You are on page 1of 125

NAOMI KLEIN

OGRADE
I
PROZORI
VBZ
Zagreb

s engleskoga preveo:
LUKA BEKAVAC

BIBLIOTEKA
Knjiga 12.

Urednik: NENAD RIZVANOVIĆ

Copyright @ za hrvatsko izdanje:
V.B.Z., d.o.o., 10010 ZAGREB, Dračevička 12
Tel.: 01/6235-419 i faks: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
WWW. vbz.hr

Za nakladnika: Boško Zatezalo
Korektura: Ivana Zima Galar
Grafička priprema: V. B. Z. studio, Zagreb
Tisak: Tiskarna LJUBLJANA d.d., Ljubljana, 2003

CIP-Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica-Zagreb
UDK 339.9
KLEIN, Naomi
Ograde i prozori / Naomi Klein ; s engleskoga preveo Luka Bekavac. – Zagreb:
V. B. Z., 2003. -(Biblioteka Tridvajedan; knj. 12)
Prijevod djela: Fences and windows
ISBN 953-201-261-3
ISBN 953-201-262-1
953-201-261-3
953-201-262-1
Predgovor
Ograde sputavanja, prozori mogućnosti

Ovo nije nastavak knjige o usponu antikorporacijskog aktivizma No Logo, koju sam napisala između
1995. i 1999. To je bio istraživački projekt s tezom. Ograde i prozori su registar vijesti s prvih linija
fronte jedne bitke koja je planula upravo u trenutku kad je No Logo objavljen. Knjiga je bila u tisku
kad su uglavnom slabo poznati pokreti koje je opisivala prodrli u većinsku svijest industrijaliziranoga
svijeta, što je ponajviše bila posljedica prosvjeda protiv Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu
studenoga 1999. Preko noći sam bačena usred međunarodne debate o najneodložnijem pitanju našega
vremena: koje će vrijednosti upravljati globalnim dobom?
Ono što je počelo kao dvotjedna promotivna turneja pretvorilo se u avanturu koja se protegla na
dvije i pol godine i dvadeset i dvije zemlje. Odvela me u Quebec City i Prag na ulice ispunjene
suzavcem, na skupštine susjedstva u Buenos Airesu, na kampiranje s antinuklearnim aktivistima u
pustinji Južne Australije te na formalne rasprave s europskim državnicima. Četiri godine istraživačke
osame, potrebne da bih napisala No Logo, nisu me dobro pripremile za sve to. Usprkos medijskim
izvještajima koji su me nazivali jednom od »vođa« ili »glasnogovornika« globalnih prosvjeda,
zapravo nisam nikada bila uključena u politiku i nisam pretjerano voljela mase. Kad sam prvi put
morala držati govor o globalizaciji, spustila sam pogled u svoje bilješke, počela čitati i nisam ga
ponovno podigla idućih sat i pol.
Ali to nije bilo vrijeme za stidljivost. Ljudi su se u desecima, a zatim u stotinama tisuća
pridruživali novim prosvjedima svakoga mjeseca, a mnogi su od njih bili ljudi poput mene, koji
zapravo nikad prije nisu vjerovali u mogućnost političke promjene. Činilo se daje odjednom postalo
nemoguće ignorirati neuspjehe vladajućeg ekonomskog modela – a to je bilo prije Enrona. U ime
ispunjenja zahtjeva multinacionalnih ulagača, vlade diljem svijeta nisu ispunjavale potrebe ljudi koji
su ih izabrali. Neke od ovih nezadovoljenih potreba bile su osnovne i hitne – potrebe za lijekovima,
smještajem, zemljom, vodom. Neke su bile manje opipljive – potrebe za nekomercijalnim kulturnim
prostorima u kojima se može komunicirati, okupljati i dijeliti, bilo na internetu, u eteru ili na ulici.
Osnova svemu tome bila je izdaja temeljne potrebe za demokracijama koje su utemeljene na
razumijevanju i sudjelovanju, umjesto onih koje potkupljuje i financira Enron ili Međunarodni
monetarni fond.
Kriza nije poštivala državne granice. Pokazalo se da globalna ekonomija u naglom razvoju,
usredotočena na potragu za kratkoročnim profitima, nije
7

sposobna reagirati na sve neodložnije ekološke i ljudske krize. Nesposobna je, primjerice, zamijeniti
fosilna goriva održivim izvorima energije. Nesposobna je, unatoč svim svečanim obećanjima i kršenju
ruku, posvetiti nužna sredstva zaustavljanju širenja HIV-a u Africi. Nesklona je prihvatiti
međunarodne ugovore o smanjivanju problema gladi, pa čak i govoriti o temeljnim propustima u
kontroli sigurnosti hrane u Europi. Teško je reći zašto je prosvjedni pokret planuo upravo onda kad
jest, pošto je većina ovih društvenih i ekoloških problema bila kronična već desetljećima, ali dio
zasluga zasigurno pripada samoj globalizaciji. Prije je krivica za nedostatke sredstava u školama ili
zagađivanje zaliha vode bila svaljena na nesposobnu financijsku upravu ili izravnu korupciju
pojedinačnih nacionalnih vlada. Sada se takvi problemi, zahvaljujući bujanju razmjene informacija
preko granica, prepoznaju kao lokalne posljedice jedne specifične globalne ideologije koju političari
provode na nacionalnoj razini. Osmislila ju je šačica gospodarskih interesa i međunarodnih institucija,
uključujući Svjetsku trgovinsku organizaciju, Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku.
Etiketa »antiglobalizacije« koju su nam nametnuli mediji jest ironična, jer smo u ovom pokretu
pretvarali globalizaciju u stvarnost koju živimo, možda i više nego rukovoditelji najmultinacionalnijih
korporacija ili najneumorniji pripadnici jet-seta. Na skupovima poput Svjetskog socijalnog foruma u
Porto Alegreu, na »kontrasamitima« tijekom sastanaka Svjetske banke, te na komunikacijskim
mrežama poput www.tao.ca i www.indymedia.org, globalizacija nije ograničena na uski niz
trgovinskih i turističkih transakcija. Umjesto toga, ona je zamršen proces kojim tisuće ljudi povezuju
svoje sudbine jednostavno dijeleći ideje i pripovijedajući priče o tome kako apstraktne ekonomske
teorije utječu na njihove svakodnevne živote. Ovaj pokret nema vođe u tradicionalnom smislu – samo
ljude odlučne da steknu i prenesu znanje.
Poput drugih koji su se našli u ovoj globalnoj mreži, pristigla sam opremljena samo ograničenim
znanjem o neoliberalnoj ekonomiji, uglavnom o njezinom odnosu s mladima Sjeverne Amerike i
Europe koji odrastaju s viškovima tržišne ponude i manjkom radnih mjesta. Ali ovaj me pokret, kao i
tolike druge, globalizirao: prošla sam kroz intenzivan i neposredan tečaj o tome što je opsjednutost
tržištem značila seljacima bez zemlje u Brazilu, učiteljima u Argentini, djelatnicima fast-food
restorana u Italiji, uzgajivačima kave u Meksiku, stanovnicima sirotinjskih predgrađa u Južnoj Africi,
djelatnicima telemarketinga u Francuskoj, putujućim beračima rajčica na Floridi, organizatorima
sindikata na Filipinima, djeci bez doma u Torontu, gradu u kojemu živim.
Ova zbirka opisuje strmu krivulju mog vlastitog učenja, jedan mali dio ogromnog procesa
dijeljenja informacija među običnim građanima, koji je
8

pružio mnoštvu ljudi – ljudi koji nisu obrazovani ekonomisti, pravnici za međunarodnu trgovinu ili
stručnjaci za patente – hrabrost za sudjelovanje u debati o budućnosti globalne ekonomije. Ove su
kolumne, eseji i govori, pisani za The Globe and Market, The Guardian, The Los Angeles Times i
mnoge druge publikacije, bivali skicirani u hotelskim sobama tijekom noći poslije prosvjeda u
Washingtonu i Mexico Cityju, u neovisnim medijskim centrima, u bezbrojnim avionima. (Pišem na
svojem drugom laptopu nakon što je, u putničkom razredu Air Canada aviona, čovjek na skučenom
sjedalu ispred mene spustio svoj naslon, poslije čega sam čula užasan zvuk drobljenja.) Sadrže
najsnažnije činjenice i najteže dokaze krivnje kojih sam se mogla dokopati za uporabu u raspravama s
neoliberalnim ekonomistima, kao i najdirljivija iskustva proživljena na ulicama s aktivističkim
sudruzima. Pokatkad predstavljaju užurbane pokušaje upijanja informacija koje su mi pristigle u inbox
tek nekoliko sati ranije, ili pobijanja nove kampanje dezinformiranja koja napada prirodu i ciljeve
prosvjeda. Neki od eseja, pogotovo govori, nisu ranije objavljivani.
Čemu okupljanje ovih zbrkanih zapisa u knjizi? Djelomično stoga što je, nekoliko mjeseci
nakon što je otpočeo »rat protiv terorizma« Georgea W. Busha, nastupila spoznaja da se nešto
okončalo. Neki su političari (pogotovo oni čiju su politiku prosvjednici pažljivo preispitivali)
užurbano izjavili da se okončao sam pokret: tvrdili su da pitanja koja je postavljao o neuspjehu
globalizacije nisu samo neozbiljna, nego i korisna »neprijatelju«. Zapravo, eskalacija vojne sile i
represije tijekom protekle godine izazvala je najveće proteste dosad na ulicama Rima, Londona,
Barcelone i Buenos Airesa. Također je nadahnula mnoge aktiviste, koji su ranije zamjećivali samo
simbolična neslaganja izvan samita, da poduzmu konkretne korake prema suzbijanju nasilja. Među
ovim je koracima bilo postavljanje »ljudskih štitova« tijekom opsade Crkve Kristova rođenja u
Betlehemu, kao i pokušaj blokade ilegalne deportacije izbjeglica u europskim i australskim logorima.
Međutim, dok je pokret ulazio u tu uzbudljivu novu fazu, shvatila sam da sam svjedočila nečemu
neobičnom: jasnom i zadivljujućem trenutku u kojem je svjetina iz stvarnog svijeta nepozvana upala u
klub stručnjaka u kojemu se odlučuje o našoj kolektivnoj sudbini. Stoga ovo nije zapis o kraju, nego o
tom značajnom početku koji je u Sjevernoj Americi označen radosnom eksplozijom na ulicama
Seattlea, a katapultiran u novo poglavlje nezamislivim razaranjem 11. rujna.

____

Nešto drugo me nagnalo da okupim ove članke. Prije nekoliko mjeseci, dok sam prelistavala izreske iz
svojih kolumni tražeći jedan izgubljen statistički podatak, zamijetila sam nekoliko tema i slika koje su
se ponavljale. Prva je
9

bila ograda. Slika se javljala neprestano: zapreke koje odvajaju ljude od resursa koji su bili javni,
zabranjuju im pristup prijeko potrebnoj zemlji i vodi, ograničavaju njihovu sposobnost da prelaze
granice, da izražavaju političko neslaganje, da javno prosvjeduju na ulicama, zapreke koje čak
sprečavaju političare u provođenju politike koja će biti smislena ljudima koji su ih izabrali.
Neke od ovih ograda nije lako zamijetiti, ali one svejedno postoje. Virtualna se ograda uzdiže
oko škola u Zambiji kad se, na savjet Svjetske banke, uvede »pristojba za korisnike« koja stavlja
nastavu izvan dosega milijuna ljudi. Ograda se uzdiže oko obiteljske farme u Kanadi kada politika
vlade pretvori poljoprivrednu proizvodnju na malo u luksuz kojeg si, u okruženju tvorničkih farmi i
drastičnog pada cijena robe, nitko ne može priuštiti. Postoji stvarna, makar i nevidljiva ograda koja se
uzdiže oko čiste vode u Sowetu, kad zbog privatizacije cijene lete nebu pod oblake, a stanovništvo se
prisiljeno okrenuti zagađenim izvorima. A postoji i ograda koja se uzdiže oko same ideje demokracije
kad se Argentini kaže da će dobiti zajam Međunarodnog monetarnog fonda samo ako dodatno smanji
socijalne troškove, privatizira još resursa i ukine podršku lokalnim granama privrede, sve to usred
ekonomske krize koju je upravo takva politika produbila. Ove su ograde, naravno, stare poput
kolonijalizma. »Takvi su lihvarski postupci postavili rešetke oko slobodnih naroda«, napisao je
Eduardo Galeano u Otvorenim venama Latinske Amerike. To se odnosilo na uvjete britanskoga zajma
Argentini 1824. godine.
Ograde su oduvijek bile dio kapitalizma, jedini način da se vlasništvo zaštiti od tobožnjih
razbojnika, ali dvostruki su standardi, koji su podupirali te ograde, odnedavno postali sve očitiji.
Izvlaštenje korporacijskih dobara jest možda ponajveći grijeh koji socijalistička vlada može počiniti u
očima međunarodnih financijskih tržišta (samo pitajte Huga Chaveza iz Venezuele ili Fidela Castra s
Kube). Međutim, zaštita imovine zajamčena kompanijama pod ugovorom o slobodnoj trgovini nije se
proširila i na argentinske građane koji su položili svoju životnu ušteđevinu na račune Citibanka,
Scotiabanka i HSBC-a, te sada saznaju da je većina njihovog novca jednostavno nestala. Duboko
poštovanje koje tržište gaji prema privatnom bogatstvu nije obuhvatilo američke namještenike Enrona,
koji su otkrili da im je uskraćen pristup njihovim privatiziranim mirovinskim dioničkim portfeljima, te
da ne mogu prodavati, dok su rukovoditelji Enrona sumanuto unovčavali svoje dionice.
Istovremeno su na udaru neke krajnje neophodne ograde: u navali za privatizacijom, srušene su
gotovo sve granice koje su nekoć postojale između mnogih javnih i privatnih prostora, zadržavajući,
primjerice, reklame izvan škola, profiterske interese izvan zdravstva, ili sprečavajući novinske
10

podružnice da djeluju tek kao promotivno sredstvo za druge posjede svojih vlasnika. U svaki je
zaštićen javni prostor izvršena provala, samo da bi ga nakon toga tržište ponovno ogradilo.
Još jedna granica od općeg interesa kojoj prijeti ozbiljna opasnost jest ona koja razdvaja
genetski modificirane usjeve od usjeva koji još uvijek nisu prepravljani. Gigantski su proizvođači
sjemena toliko loše osigurali susjedna polja od dolijetanja svojega modificiranog sjemenja, njegovog
ukorijenjivanja i unakrsnog oprašivanja, da u mnogim dijelovima svijeta konzumiranje hrane koja nije
genetski modificirana više čak nije niti moguće – cijela je zaliha hrane kontaminirana. Čini se da
ograde koje štite opće interese sve brže nestaju, dok se one koje ograničavaju naše slobode uporno
množe.
Kad sam prvi put primijetila da se slika ograde uporno javlja u raspravi, sporovima, te u mojim
vlastitim spisima, to mi se učinilo značajnim. Naposljetku, proteklo je desetljeće ekonomske
integracije bilo pothranjivano obećanjima o rušenju barijera, povećanju pokretljivosti i većoj slobodi.
A ipak, dvanaest godina nakon slavljenog pada Berlinskoga zida, ponovno smo okruženi ogradama,
odsječeni jedni od drugih, od zemlje i od svoje sposobnosti da zamislimo da je promjena moguća.
Ekonomski proces poznat pod benignim eufemizmom »globalizacija« sada dopire do svakog aspekta
života, preobražavajući svaku djelatnost i prirodni resurs u izmjerenu i posjedovanu robu. Kako ističe
hongkonški istraživač rada Gerard Greenfield, u trenutnoj se fazi kapitalizma ne radi samo o trgovini
u tradicionalnom smislu prodaje većeg broja proizvoda s druge strane granice. Radi se i o tome da se
nezasitna glad za rastom tržišta utažuje tako da se cijeli sektori koji su nekoć bili smatrani zajedničkim
dobrima, te nisu bili na prodaju, redefiniraju kao »proizvodi«. Najezda privatnoga u javno dosegla je,
naravno, kategorije poput zdravstva i obrazovanja, ali i ideja, gena, sjemenja, koje se sada kupuje,
patentira i okružuje ogradom, jednako kao i tradicionalni aboridžinski lijekovi, biljke, voda, čak i
ljudske matične stanice. Međunarodno trgovačko pravo, kao najveći američki izvozni proizvod uz
autorsko pravo (veći od tvorničke robe ili oružja), ne smije biti shvaćeno samo kao ukidanje biranih
granica u trgovini nego, preciznije, kao proces sustavnog podizanja novih granica – oko znanja,
tehnologije i odnedavno privatiziranih resursa. Sporazumi o trgovinskim aspektima prava
intelektualnoga vlasništva sprečavaju farmere da ponovno sade svoje sjemenje, jer ga je patentirao
Monsanto; te zakonski onemogućavaju siromašnim zemljama proizvodnju generičkih lijekova koje bi
mogle dati svojem siromašnom stanovništvu.
Globalizaciji se sada sudi jer su na drugoj strani svih tih virtualnih ograda stvarni ljudi kojima je
onemogućen pristup školama, bolnicama, radnim
11

mjestima, njihovim vlastitim farmama, domovima i zajednicama. Masovna privatizacija i prepuštanje
slobodnom razvoju izrodili su vojske isključenih ljudi čije usluge više nisu potrebne, čiji se stilovi
života otpisuju kao »zaostali«, čije se osnovne potrebe ne zadovoljavaju. Ove ograde društvenog
isključenja mogu ukinuti cijelu jednu granu privrede, a mogu i otpisati cijelu zemlju, kao što se
dogodilo Argentini. Slučaj Afrike pokazuje da cijeli kontinent može biti izgnan u globalni svijet sjena,
potjeran sa zemljopisnih karata i iz vijesti, pojavljujući se samo tijekom ratova, kad se na njezine
građane gleda s nepovjerenjem kao na potencijalne članove milicije, tobožnje teroriste ili antiameričke
fanatike.
Zapravo, iznimno se malo ljudi koje je globalizacija izolirala okreće nasilju. Najjednostavnije,
kreću se: iz sela u grad, iz zemlje u zemlju. A upravo se tada suočavaju s izrazito nevirtualnim
ogradama, onima koje su napravljene od pletene i bodljikave žice, ojačane betonom i čuvane
strojnicama. Kad god čujem frazu »slobodna trgovina«, moram si predočiti okovane tvornice koje sam
posjetila na Filipinima i u Indoneziji, potpuno okružene pregradama, stražarskim tornjevima i
vojnicima – sredstvima koja sprečavaju visoko subvencionirane proizvode da izađu, a organizatore
sindikata da uđu. Pomislim i na svoje nedavno putovanje u pustinju Južne Australije, gdje sam
posjetila ozloglašeni izbjeglički logor Woomera. Smještena petsto kilometara od najbližega grada,
Woomera je bivša vojna baza pretvorena u privatizirani zatvor za izbjeglice, kojega posjeduje
podružnica američke zaštitarske tvrtke Wackenhut. Tamo stotine afganistanskih i iračkih izbjeglica
koje su pobjegle represiji i diktaturi svojih zemalja toliko očajnički žele pokazati svijetu što se događa
iza ograde da organiziraju štrajkove glađu, skaču s krovova svojih baraka, piju šampon i zašivaju si
usta.
Ovih dana, novine su pune užasnih izvještaja o ljudima koji traže azil, pokušavajući prijeći
državne granice skrivajući se među proizvodima koji uživaju znatno veću pokretnost od njih samih. U
prosincu 2001., tijela osmero rumunjskih izbjeglica, uključujući dva djeteta, otkrivena su u teretnom
kontejneru punom uredskog namještaja; ugušili su se tijekom dugog putovanja preko mora. Iste
godine, mrtva tijela još dvije izbjeglice pronađena su u Eau Claireu u Wisconsinu, u jednoj pošiljki
instalacija za kupaonicu. Godinu prije toga, pedeset i četiri su se kineske izbjeglice iz pokrajine Fujian
ugušile u kamionu za dostavu u Doveru u Engleskoj.
Sve su ove ograde povezane: stvarne, napravljene od čelika i bodljikave žice, potrebne su da bi
se nametnule virtualne, one koje tolikima uskraćuju resurse i blagostanje. Jednostavno nije moguće
staviti pod ključ toliko zajedničkih dobara bez popratne strategije kontrole javnih nemira i pokreta.
Zaštitarske tvrtke najbolje posluju u gradovima u kojima je jaz između bogatih i siromašnih najveći –
Johannesburgu, São Paulu, New Delhiju – gdje
12

prodaju željezna vrata, oklopna vozila i složene sustave za uzbunjivanje, te iznajmljuju vojske
privatnih čuvara. u Brazilu se, primjerice, na privatno osiguranje godišnje troši 4,5 milijarde dolara, a
400 000 naoružanih policajaca na iznajmljivanje brojčano nadjačava stvarne policajce gotovo u
omjeru 4:1. U duboko podijeljenoj Južnoj Africi, godišnji su troškovi privatnog osiguranja dosegli 1,6
milijardi dolara, više od trostruke svote koju vlada godišnje potroši na izgradnju jeftinih stanova. Sada
se čini da su ovi zatvoreni kompleksi, koji štite one koji imaju od onih koji nemaju, zapravo
mikrokozmi globalne policijske države u nastajanju – ne globalnoga sela koje nastoji spustiti zidove i
barijere, kao što nam je bilo obećano, nego mreže tvrđava povezanih snažno militariziranim
trgovinskim koridorima.
Ako se ova slika čini pretjeranom, to je možda samo stoga što većina nas na Zapadu rijetko vidi
ograde i artiljeriju. Kontrolirane tvornice i logori za izbjeglice ostaju skriveni na zabitim mjestima,
gdje predstavljaju manji izazov zavodljivoj retorici svijeta bez granica. Tijekom proteklih godina je,
međutim, nekoliko ograda silom postalo potpuno vidljivo – nerijetko, primjereno, tijekom samita na
kojima se ovaj brutalan model globalizacije promovira. Sada se uzima zdravo za gotovo da će svjetski
vođe, ako se žele okupiti da bi raspravljali o novoj trgovinskoj pogodbi, morati izgraditi suvremenu
tvrđavu da bi se zaštitili od gnjeva javnosti, uključujući oklopne tenkove, suzavac, vodene topove i
dresirane pse. Kad je Quebec City ugostio Samit Amerika u travnju 2001., kanadska je vlada
preduzela korak bez presedana izgradivši kavez ne samo oko konferencijskoga centra, nego i oko
gradskog središta, prisiljavajući stanovnike da pokazuju osobne isprave da bi stigli kući ili na posao.
Još jedna popularna strategija jest održavanje samita na nepristupačnim lokacijama: sastanak skupine
G8 održan je 2002. duboko u kanadskom Stjenjaku, a sastanak WTO-a 2001. u represivnoj zaljevskoj
državi Katar, gdje emir zabranjuje političke prosvjede. »Rat protiv terorizma« je postao još jedna
ograda iza koje se može skrivati, koju organizatori samita koriste da bi pokazali zašto ovaj put javni
iskazi neslaganja jednostavno neće biti mogući ili, još gore, da bi povukli prijeteće usporedbe između
zakonitih prosvjednika i terorista opsjednutih razaranjem.
Ali ono o čemu se izvještava kao o zlokobnim sukobima su nerijetko radosni događaji,
eksperimenti u alternativnim načinima organiziranja društava koliko i kritike postojećih modela.
Sjećam se da sam, kad sam prvi put sudjelovala u jednom od takvih kontrasamita, imala jasan osjećaj
da se otvara neka vrsta političkog portala – prolaz, prozor, »pukotina u povijesti«, da upotrijebim
prekrasan izraz Subcomandantea Marcosa. To otvaranje nije imalo puno veze s razbijenim prozorom u
lokalnom McDonald's restoranu, prizoru koji televizijske kamere toliko vole. Bilo je to nešto drugo:
osjećaj mogućnosti, snažan dah svježeg zraka, kisik koji navaljuje u mozak. Ovi su
13

prosvjedi – koji zapravo predstavljaju jednotjedne maratone intenzivnog obrazovanja o globalnoj
politici, kasnonoćna strateška zasjedanja u simultanom prijevodu na šest jezika, festivale glazbe i
uličnog kazališta – slični stupanju u paralelni svemir. Preko noći, mjesto prosvjeda se pretvara u neku
vrstu alternativnog globalnog grada gdje gorljivost zamjenjuje rezignaciju, gdje oružani čuvari moraju
štititi korporacijske logotipe, gdje ljudi preotimaju automobile, umjetnost je posvuda, stranci
razgovaraju jedni s drugima, a mogućnost radikalne promjene političkoga kursa ne izgleda kao čudna
i anakrona ideja, nego kao najlogičnija zamisao na svijetu.
Aktivisti su kooptirali čak i tiranske mjere sigurnosti kao dio poruke: ograde koje okružuju
samite postaju metafore za jedan ekonomski model koji progoni milijarde u siromaštvo i izolaciju. Na
ogradama se insceniraju sukobi – ali ne samo oni koji uključuju palice i cigle: limenke suzavca su se
odbacivale natrag palicama za hokej, vodene se topove bespoštedno izazivalo pištoljima na vodu, a
zujećim su se helikopterima izrugivali rojevi papirnih aviona. Tijekom Samita Amerika u Quebec
Cityju, skupina aktivista je izradila drveni katapult srednjovjekovnoga stila, dovezla ga do tri metra
visoke ograde koja je okuživala gradsko središte, te preko nje prebacivala plišane medvjediće. U
Pragu je tijekom sastanka Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, talijanska skupina za
direktnu akciju Tute Bianche odlučila da se neće sukobiti sa crno odjevenim policijskim odredima za
suzbijanje nemira odjevena u podjednako prijeteće skijaške maske i šalove s uzorcima. Umjesto toga,
marširali su do policijskih redova odjeveni u bijele kombinezone podstavljene stiroporom i napunjene
gumenim zračnicama. U neodlučenom sukobu između Darth Vadera i vojske Michelin-ljudi, policija
nije mogla pobijediti. U međuvremenu, u drugom dijelu grada, strma je uzbrdica koja vodi do
konferencijskog centra bila prekrivena gomilom »ružičastih vila« odjevenih u burleskne vlasulje,
srebrnoružičaste večernje haljine i cipele s visokim petama. Ovi su aktivisti prilično ozbiljni u svojoj
želji da poremete trenutni ekonomski poredak, ali njihova taktika odražava tvrdoglavo odbijanje da se
upletu u klasične borbe za vlast: njihov cilj, koji sam počela istraživati u završnim tekstovima ove
knjige, nije to da sami preuzmu vlast, nego da načelno prkose centralizaciji vlasti.
Otvaraju se i druge vrste prozora, tihe zavjere kojima je cilj ponovno preuzimanje privatiziranih
prostora i imovine za javnu uporabu. Možda su to učenici koji izbacuju reklame iz svojih učionica, ili
razmjenjuju glazbu preko interneta, ili osnivaju neovisne medijske centre s besplatnim softwareom.
Možda su to tajlandski seljaci koji sade organski uzgojeno povrće na poplavljenim terenima za golf, ili
brazilski farmeri bez zemlje koji ruše ograde oko nekorištenih zemljišta i pretvaraju ih u
poljoprivredne zadruge. Možda su to radnici koji u Boliviji poništavaju privatizaciju svojih zaliha
14
vode, ili stanovnici južnoafričkih općina koji svojim susjedima ponovno uključuju struju pod
sloganom »Power to the People«12. A kad se te prostore jednom ponovno prisvoji, njih se ujedno
ponovno stvara. Na skupštinama susjedstava, u gradskim vijećima, u neovisnim medijskim centrima,
u šumama i farmama pod upravom zajednice, nastaje nova kultura blistave, neposredne demokracije,
koju pothranjuje i jača izravno sudjelovanje, umjesto otupljujućeg i obeshrabrujućeg pasivnog
promatranja.
Usprkos svim pokušajima privatizacije, pokazuje se da postoje neke stvari koje ne žele biti
posjedovane. Glazba, voda, sjemenje, elektricitet, ideje – oni uporno probijaju granice koje se podižu
oko njih. Prirođen im je otpor zatvaranju, sklonost bježanju, unakrsnom oprašivanju, protjecanju kroz
ograde i odlijetanju kroz otvorene prozore.
Dok ovo pišem, nije jasno što će nastati iz tih oslobođenih prostora, ili hoće li ono što nastane
biti dovoljno otporno da odoli sve češćim napadima policije i vojske, budući da se crta između
terorizma i aktivizma namjerno briše. Zaokuplja me pitanje o tome što slijedi, kao i svakoga drugog
tko je sudjelovao u izgradnji ovog međunarodnog pokreta. Ali ova knjiga nije pokušaj da se odgovori
na to pitanje. Ona jednostavno nudi pogled na početak života pokreta koji je planuo u Seattleu a razvio
se kroz zbivanja 11. rujna i njihove posljedice. Odlučila sam ne prepravljati ove članke, osim
nekolicine neznatnih promjena, obično naznačenih uglatim zagradama – objašnjenja aluzija, razvijanja
argumenata. Oni su ovdje predstavljeni (više ili manje kronološkim redoslijedom) kao ono što jesu:
razglednice iz dramatičnih vremenskih razdoblja, bilješke o prvom poglavlju jedne vrlo stare priče
koja se ponavlja, one o ljudima koji se opiru granicama što ih pokušavaju zadržati, koji otvaraju
prozore i duboko udišu, kušajući slobodu.
15
I.
PROZORI NESLAGANJA

[Gdje aktivisti ruše prve ograde –
na ulicama i u svojim glavama]
Seattle
Debitantska zabava jednog pokreta
prosinac 1999.

»Tko su ovi ljudi?« To se pitanje ovoga tjedna postavlja diljem Sjedinjenih Država u kontakt-
emisijama na radiju, u uvodnim člancima novina te, najviše od svega, u hodnicima na sastanku
Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu.
Trgovinski su pregovori donedavno bili otmjen posao rezerviran samo za stručnjake. Pokraj njih
nije bilo prosvjednika, a kamoli prosvjednika odjevenih u divovske morske kornjače. Međutim,
ovotjedni je sastanak WTO-a sve samo ne otmjen: u Seattleu je proglašeno krizno stanje, ulice
izgledaju kao bojno polje, a pregovori su propali.
U opticaju je mnoštvo teorija o tajanstvenom identitetu pedeset tisuća aktivista u Seattleu. Neki
tvrde da su to nadobudni radikali koji čeznu za šezdesetima. Ili anarhisti potpuno opsjednuti
razaranjem. Ili luditi u dvoboju s plimom globalizacije koja ih je već potopila. Michael Moore,
ravnatelj WTO-a, opisuje svoje protivnike kao puke sebične protekcioniste koji su odlučili nauditi
svjetskoj sirotinji.
Razumljiva je određena zbrka oko političkih ciljeva prosvjednika. Ovo je prvi politički pokret s
porijeklom u kaotičnim stazama interneta. U njegovim redovima ne postoji vertikalna hijerarhija koja
može razjasniti glavni plan, nema općepriznatih vođa koji daju jednostavne izjave, i nitko ne zna što
slijedi.
Ali jedna je stvar sigurna: prosvjednici u Seattleu nisu protivnici globalizacije, njih je virus
globalizacije zahvatio jednako sigurno kao i trgovačke pravnike na službenim sastancima. Zapravo,
ako je ovaj novi pokret »anti« bilo čega, on je antikorporacijski, suprotstavljajući se logici spuštanja
blagostanja s vrha naniže, prema kojoj će se ono što je dobro za kompanije – manje propisa, veća
pokretnost, lakši pristup – pokazati jednako dobrim za svakoga drugog.
Pokret ima korijenje u kampanjama koje osporavaju ovu logiku inzistiranjem na očajnom
dossieru koji šačica multinacionalnih kompanija ima po pitanju ljudskih prava, rada i ekologije.
Mnogi mladi ljudi koji se ovoga tjedna nalaze na ulicama Seattlea ispekli su svoj aktivistički zanat
vodeći kampanje protiv Nikeovih eksploatacijskih tvornica, Royal Dutch/Shellovog kršenja ljudskih
prava u delti Nigera ili Monsantovog preuređivanja svjetskih zaliha hrane. Ove su korporacije tijekom
protekle tri godine postale simboli
19

neuspjeha globalne ekonomije, u konačnici pružajući aktivistima konkretne i dobro poznate točke
ulaska u tajanstveni svijet WTO-a.
Fokusiranjem na globalne korporacije i njihov utjecaj diljem svijeta, ova aktivistička mreža sve
brže postaje pokret međunarodnih nazora i globalne povezanosti kakvoga nikad prije nije bilo. Nema
više bezličnih meksičkih ili kineskih radnika koji kradu »naše« poslove, djelomice stoga što su
predstavnici tih radnika sada na istim e-mail listama i konferencijama kao i zapadni i aktivisti, a
mnogi su čak doputovali u Seattle da bi se pridružili ovotjednim prosvjedima. Kada prosvjednici viču
o grijesima globalizacije, većina njih ne poziva na povratak uskogrudnom nacionalizmu, nego na
širenje granica globalizacije, na povezivanje trgovine s pravima radnika, zaštitom okoliša i
demokracijom.
Po tome se mladi prosvjednici u Seattleu razlikuju od svojih prethodnika iz šezdesetih. U doba
Woodstocka se smatralo da odbijanje igranja po pravilima koja nameću država i škola predstavlja
politički čin samo po sebi. Danas su protivnici WTO-a – čak i mnogi koji sebe nazivaju anarhistima –
ogorčeni zbog nedostatka pravila koja se nameću korporacijama, kao i zbog očitih dvostrukih kriterija
u primjeni postojećih pravila u siromašnim i bogatim zemljama.
Došli su u Seattle jer su otkrili da tribunali WTO-a ukidaju zakone o zaštiti okoliša i ugroženih
vrsta jer ti zakoni, kako se čini, predstavljaju nepravedne granice trgovini. Ili su doznali da je WTO
osudio odluku Francuske o zabrani govedine s dodatkom hormona kao neprihvatljivu smetnju
slobodnom tržištu. U Seattleu se ne sudi trgovini ili globalizaciji, nego globalnom napadu na pravo
građana da postavljaju pravila koja štite čovjeka i planet.
Svi, naravno, tvrde da se svim srcem zalažu za pravila, od predsjednika Clintona do
predsjednika Microsofta, Billa Gatesa. Neobičnim slijedom zbivanja, potreba za »trgovinom
utemeljenom na propisima« postala je mantra doba deregulacije. Međutim, WTO je dosljedno
pokušavao, što je prilično neprirodno, odsjeći trgovinu od svega i svakoga na koga ona ima utjecaja:
od radnika, okoliša, kulture. Zbog toga se predsjednik Clinton toliko prevario u svojoj jučerašnjoj
pretpostavci da se jaz između prosvjednika i delegata može izgladiti malim kompromisima i
savjetovanjima.
Ne radi se o sukobu između globalizatora i protekcionista, nego između dvije radikalno različite
vizije globalizacije. Jedna je držala monopol proteklih deset godina. Druga je upravo održala svoju
debitantsku zabavu.
20
Washington, D.C.
Kapitalizam pokazuje svoje pravo lice
travanj 2000.

PRIJE
Moj se prijatelj Mez u subotu ukrcava na autobus za Washington. Pitala sam ga zašto. Odgovorio je
vrlo žustro: »Gledaj, propustio sam Seattle. Ne dolazi u obzir da propustim i Washington.«
I prije sam čula da ljudi govore s takvom nesputanom čežnjom, ali je predmet njihove
naklonosti obično bio nekakav blatnjavi glazbeni festival ili njujorška predstava s ograničenim brojem
izvedbi, poput Vagininih monologa. Nikad nisam čula da netko tako govori o političkom prosvjedu.
Pogotovo ne o prosvjedu protiv dosadnih birokracija poput Svjetske banke i Međunarodnog
monetarnog fonda. A sasvim sigurno ne kad ih se poziva na red zbog ničega privlačnijeg od
»strukturalne prilagodbe«, desetljećima stare politike zajmova.
A ipak, eto ih: studenti i umjetnici, anarhisti bez prihoda i radnici u čeličani koji se ukrcavaju u
autobuse na svim krajevima kontinenta. Njihovi su džepovi i torbe prepuni papira s podacima o
omjeru troškova za zdravstvenu zaštitu i otplatu duga u Mozambiku (dva i pol puta više za dug), te o
broju ljudi koji diljem svijeta žive bez električne energije (dvije milijarde).
Prije četiri mjeseca, ista je ova koalicija ekoloških, radničkih i anarhističkih grupa zaustavila
sastanak Svjetske trgovinske organizacije. U Seattleu je impresivan raspon kampanja okrenutih
pojedinačnim problemima – od kojih su se neke fokusirale na kontroverzne korporacije kakve su Nike
ili Shell, a druge na diktature poput one u Burmi – proširio svoj fokus prema strukturalnijoj kritici
regulativnih tijela koja igraju ulogu arbitara u globalnoj utrci prema dnu.
Zagovornici ubrzane slobodne trgovine, zatečeni snagom i organiziranošću oporbe, odmah su
prešli u ofenzivu, napadajući prosvjednike kao neprijatelje siromašnih. Vrijedi spomenuti da je The
Economist stavio na naslovnicu sliku indijskog djeteta koje umire od gladi i ustvrdio da je to osoba
koju prosvjedi zapravo pogađaju. Šef WTO-a Michael Moore ostao je gotovo bez riječi: »Onima koji
tvrde da bismo trebali prestati s radom, kažem: recite to siromašnima, marginaliziranima diljem
svijeta koji očekuju našu pomoć.«
Preobražaj WTO-a, pa i samoga globalnoga kapitalizma, u tragično neshvaćen program ukidanja
siromaštva nedvojbeno predstavlja najodbojnije
21

nasljeđe Bitke u Seattleu. Prema onome što nam se govori iz Ženeve, trgovina bez granica je jedan
veliki filantropijski plan, a multinacionalne korporacije koriste ogromne dioničke prihode i
rukovoditeljske plaće samo da bi prikrile svoje prave namjere: izliječiti sve bolesne svijeta, povisiti
minimalne plaće te spasiti drveće.
Ali ništa ne pokazuje koliko je ovo tobožnje izjednačenje humanitarnih ciljeva s dereguliranom
trgovinom lažno poput dosadašnjih dostignuća Svjetske banke i MMF-a, koji su zaoštrili svjetsku
bijedu svojom gorljivom i gotovo mističnom vjerom u širenje blagostanja s vrha naniže.
Svjetska je banka posuđivala novac najsiromašnijim i najočajnijim narodima da bi izgradila
privrede utemeljene na megaprojektima u inozemnom vlasništvu, na uzgoju tržišnih kultura, na nisko
plaćenoj proizvodnji za izvoz te na financijskim špekulacijama. Ovi su projekti bili blagoslov
bezbrojnim multinacionalnim poduzećima koja se bave rudarstvom, tekstilom i poljoprivredno-
industrijskim kombinatima, ali su u mnogim zemljama također doveli do uništenja okoliša, masovnih
migracija u gradska središta, krahova valuta te beznadežnih poslova u eksploatacijskim tvornicama.
Na tom mjestu u priču ulaze Svjetska banka i MMF sa svojim ozloglašenim sanacijama kojima
su redovito pridruženi dodatni uvjeti. Na Haitiju je to bilo zamrzavanje minimalne plaće, u Tajlandu
ukidanje ograničenja stranog vlasništva, a u Meksiku je iznuđeno povišenje sveučilišnih pristojbi. A
kada te posljednje mjere štednje ponovno ne dovedu do održivog ekonomskog razvoja, ove zemlje još
uvijek ostaju vezane naslagama svojih dugova.
Okretanje međunarodne pozornosti Svjetskoj banci i MMF-u tijekom ovoga vikenda mnogo će
pridonijeti pobijanju tvrdnji da su prosvjednici u Seattleu bili pohlepni sjevernoamerički protekcionisti
koji odlučno žele zadržati plodove ekonomskog procvata za sebe. Kad su članovi sindikata i ekološki
aktivisti izašli na ulice da bi prosvjedovali protiv uplitanja WTO-a u propise o radu i zaštiti okoliša,
oni nisu pokušavali nametnuti »naše« standarde svijetu u razvoju. Pokušavali su sustići onaj pokret za
samoodređenje koji je nastao među narodima na jugu svijeta, gdje se riječi »Svjetska banka« ne
govore nego pljuju, a »IMF« se na prosvjedničkim transparentima parodira kao kratica za »I M
Fired«3.
Poslije Seattlea, Svjetskoj je trgovinskoj organizaciji bilo razmjerno lako pobijediti u
propagandnim ratovima. Prije prosvjeda je toliko malo ljudi uopće čulo za WTO da se tvrdnjama
organizacije uglavnom nije suprotstavljalo. Međutim, Svjetska banka i MMF su druga priča: gurnite
ih samo malo i sve će njihove sramotne tajne ispasti van. Te se tajne obično mogu vidjeti samo u
siromašnim zemljama – škole i bolnice na rubu rušenja, zemljoradnici izbačeni sa svojih posjeda,
prenapučeni gradovi, toksični vodovodni
22

sustavi. Ali ovoga se vikenda sve to mijenja; sramota prati bankare u glavni ured, u Washington, D.C.

