Simonove maslinaste puti nestalo je krvi,
što joj je dalo zelenkasti ten. »Andrea je ubijena?«
»Tko bi je ubio?« ponovila je Diana.
»Bojim se da ćete morati doći i službeno identificirati Andreino tijelo«, rekla
je Erika nakon kraće stanke.
Opet je nastao tajac. U dubini kuće zazvonio je sat. Diana je maknula ruke
s lica i pogledala Eriku. »Odkal stei« upitala je.
»Narodila sam s v Nitre«, odgovorila je Erika.
»Nemojte govoriti slovački, ne sada«, rekao je Simon. »Govorimo engleski.«
»Zašto mi žena iz Nitre govori da mi je kći mrtva?« upitala je Diana,
fiksirajući Eriku pogledom. Bilo je to hrabro.
»Kao i vi, ja živim u Engleskoj dulje no što sam živjela u Slovačkoj«,
objasnila je Erika.
»Vi uopće niste kao ja! Gdje je onaj drugi policajac, onaj koji je bio ovdje
prije... Sparks? Ne želim da sudbina naše kćeri ovisi o sposobnostima neke
Slovakinje.«
»Gospođo Douglas-Brown«, rekla je Erika, osjećajući da je hvata bijes.
»Ja sam lady Douglas-Brown.«
»Ja radim u policiji dvadeset i pet godina«, obrecnula se Erika.
»Inspektorica sam za...«
»Uvjeravam vas da činimo sve što možemo kako bismo pronašli počinitelja«,
umiješao se Peterson, dobacivši Eriki oštar pogled.
Erika se pribrala, izvukla notes i otvorila ga na prvoj praznoj stranici. »Ako
može, lady Diana, željela bih vam postaviti nekoliko pitanja?«
»Ne. Ne, ne možete«, rekao je Simon dok su mu se tamne oči zaoštrile. »Zar
ne vidite da je moja žena... da smo.... Moram obaviti neke telefonske
razgovore. Što ste rekli, odakle ste?«
»Nitra je u zapadnoj Slovačkoj, ali kao što sam rekla, živim u Engleskoj više
od dvadeset godina.«
»Ne pitam vas za vaš jebeni životopis, pitam vas jeste li iz gradske policije?«
»Da, iz postaje Lewisham Row«, odgovorila je Erika.
»Dobro. Pa, želim obaviti neke pozive. Da vidim kako stvari stoje. Dosad
sam komunicirao izravno s pomoćnikom povjerenika, Oakleyem...«
»Gospodine, ja vodim istragu...«
»I surađivao sam s narednikom Cliveom Robinsonom u nekoliko odbora

28
zaduženih za policiju...«
»I ja to poštujem, ali vi morate shvatiti da ja sada vodim ovu istragu i da
vam moram postaviti neka pitanja!« Erika je prekasno shvatila da je počela
vikati.
Nastao je tajac.
»Šefice, mogu li porazgovarati s vama?« upitao je Peterson. Dobacio je
pogled Mossovoj, a ona je gotovo neprimjetno kimnula. Erika je osjetila da joj
se lice žari.
»Šefice, razgovor. Smjesta«, rekao je Peterson. Erika je ustala i izašla za
njim u hodnik, a on je zatvorio vrata. Naslonila se na zid i pokušala usporiti
disanje.
»Znam«, rekla je.
»Gledajte, ne želim biti bezobrazan, šefice. Došli ste u gadnu situaciju i ja
to shvaćam, ali ne možete postati agresivni s roditeljima žrtve. Jer oni su u
ovom trenutku samo to. Roditelji. Dopustite mu da se malo pravi važan, ali
znamo kako će to odsada izgledati.«
»Znam. Sranje«, rekla je Erika. »Oh, sranje...«
»Zašto je majka željela znati iz kojeg ste dijela Slovenije?«
»Slovačke«, ispravila ga je Erika. »To su dobro poznate slovačke
predrasude. Ljudi iz Bratislave misle da su bolji od svih drugih...
pretpostavljam da je ona odande.«
»I misli da je zato bolja od vas«, završio je Peterson. Erika je uzdahnula i
kimnula, pokušavajući odagnati bijes.
Dva muškarca u kombinezonima prilazila su im s druge strane hodnika i
vukla veliko božićno drvo. Erika i Peterson odmakli su se da ih propuste. Drvo
se osušilo i postalo smeđe, a dok su se grane vukle po zidu, borove iglice
padale su na debeli plavozeleni sag.
Činilo se da će Peterson još nešto reći, ali onda se predomislio i zauzeo
drugačiji stav. »Odavno je prošlo vrijeme za ručak. Izgledate kao da bi vam
dobro došla mala doza šećera«, rekao je, promatrajući Erikino blijedo lice.
»Znam da ste vi šefica, šefice, ali kako bi bilo da vi odete i pričekate nas u
nekom baru ili kafiću iza ugla?«
»Ući ću i ispričati se.«
»Šefice, pustite da se prašina slegne, dobro? Mi ćemo prikupiti sve
informacije koje možemo i onda ćemo vas potražiti.«
»Da, dobro. I ako možete...«
»Da, dogovorit ću da obave identifikaciju.«
»A trebat će nam i Andrein laptop... i... Pa, sve što sada možemo dobiti.«
Peterson je kimnuo i vratio se u radnu sobu, a Erika je ostala stajati na
mjestu. Potpuno je uprskala stvar i ništa nije postigla.
Već se htjela zaputiti u obilazak kuće, kad se ponovno pojavila

29
kućepaziteljica s poluotvorenim kapcima.
»Izvest ću vas van, u redu?« inzistirala je.
Slijedili su trag mrtvih borovih iglica do ulaznih vrata. Kad je Erika došla
na prednju stubu, ispred fotoaparata koji su bljeskali, morala se snažno
ugristi za donju usnu kako ne bi zaplakala.

30
 7.

Danje svjetlo počelo je slabjeti kad su se Mossova i Peterson pridružili Eriki u

kafiću u glavnoj ulici Chiswicka. Provela je sat vremena razočarano sjedeći
pokraj prozora i gledajući nestajanje tog, kako se činilo, vrlo dugog dana.
Kafić je bio tih kad je Erika stigla, ali u međuvremenu se napunio i sada
je bio krcat elegantno odjevenim samcima i skupinom mladih majki koje su
ogradile jedan kut kafića skupim dječjim kolicima.
Peterson i Mossova naručili su kavu i sendviče, a onda se pridružili Eriki
za stolom.
»Gledajte, hvala vam što ste uskočili«, rekla je Erika posramljeno. »Ne znam
što se dogodilo. Nisam dobro procijenila situaciju.«
»Nema problema«, odvratio je Peterson odmatajući sendvič i grizući veliki
komad.
»Diana Douglas-Brown bila je nepristojna, ali s druge strane, ovo joj
zacijelo nije najbolji dan u životu, zar ne?« složila se Mossova i zagrizla svoj
sendvič.
»Da, ali nisam smjela... U svakom slučaju, dobro. Što mi još možete reći?«
upitala je Erika. Pričekala je časak dok su oboje prestali žvakati.
»Simon i Diana ne znaju što je Andrea radila u južnom Londonu«, rekla je
Mossova. »Dogovorila se da će otići u kino s Davidom i Lindom, bratom i
sestrom. Oni su je čekali pred Odeonom u Hammersmithu, ali nije se
pojavila.«
»Jesu li brat i sestra bili kod kuće?«
»Da. David je spavao na katu, lady Diana nije ga željela probuditi.«
»Nije ga željela probuditi?« ponovila je Erika. »Zar on nema više od dvadeset
godina?«
»Čini se da je David bio budan skoro do jutra«, odgovorila je Mossova.
»Naizmjence su dežurali uz telefon tijekom noći, u slučaju da ih Andrea
nazove. Čini se da je već znala nestati.«
»Kada? Imamo li podatke o tome?«
»Ne. Nikad to nisu prijavili. Prije nekoliko godina nestala je tijekom
produženog vikenda. Pokazalo se da je otišla u Francusku s nekim tipom kojeg
je upoznala u baru. Vratila se kad je došla do limita na kreditnoj kartici.«
»Jeste li doznali ime osobe s kojom je pobjegla?«
»Da, izvjesni Carl Michaels. U to vrijeme bio je student. Nije to bilo ništa
ozbiljno. Samo vikend posvećen provodu, s bonusom da je Andrea imala
platinastu karticu Vise.«

31
 »Jeste li vidjeli sestru, Lindu?« upitala je Erika.
»Došla je s pladnjem čaja«, rekao je Peterson. »Pomislili smo da je služavka.
Prilično se razlikuje od Andree, neugledna je i bucmasta. Radi u majčinoj
cvjećarnici.«
»I kako je ona reagirala na novosti?« upitala je Erika.
»Ispustila je poslužavnik, iako...« Mossova je oklijevala.
»Što?« upitala je Erika, opet žaleći jer sve to mora slušati iz druge ruke.
Mossova je pogledala Petersona.
»Njezina je reakcija izgledala pomalo folirantski«, odgovorio je Peterson.
»Folirantski?« ponovila je Erika.
»Znate, kao da je riječ o lošoj glumi«, objasnio je Peterson. »Ljudi reagiraju
na razne čudne načine. Ako mene pitate, cijela obitelj izgleda pomalo sjebano.«
»S druge strane, čija obitelj nije takva«, dodala je Mossova.
»A kad tome dodate novac, sve se pogoršava.«
Tada je zazvonio nečiji telefon. Prošlo je nekoliko časaka prije no što je
Erika shvatila da je to njezin mobitel. Nazvao ju je Isaac da joj kaže kako je
nevrijeme sve usporilo i kako će rezultati autopsije biti spremni ujutro.
»Željela sam da još večeras identificiraju tijelo«, rekla je Erika kad je
prekinula vezu.
»To bi vam moglo ići u prilog. Dat će vremena sir Simonu da se ohladi«,
odvratio je Peterson.
»Je li rekao još nešto?« upitala je Erika.
»Pa, želi da Sparks ponovno preuzme slučaj«, odgovorila je Mossova.
Nastavili su žvakati u tišini. U međuvremenu je već pao mrak. Prednja
svjetla automobila polako su prolazila pokraj njih, osvjetljavajući snijeg koji
je vani padao.

32
 8.

Erika, Mossova i Peterson vratili su se u postaju Lewisham Row poslije sedam

navečer. Otišli su ravno u krcatu operativnu sobu — svi su nestrpljivo čekali
da čuju otkrića dana. Erika je skinula dugu kožnatu jaknu i otišla do velike
skupine bijelih ploča u stražnjem dijelu prostorije.
»U redu. Znam da je iza nas naporan dan, ali što imamo?«
»Kako je prošlo upoznavanje s obitelji?« smijuljio se Sparks, naslanjajući
se na stolac. »Kako vas je sir Simon prihvatio, inspektorice Foster?«
Baš kao na nečiji znak, vrata operativne sobe otvorio je glavni inspektor
Marsh. »Inspektorice Foster. Na razgovor.«
»Gospodine, obavještavam sve o današnjim događajima...«
»U redu, ali dođite u moj ured čim završite«, zarežao je Marsh i zalupio
vratima.
»Dakle, pretpostavljam da je prošlo dobro?« bockao je Sparks dok mu je
zluradi osmijeh osvjetljavalo plavkasto svjetlo zaslona. Erika se nije obazirala
na njega i okrenula se bijeloj ploči. Pokraj Andreine fotografije visjele su slike
Linde i Davida. Sa zanimanjem je primijetila da su Andrea i njezin brat vrlo
privlačni, a Linda bucmasta i uštogljena, sa šiljastim nosom i bljeđom puti od
brata ili sestre.
»Jesu li njih troje djeca istih roditelja?« upitala je Erika, kuckajući
flomasterom po ploči. Pitanje je iznenadilo sve u sobi.
Narednik Crane iznenađeno se osvrnuo oko sebe. »Pretpostavili smo da
jesu...«
»Zašto ste to pretpostavili?« upitala je Erika.
»Pa, svi izgledaju prilično...«
»Otmjeno?« upitala je Erika. »Nemojte nikad zaboraviti da su članovi obitelji
uvijek prvi na popisu osumnjičenika. Nemojte dopustiti da vas zaslijepi
činjenica što žive u luksuznom dijelu Londona i imaju utjecaj ili moć. Crane,
vi se pozabavite djecom, ali naravno, budite diskretni. Da, znamo da se
Andrea prošlog četvrtka, 8. siječnja, trebala sastati s Davidom i Lindom u
kinu, ali nije se pojavila. Kamo je otišla? Da se nađe s nekim prijateljem ili
tajnim ljubavnikom? Tko se bavio baš Andreinim životom?«
Ustala je jedna sitna Indijka u dvadesetima. »Pozornica Singh«, rekla je.
Došla je pred njih, a Erika joj je dodala flomaster.
»Andrea je proteklih sedam mjeseci bila u vezi s dvadesetsedmogodišnjim
Gilesom Osborneom, a nedavno su se i zaručili. On je vlasnik tvrtke Yakka
Events. To je tvrtka za ekskluzivne mušterije koja se bavi planiranjem zabava
i događaja, sa sjedištem u Kensingtonu.«

33
 »Yakka Events«, ponovila je Erika. »Što znači Yakka?«
»To je aboridžinska riječ za rad. Na web-stranici tvrtke piše da je proveo
godinu dana prije fakulteta u Australiji.«
»Učeći od Aboridžina posluživanje sendviča i šampanjca?« upitala je Erika,
a u operativnoj sobi pojavili su se sitni osmijesi.
»On je pohađao privatne škole. Potječe iz bogate porodice. Ima alibi za večer
Andreina nestanka.«
»Ja sam već razgovarao s njim, i to smo ustanovili prošlog tjedna«, prekinuo
ih je Sparks.
»Što je s podacima o Andreinim telefonskim pozivima i aktivnosti na
društvenim mrežama? Pretpostavljam da ste ih zatražili?«
»Jesmo«, odgovorila je Singhova.
»Pa, gdje su?«
»Ja radim na tome«, odgovorio je Crane. »Zatražio sam ih jutros, pa se
nadamo da ćemo ih dobiti u iduća dvadeset četiri sata.«
»Zašto ih niste zatražili prije, kad je nestala?« upitala je Erika.
Nastao je muk.
»Jeste li se bojali gurati nos u život utjecajnih bogataša?«
»Ja sam odlučio da ih ne zatražimo«, odgovorio je Sparks. »Obitelj je u tom
trenutku još uvijek vjerovala da je Andrea nekamo otišla, pa su pratili njezine
profile na društvenim mrežama i davali nam te informacije.«
Erika je zakolutala očima. »Želim te podatke čim stignu, a i sve što se izvuče
s tvrdog diska mobitela«, rekla je Craneu. »Pa, Sparks, vi kao da uživate u
kasnoj zimi. Što ste uspjeli ustanoviti pomoću nadzornih kamera?«
Inspektor Sparks naslonio se na stolac koji je škripao. »Bojim se da nemam
dobre vijesti. Tri nadzorne kamere na London Roadu do prije nekoliko dana
nisu radile, tako da nemamo ništa s perona željezničke postaje, a ni s glavne
ulice do muzeja Horniman. Naravno, ni sporedne ulice nisu pokrivene, tako
da nemamo stvarno ništa o događajima tog dana.«
»Sranje«, rekla je Erika.
»Imamo snimku njezina izlaska iz vlaka na postaji Forest Hill u...« —
Sparks je prelistao svoje bilješke — »... u 9:06 navečer. Izlazi iz vlaka, hoda
peronom i odlazi pokraj kabine za prodaju karata. U kabini nije bilo nikoga,
a samo je nekoliko drugih ljudi izašlo u isto vrijeme.«
»Možemo li otkriti tko su ti ljudi? Možda su izašli s njom.«
»Radim na tome«, završio je Sparks.
»Što je bilo s ispitivanjem stanara okolnih kuća?«
Narednik Crane nagnuo se na stolcu i rekao: »Nemamo mnogo, šefice.
Većina ljudi još uvijek nije doputovala kući s božićnih blagdana ili je spavala.«
»Što je s barovima?«

34
 »Wetherspoon i Pig and Whistle imaju nadzorne kamere, ali nije svratila ni
u jedan od njih. U glavnoj ulici postoje još četiri bara.«
»Grace Kinney spomenula je dva: Glue Pot i Stag.«
»Bili smo u svima. To su prilično gadne rupčage, šefice, a nitko tko ondje
radi ne sjeća se da ju je vidio.«
»Pogledajte popis osoblja, ustanovite tko su stalni gosti. Opet provjerite.
Bila je odjevena za izlazak. Velika je vjerojatnost da je posjetila jedan od tih
barova.«
»Možda je išla na privatnu zabavu«, predložila je Singhova.
»Možda. U tom slučaju, što je s prodavaonicama alkoholnih pića? Je li ušla
u neku od njih da kupi cigarete ili alkohol?«
»Zapravo, te prodavaonice imaju nadzorne kamere, ali one uglavnom ne
rade cijelo vrijeme. Nitko od prodavača nije ništa ni vidio ni čuo.«
Nastala je neugodna tišina.
»Možda biste trebali ekipu poslati kući«, predložio je Sparks. »Imali smo
naporan dan.«
»Da, u redu. Nađimo se opet ovdje sutra ujutro, i to u devet. Tada bismo
već trebali dobiti rezultate autopsije te podatke o telefonu i društvenim
mrežama.«
Erika je zaželjela laku noć svojim suradnicima, a kad je ostala sama u
operativnoj sobi, u tišini je pogledala bijele ploče i zagledala se u Andreinu
fotografiju.
»Pogledaj se, tek su ti dvadeset tri godine. Cijeli život bio je pred tobom.«
Andrea joj je prkosno uzvraćala pogled, gotovo kao da joj se ruga.
Erika se trznula kad je zazvonio telefon.
»Koliko još moram čekati?« zarežao je Marsh.
»Sranje, gospodine, odmah ću doći.«

35
 9.

»Dakle, želite mi reći da nemate ništa?« upitao je Marsh. Bio je crven u licu
dok je hodao gore-dolje uredom. Erika mu je upravo donekle opisala napredak
koji su postigli tijekom prvog dana istrage.
»Ovo je prvi dan, gospodine. A kao što sam rekla, imamo pozitivnu
identifikaciju žrtve. Zadržala sam tu informaciju od novina. Vjerujem da
postoje jedan ili dva bara u koje bismo možda mogli smjestiti Andreu one
večeri kad je nestala.«
»Možda mogli smjestiti. Što to znači?«
»To znači da nam je nedostatak nadzornih kamera na London Roadu i oko
željezničke postaje otežao rad. Trebaju nam vrijeme i sredstva da nastavimo
ispitivati ljude. Svi su prokleto naporno radili, osobito kad je nevrijeme
usporilo aktivnosti.«
»I kojeg ste vraga mislili da radite kad ste se počeli prepirati s Douglas-
Brownovima ?«
Erika je duboko udahnula da se smiri: »Gospodine, priznajem da sam se
trebala bolje ponašati prema roditeljima žrtve.«
»Prokleto ste u pravu. Mislio sam da ćete kao Slovakinja naći zajednički
jezik s lady Dianom.«
»Pa, u tome je i bio problem. Po njezinu mišljenju, ja sam preobična.
Nedovoljno dobra za vođenje istrage o ubojstvu.«
»Niste odabrali posao u policiji kako bi ljudi bili ljubazni prema vama,
inspektorice Foster. Trebao bih vas poslati na tečaj o odnosima s javnošću.«
»U tome i jest problem. Mi ne tretiramo Douglas-Brownove kao sve ostale.
U stvari, vodi li sir Simon istragu? Izgleda da on tako misli... U svakom
slučaju, tko vam je rekao što se dogodilo? On vas je nazvao, zar ne? Zna vaš
privatni broj?«
»Hodate po tankom ledu, inspektorice Foster«, upozorio ju je Marsh. »U
stvari, sir Simon nazvao je inspektora Sparksa, a Sparks je prenio poruku
meni.«
»Baš lijepo od njega!«
Marsh ju je oštro pogledao. »Riskirao sam vrat kako bih vas doveo na ovaj
slučaj...«
»Ne želim vaše sažaljenje, gospodine!«
»... i ako ne pripazite, otići ćete prije no što ste i počeli. Morate naučiti
držati jezik za zubima. Doveo sam vas na ovaj slučaj zato što ste dobra
policajka. Jedna od najboljih koje znam. Iako, u ovom trenutku, dovodim u
pitanje svoju moć prosudbe.«

36
 »Žao mi je, gospodine. Imala sam naporan dan — teški uvjeti, a nisam
spavala. Ali vi me znate, ne tražim isprike. Otkrit ću počinitelja.«
»U redu«, odvratio je Marsh mirnijim tonom. »Ali morate se iskreno ispričati
Douglas-Brownovima.«
»Da, gospodine.«
»I naspavajte se noćas. Izgledate grozno.«
»Hvala, gospodine.«
»Gdje ste odsjeli?«
»U hotelu.«
»Dobro. A sad odlazite, i vratite se sutra na posao s bistrom glavom«, rekao
je Marsh i dao joj znak da ode.

Erika je bila bijesna kad je napustila Marshov ured — da, bijesna što je bila
prozvana, ali i bijesna na sebe što je uprskala stvar. Sišla je u operativnu sobu
i uzela kaput. Andreina slika otvoreno ju je gledala sa središta bijele ploče.
Rukom napisane bilješke o slučaju bile su zamagljene na jarkom svjetlu, pa
je Erika protrljala umorne oči. Imala je osjećaj kao da sve gleda kroz prljavo
staklo. Nije mogla razabrati pojedinosti. Opet su je obuzeli umor i bijes.
Navukla je kaput, ugasila svjetlo i izašla. U hodniku je srela narednika Woolfa.
»Upravo vam dolazim reći da smo našli auto za vas. To je plavi Ford
Mondeo«, rekao je pružajući joj ključ s privjeskom. Strogo lice izgledalo mu je
mrzovoljnije nego jutros.
»Hvala«, odvratila je Erika uzimajući ključ. Krenuli su prema glavnim
ulaznim vradma. Woolf se morao naprezati da održi korak s njom.
»Nisam vam stavio putnu torbu u auto jer sam prije nekoliko godina
ozlijedio leđa. Morali su mi odstraniti kralježak. Putna je torba iza mog stola...«
Ušli su u prostoriju za prijem, u kojoj se jedna mokra i zablaćena žena
naslanjala na Woolfov stol i upotrebljavala njegov telefon. Nosila je prljave
poderane traperice i staru parku s mrljama, punu rupa od cigareta. Duga
sijeda kosa bila joj je svezana na tjemenu nekom vrpcom, a pod očima je imala
duboke tamne podočnjake. Dvije neuredne djevojčice pokraj nje vikom su
hrabrile malog dječaka s kratkom kosom koji je sjedio na Erikinoj putnoj
torbi. On je nosio zamrljane bijele hlače trenirke i vrtio je kukovima, držeći
jednom rukom ručku putne torbe, a drugom vitlajući po zraku kao da jaši na
mustangu koji se propinje. Woolf je požurio iza svog stola i stavio prst na
gumb telefona, prekidajući poziv.
»Jebem mu sve, razgovarala sam«, ogorčeno je šiknula žena, otkrivajući
nepravilne smeđe zube.
»Ovo je policijski telefon, Ivy«, odgovorio je Woolf.
»Nije zazvonio već deset minuta. Smatraj se srećkovićem što su kriminalci
na godišnjem!«
»Koga si to htjela nazvati?« upitao ju je Woolf. »Ja bih ga mogao nazvati za

37
tebe.«
»Znam se sama služiti jebenim telefonom!«
»Tko je ta žena?« upitala je Erika.
Ivy je držala slušalicu podalje od Woolfa i brzo odmjerila Eriku. »Ja i Droopy
već se dugo znamo, zar ne, Droopy?« rekla je. »Ja ga zovem Droopy. Ružan je
k’o vrag, zar ne?«
»Ti. Silazi s moje putne torbe«, rekla je Erika dječaku koji nije mogao biti
stariji od sedam ili osam godina. On se nije osvrtao na nju — nastavio se
derati i jahati putnu torbu. Woolf se počeo natezati s Ivy oko slušalice i
napokon ju je uspio uzeti iz njezina stiska.
»Morala bih imati pravo da se služim tvojim vražjim telefonom. To je samo
mjesni poziv. Osim toga, ja ti osiguravam plaću!«
»Kako mi ti to osiguravaš plaću?« upitao ju je Woolf.
»Plaćam porez, a odatle se uzima novac za tvoju plaću!«
Erika je otišla da podigne dječaka s putne torbe, ali on se nagnuo i ugrizao
je za nadlanicu. Iznenadila ju je jačina bola.
»Smjesta me pusti«, rekla mu je Erika, pokušavajući ostati mirna. On je
podigao pogled sa zlobnim cerekom i zagrizao još jače. Jaka bol jurnula joj je
kroz ruku i ona je poludjela, snažno ga pljusnuvši po licu. On je vrisnuo,
ispustio Erikinu ruku, pao s putne torbe i tresnuo o pod.
»Jebem mu sve, što vi mislite, tko ste?« zarežala je Ivy, nasrnuvši na nju.
Erika se pokušala izmaknuti, ali našla se leđima oslonjena na zid. Woolf je
uhvatio Ivy u posljednji čas. Duga oštrica noža bljesnula je nekoliko
centimetara od Erikina lica.
»Ivy, daj, smiri se...« počeo je Woolf uhvativši je ispod pazuha, ali još uvijek
se mučio da je obuzda.
»Nemoj mi govoriti da se smirim, debela ružna pičko!« rekla je Ivy prijetećim
glasom.
»Samo takni moju djecu pa ću ti posjeći lice, kujo! Nemam što izgubiti.«
Erika je pokušala kontrolirati disanje kad je vidjela nož skakavac
centimetar bliže licu.
»Pusti nož. Pusti ga«, rekao je Woolf napokon čvrsto uhvativši Ivy za
zapešće, a i svinuo joj je ruku. Nož je sa zveketom pao na pod, a Woolf ga je
pritisnuo stopalom.
»Nisi morao biti tako grub, Droopy«, rekla je Ivy, trljajući zapešće.
Netremice je gledajući, Woolf se sagnuo i podigao nož s poda. Pronašao je mali
gumb na nožu i oštrica je skočila natrag u držak. Mali dječak i dvije djevojčice
u međuvremenu su se posve smirili. Bili su samo djeca i činilo se da se više
boje onoga što će Ivy sada učiniti. Erika nije mogla ni zamisliti kakav život ta
djeca vode. Pogledala je dječaka koji se držao za tjeme.
»Žao mi je, jako mi je žao... Kako se zoveš?«

38
 Dječak je ustuknuo. Što bi mu mogla reći? Da je imala naporan dan? Erika
je primijetila njihovu prljavu odjeću, neuhranjena tijela...
»Želim uložiti žalbu«, rekla je Ivy s užitkom.
»Ma nemoj?« odvratio je Woolf, gurajući je prema izlazu.
»Da, policijska brutalnost — miči ruke s mene — policijska brutalnost
prema maloljetniku.«
»Morat ćeš ispuniti formular«, odvratio je Woolf. »A onda ćeš provesti noć u
pritvoru zato što si nožem napala policijsku službenicu.«
Ivy je zaškiljila. »Ne, nemam jebenog vremena... Hajdemo, djeco.
SMJESTA!« Posljednji je put pogledala Eriku i izašla iz postaje, a djeca su je
slijedila. Erika ih je na trenutak vidjela kroz prozor.
»Sranje«, rekla je i klonula na glavni stol, trljajući nadlanicu. »Nisam smjela
udariti tog klinca.«
Na koži je imala duboki bijelo-ljubičasti trag od zubi, a mrlja krvi miješala
se s dječakovom pljuvačkom.
Woolf je otišao do kutije s natpisom »zaplijenjeni noževi« i tamo stavio
oružje. Zatim je otišao iza stola i izvukao kutiju za prvu pomoć. Spustio ju je
na stol pokraj Erike i skinuo poklopac.
»Poznajete tu ženu?« upitala ga je Erika.
»Oh, da, to je Ivy Norris, također poznata kao Jean McArdle, Beth Cosby
— a katkad i kao Polette O’Brien. Ona je lokalna zvijezda.« Nalio je malo
alkoholne otopine na sterilnu gazu i pritisnuo je na tragove ugriza na Erikinoj
nadlanici. Žestoko peckanje pomiješalo se s mirisom metvice. »Ona je
dugogodišnja narkomanka«, nastavio je Woolf. »Ima povijest dugu kao Kineski
zid. Svojedobno je mušterijama nudila specijalitet >majka i kći<, ako znate
što hoću reći, prije no što joj je kći umrla od predoziranja.«
»A gdje su očevi te djece?«
»Ivy im je zapravo baka, a tko zna? Lista kandidata duga je kao telefonski
imenik.«
Woolf je maknuo gazu i počeo čistiti krvavi trag od ugriza novom gazom.
»Jesu li beskućnici?«
Woolf je kimnuo.
»Ne bismo li mogli pozvati socijalnu službu, da im po hitnom postupku
osigura smještaj?« upitala je Erika. Još uvijek je mogla vidjeti Ivy kako stoji
na parkiralištu, puši na gruboj svjetlosti ulice i nešto govori, ne obraćajući se
nikome posebno. Djeca su stajala oko nje i tresla se, dok je ona gestikulirala
rukama.
Woolf se mračno nasmijao. »Zbog prostitucije joj je zabranjen pristup većini
pansiona i hostela.«
Podigao je gazu i zalijepio veliki četvrtasti flaster na Erikinu nadlanicu.
»Hvala«, rekla je Erika, svijajući prste.

39
 Woolf je počeo spremati pribor za prvu pomoć. »I sami znate što ću vam
sada reći. Morate otići k liječniku zbog ugriza, i to kako bi vam dao injekciju
protiv tetanusa, a znate i... Djeca s ulice nisu zdrava.«
»Znam«, odvratila je Erika.
»I morat ću ovo zapisati u dnevnik. Sve što se dogodilo. Napala vas je
nožem. On vas je ugrizao...«
»Da, a ja sam ga udarila. Udarila sam vražjeg klinca... U redu. Obavite svoj
posao i hvala vam.«
Kimnuo je, opet sjeo i izvukao formulare. Erika je pogledala kroz prozor,
ali Ivy i djeca nisu se vidjeli.

40
 10.

Vani je bilo jako hladno. Glavni ulaz policijske postaje Lewisham Row bio je
osvijetljen, ali parkiralište je bilo u mraku. Dugi redovi automobila svjetlucali
su od mraza pod uličnim svjetiljkama, a promet iza njih je postojano puzao
naprijed. Eriku je još uvijek boljela ruka. Namjestila je privjesak ključa
nalijevo i pritisnula gumb, a onda je učinila isto i nadesno. Jedan auto na
drugom kraju parkirališta dvaput je zatitrao narančastom svjetlošću.
Opsovala je i zaputila se prema njemu, vukući putnu torbu kroz dubok snijeg.
Stavila je putnu torbu u prtljažnik i ušla u auto. U autu je bilo ledeno, ali
mirisao je kao nov. Upalila je motor i uređaj za automatsko zaključavanje.
Kad se unutrašnjost malo zagrijala, pokrenula je auto s parkirnog mjesta i
polako se zaputila prema izlazu.
Ivy je stajala na pločniku. Djeca su bila oko njezinih ruku i nekontrolirano
su se tresla. Erika je zastala pokraj njih i spustila prozorsko staklo.
»Kamo idete, Ivy?« upitala je. Ivy se okrenula dok joj je vjetar uhvatio
pramen duge sijede kose i zalijepio ga na njeno lice.
»Što se to tebe tiče?« upitala je.
»Mogla bih vas povesti.«
»Zašto bismo ušli u auto drota koji tuče djecu?«
»Žao mi je, nisam to smjela učiniti. Imala sam naporan dan.«
»Ti si imala naporan dan«, frknula se Ivy. »Pokušaj zamisliti kako je meni,
dušice.«
»Mogu vas odvesti kamo god želite, a djeca se mogu ugrijati«, rekla je Erika,
primjećujući da djevojčice imaju gole noge pod tankim haljinama.
Ivy je zaškiljila. »Što moram učiniti zauzvrat?«
»Morate samo sjediti u autu«, odgovorila je Erika. Izvukla je novčanicu od
dvadeset funti. Ivy ju je htjela uzeti, ali Erika ju je povukla natrag. »Dat ću
vam je kad vas negdje ostavim — pod uvjetom da više ne bude napada nožem
i ugriza.«
Ivy je oštro pogledala dječaka, a on je poslušno kimnuo. »U redu«, rekla je.
Otvorila je stražnja vrata i djeca su uspuzala na stražnje sjedalo. Kad je Ivy
sjela na prednje sjedalo, Eriku je zapuhnuo smrad skitnice. Suspregnula je
strah zbog Ivyne blizine.
»Pojasevi«, rekla je, pomislivši da će biti sigurnija ako su svi vezani.
»Pa jasno! Ne daj Bože da prekršimo zakon«, nasmijala se Ivy povlačeći
pojas i pričvršćujući ga uz škljocanje.
»Kamo da vas odvezem?«

41
 »U Catford«, odgovorila je Ivy. Erika je izvukla mobitel i otvorila aplikaciju
Google zemljovida. »Kvragu«, rekla joj je Ivy, »ja ću ti govoriti kojim putem
voziti. Skreni lijevo.«
Motor auta tiho je radio i dok se svjetlost uličnih svjetiljki igrala po
vjetrobranu, neobična kombinacija Ivy, njezinih unuka i Erike utonula je u
gotovo ugodnu tišinu.
»Dakle, imaš li ti djece?« upitala je Ivy.
»Nemam«, odgovorila je Erika, uključivši brisače kad je snježni zapuh
pogodio vjetrobran.
»Jesi li ti lezba?«
»Nisam.«
»Meni to ne smeta. Nemam ništa protiv lezbi. Čovjek može dobro popiti s
lezbom, a one su dobre u masturbiranju... iako, jedanput sam pokušala. Nije
mi se svidio okus.«
»Čega? Masturbiranja?« našalila se Erika.
»Jako smiješno. Dok to govorim, razmišljam da opet počnem s lezbama.
Morat ću dijeliti novac, ali okusa kurca već mi je preko glave.«
Erika ju je pogledala.
»Daj, dušo, nisi valjda mislila da radim u robnoj kući, zar ne?«
»Gdje živite?« upitala ju je Erika.
»Kvragu, zašto bih tebi rekla gdje živim?« Ivy se nagnula prema njoj, ali
pojas se stegnuo i zadržao je na mjestu.
»Polako... Upravo ste mi rekli da vam je >okusa kurca preko glave<. Mislila
sam kako ne bi bilo previše nepristojno da vas pitam o adresi?«
»Nemoj sa mnom izigravati pametnjakovićku. Ja te znam. Voliš svoj posao,
zar ne? Imaš li prijatelja?« Nastala je tišina. »Pa jasno, znala sam da ih nemaš.
Uvijek radiš, zar ne? Vi drotovi strpali biste vlastitu majku u zatvor... Ovdje
skreni nalijevo.«
Erika je uključila žmigavac i skrenula. »Trenutačno nigdje ne živim«, rekla
je, smatrajući da i sama mora nešto reći o sebi. »Nedavno mi je umro muž, pa
nisam radila i...«
»I malo si skrenula, ha?«
»Nisam, ali malo je nedostajalo«, odvratila je Erika.
»Mojeg su muža izboli. Davno. Iskrvario mi je na rukama... Ovdje produži
ravno. Ali moraš biti dobro, zar ne? Bravo! Ja sam mogla biti policajka ili nešto
bolje«, podrugljivo se nasmijala Ivy.
»Dobro poznajete ovaj kraj?« upitala ju je Erika.
»Da. Ovdje sam provela cijeli život.«
»Koje barove možete preporučiti?«
»Koje barove možete preporučiti?« ponovila je Ivy, oponašajući Eriku.

42
 »No dobro, koje barove znate?«
»Znam ih sve. Kao što sam upravo rekla, ovdje živim godinama. Vidjela sam
ih kako nastaju i nestaju. Najgori traju najdulje.«
Prošli su pokraj kazališta Broadway na Catfordu, zgrade s osvijetljenim
pročeljem na kojem je još uvijek visio plakat za božićnu pantomimu.
»Ostavi nas ovdje«, rekla je Ivy.
Glavna ulica Catforda bila je prazna. Erika se zaustavila ispred pješačkog
prijelaza, pokraj kladionice Landbrokes i banke Halifax.
»Ovdje nema stambenih kuća«, primijetila je.
»Rekla sam ti da nemam kuću!«
»Gdje onda živite?«
»Moram obaviti neki posao. Hajde, probudi ih«, obrecnula se Ivy na
dječaka. Erika je pogledala u retrovizor.
Dvije djevojčice spavale su glave jedne uz drugu. Dječak ju je pogledao
blijeda lica.
»Žao mi je što sam te udarila«, rekla mu je Erika. Dječakovo lice ostalo je
bezizražajno.
»Pusti to, samo mi daj novac«, rekla je Ivy, otkopčala pojas i otvorila vrata.
Erika je prekopala po kaputu i izvukla novčanicu od dvadeset funti. Ivy ju je
uzela i gurnula u džep parke.
»Prije no što odete, Ivy, recite mi što znate o barovima u Forest Hillu? O
Stagu?«
»Ondje radi jedna striptizeta koja je spremna učiniti sve što želiš ako je
napuniš novčićima«, rekla je Ivy.
»A što je s Glue Potom?« upitala je Erika.
Nato se Ivyn govor tijela potpuno promijenio. Razrogačila je oči. »O tome
mjestu ne znam ništa«, promuklo je rekla.
»Upravo ste rekli da znate sve barove u okolici. Hajde, recite mi što znate o
Glue Potu.«
»Onamo nikad ne zalazim«, prošaptala je Ivy. »Ne znam ništa, čuješ me?«
»Zašto ne zalazite onamo?«
Ivy je zastala i pogledala Eriku. »Na tvome mjestu, dala bih pregledati tu
ruku. Mali je Mike pozitivan na HIV...«
Zatim je izašla, zalupila vratima i nestala među dućanima, a djeca su je
slijedila. Erika se toliko usredotočila na Ivynu reakciju pri spomenu imena
bara da nije ni shvatila što je Ivy upravo rekla. Brzo je otvorila vrata i krenula
za njima do ulaza u mračnu uličicu. Pogledala je u nju, ali bila je previše
mračna da bi išta vidjela. »Ivy«, viknula je. »Ivy. Kako to mislite da nikad ne
idete onamo? Zašto ne?«
Kad je ušla u uličicu, svjetlost uličnih svjetiljki brzo je izblijedjela. Osjetila

43
je nešto meko i gnjecavo pod nogama.
»Ivy, dat ću vam još novca, samo mi recite što znate...«
Izvukla je mobitel i osvijetlila ispred sebe. Uličica je bila puna praznih
injekcija, kondoma i odbačene ambalaže s privjescima za cijene. »Ja
istražujem slučaj ubojstva«, nastavila je. »A ubijena djevojka posljednji je put
viđena u Glue Potu...«
Glas joj je odjeknuo uličicom, ali nije dobila odgovor. Došla je do tri metra
visoke ograde s lokotom i metalnim šiljcima na vrhu. Jedva je mogla razabrati
šikarom prekriveno dvorište i nekoliko odbačenih plinskih boca s druge strane
ograde. Osvrnula se oko sebe.
»Kvragu, kamo su nestali?« tiho je rekla. Brzo se vratila uličicom, ali nije
mogla naći prolaz kojim su otišli — vidjela je samo visoke ciglene zidove zgrada
sa svih strana.
Kad se vratila do auta, vrata su još uvijek bila otvorena, a alarm je blago
zujao. Pogledala je oko sebe i ušla u auto. Je li ih zamislila? Nekoliko je
sekundi provela brinući se da je sve bila halucinacija — Ivy i djeca — a onda
je osjetila pulsiranje boli u nadlanici i ugledala četvrtasti flaster.
Brzo je aktivirala uređaj za automatsko zaključavanje i odvezla se
zaškripavši gumama. Svježi joj je adrenalin prostrujao tijelom. Nešto nije bilo
u redu s Ivynom reakcijom na spomen Glue Pota. Bila je užasnuta. Zašto?
Erika nije marila koliko je kasno ili koliko dugo nije spavala. Odlučila je
provjeriti taj bar.

44
 11.

Erika se odvezla natrag u Forest Hill i parkirala auto u tihoj stambenoj četvrti,
nekoliko ulica od glavne ceste. Bar se nalazio na sredini glavne ulice, u
ciglenoj jednokatnici s pročeljem crvenim poput vina. Natpis Glue Pot bio je
ispisan bijelom bojom, a slovo »t« pretvaralo se u crtež četke za bojenje koja
lebdi nad kantom bijelog ljepila. Bio je to iritantan natpis, ružan i glup.
Postojala su četiri prozora, po dva na svakom katu, s prozorskim pregradama
od debelog kamena. Prozori na prvom katu bili su mračni, a od ona dva u
prizemlju, jedan je bio pregrađen daskama, prepuštajući drugom da širi
nejasan sjaj kroz mrežastu zavjesu.
Unatoč hladnoći, ulazna vrata bila su odškrinuta. Napis je obećavao da
ćete dobiti cijelu bocu besplatno ako naručite dvije čaše domaćeg vina. Erika
je ustanovila da se u bar ulazi na unutarnja vrata s jako napuklim
sigurnosnim staklom.
Bar je bio gotovo prazan, samo su dva mladića sjedila za jednim od mnogih
stolova od ultrapasa. Podigli su pogled kad je prošla, upijajući njezine duge
noge, a onda su se vratili svojim pićima. Mali plesni podij na jednoj strani
bara bio je ispunjen starim stolcima, a džingl radijske postaje Magic FM svirao
je uvod u prve taktove pjesme Careless Whisper. Erika je otišla do dugog,
niskog šanka u stražnjem dijelu, koji je bio uokviren visećim ogledalima.
Jedna niska i bucmasta mlada djevojka sjedila je i gledala Celebrity Big
Brotber na sitnom prijenosnom televizoru.
»Duplu votku s tonikom, molim vas«, rekla je Erika.
Djevojka se uspravila i posegnula za čašom, a onda ju je pritisnula uz
dozator, ne skidajući pogled sa zaslona. Nosila je izblijedjelu majicu s kratkim
rukavima, do kraja rastegnutu na njezinim grudima i zdepastom stasu, a
imala je natpis turneje Showgirl Kylie Minogue. Povukla je stražnji dio majice
preko krupne stražnjice.
»Tražite posao au paire? Čuvanje djece?« upitala je djevojka, vjerojatno
osjetivši Erikin neznatni naglasak. Erika je osjetila trunku naglaska i u
djevojčinu govoru. Poljski? Ruski?
Nije ga mogla smjestiti. Djevojka je opet gurnula čašu uz dozator.
»Da«, odgovorila je Erika, odlučivši prihvatiti igru. Djevojka je izvukla
plastičnu bocu tonika i napunila čašu do ruba. Spustila je čašu na šank, a
onda je gurnula četvrtasti papirić i kemijsku olovku.
»Možete izvjesiti papirić na oglasnu ploču za dvadeset funti«, rekla je. »Novi
papirići stavljaju se svakog utorka. Dvadeset dvije i pol funte za to i piće.«
Erika je platila i sjela, popivši gutljaj. Bilo je toplo i ishlapljeno.
»Zašto ne pošaljete muža?« upitala ju je djevojka, pogledavši što je Erika
napisala na ceduljicu.

45
 »Samo bi mi trebalo da moj muž počne još više piti!«
Djevojka je kimnula kao da joj je ta priča poznata. Erika je otišla do male
oglasne ploče koju joj je djevojka pokazala, one na zidu pokraj šanka. Bila je
prekrivena stotinama oglasa, jednih preko drugih, rukom napisanih poruka
na slovačkom, poljskom, ruskom, rumunjskom — sve su nudile građevinske
poslove, čuvanje djece i au paire.
»Je li ovdje uvijek ovako tiho?« upitala je Erika, gledajući prazan šank.
»Sad je siječanj«, slegnula je žena ramenima, brišući pepeljaru starom
krpom. »I nema nogometa.«
»Moja prijateljica našla je posao kao au paire nakon oglašavanja kod vas«,
rekla je Erika, vrativši se na svoj visoki stolac za šankom. »Dolazi li ovamo
mnogo žena? Mladih djevojaka? Onih koje traže posao au paire?«
»Katkad.«
»Prijateljica mi kaže da bih ovdje mogla sresti jednu djevojku koja je tražila
posao.«
Djevojka je prestala brisati pepeljaru i hladno je pogledala. Erika je otpila
još jedan gutljaj i izvukla mobitel. Namjestila je Andreine fotografije na
zaslonu i okrenula mobitel.
»To je ona.«
»Nikad je nisam vidjela«, malo je prebrzo odvratila djevojka.
»Doista? Moje prijateljica kaže da je svratila ovamo prije samo nekoliko
dana...«
»Ja nisam vidjela tu curu.« Djevojka je podigla žičani poslužavnik napola
ispunjen praznim čašama i počela se udaljavati.
»Još nisam završila«, rekla joj je Erika i spustila policijsku iskaznicu na
šank.
Djevojka je oklijevala i stavila žičani poslužavnik natrag. Kad se okrenula
i ugledala iskaznicu, na licu joj se pojavio paničan izraz.
»Ne, sve je u redu, samo mi odgovorite na pitanja. Kako se zovete?«
»Kristina.«
»Kristina...?«
»Samo Kristina«, ustrajala je.
»No dobro, Samo Kristina, ponovit ću pitanje. Jeste li vidjeli ovu djevojku?«
Djevojka je spustila pogled na Andreinu sliku i odmahnula glavom tako
silovito da su joj se zatresli obrazi.
»Jeste li radili ovdje navečer osmog? Bio je to četvrtak, prije tjedan dana.«
Djevojka je razmislila i opet odmahnula glavom.
»Jeste li sigurni? Danas je pronađena mrtva.«
Djevojka se ugrizla za usnicu.

46
 »Jest li vi vlasnica?«
»Nisam.«
»Samo radite ovdje?«
»Da.«
»Tko je vlasnica ili vlasnik?«
Kristina je slegnula ramenima.
»Dajte, Kristina. Lako mogu doći do te informacije u pivovari. A oni
muškarci puše ovdje, premda je pušenje zabranjeno. Znate li koliko će to
stajati u globama? Tisuće funti. Čak da i ne spominjem ilegalnu poslovnu
agenciju. Upravo ste mi naplatili dvadeset funti za oglašavanje. Potreban je
samo jedan telefonski poziv, pa da ekipa policajaca dođe ovamo za pet minuta,
a vi biste bili odgovorni...«
Kristina je počela plakati. Velike su joj se grudi zatresle, a lice zacrvenjelo.
Obrisala je sitne oči rubom kuhinjske krpe.
»Ako mi odgovorite na nekoliko pitanja«, rekla joj je Erika, »pobrinut ću se
da vas tretiraju kao nedužnu zaposlenicu.«
Kristina je prestala plakati i malo se smirila.
»U redu... Sve je u redu, Kristina. Ništa vam se neće dogoditi. A sada, molim
vas, pogledajte ponovno ovu fotografiju. Jeste li ovu djevojku vidjeli ovdje
osmog navečer? To je bilo prošlog četvrtka. Netko ju je oteo i ubio. Sve što
kažete moglo bi mi pomoći u pronalasku krivca.«
Djevojka je kroz natekle oči oborila pogled na Andreinu sliku. »Sjedila je u
onom kutu«, napokon je rekla. Erika se okrenula i ugledala mali stol pokraj
plesnog podija. Usput je primijetila da su ona dva muškarca otišla, ostavivši
napola popijene krigle.
»Jeste li sigurni da je to bila ova djevojka?« upitala je, ponovno podižući
fotografiju na mobitelu.
»Da, sjećam se kako je bila lijepa.«
»Je li bila sama? Je li se s nekim sastala?«
Kristina je kimnula. »Bila je s jednom mladom ženom kratke plave kose.«
»Kratke poput moje?« upitala je Erika.
Djevojka je kimnula.
»Još nešto?«
»Popile su piće ili dva, ne znam, te sam večeri bila prilično zaposlena... i...
i...«
Erika je mogla vidjeti da je počinju obuzimati uznemirenost i strah.
»Nastavite, Kristina. U redu je, obećavam vam.«
»Ne znam kad je njezina prijateljica otišla — ali onda sam opet pogledala,
a s njom je sjedio jedan muškarac.«

47
 »Kako je izgledao?«
Žena je slegnula ramenima. »Visok, tamnokos... Svađali su se.«
»Kako to mislite, visok i tamnokos? Možete li biti malo određeniji?« rekla je
Erika pokušavajući prikriti frustraciju. Ovo je pravo otkriće, ali Kristina je
previše nejasna. Erika je donijela odluku i izvukla mobitel.
»Kristina, želim da dođete sa mnom u postaju i pomognete nam da
napravimo nešto što zovemo fotorobot žene i muškarca koje ste vidjeli s
Andreom.«
»Ne, ne, ne, ne.« Kristina se počela povlačiti u sebe.
Erika je nazvala broj dežurne službe u Lewisham Rowu. Telefon je počeo
zvoniti. »Vaša informacija mogla bi nas dovesti do ubojice ove žene, Andree.«
»Ali ja radim... i...«
»Mogu pozvati policajce da dođu ovamo. Možemo to odmah obaviti.«
Dežurni policajac podigao je slušalicu. »Ovdje inspektorica Erika Foster.
Treba mi uniformirani policajac i patrolno vozilo u baru Glue Pot na London
Roadu, Forest Hill. Imamo li koga u službi tko bi mogao izraditi fotorobot?«
Tada je spazila kretnju i shvatila da je Kristina jurnula kroz vrata u
prostoriju iza šanka.
»Sranje! Pričekajte, nazvat ću vas opet.« Erika je preskočila šank i utrčala
u prljavu stražnju kuhinju.
Vanjska vrata još uvijek su bila otvorena. Erika je izašla na uličicu. Bila je
duga i prazna s obje strane. Počeo je padati lagani snijeg. Vladala je zlokobna
tišina.
Erika je obišla oba kraja uličice. Kuće koje su je obrubljivale bile su
mračne, a cesta na svakom kraju pusta. Snijeg je počeo padati jače, a vjetar
je stao zavijati između zgrada. Erika je povukla kaput oko sebe kako bi se
zaštitila od oštre hladnoće.
Nije se mogla otresti osjećaja da ju netko promatra.

48
 12.

Dva uniformirana policajca pozvana su u Glue Pot, ali potraga nije otkrila
ništa. Kristina je nestala. Stan iznad bara bio je nenastanjen, ispunjen
otpadom i starim potrganim namještajem. Prošla je ponoć kad su policajci
rekli Eriki da odustane i ode na spavanje. Oni će ostati u baru i pronaći
vlasnika čim svane. Ako se Kristina vrati, privest će djevojku.
Erika je još uvijek osjećala jezu kad se vratila do auta parkiranog nekoliko
ulica dalje. Ulice su bile tihe, i svaki se zvuk činio nevjerojatno glasnim —
vjetar je zavijao oko zgrada, a s trijema jedne kuće čulo se zvono... Gotovo je
mogla osjetiti pogled iz mračnih prozora okolnih kuća.
Krajičkom oka spazila je kretnju na jednom prozoru. Okrenula se, ali ništa
nije vidjela. Samo mračni, izbočeni prozor. Promatra li ju netko iz sjene?
Shvatila je da joj očajnički treba odmor. Potražit će najbliži hotel i unajmiti
sobu. Otključala je auto i ušla, aktivirajući automatsko zaključavanje.
Potonula je u ugodno sjedalo, naslonila glavu i zatvorila oči.

Jako je vruć dan u zapuštenoj ulici u Rochdaleu, a Erikin pancirni prsluk lijepi
se za kožu. Nelagodno se meškolji, čučeći uz niski zid pred kućom u nizu koja
se visoko uzdiže na vrelini. Pokraj nje čuče dva policajca, a na drugoj strani
prednjih vrata još trojica, poput slike u ogledalu. Jedan je od njih Mark. Drugi
u redu. Nakon nekoliko tjedana nadzora, kuća joj se urezala u sjećanje. Golo
betonsko pročelje, prenatrpane kante za smeće. Na zidu je mjerač za plin i
struju s otkinutim poklopcem.
Kroz prednja vrata, uza stube, prolaz na lijevoj strani odmorišta vodi u
stražnju spavaću sobu. Vidjeli su kako je u nju ušla žena s djetetom. To
predstavlja rizik, ali oni su spremni. Erika je mnogo puta ponovila plan akcije
sa svojom ekipom od osam policajaca. Samo što sada stoje vani. Ovo je
stvarnost. Strah prijeti da će preplaviti Eriku, ali ona mu izmiče.
Kimne glavom, a ekipa odjevena u crno nečujno kreće, nadirući stazom do
ulaznih vrata. Sunčeva svjetlost odražava se od mjerača koji se okreće.
Jedanput, dvaput, kao da prati zamahe udarnog ovna. U trećem pokušaju, drvo
popušta i prednja vrata se raspadaju sa štropotom.
A onda nastaje pravi pakao.
Čuju se pucnji. Prozor iznad mjerača eksplodira prema unutra. Pucnji dolaze
iz kuće iza njih. Erika hitro okreće glavu. Lijepa kuća na drugoj strani ceste.
Klizni prozori. Mjedene brojke na vratima. Boja marke Faroiv & Bali na
unutrašnjim zidovima. Par je bio tako gostoljubiv, tako bezazlen kad je policija
obavljala svoja prisluškivanja.
Sve dolazi na svoje mjesto kad Erikin pogled privuče njihov prozor na katu.
Vidi mračnu sjenu, a onda osjeća eksploziju boli u vratu i okus krvi u ustima.

49
Mark je iznenada pokraj nje, spušta se u čučanj kako bi joj pomogao. Ona
pokušava progovoriti, upozoriti ga: »Iza tvojih leđa.« Međutim, krv joj ispunjava
grlo. U sveopćoj histeriji, to je gotovo smiješno. Zatim čuje pucanj, a jedna se
strana Markove glave rasprskava...

Erika se probudila s uzdahom, pokušavajući doći do daha. Bila je okružena

jezivim sjajem koji ju je pritiskao. Duboko je izdahnula. Tek kad je ispred sebe
ugledala volan, shvatila je gdje se nalazi. Vratila se u sadašnjost. Sjedi u autu.
Svježi sloj snijega potpuno je prekrio prozore.
Dobro je znala taj san. Uvijek bi se probudila u istom trenutku. San je
katkad bio crno-bijeli, pa je Markova krv nalikovala na rastopljenu čokoladu.
Udahnula je i izdahnula, a puls joj se usporio. Vratila se u stvarnost.
Začula je prigušene glasove i zvuk koraka. Neki su ljudi prolazili pokraj auta.
Glasovi su postali glasniji, a onda se udaljili.
Pogledala je digitalni sat na kontrolnoj ploči. Bilo je gotovo pet ujutro.
Odspavala je nekoliko sati, premda se zbog toga nije osjećala bolje.
Promeškoljila se na sjedalu, shvativši da joj je tijelo ukočeno i hladno, a zatim
upalila motor. Iz grijalica je stala izlaziti ledena struja zraka.
Kad se auto ugrijao, uključila je brisače i pričekala da se pojavi cesta, bijela
od svježeg sloja snijega. Primijetila je flaster na ruci i sjetila se da mora otići
k liječniku, ali sinoćnji događaji naveli su je da za sada nastavi dalje.
Andrea je bila u baru... Tko su žena i muškarac s kojima je razgovarala? I
zašto je konobarica nestala? Fallen JMe
Sada je imala problem što ga mora riješiti i bilo joj je lakše potisnuti san u
pozadinu. Ubacila je mjenjač u brzinu i krenula prema policijskoj postaji.

50
 13.

Policijska postaja Lewisham Row bila je tiha u pola šest ujutro. Jedini zvuk
bilo je udaljeno udaranje čekića iz hodnika koji vodi prema ćelijama. Ženska
svlačionica bila je prazna, pa je Erika skinula prljavu odjeću, otišla do velike
zajedničke prostorije za tuširanje i pustila što je moguće topliju vodu. Stala je
pod tuš uživajući u toplini. Kad se digla para, popločena viktorijanska
prostorija s tuševima nestala je u magli, a i Erika s njom.
U šest je već bila odjevena u čistu odjeću i sama u operativnoj sobi, držeći
u ruci šalicu kave i čokoladu iz automata. Andrea Douglas-Brown gledala ju
je sa zida s prekomjernim samopouzdanjem.
Erika je otišla do pisaćeg stola koji joj je bio dodijeljen, pronašla svoju
lozinku i priključila se na internet. Prošlo je osam mjeseci otkako je pogledala
svoju elektronsku poštu na poslu — ne zbog odustajanja od svega, nego zato
što joj je pristup bio onemogućen. Pregledavajući poštu, vidjela je poruke
bivših kolega, biltene, reklamne prospekte i poziv na formalno saslušanje. To
ju je gotovo nasmijalo — poslali su joj obavijest o formalnom disciplinskom
saslušanju putem internog poštanskog sustava kojem nije mogla pristupiti.
Jednim potezom miša obilježila je staru poštu i pritisnula brisanje.
Sada je ostala samo jedna poruka od narednika Cranea, poslana kasno
sinoć.
Pronašao sam povijest aktivnosti Andree DB na Facebooku od 2007.
do 2014. To, plus podatke s njezinog mobitela pronađenog na mjestu
zločina. CRANE

Erika je otvorila dodanu datoteku i pritisnula gumb za primanje. Nakon

nekoliko trenutaka, printer pokraj vrata počeo je zujati i hitro izbacivati papir.
Erika je zgrabila hrpu listova i ponijela ih sa sobom u kantinu za osoblje,
nadajući se da će kantina biti otvorena kako bi mogla popiti pristojnu kavu
— ali kantina je bila u mraku. Pronašla je stolac u stražnjem dijelu, uključila
svjetla i počela listati kopije s Facebook profila Andree Douglas-Brown.
Spis je obuhvaćao 217 stranica, gotovo devet godina, a vodio je Andreu od
četrnaestogodišnjakinje svježa lica do izazovne sirene od dvadeset tri. Na
najstarijim fotografijama izgledala je kao prilično konzervativna mlada
djevojka, ali kad su na scenu stupili momci, počela se odijevati provokativnije.
Sedam godina Andreinih postova bili su beskrajan niz fotografija sa zabava
i selfija. Stotine fotografija sa zgodnim muškarcima i prekrasnim djevojkama,
malokad s istim ljudima više od nekoliko puta. Činilo se da ona živi za zabave
i da odlazi samo na one otmjenije. Klubovi u koje je zalazila spadali su u onu
vrstu u koju ne možete ući bez rezervacije, a činilo se da na tim fotografijama
nikad ne nedostaje boca šampanjca na stolovima.

51
 Tijekom godina rijetko je na Facebooku komunicirala s bratom i sestrom.
Činilo se da se njezinoj starijoj sestri Lindi »sviđa« nekoliko obiteljskih
fotografija, a i mlađem bratu Davidu, ali to su uglavnom bile fotografije s
godišnjih odmora koje su Douglas-Brownovi provodili u Grčkoj, a u kasnijim
godinama u jednoj vili u Dubrovniku.
Eriku su najviše zanimali godišnji odmori. Svake godine odlazili su na
trotjedni odmor u kolovozu, a svaki je odmor slijedio sličan obrazac. Andrea
bi na početku objavila nekoliko prijateljskih fotografija — sliku zajedničkog
obroka u nekom lijepom restoranu ili sliku obitelji pokraj šarene platnene
kabine na opuštenom ručku u kupaćim kostimima. Na tim druženjima
Andrea je uvijek nosila bikini i uvijek bi zauzela pozu, vješto kljucajući svoju
hranu dok joj je valovita tamna kosa padala preko jednog ramena. Za razliku
od nje, Linda je pogrbljeno sjedila nad krcatim tanjurom, pomalo iznervirana
što mora pričekati da prione jelu. Činilo se da Linda postaje sve punija na
svakim novim praznicima, uvijek odjevena u majice s kratkim rukavima i
tajice. Nasuprot tome, David je počeo kao jako mršav trinaestogodišnjak s
naočalama, zgrčen pod majčinom mršavom rukom, a onda se polako
pretvarao u zgodnog mladića.
Činilo se da je Andrea prisnija s Davidom — na mnogim ga je fotografijama
protiv njegove volje povukla u čvrsti zagrljaj dok su mu se naočale iskrivile.
Jedva da je bilo fotografija na kojima su David i Linda uslikani zajedno. Sir
Simon i lady Diana kao da ništa nisu odavali na fotografijama, praveći iste
izraze na licima svake godine: bili su to široki i prazni osmijesi. Jedna
fotografija prikazivala je lady Dianu u kupaćem kostimu i kombinaciji
saronga, a druga sir Simona u širokim bermudama koje je malo previše
povukao preko dlakavog trbuha.
Kako bi praznici odmicali, Andrea bi brzo izgubila interes za obitelj i počela
objavljivati slike lokalnih dječaka. Isprva su to bile pomalo voajerske
fotografije skupina dječaka — stajali su naokolo pušeći ili igrajući nogomet
na plaži sa skinutim majicama, nesvjesni da ih Andrea fotografira.
A onda bi se Andrea usredotočila na nekog određenog momka, provodeći
posljednji tjedan praznika naizgled opsjednuta njime, snimajući bezbrojne
fotografije. Činilo se da joj se sviđaju zločesti momci: stariji i tamniji s
mišićavim torzima, tetovažama i piercingom. Na jednoj fotografiji, snimljenoj
u ljeto 2009. godine, Andrea je pozirala sjedeći na golemom Harley-
Davidsonu, noseći vrlo uski bikini i oponašajući vožnju, dok je tamnokosi
momak, vjerojatno vlasnik motora, bio gotovo bačen na stražnje mjesto.
Jednu je rukom položio na donji dio njezina bikinija, držeći cigaretu čiji je vrh
sjao blizu Andreine preplanule kože. Ona je gledala u objektiv pogledom koji
je govorio: Kontroliram situaciju.
Tko je snimio ovu fotografiju? napisala je Erika na margini.
Jedva da je i primijetila kad su se rolete podignule na prozorčiću za
serviranje, a policajci počeli su pristizati u kantinu na doručak.
Nastavila je čitati, fascinirana Andreinim životom.
Godine 2012. na sceni se pojavila nova prijateljica, djevojka po imenu
Barbora Kardosova. Slovačko ime?? napisala je Erika na margini. Barbora je

52
bila tamnokosa ljepotica poput Andree, i činilo se da su brzo postale bliske
prijateljice, pa se Barbora čak pridružila obiteljskim praznicima Douglas-
Brownovih 2012. i 2013. godine. Andrea je u Barbori pronašla partnericu za
lov na momke. Iako su sada lovile mladiće na sofisticiraniji način, slike su ih
prikazivale s nizom tamnokosih frajera u skupim noćnim klubovima ili oko
jednako skupih ležaljki na plažama.
Čini se da je Andrea pretvorila Barboru u iskrenu prijateljicu, objavljujući
fotografije na kojima su zajedno dočekivale svitanje ili na kojima je Andrea
bila bez šminke i pozirala mnogo manje. Na mnoge načine, Andrea je bila
zgodnija bez ratnih boja, izvodeći lakrdije s iskrenim osmijehom na licu. Na
jednoj fotografiji, djevojke su pozirale jedna uz drugu ispred ogledala, noseći
prevelike pulovere koji su im visjeli do koljena. Veliki puloveri bili su
staromodni — Barborin je bio ukrašen izvezenom slikom mačke koja naganja
klupko vune, a Andrein slikom velike mačke koja leži u košari. Bljeskalica
kamere na mobitelu odražavala se u gornjem kutu ogledala. Andreina sestra
Linda ostavila je komentar:
Odjebi iz moje sobe, kravo!
Andrei se Lindin komentar svidio pa je odgovorila .
A onda je krajem 2013. Barbora bez objašnjenja naglo nestala s popisa
Andreinih prijatelja. Erika je ponovno prelistala prethodne stranice kako bi se
uvjerila da ništa ne nedostaje. Nakon tog trenutka, Barbora se više nijednom
nije pojavila na fotografiji. Nije čak ni lajkala neki post. Otprilike šest mjeseci
poslije, u lipnju 2014. godine, Andrea je izbrisala svoj profil, bez objašnjenja
ili poruke prijateljima da namjerava napustiti Facebook.
Erika je prešla na podatke s mobitela. U usporedbi s prijašnjima, bili su
rijetki. Crane je dodao bilješke uz brojeve koji su se sastojali od redovitih
poziva Andreinu zaručniku, Gilesu Osborneu, poziva u lokalni kineski
restoran jedne subote, i u isti sedam subota prije Božića, telefonskih glasova
za Faktor X. Ostali pozivi bili su obitelji, cvjećarnici koju je njezina majka
vodila u Kensingtonu, i očevoj tajnici.
Nije bilo poziva one večeri kad je nestala, premda je mobitel pronađen uz
njezino tijelo na mjestu zločina. Telefonski podaci pokrivali su osam mjeseci,
prateći vrijeme samo do lipnja 2014.
Tada se začuo štropot — netko je ispustio šalicu koja se razbila na podu.
Erika je podigla pogled i shvatila da je kantina sada osvijetljena i da se puni.
Pogledala je na sat i shvatila da je deset do devet. Ne želeći zakasniti na
informativni razgovor, skupila je papire i otišla. U hodniku je nabasala na
nadzornika Marsha.
»Pročitao sam sinoćnji izvještaj«, rekao je, podižući obrvu.
»Da, gospodine. Sve ću vam objasniti. Imam siguran trag.«
»A to je?«
»Reći ću vam prilikom razgovora«, odvratila je kad su stigli do operativne
sobe. Kad su ušli, Erika je shvatila da čitava ekipa sjedi za stolovima. Vladala
je tišina.

53
 »U redu. Dobro jutro svima. Na početku, želim reći da je narednik Crane
uspio izvući potpunu Andreinu povijest aktivnosti na Facebooku i telefonske
podatke, što je sjajno i brzo obavljeno. Andrea je bila vrlo aktivna na
Facebooku, a onda je prošlog lipnja deaktivirala profil. Također, podaci o
njezinu telefonu sežu samo do lipnja 2014. Zašto? Je li promijenila broj?«
»Prošlog je lipnja upoznala Gilesa Osbornea«, rekao je inspektor Sparks.
»Točno. I sad, zašto bi promijenila broj te deaktivirala profil otprilike u isto
vrijeme?«
»Možda je željela okrenuti novu stranicu. Neki muškarci postanu
ljubomorni ako im žena ima bivše«, rekla je Singhova.
»Facebook joj je očito služio za upoznavanje frajera, a onda se zaručila pa
joj više nije trebao«, rekao je Sparks.
»Ali telefonski su podaci — pa, gotovo automatski namješteni. Želite mi reći
da je upoznala muškarca svojih snova i kako joj je život bio tako ispunjen da
nije trebala druge interakcije?«
»Nisam to rekao«, odvratio je Sparks.
»Ne, ali u tome ima nečeg čudnog. Nije nikoga nazvala one večeri kad je
nestala. Provjerimo to. Nađite njezin stari telefon i izvucite podatke, ali
provjerite je li imala i drugi mobitel za koji ne znamo. Također, pronađite sve
što možete o djevojci koja se zove Barbora Kardosova. Naglasak je na
posljednjem slogu. Ona je bila Andreina vrlo bliska prijateljica između 2012.
i 2013. A onda je nestala. Jesu li se posvađale? Gdje je ona sada? Možemo li
razgovarati s njom? Provjerite to. Pronađite tu djevojku. A i sve eventualne
bivše dečke. Andrei nije nedostajala muška pažnja, pa vidite što možete
otkriti.«
»Ali budite diskretni«, dodao je Marsh iz stražnjeg dijela prostorije.
»Sinoć sam posjetila Glue Pot«, nastavila je Erika. »Od šankerice koja se
zove Kristina dobila sam potvrdu da je Andrea bila ondje one večeri kad je
nestala. Ona kaže da je Andrea bila s plavokosom ženom kratke kose, a nakon
toga s tamnokosim muškarcem.«
»Hoćete li dovesti tu Kristinu da nam pomogne izraditi fotorobot?« upitao
je Sparks.
»Uplašila se kad sam joj to predložila.«
»U redu, kako se preziva?« upitao je Sparks.
»Pa, nisam stigla do toga kad je...«
Sparks se nacerio i kimnuo glavom.
Erika je nastavila: »Razgovarala sam s još jednom ženom, Ivy Norris...«
»Isuse«, prekinuo ju je Sparks, »ne bih vjerovao ičemu što vam kaže Ivy
Norris. Ta stara drolja poznata je po svojim lažima i izazivanju neprilika.«
»Da, ali Ivy Norris vrlo je neobično reagirala kad sam joj spomenula Glue
Pot. Uplašila se. Želim sve što možete doznati o tom baru. Nađite šankericu i
razgovarajte s vlasnikom. Vjerujem da tu postoji veza s Andreom — i moramo

54
je otkriti brzo, prije no što stvari ispare.«
»Inspektorice Foster, možemo li porazgovarati?« rekao je Marsh.
»Da, gospodine... Mossova i Peterson, želim da danas budete sa mnom —
dobit ćemo rezultate autopsije, a Douglas-Brownovi će obaviti službenu
identifikaciju tijela.«
U operativnoj sobi nastalo je živahan žamor. Erika je slijedila Marsha u
njegov ured. Zatvorila je vrata i sjela nasuprot njemu.
»Douglas-Brownovi ujutro dolaze na identifikaciju?«
»Da. U pola deset.«
»Ja ću tada izdati službenu policijsku izjavu. Naša glasnogovornica,
Colleen, vrlo je dobra, i želimo naglasiti da je riječ o ubojstvu nedužne
djevojke. Međutim, moramo biti spremni na to da će novinari pronaći razloge
političke prirode«, žalosno je rekao Marsh.
»Pa, oni moraju misliti na nakladu«, odvratila je Erika. Nastala je stanka,
a Marsh je stao bubnjati prstima po stolu.
»Moram znati kakav obol dobiva vaša istraga«, napokon je rekao.
»Pokušavam pronaći ubojicu, gospodine.«
»Nemojte izigravati pametnjakovićku.«
»Pa upravo ste bili u operativnoj sobi. Ta svjedokinja, Kristina, vidjela je
Andreu s plavokosom ženom i tamnokosim muškarcem. Tražim te ljude.«
»A gdje je ona sada? Ta Kristina?«
»Pobjegla je prije no što sam dobila priliku da iz nje izvučem više
informacija.«
»Je li znala da ste policajka?«
»Da.«
»Mislite li da je ona možda vjerovala kako joj je u interesu da identificira
Andreu?«
»Gospodine?«
»Gledajte, Erika. Ona je zacijelo ilegalna imigrantica i boji se deportacije.
Vjerojatno bi vam rekla da je vidjela Elvisa kod džuboksa kad bi pomislila da
će time spasiti guzicu.«
»Gospodine, ne, mislim da imam trag. I drugi svjedok, lokalna žena, Ivy
Norris. Kad sam joj spomenula Glue Pot, reagirala je...«
»Pročitao sam sinoćnji izvještaj, Erika. U njemu piše da ste udarili unuka
te žene i da vas je ona napala nožem.«
»Da, dječak me ugrizao i ja sam loše reagirala. Ali to nije važno. Gospodine,
Ivy Norris zna ovo područje, a nešto je u vezi s tim barom plaši.«
»Jeste li znali da su prošlog mjeseca četvorici ljudi odrubljene glave u
Rambler`s Restu u Syndehamu? Ona vjerojatno ni tamo ne želi otići na piće.«

55
 »Gospodine!«
»Pomoćnik povjerenika sjedi mi za vratom«, nastavio je Marsh. »Moram se
javljati nekome iz jebenog ureda Vlade u vezi s ovom istragom. Oni žele
jamstva da neugodne ili nepotvrđene pojedinosti o obitelji Douglas-Brown
neće biti iščeprkane i završiti u medijima.«
»Ja ne kontroliram medije. Niti im dajem informacije o istragama. Vi to
znate, gospodine.«
»Da, ali moram vam...«
»Gospodine, ja moram obaviti svoj posao. Recite mi otvoreno. Želite li mi
reći da postoje stvari koje ne smijem istraživati?«
Marsh se namrštio: »Ne!«
»Što mi onda želite reći?«
»Želim vam reći da se držite činjenica. Odavno sumnjamo da je Glue Pot
uključen u zapošljavanje ilegalnih imigranata, a to je i redovito okupljalište
prostitutki. Trebaju vam konkretne činjenice prije no što počnete tvrditi da je
Andrea Douglas-Brown bila u tom baru one večeri kad je nestala.«
»Što ako nađem šankericu i dužnost mi nalaže da je natjeram na
identifikaciju fotorobota?«
»Pa, sretno s tim, jer ona je vjerojatno već zapakirana u stražnjem dijelu
nekog kamiona koji ide za Calais!«
»Gospodine! Imamo snimku Andree na nadzornim kamerama. Ušla je u
vlak za Forest Hill one večeri kad je nestala, a njezino tijelo nađeno je u blizini
glavne ulice. Isuse, može li biti očiglednije da bih mogla biti u pravu?«
Marsh kao da je izgubio strpljenje. »U redu. Samo postupajte pažljivo,
budite oprezni u istrazi. Mediji nas promatraju.«
»Hoću, gospodine.«
»I želim da me izvještavate. O svemu, shvaćate?«
»Da, gospodine.«
Marsh ju je oštro pogledao i ona je izašla iz njegova ureda.

56
 14.

