OSNOVI RADIOLOSKE DIJAGNOSTIKE

– fizicki principi rendgenske dijagnostike -

1
Uvod:
X zrake je 1895 god otkrio Vilheim Rentgen , pa su one tako u upotrebi više od
jednog vijeka. Pod pojmom konvencionalna radiologija podrazumijeva radiografija koja se dobija
upotrebom X-zraka. X-zrak poslije prolaska kroz tijelo pacijenta djeluje na redngeski film formirajući
konvencionalnu radiografiju. Konvencionalna radiologija koristi jonizujuće zračenje, koje je štetno sa
aspekta zaštite životne sredine, i tako spada u metode čiju upotrebu treba ograničavati samo na
slučajeve kada je nezamjenljiva. Konvencionalna radiografija, dobijena upotrebom X-zraka na
rendgenskom filmu je kao fotografija. Na filmu se registruje svjetlost odbijena sa objekta koji se
snima. Tako nastaje analogna slika.
X zrak (sinonim je rendgenski zrak) je elektromagnetni talas. On se stvara u rendgenskoj cijevi koja je
sastavni dio klasičnog rendgenskog uređaja. Iz rendgenske cijevi X-zrak usmjerava se na dio tijela
koji se pregleda. X zrak trpi slabljenje (atenuaciju) prolaskom kroz različita tkiva, i naizlasku iz
organizma ima “sliku” dijela tijela kroz koji je prošao. Ako na svom putu naiđe na kost, biće
kompletno apsorbovan, ako naiđe na gas, X zrak prolazi nepromijenjen. Na rendgenskom filmu
ostaviti “bjelinu” u prvom slučaju (kompletna apsorbcija) ili “zacrnjenje” u drugom slučaju (X) zrak
prolazi nepromjenjen kroy tijelo. Na rendgenskoj slici se stepen gubitka energije X zraka vidi u obliku
različitih nijansi sive boje kojima se ovaj proces prikazuje .Prema apsorpciji, u klasičnoj radiologiji
definišu se i različiti tipovi sjenki. Postoje pet osnovih tipova sjenki u radiologiji .Između dva
ekstrema: kompletne apsorbcije X zraka u organizmu i prolaska bez promjene energije kroz njega
postoji niz mogućnosti djelimičnog gubitka energije prilikom prolaska X zraka kroz

2
Dijelovi RTG aparata
RTG cijev je vakuumizirana staklena cijev na cijim suprotnim krajevima se na
medjusobnom odstojanju od 1 cm nalaze anoda i katoda. Visoki vakum sprecava
rasipanje energije elektrona na otpor zraka i razaranje katode. RTG cijev ulozena je
u nepotpun oklop (metal, olovo i porcelan) radi zastite okoline od X zraka.
U savremenim elektronskim RTG cijevima X zraci se proizvode termoelektronskom
emisijom (Kulidz, 1913 god). Katoda je metalni cilindar unutar koga se nalazi
spirala od W (tacka topljenja 3650 C) ukljucena u kolo struje koje se napaja sa
niskonaponskim transformatorom (struja grijanja - 3-6 A, 10-20 V) koja na
temperaturi bijelog usijanja (2500 C) emituje elektrone. Anoda ili antikatoda
predstavlja uglavnom rotirajucu metu ili fokus cijevi na koju udaraju brzi elektroni
koje emituje katoda, a koje pokrece posebni elektromotor cime se produzava vijek
anodi jer se postize da roj elektrona pada uvijek na njeno drugo mjesto.
Termoelektroni udaraju o rub anode koji je oblozen wolframom a koji stoji pod
odredenim uglom nagnut prema smjeru kretanja elektrona. Elektronski snop koji
bombarduje anodu mogao bi da je istopi, pa se sa anode mora stalno odvoditi toplote
preko bakarnog bloka koji se hladi vodom, uljem ili zrakom. Obe elektrode RTG
cijevi su povezane sa visokonaponskim transformatorom - VNT (jacina: 20-30 mA,
kod kratkih ekspozicija 100 mA, napon: 50-120 kV, kod terapijskih aparata do 400
1
kV) i ukljucene u kolo struje koje:
RENDGEN APARAT: dijelovi:
 generator: transformatori za dobivanje visokog napona i autotransformatori .
Dijelovi generatora koji su tokom eksploatacije prikljuceni na visoki napon su
izolovani u metalni kazan ispunjen uljem.
 RTG cijev -
 stativ - dijaskopske (pokretni u svim smjerovima) i stubne ili plafonske.
 komandni sto
 visokonaponski kablove
Ventilna cijev - ispravljacki element - sprecava nezeljeni tok struje. RTG cijev je
sama po sebi ventilna cijev, sve dok se ne uzari anoda koja moze emitovati elektrone
prema katodi.
FLUORESCENTNI EKRAN : sluzi kod dijaskopije. Sastoji se iz fluoresc ploce i
olovnog stakla. Fluorescencija: rekombinacija elektrona nakon prolaska EMZ kroz
1
Rakocevic 51 od kada se stvori do kraja pasusa., - od katode RTG cijevi, 51 strana., Radni i efektivni anodni fokus:, 51-53 st, Jacina struje u
RTG cijevi, 55 str

3
periferiju atoma. Soli teskih metala povecavaju talasnu duzinu X zraka i cine ih
vidljivim za ljudsko oko.
EPS: elektronski pojacivaci slike. Prednost EPS u odnosu na fluores ekran je sto
se ljekar ne mora akomodirati na mrak. TV lanac se moze prikljuciti na EPS pri
cemu sliku prenosi tv kamera. To ima sljedece predno sti:
 sliku moze gledati veci broj ljudi bez ulaska u zonu zracenja,
 ljekar se za vrijeme pretrage moze nalaziti van zone zracenja,
 moguce je kontrastirati sliku bez promjene energije x zracenja.
Zastitni uredaji na dg RTG aparatu su :
 oklop rtg cijevi
 filteri za homogenizaciju x zraka
 olovno staklo ispred fluoresc ekrana
 zastitna kecelja, stolica i pult pri radioskopiji

4
Karakteristike X zraka
Osnovna svojstva X zracenja:
 X zraci su EM talasi koji se prostiru brzinom svjetlosti i krecu u prostoru
radijalno i pravolinijski. Nevidljive su prostim okom,
 Energija X zracenja je direktno proporcionalna frekvenciji, a obrnut
proporcionalna talasnoj duzini.
 X zraci jonizuju materije kroz koje prolaze i predaju im dio energije.
 X zraci izazivaju fluorescenciju i fotolizu RTG filma

Karakteristike snopa X zraka: regulise se preko visokonaponskog i katodnog ili

2
niskonaponskog transformatora.
Intenzitet (broj X fotona na jedinici povrsine u jedinici vremena) zavisi od:
1. rednog broja atoma anode - cijim povecanjem 2 X raste intenzitet X zraka.
2. kvadrata napona struje u RTG cijevi (proporcionalno)
3. jacine struje grijanja u RTG cijevi - Intenzitet X zraka zavisi od broja
prispjelih elektrona sa katode, koji raste porastom temperature grijanja.
4. vremena bombardovanja anode elektronima (proporcionalno)
Kvalitet X zracenja (energija, talasna duzina, penetrantnost) zavisi od
1. napona na RTG cijevi - Visoki napon daje veliku Ek elektronima u RTG cijevi
pa nastaju X zraka krace talasne duzine i vece prodornosti
2. stabilnosti napona RTG cijevi
Promjena napona primarno povecava prodornost X zraka a u izvjesnoj mjeri i intenzitet snopa X zraka, dok promjena jacine
struje utice samo na intenzitet snopa X zraka, a ne i na prodornost X zraka

Najveci deo Ek elektrona pretvara se u toplotu, a oko 1% u X zracenje. U interakciji

elektrona i atoma anode X zraci mogu nastati na dva nacina: kocenjem i sudarom.
Fenomenom kocenja nastaje tzv zakocno zracenje: Svaka naelektrisana cestica pri
naglom kocenju emituje EM talase. Deo elektrona emitovanih sa katode dospjeva do
jezgre atoma anode. Prolazeci pored nje, elektron skrece sa pravolinijske putanje
privucen pozitivnim naelektrisanjem jezgre. Zbog skretanja, brzina i Ek elektrona se
smanjuje. Razlika Ek elektrona pretvara se u energiju X zracenja. U narednim
susretima sa jezgrama i orbitalnim elektronima atoma mete, upadni elektron nastavlja
da gubi Ek i mjenja pravac kretanja, stvarajuci nove X zrake, dok se potpuno ne