POSLIJE
OK, priznajem: zaspala sam.
Otišla sam u Washington zbog prosvjeda protiv Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog
fonda, ali kad mi je mobitel zazvonio u neki bezbožni sat s porukom da je, prema novom planu,
sastanak zakazan za ponedjeljak u 4 ujutro, jednostavno nisam imala snage.
»OK, vidimo se tamo«, mrmljala sam, črčkajući križanja ulica olovkom kojoj je ponestalo tinte.
Jednostavno nije išlo. Premorena nakon jučerašnjih trinaest sati na ulici, odlučila sam sustići
demonstracije u neko civiliziranije vrijeme. Čini se da je istu odluku donijelo još nekoliko tisuća ljudi,
dopuštajući delegatima, dovezenim autobusima prije zore, da se krmeljivih očiju mirno posvete
svojem sastanku.
»Poraz!«, proglasile su mnoge novine, jedva čekajući da ostave ovu zbrkanu provalu
demokracije iza sebe.
Kanadski prognanik u Washingtonu David Frum poletio je prema svojem kompjuteru,
proglašavajući prosvjede »fijaskom«, »katastrofom« i, povrh svega, »ispuhanim nabujkom«. Po
Frumovoj procjeni, aktiviste je toliko obeshrabrila njihova nesposobnost da obustave sastanak MMF-a
u nedjelju da su sutradan radije ostali u krevetima nego prkosili kišnim ulicama.
Istina je da je u ponedjeljak bilo teško izvući guzicu iz kreveta, ali ne zbog kiše ili policije. Bilo
je teško jer je do tada, tijekom samo jednog tjedna prosvjeda, već toliko toga bilo postignuto.
Prekidanje sastanka bez sumnje daje aktivistima pravo na hvalisanje, ali prave se pobjede zbivaju u
okolini takvih dramatičnih trenutaka.
Prvi znak pobjede pristigao je tjednima prije prosvjeda, kad je među bivšim dužnosnicima
Svjetske banke i MMF-a započela utrka za prijelaz na stranu kritičara i odricanje od svojih bivših
poslodavaca. Najznačajniji je bio istup bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke Josepha Stiglitza,
koji je rekao da MMF-u očajnički treba velika doza demokracije i transparentnosti.
Zatim se predala jedna korporacija. Organizatori prosvjeda su najavili da će sa svojim
zahtjevima za »poštenom trgovinom«, suprotstavljenom »slobodnoj trgovini«, doći na vrata lanca
kave Starbucks, te tražiti da trguju kavom zemljoradnika kojima nadnice mogu pokriti životne
potrebe. Prošloga tjedna, samo četiri dana prije planiranoga prosvjeda, Starbucks je objavio da će
držati vrstu kave proizvedenu pod certifikatom o poštenoj trgovini – što nije epohalna pobjeda, ali je,
u najmanju ruku, znak vremena.
23

Konačno, prosvjednici su odredili uvjete pregovora. još prije nego li su se osušile divovske lutke od
ljepenke, u novinama i radio-emisijama su izloženi neuspjesi brojnih MMF-ovih sanacija i
megaprojekata koje je financirala Svjetska banka. Štoviše, kritika »kapitalizma« se upravo vratila u
modu poput Santane.
Radikalni je anarhistički kontingent Black Bloc promijenio ime u Anti-Capitalist Bloc. Studenti
su kredom ispisivali na pločnicima: »Ako mislite da se treba plašiti MMF-a i Svjetske banke, samo
čekajte da vidite što je kapitalizam.« Momci iz bratstava na American University odgovorili su svojim
sloganima, pisanim na plakatima i izvješenim na prozore: »Kapitalizam vam je pružio blagostanje.
Prihvatite ga!« Čak su i stručnjaci koji nedjeljom gostuju na CNN-u počeli koristiti riječ
»kapitalizam« umjesto jednostavno »ekonomija«. A ta se riječ na naslovnici jučerašnjeg New York
Timesa ne pojavljuje jednom, nego dva puta. Nakon više od jednog desetljeća nekontroliranog
trijumfiranja, kapitalizam je (suprotstavljen eufemizmima poput »globalizacije«, »vladavine
korporacija« ili »rastućeg jaza između bogatih i siromašnih«) ponovno postao legitiman predmet javne
rasprave. Ova je vrsta utjecaja toliko značajna da pored njega prekid rutinskog sastanka Svjetske
banke izgleda gotovo nebitno. Dnevni red sastanka Svjetske banke, kao i tiskovna konferencija koja je
uslijedila, potpuno su preoteti. Zavjeti na ubrzano olakšanje duga osiromašenih naroda te na trošenje
»neograničenih« svota na AIDS-krizu u Africi istisnuli su uobičajene razgovore o slobodnom
tržišnom razvoju, privatizaciji i nužnom »discipliniranju« tržišta Trećeg svijeta.
Ovo je, naravno, samo početak jednog dugotrajnog procesa. Međutim, ako se u Washingtonu
nešto moglo naučiti, to je da se barikada može osvojiti duhovnim jurišem jednako kao i tjelesnim.
Kasno ustajanje u ponedjeljak nije bilo drijemanje poraženih, nego dobro zaslužen odmor pobjednika.
24
Što slijedi?
Pokret protiv globalnog korporativnog uređenja društva ne mora potpisati plan u deset točaka
da bi bio djelotvoran
srpanj 2000.
»Ova konferencija nije poput drugih konferencija.«
To je bilo rečeno svim govornicima na skupu »Ponovno osmišljanje politike i društva« prije
negoli smo stigli u Riverside Church u New Yorku. Kad smo se obraćali delegatima (bilo ih je oko
tisuću tijekom tri svibanjska dana), trebali smo riješiti vrlo specifičan problem: nedostatak »jedinstva
vizije i strategije« u vođenju pokreta protiv globalnog korporativnog uređenja društva.
Priopćeno nam je da je to vrlo ozbiljan problem. Mladi aktivisti koji su otišli u Seattle obustaviti
rad Svjetske trgovinske organizacije i u Washington prosvjedovati protiv Svjetske banke i
Međunarodnog monetarnog fonda bombardirani su u tisku kao budale koje se odijevaju u stabla i
lupaju bubnjeve prerušeni u janjad. Naša je misija, prema organizatorima konferencije pri Fondaciji za
etiku i smisao, bila silom utjerati taj kaos na ulicama u nekakav strukturiran oblik prilagođen
medijima. Ovo nije bila samo još jedna brbljaonica. Trebali smo »roditi ujedinjeni pokret za cjelovitu
društvenu, ekonomsku i političku promjenu«.
Dok sam kradom ulazila u predavaonice ili izlazila iz njih, upijajući vizije koje su nudili
Arianna Huffington, Michael Lerner, David Korten, Cornel West i deseci drugih, upala mi je u oči
uzaludnost cijele ove dobronamjerne vježbe. Čak i kad bismo uspjeli doći do plana u deset točaka –
blistavo jasnog, ujedno elegantnog i suvislog, svjetonazorski jedinstvenog – kome bismo točno
prenijeli ove zapovijedi? Antikorporacijski prosvjedni pokret kojeg je svijet zamijetio prošlog
studenog na ulicama Seattlea nije ujedinjen nekom političkom strankom ili nacionalnom mrežom s
glavnim uredom, godišnjim izborima i podređenim partijskim ćelijama i mjesnim podružnicama.
Oblikuju ga ideje pojedinačnih organizatora i intelektualaca, ali pokret ne štuje nijednog od njih kao
vođu. U tom amorfnom kontekstu, ideje i planovi skovani u Riverside Churchu nisu bili baš sasvim
nevažni, ali jednostavno nisu bili važni na način na koji smo se nadali. Umjesto da budu prihvaćeni
kao aktivistička politika, bilo im je suđeno da budu pometeni i razbacani u plimnom valu informacija
– internet-dnevnika, manifesta nevladinih organizacija, znanstvenih radova, kućnih video-snimki, cris
de coeur – koje globalna antikorporacijska mreža proizvodi i troši svakog pojedinog dana.
25

To je druga strana upornih kritika koje tvrde da klincima na ulici nedostaje sigurno vodstvo –
njima nedostaju i sigurni sljedbenici. Onima koji traže kopije pothvata šezdesetih, antikorporacijski se
pokret zbog ovog odsustva čini iritantno ravnodušnim: ovi su ljudi toliko neorganizirani da se, očito,
ne mogu dovoljno sabrati niti da bi reagirali na savršeno organiziran pokušaj da ih se organizira. Ovo
su aktivisti koje je odgojio MTV, gotovo možete čuti staru gardu kako govori: raspršeni, nelinearni,
nefokusirani.
Lako je povjerovati ovakvim kritikama. Ako postoji jedna stvar oko koje se ljevičari i desničari
slažu, to je vrijednost jasne, dobro strukturirane ideološke rasprave. Međutim, stvari možda nisu tako
jednostavne. Možda se prosvjedi u Seattleu i Washingtonu čine nefokusiranima jer uopće nisu bili
prosvjedi jednog pokreta nego radije stapanja mnoštva manjih, a nazore svakoga od njih je uobličio
otpor nekoj pojedinačnoj multinacionalnoj korporaciji (poput Nikea), konkretnoj grani privrede (poput
industrijsko-poljoprivrednih kombinata) ili novoj trgovačkoj inicijativi (poput Američke zone
slobodne trgovine (FTM)). Posve je jasno da ovi manji pokreti jasnih namjena predstavljaju dijelove
jedne zajedničke borbe: oni dijele uvjerenje da svi disparatni problemi s kojima se bore imaju
porijeklo u globalizaciji predvođenoj korporacijama, planu koji sabire moć i bogatstvo u sve manjem i
manjem broju ruku. Naravno, postoje neslaganja – o ulozi nacionalne države, o tome može li se
kapitalizam iskupiti, o brzini kojom bi se promjena trebala dogoditi. Međutim, u većini ovih
minijaturnih pokreta nastaje konsenzus da su decentralizacija moći i izgradnja potencijala odlučivanja
utemeljenog u zajednici – bilo kroz sindikate, susjedstva, farme, sela, anarhističke kolektive ili
aboridžinsko samoupravljanje – ključni za suprotstavljanje vlasti multinacionalnih korporacija.
Usprkos tim zajedničkim stavovima, ove kampanje nisu srasle u jedan pokret. Bolje reći, one su
zamršeno i čvrsto povezane jedne s drugima, vrlo slično načinu na koji »hotlinks« povezuju njihove
stranice na internetu. Ova analogija nije slučajna – ona je zapravo ključna za razumijevanje
promjenjive prirode političkog organiziranja. lako su mnogi primijetili da bi nedavni masovni
prosvjedi bili nemogući bez interneta, previdjeli su način kojim komunikacijska tehnologija koja
olakšava ove kampanje ujedno daje pokretu svoju vlastitu mrežastu formu. Zahvaljujući internetu,
mobilizacije se zbivaju uz oskudnu birokraciju i minimalnu hijerarhiju; prisilni konsenzusi i ukočeni
manifesti povlače se u pozadinu, a njihovo mjesto zauzima kultura neprestane, labavo strukturirane i
ponekad kompulzivne razmjene informacija.
Ono što se pojavilo na ulicama Seattlea i Washingtona jest jedan aktivistički model koji
odražava organske, decentralizirane, međusobno povezane staze interneta – interneta koji je oživio.
26

Vašingtonski cemar za istraživanja TeleGeograpny preuzeo je na sebe mapiranje arhitekture
interneta kao da se radi o sunčevom sustavu. TeleGeography je nedavno objavio da internet nije jedna
divovska mreža, nego sustav »glavina i žbica«. Glavine su središta aktivnosti, žbice su veze s drugim
središtima, koja su nezavisna ali međusobno povezana.
To izgleda kao savršen opis prosvjeda u Seattleu i Washingtonu. Ove su masovne konvergencije
bile aktivističke glavine sačinjene od stotina, možda i tisuća autonomnih žbica. Tijekom prosvjeda,
žbice su poprimale oblik »interesnih grupa« koje broje između pet i dvadeset prosvjednika, od kojih je
svaka izabrala predstavnika koji će ih zastupati na redovitim »vijećanjima žbica«, lako su se interesne
grupe složile da će štovati skupinu načela o nenasilju, djelovale su i kao zasebne jedinice, ovlaštene da
donose svoje strateške odluke. Na nekim mitinzima, aktivisti nose stvarne mreže od tkanine koje
simboliziraju njihov pokret. Kad je vrijeme za sastanak, polože mrežu na zemlju, pozovu »sve žbice
na mreži« i struktura postaje ulična prostorija za sastanke.
Tijekom četiri godine prije prosvjeda u Seattleu i Washingtonu, zbile su se slične konvergencije
glavina pred samitima Svjetske trgovinske organizacije, skupine G7 i Foruma za ekonomsku suradnju
na azijsko-pacifičkom podučju u Aucklandu, Vancouveru, Manili, Birminghamu, Londonu, Ženevi,
Kuala Lumpuru i Kolnu. Svaki je od ovih masovnih prosvjeda bio organiziran prema načelima
koordinirane decentralizacije. Umjesto da uspostave koherentnu frontu, male su jedinice aktivista
okružile svoju metu iz svih pravaca. A umjesto da izgrade razrađenu narodnu ili međunarodnu
birokraciju, na brzinu su podigli privremene strukture: prazne zgrade su pretvorene u »središta
konvergencije«, a neovisni su medijski producenti uspostavili improvizirane aktivističke centre za
informiranje. Ad hoc koalicije iza tih prosvjeda nerijetko su se nazivale prema datumu planiranog
događaja: J18, N30, A16 i, za nadolazeći sastanak MMF-a u Pragu 26. rujna, S26. Kad se ta zbivanja
svrše, oni ne ostavljaju gotovo ni traga iza sebe, osim arhivirane web-stranice.
Cijela ova priča o radikalnoj decentralizaciji može prikriti vrlo stvarnu hijerarhiju utemeljenu na
tome tko posjeduje, razumije i kontrolira kompjuterske mreže koje povezuju aktiviste jedne s
drugima. To je ono što Jesse Hirsh, jedan od utemeljitelja anarhističke kompjuterske mreže Tao
Communications, naziva »štreberskom adhokracijom«.
Model glavina i žbica predstavlja više od taktike korištene na prosvjedima; sami su prosvjedi
sačinjeni od »koalicija koalicija«, da posudimo izraz od Kevina Danahera iz centra Global Exchange.
Svaka je antikorporacijska kampanja sastavljena od mnoštva grupa, uglavnom nevladinih udruga,
radničkih sindikata, studenata i anarhista. Oni koriste internet, kao i tradicionalnija
27

sredstva organiziranja, da bi učinili sve od katalogiziranja najnovijih prijestupa Svjetske banke, preko
bombardiranja Shell Oila telefaksima i e-mailovima, do distribuiranja obavijesti o prosvjedima protiv
eksploatacijskih tvornica u Nike Townu, uobličenih u letke pripremljene za download. Grupe ostaju
neovisne, ali njihova je međunarodna koordinacija vješta i, za njihove mete, nerijetko ubojita.
Optužba da antikorporacijskom pokretu nedostaje »vizija« raspada se kad se promotri u
kontekstu ovih kampanja. Istina je da su masovni prosvjedi u Seattleu i Washingtonu bili zbrka
slogana i ideja, te da je usputnom promatraču bilo teško dešifrirati vezu između postupanja prema
američkom osuđeniku na smrt Mumia Abu-Jamalu i sudbine morskih kornjača. Međutim,
pokušavajući pronaći koherenciju u ovim velikim demonstracijama snage, kritičari brkaju vanjske
manifestacije pokreta sa samom stvari – ne vide šumu od ljudi odjevenih u drveće. Žbice ovog pokreta
jesu taj pokret, a žbicama ne nedostaje vizije.
Studentski je pokret protiv eksploatacijskih tvornica, primjerice, brzo napredovao od
jednostavnog kritiziranja kompanija i upravitelja sveučilišta do izvedbe nacrta alternativnih pravilnika
o upravljanju i stvaranja kvaziregulacijskog tijela, Konzorcija za radnička prava (Worker Rights
Consortium), u suradnji s radničkim aktivistima globalnoga juga. Pokret protiv genetski proizvedene i
modificirane hrane skakao je od jedne političke pobjede do druge, prvo postigavši uklanjanje mnoštva
genetski modificiranih prehrambenih proizvoda s polica britanskih supermarketa, zatim ubrzavši
donošenje zakona o posebnom označavanju takve hrane u Europi, nakon čega je postigao ogroman
napredak s montrealskim Protokolom o biosigurnosti. Za to su vrijeme protivnici modela razvoja
Svjetske banke i MMF-a utemeljenih na izvozu stvorili cijele police materijala o razvojnim modelima
utemeljenim u zajednici, agrarnoj reformi, poništenju duga i načelima samouprave. Kritičari naftne i
rudarske industrije su također puni ideja o održivoj energiji i odgovornom iskorištavanju resursa –
iako rijetko imaju priliku ostvariti svoje vizije u praksi.
Činjenica da su ove kampanje toliko decentralizirane ne znači da su i nesuvisle. Prije bi se reklo
daje decentralizacija razumna, čak i ingeniozna prilagodba otprije postojećoj fragmentaciji u
progresivnim mrežama, kao i mijenama u široj kulturi. Ona je nusproizvod naglog množenja
nevladinih organizacija koje, nakon samita u Riju 1992., zadobivaju sve više snage i važnosti. Postoji
toliko nevladinih organizacija uključenih u antikorporacijske kampanje da bi se malo što osim modela
glavine i žbica moglo prilagoditi svim njihovim različitim stilovima, taktikama i ciljevima. Poput
samog interneta, nevladine su organizacije, kao i mreže interesnih grupa, beskonačno proširivi sustavi.
Ako netko osjeća da se jednostavno ne uklapa u nijednu
28

od nekih trideset tisuća postojećih nevladinih organizacija ili tisuća interesnih grupa, može
jednostavno utemeljiti svoju i priključiti se. Jednom kad je uključen, nitko se ne mora odreći
individualnosti zbog veće strukture; kao i sa svim drugim stvarima na internetu, slobodni smo u njih
ući i iz njih izaći, uzeti ono što želimo i obrisati ono što ne želimo. Na trenutke se čini da se radi o
surferskom pristupu aktivizmu, koji odražava paradoksalnu kulturu krajnjeg narcisizma na internetu
spojenu s intenzivnom željom za komunikacijom i povezivanjem.
Međutim, dok je mrežasta struktura pokreta djelomice odraz njegovog organiziranja putem
interneta, ona je ujedno odgovor političkoj stvarnosti koja je i izazvala prosvjed: potpunom neuspjehu
tradicionalne stranačke politike. Diljem svijeta, građani su radili na izabiranju socijaldemokratskih ili
radničkih stranaka, da bi ih zatim gledali kako priznaju svoju nemoć pred silama tržišta ili diktatom
MMF-a. U ovim uvjetima, moderni aktivisti nisu tako naivni da bi vjerovali da će promjena doći iz
glasačke kutije. Zato ih više zanima suprotstavljanje mehanizmima koji čine demokraciju
bezopasnom, poput korporacijskog financiranja stranačkih kampanja ili sposobnosti WTO-a da krši
nacionalni suverenitet. Najkontroverzniji je od ovih mehanizama bila MMF-ova politika strukturalne
prilagodbe, koja otvoreno zahtijeva da vlade smanje socijalne troškove i privatiziraju resurse u
zamjenu za zajmove.
Jedna od provjerenih najjačih strana ovog modela laissez-faire organiziranja jest to što ga je
izvanredno teško kontrolirati, u velikoj mjeri zbog toga što je tako različit od načela organiziranja
institucija i korporacija koje su mu na meti. On odgovara na korporacijsko koncentriranje
fragmentacijom, na globalizaciju svojom vrstom lokalizacije, na konsolidaciju vlasti njezinom
radikalnom disperzijom.
Joshua Karliner (Transnational Resource and Action Center) naziva ovaj sustav »nehotično
sjajnim odgovorom globalizaciji«. A zbog toga što je bio nehotičan, još nam uvijek nedostaje čak i
rječnik kojim bismo ga opisali, što bi mogao biti razlog razvijanja prilično zabavne industrije metafora
kojima se pokušava ispuniti praznina. Moj su doprinos glavine i žbice, ali Maude Barlow iz Vijeća
Kanađana (Council of Canadians) kaže: »Suočeni smo s velikim kamenom. Ne možemo ga
pomaknuti, pa pokušavamo proći ispod njega, oko njega i preko njega.« John Jordan, aktivist
britanskoga pokreta Reclaim the Streets, kaže da su »međunarodne kompanije poput ogromnih
tankera, a mi poput jata riba. Možemo brzo reagirati; oni ne mogu.« Koalicija za slobodnu Burmu
(Free Burma Coalition), utemeljena u Americi, govori o mreži »paukova« koji pletu dovoljno jaku
mrežu da sputaju najmoćnije međunarodne kompanije. Američki se vojni izvještaj o ustanku zapatista
u Chiapasu u Meksiku čak uključio u igru. Prema istraživanju koje je proveo
29

RAND, istraživački institut koji sklapa ugovore s američkom vojskom, zapatisti su objavili »rat buha«
koji se, zahvaljujući internetu i globalnoj mreži nevladinih organizacija, pretvorio u »rat roja«. Vojno
iskušenje rata roja, zamijetili su istraživači, jest to što on nema »središnje vodstvo ili zapovjednu
strukturu; višeglavje, nemoguće ga je dekapitirati.«
Ovaj višeglavi sustav ima, naravno, i svoje slabosti, a one su bile jasno vidljive na ulicama
Washingtona tijekom prosvjeda protiv Svjetske banke i MMF-a. Oko podneva 16. travnja, na dan
najvećega prosvjeda, sazvan je sastanak predstavnika onih interesnih grupa koje su blokirale sva
ulična križanja oko središnjice Svjetske banke i MMF-a. Križanja su bila blokirana od 6 sati ujutro, ali
delegati koji su trebali održati sastanak su se, kako su prosvjednici upravo saznali, potkrali kroz
policijske barikade prije 5. S obzirom na te nove informacije, većina je predstavnika mislila da je
vrijeme da odustanu od raskrižja i pridruže se službenom maršu kod Ellipsea. Problem je bio u tome
što se nisu svi složili: šačica interesnih grupa je htjela vidjeti može li blokirati delegate na njihovom
izlasku sa sastanaka.
Kompromis do kojeg je vijeće došlo bio je dojmljiv. »OK, slušajte svi«, vikao je u megafon
Kevin Danaher, jedan od organizatora prosvjeda. »Svako je križanje nezavisno. Ako križanje želi
ostati zatvoreno, to je u redu. Ako želi doći na Ellipse, i to je u redu. Odlučite sami.«
To je bilo besprijekorno pošteno i demokratično, ali postojao je samo jedan problem – apsolutno
nije imalo smisla. Blokiranje točaka pristupa bila je koordinirana akcija. Ako bi se neka križanja sada
otvorila, a druga buntovnička križanja ostala zaposjednuta, delegati bi na izlasku sa sastanka
jednostavno mogli skrenuti desno umjesto lijevo i slobodno otići kućama. Što je, naravno, upravo ono
što se i dogodilo.
Dok sam gledala grupice prosvjednika kako ustaju i odlaze, dok su druge ostale sjediti, prkosno
čuvajući, zapravo, ništa, učinilo mi se da je to prikladna metafora za snage i slabosti ove aktivističke
mreže u nastajanju. Nema sumnje u to da je komunikacijska kultura koja vlada internetom bolja u
brzini i opsegu nego u sintezi. Ona je sposobna dovesti desetke tisuća ljudi na sastanak na istom uglu,
s transparentima u rukama, ali je mnogo manje osposobljena pomoći istim tim ljudima da se slože oko
toga što zapravo žele prije nego što dođu do barikada – ili nakon što odu.
Iz tog se razloga nakon svakoga prosvjeda počela javljati neobična vrsta nemira: Je li to bilo to?
Kad je sljedeći? Hoće li biti jednako dobar, jednako velik? Da bi se održao zamah, velikom brzinom
nastaje kultura serijskog prosvjedovanja. Moj je inbox zatrpan preklinjanjima za dolazak na ono za što
se obećava da će biti »novi Seattle«. 4. lipnja 2000. je okupljanje organizirano u Windsoru i Detroitu
radi »obustavljanja rada« Organizacije
30

američkih država (Organization of American States), a tjedan dana kasnije u Calgaryju zbog
Svjetskog naftnog kongresa (World Petroleum Congress); zbog skupa republikanaca u Philadelphiji u
srpnju, te zbog skupa demokrata u Los Angelesu u kolovozu; zbog Samita o ekonomskoj suradnji na
azijsko-pacifičkom području Svjetskog ekonomskog foruma 11. rujna u Melbourneu, nakon čega su
ubrzo uslijedili anti-MMF prosvjedi 26. rujna u Pragu, a zatim, u nastavku, Quebec City, gdje je u
travnju 2001. održan Samit Amerika. Netko je poslao poruku na e-mail listu organizatora prosvjeda u
Washingtonu: »Kamo god odu, bit ćemo tamo! Nakon ovoga, vidimo se u Pragu!« Ali je li to stvarno
ono što želimo – pokret ljudi koji se okupljaju da bi kradom slijedili trgovačke birokrate kao da su
Grateful Dead?
Izg1edi su opasni zbog nekolicine razloga. Od ovih se prosvjeda previše očekuje: organizatori
vašingtonskog prosvjeda su, primjerice, najavili da će doslovno »obustaviti rad« dvije transnacionalne
institucije »teške« 30 milijardi dolara, istovremeno pokušavajući prenijeti publici opsjednutoj
dionicama sofisticirane ideje o zabludama neoliberalne ekonomije. Jednostavno nisu to mogli izvesti,
nijedan prosvjed to ne bi mogao, i to će biti sve teže. U Seattleu je taktika direktne akcije upalila jer je
uhvatila policiju na prepad. To se neće ponovno dogoditi. Policija je sada pretplaćena na sve e-mail
liste. Grad Los Angeles je već zatražio sigurnosnu opremu i novac za osoblje u vrijednosti od četiri
milijuna dolara da bi obranio grad od roja aktivista.
Pokušavajući izgraditi stabilnu političku strukturu kojom bi se pokret unaprijedio između
prosvjeda, Danaher je počeo skupljati sredstva za »stalni centar konvergencije« u Washingtonu.
Međunarodni forum o globalizaciji (IFG) je, u međuvremenu, održavao sastanke od ožujka, nadajući
se da će do kraja godine sastaviti dokument od 200 stranica o svojoj politici. Prema ravnatelju IFG-a
Jerry Manderu, to neće biti manifest, nego skup načela i prioriteta, prvi pokušaj da se, kako se izrazio,
»definira nova arhitektura« globalne ekonomije. [Završavanje spisa je mnogo puta odgađano, još
uvijek nije bio dostupan u vrijeme objavljivanja ove knjige.]
Kako god bilo, ove se inicijative, poput organizatora konferencije u Riverside Churchu,
suočavaju s teškom bitkom. Većina se aktivista slaže u tome da je došlo vrijeme da se sjedne i počne
raspravljati o pozitivnom programu – ali za čijim stolom, i tko će imati pravo odlučivanja?
Ova su pitanja postala najkritičnija krajem svibnja, kad je češki predsjednik Vaclav Havel
ponudio svoje »posredovanje« u razgovorima između predsjednika Svjetske banke Jamesa
Wolfensohna i prosvjednika koji su namjeravali prekinuti praški sastanak banke od 26. do 28. rujna.
Među organizatorima prosvjeda nije bilo konsenzusa oko sudjelovanja u pregovorima u Praškom
dvorcu i, što je važnije, nije postojao operabilan proces kojim bi
31

se to odlučilo: nije bilo mehanizama kojima bi se odabrali prihvatljivi članovi aktivističke delegacije
(neki su predlagali glasovanje internetom), niti prihvaćenog skupa ciljeva pomoću kojih bi se mogle
odmjeriti prednosti i zamke sudjelovanja. Da je Havel pružio ruku grupama koje se posebno bave
dugovanjima i strukturalnom prilagodbom, poput Jubilee 2000 ili 50 Years Is Enough, s prijedlogom
bi se postupalo izravno. Međutim, budući da je pristupio cijelom pokretu kao da je jedna cjelina,
gurnuo je organizatore prosvjeda u tjedne internih sukoba.
Problem je jednim dijelom strukturalan. Među većinom anarhista koji obavljaju velik dio
masovnog organiziranja (i koji su se uključili na internet davno prije afirmiranijih ljevičara),
neposredna demokracija, transparentnost i samoodređenje zajednice nisu uzvišeni politički ciljevi, to
su temeljne postavke kojima se rukovode njihove organizacije. Ipak, većina je ključnih nevladinih
organizacija, iako u teoriji mogu dijeliti ideje anarhista o demokraciji, i sama organizirana poput
tradicionalnih hijerarhija. Vode ih karizmatični vođe i upravni odbori, dok im njihovi članovi šalju
novac i bodre ih sa strane.
Kako, dakle, iznuditi suvislost od pokreta punog anarhista, čija je najjača taktička strana do sada
bila njihova sličnost roju komaraca? Možda je, kao i s internetom, najbolji pristup naučiti surfati
strukturama koje nastaju organski. Možda nije potrebna jedna politička stranka, nego bolje veze među
interesnim grupama, možda je, umjesto pomicanja prema većoj centralizaciji, zapravo potreban
nastavak radikalne decentralizacije.
Kada kritičari kažu da prosvjednicima nedostaje vizija, zapravo prigovaraju nedostatku krovne
revolucionarne filozofije – poput marksizma, demokratskog socijalizma, dubinske ekologije ili
društvene anarhije – s kojom se svi slažu. To je apsolutno istina, i na tome bismo trebali biti
izvanredno zahvalni. U ovom su trenutku antikorporacijski ulični aktivisti opkoljeni ljudima koji bi
željeli biti vođe, te koji jedva čekaju priliku da unovače aktiviste kao pješaštvo svoje privatne vizije.
Na jednom je kraju Michael Lerner i njegova konferencija u Riverside Churchu, pružajući svoj toj
nerazvijenoj energiji iz Seattlea i Washingtona gostoprimstvo u okviru svoje »Politike Smisla«. Na
drugom je John Zerzan iz Eugenea u Oregonu, koga ne zanima Lernerov poziv na »izlječenje«, nego
vidi nerede i uništavanje vlasništva kao prvi korak prema slomu industrijalizacije i povratku u
»anarhoprimitivizam« – predagrarnu lovačko-skupljačku utopiju. Između njih su deseci drugih
vizionara, od učenika Murraya Bookchina i njegove teorije socijalne ekologije, preko određenih
marksističkih sekti koje su uvjerene da revolucija počinje sutra, do pristaša Kalle Lasna, urednika
časopisa Adbusters i njegove razvodnjene verzije revolucije kroz »culture jamming«. A tu je i
nemaštoviti
32
pragmatizam nekih sindikalnih vođa koji su prije Seattlea bili spremni prilijepiti postojećim
trgovačkim ugovorima socijalne klauzule i odustati od otpora.

Ovom mladom pokretu ide na čast što se do sada uspio obraniti od svih ovih programa i odbiti
sve velikodušno darovane manifeste, čuvajući se za dovoljno demokratičan predstavljački proces
kojim bi se njegov otpor prenio na sljedeću razinu. Možda pravi izazov ovoga pokreta nije
pronalaženje vizije nego odupiranje porivu da se prebrzo prihvati jedna od vizija. Ako mu uspije
odbiti ekipe vizionara u zasjedi, bit će nekih kratkotrajnih problema u odnosima s javnošću. Serijsko
će prosvjedovanje istrošiti neke ljude. Raskrižja ulica će proglašavati neovisnost. I da, mladi će se
aktivisti poput janjadi – nerijetko obučeni u prave janjeće kostime – nuditi kolumnistima The New
York Timesa na ismijavanje.
Ali što onda? Ovaj je decentralizirani, višeglavi roj od pokreta već uspio obrazovati i
radikalizirati jednu generaciju aktivista diljem svijeta. Prije negoli se pretplati na bilo čiji plan u deset
točaka, on zaslužuje priliku da provjeri može li se iz njegove kaotične mreže glavina i žbica roditi
nešto novo, nešto u potpunosti njegovo.
33
Los Angeles
Rendgenska snimka braka novca i politike
kolovoz 2000.

Ovaj je govor održan u Los Angelesu na Shadow Convention, samo nekoliko ulica od Staples
Centera, gdje se održava Democratic National Convention. Shadow Convention je bila jednotjedna
konferencija na kojoj su se istraživala važna pitanja – poput rata protiv droge i reforme financiranja
kampanja – kakva su velike američke političke stranke ignorirale na svojim konvencijama. Ovaj je
govor bio dio javne rasprave pod imenom »Suprotstavljanje kulturi novca«.

Raskrinkavanje korporacija – načina kojim su progutale naše javne prostore i ideje o pobuni, te kupile
naše političare – više nije posao rezerviran za kritičare kulture i znanstvenike. Ono je, u samo
nekoliko kratkih godina, postalo međunarodni kontakt-sport. Diljem svijeta, aktivisti govore: »Da,
shvatili smo. Pročitali smo knjige. Bili smo na predavanjima. Proučili smo u The Nationu mape slične
hobotnicama koje pokazuju da sve posjeduje Rupert Murdoch. I znate što? Nećemo samo jadikovati
zbog toga. Učinit ćemo nešto po tom pitanju.«
Je li antikorporacijski aktivizam bacio korporacijsku Ameriku na koljena? Ne. Ali nije ni
beznačajan. Samo pitajte Nike. Ili Microsoft. Ili Shell Oil. Ili Monsanto. Ili Occidental Petroleum. Ili
Gap. Pitajte Philipa Morrisa. Oni će vam reći. Ili će, vjerojatnije, naložiti svojem novonamještenom
dopredsjedniku za korporativnu odgovornost da vam kaže.
Živimo u dobu razvijenoga fetišizma robe, da posudimo izraz od Karla Marxa. Bezalkoholna
pića i marke kompjutera u našoj kulturi igraju uloge božanstava. Upravo oni stvaraju našu najmoćniju
ikonografiju, grade naše najveće utopijske spomenike, pružaju nam artikulaciju našeg vlastitog
iskustva: ne religije, ne intelektualci, ne pjesnici, ne političari. Svi su oni sada na platnom popisu
Nikea.
Reagirajući na to, našli smo se usred prvih faza organizirane političke kampanje defetišizacije
robe: govorimo – ne, ta tenisica, zapravo, nije simbol pobune i transcendencije. To je komad gume i
kože koji je netko zašio, a ja ću vam reći kako i koliko je plaćena za to, i koliko je sindikalnih
organizatora moralo biti otpušteno da bi cijena ostala niska. Defetišizacijom robe se želi reći da Mac
kompjuter nema nikakve veze s Martinom Lutherom Kingom Jr., ali ima veze s industrijom koja je
opsjednuta izgradnjom informacijskih kartela.
34

Radi se o priznavanju da svaki komad naše blistave potrošačke kulture odnekud dolazi. Radi se
o tome da se mreže tvornica pod ugovorom, lažnih podružnica i inozemne radne snage prate da bi se
otkrilo gdje se svi dijelovi proizvode, pod kojim uvjetima, koje su interesne grupe postavile pravila
igre, te koje su političare usput kupile. Drugim riječima, radi se o rendgenskom snimanju potrošačke
kulture, dekonstruiranju ikona doba kupovine i istovremenom stvaranju stvarnih globalnih veza među
radnicima, studentima, borcima za zaštitu okoliša. Svjedoci smo novom valu istraživačkog aktivizma
koji proziva konkretna imena: on ima osobine Crnih Pantera, Black Bloca, situacionizma, slapsticka,
marksizma i marketinga.
A ovoga tjedna sve to gledamo diljem Los Angelesa. U nedjelju je prosvjed održan u hotelu
Loews, mjestu ogorčenog spora između potplaćenih radnika i uprave. Štrajkaši su odabrali ovaj tjedan
za svoj skup jer su htjeli privući pozornost na činjenicu da je generalni direktor Loewsa važan sponzor
kampanje Ala Gorea. Željeli su utvrditi dvije stvari: da se ekonomski procvat gradi na leđima nisko
plaćenih radnika, te da naši političari odvraćaju pogled od toga jer su uzdržavani ljudi. Kasnije
tijekom istog dana, održan je miting pred Gapom. I ovaj je skup imao dvije svrhe. Prva je bila
privlačenje pozornosti na način kojim je kompanija t1nancirala sve one otkačene reklame za kaki-
odjeću – jeftinim pogodbama s eksploatacijskim tvornicama koje su ih proizvele. Druga je bila
ukazivanje na vezu između priloga kampanjama i korporacijskog lobiranja. »Što je omiljeni hobi
Donalda Fishera, direktora Gapa?«, pitali su leci. »Kupovanje političara«, odgovarali su, ističući
velikodušne donacije te kompanije Georgeu Bushu i Billu Bradleyu. U ponedjeljak je na meti bio
Goreov osobni udio u Occidental Petroleumu, naftnoj kompaniji upletenoj u spor oko ljudskih prava u
Kolumbiji, gdje namjerava bušiti na teritoriju U'wa, usprkos prijetnji plemena masovnim
samoubojstvom ako njihova zemlja bude oskvrnuta. [Kompanija se otada povukla iz projekta.]
Vjerujem da će ova konvencija ostati u sjećanju kao mjesto gdje je brak novca i politike
definitivno izvučen iz sjene – ovdje, na Shadow Convention, te na ulici, gdje se Milijarderi za Busha
(ili Gorea) simbolički guše lažnim novčanicama od milijun dolara. Ideje za koje je bilo briga tek
šačicu političkih štrebera – reforma financiranja kampanja, koncentracija medija – zaživjele su svojim
životom. Vraćaju nam se kao ulični skečevi na Figueroa Street, te kao zapanjujuće uspješne
sudioničke komunikacijske mreže poput Indymedia, koja je zauzela šesti kat ove zgrade (Patriotic
Hall).
Uzevši u obzir da se toliko toga naglo pojavilo za samo par godina, kako se usuđujemo biti
beznadežni razmišljajući o mogućnosti promjene u budućnosti? Zapamtite, mladi ljudi koji se na
ulicama suprotstavljaju moći korporacija su upravo oni koji su bili otpisani kao da im nema spasa. To
je
35

generacija koja je u potpunosti odrasla pod marketinškim mikroskopom. Upravo su njima reklame
bile u učionicama, a na internetu su ih vrebali pohlepni istraživači tržišta. Njihove su mladenačke
supkulture bile u cijelosti kupovane i prodavane. Govoreno im je da njihova najveća životna ambicija
treba biti postajanje internet-milijunašem s osamnaest godina. Njih su učili da, prije negoli budu
građani, trebaju naučiti »biti generalni direktori tvrtke Ja d.o.o.« ili, da upotrijebimo trenutnu krilaticu,
»marke s Vašim imenom«. Ovi su ljudi u venama umjesto krvi trebali imati Fruitopiu od grožđa, a
Palm Pilote umjesto mozgova.
I, naravno, neki od njih i imaju. Ali mnogo ih upravo ide u suprotnom smjeru. Iz tog razloga,
ako namjeravamo izgraditi pokret široke baze koji prkosi kulturi novca, trebamo aktivizam koji
djeluje na razinama konkretne politike. Ali on mora ići i dublje, baviti se kulturnim i ljudskim
potrebama koje je stvorilo pretvaranje samog identiteta u robu. Morat će osvijestiti potrebu za
nefetišiziranim iskustvima, te ponovno probuditi našu žudnju za uistinu javnim prostorima i želju da
nešto izgradimo zajednički. Možda si trebamo postaviti pitanje jesu li Napster i pokret za besplatni
software dio ovog fenomena. Možda moramo početi oslobađati više privatiziranih prostora, kao što
čini putujući aktivistički karavan Reclaim the Streets, organizirajući lude tulume usred prometnih
križanja, samo da bi podsjetio ljude da su ulice nekad bile i građanski prostori, ne samo komercijalni.
Na mnogim se frontovima ovo ponovno prisvajanje već događa. Diljem svijeta, zajedničke
prostore ponovno prisvajaju medijski aktivisti, seljaci bez zemlje koji okupiraju nekorišteno zemljište,
farmeri koji odbijaju patentiranje biljki i životinja.
A ponovno se prisvaja i demokracija: to čine ljudi u ovoj sobi, kao i oni koji su vani na ulicama.
Ona ne želi biti zatvorena u Staples Centeru, ili zatočena propalom logikom dviju korporacijskih
stranaka. A onaj aktivizam koji je u Seattleu privukao pažnju svijeta ovdje, u Los Angelesu, probija
svoje vlastite granice, pretvarajući se iz pokreta suprotstavljenog vladavini korporacija u pokret koji se
bori za oslobođenje same demokracije.
36
Prag
Alternativa kapitalizmu nije komunizam, nego decentralizirana vlast
rujan 2000.

Čini se da delegate na ovotjednom sastanku Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda u
Pragu ponajviše ljuti pomisao na to da moraju raspravljati čak i o osnovnim prednostima globalizacije
slobodnog tržišta. Ta se rasprava trebala završiti 1989., kad je Berlinski zid pao, a povijest se svršila.
Ali eto nas – starih, mladih, na tisuće nas – u doslovnom jurišu na barikade njihovog iznimno važnog
samita.
A sami delegati, dok preko rubova svojih loše zaštićenih tvrđava proviruju dolje prema masama,
motreći transparente na kojima piše »Kapitalizam ubija«, izgledaju užasno zbunjeno. Nisu li ovi
neobični ljudi dobili memorandum? Ne razumiju li da smo svi mi već zaključili da je kapitalizam
slobodnoga tržišta posljednji, najbolji sustav? Naravno, nije savršen, i svi su na sastanku strašno
zabrinuti za sve te siromašne ljude i zbrku s okolišem, ali nije kao da postoji izbor – postoji li?
Beskrajno se dugo činilo da postoje samo dva politička modela: zapadni kapitalizam i sovjetski
komunizam. Kad se Sovjetski Savez raspao, preostala je samo jedna alternativa, ili se tako bar činilo.
Institucije poput Svjetske banke i MMF-a užurbano su »prilagođavale« privrede Istočne Europe i
Azije da bi im pomogle da se uključe u program: privatizirale su usluge, ublažavale kontrolu
inozemnih korporacija, oduzimale snagu sindikatima, stvarale ogromne izvozne industrije.
Zbog svega je ovoga toliko važno da se jučerašnji direktan napad na ideologiju koja vlada
Svjetskom bankom i MMF-om dogodio ovdje, u Republici Češkoj. Ovo je zemlja koja je proživjela
oba ekonomska pravovjerja, zemlja u kojoj su biste Lenjina zamijenjene logotipima Pepsija i
lukovima McDonald'sa.
Mnogi od mladih Čeha koje sam upoznala ovoga tjedna kažu da su ih njihova izravna iskustva s
komunizmom i kapitalizmom poučila da ta dva sustava imaju nešto zajedničko: oba centraliziraju
vlast u rukama nekolicine, i oba se odnose prema ljudima kao da nisu posve ljudska bića. Tamo gdje
ih je komunizam gledao samo kao potencijalne proizvođače, kapitalizam ih vidi samo kao
potencijalne potrošače; tamo gdje je komunizam izgladnjivao njihov prekrasni glavni grad,
kapitalizam ga je prežderavao, pretvarajući Prag u zabavni park posvećen Baršunastoj revoluciji.
37

Iskustvo odrastanja bez iluzija o bilo kojem sustavu objašnjava zašto toliki broj aktivista koji
stoje iza ovotjednih zbivanja naziva sebe anarhistima, te zašto osjećaju intuitivnu povezanost sa
seljacima ili urbanom sirotinjom u zemljama u razvoju, koja se bori s ogromnim institucijama i
bezličnim birokracijama poput MMF-a i Svjetske banke.
Ono što povezuje ove probleme nije kritika onoga tko je na vlasti – države nasuprot
multinacionalnim kompanijama – nego kritika načina raspodjele vlasti, te vjerovanje u to da je
donošenje odluka uvijek odgovornije kad je bliže ljudima koji s tim odlukama moraju živjeti. u
korijenu svega toga jest odbacivanje kulture »povjerenja«, bez obzira na to tko se u ovom trenutku
izdaje za stručnjaka. Tijekom Baršunaste revolucije, roditelji mnogih mladih praških aktivista
uspješno su se borili za promjenu vlasti u svojoj zemlji. Njihova su djeca, osjećajući da na vlasti još
uvijek nije češki narod, danas dio globalnog pokreta koji prkosi samim mehanizmima centralizacije
moći.
Na konferenciji o globalizaciji koja je bila uvod u praški sastanak, indijska je fizičarka Vandana
Shiva manje tumačila masovno odbijanje projekata Svjetske banke kao spor oko određene zapreke ili
socijalnog programa, a više kao borbu za lokalnu demokraciju i samoupravu. »Svjetska je banka u
prošlosti«, rekla je, »oduzimala vlast zajednicama, davala je središnjoj vladi, a zatim prepuštala
korporacijama putem privatizacije.«
Mladi su anarhisti u publici klimali glavama. Zvučala je upravo poput njih.
38
Toronto
Aktivizam protiv siromaštva i debata o nasilju
lipanj 2000.

Kako se organiziraju neredi? To je u ovom trenutku važno pitanje za Johna Clarkea, najpoznatijeg
člana organizacije Ontario Coalition Against Poverty (OCAP). Prošloga je tjedna OCAP održao
miting da bi prosvjedovao protiv spirale beskućništva koja je dovela do dvadeset i dvije smrti u sedam
mjeseci. Nakon što se to pretvorilo u pravu bitku u kojoj su se prosvjednici ciglama i daskama
suprotstavili konjskim jurišima i policijskim odredima za suzbijanje nereda, Clarke je smjesta
izdvojen kao makijavellijevski lutkar koji povlači konce povodljive, potkupljive i bezumne mase.
Nekoliko je sindikata zaprijetilo da će povući svoja sredstva iz fonda za borbu protiv
siromaštva, a sam se Clarke nalazi pred kaznenim optužbama za navodno poticanje nereda. [Slučaj još
uvijek nije riješen.] Većina je komentatora prihvatila pretpostavku da prosvjednici nikada ne bi mogli
sami odlučiti uzvratiti napad nakon što je policija na konjima, naoružana palicama, izvršila juriš na
masu. Naposljetku, oni su došli opremljeni naočalama za plivanje i maramama namočenim u ocat, pa
je jasno da su bili spremni za bitku (nije važno što je ova oprema zapravo bila namijenjena zaštiti od
neizbježnog suzavca i OC-spreja4 koje su, nažalost, čak i najmiroljubiviji i zakonu najpokorniji
prosvjednici počeli očekivati od policije). Netko je morao organizirati uporabu sile, reći im da uzmu
cigle, održati radionice za spravljanje Molotovljevih koktela. Zašto bi Clarke sve to učinio? Kako se
čini, prema novinskim izvještajima, da bi postao slavan i bogat.
U nekolicini je novinskih članaka istaknuto da sam John Clarke nije beskućnik, nego da – gle
čuda! – živi u iznajmljenom bungalovu u Scarboroughu. Još skandaloznije: na prosvjedu je bilo i
drugih ljudi koji također nisu beskućnici. Što pretpostaviti? Da su prosvjednici uvijek sebični, te žele
zaštititi vrijednost svoje imovine, smanjiti svoje školarine ili dobiti povišice? U ovom se kontekstu
stavljanje svoga tijela na kocku zbog određenog niza uvjerenja o tome kako bi društvo trebalo
funkcionirati promatra kao nešto prijetvorno, čak zlokobno. Mladima i radikalnima naloženo je da
zavežu i zaposle se.
Godinama poznajem nekolicinu »profesionalnih aktivista« OCAP-a. Neki su se od njih prvo
uključili u rad na suzbijanju siromaštva kao tinejdžeri kroz grupu Food Not Bombs, koja vjeruje da je
hrana temeljno ljudsko pravo, te da ne bismo trebali tražiti općinsku dozvolu da bismo je kuhali i
podijelili s gladnim ljudima.
39

Štoviše, da su to htjeli, neki su se od ovih mladih aktivista mogli unosno zaposliti i iseliti iz
svojih skučenih, sustanarskih stanova. Zapanjujuće su snalažljivi i dobro obrazovani, a neki od njih
tako lukavo rukuju operativnim sustavom Linux da su bez poteškoća mogli postati jedni od onih
maloljetnih internet-milijunaša.
Ali oni su odabrali drugačiji put, onaj koji glatko odbija sustav vrijednosti u kojem jedini
prihvatljiv način uporabe naših vještina i talenata predstavlja njihova razmjena za novac i moć.
Umjesto toga koriste te vrlo utržive vještine da bi radili na raspršivanju moći: da bi uvjerili
najobespravljenije članove društva u Ontariju da imaju određene moći – moć kolektivnog
organiziranja, obrane od brutalnosti i zlostavljanja, zahtijevanja krova nad glavom, moći koje ostaju
neiskorištene.
OCAP postoji samo u svrhu osposobljavanja siromaha i beskućnika, zbog čega je toliko
nepravedno što su prošlotjedni prosvjedi predstavljeni kao spletkarsko djelo ruku jednog čovjeka koji
koristi siromašne kao rekvizite i pijune. Koalicija je jedna od vrlo malobrojnih grupa za borbu protiv
siromaštva koje naglašavaju važnost organiziranja, nasuprot pukom milosrđu i podrški. U OCAP-u
siromašni ljudi nisu samo usta koja treba nahraniti ili tijela kojima trebaju vreće za spavanje. Oni su
nešto potpuno drugo: grupa koja ima pravo glasa. Izvanredno je teško pronaći način kojim beskućnici
mogu prepoznati svoja politička prava i suprotstaviti se protivnicima, zbog čega aktivisti diljem
svijeta često ukazuju na OCAP kao priču o uspjehu.
Kako organizirati beskućnike, lutalice, siromašne? Znamo da se radnici organiziraju u
tvornicama, kućevlasnici u svojim susjedstvima, učenici u svojim školama. Ali glasačko je tijelo
OCAP-a po definiciji raspršeno i stalno u pokretu. I dok radnici i studenti mogu postati politički lobiji
osnivanjem sindikata i odlaskom u štrajk, beskućnike su sve institucije koje bi uopće mogli omesti već
odbacile.
Zapreke poput ovih navele su većinu grupa za borbu protiv siromaštva na zaključak da moraju
govoriti i djelovati u ime siromašnih i beskućnika. Izuzetak je OCAP, koji pokušava stvoriti prostor u
kojem siromašni mogu sami govoriti i djelovati. A tu stvari postaju složene: većina nas zapravo ne
želi čuti srdžbu u njihovim glasovima, vidjeti gnjev u njihovim djelima.
Zato je toliko ljudi ogorčeno na Johna Clarkea. Njegov zločin nije organiziranje nereda. On je
kriv jer je odbio uljepšati siromaštvo u korist kamera i političara. Koalicija ne traži od svojih članova
da se drže gospodskih protokola političkoga prosvjeda. I ne govori gnjevnim ljudima da ne bi trebali
biti gnjevni, pogotovo kad se suoče s nekima od policajaca koji ih tuku u zabačenim ulicama ili
političara koji su donijeli zakone kojima su im uskraćeni domovi.
40

Niti John Clarke niti OCAP nisu organizirali nerede. Oni ih samo nisu zustavili.
41
II.
OGRADE U DEMOKRACIJI
TRGOVINA I USTUPCI
[Gdje građani otkrivaju da je stvarna cijena
"slobodne trgovine" samoupravna vlast]
Demokracija u okovima
Kome koristi slobodna trgovina?
lipanj 2001.

Tijekom Samita Amerika u Quebec Cityju u travnju 2001. američki je predsjednik George W. Bush
proglasio da će predložena Američka zona slobodne trgovine (FTAA) pomoći stvaranju »hemisfere
slobode«. Izravno povezujući globalizaciju i demokraciju, Bush je tvrdio da »ljudima koji djeluju u
otvorenim gospodarstvima s vremenom trebaju otvorenija društva.«
Potiče li globalizacija uistinu demokraciju? Ovisi o vrsti globalizacije koju stvaramo. U
sadašnjem sustavu, pravo odlučivanja jednostavno kupuju nerazumljive i nepredstavničke institucije,
ali raspoloživi su nam i drugi izbori. Kod kuće i na svjetskoj pozornici, demokracija je izbor koji
zahtijeva stalnu budnost i obnavljanje.
Čini se da predsjednik Bush ima drugačije nazore. Poput mnoštva drugih zagovornika
sadašnjega globalnog ekonomskog modela, on tvrdi da demokracija nije toliko aktivan izbor, koliko
posljedica ekonomskog rasta koja se, skupa s blagostanjem, spušta s vrha naniže: slobodna tržišta
stvaraju slobodne narode. Stvarala bi, kad bi demokracija stvarno bila takav laissez-faire posao.
Nažalost, ulagači su dokazali da su više nego voljni podržavati represivne monarhije poput Saudijske
Arabije ili autoritarni komunizam u Kini sve dok ti režimi silom stvaraju tržišta inozemnim
kompanijama. U utrci za jeftinom radnom snagom i dragocjenim prirodnim resursima, pokreti za
demokraciju su nerijetko pregaženi.
Naravno, kapitalizam cvjeta u predstavničkim demokracijama koje prihvaćaju tržišne mjere
poput privatizacije i deregulacije. Ali što kad građani demokratski izaberu nešto što se ne sviđa
inozemnim ulagačima? Što se događa kad odluče, primjerice, nacionalizirati telefonsku kompaniju ili
povećati kontrolu nad svojim naftnim ili rudnim bogatstvom? Odgovor pružaju leševi.
Tijekom pedesetih, kad je demokratski izabrana vlada u Gvatemali uvela široku reformu
zemljoposjedništva, razbijajući monopol koji je držala američka United Fruit Company, zemlja je bila
bombardirana, a vlada srušena. U to su vrijeme SAD tvrdile da se radi o unutrašnjem slomu, ali je
devet godina kasnije predsjednik Dwight D. Eisenhower izjavio da »smo se morali riješiti
komunističke vlade koja je preuzela vlast«. Kad je general Suharto 1965. godine priredio svoj krvavi
državni udar u Indoneziji, učinio je to uz suradnju Sjedinjenih Država i Europe. Roland Challis,
tadašnji dopisnik BBC-a za
46

Jugoistočnu Aziju, tvrdi daje »dio pogodbe bio ponovni povratak britanskih kompanija i Svjetske
banke na to područje«. Slično tome, 1973. su godine u Sjedinjenim Državama upravo snage
»slobodnog tržišta« poticale vojno rušenje demokratski izabranog čileanskog predsjednika Salvadora
Allendea, što je konačno dovelo do njegove smrti. (U to je vrijeme Henry Kissinger dao svoj slavni
komentar da se jednoj zemlji ne smije dopustiti da »postane komunistička zbog neodgovornosti svoga
naroda«.)
Otvoreni razgovori o potrebi da se zbaci venecuelanski predsjednik Hugo Chavez, koji su u
tijeku u Washingtonu, pokazuju da ova pogubna logika nije umrla s Hladnim ratom. Ali danas
uplitanje slobodnog tržišta u demokraciju obično poprima profinjenije oblike. To može biti direktiva
Međunarodnog monetarnog fonda kojom se od vlada zahtijeva da uvedu pristojbe za korisnike usluga
zdravstva, ili da povuku milijarde iz proračuna za javne službe, ili da privatiziraju snabdijevanje
vodom. To može biti plan koji je Svjetska banka smislila da bi podigla ogromnu branu, osmišljenu
bez savjetovanja sa zajednicama koje će taj projekt raseliti i čiji će tradicionalni način života nestati.
To može biti izvještaj Svjetske banke koja zahtijeva više »fleksibilnosti« na tržištu rada u teško
zaduženim zemljama – uključujući ograničavanje kolektivnih pogodbi – da bi privukla inozemne
ulagače. (Ako pruže otpor i obrane se, mogli bi vrlo lako biti svrstani u teroriste, pa će postati
dopustiva sva sredstva da ih se svlada.)
A ponekad uplitanje može izgledati kao pritužba Svjetskoj trgovinskoj organizaciji da je javno
vlasništvo nacionalne poštanske tvrtke »pristrano« na štetu inozemne kurirske kompanije. Može
izgledati kao objava trgovačkog rata zemljama koje demokratskim putem odluče zabraniti govedinu s
hormonskim dodacima ili pružiti svojem stanovništvu besplatne lijekove za AIDS. Može izgledati
poput neprestanih bučnih zahtjeva za smanjenjem poreza, koje poslovni lobiji traže u svakoj zemlji,
opravdavajući se stalnom prijetnjom da će kapital pobjeći ako ne ispunimo sve na najnovijem popisu
želja korporacije. Koje god metode koristila, »slobodna tržišta« rijetko podržavaju i toleriraju uistinu
slobodne narode.
Kad govorimo o vezi globalizacije i demokracije, ne trebamo razmatrati samo to imaju li narodi
pravo glasovati svakih četiri ili pet godina, nego i to smatraju li građani još uvijek to glasovanje
smislenim. Ne smijemo tražiti samo prisustvo izborne demokracije, nego i razmotriti svakodnevnu
kakvoću i dubinu tih sloboda. Stotine tisuća ljudi se ne okupljaju na ulicama oko trgovinskih
sastanaka jer se protive samoj trgovini, nego zbog toga što se vrlo stvarna potreba za poslovima i
ulaganjima sustavno iskorištava za razaranje svake demokracije. Neprihvatljiva trgovina jest ona koja
potkopava pravo na suverenost u zamjenu za inozemna ulaganja.
47

Ponajviše odbojna strana priče o širenju demokracije s vrha naniže jest njezino nepoštenje
prema ljudima koji su se borili, i još se uvijek bore, za istinsku demokratsku promjenu u svojim
zemljama, bilo za pravo glasa, bilo za pravo pristupa zemljištima, bilo za pravo osnivanja sindikata.
Demokracija nije djelo nevidljive ruke tržišta, ona je djelo stvarnih ruku. Često se navodi, primjerice,
da Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) donosi demokraciju u Meksiko.
Zapravo su radnici, studenti, domaće starosjedilačke grupe i radikalni intelektualci oni koji polagano
nameću demokratske reforme nepopustljivoj meksičkoj eliti. Proširujući jaz između bogatih i
siromašnih, NAFTA čini njihove napore ratobornijim i težim.
Predsjednik Bush umjesto takvih zbrkanih, buntovnih, stvarnih demokratskih pokreta nudi
spokojnu i utješnu uspavanku: samo se opustite i čekajte da vam stignu vaša prava. Ali protivno ovoj
letargičnoj viziji demokracije koja se razvija s vrha naniže, globalizacija u svojem sadašnjem obliku
ne donosi slobodu. Kao što to ne čini niti slobodno tržište, niti velika dostupnost Big Mac
hamburgera. Stvarna se demokracija – istinska moć odlučivanja u rukama naroda – uvijek zahtijeva,
nikada ne dobija na dar.
48
Američka zona slobodne trgovine
Vođe se možda slažu, ali na ulicama latinoameričkih gradova bjesni debata
ožujak 2001.

