You are on page 1of 2

Dejan Aničić

INTELIGENCIJA KOJA NE POZNAJE GRANICE


Ono što me zapanjuje jeste činjenica da je u našem društvu umetnost postala
nešto što se povezuje samo s objektima, a ne i sa pojedincima, ili životom. Da li
bi, međutim, nečiji život mogao da postane umetničko delo?
Mišel Fuko

Kada je Mišel Fuko (1926–1984) objavio svoje delo Reči i stvari 1966. godine, prvi tiraž
od 3000 primeraka prodat je u Francuskoj u roku od jedne sedmice. Sledeće sedmice je
doštampano 5000 primeraka koji će se prodati u sledećih šest nedelja i taj naslov, nimalo
jednostavan za čitanje, dugo je bio prvi na bestseler listi stručnih knjiga te je ukupni tiraž
premašio 100.000 primeraka. Ovaj podatak koji navode Fukoovi biografi D. Eribon i D. Ma-
kej (osvrćući se na njega u svojoj knjizi o Fukou, Sara Mils jetko iznosi da bi se u Britaniji o
takvim tiražima filozofskih knjiga „moglo samo da sanja“1), govori protiv površnog uvere-
nja i utiska da je Mišel Fuko tek poslednjih decenija „ušao u modu“. Njegovo delo je prak-
tično uvek privlačilo pažnju, i to ne samo akademske javnosti, i već za njegovog života bilo
je podosta dela napisanih o njegovim teorijskim uvidima. Činjenica je, međutim, da se od
devedesetih godina prošlog veka, broj „sekundarne literature“ o Fukou, posebno na engle-
skom jeziku, izuzetno uvećao (u Americi gotovo da postoji čitava armija njegovih komen-
tatora i kritičara). Njegova poslednja faza rada, od kraja sedamdesetih do smrti, koja je ve-
likim delom posvećena izučavanju (pozne) antike i ranog hrišćanstva, takođe je privukla
povećanu pažnju, ali ovog puta i istoričara starog veka, klasičnih filologa, teologa. Fukoovo
devičanstvo: antička erotska proza i istorija seksualnosti, Fuko i klasična antika: moć, etika i
znanje, Mišel Fuko i teologija: politika religioznog iskustva, Fuko i Avgustin, Fuko i religija2 itd,
samo su neki od naslova koji su se pojavili poslednjih godina. Ovom uzbudljivom aspektu
Fukoovog dela, o kojem se u našoj sredini tek sporadično moglo nešto pročitati,3 posvećen
je i ovaj temat.
U njega smo uključili četiri Fukoova članka (od kojih su dva „Seksualnost i samovanje“ i
„Tehnologije sopstva“ izvorno objavljeni na engleskom), koji su poglavito posvećeni jednom
1
Sara Mills, Michel Foucault, u seriji: Routledge Critical Thinkers, London/New York: Routledge, 2003,
str. 21.
2
Simon Goldhill, Foucault’s Virginity: Ancient Erotic Fiction and the History of Sexuality, Cambridge
University Press, 1995; Wolfgang Detel, Foucaul and Classical Antiquity: Power, Ethics and Knowledge,
VRT

Cambridge University Press 2005, prevod dela: W. Detel, Macht, Moral, Wisse: Foucault and die Klas-
sische Antike, Suhrkamp, 1998; J. Bernauer i J. Carrette (edd.), Michel Foucault and Theology: The Politics
of Religious Experience, 2004; Joyce Schuld, Foucault and Augustine: Reconsidering Power and Love, Notre
Dame, Ind.: University of Notre Dame Press, 2003; Jeremy R. Carrette, Foucault and religion: Spiritual
Corporality and Political Spirituality, London: Routledge, 2000.
3
Upor. Elizabeta Klark, „Fuko, sveti oci i seks“, prev. S. Samurović, u: Zenit, februar 2009, str. 77–86.

42
aspektu moći, za koji je Fuko u više navrata govorio da ga je u prethodnim radovima zane-
mario, moći koju pojedinci vrše na sebi samima, ili sofisticiranije „tehnologijama sopstva“4
– onima „koje dopuštaju pojedincima da ostvaruju sopstvenim sredstvima ili uz pomoć
drugih, izvestan broj operacija na sopstvenim telima i dušama, mislima, ponašanju, i načinu
življenja, s ciljem da se tako preobraze kako bi stekli izvesno stanje sreće, čistoće, mudrosti,
savršenstva ili besmrtnosti“. Antičke i hrišćanske „tehnologija sopstva“ su, prema Fukou, i
preteče savremenih psihoanalitičkih metoda i tekst Patrika Hatona, sledeći u nizu, „Fuko,
Frojd i tehnologije sopstva“ posvećen je odnosu Frojda i Fukoa, odnosno Fukoovoj kritici
psihoanalize, o čemu se dosta raspravljalo.5 Tekst Lois Maknej, „Estetika kao etika“, daje
kritiku Fukoovog koncepta estetike, i to iz feminističke perspektive. U temat smo uključili
i intervju koji je Jelena Stakić uradila sa Fukoom i koji je davne 1979. godine objavljen u ne-
deljniku NIN, a povod je bilo objavljivanje prvog toma Istorije seksualnosti na srpskom. Kako
je to praktično njegov „nepoznat“ intervju, smatrali smo da bi bilo korisno da ga ovom
prilikom preštampamo.
„Fukoova inteligencija“, kazao je Žorž Dimezil jednom prilikom, „ne poznaje doslovno
nikakve granice“. Ta inteligencija, udružena s neumornim radom, stvorila je delo koje po
obimu, raznovrsnosti i značaju, stoji u samom vrhu savremene evropske intelektualne mi-
sli i koje zadugo neće prestati da „vrši moć“ – ma šta sam Fuko o tome mislio.

4
Alternativa reči „sopstvo“ bilo bi „jastvo“, što ne bi bilo ni rđavo ni pogrešno, a uostalom se i češće
sretalo u ranijoj literaturi. Ali kako „jastvo“ u tri jezika koji vrše najsnažniji uticaj na srpski glasi „self“
(engleski), „soi“ (francuski), „selbst“ (nemački), ono je moralo u međuvremenu da se povuče pred „sop-
stvom“ u domaćim prevodima i upotrebi, te smo se i mi odlučili, kompatibilnosti radi, za to rešenje.
5
O temi up. i: Hubert Drajfus, „Fuko versus Frojd“, u: Sigmund Frojd – Kritičke evaluacije, prev. D. Krko-
babić, Loznica: Karpos, 2006, str. 33–59; Žak-Alen Miler, „Mišel Fuko i psihoanaliza”, prev. O. Petronić,
u: Mišel Fuko 1926–1984–2004. Hrestomatija, Novi Sad, 2005, str. 163–169.

43

You might also like