NANA

-1-
 NANA

Lauren Oliver
Ako se ne probudim

_________________________________

Before I fall

-2-
 NANA

Posvećeno uspomeni na Semona Emila Knudsena II

Peter, hvala ti što si mi dao neke od mojih najboljih trenutaka.

Nedostaješ mi.

-3-
 NANA

Prolog

Kažu da vam trenutak prije smrti cijeli život proleti pred očima. Meni se to nije dogodilo.
Iskreno, ta priča s mentalnom retrospektivom oduvijek mi se činila užasnom. Neke je stvari, kako je
običavala reći moja mama, bolje ostaviti tamo gdje su zakopane i zaboravljene. Bez imalo bih žaljenja,
primjerice, zaboravu prepustila cijeli peti razred (kada sam nosila naočale i ružičasti aparatić za zube), a
ozbiljno sumnjam da postoji itko tko bi još jedanput htio proživjeti prvi dan škole nakon četvrtog osnovne.
Da ni ne spominjem sva ona dosadna ljetovanja s roditeljima, besmislene satove matematike, menstrualne
grčeve i loše poljupce koje sam jedva preživjela i prvi put...
S druge strane, ne bih imala ništa protiv ponovnog proživljavanja najboljih trenutaka, kao što je bio
onaj kada smo se Rob Cokran i ja prvi put poljubili nasred podija tijekom školskoga plesa, pa su nakon
toga svi znali da smo zajedno, ili pak onaj kada smo se Lindsay, Elody, Ally i ja napile te u svibnju pokušale
ostaviti otisak tijela u obliku anđela, uspijevajući tek tijelima spljoštiti travu pred Allynom kućom. Rado bih
još jedanput proživjela i svoj šesnaesti rođendan, kada smo zapalili stotinu malih svijeća i plesali na stolu u
mojem dvorištu, psinu koju smo za jednu Noć vještica Lindsay i ja izvele Clari Seuse, zbog koje su za nama
jurili policajci, a mi smo se smijale sve dok nam nije gotovo pozlilo. Sve su to stvari kojih se želim sjećati.
Stvari po kojima želim da me pamte.
No, prije trenutka u kojemu sam umrla, nisam pomislila na Roba. Nisam pomislila ni na jednog drugog
momka, ni na jednu uvrnutu pustolovinu u koju sam se upustila sa svojim prijateljima, čak ni na svoje
roditelje. Nisam pomislila ni na to kako se zidovi u mojoj sobi pod jutarnjim suncem pretvaraju u boju
slatkoga vrhnja niti na to kako azaleje u srpnju pred mojom kućom mirišu poput mješavine meda i cimeta.
Pomislila sam na Vicky Hallinan.
Konkretno, sjetila sam se epizode iz četvrtog razreda, kada je Lindsay na tjelesnom pred svima glasno
rekla da ne želi Vicky u svojoj ekipi za graničara. »Predebela je«, jednostavno je objasnila, »možeš je
pogoditi i zatvorenih očiju.« Lindsay mi u to doba još nije bila prijateljica, ali već sam bila primijetila da
svojim riječima redovito nasmijava okolinu. Smijala sam se zato s cijelim razredom dok su se Vickynim
licem prelijevale tamnoljubičaste nijanse oblaka pred oluju.
I to je ono čega sam se sjetila u djeliću sekunde prije smrti, onome djeliću sekunde tijekom kojega sam
navodno trebala doživjeti golemo prosvjetljenje i uvid u vlastitu prošlost. Sve mi se vratilo: miris laštila za
parket, škripanje gumenih džonova tenisica, uske hlačice za tjelesni i odjek smijeha po dvorani zbog kojega
se činilo da se u njoj nalazi mnogo više od dvadeset pet osoba.
Sjetila sam se i Vickyna lica.
Najčudnije od svega je to što se te situacije s Vicky nisam sjetila cijelu vječnost. Nisam, ako me
razumijete, ni znala da to pamtim. Vicky, naime, nije bila posebno traumatizirana tom epizodom. Uvijek se
netko nekome smije i uvijek postoji osoba kojoj se svi smiju. Takve se stvari stalno događaju, baš svake
sekunde diljem Amerike, a vjerojatno i svijeta. Cijela poanta odrastanja sastoji se od toga da se pokušaš
održati na strani onih koji se smiju, a ne onih kojima se smiju.
Vicky, osim toga, i nije bila osobito debela. Imala je tek nešto dječjeg sala u obrazima i na trbuhu, a i to
je nestalo do srednje škole, kada je izrasla kojih 7-8 centimetara. Čak se i sprijateljila s Lindsay: zajedno su
igrale hokej na travi i međusobno se pozdravljale u školskom hodniku. Jednom je u prvom srednje, doduše,
spomenula epizodu s tjelesnog. Bile smo na tulumu i sve smo bile malo pripite, pa smo se tomu smijale k’o
lude. Vicky se možda čak i najviše smijala, sve dok joj se licem nije prelila ona ista tamnoljubičasta boja
kao tada na tjelesnom.
To je, dakle, bila prva čudna stvar.

-4-
 NANA

Još je čudnije bilo to što smo netom prije moje smrti razgovarale o tome kako izgleda trenutak
umiranja. Ne znam točno kako smo došle do toga, sjećam se samo da mi je Elody prigovorila zato što se
uvijek vozim na suvozačkom sjedalu, a nikada se ne želim vezati. Stalno se sa zadnjeg sjedala naginjala
prema naprijed i prčkala po Lindsaynu iPodu, iako sam ja, kao suvozač, trebala birati glazbu. Pokušala
sam im objasniti svoju teoriju o >najboljim trenucima< koje ponovno proživljavaš prije smrti, pa smo sve
počele odabirati svoje. Lindsay je odabrala onaj u kojem je saznala da su je primili na Duke1, a Ally, koja
se, baš kao i uvijek, žalila na prehladu i klela se da će umrijeti od upale pluća, prestala je s tim taman toliko
da nam kaže kako bi vrlo rado dovijeka ponovno proživljavala trenutak kada se spetljala s Mattom
Wildeom, što nas uopće nije iznenadilo. Lindsay i Elody su pušile, pa nas je kroz poluotvorene prozore
prskala ledena kiša, a uska je cesta vijugala pod krošnjama koje su se svijale pod naletima vjetra, kao da
plešu.
Elody je pustila pjesmu »Splinter« Fallacyja samo da bi razljutila Ally jer joj je ova vjerojatno išla na
živce zbog neprekidnog kenjkanja, a znala je da je to bila Allyna i Mattova pjesma dok su bili zajedno, prije
nego što ju je u rujnu napucao. Ally joj je nato rekla da je gadura, otkopčala je pojas, nagnula se prema
naprijed i pokušala ugrabiti iPod, Lindsay se požalila da joj netko zabija lakat u leda, cigareta joj je iz usta
ispala između butina, pa se izvila i pokušala otresti žar sa sjedala. Elody i Ally i dalje su se svađale, ja sam
ih pokušavala nadglasati, podsjećajući ih na snježne anđele koje smo pokušale načiniti u travi, automobil
je malo skliznuo na mokroj cesti i cijela je kabina bila puna cigaretnog dima; vijugavih krakova nalik na
prozračne prikaze.
A onda je nešto bijelo zabljesnulo kroz vjetrobran. Lindsay je viknula nešto što nisam uspjela razabrati:
sranje ili stani, ne znam, i auto se odjednom strmoglavio s ceste u mračnu šumu. Začula sam jezivu škripu
metala u dodiru s metalom, razbijanje stakla, automobil se presavio napola i zatim sam namirisala vatru.
Imala sam tek toliko vremena da se zapitam je li Lindsay uspjela ugasiti cigaretu.
A onda mi je pred oči, ravno iz prošlosti, izronilo lice Vicky Hallinan. Svuda oko mene odzvanjao je
smijeh i polako se pretvarao u vrisak.
I onda je nastupilo ništavilo.
Ništa vas na to ne može pripremiti. Nećete se ujutro probuditi s grčem u želucu ni lošim predosjećajem,
neće vam se ukazati čudne sjene na mjestima gdje ih ne bi trebalo biti i nećete se sjetiti roditeljima još
jedanput reći da ih volite. Možda ih, kao ja, nećete ni pozdraviti.
Ako ste imalo nalik na mene, probudit ćete se sedam minuta i 47 sekundi prije nego što bi po vas trebala
doći najbolja prijateljica i bit ćete previše zaokupljeni razmišljanjem o tome koliko ćete ruža dobiti za
Valentinovo, pa nećete učiniti ništa drugo osim obuči se, oprati zube i moliti se Bogu da u torbi imate
šminku pa da se stignete urediti u autu.
Ako ste imalo nalik na mene, zadnji će vam dan života započeti otprilike ovako:

1
Prestižno američko sveučilište

-5-
 NANA

Prvo poglavlje

Bi-biiip!« viče Lindsay pred kućom. Moja joj je majka prije nekoliko tjedana prigovorila
zbog toga jer svakoga jutra u pet do sedam trubi pred kućom k’o manijak, pa sada to više ne
čini, ali je smislila drugo rješenje.
»Evo me!« vičem, iako vrlo dobro vidi da izlazim kroz vrata, navlačim kaput i guram mapu u
torbu.
U zadnjem me trenutku za rukav vuče moja osmogodišnja sestra Izzy.
»Što je?« okrećem se. Katkad imam dojam kao da postoji neki radar pomoću kojega mlađe
sestre prepoznaju trenutke u kojima su im starije sestre zauzete, u žurbi ili kada razgovaraju na
telefon s dečkom jer Izzy me uvijek gnjavi baš u takvim okolnostima.
»Zaboravila si rukavice«, kaže, iako zvuči kao da je rekla: »Zaboravila fi rukavife.« Ne želi
otići logopedu zbog frfljanja, iako joj se svi klinci u razredu rugaju. Tvrdi da joj se baš sviđa
kako govori.
Iz ruku joj uzimam kašmirske rukavice po kojima je sigurno razmrljala maslac od kikirikija
ili nešto slično. Vječito umače prste u staklenke.
»Govorim ti već stoti put«, kažem, upirući joj kažiprst u čelo, »ne diraj moje stvari.« Hihoće
kao da je maloumna, pa je guram unutra i zatvaram vrata. Da je po njezinu, pratila bi me cijeli
dan poput psića.
Kada napokon izlazim pred kuću, Lindsay se već naginje kroz prozor tenka. Tako, naime,
zovemo njezin auto, golem srebrni Range Rover, za koji ljudi stalno govore da nije auto nego
kamion, a Lindsay tvrdi da bi se mogla frontalno zabiti u šleper te iz tog sudara izići bez
ogrebotine. Ona i Ally jedine su sretnice od nas četiriju koje imaju vlastite automobile. Ally ima
majušnu crnu Jettu koju zovemo Mali ja, ja katkad posudim maminu Hondu Accord, a sirota
Elody mora se baktati s tatinim prastarim Fordom Taurusom koji se jedva kreće po cesti.
Hladno je, iako na nebu nema ni oblačka. Sunce je tek izišlo i još je nekako slabo i
vodenasto, kao da se upravo razlilo po horizontu i prelijeno je da bi se umilo. Tijekom dana
najavljuju oluju, ali ona se još ni po čemu ne nazire.
Ulazim na suvozačko sjedalo. Lindsay već puši i vrškom mi cigarete pokazuje kavu iz
Dunkin Donutsa2 koju mi je kupila.
»Pecivo?« pitam.
»Otraga.«
»Sa sezamom?«
»Naravno«, govori i dok izlazi s prilaza mojoj kući, odmjerava me od glave do pete. »Dobra
suknja«, kaže.
»I tvoja isto.«
Kima glavom umjesto odgovora jer zapravo nosimo istu suknju. Lindsay, Ally, Elody i ja
samo se dvaput godišnje namjerno odijevamo jednako. Jedanput za Dan pidžama tijekom tjedna
duhova, jer smo sve kupile dražesne kompletiće u Victorias Secret prošloga Božića, a drugi put
za Valentinom Tri smo se sata u trgovačkom centru svađale oko toga hoćemo li nešto ružičasto
ili crveno jer Lindsay mrzi ružičastu boju, a Ally je stalno nosi. Napokon smo odabrale crne
minice i crvene majice bez rukava obrubljene krznom koje smo našle na rasprodaji u

2
Američki lanac pekarnica s krafnama, pecivima i kavom

-6-
 NANA

Nordstormu.
Kao što rekoh, to su jedina dva dana kada se namjerno oblačimo jednako, ali prava je istina da
se u mojoj gimnaziji Thomasa Jeffersona svi više-manje odijevaju isto. Ne, nemamo uniforme,
riječ je o javnoj školi, ali na devet od deset učenika bez sumnje ćete spaziti iste traperice, iste
sive tenisice, bijele majice i raznobojne North Faceove flisove. Čak i nema neke velike razlike
između odijevanja u djevojaka i momaka, osim možda toga da su naše traperice nešto uže i
svaki dan feniramo kosu. Ipak živimo u Connecticutu, a ovdje je uklapanje u okolinu
prevladavajući stil života.
Pritom ne pokušavam reći da i mi nemamo svoje čudake. Imamo, naravno, ali čak su i ti
čudaci čudni na isti način. Eko-manijaci svakoga dana u školu stižu biciklima, nose odjeću
sašivenu od konoplje i ne peru kosu, kao da će im dreadlocksi nekako pomoći u smanjivanju
emisije stakleničkih plinova. Kraljice drame vječito uza se nose bočice čaja s limunom, cijelu
godinu vrat omataju šalovima i ne govore na nastavi jer »čuvaju glas«, a matematički genijalci
uvijek nose deset puta više knjiga od ostalih učenika, još se uvijek koriste ormarićima u hodniku
te stalno djeluju pomalo uplašeno, kao da samo čekaju kada će ih netko zaskočiti i vrisnuti:
»Bu!«
Ne smeta mi to. S Lindsay katkad maštam o tome kako ćemo nakon mature pobjeći u New
York i ondje se privremeno nastaniti kod jednog vlasnika salona za tetoviranje kojeg poznaje
njezin polubrat, ali potajno mi se sviđa život u Ridgeviewu. Nekako je utješan, ako me
razumijete.
Naginjem se prema naprijed i pokušavam trepavice premazati maskarom, a da si pritom ne
iskopam oko. Lindsay je poznata kao neoprezna vozačica, pa često trza volanom, naglo koči ili
kreće.
»Patricku bi bilo bolje da mi pošalje ružu«, govori jureći kroz jedan znak obveznog
zaustavljanja te mi zatim umalo lomi vrat jer na sljedećem naglo pritišće kočnicu. Patrick je
momak s kojim Lindsay malo hoda, a malo ne, a od početka su školske godine prekinuli već
rekordnih trinaest puta.
»Morala sam sjediti kraj Roba dok smo ispunjavali obrasce za zahtjev«, kolutam očima.
»Bilo mi je kao na prisilnom radu.«
Hodam s Robom Cokranom od listopada, ali zaljubljena sam u njega od šestog razreda, kada
je bio previše cool da bi mi se uopće obratio. Prvi je momak u kojeg sam se zaljubila, osim ako
ne računamo Kenta McFullera kojega sam poljubila u trećem razredu i s kojim sam razmijenila
prstenje načinjeno od maslačaka, pa smo se onda pravili da smo muž i žena.
»Prošle sam godine dobila dvadeset dvije ruže«, Lindsay izbacuje opušak kroz prozor i
naginje se prema naprijed da bi srknula kavu. »Ove godine idem na dvadeset pet.«
Svake godine prije Valentinova vijeće učenika postavlja štand pred gimnastičkom dvoranom.
Ondje za dva dolara svojim prijateljima možete kupiti valograme, odnosno ruže s pričvršćenim
papirićima za poruke. Ruže dostavljaju učenice odjevene u Kupida (obično cure iz prvog ili
drugog razreda koje se nastoje približiti starijoj ekipi), i to čine cijeli dan.
»Meni je dovoljno petnaest«, kažem. Svima je vrlo važno koliko će ruža dobiti jer se po tome
koliko ruža nosi vidi je li učenik popularan ili nije. Loše je već i ako dobiješ manje od deset
ruža, a dobiješ li ih manje od pet, to je već poniženje jer govori da si ružna ili da te nitko ne zna,
a vjerojatno oboje. Neki katkad skupljaju odbačene ruže ne bi li ih nosili uokolo, ali točno se
vidi da su to učinili.
»No dobro«, uz znakovit mi pogled dobacuje Lindsay. »Jesi li uzbuđena? Danas je velik dan.
Premijera«, smije se. »Bez ružnih primisli, časna riječ.«

-7-
 NANA

Sliježem ramenima i okrećem se prema prozoru, gledajući kako mi se dah ledi na oknu.
»Ništa posebno«, odgovaram. Rob je ovaj vikend sam kod kuće jer mu roditelji nekamo odlaze,
pa me prije nekoliko tjedana upitao hoću li prespavati kod njega. Znam da pritom misli na seks.
Već smo se nekoliko puta gotovo poseksali, ali zadnje sjedalo BMW-a njegova oca, podrumske
sobice naših kolega ili dnevni boravak nad kojim spavaju moji roditelji nekako mi nisu odisali
pravim ozračjem za to.
Zato sam, kada me upitao želim li prespavati kod njega, pristala bez razmišljanja.
Lindsay uzbuđeno skviči i lupa dlanom o volan. »Ništa posebno? Šališ se! Moja djevojčica
napokon postaje žena!«
»Joj, daj, molim te.« Vrućina mi se penje uz vrat i znam da će mi po licu u sljedećem
trenutku izbiti crvene mrlje. Svaki je put tako kada mi je neugodno. Nema tog dermatologa,
kreme ni pudera u cijelom Connecticutu koji bi mi pomogli. U djetinjstvu su me druga djeca
zadirkivala: »Kako se zove bljedolika neman s crvenim mrljama? Sam Kingston!«
Odmahujem glavom i brišem zamagljenu točku s prozora. Vani sve blista, kao da je cijeli
svijet premazan laštilom. »Kada ste to uopće ti i Patrick prvi put učinili?« pitam. »Prije tri
mjeseca, zar ne?«
»Da«, odvraća i zatim se zanjiše u sjedalu, oponašajući opscene pokrete. »Zato sada stalno
nadoknađujemo propušteno.«
»Fuj.«
»Ništa se ne brini, mala. Sve će biti u redu.«
»Prestani me zvati mala«, kažem. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih sam sretna što ću
se večeras poseksati s Robom: da me Lindsay i Elody prestanu zadirkivati. A i Ally je, srećom,
još uvijek djevica, pa neću biti zadnja. Katkad mi se, naime, čini da vječito zaostajem za svojim
trima prijateljicama ili kao da sam im se samo prikrpala. »Rekla sam ti već da ne radiš veliku
predstavu oko toga.«
»U redu, ako ti tako kažeš.«
Zbog njezinih sam riječi nemirna, pa brojim poštanske sandučiće usput i pitam se hoće li mi
sutra sve izgledati drugačije i hoće li ljudi na meni primijetiti promjenu. Nadam se da hoće.
Zaustavljamo se pred Elodynom kućom i prije nego što Lindsay uspijeva zatrubiti, otvaraju
se ulazna vrata i Elody kreće niz zaleđeni prilaz, nabadajući u potpeticama od osam centimetara
kao da joj se nekamo silno žuri.
»Vide ti se bradavice od hladnoće«, govori Lindsay dok se Elody uvlači na stražnje sjedalo.
Kao i obično, preko odjeće je prebacila samo tanku kožnu jaknu, iako su na prognozi rekli da
temperatura neće prijeći pet stupnjeva.
»Pa i imam ih zato da ih pokazujem«, odgovara Elody, trese grudima i sve tri prasnemo u
smijeh. Ima poseban dar razbijanja svake napetosti, pa se i moj čvor iz želuca u tom trenutku
raspliće.
Rukom poseže prema naprijed, pa joj dodajem kavu. Sve četiri pijemo istu vrstu: veliku, s
lješnjakom, bez šećera i s puno mlijeka.
»Pazi da ne sjedneš na pecivo«, u retrovizoru joj se mršti Lindsay.
»Hajde, hajde«, po guzi se plješće Elody, »svi znamo da bi me najradije ugrizla za dupe.«
Sve se smijemo.
»Sačuvaj to za Kolačića, uspaljenice jedna«, odgovara joj Lindsay.

-8-
 NANA

Elodyna se zadnja žrtva zove Steve Dough, ali ona ga zove Kolačić zbog prezimena3 i zato
što je presladak (ili barem tako ona kaže: meni je nekako premastan i uvijek smrdi po
marihuani). Hodaju oko mjesec i pol.
Elody je najiskusnija među nama. Izgubila je nevinost u drugom srednje i već se seksala s
dvojicom momaka. Svojedobno mi je rekla da ju je boljelo čak prvih nekoliko puta, pa sam zbog
toga sada još nervoznija. Možda zvuči glupo, ali prije o seksu nisam razmišljala kao o fizičkoj
aktivnosti, nečemu što bi moglo izazvati bol nalik na onu nakon igranja nogometa ili jahanja.
Bojim se da neću znati što učiniti, baš kao kada smo na tjelesnom igrali košarku, pa nikada
nisam mogla zapamtiti koga trebam čuvati, kada trebam dodati loptu, a kada driblati.
»Ah, Kolačić moj...« Elody se hvata za trbuh. »Baš sam gladna.«
»Kupili smo ti pecivo«, kažem.
»Sa sezamom?« pita
»Naravno«, odgovaram joj istodobno s Lindsay, pa mi ova namiguje.
Prije ulaska na školsko parkiralište spuštamo prozore i glasno puštamo pjesmu »No More
Drama« Mary J. Blige. Zatvaram oči i prisjećam se školskoga plesa na kojem sam se prvi put
poljubila s Robom. Privukao me k sebi, usnice su nam se spojile, zavukao je jezik pod moj, a ja
sam odjednom osjetila vrućinu svih raznobojnih svjetala u dvorani i glazba mi je odzvanjala pod
rebrima, srce poskakivalo i topilo se. Od hladnoga me zraka koji ulazi kroz prozore boli grlo, a
glasni tonovi basa ulaze mi kroz stopala baš kao i onda na školskome plesu, u najsretnijem
trenutku mojega života. Osjećaj se penje do glave i odjednom mi se vrti i imam osjećaj kao da
će se automobil raspoloviti pod navalom zvuka.

POPULARNOST: ANALIZA

Popularnost je čudna stvar. Ne može se točno definirati, a i nije baš fora pričati o njoj, ali svi
je bez iznimke prepoznajemo u stvarnosti, kao razrokost ili pornografiju.
Lindsay je prekrasna, ali mi, preostale tri iz škvadre, nismo nešto posebno. Moje su dobre
strane velike, zelene oči, ravni, bijeli zubi, visoke jagodice i duge noge. Loše je što imam predug
nos, lice mi se, kada sam nervozna, ospe u crvenim mrljama, a imam i plosnatu guzicu.
Becky DiFiore je, s druge strane, jednako lijepa kao i Lindsay, a nitko je nikada nije pozvao
na spoj prije školskoga plesa u trećem srednje. Ally ima velike sise, a ja jedva da ih imam, pa
me Lindsay, kada je loše raspoložena, zove Samuel umjesto Sam ili Samantha. Nismo savršene,
iz usta nam ne miriše po ljubičicama niti išta nalik na to. Lindsay se jedanput čak u menzi s
Jonahom Sasnoffom natjecala u podrigivanju, zbog čega su joj svi pljeskali, Elody katkad u
školu dolazi u mucastim žutim papučama, a ja sam se jedanput na satu društvenih znanosti
počela smijati takvim grohotom da sam Jakea Somersa cijelog zapljuvala kavom s mlijekom.
Mjesec dana nakon toga podrpali smo se u šupi Lily Angler (bio je šeprtlja).
Nama se, međutim, svi takvi incidenti opraštaju. Znate zašto?
Zato što smo popularne. A popularne smo zato što nam se takvi incidenti opraštaju. Sve se to
vrti u krug.
Analiziranje nas, hoću reći, neće daleko odvesti. Ako nacrtate kružnicu, uvijek će nešto biti
izvan nje, a nešto u njoj. Jedino budale to ne shvaćaju. Stvari su jednostavno takve.
Neću, međutim, lagati. Drago mi je što nam je zbog toga sve lakše. Osjećaj da ti je dopušteno
3
engl. dough — smjesa tijesta za pečenje.

-9-
 NANA

sve i da ništa što učiniš neće imati nikakve posljedice bez sumnje je dobar. Kada napokon
maturiramo, srednje ćemo se škole prisjećati kao razdoblja u kojemu smo sve učinile onako
kako i treba: ljubile smo se s najzgodnijim dečkima, išle smo na najbolje tulume, radile taman
onoliko nepodopština koliko se očekuje, preglasno puštale glazbu, popušile previše cigareta,
previše pile, previše se smijale te premalo (ili nimalo) slušale što nam drugi govore. Da je
srednja škola poker, moglo bi se reći da Lindsay, Ally, Elody i ja u rukama imamo barem 80
posto karata.
Pritom vrlo dobro znam kako je s druge strane. Ondje sam provela prvu polovinu života; na
samome dnu, najmanje važna među najmanje važnima. Znam kako je kada se tučeš za mrvice
koje padaju s velikog stola.
Sada, međutim, jedem za velikim stolom. Pa što? Tako je ispalo.
Život nije uvijek pošten.
Na parkiralište ulazimo točno deset minuta prije prvoga školskog zvona. Lindsay kreće
prema donjem parkiralištu, gdje su mjesta za profesore, i pred njom se razmiče grupica
djevojaka iz drugog razreda. Ispod kaputa im vire crveno-bijele čipkaste haljine, a jedna čak
nosi tijaru. Definitivno smo ušle među Kupide.
»Daj, daj, daj«, mrmlja Lindsay dok prilazimo gimnastičkoj dvorani. Ondje se nalaze jedina
parkirna mjesta na donjem parkiralištu koja nisu rezervirana za profesore, pa taj potez nazivamo
maturantskim, iako Lindsay ondje parkira još od trećeg razreda. Riječ je o najboljim
parkirališnim mjestima u srednjoj školi Thomasa Jeffersona, a ako se ne uspijete ugurati ni na
jedno od samo dvadeset, morate se zadovoljiti gornjim parkiralištem, koje je čitava 354 metra
udaljeno od školskoga ulaza. Jednom smo točno izmjerile, pa sada svaki put kada spominjemo
gornje parkiralište, koristimo taj podatak. Primjerice: »Želiš li doista hodati 354 metra po ovoj
kiši?«
Lindsay radosno skviči kada spazi slobodno mjesto i naglo okreće volan ulijevo, ali iz
suprotnoga smjera ulijeće Sarah Grundel sa svojim smeđim Chevroletom.
»E, bogme nećeš! Nema šanse!« viče Lindsay i snažno pritišće trubu, iako je Sarah onamo
došla prije nas. Zatim gazi po gasu, pa Elody vrišti jer joj se vruća kava prolijeva po bluzi. Uši
mi para glasno škripanje guma jer Sarah Grundel naglo staje na kočnicu, a Lindsayn joj auto
odlama branik.
»Super«, zadovoljno govori Lindsay i parkira te povlači ručnu kočnicu. Zatim otvara vrata i
naginje se van.
»Oprosti, draga«, dobacuje Sari. »Nisam te vidjela.«
Naravno da laže.
»Ma, divno«, govori Elody dok briše kavu s bluze zgužvanim ubrusom iz Dunkin Donutsa.
»Sad će mi cijeli dan sise mirisati po lješnjaku.«
»Dečkima se sviđa kada mirišeš po hrani«, dobacujem. »Čitala sam u Glamuru.«
»Uguraj si keks u gaće, pa će te Kolačić vjerojatno povaliti prije sata domaćinstva«, dodaje
Lindsay i spušta retrovizor, ne bi li u njemu provjerila šminku.
»Možda bi i ti trebala pokušati nešto slično s Robom, Sammy«, govori mi Elody i dobacuje
mokru, zgužvanu salvetu. Odmah joj je vraćam natrag.
»Što je?« smije se. »Nisi valjda mislila da ću zaboraviti što je večeras.« Zavlači ruku u torbu,
pa mi dobacuje zgužvani paketić kondoma uz čiji se omotač prilijepilo nekoliko mrvica duhana.
Lindsay se smije.
»Besramnice«, govorim i s dva prsta primam kondom, ubacujući ga u Lindsayn pretinac za

-10-
 NANA

rukavice. Od samoga mi se dodira napinju živci i preokreće želudac. Nikada nisam shvaćala
zašto se kondomi pakiraju u te male paketiće omotane celofanom. Izgledaju krajnje klinički, kao
neko sredstvo koje bi vam liječnik propisao za alergiju ili probavne smetnje.
»Nema ševe bez gumice«, govori Elody, naginje se i ljubi me u obraz, ostavljajući na njemu
velik otisak ružičastog sjajila.
»Hajde, idemo«, izlazim iz automobila prije nego što mi spaze crvenilo na licu.
Profesor Shaw, koji predaje tjelesni, stoji pred dvoranom dok izlazimo iz auta i vjerojatno
nam bulji u guzice. Elody misli da je posebno tražio da mu kabinet smjeste pokraj ženske
svlačionice zato da bi mogao instalirati kameru i promatrati nas na računalu dok smo na zahodu.
Čemu bi mu inače računalo uopće služilo? Predaje tjelesni! Sada me zbog njezinih teorija svaki
put kad piškim u zahodu kod dvorane hvata paranoja.
»Mlade dame, požurite malo!« dovikuje nam. Osim što predaje tjelesni, trener je školske
nogometne momčadi, što je smiješno jer sam vjerojatno ne bi mogao pretrčati ni dvadeset
metara. Izgleda kao morž. Čak ima i brkove. »Nemojte da vas moram zapisati zbog kašnjenja«,
dodaje.
»Nemojte da vas izlupam po dupetu«, imitiram njegov neobično visok glas, zbog kojega ga
Elody također proziva pedofilom. Elody i Lindsay se smiju.
»Samo još dvije minute do zvona«, oštro nam dovikuje Shaw. Možda me čuo. Zapravo me
nije briga.
»Sretan nam petak«, mrmlja Lindsay i hvata me pod ruku.
Elody je izvadila mobitel iz torbe, pa u njegovoj sjajnoj pozadini gleda odraz svojih zubi,
čisteći iz njih sjemenke sezama noktom na malom prstu.
»Koje sranje«, gunđa, ne dižući pogled.
»Totalno«, dodajem. Petkom nam škola najteže pada jer su vikend i sloboda nadohvat ruke.
»Ubij me nježno.«
»Nema šanse«, za ruku me stišće Lindsay. »Moja najbolja prijateljica ne smije umrijeti kao
djevica.«
Nismo imale pojma, naime.
Tijekom prva dva sata — likovnog i američke povijesti za napredne (oduvijek sam voljela
povijest) — dobivam samo pet ruža. Nisam previše zabrinuta, iako mi ide na živce što Eileen
Choo dobiva četiri ruže od svojega dečka, Iana Dowela. Meni, primjerice, uopće nije palo na
pamet da takvo što tražim od Roba, a i ne čini mi se poštenim. Ljudi bi mogli pomisliti da imaš
više prijatelja nego što ih doista imaš.
Na kemiji nam profesor Tierney daje nenajavljeni test, što je povelik problem jer, za početak,
već četiri tjedna uopće ne razumijem ono što nam zadaje za zadaću (u redu, priznajem da sam se
nakon prvoga tjedna prestala truditi), ali i Tierney se stalno prijeti da će naše loše ocjene dojaviti
prijamnim odborima na fakultetima jer nas velik dio još nije primljen ni na jedno sveučilište. Ne
znam misli li ozbiljno ili samo nastoji maturante držati pod kontrolom, ali nikako ne želim da mi
taj fašist uništi izglede za upis na bostonsko sveučilište.
Još je gore to što sjedim do Lauren Lornet koja možda jedina u razredu ima manje pojma o
kemiji nego ja.
Moje su ocjene iz kemije, doduše, ove godine prilično dobre, ali tomu nije tako zato što sam
odjednom proniknula tajnu interakcije protona i elektrona. Prosjek 5,0 održavam zahvaljujući
Jeremyju Ballu, koji je mršaviji od mene i iz usta mu uvijek smrdi po kukuruznim pahuljicama,
ali mi dopušta da od njega prepisujem zadaće i testove. Čak i neprimjetno približava svoju klupu

-11-
 NANA

mojoj. No, danas sam, na nesreću, prije kemije otišla na zahod i ondje proćaskala s Ally —
uvijek se sastajemo u zahodu prije četvrtog sata jer ona ima biologiju u isto vrijeme kada ja
kemiju — pa sam na sat došla prekasno i više nisam uspjela uhvatiti mjesto do Jeremyja.
Tierney nam zadaje tri zadatka i toliko su mi nejasni da ne mogu čak ni smuljati odgovore.
Lauren se pokraj mene nadvila nad papir i isplazila vršak jezika kroz zube. Uvijek to čini kad
razmišlja. Ono što je napisala pod prvim zadatkom izgleda mi skroz pristojno. Ustvari, svi joj
odgovori izgledaju uredno i smisleno, a ne kao škrabarije kakve ljudi obično pišu kada muljaju i
nadaju se da profesori neće primijetiti neznanje ako nadrobe dovoljno teksta (nikada ne
uspijeva). Pada mi na pamet da je Tierney prošloga tjedna Lauren održao predavanje o tome
kako mora nešto učiniti glede svojih ocjena, pa se pitam nije li možda učila više nego obično.
Virim joj preko ramena i prepisujem dva odgovora. Prilično sam vješta u prepisivanju: činim
to suptilno, ali ne uspijevam prepisati treći jer Tierney viče: »Još samo triiiii minute!«
Objavljuje to vrlo teatralnim tonom, kao da sinkronizira crtić, a zbog napora mu podrhtava
podbradak.
Lauren je, čini se, gotova i provjerava ono što je napisala, ali nagnula se nad papir i zaklonila
mi pogled, pa ne uspijevam razabrati treći odgovor. Očima pratim kako kazaljka za sekunde
putuje pola kruga oko sata. »Dviiiiiije minute i triiiiiideset sekundi!« objavljuje Tierney i ja se
na to odlučujem ubosti Lauren olovkom. Zbunjeno diže pogled — mislim da godinama s njom
nisam progovorila ni riječi i u jednoj sekundi licem joj prelazi izraz koji nikako ne mogu
definirati.
Olovka., govorim joj nečujno.
Zbunjena je, pa baca zabrinut pogled prema Tierneyju, ali on je, srećom, zabio nos u
udžbenik.
»Molim?« šapće.
Pokazujem joj svoju kemijsku, nastojeći prenijeti poruku da joj je ponestalo tinte. Samo
blesavo zuri u mene, pa je u jednom trenutku želim primiti za ramena i protresti. »Dviiiiije
minuuuute!« viče Tierney i Laurenino se lice napokon ozari te se radosno smiješi kao da je
upravo otkrila lijek protiv raka. Ne želim biti bezobrazna, ali zbilja je gadno kada je netko
istodobno štreber i glup. Zašto se onda uopće trudi? Ako nisi genijalan pijanist koji svira
Beethovena tako da svi umiru od divote, ako ne pobjeđuješ na natjecanjima iz pravopisa i ako ne
upadaš na Harvard, čemu štreberaj?
Dok Lauren kopa po torbi, prepisujem od nje i posljednji odgovor. Čak gotovo i zaboravljam
da sam je zatražila olovku, pa mi mora došapnuti da ju je pronašla.
»Triiiiideset sekundi.«
»Izvoli.«
Uzimam kemijsku i primjećujem da je na jednome kraju izgrižena. Fuj. Usiljeno joj se
smiješim i skrećem pogled, ali ne prolazi ni sekunda kad mi šapće: »Radi li?«
Dobacujem joj pogled koji bi trebao značiti da mi ide na živce, ali ga ona tumači kao da
nisam shvatila pitanje.
»Kemijska. Radi li?« šapće nešto glasnije.
Tierney na to glasno lupa udžbenikom o stol i cijeli razred poskoči sa stolaca.
»Gospođice Lornet«, prijekorno dobacuje. »S kim to razgovarate tijekom testa?«
Licem joj se prelijeva žarko crvenilo, panično pogledava mene, pa njega i oblizuje usnice. Ja
ne govorim ništa.

-12-
 NANA

»Samo sam...« uspijeva tiho procijediti.

»Dosta«, ustaje profesor, tako se mračno mršteći da mu usnice gotovo tonu pod bradu. Križa
ruke na prsima i zbog njegova sam ubojita pogleda uprta u nju već uvjerena da je se sprema
gadno izgrditi, ali ne govori joj ništa. Samo cijelom razredu objavljuje: »Vrijeme je isteklo.
Odložite olovke.«
Vraćam Lauren kemijsku, ali ona je ne želi uzeti.
»Zadrži je«, kaže.
»Ne treba, hvala«, odvraćam, pa joj, držeći je samo s dva prsta, mašem olovkom nad klupom.
Ona pak samo križa ruke na leđima.
»Ne, ozbiljno, zadrži je«, govori. »Trebat će ti za bilješke na drugim satovima.« Gleda me
kao da mi nudi kakav čudesan dar, a ne jeftinu, zabalavljenu kemijsku. Možda zbog izraza na
njezinu licu, a možda zbog nečega drugog odjednom mi pada na pamet kako smo svojedobno, u
drugom osnovne, Lauren i ja na jednom izletu ostale same nakon što su svi drugi učenici
odabrali partnera s kojim će hodati u redu. Morale smo se držati za ruke cijeli dan, svaki put
kada bismo prelazili cestu, i dlanovi su joj uvijek bili znojni. Pitam se sjeća li se toga. Nadam se
da ne.
Usiljeno se smiješim i bacam kemijsku u torbu. Smije mi se od uha do uha. Bacit ću je čim
iziđem iz učionice, naravno. Tko zna kakve se sve boleštine prenose slinom.
S druge strane, mama mi uvijek govori da svaki dan treba učiniti barem jedno dobro djelo, pa
cijela ta epizoda možda i nije loša. Ja sam svoje za danas obavila.

SAT MATEMATIKE: JOŠ JEDNA LEKCIJA IZ KEMIJE

Četvrti sat imamo takozvane »vještine preživljavanja«, na kojima nas uče kako reagirati kada
si dovoljno star da bi te prisilna fizička aktivnost mogla dovesti u opasnost (Elody smatra da bi
se taj predmet, u interesu točnosti, trebao zvati »ropstvo«). Vježbamo prvu pomoć, što znači da
se pred profesorom Shawom drpamo s lutkama u prirodnoj veličini. Samo još jedan pokazatelj
njegove perverzije.
Peti sat imam matematiku i Kupidi nam dolaze tek nekoliko sekundi nakon zvona. Jedna je
odjevena u sjajan, crveni triko i na glavu je posadila vražje rogove, druga više nalikuje na
Playboyevu ili uskrsnu zečicu u visokim petama, a treća je odjevena kao anđeo. Kostimi im
nemaju veze s Valentinovim, ali, kao što rekoh, cilj takvog odijevanja jest dodvoravanje
momcima iz viših razreda. Ne osuđujem ih. I mi smo to činile. Ally je tako u prvom srednje dva
mjeseca hodala s Mikeom Harmonom, koji je tada išao u četvrti razred, nakon što mu je
dostavila valogram, a on joj rekao da joj guza super izgleda u tajicama. Prava ljubav, nema
sumnje.
Vražica mi pruža tri ruže: jednu od Elody, jednu od Tare Flute, s kojom se katkad družimo, a
katkad ne, i jednu od Roba. Napadno odmatam karticu koja je omotana oko peteljke i pravim se
posebno dirnutom porukom, iako u njoj samo piše: »Sretno Valentinom Ljubim te«, a zatim,
nešto sitnijim slovima: »Si sretna sada?«
»Ljubim te« nije baš isto što i »volim te«, što si još nikada nismo rekli, ali dovoljno je blizu.
Prilično sam sigurna da će mi to reći večeras. Prošli smo tjedan sjedili na njegovu kauču i
odjednom se zagledao u mene te me toliko dugo promatrao da sam bila sigurna, apsolutno
sigurna da će mi izjaviti ljubav, ali onda mi je samo rekao da pod određenim kutom nalikujem

-13-
 NANA

na Scarlett Johansson.
Moja je poruka barem bolja od one koju je Ally lani dobila od Matta Wildea: »Ruže su
crvene, tajne su skrivene, dođi mi u krevet, plahte su oprane.« Salio se, naravno, ali ipak. Krevet
i oprane čak se ni ne rimuje.
Iako sam mislila da su to svi valogrami koje ću primiti toga dana, prilazi mi anđeo i pruža još
jedan. Sastoji se od doista prekrasne ruže boje slonovače s ružičastim rubovima latica. Izgleda
kao kakav fini sladoled.
»Predivna je«, uzdiše anđeo.
Podižem glavu i spazim kako netremice zuri u moju ružu. Učenici nižih razreda rijetko se kad
usuđuju obratiti maturantima, pa mi to nekoliko sekundi smeta. Cura, osim toga, ne izgleda kao
svi drugi Kupidi: kosa joj je toliko svijetla da je gotovo bijela i kroz kožu joj se naziru tanke
vene. Podsjeća me na nekoga, ali nikako se ne mogu sjetiti na koga.
Vidi da je promatram, pa se kratko i stidljivo smiješi i obrazi joj se rumene. Zbog toga odmah
izgleda bolje. Više ne nalikuje na mrtvaca.
»Marian!«
Okreće se prema curi odjevenoj u vraga. Nestrpljivo joj domahuje ružama koje još nije
uručila, pa se moja anđelica — pretpostavljam da joj je ime Marian — trkom pridružuje
ostalima. Sve tri odlaze iz učionice.
Prelazim prstom preko ražinih latica. Nevjerojatno su meke, poput zraka ili daha i dok ih
dodirujem, odjednom dolazim k sebi i shvaćam koliko je glupo to što sam pomislila. Otvaram
poruku, očekujući da ću u njoj pronaći Allyn ili Lindsayn potpis (Lindsay mi obično piše poruke
u stilu: »Volim te do smrti, droljo«), ali nailazim na stripovski crtež debeloga Kupida koji
zabunom strijelom pogađa pticu na grani. Uz pticu piše »američki suri orao« i čini se kao da će
pasti na glave para koji pod granom sjedi na klupi, a koji je vjerojatno bio Kupidova prava meta.
Kupid, pak, umjesto očiju ima pijane spirale i blentavo se smješka.
Ispod crteža stoji poruka: nemoj piti i voljeti.
Nema nikakve sumnje da mi ju je poslao Kent McFuller. I inače crta stripove za Nezgode,
školski satirički časopis, pa podižem glavu i pogledom ga tražim po učionici. Uvijek sjedi u
zadnjoj klupi slijeva i to mu nije jedina čudna osobina ni navika. Naravno, gleda me i smiješi se,
pa maše, rukama oponašajući pokret napinjanja i odašiljanja strijele iz luka prema meni.
Napadno se mrštim, gužvam poruku i bacam je u torbu, ali njemu to uopće ne smeta. Fiksira me
osmijehom, kao da mi pali kožu.
Profesor Daimler u međuvremenu obilazi učenike i skuplja domaće zadaće. Zastaje pokraj
moje klupe i drago mi je zbog toga. Moram priznati da je upravo on razlog zašto mi je drago što
sam dobila četiri valograma na satu matematike: samo mu je dvadeset pet godina i silno je
zgodan. Pomoćni je trener ženske nogometne momčadi, uz Shawa, i uvijek mi ih je smiješno
vidjeti zajedno jer su izgledom potpune suprotnosti. Daimler je visok, viši od 185 centimetara,
uvijek je preplanuo i oblači se vrlo slično nama: u traperice, jakne od felpe i tenisice, a i sam je
svojedobno pohađao našu školu. Potražili smo ga jednom u starim godišnjacima koje čuvaju u
knjižnici te otkrili da je bio izabran za mistera maturalnog plesa. Na jednoj od slika koje smo
pronašli odjeven je u smoking, smiješi se i grli neku curu, a ispod košulje mu viri ogrlica od
konoplje. To mi se jako svidjelo, a još mi se više sviđa što i dan-danas nosi istu ogrlicu.
Nije li ironično da je najzgodniji lik u našoj srednjoj školi — profesor?
Baš kao i uvijek, od njegova mi osmijeha nešto poskoči u trbuhu. Prstima prolazi kroz
raskuštranu smeđu grivu i istoga trenutka počinjem sanjariti o tome da su to moji prsti u
njegovoj kosi.

-14-
 NANA

»Već si dobila devet ruža ?« pita, »a tek je 11.15? Svaka čast.«

»Što da kažem?« Odgovaram mu najdražesnijim, koketnim glasom: »Ljudi me vole.«
»Vidim«, odvraća i namiguje mi.
Odmiče nekoliko koraka od moje klupe, a onda mu dobacujem: »Ali vi mi još niste poslali
ružu, profesore Daimler.«
Ne okreće se, ali vidim da su mu se vršci ušiju zažarili. Razredom se prolama hihot pa
grohot, a mene preplavljuje zadovoljstvo kakvo uvijek osjećam kada učinim nešto loše zbog
čega neću biti kažnjena, poput krađe sitnica iz školske menze ili opijanja na obiteljskom
ljetovanju koje nitko ne primjećuje.
Lindsay kaže da će me Daimler jednoga dana tužiti zbog zlostavljanja, ali ja znam da neće.
Mislim da mu se potajno sviđam.
To potvrđuje i činjenica da se smiješi kada se okreće prema razredu.
»Nakon rezultata prošlotjednog testa«, govori, »čini mi se da još uvijek postoje neke
nejasnoće vezane uz asimptote i limese.« Naslanja se na stol i križa noge u gležnjevima. Sigurna
sam da mi ni uz jednog drugog profesora matematika ne bi bila tako zanimljiva.
Do kraja sata me ignorira, gledajući me jedino onda kada podižem ruku u zrak. No, kada nam
se oči ipak sretnu, cijelo mi tijelo zadrhti i zaklela bih se da i on osjeća isto.
Kent me presreće nakon sata matematike.
»Dakle?« pita. »Što misliš?«
»O čemu?« pravim se da ne znam o čemu govori, iako znam da je riječ o crtežu i ruži.
No, Kent se samo smiješi i mijenja temu: »Ovaj sam vikend sam kod kuće.«
»Blago tebi.«
I dalje se smješka. »Večeras imam tulum. Dolaziš?«
Dobacujem mu pogled. Nikada ga nisam shvaćala. Zapravo, točnije je reći da ga već
godinama ne shvaćam. U djetinjstvu smo bili vrlo bliski, čak bi se moglo reći da mi je bio
najbolji prijatelj i s njim sam se prvi put poljubila, ali kada smo krenuli u više razrede osnovne
škole, odjednom se počeo mijenjati i postajao je sve čudniji. Od prvog srednje, primjerice,
stalno nosi sako, iako su svi koje posjeduje napola rasparani ili imaju rupe na laktovima. Vječito
je i u istim, pohabanim, crno-bijelim kariranim tenisicama, a kosa mu je toliko duga da mu šiške
stalno padaju preko očiju, poput zastora. Najgore je, međutim, to što na glavi stalno nosi
kuglačku kapu. U školu.
Sve je to velika šteta jer bi inače bio skroz zgodan, i u licu i u tijelu. Čak i ispod lijevog oka
ima dražestan madež u obliku srca. No, sve upropašćuje silnim čudaštvom.
»Ne znam još kakvi su mi planovi...« govorim neodređeno, ne bih li mu dala do znanja da ću
doći jedino ako ne iskrsne nešto zanimljivije.
»Bit će super«, kaže, i dalje se smiješeći. To je još jedna stvar koja me u vezi s njim živcira.
Neprekidno se ponaša kao da je čitav svijet predivan dar koji odmotava svakoga jutra.
»Vidjet ću još«, kažem i uto spazim Roba kako na kraju hodnika skreće u menzu. Ubrzavam
korak, nadajući se da će Kent shvatiti poruku i ostaviti me na miru, ali i sama znam da neće. Već
je godinama zaljubljen u mene. Možda čak još od onog prvog poljupca.
Zastaje kao ukopan, vjerojatno misleći da ću i ja stati, ali ne činim to. Djelić sekunde mi ga je
žao i čini mi se da sam možda bila preoštra, ali tada me još jedanput zaziva i po samome tonu
glasa znam da se i dalje smješka.

-15-
 NANA

»Vidimo se večeras«, dovikuje, pa začujem škripu tenisica po linoleumu i po tome znam da

je krenuo u suprotnom smjeru. Počinje i zviždukati, ali zbog sve slabijeg zvuka isprva ne
razaznajem melodiju, a onda je prepoznajem. Zviždi pjesmu »Sutra«, jednu od glavnih iz
mjuzikla »Annie«. Moju najdražu pjesmu kada mi je bilo sedam godina.
Iako znam da nitko drugi u hodniku neće shvatiti o čemu je riječ, neugodno mi je i osjećam
kako mi se vrućina penje uz vrat prema licu. Uvijek tako nešto izvodi i ponaša se kao da me
poznaje bolje od bilo koga drugoga samo zato što smo se zajedno igrali u pješčaniku prije sto
godina. Pravi se kao da od tada nije prošlo deset godina i kao da se ništa nije promijenilo, a
promijenilo se sve.
U tom mi trenutku vibrira mobitel, pa ga vadim iz stražnjeg džepa. SMS od Lindsay.
Tulum kod Kenta McČudaka večeras. Ideš!
Nekoliko trenutaka razmišljam, a onda teško uzdišem i odgovaram: Naravno.
U menzi srednje škole Thomasa Jeffersona postoje samo tri obroka koji se smatraju
prihvatljivima:
1. pecivo premazano krem-sirom
2. pomfrit
3. sendvič koji si sam napraviš na švedskom stolu a i to samo ako je s puretinom, šunkom ili
pilećim prsima — salame su potpuno neprihvatljive, a rostbif upitan, zbog čega mi je žao jer
najviše volim s rostbifom).
Rob stoji uz blagajnu sa skupinom prijatelja, a u rukama mu je pladanj s golemom porcijom
pomfrita. Jede ga svaki dan. Primjećuje me i kima glavom (ne snalazi se najbolje s osjećajima,
kako svojim, tako ni mojim, pa odatle i »ljubim te« u poruci koju mi je poslao).
Čudno je to. Prije nego što smo prohodali, Rob mi se toliko dugo i tako strastveno sviđao da
bi samo od jednoga njegova pogleda u meni sve zatreptalo i zavrtjelo bi mi se u glavi. Uopće ne
pretjerujem: katkad bi bilo dovoljno da pomislim na njega i toliko bih ustreptala da bih morala
sjesti.
No, otkad službeno hodamo, s vremena na vrijeme obuzimaju me čudne misli. Tako se,
recimo, pitam začepljuje li mu sav taj silni pomfrit krvne žile, čisti li redovito zube koncem i
pere li ikada šiltericu Yankeesa koju stalno nosi na glavi. Zabrinuta sam zbog toga. Jesam li
normalna? Mislim, sve cure žude za tim da hodaju s Robom Cokranom, a ja...
Ne mogu poreći da sam sretna. Jesam. No, događa se da samoj sebi moram nekoliko puta
ponoviti razloge zbog kojih mi se ikada i svidio, kao da bih se ohladila kad se na to povremeno
ne bih podsjetila. Srećom, takvih je razloga bezbroj: njegova krasna, crna kosa i tisuće pjegica
koje na njemu nekako ne izgledaju glupo. Glasan je, ali duhovit, svi ga znaju i vole, a pola cura
u školi vjerojatno je zaljubljeno u njega. Izgleda dobro u sportskoj uniformi, a kada je umoran,
oslanja mi se na rame i ondje bez problema zaspe. To mi je možda njegova najdraža osobina.
Volim ležati uz njega u tami i tišini te osluškivati otkucaje vlastitog srca. U takvim sam
trenucima sigurna da sam zaljubljena.
Ignoriram ga i stajem u red pred blagajnom da bih platila pecivo koje sam uzela. I ja se mogu
praviti neuhvatljivom, baš kao i on. Zatim se upućujem prema maturantskom odjeljku. Ostatak
je menze klasična, četverokutna prostorija i točno se zna gdje tko sjedi: učenici razreda za djecu
s posebnim potrebama za prvim stolovima, onima najbližim učionicama, zatim slijede stolovi za
učenike prvih razreda, pa oni za učenike drugih i trećih. Na samome čelu nalazi se maturantski
odjeljak u obliku osmerokuta, sa svih strana obrubljenog prozorima. Nemamo nikakav poseban
pogled odande — prozori su okrenuti prema parkiralištu, ali ondje je ipak bolje nego za
stolovima s kojih jedino možeš gledati u blentavce kojima curi sos od jabuka niz bradu. Bez

-16-
 NANA

uvrede.
Ally već sjedi za malim, okruglim stolom uz prozor. To nam je najdraže mjesto.
»Hej«, spuštam pladanj uz njezin, pa brojim ruže u buketu koji je stavila na stol.
»Oho, dobila si ih devet«, kažem, a zatim mašem svojim stručkom. »I ja isto.«
Radi grimasu. »Jednu ne računam«, kaže. »Poslao mi ju je Ethan Shlosky. Koja dosadna
uhoda.«
»Ma, ni ja ne računam onu koju sam dobila od Kenta McFullera.«
»Ali on te voooooooli«, kaže, napadno razvlačeći glas O. »Jesi li dobila Lindsayn SMS?«
Kopam sredinu peciva i trpam je u usta. »Stvarno idemo na taj tulum?«
»Navodno će netko donijeti bačvu piva«, kaže Ally i u sićušnom zalogaju grize sendvič s
puretinom. »Nađemo se kod mene nakon škole, može?«
Pitanje je ustvari bespotrebno jer to ionako radimo svakoga petka: naručujemo hranu iz
dostave, kopamo joj po ormaru, glasno puštamo glazbu, plešemo i jedna drugoj posuđujemo
šminku.
»Može«, kažem.
Krajičkom oka primjećujem da mi se približava Rob i u sljedećem trenutku već sjedi na
stolcu do mojega, naginjući se i usnicama mi dotičući lijevo uho. Miriše po kolonjskoj vodi
»Total«, kao i uvijek. Miris me podsjeća na čaj od limuna koji je običavala piti moja baka, ali
mu to još dosad nikada nisam rekla.
»Bok, Salamanta«, kaže. Vječito mi izmišlja takve nadimke. Salamanta, Samtasta, Smantana
i slično. »Jesi li dobila moj valogram?«
»A jesi li ti dobio moj?«
Skida ruksak s ramena i otkopčava ga. U njemu je šest zgužvanih ruža, od kojih je jedna
vjerojatno moja, a uz njih još razabirem praznu kutiju cigareta, paket žvakaća, mobitel i
nekoliko majica. Nema knjiga ni bilježnica. Rob baš nije dobar učenik.
»Od koga si dobio druge ruže?« zadirkujem ga.
»Od tvojih suparnica«, odvraća i miga obrvama.
»Ma, baš si divan«, dobacuje Ally. »Ideš li i ti večeras na tulum kod Kenta?«
»Vjerojatno«, odgovara Rob sliježući ramenima, kao da mu je strašno dosadno.
Odat ću vam jednu tajnu: kada smo se jednom prilikom ljubili, otvorila sam oči i shvatila da
su i njegove otvorene. Pritom čak nije gledao mene, nego mi je preko ramena odmjeravao
prostoriju.
»Navodno će nabaviti bačvu piva«, ponavlja Ally.
Glavna šala koju svi pričaju o našoj školi jest ona u kojoj se tvrdi da te ovdje doista temeljito
pripremaju za faks: moraš mnogo učiti i učiš mnogo piti. Prije dvije godine u New York Timesu je
izišao članak u kojem smo proglašeni jednom od deset najpijanijih javnih škola u Connecticutu.
Ništa nam drugo zapravo ni ne preostaje. Jedina su nam zabava trgovački centri i tulumi po
kućama, a ako ćemo potpuno iskreno, tako je i u ostatku zemlje. Moj tata često govori da bi
trebalo srušiti Kip slobode i umjesto njega postaviti golem trgovački centar ili zlatne lukove
McDonald’sa. Ljudi bi tada znali što točno mogu očekivati od Amerike.
»Ovaj... pardon?«

-17-
 NANA

Lindsay se stvorila za Robovim leđima, stoji prekriženih ruku na prsima i tapka nogom.
»Sjediš na mojem mjestu, Cokran«, govori, iako se samo pravi opasna. Rob i Lindsay
oduvijek su dobri prijatelji. Ustvari, točnije bi bilo reći da se druže s istim ljudima, pa su postali
prijatelji iz nužde.
»O, pa ja se ispričavam, Edgecombeica«, odgovara joj, ustaje i napadno se klanja dok ona
sjeda.
»Vidimo se večeras, Robe«, kaže Ally. »I dovedi prijatelje.«
»Vidimo se poslije«, Rob se naginje i zabija mi nos u kosu, govoreći tihim, dubokim glasom.
Nekada mi je od tog glasa svaki živac u tijelu eksplodirao poput petarde, a sada mi je malo
ljigav. »Ne zaboravi, večeras je naša noć«, dodaje.
»Nisam zaboravila«, odvraćam, nadajući se da zvučim seksi, a ne uplašeno. Dlanovi mi se
znoje i nadam se da me neće pokušati uhvatiti za ruku, što srećom i ne čini. Samo se saginje i na
usnice mi utiskuje poljubac. Nekoliko se trenutaka ljubimo, a onda Lindsay stenje: »Dajte, ljudi,
ja ovdje jedem!« i gađa me krumpirićem u rame.
»Moje dame, pozdravljam vas«, govori Rob i odlazi nakrivljene kape.
Potajno brišem usta ubrusom jer mi je cijela donja polovica lica prekrivena Robovom slinom.
Odat ću vam još jednu tajnu: očajno se ljubi.
Elody kaže da se bez veze živciram i da su takve misli samo posljedica nesigurnosti zato što
Rob i ja još nismo zapečatili vezu seksom. Kaže da ću se, kada to učinimo, osjećati bolje i ja joj
vjerujem. Ona se, uostalom, od svih nas najbolje razumije u te stvari.
Upravo ona stiže zadnja i čim položi pladanj na stol, bacamo se na njezine krumpiriće.
Pokušava ih obraniti i lupa nas po rukama, ali baš joj i ne uspijeva.
Na stol polaže i buket ruža koje je primila do ručka. Dvanaest ih je. Osjećam blag ubod
ljubomore, a očito ga osjeća i Ally jer je odmah pita: »Što si morala učiniti da ih dobiješ
toliko?«
»Da, i s kime?« dodaje Lindsay.
Elody im plazi jezik, ali je zadovoljna što smo primijetile broj.
U tom trenutku Ally spazi nešto za mojim leđima i počne hihotati. »Psycho killer, qu’est-ce que
c’est4«, pjevuši.
Sve tri se okrećemo. Juliet Sykes ili, kako je u šali zovemo, Psiho upravo je dolutala u
maturantski odjeljak. Kada kažem »dolutala«, vrlo precizno opisujem način na koji se kreće —
kao da stalno luta, kao da je nose sile izvan njezine moći i nadzora. U dugim, bljedunjavim
prstima nosi smeđu papirnatu vrećicu, lice joj je zastrto pramenovima duge, blijedoplave kose, a
ramena zgrčena oko ušiju.
Većina je ljudi u menzi ignorira jer je potpuno neupadljiva i lako ju je zanemariti, ali
Lindsay, Ally, Elody i ja počinjemo ispuštati jezive, škripave zvukove nalik na glazbu iz prizora
ubojstva u filmu »Psiho« Alfreda Hitchcocka, koji smo prije nekoliko godina gledale kada smo
sve četiri provele noć kod jedne u kući (nakon filma smo spavale s upaljenim svjetlima).
Ne znam čuje li Juliet naše ruganje. Lindsay uvijek tvrdi da ne čuje ništa jer su joj glasovi u
glavi preglasni da bi kroz njih doprli zvukovi vanjskoga svijeta, što se čini točnim jer Juliet istim
sporim korakom prolazi kroz maturantski odjeljak i prilazi vratima koja vode do parkirališta.

4
Refren poznate pjesme grupe Talking Heads »Psycho killer«, doslovno prevedeno: »Psihopatski ubojica, što
je to?«

-18-
 NANA

Uopće ne znam gdje jede, ali gotovo je nikada ne viđam u menzi.

Nekoliko puta ramenom odguruje vrata jer je, izgleda, preslaba da bi ih otvorila iz prvoga
pokušaja, a Lindsay na to pita: »Je li dobila naš valogram?«, pa liže sol s krumpirića i trpa ga u
usta.
Ally kima glavom. »Na biologiji. Sjedila sam iza nje.«
»I je li išta rekla?«
»Kaže li ikada?.« odvraća Ally, a zatim teatralno polaže dlan na srce, kao da je silno
povrijeđena. »Odmah nakon sata bacila je ružu u smeće. Zamisli! Preda mnom!«
Lindsay je u prvom srednje nekako saznala da Juliet nije dobila nijedan valogram, pa je
dodala poruku uz jednu od svojih ruža i selotejpom je zalijepila za Julietin ormarić. Na poruci je
pisalo: »Možda sljedeće godine, ali vjerojatno ne.«
Od tada joj svake godine za Valentinovo šaljemo ružu s istom porukom i to je, koliko znam,
jedini valogram koji je ikada primila. Možda sljedeće godine, ali vjerojatno ne.
U drugim bi mi je okolnostima možda bilo žao, ali Juliet doista zaslužuje nadimak Psiho.
Nevjerojatna je čudakinja. Priča se da su je roditelji jednom našli potpuno golu na cesti 84, gdje
je u tri ujutro jahala na ogradi uz rubnik. Prošle je pak godine Lacey Kennedy razglasila da je
naišla na Juliet u zahodu uz kabinet prirodnih znanosti, gdje je samo stajala pred zrcalom i
neprekidno se gladila po kosi. Osim svega, Juliet uvijek šuti. Već godinama nije rekla ni riječi.
Barem koliko ja znam.
Lindsay je posebno mrzi. Mislim da su u osnovnoj išle u isti razred i da je mrzi još odonda.
Kad god spazi Juliet, pred licem prste sastavlja u znak križa, kao da bi se ova svakoga časa
mogla pretvoriti u vampiricu i ugristi je za vrat.
Upravo je Lindsay saznala da se Juliet popiškila u vreću za spavanje na izviđačkom izletu u
petom razredu i upravo joj je Lindsay dala nadimak Zlatni Tuš, koji je Juliet pratio sve do
srednje škole. Ljudi su je se klonili, tvrdeći da smrdi po mokraći.
Gledam kroz prozor i promatram Julietinu kosu, koja se na suncu prelijeva kao da je u
plamenu. S obzora se pomaljaju mračni oblaci, poput mrlje s koje počinje oluja. Prvi mi put
pada na pamet da zapravo ne znam kada je i zašto Lindsay počela toliko mrziti Juliet i već
otvaram usta da bih je upitala, ali onda shvaćam da su cure već promijenile temu.
»... pa bi se potukle«, Elody dovršava rečenicu, a Ally se smijulji.
»Umirem od straha«, sarkastično odvraća Lindsay. Očito sam nešto propustila.
»O čemu pričate?« kažem.
Elody se okreće prema meni. »Sarah Grundel uokolo priča da joj je Lindsay uništila život«,
govori, pa zastaje da bi ubacila krumpirić u usta. »Ne daju joj da pliva u četvrtfinalu, a znaš da
joj je to sranje najvažnije u životu. Sjećate li se kada je zaboravila skinuti plivače naočale nakon
jutarnjeg treninga pa ih je nosila skroz do drugog sata?«
»Vjerojatno sve trofeje drži na zidu u sobi«, kaže Ally.
»I Sam je to radila, je li tako?« zadirkuje me Lindsay, gurkajući me laktom u rebra. »Ponosno
si čuvala sve trofeje koje si dobila za igranje s konjićima.«
»Ne mijenjaj temu«, odmahujem rukom, dijelom zato što me zanima priča o Sari, a dijelom
zato da bih svratila pozornost sa sebe i činjenice da sam svojedobno bila smiješna. U petom sam
razredu, naime, provodila više vremena s konjima nego s pripadnicima vlastite vrste. »I dalje mi
nije jasno zašto je Sarah ljuta na Lindsay.«
Elody preokreće očima i gleda me kao da mi želi reći da je moje mjesto za stolom s klincima

-19-
 NANA

iz specijalnog razreda. »Dobila je ukor zato što je po peti put u polugodištu danas zakasnila na
domaćinstvo.« I dalje je zbunjeno gledam, pa uzdiše i dodaje: »Kasnila je na domaćinstvo jer se
morala parkirati na gornjem parkiralištu i vući se do ulaza...«
»354 metra!« dovršavamo sve četiri istodobno i počinjemo se smijati k’o luđakinje.
»Bez brige, Lindz«, kažem. »Ako dođe do tučnjave, kladit ću se na tebe.«
»Da, totalno smo uz tebe«, dodaje Elody.
»Ali nije li čudno što se događaju takve stvari?« stidljivo govori Ally, tihim glasom koji
pušta samo kada želi reći nešto ozbiljno. »Mislim, to kako jedna stvar uzrokuje drugu. Da
Lindsay, recimo, nije Sari ukrala parkirno mjesto...«
»Nisam joj ga ukrala!« prosvjeduje Lindsay. »Pošteno sam ga osvojila!« Lupa dlanom o stol,
pa Allyna Cola poskakuje na pladnju, prelijevajući se po krumpirićima. Zbog toga se opet
počinjemo smijati.
»Ali ozbiljno vam govorim!« Ally podiže glas ne bismo li je čule. »Sve je to nekako
povezano, kao mreža.«
»Opet si krala iz tatinog tajnog skrovišta?« pita je Elody.
I na to odmah prasnemo u smijeh. Već se godinama zezamo na račun Allyna oca koji radi u
diskografskoj industriji. Samo je odvjetnik, a ne producent, menadžer ili glazbenik, pa iako
neprekidno nosi odijela (čak i ljeti na bazen), Lindsay uporno tvrdi da je potajno hašoman.
Dok se previjamo od smijeha, Ally se crveni. »Vi mene baš nikada ne slušate«, žali se, ali joj
se na licu već pomalja smiješak. Uzima krumpirić i baca ga na Elody. »Negdje sam pročitala da
ako jato leptira poleti u Tajlandu, to može uzrokovati oluju u New Yorku.«
»Naravno. I kad prdneš, nestane struje u Portugalu«, govori Elody i kroz smijeh baca
krumpirić natrag na Ally.
»Tebi iz usta ujutro toliko smrdi da taj zadah sigurno pokreće stampeda u Africi«, u lice joj
se unosi Ally. »A ja ne prdim.«
Lindsay i ja se smijemo, a Ally i Elody se dobacuju krumpirićem. Lindsay ih pokušava
upozoriti da se ne razbacuju savršeno dobrom mašću, ali toliko grohoće da joj riječi jedva izlaze
iz usta.
Kada napokon dolazi do zraka, govori: »Znate što sam ja čula? Da ako dovoljno glasno
kihneš, pokrenut će se tornado u Iowi.«
Čak i Ally na to prasne u smijeh i odjednom sve četiri kišemo, grohoćemo, pa opet kišemo.
Svi nas gledaju, ali ne marimo.
Kihnuvši valjda milijunti put, Lindsay se naslanja u stolcu i kaže: »Trideset mrtvih u Iowi.
Pedeset nestalih.«
Pucamo od smijeha.
Lindsay i ja odlučujemo markirati sedmi sat i otići u TCBY5. Ona bježi s francuskog, koji
mrzi iz dna duše, a ja s engleskog. Često markiramo sedmi sat jer smo u drugom polugodištu
četvrtog razreda, pa se od nas, kao od maturantica, to gotovo i očekuje. Osim toga, profesorica
Harbor, koja mi predaje engleski, ide mi strašno na živce. Stalno skreće u besmislene digresije i
kada mislima odlutam tijekom nastave, nikada ne znam što će me dočekati kada povratim
koncentraciju. S književnosti začas skače na priče o donjem rublju u osamnaestom stoljeću,

5
TCBY Ui The Country’s Best Yoghurt (Najbolji jogurt u državi) lanac je u kojemu se diljem Amerike prodaje
smrznuti jogurt, desert nalik na sladoled

-20-
 NANA

potlačenosti Afrikanaca i praskozorju nad Grand Canyonom. Vjerojatno joj nije mnogo više od
pedeset godina, ali mislim da se već pomalo gubi. Tako je počelo i u moje bake: misli su joj se
uskomešale, brkala je uzroke i posljedice, točku A s točkom B. Dok je još bila živa i kada bismo
je posjetili, svaki bih put pomislila: nadam se da ću umrijeti mlada.
Eto vam definicije ironije, profesorice Harbor.
Ili biste to radije nazvali pretkazanjem?
Službeno vam je za napuštanje školskog kampusa gimnazije Thomasa Jeffersona potrebna
propusnica s potpisom roditelja i školske uprave, premda to nije uvijek bilo tako. Maturanti su
nekada mogli napustiti kampus kad god bi poželjeli, a jedini je uvjet bio da imaju slobodan sat.
No, to je bilo prije više od dvadeset godina, dok se srednja škola Thomasa Jeffersona još nije
dičila etiketom najveće stope tinejdžerskih samoubojstava u zemlji. Pronašla sam članak o tome
na internetu: novine Connecticut Post prozvale su nas srednjom samoubilačkom.
Jednoga se dana, naime, skupina učenika odvezla iz kampusa tijekom nastave i svi su se,
jedan za drugim, survali s obližnjega mosta. Očito je bila riječ o samoubilačkom paktu. Nakon
toga školska je uprava zabranila napuštanje kampusa tijekom nastave, osim u slučajevima kada
učenici imaju posebnu dozvolu. Ako malo bolje razmislite o tome, odluka je prilično glupa. Kao
da su, recimo, otkrili da klinci u školu donose votku u bocama za vodu, pa su zbog toga svima
zabranili da piju vodu.
Postoji, srećom, i drugi način napuštanja kampusa — kroz rupu u ogradu iza gimnastičke
dvorane, nedaleko od teniskih terena. Taj dio, inače, svi zovu pušionicom jer se ondje okupljaju
pušači. U trenutku kada Lindsay i ja dolazimo onamo, međutim, nema nikoga, pa se provlačimo
kroz ogradu i grabimo kroz šumu, uskoro stižući do ceste 120. Sve oko nas nepomično je od
hladnoće, pod koracima nam pucketaju smrznute grančice, a dah nam se uzdiže iznad glava u
gustim, bijelim oblačićima.
Škola se nalazi oko četiri kilometra od centra Ridgeviewa, ako se to uopće može nazvati
centrom, ali kojih petsto metara od školskoga kampusa nalazi se potez otrcanih trgovina koji
jednostavno zovemo potezom. Ondje je benzinska crpka, TCBY, kineski restoran u kojemu je
Elody jednom dobila takvo otrovanje želuca da je povraćala tri dana te bezlična trgovina s
čestitkama i ukrasima u kojima se prodaju ružičaste figurice balerina sa šljokicama i slična
sranja. Lindsay i ja uputile smo se upravo onamo i svjesna sam da izgledamo čudno dok
stupamo uz rub ceste u suknjicama i najlonkama, otvorenih jakni ispod kojih izviruju majice
obrubljene krznom.
Na putu do TCBY-a prolazimo pokraj restorana »Hunan Kitchen« i kroz mutne izloge
odjednom spazimo Alexa Limenta i Annu Cartullo kako se naginju nad nekakvom zdjelom.
»Oho! Vidi, vidi, pravi skandal!« podignutih obrva uzvikuje Lindsay, iako je riječ tek o
poluskandalu. Svi znaju da Alex s Annom vara svoju curu, Bridget McGuire, i da to čini već
barem tri mjeseca. Svi osim Bridget, naravno.
Bridget potječe iz predane katoličke obitelji, lijepa je i izgleda nevjerojatno čisto, kao da je
prije koju sekundu dobro oprala lice vodom i sapunom. Navodno se čuva za brak ili barem tako
tvrdi, ali Lindsay ima teoriju po kojoj je zapravo prikrivena lezbijka. Anna Cartullo ide tek u
treći srednje, ali ako su glasine o njoj točne, poševila se već s najmanje četvoricom. Jedna je od
rijetkih tinejdžerki u Ridgeviewu čiji roditelji nemaju novca; majka joj je frizerka, a nisam
sigurna ima li uopće oca. Živi u otrcanom unajmljenom stanu nedaleko od poteza, a jednom sam
od Andrewa Singera čula da joj soba vječito smrdi po kineskim jelima od piletine.
»Dođi, idemo ih pozdraviti«, za ruku me grabi Lindsay.
Povlačim je natrag. »Pao mi je šećer«, žalim se.

-21-
 NANA

»Evo ti ovo«, ispod pojasa suknje vadi paketić bombona. Uvijek uza se nosi nekakve slatkiše,
kao da su droga, a ona narkoman, što vjerojatno i nije daleko od istine. »Hajde«, povlači me.
»Samo na trenutak. Časna riječ.«
Dopuštam joj da me odvlači prema restoranu i dok otvaramo vrata, nad njima se oglašava
zvonce. Za pultom neka žena prelistava novine, na trenutak podiže pogled, a zatim ga ponovno
spušta kada shvaća da nećemo ništa naručiti.
Lindsay odlazi ravno do Alexova i Annina odjeljka i naslanja se na stol. Alex i ona neka su
vrsta prijatelja, što je odnos koji Alex ima s mnogim učenicima iz naše škole jer prodaje travu
koju drži u kutiji za cipele pod krevetom. Što se mene, pak, tiče, s Alexom imam odnos kimanja
glavom na hodniku, iako zajedno slušamo engleski, ali on se na satu pojavljuje još rjeđe nego ja.
Vjerojatno zato što se u to doba sastaje s Annom. Tu i tamo mi se zna obratiti s nečim
bezveznim, kao što je: »Gadan je ovaj referat koji su nam zadali za sljedeći tjedan, zar ne?« ali
to je otprilike sve.
»Hej, bok«, pozdravlja ga Lindsay. »Ideš li večeras na Kentov tulum?«
Alexovo lice naglo prekrivaju crvene mrlje. Očito mu je neugodno što smo ga uhvatile s
Annom, iako, tko zna — možda je riječ o reakciji na restoranske specijalitete. Ne bih se čudila.
»Ovaaaj... Ne znam. Možda. Moram vidjeti...« jedva uspijeva izustiti.
»Bit će genijalno«, s posebnim oduševljenjem govori Lindsay. »Hoćeš li dovesti i Bridget?
Krasna cura.«
Prava je istina da i Lindsay i ja Bridget smatramo dosadnjakovićkom. Uvijek je pretjerano
vesela i nosi majice s glupim natpisima, kao što je: Ako nisi na čelu kolone, prizor pred očima uvijek
ti je jednak (ne izmišljam), ali Lindsay prezire Annu i jednom je u zahodu preko puta menze —
onome kojim se koriste baš svi učenici naše škole — na svim zidovima napisala AC=JD, pri
čemu svi znaju da JD znači »jeftina drolja«.
Ne mogu izdržati napetost za stolom, pa blesavo pitam: »Piletina sa sezamom?« pokazujući
na meso u sivkastom umaku koji se zgrušava u zdjeli između dva kineska keksa s porukama i
pokraj otužne naranče.
»Junetina u umaku od naranče«, odgovara Alex, sretan što je dobio priliku za mijenjanje
teme.
Lindsay mi dobacuje prijekoran pogled, ali ipak nastavljam.
»Pazite što jedete u ovom restoranu«, govorim. »Elody je jednom dva dana povraćala zbog
piletine koju je pojela ovdje. Ako je to uopće bila piletina. Tvrdi, naime, da je u umaku pronašla
mačju dlaku.«
Anna nato štapićima hvata oveći komad mesa i trpa ga u usta te žvače uz napadan smiješak,
usput mi pokazujući sažvakani sadržaj. Nisam sigurna, ali mislim da mi namjerno želi zgaditi
život.
»Odvratna priča, Kingstonice«, govori mi Alex, ali se i smiješi.
Lindsay koluta očima, dajući nam svima do znanja da više ne želi gubiti vrijeme na razgovor.
»Idemo, Sam«, govori mi.
Krade im kolačić s porukom i otvara ga čim izlazimo iz restorana. Poruka glasi: Sreću ćete
pronaći daleko od bilo čijih očiju. Umirem od smijeha, a ona grči lice u grimasu gađenja, gužva
papirić i baca ga na tlo. »Bez veze«, kaže.
Duboko udišem svjež zrak. »Od smrada u tom restoranu uvijek mi je zlo«, kažem i doista je
tako. Kako i ne bi bilo kada cijelo mjesto vonja po ustajalom mesu, užeglom ulju i češnjaku.
Oblaci s obzora polako prekrivaju cijelo nebo i sve prekriva mutna nijansa sive.

-22-
 NANA

»Fuj«, slaže se Lindsay, simbolično se hvatajući za trbuh. »Znaš što bi mi sada dobro leglo?«
»Golema porcija najboljeg jogurta u zemlji!« kažem uz smiješak, s užitkom izgovarajući
puno značenje kratice TCBY.
»Točno to. Golema porcija najboljeg jogurta u zemlji«, ponavlja Lindsay.
Iako se obje smrzavamo do kosti, kupujemo dvostruku porciju smrznutog jogurta od
čokolade sa šarenim mrvicama i komadićima čokolade punjenim maslacem od kikirikija.
Jedemo je na putu do škole, svako malo dahom grijući prste na rukama da ne bismo dobile
promrzline. Pri prolasku pokraj kineskog restorana primjećujemo da ondje više nema Alexa ni
Anne, ali ih ponovno susrećemo u pušionici. Do osmoga sata ostalo nam je točno sedam minuta,
pa me Lindsay odvlači iza teniskog terena da bi mogla zapaliti cigaretu i pritom ne slušati Alexa
i Annu kako se svađaju. Izgleda, naime, kao da upravo to rade. Anna stoji pognute glave, a Alex
je snažno grabi za ramena i nešto joj oštro šapuće. Cigareta koju drži u ruci gori toliko blizu
njezine bezlične smeđe kose da sam gotovo potpuno sigurna da će svakoga trenutka planuti.
Zamišljam je zapaljenu poput šibice.
Lindsay baca cigaretu na do, a onamo bacamo i prazne čašice jogurta, povrh smrznutog lišća,
zgaženih opušaka i najlonskih vrećica dopola ispunjenih kišnicom. Nemirna sam zbog
predstojeće večeri: jednako uplašena i uzbuđena, kao kada začujem grmljavinu, pa znam da će
već sljedećeg trenutka oblake proparati silna munja. Trebala sam ipak ostati na satu engleskog.
Onda ne bih imala toliko vremena za razmišljanje. Razmišljanje, naime, nikome nije donijelo
ništa dobra, bez obzira na sve bajke kojima nam glavu o njemu pune profesori, roditelji i štreberi
iz grupe mladih znanstvenika.
Obilazimo teniski teren te izbijamo na maturantski dio parkirališta. Alex i Anna i dalje stoje
iza gimnastičke dvorane. On puši već drugu cigaretu i sada više nema nikakve sumnje da se
svađaju. Zbog toga me u tom trenutku preplavljuje zadovoljstvo: Rob i ja se, naime, gotovo
nikada ne svađamo. Ili se barem ne svađamo oko važnih stvari. To je sigurno dobar znak.
»Nevolje u raju«, govorim.
»Bilo bi točnije reći — nevolje u kupleraju«, ispravlja me Lindsay.
Dok se probijamo kroz parkiralište za profesore, iz daljine spazimo profesoricu Winters,
zamjenicu ravnatelja. Obilazi parkirane automobile te pokušava pronaći pušače kojima se ne da
odlaziti do pušionice, pa se skrivaju iza starih Chevroleta i Volva. Wintersica je u ratnom
pohodu protiv pušača, navodno zbog toga jer joj je majka umrla od raka pluća, emfizema ili tako
nečega. Ako vas uhvati da pušite, bez ikakve će vas rasprave opaliti ukorom i obvezom ostajanja
na dopunskoj nastavi petkom.
Lindsay otvara torbu i počinje panično prekapati po njoj, brzo vadeći kaugume i ubacujući
dva komada u usta. »Sranje«, mrmlja.
»Ne može ti ništa samo zato što smrdiš po cigaretama«, govorim joj, iako to vrlo dobro zna.
Mislim da samo voli stvarati napetost i dramatiku tamo gdje ih praktički nema. Zanimljivo je to.
Čak i kada vrlo dobro znate da vam prijatelji glumataju, to im bez problema dopuštate i
sudjelujete u njihovim igricama.
Potpuno zanemaruje moju primjedbu, puše mi u lice i pita: »Je li sve okej?«
»Kao da si progutala tvornicu mentola«, odgovaram.
Wintersica nas još nije zapazila. Obilazi redove parkiranih automobila i povremeno se
saginje, kao da bi se itko normalan zavukao pod auto i ondje pušio. Zbog takvoga je ponašanja
vjerojatno i dobila nadimak Nikotinska gestapovka.
Zastajkujem i pogledavam prema gimnastičkoj dvorani. Alex mi nije osobito simpatičan,

-23-
 NANA

Anna još manje, ali svi se učenici srednjih škola na svijetu drže zajedno kada je riječ o sukobima
s roditeljima, profesorima i policijom. To je jednostavno tako — s jedne smo strane nevidljive
crte mi, a s druge oni. Svi to znaju, kao što svi znaju kamo trebaju sjesti u menzi, s kim trebaju
razgovarati i što se jede za ručak, iako nitko nije siguran kako je to naučio. Tako je oduvijek.
»Da se vratimo i upozorimo ih?« pitam Lindsay, pa i ona zastaje, škiljeći prema nebu, kao da
duboko razmišlja.
»Ma, tko ih šljivi«, napokon odvraća. »Neka se brinu sami za sebe.«
Zvono koje označava početak zadnjega sata potvrđuje njezin zaključak. Povlači me za ruku i
podvikuje: »Hajde, pođimo!«
U pravu je, naravno. To dvoje ionako nikada nisu ništa učinili za mene.

POVIJEST JEDNOG PRIJATELJSTVA

Lindsay i ja sprijateljile smo se u sedmom razredu. Ona je odabrala mene i do dana današnjeg
nisam sigurna zašto. Nakon godina i godina silnoga truda uspjela sam se s društvenog dna
nekako dokopati sredine, a Lindsay je bila popularna od prvoga dana škole, kada se doselila
ovamo. Te je godine bila voditeljica školskoga cirkusa, kada smo za priredbu pripremali
»Čarobnjaka iz Oza«, bez problema je dobila ulogu Dorothy, a kada smo u trećem razredu
izvodili »Charlieja i tvornicu čokolade«, glumila je Charlieja.
Sve vam je, dakle, jasno. Riječ je o osobi čija sama nazočnost opija i uz koju se osjećate kao
da se Zemlja brže okreće i sve se boje stapaju u dugu. Nikada joj to, naravno, nisam rekla.
Zadirkivala bi me i tvrdila da joj se lezbijski upucavam.
No, kako god bilo, tijekom ljeta prije početka sedmog razreda Tara Flute nekolicinu nas je
pozvala na kupanje u svojem bazenu. Beth Schiff cijelo se vrijeme pravila važna skačući
»bombe« u duboki kraj bazena, nastojeći privući pozornost na to da su joj u zadnjih nekoliko
mjeseci grudi izrasle do košarice C, s čime se nije mogla mjeriti nijedna druga nazočna
djevojka. Taman sam bila ušla u kuću nešto popiti kada se odnekud pojavila Lindsay i obratila
mi se sa sjajem u očima. Nikada prije nismo razgovarale.
»Moram ti nešto pokazati«, rekla je i zgrabila me za ruku.
Dah joj je mirisao poput sladoleda.
Odvukla me u Tarinu sobu gdje su sve cure ostavile torbe i odjeću. Bethina je torba bila
ružičasta s ljubičasto izvezenim inicijalima i Lindsay ju je očito već bila prekopala jer je
spremno čučnula uz nju i jednim potezom izvukla prozirnu vrećicu.
»Vidi ovo!« zamahnula mi je pred licem. U vrećici su bila dva tampona.
Ni sama ne znam kako smo se na to odlučile, ali već sljedećeg trenutka trčale smo kroz cijelu
kuću i u svim kupaonicama otvarale ormariće i ladice, skupljajući sve tampone i uloške koje su
Tarina majka i starija sestra držale u kući. Od sreće mi se vrtjelo u glavi. Lindsay Edgecombe
razgovara sa mnom! I ne samo to — družimo se, zezamo, smijemo! Kada smo skupile sve što
smo mogle, istrčale smo na terasu i stale bacati tampone u bazen. Lindsay je usput vikala:
»Beth! Ovo ti je ispalo iz torbe!« Dok su tamponi tonuli u bazen, dečki su počeli panično izlaziti
iz vode, kao da bi se mogli zaraziti kakvom bolešću, a Beth je stajala na dasci za skakanje i
drhtala, sva mokra i zgrožena. Svi su ostali umirali od smijeha.
Osjećala sam se kao kada su me roditelji u četvrtom razredu odveli u Grand Canyon i

-24-
 NANA

nagovorili me da stanem na sam rub ponora da bi me slikali. Noge su mi se nekontrolirano

tresle, kroz tabane su mi prolazili trnci i osjećala sam da mi cijeli tijelo žudi za skokom u
dubinu. Nikako nisam mogla prestati razmišljati o tome. Kada me mama napokon uslikala i
kada sam se napokon odmaknula od ruba, prasnula sam u smijeh i neko se vrijeme nisam mogla
zaustaviti.
Na Tarinoj sam se terasi uz Lindsay osjećala upravo tako.
Od toga smo dana Lindsay i ja najbolje prijateljice. Ally nam se pridružila poslije, nakon što
su ona i Lindsay igrale u istoj momčadi hokeja na travi između sedmog i osmog razreda. Elody
se, pak, u Ridgeview doselila u prvom srednje. Na jednom od prvih tuluma spetljala se sa
Seanom Mortonom, u kojega je Lindsay bila zaljubljena šest mjeseci i svi smo mislili da će je
ubiti zbog toga. No, sljedećeg ponedjeljka u školi Elody se našla za našim stolom u menzi,
hihoćući i došaptavajući se s Lindsay kao da su oduvijek najbolje prijateljice. Drago mi je zbog
toga. Elody je katkad smiješna i nekad mi je neugodno zbog nje, ali mislim da je najbolja osoba
u našoj grupici.

TULUM

Nakon škole odlazimo k Ally. Dok smo bile mlađe — u prvom i drugom srednje — katkad
bismo cijelu večer ostajale ondje, prekrivale lica maskama od gline, naručivale hrpetinu
kineskih specijaliteta iz dostave koje smo plaćale novcem iz staklenke pokraj Allyna hladnjaka,
u kojoj njezin otac uvijek drži kojih tisuću dolara u sitnom novcu. Takve smo večeri nazivale
»večerima proljetnih rolada« i uvijek bismo se na kraju izvalile na golem kauč, nogu
isprepletenih pod velikim vunenim pokrivačem tonući u san pred filmovima na Allynu golemom
televizoru u dnevnom boravku. Od trećega razreda, međutim, nijednom nismo ostale ondje,
osim možda one večeri kada je Matt Wilde napucao Ally, pa je toliko plakala da joj je sljedećeg
jutra lice bilo natečeno poput krtičina.
Prekapamo po Allynu ormaru zato da ne bismo na Kentov tulum morale otići isto odjevene
kao za školu. Elody, Ally i Lindsay posebno se trude oko mojega izgleda. Elody mi lakira nokte
žarkocrvenim lakom i ruke joj se toliko tresu da mi premazuje i dio kože na prstima, pa izgleda
kao da sam ranjena, ali preživčana sam da bi mi to smetalo. S Robom sam se dogovorila da
ćemo se sastati kod Kenta, a u SMS-u mi je napisao: »Čak sam napravio krevet zbog tebe«. Ally
mi je odabrala odjeću: metalnozlatni top bez rukava koji mi je malo prevelik u prsima i cipele sa
sumanuto visokim petama koje naziva »cipelama za striptizete«. Lindsay me šminka, pjevušeći
ispod glasa i zapuhujući me zadahom votke iz usta. Sve smo četiri popile po dvije votke sa
sokom od brusnice.
Potom se zaključavam u kupaonicu, a topli mi se trnci uzdižu od vršaka prstiju do glave.
Gledam se u zrcalo i nastojim dobro zapamtiti kako izgledam, ali nakon nekoliko trenutaka
zurenja sve što vidim nekako mi je bezlično, kao da gledam potpuno nepoznatu osobu.
Kao dijete često bih se zaključavala u kupaonicu i dugo se tuširala u vrućoj vodi, sve dok se
sva ogledala ne bi potpuno zamaglila. Zatim bih stala pred zrcalo i promatrala kako mi se obrisi
lica polako naziru, pa zatim potpuno razbistruju. Svaki bih se put nadala da će mi se lice na
kraju ukazati potpuno drugačijim, da ću nekim čudom postati ljepotica, da me tuširanje
preobrazilo i usavršilo. No, svaki bi me put na kraju dočekao isti prizor.
Stojeći pred ogledalom u Allynoj kupaonici, smiješim se i mislim: sutra ću napokon biti
drugačija.

-25-
 NANA

Lindsay je opsjednuta glazbom, pa sastavlja popis pjesama za slušanje na putu do Kentova

tuluma, iako mu je kuća udaljena tek nekoliko kilometara od Allyne. U autu slušamo Dr. Drea i
Tupaca, pa zatim na sav glas pjevamo uz »Baby Got Back«.
Osjećam se neobično. Dok prolazimo ulicama kojima prolazim cijeli život i koje tako dobro
poznajem da su mi ucrtane u pamćenje čak i kad zatvorim oči, odjednom se osjećam kao da
lebdim nad njima, kao da letim nad kućama, cestama, vrtovima i drvećem, pa sve više i više,
iznad restorana i ljekarni, iznad benzinskih crpki i škole, iznad nogometnog stadiona i njegovih
tribina s kojih navijamo na svakoj utakmici. Odjednom mi se sve čini malenim i beznačajnim,
kao da se svega što promatram tek prisjećam.
Elody se dere k’o luđakinja. Uvijek se najbrže napije. Ally je bocu s ostatkom votke ugurala
u torbicu, a Lindsay je sjela za volan jer može piti cijelu noć, a da to na nju nema baš nikakvog
utjecaja.
Već smo nadomak Kentove kuće kada počinje kišiti, ali toliko blago da se doima kao da se
zrak tek pretvorio u nešto teži zastor vlage. Više se ni ne sjećam kada sam zadnji put bila kod
Kenta — vjerojatno na proslavi njegova devetog rođendana — pa sam zaboravila koliko mu je
kuća daleko od ceste i koliko duboko u šumi. Vozimo se prilaznim putem cijelu vječnost i pred
sobom ne vidimo ništa osim farovima rasvijetljenog šljunčanog puteljka, suhih grana drveća
koje izviru iz mraka te sitnih kapljica kiše koje pred vjetrobranom blistaju poput dijamanata.
»Ovako obično počinju filmovi strave i užasa«, govori Ally, namještajući majicu. Iako smo
Lindsay, Elody i ja posudile majice iz njezina ormara, ona je zadržala istu u kojoj je bila u školi,
unatoč tomu što je upravo ona bila ta koja se isprva protivila kupnji crvene majice s krznenim
obrubom. »Jesi li sigurna da mu je kućni broj četrdeset dva?« pita.
»Samo se još malo moramo odvesti«, odvraćam, iako zapravo nemam pojma i već se pitam
nismo li prerano skrenule. Osjećam leptiriće u trbuhu, ali nisam sigurna je li to u tom trenutku
dobro ili loše.
Drveće se uz puteljak nadvija sve bliže i bliže, u jednom trenutku dotičući automobilska
vrata, pa se Lindsay počinje žaliti da će joj to oštetiti lak i kada se već čini da smo se potpuno
izgubile u mraku, izbijamo na proplanak s najvećim i najljepšim travnjakom koji sam ikada
vidjela. Nasred travnjaka je kuća. Golema kuća. Nalikuje na dvorac od marcipana. Obrubljena je
mnoštvom balkona, sa svih strana okružena golemom verandom, a na bijelim prozorskim
kapcima naziru se ukrasni reljefi koje ne mogu točno razabrati kroz tamu. Ničega se od toga ne
sjećam iz djetinjstva, ali sada mi se, možda zbog alkohola, čini da smo se našle pred najljepšom
kućom na svijetu.
Nekoliko je trenutaka sve četiri šuteći promatramo. Polovica je kuće u tami, ali s najgornjega
kata kroz prozore dopire topla svjetlost, srebrno se odbijajući od travnjaka.
»Gotovo je jednako velika kao tvoja kuća, Ally«, govori Lindsay. Žao mi je što je išta rekla.
Kao da je riječima razbila čaroliju.
»Da. Gotovo«, odvraća Ally, vadi votku iz torbe, naginje iz boce, kašlje, podriguje i briše
usta.
»Daj i meni malo«, traži Elody, posežući za bocom.
Ni sama ne znam kako, ali ubrzo se boca pojavljuje i u mojim rukama. I ja je naginjem. Čista
je votka ogavnoga okusa, poput boje za zidove ili benzina, ali čim mi klizne niz grlo,
preplavljuje me slatka omamljenost. Izlazimo iz auta, a svjetla s prozora na Kentovoj kući kao
da mi namiguju svojim odbljeskom.
Svaki mi se put pri ulasku na tulum želudac blago zgrči, ali taj mi osjećaj nije neugodan.
Potječe iz pomisli da je u sljedećih nekoliko sati svašta moguće. Uglavnom se nikada ništa ne

-26-
 NANA

događa i najčešće se sve te večeri stapaju jedna u drugu, tjedni se pretaču iz ponedjeljka u
ponedjeljak, svi mjeseci postaju isti i prije ili poslije svi umiremo.
No, na početku večeri uvijek je sve moguće.
Ulazna su vrata zaključana, pa moramo obići kuću i ući na stražnji ulaz, koji vodi do uskoga
hodnika obloženog drvom, pa zatim do strmih, drvenih stuba. Nosnice mi ispunjava miris
kojega se sjećam iz djetinjstva, ali nisam sasvim sigurna o čemu je riječ. Čujem zvuk razbijanja
stakla, netko viče: »Čuvaj glavu, sad će eksplozija!« i sljedećeg trenutka iz moćnih zvučnika
dopire: All MCs in the bouse tonight, if your lyrics sound tight then rock the mic6.
Stube su tako uske da se uz ljude koji silaze s praznim plastičnim čašama za pivo probijamo
jedna iza druge, a i tako se većina mora okrenuti leđima prema zidu da bismo se mogli mimoići.
Pozdravljamo tek nekolicinu, na ostale ne obraćamo pozornost, iako nas svi, kao i uvijek,
gledaju. To je još jedna stvar koja mi se sviđa kod popularnosti — ne moraš uopće obraćati
pozornost na ljude koji obraćaju pozornost na tebe.
Na vrhu stuba ulazimo u polumračan hodnik, osvijetljen tek razvučenim šarenim lampicama
za božićno drvce. Vodi prema nizu međusobno povezanih prostorija, koje su sve uređene vrlo
slično: prepune su udobnih trosjeda, teških zavjesa i golemih jastuka i sve su krcate ljudima. Sve
je nekako meko i prigušeno: boje, rubovi, oblici, ljudi... jedino je glazba glasna i tutnjavom se
probija kroz podove. Dosta ljudi puši, pa je sve obavijeno debelom plavičastom koprenom.
Samo sam jedanput pušila travu, ali sve mi izgleda napušeno.
Lindsay se naginje prema natrag i govori mi nešto, ali zbog žamora ne razabirem riječi.
Potom se odmiče i probija kroz gužvu, a kada se okrenem, vidim da nema ni Ally i Elody. Srce
mi počinje ubrzano lupati, a ruke mi se znoje i dlanovi me svrbe.
Odnedavna me proganja noćna mora u kojoj se nalazim usred gomile ljudi koja me gura
slijeva nadesno, pa opet ulijevo. Lica ljudi iz gomile poznata su mi, ali sva su jezivo izobličena,
pa sam tako u nekoliko navrata vidjela Lindsay s usnicama koje joj se tope s lica. Usput, nitko
me od tih poznatih lica ne prepoznaje.
Stajanje u gunguli Kentova tuluma nije baš isto kao i ta noćna mora jer poznajem sve koji me
okružuju osim nekoliko učenika trećeg razreda i dvije djevojke za koje mislim da su iz drugog,
ali cijela mi je situacija pomalo jeziva.
Kad se već iz očaja spremam pristupiti Emmi Howser, koja je potpuna kokoš i inače ni mrtva
s njom ne bih prozborila ni riječi, netko mi s leđa obavija ruke oko ramena i u nosnice mi
prodire miris metvice. Rob.
Vlažnim mi usnicama dotiče uho. »Seksi Sammy. Gdje si se skrivala cijeloga mojeg života?«
Okrećem se. Lice mu je žarkocrveno. »Pijan si«, kažem i shvaćam da sam to izgovorila
oštrije nego što sam htjela.
»Dovoljno sam trijezan«, odvraća, pokušavajući, ali neuspješno, podići jednu obrvu. »A ti
kasniš.« Lijeno se smješka jednim kutom usnice. »Izveo sam stoj na bačvi.«
»Tek je deset sati«, govorim mu. »Ne kasnimo. A i zvala sam te.«
Rukama pretražuje flis jaknu i traperice: »Valjda sam negdje ostavio mobitel.«
Preokrećem očima: »Ti si najobičniji delinkvent.«
»Sviđa mi se kad se tako učeno izražavaš«, kaže i podiže drugi kut usnice. Sprema se
poljubiti me, ali ja se okrećem i pogledom tražim prijateljice koje su nekamo nestale.
U kutu prostorije zapažam Kenta, koji nosi kravatu i barem tri broja preveliku košulju tek

6
Riječi poznate pjesme »Ali MCs« njujorške hip-hop grupe Dujeous.

-27-
 NANA

napola uvučenu u hlače boje pijeska. Srećom, na glavi nema kuglačku kapu. Razgovara s
Phoebe Rifer i oboje se nečemu smiju. Ide mi na živce što me još nije primijetio. Nadam se da
će podignuti pogled i dojuriti k meni kao što to obično čini, ali samo se naginje bliže Phoebe,
kao da nastoji bolje čuti ono što mu govori.
Rob me privija k sebi. »Ostat ćemo samo sat vremena, može?« pita. »Onda idemo.« Ljubi
me. Poljubac mu ima okus po pivu i cigaretama. Zatvaram oči i razmišljam o tome kako sam ga
u šestom razredu vidjela dok je ljubio Gabby Haynes te bila toliko ljubomorna da nisam mogla
jesti dva dana. Pitam se izgledam li kao da uživam. Gabby je uživala i to se vidjelo.
Razmišljanje o tome koliko je život neobičan uvijek me opušta.
Nisam još ni skinula jaknu, ali Rob je raskapča i zavlači mi ruke oko struka i ispod majice.
Dlanovi su mu znojni i veliki.
Odmičem se i govorim: »Nemoj tu, pred svima.«
»Nitko ne gleda«, odvraća i ponovno me privija uza se. Laže, naravno. Zna da nas svi
gledaju. Vidi to. Nije zatvorio oči.
Prstima mi prelazi preko trbuha, pa povlači rub grudnjaka. Nije baš spretan s grudnjacima, a
zapravo ni s grudima. Ne znam ustvari što bi trebao činiti, ali uvijek mi ih samo snažno masira,
veoma nalik na pregled dojki koji obavljam kod ginekologa. Jedan od njih dvojice, dakle, nešto
čini pogrešno i, iskreno, mislim da to nije moj ginekolog.
Priznat ću vam i svoju najveću tajnu. Znam da bih trebala čekati sa seksom dok ne naiđe
netko koga doista volim. Volim Roba — kako i ne bih? Zaljubljena sam u njega već godinama.
No, to nije razlog zbog kojega sam odlučila pristati na seks s njime.
Pristala sam na seks zato što želim to napokon već jednom obaviti, a i zato što se oduvijek
pomalo bojim seksa, a dosta mi je života u strahu.
»Jedva čekam da se probudim uz tebe«, govori mi u uho.
Lijepo rečeno, ali ne mogu se koncentrirati na riječi dok me tako pipka pred svima. Ipak,
pada mi na pamet da nisam uopće razmišljala o zajedničkom buđenju. Nemam pojma o čemu bi
ljudi trebali razgovarati jutro nakon što su se poseksali, pa zamišljam Roba i sebe kako ležimo
jedno pokraj drugoga u potpunoj tišini, ne dodirujući se i gledajući kako polako izlazi sunce. U
Robovoj sobi nema zavjesa ni roleta, sve ih je poderao jedne večeri kada se kući vratio pijan i
sada se ondje tijekom dana osjećam kao pod svjetlom reflektora.
»Odite u sobu!«
Odmičem se od Roba. »Zbilja ste perverznjaci«, govori Ally s grimasom gađenja.
»Pa, i ovo je soba«, odvraća Rob i podiže obje ruke, pokazujući prostor oko nas. Pritom mi
prolijeva malo piva po bluzi, pa prosvjedujem tihim uzvikom.
»Oprosti, draga«, sliježe ramenima. U čaši mu je ostao tek koji centimetar piva, pa se mršti i
govori: »Idem po još. Da donesem i vama?«
»Mi smo si donijele svoje piće«, odvraća Ally i tapša torbu.
»Pametno«, govori Rob i kažiprstom dotiče sljepoočnicu, zbog nespretnog si ga pokreta
zamalo zabijajući u oko. Pijaniji je nego što mi se isprva činilo. Ally prekriva usta i smijulji se.
»Moj dečko je kreten«, govorim onoga trenutka kada odlazi.
»Da, ali zgodan kreten«, ispravlja me Ally.
»To je kao da si rekla >zgodan mutant<. To ne postoji.«
»Naravno da postoji«, po sobi se ogledava Ally i pući usnice ne bi li izgledala privlačnije.