2
Rakocevic, strana 162-3

5
ugasi. Fenomenom kocenja nastaje kontinuirani spektar X zraka ili bijela radijacija,
X zraci razlicitih energija. Ako dodje do ceonog udara upadnog elektrona sa jezgrom
atoma, pretvara se cjelokupne Ek upadnog elektrona u energiju X zraka. Ovako
dobiven X zrak ima najmanju talasnu duzinu = lambda min. Lambda min ne mjenja se
sa promjenom jacine struje. Ukoliko se poveca napon RTG cijevi lambda min se
smanjuje i dobivamo rtg zrake velikih energije (elektroni velikim brzinama udarati
od fokus anodu. lambda min ne zavisi od rednog broja atoma mete.
Fenomenom sudara nastaje tzv karakteristicno X zracenje: Deo elektrona pri sudaru
sa atomima anode djeluje svojom Ek na njihove elektrone anode izbacivajuci ih iz
orbitala. U cilju energetske stabilizacije ovakvih atoma, elektroni iz visih orbitala
koji imaju vecu Ep a manju energiju veze prelaze na upraznjeno mjesto elektrona
nize orbitale, obicno K i L. Razlika energija vise i nize orbitale emituje se u vidu
fotona X zracenja. Sto su ove orbitale udaljenije, X zraci imaju vecu
energiju.Linijski, karakteristicni ili kontinuirani spektar X zraka je karakteristican za
svaki element. Kod malih napona RTG cijevi ne stvara se linijski spektar recimo K
orbitale, jer upadni elektroni ne raspolazu dovoljnom energijom da savladaju
energiju veze u ovoj orbitali. Povecanjem napona RTG cijevi povecava se intenzitet
3
linijskog spektra X zraka, a ne mijenja talasna duzina.

Filtracija ili homogenizacija X zraka:

RTG cijev stvara energetski heterogeni snop X zraka. Fotoni niskih energija imaju
malu prodornost u materiju, ali se apsorbuju u povrsnim slojevima organizma (koza)
i daju mutnu sliku Rtgrafisanog objekta. Zbog toga se treba osloboditi
niskoenergetskog dijela snopa X zraka, tj mekseg zracenja. U tom cilju se koriste
filteri - primarna brane u radiodijagnostici filteri od Al a u radioterapiji filteri od
Cu, Sn i Pb. Negativna strana filtera - smanjuju intenzitet X zracenja. Nakon
filtracije snop X zraka, ostaje nehomogen jer su odstranjene samo najmekse
komponente. Sto je napon RTG cijevi veci treba primjeniti jace filtere. Da bi se
utvrdio kvalitet X zraka koristi se filtarska poluvrednost (F.P.V.) = sloj odabranog
absorbera (filtra) koji pocetni intenzitet X zraka smanjuje na 50%. Snop X zraka je
tvrdji (ima vece energije), ako mu je F.P.V. veca.

Sudbina X zraka pri prolasku kroz materije :

- deo zraka absorbuje materije i on nestaje iz izlaznog snopa X zraka
3
Znacaj karakteristicnog zracenja u radio-dijagnostici: Rakocevic

6
- deo x zraka prolazi neizmjenjen ion djeluje na RTG film
- deo zraka stupa u interakcije sa materijom kroz koju prolazi. Fotoni manjih
energija (radiodg) stupaju u interakciju sa elektronima a fotoni vecih energija sa
jezgrom atoma.

Interakcija X zracenja i materije:

1. fotoelektricni efekat (FEE): fotoni x zraka izbacuju tkz Ozeov elektron iz
vanjske ljuske atoma na koji djeluju. Energija upadnog fotona se utrosi na kidanje
energije veze elektrona u atomskoj ljusci i Ek kojom napusta atom. FEE je moguca
samo ako je energija upadnog fotona veca od energije veze elektrona. Gubitkom
elektrona, atom ostaje u energetski nestabilnom stanju, te se nakon kratkog vremena
reorganizuje, pri cemu elektron iz vise orbitale prelazi na upraznjeno mjesto u nizoj
orbitali uz emisiju karakteristicnog spektra X zraka. Sto je redni broj elementa veci,
a energija upadnog fotona manja, vjerovatnoca za odvijanje FEE je veca.Energija X
fotona jednaka je razlici energetskog nivoa putanja unutar koji se vrsi razmjestanje
elektrona. Najveci deo fotona X zracenja, energije < 1 MeV, apsorbuje se u procesu
FEE.
2. Komptonov efekat: Ako ne dodje do izbijanja elektrona, foton predaje dio
energije elektronu koji se pri tome pobudi a foton nastavi kretan je pod uglom
razlicitim od pocetnog, uz emisiju linearnog spektra X zraka.Do Komptonovog
efekta dolazi kada je energija upadnog fotona 0, 3-1 MeV. Mogucnost javljanja ovog
efekta je < sto je veca E upadnog fotona - vjerovatnije ce fotoni velike E proci kroz
materiju bez gubitka E u odnosu na fotone manje E. Rasuto zracenje nastalo ovim
efektom skoro odgovara dozi zracenja koju prima organizam iz primarnog zracnog
snopa.
3. Par-efekat: foton u interakciji sa elektro nom nestaje, pa se stvara par elektron-
pozitron. Pozitron je nestabilan i anihilira se sa elektronom uz nastanak dva fotona
energije 0, 511 MeV koji imaju suprotan pravac prostiranja (konverzija mase u
energiju). Posljedica par efekta je rasipno zracenje, stvaranje sekundarnih fotona
energije manje od upadnih fotona. Ener gije upadnog fotona mora biti veca od 1, 022
MeV, obicno 2, 5-25 MeV.
4. Tomsonovo rasprsenje : pri sudaru sa elektron om, foton X zraka promjeni smer
kretanja ali ne preda i dio energije no smanjenje intenziteta snopa rendgenskih zraka
nastaje usljed divergencije. Energija rasipnog zracenja = ulaznoj energiji X fotona.

7
5. fotodezintegracija: Pri sudaru fotona energije 7-15 MeV sa cesticama jezgra
atoma odvajaju se dijelovi jezgre. U zavisnosti od vrste cestica koje su izbacene iz
jezgre, mogu nastati nestabilna jezgra, joni ili novi elementi. Energija upadnog
fotona X zraka treba da bude veca od energija sila koje drze na okupu nuklearne
cestice.
6. Rejlijevo (koherentno) rasejavanje: predstavlja manje od 5% interakcija fotona
X zracenja sa materijom. Snop dijagnostickih X zraka nakon prolaska kroz materiju
najvecim dijelom je obuhvacen koherentnim rasejavanjem. Kod Rejlijevog rasejavanja
razlikujemo nekoliko faza:
1. - apsorbciju X zracenja
2. - vibraciju pobudjenih atoma - Ekscitirani atom ostaje elektroneutralan, jer
nijedan elektron ne napusta putanju.
3. - emisiju EMZ - vracanje atoma u stabilno stanje.
Tip interakcija X fotona X i materije:
- u sredinama sa Z < 10, dominira Komptonov efekat
- u sredinama sa vecim Z, dominira FEE. Ako se primjene male energije, kost je
sjediste FEE i apsorbuje najvise X zraka. Kod E = 1 MeV - ukupna absorbcija X
zraka je manja.
Interakcija sa J i Ba: FEE, interakcija sa Pb: FEE (totalna apsorbcija) i kod velikih
4
energija.

4
Rakocevic, od stvaranja elektr. para - 22 str do kraja 23 str.

8
NASTANAK RTG SLIKE:
Heterogena struktura tijela uzrokuje da se X zraci djelimicno apsorbuju a djelimicno
propustaju i padaju na fotoemulziju stvarajuci RTG sliku na temelju registrovanja
stepena slabljenja RTG zraka pri prolasku kroz tijelo. Nastanak RTG slike podljeze
zakonima optike (centralne ili konusne projekcije) i apsorbcije. RTG slika
predstavlja konusnu projekciju tijela u jednoj ravni nastalu sumacijom svih
slojeva kroz koje su prosli X zraci. Zraci koji su prosli kroz objekat nose njegovu
zracnu. Sredisnja linija zracnog snopa naziva se centralnim zrakom, CZ: RTG je
fenomen slojeva a ne povrsine, stoga je RTG slika 2-D. Pravilo je da se objekt
RTGrafise u najmanje 2 projekcije koje su medjusobno okomito (da se dobije treca
D).
RTG slika = negativ slike na ekranu, a opisivanje slike vrsi se kao na ekranu
(pozitiv).
RTG filmovi: dvoslojni film; podloga od acetoceluloza premazana obostrano
fotoosjetljivom emulzijom AgBr.
Kasete za rtg filmove prave se od metala za filmove osjetljive na svjetlo a od
kartona za filmove osjetljive na rtg zracenje. Pred nja strana kasete je gradena iz
aluminija koji slabo apsor bira x zrake a nekada i od plasticne mase da bude manje
hladna kada se prisloni uz tijelo pacijen ta. Zadnja strana kasete je gradjena iz celika
i olova i apsor bira sve rtg zrake koje su prosle kroz film. Za unutrasnjost obe strane
kasete fiksirane su folije sa fluoresc materij alom. Svaka kaseta ima polugu pomocu
koje se kaseta hermeticki zatvara da svjetlost ne bi usla u kasetu i unistila film, a
omogucava prisan kontakt filma i folija. Kaseta sa neispravnom oprugom se ne smije
koristiti za snimanje.
Pojacivacke folije: Unutar metalne kasete nalazi se film sa dva lista od
fluorescentne materije. Rtg zrake koje dolaze sa objekta djeluju na fluorescentnu
materiju koja djeluje na fotoemulziju. Jedino se filmovi u stomatologiji i tehnici
direktno izlazu djelovanju x zraka. Folija mora dobro pristajati uz film te izmedu
njih ne smije biti nimalo slobodnog prostora u protivnom slika gubi na ostrini. Kod
snimanja mekim zracima skida se prednja folija iz kasete. Pojacavajuci efekat X
5
zraka, pojacivacke folije omogucavaju skracenje ekspozicije X zraka.