Sljedećeg će se petka ministri trgovine iz trideset i četiri zemlje koje raspravljaju o Američkoj zoni
slobodne trgovine sastati u Buenos Airesu. Mnogi u Latinskoj Americi predviđaju da će ministre
dočekati prosvjedi mnogo veći od onih koji su buknuli u Seattleu 1999.
Navijači FTAA-a se vole pretvarati da su njihovi jedini kritičari bijeli studenti s Harvarda i
McGilla koji jednostavno ne razumiju koliko »siromašni bučno zahtijevaju« FTAA. Hoće li ova javna
demonstracija protivljenja Latinske Amerike tom trgovinskom ugovoru promijeniti sve to? Ne budite
blesavi.
Masovni prosvjedi u svijetu u razvoju ne ulaze u naše rasprave o trgovini na Zapadu. Bez obzira
na to koliko ljudi izađe na ulice Buenos Airesa, Mexico Cityja ili Sao Paula, zagovornici
korporacijske globalizacije jednostavno uporno ostaju pri tome da je svaki mogući prigovor koji im se
dobaci izmislio netko sa svježe ispletenim dreadlocksima, srčući svoj espresso u Seattleu.
Kad govorimo o trgovini, nerijetko se opravdano usredotočavamo na to tko postaje bogatiji, a
tko siromašniji. Ali u igri je još jedna podjela: koje se zemlje predstavljaju kao raznovrsne,
komplicirane političke kulture gdje građani imaju niz raznolikih pogleda, a koje na svjetskoj pozornici
naizgled govore ideološki monotono.
U Sjevernoj Americi i Europi bjesne sporovi oko neuspjeha sadašnjeg trgovačkog sustava. A
ipak, takva se raznolikost javnog mnijenja rijetko pripisuje građanima zemalja Trećeg Svijeta.
Umjesto toga, sve ih se zajedno trpa u jedan homogen entitet u čije ime govore političari koji su
sumnjivo izabrani ili, još bolje, diskreditirani, poput bivšeg meksičkog predsjednika Ernesta Zedilla,
koji sada poziva na međunarodnu kampanju protiv »globofoba«.
Zapravo nitko ne može govoriti u ime pet stotina milijuna stanovnika Latinske Amerike, a
najmanje od svih Zedillo, čija je stranka umnogome pala zbog posljedica NAFTA-a. Diljem obje
Amerike, liberalizacija tržišta predstavlja predmet žestokih sukoba. Ne raspravlja se o tome jesu li
inozemna ulaganja i trgovina poželjni – Latinska Amerika i Karibi su već organizirali regionalne
trgovinske blokove poput Mercosura. Raspravlja se o
49

demokraciji: koji će se uvjeti postaviti pred siromašne zemlje da bi se kvalificirale za pristup
globalnom trgovinskom klubu?
U Argentini, domaćinu sastanka FTM sljedećega tjedna, trenutno vlada pobuna zbog ogromnih
smanjenja socijalnih troškova – gotovo osam milijardi dolara tijekom tri godine – koji su uvedeni da
bi se kvalificirala za MMF-ov paket zajmova. Prošloga su tjedna tri ministra dala ostavku, sindikati su
organizirali generalni štrajk, a sveučilišni su profesori premjestili svoja predavanja na ulice.
Iako je gnjev zbog grubih mjera štednje bio usmjeren u prvom redu na MMF, on se, putujući
preko cijelog kontinenta, rapidno širi i na trgovinske ugovore poput predloženog FTM. Mnogo
Latinoamerikanaca vidi dokaze opasnosti na primjeru Meksika. Sjevernoamerički je sporazum o
slobodnoj trgovini stupio na snagu 1. siječnja 1994., a sedam godina kasnije tri četvrtine meksičkog
stanovništva živi u bijedi, minimalne su plaće niže nego što su bile 1994., a nezaposlenost raste. Stoga
su se, unatoč tvrdnjama da ostatak Latinske Amerike želi svoj vlastiti NAFTA sporazum, središnje
radničke organizacije u Brazilu, Argentini, Paragvaju i Urugvaju – predstavljajući dvadeset milijuna
radnika – izjasnile protiv plana. One sada pozivaju na opći referendum o članstvu u FTM. [Što čini i
brazilski predsjednički kandidat Lula da Silva koji je, u vrijeme pisanja ovoga teksta, izgledao kao
mogući pobjednik na izborima u studenom 2002.]
Brazil je u međuvremenu zaprijetio da će bojkotirati cjelokupni samit u Quebecu, bijesan zbog
kanadske zabrane uvoza brazilske govedine. Ottawa se pozivala na sigurnosne probleme, ali Brazilci
misle da se zapravo radilo o tome što im je Kanada zamjerila subvencioniranu proizvodnju mlažnjaka.
Brazilska se vlada također pribojava da će FTM zaštititi industriju lijekova na način koji će ugroziti
njezinu vizionarsku politiku javnog zdravstva, kojom se besplatni generički lijekovi za AIDS trebaju
pružiti svakome tko ih treba.
Zagovornici slobodne trgovine bi nas najradije uvjerili u jednostavnu jednadžbu: trgovina =
demokracija. Ljudi koji će sljedećega tjedna na ulicama Buenos Airesa pozdraviti naše ministre
trgovine postavljaju mnogo složeniju i izazovniju računicu: od koje se količine demokracije mora
odustati u zamjenu za trgovinu?
50
MMF, idi do vraga
Argentinski je narod iskušao MMF-ov pristup, sada želi sam vladali svojom zemljom
ožujak 2001.

Istoga dana kad se argentinski predsjednik Eduardo Duhalde upleo u još jedan jalov pregovor s
Međunarodnim monetarnim fondom, grupa građana Buenos Airesa je prolazila kroz pregovore
drugačije vrste. Jednoga sunčanog utorka početkom mjeseca pokušavali su se spasiti od deložacije.
Stanovnici adrese 335 Ayacucho, uključujući devetnaestero djece, zabarikadirali su se u svoje
stanove, smještene samo nekoliko ulica dalje od narodnog sabora, i odbili otići. Na betonskoj fasadi
zgrade je stajao rukom ispisan znak: »MMF, idi k vragu«.
Možda se čini čudnim da bi tako nedvojbeno ogromna institucija poput MMF-a mogla biti
upletena u tako malen problem kakav je deložacija u ulici Ayacucho. Ali ovdje, u zemlji u kojoj se
polovica stanovništva nalazi ispod linije siromaštva, teško je naći bilo koji sektor društva čija sudbina
na neki način ne ovisi o odlukama koje donosi međunarodni zajmodavac.
Knjižničari, učitelji i drugi radnici u javnom sektoru, koji su bili isplaćivani u žurno tiskanim
pokrajinskim valutama, neće uopće biti plaćeni ako pokrajine pristanu prestati tiskati novac, kako
zahtijeva MMF. A ako se dodatno reduciraju izdaci za javni sektor, na čemu zajmodavac također
inzistira, nezaposleni će radnici, koji čine 30% radne snage, biti još bliže beskućništvu i gladi koja je
navela tisuće ljudi da jurišaju na supermarkete i zahtijevaju hranu.
A ako se ne nađe rješenje za nedavno proglašeno izvanredno stanje u zdravstvu, to će sasvim
sigurno nauditi ženi koju sam susrela u predgrađima Buenos Airesa. U naletu stida i očaja, podigla je
svoju bluzu i pokazala mi cijevi koje vise iz otvorene rane na trbuhu jer je liječnik poslije operacije
nije mogao zašiti niti zaviti zbog kronične nestašice medicinskih materijala.
Možda se čini nepristojnim govoriti ovdje o takvim stvarima. Ekonomska bi se analiza trebala
baviti stabilizacijom dolara, »pezoifikacijom« i opasnostima »stagflacije« – ne djecom koja gube
svoje domove ili otvorenim ranama starijih žena. Pa ipak, lakoumni savjeti kojima se preko granice
zasipa argentinska vlada možda zahtijevaju malo osobniji ton.
U krugovima koji se bave slobodnim tržištem vlada suglasnost oko toga da MMF ne bi trebao
promatrati argentinsku krizu kao prepreku daljim mjerama
51

štednje, nego kao dobru priliku: zemlji toliko očajnički treba gotovina, obrazlaže se, da će učiniti što
god MMF želi. »Treba djelovati tijekom krize, tada je Kongres najprijemljiviji«, objašnjava Winston
Fritsch, predsjednik brazilske podružnice Dresdner Bank AG.
Najdrakonskije su prijedloge pružili Ricardo Caballero i Rudiger Dornbusch, par ekonomista s
MIT-a koji pišu za The Financial Times. »Vrijeme je da postanemo radikalni«, kažu oni. Argentina
»mora privremeno odstupiti od suverenosti po svim financijskim pitanjima... odustati od većine svoje
monetarne, fiskalne i regulativne suverenosti te ovlasti upravljanja aktivom tijekom jednog duljeg
razdoblja, recimo pet godina.« Gospodarstvo te zemlje – njezine »troškove, tiskanje novca i poreznu
upravu« – trebali bi kontrolirati »inozemni posrednici«, uključujući »odbor iskusnih centralnih
bankara«.
U zemlji koja još uvijek osjeća ožiljke nestanka trideset tisuća ljudi tijekom vojne diktature
između 1976. i 1983. samo bi se »inozemni posrednici« usudili reći, kao što kaže MIT-ova ekipa, da
»netko mora voditi zemlju čvrstom rukom«. Pa ipak, čini se da je represija nužan preduvjet pravom
radu na spašavanju zemlje koji, prema Caballeru i Dornbuschu, uključuje provaljivanje na tržište,
uvođenje većih restrikcija troškova te, naravno, »ogromnu privatizacijsku kampanju«.
To je uobičajen recept, samo ovaj put postoji problem: Argentina je već sve to učinila. Kao
MMF-ov najuzorniji učenik devedesetih, naglo je otvorila svoje gospodarstvo (zbog čega je kapital
mogao tako lako nestati kad je počela kriza). Što se tiče argentinskih navodno vratolomnih javnih
troškova, cijela jedna trećina odlazi izravno na otplatu vanjskog duga. Još jedna trećina odlazi na
mirovinske fondove, koji su već privatizirani. Preostala trećina – od koje nešto uistinu odlazi i na
zdravstvo, obrazovanje i socijalnu pomoć – daleko zaostaje za porastom stanovništva, što je razlog
zbog kojega pošiljke s donacijama hrane i lijekova pristižu brodom iz Španjolske. Što se tiče »široke
privatizacije«, Argentina je pokorno rasprodala toliko svojih službi, od vlakova do telefona, da
Caballeru i Dornbuschu kao jedini primjeri preostalih posjeda koji bi se mogli privatizirati na pamet
padaju samo luke i carine.
Nije čudno da toliki koji su Argentini u prošlosti pjevali hvalospjeve sada užurbano svaljuju
krivnju za njezin gospodarski slom isključivo na nacionalnu pohlepu i korupciju. »Ako zemlja misli
da će dobiti pomoć od Sjedinjenih Država a krade novac, jednostavno je neće dobiti«, rekao je George
W. Bush prošloga tjedna u Meksiku. Argentina će »morati donijeti neke teške odluke«.
Teško da stanovništvu Argentine, koje je već mjesecima u otvorenoj pobuni protiv svoje
političke, financijske i pravne elite, trebaju predavanja
52

o potrebi za dobrim upravljanjem. Na prošlim je državnim izborima više ljudi uništilo svoje glasačke
listiće nego glasovalo za bilo kojeg političara. Najpopularniji neregistrirani kandidat bio je crtani lik
po imenu Clemente, odabran jer nema ruke, pa stoga ne može krasti.
Ali teško je povjerovati da će upravo MMF promijeniti argentinsku kulturu potkupljivanja i
nekažnjenih zlodjela, pogotovo uzevši u obzir to da jedan od uvjeta koje je zajmodavac postavio uz
nova sredstva glasi da argentinski sudovi moraju prestati goniti bankare koji su nezakonito povukli
svoj novac iz zemlje, drastično produbljujući krizu. A sve dok se uništavanje ove zemlje predstavlja
kao jedinstvena nacionalna patologija, sam će MMF udobno ostati izvan središta pozornosti.
U poznatoj priči o osiromašenoj zemlji koja preklinje svijet za sanaciju, prikriva se presudni
razvoj događaja: mnoštvo je ovdašnjih ljudi vrlo malo zainteresirano za MMF-ov novac, pogotovo
kad je jasno da će ih on toliko skupo stajati. Umjesto toga, užurbano stvaraju nove političke snage
suprotstavljene njihovim vlastitim neuspješnim političkim strukturama, kao i MMF-u.
Deseci tisuća stanovnika organizirali su se u skupštine susjedstava, umrežene na gradskoj i
narodnoj razini. Na gradskim trgovima, u parkovima i na uglovima ulica, susjedi raspravljaju o
načinima kojima bi mogli učiniti svoju demokraciju odgovornijom, te zamijeniti svoju vladu na
mjestima na kojima je doživjela neuspjeh. Razgovaraju o stvaranju »građanskoga kongresa« kojim bi
se od političara zahtijevala transparentnost i odgovornost. Raspravljaju o sudioničkim budžetima i
kraćim političkim mandatima, istovremeno organizirajući općinske kuhinje za nezaposlene.
Predsjednik, koji čak nije niti bio izabran, dovoljno se plaši ove političke snage u rastu da je počeo
nazivati »asambleas« antidemokratskima.
Postoji razlog zbog kojega bismo trebali obratiti pozornost. Asambleas razgovaraju i o načinima
kojima bi se lokalne grane privrede mogle aktivirati, a imovina renacionalizirati. A mogli bi krenuti i
dalje. Argentina koju su kao učenika koji je bio poslušan desetljećima profesori MMF-a nedostojno
srušili, ne bi trebala preklinjati za zajmove: trebala bi zahtijevati reparacije.
MMF je imao svoju priliku da vodi Argentinu. Sada je na redu narod.
53
Nema mjesta za lokalnu demokraciju
Kada se grad nađe na putu unosnoj trgovinskoj pogodbi, korporacija ga tuži međunarodnom
sudu
veljača 2001.

Ako nekome još uvijek nije jasno zašto policija gradi suvremenu Bastilju oko Quebec Cityja
pripremajući se za otvaranje Američke zone slobodne trgovine, trebao bi pogledati slučaj koji
razmatra Vrhovni sud British Columbije. Godine 1991. je Metalclad, američka tvrtka za gospodarenje
otpadom, kupila zatvoreno postrojenje za obradu otrovnih materijala u Guadalcazaru u Meksiku.
Kompanija je htjela izgraditi ogromno odlagalište štetnog otpada, te je obećala da će počistiti nered
koji su prethodni vlasnici ostavili za sobom. Međutim, u sljedećim su godinama proširili svoje pogone
bez traženja lokalnog odobrenja, osvajajući time malo simpatija u Guadalcazaru.
Stanovnici su izgubili vjeru u to da je Metalclad ozbiljan što se tiče čišćenja, bojali su se
neprekidne kontaminacije podzemnih voda, te su konačno odlučili da inozemna kompanija više nije
dobrodošla. 1995., kad je odlagalište bilo spremno za otvaranje, grad i država su se umiješali onim
zakonodavnim ovlastima koje su im bile na raspolaganju: grad je Metalcladu uskratio građevinsku
dozvolu, a država je proglasila područje oko gradilišta dijelom ekološkog rezervata.
Do tog je trenutka Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini – uključujući njegovu
kontroverznu klauzulu, »Poglavlje 11«, koja dopušta ulagačima da tuže vlade – bio u punom zamahu.
Tako je Metalclad lansirao izazov Poglavljem 11, tvrdeći da Meksiko »izvlašćuje« njegovu
investiciju. Pritužbu je prošloga kolovoza – u Washingtonu saslušala tročlana nadležna komisija.
Metalclad je tražio 90 milijuna dolara, a dodijeljeno mu je 16,7. Koristeći neobičan mehanizam
priziva putem treće stranke, Meksiko se odlučio oduprijeti presudi pred Vrhovnim sudom Britanske
Kolumbije.
Slučaj Metalclad živopisno ilustrira ono na što kritičari misle kad optužuju ugovore o slobodnoj
trgovini da se svode na »povelje o pravima multinacionalnih korporacija«. Metalclad je uspješno
odglumio žrtvu koju ugnjetava ono što NAFTA zove »intervencijom«, odnosno ono što se nekada
nazivalo »demokracijom«.
Kako pokazuje slučaj Metalclad, demokracija ponekad izbije kad je najmanje očekuješ. To se
može dogoditi u nekom uspavanom gradiću ili samodopadnom velegradu, gdje stanovnici iznenadno
presude da političari nisu obavili svoj posao, te da je vrijeme da se umiješaju građani. Zajednice
54

formiraju grupe, juriša se na sastanke vijeća. A ponekad se dogodi i pobjeda: rizičan rudnik se ipak ne
izgradi, minira se plan za privatizaciju lokalnog porječja, blokira se odlagalište smeća.
Ovo se djelovanje zajednice nerijetko zbiva relativno kasno, pa se ranije odluke poništavaju.
Ovakva su izbijanja pučkih intervencija zbrkana, nezgodna i teško predvidiva – ali demokracija,
usprkos najbolje pripremljenim planovima, ponekad provaljuje granice sastanaka vijeća i
povjerenstava iza zatvorenih vrata.
Upravo je to vrsta demokracije koju je Metalcladova komisija osudila kao »samovoljnu«, i zbog
toga bismo svi trebali obratiti pozornost. Pod ugovorima o takozvanoj slobodnoj trgovini, vlade gube
svoju sposobnost reagiranja na potrebe birača, učenja na greškama i ispravljanja tih grešaka prije
negoli postane kasno. Metalclad smatra da je meksička vlada jednostavno trebala ignorirati lokalne
prigovore. A nema sumnje da je, iz perspektive ulagača, uvijek jednostavnije pregovarati s jednom
razinom vlasti nego s tri.
Kvaka je u tome što naše demokracije ne funkcioniraju na taj način: problemi poput odlaganja
otpada odnose se na sve razine državne uprave, ne zahvaćajući samo trgovinu, nego i pitku vodu,
zdravstvo, ekologiju i turizam. Štoviše, stvaran se utjecaj politike slobodne trgovine najoštrije osjeća
upravo u lokalnim zajednicama.
Od gradova se traži da apsorbiraju ljude koje je s njihovih zemljišta istisnula industrijska
poljoprivreda, ili koji su bili prisiljeni napustiti svoje pokrajine zbog redukcije sredstava za državne
programe zapošljavanja. Veliki i mali gradovi moraju pronaći utočište onima koji su izbačeni na ulicu
zbog deregulacije tržišta najamnina, a gradske uprave moraju izaći na kraj s kaosom neuspjelih
privatizacijskih eksperimenata – sve to s potkopanim poreznim izvorom. Možda se o trgovinskim
ugovorima raspravlja na međunarodnoj razini, ali vodu moraju piti mještani.
Mnogi gradski političari, reagirajući na ovo nametnuto opterećenje, počinju zahtijevati
povećanje ovlasti. Primjerice, Gradsko vijeće u Vancouveru, pozivajući se na vašingtonsku presudu u
slučaju Metalclad, prošloga je mjeseca odobrilo rezoluciju kojom se zatražilo od »federalne vlade da
odbije potpisati bilo kakav novi trgovinski ili ulagački ugovor, poput... Američke zone slobodne
trgovine, koji uključuje odredbe o državi-ulagaču slične onima koje su uključene u NAFTA
sporazum«. A u ponedjeljak su gradonačelnici najvećih kanadskih gradova pokrenuli kampanju za
povećanje ustavnih ovlasti. »[Gradovi] su u ustavu s kraja devetnaestog stoljeća navedeni između
krčmi i azila, i upravo je to vlast kakvu imamo, tako da nas se može lako opterećivati i iskorištavati«,
objasnila je Joanne Monaghan, predsjednica Saveza kanadskih gradskih uprava.
55

Veliki i mali gradovi trebaju ovlasti u odlučivanju razmjerne njihovim povećanim
odgovornostima, ili će jednostavno biti pretvoreni u pasivna odlagališta otrovnih nusprodukata
slobodne trgovine. Ponekad je, kao u Guadalcazaru, to odlaganje jasno vidljivo.
Glavninu vremena je mnogo bolje skriveno.
[U svibnju 2001., Vrhovni je sud Britanske Kolumbije podržao presudu tribunala NAFTA-a, pa
je Meksiko u studenom 2001. platio Metalcladu preko 16 milijuna dolara.]
56
Rat protiv sindikata
Tvornički radnici u Meksiku zahtijevaju da Nike održi svoju riječ
siječanj 2001.

Marion Traub-Werner je bila u posjeti svojoj obitelji u Torontu kad je stigao poziv: osam stotina
konfekcijskih radnika je napustilo radna mjesta u tvornici u Meksiku. Uhvatila je sljedeći avion za
Mexico City i za nekoliko se sati sastala s radnicima.
Za Marion Traub-Werner ovo nije bio bilo kakav štrajk. »To je onaj koji smo očekivali«, kaže
ona. Ova je tvornica proizvodila majice s oznakama sveučilišta u Michiganu, Oregonu, Arizoni,
Indiani i Sjevernoj Carolini. Najveći klijent tvornice je Nike, koji s ovim i mnogim drugim školama
ima ugovor na sportsku odjeću.
Tijekom proteklih pet godina, Marion Traub-Werner je bila jedna od ključnih organizatora sve
jačeg sjevernoameričkog studentskog pokreta protiv eksploatacijskih tvornica, pomogavši osnovati
udruženje United Students Against Sweatshops, koje sada djeluje na 175 kampusa. Studenti su se
upustili u ogorčen spor s kompanijama koje proizvode odjeću za njihove škole, a u javnosti su
najpoznatije njihove bitke s divovskim proizvođačem sportske opreme Nike.
Spor se vodi oko pitanja kome bi se trebala povjeriti regulacija i nadzor tvornica na 2,5 milijuna
dolara vrijednom tržištu sportske odjeće za studente.
Nike je dosljedno tvrdio da može sam riješiti problem: kaže da ima čvrst pravilnik o upravljanju
te da je član Fair Labor Association, koju je osnovao bivši američki predsjednik, Bill Clinton. Također
unajmljuje izvanjske računovodstvene tvrtke da bi osigurao da sedamsto tvornica koje mu proizvode
robu igraju po pravilima. [Obrazloženje prema kojem računovodstvene tvrtke imaju nepristran odnos s
korporacijama koje im plaćaju reviziju izrazito je izgubilo popularnost nakon rasula u slučaju
Enron/Andersen.]
Studenti su odbacili ovaj put, tvrdeći da se od korporacija ne može očekivati da nadziru same
sebe. Umjesto toga su izvršili pritisak na svoje škole i sveučilišta da se pridruže Workers' Right
Consortiumu, skupini koja zagovara uistinu nezavisan nadzor, lišen korporacijske kontrole.
Vanjskim je promatračima to izgledalo kao zakučasta bitka između konkurentskih kratica: FLA
i WRC. Ali u tvornici odjeće Kuk-Dong u Atlixcou u Meksiku, spor je upravo poprimio ljudsko lice.
Kuk-Dong je bila jedna od
57

Nikeovih pokusnih tvornica, te su je promatrači koje je unajmio Nike posjetili nekoliko puta.
Danas će studenti objaviti kompromitirajuću video-vrpcu na kojoj je razgovor s jednom
radnicom iz tvornice Kuk-Dong, snimku za koju tvrde da dokazuje povredu Nikeovog pravilnika o
upravljanju. Na snimci, koju sam gledala jučer, jedna mlada Meksikanka govori o bijednim plaćama i
gladi, te o tome kako se na poslu razboljela, nakon čega joj nije dopušteno bolovanje. Kad su je upitali
koliko ima godina, odgovorila je: »Petnaest«.
Prema Nikeovom pravilniku o upravljanju, kompanija ne zapošljava konfekcijske radnike mlađe
od šesnaest godina. Nike kaže da je ona možda krivotvorila dokumente da bi dobila posao.
Krivotvorenje dokumenata je uistinu rasprostranjeno u Meksiku, ali maloljetni radnici nerijetko tvrde
da su ih poučili da lažu u samim kadrovskim odjelima lokalne kompanije.
Postoje i drugi čimbenici u slučaju Kuk-Dong koji čine Nikeove metode nadzora upitnima. Nike
tvrdi da radnici koji proizvode njihova dobra imaju pravo na slobodno udruživanje, i kad sam jučer
razgovarala s Vada Managerom, direktorom Nikeove uprave za globalna pitanja, inzistirao je: »Mi
nismo protiv sindikata.«
Ali radnici kažu da su, kad su pokušali ukinuti »sindikat tvrtke« koji je neuspješno zastupao
njihove interese, petorica njihovih najistaknutijih predstavnika bili otpušteni. (Takozvani sindikati
tvrtki, koji su redovito u savezu s upravom, uobičajeni su u Meksiku, gdje se neovisni sindikati
tretiraju kao zapreka stranim ulaganjima.)
Prošloga su utorka radnici stupili u štrajk da bi prosvjedovali zbog otpuštanja svojih vođa.
Osamsto je ljudi napustilo šivaće strojeve i zaposjelo svoju tvornicu. Prema Josephini Hernandez,
jednoj od otpuštenih organizatorica, »ono što zahtijevamo jest ukidanje korumpiranog sindikata i
osnivanje neovisnog sindikata koji će voditi radnici.«
Rezultati su ponovno bili katastrofalni. U četvrtak je policija za suzbijanje nereda, predvođena
čelnikom sindikata tvrtke, nahrupila i okončala prosvjed udarajući radnike, zbog čega je petnaest ljudi
završilo u bolnici. Napad je bio tako brutalan da je oko dvjesto radnika odlučilo da se neće vratiti na
posao u tvornicu čak i nakon završetka štrajka, strahujući od odmazde uprave. Sloboda udruživanja,
na koju radnici imaju pravo u skladu s meksičkim zakonom i pravilnikom o upravljanju samog Nikea,
očito nije stvarnost u tvornici Kuk-Dong.
Vada Manager kaže daje posljednja pošiljka koju je Nike naručio od Kuk-Donga – radi se o
majicama od runske vune – isporučena u prosincu. Kaže da će Nike donijeti odluku o tome hoće li
nastaviti naručivati od njih prema preporukama svojeg »posrednika na licu mjesta«.
58

Tvornički radnici i studenti, koji u Meksiku djeluju zajedno, žele nešto drugo. Ne žele da Nike
pobjegne s poprišta neugodnih događaja da bi spasio obraz, nego da ostane i dokaže da je njegov
pravilnik o upravljanju nešto više od prazne riječi. »Želimo da Nike prisili Kuk-Dong na izravne
pregovore s radnicima«, kaže Marion Traub-Werner. »To je dugoročan pristup, ali mislimo da je i
dugotrajniji.«
[Radnici tvornice Kuk-Dong su stupili u štrajk glađu, te je Nike konačno izvršio pritisak na
tvornicu da dopusti radnicima u štrajku da se vrate na posao. Radnici su u rujnu 2001. izborili pravo
na utemeljenje neovisnog sindikata što je, prema američkoj grupi za ljudska prava Global Exchange,
»pobjeda koja postavlja presedan«, te bi mogla dovesti do nastavka organiziranja radnika i neovisnih
sindikata u meksičkim tvornicama. ]
59
Dosadašnji rezultati NAFTA-a
Poslije sedam godina, brojevi kojima se slave vrline ugovora jednostavno nemaju smisla
travanj 2001.

Ovaj je tekst bio odgovor na članak koji je za The Globe and Mail napisao bivši kanadski premijer
Brian Mulroney, čovjek koji je ugovorio Zonu slobodne trgovine između Kanade i Sjedinjenih Država,
te sklopio Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, kojim je u posao uključen i Meksiko. U
tom je članku zagovarao nastavak širenja NAFTA-a, kojim bi bila obuhvaćena cijela hemisfera
(predložena Američka zona slobodne trgovine). Mulroneyevo je gledište utemeljeno u njegovom
uvjerenju da je NAFTA bio bezuvjetan uspjeh za sve tri zemlje. U trenutku kad je debata objavljena,
Quebec City se spremao ugostiti Samit Amerika, susret trideset i četiri državnika kojemu je cilj bio
ustanoviti FTM. Aktivisti iz svih američkih zemalja planirali su ogromne kontraprosvjede.

Brian Mulroney misli da su brojevi njegovi prijatelji. Ponosno ističe postotak kanadskog bruto
nacionalnog proizvoda, sada dopunjenog izvozom u Sjedinjene Države – 40%! Broj poslova koje je
stvorila trgovina – četiri od pet! A status Meksika kao važnog trgovačkog partnera Sjedinjenih Država
– zaostaje samo za Kanadom! Ovi su brojevi opravdanje, vjeruje naš bivši premijer, za ugovore o
slobodnoj trgovini koje je sklopio prvo sa Sjedinjenim Državama, a zatim s Meksikom.
On još uvijek ne razumije: ti brojevi nisu na njegovoj strani, oni su mu najgori neprijatelji.
Otpor slobodnoj trgovini je rastao i postajao sve glasniji upravo zato što se privatno bogatstvo naglo
povećalo, bez pretvaranja u bilo kakav jasno razaznatljiv oblik općega dobra. Ne radi se o tome da
kritičari ne znaju koliko se novca stvara slobodnom trgovinom – radi se o tome da svi mi to znamo i
suviše dobro.
Dok ne nedostaje brojeva koji upućuju na porast u izvozu i ulaganjima, onaj je učinak širenja
dobrobiti s vrha naniže, koji je bio obećan kao politički poticaj deregulaciji – čistiji okoliš, veće plaće,
bolji radni uvjeti, manje siromaštva – ili bio žalosno slab ili se uopće nije pojavio.
Rezultati popratnih ugovora o radu i okolišu, vezanih uz Sjevernoamerički sporazum o
slobodnoj trgovini, spektakularno su loši. Danas 75% meksičkog stanovništva živi u bijedi, u
usporedbi sa 49% 1981. godine.
Trgovina možda stvara poslove u Kanadi, ali ne dovoljno njih da bi održala korak s brojem
poslova koji su bili ukinuti – do 1997. je godine, prema
60

organizaciji Canadian Center for Policy Alternatives, postojao čist gubitak od 276 000 radnih mjesta
Prema jednom istraživanju Tufts University, u Meksiku se ukupno zagađenje zbog proizvodnje
udvostručilo nakon što je NAFTA uveden. A Sjedinjene su Države postale odmetnik u borbi protiv
klimatskih promjena, na veliko odbacivši sve na što su se obvezale u Kyotu. Ispostavlja se da je drska
jednostranost vrhunski luksuz u dobu slobodne trgovine, rezerviran za ultrabogate.
Uvijek postoji pripravan izgovor zbog kojega je bogatstvo oslobođeno slobodnom trgovinom
zaglavljeno na vrhu: recesija, deficit, kriza pezosa, politička korupcija, a sada prijetnja još jedne
recesije. Uvijek postoji razlog zbog kojega bi se to bogatstvo trebalo potrošiti na još jednu poreznu
olakšicu, umjesto na socijalni ili ekološki program.
Mulroney ne razumije da samo ekonomisti obožavaju stvaranje bogatstva kao apstrakcije, samo
ga vrlo bogati fetišiziraju kao cilj po sebi. Ostatak je zainteresiran za te brojeve koji rastu u knjigama
poslovanja zbog onoga što se njima može kupiti: znači li porast trgovine i ulaganja da si možemo
priuštiti obnovu zdravstvenog sustava? Možemo li održati svoja obećanja da ćemo okončati
siromaštvo djece? Možemo li osigurati sredstva za bolje škole? Izgraditi jeftine stanove? Možemo li si
priuštiti ulaganje u čistije izvore energije? Radimo li manje, imamo li više slobodnog vremena?
Ukratko, imamo li bolje, pravednije, barem održivo društvo?
Slučaj je upravo suprotan.
Kao što je Mulroney bio ljubazan priznati, »slobodna je trgovina dio cjeline koja uključuje GST
[kanadski porez na robu i usluge], deregulaciju, privatizaciju, te udruženo nastojanje da se smanje
deficiti, inflacija i kamatne stope.« To su domaći preduvjeti za ulazak u globalnu trgovačku igru –
paket koji, razmatran u cjelini, jamči da brojevi kojima se Mulroney tako ponosno razmeće imaju
malo veze sa zamrznutim plaćama, ekonomskim nejednakostima i sve dubljom ekološkom krizom.
A kad je privredni rast odsječen od smislenih mjera društvenog napretka, ljudi koji razmišljaju
počinju gubiti vjeru u sustav. Počinju postavljati teška pitanja – ne samo o trgovini, nego i o tome
kako ekonomisti mjere napredak i vrijednost. Zašto ne možemo mjeriti ekološke deficite jednako kao
ekonomski rast? Koja je prava društvena cijena – u redukciji sredstava za prosvjetu, u povećanju broja
beskućnika – cijeloga paketa mjera o kojima govori Mulroney?
Ovakva će se pitanja čuti ovoga tjedna u Quebec Cityju. Postavljat će ih ljudi poput Josea
Bovea, francuskoga vlasnika mljekarskih farmi, čija se kampanja ne suprotstavlja McDonald's
restoranima, nego poljoprivrednom
61

modelu koji promatra hranu isključivo kao industrijski proizvod, umjesto kao težište nacionalne
kulture i obiteljskog života. Postavljat će ih radnici u zdravstvu jer sumnjaju u trgovački sustav koji
odlučnije brani patente lijekova za AIDS nego milijune ljudskih života. Postavljat će ih studenti koji
svake godine sve više plaćaju svoje »javno« obrazovanje, dok reklame vrše invaziju na njihove škole,
a njihovi se odjeli za istraživanja postupno privatiziraju putem trgovinski sponzoriranih istraživanja.
Zagovornici slobodne trgovine odbacuju slogan »People before Profits« kao nefokusiran, ali on
jasno sažima osjećaj koji teče kroz kampanje koje se stječu u Quebec Cityju. Argument za žurbu s
Američkom zonom slobodne trgovine utemeljen je na nepokolebljivom ideološkom uvjerenju da će
ono što je dobro za korporacije s vremenom postati dobro za svakoga. Čak i kad bi taj sumnjiv
argument bio točan, vremenski je rok neprihvatljiv. Prema guverneru Bank of Mexico, uz trenutnu
stopu ekonomskog rasta bit će potrebno šezdeset godina da Meksiko udvostruči svoj prihod po glavi
stanovnika i okonča svoju krajnju bijedu.
Prosvjednici žele reći da su ljudsko dostojanstvo i održavanje okoliša previše važni da bi se za
njih strpljivo molilo kao za kišu tijekom suše. To ne bi trebale biti zakašnjele nuspojave, nego sami
temelji naših privrednih mjera.
Srećom, prosvjednici se opiru pritisku da pronađu jednu sveobuhvatnu alternativu slobodnoj
trgovini te, umjesto toga, brane pravo na nepatvorenu globalnu raznolikost i samoodređenje. Umjesto
jednoga rješenja, postoje tisuće, koje polagano srastaju u jedan alternativni ekonomski model. U
Cochabambi u Boliviji, to znači inzistiranje na tome da voda nije roba nego ljudsko pravo, čak i ako
to povlači za sobom izbacivanje međunarodnog vodenog konglomerata Bechtel. U Britanskoj
Kolumbiji, to znači da starosjedilačke i doseljeničke ruralne zajednice zahtijevaju pravo na
upravljanje »zajedničkim šumama«, kojim bi se udružilo selektivno rezanje debala, turizam i lokalna
industrija, nasuprot poklanjanju dozvola za industrijsko gospodarenje drvećem multinacionalnim
drvoprerađivačkim industrijama. U Meksiku i Gvatemali, to znači uspostavljanje zadruga proizvođača
kave, čime se osiguravaju ekološka raznolikost i plaće koje pokrivaju životne potrebe.
Neki zagovornici slobodne trgovine kažu da bi prosvjednici u Quebec Cityju, da su ozbiljni, bili
na drugoj strani ograde od pletene žice koja je podignuta da bi zaštitila delegate, te sada fizički dijeli
grad. Kažu da bi prosvjednici trebali ljubazno pregovarati o dodatnim sporazumima vezanim za
radnička prava, demokraciju i ekološke standarde.
Ali trinaest godina nakon prvog trgovinskog ugovora sa Sjedinjenim Državama, više nisu pod
paljbom detalji FTM ugovora (još ih uvijek ne poznajemo), nego sam ekonomski model – zbroj
jednostavno nije točan.
62

Pokazujući svoje uobičajeno diplomatsko umijeće, prošloga je tjedna premijer Jean Chretien
rekao novinama Le Devoir da tisuće ljudi dolaze u Quebec City »prosvjedovati i bla bla bla«. Upravo
suprotno. Oni dolaze prosvjedovati u Quebec jer im je dosta toga »bla bla bla«.
POST SCRIPTUM POSLIJE 11. RUJNA

Slijedeći je članak napisan osam mjeseci poslije samita u Quebecu. Uvršten je ovdje jer su poslije
napada na New York i Washington ustupci koji se traže za porast trgovine postali još veći.

U ime borbe protiv terorizma, Sjedinjene Države zahtijevaju da Kanada dramatično pojača
mjere sigurnosti na svojim granicama, kao i da preda velik dio kontrole nad njima američkoj službi
sigurnosti. Teško da bi Kanada mogla biti u lošijem položaju za cjenkanje: zahvaljujući slobodnoj
trgovini, 87% našega izvoza odlazi u Sjedinjene Države, a gotovo pola naše privrede sada direktno
ovisi o otvorenoj granici.
Mnoštvo Kanađana vidi integraciju nekih dijelova granice kao neizbježnu cijenu zaštite
trgovinskog odnosa sa Sjedinjenim Državama, vrijednog 700 milijardi dolara godišnje. Ali od
Kanađana se zahtijeva da odustanu od nečega većeg od granične kontrole. Od nas se također traži da
izručimo poveliki komad privrednih dividendi niza godina stroge štednje. »Sigurnosni budžet«
ministra financija Paula Martina, isporučen 10. prosinca, baca 1,2 milijarde izravno na granicu. Nešto
od toga ima svrhu zaštite Kanađana od terorista, ali veći se dio mora sagledati kao ono što jest: nova
državna subvencija multinacionalnim korporacijama.
Kad su Kanađani prihvatili redukciju troškova za zdravstvo, osiguranje nezaposlenih i druge
socijalne programe, bilo nam je rečeno da je ta štednja nužna da bi se privukli inozemni ulagači.
Nismo razmjenjivali naše socijalne programe za slobodnu trgovinu, rekli su propagatori – naprotiv,
samo će slobodna trgovina stvoriti onu vrstu napretka koja je potrebna da bismo ponovno izgradili
naše socijalne programe.
Ali postoji kvaka. Upravo u trenutku u kojem su Kanađani počeli razmišljati o trošenju dijela
našega nedavno stečenog nacionalnog blagostanja na nove programe, pokazuje se da višak u budžetu
neće biti korišten da bi se ljudi dodatno osigurali. Bit će iskorišten da bi se dodatno osigurala trgovina
– da bi »naše granice ostale otvorene«, kako kaže Martin.
Utržak od prekogranične trgovine ponovno se ulaže u samu granicu: da bi je se učinilo
supergranicom za protok slobodne trgovine i borbu protiv terorista. Imat ćemo »najmoderniju granicu
na svijetu«, zanosio se Martin.
63

Kako se ispostavlja, ovo je baština svih godina stezanja pojasa: ne bolje društvo, nego stvarno krasna
granica.
U planu je stvaranje višerazinskih graničnih prijelaza koji su ujedno otvoreni poslovima, ali
zatvoreni »nepoželjnim« ljudima. Ovo nije lak zadatak, budući da su migracija ljudi i robna razmjena
obično tijesno povezani. Zbog toga je Martinov plan, koji treba ujedno otvoriti i zatvoriti granicu,
toliko skup: 395 milijuna dolara za provjeru izbjeglica i doseljenika, 58 milijuna dolara da bi se
prijelaz granice olakšao ljudima koji često poslovno putuju, 500 milijuna dolara za provedbu oštrih
mjera protiv ilegalnih doseljenika, 600 milijuna dolara raspoređenih na sljedećih šest godina da bi se
poboljšao tijek prometa.
Zaustavimo se na trenutak da bismo uočili ironiju. Slobodna je trgovina trebala smanjiti
troškove premještanja robe preko granica, stimulirajući time nova ulaganja; Sada smo postali toliko
ovisni o trgovini (a Sjedinjene Države su počele toliko sumnjati u našu sposobnost da upravljamo
samima sobom) da trošimo dodatne stotine milijuna dolara samo da bismo održali tijek trgovine.
Drugim riječima, troškovi koje je nekada upijao privatni sektor u obliku uvoznih i izvoznih
pristojbi i tarifa prebačeni su na porezne obveznike u obliku sigurnosnih troškova. Granica, obećanje
tolikog prosperiteta, pretvara se u privredni slivnik.
Annette Verschuren, predsjednica Home Depot Canada, pozdravila je budžet donesen u
ponedjeljak, te rekla: »Dolazak naše robe u naše trgovine ovisi o granici, a sve što ubrzava taj proces
smanjuje naše troškove.«
Jesu li novi sigurnosni troškovi neizbježna cijena koju moramo platiti za našu ekonomsku
stabilnost? Možda. Ali bi barem trebali poslati poruku upozorenja našim političarima koji svom silom
pokušavaju proširiti Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini na cijelu hemisferu.
Slobodna je trgovina već ostavila ozbiljan trag na našim socijalnim programima i našoj
sposobnosti da uspostavimo suverenu politiku prema doseljenicima i izbjeglicama. Sada nas košta i
milijarde dolara zbog sigurnosnih mjera. Možemo li je barem prestati zvati »slobodnom«5?
64
Povišene ograde na granici
Radnici migranti znaju da se, dok nestaju granice trgovini, podižu granice ljudima
studeni 2000.