-28-
 NANA

»Kamo ste uopće nestale?« Iznenađuje me koliko mi sve smeta: to što su mi prijateljice
nekamo nestale trideset sekundi nakon dolaska na tulum, to što je Rob pijan, pa čak i to što Kent
i dalje razgovara s Phoebe Rifer, iako bi trebao biti ludo zaljubljen u mene. Naravno, ne želim da
bude zaljubljen u mene, ali to je već konstanta na koju sam se na čudan način naviknula.
Otimam zato bocu iz Allynih ruku i otpijam poveći gutljaj.
»Malo smo obišle kuću. Nećeš vjerovati, ali na katu je barem sedamnaest soba. Moraš to
vidjeti!« Dobacuje mi pogled, vidi grimasu na mojem licu, pa podiže obje ruke u obrani: »Što
je? Pa, nismo te napustile usred nedođije!«
Istina. Ne znam zašto sam tako nadrkana. »Gdje su Lindsay i Elody?« pitam.
»Elody se zalijepila za Kolačića, a Lindsay se svađa s Patrickom.«
»Zar već?«
»Hja, prvo su se tri minute ljubili, a u četvrtoj su se počeli svađati.«
To mi je smiješno, pa se smijem s Ally. Osjećam se nešto bolje, ugodnije. Od votke mi glavu
preplavljuje toplina, promatram pridošlice i soba se malo okreće. Sviđa mi se to, osjećam se kao
da sam na vrlo sporome vrtuljku. Ally i ja odlučujemo pronaći Lindsay i spasiti je prije nego što
svađa s Patrickom preraste u predstavu.
Kuća je toliko puna da se čini kao da se cijela škola pojavila na tulumu, ali oko nas se
zapravo vrzma tek kojih sedamdesetak učenika. Ni na jednom ih se tulumu nikada ni ne
pojavljuje više. Tu su najpopularniji i srednje popularni maturanti, tu je Kent, koji se jedva drži
pri dnu ove srednje skupine, ali je domaćin, pa mu se to tolerira. Zatim je tu nekoliko cool
učenika trećih razreda i dvoje-troje iznimno popularnih učenika drugih. Znam da bih ih trebala
prezirati, kao što su i nas prezirali dok smo išle u drugi razred i pojavljivale se na maturantskim
tulumima, ali jednostavno me nije briga. Ally im, međutim, u prolazu dobacuje ledeni pogled i
glasno dobacuje: »Drolje!« Jedna se od njih, Rachel Kornish, navodno nedavno spetljala s
Mattom Wiledom.
Učenicima prvih razreda, naravno, ulaz uopće nije dopušten, a nisu se pojavili ni bezveznjaci
s dna društvene ljestvice. Nije toliko stvar u tome što bi im se ljudi rugali, iako bi se to vrlo
vjerojatno dogodilo, nego u tome što ljudi iz te skupine nikada ni ne znaju za tulume, osim
naknadno, kada nekoliko dana nakon njihova održavanja svi pričaju o njima. Mnogo je takvih
stvari za koje mi znamo, a oni ne znaju: ne znaju za tajni ulaz u gostinjsku kuću Andrewa
Robertsa, ne znaju da je Carly Jablonski u garažu dovukla hladnjak, pa se ondje može rashladiti
pivo, ne znaju da pipničari u baru »Rocky’s« baš pomno ne provjeravaju datum rođenja na
iskaznicama, a ne znaju ni da zalogajnica »Mics« radi cijeli dan i noć te da se ondje može
pojesti najbolji, supermasni omlet sa sirom i kečapom, savršen za liječenje pijanstva. U srednjoj
školi, čini se, postoje dva odvojena svijeta, svaki se vrti oko svoje osi i međusobno se nikada ne
dodiruju. Nije to loše. Ionako nam tvrde da bi nas školovanje trebalo pripremiti za život u
stvarnome svijetu.
U Kentovoj je kući toliko malih hodnika i soba da se doima poput labirinta, a sve je puno
ljudi i dima. Samo su jedna vrata zatvorena. Na njima je velik znak: ne ulazi i gomila čudnih
naljepnica na kojima pišu poruke poput: Vizualiziraj uskovitlani grašak i Poljubi me jer sam Irac.
Nekako se uspijevamo dovući do Lindsay i Patricka, koji su se u međuvremenu pomirili.
Nisam ni najmanje iznenađena. Sjedi mu u krilu, a on puši joint. U kutu je i Elody sa Steveom
Doughom, koji se naslanja na zid, a ona pleše, trljajući se o njega. Iz usta joj visi naopako
okrenuta, nezapaljena cigareta i potpuno je raščupana. Steve je jednom rukom pridržava da ne
padne od pijanstva, ali inače ne obraća pozornost na nju, nego razgovara s Liz Hummer (kojoj je
to pravo prezime, ali i vozi istoimenu marku automobila). Ponaša se kao da Elody uopće nije u
prostoriji, a na njezino zavodničko trljanje uopće ne reagira.

-29-
 NANA

»Jadna Elody«, kažem, ni sama ne znam zašto, ali odjednom prepuna sažaljenja za
prijateljicu. »Predobra je za njega.«
»Ma, kurva«, kaže Ally, ali bez zlobe.
»Misliš li da ćemo se ovoga sjećati?« pitam, iako mi nije jasno odakle izvlačim riječi. Vrti mi
se i osjećam se kao da će mi glava odletjeti s ramena. »Misliš li da ćemo se ovoga sjećati za
dvije godine?«
»Ja se ni sutra neću sjećati«, smije se Ally, kuckajući po boci koju držim u ruci. U njoj je
preostala tek četvrtina sadržaja. Uopće ne znam kada smo to sve uspjele popiti.
Lindsay radosno skviči kada nas ugleda i uz blago teturanje ustaje s Patrickova krila. Grli nas
kao da se nismo vidjele godinama i uzima mi bocu votke, otpijajući gutljaj s jednom rukom i
dalje prebačenom preko mojega ramena. Laktom mi steže vrat.
»Kamo ste nestale?« viče i toliko je glasna da je svi čuju, usprkos glazbi i žamoru drugih
ljudi. »Posvuda sam vas tražila.«
»Sereš«, istodobno govorimo Ally i ja. »Tražila si nas u Patrickovim ustima, je li?«
Smijemo se Lindsaynim lažima, Elodynu pijanstvu, Allynoj opsesivnoj urednosti i mojoj
nedruštvenosti. Netko otvara prozor da bi izvjetrio dim, pa rub prostorije zapljuskuje blaga kišna
izmaglica koja miriše po travi i svježini, iako je zima. Potajno naslanjam ruku na prozorsku
dasku i uživam u ledenom zraku i bockanju stotina kišnih kapljica. Zatvaram oči i obećavam si
da nikada neću zaboraviti taj trenutak: smijeh svojih prijateljica, toplinu gomile tijela i miris
kiše.
Otvaram oči i istoga se trenutka kočim od šoka. Na vratima sobe stoji Juliet Sykes i zuri u
mene.
Ustvari, zuri u nas: u Lindsay, Ally, mene i Elody, koja je otišla od Stevea i pridružila nam
se. Juliet je podigla kosu u konjski rep i prvi joj put u životu vidim cijelo lice.
Nevjerojatno je da se našla na tulumu, ali još je nevjerojatnije koliko je lijepa. Velike su joj
plave oči široko razmaknute, jagodice povišene, kao u fotomodela, a koža savršena, porculanski
bijela. Ne mogu je prestati promatrati.
Ljudi je laktare i guraju se uz nju jer stoji na prolazu, ali ona se ne pomiče. Samo stoji i zuri u
nas.
Ally se prva trgne i razjapljenih usta uspijeva procijediti: »Koji je ovo...?«
Elody i Lindsay okreću se ne bi li provjerile u što tako zurimo i Lindsay u prvome trenutku
od šoka blijedi. Izgleda istinski prestrašeno, što je više nego čudno, ali nemam vremena za
razmišljanje o tome jer joj se već sljedećeg trenutka licem prelijeva tamna nijansa ljubičaste i
izgleda kao da će nekome otkinuti glavu. To je već njezino prirodno stanje. Elody se počinje
histerično smijati i previja se napola, prekrivajući usta rukom.
»Ne vjerujem«, govori. »Jednostavno ne vjerujem.« Pokušava pjevati: Psycho killer, qu’est-ce
que c’est, ali previše smo zapanjene da bismo joj se pridružile.
Sigurno znate one scene iz filmova u kojima netko nešto kaže ili učini, pa se čuje zvuk
škripanja ploče i potom zavlada smrtna tišina. U tome se trenutku ne događa baš to, ali ozračje
je prilično slično. Glazba nije utihnula, ali kako su svi u sobi shvatili da na vratima stoji Juliet
Sykes — cura koja piša u krevet, čudakinja i totalni psihopat — te da prijekorno promatra četiri
najpopularnije djevojke iz gimnazije Thomasa Jeffersona, tako su svi razgovori polako zamrli i
preostao je samo prigušen šapat. Šapat se, međutim, širi prostorijom i odjednom se čini kao da
ju je zahvatio vjetar ili golem val s oceana.
Juliet Sykes napokon odstupa od vrata i ulazi u prostoriju. Polako se i samouvjereno upućuje

-30-
 NANA

prema nama. Nikada mi dosad nije izgledala tako mirno i sabrano. Zaustavlja se tek koji metar
od Lindsay.
»Ti si najobičnija kuja«, govori mirno, ali veoma glasno, kao da svoju tvrdnju želi priopćiti
svima u prostoriji. Oduvijek sam joj glas zamišljala visokim ili hrapavim, ali nije ni približno
takav. Dubok je i snažan, gotovo muški.
Lindsay isprva ne uspijeva ništa iscijediti iz grla, ali onda puca. »Molim?« pita prijetećim
glasom. Juliet je od petog razreda nije ni pogledala u oči, a kamoli joj se obratila. O bilo kakvim
uvredama nije bilo ni govora.
»Čula si me«, odvraća Juliet. »Kuja. Zla si. Pokvarena.« Zatim se okreće k Ally: »I ti si
kuja.« Pa k Elody: »Kuja.« Pa svraća pogled na mene. Zastaje tek na djelić sekunde, ali u tom
mi se trenutku čini da joj u očima prepoznajem poznat bljesak. Taj bljesak, međutim, već u
sljedećem trenutku nestaje.
»I ti si kuja«, govori mi.
Sve smo u takvom šoku da ne znamo što bismo joj odgovorile. Elody opet nervozno hihoće,
štuca, pa zatim umukne. Lindsay otvara i zatvara usta, ali ne uspijeva procijediti ni riječi. Ally
stišće šake kao da se sprema Juliet opaliti po nosu.
I ja sam bijesna, silno mi je neugodno, ali glavom mi se neprekidno vrzma pomisao: nisam
znala da si tako lijepa.
Lindsay napokon dolazi k sebi i unosi se Juliet u lice. Nikada je nisam vidjela tako bijesnu.
Oči joj gotovo iskaču iz duplji, a usta su joj se iskrivila kao da će zarežati. Upravo je
nevjerojatno koliko je izobličena i ružna.
»Bolje kuja nego luđakinja«, sikće, grabeći Julietinu majicu. Toliko je ljuta da joj iz kutova
usnica prska slina. Grubo je gura od sebe, pa Juliet tetura, zabijajući se u Matta Dorfmana. On je
odguruje, pa sada nalijeće na Emmu McElroy. Lindsay viče: »Psiho! Psiho!« i zatim imitira
škripavu glazbu iz Hitchcockova filma. Jedan po jedan, pridružuju joj se svi u prostoriji, pa već
nakon nekoliko trenutaka svi viču: »Psiho!« i rukom oponašaju pokret nožem u zraku. Usput
odguruju Juliet naprijed-natrag. Ally je prva koja joj izlijeva čašu piva na glavu, ali ubrzo se i to
širi na sve u sobi. Lindsay je prska ostatkom votke u lice, a kada se Juliet spotiče i kreće prema
meni, sva zalivena i ispruženih ruku, grabim čašu s prozorske daske i zalijevam je pivom. Nisam
bila ni svjesna da vrištim sa svima ostalima, ali u tom trenutku shvaćam da me već boli grlo.
Juliet mi, nakon što je zalijevam pivom, dobacuje vrlo čudan pogled. Ne znam kako to
objasniti, ali u njemu jasno prepoznajem sažaljenje. Kao da je njoj žao mene.
Ponestaje mi zraka, kao da me netko udario šakom u trbuh, pa se bez razmišljanja bacam
prema Juliet, svom je snagom gurajući prema natrag. Leđima se zabija u policu s knjigama koja
se zamalo ruši na nju. Nekako povraća ravnotežu, okreće se prema vratima i dok svi i dalje
urlaju: »Psiho!«, bježi iz sobe. Na dovratku se mora progurati pokraj Kenta, koji je upravo
stigao, vjerojatno zato da bi vidio zašto svi vrište.
Pogled mi se na trenutak sreće s njegovim i iako ne mogu točno proniknuti što misli, sigurna
sam da nije dobro. Skrećem glavu. Neugodno mi je i vruće. Prostorijom se prolama val energije
— svi se smiju i ogovaraju Juliet, ali ja nikako ne mogu doći do daha i osjećam kako mi votka
pali želudac i uzdiže se prema grlu. Zagušljivo je, vrti mi se više nego prije i jednostavno moram
izići na zrak.
Pokušavam se progurati kroz vrata, ali Kent mi staje na put.
»Što se to, kvragu, dogodilo?« oštro me pita.
»Pusti me da prođem, molim te.« Nisam raspoložena za razgovore ni sa kim, posebice ne s

-31-
 NANA

Kentom i njegovom glupavom košuljom.

»Što ti je ta cura ikada skrivila?«
Križam ruke na prsima. »Aha. Jasno mi je«, govorim. »Psiho ti je frendica. Je li u tome
problem?«
Kapci na očima mu se sužavaju. »O, pa, baš krasan nadimak. Jesi li ga smislila sama ili su ti
prijateljice pomogle?«
»Miči mi se s puta«, uspijevam se progurati kroz vrata, ali me hvata za ruku.
»Zašto?« pita. Stoji mi toliko blizu da mu u dahu osjećam pepermint i jasno vidim madež u
obliku srca pod lijevim okom, iako mi je sve drugo u izmaglici. Gleda me kao da svim silama
pokušava nešto shvatiti i to je gore od svega ostalog što se dogodilo večeras, uključujući Juliet,
njegovu ljutnju, pa čak i osjećaj da ću se svake sekunde ispovraćati.
Pokušavam mu otresti ruku s nadlaktice. »Ne možeš samo tako hvatati ljude za ruku«,
govorim mu. »Ne možeš mene samo tako hvatati. Imam dečka.«
»Ne deri se«, odvraća. »Samo pokušavam...«
»Slušaj me, Kente«, govorim, napokon se izvlačeći iz njegova stiska. Svjesna sam da
govorim preglasno i prebrzo, znam da zvučim histerično, ali ne mogu si pomoći. »Ne znam što
te muči, ali znam da nikada neću hodati s tobom, okej? Nikada, ni za milijun godina ne bih izišla
s tobom, pa me prestani oblijetati. Mislim, ja ti čak i ne bih trebala znati ime.« Riječi mi
nekontrolirano izlaze iz grla, ali mi se pritom čini kao da me guše. Odjednom ostajem bez zraka.
Netremice me promatra, a zatim mi se još bliže unosi u lice. Pomišljam da me možda želi
poljubiti i srce mi na trenutak staje. No, samo se naginje do mojega uha i govori: »Mene ne
možeš zavarati.«
»Nemaš ti pojma o meni«, naglo i drhtavo uzmičem. »Ne znaš ti ništa!«
Podiže ruke u zrak kao da se predaje i odmiče unatrag. »Imaš pravo. Nemam pojma o tebi.«
Okreće se i pri odlasku mrmlja još nešto.
»Molim? Što si rekao?« Srce mi tako bubnja u prsima da mi se čini kao da će eksplodirati.
Okreće se i dobacuje mi još jedan pogled. »Rekao sam — hvala Bogu!«
I ja se okrećem, ali u drugome smjeru, priželjkujući da nisam posudila Allyne cipele s
visokim potpeticama. Hodnik se okreće zajedno sa mnom i moram se uhvatiti za rukohvat da ne
bih pala.
»Dragi ti je u kuhinji«, s leđa mi dobacuje Kent. »Povraća u sudoper.«
Preko ramena mu pokazujem srednjak. Ne okrećem se da bih provjerila gleda li za mnom, ali
imam vrlo snažan osjećaj da ne gleda.
Čak i prije nego što silazim niza stube i odlazim u kuhinju da bih provjerila je li ono što je
Kent rekao za Roba istina — znam da se večeras ipak neće dogoditi ono što smo planirali.
Razočaranje i olakšanje udaraju me takvom silinom da se moram oslanjati na zid dok silazim
niza stube, koje mi pod nogama izmiču, kao da će propasti. Večeras se neće dogoditi ono čemu
sam se nadala. Sutra ću se probuditi ista kao i danas, svijet će mi izgledati isto kao i danas, ništa
se neće promijeniti u mojim doživljajima, svi će mirisi, okusi i boje ostati jednaki. Grlo mi se
steže i oči peku i u tom mi se trenutku čini da su za sve to krivi Kent i Juliet.
Nakon kojih pola sata zabava pomalo jenjava. Netko je strgnuo božićne lampice sa zida u
hodniku, pa sada vijugaju podom poput zmije i osvjetljavaju nakupine prašine u kutovima.
Osjećam se nešto bolje, došla sam k sebi. »Uvijek postoji sutra«, rekla mi je Lindsay kada

-32-
 NANA

sam joj kazala za Roba, pa to stalno ponavljam u sebi, kao da je riječ o mantri. Uvijek postoji
sutra. Uvijek postoji sutra.
Provela sam dvadeset minuta u kupaonici, prvo perući lice, a zatim se ponovno šminkajući,
unatoč tomu što su mi ruke nemirne, a lice mi se u zrcalu stalno muti. Svaki put kad se
šminkam, sjetim se svoje majke jer sam je kao dijete znala gledati kako se naginje nad zrcalom i
šminka prije izlaska s ocem. To me umiruje. Uvijek postoji sutra.
Ovo je doba noći koje najviše volim. Većina ljudi spava, pa se čini kao da svijet pripada meni
i mojim prijateljima, kao da osim nas nitko i ništa drugo ne postoji. Sve je drugo u tami i tišini.
Odlazim s Elody, Ally i Lindsay. Na tulumu je sve manje ljudi, ali još se uvijek teško probiti
do izlaza. Lindsay to, međutim, ipak nekako uspijeva jer se gura uz riječi: »Pardon, maknite se,
imamo ženskih problema.« Prije nekoliko smo godina na jednome koncertu otkrile da se ljudi ni
zbog čega neće tako brzo razmaknuti kao kada izjaviš da moraš proći zbog ženskih problema. Kao
da se boje da bi se mogli zaraziti.
Na putu do izlaza prolazimo uz parove koji se ljube po kutovima i uz rukohvat na stubama, a
iza jednih zatvorenih vrata dopire prigušeno hihotanje. Elody lupa šakom po vratima i viče:
»Bez rukavice nema ljubavi!« Lindsay se okreće i nešto joj šapće, pa odmah prestaje,
dobacujući mi pogled pun žaljenja. Najradije bih im svima rekla da doista ne marim za to što
smo Rob i ja propustili priliku, ali preumorna sam da bih išta objašnjavala.
Kroz odškrinuta vrata kupaonice vidimo Bridget McGuire, koja sjedi na rubu kade i plače s
glavom zabijenom u dlanove.
»Što joj je?« pitam, nastojeći se izboriti s osjećajem da se gubim u vlastitoj glavi, a riječi koje
izgovaram odjekuju kao iz daljine.
»Prekinula je s Alexom«, za lakat me prima Lindsay. Izgleda mi trijezno, ali zjenice su joj
goleme, a ostatak očiju krvav. »Nevjerojatno! Saznala je da je Nikotinska gestapovka uhvatila
Alexa i Annu zajedno u pušionici, a Bridget je mislila da je otišao liječniku.« Zbog glasne
glazbe ne čujemo Bridgetine jecaje, ali ramena joj se tresu i sva se grči. »I bolje joj je bez njega.
Gad.«
»Svi su oni gadovi«, dodaje Elody i podiže čašu s pivom, usput malo prolijevajući. Mislim da
čak i ne zna o čemu Lindsay i ja razgovaramo.
Lindsay joj uzima čašu iz ruke i odlaže je na jedan od stolića u hodniku, povrh pohabanog
primjerka »Mobyja Dicka«. Usput uzima i u džep trpa keramičku figuricu pastira kovrčave
plave kose i iscrtanih trepavica. Uvijek to čini. Uvijek nešto krade iz kuća u kojima se održavaju
tulumi. Ukradene predmete naziva suvenirima.
»Valjda mi se neće ispovraćati po tenku«, šapuće mi i glavom pokazuje na Elody.
Rob se u prizemlju zavalio na kauč, ali me uspijeva uhvatiti za ruku dok prolazim, pa me
pokušava povući na sebe.
»Kamo ćeš?« pita me promuklim glasom i zamućena pogleda.
»Daj, pusti me«, odgurujem ga. I on je kriv za lošu večer.
»Ali trebali smo...« govori i odmahuje glavom, stišćući oči. »Da ti mene možda ne varaš?«
»Ne pričaj gluposti«, odvraćam. Najradije bih cijelu večer prevrtjela unatrag, zapravo,
najradije bih unatrag prevrtjela posljednjih nekoliko tjedana, sve do večeri kada je Rob naslonio
bradu na moje rame i rekao mi da bi htio spavati sa mnom. Najradije bih se vratila do tog
spokojnog trenutka dok smo sjedili u sobi, samo pod plavičastim svjetlom utišanog televizora i
samo uz zvukove njegova disanja. Najradije bih se vratila u tu večer, dok su mi roditelji spavali
na katu i kada sam ga pogledala i odgovorila mu: »I ja s tobom.«

-33-
 NANA

»Varaš me! Znao sam«, ustaje s kauča i razjareno se ogledava oko sebe. U kutu spazi Chrisa
Harmona, svojega najboljeg prijatelja, koji s nekim razgovara i glasno se smije, pa se bijesnoga
lica i teturavo upućuje prema njemu.
»Ti si taj s kojim me cura vara, je li tako, Harmone?« urla i gura Chrisa, koji se spotiče i
zabija u policu s knjigama. Jedna se porculanska figurica ruši i razbija u komadiće, a u pozadini
neka djevojka vrišti.
»Što ti je? Jesi lud?« govori Chris i skače na Roba, pa se odjednom hvataju u klinč, silovito
se krećući po prostoriji, rušeći, sve pred sobom, stenjući i vičući. Rob nekako uspijeva Chrisa
srušiti na koljena, pa se ubrzo obojica ruše na pod, a djevojke podvikuju i i miču im se s puta. U
trenutku kada se uspijevaju dokotrljati do ulaza u kuhinju, netko im dovikuje: »Pazite na pivo!«
»Hajdemo, Sam«, govori mi Lindsay, primajući me za ramena.
»Pa, ne mogu ga samo tako ostaviti«, odvraćam, iako najradije bih.
»Neće mu se ništa dogoditi. Vidi, već se smije.«
U pravu je. Chris i Rob već su prestali s tučnjavom, leže na podu i umiru od smijeha.
»Naljutit će se na mene«, kažem i znam da Lindsay zna kako ne govorim samo o tome što ga
ostavljam samog na tulumu.
Na brzinu me grli i govori: »Sjeti se što sam ti rekla«, a zatim počinje pjevati: »Samo pomisli
na novi dan i sve će brige postat’ samo san...«1
Želudac mi se na trenutak grči jer mislim da mi se ruga, ali odmah shvaćam da je riječ samo
o slučajnosti. Lindsay me nije poznavala dok sam bila mala djevojčica, tada nije čak ni
razgovarala sa mnom. Ne zna da sam se zatvarala u sobu i puštala glazbu iz mjuzikla »Annie«,
na sav glas pjevajući pjesmu »Sutra« sve dok mi roditelji nisu priprijetili da će me izbaciti na
ulicu.
Pjesma mi se, međutim, iste sekunde uvlači u misli i znam da ću je sada pjevušiti danima.
Sutra, o sutra, volim te, sutra. Sutra je, kada malo bolje razmislim, doista lijepa riječ.
»Skroz usran tulum«, govori Ally dok mi prilazi s druge strane. Znam da to govori samo zato
što na njemu nije bilo Matta Wildea, ali ipak mi je drago.
Kiša se spustila mnogo jače nego što sam očekivala. Nekoliko trenutaka samo stojimo pod
trijemom i gledamo kako nam se dah pretvara u oblake, obavijajući si tijela rukama zbog
studeni. Zbilja je hladno, a s krovova se voda slijeva u mlazovima. Christopher Tomlin i Adam
Wu bacaju prazne boce u šumu i svako malo iz mraka se začuje zvuk razbijena stakla. Odjekuje
kroz noć poput pucnja iz pištolja.
Ljudi se smiju, vrište i kroz kišu trče po travnjaku, a pljusak je toliko snažan da sve oko nas
izgleda kao da se rastače. Prvi su susjedi predaleko da bi zbog buke pozvali policiju, a travnjak
kao da je izrovan i prepun dubokih blatnih rupa. Iz daljine dopiru svjetla automobila koji prolaze
cestom broj 9.
»Hajdemo! Trči!« viče Lindsay i Ally me povlači za ruku. Trčimo, vrištimo, pljusak nas
zasljepljuje i slijeva nam se niz jakne, u cipele mi ulazi blato i opet, sve se rastače pod snažnom
kišom.
U trenutku kada stižemo do Lindsayna auta, već sam potpuno zaboravila na to kako mi je
grozno završila večer. Sve četiri grohotom se smijemo, potpuno smo mokre i promrzle, ali i
živahne, razbuđene kišom i hladnoćom. Lindsay jauče zbog mokrih otisaka na kožnim sjedalima
i blata koje unosimo u auto, Elody je preklinje da svratimo do »Micsa« na omlet sa sirom i žali
se zbog toga jer ja uvijek sjedim na suvozačkom sjedalu, a Ally zahtijeva da uključimo grijanje
jer će inače na licu mjesta umrijeti od upale pluća.

-34-
 NANA

Tako vjerojatno i započinjemo s razgovorom o umiranju. Čini mi se da je Lindsay dovoljno

trijezna i da može voziti, ali ipak primjećujem da niz onaj grozan puteljak do ceste vozi brže
nego što bi trebala. Drveće uz put sablasno se nadvija nad automobil, poput prikaza koje
zavijaju s vjetrom.
»Evo što ja mislim«, govorim dok Lindsay uz škripu mokrih guma skreće na cestu broj 9. Sat
uz volan pokazuje 12:38. »Mislim da trenutak prije smrti svatko od nas još jedanput proživljava
svoje najbolje trenutke. Najbolje što ti se ikada dogodilo i najbolje što si ikada učinio.«
»Kad su me primili na Duke!« govori Lindsay i podiže jednu ruku s volana, stišćući je u
pobjedničku šaku.
»Kada sam se prvi put poljubila s Mattom Wildeom«, odmah dodaje Ally.
Elody uzdiše i naginje se prema naprijed, posežući za iPodom: »Dajte, pustite neku glazbu
prije nego što se ubijem.«
»Daj mi cigaretu«, zahtijeva Lindsay i Elody na žaru svoje pali drugu i pruža joj je. Lindsay
spušta prozor nekoliko centimetara i odmah nas zapljuskuje ledena kiša. Ally prigovara da joj je
hladno.
Elody na iPodu pronalazi i pušta »Splinter« Fallacyja zato što joj je dosta Allyna kenjkanja i
želi je provocirati, Ally joj govori da je gadura, otkopčava pojas i naginje se prema naprijed,
pokušava dohvatiti iPod, Lindsay viče da joj netko gura lakat u leđa kroz sjedalo, cigareta joj
ispada iz usta i pada među noge, pa psuje i otresa žar sa sjedala dok se Ally i Elody bore oko
iPoda. Ja ih pokušavam nadglasati i podsjećam ih kako smo u svibnju pijane pokušavale na travi
ostaviti otisak anđela, a brojke na satu se mijenjaju, pa sada pokazuju 12:39. Gume blago kližu
po mokroj cesti i kabina je puna cigaretnoga dima nalik na plavičaste sablasti.
Onda odjednom nešto bijelo zabljesne pred farovima, Lindsay viče, ali ne razabirem što —
možda sranje, a možda sklanjaj se i već u sljedećem trenutku auto slijeće s ceste u šumu. Uši mi
para stravičan zvuk škripanja metala, auto se svija napola i nosnice mi ispunjava dim. Pitam se
je li Lindsay ugasila cigaretu i onda...
Onda umirem. Trenutak smrti užaren je i bučan, prepun strašne boli kakvu nikada nisam mogla ni
zamisliti: plameni lijevak reže me napola, žari me i prži. Jeziv je i prodoran poput vriska.
A zatim sve nestaje.
Znam da će neki od vas pomisliti da sam možda to i zaslužila. Možda nisam trebala poslati onu ružu
Juliet. Možda je nisam smjela zaliti pivom na tulumu. Možda nisam smjela prepisivati od Lauren. Možda
se nisam smjela onako ponašati prema Kentu. Neki će od vas možda pomisliti da sve to zaslužujem jer sam
s Robom htjela ići do kraja. Zato što nisam htjela čekati.
No, prije nego što me osudite, razmislite. Je li ono što sam učinila doista tako strašno? Tako strašno da
zaslužujem umrijeti? I tako strašno da zaslužujem tako bolnu smrt?
Je li ono što sam učinila doista toliko gore od svega što čine drugi ljudi?
Je li toliko gore od svega što ste vi učinili u životu?
Razmislite malo.

-35-
 NANA

Drugo poglavlje

Sanjam kako padam. Znam da padam, iako u snu ne postoji ni gore ni dolje, nema zidova,
stropa ni poda, samo hladnoća i tama. Užasnuta sam i želim vrisnuti, ali kada otvorim usta, ništa
se ne događa. Ako nastavim padati zauvijek i ako nikada ne padnem, je li to doista pravi pad?
Mislim da ću padati zauvijek.
Kroz tišinu se odjednom probija zvuk. Isprva tih i slabašan, polako se pojačava sve dok ne
postaje poput metalne oštrice. Probija zrak, probija mi uši, reže me napola... i onda se budim.
Budilica mi zvoni već dvadeset minuta. Šest je sati i pedeset minuta.
Pridižem se u krevetu i odgurujem poplun. Sva sam u jednoj vodi, iako je u sobi hladno. Grlo
mi je suho i strahovito sam žedna, kao da sam upravo pretrčala sto kilometara.
Ogledavam se po sobi i na trenutak mi se čini da je mutna i da prizor nije onakav kakav bi
trebao biti. Kao da je netko iscrtao obrise moje sobe na prozirnoj foliji i zatim je položio oko
mene, ali ne sasvim precizno. Crtež i soba sasvim se ne poklapaju. No, onda mi sunce obasja
sobu, svjetlo u njoj se mijenja i sve mi opet izgleda normalno.
Odjednom se prisjećam svega što se dogodilo sinoć i u glavi mi počinje bubnjanje. Tulum,
Juliet Sykes, svađa s Kentom...

»Sammy!« Vrata moje sobe otvaraju se, udaraju o zid, a kroz njih utrčava Izzy, gazeći preko
svih mojih bilježnica, odbačenih traperica i majice Victorije Secret. Nešto nije kako bi trebalo
biti, nečega se lošeg prisjećam, ali prije nego što uspijevam dokučiti čega, Izzy mi skače na
krevet i grli me. Ruke su joj vruće, a jedan dlan svija u šaku oko zlatnog lančića s privjeskom u
obliku ptice koji uvijek nosim oko vrata jer mi ga je darovala baka.
»Mama kaže da moraš ustati«, govori mi. Iz usta joj miriše po maslacu od kikirikija, a tek
kada je uspijevam otresti sa sebe, shvaćam koliko drhtim.
»Subota je«, kažem. Uopće se ne sjećam kako sam sinoć stigla kući, nemam pojma što se
dogodilo s Lindsay, Elody i Ally, a pri samoj pomisli na prethodnu noć hvata me mučnina.
Izzy hihoće kao da je poludjela i skače s kreveta, jureći prema vratima. Nestaje niz hodnik i
čujem je kako viče: »Mama, mama, Sammy ne želi ustati.« Pritom moje ime izgovara Fammy.
»Nemoj da ti ja dođem gore, Sammy«, iz kuhinje mi dovikuje mama.
Spuštam stopala na pod i zbog hladnoga se dodira s parketom umirujem. Dok sam bila mala,
cijela bih ljeta ležala na podu jer tata nije htio uključiti klimatizaciju. Jedino sam se tako
uspijevala osvježiti, pa i sada dolazim u iskušenje da učinim isto. Osjećam se kao da imam
groznicu.
Rob, kiša, zvuk razbijanja boca u šumi...
Mobitel se oglašava zvukom poruke i naglo me prene iz razmišljanja. SMS od Lindsay: Pred
kućom sam. Gdje si?
Brzo zaklapam poklopac mobitela, ali u oči mi upada datum: petak, 12. veljače.
Jučerašnji dan.
Još jedan zvuk. Još jedna poruka.
Nemoj da zbog tebe zakasnim na proslavu Valentinova u školi, kozo!!!
Odjednom imam osjećaj kao da se krećem kroz vodu ili da sam u bestežinskom stanju. Kao da samu

-36-
 NANA

sebe promatram iz daljine. Pokušavam ustati s kreveta, ali želudac mi se preokreće takvom silinom da
klecavih koljena jurim prema kupaonici, sigurna da ću se svakoga trenutka ispovraćati. Zaključavam vrata,
puštam vodu nad umivaonikom i kadom, pa se naginjem nad zahodsku školjku.
Želudac mi i dalje poskakuje, ali ništa se ne događa.
Auto, proklizavanje, vrištanje...
Jučerašnji dan.
Iz hodnika dopiru glasovi, ali voda iz slavina toliko šušti da ih ne razabirem. Tek kada netko
zalupa na vrata, uspravljam se i vičem: »Što je?«
»Izlazi iz kupaonice«, viče Lindsay. Moja ju je mama očito pustila u kuću. »Nema vremena
za tuširanje.«
Otvaram vrata tek nekoliko centimetara i vidim je kako stoji u hodniku, debele zimske jakne
zakopčane do grla, bijesna i nestrpljiva. Drago mi je što je vidim. Izgleda normalno, poznato.
»Što se dogodilo sinoć?« pitam.
Na trenutak se mršti, a zatim odgovara: »Da, oprosti što te nisam ponovno nazvala, ali
razgovarala sam s Patrickom do tri ujutro.«
»Ponovno nazvala?« čudim se. »Ne, mislila sam na...«
»Šizio je zbog toga jer mu starci idu u Acapulco bez njega«, preokreće očima. »Siroče. Časna
riječ, Sam, dečki su k’o kućni ljubimci. Treba ih samo hraniti, malo pomaziti i strpati u krevet.«
Zatim se naginje bliže odškrinutom prostoru između vrata i zida: »A kad smo već kod kreveta...
jesi li uzbuđena zbog onoga što ti se sprema večeras?«
»Molim?« Nije mi uopće jasno o čemu govori. Njezine mi riječi prolaze kroz uši
neprimijećene, stopljene jedna u drugu. Rukom čvrsto stišćem stalak za ručnike jer imam osjećaj
da ću se svakoga trenutka srušiti. Nad kadom iz slavine već dugo pljušti vruća voda, pa je cijela
kupaonica ispunjena parom koja muti zrcalo i vlaži pločice.
»Ti i Rob, nekoliko piva i flanelski pokrivači«, smije se. »Čista romantika.«
»Moram se istuširati«, pokušavam zatvoriti vrata, ali gura lakat kroz procijep, odguruje ih i
ulazi u kupaonicu.«
»Još se nisi istuširala?« odmahuje glavom. »A, ne. Nema šanse. Morat ćeš to danas
preskočiti.«
Zavrće slavinu nad kadom, prima me za ruku i odvlači u hodnik.
»Moraš se ipak malo našminkati«, kaže. »Izgledaš usrano. Ružno si sanjala?«
»Tako nešto.«
»Imam šminku u Tenku«, kaže, otkopčava jaknu i kroz rasporak izviruje krzno s ruba majice
koju je odjenula zbog Valentinova. U tom trenutku imam neodoljivu potrebu sjesti na pod i
prasnuti u smijeh, ali moram se suzdržati. Ne mogu samo tako poludjeti dok me Lindsay
požuruje da se spremim.
»Hajde, obuci se«, govori i iz džepa izvlači mobitel, vjerojatno šaljući SMS Elody da ćemo
zakasniti. Nekoliko me trenutaka promatra, a zatim se okreće.
»Nadam se da Robu ne smeta kada cure malo smrde«, hihoće, a ja navlačim majicu s
krznom, suknju i čizme.
Opet.

-37-
 NANA

IZGLEDAM LI DEBELO U OVOJ LUĐAČKOJ KOŠULJI?

Kada se Elody nakon ulaska u auto naginje prema naprijed, dohvaća kavu i zapuhuje me
mirisom svojega parfema, odnosno spreja za tijelo s mirisom maline koji uporno kupuje u Body
Shopu, iako je izišao iz mode u sedmom razredu — sve mi je toliko poznato da moram zatvoriti
oči jer bih se inače onesvijestila.
Pod spuštenim mi je vjeđama, međutim, još gore. U mraku mi se ukazuje predivno, toplo
svjetlo s prozora na Kentovoj kući i vidim te prozore kako nestaju u retrovizoru dok autom
odmičemo niz puteljak obrubljen crnim granama sablasnog drveća. Osjećam miris paljevine.
Čujem Lindsayno vrištanje. Želudac mi se preokreće od nagloga skretanja i škripanja guma...
»Sranje.«
Brzo otvaram oči. Lindsay je upravo naglo trznula volanom kako bi izbjegla vjevericu na
cesti. Baca cigaretu kroz prozor, a vonj dima u mojim se nosnicama udvostručuje. Nisam
sigurna mirišem li ga sada ili ga se tek prisjećam od jučer.
»Zbilja užasno voziš«, smije se Elody.
»Pazi, molim te«, mrmljam, grčevito se držeći za sjedalo.
»Bez brige«, po koljenu me tapša Lindsay. »Neću dopustiti da umreš kao djevica.«
Očajnički im objema želim sve ispričati, pitati ih što mi se to događa, ali ne znam kako bih
započela.
Imale smo prometnu nesreću nakon tuluma na koji još nismo ni otišle.
Mislila sam da sam sinoć poginula. Mislila sam da sam poginula večeras.
Elody vjerojatno misli da šutim zato što sam zabrinuta zbog predstojeće večeri s Robom, pa
me s leđa grli preko sjedala i naginje se prema naprijed.
»Ništa se ne brini, Sam. Sve će biti u redu. Nije to ništa komplicirano, ništa teže od vožnje
biciklom.«
Pokušavam se nasmiješiti, ali ne mogu. Čini mi se kao da je od trenutka kada sam otišla u
krevet maštajući o Robu i njegovim rukama na sebi prošla cijela vječnost. Zbog pomisli na
njega sada osjećam tupu bol, grlo mi se steže i jedva čekam da ga vidim, da mi se opet nasmiješi
kutkom usnica ispod kape Yankeesa, pa čak i žudim za njegovom prljavom jaknicom od felpe,
koja uvijek pomalo vonja po muškome znoju, čak i neposredno nakon pranja.
»Ništa teže od jahanja konja«, Lindsay ispravlja Elody. »Bit ćeš prvakinja konjičkog turnira,
sigurna sam, Sammy.«
»Stalno zaboravljam da si se bavila jahanjem«, govori Elody, skida poklopac s plastične čaše
i puše u vruću kavu.
»Davno«, kažem brzo, da me Lindsay ne bi stigla zadirkivati. »Kad mi je bilo samo sedam
godina.« Da me sada počne zezati, vjerojatno bih se rasplakala. Nikada joj nisam uspjela
objasniti zašto sam toliko voljela jahanje. Najdraže bi mi bilo kada bih sama odjahala u šumu,
posebice u jesen, kada je sve svježe i zlatno, s lišćem u vatrenim bojama i mirisom zemlje.
Uživala sam u tišini, opuštalo me kada ne bih čula ništa osim postojanog topota kopita i teškoga
konjskog disanja.
Nije bilo zvonjave telefona. Nije bilo smijeha. Nije bilo glasova. Nije bilo kuća.
Nije bilo automobila.
Spuštam sjenilo nad vjetrobranom kako bih sklonila oči od odbljeska, pa u ogledalcu spazim

-38-
 NANA

kako mi se Elody smiješi. Možda bih joj trebala reći što mi se događa, pomislim, iako znam da neću.
Mislila bi da sam luda. Svi bi to mislili.
Šuteći gledam kroz prozor. Jutro je mutno, sunčeva svjetlost slaba, kao da se zlatna kugla
jedva dovukla nad obzor, prelijena da bi se tako rano umivala. Sjene su oštre i šiljate poput
igala. S telefonskog stupa istodobno polijeću tri vrane i odjednom im se žarko želim pridružiti:
poletjeti, vinuti se u visine i promatrati kako se tlo poda mnom udaljava kao pri polijetanju
zrakoplova. Letjeti sve više i više, gledati kako se pogled poda mnom sažima i postaje poput
papirnate figurice origamija ili plošnoga crteža jarkih boja.
»Glazbenu podlogu, molim«, govori Lindsay, pa pregledavam njezin iPod sve dok ne
pronalazim Mary J. Blige. Zatim se naslanjam u sjedalu i nastojim ne razmišljati ni o čemu osim
o glazbi i ritmu.
Ne zatvaram oči.
Kada napokon skrećemo na prilaz parkiralištu, nešto mi je bolje, unatoč tomu što Lindsay
psuje, a Elody se žali što će zbog još jednog kašnjenja dobiti ukor jer su prošle već dvije minute
od zvona.
Sve se doima tako normalnim. Otprije znam da Emma McElroy petkom u školu dolazi od
Evana Danziga i, kako sam i pretpostavila, upravo se provlači kroz rupu u ogradi. Peter Kourt,
kao i svakoga dana, nosi tenisice Nike Air Force 1, iako je na njima toliko rupa da se točno vidi
koju je boju čarapa toga dana navukao na noge. Upravo prolazi kraj mene i žuri prema glavnoj
zgradi, a šarene mi čarape blješte pred očima.
Zbog svih se tih poznatih, uobičajenih sitnica osjećam mnogo, mnogo bolje i pada mi na
pamet da je čitav jučerašnji dan, baš sve što se zbilo — samo san. Dug, čudan i neugodan san.
Lindsay obilazi maturantska mjesta na donjem parkingu, iako više nema šanse da se ugura
onamo, ali čini to uvijek, kao što neki ljudi odlaze u crkvu. Nešto mi zatitra u trbuhu dok
prolazimo pokraj trećeg mjesta od teniskog terena, na kojemu je parkiran smeđi Chevrolet Sare
Grundel s naljepnicom plivačke ekipe srednje škole Thomasa Jeffersona i jednom manjom, na
kojoj piše: SMOČI SE. Glavom mi prolazi da je uspjela uhvatiti zadnje slobodno mjesto na
donjem parkiralištu zato što smo mi zakasnile, pa zabijam nokte u dlan i ponavljam si kako sam
jučerašnje događaje samo sanjala. Ništa se od ovoga još nije dogodilo.
»Ne mogu vjerovati da sada moramo hodati 354 metra«, duri se Elody. »A nisam obukla
jaknu.«
»Tko ti je kriv kada iz kuće izlaziš polugola«, odvraća joj Lindsay. »Pa veljača je!«
»Nisam znala da ću morati hodati po otvorenom.«
Na putu do gornjeg parkirališta prolazimo pokraj nogometnog stadiona, koji je u ovo doba
godine sasvim smeđ, tek s nekoliko stidljivih mrljica trave.
»Koji je ovo deja vu«, kaže Elody. »Kao da smo opet u prvom srednje.«
»Ja cijelo jutro imam deja vu«, izlijeće mi iz usta prije nego što se uspijevam zaustaviti i
odmah se osjećam bolje, sigurna da je upravo deja vu objašnjenje mojega čudnog stanja.
»Aha, mislim i da znam zbog čega«, Lindsay podiže ruku do sljepoočnice, pretvarajući se da
priziva duboku koncentraciju. »U sjećanje ti se sigurno vraćaju sve one druge prilike kada je
Elody bila ovako naporna prije devet ujutro.«
»Daj, šuti«, Elody se naginje prema naprijed i lupa Lindsay po ruci, pa se obje smiju. I ja se
smiješim. Lakše mi je. Cijela priča oko deja vu čini mi se smislenom. Jednom sam s roditeljima
u Coloradu tako otišla na izlet u planine, do nekog predivnog vodopada u šumi. Penjali smo se
uz prastare borove, a nad glavom su nam se rojili oblaci nalik na šećernu vatu. Izzy još nije

-39-
 NANA

hodala, pa ju je tata nosio na leđima u nosiljci i cijelo je vrijeme debeljuškaste ručice podizala u
zrak, kao da želi dohvatiti oblake.
Kada smo stigli do vodopada i dok smo promatrali kako se voda pri padu na kamen pretvara
u pjenu, odjednom mi se učinilo kao da sve to ne gledam prvi put. Sve mi je bilo poznato: miris
naranče koju je gulila moja mama i odraz šume u jezeru. Bila sam jednostavno sigurna da sam to
već jednom proživjela. Kada sam to rekla roditeljima, smijali su se. Podsjetili su me na to koliko
sam se žalila na planinarenje do vodopada i zaključili da nema šanse da bih na bilo što slično
pristala i po drugi put.
No, kako god bilo, i tada sam, baš kao i sada, bila sigurna da ponovno proživljavam nešto što
sam već proživjela.
»Ajoooj«, odjednom uzvikuje Elody i baca se na pretraživanje svoje torbe. Prevrće kutiju
cigareta, dvije prazne bočice sjajila za usnice i jednu maskaru. »Umalo sam zaboravila da imam
dar za tebe.«
Baca mi kondom preko naslona suvozačkog sjedala, a Lindsay plješće i skakuće u sjedalu
dok ga podižem s krila.
»Bez rukavice nema ljubavi?« pitam uz usiljen smiješak.
Elody se naginje prema naprijed i ljubi me u obraz, ostavljajući na njemu otisak ružičastog
sjajila. »Bit ćeš sjajna, malena.«
»Ne zovi me malena«, kažem i trpam prezervativ u torbu. Izlazimo iz automobila i toliko je
hladno da me oči peku i suze. Zanemarujem sve crne misli i u sebi ponavljam: ovo je moj dan, ovo
je moj dan, ovo je moj dan. Ništa mi drugo ne pada na pamet.

SVIJET SJENKI

Negdje sam jednom pročitala da se deja vu pojavljuje kada vam dvije strane mozga obrađuju
informacije pri različitim brzinama. Desna polovica nešto uspije obraditi nekoliko sekundi prije
lijeve ili obratno. Nikada nisam bila osobito zainteresirana za znanost, pa ni taj članak nisam baš
najbolje shvatila, ali tako bi se nečim mogao objasniti neobičan osjećaj podvojenosti koji me
obuzima. Kao da se svijet podijelio napola. Ili kao da sam se ja podijelila napola.
Imam, naime, dojam da postoje dvije verzije mene: prava ja i odraz, samo što nikako ne
uspijevam razbrati koja je koja.
Svaki deja vu koji sam dosad imala prošao bi, naime, za najviše pola minute.
Ali ovaj ne prolazi.
Sve je isto kao i dan prije. Eileen Choo razdragano skviči nad ružama koje dobiva na prvome
satu i Samara Philips joj govori: »Zbilja te voli.« Prolazim pokraj istih ljudi u isto vrijeme,
Aaron Stern i danas prolijeva kavu po cijelom hodniku, a Carol Lin i danas viče na njega.
Čini to, dapače, potpuno istim riječima: »Dobro, jesi li ti u djetinjstvu pao na glavu?« i to mi
je smiješno, čak i drugi put. Unatoč tomu što se osjećam kao da sam poludjela. Unatoč tomu što
bih radije vrištala nego se smijala.
No, još su mnogo čudnije sitnice koje su se od jučerašnjeg dana promijenile. Sarah Grundel,
primjerice. Dok hitam na drugi sat, vidim je kako stoji uz ormariće na hodniku, na prstu vrti
plivačke naočale i razgovara s Hillary Hale. U prolazu uspijevam načuti djeliće razgovora:

-40-
 NANA

»... tako uzbuđena! Doduše, trener kaže da bih mogla još ubrzati za pola sekunde...«
»Još su dva tjedna do polufinala, uspjet ćeš.«
Stajem kao ukopana. Sarah shvaća da zurim u nju i vidi se da joj je neugodno zbog toga.
Rukom namješta kosu i povlači suknju koja joj se spustila na bokove, a zatim mi maše.
»Bok, Sam«, kaže i ponovno povlači suknju.
»Vi to...« duboko udišem da ne bih zamucala i ispala totalni idiot. »Vi to razgovarate o
plivačkom polufinalu?«
»Da«, ozari se Sarah. »Hoćeš li doći gledati?«
Čak i u pomaknutom stanju u kakvome se nalazim pada mi na pamet da mi postavlja doista
glupa pitanja. Nikada u životu nisam bila ni na jednom plivačkom natjecanju, a pomisao na to
da sjedim na hladnim, ljigavim pločicama te gledam Saru Grundel dok se bacaka po vodi u
kupaćem kostimu jednako mi je primamljiva kao i specijaliteti onog ogavnog kineskog restorana
»Hunan Kitchen«. Jedina školska sportska priredba na koju sam ikada otišla nekoliko je važnih
nogometnih utakmica, a ni njih uopće nisam mogla pratiti. Lindsay bi svaki put donijela pljosku
s alkoholom koji bismo popile na tribinama, pa mi je možda zbog toga sve u magli.
»Mislila sam da se nećeš natjecati«, svim se silama trudim zvučati nehajno. »Ljudi pričaju da
si zakasnila... i da se trener naljutio, pa...«
»Ljudi pričaju? O meni?« pita me razrogačenih očiju, kao da sam joj upravo darovala dobitnu
srećku na lutriji. Očito je jedna od onih koji smatraju da nema lošega publiciteta.
»Ma, vjerojatno sam nešto pogrešno čula«, brzo dodajem i odjednom se sjetim da sam pri
dolasku u školu vidjela njezin auto na maturantskom parkiralištu. Vrućina mi navire u lice.
Naravno! Nije zakasnila u školu. Trener se nije naljutio. Natjecat će se u polufinalu. Danas nije
morala pješice silaziti s gornjeg parkirališta. To se dogodilo jučer.
Srce mi bubnja u sljepoočnicama i želim što prije pobjeći od svih.
»Je li ti dobro?« pita me Hillary, s vrlo čudnim pogledom u očima. »Jako si blijeda.«
»Da. Ništa strašno. Nešto sam krivo sinoć pojela«, odvraćam i jednom se rukom oslanjam na
ormariće. Sarah počinje pričati o tome kako se jednom otrovala hranom iz trgovačkog centra, ali
više je ne slušam, nego odlazim, iako mi se tlo pod nogama ljulja i propada.
Deja vu. Nema drugog objašnjenja.
Ponovim li to dovoljno često, možda i povjerujem.
Toliko sam uzrujana da zaboravljam na Ally, koja me čeka u zahodu odjela za prirodne
znanosti. Ulazim u jedan odjeljak, spuštam poklopac na školjku i sjedam, tek napola slušajući
ono o čemu brblja. Na pamet mi pada nešto o čemu je profesorica Harbor pričala tijekom jedne
od svojih suludih digresija. Platon je, rekla je, imao teoriju da je čitav svijet, sve što u njemu
vidimo — samo sjenka na zidu pećine. Stvaran svijet, onaj koji baca sjenku, nije nam vidljiv i
sada mi se čini da je bio u pravu. Osjećam se kao da sam okružena sjenkama, kao da živim u
svijetu koji je tek odraz nečega što je nastalo prije njega.
»Hej! Slušaš li ti mene?«
Allyno lupanje po vratima naglo me prene iz misli, pa podižem glavu i na zidu ugledam
ispisano AC = JD. Netko je ispod sitnijim slovima dopisao: Vrati se u kupleraj, droljo.
»Rekla si da ćeš uskoro morati kupovati grudnjake na odjelu za trudnice«, kažem automatski.
Nisam je slušala. Barem ne ovaj put.
Pitam se zašto se Lindsay spuštala čak do ovoga zahoda da bi ispisala taj grafit po zidovima.

-41-
 NANA

Mislim, zbog čega joj je to baš toliko važno? Već je to napisala nekoliko desetaka puta u zahodu
preko puta menze, a u taj zahod zalaze svi. Čemu još i ovaj? Nije mi jasno ni zašto joj je Anna
toliko mrska i dok razmišljam o tome, sjetim se da ne znam ni kada je i zašto počela tako mrziti
Juliet Sykes. Čudno kako nekoga možeš dobro poznavati, a da pritom ne znaš baš sve o toj
osobi. Uvijek sam mislila da kad-tad ljude upoznaješ do kraja.
Ustajem, otvaram vrata, pokazujem na grafit i pitam Ally: »Kada je Lindsay ovo napisala?«
»Nije to bila Lindsay«, preokreće očima. »Netko je samo pokupio njezinu foru.«
»Zbilja?«
»Aha. Netko je istu stvar napisao i po zidovima ženske svlačionice. Najobičnije imitatorice.«
Podiže kosu u konjski repić i štipka se za usnice da bi nabubrile. »Fakat su jadne«, kaže.
»Štogod mi učinimo, odmah nas moraju kopirati.«
»Da, jadno«, ponavljam i prelazim prstom preko grafita. Slova su debela i crna, poput glista
ispisanih trajnim markerom. Na trenutak se pitam dolazi li Anna u taj zahod.
»Trebale bismo ih tužiti za povredu autorskih prava«, nastavlja Ally. »Zamisli samo!
Dvadeset dolara svaki put kad nas netko kopira. Obogatile bismo se začas.«
Smije se. »Hoćeš pepermint?« pruža mi otvorenu limenu kutiju bombona. Iako je djevica i
ostat će djevica još neko vrijeme jer je opsjednuta Mattom Wildeom, uporno uzima
kontracepcijske pilule, koje pak drži uz peperminte u limenoj kutiji. Kaže da ih ondje skriva
pred tatom, ali svi znamo da ih zapravo voli pokazivati zato da bi ljudi pomislili da se redovito
seksa. Nikoga, naravno, ne uspijeva time zavarati. Idemo u razmjerno malu školu — svi o
svakome sve znaju.
Jednom je Elody rekla Ally da ima »trudnički zadah« i gotovo smo umrle od smijeha zbog
toga. Bio je svibanj, subota, išle smo u treći srednje i ležale smo na Allynu trambulinu nakon
jednog od najboljih tuluma u njezinoj kući. Sve smo četiri bile pomalo mamurne i upravo smo
se bile prejele palačinki sa slaninom u zalogajnici, pa smo blaženo ljenčarile. Sjećam se da sam
ležala na suncu zatvorenih očiju i ljuljala se s trambulinom, priželjkujući da trenutak potraje
vječno.
Oglašava se školsko zvono, pa Ally skviči: »Jaaaaaoooo, zakasnit ćemo!«
Želudac mi se opet grči. Najradije bih se cijeli dan skrivala u zahodu, ali znam da ne mogu.
Već znate što je sljedeće. Kasnim na kemiju, sjedam pokraj Lauren Lornet, profesor Tierney
daje nam test s tri pitanja i znate li što je najgore? Iako sam već jednom pisala taj test, ni ovaj put
ne znam odgovore.
Posuđujem kemijsku od Lauren, ona me šapatom pita radi li, Tierney knjigom lupa po stolu i
svi poskakuju osim mene.
Nastava. Zvono. Nastava. Zvono.
Luda sam. Potpuno sam poludjela.
U trenutku kada nam na matematici Kupidi dostavljaju ruže, ruke mi se nekontrolirano tresu.
Duboko udišem i otvaram karticu uz ružu koju mi je poslao Rob i zamišljam da u njoj piše nešto
divno, nešto nevjerojatno, nešto što će me iznenaditi i nešto zbog čega će sav užas nestati.
Predivna si, Sam.
Tako sam sretan što smo zajedno.
Sam, volim te.
Podižem kut kartice i virim.

-42-
 NANA

Ljubim t...
Zatvaram je i trpam u torbu.
»Predivna je.«
Podižem pogled. Djevojka odjevena poput anđela stoji nad mojom klupom i zuri u ružu koju
je onamo upravo položila. Ruža ima latice boje vrhnja s ružičastim rubovima koji se svijaju
poput sladoleda u kornetu, djevojčina je ruka još ispružena i pod blijedom joj kožom nazirem
mrežu plavičastih vena.
»Uslikaj je pa ćeš se moći dulje diviti«, odbrusim joj grubo, pa se rumeni poput ruža koje još
drži na prsima te uspijeva promucati ispriku.
Ne čitam poruku koja je isporučena uz ružu i ostatak sata netremice zurim u ploču,
izbjegavajući bilo kakav kontakt s Kentom. Toliko se koncentriram na to da ne gledam Kenta da
umalo propuštam trenutak u kojemu mi profesor Daimler namiguje i smiješi se.
Ali ipak ga ne propuštam.
Kent me sustiže nakon matematike. U ruci nosi ružu koju sam namjerno ostavila na klupi.
»Zaboravila si ružu«, kaže i kosa mu, kao i uvijek, prekriva jedno oko. »Možeš mi slobodno
reći — baš sam divan što sam ti je donio.«
»Nisam je zaboravila«, svim se silama trudim da ga ne pogledam u oči. »Jednostavno je ne
želim.«
Kratko ga pogledavam i primjećujem da mu je smiješak na trenutak izblijedio s lica, ali već
se sljedećeg vraća u punoj snazi, poput vražje laserske zrake.
»Kako to misliš?« ipak mi pokušava uvaljati ružu. »Zar ne znaš da se po broju ruža koje
dobiješ na Valentinovo vidi koliko si popularna?«
»Mislim da mi na tom polju zbilja ne treba pomoć. Pogotovo ne od tebe.«
Smiješak mu u tom trenutku potpuno nestaje s lica. Duboko u sebi zgrožena sam riječima
koje sam upravo izgovorila, ali ne mislim na to, nego na čudan trenutak koji mi se promalja iz
maglovitog sjećanja — Kent se naginje prema meni, mislim da će me poljubiti, ali samo mi tiho
govori: Mene ne možeš zavarati.
Nemaš ti pojma o meni! Ne znaš ti ništa!
Hvala Bogu!
Zabijam nokte u dlan.
»Nisam ni rekao da je ruža od mene«, govori dubokim i ozbiljnim glasom koji nisam navikla
slušati iz njegova grla. Gledam ga u oči. Žarko su zelene. Dok smo bili djeca, moja je mama
govorila da je Bog za travu i Kentove oči upotrijebio istu boju.
»Prilično je očito da je od tebe«, kažem. Samo želim da prestane tako zuriti u mene.
Duboko uzdiše i govori: »Slušaj, večeras je tulum kod mene...«
U tom trenutku spazim Roba kako ulazi u menzu. U normalnim bih okolnostima pričekala da
on primijeti mene, ali danas se ne mogu suzdržati.
»Robe!« vičem.
Okreće se, kratko mi maše, pa opet kreće prema menzi.
»Robe! Čekaj!« hitam niz hodnik. Ne trčim jer smo se Lindsay, Ally, Elody i ja prije
nekoliko godina dogovorile da nikada nećemo trčati u školi, čak ni na tjelesnom (znoj i

-43-
 NANA

zadihanost nisu baš privlačni), ali koraci su mi nadomak trku.

»Oho, Samtasta! Gdje gori?«
Grli me i zabijam nos u njegovu flis jaknu. Vonja po ustajaloj pizzi, što nije najugodniji miris
na svijetu, pogotovo kad se pomiješa s mirisom čaja od limuna, ali u tom trenutku ne marim.
Noge mi se toliko tresu da umalo gubim ravnotežu. Ne želim se ni pomaknuti. Želim zauvijek
ostati u njegovu zagrljaju.
»Nedostajao si mi«, kažem mu u prsa.
Osjećam da mu se ruke na nekoliko trenutaka napeto stežu, ali onda mi podiže lice prema
svojemu i smiješi se.
»Jesi li dobila moj valogram?«
Kimam glavom. »Hvala«, kažem stisnuta grla. Bojim se da ću zaplakati. Lijepo mi je u
njegovu zagrljaju. Kao da me jedino njegove ruke drže na nogama. »Slušaj, Robe, htjela sam s
tobom razgovarati o onome večeras...«
Ni sama ne znam što mu želim reći, ali me prekida u pola rečenice.
»Dobro, pa što je sada?«
Odmičem se samo onoliko koliko je potrebno da ga pogledam u oči. »Pa ja... ovaj... Samo
hoću reći... danas je tako čudan dan. Mislim da sam bolesna ili... ne znam.«
Smije se i štipa me za nos. »A, ne. Nećeš se izvući«, polaže čelo na moje i šapće. »Već dugo
se veselim ovome.«
»Znam, i ja...« Toliko sam puta sve zamišljala: mjesečinu kako se probija kroz grane i
osvjetljava nas kroz prozore, njegove tople pokrivače na svojoj goloj koži...
Zamišljala sam i onaj trenutak nakon seksa kada će me Rob poljubiti, reći mi da me voli, pa
zaspati poluotvorenih usta, a ja ću se iskrasti iz kreveta u kupaonicu i poslati SMS Lindsay,
Elody i Ally: Jesmo!
Jedino što nisam zamišljala jest onaj dio u sredini, koji je teže zamisliti.
U tom mi trenutku mobitel vibrira u džepu. Novi SMS. Želudac mi poskakuje. Već znam što
je u poruci.
»Imaš pravo«, govorim Robu, čvršće ga stežući u zagrljaj. »Možda dođem k tebi odmah
nakon škole. Možemo zajedno provesti cijelo popodne i cijelu noć.«
»Baš si slatka«, odmiče se Rob, popravlja kapu na glavi i namješta ruksak na ramenu. »Ali
roditelji mi odlaze tek negdje nakon večere.«
»Baš me briga. Gledat ćemo neki film dok ne odu ili...«
»Osim toga«, sad mi se već ogledava preko ramena. »Navodno je večeras tulum kod onog
lika... onog sa šeširom. Kako se zove? Ken?«
»Kent«, automatski ga ispravljam, iako znam da Rob zna Kentovo ime. Svi u našoj maloj
školi znaju imena svih drugih učenika, ali ovako, dok se pravi da mu Kent McFuller nije na
radaru, Rob ispada moćniji frajer. Odjednom mi pada na pamet da sam Kentu rekla da ne bih
trebala znati njegovo ime i mučno mi je. Hodnikom se prolama buka glasova pa pokraj mene i
Roba prolazi gomila ljudi. Zure u nas. Znam da se nadaju da ćemo se posvađati pred njima.
»Eh, da, Kent«, govori Rob, »mislio sam svratiti onamo. Mogli bismo se ondje naći.«
»Stvarno želiš ići na taj tulum?« nastojim utišati paniku koja mi buja u utrobi, spuštam
pogled i gledam ga umilnim pogledom. Lindsay uvijek tako gleda Patricka kada nešto želi od

-44-
 NANA

njega. »To znači da ćeš manje vremena provesti sa mnom.«

»Imat ćemo dovoljno vremena«, prislanja prste uz svoje usnice, pa uz moj obraz. »Bez brige.
Jesam li te ikada iznevjerio?«
Misao mi navire i prije nego što joj se uspijevam oduprijeti: Večeras ćeš me iznevjeriti.
»Ne«, preglasno odgovaram, ali Rob me više ionako ne sluša. Do nas su došli Adam
Marshall i Jeremy Forker, pa se pozdravljaju skačući jedan po drugome i hrvajući se. Lindsay je
vjerojatno u pravu. Momci su poput životinja.
Izvlačim mobitel iz džepa da bih pogledala SMS, iako već znam što ću pročitati.
Tulum kod Kenta McČudaka večeras. Idemo?
Prsti su mi gotovo potpuno umrtvljeni dok odgovaram: Naravno. Zatim ulazim u menzu na
ručak, a zvuk glasova tri stotine učenika odjednom me udara prsa, poput vjetra koji će me
odnijeti visoko, još više, što dalje odavde.

PRIJE NEGO ŠTO SE PROBUDIM

Dakle? Jesi li nervozna?« Lindsay podiže jednu nogu u zrak i vrti je, sa svih strana gledajući
cipele koje je upravo uzela iz Allyna ormara.
Iz dnevne sobe dopire bubnjanje glazbe. Elody i Ally urlaju uz »Like a Prayer«, Ally čak ni
približno točno. Lindsay i ja ležimo na Allynu krevetu. Sve je u njezinoj kući barem 25 posto
veće nego u ostalima: hladnjak, kožni naslonjači, televizori, čak i boce šampanjca koje njezin
otac drži u vinskom podrumu (i koje ne smijemo ni taknuti). Lindsay je jednom rekla da se u toj
kući osjeća poput Alise u zemlji čuda.
Polažem glavu na golem jastuk, posred izvezenog natpisa: GADURA JE KOD KUĆE. Popila
sam već četiri votke, nadajući se da ću se tako umiriti, pa mi se sada čini da sve svjetiljke trepću
i mute mi se pred očima. Otvorile smo sve prozore, ali i dalje sva gorim.
»Samo se moraš smiriti«, govori mi Lindsay. »I nemoj se prestrašiti ako te bude malo boljelo,
pogotovo isprva. Nemoj se ukočiti. Ako se ukočiš, boljet će te još više.«
Mučno mi je i zbog Lindsaynih mi priča nije nimalo bolje. Cijeli dan ništa nisam jela, pa
kada smo došle k Ally, proždrla sam barem dvadeset tostića s pestom i kozjim sirom koje nam
je pripremila. Sada mi se čini da se kozji sir i votka baš najbolje ne slažu. Osim toga, Lindsay
me natjerala da pojedem barem sedam listića za osvježavanje daha zato što je u pestu bilo
češnjaka. Ako nešto ne učinim ne bih li ublažila zadah, rekla je, Rob će imati dojam da gubi
nevinost s talijanskom kuharicom.
Čak i nisam toliko nervozna zbog predstojeće večeri s Robom. Ne mogu o tome uopće
razmišljati. Grčeve u želucu imam zbog drugih stvari: tuluma, vožnje, svih mogućih ishoda
večeri. Od votke, doduše, lakše dišem i više se ne tresem.
Ništa od toga, naravno, ne mogu reći Lindsay, pa zato samo kažem: »Bez brige, neću se
uplašiti. Mislim, svi to rade. Ako može Anna Cartullo...«
Na Lindsaynu se licu pojavljuje izraz gađenja. »Fuj. Ne. Što god budeš radila, to nije ono što
radi Anna Cartullo. Ti i Rob vodit ćete ljubav.« Uz zadnje tri riječi prstima u zraku oponaša
navodnike i hihoće, ali znam da zapravo misli ozbiljno.
»Misliš?« pitam.

-45-
 NANA

»Naravno.« Okreće glavu i gleda me. »Ti ne?«

Najradije bih je upitala Kako znaš u čemu je razlika ?
U filmovima se prava ljubav prepoznaje po tome što pri susretu zaljubljenog para iz pozadine
počne svirati romantična glazba. Glupo, ali tako je. Lindsay stalno govori da ne bi mogla živjeti
bez Patricka, ali nisam sigurna je li to doista pokazatelj prave ljubavi.
Katkad, kada stojim uz Roba u prostoriji prepunoj ljudi i on me zaštitnički obgrli oko
ramena, u utrobi osjećam toplinu koja je nalik na onu kada popijem čašu vina. U takvim sam
trenucima sretna i takve trenutke poistovjećujem s osjećajem ljubavi.
Zato Lindsay odgovaram: »Naravno da mislim.«
Lindsay opet hihoće i gura me laktom u rebra. »A je li ti napokon rekao?«
»Što?«
Koluta očima. »Da te voli!«
Zastajem na trenutak i prisjećam se njegove poruke uz ružu: ljubim te. Nije baš
najromantičnija izjava na svijetu.
No, Lindsay me preduhitruje: »Reći će ti već. Dečki su idioti. Sigurno će ti reći večeras,
odmah nakon što...« Umjesto kraja rečenice počinje micati zdjelicom gore-dolje.
Udaram je jastukom. »Tjeraš se? Kao kuja?«
Reži i pokazuje mi zube, pa se smijemo i zatim ležimo u tišini, slušajući Ally i Elody kako se
u dnevnom boravku deru uz »Total Eclipse of the Heart«. U tom sam trenutku, na tom krevetu,
zadovoljna. Ugodno mi je i sve je nekako normalno. Prisjećam se svih drugih prilika kada smo
jednako ovako ležale, čekajući da se Elody i Ally spreme, da odemo van, da se nešto dogodi.
Čekale bismo, a vrijeme bi prolazilo, gubilo se zauvijek i zbog toga se odjednom želim prisjetiti
svakoga trenutka. Ako ih se sjetim, čini mi se, možda se vrate.
»Jesi li ti bila nervozna? Mislim, prvi put«, stidljivo pitam Lindsay.
Mislim da je moje pitanje hvata nespremnu jer rumeni i počinje čupkati vez na Allynu
prekrivaču. Nekoliko trenutaka ne govori ništa i obavija nas neugodna tišina. Mislim da znam o
čemu razmišlja, ali nikada to ne bih rekla na glas. Lindsay, Ally, Elody i ja najbolje smo
prijateljice, ali postoje neke stvari o kojima nikada ne razgovaramo. Tako, primjerice, iako
Lindsay tvrdi da joj je Patrick prvi i jedini, to nije istina. Prvi joj je, u strogo tehničkom smislu,
bio neki lik kojega je upoznala na tulumu u New Yorku, kada je bila u posjetu polubratu koji
ondje studira. Zajedno su popušili joint, popili nekoliko piva, poseksali se i nije mu rekla da je
djevica.
Ne razgovaramo o tome. Nikada ne razgovaramo ni o tome da nakon pet popodne ne
možemo k Elody jer je njezina mama u to doba već pijana, nikada ne razgovaramo o tome da
Ally jede samo četvrtinu onoga što stavi na tanjur, iako je opsjednuta kuhanjem i gleda sve TV
emisije o hrani.
Ne razgovaramo ni o šali koja me godinama pratila kroz školske hodnike, autobuse, učionice
i snove. »Kako se zove bljedolika neman s crvenim mrljama? Sam Kingston!« Posebice ne
pričamo o tome da je Lindsay smislila tu šalu.
Dobra prijateljica nikada nikome neće ispričati tajne koje joj povjeriš. Najbolja prijateljica
dopustit će ti da te tajne zadržiš za sebe.
Lindsay se okreće na bok i podiže glavu na dlan, oslanjajući se na lakat. Pitam se hoće li
napokon spomenuti momka iz New Yorka (čak mu ni ime ne znam jer ga je u rijetkim trenucima
spominjanja nazvala Bezimenim).

-46-
 NANA

»Nisam bila nervozna«, tiho kaže, a zatim duboko uzdiše i smiješi se. »Bila sam napaljena.
Željna seksa.« Zadnje riječi izgovara afektirano, a zatim sjeda na mene i poskakuje mi po trbuhu.
»Nemoguća si«, kažem i odgurujem je sa sebe. Pada na svoju stranu kreveta uz glasan
grohot.
»Ali me voliš!« pridiže se na koljena i otpuhuje šiške s lica. Liježe potrbuške, oslanja se na
laktove i odjednom postaje ozbiljna.
»Sam?« široko otvara oči i govori nešto tiše. »Mogu li ti povjeriti jednu tajnu?«
»Naravno«, odvraćam, a srce mi treperi u prsima. Zna što mi se događa, mislim. I njoj se
događa isto.
»Moraš mi obećati da nikome nećeš ispričati. Moraš se zakleti da nećeš izblebetati.«
Sada sam sigurna. Sigurno zna! Misli mi se naglo bistre i obrisi oko mene izoštravaju.
Potpuno sam trijezna. »Kunem se«, jedva uspijevam iscijediti.
Naginje se prema mojem uhu i na udaljenosti od samo kojeg milimetra progovara: »Ja
sam...«
A zatim okreće glavu i glasno podriguje meni u lice...
»Isuse, Lindsay!« rukom odmahujem pred licem, rastjerujući smrad. Ona pak pada na leđa,
koprca se nogama po zraku i napadno se grohoće.
»Koji ti je vrag?« pitam je.
»Kakvu si smiješnu facu napravila!«
»Jesi li ti ikada ozbiljna?« pitam je u šali, ali zapravo sam gorko razočarana. Ne zna. Ne
razumije. Štogod mi se događalo, događa se samo meni. Osjećaj potpune usamljenosti
preplavljuje me poput guste magle.
Lindsay briše kutove očiju palcima, skače na noge i kaže: »Bit ću ozbiljna kad umrem.«
Zbog zadnjih riječi sva protrnem. Kad umrem. Tako konačno, tako ružno, tako brzo. Sva ona
toplina koju mi je donijela votka netragom nestaje, naginjem se prema prozoru i drhtureći ga
zatvaram.
Mračne se ralje šume otvaraju pred nama. Pred oči mi izranja lice Vicky Hallinan...
Pokušavam dokučiti što će mi se dogoditi ako sam doista poludjela. Prije osmog sam sata u
školi neko vrijeme nepomično stajala pred uredom ravnateljice, profesorice Winters, koja je
ujedno i školska psihijatrica. Bila sam već spremna ući i izgovoriti te četiri riječi: Mislim da sam
poludjela, ali onda su se vrata glasno otvorila i kroz njih je izjurila Lauren Lornet, crvena nosa i
šmrčući, vjerojatno u suzama zbog razočaranja nekim momkom, problema s roditeljima ili
nečega drugog, ali normalnog. U tom je trenutku sav moj napor da se uklopim u okolinu nestao.
Sve se promijenilo. Ja sam se promijenila.
»Dobro, onda, idemo li ili što?« u sobu nam upada Elody, a za njom dolazi i Ally. Obje su
zapuhane.
»Idemo«, Lindsay podiže torbu s poda i prebacuje ju preko ramena.
Ally hihoće: »Tek je devet i pol, a Sam već izgleda kao da će se ispovraćati.«
Ustajem i nekoliko trenutaka čekam da mi se do pod nogama umiri, pa zatim kažem: »Dobro
sam. Bit ću dobro.«
»Lažeš«, odvraća Lindsay i smiješi se.

-47-
 NANA

TULUM, DRUGI PUT

Ovako počinju filmovi strave i užasa«, govori Ally. »Jesi li sigurna da stanuje na broju
četrdeset dva?«
»Sigurna sam«, govorim i glas mi zvuči kao da dolazi s velike udaljenosti. Ponovno sva
drhtim od straha. Pritišće me sa svih strana, cijedeći mi zrak iz prsa.
»Ovo će mi skroz upropastiti lak na autu«, govori Lindsay dok joj jedna grana udara o vrata i
grebe po njima kao da netko povlači nokte po školskoj ploči.
Izlazimo iz šume i pred nama se pomalja Kentova kuća, sva bijela i blistava, kao da je
načinjena od leda. Zbog bjeline kojom sjaji usred mračnoga okruženja podsjeća me na prizor iz
filma »Titanic«, kada ledenjak izranja iz tame i razdire čitav brod. Nekoliko trenutaka sve četiri
šutimo. Sitne kapljice kiše udaraju po vjetrobranu i krovu, a Lindsay isključuje iPod. S radija se
tiho začuje jedna stara pjesma u kojoj razabirem riječi: osjeti to sada. kao što si osjetila tada...
dodirni me sada i ponovno tada...
»Velika je gotovo kao tvoja kuća, Ally«, govori Lindsay.
»Gotovo«, odvraća Ally. U tom me trenutku preplavljuje val topline prema njoj. Ally,
djevojka koja voli velike kuće, skup nakit i automobile, cipele na punu petu i šljokice za tijelo.
Ally, koja nije prepametna i koja to zna, Ally, djevojka koja je neprekidno opsjednuta momcima
koji je nisu dostojni, Ally, koja je potajno sjajna kuharica. Tako je dobro poznajem. Tako je
dobro razumijem. Sve tri ih tako dobro poznajem.
Kroz kuću odjekuju stihovi Dujeousa: All MCs in the house tonight, if your lyrics sound tight then
rock the mic. Pod nogama mi se prostiru stube, a kada stižemo na kat, Lindsay mi smijući se
otima bocu votke.
»Uspori malo, pijanice. Večeras još imaš posla.«
»Posla?« smijem se, iako jedva dišem od dima. »Mislila sam da ćemo Rob i ja voditi ljubav.«
»Imaš posla s vođenjem ljubavi«, govori mi i naginje se prema meni. Lice joj je poput
Mjeseca. »Ostavi se votke na neko vrijeme, u redu?«
Kimam glavom, pa mi se više ne unosi u lice. Ogledava se oko sebe i govori: »Moram
pronaći Patricka. Mogu te ostaviti samu?«
»Možeš, sve je u redu«, odvraćam, nastojeći se nasmiješiti, ali ne mogu. Mišići lica
jednostavno mi ne reagiraju. Lindsay se već okreće od mene kada je grabim za ruku. »Lindz?«
»Da?«
»Idem s tobom, može?«
Sliježe ramenima. »Možeš, zašto ne? Upravo mi je poslao poruku. Negdje je otraga.«
Guramo se kroz gomilu i Lindsay mi dovikuje: »Ovdje je kao u labirintu!« Sve pokraj čega
prolazim stapa se u zamućen vihor prizora i zvukova: dijelovi razgovora, smijeh, jakne i kaputi
o koje se otirem, vonj piva, parfema, gela za tuširanje i znoja.
Svi mi izgledaju onako kako obično izgledaju likovi u snovima: poznato, ali ne sasvim jasno,
kao da bi se svakoga trenutka mogli pretvoriti u nekoga drugog. Sve je ovo samo san, pomislim.
Kada se probudim, ispričat ću Lindsay kako sam satima sanjala nevjerojatno realističan san, a
ona će zakolutati očima i reći mi da snovi nikada ne traju dulje od trideset sekundi.
Pomisao na to da ću Lindsay, onoj istoj Lindsay koja me sada vuče za ruku i nestrpljivo
zabacuje kosu, reći da sam je sanjala — odjednom mi je silno smiješna. Samo je sanjam, ona nije

-48-
 NANA

doista ovdje, mislim i počinjem hihotati zbog toga. Mogu poljubiti koga god želim, na primjer.
Prolazimo pokraj grupe momaka i sve ih odmjeravam od glave do pete — Adama Marshalla,
Rassana Lucasa i Andrewa Robertsa. Svakoga bih mogla poljubiti i ništa se ne bi dogodilo.
Prolazimo pokraj Kenta koji u kutu razgovara s Phoebe Rifer i mislim kako bih mogla poljubiti i
njega, mogla bih mu prići i poljubiti onaj srcoliki madež pod okom i nikom ništa. Ne znam zašto
mi to pada na pamet. Nikada ne bih poljubila Kenta, čak ni u snu, ali da sada to želim, mogla
bih. Mogla bih jer zapravo ležim u krevetu pod toplim pokrivačem, okružena jastucima i s
dlanom uvučenim pod glavu. Spavam.
Naginjem se prema Lindsay kako bih joj rekla da sanjam o jučerašnjem danu, koji je također
bio san, ali u tom trenutku spazim Bridget McGuire. Stoji u kutu ruku obavijenih oko Alexa
Limenta. Smije se, a on je ljubi u vrat, a onda me spazi, hvata ga za ruku i kreće prema meni,
odgurujući osobe koje im stoje na putu.
»Ona će znati«, govori mu i zatim mi se smiješi. Zubi su joj tako bijeli da svijetle u mraku.
»Je li profesorica Harbor danas zadala kakav esej za zadaću?«
»Molim?« Toliko sam zbunjena njezinim pitanjem da mi je potrebno nekoliko trenutaka kako
bih shvatila da govori o profesorici engleskog i današnjem satu.
»Je li zadala esej za zadaću. O Macbethu?«
Lupa Alexa u rebra, pa mi on govori: »Nisam bio na sedmom satu«, zatim skreće pogled s
mene i otpija malo piva iz čaše.
Ništa mu ne odgovaram. Ne znam što bih rekla.
»No dobro, je li što zadala ili nije?« Bridgetin je izraz lica isti kao i uvijek — nalikuje na
psića koji moljaka kolačić. »Alex nije bio na satu jer je morao liječniku. Mama ga je natjerala da
se cijepi protiv meningitisa. Nevjerojatna je. Prošle je godine od meningitisa u cijelom svijetu
umrlo četvero ljudi, veće su šanse da ga udari auto...«
»Trebao bi se cijepiti protiv herpesa«, smijulji se Lindsay, ali toliko tiho da je čujem samo
zato što stojim tik uz nju. »Ali vjerojatno je prekasno.«
»Ne znam za zadaću«, govorim Bridget. »Nisam bila na satu.«
Zurim u Alexa i promatram njegovu reakciju. Nisam sigurna je li primijetio mene i Lindsay
dok smo danas stajale pred kineskim restoranom, vireći kroz prozor u njega i Annu. Čini se da
nije.
Sjedio je s Annom nad zdjelom nekakvog sivkastog mesa u umaku, baš kao što sam i
očekivala. Lindsay je htjela ući i iznenaditi ih, ali zaprijetila sam da ću joj se ispovraćati po
novim čizmama ako udahnem ijedan atom gadnoga vonja iz tog restorana.
Kada smo kupile jogurt i počele se vraćati prema školi, više ih nije bilo u restoranu i samo
smo ih nakratko srele u pušionici. Već su odlazili kada smo zastale da Lindsay zapali, Alex je na
brzinu poljubio Annu u obraz i otišli su svaki na svoju stranu — Alex prema menzi, a Anna
prema zgradi u kojoj se održava nastava likovnog odgoja.
U trenutku kada smo Lindsay i ja nabasale na Nikotinsku gestapovku više im nije bilo ni
traga. Ovaj put ih nitko nije uhvatio na djelu.
Zato Bridget ne zna gdje je Alex doista bio tijekom sedmog sata.
Odjednom mi sve postaje jasno — svi se strahovi pred kojima sam se skrivala uklapaju u
slagalicu i više ne mogu poricati očito. Sarah Grundel uhvatila je posljednje parkirališno mjesto
zato što smo kasnile i zbog toga će se natjecati u plivačkom polufinalu. Anna i Alex nisu se
posvađali jer sam uspjela nagovoriti Lindsay da ne ulazimo u restoran, pa sada zbog toga
Bridget grli Alexa, a ne plače u kupaonici.

-49-
 NANA

Ne sanjam. I ovo nije deja vu.

Sve oko mene doista se događa. I događa se po drugi put.
Cijelo mi se tijelo ledi zbog te spoznaje. Bridget blebeće o tome kako nikada u životu nije
markirala, Lindsay kima glavom, iako joj se po licu vidi da joj ova dosađuje, Alex pije pivo, a
meni dah zastaje u grlu. Obuzima me strah i osjećam se kao da ću se raspasti na milijun sitnih
komadića. Najradije bih nekamo sjela i spustila glavu među koljena, ali bojim se da ću — ako se
pomaknem, zatvorim oči ili učinim bilo što slično — sasvim poludjeti i potpuno se raspasti.
Glava će mi se odlijepiti od tijela i otplutat ću u ništavilo.
Lubanja se odvaja od kosti u vratu, kost u vratu odvaja se od kičme7...
S leđa me oko struka obavijaju ruke i na vratu osjetim Robove usnice. No, čak se ni zbog
njegove blizine ne uspijevam ugrijati. Drhtim poput pruta.
»Seksi Sammy«, pjevuši, okrećući me prema sebi. »Gdje si se skrivala cijelog mojeg
života?«
»O, Robe«, govorim, iznenađena što uspijevam procijediti riječi iz grla, iznenađena što sam u
stanju išta smisliti. »Robe, moramo razgovarati.«
»Što je, zlato?« pita me crvenih, zamućenih očiju. Možda zbog straha, ali neke mi stvari sada
izgledaju jasnije i oštrije, pa prvi put primjećujem da zbog ožiljka pod nosom u obliku
polumjeseca pomalo nalikuje na bika.
»Ne možemo ovdje razgovarati«, govorim. »Moramo otići nekamo... u neku sobu. Negdje
gdje ćemo biti sami.«
Smiješi se i privija me uza se, lice mi zapuhujući vonjem alkohola dok me pokušava
poljubiti. »Aha«, kaže. »Tako ti želiš razgovarati.«
»Ozbiljno ti govorim, Robe«, odmahujem glavom. »Ne osjećam se dobro.«
»Ti se nikada ne osjećaš dobro«, odmiče se i mršti. »Uvijek nešto izmišljaš.«
»Na što točno misliš?«
Lagano se njiše na stopalima i oponaša me: »Nemoj večeras, umorna sam. Starci su mi gore. Tvoji
starci će nas čuti«, odmahuje glavom. »Već mjesecima čekam da budeš spremna, Sam.«
Suze mi naviru na oči i u glavi mi bubnja zbog napora da ih zaustavim. »Ali ne govorim ti o
tome, Robe«, kažem. »Časna riječ, nije to, nego...«
»Nego što?« križa ruke na prsima.
»Treba mi tvoja podrška«, uspijevam procijediti, i sama iznenađena što sam to izgovorila i
što me čuo.
Uzdiše i trlja čelo. »U redu, dobro. Oprosti«, stavlja mi jednu ruku na glavu.
Kimam glavom. Niz obraz mi se kotrlja jedna suza i on je otire palcem.
»Dobro, razgovarat ćemo. Naći ćemo neko mjesto na kojemu nije ovako bučno«, kaže, a
onda podiže praznu čašu i trese mi je pred nosom. »Mogu li samo prvo otići po još piva?«
»Da, naravno«, govorim, iako bih ga najradije molila da ostane sa mnom, da me zagrli i ne
pušta od sebe.
»Ma, ti si najbolja«, odvraća, saginje se i ljubi me u obraz. »Nemoj plakati. Na tulumu smo!
Zabavljaj se!« Odmiče od mene i podiže ruku u zrak, pokazujući mi svih pet prstiju: »Vraćam se
7
Stihova stare pjesme, »Damn Bones«, (izvornik: »The head bone disconnected from the neck bone, the neck
bone disconnected from the backbone...«)

-50-
 NANA

za pet minuta.«
Naslanjam se na zid i čekam jer ne znam što bih drugo. Ljudi prolaze pokraj mene, pa
spuštam glavu i zaklanjam lice kosom kako nitko ne bi primijetio da i dalje plačem. Sva buka
tuluma jedva mi dopire do ušiju, kao da dolazi iz velike udaljenosti. Sve izgovorene riječi čine
mi se izobličenima, a glazba poput one u putujućem cirkusu - pogrešne se note sudaraju jedna o
drugu i postaju nesnosna buka.
Prolazi pet minuta, zatim sedam, pa deset. Pričekat ču još pet minuta, mislim, a onda ću ga
potražiti, iako mi se sama zamisao o pokretanju s mjesta čini nemogućom. Šaljem mu SMS:
Gdje si?, ali onda se prisjećam da mi je jučer rekao kako je nekamo odložio telefon.
Jučer? Danas.
Sada više ne zamišljam samu sebe kako spavam u udobnom krevetu. Zamišljam se kako
ležim, ali ovaj put na hladnome kamenu, lica blijeda poput zida, plavih usnica i ruku prekriženih
na prsima...
Duboko udišem i nastojim se usredotočiti na nešto drugo. Brojim lampice za božićno drvce
kojima je obrubljen poster za film »E.T.« iznad kauča, pa brojim crvene vrhove cigareta koje
vijugaju tamom poput krijesnica. Nisam nikakva matematička zanesenjakinja, ali oduvijek sam
voljela brojke. Sviđa mi se brojiti sve oko sebe, volim brojenjem mjeriti vrijeme i prostor.
Jednom sam to rekla prijateljicama, pa mi je Lindsay odvratila da ću se jednoga dana pretvoriti u
staricu koja napamet zna cijeli telefonski imenik te u kući skuplja spljoštene kutije pahuljica i
stare novine, tražeći poruke izvanzemaljaca u brojkama pod njihovim bar-kodovima.
Ona je meni, pak, nekoliko mjeseci nakon toga priznala da kada je uzrujana, u glavi recitira
katoličku molitvu za djecu. Čini to unatoč tomu što je polužidovka i unatoč tomu što zapravo
uopće ne vjeruje u Boga.
Anđele, čuvaru mili, svojom snagom me zakrili
Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju...
A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem
Da se ondje s tobom mogu vječno klanjat’ dragom Bogu.
Molitva je bila izvezena na ukrasnom jastuku u dnevnom boravku njezine učiteljice klavira,
pa ju je tako naučila, a kada mi je to ispričala, smijale smo se tome koliko su izvezeni jastuci
seljački. No, te večeri prije spavanja nikako nisam mogla molitvu izbaciti iz misli. Neprekidno
mi se u glavi vrtjelo: a kad s ovog svijeta pođem...
U trenutku kada se već želim odlijepiti od zida, začujem Robovo ime. Izgovaraju ga dvije
učenice drugog razreda koje su upravo hihoćući doteturale u sobu, pa napinjem uši kako bih ih
bolje čula.
»... već drugi u dva sata.«
»Ne, prvi je napravio Matt Kessler.«
»Ma, obojica su.«
»A jesi li vidjela kako ga je Aaron Stern držao nad bačvom? Bio je potpuno okrenut
naglavce.«
»No, pa i mora biti okrenut naglavce kada radi stoj na bačvi!«
»Rob Cokran je tako zgodan.«
»Pssst! Isuse Bože...«
Druga djevojka zadnje riječi izgovara lupajući prijateljicu laktom u rebra jer me spazila. Lice

-51-
 NANA

joj naglo blijedi i vjerojatno je prestravljena jer je u mojoj nazočnosti pričala o mojem dečku
(prekršaj) i, što je još gore, pričala je o tome kako je zgodan (zločin). Da je Lindsay ovdje,
potpuno bi poludjela, nazvala bi ih kurvama i izbacila ih s tuluma. Da je ovdje, očekivala bi i da
ja poludim jer smatra da učenice drugih razreda treba postaviti na mjesto koje im pripada jer će
inače preuzeti čitav svemir, poput žohara koje od nuklearnog napada čuva ljuštura skupoga
nakita i sjajila za usnice.
Ja im se, međutim, nemam snage suprotstavljati i drago mi je što Lindsay nije pokraj mene
jer bi me u suprotnom sigurno gnjavila zbog toga. Trebala sam, uostalom, pretpostaviti da se
Rob neće vratiti za pet minuta i pada mi na pamet kako mi je prije samo nekoliko sati rekao da
me nikada nije iznevjerio. Trebala sam mu već tada reći da sere.
Moram izići. Moram se izvući iz sveg tog dima i glasne glazbe, moram pronaći mjesto na
kojemu mogu u miru razmišljati. I dalje mi je hladno i sigurna sam da izgledam grozno, premda
mi se više ne plače. Jednom smo u školi gledali videozapis o simptomima šoka i sada mi se čini
da sam hodajući primjer svega ondje pobrojenog. Teško dišem, hladno mi je, ruke mi se znoje,
vrti mi se u glavi. Osim svega, zbog prisjećanja na taj video još mi je gore.
Drugim riječima, bolje je ne obraćati pozornost na videofilmove koje vam prikazuju na
satovima prve pomoći.
Pred svim kupaonicama stoji barem četvero ljudi i sve su sobe dupkom pune. Jedanaest je
sati i svi koji su planirali doći, već su ovdje. Nekoliko me ljudi pozdravlja u prolazu, a Tara
Flute unosi mi se u lice s riječima: »Jao, imaš predivne rinčice! Jesi li ih možda kupila u...?«
»Ne mogu sada«, prekidam je i guram se kroz gužvu, očajnički tražeći mračno i tiho mjesto.
U tom trenutku slijeva spazim vrata oblijepljena naljepnicama, pa hvatam kvaku i pritišćem je.
Vrata se, naravno, ne otvaraju.
»To je VIP-soba.«
Okrećem se i spazim Kenta. Stoji mi iza leđa i smješka se.
»Moraš biti na popisu da bi ušla«, naslanja se uza zid. »Ili potplatiti izbacivača.«
»Ovaj... tražila sam kupaonicu.«
Glavom mi pokazuje prema drugom kraju hodnika, gdje pijana Ronica Masters lupa šakom
po vratima.
»Daj, Kristen!« urla. »Zbilja mi se piški.«
Kent me gleda i podiže obrve.
»Ah, da«, uzdišem. »Zeznula sam se.« Pokušavam se probiti kroz hodnik uz njega.
»Je li sve u redu?« pita me i pritom me ne dodiruje, ali podiže ruku kao da to upravo
namjerava učiniti. »Izgledaš mi malo...«
»Sve je u redu«, odvraćam. Samo mi još nedostaje Kentovo sažaljenje. Odlazim niz hodnik.
U trenutku kada se već spremam izići na trijem i odande nazvati Lindsay te joj reći da
moramo otići s tuluma iz ovih stopa, u hodnik izlazi Elody i baca mi se oko vrata.
»Pa gdje si dosad, kvragu?« vrišti i ljubi me. Znojna je i podsjeća me na Izzy dok mi povlači
ogrlicu s vrata. Trebala sam ujutro ostati u krevetu.
»Ne moraš mi odgovoriti, znam!« govori još uvijek me grleći oko vrata i počinje uvijati
bokovima, kao da pleše. Podiže pogled prema stropu i stenje: »Oooo, Robe, ooo, da, Robe, ah,
ah, ah!«
»Prostakušo«, odgurujem je od sebe. »Gora si od Shawa.«

-52-
 NANA

Smije se i grabi me za ruku, vukući me prema jednoj sobi u stražnjem dijelu kuće. »Dođi. Svi
su tamo.«
»Moram ići«, govorim joj. Glazba postaje sve glasnija, pa moram vikati. »Ne osjećam se
dobro.«
»Molim?«
»Ne osjećam se dobro!«
Prstom pred uhom daje mi znak da me ne čuje, premda nisam sigurna je li to doista istina.
Dlan joj je vlažan i pokušavam se izvući iz njezina stiska kada me spaze Lindsay i Ally, pa
skaču na mene i skviče od radosti.
»Pa, gdje si ti? Tražila sam te!« govori Lindsay, mašući cigaretom.
»Mo’š mislit! Tražila si je u Patrickovim ustima!« kroz smijeh frkće Ally.
»Bila je s Robom«, govori Elody i prstom mi upire u lice. »Pa, pogledajte je samo. Na faci joj
se vidi da je učinila nešto zločesto!«
»Prostitutko!« dobacuje mi Lindsay.
»Bludnice«, dodaje Ally.
»Laka ženo«, urla Elody.
Takvi su nam nazivi fora od prošle godine, kada je Lindsay zaključila da je »drolja«
predosadna riječ.
»Idem kući«, govorim. »Ne moraš me voziti. Već ću se snaći.«
Lindsay me zbunjeno gleda, ne vjerujući vlastitim ušima. »Kući? Pa došle smo ovamo prije
samo sat vremena.« Zatim se naginje prema meni i šapuće: »Osim toga, mislila sam da ćete ti i
Rob... znaš već.« Smiješno mi je što je tako tajnovita, a prije koju sekundu pred svima je više-
manje viknula da sam to već učinila.
»Predomislila sam se«, odvraćam, svim se silama trudeći da zvučim nehajno. Napor koji mi
je za to potreban iz mene cijedi i posljednji atom snage. Ljuta sam na Lindsay, iako ne znam
zašto. Vjerojatno zato što ne želi sa mnom otići s tuluma. Ljuta sam i na Elody zbog toga jer me
dovukla ovamo i na Ally zato što nikada nema pojma ni o čemu. Ljuta sam i na Roba, koji
uopće ne mari za to što sam uzrujana, ljuta sam na Kenta zbog toga jer mu je uvijek toliko stalo
do mene i zapravo sam ljuta na sve, zbog svega. U tom trenutku žarko priželjkujem da Lindsay
cigaretom zapali obližnju zavjesu te da zbog toga svi izgorimo u plamenu. No, čim to pomislim,
obuzme me osjećaj krivnje. Neću se sad još pretvoriti u jednog od onih mračnih tinejdžera koji
uvijek nose crnu odjeću i u bilježnice crtaju puške i bombe.
Lindsay zuri u mene kao da mi čita misli, ali onda odjednom shvaćam da ne gleda u mene,
nego preko mojega ramena. Elody se rumeni, Ally otvara i zatvara usta poput ribe, a buka
prepunog tuluma na trenutak se utišava, kao da je netko na popratnoj glazbi stisnuo gumbić za
stanku.
Juliet Sykes. Znam da ću je ugledati i prije nego što se okrećem, ali ipak sam zapanjena
njezinim likom na vratima.
Lijepa je.
Kada sam je danas ugledala u menzi dok je lutala među stolovima, izgledala mi je isto kao
prije — lica prekrivena kosom, tijela obavijena širokom odjećom, sva zgrbljena i povučena,
poput sjenke ili prikaze.
No, sada stoji uspravno na sobnome pragu, kosa joj je podignuta u rep i oči joj blistaju.