POSTUPAK SA OSVJETLJENIM RTG FILMOM I DOBIJANJE KONACNE RTG

SLIKE:
5
Rakocevic 113-115 strana, 171 str

9
Djelovanje x zraka na fotoemulziju izaziva fotol izu srebro bromida pri cemu nastaju
joni srebra i bromida koji brzo prelaze u atome. Tako se stvara latentna slika ciju
osnovu cine atomi srebra. Obrada exponiranog rtg filma odvija se u tamnoj komori,
pod crvenim svjetlom za koje rtg film nije osjetljiv. Manuelna obrada traje oko sat
vremena a automatska obrada l-2 minute.
Obrada obuhvata
 razvijanje filma sa prelaskom atoma broma iz zelatine filma u razvijac
 ispiranja razvijenog filma
 fiksiranje filma sprecava fotolizu ne razlozenih molekula srebro bromida
 ispiranje fiksiranog filma
 susenje filma

Absorbcija X zraka u materiji: povecava se sa:

 trecim stepenom talasne duzine
 cetvrtim stepenom rednog broja elementa od koga je sagradjen absorber
 povecanje gustine absorbera
 povecanjem debljine absorbera (intenzitet monohromatskog EM zracenja
eksponencijalno opada)
Poludebljina - debljina absorbera koja smanjuje pocetni intenzitet zracenja na
polovinu.
Razlikujemo:
 transparenciju ili prosvjetljenje - prozracna radiotransparentna sredina, na mjestu
neabsorbovanih X zraka
 sjenu i zasjenjenje, na mjestu absorbovanih X zraka
Nase oko razlikuje 3 gradacije sjena i jednu gradaciju transparencije. Gradacije
(intenzitet) sjene na rtg slici - daju informacije o prirodi objekta:
 sjene intenziteta mekih struktura - slabog intenziteta i nejasne
 sjene intenziteta kosti - jakog zacrenjenja i jasne. Kosti skoro 40 puta jace
absorbuju X zrake od mekih tkiva.
 sjene metala - homogene velikog intenziteta
Intenzitete sjene mekih tkiva odgovara sadrzaju vode u njima. Sjena masnog tkiva,
debelog sloja hrskavice i _________ je prozirna (polusjena). Na rtg snimci ne
mozemo razlikovati krv, gnoj eksudat i transudat.

10
Uticaj velicine fokusa na velicinu slike: Kod standardnih RTG cijevi velicina fokusa
iznosi 1,2 x 1,2 mm a racionalno uvecanje pri tome iznosi do 2 x, (nakon toga se
gubi na ostrini slike); kada je velicina fokusa 0,3 x 0,3 mm ili 0,1 x o,1 mm kao kod
makrografija moguce je dobiti uvecanje slike 3 x uz ocuvanu ostrinu slike.
Tamnina slike (opacitet): ce biti jaca ako je objekt blizi ravni projekcije, ako je
vrijednost mAs veca, ako je gustina i debljina objekta veca a sastav vise prosjecne
vrijednosti atomskog broja,.
Ostrina slike: prikaz kvaliteta periferne konture (ruba) sjenke, moze biti: ostra -
jasna ili neostra. Kad je objekt obasjan iz tackastog izvora zracenja, projektovana
sjenka ce imati ostre periferne konture. Ukoliko je objekt obasjan iz vise tacaka,
izvorom zracenja koji ima odredjenu povrsinu kao kod fokusa RTG cijevi, objekt ce
biti projektovan centralnom sjenkom oko koje se nalazi periferni oreol u vidu
polusjenke. Ovu prstenastu polusjenku ljudsko oko uocava kada dostigne sirinu
preko 0,2 mm. Svaki RTGrafisani objekt veci od povrsine fokusa cijevi ce dati
prjekcionu centralnu sjenu i perifernu polusjenu. Sirina polusjene izrazena u mm
predstavlja mjeru geometrijske neostrine. Ukoliko je objekt manji od povrsine
fokusa cijevi, centralna sjena je odsutna, pa sjena ima aspekt mrlje.
Slika je kvalitetnija ukoliko je ostrija, tj ako se objekt projektuje na RTG film
nedeformisan (tacka kao tacka a ne mrlja, linija kao linija a ne pruga).
Objektiviziranje kvaliteta RTG slike
- kontrast slike: mogucnost razlikovanja sitnih, diskretnih detalja:
- razdvojna moc: debljina crte koja se jasno vidi tj broj parnih linija duz 1 cm - veca
je sto je objekat bogatiji kontrastom. klasicna RTGrafija ima najvecu razdvojnu moc:
60/cm, a EPSP 40.
- linija ostrine kod rendgenograma: broj tacaka na kojima je doslo do redukcije AgBr
jednim svjetlosnim fotonom pod dejstvom X zraka. Na rendgenogramima treba da
iznosi max 0,1 mm. Linija koja sadrzi veci broj tacaka jasnije je definisana (bolja
ostrina i vidljivost) - proprcionalna je mAs vrijednosti.
Uzroci neostrina RTGrama:
1. geometrijske, fokusne ili opticke - Anodni fokus smatra se tackastim izvorom
zracenja. Kad bi fokus bi idealna tacka ove neostrine ne bi postojale pa se tezi da
efektivni fokus bude sto manji. Direktno je srazmjerna velicini fokusa i odstojanju
O-Fi a obrnuto srazmjerna odstojanju F-O.

11
 6
2. rendgenske: postoje vec u zracnoj slici i uslovljene su velicinom fokusa,
strukturom i kretanjem objekta za vrijeme ekspozicije i kasnije tokom obrade filma.
Rendgenske neostrine mogu biti
 zbog pokreta - ako se u momentu ekspozicije krecu bar jedan od tri faktora:
fokus, objekt ili film slika postaje razlivena. Bezvoljne pokrete organa nije moguce
izbjeci kao ni pokrete male djece i nekih pacijenata osim ako se skrati vrijeme
ekspozicije (na 1/100 do 1/1000 dio sekunde). Potencirana je povecanjem distance
objektat- film.
 fotografske: zbog folija (uslovljena fluorescentnom materijom i krupnocom zrna -
svjetlosni zraci koje emituju fluorescentne materije imaju divergentan tok, pa je iz
jednog kristala obasjano vise kristala AgBr sto je izrazitije ako je distanca izmedju
zrna koje fluorescira i fotosuspenzije veca), zbog deformisanosti kaseta (kada ne
pritiskuju folije da nalegne na film), zbog filma (neznatna - uslovljena debljinom
filma i velicinom kristala AgBr) i zbog rasutih ili parazitskih zraka iz RTG aparata,
RTGrafisanog objekta i RTGrafskog pribora.
brza folija - najvece zrno, najveca debljina, velika neostrina. Spore folije- najmanja neostrina.
Totalna neostrina - skup svih faktora koji uzrokuju neostrine RTG slike. Najveci
uticaj ima fokusna, kineticka i neostrina izazvana folijama.
Medjuodnosi faktora koji uzrokuju neostrinu RTG slike:
- smanjenje vremena ekspozicije smanjuje kineticku neostrinu ali se mora pvecati
snaga RTG cijevi sto povecava dimenzije fokusa i uzrokuje geometrijske neostrine
- primjena brzih folija sa krupnim zrncima smanjuje vrijeme ekspozicije sto povecava
neostrinu zbog folije
- folije sitnijeg zrna - smanjuje neostrine ali zbog produzenja ekspozicije javlja se
kineticka neostrine 7
Kontrast - suprotnost izmedju svjetlih i tamnih povrsina. Razlike izmedju
maksimalne svjetline i maksimalne tamnine na filmu = kontrastna sirina ili gama
kontrast. Fotodenzitometrijski izmjerena, optimalna kontrastna sirina = 1:30 i 1:100.
Kontrast RTG slike je srazmjeran proizvodu:
- treceg stepena talasne duzine X zraka (npr Ca, J, Br u odnosu na meka tkiva)
- prvog stepena zracnog produkta (mAs)
- prvog stepena debljine i gustine RTGrafisanog objekta,