Dok su hodali dugim hodnikom osvijetljenim fluorescentnim svjetiljkama,

Eriki se učinilo da je mrtvačnica isisala i ono malo topline što joj je još ostalo
u tijelu. Kad su došli do metalnih vrata, Mossova je pozvonila na interfon.
Forenzični patolog Isaac Strong pustio ih je unutra.
»Dobro jutro«, rekao je blagim glasom, zračeći mirnoćom i prisebnošću.
Njegov visoki stas pokrivala je uredno ispeglana i besprijekorno čista bijela
laboratorijska kuta, a iz gornjeg mu je džepa virila tamna kožnata maska za
mobitel. Nosio je uske crne traperice i crocs sandale, a tamna kosa bila mu je
začešljana na tjeme s visokog čela. Erika je opet osjetila kako je privlače
njegove blage i smeđe oči ispod tankih, svijenih obrva. Njegova soba za
autopsije bila je elegantna mješavina čelika i pločica od viktorijanskog
porculana. Jedan zid prekrivao je niz vratašca od nehrđajućeg čelika, a u
sredini sobe stajala su tri stola za autopsije, okružena odvodima. Andrea
Douglas-Brown ležala je pokrivena bijelom plahtom na stolu najbližem
ulaznim vratima. Oči su joj sada bile sklopljene, a kosa oprana i uredno
začešljana unatrag. Masnice su potamnjele, ali lice joj je još uvijek bilo
natečeno. Za dobro njezine obitelji, Erika se nadala kako će Andrea izgledati
kao da spava, ali unatoč naporima da se sve očisti, tijelo joj je još uvijek
izgledalo natučeno. Isaac je pomaknuo stolić na kotačićima i oprezno podigao
plahtu. Na njezinu golu tijelu uz masnice i posjekotine sada su bili i krupni,
uredni šavovi na rezu u obliku slova Y. Po jedan krak kretao je od svakog
ramena, spajao se na prsima i spuštao između punih dojki do prsne kosti.
»Nisam našao tekućinu u plućima, što znači da je već bila mrtva kad je
bačena u vodu«, rekao je Isaac. »Led je spriječio raspadanje, ali primijetit ćete
blijedu kožu od produljene izloženosti vodi. Tragovi posjekotina na vratu i
napukla prsna kost upućuju na smrt davljenjem. Kao što sam pretpostavio,
masnice oko vrata indiciraju šaku srednje veličine, nema neuobičajenih
obilježja poput nedostatka prstiju.«
Zastao je.
»Toksikološki nalaz pokazuje visoku razinu alkohola i malu količinu
kokaina u krvi. Nije jela nekoliko sati, u želucu nisam našao ništa osim
krhotine prednjeg zuba, i to je vjerojatno nenamjerno progutala tijekom
napada.«
Uzeo je malu plastičnu bočicu u kojoj se nalazio slomljeni zub i podigao je
prema svjetlosti.
»Na ustima i zubima našao sam ostatke ljepljive kemikalije koja se nalazi
u većini vrsta ljepljive trake.«
»Dakle, usta su joj bila začepljena?« upitala je Erika.
»Tako se čini. Nema znakova silovanja, ali čini se i da je nedugo prije smrti

57
imala analni snošaj, po svemu sudeći uz pristanak. Opet, uzeo sam bris iz
anusa da provjerim ima li sjemena i krvi, ali ništa nisam utvrdio. Našao sam
ostatke lateksa i male količine lubrikanta.«
»Upotrijebila je kondom?« upitala je Erika.
»Upotrijebio ga je onaj tko je imao analni seks s njom«, ispravio ju je Isaac.
»Ali kako možete biti sigurni da je analni seks bio uz pristanak?«
Nastala je nelagodna stanka.
»Postoji značajna razlika između seksa s penetracijom uz pristanak ili bez
toga«, objasnio je Isaac. »Kod spolnog odnosa uz pristanak, tijelo je obično
opušteno. Spolni odnos bez pristanka obično je popraćen ekstremnim
stresom, panikom i opiranjem, što uzrokuje napinjanje i stezanje mišića, a to
može dovesti do unutrašnjih masnica i ogrebotina na koži. Nisam našao
nikakvih oštećenja u unutrašnjosti rektuma. Naravno, druga je mogućnost da
je snošaj obavljen post-mortem.«
»Bože, molim te, ne«, rekla je Erika. »Nadam se da nije.«
»Moguće je, ali ja ne vjerujem u to. Čini se da je ovo bio mahnit i grozničav
napad. Ubojica je nasrnuo na nju poput životinje. Kosa joj je iščupana pri
svakoj sljepoočnici — bi li ubojica imao dovoljno samokontrole i volje da
zastane kako bi navukao kondom?«
»Jesu li na mjestu zločina pronađeni ikakvi kondomi?« upitala je Erika.
»Okolica spremišta za čamce i jezera za veslanje bila je krcata kondomima.
Radimo na tome da ih sve analiziramo, ali za to treba vremena.«
Načas su zastali.
»Mislite li da je Andrea bila vrsta djevojke koja bi se upuštala u takve stvari,
analni seks?« upitao je Peterson.
»To mi zvuči malo moralizatorski«, odvratio je Isaac.
»Da... Znate, možemo sada biti politički korektni ili možemo govoriti
otvoreno«, rekao je Peterson. »Zar se u analni seks ne upušta samo određena
vrsta djevojaka?«
»Ne sviđa mi se ovaj slijed misli«, rekla je Erika.
»Ali moramo tako razmišljati«, odvratio je Peterson.
»Želite li reći da samo razbludne djevojke vole analni seks?« upitala je
Mossova. »Djevojke koje se vole dovoditi u opasne situacije?«
»Mislite li da je ovdje riječ o seksu pod vedrim nebom koji je izmaknuo
kontroli?« upitala je Erika Isaaca.
»Kao što sam rekao, nije moj posao da prosuđujem kakva je ona osoba.
Kad mi dođu, nadam se da ću izvući zaključke o tome kako su umrle. Ovdje
možete vidjeti da su joj ruke bile vezane plastičnom vrpcom. Urezala joj se
prilično duboko u kožu. I noge su joj bile vezane, a na gležnju lijeve noge
nalazi se sitna fraktura.«
»Ovo nije bio divlji seks na otvorenom koji je izmaknuo kontroli. Ovo je bila

58
otmica«, rekla je Erika. »Možda je istog dana spavala sa zaručnikom, a onda...
Isuse! Morat ćemo pitati zaručnika. Jeste Ii našli tragove DNK?«
»Ako ih je i bilo, najvjerojatnije ih je isprala voda dok je bila pod ledom«,
odgovorio je Isaac.

* * *

Kad su završili, ostalo im je nekoliko minuta za opuštanje prije nego što su

Douglas-Brownovi trebali stići na identifikaciju Andreina tijela. Mossova i
Peterson iskoristili su priliku da popuše cigaretu, a Erika im se pridružila,
premda je prestala pušiti prije nekoliko godina. Stajali su na požarnim
vratima, gledajući stražnju stranu susjedne automehaničarske radionice u
kojoj su mogli vidjeti dugi niz garaža s podignutim automobilima i ljudima
koji su radili u osvijetljenim jamama ispod njih.
Erika je u karijeri imala više slučajeva silovanja i ubojstava no što je mogla
zapamtiti. Dok su šutke pušili, gledala je mlade muškarce koji su radili na
drugoj strani. Bili su mladi i snažni. Koliko blizu prosječni muškarac u svom
životu dođe do toga da siluje i ubije ženu? Koliko ih se uspije suzdržati? Koliko
ih se uspije izvući?
»Ključ je Andrea. Je li to bio netko koga je poznavala?« upitala je Erika
ispuštajući dim u hladan zrak, dok joj je davno zaboravljena struja nikotina
jurila žilama.
»Mislite li da je bila namamljena na teren muzeja ili je onamo otišla
dragovoljno?« upitao je Peterson.
»Nemamo dovoljno dokaza za izvlačenje zaključaka. Nemamo DNK.
Nadzorne kamere nisu radile.«
»Je li to možda bilo namješteno?« upitala je Mossova. »To s nadzornim
kamerama. Zar je to mogao učiniti netko iznutra? Netko kome su se sir Simon
ili njegova obitelj zamjerili?«
»Loše nadzorne kamere posljedica su Vladina rezanja troškova«, rekao je
Peterson. »A kad bi ovdje doista bila riječ o profesionalnoj otmici i smaknuću,
bi li počinitelj ostavio njezin mobitel i osobnu iskaznicu na mjestu zločina? To
baš ne izgleda profesionalno.«
»Možda je želio da žrtva bude brzo identificirana«, rekla je Mossova. »I sve
kako bi poslao poruku.«
»Andreu su salijetali muškarci«, rekla je Erika. »Možda je riječ o odbačenom
ljubavniku.«
»Možda«, odvratila je Mossova. »Ali kojem? Bila je zaručena. Otkako je
upoznala Gilesa Osbornea, kao da se pretvorila u časnu sestru. Moramo
razgovarati s njim.«
Tada se na pragu pojavio Isaac.
»Obitelj Douglas-Brown upravo je stigla na parkiralište«, rekao je.

59
 »Mrzim ovaj dio posla«, rekla je Mossova, gaseći napola popušenu cigaretu
o potplat cipele i vraćajući je u kutiju.
Simon i Diana Douglas-Brown stigli su s kćerkom Lindom i sinom
Davidom. Eriki se činilo čudnim što prvi put vidi Andreina brata i sestru.
Činilo joj se i da mnogo zna o njima s Andreina profila na Facebooku.
Diana i Simon bili su besprijekorno odjeveni u crno, a Diana je izgledala
kao da je Simon i David trebaju pridržavati. David je bio vrlo visok i mršav i
nosio je pomodno, usko crno odijelo i naočale. Linda je stajala uz oca i
izgledala je vrlo staro u širokoj crnoj suknji i debelom zimskom kaputu. Svima
su oči bile crvene od plakanja.
»Dobro jutro. Molim vas, slijedite me«, rekla im je Erika i odvela ih do vrata
prostorije za identifikacije.
Simon je uhvatio ženu za ruku. »Neka David ostane ovdje, a i ti, Linda. Ja
ću ovo obaviti.«
»Tata, ovdje smo. Zajedno«, odvratio je David. Glas mu je imao snažni
zapovjedni ton, kao i očev, što je bilo u kontrastu s njegovim štreberskim
izgledom. Linda je stala grickati usnu, a onda kimnula da se slaže. Erika im
je pokazala da uđu. Prostorija za identifikacije bila je mala i bezlična soba s
dva stolca i drvenim stolom, ukrašenim neprikladnom hrpom plastičnih
narcisa.
»Molim vas, nemojte žuriti«, rekla je Erika, vodeći ih do velikog staklenog
prozora sa zatvorenom zavjesom na drugoj strani. Erika je primijetila da je
zavjesa okrenuta na krivu stranu, pa se vidio žuti obrub i nekoliko razvezenih
šavova na vrhu. Bilo je ironično što se ljepša strana pokazuje mrtvima, dok
rođaci i prijatelji čekaju na drugoj strani kao da su iza kulisa.
Diana se vidljivo napela kad je pomoćnik u mrtvačnici razgrnuo zavjesu i
otkrio Andreino tijelo koje je ležalo pod bijelom plahtom. Blago žuto svjetlo
odražavalo se od drvenih ploča sobe za promatranje. Erika je uvijek imala
dojam da je identifikacija tijela gotovo apstraktan i teatralan događaj. Neki bi
rođaci ostali bezizražajna lica, a drugi bi počeli neobuzdano plakati. Sjećala
se kako je jedan čovjek udario šakom u prozor takvom silinom da je staklo
napuklo.
»Da, to je ona, to je Andrea«, rekla je Diana, a oči su joj se ovlažile.
Pritisnula je komad bijele maramice na svoje prekrasno, našminkano lice.
Linda nije trepnula, nije se trznula. Samo je nagnula glavu i razrogačila oči u
morbidnoj znatiželji. David je buljio u prazno, boreći se da obuzda suze.
Simon je izgubio kontrolu i slomio se s jaukom. David je prišao ocu da ga
zagrli, ali otac ga je žestoko odgurnuo. Tek je tada i David počeo plakati,
nagnuvši se dok su se njegovi jecaji pojačavali.
»Ostavit ćemo vas same. Uzmite vremena koliko vam treba«, rekla im je
Erika. Diana joj je kimnula kad je krenula prema izlazu.
Prošlo je pet minuta, a onda se obitelj napokon pojavila s uplakanim
očima. Erika je čekala u hodniku s Mossovom i Petersonom.
»Hvala vam što ste ovo obavili«, blago im je rekla Erika. »Je li moguće da

60
danas popodne porazgovaramo s vama?«
»O čemu želite razgovarati?« upitao je Simon. Crvene oči sad su mu bile
oprezne i posramljene.
»Željeli bismo doznati još nešto o Andrei, i to kako bismo ustanovili je li
poznavala ubojicu.«
»Zašto bi poznavala ubojicu?« upitao je Simon. »Mislite li da bi se netko
poput Andree družio s ubojicom?«
»Ne, gospodine, ne mislim. Ali moramo postaviti ta pitanja.«
»Gdje je Andrein zaručnik?« upitala je Mossova.
»Giles je shvatio da želimo biti sami kao obitelj. Sigurna sam da će se
oprostiti kad...« Glas lady Diane nestao je — možda je shvatila da sada mora
organizirati pogreb.

Gledali su kako obitelj polako hoda parkiralištem punim snijega do auta koji
ih je čekao. Dok su ulazili, Simon Douglas-Brown pogledao je prema Eriki.
Njegove su se upale oči zapiljile u njezine. Zatim je ušao u auto i krenuo u
snijeg.

61
 15.

Sjedište tvrtke Yakka Events nalazilo se u futurističkoj poslovnoj zgradi u

jednoj stambenoj ulici u Kensingtonu, nadvisujući redove običnih kuća u nizu
poput pretenciozne skulpture dostavljene na pogrešnu adresu. Erika,
Peterson i Mossova morali su pozvoniti na više vrata od mutnog stakla prije
no što im je dopušten pristup do recepcije. Mlada recepcionarka sjedila je
tipkajući za računalom sa slušalicama u ušima. Vidjela ih je, ali nastavila je
tipkati bez riječi. Erika se nagnula i izvukla joj jednu slušalicu iz uha.
»Ja sam viša inspektorica Foster, a ovo su inspektorica Moss i inspektor
Peterson. Željeli bismo razgovarati s Gilesom Osborneom, molim vas.«
»Gospodin Osborne trenutačno je zaposlen. Pričekajte časak da završim
ovo, pa ću vam zakazati sastanak«, odgovorila je recepcionarka i teatralno
vratila slušalicu u uho.
Erika se nagnula i povukla žicu, izvlačeći obje slušalice iz djevojčinih ušiju.
»To nije bila molba, nego zahtjev. Željeli bismo vidjeti Gilesa Osbornea.«
Pokazali su joj policijske isprave. Djevojka nije promijenila stav, ali je
podigla slušalicu telefona na stolu. »U vezi s čim?«
»U vezi sa smrću njegove zaručnice«, odgovorila je Erika. Djevojka je
nazvala jedan broj.
»Što je mislila, zašto smo došli?« promrmljao je Peterson. »Zbog jebene
mačke u krošnji?« Erika mu je dobacila oštar pogled.
Recepcionarka je spustila slušalicu. »Gospodin Osborne doći će za minutu.
Možete pričekati ovdje.«
Otišli su do kutka sa sofama i niskim stolićem na kojem su ležali uredno
poslagani dizajnerski časopisi. U kutu se nalazio mali šank s divovskim
hladnjakom, osvijetljen i napunjen redovima piva, a pokraj njega golemi
srebrni aparat za espresso. Na zidovima su visjele fotografije snimljene na
raznim događajima tvrtke Yakka Events, koji su, kako se činilo, uglavnom
uključivali prekrasne mlade djevojke i momke koji su dijelili besplatan
šampanjac.
»Meni nikad ne bi dao posao s mojom debelom stražnjicom«, promrmljala
je Mossova kad su sjeli. Erika ju je postrance pogledala i prvi put vidjela da
se Mossova smješka. Uzvratila joj je smiješak.
Nakon nekoliko trenutaka, pred vratima s mutnim staklom pokraj bara
pojavio se Giles Osborne. Bio je to nizak i debeljuškast muškarac masne i
tamne kose s razdjeljkom na jednoj strani. Imao je blago razmaknute sitne
oči, veliki nos i slabašnu bradu. Nosio je uske traperice i majicu s kratkim
rukavima i izrezom, daleko preusku za njegov ispupčeni trbuh. Odjeću je
kompletirao čudan par sitnih zašiljenih čizama, zbog kojih je podsjećao na
Humpty-Dumptyja. Erika je bila iznenađena da je to muškarac za kojeg se

62
Andrea odlučila udati.
»Dobar dan, ja sam Giles Osborne. Izvolite?« rekao je uglađenim
naglaskom.
Erika ih je sve predstavila i dodala: »Najprije bismo vam željeli izraziti
sućut.«
»Da, hvala. Bio je to veliki šok. Još uvijek se nisam posve oporavio. Ne
znam hoće li mi to ikad uspjeti...« Činilo se da je uznemiren, ali nije ih pozvao
u ured.
»Bismo li mogli otići na neko malo privatnije mjesto?« upitala je Erika.
»Željeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja.«
»Jučer sam već nadugačko razgovarao s inspektorom Sparksom«, odvratio
je Giles, sumnjičavo zaškiljivši.
»Da, i zahvalni smo vam na vremenu, ali morate shvatiti da je ovo istraga
ubojstva, pa se moramo pobrinuti da raspolažemo svim informacijama...«
Giles ih je načas gledao, a onda je naizgled odbacio sumnjičavost.
»Naravno. Želite li nešto popiti? Cappuccino? Espresso? Macchiato?«
»Ja ću popiti cappuccino«, odgovorila je Mossova, a Peterson je kimnuo.
»Da, hvala«, rekla je Erika.
»Michelle, bit ćemo u dvorani za konferencije«, rekao je Giles djevojci na
recepciji. Pridržao im je staklena vrata, pa su ušli u zajednički ured u kojem
je šestero ili sedmero mladih muškaraca i žena radilo za računalima. Nitko od
njih nije izgledao stariji od dvadeset pet godina. Giles je zatim otvorio još jedna
staklena vrata koja su vodila u dvoranu za konferencije s dugim staklenim
stolom i stolcima. Na zidu je veliki televizor s plazma-zaslonom pokazivao
internetsku stranicu s nekoliko redova sitnih slika. Kad je bolje pogledala,
Erika je shvatila da su to slike ljesova. Giles je požurio do laptopa na
staklenom stolu i smanjio prozor pretraživača, pa se na zaslonu televizora
pojavio logotip tvrtke.
»Mogu zamisliti kako je ovo grozno za lorda i lady Douglas-Brown«, objasnio
je. »Mislio sam da bih mogao obaviti neke preliminarne pripreme za Andrein
pogreb.«
»Andrea je formalno identificirana tek prije sat vremena«, rekla je Mossova.
»Da, ali riječ je o njoj, točno?« odvratio je Giles.
»Točno«, odgovorila je Erika.
»Čovjek nikad nije siguran kako reagirati na iznenadnu nesreću. To vam
zacijelo izgleda čudno...« Zatim se slomio i pokrio lice dlanovima. »Oprostite.
Moram se usredotočiti... Moram nešto raditi, a pretpostavljam da mi je
organiziranje zabava u krvi. Jednostavno ne mogu vjerovati da se ovo
dogodilo...«
Erika je izvukla papirnatu maramicu iz kutije na konferencijskom stolu i
dodala je Gilesu.
»Hvala«, rekao je, uzeo jednu i obrisao nos.

63
 »Pretpostavljam da vam je tvrtka uspješna?« upitala ga je Erika, mijenjajući
temu dok su zauzimali mjesta za konferencijskim stolom.
»Točno, ne mogu se požaliti. Uvijek postoje ljudi koji žele predstaviti svoj
novi proizvod svijetu. Recesije dolaze i odlaze, ali uvijek postoji potreba i želja
da se predstavi neka koncepcija, marka, događaj. Moja je uloga da prenesem
tu poruku.«
»Kakvu poruku želite poslati kad aranžirate Andreinu pogrebnu
svečanost?« upitala ga je Mossova. Prije no što je Giles stigao odgovoriti, u
dvoranu je ušla recepcionarka s kavama i spustila ih na stol.
»Hvala ti, Michelle, baš si anđeo«, rekao joj je Giles dok je odlazila. »Ovaj,
to je dobro pitanje. Želim da se ljudi sjećaju Andree po onome što je bila,
prekrasna mlada djevojka, čista, zdrava i nedužna, koja je pred sobom imala
cijeli život...«
Erika je načas razmislila o Gilesovim riječima. Spazila je da Mossova i
Peterson čine isto.
»Ovo je odlična kava«, rekla je Mossova.
»Hvala. Mi smo promovirali taj proizvod. Sve je to u skladu s načelima
pravednog trgovanja. Farmeri su kompenzirani daleko iznad tržišne cijene za
ono što uzgajaju, a djeca im dobivaju mjesta u školama. Imaju pristup
sanitarijama i čistoj vodi. Cjelovito zdravstveno osiguranje...«
»Nisam znao da činim toliko dobra pijući cappuccino«, odvratio je Peterson
glasom punim sarkazma. Erika je shvatila da Peterson i Mossova dijele
njezinu antipatiju prema Gilesu Osborneu.
A ovaj razgovor neće funkcionirati ako i on to primijeti.
»Došli smo danas ovamo«, počela je Erika, »u želji da steknemo što
potpuniju sliku o Andrei. Vjerujemo kako je najbolji način da uhvatimo
počinitelja to da steknemo cjelovitu sliku o Andreinu životu i stvarima koje je
radila prije smrti.«
»Naravno«, odvratio je Giles. »To je bio šok — grozan šok.« Oči su mu se
opet počele puniti suzama, pa ih je bijesno obrisao izgužvanom maramicom i
nekoliko puta šmrknuo. »Trebali smo se vjenčati ovog ljeta. Andrea je bila jako
uzbuđena. Već je počela uzimati mjere za haljinu. Željela je haljinu Vere
Wang, a ja sam svojoj Andrei uvijek ispunjavao sve želje...«
»Nisu li njezini roditelji željeli platiti?« upitala ga je Erika.
»Ne«, odgovorio je Giles. »Slovačka je tradicija da svaka obitelj plati pola...
Jeste li vi Slovakinja? Mislim da čujem naglasak.«
»Da, jesam.«
»Udana?«
»Nisam. Mogu li vas upitati gdje ste upoznali Andreu?«
»Počela je raditi za mene prošlog lipnja.«
»Da?«

64
 »Kao jedna od naših djevojaka za promoviranje uzoraka, premda ne
vjerujem da je ona doista shvaćala riječ >rad<. Poznajem lady Dianu nekoliko
godina. Često angažiramo njezinu cvjećarnicu za događaje koje organiziramo.
Rekla mi je da ima kćer koja traži posao, a onda mi je pokazala njezinu sliku
i to je bilo to.«
»Kako mislite... to je bilo to?« upitao ga je Peterson.
»Pa, bila je prekrasna. Jedna od one vrste djevojke kakvu volimo
upošljavati — i, naravno, vrlo sam se brzo zaljubio, ha.«
»Je li dugo radila za vas prije no što ste stupili u vezu?« upitao je Peterson.
»Nije — pa, zaljubljivanje je trajalo malo dulje nego njezino zaposlenje.
Odradila je samo jednu smjenu promovirajući naše uzorke Moeta. Bila je
grozna: ponašala se kao da je na zabavi, nije radila — i jako se napila! Tako
da je to loše završilo, ali, ovaj, mi smo...« Giles je utihnuo. »Slušajte, je li išta
od ovoga relevantno? Očekivao bih da ćete tražiti ubojicu.«
»Dakle, udvaranje je trajalo prilično kratko«, rekla je Erika. »Upoznali ste
se prošlog lipnja, prije samo osam mjeseci?«
»Točno.«
»I zaprosili ste je vrlo brzo nakon što ste počeli hodati.«
»Kao što sam rekao, bila je to ljubav na prvi pogled.«
»Mislite li da je i za Andreu to bila ljubav na prvi pogled?« upitala je
Mossova.
»Slušajte, jesam li ja osumnjičen?« upitao je Giles, nelagodno se meškoljeći
na sjedalu.
»Na temelju čega ste to zaključili?« odvratila je Erika. »Rekli smo da vam
želimo postaviti nekoliko pitanja.«
»Ali ja sam na sva ta pitanja već odgovorio. Ako želite prijeći na srž stvari,
u stanju sam dokazati gdje sam bio one večeri kad je Andrea nestala. Od tri
popodne u četvrtak, osmog siječnja, do tri ujutro, devetog, obavljao sam
promociju proizvoda Raw Spice u Sohou, u Ulici Beak 106. Zatim sam se
vratio ovamo sa svojim timom i popili smo nekoliko pića da se opustimo. Sve
to snimile su nadzorne kamere. U šest ujutro izašli smo na doručak — u
McDonalds u glavnoj ulici u Kensingtonu. To može potvrditi više od deset
članova osoblja, a nedvojbeno postoje snimke nadzornih kamera u većini tih
mjesta. Vratar moje zgrade vidio me kako se vraćam kući u sedam ujutro, a
nakon toga nisam izašao do sredine popodneva.«
»Što je to Raw Spice?« upitao je Peterson.
»To je iskustvo sushi-fuzije.«
»Sushi-fuzije?«
»Nisam ni očekivao da bi netko poput vas znao što je to«, nestrpljivo je
odvratio Giles.
»Netko poput mene?« upitao je Peterson, hvatajući se za jednu od svojih
kratkih kovrča.

65
 »Ne, ne, ne, htio sam reći, netko tko... tko se možda ne kreće u društvu
središnjeg Londona.«
»Da, sve je to u redu«, umiješala se Erika. »Gledajte, gospodine Osborne...«
»Molim vas, zovite me Giles. Ovdje se oslovljavamo samo imenima.«
»Giles. Jeste li na Facebooku?«
»Naravno da sam na Facebooku«, ljutito je odvratio Giles. »Vodim tvrtku
koja organizira razna druženja. Vrlo smo aktivni na društvenim mrežama.«
»A Andrea?«
»Ne, ona je bila jedna od nekoliko ljudi koji nisu imali profil na Facebooku.
Pokušao sam... Pokušao sam nekoliko puta nagovoriti Andreu da se prijavi
na Instagram, ali ona... nije se snalazila s tehnologijom.«
Erika je ustala i izvukla nekoliko fotografija s Andreina profila na
Facebooku. Poslagala ih je pred Gilesa na stakleni stol.
»Andrea je imala profil na Facebooku. Deaktivirala ga je u lipnju 2014.
Pretpostavljam da je to otprilike u vrijeme kad ste se vas dvoje upoznali?«
Giles je povukao papir pred sebe. »Možda je željela novi početak?« zbunjeno
je odvratio, očito se trudeći ne pokazati reakciju na sliku Andree u majici bez
rukava, u zagrljaju zgodnog mladića koji je drži za dojku.
»Dakle, lagala vam je da nema profil na Facebooku.«
»Pa, laganje je snažna riječ, zar ne?«
»Ali zašto bi vam to zatajila?«
»Ja... ne znam.«
»Giles. Je li vam poznat Glue Pot u Forest Hillu?« upitao ga je Peterson.
»Ne, ne vjerujem da znam. Što je to?«
»To je bar.«
»Onda ga sigurno ne znam. Ja nikad ne odlazim južno od rijeke.«
»Andrea je posljednji put viđena u tom baru one večeri kad je nestala, u
društvu djevojke s kratkom plavom kosom, a onda u društvu tamnokosog
muškarca. Imate li pojma tko bi ti ljudi mogli biti? Je li imala prijatelje u
južnom Londonu, u okolici Forest Hilla?«
»Ne. Barem nijednog kojeg ja znam.«
»Možete li se sjetiti ikoga tko bi joj želio nauditi? Je li nekome dugovala
novac?«
»Ne! Nije. Zahvaljujući sir Simonu i meni, Andrei nikad nije nedostajalo
novca. One večeri kad je nestala, rekla mi je da ide u kino s Lindom i Davidom.
Poticao sam je da provodi više vremena s bratom i sestrom, nisu baš bili
bliski.«
»Zašto ne?«
»Oh, znate — bogate obitelji. Roditelji prepuste djecu dadiljama i

66
učiteljima. Među braćom i sestrama uvijek postoji nadmetanje za roditeljsku
naklonost... Pa, čini se da su David i Andrea dobivali mnogo više roditeljske
pažnje nego Linda. Ja sam imao sreću da sam jedinac.«
Eriki se pred očima opet pojavila slika koja ju je podsjetila na Humpty-
Dumptyja, slika Gilesa kako sitan i zdepast sjedi sam na zidu, a noge mu ne
dopiru posve do tla.
»Jeste li ikad upoznali djevojku po imenu Barbora Kardashova? Ona je bila
Andreina prijateljica.« Erika je gurnula Barborine fotografije preko stola.
Giles se nagnuo da prouči fotografiju. »Ne. Iako je Andrea spomenula
Barboru. Čini se da je Barbora prekinula prijateljstvo na vrlo grub način. To
se dogodilo malo prije no što sam ja upoznao Andreu.«
»Koliko ste dobro poznavali Andreine prijatelje?«
»Nije imala mnogo prijateljica. Pokušavala se zbližiti s drugim djevojkama,
ali one bi uvijek postale ljubomorne na nju. Ona je... bila je... tako lijepa.«
»Jeste li vi i Andrea imali aktivni seksualni život?« upitao ga je Peterson.
»Što? Jesmo. Upravo smo se zaručili...«
»Jeste li imali spolni odnos s Andreom na dan kad je nestala?«
»Kakve to veze ima s...?« počeo je Giles.
»Molim vas, možete li odgovoriti na pitanje«, prekinula ga je Erika.
»Ovaj, mislim da jesmo, popodne. Slušajte, ne shvaćam kakve to veze ima
s njezinim nestankom. Pitanja o našem spolnom životu! Kvragu, to se vas ne
tiče!« Giles je sada bio crven u licu.
»Jeste li uz vaginalni seks upražnjavati i analni?« upitao ga je Peterson.
Giles je tako brzo ustao da mu se kava prolila po stolcu, a stolac prevrnuo.
»Sad je dosta! Smjesta odlazite! Čujete li me? Ovo je neformalan razgovor,
točno? Ne moram razgovarati s vama. Ovo je moja dobra volja.«
»Naravno«, odgovorila je Erika. »Ali biste li nam, molim vas, odgovorili na
pitanje? Andrea je pretrpjela dug i brutalan napad prije smrti. Postavljamo
vam ta pitanja s razlogom.«
»Što? Jesmo li... jesmo li se upustili u protuprirodan blud? Nismo. NISMO!
Ne bih se oženio djevojkom koja...« Giles je povukao ovratnik majice,
nesposoban da nastavi. »Žao mi je, ali moram vas zamoliti da odete. Ako mi
želite postaviti još koje pitanje, želim da bude prisutan i odvjetnik. Ovo su vrlo
uznemirujuća i neukusna pitanja.«
Prolivena kava dospjela je do ruba staklenog stola i počela kapati na sag.
»Je li bila silovana? Je li bila teško ozlijeđena?« upitao je Giles ovaj put
tihim glasom, a na oči su mu navrle suze. Oslonio se o stol i počeo jecati u
rukav svoje majice.
»Ne vjerujemo da je Andrea seksualno napastovana, ali bio je to silovit i
brutalan napad«, odgovorila mu je Erika blagim glasom.
»Oh, Bože moj«, rekao je Giles s dubokim uzdahom i opet obrisao oči.

67
»Jednostavno ne mogu zamisliti... ne mogu zamisliti što je pretrpjela.«
Erika je nastavila nakon trenutka tišine. »Giles, biste li mi mogli reći je li
Andrea imala više od jednog mobitela?«
Giles je zbunjeno podigao pogled. »Ne. Ne, imala je iPhone u maski s
ukrasnim kristalima. Račune je plaćala tajnica sir Simona, isto kao i Lindi i
Davidu.«
Erika je pogledala Mossovu i Petersona, a onda su svi ustali.
»Mislim da ćemo ovime završiti, gospodine Osborne, hvala. Žao mi je zbog
smjera ispitivanja, ali vaši odgovori na ta teška pitanja doista će nam pomoći
u istrazi.« Erika mu je dodirnula rukav. »Sami ćemo izaći«, dodala je.
Na izlasku su mimoišli Michelle koja je ulazila u dvoranu s punom rukom
maramica. Dobacila im je pogled pun neodobravanja.
»Što mislite?« upitala je Erika kad su izašli na ulicu.
»Reći ću naglas ono što znam da svi mislimo«, odgovorio je Peterson. »Kojeg
je vraga Andrea radila s tim tipom? On uopće nije u njezinoj ligi!«
»Osim toga, ne vjerujem da ju je on uopće poznavao«, rekla je Mossova.
»A možda mu je ona dopuštala da dozna samo ono što je željela da zna«,
dodao je Peterson.

68
 16.

U vrijeme ručka, službene vijesti o Andreinoj smrti već su se vrtjele u

medijima. Kad su se Erika, Mossova i Peterson približili kući obitelji Douglas-
Brown, gomila se fotografa na prednjem travnjaku povećala, stvarajući
mnoštvo tragova u snijegu koji se otapao. Ovaj put nisu morali čekati na
pragu — pušteni su ravno u veliku dnevnu sobu, onu s prozorima koji su
gledali na drvo u prednjem dvorištu i veliki vrt u stražnjem. Dugački niski
stolić okruživale su dvije velike blijede sofe i nekoliko fotelja. Otvoreni kamen
bio je ukrašen bijelim mramorom, a u kutu je stajao mali koncertni klavir
pretrpan mnoštvom uokvirenih fotografija.
»Dobar dan«, pozdravio ih je Simon Douglas-Brown dižući se s jedne od
sofa kako bi se rukovao s njima. Diana Douglas-Brown, koja je sjedila do
njega, nije ustala. Oči su joj bile crvene i natečene, a lice nenašminkano.
David i Linda sjedili su na suprotnim stranama od svojih roditelja. Simon,
Diana i David još uvijek su bili odjeveni u crno, ali Linda se presvukla u
suknju od tartana i široki bijeli vuneni džemper sa slikom mačića koji love
klupko vune izvezenom na prednjoj strani. Erika je prepoznala džemper s
fotografije na Facebooku. Andrea ga je nosila na onoj slici s Barborom.
»Hvala što ste nas primili«, rekla je Erika. »Prije no što počnemo, htjela bih
vam se ispričati ako je moje jučerašnje ponašanje bilo nepristojno. Nisam to
učinila namjerno i iskreno se ispričavam ako sam vas na bilo koji način
povrijedila.«
Simon je izgledao iznenađeno. »Da, naravno, zaboravljeno. I hvala vam.«
»Da, hvala vam«, ponovila je Diana promuklim glasom.
»Htjeli bismo samo doznati malo više o Andreinu životu«, rekla je Erika
sjedajući na sofu nasuprot obitelji. Peterson i Mossova sjeli su s obje njezine
strane. »Možemo li vam postaviti nekoliko pitanja?«
Obitelj je kimnula.
Erika je pogledala Davida i Lindu. »Ako sam dobro shvatila, Andrea se one
večeri kad je nestala trebala sastati s vama?«
»Da, trebali smo se naći pred Odeonom u Hammersmithu kako bismo
pogledali film«, odgovorila je Linda.
»Koji film?«
David je slegnuo ramenima i pogledao Lindu.
»Gravitaciju«, odgovorila je Linda. »Andrea je stalno govorila da ga želi
vidjeti.«
»Je li vam rekla zašto otkazuje?«
»Nije otkazala«, odgovorila je Linda. »Jednostavno se nije pojavila.«

69
 »U redu. Imamo svjedokinju koja je vidjela Andreu u jednom baru u južnom
Londonu, baru Glue Pot. Je li vam to ime poznato?«
Obitelj je odmahnula glavom.
»To ne zvuči kao mjesto u koje bi Andrea išla«, dodala je Diana pomalo
smušenim i odsutnim glasom.
»Je li se možda mogla sastati s kim? Je li Andrea ondje imala prijatelje?«
»Bože, ne«, odgovorila je Diana.
»Andrea je često mijenjala prijatelje«, dodala je Linda, otjeravši trzajem
glave pramen kose s očiju.
»Linda, to nije pošteno«, odvratila joj je majka slabim glasom.
»Ali to je istina. Uvijek je postojao netko novi koga je upoznala u baru ili
klubu — bila je članica toliko klubova. Minutu vremena ludovala bi za njima,
a onda bi ih odbacila. Prekrižila zbog nekog manjeg prijestupa.«
»Kao... na primjer?« upitala je Erika.
»Na primjer, ako su izgledale ljepše od nje ili ako bi razgovarale s momkom
s kojim je ona željela razgovarati. Ili ako bi previše govorile o sebi...«
»Linda«, prijekorno joj je rekao otac.
»Govorim istinu!«
»Ne, blatiš sestru koja je mrtva. Više nije ovdje da se svađa s tobom...«
Simon je ušutio.
»Jeste li vi odlazili s Andreom u barove ili klubove?« upitala je Mossova.
»Nisam«, oštro je odgovorila Linda.
»Kad kažete članstvo, što time točno mislite?« »Članstvo u klubovima.
Nisam sigurna da su to klubovi u koje vi zalazite«, dodala je Linda
odmjeravajući Mossovu od glave do pete.
»Linda«, rekao je Simon.
Linda se nelagodno promeškoljila na sofi, a široka joj se stražnjica prelila
preko ruba. »Oprostite, to je bilo nepristojno«, rekla je opet i još jedanput
zabacila pramen kose. Erika se zapitala je li to nervozni tik.
»Nema problema«, prijateljski je odvratila Mossova. »Ovo nije formalan
razgovor, samo želimo informacije koje bi nam pomogle da uhvatimo ubojicu.«
»Mogu vam dati popis klubova u koje je Andrea bila učlanjena«, rekao je
Simon. »Reći ću tajnici da vam pošalje popis elektronskom poštom.«
»Linda, vi radite u cvjećarnici, točno?« upitao je Peterson.
Linda ga je odmjerila s odobravanjem, kao da ga je tek sad primijetila. »Da,
to je cvjećarnica moje majke. Ja sam asistent menadžera. Imate li djevojku?«
»Ovaj... nemam«, odgovorio je Peterson.
»Šteta«, neuvjerljivo je odvratila Linda. »Dobit ćemo prekrasno cvijeće za
Valentinovo.«

70
 »Što je s vama, Davide?« upitao je Peterson.
David je bio potonuo u sofu i prazno buljio pred sebe, povukavši rub
džempera preko donje usne. »Ja pišem magisterij«, odgovorio je.
»Gdje?«
»Ovdje u Londonu, na Londonskom sveučilišnom koledžu.«
»A što studirate?«
»Povijest arhitekture.«
»David je uvijek želio biti arhitekt«, ponosno je dodala njegova majka
spuštajući dlan na Davidovu ruku, ali on ju je izvukao, pa se načas činilo da
bi se Diana mogla opet raspasti od plača.
»Kad ste posljednji put vidjeli Andreu?« upitala je Erika.
»Poslijepodne, onog dana kad smo trebali otići u kino«, odgovorio je David.
»Jeste li često izlazili s Andreom u London?«
»Ne. Ona je voljela luksuzna mjesta. Ja više volim Shoreditch, shvaćate ?«
»Mislite na barove i klubove u Shoreditchu?« upitao je Peterson.
David je kimnuo, a Peterson je dodao: »Ja živim u Shoreditchu. Uspio sam
dobiti kredit malo prije nego što su cijene nekretnina poludjele.«
Linda je promatrala Petersona kao da je torta sa šlagom koju se sprema
pojesti.
»Da«, nastavio je David. »Kad se napokon dočepam svojeg novca iz zaklade,
kupit ću kuću u Shoreditchu.«
»Davide«, upozorio ga je otac.
»Pa, to je istina. Postavio mi je pitanje i ja sam mu odgovorio.«
Zatim se atmosfera u sobi gotovo neprimjetno promijenila. Simon i Diana
pogledali su se, a onda je nastala tišina.
»Dakle, Linda, vi radite u cvjećarnici, a David studira. Što je Andrea
radila?« upitala je Mossova.
»Andrea je radila na tome da se uda«, odgovorila je Linda glasom punim
ironije.
»Sad je dosta!« zagrmio je Simon. »Neću dopustiti da ovo dvoje tako o njoj-
ispunjavate sobu groznom atmosferom. Andrea je mrtva. Brutalno ubijena! A
vi nju sad i blatite!«
»Ne ja, nego Linda«, odvratio je David.
»Pa jasno, uvijek sam ja kriva. Uvijek Linda...«
Otac ih je ignorirao. »Andrea je bila prekrasna djevojka. I ne samo to, ona
bi osvijetlila svaku sobu u koju bi ušla. Bila je lijepa, ranjiva i... i... svjetlo je
nestalo iz naših života.«
Atmosfera se u sobi promijenila. Obitelj kao da se povezala i postala jedno.

71
 »Što nam možete reći o Andreinoj prijateljici, Barbori Kardasovoj?« upitala
ih je Erika.
»Mislim da je ona bila najbolja prijateljica koju je Andrea ikad imala«,
odgovorila je Diana. »Čak je s nama odlazila na praznike. Neko su vrijeme bile
jako bliske, a onda je naprosto nestala. Andrea je samo rekla da se Barbora
odselila.«
»Znate li kamo je otišla?«
»Ne znam«, odgovorila je Diana. »Nije rekla kamo namjerava otići, niti je
odgovarala na Andreine e-mailove.«
»Ne mislite li da je to čudno?«
»Naravno da je čudno. Premda mislim da je ona dijete razvedenih roditelja.
Majka joj nije bila dobro. S druge strane, naravno, ljudi neizbježno imaju
naviku da vas iznevjere.«
»Jesu li se posvađale?«
»To je moguće, ali Andrea je bila... pa, ona nije lagala o takvim stvarima.
Bila bi nam rekla. Andrea misli — mislila je — da je Barbora postala
ljubomorna na nju.«
»Podaci o njezinom mobitelu sežu unatrag samo do lipnja 2014. godine«,
rekla je Erika.
»Da, izgubila je svoj mobitel«, objasnio je Simon. »Imala ga je od svoje
trinaeste ili četrnaeste godine.«
»I vi ste joj kupili novi?«
»Jesam.«
»Znate li broj starog mobitela?«
»Zašto vam to treba?«
»To je samo rutina.«
»Doista? Očekivao bih da je osam mjeseci podataka u mobitelu dovoljno...«
Vidjelo se da Simon postaje sve nervozniji.
»Je li Andrea imala i neki drugi mobitel?«
»Nije.«
»Je Ii moguće da je imala drugi mobitel, a da vi to niste znali?«
»Pa, nije. Obitelj upravlja njezinom zakladom. Ona je uglavnom
upotrebljavala kreditne kartice. Znali bismo da je kupila mobitel, ali zašto bi
to učinila?«
»Jako bi nam pomoglo kad bismo doznali broj starog mobitela.«
Simon je pogledao Eriku. »Da, u redu, razgovarat ću s tajnicom. Ona može
izvući pojedinosti.«
Erika je zaustila da postavi još jedno pitanje, ali tada je progovorila Diana.
»Ne shvaćam što je Andrea radila s druge strane rijeke! A onda ju je netko

72
ugrabio i ubio. Moja mala... Moja mala. Mrtva!« Diana je postala histerična,
počela se gušiti i napinjati kao da će povratiti. Simon i David počeli su je
tješiti, a Linda je još jedanput nervozno zabacila pramen kose i uhvatila
dlačicu na svom džemperu s mačkama.
»Molim vas, završimo s pitanjima«, rekao je Simon.
Erika je s mukom prikrivala razočaranje. »Bismo li mogli pregledati
Andreinu sobu?«
»Što? Sada? Vaši ljudi već su bili ovdje i pregledali sve.«
»Molim vas«, rekla je Erika. »To bi nam pomoglo.«
»Ja ih mogu odvesti, tata«, ponudila se Linda. »Dođite sa mnom.«
Slijedili su Lindu iz sobe i prošli pokraj Diane koja je još uvijek bila
histerična. David je kimnuo Lindi i slabašno se osmjehnuo, a onda se posvetio
tješenju majke. Na putu iz sobe, prošli su blizu glasovira krcatog obiteljskim
fotografijama Douglas-Brownovih i troje djece — svi su se smijali, svi su bili
sretni.

73
 17.

Andreina soba bila je velika, a baš kao i ostatak kuće, prekrasno namještena.
Klizni prozori na jednom zidu gledali su na travnjak po kojem su se raštrkali
novinari. Linda je umarširala ispred njih i prišla zavjesama. Fotografi u
dvorištu stali su bjesomučno škljocati fotoaparatima. Linda je sa škripom
spustila rolete.
»Te zvijeri. Ne možemo ništa učiniti. Zarobljeni smo ovdje. David se žali da
ne može ni popušiti cigaretu na terasi. Tata kaže da bi to stvorilo loš dojam.«
Debele rolete bacile su sobu u polumrak, pa je Linda upalila svjetlo. Najveći
prozor bio je onaj srednji, a pred njim je stajao veliki pisaći stol od uglačanog
drva, pretrpan zapanjujućom količinom uredno poslaganih kozmetičkih
proizvoda: velika zdjela s četkama i olovkama za oči, bočice laka za nokte u
raznim bojama, naslagani puderi i štapići ruža za usne u urednim redovima.
U kutovima ogledala visjele su mnogobrojne uzice i karte za koncerte:
Madonna, Katy Perry, Lady Gaga, Rihanna, Robbie Williams. Uz desni zid
stajao je garderobni ormar. Erika je gurnula klizna vrata s ogledalom i iz
ormara se počeo širiti miris parfema Chanel Chance. Unutra je visjela skupa
dizajnerska odjeća, uglavnom kratke suknje i haljine. Dno su prekrivale kutije
za cipele.
»Dakle, Andrea je imala džeparac?« upitala je Erika, prebirući palcem po
odjeći.
»Kad je navršila dvadeset jednu godinu, dobila je pristup novcu iz svoje
zaklade, kao i ja. David još uvijek mora čekati, što je uzrokovalo... probleme«,
objasnila je Linda.
»Kako to mislite, probleme?«
»Muški članovi obitelji moraju čekati do dvadeset petog rođendana.«
»Zašto?«
»David je kao i svaki dvadesetjednogodišnjak. Želi trošiti novac na djevojke,
automobile i piće. Doduše, on je mnogo obzirniji od Andree. Premda ima
manje novca, uvijek mi kupi bolje rođendanske darove.« Linda je opet zabacila
pramen i prekrižila ruke na bujnom poprsju s mačkicama.
»Na što vi trošite novac?« upitala je Mossova.
»To je nepristojno pitanje na koje ne moram odgovoriti«, brzo je odvratila
Linda.
S jedne strane ormara nalazio se uredno pospremljen krevet s baldahinom,
prekriven plavim i bijelim plahtama te nekoliko plišanih igračaka naslaganih
na jastuk. Iznad kreveta visio je plakat grupe One Direction.
»Zapravo joj se više nisu sviđali«, rekla je Linda prateći njihove poglede.
»Rekla je da su oni samo dječaci, a da se njoj sviđaju muškarci.«

74
 »Ali bila je zaručena?« potaknula ju je Erika. Linda se gorko nasmijala. »Što
je tako smiješno, Linda?«
»Jeste li vidjeli Gilesa? Kad poslužuju poslastice, on je uvijek na čelu
kolone...«
»Zašto mislite da je Andrea bila s Gilesom?«
»Dajte, molim vas, zar to nije očito? Radi novca. On treba naslijediti
raskošno imanje u Wiltshireu i kuću na Barbadosu. Roditelji su mu strašno
bogati, a jednom su nogom u grobu. Dobili su ga u poodmakloj dobi. Kad mu
je majka ostala u drugom stanju, prvo je pomislila da je ušla u menopauzu.«
»Je li Andrea bila nevjerna Gilesu?« upitala je Mossova.
»Andrea je uvijek privlačila momke. Oni su se u njezinu društvu pretvarali
u slinava, žalosna stvorenja. Nju je ta pažnja uzbuđivala.«
»A je li Andrea imala aferu?« ustrajala je Mossova.
»Ja ne znam što je ona radila pola vremena. Nismo bile bliske. Ali voljela
sam je i njezina me smrt teško pogodila...« Prvi put se učinilo kao da bi Linda
mogla zaplakati.
»Što je s vama, Linda?« upitala je Mossova.
»Što je sa mnom?« oštro je odbrusila Linda. »Pitate me sline li momci zbog
mene? Što vi mislite?«
»Htjela sam vas pitati imate li dečka«, objasnila je Mossova.
»To se vas ne tiče. Imate li ga vi?«
»Ne, ja sam u braku«, odgovorila je Mossova.
»Što vam je muž po zanimanju?« upitala ju je Linda.
»Žena«, nonšalantno ju je ispravila Mossova. »Ona je učiteljica.« Erika je
pokušala prikriti iznenađenje.
»Ne, nemam dečka«, rekla je Linda.
»Mogu li se ovi prozori otvoriti do kraja?« upitao je Peterson prišavši
srednjem kliznom prozoru i nagnuvši se da proviri iza spuštene rolete. »Imaju
li zaštitne mehanizme?«
»Nemaju, mogu se otvoriti do kraja«, odgovorila je Linda diveći se
Petersonovim leđima kad se sagnuo. Erika mu se pridružila kod prozora i
spazila požarne stube koje su se spuštale u prizemlje.
»Je li se Andrea ikad iskradala kroz prozor na sastanke s prijateljima ako
bi joj roditelji zabranili izlazak?« upitala je Erika.
»Moji roditelji nikad nisu imali ni vremena ni volje da nam zabranjuju
izlaske«, odgovorila je Linda. »Ako želimo izaći, imamo prednja vrata.«
»I možete odlaziti i dolaziti kako vam se sviđa?«
»Naravno.«
Erika se spustila na koljena i zavirila pod krevet. Ispod su bile sitne
nakupine prašine na ulaštenom drvenom podu, ali jedan kutak poda bio je

75
malo čišći od ostalih. Usmjerila je pozornost na komodu, krenula otvoriti
gornju ladicu i rukom zastala na dršci. »Linda, biste li imali što protiv da
pričekate vani, molim vas?« upitala je.
»Zašto? Mislila sam da ste došli samo na razgovor.«
»Linda, biste li mi mogli pokazati još koju Andreinu fotografiju? To bi nam
pomoglo«, rekao je Peterson prišavši joj i lagano je dodirnuvši po ruci. Lindino
okruglo i blijedo lice poprimilo je rumenu boju.
»Ovaj, da, mislim da imam neke«, odgovorila je buljeći odozdo u Petersona
sa smiješkom. Zatim su otišli, a Erika je zatvorila vrata.
»Stari dobri Peterson žrtvuje se za tim«, našalila se Mossova i dodala: »Što
je?«
Erika se vratila do kreveta. »Jesu li forenzičari pregledali sobu kad je to još
bio slučaj nestale osobe?«
»Ne, Sparks je letimice pregledao sobu. Mislim da su Simon i Diana bili s
njim, pa nije mogao biti temeljit.«
»Nešto pod krevetom izgleda mi sumnjivo«, objasnila je Erika.
Kleknule su, izvukle iz kaputa rukavice od lateksa i navukle ih na ruke.
Erika je legla na trbuh i zavukla se pod krevet. Mossova je upalila baterijsku
svjetiljku i osvijetlila prostor pod krevetom, dok je Erika istraživala podnu
dasku koja je bila čišća od ostalih, tražeći nešto sumnjivo. Izvukla je ključeve
od auta, gurnula jedan ključ između podnih dasaka i povukla, ali daska je
bila duga, a krevet nizak, pa ju nije mogla dovoljno podići. Vratila je dasku na
mjesto i izmigoljila se, a onda su ona i Mossova uhvatile po jedan kraj kreveta
i s mukom ga izvukle tridesetak centimetara.
»Isuse, ovo nije sranje iz trgovine IKEA«, namrštila se Mossova, a Erika je
obišla krevet i podigla dasku.
U šupljini ispod daske ležala je kutija za mobitel. Erika ju je oprezno
izvukla i skinula poklopac. Unutra je još uvijek bilo ukalupljeno kartonsko
ležište, ali ne i mobitel. Bila je tu vrećica malih bijelih tableta, mali tamni
komad nečega što je nalikovalo na marihuanu umotanu u ljepljivu traku,
kutija velikih rizli i kutija cigareta Swan Vestas. Bila je tu i mala knjižica s
uputama za iPhone 5S, kao i pribor za upotrebu mobitela bez ruku koji je još
uvijek bio u maloj plastičnoj vrećici. Erika je izvukla karton i ugledala bijelu
potvrdu na dnu. Bila je otisnuta na tankom sjajnom papiru, a uz jedan rub
bila je ljepljiva žuta supstanca koja je razmazala tintu. Druga strana bila je
prazna, osim riječi »ti si moja mala x« napisanih plavom tintom i rukopisom
djeteta.
»To je bon za mobitel«, rekla je Erika, okrenuvši papir.
»Ali vidi se samo polovina transakcijskog broja«, rekla je Mossova. »Kakva
je to ljepljiva smjesa?«
Erika je to primakla nosu. »Žumanjak osušenog jajeta.«
»Što je s tabletama?« upitala je Mossova gledajući opet u kutiju za mobitel.
»Ne znam«, odgovorila je Erika. »Nažalost, izgledaju prilično obično. Šest

76
tableta, možda ecstasy. Pedesetak grama marihuane? To je za osobne potrebe.
Stavimo to u vrećicu za dokazni materijal i pozovimo forenzičare da provjere
ostatak sobe.«
Kad su se vratile u prizemlje, Simon i David upravo su ispraćali liječnika
do ulaznih vrata.
»Je li sve OK?« upitala je Erika. Simon je zahvalio liječniku i otvorio vrata.
Liječnik se žurno udaljio stazom kroz kišu blještavih fotoaparata, stežući
kožnatu torbu, željan da napusti bojišnicu. Peterson i Linda pridružili su im
se kad je Simon zatvorio vrata.
»Ne, sve nije OK. Moja žena pretrpjela je ozbiljnu traumu. Mislim da ću vas
zamoliti da odete.«
»Pronašli smo ovo u Andreinoj sobi«, odvratila je Erika, držeći plastičnu
vrećicu za dokazni materijal s kutijom za mobitel i drogom.
»Što? Ne, nikako«, obrecnuo se Simon. »Moja se djeca ne drogiraju! Kako
da znam da to niste podmetnuli?«
»Gospodine, nas ne zanima droga. Ono što nas zanima je činjenica da
mislimo kako je Andrea imala drugi mobitel. U kutiji je bio bon za mobitel s
datumom od prije četiri mjeseca. Jeste li znali za njega?«
»Nisam, dajte da vidim...« Sir Simon uzeo je tanku plastičnu vrećicu s
potvrdom i proučio materijal. David i Linda znatiželjno su gledali.
»Čiji je ovo rukopis?«
»Ne znamo. Je li to mogao napisati Giles?«
»Giles je išao na Gordonstoun. On sigurno nema rukopis djeteta. Kako
uopće znate da je to njezino? Možda je to stara kutija.«
»Je li vaša tajnica mogla nabaviti drugi mobitel za Andreu?«
»Ne! Nikako, a da mi to ne kaže«, odgovorio je Simon, a onda se okrenuo
Davidu i Lindi. »Što znate o ovome? Je li se Andrea drogirala?«
»Mi ništa ne znamo, tata«, odgovorila je Linda zabacivši pramen kose. David
je zatresao glavom zajedno s njom.
»U redu, hvala vam, gospodine. Molim vas, obavijestite nas ako otkrijete
još nešto. U međuvremenu, pozvala sam forenzički tim da pregleda Andreinu
sobu.«
»Što? Tražite li moje dopuštenje?
»Obavještavam vas kako mi u interesu nastavka ove istrage i otkrivanja
ubojice treba tim forenzičara da pregleda Andreinu sobu, gospodine«, rekla je
Erika.
»Vi ljudi radite sve što vam se svidi, zar ne?« obrecnuo se Simon.
Otišao je u svoju radnu sobu i zalupio za sobom vrata.
Kad su došli do Erikina auta u glavnoj ulici Chiswicka, zazvonio joj je
mobitel.
»Na telefonu inspektor Sparks. Ja sam u Glue Potu. Radi se o fotorobotu

77
koji ste htjeli dogovoriti s onom svjedokinjom, Kristinom.«
»Da? Jeste li je pronašli?« upitala je Erika, osjetivši kako joj nada raste u
grudima.
»Ne, a prema riječima vlasnika, ovdje nema nikoga po imenu Kristina.«
»Gdje ste našli vlasnika?«
»Živi u stanu dvoja vrata dalje.«
»Tko je onda djevojka s kojom sam razgovarala?«
»Pitao sam osoblje u baru. Djevojka koja odgovara njezinu opisu, koja se
zove Kristina, radi povremeno, za gotovinu, i to kad drugo osoblje bara treba
slobodnu večer. Jedan od njih ima njezinu adresu, pa smo je provjerili. To je
jednosobni i prazni stan pokraj željezničke postaje.«
»Tko je vlasnik tog jednosobnog stana?« upitala je Erika.
»Vlasnik živi u Španjolskoj, i koliko on i agent za iznajmljivanje znaju, stan
je prazan tri mjeseca. Tako da se ta Kristina ili bespravno uselila ili je dala
lažnu adresu.«
»Sranje. Pošaljite forenzičare u taj jednosobni stan, potražite otiske prstiju.
Ona je još uvijek jedina koja je vidjela Andreu i tog nepoznatog muškarca i
ženu.«

78
 18.

Vratili su se u Lewisham Row malo poslije pet sati. Ekipa u operativnoj sobi
izgledala je premoreno kad su ušli, ali s očekivanjem su podigli glave s pisaćih
stolova osjetivši miris kave.
»Uzmite šalice«, rekla im je Erika. »Donijeli smo i uštipke.« Na povratku u
postaju bili su svratili u Starbucks. Ljudi su se pretegnuli i ustali od stolova.
Crane je došao s mjesta na kojem je pregledavao snimke nadzornih kamera.
»Svaka vam čast, šefice«, rekao je trljajući oči. »Ukusna kava!«
»Nadam se da imate dobre vijesti o nadzornim kamerama na London
Roadu«, dodala je Erika, nudeći mu vrećicu uštipaka.
»Uspoređivali smo raspored autobusa i ruta, zatražili od londonskog javnog
prijevoza snimke nadzornih kamera iz svih autobusa koji su vozili London
Roadom te prolazili pokraj muzeja i željezničke postaje one večeri kad je
Andrea nestala. A i mnogi crni taksiji sada imaju nadzorne kamere, pa radimo
na tome da ih nađemo — ali snimke iz autobusa dobit ćemo najranije sutra.«
Craneova ruka oklijevala je iznad vrećice s uštipcima.
»Uzmite«, rekla mu je Erika, a on je gurnuo ruku u vrećicu. »Stisnite ih jer
vrijeme prolazi. Pretpostavljam da ste čuli za Kristinu, konobaricu koja je
nestala?«
Ekipa je kimnula žvačući uštipke i srčući kavu.
»Što je s Andreinim mobitelom i laptopom?« upitala je Erika. »Jeste li izvukli
nešto zanimljivo?«
»Nismo. Našli smo većinu fotografija koje smo već vidjeli na njezinom
starom Facebook profilu i beskrajne igrice Catchy Crash Sage. Čini se da je
bila opsjednuta tom igrom. Laptop je upotrebljavala samo za igre i
presnimavanje glazbe s iTunesa. iPhone koji smo našli na mjestu zločina
gotovo je prazan. U njemu nema ni fotografija ni videozapisa, a jedva nešto
malo poruka.«
Tada je kroz vrata operativne sobe provirio nadzornik Marsh. »Inspektorice
Foster, možemo li porazgovarati?«
»Da, gospodine. Mossova, Peterson — možete li, molim vas, izvijestiti sve
prisutne o onome što smo pronašli pod krevetom?« zamolila je Erika. Stavila
je posljednji komadić uštipka u usta i izašla iz operativne sobe slijedeći
Marsha u njegov ured, gdje ga je izvijestila o kutiji za mobitel i bonu što ih je
našla pod Andreinim krevetom, kao i o nestaloj konobarici iz Glue Pota.
Kad je završila, Marsh je pogledao u mrkli mrak s druge strane prozora.
»Samo nemojte posve izmoriti svoju ekipu. U redu, Fosterova?«
Marsh se doimao malo opuštenijim. Erika se zapitala jesu li razlog tome
novinski naslovi koji su promijenili žarište od praćenja policijske istrage na

79
Andreinu tragičnu smrt. Barem za danas, glavna je tema bila prekrasna
mlada djevojka kojoj je život nasilno oduzet.
»Odjel za odnose s javnošću obavio je sjajan posao usmjeravajući interes
medija«, rekao je Marsh kao da čita Erikine misli.
»Tako to zovete ovih dana?« upitala je Erika s ironičnim smiješkom.
»Usmjeravanje interesa medija?«
»Gledajte, ima čak i djelić teksta o vama«, rekao je i pročitao: »Slučaj vodi
inspektorica Erika Foster, iskusna policajka koja je privela pravdi višestrukog
ubojicu Barryja Patona. Također je pohvaljena zbog visokog postotka osuda za
ubojstva vezanih uz povredu časti u islamskoj zajednici u Manchesteru... A
upotrijebili su i dobru fotografiju, onu koja nas pokazuje na suđenju Patonu.«
»Zašto niste otišli do kraja i dali im i moju adresu?« obrecnula se Erika.
»Nisam dobila poruku od Barryja Patona već nekoliko mjeseci. Ali poslao je
pismo u kojemu mi čestita na tome što sam prouzročila pogibiju vlastita
muža.«
Nastala je tišina.
»Oprostite«, rekao je Marsh. »Mislio sam da ćete biti zadovoljni, ali nisam
pomislio na to. Žao mi je, Erika.«
»Nema problema, gospodine. Imala sam naporan dan.«
»Gnjavi me kadrovska služba«, rekao je Marsh mijenjajući temu. »Kažu da
im još niste dostavili svoju adresu.«
»Sada obavljate poslove za kadrovsku službu?«
»Uostalom, morate otići k liječniku«, dodao je Marsh, pokazujući prljavi
flaster na Erikinoj nadlanici. »Sinoć ste bili izloženi tjelesnim tekućinama.«
Erika se tek sada sjetila Ivyna upozorenja da je dječak pozitivan na HIV.
Šokiralo ju je kad je shvatila koliko joj je malo stalo do toga.
»Nisam imala vremena, gospodine.«
»Za što? Za posjet liječniku? Ili za nalaženje smještaja?«
»Otići ću k liječniku«, odgovorila je Erika.
»A gdje ste odsjeli?« upitao ju je Marsh. »Moramo to znati kako bismo vas
mogli kontaktirati.«
»Imate broj mog mobitela...«
»Erika. Gdje ste odsjeli?«
Nastala je neugodna stanka.
»Zasad nisam odsjela nigdje.«
»Pa gdje ste onda sinoć spavali?«
»Radila sam do jutra.«
»Vodite važan slučaj ubojstva. Nemojte pretjerivati. Ovo je tek drugi dan
istrage. Ako ovako nastavite, u kakvom ćete stanju biti sedmog dana?«
»Ako bude po mome, sedmog dana neće ni biti«, prkosno je odgovorila

80
Erika.
Marsh joj je dodao kartu. »To je za kliniku. Osim toga, ja i Marci imamo
stan koji je ona naslijedila od roditelja. Dosadašnji podstanari upravo su se
iselili. Blizu je postaji i uštedjet će vam muku birokratske procedure
unajmljivanja. Ako vas zanima, svratite poslije do mene. Dat ću vam ključeve.«
»U redu, hvala, gospodine. Prvo moram nešto obaviti ovdje.«
»Ako je moguće, dođite prije devet. Tijekom tjedna nastojim rano odlaziti u
krevet.«
Kad se Erika vratila u operativnu sobu, ondje ju je dočekala pozornica
Singh trijumfalno držeći komad papira.
»Tajnica Simona Douglas-Browna upravo nam je faksirala ugovor za
Andrein stari mobitel. Onaj koji je izgubila u lipnju. Poslali smo operateru
zahtjev za podatke. Trebali bi stići odmah sutra ujutro.«
»Mislim da to zaslužuje još jedan uštipak«, rekla je Erika tresući vrećicu i
nudeći naokolo.
»A ona potvrda za bon koju ste našli u kutiji pod Andreinim krevetom?
Izdana je u supermarketu Costcutter blizu Londonskog mosta«, rekao je
Crane. »Postoji datum i vrijeme. Upravo sam razgovarao s menadžerom. On
će provjeriti snimke s nadzornih kamera. Čuva ih samo četiri mjeseca unatrag
pa bi moglo biti gusto, ali držimo fige.«
»Fantastično«, odvratila je Erika. Crane se nasmiješio i izvukao uštipak iz
vrećice.
»Ne bismo li jedan trebali sačuvati za inspektora Sparksa?« upitala je
Mossova.
»Ne znam, mislim da je on dovoljno sladak i bez njega«, odvratila je Erika
sa smiješkom, izazvavši glasan smijeh kolega. Sada se ugodno osjećala u
operativnoj sobi — zbog atmosfere i druželjubivosti — ali bila je svjesna da
njezina ekipa već dugo radi bez odmora, pa ih je poslala kući.
»Laku noć, šefice«, odjeknuli su glasovi dok su ljudi hvatali kapute i torbe.
Operativna soba polako se praznila sve dok Erika nije ostala sama. Podigla je
slušalicu telefona na stolu i nazvala broj koji joj je dao Marsh. Snimljeni glas
sekretarice rekao joj je da klinika trenutačno ne radi i da će se ponovno
otvoriti sutra u sedam ujutro.
Erika je spustila slušalicu i povukla prljavi flaster s nadlanice, zatreptavši
kad se flaster odlijepio od kože. Rana ispod flastera brzo je zacjeljivala,
ostavivši vrlo malo modrica. Polukružna crta malih blijedih krasta označavala
je tragove zuba na mjestu gdje ju je dječak ugrizao.
Erika je bacila flaster u koš i otišla do bijelih ploča na kraju operativne
sobe. Navala uzbuđenja koja ju je prije obuzela sada je isparila. Osjećala je
iscrpljenost.
Javilo se i potmulo zujanje glavobolje.
Pogledala je dokazni materijal: mape i slike. Živa Andrea na fotografiji s
vozačke dozvole; mrtva Andrea razrogačenih očiju i kose puna lišća slijepljene

81
za obraz. Erika bi obično vrlo brzo dobila neki osjećaj za slučaj, ali ovaj kao
da se širio i širio, a proturječne činjenice cvjetale su i razmnožavale se kao
stanice tumora.
Shvatila je da joj treba san, a da bi se mogla naspavati, trebat će joj i krevet.

82
 19.

Erika je umirala od gladi kad je napustila postaju, pa je svratila u talijanski

restoran blizu New Crossa i iznenadila samu sebe očistivši golemi tanjur
špageta a la carbonara, kao i veliku krišku tiramisua. Bilo je malo poslije devet
kad je skrenula u ulicu u kojoj je živio Marsh, u zelenom, imućnom kutku
južnog Londona.
Erika je parkirala auto i pronašla Marshova ulazna vrata na broju
jedanaest. Sa zadovoljstvom je vidjela da je kuća u mraku. Mnogo bi radije
unajmila sobu u hotelu na nekoliko dana dok traži stan, nego da se Marsh
sažali nad njom. Zavjese su bile razgrnute na velikom prozoru u prizemlju.
Soba je imala prozor na suprotnom zidu, pa je na drugoj strani mogla vidjeti
Hilly Fields Park, a iza njega svjetla londonskih nebodera.
Baš kad se htjela okrenuti i vratiti do auta, voda je počela juriti niz
ukrašenu željeznu cijev ispred kuće. Svjetlo se upalilo na malom prozoru na
katu i Erika je počela škiljiti kad ju je okupao savršeni kvadrat svjetlosti.
Marsh je pogledao s prozora i, vidjevši Eriku, nezgrapno joj mahnuo. Uzvratila
je mahanjem i pričekala pred ulaznim vratima.
Kad je Marsh otvorio vrata, nosio je hlače pidžame u boji tartana i
izblijedjelu majicu kratkih rukava sa slikom Homera Simpsona, dok je ruke
brisao ružičastim ručnikom sa slikom Barbie.
»Oprostite, gospodine, malo je prekasno da svratim«, rekla je Erika.
»Ne, sve je u redu. Vrijeme je za kupanje.«
»Sviđa mi se vaš ručnik«, rekla je Erika.
»Nije moje vrijeme za kupanje nego...«
»Šalila sam se, gospodine.«
»Dobro«, nasmiješio se. Kao na znak, začula se vika, a onda su dvije sitne
i nasmijane djevojčice s dugom tamnom kosom utrčale u predvorje. Jedna je
nosila samo ružičasti džemper, gaćice i čarape. Druga je imala isto takvu
odjeću, ali su joj sitne traperice bile zgužvane oko gležnjeva. Posrnula je
naprijed, izgubila ravnotežu i tresnula na drveni pod. Načas je pogledala
Marsha krupnim smeđim očima razmišljajući treba li zaplakati. Tamnokosa
žena u tridesetima žurno je ušla za njima. Bila je ležerno odjevena u uske
svjetloplave traperice i bijelu bluzu, koja je pokazivala njezine pune dojke i
uzak struk. Tamo gdje su joj rukavi bili zasukani, pjena za kupanje držala se
za gole ruke. Bila je lijepa, baš kao i njezine blizanke.
»Oh, Bože«, rekla je i stavila ruke na uski struk. »Jesi li se udarila?«
Djevojčica je odlučila da je situacija ozbiljnija no što je bila, pa se namrštila
i započela dernjavu.
»Zdravo, Erika«, rekla je žena. »Dobro došla u ludnicu.«

83
 »Zdravo, Marcie...« odvratila je Erika. »Izgledate prekrasno.«
Marsh je podigao uplakanu djevojčicu u ruke i poljubio je u lice, koje je
sada bilo ljubičasto i sjajno od suza. Marcie je podigla drugu djevojčicu, onu
koja je buljila u Eriku, i udobno smjestila dijete.
»Doista? Previše ste ljubazni. Moj je jedini režim ljepote trčanje za
blizankama.« Marcie je otpuhnula pramen kose s besprijekorne kože. »Ako
ostajete, bismo li mogli zatvoriti vrata? Sva toplina izlazi.«
»Oprostite. Jasno«, rekla je Erika ušavši u predvorje i zatvorivši vrata za
sobom.
»Ovo je Sophie«, rekao je Marsh nježno držeći uplakanu djevojčicu.
»A ovo je Mia«, rekla je Marcie.
»Zdravo«, rekla je Erika. Obje su djevojčice buljile. »Bože, kako ste lijepe.«
Erika nikad nije posve ovladala tehnikom razgovora s djecom. Znala se
nositi sa silovateljima i ubojicama, ali djeca su je plašila.
Sophie je prestala plakati i pridružila se Miji u buljenju u Eriku.
»Oprostite, ovo je očito nezgodan trenutak«, rekla je Erika.
»Ne, u redu je«, odvratio je Marsh.
Marcie je uzela Sophie i smjestila je blizu sebe.
»Dobro, recite Eriki laku noć, djevojke.«
»Laku noć«, ciknule su obje.
»Laku noć!« odgovorila je Erika.
»Lijepo te vidjeti, Erika«, dodala je Marcie i otišla gracioznim korakom.
Erika i Marsh na jedan su trenutak vidjeli njezinu živahnu stražnjicu.
»Mogu li vam ponuditi čašu vina?« upitao je Marsh okrenuvši se Eriki.
»Ne. Došla sam zbog vaše ponude, stan....«
»Da, uđite. Ali skinite cipele.«
Marsh je krenuo prema vratima na kraju predvorja, dok je Erika prtljala
po svojim vezicama. Zatim je krenula za njim. Drveni pod bio je hladan i
osjećala se neobično ranjivom samo u čarapama. Iza vrata na kraju predvorja
nalazila se kuhinja u rustikalnom stilu s dugim drvenim stolom i stolcima.
Crvena pećnica u kutu isijavala je toplinu. Veliki hladnjak pokraj vrata bio je
prekriven slikama raznih boja, pričvršćenim magnetima.
Jednaka slika dominirala je zidom iznad drvene vješalice.
»To je jedna od Marcienih«, objasnio je Marsh prateći Erikin pogled. »Vrlo
je darovita, ali više nema vremena.«
»Je li ona naslikala i slike na hladnjaku?« upitala je Erika i zažalila pitanje
čim joj je izašlo iz usta.
»Nije«, odvratio je Marsh. »Njih su naslikale blizanke.«
Nastala je neugodna tišina.

84
 »Pa, ovdje su sve stvari«, rekao je Marsh dodajući joj veliku kuvertu s
kuhinjskog pulta. »Stan nije predaleko — na Foxbery Roadu, Brockley, blizu
željezničke postaje. Postoji ugovor na neodređeno vrijeme s plaćanjem na
mjesečnoj bazi, tako da možemo odlučiti koliko želimo da ovo potraje. Samo
mi dajte ček u idućih nekoliko dana.«
Erika je otvorila kuvertu i izvukla hrpu ključeva, zadovoljna što joj Marsh
ipak ne čini uslugu.
»Hvala, gospodine.«
»Već je kasno«, rekao je Marsh.
»Naravno. Moram krenuti i smjestiti se«, rekla je Erika.
»Oh, još jedna stvar. Sir Simon stupio je u kontakt s Colleen, našom
glasnogovornicom. On bi želio uputiti apel javnosti dok su Andreine slike na
naslovnicama još uvijek svježe u pamćenju ljudi.«
»Naravno, to je dobra ideja.«
»Da. Sastavit ćemo nešto za sutra poslijepodne, na vrijeme za večernje
vijesti i novine.«
»Vrlo dobro, gospodine. Nadam se da ću sutra imati više korisnih
informacija.«

Kad su se ulazna vrata zatvorila za njom, Erika se vratila do svog auta,

udaljavajući se od srdačne topline Marshova života. Spustila je glavu i ugrizla
se za usnu, odlučna da ne zaplače. Takav život, s dobrim mužem i djecom,
bio joj je nadohvat ruke. Čak ga je nekoliko puta odgodila, na Markovu žalost.
Sada je i to zauvijek nestalo.