-53-
 NANA

Ulazi u sobu i prilazi nam. Usta mi se suše. Želim reći ne, ali staje pred Lindsay prije nego što
uspijevam otvoriti usta. Vidim da nešto govori, ali potrebno mi je nekoliko sekundi da bih
razabrala riječi. Kao da je slušam pod vodom.
»Ti si jedna najobičnija kuja.«
Sobom se prolama šapat, svi zure u mene, Lindsay, Elody, Ally i Juliet Sykes. Obrazi mi
gore, a zvuk u ušima postaje sve glasniji.
»Molim?« kroz stisnute zube cijedi Lindsay.
»Kuja. Pokvarena si. Loša osoba«, govori Juliet i okreće se Elody. »I ti si kuja«, govori, pa se
okreće Ally: »I ti si kuja.« Napokon se okreće k meni. Oči su joj boje vedroga neba.
»Ti si kuja.«
Šaputanje u sobi prerasta u urlik, ljudi se smiju i viču: »Psiho!«
»Ne znaš ti ništa o meni«, kreštim na Juliet, napokon uspijevajući nešto izgovoriti, ali
Lindsay staje pred mene, zaklanjajući me i gušeći moj povik.
»Bolje kuja nego psihopat«, reži, pa objema rukama gura Juliet unatrag. Ova se spotiče, maše
rukama i cijeli je prizor užasan. Osim svega, tako mi je poznat da shvaćam kako se ponovno
odvija pred mojim očima. Nema sumnje, sve se ovo već jednom dogodilo. Zatvaram oči i
najradije bih se pomolila, ali na pamet mi pada jedino pitanje: zašto, zašto, zašto?
Kada napokon otvaram oči, Juliet leti prema meni zalivena pivom i ruku ispruženih u potrazi
za osloncem. Gleda me i u tom bih se trenutku mogla zakleti da zna, da vidi ono što mi se roji
mislima, da točno pogađa kako sam za sve što se događa na neki način baš ja kriva. Osjećam se
kao da me netko udario šakom u trbuh, ne mogu disati, pa je bez razmišljanja odgurujem.
Leđima udara u policu s knjigama, okreće se oko svoje osi i grabi dovratak da bi se zadržala na
nogama. Zatim izlazi iz sobe na hodnik.
»Pa, ne vjerujem«, netko mi vrišti za leđima.
»Juliet Sykes zbilja ima muda«, govori netko drugi.
»Luda je k’o šlapa«, dodaje netko treći.
Svi se smiju, a Lindsay se naginje prema Elody i govori: »Luđakinja.« U ruci joj visi prazna
boca votke. Vjerojatno je ono malo tekućine što je još bilo u njoj izlila Juliet na glavu.
Počinjem se probijati iz sobe, ali kao da je u nju ušlo još više ljudi, pa se jedva krećem.
Guram se svim snagama, čak se i bezobrazno laktareći kada nema druge, pa me svi čudno
gledaju, ali baš me briga. Moram izići.
Napokon dolazim do vrata i preda mnom se stvara Kent. Netremice me promatra usta
stisnutih u tanku crtu. Pomiče se i blokira mi prolaz.
Podižem ruku. »Nemoj me samo još i ti gnjaviti«, kažem i shvaćam da gotovo režim.
Ništa ne govori, samo se odmiče i pušta me da prođem. Već sam odmaknula niz hodnik kada
mi za leđima dovikuje: »Zašto?«
»Za babino brašno«, odvraćam mu glasno, ali zapravo se pitam isto što i on.
Zašto mi se sve ovo događa?
Zašto, zašto, zašto ?
»Zašto se Sam uvijek vozi na suvozačkom sjedalu?«
»Zato što si ti uvijek prepijana da bi se prva javila.«

-54-
 NANA

»Ne mogu vjerovati da si samo tako ostavila Roba«, govori Ally. Uvukla se u jaknu do ušiju
jer je u Lindsaynu autu toliko hladno da nam iz usta pri svakome dahu izlaze gusti, bijeli
oblačići. »Sutra će biti bijesan kao nikad.«
Ako sutra ikada svane, umalo joj odgovaram. S tuluma sam otišla bez pozdrava Robu, koji je
ležao na trosjedu poluzatvorenih očiju. Prije toga sam pola sata provela u kupaonici na katu,
sjedeći na hladnome rubu kade i slušajući bubnjanje glazbe kroz pod i zidove. Lindsay me
natjerala da usnice premažem žarkocrvenim ružem pa kada sam se pogledala u zrcalu, shvatila
sam da mi se razmrljao oko usnica, kao klaunovima u cirkusu. Polako sam ga obrisala
zgužvanim papirnatim rupčićima koje sam potom bacila u zahod. Ostali su plutati ondje, poput
malih ružičastih pupoljaka.
Mozak mi je u jednom trenutku prestao s pokušajima racionalizacije. Jednostavno se
isključio i ugasio. Ipak, dok Lindsay skreće prema puteljku koji vodi od Kentove kuće do ceste,
obuzima me strah.
Krhke i gole grane drveća divljački plešu pod naletima vjetra, kiša bubnja po krovu
automobila, a zbog vode koja se slijeva niz vjetrobran i prozore čitav svijet izgleda kao da se
rastapa. Sat na kontrolnoj ploči pokazuje 12:38.
Čvrsto stežem sjedalo dok Lindsay juri niz puteljak i dok nam grane s obiju strana šibaju
vrata.
»Zar ti to neće oštetiti lak na autu?« pitam dok mi srce iskače iz prsa. Pokušavam samu sebe
uvjeriti da je sve u redu, da se ništa loše neće dogoditi, ali ne uspijevam.

»Ah, ’ko šljivi lak na autu«, odvraća Lindsay. »Ionako je cijeli auto razmrdan. Jesi li vidjela
na što mi sliči branik?«
»Možda ne bi tako izgledao kada ne bi stalno udarala druge parkirane automobile«, kroz
smijeh joj govori Elody.
»Možda ne bi tako izgledao kada bi, na primjer, ti imala auto«, odgovara Lindsay i podiže
jednu ruku s volana da bi dohvatila svoju torbu pod mojim nogama. Dok se naginje, nehotice
trza volanom i auto polijeće prema šumi. Ally leti preko stražnjeg sjedala, rušeći se u Elodyno
krilo, pa obje umiru od smijeha.
Hvatam volan i vičem: »Isuse, Lindsay!«
Lindsay se uspravlja i skida mi ruku s volana, dobacujući mi prijekoran pogled dok prtlja po
kutiji cigareta. »Što je tebi?«
»Ništa«, gledam kroz prozor i nastojim se izboriti sa suzama. »Samo bih htjela da malo
pripaziš.«
»Da? A ja bih te molila da mi ne grabiš volan.«
»Dajte, cure, nemojte se svađati«, kaže Ally.
»Daj mi cigaretu, Lindz«, Elody sa stražnjeg sjedala maše rukama.
»Samo ako i meni jednu zapališ«, odvraća Lindsay i baca joj kutiju preko ramena. Elody pali
dvije cigarete i dodaje jednu Lindsay. Ova pak spušta prozor nekoliko centimetara i Ally na to
podvrisne.
»Molim te, molim te, nemoj otvarati prozor. Umrijet ću od upale pluća na licu mjesta.«
»Umrijet ćeš na licu mjesta jer ću te ja ubiti«, govori joj Elody.
»Da morate«, odjednom govorim, »kako biste htjele umrijeti?«

-55-
 NANA

»Nikada«, odgovara Lindsay.

»Pitam ozbiljno«, govorim. Dlanovi mi se znoje, pa ih otirem o sjedalo.
»U snu«, kaže Ally.
»Dok jedem lazanje koje mi je pripremila baka«, govori Elody, a zatim zastaje i dodaje, »ili
dok se seksam.« Zbog zadnjih riječi Ally puca od smijeha.
»U zrakoplovnoj nesreći«, kaže Lindsay. »Ako već moram umrijeti, neka i svi ostali umru sa
mnom.«
»A što mislite, hoćemo li znati unaprijed?« odjednom silno želim razgovarati upravo o tome.
»Mislim, znaju li ljudi koji trenutak ili dan prije smrti da će umrijeti?«
Ally se uspravlja i naginje prema prednjem sjedalu. »Moj djed se jednoga jutra probudio i pri
dnu kreveta vidio nekog čovjeka u crnom, s kapuljačom, ali bez lica. U ruci mu je bila neka
sablja ili kako god da se to već zove. Bila je to Smrt. Isti je dan otišao liječniku i pronašli su mu
rak gušterače. Isti dan.«
Elody koluta očima: »Ali djed ti je još živ.«
»Da, ali mogao je umrijeti od toga.«
»Priča ti je glupa.«
»Dajte, promijenite temu«, Lindsay koči prije skretanja na glavnu cestu. »Ovo je zbilja
morbidno.«
Ally hihoće: »Evo je opet s učenim riječima.«
Lindsay izvija vrat i pokušava ispuhnuti dim u Allyno lice. Pritom govori: »Nemamo svi
vokabular dvanaestogodišnjakinje.«
Pred vjetrobranom se poput srebrne zmije izvija cesta broj 9. Osjećam se kao da mi poludjela
ptica u trbuhu divljački lamaće krilima. Steže mi se grlo.
Htjela bih još jednom ponoviti ono o čemu sam govorila, želim reći: Ali ljudi sigurno nekako
unaprijed znaju da će umrijeti, zar ne? Barem koji trenutak prije nego što umru. No, Elody odmiče Ally
i naginje se sa stražnjeg sjedala s cigaretom u ustima i viče: »Dajte neku glazbu!« Grabi iPod.
»Jesi li se vezala?« pitam je. Ne mogu si pomoći. Užas me potpuno obuzima, oduzima mi
dah i jedino o čemu mogu razmišljati jest: ako prestaneš disati, umrijet ćeš. Brojke na satu
pretvaraju se u 12:39.
Elody mi ne odgovara, samo prčka po iPodu i traži željenu pjesmu. Napokon pronalazi
»Splinter«, pa je Ally udara i govori da je bio njezin red za odabir glazbe. Lindsay im naređuje
da se prestanu svađati, pokušava oteti iPod iz Elodynih ruku, podiže obje ruke s volana i drži ga
koljenom. Opet posežem za volanom, ali ona mi kroz smijeh dobacuje: »Miči se!«
Elody izbija cigaretu iz Lindsayne ruke, cigareta pada među Lindsayne noge, gume lagano
škripe na mokroj cesti i kabinu ispunjava miris spaljenog sjedala.
Ako ne dišeš...
Tada pred autom nešto bijelo zabljesne, Lindsay viče, ali ne razabirem što — sranje ili stani i
onda...
No, da.
Već znate što slijedi.

-56-
 NANA

Treće poglavlje

U snu neprekidno padam kroz tamu.

Padam, padam i padam.
Ili to ipak nije pad ako nikada ne padnem na dno?
Prekida ga oštar zvuk. Probija se kroz grobnu tišinu jezivim, prodornim zavijanjem, poput
životinje ili budilice...
Biiiipbiiiipbiiipbiiip biiiiip.
Budim se uz prigušen vrisak.
Drhtavom rukom isključujem budilicu i padam natrag na jastuk. Grlo mi gori i sva sam u
jednoj vodi. Duboko udišem, nastojim se smiriti i promatram kako mi sunce koje se promalja
iznad obzora polako rasvjetljava sobu. Obrisi predmeta polako se izoštravaju: na podu je
odbačena majica Victoria’s Secret, na zidu kolaž koji mi je Lindsay prije nekoliko godina
izradila od stihova iz naših najdražih pjesama i isječaka iz časopisa. Osluškujem zvukove iz
prizemlja koji su tako poznati i tako predvidljivi da su gotovo dio arhitekture, kao da su
podignuti zajedno sa zidovima i temeljima kuće. Tata lupa posuđem dok ga vadi iz ormarića,
pas Pickle manično grebe po stražnjim vratima jer želi van piškiti i trčati dvorištem u krug, tiho
mrmljanje televizora jer mama gleda jutarnje vijesti.
Kada se napokon dovoljno umirim, s noćnog ormarića grabim mobitel i otvaram ga.
Odmah primjećujem datum.
Petak, 12. veljače.
Proslava Valentinova u školi.
»Ustani, Sammy«, kroz vrata proviruje Izzy. »Mama kaže da ćeš zakasniti.«
»Reci mami da sam bolesna«, kažem pa Izzyna svijetla kosica nestaje iz vidokruga.
Sjećam se da sam bila u automobilu. Sjećam se da su se Elody i Ally natezale oko iPoda.
Sjećam se divlje vrtnje volana i Lindsayna lica dok je auto jurio prema šumi. Otvorenih usta i
podignutih obrva izgledala je kao da upravo susreće nekoga koga nije vidjela godinama. A
nakon toga — ništa.
Nakon toga — samo san.
Prvi si put dopuštam mračnu pomisao o onome što se zbiva.
Prvi si put dopuštam pomisao da su se obje nesreće doista dogodile.
I da ih možda nisam preživjela.
Možda se, pomišljam, u trenutku smrti nešto čudno događa s vremenom, možda se presavija i
zarobljava nas u mjehuriću jednoga dana koji se neprekidno ponavlja, poput zagrobne inačice
filma »Beskrajan dan«. Nisam tako zamišljala smrt. Uopće je tako nisam zamišljala. No, s druge
strane, kako bih je i mogla točno zamišljati? Nitko se iz smrti ne vraća i ne priča o svojim
doživljajima.
Budite iskreni: jeste li iznenađeni time da već prije nisam shvatila što mi se događa? Jeste li iznenađeni
što mi već prije nije na pamet pala riječi smrt? Umiranje? Mrtva?
Mislite li da sam glupa? Naivna?

-57-
 NANA

Pokušajte me ne osuđivati tako brzo. Sjetite se da smo ljudi — i vi i ja.

I ja sam mislila da ću živjeti zauvijek.
»Sam?« mama mi otvara vrata i naslanja se o dovratak. »Izzy mi kaže da se ne osjećaš
dobro.«
»Mislim... mislim da imam gripu ili nešto slično.« Znam da izgledam grozno i da bi mi
trebala povjerovati.
Mama, međutim, uzdiše kao da namjerno stvaram probleme: »Lindsay će doći svaki
trenutak.«
»Mislim da danas ne mogu u školu«, govorim. Zbog same pomisli na školu želim se
sklupčati na krevetu i zaspati zauvijek.
»Nećeš ići na proslavu Valentinova?« podiže obrve. Baca pogled na majicu obrubljenu
krznom koju sam uredno prebacila preko stolca pred radnim stolom i koja je jedini komad
odjeće koji ne leži na podu, nije obješen na okvir kreveta ili na kvaku. »Nešto se dogodilo?«
»Nije, mama«, pokušavam progutati knedlu koja mi blokira grlo. Najgore je što joj ne mogu
reći što mi se zbiva, odnosno, što mi se zbilo jer već godinama nismo iskreno razgovarale o
važnim stvarima i sada mi je žao. Žudim za danima kada sam mislila da je mama svemoćna i da
može riješiti svaki moj problem. Smiješno je to, zar ne? U djetinjstvu svi silno želimo odrasti, a
poslije bismo se svi najradije vratili u djetinjstvo.
Mama me ispitivački promatra i ja se jedva suzdržavam da ne briznem i plač i nešto ludo
izvalim, pa se zbog toga okrećem na drugu stranu, zabijajući nos u zid.
»Ali znam da obožavaš proslavu Valentinova u školi«, uporno navaljuje. »Sigurno se ništa
nije dogodilo? Da se nisi možda posvađala s prijateljicama?«
»Nisam, naravno da nisam.«
Nekoliko trenutaka oklijeva, a zatim pita: »Jesi li se možda posvađala s Robom?«
Zbog njezina bih pitanja najradije prasnula u smijeh. Prisjećam se kako me ostavio u hodniku
na Kentovu tulumu i umalo govorim: Ne, nismo se JOŠ posvađali. No, samo kažem: »Joj, daj,
mama. Nisam.«
»Nemoj tako razgovarati sa mnom«, odvraća. »Samo ti pokušavam pomoći.«
»Ali ne pomažeš«, govorim i zavlačim se dublje pod pokrivač, i dalje joj okrećući leđa.
Čujem neko šuškanje, pa već mislim da će ući u sobu i sjesti na krevet, ali ne ulazi. U prvom
srednje, nakon što smo se jednom gadno posvađale, crvenim sam lakom za nokte povukla crtu
na podu tik pred vratima i rekla joj da ako ikada prijeđe tu crtu, više nikada neću razgovarati s
njom. Lak se dosad uglavnom izlizao, ali djelići su ostali, pa na podu izgledaju kao kapljice
krvi.
U vrijeme kada sam povukla crtu, doista sam i mislila to što sam joj rekla, ali nakon nekog
sam se vremena počela nadati da će zaboraviti na to. Nije. Nikada više nije kročila u moju sobu,
što je na neki način šteta jer me u njoj više nikada nisu dočekala slatka iznenađenja poput
pospremljenih stvari, izravnanog kreveta ili nove haljine, što je sve znala činiti dok sam bila u
sedmom ili osmom razredu. S druge strane, barem znam da mi ne prekopava po ladicama i u
njima ne traži drogu, vibratore ili što već roditelji tinejdžera traže u njihovim ladicama.
»Dođi ovamo pa ću ti izmjeriti temperaturu«, govori.
»Mislim da nemam povišenu temperaturu«, govorim i promatram mrlju na zidu u obliku
insekta. Pritišćem je palcem, kao da gnječim bubu.
Gotovo osjećam kako mama stavlja ruke na bokove. »Slušaj, Sam, znam da je drugo

-58-
 NANA

polugodište četvrtog razreda i znam da misliš da zbog toga imaš pravo ljenčariti...«
»Nije to, mama«, pokrivam glavu jastukom jer bih najradije zavrištala. »Već sam ti rekla da
se ne osjećam dobro.« Napola se bojim, a napola nadam da će me pitati što mi je točno.
No, govori samo: »U redu onda. Reći ću Lindsay da ćeš doći kasnije. Možda se poslije budeš
osjećala bolje, kada se još malo naspavaš.«
Sumnjam. »Možda«, kažem i nakon nekoliko trenutaka vrata se zatvaraju.
Zatvaram oči i prisjećam se zadnjih jučerašnjih budnih trenutaka. Lindsayno iznenađeno lice
i drveće koje se pod bljeskom farova pretvorilo u oštre zube na rubu razjapljenih ralja. Glasno
brujenje motora... Pokušavam pronaći nešto čime bih te trenutke povezala s ovim, čime bih
spojila ovaj i prethodni dan, ali ne pronalazim ništa.
Samo tamu.
Više ne mogu zatomiti suze. Naviru mi silovito, pa jecam i slinim po svojim najboljim
jastučnicama. Nakon nekoliko minuta začujem grebanje na vratima. Pickle nekim psećim šestim
čulom uvijek nanjuši kada plačem. Kada je Rob u šestom razredu nasred menze i pred svima
rekao da sam prejadna štreberica i da zbog toga nikada ne bi izašao sa mnom, Pickle je sjedio uz
mene na krevetu i lizao mi suze s lica.
Ne znam zašto mi baš to pada na pamet, ali prisjećanje na taj trenutak u meni budi novi val
ljutnje. Uspomene odjednom imaju neobično snažan učinak na mene. Nikada taj dan nisam
spomenula Robu i sumnjam da ga se uopće i sjeća, ali svaki bi mi put pao na pamet dok bismo
hodali školskim hodnicima isprepletenih prstiju ili dok bismo sjedili u podrumu Tare Flute pa bi
me pogledao i namignuo mi. Svaki bih put pomislila kako je život čudan i kako se ljudi
mijenjaju.
No, sada se pitama kada sam to postala dovoljno cool da bi izišao sa mnom.
Pickle nakon nekog vremena prestaje grebsti po vratima jer shvaća da ga neću pustiti unutra,
pa čujem tapkanje njegovih šapica dok se udaljava niz hodnik. Nikada se u životu nisam
osjećala tako usamljenom.
Još dugo plačem. Nevjerojatno je da u meni ima toliko suza. Kao da sam ih za posebne
prilike sačuvala u vršcima nožnih prstiju.
A onda spavam i ništa ne sanjam.

TAKTIKA BIJEGA

Budim se i na pamet mi pada film koji sam jednom gledala, a u kojemu glavni lik umire —
ne sjećam se kako — ali nije doista mrtav, nego u komi, pa luta svijetom, kao da je u limbu. Sve
dok ne umre, jedan je njegov dio zarobljen u tom čudnom svijetu između života i smrti.
Zbog te se pomisli u meni budi nada, prvi put u posljednja dva dana. Možda negdje ležim u
bolnici i možda su oko mene obitelj i prijatelji, cvijeće i liječnici. To me tješi.
Ako, naime, nisam mrtva — ili ako još nisam mrtva — možda postoji način da spriječim sve
grozote koje mi se navodno moraju dogoditi.
Mama me odvozi do škole i iskrcava na gornjem parkiralištu nekoliko minuta prije početka
trećeg sata. Ne smeta mi što moram propješačiti 354 metra — radije to nego da me kolege vide
kako izlazim iz mamina smeđeg Accorda iz 2003., koji ne želi zamijeniti za noviji auto jer kaže

-59-
 NANA

da »troši malo goriva«. Jedva čekam da dođem u školu jer imam osjećaj da ću ondje pronaći
odgovore na pitanja koja me muče. Ne znam još, doduše, ni kako sam ni zašto zapela u
vremenskoj petlji u kojoj se nalazim, ali što više o tome razmišljam, sve sam sigurnija da postoji
razlog koji sve objašnjava.
»Vidimo se«, kažem i počinjem izlaziti iz auta, ali onda zastajem. Na pamet mi pada nešto
što me muči već čitava dvadeset i četiri sata, nešto o čemu sam pokušala razgovarati s
prijateljicama dok smo se vozile u tenku. Muči me pomisao da ipak nitko ne zna kada će
umrijeti. Jednoga dana možeš samo šetati ulicom i — bum!
Gotovo je.
»Hladno je, Sam«, govori mi mama i naginje se preko suvozačkog sjedala, rukom mi
pokazujući da zatvorim vrata.
Okrećem se i saginjem, ne bih li je bolje pogledala. Potrebno mi je nekoliko trenutaka da bih
ih uspjela izgovoriti, ali na kraju ipak mumljam riječi: »Volim te.«
Čudno se osjećam zbog toga, a i čudno sam izgovorila rečenicu, obje riječi kao jednu, i još
sam ih smuljala, kao da sam rekla »vol i limeta«. Nisam čak sigurna je li me razumjela. Brzo
zatvaram vrata, ne čekajući odgovor. Već godinama roditeljima nisam rekla da ih volim, osim
možda za Božić, rođendan ili kada oni to kažu meni, pa se očekuje da uzvratim. Sada se zbog te
izjave osjećam vrlo neobično: s jedne mi je strane lakše, a s druge krivo što sam išta rekla.
Dok prilazim školi, sama se sebi zaklinjem: večeras neće biti nikakve prometne nesreće.
I probit ću taj vremenski mjehurić koji me okružuje.
Još jednu stvar valja zapamtiti: nada je ono što nas drži na životu. Drži nas na životu čak i kada
umremo.
Zvono za početak trećeg sata već se oglasilo, pa hitam na kemiju i ulazim u razred taman na
vrijeme da sjednem pokraj — čik pogodite! — Lauren Lornet. Dobivamo test, baš kao i
prethodna dva dana, samo što ovaj put na prvo pitanje znam odgovoriti i sama.
Kemijska. Radi li? Profesor Tierney. Knjiga. Lupanje. Poskakivanje.
»Ne moraš mi je vratiti«, šapće Lauren, gotovo zavodnički trepćući očima. »Trebat će ti dalje
na nastavi.« Već joj je želim zanjihati nad klupom, kao i prethodna dva dana, ali nešto me na
njezinu licu zaustavlja. Podsjeća me na trenutak kada sam se vratila s kupanja na bazenu Tare
Flute u sedmom razredu i kada me zbog zbližavanja s Lindsay kod kuće u zrcalu dočekao
ozaren izraz, kao da mi je netko darovao dobitnu srećku na lutriji. Lauren sada izgleda isto tako.
»Hvala«, govorim zato i trpam kemijsku u torbu. I dalje je sva ozarena — vidim to krajičkom
oka — pa se nakon nekoliko trenutaka opet okrećem prema njoj i govorim: »Ne bi trebala biti
tako ljubazna prema meni.«
»Molim?« zapanjeno me pita.
Moram šaptati jer je Tierney počeo s predavanjem o kemijskim reakcijama,
transfiguracijama, spajanju dviju tekućina koje tvore krutu tvar i tome kako dva plus dva u
kemiji nisu uvijek četiri. Bla, bla, bla.
»Kažem da ne bi trebala biti tako ljubazna prema meni.«
»Zašto ne?« mršti se tako da joj oči gotovo nestaju pod čelom.
»Zato što ja nisam ljubazna prema tebi«, ni sama ne znam zašto, ali jedva izgovaram te riječi.
»Ma, dobra si ti«, odvraća Lauren, ali napadno zuri u vlastite ruke, a ne u mene, što znači da
doista ne misli ono što govori. Nakon nekoliko trenutaka podiže glavu, gleda me i pokušava reći
još nešto: »I ne moraš biti...«

-60-
 NANA

Ne dovršava rečenicu, ali znam kako glasi. I ne moraš biti ljubazna prema meni.
»Tako nekako«, potvrđujem.
»Djevojke!« viče profesor Tierney, lupajući šakom po radnoj površini laboratorija. U jednom
mi se trenutku čini da mu lice poprima neonsku nijansu.
Lauren i ja do kraja sata više ne razgovaramo, ali iz učionice odlazim sretna, sa snažnim
osjećajem da sam učinila dobro djelo.
»E, to volim vidjeti«, govori profesor Daimler dok prolazi pokraj moje klupe i kucka prstom
po njoj. »Blistav smiješak. Dan je prekrasan...«
»Kažu da će poslije padati kiša«, prekida ga Mike Heffner i svi se smiju. Mike Heffner je
idiot.
Profesor Daimler ponaša se kao da ga nije čuo i nastavlja: »... u školi se slavi Valentinovo,
ljubav je u zraku.« Gleda me ravno u oči i srce mi poskakuje. »Svi biste se trebali smiješiti«,
kaže.
»Samo za vas, profesore Daimler«, kažem posebno slatkim glasićem, iskopanim samo za
njega. Svi se smijulje, a iz zadnje klupe čujem prezrivo frktanje. Okrećem se i spazim Kenta koji
nešto brzo piše na korice bilježnice.
Profesor Daimler se smije i kaže: »A ja sam mislio da sam te uspio razdragati diferencijalnim
jednadžbama.«
»Nečime ste je sigurno uspjeli razdragati«, mrmlja Mike, pa se svi opet smiju. Nisam sigurna
je li ga profesor Daimler čuo — mislim da nije — ali uši mu se svejedno crvene.
Cijeli sat provodim u takvome ozračju. Dobro sam raspoložena, sigurna sam da će sve biti u
redu i da sam sve shvatila. Dobila sam drugu priliku, a i profesor Daimler se danas posebno
usredotočio na mene. Kada su nam Kupidi dostavili ruže, pogledao je moje, podignuo obrve i
rekao da zasigurno imam mnogo tajnih obožavatelja.
»Nisu baš tajni«, odvratila sam, pa mi je namignuo.
Nakon završetka sata skupljam stvari i prije izlaska na hodnik nakratko zastajem i gledam
preko ramena. Naravno, Kent izlazi za mnom. Košulja mu je napola ugurana u hlače, a napola
otvorena torba udara mu o bedro. Koji cirkus od čovjeka! Požurujem prema menzi. Danas sam
nešto pomnije proučila njegovu poruku: drvo je nacrtao crnim tušem i savršeno je osjenčao
svaki nabor na kori, a s grana blista tisuće sitnih listića, također savršeno osjenčanih. Sigurno je
sličicu crtao satima. Umetnula sam je između dviju stranica knjige iz matematike da se ne bi
zgužvala.
»Hej«, oslovljava me na hodniku. »Jesi li dobila moju poruku?«
Umalo mu govorim da je crtež izvrstan, ali nešto me sprječava.
»Nemoj piti i voljeti?« pitam. »Je li to neka nova fora koju ne znam?«
»Smatram svojom građanskom dužnošću da proširim poruku svijetom«, govori ruke
položene na prsa.
U jednom mi trenutku mislima bljesne: ne bi mi to govorio da se sjećaš onoga što se dogodilo, ali
brzo otresam pomisao i podsjećam se da je preda mnom Kent McFuller. Trebao bi biti sretan što
uopće razgovaram s njime. Osim toga, večeras uopće ne namjeravam doći na njegov tulum, a
bez tuluma neće biti incidenta s Juliet Sykes, neće biti razloga za sukob s Kentom i, što je
najvažnije, neće biti prometne nesreće.
»Širiš čudaštvo svijetom«, kažem mu.

-61-
 NANA

»Shvatit ću to kao kompliment«, ozbiljno odvraća, pa se mršti tako da mu se sve pjegice na

nosu stapaju u sazviježđe. »Nego, zašto očijukaš s profesorom Daimlerom?« pita. »Tip je
najobičniji perverznjak.«
Toliko sam iznenađena njegovim pitanjem da nekoliko trenutaka šutim, a tek onda
odgovaram: »Profesor Daimler nije perverznjak.«
»O, vjeruj mi, i te kako jest.«
» Što je? Ljubomoran si?«
»Ne bih rekao.«
»Osim toga, ne očijukam s njime.«
Ken koluta očima: »Mo'š mislit.«
Sliježem ramenima: »A zašto te to toliko muči?«
Rumeni i spušta pogled prema podu. »Tek tako kažem«, mrmlja.
Utrobom mi se nešto uskomeša i shvaćam da sam se nadala drugačijem odgovoru, nešto
osobnijem. S druge strane, da mi je tu, nasred hodnika izjavio vječnu ljubav, bila bi to čista
katastrofa. Jest, čudak je, ali nemam ga želje javno ponižavati. Drag je momak, bili smo
prijatelji u djetinjstvu i sve to. Ipak, nema teorije da ikada izađem s njim, ni da se milijun puta
inkarniram. Posebice ne u ovome životu, životu koji uporno pokušavam vratiti u svoje ruke i u
kojemu nakon jučer dolazi danas, pa zatim sutra. U tom životu ne mogu izaći s njime, pa makar
samo zbog kuglačke kape.
»Slušaj«, dobacuje mi pogled krajičkom oka, »roditelji mi odlaze na put ovaj vikend, pa sam
pozvao neke ljude da dođu večeras...«
»Aha«, odgovaram, a na drugom kraju hodnika spazim Roba kako hita prema menzi. Spazit
će me svake sekunde, a trenutačno se ne mogu suočiti s njime. Želudac mi se grči, pa brzo
skačem pred Kenta, okrećući leđa menzi. »Ovaj...« govorim, »gdje ti ono stanuješ?«
Čudno me gleda jer sam se pred njega postavila poput živoga zida. »Blizu ceste broj devet«,
odvraća. »Zar se ne sjećaš?« Ne odgovaram, pa skreće pogled i sliježe ramenima. »Da, nije ni
čudo što se ne sjećaš, bila si ondje samo nekoliko puta. Preselili smo se prije šestog razreda,
prije toga smo stanovali u ulici Terrace Place. Sjećaš se stare kuće u ulici Terrace Place, zar
ne?« opet se smiješi. Oči su mu doista boje trave. »Ma, sigurno znaš! Ona kuća u kojoj si se
stalno motala po kuhinji i krala najbolje kolače. Neprestano smo se natjeravali oko velikog
javora u dvorištu. Sjećaš se?«
U trenutku kada spominje javor, u meni izranja uspomena, kao da se probija kroz
namreškanu površinu jezera. Prisjećam se kako smo sjedili između dva golema kraka korijena
tog stabla i kako je prepolovio jedno sjeme javora, gurajući jednu polovicu u svoj, a drugu u moj
nos, govoreći usput da će po tome svi znati da se volimo. Bilo mi je tek pet ili šest godina.
»Ovaaaj...« oklijevam. Zadnje što mi je u tom trenutku potrebno jesu uspomene na dane kada
sam bila koščata djevojčica velikog nosa s naočalama i on je bio jedini dječak koji mi je uopće
htio prići. »Ne znam, možda«, napokon odgovaram. »Ne raspoznajem baš drveće.«
Smije se, iako nisam pokušavala biti duhovita, a zatim pita: »Hoćeš li onda doći večeras? Na
tulum?«
Pitanje me naglo vraća u stvarnost. Tulum. Odmahujem glavom i odmičem unatrag. »Ne,
mislim da neću doći.«
Smiješak mu na trenutak blijedi. »Ma, daj. Bit će super. Još jedna prilika za stvaranje
uspomena iz maturantskih dana. Najbolji dani naših života i slična sranja.«

-62-
 NANA

»Naravno«, odvraćam sarkastično. »Gimnazijsko blaženstvo.«

Okrećem se i odlazim. U menzi je gužva i kako se približavam dvostrukim ulaznim vratima
čije je jedno krilo otvoreno i na podu učvršćeno starom tenisicom, dočekuje me buka glasova
drugih učenika.
»Ma, doći ćeš ti već«, dovikuje mi Kent. »Znam da hoćeš.«
»Nemoj se previše nadati«, dobacujem mu preko ramena i zamalo dodajem: bolje je tako.

PRAVILA PREŽIVLJAVANJA

Kako to misliš — ne možeš večeras ići van?«

Ally me gleda kao da sam joj upravo rekla da želim ići na ples s Benom Farskyjem (ili
Fartskyjem8, kako ga svi zovemo još od četvrtog razreda).
»Jednostavno mi se ne ide«, uzdišem i na licu mjesta mijenjam taktiku. »Svaki vikend idemo
van. Jednostavno... ne znam, htjela bih ostati kod tebe, kao nekada.«
»Ali nekada smo ostajale kod mene zato što nismo mogle upasti na maturantske tulume«,
govori Ally.
»Govori u svoje ime«, ubacuje se Lindsay.
Teže ih je uvjeriti nego što sam mislila.
Pada mi na pamet kako me mama ujutro pitala jesam li se posvađala s Robom i zato naprečac
izvaljujem: »Problem je u Robu, u redu? On i ja... imamo neke probleme.«
Otvaram mobitel i po milijunti put provjeravam poruke. Kada sam ušla u menzu, Rob je
upravo stajao za pultom te na krumpiriće obilno stavljao kečap i umak za roštilj (koji najviše
voli). Nisam se mogla prisiliti da mu priđem, pa sam požurila prema našem stolu u
maturantskom odjeljku i poslala mu poruku: Moramo razgovarati.
Odmah mi je odgovorio: 0 čemu?
O onome večeras, odvratila sam i od tada mi na mobitel nije stigla nijedna poruka. Promatrala
sam ga kako stoji na drugom kraju menze i razgovara s Adamom Marshallom i kako je nakrivio
kapu na glavi zato što misli da tako izgleda starije.
Nekoć sam uživala u primjećivanju takvih sitnica, u njihovu skupljanju i razmišljanju o
njima. Mislila sam da ako zapamtim sve te male stvari koje Roba čine Robom — to što voli
umak za roštilj, ali ne voli senf, to što navija za Yankeese, iako više voli košarku nego bejzbol,
to što je kao dječak slomio nogu kada je pokušao preskočiti auto — da ću ga onda bolje
razumjeti. Nekada sam mislila da je to ljubav: poznavanje nekoga tako dobro da postaje dio
tebe.
Sada sve češće mislim da uopće ne poznajem Roba.
Ally od šoka razjapljuje usta: »Ali večeras ste trebali... znaš već.«
S tako razjapljenim ustima nalikuje na ribicu iz akvarija, pa se okrećem od nje, boreći se s
porivom da prasnem u smijeh. »Ah, trebali smo, ali...« ne dovršavam rečenicu. Nikada nisam
znala lagati, pa ni sada ne znam što bih rekla.

8
Igra riječi s engleskom riječi »fart« koja znači »prdež«.

-63-
 NANA

»Ali što?« pita Lindsay.

Otvaram torbu i iz nje izvlačim poruku koju mi je poslao uz ružu. Zgužvana je i uz nju se
prilijepila žvakaća guma. Guram je preko stola: »Ali onda mi je poslao ovo.«
Lindsay nabire nos i otvara karticu vršcima noktiju. Ally i Elody naginju se i čitaju. Zatim
nekoliko trenutaka šute.
Napokon Lindsay zatvara karticu i vraća mi je preko stola. »Nije baš tako strašna«, govori.
»Nije baš ni dobra«, kažem. Iako sam samo htjela izmisliti razlog zbog kojega te večeri
nećemo otići na tulum, zbog razgovora o Robu odjednom se unosim u priču. »Ljubim te? Kakve
su to gluposti? Zajedno smo od listopada!«
»Vjerojatno čeka pravi trenutak da bi ti rekao ono što zapravo želi«, govori Elody i odguruje
šiške s lica. »Ni Steve meni nikada nije rekao da me voli.«
»To je drugo. Ti to od njega ni ne očekuješ.«
Elody brzo skreće pogled i u tom trenutku shvaćam da možda ipak očekuje.
Nakon kratke i neugodne stanke ubacuje se Lindsay: »Ne shvaćam u čemu je problem. Znaš
da je Robu stalo do tebe. Znaš da ne bi s tobom samo spavao i onda te odbacio.«
»Da, stalo mu je do mene, ali...« želim im reći da nisam sigurna je li naša veza onako dobra
kako sam mislila, ali onda to ipak ne govorim. Mislile bi da sam poludjela. Ni ja nisam sigurna
da razumijem, ali muči me to što mi se razmišljanje o Robu sviđa više nego što mi se sviđa Rob.
»Recimo to ovako«, kažem. »Jednostavno se neću poseksati s Robom samo zato da bi mi rekao
da me voli.«
Izgovaram to napola nesvjesno i nekoliko trenutaka zapanjena sam riječima koje su mi izišle
iz usta, pa ne mogu reći više ništa.
Nisam se zbog toga ni planirala poseksati s Robom, cijela priča nije imala nikakve veze s
time hoće li mi reći da me voli ili neće. Barem mislim da nije. U tom mi trenutku nije jasno
zašto sve to odjednom zvuči tako važno.
»Mi o vuku...« mrmlja Ally pa s leđa namirišem čaj od limuna i već sljedećeg trenutka Rob
me ljubi u obraz.
»Bok, djevojke«, pozdravlja i pruža ruku prema Elodynu tanjuru, ne bi li joj ukrao krumpirić,
a ona mu izmiče pladanj iz dohvata. »Hej, Salamanta«, smije se. »Jesi li dobila moju poruku?«
»Jesam«, odvraćam i spuštam pogled. Ako ga pogledam u oči, čini mi se, zaboravit ću na
poruku i na to kako me ostavio samu u hodniku, čak i na to da ne zatvara oči kada me ljubi.
Kao da jednim dijelom ne želim da se išta promijeni.
»U redu, što se onda dogodilo?« naginje se i spušta ruke na stol, malo presilovito za moj
ukus. Lindsayna Cola poskakuje na pladnju.
»Samantha ne želi ići na tulum kod Kenta«, odgovara mu Ally. Elody je lupa laktom u rebra,
pa tiho podvikuje.
Rob okreće glavu i gleda me ravno u oči bezizražajnim pogledom: »O tome si htjela
razgovarati sa mnom?«
»Ne... zapravo, djelomično da«, govorim jer nisam očekivala da će pred curama spomenuti
poruku i ljutim se što ne mogu predvidjeti što će učiniti. Oči su mu tamnije nego inače, kao da
se u njima nešto naoblačilo. Pokušavam mu se nasmiješiti, ali obrazi mi se ne pomiču. Nikako
mi iz glave ne izlazi prizor u kojem podiže ruku u zrak i govori mi: »Vraćam se za pet minuta.«
»Dakle?« uspravlja se i sliježe ramenima. »Što je onda?«

-64-
 NANA

Lindsay, Ally i Elody zure u mene, pogledima gotovo odašiljući vruće zrake. »Ne bih sada o
tome«, govorim i glavom pokazujem na njih. »Ne ovdje.«
Rob se smije. Smijeh mu je grub i glasan, pa po njemu znam da je ljut, ali to ne želi pokazati.
»O, da, naravno«, uzmiče i podiže obje ruke pred prsa, kao da se od nečega brani. »Znaš što?
Javi mi onda kada budeš spremna za razgovor. Ja ću te, kao i uvijek, čekati, u redu? Ne bih
nikada, kako to ti kažeš, vršio pritisak na tebe.« Posebno naglašava neke riječi i u glasu mu čujem
sarkazam. Nije izražen ni napadan, ali bez sumnje je ondje.
Očito je — barem meni — da ne govori samo o razgovoru sa mnom, ali prije nego što mu
uspijevam išta odgovoriti, napadno se klanja, okreće i odlazi.
»Čovječe«, govori Ally, gurkajući sendvič s puretinom po tanjuru. »Što je to sad bilo?«
»Niste se valjda zbilja posvađali, Sam?« pita me Elody široko rastvorenih očiju.
Ne uspijevam joj odgovoriti jer Lindsay trza glavom u smjeru iznad moje glave i sikće: »Evo
psihopatkinje! Zaključajte noževe i bebe!«
Juliet Sykes upravo je ušla u menzu. Do toga sam se trenutka toliko bavila svim mogućim
načinima kako bih mogla ispraviti ono što bi se danas trebalo dogoditi da sam potpuno
zaboravila na Juliet. No, sada se okrećem u stolcu jer me Juliet zanima više nego ikada prije.
Promatram je dok luta kroz menzu i dok joj svijetla, gotovo snježnobijela kosa pada preko lica.
Podsjeća me na pahuljicu koja lebdi na vjetru, ljuljajući se i okrećući u malim zračnim
vrtlozima. Ne gleda u nas, čak ni na trenutak, pa se pitam planira li već sada odlazak na
večerašnji tulum, planira li već sada kako će nas osramotiti pred svima. Ne izgleda sposobnom
za takvo što.
Toliko je pozorno promatram da ni ne primjećujem kako su Ally i Elody već otpjevale jednu
rundu psycho killera i da se sada smiju na sav glas. Lindsay pak drži prekrižene prste pred licem i
ponavlja: »Gospode, zaštiti me od mračnih sila.«
»Zašto toliko mrziš Juliet?« pitam je. Čudno mi je što je to nikada dosad nisam pitala, nego
jednostavno prihvaćala cijelu priču.
Elody prezrivo frkće i umalo se davi gutljajem Cole. »Ti to ozbiljno?« pita.
Pitanjem sam očito zbunila Lindsay jer nije očekivala da će me takvo što ikada zanimati.
Otvara usta, zatvara ih, a zatim zabacuje kosu i koluta očima, kao da ne može vjerovati da joj
postavljam takvo pitanje. »Nije da je mrzim...«
»Mrziš je, mrziš«, govorim. Upravo je Lindsay bila ta koja je saznala da nitko Juliet nije
poslao nijednu ružu u prvom srednje i upravo je ona došla na ideju da joj pošaljemo valogram.
Lindsay je bila ta koja je Juliet nadjenula nadimak psiho i upravo je ona prije mnogo godina
proširila glasinu o tome da se Juliet popiškila u vreću za spavanje na izviđačkom izletu.
Sada me gleda kao da sam poludjela. »Žao mi je«, kaže, »ali nemam strpljenja za psihičke
bolesnike.«
»Nemoj mi samo reći da ti ju je žao«, ubacuje se Elody. »Dobro znaš da bi je trebalo strpati
na psihijatriju.«
»Kandidatkinja za ludaru«, smijulji se Ally.
»Samo me zanimalo«, odvraćam, trznuvši se na riječ ludara iz Allyne napomene. Još uvijek,
naime, postoji mogućnost da sam ja potpuno poludjela, iako zapravo u to više ne vjerujem. U
nekom sam članku jednom pročitala da ljudi koji polude zapravo uopće nisu zabrinuti za svoje
mentalno zdravlje. Od toga se i sastoji dobar dio njihovih problema.
»Dobro, znači, zbilja ćemo večeras ostati kod mene?« nadureno pita Ally. »Baš cijelu noć?«

-65-
 NANA

Duboko uzdišem i gledam Lindsay. Ally i Elody također. Lindsay uvijek ima posljednju riječ
u svim našim važnim odlukama i ako je ona zapela za to da idemo na Kentov tulum, vrlo ću ih
teško uvjeriti da ne idemo.
Naslanja se u stolcu, zuri u mene, pa joj nešto zaiskri u očima. Nekoliko se trenutaka
pribojavam da će mi reći neka se sredim i ne gnjavim, da će mi odlazak na tulum baš dobro
doći.
No, onda se smiješi i namiguje mi. »Ah, pa to je samo jedan tulum«, govori. »Ionako će
vjerojatno biti bez veze.«
»Mogle bismo posuditi neki hororac«, ubacuje se Elody. »Kao nekada.«
»Neka Sam odluči«, kaže Lindsay. »Radit ćemo ono što ona želi.«
U tom bih je trenutku najradije poljubila.
I toga dana s Lindsay markiram engleski. Prolazimo pokraj Alexa i Anne u kineskom
restoranu, ali ovaj put Lindsay čak i ne zastaje da bi ih pogledala. Vjerojatno se posebno trudi
biti dobra prema meni, a zna da mrzim bilo kakve sukobe.
Ja sam, međutim, ta koja zastaje. Razmišljam, naime, o Bridget i prisjećam se kako mu je
obavila ruke oko struka, gledajući ga kao da je jedini na svijetu. Bridget je naporna i smiješna,
to stoji, ali ipak ne zaslužuje to što joj Alex radi. Žao mi ju je.
»Hej! Što je sada? Uhodiš ljude?« pita me Lindsay.
Shvaćam da stojim pred izlogom oblijepljenim lecima za posebne ponude u vrijeme ručka,
oglase mjesne kazališne družine i reklame za frizerske salone. Alex Liment primijetio je da
stojim tamo i netremice me promatra s druge strane stakla.
»Evo me, evo me«, govorim Lindsay i odmičem se od izloga. Zao mi je Bridget, ali što joj ja
mogu. Živi i pusti druge neka žive.
U sladoledarnici »The Country’s Best Yogurt« Lindsay i ja naručujemo goleme porcije
jogurta od čokolade s komadićima bombona od kikiriki maslaca, a ja još dodajem šarene mrvice
i hrskave slatkiše. Apetit mi se vratio punom silinom i sve se odvija onako kako sam planirala.
Večeras nema tuluma, barem ne za nas, pa zbog toga neće biti automobila i neće biti vožnje.
Sigurna sam da ću tako sve ispraviti, da će se nabor u vremenu izravnati i da ću se probuditi iz
noćne more koju proživljavam. Možda se probudim negdje u bolničkoj sobi, okružena
prijateljima i obitelji. Bez problema mogu zamisliti prizor: mama i tata stoje uz krevet sa
suzama u očima, Izzy plače od sreće i vješa mi se oko vrata, a Ally, Elody i Lindsay...
U tom mi trenutku kroz misli prolazi Kentovo lice. Brzo ga otresam.
I Rob bi bio u toj bolničkoj sobi. Naravno da bi i Rob bio ondje.
U svakom slučaju, ovo što sada činim ključno je za rješavanje mojega problema. Sigurna sam
u to. Moram preživjeti današnji dan. Moram igrati po pravilima. Ne smijem otići na Kentov
tulum. Vrlo je jednostavno.
»Pazi malo s tim jogurtom«, smije mi se Lindsay i guta velik zalogaj. »Inače ćeš postati
debela djevica.«
»Bolje to nego debeljuca s gonorejom«, odvraćam i bacam joj komadić čokolade u lice.
I ona baca jedan komadić na mene: »Ne pričaj gluposti. Toliko sam čista da možeš jesti s
mene.«
»Oho! Lindsayn švedski stol. Zna li Patrick da se tako spremno nudiš?«
»Odvratna si.«

-66-
 NANA

Lindsay se bori s porcijom jogurta i nastoji zagrabiti sve slojeve ne bi li u usta utrpala savršen
zalogaj. Obje se smijemo, pa na kraju baca punu žlicu jogurta na mene. Slijeće mi točno iznad
lijevog oka.
Šokirano uzdiše i prekriva rukom usta dok mi smrznuti jogurt klizi niz lice, padajući ravno na
krzno iznad lijeve dojke.
»Jaaaaoooo, oprosti«, govori mi, glasa prigušena rukom koju još drži na ustima, ali po
razrogačenim joj očima vidim da se jedva uspijeva suzdržati od smijanja. »Misliš li da sam ti
upropastila majicu?«
»Još nisi«, odvraćam, žlicom grabim onoliko jogurta koliko mogu i gađam je njime. Pogađa
je u kosu s lijeve strane glave.
»Gaduro jedna!« vrišti i u tom trenutku počinje kaos. Naganjamo jedna drugu po
unutrašnjosti TCBY-a, skrivamo se pod stolovima i gađamo jogurtom.

NE SUDI PROFESORA TJELESNOG PO SELJAČKOM BRKU

Na putu do škole neprekidno se smijemo i već dugo nisam bila tako sretna. Osjećam se kao
da prvi put primjećujem neke stvari: oštar miris zime, njezinu grubu svjetlost koja bode oči,
oblake koji polako prekrivaju nebo. Krzno na majicama potpuno nam je slijepljeno i odvratno,
prepune smo mrlja, a dok hodamo uz rub ceste, automobili nam neprekidno trube. Mašemo im i
smijemo se, a onda nas sustiže crni Mercedes, pa se Lindsay naginje, plješće se po dupetu i viče:
»Deset dolara! Samo deset dolara!«
Lupam je po ruci: »Daj, prestani. To bi mogao biti moj tata.«
»Zao mi je što ti ja to moram priopćiti, draga«, odvraća. »Ali tvoj tata ne vozi Mercedes.«
Odguruje kosu s lica. Mokra je i slijepljena jer ju je, baš kao i ja svoju, morala oprati nad
umivaonikom u zahodu TCBY-a. Ondje smo završile nakon što se poslovotkinja izderala na nas
i zaprijetila nam da će pozvati policiju ako ikada više kročimo u njezinu sladoledarnicu.
»Nemoguća si«, kažem.
»Ali me voliš«, odgovara Lindsay, hvata me pod ruku i privija. se uz mene. Smrzava se, kao i
ja.
»Naravno da te volim«, kažem i doista to mislim. Volim je. Volim i ružne žute cigle na
srednjoj školi Thomasa Jeffersona, volim žarkoružičasto obojene hodnike, volim mali, dosadan
gradić Ridgeview i volim sve u njemu, sve njegove stanovnike. Volim svoj život. Želim ga dalje
živjeti.
»I ja tebe volim, mala«, govori Lindsay.
Provlačimo se kroz rupu na ogradi i Lindsay želi zapaliti cigaretu, iako se upravo oglašava
prvo zvono pred osmi sat.
»Samo dva dima«, molećivo me gleda, pa se smijem dok me vuče za sobom jer zna da joj
ništa ne mogu odbiti kada me tako gleda. U pušionici nema nikoga. Stišćemo se jedna uz drugu
uz teniski teren dok Lindsay nastoji kresnuti šibicom.
Kada joj napokon uspijeva, povlači jedan dugi dim i iz pluća ispuhuje dugačak oblak.
Ne prolazi ni trenutak, a s parkirališta se začuje povik: »Hej! Ti! Ti, s cigaretom!«

-67-
 NANA

Obje se na licu mjesta skamenjujemo. Profesorica Winters. Nikotinska gestapovka.

»Bjež’mo!« viče Lindsay, baca cigaretu i trči iza teniskog terena. Ne čuje me dok dovikujem:
»Ovamo!« pa sama pratim busen plave Wintersičine kose kako poskakuje iznad krovova
automobila, ne sasvim sigurna je li nas spazila ili samo čula smijeh iz pušionice. Skrivam se iza
Range Rovera i tako pognuta trčim uz maturantski odjeljak do stražnjih vrata gimnastičke
dvorane dok Wintersica viče: »Hej! Hej!«
Grabim kvaku stražnjih vrata i tresem je, ali vrata se ne otvaraju. Na trenutak mi srce zastaje
jer mislim da su zaključana, ali onda ih čvršće pritišćem, pa se otvaraju. Ulazim u spremište i
brzo zatvaram vrata za sobom dok mi srce bubnja u prsima. Nekoliko trenutaka poslije čujem
kako uz vrata netko prolazi, a zatim kako Wintersica ispod glasa mrmlja: »Sranje.« Zatim
odlazi.
Zbog svega što se dogodilo toga dana — bitke jogurtima, činjenice da nas je Wintersica
umalo uhvatila, pomisli na to da se Lindsay skriva negdje u šumi, čučeći u minici i novim
čizmama — odjednom me hvata napadaj smijeha, pa moram prekriti usta rukom kako bih
prigušila grohot. Spremište u kojem se nalazim vonja po kopačkama, dresovima i blatu te se
jedva uspijevam smjestiti uz narančaste čunjeve i lopte. Na jednom se zidu nalazi prozor, pa
virim kroz njega — gleda na nečiji ured, vjerojatno Shawov jer lik praktički živi u gimnastičkoj
dvorani. Stol mu je prepun papira, a na računalnom zaslonu sjaji se kičasta slika tropske plaže.
Oprezno se približavam prozoru i pada mi na pamet kako bi bilo urnebesno da spazim nekakvu
perverziju, poput gaćica koje mu vire iz ladice radnog stola ili pornografskog časopisa. No, u
tom se trenutku naglo otvaraju vrata i u ured ulazi sam Shaw.
Istoga se trenutka saginjem i čučnem ispod prozora. Moram se sasvim sklupčati, a i tada se
bojim da mi konjski repić viri iznad prozorske daske. Možda je smiješno, s obzirom na sve što
mi se dogodilo, ali jedino što mi u tom trenutku prolazi mislima jest: ako me spazi, gotova sam.
Nema odlaska k Ally, morat ću ostati na kaznenoj produžnoj.
Uz lice mi se nalazi poluotvorena sportska torba prepuna starih košarkaških dresova. Ne
znam jesu li ikada oprani, ali zbog njihova mi se mirisa preokreće želudac.
Čujem Shawa kako se mota po uredu i molim Boga, doslovno molim Boga da ne priđe preblizu
radnom stolu jer bi me onda mogao spaziti kroz prozor kako se stišćem uz hrpu stare sportske
opreme. Već znam kakve bi glasine počele kružiti školom: Samanthu Kingston našli su kako se
samozadovoljava čunjevima iz autoškole.
Profesor Shaw nekoliko se minuta vrzma po uredu, pa mi se noge već koče od čučanja.
Zvono za početak osmoga sata već se oglasilo, ali nikako ne mogu izići iz spremišta jer vrata
škripe, a i ne znam je li Shaw okrenut prema prozoru ili od njega. Možda baš gleda prema meni.
Nadam se da ima nastavu osmi sat, ali ne čini se da mu se ikamo žuri. Pribojavam se da ću
ostati zarobljena u spremištu do kraja nastave i to mi se nikako ne sviđa. Već bih od samoga
smrada mogla umrijeti.
Odjednom začujem kako se otvaraju vrata Shawova ureda, pa virim kroz prozor, nadajući se
da odlazi. No, nada mi ubrzo propada jer začujem drugi glas: »Kvragu, pobjegli su mi.«
Bez problema prepoznajem unjkavo glasanje. Profesorica Winters.
»Tko? Pušači?« pita Shaw. Glas mu je gotovo jednako visok kao i njezin. Nisam ni znala da
se poznaju. U istoj ih prostoriji viđam jedino za važnih školskih zbivanja u dvorani, kada
Wintersica sjedi pokraj ravnatelja Benetera s izrazom lica kao da joj je netko pod stolcem
aktivirao smradnu bombu, a Shaw sjedi s učiteljima razreda za djecu s posebnim potrebama,
instruktorima prve pomoći i vožnje te ostalim čudacima koji su u nastavničkom vijeću, iako nisu
pravi profesori.

-68-
 NANA

»Znaš li da učenici onaj dio uz dvoranu zovu pušionicom?« pita Wintersica i gotovo čujem
kako prstima stišće nos od gađenja.
»Jesi li ih vidjela?« pita Shaw i na to mi se svi mišići u tijelu zgrče.
»Nisam baš. Čula sam ih i namirisala sam dim.«
Lindsay ima pravo kada kaže da je Wintersica pravi krvosljednik.
»Uhvatit ćeš ih sljedeći put«, tješi je Shaw.
»Na podu je valjda dvije tisuće opušaka«, žali se Wintersica. »Mislio bi čovjek da nakon svih
onih edukacijskih filmova koje im prikazujemo...«
»Ma, to su ti tinejdžeri«, odvraća Shaw. »A znaš da tinejdžeri rade upravo suprotno od onoga
što im govorimo. Tako je uvijek. Prištići, stidne dlake i bezobrazluk.«
Gotovo pucam od smijeha kada začujem Shawa kako izgovara »stidne dlake« i već mislim da
će ga Wintersica prekoriti zbog toga, ali ona samo govori: »Katkad mi je glupo što se uopće
trudim.«
»Loš dan, ha?« govori Shaw i nakon toga čujem kako se netko naslanja na stol, kako s njega
na pod pada knjiga i kako Wintersica hihoće.
Ne vjerujem vlastitim ušima, ali nakon toga ih čujem kako se ljube. Ne čujem samo bezazleno
cmakanje. Riječ je o pravim poljupcima, otvorenih usta i uz zvukove srkanja. Čak malo i stenju.
Sranje, mislim i moram se ugristi za usnicu da ne zavrištim, ne zaplačem, prasnem u smijeh ili
se ispovraćam. Možda i sve odjednom. Ovo. Jednostavno. Ne. Može. Biti. Istina. Najradije bih
izvukla mobitel iz džepa i poslala SMS curama, ali ne smijem se pomaknuti. Sada me posebice
ne smiju uhvatiti jer spaze li me u spremištu, mislit će da ih uhodim i promatram njihove sitne
seksizabave. Bljak.
U trenutku kada mi se čini da više nikako ne mogu izdržati u čučnju uz znojne dresove i
slušati kako se Shaw i Wintersica žvale k’o u jeftinom porniću, oglašava se drugo zvono pred
osmi sat i sada službeno kasnim na nastavu.
»Uh, kvragu, moram ići«, govori Wintersica. »Imam sastanak s Beanijem.« Beanie je
nadimak koji su učenici nadjenuli ravnatelju, profesoru Beneteru i od svega što sam čula u
posljednjih nekoliko minuta ništa me toliko ne šokira kao činjenica da ga Wintersica zna i da
također ravnatelja zove tim nadimkom.
»Hajde, briši onda«, govori Shaw i potom je — kunem se da sam to čula — lupa po guzici.
Isuse. Bože. Ovo je još bolji trač od onoga kada su Marcie Harris uhvatili kako masturbira u
kemijskom kabinetu, gdje si je ugurala epruvetu u... znate već kamo. Naravno, ako su glasine o
tome uopće točne. Trač je bolji čak i od onoga kada su Brycea
Hanleyja suspendirali jer je otvorio pornografsku web-stranicu. Ovo je bez sumnje najveći
skandal koji je ikada puknuo srednjom školom Thomasa Jeffersona.
»A ti? Imaš li nastavu?« maznim glasom pita profesorica Winters.
»Ne, ja sam za danas gotov«, odgovara Shaw i raspoloženje mi naglo tone. Nikako ne mogu
ostati u spremištu još četrdeset pet minuta. Na stranu sada grčevi koji mi se šire potkoljenicom i
bedrima — moram izići iz spremišta i curama ispričati što sam vidjela.
»Ali moram se pripremiti za nogometni trening«, dodaje Shaw.
»U redu, zlato«, govori Wintersica. Zlato? »Vidimo se onda večeras.«
»U osam, može.«

-69-
 NANA

Vrata se otvaraju i zatvaraju, što znači da je Wintersica otišla. Hvala Bogu. Zbog
međusobnog tepanja i maženja već sam se pobojala da ću svjedočiti daljnjem drpanju, a nisam
sigurna bi li to moje noge i mozak mogli podnijeti.
Shaw se još nekoliko trenutaka vrzma uredom, pritišće neke tipke na tipkovnici, a zatim
odlazi do vrata, gasi svjetlo, otvara i zatvara vrata. Napokon sam slobodna.
Tiho zahvaljujem Bogu i ustajem, ali noge su mi toliko umrtvljene da umalo padam. Nekako
uspijevam odšepati do vrata, naslanjam se na njih i izlazim. Nekoliko trenutaka lupam nogama o
pod ne bih li pokrenula cirkulaciju i duboko udišem svjež zrak, a onda napokon pucam.
Zabacujem glavu i grohotom se smijem. Vjerojatno izgledam kao da sam potpuno poludjela, ali
baš me briga.
Profesorica Winters i profesor Shaw? Nikada to ne bih pomislila, ni u najcrnjem ludilu.
Dok grabim od dvorane prema glavnoj zgradi, razmišljam o tome kako su ljudi čudni. Viđaš
ih svaki dan, misliš da ih poznaješ, a onda jednoga dana shvaćaš da nemaš pojma o njima.
Obuzima me neobično ushićenje, kao da me nosi vihor zbog kojega se u koncentričnim
krugovima sve više približavam istim ljudima i istim događajima koje promatram već godinama,
ali ih sada vidim bolje.
Na ulazu u glavnu zgradu i dalje hihoćem, iako znam da će profesor Kummer poludjeti jer
kasnim, a još moram do ormarića kako bih odande uzela udžbenik iz španjolskog (na prvom
nam je satu rekao da udžbenike moramo tretirati kao vlastitu djecu, što znači da vjerojatno nema
djece). Šaljem SMS Elody, Ally i Lindsay: Nećete mi vjerovati kad vam ispričam što se upravo
dogodilo, a onda niotkuda nalijećem na Lauren Lornet.
Sudaramo se, obje se spotičemo i mobitel mi izlijeće iz ruku, pa skakuće niz hodnik.
»Sranje«, podviknem, iako mi je zbog siline sraza potrebno nekoliko trenutaka da bih
povratila dah. »Pazi kuda hodaš!«
Krećem prema mobitelu i razmišljam mogu li je tražiti da mi kupi novi ako se razbio ekran
kada me ona grabi za ruku. Vrlo snažno.
»Što je sada...?«
»Reci im«, govori uzrujano, unoseći mi se u lice. »Moraš im reći.«
»Molim? O čemu pričaš?« pokušavam se odmaknuti, ali hvata me i za drugu ruku, kao da me
želi protresti. Lice joj je prekriveno crvenim mrljama i vlažno je. Očito je plakala.
»Reci im da nisam ništa loše učinila«, glavom pokazuje unatrag. Stojimo pred uredom
ravnatelja i u tom se trenutku prisjećam da sam je na istome mjestu vidjela jučer, i da je i jučer
plakala.
»Zbilja ne znam o čemu govoriš«, kažem joj vrlo nježno jer me sada već plaši. Vjerojatno je
upravo izišla s jednog od redovitih sastanaka sa školskim psihologom kojega obilazi zbog
paranoje, opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili već neke ludosti.
Duboko udiše i drhtavim glasom progovara: »Misle da sam prepisivala od tebe na kemiji.
Beanie me pozvao na razgovor... A zbilja nisam, kunem se. Samo sam puno učila u zadnje
vrijeme.«
Pokušavam se oteti, ah još me čvršće steže za ruke. Opet se osjećam kao u središtu vihora, ali
sada mi se taj osjećaj više ne sviđa. Vuče me dolje, kao da me želi sastaviti sa zemljom.
»Prepisivala si od mene?« govorim, a riječi kao da dopiru iz velike daljine. Čak ni ne zvuče
kao da su izgovorene mojim glasom.
»Nisam, časna riječ, kunem se Bogom«, govori Lauren i zatim jeca. »Srušio bi me. Rekao mi

-70-
 NANA

je da će mi zaključiti jedinicu za kraj godine ako ne popravim ocjene, pa sam uzela instrukcije, a
sada misle da sam prepisivala od tebe. Nazvat će sveučilište u Pennsylvaniji na koje sam se
prijavila. Nikada se neću uspjeti upisati na fakultet i... Znaš li što će se onda dogoditi? Moj će
me otac ubiti. Ubit će me.« Potom me još čvršće hvata za nadlaktice i trese me: »Moraš im
reći!« U očima joj vidim silnu paniku.
Napokon se uspijevam istrgnuti iz njezina stiska. Sva gorim i mučno mi je. Ne želim se
uplitati u tu dramu, ne želim ništa znati o njoj.
»Ne mogu ti pomoći«, govorim i uzmičem unatrag, a riječi mi.
I dalje zvuče kao da ih izgovara netko drugi, s nekog udaljenog mjesta.
Lauren me gleda kao da sam je upravo pljusnula. »Molim? Kako to misliš? Možeš mi pomoći!
Samo im reci...«
Drhtavim rukama podižem mobitel s poda. Dvaput mi ispada i svaki se put pri padu začuje
glasan tresak. Ništa se od ovoga ne bi smjelo događati. Osjećam se kao da je netko pokrenuo
usisavač, ali tako da radi upravo suprotno od onoga što inače radi. Sva sranja koja sam učinila u
životu odjednom izlijeću i podastiru mi se pod nogama.
»Sreća tvoja što mi nisi razbila telefon«, govorim tupo. »Skup je, gotovo dvjesto dolara.«
»Dobro, jesi li ti uopće čula ono što sam ti rekla?« histerično viče Lauren, a ja je ne mogu
pogledati u oči. »Gotova sam, u govnima sam do grla!«
»Ne mogu ti pomoći«, ponavljam jer mi ništa drugo ne pada na pamet.
Lauren ispušta nešto između vriska i jecaja pa govori: »Danas si mi rekla da ne bih trebala
biti ljubazna prema tebi i znaš što? Bila si u pravu. Ti si pokvarena, grozna gadura, najobičnija
kuja...«
U tom trenutku zastaje, kao da se prisjeća gdje smo i kao da odjednom shvaća tko sam ja, a
tko ona, pa prekriva usta dlanom. Čini to tako brzo da hodnikom odjekuje šupalj zvuk.
»Isuse Bože«, šapuće. »Oprosti. Nisam tako mislila.«
Ništa joj ne odgovaram. Zbog riječi najobičnija kuja cijelo mi je tijelo protrnulo.
»Oprosti. Molim te... molim te, nemoj se ljutiti.«
Ne mogu to više podnijeti. Ne mogu je slušati kako mi se ispričava, pa se dajem u trk. Trčim
niz hodnik, srce mi udara kao ludo i najradije bih vrisnula ili nešto udarila šakom. S leda čujem
kako me zaziva, ali ne marim, ne mogu više na to obraćati pozornost. Svom se silom naslanjam
na vrata ženskoga zahoda, ulazim i naslanjam se s njihove unutarnje strane te kliznem na pod.
Privlačim koljena k prsima, a grlo mi se toliko steže da jedva dišem. Mobitel mi cijelo vrijeme
vibrira, pa kada se malo smirim, otvaram ga i čitam poruke od Lindsay, Ally i Elody. Što je bilo,
pitaju. Reci! Pričaj! Jesi li se pomirila s Robom?
Trpam mobitel u torbu i zabijam glavu u dlanove, čekajući da mi se puls vrati u normalan
ritam. Osjećaj sreće koji me obuzimao do maloprije potpuno je nestao, čak mi ni ljubakanje
Shawa i Wintersice više nije smiješno. Sve priče o Alexu, Anni i Bridget, situacija sa Sarom
Grundel i njezinim glupim parkirnim mjestom — sve mi se to sada čini kao neka golema mreža
u kojoj sam zarobljena protiv svoje volje i iz koje se ne mogu izvući. Kamo god se okrenem,
zahvaćaju me nečije tuđe niti i svi se tako neprekidno koprcamo. A ništa me se od toga ne bi
trebalo ticati. To nisu moji problemi. Ne bih za njih trebala mariti.
Ti si najobičnija kuja.
Baš me briga. Imam važnijih briga.
Napokon ustajem. Više nema smisla odlaziti na sat španjolskog. Umivam se hladnom vodom

-71-
 NANA

i ponovno šminkam. Lice mi je pod jarkim svjetlom toliko blijedo da ga jedva prepoznajem.

SAMO SAN

»Daj se razvedri«, jastukom me udara Lindsay dok sjedimo na kauču u Allynu dnevnom
boravku.
Elody u usta ubacuje zadnji smotak začinjene tune. Nisam sigurna da joj je to pametno jer
stoji na sobnoj temperaturi već tri sata. »Bez brige, Sammy«, govori, »Rob će se već do sutra
smiriti.«
Sve misle da sam neraspoložena zbog Roba, iako nisam. Neraspoložena sam i šutim zato što
me, čim je kazaljka na satu prošla ponoć, ponovno uhvatio strah. Raste mi iz utrobe poput
pijeska koji se nakuplja na dnu pješčanog sata. Sa svakom sam sekundom sve bliže Trenutku.
Točki preokreta. Još jutros mislila sam da su stvari vrlo jednostavne — samo se trebam držati
podalje od tuluma i podalje od automobila, pa sam sigurna.
Sada se osjećam kao da su mi rebra ukliještila srce i sve teže dišem. Užasnuta sam. Strahujem
da će samo u jednome trenutku - onome trenutku između dva udaha — sve ispariti u tamu i da
ću se još jedanput naći sama u svojoj spavaćoj sobi, budeći se uz zvukove budilice. Ne znam što
ću ako se to opet dogodi. Mislim da će mi se slomiti srce. Mislim da će zauvijek zastati.
Ally isključuje televizor i odlaže daljinski upravljač. »Što ćemo sada?« pita.
»Pitat ću duše s onoga svijeta«, odvraća Elody i s kauča se premješta na pod, kamo smo u
ime dobrih, starih vremena postavile staru ploču za prizivanje duhova. Igrale smo se prizivanja,
ali sve smo tako revno gurkale okvir po slovima kojima se ispisuju riječi penis i kita da je
Lindsay na kraju počela urlati: »Zločesti duhovi! Perverznjaci! Pedofili!«
Elody gura okvir po ploči i zaustavlja se na riječi DA.
»Vidi, mama«, podiže ruke u zrak. »A nisam ga uopće gurala!«
»Ally nije postavila pitanje na koje se odgovara s DA ili NE, glupačo«, govori joj Lindsay,
preokreće očima i otpija veliki gutljaj Chateauneuf-du-Papea9 koji smo maznule iz vinskog
podruma.
»Ova je selendra užasna«, govori Ally. »Ništa se u njoj ne događa.«
Dvanaest je sati i trideset tri minute. Pa dvanaest i trideset četiri. Sekunde i minute nikada mi
još nisu tako brzo odmicale, nikada tako preskakale jedna preko druge. Dvanaest i trideset pet.
Dvanaest i trideset četiri.
»Treba nam neka dobra glazba ili nešto slično«, govori Lindsay i skače s kauča. »Ne
možemo samo sjediti k’o krave.«
»Tako je! Muzika!« slaže se Elody, pa obje jure u susjednu sobu gdje se nalazi kontrolna
ploča za stereosustav proveden kroz cijelu kuću.
»Nemojte me sad gnjaviti glazbom«, stenjem, ali prekasno je. Već su na sav glas pustile
Beyonce. Vaze na policama poskakuju, a ja se osjećam kao da će mi eksplodirati glava. Cijelim
mi tijelom prolaze trnci. Dvanaest je sati i trideset sedam minuta. Spuštam se dublje u kauč i
navlačim pokrivač preko koljena, pa preko ušiju.

9 Vrsta finog francuskog vina iz istoimene pokrajine.

-72-
 NANA

Lindsay i Elody vraćaju se u sobu. Sve četiri na sebi imamo samo stare bokserice i majice
bez rukava. Lindsay je očito opet prekopavala po Allynoj ostavi jer sada nosi i skijaške naočale i
kapu. Elody usto šepa, jedne noge uvučene u dječju pancericu.
»O, Bože!« viče Ally i previja se od smijeha.
Lindsay vrti bokovima oko skijaškog štapa koji drži među nogama i pomiče se naprijed-
natrag. »O, Patrick, oooooo, Patrick«, uzdiše.
Glazba je toliko glasna da jedva čujem njezine riječi, čak i kada uklonim ruke s ušiju.
Dvanaest i trideset osam. Još samo jedna minuta.
»Ma, daj!« viče Elody i pruža ruku prema meni. Toliko sam prestravljena da se ne mogu
pomaknuti. Ne mogu ni protresti glavom da bih je odbila, pa se naginje bliže i viče: »Daj se
opusti i uživaj u životu!«
Glavom mi se roji toliko misli da bih najradije viknula: Ne, prestani! Ili: Da, život!, ali ne
mogu, nego samo čvršće zatvaram oči i zamišljam kako sekunde istječu poput slapa u beskrajno
jezero. Razmišljam o tome kako sve četiri nezaustavljivo jurimo kroz vrijeme i jedino što sam u
stanju pomisliti jest: sada! Sada je trenutak kada će sve nestati!
I onda sve utihne.
Bojim se otvoriti oči. U utrobi mi se otvara golema praznina i ne osjećam ništa. Tako izgleda
smrt.
Odjednom začujem glas: »Preglasno puštate glazbu. Oglušit ćete prije dvadesete.«
Naglo otvaram oči. Gospođa Harris, Allyna majka stoji na dovratku u mokroj kabanici i
pokušava izravnati raščupanu kosu. Lindsay je gleda pod skijaškom kapom i kroz naočale, a
Elody nespretno izvlači nogu iz pancerice.
Uspjela sam. Preživjela sam. Olakšanje i radost preplavljuju me takvom silinom da gotovo
vrištim od sreće. No, ne vrištim, nego se smijem. Moj smijeh gromko odzvanja u tišini, pa mi
Ally dobacuje prijekoran pogled, kao da mi želi reći: sada ti je odjednom smiješno?
»Da vi niste pijane?« pozorno nas odmjerava Allyna majka,, a zatim se mršti, zapazivši
praznu bocu vina na podu.
»Ma, nismo«, odvraća Ally i baca se na kauč. »Ali si nam pokvarila raspoloženje.«
Lindsay podiže skijaške naočale na čelo i govori: »Samo smo se zabavljale i plesale, gospođo
Harris.« Govori to tako smjernim i veselim glasom da se čini kao da želi reći kako su plesanje u
donjem rublju i skijaškoj opremi obvezne izviđačke aktivnosti.
Gospođa Harris uzdiše i kaže: »Dobro, ali dosta je toga za danas. Imala sam naporan dan i
idem u krevet.«
»Ali maaaamaaaaa«, zapomaže Ally.
Gospođa Harris samo joj dobacuje jedan oštar pogled. »Dosta je glazbe«, ponavlja.
Elody napokon uspijeva izvući nogu iz pancerice, ali gubi ravnotežu i leđima se zabija u
policu s knjigama. »Priručnik za vođenje kućanstva« Marthe Stewart pada joj pod noge, pa
samo zbunjeno mrmlja: » Opa!« Crveni se i zuri u gospođu Harris kao da očekuje da će je ova
svakoga trenutka izlupati po guzici.
Ne mogu si pomoći. Ponovno hihoćem.
Gospođa Harris preokreće očima i uzdiše, ali govori samo: »Laku noć, cure.«
»Bravo, kravo«, govori mi Ally i štipa me za bedro.

-73-
 NANA

Elody hihoće i oponaša Lindsayn smjeran glas: »Samo smo se zabavljale i plesale, gospođo
Harris.«
»Ja se barem nisam zabila u policu«, odvraća Lindsay, pa se okreće i mrda dupetom prema
nama. »Možete me poljubiti u dupe.«
»U redu«, smije se Elody i naginje se prema njoj, pretvarajući se kao da će je doista poljubiti
u stražnjicu. Lindsay skviči i izmiče se, a Ally sikće: »Tišina!« tek koju sekundu prije nego što
začujemo gospođu Harris kako dovikuje: »Cure!!!« s kata. Sve četiri nato prasnemo u smijeh.
Osjećam se divno.
Vratila sam se.
Sat vremena nakon toga Lindsay, Elody i ja ležimo na golemoj kutnoj garnituri u Allynoj
dnevnoj sobi. Elody se smjestila na gornji dio, a Lindsay i ja na dužem dijelu ležimo dotičući se
stopalima. Lindsay neprekidno migolji nožnim prstima da bi me iznervirala, ali ništa mi ne
može pokvariti raspoloženje. Ally je u sobu dovukla madrac na napuhavanje i posteljinu s kata
(tvrdi da ne može spavati bez svojega popluna) i osjećam se kao da smo opet u prvom srednje.
Televizor je uključen, ali s njega dopiru vrlo tihi zvukovi jer Elody kaže da voli spavati uz
zvukove TV-a, a plavičasta svjetlost kojom obasjava prostoriju podsjeća me na ljeta kada bismo
noću upadale na zatvoreni bazen pa se tamo kupale, a noge bi nam se presijavale na plavoj
svjetlosti koja je dopirala kroz vodu. Podsjeća me i na osjećaj mira te na osjećaj da sam sama na
svijetu.
»Cure?« šapćem. Nisam sigurna je li ijedna još budna.
»Mhmmm«, mrmlja Lindsay.
Zatvaram oči i osjećaj smirenosti preplavljuje me od glave do pete. »Da morate do beskraja
proživljavati jedan te isti dan, koji biste dan odabrale?«
Nitko mi ne odgovara, a nakon nekoliko trenutaka čujem Ally kako hrče u jastuk. Sve su
zaspale, a meni se još ne spava. I dalje sam ushićena, presretna što sam ovdje, što sam se uspjela
probiti kroz mjehurić vremena koji me okruživao posljednjih dana. No, zatvaram oči i
pokušavam zamisliti dan kakav bih voljela ponovno proživjeti. Mislima mi se roje uspomene:
gomile tuluma, kupnja s Lindsay, prežderavanje i plakanje nad »Bilježnicom« s Elody, a sjećam
se i dana koji su prethodili svemu tome: obiteljskih ljetovanja, svojega osmog rođendana,
prvoga puta kada sam skočila s daske u bazen pa su mi mjehurići vode ušli u nos. Sve su to
divni dani, ali nijedan nije dovoljno savršen da bih ga poželjela ponovno proživjeti. U svakome
postoji neka tamna mrlja ili sjenka.
Na savršen dan ne bi bilo nastave, to je jedino u što sam sigurna. Za doručak bih jela
palačinke, i to one koje je ispekla moja mama. Tata bi pak ispekao svoju poznatu kajganu, a
Izzy bi postavila stol onako kako to čini za blagdane, kada svakome dodijeli drugačiji tanjur te
sve ukrašava cvijećem i voćem koje prikuplja u vrtu. Zove ih ukrafi.
Zatvaram oči i opuštam se, polako tonem preko ruba ponora i preuzima me tama...
R ringRringR ringR ringRring.
Sa samoga ruba sna prene me zvonjava i u jednome groznom trenutku pomišljam da mi opet
zvoni budilica. Evo je opet! Kod kuće sam! Sve se opet ponavlja! Trzam se u grču, a Lindsay stenje:
»Jao!«
Samo se zbog tog uzvika umirujem i ritam srca polako mi se usporava.
RringRringRringRringRring! Sada, kad sam budna, shvaćam da mi ne zvoni budilica, nego da u
raznim sobama Allyne kuće zvoni telefon, odjekujući kroz prazne hodnike. Bacam pogled na
sat. Jedan i pedeset dva.

-74-
 NANA

Elody stenje, a Ally se okreće pa mrmlja: »Daj, isključi to.« Telefon prestaje sa zvonjavom,
ali onda ponovno počinje. Ally se uspravlja u sjedeći položaj. Potpuno je budna.
»Sranje«, kaže. »Mama će me ubiti.«
»Daj, isključi taj telefon, Al«, ispod jastuka se oglašava Lindsay.
Ally se nastoji iskopati ispod popluna i usput mrmlja: »Sranje. Gdje je taj prokleti telefon?«
Na kraju pada s madraca na pod i udara se u rame. Elody ovaj put stenje nešto glasnije.
»Neki ovdje pokušavaju spavati«, buni se Lindsay.
»Moram se javiti na telefon«, sikće Ally.
No, već je prekasno. Na katu već čujem korake Allyne mame, koja se očito probudila. Prolazi
još nekoliko trenutaka, pa telefon prestaje zvoniti.
»Hvala Bogu«, govori Lindsay i premješta se na kauču, uranjajući dublje pod pokrivače.
»Skoro su dva sata«, ustaje Ally. U polumraku razabirem obrise njezina lika dok prilazi
krevetu. »Tko to, dovraga, zove u dva ujutro?«
»Možda je Matt Wilde i zove da bi ti izjavio ljubav«, javlja se Lindsay.
»Jako smiješno«, odvraća Ally i ponovno liježe na madrac. Sve četiri se umirujemo i sada se
jedino čuje tiho mrmljanje gospođe Harris na katu. U jednome trenutku nešto glasnije
podvikuje: »O, ne! Isuse Bože!«
»Ally...« govorim, ali nije potrebno. I ona je čula uzvik. Ustaje iz kreveta i pali svjetlo, a
zatim isključuje utišani televizor. Žmirkam pod jarkom svjetlošću, a Lindsay psuje i navlači
pokrivač preko glave.
»Nešto se dogodilo«, govori Ally, obavija ruke oko same sebe i žmirka. Elody hvata naočale
sa stolića i podiže se na oba lakta. Na kraju čak i Lindsay shvaća da nećemo ugasiti svjetlo, pa
izranja iz čahure.
»Što je bilo?« pita i stisnutim šakama trlja oči.
Nitko joj ne odgovara. Sa svakim nam je trenutkom sve jasnije da se dogodilo nešto doista
loše. Ally samo stoji nasred sobe. U prevelikoj majici i hlačicama izgleda poput djevojčice.
Glas s kata u jednom trenutku utihne, a koraci kreću prema stubama. Ally sjeda na madrac,
podvijajući noge i grizući nokte.
Gospođa Harris nije uopće iznenađena kada nas pronalazi budne. U dnevni boravak stiže u
dugoj spavaćici i s maskom za oči podignutom na čelo. Nikada je prije nisam vidjela nikako
drugačije nego savršeno dotjeranu, pa mi zbog prizora strah još snažnije steže utrobu.
»Što je bilo?« Ally zvuči napola histerično. »Što se dogodilo? Je li nešto s tatom?«
Gospođa Harris trepće kao da se tek tada prenula iz sna i govori: »Ne, s tvojim je tatom sve u
redu.« Zatim duboko udiše i izdiše. »Slušajte, djevojke«, govori, »reći ću vam nešto zbilja
grozno, ali saznat ćete prije ili poslije, pa je bolje da vam odmah kažem.«
»Daj, reci već jednom, mama.«
Gospođa Harris polako kima glavom i zatim govori: »Sve znate Juliet Sykes.«
Nijedna od nas nije očekivala spomen tog imena.
»Da, i?« Ally sliježe ramenima.
»Pa...« oklijeva gospođa Harris, rukom zaglađujući spavaćicu. »Nazvala me Mindy Sachs.«
Lindsay podiže obrve, a Ally uzdiše. Sve znamo Mindy Sachs. Pedeset joj je godina,

-75-
 NANA

razvedena je, ali se ponaša i oblači kao da ide u drugi srednje. Opsjednuta je tračevima više od
bilo koje učenice naše škole i svaki put kada je vidim, sjetim se igre pokvarenog telefona koju
smo igrali dok smo bili djeca. U Ridgeviewu je gospođa Sachs prvakinja u širenju glasina.
Članica je školskog odbora, baš kao i Allyna mama, pa gospođa Harris uvijek prva od Mindy
saznaje za sve nove razvode, bankrote i izvanbračna ljubakanja.
»Mindy stanuje kuću dalje od Sykesovih«, s pričom nastavlja Allyna mama. »I navodno je
njihovom ulicom u zadnjih pola sata prošla čitava gomila vozila hitne pomoći.«
»Ne razumijem«, odvraća Ally i možda zbog kasnoga sata ili stresa koji sam proživjela
posljednjih dana, ali ne razumijem ni ja.
Gospođa Harris križa ruke na prsima i stišće ih, kao da joj je hladno. »Juliet Sykes je mrtva.
Ubila se večeras.«
Tišina. Potpuna tišina. Ally prestaje gristi nokte, Lindsay se uspravlja u skamenjenu figuru
kakvu još nikada nisam vidjela, a meni se na nekoliko trenutaka čini da mi je srce prestalo
kucati.
Osjećam se kao da izlazim iz vlastita tijela i cijeli prizor promatram iz daljine, kao da je slika,
a ne stvarnost.
Na pamet mi pada priča koju sam svojedobno čula od roditelja, o vremenima kada su
gimnaziju Thomasa Jeffersona nazivali srednjom samoubilačkom. Jedan se momak tada
navodno kod kuće objesio u ormaru, među svim ustajalim džemperima, starim tenisicama i
ostalim drangulijama. Nije bio popularan — nitko ga nije volio, svirao je u limenoj glazbi, imao
je mnogo prištića na licu i nijednog prijatelja. Nitko se zato nije mnogo uzrujavao zbog njegove
smrti. Bili su tužni, ali bilo im je i jasno zašto je to učinio.
No, sljedeće godine, i to točno na godišnjicu toga samoubojstva, jedan se od najpopularnijih
momaka u školi ubio na isti način. Sve je bilo isto — vješanje, mjesto, vrijeme. Razlika je bila
jedino u tome što je taj, drugi momak bio kapetan plivačke i nogometne momčadi, a policija je u
ormaru uz njegovo mrtvo tijelo pronašla toliko sportskih trofeja da je cijeli prizor izgledao kao
grobnice u sefu sa zlatom. Ostavio je samo kratku poruku: svi smo mi pred vješalima.
»Kako se ubila?« jedva čujnim šapatom pita Elody.
Gospođa Harris odmahuje glavom i na trenutak se čini da će zaplakati. »Mindy je čula
pucanj. Mislila je da netko baca petarde, da se neka djeca zezaju.«
»Upucala se?« tiho pita Ally, kao da je u crkvi. Sve mislimo isto — odabrala je apsolutno
najgori način.
»Znaju li...« Elody namješta naočale i liže usnice. »Znaju li zašto?«
»Nije ostavila nikakvu poruku«, govori gospođa Harris i u tom mi se trenutku čini da se
sobom širi tih uzdah olakšanja. »Samo sam vam htjela reći prije nego što saznate nekako
drugačije.« Zatim prilazi Ally i naginje se nad madracem, ljubeći je u čelo. Ally nagonski
uzmiče, očito nenavikla na takve izraze nježnosti i u tom trenutku shvaćam da mi gospođa
Harris nikada dotad nije izgledala kao majka.
Odlazi iz sobe, a mi i dalje sjedimo u tišini. Šutnja nas obavija poput golemog prstena i čini
se kao da sve nešto čekamo, premda ne znamo što. Elody progovara prva.
»Mislite li...?« pogledava nas sve redom. »Mislite li da je to učinila zbog one ruže?«
»Ma, daj, ne pričaj gluposti«, oštro joj odvraća Lindsay, ali vidi se da je uzrujana. Lice joj je
blijedo i neprekidno prčka po rubu pokrivača. »Pa nije joj to bila prva takva ruža.«
»To je još gore«, govori Ally.

-76-
 NANA

»Barem smo znale tko je«, kaže Lindsay, shvaća da joj zurim u ruke, pa ih napadno umiruje i
smješta u krilo. »Ostali su se uglavnom ponašali kao da je nevidljiva.«
Ally se grize za usnicu.
»Ipak, da je baš na zadnji dan u životu dobila...« govori Elody i ne dovršava rečenicu.
»Ma, i bolje joj je ovako«, kaže Lindsay. Sve tri je zapanjeno gledamo. Takva je izjava
previše čak i iz njezinih usta.
»Što je?« podiže bradu i prkosno nas gleda. »Sve ste to pomislile, priznajte. Bila je jadna.
Pobjegla je. Gotovo je.«
»Ali... stvari su se mogle poboljšati«, govorim.
»Ništa se ne bi poboljšalo«, odgovara Lindsay.
Ally odmahuje glavom i privlači koljena uz prsa. »Zaboga, Lindsay...«
U šoku sam. Pištolj mi je možda najgori od svega jer je pucanj grub, glasan, nasilan i nakon
njega slijedi krv, mozak, užarena masa. Kada je već to morala učiniti i kada je već toliko željela
umrijeti, trebala se utopiti, samo odšetati u vodu dok joj se valovi ne preklope preko glave. Ili je
trebala skočiti odnekud. Zamišljam je kako skače s visine, kako pluta u zraku dok je nose
vjetrovi i struje. Zamišljam je kako širi ruke i skače s mosta ili se baca u kanjon, ali ne pada
nego leti uvis s vjetrom.
Samo ne pištolj. Pištolji su nešto iz policijskih filmova, pljački trgovina koje rade cijelu noć,
nešto čime se služe ovisnici o cracku i kriminalci iz bandi. Pištolj nije nešto čime se trebala
poslužiti Juliet Sykes.
»Možda smo trebale biti ljubaznije prema njoj«, govori Elody. Gleda u pod, kao da joj je
neugodno što je to izgovorila.
»Joj, daj, molim te«, grubo odvraća Lindsay. »Cijelu si vječnost bila gadura prema njoj, a
sada ti je žao samo zato što je mrtva? E, pa ne ide to tako.«
Elody podiže pogled i zuri u nju. »Ali zbilja mi je žao«, podiže glas.
»Onda si licemjerna«, odgovara Lindsay. »A to je najgore.«
Ustaje i gasi svjedo, pa se vraća na kauč, smještajući se pod pokrivače.
»A sada me poštedite«, govori. »Moram se naspavati.«
Neko vrijeme vlada potpuna tišina. Nisam sigurna je li Ally legla ili nije, ali kako mi se oči
privikavaju na tamu, tako razabirem da nije, da još uvijek sjedi koljena privinutih uz prsa i da
zuri u tamu.
Prolazi nekoliko minuta, a zatim govori: »Spavat ću u svojoj sobi.« Skuplja pokrivače s
madraca i namjerno je bučnija nego što je potrebno, vjerojatno zato što je ljuta na Lindsay.
Nakon nekoliko trenutaka oglašava se i Elody: »Idem s njom. Kauč je kvrgav.« I ona je
uzrujana. Na tome smo kauču spavale već tisuću puta.
Nakon njezina odlaska još neko vrijeme sjedim i slušam kako Lindsay diše pod pokrivačem.
Pitam se spava li. Vjerojatno ne. Kako bi i mogla? Ja se još nikad u životu nisam osjećala
budnijom, ali Lindsay je oduvijek bila drugačija od ostalih — čvršća je, neosjetljiva, na stvari
gleda crno-bijelo. S njom si ili protiv nje. S ove si strane crte ili s one. Nema straha, ali ni brige.
Oduvijek sam joj se divila zbog toga. Sve smo joj se divile zbog toga.
Nemirna sam. Muče me pitanja na koja ne znam odgovore, a zapravo i ne znam kako bih
postavila ta pitanja. Polako ustajem s kauča i nastojim je ne probuditi, ali ispostavlja se da uopće
ne spava. Okreće se, pa kroz tamu nazirem bljedunjav ten i duboke duplje velikih očiju.

-77-
 NANA

»Ne ideš valjda i ti gore?« pita me šapatom.