6
Zivkovic strana 228
7
uslovi da bi RTG slika imala ostre i jasne konture , Zivkovic, str 27

12
a ovisi i od napona RTG cijevi. Na kontrast RTG slike povoljno uticu i upotreba
tubusa, resetki, folija, dobar kvalitet filma i pravilno razvijanje filma.
Treba teziti sto vecoj ostrini slike i optimalnom, a ne maksimalnom kontrastu slike,
da se ne izgubi na ostrini slike.
Film sa dvostranom emulzijom sumira kontrast obe strane pa ce on biti 2 x jaci.
Projekcione efekte slike su posljedica sumacije u jednoj ravni RTG filma, svih
slojeva kroz koje prolazi snop X zraka:
 sumacioni efekat - preklapanje sjena dva detalja koja se nadju na putu snopa X
zraka. Pri tome nastaje zbirna sjenka znatno veceg intenziteta - npr ukrstanje
prednjih i zadnjih krajeva rebara 8
 efekat maskiranja, pokrivanja ili superpozicije - brisanje sjene manjeg
intenziteta sjenom veceg intenzitete ako se nadju na putu snopa X zraka. Izbjegava
se slikanjem u dva pravca. Npr sjena srcane siluete maskirace pneumonicnu sjenu
postavljenu pre ili retrokardijalno ili sjenu kostanih struktura toraksa, piramide
maskiraju sjenu orbita i maksilarnog sinusa
 tangencijalni efekat - snop X zraka kroz zakrivljene dijelove istog objekta
prolaze razlicitog duzinom ili nailaze na strukture koje ih u razlicitoj mjeri
apsorbuju. Npr: rebra, kraniogram, duge cjevaste kosti - ivicna sjena, interlobarna
insicura - linearna sjena
 efekat bljestanja ili brisanja - transparencija gasa u supljem organu brise sjenu
drugog tkiva koje se naslo u projekciji transparencije. Npr gas kolona brise sjenu
kontrastne holeciste ili ilijacnu kost (dif dg - osteoliza), gas u zelucu brise lijevu
hemidiafragmu, vazduh u traheji brise cervikalne prsljene, superponiranje arkusa
aorte i zraka dusnika
Pravila projekcije:
 RTGrafisani objekt uvijek se na filmu prikazuje uvecan jer je snop X zraka
divergentan. Velicina slike ovisi uglavnom od odstojanja objekt-film a u manjoj mjeri
fokus-objekt. Objekt u cilju dobivanja sto realnije slike treba da bude postavljen sto
blize filmu. Slika ce biti projekciono identicna objektu ako paralelni snop X zraka
dolazi iz fokusa u beskonacnosti, (za tackasti fokus 2 m). Uvecanje slike moze se
odrediti iz formule: fokus - film / fokus-objekt.
 Pojedini dijelovi RTGrafisanog objekta su razlicito projekciono uvecani - najvise
su uvecani dijelovi blize fokusu cijevi, a udaljeniji od filma.

8
vidi absorbcija i debljina absorbenta

13
 RTG zracni snop ciji CZ pada na objekt i projekcionu ravan pod pravim uglom a
sredinom ozracenog objekta dovodi do srazmjernog projekcionog uvelicanja svih
djelova objekta, pri cemu nastaje uvecana ali kongruentna slika. Periferni zraci
snopa, posebno ako je objekt veci, O-Fi odstojanje vece a F-O distanca manja,
dovesce do veceg projekcionog uvecanja marginalnih delova objekta u odnosu na
delove objekta koji su ozraceni delovima RTG snopa koji je blizi CZ.
 iskoseni zracni snop dovodi do nejednakog projekcionog uvecanja pojedinih
dijelova objekta, sto vise upadni ugao odstupa od pravog ugla, pojava je
izrazitija.Delovi RTGrafisanog objekta koji su blizi fokusu a dalji od projekcione
ravni bice projekciono vise uvecani.

Tangencijalna i ortogonalna projekcija geometrijskih tijela:

- objekt plocastog oblika - ortogonalna projekcija - trakasto- linearna projekcija
(interlobarna incisura pluca na PA kada je paralelno i horizontalno pogodjena
snopom X zraka, sjena dimenzija 1 cm iako joj je realna sirina 1 mm.
- valjkasti ili cjevasti objekt - kruzna (KS) ili prstenasta sjenka (Bronh) (ortogonalna
projekcija), pravougaona ili trakasta sjena (tangencijalna projekcija).
- kugla i lopta (ciste, kaverne): kruzna ili elipticna sjenka
- elipticni objekt - elipticna ili ovalna sjena, npr glava PA: elipticna, aksijalna -
ovalna
- klinasti objekat: cetverouglasta sjena bljedja na periferiji - ortogonalno tj
trouglasta sjena - tangencijalno
- kupast ili kruskolik objekt: okrugla ili trouglasta sjenka ili polukruzna baza sa
skracenom trouglastom sjenkom (kosa projekcija - bulbus duodeni i holecista)
- dva objekta superponirana na RTG filmu: slivena sjenka veceg intenziteta. Da bi se
svaki objekt prikazao pojedinacno, treba iskositi pacijenta ili zracni snop. Objekt
udaljeniji od filma pomjera se na suprotnu stranu od fokusa i bice vise projekciono
uvecan (paralakticko kretanje) - evidentnije kod skopije.

Rasuti ili parazitski zraci:

- sva tijela izlozena primarnom snopu X zraka mogu postati emiteri sekundarnog
zracenja. najveci izvor - ljudsko tijelo, ostali emiteri: RTG cijev i pribor za
RTGrafisanje
- nastaju pri Tomsonovoj ili Komptonovoj interakciji X zraka sa atomima materije

14
- dovode do crnjenja fiilma na nepredvidjenom i nezeljenom mjestu, sto stvara mutnu
RTG slike. Rasipanje je vece ako se primjene tvrdji zraci, ako je ozraceni objekt
gradjen od elemenata manjeg masenog broja i ako je deblji. Nosi opasnost po osoblje
i pacijenta.
Postupci koji smanjuju rasuto zracenje:
- suzavanjem zracnog snopa primjenom primarne brane ili zastora, tubusa i vizir-
tubusa. (dobija se kvalitetnija slika - ostrija i kontrastnija, a smanjuje ozracivanje).
striktno se lokalizuje objekt snimanja - prpustaju se samo korisni a zadrzavaju
nekorisni znaci. Tubus smanjuje mogucnost jonizacije zraka.
- kompresijom se stanjuje masa koju trebaju penetrirati X zraci, vazno za masno i
vezivno tkivo koji su glavni emiteri sekundarnog zracenja
- primjenom sekundarnih brana ili antirasipnih resetki: stavljaju se izmedju pacijenta
i filma. Danas - katapult sita.
- povecanjem distance fokus-film deo rasutih X zraka prolazi mimo filma 9

9
Vrste i broj projekcija 170 str Rakocevic.

15
INTERPRETACIJA RTG SLIKE:
Karakteristike sjenke, Opis prvih 7 obavezan je dio RTG nalaza.
1. Lokalizacija -
2. Velicina - jedinicama duzine (lenjir)
3. Homogenost -
4. Konture - jasno ili nejasno ogranicene prema okolini
5. Oblik -
6. intenzitet
7. Broj - solitarna ili multipla
8. Veza sa okolinom - sa hilusom
9. Stanje okolnog tkiva - promjenjeno ili ne
10. Odnos prema okolini - potiskuje ili vuce

16
RADIOGRAFSKI ELEMENTI
Kvalitet radiografije podrazumjeva optimalno izrazen kontrast, jasno i ostro ocrtane
konture i bogate detalje infrastrukture. To daje kvalitetne informacije za korektnu
interpretaciju RTGrama.