Kad je Betty Granger, kandidatkinja desničarske stranke Canada Alliance, prošloga tjedna upotrijebila
izraz »azijska invazija«, bio je to odjek retorike »žute opasnosti« iz Drugog svjetskog rata, te je bila
prisiljena dati ostavku. Međutim, kandidatkinja nam je u istom govoru udijelila još jedan biser
mudrosti, a malo tko ga je primijetio. Govoreći o brodovima kineskih doseljenika uhvaćenim
nedaleko od obale Britanske Kolumbije, rekla je: »Shvatili smo da ono što dolazi s ovih brodova nije
najbolja klijentela koju bismo mogli poželjeti ovoj zemlji.«
Klijentela. Nema isti ksenofobični prizvuk kao »azijska invazija«; zapravo, zvuči potpuno
klinički. Ali možda je čak i opasnije, pogotovo stoga što se radi o ideji koja nije izgnana među
ekstremiste stranke Canada Alliance, nego leži u samom središtu rasprave o imigraciji.
U bogatim zemljama poput Kanade, nerijetko govorimo o radnicima migrantima kao
»klijentima«, dok je naša zemlja, s njenim javnim zdravstvom i razmjerno zdravim tržištem poslova,
proizvod koji bi ti klijenti htjeli kupiti. Budući da svagdje naokolo kupuju milijuni doseljenika,
možemo pažljivo procijeniti, kao što je to učinila Betty Granger, jesu li to »najbolji« klijenti koji su
nam na raspolaganju.
»Betty Granger je samo otvoreno izrazila prevladavajuću, ali pogrešnu predodžbu o
doseljenicima, koja glasi da su doseljenici ljudi koji dolaze da bismo ih uslužili«, kaže Fely Villasïn,
koordinatorica grupe za podršku Intercede for the Rights of Domestic Workers, Caregivers and
Newcomers.
Masovna migracija zapravo nije oblik kupovanja domovine: ona je druga strana programa
slobodne trgovine kojeg se naša vlada tako aktivno pridržava. Ljudi ne stavljaju hipoteku na svoju
budućnost da bi se ukrcali na zahrđale brodove zbog toga što žele kupiti nešto malo otmjenije. Oni to
čine jer su zbog promjena kod kuće ostali bez posla, bez zemlje, bez izbora.
Moglo se raditi o ratu ili orkanu. Ali moglo se raditi i o manje dramatičnim pomacima: o
poljoprivrednim zemljištima koja su pretvorena u tvornice za izvoz ili industrijske plantaže, ili
poplavljena ogromnim branama. Prošloga je tjedna Nelson Mandela predstavio izvještaj u kojemu se
procjenjuje globalni utjecaj velikih brana, projekata koje Svjetska banka uvriježeno promatra kao
nužne preduvjete za pridruživanje globalnoj ekonomiji.
65

Izvještaj koji je objavila Svjetska komisija za brane (World Commision on Dams) utvrdio je da
projekti dramatično ubrzavaju migraciju – samo je kineska brana Three Gorges raselila 1,2 milijuna
ljudi.
Stanovnici koje s njihove zemlje istjeraju brane i drugi razvojni planovi prelaze u gradove, a
ukrcavaju se i na brodove s odredištem u drugim zemljama. Kad Kanada lobira za više prilika za
ulaganja naših energetskih tvrtki, svi Kanađani postaju suglasni s ovim masovnim raseljavanjem ljudi
– ljudi koje je raselila sama neoliberalna globalizacija.
Međutim, radnici migranti, kojih sada na svijetu ima između 70 i 85 milijuna, predstavljaju više
od neopažene posljedice »slobodne trgovine«. Jednom raseljeni, oni također ulaze na slobodno tržište,
ali ne kao klijenti, nego kao roba, prodajući jedinu stvar koja im je preostala: svoj rad.
Naša vlada, kažu nam, zagovara uravnoteženo polje igre na međunarodnom tržištu robom. Borili
smo se za Svjetsku trgovinsku organizaciju, a sada predvodimo napad kojim se Sjevernoamerički
sporazum o slobodnoj trgovini želi proširiti na Srednju i Južnu Ameriku. Borimo se za načelo
odnošenja prema inozemnim tvrtkama kao prema svojima: bez nepoštenih domaćih subvencija, bez
dodatnih propisa, bez uplitanja u ulaganje.
Ali u slučaju kad je roba koja se prodaje preko granice rad, ova osiguranja i načela nestaju. Oko
200 000 radnika migranata svake godine dođe raditi u Kanadu kao nisko plaćeni čistači, švelje, dadilje
i sezonski poljoprivredni radnici. A ipak, naša je vlada glatko odbila ratificirati sporazum pod imenom
Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji, koji bi ih
zaštitio od diskriminacije.
Umjesto toga, imamo Program za staratelje na stanu, koji ozakonjuje nejednak tretman
kućepazitelja i dadilja koji dolaze u Kanadu i žive u domu svojih poslodavaca. U okviru tog programa,
doseljenici moraju tijekom razdoblja od tri godine, bez ostvarenog statusa doseljenika ili osnovne
zaštite na radu, raditi u punom radnom vremenu dvadeset i četiri mjeseca. Mogu se prijaviti za stalni
boravak samo ako ispune radnu normu. Ako to ne učine, bivaju deportirani.
Zbog toga što žive na radnom mjestu, neplaćen prekovremeni rad nekontrolirano buja, a
seksualno zlostavljanje je uobičajeno. Međutim, budući da njihov status doseljenika ovisi o tome da
zadrže svoje poslove, većina se radnika nije sklona žaliti.
U orvelijanskom obratu, korporacije su bešavno prisvojile jezik ljudskih prava: Wal-Mart i
Exxon, prodajući robu preko granica, zahtijevaju »pošten i jednakopravan tretman« i »klauzule o
nediskriminaciji«. U isto vrijeme, ljude se sve više tretira kao robu koja nema nikakva prava.
Betty Granger je rekla da doseljenici koji dolaze u Kanadu »nisu najbolja klijentela«. Zapravo
su Kanađani klijentela za jeftinu doseljeničku radnu snagu:
66

kupujemo je za naše domove, farme, restorane i tvornice. Tek kad shvatimo da već sudjelujemo u ovoj
slobodnoj trgovini ljudima – a ne otvaramo darežljivo granice siromašnima svijeta – doseljenici će
dobiti zaštitu koja predstavlja njihovo ljudsko pravo.
67
Stvaranje – i kršenje – pravila
G. Premijeru, mi nismo protiv globalizacije, mi smo istinski internacionalisti
listopad 2001.

U rujnu 2001. predsjednik Europske unije i belgijski premijer Guy Verhofstadt napisao je otvoreno
pismo »antiglobalizacijskom« pokretu. »Problemi na koje ukazujete kao antiglobalisti potpuno su
neosporni«, napisao je u pismu, »ali da bismo pronašli prava rješenja za ta opravdana pitanja
trebamo više, a ne manje globalizacije. To je paradoks antiglobalizacije. Globalizacija može,
naposljetku, služiti ciljevima dobra jednako koliko može služiti i ciljevima zla. Ono što nam treba jest
globalan etički pristup okolišu, radnim odnosima i monetarnoj politici. Drugim riječima, izazov s
kojim smo danas suočeni nije kako osujetiti globalizaciju, nego kako joj dati jedan etički temelj«.
(Ako želite pročitati premijerovo pismo u cijelosti, pogledajte
www.premier.fgov.be/topics/press/e_press23.html.)
Nakon što je pismo izazvalo poprilične polemike, Verhofstadt je sazvao »Međunarodnu
konferenciju o globalizaciji« u Ghentu u Belgiji, te pozvao niz govornika, uključujući Naomi Klein, da
odgovore na njegovo pismo. Ovo je (neznatno proširen) govor koji je bio održan tom prilikom.

Premijeru Verhofstadt,
Hvala vam za vaše pismo »antiglobalizacijskim prosvjednicima«. Iznimno je značajno što ste inicirali
ovakvu javnu raspravu. Moram priznati da sam, tijekom proteklih nekoliko godina, navikla na nešto
drugo od svjetskih vođa: ili na to da me se otpisuje poput dijela nekog marginalnog putujućeg cirkusa,
ili na to da me se poziva na pregovore iza zatvorenih vrata, kojima nedostaje bilo kakva odgovornost.
Počela sam misliti da su marginalizacija i kooptiranje jedina dva izbora dostupna kritičarima
globalizacije. Oh, i kriminalizacija. Neka to budu tri izbora. Istinske debate o ovim problemima –
otvoreno iznošenje različitih svjetonazora – iznimno su rijetke usred suzavca i poziranja.
Ali danas ovdje možda nema onoliko antiglobalizacijskih prosvjednika koliko biste željeli,
gospodine premijeru. Mislim da je djelomičan razlog tomu što nas mnogi u pokretu ne vide kao svoje
predstavnike. Mnogi su već umorni od toga da se govori za njih i o njima. Zahtijevaju izravniji oblik
političkog sudjelovanja.
68

Također se mnogo spori oko toga za što se ovaj pokret zalaže. Primjerice, snažno se protivim
vašem izrazu »antiglobalizacija«. Kako mi se čini, ja sam dio mreže pokreta koji se ne bore protiv
globalizacije, nego za temeljitiju i pristupačniju demokraciju na lokalnoj, narodnoj i međunarodnoj
razini. Ova je mreža jednako globalna kao i sam kapitalizam. I ne, to nije »paradoks«, kako vi tvrdite.
Vrijeme je da se osnovna načela internacionalizma i međusobne povezanosti – načela kojima se
opiru samo luditi i uskogrudni nacionalisti – prestanu brkati s jednim određenim ekonomskim
modelom koji je krajnje sporan. Nisu u pitanju vrijednosti internacionalizma. Svi aktivisti koje
poznajem su vatreni internacionalisti. Prije se radi o tome da se opiremo internacionalizaciji jednog
jedinog ekonomskog modela: neoliberalizma.
Ako trebamo sudjelovati u pravim debatama poput ove, ono što zovemo »globalizacijom« mora
biti prevrednovano ne samo kao neizbježna faza u ljudskoj evoluciji, nego i kao duboko politički
proces: sustav hotimičnih, spornih i poništivih izbora načina globaliziranja.
Zbrka oko onoga što mislimo kad koristimo pojam »globalizacija« djelomično potječe iz
činjenice da ovaj konkretan ekonomski model nije sklon postupati s trgovinom kao s jednim dijelom
internacionalizma, nego kao s njegovom krovnom infrastrukturom. Ona postupno usisava sve ostalo –
kulturu, ljudska prava, okoliš, samu demokraciju – u okvire trgovine.
Kad raspravljamo o ovom modelu, ne razgovaramo o vrijednostima prodaje robe i usluga preko
granice, nego o posljedicama duboke korporatizacije diljem svijeta; o načinima na koje se »opća
dobra« preobražavaju i preuređuju – reduciraju, privatiziraju, dereguliraju – sve to u ime učešća i
nadmetanja u globalnom tržišnom sustavu. Ono što se konstruira u WTO-u nisu pravila trgovine, nego
šablona za sveobuhvatno upravljanje, neka vrsta »McPravila«. Spor se okreće upravo oko te šablone.
Poslije 11. rujna Amerikanci mogu izbliza razmotriti posljedice tih ustupaka, dok se njihove
bolnice, pošte, aerodromi i vodovodi jedva nose s terorističkom prijetnjom koja vreba rupe u javnom
sektoru. A dok milijuni gube poslove, još ih mnogo više saznaje da više ne postoji socijalna
sigurnosna mreža koja ih treba dočekati – još jedan ustupak učinjen u ime trgovine. U Kanadi u ovom
trenutku činimo konačan ustupak: odustajemo od kontrole svojih granica u zamjenu za nastavak
slobodne trgovine sa Sjedinjenim Državama.
Stotine tisuća ljudi ne izlaze na ulice ispred trgovinskih sastanaka jer su protiv same trgovine,
nego zato što se stvarna potreba za trgovinom i ulaganjem sustavno koristi da bi se potkopala sama
načela samouprave. »Vladajte kako vam mi kažemo ili ćete biti potpuno izostavljeni« – čini se da se u
neoliberalnom dobu upravo to prolazi kao multilateralnost.
69

Dok otkrivamo ranjivost ovog ekonomskog modela, možemo li učiti iz svojih grešaka, odmjeriti
ovaj model prema njegovim naznačenim ciljevima, te pitati je li vrijedilo učiniti ustupke? Čini se da
nije. Odgovor koji političari daju nakon 11. rujna ponovno je isti: porezne olakšice za korporacije i
privatiziranje dodatnih službi, u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta.
Jedna od glavnih stavki na dnevnom redu sastanka Svjetske trgovinske organizacije sljedećeg
mjeseca [studeni 2001.] jest Opći sporazum o poljoprivrednim proizvodima i uslugama (GATS),
popratni ugovor kojim se uporno nastoji osigurati veća tržišna dostupnost javnih službi, uključujući
zdravstvo, prosvjetu i vodoopskrbu. On također ograničava sposobnost vlada da postavljaju i provode
zdravstvene i ekološke standarde.
Ali zemljama treba trgovina, kažete, pogotovo siromašnim zemljama, a da bismo imali trgovinu,
moraju postojati pravila. Naravno. Ali zašto ne bismo izgradili međunarodnu strukturu utemeljenu na
načelima transparentnosti, odgovornosti i samoodređenja, koja bi oslobađala ljude umjesto kapitala?
To bi značilo da se moraju provesti ona osnovna ljudska prava koja čine samoodređenje
mogućim, poput prava osnivanja neovisnih trgovinskih sindikata kroz Međunarodnu organizaciju rada
(ILO). To bi značilo da se moraju ukinuti mjere koje sustavno drže demokraciju u okovima: dug,
programi strukturalne prilagodbe, iznuđena privatizacija. To bi značilo i da se moraju ispuniti davna
obećanja reforme zemljišta i odštete za ropstvo. Međunarodna bi pravila mogla biti kreirana tako da
istinska demokracija i opunomoćenje postanu nešto više od praznih fraza.
Nema sumnje da se slažete s ovom izjavom, gospodine Premijeru. Zapravo me se, dok sam
čitala vaše pismo, dojmila sličnost naših naznačenih ciljeva. Vi se zalažete za »globalan etički pristup
okolišu, radnim odnosima i monetarnoj politici«. I ja želim sve te stvari. Dakle, pravo je pitanje zašto
smo onda ovdje – o čemu se treba raspravljati?
Nažalost, ono o čemu se treba raspravljati, i o čemu se mora raspravljati, ili pred samitima
nikada neće biti mira, jesu rezultati. Ne riječi, nego djela. Ne dobre namjere – njih nikada ne nedostaje
– nego sumorna stvarnost koja se uporno pogoršava: stagnacija plaća, dramatičan porast nejednakosti
između bogatih i siromašnih, te propadanje osnovnih službi diljem svijeta.
Usprkos retorici otvorenosti i slobode, vidimo kako se neprestano podižu nove i sve više ograde:
oko izbjegličkih centara u australskoj pustinji, oko dva milijuna američkih građana u zatvorima,
ograde koje pretvaraju cijele kontinente poput Sjeverne Amerike i Europe u tvrđave, ostavljajući
Afriku izvan zidina. I, naravno, ograde koje se podižu svaki put kad se svjetski vođe okupe da bi
održali sastanak.
70

Globalizacija je trebala značiti globalnu otvorenost i integraciju, a naša društva ipak postojano
postaju sve zatvorenija, strože čuvana, zahtijevajući sve više sigurnosnih mjera i vojne sile samo da bi
se održao nepravedni status quo.
Globalizacija je trebala značiti i nov sustav jednakosti među narodima. Okupljali smo se i
dogovarali da ćemo živjeti prema istim pravilima, ili je tako bar bilo rečeno. Ali očitije je nego ikad da
pravila još uvijek stvaraju i provode veliki igrači, često ih namećući svima osim sebi – bilo da se radi
o subvencijama za poljoprivredu i čelik, ili uvoznim tarifama.
Postalo je nemoguće izbjeći ove nejednakosti i asimetrije koje uvijek bubre pod površinom.
Mnoge bi zemlje koje su prošle, ili još uvijek prolaze, kroz gospodarsku krizu – Rusija, Tajland,
Indonezija i Argentina, da ih nabrojimo samo nekoliko – cijenile ekstremnu intervenciju vlade kakva
je upravo pokrenuta da bi spasila američko gospodarstvo, umjesto štednje koju propisuje MMF.
Guverner Virginije objasnio je američke porezne olakšice i mjere subvencioniranja rekavši da
američka recesija »nije rutinsko gospodarsko opadanje«. Ali što čini gospodarsko opadanje posebnim
i vrijednim raskošnog ekonomskog poticaja, za razliku od »rutinskog«, kojemu trebaju štednja i gorki
lijekovi?
Među nedavnim drskim razmetanjima dvostrukim kriterijima, najnapadnije je ono povezano s
patentima lijekova. Prema pravilima Svjetske trgovinske organizacije, zemljama je dopušteno kršiti
patente lijekova za spašavanje života kad je u pitanju nacionalna kriza. A ipak, kad je Južna Afrika to
pokušala učiniti s lijekovima za AIDS, velike su je kompanije za proizvodnju lijekova suočile s
parnicom. Kad je Brazil pokušao učiniti istu stvar, dovukli su ga pred tribunale WTO-a. Milijunima
ljudi koji žive s AIDS-om je, u biti, rečeno da su njihovi životi manje važni od patenata za lijekove,
od otplate duga, da jednostavno nema novca da ih se spasi. Svjetska banka kaže da je vrijeme za
usredotočavanje na prevenciju, a ne lijekove, što je za milijune ljudi jednako smrtnoj presudi.
A ipak, početkom ovog mjeseca, Kanada je odlučila prekrišiti Bayerov patent na Cipro, najčešće
korišten antibiotik kojim se liječi bedrenica. Naručili smo milijun tableta generičke verzije. »Ovo su
izuzetna i neobična vremena«, rekla je glasnogovornica Health Canada. »Kanađani očekuju i
zahtijevaju da njihova vlada poduzme sve potrebne korake da zaštiti njihovo zdravlje i sigurnost.«
Treba napomenuti da se u Kanadi još nije pojavio niti jedan dijagnosticiran slučaj bedrenice.
Iako je odluka naknadno poništena kad je Bayer spustio svoje cijene, posrijedi je bila ista logika:
kada se radi o bogatim zemljama, pravila su za druge ljude. Ranjivost prema apstraktnim ekonomskim
teorijama je postala
71

veliki djelitelj slojeva. Čini se da bogate i moćne zemlje mogu birati kada će poštivati pravila, ali
siromašnim se narodima govori da ekonomsko pravovjerje mora upravljati svakim njihovim korakom,
da se moraju baciti na milost i nemilost ideologiji slobodnog tržišta koju čak i njezini tvorci
zanemaruju kad im to odgovara. Siromašne zemlje koje stavljaju potrebe svojih građana ispred
zahtjeva stranih ulagača kleveću se kao protekcionisti, čak i komunisti. A ipak, protekcionističke su
mjere koje su pothranjivale britansku industrijsku revoluciju bile toliko neobuzdane da je bilo
protuzakonito sahraniti leš ako prethodno nije dokazano da je mrtvački pokrov istkan u britanskoj
tvornici.
Kakve veze ovo ima s našom raspravom? Previše se često pretvaramo da nejednakosti traju i
produbljuju se samo zbog nacionalnih osobitosti, ili zato što se još nismo dogovorili o pravom setu
pravila, o savršenoj formuli, kao da te nejednakosti nisu ništa više od nekakvog kozmičkog previda ili
nepravilnosti u sustavu koji inače funkcionira. Iz ove rasprave uvijek izostaje pitanje moći. Mnoštvo
je sporova koje imamo oko teorije globalizacije zapravo vezano uz moć: tko je ima, tko je provodi i
tko prikriva, pretvarajući se da ona više nije važna.
Ali više nije dovoljno reći da su pravda i jednakost iza ugla i ne ponuditi kao zalog ništa više od
dobrih namjera. Upravo smo prošli kroz razdoblje ogromnog gospodarskog napretka, vrijeme
ekspanzivnosti i obilja, kad smo se trebali pozabaviti središnjim kontradikcijama ovog ekonomskog
modela. Sada ulazimo u razdoblje smanjivanja, i još se veće žrtve zahtijevaju od onih koji su već
žrtvovali previše toga.
Očekuje li se uistinu od nas da se dopustimo potkupiti obećanjem da će naše probleme riješiti
još trgovine? Jače zaštićeni patenti lijekova i dodatna privatizacija? Današnji su globalizatori poput
liječnika kojima je dostupan samo jedan lijek: o kojoj se god bolesti radilo – siromaštvu, migraciji,
klimatskim promjenama, diktaturama, terorizmu – lijek je uvijek samo još trgovine.
Gospodine Premijeru, mi nismo protiv globalizacije. Zapravo i sami prolazimo kroz naš vlastiti
proces globaliziranja. A upravo je zbog globalizacije sustav u krizi. Znamo previše. Komunikacija i
pokretljivost u bazi su preveliki da bi se jaz mogao održati. Ne samo jaz između bogatih i siromašnih,
nego i između retorike i stvarnosti. Između onoga što se govori i onoga što se radi. Između obećanja
globalizacije i njezinih stvarnih posljedica. Vrijeme je da se taj jaz zatvori.
72
TRŽIŠTE GUTA
ZAJEDNIČKA DOBRA
[Gdje ograde priječe pristup sigurnoj hrani,
čistoj vodi i jeftinim stanovima – a antikapitalizam
postaje nova, uzbudljiva marketinška strategija]
Genetski izmijenjena riža
Odnose s javnošću se ne može jesti
kolovoz 2000.

»Ova bi riža mogla spasiti milijun djece godišnje.« Taj je naslov privlačio pozornost na naslovnici
prošlotjednog izdanja časopisa Time. Odnosio se na zlatnu rižu, odnedavno tržišno dostupnu vrstu
genetski izmijenjene žitarice koja sadrži više beta-karotena, koji pomaže tijelu da proizvede vitamin
A. Diljem Azije, milijuni pothranjene djece pate od nedostatka vitamina A, što može dovesti do
sljepila ili smrti.
Da bi lansirala svoj navodno čudotvoran lijek, AstraZeneca, tvrtka koja posjeduje marketinška
prava na zlatnu rižu, ponudila je donaciju riže zemljoradnicima u siromašnim zemljama poput Indije,
gdje su genetski modificirane kulture do sada nailazile na vatren otpor.
Zlatna bi riža možda mogla poboljšati zdravlje milijunima djece. Problem je u tome što nema
načina da se ta snažna, emotivna tvrdnja (i ograničeno znanje koje ide uz nju) odvoji od vrućeg
političkog konteksta u kojemu se to obećanje daje.
Genetski modificirani prehrambeni proizvodi, koji su isprva bili dočekani poslušnim
odobrenjem vlada i ravnodušnošću javnosti, naglo su postali međunarodna riznica strepnje zbog
svega: od sigurnosti hrane, preko znanosti koju financiraju korporacije, do privatizirane kulture.
Protivnici tvrde da trenutni standardi testiranja ne uzimaju u obzir složenu mrežu odnosa koji postoje
među živim bićima. Modificirana soja, primjerice, može izgledati bezopasno u kontroliranom okružju
za ispitivanje, ali kako će, jednom kad bude rasla u prirodi, utjecati na korijenje oko sebe, na kukce
koji se njome hrane i na kulture koje se s njom unakrsno oprašuju?
Poljoprivredne su kompanije bile zatečene time što se u ovom okršaju radilo o borbi marki
jednako koliko i o borbi sukobljenih znanstvenih istraživanja. Aktivisti su od početka odlučili da neće
usmjeriti svoju kritiku na same poljoprivredne kompanije, nego na markirane supermarkete i tvrtke za
pakiranje hrane koje prodaju proizvode koji sadrže »Frankenhranu«.
Nakon što je ukaljan ugled njihovih zaštitnih znakova, britanski su supermarketi počeli uklanjati
proizvode sa svojih polica, a tvrtke kakve su Gerber i Frito-Lay u potpunosti su napustile genetski
modificiranu hranu. U Sjedinjenim Državama i Kanadi, ekološki su se aktivisti usredotočili na tvrtke
Kellogg's i Campbell's Soup, parodirajući njihove brižno njegovane logotipe i skupe promotivne
kampanje.
74

Poljoprivredne kompanije isprva nisu mogle shvatiti kako trebaju reagirati. Čak i ako su mogle
tvrditi da njihova modificirana hrana nema štetnih posljedica, nisu mogle istaknuti izravne
prehrambene prednosti. To je stoga potaklo pitanje – zašto riskirati? Na tom mjestu u priču ulazi
zlatna riža. AstraZeneca sada ima prednost na koju može ukazati – da ne govorimo o moćnoj marki s
kojom se može boriti u korporacijskim ratovima.
Zlatna riža ima sve sastojke kojima se naglašava ono pozitivno u jakoj marki. Kao prvo, zlatna
je, poput zlatnih retrivera i zlatnih kartica i zlatnih zalazaka sunca. Kao drugo, za razliku od druge
genetski modificirane hrane, nije spletena s odvratnim ribljim genima, nego je umjesto toga stopljena
sa sunčanim narcisima. Ali prije negoli prihvatimo genetski inženjering kao spasitelja svjetske
sirotinje, čini se mudrim razriješiti koji se problem ovdje točno rješava. Je li to kriza neuhranjenosti,
ili je to kriza kredibiliteta koja muči biotehnologiju?
Dosadna istina jest da mi već imamo sredstva kojima možemo spasiti više od milijun djece
godišnje – sve to bez nepovratnog mijenjanja genetske strukture vrsta hrane. Ono što nam nedostaje
jest politička volja kojom bismo pokrenuli te resurse. To je bila jasna poruka koja je izašla na vidjelo
na nedavnom samitu skupine G8 u Okinawi. Jedna za drugom, najveće su industrijske nacije odbile
konkretne prijedloge čiji je cilj bio smanjenje siromaštva u svijetu u razvoju. Kako je izvijestio The
Globe and Mail, odbili su »kanadski prijedlog da se pomoć u razvoju poveća do 10%, odbili su
japansku zamisao da se otvori fond skupine G8 kojim bi se borilo protiv zaraznih bolesti te su, za
razdoblje od slijedeće četiri godine, uzmakli od otvaranja svojih tržišta poljoprivrednim proizvodima
iz zemalja u razvoju.« Također su »odbili novi plan otpisivanja 100 milijardi dolara duga
najsiromašnijim zemljama.« [Još je dojmljiviji bio samit Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu
u lipnju 2002. u Rimu. Ambiciozan cilj okupljanja bio je smanjivanje broja gladnih na pola; 5800
milijuna na 400 milijuna do 2015. Međutim, od 29 najbogatijih zemalja, samo su dvije poslale svoje
državnike u Rim, a jedna je od njih bila Italija, čiji je lider već bio u gradu.]
Na sličan se način prešlo preko mnoštva tehnološki jednostavnijih rješenja manjka vitamina A.
Već postoje programi stimuliranja rasta raznolikog povrća bogatog vitaminom A na malim parcelama,
ali ironično je to da zadatak ovih programa (koji ne dobivaju veliku međunarodnu podršku) nije
pronalaženje privlačnog, novog, znanstvenofantastičnog izvora hrane. Zadatak im je popravljanje
dijela štete koju su zapadnjačke kompanije počinile prošli put kad su svijetu u razvoju prodale
poljoprivrednu panaceju.
Tijekom takozvane Zelene revolucije, mali su se zemljoradnici i seljaci, koji su uzgajali razne
vrste kultura da bi prehranili svoje obitelji i lokalne zajednice, bili prisiljeni prebaciti na industrijsku
poljoprivredu orijentiranu
75

na izvoz. To je značilo široku proizvodnju samo jedne kulture s visokim urodom. Mnogi su seljaci,
sada bačeni na milost i nemilost labilnim cijenama robe i dužni kompanijama koje proizvode
sjemenje, izgubili svoje farme i uputili se u gradove. Za to vrijeme na selu postoji ozbiljna
neuhranjenost pored tržišnih kultura koje cvjetaju, poput banana, kave i riže. Zašto? Jer je u dječjoj
prehrani, kao i u poljima oko farmi, raznoliku hranu zamijenila monotonija. Zdjela bijele riže
predstavlja ručak i večeru.
Rješenje koje predlažu divovski industrijsko-poljoprivredni kombinati? Ne radi se o reviziji
industrijskog uzgoja kultura i ispunjavanju te zdjele proteinima i vitaminima. Oni žele mahnuti još
jednim čarobnim štapićem i prikazati bijelu zdjelu kao zlatnu.
76
Genetsko onečišćenje
Modificirano sjemenje leli iz jednoga polja u drugo, pa uskoro nijedan prehrambeni proizvod
neće moći biti označen kao »GMO-free«6
lipanj 2001.

Među policama ogromnog supermarketa Loblaws, između boca umaka President's Choice Memories
of Kobe i rezanaca Memories of Singapore, postoje i zalihe novoga specijaliteta: zacrnjene naljepnice
na organski uzgojenoj hrani. Na ovim je kutijama nekada pisalo »Bez genetski modificiranih
organizama«, ali tada je najveći kanadski lanac trgovina mješovitom robom presudio da takve
naljepnice više nisu dopuštene.
Na prvi pogled, čini se da njihova odluka nema tržišnog smisla. Kad su prvi Frankenfood
prosvjedi stigli u Europu, lanci kao Tesco i Safeway užurbano su pokušali zadovoljiti zahtjeve
potrošača označavajući svoje vlastite proizvode kao genetski nemodificirane. A kad je Loblaws ušao
na tržište zdrave hrane sa svojim proizvodima President's Choice Organics, činilo se da kreće istim
putem. U reklamama, kompanija je ponosno isticala da atestirani organski uzgojeni proizvodi »ne
smiju sadržavati genetski modificirane organizme«.
A zatim potpuna promjena stavova, obznanjena javnosti prošloga tjedna: ne samo da Loblaws
neće posebno označavati vlastite genetski nemodificirane proizvode, nego to neće dopuštati ni
drugima. Rukovoditelji kompanija kažu da jednostavno nema načina da se provjeri što je uistinu
genetski nemodificirano – kako se čini, sve je to previše zbrkano.
Više od 90% kanadskih građana kaže stručnjacima za ankete da želi naljepnice koje će
označavati je li genetska struktura njihove hrane modificirana, ali Galen Weston, predsjednik Loblaws
Companies, javno je upozorio da će uz takvu inicijativu »biti vezana i određena cijena«. To djelomice
objašnjava zacrnjivanje markerima: ako Loblaws drži organski uzgojene proizvode koji su označeni
kao genetski nemodificirani, teže je objasniti zašto tvrtka ne obavještava kupce o tome koja hrana
sadržava genetski modificirane sastojke, kao što je slučaj s otprilike 70% hrane u Kanadi. Tako je
trgovac učinio prilično brutalan izbor: umjesto da pruži kupcima neke od informacija koje traže, neće
im pružiti nikakve informacije.
A ovo je samo jedna salva u ratu koji je poljoprivredna industrija objavila izboru potrošača u
sporu oko genetskog inženjeringa – ne samo u Kanadi, nego možda i u cijelom svijetu. Suočena s
trideset i pet zemalja koje su
77

razvile, ili razvijaju, zakone o obaveznom označavanju genetskog modificiranja, čini se da industrija
čini sve što može da učini te europske i azijske naljepnice jednako zastarjelima poput onih koje su
izgrebane kod Loblawsa. Kako? Zagađujući većom brzinom nego što zemlje mogu donositi zakone.
Primjerice, jedna od kompanija koja je bila prisiljena ukloniti svoje naljepnice jest Nature's
Path, tvrtka iz Delte u Britanskoj Kolumbiji koja se bavi organskim uzgojem hrane. Početkom ovoga
mjeseca, predsjednik tvrtke Arran Stephens rekao je The New York Timesu da genetski modificiran
materijal uistinu pronalazi svoj put do organski uzgojenih usjeva. »Pronašli smo tragove u kukuruzu
koji je bio organski uzgajan deset do petnaest godina. Nema zida koji je dovoljno visok da spriječi te
stvari da se šire.«
Neke kompanije za organski uzgoj hrane razmatraju podizanje tužbe protiv biotehničke
industrije zbog zagađenja, ali zakon se kreće u obrnutom smjeru. Monsanto je tužio Percy Schmeisera,
farmera iz Saskatchewana, nakon što je njihovo patentirano, genetski modificirano sjemenje kanole
doletjelo u njegovo polje s kamiona u prolazu i iz susjednih polja. Monsanto tvrdi da je Schmeiser
krao njihovu imovinu, pošto je nanešeno sjeme pustilo korijenje. Sud se složio i, prije dva mjeseca,
naložio farmeru da isplati kompaniji 20 000 dolara i pravne troškove.
Najpoznatiji slučaj kontaminacije jest StarLink kukuruz. Nakon što je ta genetski modificirana
kultura (namijenjena životinjama i ocijenjena neprikladnom za ljude) pronašla svoj put u zalihe hrane,
vlasnik pantenta Aventis je predložio sljedeće rješenje: umjesto promjene imena kukuruza, zašto ne
bismo odobrili da ga konzumiraju ljudi? Drugim riječima, promijenimo zakon da bi odgovarao
kontaminaciji.
Diljem svijeta, potrošači primjenjuju obnovljenu političku moć, zahtijevajući ponudu organski
uzgojene hrane u supermarketima i tražeći od svojih vlada jasno označavanje genetski modificiranih
prehrambenih proizvoda. Ipak, divovske poljoprivredne kompanije – kojima podršku pružaju
pljačkaški zakoni o intelektualnom vlasništvu – cijelo to vrijeme unakrsno oprašuju, kontaminiraju,
zagađuju i prepliću globalnu zalihu hrane toliko beznadno da će zakonodavci možda uistinu biti
prisiljeni dići ruke od svega. Kao što kaže kritičar biotehnike Jeremy Rifkin, »oni se nadaju da je
zagađenje dovoljno veliko da to budefait accompli.«
Kad se jednom sjetimo ovoga trenutka, žvačući svoju genetski modificiranu Natural Values
hranu sličnu zdravoj hrani, naš StarLink tacos odobren za ljude i našega mutiranog, umjetno
uzgojenog atlantskog lososa, vrlo lako bismo ga se mogli prisjetiti kao jasno određene točke u kojoj
smo izgubili našu stvarnu mogućnost izbora prehrambenih proizvoda. Možda će Loblaws lansirati i
novi proizvod da bi konzervirao taj čeznutljiv osjećaj: Memories of Consumer Choice.7
78
Žrtvena janjad slinavke
Osnovni je cilj pokolja stoke u Europi spašavanje tržišta, a ne zaštita javnog zdravlja
ožujak 2001.

Talibanski režim uništava dvije tisuće godina stare kipove Bude a mi pravično klimamo glavama:
kako je, u ovim modernim vremenima, barbarski žrtvovati izrezbarene slike na oltaru religijske
čistoće. A opet, dok Bude trpe bombardiranje u Afganistanu, Europska se unija upustila u svoj vlastiti
kvazibiblijski ritual pročišćenja: vatreno žrtvovanje desetaka tisuća životinja da bi se umirilo gladne
bogove ekonomije slobodnog tržišta. Kad sam prvi put čula da se uzgojene životinje opisuju kao
žrtvena janjad kapitala (to mi je rekao njemački ekološki aktivist Mathias Greffrath), mislila sam da se
radi o hiperboli. Bila sam uvjerena da ovi obronci gore da bi se zaštitilo javno zdravlje, a ne tržišna
vrijednost mesa ili budući pristup stranim tržištima.
Više od pedeset tisuća životinja umire ili je već ubijeno u Britaniji, dok ih je još deset tisuća
predodređeno za smrt. U Njemačkoj, koju sam posjetila ovoga tjedna, uništeno je tisuću i pol ovaca.
Nije bilo dokaza o zarazi – jednostavno se radilo o mogućnosti da su životinje došle u kontakt sa
slinavkom.
Nešto od ovoga, naravno, ima veze sa zdravljem. Ali ne sve. Slinavka predstavlja malen
zdravstveni rizik za ljude, i ne možemo se njome zaraziti putem hrane. Bolest se kod životinja može
brzo izliječiti odgovarajućim lijekovima i karantenama, a zatim spriječiti vakcinacijom. Virus uzima
svoje prave žrtve na tržištu. A potrebne su velike geste da bi se ponovno uspostavilo povjerenje u
sustave tog tržišta.
I budite uvjereni: povodom najnovije prehrambene krize u Europi, sudi se sustavu. Kad visoko
zarazan virus poput slinavke uđe u prehrambeni lanac, on prisiljava potrošače da misle o tome kako
hrana dospijeva na naše stolove. Pristojni izrazi poput »integracije«, »homogenizacije« i »visoko
intenzivnog uzgoja« odjednom poprimaju slikovito značenje.
Proces procjenjivanja sigurnosti svakoga zalogaja grubo trga zavjesu ambalaže i raskrinkava
ogromne tvorničke farme i klaonice, divovska skladišta, ogromne lance supermarketa i fast-food
podružnice, kao i velike udaljenosti koje životinje i meso prelaze u natrpanim kamionima i brodovima
između svake od ovih karika u lancu industrijskog uzgoja.
Sve se više čini da se u Europi sudi tiraniji »ekonomije razmjera« koja vlada svakim aspektom
proizvodnje, distribucije i konzumacije hrane. U svakom
79

od ovih područja, igrači slijede poznatu formulu smanjenja svojih troškova učvršćivanjem i širenjem
djelovanja, a zatim uporabom svoje moći kojom prisiljavaju nabavljače da pristanu na njihove uvjete.
Ovaj recept ne šteti samo manjim farmerima, niti samo smanjuje raznolikost raspoložive hrane, nego
predstavlja i tempiranu bombu kad se radi o bolesti. Koncentracija znači da se virusi brzo šire na velik
broj životinja, dok globalizacija osigurava da ih se zatim razveze nadaleko i naširoko.
Zbog toga njemački ministar poljoprivrede govori o novim subvencijama, kojima bi se pomoglo
da 20% farmi u toj zemlji počne s organskim uzgojem. A britanski premijer Tony Blair galami o
popuštanju stiska velikih lanaca supermarketa. To je i razlog zbog kojeg oni koji bi htjeli jurišati dalje
s genetski modificiranom hranom zasigurno gledaju sve ovo u očaju.
Ova bi najnovija prehrambena kriza vrlo lako mogla biti odlučujuća prilika koju su čekali
sudionici kampanje protiv genetskog modificiranja. Naposljetku, najneposrednija opasnost kojom
prijete genetski modificirani usjevi jest način kojim se modificirano sjemenje raznosi vjetrom,
miješajući se s nemodificiranim. Međutim, bilo je teško zainteresirati javnost za ovu suptilnu i
nevidljivu prijetnju biološkoj raznovrsnosti. Zbog toga su grupe poput Greenpeacea bile sklonije
usredotočiti svoje kampanje na potencijalne opasnosti za javno zdravlje koje su, iako pristupačnije,
manje znanstvene.
Ali sada je slinavka, koja se širi zrakom, navela velik dio Europe na razmišljanje o mikrobima i
vjetru, o tome kako je zaliha hrane isprepletena, kako je teško kontrolirati svaku česticu, ma kako
malenu, jednom kad uđe u sustav. »Pa budite onda vegetarijanci«, neki govore. »Jedite samo organski
uzgojenu hranu.« Urednici The Financial Timesa inzistiraju na tome da je »postupno ukidanje
intenzivne poljoprivrede pretjerano lakomislen odgovor« i predlažu proširivanje »izbora za
potrošače«. Nekako sumnjam da će ovoga puta europska kriza sigurnosti hrane biti riješena dodatnim
marketingom kutka s organski uzgojenom hranom. Nakon više od jednog desetljeća sporova o
kravljem ludilu, E.coli, genetski modificiranim organizmima, a sada i slinavki, sigurnost hrane
prestaje biti zdravstveno pitanje, ili potrošačko pitanje, te postaje ekonomsko pitanje koje ugrožava
najosnovniju »veće je bolje« pretpostavku industrijske poljoprivrede.
Radi se o poljuljanoj vjeri – u znanost, u industriju, u politiku, u stručnjake. Tržišta možda mogu
biti zadovoljna svojom žrtvenom janjadi, ali mislim da bi javnost mogla zahtijevati neke trajnije
mjere.
80
Internet kao Tupperware prezentacija
Kako gigantske medijske kompanije pokušavaju zaposjesti razmjenu dokumenata putem
interneta
studeni 2000.

Kad su prošloga vikenda dva glavna rukovoditelja njujorške glazbene kompanije BMG Entertainment
podnijela ostavku, otkriven je dubok raskol u načinu na koji multinacionalne kompanije promatraju
kulturu razmjene na internetu. Usprkos svim pokušajima da se internet pretvori u ogromni kupovni
centar, čini se da je uvriježen etos još uvijek protivan kupovanju: na internetu možda tu i tamo
kupujemo stvari, ali neumorno dijelimo – ideje, humor, informacije i, da, glazbene dokumente.
Dakle, evo pravoga spora, onako kako se on zbiva u prostoriji za sastanke: je li ova kultura
razmjene putem interneta prijetnja srcu motiva profita ili je to prilika bez presedana za ostvarenje
profita, prilika da se sama razmjena pretvori u iznimno unosno oruđe prodaje?
Kad je pet velikih diskografskih kuća, pod okriljem Recording Industry Association of America
(RIAA), pokrenulo tužbu protiv Napstera, stranice za dijeljenje glazbenih dokumenata, nedvojbeno su
se pridružili prvom taboru: dijeljenje dokumenata je jednostavno povreda autorskih prava i ništa
drugo, te mora biti zaustavljeno.
Ali prošloga se tjedna dogodilo nešto čudno: Bertelsmann, vlasnik kompanije BMG
Entertainment (jedne od pet kompanija koje stoje iza tužbe RIAA), sklopio je pogodbu s Napsterom
(što je i izazvalo ostavke u BMG-u). Dvije kompanije će zajedno pokrenuti stranicu za razmjenu
dokumenata gdje će ljubitelji glazbe plaćati članarinu u zamjenu za pristup glazbi koju objavljuje
BMG. Čim taj projekt uspije, Bertelsmann će se povući iz parnice. Na tiskovnoj konferenciji se
Thomas Middlehotf, predsjednik i izvršni rukovoditelj Bertelsmanna, suprotstavio rukovoditeljima
Time Warnera i Sonyja koji jednostavno ne razumiju internet. »Ovo je poziv za buđenje upućen
industriji«, rekao je.
Što se, dakle, događa? Je li se Bertelsmann, 17,6 milijardi dolara vrijedan američki medijski
konglomerat (koji posjeduje mog kanadskog izdavača, kao i više-manje sve ostale), odlučio pridružiti
cyber-hipijima koji pjevaju da »informacija želi biti slobodna«? Nekako sumnjam. Vjerojatnije je da
Bertelsmann zna ono što polagano shvaća sve veći broj kompanija: da se poslije mnogih neuspjelih
pokušaja iskorištavanja interneta kao oruđa direktne prodaje na kraju može ispostaviti daje sam proces
razmjene informacija osnovna tržišna svrha interneta.
81

Zagovornici Napstera tvrde da ne krše autorska prava koja štite CD-e, nego razmjenjuju glazbu
unutar internet-zajednice na isti način na koji grupe prijatelja razmjenjuju kompilacijske kazete.
Upoznaju međusobne ukuse i počinju im vjerovati te, kako tvrde, na kraju kupuju više glazbe nego
prije, jer su joj više i izloženi. Također kažu da ih je na stvaranje ove alternative prisilila inflacija
cijena CD-a i užasno jednolična rotacija pop-glazbe na video-stanicama i komercijalnom radiju.
Ono što se događa na stranicama poput Napstera jest tehnološki usavršena verzija nečega vrlo
starog: ljudi izravno razgovaraju jedni s drugima o onome što im se sviđa. Nekada se to zvalo
»usmena predaja«; u doba interneta, to se zove »predaja mišem«8. To je nepoznati faktor koji može
stvoriti pravi fenomen – poput Projekta: Vještica iz Blaira -a koji tržišni stručnjaci, kako se čini, ne
mogu kupiti ili kontrolirati – pogledajte nastavak Vještice iz Blaira.
Ili mogu? Nastojanje da se shvati, sistematizira i ukroti ovaj najtipičniji oblik ljudskoga
ponašanja (kako i zašto razgovaramo jedni s drugima) postalo je nešto poput opsesije svih korporacija.
Knjige kakve su The Tipping Point Malcolma Gladwella, The Anatomy of Buzz Emanuela Rosena i
Unleashing the Ideavirus Setha Godina nude kvaziznanstvena objašnjenja načina širenja ideja: manje
putem reklame, a više putem običnih ljudi koje poštuje njihova okolina. Gladwell ih zove
»konektorima« i »znalcima«, Godin »kliconošama«, a Rosen »žarištima mreže«.
Na temelju ove teorije razvila se marketinška škola koja stimulira kompanije da se odnose
prema kupcima kao prema novinarima ili slavnim osobama: dajte im besplatne stvari i gledajte kako
obavljaju marketing za vas, besplatno. Rečeno bez uvijanja, pretvorite ultimativnu anti-robu – ljudsku
komunikaciju, među prijateljima, u zajednicama punim povjerenja – u trgovačku transakciju.
To je ironija drastičnih mjera koje je diskografska industrija poduzela protiv Napstera. U isto
vrijeme dok pravne ruke diskografskih kuća udaraju stranice za dijeljenje dokumenata, njihove
marketinške ruke prihvaćaju iste te internet-zajednice zbog njihovog »peer-on-peer«9 potencijala.
Plaćaju tvrtkama poput ElectricArtists da strateški puštaju u promet besplatne odlomke glazbe i video
inserte u nadi da će pretvoriti ljubitelje glazbe u bataljune neplaćenih cyber-akvizitera.
Sama je kompanija Bertelsmann koristila ove tehnike »internet-osjemenjivanja« da bi lansirala
BMG izvođačicu Christinu Aguileru: ElectricArtists su besplatno davali ulomke glazbe brbljavim
obožavateljima Britney Spears, koji su zatim bombardirali svoje internet-prijatelje divnim vijestima:
klonirali su je!
82

Kad je Bertelsmann prošloga tjedna sklopio ugovor s Napsterom, oni su se okladili na
budućnost u kojoj će dijeljenje – kada ga tržišni stručnjaci budu pažljivo kontrolirali – postati »killer
app10« interneta: globalna mreža markiranog internet-brbljanja na mjestu gdje su nekada bile istinske
zajednice.
Internet kao gigantska Tupperware prezentacija. Jeste li spremni?
83
Kooptiranje otpora
Kako se multinacionalne korporacije »remarkiraju« za eru poslije Seattlea
svibanj 2001.

Kad sam imala sedamnaest godina, poslije škole sam radila u trgovini odjeće Esprit u Montrealu. To
je bio ugodan posao, koji se uglavnom sastojao od slaganja pamučne odjeće u male četverokute, tako
pravilne da bi vam njihovi kutovi mogli iskopati oko. Međutim, iz nekog razloga, središnjica
korporacije nije smatrala da je naš origami od odjeće dovoljno profitabilan. Jednoga je dana neka
područna nadzornica okrenula naš mirni svijet naglavce, obrušivši se na nas da bi nas poučila kulturi
marke Esprit – i usput povećala našu produktivnost. »Esprit je«, rekla nam je, »poput dobrog
prijatelja.«
Bila sam skeptična, i dala sam joj to na znanje. Skepsa se, kako sam ubrzo naučila, ne smatra
poželjnom u nisko plaćenom uslužnom sektoru. Dva tjedna kasnije, nadzornica mi je dala otkaz jer
sam posjedovala onu najgnusniju osobinu koju možete imati na radnom mjestu: »negativan stav«.
Mislim da mi je to bila jedna od prvih lekcija o tome zašto velike multinacionalne korporacije nisu
»poput dobrog prijatelja«, budući da vam dobri prijatelji, iako ponekad čine grozne i bolne stvari,
rijetko daju otkaz.
Zbog toga me zainteresiralo to što je početkom ovoga mjeseca reklamna agencija
TBWA/Chiat/Day razvila novi »identitet marke« za Shoppers Drug Mart. (Lansiranje remarkirane
tvrtke je u korporacijskim relacijama nešto poput ponovnog rođenja.) Ispostavlja se da taj lanac više
nije »Sve što želite od trgovine« – tj. mjesto na kojemu možete kupiti stvari koje vam trebaju; on je
sada također »brižni prijatelj« u obliku lanca od osamsto trgovina, kojemu reklamni fond od 22
milijuna dolara propaljuje rupu u džepu.
Njihov je novi slogan »Čuvajte se« odabran, prema kreatoru kampanje Pat Pirisi, jer podsjeća na
»ono što bi rekao brižan prijatelj«. Pripremite se na to da vam te riječi na tisuće puta dnevno kažu
mladi blagajnici dok vam uručuju plastične vrećice pune žileta, konca za čišćenje zubi i tableta za
mršavljenje. »Vjerujemo da je to položaj koji Shoppers može zaposjesti«, kaže Pirisi.
Čini se pomalo okrutnim zahtijevati od službenika da usvoje ovu konkretnu frazu kao svoju
mantru u ovom dobu usputnog, nepouzdanog, potplaćenog McRada. Radnicima u uslužnom sektoru
prilično se često govori da se čuvaju – jer nitko drugi, a pogotovo ne njihovi mega-poslodavci, neće
paziti na njih.
84

Ipak, jedna od ironija našeg markiranog vremena jest činjenica da nam se korporacije, dok
postaju sve udaljenije režući trajne veze s nama kao svojim namještenicima, istovremeno sve više
približavaju kao konzumentima, šapćući nam u uho slatke malenkosti o prijateljstvu i zajedništvu. Ne
radi se samo o Shoppersu: Wal-Martove reklame pričaju priče o činovnicima koji, u škripcu, posuđuju
kupcima svoje vlastite vjenčanice, a reklame Saturna su napučene prodavačima automobila koji nude
savjete kad kupci izgube svoj posao. Kako vidite, prema novoj knjizi o marketingu, Values Added,
moderni marketinški stručnjaci moraju »učiniti vašu marku načelom, a vaša načela markom«.
Možda još uvijek imam negativan stav, ali ovaj mi se kolektivni korporacijski zagrljaj danas čini
jednako praznim kao i kad sam bila upravo otpuštena preslagivačica džempera. Naročito kad se na
trenutak zaustavite da biste razmislili o uzroku te masovno proizvedene topline.
Objašnjavajući novi identitet marke Shoppers časopisu The Financial Post, Pirisi kaže: »U doba
kad ljudi imaju sve manje i manje povjerenja u korporacije – što će potvrditi prosvjedi protiv Svjetske
trgovinske organizacije – i u vrijeme kad zdravstveni sustav nije ono što je nekad bio, uvidjeli smo da
moramo potrošačima poslati poruku o zajedništvu.«
Sve otkad su se velike korporacije poput Nike, Shell i Monsanto počele suočavati sa sve oštrijim
nadzorom od strane građanskog društva – uglavnom zbog stavljanja kratkoročnih profita daleko ispred
odgovornosti prema okolišu i sigurnosti na poslu – naglo je nastala cijela jedna industrija koja pomaže
ovim kompanijama da reagiraju. Međutim, čini se jasnim da mnogi u svijetu korporacija ostaju
potpuno uvjereni da imaju samo »problem u prenošenju poruke«, koji može biti uredno riješen
odlučivanjem za pravi, društveno osviješten identitet marke.
Ispostavlja se da je to posljednja stvar koja im treba. British Petroleum je to saznao na teži način
kad se bio prisiljen distancirati od svoje vlastite skandalozne kampanje remarkiranja, Beyond
Petroleum. Mnogi su kupci, razumljivo, protumačili da novi slogan znači da kompanija napušta
fosilna goriva, reagirajući na klimatske promjene. Borci za zaštitu okoliša i ljudskih prava su, nakon
što je izostao svaki znak da BP uistinu mijenja svoju politiku, na godišnjem sastanku kompanije
iznijeli neugodne pojedinosti o učešću BP-a u izgradnji kontroverznog novog naftovoda kroz
zaštićena područja Tibeta, kao i o njihovoj odluci da buše u Nacionalnom skloništu za divljač na
Aljasci. S obzirom na to da se i na internetu novi slogan parodirao kao Beyond Preposterous11,
dužnosnici BP-a su odlučili napustiti marku Beyond Petroleum, iako su do sada ostali pri novom
logotipu sa zelenim cvijetom.
Kao dokaz stanja konfuzije u korporacijama, pojedine me korporacije često pozivaju da održim
prezentacije. Strahujući da će moje riječi završiti
85

u nekakvoj jeftinoj reklamnoj kampanji, uvijek odbijam. Ali ovaj savjet mogu ponuditi bez
ustručavanja: ništa se neće promijeniti sve dok korporacije ne shvate da nemaju problem s
komunikacijama. One imaju problem sa stvarnošću.
86
Ekonomski apartheid u Južnoj Africi
Nakon što je dobivena bitka za slobodu, rasne se podjele nadomještaju novim sustavima
isključivanja
studeni 2001.