»Ne, idem na zahod«, tiho joj odgovaram.
Pipam oko sebe i pronalazim put do hodnika, pa ondje zastajem i slušam kako odnekud
otkucavaju sekunde na satu. Osim tog zvuka, oko mene vlada potpuna tišina i tama, a od
hladnoće kamenog poda mrznu mi stopala. Prelazim rukom preko zida kako bih se orijentirala i
primjećujem da izvana više ne dopire zvuk kišnih kapljica. Gledam kroz prozor i vidim da se
kiša pretvorila u snijeg. Tisuće pahuljica tope se na staklu, a zbog njihova kovitlanja mjesečina
koja prodire u hodnik na podu se pretapa u stotinama sićušnih sjenki. Kupaonica je udaljena
samo nekoliko koraka, ali ne idem tamo. Polako otvaram vrata koja vode do podruma i silazim
niza stube, čvrsto se držeći za oba rukohvata.
U trenutku kada stajem na sag u podnožju, rukom pipam zid i pronalazim prekidač. Pred
očima mi se rasvjetljava velika prostorija s kožnim trosjedima bež boje, starim stolom za ping-
pong, televizorom, trakom za trčanje, orbitrekom i zrcalom. Nešto je hladnije nego u ostatku
kuće, a zrak miriše po svježoj boji i kemikalijama.
Iza prostora sa spravama za vježbanje nalaze se još jedna vrata. Vode u sobu koju zovemo
Oltarom Allison Harris. Čitava je oblijepljena Allynim lošim crtežima iz djetinjstva, a s polica
se smiješe njezine fotografije. Na jednoj je odjevena kao hobotnica na maskenbalu u prvom
osnovne, na drugoj se u zelenoj haljinici smiješi ispred goleme božićne jele, na trećoj u bikiniju
žmirka pred suncem, na četvrtoj se smije, na petoj se mršti, a na šestoj je zamišljena. Na najnižoj
su polici svi Allyni stari godišnjaci od vrtića naovamo. Jednom nam je pokazala kako je njezina
majka u svim tim godišnjacima nalijepila šarene etikete uz slike Allynih prijatelja i rekla joj:
»Tako se možeš podsjetiti da si oduvijek bila popularna.«
Spuštam se na koljena. Ne znam točno što tražim, ali u glavi mi se polako, iz neke stare
uspomene oblikuje zamisao koja nestaje svaki put kada je pokušam nekako uhvatiti, poput onih
trodimenzionalnih slika koje se vide samo kada naizgled besmislenu sliku gledate zamućenim
pogledom.
Prvo hvatam godišnjak iz prvog osnovne. Otvaram ga točno na stranici s razredom učiteljice
Christensen. Nisam to željela. Na stranici odmah spazim sebe, nekoliko koraka dalje od ostale
djece.
Zbog odsjaja bljeskalice u naočalama ne vide mi se oči, a osmijeh mi više nalikuje na bolnu
grimasu, kao da mi je samo slikanje teško. Okrećem stranicu. Ne volim pregledavati stare
godišnjake, ne prizivaju mi ugodne uspomene. Moji su godišnjaci negdje na tavanu sa svim
ostalim bespotrebnim sitnicama koje moja majka uporno čuva jer tvrdi da bih ih »mogla
poželjeti u budućnosti«. Zbog toga čuva moje stare lutke i pohabano plišano janje koje sam
svojedobno nosila kamo god bih pošla.
Samo dvije stranice iza slike svojeg razreda nalazim ono što tražim. Slika razreda učiteljice
Novak. U središtu fotografije, kao i uvijek, stoji Lindsay, blistavo se smiješeći fotografu. Uz nju
stoji mršava, ljepuškasta djevojčica stidljiva osmijeha i kose tako svijetle da je gotovo bijela.
Lindsay i djevojčica toliko su se privile jedna uz drugu da im se ruke dodiruju od vrhova prstiju
do lakata.
Juliet Sykes.
Na slici iz drugog osnovne Lindsay kleči u prvom redu. I ondje je uz nju Juliet Sykes.
U godišnjaku iz trećeg osnovne Lindsay i Juliet više nisu u istom razredu. Lindsay je kod
učiteljice Derner (sa mnom, tada je i smislila onu šalu o bljedolikoj nemani s crvenim mrljama),
a Juliet kod dr. Kuzme. Nalazim ih na različitim stranicama, u različitim razredima, čak im je i
položaj na fotografijama drugačiji — Lindsay stoji ruku prekriženih na struku, a Juliet se blago
naginje u stranu, ali izgledaju gotovo identično. Obje su odjevene u istu svijetloplavu majicu,

-78-
 NANA

potpuno iste bijele capri hlače, objema je kosa uredno razdijeljena posred čela i obje nose srebrni
lančić oko vrata. U trećem je razredu bilo uobičajeno da se najbolje prijateljice jednako
odijevaju.
Drhteći od hladnoće i već pomalo obamrlih prstiju posežem za godišnjakom iz četvrtog
osnovne. Na koricama je živopisna slika školskog pročelja u kričavo ružičastim i crvenim
bojama. Vjerojatno ga je u to doba bio obojio neki učitelj likovnog. Ovaj mi je put potrebno
malo dulje za pronalaženje Lindsayna razreda, ali kada ga napokon pronalazim, srce mi poskoči
u grudima. I ovdje se smiješi aparatu kao da ga izaziva da joj pronađe manu, a uz nju stoji Juliet
Sykes. Lijepa, sretna Juliet Sykes tajnovito se smješka, pa pomnije promatram sliku,
usredotočujući se na sitnu, mutnu točku među njima. Nisam sigurna, ali čini mi se da su ona i
Lindsay ispreplele kažiprste.
U godišnjaku iz petoga razreda bez problema nalazim Lindsay, koja ponosno stoji u sredini
prvoga reda na slici razreda profesorice Krakow i smiješi se tako blistavo da izgleda poput
reklame za zubnu pastu. Juliet već mnogo teže pronalazim, čak mi isprva i ne uspijeva, nego
nekoliko puta pregledavam fotografije, sve dok je ne spazim u gornjem desnom kutu, stisnutu
između Lauren Lornet i Eileen Choo. Toliko je pogrbljena da izgleda kao da želi nestati s
fotografije, a kosa joj zaklanja lice poput zastora. Lauren i Eileen blago su odmaknute od nje,
kao da se žele što više distancirati ili kao da se boje da će se zaraziti nekom bolešću.
Peti razred, prisjećam se. U petom se razredu Juliet popiškila u vreću za spavanje na
izviđačkom izletu i Lindsay ju je prozvala Zlatnim Tušem.
Pomno vraćam sve godišnjake na njihovo mjesto, a srce mi nekontrolirano lupa u prsima.
Odjednom silno žudim za tim da što prije odem iz podruma, pa gasim svjetla i naslijepo se
penjem stubama. Pritom mi se čini kao da tama oko mene leluja u čudnim sjenkama i umirem
od straha. Gotovo sam sigurna da ću, ako upalim svjetlo, spaziti Juliet u bijelom kako pruža ruke
prema meni, krvava i prostrijeljena lica.
Izlazim na hodnik i onda je ugledam. Lice joj je u sjeni, izgleda poput prazne rupe, ali
osjećam da zuri u mene. Pod mi se izmiče pod nogama, pa se hvatam za zid da se ne bih srušila.
»Što ti je, zaboga?« govori Lindsay i približava mi se hodnikom. Mjesečina joj rasvjetljava
lice i sada vidim da nije prikaza. »Zašto me tako gledaš?«
»Isuse«, podižem ruku k prsima, nastojeći vratiti podivljalo srce na mjesto. »Preplašila si
me.«
»Što si radila dolje?« pita me. Sa svijetlom raščupanom kosom, bijelim boksericama i
majicom izgleda baš poput duha.
»Bile ste prijateljice«, kažem. Riječi zvuče kao optužba. »Godinama ste bile prijateljice.«
Ni sama ne znam kakav odgovor očekujem, ali Lindsay samo nakratko skreće pogled, a onda
se opet okreće prema meni.
»Nismo mi krive za ono što joj se dogodilo«, govori, kao da me izaziva na daljnje optužbe.
»Potpuno je luda, znaš to.«
»Znam«, kažem, iako imam osjećaj da ustvari uopće ne razgovara sa mnom.
»Osim toga, čula sam da joj je tata alkoholičar«, nastavlja ubrzano, kao da nešto želi
dokazati. »Cijela joj je obitelj luda.«
»Da«, kažem i nekoliko trenutaka samo stojimo u tišini. Cijelo mi je tijelo otežalo, osjećam
se kao u noćnim morama u kojima bili trebala potrčati, a ne mogu. Nakon nekoliko mi trenutaka
nešto pada na pamet pa govorim: »Bila je.«
Lindsay iznenađeno hvata dah, kao da sam je prekinula usred rečenice. »Molim?«

-79-
 NANA

»Bila je potpuno luda«, objašnjavam. »Sada više nije ništa.«

Ne odgovara mi, pa prolazim pokraj nje i kroz hodnik krećem prema kauču. Liježem i
pokrivam se, a nakon nekoliko trenutaka i ona dolazi za mnom.
Ležim na kauču uvjerena da neću moći zaspati i na pamet mi pada jedan dan u trećem srednje
kada smo se Lindsay i ja uvečer iskrale iz kuće i otišle na vožnju jer se ništa drugo u
Ridgeviewu nije događalo. U jednom je trenutku stala na cesti Fallow Ridge, isključila farove i
pričekala trenutak u kojem se drugi auto počeo probijati prema nama. Fallow Ridge inače je
cesta koja je dovoljno široka samo za jedan automobil. Spazivši automobil koji dolazi iz
drugoga smjera, pokrenula je motor, uključila svjetla i krenula prema njemu. Dok su nam se iz
drugoga smjera približavali golemi automobilski farovi, počela sam vrištati iz sveg glasa,
sigurna da ćemo poginuti, ali Lindsay je samo čvrsto držala volan i nadglasavala me riječima:
»Bez brige, uvijek onaj drugi prvi skrene.« Imala je pravo. Drugi je automobil u posljednjem
trenutku skrenuo u jarak.
Toga se prisjećam trenutak prije nego što me obuzima san.
A u snu padam kroz tamu.
U snu neprekidno padam.

-80-
 NANA

Četvrto poglavlje

Iako još nisam potpuno budna, već držim budilicu u ruci, a u trenutku kada do kraja izranjam
iz sna, bacam je u zid. Pišti još jedanput, a zatim se lomi na podu.
»Opa!« podvikuje Lindsay kada petnaest minuta nakon toga ulazim u njezin auto. »Zar su
otvorili natječaj za radno mjesto na štajgi?«
»Šuti i vozi«, kažem. Ne mogu se čak ni prisiliti da je pogledam jer sam bijesna do srži.
Lindsay je prijetvorna, mislim, cijeli je svijet prijetvoran i lažan, a iz nekog razloga baš ja
moram biti kažnjena zbog toga. Ja sam ta koja umire. Ja sam zaglavila u istome danu.
Ljuta sam zbog toga jer se sve to zapravo ne bi smjelo događati meni. Lindsay je ta koja vozi
kao da po ulicama Ridgeviewa igra neku bolesnu verziju igrice Grand Theft Auto. Lindsay je ta
koja stalno zadirkuje ljude, ponižava ih i kritizira. Lindsay je prešutjela činjenicu da su ona i
Juliet Sykes bile prijateljice. Lindsay ju je potom godinama mučila. Ja, s druge strane, nisam
učinila ništa loše. Samo sam se družila s Lindsay.
»Smrznut ćeš se«, govori mi, baca cigaretu kroz prozor i zatim ga zatvara.
»Hvala na brizi, mama«, spuštam sjenilo i u zrcalu provjeravam nije li mi se možda razmazao
raž. Suknju sam nekoliko puta preklopila, pa mi sada jedva pokriva stražnjicu, a na noge sam
obula štikle s potpeticama od deset centimetara koje smo Ally i ja iz zezan cije kupile u trgovini
za koju smo bile sigurne da je namijenjena striptizetama. Nad suknjom nosim isti krznom
obrubljeni top kao i prethodnih dana, ali sam ga ukrasila blještavom ogrlicom koju sam također
kupila iz zezancije za Noć vještica, kada smo se sve četiri maskirale u nestašne bolničarke. Na
ogrlici velikim, pisanim, šljokičavim slovima piše DROLJA.
Baš me briga što sam upadljiva i napadna. I želim da me svi gledaju. Tako i onako mogu
učiniti štogod želim: zviznuti nekoga šakom u lice, opljačkati banku, napiti se i učiniti kakvu
budalaštinu. Glavna prednost smrti sastoji se u tome što više nema posljedica.
Lindsay ne shvaća da sam sarkastična ili zanemaruje primjedbu, pa samo kaže: »Čudi me što
su ti roditelji dopustili da tako odjevena iziđeš iz kuće.«
»Nisu mi dopustili«, odvraćam. Loše sam raspoložena i zbog toga jer sam se punih deset
minuta prije izlaska iz kuće svađala s mamom. Urlala sam na nju čak i nakon što se Izzy sakrila
U svoju sobu i tata mi zaprijetio da će me staviti pod kaznu do smrti (ha!). Riječi su mi navirale
same, a u urlanju sam na neki čudan način i uživala. Osjećala sam se kao da sam raskopala
gadnu krastu i kao da je ispod nje ponovno potekla krv.
Neću ti dopustiti da iziđeš iz kuće dok ne odeš gore i obučeš još nešto, rekla mi je mama. Razboljet ćeš
se, dobit ćeš upalu pluća, a što je još važnije, ljudi će u školi o tebi svašta pomisliti, a to nikako ne želim.
U tom se trenutku nešto u meni prelomilo. »Sada ti je odjednom stalo do toga?« podviknula
sam takvim tonom da se ozbiljno lecnula, kao da sam je pljusnula. »Sada mi odjednom želiš
pomoći? Sada me odjednom želiš zaštititi?«
A zapravo bih joj najradije bila rekla: Gdje si bila prije četiri dana? Gdje si bila dok sam se s
automobilom prevrtala po šumi? Zašto tada nisi razmišljala o meni? Zašto nisi bila sa mnom? Silno sam
ljuta na svoje roditelje. Bijesna sam zbog toga jer su mirno sjedili kod kuće dok je vani, u
hladnoj noći moje srce otkucavalo svoje zadnje sekunde. Mrzim ih zbog toga jer su dopustili da
se veza među nama toliko olabavi da nisu ni osjetili trenutak kada se prekinula.
Naravno da znam kako ni za što od toga nisu doista krivi. Ili barem krivnja nije samo
njihova. I ja sam pridonijela. Pridonijela sam tom udaljavanju na tisuće manjih i većih načina, u
stotinu različitih prilika i znam da je tomu tako. No, zbog toga se ne osjećam nimalo bolje.

-81-
 NANA

Samo sam još bjesnija.

Roditelji su ti koji bi trebali štititi svoju djecu, zar ne?
»Dobro, pa što je tebi danas?« govori Lindsay i dobacuje mi jedan oštar pogled. »Ustala si na
lijevu nogu?«
»Da, već nekoliko dana ustajem na lijevu nogu.«
Dojadilo mi je već to jutarnje polusvjetlo i bolesno plavetnilo na nebu koje zapravo i nije
potpuno plavo. Gadi mi se i vodenasto sunce na obzoru. Jednom sam negdje pročitala da ljudi
koji gladuju neprekidno maštaju o hrani: samo leže i zamišljaju vrući pire od krumpira i sočne,
krvave odreske. Sada mi je potpuno jasno zašto to čine. Ja žudim za drugačijim jutrom, za
drugačijim svjetlom, za drugačijim suncem i drugačijim nebom. Nikada prije nisam razmišljala
o tome, ali pravo je čudo koliko različitih vrsta svjetlosti postoji na svijetu i koliko je različitih
boja neba. U proljeće je nebo najčešće svijetloplavo, pa se čini kao da se cijeli svijet pod njim
tek stidljivo rumeni, za srpanjskih je podneva žarko i odvažno, posebno su zanimljive ljubičaste
nijanse pred oluju, mučno zelenilo trenutak prije nego što oblake propara munja, a najluđi su
šareni sutoni koji izgledaju poput nečije halucinogene epizode.
Trebala sam više uživati u svemu tome. Trebala sam ih sve zapamtiti. Trebala sam umrijeti
na dan kada je suton predivan, tijekom ljetnih ili zimskih praznika. Trebala sam umrijeti na bilo
koji drugi dan. Prislanjam čelo uz prozor i maštam o tome da uzdižem šaku sve do neba,
razbijajući ga poput zrcala.
Pitam se kako ću preživjeti milijune potpuno jednakih dana koji mi slijede. Kako ću izdržati
to zrcalno ponavljanje do beskonačnosti? U mislima mi se počinje oblikovati plan: prestat ću
odlaziti u školu, ukrast ću nečiji auto i svaki se dan odvesti u drugome smjeru do kamo stignem.
Jedan dan na istok, drugi dan na zapad, treći dan na sjever, četvrti na jug. Maštam o toliko dugoj
i toliko brzoj vožnji tla na kraju polijećem u zrak, u visine na kojima vrijeme više ne postoji,
gdje ga otresam sa sebe kao kada vjetar s ulica otpuhuje pijesak.
Sjećate li se što sam vam rekla o nadi?
»Sretno Valentinovo!« pjevuši Elody ulazeći u Tenk.
Lindsay zuri u nju, pa u mene i zatim pita: »Što je ovo? Neko natjecanje u tome tko će u
školu doći s manje odjeće?«
»Treba pokazati adute«, odvraća Elody, a zatim odmjerava moju suknju i pita: »Zar si
zaboravila hlače, Sam?«
Lindsay se smijulji, a ja je, i ne okrećući se od prozora, pitam: »Što je? Ljubomorna si?«
»Što je njoj danas?« pita Elody, naslanjajući se u sjedalu.
»Valjda je ujutro zaboravila popiti šarene tabletice.«
Krajičkom oka vidim da Lindsay dobacuje pogled Elody i radi grimasu koja bi joj trebala
prenijeti poruku da me pusti na miru. Ponaša se kao da sam mrzovoljno dijete koje nekako treba
umiriti i u tom se trenutku sjetim svih onih starih fotografija na kojima se drži za ruke s Juliet
Sykes, pa pomislim na Julietino pucnjem razneseno lice i mozak prosut po zidovima mračnoga
podruma. Ponovno me obuzima bijes i jedva se suzdržavam od toga da se ne okrenem prema
Lindsay te joj u lice zavrištim da je prijetvorna lažljivica i da mene ne može zavarati.
Mene ne možeš zavarati... kroz misli mi odzvanjaju Kentove riječi i srce mi se opet snažno
steže.
»Imam nešto što će te sigurno raspoložiti«, govori Elody i naglavce se baca u torbu,
zadovoljna spasonosnom idejom koja joj je upravo pala na pamet.

-82-
 NANA

»E, ako mi sad uvališ kondom, Elody...« pritišćem prstima sljepoočnice.

Zastaje u pola pokreta s paketićem u ruci i zbunjeno govori: »Ali... to sam ti kupila za dar.«
Zatim pogledom traži podršku od Lindsay.
Ova pak sliježe ramenima. »Radi što hoćeš, Sam«, govori. Ne gleda me, ali jasno mi je da je
moje ponašanje počinje uzrujavati. Iskreno, baš mi je drago zbog toga.
»Ako baš želiš uzgajati spolne bolesti...« dodaje.
»O, baš se prava našla da mi drži lekcije o tome«, kažem prije nego što sam dospjela
promisliti, na što Lindsay naglo okreće glavu i ošine me pogledom.
»Molim?«
»Ma, ništa.«
»Hoćeš reći da...«
»Ništa ja neću reći«, prislanjam glavu uz staklo.
Elody i dalje maše kondomom među prstima. »Daj, Sam«, govori pomirljivo. »Bez rukavice
nema ljubavi, je li tako?«
Sada mi se gubljenje nevinosti čini tako glupim, potpuno apsurdnim, kao da je iz nekog
sasvim drugog filma i kao da se odnosi na neku sasvim drugu osobu, posve drugi život.
Pokušavam se prisjetiti svega što volim na Robu ili barem onoga što sam voljela, ali prizivam tek
nasumične slike koje mi ništa ne znače. Rob sjedi razvaljen na Kentovu kauču, grabi me za ruku
i optužuje da ga varam. Rob mi polaže glavu na rame u svojem podrumu i govori mi da bi htio
zaspati uz mene. Rob mi okreće leđa u šestom razredu. Rob podiže ruku u zrak i govori mi:
»Samo pet minuta.« Rob me prvi put na školskom hodniku drži za ruku i ja sam ponosna jer nas
svi gledaju. Sva se ta sjećanja odjednom doimlju dalekima, stranim, tuđim.
I u tom trenutku napokon shvaćam. Naravno da su strana, tuđa i daleka. Više nisu važna.
Više ne znače ništa. Ništa više nema nikakvo značenje.
Okrećem se u sjedalu i grabim kondom iz Elodynih ruku.
»Bez rukavice nema ljubavi«, usiljeno se smiješim.
»Takvu te volim«, raduje se.
Okrećem se prema vjetrobranu upravo u trenutku kada Lindsay naglo koči zbog crvenog
svjetla na semaforu i zbog siline zaustavljanja moram se rukama oduprijeti o kontrolnu ploču da
ne bih poletjela prema staklu. Zatim leđima udaram o naslon. Kava iz držača za šalice
zapljuskuje me po bedrima.
»Opa !« smijulji se Lindsay. »Oprosti.«
»Zbilja si opasnost na cesti«, smije se Elody i učvršćuje sigurnosni pojas.
Ljutnja koja mi se cijelo jutro nakuplja u utrobi u tom se trenutku prelijeva preko grla.
»Dobro, koji je tebi vrag?« vičem.
Lindsay se smiješak zamrzava na licu.
»Molim?«
»Pitala sam te koji ti je vrag«, grabim ubruse iz ladice na kontrolnoj ploči i brišem nogu.
Kava čak i nije prevruća — Lindsay je već bila skinula poklopac s čaše da bi je rashladila, ali na
bedru mi ipak ostaje crveni plik. Najradije bih se rasplakala. »Pravila vožnje nisu baš tako
složena«, govorim ljutito. »Kada vidiš crveno svjedo, staneš. Kada vidiš zeleno, krećeš. Znam
da ti je žuto prekomplicirano, ali uz malo vježbe, svladat ćeš i to.«

-83-
 NANA

Lindsay i Elody zapanjeno zure u mene i ne govore ni riječi. No, zato ja govorim. Ne mogu
se zaustaviti. Zašto i bih? Lindsay je ionako kriva za sve ovo. Ona i njezina glupa vožnja!
»Dobro uvježbani majmun vjerojatno bi bolje upravljao volanom nego ti!« nastavljam. »Što
pokušavaš dokazati takvom vožnjom? Da te boli džon za cijeli svijet? Da ti ni do čega i ni do
koga nije stalo? Malo se zabiješ u nečiji branik, tu i tamo nekome otkineš retrovizor, svako malo
aktiviraš zračne jastuke, tvrdiš da branici i služe tome da bi ih se udaralo i voziš dalje! E, pa,
znaš što? Ne moraš nikome ništa dokazivati. Već ionako znamo da te boli džon za sve osim za
sebe. Oduvijek smo to i znali.«
U tom mi trenutku ponestaje zraka, a nakon moje zadnje rečenice u autu nastaje grobna
tišina. Lindsay me nije ni pogledala, samo zuri pred sebe, čvrsto stežući volan. Svjetlo na
semaforu mijenja se u zeleno, pa svom snagom gazi po papučici gasa. Zvuk motora probija mi
uši poput groma iz daljine.
Prolazi neko vrijeme prije nego što se Lindsay oglašava, a kada napokon progovara, glas joj
je dubok i prigušen. »Odakle ti pravo da tako razgovaraš sa...?«
»Cure«, nervozno se ubacuje Elody sa stražnjeg sjedala. »Nemojte se svađati, može? Pustite
sad to.«
Ja, međutim, i dalje drhtim od bijesa, kao da me trese električna struja. Čini mi se kao da tek
sada, nakon svih ovih godina, stvari i ljude oko sebe vidim u pravome svjetlu. Okrećem se zato
prema Elody.
»Zašto se ti nikada ne zauzimaš za sebe?« pitam je. Malo se odmiče unatrag i pogledava
Lindsay, pa mene. »Dobro znaš da je ono što sam rekla istina«, ustrajem. »Lindsay je
bezobrazna. Zašto to ne možeš izgovoriti?«
»Nemoj nju petljati u to«, sikće Lindsay.
Elody otvara usta kao da će nešto reći, a onda odmahuje glavom.
»Znala sam«, pobjednički izjavljujem, ali u želucu mi je mučno. »Bojiš je se. Znala sam.«
»Rekla sam ti da je ostaviš na miru«, povišenim tonom govori mi Lindsay.
»Meni govoriš da je ostavim na miru?«
Sva ona jasnoća i bistrina koja mi se ukazala prije nekoliko trenutaka — sada nestaje. Vrti mi
se u glavi i kao da mi sve izmiče nadzoru. » Ti si ta koja se prema njoj ponaša kao prema smeću.
Ti! Da te podsjetim na stvari koje govoriš o njoj? Elody je takva jadnica. Daj, pogledaj Elody kako se
vješa po Steveu, a ovaj je uopće ne šljivi. Vidi, Elody se opet napila. Bilo bi joj bolje da mi se ne ispovraća
po autu, neću da mi sjedala smrde po alkoholičarima.«
Elody nakon zadnje riječi iznenađeno uzdiše i u tom trenutku znam da sam pretjerala. Nisam
to trebala reći. U ogledalcu još uvijek spuštenog sjenila vidim da zuri kroz prozor i da joj usnice
podrhtavaju. Bori se sa suzama. Prekršila sam prvo sveto pravilo koje vrijedi među najboljim
prijateljicama — o nekim se stvarima nikada ne govori.
Lindsay naglo staje na kočnicu. Nasred smo ceste broj 120, pola milje od škole, ali za nama
je kolona automobila. Jedan nas auto mora zaobići da nas ne bi udario i sva je sreća što iz
drugoga smjera nema prometa. Ovaj put čak i Elody podvikuje: »Isuse!«
Srce mi luđački lupa u grudima, vozač automobila sumanuto trubi, a suvozač spušta prozor i
nešto nam govori, ali ne čujem što. Vidim samo bejzbolsku kapu i bijesan pogled.
»Što izvodiš?« pitam Lindsay.
I ljudi u automobilima koji stoje iza nas počinju trubiti, ali Lindsay povlači ručnu kočnicu i
ne pomiče se.

-84-
 NANA

»Lindsay«, tjeskobno progovara Elody. »Sam ima pravo. Ovo sada više nije smiješno.«
Lindsay se pak naginje prema meni i u jednom mi se trenutku čini da će me udariti, ali ona se
naginje dalje i otvara moja vrata.
»Van«, kaže tihim, ali bijesnim glasom.
»Molim?«
Hladan zrak koji ulazi u auto udara me poput šake u trbuh. Sva me dotadašnja hrabrost
napušta, više nisam ni bijesna. Samo sam umorna.
»Lindz«, pomalo se histerično smijulji Elody. »Ne možeš je sada izbaciti na cestu. Vani je
ledeno.«
»Van«, ponavlja Lindsay. Auti nas obilaze i trube, svi spuštaju prozore i deru se na nas, ali
riječi im se gube u brujenju motora i glasanju sirena. Ipak, situacija je neugodna. Sama pomisao
na to da sada iziđem iz automobila i da moram hodati uz cestu dok pokraj mene prolaze
automobili i svi me vozači gledaju sasvim mi je nepodnošljiva, pa se skupljam u sjedalu i
pogledom tražim podršku od Elody. Ona, međutim, okreće glavu od mene.
Lindsay mi se sada već unosi u lice.
»Rekla. Sam. Van!« šapuće oštro, gotovo usnicama dotičući moje uho, kao da mi povjerava
tajnu.
Grabim torbu i izlazim na studen. Ledeni zrak gotovo mi paralizira noge, a Lindsay onoga
trenutka kada izlazim na cestu kreće uz škripu guma, još uvijek s otvorenim suvozačkim
vratima.
Hodam po lišću i smeću uz cestu. Prsti na rukama i nogama umrtvljuju mi se gotovo istoga
trenutka, pa snažno stupam ne bih li pokrenula cirkulaciju. Podužoj koloni koja se nakupila iza
Lindsayna automobila potrebno je nekoliko minuta da bi se prorijedila, ali svi i dalje trube. Zvuk
njihovih sirena podsjeća me na udaljeno zavijanje brzoga vlaka.
Uz mene u jednom trenutku usporava plava Toyota i kroz prozor se naviruje starija gospođa
sijede kose. Odmahuje glavom i govori: »Luđakinjo!«, a ja samo stojim uz cestu i gledam je dok
odlazi. U zadnjem se trenutku prisjećam zaključka do kojega sam došla prije nekoliko minuta —
da sada više ništa nije važno, pa podižem srednjak u zrak, nadajući se da će ga baba primijetiti u
retrovizoru.
Cijelim putem do škole u sebi ponavljam da više ništa nije važno. Ponavljam to toliko puta
da riječi na kraju gube svako značenje.
Toga sam jutra naučila sljedeće: ako prijeđeš granicu i zbog toga se ništa ne dogodi, granica gubi svoj
smisao. Baš kao u onoj staroj priči o stablu koje se ruši u šumi i pitanju postoji li zvuk toga pada ako ga
nitko ne čuje.
Kada bez posljedica prijeđeš granicu, povući ćeš drugu nešto dalje, pa treću još dalje i prijeći ćeš je
svaki sljedeći put. Tako ljudi na kraju i padnu s ruba Zemlje. Iznenadili biste se kako je lako izići iz orbite,
izletjeti iz putanje i naći se na mjestu koje više nitko ne može dosegnuti. Lako se izgubiti. Lako je izgubiti
sebe.
Možda se zapravo i ne biste iznenadili. Možda neki od vas sve to već znaju.
Njima samo mogu reći — žao mi je.
Markiram prva četiri sata samo zato što znam da mogu i nekoliko sati lutam po hodnicima
bez ikakvog cilja ili odredišta. Gotovo se nadam da će me presresti neki profesor, Wintersica ili
nastavni pomoćnik — i da će me upitati što radim na hodniku, možda me čak i izravno optužiti
za markiranje te me poslati ravnatelju na razgovor. Nakon svađe s Lindsay neobično sam

-85-
 NANA

nezadovoljna i želim učiniti još nešto.

Većina mi profesora koje susrećem samo kima glavom, smiješi se ili mi maše, što i nije tako
čudno jer ipak ne znaju kakav mi je raspored i ne mogu znati imam li slobodan sat te je li netko
otkazao nastavu. Pomalo sam razočarana time koliko je lako prekršiti pravila.
Na sat profesora Daimlera ulazim napadno ga ignorirajući i ne dobacujući mu pogled, ali
svjesna sam da me promatra. Prilazi mi onoga trenutka kada sjedam u klupu.
»Ne misliš li da je još prehladno za ljetnu odjeću?« smješka se.
Obično postajem nervozna kada me gleda dulje od sekundu-dvije, ali ovaj ga put namjerno
gledam u oči. Cijelim mi tijelom prolazi toplina, njegove su oči poput grijalica pod kojima sam
znala stajati u bakinoj kući. Čudesno je da oči imaju takav učinak na mene, da svjetlost
pretvaraju u toplinu. Čudesno je i da nikada ništa slično nisam doživjela iz Robovih očiju.
»Treba pokazati adute«, kažem mekim i postojanim glasom i nato mu nešto zabljesne u
očima. Iznenadila sam ga.
»Izgleda da je tako«, mrmlja sasvim tiho i vjerojatno ga samo ja čujem, a zatim se rumeni
kao da ne vjeruje da je to upravo izgovorio. Zatim glavom pokazuje na moju klupu, na kojoj
nema ničega osim olovke i omanje bilježnice koju smo Lindsay i ja svojedobno koristile kao
sredstvo dopisivanja tijekom nastave.
»Nisi dobila nijednu ružu?« pita. »Ili si ih dobila toliko da ti ih je preteško nositi na svaki
sat?«
Nisam bila ni na jednom satu prije toga, pa nisam primila nijedan valogram i, iskreno, baš me
briga. Nekada bih bila radije umrla nego prošetala hodnicima škole Thomasa Jeffersona bez
ijedne ruže na Valentinovo. Nekada bih to smatrala sudbinom gorom od smrti.
Nekada, naravno, nisam znala pravu istinu.
Zabacujem glavom i sliježem ramenima. »Postalo mi je glupo to s ružama«, govorim prepuna
samopouzdanja koje kao da se u mene prelilo iz nekog drugog, nekoga starijeg i ljepšeg od
mene. Osjećam se kao da igram neku ulogu.
Smiješi mi se i opet primjećujem iskru u njegovu pogledu, a zatim se vraća pred razred i
plješće rukama, dajući svima znak da sjednu na mjesto. Ispod okovratnika mu, kao i uvijek,
izviruje prljava ogrlica od konoplje i maštam o tome da provlačim prste kroz nju, povlačim ga
prema sebi i ljubim ga. Usnice su mu pune - ne i predebele - i oblikovane točno onako kako mi
se sviđa. Kada bi ih samo malo rastavio, moje bi se savršeno smjestile na njih. Prisjećam se slike
iz njegova srednjoškolskog godišnjaka, one na kojoj stoji uz djevojku s kojom je išao na
maturalnu zabavu. Djevojka je bila vitka, smeđe kose i pravilnih usnica razvučenih u osmijeh.
Veoma nalik na mene.
»Dobro, ljudi«, govori dok učenici otvaraju bilježnice, prtljaju po ružama i hihoću. »Znam da
je Valentinovo i da je ljubav u zraku, ali znate što? U zraku su i derivacije.«
Nekoliko učenika naglas stenje, a kroz vrata u tom trenutku, ulijeće Kent s otvorenom torbom
iz koje se rasipaju papiri, kao da, poput Ivice i Marice, označava put kojim je došao. Ispod
širokih mu hlača vire karirane crno-bijele tenisice.
»Oprostite«, zbog kašnjenja se ispričava profesoru Daimleru. »Imali smo problema s pisačem
u časopisu. Zloćudni tumor papira u ladici broj dva. Morali smo odmah operirati da ne
premine.«
Na pola puta do klupe s vrha mu torbe, prepune zgužvanih papira, na pod ispada bilježnica iz
matematike i glasno tresne o pod. Svi se smiju, a mene preplavljuje val nezadovoljstva. Zašto je
uvijek tako neuredan? Zar mu je toliko teško zakopčati torbu?

-86-
 NANA

Vidi da ga gledam, ali moj izraz lica pogrešno tumači kao zabrinutost, pa se smiješi i tiho mi
govori: prava sam hodajuća katastrofa kao da je ponosan zbog toga.
Ponovno svraćam pozornost na profesora Daimlera koji stoji pred razredom prekriženih ruku
i tobože ozbiljnog izraza lica. lo je još jedna stvar koja mi se na njemu sviđa — nikada se doista
ne ljuti.
»Drago mi je što se pisač izvukao«, govori uzdignutih obrva. Zavrnuo je rukave i pokazuje
preplanule ruke, koje možda i nisu preplanule, nego mu je to prirodna boja kože — nešto poput
karameliziranog meda. »Kao što sam već rekao, znam da na Valentinovo školom vlada veliko
uzbuđenje, ali to ne znači da moramo zanemariti redovite...«
»Evo ih! Kupidi!« vrišti netko iz prve klupe i cijeli se razred počinje smijati. I doista, upravo
u tom trenutku u učionicu ulaze vražica, mačka i bljedunjavi bijeli anđeo velikih očiju.
Profesor Daimler diže ruke u zrak i naslanja se na radni stol. »U redu, dižem ruke«, govori, a
zatim se okreće i još mi se jedanput smiješi. Osmijeh ne traje dulje od sekunde, ali to je
dovoljno da sva zablistam poput božićnog drvca.
Anđeo mi dostavlja tri ruže — jednu od Roba, jednu od Tare Flute i jednu od Elody — a
zatim temeljito pretražuje naramak, preokrećući svaku karticu i tražeći moje ime. Pokreti su joj
odmjereni i spori, doista je usredotočena na to da ono što radi obavi kako valja, a sa svake
kartice tiho čita imena, usput odmahujući glavom, kao da ne može vjerovati da našu školu
pohodi baš toliko ljudi i da mora dostaviti toliko ruža. Vrlo brzo gubim strpljenje, pa ustajem i iz
naramka joj izvlačim ružu boje vrhnja s ružičastim rubovima latica. Iznenađeno poskakuje.
»Znam da je moja«, kažem. »Prepoznala sam je.«
Kima glavom i gleda me razrogačenih očiju. Vjerojatno joj se još nikada nije obratio nijedan
maturant. Otvara usta kao da nešto želi reći, ali naginjem se prema njoj tako da me nitko drugi
ne čuje i kažem: »Komentari nisu potrebni.« Još šire rastvara oči od iznenađenja, ali ne mogu se
sada baviti time jesam li je prestrašila. Jednostavno ne mogu podnijeti da se još jedanput počne
diviti ljepoti moje ruže. Ne mogu to podnijeti jer je ruža, kao i sve ostalo, najobičnije smeće i ne
znači ništa. »Tako i onako ide ravno u smeće«, objašnjavam.
Pritom to doista i mislim. Onoga trenutka kada profesor Daimler zatvara vrata za Kupidima,
dok svi ostali još hihoću nad valogramima i međusobno si pokazuju poruke, skupljam sve ruže s
klupe, odlazim u prednji dio učionice i sve ih bacam u veliki koš za smeće pokraj Daimlerova
radnog stola.
Hihotanje istoga trenutka prestaje. Dvoje ljudi iznenađeno uzdiše, a Chrissy Walker zgroženo
se križa, kao da sam se upravo posrala na Bibliju ili počinila kakav sličan grijeh. Ruže su im,
naime, toliko važne. Becca Roth napola ustaje sa stolca, kao da bi najradije dojurila do koša i
spasila ruže od utapanja pod otpacima od šiljenja olovaka, odbačenim papirima i praznim
limenkama gaziranih pića, a u Kentovu smjeru ne želim ni pogledati. Uopće mu ne želim vidjeti
izraz lica.
»Ne možeš samo tako baciti ruže u smeće«, govori mi Becca. »Netko ti ih se potrudio
poslati.«
»Da«, ubacuje se Chrissy. »To se ne radi.«
Sliježem ramenima i govorim im: »Možete ih uzeti ako želite.« Pokazujem im koš za smeće i
Becca ga čeznutljivo odmjerava. Vjerojatno procjenjuje bi li više profitirala kada bi prisvojila
moje ruže ili bi poniženje zbog kopanja po smeću bilo veće.
Profesor Daimler mi se smiješi i namiguje. »Jesi li sigurna da ih samo tako želiš baciti u
smeće, Sam?« pita. »Čini mi se da si time mnogima slomila srce.«

-87-
 NANA

»Da?« dobacujem mu, prisjećajući se da će sve što učinim i izgovorim do sutra biti izbrisano,
a sve što sutra izgovorim ili učinim više neće postojati do prekosutra i tako dalje. Zato pitam:
»Jesam li i vama slomila srce?«
Zbog mojih riječi istoga trenutka nastaje potpun muk. Samo se netko stidljivo nakašljava.
Daimler očito ne zna jesam li ga to namjerno upitala ili je moje očijukanje posljedica nezgodnog
slučaja, pa nervozno oblizuje usnice, provlači ruku kroz kosu i pita: »Molim?«
»Vaše srce«, uspravljam se i naslanjam o njegov radni stol. Suknja mi se podiže gotovo do
ruba gaćica, a srce tako luđački udara da kucanje postaje neprekidan šum. Osjećam se kao da
lebdim u zraku. »Lomim li i vaše srce?« pitam.
»Dobro, Samantha«, spušta pogled i nešto petlja oko rukava košulje. »Sjedni na svoje mjesto.
Moramo početi s nastavom.«
»Mislila sam da uživate u lijepom pogledu«, malo se naginjem unatrag i rastežem ruke nad
glavom. Čitava je učionica elektrizirana, napetost je gotovo opipljiva, kao trenutak prije oluje.
Netko se iz zadnjih klupa smije, a netko drugi govori: »O, zaboga.« Možda samo zamišljam, ali
čini mi se da je ovo drugo izgovoreno Kentovim glasom.
Gospodin Daimler gleda me mračnim pogledom. »Sjedi na svoje mjesto«, govori.
»Ako baš zahtijevate...« izvijam bokovima i silazim s ruba njegova stola, pa sjedam na
njegov stolac, polako prebacujući nogu preko noge i križajući ruke u krilu. Iz učionice dopire
hihot i nekoliko iznenađenih uzdaha, a ja ni sama ne znam odakle mi drskost za takvo
ponašanje. Do prije nekoliko mjeseci zbunila bih se i ustreptala svaki put kada bi mi se neki
momak obratio, a sada mi je ovako izazovno ponašanje odjednom prirodno, kao da sam se
napokon uvukla u kožu koja mi dobro pristaje.
»Sjedi na svoj stolac«, gotovo mi režeći naređuje Daimler, tamnoljubičasta lica i prijetećeg
pogleda. Zbog mene je izgubio živce - vjerojatno prvi put otkad radi na gimnaziji Thomasa
Jeffersona. Svjesna sam da sam u ne sasvim definiranoj igri koju igramo upravo osvojila jedan
bod i zbog te mi pomisli nešto zatitra u trbuhu, ali ugodno, nalik na osjećaj na vrhu vlaka smrti,
trenutak prije nego što se tračnicama surva u nizine. Titranje je to koje se pojavljuje kada si na
samome vrhu, samo nekoliko sekundi prije pada, kada te licem počne šibati vjetar i kada se sve
gubi u zaglušnom vrisku. Smijeh u učionici prerasta u urlik i izvana vjerojatno zvuči kao
ovacije.
Ostatak sata mirno sjedim u klupi unatoč tomu što svi oko mene šapuću i hihoću i što mi
stižu tri poruke. Jedna je od Becce, koja mi je napisala: Sjajna si, druga od Hanne Gordon, koja
kaže: Daimler je taaaaako zgodan, a treća mi slijeće u krilo zgužvana, kao da ju je netko zapravo
htio baciti u smeće, ali ne uspijevam vidjeti tko. Na papiriću piše: Kurvo. Nekoliko sekundi
obuzima me osjećaj nelagode i mučnine, ali brzo prolazi. Ništa što se oko mene događa nije
stvarno, podsjećam se. Čak ni ja nisam stvarna.
Četvrta poruka stiže prije samoga kraja sata, a na klupu mi slijeće u obliku malenog
papirnatog zrakoplova, precizno i tiho, poput šapata. Izgleda tako lijepo da mi ju je žao
razmotati, ali to ipak činim. U njoj urednim, tiskanim slovima piše: Takvo je ponašanje ispod tvoje
razine.
Nema potpisa, ali znam da ju je napisao Kent. Riječi me na trenutak pogađaju, probadaju
poput oštrice čiju pojavu ne znam objasniti, ali koja mi probada rebra i oduzima dah. Zašto sam
baš ja morala umrijeti? Zašto?
Uzimam poruku u ruke i vrlo je polako dvaput derem napola.
U učionici cijeli sat vlada nemir, pa profesor Daimler odustaje dvije minute prije zvona.
»Imajte na umu da u ponedjeljak pišemo test. Limesi i asimptote.« Odlazi do stola i umorno

-88-
 NANA

se naslanja na njega, a razredom se prolama uzdah olakšanja i zvukovi odmicanja stolaca,

oblačenja kaputa i podizanja torbi.
»Samantha Kingston, ostani na trenutak da porazgovaramo«, govori.
Ne gleda me, ali zbog tona kojim mi se obraća odjednom mi je neugodno. Prvi mi put pada
na pamet da sam se možda uvalila u nevolju. U redu, ta nevolja neće potrajati, ali natjera li me
Daimler da sjedim pred njime i slušam lekciju o odgovornom ponašanju, umrijet ću od srama.
Opet ću umrijeti.
Sretno, tiho mi govori Becca dok izlazi iz razreda. Inače uopće nismo dobre, Lindsay je zove
Purica jer svaki dan jede sendviče s puretinom, ali ipak mi je drago što mi to govori. Čvor u
želucu malo se olabavljuje.
Daimler čeka da svi odu iz razreda — krajičkom oka vidim da se Kent uporno vrzma oko
ulaza — a onda polako prilazi vratima i zatvara ih. Zvuk kvake čini mi se sličnim zvuku sudbine
— konačan je, odrješit i mučan, pa mi zbog njega na trenutak zastaje dah. Zatvaram oči i u tom
se trenutku osjećam isto kao i u Lindsaynu autu na cesti Fallow Ridge. Drugi automobil juri
prema meni i zasljepljuje me bljeskom farova kao da me osuđuje, kao da mi pokazuje što sam
skrivila. Uvijek onaj drugi prvi skrene, rekla mi je Lindsay, ali sada znam — dapače, sada
duboko razumijem — da takve vratolomije ne izvodi zbog toga. Izvodi ih zbog onoga ludog
trenutka u kojemu to još nije sigurno ili zbog onoga trenutka u kojemu napokon nailaziš na
nekoga tko ne skreće prvi, pa na kraju tvoj auto leti s ceste u tamu.
Otvaram oči. Profesor Daimler stoji preda mnom s rukama na bokovima.
»Što je ono bilo, dođavola?« pita.
Njegova me oštrina iznenađuje. Nikada mi nijedan profesor nije rekao »dođavola«.
»Ne... ovaj... ne znam na što mislite«, govorim glasom koji zvuči tiše i poput dječjeg. Nisam
to htjela.
»Na ona sranja koja si počela tu izvoditi«, grubo odvraća Daimler. »Tu, pred svima! Jesi li ti
normalna?«
Ustajem sa stolca jer ne želim više gledati u njega odozdo, poput maloga djeteta. Koljena mi
klecaju i moram se rukom osloniti o klupu, ali duboko udišem i ponavljam si da se ništa strašno
nije dogodilo. Sve će to do sutra biti izbrisano. Sve će nestati.
»Zao mi je, profesore Daimler«, govorim, negdje iz dubine izvlačeći snagu i samopouzdanje,
»ali zbilja ne znam na što mislite. Jesam li učinila nešto loše?«
Svraća pogled na vrata i pritom mu se na čeljusti nekontrolirano trza jedan mišić. To mi je
dovoljno. Taj mi trzaj vraća sve samopouzdanje. Najradije bih ispružila ruku i dodirnula ga,
provukla mu prste kroz kosu.
»Zbog takvog bi ponašanja doista mogla upasti u nevolju«, govori, još uvijek gledajući u
stranu. »Mogla bi i mene uvaliti u nevolju.«
Oglašava se zvono za završetak sata i naglo mi vraća sav polet. Pažljivo obilazim klupu i
koračam prema prednjem dijelu učionice. Zaustavljam se na samo koji metar od njega i on se ne
odmiče, nego me napokon gleda. Pogled mu je toliko prodoran i prepun svakojakih osjećaja da
me na trenutak plaši. No, ne uzmičem.
Nehajno se naslanjam na Beccinu klupu i naginjem unatrag, oslanjajući se o laktove. Gotovo
ležim pred njim, ogoljenih nogu, duboka dekoltea, sva razotkrivena. Osjećam se kao da mi se
glava odvojila od tijela, a tijelo od krvotoka, vibriram u prostoru poput čiste energije.
»Ne bojim se nevolja«, kažem senzualno.

-89-
 NANA

Daimler me gleda u oči i ne svraća pogled na ostatak, ali po nečemu znam da se jedva
suzdržava.
»Što sad izvodiš?« pita.
Suknja mi se povukla sasvim visoko, znam da mi se vide gaćice - ružičasta tanga Victorije
Secret, prva koju sam kupila u životu. U tangi se uvijek osjećam kao da mi je netko zavukao
gumicu u dupe, ali Lindsay i ja kupile smo ih prije godinu dana i zaklele se da ćemo ih nositi.
Prisjećam se rečenice iz jednoga filma, pa je i izgovaram: »Mogu prestati ako želite.«
Rečenica zvuči kao uzdah, ali ne zato što sam tako planirala, nego zato što doista teško dišem.
Zatim samo čekam. Čekam kako će reagirati. Cijeli se svijet zaustavlja i čeka sa mnom.
Njegov odgovor, međutim, nije ono što sam očekivala. Odgovara mi, ali umorno. »Što hoćeš
od mene, Samantha?« pita.
Zapanjena sam tonom njegova glasa i na nekoliko mi se trenutaka mozak blokira. Gleda me
nestrpljivo, kao da ga gnjavim zbog loše ocjene. Oglašava se i drugo zvono i čini mi se kao da
će mi svakoga trenutka reći da idem, usput me podsjećajući da se pripremim za test u
ponedjeljak. Nekako sam izgubila nadzor nad situacijom i nemam pojma kako i mogu li ga
uopće povratiti. Zrak je i dalje elektriziran, ali sada nekako opasno, kao da nam nad glavama
lete noževi koji će svakoga trenutka pasti.
»Što želim? Želim... vas.« Htjela sam to izgovoriti sigurno i samouvjereno, ali zvuči
plašljivo. Ne znam zašto. Doista ga želim. Već dugo želim profesora Daimlera. Misli mi se od
silne panike mute i ne mogu se sjetiti kako mu je ime. Najradije bih prasnula u histeričan smijeh.
Izložila sam se kao na pladnju pred profesorom matematike, a čak mu ne znam ni ime. No, onda
ga se odjednom sjetim. Evan. »Želim tebe, Evane«, govorim nešto odvažnije. Njegovo mi ime
daje dodatnu snagu. Nikada ga prije nisam izgovorila.
Dugo samo zuri u mene i već sam pomalo nervozna. Želim skrenuti pogled, povući suknju
prema dolje ili prekrižiti ruke na prsima, ali prisiljavam se da ostanem u istom položaju.
»Što je? O čemu razmišljaš?« pitam, ali ne odgovara mi. Pokreće se i prilazi mi, stavlja mi
ruke na ramena i naginje me unatrag, tako da liježem na Beccinu klupu. Potom se naginje nad
mene, ljubi me, liže mi vrat i uho te tiho stenje, poput Pieklea kada mora piškiti. Naslanja se na
mene i odjednom se osjećam malenom i krhkom pod njegovim snažnim rukama kojima mi grabi
ruke i ramena.
Zavlači mi ruku pod majicu i stišće mi grudi, pa gotovo vrištim od boli. Jezik mu je debeo i
hrapav i dok me ljubi, glavom mi prolazi samo: ljubim se s profesorom Daimlerom! Ljubim se s
profesorom Daimlerom! Lindsay će pasti u nesvijest kada joj ispričam. No, ništa nije onako kako sam
zamišljala. Njegovi me neobrijani obrazi grubo grebu i u jednom mi trenutku glavom prolazi
strašna pomisao da se tako osjeća moja mama kada se ljubi s tatom.
Otvaram oči i gledam u ploče na stropu, one iste ploče u koje sam toliko zurila cijelo
polugodište da ih gotovo znam napamet, pa ih počinjem brojiti i razmišljati o njima. Kako je
moguće da su te iste, obične, svakodnevne ploče i dalje ovdje dok se pod njima događa nešto ovakvo?
Zašto se strop još nije srušio? I odjednom mi više ništa nije zabavno ni uzbudljivo. Sav elektricitet
nestaje iz zraka i u meni se nešto prelama. Osjećam se kao da sam se upravo otrijeznila nakon
pijane noći.
Stavljam mu ruke na prsa i pokušavam ga odgurnuti, ali pretežak je. Pod prstima mu osjećam
mišiće — Lindsay i ja otkrile smo da je u gimnaziji bio aktivan sportaš — ali i tanak sloj sala
kojim su prekriveni. Pritišće me punom težinom, pa jedva dišem, zgnječena na klupi poput
bube, raskrečenih nogu oko njegovih kukova. Nekako uspijevam odlijepiti usnice od njegovih i
govorim: »Ne... ne možemo ovdje.«

-90-
 NANA

Govorim to iako bih radije rekla nešto drugo. Ne možemo. Ne možemo ovo raditi. Ne ovdje.
Zapravo, nigdje.
Radije bih rekla: Prestani.
Teško diše, i dalje mi zureći u usta, a s jednog mu se pramena kose cijedi kapljica znoja, pa
polako puzi niz čelo do nosa. Naposljetku se odmiče i ustaje, rukom trlja čeljust i kima glavom.
Čim se odmiče, ustajem s klupe i povlačim suknju prema dolje, svim se silama trudeći sakriti
da mi ruke nekontrolirano drhte.
»Imaš pravo«, polako govori. Brzo odmahuje glavom, kao da se nastoji pribrati, pa ponavlja:
»Imaš pravo.«
Odmiče nekoliko koraka unatrag i okreće mi leđa, pa nekoliko trenutaka samo stojimo bez
riječi. U glavi mi je samo košmarni šum. Stoji tek nekoliko koraka od mene, ali kao da je na
drugome kraju svijeta ili kao da ga gledam iz velike daljine, jedva ga razabirući kroz mećavu.
»Slušaj, Samantha«, napokon se okreće i umorno trlja oči. »Ovo što se sada dogodilo...
Mislim da ti ne moram posebno naglašavati kako to mora ostati između tebe i mene.«
Smiješi se, ali u očima mu nema ni traga radosti. »Moraš to ozbiljno shvatiti, Samantha«,
uzdiše. »Shvaćaš li što ti govorim? Svi katkad činimo pogreške...« Ne dovršava rečenicu. Samo
me gleda.
»Pogreške«, ponavljam dok mi riječ odzvanja u glavi.
Nisam sigurna želi li reći da sam pogrešku načinila ja ili on. Pogreška, pogreška, pogreška.
Čudna riječ. Kao nešto bodljikavo što ujeda.
Čitavo se lice profesora Daimlera izobličava. Usta, oči, nos - sve kao da je kliznulo sa
svojega izvornog mjesta, poput lica na Picassovim slikama. »Mogu li računati na tvoju
diskreciju?«
»Naravno da možete«, čujem se kako govorim i u njegovu pogledu prepoznajem olakšanje.
Čini se kao da bi me najradije potapšao po glavi i rekao: bravo, malena!
Još neko vrijeme stojim tamo jer nisam sigurna što bih trebala učiniti i što će on učiniti. Hoće
li me možda poljubiti ili zagrliti? Ne mogu valjda samo tako otići nakon onoga što se među
nama dogodilo. On mi, međutim, dobacuje jedan treptavi pogled i govori: »Zakasnit ćeš na
ručak.« Jasno je, dakle. Dobila sam otpusnicu. Prebacujem torbu preko ramena i odlazim.
U hodniku se naslanjam na zid i godi mi dodir hladnoga kamena na leđima. Osjećam se kao
da nešto u meni ključa i kipi, pa ne znam bih li prije skakala od veselja, smijala se ili vrištala.
Hodnici su, srećom, prazni. Svi su već u menzi.
Vadim mobitel da bih poslala poruku Lindsay, ali onda se sjetim da smo se posvađale. Nije
mi poslala SMS u kojemu me pita želim li ići na Kentov tulum, dakle, sigurno se još ljuti, ali
nisam sigurna jesam li posvađana i s Elody. Zbog onoga što sam rekla u autu, međutim, sada se
osjećam užasno.
Pada mi na pamet da bih mogla poslati SMS Ally jer s njom definitivno nisam u svađi, ali
nikako se ne mogu odlučiti što bih joj napisala. Ljubila sam se s profesorom Daimlerom zvuči
glupo, ali ako napišem i Evanom, neće znati na koga mislim. Evan Daimler također zvuči idiotski,
a osim toga, nismo se samo ljubili. Ležao je na meni.
Na kraju spuštam mobitel natrag u torbu i nikome ne šaljem nikakvu poruku. Odlučujem
pričekati da se pomirim s Lindsay i Elody. Onda ću im reći uživo. Tako će biti i lakše, lakše ću
cijelu epizodu opisati ljepšom nego što je bila, a vidjet ću im i izraze lica. Lindsay će sigurno
biti ljubomorna i samo zbog toga cijeli se ispad isplatio. Korektorom prekrivam crvene mrlje na
bradi gdje me Daimler izgrebao licem, pa odlazim na ručak.

-91-
 NANA

NE SUDI KNJIGU PREMA VOJNIČKIM ČIZMAMA S ČELIČNIM VRHOM

Kasnim na ručak deset minuta i naš je stol u maturantskom odjeljku već prazan. Sada znam
da sam i službeno izbačena iz ekipe.
U jednome djeliću sekunde čini mi se da me svi gledaju, pa brzo rukom prekrivam bradu,
odjednom prestravljena da će primijetiti crvene mrlje i po njima zaključiti što sam učinila.
Vraćam se u hodnik. Potrebna mi je samoća, potreban mi je mir da bih se pribrala, pa
odlazim prema zahodu, ali iz njega uz hihot izlaze dvije djevojke iz drugog razreda. Naravno. U
vrijeme ručka promet je u zahodu ekstragust: djevojke se okupljaju da bi popravile šminku,
žalile se da su predebele i prijetile da će se ispovraćati, a sada mi takve gluposti zbilja nisu
potrebne.
Upućujem se zato prema starome zahodu koji se nalazi na samome kraju odjela za prirodne
znanosti. Rijetko ga tko koristi jer su prošle godine uređeni novi toaleti između laboratorija i
ondje školjke nisu neprekidno začepljene. Što se više udaljavam, to glasovi iz menze postaju sve
tiši sve dok se ne pretvore tek u zvuk nalik na udaljeni šum valova. Mirnija sam sa svakim
korakom. Potpetice mi ravnomjerno odzvanjaju hodnikom.
U odjelu za prirodne znanosti nema nikoga, kao što sam i očekivala, a zrakom se širi vonj
otapala i sumpora. Primjećujem, međutim, i još jedan miris — bez sumnje je riječ o dimu, ali
miješa se s nečim jačim, biljnim. Naslanjam se na vrata staroga zahoda, ali uopće se ne pomiču.
Guram ih snažnije i sada čujem da s druge strane nešto škripi. Ovaj put lupam ramenom iz sve
snage i vrata napokon popuštaju, širom se otvarajući. Upadam pred umivaonike spotičući se od
siline i odmah lupam koljenom o stolac kojim su vrata očito bila blokirana. Bol mi se širi kroz
bedro, ali primjećujem i da je miris dimljenog bilja u zahodu mnogo jači.
Spuštam torbu na pod i rukom trljam koljeno. »Sranje.«
»Koji je sad ovo vrag?« govori mi netko iznad glave i od glasa zapanjeno poskakujem.
Nisam uopće shvatila da je u zahodu itko drugi osim mene. Podižem pogled i spazim Annu
Cartullo. Stoji nada mnom s cigaretom u ruci.
»Isuse«, govorim. »Baš si me prestrašila.«
»Ja sam prestrašila tebe?« naginje se nad umivaonik i otresa pepeo. »Ti si gotovo provalila
kroz vrata. Zar te nisu učili kucati?«
Ponaša se kao da sam joj upala u kuću.
»Oprosti što sam ti upropastila zabavu«, mrmljam i okrećem se prema vratima.
»Čekaj«, nervozno podiže ruku. »Hoćeš li me tužiti?«
»Zbog čega?«
»Zbog ovoga«, podiže cigaretu, povlači jedan dugi dim i zatim ga ispuhuje. Cigareta u
njezinoj ruci veoma je tanka i izgleda kao da ju je sama smotala, pa mi u tom trenutku sine — to
nije cigareta, to je joint. Vjerojatno je travu pomiješala s dosta duhana jer nisam odmah
prepoznala miris, a odjeća mi nakon svakog tuluma vonja poput plantaže marihuane. Elody je
jednom čak napomenula da je sva sreća što mi majka ne ulazi u sobu jer da ulazi, sigurno bi
pomislila da dilam travu koju držim u košari za prljavo rublje.
»A, ne'š ti velike stvari«, ne želim zvučati prezrivo, ali zvučim. »Dolaziš ovamo i duvaš
užinu.«
Oči joj se na trenutak spuštaju prema podu, pa ondje spazim prazan omot sendviča i dopola
pojedenu vrećicu čipsa. Shvaćam i da je nikada nisam vidjela u menzi. Vjerojatno svaki dan jede

-92-
 NANA

ovdje.
»Upravo tako«, odvraća mi. »Sviđa mi se interijer.«
Potom gasi joint i križa ruke na prsima.
»Što ti uopće radiš ovdje? Zar nemaš...?« zastaje u pola pitanja, ali znam što je htjela reći. Zar
nemaš prijatelje?
»Piškilo mi se«, kažem, što je vrlo očito laž jer nisam ni pokušala ući u jedan od odjeljaka, ali
već mi je dosta smišljanja raznih izgovora, a Anna me dalje ne ispituje.
Neko vrijeme samo stojimo, šuteći i ne znajući kamo bismo pogledale. Nikada u životu
nisam razgovarala s Annom Cartullo, barem ne u životu koji sam vodila prije prometne nesreće.
Jednom sam joj, doduše, rekla: »Nemoj tako« kada je Lindsay nazvala »zlom aždajom«, ali to se
ne bi moglo nazvati pravim razgovorom. Sada bih, međutim, radije ostala s njom u starome
zahodu nego ponovno izišla na hodnik, pa mislim ah, dovraga sa svime i sjedam na stolac koji
sam maloprije odgurnula vratima te podižem nogu na najbliži umivaonik. Annine su se oči u
međuvremenu zamutile i opušteno se naslonila na zid, pa bradom pokazuje na moje koljeno:
»Malo je oteklo.«
»Eh, da«, odvraćam. »Neka je biserka gurnula stolac uz vrata ženskog zahoda.«
Smijulji se. Bez sumnje je napušena. »Dobre cipele«, dobacuje, ali ne znam misli li ozbiljno
ili zadirkuje. »Vjerojatno je prava muka hodati u njima.«
»Ma, nije«, brzo odgovaram i sliježem ramenima. »Barem ne na kratke udaljenosti.«
Rokće od smijeha i rukom prekriva usta.
»Kupila sam ih iz zezancije«, objašnjavam i nikako mi ne ide u glavu zašto se odjednom
imam potrebu pravdati pred Annom Cartullo, ali pravila na kakva sam navikla danas očito više
ne vrijede. Sve se okrenulo naglavačke. I ona se opušta. Ponaša se kao da je to što u vrijeme
ručka visimo u zahodu umjesto za stolom u menzi — najnormalnija stvar na svijetu.
Sjeda na pult uz umivaonik i maše nogama prema meni. Nisam iznenađena što nije odjenula
ništa što bi asociralo na Valentinovo. Povrh nekoliko crnih majica bez rukava prebacila je crnu
jaknicu s kapuljačom, traperice joj se lagano razilaze po šavovima i umjesto jednoga gumba na
rasporku umetnula je sigurnosnu iglu, a na noge je navukla goleme crne čizme koje izgledaju
kao martensice na steroidima.
»Trebala bi nabaviti ovakve čizme«, govori i kuca jednom petom o drugu poput Dorothy u
zemlji Oz. »Nikada u životu nisam obukla ništa udobnije.«
Dobacujem joj podrugljiv pogled iz kojega je jasno da ne nosim takve cipele, ali ona samo
sliježe ramenima: »Ne kudi ih prije nego što ih probaš.«
»Dobro onda«, kažem. »Daj mi ih.«
Jedan me dugi trenutak samo promatra, kao da nije sigurna šalim li se ili mislim ozbiljno, pa
zato skidam cipele i bacam ih na pod.
»Evo«, govorim, »zamijenit ćemo se.«
Bez riječi se naginje prema naprijed, otkopčava čizme i izuva ih, pokazujući mi sokne u
duginim bojama koje me iznenađuju jer sam očekivala lubanje ili nešto slično. Skida i njih te mi
ih pruža uz čizme, ali odmahujem glavom.
»Ma, daj, fuj«, nabirem nos. »Radije ću ih obući na bosu nogu.«
Smije se i sliježe ramenima: »Kako god hoćeš.«
Obuvam čizme, zakopčavam ih i istoga trenutka shvaćam da je potpuno u pravu. Iznimno su

-93-
 NANA

udobne, čak i na bosu nogu. Načinjene su od udobne, meke kože i dobro mi izgledaju na
nogama.
»Sada bih u ovome trebala terorizirati djecu po igralištima«, govorim i lupam čeličnim
vrškovima jedan o drugi. Glasan škljocaj mi se baš sviđa.
»Ja se pak osjećam kao da bih trebala bariti potencijalne mušterije na štajgi«, govori Anna,
koja je u međuvremenu navukla moje cipele pa sada nabada pred umivaonicima s podignutim
rukama, kao da hoda po žici.
»Nosimo isti broj cipela«, napominjem, iako je očito.
»Trideset osam, da. Prilično česta veličina«, gleda me preko ramena, trenutak oklijeva, a
zatim ispod umivaonika vadi platnenu torbu koja izgleda kao da ju je sašila sama. Iz nje vadi
omanju kutiju pepermint bombona, a iz kutije malu vrećicu trave (Alex Liment očito joj je
koristan), rizle i nekoliko cigareta.
Mota još jedan joint na edukacijskim materijalima za prvu pomoć i u tom trenutku pomislim
kako sam taj paket dosad vidjela u ulozi kišobrana, ručnika, jastuka i stalka za rolanje žiže, ali
nikada nikoga nisam vidjela da ga koristi za učenje ili uvježbavanje prve pomoći. Drugim
riječima, ljudi koji izlaze iz srednje škole Thomasa Jeffersona nikada nikome neće spasiti život
ili je pak neke vještine nemoguće naučiti pomoću edukacijskih paketića. Tankim prstima vješto
svija cigaretu s marihuanom i jasno je da je to učinila već mnogo puta, pa se pitam duva li
zajedno s Alexom nakon seksa. Pitam se i razmišlja li ikada o Bridget dok leži uz Alexa i s njim
dijeli joint.
»Prestani buljiti u mene«, govori mi ne podižući pogled.
»Ne buljim«, zabacujem glavu i zurim u strop koji me podsjeća na profesora Daimlera, pa
onda opet gledam u nju. »Doduše, nemam u što drugo gledati.«
»Nitko te nije tjerao da dođeš«, odvraća, ovaj put s nešto više oštrine po kojoj je poznata.
»Ovo je javno dobro«, govorim i lice joj se u tom trenutku smrači, pa se pribojavam da će
poludjeti i okončati naše novozapočeto druženje. Zato brzo dodajem: »Ali nije ovdje uopće loše.
Mislim, s obzirom na to da je ipak riječ o zahodu.«
Sumnjičavo me odmjerava, nastojeći proniknuti mislim li ozbiljno ili je samo mamim da bih
je poslije mogla zadirkivati zbog onoga što će mi kazati.
»Mogla bi, ne znam, baciti koji ukrasni jastuk na pod«, kažem ogledavajući se oko sebe.
»Znaš već na što mislim. Uređenje interijera i to.«
Naginje glavu u stranu, i dalje se usredotočujući na prste i joint. »Oduvijek su mi se sviđale
slike jednoga umjetnika, a koji je slikao stube koje istodobno idu gore i dolje«, govori.
»M. C. Escher?«
Naglo podiže pogled, vidno iznenađena što znam o kome govori. »Da, Escher«, potvrđuje i
licem joj prelazi osmijeh. »Razmišljala sam o tome da na zid nalijepim fotografiju jedne od
njegovih slika. Tek toliko da imam što gledati.«
»Imam kod kuće barem deset njegovih monografija«, kažem, sretna što se nije naljutila i
izbacila me iz zahoda. »Tata mi je arhitekt. Voli takve stvari.«
Anna zamata joint, liže dio na kojemu se papir spaja i svija ga na vrhu, a zatim kima glavom
prema meni. »Kad već sjediš na tom stolcu, mogla bi njime blokirati vrata«, kaže. »Pa da od
ovog javnog dobra načinimo privatno.«
Stolac škripi dok ga stražnjicom odmičem prema vratima, pa se obje mrštimo zbog
neugodnog zvuka i zatim se smijemo jer smo primijetile da se ona druga također mršti. Anna iz

-94-
 NANA

džepa vadi ljubičasti upaljač s cvjetićima kakav nikada ne bih očekivala od nje te pokušava
zapaliti joint, ali joj ne uspijeva. Kopa po torbi i iz nje vadi drugi, oblikovan poput gologa
ženskog trupa. Pritišće glavu i iz bradavica se uzdižu sitni plamičci. To već jest upaljač kakav
bih očekivala od nje.
Lice joj postaje ozbiljno, pa povlači dugačak dim iz jointa te zuri uz mene kroz plavičasti
oblak.
»Da te pitam nešto«, kaže. »Zašto vi cure mene toliko mrzite?«
Doista nisam očekivala to pitanje. Još me više iznenađuje to što mi pruža joint.
Oklijevam možda tek djelić sekunde. Samo zato što sam mrtva ne znači da sam svetica.
»Ne mrzimo te«, govorim, ali uopće ne zvuči uvjerljivo. Istina je da zapravo ne znam razlog.
Osobno uopće ne mrzim Annu. Lindsay kaže da je mrzi, ali teško je proniknuti razlog bilo
kojem Lindsaynu stavu ili osjećaju. Povlačim dim iz jointa. Samo sam jednom prije pušila travu,
ali stotinu sam puta vidjela druge ljude, pa znam što mi je činiti. Udišem dim teškoga okusa
nalik na mahovinu i nastojim ga zadržati u plućima, ali golica mi grlo, pa se nakašljavam i
vraćam joj joint.
»Zašto onda sve to radite?« pita. Ne govori što. Ne govori čak ni sva ta sranja. Ne spominje
natpise po zahodima. Ne spominje ni masovni e-mail koji se proširio u drugom srednje: Anna
Cartullo ima klamidiju. I ne mora ništa spominjati. Sve znam. Ponovno mi dodaje joint.
Povlačim još jedan dim i već se sve oko mene mijenja. Neke se stvari mute, druge postaju
jasnije, kao da se netko igra lećama u mojim očima. Zato se, dakle, ljudi druže s Alexom, iako je
ljigavac. Dila zbilja dobru travu.
»Ne znam«, govorim, ali najradije bih joj rekla — zato što možemo. »Valjda zato što se na
nekome moramo ispucati.«
Govorim to bez razmišljanja i tek kada začujem rečenicu iz svojih usta, shvaćam da sam
rekla istinu. Povlačim još jedan dim i vraćam joint Anni. Sve mi se čini uvećanim i pojačanim.
Osjećam težinu u nogama i rukama, osjećam kako mi srce udara u prsima i krv protječe žilama.
Znam i da će se sve to do kraja dana utišati, barem do trenutka kada se vrijeme opet pomakne
unatrag i kada dan počne ispočetka.
Hodnikom odjekuje zvono koje označava kraj stanke za ručak i Anna odjednom poskakuje.
»Sranje«, govori. »Moram se naći s nekim.« Počinje skupljati stvari i slučajno gura kutiju s
pepermintom, pa vrećica trave pada pod umivaonik, a papirići za zamatanje cigareta razlijeću se
po cijeloj prostoriji. »Sranje«, uzvikuje još jedanput.
»Čekaj, pomoći ću ti«, govorim, pa obje puzimo po podu i skupljamo rasute rizle. Prsti su mi
utrnuli i otečeni i jedva ih uspijevam odlijepiti s poda, što mi je silno smiješno, pa obje
hihoćemo, naslanjamo jedna na drugu i jedva dolazimo do daha. Ona s vremena na vrijeme
ponavlja sranje.
»Požuri«, kažem joj. Sva ljutnja koja se u meni skupljala posljednjih dana odjednom nestaje.
Preplavljuje me osjećaj slobode i sreće. »Alex će se naljutiti ako zakasniš.«
Anna nato staje kao skamenjena. Stoji mi toliko blizu da se praktički dodirujemo.
»Kako znaš da se sastajem s Alexom?« pita. Glas joj je miran i dubok.
Prekasno shvaćam da sam izvalila glupost. »Vidjela sam vas nekoliko puta kako se skrivate u
pušionici«, muljam, ali ona se zbog toga opušta.
»Nemoj nikome reći, može?« govori, grizući donju usnicu. »Ne bih htjela da...« zastaje i
pitam se hoće li nešto reći o Bridget, ali samo odmahuje glavom i nešto brže skuplja papiriće s
poda.

-95-
 NANA

Sama pomisao na to da bih mogla Annu tužakati zbog toga jer spava s Alexom nakon onoga
što sam ja upravo učinila s profesorom Daimlerom urnebesno mi je smiješna. Tko sam ja da bih
ikome išta govorila? Evo me ovdje, pušim travu u zahodu, nemam prijatelja, profesor
matematike prije samo mi je desetak minuta ugurao jezik u usta, momak s kojim hodam ljuti se
jer ne želim spavati s njim, mrtva sam, a nikako da prestanem živjeti. Svi me ti apsurdi udaraju u
glavu u istoj sekundi, pa se ponovno počinjem smijati, ali Anna je ozbiljna. Oči su joj poput
velikih, svijetlih pikula.
»Što je sada?« pita. »Smiješ mi se?«
Odmahujem glavom, ali ne mogu joj odgovoriti jer od smijeha ne mogu doći do daha. Do
toga sam trenutka čučala uz nju, ali sada od smijeha gubim ravnotežu i padam na dupe. Na
Annino se lice probija smiješak.
»Ti si luda«, govori kroz hihot.
Nekako uspijevam doći do daha, pa govorim: »Barem se ne skrivam u zahodu.«
»A ja se barem ne napušim od pola jointa.«
»Ja barem ne spavam s Alexom Limentom.«
»Ja se barem ne družim s gadurama.«
»Ja se barem družim s nekim.«
Još se neko vrijeme tako prepucavamo i umiremo od smijeha. Anna se toliko smije da se
prevaljuje na bok i mora se podbočiti na lakat, pa onda pada i iz tog položaja, doslovno
stvarajući po podu od smijeha i povremeno ispuštajući zvukove poput pudlice koja laje. Svako
malo i rokće od smijeha, što me još više nasmijava.
»Mogu li ti nešto reći?« uspijevam procijediti kroz nekoliko napada grohota.
»Čujte i počujte«, pretvara se da udara batom o stol, a zatim rokće u dlan.
Uživam u osjećaju da se zrak oko mene zgusnuo i da plivam u mutnoj vodi zelenih zidova
školskog zahoda. »Ljubila sam se s profesorom Daimlerom«, kažem i odmah prasnem u smijeh:
Tih je šest riječi nešto najapsurdnije što sam izgovorila u životu.
Ana se pridiže na jedan lakat: »Što si učinila?«
»Pssssst«, kimam glavom. »Ljubili smo se. Zavukao mi je ruku pod majicu. I ovamo...«
pokazujem među noge.
Odmahuje glavom i kosa joj leti oko lica poput tornada. »Ne vjerujem«, govori, pa još
nekoliko puta ponavlja: »Ne vjerujem, ne vjerujem, ne vjerujem.«
»Kunem ti se Bogom«, kažem.
Unosi mi se u lice toliko blizu da joj mogu namirisati dah. Osjećam da žvače pepermint. »To
nije normalno. Jasno ti je to, zar ne?«
»Znam.«
»To je apsolutno bolesno. Išao je, doduše, u našu školu, ali prije kojih deset godina.«
»Osam«, ispravljam je. »Provjerile smo.«
Glasno zavija od smijeha i na trenutak mi naslanja glavu na rame.
»Svi su oni perverznjaci«, tiho mi šapuće u uho, a zatim se odmiče i viče: »Sranje! Ubit će
me!«
Ustaje i oslanja se rukom o zid, pa pred zrcalom namješta frizuru, a zatim iz džepa vadi

-96-
 NANA

bočicu i istiskuje nekoliko kapljica u svako oko. Ja i dalje sjedim na podu i gledam je. Čini mi se
da je od mene udaljena stotinama kilometara.
»Zaslužuješ boljeg tipa nego što je Alex«, govorim bez razmišljanja.
Već se uputila prema vratima, ali na trenutak zastaje i leđa joj se koče, pa mislim da se
naljutila. Zastaje i rukom se oslanja o stolac.
Tada se okreće i smiješi mi se. »I ti zaslužuješ boljeg tipa nego što je profesor Daimler«,
govori i na to ponovno prasnemo u smijeh. Potom odguruje stolac od vrata, otvara ih i nestaje u
hodniku.
Nakon njezina odlaska još neko vrijeme sjedim na podu, glave zabačene unatrag. Uživam u
blagom ljuljuškanju sobe i pomišljam: ovako je kada si sunce. Uviđam, naravno, da sam
nevjerojatno napušena, pa mi je smiješno što znam da sam napušena, ali se ne mogu otresti
napušenih misli.
U oči mi upada nešto bijelo pod umivaonikom, pa se naginjem i razabirem cigaretu, a zatim
još jednu. Anna ih je zaboravila pokupiti. Upravo u tom trenutku netko pokušava otvoriti vrata
zahoda, pa ustajem na noge s cigaretama u ruci. Silovito mi se zavrti u glavi, sve mi se muti
pred očima i potrebna mi je cijela vječnost da odgurnem stolac od vrata. Sve mi je teško.
»Zaboravila si ovo«, govorim otvarajući vrata i držeći cigarete među prstima.
S druge strane vrata, međutim, ne stoji Anna. Preda mnom se pomalja lice profesorice
Winters koja stoji u hodniku ruku prekriženih na prsima i lica zgrčena u takvu grimasu gađenja
da mi se čini kako će joj nos usisati ostatak glave.
»U krugu škole zabranjeno je pušenje«, govori pomno izgovarajući svaki slog. Zatim se
smiješi i pokazuje mi sve zube.

ŠTENCI

U priručniku s pravilima i propisima srednje škole Thomasa Jeffersona piše da je svaki učenik
koji puši u krugu škole podložan kazni trodnevne suspenzije. Znam taj propis napamet jer ga pušači
često izvlače iz priručnika, pa ga u pušionici pretvaraju u baklju na kojoj pale cigarete.
Ja se, međutim, izvlačim samo s opomenom, vjerojatno zato što je školska uprava popustljiva
prema učenicima koji znaju sitne, prljave tajne o zamjenici ravnatelja i profesoru
tjelesnog/nogometnom treneru/obožavatelju brkova. Wintersica umalo doživljava srčani udar
kada stajem baljezgati o lošim uzorima i svojem sirotom povodljivom tinejdžerskom umu. Zadnji mi
je izraz posebno smiješan jer implicira da su ljudi mlađi od dvadeset godina na mentalnoj razini
biljke, ali joj svejedno napominjem da bi uprava morala pružiti primjer učenicima te je podsjećam
na stranicu 69 u priručniku s pravilima i propisima, na kojoj piše da je zabranjeno ulaziti u neprimjerene
odnose seksualne prirode u krugu škole. To pravilo znam zato što ga je u nekoliko navrata netko
istrgnuo iz priručnika i objesio u razne zahode, ukrašavajući margine opscenim ilustracijama
neprimjerenih odnosa seksualne prirode. Tako im i treba. Tko im je kriv kada takvo pravilo
stavljaju na stranicu 69.
U sat i pol, koliko sam provela u Wintersičinu uredu, barem sam se otrijeznila. Upravo se
oglasilo zadnje zvono, pa se hodnicima gurka gomila učenika koji izlaze iz razreda. Glasniji su
nego što je potrebno, vrište, smiju se, lupaju vratima ormarića, ispadaju im fascikli na pod,
naguravaju se i sve se stapa u kaos kakav je na školskim hodnicima uobičajen petkom popodne.
Osjećam se dobro - snažno i samouvjereno i na pameti mi je samo: moram pronaći Lindsay. Kada

-97-
 NANA

joj ispričam što mi se sve dogodilo toga dana, past će u nesvijest. Umrijet će od smijeha, a zatim
me zagrliti i reći: »Prava si rock-zvijezda, Samantha Kingston« i zaboravit ćemo sve
nesuglasice. Ogledavam se i ne bih li negdje spazila Annu Cartullo jer sam kod Wintersice
shvatila da na nogama i dalje nosim njezine goleme čizme.
Izlazim iz glavne zgrade i istoga mi trenutka oči zasuze od hladnoće. Veljača je zbilja najgori
mjesec. Uz menzu stoji pet-šest školskih autobusa koji bruje i ispuštaju gust, crni dim te kroz
njihove mutne prozore nazirem lica nekolicine učenika prvih i drugih razreda koji se grbe u
sjedalima, nadajući se da ih nitko neće primijetiti. Svi mi izgledaju jednako. Prelazim
parkiralište za profesore i prilazim maturantskom, ali već na pola puta spazim golem srebrni
Range Rover čija se vrata tresu od basova u pjesmi »No More Drama«. Izlazi s maturantskog
parkirališta i kreće prema izlazu. Stajem kao skamenjena i osjećam kako iz mene nestaje čak i
zadnji atom dobroga raspoloženja. Nisam, naravno, očekivala da će me Lindsay čekati na
parkiralištu, ali duboko sam se u sebi ipak nadala. Pada mi na pamet još nešto: nemam prijevoz.
Nemam ni kamo otići nakon škole. Nikako se ne želim vratiti kući i iako se smrzavam, tijelom
mi prolazi neugodna vrućina.
Čudno je to. Popularna sam, dapače, vrlo popularna, ali nemam baš mnogo prijatelja. Još je
čudnije to što tek sada to uviđam.
»Sam!«
Okrećem se i spazim Taru Flute, Bethany Harps i Courtney Walker. Nikada se ne odvajaju
jedna od druge i iako smo dobre s njima, Lindsay im je nadjenula nadimak štenci jer su zgodne
iz daljine, ali neugledne iz blizine.
»Što radiš?« pita me Tara, koja se vječito smješka kao da reklamira zubnu pastu. »Pa, vani je
minus osamsto!«
Zabacujem kosu i trudim se odati dojam nehajnosti. Samo mi još nedostaje to da štenci shvate
da su me prijateljice šutnule. »Ma, samo sam nešto htjela reći Lindsay«, pokazujem rukom
prema maturantskom parkiralištu. »Morale su otići bez mene jer imaju neku obvezu, neki
društveno koristan rad kojim se bave jednom mjesečno. Bez veze.«
»Totalno bez veze«, spremno kima glavom Bethany. To joj je, koliko je poznajem, ujedno i
glavna aktivnost u životu.
»Pođi s nama«, pod ruku me prima Tara. »Idemo u trgovački centar, a zatim na Kentov
tulum. Zvuči dobro, zar ne?«
Na brzinu razmišljam o drugim mogućnostima koje mi stoje na raspolaganju. Ne želim ići
kući, kod Ally, sudeći po Lindsaynu ponašanju, nisam dobrodošla, a preostaje mi još Rob te
dosađivanje na njegovu kauču dok on igra Guitar Hero, pa zatim drpanje i deranje grudnjaka zato
što ga nikad ne zna otkopčati. Odem li k njemu, morat ću i pristojno razgovarati s njegovim
roditeljima te im mahati dok odlaze na put, zatim pojesti pizzu i popiti mlako pivo čim odu, a
potom se još malo drpati s njim. Ne, hvala.
Još jedanput po parkiralištu pogledom tražim Annu jer mi je neugodno što sam joj uzela
čizme, ali onda se sjetim da se ni ona nije baš potrudila pronaći mene. Osim toga, Lindsay
uvijek govori da ti novi par cipela može promijeniti život, a ako su mi ikada trebale korjenite
životne promjene, onda je to danas.
»Može, super«, govorim zato i Tara se još blistavije smiješi. Zubi joj izgledaju poput
ogoljene kosti.
Dok odlazimo sa školskog parkirališta, pričam štencima (ne mogu si pomoći, ali stalno o
njima razmišljam kao o štencima) kako sam završila kod Wintersice na razgovoru i kako se ova
drpala sa Shawom, pa sam se zbog toga uspjela izvući iz kaznene produžne. Rekla sam joj,

-98-
 NANA

naime, da ću izbrisati sve slike njihova ljubakanja koje imam u mobitelu (što sam, dakako,
izmislila — nikada ne bih na telefon snimila to dvoje), pa Tara umire od smijeha, Courtney me
gleda kao da sam upravo otkrila lijek protiv raka ili pilulu od koje ti sise narastu za jedan broj, a
Bethany prekriva usta dlanom i govori: »U ime Oca, Sina i Čokolina.« Nisam sigurna što joj to
znači, ali definitivno je najoriginalnija stvar koju sam ikada čula iz njezinih usta. Dobro
raspoloženje i samopouzdanje mi se vraćaju, pa se podsjećam da je ovo moj dan. Mogu činiti
štogod me volja.
»Slušaj, Tara«, govorim naginjući se prema prednjim sjedalima. Tara vozi sićušnu Hondu
Civic, pa se s Bethany stišćem na zadnjem sjedalu. »Možemo li prije trgovačkog centra samo na
trenutak svratiti do moje kuće?«
»Naravno«, opet se smiješi i u retrovizoru joj vidim odsjaj zuba. »Moraš nešto ostaviti kod
kuće?«
»Moram nešto uzeti«, ispravljam je i uzvraćam joj smiješak.
Skoro su tri sata poslijepodne, pa računam da se mama već vratila s joge, a kada skrećemo u
moju ulicu, uviđam i da sam u pravu jer je njezin auto već parkiran pred kućom. Tara već želi
skrenuti i parkirati se iza Accorda, ali je lupkam po ramenu i pokazujem joj da se odveze malo
dalje. Pomiče se niže niz ulicu sve dok ne zamiče za zimzelen grm koji je moja majka dala
posaditi prije nekoliko godina, kada je shvatila da jedan od naših susjeda, gospodin Horferly,
voli svojim dvorištem noću šetati gol. Na to se najčešće svode svi problemi života u predgrađu
— na sadnju grmlja i drveća i nadu da kroz njih nikada nećeš ugledati susjedove genitalije.
Izlazim iz auta i šuljam se prema stražnjem dijelu kuće, nadajući se da mi mama ne gleda
kroz prozor tatine radne sobe ili dnevnog boravka. Uvijek se tušira nakon joge i prije nego što
mora otići po Izzy na gimnastiku i čim ulazim kroz stražnja vrata u kuhinju, s kata začujem šum
tuša i nekoliko smiješno otpjevanih nota. Mama mi u kadi pjeva »New York, New York«
Franka Sinatre, pa u sebi zahvaljujem Bogu što štenci nisu sa mnom jer bih, da jesu, umrla od
stida. Šuljam se prema hodniku, u kojem mama obično odlaže torbu i doista — ondje je,
izvaljena u stranu na ormariću. Iz nje se prosulo nekoliko kovanica i koji pepermint, a rub
zelena novčanika izviruje iz unutrašnjosti. Pažljivo ga izvlačim, cijelo vrijeme osluškujući tuš na
katu, spremna sve ostaviti i pobjeći ako utihne. Baš kao i u torbi, i u novčaniku moje majke
vlada kaos: prepun je fotografija Izzy, mene, mene i Izzy, Picklea u kostimu Djeda Mraza, a uz
njih stoje i zgužvani računi, vizitke i kreditne kartice.
Najviše me zanimaju kreditne kartice.
Izvlačim Amex jer znam da ga koristi samo pri velikim kupnjama, pa neće primijetiti da ga
nema u novčaniku. Dlanovi mi se znoje i srce bolno udara u prsima, ali pažljivo zatvaram
novčanik i vraćam ga na njegovo mjesto u torbi.
Nada mnom se iz tuša izlijeva zadnji mlaz, cijevi se oglašavaju škripanjem pri zatvaranju
slavine i zatim sve utihne. Mama je prestala pjevati Sinatrinu pjesmu, što znači da je tuširanje
gotovo. Nekoliko sam trenutaka toliko prestrašena da se ne mogu pomaknuti. Čut će me. Uhvatit
će me. Vidjet će da u ruci držim karticu. No, onda na katu zazvoni telefon, pa je čujem kako
Kita kroz hodnik prema spavaćoj sobi, usput pjevušeći: »Evo me, evo me.«
Iste se sekunde dajem u trk kroz hodnik, kuhinju i stražnja vrata, pa jurim uz kuću dok mi
mrazom prekrivena trava šiba listove. Nastojim ne prasnuti u smijeh i u ruci toliko stišćem
karticu da poslije primjećujem kako mi je na dlanu ostavila otisak.
Obično se u trgovačkim centrima pridržavam stroge troškovne granice. Roditelji mi dvaput
godišnje daju petsto dolara za odjeću, a mimo toga mogu trošiti novac koji zarađujem čuvanjem
Izzy i obavljanjem još nekih poslića po kući i susjedstvu, kao što je zamatanje božićnih darova,
čišćenje otpalog lišća s travnjaka ili pomaganja tati da odčepi žljebove. Petsto dolara možda se

-99-
 NANA

čini mnogo, ali imajte na umu da u shopping obično idem s curama, među kojima je Ally, čije
gumene čizme stoje gotovo petsto dolara, a nosi ih samo po kiši, i to na nogama. Zato nikada
prije nisam osobito uživala u kupovanju. Nije osobito zabavno kada uz tebe kupuje Ally,
bogataško dijete bez limita na kartici, i Lindsay, čiji očuh novcem nastoji nadomjestiti ljubav.
Danas je, međutim, moj problem s kupovanjem riješen.
Prvo kupujem prekrasnu haljinu na bretelice koja je toliko uska da moram duboko udahnuti
pri zakopčavanju, a čak i tada mi je potrebna Tarina pomoć. Sviđa mi se kombinacija seksi
haljinice i Anninih golemih čizama: izgledam poput superjunakinje iz videoigara. Nekoliko
minuta pred zrcalom zauzimam poze glavnih junakinja iz »Charlijevih anđela«, prste oblikujem
u obris pištolja i pucam, zamišljajući eksploziju.
Courtney umalo pada u nesvijest kada blagajnici pružam karticu i pritom uopće ne obraćam
pozornost na cijenu, iako sam je krajičkom oka ipak registrirala. Kako i ne bih kada na zaslonu
zelene brojke vrište 302 dolara, kao da me za nešto optužuju. Malo protrnem kada mi
prodavačica pruža slip da bih ga potpisala, ali praksa s krivotvorenih ispričnica pokazuje se
korisnom — savršeno kopiram mamim okrugli potpis, pa mi se službenica ljubazno smiješi i
govori: »Hvala vam, gospođo Kingston.« Izlazim iz trgovine s najljepšom malom, crnom
haljinom na svijetu umotanom u papir pri dnu papirne vrećice. Sada shvaćam zašto Ally i
Lindsay vole kupovati. Pravi je užitak kada možeš kupiti štogod poželiš.
»Blago tebi što ti roditelji daju kreditnu karticu«, govori mi Courtney pri izlasku iz trgovine.
»Ja svoje moljakam već godinama i uporno ne daju. Kažu da se moram strpjeti do fakulteta.«
»Nisu ni meni moji baš dali karticu«, govorim joj i podižem jednu obrvu. Razjapljuje čeljust
od šoka.
»Šališ se«, odmahuje glavom. »Nisi im valjda... ukrala karticu?«
»Psssst«, sikćem. Trgovački centar La Villa sav je u kamenu i mramoru s fontanama, pa se od
silnoga žuborenja i žamora sigurno ne čuje što govorimo, ali nikad se ne zna. Ne bih htjela da
me sada netko otkrije, kada mi je već tako dobro krenulo. »Osim toga«, govorim, »radije bih to
nazvala posudbom.«
»Mene bi starci zadavili«, govori Courtney, očiju toliko razrogačenih da joj gotovo ispadaju
iz duplji. »Nasmrt bi me ubili.«
»I mene«, dodaje Bethany.
Ulazimo u MAC-ov dućan sa šminkom, gdje naručujem kompletno šminkanje od lika koji se
zove Stanley i mršaviji je od mene, a štenci isprobavaju različite nijanse olovaka za oči i
uspijevaju upasti u nevolju zato što otvaraju sjajila za usnice koja nisu testeri. Kupujem sve
čime me Stanley šminka: tekući puder, korektor, puder u prahu, podlogu za sjenilo, tri nijanse
sjenila, dvije nijanse olovke za oči (jednu bijelu za donji kapak), maskaru, olovku za usnice,
sjajilo, četiri različite četkice i jedan uvijač za trepavice. Doživljaj je fantastičan. Nakon
šminkanja izgledam poput supermodela i znam da me ljudi u trgovačkom centru gledaju.
Prolazimo pokraj skupine starijih momaka, vjerojatno studenata, i jedan od njih u pola glasa
mrmlja: »Komad.« Tara i Courtney udaraju me laktom u rebra, a Bethany nas slijedi. Lindsay se
vjerojatno stalno osjeća ovako, mislim.
Nakon MAC-a odlazimo u Neiman Marcus, trgovinu u koju ulazim jedino onda kada me Ally
na silu odvlači onamo. Inače joj se ne približavam — sve u njoj stoji milijardu dolara. Courtney
isprobava smiješne bapske šeširiće, Bethany je slika i prijeti joj da će slike objaviti na internetu,
a ja s vješalice uzimam fenomenalan tamnozeleni bolero od lažnoga krzna u kojemu izgledam
kao da se spremam na zabavu u nečijem privatnom zrakoplovu i odabirem raskošne srebrne
naušnice s granatom.

-100-
 NANA

Raspoloženje mi se jedino malo kvari kada blagajnica sa značkom na kojoj piše Irma od
mene traži osobnu iskaznicu.
»Osobnu iskaznicu?« nevino trepćem. »Nikada je ne nosim uza se. Bojim se krađe
identiteta.«
Nekoliko me trenutaka gleda kao da razmišlja o tome da ipak odustane od iskaznice, ali onda
puše balon od kaugume, usiljeno se smješka i preko pulta mi vraća ogrtač i naušnice.
»Žao mi je, Ellen«, govori. »Za sve kupovine čija cijena iznosi više od dvjesto pedeset dolara
potrebna je osobna iskaznica.«
»Zovite me gospođo Kingston«, odvraćam uz jednako usiljen smiješak. Gadura. Tu foru s
napuhavanjem žvakaće dobro poznajem iz Lindsayna repertoara.
S druge strane, i ja bih bila gadura da su mi roditelji dali ime Irma.
Odjednom mi nešto pada na pamet, pa se naglavce bacam u torbu i iz nje izvlačim člansku
iskaznicu fitness centra. Sigurnosne provjere u toj su teretani strože nego na aerodromima, kao
da je pretilost u Americi teroristička zavjera, pa će uskoro netko upasti u sve vježbaonice i
ukrasti sobne bicikle. Iskaznica je moja, na njoj je i moja slika, ali umjesto punog imena glasi
na: KINGSTON, S.E.
Irma je uzima u ruku i nabire nos. »Što znači ovo slovo S?« pita.
Mozak mi, kao i uvijek u takvim situacijama, štuca, pa zastaje.
»Ovaj... Severus«, odvraćam naprečac.
Zuri u mene kao da sam poludjela: »Kao u Harryju Potteru?«
»To je zapravo njemačko ime«, govorim i u sebi se kajem što sam ikada te gluposti čitala
Izzy prije spavanja. »Zato se uvijek i predstavljam srednjim imenom.«
Irma i dalje oklijeva, grickajući kut usnice, a Tara uz mene prelazi prstima preko Amexa kao
da će limit s njega nekako prijeći i na nju. No, onda se naginje prema naprijed i hihoće.
»Sigurna sam da vi razumijete probleme s ružnim imenima«, govori pa škilji, kao da nastoji
pročitati natpis na znački. »Irma, zar ne?«
Courtney nam prilazi s leđa. Na glavi joj je golem šešir s crvendaćem.
»Sigurno su vas u djetinjstvu zvali Germa«, govori.
Irma stišće usnice u tanku crtu, uzima Amex i provlači ga kroz uređaj.
»Guten Tag«, govorim pri izlasku iz trgovine. To su jedine dvije riječi na njemačkom koje
znam.
Tara i cure još uvijek se smiju zbog Irme dok izlazimo s parkirališta trgovačkog centra. »Ne
mogu vjerovati«, stalno ponavlja Courtney i naginje se preko suvozačkog sjedala da bi me bolje
pogledala. Ovaj su me put na suvozačko sjedalo pustile bez pitanja, nisam ga morala ni zatražiti.
»Fakat ne mogu vjerovati«, govori još jedanput.
Smiješim se i okrećem prema prozoru, a onda zastajem, zaprepaštena odrazom. Goleme,
osjenčane oči, pune, crvene usnice... tek onda se sjetim da sam bila na profesionalnom
šminkanju. U prvome trenutku izgledala sam si neprepoznatljivo.
»Ti si zakon«, govori Tara, a zatim lupa po volanu i psuje jer smo propustile zeleno svjetlo
na semaforu.
»Ma, daj«, odmahujem rukom, iako se osjećam prilično dobro. Čak mi je pomalo i drago što
sam se ujutro posvađala s Lindsay.

-101-
 NANA

»Ajme, cure, pogledajte ovo«, govori Courtney i lupa me po ramenu dok se uz naš auto
zaustavlja golem Chevy Tahoe iz kojega bubnjaju basovi i na kojemu su, unatoč hladnoći,
otvoreni svi prozori. U njemu sjede studenti koje smo srele u trgovačkom centru, isti oni koji su
mi dobacili da sam komad. Smiju se i natežu oko nečega, a jedan viče: »Mike, ti si najobičnija
pičkica.« Prave se da nas ne vide, ali jasno je da glume. Ponašaju se kao i svi momci kada umiru
od želje da vas pogledaju.
»Kako su zgodni!« uzvikuje Tara i naginje mi se preko krila da bi ih bolje pogledala, a zatim
se brzo vraća na svoje mjesto.
»Pitaj ih da ti daju broj telefona.«
»Molim? Pa četvorica su!«
»Dobro onda, pitaj ih da ti daju brojeve telefona.«
»Baš bih mogla.«
»Pokazat ću im sise«, govorim i odjednom me obuzima ushićenje. Učinit ću to. Neću se
predomišljati, neću previše razmišljati, jednostavno ću im ih pokazati. Okrećem se prema
Courtney i pitam je: »Hoćeš li se kladiti da ću to učiniti?«
Oči joj opet iskaču iz duplji, a Tara i Bethany gledaju me kao da su mi iz glave izrasli pipci.
»Ma, nećeš valjda«, govori Courtney.
»Ne možeš to učiniti«, kaže Tara.
»Mogu, hoću i budem«, kažem i spuštam prozor. Hladnoća me opet udara poput groma, pa
potpuno trnem, osjećajući tek djeliće vlastita tijela — vršak lakta, grč u bedru, trnce u prstima.
Glazba iz automobila u kojemu sjede momci toliko je glasna da me bole uši, ali ne čujem ni
riječi ni melodiju, samo ritam, duboko bubnjanje basa. Gotovo da i nije riječ o zvuku, samo o
vibracijama.
»Hej«, podvikujem, ali grlo mi je suho, pa povik nije dovoljno glasan. Nakašljavam se i
ponavljam: »Hej, dečki!«
Vozač se okreće i iako mi je malo mutan jer sam previše nabrijana da bih izoštrila pogled, u
tom trenutku shvaćam da nije onako zgodan kako mi se činilo. Zubi su mu iskrivljeni i u
jednome uhu ima cirkonsku rinčicu, kao da je reper ili nešto slično. No, smiješi mi se i
dobacuje: »Hej, komad!« i uz njegovu se glavu na prozorima pojavljuju još tri, poput klauna
koji na opruzi iskaču iz kutije. Podižem majicu i slijedi urlik, vrisak, buka, smijeh, pa zatim
samo čujem kako Courtney viče: »Kreni, kreni, kreni!« i Tarin se auto pokreće uz škripu guma.
Vjetar mi šiba lice, nosnice se ispunjavaju mirisom spaljene gume i benzina, pa sjedam natrag
na sjedalo, srce mi se iz grla vraća u grudi, spuštam prozor i obuzima me toplina. Ne mogu
točno opisati osjećaj koji me potom prožima. Nalik je na onaj koji nastaje nakon predugog
smijanja ili predugog okretanja na vrtuljku. Nije baš sreća, ali u tom mi je trenutku dovoljno
dobar.
»Fantastično! Legendarno!« u pozadinu mojeg sjedala udara Courtney, a Bethany odmahuje
glavom i tapša me po ramenu, kao da sam svetica, a ona se dodirom pokušava izliječiti od
bolesti. Tara vrišti od smijeha i jedva vidi cestu od suza. »Jeste li vidjeli kakve su face
iskopali?« uspijeva procijediti između dva grohota i u tom trenutku shvaćam da nisam. Ništa
nisam vidjela, ništa osjećala, samo sam čula glasan urlik koji je rastao oko mene, pa mi više nije
posve jasno osjećam li se živom ili mrtvom. Smiješno mi je to. Courtney me još jedanput udara
po naslonu, u retrovizoru joj spazim lice crveno od smijeha, pa se i ja počinjem smijati te tako u
grohotu provodimo cijeli put do Ridgeviewa, čitavih dvadeset kilometara. Oko nas svijet
promiče u zamućenim nijansama crne i sive, poput loše fotografije.