85
 20.

Kad se Erika odvezla u Foxberry Road, bilo je mirno i tiho. Prošla je pokraj
željezničke postaje Brockley, a peron je bio osvijetljen i prazan. Jedan je vlak
polako izašao ispod mosta za pješake i nastavio štropotati prema središnjem
Londonu. Erika se odvezla dalje, pokraj dugog niza kuća, i pronašla stan na
drugom kraju, visoko u kutu gdje je cesta oštro skretala nadesno. Vani je bilo
prazno mjesto za parkiranje, ali njezin je trijumf bio kratkog vijeka kad je
vidjela da je to parkirno mjesto samo za stanare. Trebat će joj dozvola. Kvragu
s tim, pomislila je, i jednostavno parkirala.
Zajednička ulazna vrata otvorila su se uz šuštanje prospekata koji su se
nakupili iza njih. Svjetlo u hodniku radilo je na tajmer, i blago je zujalo dok
se uspinjala uskim stubištem, usput udarajući putnom torbom.
Stan je bio na gornjem katu, i kad je došla na odmorište, vidjela je da ima
susjeda — nasuprot su bila još jedna ulazna vrata.
U stanu se stjecao dojam da je grijanje dugo bilo isključeno. Činilo se da
nema struje. Uslijedila je duga, ledena potraga, dok je Erika koristila svjetlo
mobitela kao bateriju. Naposljetku je pronašla razvodnu kutiju skrivenu iza
zidnog ormarića u hodniku, i svjetla su se upalila.
Prva vrata u hodniku vodila su u kupaonicu. Bila je mala, bijela i čista,
samo s tuš-kabinom. Pokraj kupaonice nalazila se mala spavaća soba s
bračnim krevetom i klimavim ormarom iz trgovine IKEA. Iznad kreveta visjela
je još jedna slika. Erika je zapalila cigaretu i pogledala donji dio platna, na
kojem je sitnim slovima pisalo MARCIE ST. CLAIR. Držeći cigaretu između
usana, skinula je sliku sa zida i odložila je iza nekih plastičnih kanti u ormaru
blizu hodnika.
Na kraju hodnika nalazila se kombinirana dnevna soba i kuhinja.
I ona je bila mala, ali moderna i namještena u bezličnom stilu IKEA-e.
Bezličnost joj je sada savršeno odgovarala. Erika je otvorila zidne ormariće i
potražila pepeljaru. Nije ju našla, pa je uzela šalicu za čaj.
Uz jedan prozor nalazio se niski stolić i mala plava sofa. Erika se zavalila
na sofu i pogledala u mali televizor — zaslon je bio prekriven prašinom. Kabel
je bio izvučen iz zida, a žica i antena ležali su na podu pokraj stolića za TV.
Erika se okrenula prema prozoru i zagledala se u tamu, a poluprazna soba
i njezin odraz uzvraćali su joj pogled.
Kad je popušila cigaretu, ugasila ju je na šalici za čaj i zapalila novu.

86
 21.

Nekoliko kuća dalje od Erikina stana, skriven u udubini gdje je cesta imala
oštro skretanje, jedan je lik čučao na kraju uličice, odjeven od glave do pete u
crno, stopljen s tamom.
Lik je promatrao Eriku na prozoru dok je zapalila još jednu cigaretu i
izdahnula, a dim se svijao oko gole žarulje iznad njezine glave.
Čovjek bi očekivao da će nju biti teže pronaći, razmišljao je lik, a evo je —
inspektorica Foster s upaljenim svjetlima, stoji na prozoru kao kurva u četvrti
crvenih svjetiljki.
Na fotografiji objavljenoj u novinama Erika je imala puniji i mladenačkiji
ten, a ovdje na prozoru izgledala je mršavo i iscrpljeno.
Može li me vidjeti? Lik se povukao u sjenu. Gleda li me kao što ja gledam
nju? Ne. Nemoguće. Kuja nije tako dobra. Gleda u vlastiti odraz od unutrašnjeg
svjetla, a nedvojbeno se osjeća jebeno potišteno zbog lika koji joj uzvraća
pogled.
Postavljanje inspektorice Foster na slučaj Andreina ubojstva izazvalo je
veliku zabrinutost. Provjera na Googleu pokazala je da je Fosterova smatrana
zvijezdom u usponu tijekom vremena što ga je provela u policiji grada
Manchestera. Unaprijeđena je u čin više inspektorice u dobi od samo trideset
devet godina, i to nakon što je uhvatila Barryja Patona, kućepazitelja u klubu
za mlade koji je ubio šest djevojaka.
Ipak, Barry Paton želio je biti uhvaćen. Mene neće uhvatiti. Ona je službeno
izgubljen slučaj. Zajeb. Odvela je pet policajaca u smrt, uključujući i vlastitog
glupog muža. Ponudili su joj ovaj slučaj jer znaju da će zakazati. Žele nekoga
koga mogu okriviti.
Temperatura je naglo padala. Ovo će biti još jedna ledena noć. Ali biti takb
blizu, gledati inspektoricu Foster — bilo je to uzbudljivo.
Jedan se auto pojavio na vrbu brijega i lik se povukao dublje u uličicu,
čekajući da prednja svjetla prođu.
Začulo se kratko predenje kad se crna mačka šuljala vrhom zida.
Primijetila je lik, zaustavila se i ukipila.
»Kao da smo blizanci«, šapnuo je lik podižući ruku u rukavici i
približavajući se. Mačka je dopustila da je pomiluje.
»Dobra maca... dobra.«
Mačka je pogledala nepoznatom liku u oči, a onda bešumno skočila sa zida
i nestala na drugoj strani. Lik je pogledao svoje ruke u kožnatim rukavicama,
okrećući ih i svijajući prste.
Tako sam dugo podnosio Andreina sranja, ali nikad nisam vjerovao da ću

87
to učiniti. To da ću ostvariti fantaziju kako je davim, kako joj istiskujem život iz
tijela.
Dok su dani prolazili, lik je bio sve sigurniji u sebe, pa čak i arogantan,
vjerujući da Andreino tijelo neće biti pronađeno. Tijelo će ostati pod ledom.
Zima će proći, a s toplinom proljeća ona će istrunuti — istrunuti dok njezina
maska ljepote ne nestane, pa će izgledati kao ono što je doista bila.
Ali pronašli su je nakon četiri dana. Netaknutu...
Začuo se zvuk zatvaranja vrata. Pogledavši gore, lik je primijetio da je na
prozoru inspektorice Foster svjetlo ugašeno.
Izašla je iz stana i hodala pločnikom prema svom autu.
Lik se nasmješio. Sagnuo se i hitro povukao, stapajući se sa sjenama
mračne uličice.

88
 22.

Erika je voljela voziti. Nije joj bilo toliko važno kakav auto vozi — nije morao
biti ništa posebno. Samo je trebao biti siguran i topao.
Dok se vozila praznim ulicama južnog Londona, auto joj je davao osjećaj
kao da je u čahuri, i bio je više dom nego onaj stan.
Malo je okrenula glavu kad je prošla pokraj groblja Brockley, dok su
nadgrobni spomenici svjetlucali na svjetlosti uličnih svjetiljki.
Auto se zanio udesno, pa je shvatila da mora usporiti. Snijeg se tijekom
dana malo otopio, ali navečer se spustio mraz koji je ceste učinio opasnima.
Namjestila je mobitel na korištenje bez ruku i nazvala postaju.
Javio se narednik Woolf i rekla mu je da joj pošalje popis najsumnjivijih
okolnih barova.
»Mogu li upitati zašto?« rekao je odsutnim glasom s druge strane linije.
»Željela bih nešto popiti.«
Nastala je stanka. »U redu. Tu je Mermaid, The Bird in the Hand, Stag,
Crown — i to ne onaj u Wetherspoonu, nego jedan drugi Crown... koji gotovo
da i nije pivnica. Na vrhu Gant Roada. A naravno, tu je i Glue Pot.«
»Hvala.«
»Inspektorice Foster, javljajte mi gdje ste. Ako vam zatreba podrška...«
Erika je prekinula vezu.
Iduća tri sata obilazila je neke od najzloglasnijih barova koje je vidjela u
svojoj dugoj karijeri. Nisu joj smetali prljavština i pijani ljudi. Smetao joj je
očaj na licima ljudi dok su se klatili uz šank. Beznađe dok su potišteno sjedili
u kutu ili trošili ono malo novca što su imali na automate za igre na sreću.
Još je više uznemiravalo to što ti barovi nisu bili tako daleko od imućnih
predgrađa. Grozna rupa zvana Mermaid bila je pokraj indijskog restorana koji
se reklamirao da je nedavno dobio Micheli- novu zvjezdicu. Jarki interijer,
otvoren da ga svi mogu vidjeti, bio je pun sretnih, dobro odjevenih ljudi koji
su večerali u grupama. Bird in the Hand, u kojem je Erika dala dvadeset funti
mladoj djevojci s djetetom koja je prosila, nalazio se pokraj pomodnog vinskog
bara punog nalickanih žena i njihovih bogatih muževa.
Je li ona jedina koja to primjećuje?
U ponoć, Erika je stigla u Crown na Gant Roadu. Bila je to staromodna
gostionica s mjedenim svjetiljkama na crvenom pročelju. Više nije primala
nove goste, ali Erika je uspjela ući kad je momku na ulazu dala novčanicu od
dvadeset funti.
Unutrašnjost je bila krcata, atmosfera napeta. Prozori su bili zamagljeni i

89
osjećao se miris piva i jeftinog parfema. Svi su izgledali pomalo grubo, ali
odjenuli su se što su bolje mogli. Erika se upitala čemu to slavlje, kad je
ugledala onoga koga je tražila.
Ivy je sjedila na malom barskom stolcu u stražnjem dijelu, pokraj
osvijetljenog automata. Odmah do nje sjedila je krupna mlada žena s dugim
crnim izrastom u plavoj kosi i piercingom na usnama. Erika im je polako
prišla, probijajući se kroz grupe ljudi koji su izgledali prilično pijano. Kad je
došla do Ivy, spazila je da su joj zjenice raširene. Oči su joj sada bile grozne
tamne jame.
»Kojeg vraga vi radite ovdje?« upitala ju je Ivy, trudeći se da usredotoči
pogled.
»Samo sam htjela porazgovarati«, povikala je Erika da nadjača buku.
»Platila sam za sve ovo«, povikala je Ivy kružeći prstom. Erika je primijetila
da oko stolaca leži nekoliko vrećica s kupljenim stvarima.
»Ne radi se o tome«, rekla je Erika.
Djevojka pokraj Ivy mrko je pogledala. »Sve u redu, Ive?« rekla je naginjući
se i ne skidajući pogled s Erike. »Da«, odgovorila je Ivy. »Ona plaća sljedeću
rundu.«
Erika je dodala djevojci novčanicu od dvadeset funti, shvativši da je večeras
bacila mnogo novca. Djevojka se digla s uskog barskog stolca i nestala u
gomili.
»Gdje su djeca?« upitala je Erika.
»Tko?«
»Vaši unuci.«
»Gore. Spavaju. Zašto pitaš? Želiš ih istući?«
»Ivy...«
»Pa, bolje da staneš u red, ljubavi. Danas su me baš zajebavali.«
»Ivy. Moram s vama razgovarati o Glue Potu«, rekla je Erika, sjedajući na
slobodni stolac.
»Sto?« rekla je Ivy pokušavajući se usredotočiti.
»Sjećate se? Bar o kojem smo razgovarale. Glue Pot na London Roadu.«
»Onamo ne zalazim«, odvratila je Ivy.
»Znam da onamo ne zalazite. Zašto ne zalazite?«
»Jer...«
»Molim vas. Treba mi više. Zašto, Ivy?«
»Jebi se!«
Erika je podigla još jednu novčanicu od dvadeset funti. Ivy se pokušala
usredotočiti, a onda je zgrabila novčanicu i gurnula je pod remen svojih
groznih traperica.

90
 »O čemu želite razgovarati?«
»O Glue Potu.«
»To je gadno mjesto. Loš čovjek... loš...« rekla je Ivy vrteći glavom.
»Ondje je loš čovjek?«
»Da...« Ivy je sada kolutala očima kao da vidi ono što nije bilo u baru. Glava
joj je klonula na jednu stranu.
»Ivy. Loš čovjek. Kako se zove?«
»On je loš, kažem ti, dušo...«
»Jeste li čuli išta o djevojci koja je umrla, Andrei?« Erika je izvukla mobitel
i pronašla Andreinu sliku. »To je ona, Ivy. Zvala se Andrea. Bila je prekrasna,
s tamnom kosom. Mislite li da je Andrea poznavala tog lošeg čovjeka?«
Ivy se načas uspjela usredotočiti na sliku na mobitelu.
»Da, bila je lijepa.«
»Vidjeli ste je?«
»Nekoliko puta.«
»Vidjeli ste tu djevojku nekoliko puta u Glue Potu ?« rekla je Erika podižući
mobitel pred Ivy.
»I ja sam nekoć bila lijepa...« Ivy je zakolutala očima i počela se naginjati
prema jednoj strani barskog stolca.
»Dajte, Ivy. Ostanite sa mnom«, rekla je Erika hvatajući je i uspravljajući
na stolcu. »Molim vas, pogledajte sliku još jedanput.«
Ivy se zagledala. »Loši su uvijek najgori, ali i najbolji. Daš im da ti sve rade,
čak i ako boli, čak i ako ne želiš...«
Erika je pogledala prema šanku i vidjela da krupna djevojka s piercingom
ne kupuje piće. Razgovarala je s grupom muškaraca, a oni su bacali poglede
prema Eriki i Ivy.
»Ivy, ovo je važno. Govorite li o Andrei? Zar se sastala s tim lošim čovjekom
u Glue Potu? Imao je tamnu kosu. Molim vas, treba mi nešto, ime...«
Ivy je počela sliniti. Na ustima joj se pojavio mjehurić, a onda je puknuo.
Jezikom je obliznula bradu, pa joj je Erika ugledala pokvarene zube.
»Vidjela sam je s njim i nekom plavokosom kujom«, rekla je lvy. »Glupače,
obje su predaleko zabrazdile s tipom.«
»Što? Ivy? Tamnokosi muškarac i plavokosa žena?«
»Je li ovo službeni posjet?« upitao je jedan glas. Erika je podigla pogled i
ugledala krupnog medvjeda s rijetkom crvenkastoplavom kosom.
»Nisam je pozvala«, rekla je Ivy dodajući: »Ona je jebeni drot.«
»Ne, ovo nije službeni posjet«, rekla je Erika.
»Onda bih želio da odete«, rekao je muškarac prijetećim, mirnim i tihim

91
glasom.
»Ivy, ako se ičega sjetite, ako išta vidite, ovo je moj broj.«
Erika je izvukla olovku i komad papira iz kožnate jakne, napisala broj svog
mobitela i gurnula komad papira u džep Ivynih traperica. Muškarac je uhvatio
Eriku pod ruku. »Oprostite«, rekla je, »što mislite da radite? Što mislite, tko
ste?«
»Vlasnik. Svi su ovdje pozvani i dijelim besplatna pića. Vi niste pozvani, i
zato vam moram reći da odete ili kršim zakon.«
»Rekla sam da nisam ovdje službeno, ali moj bi posjet svakog trenutka
mogao postati služben«, rekla je Erika.
»Ovo je bdjenje«, mirno je odvratio čovjek. »A imamo pravilo da ne primamo
drotove.«
»Kako ste me upravo nazvali?« upitala je Erika pokušavajući ostati mirna.
Pridružio im se niski tip nalik na patuljka.
»Jeste li poznavali moju mafku?« optužujuće ju je upitao.
»Vašu majku?« upitala je Erika.
»Da, to sam rekao. Moju mafku, Pearl.«
»Tko ste vi?«
»Nemojte me pitati tko sam na bdjenju za moju jebenu mafku! Tko ste vi?«
»Znači, ovo je bdjenje za vašu majku Pearl, je li?« upitala je Erika.
»Da, i kojeg vraga mislite učiniti u vezi s tim?«
Erika se osvrnula po prostoriji — ljudi su je počeli primjećivati.
»Smiri se, Michael«, rekao je vlasnik.
»Ne sviđa mi se njezin stav, umišljena mršava kuja«, rekao je Michael
odmjeravajući je od glave do pete.
»Morate se smiriti, gospodine«, rekla je Erika.
»Gospodine? Rugate mi se?«
»Ne, ja sam policajka«, odvratila je Erika i izvukla iskaznicu.
»Što drot radi ovdje? Rekao si mi da si razgovarao...«
»Razgovarao sam, Michaele. Ova policajka upravo odlazi.«
»Ovdje je jebeni drot«, povikala je mršava crvenokosa žena koja je
došepesala s ružičastom mokasinom na jednoj nozi.
Začuo se lom stakla, a onda su se dva momka počela tući. Crvenokosa
žena prolila je kriglu na Eriku i stezala šaku u gestu koja je govorila dođi, pa
ćeš dobiti svoje. Erika je osjetila da ju netko hvata oko pojasa. Isprva je
pomislila da to netko napada, ali zapravo ju je vlasnik nosio, držeći je u zraku
dok su ljudi psovali i pljuvali na nju. Snagom svoje težine i visine provukao
ju je kroz gomilu i doveo iza šanka.
»Odlazite. Krenite onim putem do kuhinje. Stražnja vrata vode u uličicu«,

92
rekao je podigavši ruku da zaustavi ljude iz gomile koji su se pokušavali
provući kroz vratašca kako bi došli iza šanka. Staklo se rasprsnulo iznad
Erikine glave, razbijajući dozer za votku. Na drugom kraju šanka, žena koja
je bacila piće otkrila je još jedna vratašca, pa su ljudi počeli nadirati iza šanka
i krenuli prema Eriki.
„Izlazite!" rekao je vlasnik. Gurnuo ju je kroz smrdljivi par zavjesa.
Posrnula je u slabo osvijetljen hodnik, sudarajući se s kutijama čipsa, a
spotaknula se i preko sanduka praznih boca. Glazba je treštala, ali je jedva
prekrivala zvuk kaosa i razbijanja stakla iza bara. Mogla je vidjeti da je vlasnik
izguran dok je pokušao blokirati vrata. Erika je pronašla vrata u kuhinju
punu prljavštine i grozne masnoće, a straga je otvorila vrata za slučaj požara.
Hladan zrak prostrujao je niz njezinu mokru kožu, koja je već bila ljepljiva od
piva, i shvatila je da je u uličici.
Erika je potrčala prema cesti, pokraj pare i kaosa što su se probijali iz
prozora bara, i krenula prema autu, koji ju je srećom još čekao pred barom.
Ušla je u auto i odvezla se uz škripu guma. Osjetila je olakšanje i ushićenje
dok je adrenalin jurio kroz nju. A onda se sjetila da je Ivy još uvijek u baru.
Ivy je vidjela Andreu s tamnokosim muškarcem i plavokosom ženom. Je li Ivy
bila u Glue Potu one večeri kad je Andrea nestala? Znači li to da je šankerica
u Glue Potu govorila istinu?

93
 23.

Kad je sutradan ujutro stigla u postaju, Erika je pozvana u ured nadzornika

Marsha. Ček za najam i potpisani ugovor za stan ponijela je sa sobom. Ušavši
u ured, s iznenađenjem je shvatila da nasuprot Marshu sjedi inspektor
Sparks, i to s izrazom zadovoljstva na licu.
»Gospodine?«
»Kojeg ste to vraga izvodili sinoć u Crownu?« želio je znati Marsh.
Erika je pogledala Sparksa, pa Marsha. »Držala sam se soka od naranče...«
»To nije smiješno! Upali ste na bdjenje za Pearl Gadd i izazvali veliki kaos.
Poznajete li obitelj Gadd?«
»Ne. Bih li trebala?«
»To je hrpa seronja koja posjeduje veliku mrežu transportnih kamiona na
jugu Engleske. I oni surađuju s nama.«
»Surađuju s nama, gospodine? Želite li da im dodijelim jedan radni stol u
operativnoj sobi?«
»Nemojte se praviti pametni.«
Sparks se trudio ne uživati u situaciji. Gledao je njihovu razmjenu paljbe
naslonivši bradu na dlan. Erika je primijetila da ima dugi nokat na oba
kažiprsta.
»Gospodine. Ako ste me pozvali da me ukorite, bilo bi mi draže to obaviti
nasamo.«
»Vi nemate viši čin od inspektora Sparksa, a on je ovdje kao dio istrage.
Trebali biste raditi zajedno. Pretpostavljam da ste posjetili Crown u sklopu
svojih ispitivanja?«
Erika je zastala i sjela pokraj Sparksa.
»U redu, ako je ovo sastanak, dobro. Recite mi sve o našim kolegama iz
podzemlja južnog Londona.«
Sparks je maknuo bradu s ruke. »Porodica Gadd već nam osam mjeseci
dostavlja informacije. Nadamo se da će te informacije dovesti do zapljene
krivotvorenih cigareta i alkohola u vrijednosti od nekoliko milijuna funti.«
»U zamjenu za što?« upitala je Erika.
»O tome vam ništa ne moram reći, inspektorice Foster«, umiješao se Marsh.
»Nalazimo se na samom rubu onoga što smijemo i ne smijemo činiti. Znate li
kakav delikatan ekosustav postoji ovdje u južnom Londonu? U zamjenu za te
informacije, gledali smo im kroz prste u vezi s... pa, s okupljanjima i sličnim
stvarima. A onda vi sinoć upadnete sa svojom iskaznicom i takvim
ponašanjem.«

94
 »Rekli su mi da je to bdjenje, gospodine.«
»I bilo je jebeno bdjenje!«
»U redu. Žao mi je. Čini se da vi ovdje malo drukčije obavljate stvari nego
mi u Manchesteru.«
»Ne obavljamo stvari drukčije«, odvratio je Sparks iritantno mirnim glasom.
»Iako temeljito provjeravamo informacije prije polaska u akciju.«
»Što ste to rekli?« upitala ga je Erika.
»Govorim o sinoćnjim događajima.«
»Jeste li sigurni?«
»Sad je dosta«, povikao je Marsh lupivši šakom o stol.
Erika je progutala bijes i mržnju prema Sparksu. »Gospodine, moj posjet
Crownu imao je svrhu. Omogućio mi je da dođem do novih informacija o
Andreinom ubojici.«
Marsh je sjeo. »Nastavite«, rekao je.
»Sada imam drugog svjedoka koji je vidio Andreu u Glue Potu one večeri
kad je ubijena, i to kako razgovara s tamnokosim muškarcem i plavokosom
ženom. Taj novi svjedok čak je natuknuo da je Andrea možda bila u vezi s tim
muškarcem.«
»Tko je taj novi svjedok?«
»Ivy Norris.«
Sparks je zakolutao očima i pogledao Marsha. »Budite ozbiljni — Ivy
Norris? Također poznata pod imenima Jean McArdle, Beth Crosby, Paulette
O’Brien?«
»Gospodine, ona...«
»Ona je poznata po davanju lažnih informacija«, prekinuo ju je Marsh.
»Gospodine, kad sam je ispitivala o tom muškarcu, stekla sam dojam da je
uplašena. To je bio pravi strah. Također vjerujem, osobito sada kad smo pod
Andreinim krevetom pronašli kutiju za mobitel, da je Andrea imala drugi
mobitel, onaj o kojem nikome nije ništa rekla. Mislim da je imala prijatelje za
koje nije htjela da njezin zaručnik, Giles Osborne, zna...«
»Sinoć smo dobili podatke o njezinom starom mobitelu, onom što ga je
izgubila prošle godine«, rekao je Sparks.
»Ne, ja vjerujem da je Andrea imala još jedan mobitel. Kupila je bon prije
četiri mjeseca, pronašli smo ga s kutijom pod njezinim krevetom«, objasnila je
Erika.
»To ništa ne znači, možda ga je kupila za prijatelja«, rekao je Sparks. »Nego,
da se vratim na podatke o starom mobitelu koji doista postoji. Sinoć sam ih
pregledao i otkrio neke zanimljive informacije.«
»Kakve informacije?« upitala je Erika.
»U popisu telefonskih poziva pojavilo se nekoliko imena. Usporedio sam ih

95
s popisom Andreinih prijatelja na Facebooku. Jedan je od njih tip po imenu
Marco Frost... Je li vam to ime poznato?«
Marsh je pogledao Eriku.
»Da. On je konobar s kojim se Andrea, ne znam, prije viđala. Talijan, radi
u kavani u Sohou.«
Sparks je kimnuo i nastavio. »On ju je sto puta zvao na stari mobitel. U
razdoblju od deset mjeseci, između svibnja 2013. i ožujka 2014.«
»Zašto me niste obavijestili da smo dobili podatke o mobitelu? « zahtijevala
je Erika.
»Dobili smo ih kasno sinoć«, odgovorio je Sparks. »Mislio sam da možda
želite malo odspavati.«
»Nastavite, Sparks«, rekao je Marsh.
»U redu. Tako da sam ponovno pogledao razgovor koji sam obavio s
Douglas-Brownovima nakon Andreina nestanka. I oni su spomenuli tog
Marca Frosta. Andrea se nakratko viđala s njim mjesec dana, početkom 2013.
Onda ga je ostavila, a počeli su telefonski pozivi. Nekoliko se puta pojavio u
kući. Nije se htio pomiriti s nogiranjem. Sir Simon zapravo je zatražio da
policajac posjeti Marca Frosta i porazgovara s njim o njegovom nezdravom
interesu za Andreu.«
»Zašto mi to nije prije spomenuto?« upitala je Erika.
»Moje su bilješke bile dostupne u datoteci.«
»Ja ih nisam dobila.«
»Pa, bile su dostupne.«
»Dobro, dobro, dobro, ponašajmo se kao odrasli ljudi«, nestrpljivo je
odvratio Marsh. »Nastavite, inspektore Sparks.«
»U redu. Tako da sam opet pogledao Andrein novi telefon, onaj u kojem,
kao što znate, nema mnogo toga. Na tom je mobitelu također provjeravala
svoje e-mailove, i bilo je mnogo pozivnica na zabave ili okupljanja...«
»Da, ekipa ih je pregledala, ima ih na stotine. Bila je članica mnogih
privatnih klubova.«
»Pronašao sam pozivnicu za predstavu u plesnoj dvorani Rivoli, 8. siječnja,
one večeri kad je nestala«, nastavio je Sparks. »Bila je to nekakva burleska
koju je organizirao jedan klub u koji je bila učlanjena.«
»Da, Andrea je iste večeri bila pozvana na nekoliko drugih zabava u
Londonu. Kao što kažem, bila je na mnogim popisima za slanje pozivnica... A
već je s bratom i sestrom dogovorila odlazak u kino.«
»Ali cijela obitelj tvrdi da je bila hirovita, stalno je mijenjala planove«,
odvratio je Sparks. »Ne bi bilo nimalo čudno da je jednostavno odlučila učiniti
nešto drugo.«
Erika se i protiv volje morala složiti s tom ocjenom.
»Plesna dvorana Rivoli leži točno nasuprot željezničkoj postaji Crofton

96
Park«, nastavio je Sparks, »a ta postaja na planu grada izgleda prilično blizu
postaji Forest Fiill — da budem precizan, udaljena je nešto manje od dvije
milje. Ako želite otići u Crofton Park ili Forest Hill, trebate uzeti vlak od
London Bridgea, ali te su dvije postaje na posve drugim linijama. Što ako je
Andrea ušla u pogrešan vlak? Ona je rijetko upotrebljavala javni prijevoz. To
bi mogao biti razlog što se tako dotjerana zatekla u Forest Hillu.«
Erika i Marsh nisu odgovorili.
»I najbolje sam sačuvao za kraj«, rekao je Sparks. »Sinoć sam nazvao
organizatora te predstave u plesnoj dvorani Rivoli, a on mi je poslao popis
adresa ljudi kojima šalju pozivnice. Marco Frost također je na tom popisu i
dobio je pozivnicu. Što bi značilo da je imao priliku...«
Nastala je tišina. Erika je vidjela da Marsh razmišlja.
»Ovo obećava«, rekao je ustajući i počeo hodati gore-dolje. »Moje sljedeće
pitanje glasi: gdje je taj Marco Frost?«
»Ne znam«, odgovorio je Sparks. »Cijelu sam noć to sastavljao.«
»Gledajte, Sparks«, rekla je Erika, »nismo se uvijek slagali, i ništa mi ne bi
bilo draže nego da je ovo jak trag. Ali to je jedva jedvice motiv. Koliko je ljudi
primilo te pozivnice?«
»Tri tisuće.«
»Tri tisuće. I zašto mislite da je Andrea uopće otišla i blizu plesnoj dvorani
Rivoli? Tijelo joj je nađeno pola milje od željezničke postaje Forest Hill, gdje je
sišla s vlaka.«
Marsh je nastavio zamišljeno hodati gore-dolje. Erika je dodala: »Znam da
imam dva svjedoka, i ti ljudi vidjeli su Andreu u Glue Potu one večeri kad je
nestala.«
»Jedna je od tih svjedokinja nestala, a druga je prostitutka ovisna o drogi
i alkoholu«, rekao je Marsh.
»Gospodine, mislim da je Ivy Norris...«
»Ivy Norris je smeće«, rekao je Sparks. »Jedan od njezinih specijaliteta je da
sere na haube patrolnih vozila na parkiralištu.«
»Gospodine, barem prihvatite da imamo dvije linije istrage«, rekla je Erika.
»Ako smatrate da je moja nepouzdana, onda morate priznati da se Sparksova
temelji na indicijama! Mislim da bismo danas poslijepodne mogli informirati
javnost o tome da je Andrea viđena s muškarcem i ženom u Glue Potu.«
Marsh je odmahnuo glavom. »Inspektorice Foster, imamo posla s ljudima
koje bi mediji najradije pribili na križ. Lorda Douglas-Browna, njegovu ženu i
obitelj, i dakako Andreu, koja nažalost više nije među živima kako bi se mogla
braniti od tih optužbi.«
»Gospodine, to nije optužba!«
»Gospodine«, rekao je Sparks, »Glue Pot poznato je okupljalište prostitutka.
Racije su ondje česte. Jedan je tip uhićen jer je na katu snimao pornografske
filmove s djecom.«

97
 »Slažem se sa Sparksom«, rekao je Marsh. »Sve što objavimo o Andrei
Douglas-Brown novinari će istog časa iskriviti i izvući iz konteksta. Moramo
biti sigurni da je riječ o činjenici.«
»Što ako uspijem nagovoriti Ivy Norris na službenu izjavu?«
»Ona je nepouzdan svjedok«, rekao je Marsh »Već je davala lažne izjave.«
»Hajde, gospodine!«
»Sad je dosta, inspektorice Foster. Surađivat ćete s inspektorom Sparksom
na liniji istrage koja se odnosi na Marca Frosta i Andreu, kao i na činjenicu
da su oboje primili poziv na tu zabavu u plesnoj dvorani Rivoli. Je li to jasno?«
»Da, gospodine«, nacerio se Sparks.
Erika je kimnula.
»Dobro. Sparks, možete ići. I nemojte se previše veseliti. Još uvijek imamo
mrtvu djevojku; to se nije promijenilo.« Sparks je posramljeno izašao iz ureda.
Marsh je pogledao Eriku. »Erika, pokušajte stvoriti barem neki privid da
imate privatan život. Zdušno podržavam preuzimanje inicijative kod svojih
podređenih, ali morate obavljati stvari u skladu s propisima i izvještavati me
o svemu što radite. Uzmite slobodnu večer. Možda bi bilo dobro da operete
prljavo rublje.«
Erika je shvatila da joj je na kožnatoj jakni još uvijek ljepljiv sloj piva od
prethodne večeri.
»Jeste li već bili kod liječnika?« dodao je Marsh.
»Nisam.«
»Kad večeras završite, želim da odete našem dežurnom liječniku. To je
zapovijed.«
»Da, gospodine«, rekla je Erika. »Donijela sam vam ugovor za stan.«
»Dobro. Kako vam se čini, je li sve u redu?«
»Da.«
Kad je Erika izašla iz Marshova ureda, Woolf ju je čekao u hodniku.
»Nisam vas ja cinkao, nazvao ga je vlasnik Crowna. Zatim je zatražio da
pogleda dnevnik s recepcije.«
»U redu. Hvala.«
Kad je Woolf otišao da se presvuče i ode kući nakon duge noćne smjene,
Erika se zapitala tko je još iz londonskom kriminalnog podzemlja u stanju
podići telefon i nazvati nadzornika Marsha.

98
 24.

Sredinom prijepodneva, u operativnoj sobi u Lewisham Rowu vladala je

grozničava atmosfera. Telefoni su zvonili, faksevi i printeri brujali, a policajci
su žurno ulazili i izlazili. Erika i Sparks sjedili su u kutu s Marshom i Colleen
Scanlan, strogom i prilično ozbiljnom glasnogovornicom. Radili su na tome
što će reći na konferenciji za novinare.
»Dakle, kad ja završim s uvodom, riječ će preuzeti sir Simon«, rekao je
Marsh. »Mislim da bi on htio svoj govor čitati s nekog ekrana, ako to možemo
organizirati?«
»To ne bi trebao biti problem«, odvratila je Colleen. »Trebat će nam završna
verzija njegova teksta za nekoliko sati kako bismo ga mogli proslijediti
medijima i staviti na ekran.«
»U redu«, rekao je Marsh. »Sir Simon će reći: >Andrea je bila nevina
dvadesettrogodišnjakinja koja se voljela zabavljati i koja je imala cijeli život
pred sobom...< Zatim ćemo pokazati njezinu sliku na zaslonu iza nas. >Nikad
nikome nije nanijela zlo ili prouzročila bol, a ipak sam ovdje, otac slomljena
srca, i tražim svjedoke strašnog zločina, ubojstva moje kćeri.< Ne bi li bilo
bolje reći >grozomornog zločina<?«
»To bi bilo pretjerano«, odvratila je Colleen. »Iako nije netočno.«
»Želimo da ova konferencija bude jasna i svima razumljiva«, obrecnula se
Erika. »Nemojmo tratiti vrijeme na vražje stilske finese.«
»U redu, neka onda ostane >strašnog zločina<«, rekao je Marsh.
Eriku je uzrujalo što je konferencija za novinare bila namještena oko
dokaza koje je smatrala pukim indicijama, a i što je ekipa s kojom je mislila
da se sprijateljila takvim žarom prigrlila Sparksovu slabašnu teoriju. Morala
je priznati da je za autsajdera teorija o plesnoj dvorani Rivoli uvjerljivija.
Proklela je sebe što je bila toliko glupa i sama otišla tražiti konobaricu iz Glue
Pota i Ivy Norris. Trebala je povesti Mossovu ili Petersona. Pogledala ih je i
vidjela da oboje telefoniraju, pokušavajući pronaći Marca Frosta.
Razmišljala je o teoriji i Frostu, a tračak sumnje sijevnuo je kroz nju — i
onda se umiješao njezin instinkt. Instinkt joj je govorio da je imala pravo što
je slijedila Andrein susret s tamnokosim muškarcem i plavokosom djevojkom
u Glue Potu. Pa čak i ako su njezine dvije svjedokinje nepouzdane, je li
vjerojatno da bi bile nepouzdane na jednak način? I Ivy i Kristina živjele su s
one strane zakona. Lakše bi im bilo reći kako ne znaju ništa, kako nisu vidjele
Andreu... Erika je iznenada shvatila da joj se Marsh obraća.
»Što vi mislite, inspektorice Foster? Trebamo li spomenuti videospot Tine
Turner? Colleen misli da bismo trebali.«
»Što?«

99
 »Plesna dvorana Rivoli. To je vrlo slavno i staro sastajalište, a Colleen misli
da bi ta činjenica mogla ostati u sjećanju javnosti, pa će zapamtiti apel, što bi
moglo dovesti do čestog spominjanja.«
»Tina Turner snimila je u plesnoj dvorani Rivoli 1984. godine videospot za
pjesmu Private Dancer«, objasnila je Colleen.
»Ma nemojte«, odvratila je Erika.
»Dakle, da to spomenemo u apelu, zajedno s fotografijom sastajališta?«
Erika je kimnula i pogledala na raspored koji su sastavljali. »Kad ćemo reći
da je Andrea bila u Forest Hillu? Njezina torbica nađena je na London Roadu.«
»U apelu za javnost moramo sažeti stvari, prenijeti kratku i jasnu poruku«,
objasnila je Colleen pomalo pokroviteljskim tonom. »Ako kažemo da je bila na
jednom mjestu, a onda na drugom, ljudi će biti zbunjeni — treba im samo
jedna stvar.«
»Znam kako to funkcionira, hvala lijepa«, rekla je Erika. »Ali ovaj je apel
sjajna prilika da skupimo informacije. Ovako prelazimo preko vitalnih indicija
o Andreinu nestanku.«
»Svjesni smo da je možda bila na toj lokaciji, ali nemamo čvrste dokaze«,
objasnio je Marsh. »Nema ni snimaka nadzornih kamera ni svjedoka. Ubojica
je upotrijebio auto, mogao je baciti torbicu kroz prozor auta na London
Roadu.« Fallen JMe
»Poznate su mi pojedinosti vlastita slučaja, gospodine!«
Završili su za jedan sat, tako da je Erika protiv volje pristala na sadržaj
konferencije za novinare u kojem se ne spominje da je Andrea bila i blizu bara
Glue Pot, pa se i umanjuje mogućnost da je bila na London Roadu.
Erika je izašla do automata za kavu i ugledala narednika Cranea kako
ubacuje kovanice i odabire cappuccino.
»Je li sve u redu, šefice? Dobili smo od londonskog javnog prijevoza snimke
nadzornih kamera iz autobusa, ali i neke stvari iz nekoliko crnih taksija koji
su vozili London Roadom«, rekao je dok je aparat dao zvučni signal, pa se
sagnuo, izvukao plastičnu čašu i puhnuo u pjenu.
»Dajte da pogodim. Ništa?«
Crane je srknuo kavu i zavrtio glavom. »Ali čini se da je onog Marca Frosta
teško naći. Posljednje radno mjesto koje imamo je Caffe Nero na Old Compton
Streetu, a ondje više ne radi. I broj njegovog mobitela također je isključen.«
»Nastavite pokušavati. Možda je otišao s Barborom Kardasovom.«
»Ha! Još jedna teorija, šefice.«
»Pa, dodajte to na popis«, mračno je odvratila Erika, ubacujući kovanice u
aparat i odabirući dupli espresso.

100
 25.

Operativna soba u Lewisham Rowu bila je preuređena u centar za primanje

poziva na javni apel, koji se trebao emitirati uživo na BBC- ju, Skyju i drugim
informativnim kanalima. Šestorica uniformiranih policajaca bila su zadužena
za rad na telefonima.
Erika, Sparks, Marsh i Colleen otišli su iz Lewisham Rowa sat prije toga
kako bi stigli u hotel Thistle blizinu Marble Archa, gdje se trebao održati apel.
Mossova i Peterson iskoristili su vrijeme prije apela da se pozabave
lociranjem glavnog osumnjičenika Marca Frosta. Radili su po adresama i
platnim popisima iz Caffea Nero u Ulici Old Compton, mjesta na kojem je bio
zaposlen. Pokazalo se da je to slijepa ulica — Marco je prestao raditi za njih
prije godinu dana. Pokušali su adresu njegovih roditelja, ali Marcovi roditelji
umrli su prošle godine, jedan za drugim, i to u roku od šest mjeseci. Marco je
živio s njima u unajmljenom stanu, ali u međuvremenu se odselio. Mossova
je upravo dobila telefonski broj od stanodavca. Marco sada živi s ujakom i
ujnom. Mossova je nazvala i nakon samo nekoliko trenutaka javio se ujak.

Dvorana za konferencije u hotelu Thistle u Marble Archu bila je velika i bez

prozora. Beskrajni sag s uzorcima prekrivao je pod, a redovi stolaca ispred
malog podija bili su gotovo ispunjeni. Novinari su čekali sa svojim kamerama.
Namještali su se reflektori, a nekoliko reportera već je stajalo uvježbavajući
svoja izvješća pred kamerama. Golemi televizori s ravnim zaslonima stajali su
na postoljima na jednoj strani prostorije i pokazivali izravne snimke BBC
News i Sky News kanala. Zvuk je bio isključen, ali preko svakog zaslona bila
je traka koja je upozoravala da će uskoro početi izravan prijenos konferencije
i policijskog apela o ubojstvu Andree Douglas-Brown. Na podiju je stajao
dugačak stol, načičkan malim mikrofonima u pravilnim razmacima. Žena iz
hotelskog osoblja hodala je uokolo s poslužavnikom, smještajući čašu i malu
stolnu bocu vode kod svakog stolca. Iza su bila tri videozaslona koja su
pokazivala plavi logotip gradske policije na bijeloj pozadini.
Odnos policije prema medijima uvijek je Eriki izazivao nelagodu — jednog
bi ih dana odgurivali, optužujući ih da se upleću i iskrivljuju podatke, a
drugog bi ih dana pozivali na konferenciju za novinare koja je imala sva
obilježja kazališne predstave.
Kao na dogovoreni znak, pokraj Erike pojavila se Colleen i zamolila je da
dođe u prostoriju za šminkanje.
»Samo malo pudera da ti ublaži sjaj lica«, dodala je. Ali način na koji je
pogledala svoj sat značio je kako će možda trebati mnogo više vremena da se
Eriku učini i napola pristojnom za izravni televizijski prijenos.

101
Hotel je za policiju i članove obitelji odvojio manju konferencijsku dvoranu
pokraj one glavne. Nekoliko sofa gurnuto je na hrpu, a bio je tu i stol s vodom
i sokom od naranče.
Marsh je sjedio u odori višeg nadzornika. Mlada djevojka uređivala mu je
lice s kremom iz tube i spužvom u obliku trokuta. Pokraj njega je druga mlada
djevojka uređivala inspektora Sparksa. Bili su udubljeni u razgovor sa
Simonom i Dianom, koji su sjedili blizu. Andreini roditelji opet su bili odjeveni
u crno. Uglavnom je govorio Simon, a Diana ga je držala za ruku, kimajući i
brišući suzne oči. Pogledali su preko prostorije i Erika im je kimnula s
poštovanjem. Diana joj je uzvratila, ali Simon ju je ignorirao te se okrenuo
natrag Marshu i Sparksu.
»Odmah će biti gotovi, a onda ste na redu ti i tvoja ekipa«, rekla je Colleen.
Erika je otišla da uzme čašu vode sa stola što se nalazio pod prozorom koji je
gledao na usporeni promet oko Marble Archa. Linda i David ušli su na stražnja
vrata i prišli stolu.
»Dobar dan«, rekla je Erika i natočila čašu vode.
»Zdravo«, odvratio je David. Pružio je ruku s čašom i dopustio Eriki da je
napuni. Bio je odjeven u traperice i tamnoplavi džemper, a izgledao je vrlo
blijedo. Linda je bila u dugoj crnoj suknji i jarko crvenom džemperu s
četvrtastim plastičnim poljem na prednjoj strani, a ono je pokazivalo red
mršavih bijelih mačaka koje su stajale na stražnjim šapama, odjevene u odore
za kan-kan. Iznad njih je pisalo: PLEŠEMO MIC-MIC! Izgledalo je drečavo i
neprikladno situaciji.
Colleen je došla straga i rekla Eriki da su gotovo spremni.
»I ja mrzim nositi šminku«, rekla je Linda natačući si čašu soka od naranče.
»Ti nećeš biti na telki«, rekao joj je David i srknuo vodu.
»Znate li da Jimmy Savile nikad nije htio nastupiti našminkan na televiziji?
Govorio je kako želi da ga ljudi vide kakav jest... Grozna ironija, ne mislite li
tako?« rekla je Linda mičući pramen s očiju trzajem glave. Erika nije znala što
da kaže, pa je samo kimnula.
»Poslala sam mu pismo kad mi je bilo samo sedam godina«, nastavila je
Linda. »Željela sam da mi sredi posjet Disneyevim studijima i da nacrtam
mačku za animirani film. Znate, animacija se radi crtajući gomile slika sa
sitnim razlikama.«
»Siguran sam da inspektorica Foster zna kako se rade animirani filmovi«,
rekao je David urotnički kolutajući očima prema Eriki.
»Naravno, nikad mi nisu odgovorili...« suho se nasmijala Linda. »Čak me i
Jimmy Savile odbio.«
»Isuse! Možeš li barem jedanput pokušati biti normalna?« obrecnuo se
David. »Pojaviš se u ovom glupom džemperu i zbijaš neukusne šale!« Linda je
poskočila kad je s treskom spustio praznu čašu na stol i otišao.
»To nije šala. Doista sam željela posjetiti te studije«, rekla je Linda crveneći
se i opet odmahnula glavom. Eriki je bilo drago kad se pojavila Colleen i odvela
je do šminkerice.

102
 Marsh i Sparks sada su stajali pokraj vrata veće konferencijske dvorane sa
Simonom i Dianom. Šminkerica je brzo radila na Eriki, a kad je završila, jedan
mladi tip sa slušalicama na glavi prišao je i rekao da konferencija počinje za
dvije minute. Tada je zazvonio Erikin mobitel.
»Oprostite«, rekao je tip, »ali morat ćete isključiti mobitel, miješa se sa
zvukom.«
»Samo ću na brzinu odgovoriti na ovaj poziv«, odvratila je Erika ugledavši
ime Mossove na zaslonu. Otišla je do prozora i odgovorila na poziv.
»Šefice, ja sam«, rekla je Mossova. »Jeste li s nadzornikom i Sparksom?
Pokušala sam ih nazvati na mobitele...«
»Isključili su ih... nešto u vezi s mikrofonima i zvukom«, rekla je Erika
shvaćajući da je tek treća na popisu Mossove.
»Uspjeli smo locirati Marca Frosta. Živi s ujakom u sjevernom Londonu.«
Erika je vidjela da će konferencija za tisak početi svakog trena. »Marco
Frost bio je u Apuliji, u Italiji, do prije dva dana«, nastavila je Mossova. »Otišao
je s ujakom i ujnom na produljene božićne blagdane posjetiti rođake. Vozili
su se u autu njegovog ujaka. Ujak je vlasnik male samoposluge blizu Angela,
pa su se vratili s gomilom maslinova ulja i mesa...«
»Dakle, Marco Frost ima alibi«, rekla je Erika s rastućim uzbuđenjem.
»Da. Čak je i upotrijebio kreditnu karticu dok je bio u inozemstvu. On nije
mogao ubiti Andreu.«
Zatim se pojavila Colleen i uhvatila Eriku za lakat. »Moramo ići,
inspektorice Foster, i morate isključiti mobitel«, rekla je.
»Dobar posao, Mossova.«
»Mislite? To znači da se istraga vraća na početak... No dobro, tu je i vaša
teorija.«
»Moram ići, Mossova. Razgovarat ćemo kasnije«, rekla je Erika i prekinula
vezu. Isključila je mobitel kad je vidjela da drugi ulaze u konferencijsku
dvoranu. Simon je ušao prvi, slijedio ga je Marsh, a onda Sparks.
Dakle, Marco Frost nije ubio Andreu, pomislila je Erika. Sparksova je teorija
upravo propala. Kopkao ju je razgovor koji je vodila s konobaricom i Ivy.
Andrea je viđena s tamnokosim muškarcem i plavokosom djevojkom... A oni su
još uvijek na slobodi. Počinitelj je još uvijek na slobodi.
Marsh, Sparks i Simon sada su se u dvorani izgubili iz vidika. Diana je
ostala sjediti na sofi. Opet je plakala, a tješili su je David i Linda.
»Trebamo vas u dvorani smjesta«, šiknula je Colleen Eriki.
Tada je kroz stražnja vrata uletio Giles Osborne. Bio je umotan u debeli
zimski kaput. Žurno je prišao Diani, odmatajući šal i ispričavajući se što je
zakasnio.
»Jesam li propustio apel?« upitao je. Diana je kroz suze odmahnula glavom.
»Smjesta, inspektorice Foster«, rekla je Colleen.

103
 Erika je donijela odluku — odluku koja će imati dalekosežne posljedice...
Duboko je udahnula, zagladila kosu i ušla u konferencijsku dvoranu.

104
 26.

Moss, Peterson, Crane i ostatak ekipe bili su u Lewisham Rowu, okupljeni oko
velikog televizora s ravnim zaslonom. Kanal BBC News odbrojavao je do
početka redovnih vijesti, a onda se na zaslonu pojavio široki kadar
konferencijske dvorane. Za dugačkim stolom sjedili su inspektor Sparks,
inspektorica Foster i nadzornik Marsh. Pokraj Marsha sjedio je Simon
Douglas-Brown, koji je izgledao uznemireno i iscrpljeno.
Simon je pročitao svoju izjavu s unaprijed pripremljenog teksta, a njegove
snimke bile su pomiješane s fotografijom Andreine vozačke dozvole koja je
kružila među novinarima, zajedno s jednom novijom fotografijom: Andrea na
posljednjem obiteljskom odmoru s Lindom, Davidom i roditeljima. Svi su se
smiješili prema fotoaparatu, a iza njih vidjelo se more. David se sramežljivo
smješkao. Lindino bucmasto lice nastavilo se mrgoditi.
»Inspektorica Foster imala je pravo«, rekao je Crane. »Ovo je vrlo dirljivo.«
»Ali to je još uvijek samo dobro organizirano pokazivanje tuge. Hoće li to
ikoga potaknuti da nas nazove?«
Simon Douglas-Brown završio je svoju izjavu koja je bila na jednom
ekranu, a kamera se povukla u široki kadar. Kad je nadzornik Marsh htio
progovoriti, Erika se nagnula prema njegovome mikrofonu i okrenula ga k
sebi. Pogledala je u kameru i počela govoriti:
»Događaji koji su doveli do Andreina nestanka nejasni su i treba nam vaša
pomoć. Bili bismo zahvalni kad bi nam se javio onaj koji je vidio Andreu 8.
siječnja navečer. To je bio četvrtak. Vjerujemo da je Andrea provela neko
vrijeme između osam navečer i ponoći u baru zvanom Glue Pot na London
Roadu — to je u Forest Hillu, u južnom Londonu. Jedna članica osoblja vidjela
je Andreu kako razgovara s tamnokosim muškarcem i plavokosom djevojkom.
Neki ljudi možda su također vidjeli Andreu kako hoda London Roadom između
osam navečer i ponoći, prema muzeju Horniman, gdje je njezino tijelo
pronađeno. Ako imate ikakvih informacija, koliko god beznačajnih, molim vas,
javite se. Nazovite telefon operativne sobe koji će se odmah pojaviti na
ekranu.«
»Je li ovo bilo planirano?« upitao je Peterson u operativnoj sobi.
»Nije«, odgovorila je Mossova.
Na ekranu je uhvaćen trenutak kad nadzornik Marsh nije mogao naći svoje
mjesto ni što da sljedeće kaže. Oštro je pogledao Eriku i povukao mikrofon.
»Željeli bismo, ovaj, dodati da je to, ovaj... to je trag da je Andrea viđena...
Također, vjerujemo da je Andrea mogla biti viđena na putu za plesnu dvoranu
Rivoli, koja se nalazi blizu postaje Forest Hill, gdje je ušla u vlak istog dana
navečer«, odlučnije se usprotivio Marsh. Nastao je trenutak tišine. Na zaslonu
se pojavio široki plan konferencijske dvorane.

105
 »Isuse, sve je zakomplicirao«, rekla je Mossova. »Čini se kao da on izmišlja,
a ne Fosterova.«
Počeli su se izmjenjivati široki kadrovi konferencijske dvorane i slike
okupljenih novinara, što je povećalo zbunjenost, a onda su se kamere
usredotočile na višeg nadzornika Marsha, koji je napokon vratio stvari u
predviđeni okvir i priveo konferenciju kraju. Završio je riječima: »Naši
službenici čekaju vaše pozive i e-mailove. Hvala.«
Na zaslonu se zatim pojavila voditeljica u studiju kanala BBC News. Zaslon
iza nje prikazivao je telefonski broj i adrese elektronske pošte u operativnoj
sobi. Pročitala je pojedinosti, ponovno zamolila svakoga tko ima neku
informaciju da se javi i ponovila imena bara Glue Pot i plesne dvorane Rivoli,
ispričavajući se što imaju samo sliku plesne dvorane.
Policajci u operativnoj sobi u Lewisham Rowu nelagodno su se pogledali, a
onda su počeli zvoniti telefoni.

106
 27.

Čim je konferencija za novinare privedena kraju, a i izravni prijenos je završio,

Erika je ustala. Srce joj je divlje lupalo. Novinari i fotografi nahrupili su prema
izlazima. Simon se okrenuo Marshu, s bijesom u smeđim očima.
»Kojeg ste to vraga izveli?« prosiktao je. »Mislio sam da smo se dogovorili
kako će ovo funkcionirati.« Pogledao je, gotovo s očajanjem, kako novinari
odlaze.
Marsh i Sparks su ustali. »Inspektorice Foster, na razgovor, smjesta«, rekao
je Marsh. Erika je duboko udahnula i sišla s podija, ignorirajući njihove
glasove iza leđa dok je prelazila preko saga i žurila prema vratima u stražnjem
dijelu dvorane. Kad je izašla, našla je izlaz za slučaj nužde, bučno je sišla niz
tri reda stuba i izletjela na sporednu ulicu.
Zaustavila se da dođe do daha, dok ju je kiša bockala po ljepljivoj koži.
Znala je da će ono što je upravo učinila imati posljedice, ali nije li uvijek stajala
iza svojih uvjerenja? Njezina su joj uvjerenja i rekla da je ovo ispravan
postupak. Učinila je nešto dobro, nešto za Andreu, onu koja nije imala pravo
odgovoriti.
Počela je hodati ne primjećujući kišu i udubljena u misli, pa se pridružila
gomili koja se tiskala i gurala na Ulici Oxford. Njezin instinkt, sigurnost koju
je prije osjećala, počeo je blijedjeti. Trebala je ostati i suočiti se s posljedicama.
U njezinoj odsutnosti, raspravljat će o onome što je učinila i donijeti zaključke.
Donose odluke bez nje, planiraju sljedeće korake.
Kao da je krenula oklijevati, a onda se zaustavila. Kiša je lijevala na
pločnike, a ljudi su žurili oko nje, oborenih glava, podignutih kapuljača i
kišobrana. Psovali su kad im je prolazak do autobusa ili podzemne bio
blokiran. Sada je bila špica dnevnog prometa. Erika je morala razmisliti,
isplanirati što da sljedeće učini. Ako se vrati, to neće izgledati dobro. Nastavila
je dalje, hodajući s gomilom.

Iza nje, samo nekoliko ljudi dalje, slijedio ju je jedan lik, isti onaj koji ju je
promatrao kako puši pred prozorom. Ovog puta, taj lik nije bio posve odjeven
u crno i bez problema se uklapao u gomilu kapuljača i kišobrana. Gomila kao
da se povećala i usporila kad su se približili postaji podzemne kod Marble
Archa, pa je lik slijedio Eriku s razmakom od samo dva čovjeka između njih.
Erika je bila jedna od samo nekoliko ljudi na ulici bez kapuljače, i hodala
je spuštene glave, s podignutim ovratnikom kožnate jakne.
Ona mi doista predstavlja problem. Otišla je u onaj jebeni bar i razgovarala
s nekim ljudima. Zna mnogo više no što sam mislio. Jesu li sav onaj bijes i
očajanje samo gluma? Sve do one konferencije za tisak mislio sam da je ona
roba s greškom. Izgorjeli ostatak nekoć briljantne policajke.

107
 Lik je sada bio blizu Erike. Sve što ih je razdvajalo bio je jedan kršan
biznismen u svijetlom baloneru prošaranom kišnim kapima. Erika je povukla
ovratnik bliže, tako da je dodirnuo njezinu plavu kosu.
Ona je sama i bez muža. Tuguje. Možda je sklona samoubojstvu. Mnogi ljudi
jesu. Jako bih rado posjetio tu mršavu kuju — i iznenadio je u krevetu. Uhvatio
to mršavo grlo na mjestu gdje su žile vidljive i gledao kako joj svjetlost nestaje
iz očiju. Ali moram posjetiti nekog drugog...
Gomila je stigla do postaje podzemne u Ulici Bond i zastala. Erika se
pomaknula naprijed kako bi se namjestila ispod velike tende dok je čekala da
se gomila opet pokrene. Lik joj se primaknuo u natiskanoj gomili i spustio
lijepu bijelu kuvertu u Erikin kožnati kaput. Nekoliko sekundi kasnije, zastoj
na ulasku u postaju se pročistio. Lik se udaljio od Erike i krenuo kroz gomilu,
stapajući se s okolinom: to je samo još jedna nestrpljiva osoba koja želi što
brže stići na svoje odredište.

108
 28.

Kad je Erika izašla iz gužve na postaji Brockley, bila je zbunjena ugledavši

svoj novi i dobro osvijetljeni dom. Ulica je vrvjela životom, poštanski kombi
prošao je pokraj nje i zaustavio se pred poštanskim sandučićem. Mladi poštar
živahnog lica izašao je, otvorio sandučić i izvukao hrpu pisama. Nasuprot
postaje nalazila se kavana, a dvije žene sjedile su za vanjskim stolom, zgrčene
u jaknama i na hladnoći pušile cigarete, dok su rubovi njihovih porculanskih
šalica bili zamrljani od gustog crvenog ruža za usne. Zgodni konobar s
piercingom na usni prišao je njihovom stolu. Nešto im je rekao uzimajući
šalice, pa je jedna od žena prasnula u smijeh.
Erika je stala kopati po torbici i izvukla cigarete. Ruke su joj se tresle kad
je pripalila. Osjećaj tjeskobe povećao se tijekom putovanja vlakom. Srce joj je
lupalo u grudima i kao da je gledala svijet kroz neznatno zamućeno staklo.
Zgodni konobar još je uvijek čavrljao sa ženama, a one su mu s lakoćom
uzvraćale flertovanje.
»Oh — ne, ne«, rekao je glas.
Erika je pogledala oko sebe. Jedan trbušast muškarac u uniformi
željezničara stajao je pokraj nje. Imao je sijedu kosu i prosijede brkove.
»Oprostite?« upitala je Erika.
»Vi biste baš željeli platiti globu od tisuću funti, zar ne, dušo?«
»Što?« odvratila je osjećajući vrtoglavicu.
»Protuzakonito je pušiti na željezničkim postajama. Ali znam kako ovo
možemo riješiti. Trebate samo učiniti jedan korak naprijed...«
Erika je zbunjeno zakoračila.
»Evo, dušo, riješili smo problem. Sada više niste na području postaje!«
»U redu«, rekla je nervozno.
Muškarac ju je oprezno promatrao. Tek je tada shvatila da je bio pristojan,
ali bilo je prekasno i on je otišao mrmljajući. Erika se posrćući udaljila, dok
joj je srce jače lupalo, pa je uvukla dim cigarete. Žene u kavani sada su gledale
vinsku listu, smijući se i čavrljajući sa zgodnim konobarom. Jedan je starac
vrtio metalni štand s čestitkama na novinskom kiosku pri uglu. Dvije starije
dame polako su hodale, usporene vrećicama iz trgovine i zadubljene u
razgovor. Erika se uhvatila za niski zid pred kućom i pokušala se pribrati.
Palo joj je na pamet da nema pojma kako biti »normalna« osoba. Mogla je
gledati leševe i razgovarati s nasilnim seksualnim prijestupnicima, mogla je
podnositi da pljuju na nju i prijete joj nožem, ali uplašio ju je običan život u
stvarnom svijetu. Nije imala pojma kako da živi sama, bez muža i prijatelja.
Važnost onoga što je upravo učinila sada joj se vratila. Prisvojila je
konferenciju za novinare važne istrage o ubojstvu. Što ako je pogriješila?

109
Požurila je natrag u stan, dok se vrtoglavica pojačala, a hladan znoj stao ju je
bockati pod ovratnikom.
Ušla je u stan i skljokala se na sofu. Soba se vrtjela i zamutilo joj se pred
očima. Trepnula je i pogledala po maloj dnevnoj sobi. Mrlja se kretala s
njezinim pogledom. Osjetila je grčenje u želucu i otrčala u kupaonicu, jedva
stigavši da povrati u zahodsku školjku. Kleknula je i napregnula se, a onda
opet povratila. Pustila je vodu i oprala usta u umivaoniku. Morala se
pridržavati za rubove umivaonika — tlo kao da se pomaknulo i zanjihalo pod
njom. Odraz koji je buljio u nju bio je sablastan, upale oči, blijeda koža. Mutne
mrlje pred očima povećavale su se i širile u sredinu vidnog polja. Lice joj je
sada bilo samo mrlja u ogledalu. Što joj se to događa? Oteturala je natrag u
dnevnu sobu, pridržavajući se za zid i okvir vrata, a onda otrčala do ruba sofe.
Središte njezinog vida sada je bilo preplavljeno mrljom. Nagnula je glavu,
morala je upotrijebiti rub vidnog polja kako bi locirala kožnatu jaknu, koja je
napola visjela preko ručke na stolcu. U jednom je džepu našla mobitel i
naginjući glavu shvatila da je još uvijek isključen od konferencije za novinare.
Krv joj je jurnula u glavu, a mučnina i panika stali su rasti. Umire. Umrijet
će sama. Pronašla je tipku na vrhu mobitela i uključila ga, a animacija diska
na zaslonu rekla joj je da se mobitel pokreće. Pala je naprijed, s licem prema
sofi. Bila je užasnuta, a u stražnjem dijelu lubanje javila joj se jaka glavobolja.
Shvatila je da bi to mogao biti početak migrene, i tad se soba počela snažno
vrtjeti, a onda je sve uronilo u mrak.

110
 29.

Erika je imala osjećaj kao da se kreće kroz tamu prema udaljenoj zvonjavi
opipavajući oko sebe. Činilo se da se približava, a onda su joj se uši odčepile
i shvatila je da joj zvoni pokraj glave. Jedan joj je obraz ležao na nečemu
mekanome. Osjetila je slabi miris pečene hrane i cigareta i shvatila da kleči
na tvrdom drvenom podu. Sjela je na pete i podigla glavu shvaćajući da se
nalazi u svom novom stanu i da joj zvoni mobitel. Vani je bio mrak, a svjetlost
ulične svjetiljke ulazila je kroz goli prozor.
Mobitel je svijetlio i vibrirao na niskom stoliću, a onda umuknuo. Imala je
suha usta i groznu glavobolju. Nesigurno je ustala, otišla do sudopera i popila
veliku čašu vode. Kad je odložila čašu, sjećanja su joj se vratila. Jedini tračak
nade bilo je to što joj se vratio normalan vid. Mobitel je opet zazvonio. Misleći
da je zove Marsh, javila se kako bi sve završila.
»Erika?« progovorio je poznati glas. »Jesi li to ti?«
Ugrizla se za usnu da suspregne suze. Bio je to Markov otac, Edward. Već
je zaboravila koliko mu glas sliči Markovu, s toplim jorkširskim naglaskom.
»Da, ja sam«, napokon je odgovorila.
»Znam da je prošlo mnogo vremena«, rekao je. »Pa, nazvao sam te da ti
kažem kako mi je žao...«
»Zašto vam je žao?«
»Rekao sam neke stvari. Stvari koje žalim.«
»Imali ste potpuno pravo. Pola vremena ne mogu se ni pogledati...«
Dijafragma joj se javila, pa je počela jecati i štucati. Riječi su joj zbrkano
navirale na usta dok je pokušavala reći čovjeku kojeg je voljela kao drugog
oca koliko joj je žao što nije uspjela zaštititi njegovog sina.
»Erika, dušo, nisi ti kriva...« prekinuo ju je Edward. »Pročitao sam kopiju
transkripta sa saslušanja.«
»Kako?«
»Zatražio sam ga. Zakon o slobodi informiranja... Natjerali su te da hodaš
preko užarenog ugljena.«
»To sam i zaslužila. Trebala sam dublje kopati, trebala sam triput provjeriti
stvari...«
»Ne možeš živjeti razmišljajući o tome što si mogla i trebala učiniti, Erika.«
»Nikad si to neću oprostiti. Kad bih se barem mogla vratiti. Nikad ne bih...«
Otirala je vrele suze donjim dijelom dlana.
»Eh, sad je dosta, ne želim više čuti ni riječ, ili ćeš mi gadno platiti!« našalio
se.

111
 Šala se činila neprimjerenom. Nastao je tajac.
»Kako ste?« upitala ga je. Glupa li pitanja! pomislila je.
»Oh, zaposleno... Sada kuglam. Nikad nisam mislio da hoću, ali čovjek
mora nešto raditi. Prilično mi dobro ide za jednog starkelju...« Opet je zašutio.
»Erika, dušo, postavili smo nadgrobni spomenik. Dao sam da se postavi ploča
za Marka. Izgleda sjajno.«
»Doista?« odvratila je Erika i zatvorila oči. Pomislila je na Marka ispod
zemlje i morbidno poželjela znati kako izgleda. Samo kosti, kosti u lijepom
odijelu.
»A ti si dobrodošla da ga dođeš vidjeti. Dobrodošla si bilo kad, dušo. Misliš
li da ćeš se vratiti doma?«
Doma. Nazvao je to domom. Erika više nije imala pojma gdje joj je dom.
»Vratila sam se na posao«, rekla je. »U Londonu sam.«
»Oh. U redu.«
»Doći ću. Ali sada moram raditi.«
»To je dobro, dušo,« rekao je. »Što radiš?« Erika mu nije mogla reći da
progoni brutalnog ubojicu. Zapitala se je li gledao konferenciju na vijestima.
»Radim s gradskom policijom. To je nova ekipa.«
»To je dobro, dušo. Biti zaposlena... A kad nađeš slobodnog vremena, jako
bih te volio vidjeti.«
»Bilo bi mi drago.«
»Često prolazim pokraj vaše kuće. Sada ju je unajmio jedan mladi par. Čine
se simpatičnima, iako im nikad nisam pokucao na vrata. Nisam siguran kako
bih im objasnio tko sam.«
»Sve su stvari u skladištu. Ništa nisam bacila. Morali bismo pregledati
kutije. Sigurna sam da postoje stvari...«
»Nemojmo previše nagliti«, rekao je Edward.
»Kako ste znali moj broj?« upitala ga je Erika shvaćajući da je na novom
telefonu.
»Nazvao sam tvoju sestru. Rekla mi je da si spavala na njezinoj sofi i dala
mi je tvoj broj. Nadam se da nemaš ništa protiv?«
»Naravno da nemam. Oprostite. To je samo policajka u meni, uvijek želim
sve doznati...«
»Samo želim da znaš i ovo — Erika, ti nisi sama. Znam da ljudi ondje nisu
bili ljubazni prema tebi, a većinu njih ne možeš okriviti, ali i ti si ga izgubila...«
Edwardov je glas napukao. »Ne sviđa mi se pomisao da si sama«, nastavio je.
»Imaš mene, dušo, koliko god to vrijedi.«
»Hvala vam«, tiho je odvratila Erika.
»Pa, ovaj će me međugradski poziv stajati pravo bogatstvo, stoga ću
prekinuti.... Lijepo ti je čuti glas, Erika. Javi se.«

112
 »I vi... Hoću reći, javit ću se.«
Začuo se klik i signal da je veza prekinuta. Erika je stavila dlan na prsa i
duboko udahnula. Toplina joj je prostrujala kroz tijelo. Morala je treptajem
odagnati suze.
Tada joj je opet zazvonio mobitel u ruci. Vidjela je da to zove Mossova.
»Šefice, gdje ste?« upitala je.
»Kod kuće.«
»Ovo mi nećete vjerovati. Otkriveno je još jedno tijelo. Ovoga puta u vodi u
parku Brockwell.«
»Jeste li identificirali žrtvu?« upitala je Erika.
»Da, to je Ivy Norris.«

113
 30.