U subotu navečer sam se našla na proslavi organiziranoj u čast Nelsonu Mandeli, te zbog prikupljanja
novca za njegov fond za djecu. Radilo se o nečemu dražesnom, i samo bi vrlo neuljudna osoba mogla
upozoriti na to da je proslava bila napučena mnoštvom bankovnih i rudarskih rukovoditelja koji su
desetljećima odbijali povući svoja ulaganja iz Južne Afrike pod aparthejdom.
Slično tomu, samo bi netko bez ikakvoga osjećaja za vrijeme mogao spomenuti da je naša vlada,
dok je proglašavala Mandelu počasnim građaninom, ujedno pokušavala progurati zakonski prijedlog
protiv terorizma koji bi na nekoliko razina sabotirao pokret protiv aparthejda da je u to vrijeme bio na
snazi.
Kanadski je pokret protiv aparthejda prikupljao novac za Afrički nacionalni kongres (ANC),
koji bi bez većih problema odgovarao šlampavoj definiciji terorističke organizacije u povelji C-36.
Štoviše, borci protiv aparthejda su namjerno izazivali »ozbiljne smetnje« kompanijama s ulaganjima u
Južnoj Africi, konačno prisiljavajući mnoge od njih da se povuku. Ove bi smetnje također, prema C-
36, bile ilegalne.
Samo bi netko apsolutno lišen ikakvoga osjećaja za doličnost promrmljao usred sve te
samodopadnosti da mnogi u Južnoj Africi inzistiraju na tome da aparthejd još uvijek postoji, te
zahtijeva novi pokret otpora. Međutim, prije dva sam se tjedna susrela s Trevorom Ngwaneom, bivšim
članom gradskog vijeća ANC-a, koji tvrdi upravo to. »Aparthejd utemeljen na rasi zamijenjen je
aparthejdom utemeljenim na klasi.«
Suočeni sa zemljom u kojoj živi osam milijuna beskućnika i gotovo pet milijuna HIV-pozitivnih
osoba, neki pokušavaju prikazati duboku nejednakost kao tužno ali neizbježno naslijeđe rasnog
aparthejda. Ngwane kaže da je to izravan rezultat specifičnog ekonomskog programa
»restrukturiranja«, kojeg je prihvatila trenutna vlada, a odnjegovala Svjetska banka i Međunarodni
monetarni fond.
Kad je Mandela bio pušten iz zatvora, imao je viziju Južne Afrike koja nudi ekonomsku kao i
demokratsku slobodu. Osnovne bi potrebe za smještajem, vodom i električnom energijom bile
zadovoljene kroz ogromne programe javnih radova. Međutim, čim je vlast došla u doseg ANC-a, piše
87

južnoafrički profesor Patrick Bond u svojoj novoj knjizi Against Global Apartheid, stranka je
stavljena pod ogroman pritisak kako bi dokazala da može provoditi vlast »razboritim
makroekonomskim mjerama«. Postalo je jasno da će međunarodno tržište kazniti Južnu Afriku, ako
Mandela pokuša provesti istinsku preraspodjelu bogatstva. Mnogi su se u stranci razumljivo plašili da
ekonomski slom ne bi bio iskorišten samo kao osuda ANC-a, nego i same crnačke vladavine.
[Nedavno su njihovi strahovi potvrđeni. U srpnju 2002 .ANC je bio spreman prihvatiti novi
zakon koji bi unio raznolikost u pristup golemom mineralnom blagu južne Afrike, koje je sada
okupljeno u rukama nekolicine rudarskih multinacionalnih kompanija u vlasništvu bijelaca. Veliki su
se investitori u rudarstvu pobunili protiv plana i zaprijetili svojim povlačenjem iz zemlje. Jonathan
Oppenheimer; direktor za odnose s javnošću dijamantskog giganta De Beersa, rekao je da bi »zakon
podijelio Južnu Afriku kao odredište ulaganja«.]
Tako je ANC, pogotovo pod upravom predsjednika Thabo Mbekija, umjesto svoje politike
»rasta kroz preraspodjelu« usvojio impersonalni program slobodne trgovine: nastojanje »jačanja«
privrede ugađanjem inozemnim ulagačima putem masovnih privatizacija, otpuštanja radnika i
smanjenja plaća u javnom sektoru, poreznim olakšicama za korporacije i slično.
Rezultati su bili zastrašujući. Poslije 1993. je ukinuto pola milijuna radnih mjesta. Plaće
najsiromašnijih 41% stanovništva spuštene su za 21%. Cijena vode je za siromašna područja porasla
za 55%, a cijena električne energije i do 400%. Mnogi su pribjegli konzumiranju zagađene vode, što
je dovelo do izbijanja kolere kojom se zarazilo 100 000 ljudi. U Sowetou se svakoga mjeseca isključi
električna energija u 20 tisuća kućanstava. A ulaganja? Još uvijek čekaju.
Ovo je vrsta rezultata koja je pretvorila Svjetsku banku i MMF u međunarodne parije, izvlačeći
prošloga vikenda tisuće ljudi na ulice Ottawe, s »prosvjedom solidarnosti« u Johannesburgu. The
Washington Post je nedavno prenio iznimno dirljivu priču stanovnice Soweta, Agnes Mohapi.
Izvjestitelj je primijetio: »Koliko god bio užasan, aparthejd nikada nije učinio ovo: nije je otpustio s
posla, povisio joj račune za komunalije, a zatim obustavio svoje usluge kad više neizbježno nije mogla
platiti. 'To je učinila privatizacija', rekla je.«
Dok postoji ovakav sustav »ekonomskog aparthejda«, novi je pokret otpora neizbježan. U
kolovozu je izbio trodnevni generalni štrajk protiv privatizacije. {Radnici su držali transparente na
kojima je pisalo »ANC, volimo tebe, ali ne i privatizaciju«.) U Sowetu nezaposleni radnici ponovno
priključuju svojim susjedima iskopčane dovode vode, a Odbor za krizu električne energije u Sowetu
ilegalno ponovno priključuje struju u tisućama domova.
88

Zašto ih policija ne uhiti? »Zato što«, kaže Ngwane, »i njima spajamo struju kad im je iskopčaju.«
Čini se da rukovoditelji korporacija, koji su se prošloga vikenda toliko revno htjeli slikati s
Nelsonom Mandelom, imaju još jednu priliku da se bore s aparthejdom – ovoga puta dok on još traje.
Mogu to učiniti ne samo putem dobronamjernih dobrotvornih priloga, nego i putem propitivanja
ekonomske logike koja ostavlja na cjedilu toliko ljudi diljem svijeta. Na čijoj će oni strani biti ovoga
puta?
89
Otrovne mjere u Ontariju
Kada se osnovne potrebe tretiraju kao roba
lipanj 2000

Tek nešto poslije podneva, sutra će, nekoliko stotina prosvjednika, od kojih su mnogi beskućnici, doći
na prag Legislature u Ontariju s vrlo jednostavnim zahtjevom. Žele razgovarati s konzervativnom
vladom o posljedicama koje njezina politika ima za siromašne. Ako nas povijest može išta naučiti,
premijer Mike Harris će održati agresivan govor o tome kako su glasači u Ontariju učinili svoj izbor i
kako neće dopustiti da ga se tiranizira – upravo prije nego što pozove policiju u boj. Pitanje glasi –
kako će ostatak nas reagirati?
Pitam ovo zato što sve od izbijanja E.coli u gradiću po imenu Walkerton, gdje se više od dvije
tisuće stanovnika razboljelo jer je pilo gradsku vodu, glasači diljem Ontarija preispituju svoju savjest
– razmišljaju o posljedicama koje mjere deregulacije konzervativne vlade imaju na stvarne ljude i
njihove svakodnevne živote. Nastao je opći užas zbog mogućnosti da je vladino smanjivanje budžeta
Ministarstvu okoliša i preopterećenje gradskih uprava izložilo stanovnike Walkertona velikom riziku.
Bijes javnosti je moćna sila koja tjera na promjene, čak i u naizgled neprobojnoj političkoj
enklavi Mikea Harrisa. Ovaj je skandal izravno doveo do početka četiri istrage o uzrocima krize vode,
do političkih zavjeta na rješavanje ustanovljenih problema, kao i do ponude od nekoliko milijuna
dolara odštete. Ta tragedija zaslužuje ovu neodgodivu pozornost, a i više od toga. Ali zašto su nam
bile potrebne smrti u Walkertonu da bismo shvatili da apstraktne mjere uzimaju žrtve u životima
stvarnih ljudi?
Sedam je ljudi, a možda i više, umrlo od ispijanja vode zaražene s E.coli, a OCAP će sutra
predvoditi povorku u Queen's Park jer je u posljednjih sedam mjeseci na ulicama Toronta umrlo
dvadeset i dvoje beskućnika. Veze između tih smrti i vladinih redukcija troškova i deregulacija
jednako su snažne u Torontu kao što su bile u Walkertonu. Možda i više, jer u Torontu ne trebamo
četiri istrage da bismo utvrdili veze – one se gotovo pretpostavljaju.
Prije negoli su konzervativci izabrani, prošlo je nekoliko zima bez smrti ijednoga beskućnika na
ulicama Toronta. Broj žrtava se počeo penjati 1995., iste godine kada su konzervativci smanjili
socijalnu pomoć za 21,6%, te odbili planove za novi socijalni smještaj. Neposredno poslije toga,
ekonomski je oporavak za koji konzervativci vole preuzimati zaslugu počeo dramatično
90

podizati stanarine, dok je njihova Povelja o zaštiti stanara osjetno olakšala stanodavcima izbacivanje
svojih stanara. Sada se u Torontu svakoga mjeseca oko 1600 podstanara suočava s deložacijom.
Rezultat jest zapanjujući broj ljudi na ulicama i nedostatak kreveta u skloništima. Prošle je
godine u gradskim hostelima na raspolaganju bilo pet tisuća kreveta za hitne slučajeve, ali mnoštvo
socijalnih radnika tvrdi da postoji potražnja za dvostruko većim brojem. Dok hosteli i ulice postaju
sve napučeniji, ulična kultura postaje sve izopačenija i nasilnija. A na tom mjestu u priču ponovno
ulaze konzervativci sa svojom Poveljom o sigurnim ulicama, novom mjerom koja dopušta policiji da
se prema beskućnicima odnosi kao prema kriminalcima, prvorazrednim dobavljačima sadržaja za
privatni superzatvor koji će se otvoriti u Ontariju.
Jednako kao što su dostupna jasna sredstva kojima se mogu spriječiti budući slučajevi poput
Walkertona, postoji mnoštvo očitih političkih rješenja kojima bi se u budućnosti moglo spriječiti
umiranje na ulici. Više stanova, bolja zaštita stanara i manje zlostavljanja sve su odreda dobra mjesta
za početak. Grupe za borbu protiv siromaštva istupile su s »rješenjem od 1%«: pozivom na
udvostručenje raspoloživog novca za jeftine stanove time što bi se sve razine vlade odrekle jednog
postotka svojih ukupnih budžeta.
Uspoređujući smrti od E.coli u Walkertonu s krizom beskućnika u Torontu, ne pokušavam
suprotstaviti jednu tragediju drugoj u nekoj vrsti natjecanja u očaju, samo naglašavam da raspravi o
beskućnicima nedostaju dva sastojka: glasan bijes javnosti, te politička volja da se spriječe buduće
tragedije.
Ovo je Ontario Mike Harrisa na djelu. Prva lekcija konzervativne Revolucije zdravog razuma
[slogan kampanje kojom su došli na vlast] glasi da postoje dvije jasne klase ljudi u pokrajini: oni koji
su u sistemu, i oni kojima je mjesto izvan njega. Oni koji su unutra nagrađeni su poreznim
olakšicama; oni koji su vani, odgurani su još dalje.
Ljudi u Walkertonu su trebali biti unutra: marljivi su, plaćaju poreze, zdravi, glasaju za
konzervativce. Mrtvi na ulicama Toronta bili su izgnani već od prvog dana Revolucije zdravog
razuma: nezaposleni, siromašni, mentalno bolesni.
Tek sada čiste crte konzervativne hijerarhije ljudskog roda postaju nejasne. »Harrisov program
prelazi granice uništenja društvene strukture, te je počeo potkopavati samu fizičku strukturu o kojoj
svi ovise«, kaže John Clarke, glasnogovornik OCAP-a, grupe koja organizira sutrašnje prosvjede. »Na
kraju postaje jasno da je napad usmjeren na sve.«
91
Najslabiji front Amerike
Javni sektor
listopad 2001.

Već nekoliko sati nakon terorističkih napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, republikanski se
kongresmen Curt Weldon pojavio na CNN-u i izjavio da ne želi čuti niti riječi o fondovima za škole
ili bolnice. Od ove točke nadalje govorilo se samo o špijunima, bombama i drugim muškim stvarima.
»Prvi prioritet američke vlade nije obrazovanje, nije zdravstvo, to je obrana i zaštita američkih
građana«, rekao je, dodavši kasnije: »Ja sam učitelj oženjen bolničarkom – ali ništa od toga danas nije
važno.«
Ali sada se ispostavlja da su te tričave socijalne službe iznimno važne. Ono što čini Sjedinjene
Države najviše ranjivima za terorističke mreže nije istrošen arsenal oružja, nego izgladnjen,
obezvrijeđen i ruševan javni sektor. Nova bojna polja nisu samo Pentagon, nego i poštanski uredi, ne
samo vojni obavještajci, nego i obuka liječnika i bolničarki, ne samo novi, privlačni štit za obranu od
raketa, nego i stara i dosadna Državna služba za hranu i lijekove (FDA).
Postalo je pomodno zajedljivo primjećivati da teroristi koriste zapadnu tehnologiju kao oružje
protiv nje same: avione, e-mail, mobitele. Ali dok raste strah od bioterorizma, sasvim bi se lako moglo
ispostaviti da su njihovo najbolje oružje raspori i rupe u javnoj infrastrukturi Sjedinjenih Država.
Je li tako zbog toga što se nismo imali vremena pripremiti za napade? Teško. Sjedinjene Države
su otvoreno priznale prijetnju napada biološkim oružjem nakon rata u Perzijskom zaljevu. a Bill
Clinton je ponovno pozvao na zaštitu nacije od bioterora nakon bombardiranja ambasada u Africi
1998. A ipak je šokatno malo učinjeno po tom pitanju.
Razlog za to je jednostavan: priprema za rat biološkim oružjem zahtijevala bi prekid vatre u
jednom starijem, manje dramatičnom ratu koji vodi Amerika – ratu protiv javne sfere. To se nije
dogodilo. Evo nekoliko fotografija s linija fronte.
Pola država u Sjedinjenim Državama nema federalne stručnjake obučene za borbu protiv
bioterorizma. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti svijaju se opterećeni strahom od bedrenice, a
njihovi se slabo financirani laboratoriji jedva nose s potražnjom testova. Slabo je istraženo kako
liječiti djecu oboljelu od bedrenice, budući da se Cipro – najpopularniji antibiotik – njima ne
preporučuje.
Mnogi liječnici u američkom zdravstvenom sustavu nisu osposobljeni prepoznati simptome
bedrenice, botulizma ili kuge. U nedavnoj se raspravi u
92

američkom Senatu čulo da bolnicama i zdravstvenim odjelima nedostaju osnovni dijagnostički
aparati, a razmjena informacija je otežana budući da neki odjeli nemaju pristup e-mailu. Mnogo je
zdravstvenih odjela vikendima zatvoreno, bez dežurnog osoblja.
Ako je liječenje u neredu, federalni su programi cijepljenja u još gorem stanju. Jedini laboratorij
u Sjedinjenim Državama koji je ovlašten proizvoditi cjepivo protiv bedrenice nije pripremio zemlju za
tekuću krizu. Zašto? Radi se o tipičnom privatizacijskom promašaju. Laboratorij, koji se nalazio u
Lansingu u Michiganu, nekoć je posjedovala i vodila država.1998.je godine prodan BioPortu, koji je
obećao veću djelotvornost. Novi laboratorij nije prošao nekoliko FDA inspekcija, te do sada nije
mogao isporučiti niti jednu dozu cjepiva američkoj vojsci, a kamoli širem stanovništvu.
Što se tiče velikih boginja, nema niti približno dovoljno cjepiva da bi se pokrilo stanovništvo,
što je dovelo američki Nacionalni institut za alergije i zarazne bolesti do eksperimentiranja s
razrijeđivanjem postojećih cjepiva u omjeru 1:5 ili čak 1:10.
Interni dokumenti pokazuju da je američka Environmental Protection Agency (EPA) godinama
u zaostatku za svojim planom osiguravanja zaliha vode od bioterorističkih napada. Prema službenoj
reviziji objavljenoj 4. listopada, EPA je trebala identificirati slabe točke u osiguranju javnih zaliha
vode do 1999., ali još nije dovršila niti prvu fazu ispitivanja.
Pokazalo se daje FDA nesposobna uvesti mjere kojima bi se zalihe hrane bolje zaštitile od
»agroterorizma« – smrtonosnih bakterija unešenih u zalihu. S ubrzanom centralizacijom i
globalizacijom poljoprivrede, sektor postaje sve podložniji širenju bolesti. Ali FDA, koja je prošle
godine ispitala samo 1% uvezene hrane pod svojom jurisdikcijom, kaže da joj »očajnički treba još
inspektora«.
Tom Hammonds, izvršni rukovoditelj organizacije Food Marketing Institute, industrijske grupe
koja predstavlja trgovce hranom, kaže: »Ako bi se javila kriza – stvarna ili lažna – nedostaci sadašnjeg
sustava postali bi zasljepljujuće očiti.«
Nakon 11. rujna George W. Bush je utemeljio ured »domovinske sigurnosti«, osmišljen da bi
stvorio predodžbu nacije koja je čvrsta i pripravna za bilo kakav napad. A ipak, ispostavlja se da
»domovinska sigurnost« zapravo znači sumanuto užurban pokušaj preuređenja osnovne javne
infrastrukture i uskrsnuća drastično oronulih zdravstvenih i sigurnosnih standarda. Trupe na frontama
novog američkog rata uistinu su pod vatrom: to su iste one službe koje su tijekom prošla dva
desetljeća bile reducirane, privatizirane i ponižavane ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i gotovo
svakoj zemlji svijeta.
93

»Javno zdravstvo je pitanje nacionalne sigurnosti«, primijetio je početkom mjeseca američki
ministar zdravstva Tommy Thompson. Ma nemoj. Kritičari su godinama tvrdili da postoji ljudska
cijena svim rezanjima troškova, deregulacijama i privatizacijama – sudari vlakova u Velikoj Britaniji,
epidemija E.coli u Walkertonu, trovanja hranom, umiranje na ulici i nekvalitetna zdravstvena skrb. A
ipak je sve do 11. rujna »sigurnost« još uvijek bila usko ograničena na mehanizme rata i nadzora,
tvrđava izgrađena na temeljima koji se urušavaju.
Ako se iz svega ovoga može nešto naučiti, to je da stvarna sigurnost ne može biti izolirana. Ona
je utkana u najosnovnije tkivo našeg društva, od poštanskog ureda do hitne službe, od podzemne
željeznice do rezervoara vode, od škola do kontrole hrane. Infrastruktura – ono dosadno što nas sve
povezuje – nije nevažna u ozbiljnom poslu borbe protiv terorizma. Ona je temelj naše buduće
sigurnosti.
94
III
OGRADE UNUTAR POKRETA:
KRIMINALIZIRANJE
NESLAGANJA

[Gdje se udišu obilne količine plina,
policajci odjeveni u anarhiste
ubacuju prijatelje u kombije,
a jedan mladić umire u Genovi]
Nadzor preko granice
Redarstveni organi razmjenjuju trikove za zastrašivanje
svibanj 2000.

»Naučili smo svoje lekcije u Seattleu i Washingtonu«, kaže mi preko mobitela zapovjednica Kanadske
kraljevske konjičke policije (RCMP) Michele Paradis iz Windsora. Ona je zadužena za odnose s
javnošću povodom sastanka Organizacije američkih država (OAS) koji će ovoga vikenda biti održan u
Windsoru u Ontariju, gdje će joj se pridružiti nekoliko tisuća prosvjednika koji ne odobravaju OAS-
ove planove širenja NAFTA-a na cijelu latinsku Ameriku i Karibe.
»A koje su to bile lekcije?«, pitam.
»Bojim se da to ne mogu odgovoriti«, kaže ona.
To je žalosno, jer je policija nakon prosvjeda protiv Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu i
prosvjeda protiv Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda u Washingtonu mogla naučiti svu
silu lekcija o tome kako se treba odnositi prema prosvjednicima. U nedostatku ikakve razrade od
strane policajke Paradis, evo ključnih lekcija za koje se čini da ih je kanadska policija naučila od
svojih kolega s juga.

LEKCIJA BR.1: NAPADAJ PREVENTIVNO

Lokalni aktivisti u Windsoru tvrde da primaju telefonske pozive i kućne posjete policajaca RCMP-a.
Josie Hazen, grafička dizajnerica koja je izradila plakat koji najavljuje miting i javnu diskusiju u
organizaciji Kanadskog radničkog kongresa, kaže da joj se jedan službenik RCMP-a obratio s nizom
pitanja o ovim savršeno legalnim zbivanjima, njihovim organizatorima i njenom znanju o nekim
drugim anti-OAS aktivnostima. »Mnoštvo ljudi prima takve pozive, pa mislimo da je to taktika
zastrašivanja kojom nas se pokušava držati podalje od prosvjeda«, kaže Hazen.

LEKCIJA BR.2: NORMALIZIRAJ POLICIJSKO NASILJE

U Washingtonu sam susrela nekoliko devetnaestogodišnjih aktivista koji su nosili nužnu zaštitnu
opremu: maske za podvodni ribolov i šalove natopljene octom. Nisu namjeravali napasti Starbucks,
jednostavno su naučili očekivati da će biti zasuti plinom ako izraze svoje političke poglede.
97

Kad smo u Kanadi 1997. godine vidjeli kako u Vancouveru pred Samitom o ekonomskoj
suradnji na azijsko-pacifičkom području zastiru studente OC sprejem, nastao je val ogorčenja javnosti.
Sada smo, nakon dvije i pol godine, već vidjeli toliko brutalnosti usmjerene protiv prosvjednika da
smo se, kako se čini, na to navikli. A to je istinski podmukao efekt policijskog nasilja: ako se
prosvjednike dovoljno često javno tretira kao kriminalce, oni će početi i izgledati kao kriminalci, a mi
ćemo, makar i nesvjesno, početi izjednačavati aktivizam sa zlokobnim nedjelima, čak i s terorizmom.

LEKCIJA BR.3: IZBRIŠI RAZLIKU IZMEĐU
GRAĐANSKE NEPOSLUŠNOSTI I NASILJA

U Windsor odlazi jedna frakcija koja namjerava prakticirati građansku neposlušnost, izložiti svoja
tijela opasnosti da bi zapriječila pristup nekim dijelovima sastanka OAS-a. Ovu su taktiku aktivisti
odavno koristili diljem svijeta da bi prosvjedovali protiv nepravednih zakona. U Sjevernoj je Americi
dobro služila tijekom pokreta za građanska prava, prosvjeda protiv rata u Vijetnamu te, u novije
vrijeme, u starosjedilačkim blokadama, radničkim sporovima te u neodlučenom sukobu boraca za
zaštitu okoliša i drvosječa 1993. u Clayoquot Soundu, nedaleko od kanadske Zapadne obale. Ta
taktika nije nasilna – ali je osmišljena tako da bude nezgodna.
Ono što prosvjednici imaju u planu za sastanak OAS-a u Windsoru jest, u biti, prosvjedovanje
sjedenjem na ulicama. Iako će ovo možda uzrujavati ljude koji pokušavaju doći na posao, važne
političke pobjede se ponekad – kad su smisleni putevi javnoga izražavanja iscrpljeni – dobijaju malim
dodijavanjima.
Međutim, kad sam razgovarala s policajkom Paradis, ona je uporno opisivala planove za
obustavu vindsorskog sastanka kao »nasilje«, odbijajući priznati da se blokada ceste može izvesti
mirnim putem. »To su nijanse«, rekla je o toj razlici.
Nitko od organizatora prosvjeda u Windsoru ne odobrava nasilje, što nas vodi dalje:

LEKCIJA BR.4: PODIJELI I VLADAJ

»Ne brinu nas miroljubivi prosvjednici«, rekla mi je policajka Paradis. »Samo ona manjina koja je
opsjednuta obustavom rada.« Ova je razlika između dobrih prosvjednika – onih koji su zainteresirani
samo za izvikivanje slogana i mahanje transparentima u odobrenom prostoru – i loših prosvjednika,
98

zainteresiranih za direktnu akciju, također bila čest policijski refren u Seattleu i Washingtonu.
Ali i aktivisti su naučili poneku lekciju. Seattle je pokazao da građanska neposlušnost donosi
krajnje potrebnu ozbiljnost i pozornost službenim povorkama i javnim raspravama, zbivanjima koja
tisak obično ignorira kao već viđena i nezanimljiva. Stoga među organizatorima vlada pravi
konsenzus da se ne mora birati među taktikama u pripremama za Windsor – može ih biti na stotine, a
aktivizam može odjednom funkcionirati na nekoliko komplementarnih fronti.
Prava ironija policijskih napada na aktiviste koji se protive slobodnoj trgovini jest činjenica da
se oni zbivaju usred mjeseci propovijedanja o tome kako će pojačana trgovina s Kinom ispuniti
građanstvo te zemlje nesavladivom žeđi za demokracijom i slobodom izražavanja. Jasno je da je istina
upravo suprotna: ovaj je model slobodne trgovine toliko štetan tako velikom broju ljudi diljem svijeta
da demokratske zemlje tvrdoglavo stavljaju na kocku prava svojih građana da bi zaštitile sigurno
postizanje njegovih ciljeva.
Što nas dovodi do Lekcije br. 5, one za koju su i policija i političari, kako se čini, odlučili da je
ne žele čuti. U dobu korporacijske globalizacije sama politika postaje zatvorena zajednica kojoj je
potrebno sve više osiguranja i brutalnosti da bi mogla poslovati kao i obično.
99
Preventivno uhićenje
Policija ima na meti lutkara u Windsoru, Ontario
lipanj 2000

»Ovo je David Solnit. On je glavni.«
Tako su mi prošloga petka predstavili legendarnog aktivista iz San Francisca. U tom smo
trenutku bili na Sveučilištu Windsor, gdje smo oboje držali govore na javnoj raspravi o Organizaciji
američkih država. Naravno, već sam znala da je David Solnit glavni. On je bio jedan od organizatora
prosvjeda u Seattleu. A njegovo sam ime slušala godinama, obično od mladih aktivista koji su upravo
pohađali jednu od njegovih radionica »Umjetnost i revolucija«, te su ga izgovarali s obožavanjem.
Vraćali su se s njih prepuni novih ideja o prosvjedima. O tome kako prosvjedi ne bi trebali biti
kvazimilitarističke povorke koje kulminiraju mahanjem plakatima pred zaključanim zgradama vlade.
Kako bi, umjesto toga, trebali biti »festivali otpora«, ispunjeni ogromnim lutkama i kazališnom
spontanošću. Kako bi njihovi ciljevi trebali biti više nego simbolički: prosvjedi mogu »ponovno
prisvojiti« javni prostor za tulum ili park, ili zaustaviti planirani sastanak za koji prosvjednici vjeruju
da je destruktivan. Ovo je teorija čiji je moto »pokaži, nemoj govoriti« – ona vjeruje da se tuđa
mišljenja ne mijenjaju jednostavnim urlanjem o onome čemu se protiviš. Mišljenja se mijenjaju
stvaranjem organizacija i zbivanja koja su živi primjer onoga što zastupaš.
Budući da sama nisam školovana po ovoj teoriji, moj je govor studentima bio obično predavanje
o tome kako prosvjedi protiv proširenja ugovora o slobodnoj trgovini za obje Amerike predstavljaju
dio šireg antikorporacijskog pokreta – pokreta protiv sve jače korporacijske kontrole nad
obrazovanjem, vodom, znanstvenim istraživanjima i mnogim drugim stvarima.
Kad je došao red na Davida Solnita, zamolio je sve ljude da ustanu, okrenu se osobi pored sebe i
upita je zašto je ovdje. Kako sam dijete hipi roditelja i jedna od preživjelih iz alternativnih ljetnih
kampova, ovakvi su rituali instant-intimnosti u meni oduvijek izazivali želju da pobjegnem u svoju
sobu i zalupim vrata za sobom. Naravno, David Solnit je morao kao svoga partnera izabrati mene – i
nije bio zadovoljan s odgovorom da sam »došla održati govor«. Stoga sam mu rekla i više od toga:
kako mi pisanje o predanosti mladih boraca za okoliš i ljudska prava daje nadu za budućnost, te
predstavlja prijeko potreban protuotrov atmosferi cinizma u koju su novinari toliko uronjeni.
100

Tek kad smo trebali podijeliti svoja otkrića s dvoranom, shvatila sam da ovo nije samo igra
upoznavanja: bio je to i djelotvoran način mučenja jedva prerušenih policajaca. »Da, hm, ime moga
partnera je Dave, i on se došao boriti protiv represije«, rekao je neki kratko ošišan tip u kabanici.
Manje od dvadeset i četiri sata kasnije David Solnit je bio u zatvorskoj ćeliji u Windsoru, gdje je
ostao četiri dana.
Dan poslije javne rasprave – što je bio dan prije velikih prosvjeda protiv OAS-a – Solnit je
vodio malu lutkarsku radionicu na sveučilištu. Poslije seminara, samo jednu ulicu dalje od kampusa,
zaustavila ga je policija. Rekli su da je bio osuđen za neke zločine u Sjedinjenim Državama, te se
stoga smatra kriminalcem u Kanadi. Zašto? Zato što je prije petnaest godina uhićen na prosvjedu
protiv vojnog angažmana Sjedinjenih Država u Srednjoj Americi; na jednoj vladinoj zgradi je (bojom
koja se može oprati) napisao imena pogubljenih sandinista. jučer, nakon što su prosvjednici već otišli
kućama, istraga ureda za useljenike utvrdila je da je Solnitovo uhićenje bilo u potpunosti
neutemeljeno, te je oslobođen.
David Solnit propovijeda revoluciju koja se podiže ljepenkom, zbog čega se čini privlačnim
olako otpisati postupke policije kao mahnitu paranoju. Međutim, vlasti su u pravu kad ga promatraju
kao prijetnju – iako on nije prijetnja bilo čijoj sigurnosti ili vlasništvu. Njegova je poruka dosljedno
nenasilna, ali je i iznimno snažna.
Solnit ne govori mnogo o tome kako ugovori o slobodnoj trgovini pretvaraju kulturu, vodu,
sjemenje, pa čak i gene u utrživu robu. On na svojim radionicama uči mlade aktiviste kako da
defetišiziraju svoje međusobne odnose – što je originalna poruka za generaciju koja je odrasla na meti
reklama postavljenih u njihovim školskim toaletima, kupujući konzerviranu pobunu od kompanija za
proizvodnju bezalkoholnih pića.
Iako je Solnit bio iza rešetaka sve dok sastanci OAS-a nisu završili, njegove su se ideje mogle
vidjeti po cijelom Windsoru: umjetnost nije bila nešto što su izradili stručnjaci, a kupovali potrošači,
ona je bila svugdje po ulicama. Aktivisti su čak izumili i besplatan sustav prijevoza: bataljun »plavih
bicikala« – starih bicikala koje su popravili i prebojali, te stavili prosvjednicima na raspolaganje.
Teoretičar komunikacija Neil Postman jednom je napisao da je poučavanje »subverzivna
djelatnost«. Kad poučavanje poveže mlade ljude sa snagama neovisnosti i kreativnosti za koje nisu
znali da ih imaju, ono je uistinu subverzivno. Ali nije kažnjivo.
David Solnit je bio predmet dobro isplanirane prekogranične policijske operacije. Identificiran
je kao politička prijetnja prije negoli je stigao u ovu zemlju. Njegova je prošlost bila istražena, pratili
su ga, a zatim uhitili na
101

temelju izmišljenih optužbi. Svi bi se Kanađani trebali sramiti postupaka naše policije. Ali najviše bi
se trebali stidjeti trgovački birokrati u Windsoru. Čini se da još uvijek postoji jedan aspekt ljudskog
života kojega ne pokriva slobodna trgovina: slobodna razmjena snažnih ideja.
102
Nadzor
Lakše je špijunirali aktiviste nego se upustiti s njima u otvorenu raspravu
kolovoz 2000.

Nisam bila oduševljena time što je Kanadska sigurnosna obavještajna služba (CSIS) citirala moju
knjigu u svojem novom izvještaju o antiglobalizacijskoj prijetnji. U nekim od krugova u kojima se
krećem, već je pisanje za The Globe and Mail dovoljno političko opterećenje, da ne govorimo o
položaju de facto doušnika CSIS-a. Ali eto ga, na trećoj stranici izvještaja: No Logo pomaže CSIS-u
da shvati zašto ti ludi klinci uporno jurišaju na trgovačke sastanke.
Obično rado prihvaćam svakakve čitatelje, ali nekako se bojim da će sljedećega travnja ovaj
izvještaj biti upotrijebljen da bi se opravdalo razbijanje glava nekim mojim dobrim prijateljima. Tada
će Quebec City igrati ulogu domaćina Samitu Amerika, najznačajnijem sastanku vezanom za
slobodnu trgovinu nakon što su prošloga prosinca propali pregovori Svjetske trgovinske organizacije
u Seattleu.
CSIS-ov je izvještaj trebao procijeniti prijetnju koju antikorporacijski prosvjedi predstavljaju za
samit. Međutim, što je zanimljivo, on ide dalje od opisivanja aktivista kao latentnih terorista (iako čini
i to). Donekle smiono pokušava shvatiti probleme koji stoje iza gnjeva.
Primjerice, izvještaj utvrđuje da su prosvjednici bijesni jer »nije odobrena olakšica duga
siromašnim zemljama«. Oni vjeruju da mnoge korporacije snose krivicu za »društvenu nepravdu,
nepošteno postupanje prema radnicima... kao i manjak brige za okoliš«, te da su institucije koje
upravljaju trgovinom »zainteresirane samo za motiv profita«. To stvarno nije loš sažetak – isplatilo se
njihovo infiltriranje na sve one javne rasprave. Izvještaj čak daje prosvjednicima neuobičajen
kompliment: prema CSIS-u, oni postaju »sve bolje i bolje upućeni u svoj predmet«.
Ove su primjedbe bez sumnje dane u duhu upoznavanja svoga neprijatelja, ali CSIS barem
obraća pozornost. Što ne možete reći za kanadskog ministra međunarodne trgovine. U svojem
nedavnom obraćanju Međuameričkoj banci za razvoj, Pierre Pettigrew je u stilu Georgea Lucasa
izložio bizaran odnos snaga u kojem su zagovornici slobodne trgovine sile globalnog reda, a njihovi
kritičari sile »globalnog nereda«. Ovi zlokobni neprijatelji nisu motivirani »idealizmom« – kako tvrdi
CSIS-ov izvještaj – nego sebičnom željom da »isključe druge iz one vrste blagostanja koju mi
uživamo«.
103

Nemaju niti opravdanih briga: prema Pettigrewu, oni nemaju pojma. »Globalizacija je, posve
jednostavno, dio prirodnog procesa evolucije«, kaže ministar. »Ona ide ruku pod ruku s napretkom
čovječanstva, nečim čemu, kako nam povijest svjedoči, nitko ne može stati na put.«
Ako je kanadska vlada zabrinuta da će joj prosvjednici upropastiti zabavu u Quebec Cityju,
trebala bi, za početak, priznati da Majka Priroda ne piše međunarodne trgovinske ugovore, a političari
i birokrati pišu. Još bolje, umjesto »nadziranja komunikacije između prosvjednika«, na što poziva
CSIS-ov izvještaj, liberalna bi vlada trebala izvući ovu raspravu iz melodramatično tajanstvene
domene izvještaja obavještajaca, te posvetiti slijedećih osam mjeseci otvorenoj, sveobuhvatnoj,
nacionalnoj debati o tome postoji li podrška većine za NAFTA koji bi se protezao na cijelu hemisferu.
Postoji presedan. 1988. su godine liberali, kao stranka lijevoga centra, odigrali odlučujuću ulogu
upravo u takvoj raspravi o ugovoru o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama. Ali tada su
prednosti i nedostaci deregulacije trgovine bili teoretski: u biti se radilo o ratu u kojem su se natjecala
predviđanja.
Danas Kanađani mogu razmotriti dosadašnje rezultate. Možemo se pitati: jesu li nam presude
NAFTA-a dopustile da zaštitimo svoju kulturu tijekom proteklih osam godina? Je li popratni ugovor o
radu zaštitio prava tvorničkih radnika u Kanadi i Meksiku? Je li nas ugovor o zaštiti okoliša ovlastio
da kontroliramo zagađivače? Jesu li ljudska prava, od Chiapasa preko Los Angelesa do Toronta,
ojačana otkad je NAFTA uveden?
Možemo razmotriti i omjer našeg BNP-a koji ovisi o trgovini (43%), te životnog standarda
prosječnog Kanađanina (koji stagnira). Zatim se možemo zapitati: je li ovo najbolji ekonomski sustav
koji možemo zamisliti? Hoćemo li se zadovoljiti time da sve ostane kao i do sada? Želimo li uistinu
NAFTA x 34? Takva bi rasprava sama po sebi bila dokaz zdrave demokracije, ali mogli bismo ići i
dalje. Ulazak Kanade u FTM bi mogao postati središnje pitanje idućih federalnih izbora i – evo jedne
lude ideje – mogli bismo glasovati o tome.
To se, naravno, neće dogoditi. Demokracija u Kanadi će se srozati na sitničavo cjenkanje oko
poreznih olakšica. Kritičari našega ekonomskog puta će postati sve militantniji, a imat će sve manje
prava glasa. A posao policije će biti zaštita naših političara od stvarne politike, čak i ako to znači
pretvaranje Quebec Cityja u tvrđavu.
Pripremajući pozornicu za takvu uporabu sile, CSIS-ov izvještaj zaključuje da se »s obzirom na
otrovnu antiglobalizacijsku retoriku... ne može isključiti opasnost od nasilja vezanog uz samit u
Quebec Cityju«. Možda i ne može. Ali, uzevši u obzir otrovnu antiaktivističku retoriku i tajne
dogovore naših političara, opasnost od policijskoga nasilja u Quebec Cityju je doslovno garantirana.
104
Trgovanje strahom
Tko bi poželio ići na prosvjede, kad ih policija čini toliko zastrašujućima?
ožujak2001.

»Bojim se da slobodna trgovina vodi privatizaciji obrazovanja«, kaže mi učitelj u osnovnoj školi u
Ottawi. »Želio bih otići na prosvjede u Quebec City, ali hoće li to biti opasno?«
»Mislim da je NAFTA proširio jaz između bogatih i siromašnih«, kaže jedna mlada majka u
Torontu. »Ali ako odem u Quebec, hoće li mi sina posuti OC-sprejem?«
»Želim otići u Quebec City«, kaže mi student s Harvarda, aktivist u pokretu za borbu protiv
eksploatacijskih tvornica, »ali čuo sam da nitko neće moći prijeći preko granice.«
»Nećemo niti pokušati otići u Quebec City«, kaže jedan student u Mexico Cityju. »Ne možemo
si priuštiti uhićenje u inozemstvu.«
Ako mislite da će prve velike, oštre mjere protiv političkih prosvjeda biti poduzete kad se šest
tisuća policajaca sukobi s aktivistima ispred Samita Amerika u Quebec Cityju sljedećeg mjeseca,
varate se. Najoštrije se mjere već poduzimaju. Zbivaju se tiho, bez fanfara, svaki put kada još jedan
potencijalni prosvjednik odluči da neće javno izraziti svoje poglede o predloženoj Američkoj zoni
slobodne trgovine.
Ispostavlja se da najdjelotvorniji oblik kontroliranja mase nisu OC-sprej, vodeni topovi, suzavac
ili bilo kakvo drugo oružje koje policija u Quebecu priprema očekujući dolazak trideset i četiri
državnika. Najnapredniji oblik kontrole mase jest kontrola mase prije negoli se ona okupi: to je
najsavršenija tehnika prevencije prosvjeda – ušutkivanje koje radite vi sami.
To se zbiva svaki put kada pročitamo još jednu priču o tome kako će Quebec biti okružen tri
metra visokom ogradom. Ili o tome kako se u gradu nema gdje spavati osim u zatvorima, koji su već
uslužno ispražnjeni. Mjesec dana prije samita, Quebec City s razglednica je uspješno preobražen u
prijeteće mjesto, negostoljubivo prema običnim ljudima koji su ozbiljno zabrinuti zbog ekonomske
deregulacije i trgovine koju vode korporacije. Izražavanje neslaganja, umjesto da bude zdrav dio
demokracije, postaje ekstreman i opasan sport, prikladan samo za tvrdokorne aktiviste s bizarnom
opremom i doktorskim dizertacijama iz uspinjanja na zgrade.
Dodatna se prevencija neslaganja zbiva kad prihvatimo priče u novinama, pune anonimnih
izvora i nepotpisanih izjava, o tome kako su neki od
105

aktivista zapravo »agitatori« koji »namjeravaju upotrijebiti nasilje«, naoružavajući se ciglama i
eksplozivom. Jedini dokaz pružen za takve razdražujuće optužbe jest to da su »anarhisti« organizirani
u »malim grupama« a te su grupe »autonomne«, što znači da ne govore jedne drugima što im je činiti.
Istina je ovakva: niti jedna od službenih grupa koje organiziraju prosvjede u Quebec Cityju ne
planira nasilne akcije. Nekolicina je radikalnijih organizacija, uključujući Anti-Capitalist
Convergence, rekla da poštuje »raznovrsne taktike... u rasponu od pučkog obrazovanja do direktne
akcije«. Rekli su da iz načela neće osuđivati druge aktiviste zbog njihovih taktika. Neki kažu da će se
braniti ako ih policija napadne.
U novinama je ovaj uistinu kompliciran položaj iskrivljen u nešto jednako planiranju nasilnih
napada na samit, što on sasvim sigurno nije. Sve je to i izvor frustracija mnogim drugim aktivistima
koji smatraju da bi bilo lakše kad bi svi jednostavno potpisali izjavu kojom se tvrdi da će prosvjedi
biti nenasilni.
Problem je u tome što je jedan od temeljnih argumenata protiv darvinističkog ekonomskog
modela FTAA taj da on pojačava nasilje: nasilje unutar siromašnih zajednica i nasilje policije prema
siromašnima. U govoru održanom prošle godine, ministar međunarodne trgovine Pierre Pettigrew
pomogao je objasniti zašto. U modernoj ekonomiji, rekao je, »žrtve nisu samo izrabljivane, njih se
isključuje... Možete se naći u situaciji u kojoj niste potrebni da bi se stvorilo to bogatstvo. Ovaj je
fenomen isključivanja daleko radikalniji od fenomena eksploatacije.«
Uistinu jest. Zbog toga je društvo koje bezbrižno prihvaća ovu granicu između uključenih i
isključenih opasno, ispunjeno ljudima koji nemaju puno vjere u sustav, kojima se čini da nemaju što
dobiti od napretka kakav se obećava na skupovima poput Samita Amerika, koji policiju vide samo kao
represivnu silu, koji nemaju što izgubiti.
Ako to nije vrsta društva kakvu želimo – društvo uključenih i isključenih, te sve većih ograda
koje ih razdvajaju – tada odgovor nije u tome da »dobri« aktivisti preventivno osuđuju »loše«
aktiviste. Odgovor je cjelokupno odbijanje politike podjele. A najbolje mjesto na kojemu se to može
učiniti jest Quebec City, gdje je obično nevidljiv zid isključivanja učinjen krajnje vidljivim, podignut
novom pletenom žicom i metodama kontrole mase kojima nas se pokušava zadržati vani prije negoli
uopće pristignemo tamo.
106
Peticija »Građani u kavezu«
Otvoreno pismo Jeanu Chretienu prije Samita Amerika
travanj 2001.

Naomi Klein, glumica Sarah Polley i odvjetnik Clayton Ruby inicirali su ovu peticiju kanadskom
premijeru Jeanu Chretienu, očekujući policijsko nasilje tijekom Samita Amerika u Quebec Cityju.
Pismo je nastojalo oživjeti javno mnijenje, pogotovo u umjetničkoj zajednici. Potpisalo ga je preko
šest tisuća Kanađana: umjetnika, znanstvenika, novinara, sudaca, odvjetnika i intelektualaca. Među
njima su bile neke od najistaknutijih kulturnih ličnosti u Kanadi, uključujući Margaret Atwood,
Michaela Ondaatjea, Atoma Egoyana, Michaela Ondaatjea, Rubina »Hurricane« Cartera te rock
grupe The Barenaked Ladies.