-102-
 NANA

Odlazimo k Tari da bismo se presvukle, pa mi opet pomaže zakopčati haljinu. Na uši

stavljam nove naušnice, zagrćem se zelenim bolerom, spuštam kosu koja mi je cijeli dan stajala
povrh glave u polučvoru, pa se okrećem prema zrcalu. Srce mi umalo zastaje. Izgledam kao da
mi je najmanje dvadeset pet godina. Izgledam kao netko sasvim drugi. Zatvaram oči i prisjećam
se svih onih prilika kada bih stajala pred zamagljenim zrcalom u kupaonici i molila Boga da me
preobrazi. Prisjećam se gorkoga razočaranja svaki put kada bi me s druge strane dočekao
poznati obris, ali ovaj put kada otvaram oči, moje su molitve uslišene. Potpuno sam drugačija,
prelijepa sam i uopće ne nalikujem na sebe.
Vodim cure na večeru i častim, naravno. Sjedimo u superskupom francuskom restoranu Le
Jardin du Roi, gdje su svi konobari Francuzi i vrlo zgodni, pa s vinske karte odabiremo najskuplju
butelju. Nitko nas ne legitimira, pa naručujemo i rundu šampanjca, a kada nam se i to dopadne,
naručujemo još jednu rundu prije predjela. Bethany je nakon dvije čaše šampanjca potpuno
pijana, pa počinje očijukati s konobarima na lošem francuskom jer je prošlo ljeto provela u
Provansi, a mi naručujemo pola jelovnika: prhke zalogajčiće od sira, paštetu u kojoj vjerojatno
ima više kalorija nego što bismo trebale pojesti cijeloga dana, salatu s kozjim sirom, dagnje u
vinu, odrezak, cijeloga brancina, crime brulee i čokoladnu pjenu. Sve je izvrsno, nikada u životu
nisam okusila ništa bolje, pa jedem sve dok više ne mogu disati i do trenutka kada mi se čini da
će mi od samo još jednoga zalogaja haljina popucati po šavovima. Dok potpisujem slip Amexa
kojim sam platila večeru, najzgodniji konobar donosi nam čašice slatkoga ružičastog likera i
kaže da je to dižestiv.
Ustajem od stola i tek tada postajem svjesna da sam previše popila jer se sve oko mene zavrti,
kao da je ispalo iz ravnoteže. Pomislim da je možda cijeli svijet pijan, a ne ja, pa hihoćem, ali
onda izlazimo iz restorana i hladan me zrak malo otrežnjuje.
Uzimam mobitel i na njemu pronalazim poruku od Roba.
Gdje si ti? Imali smo dogovor za večeras.
»Dođi, Sam«, zove me Courtney. Već je s Bethany sjela na stražnje sjedalo Tarina Civica.
»Idemo na tulum.«
Na brzinu pišem poruku Robu. Dogovor vrijedi. Vidimo se uskoro.
Potom ulazim u auto, pa odlazimo na tulum.
Stižemo na ranu fazu tuluma i odmah nakon ulaska odlazim u kuhinju. Većina se ljudi još
nije pojavila, pa bez gužve primjećujem gomilu pojedinosti po kući. Posvuda su postavljene
malene izrezbarene figure, neobične umjetničke slike i stare knjige. Osjećam se kao da sam u
muzeju.
Kuhinja je žarko osvijetljena i pokraj vrata stoje dvije bačve piva oko kojih se okupila većina
zasad pristiglih gostiju — uglavnom momaka i nekih djevojaka iz drugog razreda. Stoje oko
bačve u grupicama, drže plastične čaše kao da je u njima suho zlato i toliko se usiljeno
smješkaju da se pitam bole li ih obrazi.
»Sam«, spazi me Rob i iznenađeno me odmjerava. Probija se kroz grupice i pribija uza zid,
sa svake mi strane glave polažući ruku, kao da mi ne želi dopustiti da se pomaknem. »Mislio
sam da nećeš doći.«
»Pa, rekla sam ti da dolazim«, stavljam mu dlanove na prsa i pod prstima osjetim da mu srce
bubnja u grudima. Iz nekoga sam razloga tužna zbog toga. »Zar nisi dobio moju poruku?«
Sliježe ramenima i govori: »Cijeli si se dan vrlo čudno ponašala. Mislio sam da ti se možda
nije svidjela ruža koju sam ti poslao.«
Ljubim te. Potpuno sam zaboravila na to. Potpuno sam zaboravila koliko me ta poruka
naljutila. Sada mi to više nije važno. To su, uostalom, samo riječi.

-103-
 NANA

»Ruža je bila u redu«, govorim.

Rob se smiješi i stavlja mi ruku na glavu, kao da mazi kućnog ljubimca.
»Izgledaš fenomenalno«, kaže. »Hoćeš pivo?«
Kimam glavom. Vino koje sam popila u restoranu već mi je isparilo iz glave i previše sam se
otrijeznila. Svjesna sam svojega čitavog tijela, pogotovo ruku, koje vise poput preteških utega.
Rob se već okreće prema bačvi, ali onda odjednom zastaje i zuri mi u cipele. Zatim podiže
pogled i gleda me napola zbunjeno, a napola zabavljeno. »Što si to obula?« pita, pokazujući na
Annine čizme.
»Čizme«, govorim i pružam jednu nogu prema naprijed. »Sviđaju ti se?«
Mršti se i radi grimasu. »Izgledaju kao vojničke čizme«, kaže.
»E, pa meni se sviđaju.«
Odmahuje glavom. »Nisu baš tvoj stil, dušo.«
U glavi radim popis svih stvari koje sam učinila toga dana, a koje bi ga zacijelo još više
šokirale. Markirala sam gotovo sa svih satova, ljubila sam se s profesorom Daimlerom, pušila
sam žižu s Annom Cartullo i ukrala maminu kreditnu karticu. Ništa od toga nije moj stil. Čak ne
znam ni što bi to trebalo značiti i kako čovjek može saznati što jest, a što nije njegov stil.
Pokušavam se prisjetiti svega što sam učinila u životu, ali nijedna mi od tih stvari ne govori tko
sam i kakva sam osoba. Samo se nižu kao mutne i međusobno stopljene slike smijeha i vožnje
po Ridgeviewu. Osjećam se kao da iz glave izvlačim fotografije koje su u trenutku slikanja bile
previše osvijetljene — svi likovi na njima preblijedi su da bi bili prepoznatljivi i lako ih je
zamijeniti nekim drugim.
»Što ti uopće znaš o meni i mojem stilu?« dobacujem Robu.
Smijulji se i kaže: »Znam da si lijepa kada se ljutiš.« Zatim mi kažiprstom lupka po čelu.
»Nemoj se toliko mrštiti«, govori. »Sva ćeš se naborati.«
»Što je s tim pivom koje si mi obećao?« pitam i kada napokon odlazi prema bačvi, pada mi
kamen sa srca. Mislila sam da će me viđanje s Robom oraspoložiti, ali samo me uzrujalo. Kada
mi donosi punu čašu, uzimam je i odlazim na kat.
Na vrhu se stuba umalo sudaram s Kentom, ali on brzo uzmiče.
»Pardon«, govorimo istodobno i osjećam da rumenim.
»O, došla si«, govori i primjećujem da su mu oči zelenije nego ikad. Lice mu je, međutim,
iskrivljeno u čudnovatu grimasu - kao da je upravo progutao nešto kiselo.
»Pa, čini se da su večeras svi ovdje«, govorim i skrećem pogled, priželjkujući da prestane
tako zuriti u mene. Točno znam da se sprema kazati nešto grozno. Opet će mi reći da ga ne
mogu zavarati i čak pomišljam na to da ga unaprijed pitam čime ga to pokušavam zavarati i što
unatoč tim pokušajima vidi u meni. No, ne pitam ga ništa. Bojim se odgovora.
Pognuo je glavu i gleda u pod. »Sam, htio sam ti reći...«
»Nemoj mi ništa govoriti«, podižem ruku, ali mi onda nešto strašno pada na pamet. Možda
Kent zna što se dogodilo s profesorom Daimlerom. Možda to nekako vidi na meni. Svjesna sam
da je pomisao paranoična i da vjerojatno nema veze sa stvarnošću, ali pogađa me takvom
silinom da mi se odjednom vrti u glavi, pa se moram osloniti na rukohvat.
»Ako si htio reći nešto o onome što se dogodilo na matematici, bolje nemoj«, govorim.
Podiže pogled prema meni, usnica stisnutih u tanku crtu. »A što se zapravo dogodilo?«
»Ništa«, odgovaram i kao da ponovno osjećam Daimlerovu težinu i vrelinu njegovih usana

-104-
 NANA

na svojima. »Ništa što bi te se trebalo ticati.«

»Daimler je pokvareni ljigavac, tek toliko da znaš. Trebala bi ga se kloniti«, gleda me iskosa.
»Trebao bi ti biti ispod časti.«
Pada mi na pamet poruka koja mi je na klupu doletjela u obliku papirnatog zrakoplova. Znala
sam da ju je on poslao. Zbog činjenice da me Kent McFuller žali i da mi dijeli savjete nešto se u
meni lomi i odjednom mi kroz usta grozničavo naviru riječi.
»Ne misliš valjda da ću se tebi pravdati«, govorim. »Ti i ja čak i nismo prijatelji. Nismo
ništa.«
Kent uzmiče korak unatrag, napola se smije, a napola prezrivo frkće pa kaže: »Stvarno si
nevjerojatna.« Odmahuje glavom, zgađeno se ili prezrivo (a možda i oboje) smješka, pa dodaje:
»Možda ljudi imaju pravo kada govore o tebi. Možda si zbilja najobičnija površna...« Ne
dovršava rečenicu.
»Što? Najobičnija površna što?« pitam. Najradije bih ga pljusnula i natjerala ga da me
pogleda u oči, ali uporno okreće glavu.
»Površna kuja, zar ne? To si htio reći?«
Napokon me gleda, pogledom hladnim poput leda. Bilo je bolje dok je okretao glavu.
»Možda«, odvraća. »Možda je istina i ono što si sama rekla. Ti i ja nismo prijatelji. Nismo
ništa.«
»Da? Pa dobro! Ali ja se barem ne ponašam kao da sam bolja od svih i kao da sam iznad
svega«, uzrujano govorim. »Nisi ni ti savršen, znaš? Sigurno si i sam učinio neke loše stvari.
Sigurna sam da ih i sada radiš.«
Još dok to izgovaram, znam da ne govorim istinu. Jednostavno znam. Kent McFuller nikada
nije učinio ništa loše. Ili barem ne čini ništa loše drugim ljudima.
On se, međutim, u tom trenutku počinje smijati. »Ja se ponašam kao da sam bolji od svih?«
podrugljivo me gleda kroz stisnute oči. »Zbilja duhovito. Je li ti već netko rekao da si strašno
duhovita, Sam?«
»Ne šalim se«, govorim i dlanove uz bedra stišćem u šake. Ne znam zašto sam toliko ljuta na
njega, ali najradije bih ga tresnula ili zaplakala. Sigurno zna za epizodu s profesorom
Daimlerom. Zna sve o meni i mrzi me zbog toga. »Zbilja ne bi trebao ponižavati ljude samo zato
što, ne znam, nisu savršeni.«
Razjapljuje usta od iznenađenja. »Ali nisam rekao da...«
»Što mogu kada nisam poput tebe?! Ne ustajem svako jutro radosna, ne mislim da je svijet
divan, u redu? Jednostavno nisam takva. I mislim da se ne mogu promijeniti.«
Htjela sam reći da se »to« ne može promijeniti, ali rekla sam ono što sam rekla i sada sam na
rubu suza. Moram duboko udahnuti da bih se smirila i okrećem glavu prema zidu, da Kent ne bi
primijetio koliko sam uzrujana.
Nekoliko trenutaka ništa ne govorimo i tišina se rasteže u vječnost, a zatim mi Kent polaže
ruku na lakat, nježno i jedva primjetno, kao da me nešto tek okrznulo krilom. Zbog tog kratkog
dodira sva trnem.
»Htio sam ti samo reći da jako lijepo izgledaš s raspuštenom kosom. To je sve«, govori
mirnim i dubokim glasom. Zatim me obilazi i kreće prema stubama, ali se na njihovu vrhu još
jedanput zaustavlja. Okreće se i gleda me. Pogled mu je tužan, iako se smiješi.
»Ne moraš se mijenjati, Sam«, govori i njegove riječi prožimaju mi cijelo tijelo. Sigurno zna
da ono što govori nije istina i već otvaram usta da bih mu to rekla, ali već je nestao niza stube i

-105-
 NANA

stopio se s gomilom ljudi koji ulaze u kuću. Osjećam se nestvarno, kao sjenka, prikaza. Čak i
prije nesreće, čini mi se, nisam bila čitava. Ni sama ne znam zašto i što me učinilo tako
nepotpunom.
Otpijam veliki gutljaj piva iz čaše, priželjkujući pijanstvo, nesvjesticu, zaborav. Želim
isključiti sav svijet oko sebe, pa otpijam još jedan gutljaj. Pivo je hladno, ali ima okus mutne
vode.
»Sam!« uza stube se do mene penje Tara i smiješi mi se od uha do uha. »Gdje si ti? Tražile
smo te.«
Do vrha dolazi blago zadihana i polaže desnu ruku na trbuh.
U lijevoj joj je dopola popušena cigareta.
»Courtney je malo pronjuškala po kući i pronašle smo blago.«
»Blago?«
»Viski, votku, džin, sve što možeš zamisliti. Cugu. Blago.«
Grabi me za ruku i vuče niza stube po kojima se polako skupljaju pridošlice. Svi se kreću
istim smjerom — s ulaza idu u kuhinju po pivo, pa zatim uza stube na kat. U kuhinji se
probijamo kroz gužvu uz bačvu, a nasuprot ulazu u kuhinju zapažam vrata s natpisom ispisanim
Kentovim rukopisom. NE ULAZI, piše na papiru.
Ispod velikog natpisa dodana je i poruka ispisana manjim slovima: OZBILJNO, NEMOJTE
ULAZITI U OVU SOBU. TO JE JEDINA STVAR KOJU VAS MOLIM KAO DOMAĆIN.
OKRENITE SE! IZA VAS JE BAČVA PIVA!
»Možda ne bismo trebale...« govorim, ali Tara se već provukla kroz odškrinuta vrata, pa je
slijedim.
S druge je strane vrata mračno i hladno, a jedina svjetlost dopire kroz goleme prozore koji
gledaju na stražnje dvorište. Negdje iz mračne dubine čujem hihotanje, pa zatim zvuk sudaranja
s predmetom.
»Pazi«, netko sikće, a zatim čujem Courtneyn glas: »Pazim, ali teško je nalijevati u mraku.«
»Ovamo«, šapće mi Tara. Čudno je kako glasovi u tami postaju tiši i mekši.
Nalazimo se u blagovaonici. Sa stropa se nad nama nadvija raskošan luster koji nalikuje na
egzotičan cvijet, a uz rubove prozora obješeni su teški zastori. Zajedno s Tarom obilazim velik
stol - moja bi mama pala u nesvijest od oduševljenja, za taj stol može sjesti barem dvanaestero
ljudi - pa prilazimo jednome udubljenju u zidu. Ondje se nalazi bar, a iza udubljenja još je jedna
tamna soba koja zbog trosjeda i polica s knjigama izgleda poput knjižnice ili dnevnog boravka.
Pitam se koliko je soba u toj kući — stalno odnekud izniču. U udubljenju u kojem stojimo još je
tamnije nego u ostatku prostorije, ali Courtney i Bethany nešto vade iz ormarića.
»Ovdje je barem pedeset boca«, govori Courtney. Premračno je za čitanje etiketa, pa svaku
otvara i miriše sadržaj. »Mislim da je ovo rum«, kaže.
»Jeziva kuća, zar ne?« pita me Bethany.
»Meni se sviđa«, odvraćam i ni sama nisam sigurna zašto je imam potrebu braniti.
Razmišljam o tome kako je danju vjerojatno predivna i da se u njoj jedna za drugom nižu sobe
prepune svjetla. U njoj je, zamišljam, uvijek tišina ili odnekud dopiru zvuci tihe klasične glazbe.
U tom se trenutku neposredno uz mene nešto razbija i nogu mi zalijeva hladna tekućina.
Poskakujem dok Courtney šapće: »Što si to učinila?«
»Nisam ja«, kažem, ali javlja se Tara: »Nisam namjerno.«

-106-
 NANA

»Što je to bilo? Vaza?«

»Uh... fuj. Razlilo mi se cipelom.«
»Daj, samo uzmi bocu i idemo odavde.«
Vraćamo se u kuhinju točno u trenutku kada RJ Rayner viče: »Eksplozija!«, a Matt Dorfman
grabi čašu piva i nadušak je ispija. Svi se smiju, a Abby McGail mu plješće. Netko uključuje
glazbu i cijelom se kućom prolama: All MCs in the house tonight, if your lyrics sound tight then rock
the mic...
Unatoč buci, u tom trenutku začujem glasan ženski smijeh, pa glas iz hodnika: »Izgleda da
smo došle baš u pravi čas.«
Želudac mi skače u grlo. Stigla je Lindsay.

STVARI O KOJIMA NIKADA NE RAZGOVARAMO

Velika Lindsayna tajna vezana je uz dane nakon povratka iz New Yorka, gdje je posjećivala
polubrata koji ondje studira. Danima je bila grozna: stalno se sa svima svađala, neprekidno je
zadirkivala Ally zbog čudnoga odnosa prema hrani, Elody zbog toga jer je previše meka srca i
volje, a mene zato što uvijek u svemu kaskam, počevši od modnih trendova, a završivši na tome
da sam tek krajem drugog razreda dopustila momku da me dira po grudima. Elody, Ally i ja
sumnjale smo na to da joj se u New Yorku dogodilo nešto loše, ali Lindsay nam nije htjela reći
što. Nismo navaljivale. Lindsay ne reagira na navaljivanje.
No, onda smo jedne večeri krajem školske godine otišle na večeru kod »Rozalite«, kako se
zove jeftini meksički restoran u gradiću do Ridgeviewa u kojemu nitko ne traži legitimaciju, pa
onamo znamo otići na margarite10. Naručile smo ih, pijuckale i čekale da nam serviraju večeru,
iako Lindsay nije jela od povratka iz New Yorka. Dok smo mi grickale čips koji su nam stavili
na stol, ona je samo umakala prst u sol na rubu čaše i grickala zrno po zrno.
Ne znam više o čemu smo razgovarale, ali u jednom je trenutku Lindsay jednostavno izvalila:
»Seksala sam se.« Samo tako. Sve smo se ukipile i šuteći uperile poglede u nju, a ona se nato
nagnula prema naprijed i bez daha nam, brzinski ispričala kako se napila na tulumu u New
Yorku i kako joj polubrat nije htio još otići kući, pa joj je jedan momak kojega je ondje upoznala
— Bezimeni — ponudio da će je otpratiti do studentskog doma u kojemu je spavala. Poseksali
su se na krevetu njezina polubrata, ona je tijekom seksa nekoliko puta gubila svijest i dolazila k
sebi, a lik se izgubio prije nego što joj se polubrat vratio u sobu.
»Trajalo je možda tri minute«, rekla je na kraju i već sam u tom trenutku znala da će cijelu
epizodu utrpati u pretinac radnoga naziva »stvari o kojima nikada ne govorimo«. Znala sam da
će je gurnuti u dalek i nedostupan dio mozga te preko nje izgraditi nekoliko drugih, boljih priča
u kojima govori o tome kako joj je bilo super u New Yorku i kako će se onamo jednoga dana
sigurno preseliti. Pričat će i o tome kako se na tulumu ljubila s nekim momkom, kako ju je ovaj
nakon tuluma htio otpratiti kući, ali mu nije dopustila.
Večera je stigla odmah nakon što nam je ispričala neugodnu priču i vidjelo se da joj je nakon
priče mnogo lakše. Zaprijetila nam je smrću ako ikome išta ispričamo, a zatim joj se
raspoloženje potpuno promijenilo. Vratila je salatu koju je prvotno bila naručila (»Ma, da ne bih
sada žvakala travu kao krava!«) te umjesto nje zatražila quesadille s gljivama, burrito sa

10
Meksički koktel od tekile, likera triple sec, soka od limuna i limete. Obično se poslužuje u čašama s posoljenim
rubom.

-107-
 NANA

svinjetinom i dodatnom porcijom kiselog vrhnja te umaka od avokada, nekoliko chimichanga

koje je naumila podijeliti s nama i još jednu rundu margarita. Svima nam je pao kamen sa srca i
najele smo se kao rijetko kad. Sve smo se prežderale, čak i Ally, a pile smo i jednu margaritu za
drugom, svaki put naručujući drugi okus: jedanput od manga, drugi put od maline, treći put od
naranče. Usput smo se toliko glasno smijale da je barem jedno društvo zatražilo da ih se
premjesti za drugi stol. Ne sjećam se više o čemu smo točno razgovarale, ali Ally je u jednom
trenutku uslikala Elody s tortiljom na glavi i bocom ljutoga umaka u ruci. U kutu fotografije
izviruje Lindsay koja se previja od smijeha, tamnoljubičasta lica i ruke položene preko trbuha.
Nakon večere Lindsay je na stol bacila maminu kreditnu karticu i počastila nas. Kartica je
inače bila namijenjena samo hitnim slučajevima, pa nas je natjerala da se sve primimo za ruke i
pritom tobože ozbiljnim glasom objavila: »Ovo je, drage moje, bio vrlo hitan slučaj.« Prasnule
smo u smijeh zbog glumljene melodrame i počele se pripremati za odlazak na tulum u
botaničkom vrtu koji se održava svakog prvog toplog vikenda u godini. Pred nama se prostirala
čitava noć, sve smo bile dobro raspoložene i Lindsay se opet bila vratila u svoje uobičajeno
stanje.
Ustala je od stola i otišla na zahod, a samo nekoliko trenutaka nakon što je otišla, i mene su
odjednom zahvatile posljedice svih popijenih margarita i sveg suludog smijanja. Nikada mi se
prije u životu nije toliko piškilo. Smijući se, pojurila sam prema zahodu, a Elody i Ally gađale
su me dopola pojedenim čipsom i ubrusima, vičući: »Pošalji nam razglednicu sa Slapova
Nijagare.« Još je jedno društvo od konobara zamolilo da ih premjesti za drugi stol.
U restoranu je postojao samo jedna zahod, pa sam navalila na vrata i počela zazivati Lindsay,
moljakajući je da me pusti unutra. Vjerojatno je u žurbi zaboravila zaključati vrata, pa su se od
mojega lupanja u jednom trenutku otvorila i ja sam uz smijeh projurila kroz njih. Očekivala sam
da ću naići na Lindsay kako stoji pred zrcalom i popravlja šminku, ali naišla sam na posve
drugačiji prizor.
Lindsay je klečala na podu pred zahodskom školjkom, a ostaci quesadilla i burrita sa
svinjetinom plutali su u zahodu. Pustila je vodu, ali nedovoljno brzo. Uspjela sam čak zapaziti
dva potpuno čitava i neprobavljena komadića rajčice.
Smijeh mi se istoga trenutka zamrznuo u grlu. »Što to radiš?« upitala sam, iako je bilo očito.
»Zatvori vrata«, prosiktala je.
Brzo sam ih zatvorila i buka restorana odmah je nestala, ostavljajući nas u potpunoj tišini.
Polako je ustala s poda i pogledala me kao da očekuje da joj nešto kažem i kao da već
priprema opravdanja. »Što je?« upitala je.
»Užasno mi se piški«, rekla sam. Ništa mi drugo nije palo na pamet. Primijetila sam da joj se
uz jedan pramen i dalje drži komadić hrane i zbog toga sam umalo zaplakala. Kako je to
moguće?
Lindsay Edgecombe ? Pa, ona je naš oklop, najjača je među nama.
»Hajde onda«, rekla mi je. »Piški.« Licem joj je prešao izraz olakšanja, ali i nečega drugoga,
možda tuge.
Sjela sam na zahod i popiškila se, a ona je za to vrijeme pila vodu iz slavine, grgljala je i
ispirala usta. Čudno je to — kada se dogodi nešto strašno, čini se kao da će sve drugo stati i
nestati. Više vam se neće piškiti, nećete više biti žedni ni gladni i slično. No, to nije tako. Tijelo
i dalje živi svojim životom, kao da je odvojeno od onoga što vam se zbiva u mislima. I dalje
traži svoje, funkcionira po svojem životinjskom načelu, bez obzira na sve tražeći vodu, hranu,
odlaske na zahod i sve te banalne stvari, ne mareći za to što vam se svijet raspada.
Promatrala sam Lindsay kako iz torbice vadi listiće za osvježavanje daha i jedan polaže na

-108-
 NANA

jezik, tresući se od jačine okusa. Zatim je popravila šminku, nanijela još jedan sloj maskare i
sjajila za usne. Zahod u kojem smo stajale bio je majušan, ali činilo mi se kao da je od mene
udaljena kilometrima.
Naposljetku je samo rekla: »To mi nije navika. Ne radim to stalno. Samo sam prebrzo pojela
sve ono.«
»U redu«, odvratila sam i nikada nisam saznala je li mi rekla istinu.
»Nemoj ništa reći Ally i Elody, može ? Ne želim da rade frku ni zbog čega.«
»Naravno«, rekla sam.
Nakratko je zastala, napućila usnice i promotrila ih u zrcalu. Potom se okrenula i rekla mi:
»Vi ste mi obitelj. To znaš, zar ne?«
Rekla je to usput, kao da mi dobacuje rutinski kompliment, ali znala sam da je to jedna od
najiskrenijih stvari koje mi je ikada izgovorila. Znala sam i da to doista misli.
Otišle smo na tulum u botaničkom vrtu kako smo i planirale. Elody i Ally izvrsno su se
zabavljale, ali mene su uhvatili grčevi i završila sam skvrčena na haubi Allyna automobila. Ne
znam jesam li grčeve dobila od hrane ili nečega drugog, ali osjećala sam se kao da se nešto
iznutra kandžama pokušava probiti van.
I Lindsay se te večeri izvrsno provela — upravo se tada prvi put poljubila s Patrickom. Tri
mjeseca poslije, pri kraju istoga ljeta, prvi su put spavali zajedno. Kada nam je o tome pričala
kao o svojem prvom seksu i dok je govorila kako je izgubila djevičanstvo uz svjetlost svijeća, na
podu s posebno rasprostrtim pokrivačem i u romantičnom ozračju, nijedna od nas nije ni
trepnula okom. Sve smo joj čestitale i raspitivale se o pojedinostima, govoreći kako joj zavidimo
na sreći. Učinile smo to zbog nje, zato da bi ona bila sretna. I ona bi to učinila za nas.
To je, dakle, ono što najbolji prijatelji čine jedni za druge. Nikada vam neće dopustiti da
padnete s ruba na kojemu ste se našli.

ONDJE GDJE SVE POČINJE

Lindsay, Elody i Ally vjerojatno odmah nakon ulaska u kuću odlaze na kat — što ima smisla
jer znam da su ponijele vlastitu bocu votke — pa ih sljedeći put viđam tek kojih sat vremena
poslije.
U međuvremenu eksam tri čašice ruma i soba mi se vrti pred očima, a obrisi mute. Courtney
je upravo popila ostatak ruma iz boce, pa odlazim po još jedno pivo. Pažljivo odmjeravam svaki
korak, a kada napokon stižem do bačve, zbunjeno stojim pred njom, ne sjećajući se po što sam
došla.
»Pivo?« pita me Matt Dorfman, puni jednu čašu i pruža mi je.
»Pivo«, odvraćam, zadovoljna zbog toga jer mi je riječ iz usta izišla jasno i razgovijetno, ali i
zbog toga jer me podsjetila zbog čega sam došla u kuhinju.
Ponovno se penjem uza stube. Okolinu primjećujem tek u kratkim kadrovima, kao da mi je
netko izrezao film na komadiće. Emma McElroy naslanja se uza zid otvorenih usta — možda se
smije — i izgleda mi poput ribe na udici, a nad glavom mi svjetlucaju lampice za božićno drvce.
Ne znam točno kamo idem ni koga tražim, ali odjednom na drugom kraju prostorije
primjećujem Lindsay, pa shvaćam da sam dospjela do stražnjega dijela kuće i do sobe u kojoj
svi puše. Pogled mi se u jednome trenutku sreće s njezinim i nadam se da će mi se nasmiješiti,

-109-
 NANA

ali ona samo okreće glavu. Ally joj nešto došaptava, a zatim se probija kroz gužvu do mene.
»Bok, Sam«, govori.
»Jesi li morala tražiti dopuštenje za razgovor sa mnom?« pitam i shvaćam da pijano frfljam.
»Ne budi bezobrazna«, očima koluta Ally. »Lindsay je zbilja ljuta zbog onoga što si joj
rekla.«
»Ljuti li se i Elody?« pitam. Elody stoji u kutu sa Steveom Doughom i trlja se o njega dok on
razgovara s Liz Hummer kao da Elody uopće nema. Najradije bih joj prišla i zagrlila je.
Ally na trenutak oklijeva i gleda me kroz šiške, a onda govori: »Ne ljuti se. Znaš kakva je
Elody.«
Laže i znam da laže, ali previše sam pijana da bih ustrajala na ispitivanju.
»Zašto me danas nisi nazvala?« pitam i najradije bih odmah povukla pitanje. Ne želim se
osjećati kao otpadnica, ne želim biti jadnica koja se pokušava ubaciti u ekipu. Prošao je samo
jedan dan, a već mi nedostaju. One su mi jedine prave prijateljice.
Ally otpija gutljaj votke iz boce i mršti se.
»Lindsay je bila užasno ljuta«, kaže. »Rekla sam ti već da se jako uzrujala.«
»Ali ono što sam rekla je istina. Zar nije?«
»Nije važno je li istina ili nije«, glavom odmahuje Ally. »Važno je to što je to Lindsay. Naša
Lindsay. Naša prijateljica.«
Nikada Ally nisam smatrala pametnom, ali upravo je izgovorila najpametniju stvar koju sam
odavno čula.
»Trebala bi joj se ispričati«, dodaje.
»Ali nije mi žao zbog onoga što sam rekla«, pijano ustrajem. Jezik mi je otežao i ne
kontroliram ga najbolje. Najradije bih sve ispričala Ally, sve o profesoru Daimleru, o Anni
Cartullo, Wintersici i štencima, ali ne mogu se čak ni sjetiti pravih riječi.
»Samo joj se ispričaj, Sam«, još jednom mi govori, pa se ogledava oko sebe. Nakon nekoliko
trenutaka pogled joj se na nečemu ili nekome zaustavlja i iznenađeno uzmiče korak unatrag.
Usta joj se razjapljuju i prekriva ih dlanom.
»Isuse Bože«, govori gledajući mi preko ramena. »Ne mogu vjerovati.«
Dok se okrećem, vrijeme staje. Jednom sam negdje pročitala da na rubu crne rupe vrijeme
doista zastaje, pa kada bi netko uspio doći do njezina ruba, ostao bi ondje zauvijek. Rupa bi ga
dovijeka razdirala, dovijeka bi umirao. U tom se trenutku osjećam upravo tako. Kao na rubu
crne rupe. Gužva se oko mene zatvara u neprobojan krug i čini mi se kao da ću ondje ostati
zauvijek.
Zatim je spazim na dovratku. Juliet Sykes. Ona ista Juliet Sykes koja si je jučer raznijela
mozak pištoljem svojih roditelja.
Kosa joj je zavezana u konjski rep i ne mogu si pomoći, ali zamišljam je prepunu zgrušane,
ljepljive krvi, s golemom rupom točno ispod gumice. Njezina me pojava užasava — za mene je
duh koji stoji na vratima, prizor iz noćnih mora i filmova strave i užasa.
Glavom mi prolazi izraz iz dokumentarca koji su nam prikazali na satu etike u školi, a koji je
govorio o osuđenicima na smrt. Mrtvac na nogama. Bio mi je grozan kada sam ga prvi put čula,
ali sada ga napokon razumijem. Juliet Sykes upravo je to. Mrtvac na nogama. Na neki sam način
to i ja.

-110-
 NANA

»Ne«, izgovaram nesvjesno i nekontrolirano, pa uzmičem korak unatrag. Harlow Rosen za

leđima mi cvili: »Stala si mi na nogu!«
»Ne mogu vjerovati«, ponavlja Ally, ali njezin glas do ušiju mi dopire kao iz daljine. Okreće
se od mene i nadglasavajući glazbu dovikuje Lindsay: »Lindsay, jesi li vidjela tko je došao?«
Juliet se lagano ljulja u dovratku. Izgleda smireno, ali dlanovi su joj stisnuti u šake.
Bacam se prema naprijed, ali u tom se trenutku gomila oko mene zgušnjava. Ne mogu to
ponovno gledati. Ne želim prisustvovati onome što će se dogoditi. Jedva se držim na nogama i
stalno se sudaram s drugim ljudima, pa letim lijevo-desno poput loptice u fliperu, svim silama
nastojeći stići do izlaza iz sobe. Znam da mnogima stajem na nogu i da ih udaram laktovima, ali
baš me briga. Moram van.
Napokon se probijam kroz gužvu i dolazim do vrata, ali Juliet mi zatvara prolaz. Čak me ni
ne gleda. Stoji mirno poput kipa, pogleda čvrsto uperena negdje iza mojega ramena. Gleda u
Lindsay i u tom trenutku shvaćam da je na tulum došla samo zbog nje. Lindsay je ta koju najviše
mrzi. Ta me spoznaja nimalo ne umiruje.
Taman kad se želim progurati uz nju, nakratko se trese i gleda me u oči.
»Čekaj«, govori i polaže mi ruku na rame. Hladna je poput leda.
»Ne«, odmičem se i teturavo grabim dalje, gotovo se gušeći od straha. Glavom mi prolaze
pomiješane uspomene na Juliet — prizori u kojima tetura prema meni zalivena pivom i
ispruženih ruku, prizori u kojima leži na podu u lokvi krvi. Misli mi se brkaju, prizori miješaju,
pa je u jednom trenutku zamišljam kako tetura po sobi ispruženih ruku, a s kose joj se cijedi krv.
Toliko sam smušena da u hodniku ni ne primjećujem Roba sve dok se doslovno ne sudaram s
njim.
» Hej «, govori mi pijano, a iz kuta usnice viri mu nezapaljena cigareta. »Gdje si, malena?«
»Robe...« privijam se uz njega dok se sve oko mene vrti. »Hajdemo odavde, može? Pođimo k
tebi. Spremna sam. Idemo odmah.«
»Oho, kaubojko!« jedan mu se kut usnica podiže u osmijeh, ali drugi ga ne uspijeva pratiti.
»Čekaj da popušim cigaretu.« Odmiče prema stražnjem kraju kuće i dobacuje mi: »Nakon toga
idemo.«
»Ne!« gotovo vrištim, on se okreće i prije nego što išta uspijeva reći, čupam mu cigaretu iz
usta i ljubim ga, objema ga rukama držeći za obraze i privijajući se tijelom uz njegovo. Potrebno
mu je nekoliko sekundi da bi se pribrao, ali onda podiže ruke i polaže ih na moju haljinu,
pokreće jezik u mojim ustima i tiho stenje.
Tako u zagrljaju teturamo hodnikom kao da plešemo, pod mi se izmiče pod nogama, Rob me
slučajno presnažno pribija uza zid i gubim dah.
»Oprosti, zlato«, govori i gleda u križ od pijanstva.
»Moramo pronaći neku sobu«, govorim, a iz stražnjega dijela kuće do mene dopire
skandiranje: Psiho, psiho. »Moramo odmah pronaći sobu«, dodajem.
»Evo, ovdje«, Rob silovito otvara prva zatvorena vrata na koja nailazi, ona s gomilom
naljepnica. Teturajući upadamo u unutrašnjost, pa ga ljubim i nastojim se izgubiti u osjećaju
topline koji dopire iz njegova tijela, ugušiti sve glasniju provalu smijeha iz daljine. Pokušavam
zamisliti da sam samo tijelo i da mi je um prazan poput televizora u kvaru, pokušavam nestati u
vlastitoj koži i jedino osjećati Robove ruke.
Vrata se zatvaraju i ostajemo u potpunoj tami. Ne razabirem ništa ni nakon nekoliko
trenutaka jer u sobi vjerojatno nema prozora ili su zastrti roletama. Toliko je mračno da me tama

-111-
 NANA

pritišće svojom težinom i odjednom me hvata nerazumna bojazan da nas je netko zatvorio u
kutiju. Rob se naginje prema meni i obavija me rukama tako snažno da mi se od njegova dodira
vrti u glavi, a iz želuca me preplavljuje mučnina. Guram ga unatrag sve dok ne nailazimo na
meku površinu, vjerojatno krevet. Pada na madrac i penjem se na njega.
»Čekaj«, mrmlja.
»Zar nisi htio upravo ovo?« šapćem, a do ušiju mi i dalje dopire smijeh te urlanje psiho, psiho.
Još grčevitije ljubim Roba, a on se bori s patentnim zatvaračem na mojoj haljini. Tkanina se
dere, ali ne marim. Spuštam haljinu do struka i Rob započinje s napadom na grudnjak.
»Sigurno to sada želiš?« frflja.
»Samo me poljubi«, odvraćam. Psiho, psiho, odjekuje niz hodnik. Zavlačim ruku pod Robov
džemper i skidam mu ga preko glave, a zatim ga ljubim u vrat oko okovratnika polo-majice.
Koža mu ima okus znoja, soli i cigareta, ali ljubim ga i dalje dok mi pomiče ruke gore-dolje, od
grudnjaka do stražnjice i unatrag. U misli mi izranja profesor Daimler kako leži na meni dok
buljim u strop, ali brzo ga otresam.
Skidam Robovu polo-majicu, pa sada ležimo prsa o prsa, a pri svakom nam pokretu tijela ona
proizvode čudne zvukove spajanja i razdvajanja. U jednom mu trenutku ruke padaju u stranu, ali
ja ga i dalje ljubim po prsima, pod jezikom dodirujući sitne dlačice. Dlake na prsima oduvijek su
mi se gadile, ali ni o tome večeras ne želim razmišljati.
On je pak sasvim utihnuo. Vjerojatno je šokiran jer nikada dosad nismo otišli ovako daleko.
Obično je on taj koji preuzima inicijativu pri maženju jer se ja pribojavam da ću učiniti nešto
pogrešno. Sada se ponašam kao da znam što radim, a nikada nisam bila ni gola pred njim.
»Rob?« zazivam ga šapatom i on tiho stenje. Ruke mi se tresu jer se već predugo oslanjam na
njih, pa ustajem s kreveta i pitam ga: »Želiš li da skinem haljinu?«
Ne odgovara. Srce mi luđački udara u grudima i iako je u sobi hladno, niz pazuha mi se cijedi
znoj. »Robe?« ponovno ga zazivam.
S kreveta odjednom dopire dugo i glasno hrkanje. Rob se prevrće na trbuh.
Neko vrijeme samo stojim pred krevetom i slušam ga. Robovo me hrkanje uvijek podsjeća na
djetinjstvo, kada bih znala sjediti na trijemu i promatrati tatu kako kosi travu, a stara motorna
kosilica toliko bruji da moram pokriti uši. Nikada, međutim, pred tim zvukom nisam pobjegla u
kuću. Uživala sam u promatranju svježe trave koja bi nicala za kosilicom.
U sobi je toliko mračno da mi je potrebna cijela vječnost kako bih pronašla grudnjak i glupi
krzneni bolero. Puzim po podu i tražim ih opipom.
Nisam ljuta na Roba. Ništa ne osjećam, ni o čemu ne razmišljam, samo obavljam sve ono što
mislim da moram. Pronađi grudnjak, govorim si. Zakopčaj haljinu. Iziđi kroz vrata.
Izlazim na hodnik. Glazba i dalje odjekuje prostorijama, a ljudi ulaze i izlaze. Juliet Sykes
više nema.
Neki me ljudi čudno gledaju i sigurna sam da sam sva raščupana i izgužvana, ali nemam
energije da bih se time zamarala. Upravo je fantastično koliko sam smirena i iako su mi misli i
dalje zamućene, ta se probija u punoj jasnoći: upravo je fantastično koliko si smirena. Mislim i:
Lindsay bi bila ponosna na tebe.
»Haljina ti je otkopčana«, hihoće Carly Jablonski, a netko joj za leđima dodaje: »Što si radila
u toj sobi?«
Ne obraćam pozornost na njih. Samo idem dalje — zapravo plutam bez smjera i besciljno se
spuštam niza stube, izlazim na trijem, ali kada se počinjem kočiti od hladnoće, vraćam se u kuću
i u kuhinju. Na pamet mi pada zamračen i tih dio kuće iza natpisa NE ULAZI i odjednom silno

-112-
 NANA

želim otići onamo. Zato i odlazim. Provlačim se kroz odškrinuta vrata, prolazim kroz
blagovaonicu i kroz udubinu u zidu u kojoj je Tara razbila vazu i čizmama gazim po rasutom
staklu. Zatim stižem u dnevni boravak.
Jedan se zid sastoji gotovo isključivo od prozora. Gledaju na travnjak pred kućom, po kojemu
se prelijeva srebrnkasta, ledena noć. Drveće je okovano ledom i izgleda kao da je modelirano od
gipsa, pa se počinjem pitati je li svijet u kojem sam zaglavila možda tek replika, jeftina imitacija
prave stvarnosti. Potom sjedam na pod, ravno u središte savršenog četverokuta obasjanog
mjesečinom — i počinjem plakati. Prvi mi je jecaj gotovo vrisak.
Ne znam koliko dugo sjedim ondje i plačem. Barem petnaest minuta. No, ridam iz petnih
žila, slinim po novome krznenom ogrtaču i potpuno ga uništavam razmazanom maskarom i
suzama. A onda u jednom trenutku shvaćam da nisam sama u prostoriji.
Potpuno se umirujem i osluškujem zvukove iz tame. Dijelovi sobe u potpunom su mraku, ali
ipak vidim da se u toj sjeni nešto pomiče. Zatim spazim kariranu tenisicu. Pojavljuje mi se u
vidokrugu, a zatim odmah nestaje.
»Koliko već dugo stojiš tamo?« pitam, po stoti put brišući nos nadlanicom.
»Kratko«, tiho odvraća Kent. Znam da laže, ali ne marim. Čak mi je drago što nisam cijelo
vrijeme sama u mračnoj sobi.
»Jesi li dobro?« pita me i prilazi mi bliže, zalazeći pod mjesečinu. Pod njezinom svjetlošću
izgleda kao da je izrađen od srebra. »Mislim, vidim da nisi dobro, ali htio sam pitati mogu li ti
kako pomoći ili želiš li možda o nečemu razgovarati ili...«
»Kente«, prekidam ga. Oduvijek je bio sklon digresijama, čak i dok smo bili djeca.
»Da?« odaziva se.
»Mogu li... možeš li mi donijeti čašu vode?«
»Naravno. Pričekaj sekundu«, odvraća glasom u kojemu prepoznajem olakšanje. Vjerojatno
mu je drago što mi nekako može pomoći. Čujem tih zvuk njegovih tenisica dok se udaljavaju
preko saga, a vraća se za manje od minute, donoseći mi veliku čašu vode s ledom.
Žedno otpijam nekoliko gutljaja, a zatim kažem: »Oprosti što sam došla ovamo. Mislim,
stavio si znak, a ja...«
»Nema problema«, sjeda do mene na tepih, ne toliko blizu da bismo se doticali, ali dovoljno
blizu da osjetim njegovu prisutnost. »Taj se znak odnosi na druge ljude. Nisam htio da polome
sve živo ili učine tko zna što. Nikada prije nisam imao tulum.«
»Kako to da si ga odlučio organizirati sada?« pitam samo zato što želim nastaviti razgovor.
Tiho se smijulji. »Zato što sam htio da ti dođeš«, odvraća.
Preplavljuje me osjećaj silne neugode i čitavim mi se tijelom širi vrućina. Nisam očekivala
takav odgovor i ne znam što bih mu rekla. Njemu pak uopće nije neugodno. Samo sjedi i gleda
me. Tipično za Kenta. Nikada nije shvaćao da takve stvari ne možeš tek tako izvaliti.
Tišina traje predugo za moj ukus, pa je očajnički prekidam i govorim: »U ovoj sobi danju
sigurno ima puno svjetla.«
Kent se smije. »Istina. Kao na samom Suncu.«
Opet tišina. Iz daljine dopire glazba, ali u vrlo prigušenim tonovima, kao da se moraju
probijati kroz velike udaljenosti da bi nam dotaknuli bubnjiće. Sviđa mi se to.
»Slušaj, Kente«, zbog onoga što mu želim reći grlo mi se odjednom neugodno steže.
»Oprosti zbog onoga prije. Zbilja... zbilja sam ti zahvalna što si mi sada priskočio. Zao mi je što

-113-
 NANA

sam uvijek bila...« Na kraju ipak ne mogu do kraja izgovoriti rečenicu. Žao mi je što sam uvijek
bila tako grozna prema tebi. Žao mi je što sam tako poremećena.
»Rekao sam ti istinu«, govori tiho. »Zbilja mi se sviđa kada imaš raspuštenu kosu.«
Polako se pomiče, možda tek za centimetar ili dva, i u tom trenutku shvaćam da s Kentom
McFullerom sjedim u sobi obasjanoj mjesečinom.
»Moram poći«, ustajem i blago teturam. Sve se sobe te večeri barem blago vrte oko mene.
»Hej«, ustaje i Kent te me pridržava da ne padnem. »Jesi li sigurna da možeš?«
»Znaš...« započinjem, ali odmah i zastajem. Shvaćam da ne znam kamo bih i da me, osim
toga, nitko ne može odvesti, sve i da znam kamo želim otići. Više ne mogu podnijeti Tarino
neprekidno smješkanje, a Lindsay očito ne dolazi u obzir. Situacija je toliko bezizlazna da je
gotovo smiješna, pa kratko hihoćem i govorim: »Ne želim ići kući.«
Ne pita me zašto i zahvalna sam mu zbog toga. Samo zabija ruke u džepove. Svjetlost mu se
odbija od rubova lica, pa izgleda kao da sjaji.
»Možeš...« zastaje i guta knedlu. »Možeš ostati ovdje.«
Zurim u njega i zahvaljujem Bogu što smo u mraku. Tko zna kako mi izgleda lice.
»Mislim, ne govorim ti da ostaneš sa mnom«, brzo se ispravlja. »Nego hoću reći da imamo
nekoliko soba za goste, s krevetima i posteljinom... čistom posteljinom, naravno, ne ostavljamo
istu nakon što netko prespava u...«
»U redu.«
»... njima, to bi bilo odvratno. Imamo spremačicu koja dolazi dvaput tjedno i...«
»Kente?« prekidam ga. »Rekla sam u redu. To znači da prihvaćam tvoju ponudu. Prespavat
ću ovdje. Naravno, ako ti to ne smeta.«
Nekoliko trenutaka samo stoji preda mnom, kao da je siguran da me pogrešno čuo. Potom
vadi ruke iz džepova, savija ih, ispravlja, podiže i spušta, pa na kraju kaže: »Naravno da mi ne
smeta. Ostani, nema problema.«
No, ni nakon toga se ne pomiče, nego samo zuri u mene. Ponovno me preplavljuje val
vrućine, ali ovaj mi je put u glavi. Sve mi se misli magle, svi prizori i zvukovi udaljavaju, a
kapci postaju sve teži.
»Spava ti se«, tiho govori.
»Težak dan«, odvraćam.
»Dođi«, pruža mi ruku i ja je bez razmišljanja prihvaćam. Topla je i suha, pa joj se prepuštam
dok me vodi dalje kroz kuću, sve dalje od zvukova glazbe i sve dublje u mrak. Zatvaram oči i
prisjećam se kako me u djetinjstvu vodio za ruku i šaptao mi: Ne slušaj ih. Samo pođi za mnom.
Glavu gore. Kao da je bilo jučer. Odjednom mi držanje za ruke s Kentom McFullerom nije
nimalo čudno, nego potpuno normalno. Prepuštam mu se kao da je to najnormalnija stvar na
svijetu.
Više uopće ne čujem glazbu. Ni prigušenu, ni iz daljine. Oko nas vlada gotovo potpuna
tišina, s tek tihim šuštanjem koraka na debelim sagovima. Sve sobe kroz koje prolazimo
protkane su sjenkama i mjesečinom, a kuća miriše na uglačano drvo, kišu i vatru iz kamina. U
ovoj bi kući bilo divno provesti snježne zimske noći, mislim.
»Evo, tu smo«, govori Kent i otvara vrata jedne sobe. Čujem kako dlanom traži prekidač za
svjetlo, pa kažem: »Nemoj.«
Na trenutak zastaje. »Nećeš da upalim svjetlo?«

-114-
 NANA

»Ne. Nemoj paliti svjetlo.«

Polako me vodi kroz sobu u kojoj vlada gotovo potpuna tama. Jedva mu razabirem obrise,
iako se držimo za ruke.
»Evo, tu je krevet.«
Povlači me bliže k sebi, pa stojimo licem u lice, razdvojeni tek nekoliko centimetara.
Osjećam ga u tami, kao da iz njega nešto isijava. I dalje se držimo za ruke i tek u tom trenutku
shvaćam koliko je visok, najmanje deset centimetara viši od mene. Na toj udaljenosti osjećam i
da je topao. Toplina jednostavno izbija iz njega i od nje mi podrhtavaju prsti.
»Koža ti je topla«, govorim šapatom.
»Uvijek je takva«, odvraća. U mraku se nešto pomiče i znam da je to njegova ruka. Podiže
prste do mojega obraza, ali ih ne spušta na njega, samo ih drži u zraku. Toliko su topli da ih
gotovo vidim, a onda spušta ruku i toplina nestaje.
Dok tako u grobnoj tami stojim uz Kenta McFullera, odjednom mi se događa nešto vrlo
čudno. U dnu mi se utrobe nešto pomiče, iskri plamičak, pali se sićušna svjetlost. Umiruje me.
Zbog nje se više ničega ne bojim.
»U ormaru ima još pokrivača«, govori, gotovo mi prislanjajući usnice na obraz.
»Hvala«, šapućem.
Čeka da se zavučem pod pokrivače na krevetu, a zatim mi ih navlači do ramena kao da je to
najnormalnija stvar na svijetu i kao da me pokriva prije spavanja čitavog života. Tipičan Kent
McFuller.

-115-
 NANA

Peto poglavlje

Tada sam još tražila odgovore. Još sam željela znati zašto, kao da postoji osoba koja bi mi mogla
odgovoriti na to pitanje i kao da postoji odgovor s kojim bih bila zadovoljna.
Tada još ne, ali nešto poslije počela sam razmišljati o vremenu, o tome kako se nezaustavljivo kreće
prema naprijed, kako se sekunde pretvaraju u minute, minute u dane, a dani u godine te kako sve vodi k
istome cilju. Počela sam razmišljati o tome kako je riječ o istoj, vječnoj bujici koja teče samo u jednome
smjeru. Svi u njoj plivamo što brže možemo i što bolje znamo, pomažući joj da lakše stigne na odredište.
Ono što želim reći jest sljedeće: možda ste vi među onima koji si mogu priuštiti čekanje. Možda za vas
postoji sutra, možda pred vama stoji tisuću sutrašnjih dana, možda tri, možda deset tisuća. Možda imate
toliko vremena da se možete valjati u njemu i puštati ga da vam curi kroz prste poput pijeska. Možda si
možete priuštiti da gubite vrijeme.
No, neki od nas imaju samo danas. A iskreno rečeno, nikada ne znate jeste li među nama.
Budim se jedva dolazeći do daha. Budilica me izvlači iz tame kao iz najdubljeg jezera i peti
se put budim u petak, 12. veljače, ali danas mi je drago zbog toga. Isključujem alarm i ležim u
krevetu, gledam kako se bljedunjava svjetlost prelijeva preko zidova i čekam da mi srce uspori.
Sunčeva zraka prelazi preko kolaža koji mi je Lindsay darovala prije nekoliko godina, pa
promatram ono što je napisala šljokicama pri dnu: Volim te zauvijek. Danas smo Lindsay i ja opet
prijateljice. Danas se više nitko ne ljuti na mene. Danas nisam poljubila profesora Daimlera i
danas još nisam sjedila na podu u Kentovoj kući, plačući poput djeteta, potpuno sama.
Ustvari, nisam bila potpuno sama. Zamišljam kako sunce obasjava prozore Kentove kuće,
ispunjava je i pjeni se pri vrhu poput šampanjca.
Ležim u krevetu i sastavljam popis svega što bih još željela učiniti u životu, kao da za to još
imam vremena. Uglavnom mi na pamet padaju najobičnije ludosti, ali ne zamaram se time.
Samo sastavljam popis, kao da se spremam u trgovinu po namirnice. Htjela bih se voziti u
privatnom zrakoplovu. Htjela bih pojesti svjež kroasan u pariškoj pekarnici. Htjela bih na konju
projahati put od Connecticuta do Kalifornije te usput odsjedati samo u najboljim hotelima. Na
popis stavljam i neke jednostavnije stvari. Htjela bih Izzy odvesti na Gusište, mjesto koje sam
otkrila prvi i jedini put kada sam pobjegla od kuće. U zalogajnici bih htjela pojesti čitavu
»masnu gozbu« — čizburger sa slaninom, frape i pun tanjur prženih krumpirića sa sirom te
pritom ne zdvajati zbog kalorija, kao svake godine za svoj rođendan. Htjela bih trčati po kiši.
Htjela bih da mi netko donese kajganu u krevet.
U trenutku kada mi Izzy ulazi kroz vrata i skače na krevet, već sam potpuno mirna.
»Mama kaže da moraš u školu«, govori i lupka me glavom u rame.
»Danas ne idem u školu.«
I tako započinje jedan od najboljih i najgorih dana u mojem životu. Upravo tim riječima.
Grabim Izzy i škakljam je po trbuhu. Uporno i dalje nosi majicu na kojoj je lik iz crtića Dora
istražuje, iako joj je premala i pod njom viri oveći dio njezina ružičasta trbuha, ujedno i jedina
debeljuškasta dijela na njezinu majušnom tijelu. Skviči od smijeha i izmiče mi.
»Prestani, Sam! Rekla sam — prestani!«
Smije se, rita i vrišti kada se na vratima pojavljuje mama.
»Već je petnaest do sedam«, govori s dovratka, stopala uredno skupljenih uz isprekidanu
crvenu crtu koju sam povukla prije mnogo godina. »Lindsay će stići svaki čas.«
Izzy me lupa po rukama i ustaje, a oči joj blistaju. Nikada to prije nisam primijetila, ali sada

-116-
 NANA

vidim da silno nalikuje na moju mamu. Malo se rastužujem zbog toga. Voljela bih da više
nalikuje na mene.
»Sam me škakljala«, kaže.
»Sam će zakasniti u školu«, odvraća mama. »A i ti, Izzy.«
»Sam ne ide u školu. Ni ja«, govori Izzy i prkosno se uspravlja, kao da se sprema boriti.
Možda će mi više sličiti kada malo poraste. Možda kada se vrijeme ponovno pokrene, čak i ako
ja iz njega nestanem poput otpada ili pijeska pod plimnim valom — možda joj tada jagodice na
licu postanu više i izraženije, možda naglo izraste i možda joj kosa potamni. Voljela bih da bude
tako. Voljela bih da jednoga dana ljudi kažu: Izzy tako sliči svojoj sestri, Samanthi.
Reći će i: Sjećaš li se Samanthe? Bila je lijepa. Ne znam što bi još mogli govoriti o meni. Bila je
draga? Svi su je voljeli? Nedostaje nam? Možda ništa od toga.
Otresam tu pomisao i vraćam se popisu. Htjela bih doživjeti poljubac od kojega će mi se
zavrtjeti u glavi, htjela bih s nekim plesati sentiš u praznoj prostoriji i uz neku predivnu pjesmu.
Htjela bih se gola okupati u oceanu, negdje oko ponoći.
Mama prelazi rukom preko čela. »Izzy, idi na doručak. Već je vjerojatno gotov.«
Izzy se penje preko mene, pa joj još jedanput uspijevam stisnuti trbuščić i iz nje iscijediti još
jedan vrisak prije nego što siđe s kreveta i gubi se za vratima. Ako je išta može natjerati u tako
brz trk, onda je to prepečeno pecivo s cimetom i grožđicama premazano maslacem od kikirikija.
Najradije bih je svakoga dana time nahranila. Najradije bih joj do kraja života čitavu kuću
ispunjavala pecivima s cimetom i grožđicama premazanim maslacem od kikirikija.
Kada Izzy napokon odlazi niz hodnik, mama me pita: »Što ti je, Sam? Nije ti dobro?«
»Nije to«, odvraćam. Na popisu definitivno nema odlaska liječniku.
»Što je onda? Nešto sigurno jest jer znam da inače ne bi propustila proslavu Valentinova u
školi.«
»Istina. Ili je barem bilo tako«, podižem se na lakat. »Ali sada... ne znam, malo mi je sve to
postalo glupo.«
Mama podiže obrve, a ja počinjem brbljati bez razmišljanja, ubrzo shvaćajući da zapravo
govorim istinu. »Sve se to svodi na to da ljudima pokazujemo koliko prijatelja imamo, iako to
svi već znaju. Usput, ne stječemo nove prijatelje niti se na taj način još više zbližavamo s onima
koje imamo.«
Mama se kratko smiješi jednim kutom usnice i naginje glavu. »Imaš sreće što imaš dobre
prijatelje i što to znaš. Sigurna sam da nekim drugim ljudima te ruže mnogo znače.«
»Samo želim reći da je cijela priča pomalo ljigava.«
»Ne zvučiš mi kao Samantha Kingston koju poznajem.«
»Hja, možda se mijenjam«, govorim, iako ni to nisam namjeravala, pa mi pada na pamet da
je tvrdnja možda istinita i to u meni budi nadu. Možda mi se ipak pruža prilika. Možda se samo
moram promijeniti.
Mama me gleda kao da sam recept koji ne shvaća i pita: »Što se dogodilo, Sam? Imaš li
problema s prijateljicama?«
Danas mi više ne smeta što me to pita. Danas mi je čak malo i smiješno. Da mi je barem
glavni problem to što sam se posvađala s Lindsay ili nešto glupo što je rekla Ally.
»Nemam problema s prijateljicama«, kažem, a zatim se hvatam za zadnju slamku, nešto zbog
čega će popustiti. »Riječ je o Robu«, kažem.

-117-
 NANA

Mamino se čelo nabire nad obrvama. »Jeste li se posvađali ?«

Zavlačim se dublje pod poplun, sve u nadi da ću joj tako izgledati potišteno.
»On... ostavio me«, kažem. To je na neki način i istina. Nije baš prekinuo sa mnom, ali
odjednom shvaćam da možda nikada našu vezu nije shvaćao onako ozbiljno kako sam ja to
htjela. Je li uopće moguće ostvariti ozbiljnu vezu s nekim tko vas ne poznaje?
Priča o prekidu s Robom na moju mamu djeluje čak i bolje nego što sam mislila. Podiže ruku
prema prsima i govori: »O, dušo. Pa što se dogodilo?«
»Ah, ne znam«, govorim i među prstima vrtim rub popluna. »Mislim da su nam se očekivanja
od veze previše razlikovala.« Prisjećam se svih onih večeri koje sam s Robom provela u
podrumu pod plavičastim svjetlom televizora, svih onih večeri kada sam se uz njega osjećala
kao da smo sami na cijelome svijetu. Zbog tih me sjećanja doista obuzima tuga, čak mi i usnica
podrhtava.
»Mislim da mu se nikada nisam doista sviđala. Ne ozbiljno«, govorim i uviđam da je to jedna
od najiskrenijih stvari koje sam u posljednjih nekoliko godina rekla majci. Osjećam se kao da
sam joj se previše razotkrila, kao onomad kada mi je bilo šest godina i kada sam se pred njom
morala skinuti do gola da bi pregledala jesu li mi se igdje zavukli krpelji. Uranjam još dublje
pod pokrivače i toliko snažno stišćem šake da mi se nokti zabijaju u dlan.
A onda se događa nešto doista neobično. Mama korača preko isprekidane crvene crte i prilazi
krevetu kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čak i ne prosvjedujem protiv toga. Uopće se
ne bunim kada mi se naginje nad čelo i ljubi me.
»Zbilja mi je žao, Sam«, palcem mi zaglađuje čelo, »ostani onda kod kuće danas.«
Nemam riječi. Očekivala sam jači otpor.
»Hoćeš li da i ja ostanem kod kuće s tobom?« pita.
»Ne«, slabašno se smiješim. »Mogu sama, bez brige.«
»Ja želim ostati kod kuće sa Samantom!« na vratima se odjednom pojavljuje Izzy, ovaj put
napola odjevena za školu. Već je neko vrijeme opsjednuta ružičastom i žutom bojom, koje joj
baš najbolje ne pristaju, ali joj to nitko ne uspijeva objasniti — pa je i sada odjenula haljinu boje
senfa preko ružičastih hulahupki i golemih, mucastih žutih soknica. Izgleda poput kakvog
tropskog cvijeta. Jedan dio mene najradije bi izgrdio mamu zbog toga jer joj dopušta da se
odijeva kako god želi. Druga je djeca sigurno zadirkuju.
S druge strane, čini se da Izzy nije osobito zabrinuta zbog toga i to je još jedna začudna stvar
koju uviđam toga jutra. Moja je osmogodišnja sestra hrabrija od mene. Vjerojatno je hrabrija i
od većine ljudi u gimnaziji Thomasa Jeffersona. Pitam se hoće li to potrajati ili će joj život takav
stav izbiti iz glave.
Sada stoji na vratima široko razrogačenih očiju i sklapa ručice kao da se moli. »Molim te,
mama«, govori.
Mama umorno uzdiše: »Ne dolazi u obzir, Izzy. Nije ti ništa, moraš u školu.«
»Nije istina, loše mi je! Bolesna sam«, odvraća Izzy, ne osobito uvjerljivo jer istodobno
skakuće s noge na nogu i okreće se oko svoje osi. Nikada nije znala lagati.
»Jesi li pojela doručak?« mama križa ruke na prsima i lice joj se pretvara u masku strogoga
roditelja.
Izzy kima glavom. »Mislim da sam pokvarila želudac«, govori i hvata se za trbuh te previja,
a zatim se odmah uspravlja i ponovno počinje skakutati. Ne mogu si pomoći — hihoćem.
»Daj, mama«, govorim. »Pusti je neka ostane kod kuće sa mnom.«

-118-
 NANA

»Sam, molim te, nemoj je nagovarati«, gleda me mama i odmahuje glavom, ali već vidim da
će popustiti.
»Pa, ide tek u treći razred«, kažem. »Ionako ništa pametno ne uče u školi.«
»Nije istina, učimo!« buni se Izzy, a zatim brzo prekriva usta dlanom kada joj dobacujem
prijekoran pogled. Mlađa mi sestra, izgleda, nije baš prvakinja u pregovaranju. Odmahuje
glavom i brzo dodaje: »Zapravo i ne učimo baš previše.«
Mama mi se primiče i govori nešto tišim glasom: »Jasno ti je da će te sada cijeli dan gnjaviti.
Sigurna si da ne želiš radije biti sama?«
Znam da to govori zato što očekuje da ću se složiti s njom jer je već godinama to da me
moraju ostaviti na miru glavna fora u kući. Ostavi Samanthu na miru. Rekla je da će večerati u svojoj
sobi. Ostavite me na miru. Ne gnjavi me, razgovaram na telefon. Ne ulazi mi u sobu. Ne mogu sad
razgovarati, slušam muziku. Ostavite me nasamo. Želim biti sama. Sama. Sama. Sama.
Stvari se nakon smrti, međutim, mijenjaju, vjerojatno zato što nema osamljenije stvari od
umiranja.
»Ne smeta mi«, kažem zato i doista to mislim. Mama diže ruke u zrak i kaže: »Dobro onda«,
ali još to nije do kraja ni izgovorila, a Izzy već juri u sobu i baca se na mene, grleći me i ljubeći.
»Možemo li gledati televiziju?« pita. »Možemo li za ručak napraviti tjesteninu sa sirom?«
Njezina me neobuzdana sreća podsjeća na dane dok je još bila beba i dok je bila toliko malena
da smo je mogli okupati u kuhinjskom sudoperu. Mama bi je uronila u vodu i ona bi se silno
razveselila — smijala bi se, prskala i uživala kao da je to uzano udubljenje od porculana
najljepše mjesto na svijetu.
Mama mi dobacuje pogled iz kojega jasno iščitavam: sama si to tražila.
Preko Izzyna joj ramena dobacujem smiješak i sliježem ramenima.
I to je to.

U ŠUMI

Čudno je koliko se ljudi mijenjaju. Dok sam bila mala, primjerice, voljela sam konje, masnu
hranu u zalogajnici i Gusište, a s vremenom je sve to jedno za drugim izblijedjelo i otpalo,
zamijenjeno je prijateljicama, chatom preko interneta, mobitelima, dečkima i odjećom. Tužno je
to. Kao da uopće nismo dosljedni ili kao da se, kada navršimo dvanaest, trinaest ili koliko već
godina, nešto u nama prelama i odjednom više nismo djeca nego tinejdžeri, što najčešće znači da
postajemo potpuno drugačije osobe. Te su osobe rijetko kada sretnije nego one koje smo bili u
djetinjstvu. Najčešće su i lošije.
Evo kako sam otkrila Gusište. Dok sam još bila sasvim mala, prije nego što se rodila Izzy,
roditelji mi nisu htjeli kupiti neki ljubičasti bicikl s ružičastom cvjetnom košaricom i zvoncem.
Ne sjećam se više zašto mi ga nisu htjeli kupiti, vjerojatno sam već imala bicikl, ali u svakom
sam slučaju pobjesnjela i odlučila pobjeći od kuće. A kada bježiš od kuće, postoje dva osnovna
pravila kojih se valja pridržavati:
1. pobjegni na neko mjesto koje dobro poznaješ
2. pobjegni na neko mjesto za koje nitko drugi ne zna.
Ja ih se nisam pridržavala. Cilj mi je, osim toga, bio potpuno suprotan: htjela sam otići na
neko nepoznato mjesto na kojem će me roditelji naposljetku naći i, shrvani žaljenjem zbog toga

-119-
 NANA

jer su me nagnali u bijeg, kupit će mi štogod poželim, uključujući bicikl (i možda ponija).
Bio je svibanj, bilo je toplo i svakoga je dana sunce zalazilo sve kasnije. Jednoga sam
popodneva uzela omiljenu sportsku torbu, u nju spakirala ono što sam smatrala najvažnijim i
iskrala se kroz stražnja vrata, misleći da sam vrlo mudra zbog toga jer izbjegavam prednja, pred
kojima je tata nešto prčkao po dvorištu. Sjećam se i svega što sam spakirala u torbu: baterijsku
svjetiljku, džemper, kupaći kostim, veliko pakiranje keksa, svoju najdražu knjigu — »Matildu« i
golemu ogrlicu od lažnih bisera i zlata koju mi je mama te godine dala da je nosim na
maskenbal. Nisam znala kamo ću, pa sam prešla preko terase, spustila se niza stube i kroz
stražnje dvorište otišla u šumu koja se nalazila između naše i susjedne kuće. Neko sam vrijeme
tužno lunjala šumom, nadajući se da će me presresti kakav milijarder koji će me usvojiti i kupiti
mi punu garažu ljubičastih bicikala.
Nakon nekog sam se vremena, međutim, potpuno unijela u lutanje, kao što već djeca katkad
čine. Kroz lišće je dopirala blistava sunčeva svjetlost, posvuda su letjele ptičice, a pod nogama
mi se prostirao mek sag mahovine. Nigdje u blizini više nisam vidjela nijedne kuće. Zašla sam
duboko u šumu i zamišljala sam da otkrivam nova prostranstva na kojima nije bio nitko prije
mene. Maštala sam o tome da ću zauvijek ostati u šumi i ondje živjeti s cvijećem u kosi te
prijateljevati s medvjedima, lisicama i jednorozima. Na putu mi se u jednome trenutku ispriječio
potočić, pa sam ga morala preskočiti, a uspela sam se i uz jedno golemo brdo, toliko visoko da
mi je izgledalo poput planine.
Navrh brda naišla sam na najveću stijenu koju sam vidjela u životu. Izvijala se s vrha brda
prema nebu poput obloga trupa broda, ali na vrhu je bila ravna poput ploče. Ne sjećam se svih
pojedinosti tog, svojeg prvog puta u divljinu, ali sjećam se da sam pojela sve kekse i da sam se
osjećala kao da gospodarim tim dijelom šume. Sjećam se i da me po povratku kući bolio želudac
zbog prejedanja keksima te da sam bila silno razočarana zbog toga jer mi roditelji uopće nisu
bili zabrinuti zbog mojega nestanka. Bila sam uvjerena da sam šumom lutala satima, ali sat je
pokazivao da me nije bilo tek kojih četrdesetak minuta. Tada sam zaključila da je stijena na koju
sam se popela — čarobna. Na njoj vrijeme jednostavno stoji.
Toga sam ljeta često odlazila onamo, kad god bih poželjela pobjeći od svega. I sljedećeg sam
ljeta gotovo svaki dan bila ondje. Jednom sam tako ležala na vrhu stijene i zurila u ljubičasto
nebo s ružičastim mrljama nalik na šećernu vatu u lunaparku, kada mi je nad glavom odjednom
proletjelo jato gusaka u savršenoj V-formaciji. Nedugo potom do ruke mi je dolebdjelo jedno
guščje pero. Stijenu sam tada prozvala Gusište i godinama sam pero čuvala u malenoj, ukrasnoj
kutijici, koju sam sakrila u procijep na stijeni. Jednoga je dana kutijica nestala. Prvo sam mislila
da ju je otpuhao vjetar tijekom nedavne oluje, pa sam satima pretraživala okoliš, a kada je nisam
pronašla, dugo sam plakala.
Na Gusište sam se katkad znala penjati čak i nakon što sam prestala jahati, ali to sam činila
sve rjeđe. Otišla sam jedanput u šestom razredu, nakon što se većina dječaka na tjelesnom
složila da mi je dupe »previše četvrtasto«. Na kamenu sam ležala i nakon što me Lexa Hill nije
pozvala na rođendansku proslavu, iako smo zajedno radile pokuse na satovima prirode i
mjesecima se smijuljile jer nam se sviđao John Lippincott. Svaki put kada bih se vratila s
Gusišta, ustanovila bih da je prošlo manje vremena nego što sam mislila. Znam da je glupo, ali i
dalje sam bila uvjerena da je Gusište čarobno.
A onda se jednoga dana Lindsay Edgecombe pojavila u kuhinji Tare Flute u isto vrijeme
kada i ja, unijela mi se u lice i rekla: »Moram ti nešto pokazati« i nakon toga se sve promijenilo.
Nakon toga više nijednom nisam otišla na Gusište.
To je i jedan od razloga zbog kojih toga dana odlučujem Izzy odvesti onamo, iako je vani
vrlo hladno. Silno želim vidjeti je li Gusište još ondje i je li isto kakvim ga pamtim. Želim
provjeriti i jesam li ja još uvijek ista osoba. Iz nekog mi je razloga to vrlo važno. Osim toga, od

-120-
 NANA

svih stvari koje sam toga jutra u krevetu stavila na popis, ovu je najlakše izvesti. Mala je
vjerojatnost da će mi u dvorište sletjeti privatni zrakoplov, a zbog kupanja bez odjeće mogla bih
dobiti upalu pluća, zatvorsku kaznu ili oboje.
Odlazak na Gusište zato je najbolji izbor. Osim toga, u tom trenutku shvaćam još nešto — u
životu radimo ono što možemo.
»Sigurna si da idemo pravim putem?« pita me Izzy gegajući se pokraj mene, zavijena u toliko
slojeva odjeće da izgleda poput nakaradnog snjegovića. Kao i uvijek, odjeću je odabrala sama,
pa uz zimsku jaknu nosi ružičaste grijače za uši s crnim leopard-uzorkom i dva različita šala.
»Jesam, ovo je pravi put«, odvraćam, iako sam isprva bila uvjerena da smo zalutale. Sve je
mnogo manje nego što pamtim. Potok je tek tanak, sleđen mlaz vode koji prelazim u jednom
koraku, a brdo nakon njega tek je blaga uzbrdica, iako sam ga zapamtila kao planinu.
Najgore je što se uokolo gradi. Netko je očito kupio zemlju u šumi i sada se ovdje nalaze
dvije kuće u različitim fazama izgradnje. Jedna je tek kostur — sastoji se samo od svijetloga
drveta, letvica i greda te izgleda poput nasukane olupine broda. Druga je gotovo završena,
golema i bezlična, veoma nalik na Allynu kuću i uzdiže se navrh brda, zureći u nas kroz rupe za
prozore.
Strahovito sam razočarana. Odlazak u šumu bio je loša zamisao i odjednom mi na pamet
pada nešto što nam je svojedobno rekla profesorica engleskog tijekom jedne od svojih
beskonačnih digresija.
Obrađivali smo poznatu izreku Thomasa Wolfea o tome da povratak kući nije moguć, pa nam
je objasnila da se kući ne možemo vratiti, ali ne zbog toga jer su se mjesta promijenila, nego
zbog toga jer se ljudi mijenjaju. I zato nam više ništa ne izgleda kao prije.
Već se spremam predložiti da se okrenemo i vratimo kući, ali Izzy preskakuje potok i penje
se uzbrdo.
»Hajde!« dovikuje mi preko ramena, a već sasvim blizu vrha dodaje: »Da vidimo koja će
prije do vrha.«
Gusište je, srećom, jednako kakvim ga i pamtim. Izzy zauzima ravnu površinu na njegovu
vrhu i penjem se za njom, iako su mi prsti u rukavicama već potpuno utrnuli od hladnoće. Ploča
povrh stijene prekrivena je razlomljenim, smrznutim lišćem i slojem inja. Dovoljno je velika da
bismo obje legle i raširile ruke, ali stišćemo se jedna uz drugu ne bismo li se ugrijale.
»I? Kako ti se čini?« pitam je. »Dobro skrovište?«
»Najbolje«, odvraća, a zatim naginje glavu i gleda me u oči. »Zbilja misliš da ovdje vrijeme
prolazi sporije?«
Sliježem ramenima. »Bila sam u to uvjerena dok sam bila mala.« Ogledavam se po okolišu.
Nikako mi se ne sviđa što se sada sa stijene vide kuće. Nekada je bila na potpunoj osami.
»Nekada je ovdje bilo potpuno drugačije«, govorim Izzy. »U blizini nije bilo kuća, pa je
izgledalo kao da si na kraju svijeta.«
»Ali ovako, ako ti se piški, možeš otići do nečije kuće, pokucati na vrata i zamoliti ih da te
puste na zahod«, frflja Izzy. Ako ti fepijki, možef otići..., zamoliti ih da te pufte...
Smijem se.
»Istina«, govorim, a zatim nekoliko trenutaka sjedimo u tišini. »Izzy?« zazivam je.
»Da?«
»Druga djeca u školi... zezaju li te? Mislim, zbog toga kako govoriš...«
Osjećam kako joj se tijelo ispod svih slojeva odjeće na trenutak koči. »Katkad«, odgovara.

-121-
 NANA

»Zašto onda ne učiniš nešto?« pitam. »Znaš da bi mogla ispraviti to kako govoriš, zar ne?«
»Ali to je moj glas«, govori tiho, ali tvrdoglavo. »Da počnem drugačije govoriti, kako bi ljudi
znali da sam to ja?«
Takav je čudan odgovor toliko svojstven Izzy da joj doista ne mogu ništa odgovoriti. Samo
pružam ruke i čvršće je grlim. Toliko je stvari koje bih joj htjela reći, toliko stvari koje ne zna ili
ih se ne sjeća. Htjela bih joj ispričati kako je, kada je tek bila stigla iz rodilišta kao velika,
ružičasta, stalno nasmiješena beba, katkad znala zaspati čvrsto me držeći za kažiprst. Htjela bih
joj ispričati kako sam je nosila na leđima i trčala po plaži na Cape Codu, a ona bi okretala moj
konjski repić lijevo ili desno, pokazujući tako u kojem smjeru želi ići. Htjela bih joj reći da joj je
kosa bila paperjasta, a glava mirisna kada ju je mama donijela kući, htjela bih joj reći da se ne
mora bojati prvog poljupca, iako neće biti onako dobar kao što će se nadati, ali će s vremenom
postati bolji i htjela bih joj reći da se zaljubi, ali samo onda ako se i osoba u koju je zaljubljena
— zaljubi u nju. No, prije nego što išta uspijem izgovoriti, izvlači mi se iz zagrljaja i
četveronoške puzi prema rubu stijene.
»Vidi, Sam!« govori i izvlači nešto iz procjepa uz rub stijene. Okreće se i pobjednički mi
pokazuje jedno pero — bijelo sa sivim obrubom i vlažno od inja.
Srce mi se lomi. Znam da joj nikada neću uspjeti ispričati sve ono što bih htjela. Ne znam čak
ni odakle bih počela. Uzimam joj zato pero iz ruku i trpam ga u džep na svojoj zimskoj jakni.
Zakopčavam ga i govorim: »Pričuvat ću ti ga na sigurnom.« Zatim liježem na hladan kamen i
zurim u nebo. Olujni se oblaci navlače preko obzora i postaje sve mračnije. »Moramo uskoro
krenuti, Izzy«, kažem. »Kiša će.«
»Još malo«, liježe pokraj mene i polaže mi glavu na rame.
»Je li ti hladno?«
»Nije strašno.«
I doista, dok ležimo zagrljene na kamenu, postaje mi sve toplije, pa otkopčavam jaknu pri
vratu i Izzy odmah pruža ruku i zavlači prste pod zlatan lančić.
»Kako to da baka meni nije ništa darovala?« pita me, kao gotovo svaki put.
»Jer je umrla prije nego što si se rodila, blento.«
»Baš je lijep lančić«, govori.
»Da, i moj je.«
»Je li baka bila dobra?« pita me. To joj je još jedno od omiljenih pitanja.
»Da, bila je dobra«, odvraćam, iako je se ne sjećam baš najbolje. Umrla je kada mi je bilo
sedam godina i ono što pamtim jest osjećaj kada bi mi četkala kosu, njezin glas dok bi pjevala
arije iz mjuzikla i golemi kolači od naranče i čokolade koje bi pekla, uvijek mi režući najveći
komad. »Svidjela bi ti se«, govorim Izzy.
Ona pak uzdiše i govori: »Da barem nitko nikada ne umire.«
Grlo mi se bolno steže, ali uspijevam se nasmiješiti. Obuzimaju me dva suprotstavljena
osjećaja: silno je želim vidjeti kako odrasta, ali ne želim da se ikada promijeni. Stavljam joj ruku
navrh glave i kažem: »Ne bi bilo mjesta za sve, Izić.«
»Ja bih se preselila u ocean«, mirno odvraća.
»Nekoć sam ovdje ležala cijelo ljeto«, govorim joj. »Samo bih ležala i zurila u nebo.«
Okreće se na leđa i gleda u zrak. »Nebo se vjerojatno nije promijenilo, je li tako?«
Tvrdnja je toliko jednostavna da me umalo nasmijava. U pravu je, naravno.

-122-
 NANA

»Ne, to se nije promijenilo«, kažem.

U tome je možda i tajna. Ako ikada poželite da sve opet bude kao nekada, samo pogledajte u
nebo nad sobom.

KROZ TAMU

Nakon povratka kući otvaram mobitel i pronalazim tri poruke. Lindsay, Elody i Ally poslale
su mi potpuno identične poruke: Sretno Valentinovo! Vjerojatno su bile zajedno dok su ih slale.
Katkad to sve činimo — šaljemo identične poruke u isto vrijeme. Glupo je, ali mi mami
smiješak na lice. Ne odgovaram im. Ujutro sam Lindsay poslala poruku u kojoj sam je
obavijestila da ne dolazi po mene i iako danas više nismo u svađi, nekako joj ne želim slati
srdašca i poljupce SMS-om. U nekoj sam paralelnoj stvarnosti i dalje ljuta na nju, a i ona na
mene.
Upravo je zapanjujuće koliko se stvari lako mijenjaju i kako je lako krenuti istim putem kao i
uvijek, a završiti na nekom drugom mjestu. Samo jedan pogrešan korak, jedna stanka, jedno
skretanje i završit ćeš s drugim prijateljima, doći ćeš na loš glas, prohodat ćeš s drugim
momkom ili ćeš prekinuti s ovim kojega imaš. Nikada mi to prije nije palo na pamet, a sada
odjednom mislim da možda sve te različite mogućnosti postoje istodobno. Možda se ispod
svakoga trenutka koji proživljavamo kriju slojevi drugih, drugačijih trenutaka.
Možda smo Lindsay i ja istodobno najbolje prijateljice i mrzimo se. Možda mi nedostaje
samo još jedan sat matematike da bih postala drolja poput Anne Cartullo. Možda sam duboko u
duši jednaka kao i ona. Možda nam svima nedostaje tek jedna stanka za ručak do osame
napuštenog zahoda i ručanja sendviča u njemu. Pitam se je li uopće moguće u potpunosti
upoznati druge ljude ili je najbolje što možemo — jednostavno naletjeti jedni na druge pognutih
glava, nadajući se da sraz neće previše boljeti. Razmišljam o Lindsay u zahodu restorana
»Rozalita« i pitam se koliko ljudi čuva takve tajne na dnu želuca, poput gomile teškoga
kamenja. Vjerojatno svi.
Četvrta poruka stiže mi od Roba. Pita me: Bolesna si? Brišem je i zatvaram poklopac
mobitela.
Izzy i ja ostatak poslijepodneva gledamo stare DVD-ove s Disneyjevim i Pixarovim crtićima
koje obje volimo, poput »Male sirene« i »Potrage za Nemom«. Pečemo kokice s golemom
količinom maslaca i Tabascom, onako kako ih voli naš tata, i sjedimo u dnevnom boravku ne
paleći svjetla dok se vani na nebo navlače crni oblaci i drveće počinje plesati na vjetru. Kada
mama stiže kući, predlažemo joj da svi odemo na jedan od tradicionalnih obiteljskih petaka u
talijanskom restoranu »Formaggio«, kamo smo prije odlazili svaki tjedan. U malome su
restorančiću stolovi bili prekriveni kariranim crveno-bijelim stolnjacima, u kutu bi uvijek neki
lik svirao harmoniku, a poseban je dekor bilo plastično cvijeće u vazama. Mama nam odgovara
da će razmisliti, što znači da idemo.
Već godinama petak navečer nisam provela kod kuće, pa kada tata ulazi kroz vrata i spazi me
uz Izzy na kauču, počinje napadno teturati i hvatati se za prsa, pretvarajući se da ima srčani
udar.
»Priviđa li mi se to?« pita odlažući aktovku. »Je li moguće? Samantha Kingston je kod kuće?
Iako je petak?«
Kolutam očima. »Ne znam. Možda haluciniraš. Jesi li gutao puno tripova šezdesetih? Možda
ti se sad to vraća.«

-123-
 NANA

»Draga moja, meni su 1960. bile dvije godine. Malo sam zakasnio na njihove tulume«,
odvraća tata, naginje se i ljubi me u obraz, a ja se iz navike odmičem. »A neću te ni pitati odakle
znaš za tripove.«
»Što je trip?« pita Izzy.
»Ništa«, istodobno joj odvraćamo tata i ja, pa mi se on smiješi;
Na kraju odlazimo u »Formaggio«, koji više uopće nije »Formaggio« i već godinama nije
talijanski restoran. Prije pet godina preuređen je u japanski restoran sa sushijem, pa više nema
kariranih stolnjaka ni plastičnog cvijeća, nego je sve u modernim, jednostavnim linijama nad
kojima dominira golem, drveni šank. Ne marimo za to — i dalje ga zovemo »Formaggio«.
U restoranu je gomila ljudi, ali uspijevamo dobiti jedan od najboljih stolova — odmah uz
velik akvarij s egzotičnim ribicama pokraj prozora. Tata zbija glupe šale o ribljim
specijalitetima, pa mu mama govori da se drži arhitekture i ostavi komediju profesionalcima, a
prema meni je superljubazna jer misli da sam potištena zbog prekida. Izzy i ja naručujemo pola
jelovnika, pa se prejedamo salate od mahuna, prženih račića i salate od morskih trava čak i prije
nego što stižu glavna jela. Tata pije dva piva i malo je pripit, pa nas zabavlja pričama o ludim
klijentima, mama mi stalno govori da naručim štogod želim, a Izzy stavlja ubrus na glavu i
glumi prve doseljenike u Ameriku koji prvi put kušaju sushi.
Sve do tada dan je vrlo dobar, jedan od najboljih, gotovo savršen, iako se nije dogodilo ništa
posebno. Vjerojatno sam i u prošlosti proživjela mnogo takvih dana, ali iz nekog ih razloga
nisam zapamtila, što mi se sada čini užasno pogrešnim. Prisjećam se kako sam prije koji dan
ležala na Allynu kauču i pokušavala se sjetiti dana koji bih rado ponovno proživjela, pa
zaključujem da ne bih imala ništa protiv ponovnog preživljavanja ovoga i zamišljam se kako
sutra ustajem i činim sve isto kao i danas, pa onda još jedanput i još jedanput sve dok se vrijeme
ne zaustavi i svemir ne propadne.
Trenutak prije nego što će nam donijeti deserte, u restoran ulazi oveća grupa učenica prvog i
drugog razreda moje gimnazije. Neke prepoznajem, a za neke zaključujem da su iz moje škole
jer na sebi nose jakne školske plivačke momčadi. Vjerojatno Su imale večernji trening.
Izgledaju mi poput djece — kose podignute od lica, s konjskim repićima i bez šminke izgledaju
potpuno drugačije nego kada se uspijevaju ubaciti na maturantske tulume. Vjerojatno prije
svakog takvog tuluma više od sat vremena na lice nabacuju besplatne testere MAC-ove
kozmetike. Neke djevojke iz grupice primjećuju da zurim u njih, pa obaraju poglede.
»Sladoled od zelenog čaja i crvenog graha«, govori konobarica i nasred stola polaže veliku
zdjelu s četiri žličice. Izzy se odmah baca na sladoled od crvenog graha.
Tata stenje i polaže ruku na trbuh. »Ne znam kako još možeš jesti«, govori.
»Rastem«, odvraća mu Izzy, a zatim otvara usta i u šali pokazuje sladoled koji joj se topi na
jeziku.
»Fuj, Izzy«, govorim, pa uzimam žlicu i grabim malo sladoleda od zelenog čaja.
»Sykes! Hej, Sykes!«
Brzo okrećem glavu. Jedna djevojka u jakni plivačke momčadi napola je ustala sa stolca i
maše prema vratima. Ogledavam se oko sebe tražeći Juliet, ali na vratima stoji samo jedna
osoba. Mršava je, blijeda i veoma svijetle kose te trese ramenima da bi s jakne otresla kapljice
kiše. Potrebno mi je nekoliko trenutaka da bih je prepoznala, ali kada se okreće i gleda prema
prijateljima, napokon shvaćam o kome je riječ. To je djevojka koja mi je zadnjih dana kao
Kupid, odnosno anđeo dostavljala ruže na satu matematike.
Opaža prijateljice za stolom, pa im kratko maše i kreće prema njima, a ja u prolazu zapažam
kričavu plavo-narančastu jaknu naše plivačke momčadi, pa odjednom sve staje i u ušima mi

-124-
 NANA

zavlada tišina. Na leđima njezine plivačke jakne piše: SYKES.

Julietina mlađa sestra.
»Zemlja zove Sammy«, Izzy me bode u ruku stražnjom stranom žličice. »Sladoled ti se topi.«
»Nisam više gladna«, odvraćam i ustajem sa stolca.
»Kamo ćeš?« pita me mama i hvata me za ruku, ali jedva osjećam njezin dodir.
»Samo pet minuta«, govorim i odlazim prema stolu plivačke momčadi, cijelo vrijeme zureći
u bljedunjavu djevojku i njezino srcoliko lice. Ne mogu vjerovati da već prije nisam primijetila
koliko je nalik na Juliet, iako sam je vidjela već tisuću puta.
Djevojke iz plivačke momčadi upravo su dobile jelovnike pa se smijulje i gurkaju, a iz usta
jedne od njih čujem Robovo ime. Vjerojatno govori da je zgodan i da joj se sviđa, kao što sam i
ja to nekad običavala govoriti. Potpuno mi je svejedno i nikada mi ništa u životu nije manje
smetalo, ali kako se približavam njihovu stolu, tako me jedna od njih primjećuje i sve za stolom
umuknu. Djevojka koja je spomenula Roba crveni se poput kožne futrole na jelovniku.
Mlađa Sykeica sjedi na samome rubu stola, pa joj pristupam.
»Bok«, pozdravljam je, ali u tom trenutku odjednom shvaćam da ne znam zašto sam uopće
došla i odjednom postajem nervozna. »Kako se ti zoveš?«
»Ovaaaj...« zbunjeno mrmlja. »Jesam li učinila nešto loši?-Glas joj podrhtava, a ponašanje
drugih djevojaka nimalo joj ne olak šava situaciju. Sve me gledaju kao da ću im otkinuti glavi i
pojesti ih za večeru.
»Ma, ne, ne, nisi ništa napravila«, smiješim joj se. Sada sam napokon zamijetila sličnost,
potpuno sam zapanjena njome. »Ti imaš stariju sestru, zar ne?«
Usnice joj se stišću u tanku crtu i pogled zamagljuje, kao da podiže obrambeni štit.
Vjerojatno misli da ću je početi zadirkivati zbog toga jer joj je sestra luđakinja. Vjerojatno joj se
to često događa.
Zatim čini nešto što me iznenađuje. Podiže bradu i prkosno me gleda u oči. Na trenutak me
podsjeća na Izzy. Sam ne ide u školu, a ne idem ni ja.
»Da«, govori. »Imam stariju sestru. Juliet Sykes.«
Potom strpljivo čeka, vjerojatno predviđajući da ću prasnuti u smijeh.
Pogled joj je toliko prodoran da poginjem glavu.
»Da, da«, govorim. »Poznajem Juliet.«
» Zbilja ?« podiže obrve.
»Samo površno«, odgovaram i sada me sve djevojke za stolom zapanjeno gledaju, vjerojatno
se jedva suzdržavajući da ne razjape čeljusti. »Zajedno... zajedno imamo laboratorijske vježbe.«
Laboratorijske vježbe iz prirodnih znanosti obvezan su predmet, pa mi zato na pamet pada ta
laž.
Lice Julietine sestre malo se opušta. »Juliet ima jako dobre ocjene iz biologije«, govori.
»Ustvari, Juliet je jako dobra učenica. Sve joj dobro ide.« Zatim se smiješi i kaže: »Zovem se
Marian.«
»Drago mi je«, kažem. Ime joj dobro pristaje — nekako je čisto. Dlanovi mi se znoje, pa ih
brišem o traperice i pružam joj ruku. »Ja sam Sam«, govorim.
Marian spušta pogled i stidljivo odvraća: »Znam.«

-125-
 NANA

U tom mi trenutku netko obavija ruke oko struka. Izzy mi se prikrala s leđa i sada izviruje sa
strane.
»Pojela sam gotovo sav sladoled«, govori. »Sigurno nećeš više?«
Marian joj se smiješi i pita: »A kako se ti zoveš?«
»Elizabeth«, ponosno odvraća Izzy, a zatim kratko uzdiše. »Ali svi me zovu Izzy.«
»Dok sam bila mala, mene su svi zvali Mary«, govori Marian uz grimasu, »ali sada me zovu
Marian.«
»Ne smeta mi kada me zovu Izzy«, odvraća joj Izzy grizući rub usnice, kao da je upravo
shvatila da voli svoj nadimak.
Marian podiže pogled prema meni: »Znači, i ti imaš mlađu sestru?«
Odjednom više ne mogu podnijeti pogled na njezino lice. Ne mogu podnijeti pomisao na ono
što će se dogoditi poslije te večeri. Praktički čujem pucanj koji odjekuje kroz tišinu obiteljske
kuće.
A nakon pucnja? Hoće li se Marian prva strčati niza stube? Hoće li joj zadnji prizor mrtve
sestre izbrisati sva druga sjećanja na nju?
Hvata me panika. Pokušavam proniknuti kakve uspomene Izzy ima o meni i kakve će joj
ostati.
»Hajdemo, Izzy«, govorim drhtavim glasom i lupkam sestru po glavici. »Pustimo cure da
večeraju.« Izzy se daje u trk prema stolu.
Djevojke za stolom sada su nešto sigurnije u sebe. Smiješe mi se i gledaju me s divljenjem,
kao da ne mogu vjerovati koliko sam ljubazna i kao da sam im upravo dala kakav predivan dar.
Grozno mi je to. Trebale bi mrziti. Da znaju kakva sam, sigurno bi me mrzile.
Ne znam zašto mi se u tom trenutku javlja pomisao na Kenta, ali upravo mi on pada na
pamet. I on bi me mrzio da zna sve o meni. Ta me spoznaja neobično uzrujava.
»Reci Juliet da ne čini ono što je naumila«, izlijeće mi kroz usta i već sljedeće sekunde ne
mogu vjerovati da sam to izgovorila.
Marian nabire čelo: »Što to?«
»Ma, vezano je uz projekt za laboratorij«, brzo odvraćam. »Znat će već ona o čemu je riječ.«
»U redu«, blistavo mi se smiješi Marian. Već se okrećem od njihova stola kada me zaziva:
»Sam!«
Okrećem se, a ona polaže dlan preko usta i hihoće, kao da ne može vjerovati da mi je upravo
izgovorila ime.
»Morat ću joj to reći sutra«, govori, »Juliet, naime, večeras izlazi.« Govori to s takvim
ponosom kao da je upravo objavila da je Juliet primljena na najbolje sveučilište u zemlji. Pred
očima mi se iscrtava jasna slika: mama, tata i sestra sjede u prizemlju obiteljske kuće, a Juliet za
zaključanim vratima svoje sobe pušta glasnu glazbu i ni sa kim ne razgovara, kao i obično. A
onda — čudnoga li čuda — silazi u prizemlje kose podignute u konjski rep i ponosno objavljuje
da ide na tulum. Vjerojatno su bili presretni i ponosni. Njihova je usamljena djevojčica napokon
pred kraj srednje škole našla prijatelje.
A ona zapravo odlazi na Kentov tulum da bi pronašla Lindsay i da bi pronašla mene. Odlazi
onamo i ondje će je svi gurati, zalijevati pivom i vikati joj da je psiho.
Sushi koji sam pojela odjednom mi se uskomešao u želucu. Kad bi samo znali...

-126-
 NANA

»Sutra ću joj sigurno prenijeti poruku«, govori mi Marian kroz blistav osmijeh, toliko blistav
da se doima poput farova koji me osvjetljavaju kroz tamu.
Cijelim putem do kuće nastojim zaboraviti na Marian Sykes. Pokušavam je zaboraviti i dok
mi tata kod kuće govori laku noć i odlazi u krevet ranije nego obično jer je, posve nesvojstveno
sebi, popio čak dva piva. Pokušavam ne misliti na Marian i u trenutku kada Izzy izlazi iz
kupaonice, okupana i odjevena u rastegnutu pidžamicu s Dorom te mi uvaljuje mirisan poljubac.
Čak i sat vremena nakon toga, kada mi na vrata sobe dolazi mama i govori: »Ponosna sam na
tebe, Sam«, pokušavam zaboraviti na Marian.
Mama odlazi u krevet i kuća tone u tišinu. Negdje u dubokoj tami na satu otkucavaju
sekunde, a kada zatvorim oči, u misli mi izranja Juliet Sykes koja mi prilazi po drvenom parketu
moje sobe, a s lica joj kaplje krv.
Ustajem s kreveta. Srce mi lupa kao ludo. Zatim prilazim stolcu i grabim jaknu.
Toga sam se jutra sama sebi zaklela da neću otići na Kentov tulum ni pod kojim uvjetom, a
sada se šuljam niza stube i hodnike te kradem ključeve mamina automobila s police u predvorju.
Danas je pokazala silno razumijevanje za mene i Izzy, ali da me sada vidi, sigurno bismo se
uplele u podulji razgovor o tome smijem li izlaziti van nakon što nisam bila u školi, a to mi
doista nije potrebno.
Pokušavam samu sebe uvjeriti da se ne bih trebala zamarati problemima Juliet Sykes jer se ni
ona ne zamara mojima, ali neprekidno mi se vraća pomisao na to kako bi bilo grozno da ovaj
dan postane njezin. Bilo bi joj strašno da ga mora ponovno proživljavati. Svi, čak i Juliet Sykes,
zaslužuju umrijeti na bolji dan.
Znam da šarke na stražnjim i prednjim vratima glasno škripe (i katkad mislim da su mi to
roditelji namjerno namjestili), pa u kuhinji natapam papiratni ručnik maslinovim uljem i time
premazujem šarke. Taj sam trik naučila od Lindsay, koja stalno smišlja nove načine iskradanja
iz kuće, iako joj nitko ne govori do kada smije ostati vani, pa i nije važno odlazi li iz kuće ili se
u nju vraća usred noći. Mislim, međutim, da joj ta pravila nedostaju. Mislim da je zbog toga i
tako sklona pojedinostima — voli se praviti da su joj važne.
Vrata začinjena talijanskim uljem gotovo se nečujno otvaraju, pa izlazim iz kuće.
Nisam baš najbolje razmislila o razlozima zbog kojih odlazim na Kentov tulum ni o tome što
bih tamo trebala učiniti, zato ne odlazim ravno onamo, nego skrećem u razne, čak i slijepe ulice
te kružim po gradu. Većina je kuća u Ridgeviewu smještena podalje od prometnica, pa
osvijetljeni prozori plutaju u tami poput čarobnih lampiona. Noću sve izgleda drugačije,
pogotovo ako pada kiša. Kuće se nadvijaju nad travnjake poput mračnih i živih bića i sve je
potpuno drugačije od Ridgeviewa koji poznajem danju, a koji je sav čist, obrezan i u kojemu se
sve odvija po pravilima. Muževi rano izjutra izlaze iz kuća s putnim šalicama za kavu u rukama,
žene nedugo zatim odlaze na pilates, pločnicima se kotrljaju kolica s bebama u Gapovoj odjeći,
ulicama prometuju Lexusovi terenci, svi piju kavu iz »Starbucksa«11 i svi su potpuno normalni.
Sada vozim kroz potpuno drugačiji Ridgeview i pitam se koja je od tih dviju verzija prava.
Na cestama gotovo i nema automobila. Vozim vrlo sporo, gotovo puzim i nešto tražim, ni
sama nisam sigurna što. Prolazim uz Elodynu kuću, ali se ne zaustavljam, nego vozim dalje uz
uredne slapove svjetlosti koji se izlijevaju pod stupove javne rasvjete i na trenutak mi
osvjetljavaju unutrašnjost automobila, a zatim nestaju, ostavljajući me samu u tami.
Pred farovima mi se odjednom ukazuje natpis na kojemu stoji: Ulica mira i odjednom se
prisjećam jedne večeri u prvom srednje kada sam sjedila u Allynoj kuhinji dok je njezina mama

11
Jedan od najpoznatijih američkih lanaca u kojima se ponajprije prodaje kava raznih okusa i jačina, ali i
grickalice, kolači i bezalkoholna pića.