Elementi ili doza snimanja:

1. prodornost RTG zraka: odredjena je naponom RTG cijevi. Mekotkivna tehnika
koristi se kod potrebe za dobrim kontrastom RTGrama - snimanje abdomena -
prikazivanje hidraericnih nivoa kod ileusa ili zucnih puteva na hologramima. Ako je
objekt deblji - potreban je veci napon. Veci napon: smanjuje se kontrast a pojacava
intenzitet rasipnog zracenja. Povecanje napona - smanjuje se potrebna jacina struje i
vrijeme ekspozicije - snimanje pokretnih organa i smanjenje kozne doze pri serijskim
snimanjima. Povecanje napona za 5% povecava intenzitet X zraka za 25%.
2. intenzitet RTG zraka: veci intenzitet RTG zraka daje vece crnjenje RTG filma,
bez uticaja na kontrast. Razlikujemo sporo (za imobilisane objekte) i brzo (za
mobilne objekte) regulisanje mA vrijednosti.Veci intenzitet X zraka smanjuje
potrebnu ekspoziciju.
3. ekspozicija : vrijeme izlozenosti objekta i filma X zracima. srazmjerna je stepenu
crnjenja RTG filma. Dobro izabrana ekspozicije daje optimalan kontrast, manja ili
veca daje slabiji kontrast. Kratke ekspozicije: mobilni organi, serijska radiografija,
kineradiografija - povecanje intenziteta i napona RTG cijevi. mAs: kolicina zracne
energije koja djeluje na film. Kraca ekspozicija i veci intenzitet zracenja daje vece
crnjenje filma nego kada je expozicija duza i intenzitet manji.
4. velicina anodnog fokusa: sto je fokus manji, snimak ce biti ostriji.
5. fokus-film distanca: krece se od 80 do 200 cm. Intenzitet ztracnog snopa opada sa
kvadratom rastojanja. Bolje je povecati intenzitet zracnog snopa povecanjem napona
i mAs jer produzenje ekspozicije vise zagrijava RTG cijev. Povecanje fokus-film
distance smanjuje koznu dozu zracenja i manje uvecava objekt snimanja.
6. karakteristike objekta snimanja: korekcija napona u odnosu na debljinu objekta
moze se izvrsiti prema tabelama. Debljina objekta moze se smanjiti kompresijom.
7. karakteristike RTG filma; odredjuju potrebno vrijeme ekspozicije
8. pojacivacke folije: skracuju vrijeme ekspozicije, ovisno o faktoru pojacanja, ako
se ne primjenjuju (tanki objekti, meka tkiva ekstremiteta, sake, stopala, dojka):
treba povecati napon, intenzitet i ekspoziciju

17
9. antirasipna resetka - povecati napon, intenzitet i ekspoziciju. Ako se snima bez
ARR: bolje smanjiti napon za 15 kV da se smanji rasipno zracenje nego skratiti
vrijeme ekspozicije
10. tubusi - lokalizatori - zahtjevaju 2 x vremena ekspozicicije ili + 10 kV

Korekcija doze snimanja:

- odrediti napon u kV, koji definise penetrantnost X zraka i kontrast
- odrediti sto kracu ekspoziciju
- odrediti mAs vrijednost optimalnu za definisani stepen crnjenja filma
- kV x mAs = J, mora biti ispod termickog kapaciteta X cijevi, za isto crnjenje RTG
filma, visoki napon manje podize temperaturu nego niski napon.
- odredjivanje doze zracenja prema vrsti radiografije moze se izvrsiti prema tabelama
orijentacionih vrijednosti za pacijente optimalne konstitucije
- moguce je mjenjati pojedine elementa doze zracenja da bi se potencirao jedan d
kvaliteta RTG slike.

18
METODE RTG PREGLEDA:
RADIOSKOPIJA - rtg zraci se projeciraju na fluore sc ekran, EPS ili tv lanac.
Dijaskopijom mozemo pratiti morfologiju i pokrete pojedinih dijelova tijela. Tesko je
dijaskopski prepoznati manje patoloske procese kao na rtg snimku a pacijent i
osoblje je izlozeno velikim dozama zracenja.
RADIOGRAFIJA - Transparencija na rtg filmu odgovaraju strukturama koje jace
apsorbiraju x zrake tkz tvrdim strukturama, dok su tamna polja (sjenke) analogna
mekim struk turama tijela. Radiografija za razliku od radioskopije registrira i manje
patoloske promjene, slika je ostrija no na fluoresc ekranu, bolji je kontrast slike a
posmatranjem rtg slike na negatoskopu bolje se vide detalji. Rtg slika je trajni
dokument a vrijeme za analizu je neogranicen.
Sve organe treba prvo radiografisati pa ako se nadju promjene eventualno
radioskopirati. Izuzetak je GIT i srce gdje se prvo pristupa skopiji. radiografija i
radioskopija - Rakocevic - strana 161
TELERADIOGRAFIJA – fokus-objekat distanca = 1,5-2 m, velicina strukture na rtg
slici odgovara prirodnoj.
TOMOGRAFIJA ILI DUBINSKO (SLOJEVITO) SNIMANJE vrsi se na aparatu koji
je konstruisan da se mogu pomjerati u suprotnim smjerovima ali pod istim uglovima i
u isti mah glava aparata i rtg film. Pri tome se brisu sve strukture ispred i iza ravni
snimanja te se na rtg filmu dobije slika samo ravni koju smo trazili bez sjenki od
okolnih slojeva. Rotacija pojedinih dijelova aparata uslovljava da se x zraci sijeku u
odabranom sloju. Aparati za simultanu tomografiju: 4-6 filmova u specijalnoj kaseti,
smanjuje se doza zracenju i broj ekspozicija.
KIMOGRAFIJA - Na filmu se registruju pokreti rubova organa a ne sjene organa.
SERIJSKA RADIOGRAFIJA - pracenje toka kontrasta kroz lumen supljeg organa i
pravljenje veceg broja snimaka u kratkom vremenskom intervalu.
FLUOROGRAFIJA - metoda snimanja slike direktno sa fluoresc ekrana. Ekonomican
za ekspoziciju velikog broja ljudi u kratkom vremenu te se koristi za masovne
preglede pluca i u cerebralnoj angiografiji.
RENDGEN SINEMATOGRAFIJA omogucava da se slika dobivena preko EPS ili tv
monitora prenese filmskom kamerom na filmsku traku. Koriste se kamere koje prave
nekoliko stotina snimaka u minuti (neophodno za koronarografije, te mijelografije,
urografije, i pasaze GITa). Bolesnik prima manje doze zracenja u odnosu na serijsku
radiografiju.

19
Indikacije za uvodenje u opstu anesteziju pacijenta u toku radiodg procedura:
 CT kod male djece i nemirnih bolesnika ako traje duze vrijeme pretraga
 bronhografija djece
 cerebralna angiografija posto je postupak neugodan za pacijenta.
 implantacija pacemakera kod uznemirenog pacijenta
 klasicne rtg pretrage kod nemirnih bolesnika
 perkutana holangiografija kod bolesnika u opstem teskom stanju
 digitalna subtrakciona angiografija kod djece i nemirnih boles nika
 embolizacija krvnih sudova jer je bolna
Posebno je znacajna uloga anesteziologa u sprecavanju i th toksoalergijskih reakcija
na kontraste, i kod komatoznih boles nika. U slucaju reakcija na aplikaciju
kontrasta treba odmah prekinuti davanje kontrasta i ordinirati antisok terapiju,
event mjerama kardiopulmonalne reanimacije, uz aplikaciju O2 te davanjem
infuzionih rastvora.

20
KONTRASTNA RADIOGRAFIJA
Da bi se na RTGramu uocio kontrast, uslov je da u susjednim strukturama postoji
razlika stepena apsorbcije X (prirodni kontrast). Manji prirodni kontra st imaju meke
strukture u odnosu na tvrde strukture. Najmanji kontrast imaju organi ispunjeni
zrakom, nesto veci kontrast masno tkivo, potom dolaze meke strukture
lokomotornog sistema, parenhimni organi i tecnosti.
Da bi se prikazale strukture kada medju njima nema prirodnog kontrasta, koriste se
vjestacka RTG kontrastna sredstva. Kontrastna sredstva dijelimo nas pozitivna i
negativna. Pozitivna kontrastna sredstva (preparati J i Ba) povecavaju apsorbciju rtg
zraka te daju sjenu na RTGramu. Negativna kontrastna sredstva (vazduh, CO2, O2)
smanjuju apsorbciju rtg zraka te na RTGramu daju transparenciju.
Aplikacija kontrasta moze se vrsiti:
 per os
 sondom ili kateterom
 injekcijom u krvne sudove
 direktno u supljine tijela ili organe
Kontrastna sredstva dijelimo na tesko topiva, netopiva i u vodi topiva. Netopiva
kontrastna sredstva se eliminiraju nepromjenjana iz tijela nakon aplikacije u GIT.
Uljana kontrastna sredstva koja se koriste za mijelografiju se moraju odstraniti
nakon zavrsetka pretrage jer mogu izazvati iritaciju tkiva. Vodotopiva kontrastna
sredstva dijelimo na uro ili nefrotropna i hepatotropna.
Idealno kont sredstva ne postoji, a moralo bi zadovoljavati kriterije:
 hemijski stabilno
 na mjestu aplikacije ne iritira tkiva
 ne izaziva toksoalergijske manifestacije niti dr nezeljena dejstva
 brzo i potpuno se izlucuje iz organisma
 sem perooralnih i enteroklizma mora se dobro mjesati sa krvlju
Cesto se na kontrastno sredstvo razvijaju lokalne ili opste toksoalergijske reakcije.
U pripremi pacijenta za kontrastni pregled treba uzeti ciljanu anamnezu, obzirom na
ranije reakcije na kontrastna sredstva, uzeti sve lb i klinicke podatke koji mogu
ukazivati na kontraindikacije za kontrastnu radiodg a osobito ostecenja bubrega,
jetre, miokarda smetnje u cirkulaciji, mijelomi, hipertireoza, amiloidoza , iznurenost i
kaheksija. Danas je misljenje da ne postoji ni jedan pouzdan test kojim bi se mogle
one predvidjeti. Toksoalergijske reakcije na kontrastna sredstva u posljednje vrijeme