Kao Kanađani koji vrednuju slobodu izražavanja kao temeljno demokratsko pravo i pouzdaju se u
njega pri osmišljavanju svojih života, budno ćemo promatrati djelovanje policije i službenika ureda za
doseljenike sljedećega tjedna, kad se Samit Amerika okupi u Quebec Cityju.
Pravo na slobodu izražavanja, tako bitno za našu demokraciju, ne uključuje samo pravo na
govor i komunikaciju, nego i pravo na to da vas se čuje. Ustavno pravo na mirno okupljanje uključuje
i pravo na okupljanje u javnim prostorima svih kanadskih gradova. Pravo na slobodu kretanja preko
granica ne proteže se samo na trgovinu i turizam, nego i na političke mitinge, konferencije i prosvjede.
Osmišljena da bi zadržala legitimne prosvjednike izvan dosega vida i sluha, sigurnosna granica
izgrađena oko Quebec Cityja gazi takve temeljne slobode. Slijedeći duh našega ustava, osuđujemo taj
postupak. Vjerujemo da planirano prisustvo približno šest tisuća policajaca oko mjesta samita ne
predstavlja poticaj mirnom prosvjedu. Također osuđujemo praksu proizvoljne zabrane ulaska
zabrinutim građanima drugih zemalja, čime im se brani da svjetskim medijima izraze svoje poglede o
ugovoru o slobodnoj trgovini koji se širi preko trideset i četiri nacionalne granice.
Demokracija se ne događa samo u parlamentima, u glasačkim kabinama i na službenim
samitima. Zbiva se u dvoranama za skupove, u javnim parkovima i na ulicama. Ona povremeno
uključuje i mirne činove građanske neposlušnosti. Kad su ulice blokirane, a stotine dvorana za
sastanke u Quebec Cityju stavljene izvan dosega građana jer se nalaze u »zoni sigurnosti« koja se
uporno širi, marginalizira se sama demokracija. A kad se velikim korporacijama daje prilika da
djelomičnim sponzorstvom Samita Amerika kupe
107

pristup političkim vođama, kao što se ovdje dogodilo, stvara se dojam da je politička odgovornost na
prodaju.
Zabrinuti smo i zbog objavljenih dokumenata Kanadske sigurnosne obavještajne službe koji
prikazuju prosvjednike koji dolaze u Quebec City kao »nasilne«, ali ne pružaju nikakve dokaze kao
potkrijepu tih tvrdnji. Zabrinuti smo da bi takve neutemeljene karakterizacije, ponavljane u tiskovnim
izviješćima, mogle pripremiti scenu za pretjeranu uporabu policijske sile. Mnogi od aktivista na putu
za Quebec City su mladi ljudi koji izražavaju svoje političke poglede i zauzimaju se za principijelno i
miroljubivo izražavanje i građansku neposlušnost, te smo duboko zabrinuti za fizičku sigurnost svih
prosvjednika.
U protekle smo četiri godine vidjeli kako uporaba OC-spreja postaje žalosno uobičajena na
političkim prosvjedima vremenski usklađenim sa sastancima Svjetske banke, Međunarodnog
monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetskog ekonomskog foruma, Foruma za
ekonomsku suradnju na azijsko-pacifičkom području, kao i za vrijeme političkih kongresa u
Sjedinjenim Državama. Također smo, od Washingtona do Davosa u Švicarskoj, svjedočili tome da
policija tijekom nekih od tih prosvjeda sve više koristi suzavac, masovna uhićenja, vodene topove i
gumene metke, kao i sve uobičajenije sigurnosne mjere poput preventivnih uhićenja organizatora
prosvjeda, nasumičnog prebijanja aktivista, racija aktivističkih »centara konvergencije«, te zapljene
bezopasnih prosvjednih materijala poput plakata i lutaka.
Kanađani poput Georgea Etienne Cartiera i Roberta Baldwina su se kroz povijest ove zemlje
borili za građansku toleranciju i demokratsko pravo na slobodu izražavanja. Nije prekasno da Samit
Amerika postane susret tijekom kojeg naši politički vođe čine više od pukog razgovora o demokraciji.
Oni mogu i utjeloviti demokratska načela slobode izražavanja i kretanja time što će odbiti da se štite
od otvorene kritike i rasprave o pitanjima koja imaju krunsku važnost za građane obje Amerike. Dok
nas svijet pomno promatra, ovo je prilika da Kanadu učinimo modelom demokratskih načela.
U tom duhu, pozivamo snage sigurnosti na našim granicama i u Quebec Cityju da energično
brane ne samo sigurnost državnika u gostima, nego i prava političkih aktivista u Kanadi.
108
Infiltracija
Policajci u civilu hvataju miroljubivog organizatora na prosvjedu protiv Američke zone
slobodne trgovine
travanj 2001.

»Gdje si?«, urlala sam sa svoga mobitela u njegov.
Nastala je stanka, a zatim se čulo: »Zelena zona – križanje ulica St. Jean i St. Claire.«
Zelena zona je prosvjednički izraz za područje bez suzavca i sukoba s policijom. Nema ograda
na kojih bi se jurišalo, samo odobrene rute. Zelene su zone sigurne; u njih biste morali moći dovesti
svoju djecu. »U redu«, rekla sam. »Vidimo se za petnaest minuta.«
Jedva sam obukla kaput kad je telefon ponovno zazvonio: »Jaggi je uhićen. Pa, zapravo nije baš
uhićen. Prije bi se reklo da je otet.« Prvo sam pomislila da sam ja kriva za to: tražila sam da mi Jaggi
Singh preko mobitela kaže gdje je: naš je poziv vjerojatno bio nadziran – i tako su ga pronašli. Ako
vam to zvuči paranoično, dobrodošli u Summit City.
Manje od jednog sata kasnije, u društvenom domu Comite Populaire St-Jean Baptiste, skupina
od šest svjedoka mi je podbuhlih očiju čitala svoje izvještaje o tome kako je najpoznatiji organizator
jučerašnjeg prosvjeda direktne akcije protiv Američke zone slobodne trgovine otet pred njihovim
nosom. Svi kažu da je Singh hodao naokolo i razgovarao s prijateljima, nagovarajući ih da se udalje
od srušene sigurnosne ograde. Svi kažu da je pokušavao smiriti sukob s policijom.
»Rekao je da postaje prenapeto«, rekao je Mike Staudenmaier, američki aktivist koji je
razgovarao sa Singhom kada su ga tri velika čovjeka zgrabila odostrag, a zatim okružila.
»Bili su odjeveni poput aktivista«, kaže Helen Nazon, dvadesettrogodišnjakinja iz Quebec
Cityja, »s majicama s kapuljačama, maramama preko lica, flanelskim košuljama, pomalo prljavi.
Gurnuli su Jaggija na zemlju i udarali ga nogama. Bilo je uistinu nasilno.«
»Zatim su ga odvukli«, kaže Michele Luellen. Svi su mi svjedoci rekli da su, kad su se Singhovi
prijatelji približili da bi ga pokušali spasiti, ljudi odjeveni kao aktivisti izvukli duge palice, udarcima
odbili gomilu i predstavili se: »Policija!«, povikali su. Zatim su ga ubacili u bež kombi i odvezli se.
Nekolicina mladih aktivista ima otvorene rane na mjestima na kojima su udareni.
Tri sata nakon Singhova uhićenja, još uvijek nije bilo vijesti o tome gdje ga drže.
109

U Kanadi se ne bi smjelo dogoditi da netko nasred ulice otme aktivista i ubaci ga u vozilo bez
oznaka. Ali Jaggiju Singhu se to u njegovoj kratkoj karijeri globalizacijskoga aktivista dogodilo i prije
– tijekom prosvjeda protiv Samita o ekonomskoj suradnji na azijsko-pacifičkom području 1997. Dan
prije negoli su održani prosvjedi, zgrabila su ga dva policajca u civilu dok je sam hodao kampusom
University of British Columbia, bacili su ga na zemlju, a zatim ugurali u automobil bez oznaka.
Kasnije je doznao da je bio optužen za fizički napad. Nekoliko je tjedana ranije, kako se čini,
toliko glasno govorio u megafon da je ozlijedio bubnjić obližnjega policajca. Optužba je, naravno,
kasnije odbačena, ali bit je očito bila u tome da ga se zadrži iza rešetaka tijekom prosvjeda, jednako
kao što će, bez sumnje, biti u pritvoru tijekom današnje povorke. Suočio se sa sličnim uhićenjem u
listopadu na samitu skupine G-20 za ministre financija u Montrealu. Jaggi Singh u nijednom od ovih
bizarnih slučajeva nije bio osuđen zbog vandalizma, planiranja ili organiziranja nasilnih djelatnosti.
Svatko tko ga je vidio na djelu zna da je njegov najveći zločin držanje dobrih govora.
Upravo sam ga zbog toga nazvala telefonom neposredno prije njegovog uhićenja – pokušavala
sam ga uvjeriti da dođe na javnu raspravu Peoples' Summita koju sam, između ostalih, vodila i ja, te
da kaže publici od 1500 ljudi što se zbiva na ulicama. Pristao je, ali zatim ustanovio da je previše
teško prijeći cijeli grad.
Teško mi je ne pomisliti na to da razlog zbog kojega se prema ovom mladiću odnose kao prema
teroristu, uporno i bez dokaza, ima nekakve veze s tim što mu je koža smeđa, te što se preziva Singh.
Nije čudo da prijatelji te navodne državne prijetnje kažu da on noću ne voli hodati sam.
Nakon sakupljanja izjava svih svjedoka, mala grupa ljudi polako napušta društveni dom da bi
prisustvovala kasnom sastanku na kojemu će se razrađivati dalji planovi. Na izlazu nastaje pometnja, i
dvorana se u trenu puni ljudima crvenih lica koji, dok im iz očiju suze teku u potocima, mahnito traže
tekuću vodu.
Suzavacje ispunio ulicu ispred doma i ušao u hodnike. »Ovo više nije Zelena zona! Les flics s'en
viennent!« Toliko o tome da ću stići otići do hotela po svoj laptop.
Denis Belanger, koji mi je ljubazno dao na uporabu klimavi PC društvenog doma da bih
napisala ovu kolumnu, primjećuje da na telefonu gori lampica koja označava da je pristigla poruka.
Ispostavlja se da je policija zatvorila cijelo ovo područje – nitko ne može van.
»Možda ću prespavati ovdje«, kaže Belanger. Možda ću i ja.
110
Zasipanje suzavcem bez diskriminacije
Otrovni plinovi pomiruju disparatne skupine tijekom prosvjeda protiv FTAA
travanj 2001.

Prosvjedi su završeni, počelo je biranje žrtvenih jaraca. Maude Barlow, predsjednica Vijeća
Kanađana, osuđena je zato što nije opozvala »Maudeinu rulju«. Aktivist Jaggi Singh je u zatvoru jer je
navodno vlasnik oružja kojeg nikada nije posjedovao niti koristio – teatralnoga katapulta kojim su
preparirane životinje prebacivane preko ozloglašene ograde u Quebec Cityju tijekom Samita Amerika
prošlog vikenda.
Ne radi se samo o tome da policija nije shvatila šalu, radi se o tome da ne shvaćaju novo
razdoblje političkih prosvjeda, ono koje je prilagođeno našim postmodernim vremenima. Nije bilo niti
jedne osobe ili skupine koja bi mogla opozvati »svoje ljude«, jer deseci tisuća ljudi koji su došli
prosvjedovati protiv Američke zone slobodne trgovine predstavljaju dio pokreta koji nema vođu,
središte, pa čak niti ime oko kojeg se svi slažu. A ipak, usprkos tome, neporecivo postoji.
U medijskim je izvještajima teško dočarati činjenicu da se u Quebec Cityju nisu dogodila dva
prosvjeda – od kojih je jedan bio »mirna« radnička povorka, a drugi »nasilan« anarhistički izgred –
dogodile su se stotine prosvjeda. Jednog su od njih organizirale majka i kći iz Montreala. Drugog,
kombi postdiplomaca iz Edmontona. Još jednog tri prijatelja iz Toronta koji nisu članovi ničega osim
svojih rekreacijskih klubova. I još jednog nekolicina konobara iz lokalnog kafića na stanci za ručak.
Naravno, u Quebec Cityju je bilo i dobro organiziranih grupa: sindikati su imali autobuse,
jednake transparente i utvrđenu rutu povorke. Anarhisti Black Bloca su imali plinske maske i radio-
veze. Ali ulice su također danima bile ispunjene ljudima koji su jednostavno rekli svojim prijateljima:
»Idemo u Quebec«, kao i stanovnicima Quebec Cityja koji su rekli: »Hajdemo van«. Oni se nisu
pridružili jednom velikom prosvjedu, oni su sudjelovali u jednom pokretu.
Kako bi moglo biti drugačije? Tradicionalne institucije koje su nekoć organizirale građane u
uredne, strukturirane grupe sve su odreda na zalasku: sindikati, religije, političke stranke. A nešto je
ipak natjeralo desetke tisuća pojedinaca na ulice, intuicija, instinkt – možda jednostavno duboko
ljudska žudnja da se bude dijelom nečega većeg od sebe.
111

Jesu li oni ustanovili zajedničku partijsku liniju, te secirali FTAA do posljednjeg detalja? Ne
uvijek. Ali prosvjedi u Quebecu se ne mogu otpisati niti kao isprazni politički turizam. George W.
Bush je na samitu odaslao poruku da će puki čin kupovanja i prodavanja vršiti vlast umjesto nas.
»Trgovina pomaže širenju slobode«, rekao je.
Na ulicama ispred samita je odbijena upravo ova bijedna i pasivna vizija demokracije. Što god
drugo prosvjednici tražili, svi su sasvim sigurno željeli okusiti izravno političko sudjelovanje. Rezultat
stapanja ovih stotina minijaturnih prosvjeda bio je kaotičan, ponekad grozan, ali nerijetko inspirativan.
Jedna je stvar sigurna: nakon što su konačno zbacili ogrtač političkih promatrača, ovi ljudi neće tako
skoro predati uzde kliki koja bi htjela imati vlast.
Prosvjednici će, međutim, postati sve bolje organizirani, što ima više veze s postupcima policije
nego s direktivama Maude Barlow, Jaggi Singha ili, kad smo kod toga, mene. Ako su ljudi dolutali ili
slučajno došli u Quebec City, duboko sumnjajući u to što znači biti dijelom političkog pokreta, nešto
nas je ujedinilo jednom kad smo tamo stigli: masovna uhićenja, gumeni meci i, više od svega, gust,
bijeli pokrov plina.
Usprkos tome što vlada ima naviku hvaliti »dobre« prosvjednike a osuđivati »loše«, na ulicama
Quebec Citya se sa svima postupalo bez razlike grubo i kukavički. Snage sigurnosti su iskoristile
postupke nekolicine koja je bacala kamenje kao zorno opravdanje za ono što su pokušavali učiniti od
početka: očistiti grad od tisuća legitimnih prosvjednika jer im je tako zgodnije.
Jednom kad su dobili svoju »provokaciju«, ispunili su cijela susjedstva suzavcem, plinom koji,
po definiciji, ne pravi razlike, ravnodušan je prema ograničenjima, prosvjednim taktikama ili politici.
Otrovni su se plinovi ulijevali u kuće, prisiljavajući obitelji da dišu kroz maske u svojim dnevnim
sobama. Ozlojeđena jer je vjetar puhao u njihovom smjeru, policija je pustila još plina. Plinom su
zasuti ljudi koji su policiji pokazivali znak mira. Plinom su zasuti ljudi koji su dijelili hranu. Susrela
sam pedesetogodišnju ženu iz Ottawe koja mi je veselo rekla: »Izašla sam kupiti sendvič i dvaput su
pustili plin na mene.« Plinom su zasuti ljudi koji su tulumarili pod mostom. Plinom su zasuti ljudi koji
su prosvjedovali protiv uhićenja svojih prijatelja. Plinom je zasuta ambulanta prve pomoći koja je
liječila ljude zasute plinom.
Suzavac je trebao slomiti prosvjednike, ali imao je suprotan efekt: razbjesnio ih je i
radikalizirao, dovoljno da bi navijali za članove anarhističkog kontingenta Black Bloc, koji su se
usudili bacati limenke natrag. Plin je možda dovoljno lagan i raspršen da može letjeti zrakom, ali čini
mi se da će mjeseci koji slijede pokazati da također ima i snažna vezivna svojstva.
[Ligue des Droits (Liga za ljudska prava) iz Quebeca naknadno je objavila izvještaj o
policijskom nasilju na samitu. U izvještaju je dokumentirano nekoliko
112

slučajeva koji nisu bili prijavljeni. uključujući činjenicu da je policija koristila laserski nišan da bi
ispalila plastični metak u genitalije jednog prosvjednika. U čovjeka koji je već ležao na tlu ispražnjen
je policijski električni pištolj, a vodeni top je pogodio u koljena ženu koja je, preodjevena u Kip
slobode, hodala na štulama i približavala se ogradi. U istom je izvještaju detaljno opisano stravično
odnošenje prema uhićenima. Neke su prosvjednike, prije negoli su ih odveli u zatvor; osam sati držali
vezane lisicama u policijskim autobusima usred područja gusto zasutog plinom. Nakon što su
dovedeni u zatvor; mnogi su bili pretraženi do gola i cijevima isprani hladnom vodom
(»dekontaminacija« od plina). A usprkos činjenici da su vlasti ispraznile lokalni zatvor prije
prosvjeda (što je stajalo pet milijuna dolara), mnogi su uhićenici, u grupama od četiri ili pet osoba,
bili zatvoreni u ćeliju za jednoga.]
113
Privikavanje na nasilje
Kako su godine policijske brutalnosti kulminirale smrću talijanskog prosvjednika Carla
Giulianija
kolovoz 2001.

20. srpnja 2001. na sastanku skupine G8 u Genovi, talijanska je policija iz blizine ustrijelila
dvadesettrogodišnjeg prosvjednika Carla Giulianija u glavu, te prešla preko njegovog tijela svojim
terenskim vozilom. Ovo je odlomak govora održanog mjesec dana kasnije u Reggio Emilia u Italiji, na
Festival dell'Unita.

Izvještavam o ovom valu prosvjeda već pet godina. I užasnuto sam promatrala kako policija napreduje
od OC-spreja do masovne uporabe suzavca; od suzavca do gumenih metaka; od gumenih metaka do
pravoga streljiva. Samo ovoga ljeta vidjeli smo zaoštravanje od grubog ranjavanja prosvjednika u
Goteborgu u Švedskoj, do toga da je u Genovi prosvjednik ustrijeljen, a zatim pregažen policijskim
džipom. Aktivisti koji su spavali u obližnjoj školi probuđeni su i krvavo prebijeni, a zubi su im rasuti
po zemlji.
Kako se to dogodilo tako brzo? Moram zaključiti, s dubokim žaljenjem, da se to dogodilo jer
smo mi dopustili da se dogodi, a pod »mi« mislim na sve dobre lijeve liberale u medijima, znanosti i
umjetnostima, koji govore sebi da vjeruju u građanske slobode. Kad smo prije nekoliko godina u
Kanadi prvi put vidjeli kako policija zasipa mlade aktiviste OC-sprejem i pretražuje ih do gola,
dogodili su se javni prosvjedi. Bila je to vijest za naslovnicu. Postavljali smo pitanja i zahtijevali
odgovore, policijsku odgovornost. Ljudi su rekli, to su naša djeca, idealisti, budući vođe. Ali danas se
rijetko može čuti izražavanje takvih stavova kad se suočimo s policijskim nasiljem protiv
prosvjednika. Izostanak novinarskih istraga, izostanak ogorčenja lijevih stranaka, akademika,
nevladinih organizacija koje postoje da bi štitile slobodu izražavanja, bio je skandalozan.
Mladi su se aktivisti zbog svojih postupaka našli pod iznimno strogim nadzorom javnosti;
njihovi su motivi i taktike sve odreda stavljane pod upitnik. Da se policija morala nositi bar s jednom
desetinom kontrole koju je preživio ovaj pokret, možda se surovost koju smo prošloga mjeseca vidjeli
u Genovi ne bi dogodila. Kažem to jer sam posljednji put bila u Italiji u lipnju, više od mjesec dana
prije prosvjeda. U to je vrijeme već bilo jasno da policija izmiče kontroli, te da smišlja izgovore za
veliko ograničavanje građanskih sloboda i priprema pozornicu za ekstremno nasilje. Prije negoli je
ijedan aktivist izašao na ulicu, u načelu je proglašeno preventivno izvanredno
114

stanje: zatvoreni su aerodromi, a velik je dio grada ograđen kordonima policije. Ipak, kad sam
posljednji put bila u Italiji, sve se javne rasprave nisu usredotočavale na ove povrede građanskih
sloboda, nego na navodnu prijetnju koju predstavljaju aktivisti.
Policijska se brutalnost hrani ravnodušnošću javnosti, prikrivajući se u pukotinama društva koje
smo odavno ignorirali. Newsweek je opisao smrt Carla Giulianija kao »prvu krv« pokreta. Međutim, to
prigodno briše krv koja se tako često prolijeva kad se prosvjedi protiv vlasti korporacija događaju u
siromašnim zemljama, ili osiromašenim dijelovima bogatih zemalja, kad oni koji se opiru nisu bijelci.
Dva tjedna prije negoli je skupina G8 došla u Genovu, u Papui Novoj Gvineji su ubijena tri
studenta koja su prosvjedovala protiv privatizacijskog programa Svjetske banke. To je jedva dospjelo
u vijesti, a ipak se radilo o potpuno istom problemu koji je izveo na ulice tisuće ljudi tijekom
takozvanih antiglobalizacijskih prosvjeda.
Nije slučajnost da policijsko nasilje uvijek cvjeta u marginaliziranim zajednicama, bilo da se
cijevi usmjeravaju na zapatističke zajednice u Chiapasu u Meksiku, ili na starosjedilačke zajednice u
mirnoj Kanadi, kad First Nations aktivisti odluče upotrijebiti direktnu akciju da bi obranili svoju
zemlju.
Policija slijedi naš mig: kad se mi povučemo, ona napreduje. Prava municija nisu gumeni meci i
suzavac. To je naša šutnja.
115
Proizvodnja prijetnji
Talijanska vlada ograničava građanske slobode nakon Genove
5. rujna 2001.

Dio turističkog rituala klipsanja kroz Italiju u kolovozu predstavlja divljenje tome kako je lokalno
stanovništvo ovladalo umijećem življenja – a zatim ogorčeno prigovaranje zbog toga što je sve
zatvoreno.
»Tako su civilizirani«, možete čuti ljude iz Sjeverne Amerike kako komentiraju ručak sa četiri
jela. »A sada molim da netko otvori taj dućan i proda mi nešto od Prade!« Ove je godine kolovoz u
Italiji bio malo drugačiji. Mnoga od južnih obalnih mjesta, gdje se Talijani skrivaju od turista, bila su
napola prazna, a u većim gradovima nije bilo stanke. Kad sam stigla prije dva tjedna, svi su novinari,
političari i aktivisti izjavili da im je to prvo ljeto u životu bez ijednog slobodnog dana.
Kako je moglo biti drugačije? Prvo se dogodila Genova, a zatim sastanci Poslije Genove.
Posljedica srpanjskih prosvjeda protiv skupine G8 jest ponovno iscrtavanje političkog pejzaža
ove zemlje – a svatko želi priliku za sudjelovanje u oblikovanju rezultata. Novine premašuju rekorde u
nakladama. Sastanci – bilo što vezano uz politiku -pucaju po šavovima. U Napulj sam otišla na
aktivističko zasjedanje gdje su se stvarali planovi za predstojeći samit NATO-a; preko sedamsto ljudi
se naguralo u jednu usijanu učionicu da bi raspravljalo o »strategiji pokreta poslije Genove«. Dva
dana kasnije, u blizini Bologne, konferencija o politici Poslije Genove privukla je dvije tisuće ljudi
Ostali su zajedno do 11 sati navečer.
Ulozi su u ovom razdoblju visoki. Je li 200 000 (neki kažu 300 000) ljudi na ulicama
predstavljalo nezaustavljivu silu koja će na kraju srušiti vlast premijera Silvija Berlusconija? Ili će
Genova biti početak jedne duge tišine, razdoblja u kojem građani izjednačavaju masovna okupljanja
sa zastrašujućim nasiljem?
U prvim tjednima nakon samita pozornost je bila okrenuta izravno prema okrutnosti talijanske
policije: prema ubojstvu mladog Carla Giulianija, prema izvještajima o mučenju u zatvorima, prema
krvavom ponoćnom upadu u školu u kojoj su spavali aktivisti.
Ali Berlusconi, koji je školovani propagandist, ne namjerava se tako lako odreći značaja
Genove. Proteklih se tjedana mahnito preobražavao u ulogu »dobrog oca«, odlučnog da spasi svoju
obitelj od opasnosti koja joj prijeti.
116

U nedostatku stvarne prijetnje, stvorio ju je sam – opskurnu konferenciju Ujedinjenih naroda o gladi,
predviđenu za Rim između 5. i 9. studenog 2001. Uz veliko medijsko razmetanje, Berlusconi je
obznanio da se sastanak Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO) neće održati u »svetom
Rimu«, jer »ne želim vidjeti kako se naši gradovi razbijaju i spaljuju«. Umjesto toga će biti održan u
nekoj zabiti (vrlo slično namjerama Kanade da održi sljedeći sastanak skupine G8 u osamljenom
Kananaskisu u Alberti).
Ovo je boks sa sjenama u svojem najboljem izdanju. Nitko nije namjeravao ometati sastanak
FAO-a. Taj bi događaj privukao neke manje proteste, uglavnom od strane kritičara genetski
modificiranih usjeva. Neki su se nadali da će sastanak biti prilika za raspravu o temeljnim uzročnicima
gladi, jednako kao što je UN-ova Konferencija o rasizmu, održana u Durbanu u Južnoj Africi, pojačala
raspravu o odšteti zbog ropstva.
Čini se da Jacques Diouf, direktor FAO-a, uživa u neočekivanoj pažnji. Naposljetku, usprkos
tomu što mu je natovaren porazan zadatak prepolovljavanja gladi u svijetu, FAO ne privlači gotovo
nikakav vanjski interes – od političara do prosvjednika. Najveći problem organizacije jest to što je ona
tako malo kontroverzna da je praktički nevidljiva.
»Želio bih reći da sam iznimno zahvalan na svim ovim prepirkama oko promjene mjesta
sastanka«, rekao je Diouf novinarima prošloga tjedna. »Sada ljudi u svakoj zemlji znaju da će biti
održan samit na kojem će se govoriti o problemima gladi.« [Na kraju je sastanak odgođen za lipanj
2002. Održan je u Rimu bez incidenata.]
Međutim, iako je Berlusconi izmislio opasnost od nasilja usmjerenog na FAO, njegovi postupci
predstavljaju dio ozbiljnog napada na građanske slobode u Italiji poslije Genove. U nedjelju je
talijanski ministar za odnose s parlamentom Carlo Giovanardi rekao da će tijekom sastanka FAO-a u
studenom »prosvjedi u glavnom gradu biti zabranjeni. Naša je dužnost«, rekao je, »zabraniti prosvjede
na određenim mjestima i u određenim trenucima.« Možda će javna okupljanja biti na sličan način
zabranjena u Napulju tijekom predstojećeg sastanka ministara NATO-a, koji je također premješten u
kompleks vojarni na rubu grada.
Čak se govorilo o otkazivanju koncerta Manu Chaoa u Napulju prošloga petka. Taj glazbenik
podržava zapatiste, pjeva o »ilegalnim« doseljenicima i svirao je masama u Genovi. Kako se čini,
policiji je to bilo dovoljno da nanjuši mogućnost izbijanja nereda. U zemlji koja se još sjeća logike
autoritarnosti, sve je ovo neugodno poznato: prvo stvori atmosferu straha i napetosti, zatim ukini
ustavna prava u interesu zaštite »javnog reda«.
Do sada se činilo da Talijani nisu voljni ići Berlusconiju na ruku. Manu Chao je održao svoj
koncert, kako je bilo planirano. Naravno, nije bilo nasilja. Ali
117

sedamdeset tisuća ljudi jest plesalo kao ludo pod kišom koja je lila, što je, nakon dugog i teškog ljeta,
bilo prijeko potrebno olakšanje.
Gomila policije koja je okružila koncert samo je pasivno promatrala. Izgledali su umorno, kao
da bi im dobro došao koji slobodan dan.
118
Nasukani u spektaklu
Postaje li ovo McPokret?
svibanj 2001.

Činilo se da je pretvaranje Londona u ploču za Monopoly u prirodnoj veličini povodom Prvog svibnja
izvrsna zamisao.
Usprkos dobro poznatim kritikama kakve se dobacuju modernim prosvjednicima, poput toga da
im nedostaje fokus ili jasnih ciljevi poput »Spasite drveće« ili »Otpustite dug«, trenutni val
antikorporacijskog aktivizma sam po sebi predstavlja reakciju na ograničenja politike usmjerene
jednom cilju. Umorni od liječenja simptoma jednog ekonomskog modela – bolnica bez dovoljno
sredstava, beskućništva, rasta nejednakosti, pretrpanih zatvora, klimatskih promjena – sudionici
kampanje sada jasno pokušavaju istjerati na vidjelo sustav iza simptoma. Ali kako održati prosvjed
protiv apstraktnih ekonomskih ideja, a da ne zvučiš užasno agresivno ili pretjerano općenito ?
Možda koristeći društvenu igru koja je poučavala generacije klinaca o zemljoposjedništvu?
Organizatori jučerašnjeg prvosvibanjskog Monopoly-prosvjeda objavili su karte Londona s
komentarima, upućujući na poznata mjesta kakva su Regent Street, Pall Mall i Trafalgar Square, te
bodreći sudionike da smjeste svoje prvosvibanjske djelatnosti na ploču za Monopoly. Želite
prosvjedovati protiv privatizacije? Idite na željeznički kolodvor. Industrijske poljoprivrede?
McDonald's na King's Crossu. Fosilnih goriva? Tvrtka za električnu energiju. I uvijek nosite svoju
karticu za »besplatan izlazak iz zatvora«.
Problem je bio u tome što London do jučer poslijepodne nije izgledao kao domišljata mješavina
pučkog obrazovanja i uličnoga kazališta. Izgledao je više-manje jednako kao što danas izgleda svaki
masovni prosvjed: prosvjednici koje zatvara policija za suzbijanje nereda, razbijeni prozori, trgovine
zaštićene daskama, borbe u bijegu od policije. A medijski su ratovi prije prosvjeda bili još jedan deja
vu. Jesu li prosvjednici planirali nasilje? Bi li samo prisustvo šest tisuća policajaca moglo izazvati
nasilje? Zašto ne žele svi prosvjednici osuditi nasilje? Zašto svi uvijek govore o nasilju?
Čini se da danas prosvjedi izgledaju tako. Nazovimo ih McProsvjedima, jer postaju jednaki
svagdje. Naravno, o svemu sam ovome već pisala prije. Zapravo, gotovo je sve što sam pisala u
posljednje vrijeme bilo povezano s pravom na okupljanje, sigurnosnim ogradama, suzavcem i
sumnjivim uhićenjima. Ili je nastojalo razbiti tvrdoglave pogrešne predodžbe o prosvjednicima –
primjerice, to da se »protive trgovini«, ili da čeznu za predagrarnom utopijom.
119

Kredo većine aktivističkih krugova jest to da su masovne demonstracije uvijek pozitivne: jačaju
moral, pokazuju snagu, privlače pozornost medija. Ali naizgled se previđa to da same demonstracije
nisu pokret. One su samo napadno razmetanje svakodnevnih pokreta, utemeljenih u školama, na
radnim mjestima i u susjedstvima. Ili bi barem trebale biti.
Uporno razmišljam o povijesnom danu, 11. ožujka ove godine, kad su zapatistički zapovjednici
ušli u Mexico City – radi se o vojsci koja je vodila uspješan protudržavni ustanak, a stanovnici
Mexico Cityja ipak nisu drhtali od straha – 200 000 ih je izašlo pozdraviti zapatiste. Ulice su bile
zatvorene za promet, ali činilo se da nitko nije zabrinut zbog smetnji koje to uzrokuje ljudima koji
putuju na posao. A vlasnici trgovina nisu pokrivali izloge daskama; držali su »revolucionarne«
rasprodaje na pločniku.
Je li tomu tako zato što su zapatisti manje opasni od nekolicine urbanih anarhista u bijelim
kombinezonima? Teško. Tomu je tako jer je pohod na Mexico City nastajao sedam godina (neki bi
rekli pet stotina godina, ali to je druga priča). Radilo se o godinama stvaranja koalicija s drugim
starosjedilačkim grupama, s radnicima u tvornicama maquiladora, sa studentima, s intelektualcima i
novinarima; godinama masovnih savjetovanja, otvorenih encuentros (sastanaka) šest tisuća ljudi.
Događaj u Mexico Cityju nije bio pokret, bila je to samo vrlo javna demonstracija cijelog tog
nevidljivog svakodnevnog rada.
Najsnažniji su pokreti otpora uvijek duboko ukorijenjeni u zajednici – i odgovorni su tim
zajednicama. Međutim, jedan od najvećih izazova života u visokoj potrošačkoj kulturi protiv kojega
se jučer prosvjedovalo u Londonu jest činjenica da mi nemamo korijenje. Malo tko od nas poznaje
svoje susjede, na poslu razgovara o nečemu osim kupovine, te ima vremena za politiku zajednice.
Kako pokret može biti odgovoran kad zajednice nestaju?
U kontekstu urbanog odsustva korijena, jasno je da postoje trenuci za prosvjedovanje, ali možda
je važnije to da postoje trenuci u kojima se trebaju izgraditi veze koje čine prosvjede nečim većim od
teatra. Postoje trenuci kada radikalizam znači suprostavljanje policiji, ali postoji još više trenutaka u
kojima on znači razgovaranje sa svojim susjedom.
Problemi iza jučerašnjih prvosvibanjskih prosvjeda više nisu marginalni. Prehrambene krize,
genetski inženjering, promjene klime, nejednaki prihodi, neuspjeli privatizacijski planovi – sve su to
vijesti za naslovnice. Ali nešto je tu ipak duboko pogrešno, ako se prosvjedi još uvijek čine
neutemeljenima, izoliranima od hitnih svakodnevnih briga. To znači da se spektakl pokazivanja
jednoga pokreta brka s manje glamuroznim poslom njegove izgradnje.
120
IV
UNOVČAVANJE TERORA
[Gdje se 11. rujna koristi kao sredstvo da se ušutkaju kritičari,
proguraju novi trgovinski ugovori, "remarkiraju"
Sjedinjene Američke Države – a kupovina grudnjaka
Pretvori u domoljubnu dužnost.]
Okrutna računica patnje
Kad se čini da neki životi vrijede više od drugih
listopad 2001.

Ovaj je govor održan na konferenciji Mediemötet 2001 u Stockholmu u Švedskoj. »Medijsko
okupljanje« je bilo trodnevni sastanak novinara koji su slavili stotu obljetnicu Švedskog novinarskog
saveza.

Prava je povlastica obratiti se ovakvom mnoštvu vodećih švedskih novinara na ovom važnom
okupljanju naše struke. Kad su me prije šest mjeseci pozvali na ovu konferenciju, zamolili su me da
govorim o globalizaciji i povećanom prisustvu korporacija u medijima, kao i o problemima koji
predstavljaju srce globalnih prosvjednih pokreta: o sve većoj nejednakosti i međunarodnim
dvostrukim kriterijima. Još uvijek namjeravam dodirnuti te teme, ali ću govoriti i o tome kako su one
povezane sa zbivanjima za koja znam da su nam danas u mislima: s napadima na Sjedinjene Države
prošloga mjeseca, te s tekućom kampanjom bombardiranja Afganistana koju predvodi SAD.
U tu svrhu, dopustite da počnem s jednom pričom. Kad sam imala dvadeset i tri godine, radila
sam na svom prvom poslu u medijima kao redaktor novinskih tekstova. Novine su se zatvarale u 11
sati navečer, ali dvoje je ljudi ostajalo do 1 za slučaj da iskrsne novinska priča koja je dovoljno važna
da bi se zbog nje izmijenila naslovna strana. Prve noći kad je na meni bio red da ostanem kasnije,
tornado je na jugu Sjedinjenih Država ubio troje ljudi, i viši je urednik koji je bio na dužnosti odlučio
ponovno otvoriti naslovnicu. Tijekom svoje druge noći, u brzojavu sam pročitala da je 114 ljudi
upravo ubijeno u Afganistanu, te sam pokorno dozvala starijeg urednika. Ne zaboravite, bila sam
mlada i činilo mi se da će, ako troje ljudi opravdava ponovno otvaranje naslovnice, 114 ljudi
zasigurno biti veliki izvjestiteljski događaj. Nikada neću zaboraviti što mi je taj urednik rekao. »Ne
brini«, rekao je, »ti se ljudi stalno međusobno ubijaju.«
Nakon 11. rujna, ponovno razmišljam o tom incidentu, o tome kako mi u medijima sudjelujemo
u procesu koji potkrepljuje i učvršćuje predodžbu prema kojoj su smrt i ubojstvo tragični, posebni i
nedopustivi na nekim mjestima, a banalni, obični, neizbježni, pa čak i očekivani na drugima.
Jer, iskreno, u meni još uvijek ima nečega od one naivne dvadesettrogodišnjakinje. I još uvijek
mislim da nazor prema kojem je neka krv dragocjena, a druga jeftina, nije samo moralno pogrešan,
nego nam je i pomogao da stignemo do ovog krvavog trenutka u svojoj povijesti.
123

Ta hladna, brutalna, gotovo nesvjesna računica prodire u globalnu psihu koju dijelimo, te nas
izobličuje i sakati. Ona proizvodi bezobzirnost onih koji znaju da su nevidljivi, da ne spadaju među
one s kojima se računa. Jesmo li mi u medijima neutralni promatrači ove pogubne matematike?
Ne. Nažalost, velikim dijelom upravo mi zbrajamo. Upravo mi imamo moć biranja čiji se životi
predstavljaju u Technicoloru, a čiji u sivim nijansama. Upravo mi odlučujemo kada ćemo kriknuti
»tragedija«, a kada ćemo slegnuti ramenima i reći »uobičajeno«; kada ćemo slaviti junake, a kada
ćemo prepustiti beživotnoj statistici da ispriča priču. Tko postaje anonimna žrtva – poput Afrikanaca
ubijenih u bombardiranju ambasade Sjedinjenih Država 1998. – a tko ima pravo na svoju priču,
obitelj, život – poput vatrogasaca u New Yorku?
11. sam rujna, gledajući bezbroj puta TV-reprize eksplozija zgrada u New Yorku i
Washingtonu, morala pomisliti na sve prilike u kojima su nas medijski izvještaji zaštitili od sličnih
užasa koji su se događali drugdje. Tijekom Zaljevskog rata, primjerice, nismo vidjeli eksplozije
stvarnih zgrada ili ljude koji bježe, vidjeli smo sterilno bojno polje slično Space Invaderu, pogled na
konkretne mete iz perspektive bombe – mete koje su bile tamo, a zatim su nestale. Tko je bio u tim
apstraktnim poligonima? Nikada nismo saznali.
Amerikanci još uvijek na CNN-u ne dobivaju točna izviješća o nastavku bombardiranja Iraka,
niti im se nude životne priče o razornim posljedicama ekonomskih sankcija na djecu u toj zemlji.
Poslije bombardiranja tvornice lijekova (koju su pobrkali s postrojenjem za proizvodnju kemijskog
oružja) u Sudanu 1998., nije bilo previše popratnih izvještaja o tome što je prestanak proizvodnje
vakcina učinio za prevenciju bolesti u toj regiji.
A kad je NATO bombardirao civilne ciljeve na Kosovu – uključujući tržnice, bolnice, konvoje
izbjeglica, putničke vlakove – NBC nije radio »ulične intervjue« u kojima preživjeli govore o tome
kako su šokirani bespoštednim razaranjem.
Takozvana »ratna izviješća u obliku video-igara« predstavljaju tek odraz nazora koji je
upravljao američkom vanjskom politikom nakon Zaljevskog rata: nazora prema kojem se moguće
uplitati u sukobe diljem svijeta – u Iraku, na Kosovu, u Afganistanu – trpeći minimalne američke
žrtve. Vlada Sjedinjenih Država je povjerovala u ultimativni oksimoron: bezopasan rat.
I upravo ta logika, koju uporno odražavaju naša jednostrana izviješća o globalnim sukobima,
pomaže da se u mnogim dijelovima svijeta potakne zasljepljujući gnjev, gnjev prema dosljednoj
asimetriji patnje. To je kontekst u kojem se izopačeni osvetnici javljaju manje s nizom konkretnih
zahtjeva, a više s nagonskom željom da građani Sjedinjenih Država podijele njihovu bol.
Nama u medijima je Iako reći samima sebi da nemamo izbora nego da sudjelujemo u ovoj
brutalnoj računici. Naravno da više brinemo o gubitku
124

jednih nego drugih ljudi. Svijet je jednostavno previše napučen krvoprolićem da bismo oplakivali
svaku smrt, čak i svaki masovni pokolj. Stoga pravimo arbitrarne razlike samo da bismo preživjeli
svaki dan: više nam je stalo do djece nego do odraslih; više nam je stalo do ljudi koji nam sliče, nego
do onih koji nam ne sliče.
To je možda prirodno, ako se usudimo upotrijebiti takvu riječ. Ali takve računice postaju sve
problematičnije u kontekstu globalnih medijskih carstava koja se velikom brzinom ujedinjavaju, te
sada predstavljaju primame izvore vijesti za toliko mnoštvo ljudi diljem svijeta. CNN, BBC i
NewsCorp – iako se oni možda pokušavaju predstaviti kao međunarodni, čak i kao da su na
neodređenom mjestu – očito još uvijek izvještavaju iz američkih i europskih perspektiva. Kad oni
kažu »mi«, to smo »mi« filtirirani kroz Atlantu, London ili New York. Pitanje jest: što se događa kad
se signal uskogrudne kulturalne pretpostavke toga »mi«, toga »nas«, usmjeri prema najdaljim
kutovima našega duboko podijeljenog svijeta, loše prerušen u globalno »mi«?
Ovaj se proces poopćenja rijetko propituje, a naročito rijetko to čine oni koji stvaraju globalne
medije. Pretpostavlja se da danas dijelimo istu kulturu: gledamo iste loše filmove, svi volimo Jennifer
Lopez, nosimo Nike tenisice i jedemo u McDonald'su, pa je prirodno da ćemo oplakivati iste smrti:
smrt Diane ili njujorških vatrogasaca. Ali prijenos je neizbježno jednosmjeran. Globalno »mi« – kako
ga definiraju London i New York – sada dopire na mjesta koja očito nisu uključena u uski opseg toga
pojma, u domove i barove gdje se lokalni gubici ne tretiraju kao globalni, gdje se ti lokalni gubici
nekako smanjuju u usporedbi s veličanstvenošću, globalnošću naše vlastite projicirane boli.
Kao novinari, možda se radije ne bismo suočili s posljedicama naših računica, ali više ih ne
možemo izbjegavati. Našu uskogrudnu pristranost, zahvaljujući globalnim satelitima, mogu vidjeti
svi, i sve dok globaliziramo svoju vlastitu patnju, »oni« dobijaju poruku da nisu dio »nas« – nisu dio
toga globalnog »mi«. A tada postaju vrlo, vrlo ljuti.
Nakon 11. rujna, razgovarala sam s prijateljima iz Južne Afrike i Irana koji su bijesni zbog toga
što se od njih traže izljevi bola kao reakcija na napade. Kažu da je rasistički zahtijevati od svijeta da
oplakuje i osvećuje američke smrti kada toliki broj mrtvih u njihovim zemljama ostaje neoplakan i
neosvećen. Uvjeravala sam te prijatelje da je to moralna slijepa ulica, da uzajamno oplakivati strašne
gubitke zasigurno znači biti ljudskim bićem. Međutim, ipak sam, s velikim oklijevanjem, na kraju
prihvatila da možda tražim previše. Možda smo se mi na Zapadu bar privremeno odrekli prava da
očekujemo sućut zauzvrat od onih koji su vidjeli toliko ravnodušnosti prema gubicima njihovih
vlastitih voljenih, toliku asimetriju sućuti.
125

U Kanadi smo upravo prošli kroz javni skandal jer je jedna od naših vodećih feministica opisala
američku inozemnu politiku kao »natopljenu krvlju«. Mnogi su rekli da je to neprihvatljivo nakon
napada na Sjedinjene Države. Neki su je čak htjeli optužiti i za govor mržnje. Braneći se od svojih
kritičara, Sunera Thobani, nekoć doseljenica u Kanadu, rekla je da je pažljivo odabrala svoje riječi da
bi utvrdila da, usprkos bestjelesnom jeziku pametnih bombi, preciznih oružja i kolateralne štete, žrtve
američke agresije također krvare.
»To je pokušaj da se ti narodi humaniziraju duboko slikovitim pojmovima«, piše ona. »To nas
nagoni da priznamo čistu tjelesnost terena po kojemu pljušte bombe i nameće se masovni teror. Taj
jezik poziva 'nas' da priznamo da 'oni' krvare upravo kao i 'mi', da 'oni' osjećaju bol i patnju upravo
poput 'nas'.«
To je, čini se, »civilizacija« za koju se borimo: bitke oko toga kome je dopušteno krvariti.
»Sućut«, napisao mi je prijatelj prošloga tjedna, »nije igra u kojoj jedni gube, a drugi dobivaju. Ali
neporecivo postoji nešto nepodnošljivo u hijerarhiji smrti (1 je Amerikanac jednak s 2 zapadna
Europljanina, što je jednako s 10 Jugoslavena, što je jednako s 50 Arapa, što je jednako s 200
Afrikanaca), koja se jednim dijelom odnosi na moć, drugim na bogatstvo, a trećim na rasu.«
Kao tvorci medija, moramo dublje razmotriti svoj rad te se upitati što radimo da bismo poticali
ovu devalvaciju ljudskih života, te bijes i bezobzirnost koji iz nje izviru. Po običaju, pretjerano smo se
navikli na tapšanje samih sebe po leđima, uvjereni da naš rad čini ljude suosjećajnijima, povezanijima.
Sjetimo se da je satelitska televizija trebala donijeti svijetu demokraciju – ili su nam tako barem rekli
1989. Predsjednik tvrtke Viacom International, Sumner Redstone, rekao je jednom: »Donijeli smo
MTV u Istočnu Njemačku, i slijedećeg je dana pao Berlinski zid«, dok je Rupert Murdoch rekao da
»satelitsko emitiranje omogućava stanovnicima brojnih zatvorenih društava, gladnima informacija,
zaobilaženje televizije koju kontrolira država«.
Ali danas, jedno desetljeće kasnije, ipak je jasno da se globalna televizija umjesto donošenja
demokracije razmetala nejednakostima i asimetrijama, te potakla valove ogorčenja. Zapadne se
novinare 1989. gledalo kao saveznike liberalnih borbi. »Cijeli svijet gleda«, pjevale su mase tijekom
Baršunaste revolucije i na trgu Tiananmen. Sada su se novinari navikli na to da ih ušutkuju
prosvjednici koji ih vide kao dio sustava koji uporno zataškava nejednakosti i marginalizira glasove
neslaganja. Ovoga su tjedna, tragično, neki američki novinari, otvorivši pisma ispunjena bijelim
prahom, iznenadno i začudno postali predmeti priče o kojoj trebaju izvještavati.
126

Velik dio ovoga konflikta odnosi se na to tko i što će se vidjeti i čuti, čiji su životi važni. Napadi
u New Yorku i Washingtonu očito nisu bili osmišljeni samo kao udari, nego i kao spektakli, sa svojim
kazališnim nabojem. I bili su uhvaćeni iz svakoga kuta kamere, emitirani i reprizirani, proživljeni i
ponovno proživljavani. Ali što je s onim što se upravo sada zbiva u Afganistanu? State Department je
zamolio američke TV-mreže i novine da ne prenose bin Ladenove poruke, jer bi one mogle ohrabriti
antiameričke stavove. A Pentagon je za 2 milijuna dolara mjesečno kupio isključivo pravo na
cjelokupni kapacitet jedinog privatnog satelita nad Afganistanom koji pruža dovoljno visoku
rezoluciju da možete vidjeti ljudska bića.
Kad bismo mogli vidjeti slike na svojim televizijskim ekranima – ljudske žrtve, izbjeglice koje
bježe – to bi moglo značiti da smrt i razaranje u Afganistanu skromno počinju poprimati istu vrstu
realnosti i ljudskosti kao i smrti u New Yorku i Washingtonu. Morali bismo se suočiti sa stvarnim
ljudima, umjesto da gledamo u sterilnu video-igru. Ali nijedan od tih prizora ne može biti objavljen
bez odobrenja Ministarstva obrane – ikada.
Ovaj nijemi rat oko toga čiji se životi broje, čije se smrti kolektivno oplakuju, odavno prethodi
11. rujnu. Uistinu, velik dio šoka zbog 11. rujna ima veze s količinom globalne patnje koja je bila
gotovo nevidljiva u većini američkog tiska, koju je euforija napretka i trgovine gurnula u stranu.
I tako se Amerika 11. rujna probudila usred rata, samo da bi saznala da rat traje već godinama –
ali joj to nitko nije rekao. Amerikanci su slušali o OJ-u umjesto o razornim posljedicama ekonomskih
sankcija na iračku djecu. Slušali su o Monici umjesto o posljedicama bombardiranja one tvornice
lijekova. Učili su o Survivoru umjesto o ulozi koju je CIA odigrala u financiranju mudžahedinskih
ratnika. »Evo ključne točke«, piše indijska spisateljica Arundhati Roy: »Amerika je u ratu protiv ljudi
koje ne poznaje, jer se ne pojavljuju baš često na televiziji.«
Christopher Isherwood je jednom napisao o Amerikancima da nas »Europljani mrze jer smo se
povukli iz života u svoje reklame, poput pustinjaka koji odlaze u špilje razmišljati.« Ovaj uzmak u
autoreferencijalnu medijsku čahuru donekle objašnjava zašto se činilo da napadi 11. rujna ne dolaze iz
druge zemlje, nego s drugog planeta – paralelnog svemira. Dezorijentacija i zbrka su bili toliko veliki.
Međutim, umjesto uzmicanja i ispunjavanja te praznine – praznine informacija, analiza,
razumijevanja -poput refrena slušamo: ovo je došlo niotkuda, neobjašnjivo je, to nema prošlosti.
»Oni« nas mrze. Oni nam žele oduzeti naše demokracije, naše slobode, naše stvari. Umjesto da se
zapitaju zbog čega su se napadi dogodili, naše televizijske mreže ih jednostavno repriziraju.
127

Upravo u trenutku kad Amerikancima najviše trebaju informacije o izvanjskom svijetu – i
složenom i uznemirujućem mjestu njihove zemlje u njemu – dobijaju samo odraze svoje slike,
ponovno i ponovno i ponovno: Amerikanci koji plaču, Amerikanci koji se oporavljaju, Amerikanci
koji navijaju, Amerikanci koji mole. Medijska kuća zrcala, u trenutku u kojem svima nama treba samo
još više prozora prema svijetu.
128
Novi oportunisti
Trgovinski su pregovori sada proželi pravičnošću svetoga rala
listopad 2001.