Park Brockwell i javno kupalište u Dulwichu bili su manje od tri milje udaljeni
od muzeja Horniman, gdje su otkrili Andreino tijelo. Erika je projurila pokraj
osvijetljenog satnog tornja koji je pokazivao da je deset i petnaest. Krupne
kapi kiše stale su bubnjati po vjetrobranu i kiša se brzo pretvorila u pljusak.
Erika je uključila brisače i nagnula se naprijed da vidi kroz navalu nevremena.
Dva uniformirana policajca gotovo su joj uplivala u vidno polje, stojeći pokraj
policijske trake na ulasku u bazen. Erika je naglo zakočila i izašla na kišu,
koja je glasno šumjela udarajući okolne parkirane automobile.
»Inspektorica Foster«, viknula je Erika usred buke i dignula svoju
iskaznicu. Policajci su podigli traku i ona je prošla.
Park i bazen bili su popularno ljetno odredište za plivanje i izlete, ali u tami
kišne siječanjske večeri izgledali su tmurno i tužno. Mossova i Peterson
propušteni su ispod policijske trake odmah poslije Erike, donoseći jaku
baterijsku svjetiljku, čiji im je trak osvjetljavao put niz betonske staze, pokraj
zatvorenog štanda za sladoled i paviljona kojemu se ljuštila boja. Kad su izbili
na čistinu, munja je osvijetlila veliko otvoreno jezero. Ispred njih nazirao se
sjajni obris velikoga bijeloga šatora forenzičara. Uz blatnjavi rub vode bio je
označen trag polietilena. Tri forenzička asistenta u bijelim zaštitnim
kombinezonima klečala su u blatu, žurno uzimajući otiske stopala. Policajac
zadužen za mjesto zločina dočekao ih je u šatoru, pa su brzo navukli zaštitna
odijela, dok je kiša nastavljala bubnjati po platnu.
Jarka halogena svjetiljka osvjetljavala je nepomično tijelo Ivy Norris. Ležala
je na leđima u blatu, usred neuredno razmazane smeđe boje, koja je zamrljala
tijelo i odjeću.
»Molim vas, stanite na sanduke«, rekao im je forenzičar pokazujući niz
platformi koje su bile smještene oko tijela kako bi sačuvale dokazni materijal
u blatu.
Krećući se od platforme do platforme, prišli su Ivynu tijelu. Masna joj je
kosa bila povučena s požutjelog lica, koje je imalo isti onaj izraz razrogačena
straha kao i Andreino. Nos joj je bio razbijen usred mrlja zgrušane krvi. Nosila
je isti onaj kaput i džemper u kojima ju je Erika vidjela prije nekoliko dana,
ali ispod pojasa bila je gola. Bolno je pogledati te mršave noge posute
grozdovima ozljeda, modrica i tragova igle. Stidne dlake bile su joj sijede i
zapetljane.
Forenzički fotograf snimio je fotografiju, a šator se ispunio bljeskom i
visokim piskom. Isaac Strong šutke je stajao na jednom od sanduka. Kimnuo
je prisutnima.
»Tko ju je pronašao?« upitala ga je Erika.
»Skupina djece koja se za okladu popela preko ograde.«

114
 »Gdje su sada?«
»S vašim ljudima u društvenom domu preko ceste. Već smo uzeli DNK.«
»Jesu li što rekli?« upitala je Erika.
»Ne. Bio je mrak. Jedan od dječaka spotaknuo se o njezino tijelo i pao.«
»Mora da se grozno uplašio«, rekla je Mossova gledajući Ivy.
»Nos joj je slomljen. Mislim da joj je slomljena i čeljust. Ima mnoštvo
tragova šavova na vratu«, rekao je Isaac, kleknuo i nježno odmakno nabore
Ivyna džempera. »Također vjerujem da su joj slomljena četiri rebra. Nakon
autopsije dobit ću jasniju sliku unutrašnjih ozljeda. Imala je sto funti u
gotovini. Novčanice su joj bile smotane u grudnjaku.«
»Znači da ovo nije bila pljačka?« upitala je Mossova.
»Ne želim donositi nikakve zaključke dok ne obavim autopsiju. Dakle,
činjenica da novac nije uzet sugerira kako napadač nije imao na umu pljačku.
Ali imao je na umu seks. Prvi pogled pokazuje da u vagini ima sperme.«
»Ivy je bila poznata prostitutka«, objasnila je Mossova.
»Možda ju je počinitelj namamio gotovinom«, dodao je Peterson.
»Ne možemo zbog toga pretpostaviti da je seks bio uz pristanak«, strogo je
odvratio Isaac. »Ima mnoštvo modrica u blizini zdjelice.«
»Gdje su joj ruke?« upitala je Erika, načas zgrožena mišlju da su joj
odsječene.
»Svezane su joj iza leđa«, odgovorio je Isaac. Jedan od njegovih asistenata
prišao je tijelu i oprezno ga podigao iz blata. Obje ruke bile su joj čvrsto
svezane. Bile su skliske od blata i kamenja. Isaac joj je obrisao zapešće prstom
u rukavici.
»Vidite? Svezane su plastičnom vrpcom, onom koja se često upotrebljava u
industriji ili pakiranju proizvoda.«
»Gdje su joj cipele?« upitala je Erika, spazivši Ivyna natečena stopala
poprskana blatom, s mnoštvom napuklih vena i dugim prljavim noktima.
»Našli smo ih u blatu«, odgovorio je Isaac. »A nedostaje joj i nekoliko
pramenova kose na svakoj sljepoočnici. Izgleda da su iščupani u korijenu.«
Nagnuo je Ivynu glavu i pokazao velike, upaljene ružičaste mrlje poprskane
osušenom krvlju. Fotograf je kleknuo i fotografirao. Kad joj je blic osvijetlio
kožu, izgledala je gotovo prozirno, s tragovima plavih vena na čelu.
»I Andrei je iščupana kosa«, tiho je rekla Erika.
»Vrijeme smrti?« upitao je Peterson.
»Unutrašnja toplina tijela govori mi da nije dugo mrtva, ali tijelo je bilo
izloženo niskim temperaturama i kiši, pa ću to još morati potvrditi.«
»Poslali smo policajce u obilazak obližnjih kuća i pretraživanje okolnog
područja«, rekao je Peterson.
Gledali su fotografa kako snima Ivy iz svih kutova. Mlada žena koja je

115
asistirala Isaacu nježno je smjestila plastične vrećice preko Ivynih ruku kako
bi sačuvala DNK. Isaac je otišao do žurno namještene klupe u kutu šatora i
vratio se s prozirnom plastičnom vrećicom za dokazni materijal.
»Ovo smo našli na njoj: svežanj ključeva, šest kondoma, sto funti u
gotovini, kreditnu karticu na ime Matthew Stephens i ceduljicu s telefonskim
brojem.«
»To je broj vašeg mobitela«, rekla je Mossova Eriki, oštro je pogledavši.
»Razgovarala sam s Ivy neku večer u vezi s Andreinim ubojstvom. Dala mi
je neke informacije, ali stekla sam dojam da je uplašena. Rekla sam joj da me
može nazvati...« Erika je zašutjela, shvativši da su te informacije umrle s Ivy.
»Je li vas pokušala nazvati?« upitao ju je Peterson.
»Ne znam. Morat ću provjeriti mobitel.«
Erika nije provjerila poruke još od početka konferencije za novinare.
Ispričala se i otišla do vrata šatora. Jedna silueta probijala se uz obalu. Kad
se približila, Erika je shvatila da je to inspektor Sparks.
»Što vi radite ovdje?« upitala ga je. »Vi niste u dežurnoj ekipi.«
»Nadzornik Marsh zamolio me da preuzmem slučaj kao glavni inspektor«,
odgovorio je Sparks. Unatoč ozbiljnosti situacije, njegova je zloba treptala pod
površinom.
»Što?« upitala je Erika. »U jedanaest sati navečer, na poprištu zločina?«
»Trebali biste se javljati na telefon«, odvratio je Sparks. »Nadzornik vas je
pokušavao nazvati.«
»Još nisam završila ovdje«, rekla je Erika. »Mogu to raspraviti s Marshom
sutra.«
»Dobio sam jasne upute. Postavljen sam za glavnog inspektora i želim da
napustite poprište zločina.«
»Želite da odem?«
»Ne. Naređujem vam da odete.«
»Inspektore Sparks, upravo sam bila na mjestu zločina i postoje neke
stvari...« počela je Erika.
»Rekao sam vam da ja sada kontroliram mjesto zločina i naređujem vam
da odete!« povikao je Sparks izgubivši kontrolu.
»Ako išta znate o proceduri na poprištu zločina, mislim da ćete otkriti kako
forenzični patolog ima krajnju kontrolu nad mjestom zločina i da on daje
naređenja«, rekao mu je Isaac, koji se pojavio iza Erike s Mossovom i
Petersonom. »Inspektorica Foster došla je na mjesto zločina kao glavna, a ja
ću dovršiti informiranje i istragu mjesta zločina s njom kao glavnim
istražiteljem. E sada, inspektore Sparks, mogli biste kontaminirati poprište
zločina. Ako želite nastaviti promatrati, zamolit ću vas da slijedite proceduru,
da navučete zaštitni kombinezon i začepite.«
Inspektor Sparks zaustio je da nešto kaže, ali Isaac ga je pogledao odozgo

116
i podigao svoju besprijekorno oblikovanu obrvu, izazivajući ga da se
suprotstavi.
»Sutra u osam ujutro u Lewisham Rowu održat će se informiranje na kojem
ćemo preusmjeriti žarište ove istrage. Pobrinite se da dođete na vrijeme«, rekao
je Sparks Mossovoj i Petersonu, koji su kimnuli. Zatim je dobacio dug i oštar
pogled Eriki, a onda se udaljio u društvu uniformiranog policajca.
»Hvala«, rekla je Erika Isaacu.
»Ne radim to da biste mi zahvaljivali«, odvratio je Isaac. »Ne zanima me
policijska politika. Zanima me samo očuvanje poprišta zločina kako biste
mogli obaviti svoj posao i otkriti počinitelja.«
Erika je skinula zaštitni kombinezon, koji je stavljen u vrećicu kako bi
završio u laboratoriju. Našla je sklonište od pljuska ispod oguljene fasade
paviljona, zapalila cigaretu i preslušala svoje govorne poruke. Dobila je četiri
poruke od Marsha, svaku sa sve većim gnjevom. Simon i Diana Douglas-
Brown navodno su bili »užasnuti« kad je Erika »prisvojila apel javnosti za
promicanje svojih ideja«, a Marsh se s njima slagao. Naredio joj je da mu se
sutradan ujutro smjesta javi. Poruku je završio riječima: »Ignoriranje mojih
poziva smatrat ću daljnjim neposluhom i izravnim izazovom mom autoritetu.«
Posljednja poruka u pretincu govorne pošte započela je mnoštvom šumova,
a onda se začulo psovanje i zvuk ubacivanja kovanica u javni telefon.
»Da, ovdje Ivy... Ivy Norris. Ako mi možete dati nešto novca, reći ću vam
ono što želite znati. Treba mi sto funti...« Začula su se tri brza i kratka signala,
pa još psovanja, a onda je poruka prekinuta. Erika je ponovno preslušala
poruku. Bila je poslana prije sedam sati. Erika je nazvala narednika Cranea,
koji se javio umornim glasom.
»Zdravo, Crane, ovdje inspektorica Foster. Jeste li još uvijek u postaji?«
»Jesam, šefice«, umorno je odgovorio.
»Kakva je bila reakcija na apel?«
»Primili smo dvadeset i pet poziva, šefice. U posljednjih nekoliko sati nisu
toliko česti. Upravo čekamo hoće li ponovno pokazati broj na večernjim
vijestima.«
»Recite mi da imamo nešto korisno?« upitala ga je Erika s nadom.
»Četrnaest poziva primili smo od poznatih luđaka i gnjavatora koji se
javljaju na svaki televizijski apel u vezi sa zločinom. Jedan od tih tipova uvijek
tvrdi da je on ubio princezu Dianu. Još ih moramo preslušati i eliminirati
beskorisne, što zahtijeva vrijeme. Ostalih je deset poziva od novinara koji
pokušavaju nešto doznati.«
»Dakle, dvadeset četiri.«
»Posljednji je poziv od Ivy Norris. Nazvala je nekoliko sati nakon emitiranja
apela. Slijedili smo njezin poziv do javnog telefona u baru Crown. Govorila je
prilično nesuvislo, ali ostavila je ime i rekla da želi razgovarati s vama osobno.
Jeste li provjerili poruke? Pokušao sam vas nazvati, ali niste se javili.«
»Da, i ona me pokušala nazvati. Upravo smo otkrili njezino ujelo.«

117
 »Sranje«, rekao je Crane.
»Da. Točno tako. Gledajte, doći ću odmah sutra ujutro. Javite mi ako
dobijete što novo.«
»Ovaj, šefice...«
»Molim?«
»Rečeno mi je da sve nove informacije prosljeđujem inspektoru Sparksu.«
»U redu, ali ta stvar s Ivy, to je i pomalo osobno.«
»Naravno, šefice.«
Erika je prekinula vezu kad su se Mossova i Peterson približili. Rekla im je
o poruci koju je poslala Ivy.
»Ona je već toliko puta digla lažnu uzbunu«, odvratila je Mossova. »Bilo je
samo pitanje vremena kad će završiti mrtva.«
»Spremaju se odnijeti tijelo. Ekipa mora što prije završiti očevid... a morat
će i brzo raditi na ovoj kiši«, rekao je Peterson. »Pretpostavljam da odsad
kontaktiramo inspektora Sparksa?«
»Da, čini se da je tako«, odgovorila je Erika. Nastao je kratki tajac; Peterson
i Mossova izgledali su razočarano.
»Pa, vidjet ću vas oboje uskoro«, rekla im je Erika.
Vratila se do auta i ostala sjediti unutra, u mraku, dok je kiša bubnjala po
krovu. Mossova i Peterson odvezli su se pokraj nje, osvjetljavajući
unutrašnjost njezina auta prije no što su je opet bacili u tamu. Ivyna smrt
izazvala je neugodan osjećaj. Izvukla je ruku iz kaputa i uključila svjetlo iznad
retrovizora. Tragovi zuba na nadlanici u međuvremenu su počeli blijedjeti, a
kraste su brzo zacjeljivale. Što je Ivy radila? Je li ubojica namamio žrtvu u
javno kupalište Brockwell? Je li došla uz pristanak? I što će se dogoditi s
njezinim unucima sad kad je mrtva?
Upalila je motor i krenula u kišu.

118
 31.

Lik je strgnuo debelu fantomku, nagnuo se i žestoko povratio. Bljuvotina je

pala na crnu vodu s gadnim pljuskom, jačim čak i od kiše koja je pljuštala po
površini jezera. Normalno je pročistiti se nakon ubojstva. Skljokao se na
vlažnu zemlju, uživajući u osjećaju kiše.
Bilo je lako pronaći Ivy Norris. U svojim godinama bila je rob navika, i
vrebala je ispod ulične svjetiljke na dnu Ulice Catford. Izgledala je odvratnije
nego obično, s nečim što je zaudaralo na osušenu bljuvotinu na krznenoj
kapuljači kaputa i skorenom krvi oko nosnica.
»Zovem se Paulette, želite li oralni ili pravi seks?« rekla je Ivy, a oči su joj
zablistale kad se skupi auto zaustavio pokraj nje. Dobro je vidjela lik tek kad
je sjela na suvozačko sjedalo, a automatsko se zaključavanje aktiviralo.
»Zdravo, Ivy«, rekao je mirnim glasom. »Treba mi nešto od tebe.«
Ivy je počela panično preklinjati, ispričavati se i uvjeravati da se to neće
ponoviti. Riječi su joj navirale na usta, a pljuvačka je poletjela na kontrolnu
ploču skupog automobila. »Kažem vam, morala sam razgovarati s tom
policajkom. Prijetila mi je. Prijetila je da će mi oduzeti djecu... Ona zna samo
to da je ta Andrea bila s nekim tamnokosim tipom i plavokosom djevojkom...
A ja joj ništa drugo neću reći!«
Lik je tad ispružio ruku u rukavici i ponudio Ivy dvije novčanice od pedeset
funti.
»Što želite da učinim?« nesigurno je upitala Ivy.
Ne znam je li nju život tako pregazio ili je mislila kako postoji šansa da ću
joj poslije dopustiti neka ode, ali uzela je novac.
Ivy se nije bunila zbog udaljenosti lokacije, a kad su stigli, dopustila je da
joj sveže ruke iza leđa. Nije čak ni predložila sigurnost.
»Samo me nemojte udariti u lice«, rekla je. »Znam da nisam neka ljepotica,
ali život je lakši ako mi lice nije...«
Tada sam izgubio kontrolu i udario je u lice. Nije izgledala iznenađena, samo
razočarana. Kad sam je ponovno udario, ovog puta jače, činilo se da se pomirila
sa sudbinom. Još jedno razočaranje u kolekciji. Iščupao sam joj gomilu kose...
Razbio joj nos... Na licu joj se pojavio izraz iznenađenja tek kad sam joj zadržao
ruke na grlu dulje od minute. Tek je tada shvatila da će umrijeti.

U daljini, na drugoj strani travnjaka Peckham Rye Common, projurio je

policijski auto s uključenom sirenom. Lik je ležao duboko u travi pokraj jezera,
uživajući u osjećaju da ga kiša pročišćava.
Auto mi je parkiran nekoliko ulica dalje, ali ne mogu se vratiti do njega.

119
Još ne.
Vratit ću se kad se razdani.
Kad budem čist.

120
 32.

Erika dugo nije zaspala. Ležala je budna, slušajući nemilosrdno šibanje kiše
o prozorsko staklo. Nije mogla istjerati Ivynu sliku iz glave, sliku njezinih
praznih očiju, razrogačenih od užasa kao da još uvijek gledaju ubojičino lice.
Erika se zapitala kako to lice izgleda. Je li staro ili mlado? Tamno ili blijedo?
Je li ubojica opasan ili običan čovjek koji se ne razlikuje od okoline?

Poslije se više nije mogla sjetiti trenutka kad je zaspala. Svanuo je dan. Kad
je otvorila oči, blaga svjetlost ulazila je kroz zavjese u spavaću sobu. Prvi put
otkako se sjećala, spavala je bez snova. Gurnula je zavjesu na stranu i vidjela
da je kiša prestala padati, ali je nebo bilo svjetlosivo. Nagnula se prema
noćnom ormariću i uzela mobitel da vidi koliko je sati. Bio je priključen na
punjač, ali nije radio.
Opsovala je, otišla u dnevnu sobu i vidjela da je digitalni sat na pećnici
isključen. Otvorila je sitan ormarić u kojem se nalazila razvodna kutija,
odgurnula Marcienu sliku ustranu i povukla glavnu ručku gore-dolje, ali bez
rezultata. Pogledala je na ulicu kroz prednji prozor, ali nije imala pojma koliko
je sati. Izašla je iz stana, prešla hodnik do susjednih vrata i pokucala. Nakon
nekoliko sekundi, začula je okretanje ključa u bravi, iskakanje kračuna i
zveckanje lančića, a onda su se vrata odškrinula nekoliko centimetara i jedna
sitna, starija žena rijetke i sijede kose provirila je kroz otvor.
»Oprostite što smetam«, rekla joj je Erika. »Biste li mi mogli reći koliko je
sati?«
»Tko ste vi?« sumnjičavo ju je upitala žena. »Zašto želite znati koliko je
sati?«
»Ja sam vaša nova susjeda. Mislim da je nestalo struje, a jedini mi je sat
na mobitelu, koji također ne radi.«
Stara žena povukla je tanki rukav veste i pogledala u sitni zlatni sat koji
joj se urezivao u kožu zapešća. »Deset i dvadeset«, rekla je.
»Deset i dvadeset ujutro?«
»Da.«
»Jeste li sigurni?« užasnuto je upitala Erika.
»Da, draga, ja imam sat. Kod mene ima struje«, rekla je paleći i gaseći
svjetlo u hodniku. »Mislim da morate platiti račun za struju, dušo. Podstanari
prije vas nisu baš plaćali račune. U jednom je trenutku čak došla i policija —
ne znam zašto su tratili vrijeme goneći neplaćene račune. Iako vaš stanodavac
navodno ima visok položaj u policiji, tako da bih na vašem mjestu bila
oprezna...«

121
Erika je gotovo bez daha stigla u Lewisham Row oko jedanaest. Woolf je bio
na recepciji. Obišao je stol i prišao joj.
»Inspektorice Foster, zamoljen sam da vas odvedem do višeg nadzornika
Marsha. Hitno je.«
»Znam gdje se nalazi«, obrecnula se Erika. Otišla je do Marshova ureda i
pokucala na vrata. Marsh je otvorio.
»Uđite i sjednite«, hladno joj je rekao. Na Marshovu stolcu sjedio je
pomoćnik povjerenika, Oakley. Marsh je završio na stolcu pokraj vlastitog
pisaćeg stola. Ured mu je bio donekle uređen.
Iz vrata jednog zidnog ormara virio je ugao božićne čestitke.
»Dobro jutro, inspektorice Foster. Molim vas, sjednite«, rekao je Oakley
hladnim tonom. Bio je besprijekorno odjeven: uniforma ispeglana, sijeda kosa
uredno začešljana, ni jedna vlas nije mu pobjegla. Koža mu je bila preplanula
i sjajna. Izgledao je kao prava lija. Ne u seksualnom smislu, ali kao lukav i
besprijekorno dotjeran. Erika se sjetila da lisice imaju najsjajnije krzno ako
se hrane najboljom hranom. Sjela je i primijetila da Marsh izvlači par rukavica
od lateksa.
»Možete li mi, molim vas, dati svoj mobitel?« zamolio je Oakley.
»Zašto?«
»Vi ste posljednja osoba koja je dobila poziv od ubijene Ivy Norris. Govorna
pošta na vašem telefonu sada je dokazni materijal u istrazi o ubojstvu.«
Govorio je autoritativnim glasom koji ne trpi prigovore. Erika je izvukla
mobitel i dodala ga Marshu.
»Nije uključen«, rekao je Marsh okrećući mobitel i uključujući ga.
»Baterija je prazna«, rekla je Erika.
»Ovo je vaš službeni telefon za potrebe posla, a baterija je prazna?« upitao
je Oakley.
»Mogu objasniti...«
»Molim vas, pročitajte serijski broj«, rekao je Oakley ne obazirući se na
Eriku.
Marsh je brzo skinuo stražnji poklopac mobitela i pročitao broj, a Oakley
ga je zapisao.
»Moguće je pristupiti mojoj glasovnoj pošti, a da ne trebate i mobitel«, rekla
je Erika kad je Marsh stavio mobitel u plastičnu vrećicu za dokazni materijal
i zapečatio je.
Oakley ju je ignorirao i otvorio fascikl. »Inspektorice Foster, znate li zašto
ste ovdje?«
»Mislim da znam, gospodine. Ali nisam sigurna zašto ste vi ovdje.«
»Prije tri dana, narednik Woolf sastavio je službeno izvješće u kojem se
opisuje incident između vas i sedmogodišnjeg unuka Ivy Norris, Matthewa
Paulsona. Govorim o Ivy Norris čiji je leš sinoć otkriven.«

122
 »Svjesna sam toga, gospodine«, odvratila je Erika. »Ja sam među prvima
stigla na mjesto zločina.«
»U Woolfovu izvješću piše da ste tijekom incidenta u prostoriji za prijem
ove postaje udarili dječaka u tjeme. Što možete reći o tome?« Pomoćnik
povjerenika podigao je pogled s fascikla.
»Piše li u izvješću i to da mi je u tom trenutku dječak grizao ruku?« upitala
je Erika.
»Što ste vi radili u dječakovoj neposrednoj blizini?«
»Sjedio je na mojoj putnoj torbi, gospodine. Nije htio sići.«
»Sjedio je na vašoj putnoj torbi«, ponovio je Oakley i zavalio se na stolcu
lupkajući olovkom o zube. »Jeste li zadobili kakve ozljede tijekom tog napada
sedmogodišnjeg dječaka?«
»Da, posjekotine na ruci«, odgovorila je Erika.
»Pa ipak, u izvješću nema daljnjih napomena o tom incidentu. Procedura
nalaže da vas pregleda liječnik koji to može potvrditi. Je li vas pregledao
liječnik?«
»Nije.«
»A zašto ne?«
»Zato što ozljede nisu bile opasne po život. Za razliku od nekih ljudi, ja se
više volim baviti policijskim poslom nego administracijom.«
»Ozljede nisu bile opasne po život«, ponovio je Oakley. »A te stvari brzo
mogu postati opasne po karijeru.« Erika je pogledala Marsha, ali on nije
progovorio.
Oakley je prelistao fascikl. »Imam fotografije s nadzorne kamere u toj
prostoriji, a ona doista pokazuje cijeli incident. Ivy Norris zaprijetila vam je
nožem, dok je situaciju smirio narednik. Međutim, šest minuta poslije toga,
viđeni ste kako na parkiralištu primate Ivy Norris i troje njezine unučadi u
svoj auto.«
Gurnuo je preko stola veliku fotografiju koja je prikazivala nevjerojatno
oštru sliku Ivy i djece pokraj Erikina auta. Sljedeća slika pokazivala je kako
Erika nešto pruža iz automobila kroz otvoren prozor, a sljedeća kako Ivy i
djeca ulaze u auto.
»Bilo je jako hladno. Bilo mi ih je žao, pa sam ih povezla.«
»A što to dajete Ivy na fotografiji?«
»Gotovinu.«
»Odvezli ste ih? Kamo?«
»U glavnu ulicu u Catfordu.«
»I što se onda dogodilo?«
»Ostavila sam ih ondje gdje su željeli izaći.«
»A to je?«

123
 »Pokraj kladionice Lanbrokers. Ivy nije željela da vidim gdje živi. Izašli su
iz auta i nestali među dućanima.«
»Izašli iz auta ili pobjegli iz auta? Što se dogodilo dok su bili u autu? Je li
došlo do kakvog daljnjeg fizičkog obračunavanja s bilo koje strane?«
»Nije.«
»Dvadeset i četiri sata poslije opet ste viđeni s Ivy Norris. Ovoga puta
maltretirali ste ju na privatnom bdjenju.«
»To je bila obična pijanka, a Ivy je bila na javnom mjestu. Nisam je
maltretirala.«
»Jeste li znali da je vlasnik Crowna uložio službenu žalbu zbog policijskog
maltretiranja?«
»Ma nemojte! Je li to učinio u slobodno vrijeme? Ili kao dio svojih
doušničkih zadaća?«
»Ja bih na vašem mjestu vrlo oprezno birao riječi, inspektorice Foster«,
odvratio je Oakley ledenim glasom. »Te se optužbe gomilaju na prilično
alarmantan način. Vaš telefonski broj nađen je na poprištu zločina uz tijelo
Ivy Norris, a osim toga, ona je pronađena s gotovinom od sto funti. Vi joj na
ovoj fotografiji dajete gotovinu...«
»Dala sam joj svoj broj i zamolila je da me nazove ako bude imala ikakve
informacije.«
»Imamo transkript govorne poruke koju je ostavila na vašem mobitelu, u
kojem kaže, citiram: >Ako mi date nešto novca, spremna sam vam reći ono
što želite znati. Bit će dovoljno sto funti. <«
»Čekajte malo, već ste izvukli telefonske poruke s mog privatnog mobitela?
Sugerirate li vi to da sam ja ubila Ivy Norris?«
Erika je pogledala Marsha, koji je imao dovoljno pristojnosti da skrene
pogled.
»Ne, ne sugeriramo da ste vi ubili Ivy Norris, inspektorice Foster«, odvratio
je Oakley. »Ali ovaj dokazni materijal stvara sliku o policijskoj službenici koja
je možda malo izvan kontrole, a iskreno rečeno, to daje razlog za zabrinutost.«
»Gospodine, vi znate da svi mi imamo svoje doušnike. Narkomane koje
izvodimo na piće i razgovor — malo novca i malo informacija se izmjenjuje, ali
ja nisam dala Ivy Norris sto funti.«
»Inspektorice Foster, mogu li vas podsjetiti da plaćanje informacija nije
službena policijska praksa«, napokon je progovorio Marsh. Erika se nasmijala
na tu apsurdnu izjavu.
Marshov glas povisio se. »Također ste se izravno suprotstavili mojoj naredbi
u vezi sa službenom izjavom tijekom apela javnosti. Uskočili ste bez
odobrenja, nepripremljeno. Zloupotrijebili ste apel za iznošenje svojih
neutemeljenih slutnji. Tko zna kakvu ste štetu nanijeli...«
»Slutnji? Gospodine, imam pouzdani trag o muškarcu koji je viđen s
Andreom Douglas-Brown samo nekoliko sati prije no što je ubijena, a svjedoci

124
su i šankerica i Ivy Norris.«
»Da, šankerica koja očito ne postoji, i nepouzdani svjedok koji je sada
mrtav«, rekao je pomoćnik povjerenika Oakley, ostajući iritantno miran.
»Imate li neki osobni motiv da mrzite lorda Douglas-Browna?« nastavio je.
»Ne!«
»Njegova uloga u naoružavanju vojnih snaga izazvala je kontroverzne
reakcije i utjecala na način rada u svim odjelima policije i vojske.«
»Gospodine, moj je jedini motiv da uhvatim ubojicu Andree Douglas-Brown
i Ivy Norris. Moram li ja prva reći da su okolnosti tih dvaju ubojstava
nevjerojatno slične?«
»Dakle, vi sada vjerujete da su ta ubojstva povezana?« upitao je pomoćnik
povjerenika.
»Mogu li samo dodati, gospodine, da to nije glavna linija naše istrage«,
usput je rekao Marsh.
Erika je zastala. »Da, ja vjerujem da su ta ubojstva povezana. Smatram da
bi moja linija istrage bila u najboljem interesu hvatanja ubojice.«
»Ponavljam da to nije glavna linija naše istrage«, rekao je Marsh.
»Koja je onda glavna linija istrage?« upitala je Erika fiksirajući Marsha.
»Inspektor Sparks imao je osumnjičenika puna tri sata, prije no što se otkrilo
da dotični osumnjičenik ima alibi!«
»Da ste se potrudili doći na informiranje jutros u osam, inspektorice Foster,
znali biste što je na stvari«, odgovorio je Marsh.
»Nestalo mi je struje kod kuće, a mobitel mi nije bio napunjen. Tako da
nisam imala pristup porukama ni budilici. Ako pogledate moj dosje, vidjet
ćete da mi se to nikad prije nije dogodilo.«
Nastala je tišina.
»Kako se osjećate, inspektorice Foster?« upitao je pomoćnik povjerenika
Oakley. »Psihički?«
»Osjećam se dobro«, odgovorila je Erika. »Kakve to ima veze?«
»U posljednjih nekoliko mjeseci doživjeli ste neke stvari koje bi bile stresne
za svakoga. Predvodili ste ekipu od dvanaest policajaca u raciju droge na
području Rochdalea, a samo vas se sedam vratilo...«
»Ne trebate mi čitati podatke iz mog osobnog dosjea«, odvratila je Erika.
»Krenuli ste u tu raciju s nepouzdanim informacijama...« nastavio je
Oakley. »Stječe se dojam kako ste bili nestrpljivi krenuti u akciju, kao što ste i
sada. Možete li vidjeti da bi se to moglo shvatiti kao impulzivno ponašanje s
vaše strane?«
Erika je stegnula ručke stolca pokušavajući ostati mirna.
»Petero policajaca poginulo je tog dana«, nastavio je pomoćnik povjerenika,
»uključujući i vašeg muža, inspektora Marka Fostera. Vi ste poslije toga bili
suspendirani. Čini se da ste imali priliku naučiti vrijednu lekciju, ali niste to

125
učinili i...«
Erika je skočila sa stolca i zgrabila fascikl. Rasparala ga je po polovici i
bacila natrag na stol. »Sve je ovo čisto sranje. Jučer sam slijedila trag zato što
vjerujem da je Andrea viđena s dvoje ljudi koji bi mogli dati informacije o
ubojici. Simonu Douglas-Brownu to se nije svidjelo, pa sada diktira kako bi
se ova istraga trebala voditi!«
Ostala je stajati u šoku.
Pomoćnik povjerenika Oakley nagnuo se naprijed na svom stolcu i rekao
izvještačenim glasom: »Inspektorice Foster, službeno vas mičem s dužnosti, i
to dok se ne obavi istraga o vašim postupcima i novo psihijatrijsko
vrednovanje vaše sposobnosti da služite u policijskim snagama Engleske i
Walesa. Predat ćete sva oružja, formalne isprave i službena vozila koja imate
i pričekati daljnja izvješća. I dalje ćete primati punu plaću ovisno o rezultatima
istrage, a kad vas pozovemo, doći ćete da vas pregleda službeni policijski
psihijatar.«
Erika se žestoko ugrizla za unutrašnju stranu obraza, prisilivši se da ne
kaže ništa više. Predala je policijsku značku. »Moj je jedini cilj da uhvatim
ubojicu. Čini se da vas dvojica imate drugačije ciljeve.« Okrenula se i napustila
prostoriju.
Woolf ju je čekao u hodniku s dvojicom uniformiranih policajaca. »Žao mi
je, ali moramo vas ispratiti iz postaje«, rekao joj je dok mu se četvrtasto lice
objesilo od krivnje.
Erika je otišla s njim do prednjeg ulaza, prolazeći pokraj operativne sobe.
Inspektor Sparks stajao je pred bijelim pločama i ekipi davao obavijesti.
Mossova i Peterson podigli su pogled i vidjeli kako Eriku ispraćaju iz postaje.
Skrenuli su pogled.
»Izbrisana sam iz ove slike«, rekla je Erika sebi pod bradu. Kad su stigli do
recepcije, Woolf ju je zamolio da preda ključeve automobila.
»Sada?«
»Žao mi je, da.«
»Dajte, Woolf! Kako ću se vratiti kući?«
»Mogu organizirati da vas jedan uniformirani policajac prebaci kući.«
»Da me prebaci kući?« ponovila je Erika. »Nemojte me zajebavati.« Odložila
je ključeve na pult i izašla iz postaje Lewisham Row.

Kad se našla na ulici, pogledom je potražila autobusnu postaju ili taksi, ali
pri prometnoj obilaznici nije bio ničega na vidiku. Zaputila se prema obližnjoj
željezničkoj postaji tražeći po torbici sitniš, no imala je samo kreditne kartice.
Tražila je, premetala stare papirnate maramice i otpatke u dubokim
džepovima svoje kožnate jakne, kad je pod rukom osjetila nešto malo i tvrdo.
Izvukla je malu bijelu kuvertu. Bila je debela i izgledala skupo. Na kuverti nije
ništa pisalo. Okrenula ju je i rasparala prstom. Unutra je ležala preklopljena
ceduljica.

126
 Zaustavila se na ulici, dok su automobili jurili pokraj nje. Bio je to papir s
isprintanim novinskim člankom o raciji u kojoj su Mark i četvorica njezinih
kolega izgubili živote. Bila je tu fotografija staze koja vodi do kuće u Rochdaleu
na kojoj su ležala pokrivena mrtva tijela, okružena lokvama krvi i slomljenim
staklom. Jedan je policijski helikopter lebdio nad kućom, dižući dvojicu
njezinih kolega koji će poslije umrijeti u bolnici, a bila je tu i zrnata crno-bijela
fotografija jedva prepoznatljivog policajca koji je ležao na nosiljkama sav
krvav, podignute ruke s mlohavim prstima. Bila je to posljednja fotografija
živog Marka. Iznad je crvenim flomasterom napisano: VI I JA SMO ISTI,
INSPEKTORICE FOSTER, OBOJE SMO UBILI PET LJUDI.

127
 33.

U idućih nekoliko dana došlo je do promjene u medijskom praćenju Andreina

ubojstva, a Erikina izjava na konferenciji za novinare izazvala je negativniju
reakciju novina. Prvo je sve brujalo o Andreinim bivšim vezama, a onda se
polako razbuktalo vatrenim otkrićima Andreinih mnogobrojnih ljubavnika i
time da je imala i muške i ženske partnere. Do kraja tjedna tabloidi su
pokrenuli lavinu otkrića. Jedan od Andreinih bivših dečki, koji je sebe opisao
kao performer, javio se i prodao priču jednom tabloidu. Pojavile su se
fotografije iz videosnimke u kojoj su se upuštali u oralni i analni seks, kao i
Andree kako je vezana i bičevana u seksualnoj tamnici dok je nosila prozirnu
plastičnu haljinu i lopticu u ustima. Tabloidi su kreposno zatamnili dijelove
fotografije, ali čitatelji nisu mogli biti u dvojbi oko toga što je radila. Ozbiljnije
novine osuđivale su tabloide i istodobno nudile vlastita razmišljanja i stavove,
dodajući ulje na vatru. Novine koje su naginjale nadesno našle su novi način
da napadnu Simona Douglas-Browna, i u njihovim očima Andrea je možda,
samo možda, dobila ono što je tražila.
Erika je provela četiri duga i osamljena dana u svom novom stanu,
pokušavajući se smjestiti. Sredila je struju i gledala kako se odvija medijsko
praćenje. Otišla je autobusom na liječnički pregled, u bolnicu Lewisham, a
tamo je objasnila da je policajka i da je bila izložena krvi i tjelesnim
izlučevinama. Uzeli su joj uzorke krvi i urina, i rečeno joj je da će se morati
vratiti na dodatne testove krvi za tri mjeseca. Cijeli je susret bio hladan i
nekako klinički, a dao joj osjećaj da je vrlo mala i nevažna na svijetu. Sama u
stanu, stalno je buljila u podmetnutu bilješku, pokušavajući zaključiti kako
joj je stavljena u džep. Je li doista gubila razum? Kako to da ništa nije
primijetila? U mislima se vratila u dane prije no što ju je pronašla, na sva
mjesta na kojima je bila — ali mogao je to biti bilo tko, bilo gdje. Zasad ju je
držala u prozirnoj plastičnoj vrećici za dokazni materijal. Znala je da bi je
morala predati, ali nešto joj je u glavi govorilo da je zadrži.
Petog jutra Erika je došla do kioska nasuprot postaji Brockley da kupi
dnevne novine, kad je vidjela naslov na prvoj stranici Daily Maila-. VODEĆA
POLICAJKA SUSPENDIRANA S ANDREINA SLUČAJA.
Članak je podrobno izvještavao o tome kako je nakon niza krupnih
pogrešaka i krivih procjena u vođenju istrage o ubojstvu Andree Douglas-
Brown, inspektorica Erika Foster suspendirana s dužnosti i da je čeka
saslušanje o načinu vođenja istrage. Pisalo je da je Fosterova optužena za
hirovito ponašanje, davanje informacija koje se odnose na slučaj novinama,
kao i zanemarivanja povjerljivih informacija o policijskim doušnicima, što je
»najvjerojatnije« dovelo do smrti Ivy Norris.
Bila je tu i fotografija Erike, snimljena kroz prozor automobila. Oči su joj
bile razrogačene, a usta razjapljena dok je hvatala kontrolnu ploču. Ispod
fotografije pisalo je: NEPOUZDANA INSPEKTORICA ERIKA FOSTER

128
Fotografija je snimljena izvan poprišta zločina kod muzeja Horniman, kad je
auto Mossove divljao na ledu.
Erika je bacila novine i otišla — ništa nije kupila.
Kad se vratila kući, skuhala si je jaku kavu i uključila televizor. Kanal BBC
News odbrojavao je do vijesti svakog sata, a onda se na ekranu pojavilo lice
Andree Douglas-Brown s najavom da je policija u vezi s ubojstvom uhitila
čovjeka po imenu Marco Frost.
Izvješće se premjestilo na obavijesnu traku. »Dvadesetosmogodišnji Marco
Frost isprva je bio eliminiran iz policijske istrage, ali je poslije ustanovljeno da
je lagao tvrdeći kako je u vrijeme ubojstva Andree Douglas-Brown bio u
inozemstvu.«
Na ekranu se zatim pojavio i Marco, zgodni tamnokosi mladić, kako izlazi
iz stambene zgrade s lisicama na rukama i oborene glave. Dvojica
uniformiranih policajaca odvela su ga do policijskog auta. Primili su ga za
tjeme dok su ga ukrcavali, a onda je vozilo odjurilo.
Zatim se na zaslonu pojavila slika Simona Douglas-Browna i Gilesa
Osbornea, kako stoje s Marshom pred znakom Scotland Yarda.
»Policija je jutros napravila premetačinu u domu Marca Frosta i otkrila
materijale uznemirujuće prirode povezane sa žrtvom. Vjeruje se da je
osumnjičenik razvio nezdravu opsesiju Andreom Douglas-Brown u mjesecima
koji su vodili do njezine otmice i ubojstva«, rekao je Marsh.
Tada je istupio Simon s bolnim izrazom na licu, a ruke su mu drhtale u
džepovima sakoa. »Želio bih zahvaliti gradskoj policiji na marljivosti i
naporima u ovoj problematičnoj istrazi. Želio bih reći da imam puno
povjerenje u novi istražiteljski tim i kako im zahvaljujem na stalnim naporima
da otkriju Andreina ubojicu. Mi ćemo, naravno, nastaviti blisko surađivati s
policijom. Hvala.«
Izvješće se opet premjestilo na obavijesnu traku i prešlo na drugu priču.
Erika je zgrabila novi mobitel na bonove koji je kupila prethodnog dana i
nazvala Lewisham Row. Javio se Woolf.
»Fosterova na telefonu. Možete li me spojiti s narednikom Craneom?«
»Šefice, ne bih smio.«
»Molim vas. Važno je.«
Začuo se pisak, a onda se javio Crane.
»Sigurno nema dovoljno dokaza za uhićenje tog Marca Frosta«, rekla je
Erika, prelazeći ravno na stvar.
»Dajte mi svoj broj, pa ću vas opet nazvati«, rekao joj je Crane i prekinuo
vezu. Prošlo je deset minuta. Erika je već pomislila da je Crane zaboravio na
nju, a onda je telefon zazvonio.
»Oprostite, šefice. Moram biti kratak jer vas zovem mobitelom i smrzavam
se na parkiralištu. Marco Frost lagao je da je bio u Italiji. To smo otkrili tek
nakon pregledavanja sati i sati snimaka nadzornih kamera od postaje London
Bridge one večeri kad je Andrea nestala. Naravno, na snimkama nema dokaza

129
da je bio na poprištu zločina, ali se doveo u težak položaj lažima o tome gdje
je bio te nagovaranjem ujaka i ujne da mu daju lažni alibi.«
»To bi mogla biti nesretna slučajnost«, rekla je Erika.
»Njegova djevojka, koja živi u Kentu, dala mu je drugi alibi, ali sada je već
lagao, pa imamo motiv. Zadržat ćemo ga iduća tri dana.«
»Što je s ubojstvom Ivy Norris?«
»Preuzeo ga je Odjel za poroke«, odgovorio je Crane. »Gledajte, šefice, to ne
izgleda dobro za vašu teoriju.«
»Oh, sad je to teorija, ha?« rekla je Erika. Crane nije odgovorio.
Erika je mogla čuti aute kako jure pokraj parkirališta postaje.
»Jeste li dobro, šefice?«
»Dobro sam. I molim vas, proširite tu vijest. Sigurna sam da su svi vidjeli
novine.«
»Nisam znao za vašeg supruga. Žao mi je.«
»Hvala.«
»Mogu li što učiniti?«
»Možete me izvještavati. Makar se morali smrzavati na parkiralištu.«
Crane se nasmijao. »Držat ću vas u tijeku s informacijama koliko budem
mogao, šefice, u redu?«
»Hvala, Crane«, rekla je Erika. Kad je prekinula vezu, dohvatila je kaput.
Došlo je vrijeme da posjeti Isaaca Stronga.

130
 34.

Bila je rana večer i Isaac Strong bio je u svom uredu pokraj mrtvačnice. Slušao
je album Shirley Bassey Performance i spremao se napisati izvješće o autopsiji
Ivy Norris. Uživao je u ovom mirnom dijelu dana — u omiljenoj glazbi, slaboj
svjetlosti u uredu. Sve je to bilo u oštrom kontrastu s nasilnim otvaranjem
tijela, vaganjem organa, analiziranjem sadržaja želuca i crijeva, brisanjem i
struganjem za dokazni DNK, i sastavljanjem popisa svih nasilnih činova
nanijetih lešu kako bi oblikovali pripovijest — priču o njegovoj propasti.
Šalica čaja od mente lagano se pušila pokraj ekrana računala, a list
metvice još uvijek se vrtio u svježe natočenoj šalici. Začuo se blagi zvuk
piskanja, a onda se na ekranu pojavio prozor. Bila je to plavo-siva slika s
nadzorne kamere, a prikazala je inspektoricu Eriku Foster kako stoji u
hodniku izvan laboratorija. Podigla je pogled prema kameri. Ruka mu je
oklijevala, a onda je pritisnuo dugme i pustio je unutra.
»Je li ovo službeni posjet?« upitao je Isaac kad se našao s njom na vratima
laboratorija.
»Nije«, odgovorila je, prebacivši torbicu na rame. Nosila je traperice i
džemper. Na umornom licu nije bilo šminke. Pogledala je oko sebe na sav taj
blistavi čelik.
»Službeno, nemate ovlasti biti ovdje. Maknuti ste sa slučaja.«
»Točno. Nemam ni iskaznicu ni auto. Običan sam civil.«
Isaac je zastao i načas je pogledao. »Jeste li za šalicu čaja?« upitao ju je.
Odveo ju je do svog ureda. Tiho je svirala pjesma The Girl from Tiger Bay,
a Erika je odabrala udobnu fotelju pokraj radnog stola. Isaac je otišao do
čajnika na stolu u jednom kutu. Njegova uredna soba bila je krcata policama
za knjige. Jedan iPod svijetlio je priključen u liniju marke Bose. Polica pokraj
linije razlikovala se od drugih, koje su bile ispunjene medicinskim
priručnicima. Ta polica sadržavala je književna djela — uglavnom trilere.
»Nemojte mi reći da u slobodno vrijeme čitate krimiće?« upitala je Erika.
Isaac se okrenuo od uključivanja čajnika i ironično se nasmijao. »Ne. To
su besplatni primjerci koje dobivam od izdavača. Bio sam stručni savjetnik
na nekoliko knjiga iz serijala o inspektoru Bartolomewu... Volite li čaj od
mente? Pokušavam izbjeći kofein.«
»Zvuči dobro. Trebala sam danas izbjeći kofein, a popila sam četiri šalice.«
Pokraj sitnog i visokog prozora stajala je mala stabljika metvice. Isaac je
nagnuo čajnik i odabrao nekoliko listova.
»Stephen Linley, autor knjiga o inspektoru Bartholomewu, moj je bivši
partner«, rekao je.

131
 »Oh.«
»Oh, zato jer sam gay, ili oh, kako čudno što sam bio u vezi s piscem
krimića?«
»Ni jedno ni drugo.«
Isaac je bacio list u šalicu i pričekao da čajnik proključa.
»Zapravo, pomalo je čudno da ste bili u vezi s piscem krimića«, rekla je
Erika.
Voda je u čajniku zakipjela i Isaac ju je natočio u šalicu. »Na meni je bazirao
lik jednog od forenzičnih psihologa. A kad je naša veza završila, ubio ga je.«
»Kako?«
»Razbili su mu glavu i bacili ga u Temzu.«
»Nažalost, pero je moćnije od mača«, rekla je Erika uzimajući šalicu koja
se pušila.
Isaac je sjeo za stol i okrenuo stolac prema njoj. »Ivy Norris ima dvije vrste
sperme u vagini. Ruke su joj bile vezane i bila je zadavljena. Naš napadač nije
otišao davno prije. Bila je mrtva manje od sat vremena.«
»Ima li što iz baze podataka o DNK?«
»Provjerili smo oba uzorka sperme, ali nismo ništa našli.«
Erika je kimnula i gotovo nesvjesno pogledala nadlanicu.
»Je li to ozljeda od ugriza?« upitao je Isaac.
»Da, ugrizao me Ivyn unuk.«
»Dobili smo analizu Ivyne krvi. Bila je ovisnik o heroinu i HlV-pozitivna.
Možda je prenijela bolest na unuka.«
»Kad me ugrizao, probio je kožu«, rekla je Erika i srknula čaj.
»Onda vam savjetujem da se testirate na HIV.« Isaac je napisao broj na
komad papira i dao joj ga. »Evo, ovo je klinika koju ja posjećujem kad se
testiram. Brza je, čista i anonimna. Može potrajati od šest do devet mjeseci da
se virus... pa, javi prvi put. Morat ćete se opet testirati.«
»Hvala.«
»Što ćete učiniti? »
»Moram doći na formalno saslušanje. Psihijatrijsku procjenu. I liječnički
pregled, nedvojbeno.«
»Ako vam dijagnosticiraju HIV...«
»Time ću se baviti kad se dogodi. U ovom mi je trenutku strah od smrti
prilično nisko na popisu.«
Album je završio i u sobi je nastala ugodna tišina. Isaac ju je pogledao,
razmišljajući treba li što reći ili ne.
»Nemojte odustati od ovog slučaja«, rekao je.

132
 »Čini se da je slučaj odustao od mene«, odvratila je Erika.
»Ponovno sam pregledao svoje bilješke. Imao sam tri autopsije gdje su žrtve
bile djevojke iz istočne Europe, sve pod sumnjom da su ilegalno ušle u
Ujedinjeno Kraljevstvo. Sve tri bile su silovane i zadavljene, vezanih ruku,
bačene u vodu u blizini Londona... iščupana kosa, bez odjeće ispod pojasa.«
»Što?« upitala je Erika. »Kad?«
»Prva je bila u ožujku 2013. godine, druga u studenom iste godine, a treća
u veljači 2014. Prije nešto manje od godinu dana.«
»Što?« upitala je Erika uspravljajući se na stolcu. »Zašto to nikad nije
rečeno?«
»Okolnosti često onemogućuju povezivanje dokaznog materijala. Nažalost,
sve te tri djevojke bile su prostitutke, bez obzira na to jesu li zanimanje
odabrale same ili ne. Njihovi su se slučajevi zagubili među svim drugim
slučajevima ubojstava. Gotovo se očekuje da će prostitutka izgubiti život.
Slučajevi nikad nisu povezani ni riješeni.«
»Ako netko zadavi siromašnu prostitutku iz istočne Europe — pa jasno,
sranja se događaju. Ali ako zadavi mladu kćer milijunaša s titulom...«
»Da, to zvuči potpuno drugačije, zar ne?« složio se Isaac.
»Zašto to niste prije spomenuli?« upitala je Erika.
»Nešto u vezi s Ivynom smrću zadržalo mi se u sjećanju. Naravno, Andrein
se slučaj razlikuje od ostalih po tome što ona nije bila silovana. Međutim,
ostale tri djevojke nađene su u stanju raspadanja, a bavile su se
prostitucijom. Moguće je da nisu bile silovane u isto vrijeme kad su bile
ubijene. I Ivy Norris bila je prostitutka i nađena je s dvije vrste sperme. Moguće
je da ni nju ubojica nije silovao.«
»Isuse!« rekla je Erika ustajući. »To je važno otkriće. Sada znamo za četiri
smrti povezane s Andreom.«
»Dakako, ja sam tu informaciju proslijedio inspektoru Sparksu čim sam je
otkrio.«
»Kad je to bilo?«
»Jučer ujutro.«
»I što je on rekao?«
»Koliko ja znam, ništa. Mislim da se usredotočio na glavnog osumnjičenika,
onog Talijana.«
»Morao bi barem usporediti te datume, provjeriti gdje je Marco Frost bio
kad su se ta ubojstva dogodila. Isuse! Mogu li vidjeti dosjee?«
»Ne.«
»Ne?«
»Razmišljao sam o tome da vam kažem. I odlučio sam da neću. A onda ste
mi se pojavili na vratima i... imam dobar instinkt za ljude...« Pogled mu je
odlutao do police s krimićima. »Osim kad se radi o izboru ljubavnika.«

133
 »Molim vas, dajte mi da vidim te dosjee.«
»Ne. Žao mi je. Mislim da je sve ono što su novine pisale o vama vrlo
nepravedno, ali morate se smiriti. Morate razmišljati taktički. Zar vam ne
može jedan od vaših kolega dati te informacije?
»Možda. A vi mi doista nećete reći više ništa?«
Dohvatio je blok papira. »Dat ću vam njihova imena i datume rođenja. Ali
nemojte dopustiti da mi se to osveti. Čujete li me?«
»Obećavam«, rekla je Erika.

Isaac je na ekranu promatrao Eriku kako žurno odlazi hodnikom stišćući

popis imena i ponadao se da će održati obećanje.

134
 35.

Kad se vratila s postaje Brockley, Erika je otišla ravno u kavanu. Naručila je

kavu, otvorila laptop i počela pretraživati internet. Oboružanoj imenima i
datumima, nije joj trebalo dugo da nađe pojedinosti o djevojkama. Prva žrtva
bila je devetnaestogodišnja Tatiana Ivanova iz Slovačke. Usamljeni plivač u
jezerima Hampstead Heatha našao je njezino tijelo u ožujku 2013. Bio je topli
početak proljeća i tijelo joj je bilo prilično raspadnuto. Novine su objavile
fotografiju Tatiane na plesnom natjecanju. Bila je odjevena u crni triko s
blistavim srebrnim obrubom, zauzela je pozu s rukom na boku. Vjerojatno je
bila snimljena s plesnom družinom, ali ostale su djevojke izrezane s
fotografije. Bila je tamnokosa, vrlo lijepa. I izgledala je mlađa no što je bila.
Druga žrtva bila je Mirka Bratova. Imala je osamnaest, a podrijetlom je bila
iz Češke. Nađena je osam mjeseci nakon nestanka, u studenom 2013. Jedan
od čuvara parka u javnom kupalištu Serpentine pronašao je njezino tijelo
kako pluta vodom među lišćem i smećem pokraj vrata brane. Na fotografiji u
novinama također je bila tamnokosa i vrlo lijepa, a držala je crnu mačku na
sunčanom balkonu. Iza nje zgrade su se protezale u daljinu.
Treća žrtva bila je Karolina Todorova — i ona je imala osamnaest godina.
Njezino je tijelo otkriveno u veljači 2014. Jedan čovjek šetao je rano ujutro i
njegov je pas našao tijelo na rubu jednog jezera u Regent`s Parku. Karolina je
podrijetlom iz Bugarske. Novine su objavile sliku snimljenu u kabini za
fotografiranje. Bila je odjevena za večernji izlazak, u bijeloj majici s dubokim
dekolteom, i imala je ružičasti pramen u tamnoj kosi. Na slici ju je grlila druga
djevojka, vjerojatno prijateljica, ali njezino je lice bilo zatamnjeno.
Eriku je frustriralo što ne može saznati više. U novinskim člancima o tim
smrtima pojedinosti su bile nejasne, a ton gotovo preziran.
Još jedna stvar koja je spomenuta o svim djevojkama jest to da su došle u
Englesku kako bi radile kao au paire, i da su onda krenule u prostituciju.
Erika se pitala je li to doista bilo tako. Jesu li djevojke namamljene u Veliku
Britaniju obećanjem boljeg života i dobrog posla? Prilike da nauče engleski?
Erika je podigla pogled s mjesta gdje je sjedila, pokraj prozora kavane. Vani
je kiša jako padala. Bubnjala je po tendi ispred kavane, a ispod nje skupilo se
nekoliko ljudi u zaklon. Srknula je kavu koja se ohladila.
Erika je otišla iz Slovačke kao osamnaestogodišnjakinja s istom namjerom,
da radi kao au pair. Napustila je autobusni kolodvor u Bratislavi jednog
mračnog jutra u studenom i otputovala u Manchester sa slabim znanjem
engleskog.
Obitelj za koju je radila bila je u redu. Djeca su bila slatka, ali majka se
hladno odnosila prema Eriki, kao da su iz nekog razloga ljudi istočne Europe
manje vrijedna ljudska bića. Eriki se ulica činila prijetećom u predgrađu u
kojoj su živjeli, a atmosfera u kući između muža i žene uvijek je bila napeta.

135
Nisu je željeli pustiti da se vrati rano tog prvog Božića, kad je Erikina majka
oboljela od ciroze jetra, i osamnaest mjeseci poslije, kad su zaključili da im
više ne treba au paire, dali su Eriki tri dana da ode. Nisu je pitali ima li kamo
otići.
Erika je shvatila da je ona bila sretna i blagoslovljena u usporedbi s njima.
Jesu li se Tatiana, Mirka i Karolina oprostile od svojih obitelji onako kako je
ona to učinila? Erika se sjećala dotrajalog autobusnog kolodvora u Bratislavi:
redovi i redovi perona. Svaki je peron imao zahrđale metalne motke koje su
pridržavale goleme krovove, i bilo je tako vlažno. Pitala se je li bilo vlažno od
suza svih mladih koji su se morali oprostiti i napustiti lijepu zemlju u kojoj je
jedini način da čovjek uspije odlazak?
Jesu li roditelji triju mrtvih djevojaka na rastanku plakali ? Tada nisu znali
da se one nikad više neće vratiti. Što se dogodilo kad su djevojke stigle u
London? Kako su završile u prostituciji?
Suze su se kotrljale niz Erikino lice, i kad je konobar došao da uzme
njezinu šalicu, okrenula je glavu na drugu stranu te bijesno obrisala oči.
Dovoljno je plakala za cijeli jedan životni vijek. Sada je došlo vrijeme za
akciju.

136
 36.

Sutradan poslijepodne, Erika je zaključila da je iscrpila sve mogućnosti koje

su joj stajale na raspolaganju kao civilu. Skuhala si je još jednu kavu i stala
vagati opcije, kad je začula zvonjavu. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da
shvati kako je to zvono na ulaznim vratima zgrade. Izašla je iz stana i spustila
se u prizemlje. Kad je otvorila vrata, Mossova je čekala na prednjoj stepenici
— bila je bezizražajna lica.
»Imate Ii kućne vizite?« upitala ju je Erika.
»To zvuči kao da prodajem kozmetičke proizvode za vražji Avon«, odvratila
je Mossova s ironičnim smiješkom.
Erika se maknula ustranu i pustila je da uđe. Nije očekivala da će u tom
stanu ikad imati posjetitelje, pa je morala očistiti sofu za Mossovu. Zgrabila
je nekoliko prljavih tanjura s niskog stolića i čajnu šalicu punu opušaka.
Mossova nije komentirala. Sjela je i skinula ruksak koji je nosila.
»Jeste li za čaj?« upitala ju je Erika.
»Da, molim, šefice.«
»Više vam nisam šefica. Zovite me Erika«, rekla je stavljajući prljave tanjure
u sudoper.
»Ostanimo na šefici. Oslovljavanje imenom moglo bi biti čudno. Ne bih
željela da me zovete Kate.«
Erika se zaustavila dok joj je ruka bila nad vrećicama čaja. »Zovete se Kate
Moss?« Okrenula se da vidi je li to šala, ali Mossova je žalosno kimnula. »Majka
vam je dala ime Kate Moss?«
»Kad sam dobila ime Kate, ona druga, neznatno mršavija...«
»Neznatno!« nasmijala se Erika.
»Da, neznatno mršavija Kate Moss još nije bila slavni supermodel.«
»Mlijeko?« upitala je Erika smješkajući se.
»Da, i dvije kocke šećera.«
Erika je pripremila čaj dok je Mossova izvlačila dokumente iz ruksaka.
Donijela im je šalice i kekse.
»Ovo je dobar čaj«, rekla je Mossova i srknula. »Gdje ste naučili pristaviti
tako dobar čaj? Ne valjda u Slovačkoj?«
»Ne, od Marka, mog muža. On mi je usadio ritual s čajem, a i moj svekar...«
Čini se da je Mossovoj neugodno što je odvela razgovor u tom smjeru.
»Sranje, oprostite, šefice. Gledajte, nitko u ekipi postaje nije uživao čitati o...
pa, znate. A nismo ni znali za...«

137
 »Marka. Moram početi govoriti o njemu. Kad izgubite nekoga, ne samo da
ga nema, nego nitko oko vas ne želi o njemu razgovarati. To me malo izludilo.
Kao da je bio izbrisan... Nego, zašto ste došli, Mossova?«
»Mislim da ste nabasali na nešto, šefice. Isaac Strong poslao je neke dosjee.
Inspektor Sparks ne želi vidjeti vezu, ali tri mlade djevojke ubijene su u
sličnim okolnostima kao i Andrea i Ivy. Sve tri nađene su u vodi sa svezanim
rukama te iščupanom kosom. Sve su zadavljene. Postoje dokazi silovanja, ali
one su bile prostitutke.«
»Da, znam za njih«, rekla je Erika.
»U redu, ali to nije sve. Crane je provjerio serijski broj s kutije za mobitel
koju smo pronašli ispod Andreina kreveta. Slaže se sa serijskim brojem
njezinog starog iPhonea, onoga koji je navodno izgubila. Crane je zatim stupio
u kontakt s teleoperaterom i dao serijski broj. Oni su potvrdili da je mobitel
još uvijek aktivan.«
»Znala sam! Dakle, Andrea je rekla da je izgubila telefon, ali zadržala ga je
i kupila novu SIM karticu«, pobjedonosno je rekla Erika.
»Da. Signal za taj mobitel posljednji je put zabilježen 12. siječnja blizu
London Roada«, rekla je Mossova.
»Netko ga je ukrao i upotrebljava ga?«
»Ne«, odgovorila je Mossova, izvukla veliki plan grada i počela ga rasklapati.
»Signal je došao iz odvodnog kanala koji se nalazi šest metara ispod zemlje.
Ide od London Roada, pokraj tračnica, sve do postaje Forest Hill, a onda
prema sljedećoj postaji na liniji, parku Honor Oak.«
Erika je pogledala zemljovid.
»Odvodni kanal veliki je pritok«, nastavila je Mossova, »a u nekoliko
posljednjih dana znatna količina otopljena snijega i kiše ulila se u zemlju i
prošla odvodnim kanalom.«
»Noseći sve sa sobom, uključujući i telefon«, dovršila je Erika.
»Točno.«
»Dakle, baterija je sada prazna?«
»Ništa nije detektirano. To je iPhone 5S, a mreža nam kaže da će odašiljati
signal telefonskim stupovima pet dana nakon što se baterija isprazni —
naravno, to je već prošlo vrijeme.«
Erika je pogledala zemljovid. Vidjela je da je Mossova ucrtala crvenu liniju
od London Roada do Honor Oaka. Prekrivala je preko milju i pol.
»Dakle, što sad? Teorija glasi da je mobitel odbačen ili da je ispao u kanal
kad je Andrea oteta?«
»Da. Ali to nije teorija koju inspektor Sparks i viši nadzornik Marsh žele
čuti. Oni su uvjereni da je Marco Frost njihov čovjek, a Oakley i drugi
pritisnuli su ih da ga optuže. Provjerili su njegov laptop i u njemu ima mnogo
materijala o Andrei. Fotografije, pisma koja joj je napisao, povijest pretraga
na Googleu o mjestima na kojima je bila i na koja je namjeravala otići...«

138
 »To je važno otkriće, ali zašto ste ovdje, Mossova?« upitala je Erika ustajući
da skuha još čaja.
»Bila sam prisutna kad su ispitivali Marca, i on je... pa, bio je opsjednut
Andreom. Ipak, tip mi ne odaje dojam da je sposoban za takvo što. Osim toga,
on ima vrlo krupne ruke. Isaac nam je pokazao otiske na Andrei. I ne znam,
to nije mnogo više od slutnje.«
»Vi ne vjerujete da je on to učinio.«
»Imam dvojbe, ali to su samo slutnje. Mislim da bi ovaj telefon mogao
otvoriti istragu«, rekla je Mossova.
»Pa, morate poslati ekipu u kanal, barem da pogledaju«, rekla je Erika.
»Da, ali tko će to odobriti, šefice? Ja nemam ovlasti. Vaše su ruke vezane.
To bi skupo stajalo, i trebalo bi mnogo ljudi, a tko bi u ovom trenutku odobrio
bilo koju od tih stvari? Ekipa sada usmjerava sredstva na podizanje optužbe
protiv Marca Frosta.«
Erika se zamislila. »Dijeli li itko drugi vaše sumnje u vezi s Marcom
Frostom?«
Mossova je kimnula.
»Peterson? Crane?«
»I drugi. Napravili smo kopije dosjea Tatiane Ivanove, Mirke Bratove i
Karoline Todorove.«
Dala ih je Eriki, a ona ih je prelistala, gledajući fotografije djevojaka — sve
su ležale na leđima, gole od pojasa nadolje, a mokra kosa bila je slijepljena za
blijeda lica. Strah im je bio u očima.
»Mislite li da im namjerno ostavlja otvorene oči?« upitala je Erika.
»Moguće.«
»Ako je doista riječ o istom ubojici, pa kako se, dovraga, Andrea uklapa u
sve ovo?«
»Možda je počinitelj izašao iz uobičajene zone? Ona je drugačija djevojka«,
rekla je Mossova.
»Samo po bogatstvu. Sve su te djevojke slične. Tamnokose, lijepe, s dobrom
figurom.«
»Mislite li da je Andrea radila kao prostitutka? Jeste li vidjeli one stvari u
novinama?«
»Nije joj trebao novac. Mislim da je u seksu prije svega vidjela uzbuđenje«,
rekla je Erika.
»Uzbuđenje lova«, dovršila je Mossova.
»Što ako se Andrea zatreskala u tipa koji ovo radi? Nju su privlačili
tamnokosi, zgodni muškarci.«
»Ali što je s Ivy Norris? Njezina smrt nosi obilježja prethodnih ubojstava,
ali ona se ne uklapa u sve to. Nije bila ni lijepa ni privlačna poput ostalih
djevojaka.«

139
 »Možda se nije radilo o njoj? Zajedničko je obilježje da je bila prostitutka.
Što ako je vidjela Andreu s ubojicom u baru? Pa ju je ubio da je ušutka?«
Mossova na to nije imala odgovor.
Erika je postala svjesna da sjede u mraku. Sunce je zašlo. Erika je otišla
u kuhinju i izvadila iz ladice poruku koju je primila. Vratila se i spustila je
ispred Mossove na niski stolić.
»Sranje. Gdje ste to našli?« upitala je Mossova.
»U džepu.«
»Kada?«
»Odmah nakon što sam suspendirana.«
»Zašto to niste predali?«
»To radim sada.«
Mossova ju je pogledala.
»Znam«, rekla je Erika. »Isuse, to znači da imamo serijskog ubojicu na
slobodi.«
»Serijskog ubojicu koji vam se dovoljno približio da vam ovo stavi u džep.
Želite li da dogovorim prismotru pred zgradom?«
»Ne. Oni i onako misle da sam luda. Morat ću otići na psihijatrijsku
procjenu. Posljednje što mi treba jest dolijevati ulje na vatru. Ako kažem da
me netko prati...« Erika je vidjela izraz na licu Mossove. »Tijekom godina
primila sam mnogo odvratnih pisama.«
»Ali jesu li sva bila dostavljena osobno?«
»Dobro sam, Mossova. Usredotočimo se na ono što ćemo sada učiniti.«
»U redu... Rekla sam Craneu da usporedi datume s kretanjima Marca
Frosta, ali ne znamo točna vremena smrti tih djevojaka.«
»Moramo se dočepati onog telefona. Andrea je možda komunicirala s tim
tipom. Možda postoje njegovi brojevi, glasovna pošta, možda i njegov e-mail.
Čak i slike na samome mobitelu. Taj je mobitel ključan«, rekla je Erika.
»Trebaju nam sredstva da ga se dočepamo«, rekla je Mossova.
»Pokušat ću nagovoriti Marsha«, rekla je Erika.
»Sigurni ste? Nije li to pomalo riskantno?« upitala je Mossova.
»Dugo ga znam.«
»On vam je bivši?«
»Bože, ne! Išli smo na Akademiju u isto vrijeme, a ja sam ga upoznala s
njegovom sadašnjom ženom. To valjda nešto vrijedi«, ickla je Erika. »Čak i ako
ne vrijedi, što mogu izgubiti?«

140
 37.

Viši nadzornik Marsh prisiljavao se da pojede drugi komad deserta creme

brulee. Već je bio pun, ali to je tako ukusno. Uhvatio je zdjelicu i gurnuo žlicu
kroz prhku karamelu, proizvevši ugodan zvuk hrskanja Marcie ga je bila
gnjavila da joj za Božić kupi jedan od onih kuharskih plamenika, obećavši mu
da će praviti creme brulee svakog tjedna — i gotovo da je održala obećanje.
Pogledao ju je, onako osvijetljenu svijećama u njihovoj blagovaonici. Sjedila
je do njega za dugim stolom, zadubljena u razgovor s tamnokosim muškarcem
punašna lica, čijeg se imena Marsh nije mogao sjetiti. Cijele je večeri čekao da
Marcie oslovi tog čovjeka imenom, ali ona to dosad nije učinila. Zaboravljanje
imena voditelja njezine likovne grupe jamčilo bi da se poslije ništa neće
dogoditi u krevetu — a Marsh ju je jako želio. Duga tamna kosa slobodno joj
je padala na ramena, a duga i lepršava bijela haljina priljubila joj se uz krupne
dojke. Pogledao je ostala tri gosta za stolom, pomislivši kako su neprivlačni u
usporedbi s njom: sredovječna žena s nekim ružem za usne, koja je uspijevala
izgledati i neuredno i elegantno, stari muškarac s čupavom bradom i dugim
noktima — Marsh je bio uvjeren da je taj došao samo zbog besplatne hrane —
i napasni mršavi tip sivosmeđe kose, zategnute u konjski repić. Zadubili su
se u razgovor o Salvadoru Daliju.
Marsh se zapitao je li nepristojno ponuditi im kavu prije no što su završili
s desertom, a onda je začuo lupanje na ulaznim vratima. Marcie ga je
pogledala i namrštila se.
»Ne daj se smetati, ja ću pogledati«, rekao je.
Erika je nestrpljivo uhvatila alku na vratima i ponovno pokucala. Vidjela
je da su kod kuće — zavjese su bile navučene na velikom prozoru, a smijeh je
sipio van s blagim sjajem svjetlosti. Nekoliko trenutaka poslije, u hodniku se
upalilo svjetlo i Marsh je otvorio vrata.
»Inspektorice Foster. Što mogu učiniti za vas?«
Primijetila je da izgleda prilično zgodno u ispeglanim platnenim hlačama
bež boje i u plavoj košulji sa zasukanim rukavima.
»Gospodine, ne javljate se na moje pozive, a moram razgovarati s vama«,
odgovorila je.
»Ne može li to pričekati?« odvratio je Marsh. »Imamo goste.« Primijetio je da
Erika u rukama drži hrpu nečega što nalikuje na policijske dosjee.
»Gospodine, vjerujem da su ubojstva Andree Douglas-Brown i Ivy Norris
povezana s trima drugim ubojstvima. Smrtima mladih djevojaka koje su sve
pronađene u istim okolnostima, baš kao i Andrea. Ubojstva su se događala
periodično od 2013. Sve su te djevojke pronađene bačene u vodu na širem
području Londona...«
Marsh je nestrpljivo odmahnuo glavom. »Inspektorice Foster, ne mogu

141
vjerovati...«
»Gospodine, sve su to bile mlade djevojke iz istočne Europe«, nastavila je
Erika. Otvorila je fascikl i izvukla fotografiju Karoline Todorove, snimljenu na
mjestu zločina. »Pogledajte. Ova je djevojka imala samo osamnaest godina.
Zadavljena je, ruke su joj bile svezane na leđima plastičnom vrpcom, a na
sljepoočnicama joj je iščupana kosa. Bačena je u vodu kao da je smeće.«
»Želim da odete«, odvratio je Marsh.
Erika se nije osvrnula na njegove riječi i izvukla je još dvije fotografije.
»Tatiana Ivanova, devetnaest godina, Mirka Bratova, osamnaest godina. I one
su zadavljene, ruke su im svezane na identičan način, iščupana im je kosa i
bačene su u vodu. I to u okrugu od deset milja kod središnjeg Londona. Čak
je i tip djevojke isti. Tamna duga kosa, privlačna figura... Gospodine,
inspektor Sparks ima taj dosje već dva dana. Sličnosti su tako očigledne, čak
i za drota koji je tek...«
Tada su se u dnu hodnika otvorila vrata propuštajući glasan smijeh, a
onda se na ulaznim vratima pojavila Marcie. »Tko je to?« upitala je, a onda je
ugledala fotografiju koju je Erika podigla — sliku Karolinina tijela, napola gola
i raspadnuta u vodi.
»Što se događa?« rekla je gledajući Eriku, pa Marsha.
»Marcie. Molim te, vrati se u blagovaonicu, ja ovo rješavam...«
»Da vidimo što Marcie misli«, prekinula ga je Erika, otvorila još jedan
fascikl i podigla veliku fotografiju leša Mirke Bratove, fotografiranog po dužini,
lica koje užasnuto bulji. Blijeda koža bila joj je oblijepljena lišćem, a stidne
dlake poprskane krvlju.
»Kako se usuđuješ!« povikala je Marcie prekrivši dlanom usta »Ovo je moj
dom!« Erika nije zatvorila dosje.
»Ova je djevojka imala samo osamnaest godina, Marcie. Osamnaest. Došla
je u Englesku misleći da će raditi kao au paire, ali prisiljena je na prostituciju,
nedvojbeno više puta silovana, a onda pretučena i okrutno zadavljena.
Vrijeme leti, zar ne? Koliko su stare tvoje dvije curice ? Navršit će osamnaest
godina prije no što se stigneš okrenuti...«
»Zašto je ona ovdje?« viknula je Marcie. »Zašto te stvari ne rješavaš na
poslu?«
»Sad je dosta, Erika!« izderao se Marsh.
»On to ne rješava na poslu«, odvratila je Erika. »Molim vas, gospodine.
Znam da ste tražili mobitel koji pripada Andrei Douglas-Brown. Dajte mi
sredstva da nađem taj mobitel. Na njemu postoje podaci o Andreinu životu.
Stvari koje je tajila. Vjerujem kako bi nam te informacije mogle pomoći da
uhvatimo njezina ubojicu i ubojicu ovih djevojaka. Pogledajte ove fotografije
još jedanput. Pogledajte ih!«
»Što je to?« upitala je Marcie. »Tome?«
»Marcie, vrati se u blagovaonicu! SMJESTA!«
Marci je još jedanput pogledala fotografije i vratila se u blagovaonicu.

142
Načas se začuo glasan smijeh, koji je opet utihnuo kad je zatvorila vrata.
»Kako se usuđujete, Erika!«
»Ne, gospodine, kako se vi usuđujete! Ovdje se ne radi o meni. Da, nemam
pravo pojaviti vam se na pragu. Ali mogu živjeti s tim da budem pizda. Ne
mogu živjeti s onim što se dogodilo tim djevojkama. Možete li doista noćas
spavati, znajući da nismo ni pokušali? Sjetite se vremena kad smo se tek
pridružili policiji. Nismo imali moć. Sada možete donijeti odluku, gospodine.
Vi. Jebi ga, naplatite mi troškove potrage, otpustite me na saslušanju, sada
mi doista nije stalo — ali pogledajte ove fotografije, pogledajte ih!« Erika je opet
podignula fotografije.
»Sad je dosta!« povikao je Marsh. Zalupio je ulaznim vratima, a onda se
začuo zvuk zaključavanja.
»Pa, barem sam pokušala«, rekla je i pogledala fotografije, a onda je
zatvorila dosje, oprezno ga odložila natrag u torbu i vratila se na ulicu.

143
 38.

Kad je pao mrak, lik se pojavio u uličici nasuprot Erikinu stanu, baš kad je
inspektorica Moss izašla iz zgrade i odvezla se autom.
Što ta mala debela lezbača radi ovdje? Ovo je novost.
Praćenje inspektorice Foster pretvorilo se u opsesiju. Zahvaljujući pljusku,
bilo je lako pratiti je s navučenom kapuljačom, spuštenom glavom i tri različite
vodootporne jakne u ruksaku.
Tajna stapanja s okolinom sastoji se u tome da čovjek to ni ne pokušava
učiniti. Svi su tako jebeno opsjednuti sobom.
Podigao je pogled i ugledao Eriku kako bulji kroz prozor i puši.
0 čemu razmišlja? Što je ona druga policajka, Mossova, radila ovdje?
Inspektorica Foster navodno je maknuta sa slučaja...
Erika je naglo ustala i spustila rolete. Nekoliko trenutaka poslije, pojavila
se na prednjim vratima zgrade s torbom u ruci i krenula prema željezničkoj
postaji. Lik se povukao i požurio uličicom do auta, a onda se izvezao na glavnu
cestu, pokušavajući voziti polako, stopiti se s okolinom.
Erika je baš ulazila u željezničku postaju Brockton kad je lik skrenuo u
prilaz. Drugi auto počeo je izlaziti iz parkirnog mjesta ispred nje, a on je
iskoristio priliku da stane, gledajući Eriku kako prelazi pješačkim mostom na
drugi peron. Vozač ispred njega krenuo je s parkirališta i mahnuo rukom u
znak zahvalnosti. On se nasmiješio i mahnuo mu zauzvrat, a onda je pojurio
niz Erikinu cestu, pokraj stana u mraku, i parkirao auto nekoliko ulica dalje.

Kad je motor auta utihnuo, lik je na trenutak vizualizirao stražnju stranu

zgrade inspektorice Foster. Oko stražnjeg dvorišta vijugao je visok zid, s
uličicom na jednoj strani. Kad je iz velike kuće bila preuređena u stambenu
zgradu, stražnji zid pretvorio se u zbrku starih i novih prozora, cijevi i žljebova.
Izašao je iz auta i izvukao ruksak iz prtljažnika.
Nisam to namjeravao sada učiniti, ali čini se da su se stvari ubrzale.
Promatranje iz daljine više mi ne daje dovoljno novoga...
Na putu do zgrade inspektorice Foster, mimoišao je nekoliko pješaka
zadubljenih u razgovor. Kad se našao pred vratima Erikine zgrade, pažljivo je
razmislio kako da dođe do gornjeg kata, a onda se popeo na dvorišni zid.
Idi uza zid do stražnje strane zgrade, stani na prozorsku pregradu i popni
se upotrebljavajući žlijeb.
Prozorske pregrade bile su od glatkog kamena. Ostavši bez daha od
napora, načas je zastao. Zasad sve funkcionira...