21
su u porastu. Svaku takvu reakciju nakon th obrade treba registrovati radi prevencije
narednih reakcija

VAZNIJE KONTRASTNE RADIODG PRETRAGE PO ORGANSKIM SISTEMIMA

I. ANGIOGRAFIJE
 angiokardiografija desnog i lijevog srca
 aortografija torakalne i abdominalne aorte
 arteriografija selektivna i supselektivna
 kavografija gornje i donje suplje vene
 flebografija ili venografija selektivna i supselektivna
 limfografija sa uljanim kontrastom
ANGIOGRAFIJA su kontrastne radiodg metode kod kojih kontrast apliciramo
intravaskularno da bi krvne sudove ucinili vidljivim. Danas se najcesce koristi
Seldingerova metoda perkutane kateterizacije krvnog suda sa plasiranjem vrha
katetera u zeljeni krvni sud radi izvodenja th ili dg intervencija. Kod katete rizacije
arterijskog sistema i lijevog srca kateter se aplicira preko femoralne aksilarne ili
brahijalne arterije a kod kateteri zacije desnog srca ili venskog sistema kateter
plasiramo preko v femoralis ili cubitalis. Prvo se iglom za punkciju krvnog suda
perkutano punktira jedan od ulaznih krvnih sudova a kada kroz lumen igle prostrca
mlaz krvi kroz supljinu igle se plasira metalni vodic (sajla) do odredene granice pod
kontrolom rtg. Sada povlacimo iglu preko vodica koji ostaje intraluminalno a na
kraju se vodic uvlaci u supljinu angiografskog katetera koga uvodimo u zeljeni krvni
sud. Kada je zavrseno plasiranje katetera izvlaci se metalna sajla vodic a kateter se
spoji sa brizgalicom preko koje stalno ispiremo lumen katetera heparinizi ranom
fizioloskom otopinom. Angiografski kateteri moraju biti savitljivi da se mogu lako
oblikovati prema konfiguraciji krvnog suda i na vrhu nesto uzi i oblikovani da se
mogu lako i atraumatski uvesti u lumen krvnog suda.

22
INTERVENTNA RADIOLOGIJA
skup postupaka u kojima se preplice radiodg sa invazivnim dg i th metodama .
Omogucava th zahvate bez operativnog tretmana ili je on znatno manji. In terventna
radiologija dijeli se na vaskularnu ili katet ersku i nevaskularnu interventnu
radiologiju. Ciljevi interventne radiologije su :uzimanje uzorka za citohistolosku
analizu lokalna aplikacija lijekova radi poboljsanja th efekta, te od laganje ili
izbjegavanje vecih hirurskih zah vata.

Metode u interventnoj radiologiji su :

 perkutana aspiraciona biopsija PAB pluca, mediastinuma, bubrega, je tre,
pankreasa, retroperitoneuma, limfnih cvorova, srca (endomioka rdijalna biopsija),
kosti
 intravaskularna aplikacija lijekova selektivna arterijska in fuzija vazopresina kod
hemostaze gastroduodenalnog krvareceg ulkusa, hemoragijskog gastrita, krvarenja iz
kolona, krvarecih gastroezogfagusnih varikoziteta, selektivna arterijska aplikacija
vazodilatatora (papaverin, prostaglandini) kod stanja niskog protoka kroz
mezenterijalne arterije/neokluzivna mezenterijalna ishemija.
 embolizacija krvnih sudova u th svrhe tkz transkateterska terapi jska embolizacija
razlicitih masivnih krvarenja u raznih or ganskim sistemima, te u embolizaciji
tumorskih krvnih sudova.
 perkutana transluminalna angioplastika pta kod aterosklerotskih promjena intime,
fibromuskularne displazije krvnih sudova. Najcesce se radi pta koronarnih i renalnih
arterija te arterija ekstremit eta.
 perkutana drenaza organa i sistema trajna i privremena drenaza bilijarnih puteva
kod bilijarne opstrukcije i nakon ispada hirurskog drena, sirenje bilijarnih puteva ili
biopsija bilijarnog sistema nakon hirurskog zahvata

 Slika 6-1. Cha rles Dotter

 (1 920-1985). Am er ički
 radiolog. Jedan od tvoraca
 ideje interventne radiologije
 Slika 6-2. Seldingerova tehnika punkcije.

 112
 Uzrok stenoze arterije je najčešće ateroskleroza,
 mada mogu biti i drugi uzroci (renalna

23
 fibromuskularna hiperplazija, kompresija arterije
 ekspanzivnim procesom). Metodom perkutane
 transluminalne angioplastike se najčešće liječe
 hronične stenoze koronarnih, renalnih, karotidnih,
 arterija ekstremiteta.
 Dilatacije arterija (PTA) se izvode “balon
 kateterima”. “Naduvavanjem” balona, koji se nalazi
 na vrhu balon katetera, vrši se mehanička lezija
 intime krvnog suda na mjestu suženja. Tehnika
 dilatacije je prikazana na slici (Slika 6-3) i (Slika
 6-4).
 Mehanički se balonom ili stentom postiže lezija
 (destrukcija) aterosklerotičnog plaka sa
 “kontrolisanom” lezijom intime arterije na tom
 mjestu.
 Patofiziološki mehanizam koji se dalje razvija,
 vezan je za reparaciju jatrogeno prouzrokovane
 lezije intime. Tokom procesa reparacije povrijeđene
 intime, ateromski plak se zamijenjuje fibroznim
 tkivom koje se prekriva intimom. Stenoza arterije
 izazvana plakom više ne postoji. Obavjezna je
 medikamentozna terapija poslije intrevencije koja
 ima za cilj sprečavanje agregacije trombocita i
 trombozu na mjestu dilatacije i lezije arterije. Daje
 se kombinacija aspirina i klopidogrela. Aspirin se
 aplikuje doživotno a klopidogrel 6 mjesci.
 PTA (perkutane trasluminalne angioplastike) se
 primjenjuju u cijelom arterijskom sistemu. Daleko
 najčešće se koristi na koronarnim arterijama (Slika
 6-5), u cilju liječenja ishemijske bolesti srca.
 Odlični rezultati su postignuti u ranoj dilataciji
 okludirane arterije u infarktu miokarda. Brzo
 uspostavljanje cirkulacije poslije okluzije koronarne
 arterije, omogućava brz oporavak sa manje
 komplikacija i manje posljedica infarkta miokarda
 na kontraktilnu sposobnost srca. Mehanička
 revaskularizacija (PCI- perkutana koronarna
 itrevencija) je metoda izbora u liječenju akutnog
 ifrakta miokarda.
 PTA na karotidnim arterijama se koristi kao
 prevencija ishemijskog moždanog udara, na
 renalnim arterijama PTA se koristi u liječenju
 renovaskularne hipertenzije i na arterijama donjih
 ekstremitata u liječenju ishemijske bolesti nogu (Za
 pamćenje 6-2).
 Kod svih se primjenjuje ista tehnika koja je
 opisana. Razlika je u dužini i širini odabranog

24
 stenta ili balona, prema dužini lezije koja se tretira
 i širini arterije.
 Za pamćenje 6- 1 Metode interventne
 vaskularne radiologije
 -Perkutana transluminalna angioplastika (PTA)
 -Embolizacija krvnih sudova
 -Okluzija intrakranijalnih aneurizmi
 -Aortni stentovi
 Slika 6-3. Način plasiranja balona za angioplastiku
 (PTA) Balon se plasira na mjesto stenoze, izvrši se njegova
 inflacija. Zatim se deflektiran izvuče iz arterije. Arterija
 ostaje “proširena”.
 Slika 6-4 Plasiranje stenta. Stent je mrežica koja se u
 komprimiranom obliku nalazi oko fabrički pripremljenog
 balona za angioplastiku. Kada se postavi balon sa stentom
 na mjesto stenoze vrši se inflacija balona. Stent se širi i
 zauzima svoj oblik. Posle deflacije i vađenja balona iz
 krvnog suda stent ostaje na svom mjestu utisnut u intimu.
 Vremenom se prekriva endotelom.
 Koronarne arterije-ishemijska bolest srca
 Karotidne arterije-prevencija ishemijskog
 moždanog udara
 Renalne arterije-renovaskularna hipertenzija
 Arterije donjih ekstremiteta-ishemijska bolest
 nogu
 Za pamćenje 6- 2 Najčešće indikacije za PTA
 metode

 113
 Embolizacije arterija
 Embolizacije arterija se koriste u cilju kontrole i
 redukcije snabdijevanja patoloških procesa krvlju.
 Princip je zatvaranje arterije, koja snabdijeva
 patološki proces vještačkim embolizacijskim
 sredstvom.
 Indikacije za embolizacije su prikazane na: (Za
 pamćenje 6-3).
 Prva indikacija za embolizaciju je A-V
 malformacija. AV malformacije se najčešće nalaze u
 mozgu, ali se mogu naći i na drugim lokalizacijama.
 Embolizacije hirevaskularizovanih tumora se
 mogu vršiti preoperativno u cilju smanjenja
 krvavljenja tokom operacije i trajno kod
 inoperabilnih tumora.
 Neki tumori su na osnovu svojih bioloških
 osobina pogodni za liječenje metodom embolizacije.
 Takav je između ostalih juvenilni fibrom farinksa.