Postoje mnogi natjecatelji za naslov Najvećeg Političkog Oportunista nakon strahota 11. rujna:
političari što guraju zakone koji će nam promijeniti živote dok su glasači još u koroti, korporacije koje
se obrušavaju na javna sredstva, stručnjaci koji optužuju svoje protivnike za izdaju. Ipak, u zboru
drakonskih prijedloga i makartističkih prijetnji, jedan se glas oportunizma još uvijek ističe. Taj glas
pripada Robyn Mazer. Ona koristi 11. rujna da bi pozvala na međunarodno pooštrenje mjera prema
krivotvorenim majicama.
Mazer je, a to ne predstavlja iznenađenje, trgovinska odvjetnica u Washingtonu. Još je manje
začudno da su joj specijalnost trgovinski zakoni koji štite najveći izvozni proizvod Sjedinjenih
Država: autorsko pravo. To se odnosi na glazbu, filmove, logotipe, patente sjemenja, softver i još
mnogo toga. TRIPS (Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnoga vlasništva) je jedan od
ugovora koji izaziva najviše polemika u očekivanju sastanka Svjetske trgovinske organizacije koji će
se održati u Kataru u studenom 2001. Radi se o bojnom polju za sporove, u rasponu od prava Brazila
da distribuira generičke lijekove za AIDS, do procvata tržišta piratskih CD-a Britney Spears u Kini.
Američke multinacionalne korporacije očajnički pokušavaju dobiti pristup ovim velikim
tržištima, ali žele zaštitu. Mnoge siromašne zemlje, međutim, kažu da su potrebni milijuni da bi se
TRIPS proveli, dok smrtni stisak nad intelektualnim vlasništvom drastično povećava troškove
lokalnim granama privrede i potrošačima.
Kakve veze ima cijelo ovo trgovačko prepiranje s terorizmom? Nikakve, apsolutno nikakve.
Osim, naravno, ako pitate Robyn Mazer, koja je u prošlotjednom The Washington Postu napisala
članak naslovljen: »Od majica kratkih rukava do terorizma; proizvodnja lažnih Nike tenisica možda
pomaže financiranju bin Ladenove mreže«.
Ona piše: »Nedavni razvoj događaja navodi na zaključak da mnoge vlade koje su osumnjičene
za podržavanje al-Qaede također primaju mito, potpomažu ili u najmanju ruku ignoriraju vrlo unosnu
trgovinu krivotvorenim ili krijumčarenim proizvodima, koja može stvoriti ogroman dotok novca
teroristima.«
»Navodi na zaključak«, »osumnjičene«, »u najmanju ruku«, »može« – to je mnogo izmotavanja
za jednu rečenicu, pogotovo ako je piše netko tko je
129

radio u američkom Ministarstvu pravosuđa. Međutim, zaključak je nedvosmislen: ili provodite
TRIPS, ili ste na strani terorista. Dobrodošli u vrli novi svijet trgovinskih pregovora, gdje je svaka
zakučasta klauzula prožeta pravičnošću svetoga rata.
Politički oportunizam Robyn Mazer ukazuje na neka zanimljiva protuslovlja. Američki je
trgovinski predstavnik Robert Zoellick koristio 11. rujna za još jedan oportunistički cilj: da bi
osigurao predsjedniku George W. Bushu ovlast za »ubrzane« trgovinske pregovore, koja bi mu pružila
slobodu pregovaranja o novim trgovinskim ugovorima. Njih bi Kongres mogao prihvatiti ili odbiti, ali
ne i izmijeniti amandmanima. Prema Zoellicku, ta je nova ovlast potrebna jer trgovina »promiče
vrijednosti koje su u srcu ove dugotrajne borbe«.
Kakve veze novi trgovinski ugovori imaju s borbom protiv terorizma? Pa, kako nam kažu,
teroristi mrze Ameriku upravo zbog toga što mrze potrošačku kulturu: McDonald's i Nike i
kapitalizam – znate, slobodu. Trgovati stoga znači boriti se protiv njihovog asketskog križarskog
pohoda, širiti upravo one proizvode kojih se oni gnušaju.
Ali čekajte malo: što je onda sa svim onim krivotvorinama za koje Mazer kaže da financiraju
teror? U Afganistanu, tvrdi ona, možete kupiti »majice kratkih rukava koje nose krivotvoren Nike
logotip i slave bin Ladena kao 'Velikog mudžahida Islama'.« Čini se da se suočavamo s mnogo
složenijim scenarijem od jednostavne dihotomije potrošačkog McSvijeta protiv anti-konzumerističkog
džihada. Ako je Mazer u pravu, ne samo da su dva svijeta potpuno prepletena, nego se slike McSvijeta
koriste da bi se financirao džihad.
Možda malo zamršenosti i nije tako loša stvar. Dio dezorijentacije s kojom se mnoštvo
Amerikanaca sada suočava ima veze s napuhanim i pojednostavljenim mjestom koje konzumerizam
igra u američkoj priči. Kupovati znači biti. Kupovati znači voljeti. Kupovati znači glasovati. ljudi
izvan Sjedinjenih Država koji žele Nike tenisice – makar i krivotvorene – sasvim sigurno žele biti
Amerikanci, zasigurno vole Ameriku, moraju na neki način podržavati sve što Amerika predstavlja.
Ova je bajka na snazi od 1989., kad su iste medijske kompanije koje nam danas donose američki
»rat protiv terorizma« proglasile da će njihovi televizijski sateliti rušiti diktature diljem svijeta.
Potrošnja će dovesti do slobode. Ali sve se te lagane priče lome: autoritarnost koegzistira s
konzumerizmom, želja za američkim proizvodima je pomiješana s gnjevom zbog nejednakosti.
Ništa ne razotkriva ove kontradikcije jasnije od trgovinskih ratova koji bjesne nad »lažnom«
robom. Krijumčarenje cvjeta u dubokim kraterima globalne nejednakosti, kad je potražnja za
potrošnim dobrima desetljećima
130

ispred kupovne moći. Cvjeta u Kini, gdje se proizvodi eksploatacijskih tvornica za izvoz prodaju po
cijenama koje su veće od mjesečne zarade tvorničkih radnika. U Africi, gdje cijena lijekova za AIDS
predstavlja okrutnu šalu. U Brazilu, gdje se CD-pirati slave poput glazbenih Robina Hoodova.
Zamršenost se loše slaže s oportunizmom. Ali pomaže nam da se približimo istini, čak i ako to
znači da moramo razotkriti mnoštvo lažnjaka.
131
Kapitalisti-kamikaze
Tijekom pregovora WTO-a u Kataru, trgovinski su posrednici bili pravi vjernici
studeni 2001.

Kako nazivate nekoga tko tako čvrsto vjeruje u obećanje spasa putem štovanja niza krutih pravila da
je voljan riskirati svoj vlastiti život da bi proširio ta pravila? Religiozni fanatik? Sveti ratnik? A što
kažete na američki trgovinski posrednik?
U petak započinje sastanak Svjetske trgovinske organizacije u Dohi u Kataru. Prema
informacijama američke službe sigurnosti, postoji razlog za sumnju da je al-Qaeda, koja ima mnoštvo
obožavatelja u državama Perzijskog zaljeva, uspjela ubaciti nekolicinu svojih operativaca u zemlju,
uključujući i jednog stručnjaka za eksplozive. Neki su se teroristi možda čak infiltrirali u katarsku
vojsku. S obzirom na ove prijetnje, mogli biste pomisliti da će Sjedinjene Države i WTO otkazati
sastanak. Ali ne ovi pravi vjernici.
Umjesto toga, američki su delegati opremljeni plinskim maskama, dvosmjernim radio-stanicama
i lijekovima za borbu protiv bioterorizma. (I kanadskim su delegatima izdani isti lijekovi.) Dok se
posrednici budu prepirali oko poljoprivrednih subvencija, prodaje crnogorice i farmaceutskih patenata,
helikopteri će čekati da brzo otpreme američke delegate na nosače aviona parkirane u Perzijskom
zaljevu, spremne za bijeg u Batmanovom stilu. Sa sigurnošću se može reći da zbivanje u Dohi nije
prosječan trgovinski pregovor; to je nešto novo. Nazovimo to kamikaza-kapitalizmom.
Prošloga je tjedna američki trgovinski predstavnik Robert Zoellick pohvalio svoju delegaciju jer
se bila voljna »žrtvovati« suočena s takvim »nesumnjivim rizicima«. Zašto oni to čine? Vjerojatno iz
istog razloga iz kojeg su ljudi oduvijek stavljali svoj život na kocku zbog nekog ideala: vjeruju u niz
pravila koji obećava transcendenciju.
U ovom je slučaju bog ekonomski rast, a on obećava da će nas spasiti od globalne recesije.
Nova tržišta kojima možemo pristupiti, novi sektori koje možemo privatizirati, novi propisi koje
možemo ukinuti – to će navesti one strijelice u uglovima naših televizijskih ekrana da se još jednom
okrenu prema nebesima.
Naravno, rast se ne može stvoriti na sastanku, ali sastankom u Dohi se može postići nešto drugo,
nešto bliže religiji nego ekonomiji. S njega se tržištu može poslati »znak«, znak da je rast na pomolu,
da je širenje upravo iza ugla. A ambiciozan novi krug WTO pregovora predstavlja znak za koji
132

se oni mole. Za bogate zemlje poput naše, žudnja za ovim znakom je očajnička. Hitnija je od bilo
kakvih mogućih problema s postojećim pravilima WTO-a, problema na koje uglavnom ukazuju
siromašne zemlje, site sustava koji ih je prisilio da sruše svoje trgovinske granice, dok su granice
bogatih zemalja ostale podignute.
Stoga ne iznenađuje da su siromašne zemlje najjači protivnici ovoga kruga pregovora. Prije
negoli pristanu drastično proširiti doseg WTO-a, mnoge od njih zahtijevaju da bogate zemlje ispune
svoja obećanja iz prošloga kruga. Veliki se sporovi vrte oko poljoprivrednih subvencija i dumpinga12,
oko pristojbi na odjevne predmete i patentiranja oblika života. Najspornije je pitanje patenata lijekova.
Indija, Brazil, Tajland i koalicija afričkih zemalja žele jasno formulirano odobrenje kršenja patenata u
svrhu zaštite javnog zdravlja. Malo je reći da se Sjedinjene Države i Kanada tome opiru – opiru se čak
i dok njihovi vlastiti delegati odlaze u Katar noseći sa sobom Cipro kupljen po sniženoj cijeni,
iznuđen od Bayera upravo onakvim taktikama pritiska kakve sami nazivaju nepoštenim trgovinskim
praksama.
Ove se brige ne odražavaju u nacrtu ministarske deklaracije. To je razlog zbog kojeg se Nigerija
upravo okomila na WTO zbog »jednostranosti« i »zanemarivanja problema zemalja u razvoju i
nerazvijenih zemalja«. Indijski je ambasador pri WTO-u prošloga tjedna rekao da nacrt »ostavlja
neugodan dojam da ne postoji ozbiljna namjera usredotočenja na probleme koji su važni zemljama u
razvoju.«
Ovi prosvjedi nisu ostavili jak dojam na WTO. Rast je jedini bog na pregovorima, i vjernici se
odnose prema svim mjerama koje bi mogle makar neznatno usporiti dobitke kompanija za
proizvodnju lijekova, distribuciju vode ili crpljenje nafte, kao da su osmišljene od strane nevjernika i
zlotvora. Upravo svjedočimo »vezanju« trgovine (izvršenom u stilu Microsofta) logikom s-nama-ili-
protiv-nas, koju propagira »rat protiv terorizma«. Prošloga je tjedna Zoellick objasnio da »razvijanjem
WTO-ovog programa... ova 142 naroda mogu uzvratiti udarac prevrtljivom destruktivizmu
terorizma«. Otvorena tržišta, rekao je, predstavljaju »protuotrov« za terorističko »nasilno
neprihvaćanje«. (Posve dolično, ovi su ne-argumenti slijepljeni izmišljenim riječima.)
Zatim je pozvao države članice WTO-a da ostave po strani svoje sitničave brige za masovnu
glad i AIDS te se pridruže ekonomskom frontu američkog rata. »Nadamo se da će predstavnici koji su
se susreli u Dohi uvidjeti veće uloge koji su u igri«, rekao je.
U trgovinskim se pregovorima radi isključivo o moći i prilikama, a za kapitaliste-kamikaze iz
Dohe, terorizam je samo još jedna prilika za ulaganje. Možda Nietzscheova maksima može postati
njihov moto: Ono što nas ne ubije, učinit će nas jačima. Mnogo jačima.
133
Zastrašujući povratak velikih ljudi
Kad nekolicina ljudi odluči biti veća od života, svi ostali završavaju pregaženi
prosinac 2001.

Nakon objavljivanja video-snimke, secirana je svaka gesta, riječ i hihot Osame bin Ladena. Međutim,
budući da je sva pozornost bila na bin Ladenu, druga glavna uloga u tom filmu, identificirana u
službenom transkriptu samo kao »Šeik«, nije strože razmatrana. Šteta, jer on, bez obzira na to tko je (a
postoji nekoliko teorija), nudi rijetko dostupan pogled u psihologiju ljudi koji razmišljaju o masovnom
pokolju kao velikoj igri.
Tema koja se iznova javlja u smušenim monolozima bin Ladenovog gosta jest predodžba da oni
žive u vremenima koja su veličanstvena poput onih opisanih u Kuranu. Ovaj je rat, smatra on, sličan
»danima Proroka Muhameda. Točno kao ono što se događa upravo sad.« U nastavku kaže da će »to
biti slično ranim danima Al-Mudžahedina i Al-Ansara [slično ranim danima Islama].« A za slučaj da
nismo shvatili: »Kao u starim danima, kao Abu Bakr i Uthman i Ali i ostali. U tim danima, u našim
vremenima...«
Lako je pripisati ovu nostalgiju uobičajenoj teoriji po kojoj su sljedbenici Osame bin Ladena
zapeli u Srednjem vijeku. Međutim, čini se da ti komentari odražavaju nešto više. On ne čezne za
nekakvim asketskim srednjovjekovnim stilom života, nego za predodžbom življenja u mitskim
vremenima, kad su ljudi sličili bogovima, bitke su bile epske, a povijest se pisala s velikim P. Kao da
govori – jebi se, Francise Fukuyama. Povijest još nije svršena. Mi je stvaramo, upravo sada i upravo
ovdje!
Tu smo ideju čuli s mnogih strana nakon 11. rujna, povratak velikih priča: odabrani ljudi, zla
carstva, veliki planovi i uzvišene bitke. Sve se to intenzivno vratilo u modu. Biblija, Kuran, Sukob
civilizacija, Gospodar prstenova – sve se to iznenada odigrava »u ovim danima, u našim vremenima«.
Priča o iskupljenju je naš najpostojaniji mit, a on ima jednu opasnu stranu. Kad nekolicina ljudi
odluči živjeti svoje mitove, biti veća od života, to mora utjecati na sve one čiji se životi odvijaju u
normalnoj veličini. U usporedbi s tim, ljudi odjednom izgledaju beznačajno, lako ih je žrtvovati u ime
nekih viših ciljeva.
Kad je Berlinski zid pao, trebao je svojim ruševinama zatrpati ovu epsku priču. To je bila
odlučujuća pobjeda kapitalizma.
Razumljivo je da je teorija Francisa Fukuyame o kraju povijesti bila iritantna onima koji su
izgubili tu gladijatorsku bitku, bilo da su favorizirali
134

trijumf globalnog komunizma ili, u slučaju Osame bin Ladena, imperijalističku verziju islama.
Međutim, poslije 11. rujna je jasno da se kraj povijesti pokazao jalovom pobjedom i za Hladne ratnike
u samoj Americi. Čini se da je nakon 1989. mnogima od njih njihova epska priča nedostajala poput
izgubljenog uda.
Tijekom Hladnoga rata, potrošnja u Sjedinjenim Državama nije značila samo osobno
zadovoljstvo: bila je to ekonomska fronta jedne velike bitke. Kad su Amerikanci odlazili u kupovinu,
sudjelovali su u stilu života kojeg su komunjare navodno htjele uništiti. Kad su se kaleidoskopski
kupovni centri uspoređivali s moskovskim sivim i praznim trgovinama, bit nije bila samo u tome da je
nama na Zapadu lako dostupan Levi's 501. U ovoj su priči naši kupovni centri predstavljali slobodu i
demokraciju, dok su njihove prazne police bile metafore kontrole i represije.
Međutim, kad je Hladni rat završio, a ova ideološka pozadina bila strgnuta, isparilo je uzvišeno
značenje kupovine. Bez ideologije, kupovina je bila, pa, jednostavno, kupovina. Odgovor
korporacijskoga svijeta bio je »markiranje stila života«: pokušaj da se konzumerizam ponovno
uspostavi kao filozofska ili politička djelatnost prodajom snažnih ideja umjesto pukih proizvoda.
Reklamne su kampanje počele izjednačavati Benettonove džempere s borbom protiv rasizma,
namještaj Ikea s demokracijom a kompjutere s revolucijom.
Markiranje stila života je na neko vrijeme ispunilo vakuum »smisla« kupovine, ali to nije bilo
dovoljno da se zadovolje ambicije stare škole Hladnih ratnika. Kulturni izgnanici u svijetu kojeg su
stvorili, ovi ogorčeni jastrebovi nisu proveli desetljeće svoga najvećeg trijumfa uživajući u novoj i
neospornoj prevlasti Amerike, nego gunđajući naokolo o tome kako su Sjedinjene Države postale
»mekane«, feminizirane. Bila je to orgija popuštanja hirovima, koju su personificirali Oprah i Bill
Clinton.
Ali poslije 11. rujna, Povijest se vratila. Kupci su ponovno postali pješaštvo u bitki između
dobra i zla, koje nosi nove Elita grudnjake s uzorkom američke zastave i guta posebno izdanje
crvenih, bijelih i plavih M&M's bombona.
Kad američki političari tjeraju svoje građane da se bore protiv terorizma kupovinom, tu se ne
radi samo o hranjenju jednoga boležljivoga gospodarstva. Radi se o tome da se svakodnevica još
jednom ovija mitskim omotom, upravo na vrijeme za Božić.
135
Amerika nije hamburger
Pokušaj Amerike da »remarkira« samu sebe u inozemstvu mogao bi bili gori neuspjeh od nove
Coca-Cole
ožujak 2002.

Kad je Bijela kuća ocijenila da je došlo vrijeme za pristupanje problemu plime antiamerikanizma koja
raste diljem svijeta, nije potražila pomoć profesionalnog diplomata. Umjesto toga je u skladu s
filozofijom Bushove administracije, prema kojoj nema ničega što privatni sektor ne bi mogao učiniti
bolje od javnog, unajmila jednoga od vrhunskih brand menadžera s Madison Avenue.
Kao državna podtajnica za javnu diplomaciju i odnose s javnošću, Charlotte Beers nije imala
zadatak poboljšati odnose s drugim zemljama, nego izvesti generalni remont imagea Sjedinjenih
Država u inozemstvu. Nije imala prethodnih iskustava u State Departmentu, ali je radila na najvišim
mjestima u reklamnim agencijama J. Walter Thompson i Ogilvy & Mather, te je stvarala marke za sve
od pseće hrane do električnih bušilica.
Sada su je zamolili da upotrijebi svoju čaroliju na najvećem izazovu u markiranju uopće: da
proda Sjedinjene Države i njihov »rat protiv terorizma« svijetu koji je sve neprijateljskije raspoložen.
Postavljanje reklamne agentice na ovaj položaj izazvalo je neke razumljive kritike, ali državni je
tajnik Colin L. Powell na sve njih odmahnuo rukom. »Nema ničega lošeg u tome što smo odabrali
nekoga tko zna nešto prodati. Mi prodajemo jedan proizvod. Potreban nam je netko tko može
remarkirati američku vanjsku politiku, remarkirati diplomaciju.« Osim toga, rekao je, »nagovorila me
da kupujem rižu Uncle Ben's«. Zašto se onda, samo pet mjeseci nakon početka, čini da je kampanja za
novu i poboljšanu Marku SAD u rasulu? Nekolicina njezinih proglasa javnim službama bila je
raskrinkana kao poigravanje činjenicama. A kad je Beers u siječnju otišla na misiju u Egipat da bi
popravila ugled Sjedinjenih Država među arapskim »tvorcima javnog mnijenja«, to nije dobro
završilo. Muhammad Abdel Hadi, urednik u novinama Al Ahram, napustio je sastanak s Beersovom
razočaran zbog toga što se činilo da je više zanima razgovor o neodređenim američkim vrijednostima
nego o određenim postupcima Sjedinjenih Država. »Koliko god im se trudili objasniti«, rekao je, »oni
jednostavno ne razumiju.«
Nesporazum je vjerojatno nastao zbog činjenice da Beers promatra otrcan međunarodni ugled
Sjedinjenih Država kao komunikacijski problem.
136

Zbog nekog razloga, usprkos svoj globalnoj kulturi koja se izlijeva iz New Yorka, Los Angelesa i
Atlante, usprkos činjenici da možete gledati CNN u Kairu, a Black Hawk Down u Mogadišu, Amerika
još uvijek nije uspjela, prema Beersinim riječima, »doći tamo i ispričati svoju priču«.
Zapravo, problem je upravo suprotan: američki je državni marketing bio predjelotovoran.
Školska djeca mogu izrecitirati američke zavjete na demokraciju, slobodu i jednake prilike, jednako
kao što mogu povezati McDonald's s obiteljskom zabavom, a Nike sa sportskim junaštvom. A ona
očekuju da Sjedinjene Države ispune svoja obećanja.
Ako su ljuta, kao što milijuni ljudi očito jesu, to je stoga što su vidjeli da su postupci Sjedinjenih
Država iznevjerili ta obećanja. Usprkos ustrajanju predsjednika Busha na tome da su neprijatelji
Amerike ogorčeni zbog njezine slobode, većina kritičara Sjedinjenih Država zapravo ne prigovara
njihovim naznačenim načelima. Umjesto toga, ukazuju na jednostranost Sjedinjenih Država prema
međunarodnim zakonima, na proširenje imovinskih nejednakosti, pooštrenje mjera prema
doseljenicima i povrede ljudskih prava – za što je najnoviji primjer zatvorenički logor Guantanamo
Bay. Bijes ne proizlazi samo iz činjenica vezanih za svaki slučaj, nego i iz jasnog sagledavanja lažne
propagande. Drugim riječima, Amerika nema problem sa svojom markom – koja bi teško mogla
postati jača – nego sa svojim proizvodom.
Ponovno lansiranje Marke SAD suočava se s još jednom, dubljom preprekom, a ona je povezana
s prirodom samoga markiranja. Uspješno markiranje, napisao je nedavno u Advertising Age Allen
Rosenshine, predsjednik i rukovoditelj tvrtke BBDO Worldwide, »zahtijeva brižno izrađenu poruku
koja se prenosi dosljedno i disciplinirano«. Potpuno točno. Međutim, Beersova ima zadatak prodati
vrijednosti koje su duboko nepomirljive s ovom »dosljednošću i disciplinom« – demokraciju i
raznolikost. Dodajmo ovome činjenicu da mnoštvo najtvrđih kritičara Amerike već smatra da ih
američka vlada prisiljava na konformizam (kostriješeći se pred izrazima poput »odmetničke države«),
i već se čini da bi se američka kampanja remarkiranja lako mogla osvetiti, i to gadno.
Kad se u svijetu korporacija glavni ured jednom odluči za određeni »identitet marke«, on se
vojnom preciznošću provodi kroz sve djelatnosti tvrtke. Identitet marke može biti skrojen tako da se
prilagodi lokalnom jeziku i kulturnim sklonostima (poput ponude ljutih umaka u meksičkom
McDonald'su), ali njezine ključne karakteristike – estetika, poruka, logotip – ostaju nepromijenjene.
Brand menadžeri vole nazivati tu dosljednost »garancijom« marke: to je prisega da će gdje god
se na svijetu nalazili vaše iskustvo u Wal-Martu, Holiday Innu ili Disneyevom zabavnom parku biti
ugodno i pouzdano. Sve što
137

prijeti ovoj homogenosti raspršuje ukupnu snagu tvrtke. Zbog toga oduševljeno reklamiranje marke
ima i drugu stranu: agresivno progonjenje svakoga tko je pokušava pokvariti, bilo krivotvorenjem
njezinih zaštitnih znakova ili širenjem neželjenih informacija o njoj na internetu.
U svojoj srži, markiranje se sastoji od strogo kontroliranih jednosmjernih poruka, koje se šalju u
svojem najblistavijem obliku, a zatim hermetički zatvaraju pred onima koji bi htjeli pretvoriti taj
korporacijski monolog u društveni dijalog. Istraživanje, kreativnost i dizajn mogu biti najvažnija
oruđa u lansiranju snažne marke ali, poslije njih, najbolje prijatelje marke predstavljaju kleveta i
zakon o autorskim pravima.
Kad brand menadžeri preusmjere svoje vještine iz svijeta korporacija u svijet politike, redovito
donose sa sobom tu fanatičnu opsjednutost homogenošću. Primjerice, kad su upitali Wallyja Olinsa,
suosnivača savjetodavne tvrtke Wolff Olins, za njegovo mišljenje o problemu imidža Amerike,
požalio se da ljudi nemaju niti jednu jasnu predodžbu o tome što zemlja predstavlja, nego imaju
desetke, ako ne i stotine predodžbi koje su im »na najčudniji način pomiješane u glavama. Tako ćete
često sresti ljude koji se ujedno dive Americi i vrijeđaju je, čak u istoj rečenici.«
Iz perspektive markiranja, zasigurno bi bilo zamorno kad bismo se zatekli kako istovremeno
hvalimo i kudimo svoj prašak za pranje rublja. Ali kad se radi o našem odnosu prema vladama,
pogotovo prema vladi najmoćnijeg i najbogatijeg naroda na svijetu, određena je složenost zasigurno
umjesna. Ako imate protuslovne poglede na Sjedinjene Države – divite se njihovoj kreativnosti,
primjerice, ali prezirete njihove dvostruke kriterije – to ne znači da ste »zbunjeni«, da upotrijebimo
Olinsov izraz, nego da obraćate pozornost.
Osim toga, velik dio bijesa usmjerenog prema Americi raste iz uvjerenja – koje se jednako
spremno iskazuje u Argentini kao i Francuskoj, u Indiji kao i Saudijskoj Arabiji – da Sjedinjene
Države već zahtijevaju daleko previše »dosljednosti i discipline« od drugih naroda da su ispod svoje
deklarativne predanosti demokraciji i suverenosti duboko netolerantne prema odstupanjima od
ekonomskog modela poznatog pod imenom »Vašingtonski konsenzus«. Bez obzira na to provode li se
te mjere, tako blagotvorne za inozemne ulagače, putem Međunarodnog monetarnog fonda sa
središtem u Washingtonu ili putem međunarodnih trgovinskih ugovora, kritičari Sjedinjenih Država
općenito smatraju da američka marka upravljanja (da ne spominjeno same američke marke) već ima
pretjerano jak utjecaj na svijet.
Postoji još jedan razlog za oprez pri miješanju logike markiranja i prakse upravljanja. Kad
kompanije pokušavaju provesti globalnu dosljednost imidža, one izgledaju kao podružnice jedne
vrste. Ali kad vlade pokušavaju
138

učiniti isto, mogu izgledati izrazito autoritarno. Nije slučajnost da su u prošlosti upravo politički vođe
koji su bili ponajviše zaokupljeni markiranjem sebe i svojih stranaka ujedno bili alergični na
demokraciju i raznolikost. Sjetite se Mao Ce-tungovih divovskih murala i Crvenih knjižica i, da,
sjetite se Adolfa Hitlera, čovjeka potpuno opsjednutog čistoćom imidža: u njegovoj stranci, njegovoj
zemlji, njegovoj rasi. To je bila ružna strana diktatora koji su težili prema dosljednosti marke:
centralizacija informacija, mediji koje kontrolira država, kampovi za preodgajanje, čistke disidenata i
još mnogo gore stvari.
Demokracija, srećom, ima drugačije ideje. Za razliku od snažnih marki, koje su predvidive i
disciplinirane, prava je demokracija zbrkana i neposlušna, ako ne i izravno buntovna. Beers i njezini
kolege su možda uvjerili Colina Powella da kupi Uncle Ben's zato što su stvorili ugodan image marke,
ali Sjedinjene Države nisu sačinjene od identičnih zrna riže, hamburgera na tekućoj vrpci ili Gapove
kaki-odjeće.
Njihov najjači »atribut marke«, da upotrijebimo izraz iz Beersinog svijeta:" jest njihovo
prihvaćanje raznolikosti, vrijednosti koju Beers sada diljem svijeta pokušava pregaziti impersonalnom
jednoobraznošću, nimalo zbunjena ironijom svog postupka. Taj zadatak nije samo uzaludan, nego i
opasan: dosljednost marke i stvarna ljudska raznolikost su suprotne – jedna zahtijeva jednoličnost,
druga slavi razliku; jedna strahuje od svih improviziranih poruka, druga prihvaća debatu i neslaganje.
Nije čudo da smo tako »zbunjeni«. Pokušavajući nedavno prodati Marku SAD u Pekingu,
predsjednik Bush je tvrdio da »u slobodnom društvu raznolikost nije poremećaj. Debata nije razdor.«
Publika je pristojno pljeskala. Poruka bi možda bila uvjerljivija kad bi se te vrijednosti bolje
odražavale u komunikaciji Bushove administracije s izvanjskim svijetom, u njezinom imageu i, što je
važnije, u njezinim postupcima.
Jer, kako pravilno ističe predsjednik Bush, raznolikost i debata su srce slobode. Ali su
neprijatelji markiranja.
139
V.
PROZORI
PREMA DEMOKRACIJI
[Gdje se tračci nade pronalaze u politici
radikalne decentralizacije vlasti, koja dolazi
s planina chiapasa i iz urbanih squatova u Italiji.]
Demokratiziranje pokreta
Kad su se aktivisti okupili na prvom Svjetskom socijalnom forumu, niti jedan pojedini program
nije mogao obuhvatiti svu raznolikost
ožujak 2002.

»Ovdje smo da bismo pokazali svijetu da je drukčiji svijet moguć!«, rekao je čovjek na pozornici, a
masa od preko deset tisuća ljudi gromoglasno je odobravala. Nismo klicali nekom određenom
drukčijem svijetu, nego samo mogućnosti takvoga svijeta. Klicali smo predodžbi da bi u teoriji
drukčiji svijet mogao postojati.
Proteklih su se trideset godina probrani glavni izvršni rukovoditelji i svjetski vođe sastajali u
posljednjem tjednu siječnja na jednom planinskom vrhu u Švicarskoj da bi radili ono za što su
pretpostavljali da su samo oni sposobni: odlučivali kako treba upravljati globalnom ekonomijom.
Klicali smo jer je, zapravo, to bio posljednji tjedan siječnja, a ovo nije bio Svjetski ekonomski forum
u Davosu u Švicarskoj. Bio je to prvi godišnji Svjetski socijalni forum u Porto Alegreu u Brazilu. lako
nismo bili glavni izvršni rukovoditelji ili svjetski vođe, ipak smo namjeravali provesti tjedan
razgovarajući o tome kako bi trebalo upravljati globalnom ekonomijom.
Mnogi su ljudi rekli da im se činilo da se u toj prostoriji stvara povijest. Ja sam osjećala nešto
manje opipljivo: kraj Kraja Povijesti. A službeni slogan ovoga događaja bio je posve primjereno
»Drugačiji svijet je moguć«. Nakon što smo svjedočili jednoj i pol godini prosvjeda protiv Svjetske
trgovinske organizacije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetski je socijalni
forum bio reklamiran kao prilika da ovaj pokret u nastajanju prestane vikati protiv čega se bori, te da
počne artikulirati za što se bori.
Ako je Seattle za mnoge ljude bio debitantska zabava jednog pokreta otpora, tada je, prema
Sorenu Ambroseu, političkom analitičaru pri organizaciji 50 Years Is Enough, »Porto Alegre
debitantska zabava ozbiljnog razmišljanja o alternativama«. Naglasak je bio na alternativama što
dolaze iz zemalja koje najakutnije trpe negativne posljedice globalizacije: masovnu migraciju ljudi,
proširivanje imovinskih razlika, slabljenje političke moći.
Ovo je specifično mjesto odabrano jer je u Porto Alegreu, kao i u državi Rio Grande do Sul, na
vlasti Brazilska radnička stranka (Partido dos Trabalhadores, PT). Konferenciju je organizirala mreža
brazilskih sindikata i nevladinih organizacija, ali se PT pobrinula za najsuvremeniju opremu za
sastanke na Katoličkom sveučilištu u Porto Alegreu, te platila račun za zvjezdani
143

popis govornika. Rad pod sponzorstvom progresivne vlade predstavljao je veliku promjenu za grupu
ljudi koja je navikla da je se dočekuje oblacima OC-spreja, pretraživanjem do gole kože na graničnim
prijelazima, te zonama u kojima je prosvjedovanje zabranjeno. U Porto Alegreu, aktiviste su dočekali
srdačni policajci i odbor za dobrodošlicu sa službenim transparentima ministarstva turizma.
Iako je skup bio organiziran lokalno, djelomično ga je osmislio francuski ATTAC, koalicija
sindikata, zemljoradnika i intelektualaca koja je postala najpoznatiji predstavnik antiglobalizacijskog
pokreta u glavnini Europe i Skandinavije (ATTAC je kratica za Udruženje za procjenu financijskih
transakcija za pomaganje građanima što, priznajmo, ne zvuči baš najbolje u prijevodu). ATTAC su
1998. godine utemeljili Bernard Cassen i Susan George iz socijalističkog mjesečnika Le Monde
Diplomatique, isprva kao kampanju za uvođenje Tobinovog poreza, prijedloga američkog kandidata
za Nobelovu nagradu Jamesa Tobina da se uvede porez na sve spekulativne financijske transakcije.
Odražavajući svoje marksističke intelektualne korijene, grupa je izrazila nezadovoljstvo zbog manje
koherentnog fokusa antikorporacijskog pokreta u Sjevernoj Americi. »Seattle je bio promašaj zbog
nemogućnosti da se formira zajednički plan, globalni savez na svjetskoj razini koji bi se borio protiv
globalizacije«, kaže Christophe Aguiton iz ATTAC-a, koji je pomogao u organizaciji foruma.
Na tom je mjestu u priču ušao Svjetski socijalni forum: ATTAC je shvatio konferenciju kao
priliku da se povežu neki od najvećih umova koji rade na alternativama neoliberalnoj ekonomskoj
politici – ne samo na novim sustavima oporezivanja, nego na svemu od održive poljoprivrede, preko
sudioničke demokracije i zadružne proizvodnje, do neovisnih medija. ATTAC je vjerovao da će iz
ovoga procesa razmjene informacija nastati »zajednički plan«.
Rezultat okupljanja je bilo nešto mnogo složenije – jednako kaotično koliko i kohezivno, u
jednakoj mjeri raskol i jedinstvo. U Porto Alegreu se koalicija onih snaga koje se obično stavljaju pod
stijeg antiglobalizacije počela kolektivno preobražavati u pokret za demokraciju. Tijekom tog
postupka, pokret se također morao suočiti sa slabostima svoje vlastite interne demokracije, te postaviti
neugodna pitanja o tome kako se donose odluke – na samom Svjetskom socijalnom forumu te, što je
još važnije, na najvišim razinama gdje se stvaraju planovi za sljedeći krug pregovora Svjetske
trgovinske organizacije te za predloženu Američku zonu slobodne trgovine.
Izazov je djelomično bio u tome što organizatori nisu imali pojma o broju ljudi kojeg će privući
ovaj aktivistički Davos. Atila Roque, koordinator brazilskoga političkog instituta IBase i član
organizacijskog odbora, objašnjava da su oni mjesecima mislili da organiziraju skup dvije tisuće ljudi.
144

Tada ih se odjednom pojavilo deset tisuća, a na nekim zbivanjima i više – bili su to predstavnici tisuće
grupa iz 120 zemalja. Većina ovih delegata nije imala pojma u što se upušta: u organizaciju koja bi
trebala biti uzor UN-u? Ogromnu javnu raspravu? Aktivističku političku konvenciju? Tulum?
Rezultat je bio čudan hibrid svega navedenog, zajedno s – bar na svečanom otvaranju – nekim
elementima šou-programa u Las Vegasu. Prvoga dana foruma, nakon što su govori završili, a mi
pozdravili svršetak Kraja Povijesti, u dvorani su se ugasila svjetla, a na dva su velika ekrana bile
projicirane fotografije siromaštva u favelama u Riju. Na pozornici se pojavio red plesača, glava
pognutih od stida, tromo hodajući. Fotografije su polagano postale optimističnije, a ljudi na pozornici
su počeli trčati, mašući oruđima svojega osposobljavanja: čekićima, pilama, ciglama, sjekirama,
knjigama, olovkama, kompjuterskim tipkovnicama, uzdignutim šakama. U završnom je prizoru jedna
trudna žena sadila sjemenje – sjemenje, kako nam je bilo rečeno, drukčijeg svijeta.
Najsnažniji dojam nesklada nije toliko izazivala činjenica da je ovaj specifičan žanr utopijsko-
socijalističkog plesa bio rijetko postavljan na pozornicu nakon predstava Works Progress
Administrationa 1930-ih, nego to što je izveden s tako vrhunskim produkcijskim standardom:
savršena akustika, profesionalno osvijetljenje, slušalice na kojima se pripovijedanje simultano prevodi
na četiri jezika. Svih deset tisuća ljudi je dobilo male vrećice sjemenja da ih posade kod kuće. Bio je
to susret socijalističkog realizma i Mačaka.
Forum je bio pun ovih suprotnosti između revolucionarnih ideja i brazilskoga oduševljenja
kulturom slave: brkati lokalni političari su se, u pratnji svojih glamuroznih supruga odjevenih u bijele
haljine otvorenih leđa, družili s predsjednikom brazilskoga Pokreta seljaka bez zemlje, poznatom po
tome što ruši ograde i zaposjeda velike komade neiskorištenog zemljišta. Starica iz argentinske grupe
Majke Plaze de Mayo, s imenom svojega nestalog djeteta ispletenim na njezinom bijelom rupcu za
glavu, sjedi odmah do brazilske nogometne zvijezde koju obožavaju toliko da je njegovo prisustvo
ponukalo nekolicinu okorjelih političara da otkinu komade svoje odjeće i zahtijevaju autograme. A
Jose Bove se nije nikamo mogao pomaknuti bez reda tjelohranitelja koji su ga štitili od paparazza.
Svake se večeri konferencija premještala u amfiteatar na otvorenom, gdje su svirali glazbenici iz
raznih krajeva svijeta, uključujući Cuarteto Patria, jednu od kubanskih grupa koje je proslavio
dokumentarni film Wima Wendersa Buena Vista Social Club. Bilo što s Kube je ovdje vrlo popularno.
Govornici su morali samo spomenuti postojanje jednog otočnog naroda da cijela dvorana počne
skandirati: »Kuba! Kuba! Kuba!« Mora se reći da je i skandiranje popularno: ne samo u slučaju Kube,
nego i počasnog predsjednika Radničke stranke, Luiza Inacija »Lula« da Silve (»Lula-Lula«). José
Bové
145

je zaslužio i svoju vlastitu pjesmu: »ole, ole, Bove, Bove«, koja se pjeva kao stadionska nogometna
himna.
Jedna stvar koja nije bila tako popularna na Svjetskom socijalnom forumu su Sjedinjene Države.
Svakodnevno se prosvjedovalo protiv Plana Kolumbija, »zida smrti« između Sjedinjenih Država i
Meksika, kao i protiv najave Georgea W. Busha da će nova vlada ukinuti inozemnu pomoć grupama
koje pružaju informacije o pobačaju. U radionicama i na predavanjima mnogo se govorilo o
američkom imperijalizmu, o tiraniji engleskog jezika. Međutim, bilo je zamjetno malo samih građana
Sjedinjenih Država. AFL-CIO je jedva bio prisutan (njegov je predsjednik John Sweeney bio u
Davosu), a nije bilo nikoga iz National Organization for Women. Čak je i Noam Chomsky, koji je
rekao da forum »nudi neizmjerno važnu priliku da se okupe narodne snage«, poslao samo svoju
ispriku. Organizacija Public Citizen imala je dvoje svojih ljudi u Porto Alegreu, ali je njihova
zvijezda, Lori Wallach, bila u Davosu. [Mnogo se što od ovoga promijenilo povodom drugog
Svjetskog socijalnog foruma u siječnju 2002.: Chomsky je bio prisutan, kao i Wallach, zajedno s
većim kontingentom američkih aktivista.]
»Gdje su Amerikanci?«, pitali su ljudi, čekajući u redovima za kavu ili internet. Bilo je mnogo
teorija. Neki su krivili medije: američki tisak nije izvještavao o ovom događaju. Među tisuću i pol
registriranih novinara, možda je bilo deset Amerikanaca, a više od pola njih je bilo iz Neovisnih
medijskih centara. Neki su krivili Busha: forum je održan tjedan dana nakon njegove inauguracije, što
je značilo da je većina američkih aktivista bila previše zauzeta prosvjedima zbog ukradenih izbora da
bi uopće razmišljala o odlasku u Brazil. Drugi su krivili Francuze: mnoštvo američkih grupa uopće
nije znalo za ovaj događaj, djelomice zbog toga što se međunarodnim povezivanjem uglavnom bavio
ATTAC kojemu, priznao je Christophe Aguiton, trebaju »bolje veze s anglosaskim svijetom«.
Većina je ipak krivila same Amerikance. »To je djelomice odraz američke uskogrudnosti«,
rekao je Peter Marcuse, profesor urbanističkog planiranja na Sveučilišta Columbia i govornik na
forumu. To je poznata priča: ako se nešto ne događa u Sjedinjenim Državama, ako nije na engleskom,
ako to ne organiziraju američke grupe, to ne može biti toliko važno – a kamoli biti nastavak Bitke za
Seattle.
Prošle je godine Thomas Friedman, kolumnist New York Timesa, napisao iz Davosa: »Svake
godine na Svjetskom ekonomskom forumu postoji zvijezda ili tema koja se izdvaja« – internet-tvrtke,
azijska kriza. Prošle je godine, prema Friedmanu, zvijezda Davosa bio Seattle. Porto Alegre je također
imao zvijezdu; bila je to, bez sumnje, demokracija: što se zbilo s njom? Kako je možemo dobiti
natrag? I zašto nema više demokracije na samoj konferenciji?
146

Na radionicama ili raspravama, globalizacija je bila definirana kao masovni transfer dobara i
znanja iz javnog u privatni sektor – patentiranjem života i sjemenja, privatizacijom vode i
koncentriranjem vlasništva poljoprivrednih površina. Razgovor o ovim stvarima u Brazilu značio je da
se ovi problemi ne predstavljaju kao šokatni novi izumi dosad nepoznatog fenomena pod imenom
»globalizacija« – kako je često slučaj na Zapadu – nego kao dio niza kolonizacije, centralizacije i
gubitka samoodređenja koji je počeo prije više od pet stoljeća.
Ova je posljednja faza tržišne integracije značila da su vlast i moć odlučivanja sada prenesene na
točke koje su još udaljenije od mjesta na kojima se posljedice tih odluka osjećaju, dok se u isto
vrijeme sve veći financijski tereti prebacuju na velike i male gradove. Stvarna se moć premjestila s
lokalne na državnu razinu, sa državne na narodnu, s narodne na međunarodnu, sve do točke u kojoj
predstavnička demokracija znači glasovanje svakih nekoliko godina za političare koji koriste taj
mandat da bi predali nacionalnu vlast WTO-u i MMF-u.
Reagirajući na tu globalnu krizu predstavničke demokracije, forum je pokušao izraditi nacrt
mogućih alternativa, ali ubrzo su iskrsla neka prilično duboka pitanja. Je li ovo pokret koji pokušava
nametnuti svoju vlastitu, humaniju marku globalizacije, s nadzorom nad globalnim financijama i
većom razinom demokracije i transparentnosti u međunarodnom upravljanju? Ili je to pokret koji se
načelno protivi centralizaciji i prenošenju vlasti, koji je podjednako kritičan prema jednoobraznoj
ljevičarskoj ideologiji kao i prema receptima za McVladu koje proizvode forumi poput onoga u
Davosu? Lijepo je bodriti mogućnost drugačijeg svijeta – ali je li cilj jedan konkretan drugačiji svijet,
već zamišljen, ili se, kako kažu zapatisti, radi o »svijetu u kojemu postoji mogućnost mnoštva
svjetova«?
Oko ovih pitanja nije bilo konsenzusa. Činilo se da se neke grupe, one koje imaju veze s
političkim strankama, zagovaraju formiranje ujedinjene međunarodne organizacije ili stranke, te žele
da forum ispostavi službeni manifest koji bi mogao postati nacrt za vladu. Drugi, oni koji rade izvan
tradicionalnih političkih kanala te nerijetko koriste direktnu akciju, manje su zagovarali neku
jedinstvenu viziju, a više opće pravo na samoodređenje i kulturnu različitost.
Atila Roque je bio jedan od onih ljudi koji su uvjerljivo dokazivali da forum ne bi trebao
pokušavati proizvesti jedan jedini niz političkih zahtjeva. »Pokušavamo slomiti uniformnost
razmišljanja, a to se ne može učiniti predlaganjem još jednog uniformnog načina razmišljanja.
Iskreno, meni ne nedostaje vrijeme kad smo svi bili u Komunističkoj partiji. Možemo postići višu
razinu konsolidacije planova, ali ne mislim da bi se građansko društvo trebalo organizirati kao
stranka.«
147