144
 Upotrijebi debeli žlijeb kao polugu, a onda ti ostaju još tri prozora. Eci, peci,
pec...
Došao je do prozora Erikine kupaonice, okupan znojem od napora. Prozor
je bio zatvoren, što je bilo očekivano. Ali pokraj prozora stajao je mali ispušni
ventilator, prilično jeftin i nevješto postavljen. Prekrivajući četvrtastu,
plastičnu ventilacijsku rešetku dlanom u rukavici, uhvatio je rubove i
povukao. Začuo se prasak i rešetka je popustila, izloživši pogledu ventilacijsku
cijev. Gurnuo je ruku unutra, osjećajući kako zglobovi u kožnatoj rukavici
dolaze u doticaj sa stražnjom stranom plastičnog kućišta ventilatora na
unutarnjem zidu. Brz udarac i kućište je bilo izbijeno. Zaštropotalo je i
zastrugalo o zid kupaonice, njišući se na žici.
Iz bočnog džepa ruksaka izvukao je žicu vješalice za kaput i gurnuo je kroz
ventilacijsku cijev. Nakon nekoliko nezgrapnih pokušaja, žica se naposljetku
zakvačila za unutrašnju ručku prozora i on se sa škljocajem otvorio. Brzo je
upuzao kroz prozor, gurnuvši prvo glavu i ispruživši ruke — da, dotaknuo je
poklopac zahodske školjke.
Unutra sam.
Bio je to uzbudljiv trenutak, nakon što je toliko vremena proveo
promatrajući inspektoricu Foster izdaleka. Kupaonica je bila mala i
funkcionalna. Otvorio je toaletni ormarić i ugledao kutiju tampona, kremu
protiv gljivica i prašnjavi paketić traka za depilaciju kojima je istekao rok
trajanja.
Baš dirljivo. Nosi sa sobom paketić starih traka za depilaciju.
Skupio je sadržaj toaletnog ormarića i otišao u polupraznu spavaću sobu.
Nije bilo mirisa. Ženski miris katkad može biti zanimljiv i egzotičan. Miris
drugih može biti odbojan...
Osjećam samo miris cigareta... i pržene hrane. Dašak jeftinog parfema.
Povukao je pokrivač s kreveta i uredno poslagao sadržaj toaletnog ormarića
na madrac, a onda opet navukao pokrivač i otišao u dnevnu sobu, koja je bila
u mraku, osim laganog narančastog sjaja ulične svjetiljke što je ulazio unutra.
Kopije policijskih dosjea ležale su razbacane na niskom stoliću, među prljavim
šalicama i pepeljarom.
Podigao je jedan dosje rukom u rukavici, osjetivši navalu bijesa. U dosjeu
su se nalazile fotografije Mirke Bratove, prvo žive, a onda mrtve i raspadnute
u vodi.
Inspektorica Foster zna. Otkrila je vezu, a mala i debela lezbaća joj pomaže!
Tada se začula škripa stepenica na hodniku. Odšuljao se do ulaznih vrata
i provirio kroz špijunku.
Jedna sjedokosa starica pojavila se u hodniku i prišla ulaznim vratima
Erikina stana. Gledano kroz špijunku, lice joj se gadno izobličilo. Načas je
osluhnula, a onda se vratila do svojih vrata.
Obuzela ga je iznenadna potreba da izađe, da ode odavde, da kuje planove.
Inspektorica Foster nije mi ostavila nikakav izbor.

145
Morat ću je ubiti.

146
 39.

Kad se vratila u stan, Erika se otišla istuširati. Dugo je ostala stajati pod
mlazom vruće vode, a onda se umotala u ručnik, otišla u spavaću sobu i sjela
na krevet, razmišljajući o večerašnjim događajima. Nisu joj izgledali mnogo
bolje nego u trenutku kad su se odigrali.
Otišla je uključiti mobitel, a onda je zastala. Povukla je pokrivač i ugledala
sadržaj toaletnog ormarića na madracu.
Brzo je ustala i otišla do prozora spavaće sobe. Bio je zatvoren, a vanjski
zid spuštao se do uličice u podnožju. Otišla je u dnevnu sobu i upalila svjetlo.
Soba je bila onakva kakvu je ostavila. Rolete navučene. Fascikli i šalice kave
ležali su na stolu. Otišla je do ulaznih vrata. Na njima nije bilo otvora za poštu.
Je li zaključala vrata? Naravno da jest, pomislila je. Vratila se u kupaonicu i
otvorila ormarić iznad umivaonika. Bio je prazan.
Prozor je bio zatvoren kad se tuširala, i nije ga otvorila. Ne, pomislila je,
samo je umorna i zaboravljiva. Mora da je sama izvadila stvari iz ormarića.
Primijetila je kako je kupaonica puna pare i pokušala uključiti sitni ispušni
ventilator. Pokušala je još jedanput. Ništa se nije dogodilo.
»Sranje«, rekla je brišući stražnjom stranom ruke paru s ogledala. Zašto joj
je Marsh i stanodavac? Nije joj se sviđala pomisao da ga mora nazvati. Ugasila
je svjetlo, vratila se u spavaću sobu i s nelagodom maknula stvari s kreveta.
Je li ih ona izvadila iz ormarića u kupaonici? A tu je i poruka koju je primila.
Ali kako bi uljez ušao? Za to bi mu trebao ključ.

* * *

Sutradan ujutro, Erika je pospremila stan razmišljajući o tome da izvijesti

postaju o mogućem uljezu — »mogući« je bila prava riječ — kad je začula
poštara u prizemlju. Nakon što je odvojila račune za susjede i ostavila ih na
stolu pokraj vrata, našla je pismo adresirano na nju. Bio je to poziv gradske
policije da se za tjedan dana javi na psihijatrijsku procjenu.
»Nisam luda, zar ne?« rekla je sama sebi, napola u šali. Kad se vratila u
stan, zazvonio joj je telefon.
»Erika, Marsh pri telefonu. Imate šest sati s ekipom iz vodoopskrbe. Ako
ne nađete mobitel, to je to. Shvaćate?«
Nada joj se javila u prsima. »Shvaćam. Hvala, gospodine.«
»Nema gotovo nikakve šanse da je mobitel još uvijek dolje. Jesti li vidjeli
kakvu smo kišu imali?«
Erika je pogledala kroz prozor kako kiša bubnja o staklo.

147
 »Znam, gospodine, ali prihvatit ću te izglede. Neke sam slučajeve riješila s
manje dokaza.«
»Ali ovaj slučaj nećete vi riješiti. Vi ste suspendirani, sjećate se? A
eventualni dokazni materijal predat ćete inspektoru Sparksu. Smjesta.«
»Da, gospodine«, rekla je Erika.
»Ostale pojedinosti javit će vam Mossova.«
»Vrlo dobro, gospodine.«
»I ako ikad više izvedete nešto slično, ako mi se ikad više pojavite na pragu
i počnete mahati morbidnim fotografijama s mjesta zločina mojoj ženi u lice...
Nećete biti samo suspendirani — nego ćete upropastiti karijeru.«
»To se neće ponoviti, gospodine«, odvratila je Erika. Začuo se klik kad je
Marsh prekinuo vezu. Erika se nasmiješila. Iza svakog moćnog muškarca stoji
žena koja zna kako da ga obradi. Bravo, Marcie!
Erika je pješice otišla na sastanak s Mossovom i Petersonom.
Kanalizacijsko okno koje je vodilo u odvodni kanal nalazilo se pokraj groblja
crkve Honor Oak, samo nekoliko milja od Erikina stana. Crkva se uzdizala na
brijegu nekoliko stotina metara od željezničke postaje. Kad se Erika našla s
Mossovom pokraj velikog kombija s logotipom londonske vodoopskrbe, kiša je
prestala, a u oblacima se pojavio mali otvor svjetlosti. Peterson je držao
poslužavnik s kavama i dijelio ih skupini muškaraca u kombinezonima.
»Ovo je Mike«, rekla je Mossova upoznajući ih. »Njegov će tim koordinirati
potragu.«
»Ja sam Erika Foster«, rekla je Erika pruživši mu ruku. Muškarci nisu
gubili vrijeme. Brzo su popili kavu, u roku od nekoliko minuta podigli veliki
poklopac s okna i sa zveketom ga otkotrljali ustranu.
»Drago mi je da vas vidim, šefice«, rekao je Peterson s osmijehom i dodao
joj kavu.
Mike ih je odveo u mali kombi opremljen mnoštvom monitora, malim
tušem i radiouređajima za ljude koji su odlazili u kanal. Na jednom od
monitora neprestance se emitirala satelitska karta vremena, pokazujući pruge
i tamnosive nakupine preko zemljovida londonskog područja.
»Ovo je razlika između života i smrti«, objasnio im je Mike kuckajući
kemijskom olovkom po zaslonu. »Ovim podzemnim kanalima teče kombinacija
kišnice i otpadnih voda. Iznenadan pljusak može ih poplaviti, pa se vrlo brzo
oblikuje plimni val koji juri prema Temzi.«
»Što ste radili prije pojave ove tehnologije?« upitao ga je Peterson
pokazujući zaslone i satelitske karte vremena.
»Služili smo se starom dobrom bukom«, odgovorio je Mike. »Ako bi došla
oluja, podigli bismo petnaestak centimetara poklopca s jednog od najbližih
otvora i pustili ga da s treskom padne. Zvuk bi odjeknuo tunelom i uz malo
sreće upozorio ljude da izađu.«
»Rade li u ovim kanalima samo muškarci?« upitala je Mossova.

148
 »Zašto pitate?« našalio se Mike. »Želite se prijaviti na posao?«
»Jako duhovito«, odvratila je Mossova.
Izašli su iz kombija i pogledali nebo. Činilo se da se oblak iznad njih
udaljava, ali obzor se smračio.
»Najbolje da odmah krenemo«, rekao je Mike odlazeći do mjesta gdje su
četvorica muškaraca postavila šipke iznad otvora i kvačila se za sigurnosne
konopce. Erika je pogledala u otvor i ugledala željezne prečke ljestava kako se
prostiru u tamu. »Dakle, što tražimo, mobitel?« upitao je Mike.
»Tražimo iPhone 5S, vjerojatno bijel, ali mogao bi biti i crn«, odgovorila je
Mossova i svima podijelila plastificiranu fotografiju.
»Razumijemo da je taj mobitel dolje već gotovo dva tjedna«, rekla je Erika,
»ali ako ga nađete, možete li, molim vas, pokušati ne dodirivati pronađeno?
Htjeli bismo sačuvati sve eventualne forenzičke dokaze. Dat ću vam tri vrećice
u koje ga morate odmah staviti.«
Muškarci su skeptično uzeli prozirne vrećice.
»Dakle, što sad?« upitao je jedan od njih. »Trebali bismo telekinezom izvući
mobitel iz govana?«
»Bili bismo vam zahvalni na pomoći, momci«, odvratio je Peterson.
»Nalazimo se u ključnoj fazi jednog prilično potresnog slučaja koji uključuje
ubojstva mladih djevojaka. Pronalazak mobitela predstavljalo bi veliki komad
slagalice. Samo pokušajte ne dodirnuti uređaj golim rukama.«
I tada se stav muškaraca potpuno promijenio. Hitro su stavili kacige te
počeli provjeravati svjetiljke i radiouređaje. Kad je sve bilo spremno, stali su
oko otvora, a Mike je spustio sondu.
»Provjeravamo ima li otrovnih plinova«, objasnio je. »Dolje se ne moramo
brinuti samo o govnima i mokraći. Tu je i ugljična kiselina, koju su rudari
nekoć zvali rudnički plin, vodik koji može eksplodirati, a i sumporizirani vodik,
proizvod kužnog raspadanja... Imate li svi kemijske detektore na odijelima,
momci?«
Svi su kimnuli.
»Isuse, zar ne biste radije radili u supermarketu?« upitala ih je Mossova.
»Ovaj je posao mnogo bolje plaćen«, odgovorio je najmlađi momak i krenuo
prvi. Vrlo su ga polako spustili konopcem u otvor.
Gledali su kako se ostali muškarci spuštaju u tamu dok im svjetiljke
osvjetljavaju odbojnu smeđu unutrašnjost odvodnog kanala. Erika je
pogledala Mossovu i Petersona kako se naginju nad otvor. Razmijenili su
napete poglede.
»To je kao traženje igle u plastu sijena«, rekao je Peterson. Svjetiljke u
odvodu polako su počele blijedjeti, pa su ostali u tišini. Mike je otišao u kombi
kako bi pratio napredak ekipe.
Nakon jednog sata nije bilo nikakvih novosti, a oni su poskakivali na
hladnoći. Zatim se oglasio policijski radio. Došlo je do incidenta u

149
supermarketu u Sydenhamu. Jedan je muškarac ispalio nekoliko metaka iz
pištolja.
»Danas smo mi dežurni«, rekla je Mossova pogledavši Petersona. »Bit će
bolje da krenemo. Marsh je rekao kako ova potraga nema veliki prioritet.«
»Idite vi, ja ću ostati i čekati«, rekla im je Erika. Mossova i Peterson žurno
su se udaljili, a Erika je ostala sama, sjetivši se da nema ni policijsku značku
ni ikakvih ovlasti — ona je obična žena koja čeka pokraj kanalizacijskog
otvora. Ušla je u kombi i upitala Mikea kako im ide.
»Ništa. Gotovo smo došli do točke nakon koje nema smisla nastavljati.
Mreža se grana u nekoliko smjerova prema središnjem Londonu.«
»A gdje sve to završava?« upitala je Erika.
»Pri pogonima za obradu otpada u okolici Londona.«
»Dakle...«
»Dakle, šanse da nađemo sitni mobitel prilično su loše«, odgovorio je Mike.
»Ovdje nije riječ o psu koji je progurao dijamantni prsten i onda ga...«
»Da, shvaćam što želite reći«, odvratila je Erika. Opet je izašla iz kombija,
naslonila se na jedan drveni panj i zapalila cigaretu. Crkva se uzdizala iznad
nje i usred hladnoće, a u daljini je tandrkao jedan vlak. Muškarci su se pojavili
sat i pol kasnije, pokriveni blatom, iscrpljeni i mokri od znoja. Odmahnuli su
glavama. Fallen JMe
»Kao što sam i mislio, taj bi mobitel sada mogao biti bilo gdje, čak i u moru«,
rekao je Mike. »Odvodni kanali dvaput su otvarani nakon 12. siječnja i toliko
je vode prošlo kroz njih da ništa ne može ostati dolje pod tim pritiskom.«
»Hvala«, rekla je Erika. »Pokušali smo.«
»Ne, oni su pokušali«, odvratio je Mike pokazujući muškarce. »Rekao sam
vašem šefu da je to uzaludna i besmislena potraga.«
Erika se upitala je li to razlog što je Marsh i odobrio cijelu stvar. Dok se po
kiši vraćala kući, ostala je uvjerena da mora pronaći Andrein mobitel.
Prisjetila se pisma koje je primila i stvari što ih je pronašla na svom krevetu.

Imala je dojam da je jedina osoba koja zna kako je policija uhitila

pogrešnog čovjeka.

150
 40.

Tri su dana prošla, a Mossova i Peterson nisu se javili. Eriku je napustio sav
entuzijazam i optimizam. To je dodatno pogoršala činjenica da nije imala što
raditi. Trećeg dana, kad se već spremala nazvati Edwarda i suočiti se s
posjetom Markovoj nadgrobnoj ploči, mobitel joj je zazvonio u ruci.
»Šefice, ovo mi nećete vjerovati«, rekla je Mossova. »Upravo se pojavio
Andrein mobitel.«
»Što?« upitala je Erika stežući olovku. »U kanalizaciji?«
»Ne. U prodavaonici rabljenih mobitela, Anerley.«
»To je samo nekoliko milja odavde«, rekla je Erika.
»Da. Crane je poslao serijski broj mobitela lokalnim prodavačima rabljenih
uređaja i zamolio ih da hitno nazovu operativnu sobu ako im se u dućanu
pojavi neki s tim brojem.«
»I nazvali su ga?«
»Crane im je također obećao da će ga platiti kao da je riječ o novom iPhoneu
5S, što je zacijelo zasladilo dogovor.«
»Kako se pojavio baš tamo?« upitala je Erika.
»Našla ga je jedna žena. Velike količine kiše i otopljenog snijega preplavile
su prošlog tjedna odvodne kanale u donjem dijelu Forest Hill Roada. Kanali
su bili tako puni da se voda pod jakim pritiskom probila kroz kanalizacijski
sustav i poplavila asfalt. Pretpostavljamo da je voda izbacila mobitel. Ta ga je
žena vidjela i zaključila da za njega može dobiti nekoliko penija... unatoč
oštećenjima.«
»A mobitel je u redu? Radi li?«
»Ne radi, ekran je jako napuknut, ali poslali smo ga informatičkoj ekipi,
koja ga je stavila na vrh svog popisa. Pokušavaju izvući sve što mogu iz
unutrašnje memorije.«
»Mossova, moram doći.«
»Nemojte, šefice, ostanite kod kuće. Ako mislite dolaziti, pričekajte dok ne
budete imali razlog da umarširate u postaju i očitate im bukvicu o pobuni.«
Erika je počela prosvjedovati.
»Ozbiljno vam kažem, šefice. Nazvat ću vas čim nešto doznam, obećavam.«
Mossova je prekinula vezu.
Mossova se opet javila nakon šest dugih i napetih sati kako bi je
obavijestila da je Odjel za cyber kriminal uspio izvući velike količine podataka
iz Andreina mobitela.
Erika se taksijem odvezla do adrese koju joj je dala Mossova i našla se s

151
njom pred neuglednom zgradom u blizini Tower Bridgea u kojoj se nalazio
Odjel za cyber kriminal središnjeg Londona. Otišle su dizalom do gornjeg kata
i izašle u veliki zajednički ured. Svaki je radni stol bio zauzet, za svakim je
sjedio po jedan umorni policajac znojeći se pred računalnim zaslonom, a
pokraj njih ležao je telefon ili laptop u komadima, kao i gomila žica ili
razvodnih ploča.
Uza stražnji zid nalazio se red nečega nalik na kabine za gledanje sa
zatamnjenim prozorima. Erika je zadrhtala pomislivši što policajci moraju
gledati iza tih tamnih zidova stakla.
Jedan zgodan muškarac niska stasa u izlizanom vunenom džemperu
dočekao ih je kod uređaja za hlađenje vode. Predstavio se kao Lee Graham.
Odveo ih je kroz ured do velikog skladišta s mnogobrojnim redovima računala,
računalnih tableta i telefona u zapečaćenim vrećicama. Prošli su pokraj niske
police na kojoj je jedan laptop prekriven osušenom krvlju ležao umotan u
plastiku.
Lee ih je odveo do krcatog stola u kutu prostorije, onoga na kojem je ležao
Andrein razbijeni mobitel. Nije imao stražnju stranu, a bio je prikopčan za
veliko računalo i dva monitora.
»Iz ovog smo mobitela uspjeli izvući mnogo toga«, rekao im je Lee sjedajući
i namještajući jedan monitor. »Tvrdi disk bio je u dobrom stanju.«
Mossova je privukla dva stolca, pa su sjele pokraj Leeja.
»Izvukli smo tristo dvanaest fotografija«, nastavio je Lee, »šesnaest
videozapisa i stotine poruka od svibnja 2012. do lipnja 2014. Pustio sam sve
fotografije kroz naš program za prepoznavanje lica; on provjerava nacionalnu
kriminalističku bazu podataka kako bi našao bilo kakva podudaranja.
Označio je jedno ime.«
Erika i Mossova uzbuđeno su se pogledale.
»Kako glasi to ime?« nestrpljivo je upitala Erika.
Lee je stao tipkati po tipkovnici. »Riječ je o ženi«, dodao je.
»Što?« odvratile su Erika i Mossova. Lee je brzo prošao kroz niz
minijaturnih fotografija, a onda je škljocnuo na jednu: pojavilo se poznato lice.
»Linda Douglas-Brown nalazi se u policijskoj bazi podataka?« iznenađeno
je upitala Mossova. Fotografija je prikazivala Lindu i Andreu kako sjede za
stolom u baru; Andrea je samopouzdano gledala u objektiv, odjevena u
besprijekornu kremastu bluzu s otkopčanim gornjim gumbima. Duboki
dekolte otkrivao je tamnu kožu i srebrnu ogrlicu koja se smjestila među dojke.
Za razliku od nje, Linda je imala neurednu frizuru i crveno lice. Nosila je crni
džemper s dolčevitom koji joj je dodirivao podbradak. Džemper je bio ukrašen
izvezenim slikama malih pudlica koje skakuću preko tkanine. Imala je veliki
zlatni križ oko vrata. Ruku je namjestila oko Andreine, a na licu joj je bio
pijani smiješak.
»Je li to žrtvina majka?« upitao je Lee.
»Ne, žrtvina sestra«, odgovorila je Erika. »Starija je od nje četiri godine.«
Nitko na to nije imao komentara.

152
 »U redu«, rekao je Lee. »Pa, izvukao sam njezin policijski dosje za vas,
upravo je na ispisu printera.«

153
 41.

Lee im je pronašao prazni radni stol u uredu i one su pregledale Lindin dosje.
»Isuse, Linda ima prilično velik dosje koje seže unatrag nekoliko godina.
Palež, krađe, krađe po dućanima«, rekla je Erika. »Između lipnja i studenog
prošle godine, Andrein zaručnik, Giles Osborne, triput je podnio prijavu
policiji, tvrdeći da ga Linda maltretira i šalje mu prijeteća pisma.«
»Policija je prilikom svake prijave razgovarala s njom«, rekla je Mossova
čitajući.
»Da, što znači da nije bilo uhićenja. Giles Osborne podnio je prvu prijavu
u lipnju 2014. godine, i to u vezi s prijetećim e-mailovima koje je dobio od
Linde; u jednom je prijetila da će mu prvo ubiti mačku, a onda njega. Drugu
pritužbu podnio je mjesec dana poslije. Netko mu je provalio u stan i otrovao
mačku. U stanu su nađeni Lindini otisci prstiju, ali njezin odvjetnik uspio ju
je izvući tvrdnjom da su ti otisci ondje zato što je nedugo prije toga bila gošća
na večeri koju je Giles priredio da proslavi zaruke s Andreom.«
»Nadzorne kamere u susjednoj ulici snimile su Lindu samo nekoliko
minuta od provale. Zatim je popustila i izjavila da je ušla u kuću nakon
provale u pokušaju da spasi mačku, koja joj je izgledala uznemirena kad je
pogledala kroz prozor.«
»Čini se da Linda ima vraški dobrog odvjetnika«, rekla je Mossova.
»Možda, ali nije bilo dovoljno dokaza za bilo kakav zaključak. Treća je
prijava uslijedila u listopadu prošle godine, kad je Linda izazvala štetu u
Gilesovu uredu, a radilo se o vrijednosti od osam tisuća funti. Bacila je ciglu
kroz jedan od velikih staklenih panela. Ovoga puta, čak je i snimljena
nadzornim kamerama.«
Fotografija je bila predimenzionirana i crno-bijela, ali mogla se vidjeti
krupna figura u dugom ogrtaču, s bejzbolskom kapom nataknutom na čelo.
Ogrtač se rastvorio kad je figura zamahnula da baci ciglu, a ispod se vidio
džemper sa slikom pudlica koje plešu.
Mossova je izvukla laptop iz torbe i uključila ga. »Hajde da pregledamo
fotografije na Andreinu mobitelu«, rekla je stavljajući memorijski stick sa
sadržajem Andreina mobitela u laptop. Pričekale su dok se laptop brujeći i
zujeći pokrenuo. Malo svjetlo na memorijskom sticku počelo je titrati, a onda
je bujica fotografija počela promicati zaslonom.
Bile su tu fotografije Andree na nekoliko zabava, mnogo selfija, fotografije
Andree bez grudnjaka u ogledalu kupaonice, pa kako stoji zabačene glave i
izazovno drži dojke. Zatim niz fotografija snimljenih za večernjeg izlaska u bar.
Činilo se da je to onaj isti bar u kojem se slikala s Lindom.
»Stanite, vratite to!« rekla je Erika.

154
 »Ne mogu zaustaviti«, odvratila je Mossova. »Moramo pričekati da se sve
fotografije prebace u memoriju laptopa.«
»Daj već jednom«, nestrpljivo je rekla Erika kad je laptop zastao na mutnoj
i tamnoj fotografiji, očito pogrešno snimljenoj. Zatim su fotografije opet počele
divljati monitorom, a onda je prijenos podataka završio. Erika ih je krenula
pregledavati.
»Evo ih«, rekla je. »Ovo su najnovije fotografije iz bara.«
»Što mislite, tko je to?« upitala je Mossova kad su pogledale laptop. Slika
je prikazivala Andreu u društvu jednog visokog muškarca širokih ramena u
ranim tridesetima. Imao je vrlo tamnu kosu, krupne smeđe oči i kratku
bradicu na zgodnom licu. Prvih nekoliko fotografija snimila je Andrea, držeći
fotoaparat u ispruženoj ruci. Na svima se naslanjala na muškarčeva prsa. Bio
je nevjerojatno zgodan.
»Tamnokosi muškarac«, tiho je odgovorila Erika uzbuđenim glasom.
»Samo polako«, rekla je Mossova koja je također zvučala uzbuđeno. Erika
je prelazila s fotografije na fotografiju. Činilo se da su sve snimljene na istoj
zabavi: u pozadini se vidjelo mnogo ljudi koji sjede za stolovima ili plešu.
Andrea je snimila gomile fotografija sebe s muškarcem, a on nije imao ništa
protiv. Na prvim fotografijama stajali su jedno uz drugo, a Andrea je
zaljubljeno buljila u njega. Na idućim slikama muškarac ju je ljubio, između
priljubljenih usta nazirali su im se jezici, a Andrea je svoje crvene nokte
zarinula u njegovu čvrstu i neobrijanu bradicu.
»Sve su ove fotografije snimljene 23. prosinca prošle godine«, rekla je
Mossova pokazujući datume na slikama.
»Ona fotografija Andree s Lindom snimljena je iste večeri. To je ista
zabava...«
Zatim su došle do fotografije na temelju koje je nacionalna baza podataka
prepoznala Lindu.
»Čini se da je ova snimljena pri kraju večeri«, rekla je Erika. »Izgledaju malo
umornije.«
»Znači, Linda je bila ondje u isto vrijeme kad i ovaj tip«, odvratila je
Mossova. »Možda je on i snimio tu fotografiju.«
Nastavile su pregledavati materijal. Datumi na sljedećim slikama
pokazivali su prazninu od nekoliko dana, a onda su se pojavile fotografije
kreveta s bijelim plahtama. Andrea je ležala s tamnokosim muškarcem i opet
je sama držala fotoaparat da ih snimi. Muškarčeve su grudi bile jake i
prekrivene rijetkim tamnim dlačicama. Andrea je svinula ruku pod golim
dojkama. Sljedeće su fotografije postale eksplicitnije: bliski plan muškarca s
Andreinom bradavicom među bijelim zubima, slika Andree kako potpuno gola
leži na krevetu i smješka se. A onda je zaslon ispunilo Andreino lice. Usne su
joj bile oko muškarčeva penisa. On joj je pridržavao bradu, a jedan od velikih
palaca ležao je na njezinom obrazu.
Sljedeća je fotografija bila manje pornografska. Andrea i muškarac
snimljeni su 30. prosinca, držeći se za ruke na ulici, oboje odjeveni u zimsku

155
odjeću. U pozadini se vidio poznati toranj sa satom.
»Sranje, ovo je muzej Horniman«, rekla je Mossova.
»A fotografija je snimljena četiri dana prije Andreina nestanka«, dodala je
Erika.
»Mislite da je to tip s kojim je viđena u baru?« upitala je Mossova.
»To bi mogao biti tip koji ju je ubio«, rekla je Erika.
»Ipak, koliko znamo, on nema dosje. Program iz nacionalne baze podataka
nije ga označio...«
»Izgleda kao Rus. Ili... ne znam — Rumunj? Srbin? Možda ima dosje u
jednoj od tih zemalja.«
»Ali ne znamo mu ime, a to bi moglo potrajati«, rekla je Mossova.
»Ali znamo nekoga tko bi ga mogao prepoznati. Lindu Douglas-Brown«,
odvratila je Erika. »Snimljena je iste večeri u istom baru kao i on.«
»Dakle, da je privedemo?« upitala je Mossova.
»Lakše malo«, odvratila je Erika.
»Kako to mislite, lakše malo? Očito nam je zatajila informacije, šefice.«
»Ali moramo biti vrlo oprezni prije no što je privedemo. Čim nešto učinimo,
Douglas-Brownovi pozvat će odvjetnika. Čini se da su već potrošili priličnu
svotu izvlačeći Lindu iz neprilika.«
Mossova je zastala. »Znate li što bi vašem stanu odgovaralo?«
»Što?«
»Malo lijepog svježeg cvijeća.«
»Točno«, složila se Erika. »Moramo posjetiti cvjećarnicu.«

156
 42.

Cvjećarnica Jocasta bila je stiješnjena između elegantne draguljarnice i sjajne

granitne, poslovne zgrade u glavnoj ulici u Kensingtonu. Izlog je bio prilično
bogato dekoriran za rano proljeće. Bio je tu sag od prirodne trave, kao i
narcise, tulipani i šafrani crvenih, ružičastih, plavih ili žutih boja. Nekoliko
uskršnjih porculanskih zečića sjedilo je na travi ili virilo stojeći iza gljiva s
klobukom i golemih pisanica. U prednjem dijelu, uza samo staklo, stajala je
mala fotografija Andree kako sjedi na jastuku od crvenog baršuna i smješka
se u objektiv.
Mossova je već htjela otvoriti staklena vrata, a onda je ugledala malo bijelo
zvonce pokraj vrata s uredno otisnutim natpisom: ZVONO ZA MUŠTERIJE.
Erika je pozvonila. Nekoliko trenutaka zatim, jedna sitna i postarija žena
jako zategnute kose i ovješenih kapaka pogledala je kroz vrata. Bila je to ista
ona žena koja im je otvorila vrata u kući obitelji Douglas-Brown. Nestrpljivo
im je mahnula da odu. Erika je opet pozvonila. Kad je žena otvorila vrata, zvuk
se zvona pojačao, pa su tek tada shvatile koliko je staklo debelo.
»Što sad hoćete?« obrecnula se. »Već smo razgovarali s policijom, a vi ste
uhitili počinitelja. Pripremamo se za pogreb!«
Htjela je zalupiti vratima, ali Mossova ih je zadržala.
»Željele bismo razgovarati s Lindom... ako je ovdje.«
»Uhitili ste počinitelja, zar ne?« ponovila je žena. »Što još želite od obitelji?«
»Još uvijek prikupljamo dokazni materijal, gospođo«, odgovorila je
Mossova. »Vjerujemo da će Linda biti u stanju potvrditi nekoliko pojedinosti
koje bi mogle dovesti do brže osude.«
Stara ih je žena pogledala. Dok joj je pogled ispod ovješenih kapaka hitao
s jedne na drugu stranu, koža oko očiju nabirala se i trzala, što je Eriku
podsjetilo na kameleona. Otvorila je vrata i maknula se ustranu da ih
propusti.
»I obrišite cipele«, rekla je vidjevši mokri pločnik na ulici.
Odvela ih je do otvorenog kutka za sjedenje, uređenog u bijelo. Uz stražnji
zid stajao je golemi stol s prozirnim staklom koje je bilo toliko sjajno da je
mijenjalo boje. Zidovi su bili ukrašeni fotografijama prethodnih ostvarenja
cvjećarnice Jocasta: slikama otmjenih vjenčanja i promocija raznih proizvoda.
Stara je žena nestala kroz vrata u stražnjem dijelu prostorije, a trenutak
poslije pojavila se Linda s rukama punim žutih narcisa, odjevena u dugu crnu
suknju u obliku slova A i bijelu pregaču, ispod koje se nazirao još jedan
džemper sa slikom mačke. Ovoga puta bila je to velika prugasta mačka
beživotnih očiju.
»Moja majka nije ovdje«, rekla je. »Ostala je u krevetu.« Ton njezina glasa

157
kao da je otkrivao majčino zabušavanje na poslu. Otišla je do velikog stola,
spustila narcise na staklo i počela ih razvrstavati u kitice. Erika i Mossova
pridružile su joj se za stolom. »Što vi radite ovdje, inspektorice Foster? Mislila
sam da ste maknuti sa slučaja...«
»Barem biste vi trebali znati da ne možete vjerovati svemu što piše u
novinama«, odvratila je Erika.
»Istina. Novinari! Svi su oni zvijeri! Jedan od tabloida opisao me kao
>bucmastu usidjelicu<.«
»Baš mi je žao, Linda.«
»Doista?« obrecnula se Linda fiksirajući ih pogledom. Erika je duboko
udahnula.
»U prošlom razgovoru upitali smo vas raspolažete li ikakvim informacijama
koje bi nam mogle pomoći u istrazi«, rekla je. »Tada nam niste spomenuli da
je Andrea imala još jedan mobitel.«
Linda se vratila do hrpe narcisa.
»Pa?« upitala je Mossova.
»To čak i nije bilo pitanje«, odgovorila je Linda. »To je više bila tvrdnja.«
»No dobro«, rekla je Erika. »Je li Andrea imala još jedan mobitel?«
»Koliko ja znam, nije«, odgovorila je Linda.
»Tvrdila je da joj je mobitel ukraden u srpnju 2014. godine, ali zadržala ga
je i kupila karticu za bonove«, rekla je Mossova.
»I što onda? Došli ste da u ime osiguravajućeg društva istražite prevaru?«
»Pronašli smo vaš policijski dosje, Linda«, rekla je Erika. »Imate priličan
raspon aktivnosti: fizički napad, krađe po dućanima, prevare kreditnom
karticom, vandalizam.«
Linda je prestala razvrstavati narcise i pogledala ih. »To sam bila stara ja«,
odgovorila je. »U međuvremenu sam našla Boga. Postala sam drukčija osoba.
Ako malo razmislite, svi u prošlosti imamo nešto zbog čega se kajemo.«
»Kad ste pronašli Boga?« upitala ju je Mossova.
»Oprostite?« odvratila je Linda.
»Pa, još uvijek ste na uvjetnoj, a prije četiri mjeseca prouzročili ste u
uredima Gilesa Osbornea štetu u vrijednosti od osam tisuća funti. Zašto ste
to učinili?«
»Zato što sam bila ljubomorna«, odgovorila je Linda. »Ljubomorna na
Andreu i Gilesa. Zato što je ona našla nekoga, a kao što možete pretpostaviti,
ja sam još uvijek sama.«
»A što su Andrea i Giles rekli o vašim postupcima?«
»Ispričala sam im se. Obećala sam da se to nikad više neće ponoviti i
pomirili smo se.«
»Giles vam je oprostio i ubojstvo mačke?« upitala je Mossova.

158
 »Ja mu nisam ubila mačku!« viknula je Linda. »Nikad ne bih takvo što
učinila. Mačke su najljepša, najinteligentnija stvorenja... Ako im se zagledate
u oči, učini vam se da znaju sve odgovore... Kad bi samo mogle govoriti.«
Erika je kratko pogledala Mossovu, upozoravajući je da ne pretjera.
Lindino se bucmasto lice namrštilo. Lupila je šakom o stakleni stol. »Ja to
nisam učinila. Nisam lažljivica!«
»U redu, u redu«, odvratila je Mossova. »Možete li nam reći tko je na ovoj
fotografiji muškarac s Andreom?« Spustila je fotografiju Andree s tamnokosim
muškarcem pokraj hrpe narcisa.
»Ne znam«, odgovorila je Linda letimično pogledavši sliku.
»Molim vas, Linda, pogledajte fotografiju kako treba«, rekla je Mossova
podižući joj fotografiju pred lice.
Linda je pogledala fotografiju, a onda opet Mossovu. »Rekla sam vam da ne
znam.«
»Sjećate li se ove fotografije?« upitala je Mossova izvlačeći fotografiju Linde
s Andreom. »Snimljena je iste večeri, i to u istom baru. Vjerojatno ju je snimio
taj muškarac.«
Linda je opet pogledala fotografiju. Činilo se kao da se pokušava smiriti.
»Vidite, inspektorice, vaša upotreba riječi vjerojatno mnogo govori. Svratila
sam u taj bar na piće nekoliko minuta prije zatvaranja. Radila sam ovdje cijele
večeri. Kad sam stigla, Andrea je bila sama, i s kim god da je prije bila, taj je
u međuvremenu otišao. Pričekala me kako bismo popile piće i popričale prije
božićnih blagdana. Taj je muškarac možda bio ondje, ali ne u isto vrijeme kad
i ja.«
»Je li ga Andrea spomenula?«
»Andrea je uvijek bila okružena muškarcima kad je izlazila. Ja sam pristala
doći pod uvjetom da neće cijele večeri govoriti o muškarcima.«
»Zar vam se muškarci ne sviđaju?«
»Muškarci!« obrecnula se Linda. »Znate, dvije inteligentne žene sigurno
mogu provesti večer zajedno, a da ne razgovaraju o muškarcima.«
»Kako se zove taj bar?« upitala ju je Erika.
»Ovaj... mislim da se zove Contagion.«
»S kim je Andrea bila ondje?«
»Rekla sam vam da ne znam. Andrea je imala cijelu zbirku partnera za
zabave.«
»A gdje je bio Giles?«
»Pretpostavila sam da je otišao prije mog dolaska kako me ne bi morao
vidjeti.«
»Zato što ste ga gnjavili, napravili mu štetu u uredu i ubili mu...« dodala je
Mossova.

159
 »Koliko još puta moram reći da ja nisam ubila Claru!« viknula je Linda.
Suze su joj navrle na oči. Povukla je rukav prugastog džempera i obrisala
oči. »Clara je bila... prekrasna životinja. Dopuštala mi je da ju držim. A to nije
dopuštala mnogima, pa čak ni Gilesu.«
»Tko ju je onda otrovao?«
»Ne znam«, tiho je odgovorila Linda. Izvukla je hrpu papirnatih maramica
iz džepa džempera i stala otirati oči, sve dok se nisu zacrvenjele.
»Što nam možete reći o ovome?« upitala je Mossova spuštajući prozirnu
vrećicu za dokazni materijal u kojoj se nalazilo pismo koje je primila Erika.
»Što je to? Ne. Ja ne znam ništa!« rekla je Linda, a na crvenom su joj se
licu opet pojavile suze.
»Mislim da je Linda dovoljno surađivala«, javio se jedan glas iz stražnjeg
dijela sobe. Kućepaziteljica Douglas-Brownovih, žena s ovješenim kapcima,
prilazila im je kao da se pojavila niotkuda. »Ako želite nastaviti razgovor s
njom, možda bismo mogli dogovoriti nešto formalnije... u nazočnosti
obiteljskog odvjetnika.«
»Linda, taj muškarac«, rekla je Mossova, kuckajući po fotografiji zgodnog
muškarca s Andreom, »osumnjičen je za silovanje i ubojstvo tri mlade žene iz
istočne Europe u posljednje dvije godine, a i za nedavno ubojstvo jedne starije
žene.«
Linda je razrogačila oči. Kućepaziteljica je sad stajala s ispruženom rukom,
pozivajući ih da odu.
»Linda, molim vas, javite nam ako se ičega sjetite, koliko god nevažno
moglo izgledati«, rekla je Erika.

»Ona ili doista ne zna tko je taj tip ili je vrlo dobra lažljivica«, zaključila je
Mossova kad su izašle na ulicu.
»Vjerujem joj samo za mačku«, odvratila je Erika. »Ona ju nije ubila.«
»Ali mi ne istražujemo ubojstva mačaka.«
»Mislim da bismo morale posjetiti Gilesa Osbornea«, rekla je Erika. »Baš da
vidimo što nam on može reći o Lindi i ovim fotografijama.«

160
 43.

»Ona je potpuno luda«, rekao je Giles Osborne. »Tako je luda da me plaši, a i

većinu mog osoblja.«
Mossova i Erika sjedile su u Gilesovu staklenu uredu s pogledom na
stražnje vrtove niza kuća. Jedan je vlak prolazio iza kuća, a na industrijskom
posjedu sa strane dizala su se četiri divovska plinska rezervoara, mokra od
kiše. Činilo se apsurdnim izgraditi tako elegantnu i modernu zgradu s tako
groznim vidikom.
Giles je izgledao kao da nije spavao, a koža na licu bila mu je obješena i
ispijena. Erika je primijetila da je smršavio u dva tjedna otkako je pronađeno
Andreino tijelo.
»Svi u obitelji svjesni su Lindinih problema«, nastavio je Giles. »Čini se da
je ona već godinama crna ovca u obitelji. Bila je izbačena iz svake škole u koju
su je upisali. Kad je imala devet godina, ubola je učiteljicu kompasom. Jadna
žena izgubila je oko.«
»Znači, vi mislite da Linda ima psihičke probleme?« upitala je Erika.
»To zvuči mnogo zagonetnije i egzotičnije no što zapravo jest. Ona je
naprosto luda. To je neka vrsta dosadnog ludila. Ako tome dodate novac i
utjecajnu obitelj, sve postaje još gore. Problem je u tome što Linda zna da
njezino ponašanje neće imati stvarne posljedice.«
»Za sada«, dodala je Mossova.
Giles je slegnuo ramenima. »Sir Simon je uvijek tu da riješi probleme
novcem ili da porazgovara s nekom utjecajnom osobom... Onoj učiteljici
naposljetku je kupio kuću, a ona sada živi na katu te kuće i iznajmljuje stan
u prizemlju. To je gotovo vrijedno gubitka oka, ne mislite li tako?«
Nastupila je tišina. Još jedan vlak prošao je i zatrubio.
»Oprostite, ne želim zvučati okrutno. Organiziram Andrein pogreb. Mislio
sam da ću se baviti organizacijom našeg vjenčanja, nisam ni slutio... Linda se
bavi cvjetnim aranžmanima za pogreb, inzistirala je na tome da se svečanost
održi u crkvi koju pohađa u Chiswicku. Ja ovdje sjedim i buljim u prazan
monitor, pokušavajući napisati pogrebni govor za Andreu.«
»Morate dobro poznavati osobu da biste joj napisali pogrebni govor«, rekla
je Mossova.
»Da, to je istina«, odvratio je Giles.
»Je li Andrea bila vjernica?« upitala je Erika skrećući razgovor s osjetljive
teme.
»Nije.«
»A David?«

161
 »Kad bi sve časne sestre imale velike sise i duboki dekolte, siguran sam da
bi David bio katolik«, suho se nasmijao Giles.
»Kako to mislite?«
»Oh, Bože, morate li sve shvatiti doslovno? To je bila šala. David voli
djevojke. Mlad je. On je normalan. Više je na majku nego na...«
»Lindu«, dovršila je Mossova.
»Da, sada su ostali samo on i Linda«, rekao je Giles, obrisavši suzu.
»A Linda redovito odlazi u crkvu?«
»Da«, odgovorio je Giles. »Bog sigurno nije oduševljen što svake večeri mora
slušati njezine šašave molitve.«
»A Linda je posjetila vaš ured mnogo puta?« upitala ga je Erika.
»Jedanput je došla s Andreom da ga vidi, a onda se nekoliko puta pojavila
sama.«
»Kad je to bilo?« upitala je Mossova.
»U srpnju i kolovozu prošle godine.«
»A zašto je došla sama?«
»Došla je vidjeti mene i vrlo je brzo postalo jasno da želi... Pa, da želi spolne
odnose.«
»Kako vam je to dala do znanja?« upitala ga je Mossova.
»Kvragu, a što vi mislite?« odvratio je Giles. Osvrnuo se oko sebe, očajnički
želeći da bude negdje drugdje. »Podigla je džemper i sve mi pokazala. Rekla je
da nitko neće znati.«
»I što ste vi učinili?«
»Rekao sam joj kamo može otići. Čak i da nije Andreina sestra, ona baš
nije...«
»Što?«
»Pa, baš nije neka ljepotica, zar ne?«
Mossova i Erika ništa nisu rekle.
»Koliko ja znam«, nastavio je Giles, »nije zločin smatrati nekoga...«
»Odbojnim?« dovršila je Erika.
»Ne bih išao tako daleko«, odvratio je Giles.
»I onda se situacija pogoršala. Linda vam je vandalizirala ured, a prema
podacima, provalila vam je u stan i otrovala mačku.«
»Ne znam što reći. Znači, pročitali ste dosjee?«
Erika i Mossova su kimnule.
»Linda me dovela u neugodnu dilemu. Sir Simon zamolio me da odustanem
od tužbe. Što sam mogao učiniti?«
»Žao mi je što to moram spomenuti, Gilese«, rekla je Erika, »ali jeste li bili

162
svjesni da je Andrea viđala i druge muškarce dok ste hodali zajedno?«
»Sada sam svjestan toga«, odgovorio je Giles nakon trenutka tišine.
»I kako se osjećate u vezi s tim?«
»Kvragu, a što vi mislite? Bili smo zaručeni. Mislio sam da je ona prava
žena za mene. Istina, voljela je očijukati i igrati se, a ja sam to trebao vidjeti,
ali mislio sam da će se smiriti kad se vjenčamo i sve sredimo.«
»Kad sve sredite?« ponovila je Erika. »Mislite, kad dobijete djecu?«
»Da. Nisam imao pojma da se viđala s još nekoliko muškaraca. Bila je toliko
glupa da se spetlja s onim groznim stvorenjem, Marcom Frostom. On ju je
uplašio svojom opsesijom. Mislite li da imate dovoljno dokaza za osuđujuću
presudu?«
Erika je pogledala Mossovu. »Gospodine Osborne, mogu li vas zamoliti da
pogledate ovu fotografiju?« Spustila je na stol sliku Andree s tamnokosim
muškarcem. On ju je pogledao.
»Ne, ne poznajem ga.«
»Nisam vas to ni pitala. Molim vas, dobro pogledajte ovu fotografiju.
Snimljena je samo četiri dana prije Andreina nestanka.«
Giles je ponovno pogledao sliku. »No dobro, što gledam? Ovo je vjerojatno
jedan od mnogih muškaraca s kojima je flertovala.«
»Što je s ovom fotografijom? Ili ovom... ili ovom?« Erika je poredala tri
fotografije pred Gilesa. Fotografiju gole Andree u krevetu s tamnokosim
muškarcem, fotografiju njezine bradavice među njegovim usnama, a onda
fotografiju Andree sa široko otvorenim ustima oko njegova penisa.
»Što to radite?« viknuo je Giles, odgurnuo stolac i ustao. U očima su mu se
pojavile suze. »Kako se usuđujete doći ovamo i zloupotrebljavati moju dobru
volju!«
»Gospodine, ovo su fotografije iz Andreina mobitela što smo ga nedavno
pronašli, onog drugog uređaja. Pokazujemo vam ove fotografije s razlogom.
Snimljene su samo nekoliko dana prije njezina nestanka.«
Giles je ustao i otišao do staklenih vrata. »Hvala vam, ali ja sam danas
došao u ured razmišljati o Andrei i pisati o njezinu životu. Zamoljen sam da
govorim na pogrebu, a vi dolazite ovamo i kaljate moja sjećanja na nju
pornografskim fotografijama!« Otvorio je vrata i dao im znak da odu.
»Gospodine, mi vjerujemo da je muškarac na fotografiji s Andreom
umiješan u ubojstva triju istočnoeuropskih djevojaka koje su radile kao
prostitutke, kao i u ubojstvo jedne starije žene«, objasnila je Erika. »A
vjerujemo i da je Andrea bila s tim muškarcem one večeri kad je ubijena.«
Pogledala je Mossovu, a Giles je to primijetio.
»Čekajte malo«, rekao je. »A što je s Marcom Frostom? Mislio sam da je on
počinitelj. Viši nadzornik Marsh uvjeravao me u to, a pomoćnik povjerenika
Oakley...«
»Ovo je druga linija istrage koju slijedimo«, objasnila je Erika.

163
 »Znači, vi zapravo nemate pojma tko je ubio Andreu? A ipak ste me došli
ovamo gnjaviti, i to na temelju slutnje? Andrea je imala mnoge slabosti i tajne.
Ali ona je samo voljela, željela je samo voljeti...« Giles se slomio i počeo jecati.
Prekrio je usta dlanom. »Ja ovo ne mogu još dugo podnositi. Molim vas!
Izađite!«
Erika i Mossova vratile su se do stola, pokupile fotografije i otišle,
ostavljajući Gilesa da tuguje.

»Oh, kvragu«, rekla je Mossova kad su se vratile do automobila koji je bio

parkiran nekoliko ulica dalje.
»Ja sam to rekla, ne vi«, odvratila je Erika.
»Šefice, o ovome ću morati izvijestiti Sparksa i Marsha.«
»Znam. I to je u redu.«
Mossova je odvezla Eriku kući. Unatoč svemu što se dogodilo, Erika je
imala dojam da se nimalo nije približila istini i da je veoma daleko od povratka
na posao i značke. Kad je ušla u dnevnu sobu, upalila je svjetlo te ugledala
sebe i odraz sobe u prozorskom staklu. Otišla je do prekidača i ugasila svjetlo.
Provirila je kroz prozor na praznu ulicu, ali sve je bilo mirno i tiho.

164
 44.

U iduća dva dana, Mossova i Peterson morali su svjedočiti na sudskom

procesu protiv naoružanog čovjeka u supermarketu u Sydenhamu. Veliki dio
ekipe koja je istraživala Andreino ubojstvo dobio je druge zadaće jer je Marco
Frost bio optužen za njezinu smrt. Erika se našla između njih, očekujući svoje
saslušanje o nepriličnom ponašanju. Ujutro ju je nazvao Marsh.
»Jeste li vi i Mossova posjetile Lindu Douglas-Brown i Gilesa Osbornea?«
htio je znati.
»Jesmo, gospodine.«
»Dobio sam pritužbe od oboje, a sir Simon prijeti da će uložiti formalnu
pritužbu.«
Znači, na njihove pozive odgovarate, a na moje ne? htjela mu je reći. Ipak,
ugrizla se za usnu. »Gospodine, bila sam ondje kao savjetnica inspektorici
Moss, a tijekom razgovora nitko me nije zamolio da pokažem isprave.«
»Prestanite, Erika.«
»Gospodine, jeste li svjesni da smo pronašli Andrein drugi mobitel?«
»Da, svjestan sam toga. Mossova je napisala izvješće.«
»Dakle?«
»I niste nam predali dokazni materijal. Poruku koju ste primili.«
»Gospodine, ta poruka...«
»Ta poruka mogla je doći s nekoliko mjesta. Sjetite se svojih kolega u
Manchesteru. Mnogi su još uvijek bijesni na vas...« Marsh je ušutio.
»Oprostite, to nije bilo pošteno... Erika, mislim da biste morali zaboraviti na
ovaj slučaj.«
»Što? Gospodine, jeste li vidjeli fotografije?«
»Da, vidio sam fotografije i vrlo pažljivo pročitao izvješće inspektorice Moss.
Iako sam u njemu prepoznao vaše zaključke. Ali to još uvijek ništa ne
dokazuje. Nemate nikakve osnove da dokažete kako je ta... nepoznata osoba
umiješana u smrti Andree i Ivy.«
»Ili Tatiane, Karoline i Mirke?«
»Uspjeli ste samo u tome da razljutite mnoge ljude, kao i u tome da,
metaforički rečeno, pljunete na sjećanje o Andrei Douglas-Brown.
»Gospodine, nisam ja snimila te fotografije. Ona...«
»Imala je tajni mobitel, za Boga miloga! Svi imamo tajne.«
»Pretpostavljam da je ovo neslužbeni razgovor?«

165
 »Da, ovo je neslužbeni razgovor, Erika. Moram vas podsjetiti da ni vi
trenutačno ne radite. Suspendirani ste. Budite razumni. Uživajte u činjenici
da primate punu plaću, a iz pouzdanih izvora znam kako ćete, ako se ne
petljate u istragu i ako držite jezik za zubima, sljedećeg mjeseca biti vraćeni
na posao.«
»Da se ne petljam u istragu? Dokle? Dok Marco Frost ne budi osuđen za
ono što nije učinio?«
»Vaša naređenja...«
»Dolaze od koga?« prekinula ga je. »Od vas, od povjerenika Oakleya ili od
sir Simona Douglas-Browna?«
Marsh je načas šutio.
»Sutra je pogreb Andree Douglas-Brown. Ne želim vas vidim ondje. I ne
želim čuti da ste gurali nos bilo gdje drugdje. A kad sve ovo završi, i ako
dobijete natrag značku, pobrinut ću se da vas premjeste u neku postaju vrlo,
vrlo daleko odavde. Jesam li bio jasan?-
»Da, gospodine.«
Marsh je prekinuo vezu, a Erika se, puna bijesa, zavalila u sofu. Proklela
je Marsha, a onda i sebe. Je li izgubila osjećaj za situaciju? Jesu li njezini
instinkti u ovom slučaju zakazali ?
Ne, nisu.
Popušila je cigaretu, a onda otišla potražiti odjeću prikladnu za pogreb.

166
 45.

Probudila se prije no što se razdanilo i sjela pred prozor. Pušila je i pila kavu.
Pred njom se protezao dan pun problema i morat će ga prebroditi što bolje
može. Istuširala se, a kad je malo poslije devet izašla iz kuće, nebo je još uvijek
bilo sivoplavo. Erika je osjećala da nije u redu ići na pogreb nekog tako
mladog. Možda je dan odbijao početi u znak prosvjeda.
Prekopala je putnu torbu tražeći prikladnu odjeću za Andrein pogreb, a
onda je shvatila da joj je većina odjeće prikladna za tu prigodu. Na dnu torbe
pronašla je elegantnu crnu haljinu koju je nosila prije više od godine dana,
na božićnoj zabavi policije u Manchesteru. Jasno se sjećala te večeri i lijenog
poslijepodneva prije nje, kad su ona i Mark vodili ljubav, a onda joj je priredio
kupku, nalivši u kipuću vodu njezino omiljeno ulje od sandalovine. Sjeo je na
rub kade, pa su pričali i pijuckali vino, dok se ona opuštala u vodi. Kad je
došlo vrijeme da odjene haljinu, činila joj se preuskom, pa se požalila da je
debela. Mark ju je obgrlio oko pojasa i privukao k sebi, rekavši joj da je
savršena. Otišla je na zabavu, ponosna što ga drži za ruku, prožeta toplim
osjećajem da je voljena, da ima nekog posebnog.
Sad je navukla haljinu ispred sitnog ogledala u praznoj i vlažnoj spavaćoj
sobi, a ona je visjela na njenoj mršavoj figuri. Zatvorila je oči i pokušala
zamisliti da je Mark pokraj nje i da je povlači u zagrljaj, ali nije to mogla
dočarati. Bila je sama. Otvorila je oči i zabuljila se u vlastiti odraz u ogledalu.
»Ne mogu to učiniti bez tebe. Život...« rekla je. A onda je u glavi začula
rečenicu koju bi joj Mark uvijek rekao kad bi zaključio da pretjerano
dramatizira: Siđi s križa, netko treba drvo!
Unatoč suzama, nasmijala se i rekla: »Moram se pribrati, zar ne?«
Obrisala je oči i uzela torbicu sa šminkom, onu koju nije dirala mjesecima.
Erika nije bila velika ljubiteljica šminke, ali nanijela je malo podloge i ruža,
pa se opet zabuljila u ogledalo. Zapitala se zašto je odlučila otići na pogreb i
opet prkositi svojim šefovima. Odlučila je to učiniti za Andreu, Karolinu,
Mirku... i Tatianu.
I za Marka. Kao i u slučaju djevojaka, njegov ubojica nikad nije uhvaćen.

Crkva Gospe od Milosrđa i svetog Edwarda u glavnoj ulici Chiswicka bila je

turobna zgrada nalik na tvornicu. Bila je izgrađena od četvrtastih crvenih cigli
koje bi bile prikladnije za neku viktorijansku vodnu crpku nego za crkvu. U
njezinom jednostavnom i visokom tornju zvonilo je zvono, ali promet se kretao
pokraj nje bez prestanka. Mrtvačko vozilo svjetlucalo je na sivom jutarnjem
svjetlu, a stražnji prozori bili su ispunjeni raznobojnim cvijećem. Erika je
čekala na drugoj strani, gledajući okupljanje ožalošćenih blizu ceste.
U polumraku ulaznih vrata jedva je mogla razabrati Simona, Gilesa i

167
Davida. Bili su odjeveni u crna odijela i vodili okupljanje. I svi prisutni bili su
prikladno odjeveni te mnogo stariji od Andree. Erika je vidjela tri bivša člana
Vlade Tonyja Blairea kako izlaze iz elegantnog Mercedesa i kako ih Simon
toplo dočekuje na ulasku u crkvu. Mala skupina fotografa stajala je na
pločniku u daljini i škljocala fotoaparatima, gotovo s nekim poštovanjem.
Bila je to priča koja nije trebala ni poticaj ni glumu. Jedna je djevojka
umrla premlada, a ljudi su došli tugovati. Naravno, ovo nije bilo posljednje
poglavlje. U idućim mjesecima trebao je početi sudski proces Marcu Frostu, a
nema dvojbe da će tada kompleksne i neugodne pojedinosti Andreina života i
smrti ponovno oživjeti, podgrijati se, kao i da će se o njima ponovno
raspravljati. Ali ovo je sad bila završna točka, svršetak jedne faze.
Tada se elegantni BMW zaustavio uz rubnik, a Marsh i pomoćnik
povjerenika, Oakley, izašli su u crnim odijelima. Marcie i elegantna
sredovječna žena pomoćnika povjerenika slijedile su ih u crnini. Brzo su otišli
do ulaza crkve, zastali da porazgovaraju sa Simonom i Gilesom i da zagrle
Davida, koji se činio ranjivim, unatoč tome što je bio viši i od Gilesa i od svog
oca.
Posljednji ožalošćeni koji su došli bili su Andreina majka, Linda i postarija
dama s ovješenim kapcima. Jedna limuzina zaustavila se uz pločnik, a onda
je Linda žurno izašla, obišla vozilo do suprotnih vrata i pomogla Diani da
izađe. I ona i stara žena, čije ime Erika još uvijek nije znala, bile su bolno
mršave, dotjerane i elegantne u crnom. Linda je nosila bezobličnu i široku
crnu haljinu, tamnu vunenu jaknu i upadljivi drveni križ oko vrata.
Sivosmeđa kosa bila joj je uredno počešljana, ali izgledala je kao da joj je netko
stavio zdjelu na glavu i odrezao kosu oko rubova. Na licu nije imala šminke,
a čak i na hladnoći izgledala je kao da se znoji. Fotografi su pokazali veliki
interes za njih i stali škljocati fotoaparatima. Diana i stara žena spustile su
glave, ali Linda je prkosno gledala u objektive. Erika je pričekala još nekoliko
minuta, a kad joj se učinilo da su i posljednji prisutni ušli. prešla je cestu i
ušuljala se u crkvu.

Sjela je u stražnji red prepune crkve. Na postolju ispred oltara stajao je

prekrasni i ukrašeni drveni lijes, prekriven grančicama bijelog cvijeća. Obitelj
Douglas-Brown sjedila je u prvom redu, a kad su crkvene orgulje utihnule,
Erika je primijetila da se Diana grozničavo osvrće dok se crkva utišala.
Župnik, odjeven u urednu bijelu halju, došao je naprijed i činilo se kako čeka
signal za prikladni početak. Međutim, Simon je odmahnuo glavom. Zatim se
nagnuo pod obod Dianina velika šešira i razgovarao. Linda se nagnula na
drugoj strani i uključila u raspravu. Erika je shvatila o čemu razgovaraju.
Davida nije bilo u redu. Zatim je Linda ustala i pred očima cijele crkve nazvala
nekoga svojim mobitelom. Župnik je sada, prilično nezgodno, čekao pokraj
oltara. Linda je rekla nekoliko riječi prije no što su je prekinuli. Opet je nazvala
broj i pružila mobitel ocu.
»Linda... Linda«, rekao je Simon, pozivajući je k sebi. Linda je uzdahnula i
ostala na mjestu, a onda je popustila i prišla. Njezin otac uzeo je mobitel i
razgovor je postao nekako neprimjeren. Erika nije mogla razabrati što govori,
ali njegov je bijesni ton odzvanjao crkvom. Pastva se počela nelagodno

168
meškoljiti. Prizor je sada bio u kontrastu s ulaštenim i cvijećem prekrivenim
lijesom. Mrmljanje Simonova glasa naglo je prestalo, pa se Erika pomakla na
klupi da vidi što se događa.
U tom je trenutku, čak i sa svog sjedala pokraj vrata, čula slab zvuk
pozivne melodije mobitela. Simon je ustao i otišao do bočnog zida crkve, uzevši
i mobitel. Erika je ustala i iskrala se iz crkve.
Okolica je bila puna kuća i dućana, a tu su i prednje dvorište te uska
popločena staza uz jedan bok crkve, koja se prostirala uz visok zid. David je
stajao pokraj zida s neupaljenom cigaretom u ustima. Gurnuo je mobitel u
jaknu odijela.
Erika mu je prišla. »Trebate vatre?« upitala ga je, izvlačeći cigarete i
upaljač.
Na trenutak se zagledao u nju, a onda se sagnuo prema upaljaču, zaštitio
plamen dlanovima i stao snažno uvlačiti dok se vrh cigarete nije zažario.
»Zašto niste na misi?« upitala ga je Erika.
»Sve je to sranje.... Moji su roditelji organizirali pretencioznu svečanost
koja nema nikakve veze sa stvarnom Andreom. Andrea je bila drolja, glasna i
neprofinjena, a imala je koncentraciju insekta. Ali bila je jako dobra osoba i
zabavna kao društvo. Premda mrzim tu frazu; ona bi ozarila svaku sobu u
koju bi ušla. To se često kaže, ali za nju je bilo istina. Bože, zašto je to morala
biti Andrea, a ne Lin...« Zašutio je, dok mu se na licu pojavio posramljen izraz.
»Linda?«
»Ne, nisam to mislio. Premda vjerujem kako Linda tako očajnički želi
pažnju da bi bila oduševljena čak i vlastitim brutalnim ubojstvom. Bio bi to
zanimljiviji podatak za njezinu stranicu na Facebooku nego: >Radim u
cvjećarnici i volim mačke...<« David je počeo plakati. »Sranje, sranje, zakleo
sam se da neću«, rekao je izvlačeći paketić papirnatih maramica iz džepa.
»Gledajte... Požalit ćete ako ne odete unutra. Vjerujte mi, treba vam taj
završetak. Znam, to je još jedna fraza koja se pretjerano upotrebljava.«
David je obrisao nos i izvukao još jednu maramicu.
»Zašto ste vi došli?« upitao ju je.
»Došla sam iskazati poštovanje.«
»Znate, moji vas roditelji krive zbog medijskog praćenja Andreina ubojstva.«
»A što vi mislite?«
»Ja mislim kako Andrea nikad nije skrivala da voli muškarce i seks.«
»Što je s Gilesom?«
»On je želio ženu kojom će se moći hvaliti. Lijepu ženu s pedigreom da mu
popravi gene. U njegovoj se porodici vjenčalo previše rođaka. Zacijelo ste
primijetili da pomalo podsjeća na cirkusanta.«
»Na cirkusanta?«
»Na nekoga iz putujućeg cirkusa.«

169
 »Točno.«
»Oprostite, baš sam svinja.«
»Imate pravo biti svinja, pogotovo danas«, odvratila je Erika.
»Da, a uhvatili ste i ubojicu. Marca Frosta.«
Erika je povukla dim.
»Vi ne vjerujete da je on ubojica, zar ne?«
»Kako vam se drži mama?« upitala je Erika.
»Ako želite promijeniti temu, izaberite neko manje glupo pitanje«, odvratio
je David povlačeći dim cigarete. »Iako ni izdaleka ne izgledate glupo.«
»U redu«, rekla je Erika te izvukla kopiju fotografije Andree u baru s
tamnokosim muškarcem. »Jeste li ikad vidjeli ovog čovjeka?-
»Dobar pokušaj promjene teme«, odvratio je David.
»Molim vas, ovo je važno«, rekla je Erika i pogledala ga u lice. Uzeo je
fotografiju i ugrizao usnu.
»Nisam.«
»Sigurni ste?«
»Da.«
»Znate... i Linda je bila ondje te večeri.«
»Pa, ja nisam.«
»Da čovjek ne povjeruje!« Erika se okrenula i ugledala Simona kako im
prilazi dvorištem. Lagano je odmahivao glavom, a smeđe oči sijevale su mu od
bijesa. Diana ga je slijedila na visokim potpeticama, a njezin šešir i sunčane
naočale skrivali su osjećaje.
»Zar nemate nikakvog poštovanja?« upitao je prišavši Eriki i unijevši joj se
u lice. Ona se nije dala uplašiti i uzvratila mu je pogled.
»Davide, zašto si izašao?« upitala je Diana napuklim glasom kad je došla
do njih.
»Pitala sam Davida je li vidio ovog čovjeka, čovjeka za kojeg vjerujem...«
počela je Erika. Simon je zgrabio fotografiju, zgužvao je u lopticu i bacio na
tlo, a onda je zgrabio Eriku za ruku i počeo je vući dvorištem.
»Dozlogrdilo mi je da gurate nos u moje jebene poslove«, viknuo je. Erika
se pokušala osloboditi iz njegova stiska, ali on ju je čvrsto držao i nastavio
vući prema cesti.
»Radim to za vas i za Andreu«, rekla je Erika.
»Ne. Radite to da poboljšate svoju jadnu i malu karijeru. Ako vas opet
zateknem u blizini svoje obitelji, zatražit ću sudsku zabranu prilaženja. Moj
odvjetnik kaže da imam osnovu za takav zahtjev!«
Stigli su do rubnika upravo u trenutku kad je cestom prolazio jedan taksi.
Simon je podigao ruku, a taksi je naglo stao ispred njih. Grubo je otvorio vrata

170
i gurnuo Eriku unutra, usput udarivši njezinom glavom o metalni rub.
»Odvedite ovu pičku odavde«, procijedio je vozaču kroz prozor i bacio na
sjedalo novčanicu od pedeset funti.
Erika je buljila u njega kroz vrata. Smeđe oči bile su mu pune bijesa.
»Jeste li dobro, dušo?« upitao je taksist gledajući je u retrovizoru.
»Da, samo krenite«, odgovorila je.
Taksi se uključio u promet, a Erika je promatrala Simona Douglas-Browna
kako bijesno gleda za njom. David se polako vraćao prema vratima crkve, dok
ga je majka držala pod rukom.
Erika je protrljala ruku preko kožnate jakne, osjećajući bol od čvrstine
Simonova stiska.

171
 46.

Nekoliko sati kasnije, Erika je stigla u krematorij Brockley, koji se nalazio u

maloj stambenoj ulici nedaleko od njezina stana, odmaknut od glavne ceste.
Krenula je vijugavim prilazom okruženim visokim zimzelenim drvećem, a
zatim je ugledala narednika Woolfa kako stoji pred dvokrilnim staklenim
vratima krematorija u odijelu koje mu nije baš pristajalo. Četvrtasti obrazi bili
su mu crveni od zime.
»Hvala što ste došli, šefice«, rekao joj je.
»To je dobra ideja«, odvratila je. Uhvatila ga je pod ruku, pa su ušli.
Kapelica je bila ugodna, premda pomalo bezlična. Mekane crvene zavjese i sag
bili su izblijedjeli, a redovi drvenih klupa pomalo dotrajali.
U prednjem dijelu nalazio se mali krhki lijes smješten na sanduk s drvenim
oplatama, ali one su zapravo bile, kad se pažljivije pogleda pokretna traka.
U prvom redu sjedila je jedna sredovječna socijalna radnica indijskog
podrijetla s troje Ivyne unučadi. Bili su dotjerani — dvije djevojčice nosile su
jednake plave haljine, a mali dječak preveliko odijelo. Mrko su pogledali Eriku
i Woolfa, s istim onim nepovjerenjem koje su pokazivali i ostatku svijeta. Još
tri ožalošćene osobe sjele su u stražnji dio: debela žena koju je Erika vidjela s
Ivy u baru i mršava žena gruba lica koja je imala sedam centimetara dugi crni
izrast u plavoj kosi. Iza njih sjeo je vlasnik Crowna s uredno počešljanom
crvenkastoplavom kosom, jednako krupan i impresivan u elegantnom odijelu.
Kimnuo je Eriki kad su sjeli blizu vrata.
Tada je svećenik ustao i održao dosadan, bezličan govor pun poštovanja,
nazivajući Ivy cijelo vrijeme Ivy Norton. Kad je pozvao prisutne da se pomole,
Erika je s iznenađenjem shvatila da Woolf ustaje i gura se pokraj nje. Otišao
je do propovjedaonice i stavio na nos naočale za čitanje. Duboko je udahnuo
i počeo:

»Kad umrem, pusti me da odem,

Ne daj da te shrva prevelika sjeta,
Obrisi suze i sjeti se s vedrinom
Svih naših divnih zajedničkih ljeta.

Ljubav mi je tvoja značila mnogo,

Donijela mi radost i mnogo sreće.
Hvala ti na svemu što si mi dao,
Ali sada moja duša drugim putem kreće.

172
 Zato, ako moraš, tuguj za mnom malo,
A onda svoju tugu pretvori u vjeru
Da rastanak naš trajat će kratko,
Sjećanja na me nek ' te vode u tom smjeru.

A ako se ikad nađeš u tuzi i samoći,

Reci moje ime i ja ću odmah doći.

Neka moja ljubav podari ti snagu

Nosi je u srcu, čistu i blagu.
I ne daj da te strah od smrti muči
Jer smrt će značiti da se vraćaš kući.«

Kad je Woolf završio, Eriki su oči bile pune suza i gotovo ju je obuzeo bijes.
Čitanje je bilo dirljiva i prekrasna ideja, ali očekivala je da Woolf sjedi kroz taj
tužan i neizbježan pogreb. Njegovo čitanje duboko ju je dirnulo i odvelo je na
mjesto na koje nije željela otići. Kad se Woolf vratio, vidio je da Erika plače —
nezgrapno joj je kimnuo i krenuo prema vratima. Zatim je zasvirala glazba, a
Ivyn se lijes zakotrljao prema zavjesi koja se otvorila i zatvorila sa zujanjem.

Kad je Erika izašla, Woolf je čekao pokraj posloženih praznih gredica za cvijeće
pred glavnim ulazom.
»Sve u redu, šefice?«
»Da, dobro sam. Pjesma je bila prekrasna.«
»Upravo sam je pronašao na internetu. To je pjesma anonimnog autora, a
zove se Onima koje volim i onima koji vole mene. Mislio sam da Ivy zaslužuje
nešto na rastanku«, rekao je s nelagodom.
»Hoćete li doći na bdjenje?« upitao ih je neki glas. Okrenuli su se i ugledali
vlasnika Crowna.
»Održat će se i bdjenje?« upitala je Erika.
»Pa, popit ćemo nekoliko pića. Ivy je bila stalna mušterija.«
Erikin pogled privukle su dvije žene, debela i mršava. Pušile su, stojeći pod
drvetom u malom memorijalnom vrtu.
»Pričekajte, vraćam se odmah«, rekla je. Požurila je do njih, izvlačeći iz
torbice fotografiju Andree i tamnokosog muškarca.
»Kako te nije stid«, rekla je debela žena kad je Erika došla do njih.
»Moram vas nešto pitati«, počela je Erika, ali žena je zabacila glavu i
pljunula joj u lice.

173
 »Kako te nije stid sjediti ondje i roniti krokodilske suze kad si ti ubila Ivy,
kujo!«
Zatim je bijesno otišla, ostavljajući zapuštenu plavušu da bulji u Erikino
šokirano lice.
»Da. I ne znamo ništa«, rekla je plavuša, pogledavši fotografiju prije no što
je krenula za svojom debelom prijateljicom. Erika je prekopala torbicu, našla
papirnatu maramicu i obrisala lice.

* * *

Kad se vratila, vidjela je da je Woolf otišao, ali vlasnik Crowna čekao je na

razgovor.
»Vaš je prijatelj dobio poziv i morao je otići«, rekao je. »Jeste li za piće?«
»Doista želite da dođem u vaš bar nakon onoga što se dogodilo prošli put?«
»Oh, ne znam. Čini se da me privlače naporne plavuše.« Nacerio se i
slegnuo ramenima. »Hajde, dugujete mi. Izvukao sam vas iz nevolje.«
»Premda poziv na bdjenje zvuči primamljivo... oprostite, ali moram ići.«
»Kako hoćete«, rekao je. »Znači, tražite tog tipa? Georgea Mitchella?«
Erika se naglo zaustavila. »Što?«
»Ta slika«, rekao je. »Što je George sada učinio?«
»Poznajete ovog čovjeka?«
Nasmijao se. »Znam za njega. Premda ga i ne bih smatrao prijateljem.«
Erika je podigla fotografiju. »Ovaj se čovjek zove George Mitchell?«
»Da. A sada me počinjete zabrinjavati. On nije netko s kim biste se željeli
zajebavati. Ovo mi se neće osvetiti, ha?«
»Ne. Znate li gdje živi?«
»Ne znam, i to je sve što ću reći. Ne znam ništa drugo. Nikad nisam
razgovarao s vama, u redu? Ovo mislim ozbiljno.«
»Da, u redu«, odgovorila je Erika. Vlasnik je posve zaboravio poziv na piće.
Gledala ga je kako napušta krematorij, ulazi u auto i odlazi, a onda se
okrenula prema niskoj zgradi s besprijekorno uređenim dvorištem. Crni dim
dizao se iz dugog i visokog dimnjaka.
»Hajde, Ivy. Sada možeš poletjeti«, uzbuđeno je rekla Erika. »Mislim da sam
upravo pronašla gada koji ti je ovo učinio.«

174
 47.

Bilo je malo poslije deset navečer, a Erika je ostavila nekoliko poruka

Mossovoj, Petersonu i Craneu, pa čak i Woolfu. Nitko nije bio dostupan kad
je nazvala Lewisham Row i stoga im je ostavila poruke na mobitelima.
Nije imala pojma jesu li još uvijek na poslu, ali pretpostavila je da oni, za
razliku od nje, imaju društveni život izvan policije. Kad se vratila s pogreba,
otišla je u kavanu i potražila Georgea Mitchella na internetu. Ništa nije
saznala o tipu kojeg je željela naći.
Otišla je do hladnjaka natočiti čašu vina, ali je ustanovila da je boca
prazna. Iznenada je osjetila umor, a trebao joj je i san.
Ugasila je svjetlo i otišla u kupaonicu da se dugo istušira pod vrućim
tušem. Kad je izašla iz tuš-kade, naživcirala ju je kombinacija hladnog zraka
i pare. Nedostajala joj je luksuzna kupaonica iz njezine kuće, koja je sada bila
iznajmljena, a nedostajala joj je i kuća općenito. Namještaj, stari krevet, vrt.
Opipala je ispušni ventilator još jedanput, a onda je protrljala ogledalo,
obrisavši zamagljeno staklo. Ako joj se nitko ne javi do jutra, odlučila je da će
posjetiti postaju Lewisham Row.
Kad je legla u krevet, ponovno je pokušala nazvati Petersona, a onda i
Mossovu. Ostavila je poruke za oboje, ponavljajući da zna ime muškarca s
fotografije. Zatim je, s osjećajem frustracije i bijesa, ugasila svjetlo.