25
 Juvenilni fibrom farinks je teško hirurški
 akcesibilan, a spontano regredira u ranoj
 adolescenciji. Zato se sukcesivnim embolizacijama
 kontroliše krvavljenje do očekivane regresije tumora
 u ranoj adolescenciji.
 Embolizacija akutnih krvavljenja je alternativa
 hirurgiji kod rizičnih bolesnika sa udruženim
 bolestima i kod hirurški rizičnih pristupa. Koristi se
 kod krvavljenja u digestivnom traktu i povreda
 bubrega.
 Tehnika embolizacije podrazumijeva
 kateterizaciju arterije koja irigira patološki proces i
 njenu okluziju embolizacijskim materijalom (Slika
 6-6).
 Embolizacijski materijali su partikli hirurških
 sunđera (Gelfoam) klube “tanke žice”, mikrosfere.
 Poseban savremeni oblik embolizacijskog
 sredstva je mikrosfera impregnirana citostatikom.
 Tako se kombinuju dva efekta embolizacije na
 patološki proces: efekt ishemije na tumor i
 hemioterapijski efekt citostatika, koji se kao
 embolizacijsko sredstvo zadržava u tumoru.
 Za pamćenje 6- 3 Najčešće indikacije za
 embolizaciju
 -Arterio-venske malformacije.
 -Hipervaskularizovani tumori.
 -Kontrola krvavljenja.
 -Embolizacija intrakranijalnih Slika 6-6. Princip embolizacije. Kateterom se kroz aneurizmi.
 arteriju priđe što bliže patološkom procesu. Kroz kateter
 se ubrizga embolizacijski materijal koji okludira arteriju.
 Slika 6-7. Embolizacija hepatocelularnog karcinoma
 (HCC). Slik a A. Pokazuje selektivnu angiografiju grane
 hepatične arterije koja snabdjeva HCC. Slika B. Arterija
 isključena iz cirkulacije. Kontrastom imbibiran HCC koji
 će taj izgled zadržati nekoliko mjeseci.
 Slika 6-5. Perkutana tra nsluminalna koro narna
 angioplastika (P T CA). Strelica pokazuje stenozu na
 početnom dijelu desne koronarne arterije prije i poslije
 uspješne PTCA.

 114
 Embolizacija mikrosferama sa citostatikom se često
 koriste u liječenju hepatocelularnog karcinoma
 (HCC). Ova metoda je poznata kao transkateterska
 arterijska hemoembolizacija (TACE) (Slika 6-7).
 Embolizacija intrakranijalne
 aneurizme

26
 Embolizacija intrakranijalne aneurizme je
 procedura koja ima sve više pristalica i postaje
 metoda izbora u liječenju subarahnoidalne
 hemoragije.
 Ruptura intrakranijalne aneurizme je podmukla
 bolest, koja se bez ranijih nagovještaja prikazuje tek
 kada nastane, često fatalna subarahnoidalna
 hemoragija. Smrtnost je velika, a hirurška
 intervencija moguća je tek poslije stabilizacije
 bolesnika, takođe sa velikim hirurškim rizikom.
 Embolizacija aneurizme je efikasna kao operacija,
 pristup je intravaskularni, komplikacije su manje i
 indikacije šire nego za operaciju.
 Tehnika intervencije je sljedeća. mikrokateterom
 se dolazi do same aneurizme na arteriji u mozgu
 gdje se posebnom tehnikom izvrši embolizacija
 aneurizme namotajima posebne “žice”, “coila”
 (Slika 6-8).
 Ukupan operativni rizik je manji nego kod
 hirurške intervencije uz iste rezultate, što opravdava
 popularnost ove metode kod pacijenata i ljekara
 (Slika 6-9).
 Endovaskularni tretman abdominalne
 aneurizme (EVAR)
 Liječenje čestog oboljenja aneurizme aorte
 ugradnjom aortnog stenta, je savremena minimalno
 invazivna procedura u liječenju aneurizme
 abdominalne i torakalne aorte.
 Abdominalna aneurizma aorte (AAA) je često
 oboljenje muškaraca poslije 5 decenije života.
 Aneurizma se lokalizuje na infrarenalnom segmentu
 aorte i posljedica je ateroskleroze. Opisane su razne
 komplikacije aneurizme abdominalne aorte.
 Ruptura aorte obzirom na učestalost i smrtnost
 izaziva posebnu pažnju.
 Abdominalna aneurizma je često asimptomatska,
 otkriva se slučajno na pregledima abdomena
 ultrazvukom sa drugim indikacijama. Hiruška
 intervencija je rizična sama po sebi, a rizik se
 uvećava godinama i pridruženim bolestima
 pacijenta.
 Stent za tretman abdominalne aneurizme je
 poseban. Ima veći prečnik nego uobičajeni stentovi
 i spolja je stent prekriven dakronskim platnom koje
 odvaja spoljašnji prostor od unutrašnjeg, dajući mu
 izgled cijevi. Zbog toga se često naziva “prekriveni”
 ili “stent graft”.

27
 Plasiranje intra abdominalnog stenta isključuje
 aneurizmu iz cirkulacije i povećava stabilnost
 istanjenog aortnog zida (Slika 6-10).
 Slika 6-8 Princi p embolizaci je intrakranijalne
 aneurizme. Kateterom se uđe preko vrata aneurizme u
 njeno tijelo. Polako se slaž u “ k oilovi”do isp unjenja
 šupljine aneurizme.
 Slika 6-9. Angiografija bazilarne arterije Embolizacija
 intrakranijalne aneurizme. A. Strelica pokazuje
 aneurizmu na račvi bazilarne arterije. B. Na kontrolnom
 pregledu, posle embolizacije aneurizma je isključena iz
 cirkulacije.
 Slika 6-10. Šema ugradnje i pozicioniranja aortnog stent
 grafta

 115
 Postoje i druge vaskularne interventne metode,
 ali su izvedene iz već postojećih ili se rijetko izvode
 pa izlaze iz namjene ovog udžbenika.
 Interventna nevaskularna
 radiologija
 Interventna nevaskularna radiologija je skup
 interventno radioloških procedura koje se koriste u
 liječenju pojedinih bolesti koje nijesu vezane za srce
 i vaskularni sistem. Interventne nevaskularne
 procedure koje se najčešće izvode su: (Za pamćenje
 6-4)
 Perkutana nefrostomija
 Perkutana nefrostomija je drenaža urina iz urotrakta
 u slučaju uro-opstrukcije. Uro-opstrukcija
 može biti visoka i niska. Visoka uro-opstrukcija
 nastaje blokadom uretera kalkulusom, stenozom na
 ureteropijeličnom vratu, strikturom ili tumorom
 uretera. Niske opstrukcije nastaju zbog tumora
 mokraćne bešike, stenoze uretre ili adenoma
 prostate.
 Blokadom protoka urina ograničava, a u kasnim
 fazama sprečava se proces filtracije u bubregu, što
 može dovesti do afunkcije bubrega.
 Perkutana nefrostoma se izvodi punkcijom
 pijelona Seldingerovom tehnikom. U pijelon se
 uvodi poseban urinarni drenažni kateter čiji se
 drugi kraj poveže sa kesom za skupljanje urina van
 organizma (Slika 6-11).
 Perkutane nefrostomije mogu biti privremene,
 kada omogućavaju drenažu urina i obezbjeđuju
 nesmetanu funkciju bubrega do rješavanja stanja

28
 koje je dovelo do uro-opstrukcije. Stalne
 nefrostomije se koriste kada je uzrok koji dovodi
 do uro-opstrukcije hirurški inoperabilan (maligni
 tumor).
 Perkutana bilijarna drenaža
 Perkutana bilijarna drenaža se primjenjuje kod
 bolesnika sa obstruktivnom žuticom. Pacijentu se
 omogući drenaža žuči i time popravi opšte stanje i
 kondicija pacijenta za eventualnu hiruršku
 korekciju oboljenja koje je dovelo do žutice.
 Obstrukciona žutica nastaje kod
 holangiokarcinoma, kalkuloze holedohusa
 Klackinovog tumora ili tumora pankreasa.
 Procedura obično počinje perkutanom
 holangiografijom (Slika 6-12), kada se direktnom
 punkcijom žučnog puta ubrizga kontrast i dobije
 holangiografija.
 Seldingerovom tehnikom se uvodi drenažni
 kateter u žučni put i omogućava drenaža.
 Spoljašnja bilijarna drenaža se ostvaruje kada se
 drenažni kateter poveže sa kesom za skupljanje žuči
 van ogranizma, kao kod perkutane nefrostomije.
 Slika 6-11. Perkutana nefrostomija
 Za pamćenje 6- 4 Metode interventne
 nevaskularne radiologije
 ● Perkutana nefrostomija
 ● Perkutana bilijarna drenaža
 ● Drenaže apscesa i tečnih kolekcija
 ● Perkutane biopsije patoloških promjena