-127-
 NANA

s nekim razgovarala na telefon, hodajući lijevo-desno po terasi, bosonoga i u hlačama za

vježbanje joge. »Dnevna doza trača«, očima je zakolutala Ally. »Mindy Sachs gora je od žutog
tiska.« Lindsay je nato dometnula kako je vrlo ironično da Mindy Sachs stanuje u Ulici mira, a
toliko je bučna i nametljiva. Tada sam prvi put shvatila što znači riječ »ironično«.
U zadnji trenutak okrećem volan i usporavam, skrećući u Ulicu mira. Ulica nije pretjerano
duga — u njoj se nalazi možda dvadesetak kuća — i, baš kao i mnoge druge ulice u
Ridgeviewu, slijepa je. Srce mi poskakuje kada spazim crveni Saab pred jednom kućom. Na
registarskim tablicama piše MAMA4DJECE — automobil koji vozi Mindy Sachs. Sasvim sam
blizu, znači.
Na sljedećoj kući stoji broj pedeset devet, a pred travnjakom se ustobočio poštanski sandučić
u obliku pijetla. Travnjak je, kao i većina ostalih, u zimskome snu, što znači da se uglavnom
sastoji tek od smrznute zemlje, ali na pijetlovu krilu stoji prezime SYKES, ispisano toliko sitnim
slovima da ih ne bih primijetila da ih nisam tražila.
Ne mogu to ničim racionalnim objasniti, ali obuzima me osjećaj da bih kuću Sykesovih
prepoznala i da nema tog sandučića. Ni po čemu se važnom ne razlikuje od ostalih — nije ni
najveća ni najmanja u ulici, pristojno je održavana, okrečena je bijelom bojom, kapci na
prozorima su tamni, a na jednom prozoru u prizemlju gori svjetlo. No, nešto je ipak čudno —
kao da se oko nje šire nekakve čudne vibracije i neobičan osjećaj da je kuća jednostavno
prevelika za ono što se u njoj nalazi i kao da se nešto iznutra pokušava probiti kroz njezine
zidove. Iz te kuće, ni sama ne znam zašto, izbija očaj.
Skrećem na prilaz, iako znam da nemam ondje što tražiti. Nešto me ipak vuče i jednostavno
moram ući. Kiša mi pljušti po vjetrobranu, pa sa stražnjeg sjedala dohvaćam stari džemper —
vjerojatno Izzyn — i držim ga nad glavom dok trčim od auta do trijema pred ulazom. Dah mi se
pred ustima pretvara u paru i prije nego što dospijevam razmisliti o onome što činim, već
pritišćem zvono pokraj vrata.
Od zvonjave do trenutka kada netko napokon stiže do vrata prolazi dosta vremena, pa
skakućem na mjestu ne bih li se ugrijala i onda začujem prčkanje oko ključanice i škripanje
šarki. Vrata se napokon otvaraju i s druge me strane gleda nepoznata žena, zbunjeno žmirkajući
prema meni. Julietina majka. Ogrnuta je kućnim ogrtačem koji na prsima pridržava rukom,
mršava je poput Juliet i ima iste svijetloplave oči kao obje sestre Sykes. Podsjeća me na
prozračnu prikazu od dima koja nestaje u mraku.
»Izvolite?« pita me vrlo tiho.
To me na trenutak zbunjuje. Iz nekog sam razloga očekivala da će mi vrata otvoriti Marian.
»Zovem se Sam... Samantha Kingston«, govorim. »Trebala bih Juliet.« Prisjećam se laži koja
je upalila u restoranu, pa dodajem: »Juliet i ja zajedno imamo laboratorijske vježbe.«
Muški glas iznutra odjednom viče: »Tko je to?« Pretpostavljam da je riječ o Julietinu ocu, a
glas mu je toliko grub i glasan te toliko drugačiji od nježnoga glasa gospođe Sykes da nesvjesno
uzmičem unatrag.
Gospođa Sykes pak lagano ustukne i pritom nenamjerno otvara vrata još desetak centimetara.
U hodniku za njezinim leđima ne gori svjetlo, ali po zidovima plešu plavičaste sjenke nastale
zbog svjetla s televizora koji se nalazi u sobi izvan mojega vidokruga.
»Nitko«, odvraća Julietina majka. »Netko traži Juliet.«
»Juliet? Netko je došao posjetiti Juliet?«
Glas mu je baš poput laveža. Jedva se uspijevam izboriti s porivom da prasnem u histeričan
smijeh.

-128-
 NANA

»Sve je u redu, ja ću to srediti«, odvraća gospođa Sykes i okreće se natrag prema meni. Vrata
se zajedno s njom pomiču bliže šarkama i pogled na hodnik se zaklanja, kao da se s druge strane
oslanja o njih. »Juliet trenutačno nije kod kuće«, govori mi. »Mogu li ti ja kako pomoći?«
»Ovaaaj... danas nisam bila u školi«, muljam. »A imali smo veliku zadaću...«
Bespomoćno zastajem, žaleći što sam uopće dolazila ovamo. Unatoč zimskoj jakni, sva
drhtim od hladnoće, a vjerojatno joj. izgledam kao luđakinja dok skakućem pred vratima i nad
glavom držim stari džemper umjesto kišobrana.
Gospođa Sykes u tom trenutku napokon shvaća da stojim na kiši, pa me poziva: »Uđi, molim
te.« Uzmiče i pušta me u hodnik.
S lijeve su strane hodnika vrata koja vode u sobu iz koje dopire svjetlost televizora i s
udaljenosti na kojoj stojim vidim tek naslonjač i golemu čeljust osobe koja sjedi u njemu. Pada
mi na pamet da je Lindsay rekla kako je Julietin otac alkoholičar, a zatim se prisjećam još jedne
školske glasine — da se dogodila neka nesreća. Govorili su i nešto o paralizi, tabletama ili tko
zna čemu. Trebala sam pozornije slušati.
Gospođa Sykes shvaća da zurim u sobu, pa brzo prilazi vratima i zatvara ih. Oko nas se
podiže gusta tama u kojoj gotovo ništa ne vidim, a istodobno shvaćam da mi je i dalje hladno.
Ako je grijanje i uključeno, ne osjećam ga, a kroz vrata dnevnog boravka dopiru zvukovi filma
strave i užasa te glasno pucanje mitraljeza.
Sada mi je definitivno žao što sam došla. Pomišljam čak da Juliet potječe iz obitelji sumanutih
serijskih ubojica i da će gospođa Sykes svaki čas izvesti nešto u stilu filma »Kad jaganjci
utihnu«. Cijela je obitelj luda, rekla mi je Lindsay. Gotovo plačem od sreće kada gospođa Sykes
pali svjetlo i hodnik je posve normalan, bez trofeja ljudskih glava po zidovima. Na stoliću u
kutu nalazi se buketić suhoga cvijeća ukrašen čipkom, a pokraj njega stoji uokvirena obiteljska
slika. Najradije bih je pobliže promotrila.
»Je li riječ o kakvoj važnoj zadaći?« pita me gospođa Sykes, gotovo šapatom, usput nervozno
pogledavajući prema vratima sobe s televizorom, kao da se boji da govori preglasno.
»Samo... samo sam obećala Juliet da ću doći po neke stvari koje nam trebaju za referat u
ponedjeljak«, govorim vrlo tiho, ali svejedno se mršti. »Mislila sam da će biti kod kuće.«
»Juliet je izišla«, govori, a zatim, kao da nije navikla na izgovaranje tih riječi, još jedanput
ponavlja: »Izišla je, večeras neće biti kod kuće.«
»Mogla bih potražiti to što mi treba«, govorim jer me odjednom obuzima silna želja da vidim
Julietinu sobu. Zato sam i došla. Moram je vidjeti. »Vjerojatno je materijale samo ostavila na
krevetu«, objašnjavam, trudeći se da zvučim nehajno, kao da smo Juliet i ja prilično bliske i kao
da nema ničega čudnog u tome što sam joj se pojavila na vratima u petak kasno navečer i
pokušala joj na prevaru upasti u sobu.
Gospođa Sykes oklijeva. »Nazvat ću je na mobitel«, govori, a zatim se opravdava: »Juliet
mrzi kad joj ljudi ulaze u sobu.«
»Ma, ne, nije potrebno«, brzo odvraćam, znajući da će Juliet, nazove li je majka i ispriča što
tražim od nje, vjerojatno kazati da odmah pozove policiju. »Doći ću sutra po materijale. Nije
tako hitno.«
»Ne, ne, nazvat ću je. Samo pričekaj sekundu«, govori i već nestaje za vratima kuhinje.
Upravo je nevjerojatno koliko se brzo kreće, poput divlje životinje koja se skriva u šumskim
sjenkama.
Razmišljam o tome da jednostavno pobjegnem kroz ulazna vrata, odem kući, zavučem se u
krevet i do jutra na laptopu gledam stare filmove. Mogla bih i skuhati vrč kave te pokušati

-129-
 NANA

probdjeti cijelu noć jer ako ne zaspem, možda se danas ipak pretvori u sutra. Razmišljam o tome
koliko bih noći mogla probdjeti prije nego što poludim i vrišteći izletim na ulicu u donjem
rublju, bježeći pred ljubičastim paucima koji mi se priviđaju.
No, ne činim ništa. Samo stojim u Julietinu hodniku i čekam. Iz čiste dosade prilazim stoliću
i saginjem se da bih pogledala sliku. Na prvi me pogled zbunjuje — na njoj je nepoznata zgodna
žena, otprilike joj je dvadeset pet godina i obavila je ruke oko zgodnoga momka u flanelskoj
košulji. Boje na fotografiji žarke su i jasne, a i par izgleda savršeno, blistavih osmijeha, ravnih
zubi i sjajne smeđe kose. No, onda u kutu slike zapažam otisnuta slova ShadowCast Images Inc. i
shvaćam da uopće nije riječ o obiteljskoj fotografiji Sykesovih, nego o reklamnoj slici koja se
isporučuje s okvirom i koja poručuje: »Ovakve ćete sretne trenutke poželjeti staviti u ovaj
predivan srebrni okvir s leptirima.« Nitko je nikada nije zamijenio. Ili u obitelji Sykes nije bilo
dovoljno sretnih trenutaka da bi pristajali uz srebrni okvir s leptirima.
Brzo uzmičem od stolića. Bilo bi bolje da nisam ni pogledala fotografiju. Iako je riječ tek o
reklamnoj slici u okviru, osjećam se kao da sam gurnula nos preduboko u nečiju intimu, nekome
podignula suknju ili ga zatekla pri brijanju pazuha.
Gospođa Sykes još se ne vraća iz kuhinje, pa se okrećem po hodniku i ulazim u veliku
primaću sobu zdesna. Soba je uglavnom u tami, ali primjećujem karirane uzorke, čipku i još
buketa suhoga cvijeća. Izgleda da je nitko nije preuredio od pedesetih.
U sobi gori samo jedna svjetiljka pokraj prozora i pod njezinim se svjetlom u prozoru
odražava čitava soba. A onda spazim lice. Lice izobličeno u vrišteću grimasu pojavljuje se na
prozoru.
Ispuštam tih, ali prestravljen vrisak, a onda shvaćam da je također riječ o odrazu. Na stolu,
okrenuta prema prozoru, stoji maska. Prilazim joj i podižem je sa stalka. Maska prikazuje
žensko lice načinjeno od novinskog papira i crvenih šavova koji prekrivaju čitavu površinu
poput jezivih ožiljaka. Uz nos i preko čela istaknute su riječi iz novina, poput LIJEK ZA LJEPOTU i
JEZIVA TRAGEDIJA, a s raznih mjesta na licu gule se komadići papira. Usta i oči potpuno su
izrezani, a kada masku podižem do lica, savršeno mi pristaje. Odraz u prozoru, međutim, jeziv
je i zastrašujući — izgledam kao da bolujem od neke grozne bolesti ili kao čudovište iz filma
strave i užasa. Ipak, ne mogu odvojiti pogled od prozora.
»Juliet ju je načinila.«
Zbog glasa za leđima poskakujem na mjestu. Gospođa Sykes stoji na dovratku i mršti se.
Brzo skidam masku i vraćam je na stalak. »Oprostite, zbilja mi je žao... Samo sam je
vidjela... i htjela sam je isprobati«, lupetam.
Gospođa Sykes prilazi stolu i bolje namješta masku na stalku. »Dok je bila mlađa, Juliet je
stalno crtala, slikala, čak je i šivala«, govori, a onda sliježe ramenima i odmahuje rukom. »Sada
je to više ne zanima.«
»Jeste li razgovarali s Juliet na telefon?« pitam nervozno, već očekujući da će me izbaciti iz
kuće.
Gospođa Sykes žmirka, kao da nastoji izoštriti sliku pred očima. »Juliet...« govori, a zatim
odmahuje glavom. »Zvala sam je nekoliko puta. Nije se javila. Obično vikendom ne izlazi...« a
zatim mi dobacuje jedan izgubljen, bespomoćan pogled.
»Sigurna sam da je sve u redu«, odvraćam joj vedro, barem onoliko vedro koliko mi uspijeva,
iako mi svaka riječ reže utrobu poput noža. »Vjerojatno nije čula telefon.«
Odjednom silno želim izići iz te kuće. Ne mogu više podnijeti laganje gospođi Sykes, toj
tužnoj ženi koja preda mnom stoji u spavaćici i kućnom ogrtaču, već spremna za krevet i već
pomalo uspavana. Tako mi izgleda i cijela kuća — kao da već godinama sniva teškim snom,

-130-
 NANA

onim koji ti ne dopušta da se probudiš, nego te vuče natrag pod pokrivače i utapa te čak i kad
mu se opireš.
Zamišljam Juliet kako se kroz tamu penje stubama do svoje sobe, zamišljam tišinu uspavane
kuće, čujem uspavanku škripavog drveta na podovima i tihog šuštanja u radijatorima, zamišljam
sve te ljude koji se bez riječi mimoilaze po hodnicima... I onda...
Bum!
Gospođa Sykes prati me do ulaznih vrata. »Dođi sutra«, govori. »Juliet će sigurno sve
pripremiti. Dobra je ona djevojka, vrlo odgovorna.«
»Može. Doći ću sutra«, govorim, iako mi riječ »sutra« teško prelazi preko usnica. Mašem joj
na pozdrav, a zatim jurim kroz tamu do automobila.
Još je hladnije nego prije. Kiša koja se već pomalo ledi kucka mi po krovu Accorda dok
čekam da se motor ugrije, pušem u ruke i drhtim, sretna što sam napokon izišla. Već sam pri
izlasku na trijem osjetila golemo, gotovo fizičko olakšanje, kao da je u toj nesretnoj kući tlak
zraka posve drugačiji od onoga u vanjskome svijetu. Prvi mi je dojam bio sasvim točan: iz tog
doma izbija očaj. Kroz mrak razabirem obrise Julietine majke koja stoji uz prozor i pitam se
čeka li da ja odem ili da joj se kći vrati kući.
U tom trenutku napokon donosim odluku. Znam što mi je činiti. Idem do Kenta, naći ću
Juliet i, ako treba, tresnut ću je šakom u glavu. Pokazat ću joj koliko je zamisao o smrti glupa
(jer meni nije ni najmanje zabavno), a ako ne bude išlo drugačije, zavezat ću je i utrpati u
prtljažnik, samo da se nikako ne dokopa pištolja.
U tom trenutku uviđam da nikada u životu nisam učinila ništa za neku drugu osobu. Katkad,
doduše, volontiram u udruzi koja dostavlja obroke nepokretnim osobama, ali to činim samo zato
što takve stvari donose dodatne bodove pri upisu na fakultet. Bostonsko je sveučilište na svojoj
internetskoj stranici za prijavu posebno naglasilo da blagonaklono gleda na dobrotvorni rad.
Nikada, međutim, nisam tek tako učinila neko dobro djelo. Sada je očito kucnuo čas da obavim i
to.
Na pamet mi pada još jedna stvar. Kada smo na engleskom čitali Dantea, Ben Gowan uporno
je postavljao jedno pitanje: odlaze li duše iz čistilišta ikada u pakao? Ben Gowan jednom je
zaradio trodnevnu suspenziju i ukor zbog toga jer je nacrtao sliku na kojoj nasred menze
eksplodira bomba i svuda lete otkinute glave i udovi, pa su takva morbidna pitanja u njegovu
slučaju uobičajena. Profesorica Harbor zbog njegova se pitanja pribrala i vratila iz jedne
sumanute digresije te mu odgovorila da ne, prelazak iz čistilišta u pakao nije moguć, ali da neki
suvremeni kršćanski teoretičari misle da je moguće iz čistilišta prijeći u raj nakon što provedeš
dovoljno vremena u čistilištu. Nikada nisam vjerovala u raj jer mi se cijela priča o njemu čini
suluda: ne mogu vjerovati u mjesto na kojemu su svi sretni i na kojemu Fred Astaire i Einstein
plešu tango po oblacima.
No, s druge strane, da mi je netko rekao da ću morati ponovno proživjeti jedan te isti dan,
također mu ne bih povjerovala, pa mi sada čitav koncept raja ne djeluje ništa luđe od onoga što
mi se događa. Možda jednostavno moram dokazati da sam dobra osoba. Možda nekome ili
nečemu moram dokazati da zaslužujem odlazak s mjesta na kojemu sam zaglavila.
Možda me jedino Juliet Sykes dijeli od vječnosti prepune slapova čokolade, savršene ljubavi,
zgodnih momaka koji te nazovu onda kada su rekli da će te nazvati i sladoleda od banane od
kojeg se gube kilogrami.
Možda je upravo Juliet moja izlazna viza.

-131-
 NANA

NEPRIHVATLJIVO KAŠNJENJE

Ne skrećem na prilaz Kentovoj kući jer ne planiram ostati na tulumu, a ne želim da me netko
zagradi automobilom. Pomisao na šetnju kroz kišu i šumski put, osim toga, neobično mi je
privlačna. Riječ je o još jednom obliku žrtvovanja, o još jednom načinu dokazivanja da sam
spremna nešto učiniti za druge ljude. Vrlo sam kratko išla na vjeronauk — mama je odustala
kada sam sa sedam godina dignula golemu dramu i zaprijetila joj da ću prijeći na vudu, iako
nisam znala što je vudu — ali sjećam se da se iskupljenje može zaraditi jedino žrtvom.
Zaustavljam se zato uz rub ceste broj 9 i opet uzimam Izzyn džemper, iako je sada već
potpuno mokar. Bolje to nego ništa. Navlačim ga preko glave i izlazim. Cesta je prazna, tek crna
crta s pokojom žutom mrljom odsjaja ulične rasvjete, ali ogledavam se po njoj i pokušavam
utvrditi točno mjesto s kojega je Lindsayn auto one večeri sletio u šumu. Sve mi, međutim,
izgleda jednako. Usredotočujem se i pokušavam prisjetiti trenutaka prije nesreće, ali ni to mi ne
pomaže.
Iz prtljažnika vadim baterijsku svjetiljku, pa grabim kroz šumu.
Put do Kentove kuće duži je nego što sam mislila, a pod nogama mi se izmjenjuje meko,
blatno tlo te oštro, zaleđeno lišće. Nakon nekoliko minuta do ušiju mi počinju dopirati tupi
zvukovi glazbe s tuluma, koji odjekuju kroz noć kao da joj pripadaju i kao da udaraju ritam
tami, ali prolazi još deset minuta do trenutka kada se kroz drveće počinju promaljati prve zrake
svjetlosti. Uzdišem od olakšanja jer sam već posumnjala da hodam u krug, ali i opet, potrebno
mi je još pet minuta da bih ugledala kuću, koja me i ovaj put podsjeća na tortu od sladoleda
posađenu navrh travnjaka. Smrzavam se i odavno sam požalila što sam odlučila propješačiti
udaljenost od ceste broj 9, ali upravo se u tome sastoji težina žrtve. Bolna je, i to doslovno.
U trenutku kada prolazim kroz vrata, dvije djevojke prasnu u smijeh, a čitava skupina učenica
trećih razreda razjapljuje vilice od šoka. Ne čudim se. Vjerojatno izgledam grozno. Prije izlaska.
se nisam čak ni presvukla iz kućne odjeće, pa sada hodam svijetom u rastegnutim i baršunastim
ljubičastim hlačama koje su odavno izišle iz mode.
Ne zamaram se, međutim, reakcijama gošći s Kentova tuluma. Imam važnijih briga — već se
ionako pribojavam da sam stigla prekasno.
Tara silazi niza stube upravo u trenutku kada im prilazim, pa je grabim za ruku i u uho joj
vičem: »Juliet Sykes!«
»Molim?« pita me kroz smiješak.
»Juliet Sykes. Je li ovdje?«
Tara se lupka po uhu, pokazujući da me ne čuje. »Tražiš Lindsay?«
Za Tarinim se ramenom pojavljuje Courtney. »Našle smo tajnu zalihu alkohola«, govori.
»Tara je razbila vazu. Hoćeš malo?«
Odmahujem glavom. Nikada još nisam bila toliko trijezna među toliko pijanih, pa u sebi
molim Boga da pod utjecajem alkohola nisam tako glupa kao one. Uspinjem se stubama, a Tara
za mnom viče: »Lindsay je u stražnjoj sobi.«
Prije nego što mi odlaze iz dometa, čujem još i da Courtney skviči: »Jeste li vidjele kako se
obukla?«
Duboko udišem i govorim si da to sada nije ni najmanje važno. Jedino je važno naći Juliet.
To jednostavno moram učiniti.

-132-
 NANA

Sa svakim korakom, međutim, sve više gubim nadu. Hodnik na katu prepun je gostiju i osim
ako uopće nije došla ovamo — što mi se čini malo vjerojatnim — najvjerojatnije je već otišla.
Ipak, guram se kroz gomilu i napokon stižem do stražnje sobe. Lindsay skače na mene čim
me spazi — gotovo preskakuje petero ljudi — a i ja sam sretna što je vidim, pa makar i takvu,
pijanu i smiješnu. Čvrsto me grli i to me toliko oduševljava da na trenutak zaboravljam zašto
sam došla.
»Zločesta curica«, lupa me po ruci dok se odmiče iz zagrljaja. »Nisi bila u školi, ali možeš
doći na tulum. Zločestoćo jedna!«
»Tražim nekoga«, kažem i ogledavam se po sobi. Nigdje ne vidim Juliet, iako nisam ni
očekivala da ću je naći kako ćaska s Jakeom Somersom na kauču.
»Rob je u prizemlju«, govori Lindsay, a zatim se odmiče unatrag i pozorno me promatra.
»Izgledaš kao skitnica s ceste. Pokušavaš izbjeći seks ili što?«
Odjednom mi opet ide živce. Ona i njezine mudrijaške primjedbe.
»Jesi li možda vidjela Juliet Sykes?« pitam.
Lindsay me nekoliko sekundi zapanjeno promatra, a potom prasne u smijeh. »Ti to mene
ozbiljno pitaš?«
Pada mi kamen sa srca. Možda se ipak nije pojavila na tulumu. Možda joj se na putu
pokvario auto, možda se predomislila, možda...
»Došla je i rekla mi da sam kuja«, sve mi iluzije razbija Lindsay. »Možeš li ti to vjerovati?« I
dalje se grohotom smije, a zatim me grli i viče: »Elody! Ally! Sammy je došla! I traži svoju
frendicu Juliet!«
Elody uopće ne reagira na njezine povike jer je prezauzeta Steveom Doughom, ali Ally se
okreće, smiješi i dovikuje: »Bok, draga!«, a zatim podiže praznu bocu votke i maše njome u
zraku.
»Ako vidiš Juliet«, viče, »pitaj je što je učinila s ostatkom moje votke!« I ona i Lindsay
umiru od smijeha, a Lindsay joj dovikuje: »Napravila je psihotini.«
Ipak sam stigla prekasno. Zbog te me spoznaje obuzima mučnina, a bijes prema Lindsay
vraća se punom snagom.
»Moja najbolja prijateljica?« prkosno je pitam. »Baš smiješno. Ja sam mislila da je Juliet tvoja
frendica.«
»O čemu ti to?« odjednom me ozbiljno pita Lindsay.
»Bile ste najbolje frendice u djetinjstvu. Igrale ste se zajedno u pijesku.«
Lindsay otvara usta kao da će nešto reći, ali je unaprijed prekidam. »Vidjela sam slike«,
govorim. »Ali što se dogodilo? Čula te kad si prdnula? Vidjela kad ti je iz nosa izletjela šmrklja?
Ili je na neki drugi način otkrila da slavna Lindsay Edgecombe nije onako savršena kakvom se
predstavlja? Što ti je tako grozno učinila?«
Lindsay opet otvara usta, pa ih zatvara. »Čudakinja je«, na kraju sikće, ali u očima joj
zapažam nešto što dotad nikada nisam vidjela i što ne mogu točno prepoznati.
»Uostalom, baš me briga«, govorim ljutito. Moram pronaći Juliet Sykes.
Probijam se natrag u prizemlje i pravim se da ne čujem dozivanja, da ne primjećujem
lupkanja po ramenu i šaputanja o svojem izgledu. Nadam se da ću, ako budem dovoljno brza,
uhvatiti Juliet na izlasku. Negdje je morala parkirati automobil i vjerojatno joj ga je netko
zablokirao. Bit će joj potrebno najmanje sat vremena da nagovori druge goste da pomaknu aute

-133-
 NANA

(ako ih uopće uspije nagovoriti, u što duboko sumnjam), a još više ako odluči kući otići pješice.
Uspijevam do prizemlja stići bez susreta s Robom, zbog čega sam doista zadovoljna jer mi
nije potrebna rasprava s njim. Uz ulazna vrata stoji skupina učenica drugog razreda s
prestrašenim i, što je još važnije, trijeznim izrazima na licima, pa im se odlučujem obratiti.
»Jeste li možda vidjele Juliet Sykes?«
Blijedo me gledaju.
Uzdišem i nastojim ne pokazati koliko sam očajna. »Plavokosa, plave oči, visoka«,
objašnjavam. I dalje me blijedo gledaju, pa shvaćam da je baš najbolje ne opisujem i da ne znam
kako bih im je podrobnije dočarala. Umalo govorim ona jadnica, što bih zacijelo i bila rekla prije
tri dana, ali onda oprezno izgovaram: »Lijepa cura«, kao da isprobavam kako to zvuči. Kada ni
to ne donosi nikakav rezultat, stišćem dlanove u šake i dodajem: »Vjerojatno je potpuno
mokra.«
Na to napokon reagiraju, pa jedna govori: »U kupaonici je« i pokazuje vrata nedaleko od
kuhinje. Pred njima se već nanizala čitava gomila djevojaka, od kojih jedna križa noge i
poskakuje na mjestu, druga noktima kucka po vratima, a treća pokazuje na sat i govori nešto što
ne čujem, ali izgleda ljutito.
»U kupaonici je već gotovo dvadeset minuta«, govori mi jedna klinka iz skupine kojoj sam se
obratila i na to mi se želudac grči u čvor.
U kupaonicama ljudi drže tablete. U kupaonicama ljudi drže britvice. Ljudi se zaključavaju u
kupaonicu kada žele učiniti nešto loše, kada se žele poseksati ili povraćati. Zaključavaju se i
kada se žele ubiti.
Ne sada, ne tako. Morala bih te spasiti. Guram se do kupaonice i probijam se pred sama vrata.
»Miči se«, grubo govorim Joanne Polerno i ona odmah odmiče ruku s vrata te se pomiče u
stranu.
Prislanjam uho na vrata, ne bih li iznutra začula zvukove plakanja, povraćanja ili bilo čega
drugog, ali ne čujem ništa. Želudac mi se opet preokreće, ali onda se sjetim da uz tako glasnu
glazbu i ne mogu ništa čuti.
Kucam na vrata i zazivam: »Juliet? Je li sve u redu?«
»Možda spava«, govori Chrissy Walker, na što joj dobacujem pogled i nadam se da će po
njemu shvatiti koliko je glupa.
Kucam još jedanput i prislanjam lice uz vrata. Možda mi se samo čini, ali iznutra kao da
dopire tihi jecaj, no glazba baš u tom trenutku postaje još glasnija i prigušuje sve drugo. No,
samo ono što mi se učinilo sasvim je dovoljno — već je vidim kako polako izdiše s druge strane
vrata, prerezanih vena i u lokvi krvi...
»Idi po Kenta«, govorim, duboko uzdišući.
» Koga ?« pita me Joanne.
»Moram piškiti«, govori Rachel i opet poskakuje.
»Kenta McFullera. Odmah. Brže«, vičem na Joanne koja me zapanjeno gleda, ali i odmah
odlazi u hodnik. Svaka sekunda čini mi se kao vječnost i prvi put u životu shvaćam što je
Einstein htio reći s teorijom relativnosti — vrijeme se doista savija i rasteže poput gumenog
bombona.
»Što te, uostalom, briga za Juliet Sykes?« govori Rachel ispod glasa, ali ipak dovoljno glasno
da je čujem.

-134-
 NANA

Ne odgovaram joj i ne znam što bih joj odgovorila, ali znam da moram spasiti Juliet,
jednostavno to osjećam. To je dobro djelo koje moram učiniti. Tako ću spasiti sebe.
Shvativši to, shvaćam i da ne znam čini li me to boljom ili lošijom osobom od onih koji ne
čine dobra djela, pa brzo otresam pomisao.
Joanne se vraća s Kentom, koji se zabrinuto mršti pod zastorom smeđe kose. Nešto mi titra u
trbuhu. Jučer sam stajala u tami uz njega, toliko blizu da sam osjetila kako mu koža isijava
predivnu toplinu.
»Sam«, obraća mi se, a zatim me hvata za ruku i gleda me u oči. »Jesi li dobro?«
Toliko sam iznenađena njegovim dodirom da nagonski uzmičem i on mi pušta ruku. Ni sama
ne znam zašto se zbog toga odjednom osjećam prazno.
»Dobro sam«, odgovaram i odjednom mi sine da me to pitao zato što izgledam strašno — sva
mokra, raščupana i u rastegnutim hlačama. On, s druge strane, izgleda prilično dobro. Karirane
tenisice izgledaju otrcano, ali šarmantno, široke krem hlače vrlo mu dobro pristaju, a ispod
zavrnutih rukava izviruju mu preplanule ruke. Tko zna gdje je tako uspio pocrniti. Sigurno ne u
Ridgeviewu, barem ne u zadnjih pola godine.
Zbunjeno me odmjerava i govori: »Joanne mi je rekla da me trebaš.«
»Trebam te, to je istina«, govorim i shvaćam da rečenica zvuči luđački, pa crvenim. »Mislim,
ne trebam te zbog sebe, nego...« duboko uzdišem jer mi pozornost odvraća čudan sjaj u
Kentovim očima. »Zabrinuta sam za Juliet Sykes. Zaključala se u kupaonicu.« Čim to
izgovaram, mrštim se jer znam da zvučim sumanuto. Vjerojatno će mi reći da nisam normalna.
Na kraju krajeva, ne može znati ono što ja znam.
Sjaj koji mu se pojavio u očima u tom se trenutku gasi i lice mu poprima ozbiljan izraz.
Prilazi vratima i pokušava ih otvoriti, ali onda na trenutak zastaje i razmišlja. Ne govori mi da
nisam normalna, ne tvrdi da sam paranoična niti išta slično, samo kaže: »Nema ključa. Mogao
bih pokušati razvaliti bravu, a ako ne uspijem, možemo razbiti vrata.«
»Idem ja na zahod na katu«, govori Rachel, okreće se na peti i odlazi.
Kent zavlači ruku u stražnji džep i izvlači nekoliko sigurnosnih igala. »Ne pitaj«, kaže kada
upitno podižem obrve. Obrambeno podižem ruke i ništa ga ne pitam. Zahvalna sam mu što mi
pomaže bez suvišnih pitanja.
Spušta se u čučanj pred vratima, savija sigurnosnu iglu i prčka po bravi. Pritom prislanja uho
uz vrata, kao da sluša kada će brava škljocnuti. Napokon više ne mogu prešutjeti znatiželju.
»Ti nakon škole pljačkaš banke?«
Nezadovoljno se mršti, izvlači sigurnosnu iglu iz brave, pa iz novčanika vadi kreditnu
karticu. »Ne«, odgovara mi, pa umeće karticu u procjep između vrata i zida. »Moja je mama
nekada zaključavala grickalice u smočnici.«
Potom ustaje i pritišće kvaku. Vrata se otvaraju nekoliko centimetara i srce mi počinje
ubrzano lupati u ušima. Jednim se dijelom nadam da ćemo za vratima naići na bijesno Julietino
lice, a drugim da će netko iznutra gurnuti vrata prema nama. To bih, naime, ja učinila da netko
pokuša otvoriti vrata kupaonice u kojoj se nalazim. Naravno, da bi mogla učiniti bilo što od
toga, Juliet prije svega mora biti — živa.
Kent stopalom gura vrata i zaziva: »Juliet!«, a zatim se vrata širom otvaraju, vrijeme se
rasteže i tih nekoliko sekundi traje cijelu vječnost tijekom kojih uspijevam zamisliti sve moguće
najgore ishode s Julietinim mrtvim tijelom na podu.
No, onda se vrata napokon otvaraju do kraja i pred očima nam se ukazuje kupaonica —
potpuno normalna, potpuno čista i potpuno prazna. Svjetlo je u kupaonici upaljeno, preko

-135-
 NANA

umivaonika je prebačen vlažan ručnik i jedina doista čudna stvar jest prozor, koji je širom
otvoren i kroz koji po pločicama bubnja ledena kiša.
»Pobjegla je kroz prozor«, govori Kent u istome trenutku u kojem to pomišljam, a ton mu je
glasa istodobno tužan i prepun divljenja.
»Sranje«, govorim. Naravno da je pobjegla kroz prozor. Nakon onakvoga poniženja svatko bi
potražio najlakši mogući izlaz, izlaz koji će privući najmanje pozornosti, a prozor gleda na
bočnu stranu kuće, prema travnjaku koji završava u šumi. Vjerojatno je odjurila upravo onamo.
Hitam iz kupaonice prema hodniku. »Čekaj«, za mnom dovikuje Kent, ali već sam na izlazu i
jurim preko trijema.
Grabim baterijsku svjetiljku i džemper iza lončanice kraj koje sam ih ostavila i trčim preko
travnjaka. Kiša u tom trenutku pada nešto slabije i više je nalik na smrznutu izmaglicu, ali
strahovito je hladno i studen mi prodire do kosti. Baterijom osvjetljavam tlo oko bočnoga dijela
kuće. Nisam iskusni tragač, ali pročitala sam dovoljno krimića i znam da uvijek valja potražiti
otiske cipela, ali blato po kojemu hodam toliko je duboko i odvratno da je u njemu nemoguće
prepoznati bilo kakav otisak. Ipak, pod prozorom kupaonice pronalazim oveću udubinu,
vjerojatno mjesto na koje je doskočila, a zatim i nekoliko otisaka koji vode prema šumi, kako
sam i predvidjela.
Čvršće se umatam u džemper i krećem za njom. Ne vidim ništa dalje od dvadesetak
centimetara dometa svoje baterijske svjetiljke i iako se nikada prije nisam bojala tame, sada mi
se zbog neprekidnog savijanja i šuma drveća te žuborenja kiše čini da je šuma oživjela i da nešto
nerazumljivo govori, poput onih luđaka koji lutaju po ulicama velikih gradova i razgovaraju
sami sa sobom, skupljajući prazne boce i limenke u velike vreće.
Više ni ne pokušavam pratiti otiske Julietinih stopala jer ih u rastočenom kompostu trulog
lišća ne bih ni mogla razabrati. Krećem se u smjeru za koji mislim da vodi prema cesti, nadajući
se da ću je sustići na putu kući. Prilično sam sigurna da je odlučila pješačiti jer ako toliko
očajnički želiš pobjeći s tuluma i od ljudi na njemu da bježiš kroz prozor kupaonice, vrlo je mala
vjerojatnost da ćeš se nakon nekoliko minuta vratiti kroz ulazna vrata i te iste ljude zamoliti da
pomaknu svoje parkirane Honde.
Kiša se odjednom pojačava i udara o zamrznute grane poput kosti koja udara o kost. U
prsima me probada od hladnoće i iako hodam najbrže što mogu, prsti su mi potpuno utrnuli od
studeni i teško držim baterijsku svjetiljku. Jedva čekam da se zavučem u auto i uključim grijanje
te krenem u potragu za Juliet po ulicama Ridgeviewa. U najgorem ću je slučaju potražiti kod
kuće ili je pričekati pred njom. Samo da već jednom iziđem iz ove proklete šume.
Ubrzavam korak i već napola trčim samo zato da bih se ugrijala. Svakih nekoliko trenutaka
zazivam: »Juliet!«, iako ne očekujem odgovor. Kiša pada sve jače, pa mi se goleme kapi već
slijevaju niz vrat.
»Juliet! Juliet!«
Kiša se pretvara u pljusak i sada me već probadaju ledeni noževi s neba. Trčim sa svjetiljkom
u ruci, iako više ne osjećam nožne prste i nisam više sigurna krećem li se u dobrome smjeru.
Tko zna, možda trčim u krug.
»Juliet!«
Obuzima me strah. Okrećem se oko svoje osi i osvjetljavam okruženje, u kojemu nema
ničega osim drveća. Sigurna sam da mi nije bilo potrebno toliko vremena od ceste do Kentove
kuće. Apsolutno sigurna. Prsti su mi toliko natekli da su gotovo dvostruko deblji, pa mi
svjetiljka, dok se vrtim, ispada iz ruke. Čujem zvuk razbijanja stakla i svjetlo nestaje. Ostajem
sama u tami.

-136-
 NANA

»Sranje, sranje, sranje«, glasno me psovanje iz nekog razloga tješi.

Nesigurno koračam u smjeru u kojem mi je ispala svjetiljka, pružajući ruke pred sebe da se
ne bih s nečim sudarila. Nakon nekoliko koraka, međutim, padam na koljena i istoga trenutka
potpuno uništavam ljubičaste hlače jer osjećam da voda kroz njih prodire kao kroz papir.
Provlačim prste kroz blato i trulo lišće na tlu, svim se silama trudeći da ne razmišljam o onome
što dodirujem. Kiša mi se slijeva u oči, jakna mi se prilijepila uz kožu i smrdi poput pokislog
psa i nekontrolirano drhtim. Eto, to se događa kada nekome pokušaš pomoći, mislim. Nastradaš.
Grlo mi se steže od očaja.
Nastojeći spriječiti potpuni slom živaca, pokušavam zamisliti što bi u ovakvoj situaciji rekla
ili napravila Lindsay. Što bi rekla da je sa mnom u mračnoj šumi dok joj nad glavom bjesni
oluja i što bi rekla da me vidi kako grebem noktima po blatnome tlu.
»Samantha Kingston«, nasmijala bi se. »Oduvijek sam znala da voliš prljave igre.«
Ta mi pomisao, međutim, samo na nekoliko sekundi popravlja raspoloženje. Lindsay nije uz
mene, uviđam. Vjerojatno se negdje drpa s Patrickom u toploj i vrlo suhoj sobi ili dodaje joint
Ally i pita je koji je meni vrag bio kada sam se onako ponašala prema njoj. Nema mi spasa.
Potpuno sam izgubljena, jadna i sama. Grlo me sve jače boli i u jednome trenutku imam osjećaj
da mi se iz utrobe do usta pokušava probiti neka zvijer oštrih kandža.
Odjednom sam i bijesna na Juliet — toliko bijesna da bih je najradije tresnula šakom u glavu.
Kako može biti tako sebična? Štogod je mučilo, koliko god joj bilo teško — ona, za razliku od
mene, ima izbora. Nismo svi te sreće.
Dok tako bjesnim nasred šume, odjednom začujem najljepši zvuk koji sam čula u čitavih
sedamnaest godina svojeg života (plus pet dana zagrobnog).
Do ušiju mi, naime, dopire zvuk automobilske sirene.
Zvuk dolazi iz daljine i vrlo brzo zamire — netko očito trubi u prolazu, pa tiho zavijanje
nestaje u noći — ali izgleda da sam cesti ipak bliže nego što sam mislila.
Podižem se na noge i krećem prema izvoru zvuka najbrže što mogu, pred sobom pružajući
ruke poput oživljene mumije, odmičući grane i iglice s crnogoričnog drveća. Srce mi poskakuje
od sreće i napinjem uši ne bih li čula bilo kakav zvuk i ne bi li me taj zvuk napokon odveo do
auta. Nakon nekoliko minuta začujem još jednu automobilsku sirenu i gotovo jecam od sreće, a
potom mi do ušiju dopire bubnjanje automobilskog stereosustava. Prolazi još nekoliko minuta, a
onda odjednom kroz drveće spazim slabašno bljeskanje ulične rasvjete. Pronašla sam cestu.
Kako se približavam cesti i kako se drveće prorjeđuje, obuzima me sve jače ushićenje.
Počinjem maštati o bezbrojnim slojevima pokrivača — zavući ću se pod sve koje pronađem u
kući, zamišljam prvi gutljaj vruće čokolade, svoje papuče i vrući tuš. Toliko sam zaokupljena
mislima da na zamjećujem Juliet Sykes sve dok se u jednom trenutku gotovo ne spotičem o nju.
Sjedi na tlu tek nekoliko metara od ceste, koljena privinutih uz prsa. Bijela joj je majica
toliko mokra da je potpuno prozirna, pa joj vidim prugasti grudnjak i svaku kost u kralježnici.
Toliko sam iznenađena njezinom pojavom da u tom trenutku zaboravljam da sam se zbog nje
uputila u šumu.
»Što radiš ovdje?« vičem da bih nadglasala pljusak.
Podiže glavu prema meni i pod uličnom rasvjetom vidim da joj je pogled potpuno prazan.
»Što ti radiš ovdje?« ponavlja moje pitanje.
»Pa... ovaj... tražim tebe«, odgovaram, ali izraz njezina lica nimalo se ne mijenja. Ne
pokazuje nikakve osjećaje — ni iznenađenje ni šok ni ljutnju niti išta slično. Prilično sam
zbunjena. »Zar ti nije hladno?« pitam.

-137-
 NANA

Jedva primjetno odmahuje glavom i tupo zuri u mene. Nisam to ovako zamišljala. Mislila
sam da će joj biti drago što sam je pošla tražiti, da će možda čak biti i zahvalna. Prihvatila bih i
situaciju u kojoj se ljuti zbog toga, ali u svakom sam slučaju očekivala nekakvu reakciju.
»Slušaj, Juliet«, jedva cijedim kroza zube koji mi nekontrolirano cvokoću. »Skoro je jedan
nakon ponoći i zbilja je hladno. Pođi sa mnom kući, može? Razgovarat ćemo. Znam što se
dogodilo na tulumu«, glavom trzam u smjeru Kentove kuće. »I stvarno mi je žao.« Da, govorim
to zato što je želim natjerati da sa mnom pođe u auto, ali ne lažem. Doista mi jest žao.
Juliet me još nekoliko trenutaka promatra dok se među nas spušta sve deblji zastor ledenoga
pljuska, a zatim ustaje, pa već mislim da sam je uspjela uvjeriti, ali ona se okreće od mene i
odlazi prema cesti.
»Žao mi je«, govori, ali tonom koji ne odaje ispriku. Bezličan je, baš kao i njezin pogled.
Pružam ruku i grabim je za zglob. Nevjerojatno je tanak, kao da opet u rukama držim ptičicu
koju sam jedanput našla nedaleko od Gusišta i koja mi je u ruci uginula. Juliet se ne odmiče, ali
zuri u moju ruku kao da je zmija koja se sprema ujesti je.
»Slušaj«, govorim još jedanput, »znam da će ti zvučati nenormalno, ali...« Rečenicu mi
prekida vjetar koji savija grane i na nas izlijeva još jedan val kiše. »Imam osjećaj da ti i ja
imamo nešto zajedničko«, nastavljam. »I zato bih voljela da odemo nekamo i porazgovaramo.«
»Ne idem ja nikamo«, govori Juliet. Sada zuri prema cesti i čini mi se da joj preko usnica
prelazi jedva primjetan, tužan smiješak. Odmah potom i nestaje.
Predugo sam vani, na kiši i hladnoći. Mozak mi staje i ništa mi više nije jasno. Kroz glavu mi
tek prolaze čudne maštarije o raznim toplim stvarima — bazenu prepunom vruće čokolade,
vunenim pokrivačima koji se u slojevima penju do krova moje kuće i jedan mi dio mozga
govori: pusti sve k vragu. Neka učini štogod želi. Ionako će se sve do sutra izbrisati.
No, većim dijelom — onim tvrdoglavim dijelom koji moja mama toliko voli prozivati u
prodikama — mislim nešto drugo.
Mislim da mi duguje barem malo pozornosti. Sva sam prekrivena blatom, smrzavam se i pola
učenika gimnazije Thomasa Jeffersona misli da sam čudakinja koja na tulume dolazi u
ljubičastoj pidžami. Mora me poslušati.
»Pođimo onda k tebi«, govorim. Ionako će na kraju otići tamo. Dobacuje mi jedan čudan
pogled i u jednom mi se trenutku čini da me prozrela, da zna sve o meni.
»Zašto se toliko trudiš?« pita me.
Moram još glasnije vikati da bih joj odgovorila jer su se auti počeli izvlačiti s prilaza
Kentovoj kući i sada sve češće prolaze uz nas po mokroj cesti.
»Želim ti pomoći«, derem se.
Jedva primjetno odmahuje glavom.
»Ali ti me mrziš.«
Polako se sve više približava cesti i sada me već doista plaši. Uz nas prolazi auto iz kojega
odjekuje tutnjava dubokih tonova sa stereosustava, a dok prolazi, pod uličnom rasvjetom u
njemu razabirem nasmijana lica. Negdje iz daljine čini mi se da čujem kako me netko doziva
imenom, ali kiša je prejaka i sve nadglasava.
»Ne mrzim te, Juliet«, govorim. »Ne poznajem te. Ali htjela bih to ispraviti. Htjela bih da
počnemo ispočetka.« Sada već gotovo vrištim. Nisam sigurna čuje li me uopće.
Odgovara mi nešto, ali ne čujem je. Pokraj nas prolazi još jedan automobil, jureći poput
srebrnog metka.

-138-
 NANA

»Molim?«
Juliet okreće glavu za djelić centimetra i glasnije govori: »Imaš pravo. Ne poznaješ me.«
Još jedan auto. U prolazu iz njega odjekuje smijeh. Netko kroz prozor izbacuje bocu piva i
ona se uz tresak razbija u šumi. Potom doista čujem kako me netko doziva imenom, iako još
uvijek ne razabirem iz kojega smjera. Vjetar zavija kroz grane i odjednom uviđam da Juliet stoji
tek koji centimetar od ruba ceste te da se ljulja po rubu asfalta kao da hoda po žici.
»Možda bi bilo dobro da se odmakneš od ceste«, govorim, ali u glavi mi se bistri strašna,
jeziva i mučna slika koja mi zamračuje čitav um, poput oblaka na obzoru. Netko me opet doziva
iz šume, a zatim, još uvijek iz daljine, začujem početak pjesme »Splinter« Fallacyja iz
nadolazećeg automobila.
»Sam! Sam!« sada već prepoznajem Kentov glas iz šume.
Last night for the last time... you said you would be mine12
Juliet se napokon okreće prema meni. Smiješi se, ali nikada u životu nisam vidjela tužniji
osmijeh.
»Možda sljedeći put«, govori. »Ali vjerojatno ne.«
»Juliet«, pokušavam je zazvati, ali riječ mi zastaje u grlu. Od straha sam se potpuno
skamenila. Želim joj nešto reći, želim posegnuti za njom i zgrabiti je za ruku, ali vrijeme se u
tom trenutku ubrzava i crna pomisao koja mi se dotad samo rojila tek na rubu mozga odjednom
se sklapa u potpunu sliku. Glazba iz automobilskih zvučnika postaje sve glasnija, srebrni Range
Rover poput rakete izlijeće iz mraka, a Juliet se — poput ptice ili anđela, ruku uzdignutih u zrak
— baca na cestu.
Čujem glasan vrisak, vrisak koji probija tamu i reže noć, jeziv vrisak koji ledi krv u žilama.
Julietino se tijelo odbija od branika i slomljeno pada na asfalt, a Range Rover strmoglavljuje se
u šumu, zabija u drvo, pa se iz njega uzdižu golemi jezici dima i vatre.
Tek tada shvaćam da je stravičan vrisak — moj.

PRIJE NEGO ŠTO SE PROBUDIM

Kent me sustiže upravo u tom trenutku. »Sam«, zaziva me, jedva dolazeći do daha. »Jesi li
dobro?«
»Lindsay«, šapćem. To je jedino što mi pada na pamet. »Lindsay, Elody i Ally su u onome
autu.«
Okreće se prema cesti. Crni oblak dima uzdiže se iz šume, a s mjesta na kojem stojimo
vidimo tek zgnječeni branik koji viri iza ruba ceste.
»Čekaj me ovdje«, kaže. Pravo je čudo što je toliko miran. Trči na cestu i iz džepa vadi
mobitel te nekome s druge strane dovikuje kako stići do mjesta nesreće. Cesta broj devet, odmah
nakon Devon Drivea. Prilazi Julietinu beživotnom tijelu i spušta se na koljeno. Barem je jedna
osoba ozlijeđena.
Niz prilaz se spušta još automobila, svi se zaustavljaju i iz njih nesigurno istupaju putnici. Svi

12
Dio riječi pjesme »Splinter« Fallacyja

-139-
 NANA

su odjednom potpuno trijezni, svi šapuću i zure u sićušno slomljeno tijelo na asfaltu te dim i
vatru koji izbijaju iz šume. Iz jednoga auta izlazi Emma McElroy, široko razrogačenih očiju i
dlanova položenih preko usta te za sobom ne zatvara vrata Mini Morrisa, pa se cestom
prolamaju glasni zvukovi Jay-Z-jeve pjesme »99 Problems«. Netko joj dovikuje: »Zaboga,
Emma, isključi tu glazbu!« pa se ova brzo vraća u auto i ubrzo sve utihne. Jedini je zvuk
bubnjanje kiše i nečiji glasni jecaji.
Osjećam se kao da sam u snu. Pokušavam se pokrenuti, ali ne ide mi. Više čak ni ne osjećam
kišu. Cijelo mi je tijelo obamrlo.
Glavom mi se roji samo jedna misao: bijela mrlja koja je bljesnula pred farovima prije nego
što smo se autom survali u šumu. Riječi koje je Lindsay vrisnula trenutak prije nesreće, a koje
nisam uspjela razabrati.
Nije rekla sranje. Nije rekla stani.
Rekla je Sykes.
S druge strane šume u tom se trenutku prolama dug i prodoran jecaj i na cestu izlazi Lindsay.
Usta su joj otvorena, a lice obliveno suzama. Kent pod ruku vodi Ally, koja kašlje i šepa, ali
izgleda da nije ozlijeđena.
Lindsay vrišti: »U pomoć! U pomoć! Elody je još u autu! Pomozite joj! Molim vas!«
Potpuno je izvan sebe, pa joj se riječi stapaju u stravičan, gotovo životinjski urlik. Pada na
koljena i rida, ruku zabijenih u dlanove, a tada se njezinim jecajima pridružuje još jedan — iz
daljine dopiru sirene.
Nitko se ne pomiče. Sve što slijedi pred mojim se očima odvija u kratkim rezovima, kao da
gledam film pod stroboskopskim reflektorom. Sve se više učenika naše škole okuplja na kiši, svi
stoje mimo poput kamenih kipova, stižu policijski auti, pa cijelu noć obasjavaju brzim
izmjenama plave, crvene i bijele svjetlosti. Zatim stiže vozilo hitne pomoći, pa Julietino tijelo
polažu na nosila, krhko i sićušno poput ptice koja mi je uginula na rukama kod Gusišta. Lindsay
povraća dok iz šume iznose drugo tijelo na nosiljci, Kent je gladi po leđima, a Ally rida
otvorenih usta, iako ne ispušta ni glasa. U jednome trenutku podižem oči prema gore i shvaćam
da se kiša pretvorila u snijeg. Velike, bijele pahulje u vrtložnom plesu čarobno izranjaju iz tame
i zurim u njih, ni sama ne znam koliko dugo. Kada spuštam pogled, s čuđenjem shvaćam da je
na cesti preostalo tek nekoliko putnika iz zaustavljenih automobila, da Kent razgovara s
policajcem iz samo jednog preostalog automobila s rotirkom, a svi su drugi nestali. Nema više ni
vozila hitne pomoći ni Lindsay ni Ally.
Potom shvaćam da Kent stoji preda mnom, iako nisam vidjela kako je došao do mene. Kako si
došao do mene?, želim ga upitati, ali riječi mi ne prolaze kroz grlo.
»Sam«, zaziva me, vjerojatno ne prvi put. Osjećam nekakvo stiskanje, ali tek nakon nekoliko
trenutaka uviđam da su to njegove ruke na mojim ramenima. Tek nakon nekoliko trenutaka
uviđam da i dalje imam ruke i tada se odjednom vraćam u vlastito tijelo, sve što mi se odvilo
pred očima odjednom me udara poput malja, koljena mi popuštaju i padam na tlo. Ken me hvata
i podiže me na noge.
»Što se dogodilo?« zbunjeno šapćem. »Je li Elody...? Je li Juliet...?«
»Psssst«, šapuće mi na uho. »Smrzavaš se.«
»Moram pronaći Lindsay.«
»Vani si već više od sat vremena«, govori. »Ruke su ti poput leda.« Skida debeli džemper
koji je odjenuo i obavija ga oko mojih ramena. Uz trepavice su mu se prilijepile bijele pahuljice
snijega. Stavlja mi ruke na laktove i nježno me okreće prema svojoj kući. »Hajde, pođimo.
Idemo u kuću da se ugriješ.«

-140-
 NANA

Nemam snage oduprijeti mu se. Dopuštam mu da me vodi do kuće. Ni u jednom me trenutku

ne prestaje dodirivati i iako mi samo drži dlan na leđima, mislim da bih bez njegove ruke pala.
Nekim čudom stižemo do Kentove kuće, iako uopće nisam primijetila da smo hodali. U
kuhinji smo, on izvlači stolac, posjeda me na njega, usnice mu se pomiču, čujem mu glas, ali
uopće ne razumijem što govori. Potom mi prebacuje debeo, vuneni pokrivač preko ramena, pa
mi ubrzo prste na nogama i rukama razdire jaka bol jer se konačno bude iz obamrlosti. Osjećam
se kao da mi netko kroz nokte zabija oštre, vruće igle, ali i dalje ne prestajem drhtati. Zubi mi
cvokoću poput kockica za jamb u čaši za miješanje.
U kutu i dalje stoje bačve, posvuda su razasute dopola ispijene čaše piva s ugašenim
opušcima, ali glazbe više nema i kuća je potpuno drugačija sada kada se po njoj ne gura gomila
ljudi, pa primjećujem brojne detalje. Mozak mi traži zanimaciju, nešto što bi mu svratilo
pozornost s užasa i odbija se od jedne do druge sitnice: od natpisa MARTHA STEWART NE
STANUJE OVDJE do fotografija Kenta, njegove obitelji i rođaka pričvršćenih na vrata hladnjaka,
od starih razglednica iz Pariza, Maroka i San Francisca do šalica poslaganih iza staklenih vrata
ormarića, s natpisima kao što SU KOFEIN ILI SMRT i VRIJEME JE ZA ČAJ.
»Jednu ili dvije žličice?« pita me Kent.
»Molim?« glas mi zvuči grubo i hrapavo, a u istome mi se trenutku vraćaju i ostala osjetila.
Čujem mlijeko koje kipi u lončiću na štednjaku i Kentovo mi se zabrinuto lice izoštrava pred
očima, pa primjećujem da mu se na pramenovima još tope pahuljice. Pokrivač koji je obavio
oko mene miriše po lavandi.
»Stavit ću dvije«, govori i okreće se prema štednjaku te nakon nekoliko trenutaka pred mene
polaže golemu šalicu s natpisom DOM JE TAMO GDJE JE ČOKOLADA, iz koje se dimi vruća
čokolada. Ni sama ne znam jesam li je zatražila ili mi je jednostavno pročitao misli.
Sjeda s druge strane stola i promatra me dok otpijam prvi gutljaj. Čokolada je izvrsna, od
prave čokolade, a ne od instant-praška, taman je onoliko slatka koliko volim i u njoj je dosta
cimeta. Osjećam još neki okus koji u tom trenutku ne znam prepoznati, ali šalicu spuštam na stol
nešto sigurnijom rukom.
»Gdje je Lindsay?« pitam i pred oči mi se vraća prizor u kojemu kleči i pred svima povraća
po asfaltu. Sigurno je bila potpuno izvan sebe jer inače nikada takvo što ne bi učinila pred
ljudima. »Je li dobro?«
Kent kima glavom, ne skidajući pogleda s mojeg lica. »Odvezli su je u bolnicu zbog pretraga
i zato što je u šoku, ali bit će dobro.«
»Ona je... Juliet je tako brzo istrčala...« sklapam oči i u sjećanje prizivam bijelu mrlju koja mi
se gubi iz dohvata, a kada ih otvaram, na Kentovu licu očitavam užas. »Je li... je li Juliet...?«
Odmahuje glavom. »Ništa nisu mogli učiniti«, govori jedva čujno.
»Vidjela sam je...« govorim, ali ne uspijevam dovršiti rečenicu. »Mogla sam je zgrabiti. Bila
mi je tako blizu.«
»Nesretan slučaj«, govori Kent i spušta pogled prema podu: Nisam sigurna vjeruje li u ono
što govori.
Najradije bih mu rekla ne, Kente, to nije bio nesretan slučaj. U sjećanje prizivam njezin tužan
osmijeh i zadnju rečenicu koju je izgovorila: Možda sljedeći put, ali vjerojatno ne. Zatvaram oči.
Želim se otresti uspomene.
»Što je s Ally?« pitam. »Je li dobro?«
»Ally je dobro. Prošla je bez ijedne ogrebotine«, govori nešto sigurnijim glasom, ali nešto u
njegovu prizvuku odaje silnu želju da ga prestanem ispitivati. Kao da mi više ne želi odgovarati

-141-
 NANA

na pitanja.
»Elody?« jedva čujno pitam.
Skreće pogled, a u čeljusti mu se nervozno pomiče jedan mišić.
»Sjedila je na suvozačkom mjestu«, napokon govori, kao da ga svaka riječ razdire, a ja se
prisjećam Elodynih žalbi: Zašto Sam uvijek sjedi na suvozačkom? »Ondje je udarac bio najjači.«
Pitam se jesu li tako nesreću objasnili i mojim roditeljima u bolnici. Sudar, suvozačko
sjedalo, najjači udarac...
»Je li...?« nisam u stanju izgovoriti pitanje do kraja.
Gleda me kao da će svakoga trenutka briznuti u plač. Izgleda starije nego ikada prije,
tamnijih, tužnijih i otežalih očiju. »Stvarno mi je žao, Sam«, tiho govori.
»Što mi pokušavaš reći?« pitam i stišćem dlanove u šake tako snažno da mi se nokti zabijaju
u kožu. »Hoćeš reći da je... da je...« zastajem jer nisam u stanju izgovoriti rečenicu do kraja.
Ako je izgovorim, morat ću je prihvatiti.
Kent izgleda kao da mu svaka izgovorena riječ razdire čitavu utrobu. »Bilo je... bilo je brzo.
Bezbolno.«
»Bezbolno?« ponavljam drhtavoga glasa. »Bezbolno? Odakle znaš? Ne možeš to nikako
znati!« U grlu mi je knedla veličine šake. »To su ti rekli? Da je bilo bezbolno? Kao da je to nešto
normalno? Kao da je sve u redu?«
Hvata me za ruku preko stola: »Sam...«
»Ne«, vičem, odmičem stolac i ustajem. Sva se tresem od bijesa. »Ne! Nemoj mi samo
govoriti da će sve biti u redu! Nemoj mi govoriti da je nije boljelo jer nemaš pojma! Nitko nema
pojma koliko to boli. Boli...«
Ne znam govorim li o Elody ili o sebi, ali Kent ustaje i grli me, pa mu jecam u rame. Čvrsto
me privija uza se i u kosu mi šapuće nešto utješno, a meni prije uranjanja u potpunu tamu koja
me polako preuzima na pamet pada nešto doista čudno — da mi glava savršeno pristaje uz
njegovo rame.
Onda mi se u misli vraćaju Elody i Juliet, pa očajnički plačem. Već drugu noć zaredom jecam
pred Kentom, iako on to, naravno, ne zna. Trebala bih biti sretna što se ne sjeća da smo prošle
noći sjedili na podu u mračnoj sobi i da su nam se koljena gotovo dodirivala, ali nisam. Samo
sam još tužnija, još jadnija, još usamljenija. Gubim se u magli osjećaja, a kada nakon nekog
vremena počinjem polako dolaziti k sebi, shvaćam da me Kent doslovno drži, a ne samo grli.
Noge mi jedva dotiču pod.
Usnice su mu prislonjene uz moju kosu i osjećam njegov dah na uhu, pa mi u tom trenutku
kroz čitavo tijelo prolazi električni udar. Zbog toga me obuzima užasan osjećaj krivnje i
zbunjena sam kao nikad dosad. No, on me i dalje pridržava objema rukama i drago mi je zbog
toga. Postojan je i topao.
»I dalje si sva ledena«, govori, pa mi polaže dlan na lice. Drži ga ondje tek djelić sekunde, ali
kada ga uklanja, i dalje ga osjećam, kao da me opekao. »Odjeća ti je mokra.«
»Donje rublje«, izvaljujem.
Nabire čelo. »Molim?«
»Donje rublje... ovaj... hlače, majica i donje rublje puni su mi snijega. Sada je to uglavnom
voda, ali zbilja je hladna.«
Previše sam izmoždena da bi mi bilo neugodno, a Kent se samo grize za usnicu i kima

-142-
 NANA

glavom.
»Pričekaj me ovdje«, govori, a zatim glavom pokazuje na šalicu. »I popij to.«
Posjeda me na stolac i odlazi. I dalje drhtim, ali ipak sam u stanju podići šalicu a da pola
sadržaja ne razlijem po stolu. Ne razmišljam ni o čemu drugome osim o putanji šalice od stola
do mojih usnica te o okusu čokolade, kucanju sata u obliku mačke koji stoji na zidu te o
pahuljicama koje lepršaju s druge strane prozora. Kent se vraća nakon samo nekoliko sekundi. U
rukama nosi džemper, donji dio trenirke i prugaste bokserice.
»Moje su«, govori, a zatim se rumeni. »Mislim, nisu moje. Nisam ih još nosio, ali mama mi
ih je kupila...« zatim zastaje i ispravlja se. »Kupio sam ih u utorak. Etikete su još pričvršćene uz
njih.«
»Kente?« prekidam ga.
Duboko udiše: »Da?«
»Oprosti, ali... možeš li ne govoriti toliko?« pitam i prstom pokazujem prema vlastitoj glavi.
»Mozak mi je prezbrkan da bih išta shvatila.«
»Oprosti«, izdiše. »Ne znam što bih. Volio bih... volio bih da mogu pomoći i više.«
»Hvala ti«, govorim. Znam da se trudi, pa mu se čak uspijevam i slabašno nasmiješiti.
Polaže odjeću na stol, a uz nju dodaje i veliki, bijeli ručnik. »Nisam znao, ali... Ako ti je i
dalje hladno, možeš se otuširati«, govori i crveni na spomen tuša.
Odmahujem glavom. »Samo želim spavati«, govorim i u tom trenutku odjednom se osjećam
bolje. Potpuno sam zaboravila! Moram zaspati!
Čim zaspem, ova će se noćna mora završiti.
Ipak, pri dnu utrobe titra mi lagana tjeskoba. Što ako se ovaj put dan ne vrati na svoj početak?
Što ako sam ovaj put probila vremenski mjehurić? Sjetim se Elody i vruća mi čokolada naglo
navre iz želuca u grlo.
Kent vjerojatno zapaža izraz na mojem licu jer se saginje i gleda me u oči. »Mogu li ti kako
pomoći? Treba li ti što?«
Odmahujem glavom i nastojim zadržati suze. »Bit će sve u redu. Samo sam... u šoku«, gutam
knedlu. »Samo bih htjela... da se sve vrati na staro... ako me razumiješ.«
Kima glavom i polaže ruku na moju. Ne povlačim je. »Da mogu ispraviti ono što se
dogodilo, ispravio bih«, kaže.
Rečenica je banalna, ali zbog načina na koji je izgovara, iskreno i od srca, na oči mi naviru
suze. Uzimam ručnik i odjeću sa stola, pa odlazim u hodnik i u kupaonicu u kojoj smo prije
nekoliko sati tražili Juliet. Zatvaram vrata za sobom, a zatim shvaćam da je prozor i dalje
otvoren te da na pločice padaju sitne pahulje snijega. Zatvaram prozor i odmah se osjećam bolje,
kao da sam upravo započela s postupkom brisanja svega što se dogodilo te večeri. S Elody će
sve biti u redu.
Na kraju krajeva, ja sam ta koja je trebala sjediti na suvozačkom sjedalu.
Vješam ručnik za ruke koji je Juliet ostavila uz umivaonik i drhtureći se skidam. Ipak ne
mogu odoljeti tušu, pa odvrćem slavinu i puštam vruću vodu, najtopliju što mi koža može
izdržati bez opeklina. Snažan mi se mlaz razlijeva tijelom, a s pločica se uzdiže vruća para.
Ostajem pod tušem toliko dugo da mi se nabire koža.
Brišem se i oblačim Kentov džemper, koji je predivno mekan i miriše po deterdžentu i, tko
zna zbog čega, svježe pokošenoj travi. Potom skidam etikete s bokserica i navlačim ih. Prevelike

-143-
 NANA

su mi, naravno, ali osjećaj čiste tkanine na koži veoma mi je ugodan. Jedine druge muške
bokserice koje sam ikada vidjela bile su Robove, i te bi obično ležale izgužvane na podu
njegove sobe ili pod krevetom, umrljane nečim o čemu nikada nisam htjela ni početi razmišljati.
Na kraju oblačim donji dio trenirke, koji mi je predug, pa mi potpuno prekriva stopala. Kent mi
je dao i čarape — goleme i mucaste, pa oblačim i njih. Svu svoju odjeću zamatam u veliku
kuglu i ostavljam je uz vrata kupaonice.
Vraćam se u kuhinju i ondje nalazim Kenta u istome položaju u kojemu sam ga ostavila.
Nešto mu bljesne u očima kada me ugleda, ali nisam sasvim sigurna o čemu je riječ.
»Kosa ti je mokra«, kaže tiho, ali govori to kao da je zapravo rekao nešto drugo.
Spuštam pogled i govorim: »Ipak sam se otuširala.«
Nekoliko trenutaka oboje šutimo, a onda on govori: »Umorna si. Odvest ću te kući.«
»Ne«, govorim mnogo oštrije nego što sam namjeravala i Kent blago poskakuje od mojega
tona.
»Ne, mislim, ne želim sada ići kući«, objašnjavam nešto mirnije.
»Ali tvoji roditelji...«
»Molim te«, kažem. Ako su mi roditelji čuli za nesreću, budni su i čekaju me u dnevnom
boravku, pa će me čim uđem u kuću zasuti pitanjima, a zatim početi pričati o odlasku u bolnicu
već sljedeće jutro te o posjetu psihijatru koji će mi pomoći da se nosim s gubitkom. Ako pak
nisu čuli za nesreću, vratit ću se u mračnu, sasvim tihu kuću. Ni sama ne znam što mi je gore.
»Imamo sobu za goste«, govori Kent. Primjećujem da mu se kosa polako suši.
»Ne bih u sobu za goste«, odmahujem glavom. »Želim biti u pravoj sobi. U sobi u kojoj netko
živi.«
Nekoliko me trenutaka samo promatra, a zatim govori: »Pođi sa mnom.« Hvata me za ruku u
prolazu, pa se uspinjemo stubama i kroz hodnik na katu prilazimo sobi s naljepnicama na
vratima. Trebala sam znati da je njegova. Neko vrijeme prčka po vratima — »često se
zaglavljuju«, objašnjava — pa ih onda napokon otvara. Duboko udišem. Miris je jednak kao i
prošle večeri, kada sam ovdje bila s Robom, ali sve je drugo potpuno drukčije. Čak je i tama
nekako mekša.
»Pričekaj trenutak«, govori mi Kent, stišće me za ruku i zatim odlazi. Kroz tamu čujem
šuškanje zavjesa i već u sljedećem mi trenutku zastaje dah. Pod zastorima se pojavljuju tri
golema prozora koji sežu od poda do stropa i zauzimaju čitav zid. Kent nije upalio svjetlo, ali
kao da jest. S golemog se Mjeseca kroz snijeg slijeva veličanstvena mjesečina i cijela je soba
okupana predivnim, srebrnim svjetlom.
»Ovo je prekrasno«, govorim i napokon izdišem. Tek u tom trenutku postajem svjesna da
sam nakratko zadržala dah.
Kent se smješka i govori: »Jest, prekrasno je noću. U zoru baš i nije.« Počinje ponovno
navlačiti zastore.
»Ne, nemoj ih navlačiti«, govorim. »Molim te, nemoj.«
Kentova je soba golema i miriše po istoj onoj mješavini deterdženta za rublje i svježe
pokošene trave koju sam namirisala na njegovu džemperu. U tom mi se trenutku to čini
najsvježijim mirisom na svijetu jer me podsjeća na otvorene prozore i svježe oprane pokrivače.
Prošle noći nisam u sobi razabirala ništa osim kreveta, ali sada vidim da je obrubljena policama
za knjige, da u kutu stoji radni stol s računalom i još knjiga te da na zidu vise uokvirene slike s
likovima koje ne raspoznajem. U kutu se pak nalazi golema vrećasta fotelja i Kent shvaća da
zurim u nju.

-144-
 NANA

»Imam je od sedmog razreda«, govori pomalo postiđeno.

»I ja sam imala sličnu«, kažem, ali mu ne pričam o razlogu zbog kojeg sam je se riješila —
zato što je Lindsay rekla da izgleda kao kvrgava sisa. No, ne mogu sada razmišljati o Lindsay, o
Ally, a pogotovo ne mogu razmišljati o Elody.
Kent povlači pokrivače s kreveta, a zatim se odmiče i okreće, ne bi li mi pružio dovoljno
prostora da se zavučem pod njih. Liježem na krevet i pokrivam se dok me svi udovi bole i
osjećam se pomalo nesigurno, ali dovoljno sam iscrpljena da sam to u stanju zanemariti. Nad
glavom mi je drvena, izrezbarena ploča i vrlo slična pod nogama, pa čim liježem, imam osjećaj
da ležim na saonicama. Skrećem pogled prema prozoru da bih vidjela pahulje, a zatim zatvaram
oči i zamišljam da se na sanjkama vozim kroz šumu i da sam pošla na neko lijepo mjesto —
slatku, malu, bijelu kuću u daljini, s čijih prozora trepere svijeće.
»Laku noć«, šapuće Kent. Do toga je trenutka bio toliko tih da sam već zaboravila da stoji u
sobi.
Otvaram oči i pridižem se na lakat. »Kente?« zovem ga.
»Da?«
»Možeš li samo malo ostati uz mene?«
Kima glavom i privlači stolac bliže krevetu. Ništa ne govori. Podiže koljena pod bradu i
gleda me. Kosa mu je pod svjetlom mjesečine sasvim srebrna.
»Kente?«
»Da?«
»Misliš li da je čudno što sam ovdje?« pitam i zatvaram oči, da mu ne bih morala gledati lice
kada bude odgovarao.
»Glavni sam urednik školskog humorističnog časopisa«, odgovara. »I jednom sam tristo
šezdeset pet dana za redom nosio kroksice. Ništa mi nije čudno.«
»Zaboravila sam već na tvoju fazu s kroksicama«, odvraćam. Napokon sam se ugrijala pod
pokrivačima i osjećam da me obuzima san, poput plime koja mi zahvaća nožne prste dok stojim
na tropskoj plaži.
»Kente?«
»Da?«
»Zašto si tako dobar prema meni?«
Toliko dugo šuti da već mislim kako mi neće odgovoriti. Zamišljam snijeg kako prekriva
čitav protekli dan i kako ga briše. Ne usuđujem se otvoriti oči jer se previše bojim da ću
prekinuti tu čaroliju.
»Sjećaš li se kada mi je u drugom osnovne umro djed?« napokon govori. »Rasplakao sam se
u menzi i Phil Howell nazvao me pederom, pa sam se zbog toga još jače rasplakao, iako nisam
ni znao što znači riječ peder.« Tiho se smijulji u mraku.
Slušam ga zatvorenih očiju. Phila Howella prošle su godine uhvatili napola golog na zadnjem
sjedalu tatinog BMW-a. Bio je sa Seanom Treborom. Zanimljivo.
»Uglavnom, kada sam mu rekao da me ostavi na miru, srušio mi je pladanj sa stola i sva se
hrana razletjela po menzi. Do dana današnjeg pamtim da je toga dana za ručak bio pire od
krumpira i pureći hamburger. Ti si nato ustala sa svojeg mjesta, pokupila pire s poda i natrljala
ga Philu u facu, a zatim si mu izmrvila hamburger pod majicu. Rekla si mu i: gori si od ovog
ručka«, smije se. »A to je u drugom osnovne bila velika uvreda. Phil je bio toliko iznenađen time

-145-
 NANA

što si učinila da je samo ukopan stajao nasred menze, a izgledao je toliko smiješno s krumpirom
na glavi da sam prasnuo u smijeh i još se dugo smijao. Bio je to prvi put da se smijem otkad sam
čuo da mi je umro djed«, govori, nakratko zastaje i dodaje: »Sjećaš li se što sam ti rekao toga
dana?«
Uspomena mi se bistri u mislima, raste poput napuhanog balona s mjesta na kojemu se do tog
trenutka skrivala i koje je toliko daleko da sam mislila kako ne postoji. No, sada mi se sve vraća.
»Ti si moj heroj«, oboje govorimo u glas. Nisam ga čula kada se pomaknuo, ali njegov je
glas odjednom bliži i obje mi ruke drži u svojima.
»Toga sam se dana zakleo da ću i ja biti tvoj heroj, bez obzira koliko dugo morala čekati«,
šapće.
Dugo me tako drži za ruke i iako me svako malo obuzima san, srce mi treperi i otresa tamu,
vraćajući me Kentu. Kada zaspem, izgubit ću ga. Zauvijek ću izgubiti ovaj trenutak.
»Kente?« zazivam ga, a glas mi dolazi negdje iz dubine, iz magle, kao da mu je potrebno
nekoliko sati da se probije od mozga do usta.
»Da?«
»Obećaj mi da ćeš ostati ovdje sa mnom«, govorim.
»Obećavam«, šapuće.
I upravo tada, u tom trenutku, kada više ne znam jesam li budna, sanjam li ili hodam negdje
između, po prostoru u kojemu se sve želje ostvaruju — osjećam kako se njegove usnice spuštaju
na moje. No, prekasno je. Gotovo je. Tonem u san, odlazim, gubim ga i savršen trenutak polako
iščezava, zatvarajući se poput cvijeta koji se sprema za noćenje.

-146-
 NANA

Šesto poglavlje

Ovaj put u snu čujem zvuk. Dok padam kroz tamu, iz pozadine odjekuje instrumentalna glazba kakva
obično svira u dizalima ili kada vas neka služba stavi na telefonsko čekanje. Ne znam kako, ali znam da
dopire iz ureda pedagoga srednje škole Thomasa Jeffersona.
Čim to uviđam, kroz tamu počinju bljeskati šarene točkice i kao da mi pred očima prolazi dijaprojekcija
svih smiješnih plakata s motivacijskim porukama koje pedagoginja, profesorica Gardner, drži na zidovima
svojega ureda. U mojem su snu stotinu puta veći, poput kuće. Na jednom je Einsteinova slika i riječi: ZBOG
GRAVITACIJE NEĆETE PASTI U NESVIJEST OD LJUBAVI, a na drugome izreka Thomasa Edisona: GENIJ JE
JEDAN POSTO NADAHNUĆA I 99 POSTO ZNOJA. Razmišljam 0 tome da se uhvatim za njih i pitam se hoće li
izdržati moju težinu, a onda prolazim pokraj slike mačke koja visi s grane drveta i poruke: IZDRŽI JOŠ
MALO.

Zanimljivo — čim je spazim, fijukanje u ušima prestaje, strah nestaje i odjednom shvaćam da uopće ne
padam. Nisam nikada ni padala. Samo plutam.
Zvuk budilice nešto je najljepše što sam čula u životu. Uspravljam se u krevetu i iz utrobe mi
navire radostan smijeh. Najradije bih dotaknula sve oko sebe — zidove i prozore svoje sobe,
kolaž na zidu, fotografije na radnom stolu, traperice na podu, udžbenik iz biologije, pa čak i
svjetlost koja se pomalja kroz prozor. Da je mogu uhvatiti u dlanove i poljubiti, učinila bih to.
»Oho! Jutros si dobre volje«, govori mi mama kada silazim u prizemlje. Izzy za stolom
polako i odmjereno grize pecivo s maslacem od kikirikija.
»Sretno ti Valentinovo«, govori tata koji stoji za štednjakom i mami peče jaja za doručak.
»Najbolji dan u godini«, govorim i kradem griz Izzyna peciva. Skviči i udara me po dlanu, pa
je ljubim u čelo.
»Ne slini po meni«, kaže.
»Vidimo se poslije, Rizi-bizi«, pozdravljam je.
»Ne zovi me Rizi-bizi«, plazi mi jezik prekriven maslacem od kikirikija.
»Pa, kada tako plaziš jezik, i ne zaslužuješ sladak nadimak«, smijem se.
»Hoćeš li nešto za doručak, Sam?« pita me mama. Nikada ne doručkujem kod kuće, ali
mama mi ga svejedno nudi svako jutro, barem onda kada me uspije uhvatiti prije nego što
pobjegnem kroz vrata i u tom trenutku shvaćam koliko volim te male, svakodnevne rituale.
Volim i to što me uvijek pita, volim i to što uvijek odbijem jer me u Lindsaynu autu čeka pecivo
sa sezamom, volim to što uvijek pri ulasku na školsko parkiralište slušamo »No More Drama«,
volim špagete s mesom koje mama kuha svake nedjelje, volim kada tata jednom mjesečno
preuzme kuhinju pa priprema svoje »posebno varivo« koje se sastoji tek od graha, kečapa i
narezanih hrenovaka i koje potajno obožavam. Sve su te sitnice dio jedinstvenoga uzorka koji
čini moj život, a ono što ga doista razlikuje od drugih života male su pogreške u tkanju, jedva
primjetni preskoci i štucavice koje nitko drugi ne bi mogao ponoviti na isti način.
Kada se dobro zagledate u njih, čak i najtrivijalnije stvari postaju predivne.
»Ne, neću ništa za doručak«, odvraćam mami, »ali hvala.« Prilazim joj i grlim je, a ona tiho
podvikuje od iznenađenja. Osim onih rutinskih zagrljaja, koje razmjenjujemo za rođendane i
blagdane, mislim da je nisam zagrlila već godinama. »Volim te«, govorim, a ona me gleda kao
da sam upravo objavila kako se ispisujem iz škole i odlazim raditi u cirkus kao akrobatkinja na
trapezu.
»Što je sad ovo?« glasno uzvikuje tata, ispušta tavu u sudoper i briše ruke o kuhinjsku krpu.

-147-
 NANA

»A mene? Zar ne voliš i svojeg starog prdonju od tate?«

Kolutam očima. Inače mi ide na živce kada pokušava biti duhovit, ali danas ga ne prozivam
zbog toga jer mi danas ništa ne može pokvariti raspoloženje.
»Bok, tata«, govorim dok me grli golemim rukama. Od glave sam do pete obuzeta ljubavlju,
pjenušavim osjećajem nalik na mjehuriće koji podivljaju kada protresete bočicu gaziranog pića.
Sve mi izgleda jasno, bistro i kao da sve vidim prvi put: posuđe u sudoperu, Izzyno pecivo,
osmijeh svoje majke. Sve me opija i opet bih najradije sve dotaknula, uvjerila se da doista
postoji. Da imam vremena, zbilja bih to i učinila — čak bih u ruke uzela i dopola pojeden grejp
s kuhinjskog pulta i pomirisala ga, a zatim bih prstima prošla kroz Izzynu kosu.
No, nemam vremena. Danas je proslava Valentinova u školi, Lindsay je već pred kućom i
moram obaviti neke stvari. Danas ću spasiti dva života: svoj i život Juliet Sykes.

NEKA BUDE SVJETLOST

»Bip, biiiip!« kroz automobilski prozor dovikuje Lindsay dok žurim niz zaleđeni prilaz,
duboko udišući hladan zrak i uživajući u tome kako me probada u prsima. Toliko sam ushićena
da se radujem čak i gorkome vonju Lindsayne cigarete te ispušnim plinovima iz tenka. »Vidi
opakog komada!« dovikuje Lindsay. »Kol’ko cepaš, mala?«
»Ako moraš pitati«, odvraćam dok ulazim kroz suvozačka vrata, »preskupa sam za tebe.«
Smije se i dodaje mi kavu.
»Sretno Valentinovo.«
»Sretno Valentinovo«, uzvraćam, pa se kuckamo plastičnim šalicama.
I nju vidim jasnije nego ikada — svoju Lindsay, djevojku anđeoskog lica i razbarušene,
pepeljastoplave kose, djevojku s malo oguljenim crnim lakom na noktima i izlizanom kožnom
torbom u kojoj je pri dnu uvijek sloj duhana i dopola odmotanih žvakaćih guma. Najviše od
svega boji se dosade, uvijek je u pokretu, u akciji, jednom nam je na tulumu u botaničkom vrtu
rekla: »Nas četiri protiv cijelog svijeta, može, cure?« i pijano nas zagrlila, iskreno misleći svaku
izgovorenu riječ. To je Lindsay — okrutna, duhovita, neustrašiva, odana i, iznad svega — moja.
Nagonski se naginjem i ljubim je u obraz.
»Oho! Lezbijski moment!« podvikuje i ramenom briše otisak sjajila. »Ili samo vježbaš za
večeras?«
»Možda oboje«, odvraćam, pa se dugo i glasno smije.
Otpijam gutljaj kave i uživam u vrućem okusu. Nema bolje kave u Ridgeviewu. Hvala Bogu
na Dunkin Donutsu!
Lindsay za volanom brblja o tome koliko ruža očekuje i pita se hoće li se Marcy Posner, kao i
obično, tijekom petoga sata rasplakati u zahodu zato što ju je Justin Streamer napucao točno na
ovaj dan prije tri godine, dovijeka joj zapečativši položaj negdje na sredini ljestvice
popularnosti. Ja pak gledam kroz prozor i promatram kako mi pred očima u sivom vihoru
prolijeće Ridgeview. Zamišljam drveće koje će propupati za nekoliko mjeseci, cvijeće koje će
procvjetati i zrak koji će mirisati po proljeću. Nekoliko mjeseci nakon toga cijeli će gradić
buknuti od zelenila — zbog silnoga će se drveća i travnjaka doimati poput slike na kojoj se još
nije osušila boja. Zamišljam tu sliku kako čeka svoj red pod trenutačnom površinom svijeta,
poput slajda iz dijaprojekcije koji čeka svoj red pod svjetlom projektora.

-148-
 NANA

Potom gledam Elody kako u štiklama nabada niz zaleđeni travnjak pred svojom kućom, bez
jakne i drhtureći pod prekriženim rukama. Kada je ugledam tako živu i živahnu, olakšanje koje
me preplavljuje toliko je snažno da istoga trenutka prasnem u glasan smijeh. Lindsay me čudno
gleda i podiže obrve.
»Pa, smrznut će se«, objašnjavam grohoćući.
Lindsay vrti kažiprstom uz uho: »Luda je k’o kupus.«
»Netko je spomenuo kupus?« pita Elody dok ulazi na stražnje sjedalo. »Umirem od gladi.
Čak bih i kupus pojela.«
Okrećem se i gledam je. Jedva se suzdržavam da ne skočim preko naslona i bacim se na nju
jer je silno želim dodirnuti, uvjeriti se da je to doista ona, da je ovdje i da je živa. Na neki je
način upravo ona najhrabrija među nama, iako je istodobno i najosjetljivija i voljela bih da joj to
mogu reći.
»Što je?« nabire nos, pa shvaćam da je već neko vrijeme netremice promatram. »Jesam li se
umrljala zubnom pastom?«
»Ne«, odgovaram i opet se smijem zbog navale radosti te pomišljam kako je upravo ovo
jedan od onih trenutaka u kojemu bih mogla provesti vječnost. »Izgledaš prelijepo.«
Lindsay hihoće, gleda Elody u retrovizoru i kaže: »Imaš peciva pod guzicom, ljepotice.«
»Mmmmm, peciva ispod guzice«, Elody iz papirne vrećice vadi napola zgnječeno pecivo i
napadno zubima odlama oveći zalogaj. »Pravi okus Victorije Secret!«
»Okus špagice na tangi«, dodajem.
»Okus guzova«, ubacuje se Lindsay.
»Okus prdeža«, govori Elody, pa Lindsay pljuje kavu po kontrolnoj ploči, a ja se smijem na
sav glas i ne mogu prestati, pa cijelim putem do škole smišljamo nazive okusa za peciva ispod
guzice. Moje prijateljice, mislim, možda nisu savršene, možda su uvrnute i sasvim su sigurno
okaljane raznim traumama, ali nikada mi nisu bile draže i nikada ih nisam više voljela.
Dok ulazimo na školsko parkiralište, na sav glas vrištim i tražim od Lindsay da stane, pa ona
gazi po kočnici, a Elody psuje jer razlijeva kavu po prsima.
»Koji ti je vrag?« pita me Lindsay, polažući dlan na prsa. »Nasmrt si me prestrašila!«
»Joj, oprosti«, govorim, »mislila sam da sam vidjela Roba.« U daljini vidim kako Sarah
Grundel u Chevroletu skreće prema maturantskom parkingu petnaest sekundi prije nas.
Parkirališno mjesto doista je sitnica, potpuno banalna stvar, ali danas ne želim ništa prepustiti
slučaju, sve želim učiniti kako treba, kao u onoj igri koju smo igrali kao djeca, kada ne bismo
smjeli stati ni na jednu pukotinu u pločniku jer bi to značilo da će nam umrijeti mama. Čak i oni
koji nisu vjerovali u to svim su se silama trudili da ne načine pogrešan korak. »Oprosti«,
ponavljam, »zabunila sam se.«
Lindsay preokreće očima i ponovno nogom pritišće papučicu gasa. »Samo mi nemoj reći da
si potpuno poludjela.«
»Pusti je«, sa stražnjeg se sjedala naginje Elody i tapša me po ramenu, »samo je uzrujana
zbog onoga što joj se sprema večeras.«
Grizem se za usnicu da ne bih zahihotala. Da Lindsay i Elody znaju što mi se stvarno mota
po glavi, strpale bi me u ludnicu. Cijelo jutro, kad god sklopim oči, zamišljam dodir Kentovih
usnica na svojima — lak dodir, poput treperenja leptirovih krila. Prisjećam se i srebrne aure koju
mu je Mjesec stvorio oko glave i čvrstoga stiska kojim me držao u zagrljaju. Naslanjam čelo na
prozor i gledam odraz vlastitog osmijeha, koji postaje sve širi i blistaviji dok Lindsay vozi uz

-149-
 NANA

maturantsko parkiralište i psuje zbog toga jer joj je Sarah Grundel otela zadnje mjesto.
Ne idem za Elody i Lindsay prema glavnoj zgradi, nego mrmljam nešto o tome da me boli
glava, pa se odvajam od njih i grabim prema zgradi A, u kojoj se nalazi ordinacija školske
medicinske sestre. Ondje su, naime, pohranjeni svi valogrami, a ja želim srediti neke stvari s
ružama. Laganje možda nije pri vrhu popisa dobrih djela, posebice ako lažete najboljim
prijateljicama, ali činim to zbog vrlo, vrlo plemenitog cilja.
Ordinacija školske medicinske sestre duga je i uska, a obično uz njezin zid stoji red poljskih
kreveta. No, posebno zbog današnje proslave Valentinova kreveti su uklonjeni i na njihovo su
mjesto postavljeni rasklopni stolovi. Teški zastori koji inače zamračuju prostoriju odmaknuti su
od prozora, pa sve blista jer se svjetlost odbija od metalnih stalaka na zidu do bijelih zidova i
prelijeva se po ružama. Ruže su posvuda — gotovo ispadaju iz velikih vaza u kojima stoje, a
nekoliko ih doista leži na podu, zgnječenih latica. Da ne znam zašto su ondje, pomislila bih da je
netko detonirao bombu čiji su aktivni sastojak ruže.
Profesorice Devane, koja obično nadgleda proslavu Valentinova u školi, trenutačno nema, ali
tri djevojke odjevene u Kupide stoje nad jednom velikom vazom i hihoću. Kada me spaze,
poskakuju i odmiču unatrag jer su očito čitale poruke iz valograma. Čudne su te poruke, kada
malo bolje razmislim o njima — majušni komadići papira sa po nekoliko riječi, od kojih su neke
iskreni, a neke neiskreni komplimenti, neke su satkane od prekršenih obećanja, a neke prenose
tek nejasno izražene želje. Nikada iz njih nije moguće iščitati čitavu priču, najčešće čak ni pola
prave priče. Cijela je soba ispunjena riječima koje su samo dio, a ne potpuna istina i trepere s
ražinih stabljika poput slomljenih leptirovih krila. Nijedna mi se djevojka ne obraća dok hodam
uz velike vaze, tražeći onu u kojoj su ruže za osobe čije prezime počinje slovom S. Vjerojatno
im još nitko nikada nije ovako upao u sobu s ružama, pogotovo ne netko iz maturantskog
razreda. Napokon pronalazim vazu sa slovom S. U njoj je pet ili šest ruža za Tamaru Stugen, još
šest za Andrewa Svorka i tri za Burta Swortneyja. Uz njih osamljena stoji ruža za Juliet Sykes, s
porukom nježno obavijenom oko stabljike, MOŽDA SLJEDEĆE GODINE, ALI VJEROJATNO NE. Možda
sljedeći put, ali vjerojatno ne.
»Oprosti... trebaš li nešto?« prilazi mi jedna djevojka iz skupine Kupida. Krši ruke i izgleda
prestravljeno.
Julietina je ruža tek pupoljak, nježno prošaran ružičastom bojom. Još nije ni procvala.
»Trebam ruže«, odgovaram. »Mnogo ruža.«

ISPRAVCI I PRILAGODBE

Iz sobe s ružama izlazim sretna i prepuna energije, kao da sam upravo popila tri jake kave.
Julietinu sam ružu zamijenila golemim buketom koji sam platila četrdeset dolara, a uz to sam
dodala i poruku, u koju sam velikim tiskanim slovima upisala: TVOJ TAJNI OBOŽAVATELJ.
Najradije bih se nekako ušuljala na sat na kojemu će joj ga uručiti i sigurna sam da će joj
popraviti dan. Sigurna sam, zapravo, da će taj buket spriječiti mnoge užase koji se spremaju.
Juliet će dobiti više ruža od Lindsay Edgecombe, pa zamišljam Lindsayn izraz lica kada shvati
da joj je Juliet Sykes otela titulu osobe s najviše valograma i rokćem od smijeha usred sata
američke povijesti za napredne. Svi se okreću i zure u mene, ali baš me briga. Ovako se
vjerojatno osjećaju ljudi koji se drogiraju nekim kvalitetnim drogama — sve gledaju iz druge,
nove perspektive i sve im izgleda kao da je osvijetljeno iznutra. Moja je prednost u tome što
nisam na drogama, pa sutradan neće biti mamurluka ni osjećaja krivnje. Ni zatvorskih kazni.

-150-
 NANA

Kada nam profesor Tierney daje nenajavljeni test iz kemije, . čitavih dvadeset minuta crtam
srca i balončiće oko pitanja, a kada dolazi pokupiti papir, smiješim mu se tako blistavo da se
neugodno trza, kao da nije naviknut na sretne ljude.
Tijekom odmora između satova po hodnicima tražim Kenta, iako ni sama ne znam što ću mu
reći kada ga nađem. Ništa mu ni ne mogu kazati jer ne zna da smo zadnje dvije noći proveli
zajedno i da smo oba puta stajali toliko blizu jedno drugome da bismo se, da je netko tek
uzdahnuo, poljubili. Ne mogu mu reći ni da mislim da se prošle noći jesmo poljubili, ali ipak mu
se silno želim približiti. Potreba je snažna, gotovo opipljiva, žudim za tim da ga promatram dok
zabacuje kosu, povlači neobične karirane tenisice po podu i dok zavlači dlanove u preduge
rukave košulje. Srce mi poskakuje svaki put kada pomislim da sam ga upravo zapazila u
hodniku, ali svaki se put ispostavlja da to nije on i svaki put me negdje u utrobi zapeče žalac
razočaranja.
Znam, međutim, da ću ga vidjeti na satu matematike, pa prije njegova početka odlazim u
zahod i ondje se nekoliko minuta uređujem pred zrcalom. Pravim se da ne čujem brbljanje
učenica drugih razreda i nastojim ne misliti na to da ću se za manje od pet minuta ponovno naći
licem u lice s profesorom Daimlerom. Trbuh mi cijelo jutro titra kao pri vožnji vlakom smrti —
djelomično zato što jedva čekam da Juliet dobije buket, djelomično zato što se nadam da ću
vidjeti Kenta, a djelomično zbog razočaranja svaki put kada ustanovim da ga ipak nisam vidjela
u hodniku. Nisam sigurna, međutim, hoće li mi želudac izdržati četrdeset pet minuta Daimlerova
namigivanja, podsmjehivanja i smijuljenja pred razredom. Svim se silama trudim otresti
uspomene na njegov težak i vlažan jezik u svojim ustima.
»Koja drolja«, za leđima mi iz jednog odjeljka izlazi mlađa učenica i odmahuje glavom.
U jednom paranoičnom trenutku pomišljam da govori o meni jer mi je pročitala misli, ali
onda joj prijateljice počinju hihotati i jedna govori: »Fakat. Čujem da se već poševila s trojicom
iz košarkaške momčadi«, pa shvaćam da govore o Anni Cartullo. Vrata odjeljka iz kojega je
izišla djevojka i dalje su otvorena, pa na njima jasno vidim Lindsaynu škrabariju: AC=JD. Ispod
još piše i: Vrati se u kupleraj, kurvo.
»Ne biste trebale vjerovati glasinama«, govorim bez razmišljanja, pa sve tri djevojke istoga
trenutka prestaju pričati i okreću se prema meni, razrogačenih očiju.
»Ozbiljno vam govorim«, kažem nešto hrabrije, shvativši da me pozorno slušaju. »Znate li
kako počinje većina takvih glasina?«
Odmahuju glavom. Stoje toliko blizu jedna drugoj da u jednom trenutku pomišljam da će im
se lubanje sudariti poput biljarskih kugla.
»Tako što je nekome dosadno, pa odluči nešto izmisliti.«
U tom se trenutku oglašava zvono i one brzo izlaze iz zahoda kao da su upravo puštene s
nastave, a ja stojim pred zrcalom i pokušavam pokrenuti noge prema hodniku, zatim niza stube,
pa udesno do kabineta za matematiku, ali ne uspijevam. Nepomično zurim u natpis na vratima
odjeljka, AC=JD. Prilično sam sigurna da je Lindsay to napisala iz čistoga hira, da je ta četiri
glupa, besmislena slova napisala isprobavajući novi flomaster i pomišljam kako bi mi bilo draže
da doista mrzi Annu jer je time što je napisala ipak na nekoga utjecala.
Zaboravljajući na sat matematike, namačem papirnati ručnik u vodu i počinjem trljati natpis.
Ne da se izbrisati, ali sada, kad sam počela, ne mogu se zaustaviti. Otvaram ormarić pod
umivaonikom i ondje pronalazim sasušenu spužvicu i bocu sredstva za čišćenje. Moram jednom
rukom pridržati vrata i svom se snagom nasloniti na njih te oštro trljati spužvicom, ali nakon
nekog vremena natpis ipak blijedi, pa zatim nestaje. Toliko sam sretna da nakon tih, prvih vrata,
ribam natpis i s ostalih, iako me boli ruka i znojim se te u sebi psujem Lindsay zbog hirovitosti i
zbog toga jer je po zahodu pisala vodootpornim flomasterom.