* * *

Malo prije ponoći, Erika je nemirno spavala. Putnici iz posljednjeg vlaka

prolazili su pokraj zgrade, a onda je cesta utonula u tišinu. Blaga svjetlost
uličnih svjetiljki ulazila je u dnevnu sobu, padajući na stražnji zid kupaonice.
Erika se okrenula u snu i pomaknula glavu na jastuku. Nije čula zvuk
ventilatora u kupaonici kad je iskočio iz postolja, zanjihao se s jedne na drugu
stranu i zagrebao o zid.

Erika se iznenada probudila iz sna bez snova. Bio je mrak, a njezin je sat
pokraj kreveta crveno pokazivao ponoć i 13 minuta. Pomaknula je jastuk i
okrenula se, spremna za spavanje, kad je začula jedva čujnu škripu. Zadržala
je dah. Opet je začula škripu. Prošlo je nekoliko sekundi, a onda je začula i
šuštanje papira u dnevnoj sobi, kao i vrlo tiho otvaranje ladice. Pogled joj je
jurnuo spavaćom sobom u potrazi za oružjem, za nečim čime bi se mogla
braniti.
Nije bilo ničega. Zatim je spazila svjetiljku pokraj kreveta. Bila je
napravljena od metala, teška poput malog svijećnjaka. Vrlo polako i tiho, ne

175
skidajući pogled s vrata, nagnula se preko ruba kreveta i izvukla utikač.
Zadržavajući dah, omotala je žicu oko baze svjetiljke i začula slabu škripu
pred vratima spavaće sobe.
Stežući svjetiljku u ruci, polako je ustala iz kreveta. Začula je škripu i dalje
niz hodnik, kako odlazi sve od vrata. Zastala je i osluhnula. Tišina. Erika je
polako otišla do mjesta gdje joj se mobitel punio na podu uza zid i uključila
ga, žaleći što nema fiksni telefon. Opet nešto škripi. Ovoga puta, buka je
dolazila s mjesta pred kupaonicom. Jednim je dijelom samo htjela da
provalnik shvati kako nema što vrijedno uzeti, pa da zatim ode. Dok se Erika
šuljala prema vratima, trudeći se bose noge nježno spuštati na drveni pod,
njezin je mobitel odsvirao pozivnu melodiju. Odjeknula je u tišini.
Sranje, kakva idiotska pogreška. Srce joj je počelo divlje lupati. Nastala je
tišina, a onda je začula korake kako se približavaju spavaćoj sobi. Sada su to
bili teški koraci, samopouzdani, bez šuljanja i straha da će ih čuti.
Sve se dogodilo u sekundi: vrata su se s treskom otvorila, a lik, odjeven u
crno od glave do pete, nasrnuo je na nju i uhvatio je za vrat rukom u crnoj
kožnatoj rukavici. Oči neznanca zaiskrile su kroz pletenu fantomku. Erika je
bila šokirana snagom ruke i osjetila je da joj se grlo i dušnik lome. Pokušala
je dohvatiti svjetiljku, ali ispala joj je iz ruke i završila na krevetu. Lik je Eriku
pritisuo uz krevet, cijelo joj vrijeme stežući grlo.
Erika je zamahnula nogom, ali on se vješto izmaknuo ustranu i pritisnula
joj kukom obje noge uz krevet. Ispružila je ruke pokušavajući dohvatiti
fantomku, ali on joj je oštrim laktima grubo pritisnuo nadlaktice.
Ruke su joj se stegnule oko vrata. Nije mogla ni disati ni išta učiniti.
Osjetila je kako joj pljuvačka iz otvorenih usta teče niz bradu. Krv kao da joj
je bila zarobljena u glavi, a ruke su je nastavljale stezati takvom silinom da je
pomislila kako će joj glava eksplodirati prije no što se uguši. Lik je bio tako
tih. Disao je ujednačeno, a ruke su mu drhtale od napora da zadrži stisak.
Bol je postala nepodnošljiva, palčevi su se stezali i lomili joj dušnik.
Ugledala je crne mrlje pred očima. Širile su se i rasle.
A onda je začula zvono na vratima. Stisak na njezinu grlu pojačao se, a vid
joj se počeo gasiti. Opet se začulo zvono, ovoga puta dulje, a onda i lupanje
na vrata te glas Mossove.
»Jeste li kod kuće, šefice? Žao mi je što dolazim ovako kasno, ali moramo
razgovarati...«
Znala je da će umrijeti. Bila je svladana. Ispružila je prste i osjetila
svjetiljku na krevetu pokraj sebe. Vid joj je preplavila tama. Skupila je svu
preostalu snagu i prstima gurnula svjetiljku. Svjetiljka je kliznula s kreveta i
s treskom pala na pod. Žarulja se razbila.
»Šefice?« rekla je Mossova lupajući na vrata. »Šefice? Što se događa?
Razvalit ću vrata!«
Stisak na Erikinu vratu iznenada je popustio, a onda je lik pobjegao iz
spavaće sobe.
Erika je ležala i pokušavala uvući zrak kroz ozlijeđeno grlo u pluća. Začula

176
se buka kad je Mossova pokušala razvaliti vrata. Erika je dahnula jedanput,
dvaput, uspjela uvući zrak, a kad je malo kisika dospjelo do ostatka njezina
tijela, vid joj se vratio. Nadljudskom voljom otpuzala je do ruba kreveta i
tresnula na drveni pod, osjećajući kako joj se krhotine razbijene žarulje
zabijaju u podlakticu.
Četveronoške je krenula prema vratima, ne mareći je li napadač još uvijek
blizu.
Tada se začuo i glasniji tresak — Mossova je ramenom udarila o vrata. U
trećem pokušaju vrata su popustila s lomljavom.
»Isuse, šefice!« povikala je Mossova te pritrčala Eriki, koja je ležala na podu
sopćući i držeći se za vrat. Krv iz posjekotine tekla joj je niz ruku, a bila joj je
razmazana na bradi i vratu. Lice joj je bilo sivo. Posrnula je na pragu kuće.
»Sranje, šefice, što se dogodilo?«
»Krv... samo moja ruka«, procijedila je Erika. »Netko je bio... ovdje...«

177
 48.

Mossova nije gubila vrijeme. Pozvala je pojačanje, pa je u roku od nekoliko

minuta Erikin stan bio pun policije. Zatim je stigla ekipa za očevid i uzela joj
bris s noktiju i vrata, a onda su rekli da joj moraju skinuti svu odjeću.
Starija gospođa iz susjednog stana u prvi se mah kolebala da otvori vrata
Mossovoj, ali kad je vidjela policiju, ambulantu i forenzičare kako hitaju gore-
dolje stubištem, promijenila je stav i pustila ih da uđu.
Erika je nosila bijeli zaštitni kombinezon — sve u njezinu stanu bilo je
dokazni materijal. Medicinski tehničari ušli su i povili joj ruku dok je sjedila
na maloj sofi u prednjoj sobi stare gospođe. Dvije male australske papige
skakutale su i kljucale u krletci visoko na zidu.
»Oh, Bože, biste li željeli šalicu čaja?« upitala je žena Eriku dok su je
pregledavali medicinski tehničari.
»Mislim da čaj nije dobra ideja«, odvratio je jedan.
Erika je načas ugledala svoj odraz u ogledalu s pozlaćenim okvirom iznad
kamina, koje je bilo nagnuto i odražavalo cijelu dnevnu sobu. Grlo i vrat bili
su joj natučeni, posuti upaljenim i crvenim masnicama, a bjeloočnice su joj
bile ružičaste i vlažne. U kutu njezinog lijevog oka pojavila se crvena mrlja.
»Pukla vam je mala kapilara u lijevom oku«, potvrdio je medicinski tehničar
osvjetljavajući joj oči uskom svjetiljkom. »Možete li širom otvoriti usta?
Zaboljet će vas, ali otvorite ih koliko god možete, molim.«
Erika je bolno progutala i otvorila usta.
Medicinski tehničar uperio joj je svjetiljku u grlo. »U redu, to je dobro. A
sada, možete li zadržati otvorena usta i udahnuti...«
Erika je pokušala, ali počela se gušiti.
»U redu, samo polako... Ne vidim naznaka frakture larinksa ili edem u
gornjem dijelu dušnika.«
»To je dobro, ne?« upitala je Mossova pojavivši se na vratima. Medicinski je
tehničar kimnuo.
»Što kažete na jedno lijepo i hladno piće? Imam nešto likera od ribiza u
hladnjaku«, predložila je stara žena stojeći pokraj njih u dugom kućnom
haljetku, s urednim nizom viklera ispod mrežice za kosu.
»Samo malo obične vode«, rekla je medicinska tehničarka. »Jeste li još gdje
ozlijeđeni? Osim na ruci?« dodala je okrećući se opet Eriki. Erika je
odmahnula glavom i zatreptala.
»Zasad ostanite ovdje, šefice«, rekla je Mossova odlazeći. »Ja ću razgovarati
s ekipom u vašem stanu.«

178
 »Pričekat ćemo vas dolje«, rekla je medicinska tehničarka zalijepivši joj
flaster na posjekotinu. »Moramo zašiti tu ruku.« Erika je kimnula, a onda su
medicinski tehničari zatvorili torbu za prvu pomoć i otišli. Stara žena vratila
se s malom čašom vode. Erika ju je zahvalno uzela i oprezno srknula, a onda
je počela kašljati i gušiti se. Stara joj je žena hitro donijela maramicu.
»Pokušajte ponovno, dušo, malim gutljajima«, rekla je držeći maramicu pod
Erikinom bradom. Erika je uspjela popiti malo vode, ali grlo ju je zapeklo.
»Kakvo susjedstvo!« nastavila je žena. »Kad sam se doselila ovamo 1957.
godine, svi smo se međusobno poznavali. Mogli ste ostaviti otvorena vrata,
imali smo pravu zajednicu. Ali danas... Ne prođe ni tjedan dana, a da ne dođe
do neke pljačke ili provale... Možete vidjeti da imam rešetke na prozorima, pa
i osobni alarm.«
Potapšala je malu crvenu napravu koja joj je visjela oko vrata. Tada se
začulo kucanje na ulaznim vratima. Žena je ustala i brzo se vratila.
»Tu je jedan visoki crni momak koji kaže da je policijski službenik«, rekla
je oprezno ulazeći u sobu s Petersonom.
»Isuse, šefice!« rekao je Peterson.
Erika se slabašno osmjehnula.
»Vi ste mu šefica?« upitala ju je žena, a Erika je slegnula ramenima i
kimnula.
»Vi ste policajka?«
»Ona je viša inspektorica«, odgovorio je Peterson. »Poslali smo hrpu
policajca da se raspitaju kod susjeda, ali ništa... Onaj koji vas je napao —
uspio je pobjeći.«
»Moj Bože! Kad čovjek samo pomisli da se to dogodilo višoj inspektorici! Što
je onda s nama ostalima? Taj se provalnik očito ničega ne boji. Što ste vi?«
upitala je stara žena Petersona.
»Ja sam policajac.«
»Znam, dušo, ali koji čin imate?«
»Inspektor«, odgovorio je Peterson.
»Znate li na koga me podsjećate?« upitala ga je žena. »Kako se zove ona
televizijska serija o crnom policajcu?«
»Luther«, odgovorio je Peterson, s mukom prikrivajući nervozu.
»Oh, da, Luther. On je vrlo dobar. Je li vam tko već rekao da pomalo
podsjećate na njega?«
Unatoč svemu što se dogodilo, Erika se nasmiješila.
»Obično mi to kažu ljudi poput vas«, odgovorio je Peterson.
»Oh, hvala«, rekla je stara žena ne shvaćajući što je htio reći. »Nastojim
gledati kvalitetne drame na televiziji, a ne one reality stvari... ili kako ih zovu.
Koji čin ima taj Luther?«
»Mislim da je on viši inspektor. Čujte...«

179
 »Pa, ako on može postati viši inspektori možete i vi«, zaključila je stara žena
tapšajući ga po ruci.
»Biste li nas htjeli ispričati na trenutak, gospođo?« zamolio ju je Peterson.
Žena je kimnula i izašla iz sobe. Peterson je zakolutao očima. Erika se
pokušala nasmiješiti, ali to ju je zaboljelo.
»Isuse, šefice, jako mi je žao.« Peterson je izvukao notes i palcem prelistao
do prazne stranice. »Je li išta ukradeno?«
Erika je odmahnula glavom, a onda i slegnula ramenima. Mogla je samo
kimati i odmahivati glavom u znak potvrde ili neslaganja. Peterson joj je
postavio sva standardna pitanja, ali nije mu mogla dati nikakve informacije
— osim činjenice da je napadač bio visok i jak.
»Kako jadno!« bolno je progutala. »Trebala sam...«
Odglumila je skidanje fantomke.
»Šefice, sve je u redu«, rekao je Peterson. »To naknadno uvijek izgleda
jednostavno.« Tada se vratila i Mossova, noseći kućište ispušnog ventilatora.
»Otvorio je prozor kroz ventilacijsku cijev«, rekla je.
»Bio je... ne znam, mislim da je bio muškarac«, procijedila je Erika.
»Šefice, forenzičari će raditi cijelu noć«, rekao je Peterson. »Imate li gdje
prenoćiti?«
»U hotelu«, odgovorila je Erika.
»Ne, šefice, morate prenoćiti kod mene. Imam slobodnu sobu. A i mogu
vam posuditi odjeću.... Izgledate kao da se spremate na izlazak u neki klub u
kasnim devedesetima.«
Erika se opet pokušala nasmijati, ali bilo je bolno. Na neki čudni i nastrani
način, čak je bila zadovoljna. Pokušao ju je ubiti. Znači da mu je na tragu.

180
 49.

Nepoznati napadač brzo je vozio Ulicom Cambrerwell, vrišteći i ludujući, bez

imalo brige za brzinu.
Bio sam tako jebeno blizu! TAKO BLIZU!
Nosnice su mu se nadimale, a oči ispunile suzama — djelomice od bijesa,
djelomice od boli. Bijeg iz stana inspektorice Foster bio je grozan. Jedva
jedvice se spustio stražnjim dijelom zgrade, a onda je pao na cigleni zid, pa na
pločnik. Zatim je otrčao ne obazirući se na bol i izbio na svjetlost ulične
svjetiljke. Nastavio je trčati obliven znojem, ne mareći tko ga vidi. Strah i bol
združili su se u završnu navalu luđačke snage.
Inspektorica Foster bila je tako blizu. Već joj se počela gasiti svjetlost u
očima, a onda...
Auto se približio nizu crvenih semaforskih svjetala. Nagazio je na kočnicu,
a auto je sa škripom stao i bio prednjim dijelom na pješačkom prijelazu, ispred
bara pri uglu. Tada je iz bara izašla skupina studenata i okružila auto, smijući
se i upirući prstom u njega.
Sranje, još uvijek nosim fantomku.
Neki su studenti u prolazu počeli lupati po stražnjem dijelu auta, a
nekoliko je studentica pogledalo kroz vjetrobran hodajući ispred vozila.
Smiri se, skini fantomku, ponašaj se poput njih — kao glupi student.
Strgnuo je fantomku s glave i počeo se šašavo kreveljiti studenticama kroz
staklo. Ludilo je zasigurno zračilo iza takvog ponašanja — djevojke su vrisnule
i povukle se, a jedan se tip nagnuo i povratio pokraj prozora.
Zatim su se semaforska svjetla promijenila u zeleno, pa je nagazio gas i uz
škripu guma jurnuo prema Ovalu i mostu Blackfriars.
Ništa nije vidjela, to nije mogla napraviti. Lice mi je bilo pokriveno.
Lice mi je bilo pokriveno.
Strah je ustupio mjesto bijesu.
Uskratila mi je ubojstvo.

181
 50.

Mossova je odvela Eriku u bolnicu u Lewishamu, gdje su joj napravili

rendgensku sliku grla i sašili posjekotinu na ruci s dvanaest šavova. Rekli su
joj da se odmara tjedan dana — a što je još važnije, neka i ne govori.
Mossova ih je dovezla kući nakon četiri sata. Adrenalin koji je bio preplavio
Erikino tijelo u međuvremenu se povukao, pa ju je obuzeo snažan umor.
Tresla se dok je slijedila Mossovu kroz mala dvorišna vrata elegantne kuće u
nizu Ladywella. Vrata im je otvorila zgodna plavokosa žena s malim
tamnokosim dječakom u plavoj pidžami što ga je imala u naručju.
»Probudio se, pa sam mislila da bi ga ti mogla pozdraviti prije no što ga
vratim u krevet«, rekla je Mossovoj.
»Oprosti, zakasnila sam na vrijeme za spavanje«, odvratila je Mossova kad
su ušle, a onda je uzela dječaka u ruke i dala mu veliki poljubac u obraz.
Dječak se nasmiješio, sramežljivo trljajući oči.
»Ovo je moja žena Celia i naš sin Jacob«, rekla je Mossova kad su ušle u
topao hodnik.
»Zdravo, Erika«, rekla je Celia ne znajući kako da se odnosi prema prizoru
Erikina ozlijeđena vrata, tamnoljubičastih očiju i zaštitnom odijelu s mjesta
zločina.
»Jesi li ti žena iz svemira?« upitao ju je Jacob ozbiljna lica. Erikino lice
ozario je slabašan osmijeh, a onda su se svi nasmijali. To je probilo led.
»Nisam...« započela je Erika.
»Da, u svemiru nema kriminalaca. Kladim se da je ondje vrlo mirno«, rekla
je Celia. »Samo ću staviti ovog mališana u krevet. Erika, molim vas, osjećajte
se kao kod kuće. Želite li se istuširati?«
Erika je kimnula.
»Kate, daj Eriki jedan od ručnika iz otvorenog ormarića, a ja ću staviti
Jacoba u krevet. Reci laku noć, Jacobe.«
»Laku noć, Jacobe«, odvratio je dječak sa smiješkom.
»Raspremila sam krevet u onoj praznoj sobi i stavila u nju malu grijalicu«,
dodala je Celia.
Mossova je poljubila Celiju i Jacoba, a oni su izašli iz sobe.
»Lijepa obitelj«, rekla je Erika hripljući i sjedajući na rub sofe. Nije znala
što bi sa sobom.
»Liječnik vam je rekao da ne govorite, šefice... Hvala, vrlo sam sretna. Jacob
je došao prije nekoliko godina. Celia ga je rodila. Ja bih voljela imati curicu.
Uvijek smo govorile da ćemo imati i dečka i curicu. Samo što... posao smeta.«

182
 Erika je nešto promumljala.
»Što ste rekli?«
Erika je frustrirano odmahnula glavom i nastavila: »Nemojte predugo
odgađati... djecu.«
Mossova je mudro kimnula, a onda je otišla u kuhinju i vratila se s dvije
čaše soka od naranče. U Erikinu čašu stavila je slamčicu.
»Čini se da bi vam prijao i šećer.«
Neko su vrijeme pijuckale.
»Rekla sam jednom od dežurnih policajaca neka provjeri ime Georgea
Mitchella u bazi podataka. Ništa.«
Erika je progutala i zavrtjela glavom.
»Šefice, netko vas je upravo pokušao ubiti. Mislite li da je to povezano sa
slučajem?«
Erika je osjetila da je na izmaku snaga. Nije znala je li to zbog šoka ili
iscrpljenosti, ali to joj nije bilo ni važno. Samo je željela spavati. Kimnula je.
»Tuš?« upitala je, zamijetivši svoje zaštitno odijelo.
»Naravno, šefice«, odvratila je Mossova te zabrinuto i pomalo sažalno
pogledala Eriku.

Erika je dugo ostala pod tušem, držeći povijenu ruku izvan dosega mlaza kako
ju ne bi namočila. Udisala je paru pokušavajući odagnati groznu bol u grlu.
Zatim je navukla pidžamu koju joj je Mossova posudila i pogledala se u
ogledalu u kupaonici. Očne jabučice bile su joj iskolačene i crvene, a grlo joj
je u međuvremenu tako nateklo da je izgledala kao žaba. Otvorila je ormarić
s lijekovima, ali u njemu su bile samo tablete protiv bolova i upala. Erika se
nadala da će naći neke tablete za smirenje ili za spavanje. Oprezno je stavila
tabletu protiv upale u usta i osjetila gotovo nepodnošljivu bol kad ju je
progutala.
Izašla je iz kupaonice, a stan je bio mračan i tih, osim malog noćnog svjetla
u hodniku. Na putu u slobodnu sobu zastala je pred vratima Jacobove sobe.
Vrata su bila odškrinuta, a on je čvrsto spavao, pokriven plavom dekom. Iznad
glave vrtio mu se viseći ukras, a njegovo blago svjetlo klizilo je zidovima te
ispuštalo zvukove uspavanke.
Mossova je većinu dana provodila stavljajući život na kocku, krećući se
među luđacima s noževima i pištoljima, tipovima željnim osvete i punim
mržnje. Jacob je spavao, dok su mu se prsa polako dizala i spuštala. Njegov
svijet bile su dvije mame, igračke i viseći ukras koji se polako vrti iznad glave,
dok se umirujuća melodija polako utišava. Erika se prvi put zapitala vrijedi li
njezin posao svih muka. Čovjek uhvati jednog kriminalca, a deset novih
zauzme njegovo mjesto.
Kad je ušla u malu sobu na kraju hodnika, legla je na uski krevet, povukla
deku preko glave i pokušala zaspati. Svaki put kad bi zatvorila oči, ugledala
bi figuru neznanca kako se diže iznad nje i istiskuje joj život iz tijela, lica

183
pokrivena fantomkom, tako da su samo dva oka blistala na slaboj svjetlosti.
Zar je to što joj je Mossova pozvonila na vrata točno u onom trenutku bila
sudbina? Zašto je Erika pošteđena? Mark je bio mnogo bolja osoba no što bi
ona ikad mogla biti. Da, bio je pažljiv i strpljiv, sjajan policajac. Izborio se za
svoje mjesto na ovom svijetu. Učinio je mnogo dobra, a bio je sposoban učiniti
i više.
Zašto je on mrtav, a ona još uvijek živi?

184
 51.

Erika je ostala kod Mossove i Celije nekoliko dana. Isprva je bila tako
iscrpljena da je mogla samo spavati. Ubrzo su joj bol u grlu i ruci, frustracija
što ne može komunicirati s drugima i klaustrofobija stražnje sobe u sitnom
stanu postali problem.
Celia je bila vrlo pažljiva — donosila joj je tople juhe i časopise, a Jacob je
svraćao u njezinu sobu nakon povratka iz škole. Nekoliko je puta donio svoj
mali DVD-player, pa su sjedili na krevetu te gledali crtane filmove Malci i Hotel
Transilvanija.
Erika je stalno razmišljala o pojedinostima slučaja. Vratila se u vrijeme
kad je Andreino tijelo nađeno pod ledom, a onda i do susreta s njezinom
obitelji — Simonom i Dianom, koji su živjeli tako užurbanim životima da su
rijetko viđali svoju djecu. Linda i David bili su vrlo različiti ljudi i imali su vrlo
različite odnose prema Andrei, a ni jedno nije znalo što im je sestra radila one
večeri kad je nestala. Nisu znali zašto je otišla u onaj oduran i opasan bar u
južnom Londonu da se nađe s Georgeom Mitchellom i s još uvijek nepoznatom
plavokosom ženom. A tu je bila i Ivy Norris, koja je te večeri posve slučajno
vidjela Andreu i njezine prijatelje. Pa još i šankerica Kristina. Ni jedna od njih
nije bila ovdje da ispriča cijelu priču.
A tu su bile i tri mrtve djevojke. Samo radi neke odanosti i osjećaja bliskosti
Erika ih nije htjela zvati prostitutkama. Jesu li one povezane s Andreom? Ili
s Ivy? Ili su se samo našle na krivom uličnom uglu u krivo vrijeme? A tu je
bio i Marco Frost, na kojeg se inspektor Sparks koncentrirao kao na glavnog
osumnjičenika, upotrebljavajući prilično slabašne, ali ipak uvjerljive dokaze
koji su ga povezivali s Andreom.
Pojedinosti slučaja vrtjele su se i isprepletale u Erikinoj glavi poput goleme
mreže. Nešto je u svemu tome nedostajalo. Nešto što bi povezalo čovjeka koji
je pokušao ubiti Eriku sa svim drugim ubojstvima.
Napadač je opet posjetio Eriku u snu, ali dok joj je stezao grlo, uspjela je
ispružiti ruku i strgnuti mu fantomku s glave.
Svaki put ugledala bi drugo lice: lice Georgea Mitchella, Simona Douglas-
Browna, Marka, Davida, Gilesa Osbornea — pa čak i Linde. Kad je strgnula
fantomku u posljednjem snu, ugledala je Andreu. Izgledala je točno onako
kako je izgledala mrtva — s izbuljenim očima, ružnim zubima, dugom,
tamnom i mokrom kosom, punom lišća.
Dani su prolazili, a Erika nije čula ništa od Marsha. Mossova je bila
zaposlena svjedočenjima na sudskim procesima i drugim slučajevima, pa je
imala vremena samo za kratke večernje razgovore. Policijska baza podataka
nije ništa otkrila o Georgeu Mitchellu, a ni pretraživanje elektroničkih
podataka i financijskih baza nije urodilo plodom. Jedinu novost predstavljao
je sitan komad dlake pronađen na Erikinoj spavaćici, koji je možda potjecao

185
od njezina napadača — ali pretraživanje baze DNK opet nije ništa otkrilo.
Četvrtog jutra, grlo joj se počelo oporavljati i bila je u stanju govoriti. Znala
je da se mora suočiti sa situacijom i vratiti u stan. Zahvalila je Celiji i zagrlila
malog Jacoba na rastanku. On joj je dao sliku koju je nacrtao, crtež Erike u
bijelom skafanderu kako ulazi u leteći tanjur da ode u svemir s grupom
Malaca.
To je oslikavalo i njezine osjećaje.
Dok ju je Mossova vozila natrag u stan, u autu je vladala tišina. Erika je
nosila odjeću koju joj je posudila Celia. Mossova ju je pogledala s vozačeva
sjedala.
»Šefice, jeste li dobro?«
»Jesam.«
»Što ćete učiniti?«
»Ne znam. Skinut ću policijsku traku i otići u posjet svekru.«
»A što je sa slučajem?«
»Pronađite Georgea Mitchella, Mossova. To je ključ.«
»Ali što je s vama?«
»Što je sa mnom? Ja sam suspendirana. Bilo bi mi najpametnije da
pričekam saslušanje. Mogu se samo nadati kako ću dobiti značku natrag, a
da ne izgubim dostojanstvo. Doduše, do dostojanstva mi nije stalo, ali ništa
ne mogu bez značke.«
I tada su stigle pred Erikinu zgradu.
»Hvala«, rekla je Erika. »Zahvalna sam vam na svemu.«
»Želite li da uđem?«
»Ne, vratite se na posao.«
»Neću odustati od slučaja, šefice«, obećala joj je Mossova.
»Znam. Ali vi imate obitelj. Učinite ono što morate.«

Kad se Erika vratila u stan, zatekla ga je u kaosu. Sve su površine bile

prekrivene crnim magnetskim prahom za pronalaženje otisaka prstiju, a
ulazna je vrata još uvijek ukrašavala policijska traka. Otišla je u spavaću sobu
i pogledala krevet. Mogla je vidjeti otisak svog tijela u pokrivaču, a i otisak
dugih nogu svog napadača. Tragovi su bili dublji kod koljena, i to od trenutka
kad je sjedio na njoj. Povukla je rub pokrivača. Otisak je nestao. Brzo je
spremila putnu torbu i uzela stvari iz kupaonice, primijetivši prah za uzimanje
otisaka prstiju na ogledalu, kao i traku koja je prekrivala otvor na mjestu gdje
je bio ispušni ventilator. Izašla je iz zgrade i stala vući svoju putnu torbu na
kotačićima prema željezničkoj postaji. Dan je bio hladan i vedar, pa je svratila
u kavanu preko puta postaje s namjerom da popije kavu, čak i ako je grlo
bude boljelo.
»Želite li šećer ili ste već dovoljno slatki?« upitao ju je zgodni konobar s

186
osmijehom — imao je piercing na usni.
»Treba mi zaslađivanje«, odgovorila je Erika.
»To se može srediti«, rekao je. Gledala ga je kako radi, a kad joj je dao kavu,
ujedno je i namignuo. Erika se nasmiješila i prešla cestu do postaje.
»Dobro jutro«, rekao je prodavač karata otvarajući uređaj za karte pokraj
Erike. »Nadam se da nećete pušiti na mom lijepom kolodvoru.«
»Ne, prestala sam pušiti«, odvratila je Erika. Odabrala je jednosmjernu
kartu do postaje Piccadilly u Manchesteru i gurnula kreditnu karticu.
»To je dobro za vas, dušo«, rekao je prodavač karata zatvarajući uređaj.
Nasmiješio se i otišao s perona. Erikina karta naglo je izašla u malu čeličnu
ladicu.
Na peronu nije bilo mnogo ljudi. Izvukla je mobitel i nazvala Edwardov broj.
Javio se nakon nekoliko trenutaka. Glas mu je živnuo kad je shvatio tko ga
zove. Erika mu je rekla da ga dolazi vidjeti i dodala: »Nadam se da najava nije
prekratka?«
»Ne, uopće nije, dušo. Moram samo raspremiti krevet u slobodnoj sobi«,
odgovorio je zadovoljnim glasom. »Zvrcni nas kad budeš blizu... da pristavim
čajnik na štednjak.«
»Ostat ću samo nekoliko dana...«
»Možeš ostati koliko god želiš.«
Erika je završila razgovor kad se vlak pojavio pred njom. Popila je kavu do
kraja i stala tražiti koš za smeće, a tad joj je zazvonio mobitel.
»Šefice, ja sam«, rekla je Mossova bez daha. »Marco Frost upravo je pušten.«
Vlak je prošao ispod pješačkog mosta i vagoni su sada brzo promicali
pokraj nje.
»Pušten?« upitala je Erika. »Zašto?«
»Odvjetnik je radio na Marcovu alibiju. Pronašao je snimke nadzorne
kamere iz prodavaonice novina u Micheldeveru.«
Vlak se počeo zaustavljati, pa je Erika već mogla razabrati putnike u
vagonima.
»Gdje je Micheldever?« upitala je, osjećajući uzbuđenje u želucu.
»Jedan sat južno od postaje London Bridge«, odgovorila je Mossova. »Marco
je u svojem drugom alibiju tvrdio da je onamo otišao 8. siječnja navečer. Kao
što znate, nije bilo dovoljno dokaza da to potvrdi. Micheldever je mala postaja
koja nema nadzorne kamere... To je stalna priča u ovom slučaju, nema
nadzornih kamera.«
Vlak se zaustavio, a ljudi s perona stali su mu žurno prilaziti.
»Snimka nadzorne kamere pokazuje Marca Frosta kako zastaje ispred
prodavaonice u 8:50 navečer. Prodavaonica je trideset pet minuta pješice
udaljena od željezničke postaje, što znači da je stigao oko 8:10 iz London
Bridgea.«

187
 Vrata vlaka otvorila su se s piskom, a putnici su nahrupili oko Erike.
»Tako da se Marco Frost sada može smjestiti sat i trideset pet minuta od
Londona otprilike u vrijeme kad je Andrea nestala«, nastavila je Mossova.
»Prilično je nevjerojatno kako bi se mogao vratiti na postaju da uhvati zadnji
večernji vlak za London. I on je slobodan.«
Putnici su već ulazili u vlak. Čuvar je stajao na rubu perona, gledajući
kako se sekunde elektronskog sata približavaju trenutku za polazak.
»Naravno, Marsh je u šoku. Tužitelji su se hvalili novinama kako smo
uhvatili Andreina ubojicu, a sada mu je slučaj razvalio odvjetnik koji je po
službenoj dužnosti nazvao prodavača novina i zamolio ga za kopiju snimke
nadzorne kamere... Jeste li još na liniji, šefice?«
»Da, jesam«, odgovorila je Erika.
Čuvar je puhnuo u zviždaljku. »Odmaknite se ako ne namjeravate ući!«
viknuo je pokazujući Eriki rukom da se povuče iza žute crte. Erika je pogledala
unutrašnjost vagona i ugledala slobodno mjesto odmah do vrata. Tada su se
i vrata osvijetlila te ispustila pisak upozorenja.
»Mislila sam da će vas to razveseliti, šefice,« rekla je Mossova.
»I jest, a to znači...«
»Željela sam vas upozoriti jer mislim da će vas Marsh nazvati.«
Vrata vlaka već su se počela zatvarati kad je jedan čovjek u kožnatoj jakni
dotrčao stepeništem s mosta za pješake. Došao je na peron i pohitao u vlak
baš kad su se vrata zatvorila oko njega. Vrata su se s piskom otvorila da ga
oslobode.
Tada se začuo kratak signal na Erikinu mobitelu. Vidjela je kako na
čekanju poziva ima Marsha.
»Upravo me zove.«
Ovo joj je bila posljednja prilika da uđe u vlak i otputuje na sjever. Vrata
su se napokon zatvorila. Erika se javila na telefon.
»Inspektorice Foster. Kako ste?« upitao je Marsh neiskrenim i paničnim
glasom.
»Znam kako se kokoš osjeća nekoliko sekundi prije smrti«, našalila se.
Vlak je zazujao i krenuo.
»Oprostite što se nisam javio, imao sam...«
»Da, čula sam da ste morali pustiti Marca Frosta.«
»Jeste li voljni doći u postaju?« upitao ju je Marsh. »Moramo razgovarati.«
Erika je zastala i pogledala kako vlak odlazi iza zavoja. »Mogu doći za
petnaest minuta«, odgovorila je. Uhvatila je putnu torbu i pogledala stvaran
svijet, kojem se načas htjela pridružiti, a onda je pohitala prema izlazu.

188
 52.

Kad je ušla u postaju Lewisham Row, u prostoriji za prijem izbila je tučnjava.

Dva tinejdžera tresnula su na betonski pod i počela se kotrljati, bodrena
braćom i sestrama te njihovim jednako mladim majkama. Krupniji dječak
uzverao se na manjega i počeo ga udarati u lice, a zubi manjega dječaka
zacrvenjeli su se od krvi. Onda se u tučnjavu umiješao Woolf s još nekoliko
uniformiranih policajaca. Erika se provukla kroz gužvu, a Mossova joj je
otvorila vrata.
»Sranje, dobro vas je opet vidjeti ovdje«, rekla je kad su krenule hodnikom.
»Samo polako. Pozvana sam na razgovor, nisam vraćena na posao.«
»Pa, Marsh je izvan sebe«, objasnila je Mossova.
»Tako je to kad čovjek dopusti da ti ljudi sa strane vode istragu«, rekla je
Erika.
Zatim su stigle pred vrata Marshova ureda. Mossova je pokucala i odmah
su ušle. Marsh je blijeda lica stajao pred računalom, gledajući na BBC-jevoj
internetskoj stranici izvanredne vijesti koje su izvještavale da je Marco Frost
pušten iz pritvora.
»Hvala, inspektorice Moss. Inspektorice Foster, molim vas, sjednite.«
»Željela bih da inspektorica Moss ostane. Ona je radila na slučaju dok sam
ja...«
»Svjestan sam vaših istraživanja.«
Potom se začulo kucanje na vratima, a onda je u ured provirila Marshova
tajnica: »Imam na liniji sir Simona Douglas-Browna. Kaže da je hitno.«
Marsh je provukao prste kroz kratku kosu s izrazom nestrpljenja na licu.
»Ja sam trenutačno na važnom sastanku. Molim vas, prenesite mu to i
recite mu da ću ga nazvati čim stignem, hvala.«
»Je li ovo taj važni sastanak?« upitala je Erika. Marsh je obišao radni stol i
sjeo, a Erika i Mossova primakle su stolce.
Marsh se pokušao nasmiješiti. »Gledajte, inspektorice Foster... Erika.
Nisam sretan zbog onoga što se dogodilo. Priznajem da smo se možda prema
vama ponijeli nepošteno, ali time ću pozabaviti kad dođe vrijeme. Sad smo se
iznenada našli usred krize. Pred zidom smo. Trebaju mi sve informacije i
spoznaje koje ste stekli tijekom te... alternativne istrage.«
»Istrage koja će, nadam se, postati glavna istraga?«
»Ja ću prosuditi o tome«, odvratio je Marsh. »Samo mi recite sve što ste
doznali.«
»Neću«, odgovorila je Erika.

189
 »Nećete?«
»Šefe, spremna sam vam reći sve što znam i iznijeti svoje teorije, ali tek kad
mi vratite značku i ponovo me postavite za glavnog istražitelja u ovoj istrazi.«
Erika se zavalila na stolcu i zagledala u Marsha.
»Što vi mislite — tko ste? Dolazite ovamo...« počeo je.
»U redu. Ostavljam vas vašem razgovoru sa sir Simonom. Pozdravite ga u
moje ime.« Erika je ustala i krenula prema vratima.
»Ono što tražite gotovo je nemoguće. Ozbiljne optužbe iznesene su protiv
vas, inspektorice Foster!«
»Te su optužbe čisto sranje. Pomoćnik povjerenika Oakley maknuo me sa
slučaja po naredbi Simona Douglas-Browna. Mali Matthew Norris već se
godinama povlači po domovima za maloljetnike. Napao je nekoliko socijalnih
radnika i, ponavljam, u trenutku kad sam ga udarila, njegovi su zubi bili
zarinuti u moju nadlanicu. Pa, ako se cijeli slučaj vrti oko toga, onda u redu,
ali time se odričete nekoga tko može uhvatiti ubojicu. Naravno, sve ću to
ponoviti novinarima jer ne mislim otići bez borbe.«
Marsh je provukao prste kroz kosu.
»Gospodine, Marco Frost upravo je našao alibi zbog kojeg svi izgledate kao
gomila šeprtljavih idiota. Zar se inspektor Sparks nije sjetio da obavi nekoliko
provjera? Hoću reći, za Boga miloga! Snimke nadzorne kamere iz
prodavaonice novina! Da, novinarima namjeravam reći kako je ubojica još
uvijek na slobodi, i to zahvaljujući vama, inspektoru Sparksu i naravno, onom
lukavom liscu, pomoćniku povjerenika Oakleyu.«
Marsh je izgledao kao da će eksplodirati. Erika ga je gledala, ne skrećući
pogled.
»Vratite me natrag na slučaj, pa ću uhvatiti tog gada«, rekla je.
Marsh je ustao, otišao do prozora i zagledao se u turoban siječanjski
krajolik, a onda se okrenuo. »Kvragu. U redu. Ali ste na vrlo kratkoj uzici,
inspektorice Foster. Shvaćate li to?«
Mossova je dobacila Eriki kratak i trijumfalan pogled.
»Shvaćam. Hvala, gospodine.«
Marsh je opet sjeo za stol. »Dobro. Hajde da čujemo. Recite mi što mislite
o slučaju.«
»U redu. Obratimo se javnosti. Pripremite novi apel i televizijsku
rekonstrukciju slučaja. Morat ćemo se suočiti s kritikama zbog Marca Frosta,
gospodine, stoga morate biti spremni zasipati novine svim stvarima koje
poduzimamo, i sve kako bi se oni koncentrirali na to — a ne na ono što nismo
poduzeli.«
Marsh je pogledao Eriku. Ona je nastavila: »Već smo jedanput slavili
uhićenje ubojice. Ne smijemo si to ponovno dopustiti dok ga doista ne
uhvatimo. Dakle, usmjerimo interes medija. Stavite Georgea Mitchella u
središte istrage. Preplavite novine fotografijom njega s Andreom... Osim toga,
trebat će nam žrtveni jarac. Mediji žele vidjeti da netko plaća zajeb. A ja znam

190
upravo takvu osobu.«

191
 53.

Erika je duboko udahnula i otvorila vrata operativne sobe. Inspektor Sparks

stajao je na čelu, pokraj bijelih ploča koje su bile potpuno ispražnjene.
Ostatak ekipe potišteno je sjedio u sobi.
Sparks je izgledao bijesno i umorno, njegova duga i tamna kosa bila je
začešljana prema čelu, a mrlje masti pojavljivale su se na mjestima gdje mu
je kosa dodirivala ovratnik. »Razgovarat ću sa svakim od vas pojedinačno i
postavljat ću vam teška pitanja. Vratit ćemo se na početak i otkriti tko je točno
propustio osnovni jebeni vremenski slijed putovanja Marca Frosta od trenutka
kad je ušao u vlak na London Bridgeu...«
Sparks je zašutio kad je ugledao Eriku s Mossovom.
»Došli ste po radnu knjižicu, inspektorice Foster?« Nacerio se. Ostali
policajci zadržali su bezizražajna lica.
»Ne, došla sam po značku«, rekla je Erika, pokazujući je Sparksu.
Izgledao je zbunjeno.
»Shvaćate li vi položaj glavnog istražitelja ozbiljno, inspektore Sparks?«
»Pa, budući da ga ima samo jedno od nas, da«, odgovorio je. »Mogu li vam
pomoći? Trenutačno sam usred informativnog razgovora.«
»Ako ste glavni istražitelj, to ne znači da ste pametniji od svih nas i da
imate pravo maltretirati ostale kad stvari zaguste. To znači da morate preuzeti
odgovornost za vlastite propuste.«
»Ne shvaćam«, odvratio je Sparks, izgubivši odlučnost.
»U tome i jest problem. Ja sam ponovno postavljena na položaj glavnog
istražitelja. A moja prva zapovijed glasi da se pokupite u Marshov ured.«
Inspektor Sparks se ukipio.
»Smjesta, inspektore Sparks.«
Sparks se zabuljio u Eriku, kao i svi ostali u operativnoj sobi, a onda je
polako otišao do svog radnog stola, uzeo kaput i krenuo prema vratima. Prije
no što je izašao, Crane je počeo pljeskati, a onda su mu se pridružili i ostali.
Peterson je gurnuo prste u usta i zazviždao. Erika je dirnuto oborila pogled i
zacrvenjela se.
»U redu, društvo«, rekla je. »Jako sam vam zahvalna, ali ubojica je još
uvijek na slobodi.« Pljesak je zamro. Erika je prišla bijeloj ploči na čelu sobe i
pribola fotografiju Andree s Georgeom Mitchellom.
»Ovo je naš glavni osumnjičenik, George Mitchell. Ljubavnik Andree
Douglas-Brown, a naposljetku i njezin ubojica. Osumnjičen i za silovanja te
ubojstva Tatiane Ivanove, Mirke Bratove, Karoline Todorove i Ivy Norris.«

192
 U prostoriji je zavladala tišina.
»Do danas, žarište istrage bilo je ubojstvo Andree Douglas-Brown. Njezino
lice bilo je na naslovnici svih novina, internetskih pretraživača i televizija —-
urezalo se u svijest nacije. Da, bila je bogata i povlaštena. Ali umrla je na
grozan način: sama, uplašena i bespomoćna. Tatiana Ivanova, Mirka Bratova,
Karolina Todorova i Ivy Norris bile su prostitutke, ali jamčim vam da one u taj
svijet nisu ušle svojom voljom. Odnosno, da su okolnosti bile drugačije, mogle
su u životu biti jednako sretne kao Andrea. I one su umrle groznom smrću.
Sve ovo govorim vam zato što želim da zaboravite položaj tih žena u društvu.
Nemojte učiniti ono što u ovoj zemlji činimo svakog božjeg dana. Nemojte ih
prosuđivati prema mjestu u društvu. Sve su one jednake, sve su žrtve i
zaslužuju našu pozornost.«
Erika je zastala, a Crane je počeo raspoređivati fotografije žrtava na zid.
»Dakle, ovo je osoba od najvećeg interesa za naš glavni cilj«, nastavila je
Erika, pokazujući fotografiju Georgea Mitchella. »Bio je u vezi s Andreom i
snimljeni su zajedno četiri dana prije Andreina nestanka. Vjerujem da se
sastala s njim i neidentificiranom plavokosom ženom one večeri kad je oteta.
Želim da svi pregledate sadržaj drugog mobitela Andree Douglas-Brown na
intranetu. Molim vas, pogledajte ga sasvim novim očima. Nema glupih pitanja.
Ako pronađemo ovog čovjeka, vjerujem da ćemo riješiti slučaj.«
Policajci su složno kimnuli.
Erika je nastavila: »Danas poslijepodne uputit ćemo novi javni apel za
informacijama. Idemo svom snagom, navest ćemo Georgea Mitchella kao
osumnjičenika. Nadam se da će to dovesti do novih informacija ili ga istjerati
iz mjesta gdje se skriva.«
Erika je zastala i provjerila ima li potpunu pozornost, a onda je nastavila:
»Molim vas, usredotočite se i na naše druge žrtve. Ubojstva Tatiane Ivanove,
Mirke Bratove i Karoline Todorove neriješeni su slučajevi koji nikad prije nisu
bili povezani. Želim da se izvuče dokazni materijal o tim ubojstvima i da ga
ponovno pogledate. Potražite veze i sličnosti. Jesu li se žrtve međusobno
poznavale? Ako jesu, kako i zašto?«
Začulo se kucanje na vratima, a onda je ušla Colleen, policijska
glasnogovornica.
»Oprostite što vas prekidam, inspektorice Foster, ali svakog trenutka
očekujem termin za konferenciju od Reutersa«, rekla je. »Mislila sam da biste
željeli biti nazočni.«
»U redu, hvala svima. Moramo preuzeti inicijativu. Zaboraviti Marca
Frosta. Ne osvrćite se na novine, odbacite predrasude. Koncentrirajte se na
ono što je pred nama sada i ovdje. Ako uspijemo usmjeriti interes medija,
počet ćemo pobjeđivati.«
Erika je ustala i izašla iz operativne sobe koja je počela brujati od silnoga
posla.

193
 54.

Ovaj apel za javnost bio je u oštrom kontrastu s prethodnom konferencijom

za novinare u Marble Archu. Erika je inzistirala da se održi na stepenicama
postaje Lewisham Row kako bi bio autentičniji i uvjerljiviji od prethodne
ulaštene konferencije za novinare s video-zaslonima i elegantnom dvoranom.
Osim toga, Erika je inzistirala da Marsh ne bude prisutan, što nije baš
dobro primljeno. Dan je već zamirao kad su Erika, Mossova i Peterson stali
na stepenice Lewisham Rowa, ispred mnoštva televizijskih i novinskih
izvjestitelja. Prema njima usmjereno je jarko svjetlo koje se reflektiralo od
oštećenog drva glavnog ulaza u postaju iza njihovih leđa.
»Hvala vam što ste došli«, počela je Erika dižući glas zbog buke gomile. Bila
je suočena s brojnim snimateljima. Televizijske kamere usmjerile su svoje
objektive na stepenice, a fotoaparati su ispaljivali bljeskalice. Mossova i
Peterson gledali su ravno preda se.
»Pretpostavljam da su mnogi od vas već odlučili što će napisati«, nastavila
je Erika, »i da ste već donijeli zaključke o onome što ću vam reći. Ali prije no
što odete s već formiranim stavovima i napišete senzacionalističke tekstove o
nesposobnosti policije, ili prije no što zaključite da je Andreina smrt važnija
vijest nego smrt nekoga tko ne potječe iz bogate obitelji, sjetite se zašto smo
svi ovdje. Naš je posao uhititi kriminalce, a vaš o tome izvještavati na
objektivan način. Istina je, mi iskorištavamo jedni druge. Policija iskorištava
novinare kako bi dala što bolju sliku o sebi i poslala poruku. Vi tražite priče
koje će vam povećati prodaju. Dakle, dame i gospodo novinari, molim vas —
udružimo snage. Dopustite mi da vam ponudim novu priču.«
Erika je zastala. »Marco Frost danas je pušten iz pritvora zbog nedostatka
dokaza. On nam je dao alibi i nismo imali izbora. On je nedužan čovjek. Ali to
nije vaša priča. Vaša je priča da se Andrein ubojica još uvijek nalazi na
slobodi. Nakon što smo ponovno pogledali dokazni materijal i preusmjerili
istragu, našli smo razloge vjerovati kako Andreina smrt nije usamljeni slučaj.
Čovjek kojeg tražimo već je ubio. Vjerujemo da je odgovoran za smrt mladih
žena podrijedom iz istočne Europe: Tatiane Ivanove, Mirke Bratove i Karoline
Todorove. Sve su one došle u London s uvjerenjem da ih ovdje čeka dobar
posao. Ali umjesto toga, bile su prisiljene raditi kao prostitutke kako bi
otplatile dug. Vjerujemo da je ista osoba odgovorna za smrt četrdeset-
sedmogodišnje Ivy Norris. Pokazat ćemo vam fotografiju našeg glavnog
osumnjičenika u ovom slučaju. On se zove George Mitchell...«

U operativnoj sobi, nadzornik Marsh gledao je s Colieen izravan prijenos

konferencije na kanalu BBC News.
»Sve ovo izgleda amaterski, a ona pomalo podsjeća na učiteljicu«, rekao je
kad je fotografija Georgea Mitchella zamijenila kadar Erike, Mossove i
Petersona pod svjetlom reflektora.
»Pa jasno, ako žena govori samouvjereno, odmah podsjeća na učiteljicu«,

194
odvratila je Colleen.
Na dnu zaslona pojavilo se nekoliko e-mail adresa. Nakon nekoliko
trenutaka, na zaslonu se opet pojavila Erika.
»Ako imate ikakve informacije o ovom čovjeku, kontaktirajte nas putem
brojeva i adresa koje vidite na zaslonu. Vaš će poziv biti povjerljiv. Također,
savjetujemo svakome tko vidi ovog čovjeka da mu ne prilazi. Zahvaljujem
novinarima na vremenu i pomoći u ovom slučaju.«
Nastala je stanka, a onda su prisutni počeli izvikivati pitanja.
»Hoće li Marco Frost dobiti odštetu?« viknuo je jedan glas.
»Slučaj Marca Frosta bit će tretiran kao i svaki drugi«, odgovorila je Erika.
»Državno tužiteljstvo razmotrit će ga po hitnom postupku.«
Novinari su počeli bombardirati Eriku pitanjima.
»Imaju li ta ubojstva ikakve veze s poslovnim aktivnostima sir Simona
Douglas-Browna?«
»Ne bismo smjeli zaboraviti da je sir Simon otac čija je kći umrla na strašan
način. Baš kao i druge djevojke — njihove obitelji osjećaju taj gubitak svakog
dana. Ova je istraga već bila opterećena uobičajenim načinom obavljanja
stvari. Sada shvaćamo da su Andreine tajne ono što nas može dovesti do
ubojice. Molim vas, nemojte osuđivati ni nju ni njezinu obitelj.«
»Kriste, znao sam da je ovo loša ideja«, rekao je Marsh.
»Ne, ovo je dobro«, odvratila je Colleen. »Uspjela je uspostaviti kontakt s
ljudima. Ova je konferencija mnogo iskrenija od prijašnje.« Marsh ju je
postrance pogledao, ali njezin je pogled ostao prikovan za zaslon.
Na ekranu se zatim pojavila slika Erike, Mossove i Petersona kako se
stepenicama vraćaju u postaju, a onda se prijenos vratio u studio kanala BBC
News, gdje je voditelj zamolio reportera na mjestu događaja za komentar.
»Ovo je hrabar potez policije, koja nakon nekoliko tjedana istrage još uvijek
raspolaže s malo dokaza. Dok je osumnjičenik na slobodi, vrijeme istječe.«
»Kako to misli, vrijeme istječe?« podrugljivo je rekao Marsh.
»Sir Simon Douglas-Brown suočen je s novim krugom otkrića o upletenosti
u prodaju oružja Saudijskoj Arabiji«, nastavio je reporter. »Također se govorka
i o izvanbračnoj aferi.«
Na zaslonu se opet pojavio voditelj: »Ova konferencija pokazuje očit zaokret
u policijskoj istrazi. Proteklih tjedana policija kao da je plesala kako obitelj
DougIas-Brown svira, a sada nudi uvjerljiv smjer istrage, utemeljen na
indicijama koje bi obitelj možda radije zadržala izvan dohvata medija.«
Na zaslonu se opet pojavio reporter ispred Lewisham Rowa. »Mislim da je
to točno. Mislim da bi ova konferencija mogla pomutiti odnose između visokih
krugova i policije, ali lako bi mogla dati policiji više kredibiliteta i autonomije,
što će im, siguran sam, pomoći vratiti potporu javnosti.«
»Evo, vidite, to je ono što želimo«, rekla je Colleen. »Obavit ću nekoliko
telefonskih poziva i pustiti snimke tih komentara dalje.«

195
 Marsh je shvatio da mu znoj izbija na čelu, a onda je osjetio vibriranje
mobitela u džepu. Kad ga je izvukao, vidio je da ga zove Simon Douglas-
Brown.

196
 55.

Posljednjih nekoliko dana prošlo je u magli frustracije. Činjenica da je došao

tako blizu i onda se opet morao povući ostavila ga je punim bijesa. Ne samo
da je inspektorica Foster preživjela, nego je postala još jača.
Vratili su je na jebeni slučaj!
Nakon što je vidio apel iz Lewisham Rowa, u kojem je inspektorica Foster
javno povezala ubojstva, našao se u dvojbi. Obuzela ga je želja da pobjegne
daleko odavde, da počne iznova, ali osjećao je i problem koji je trebalo ukloniti.
Policija je uspostavila vezu i nema nikakvih dokaza. Bio je siguran u to.
I tako se u šest poslijepodne odvezao na željeznički kolodvor Paddington,
gdje su taksiji ostavljali ili primali putnike i gdje su se zadržavale djevojke...
Djevojka je izgledala zbunjeno kad se auto zaustavio. Stajala je na početku
prljave skliske ceste koju su taksiji upotrebljavali kao okretište, a neki ljudi
za traženje dobrog provoda.
»Dobro ćete se zabaviti«, brzo je rekla. Bila je to mršava djevojka s jakim
istočnoeuropskim naglaskom. Drhtala je u uskim tajicama, majici s uskim
naramenicama i prljavom krznenom kaputu. Imala je oštre crte blijedog lica,
široka ramena i potpuno ravnu kosu. Oči su joj bile naglašene blistavim
sjenilom za oči, a u ustima je imala žvakaću gumu. Naslonila se na kontejner
za smeće čekajući odgovor.
»Htio bih se zabaviti... Volio bih nešto malo drugačije, malo rjeđe.«
»Oh, da? Pa, znate, ako je rjeđe, to će biti i skuplje.«
»Ja poznajem tvog šefa«, odvratio je.
Djevojka se podrugljivo nasmijala. »Da, svi to kažu... Ako mislite da ću vam
dati popust, možete odjebati«, rekla je i htjela se okrenuti.
Nagnuo se naprijed i rekao joj jedno ime. Djevojka se zaustavila i vratila
do prozora, zaboravivši na koketiranje. U očima joj se pojavio strah.
»Je li vas on poslao?« upitala je, gledajući oko sebe automobile koji su
bučno prolazili.
»Nije. Ali on zna da mu ja donosim veliku zaradu ... Pa će očekivati da
dobijem ono što želim.«
Djevojka je zaškiljila. Imala je dobre instinkte. Ovo bi moglo biti teže no što
je očekivao.
»Dakle, dođete ovamo i spomenete ime mog šefa. Što želite da učinim?«
»Volim otvorene prostore«, rekao je.
»U redu.«
»I volim kad djevojka glumi da je uplašena...«

197
 »Hoćete reći da želite fantaziju silovanja?« upitala je djevojka otvoreno
kolutajući očima. Osvrnula se, a onda povukla majicu i pokazala mu sitne
izazovne dojke. »To će stajati više.«
»Mogu si to priuštiti«, odvratio je.
Djevojka je opet pokrila dojke. »Da? Pokažite mi!«
Izvukao je novčanik, otvorio ga i gurnuo joj to pod nos. Unutra je bio
zapakiran svežanj novčanica koje su zasjale pod uličnim svjetiljkama.
»Tisuću petsto. I upotrijebit ćemo šifru za prekid«, rekla je, izvlačeći mobitel
iz tajica. Ispružio je ruku i pokrio mobitel.
»Ne. Želim da to bude što stvarnije. U okviru fantazije. Nemoj nikome reći
kamo ideš.«
»Moram nazvati.«
»Dodatnih petsto. Šef ne mora znati.«
»Ni slučajno. Javit ću se šefu i nećemo upotrijebiti šifru za prekid.«
»U redu. Posljednja ponuda. Dvije tisuće. A šifra za prekid neka bude
Erika.«
»Erika?«
»Da, Erika.«
Djevojka se osvrnula oko sebe i ugrizla za usnu. »U redu«, rekla je. Otvorila
je vrata i ušla u auto. Odvezao ih je i aktivirao uređaj za automatsko
zaključavanje, rekavši joj da je i to dio igre.

198
 56.

Operativna soba bila je prilično tiha nakon konferencije. Policajci su se

vrzmali naokolo, a povremeno bi zazvonio i telefon. Ozračje očekivanja moralo
se prigušiti. Nekoliko poziva koje su primili odnosilo se na uobičajene
gnjavatore.
»Isuse, čovjek bi mislio da će se netko javiti s nekom informacijom«, rekla
je Erika gledajući na sat. »Ne mogu ovo podnijeti, izaći ću da popušim
cigaretu.«
Upravo je došla do stepeništa policijske postaje, kad se iza nje pojavio
detektiv Crane.
»Šefice, ovo ćete željeti preuzeti«, rekao je.
»Tko je to?« upitala je Erika.
»Imamo na liniji mladu djevojku koja kaže da je Barbora Kardosova,
Andreina davno izgubljena i najbolja prijateljica«, rekao je Crane.
Erika je požurila s njim u operativnu sobu i javila se na telefon.
»Jeste li vi ona policajka koja je danas poslijepodne bila na televiziji?«
upitao je mladi ženski glas s istočnoeuropskim naglaskom.
»Jesam. Ja sam viša inspektorica Erika Foster. Imate li kakve informacije
o Georgeu Mitchellu?«
»Da«, odgovorila je. Nastala je stanka. »Ali ne mogu razgovarati telefonom.«
»Uvjeravam vas da će sve što ovdje kažete biti povjerljivo«, odvratila je
Erika. Oborila je pogled i vidjela da je prikaz broja blokiran. Pogledala je
Cranea, koji je kimnuo da potvrdi kako već rade na tome.
»Žao mi je, neću razgovarati telefonom«, rekla je djevojka drhtavim glasom.
»U redu«, odvratila je Erika. »Možemo li se sastati? Recite gdje hoćete da se
nađemo.«
Peterson je žurno pisao po notesu. Pokazao je list, na kojem je pisalo:
NAGOVORITE JE DA DOĐE U POSTAJU.
»Jeste li u Londonu? Biste li željeli doći u postaju Lewisham Row?«
»Ne... Ne...« Glas djevojke sada je bio pun panike. Nastala je stanka. Erika
je pogledala Cranea, koji je ustima oblikovao riječi da je to neregistrirani
mobitel.
»Halo, Barbora, jeste li još na liniji?«
»Jesam. Ništa više neću reći preko telefona. Moram razgovarati da vam
kažem neke stvari. Možemo se naći sutra ujutro, u jedanaest sati. Evo
adrese...«

199
 Erika ju je žurno zapisala i htjela još nešto zapitati, ali linija je bila
prekinuta.
»Bio je to neregistrirani mobitel, šefice, pa nema traga«, rekao je Crane.
»Zvučala je vrlo uznemireno«, rekla je Erika spuštajući slušalicu.
»Gdje se želi sastati?« upitao je Peterson. Erika je upisala adresu u svoje
računalo. Na zaslonu se pojavila aplikacija Google Maps i prikazala veliku
zelenu površinu. Fallen JMe
»U Norfolku«, rekla je Erika.
»U Norfolku? Kojeg vraga radi u Norfolku?« upitala je Mossova.
Tada je zazvonio Erikin mobitel. Vidjela je da je to Edward. »Oprostite,
moram se javiti. Možete li izraditi rutu puta, a kad se vratim... odlučit ćemo
što dalje«, rekla je i izašla iz operativne sobe.
Hodnik je bio tih i javila se na telefon.
»Dakle, dušo, pretpostavljam da nećeš doći?« rekao je Edward. Erika je
vidjela da je prošlo pet.
»Tako mi je žao... Ne čekate me valjda na peronu?«
»Ne, dušo. Vidio sam te na televiziji danas poslijepodne, pa sam pomislio
ovo: osim ako ne možeš letjeti, nećeš biti ovdje u pet.«
Erika se vratila mislima u prethodno vrijeme. Ovo jutro izgledalo je kao
nešto prije milijun godina.
»Bila si dobra na toj tiskovnoj konferenciji, dušo«, rekao je Edward.
»Postigla si da mi bude žao te djevojke, Andree. O njoj u novinama baš ne
govore lijepe stvari, zar ne?«
»Hvala. Sve se dogodilo brzo. Nazvala sam vas ujutro i upravo se spremala
ući u vlak...«
»I onda se sve poremetilo, ha?«
»Da«, tiho je odgovorila Erika.
»Slušaj, dušo. Učini ono što moraš. Ja ću biti ovdje... ako me trebaš.«
Mossova se pojavila na vratima i dala do znanja kako želi porazgovarati.
»Oprostite, moram ići. Mogu li vas nazvati malo kasnije?« upitala je Erika.
»Možeš, dušo. Pazi na sebe, dobro? Uhvati tog tipa, zaključaj ga i baci
ključ.«
»Hoću«, rekla je Erika. Začuo se klik i Edward je prekinuo vezu. »Hoću,
obećavam da hoću«, ponovila je.
Duboko je udahnula i vratila se u operativnu sobu, pitajući se kad će točno
održati to obećanje.

200
 57.

Erika, Mossova i Peterson krenuli su sutradan rano ujutro iz Londona na

sastanak s Barborom Kardosovom. Pokušali su pronaći nešto o njoj nekoliko
puta, ali ništa nisu našli. Brojevi njezina osiguranja, putovnice i bankovnih
računa prestali su biti aktivni prije više od godine dana. Majka joj je umrla
prije dvije godine, a nije imala druge žive rodbine.
Baš kad je sunce provirilo kroz oblake, uronili su u polumrak tunela
Blackwell. Kad su nekoliko trenutaka poslije izašli, sunce je opet nestalo iza
gomile čelično sivih oblaka.
»Sad smo prešli rijeku, tražimo A-12, šefice«, rekla je Mossova. Peterson je
sjedio straga, udubljen u telefoniranje. Zaustavili su se na benzinskoj crpki
malo prije Greenwicha, a Mossova je odagnala svoju sklonost prema
slatkišima vrećicama crvenih sladića.
Londonska predgrađa uskoro su ustupila mjesto zapuštenom i mjestimice
razdrobljenom dvotračnom autoputu A-12. Primijetili su kako je krajolik
sumoran. Smeđa polja s golim drvećem promicala su pokraj njih, a prije
Ipswicha skrenuli su s dvotračnog autoputa i usporili na jednotračnoj cesti.
»Prilično jezovit prizor, zar ne? Ova ravna cesta kroz pustaru«, primijetio je
Peterson, progovorivši prvi put nakon sto milja. Cesta se protezala kroz široka
ravna polja, a vjetar je zavijao preko gole zemlje i tresao auto. Zatim se cesta
počela malo dizati, pa su prešli preko metalnog mosta iznad kanala nemirne
vode. Mrtvi sivi šaš obrubljivao je ravni kanal sve do obzora. Erika se zapitala
doseže li voda do ruba svijeta i slijeva li se u prazninu...
»To je stara cesta iz rimskih vremena, A-12«, rekla je Mossova, stavljajući
još jedan sladić u usta i žvačući.
»U Suffolku i Norfolku spalili su stotine vještica«, dodao je Peterson kad su
prošli pokraj napuštene vjetrenjače u polju blizu vode.
»Ja ću uvijek radije odabrati visoke cijene, gust promet, smog i krcate
restorane nego ovo«, rekla je Mossova drhteći i uključila grijanje u autu.
»Koliko daleko?«
»Još oko šest milja«, rekao je Peterson konzultirajući iPhone.
Drveće je postalo gušće i krajolik se promijenio u šumu.
Auto je jurio pod krošnjama golog drveća, a Erika je usporila kad je spazila
odmorište koje nije bilo ništa više od šikare i nekoliko izletničkih klupa — na
drvenom znaku pisao je broj 14.
»Što je rekla, mjesto broj 17?« upitala je Erika.
»Da, šefice«, odgovorio je Peterson tipkajući po svom mobitelu. Otišli su još
malo dalje, a šuma je postala gušća. Cesta je skrenula nalijevo pa nadesno,
pokraj mjesta broj 15. Oštro su skrenuli i projurili pokraj klupa s brojem 16.

201
Odmorište je bilo obraslo žbunjem. Klupa je bila istrunula i srušena.
»Izvijestite me o položaju«, začuo se glas detektiva Cranea, isprekidano se
probijajući sa statikom na policijskom radiju smještenom pri kontrolnoj ploči.
»Za nekoliko minuta stići ćemo na odredište, šefe«, rekla je Mossova.
»U redu, držite otvorenu liniju komunikacije. To je tražio nadzornik«, rekao
je Crane.
Nadzornik Marsh bio je protiv toga da pošalje tri policajca u Norfolk na ono
što je smatrao uzaludnom potragom.
»Šefe, Barbora Kardosova bila je jedna od Andreinih najboljih prijateljica,
a tvrdi da zna Georgea Mitchella«, istaknula je Erika kad je sjedila u njegovu
uredu.
»Zašto se nije javila prije?« upitao je Marsh. »Novine već tjednima pišu o
Andrei. I zašto uzimanje izjave ne prepustimo lokalnoj policiji? Bit ćete
odsutni cijeli dan. Upravo ste uputili važan apel Londonu.«
»Gospodine, ovo nam je najjači trag koji imamo. Krenut ćemo rano ujutro
i biti u vezi cijelo vrijeme. Ponavljam, željela bih da prihvatite moju slutnju o
ovome.«
»Zašto je upotrijebila neprijavljeni broj i uređaj? Nemamo pojma gdje se
nalazi«, rekao je Marsh zavalivši se na stolcu i protrljao oči.
»Možda ne želi biti otkrivena. To nije protiv zakona, zar ne?« upitala je
Erika.
»Sve bi bilo prokleto lakše kad bi se svakome pri rođenju ušio tragač za
GPS. To bi nam uštedjelo pravo bogatstvo...«
»Pobrinut ću se da to što prije prenesem novinama«, odvratila je Erika.
»Izvještavajte me cijelo vrijeme«, zlovoljno je rekao Marsh i otpustio je
mahanjem ruke.

Nebo su prekrili oblaci, pa je Mossova morala uključiti prednja svjetla. Okolna

šuma sada je bila gusta. Ispred njih pojavio se znak s brojem 17, pa su se
zaustavili na komadu gole zemlje. Klupa je bila uklonjena, ostavivši četiri
duboke rupe u zemlji. Mossova je ugasila motor i svjetla. Ostali su sjediti u
tišini. Kad je Erika otvorila vrata, puhnuo je hladan povjetarac, donoseći sa
sobom miris vlage i istrunula lišća. Zakopčala je kaput kad su joj se Peterson
i Mossova pridružili.
»I što sad?« upitala je Mossova.
»Rekla je da će se naći s nama ovdje, bila je vrlo jasna«, rekla je Erika
izvlačeći komad papira na koji je napisala upute. Pogledali su pokrajnju cestu.
Bila je prazna u oba smjera.
»Čini se da je ispred nas staza«, rekla je Mossova. Krenuli su prema mrtvim
i trnovitim grmovima te žbunju. Nakon što su se probili nekoliko metara, izbili
su na stazu. Bila je dobro održavana, pod velikim krošnjama drveća koje su
se protezale do prostora gdje je staza nestajala. Erika je zamislila da ljeti taj

202
turoban i sablastan kutak šume stvara drugačiji dojam.
Čekali su gotovo četrdeset minuta, a radio je bučio dok je Crane u Londonu
provjeravao njihov status.
»To je vražje razočaranje«, rekao je Peterson. »Nema sumnje da je to bila
žena koja je rekla...« Iznenada je ušutio — začuli su pucketanje grančice i šum
lišća. Erika je stavila prst na usne. Začulo se i šuškanje, pa je žena kratke
plave kose došla kroz žbunje. Nosila je ružičastu vodootpornu jaknu i crne
tajice. U jednoj je ruci držala nož, a u drugoj nešto što je nalikovalo na bočicu
spreja suzavca. Zaustavila se na udaljenosti od pedeset metara.
»Koji je ovo vrag?« rekla je Mossova.
Erika ju je oštro pogledala. »Barbora? Barbora Kardosova? Ja sam viša
inspektorica Erika Foster, a ovo su mi kolege, inspektorica Moss i inspektor
Peterson.«
»Izvadite isprave i bacite ih prema meni«, rekla im je Barbora. Glas joj se
tresao od straha, a kad im je prišla bliže, spazili su da joj se i ruke tresu.
»Čekajte malo«, počela je Mossova, ali Erika je izvukla iskaznicu iz džepa i
bacila je prema Barbori. Sletjela je nekoliko koraka od nje. Mossova i Peterson
učinili su isto, ali protiv volje. Ona ih je podignula i, držeći bočicu suzavca
uperenu prema njima, pogledala isprave.
»U redu, uvjerili ste se da smo doista ono što tvrdimo da jesmo. A sada,
molim vas, spremite nož i suzavac«, rekla je Erika. Barbora je oružje spustila
na tlo i oprezno im počela prilaziti. Erika je jedva mogla prepoznati lice sa
slike koju je vidjela na Facebooku. Još uvijek je bilo lijepo, ali nos je sada bio
manji i ravniji, lice punije, a duga tamna kosa kratka i obojena u plavo.
Tamnokosi muškarac i plavokosa djevojka... pomislila je Erika.
»Zašto prolazimo kroz sve ovo samo da bismo porazgovarali s vama?«
počela je Mossova. »Znate li da bismo vas mogli uhititi ovdje i sada zato što
imate nož? Duži je od dvadeset centimetara, a suzavac da i ne spominjemo.«
Barbora je imala suze u očima. »Tako sam uplašena, ali moram razgovarati
s vama. Moram vam reći neke stvari ili si to nikad neću oprostiti... Trebala
sam vam se javiti upotrijebivši pravo ime«, rekla je. »Ja sam u programu za
zaštitu svjedoka.«

203
 58.