 116
 Unutrašnja bilijarna drenaža se postiže kada se
 vrh drenažnog katetera plasira u duodenum
 (distalno od suženja), a nekoliko otvora na sredini
 katetera ostaju u holedohu proksimalno od suženja
 koje je proizvelo žuticu. Drenažni kateter tako služi
 kao by-pass suženju.
 Perkutane drenaže tečnih kolekcija
 Perkutane drenaže tečnih kolekcija i abscesa su
 korisna grupa procedura. Apces može da
 predstavlja ozbiljnu komplikaciju kod bolesnika koji
 je iscrpljen skorašnjom hirurškom intervencijom.
 Perkutane drenaže se koriste za evakuaciju cista
 (pankreasa, jetre, bubrega). Tako se manjom
 traumom postižu dobri rezultati pražnjenja ciste.
 Druga grupa obuhvata drenažu apscesa, koji
 nastaju kao komplikacija operacija. Posle operacije

29
 žučne kese može nastati subfrenični apsces. Tada
 postoje dvije alternative: ili ponovna hirurška
 intervencija ili perkutana drenaža apscesa. Mnogi
 se odlučuju za perkutanu drenažu, jer je ona
 pogodnija (manje traumatična) za skoro operisanog
 bolesnika.
 Prije intervencije potrebno je nekom imaging
 tehnikom (ultrazvuk, CT) prikazati cistu ili absces i
 planirati put punkcije. Put punkcije se planira da bi
 se izbegla lezija nerava ili krvnih sudova.
 Sama punkcija tečne kolekcije se izvodi uz pomoć
 ultrazvuka, rendgena ili CT-a.
 Perkutane drenaže se izvode punkcijom
 Seldingerovom tehnikom i uvođenjem drenažnog
 katetera u apscesnu šupljinu (Slika 6-13). Kateter
 ostaje u apscesnoj šupljini, uz povremene kontrole,
 dok se ne dobije kompletna drenaža i obliteracija
 apscesne šupljine. Za to je ponekad potrebno i
 nekoliko nedelja.
 Tokom ispiranja šupljine mogu se aplikovati
 medikamenti. Antibiotici ili antiseptici kod
 inficiranih sadržaja ili medikamenti koji imaju
 dejstvo na agens koji je izazvao proces (ehinokokus).
 Perkutane biopsije
 Perkutane biopsije su grupa procedura kojima se
 dobija materijal za citološku ili histološku analizu
 neophodnu za dalje planiranje liječenja.
 Svakodnevno se kod pacijenata otkrivaju
 promjene za koje na osnovu radioloških tehnika, ne
 može sigurno odrediti da li su benigne ili maligne.
 Kod njih je neophodno uraditi biopsiju i riješiti tu
 dilemu.
 Aspiraciona biopsija je neophodni korak u
 postavljanju definitivne dijagnoze. Aspiraciona
 citološka biopsija je moguća kod svih organa i
 sistema (Slika 6-14). Aspiracionom biopsijom se
 obezbjeđuje ćelijski materijal na kome citolozi
 dijagnostikuju atipije ćelija i pronalaze maligne
 ćelije, ako postoje.
 Slika 6-12. Perkutana holangiografija
 Slika 6-13 Perkutana drenaža apseca. Apces duboko
 pelvično na dnu male karlice. Drenažni kateter plasiran
 desno pored sakruma. Strelica
 Slika 6-14 Perkutana biopsija. 1. Punkcija kože, 2. i 3.
 Prolaz prema promjeni i pozicioniranje i njoj. 4. Aspiracija
 sadržaja nekoliko puta iz promjene, 5. i 6. Izlazak iz
 promjene.

30
 117
 Ako je citološkom analizom zaključeno da je
 promjena benigna, određuju se dalje kontrole. Ako
 ima malignih ćelija u aspiratu traži se histološka
 dijagnoza koja podrazumjeva veći isječak i preciznu
 patohistološku dijagnostiku. Postavljanje histološke
 dijagnoze je imperativ svakog liječenja maligne
 bolesti. Bez histološke dijagnoze nema dobrog
 stejdžinga malignog tumora.
 Neka od radioloških tehnika, najčešće ultrazvuk,
 se koristi kao metoda vizualizacije promjene i
 praćenja puta igle i kontrole uspješnosti punkcije.
 Komplikacije zavise od organa na kome se radi
 bipsija. U veštim rukama opasnost komplikacija je
 manja od koristi koju perkutana biosija donosi
 pacijentu.
 Svaka novootkrivena solidna lezija, mora proći
 biopsiju i evaluaciju maligniteta. U principu sve
 lokalizacije lezija se mogu perkutano bioptirati.


31
DIGITALNE TEHNIKE U RADIOLOGIJI
Uvođenje kompjutera i digitalizacija slike je
učinilo revoluciju u radiologiji u cjelini pa i u
konvencionalnoj radiologiji. Klasična rendgenska
slika, dobijena na rendgenskom filmu kao medijumu
detekcije inter-reakcije enegije X-zraka i objektaje
analogna. Ako se detekcija inter-reakcije enegije
X-zraka i objekta vrši na nekom digitalnom mediju
(fosforna ploča, SSD kamera, “flet detektori”) a ne
na direktno na filmu, dobija se digitalna slika.
Prednosti digitalne slike su velike u odnosu na
analognu. Koriste se sve prednosti digitalnih
tehnologija. Na digitalnoj slici se može vršiti
postprocesing (dodatna obrada), moguće je njeno
slanje preko mreža i arhiviranje.
Konvencionalna radiologija je digitalizacijom
dobila mogućnost postprocesinga, arhiviranja slike,
i teleradiologiju (mogućnost da se mrežama prenese
slika i obrađuje van mjesta akvizicije).
Standardna radioloska informacija je analognog karaktera i pomocu AD pretvaraca
se konvertira u digitalnu numericku informaciju koja je pogodna za racunarsku
obradu i manipulaciju. Potom se digitalne informacije ponovo konvertiraju pomocu
DA pretvaraca u video-tv signal.

Od digitalnih tehnologija u radiologiji koriste sljedece:

 KOMPJUTERIZIRANA TOMOGRAFIJA - KT ili CT
 MAGNETNA REZONANCA - MR
 DIGITALNA TERMOVIZIJA - DT
 DIGITALNA SUPTRAKCIONA ANGIOGRAFIJA - DSAI
 EHOGRAFIJA - EHO

Prednosti digitalnih u odnosu na klasicne radioloske tehnike:

 mogucnost memorije na sistemu za magnetnu pohranu informacija i laki /pristup
informacijama u bilo kom trenutku za kratko vrijeme
 mogucnost kontrastiranja slike bez promjene jacine zracenja
 slika ima puno vise detalja nego slika klasicnih radioloskih tehnika
 mogucnost racunarske manipulacije sa digitalnom informacijom
 opasnost od jonizirajuceg zracenja svedena na minimum a kod nekih od tehnika
ne postoji npr nmr, eho, dtv.
 mogucnost jasnijeg ocrtavanja mekih tkiva sto je najveci nedostatak klasicnih
radioloskih tehnika

32
DIGITALNA TERMOVIZIJA je prikaz kutane temperature u vidu spektra boja na
monitoru. Metoda se bazira na zakonu crnog tijela tj da sva tijela temp iznad
apsolutne nule stvaraju infracrvene zrake koji se detektuju i na osnovu njih pravi
mapa kutane termografije. Koristi se za dg patolos kih promjena dojke
(mamografija), kostanih promjena (melanomi) te poremecaja cirkulacije osobito na
ekstremitetima. Sve sto ima nizu temp prikazuje se kao plavo a sve vise temp kao
crveno. temp pojedinih dijelova tijela odraz je intenziteta metabolizma i protoka krvi
kroz taj dio tijela.
DIGITALNA SUPTRAKCIONA ANGIOGRAFIJA: uz malu kolicinu kontrasta
apliciranog iv mogu se napraviti slike bolje kvalitete no klasicnom angiografijom.
Racunska analiza digitalnih podataka omogucava razlucivanje slike pre dolaska
kontrasta, za vrijeme prolaska kontrasta i nakon prolaska kontrasta te svih faza
prolaska kontrasta kroz krvne sudove nekih organa: arterijsku, parenhimnu i vensku.
Metoda subtrakcije omoguca va korekciju podataka na osnovu pomicanja pacijenta ili
dr. Kontrast se uglavnom aplicira iv u vidu bolusa a rijetko intraarterijski pri cemu
se koriste znatno manje doze no pri klasicnoj arteriografiji.

33