-151-
 NANA

Kada uspijevam izbrisati natpis i sa zadnjih vrata, okrećem ih prema zrcalu i gledam njihov
odraz. Cista su, crna i bez ikakvih posebnih obilježja, kakva bi vrata na zahodu i trebala biti.
Obuzima me silna sreća, pa plešem pred zrcalom, petama udarajući po pločicama na podu.
Osjećam se kao da sam otputovala u prošlost i ispravila neku davnu nepravdu. Već se dugo
nisam osjećala tako živom i tako sposobnom.
Čisteći vrata potpuno sam, međutim, razmazala šminku s lica. Mali mi se potočići znoja
slijevaju niz čelo i nos, pa se umivam hladnom vodom i žustro brišem papirnatim ručnikom,
potom ponovno nanoseći sve od maskare pa do rumenila nijanse ružinih pupoljaka. Srce mi u
prsima poskakuje od uzbuđenja. Nakon ovoga sata slijedi stanka za ručak, a stanka za ručak
danas mi je posebno važna.
»Daj, prestani s time«, Elody se naginje preko stola i postavlja mi ruku preko prstiju kojima
već neko vrijeme lupkam po stolu. »Užasno mi ideš na živce.«
»Nisi valjda postala reksi«, Lindsay pokazuje na sendvič koji sam jedva okusila. Reksi je
Lindsayn naziv za anoreksičare, premda meni zvuči kao ime za psa.
»Tako ti i treba kada si uzela to čudnovato meso«, govori Ally i grči lice u grimasu gađenja
nad mojim sendvičem s pečenjem, koji sam naručila iako je granično prihvatljiv po standardima
popularnih maturanata, pribrajajući to sve dužem popisu stvari koje su mi prestale biti važne jer
sam umrla i već šesti put proživljavam isti dan.
Na moje veliko iznenađenje, Lindsay me brani. »Kao da ovo što mi jedemo nije čudnovato
meso«, kaže. »Puretina ima okus po gumenim džonovima.«
»Da, ogavna je«, slaže se Elody.
»Oduvijek mrzim puretinu iz menze«, priznaje i Ally, pa se sve tri počinjemo smijati.
Zbog smijanja se osjećam nešto bolje i čvor u ramenima mi popušta, ali ponovno počinjem
bubnjati prstima po stolu, sasvim nesvjesno. Ogledavam se po menzi, malo tražeći Kenta — koji
se nikako ne pojavljuje, kao da je odjednom prestao jesti — a malo Juliet. Zasad nema ni njega
ni nje.
»... dali Juliet?«
Toliko sam utonula u razmišljanje o Juliet da kada začujem njezino ime, prvo mislim da tek
umišljam, a zatim — još gore — da sam ga nesvjesno izgovorila. No, onda shvaćam da Lindsay
gleda Ally s čudnim smiješkom na usnicama, pa shvaćam da ju je upravo upitala je li Juliet
dobila našu ružu na biologiji. Potpuno sam zaboravila da Ally i Juliet zajedno idu na biologiju,
ali sada, kada me podsjećaju na to, ostajem bez daha i vrti mi se u glavi. Očekujem da će Ally
reći nešto poput: Isuse, cure, nećete vjerovati kad vani kažem! Dobila je golem buket ruža i, što je još
nevjerojatnije, čak se i nasmiješila.
Ally polaže dlan na usta i razrogačenih očiju govori: »Isuse, cure, potpuno sam vam
zaboravila ispričati da...«
U tom mi se trenutku na oči spuštaju dlanovi i to me toliko iznenađuje da tiho podvikujem.
Ruke koje mi prekrivaju oči mirišu po masti i, naravno, čaju od limuna. Rob. Ally, Elody i
Lindsay umiru od smijeha dok mi uklanja dlanove s očiju, a i on se smiješi, iako mu u pogledu
zapažam napetost po kojoj uviđam da nije baš najbolje raspoložen.
»Izbjegavaš li ti to mene?« pita i nateže mi naramenicu na majici kao da smo u vrtiću.
»Pa, ne«, odvraćam ljubazno. »Zašto pitaš?«
Glavom pokazuje prema uređaju za gazirana pića. »Stojim ondje već gotovo petnaest
minuta«, govori napola prigušenim glasom, očito nezadovoljan što o tome sa mnom mora
razgovarati pred curama. »Nisi me ni pogledala, a kamoli došla do mene.«

-152-
 NANA

Najradije bih mu rekla da je i on mene puštao da ga čekam, i to mnogo dulje, ali znam da ne
bi shvatio. Osim toga, dok ga promatram kako se meškolji s noge na nogu, shvaćam da nije tako
loš kako sam mislila. Da, naravno, sebičan je, nije osobito pametan, previše pije, stalno očijuka s
drugim djevojkama, grudnjaci su mu viša matematika, a o onome što dolazi nakon grudnjaka
bolje da i ne govorim — no jednoga će dana odrasti i bit će dobar suprug nekoj drugoj djevojci.
»Ne ignoriram te, Robe, samo...« uzdišem i pokušavam dobiti na vremenu. Nikada još ni sa
kim nisam prekinula, pa mi sada kroz glavu prolaze samo izlizane fraze kao što su: nije problem u
tebi, nego u meni (premda jest problem u njemu, i meni kada sam s njim), ostanimo prijatelji (što
nikada nismo ni bili) i slično. Govorim, međutim: »Stvari među nama nisu...«
Škilji prema meni kao da govorim stranim jezikom. »Jesi li dobila moju ružu?« pita. »Na
petom satu. Jesi li pročitala poruku?«
Govori to kao da me poruka trebala udobrovoljiti. »Zapravo nisam«, odgovaram, nastojeći ne
pokazati da mi ide na živce. »Markirala sam s petog sata.«
»Gospođice Kingston«, Elody s druge strane stola polaže ruku na prsa i pretvara se da je
šokirana. »Vrlo sam razočarana vašim ponašanjem!« Zatim zahihoće.
Dobacujem joj pogled, pa se okrećem Robu: »Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome što...«
»Ni ja nisam dobio ružu od tebe«, prekida me i vidim da vrlo polako shvaća da nešto nije u
redu. Svaki put kada razmišlja, praktički vidim kako mu mozak prebacuje iz niže u višu brzinu.
Kada sam ujutro otišla u sobu s ružama, u njoj sam, osim kupnje buketa za Juliet, načinila još
jednu promjenu. Zastala sam uz vazu sa slovom C i pažljivo probrala ruže namijenjene Robu,
preskačući onu koju mu je poslala bivša cura, Gabby Haynes, uz poruku: Kada ćemo se družiti
kako si mi obećao, macane?, ali i uklanjajući onu koju sam mu poslala ja, zajedno s porukom nad
kojom sam mozgala satima.
Lindsay ga lupa po ruci, i dalje misleći da je sve što se događa samo šala. »Strpi se malo,
Robe«, govori mu, »već ćeš dobiti ružu.«
»Da se strpim?« prezrivo frkće Rob. Križa ruke na prsima i zuri u mene. »Znači, nema ruže«,
napokon govori. »U čemu je problem? Zaboravila si?«
Zbog nečega u njegovu glasu cure napokon shvaćaju što se zbiva, pa za stolom naglo zavlada
tišina. Samo zure u mene, pa u Roba, pa opet u mene.
Revidiram svoju misao od maloprije. Rob će jednoga dana biti dobar muž, ali ne bilo kome,
nego napirlitanoj plavuši s D košaricama koja se prečesto kvarca i ne smeta joj da je muškarac
tretira poput mesa u marinadi.
»Nisam zaboravila...« započinjem, ali odmah me prekida.
Glas mu je miran i vrlo tih, ali ne može skriti ljutnju, hladnu i prodornu ljutnju koja kipi
ispod površine. »Prvo radiš golemu dramu oko valograma, a onda se ne držiš svojega dijela
dogovora. Tipično.«
Želudac mi divlja kao da pokušava probaviti čitavu kravu, ali podižem bradu i gledam ga
ravno u oči. »Tipično?« pitam. »Što bi ti to trebalo značiti?«
»Znaš ti dobro što to znači«, odvraća i prelazi rukom preko lica, koje mu potom odjednom
poprima zao izraz, kao u trikovima koje je znao izvoditi moj otac, kada bi nakon poteza dlanom
preko lica nadolje postao tužan, a nakon poteza prema gore — veseo. »Nisi baš nikad bila
prvakinja u održavanju obećanja.«
»Pazite! Ide psiho!« podvikuje Lindsay, vjerojatno se nadajući da će tako razbiti napetost.
Na neki način i uspijeva. Ustajem tako brzo da prevrćem stolac, Rob me prezrivo odmjerava,

-153-
 NANA

a zatim cipelom lupa po stolcu — ne prejako, ali ipak dovoljno glasno — a zatim govori: »Javi
mi se poslije.«
Odlazi, ali ne gledam za njim. Gledam Juliet koja pluta i luta po menzi kao da je već umrla,
pa po školi leluja tek njezina nepotpuna, prozirna sjena.
U rukama ne nosi nijednu ružu, samo, kao i uvijek, smeđu papirnatu vrećicu. Toliko sam
razočarana da to gotovo mogu okusiti. Grlo mi se steže.
»... a onda je ušla jedna cura odjevena kao Kupid i isporučila, kunem se, barem trideset ruža
za Juliet.«
Brzo se okrećem prema stolu. »Što si rekla?«
Ally se kratko mršti zbog mojega tona, a zatim ponavlja: »Dobila je golem buket ruža na
biologiji. Nikada nisam vidjela da je netko dobio toliko ruža.« Hihoće i dodaje: »Možda psiho
ima obožavatelja.«
»Ne razumijem što se dogodilo s našom ružom«, duri .se Lindsay. »Posebno sam im
napomenula da joj je dostave na trećem satu.«
»A što je učinila?« prekidam je pitanjem.
Ally, Elody i Lindsay zbunjeno me gledaju. »Što je učinila s čime?« pita me Ally.
»Pa, s ružama. Zar ih je... zar ih je bacila?«
»Što te briga!?« nabire nos Lindsay.
»Ma, samo... mislim, nije me briga, ali...« sve me ispitivački odmjeravaju, Elody čak
rastvorenih usta u kojima vidim malo prožvakanih krumpirića. »Drago mi je što je dobila ruže«,
napokon govorim. »To što joj je netko poslao buket... mislim da je to lijepo.«
»Vjerojatno si ih je sama poslala«, govori Elody i opet hihoće.
Gubim strpljenje. »Zašto? Zašto to misliš?«
Elody se u stolcu obrambeno naginje unatrag. »Pa, samo sam mislila... To je ipak Juliet!«
»Da, naravno«, odvraćam. »To je ipak Juliet. Nikoga nije briga za nju. Nitko uopće ne obraća
pozornost na nju.« Naginjem se prema njoj, objema rukama pritišćući stol dok mi u glavi
bubnjaju ljutnja i razočaranje. »Zašto to mora biti tako?« pitam oštro. »Koja je svrha toga?«
Ally se mršti. »Jesi li uzrujana zbog onoga s Robom?«
»Da, baš razmišljam o tome«, Lindsay križa ruke na prsima. »Što je to bilo? Što se zbiva s
vama?«
»Nema ovo veze s Robom«, jedva cijedim kroz stisnute zube.«
»Samo sam se šalila, Sam«, uskače Elody. »Pa, i ti si jučer rekla da se bojiš da će te Juliet
ujesti ako joj se previše približiš. Rekla si i da bi te mogla zaraziti bjesnoćom.«
U tom se trenutku lomim, baš tada, dok me Elody podsjeća što sam rekla jučer. Jučer. Prije
šest dana. U sasvim drugom životu. Kako je to moguće, pitam se. Kako je moguće da sam se
toliko promijenila, a ne uspijevam promijeniti baš ništa drugo? To mi je u svemu možda i
najgore, taj osjećaj potpunog beznađa, a i to pitanje koje sam postavila Elody — koja je svrha
svega ovoga? Ako sam mrtva, ako ne mogu ništa promijeniti i ništa popraviti — koja je svrha?
»Sam je u pravu«, govori Lindsay, namigujući mi i očito ništa ne shvaćajući. »Ipak je
Valentinovo, zar ne? Vrijeme ljubavi i opraštanja, a to vrijedi i za psihopate.« Zatim podiže ružu
u zrak, kao da je čaša šampanjca i svečano izjavljuje: »Za Juliet!«
Ally i Elody također podižu svoje ruže i hihoćući ponavljaju: »Za Juliet!«

-154-
 NANA

»Sam?« Lindsay podiže obrve. »Hoćeš li i ti s nama nazdraviti ?«

Okrećem se i odlazim prema vratima koja iz menze vode prema parkiralištu. Lindsay mi
nešto dovikuje, a Ally govori: »Nije bacila ruže.«
Svejedno odlazim, prolazeći pokraj stolova pretrpanih hranom, torbama i ružama, uz koje se
svi smiju i pričaju, potpuno nesvjesni bilo čega drugog oko sebe. Kroz utrobu me probada
neugodan osjećaj nalik na žaljenje. Svi mi izgledaju tako blesavo, sretno, normalno. Svi gube
vrijeme jer ga imaju napretek. Troše minute, sate i dane na tko je s kim i jesi li čula da...
S obzora se uzdiže gomila crnih oblaka, a ja se ogledavam po parkiralištu, tražeći Juliet i
poskakujući na mjestu ne bih li se ugrijala. Iz jednog auta na maturantskom parkiralištu začuje
se glasna muzika, pa ubrzo opažam srebrni Taurus Kriste Murphy kako juri prema izlazu. Ništa
se drugo ne događa. Juliet se negdje stopila s asfaltnim krajolikom.
Duboko udišem i izdišem oblak pare, uživajući u oštrome ubodu hladnoga zraka. Gotovo mi
je drago što nisam pronašla Juliet jer ne znam točno što bih joj rekla. Osim toga, nije bacila ruže,
a to je dobar znak. Još nekoliko sekundi stojim na parkiralištu, skakućem i mislim: večeras ću se
napokon osloboditi ovog beskrajnog dana. Razmišljam o svemu što još planiram učiniti u životu:
vodit ću Izzy na Gusište sve dok me u mojim godinama ne pošalje kvragu, više ću se nasamo
družiti s Elody, odvest ću se u New York i s Lindsay otići na utakmicu Yankeesa, gdje ću se do
sita najesti hot-dogova i zviždati za svim igračima.
Poljubit ću Kenta. Doista ću ga poljubiti, polako i dugo, negdje na otvorenom, možda na
snijegu. Na trepavicama će mu svjetlucati pahuljice, s lica će mi odmaknuti kosu i položiti mi
svoju predivno toplu ruku na vrat.
»Bok, Sam«, iz razmišljanja me prene Kentov glas.
Okrećem se i spotičem o vlastito stopalo. Baš kao i maločas s Juliet, toliko sam se izgubila u
maštanju o njemu da mi se stvaran lik čini poput sna ili priviđenja. Odjenuo je stari sako od
samta sa zakrpama na laktu, pa izgleda kao blago poremećen, ali sladak sveučilišni profesor.
Samt mi izgleda meko i podatno, pa umalo pružam ruku i dodirujem ga.
Zabio je ruke u džepove i podignuo ramena gotovo do ušiju kao da se tako nastoji ugrijati.
»Danas nisi bila na matematici?« pita.
»Ovaaaaj... ne«, odvraćam. Cijeli ga dan tražim po hodnicima, a sada ne znam što bih mu
rekla.
»Šteta«, smješka mi se i poskakuje na mjestu, »propustila si dostavu ruža.« Prebacuje torbu
prema naprijed i otkopčava je, iz nje izvlačeći ružu boje vrhnja s ružičastim rubovima i karticom
zavezanom oko stabljike. »Većinu su vratili natrag, ali htio sam ti ovu uručiti osobno. Malo je
izgužvana, oprosti.«
»Nema veze«, kažem. »Predivna je.«
Grize rub usnice — nikada nisam vidjela ništa dražesnije — i mislim da je malo nervozan.
Očima mi prelazi preko lica, pa skreće pogled u stranu, a zatim me ponovno gleda. Kad nam se
oči susretnu, čini mi se kao da smo sami na svijetu i kao da stojimo usred zelene livade.
»Nisi baš mnogo propustila na matematici«, govori i već znam da će se upustiti u jednu od
svojih brbljavih epizoda. »Mislim, prošli smo neke stvari iz zadaće koju nam je zadao u srijedu
jer su se neki ljudi uspaničarili zbog testa koji je najavio za ponedjeljak, ali zbog neprestanog
šuškanja oko ruža i Valentinova Daimler nije htio...«
»Kente?«
Žmirka i prekida rečenicu. »Da?«
»Jesi li mi ti ovo poslao?« podižem ružu. »Mislim, je li ruža od tebe?«

-155-
 NANA

Njegov je osmijeh poput sunčeve zrake.

»To ti neću otkriti«, namiguje mi.
Nesvjesno sam mu se približila za nekoliko koraka, pa osjećam toplinu koja mu isijava iz
tijela. Pitam se što bi učinio da ga privijem k sebi i prislonim svoje usnice uz njegove kao što je
on to učinio sinoć ili kao što mislim — nadam se — da je učinio. Već i zbog same pomisli u
trbuhu mi zatrepere leptirići, pa je otresam, zbunjena, nemirna i nesigurna.
U tom mi trenutku pada na pamet ono što nam je Ally rekla prvoga dana — onoga dana kada
je sve ovo počelo — da ako u Tajlandu poleti jato leptira, to može izazvati oluju nad New
Yorkom. To mi u mislima pokreće pravu bujicu: mislim na sve one tisuće, na sve one milijarde
pogrešnih i pravih koraka koje sam morala napraviti da bih stigla ovamo, pred Kenta i da bih
pred njim na parkiralištu držala ružu boje vrhnja s ružičastim rubovima. Život je čudo, mislim.
Pravo pravcato čudo.
»Hvala ti«, govorim, a zatim brzo dodajem: »Mislim, hvala ti što si mi donio ružu.«
Saginje glavu. Vidim da je zadovoljan, ali malo mu je i neugodno. »Nema problema«,
govori.
»Čujem da je večeras kod tebe tulum«, kažem i najradije bih se udarila po čelu zbog tako
bezveznog nastavka razgovora. Dok sam razmišljala o susretu s njime, stvari su išle mnogo
lakše: svaki bi se put sagnuo prema meni i usnicama dotaknuo moje, baš kao sinoć. Očajnički
sve želim popraviti, očajnički povratiti taj sinoćnji trenutak i taj sinoćnji osjećaj, ali bojim se da
bih ga bilo čime što učinim mogla upropastiti. Obuzima me osjećaj tuge zbog onoga što sam
izgubila. Negdje u beskrajnom vrtlogu vječnosti taj je kratak trenutak u kojem nam se usnice
dotiču netragom nestao.
»Da«, sav se ozario zbog spomena tuluma. »Roditelji mi odlaze na put, pa zato. Dolaziš?«
»Apsolutno«, gotovo uzvikujem i vidim da ga to zbunjuje. »Mislim«, nastavljam nešto
normalnijim tonom, »svi idu, pa i ja.«
»Nadajmo se«, polako i toplo govori Kent i njegov me glas podsjeća na sladak sirup.
Najradije bih zatvorila oči i samo ga slušala. »Nabavio sam dvije bačve piva«, dodaje i u zraku
vrti prst, kao da želi reći: jupiiii!
»Došla bih i da ih nisi nabavio«, odvraćam, pa bih se opet najradije udarila u čelo. Što mi je
sad to trebalo značiti?
Kent je, međutim, očito shvatio jer crveni i govori: »Hvala ti. Nadao sam se da ćeš doći.
Mislim, znao sam da ćeš doći jer i inače uvijek dolaziš na tulume, ali nisam znao ideš li možda
na neki drugi tulum ili možda s prijateljicama imaš druge planove ovaj petak...«
»Kente?«
Opet zastaje. Opet je presladak. »Da?«
Oblizujem usnice jer ne znam kako bih rekla ono što mu želim kazati.
»Ovaj... htjela bih ti nešto reći.«
Dražesno nabire čelo — zašto sve to nisam i prije primijetila? Nimalo mi ne olakšava.
Duboko uzdišem: »Zvučat će ti sumanuto, ali...«
»Da?« naginje se još bliže i sada su nam usnice toliko blizu da osjećam miris peperminta koji
žvače, pa mi se mozak pretvara u šareni vrtuljak.
»Ovaj, ja... hm...«
»Sam!«

-156-
 NANA

I Kent i ja nagonski se odmičemo kada začujemo Lindsayn glas. Stoji na vratima menze, sa
svojom i mojom torbom prebačenima preko ramena i gotovo sam joj zahvalna što nas je
prekinula jer sam mu se upravo spremala priznati da sam umrla. I da se možda zaljubljujem u
njega.
Lindsay se gega prema nama, napadno pokretima ističući koliko joj je teško nositi dvije torbe
i pita me: »Idemo li onda?«
»Molim?«
Dobacuje kratak pogled u Kentovu smjeru, ali inače ničime ne odaje da ga je primijetila.
Staje pred njega kao da ga nema ili kao da ne želi gubiti vrijeme na njega, a kada Kent okreće
glavu i pravi se da to ne primjećuje, obuzima me očaj i mučnina. Najradije bih mu nekako
poručila da nisam ista kao i Lindsay i da ne mislim da je vrijeme provedeno s njim bačeno
uzalud. Dapače, moje je vrijeme manje vrijedno od njega.
»Idemo li u TCBY ili ne?« pita me Lindsay, pa zatim polaže ruku na trbuh i krivi usta u
patničku grimasu. »Oni su mi krumpirići tako teško sjeli na želudac da mi jedino može pomoći
poslastica prepuna umjetnih aditiva.«
Kent mi kratko kima glavom i odmiče bez ikakvog drugog pozdrava, kao da što prije želi
nestati.
Obilazim Lindsay i vičem: »Bok, Kente! Vidimo se večeras!«
Brzo se okreće, očito iznenađen i blistavo se smiješi. »Vidimo se, Sam«, govori i kažiprstom
dotiče čelo, oponašajući salutiranje kakvim su se služili junaci starih, crno-bijelih filmova.
Zatim odmiče prema glavnoj zgradi.
Lindsay ga nekoliko trenutaka promatra, a zatim se okreće prema meni i sužava kapke na
očima. »Što je to bilo? Je li te Kent uspio toliko izmučiti da si na kraju pokleknula?«
»Možda«, odvraćam jer me doista nije briga što će Lindsay misliti o tome. Opijena sam
Kentovim osmijehom i njegovom blizinom, osjećam se kao da lebdim i kao da mi nitko ništa ne
može.
Lindsay još neko vrijeme zuri u mene, a zatim samo sliježe ramenima i govori: »Nema većeg
izraza ljubavi od bacanja cigle kroz prozor«, pa me hvata pod ruku i pita: »Jogurt?«
I to je, uza sve njezine mane i nedostatke, razlog zbog kojeg volim Lindsay Edgecombe.

KORIJEN I PUPOLJAK

»O, zaboga, Sam«, nestrpljivo govori Lindsay i pohlepno gleda Kentovu kuću, kao da je
izgrađena od čokolade. »Dobro izgledaš.«
Nestrpljiva je zato što već pedeseti put provjeravam šminku u ogledalcu na sjenilu. Upravo
sam nanijela još jedan sloj sjajila na usnice i izvukla jednu grudicu maskare iz oka, a u sebi
stalno vježbam govor koji sam pripremila. Slušaj, Kente, možda će ti ovo zvučati kao ludost, ali htjela
sam te pitati bi li htio koji put izaći sa mnom...
»Ne shvaćam«, sa stražnjeg se sjedala naginje Ally. »Ako se večeras nećeš poševiti s Robom,
oko čega radiš toliku dramu?«
»Ne radim dramu«, odvraćam joj i još se malo gledam u zrcalu. Unatoč tome što sam nanijela
blago toniranu kremu i rumenilo, i dalje sam blijeda poput vampira.

-157-
 NANA

»O, i te kako radiš dramu«, govore sve tri istodobno, pa se počinju smijati.
»Sigurno ne želiš malo potegnuti?«, Ally me sa stražnjeg sjedala lupka po ramenu bocom
votke.
Odmahujem glavom: »Ne bih, hvala.« Previše sam živčana za alkohol, a i ovo je prvi dan
ostatka mojeg života, novi početak. Od danas pa nadalje sve ću raditi onako kako treba. Postat
ću drugačija, bolja osoba, postat ću osoba kakve će se ljudi sjećati po dobrome, a ne se samo
prisjećati da sam nekoć postojala. Stalno si to ponavljam, riječi mi se mislima vrte poput mantre
i to mi daje snagu, nešto čvrsto na što se mogu osloniti.
Moja mi mantra pomaže i u suzbijanju dubokog nemira i osjećaja da sam nešto zaboravila.
Osjećaja da nešto nije na svojem mjestu.
Lindsay mi prebacuje ruku preko ramena i ljubi me u obraz. Iz usta joj isparava votka i svjež
miris bombona Tic Tac. »Znači, imamo dežurnog vozača večeras«, govori. »Baš smo odgovorne
i ozbiljne.«
»Eh, baš si ti ozbiljna i odgovorna«, dobacuje joj Elody. »Trebali bi te pokazivati kao
upozorenje dječurliji.«
»O, baš si se ti našla moralizirati, Droljanovićka«, okreće se Lindsay i bocka Elody tubom
sjajila za usnice, a Elody joj ga oduzima, pobjednički podvikuje i maže usnice.
»Smrzavam se«, govori Ally. »Hajdemo unutra, molim vas.«
»Milostiva?« gleda me Lindsay i tobože se ponizno klanja.
»U redu. Idemo«, govorim, iako u glavi i dalje ponavljam rečenice pripremljenog govora.
Mogli bismo u kino, na večeru ili nešto drugo... Prošlo je već dosta vremena otkad smo zadnji put malo
dulje razgovarali...
Na tulumu je gotovo neizdrživo glasno, cijela se kuća pretvo rila u zaglušan urlik. Možda
zbog toga jer sam trijezna, ali sve mi izgleda kao apsurdna gužva u kojoj se svi muče i znoje i
iako mi se to već dugo nije dogodilo, pri ulasku u kuću obuzima me osjećaj stida i neugodan
dojam da svi zure u mene. Nastojim ne razmišljati o tome. Usredotočujem se na ono zbog čega
sam došla — na Kenta.
»Totalno ludilo«, govori Lindsay i rukom u zraku pokazuje gomilu koja se jedva pomiče po
prostoriji, kao da su ljudi u njoj međusobno vezani nevidljivim užetom.
Nekako se uspijevamo progurati na kat, a u prolazu primjećujem da su oči gotovo svih
gostiju staklaste, kao na lutkama, vjerojatno zbog alkohola i nekih drugih opijata. Izgledaju mi
pomalo jezivo. Već godinama s većinom dijelim školske klupe, ali sada mi izgledaju drugačije,
nepoznato, poput piranja koje se spremaju proždrijeti žrtvu ili kao da su svi poskidali maske i
sada ih vidim točno onakvima kakvi doista jesu — grublji, nepoznati, drugačiji.
Prisjećam se i sna koji sam sanjala prije nekoliko dana i u kojemu sam se gurala kroz tulum
na kojemu su mi svi izgledali poznato, ali pomalo izobličeno, pa odjednom shvaćam da možda
nisu ljudi ti koji su se promijenili. Možda sam se ja promijenila. Lindsay me prstom gura u leđa,
potičući me da se guram dalje i drago mi je zbog toga. Ta mi sitna poveznica daje snage.
Guram se u prvu sobu uza stube, jednu od najvećih, i čim ulazimo, zastaje mi srce. Kent.
Stoji u kutu i razgovara s Phoebe Rifer. Dotada izoštrene, sve mi se misli mute, kao da je nad
njima zavladala mećava. Usta mi se suše kao da su puna vate i žao mi je što nisam popila barem
malo votke jer bi alkohol ublažio nelagodu. Ovako se osjećam kao da sam čudnovato previsoka,
poput Alise u zemlji čuda kojoj je tijesno u premalenoj sobi.
Okrećem se da bih nešto rekla Lindsay, iako ne znam točno što, ali mi je potreban razgovor
bilo s kim, bilo kakvo odvlačenje pozornosti od osjećaja da stojim pred ljudima koji zure u mene

-158-
 NANA

kao da sam pregolema biljka — ali kada se okrećem, Lindsay više nema. Nestala je. Naravno.
Vjerojatno traži Patricka. Stišćem šake i zatvaram oči. To znači da će za samo nekoliko
sekundi... tri, dva, jedan...
»Sam«, Rob mi ovaj put ne obvija ruke oko struka i kada se okrećem prema njemu, gleda me
svisoka, kao da smrdim. Znam da je čudno, ali uspjela sam zaboraviti da će i on biti na tulumu.
Uopće nisam razmišljala o njemu. »Mislio sam da nećeš doći«, govori mi.
»Zašto ne bih došla?« pitam i križam ruke na prsima nakon što primjećujem da mi odmjerava
grudi.
»Danas si se skroz nenormalno ponašala«, govori i primjećujem da već pripito frflja. »I što
sad?« pita. »Hoćeš li mi se ispričati ili što?« Lijeno se smješka i dodaje: »Smislit ćemo već neki
način na koji mi se možeš iskupiti.«
U prsima mi naglo raste ljutnja. Pohotno me odmjerava od glave do pete i ja se osjećam kao
da su mu oči ruke kojima me nekontrolirano grabi za razne dijelove tijela. Ne mogu vjerovati da
sam tolike noći provela u njegovu podrumu, dopuštajući mu da slini po meni. Silne godine
maštanja i čežnje za Robom nestaju u tom kratkom, ali neugodnom trenutku.
»Da?« pitam ga. Nastojim ne zvučati grubo, ne uspijeva mi sasvim, ali Rob je, srećom,
previše pijan da bi to primijetio. »Imaš pravo«, dodajem nešto blažim tonom, »baš bih ti se
voljela iskupiti.«
»Stvarno?« veselo se smiješi, pa mi prilazi bliže, obavija mi ruke oko struka, a ja drhtim od
gađenja, ali se prisiljavam da ne ustuknem.
»Hmmmm«, prstima mu dodirujem prsa, ali preko njegova ramena virim prema Kentu, koji i
dalje priča s Phoebe. Ta mi činjenica na trenutak odvlači pozornost. Kog vraga toliko razgovara
s Phoebe? Žena je zanimljiva jednako kao i rezanac iz juhe, za Boga miloga! Ipak, uspijevam se
pribrati, pa pogledavam Roba i na silu očijukam. »Mislim da bismo trebali otići na neko mjesto
na kojemu ćemo biti sami«, govorim.
»Definitivno«, slaže se i zbog alkohola gotovo pada u stranu. »A kamo bi ti?«
Podižem se na vrhove prstiju i šapćem mu u uho: »Na ovome je katu jedna spavaća soba.
Prepoznat ćeš je, vrata su puna naljepnica. Pođi tamo i čekaj me. Čekaj me gol«, odmičem se i
razvlačim usnice u jedan od najizazovnijih osmijeha. »Obećavam ti da ćeš do kraja života
zapamtiti moju ispriku.«
Robove oči gotovo iskaču iz duplji. »Sada?«
»Sada.«
Odvaja se od mene i tetura prema hodniku, a zatim mu nešto pada na pamet, pa se okreće i
dovikuje: »Doći ćeš uskoro, hoćeš li?«
Ovaj se put ne moram siliti na smiješak. »Pet minuta«, govorim mu, podižući dlan s
raširenim prstima. »Obećavam ti.«
Kada se okrećem na drugu stranu, jedva se suzdržavam da ne prasnem u smijeh, a sav nemir
koji sam osjećala zbog predstojećeg razgovora s Kentom netragom nestaje. Spremna sam ovoga
trenutka domarširati do njega i gurnuti mu jezik u usta ako je to potrebno.
Njega, međutim, više nema na vidiku.
»Sranje«, mrmljam.
»Jedna se dama cako ne izražava«, s leđa mi prilazi Ally i poteže gutljaj votke iz boce. »Što ti
je? Kriza s Cokranom?«
»Tako nešto«, trljam čelo. »Jesi li možda vidjela Kenta McFullera?«

-159-
 NANA

Ally zbunjeno žmirka: »Koga?«

»Kenta. McFullera«, govorim glasnije, pa se dvije učenice drugog razreda okreću i zure u
mene. Uzvraćam im prodornim pogledom, pa odustaju.
»Aaaa, časni domaćin«, Ally podiže bocu u zrak. »Zašto ga trebaš? Već si nešto razbila?
Tulum je baš dobar, zar ne?«
»Da, krasan je«, pokušavam ne zakolutati očima. Previše je pijana da bi mi bila od koristi, pa
pokazujem prema stražnjem dijelu kuće. Tamo bi trebale biti Elody i Lindsay. »Hajdemo
onamo«, kažem.
Ally me prima pod ruku: »Na zapovijed, gospođo.«
Dok krećemo prema stražnjoj sobi, u dovratku spazim Amy Weiss, vjerojatno najveću
tračericu na školi. Ljubi se s Orenom Talmadgeom kao da će ga proždrijeti, pa vučem Ally
prema njima.
»Želiš se družiti s Amy Weiss?« sikće Ally, a znam i zašto. U prvom srednje Amy je školom
proširila glasinu da je Ally dopustila Fredu Dannonu i dvojici drugih dječaka da joj diraju grudi
iza gimnastičke dvorane u zamjenu za to da joj mjesec dana pišu zadaću iz matematike. Nikada
nisam saznala je li priča istinita ili nije. Ally se zaklinjala da nije, Fred da jest, a Lindsay je
tvrdila da im je Ally vjerojatno samo pokazala sise, pa su oni priču unaprijedili u pipkanje. U
svakom slučaju, Amy i Ally od toga su dana zaklete neprijateljice.
»Pauza«, lupkam Amy po ramenu, pa se odvaja od Orena.
»Bok, Sam«, smiješi mi se. Kratko gleda u Allynu smjera, ali zatim se ponovno okreće k
meni, ruku i dalje obavijenih oko Orenova vrata. Oren je zbunjen — vjerojatno se pita kamo je
nestala hobotnica koja mu je do prije nekoliko trenutaka usisavala lice, a ona mi se ispričava:
»Oprosti, Sam. Blokiramo li prolaz?«
»Blokira ga tvoje dupe«, govori Ally kroz usiljen smiješak, pa je štipam za ruku i ona kratko
podvikuje. Samo mi još nedostaje da se pokolje s Amy nasred tuluma.
»Htjela sam vam samo reći«, govorim povjerljivo, »da je na katu jedna otključana spavaća
soba.«
»Dobro bi nam došla«, ubacuje se Oren.
Smiješim mu se i govorim: »Vrata s naljepnicama. Krevet je vrlo udoban.« Potom podižem
prste prema usnicama i šaljem poljubac Amy: »Lijepo se provedite.«
»Što to izvodiš?« oštro me pita Ally čim odmičemo dovoljno daleko. »Otkad si ti tako dobra
s Amy?«
»Duga priča«, odvraćam. Osjećam se izvrsno, prepuna sam snage i sve mi je pod kontrolom.
Stvari se odvijaju onako kako sam zamislila, pa u prolazu samo kratko rukom dotičem vrata
Kentove sobe. Baš mi je zao, Robe.
Ally i ja provlačimo se kroz hodnik i cijelo vrijeme u gužvi tražim Kenta. Zavirujem u sobe
pokraj kojih prolazimo i sve sam nervoznija jer ga ne pronalazim.
U jednom trenutku začujemo vrisak, pa glasnu eksploziju smijeha. Srce mi na trenutak
zastaje. Ne opet, ne večeras, ne Juliet, ali zatim čujem Orena kako viče: »Čovječe, daj obuci hlače,
za Boga miloga!« Ally viri na hodnik kroz dovratak i od šoka toliko rastvara oči da izgleda
poput lika iz crtića.
»Sam?« zaziva me. »Dođi, moraš ovo vidjeti.«
Virim u hodnik i imam što vidjeti. Rob se nastoji probiti do stubišta, ali mu baš najbolje ne
uspijeva jer mu put otežavaju ljudi koji ga okružuju, ali i činjenica što mu korak nije baš

-160-
 NANA

stabilan. Odjeven je samo u bokserice, teniske i, naravno, na glavi ima kapu. Ostatak odjeće drži
pred međunožjem i usput se dere na ljude u hodniku: »Šta buljite?!«
Da je skinuo tenisice, možda bi mi ga bilo žao, ali ovako... Zar ih doista nije mogao skinuti?
Bio je prezauzet planiranjem napada na moj grudnjak? Osim toga, već nadomak stubišta spotiče
se i slučajno zabija u jednu učenicu drugog razreda, ali se ne odmiče, nego je grabi u pijani
zagrljaj. Ne čujem što joj govori, ali kada se uspijeva izvući, djevojka hihoće kao da je
balavljenje polugolog, znojnog i potpuno pijanog maturanta najbolja stvar koja joj se dogodila
cijeloga dana.
»No da«, govorim Ally, »definitivno smo prekinuli. Sada je i službeno.«
Čudno me gleda i govori: »Kent.«
Srce mi poskakuje. »Molim?« pitam.
»Kent«, ponavlja.
Mozak mi odmah staje. Ally zna. Vjerojatno je primijetila da sam opsjednuta njime, možda
joj je i Lindsay rekla nešto nakon što nas je našla na parkiralištu pred menzom.
»Ja... ovaj... to nema veze s Robom i...«
Ally odmahuje glavom i prstom pokazuje preko mojega ramena. »Kent«, ponavlja, »iza tebe.
Maloprije si ga tražila, nisi li?«
Preplavljuje me osjećaj golemog olakšanja. Ally ipak ništa ne zna. Potom ipak osjetim i sitan
ubod razočaranja. Ništa ne zna zato što i nema što znati. Čak ni on ništa ne zna. Okrećem se i
pogledom ga tražim po hodniku.
»Tamo je«, Ally prstom pokazuje prema vratima koja se nalaze nekoliko metara od nas. S
mjesta na kojemu stojimo vidi se samo djelić prostorije, ali po golemom pisaćem stolu koji
blokira pola ulaza zaključujem da je riječ o spremištu ili o radnoj sobi. Ljudi iz nje neprekidno
izlaze i svako malo u nju ulaze.
»Dođi«, povlačim je za ruku, ali ona mi se otima.
»Idem potražiti Lindsay«, govori. Očito joj se ne da sa mnom kružiti po Kentovoj kući zbog
tko zna kakvoga zadatka, pa joj kimam glavom i ona odlazi prema stražnjoj sobi, služeći se
bocom votke da bi prokrčila put. Na rame mi se u tom trenutku spušta nečija ruka. Trzam se i
okrećem.
Alex Liment i Bridget McGuire.
»Tebi engleski predaje profesorica Harbor, zar ne?« pita me Bridget i ne čeka na odgovor,
nego odmah nastavlja: »Znaš li možda je li danas zadala referat o Macbethu? Alex nije bio na
satu jer je morao k liječniku.«
Toga dana ipak nisam otišla na smrznuti jogurt s Lindsay jer sam imala neobjašnjiv poriv
ostati što bliže školi, u kojoj se, znala sam, događaju sve stvari koje su mi važne. Zbog toga sam
potpuno zaboravila na Annu i Alexa pa sada, dok ga gledam kako se šeretski smiješi na isti
način kao što bi se i Rob smješkao svaki put kada bi uspio dobiti produljenje roka od profesora
zbog nekog potpuno izmišljenog razloga — najradije bih ga tresnula. Mislim na Annu i njezine
oči obrubljene crnom olovkom, Annu koja svakoga dana sama ruča u napuštenom zahodu, a
zatim gledam Bridget koja je, doduše, naporna, ali je lijepa, draga i u slobodno vrijeme
vjerojatno volontira u dječjim bolnicama. Ni jednu ne zaslužuje.
Ne mogu mu dopustiti da se nastavi izvlačiti.
Bridget i dalje brblja o tome kako je Alexova mama potpuno paranoična kada je riječ o
zdravlju, ali ja je prekidam. »Nešto mi smrdi po jeftinim kineskim specijalitetima«, govorim.

-161-
 NANA

Bridget nabire nos, očito razočarana time što je nisam pozorno slušala. »Po kineskim
specijalitetima?« pita zbunjeno.
Napadno njuškam uokolo. »Da, da«, govorim, a zatim gledam Alexa ravno u oči. »Miris me
podsjeća na junetinu u umaku od naranče.«
Smiješak mu lagano blijedi, ali sliježe ramenima i govori: »Ne osjećam nikakav miris.«
»O, Bože«, Bridget prekriva usta dlanom, »ne smrdi mi valjda iz usta? Jučer navečer jela sam
hranu iz kineskog restorana.«
I dalje netremice zurim u Alexa. »Što je tebi?« pitam ga, i ne pokušavajući sakriti prezir.
»Molim?« zbunjeno žmirka.
I Bridget je zbunjena, pa neko vrijeme svi troje stojimo i ništa ne govorimo. Alex i ja
gledamo se u oči, a Bridget gleda malo njega, malo mene, okrećući glavu toliko brzo da se u
jednome trenutku pribojavam da će slomiti vrat.
Zatim se smješkam. »Mislila sam, u zdravstvenom smislu. Što ti je? Zašto si morao k
liječniku?«
Alexu očito pada kamen sa srca. »Ma, ništa važno. Mama me vodila na neko čudno
cijepljenje. I na neki rutinski pregled.«
»Aha, aha«, kimam glavom i zatim dodajem, »nadam se da su te dobro pregledali.« Potom
mu napadno zurim među noge. Bridget u tom trenutku, srećom, gleda u njega, pa ne vidi da joj
na taj način odmjeravam momka. Alex se crveni.
»Ovaj... jesu«, govori. »Uglavnom jesu.« Gleda me stisnutih očiju, kao da me prvi put doista
primjećuje.
»Baš u zadnje vrijeme tražim novoga liječnika«, nastavljam. Zao mi je Bridget, ali zaslužuje
saznati kakva joj je dragi gnjida. »Ali teško je pronaći dobroga. Pogotovo onoga koji radi u
kineskom restoranu s ručkom po 4,99 dolara. To je zbilja rijetkost.«
»O čemu ti to govoriš?« gunđa Bridget, pa se okreće prema Alexu. »O čemu to ona govori?«
U Alexovoj se čeljusti grči jedan mišić. Znam da bi me najradije poslao k vragu, ali zna da bi
time pogoršao situaciju, pa samo stoji i nijemo me gleda.
Polažem ruku na Bridgetino rame i napokon govorim: »Oprosti, Bridget, ali momak ti je
najobičniji gad.«
»O čemu to ona govori?«
Bridgetin se glas podiže za još jednu oktavu i dok odlazim od njih, čujem kako je Alex
nastoji umiriti, bez ikakve joj sumnje servirajući još jednu porciju laži. Trebala bih biti ponosna
na sebe jer Alex to, na kraju krajeva, i zaslužuje, ali osjećam se prazno. Osjećaj kontrole nad
situacijom potpuno je iščeznuo, a obuzima me tjeskoba. Pokušavam se prisjetiti cijelog
proteklog dana, tražeći točku u kojoj sam učinila nešto pogrešno ili zaboravila napraviti nešto
važno. Možda sam trebala prije tuluma otići do Juliet, da vidim kako je, ali ne znam što bih joj
rekla. Bok, Juliet. Možeš li mi potvrditi da se večeras nećeš baciti pod auto? Baš dobro. A nemoj se ni
igrati vatrenim oružjem. Obećaj mi. I moj život ovisi o tome.
Glazba je toliko glasna da jedva razabirem melodiju, pa maštam o tome kako hvatam Kenta
za ruku i odvlačim ga na neko mračno i tiho mjesto. Mogli bismo otići u jednu od soba u
prizemlju ili možda u šumu. Mogli bismo se nekamo i odvesti automobilom.
»Sam! Sam!«
Podižem pogled i spazim Lindsay, koja se u stražnjoj sobi popela na kauč, pa mi maše preko

-162-
 NANA

gomile glava. Ally stoji uz nju, a nekoliko metara od njih Elody nešto šapće Steveu Doughu.
Trenutak oklijevam, a zatim me prožima beznađe. Razgovor s Kentom nema nikakvog
smisla. Uopće ne znam kako bih mu objasnila da je sve što sam ikada mislila o njemu i sve što
sam osjećala prema Robu — bilo pogrešno. Kako da mu kažem da sam u svemu bila u krivu? A
možda je, pomišljam, sve ionako laž. Možda se nitko ne može promijeniti, pa ni ja.
U tom trenutku, dok neodlučno stojim između dviju soba, svi oko mene utihnu i svima se lica
koče od šoka. Lindsay na kauču također staje u pola pokreta i ruka joj pada uz tijelo, mlohava i
beskorisna. Ally uz nju otvara i zatvara usta poput zlatne ribice, a tjeskoba u meni raste do ruba
izdržljivosti.
Onda je spazim kako dolazi niz hodnik. Juliet Sykes. Nakon svega, i opet je došla na tulum.
Sav očaj, sve beznađe, osjećaj da sam nešto zaboravila ili da nešto nisam shvatila — sve mi
se to u toj sekundi stapa u bijes. Juliet zastaje i gleda prema Lindsay, već otvarajući usta da bi
joj rekla ti si kuja, ali reagiram prije nego što uspijeva procijediti prvi glas. Navaljujem na nju,
grabim je za ruku i vučem niz hodnik. Previše je iznenađena da bi mi se odupirala.
Uvlačim je u najbližu kupaonicu i vičem: »Van!« dvjema curama koje se uređuju pred
zrcalom. Zatim lupam vratima i zaključavam ih. Kada se napokon okrećem prema Juliet,
shvaćam da zuri u mene kao da sam ja psihopatkinja.
»Što izvodiš?« pitam je.
Pogrešno me shvaća, pa tihim, ali mirnim glasom odvraća: »Došla sam na tulum. Pozvana
sam, kao i svi ostali.« Glas joj je sada, dok njime ne izgovara uvrede meni i mojim
prijateljicama, prilično lijep. Muzikalan, nalik na Elodyn.
»Ne«, odmahujem glavom i prstima stišćem sljepoočnice, »ne pitam te to. Pitam te što si
naumila. Radi čega si došla?«
Baca pogled prema kvaki za mojim leđima, pa se pomičem i zaklanjam je leđima. Ako želi
izići, morat će me prvo odgurnuti.
Borba sa mnom očito joj ne pada na pamet jer samo duboko uzdiše. »Došla sam vam nešto
reći. Tebi, Lindsay, Elody i Ally.«
»Da? A što si nam to došla reći?«
»Ti si kuja«, govori tiho, ovaj put bez optužbe, nego s prizvukom isprike.
Zajedno s njom govorim: »Ja sam kuja.«
Zapanjeno zuri u mene.
»Slušaj, Juliet«, provlačim prste kroz kosu, »znam da nismo bile baš ljubazne prema tebi i
sve to. I zbilja mi je žao zbog toga, vjeruj mi.« Pokušavam procijeniti o čemu razmišlja, ali kao
da joj se nešto navuklo preko očiju, kao da se u njezinim mislima ugasilo svjedo, pa samo stoji i
tupo me gleda. Zato brzo nastavljam: » Htjela bih ti reći da to nije ništa značilo. Mislim da
jednostavno nismo razmišljale o onome što činimo. Takve se stvari događaju. I meni su se
nekada svi rugali.« Zbog njezina sam uporna pogleda nemirna i živčana, pa oblizujem usnice.
»Stalno«, naglašavam. »A ljudi takve stvari ne rade zato što su zli niti išta slično. Samo mislim...
samo mislim...« nikako ne uspijevam pronaći riječi jer mi se u mislima sudaraju uspomene na to
kako hodam po školskim hodnicima, a djeca oko mene pjevaju, pa zatim uspomene na Lindsayn
dah koji je onoga dana kada smo pronašle Bethine tampone mirisao po sladoledu i na kraju
uspomena na jahanje konja kroz šumu.
»Mislim da ljudi jednostavno ne razmišljaju o onome što čine«, napokon dovršavam
rečenicu. »Jednostavno ne znaju. Ni mi nismo znale. Ja nisam znala.«

-163-
 NANA

Prilično sam ponosna na sebe što sam sve to uspjela izgovoriti, ali Juliet se nije ni
pomaknula, nije se nasmiješila, pa čak ni izgubila živce. Stoji kao skamenjena, a zatim se
nakratko trza i napokon pogled usredotočuje na mene.
»Niste baš bile ljubazne prema meni?« govori tupo i nešto u meni potone. Nije slušala ništa
nakon moje prve rečenice.
»Da... točno. I žao mi je zbog toga.«
Nekoliko puta brzo trepće, a zatim govori: »U sedmom ste mi razredu ti i Lindsay ukrale svu
odjeću iz ormarića na tjelesnom, pa sam ostatak dana morala provesti u znojnom dresu. Poslije
ste me zbog toga prozvale Smrdljiva Sykesica.«
»Žao mi je, ne sjećam se toga«, govorim. Jedva podnosim njezin pogled. Kao da me probada
očima i kroz mene bulji u golemu prazninu.
»To je, naravno, bilo prije nego što ste me prozvale Psiho«, nastavlja, sada bez muzikalnosti
u glasu, nego potpuno bezlično. Podiže ruku i oponaša pokret nožem iz Hitchcockova filma,
usput ispuštajući visoke zvukove nalik na popratnu glazbu. Trnci mi prolaze od glave do pete i u
jednom trenutku pomišljam da je možda doista luda. No, potom spušta ruku i govori: »Zbilja
smiješno. Psycho killer, qu’est-ce que c’est. Zarazan refren.«
»Dok sam bila mala, djeca su mi se rugala jednom pjesmicom o bljedolikoj nemani s crvenim
mrljama na licu«, govorim, nadajući se da ću je oraspoložiti, ali izraz Julietina lica uopće se ne
mijenja. Samo me gleda tim sirovim, životinjskim pogledom.
»Ja je nikada nisam pjevala«, kaže, a zatim nastavlja s nabrajanjem svega što smo joj učinile.
»Fotografirale ste me dok sam se tuširala.«
»To je bila Lindsay«, automatski odvraćam i osjećam se sve gore. Da se naljutila, to bih
mogla podnijeti, ali ona me uopće ne vidi, nego samo govori, kao da čita popis koji je naučila
napamet.
»Slike ste oblijepile posvuda po školi. Vidjeli su ih mnogi profesori.«
»Skinule smo ih nakon sat vremena«, izgovaram i istog mi je trenutka neugodno. To što smo
ih skinule, dakako, nimalo nas ne opravdava.
»Provalile ste u moj račun na Yahoou. Objavile ste moje... moje privatne e-mailove.«
»To nismo bile mi«, brzo govorim, sva sretna što nismo odgovorne barem za jednu gadost.
Doista ne znam tko joj je provalio u račun, ali netko jest i ta je osoba potom poslala Julietine
privatne e-mailove gotovo svima iz škole. Juliet i neki lik čiji je internetski nadimak bio
Path2Pain118 očito su se bili upoznali na nekakvom chatu, pa su se počeli dopisivati. U nekoliko
desetaka e-mailova jedno su se drugome jadali kako im je grozno u školi i kako su svi užasni, a
proslijeđena prepiska u sandučiće nam je stigla s novim naslovom: Budući američki srednjoškolski
ubojice. Drhtim zbog pomisli na to koliko se lako prevariti pri procjeni ljudi i koliko je lako
vidjeti samo jedan njihov mali dio te na temelju toga donijeti pogrešan zaključak. Drhtim jer
shvaćam koliko je lako vidjeti uzrok i misliti da je riječ o posljedici i obratno i iako sam već
šesti put u šest dana u Kentovoj kući, odjednom gubim orijentaciju i zbunjena sam osvijetljenom
kupaonicom, Julietinim tupim glasom i zvukovima koji prodiru kroz vrata.
Ona, međutim, nastavlja s pričom kao da ništa nisam rekla. »Proširile ste glasinu da sam
izgubila nevinost u zamjenu za kutiju cigareta.«
Ally. Ally je proširila tu glasinu. Znam to, ali ne želim izgovoriti jer nije važno. Glasina je
bila naše djelo. Bila je djelo svakoga tko ju je ponovio i proširio dalje, svakoga tko joj je u
prolazu dobacio »droljo« ili imitirao pušački kašalj kada bi je spazio.
»Ja čak ni ne pušim«, govori uz smiješak, kao da je upravo izrekla najsmješniju šalu na

-164-
 NANA

svijetu. Kao da je njezin čitav život jedna velika šala.

»Juliet...«
»Moja je sestra čula tu glasinu. Prenijela ju je roditeljima. A ja...« napokon pokazuje trunku
osjećaja jer stišće šake i pribija ih uz bedra. »Ja se čak nikada ni sa kim nisam poljubila.«
Zadnju rečenicu izgovara u žustrome šapatu, kao da se ispovijeda i u meni se zbog toga, zbog
tuge i žaljenja, prolama dubok ponor gnjeva.
»Znam. U redu, znam. Činile smo strašne stvari. Bile smo gadure i...« zastajem jer mi se
riječi ne uspijevaju probiti kroz nakupinu suza u grlu. Obuzima me silan bijes, bijes koji poput
oblaka zaklanja sve druge osjećaje jer shvaćam da Juliet jednostavno ne vidi — ne želi vidjeti
— da pokušavam ispraviti pogreške iz prošlosti, da doista, doista želim sve izgladiti. Ne mogu
joj to objasniti i vidim — gotovo doslovno vidim njezin i svoj život kako se slijevaju niz odvod u
kadi, u vrtložnom mlazu obavijeni jedan oko drugoga.
»Ono što ti pokušavam reći«, napokon progovaram, »jest da bih ti se htjela ispričati. Nekako
sve popraviti. Bit će... bit će bolje, vjeruj mi.«
Stišće usnice i gleda me, potpuno blijeda i sasvim nijema. Najradije bih je uhvatila za ramena
i snažno je protresla.
»Mislim, pa danas si...« hvatam se za slamku i naslijepo govorim stvari o kojima uopće
nisam razmislila, nego mi tek sada padaju na pamet, ali jednostavno se moram nekako probiti do
nje. »Danas si dobila ruže, zar ne? Onaj veliki buket.«
Juliet drhti, lice joj se grči u zgađenu grimasu i izranja iz uspavanog tupila. No, osjećaj koji
joj izvire iz očiju nije zahvalnost. Iz očiju joj plamti mržnja.
»Znala sam«, govori. »Znala sam da ste to bile vi.«
Bol i bijes u njezinu glasu gotovo su opipljivi. Uzmičem. Osjećam se kao da me udarila.
»Što je to sad bilo?« pita. »Još jedna bolesna šala na moj račun?«
Reakcija je toliko neočekivana da mi je potrebno nekoliko trenutaka da smislim odgovor.
»Molim? Ne. Nije to bila...«
»Jadna mala psihopatkinja«, sikće, »nema prijatelja, nije dobila nijednu ružu. Hajdemo se još
jedanput našaliti s njom.«
»Nisam se htjela našaliti s tobom«, govorim izbezumljeno. Ne razumijem. Nikako ne
razumijem. Kako je, zaboga, došlo do ovoga? »To je trebala biti lijepa gesta«, dodajem.
Uopće me ne sluša. Nadvija se nad mene, sve bliže i bliže.
»Što ste naumile? Kakvo je to sranje s >tajnim obožavateljem<? Htjele ste podmititi nekog
frenda da odglumi interes? Da me pozove van, možda čak na maturalnu zabavu? I što onda? Ne
bi se pojavio na spoju i onda bi bilo prokleto smiješno kada bih ja izgubila živce, kada bih
poludjela ili se u školi rasplakala kad bih ga vidjela na hodniku?«
Naglo se odmiče i dodaje: »Zao mi je što ću te razočarati, ali ponavljate se. Već ste to
odradile. Osmi razred. Proljetni ples. Andrew Roberts.«
Ramena joj se opuštaju, riječi zamiru u grlu, a iz pogleda nestaje bijes, ali i svaka druga
naznaka života. Šake joj se opuštaju.
»Možda i niste imale nikakav plan«, dodaje tiho. »Možda sve to nikamo ne vodi. Možda ste
me samo htjele podsjetiti da nemam nikoga — ni prijatelje ni obožavatelje. Možda sljedeće
godine, ali vjerojatno ne, je li tako?«
Smiješi mi se i taj je smiješak mnogo, mnogo gori od bijesa.

-165-
 NANA

Borim se sa suzama.
»Kunem ti se, Juliet, nisam ti htjela poručiti ništa slično«, kažem. »Samo... samo sam mislila
da bi bilo lijepo kada bi dobila te ruže. Mislila sam da će te obradovati.«
»Obradovati?« ponavlja, kao da nikada u životu nije čula tu riječ. S lica joj nestaju i zadnji
tragovi bijesa i prekriva ga čudan, gotovo sablastan mir. Nestvarno je lijepa — zbog blijede
kože i velikih plavih očiju nalik na jutarnje nebo podsjeća me na savršene modele iz časopisa.
»Ne poznaješ me«, govori tek nešto glasnije od šapata. »Nikada me nisi ni poznavala. Ne
možeš me spasiti, ne možeš me obradovati, ne možeš me promijeniti.«
Njezine me riječi podsjećaju na nešto što sam prije dva dana rekla Kentu — mislim da se ne
mogu promijeniti. Sada znam da sam bila u krivu. Svi se mogu promijeniti. Život bez te
mogućnosti nema smisla. Pokušavam smisliti kako bih to rekla Juliet, čime bih je uvjerila, ali
ona mi polaže ruke na podlaktice i vrlo me nježno uklanja s puta. Mičem se u stranu i dopuštam
joj da posegne za kvakom, a u grlu mi se skupljaju suze. Ne uspijevam pronaći riječi kojima bih
joj se obratila, ali primjećujem da je sve bljeđa i u jednom mi trenutku izgleda poput vrha
plamena na šibici, pa mi pada na pamet da je upravo gledam kako se gasi, kako se pretvara u
šum i snijeg na televizoru.
Zastaje s rukom na vratima i zuri pred sebe.
»Znaš, Lindsay i ja nekad smo bile prijateljice«, govori strašnim, pretjerano mirnim glasom
koji kao da dopire iz velike daljine. »Kao djevojčice stalno smo bile zajedno. Još uvijek imam
ogrlicu prijateljstva koju mi je darovala, s jednom polovicom srca. Ona je imala drugu. Kada ih
sastaviš, na srcu piše: zauvijek najbolje prijateljice.«
Najradije bih je upitala što se dogodilo i zašto više nisu prijateljice, ali riječi su mi se
zaglavile iza knedle u grlu. Osim toga, ne želim je prekinuti. Dok govori, na sigurnom je. Dok
govori, još je živa.
»Bile smo dobre sve dok joj se roditelji nisu rastali«, nakratko me gleda, ali ne primjećuje,
gleda kroz mene. »To ju je satrlo, stalno je bila tužna. Posjećivala bih je i ostajala bih spavati
kod nje, a roditelji bi joj se tako grozno svađali da bismo se skrivale pod krevet i oko sebe
slagale jastuke da prigušimo viku. Nazivala je to našom >tvrđavom<. Oduvijek je bila takva,
oduvijek je pokušavala u svakoj nevolji pronaći nešto zabavno. No, kada bi mislila da spavam,
dugo bi plakala. Počela je i ružno sanjati. Zbilja jako ružno. Budila bi se uz vrisak usred noći.«
Zuri u vrata kupaonice i blago se smješka. Voljela bih da joj mogu ući u misli, da mogu
pregledati njezine uspomene, vidjeti ono što vidi i ispraviti ono što ju je slomilo. »Počela je
ponovno piškiti u krevet zbog toga. Svaki bi joj put bilo užasno neugodno, pa je od mene tražila
da se zakunem kako nikome neću ispričati. Rekla mi je da više nikada sa mnom neće progovoriti
ni riječi ako nekome kažem. Ujutro bismo se probudile u > tvrđavi < i neki bi jastuci bili mokri.
Pravila sam se da ne primjećujem, ali jednoga sam je jutra zatekla kako u kupaonici riba
jastučnicu s toliko izbjeljivača da su mi odmah po ulasku potekle suze. Ribala je valjda već pola
sata, već je odavno bila uništila jastučnicu, a prsti su joj bili crveni i gotovo krvavi. No, kao da
ništa od toga nije vidjela. Samo je htjela sve očistiti.«
Zatvaram oči i osjećam kako mi se tlo ljulja pod nogama. Kroz glavu mi prolazi prizor iz
zahoda u restoranu »Rozalita«, kada sam zatekla Lindsay na koljenima pred školjkom i
komadićima neprobavljene hrane u WC-u. Stid, ljutnja i ponos — ni sama ne znam što joj je
snažnije izbijalo iz pogleda.
»Jednom su joj se roditelji toliko gadno posvađali da smo pobjegle iz njezine kuće. Bilo nam
je tek sedam ili osam godina, pješačile smo cijelim putem do moje kuće, a bio je ožujak i bilo je
dosta hladno. Dogovorile smo se da će Lindsay potajno živjeti u mojoj sobi, a ja ću je štititi i
donositi joj hranu. Uglavnom je od mene tražila samo gumene bombone i čokoladice. Tada je

-166-
 NANA

silno voljela čokolade i bombone. Zapravo, sve slatkiše.«

Iz grla mi nesvjesno bježi tihi cvilež. Teško mi je. Julietine mi riječi padaju teže nego što sam
mislila, ali s druge strane, upravo je ovo — ono što sam tražila. Ova kupaonica i ova priča
korijen su i pupoljak. Početak i kraj svega.
Juliet, međutim, i dalje govori. Riječi se nižu polako, ton joj je tih i odmjeren, kao da pred
nama stoji sve vrijeme na svijetu. »Naravno, plan nam nije uspio. Došle smo do moje sobe
neprimijećene, ali onda smo se posvađale oko toga koja će spavati na pomoćnom ležaju, a koja
na pravom krevetu, pa nas je čula moja mama. Užasnula se jer smo propješačile cijeli put od
Lindsayne kuće, pa je počela plakati i vikati da nas je netko mogao oteti, ubiti ili tko zna što.
Sjećam se da mi je bilo zbilja jako neugodno zbog toga.«
Podiže ruke i gleda u vlastite dlanove. »No, to kako sam se ja osjećala nije bilo ništa prema
tome koliko je Lindsay poludjela kada joj je moja mama rekla da mora kući. Nikada nisam
nikoga čula da tako glasno vrišti.«
Nakon toga toliko dugo šuti da već mislim kako je završila s pričom, a njezine mi riječi
odzvanjaju u mozgu, polako se smještajući jedna uz drugu u jednu veliku, sve jasniju slagalicu.
Oduvijek je bila takva. Oduvijek je u svakoj nevolji pokušavala pronaći nešto zabavno.... Ribala je
jastučnicu pola sata... Prsti su joj bili crveni i gotovo krvavi. Čini mi se kao da sam na samome rubu
neke spoznaje, ali nisam sigurna želim li je. Kupaonica u kojoj se nalazimo odjednom mi je
premalena i zagušljiva, a na prsa kao da mi se spustio težak teret. Najradije bih se provukla uz
Juliet, izišla kroz vrata, progurala se do prizemlja po pivo i zaboravila na sve. No, kao da sam se
ukopala. Jednostavno se ne mogu pomaknuti. Pred oči mi se podiže beskrajna tama. Tama koju
već šest dana sanjam svakoga jutra prije buđenja. Ne mogu joj se sada vratiti.
»Cijela je priča na neki način smiješna«, govori Juliet. »Lindsay i ja sve smo radile zajedno.
Čak smo se zajedno upisale u izviđače, iako je ona to predložila, a ja baš nisam bila oduševljena
kampiranjima i sličnim stvarima. No, išla sam s njom. Onda smo na početku petog razreda otišle
na kampiranje s izviđačima i, naravno, spavale smo u istom šatoru.«
Promatram Julietine ruke. Lagano drhte, jedva primjetno, ali toliko brzo da djeluju poput
krila kolibrija. Krajičkom oka primjećuje da je gledam, pa ih spušta uz bedra, vrlo gracilno, ali
odlučno.
»Sigurno se sjećaš nadimka koji su mi nadjenuli u petom razredu«, nastavlja, »onog nadimka
koji mi je nadjenula upravo Lindsay. Zlatni Tuš.« Odmahuje glavom i nastavlja: »Sanjala sam
taj nadimak, toliko su mi ga često dobacivali. Događalo bi mi se da zaboravljam kako se doista
zovem.«
Okreće se prema meni i lice joj je blistavo, gotovo sjaji i prekrasna je. »Najsmješnije je u
cijeloj priči to što se nisam ja popišala u vreću za spavanje. Bila je to Lindsay. Ujutro je cijeli
šator vonjao po pišalini, pa kada je došla voditeljica i upitala što se dogodilo, Lindsay je
jednostavno uprla prstom u mene i viknula: ona je to učinila. Nikada neću zaboraviti izraz lica
dok je to izvikivala. Bila je prestravljena. Kao da pokazuje na psa lutalicu. Kao da se boji da ću
je ujesti.«
Naglo se leđima oslanjam na vrata, sretna što su ondje i što zbog njih ne padam na pod.
Naravno. Naravno da je bilo tako. Sada mi je sve jasno. Lindsayna ljutnja, križanje prstiju pred
licem svaki put kada bi ugledala Juliet... Nije ju mrzila. Bojala se Juliet Sykes. Bojala se osobe
koja je znala njezine najstarije i možda najmračnije tajne.
I u tom trenutku shvaćam koliko je sve apsurdno i besmisleno. Shvaćam da se sve događa
slučajno i nasumično. Jedna se osoba vine u visine i postaje najpopularnija djevojka na školi, a
druga propada na dno, a sve samo zbog jednog trenutka, jednoga mjesta. Pravo mjesto i pravo
vrijeme, krivo mjesto i krivo vrijeme mijenjaju sve. Upravo je apsurdno koliko je jednostavno.

-167-
 NANA

Jednoga dana na kupanju kod prijateljice odlučiš otići do hladnjaka po kolu i tamo te netko
zatječe, nešto ti govori, pokazuje ti nečije tampone, pa postajete prijateljice. Jednostavno je, isto
kao i riječ NE.
»Zašto ništa nisi rekla?« pitam je, iako već znam odgovor. Glas mi je hrapav zbog
dugotrajnog zadržavanja suza.
Juliet sliježe ramenima. »Bila mi je najbolja prijateljica. I bilo joj je teško«, ispušta zvuk koji
je možda tihi smijeh, a možda i jecaj. »Osim toga«, dodaje, »mislila sam da neće potrajati.«
»Juliet...« govorim.
Trese ramenima, kao da s njih zbacuje golemu težinu, kao da se rješava tereta prošlosti. »Ali
to više nije važno«, govori brzo, pa otvara vrata i bježi van.
»Juliet!«
Oko vrata stoji gomila ljudi i kada pokušam izići na hodnik, odmah me guraju unatrag jer
dvije učenice trećeg razreda silovito upadaju u kupaonicu, pijano se svađajući: »Ja sam bila
prva!« — »Nisi, ja sam!«
Nekoliko mi ljudi dobacuje prijekorne poglede, a zatim uz mene prolazi Bridget McGuire,
lica crvena od plača. Kada me spazi, kroz jecaj viče: »Ti...«, ali ne dovršava rečenicu, nego
obilazi pijane svađalice, ulazi u kupaonicu i zaključava vrata.
»Isuse Bože, ne opet!« viče netko.
»Popiškit ću se u gaće«, zapomaže jedna od dviju posvađanih djevojaka, križa noge i skakuće
na mjestu.
Alex Liment dolazi odmah nakon Bridget, gura se do vrata kupaonice i počinje lupati po
njima, pozivajući je da iziđe. Ja i dalje stojim uza zid i ne mogu se pomaknuti, djelomično zbog
gužve, a djelomično zbog šoka. Ništa nije ispalo onako kako sam se nadala.
Ništa. Sve mi je izmaknulo kontroli. Negdje sam jednom pročitala da se ljudi koji padnu u
hladno more ne utope odmah, nego ih hladna voda zbunjuje, gube orijentaciju, pa misle da je
dolje gore, a gore dolje. Plivaju iz sve snage, ali u pogrešnom smjeru, sve dok ne otplivaju
preduboko i onda se utope. Tako se i ja sada osjećam. Kao da se sve preokrenulo. I kao da
plivam prema dnu.
»Zbilja si nevjerojatna.«
Prenem se i shvaćam da se Alex obraća meni. Govori kroz zube, bijesno ih kezi.
»Znaš što si ti?« sa svake mi strane glave stavlja ruku na zid, tako da se i opet ne mogu
pomaknuti, pa gledam u znoj koji mu se slijeva s lica i iz usta mu mirišem pivo i marihuanu. »Ti
si, Samantha Kingston, najobičnija kuja.«
Rečenica me naglo budi iz šoka. Moram se usredotočiti. Juliet je pobjegla u šumu i vjerojatno
grabi prema cesti. Još je mogu uhvatiti, razgovarati s njom, natjerati je da shvati.
Polažem obje ruke na Alexova prsa i odgurujem ga. Tetura unatrag.
»Već su mi to rekli«, govorim mu, »vjeruj mi da jesu.«
Silom se probijam kroz hodnik i već sam na pola stubišta kada negdje za leđima začujem
svoje ime. Naglo stajem, pa mi se nekoliko ljudi zabija u leđa i psuje.
»Isuse Kriste, što je sada?« okrećem se i spazim Kenta, koji skače preko rukohvata i slijeće na
stube, pritom gotovo gazeći Hannu Gordon.
»Došla si«, doskočio je dvije stube iznad mene i blago je zadihan, ali oči su mu blistave i
pogled radostan. Kosa mu pada preko čela i u njoj se odražavaju lampice za božićno drvce, pa

-168-
 NANA

su mu neki pramenovi čokoladno smeđe boje, a neki boje karamele. Jedva obuzdavam poriv da
mu zagladim kosu i zataknem mu je za uši.
»Pa, rekla sam da ću doći, zar ne?« govorim, a kroz trbuh me probada oštra bol. Cijeli dan
žudim za njegovom blizinom, a sada nemam vremena. »Slušaj, Kente...« započinjem.
»Pretpostavio sam da si ovdje kada sam vidio Lindsay i cure jer ste uvijek zajedno. No, onda
sam te počeo tražiti...« zastaje i crveni. »Mislim, nisam te tražio, samo sam se pitao gdje si dok
sam hodao uokolo i družio se s gostima. Ipak sam domaćin, je li ? Pa sam samo gledao i...«
»Kente«, govorim grubo i odrješito, ali onda uzdišem, zatvaram oči i prisjećam se tame,
njegove ruke na svojoj, njegovih usnica i mjesečine. Iz maštanja me, međutim, budi jedna
neugodna spoznaja. Veza između Kenta i mene potpuno je nemoguća. Otvaram oči i promatram
ga. Stoji preda mnom i blago se mršti. Drag je, pametan, simpatičan i normalan. Zaslužuje dobru
djevojku koja nosi kašmirske džempere, svira violinu, rješava križaljke i volontira u skloništima
za beskućnike. Zaslužuje normalnu djevojku. To nisam ja. Bol u utrobi se pojačava, kao da mi
nešto razdire crijeva. Čak i ako ovaj dan budem proživljavala cijelu vječnost, nikada neću
postati ta djevojka. Ne zaslužujem Kenta.
»Oprosti«, jedva izgovaram, »ali ne mogu sada razgovarati.«
»Ali...« uvlači ruke u rukave košulje i nesigurno se meškolji na mjestu.
»Žao mi je«, govorim i umalo dodajem bolje je ovako. No, nema smisla. Više se ni ne okrećem
prema njemu, iako znam da me gleda.
Vani navlačim jaknu i zakopčavam je do brade, a kiša mi pada za vrat i istoga mi trenutka
moči hulahupke. Drago mi je što sam obula cipele s niskom petom. Ovaj se put držim prilaznog
puta koji od Kentove kuće vodi prema cesti broj 9. Gotovo je potpuno zaleđen, pa se u nekoliko
navrata moram osloniti na parkirane automobile. Hladnoća mi dere pluća i odjednom mi na
pamet pada suluda pomisao — trebala bih se početi baviti trčanjem — i čim to pomislim, umalo
pucam po šavovima, obuzeta silnim porivom da prasnem u smijeh i istodobno briznem u plač.
No, ustrajem zbog pomisli na Juliet koja čuči uz cestu broj 9, gleda automobile i čeka Lindsay.
Nakon nekog vremena glazba s tuluma pomalo iščezava i osim bubnjanja tisuće ledenih,
gotovo staklenih kapljica te zvuka koraka na poledici do ušiju mi više ne dopire ništa. Mračno
je, pa moram usporiti, rukama pipam parkirane automobile i orijentiram se po hladnome metalu
od kojega mi mrznu prsti. Kada naiđem na tenk, koji nadvisuje sve ostale automobile, na
trenutak zastajem i kopam po torbi sve dok ne pronalazim privjesak na kojem šljokicama piše
LOŠA CURA. Ključevi Lindsayna auta danas su, dakle, kod mene. Ne može se izvesti na cestu,
pa je Juliet neće dočekati. Za svaki slučaj ipak zaključavam sva vrata.
Nakon nekog vremena dolazim do kraja kolone parkiranih automobila i nastavljam naslijepo,
krećući se puževim korakom i proklinjući samu sebe jer sam zaboravila baterijsku svjetiljku.
Proklinjem i 12. veljače i Juliet Sykes, napokon uviđam zašto je onaj buket bio glupa ideja i
sada mi je jasno zašto ju je uvrijedio. Razmišljam i o Juliet i Lindsay prije mnogo godina, kada
je Lindsay u šatoru podignula prst i uperila ga u Juliet, pa razmišljam i o tome kako je tada sve
počelo. Razmišljam i o tome kako je Juliet godinama čuvala Lindsaynu tajnu jer... Mislila sam da
zadirkivanje neće potrajati.
No, istodobno, dok razmišljam i kisnem pod olujnim pljuskom — u meni bukti sve jača
srdžba. Ovo je moj život, cijeli moj život sa svim svojim mogućnostima — prvim poljupcima,
zadnjim poljupcima, fakultetima, stanovima, brakom, svađama, isprikama, srećom — a sada je
sveden samo na jednu točku, samo na jednu sekundu. Točnije, na djelić sekunde u kojem je
prekinut. Na trenutak Julietine osvete. Što se više udaljavam od Kentove kuće, to sve češće u
sebi grozničavo ponavljam: Ne, ne, ne smije ovako završiti. Jednostavno ne smije.
Tada se prilaz Kentovoj kući napokon otvara i preda mnom se pojavljuje cesta broj 9,

-169-
 NANA

blistava poput rijeke čistoga srebra. Nesvjesno udišem i zadržavam dah, a onda s olakšanjem
izdišem, beskrajno zahvalna na javnoj rasvjeti.
Brišem kišu iz očiju i skrećem lijevo, pozorno pregledavajući rubove šume, ne bih li u njima
pronašla Juliet. Jednim se dijelom potajno nadam da se zbog razgovora sa mnom osjeća bolje i
da je na kraju ipak otišla kući, ali s druge strane, zbog onog tihog, odmjerenog tona kojim mi je
sve ispričala, znam da u toj kupaonici nije razgovarala sa mnom. Nije čak ni bila u kupaonici.
Izgubljena u nekom dalekom prostranstvu, zakriljena maglom uspomena, njezina je priča
dopirala s granice svijeta u kojemu su se stvari mogle odviti potpuno drugačije.
Za leđima mi se odjednom pojavljuje auto, pa skačem zbog naglog brujenja motora, ali pri
doskoku gubim ravnotežu i padam na sve četiri. Ubrzo za njim dolazi i drugi, vidim kako mi se
približavaju farovi, čujem sirenu i pokušavam se pomaknuti s ceste, ali ne mogu. Pokušavam
vrisnuti, ali ne mogu ni to. Potpuno sam skamenjena, a farovi mi se približavaju poput dva
velika mjeseca. Automobil me u zadnjem trenutku zaobilazi i dok klečim na zaleđenoj cesti,
osjećam toplinu motora koji me umalo okrznuo. Nosnice mi ispunjava ispušni plin, a iz
unutrašnjosti čujem glazbu s radija: Light it, blaze it, tear it up. Zatim auto nestaje, noseći za sobom
gnjevan zvuk sirene, a duboki tonovi sterosustava ne postaju tek udaljeni puls neprobojne tame.
Podižem dlanove, a srce mi lupa kao da će izletjeti iz prsa. Polako i drhtavo ustajem, a po
drugoj strani ceste prolazi još jedan automobil, ovaj put vrlo sporo, dok mu oko guma na sve
strane pršti voda.
A onda, petnaestak metara pred sobom, spazim lik u bijelom. Izvija se iz čučnja poput
pupoljka u cvatu i izranja iz šume. Juliet. Polako krećem prema njoj, izbjegavam poledicu, a ona
nepomično stoji nasred ceste, ne osjeća kišu i ne obazire se na hladnoću, pa polako podiže ruke
u stranu, kao da se sprema na skok u vodu. Prizor je istodobno predivan i strašan, i podsjeća me
na crkvu u koju su me roditelji davno vodili za Božić i Uskrs. Nad veličanstvenim oltarom ondje
je stajao kip u koji sam se uvijek bojala pogledati. Razapeti Isus.
»Juliet!«
Ne odgovara. Ne znam ni je li uopće čula povik, ali ubrzavam korak. Za leđima mi odjekuje
muklo brujenje, pa se okrećem i spazim oveći kamionet kako juri kroz tamu. I ovaj mi put na
pamet pada nešto potpuno neočekivano i neprimjereno situaciji — tipu bi trebalo oduzeti dozvolu,
vozi doista prebrzo — ali kada se opet okrećem u drugom smjeru, vidim da Juliet zuri pred sebe,
zapeta kao puška i ruku čvrsto stisnutih uz bedra. Prizor me na nešto podsjeća, ali potrebno mi je
nekoliko trenutaka da bih se sjetila na što, baš kao što mi je potrebno nekoliko trenutaka da
shvatim što se zbiva. Izgleda kao pas koji vreba pticu, pomislim i u tom se trenutku slagalica u
mojoj glavi napokon sklapa u potpunu sliku. Juliet se daje u trk niz cestu i ja se dajem u trk
prema njoj. Trčim što brže mogu i udaljenost među nama sve se više skraćuje, a vozač
kamioneta ljutito trubi, pa tama oko nas odjekuje i vibrira. Zatim se svom silinom i težinom
zabijam u nju, pa padamo u stranu, kotrljamo se i prevrćemo u šumu. Ja vrištim i ona vrišti, kroz
rame me probada oštra bol, a zatim se preokrećem na leđa i zurim u gustu mrežu grana koja mi
se nadvija nad glavom.
»Što to izvodiš?!« urla Juliet, pa kada se pridižem da bih je pogledala, vidim da se napokon
trgnula iz letargije jer joj je lice izobličeno od srdžbe. »Što, kvragu, izvodiš?!« ponavlja još
jedanput.
»Što ja izvodim?« i iz mene odjednom provaljuje ljutnja. »Što ti izvodiš? Kakvo je to skakanje
pod prvi kamion? Mislila sam da čekaš Lindsay!«
»Lindsay? Lindsay Edgecombe?« Julietina ljutnja malo popušta i sada zvuči potpuno
zbunjeno. Podiže ruke prema glavi i stišće je dlanovima. »O čemu ti to govoriš?«
Više nisam sigurna u svoje zaključke. »Mislila sam da ćeš se pod njezin auto baciti iz

-170-
 NANA

osvete...« govorim.
Juliet nato prasne u smijeh. Smije se kratko i neveselo, a zatim prestaje. »Osveta?« odmahuje
glavom i lice joj opet prekriva koprena letargije. »Žao mi je, Sam, ali ovo nema nikakve veze ni
s Lindsay ni s tobom.« Ustaje s tla, i ne trudi se otresti blato i trulo lišće, nego samo govori: »A
sada me, molim te, ostavi na miru.«
Vrti mi se u glavi i muti pred očima. Ne mogu se nikako usredotočiti na Juliet. Mutna mi je i
daleka, kao da stoji na drugome kontinentu, a ne nekoliko metara od mene. Kiša se upravo
pretvorila u pljusak, kapljice me bodu po licu poput sitnih bodeža i glavom mi se roje
nepovezane misli. Lindsay tapša karoseriju tenka i govori: »U ovome ne bismo osjetili ni
frontalku sa šleperom«, vlasnik Dunkin Donutsa dovikuje nam: »To nije auto, to je tenk«...
potpuna zbrka. Sve je tako nasumično, tako slučajno, tako nepredvidljivo. Krivo mjesto i krivo
vrijeme, pravo mjesto i pravo vrijeme - ako si ondje, samo djelić sekunde sve može preokrenuti.
Čitav život. Čak i smrt. Razmišljam i o golemom kamionetu koji nas je umalo pogazio i o
metalnim šipkama nad njegovim farovima, koje su mi izbliza izgledale poput golemih ralja. U
takvim okolnostima ne vidiš ništa osim bliještanja automobilskih svjetala i ne osjećaš ništa osim
sile koja te svladava, a ishod... Ishod ovisi samo o sreći. Glupoj, bezumnoj, slijepoj sreći.
Slučajnosti. Okolnostima. To je jedini mehanizam koji pokreće svijet, sa svim njegovim
vrlinama, manama, anomalijama i nasumičnim srazovima.
»Ali zašto...?« polako ustajem s tla, »zašto si onda došla na tulum? Koja je bila svrha toga?«
Ne gleda me, ali sliježe ramenima. »Nije bilo nikakve posebne svrhe. Samo sam htjela doći i
to napokon izgovoriti. Prije sam se bojala. Sada se više ne bojim. Ni tebe ni ikoga drugog. Ičega
drugog. Ne bojim se ni...« zastaje, ali znam što je htjela reći. Ne bojim se ni smrti.
Znam, međutim, da ono što govori nije baš potpuna istina. Njezin je dolazak na tulum ipak
imao neko značenje. Stravično značenje, ali ipak značenje. Bile smo joj potrebne večeras. Bio
joj je potreban još jedan, konačan udarac. Netko ju je morao gurnuti. Zatvaram oči pred prizorom
koji mi izranja iz sjećanja: mokra, zalivena Juliet tetura po sobi i svi je odguruju od sebe.
Večeras se to nije dogodilo, ali večeras mi je sve ono ispričala u kupaonici. Bilo joj je potrebno
nešto što će je podsjetiti na to koliko je život užasan, pa kada nije bilo sukoba i kuja, poslužila je
i priča. Pitam se je li onoga dana dok smo Lindsay, Elody i ja spavale kod Ally, pa nije bilo ni
incidenta ni kupaonice, ali je Julietin dan završio samotnim pucnjem — je li joj tada bilo
potrebno više hrabrosti i je li dulje donosila odluku. Pitam se je li došla na tulum i je li na njemu
bila potpuno sama, neprimijećena, pa zbog toga nije imala snage za ovakve poteze na cesti.
Pitam se je li te večeri sjedila sama kod kuće s pištoljem u ruci i je li pritom zamišljala lica svih
ljudi koji su je godinama mučili.
Pred oči mi odjednom izranja lice Vicky Hallinan, ovaj put zgrčeno u bolnu grimasu. Naglo
otvaram oči. Možda nam se trenutak prije smrti pred očima ukazuje naš vlastiti duh.
»Nemoj tako«, govorim slabašno, kao da mi je kiša probila u mozak i od njega načinila
kašastu, beskorisnu masu. Ne mogu se više sjetiti ničega što sam joj htjela reći, pa samo nešto
glasnije govorim: »To nije rješenje.«
»Molim te«, tiho odvraća Juliet, »samo me ostavi na miru.«
»Zašto ne razmišljaš o svojoj obitelji?« podižem glas, sada već posve histerična. Izmiče mi.
Propustit ću priliku da je spasim.
»Zašto ne razmišljaš o svojoj sestri?« vrištim.
Ne odgovara. Stoji nepomično i zuri u cestu. Kiša joj je potpuno smočila majicu, pa kroz
prozirnu tkaninu vidim kako joj se pod ramenima pomiču lopatice. Krhke su i sitne, poput krila
tek izlegnute ptice. Kada nam je Allyna mama rekla da se Juliet ustrijelila pištoljem, zgrozila
sam se i pomislila da bi netko poput Juliet trebao skočiti, baciti se ili se vinuti u nebo. Zato je i

-171-
 NANA

sada, kao i tada, zamišljam kako polijeće u visinu, daleko od svega, daleko od tuge, daleko od
muke.
Na cesti već neko vrijeme nema nikakvog prometa, ali u tom trenutku začujem da iz oba
smjera dopire brujenje motora. Glasnih motora. Velikih motora.
»Juliet«, prilazim joj bliže i hvatam je za ruku. »Ne mogu ti dopustiti da to učiniš.«
Okreće se, gleda me i od njezina mi pogleda zastaje dah. Oči joj nisu samo prazne. Mrtve su.
Podsjeća me na masku na koju sam naišla u njezinoj kući, masku koja nema oči, samo rupe. I
Juliet je sada sablasna, crvenim šavovima spojena maska, čije oči iz ništavila gledaju u bezdan.
Obuzeta užasom, i ne primjećujem da sam otpustila stisak na njezinu zglobu, nego samo zurim u
nju dok mi ušima odjekuje brujenje motora i dok nam se iz dva različita smjera približavaju dva
automobila. Ne mogu skinuti pogleda s nje.
»Prekasno je«, napokon progovara i uspijeva se izmigoljiti iz mojega otpuštenog stiska.
Istrčava na cestu točno u trenutku kada se na njoj mimoilaze dva kombija. Oči mi prekriva
magla. Ne vidim ništa osim bljeska metala i bijeloga obrisa tijela koje polijeće u zrak. U djeliću
sekunde obuzima me ushićenje i mislim: uspjela je, poletjela je. Vrijeme staje. Juliet pluta u zraku
i sjaji na kiši poput prekrasne, bijele ptice. Skočila je, lebdi!
Ali onda se sve ponovno pokreće, Juliet ne ostaje u zraku i dok pada na tlo, noć se prelama
napola od stravičnog, prodornog zvuka. I ovaj mi je put potrebno nekoliko trenutaka. Tek tada
shvaćam da je to moj vrisak.

DUHOVI I RAJ

Sat i pol nakon toga sjedim u autu pred Lindsaynom kućom i obje promatramo kako se pred
vjetrobranom kiša pretvara u snijeg i svijet postaje sve tiši dok se tisuće kišnih kapljica smrzava
u zraku te plutaju prema tlu u potpunom muku. Već sam odbacila Elody i Ally, a na putu s
tuluma nitko u autu nije progovorio ni riječi. Elody se zavalila u stražnjem sjedalu i pravila se da
spava, ali u jednom sam trenutku bacila pogled u retrovizor i spazila kako joj oči svjetlucaju u
mraku.
»Isuse, kakva noć«, Lindsay naslanja čelo na prozor. »Potpuno ludilo. Nikada ne bih
pomislila da će... Mislim, bila je očito u komi, ali nikada nisam mislila da će to tako završiti...«
Drhti i okreće se prema meni: »I još si ti bila tamo.«
Kada su na mjesto nesreće stigli policijsko vozilo, vozilo hitne pomoći i svi gosti s Kentova
tuluma — još uvijek sam stajala uz rub ceste i nepomično zurila pred sebe. Preuzela me i
ispitala policajka s golemim madežom na bradi, na koji sam se odmah usredotočila kao da je
jedina točka u svemiru po kojoj se mogu orijentirati.
Je li bila pijana?
Ne.
Je li uzela nešto drugo? Slobodno mi reci, ne moraš se bojati.
Ne. Barem mislim da nije.
Lindsay oblizuje usnice i lomi ruke u krilu. »I nije ništa... ništa nije rekla? Nije to nikako
objasnila?«
Policajka mi je postavila slično, zadnje i najvažnije pitanje. Je li ti išta rekla? Bilo što po čemu si
mogla zaključiti kako se osjeća i što namjerava učiniti?

-172-
 NANA

Mislim da u tom trenutku ništa nije osjećala.

»Mislim da takvo što i ne možeš objasniti«, govorim Lindsay.
»Ali sigurno je imala probleme«, uporno ustraje. »Nešto ju je sigurno mučilo kod kuće. Inače
ljudi to ne čine samo tako.«
Razmišljam o Julietinu hladnom, mračnom domu, o sjenkama pod svjetlošću televizora i
razmišljam o nepoznatom paru na reklamnoj slici u srebrnom okviru.
»Ne znam«, kažem i okrećem se prema Lindsay. Izbjegava moj pogled. »Vjerojatno nikada
nećemo saznati«, dodajem.
Toliko sam prazna da se praznina pretvara u olakšanje, pa zamišljam kako bi bilo kada bi me
u tom trenutku neki golem val zauvijek odnio u dubinu oceana. Tanka bi crta kopna napokon
nestala za obzorom, a onda bih se okrenula na leđa, nad sobom spazila nebo i zvijezde te još
jedan golem val kako mi se preklapa preko glave. Raskrilila bih ruke i pomislila: u redu, idem.
»Hvala ti što si me odbacila«, govori Lindsay i polaže ruku na unutarnju kvaku, ali je još ne
otvara. »Sigurno si dobro?«
»Bit će sve u redu.«
Gledam kako snijeg ukoso pada na tlo, kako pahulje lebde, kovitlaju se i skupljaju na zemlji,
ukrašavajući je svojim blistanjem. Predivno je, ali ne uspijevam razmišljati ni o čemu drugome
osim o tome da je to prva lijepa stvar koju Juliet više nikada neće vidjeti.
Lindsay grize nokat, iako tvrdi da se te navike riješila u trećem osnovne. Automatska su se
svjetla nad garažom upravo uključila, ali lice joj ostaje u tami.
»Lindsay?«
Poskakuje kao da smo šutjele satima i kao da je iznenađena što sam i dalje uz nju.
»Što je?«
»Sjećaš li se onoga u >Rozaliti<? Nakon što si se vratila iz New Yorka. Znaš, kada sam ti
upala u zahod.«
Okreće se, zuri u mene, ali ne govori ništa. Oči su joj u još dubljoj tami nego ostatak lica i
izgledaju kao crne rupe. Apsolutna noć.
»Je li to doista bio jedini put?« pitam.
Oklijeva tek jednu sekundu, a zatim govori: »Naravno«, ali glas joj je tek nešto glasniji od
šapta. Znam da laže.
U tom trenutku shvaćam da nije neustrašiva. Prestravljena je, i to neprekidno. Užasava je
pomisao da će ljudi saznati koliko je prijetvorna, da se kroz život probija glumatanjem, da se
pravi kao da je sabrana i sve zna, a zapravo se batrga kao i svi ostali. Lindsay, koja će ti odgristi
glavu ako je samo krivo pogledaš, zapravo je veoma nalik na psića koji laje i histerizira ni zbog
čega sve dok ga lanac uz koji je privezan ne vrati na njegovo mjesto.
Milijuni pahuljica u malim se vrtlozima spuštaju prema tlu i prelijevaju se preko Ridgeviewa
poput bijelih, usporenih valova. Pitam se je li svaka pahuljica doista jedinstvena. »Juliet mi je
sve ispričala«, govorim naslanjajući se u sjedalu i škiljeći kroz vjetrobran, tako da mi pred
očima ostaje samo bjelina. »Rekla mi je za izviđački izlet u petom razredu. Dok ste još bile
prijateljice.«
Lindsay ništa ne govori, ali osjećam da sjedalo do mojega počinje drhtati.«
»Rekla mi je da si ti bila ta koja si... znaš već.«

-173-
 NANA

»I ti si joj povjerovala?« brzo odvraća, ali govori to nagonski, pomalo tupo, kao da ni sama
ne očekuje da će time išta postići.
Zanemarujem njezino pitanje. »Sjećaš li se kako su je svi nakon toga zvali Zlatni Tuš?«
otvaram oči i gledam je. »Zašto si svima rekla da je ona to učinila? Mislim, razumijem da si to
učinila u tom trenutku, pred voditeljicom u izviđačima. Bilo ti je neugodno, uhvatila te panika,
ali poslije...? Zašto si to morala ispričati baš svima? Zašto si to morala razglasiti cijeloj školi?«
Lindsay sve jače drhti i nekoliko trenutaka mislim da mi ništa neće odgovoriti ili da će nešto
slagati, ali na kraju ipak progovara, mirnoga glasa u kojemu, čini mi se, prepoznajem žaljenje.
»Mislila sam da neće potrajati«, govori kao da je i danas, nakon svih tih godina, i dalje
začuđena. »Mislila sam da će prije ili poslije svima ispričati što se doista dogodilo i da će se
zauzeti za sebe.« Glas joj u tom trenutku puca i u grlo joj se uvlači blaga doza histerije. »Zašto
se nikada nije zauzela za sebe? Ni jedan jedini put. Samo... samo je sve gutala. Zašto?«
Razmišljam o tome kako je godinama čuvala tu tajnu, kako je godinama skrivala svoj tajni
identitet, identitet osobe koja svake večeri plače prije spavanja i riba jastučnice da bi ih očistila
od mokraće. Razmišljam o najstrašnijoj od svih tajni — o prošlosti koju nastojimo zaboraviti.
Zatim razmišljam o sebi, o svim onim prilikama kada sam sjedila i šutjela, prestravljena da
ću reći ili učiniti nešto pogrešno, prestravljena da će iz mene izbiti neprivlačna, koščata
čudakinja koja voli konje, prestravljena da će ta čudakinja progutati novu mene. Prisjećam se i
kako sam s polica poskidala sve trofeje i bacila vrećasti naslonjač, prisjećam se kako sam se
trudila da se odjenem kako treba i kako sam prestala naručivati bilo kakvo kuhano jelo u menzi.
Prisjećam se i da sam iznad svega pazila da se ne družim s ljudima koji bi me mogli povući
prema donjem dijelu ljestvice popularnosti. Izbjegavala sam ljude kao što je bila Juliet.
Izbjegavala sam Kenta.
Lindsay se uspravlja u sjedalu i otvara vrata, pa gasim motor i činim isto. Pri izlasku joj
bacam ključeve preko krova i ona ih hvata jednom rukom. Iza tenka se pale farovi, pa se
okrećem, žmirkam i podižem ruku prema automobilu koji se zaustavio iza Lindsayna. »Dvije
minute«, govorim.
Lindsay kima Kentu, koji sjedi u autu iza njezina i čeka da bi me odvezao kući. »Sigurno si
dobro?« pita me. »Mislim, imaš prijevoz do kuće i sve?«
»Sigurna sam«, govorim. Unatoč svemu što se dogodilo te noći, pomisao na to da ću uz
Kenta sjediti čitavih dvanaest minuta vožnje do svoje kuće ispunjava me toplinom. Ispunjava
me toplinom iako znam da su takvi osjećaji besmisleni jer moja i Kentova veza nema
budućnosti. Nijedna moja veza više nema budućnosti.
Lindsay otvara usta kao da će nešto reći, ali onda ih ipak zatvara. Znam da me htjela pitati za
Kenta, ali se predomislila. Kreće prema kući, a zatim zastaje, okreće se i zaziva me.
»Sam?«
»Da?«
»Zbilja mi je žao. Žao mi je zbog... zbog svega.«
Znam što očekuje. Očekuje da ću joj reći sve je u redu ili nema problema. Potreban joj je takav
odgovor. No, ne mogu joj ga dati, pa joj samo tiho govorim: »Ljudi bi te ionako voljeli, Lindz.«
Ne govorim: voljeli bi te i da prestaneš glumatati, ali znam da je shvatila. »Mi bismo te voljele bez
obzira na sve«, dodajem.
Stišće šake i uspijeva procijediti: »Hvala«, a zatim odlazi u kuću. U jednom joj trenutku
svjetlo obasjava lice, pa shvaćam da je mokro, ali nisam sigurna plače li ili joj se snijeg topi na
obrazima.