Mossova, Peterson i Erika ukipili su se od iznenađenja. Vjetar je puhao kroz

krošnje iznad njih.
»Neću vam otkriti svoje novo ime«, rekla im je Barbora drhtavim glasom.
»Ne«, odvratila je Erika podižući ruku. »Nemojte ništa više reći.«
»Sranje, to je trebalo biti očigledno«, rekla je Mossova. Začuo se slabi zvuk
kroz otvoreni prozor auta, a onda je Craneov glas zatražio njihov status i
položaj.
»Ovo moramo prijaviti, šefice...« rekla je Mossova. »Ako se netko iz
programa za zaštitu svjedoka otkrije ili bude otkriven, mi to moramo prijaviti.«
»Trebat će vam novi identitet«, rekao je Peterson pokušavajući prikriti
zlovolju.
»Molim vas, pričekajte. Moram vam reći neke stvari«, nastavila je Barbora.
»Našla sam se s vama zato što moramo razgovarati o Georgeu Mitchellu...«
Teško je progutala i zadrhtala od straha. »Morala bih vam reći njegovo pravo
ime.«
»Kako glasi njegovo pravo ime?« upitala je Erika.
Barbara je opet progutala knedlu, kao da joj govorenje predstavlja fizički
napor. »Igor Kucerov«, naposljetku je rekla.
Peterson je krenuo prema radiouređaju u autu.
»Molim vas! Dajte da vam ispričam sve prije nego... Prije nego što to
postane službeno.«
Nastala je još jedna stanka. Craneov jedva čujan glas pitao ih je iz daljine
za status i položaj.
»Recite mu da još uvijek čekamo i da je sve u redu...« rekla je Erika
Petersonu. »I, molim vas, ne spominjite ništa o ovome dok ne čujemo što nam
Barbora ima za ponuditi.«
Peterson je kimnuo i odjurio do auta.
»Ne želimo znati vaše novo ime, a ni gdje živite«, rekla je Erika.
»Živim daleko odavde. Mogu više toga izgubiti nego svi vi zajedno, ali
napokon sam odlučila progovoriti«, odvratila je Barbora. »Ako se vratimo, u
blizini je jedna izletnička klupa.«
Pošli su za njom, ostavljajući Petersona da pazi na radio u autu. Nakon
petominutne šetnje, došli su do čistine s izletničkom klupom. Svjetlost se s
mukom probijala kroz visoke krošnje iznad njih. Erika je opet pomislila da
ovdje za ljetnog dana mora biti prekrasno, ali je na hladnoći i u polumraku
bilo nesnosno. Otjerala je tu misao iz glave i sjela s Mossovom s druge strane

204
stola.
Erika je ponudila Barbori cigaretu, a ona je zahvalno uzela jednu iz kutije.
Ruke su joj se tresle kad se nagnula i zaštitila vatru dlanom. Erika je zapalila
cigaretu i Mossovoj, a onda su ispustile dim u istom trenutku.
Barbora je izgledala kao da će povratiti. Provukla je prste kroz kratku i
izbijeljenu kosu, žutu poput slame. Progovorila je drhtavim glasom.
»Upoznala sam Georgea Mitchella... Igora Kucerova... prije tri godine, kad
sam imala dvadeset. Živjela sam u Londonu i radila dva posla. Jedan u
ekskluzivnom privatnom klubu u središnjem Londonu, zvanom Debussys.«
Povukla je dim i nastavila: »Radila sam ondje u smjenama, a istodobno sam
radila u kafiću u New Crossu, pod imenom Junction. Bilo je to živahno i
zabavno mjesto, okupljalište lokalnih umjetnika, slikara i pjesnika. Ondje
sam upoznala Igora. Bio je redovita mušterija i svaki put kad bi svratio,
započeli bismo razgovor. U ono vrijeme izgledao mi je jako zgodan i jako
duhovit. Laskalo mi je što troši vrijeme na razgovor sa mnom... Jednog dana,
došla sam na posao jako uzrujana. Pokvario mi se moj mali iPod, a na njemu
sam imala pjesme i fotografije koje nisam mogla zamijeniti. Bio je ljubazan,
ali nisam na to obraćala pažnju. Kad sam nekoliko dana poslije došla na
sljedeću smjenu, dočekao me s darovnom vrećicom, a unutra je bio novi
iPod... I to ne sitni iPod kakav sam prije imala, nego najnoviji i najskuplji
model, vrijedan nekoliko stotina funti.«
»I tada ste počeli vezu s Georgeom, odnosno Igorom?« upitala je Mossova.
Barbora je kimnula. Padao je mrak, a jedan je oblak zlokobno lebdio iznad
njihovih glava.
»Isprva je bio prekrasan. Mislila sam da sam zaljubljena i da sam našla
muškarca s kojim ću provesti ostatak života.«
»A što je vaša obitelj mislila o njemu?«
»Imala sam samo majku. Ona je došla u Englesku kad je imala dvadeset i
nešto godina. Željela je upoznati nekog muškarca i živjeti lijepim životom
srednje klase, ali onda je zatrudnjela. Njezin tadašnji dečko nije želio ništa
znati o tome, pa me rodila sama i mučila se kao samohrana majka. A onda,
kad sam ja imala deset godina, dijagnosticirana joj je multipla skleroza. Isprva
se sporo razvijala, ali kad sam ja imala šesnaest godina, postalo joj je jako
loše, pa sam morala napustiti školu i brinuti se o njoj. Počela sam raditi ujutro
u kafiću i navečer u klubu.«
»I kako ste dugo bili u vezi s Igorom?« upitala je Mossova, nježno gurajući
priču naprijed.
»Oko godinu dana. Učinio je mnogo u to vrijeme. Platio je izradu posebne
kupaonice za moju majku. Sredio mi je kreditne kartice...« Barbora se
nasmiješila gledajući u daljinu — sjećanje joj je još uvijek bilo svježe. Povukla
je dim cigarete, a lice joj se smračilo.
»A onda... to je bilo nakon nekoliko mjeseci naše veze. Jedne večeri otišli
smo u Bromeley u kino. Neki momci komentirali su moj izgled kad smo
kupovali karte, nešto o mojem tijelu. Igor se razbjesnio, ali ja sam mu rekla

205
neka ne obraća pažnju na njih. Ušli smo i pogledali film, mislila sam da je
zaboravio na to. Kad smo izašli, bilo je kasno i uokolo nije bilo mnogo ljudi.
Igor je ugledao kako jedan od onih momaka odlazi — hodao je ispred nas na
parkiralište. Kad smo došli do auta, on je krenuo prema njemu i stao ga
udarati rukama i nogama. Bio je poput životinje. Momak je pao na tlo, a Igor
ga je nastavio udarati nogama, gazeći mu po glavi. Nikad ga prije nisam vidjela
takvoga, bila sam šokirana... Pokušala sam ga spriječiti, ali udario me u lice.
Naposljetku, kad mu je nestalo energije, naprosto je otišao. Ostavio je tog
momka da leži na tlu, u mraku.«
Barbora je počela plakati. Mossova je izvukla mali paketić papirnatih
maramica. Pružila ih je preko stola i Barbora je uzela jednu. Duboko je
uzdahnula i obrisala lice.
»Slijedila sam ga«, rekla je. »Ostavili smo tog momka na tlu, između dva
auta... Igor me natjerao da vozim, premda nisam bila osigurana na njegov
auto, i ja sam to učinila. Zgrabio je moju torbicu i našao moje krpice za
uklanjanje šminke, pa obrisao krv sa zglobova šake, kao i ono što ga je
poprskalo po licu. A onda me odveo kući. Nisam ga vidjela nekoliko dana, no
pojavio se s darom, a moja je mama bila tako sretna što ga vidi. Jednostavno
sam nastavila kao da se ništa nije dogodilo.«
»A što se dogodilo momku?« upitala je Erika. Barbora je slegnula
ramenima. Začula se grmljavina i bljesak munje.
»I kako se Andrea uklapa u sve to?« upitala je Mossova.
»Nekoliko tjedana nakon što sam započela raditi za šankom u klubu
Debussys, Andrea je svratila na piće. Bilo je mirno, ja sam joj poslužila piće i
počele smo razgovor. Nastavila je redovito dolaziti i polako sam je upoznala.
Rekla je da mrzi sve snobovske djevojke s osobnim zakladama, sve s kojima
ide u školu. Kad je doznala da živim južno od rijeke, rekla je da bi me voljela
posjetiti. Rekla je to kao da govori o organiziranom izletu ili tako nečem... ali
New Cross je samo deset minuta vlakom od Charing Crossa.« Barbora se gorko
nasmijala.
»I je li Andrea došla u vašu kuću?«
Barbora je odmahnula glavom. »Nije, obično je dolazila u Junction, kafić u
kojem sam radila. Obožavala ga je. Bio je tako boemski, a ondje je uvijek bilo
zanimljivih ljudi, ljudi koji su živjeli slobodno, a ne u krletci, tako je rekla...
Ja sam dodala da živi u pozlaćenoj krletci, ali ona to nije shvatila. Mislim da
joj ta fraza nije bila poznata.«
»Kad vam je rekla tko joj je otac?«
»Isprva nije, i voljela je to držati tajnom. Ali kad je provela više vremena u
kafiću, postala je prilično kompetitivna s nekim djevojkama koje su se družile
s umjetnicima i slikarima. Počela je to spominjati u razgovorima.«
»I što su ljudi rekli?« upitala je Erika.
»Većinom su bili prilično nezainteresirani... George, odnosno Igor — on se
zainteresirao. Kad je on to doznao, bilo je kao da je iznenada primijetio
Andreu.«

206
 »Je li imao aferu s Andreom?«
Barbora je kimnula. »Sve se dogodilo tako brzo, a meni je mozak bio jako
ispran.«
»Je li on u toj fazi bio nasilan prema vama, Barbora?«
»Nije... pa, katkad. Bila je to više prijetnja nasiljem, kontrola... Kad sam
doznala za Andreu, tada me prvi put doista udario.«
»Gdje je to bilo?« upitala je Erika.
»Kod kuće. Bila je nedjeljna večer i moja je majka bila u kadi. Ne znam
zašto je to bilo baš u tom trenutku, ali jest — i ja sam ga izazvala.«
»Što se dogodilo?«
»Udario me u trbuh... i to tako jako da sam povratila, a onda me zaključao
u ormar pod stepenicama.«
»Koliko dugo?«
»Ne dugo. Molila sam ga da me pusti jer mi je majka bila u kadi i postajalo
je hladno. Morala sam joj pomoći da izađe. Rekao je da će me pustiti samo
ako obećam kako više neću spominjati njegovu vezu sa Andreom.«
»I jeste li ga poslušali?«
Barbora je kimnula.
»Što se zatim dogodilo?« upitala je Erika.
»Neko vrijeme stvari su bile normalne. Sve kao da se smirilo. Onda sam
jednoga dana bila kod kuće. Igor je banuo na kuhinjska vrata u stražnjem
dijelu, a sa sobom je doveo i jednu mladu djevojku. Bilo joj je tek osamnaest
godina. Jedva je stajala na nogama, a bila je odjevena u uske traperice i
tijesnu majicu s kratkim rukavima. Lice joj je bilo krvavo, djelomice od
sasušene, a djelomice od svježe krvi koja joj je kapala na prednji dio majice.
Plakala je i — što sam trebala učiniti? Pustila sam ih da uđu, ali Igor joj nije
htio pomoći. Otišao je do ormara pod stepenicama, gurnuo je u njega i
zaključao. Bio je lud, zaklinjao se da samo želi znati gdje mu je telefon. Rekao
je da ga je djevojka uzela...«
Oluja se u međuvremenu približila, a pod drvećem se smračilo.
»Što se dogodilo s djevojkom?« tiho je upitala Erika.
»Igor me poslao na kat. Rekao mi je da ostanem u sobi ili će biti nevolja.
Čula sam kako djevojka vrišti i plače. Činilo se da sve to traje satima... A onda
je sve utihnulo. Igor je otvorio vrata i zamolio da ode u sobu moje majke. Ona
se nasmiješila kad ga je vidjela. Prespavala je sve to. Zatražio je moju sportsku
torbu, veliku torbu koju sam upotrebljavala za putovanja. Otišla sam do
ormara i izvukla je, a on ju je uzeo.... Bio je tako miran. Nekoliko minuta
nakon toga, sišla sam u prizemlje. On je odlazio s torbom prebačenom preko
ramena.«
»Što je bilo u torbi?« upitala je Mossova, premda su svi znali odgovor.
»Djevojka«, odgovorila je Barbora. »Stavio ju je u torbu i naprosto otišao.«

207
 »Što ste vi učinili?« upitala je Erika.
»Očistila sam nered u ormaru. Bilo je krvi i drugih stvari...«
»I onda?«
»Došao je natrag i rekao mi da sam obavila dobar posao. Čak mi je dao
nešto novca...« Barborin glas bio je pun prezira prema sebi. »A onda smo opet
nastavili kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, počeo mi je govoriti o svom
poslu. O tome kako dočekuje djevojke na autobusnom kolodvoru Victoria,
kako one dolaze raditi za njega.«
»Kao što?« upitala je Erika.
»Kao prostitutke. Što sam više znala, to mi je Igor davao više novca. Kupio
je mojoj majci nova električna kolica koja je mogla sama upotrebljavati, pa ja
više nisam morala gurati stara. To joj je promijenilo život.«
»I kako je Andrea postala dio svega toga?«
»Bila sam tako uznemirena da nisam mogla jesti i prestala sam dobivati
mjesečnicu. Igor me više naprosto nije gledao na taj način, pa je Andrea
preuzela stvar. Ona mu je zadovoljavala te potrebe.«
»I sve to događalo se u vrijeme kad ste otišli na obiteljski odmor s
Andreom?«
»Da.«
»Jeste li znali da se Andrea poslije zaručila?«
Barbora je kimnula i prihvatila još jednu cigaretu.
»A je li Andrea znala za Igora?« upitala je Erika. »Je li znala kakvim se
poslom bavi?«
»Ne znam. Nikad o tome nisam razgovarala s njom. Isprva smo bile bliske,
i još uvijek smo bile u dobrim odnosima na odmoru s njezinom obitelji, ali ja
sam se povukla u sebe. Mislim kako je Andrea imala romantičnu predodžbu
da je Igor nekakav nestašan londonski gangster, poput likova u onim glupim
filmovima Guya Ritchieja.«
»I kako ste završili u programu za zaštitu svjedoka?« upitala je Mossova.
»Nekoliko mjeseci poslije toga... policija je pronašla tijelo one djevojke u
mojoj torbi.« ,
»Gdje?«
»Na jednom smetlištu u istočnom Londonu. U unutrašnjem džepu torbe
pronašli su staru kreditnu karticu koja je glasila na moje ime. To ih je dovelo
na moja vrata. Rekli su da me već dugo promatraju i da bih se mogla nagoditi
ako pristanem svjedočiti.«
»I jeste li se nagodili?«
»Jesam. Moja majka umrla je prije toga. Hvala Bogu! Nikad nije doznala...
Igor mi je u to doba vjerovao. Želio je da počnem dolaziti i dočekivati djevojke
na kolodvor Victoria. One su mislile da dolaze u Englesku kako bi radile kao
kućepaziteljice. Mislio je da će meni vjerovati i ući u auto...«

208
 »Igor je dovodio žene u London da rade kao prostitutke?« upitala je Erika.
»Da.«
»Je li radio sam?«
»Nije. Ne znam, sve je bilo tako komplicirano. Bili su uključeni i drugi ljudi
i njihove djevojke.«
»Kamo su odvodili djevojke?« upitala je Mossova. »Koliko je djevojaka bilo
ondje?«
»Ne znam«, počela je Barbora, a onda se slomila i zajecala.
»U redu«, rekla je Erika, pruživši ruku preko stola da uhvati Barborinu
šaku. Ona se trznula i povukla ruku.
»I što se dogodilo?« nastavila je Erika. »Je li Igor bio uhićen?«
»Da. Došlo je do sudskog procesa«, odgovorila je Barbora. Erika je pogledala
Mossovu. Čak i u mraku, mogla joj je vidjeti šok na licu.
»Sudskog procesa? Nema nikakvih podataka... Što se dogodilo?«
»Tužiteljstvu se raspao slučaj. Nisu imali dovoljno čvrstih dokaza. Porota
nije mogla donijeti odluku... Mislim da je Igor uspio doći do nekih svjedoka.
On... poznaje mnogo ljudi.« Barbora je sada imala bezizražajno lice. »Jasno mi
je kako ovo izgleda, učinila sam grozne stvari. Znam da sam grozna osoba. A
sve samo zato što sam se zaljubila u jednog muškarca«, rekla je. Erika i
Mossova ostale su šutjeti. »Kad sam vidjela te djevojke na vijestima, kad ste
uputili apel javnosti, sjetila sam se jedne od njih — Tatiane. Da, stigla je u
London i bila tako uzbuđena... Morala sam vam sve to reći. Morate uhvatiti
tog gada.«
»Jeste li poslije vidjeli Andreu?« upitala je Mossova.
Barbora se nelagodno promeškoljila. »Jesam.«
»Je li to bilo 8. siječnja navečer, u baru zvanom Glue Pot?« upitala je Erika.
»Da.«
»Je li Igor bio s njom? »
»Što? Nije! Nikad joj se ne bih ni približila da... Je li on bio ondje?«
»Nije«, odgovorila je Erika. Mossova ju je oštro pogledala. »Zašto ste došli u
London? Vi ste u programu za zaštitu svjedoka.«
»Odlazim u London svakog mjeseca da posjetim majčin grob, očistim ga i
stavim svježe cvijeće. Znate li kako je teško biti stranac, imati novi identitet?
Poslala sam Andrei SMS, misleći da bismo se mogle naći na kavi. Znam da je
to bilo glupo. Ali Andrea je stalno mijenjala mjesto sastanka... A znam i da
nisam smjela otići... Nedostajala mi je.«
Mossova je s mukom prikrivala nevjericu.
»Srele smo se nakratko. Bila je sama. Rekla je da će se poslije naći sa
svojim novim dečkom... Ponašala se kao da se ništa nikad nije dogodilo. Nije
bila iznenađena što sam nestala i što sam se sada vratila. Bilo joj je svejedno.«

209
 »Kad ste napustili Glue Pot?«
»Ne znam. Oko osam. Znala sam da malo prije devet s kolodvora u Ulici
Liverpool kreće vlak.«
»I niste vidjeli nikoga drugoga?«
»Ne. Andrea je rekla da će popiti piće za šankom. Ondje je radila jedna
djevojka... Željela sam je upozoriti: >Pazi se, i ja sam svojedobno bila kao ti<,
ali nisam joj ništa rekla.«
»Morat ćete nam o svemu ovome dati službenu izjavu, Barbora.«
Barbora je iznenada ušutjela. Kad je progovorila, glas joj je zvučao nekako
odsutno. »Snimila sam ovaj razgovor mobitelom«, rekla je, dajući im telefon.
»Željela bih vam reći još nekoliko stvari, ali prvo moram na zahod.«
»Doista? Mrak je i...«
»Molim vas, moram«, nestrpljivo je ponovila.
»U redu«, rekla je Erika. »Pa, nemojte predaleko odlutati... Bit ćemo ovdje.«
»Evo, upotrijebite ovu malu svjetiljku«, rekla je Mossova izvlačeći spravicu
iz džepa kaputa. Barbora ju je uzela, ustala i otišla u žbunje. Grmljavina se u
međuvremenu pojačala. Jedna je munja osvijetlila čistinu.
»Nazvat ću Petersona«, rekla je Erika. »Kad se Barbora vrati, moramo
povući novi potez. Odvesti je u London. Hoću reći... upravo se razotkrila i novi
identitet više joj ne koristi. Ne znam kakva je procedura za ovakve slučajeve.«
»Isuse, šefice, što je s onim sudskim procesom? Nema podataka o Georgeu
Mitchellu ili Igoru Kucerovu. I kad su provjerili njegovu fotografiju u
nacionalnoj bazi podataka, ništa nisu dobili.... To mi se ne sviđa, postaje
čudno.«
Erika je kimnula i zapalila cigaretu. »Moramo potvrditi njezin novi identitet,
a onda provjeriti sve što nam je rekla...«
»Još jedan zapetljani obrat u slučaju ubojstva Andree Douglas-Brown«,
odvratila je Mossova. Erika je prvi put pogledala mobitel i poigrala se
gumbima, uspjevši reproducirati jedan dio Barborine izjave.
»Imamo njezinu izjavu«, rekla je Erika. »A na temelju nje možemo privesti
tog Georgea Mitchella ili Igora Kucerova. Treba nam reći njegovu adresu kad
se vrati.«
Mossova je nazvala Petersona i pokušala mu objasniti gdje su, ali signal je
bio loš.
»Veza se prekida, šefice. Ne mogu mu javiti.« Tada je zagrmjelo i munja je
osvijetlila nebo iznad njih. »Isuse!« viknula je Mossova. »Ne upotrebljavam svoj
vražji mobitel kad munje paraju oblake. Neka Peterson pričeka.«
»U redu, u redu, smirite se, dajte da ja pokušam«, obrecnula se Erika.
Pokušala je svojim mobitelom, a onda i onim Mossove, ali nije bilo signala —
nije čak uspjela ni uspostaviti vezu.
Počeo ju je obuzimati neugodan osjećaj.

210
 »Već se trebala vratiti«, rekla je Mossova. Svjetlo Erikina mobitela osvijetlio
im je lica.
Skočile su u istom trenutku i krenule prema mjestu na kojem se Barbora
pognula pod veliku granu i napustila čistinu. Probile su se kroz mrtvo i
trnovito grmlje i izbile na veliku stazu.
Kiša je počela pljuštati kad su izašle iz skrovišta drveća. Bljesnula je
munja, pa su pred sobom ugledale visoko drvo s nekoliko dugih grana.
Uže je škripalo, a na kraju omče visjela je Barbora. Noge su joj bile mirne,
a tijelo joj se njihalo na povjetarcu.

211
 59.

Kiša se pretvorila u prolom oblaka, bubnjala je po drveću i pretvorila blatnjavu

stazu u bijelu mrlju. Zagrmjelo je, a munje su osvjetljavale Barboru koja je
visjela otvorenih očiju i kože nabrane oko vrata baš iznad konopca. Mossova
se pokušala popeti na drvo, ali kiša je spriječila njezine pokušaje.
»Prestanite i siđite!« viknula je Erika. »Prekasno je... Ona je mrtva. Vratite
se do Petersona i pozovite pojačanje. Ja ću ostati ovdje.«
»Sigurni ste, šefice?« viknula je Mossova da nadjača buku kiše.
»Jesam, krenite«, odgovorila je Erika.
Mossova je otrčala u šumarak, a Erika je čekala. Hodala je gore-dolje po
blatu, ne osvrćući se na kišu. U glavi joj je zujalo. Što su više kopali po ovom
slučaju, to je postajao složeniji.
Činilo se da je oluja točno iznad nje — kiša je hučala, a zrak prštao od
elektriciteta. Erika je bila prisiljena stati pod drvo, pa ju je od mrtvog tijela
dijelilo široko deblo.
Naposljetku je kiša prestala, a i oluja je počela slabjeti. Erika je pokušavala
dobiti signal na svom mobitelu, kad je začula policijsku sirenu. Patrolni auto
pojavio se daleko na stazi i polako se probio do nje kroz blato i puno vode.
Izašla su dva mlada policajca, a Erika je otišla dočekati ih i pokazala isprave.
Podigli su pogled prema Barborinu tijelu.
»Ništa niste dirali?« upitao je jedan od njih. »Moramo ograditi područje.«
»To je samoubojstvo«, rekla je Erika. »Bila je s nama prije no što je to
učinila.«
Prošlo je nekoliko sati kad su Erika, Mossova i Peterson dobili dopuštenje
da napuste mjesto. Činjenica da je Barbora bila u programu za zaštitu
svjedoka otežavalo je napore da doznaju tko je ona. Postajalo je mračno dok
su se vozili natrag u London. Erika i Mossova upoznale su Petersona s
pojedinostima.
»Znači, taj Igor Kucerov odgovoran je za smrt Andree, za one tri djevojke iz
istočne Europe i Ivy?« upitao je Peterson.
»I za smrt djevojke koju je ubio u Barborinoj kući. One koju je stavio u
sportsku torbu.«
»Bio je uhićen i bilo mu je suđeno, a to nije zabilježeno ni u kakvom sistemu
ili u bazi podataka?«
»Nije ni u jednoj bazi pod imenom George Mitchell«, odvratila je Erika. Kao
na znak, začulo se krčanje i pisak, a onda se Craneov glas javio preko radija.
»Šefice, pronašli smo adresu Igora Kucerova u popisu poreznih obveznika.
Živi u Kilburnu, ima trideset sedam godina, rumunjsko-ruskog podrijetla.

212
Oženjen je. Kuća glasi na ime njegove žene, Rebecce Kucerov. Imaju
petogodišnjeg sina.«
»Isuse«, rekla je Mossova.
»Koliko je dugo u braku?« upitala je Erika.
»Deset godina«, odgovorio je Crane.
»A podaci o zaposlenju?«
»Vodi tvrtku za održavanja ukrasnih vrtova. On je naveden kao direktor,
ali tvrtka glasi na ženino ime. Računalima provjeravamo je li imao ikakvih
ugovora na lokacijama gdje su pronađene mrtve djevojke.«
Nastala je stanka.
»Želite li da ga privedemo?« upitao je Crane. Erika je pogledala sjajni
brojčanik na kontrolnoj ploči. Bilo je pet posljepodne.
»Trebali bismo se vratiti u London za dva sata«, rekao je Peterson kao da
joj čita misli.
»Ne. Pričekajte s privođenjem, želim biti spremna za njega. Pošaljite ljude,
neka motre njegovu kuću. Neka paze da ih ne primijeti. I neka ga drže na
oku.«
»U redu, šefice.«
»Stići ćemo u Lewisham Row za nekoliko sati. U međuvremenu, provjerite
njegove bankovne račune, elektronsku poštu, tvrtke koje posjeduje i
eventualne bankrote. A provjerite i njegovu ženu — želim znati sve o njoj.
Kladila bih se da skriva stvari i pod njezinim imenom. I pokušajte otkriti pravo
ime Barbore Kardosove. Sad je mrtva i trebalo bi biti lakše.«
»Već radimo na tome«, rekao je Crane i dodao: »Jeste li svi dobro? Čuli smo
da vam se ubila pred očima.«
»Dobro smo«, odgovorila je Erika. »Pustite taj radiouređaj i koncentrirajte
se na Igora Kucerova.«

Vani je bio mrkli mrak. Polja i močvare oko njih bili su nevidljivi. Nije bilo
mjeseca, zvijezda ili bilo kakve svjetlosti, samo cesta ispred njih, osvijetljena
lukom prednjih svjetala. Erika je čeznula da se što više udalji od turobnih
močvara, od mjesta gdje je Barborino tijelo visjelo škripeći s drveta. Željela se
vratiti u grad, gdje je okružuju zgrade, gdje postoji buka, i gdje vrijeme ne
stoji.
Povukla je ogledalo iznad putničkog sjedala. Kad se upalilo gornje svjetlo,
spazila je da ima blata na licu. Petersonov odraz, okupan svjetlom, buljio je
sa stražnjeg sjedala.
»Čovjek se na to nikad ne navikne, zar ne, šefice?« rekao je. »Na mrtvo
tijelo.«
»Ne, nikad«, odvratila je Erika. Obrisala je blato papirnatom maramicom,
a onda zatvorila ogledalo, vraćajući unutrašnjost auta u tamu.

213
Ostatak puta vozili su se u tišini, čuvajući energiju za nadolazeću noć.

214
 60.

Erika, Mossova i Peterson vratili su se u postaju Lewisham Row malo poslije

sedam navečer. Pljusak ih je pratio tijekom povratka iz Norfolka i kad su
pohitali u postaju. Dočekao ih je Crane, koji im je otvorio vrata pritisnuvši
gumb na recepciji. Erika je bila impresionirana kad je vidjela da je čitav tim
još uvijek ovdje, a operativna je soba vrvjela od aktivnosti.
»Dobra večer svima. Pretpostavljam da vas je Crane informirao o onome
što se dogodilo«, rekla je Erika. Svi su kimnuli mrmljajući. »Dobro. I sad, što
mi možete reći?«
Jedan od policajaca donio je ručnike iz gimnastičke dvorane u podrumu i
bacio po jedan Mossovoj, Petersonu i Eriki. Zahvalno su ih uzeli.
»Provjerili smo podatke i ustanovili da je djevojka bačena u sportskoj torbi
sedamnaestogodišnja Nadia Greco«, objasnio je Crane. »Sudski proces održao
se u Kraljevskom sudu Southwark.«
»I?« upitala je Erika trljajući kosu ručnikom.
»I tu stvari postaju čudne, šefice. Transkripti sa suđenja nose oznaku ZMP
— zatvorena materijalna procedura.«
»Što ?« upitala je Erika. »Zašto bi sudski proces Igoru Kucerovu bio stavljen
u istu kategoriju kao i tajno suđenje neke obavještajne službe?«
»Ne znam«, odgovorio je Crane. »Kao što sam rekao, vrlo je malo toga
dostupno. Transkripti su obrađeni, imena zacrnjena.«
»Kako onda znamo za taj slučaj?«
»Podudara se s ključnom riječi koju sam upisao za ubojstvo — lokacija gdje
je nađeno tijelo i pojedinosti o žrtvi nisu povjerljivi.«
»Ima li kakvih pojedinosti o presudi?« upitala je Erika.
»Piše da je suđenje zaustavljeno zbog nedostatka dokaza.«
»I ne postoje podaci o uhićenju Igora Kucerova ili Georgea Mitchella?«
»Ne. Napravili smo pretragu o Igoru Kucerovu kroz Google i nekoliko je
rezultata uklonjeno na temelju europskog Zakona o zaštiti podataka. Ako Igor
Kucerov ima dosje, on je obrisan. U bazi podataka nema ničega ni o njemu ni
o Georgeu Mitchellu.«
»Ovo mi se nimalo ne sviđa.«
»Nastavit ćemo raditi, šefice.«
»Što je s otkrivanjem pravog identiteta Barbore Kardosove?«
»Upravo radimo na tome, ali sudovi su zatvoreni do sutra ujutro, u devet.
Odjel za zaštitu svjedoka nam je nepoznat jer oni rade na drugoj računalnoj
mreži.«

215
 Nastala je tišina. Erika je ustala i otišla do bijelih ploča na kojima su bile
pribodene fotografije svih žrtava, a i fotografije skinute sa snimki nadzornih
kamera o Andreinu posljednjem tragu, kad je ušla u vlak. Pokraj njih visjela
je fotografija nje i Georgea Mitchella, sada poznatog i kao Igor Kucerov. Tu je
bila i nova fotografija Igora Kucerova, uzeta s vozačke dozvole, a na kraju
fotografija obitelji Douglas-Brown na odmoru s Barborom Kardosovom, prije
no što se ošišala, obojila kosu u plavo i nestala u programu za zaštitu
svjedoka.
»U redu, znam da ste imali naporan dan«, rekla je Erika okrećući se prema
sobi. »Ali moramo zasukati rukave i početi kopati. Imam veliku molbu. Željela
bih da nastavimo raditi još nekoliko sati. Htjela bih se vratiti na početak i
ponovno provjeriti sve što ima veze s ovim slučajem. Sve. Naručit ću hranu i
kavu, ja častim. Naprosto moramo nešto pronaći. Postoji veza između Andree
Douglas-Brown, Igora Kucerova i ostalih ubojstava. Moramo je naći, a to bi
mogla biti neka sitnica koju smo previdjeli. Kao što uvijek kažem, nema glupih
pitanja. Eto, znam da je taj slučaj povjerljiv i da krećemo u opasne vode, ali
ne bojte se duboko zaroniti, osobito što se tiče sir Simona. On je dosad bio
nedodirljiv, ali više nije. Imamo snimljenu izjavu Barbore Kardosove; stavit ću
je na intranet. I, tko je spreman ostati?«
S očekivanjem je pogledala krcatu operativnu sobu. Ljudi su polako podigli
ruke u zrak. Pogledala je Mossovu, koja se nasmiješila i podigla ruku, kao i
Peterson.
»Da nisam ogorčena i stara krava, sve bih vas izljubila. Hvala vam. Dobro.
Pobrinimo se da sljedećih nekoliko sati iskoristimo i navalimo na posao.«
Policajci u operativnoj sobi bacili su se na posao.
»Gdje ste prošli put kupili one uštipke?« upitao je Crane Eriku došavši s
hrpom dosjea.
»U Krispy Kremeu. Slobodno ih možete naručiti«, odgovorila je Erika. »Gdje
je Marsh?«
»Otišao je rano«, rekao je Crane. »Ima slobodan vikend, odvodi svoju
gospođu u neku vrstu umjetničke kolonije.«
»Nisam znala da i njega zanima umjetnost«, rekla je Erika.
»Ne, on je samo vozi onamo, to je u Cornwallu. Mislim da se večeras nada
seksu, rekao nam je da ga ne zovemo.... Ni pod kakvim okolnostima.«
»Tipično, mi smo na kritičnoj točki istrage, a on odluči kidnuti na kratki
odmor.«
»Želite li da ga nazovem?« upitao je Crane.
»Ne, nemojte kontaktirati višeg nadzornika Marsha«, odgovorila je Erika,
shvaćajući da bi joj to moglo dobro doći.

216
 61.

Sutradan ujutro, viši nadzornik Marsh ležao je s Marcie u prekrasnoj

hotelskoj sobi — nije se mogao sjetiti imena hotela, ali znao je da se nalazi
daleko od Londona, u sobi sa širokim pogledom na Dartmoor. Marciena glava
ležala mu je na golim prsima, a tijelom mu je strujao topao osjećaj poslije
seksa. Dodir i miris ženine kože bili su opojni. U međuvremenu se razdanilo.
Probudili su se nakon noći dugog vođenja ljubavi, što je bilo nečuveno otkako
su dobili blizanke.
Tišinu je prekinula zvonjava telefona pokraj kreveta. Marsh se okrenuo i
vidio da je pola deset ujutro. Ispružio je ruku, podigao slušalicu i opet je
spustio na postolje telefona.
»Jesi li naručio buđenje?« promrmljala je Marcie.
»Naravno da nisam«, odgovorio je.
»Oh«, promrmljala je Marcie. »To me najviše uzbuđuje, kad se ne javljaš na
telefon.« Poljubila ga je i kliznula rukom niz njegov trbuh.
Telefon je opet zazvonio. Marsh je opsovao, ispružio se i istrgnuo žicu iz
utičnice u zidu. Namjestio se natrag i nasmiješio. »Mislim da si stala otprilike
ovdje«, rekao je smještajući njezinu ruku na rastuću erekciju.
» Opet? Viši nadzorniče!« Nasmiješila se.
Iznenada se začulo lupanje na vrata. »Oprostite, čujete li me... ovdje
recepcionar«, začuo se glas.
»Koji vrag?!« uzviknuo je Marsh, dok je Marcie bila spremna navući kondom
na vrh njegova ukrućena spolovila.
»Reci mu da odjebe, ovo je posljednji u paketu«, rekla je Marcie.
Lupanje se opet začulo. »Gospodine, gospodine?« javio se drhtavi glas
mladića s recepcije. »Znam kako ste rekli da vas ne uznemiravamo ni pod
kojim uvjetima, ali pomoćnik povjerenika Oakley čeka na liniji. Na vašem
telefonu... Gospodine? On kaže da će biti posljedica ako se ne javite.... To je
citat... to je rekao.«
Marsh je skočio iz kreveta i stao petljati da poveže telefon s utičnicom u
zidu.
»Kvragu, gdje ste, Marsh? Imamo situaciju!« obrecnuo se Oakley kad je
Marsh podigao slušalicu.
»Oprostite, gospodine, nisam znao da ste vi...«
»Jedan od vaših detektiva, ona vražja Fosterova, pojavila se na pragu sir
Simona Douglas-Browna u pet ujutro s naoružanom pratnjom. Odvela je
njega i njegovu kćer Lindu u pritvor. A privela je i Gilesa Osbornea.«

217
 »Koji vrag?«
»I sad, ja sam na prijeko potrebnom odmoru u Škotskoj, Marsh, i ne želim
se vraćati u London. Vjerujem da ćete vi riješiti problem.«
»Hoću, gospodine.«
»Bolje vam je da to učinite... Ne bude me često pozivi prije devet sati i to
još iz prokletog ureda Vlade. Glave će padati na ovom slučaju ako ne budemo
oprezni, Marsh.«
Veza se naglo prekinula, a Marsh je ostao stajati. Spolovilo mu se u
međuvremenu spustilo. Opet je podigao slušalicu, nazvao jedan broj i stao
vikati da smjesta želi razgovarati s inspektoricom Foster. Marcie se pokrila
plahtama i suspregnula suze. Ovo će biti još jedan odmor upropašten poslom
njezina muža.

218
 62.

Erika i ostatak ekipe mučili su se nakon vrlo malo sna. Radili su do sitnih
sati, povezujući dokaze s novim informacijama, i u jedan ujutro imali su neki
rezultat. Uslijedilo je grozničavo planiranje, i u tri ujutro Erika je sve poslala
kući da uhvate nekoliko sati sna, prije no što se vrate u cik zore i započnu
prvu fazu Erikina plana.
Sada je bilo jedanaest ujutro i Erika je sjedila s Mossovom, Petersonom i
Craneom u prostoriji za promatranje u Lewisham Rowu. Ispred njih bila su
četiri zaslona. Svaki je zaslon pokazivao policijsku sobu za ispitivanje.
U sobi za ispitivanje broj jedan, Linda Douglas-Brown bila je uznemirena i
hodala gore-dolje u dugoj tamnoj suknji i velikom bijelom džemperu s mrljama
od čaja te sa slikama crnih mačića. Na sljedećem zaslonu, u sobi za ispitivanja
broj dva, njezin otac, Simon Douglas-Brown, mirno je sjedio s rukama na
stolu, gledajući preda se. Unatoč tome što ga je iz kreveta izvukla skupina
naoružanih policajaca, bio je elegantno odjeven u tamne hlače, svježe
ispeglanu plavu košulju i džemper.
Na sljedećem zaslonu vidjela se slika sobe za ispitivanja broj tri, u kojoj je
Giles Osborne bio jedan čudan lik. Bio je odjeven u vrlo uske tamnozelene
traperice, a trbuh mu je jedva pokrivala uska majica sa slikom tropskih palmi.
Masna kosa bila je začešljana na jednoj strani. Buljio je u kameru.
»Nije odvojio pogled od kamere već dvadeset minuta«, rekao je Crane
kuckajući kemijskom olovkom po zaslonu.
»Jedini koji izgleda kao da nema nikakve brige na svijetu je Igor Kucerov«,
rekla je Erika gledajući zaslon sobe za ispitivanje broj četiri.
Igor je sjedio za stolom, na nakrivljenom stolcu s raširenim nogama. Baš
je vježbao kad je policija došla u njegovu kuću da ga uhiti, i to u ugodnom
susjedstvu srednje klase u Kilburnu. Nosio je usku bijelu majicu sa znakom
Nike na prednjem dijelu, sjajne crne tenisice i trenirku. Imao je vitko i
mišićavo tijelo, kao i ten u boji maslina. Bradica koju je imao na slikama s
Andreom u međuvremenu je nestala. Podigao je pogled crnih očiju prema
kameri.
»Počnimo s njim«, rekla je Erika. Mossova i Crane ostali su u sobi za
promatranje, a Erika je otišla s Petersonom. U hodniku su sreli Igorova
odvjetnika — mršavog i prosijedog muškarca s lijepim malim brkovima. Počeo
je prosvjedovati jer je njegov klijent zadržan.
»Savjetovat ću svom klijentu da ne odgovara ni na jedno od vaših pitanja
dok ne pokažete uvjerljive...«
Prošli su pokraj odvjetnika i ušli u sobu za ispitivanje broj četiri. Igor je
ostao sjediti na nakrivljenom stolcu. Crnim je očima od glave do pete odmjerio
Eriku dok se ona prijavljivala s Petersonom. Začuo se dugi signal kad se

219
uređaj za snimanje pokrenuo.
»Sada je jedanaest sati i pet minuta ujutro, 24. siječnja. Ja sam viša
inspektorica Foster, a sa mnom je inspektor Peterson. Nazočan je i odvjetnik
John Stephens.«
Erika i Peterson sjeli su nasuprot Igoru i njegovu odvjetniku. Potrošila je
nekoliko trenutaka provjeravajući dokumentaciju, a onda podigla pogled
prema Igoru.
»U redu, gospodine Kucerov. Ili bih vas trebala zvati George Mitchell?«
»Zovite me kako hoćete, dušo.« Nacerio se. Glas mu je bio dubok, s
natruhom ruskog naglaska.
»Možete li objasniti zašto upotrebljavate dva imena?«
Slegnuo je ramenima.
»Radite li za MI5 ili MI6? Ili ste tajni agent uključen u špijuniranje? Možda
ste potpisali Zakon o državnim tajnama?«
Igor se nasmiješio i protrljao bradu. »Ne«, napokon je odgovorio.
»Oprostite, ali to su apsurdna pitanja«, rekao je odvjetnik.
»Ne, to su prava pitanja. Jeste li svjesni, gospodine Stephens, da je vašem
klijentu suđeno za ubojstvo mlade žene po imenu Nadia Greco? Njezino
raspadnuto tijelo nađeno je u sportskoj torbi u kamenolomu.«
Erika je gurnula fotografiju Nadije preko stola. Njezino natečeno lice puno
modrica moglo se vidjeti kroz otvorene nabore sportske torbe.
»Torba je povezana s tadašnjom djevojkom gospodina Kucerova, Barborom
Kardosovom. Nadia Greco pretučena je do smrti u Barborinoj kući. Igorov
DNK uzorak nađen je na poprištu, a Barbora je svjedočila protiv njega na
suđenju. Međutim, porota nije donijela presudu i suđenje je prekinuto.«
Odvjetnik je postrance pogledao Igora.
»Dokažite«, rekao je Igor sliježući ramenima.
»U tome je problem, Igore. Podaci i transkripti s vašeg suđenja sada su
označeni kao ZMP, zatvorena materijalna procedura. Ta se klasifikacija daje
samo onim kriminalnim procesima koji uključuju stvari koje bi mogle štetiti
nacionalnoj sigurnosti. Jeste li svjesni toga, gospodine Stephens?«
»Svjestan sam toga što je zatvorena materijalna procedura, da«, odgovorio
je odvjetnik zbunjeno.
»Onda ćete shvatiti koliko je neobično što je ta restrikcija nametnuta
suđenju vašeg klijenta, kad on nema nikakve veze s tajnom službom«, završila
je Erika. Igor je protegnuo ruke iznad glave, a onda okrenuo glavu s jedne na
drugu stranu uz pucketanje zglobova.
»Možda pomalo nalikujem na Jamesa Bonda«, rekao je Igor.
»Ne, ne vidimo to kad vas pogledamo«, hladno je rekao Peterson.
»Ne izgledajte tako ogorčeno, prijatelju. Ne govori li se stalno o tome da će
snimiti film sa crnim Jamesom Bondom? Još uvijek možete dobiti priliku«,

220
odvratio je Igor.
Peterson je zastao i gurnuo bliže fotografiju tijela Nadije Greco.
»Molim vas, pogledajte fotografiju, prepoznajete li tu djevojku?« upitao je.
»Savjetujem svom klijentu da ne odgovori na to pitanje«, rekao je Stephens.
»U redu. Što je s ovom fotografijom? Ovdje ste vi s Andreom Douglas-
Brown. Jeste li svjesni njezina ubojstva? Ova fotografija snimljena je četiri
dana prije no što je umrla, a i ova...«
Peterson je gurnuo niz fotografija preko stola, počevši s Igorom i Andreom
kako zajedno stoje pred dvorištem muzeja Horniman, pa prelazeći na
seksualno eksplicitne slike. Igor je grizao usne i zavalio se na stolcu.
»Ovo je ista Andrea Douglas-Brown koja je ubijena.«
»Da, svi znamo tko je ona«, obrecnuo se odvjetnik. »Optužujete li mog
klijenta za ubojstvo?«
Erika ga je ignorirala. »Viđeni ste s Andreom samo nekoliko sati prije no
što je umrla, u baru Glue Pot, na području Forest Hilla...«
»Ne moram odgovoriti na vaša pitanja, želim otići«, rekao je Igor i ustao sa
stolca.
»Sjednite«, rekla je Erika. On je opet grizao usne, prekrižio ruke te nastavio
stajati. »I morate odgovoriti na moja pitanja. Kao što sam rekla, viđeni ste s
Andreom.«
»Ne, nisam viđen nigdje, jer nisam bio u Ujedinjenom Kraljevstvu one noći
kad je Andrea nestala. Bio sam u Rumunjskoj od 31. prosinca do 15. siječnja.
Imam karte i možete provjeriti podatke u mojoj putovnici.«
»Jesu li to podaci o vama ili o Georgeu Mitchellu?«
»Znate, nije protiv zakona promijeniti ime«, rekao je Igor. »Vi ste Slovakinja,
zar ne? A imate prezime Foster?«
»Preuzela sam muževo prezime«, rekla je Erika.
»U braku ste?« upitao je Igor podigavši obrvu. »I kako je to?«
»Molim vas, sjednite«, viknula je Erika udarivši šakom o stol.
»Ako namjeravate podići optužbu protiv mog klijenta...« počeo je gospodin
Stephens.
Erika je ustala i napustila prostoriju.
»Inspektorica Foster upravo je napustila sobu. Prekidam ovaj razgovor u
jedanaest sati i dvanaest minuta ujutro«, rekao je Peterson, a onda je ustao i
izašao za njom.

* * *

»On je pravi gad, zar ne?« rekla je Erika Petersonu na hodniku, drhteći od

221
bijesa. »Nisam se smjela iznervirati. Tako je samodopadan... Možete li reći
Craneu da mu provjeri alibi ako je bio izvan zemlje?«
»U redu, šefice. Samo mu nemojte dopustiti da vam se zavuče pod kožu.
Tek smo počeli. Želite li se vratiti?«
Erika je duboko uzdahnula i odmahnula glavom. »Ne, želim razgovarati sa
Simonom Douglas-Brownom.«

222
 63.

Odvjetnik Simona Douglas-Browna bio je jednako sijed kao i gospodin

Stephens, ali nosio je mnogo bolje odijelo. Čekao je pred vratima sobe za
ispitivanje poravnavajući kravatu.
»Ovdje smo«, rekla je Erika pokazujući vrata sobe za ispitivanje broj jedan.
»Savjetovat ću svom klijentu da ne odgovara ni na jedno vaše pitanje sve
dok...« počeo je, ali Erika i Peterson prošli su pokraj njega.
Simon ih je bijesno pogledao kad su ušli u sobu za ispitivanje. »Samo da
znate, kad završim s vama, upravljat ćete vražjim prometom na staroj Ulici
Kent. Do kraja policijske karijere!«
Erika i Peterson ignorirali su ga, pa su svi sjeli. Kad je Erika izrecitirala
sve potrebne podatke za policijski zapisnik, otvorila je fascikl koji je ležao na
stolu pred njom.
»Gdje je Linda?« upitao je sir Simon. Erika nije odgovorila. »Imam pravo
znati gdje mi je kći!«
»Linda je uhićena i nalazi se ovdje u pritvoru«, odgovorio mu je Peterson.
»Nemojte Lindu upletati u ovo, čujete me?« viknuo je Simon. »Ona nije
dobro!«
»Nije dobro?«
»Ona je pod velikim stresom, nije sposobna za ispitivanje.«
»A tko vam je rekao da ćemo je ispitivati?« upitala ga je Erika.
»Kad mi policajci lupaju na vrata u cik zore u pancirnim prslucima i s
pištoljima, ne žele razgovor. Naravno, pretpostavio sam... Upozoravam vas.«
»Vaša je žena u prostoriji za prijem«, rekla je Erika. »A gdje je David?«
»On je otputovao preko vikenda na momačku zabavu u Prag.«
»Gdje je odsjeo?«
»Ne znam, u baru ili hotelu, možda u hostelu za mlade. To je momačka
zabava.«
»Za koga?«
»Jedan se njegov prijatelj s fakulteta ženi. Mogu dobiti informaciju od svoje
tajnice; ona je to rezervirala.«
»Mi ćemo to učiniti«, odvratio je Peterson. Nastala je stanka dok je Erika
listala fascikl.
»Vi vodite nekoliko poslovnih i privatnih tvrtki, je li to točno?« upitala je.
»Glupa li pitanja! Naravno da je točno.«

223
 »Jedna od njih zove se Millgate Ltd. To je točno?«
»Točno.«
»A imate još jednu koja se zove... Peckinpath.«
»Da.«
»Quantum, Burbridge, Kamenolom Newton ...«
Odvjetnik se nagnuo preko stola prema Eriki.
»Ne shvaćam zašto osjećate potrebu da to čitate mojem klijentu,
inspektorice Foster. On je vrlo dobro svjestan svojih poslovnih interesa — sve
su to javne tvrtke s ograničenom odgovornošću i sve su informacije javne.«
Simon se zavalio na stolac, oprezan i bijesan.
»Da, to je točno«, odvratila je Erika. »Prije no što nastavim, treba mi samo
potvrda za snimku. Oprostite što tratim dragocjeno vrijeme vašeg klijenta...
Opet ću postaviti pitanje.«
»Da, da. Je li to dovoljno glasno za vašu vražju snimku?«
»Htjela bih skrenuti vašu pozornost na jednu od vaših bankovnih
transakcija iz rujna prošle godine.« Erika je uzela list papira iz fascikla i
spustila ga na stol. Simon se nagnuo naprijed.
»Čekajte malo, odakle vam ovo? Na temelju čije ovlasti?«
»Na temelju moje ovlasti«, odgovorila je Erika. »Napravili ste isplatu na
račun Cosegrove Holdings Ltd., firme registrirane iza tvrtke Yakka Events,
vlasnika Gilesa Osbornea. Svota je iznosila četrdeset šest tisuća funti.« Erika
je prstom pokazala brojku na izjavi.
»Da, investirao sam u tu tvrtku«, odgovorio je Simon zavalivši se na stolcu
i pogledavši Eriku.
Erika je izvukla je još jednu bankovnu bilješku. »Imam i nešto od Gilesa
Osbornea. Za Cosegrove Holdings Ltd., vremenski istog datuma, a pokazuje
da četrdeset šest tisuća prebačeno na račun...«
»Kamo ovo vodi?« upitao je odvjetnik. Erika je podigla ruku i nastavila.
»Zapravo, istog dana vaših je četrdeset šest tisuća opet skinuto s računa.«
Simon se počeo smijati i osvrnuo se po sobi da vidi hoće li se tko nasmijati
s njim. Peterson je zadržao kameno lice.
»Zašto ne pitate Gilesa? Ja nisam uključen u svakodnevno poslovanje
njegove tvrtke, ja sam pomalo... usnuli partner.«
»Ali vi ste investirali četrdeset šest tisuća funti. To je velika svota za takvog
partnera.«
»Definirajte veliku svotu! Za mene, četrdeset šest tisuća funti nije velika
svota... Siguran sam da je za vas, s vašom policijskom plaćom, to mnogo više.«
»Uzme li se to u obzir, vi i Giles sigurno ste se barem složili oko toga kako
bi se vaša investicija trebala upotrijebiti?« upitala ga je Erika.
»Ja imam povjerene u Gilesa. Ako se sjećate, prije brutalnog ubojstva moje

224
kćeri, prihvatio sam Gilesa u obitelj kao zeta.«
Simonova je bijesna maska počela padati, pa su ispod nje ugledali jaku bol
zbog gubitka kćeri.
»U redu, je li Giles kao vaš zet podijelio s vama zašto je četrdeset šest tisuća
funti vašeg novca odmah isplaćeno tvrtki Mercury Investments Ltd.?«
Simon je pogledao svog odvjetnika.
»Da ili ne? To je jednostavno pitanje«, ustrajala je Erika. »Da ili ne, je li
Giles podijelio s vama zašto je četrdeset šest tisuća funti isplaćeno tvrtki
Mercury Investments Ltd.?«
»Nije.«
»Jeste li čuli za Mercury Investments?«
»Nisam.«
»Registrirana je na Rebeccu Kucerov, ženu ovog čovjeka — Igora Kucerova.
U slučaju da vas je potrebno podsjetiti, pronašli smo Andrein drugi mobitel s
ovim fotografijama.«
Erika je izvukla eksplicitne fotografije iz fascikla i poslagala ih pred
Simona. On ih je brzo pogledao, a onda je zatvorio oči i počeo se tresti.
Odvjetnik se nagnuo i počeo skupljati fotografije. »Prosvjedujem što mojem
klijentu pokazujete uznemirujuće fotografije njegove kćeri, koja je tek
pokopana...«
»Ali što nam vaš klijent može reći o tih četrdeset šest tisuća funti? Mi
vjerujemo da je ovaj čovjek, Igor Kucerov, povezan s ilegalnim dovođenjem
mladih žena iz istočne Europe u Ujedinjeno Kraljevstvo. Protiv njega vodio se
i sudski proces zbog optužbe za ubojstvo mlade djevojke zvane Nadia Greco.«
»Je li proglašen krivim?« oštro je upitao Simon.
»Nije, ali taj sudski proces i bez osude baca na njega negativno svjetlo. Tako
da ću vas opet pitati. Znate li zašto je Giles Osborne prebacio četrdeset šest
tisuća funti Igoru Kucerovu?«
Simon se zavalio na stolcu, izgledajući iznervirano.
»Moj klijent nema komentara.«
»U redu«, rekla je Erika i dobacila Petersonu pogled, pa su oboje ustali.
»I?« upitao je odvjetnik.
»Trenutačno prekidamo ispitivanje«, odgovorila je Erika.
»Koliko je ono sati?« upitao je Simon.
»Dvanaest i petnaest«, odgovorila je Erika.
»Želim razgovarati s Lindom, i to smjesta« rekao je Simon.
Erika nije odgovorila. Ona i Peterson napustili su prostoriju.

225
 64.

»Izgleda kao da pomalo gubi razum«, rekla je Mossova kad su se vratili u sobu
za promatranje. Pogledali su četiri zaslona. Simon je bio usred bijesnog govora
o »onoj policijskoj kuji« koja nema pravo da mu uskrati pristup kćeri.
»Možda se svi trebaju malo preznojiti«, rekao je Peterson.
»Da, ali nemojte zaboraviti kako ih možemo zadržati samo dvadeset četiri
sata. Ako ih ne možemo optužiti, moramo ih pustiti.«
»Kad bismo barem mogli ponovno optužiti Kucerova za ubojstvo Nadije
Greco«, rekla je Mossova.
»Nemamo nove dokaze. A ne bismo učinkovito utrošili vrijeme
pokušavajući ih pronaći. Moramo mu nešto uvaliti u vezi s novcem koji je
dobio od Simona i Gilesa.«
Na drugom zaslonu, Linda je sada sjedila s glavom spuštenom na stol u
sobi za ispitivanje te rastreseno crtala krugove po oštećenoj površini stola.
Na donjem zaslonu, Igor je sjedio zavaljen na stolcu, raširenih nogu, glave
naslonjene na zid. Giles je također ostao miran sjedeći na stolcu i gledajući
uokolo, gotovo kao da mu je konobar zaboravio donijeti narudžbu.
»Predahnimo nekoliko minuta«, rekla je Erika. Uzela je cigaretu i krenula
van.
Kad je došla na stepenice glavnog ulaza, ugledala je Dianu Douglas-Brown
kako pali cigaretu stojeći pri dnu stepeništa u dugom i crnom krznenom
kaputu. Kosa joj je bila besprijekorno oblikovana i začešljana oko iscrpljena
lica.
Erika se htjela okrenuti i vratiti u postaju, kad ju je Diana primijetila.
»Inspektorice Foster, što se događa?«
»Obavljamo ispitivanja«, odlučno je odgovorila Erika.
Okrenula se u namjeri da uđe, ali Diana je nastavila: »Molim vas, biste li
ovo htjeli dati Lindi?« Iz džepa kaputa izvukla je sitnu figuricu mačke na
prstenu za ključeve. Figurica je bila crna, imala je nježne smeđe oči i sitan
komadić izblijedjele ružičaste tkanine umjesto jezika.
»Bojim se da ne mogu«, rekla je Erika. »Žao mi je.«
»Molim vas... ne shvaćate. Lindi treba nešto poznato.« Diana je povukla
dim cigarete. »Kad sam je rodila, nije dobila dovoljno kisika. Ona ima
emocionalne probleme. Ne može se nositi sa svijetom!« Posljednji je dio gotovo
viknula.
»Naš dežurni narednik može pozvati liječnika u roku od nekoliko minuta,
ali Linda je dobro, stvarno. Samo joj želimo postaviti nekoliko pitanja.«

226
 Diana je briznula u plač. Spustila je glavu i kosa se raspustila, prekrivši
joj lice. Prinijela je sitnu figuru mačke licu i zajecala. Erika se okrenula i
vratila u prostoriju za prijem.
»Provjerio sam«, rekao je Crane našavši se s njom kad se vratila u
operativnu sobu. »Imam popis putnika u kojem piše da je Igor Kucerov otišao
iz zemlje 31. prosinca s londonskog aerodroma Luton na letu za Rumunjsku.
Vratio se 15. siječnja.«
»Sranje!« rekla je Erika. Sve su se oči okrenule prema njoj. »Što ako je
učinio nešto između toga? Imate li snimke nadzorne kamere koje pokazuju
kako prolazi kroz izlazna vrata?« dodala je.
»Šefice, to je informacija carinske službe.«
»Znam, ali ovdje imamo stvari od tužiteljstva i sudske zapise koji su
promijenjeni. To pokazuje da je Igor Kucerov dobio poseban tretman tijekom
suđenja! Netko je ušao i promijenio službene podatke... Možda se mogao
vratiti i autobusom, autom ili vlakom, a baš se vratio...«
Crane se počešao po glavi. »Nije nemoguće, šefice, pretpostavljam.«
»Hajde da prestanemo pretpostavljati i ustanovimo to. Želim slike s
kontrole putovnica, snimke s nadzornih kamera kad je stigao u Rumunjsku;
digitalni otisak koji potvrđuje da je Igor Kucerov napustio zemlju 31. prosinca
i vratio se 15. siječnja.«
»Da, šefice.«
»I nemojte zaboraviti da vrijeme otkucava«, rekla je Erika pogledavši na sat.
»Imamo još devetnaest sati.«
Erika je izašla i našla se s Petersonom i Mossovom u hodniku. Rekla im je
da je Igor Kucerov možda bio izvan zemlje kad je Andrea nestala.
»Dakle, to znači da nije ubio ni Andreu ni Ivy. Ne možemo ga izravno
povezati s njihovim ubojstvima«, rekla je Mossova.
Erika je odmahnula glavom.
»Što je s ostalim djevojkama? Tatianom Ivanovom, Mirkom Bratovom i
Karolinom Todorovom? Imamo datume kad su otkrivene. Možemo li ustanoviti
gdje je bio?« upitao je Peterson.
»Postoje samo labavi forenzički dokazi za prve tri djevojke, kao i za vremena
kad su nestale. Osim toga, javno sam povezala ta tri ubojstva s Andreom i Ivy.
Vjerujem da su povezana. Osim ako nije riječ o imitatoru? Isuse, ovo je tako
komplicirano«, rekla je Erika trljajući lice. Vidjela je pogled između Mossove i
Petersona. »Što je? Recite mi.«
»Odvjetnik Simona Douglas-Browna odradio je posao. Pokušava nazvati
pomoćnika povjerenika«, objasnila je Mossova.
»Pokušava nazvati Oakleya?«
»Da. I to ne preko centrale, ima njegov broj.«
»Je li ga dobio?«

227
 »Ne, još nije. Oakley je otputovao na kratak odmor.«
»On je na kratkom odmoru, a Marsh se provodi sa ženom na vikendu u
umjetničkoj koloniji... Kvragu, tko je ovdje glavni?«
»Pa, šefice... Tehnički gledano — vi ste glavni«, objasnio je Peterson.
»Dobra zapažanje. U redu, hajdemo porazgovarati s Gilesom Osborneom«,
rekla je Erika odlučno.

228
 65.

Giles Osborne sjedio je u sobi za ispitivanje ogorčena lica kad su Erika i

Peterson ušli s njegovim odvjetnikom, još jednim prosijedim čovjekom u finom
odijelu, po imenu Phillip Saunders.
Nakon što je Erika pročitala formalnosti za snimku, postavila je Gilesu ista
pitanja o četrdeset šest tisuća funti koje je primio od Simona Douglas-Browna
i o tome zašto je taj novac prebacio na račun tvrtke Mercury Investments u
vlasništvu Igora Kucerova.
Giles se nagnuo prema svom odvjetniku i nešto mu promrmljao na uho.
»Moj klijent morao bi pregledati sve svoje račune kako bi mogao potvrditi
tu stvar«, rekao je odvjetnik.
»Ovo su potvrde iz banke«, rekla je Erika gurnuvši ih preko stola. »Jasno
se vidi da novac dolazi na jedan račun i odlazi na drugi. Što vam još treba da
biste to mogli potvrditi? Mercury Investments tvrtka je za uređivanje ukrasnih
vrtova. Yakka Events ima malo veze s vrtlarenjem.«
Giles se zamišljeno kucnuo prstima po usnama. »Vjerujem da je novac
upotrijebljen za nabavku rijetkog drveta iz Novog Zelanda,« napokon je
odgovorio.
»Što?« upitao je Peterson.
»Želio sam da to bude središnji ukras u mom dvorištu. Zaboravio sam kako
se zove«, nastavio je Giles mirnim glasom. »Ako mi date dovoljno vremena,
mogao bih vam dostaviti fakturu koja to dokazuje. Vi znate da gospodin
Kucerov posjeduje tvrtku za održavanje ukrasnih vrtova?«
»Znamo«, odgovorila je Erika.
»Onda je zagonetka riješena. Zato sam prebacio četrdeset šest tisuća funti
na njegov račun.«
»On obrezuje živice i šiša travnjake — a obavlja prilično velike poslove«,
rekla je Erika.
»I Simon Douglas-Brown ništa ne zna o tom dogovoru?« dodao je Peterson.
»A zašto bi znao? On je taj usnuli partner. Složio se da će kupiti izvjesnu
količinu dionica, što ga je pretvorilo u djelomičnog vlasnika tvrtke Yakka
Events. Da budem precizan, vjerujem da on sada posjeduje 13,8 posto. Ali,
kao što možete vidjeti, ne mogu provjeriti tu informaciju jer ste me izvukli iz
kreveta u cik zore i zaplijenili mi uređaje.« Giles se sarkastično nasmiješio
Eriki.
»Kako ste upoznali Igora Kucerova?« upitala ga je Erika.
»Preko Andree«, odgovorio je Giles.

229
 »I bili ste svjesni da je Andrea u vezi s Igorom?«
»U ono vrijeme, nisam. Naravno, u međuvremenu ste mi pokazali
fotografije.«
»Znate li kako je Andrea upoznala Igora Kucerova?«
»Mislim da je rekla nešto o... ovaj, o prijateljici — nekoj Barbori...«
»Kardosovoj. Barbori Kardosovoj?«
»Da, mislim da se tako zove.«
»A jeste Ii znali da je Barbora Kardosova bila u vezi s Igorom?«
Giles je zbunjeno odmahnuo glavom.
»Moj klijent odgovorio je na vaša pitanja o četrdeset šest tisuća funti«,
umiješao se odvjetnik. »Ne vidim zašto bi morao odgovarati na pitanja o
privatnim odnosima prijateljice svoje zaručnice.«
Erika i Peterson zabuljili su se u Gilesa preko stola.
»To je za sada sve«, rekla je Erika.
»I moj klijent može otići?« upitao ju je odvjetnik.
»To nisam rekla.« Erika i Peterson su ustali.
»I što sada?« upitao je odvjetnik.
»Vratit ćemo se«, odgovorila je Erika.

Izašli su u hodnik i vratili se u sobu za promatranje.

»Kvragu«, rekla je Erika gledajući Mossovu i Petersona. »Mislite li da će se
ovo sranje o rijetkom drvetu održati na sudu... ako do toga dođe?« upitala je
Mossova, koja je sve pratila putem kamera.
»Vidjeli smo da mu je ured pun pretencioznih ukrasa«, uzdahnuo je
Peterson. »To se uklapa u ono što kaže.«
»Da, ali gdje je drvo?« upitala je Erika. »Novac je isplaćen prije više od
godine dana.«
»Možda čekaju da naraste«, zlobno je primijetila Mossova. Tada se začulo
kucanje na vrata sobe za promatranje. Bio je to Woolf.
»Šefice, Marsh je na liniji. Želi razgovarati s vama. On autom ide natrag u
London.«
»Je li rekao gdje se trenutačno nalazi?«
»Još uvijek je u Devonu«, odgovorio je Woolf.
»Recite mu da me ne možete pronaći.«
»Šefice, on zna da ih sve ispitujete.«
»Smislite nešto.« Kad je Woolf izašao, opet su pogledali zaslone. »Da vidimo
što nam o tome može reći Igor«, dodala je Erika. »A onda ćemo se pozabaviti

230
Lindom.«

231
 66.

»Želio je da mu nabavim drvo za ured«, rekao je Igor sjedeći zavaljen na stolcu

i rastežući ruke iznad glave. Erika mu je spazila žute mrlje pod pazuhom i
osjetila da soba za ispitivanje počinje mirisati na znoj.
»I vi to možete učiniti, kao stručnjak za ukrasne vrtove?« upitala je ona.
»Ovo je London, većina ljudi želi šašave stvari u svojim vrtovima, a uz
pomoć interneta to nije teško nabaviti.«
»Zašto tvrtka glasi na ime vaše žene?«
»Ne postoji neki poseban razlog.«
»Tko vas je upoznao s Gilesom?« upitao ga je Peterson, premda su već znali
odgovor.
»Andrea, naravno«, nasmiješio se Igor.
»Zna li vaša supruga za Andreu?«
»Što vi mislite?«
»Je li znala za vašu vezu s Barborom Kardosovom?«
»Moja je supruga dobra žena!«
»Što to znači?« upitala ga je Erika. »Da zna kad treba držati jezik za zubima?
Kad treba okrene glavu na drugu stranu? Zna li ona da se vi bavite
dovođenjem mladih žena iz istočne Europe u London? Da ih dočekujete na
autobusnom kolodvoru Victoria?«
»Moj klijent ne mora odgovoriti na ta pitanja«, umiješao se odvjetnik. »To
su obična nagađanja. Za to nemate nikakvih dokaza.«
»Imamo snimku razgovora s Barborom Kardosovom u kojem tvrdi sve to,
kao i da ste ubili Nadiju Greco.«
»A gdje je ta svjedokinja?« upitao je odvjetnik.
»Odmah nakon razgovora počinila je samoubojstvo«, odgovorila je Erika
gledajući Igora. »Bila je toliko uplašena reći istinu o vama da se ubila.«
»Žena koja se ubila jedva se može nazvati uvjerljivim svjedokom«, rekao je
odvjetnik. »A to nije bila službena izjava.«
Igor se samodopadno i samouvjereno zavalio na stolcu.
»Dok ste vi trčkarali između soba za ispitivanje«, nastavio je Igorov
odvjetnik, »ja sam iskoristio priliku da pregledam sudske dokumente. To nije
ništa više od puke tvrdnje. Veliki dijelovi transkripata s tog sudskog procesa
možda i nisu izvorni. Dakle, sa zakonskog gledišta, oni ne postoje. Shvaćate
li da ćete vrlo skoro morati podići optužbu protiv mog klijenta? Vrijeme
odmiče, gospođice Foster.«

232
 »Inspektorice Foster«, odvratila je Erika, pokušavajući prikriti frustraciju.
Dodala je da prekida ispitivanje, a nakon što je rekla točno vrijeme za snimku,
ona i Peterson izašli su iz prostorije.

233
 67.

Erika, Mossova i Peterson upravo su se spremali ući u sobu za ispitivanje

kako bi razgovarali s Lindom, kad ih je odvjetnik podsjetio kako je zakonski
vrijeme da omoguće osumnjičenicima stanku za ručak. Nakon jednog sata,
već je bilo kasno poslijepodne. Dan kao da je nestajao.
»Linda, znate li zašto smo vas uhitili?« upitala je Erika.
Linda je sjedila zavaljena na stolcu, mirna i pribrana. »Zato što mislite da
imam neke informacije. Mislite da znam tko je ubio Andreu? Mislite da sam
ja ubila Andreu, ili možda mislite da sam ubila J.R.-a? Ili predsjednika
Kennedyja?«
»To nije smiješno, Linda. Ovo je Igor Kucerov, koji se također služi imenom
George Mitchell. Andrea je s njim imala spolne odnose prije i tijekom svoje
veze s Gilesom«, odvratila je Erika gurnuvši njegovu fotografiju preko stola.
Linda je pogledala fotografije raspoređene pred njom, bezizražajno
promatrajući one eksplicitne.
»Znamo da je on snimio ovu fotografiju vas i Andree«, dodala je Erika.
»Ne znate to«, šmrknula je Linda dok joj je pogled jurio od jednog do drugog.
»Kako biste to mogli znati?«
»Zato što smo uhitili Igora Kucerova«, odgovorila je Erika. »Pod sumnjom
da je ubio Andreu, Tatianu Ivanovu, Mirku Bratovu, Karolinu Todorovu i Ivy
Norris. U ovom ga trenutku ispitujemo u susjednoj sobi.«
»Vi lažete, a ja ne razgovaram s lažljivcima. Moram li razgovarati s tim
lažljivcima?« upitala je Linda pogledavši svog odvjetnika.
»Imate li dokaz da je ovu fotografiju moje klijentice snimio čovjek kojeg ste
naveli?« upitao je odvjetnik.
Erika mu nije odgovorila. »Sjećate li se djevojke po imenu Barbora? Bila je
Andreina prijateljica.«
»Da.«
»Ona se pridružila vašoj obitelji na nekoliko ljetnih odmora?«
»Bila je slatka, možda malo preslatka — i pohlepna. Unatoč tome, bila je
predobra za Andreu. I gle čuda, Andrea ju je otjerala.«
»Kako ju je otjerala?«
»Oh, na uobičajen način. Prvo je mislila da je Barbora sjajna, a onda se
uzbuđenje ohladilo, pa ju je počela tretirati kao siromašnu rođakinju. Kad
nam se pridružila na posljednjem odmoru, Barbora je jako smršavjela, bila je
abnormalno mršava. Andrea je mislila da je to posljednji modni krik... što je
vjerojatno bilo dovoljno da djevojku odbaci iz društva.«

234
 »Je li Andrea rekla kamo je Barbora otišla?«
»Rekla je samo da se odselila. Zašto pitate?« upitala je Linda zaškiljivši.
Erika joj je objasnila Barborinu vezu s Igorom i činjenicu da je bila u
intimnoj vezi s Igorom u isto vrijeme kad i Andrea.
»Mogu li vas podsjetiti da je ta informacija povjerljiva«, umiješao se
odvjetnik.
»Činjenice da je Barbora bila u intimnoj vezi s Igorom, da je otišla u
program za zaštitu svjedoka i da je počinila samoubojstvo nisu povjerljive«,
rekla je Erika. Primijetila je da se Linda trese, a oči joj se pune suzama koje
se prelijevaju na obraze.
»Kako je to učinila?« upitala je Linda.
»Objesila se. Bila je užasnuta. Vidite li sada kako je važno da doznamo
istinu o Igoru Kucerovu? On je direktno povezan s Andreom.«
Linda je obrisala suze. »Srela sam ga nekoliko puta, u jednom klubu u
Kensingtonu i u baru u Chiswicku. Kao što sam već rekla, muškarci su
salijetali Andreu, uvijek ih je vukla za sobom. Andrea je upotrebljavala
muškarce kao tampone, nakratko je bila sretna da ih ima, ali onda bi ih
odbacila.«
Nastala je tišina. Odvjetnik nije mogao prikriti gađenje. Erika je otvorila
fascikl, izvadila bilješku koju je primila i spustila je pred Lindu.
»Što mi možete reći o ovome?« upitala je gledajući Lindi u lice.
»Tu ste mi bilješku već pokazali. Kad ste došli u cvjećarnicu.« Pogledala je
Eriku. »Poslana je vama?«
»Da. Možete vidjeti kako se ta poruka ne odnosi samo na mene, nego da je
otvoreni izazov policiji u vezi s ubojstvom Andree i drugih žena.«
»I zašto mi to pokazujete?« upitala ju je Linda ledenim glasom.
»Linda, vidjeli smo vaš dosje. Slanje prijetećih pisama postala vam je
navika. Slali ste pisma Gilesu Osborneu i drugima. Učiteljima, liječniku,
Andreinim prijateljima. Čak ste slali pisma Barbori. Ona nam je to spomenula
u razgovoru koji smo snimili.«
»Ponavljam, inspektorice Foster, sve su to samo indicije«, rekao je
odvjetnik. »Vi grubo pokušavate povezati nepovezane slučajeve i navesti moju
klijenticu da govori. Ona to neće učiniti.«
»Pa, ako ništa ne kaže, njezina će šutnja biti jednako optužujuća. Linda,
radi se o vama, vašem ocu, Gilesu, Barbori, Igoru. Svi ste vi povezani. Imamo
vaš laptop i pretražujemo tvrdi disk. Zaplijenili smo računala vašeg oca i
Gilesa. Samo je pitanje vremena prije no što sve povežemo. Razgovarajte sa
mnom, ja vam mogu pomoći.«
»Ne, neću«, odvratila je Linda i zavalila se na stolcu. Pokupila je dlačice s
džempera i onda pogledala policajce. Činilo se da posve kontrolira svoje
emocije. Erika je jedva mogla prikriti frustraciju.
»Volite mačke?« upitao ju je Peterson.

235
 »Oh, Bože, baš smo očajni, zar ne?« Linda se nasmiješila s očijukanjem.
»Gospodine Loyd, trebam li odgovoriti na to pitanje? Ne bih se željela uvaliti u
skandal s mačkama.«
Odvjetnik je zakolutao očima i kimnuo.
»Da, inspektore Peterson, ja volim mačke.«
»Imate li mačku?«
»Trenutačno ne«, mimo je odgovorila.
»Imate li još koje relevantno pitanje?« upitao je gospodin Loyd. »Ne. To je
sve«, odgovorila je Erika, pokušavajući sačuvati obraz. Kad su opet izašli iz
prostorije, u hodniku ih je čekao Woolf. »Što se dogodilo?« obrecnula se.
»Marsh.«
»Ne sada. Nazvat ću ga poslije.«
»On je ovdje, u svom uredu, i želi razgovarati s vama.«

236
 68.