-174-
 NANA

Kent se naginje preko suvozačkog sjedala i otvara mi vrata, pa ulazim u njegov automobil.
Izlazi s prilaza Lindsaynoj kući i kreće niz glavnu cestu u potpunoj tišini. Vozi polako i oprezno,
pozorno gledajući dva identična tuljca rasvijetljenog snijega pred farovima i lagano rukama
pridržavajući volan. Toliko bih mu toga željela reći, ali ne mogu se natjerati da otvorim usta.
Umorna sam i boli me glava i samo želim uživati u tome što sam tek nekoliko centimetara
udaljena od njega, u tome što mu auto miriše po cimetu i u tome što je zbog mene pojačao
grijanje. Osjećam se kao opijena i udovi su mi otežali unatoč tomu što mi utroba zbog Kentove
blizine ugodno treperi.
Dok se približavamo mojoj kući, usporava i sada tek mili cestom, a ja se nadam da to čini
zato što i on želi što više produljiti vožnju. Da se mene pita, vrijeme bi upravo u tom trenutku
moglo stati. Prostor bi se oko nas mogao rastvoriti i propasti sam u sebe, baš kao na rubu crne
rupe i vrijeme bi se trebalo presaviti u beskonačnu petlju, ponavljajući ovaj trenutak dovijeka.
Zauvijek bismo se trebali voziti kroz snijeg, ali to ne ide tako. Kent vozi polako, ali auto se
svejedno kreće prema naprijed.
Ubrzo se slijeva pojavljuje natpis s nazivom moje ulice, pa potom prolazimo pokraj
zamračenih kuća mojih susjeda i zaustavljamo se. Stigli smo.
»Hvala ti što si me dovezao«, govorim i okrećem se prema njemu.
I on se okreće prema meni. »Je li sigurno sve u redu?« pita.
Govorimo svaki svoju rečenicu, ali ih izgovaramo istodobno, pa se potom oboje nervozno
smijemo. Kent rukom uklanja šiške iz očiju, ali one se odmah vraćaju na isto mjesto i srce mi
treperi od tog prizora.
»Nema problema«, govori. »Bilo mi je zadovoljstvo.«
Bilo mi je zadovoljstvo. Samo iz Kentovih usta ta rečenica ne zvuči kao otrcana fraza iz starih
filmova i zbog toga mi se plače jer se prisjećam sveg onog vremena koje sam potratila, svih onih
sekunda i sati koji su mi se istopili među prstima poput snijega u noći.
Neko vrijeme samo sjedimo u autu i ja se očajnički pokušavam sjetiti nečega što bih mu
mogla reći samo zato da još ne moram izići iz auta, a sekunde neumoljivo prolaze.
Napokon govorim: »Sve je večeras bilo užasno osim ovoga.«
»Osim čega?«
Prstom pokazujem njega pa sebe. Ti i ja, poručujem tim pokretom. Sve je bilo užasno osim
ovoga.
Oči mu zbog toga odjednom zablistaju. »Sam«, izgovara mi ime, gotovo ga izdiše i prvi put u
životu zbog toga mi se jednog sloga tijelo pretvara u čisti sjaj, radost i ples. Pruža ruke prema
meni i polaže mi tople dlanove na lice, prstima mi gladi obrve, a palac mu u jednom čarobnom
trenutku dotiče moju donju usnicu. Koža mu ima okus cimeta. No, onda naglo povlači ruke,
spušta ih u krilo i postiđeno spušta glavu.
»Oprosti«, mrmlja.
»Ne... u redu je«, govorim, a tijelo mi toliko bruji da zacijelo čuje taj zvuk. Osjećam se kao
da će mi glava odletjeti s ramena.
»Uh, sve je to tako grozno.«
»Što je grozno?« tijelo mi naglo prestaje brujiti i krv mi se ledi u žilama. Reći će mi da mu se
zapravo ne sviđam. Opet će mi reći da njega ne mogu zavarati.
»Pa, sve što se dogodilo večeras«, govori. »Nije baš pravi trenutak. A i ti si s Robom.«
»Nisam s Robom«, brzo dobacujem. »Više nisam.«

-175-
 NANA

»Nisi?« gleda me tako prodorno da mu u šarenicama vidim zlatne i zelene trake.

Odmahujem glavom.
»To je jako dobra vijest«, i dalje me netremice gleda, kao da je prva i zadnja osoba koja me
doista vidi. »To je dobro jer...« ne dovršava rečenicu, a pogled mu se spušta do mojih usnica. Od
užarenih strijela koje mi lete kroz utrobu uskoro ću se, sigurna sam, onesvijestiti.
»Jer?« pitam ga, iskreno iznenađena što uopće uspijevam išta izgovoriti.
»Jer... žao mi je, ali ne mogu si pomoći. Moram te odmah poljubiti.«
Jednu mi ruku zavlači pod vrat, privija me uza se i onda se ljubimo. Usnice su mu meke i
mojima prolaze trnci dok ih ljubi, pa zatvaram oči i u tami pod vjeđama odjednom mi se kovitla
šarena, cvjetna eksplozija. Tonem u predivno ništavilo, potpuno se gubim i plutam kao u snu, ali
ovaj put uživam u tome, napokon potpuno slobodna. Drugom mi rukom odmiče kosu s lica i
osjećam otisak njegovih prstiju gdje god me dodiruju, pa pomišljam na zvijezde koje padaju na
nebu i za sobom ostavljaju blistav trag. I u tom trenutku, ni sama ne znam traje li nekoliko
sekundi, minuta ili dana, ali u trenutku dok mi u usta izgovara ime i dok dišem s njime, u tom
trenutku shvaćam da je to moj prvi pravi poljubac.
Odmiče se prebrzo, ali i dalje mi drži lice u rukama. »Divno«, govori. »Oprosti, ali moram to
reći. Predivno.«
»Da«, uspijevam procijediti kroz stisnuto grlo.
Još neko vrijeme samo tako sjedimo i gledamo se u oči i možda prvi put nakon ne znam
koliko ne osjećam nikakav nemir i ne razbijam glavu time o čemu on razmišlja, nego sam samo
sretna jer me grle njegove oči, jer plutam u silnoj toplini i blistavoj svjetlosti.
»Zbilja mi se sviđaš, Sam«, tiho govori. »Oduvijek si mi se sviđala.«
»I ti meni«, odvraćam.
Ne, neću zdvajati zbog sutrašnjeg dana. Neću čak ni razmišljati o njemu. Nakratko zatvaram
oči i iz misli otresam sve osim ovoga trenutka, Kentovih toplih ruku, predivnih zelenih očiju i
mekih usnica.
»Hajde«, naginje se i ljubi me u čelo. »Umorna si. Moraš na spavanje.«
Izlazi iz auta i obilazi ga da bi mi otvorio vrata. Snijeg se uhvatio za do i sve je prekriveno
bijelim sagom koji omekšava sve rubove vanjskoga svijeta. Prigušenim koracima prelazimo
prilazni puteljak i prilazimo trijemu. Roditelji su mi ostavili upaljeno svjedo na trijemu - to
jedino svjedo na zamračenoj kući u zamračenoj ulici doima se poput jedinog svjetla na svijetu.
Pod njegovim bljeskom pahuljice izgledaju poput zvijezda padalica.
»Snijeg ti se uhvatio za trepavice«, prelazi mi prstom po vjeđama, pa po korijenu nosa. »I za
kosu«, dodaje, pa mi prolazi prstima kroz kosu i dodiruje mi vrat. U raju sam.
»Kente«, provlačim prste kroz okovratnik njegove košulje. »Bojiš li se ikada odlaska na
spavanje? Bojiš li se ikada onoga što će se dogoditi sutradan?«
Licem mu prelazi tužan osmijeh i mogla bih se zakleti da zna. »Katkad se bojim zbog onoga
što ostavljam za sobom«, odvraća.
Potom se opet ljubimo, a tijela i usnice pomiču nam se tako glatko i toliko usklađeno da mi
se čini kao da se ne ljubimo u stvarnosti, nego u mislima, kao da ne udišemo zrak, nego jedno
drugo. Sve je kako bi trebalo biti — prirodno, opušteno, nesvjesno i nitko ništa ne pokušava,
samo se potpuno prepuštamo. I u tom se trenutku napokon događa nezamislivo — vrijeme se
zaustavlja. Sve nestaje — i snijeg, i kuća, i ulica, i sekunde, i dani. Ostaje samo tama i nas dvoje
na njezinu rubu, tek dodir i dah u mraku.

-176-
 NANA

Sedmo poglavlje

Sanjam svoj sedmi i zadnji san. Padam i okrećem se u zraku, ali ovaj put tama oko mene oživljava, pa
odjednom shvaćam da to zapravo nikada i nije bila tama, nego su mi samo oči bile zatvorene. Odmah ih
otvaram i mislim kako sam bila glupa, a u tom trenutku oko mene polijeću tisuće šarenih leptira čija krila
tvore predivnu dugu koja privremeno zaklanja sunce. No, kako lete sve više, pod njima se otkriva krajolik
prepun zelenila i zlatnih nijansi, polja okupanih suncem i ružičastih oblaka koji plutaju poda mnom. Zrak
je oko mene čist, plavkast i predivno miriše, pa se smijem, smijem i smijeni dok se prevrćem u zraku, a
smijem se zato jer nikada nisam ni padala.
Cijelo vrijeme letim.
Budim se u izvrsnom raspoloženju, kao da sam na snu doplutala do mirne obale, pa me sada slike sna
polako napuštaju, a njegovo mi se značenje prevlači preko glave poput vala koji se povlači u ocean,
ostavljajući me s jednom sigurnom spoznajom.
Svrha svega što mi se događalo nije bilo spašavanje mojega života.
Barem ne onako kako sam mislila.

A SEDMOGA DANA

Jednom sam s Lindsay gledala film u kojemu je glavni lik rekao da je najtužnija stvar kod
zadnjega seksa to što ne znaš da ti je zadnji. Nikada se nisam ni prvi put poseksala, pa nisam
stručnjak za to područje, ali tako je vjerojatno i sa svim ostalim stvarima: sa zadnjim poljupcem,
zadnjim smijehom, zadnjom šalicom kave, zadnjim zalaskom sunca, zadnjim skokom kroz
prskalicu na travnjaku, zadnjim sladoledom i zadnjom pahuljicom koju hvatamo jezikom.
Jednostavno ne znate da su vam zadnji.
Mislim, međutim, da je to dobro jer da bilo tko od nas zna da nešto čini zadnji put u životu,
bilo bi nam se vrlo teško oprostiti od nekih stvari. Kada znate da ih činite zadnji put, osjećate se
kao da morate skočiti s litice. Odjednom samo želite pasti na koljena i poljubiti zemlju na kojoj
stojite, još je jednom omirisati i još je jednom zagrliti.
Tako je svaki put kada nečemu ili nekome moramo reći zbogom. Skačemo s litice. Najgori je
dio odluka da napokon istupimo. Kada to jednom učinimo, sve je ionako gotovo. Nema nam
druge nego sve ostaviti za sobom.
Zadnja rečenica koju upućujem svojim roditeljima glasi: Vidimo se. Govorim im i da ih volim,
ali to im govorim prije. Zadnja je rečenica: Vidimo se.
Zapravo, ako želim biti sasvim precizna, Vidimo se je zadnja rečenica koju upućujem tati.
Zadnja rečenica koju upućujem mami je: Apsolutno jer stoji na vratima kuhinje u kućnom
ogrtaču i s novinama me u ruci pita jesam li sigurna da neću doručkovati, baš kao i svakog jutra.
Još se jednom okrećem pri izlasku iz kuće. Tata stoji uz štednjak, pjevuši i prži mami jaja za
doručak. Odjeven je u donji dio prugaste pidžame koju smo mu Izzy i ja kupile za rođendan, a
kosa mu strši na sve strane, kao da je gurnuo prst u utičnicu. Mama mu polaže ruku na leđa dok
prolazi kraj njega, pa sjeda za kuhinjski stol i otvara novine, a on vadi jaja iz tave, prebacuje ih
na tanjur i postavlja ga pred nju, govoreći usput: »Izvolite, milostiva. Reš pečena.« Ona pak
odmahuje glavom i govori nešto što ne čujem, pa se on saginje nad njom i ljubi je u čelo.

-177-
 NANA

Lijep su prizor. Drago mi je što sam se okrenula.

Izzy me prati do vrata s rukavicama i smije se od uha do uha, pokazujući razmak između
prednjih zuba. Kada je spazim, zavrti mi se u glavi i preplavljuje me mučnina, ali duboko
udišem i usredotočujem se na brojenje koraka, razmišljam o trčanju i snu u kojem sam letjela.
Jedan, dva, tri, skoči.
»Zaboravila si rukavice.«
Njezino frfljanje. Njezin osmijeh. Njezini zlatni čuperci.
»Što bih ja bez tebe?« saginjem se i stišćem je u zagrljaj dok u mislima nižem prizore iz
našega zajedničkog života: njezine sitne nožice dok je bila beba, glavica koja je uvijek mirisala
po puderu za bebe, prvi put kada je zakoračila prema meni, prvi put kada je provozala bicikl,
pala i izgrebla koljeno, pa sam umalo umrla od straha kada sam vidjela da krvari i zbog toga je
nosila cijelim putem do kuće. Zamišljam i prizore iz budućnosti: odrasla i visoka Izzy, prekrasna
djevojka za volanom automobila i s osmijehom, na licu, Izzy u dugoj, zelenoj haljini nabada na
visokim potpeticama do limuzine koja je odvozi na maturalni ples, Izzy s hrpom knjiga pod
rukom ulazi u studentski dom dok oko nje lebde snježne pahulje, a zlatna joj se kosa presijava
na bjelini.
Skviči i migolji mi se iz zagrljaja: »Ne mogu disati! Zadavit ćeš me!«
»Oprosti, Izzy«, govorim, a zatim savijam ruke iza vrata i otkopčavam lančić s pticom koji
mi je darovala baka. Izzy me promatra razrogačenim, okruglim očima.
»Okreni se«, kažem i jednom me za promjenu sluša bez pogovora, mirno stojeći dok joj
podižem kosu i zakopčavam joj lančić. Potom se ponovno okreće prema meni i vrlo ozbiljnog
izraza lica čeka da joj kažem kako joj pristaje.
Povlačim joj lančić prema dolje i pada joj do pola prsa, točno u visinu srca. »Super ti stoji,
Izzy«, kažem.
»Daješ mi je baš zauvijek? Ili samo za danas?« pita šapatom, kao da raspravljamo o državnim
tajnama.
»Tebi ionako bolje stoji«, govorim i stavljam joj prst na nos. Od radosti se vrti oko svoje osi
poput balerine.
»Hvala ti, Sammy«, kaže, iako, naravno, zvuči kao da je rekla Fammy.
»Budi dobra, Izzy«, ustajem stegnuta grla i grudi ispunjenih bolom. Jedva se suzdržavam da
ne kleknem i ponovno je zagrlim.
Stavlja ruke na bokove poput naše majke i tobože uvrijeđeno dobacuje: »Ja sam uvijek dobra.
Ja sam najbolja.«
»Najbolja od najboljih«, odvraćam.
Već se okrenula i trči prema vratima, vičući: »Pogledajte što mi je Sammy dala!« i jednom
rukom stežući lančić. Pogled mi je zamagljen suzama, pa je više ne vidim jasno, tek ružičastu
mrlju njezine pidžame i zlatan busen kose.
Pred kućom mi hladnoća dere pluća i bol se u grlu pojačava, ali duboko udišem, uživajući u
mirisu spaljenog drva i benzina. Sunce je predivno — još uvijek nisko i izduženo na obzoru, kao
da se tek proteže nakon spavanja. Znam da pod tim slabašnim zimskim svjetlom leže dani koji
traju do osam sati navečer, a pod njima se kriju zabave na bazenima uz miris klora i roštiljanih
hamburgera, a još dublje čekaju dani kada lišće na drveću plamti žarkocrvenim i narančastim
nijansama, dani kojima se širi miris kuhanog vina i mraz koji se topi do podneva. Znam da pod
današnjim danom leži još čitav niz životnih slojeva, još mnogo novih i drugačijih, pa bih

-178-
 NANA

najradije zaplakala, ali Lindsay me već čeka u autu pred kućom, maše i viče: »Što izvodiš?«
Krećem zato niz stazu prema tenku, brojim korake i razmišljam o tome da se od svega moram
oprostiti — od drveća, od trave, od neba i crvenkastih oblaka na obzoru. Moram sve sa sebe
strgnuti kao koprenu. Možda se ispod svega toga pojavi nešto doista spektakularno.

ČUDO SREĆE I SLUČAJNOSTI,

I. DIO

I onda sam mu rekla da me baš briga je li glupo ili nije, baš me briga je li to praznik koji su
izmislili cvjećari i proizvođači slatkiša...«
Lindsay brblja o Patricku, sva važnija mjesta naglašavajući udarcem dlana o volan. Ponovno
je u punoj formi, kosa joj je skupljena u trendovski raskuštran konjski rep, usnice su joj
premazane sjajilom i namirisana je Burberryjevim parfemom Brit Gold koji joj isparava iz
zimske jakne. Neobično mi ju je vidjeti u takvome stanju nakon onoga sinoć, ali na neki mi je
način drago. Okrutna je i prestravljena, ponosna i nesigurna, ali i dalje je Lindsay Edgecombe,
djevojka koja je u prvom srednje ključem razderala lak na BMW-u Mari Tinsley nakon što ju je
Mari nazvala napadnom droljom, iako se nitko živ nije usudio suprotstaviti Mari, tadašnjoj
kraljici maturalnog plesa. I dalje je moja najbolja prijateljica i unatoč svemu i dalje je poštujem,
a usto i znam da ma koliko bila u krivu glede drugih ljudi i sebe same, s vremenom će shvatiti.
Znam to. Inače joj se lice sinoć ne bi bilo onako pretvorilo u crnu rupu.
Možda sam tek samu sebe uvjerila u nemoguće, ali čini mi se da ono što se sinoć dogodilo
ipak ima nekakvu težinu i da nije samo nestalo. Katkad se bojim zaspati zbog onoga što ostavljam za
sobom. Zbog Kentovih riječi koje mi odzvanjaju mislima uz leđa mi prolaze trnci. Prvi put u
životu žudim za tim da nekoga ponovno poljubim, prvi mi se put čini da sam od sinoć nešto
važno izgubila.
»Možda je toliko živčan zato što je previše zaljubljen u tebe«, dobacuje Elody sa stražnjeg
sjedala. »Ne misliš li i ti tako, Sam?«
»Aha«, odvraćam i uživam u svakom gutljaju kave. Jutro je savršeno — upravo onakvo
kakvo bih odabrala. Jedem savršeno pecivo, pijem savršenu kavu, vozim se u automobilu s
dvjema najboljim prijateljicama s kojima ne pričam ni o čemu važnome i koje ni ne pokušavaju
govoriti nešto smisleno, nego samo brbljaju kao i uvijek, uživajući u žamoru koji stvaraju naši
glasovi. Nedostaje nam jedino Ally.
Odjednom me obuzima silna želja da se još malo provozamo po Ridgeviewu, najviše zbog
toga jer želim da vožnja još malo potraje, ali i zato što bih htjela još jednom baciti pogled na
svoj gradić.
»Lindz?«, govorim, »možeš li svratiti do Starbucksa? Baš mi se pije kava s mlijekom«,
otpijam nekoliko gutljaja i nastojim isprazniti šalicu koju držim u ruci ne bih li zvučala
uvjerljivije.
Lindsay podiže obrve: »Ali ti inače mrziš Starbucks.«
»Ah, eto, baš mi se pije njihova kava s mlijekom.«
»Ali rekla si da im kava ima okus pseće mokraće procijeđene kroz vreću za smeće.«
Elody napadno guta i viče: »Hej! Ja još uvijek jedem i pijem!« pa maše pecivom po zraku.
Lindsay podiže obje ruke u zrak: »Samo sam je doslovno citirala.«

-179-
 NANA

»Ako opet zakasnim na političke znanosti, dobit ću ukor, časna riječ«, odvraća Elody.
»A i propustit ćeš priliku da se malo žvališ s Kolačićem prije prvog sata«, zadirkuje je
Lindsay.
»Ah, prava se javila«, odvraća Elody i gurka je komadićem peciva. »Čudo što ti se lice još
nije stopilo s Patrickovim.«
»Daj, Lindsay, molim te«, gledam je i molećivo trepćem, a zatim se okrećem i isto činim
prema Elody. »Molim, molim, moooooolim vas.«
Lindsay teško uzdiše i dobacuje znakovit pogled Elody u retrovizoru, a zatim uključuje
žmigavac i skreće. Poskakujem na sjedalu i plješćem rukama, a Elody stenje.
»Danas moramo ispunjavati Samanthine želje«, govori Lindsay. »Ipak je danas njezin velik
dan.« Posebno naglašava riječ velik, a zatim prasne u smijeh.
Elody odmah prihvaća zezanciju: »Prije bih rekla da je Robov veliki dan.«
»Nadajmo se da je velik«, laktom me u rebra lupa Lindsay.
»Fuj«, dobacujem joj. »Perverznjakuše.«
No, Lindsay više ništa ne može zaustaviti. »Bit će to duuuuuuug dan«, smije se.
»I veoma bolan«, ubacuje se Elody.
Lindsay od smijeha pljuje malo kave na kontrolnu ploču, a Elody podvikuje od smijeha. Obje
se smiju poput manijaka.
»Jako smiješno«, govorim i gledam kroz prozor, promatrajući kako se kuće uz cestu
zgušnjavaju dok prilazimo središtu Ridgeviewa. »Vrlo zrelo i odraslo«, kažem. No, smiješim se
i sretna sam, a u sebi mislim: nemate vi pojma.
Iza Starbucksa je maleno parkiralište na kojemu zauzimamo zadnje mjesto, pri čemu Lindsay
zamalo otkida retrovizore s dva susjedna automobila, ali i dalje sretno uzvikuje: »Gucci, stara,
gucci!« jer tvrdi da je gucci talijanska riječ za »savršeno«.
Ja sam već svemu pokraj čega smo prošle u sebi rekla zbogom, pozdravila sam se sa svim
onim mjestima koje sam vidjela toliko puta da ih više nisam ni primjećivala. Rekla sam zbogom
zalogajnici na brdu u kojoj prodaju najbolje pileće medaljone na svijetu, oprostila sam se od
trgovine sa sitnom galanterijom u kojoj sam kupovala konac za izradu narukvica prijateljstva,
pozdravila sam ured za prodaju nekretnina, zubarsku ordinaciju i parkić u kojemu mi je u
sedmom razredu Steve King gurnuo jezik u usta te me time toliko iznenadio da sam ga ugrizla.
Ne mogu prestati razmišljati o tome kako je život neobičan, ne mogu prestati razmišljati o Kentu
i Juliet, Alexu i Anni, o Bridget, o profesoru Shawu i profesorici Winters — o tome kako je sve
slojevito i zamršeno i međusobno povezano u golemu, nevidljivu mrežu. Razmišljam i o tome
kako katkad mislimo da činimo dobro kada zapravo činimo zlo i štetu.
Ulazimo u Starbucks, pa naručujem kavu s mlijekom, Elody uzima kakao-kocku iako je
upravo pojela pecivo, a Lindsay s jedne police skida plišanog medvjedića, stavlja si ga na glavu
i potom tako, s medvjedićem na glavi, mrtva-hladna naručuje bocu vode, dok je službenik za
pultom gleda kao da je potpuno poludjela. Ne mogu si pomoći, privlačim je u čvrst zagrljaj, a
ona mi glasno govori: »Nemoj sada, to ćemo kod kuće u krevetu, draga«, na što se starija žena
koja stoji u redu iza nas odmiče za nekoliko koraka. Smijući se izlazimo iz Starbucksa i onda mi
na parkiralištu umalo ispada kava iz ruke. Sarah Grundel sjedi u smeđem Chevroletu, pogledava
na sat i lupka prstima po volanu, čekajući da se oslobodi jedno parkirno mjesto. Mjesto na
kojem smo mi parkirane.
»Pa, ne mogu prokleto vjerovati«, govorim naglas. Sada će bez sumnje zakasniti na trening.

-180-
 NANA

Lindsay primjećuje da zurim u Sarin auto, pa mi tiho dobacuje: »Da, i ja kažem. Da ja moram
voziti takvu rugobu, radije bih pješačila do škole.«
»Ne, ali...« odmahujem glavom jer uviđam da joj ne mogu objasniti. Dok izlazimo s
parkirališta, Sarah koluta očima i uzdiše, kao da želi reći napokon i apsurdan humor situacije
odjednom me pogađa punom snagom, pa prasnem u smijeh.
»Kakva ti je kava?« pita Lindsay.
»Kao pseća mokraća procijeđena kroz vreću smeća«, govorim dok izlazimo s parkirališta i
kratko trubimo Sari, koja pak bijesno puše i brzo ulazi na parkirno mjesto iste sekunde kada ga
mi napuštamo.
»Što je pak njoj?« pita Elody.
»PNS«, odgovara Lindsay. »Parkirno-nadrkani sindrom.«
Dok se vraćamo na cestu, pada mi na pamet da stvari možda ipak nisu tako zamršene. U
većini slučajeva, gotovo u svima, ne možemo nikako znati kako će se naše niti međusobno
ispreplesti, i to je u redu. Katkad nakon dobroga djela slijedi katastrofa, nakon lošega nešto
dobro, a kada ne učiniš ništa, svijet ti eksplodira.
Vrlo, vrlo rijetko — nekim čudom sreće i slučajnosti, kada svi leptiri na određen način mašu
krilima i kada sve niti nekoliko minuta miruju — pruža nam se prilika da učinimo nešto doista
dobro.
Dok u retrovizoru gledam kako Sarah trči prema Starbucksu, na pamet mi pada samo još
jedna stvar. Ako ti samo jedna opomena zbog kašnjenja nedostaje da bi te izbacili iz plivačke
momčadi, možda bi ipak trebala kavu skuhati kod kuće.
Kada stižemo u školu, odvajam se od Lindsay i Elody jer moram nešto obaviti u prostoriji s
ružama, a nakon toga, s obzirom na to da već kasnim, odlučujem markirati ostatak prvoga sata.
Lutam školskim hodnicima i dvorištem, razmišljajući o tome kako je čudno što svaki dan
dolazim ovamo, a nikada nisam pošteno pogledala oko sebe. Čak mi se i žuti zidovi u onim
hodnicima koje nazivamo ispovraćanima sada čine dražesnima, a divim se i tankome, golom
drveću u dvorištu koje kao da čeka snježni pokrivač.
Dosad mi se uvijek činilo da se dani provedeni u školi rastežu u beskonačnost i taj bi se
dojam gubio jedino na testovima, kada bi sekunde curile jedna preko druge i bježale prije nego
što bih zadatke uspijevala riješiti do kraja. I danas je tako. Koliko god željela da se sve otegne i
da dan potraje što dulje, vrijeme jednostavno curi, krvari u bezdan. Jedva uspijevam započeti
drugo pitanje na testu iz kemije kada profesor Tierney podvikuje: »Gotovo!«, pa predajem tek
dopola ispisan papir. Znam da više uopće nije važno kako ću riješiti bilo koji test, ali ipak se
trudim koliko mogu jer želim da mi zadnji dan bude što normalniji, što više nalik na milijune
drugih koje sam proživjela i želim predati test iz kemije, poslije zdvajati nad ocjenom te
razmišljati hoće li Tierney ikada ostvariti svoju prijetnju i nazvati bostonsko sveučilište. Ne
žalim zbog testa, međutim. Nadišla sam žaljenje.
Na sat matematike stižem nešto ranije, mirna i staložena. Sjedam na svoje mjesto nekoliko
minuta prije zvona i iz torbe vadim udžbenik, uredno ga postavljajući točno nasred klupe. Prva
sam u učionici.
Profesor Daimler prilazi mojoj klupi, naslanja se na nju i smiješi se. Prvi put primjećujem da
su mu očnjaci vrlo oštri, gotovo poput vampirskih. »Što to znači, Sam?« pokazuje na knjigu.
»Stižeš tri minute prije zvona i spremna si za nastavu? Okrećeš li ti to novi list?«
»Tako nešto«, odvraćam i polažem ruke preko udžbenika.
»I kako ti zasad protječe proslava Valentinova?« pita, u usta ubacuje pepermint, pa mi se

-181-
 NANA

primiče još malo bliže. Odvratan mi je. Misli li doista da će me zavesti svježim i mirisnim
dahom? »Imaš li kakve romantične planove večeras?« nastavlja. »Nekoga posebnog s kim ćeš se
izljubiti?« upitno podiže obrve.
Prije tjedan dana od takvoga bih očijukanja pala u nesvijest, ali sada sam potpuno hladna.
Prisjećam se grubosti njegova lica u dodiru sa svojim i njegove težine kada je legao na mene, ali
začudo, to me ne ljuti, čak me ni ne plaši. Bacam pogled na njegovu ogrlicu od konoplje i prvi
mi put pada na pamet da je to što je stalno nosi pomalo bijedno. Zašto već osam godina nije
skinuo glupu ogrlicu? To je kao da ja još uvijek nosim ogrlicu od bombona koju sam obožavala
u petom razredu.
»Vidjet ćemo«, smješkam se. »A vi? Bit ćete sami? Za stolom za jednu osobu?«
Naginje se još bliže prema meni, ali ne pomičem se, iako bih najradije uzmaknula.
»Zašto to misliš?« namiguje mi, očito misleći da očijukam. Valjda misli da ću mu ponuditi da
večer provedemo zajedno.
Još mu se blistavije smiješim.
»Zato što, da imate pravu djevojku«, govorim tiho, ali savršeno jasno i razgovijetno, da ne bi
došlo ni do kakve zabune, »ne biste se upucavali srednjoškolkama.«
Duboko udiše i tako se naglo trza unatrag da umalo pada s klupe. Drugi učenici naviru u
razred i međusobno brbljaju, uopće ne obraćajući pozornost na nas. Što se njih tiče, možda
razgovaramo o zadaći ili ocjenama. Ništa im nije sumnjivo. Daimler, međutim, i dalje zuri u
mene, a usta mu se otvaraju i zatvaraju. Ne uspijeva ništa procijediti.
Oglašava se zvono, pa trese ramenima i udaljava se od klupe, ali i dalje zuri u mene, a onda
se okreće oko svoje osi, kao da se izgubio. Napokon se nakašljava i progovara.
»U redu, ljudi«, glas mu puca, pa se još jedanput nakašljava, a kada mu se napokon vraća,
zvuči grubo i neugodno. »Idemo. Svi na mjesta.«
Moram položiti dlan preko usta i ugristi se da ne bih prasnula u smijeh. Profesor Daimler
dobacuje mi mračan pogled zbog kojega mi se još više smije, a onda okrećem glavu i gledam
prema vratima.
Upravo u tom trenutku Kent McFuller ulazi u učionicu.
Pogledi nam se susreću i u tom mi se trenutku čini da se učionica prepolovila i da je
udaljenost između njega i mene nestala.
Prožima me snažan osjećaj da me uvlači u sebe kroz zelene oči, a potom se vrijeme urušava,
pa smo opet na trijemu pred mojom kućom, toplim mi prstima prelazi preko vrata, usnice
pritišće uz moje i šapće mi nešto na uho. Za mene u tom trenutku ne postoji nitko i ništa osim
njega.
»Gospodine McFuller, biste li bili tako ljubazni da sjednete«, hladnim ga glasom opominje
Daimler.
Kent skreće pogled s mojega i trenutak iščezava. Mrmlja kratku ispriku Daimleru, pa odlazi
na svoje mjesto, a ja se okrećem u klupi i pratim ga pogledom. Obuzima me silna toplina kada
na klupu izvlači udžbenik, a iz njega ispada nekoliko skica za crteže. Uživam u tome kako se
neprekidno poigrava s kosom i kako stalno odmiče šiške s čela, iako se istoga trenutka vraćaju
na svoje mjesto.
»Gospođice Kingston, biste li mi mogli, ako nije problem, posvetiti koji trenutak pozornosti?«
Okrećem se prema ploči i vidim da Daimler zuri u mene.
»U redu, odvojit ću koji trenutak«, odvraćam glasno i cijeli razred prasne u smijeh. Daimler

-182-
 NANA

stišće usnice u tanku crtu, ali ne govori ništa.

Otvaram udžbenik, ali nikako se ne mogu usredotočiti na matematiku, nego lupkam prstima
po klupi, nemirna i ushićena zbog Kentove nazočnosti. Najradije bih mu rekla kako se osjećam,
nekako mu sve objasnila, pa da zna i da me shvati. Nestrpljivo gledam na sat i ne mogu dočekati
Kupide.
Kent McFuller danas će dobiti jednu ružu više.
Nakon sata matematike čekam Kenta u hodniku, a leptiri mi divljaju po trbuhu. Izlazi s
ružom koju sam mu poslala i drži je tako oprezno kao da se boji da će je slomiti. Podiže ozbiljan
i promišljen pogled, pa mi očima ispituje lice.
»Hoćeš li mi ovo objasniti?« pita i iako se ne smješka, ton glasa bez sumnje mu je šaljiv, a u
očima svjetluca nešto nestašno.
I ja njega odlučujem zadirkivati, iako mi od njegove blizine mozak gotovo potpuno staje.
»Nemam pojma o čemu govoriš«, kažem.
Podiže ružu i pred očima mi otvara karticu s porukom, iako, naravno, znam što u njoj piše.
Večeras. Uključi mobitel, pripremi ključeve automobila i budi moj heroj.
»Tajanstveno«, govorim, jedva susprežući osmijeh. Još je deset puta slađi, ovako zbunjen.
»Nepoznata obožavateljica?« pitam.
»Nije baš tako nepoznata«, odvraća, i dalje me ispitivački promatrajući, kao da će na mom
licu pronaći odgovor na zagonetku. Moram skrenuti pogled jer bih ga inače zgrabila i privila uza
se. Nekoliko trenutaka oklijeva, a zatim kaže: »Večeras je tulum kod mene.«
»Znam«, odvraćam, a zatim brzo dodajem: »Mislim, čula sam.«
»Dakle...?«
Odustajem od daljnjih igrica. »Slušaj, Kente«, govorim, »možda ću te morati zamoliti da me
večeras pokupiš autom s jednoga mjesta. Najviše dvadeset minuta. Ne bih to tražila od tebe da
nije važno.«
Smiješi se jednim kutom usnice i pita: »A što ćeš mi dati zauzvrat?«
Naginjem se tako da mi usnice gotovo dotiču njegovo uho i shvaćam da je njegov miris —
mješavina svježe pokošene trave i metvice — toliko opojan da sam već ovisna o njemu.
»Povjerit ću ti jednu tajnu«, šapućem.
»Sada?«
»Ne, poslije«, uzmičem jer se inače neću moći suzdržati i poljubit ću ga u vrat. Ne znam što
mi je. Nikada se nisam tako osjećala s Robom, a uz Kenta kao da mi ruke same lete prema
njemu. Možda opetovano umiranje izaziva hormonalnu buru. Drago mi je zbog toga.
Ponovno je ozbiljan i govori: »Ovo što si napisala u poruci...« igra se s papirićem i oči mu
zlaćano blistaju. »Onaj zadnji dio s herojem. Kako si...?«
Srce mi luđački udara o prsa i u jednom ludom trenutku pomišljam da možda zna, da se
možda sjeća one večeri u njegovoj sobi. Među nas se spušta teška tišina i sve se uspomene, želje
i nadanja ljuljaju u zraku poput klatna. »Kako sam što;« pitam, iako jedva dišem.
Uzdiše, odmahuje glavom i slabašno mi se smješka. »Ma, ništa. Zaboravi. Glupo je«, govori.
»Aha«, odvraćam i napokon izdišem, iako nisam bila ni svjesna da mi je zastao dah. Nadam
se da nije primijetio koliko sam razočarana. »Usput«, govorim, »hvala ti na ruži.«
Jedino sam njegovu ružu zadržala. Ta mi je najdraža, rekla sam Marian Sykes kada mi ju je

-183-
 NANA

isporučila.
Iznenađeno me pogledala i zatim se osvrnula, kao da ne vjeruje da joj se obraćam. Kada je
shvatila da ipak to činim, zacrvenjela se i nasmiješila.
Dobila si ih zbilja mnogo, stidljivo je rekla.
Da, ali uvijek mi uvenu, odvratila sam. Neki ljudi imaju zelenu ruku. Moja je crna.
Treba stabljike podrezati ukoso, rekla je i odmah se zacrvenjela. Sestra me to naučila. Nekada se
voljela baviti cvijećem i biljkama u vrtu. Zatim se okrenula i ugrizla se za usnicu.
Uzmi te ruže, rekla sam joj.
Nekoliko je trenutaka samo zurila u mene, kao da nije sigurna šalim li se ili mislim ozbiljno.
Daješ mi ih zauvijek? pita i podsjeća me na Izzy.
Kažem ti, ne mogu više na duši nositi sva ta ubojstva cvijeća, odvratila sam joj. A ti ih možeš ponijeti
kući. Imaš li vazu?
Zastala je još na sekundu i zatim se blistavo nasmiješila. Lice joj se potpuno promijenilo.
Stavit ću ih u svoju sobu, rekla je.
Kent podiže obrvu: »Kako znaš da sam ti je ja poslao?«
»Ma, daj«, kolutam očima, »ne znam nijednog drugog profesionalnog crtača čudnovatih
stripova.«
Polaže raku na prsa i pravi se da je uvrijeđen. »Nisam profesionalac. To radim iz ljubavi.
Osim toga, ti stripovi uopće nisu čudni.«
»Dobro, dobro«, odvraćam, »onda ti zahvaljujem na potpuno normalnoj poruci.«
»Nema na čemu«, smiješi se. Dovoljno smo blizu da osjećam isijavanje topline s njegova
tijela.
»Hoćeš li onda večeras biti moj vitez na bijelom konju?«
Kent se kratko klanja: »Znaš da ne mogu odoljeti dami u nevolji.«
»Znala sam da mogu računati na tebe«, govorim. Hodnik je oko nas opustio jer su svi otišli
na ručak, pa nekoliko trenutaka samo stojimo i gledamo se. U očima mu nešto omekšava, pa mi
srce poskakuje, sva treperim i osjećam se kao da bih svakoga trenutka mogla poletjeti u zrak.
Glazba, pomišljam. Zbog njega se osjećam kao da sam glazba. Tada me odjednom obuzima snažan
osjećaj da će me Kent poljubiti baš ovdje, u hodniku, pred kabinetom za matematiku srednje
škole Thomasa Jeffersona i zbog silne navale sreće gotovo padam u nesvijest.
Ipak, ne ljubi me, nego samo pruža ruku i kratko me dodiruje po ramenu. Kada je uklanja, i
dalje osjećam njegov dodir. »Vidimo se večeras«, govori. »Nadam se da je tajna koju ćeš mi
povjeriti zbilja dobra.«
»Fantastična je, vidjet ćeš«, govorim i priželjkujem da mogu zapamtiti svaku, čak i najmanju
pojedinost vezanu uz njega. Najradije bih ga urezala u pamćenje i ne mogu vjerovati koliko sam
dugo bila slijepa. Okrećem se i odlazim prije nego što učinim nešto potpuno neprihvatljivo, prije
nego što skočim na njega i izljubim ga.
»Sam?« zaustavlja me.
»Da?«
Opet me ispitivački promatra, pa u tom trenutku shvaćam zašto mi je onomad rekao da ga ne
mogu zavarati. Već me dugo promatra, uviđam. Doista me vidi. Doista me zna. Osjećam se kao
da mi upravo čita misli i zbog toga mi je neugodno jer uglavnom razmišljam o tome kako su mu

-184-
 NANA

usnice savršene.
Grize se za usnicu, prebacuje se s noge na nogu i pita: »Zašto baš ja? Mislim, večeras. Već
godinama nismo razgovarali i...«
»Možda želim nadoknaditi izgubljeno vrijeme«, govorim i odmičem, lagano poskakujući.
»Ozbiljno te pitam«, ponavlja. »Zašto baš ja?«
Glavom mi prolaze prizori u kojima me drži za ruke u mraku i vodi me kroz labirint
prostorija u prizemlju svoje kuće, kroz mjesečinu i preko debelih sagova. Prisjećam se njegova
glasa dok me uspavljuje i umiruje te odnosi poput plime. Prisjećam se kako je vrijeme stalo kada
me poljubio.
»Vjeruj mi«, odgovaram, »ti si jedini kojega sam mogla odabrati.«

DRUGE PRILIKE

Kentov je valogram samo jedna izmjena koju sam toga jutra načinila u sobi s ružama, ali čim
ulazim u menzu, uviđam da je i Rob dobio svoj. Odvaja se od prijatelja i hita prema meni čim
me spazi, pa ne uspijevam čak ni stati u red pred pultom, gdje namjeravam naručiti dvostruki
sendvič s pečenjem. Glupa mu je bejzbolska kapa i opet nakrivljena, pa izgleda kao đa je u
nekom reperskom videospotu iz 1992.
»Hej, malena«, pokušava me obgrliti oko ramena, ali izmičem mu. »Dobio sam tvoju ružu.«
»I ja tvoju. Hvala.«
Ogledava se oko sebe, zapaža jednu ružu koja stoji zataknuta za moju torbu i potom se mršti.
»To je ruža koju sam ti poslao?« pita.
Odmahujem glavom i slatko se smiješim, a on trlja čelo. Uvijek to čini kada razmišlja, kao da
ga od same aktivnosti boli glava.
»A gdje su ti ostale ruže?« pita.
»U skladištu«, odgovaram, što i nije potpuno netočno.
Odmahuje glavom i mijenja temu.
»Slušaj, večeras je tulum...« ne dovršava rečenicu, pa naginje glavu u stranu i nestašno mi se
smješka. »Mogli bismo otići i malo se zabaviti«, pruža ruku i masira mi rame. »To bi nam
mogla biti
Samo je Rob u stanju pomisliti da je lokanje piva i vrištanje na tulumu predigra, ali ne želim
s njim sada o tome raspravljati. »Predigra?« nevino pitam i on to shvaća kao očijukanje jer se
smješka i zabacuje glavu, gledajući me ispod napola spuštenih vjeđa. Nekada mi je to bilo
preslatko, a sada mi izgleda kao sumo-hrvač koji pokušava plesati sambu. Možda je i naučio
korake, ali ne izgleda dobro.
»Znaš«, dodaje tiho, »zbilja mi se svidjela tvoja poruka uz ružu.«
»Zbilja?« pitam ga mazno i prisjećam se što sam mu napisala.
Ne moraš me više čekati.
»Mislio sam onda da se nađemo na tulumu oko deset i ostanemo sat-dva«, sliježe ramenima i
namješta kapu na glavi, prelazeći na teme koje su mu važnije.

-185-
 NANA

Odjednom me svladava silan umor. Htjela sam se malo poigrati s Robom, malo mu se možda
i osvetiti jer nije obraćao pozornost na mene. Htjela sam ga kazniti jer nije bio uz mene kada mi
je bio potreban i jer mu nije stalo ni do čega osim do tulumarenja, sporta i frajerskog
preseravanja u kapi Yankeesa, ali sada shvaćam da mi se ne da. »Radi što god hoćeš, Robe«,
govorim. »Tvoja stvar.«
Zbunjeno zastaje. Nije očekivao takvu reakciju.
»Ali večeras spavaš kod mene, zar ne?« pita.
»Ne, ne spavam.«
Opet podiže ruku prema čelu i opet ga trlja. »Ali napisala si...«
»Napisala sam ti da me više ne moraš čekati. I zbilja ne moraš«, govorim i duboko udišem.
Jedan, dva, tri, skoči. »Ovo među nama ne ide«, napokon kažem. »Mislim da bismo trebali
prekinuti.«
Uzmiče korak unatrag i potpuno blijedi, pa zatim crveni od brade na gore, kao da mu netko u
glavu nalijeva malinovac. »Molim?« pita u nevjerici.
»Rekla sam da prekidam s tobom«, odvraćam. Nikada nisam učinila ništa slično i iznenađena
sam koliko je lako. Lako je reći zbogom — dovoljno je načiniti prvi korak, a dalje sve ide samo
od sebe, kao da se spuštaš niz nizbrdicu. »Veza nam nije dobra«, dodajem.
»Ali... ali...« muca te polako iz šoka prelazi u bijes. »Ne možeš samo tako prekinuti sa
mnom!«
Nesvjesno odmičem unatrag i križam ruke na prsima. »A zašto ne?«
Gleda me kao da sam najgluplja na svijetu. »Ti«, izgovara s prezirom, gotovo pljujući riječ iz
usta. » Ti ne možeš prekinuti sa mnom.«
A onda mi sine. Rob se ipak sjeća. Sjeća se da je u šestom razredu rekao kako nisam
dovoljno cool da bi izašao sa mnom. Ne samo da se sjeća nego i dalje u to vjeruje. Ako sam do
tog trenutka imalo suosjećala s njime, sada mi to više ne pada na pamet. Dok stoji preda mnom
stisnutih šaka i crvena lica, odjednom shvaćam da je nevjerojatno ružan.
»Mogu«, mirno mu odvraćam. »Upravo jesam. Prekinula sam s tobom.«
»A ja sam te čekao. Čekao sam te mjesecima«, okreće se i mrmlja nešto nerazumljivo.
»Što si rekao?«
Preko ramena mi dobacuje jedan bijesan pogled prepun gađenja, pa se pitam je li to doista
ista osoba koja mi se prije tjedan dana u podrumu naslonila na rame i rekla mi da sam bolja od
bilo kojeg jastuka. Kao da mu je netko uklonio lice na koje sam navikla, pa je ispod njega
izronio netko sasvim drugi.
»Rekao sam da sam se trebao poševiti s Gabby Haynes kada mi je to neki dan predložila«,
hladno mi odgovara.
Kroz trbuh me nešto probada, vjerojatno zaostaci osjećaja ili povrijeđen ponos, ali bol brzo
prolazi i ubrzo se umirujem. Ionako me više nema, ionako već letim nad svime i odjednom
shvaćam kako se osjeća Juliet i kako se vjerojatno osjećala svih ovih godina. Pomisao na Juliet
vraća mi snagu, pa se smiješim i slatkim mu glasom dobacujem: »Nikada nije kasno za još jednu
priliku.« Zatim se okrećem i odlazim po svoj zadnji ručak u životu, koji ću pojesti u društvu
najboljih prijateljica.
Kada se nakon deset minuta napokon uspijevam probiti do našega stola i kada se bacam na
golem sendvič s pečenjem i majonezom te na golemu porciju prženih krumpirića (gladnija sam
nego ikada prije) i kada Juliet ulazi u menzu, opažam da je uz ruksak pričvrstila praznu bocu

-186-
 NANA

vode i u nju umetnula ružu. Ogledava se po menzi, provirujući kroz zastor duge kose i na
svakome stolu uz koji prolazi tražeći indicije. Oči su joj svijetle i žive, grize usnicu, ali ne
izgleda nesretno. Izgleda živo. Srce mi poskakuje od radosti — to što vidim veoma mi je važno.
Dok prolazi uz naš stol, gledam kako joj na ruži treperi kartica s porukom i iako sam
predaleko da bih je pročitala, jasno je vidim, čak i kada zatvorim oči. Na kartici je samo jedna
rečenica.
Nikad nije kasno.
»Što je tebi danas?« pita me Lindsay dok grabimo prema sladoledarnici. Već smo gotovo
stigle do poteza i nakupina zgrada na brdašcu nadvija se nad nama poput gljive. S obzora
pristižu crni oblaci i zrak miriše na snijeg.
»Kako to misliš?« pitam je. Držimo se rukom pod ruku i nastojimo se ugrijati. Pozvala sam
Ally i Elody da pođu s nama, ali Elody je morala na španjolski jer su toga dana pisali test, a Ally
je tvrdila da će, izostane li samo još jedanput s engleskog, zacijelo zaraditi ukor. Nisam
navaljivala.
Želim običan dan.
»Pa, ponašaš se dosta čudno«, govori Lindsay.
Pokušavam smisliti nekakav odgovor, ali ona već nastavlja. »Za ručkom si bila potpuno
odsutna«, kaže i grize se za usnicu, »a dobila sam i SMS od Amy Weiss...«
»Da?«
»Mislim, Amy je potpuno luda i ne vjerujem ni u jednu riječ koju govori, pogotovo ne o
tebi«, brzo objašnjava.
»Naravno«, slažem se, ali razgovor me zabavlja jer već znam kamo vodi.
»Ali...« Lindsay duboko udiše i zatim brzo govori: »Kaže da je razgovarala sa Steveom
Waitmanom, koji je pak razgovarao s Robom i ovaj mu je rekao da si prekinula s njim.«
Dobacuje mi jedan kratak pogled i zatim se smije: »Odgovorila sam joj da lik očito sere.«
Trenutak oklijevam i pomno biram riječi, a zatim kažem: »Ne sere. Rekao joj je istinu.«
Lindsay naglo zastaje i netremice zuri u mene. »Molim?«
»Prekinula sam s njim u menzi, na ručku.«
Odmahuje glavom kao da nastoji otresti riječi iz mozga.
»A jesi li tu informaciju namjeravala podijeliti s nama? Mislim, sa svojim najboljim
prijateljicama? Ili si računala na to da ćemo na kraju saznati od nekoga drugoga?«
Vidim da je doista povrijeđena.
»Slušaj, Lindsay, htjela sam vam reći, ali...«
Dlanovima pritišće uši, i dalje odmahujući glavom.
»Ne razumijem. Što se dogodilo? Pa trebali ste — ili si mi barem rekla da to želiš... trebali ste
to učiniti večeras?«
Uzdišem: »Upravo ti zato nisam ništa još htjela reći, Lindsay. Znala sam da ćeš napraviti
dramu oko toga.«
»Ali to jest drama.«
Toliko je zaprepaštena da ni ne primjećuje kineski restoran pokraj kojega upravo prolazimo.
Previše je zauzeta buljenjem u mene kao da sam upravo sva pozelenila ili se zapalila. Gleda me

-187-
 NANA

kao da mi više ne vjeruje.

U tom trenutku shvaćam da će me s još većom nevjericom gledati nakon što učinim ono što
se spremam učiniti, ali zbog toga ne odustajem od nauma. Okrećem se prema njoj, polažem joj
ruke na ramena i govorim: »Pričekaj me ovdje, može?«
»Kamo ideš?« žmirka.
»Moram samo na trenutak ući u restoran«, govorim oprezno, očekujući da će odmah
poludjeti, »moram nešto dati Anni Cartullo.«
Očekujem viku, dreku, očekujem da će me gađati gumenim bombonima ili da će se okrenuti i
ljutito otići, ali ne čini ništa od toga. Lice joj samo naglo otupljuje, kao da joj je netko isključio
napajanje iz mozga. Zabrinuta sam i bojim se da je u šoku, ali prilika je predobra da bih je
propustila.
»Dvije minute«, govorim. »Časna riječ, neću dulje.«
Ulazim u kineski restoran prije nego što se Lindsay uspijeva osvijestiti i napraviti cirkus i
dok ulazim, nad vratima se oglašava maleno zvonce. Alex podiže zabrinut pogled prema
vratima, ali kada me spazi, samo se blistavo smješka.
»Bok, Sam«, razvlači. Kreten.
Pravim se kao da ga ne vidim i pristupam Anni, koja pognute glave gurka hranu po tanjuru.
Bolje i to nego da je jede.
»Bok«, pozdravljam i odjednom me hvata silna trema. Njezina me šutnja uznemiruje, nešto je
jezivo u praznome pogledu koji podiže prema meni. Podsjeća me na Juliet. »Htjela bih ti nešto
dati«, dodajem.
»Nešto mi želiš dati?« pita sumnjičavo i sada mi više toliko ne nalikuje na Juliet. Vjerojatno
misli da sam potpuno poludjela jer, što se nje tiče, nikada u životu nismo progovorile ni riječi.
Tko zna što misli da joj se spremam uručiti.
Alex gleda malo mene, a malo Annu, jednako zbunjen kao i ona, a primjećujem i da me
Lindsay promatra kroz prljav izlog. Činjenica da me troje ljudi gleda kao da sam sišla s uma
pomalo je uznemirujuća, pa drhtavim rukama posežem u torbu.
»Da, znam da je čudno i ne mogu ti ovo objasniti, ali...« izvlačim knjigu s crtežima M. C.
Eschera i stavljam je na stol pred Annu, uz zdjelu piletine sa sezamom. Ili junetine u umaku od
naranče. Ili uz kuhanu mačku. Nemam pojma.
Anna se koči i zuri u knjigu kao da će je ujesti.
»Učinilo mi se da bi ti se mogla svidjeti«, brzo govorim i već uzmičem od stola. Obavila sam
najteži dio i osjećam se mnogo bolje. »U knjizi je više od dvjesto crteža«, dodajem, »možeš
neke izrezati i objesiti na zid ako to želiš.«
Na Anninu se licu nešto zateže. I dalje zuri u knjigu, stežući šake na bedrima.
Kada se već želim okrenuti i pobjeći kroz vrata, podiže glavu i gleda me u oči. Ništa mi ne
govori, ali usnice joj se opuštaju. Ne smiješi se, ali vrlo je blizu. Shvaćam to kao zahvalu.
Čujem još samo kako Alex govori: »Što je to bilo?« i zatim izlazim uz zvonjavu nad vratima.
Lindsay i dalje stoji na istome mjestu na kojem sam je ostavila, pogled joj je i dalje tup, iako
znam da je gledala kroz izlog.
»Sada sam sigurna da si poludjela«, govori.
»I opet ti kažem da ne znam o čemu govoriš«, kažem sva ushićena što sam uspjela dati knjigu
Anni. »Hajde, dođi. Baš bih rado jedan jogurt.«

-188-
 NANA

Lindsay, međutim, ne popušta. »Pukla si. Odlijepila. Prošvikala. Otkad to Anni Cartullo
daruješ knjige?«
»Pa, dobro sad, nisam joj darovala narukvicu prijateljstva niti išta slično«, odvraćam.
»Otkad ti uopće razgovaraš s Annom Cartullo?«
Uzdišem. Znam da neće tako lako odustati. »Prvi smo put razgovarale prije nekoliko dana«,
priznajem, a Lindsay me gleda kao da joj se svijet ruši pred očima. Znam taj osjećaj. »Cura je
prilično draga. Mislim da bi ti se svidjela kada bi...«
Lindsay skviči i pokriva uši dlanovima kao da su joj već i same riječi prebolne. Skviči još
neko vrijeme, a ja gledam na sat, čekajući da završi s predstavom.
Naposljetku prestaje, odnosno još samo nezadovoljno frkće, pa me gleda stisnutih očiju, a ja
hihoćem. Izgleda kao đa je ona poludjela.
»Jesi li završila?« pitam je.
»A jesi li se ti vratila iz svemira?« oprezno odmiče ruku s uha, kao da me iskušava.
»Tko, ja?«
»Da, ti. Samantha Emily Kingston. Moja najbolja prijateljica. Moja heteroseksualna životna
partnerica«, naginje se prema meni i kucka mi po čelu. »Je li ovdje ili joj tijelo i dalje zauzima
neka čudna sila iz svemira koja nogira Samanthina momka i druži se s Annom Cartullo?«
Preokrećem očima i govorim: »Ne znaš baš sve o meni, je li?«
»Očito ne znam ništa o tebi«, križa ruke na prsima. Povlačim je za rukav na jakni, pa me
nevoljko slijedi, iako vidim da je ozbiljno uzrujana. Prebacujem joj ruku preko ramena i čvrsto
je stišćem uza se. Toliko je niža od mene da moram dobrano skratiti korake ne bih li ih uskladila
s njezinima, ali ritam prepuštam njoj.
»Evo, na primjer, znaš koji mi je omiljeni okus smrznutog jogurta«, govorim, nastojeći je
oraspoložiti.
»Čokolada«, gunđa uz uzdah, ali me ne odguruje, što je dobar znak. »S bombonima od
kikiriki maslaca i hrskavim slatkišima.«
»A znaš i koliku ću porciju uzeti.«
Pred vratima smo sladoledarnice i već osjećam sladak, kemijski pojačan miris smrznutog
jogurta. Podsjeća me na miris svježe pečenog kruha u Subwayu. Dobro znam da nije prirodan,
dobro znam da nema veze s mirisom domaćeg kruha, ali opojan je i obožavam ga.
Lindsay mi krajičkom oka dobacuje pogled, pa skidam ruku s njezinih ramena i smijem se
njezinu djetinje tužnom izrazu lica.
»Bilo bi ti bolje da pripaziš, gospođice Najveća Čašica«, govori zabacujući kosu. »Ti će ti se
slatkiši prilijepiti ravno uz bokove.«
Usta joj se krive u nestašan osmijeh i znam đa mi je već oprostila.

PRIJATELJSTVO: PRIČA

Da moram odabrati tri stvari koje najviše volim kod svojih prijateljica, evo što bih odabrala.
Cijeli je drugi srednje skupljala minijaturne porculanske figurice krava i stalno tražila članke

-189-
 NANA

o kravama na internetu zato što joj je jedna krava — i to prava — za ljetovanja u Vermontu
obavila jezik oko zgloba.
1. Fenomenalno kuha čak i bez recepta i jednoga će dana zasigurno imati vlastitu
kulinarsku emisiju. Svima nam je obećala da će nas pozvati u goste.
2. Kada zijeva, plazi jezik poput mačke.

ELODY
1. Ima savršen sluh i zvonak, najdivniji glas koji možete zamisliti. Podsjeća me na sirup
koji se prelijeva preko vrućih palačinki. Nikada se, međutim, ne pravi važna zbog toga i pjeva
samo pod tušem ili kada je sama.
2. Jednom je cijelu godinu svaki dan nosila nešto zeleno.
3. Rokće dok se smije, što me uvijek nasmijava.

LINDSAY
1. Uvijek je spremna zaplesati, čak i kada nitko drugi ne pleše i bez obzira na to je li u
menzi, kupaonici ili u trgovačkom centru.
2. Sedam dana zaredom odlazila je do kuće Todda Hortona i omatala je WC papirom nakon
što je ljudima razglasio da se Elody loše ljubi.
3. Jednom je, dok smo hodale kroz park, naglo potrčala, i to vrlo brzo, iako nije bila
odjevena za trčanje. Sprintala je u trapericama i čizmama preko travnjaka, pa sam pojurila za
njom, ali je nisam uspjela dostići i na kraju smo obje završile u pognutom položaju, držeći se za
bedra i otpuhujući. Mislila sam da će mi pluća eksplodirati na hladnome jesenjem zraku.
Nasmijala sam se i rekla: »Bogme, brža si.«
Ona mi je pak preko ramena dobacila čudan pogled, kao da tek u tom trenutku shvaća da
stojim pokraj nje i rekla: »Ali nismo se utrkivale.«
Mislim da je sada napokon razumijem.
O svemu tome razmišljam kod Ally nakon škole i priželjkujem da sam više razgovarala s
njima. Imam dojam da smo previše vremena potratile na međusobno zadirkivanje, razna
prekenjavanja oko nevažnih stvari i na prazna sanjarenja o tome da su neki ljudi drugačiji —
bolji, ljepši, stariji, zanimljiviji. No, ne pronalazim načina kako bih im to rekla, pa se samo
smijem uz Elody i Lindsay koje trčkaraju po kuhinji dok Ally na sve moguće načine pokušava
od dva dana starog talijanskog pesta i pakiranja krekera pripremiti nešto za jelo. A kada Lindsay
prebacuje jednu ruku preko mojih i drugu preko Allynih ramena, a Ally grli Elody i kada
Lindsay kaže: »Ja vas, glupače, volim do smrti. To znate, zar ne?«, a Elody uzvikuje: »Grupni
zagrljaj!«, bacam se među njih i grlim ih sve, stišćući ih toliko snažno da Elody na kraju uzmiče,
smije se i kaže: »Ako se nastavim ovako smijati, ispovraćat ću se.«

TAJNA

»Ne shvaćam«, govori Lindsay, dureći se u autu na polovici prilaza do Kentove kuće, do
kuda doseže kolona parkiranih vozila. »Kako ćemo onda kući?«

-190-
 NANA

Uzdišem i objašnjavam po tisućiti put: »Ja ću se pobrinuti za prijevoz, okej?«

»Zašto jednostavno odmah ne pođeš s nama na tulum?« prigovara Ally sa stražnjeg sjedala,
također po tisućiti put. »Pusti sad vražji auto.«
»Da, i što onda? Ti ćeš voziti kući, gospođice Absolut13?« okrećem se i dobacujem znakovit
pogled u smjeru boce koju drži u ruci. Shvaća to kao znak da mora ponovno potegnuti iz nje.
»Ja ću nas odvesti kući«, uporna je Lindsay. »Jesi li me ikada vidjela pijanu?«
»Nema veze«, preokrećem očima. »Loše voziš i trijezna.«
Elody rokće od smijeha, a Lindsay podiže prst u zrak i opominje je: »Pazi da ne bi ubuduće
pješačila do škole.«
»Daaaaj, idemo, propuštamo tulum«, Ally popravlja kosu i saginje se da bi se pogledala u
retrovizoru.
»Dajte mi najviše petnaest minuta«, govorim. »Vratit ću se prije nego što uspijete pronaći
bačvu s pivom.«
»A kako ćeš se vratiti ovamo?« sumnjičavo me odmjerava Lindsay, ali otvara vrata.
»Bez brige«, kažem. »Već sam se prije pobrinula za prijevoz.«
»I dalje ne razumijem zašto nas poslije ne možeš odvesti kući«, nezadovoljno gunđa Lindsay,
ali izlazi iz automobila, a Elody i Ally je slijede. Ne odgovaram joj. Već sam joj bezbroj puta
objasnila da ću ranije otići s tuluma i znam da sve misle kako to činim zato što će Rob biti
ondje, ali ih ne ispravljam.
Naumila sam auto ostaviti pred Lindsaynom kućom, ali kada skrećem na cestu broj 9,
nesvjesno vozim kući. Potpuno sam mirna, pomalo tupa, kao da se sva tama izvana prelila u
mene i isključila me. Osjećaj nije sasvim neugodan, nalik je na plutanje na površini bazena.
Većina je prozora na mojoj kući zamračena. Izzy je prije nekoliko sati otišla na spavanje, iz
radne sobe dopire plavičasto svjetlo, što znači da tata vjerojatno gleda televiziju, a na katu
svijetli prozor kupaonice i kroz zastore vidim kako se netko kreće po njoj. Mama vjerojatno
maže lice Cliniqueovom kremom pred zrcalom, škilji bez leća i rukavi kućnoga ogrtača ljuljaju
joj se oko ruke poput krila. Kao i uvijek, zbog mene su ostavili upaljeno svjetlo na trijemu, da ne
bih morala u mraku tražiti ključeve kada se vratim. Razgovarat će o tome kako provesti subotu,
možda čak i planirati doručak ili trebaju li me probuditi prije podneva i u tom me trenutku
obuzima silna tuga zbog svega što gubim ili sam, ako ćemo sasvim precizno, već izgubila prije
nekoliko dana. U jednom djeliću sekunde. U jednom klizanju s ceste.
Polažem čelo na volan i čekam da tuga prođe. Ubrzo i prolazi. Bol se povlači, mišići mi se
opuštaju i ponovno me obuzima osjećaj da mora biti ovako.
Dok se vozim prema Lindsaynoj kući, razmišljam o nečemu što sam naučila prije mnogo
godina na satu prirode. Čak i kada se ptice odvoje od svojega jata, i dalje se nagonski sele u
toplije krajeve. Znaju kamo trebaju odletjeti, iako ih nitko tomu nije poučio i svi se tomu dive, a
meni se sada više ne čini tako neobičnim. Tako se u tom trenutku i sama osjećam — potpuno
sam sama, bez svojega jata, ali točno znam što mi je činiti.
Nekoliko kilometara od Lindsayne kuće vadim mobitel iz džepa i biram Kentov broj. Pada
mi na pamet da je možda zaključio kako sam se danas u školi šalila i da se neće javiti jer neće
prepoznati broj, ili neće čuti telefon jer će biti previše zauzet sprječavanjem gostiju da se
ispovraćaju na orijentalne sagove. Telefon zvoni jedanput, dvaput, triput... Obuzima me lagan
nemir.

13
Marka votke.

-191-
 NANA

Nakon četvrtog zvona netko se očito javlja na telefon i prtlja po njemu, a potom začujem
Kentov glas: »Nabildani Heroji, d.o.o. Još od 1684. godine spašavamo dame u nevolji, zatočene
kraljevne i djevojke bez prijevoza. Izvolite?«
»Kako si znao da sam ja?« pitam.
Odjednom iz pozadine začujem buku, glazbu i glasove, pa Kent polaže ruku preko telefona i
čujem ga kako viče: »Van!« S druge se strane negdje zatvaraju vrata i buka nestaje.
»A tko bi drugi bio?« sarkastično pita Kent. »Svi su drugi ovdje.« Nešto se s druge strane
pomiče, pa mu glas postaje glasniji i jasniji. Vjerojatno je prinio mikrofon bliže usnicama.
Pomisao na njegove usnice odvlači mi pozornost.
»Reci«, govori, »što ti treba?«
»Nadam se da ti auto nije blokiran«, govorim »jer očajnički mi je potreban prijevoz.«
Cijelim putem od Lindsayne do Kentove kuće uglavnom šutimo u autu. Ne pita me zašto sam
stajala nasred Lindsayna dvorišta i ne navaljuje da mu objasnim zašto je baš on morao doći po
mene. Zahvalna sam mu na tome, pa zadovoljno sjedim u tišini, promatrajući kišu i tamne obrise
drveća na nebu. Dok skrećemo na prilaz njegovoj kući, koji je u tom trenutku već gotovo
potpuno zakrčen parkiranim automobilima, pokušavam dokučiti na što me podsjećaju kapljice
kiše pod farovima. Na šljokice? Ne, ne baš.
Kent zaustavlja auto, ali ne gasi motor. »Nemoj misliti da sam zaboravio«, govori. »Obećala
si mi povjeriti tajnu. Nemoj se samo sada pokušati izvući.«
»Nisam ni mislila«, otkopčavam pojas i polako se naginjem prema njemu, i dalje krajičkom
oka promatrajući kišu. Na trenutke me podsjeća na prašinu, ali prašina se ne sastoji od čvrstoga,
sjajnog svjetla.
Kent križa ruke u krilu i gleda me usta blago izvijenih u osmijeh. »Dobro onda«, kaže.
»Reci.«
Dohvaćam ključ uz volan, pa gasim motor i svjetla. U tami koja nas obuzima bubnjanje je
kiše glasnije i zapljuskuje nas sa svih strana.
» Hej «, tiho govori i od njegova mi glasa poskakuje srce, »sada te ne vidim.«
Lice i tijelo sada su mu samo sjena — tama na tamnoj pozadini. Razabirem samo obrise i,
naravno, osjećam toplinu koja mu isijava iz kože. Naginjem se prema naprijed i bradom
okrznem samt s njegova sakoa, pa pronalazim njegovo uho, nehotice ga prvo dotičući usnicama.
Iznenađeno uzdiše i djelo mu se tijelo koči, a meni srce lupa takvom brzinom da više nema
stanki među otkucajima.
»Tajna je«, šapćem mu ravno u uho, »da se nitko tako dobro ne ljubi kao ti.«
Malo se odmiče da bi me mogao pogledati, ali usnice su nam i dalje razdvojene tek nekoliko
centimetara. Kroz tamu mu ne vidim izraz lica, ali znam da mi očima opet pretražuje lice.
»Ali nikada te nisam poljubio«, šapuće, a kiša vani sve više zvuči kao stakleni pljusak.
»Barem ne od trećeg razreda.«
Smiješim se, ali nisam sigurna vidi li moj osmijeh. »Onda požuri«, govorim, »jer nemam još
mnogo vremena.«
Zastaje tek na djelić sekunde, a zatim se naginje prema meni i polaže usnice na moje. Svijet
istoga trenutka nestaje. Sve se isključuje — i kiša, i Mjesec, i nebo, i ulice. Ostajemo samo on i
ja, sami u tami i živi, živi, živi.
Ne znam koliko se dugo ljubimo — čini mi se — satima, ali kada se napokon odmiče,
objema mi rukama i dalje držeći lice, sat na kontrolnoj ploči pomaknuo se tek za nekoliko

-192-
 NANA

minuta.
»Čovječe«, ushićeno uzdiše. Vidim da mu se prsa nadimaju i spuštaju u vrlo brzom ritmu.
Oboje smo bez daha. »Odakle sad to?«
Na silu se odmičem od njega, pa u tami pronalazim unutarnju kvaku i izlazim iz automobila.
Hladnoća, vjetar i kiša istoga trenutka navaljuju na mene, ali ne smetaju mi. Dapače, pokreću mi
mozak. »To ti je za vožnju. I za sve.«
Čak i kroz tamu vidim da mu oči svjetlucaju poput mačjih i jedva skidam pogleda s njih.
»Večeras si mi doista spasio život«, govorim, iako znam da neće shvatiti šalu. Potom, prije nego
što me uspijeva zaustaviti i unatoč tomu što me doziva, dajem se u trk uz prilaz njegovoj kući,
žureći na posljednji tulum u životu.
»Došla si!« ciči Lindsay kada je pronalazim u stražnjoj sobi na katu. Glasna muzika i
cigaretni dim neprobojni su kao i uvijek, a oko nas se uzdiže i zid ljudi, oblak parfema i žamor.
»Mislila sam da nećeš«, dodaje.
»Znala sam da ćeš doći«, govori Ally, hvata me za ruku i stišće je, a zatim malo spušta glas,
što uz glasnu glazbu znači da samo viče nešto tiše: »Jesi li vidjela Roba?«
»Mislim da me izbjegava«, odvraćam. Vjerojatno sam u pravu. Hvala Bogu.
Lindsay se okreće i zaziva Elody: »Vidi tko se udostojio pojaviti!« pa nas ova gleda, a zatim
mi prilazi, prebacuje ruku preko ramena i kaže: »Sada tulum može i službeno početi. Al, daj
Samanthi malo votke.«
»Ne, hvala«, odgurujem bocu i otvaram mobitel. Jedanaest i trideset. »Mislim da ću nakratko
otići u prizemlje«, govorim. »Možda i malo van. Ovdje je zbilja vruće.«
Lindsay i Ally razmjenjuju znakovite poglede.
»Upravo si došla izvana«, govori mi Lindsay. »I tek si došla ovamo. Prije pet sekundi.«
»Već vas neko vrijeme tražim«, pokušavam se izvući, iako znam da zvučim glupo. No, ne
mogu im objasniti što se zbiva, ne bi shvatile.
Lindsay križa ruke na prsima i postavlja se pred mene. »A, ne«, govori, »neće ići. Nešto se s
tobom događa i ne ideš nikamo dok nam ne objasniš što.«
»Cijeli se dan čudno ponašaš«, kima glavom Ally.
»Je li ti Lindsay naredila da mi to kažeš?« pitam.
»Tko se čudno ponaša?« u razgovor tek sada upada Elody.
»Navodno ja«, odvraćam.
»Aha«, kima glavom. »Da, to je istina.«
»Lindsay mi nije ništa naredila«, uvrijeđeno se nadima Ally. »Jednostavno je očito da se
čudno ponašaš.«
»Mi smo ti najbolje prijateljice«, govori Lindsay. »Poznajemo te.«
Pritišćem prste uz sljepoočnice, nastojeći odagnati bubnjanje glazbe. Zatvaram oči, a kada ih
ponovno otvaram, sve tri i dalje stoje preda mnom i sumnjičavo me promatraju.
»Sve je u redu, dobro?« svim se silama trudim izbjeći dugu raspravu ili, još gore, svađu.
»Vjerujte mi. Samo sam imala vrlo čudan tjedan.«
Blago rečeno.
»Zabrinute smo za tebe, Sam«, govori Lindsay. »Ponašaš se kao da nisi pri sebi.«

-193-
 NANA

»Možda to i nije tako loše«, govorim, a kada mi nakon toga dobacuju još čudniji pogled,
naginjem se prema naprijed i sve ih obavijam u skupni zagrljaj.
Elody ciči i hihoće: »Što je sad ovo? Javno ljubakanje?«
Ally i Lindsay također se malo opuštaju.
»Časna riječ, sve je u redu«, govorim im još jedanput i iako sam svjesna da im lažem, znam
da je tako bolje. »Zauvijek ćemo ostati najbolje prijateljice, okej?«
»Bez tajni«, prodorno me gleda Lindsay.
»I bez sranja«, ubacuje se Lindsay, što nije dio rituala (trebala bi reći: »I bez laži«), ali nema
veze. I ovo je dobro.
»Zauvijek«, finišira Ally. »Dok nas smrt ne rastavi.«
Zadnju rečenicu izgovaram ja: »Čak i tada.«
»Čak i tada«, ponavljaju sve tri u glas.
»U redu, dosta ljige«, iz zagrljaja se otima Lindsay. »Ja sam se ovamo došla napiti.«
»Mislila sam da se ti ne možeš napiti«, dobacuje joj Ally.
»Stilska figura.«
Ally i Lindsay odmiču se od mene — Ally pleše podalje od Lindsay s bocom votke u ruci
(»Ako se ne možeš napiti, onda ti ne dam da je bez veze trošiš.«), a Elody se vraća Kolačiću.
Uspjela sam im odvratiti pozornost sa sebe.
»Vidimo se«, dobacujem im u odlasku. Elody mi preko ramena dobacuje pogled, ali nisam
sigurna gleda li mene ili nešto drugo, Lindsay mi kratko domahuje, a Ally me uopće ne čuje.
Cijeli me prizor podsjeća na jutrošnji odlazak od kuće i još jedanput razmišljam o tome kako je
na kraju nemoguće do kraja spoznati koliko su sve riječi, sve stvari, svi trenuci koje
proživljavamo konačni. Dok se okrećem prema hodniku, nešto mi zamagljuje pogled i s
iznenađenjem shvaćam da plačem. Brzo trepćem ne bih li odagnala suze i rukavom brišem
obraze. Zatim gledam na mobitel. Jedanaest i četrdeset pet.
U prizemlju stajem uz vrata i čekam Juliet, ali stajanje na jednome mjestu na Kentovu je
tulumu jednako moguće kao i stajanje na mjesto usred plimnoga vala. Ljudi prolaze, ali gotovo
nitko ne obraća pozornost na mene. Možda odašiljem kakvu čudnu vibraciju, a možda se
jednostavno vidi da su mi misli miljama daleko. Moguće je i još nešto — a to me odmah
rastužuje — da nekako osjećaju da me više nema. Da sam već mrtva. Odmah otresam tu misao.
Juliet se napokon pojavljuje na vratima. Odjevena je u širok bijeli džemper i na tulum ulazi
pognute glave. Odmah skačem pred nju i grabim je za ruku i ona me zaprepašteno gleda. Da,
očekivala je da će se tijekom večeri suočiti sa mnom, ali činjenica da sam ja presrela nju, a ne
ona mene ostavlja je bez teksta.
»Bok«, pozdravljam je. »Mogu li na trenutak porazgovarati s tobom?«
Otvara usta kao da će nešto reći, potom ih zatvara, pa opet otvara. »Zapravo moram otići
nekamo«, govori.
»Ne, ne moraš«, odvlačim je s prenapučenog ulaza u nešto mirnije udubljenje u hodniku.
Usko je, pa stojimo gotovo prsa o prsa, ali mnogo je tiše i možemo razgovarati.
»Nisi li, uostalom, tražila mene?« pitam je. »Nisi li tražila mene i moje prijateljice?«
»Kako si... ?« ne dovršava pitanje, duboko uzdiše i odmahuje glavom. »Nisam ovdje zbog
tebe.«

-194-
 NANA

»Znam«, zurim u nju, nadajući se da će mi uzvratiti pogled i najradije bih joj rekla da
razumijem, ali ona samo zuri u pločice na podu. »Znam da je riječ o mnogo većoj stvari«,
dodajem.
»Ne znaš ti ništa«, tupo mi odvraća.
»Znam što si naumila večeras«, vrlo tiho govorim.
Tada podiže glavu. Pogledi nam se sastaju i u očima joj vidim bljesak nečega — možda nade
— ali onda opet spušta glavu.
»Ne, ne možeš to znati«, govori. »Nitko ne zna.«
»Znam da mi nešto želiš reći«, kažem. »Znam da si nešto htjela reći svima nama — meni,
Lindsay, Elody i Ally.«
I ovaj put podiže glavu, ali sada me netremice gleda u oči pa tako neko vrijeme stojimo,
samo se gledajući. Sada znam što sam spazila u njezinim očima. U njima se iza straha sakrilo
čuđenje.
»Ti si kuja«, šapuće toliko tiho da nisam sigurna čujem li je ili se samo prisjećam riječi i
potom ih učitavam u njezin glas. Izgovara tu rečenicu kao da ju je uvježbala za ulogu u nekoj
drami, kao da recitira riječi iz nekog drevnog spisa.
Kimam glavom. »Znam«, kažem. »Znam da sam kuja. Znam da sam bila kuja, da smo sve
bile kuje i žao mi je zbog toga.«
Uzmiče, ali nema kamo, pa udara leđima o zid i prislanja se uz njega, rukama pritišćući
žbuku i teško dišući. Ponaša se kao da stoji pred divljom životinjom koja se sprema napasti je.
Brzo odmahuje glavom, ali mislim da toga uopće nije svjesna.
»Juliet«, pružam ruku, ali ona se još više pribija uza zid, pa je spuštam. »Ozbiljno ti govorim.
Želim ti se ispričati.«
»Moram ići.«
Teškom se mukom odvaja od zida, kao da nije sigurna hoće li se uspjeti održati na nogama
bez oslonca. Kreće u stranu da bi me zaobišla, ali iskoračujem i opet se gledamo u oči.
»Žao mi je«, govorim.
»Već si to rekla«, odvraća ljutito. Drago mi je što se ljuti. Bilo kakav osjećaj u ovom je
trenutku dobar znak.
»Ne, ali...« duboko uzdišem, želeći joj nekako sve objasniti. Stvari se moraju ovako odviti.
»Moram poći s tobom.«
»Molim te«, govori, »samo me ostavi na miru.«
»To ti pokušavam reći. Ne mogu.«
Dok stojimo u hodniku, primjećujem da smo gotovo iste visine, pa mi pada na pamet da sa
strane vjerojatno izgledamo kao keks »Domaćica« — svijetla i tamna polutka. Pada mi na pamet
i kako je sve vrlo lako moglo biti obratno. Ona je mogla stajati na mojem mjestu, priječeći mi
prolaz, a ja sam mogla biti ta koja joj pokušava pobjeći u tamu.
»Ali ti ne...« započinje, ali ne čujem nastavak jer netko u tom trenutku viče: »Sam!« Glas
dopire sa stubišta i kada se okrećem, zapažam Kenta. Juliet me zaobilazi i bježi.
»Juliet!« okrećem se, ali nedovoljno brzo. Već je uronila u gomilu. Procjep kroz koji je
pobjegla već se zatvorio poput popunjenog retka u Tetrisu i sada više ne mogu proći, samo se
zabijam u razna leđa i velike kožne torbe.

-195-
 NANA

»Sam!«
Ne sada, Kente. Probijam se prema vratima, a gomila me svakih nekoliko koraka vraća unatrag
jer ljudi nailaze iz drugoga smjera s čašama u ruci. Nedaleko od vrata gužva se malo prorjeđuje,
pa jurim prema izlazu, ali u tom trenutku na rame mi se spušta topla ruka. Kent me okreće
prema sebi i iako moram pronaći Juliet i iako stojimo okruženi gomilom ljudi, jedino o čemu
sam u tom trenutku u stanju razmišljati jest kako bih rado zaplesala s njim. I to doista zaplesala,
ne se samo trljala o njega, kao što to ljudi čine na školskim plesovima. Rado bih plesala s njime
kao što se to nekada činilo, s rukama na njegovim ramenima i s njegovim rukama oko mojega
struka.
»Tražim te cijelu vječnost«, govori bez daha, a kosa mu je raščupanija nego inače. »Zašto si
pobjegla od mene?«
Zbog njegova mi se zabrinutog i zbunjenog pogleda srce lomi u grudima.
»Ne mogu sada razgovarati o tome«, govorim mu što nježnije mogu. »Razgovarat ćemo
poslije, može?«
Tako je lakše. Tako je jedino moguće.
»Ne«, govori odlučno.
»Molim?« pitam zbunjeno.
»Rekao sam ne«, staje pred mene, priječeći mi put do vrata. »Želim razgovarati s tobom, i to
odmah.«
»Ne mogu...« započinjem, ali opet me prekida.
»Ne možeš mi opet pobjeći«, nježno mi polaže ruke na ramena i topim se pod njegovim
dodirom. »Ne možeš to stalno raditi.«
Zbog načina na koji me gleda odjednom klonem i u grlo mi navru suze. »Nisam te htjela
povrijediti«, hrapavo govorim.
Podiže ruke s mojih ramena i obje zavlači u kosu. Izgleda kao da će svakoga trenutka
zavrištati.
»Godinama se praviš da ne postojim, onda mi pošalješ onu dražesnu poruku, pa me zoveš da
te pokupim, onda me poljubiš...«
»Mislim da si ti poljubio mene...«
Ne da se smesti.
»...a onda me odbaciš, srušiš mi cijeli svijet i počneš se opet praviti da ne postojim.«
»Ja sam te odbacila?« govorim prije nego što se uspijevam zaustaviti.
»Sve si odbacila«, gleda me u oči.
»Slušaj, Kente«, gledam u dlanove koje bih najradije zavukla u njegovu kosu. »Sve ono što
se dogodilo u autu bilo je iskreno. Doista sam te željela poljubiti.«
»Mislio sam da sam ja poljubio tebe«, govori bezizražajnim glasom, pa ne znam šali li se ili
misli ozbiljno.
»No dobro, ali i ja sam htjela poljubiti tebe«, gutam knedlu u grlu. »To je sve što ti sada
mogu reći. Bilo je iskreno. Bila je to najiskrenija stvar koju sam učinila u životu.«
Drago mi je što gledam u pod jer u tom mi trenutku na oči naviru suze, pa ih brzo brišem
nadlanicom, pretvarajući se da trljam oči.

-196-
 NANA

»A što je bilo ono drugo što si mi rekla u autu?« pita. Ne zvuči ljutito, ali bojim ga se
pogledati. »Što je ono bilo? Rekla si da nemaš više vremena. Što ti je to značilo?«
Suze su se jednom probile na oči i sada ih više nikako ne uspijevam zaustaviti, pa uporno
gledam u pod, a jedna mi pada na cipelu i ostavlja trag u obliku zvijezde. »Pa, trenutačno se
događaju neke stvari...«
Zavlači mi dva prsta pod bradu i podiže mi lice prema svojemu. U tom trenutku koljena mi
popuštaju, posrćem i gotovo padam, ali Kent me hvata i pridržava.
»Što se događa, Sam?« palcem mi briše suzu iz kuta oka i opet me ispitivački promatra, kao
da mi gleda ravno u srce. »Jesi li u kakvoj nevolji?«
Odmahujem glavom, ali ne mogu procijediti ni riječi, a on brzo dodaje: »Možeš mi reći, bez
brige. O čemu god da je riječ, možeš mi vjerovati.«
Najradije bih ostala ovdje s njim. Najradije bih se privila uz njega i ljubila ga sve dok ne
počnem disati kroz njegova usta, ali tada se sjetim da je Juliet u šumi, da dva automobilska
svjetla paraju noć i iz daljine bruje motori. Svjetla i brujenje potiskuju mi sve ostalo iz misli —
sve strahove, sva žaljenja, svu tugu — i naglo dolazim k sebi.
»Nisam u nevolji, nije riječ o meni«, govorim i nježno se odvajam od njega. »Moram...
moram nekome pomoći. Ne mogu ti to sada objasniti. Ti moraš vjerovati meni.«
Posljednji ga put ljubim, vrlo kratko, tek svojim usnicama dodirujem njegove, ali dovoljno je
da opet poletim i da mi se vrati sva maločas izgubljena snaga. Kada se odmičem unatrag,
očekujem da će se još opirati, ali samo me još nekoliko trenutaka promatra, a onda se okreće i
nestaje na stubištu. Želudac mi se grči i u jednom bih djeliću sekunde najradije pošla za njim jer
mi toliko nedostaje da osjećam fizičku bol u prsima, ali onda se sjetim tame i farova, brujenja
motora i Juliet, pa otresam sve druge misli, guram se prema vratima i izlazim u hladnu noć,
prošaranu kapljicama kiše nalik na krhotine mjesečine. Ili čelika.

ČUDO SREĆE I SLUČAJNOSTI,

2. DIO

»Juliet! Juliet!«
Znam da je već dobrano odmaknula jer je iz kuće istrčala mnogo prije mene, ali zbog
zazivanja njezina imena osjećam se bolje, kao da njime razmičem tešku, neprobojnu tamu.
Naravno da sam i opet zaboravila baterijsku svjetiljku. Malo trčim, a malo se kližem niz
prilazni put te žalim što nisam obukla tenisice. Moje najdraže maslinaste čizme s punom petom
nikako nisu prikladne za lutanje po zamrznutim putovima, ali toliko su predivne da sam
mjesecima umirala od čežnje gledajući ih u izlogu. Sada ću, pak, umrijeti u njima.
Svjetla koja su do maloprije dopirala iz kuće progutali su zavoji i crnogorične krošnje, ali čini
mi se da kroz tamu čujem kako me netko doziva. Isprva mislim da umišljam ili da to tek vjetar
šumi kroz grane, ali onda zastajem, osluškujem i doista — netko viče: »Sam!« Zvuči kao Kent.
Sam! Gdje si?
Da, to je Kent.
Zaprepaštena sam. Mislila sam da je njegov odlazak od mene prema stubištu bio kraj. Nisam
se uopće nadala da će poći za mnom. U jednome očajnom trenutku pomišljam na to da se

-197-
 NANA

okrenem i pojurim prema njemu, ali znam da ne mogu. Nemam više vremena za to, a i rekla sam
mu sve što mogu. Ipak, dok stojim na prilazu njegovoj kući, dok mi hladnoća razdire pluća i dok
mi se kiša slijeva niz vrat, zatvaram oči i prisjećam se trenutaka u toplome, suhom autu, dok je
svuda oko nas kiša bubnjala po karoseriji. Prisjećam se poljupca i osjećaja da letim, prisjećam se
da sam mislila kako će nas oboje svakoga trenutka ponijeti golem val pa kada me još jedanput
zaziva kroz noć, prisjećam se njegovih ruku kako me primaju za obraze i njegovih usnica koje
šapuću: Sam.
Iz maštanja me prene glasan vrisak. Brzo otvaram oči, srce mi probija prsni koš i odmah
pomislim na Juliet. No, onda shvatim da se nekoliko glasova dovikuje iz daljine i zaklela bih se
da je jedan od njih Lindsayn. Nemoguće, zaključujem. Umišljam. A i gubim vrijeme.
Krećem dalje prema cesti i kako joj se približavam, čujem brujenje motora, šuštanje guma na
mokrom asfaltu i oboje mi zvuči poput valova koji se lome na pješčanoj plaži.
Juliet već stoji na cesti, potpuno mokra, odjeće prilijepljene uz tijelo i ruku beživotno
opuštenih uz bokove. Kiša i hladnoća uopće ne dopiru do nje.
»Juliet!« vičem i ovaj me put čuje.
Brzo okreće glavu, kao da ju je netko prizvao na Zemlju iz neke udaljene galaksije, a ja jurim
prema njoj jer iz daljine već čujem brujenje kamioneta, onoga istog kojemu bi trebalo oduzeti
vozačku dozvolu zbog prebrze vožnje. Dok trčim lamatajući rukama da bih održala ravnotežu na
poledici, ona brzo uzmiče i lice joj najednom oživljava. Ljuta je, vidim. I čudi se.
Motor mi je za leđima sve glasniji, vozač glasno trubi, buka je nesnosna i potpuno preuzima
noć koja nas okružuje, ali Juliet se i dalje ne pomiče s ceste. Samo stoji, zuri u mene i jedva
primjetno odmahuje glavom, kao da smo prijateljice koje su izgubile kontakt, pa se sada
slučajno sreću u nekoj dalekoj zračnoj luci. Ne mogu vjerovati da smo se srele baš ovdje! Nije li život
čudan ? Kako je svijet malen!
Zadnjih nekoliko metara pretrčavam upravo u trenutku kada kamionet prolazi pokraj nas i
grabim je za ramena. Tetura unatrag prema šumi i zbog sraza sa mnom umalo gubi ravnotežu.
Zvuk automobilske sirene zajedno sa stražnjim svjetlima kamioneta nestaje u noći.
»Hvala Bogu«, uzvikujem, jedva dolazeći do daha. Ruke mi se tresu.
»Što izvodiš?« viče Juliet i, odjednom oživjela, pokušava mi se izvući iz stiska. »Zar me
pratiš?« optužuje.
»Mislila sam da ćeš...« glavom pokazujem prema cesti i odjednom je silno želim zagrliti.
Živa je i ovdje je, držim je za ruke. »Mislila sam da neću stići na vrijeme.«
Prestaje se migoljiti i nekoliko me trenutaka netremice promatra. Na cesti zasad nema
automobila, pa jasno čujem da netko viče: »Samantha Emily Kingston!« Glas dolazi iz šume s
moje lijeve strane i znam da na svijetu postoji samo jedna osoba koja me u posebnim prilikama
zaziva punim imenom. Lindsay Edgecombe.
No tada, nakon Lindsayna glasa, odjednom kroz noć čujem i druge. Zvuče poput jata ptica
čiji se cvrkut uzdiže sa zemlje prema nebu.
»Sam! Sam! Sam!« naizmjence viču Kent, Ally i Elody i svi se spuštaju prema cesti kroz
šumu.
»Što se zbiva?« pita me Juliet, sada već ozbiljno prestrašena. Toliko sam zbunjena da mi
stisak na njezinu ramenu popušta, pa se uspijeva izvući.
»Zašto si me pratila?« pita. »Zašto me ne ostaviš na miru?«
»Juliet«, podižem ruke pred prsa, nadajući se da tako prenosim poruku mira, »samo bih htjela
razgovarati s tobom.«

-198-
 NANA

»Nemam ti što reći«, okreće mi leđa i odlazi prema cesti.

Krećem za njom i odjednom sam potpuno mirna. Sve se oko mene izoštrava, prizori postaju
jasniji i svaki put kada čujem kako me prijatelji dozivaju kroz šumu, u sebi im poručujem:
oprostite mi. Jer više nema povratka. Moram ovo učiniti. Ovako se to mora dogoditi.
Tako je trebalo biti od samoga početka.
»Ne čini to, Juliet«, govorim joj tiho. »I sama znaš da to nije rješenje.«
»Ne znaš ti što je za mene pravo rješenje«, ljutito mi odvraća. »Nemaš pojma. Ne shvaćaš i
nikada nećeš shvatiti.«
Sada već stoji uz cestu i lopatice joj proviruju kroz mokru majicu. I ovaj me put podsjećaju
na krila, pa zamišljam kako se odjednom uzdižu iz njezinih leđa pa polijeće u visinu, daleko od
svake tuge, muke i opasnosti.
»Sam! Sam! Sam!« glasovi su nam se sada sasvim približili i kroz granje do nas dopiru
snopovi baterijskih svjetiljki. Čujem i korake te pucketanje grana. Ne cesti već neko vrijeme
nema vozila, ali sada iz oba smjera dopire brujenje motora. Zatvaram oči i razmišljam o letu.
»Htjela bih ti pomoći«, govorim Juliet, iako znam da joj neću uspjeti objasniti. Ne ovako.
»Zar doista ne shvaćaš?« napokon se okreće prema meni i vidim da joj se niz lice slijevaju
suze. »Nitko meni ne može pomoći! Ne mogu se promijeniti!«
Prisjećam se kako sam prije nekoliko dana na stubištu Kentu izgovorila gotovo istu rečenicu.
Prisjećam se njegovih predivnih zelenih očiju, prisjećam se kako mi je rekao: Ne moraš se
mijenjati, prisjećam se topline njegovih ruku i njegovih mekih usnica. Prisjećam se i Julietine
maske, pa mi pada na pamet da smo svi na silu zašiveni crvenim nitima, ne sasvim precizno i ne
uvijek lijepo. Juliet, ja, Lindsay... svi. Baš svi.
Ne bojim se.
Kroz izmaglicu mi do ušiju dopire brujenje motora i sve bližih glasova, krajičkom oka
primjećujem da iz šume izranjaju blijeda i prestrašena lica, ali ne mogu odvojiti pogled od Juliet.
Uplakane Juliet. Prekrasne Juliet.
»Prekasno je«, kaže.
»Nikad nije prekasno«, odvraćam.
U tom trenutku istrčava na cestu, ali za leđima začuje zvuk koji nije očekivala, okreće se i
gleda me, odjednom shvaćajući što se zbiva. Trčim za njom i zabijam joj se u leđa, pa leti u zrak
prema drugom kraju ceste i kotrlja se do njezina rubnika točno u trenutku kada se na njoj
mimoilaze dva kombija. Zrakom se prolama glasno škripanje i netko — možda i više osoba —
glasno uzvikuje moje ime. Tijelom mi prolazi vrućina, a zatim me nešto podiže nad tlo koje se
trese, ljulja i preokreće, pa ležim na golemoj ruci ispod koje se okreće Zemlja. Potom sve
nestaje u tami i izmaglici. Sve postaje samo san.
Pred očima mi se nižu razni prizori: žarkozelene oči i travnjak obasjan suncem, usta koja
govore: Sam, Sam, Sam i iz kojih moje ime zvuči kao pjesma. Tri lica pred očima mi cvatu s iste
stabljike i iako se u tom trenutku ne mogu sjetiti imena koja bih im nadjenula, znam da za mene
znače samo jedno — ljubav. Crvena i bijela svjetla osvjetljavaju grane nad mojom glavom, pa
šuma odjednom izgleda poput svoda u crkvi.
Zatim se nad mene nadvija prekrasno bijelo lice s očima velikim poput Mjeseca. Spasila si me,
govori nježan glas i uz lice mi se privija hladan i suh dlan. Zašto si me spasila? Riječi mi iz utrobe
naviru poput plime: Ne. Ti si spasila mene. Oči su joj boje jutarnjega neba i nad glavom joj sjaji
kruna zlatne kose. Toliko je svijetla i blistava da mi izgleda poput aureole.

-199-
 NANA

Epilog

Kažu da vam trenutak prije smrti čitav život proleti pred očima. Meni se to nije dogodilo.
Meni su pred očima proletjeli samo najbolji trenuci, oni kojih se želim sjećati i po kojima želim da me
pamte. Ljetovanje na Cape Codu, na kojem smo se Izzy i ja u ponoć iskrale do zaljeva i pokušale loviti
rakove s ostacima večere, a put nam je osvjetljavao toliko velik Mjesec da nam se činilo kao da ga možemo
dohvatiti. Ally koja pokušava pripremiti souffle, pa u kuhinju dolazi s rolom toaletnog papira umjesto
kuharske kape na glavi, a Elody se toliko smije da piški u gaće i tjera nas da se zakunemo kako nikome to
nećemo ispričati. Lindsay koja nas sve grli i govori: »Volim vas do smrti«, a mi dodajemo: »Pa čak i
onda.« Ležanje na terasi pod vrućim ljetnim suncem i zrakom toliko otežalim od mirisa svježe pokošene
trave i procvalog cvijeća da ga gotovo osjećam na jeziku. Snježni Božić kada je tata u podrumu nacijepao
stari stolić za televizor i njime potpalio vatru u kaminu, a mama je skuhala jabučno vino, pa smo se
pokušali prisjetiti svih riječi »Tihe noći«, na kraju uglas pjevajući tek arije iz mjuzikala.
I poljubac s Kentom. Poljubac uz koji sam shvatila da vrijeme nije važno i da neki trenuci traju cijelu
vječnost. Traju čak i nakon što ih proživite, čak i nakon što umrete i nakon što vas pokopaju. Traju, vraćaju
se i ponavljaju, dolaze do kraja i počinju ispočetka, pa tako do beskraja. Ti su trenuci sve i svugdje su
istodobno.
Ti su trenuci smisao.
Ako ste se slučajno zapitali, odmah ću vam odgovoriti — ne, ne bojim se. Trenutak smrti prepun je
zvukova, topline i svjetlosti, i ta me svjetlost ispunjava, potpuno preuzima. Blještavi me snop odnosi u
visinu, pa iz te visine odlazim još više i ako se pjesma može pretočiti u osjećaj, to je to. Ta svjetlost i ta
visina vrlo su nalik na smijeh...
Ostalo ćete morati otkriti sami.

KRAJ

-200-
 NANA

Zahvale

Bez nekog posebnog redoslijeda od srca zahvaljujem...

Stephenu Barbari, pravome čarobnjaku i najboljem agentu na svijetu. Lexi Hillyer zato što je
prva pročitala dio knjige Ako se ne probudim i zašto što joj se svidio. Nevjerojatnoj Brendi Bowen
zato što je bila prva koja je vjerovala u ovu knjigu i predivnoj Molly O’Neill zbog njezina
oduševljenja koje me potaknulo da i ja počnem vjerovati u knjigu.
Zahvaljujem Rosemary Brosnan na njezinoj inteligenciji, oštrini i osjećajnosti, svima u
izdavačkom poduzeću HarperTeen jer su mi pružili nezamislivu podršku i hranili me kolačima
iz pekarnice »Magnolia« kada sam patila zbog vremenske razlike.
Zahvaljujem Cameron McClure u književnoj agenciji Donald Maas na velikom trudu i
neumornom zagovaranju ove knjige.
Zahvaljujem kafiću »DUB Pies« u Brooklynu jer su mi dali dovoljnu količinu kofeina da
ostanem sretna.
Zahvaljujem bendu Dujeous na velikodušnom dopuštenju da se poslužim tekstom njihove
pjesme.
Zahvaljujem Mary Davison koja bi nas sve mogla ponešto naučiti o tome kako živjeti punim
plućima.
Zahvaljujem svim svojim predivnim prijateljima koji su me nadahnuli i poticali, posebice
Patricku Manasseu koji me strpljivo slušao i nemilosrdno kritizirao.
Zahvaljujem Olivieru na beskrajnoj podršci u trenucima kada mi je bilo teško.
Deirdre Fulton, Jacqueline Novak i Laura Smith — za mene značite samo jedno: ljubav.
Zahvaljujem svojim roditeljima zato što su dom u kojemu sam odrasla ispunili knjigama i
zato što su me poslije poticali da slijedim svoje snove i zato što mi uvijek pružaju ljubav i
podršku.
Zahvaljujem i svojoj sjajnoj sestri zato što je uvijek bila i uvijek će mi biti uzor.
Na kraju zahvaljujem i Peteu jer me ohrabrio da upišem poslijediplomski studij i pomogao mi
da stanem na svoje noge, zato što mi je dopustio da luđački uređujem rukopis u Harbor Springsu
i zato što je uvijek tako ponosan na mene. Sve što pišem, pišem zato da bih pronašla put do tebe.

-201-