Marsh je ispred prozora hodao gore-dolje kad je Erika pokucala na vrata

njegova ureda. Ona je ušla, a on je zastao i zabuljio se u nju. Nosio je uredne
i bijele platnene hlače, majicu bez ovratnika i beretku na glavi. Unatoč
situaciji, Erika je morala suspregnuti osmijeh.
»Pokušavate li oponašati Davida Beckhama, gospodine? Ili je to vaša odora
za slikanje?«
»Sjednite«, odvratio je Marsh. Skinuo je kapu i odbacio je na visoku hrpu
papira na stolu. »Jeste li izgubili razum, inspektorice Foster? Znate li kakvu
ste oluju govana prouzročili kad ste uhitili Douglas-Brownove? Zovu me iz
ureda Vlade.«
Izgledao je umorno od cijele situacije.
»Gospodine, ako biste me htjeli poslušati...«
»Ne, naređujem vam da pustite sir Simona, Lindu, Gilesa Osbornea i Igora
Kucerova iz pritvora, shvaćate? Eksponirali ste osobu iz programa za zaštitu
svjedoka, otvoreno ste raspravljali o pojedinostima kriminalističkog suđenja
koje je označeno kao ZMP...«
»Gospodine, Barbora Kardosova počinila je samoubojstvo, što znači da više
nije u programu za zaštitu svjedoka.« Erika je nastavila govoriti o transferu
novca između Simona, Gilesa i Igora, kao i o Barborinoj izjavi koja povezuje
Igora s trgovanjem istočnoeuropskim ženama. Izostavila je mogućnost da on
nije bio u Ujedinjenom Kraljevstvu u vrijeme Andreina ubojstva. »Morate
priznati da sve ovo smrdi, gospodine, čak i kao slučajnosti.«
Marsh ju je napeto slušao. Sada je teško disao i nastavio hodati gore-dolje.
Gotovo je mogla vidjeti kako mu mozak radi sto na sat.
»Koliko je sati?« upitao ju je.
»Uskoro će pet«, odgovorila je Erika.
»A kad završava obaveza 24 sata pritvora?«
»Sutra, u devet ujutro.«
»Jesu li iskoristili stanku za večeru?«
»Još nisu.«
»U redu, a imaju pravo i na neprekinutih osam sati odmora.«
»Znam, gospodine. Treba mi više vremena. Biste li razmotrili mogućnost da
produljite rok i da mi date još dvanaest sati? Ja to ne mogu odobriti, ali vi
možete. Čekam na rezultate forenzičara. Uzeli su Simonov laptop, a i Lindin.
Pregledavamo bankovne izjave.«
»Ne, ne mogu produljiti rok.« Marsh je sjeo. »Gledajte, Erika. Vi ste

237
briljantna detektivka...«
»Gospodine, uvijek to kažete prije no što mi naredite da nešto ne učinim.«
Marsh je na trenutak šutio. »Govorim vam to zato što je istina. A i zato što
vidim kako će ovo završiti. Namjerili ste se na moćne ljude, a šanse nisu na
vašoj strani.«
»Zvuči kao Igre gladi...«
»Ozbiljno vam govorim. Oslobodite osumnjičenike, a ja ću dati sve od sebe
da vas zaštitim.«
»Da me zaštitite?« ponovila je Erika s nevjericom.
»Erika, zar ne vidite kako stvari funkcioniraju? Elita uvijek pobijedi. Oboje
smo to vidjeli. Nedostaju vam uvjerljivi dokazi. Molim vas — odustanite.
Spasite karijeru. Katkad morate odustati.«
»Ne, žao mi je, gospodine, ali to nije dovoljno dobro. Ubijeno je pet žena.
Pet. Kakvo pravo imaju ljudi iz takozvane elite da se izvuku sa zataškavanjem
svega toga? Da bi mogli zaraditi još novca? Zadržati svoj udoban život?«
»Vi znate što će se dogoditi, zar ne? Mogli biste izgubiti značku, ugled.«
»Gospodine, ja sam izgubila gotovo sve što sam imala. Marka, život koji
sam živjela na sjeveru okružena prijateljima, mjesto koje bih mogla nazvati
domom. Preostao mi je samo osjećaj morala i mogućnost da do sutra, u devet
ujutro, izborim pravdu za te žene.«
Marsh je buljio u nju. Ljutnja među njima u međuvremenu je nestala. Sada
ih je razvajao samo neuredan stol, ali i to se činilo kao široka provalija. Erika
je stajala na manje stabilnoj strani.
»U redu«, rekao je Marsh. »Imate do sutra ujutro, u devet, priliku zaključiti
slučaj. A onda ćete prihvatiti posljedice.«
»Hvala, gospodine.«
Erika je ustala i izašla iz njegova ureda, primjećujući tugu u njegovim
očima.

238
 69.

Erika je sa svojim timom nastavila ispitivati osumnjičenike, ali što je večer

više odmicala, slučaj kao da je odlazio s njom. Igor, Simon, Giles i Linda
osjetili su nedostatak dokaza, pa im je poraslo samopouzdanje. Šutjeli su i
zaobilazili bit njihovih pitanja. Odvjetnici su izrazili nevjericu kad je Erika
objavila da će ih zadržati preko noći i opet ispitati ujutro. Bližila se ponoć.
Crane i Erika posljednji su ostali u operativnoj sobi.
»Mogu li još nešto učiniti, šefice?« upitao ju je Crane, pojavivši se pokraj
njezina ramena. »Čekamo snimke Igora Kucerova, s nadzornih kamera na
aerodromu. Ali ne vjerujem da će išta stići u idućih nekoliko sati.«
Erika je pregledavala pojedinosti slučaja, vraćajući se na Andreinu otmicu.
Zaslon računala zamaglio joj se pred očima. »Ne. Idite kući i odmorite se«,
rekla mu je.
»I vi. Jeste li se vratili u stan?«
»Nisam. Policija se isprsila i platila mi hotelsku sobu. Dok se ne snađem.«
»Gdje ste odsjeli?«
»U hotelu Park Hill.«
Crane je zazviždao. »Lijepo mjesto. Ondje sam proslavio devedeseti
rođendan svoje bake. A imaju i zgodan teren za golf. Laku noć.«
»Vidimo se sutra, rano ujutro«, rekla mu je Erika dok je odlazio.

Prošla je ponoć kad je stigla u hotel. Ušavši u urednu i elegantnu hotelsku

sobu, osjetila se milijun milja daleko od slučaja, ali to joj nije pomoglo.
Probudila se u pola pet iz sad već dobro poznatog sna okupana znojem.
Oko nje odjekivali su pucnji, Mark je pao na tlo. Zatvorila je oči. Posljednja joj
je slika bila urezana u mozak: njegovo tjeme razmrskano sačmaricom.
U sobi je bilo vruće. Ustala je iz kreveta i otišla do prozora, osjećajući kako
radijator isijava vrućinu. Imala je sobu na šestom katu, pa je iza igrališta za
golf, crnog poput tinte, mogla vidjeti redove kuća natiskanih do Lewishama.
Nekoliko njih bilo je osvijetljeno, ali većina je bila u mraku. Prozor se mogao
otvoriti samo pet centimetara. Zaustavila ga je sigurnosna kuka.
»Želim udahnuti svježi zrak«, rekla je. »Ne namjeravam se ubiti.«
Odjenula se, sišla u prizemlje i veliko luksuzno predvorje, u kojem nije bilo
nikoga osim recepcionara. Podigao je pogled s igranja pasijansa i kimnuo joj.
Uživala je u izlasku na ledeni zrak. Uz pročelje zgrade bio je red klupa.
Odabrala je prvu i izvukla cigaretu iz kutije, upalila je i otpuhnula dim u noćni
zrak. Zadrhtala je, tjerajući san od sebe, i prisilila se da misli na istragu.

239
 Možda će ovo biti onaj slučaj koji je problematičan. Svakog policajca
salijeće neki neriješeni slučaj. Otresla je pepeo na šljunak i začula mijaukanje,
kad se velika crna mačka pojavila ispod klupe i protrljala o njezinu nogu.
»Zdravo«, rekla je, sagnuvši se da je pomiluje. Mačka je počela presti i otišla
do nekoliko zdjelica ispod jednog od ispupčenih prozora. Popila je malo vode
i onda pomirisala pokrajnju praznu zdjelicu.
Linda Douglas-Brown pojavila se u Erikinoj glavi. Linda, ljubiteljica
mačaka. Toliko je dokaznog materijala vodilo do nje. Linda se trebala naći s
Andreom one večeri u kinu, ali Andrea se nije pojavila. Gledala je film s
Davidom. To su znali, ali što se dogodilo poslije? Linda i njezina opsjednutost
mačkama. Što ona zna o Lindi? Je li Linda žrtva u životu? Očito nije miljenica
u obitelji. Ogorčena je i zavidna. Možda je ubila Andreu, ali što je s drugim
ženama? S prostitutkama koje se povezane s Igorom? Linda je znala za Igora,
ona ga je upoznala. Možda je znala da je Igor ubio tri prostitutke? Možda je
iskoristila priliku i ubila Andreu oponašajući ubojstva drugih žena? Linda,
ljubiteljica mačaka.
Sve se to vrtjelo Eriki u glavi. A ipak, Linda nije imala mačku. Dala je čudan
odgovor — trenutačno ne — a i neki čudan izraz pojavio joj se na licu. Erika u
onom trenutku nije obratila pozornost na takvo ponašanje, ali sada joj se to
javilo u pameti.
Vratila se u sobu, nabrzinu se odjenula, drugi put prošla pokraj
nezainteresiranog tipa na recepciji i odvezla se u postaju Lewisham Row. Bilo
je malo poslije pet ujutro. Nije poznavala noćnog narednika na porti, ali on joj
je dao ključ kuće Douglas-Brownovih.
Krenula je prema Chiswicku vozeći se tihim cestama, prolazeći pokraj
visokih i praznih uredskih zgrada u Elephantu i Castleu, prešla je Temzu
mostom Blackfriars i onda nastavila uz rijeku i nasip. Pogled na vodu
otežavala je niska magla koja je zadobila plavičastu boju kad je osvanula zora.
Nazvala je Mossovu, ali javila se njezina telefonska sekretarica.
»Zdravo, Erika pri telefonu. Uskoro će pet i trideset. Vozim se prema kući
Douglas-Brownovih. Nešto mi ne da mira u vezi s Lindom, pa želim pogledati
njezinu sobu. Ako se ne vratim do sedam, ispitajte ju ponovno — i prepustite
vodstvo Petersonu, čini se da joj se on sviđa. Navedite Lindu da govori o
mačkama — znam da to zvuči šašavo, ali mislim da se u tome nešto krije,
premda ne mogu točno reći što... Linda je luda za mačkama, ali ne posjeduje
mačku...«
Tada je mobitel triput bipnuo i isključio se.
»Sranje!« viknula je gledajući prazan mobitel. Nije provela dovoljno
vremena u hotelu da napuni uređaj.
Stigla je na glavnu ulicu u Chiswicku. Gurnula je mobitel u džep i parkirala
auto u jednoj od stražnjih ulica, shvaćajući da će morati raditi brzo i vratiti se
podzemnom ako želi stići u postaju prije isteka roka od dvadeset i četiri sata.

240
 70.

Kuća obitelji Douglas-Brown stajala je u punom sjaju na kraju slijepe ulice,

dominirajući susjedstvom kao uglačani blok maslaca. U zraku je bila
sumaglica, a ulične su se svjetiljke ugasile kad je Erika stigla do kuće.
Dvorišna vrata bila su dobro nauljena i bešumno su se otvorila. Ispupčeni
prozori bezizražajno su je gledali. Otišla je do ulaznih vrata i pritisnula zvonce,
a ono je odzvonilo duboko u kući. Pričekala je, a onda je počela iskušavati
hrpu ključeva gurajući ih u bravu. U trećem pokušaju vrata su se otvorila. Na
trenutak je osluškivala, a onda je ušla i zatvorila ih za sobom.
Krenula je hodnikom, pokraj prastarog sata s njihalom, i ušla u prostranu
kuhinju od čelika i granita. Bila je tiha i besprijekorno čista. Brončane šalice
visjele su s okvira iznad velikog crnog komada granita, a stražnji zid bio je
ostakljen od poda do stropa. Staklo je odavalo pogled na ukrasni vrt. Jedan
kos sletio je na tu glatku površinu, ali je odletio spazivši Eriku.
Erika je izašla i uspela se širokim stubištem na drugi kat, prošavši pokraj
elegantne i bezlične gostinjske sobe te mramorne kupaonice, sve dok na kraju
hodnika, u stražnjem dijelu kuće, nije našla Lindinu sobu. Vrata su bila
zatvorena, a na malom je znaku pisalo: Dobro došli u Lindinu sobu, molim vas,
pokucajte prije ulaska... Ispod toga, gotovo prekriveno precrtanim linijama,
pisalo je: jer možda ne nosim gaće! Erika nije mogla suspregnuti osmijeh i
pomislila je da je to zacijelo napisao David. Mlađa braća vole zezati. Otvorila
je vrata i ušla.

241
 71.

»Upravo sam primila poruku od šefice«, rekla je Mossova kad je ušla u

operativnu sobu. Peterson je stigao u isto vrijeme s poslužavnikom kave.
Dijelio je šalice policajcima koji su dolazili snenih očiju i skidali kapute.
»Ona želi da nastavimo i dovedemo Lindu natrag na ispitivanje. «
»Njezin se odvjetnik već pojavio?« upitao je Peterson.
»Da, upravo sam ga vidjela u prostoriji za prijem. Ne izgleda sretno što su
ga izvukli iz kreveta u ovaj bezbožni sat.«
»Oh, dobro, sve će završiti u devet«, rekla je pozornica Singh dolazeći da
uzme posljednju kavu.
»Oprosti, ova mi treba«, obrecnula se Mossova. »Uzmi kavu iz automata.«
»To je bilo pomalo grubo«, rekao je Peterson kad se Singhova udaljila.
»Rekla je to da samo čekamo devet... Kao da je to formalnost.«
»Zar nije?« upitao je Peterson.
»Nije«, odgovorila je Mossova glasno. »Slušaj, šefica ima ideju...«

242
 72.

Lindina soba bila je mala i turobna. Klizni prozor s dubokim prozorskim

sjedalom gledao je na vrt i Erika je odozgo mogla vidjeti da je tratina još uvijek
prošarana s nekoliko nakupina snijega. Pokraj prozora bio je teški tamni
ormar. Kad ga je Erika otvorila, vrata su zaškripjela. Na jednoj je strani visjela
zbirka tamnih širokih suknji; pokraj njih bile su ispeglane bijele bluze, a neke
su imale i čipku na ovratniku; ostatak ormara bio je zauzet velikom hrpom
džempera sa slikama mačaka — svi su bili debeli i teški. Na dnu ormara ležalo
je mnogo cipela s potpeticama, nekoliko sandala, par svjetloplavih teniska,
prljavi par klizaljki i ružičasta naprava za oblikovanje bedara.
Jedan krevet s okvirom od tamnog drva bio je gurnut u kut uz stražnji zid,
a iza njegova svijena i drvena zaglavlja bio je debeo i metalan križ. Hrpa
igračaka mačaka sjedila je na uredno pospremljenom šarenom pokrivaču. Bile
su poredane po veličini. Razigrane oči izgledale su dirljivo optimistično u
turobnoj atmosferi. Erika je zastala da razmisli o činjenici kako je Linda
pospremila krevet i posložila mačke prije no što su je odvukli u policijsko
vozilo.
Na noćnom ormariću ležala je mala svjetiljka u stilu Tiffanyja, kao i
plastična kutija koja je u sebi imala štitnik za zube od prozirne plastike. Tu je
bila i mala uokvirena fotografija snimljena prije nekoliko godina — prikazivala
je Lindu kako sjedi na stolcu za ljuljanje u vrtu, s prekrasnom crnom mačkom
u krilu. Mačka je imala bijelo krzno na šapama. Erika je podigla fotografiju i
okrenula je, odvajajući metalne držače i izvlačeći kartonsku pozadinu. Na
stražnjoj strani fotografije, urednim je rukopisom bilo napisano:
Moj dragi dečko, Čizma, i ja.
Erika je držala sliku u ruci dok je nastavila gledati uokolo. Staromodni
pisaći stol od tamnog drva stajao je uza zid na kraju kreveta. Bio je ispunjen
olovkama i hrpom djevojačkih papira. Veliki kvadrat u prašini jest mjesto s
kojeg je policija uzela Lindin laptop. Toaletni stolić između prozora i stola
držao je minimum šminke, veliku zdjelu dermatološke kreme E45 i vrećicu
loptica vate. Četka je također bila tamo, a pramenovi Lindine sivosmeđe kose
hvatali su svjetlost s prozora. Pokraj vrata nalazila se velika polica s knjigama,
natrpana romanima Jackie Collins i Judith Krantz, kao i brojnim povijesnim
romansama. Bilo je tu nekoliko fotografija s obiteljskih odmora u Hrvatskoj,
Portugalu i Slovačkoj — uglavnom Linde i Andree s raznim mačkama
skitnicama — pa i jedna fotografija Linde kako stoji u podnožju litice s
krupnim, preplanulim tipom prljave plave kose. Linda je nosila planinarsku
opremu i crvenu plastičnu kacigu. Smiješila se tako jako da joj se vezica ispod
brade urezala u sjajno i preplanulo lice. Na stražnjoj strani nije pisalo ništa.
Na zidu pokraj vrata visjela je velika ploča za pribadanje s foto-kolažom.
Slike su bile pribodene tako da su se preklapale i sve su pokazivale Čizmu,
prekrasnog crnog mačka s bijelim šapama. Linda je bila na biciklu s pletenom

243
košarom u kojoj je Čizma sjedio na deki; Linda na ljuljački u dvorištu s
Čizmom u krilu; Andrea i Linda doručkuju u kuhinji, a Čizma leži na leđima
preko sredine stola, držeći komad prepečenca bijelim šapama. Linda i Andrea
zabacile su glave uz smijeh. Bila je tu i slika Čizme na Simonovu stolu, kako
leži na hrpi papira. Unatoč tome što je bio usred nekog posla, dopustio je Lindi
da snimi fotografiju toga kako je prekinut u zadacima. Erika je počela izvlačiti
pribadače i razmicati fotografije. Na nekoliko fotografija, ondje gdje su se
preklapale, jedna je figura bila ili izrezana, ili je rub fotografije bio nejednako
potrgan. Pregledavajući fotografije obiteljskih okupljanja, Erika je shvatila tko
je osoba koja nedostaje.

244
 73.

Kad je Peterson ušao u sobu za ispitivanja, Linda je izgledala iscrpljeno. Imala

je raščupanu kosu i činilo se da nije mnogo odspavala u ćeliji. Njezin odvjetnik
završio je brisanje svojih naočala i stavio ih natrag na nos.
»Evo, donio sam vam kavu, Linda«, rekao je Peterson i sjeo nasuprot,
gurnuvši plastičnu čašu prema njoj. Kad je odvjetnik vidio da i Peterson ima
čašu, namrštio se, nezadovoljan što je on isključen.
Peterson je nagnuo svoju čašu prema svjetlu. »Pogledajte, nikad to ne
naprave kako treba. Rekao sam da se zovem Peterson, a oni su napisali >Peter
Son<.«
Linda se zabuljila u njega, a onda uzela svoju čašu i pogledala u natpis.
»Moje su ime dobro napisali«, rekla je. Kad je okrenula čašu, lice joj se
rastegnulo u osmijeh. »Oh, nacrtali su malu macu! Pogledajte!«
Okrenula je čašu kako bi i Peterson mogao vidjeti.
»Mislio sam da će vam se to svidjeti«, nasmiješio se Peterson.
Linda je zaškiljila. »Shvaćam što radite«, rekla je. Zavalila se na stolcu i
odgurnula čašu. »Nisam tako naivna.«
»Nisam to ni mislio«, odvratio je Peterson. Naveo je svoje ime i točno
vrijeme, pa se razgovor počeo snimati.
»Linda, jučer ste rekli da nemate mačku.«
»Ne, nemam«, odgovorila je Linda, oprezno srčući kavu.
»Jeste li je imali prije?«
»Da, jesam«, tiho je odgovorila. »Zvao se Čizma.«
»Čizma?«
»Da, bio je crn, ali imao je četiri bijele šape, kao da nosi čizme.«
Minute su prolazile i Linda je prilično živnula pripovijedajući o Čizmi. Baš
je govorila Petersonu o tome kako je Čizma običavao spavati pod plahtama s
njom, s glavom na njezinu jastuku, kad se umiješao odvjetnik.
»Gledajte, inspektore, kakve to veze ima s vašom istragom?«
»Govorim o svojoj mački, molim«, obrecnula se Linda.
»Ja radim za vas, gospođice Douglas-Brown...«
»Da, imate pravo, a ja govorim o svojoj jebenoj mački, u redu?«
»Da, u redu«, odgovorio je odvjetnik.
Linda se opet okrenula Petersonu. »Mrzim ljude koji misle da su mačke
samo kućni ljubimci. To nije točno. Mačke su jako inteligentna, prekrasna

245
stvorenja...«

Mossova i Crane gledali su u sobi za promatranje. »Nastavite razgovarati o

Čizmi«, rekla je Mossova u mikrofon. U sobi za razgovor njezin je tihi glas
došao kroz slušalicu na Petersonovim ušima.
»Je li Čizma imao srednje ime?« upitao je Peterson. »Ja sam imao psa koji
se zvao Bamaby Clive.«
»Nije. Zvao se Čizma Douglas-Brown, to je dovoljno. Voljela bih da ja imam
srednje ime... ili neko ljepše ime nego dosadna stara Linda.«
»Ne znam, meni se sviđa ime Linda«, odvratio je Peterson.
»Ali Čizma zvuči mnogo egzotičnije.«
»I što se dogodilo s Čizmom?« upitao je Peterson. »Pretpostavljam da više
nije s nama?«
»Ne«, odgovorila je Linda. »Čizma nije više s nama.« Uhvatila se za rub stola.
»Jeste li dobro? Uznemirava li vas što razgovaramo o tome kako je Čizma
uginuo?« pritisnuo ju je Peterson.
»Naravno da me uznemirava«, viknula je Linda. »Uginuo je!« Nastao je
tajac.
»U redu, dobro vam ide«, rekla je Mossova Petersonu u uho. »Nastavite
tako. Slamamo je.«

246
 74.

Kuća obitelji Douglas-Brown bila je tiha, kao da je pritisnuta tajnama i

pitanjima bez odgovora. Erika nije znala koliko se dugo zadržala u Lindinoj
sobi, buljeći u obiteljske fotografije i upijajući tugu koja je zračila iz Lindinih
stvari. Sada je išla niz hodnik, još uvijek držeći fotografije mačka Čizme,
provjeravajući što se nalazi iza svakih vrata. Prošla je pokraj praznih soba za
goste, velike kupaonice, velikog zidnog ormara za rublje i dva velika prozora
u hodniku, koja su gledala na stražnji zid susjedne kuće.
Na drugom kraju hodnika, pri najudaljenijoj točki od Lindine sobe, Erika
je otkrila Davidovu sobu. Vrata su bila otvorena.
U usporedbi s Lindinom, Davidova je soba bila elegantna i svijetla, s
velikim metalnim bračnim krevetom i dugim ormarom za odjeću s ogledalom.
Na zidu je visio uokviren plakat Che Guevare, pokraj Pirellijeva kalendara sa
slikom prekrasne plavuše za siječanj s prekriženim rukama preko golih dojki.
Osjećao se slab miris skupog losiona poslije brijanja. Na velikom pisaćem
stolu ležao je srebrni laptop MacBook, koji je bio uključen, a pokraj njega
iPod, smješten na veliki zvučnik. Na zidu iznad toga bila je vješalica sa šest
pari slušalica za glavu Skullcandy u raznim jarkim bojama. Erika je spazila
punjač za mobitel na žici koja je bila iza stola, a onda je izvukla svoj iPhone i
povezala ga. Pričekala je nekoliko trenutaka, a kad je vidjela da se počinje
puniti, uključila je mobitel. Otišla je do MacBooka i povukla prstima preko
dodirne plohe. Kad je zaslon zasvijetlio, vidjela je da traži lozinku. Ostatak
zida ukrašavale su velike crno-bijele slike elektrane Bathersea, Nacionalnog
kazališta i riblje tržnice Billingsgate. Niz velikih polica bio je krcat knjigama o
arhitekturi, od džepnih vodiča do glomaznih ilustriranih knjiga.
Kad je Erika bacila pogled na police, za oko joj je zapela knjiga u jarko
plavom ovitku. Plivanje u Londonu: 50 najboljih mjesta. Izvukla je knjigu i
počela listati, gledajući fotografije londonskih bazena i kupališta. Iz želuca joj
se počeo dizati neugodan osjećaj.

247
 75.

U Lewisham Rowu, Mossova i Crane pratili su tijek razgovora na

videozaslonima. Linda je pripovijedala Petersonu o voljenome Čizmi. Tada se
začulo kucanje na vratima i u prostoriju je provirio Woolf.
»Ovo je upravo stiglo za inspektoricu Foster«, rekao je i dodao Mossovoj
komad papira. Mossova ga je brzo pogledala.
»Ovo je izjava privatnog liječnika Linde Douglas-Brown iz Ulice Harley. On
kaže da je Linda mentalno nesposobna za policijsko ispitivanje.«
»Isuse, s čime ovdje imamo posla?« odvratio je Crane.
»Tko je ovo donio?« upitala je Mossova.
»Diana Douglas-Brown pojavila se s još jednim odvjetnikom«, odgovorio je
Woolf. »Morate prekinuti ovaj razgovor.«
»Rečeno nam je da ona ništa ne zna, a ipak je ovaj dokument osobno
dostavljen baš prije sedam ujutro?« upitala je Mossova.
»Vi znate da vam čuvam leđa, ali ovo ide izvan dosega«, rekao je Crane. »Do
samih vrhova. Vidim kako se približava rub litice.«
»Samo još nekoliko minuta, Woolf. Izađite i vratite se u deset.«
Woolf je nevoljko kimnuo i izašao.
»U redu, budi agresivniji«, rekla je Mossova Petersonu u mikrofon.
»Kako je uginuo, Linda?« upitao je Peterson u sobi za ispitivanja. »Kako je
Čizma uginuo?«
Lindina je donja usna zadrhtala. Uhvatila je šalicu s kavom i povukla prst
preko sitnog crteža mačke. »To se vas ne tiče.«
»Jesu li članovi vaše obitelji bili uznemireni kad je Čizma uginuo?«
»Jesu.«
»A Andrea i David tada su bili mlađi?«
»Naravno da su bili mlađi! Andrea je bila uznemirena, ali David...« Linda se
namrštila i snažno se ugrizla za usnu.
»Što je bilo s Davidom?« upitao je Peterson.
»Ništa. I on je bio uznemiren«, odgovorila je Linda bezizražajnim glasom.
»Ne djelujete mi baš uvjereno. Je li David bio uznemiren ili nije, Linda?«
Linda je počela teško disati, gotovo na rubu nesvjestice. »I... on... je... bio...
uz... nemiren«, rekla je raširivši oči i pogledala u pod.
»David je bio uznemiren?« pritisnuo ju je Peterson.

248
 »UPRAVO SAM VAM REKLA DA JE BIO JEBENO UZNEMIREN!« viknula je
Linda.
»Mislim da ovo postaje...« počeo je odvjetnik, ali Peterson je nastavio.
»David je otputovao na momačku zabavu, zar ne, Linda?«
»Da. Bila sam iznenađena kako mi je bilo teško pustiti ga«, rekla je. Ukipila
se i namrštila.
»Otišao je na samo nekoliko dana, zar ne?« upitao je Peterson.
Linda je sada plakala, suze su joj se slijevale niz obraze.
»U redu je... On će se vratiti, Linda.... David će se vratiti«, rekao je Peterson.
Linda je sada grčevito držala stol, crvena lica i iskrivljenih usta.
»Moja klijentica je...« počeo je odvjetnik.
»Ne želim da se vrati«, procijedila je Linda.
»Linda, zašto ne želite da se David vrati ? Sve je u redu, to sam ja, meni
možete reći«, dodao je Peterson. Mogao je osjetiti da zrak u prostoriji postaje
gotovo bockav od napetosti.
»Daleko odavde«, mračno je rekla Linda. »Želim da ode daleko... Da
nestane... NESTANE!«
»Zašto, Linda? Recite mi zašto! Zašto želite da David ode daleko?«
»ZATO ŠTO JE UBIO MOJU MAČKU!« iznenada je viknula. »UBIO JE MOJU
MAČKU! Ubio je Čizmu! Nitko mi nije vjerovao! Svi su mislili da to izmišljam,
ali on je ubio moju malu mačku. Ubio je i Gilesovu mačku i pobrinuo se da
izgleda kao da sam je ja ubila! Taj jebeni gad...«
»David?« upitao je Peterson. »David je ubio vašu mačku?«
»Da!«
»Kako ju je ubio?« upitao je Peterson.
Linda je sada postajala ljubičasta u licu, pokušavala je pomaknuti stol koji
je bio pričvršćen za pod. Riječi su prštale iz nje. »Udavio ju je... Udavio ju je...
Kao, kao....« Linda se ugrizla za usnicu tako jako da se pojavila kap krvi.
»Kao koga, Linda?«
»Kao one djevojke«, završila je mučnim šaputanjem.

249
 76.

Eriki su se tresle ruke kad je počela listati knjigu u Davidovoj sobi. Dok je
listala, srce joj je počelo jače lupati. Vidjela je dio o kupalištu Serpentine, pa
dio o kupalištu Brockwell, pa jedan o jezerima na Hampstead Heathu — o
svim poprištima ubojstava, osim muzeja Horniman. Fotografije i tekstovi u
svakom odjeljku bili su okruženi bilješkama napisanim rukom manijaka.
Bilješke su na nekim stranicama ispunile sva prazna mjesta oko fotografija, s
primjedbama o tome gdje se nalaze ulazi i izlazi, ima li nadzornih kamera, o
vremenima otvaranja na svim lokacijama, gdje su u blizini najbolja mjesta za
ostavljanje i skrivanje auta. Fallen JMe
Zatim je pri kraju knjige došla do zemljovida na kojem su bile označene i
zaokružene sve lokacije. Erika je ispustila knjigu s treskom i otišla do stola,
gdje je njezin mobitel sada bio uključen i punio se. Uzela je mobitel i počela
tražiti broj Mossove ili Cranea u Lewisham Rowu.
Zatim je zamijetila kretanje i spazila sjenku iza sebe. Nečija se šaka
zatvorila preko njezine i istrgnula joj mobitel iz ruke.

250
 77.

Viši nadzornik Marsh ušao je u sobu za promatranje baš kad se Linda slomila
i otkrila da je David ubojica. U užasnutoj tišini gledao je s Mossovom i
Craneom kako Linda gubi kontrolu. Ludovala je, vukla se za kosu, crvena u
licu, dok joj je pljuvačka letjela iz usta:
»David je ubio Čizmu pred mojim očima. Zadavio ga je! Nitko mi nije htio
povjerovati kad sam rekla da je on to učinio! Nitko! Svi su mislili da lažem! Da
sam ja to učinila!«
»Rekli ste da je David ubio djevojke,« odvratio je Peterson. »Koje djevojke?«
»Djevojke... Od one vrste kojima morate platiti. Potrošio je jako mnogo na
te djevojke...«
»Kako to mislite, jako mnogo?«
»Novca, jebeni idiote!« zagrmjela je Linda. »I to ne vlastitog novca. Oh, ne!
Sve je to platio tatica, a meni nije htio kupiti novu mačku... jer su tvrdili da
sam lagala kad sam rekla da je David ubio Čizmu. Vjerovali su NJEMU, a ne
meni. Jebeni ubojica! Vrijedim li ja manje od ubojice? VRIJEDIM LI? Tata nije
imao ništa protiv toga da potroši tisuće. TISUĆE!«
»Zašto je morao potrošiti tisuće?« upitao je Peterson. »Kome je dao tisuće?«
»Igoru, Andreinu jebenom jebaču! Za djevojke.«
»I vaš mu je otac platio?« upitao je Peterson.
»Dao je novac Gilesu da mu on plati! A Davidu je dao novac da napusti
zemlju. DAO JE SAV TAJ NOVAC, A MENI NIJE HTIO KUPITI MALU MACU!«
Linda je zamahnula glavom i snažno udarila čelom o stol. Podigla je glavu
i opet udarila o stol.
»Prestanite! Prestanite!« viknuo je Peterson. Odvjetnik se sada povukao u
kut sobe. Peterson je otišao do zida i uključio alarm. Počeo je zavijati po cijeloj
policijskoj postaji. Peterson se okrenuo i pogledao u kameru. »Trebam pomoć.
SMJESTA!«

»Gdje je inspektorica Foster?« upitao je Marsh u sobi za promatranje.

Mossova je zastala, a sva boja iz njezina lica je nestala. »Isuse! Otišla je u
kuću Douglas-Brownovih.«

251
 78.

Erika se naglo okrenula i našla licem u lice s Davidom, koji je stajao nasuprot
nje u svojoj sobi. Bio je odjeven u zeleni pulover, tamni debeli prsluk i
traperice. Izvukao je SIM karticu iz njezina mobitela i slomio je laganim
trzajem. Ispustio je mobitel, pa se začulo krckanje i pucketanje kad ga je
petom čizme zgnječio na sagu.
Erika je pogledala Davidovo lice. Izgledalo je kao da je maska mladosti i
samopouzdanja otpala. Nosnice su mu se nadimale, oči sijevale. Izgledao je
kao zlo. Sada je to jasno mogla vidjeti. Bila je tako glupa.
»Mislila sam da si otputovao?« rekla je.
»Otputovat ću. Na momački vikend...«
Erika je pogledala knjigu. Ležala je na podu, otvorena na stranici
zemljovida Londona.
»Nisi to zabilježio u knjizi, ali ti si ubio i Andreu, zar ne?« upitala ga je
bezizražajnim glasom.
»Da, jesam. I to je zapravo šteta — ona je bila mnogo zabavnija od Linde«,
rekao je David. »Vidim što misliš. Zašto sam ubio Andreu, a ne Lindu?«
»Misliš li ti to?«
»Ne. Linda se pokazala korisnom. Ona će preuzeti odgovornost za Andreino
ubojstvo. Igor Kucerov bit će optužen za kurve — na kraju krajeva, to su bile
njegove kurve. A Ivy Norris — pa, to je smeće i pripadalo u crnu zemlju.«
»Čuješ li ti sama sebe što govoriš?«
»Da«, podsmjehnuo se David.
»Zašto si to učinio?«
David je slegnuo ramenima.
»Možeš li na to samo slegnuti ramenima?« rekla je Erika. »Ja ti ne
vjerujem.«
»Vjeruj!« procijedio je. »Misliš li da me možeš osuđivati ? Racionalizirati ono
što sam učinio, zašto sam ubio? Učinio sam to zato što MOGU.«
»Ne, ne možeš. Nećeš se izvući. Postojat će posljedice.«
»Ti ne možeš znati kako je to odrasti u svijetu privilegija i moći. To je
opojno. Gledati kako se ljudi klanjaju tebi i tvojim roditeljima. Moć ti vonja iz
pora i inficira ljude oko tebe. Moć korumpira, obavija, zavodi.... Što je moj
otac moćniji, to se više boji da ne izgubi moć.«
»Dakle, on je znao da si ti ubio Mirku, Tatianu, Karolinu?«
»Naravno.... Nije baš bio oduševljen, ali to su bile istočnoeuropske djevojke,

252
a sve one misle da mogu pušenjem i jebanjem doći do nekih vrijednosti.«
»Što je s Andreom? Ona ti je bila sestra! Miljenica tvog oca!«
»Prijetila je da će reći mami, rekla je da će se obratiti jebenim novinarima!
Glupača. Prva lekcija života u visokom društvu glasi: drži jezik za zubima. Ili
će ti ga začepiti netko drugi, i to zauvijek.«
»Ne mogu vjerovati da je tvoj otac bio spreman čak i to zataškati, oprostiti
ti ubojstvo svoje ljubljene kćeri.«
»Začepi! Ne znaš o čemu govoriš. On se boji gubitka ugleda više od ičega
drugoga. Boji se da će drugi vukovi skočiti na njega i raskomadati ga... Strah
je jači od ljubavi. Bio je suočen s izborom da spasi Lindu ili mene, a Linda je
ionako već gotovo zrela za jebenu ludnicu. Osim toga, ona je toliko mrzila
Andreu da bi to vjerojatno i sama učinila.«
»Linda ne bi ubila Andreu«, usprotivila se Erika.
»Sad je braniš? Isuse! Pretpostavljam da većinu ljudi obuzme žaljenje kad
joj vidi sobu... Znaš, kad su moji prijatelji svraćali da prespavaju, uhvatili
bismo njezinu malu macu i zatvorili je u jednu od onih velikih limenki za
gotovinu u očevu uredu... Natjerali bismo Lindu da svašta radi samo da dobije
ključ.«
Erika se prisilila da gleda Davida u oči. »Čizma. Tako se zvala mačka.«
»Da, stara dobra Čizma... Lindu bi znao spopasti jak bijes kad ne bi bilo
po njezinu, a ja sam iskoristio jedan takav ispad da se riješim Čizme... Zadavio
sam je, ako te slučajno zanima. Jesi li ikad pokušala zadaviti mačku?«
»Nisam.«
»Ubiti zeca? Vi Slovaci volite zečeve, zar ne?«
»Ne.«
»S mačkama je problem u tome što imaju pandže. One potpuno polude.
Žestoko se bore za život.«
»Tvoji su roditelji inteligentni ljudi«, rekla je Erika. »Zacijelo su shvatili da
si ti ubio mačku.«
»U tome je problem kad odgoj svog djeteta prepustiš drugima. Unajmljuješ
dadilje i igraš samo sporednu ulogu. Vidiš djecu prije spavanja, sat vremena
tu i tamo. Nemoj mi se previše približavati, dragi, svečano sam odjevena za
večernji izlazak... Dijete ti postane hrpa statistika: dobio je peticu iz
matematike, zna odsvirati Fur Elise na klaviru... Kupimo mu ponija kako bi se
mogao družiti s društvom koje igra polo...
David kao da je na trenutak odlutao u mislima, a onda se vratio u
sadašnjost. »U svakom slučaju, pretpostavljam da tvoje ispitivanje svih
upletenih nije urodilo plodom. Moj se otac pobrinuo da im šutnja bude vrlo
unosna. A Lindu sam natjerao da mi obeća kako će ona preuzeti odgovornost
za Andreino ubojstvo.«
»Zašto bi ti ona to obećala?«
»Rekao sam joj da može imati još jednu mačku ako to učini, kako neće

253
morati živjeti u strahu da ću je ubiti.«
»Šališ se«, rekla je Erika.
»Ozbiljan sam. Branit će se da je luda i na nekoliko godina završiti u nekoj
skupoj klinici. Moj će otac vjerojatno potkupiti nekog bolničara s nekoliko
funti da je ubada u bolno mjesto među nogama... Možda joj čak dopuste da
ima mačku. Dat će malo picu da dobije micu...« David se počeo smijati. Bio je
to kreštav, histeričan smijeh.
Erika je iskoristila priliku i jurnula prema vratima sobe, ali David je bio
brži. Zgrabio ju je, ruke su mu stegnule njezin vrat i udario je njome u policu
za knjige, izbivši joj sav zrak iz pluća. Ovoga puta bila je spremna za njega —
podigla je ruku i udarila ga nadlanicom u nos. Začuo se prasak kad je
hrskavica popucala, a njegov je stisak olabavio. Erika ga je uspjela odgurnuti
i krenula prema vratima, ali uhvatio joj je ruku malo prije no što je izašla i
povukao je natrag. Udarila je u pisaći stol, a on je opet skočio na nju. Krv mu
je sada liptala niz bradu, a izraz čistog bijesa prekrio mu je lice. Erika je
udarala i otimala se, cijelo vrijeme dahtala i pokušavala uvući zrak u pluća.
Otimala se ispod njegova stiska, ali on nije popustio i popeo se na nju. Uspio
joj je pritisnuti jednu ruku koljenom.
Slobodnom je rukom opipavala po stolu, dohvatila gladak držač papira i
time udarila Davida u uho. Pritisak na nju je popustio — uspjela se izmigoljiti
i ponovno krenula prema vratima, ali on se brzo oporavio i podmetnuo nogu
kako bi se spotakla. Pala je, a on se nadnio nad nju — lice mu je sada bilo
krvavo, a krv mu je prekrila zube kad se manijakalno nacerio. Borila se,
grebući i udarajući kao životinja kako bi pobjegla, ali on ju je čvrsto pritisnuo.
Podigao je ruku i udario je u lice: jedanput, dvaput. Kad ju je udario treći put,
Erika je osjetila da joj jedan zub udara stražnji dio grla, a onda se sve
zatamnilo.

254
 79.

»Gospodine, inspektorica Foster uključila je mobitel prije dvadeset minuta«,

rekao je Peterson. »Signal je došao iz kuće Douglas-Brownovih.« Operativna
soba sada je bila zaposlena lovom na Davida Douglas-Browna.
»Želim da se ekipa policajaca smjesta pošalje u tu kuću. Želim da se obavi
potpuna oružana pretraga. Zatvorite radijus od pet milja oko kuće. Izdajte
potjernicu za Davidom Douglas-Brownom. Stavite njegovu fotografiju u
javnost.«
»Gospodine, Simon i Diana Douglas-Brown rekli su nam da je David
napustio zemlju i da je otišao na momačku zabavu u Prag«, rekao je Crane.
»Ali podaci carinske službe pokazuju da je još uvijek ovdje. On nije napustio
zemlju.«
»Želim da ga smjesta pronađete. Inspektorica Foster možda je u opasnosti«,
rekao je Marsh. »I dovedite Simona Douglas-Browna iz jebene ćelije u sobu za
ispitivanje...«

»Vi shvaćate da ništa od toga ne možete upotrijebiti na sudu«, rekao je Simon

dvadeset minuta kasnije, kad mu je Marsh prepričao Lindino priznanje. »Moj
me odvjetnik izvijestio da ste dobili faks izjave Lindina liječnika u kojoj se
navodi da je sve što izađe iz njezinih usta neupotrebljivo na sudu. Ona je
šašava i uvijek je to i bila. Što se Davida tiče, on je promijenio planove, a da
mi nije rekao. To nije zločin. Sigurno su premjestili momačku zabavu.«
Simon je ustao sa stolca u sobi za razgovore. »I sada, namjeravam nazvati
pomoćnika povjerenika Oakleya i preporučiti mu da...«
»Začepite gubicu!« prekinuo ga je Marsh.
»Oprostite?« odvratio je Simon.
»Začepite gubicu i sjednite! Još uvijek ste u pritvoru, a ja nisam završio s
vama. Sjednite!«
Simon je s izrazom šoka na licu polako sjeo na stolac.
»Izdali smo potjernicu za vašim sinom — vjerujemo da je odgovoran za smrt
pet žena, uključujući i vašu vlastitu kćer.«
Simon nije progovorio.
»Također smo otkrili da je mobitel koji je Andrea izgubila — i za koji je
tražila osiguranje — prijavljen na vaše ime. Andrea je lagala da je ukraden i
imamo mobitel kao dokaz.« Marsh je otvorio kuvertu i bacio na stol mobitel
umotan u plastiku. »Dakle, ja to ovako tumačim. U najboljem slučaju, zaglavit
ćete zbog prijevare s osiguranjem. A i sami znate kako je čvrsto Vlada lobirala
za to. Naravno, to bi moglo značiti zatvorsku kaznu, a osim što ćete biti vrlo

255
nepopularan dečko u zatvoru, to će nedvojbeno otvoriti vrata za pritužbe
raznih drugih ljudi protiv vas. Novinara, političara. Dodajte svemu tome da je
vaš vlastiti sin ubio vašu kćer i da ste mu vi svjesno rekli neka pobjegne iz
zemlje, a svojoj ste drugoj kćeri začepili usta.«
»U redu! U REDU!« viknuo je Simon. »U redu, reći ću vam...«
»Simone Douglas-Brown, barune od Hunstantona, uhićujem vas pod
optužbom da ste ometali pravosudne organe i prikrili kriminalnu aktivnost.
Vjerujemo i da ste upotrijebili svoj moćan položaj kako biste utjecali na ishod
jednog ili više sudskih procesa. U redu. Počnite govoriti, i to brzo«, rekao je
Marsh.

256
 80.

David se brzo očistio u kupaonici, stišćući nos maramicama da zaustavi

krvarenje. Zatim je dohvatio torbu, putovnicu i novac, pa potom odnio Eriku
preko ramena u prizemlje. Iznenadilo ga je koliko je teška za nekog tako
mršavog. Izašli su u podzemnu garažu, a svjetla su se upalila. Prišao je
prtljažniku automobila. Unutra je bila prostitutka s dugom tamnom kosom
koju je pokupio na postaji Paddington.
Neko su se vrijeme on i prostitutka vozili naokolo — djevojka mu je gurnula
ruku u hlače pokušavajući izazvati erekciju, ali to ga nije zanimalo. Bila je to
burna večer, a na svim uobičajenim mjestima, parkovima i kupalištima,
previše se toga događalo. Ljudi su hodali, policijski automobili polako vozili
pokraj njih.
Bio je prisiljen da je dovede kući. Bila je tako uzbuđena kad se dovezao do
kuće svojih roditelja. Provjeravala je lice u malom ogledalu iznad suvozačeva
sjedala. Kao da nije bila unajmljena za jebanje, izgleda kako je mislila da će
ju predstaviti svojim roditeljima. Zapitao se je li previše puta gledala Zgodnu
ženu. Nasmijao se kad je to pomislio, a ona mu se pridružila u smijehu.
Glupa kuja.
Kad su došli u podzemnu garažu i izašli iz auta, udario joj je lice u betonski
zid. Nikad nije došla k sebi. Zbog toga je trenutak kad je umrla predstavljao
razočaranje.
Ipak, sada je imao najbolju nagradu. Inspektoricu Foster.
Kad je otvorio prtljažnik auta, mrtva djevojka ležala je na leđima. Provjerio
ju je tri puta otkako ju je zadavio, i svaki ga je put fasciniralo vidjeti kako se
promijenila: kroz ukočeno buljenje raširenih očiju u stanju rigor mortis, do
ljubičaste boje na koži, a sada su njezine oštre jagodične kosti pokopane ispod
natečenog, napuhanog mesa, pa su joj modrice postale tamne kao mrlje od
tinte. Nasmijalo ga je njezino natečeno lice, morala bi vidjeti kako je debela
postala. Bacio je Erikino omlitavjelo tijelo unutra, pokraj mrtvaca, zatvorio
prtljažnik i zaključao ga.

Bilo je još uvijek rano jutro kad je krenuo iz podzemne garaže u slijepu ulicu,
ali vozio je oprezno onih nekoliko milja do odvojka za M-4. Kad se našao na
autoputu, mogao se priključiti gustom prometu, hitajući autoputom M-25,
kružeći predgrađima Londona.

Erika se vratila k svijesti u mrklom mraku. Lice joj je bilo pritisnuto o nešto
grubo. Jedna joj je ruka bila pod tijelom. Podigla je drugu da dotakne lice, ali
ruka je udarila tvrdu plohu nekoliko centimetara iznad glave. Premjestila se i
osjetila kako joj bol sijeva kroz lice. Okusila je krv i bolno progutala. Osjećala

257
je ljuljanje pod sobom. Opipala je oko sebe svinute strane zatvorenog prostora,
metal iznad nje, unutrašnji mehanizam brave, i shvatila da se nalazi u
prtljažniku auta. A onda ju je zapuhnuo gadan i oštar miris. Imao je primjesu
raspadanja, i ona je osjetila podražaj na povraćanje, jedva uspjevši doći do
daha kad je bila primorana oštar smrad uvući u pluća unutar skučenog
prostora. Auto je ubrzao i skrenuo, cesta je neravno poskakivala. Sila teža
gurnula je Eriku uz rub prtljažnika, a nešto teško dokotrljalo se do nje.
Tada je shvatila da se nalazi u prtljažniku auta s nečijim mrtvim tijelom.

258
 81.

Informacije su brzo stizale u operativnu sobu, a Mossova i Peterson s užasom

su shvatili da bi inspektorica Foster mogla biti sljedeća žrtva. Kuća Douglas-
Brownovih pretražena je i ustanovili su da je bila prazna. Erikin auto nađen
je parkiran dvije ulice dalje, a registracija Davidova auta fotografirana pri
izlasku iz zapadnog dijela londonske zone gustog prometa.
»Tajnica Simona Douglas-Browna kupila je Davidu jednosmjernu kartu na
Eurostaru za Pariz«, rekao je Crane nakon telefonskog razgovora.
»Znači, nije namjeravao otići u Prag«, rekla je Mossova.
»Sranje. Što je s inspektoricom Foster?« upitao je Peterson.
»Nije u kući. Nije u svom autu. Vjerojatno je u njegovu«, rekla je Mossova.
»Crane, koliko brzo možemo dobiti helikopter?«
»Kad viši nadzornik Marsh izda naređenje, četiri minute«, odgovorio je
Crane.
»U redu, nazvat ću Marsha«, rekla je Mossova.

259
 82.

Iznad ceste pojavio se znak za odvojak prema međunarodnom željezničkom

kolodvoru Ebbsfleet. David je upalio žmigavac i sišao s ceste M-25,
usporavajući kad je stigao do odvojka koji je zavijao i pretvorio se u
jednotračnu cestu. Cesta A-2 bila je puna automobila, ali oni su skretali na
odvojak za šoping-centar Bluewater, čiji su futuristički stakleni šiljci iskrsnuli
na mjestu gdje je ležao, duboko u starom kamenolomu vapnenca. David je
nastavio voziti, hitro prolazeći pokraj prazne industrijske zone, travnjaka i
rijetkog drveta u šikari. Usporio je kad je uz cestu ispred sebe ugledao
odmorište, a onda skrenuo s puta. Zaustavio se i morao izaći iz auta kako bi
otkvačio lanac koji je visio preko male neasfaltirane staze.

Erika je s mukom obuzdavala strah koji joj se dizao u grlu — strah da je

djevojka s kojom leži u prtljažniku mrtva i strah od onoga što će se dogoditi
kad stignu na odredište. Prisilila se potražiti znakove života na tijelu pokraj
sebe te ustanovila kako djevojka ima dugu kosu i da je odavno mrtva. Kad su
joj se oči privikle na mrak, uspjela je razabrati dvije sitne pruge svjetlosti
pokraj unutrašnjeg dijela mehanizma za zaključavanje. Opipala ga je rukama,
isprva polako, tražeći u oštrim masnim rubovima neku slabost, način da ga
otvori. Tada se auto trznuo i tijelo djevojke opet se otkotrljalo na nju. Obuzela
ju je panika. Stala je grepsti bravu i slomila dva nokta iznad živog mesa. Bol
joj je pomogla ne izgubiti kontrolu i prisilila je misliti, ostati mirnom.
Preživjeti.
U podnom sagu ispod sebe našla je malu rupu koja je služila za alat i
rezervni kotač. Morala se pomaknuti ustranu i prevrnuti na mrtvu djevojku
kako bi mogla podići sag dovoljno visoko da gurne ruku ispod njega. Pod
prstima je osjetila francuski ključ i uspjela ga čvrsto uhvatiti. Bio je hladan,
ali ruke su joj se znojile. Osjetila je da se auto zaustavlja i pripremila se.
Začula je otvaranje prednjih vrata i osjetila promjenu težine. Nakon nekoliko
časaka, auto se zanjihao kad je David ušao. Opet je začula zatvaranje vrata,
a onda je auto polako krenuo, njišući se s jedne strane na drugu uz škripu
amortizera. Osjetila je da se tijelo pokraj nje pomiče i prevrće na nju, a kosa
mrtvaca prekrila joj je tjeme. Zatvorila je oči i pokušala razmišljati,
usredotočiti se na ono što će učiniti.

David je polako vozio stazom punom neravnina, koja je izbila na široki prostor
zaboravljenog kamenoloma vapnenca. U sredini kamenoloma nalazila se
duboka jama ispunjena vodom. David se zaustavio dvadeset metara od ruba
litice i ugasio motor. Izašao je iz auta i otišao do ruba. Zidovi kamenoloma bili
su ravni. Na nekim je mjestima raslo busenje trave, a iz jedne pukotine u
stijeni virilo je malo drvo. Petnaest metara niže, površina vode bila je mirna,
a slabo jutarnje svjetlo reflektiralo se od mutnih mjesta gdje je voda još uvijek

260
bila smrznuta. S lijeve strane, na obzoru, vidio se šoping-centar Bluewater, a
na suprotnoj strani, nekoliko milja dalje, brzi je vlak napustio međunarodni
kolodvor Ebbsfleet i tiho jurio pokraj kamenoloma prema Eurotunelu za Pariz.
David je pogledao na sat. Ostalo mu je dovoljno vremena. Skinuo je ruksak
i spustio ga na tlo, korak-dva od auta. Otvorio je stražnja vrata i provjerio je
li brava u redu. Zatim je pod sjedalom izvukao teški lokot za volan i otišao do
prtljažnika. Nakratko je osluhnuo, stežući lokot u ruci, a onda je otvorio
prtljažnik.
Na svježem zraku kamenoloma zadah je bio gori nego inače. Smrad se
digao iz prtljažnika i pogodio ga u lice. Oba su tijela mirno ležala. Nagnuo se
da izvuče Eriku, ali ona je naglo ispružila ruku i udarila ga francuskim
ključem u bočni dio glave.
Izgubio je ravnotežu i ugledao zvijezde pred očima, ali kad je Erika počela
izlaziti iz prtljažnika, zamahnuo je lokotom i udario je u lijevo koljeno. Pala je
na tlo uz jauk. Zatim ju je udario u desno koljeno. Opet je jauknula. David ju
je podigao s tla i odvukao na stražnje sjedalo.
»Nemoj mi se suprotstavljati«, rekao joj je.
»Ne mora ovako završiti«, dahnula je Erika kroz bol, ugledavši površinu
vode ispod njih. Nije mogla pomaknuti noge, a jedna joj je ruka utrnula jer je
bila prikovana ispod tijela u prtljažniku. U glavi joj se još uvijek vrtjelo od
udarca, pa se morala napregnuti da se pribere. Kad ju je David gurnuo u auto,
glavom je udarila u okvir vrata, a ona su se s treskom zatvorila. Pogledala je
oko sebe i shvatila da se nalazi na stražnjem sjedalu s vozačeve strane.
Ugledala je i svoj odraz u ogledalu. Plava joj je kosa na jednoj strani bila
natopljena krvlju i zalijepljena za čelo. Jedno joj je oko bilo tako modro i
natečeno da ga nije mogla otvoriti. Pokušala je osloboditi vrata pokraj sebe,
ali bila su zaključana. Stenjući od boli, nagnula se na drugu stranu i pokušala
otvoriti druga vrata. I ona su bila zaključana.
Tada su se otvorila prednja vrata sa suvozačeve strane, a unutrašnjost je
ispunio zadah smrti. David je nosio tijelo mrtve djevojke, koje je izgledalo
groznije no što je Erika zamišljala. Djevojka je imala dugu tamnu kosu, ali
lice joj je bilo natečeno i prekriveno mnogobrojnim posjekotinama. Imala je
modrice na oba oka. Pramenovi kose bili su joj iščupani sa sljepoočnica. Erika
je pogledala svoju jaknu i ugledala zalijepljene vlasi djevojčine kose.
Kad je David bacio truplo na prednje suvozačevo sjedalo, glava joj je pala
na stranu. Erika je spazila da su joj se oči pretvorile u sjajne mrlje, kao i da
joj natečeni jezik viri iz usta poput krupnog crnoljubičastog puža balavca.
»Davide, slušaj me! Ne znam što namjeravaš učiniti, ali nećeš se izvući...
Ako se sada predaš, mogla bih...«
»Ti si doista arogantna kuja, zar ne?« odvratio je David vireći kroz otvor
između sjedala. »Prebio sam te na mrtvo ime, bacio te u auto usred ničega, a
ti misliš da ću ti se predati.«
»Davide!«
Nagnuo se prema njoj i snažno je udario u lice. Glava joj se trznula natrag

261
i udarila u staklo bočnog prozora. Vidno polje preplavilo joj je crnilo. Kad je
došla k sebi, osjetila je da joj David povlači sigurnosni pojas preko tijela i
pričvršćuje ga sa škljocajem, a onda su se vrata pokraj nje s treskom zatvorila.
David je provirio kroz otvor između sjedala i otpustio ručnu kočnicu. Osjetila
je trzaj kad su kotači krenuli.
»Izgleda da će se voda noćas opet smrznuti«, rekao je. Vozačeva su se vrata
zalupila. Nekoliko sekundi poslije, auto se počeo kotrljati prema rubu
kamenoloma.
Ubrzavao je. David je počeo trčati i gurati ga naprijed. Zaustavio se
nekoliko metara od ruba, a auto je jurnuo i nestao preko ruba litice.

Erika je osjetila da kotači napuštaju rub kamenoloma. Obzor kao da je odletio

gore, a zamijenila ga je jarko plava boja koja je prešla preko vjetrobrana. David
je svezao i nju i mrtvu djevojku, ali bol od udara ipak je bila nesnosna. Auto
je nakratko potonuo u plavu vodu, a onda je izbačen na površinu.
Unutrašnjost je sjala prirodnom svjetlošću. Erika je grozničavo opipavala
kopču sigurnosnog pojasa, ali nije ga mogla osloboditi. Prozori su bili otvoreni
nekoliko centimetara, pa je ledena voda stala nadirati i ispunjavati auto. Erika
je mislila kako će imati dovoljno vremena za reakciju i pokušaj otvaranja
vrata, ali sigurnosna brava bila je još uvijek aktivirana. Ledena je voda
prodirala kroz prozore, a u roku od nekoliko sekundi digla joj se do razine
grudi. Erika je panično udahnula što je dublje mogla, a onda su svi zvukovi
nestali — ona je potonula. Auto je počeo propadati prema dnu zastrašujućom
brzinom, sve dublje i dublje u tamu. Težina motora vukla ih je u izravan sudar
s dnom kamenoloma.

Kad je policijski helikopter stigao do ruba kamenoloma, spazili su kako se

Davidov auto daleko ispod njih kotrlja preko ruba litice i pada u vodu.
Mossova i Peterson nalazili su se u helikopteru s policijskim pilotom. Imali su
otvorenu radiovezu s operativnom sobom u Lewisham Rowu. Vozila za
podršku i hitna pomoć bili su na putu.
»Osumnjičenik bježi«, rekla je Mossova, usmjeravajući kameru pričvršćenu
za helikopter, onu koja je slala slike u operativnu sobu. »Policija, u stanje
pripravnosti. Osumnjičenik bježi s poprišta na sjever, prema kolodvoru
Ebbsfleet.«
»Sranje, što ako je ona u autu?« upitao je Peterson. »Koliko su daleko vozila
za pojačanje?«
»Udaljena su četiri ili pet milja«, odgovorio je Marsh preko radiouređaja.
»Inspektorica Foster sigurno je u autu«, viknula je Mossova u radio.
»Sletite! Sletite! Sletite!« Helikopter se brzo počeo spuštati. Bijeli vapnenac
kamenoloma bio je oko njih. Helikopter je jedva sletio, a Mossova i Peterson
već su iskočili, prigibajući se ispod elisa, držeći ruke pred licima da se zaštite
od leteće prašine. Sekunde su jurile, a u vodi ispod njih mjehurići su se dizali
na površinu, stvarajući veliki krug zamreškane vode.

262
 »Imate dopuštenje za pucanje, ali želimo ga uhvatiti živog«, začuli su
Marshov glas preko radija.
Peterson je krenuo prema pristupnoj kosini na bočnoj strani kamenoloma,
trčeći svom snagom, a Mossova ga je slijedila.
»Vjerujemo da je policajka u autu koji je pao u vodu«, viknula je u radio.
»Ponavljam, policajka je zaglavljena u autu pod vodom.«
»Udaljeni smo tri minute«, odgovorio je glas s radija.
»Sranje, nemamo tri minute!« viknula je Mossova.
Helikopter je lebdio iznad kamenoloma, preletio preko otvora i spustio se
gotovo do same površine, iznad mjehura koji su se širili. Peterson je u
međuvremenu stigao do ruba vode. Bez oklijevanja je skinuo jaknu i pištolj te
zagazio u vodu, a onda otplivao dalje. Došao je do mjesta na kojem je auto
potonuo i zaronio.
»Možete li me izvijestiti?« začuo se Marshov glas na radiju. »Osumnjičenik
je u bijegu. Imamo li pojačanje na kolodvoru Ebbsfleet? Ponavljam, imamo li
pojačanje? Ako se uspije ukrcati na jebeni vlak...«
»Pojačanje stiže, a postaja je zatvorena«, odgovorio je glas.
»Mossova, što se događa? Vidimo da je Peterson u vodi.«
»Inspektor Peterson je zaronio. Ponavljam, inspektor Peterson je zaronio«,
odgovorila je Mossova u radio, stojeći na rubu vode.
»Isuse!« rekao je Marsh.
Nastupila je tišina na radiju dok je helikopter bučao lebdeći nad vodom i
utiskujući ovalni oblik u površinu. Sekunde su prolazile.
»Hajde, molim te, hajde!« rekla je Mossova. Već se spremala skočiti za
Petersonom, kad je on izronio na površinu, držeći Erikino mlitavo tijelo.
Zatim se s gornjeg dijela kamenoloma začula zaglušna buka sirena hitne
pomoći, vatrogasnih vozila i policijskih automobila za pojačanje. Konopac za
spašavanje spustio se iz helikoptera iznad vode — Peterson ga je uspio omotati
oko sebe i Erike. Podigao je palac, pa su ih izvukli iz vode. Noge su im klizile
po površini dok su ih napola nosili, a napola vukli prema Mossovoj koja je bila
na obali.
»Čini se da je inspektorica teško ozlijeđena i da nije pri svijesti«, rekla je
Mossova u radiouređaj. »S lijeve strane od mjesta gdje ste došli postoji prilazna
cesta, a mi se nalazimo uz vodu. Ponavljam, inspektorica Foster ne reagira!«
viknula je.
Helikopter je dovukao Petersona i Eriku do ruba vode i spustio ih na tlo, a
četiri medicinska tehničara trkom su se spustila niz kosinu do ruba vode.
Izvukli su Eriku iz konopca za spašavanje i nježno je položili na tlo.
Peterson je bio mokar i drhtao je, pa su preko njega brzo prebacili zaštitnu
deku. Medicinski tehničari posvetili su se Eriki.
Nakon nekoliko napetih trenutaka, Erika je udahnula i počela iskašljavati
vodu.

263
 »U redu je, na bok s njom«, rekao je medicinski tehničar, okrećući je u
položaj za oporavak. Erika je nastavila kašljati i izbacila još vode. Uvukla je
čist i hladan zrak u pluća.
»Inspektorica Foster izvučena je iz vode«, rekla je Mossova. »Živa je. Hvala
Bogu, živa je.«

264
 83.

Erika je začula tiho šištanje i zvukove dok joj se vid polako izoštravao. Bila je
u bolničkoj sobi, pokraj prozora. Rolete su bile spuštene i sobu je ispunjavala
blaga svjetlost. Krajičkom oka mogla je vidjeti još jedan krevet. Plahte su se
podigle i ponovno spustile, uz zvuk sličan šištanju koje je čula. Jezikom je
oblizala suha usta i shvatila da je pacijent u susjednom krevetu priključen na
aparat za disanje.
Plave deke bile su joj povučene do vrata, a veliki dijelovi tijela posve utrnuli:
pluća, jedna ruka, lijeva strana lica. Nije osjećala bol, samo neugodnu slutnju.
U ovom je trenutku patnja lebdjela iznad nje, ali doći će uskoro, a onda će se
morati suočiti s njom. Zasad ju je mogla promatrati, utrnula tijela i
umrtvljenih osjećaja.
Zatvorila je oći i utonula u san.

Kad se opet probudila, soba je bila u mraku, a pokraj kreveta sjedio je Marsh
u elegantnoj košulji i kožnatoj jakni. Počela je osjećati bol u licu, nogama i
rukama. Osjetila je i da postaje bliža vlastitim emocijama, strahu i
sjećanjima... na pomisao da će umrijeti. Zbog boli u plućima koju je osjetila
kad više nije mogla zadržati dah, progutala je vodu... Pomislila je i na mrtvu
djevojku s kojom je ležala u prtljažniku, a onda na djevojčino nejasno lice kad
je auto potonuo, pa joj se tamna kosa poput aureole raširila oko glave.
»Sve će biti u redu«, rekao je Marsh nježno joj hvatajući desnu ruku.
Primijetila je da joj je lijeva ruka u zavojima i da čuje samo na jedno uho —
suprotno od strane na kojoj je sjedio Marsh.
»Bili ste na operaciji. Imate šipku u jednoj nozi i razbijen obraz...« Marsh
je ušutio. U krilu mu je ležala hrpa grožđa. Bio je to gotovo komičan prizor.
»Potpuno ćete se oporaviti... Stavio sam vam želje za ozdravljenjem na noćni
ormarić. Potpisali su svi u postaji... Dobro ste to obavili, Erika. Ponosan sam
na vas.«
Erika je pokušala progovoriti. U trećem pokušaju, uspjela je reći: »David?«
»Uhićen je kod Ebbsfleeta. U pritvoru je, zajedno s ocem, Gilesom i Igorom.
Isaac je ponovno pregledao forenzičke nalaze i ustanovio da neke sitne dlačice
nađene na Mirki Bratovoj, drugoj žrtvi, odgovaraju Davidovoj DNK. Imamo i
Lindino svjedočanstvo, a čitav je auto pun dokaza. Izvukli su ga iz
kamenoloma... s djevojkom na prednjem sjedalu.«
Marsh se nasmiješio i uhvatio Eriku za ruku. »Ali bit će dovoljno vremena
da vam sve to ispripovijedamo. Zapravo sam vam htio reći da sam ovdje ako
išta zatrebate. A ovdje sam kao prijatelj... Pozdravlja vas Marcie. Kupila vam
je neke toaletne potrepštine. Stavio sam vam ih u ormarić.«
Erika se pokušala nasmiješiti, ali bol je postajala jača i oštrija. Zatim je

265
ušla medicinska sestra i provjerila Erikin karton, a onda je otišla do stalka za
infuziju i pritisnula jedan gumb.
»Peterson...« rekla je Erika. »Želim zahvaliti Petersonu.«
Začuo se kratak pisak i Erika je osjetila kako joj nešto hladno prolazi kroz
ruke, a onda su se Marsh i bolnička soba rastvorili u bezbolnu bjelinu.

266
 EPILOG

Erika je duboko udahnula i osjetila kako joj čist zrak puni pluća. Sjedeći na
drvenoj klupi pokraj nje, Edward je učinio isto. Bila je to ugodna tišina, dok
su gledali pustopoljine koje su se protezale u zelenim i smeđim bojama. U
daljini su visjeli teški oblaci, svi u plavocrnom vrtlogu koji se kretao prema
njima.
»Sprema se oluja«, rekao je Edward.
»Još samo minutu...« rekla je Erika. »Sviđa mi se ovdje. Na sjeveru je čak i
trava zelenija.«
Edward se nasmijao. »Je li to metafora, dušo?«
»Ne, doista je zelenija.« Nasmiješila se. Odvojila je oči od prekrasnog vidika
i pogledala Edwarda koji je sjedio do nje u debelom zimskom kaputu. Uska
šljunčana staza odvajala je Markovu nadgrobnu ploču od klupe na kojoj su
sjedili.
»Sada mi je lakše dolaziti ovamo«, rekao je Edward. »Kad se jednom suočiš
s tim zlatnim slovima, s datumom njegova rođenja i datumom kad je, znaš
već... Često dolazim ovamo i razgovaram s njim.«
Erika je opet počela plakati. »Ja ne znam gdje da počnem, što da mu
kažem«, zajecala je, tražeći papirnatu maramicu u kaputu.
»Naprosto počni«, odvratio je Edward, dodajući joj debeli paketić maramica.
Podigao je njezino lice prema svojem. Na mjestu gdje je imala dugački niz
šavova ponovno joj je počela rasti kosa.
»U redu«, rekla je, izvukla maramicu i obrisala lice.
»Znaš, ja ću krenuti kući i pristaviti čajnik na štednjak. Ti samo govori.
Naravno, isprva ćeš se osjećati šašavo, ali nema nikoga u blizini.«
Potapšao ju je po ramenu i krenuo stazom. Erika ga je gledala kako odlazi.
Okrenuo se i nasmiješio, a onda je stao oprezno birati put među grobovima i
u selo. Primijetila je kako su mu koraci i kretnje slični Markovima. Opet se
okrenula prema grobu.
»I tako, riješila sam pet ubojstava... I jedva sam uspjela pobjeći ubojici —
dvaput, naravno«, rekla je. »Ali nisam ti to došla reći...«
Zazvonio joj je mobitel u džepu. Izvukla ga je. Bila je to Mossova.
»Zdravo, šefice. Mislila sam, prošlo je nekoliko mjeseci, pa da vas
nazovem...«
»Zdravo«, rekla je Erika.
»Jesam li izabrala loš trenutak?«
»Ne, pa, ja... ja sam kod Markova groba.«

267
 »Oh, kvragu, nazvat ću poslije.«
»Ne, pokušavam razgovarati s njim. Moj svekar kaže da to moram učiniti.
On kaže da to pomaže, ali ja naprosto ne znam što da mu kažem.«
»Mogli biste mu reći da sudski proces ubojici kojeg ste uhvatili počinje u
svibnju. Jeste li vidjeli današnje novine? David Douglas-Brown proglašen je
sposobnim za suđenje. A sir Simona izbacili su iz Gornjeg doma... Izgleda da
će Igoru Kucerovu biti ponovno suđeno za ubojstvo Nadije Greco. Sada
čekamo na optužnicu za Gilesa Osbornea. Uvjerena sam da će biti optužen za
ometanje istrage... Jeste li još na liniji, šefice?«
»Jesam. I vidjela sam novine. Ali Marka to ne zanima.«
»Da sam ja dva metra pod zemljom, željela bih da me moji najbliži
obavijeste o najnovijim događajima...«
Nastala je stanka. Vjetar je mreškao travu. Vrtlog crnih oblaka sada joj je
bio gotovo iznad glave.
»Oprostite, baš sam glupa«, rekla je Mossova.
»Ne, iskreni ste, što je mnogo bolje. Je li Peterson dobio moju poruku?«
»Da. Ma znate njega. Snažan, šutljiv tip. Posjetio vas je u bolnici, ali niste
bili pri svijesti.«
»Znam.«
Opet je nastala tišina.
»Onda? Kad se vraćate, šefice?«
»Ne znam. Uskoro. Marsh mi je rekao da uzmem koliko mi treba. Još ću
neko vrijeme ostati ovdje s Edwardom.«
»Pa, jedva čekamo da se vratite, šefice. Vratit ćete se, zar ne?«
»Da, vratit ću se«, rekla je Erika. »Nazvat ću vas.«
»Dobro. Uživajte tamo gore, i kad budete ... znate... razgovarali s Markom,
pozdravite ga u moje ime.«
»To je prilično bizaran zahtjev«, mirno je odvratila Erika.
»Samo bih voljela da sam ga upoznala«, rekla je Mossova.
Tada je Eriki počelo grmjeti iznad glave, pa je završila razgovor.
Pogledala je grob i zlatna slova na crnom granitu.

MARK FOSTER
1. KOLOVOZA 1970. - 8. SRPNJA 2014.
ZAUVIJEK U NAŠIM SRCIMA I SJEĆANJIMA

»Zauvijek je najteža riječ, Mark«, rekla je Erika. »Zauvijek ću biti bez tebe.
Ne znam kako da živim bez tebe, ali moram. Ako mislim krenuti dalje, u
jednom ću te trenutku morati pustiti. A moram krenuti dalje, Mark. Moram

268
raditi. Moram živjeti. Većinu dana mislim da ne mogu bez tebe, ali moram.
Mnogo je loših stvari na ovom svijetu, a ja se s njima mogu nositi samo tako
da nastavim raditi. Moram pokušati učiniti nešto dobro na svijetu.«
Kap vode pala joj je na obraz, ali ovog puta to nije bila suza. Počela je padati
kiša, škropeći šljunak i Markovu nadgrobnu ploču.
»Tvoj mi tata kuha čaj...« rekla je Erika. »Tako da idem. Ali vratit ću se,
obećavam.« Ustala je, dodirnula usnama prste i pritisnula ih na hladan
kamen, malo ispod Markova imena.
Zatim je prebacila torbicu preko ramena i zaputila se grobljem, vraćajući
se čaju, kolačima i toplini Edwardove kuhinje.

269
 ROBERTOVA PORUKA

Prvo bih vam želio zahvaliti što ste pročitali Ženu u ledu. Ako ste uživali, bio
bih vrlo zahvalan kad biste napisali osvrt. Ne mora biti dug, samo nekoliko
riječi, ali to predstavlja veliku razliku i pomaže novim čitateljima da otkriju
jednu od mojih knjiga prvi put.
Volio bih da mi se javite. Što mislite o inspektorici Foster? Što biste željeli
da se njoj još dogodi? Erika će se ubrzo vratiti. Trenutačno pišem drugu knjigu
iz serijala, koja će se zvati Noćni grabežljivac.
Možete mi se javiti na Facebooku, preko Twittera, Goodreadsa ili moje web-
stranice koju ćete naći na adresi: robertbryndza.com. Čitam svaku poruku i
uvijek odgovaram. Doći će još mnoge knjige, pa se nadam da ćete me i dalje
pratiti!
Robert Bryndza
P. S. Ako biste željeli dobiti e-mail kad moja nova knjiga bude objavljena,
možete se prijaviti na moj popis adresa na donjoj poveznici. Vaša e-mail
adresa nikad neće biti podijeljena i možete se odjaviti u svakom trenutku.
www.bookouture.com/robert-bryndza
www.twitter.com/robertbryndza
www.facebook.com/bryndzarobert

270
 ZAHVALE

Hvala Oliveru Rhodesu, Claire Bord, Keshini Naidoo, Kim Nash i predivnom
timu u Bookculture — sjajni ste i jako sam sretan što radim s vama. (I hvala
što me niste ismijali kad sam vam poslao onaj prvi e-mail i rekao da bih jako
volio napisati kriminalistički roman!)
Posebna zahvala Claire Bord, za ohrabrenja i poticaje da učinim ovu knjigu
boljom no što sam i sanjao da bi mogla biti.
Hvala Henryju Steadmanu na prekrasnoj naslovnici i Gabrielli Chant na
preciznom i brižnom uređivanju rukopisa. I hvala Angeli Marsons na
prijateljstvu, podršci i ohrabrenju da se upustim u to. I kao uvijek, hvala
Stephanie Dragg.
Zahvaljujem svojoj svekrvi Vierki koja kao da ima natprirodnu sposobnost
osvanuti na pragu s odličnom vrućom hranom, ljubavi i dobrotom, uvijek kad
iskrsnu problemi i pisanje počne šepati, što me svaki put obraduje.
I hvala mom mužu, Janu, koji nekako uspijeva naći pohvale i ohrabrenja
uvijek kad ih zatrebam. Nastavi s pohvalama i ohrabrivanjima, a i s vikanjem,
koje je također važno. Bez te nemilosrdne ljubavi i nepokolebljive podrške, još
uvijek bih se mučio na poslu koji nisam volio i samo sanjao da postanem
pisac.
Naposljetku, hvala svim predivnim čitateljima, book-blogerima, svima koji
su tek otkrili moje knjige, kao i onima koji prate moj rad od djela Coca
Pinchard do djela Zločin. Usmena predaja doista djeluje — bez svih vaših
pohvala i blogova o mojim knjigama, imao bih mnogo manje čitatelja. Hvala.
Nisam li vam obećao uzbudljivo putovanje?

271