Na kraju, konferencija nije govorila jednim glasom, nije bilo jedne službene izjave, iako su
postojali deseci neslužbenih. Umjesto sveobuhvatnih nacrta za političku promjenu, ukazali su se tračci
lokalnih demokratskih alternativa. Pokret seljaka bez zemlje vodio je delegate na jednodnevne izlete
na prisvojeno zemljište koje se koristi za održivu poljoprivredu. A bila je tu i živa alternativa samog
Porto Alegrea: grad je postao reprezentativan primjer sudioničke demokracije kojega se proučava
diljem svijeta. U Porto Alegreu demokracija nije uljudna djelatnost davanja glasova, to je aktivan
proces, koji se zbiva na neregularnim sastancima gradskoga vijeća. Težište programa Radničke
stranke jest nešto što se zove »sudionički budžet«, sustav koji dopušta građanima izravno sudjelovanje
u dodjeljivanju oskudnih gradskih sredstava. Kroz mrežu vijeća okupljenih oko određenog susjedstva
ili problema, stanovnici direktno glasuju o tome koje će ceste biti popločane i koji će domovi zdravlja
biti izgrađeni. U Porto Alegreu, ovaj je prijenos vlasti donio rezultate koji su zrcalna suprotnost
globalnim privrednim trendovima. Primjerice, umjesto smanjivanja javnih usluga za siromašne, što je
slučaj gotovo svagdje drugdje, grad je znatno povećao sredstva za te usluge. A umjesto spirale
cinizma i dezertiranja glasača, demokratsko se sudjelovanje povećava svake godine.
»U ovom se gradu razvija novi model demokracije u kojem ljudi ne žele jednostavno predati
kontrolu državi«, rekla je na forumu britanska spisateljica Hilary Wainwright. »Izazov jest – kako to
proširiti na nacionalnu i globalnu razinu?«
Možda preobražavanjem antikorporacijskog pokreta u pokret za demokraciju koji brani pravo
lokalnih zajednica da osmišljavaju svoje škole, vode i okoliš, te da upravljaju njima. U Porto Alegreu
se činilo da je najuvjerljiviji odgovor međunarodnom neuspjehu predstavničke demokracije upravo
ovaj radikalan oblik lokalne sudioničke demokracije, u velikim i malim gradovima gdje se apstrakcije
globalne ekonomije pretvaraju u svakodnevni problem beskućništva, zagađenja vode, pretrpanih
zatvora i škola bez sredstava. Naravno, to se mora dogoditi u kontekstu narodnih i međunarodnih
standarda i sredstava. Međutim, činilo se da ono što organski raste iz Svjetskog socijalnog foruma
(usprkos najvećem trudu nekih organizatora) nije bio pokret koji se bori za jednu globalnu vladu, nego
vizija bolje povezane međunarodne mreže vrlo lokalnih inicijativa, koje su utemeljene na izravnoj
demokraciji.
Tema demokracije se nije javljala samo na javnim raspravama i u radionicama, nego i na
hodnicima i na raskalašenim noćnim sastancima u omladinskom kampu. Ovdje predmet razgovora
nije bio demokratiziranje upravljanja svijetom, pa čak niti odlučivanja na gradskoj razini – nego nešto
puno neposrednije: bjelodan »demokratski deficit« samoga Svjetskog socijalnog
148

foruma. Na jednoj razini, forum je bio izvanredno otvoren: svatko tko je htio mogao je prisustvovati
kao delegat, bez ograničenja broja pristupnika. A bilo koja grupa koja je željela održati radionicu –
sama ili s drugom grupom – jednostavno je trebala dostaviti ime organizacijskom odboru prije negoli
je program bio tiskan.
Ali ponekad se istovremeno održavalo šezdeset ovakvih radionica, dok zbivanjima na glavnoj
sceni, gdje se može odjednom osloviti preko tisuću delegata, nisu dominirali aktivisti, nego političari i
znanstvenici. Neki su održali poticajna izlaganja, dok se činilo da su neki drugi bolno odsutni: nakon
puta u trajanju od osamnaest ili više sati da bi se prisustvovalo forumu, malo je kome trebalo reći da je
»globalizacija sporno pitanje«. Nije pomoglo niti to što su tim javnim raspravama dominirali muškarci
u pedesetim godinama, među kojima je bilo previše bijelaca. Nicola Bullard, zamjenica ravnatelja
organizacije Focus on the Global South iz Bangkoka, napola se našalila da je prva tiskovna
konferencija »izgledala kao Posljednja večera: dvanaest muškaraca u prosječnoj dobi od pedeset i
dvije godine«. A vjerojatno nije bila najbolja ideja napraviti VIP-sobu, enklavu mira i luksuza
rezerviranu samo za uzvanike, od stakla. Takvo je uvredljivo razdvajanje razina usred svih tih priča o
vladavini naroda počelo škripati otprilike u trenutku kad je u omladinskom kampu nestalo toalet-
papira.
Ove su tegobe simbolično predstavljale jedan veći problem. Organizacijska je struktura foruma
bila toliko neprozirna da je bilo gotovo nemoguće shvatiti kako se donose odluke, ili pronaći način da
se te odluke preispitaju. Nije bilo otvorenih plenarnih skupova, niti prilike za glasovanje o strukturi
budućih zbivanja. S obzirom na odustvo transparentnog procesa, iza kulisa su buknuli vatreni ratovi
između marki nevladinih organizacija – oko toga čije će zvijezde dobiti najviše medijskog prostora,
tko će dobiti pristup tisku, te koga će se gledati kao stvarne vođe ovoga pokreta.
Do trećega su dana frustrirani delegati već počeli činiti ono što najbolje znaju: prosvjedovati.
Bilo je povorki i manifesta – bar šest njih. Preopterećeni organizatori foruma su optuženi za sve od
reformizma do rasizma.
Kontingent Antikapitalističke mladeži ih je optužio za ignoriranje važne uloge koju je direktna
akcija odigrala u izgradnji pokreta. Njihov je manifest osudio konferenciju kao »prevaru« koja koristi
sladunjav jezik demokracije da bi izbjegla oštriju diskusiju o klasama. PSTU, otcijepljena frakcija
Radničke stranke, počela je prekidati govore o mogućnosti drugačijeg svijeta glasnim skandiranjem:
»Drugačiji svijet nije moguć dok ne uništite kapitalizam i ne uvedete socijalizam!« (Zvučalo je mnogo
bolje na portugalskom.)
Neke od ovih kritika nisu bile poštene. Forum je ugostio izvanredan raspon različitih pogleda, i
upravo je zbog te raznolikosti bilo nemoguće izbjeći
149

sukobe. Okupljanjem grupa koje imaju toliko različita poimanja vlasti – sindikate, političke stranke,
nevladine organizacije, anarhističke ulične prosvjednike i poljoprivredne reformiste – Svjetski je
socijalni forum samo učinio vidljivima one napetosti koje uvijek leže tik ispod površine ovih krhkih
koalicija.
Ali druga su pitanja bila opravdana i imaju implikacije koje dosežu mnogo dalje od ove
jednotjedne konferencije. Kako se donose odluke u ovom pokretu sastavljenom od pokreta? Tko,
primjerice, odlučuje koji će »predstavnici građanskog društva« ići iza pletene žice u Davosu – dok se
prosvjednike zadržava vani vodenim topovima? Ako je Porto Alegre bio anti-Davos, zašto su neka od
najpoznatijih lica oporbe bila na »dijalozima« u Davosu?
I kako odlučujemo je li naš cilj nastojati uvesti »socijalne klauzule« o radu i okolišu u
međunarodne ugovore, ili pokušati oboriti ugovore u cijelosti? Ova je rasprava – koja je ranije bila
teorijska, jer su se korporacije toliko snažno opirale socijalnim klauzulama – sada hitna. Industrijski
predvodnici Sjedinjenih Država, uključujući Caterpillar i Boeing, aktivno zagovaraju povezivanje
trgovine s klauzulama o radu i okolišu, ne zato što žele povisiti standarde, nego zato što vjeruju da
takva povezivanja mogu pokrenuti s mrtve točke kongresnu raspravu o ovlastima za ubrzane
trgovinske pregovore. Kad zagovaraju socijalne klauzule, potpomažu li nehotice sindikati i borci za
zaštitu okoliša napredak takvih pregovora, procesa koji će ujedno otvoriti vrata privatizaciji usluga
poput vodoopskrbe, te agresivnijoj zaštiti patentiranih lijekova? Treba li cilj biti dodavanje elemenata
ovim trgovinskim ugovorima, ili izostavljanje cijelih njihovih sekcija – vode, poljoprivrede, kontrole
hrane, patenata lijekova, obrazovanja, zdravstva? Walden Bello, izvršni ravnatelj organizacije Focus
on the Global South, nedvosmislen je po tom pitanju. »WTO se ne može reformirati«, rekao je na
forumu, »i nastojanje da se provede reforma predstavlja strašno rasipanje novca. Klauzule o radu i
okolišu će samo ojačati organizaciju koja je već previše moćna.«
Treba povesti ozbiljnu raspravu o strategiji i postupku, ali teško je predvidjeti kako će se ona
odvijati bez potpunog zaustavljanja pokreta čija je najveća snaga do sada bila njegova agilnost.
Anarhističke su se skupine, iako fanatične po pitanju postupka, sklone opirati naporima da se pokret
strukturira ili centralizira. Međunarodni forum o globalizaciji – trust mozgova sjevernoameričke
strane pokreta -nije transparentan u odlučivanju, niti odgovoran širokom članstvu, čak i ako većina
njegovih najvidljivijih članova jesu. U međuvremenu, nevladine organizacije koje bi inače mogle
surađivati nerijetko se međusobno natječu za publicitet ili sredstva. A tradicionalne političke strukture
utemeljene na članstvu, poput stranaka i sindikata, svedene su na sporednu ulogu u ovim širokim
aktivističkim mrežama.
150
Možda je prava pouka iz Porto Alegrea to da prvo treba riješiti pitanje demokracije i
odgovornosti na manjim, prilagodljivijim razinama – unutar lokalnih zajednica i koalicija, te u
pojedinačnim organizacijama. Bez ovoga temelja, nema mnogo nade da će se ostvariti zadovoljavajući
demokratski proces kad netko baci deset tisuća aktivista s potpuno različitim pozadinama na jedan
sveučilišni kampus. Postalo je jasno da ako jedini »za« iza kojega ova disparatna koalicija može stati
jest »za demokraciju«, tada demokracija unutar pokreta mora postati najveći prioritet. Poziv na
mobilizaciju iz Porto Alegrea jasno kaže da mi »prkosimo eliti i njihovim nedemokratskim procesima,
koje simbolizira Svjetski ekonomski forum u Davosu«. Većina se delegata složila da se jednostavno
ne može vikati »Elitisti!« iz staklene kuće – ili staklenog VIP-salona.
Usprkos trenucima otvorene pobune, Svjetski je socijalni forum završio jednako euforično kao
što je i započeo. Bilo je klicanja i skandiranja, a najglasnije je bilo kad je organizacijski odbor objavio
da će Porto Alegre ponovno biti domaćin foruma sljedeće godine. Avion koji je 30. siječnja letio iz
Porto Alegrea u Sao Paulo bio je pun delegata opremljenih od glave do pete robom s oznakama
konferencije – majicama kratkih rukava, baseball-kapama, šalicama i torbama – koja je nosila
utopijski slogan »Drukčiji svijet je moguć«. Poslije konferencije to možda nije neobično, ali učinilo
mi se vrijednim spomena da je par koji je sjedio preko puta mene još uvijek nosio svoje oznake s
imenima s foruma. Kao da su željeli ostati u tom svijetu snova koliko god dugo mogu, bez obzira na
sve njegove nesavršenosti, prije nego se razdvoje da bi presjeli na letove za Newark, Pariz, Mexico
City, i utonuli u metež užurbanih poslovnih ljudi, Guccijevih torbi oslobođenih carine, te burzovnih
vijesti na CNN-u.
151
Pobuna u Chiapasu
Subcomandante Marcos i zapatisti pripremaju revoluciju koja se više oslanja na riječi nego na
metke
ožujak 2001.

Prije mjesec dana, dobila sam e-mail od Grega Ruggiera, izdavača knjige Our Word Is Our Weapon,
zbirke zapisa Subcomandantea Marcosa, glasnogovornika Zapatističke narodnooslobodilačke vojske u
Chiapasu u Meksiku. Napisao je da zapatistički zapovjednici kreću u karavan prema Mexico Cityju, te
da je taj događaj »ekvivalent Maršu na Washington Martina Luthera Kinga Jr.«. Dugo sam buljila u tu
rečenicu. Vidjela sam odlomak Kingovog govora koji započinje riječima »imam jedan san« možda
deset tisuća puta, iako obično na reklamama kojima se prodaju investicijski fondovi ili na vijestima na
kablovskoj televiziji. Pošto sam odrasla nakon što je povijest završila, nisam mislila da bih možda
mogla vidjeti povijesni trenutak (s velikim P) koji bi se s tim mogao usporediti.
Odjednom sam bila na telefonu, nazivajući avionske kompanije, otkazujući dogovore,
smišljajući sulude isprike, mumljajući o zapatistima i Martinu Lutheru Kingu Jr. Koga je briga što sve
to nije imalo smisla? Znala sam samo da moram biti u Mexico Cityju 11. ožujka, na dan kad su prema
rasporedu Marcos i zapatisti trebali pristići u velikom stilu.
Sada bi bio dobar trenutak da priznam da nikada nisam bila u Chiapasu. Nikada nisam
hodočastila u džunglu Lacandon. Nikada nisam sjedila u blatu i magli u La Realidadu. Nikada nisam
preklinjala, uvjeravala ili se pretvarala da bih dobila audijenciju kod Subcomandantea Marcosa,
maskiranog čovjeka, bezličnog lica meksičke Zapatističke narodnooslobodilačke vojske. Poznajem
ljude koji jesu. Mnoštvo njih. Godine 1994. tijekom ljeta nakon zapatističkog ustanka, karavani za
Chiapas su bili posljednja moda u sjevernoameričkim aktivističkim krugovima: prijatelji su se
okupljali i skupljali novce za rabljene kombije, punili ih namirnicama, a zatim vozili prema jugu do
San Cristobal de las Casasa i ostavljali ih za sobom. U to vrijeme nisam mnogo obraćala pozornost na
sve to. Tada je zapatistička manija sumnjivo sličila samo još jednoj prilici za aktiviranje ljevičara s
osjećajem krivice i fetišem za Latinsku Ameriku: još jedna marksistička pobunjenička vojska, još
jedan mačo vođa, još jedna prilika da se putuje na jug i kupuje šarene tkanine. Nismo li već čuli tu
priču? Nije li loše završila?
Ali ovaj je zapatistički karavan zbog nečega drugačiji. Kao prvo, on se ne zaustavlja u San
Cristobal de las Casasu, on tamo počinje krivudajući po
152

meksičkoj unutrašnjosti prije negoli konačno stigne u središte Mexico Cityja. Karavan, kojemu je
meksički tisak dao nadimak »Zapatour«, predvodi vijeće dvadeset četiri zapatistička komandanta u
punim uniformama i s maskama (iako bez oružja}, uključujući i samog Subcomandante Marcosa.
Zapatouru treba dobro osiguranje, jer je nečuveno da zapatistička komanda putuje bilo kamo izvan
Chiapasa (a duž puta postoje odmetnici od zakona koji prijete smrtonosnim obračunom s Marcosom).
Crveni križ je odbio taj posao, pa zaštitu pruža nekoliko stotina talijanskih aktivista koji sebe nazivaju
Ya Basta! (što znači »Što je dosta, dosta je!«), prema prkosnom izrazu upotrijebljenom u zapatističkoj
objavi rata. (Na kraju su osiguranje pružile lokalne grupe.) Stotine studenata, malih zemljoradnika i
aktivista pridružili su se putujućoj predstavi, a tisuće ih pozdravljaju duž ceste. Za razliku od onih
starih posjetitelja Chiapasu, ovi putnici ne govore da su tamo jer su »solidarni« sa zapatistima, nego
zato jer jesu zapatisti. Neki čak tvrde da su sam Subcomandante Marcos – kažu potpuno zbunjujući
radoznale novinare: »Svi smo mi Marcos«.
Možda bi samo čovjek koji nikada ne skida svoju masku, koji krije svoje pravo ime, mogao
povesti ovaj karavan odmetnika, pobunjenika, usamljenika i anarhista na taj dvotjedni put. Radi se o
ljudima koji su se naučili kloniti karizmatičnih vođa s jednoobraznim ideologijama. Ovo nisu
stranački lojalisti: ovo su članovi grupa koje se ponose svojom autonomijom i odsustvom hijerarhije.
A čini se da je Marcos – sa svojom crnom vunenom maskom, prodornim očima i lulom – anti-vođa
kao skrojen za ovo sumnjičavo, kritično društvo. Ne samo da odbija pokazati svoje lice, potkopavajući
(i istovremeno povećavajući) svoju vlastitu slavu – Marcosova priča je priča čovjeka koji nije postao
vođa tako što se razmetao svojim uvjerenjima, nego tako što se suprotstavljao političkoj nesigurnosti,
tako što je učio vjerovati i slijediti.
Iako ne postoji mnogo dokaza o stvarnom Marcosovom identitetu, najčešće ponavljana legenda
koja ga okružuje ide ovako: urbanog marksističkog intelektualca i aktivista Marcosa tražila je država,
pa više nije bio siguran u gradovima. Pobjegao je u planine u Chiapasu u jugoistočnom Meksiku, pun
revolucionarne retorike i samopouzdanja, da bi tamo preobratio siromašne starosjedilačke mase na
ideju oružane revolucije proletarijata protiv buržoazije. Rekao im je da se radnici svijeta moraju
ujediniti, a Maje su samo buljili u njega. Rekli su mu da oni nisu radnici, a da, osim toga, zemlja nije
vlasništvo, nego srce njihove zajednice. Doživjevši neuspjeh kao marksistički misionar, Marcos
uranja u kulturu Maja. Što je više učio, sve je manje znao. Iz ovoga je procesa nastala nova vojska,
EZLN, Zapatistička narodnooslobodilačka vojska, koju nije kontrolirala elita gerilskih komandanata,
nego same zajednice, putem tajnih vijeća i otvorenih skupova. »Naša je vojska«,
153

kaže Marcos, »postala sablažnjivo indijanska«. To je značilo da on nije komandant koji izvikuje
naređenja, nego »subcomandante«, provodnik volje vijeća. Njegove su prve riječi, u njegovoj novoj
ulozi, bile: »Kroz mene govori volja Zapatističke narodnooslobodilačke vojske.« Potčinjavajući se još
dalje, Marcos kaže onima koji ga traže da on nije vođa, nego je njegova crna maska zrcalo koje
odražava svaku od njihovih vlastitih borbi. Veli da je zapatist bilo tko tko se bilo gdje bori protiv
nepravde; kaže: »Mi smo vi«. Najpoznatija je izjava koju je dao jednom novinaru: »Marcos je
homoseksualac u San Franciscu, crnac u Južnoj Africi, Azijat u Europi, Chicano13 u San Ysidru,
anarhist u Španjolskoj, Palestinac u Izraelu, Maja Indijanac na ulicama San Cristobala, Židov u
Njemačkoj, Ciganin u Poljskoj, Mohawk u Quebecu, pacifist u Bosni, usamljena žena na metrou u 10
sati navečer, seljak bez zemlje, član bande u sirotinjskim četvrtima, nezaposlen radnik, nezadovoljan
student te, naravno, zapatist u planinama.«
»Ova ne-osoba«, piše Juana Ponce de Leon, koja je uredila Marcosove zapise, »omogućava
Marcosu da postane govornik starosjedilačkih zajednica. Proziran je, a ujedno reprezentativan.« Ipak,
paradoks Marcosa i zapatista jest da to da se usprkos maskama, impersonalnosti, tajanstvenosti oni
bore za nešto suprotno anonimnosti – za pravo da se bude viđen. Kad su zapatisti 1994. podigli oružje
i rekli » Ya basta!«, bila je to pobuna protiv njihove nevidljivosti. Poput tolikih drugih koje je
globalizacija ostavila za sobom, Maje iz Chiapasa su ispali s gospodarske karte: »Dolje u gradovima«,
objavila je komanda EZLN-a, »nismo postojali. Naši su životi bili manje vrijedni od strojeva ili
životinja. Bili smo poput kamenja, poput korijenja kraj puta. Bili smo ušutkani. Nismo imali lica.«
Oni se naoružavanjem i maskiranjem, kako objašnjavaju, nisu pridruživali nekakvom borgovskom
svemiru nalik na Zvjezdane staze, gdje se ljudi bez identiteta bore za zajedničku stvar. Prisiljavali su
svijet da prestane ignorirati njihove neprilike, te da pogleda u njihova odavno zanemarivana lica.
Zapatisti su »glas koji se naoružava da bi ga se čulo. Lice koje se skriva da bi bilo viđeno.«
U međuvremenu, sam Marcos – navodna ne-osoba, provodnik, zrcalo – piše tonom koji je tako
osoban i poetičan, tako potpuno i nepogrešivo njegov, da neprestano potkopava i ruši anonimnost koja
proizlazi iz njegove maske i pseudonima. Nerijetko se govori da je najbolje oružje zapatista bio
internet, ali njihovo je istinsko tajno oružje bio njihov jezik. U knjizi Our Word Is Our Weapon,
čitamo manifeste i ratne pokliče koji su ujedno pjesme, legende i rifovi. Iza maske izranja jedan lik,
jedna osoba. Marcos je revolucionar koji urugvajskom piscu Eduardu Galeanu piše duga, meditativna
pisma o značenju tišine, opisuje kolonijalizam kao niz »loše ispričanih loših viceva«, citira Lewisa
Carrolla, Shakespearea i Borgesa. Piše da se otpor zbiva »u svakom trenutku u kojem se bilo koji
muškarac ili žena pobune do
154

točke trganja odjeće koju im je skrojila rezignacija, a koju je cinizam obojao u sivo.« A koji zatim
šalje hirovite lažne telegrame cijelom »građanskom društvu«: »SIVI SE NADAJU POBJEDI STOP
HITNO POTREBNA DUGA«.
Čini se da je Marcos savršeno svjestan sebe kao neodoljivog romantičnog junaka. On je sličan
inverziji nekog lika Isabel Allende – ne siromašni seljak koji postaje marksistički pobunjenik, nego
marksistički intelektualac koji postaje siromašni seljak. On se igra s tim likom, koketira s njim,
govoreći da ne smije otkriti svoj stvarni identitet jer se boji da će razočarati svoje obožavateljice.
Možda se plašeći da ta igra pomalo izmiče kontroli, Marcos je odabrao ovogodišnje Valentinovo da
objavi loše vijesti: oženjen je i duboko zaljubljen, a njezino ime je La Mar (»More« – što bi drugo
moglo biti?).
Ovaj je pokret savršeno svjestan snage riječi i simbola. Skupina od dvadeset četiri zapatistička
komandanta izvorno je namjeravala svečano ući u Mexico City jašući na konjima, poput
starosjedilačkih konkvistadora (na kraju su se odlučili za kamion s prikolicom punom sijena).
Međutim, karavan nije samo simboličan. Njihov je cilj osloviti meksički Kongres i zahtijevati da
zakonodavci odobre Povelju o pravima starosjedilaca, zakon koji je nastao tijekom neuspješnih
mirovnih pregovora zapatista s bivšim meksičkim predsjednikom Ernestom Zedillom. Njegov
novoizabrani nasljednik Vicente Fox, poznat po tome što se tijekom izborne kampanje hvalio da može
riješiti problem zapatista »za petnaest minuta«, zahtijevao je sastanak s Marcosom, ali su ga do sada
odbijali. Tek kad se odobri povelja, kaže Marcos, tek kad se još vojnih postrojbi povuče s teritorija
zapatista, tek kad se oslobode svi zapatistički politički zatvorenici. Marcosa su i prije varali, pa
optužuje Foxa za insceniranje »simulacije mira« prije negoli su mirovni pregovori uopće ponovno
počeli.
Cijela ova borba za položaje jasno pokazuje da se u odnosima moći u Meksiku nešto radikalno
promijenilo. Zapatisti imaju glavnu riječ – što je značajno, jer su izgubili naviku govoriti oružjem.
Ono što je započelo kao mala, oružana pobuna, pretvorilo se tijekom posljednjih sedam godina u nešto
što je danas sličnije masovnom pokretu za mir. Taj je pokret pomogao rušenju korumpirane
sedamdesetjednogodišnje vladavine Institucionalne revolucionarne stranke, te smjestio prava
starosjedilaca u središte dnevnog reda meksičke politike.
To je razlog zbog kojeg se Marcos ljuti kad ga promatraju kao samo još jednog tipa s pištoljem:
»Koja je druga gerilska vojska uspjela organizirati nacionalni demokratski pokret, građanski i
miroljubiv, učinivši oružanu borbu beskorisnom?«, pita on. »Koja druga gerilska vojska pita svoje
pristalice što treba učiniti prije negoli to učini? Koja se druga gerilska vojska borila
155

za ostvarenje demokratskog prostora, a nije nakon toga preuzela vlast? Koja se druga gerilska vojska
više oslanjala na riječi nego na metke?«
Zapatisti su odabrali 1. siječnja 1994., dan kad je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj
trgovini stupio na snagu, za »objavu rata« meksičkoj vojsci, podižući ustanak i nakratko preuzimajući
kontrolu grada San Cristobal de las Casas, te još pet mjesta u Chiapasu. Poslali su priopćenje u kojem
se objašnjava da bi NAFTA, koja je zabranila subvencije starosjedilačkim poljoprivrednim
zadrugama, predstavljala »zajedničko pogubljenje« četiri milijuna starosjedilačkih Meksikanaca u
Chiapasu, najsiromašnijoj pokrajini u zemlji.
Prošlo je gotovo stotinu godina od trenutka u kojem je meksička revolucija obećala vratiti
zemlju starosjediocima kroz agrarnu reformu; nakon svih tih prekršenih obećanja, NAFTA je
jednostavno bila kap koja je prelila čašu. »Mi smo proizvod pet stotina godina borbe... ali danas
kažemo 'Ya basta!' Što je dosta, dosta je!« Pobunjenici su se nazvali zapatistima, uzevši ime prema
Emilianu Zapati, pogubljenom junaku revolucije 1910. koji se, zajedno s vojskom seljaka i sirotinje,
borio za to da se zemlja u vlasništvu velikih zemljoposjednika vrati starosjediocima i seoskim
zemljoradnicima. Tijekom sedam godina nakon što su nahrupili na pozornicu, zapatisti su počeli
istovremeno predstavljati dvije sile: kao prvo, pobunjenike koji se bore protiv mukotrpnog siromaštva
i poniženja u planinama Chiapasa te, povrh toga, teoretičare novoga pokreta, drugačijeg načina
razmišljanja o vlasti, otporu i globalizaciji. Ova teorija – zapatizam – ne obrće naopako samo klasičnu
gerilsku taktiku, nego i ljevičarsku politiku.
Godina sam promatrala kako se zapatističke ideje šire kroz aktivističke krugove, prenose se iz
druge ili treće ruke: neki izraz, način vođenja sastanka, metafora koja vam preokrene način
razmišljanja. Za razliku od klasičnih revolucionara koji propovijedaju kroz megafone ili s govornica,
Marcos je proširio zapatističku riječ zagonetkama i dugim, pregnantnim šutnjama. Revolucionari koji
ne žele vlast. Ljudi koji moraju skrivati lica da bi bili viđeni. Svijet u kojem postoji mnoštvo svjetova.
Pokret u kojemu postoji jedno »ne« i mnoga »da«.
Ovi izrazi isprva izgledaju jednostavno, ali ne dajte se zavarati. Oni znaju kako prodrijeti u
svijest, pojaviti se na čudnim mjestima, ponavljati se dok ne poprime neku kvalitetu istine – ali ne
apsolutne istine: jedne istine, kako bi rekli zapatisti, u kojoj je mnoštvo istina. U Kanadi, ustanak
starosjedilaca uvijek simbolizira blokada: fizička barijera koja suzbija širenje igrališta za golf na
prostor starosjedilačkog groblja, koja zaustavlja izgradnju hidroelektrane ili sprečava sječu prastare
šume. Zapatistički je ustanak bio nov način zaštite zemlje i kulture: umjesto isključivanja svijeta,
zapatisti su
156

širom otvorili vrata i pozvali svijet unutra. Chiapas je bio preobražen, usprkos svojem siromaštvu,
usprkos stalnoj vojnoj opsadi, u globalno mjesto okupljanja za aktiviste, intelektualce i starosjedilačke
grupe.
Od svojega prvog priopćenja, zapatisti su pozivali međunarodnu zajednicu »da nadgleda i
regulira naše bitke«. Ljeto poslije ustanka, ugostili su Narodnu demokratsku konvenciju u džungli;
prisustvovalo je šest tisuća ljudi, uglavnom iz Meksika. Godine 1996. su ugostili prvi Encuentro za
humanost i protiv neoliberalizma. Oko tri tisuće aktivista doputovalo je u Chiapas da bi se susrelo s
drugima, koji su došli iz cijeloga svijeta.
Sam Marcos predstavlja mreža u liku jednog čovjeka: on je kompulzivni komunikator koji
neprestano uspostavlja kontakte i povezuje borbe protiv različitih problema. Njegova su priopćenja
ispunjena popisima grupa za koje zamišlja da su saveznici zapatistima: vlasnici malih trgovina,
umirovljenici i invalidi, kao i radnici i seljaci. Piše pisma političkim zatvorenicima Mumia Abu-
Jamalu i Leonardu Peltieru. Dopisuje se s nekim od najpoznatijih latinoameričkih romanopisaca. Piše
pisma adresirana na »sve ljude svijeta«.
Kad je ustanak započeo, vlada je namjeravala omalovažiti cijeli incident kao »lokalni problem«,
etnički sukob kojega je lako obuzdati. Strateška je pobjeda zapatista značila promjenu uvjeta: ustrajati
na tome da se ono što se događa u Chiapasu ne može otpisati kao ograničena »etnička« borba, da je
ona ujedno specifična i univerzalna. Učinili su to tako što kao svoga neprijatelja nisu jasno imenovali
samo meksičku državu, nego i niz ekonomskih pravila poznat kao neoliberalizam. Marcos je inzistirao
na tome da su siromaštvo i očaj u Chiapasu samo uznapredovala verzija nečega što se događa diljem
svijeta. Ukazao je na ogroman broj ljudi koje napredak ostavlja za sobom, a čija su zemljišta i rad
učinili taj napredak mogućim. »Nova podjela svijeta isključuje 'manjine'«, rekao je Marcos.
»Starosjedilačke narode, mladež, žene, homoseksualce, lezbijke, ljude obojene kože, doseljenike,
radnike, seljake; vlast prikazuje većinu koja nastanjuje podrume svijeta kao potrošnu robu. Podjela
svijeta isključuje većinu.«
Zapatisti su poveli otvorenu pobunu kojoj se svatko mogao pridružiti, sve dok je o sebi
razmišljao kao o izopćeniku, o dijelu većine u sjeni. Po opreznim procjenama, u ovom trenutku
postoji četrdeset i pet tisuća internet-siteova povezanih uz zapatiste, stvorenih u dvadeset i šest
zemalja. Marcosova su priopćenja dostupna na barem četrnaest jezika. A tu je i zapatistička kućna
radinost: crne majice kratkih rukava sa crvenim petokrama, bijele majice na kojima je crnom bojom
otiskano »EZLN«. Tu su baseball-kape, crne EZLN skijaške maske, lutke i sitna roba koju proizvode
Maje. Postoje posteri, uključujući jedan na kojemu je Comandante Ramona, omiljeni matrijarh EZLN-
a, prikazana kao Mona Lisa.
157

A učinak zapatista daleko nadilazi tradicionalnu solidarnost i podršku. Mnogi koji su
prisustvovali prvim encuentros kasnije su odigrali ključne uloge u prosvjedima protiv Svjetske
trgovinske organizacije u Seattleu i Svjetske banke i MMF-a u Washingtonu, pristigavši tamo s novim
sklonostima prema direktnoj akciji, kolektivnom odlučivanju i decentraliziranom organiziranju. Kad
je ustanak započeo, meksička je vojska bila uvjerena da će moći zgnječiti zapatistički ustanak u
džungli kao kukca. Poslala je teško topništvo, oglašavala zračne uzbune, mobilizirala tisuće vojnika.
Ali umjesto da stane na zgaženoga kukca, vlada se našla okružena rojem međunarodnih aktivista, koji
su zujali po cijelom Chiapasu. U analizi koju je američka vojska naručila od korporacije RAND,
EZLN se proučava kao »novi model sukoba – 'mrežni rat' – u kojemu protagonisti ovise o korištenju
mrežnih oblika organiziranja, doktrine, strategije i tehnologije.«
Obruč oko pobunjenika nije u potpunosti zaštitio zapatiste. U prosincu 1997. u Actealu je
izvršen brutalan masakr u kojemu je četrdeset i pet pristalica zapatista, uglavnom žena i djece, ubijeno
dok se molilo u crkvi. A u Chiapasu je situacija još uvijek očajna, tisuće ljudi su izbačene iz svojih
domova. Međutim, točno je da bi situacija vjerojatno bila još mnogo gora, uz mogućnost mnogo šire
intervencije američke vojske, da nije bilo međunarodnoga pritiska. Analiza korporacije RAND tvrdi
da se globalna aktivistička pozornost pojavila »tijekom razdoblja u kojem su Sjedinjene Države
možda potajno htjele vidjeti snažno gušenje pobune.«
Stoga vrijedi pitati: kakve su to ideje koje su se pokazale tako snažnima da su ih tisuće ljudi
preuzele i proširile diljem svijeta? One su povezane s vladanjem – i novim načinima njegovog
osmišljavanja. Primjerice, prije nekoliko bi godina bilo nemoguće zamisliti pobunjenike koji putuju u
Mexico City da bi oslovili Kongres. Maskirana gerila koja ulazi u dvoranu političke vlasti znači samo
jednu stvar: revoluciju. Ali zapatisti nisu zainteresirani za rušenje države ili postavljanje svojega vođe
kao predsjednika. Oni u najmanju ruku žele manje državne vlasti nad svojim životima. Osim toga,
Marcos kaže da će, čim bude postignut mir, skinuti svoju masku i nestati. [Kad su se zapatisti
konačno obratili Kongresu, Marcos je ostao vani.]
Što to znači biti revolucionar koji ne pokušava povesti revoluciju? To je jedan od ključnih
paradoksa zapatista. U jednom od svojih mnogih priopćenja, Marcos piše da »nije nužno da osvojimo
svijet. Dovoljno je da ga obnovimo.« Dodaje: »Mi. Danas.« Ono po čemu se zapatisti razlikuju od
prosječnih marksističkih gerilskih pobuna jest to što njihov cilj nije zadobiti kontrolu, nego zauzeti i
izgraditi autonomne prostore gdje mogu cvjetati »demokracija, sloboda i pravda«.
Iako su zapatisti artikulirali neke od ključnih ciljeva svoje pobune (kontrola zemljišta, izravno
političko predstavljanje. te pravo na zaštitu svoje
158

zemlje i kulture), ustraju na tome da ih manje zanima »Revolucija«, a više »revolucija koja
omogućava druge revolucije«.
Marcos vjeruje da se u onome što je u Chiapasu naučio o nehijerarhijskom odlučivanju,
decentraliziranom organiziranju i dubokoj demokraciji unutar zajednice, nalaze odgovori i za
nestarosjedilački svijet – samo kad bi ovaj bio voljan slušati. To je vrsta organiziranja koja ne
raspoređuje dijelove zajednice u pretince kao radnike, ratnike, poljoprivrednike i studente, nego
umjesto toga pokušava organizirati zajednice kao cjeline, mimo sektora i mimo generacija, stvarajući
»društvene pokrete«. Za zapatiste, ove autonomne zone nemaju veze s izolacionizmom ili
povlačenjem iz građanskog društva u stilu pobune šezdesetih. Upravo suprotno: Marcos je uvjeren da
će ovi slobodni prostori, stvoreni ponovnim prisvajanjem zemlje, zajedničkom poljoprivredom,
otporom privatizaciji, na kraju stvoriti protutežu državi jednostavno time što će postojati kao
alternative.
Ovo je bit zapatizma, te objašnjava velik dio njegove privlačnosti: globalni poziv na revoluciju
koji vam kaže da ne čekate na tu revoluciju, da počnete tamo gdje jeste, te da se borite svojim
vlastitim oružjem. To može biti videokamera, riječi, ideje, »nada« – sve ovo, napisao je Marcos,
»također jesu oružja«. To je minijaturna revolucija koja govori: »Da, možete ovo pokušati i u svojem
domu«. Ovaj se organizacijski model proširio kroz latinsku Ameriku i svijet. Možete ga vidjeti u
centri sociali (društvenim centrima), anarhističkim squatovima u Italiji. U brazilskom Pokretu seljaka
bez zemlje, koji prisvaja površine neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, te ih iskorištava za
održivu poljoprivredu, tržnice i škole pod sloganom Ocupat; Resistit; Producir (Zaposjedni, Odupri
se, Proizvedi). Iste ove ideje o mobiliziranju ljudi koji su, u gospodarskom smislu, nestali, prožimaju
argentinski pokret Piquetero, organizaciju nezaposlenih radnika koje je glad natjerala da osmisle nove
načine dobijanja ustupaka od države. Suprotno tradicionalnim štrajkaškim povorkama (ne možeš
zatvoriti tvornicu koja je već zatvorena), Piqueterosi blokiraju ceste prema gradovima, nerijetko i po
nekoliko tjedana, zaustavljajući promet i transport robe. Političari su prisiljeni doći na blokade na
cestama i pregovarati, a Piqueterosi redovito uspijevaju osigurati svojim članovima osnovne
nadoknade za nezaposlenost. Argentinski Piqueterosi (koje se često može vidjeti u majicama EZLN-a)
vjeruju da u zemlji u kojoj je 30% stanovnika nezaposleno, sindikati moraju početi organizirati cijele
zajednice, a ne samo radnike. »Nova tvornica je susjedstvo«, kaže vođa Piqueterosa Luis D'Elia.
Studenti Nacionalnog autonomnog sveučilišta u Meksiku također su snažno izrazili zapatistički etos
tijekom prošlogodišnje duge i militantne okupacije njihova kampusa. Zapata je jednom rekao da
zemlja pripada onima koji je obrađuju. Njihovi su transparenti treštali: »TVRDIMO DA
SVEUČILIŠTE PRIPADA ONIMA KOJI STUDIRAJU NA NJEMU«.
159

Zapatizam, prema Marcosu, nije doktrina, nego »intuicija«. A on svjesno pokušava apelirati na
nešto što postoji izvan intelekta, nešto u nama što nije cinično, što je pronašao u sebi u planinama
Chiapasa: čuđenje, potiskivanje nevjerice, plus mit i magiju. Umjesto objavljivanja mnoštva
manifesta, on tako pokušava prodrijeti u taj prostor improvizacijom, dugim meditacijama, maštanjem,
sanjanjem naglas. To je, na neki način, jedna vrsta intelektualnog gerilskog rata: Marcos se neće
susresti sa svojim protivnicima pod njihovim uvjetima, on mijenja teme razgovora.
To je razlog zbog kojega sam, kad sam stigla u Meksiko da bih svjedočila 11. ožujku, vidjela
nešto drugačije od velikog povijesnog trenutka kakvoga sam zamislila kad sam prvi put dobila taj e-
mail. Kad su zapatisti ušli na Zácalo, trg ispred legislature, dok ih je bodrilo 200 000 ljudi, zasigurno
se stvarala povijest, ali bila je to mala povijest, pisana malim slovom, skromnija vrsta povijesti od one
koju vidite u crno-bijelim filmskim žurnalima. Povijest koja kaže: »Ne mogu stvoriti vašu povijest za
vas. Ali mogu vam reći da je na vama da je stvorite.«
Toga se dana činilo da su najushićenije pristalice zapatista sredovječne žene – demografska
skupina koju Amerikanci vole zvati »nogometnim majkama«. Pozdravile su revolucionare
skandiranjem: »Vi niste sami!« Neke su od njih bile na stankama za ručak, još uvijek odjevene u
jednake uniforme s prugama koje nose tijekom rada u fast-food restoranu.
Izdaleka, popularnost zapatista – četrdeset vrsta majica, postera, zastava i lutaka – može
izgledati poput masovnog marketinga, radikalnog šik »markiranja« jedne drevne kulture. Ali izbliza se
to doima poput nečega drugog: nepatvorenog anakronističkog folklora. Zapatisti nisu proširili svoju
poruku reklamama ili izjavama pripremljenim za televiziju, nego pripovjetkama i simbolima, ručno
slikanim na zidovima, proširenim usmenom predajom. Internet, koji oponaša ovakve organske mreže,
jednostavno je preuzeo taj folklor i proširio ga diljem svijeta.
Dok sam slušala Marcosa kako se obraća masama u Mexico Cityju, upalo mi je u oči da nije
zvučao kao političar na mitingu ili propovjednik na govornici, zvučao je kao pjesnik – na najvećem
čitanju poezije na svijetu. Palo mi je na pamet da Marcos zapravo nije Martin Luther King Jr.; on je
Kingov vrlo moderan potomak, rođen u gorkoslatkom braku vizije i nužde. Ovaj maskirani čovjek
koji sebe naziva Marcos jest potomak Kinga, Che Guevare, Malcolma X-a, Emiliana Zapate i svih
drugih junaka koji su propovijedali s govornica samo da bi jedan po jedan bili ustrijeljeni, ostavljajući
tijela sljedbenika da lutaju, slijepa i dezorijentirana, jer su izgubila svoje glave. A umjesto njih se
pojavila nova vrsta junaka, ona koja više sluša nego što govori, koja propovijeda zagonetkama, a ne
tvrdnjama, vođa koji ne pokazuje svoje lice, koji kaže daje njegova maska zapravo zrcalo. U
zapatistima ne
160

pronalazimo jedan san o revoluciji, nego revoluciju koja sanja. »To je naš san«, piše Marcos,
»zapatistički paradoks – san koji nam uskraćuje spavanje. Jedini san koji se sanja u budnom stanju,
dok se ne spava. Povijest koja se rađa i othranjuje među narodom.«
161
Talijanski društveni centri
U prisvojenim skladištima, otvaraju se prozori demokracije
lipanj 2001.

Žena duge smeđe kose i glasa napuklog od cigareta ima pitanje. »Kako ovo mjesto vama izgleda?«,
pita ona, uz pomoć prevoditelja. »Kao rugoban geto ili možda kao nešto prelijepo?«
Bilo je to trik-pitanje. Sjedili smo u ruševnom squatu u jednom od najneuglednijih rimskih
predgrađa. Zidovi te nezgrapne zgrade bili su prekriveni grafitima, zemlja je bila blatnjava i posvuda
oko nas je bila ogromna, zlokobna novogradnja. Da je bilo koji od dvadeset milijuna turista koji su
prošle godine nagrnuli u Rim negdje pogrešno skrenuo i završio ovdje, pohrlio bi prema svom Fodor's
vodiču i pobjegao u potragu za bilo kakvom građevinom sa svodovima, fontanama i freskama. Ali dok
su ostaci jednoga od najmoćnijih centraliziranih carstava u povijesti besprijekorno očuvani u
gradskom središtu Rima, novu, živu politiku možete nazrijeti upravo ovdje, u siromašnim gradskim
predgrađima.
Skvot o kojem se radi zove se Corto Ciccuito – jedan od mnogih talijanskih centri sociali.
Društveni centri su napuštene zgrade – skladišta, tvornice, vojne utvrde, škole – koje su zaposjeli
skvoteri, te ih preobrazili u kulturna i politička žarišta, eksplicitno oslobođena od tržišne i državne
kontrole. Po nekim procjenama, u Italiji postoji 150 društvenih centara.
Najveći i najstariji - Leoncavallo u Milanu – praktički predstavlja autonoman grad s nekoliko
restorana, parkova, knjižarom, kinom, rampom za skateboarde u zatvorenom prostoru i klubom koji je
bio dovoljno velik da primi Public Enemy kad je ta rap-grupa došla u grad. To su rijetki boemski
prostori u svijetu koji postaje sve više vlastelinski, što je nagnalo francuski list Le Monde da ih opiše
kao »talijanski kulturni dragulj«.
Ali društveni centri nisu samo najbolje mjesto za provod na subotnju večer. Oni su ujedno
temelj sve razvijenijeg političkog aktivizma u Italiji. U centrima se kultura i politika miješaju bez
poteškoća: rasprava o direktnoj akciji se pretvara u ogromnu zabavu na otvorenom, rave se zbiva prva
vrata do sastanka na kojem se govori o osnivanju sindikata radnika u fast-food restoranima.
U Italiji se ova kultura razvila iz nužde. Promatrajući političare ljevice i desnice kako se blate u
korupcijskim skandalima, mnoštvo je mladih Talijana razumljivo zaključilo da ljude kvari sama vlast.
Mreža društvenih centara
162

predstavlja paralelnu političku sferu koja, umjesto da pokuša zadobiti državnu vlast, pruža alternative
državnim uslugama – poput čuvanja djece i pravne zaštite izbjeglica – istovremeno se direktnom
akcijom suprotstavljajući državi.
Primjerice, uoči večeri moga boravka u rimskom Corto Ciccuito, zajednička je večera (lazanje i
salata caprese) bila primljena s izrazitim oduševljenjem, jer ju je pripremio kuhar koji je upravo
pušten iz zatvora, kamo je dospio nakon uhićenja na jednom antifašističkom mitingu. A dan ranije
sam u milanskom centru Leoncavallo naletjela na nekoliko članova grupe Tute Bianche (bijeli
kombinezoni) koji su zurili u digitalne karte Genove, pripremajući se za sastanak skupine G8 u srpnju
2001: ta je grupa za direktnu akciju, nazvana po uniformama koje njihovi članovi nose na
prosvjedima, upravo »objavila rat« sastanku u Genovi.
Ali takve objave nisu najšokantnije stvari koje se zbivaju u društvenim centrima. Mnogo je
neobičnija činjenica da su se ovi anti-autoritarni aktivisti, koje definira njihovo odbijanje stranačke
politike, počeli kandidirati za službene funkcije – i pobjeđivati. U Veneciji, Rimu i Milanu su
istaknuti aktivisti iz društvenih centara, uključujući vođe grupe Tute Bianche, danas gradski vijećnici.
Dok je desničarska Forza Italia Silvija Berlusconija na vlasti, moraju se štititi od onih koji bi
željeli zatvoriti centre. Ali Beppe Caccia, član Tute Bianche i gradski vijećnik u Veneciji, također
kaže da je prijelaz u gradsku politiku prirodna evolucija teorije društvenog centra. Nacionalna je
država u krizi, kaže on, oslabljena globalnim vlastima i potkupljena od korporacijskih. Istovremeno u
Italiji, kao i u drugim industrijaliziranim zemljama, desnica manipulira jakim regionalnim žudnjama
za povećanjem decentralizacije. U takvim okolnostima, Caccia predlaže dvostranu strategiju kojom bi
se na globalnoj razini suprotstavilo neodgovornoj, nepredstavničkoj vlasti (primjerice, skupini G8), a
na lokalnoj razini istovremeno ponovno stvorilo politiku povećane odgovornosti i sudjelovanja (gdje
se društveni centar susreće s gradskim vijećem).
To me vraća pitanju postavljenom u predgrađima mumificiranog Rimskog carstva. Iako je to
možda isprva teško zaključiti, društveni centri nisu geta, oni su prozori – ne samo prema novom
načinu života, razdvojenom od države, nego i prema novoj politici angažmana. I da, možda se radi o
nečemu prelijepom.
163
Ograničenja političkih stranaka
Skok od prosvjeda do vlasti mora počeli na zemlji
prosinac 2000.

Nikada nisam pristupila nekoj političkoj stranci, nisam čak nikada bila na političkom skupu. Nakon
što su me na prošlim izborima morali vući za kosu da bih došla do glasačke kutije, trbuh me zabolio
jače nego moje prijatelje koji su jednostavno progutali svoje glasačke listiće. Zašto se, dakle, slažem s
tim da nam je potreban novi politički savez koji će ujediniti progresivne snage u Kanadi, ako ne i nova
stranka?
Radi se o raspravi koja je u tijeku u svim zemljama gdje su ljevičarske stranke na mukama, ali
aktivizam je u usponu, od Argentine do Italije. Kanada nije izuzetak. Jasno je da ljevica, onakva kako
je trenutno ustrojena – slabašna i nedjelotvorna Nova demokratska stranka (NDP) [kanadski
socijaldemokrati] i beskonačan niz uličnih prosvjeda – predstavlja samo recept za sumanutu borbu da
stvari ne postanu toliko loše koliko bi inače bile. Što je još uvijek prilično loše.
Tijekom prošle četiri godine zbio se val političkog organiziranja i aktivističkih prosvjeda.
Studenti blokiraju trgovinske sastanke gdje se političari cjenkaju oko njihove budućnosti. U
starosjedilačkim zajednicama, od Vancouver Islanda do Burnt Churcha u New Brunswicku, sve više
ljudi podržava ponovno prisvajanje kontrole nad šumama i ribarskim lovištima; ljudi su umorni od
čekanja da Ottawa odobri ono što su sudovi već utvrdili. U Torontu OCAP zaposjeda zgrade i
zahtijeva krov nad glavom, koji je pravo svih Kanađana.
Ne nedostaje nam načelnog, radikalnog organiziranja, ali nam za pretvaranje toga u
koordiniranu političku snagu treba nešto više od poboljšanja »dosega« starih igrača. Potrebno je
krenuti od nule, sustavno prepoznavajući skupine koje najviše pate pod trenutnim gospodarskim
modelom – te koje se već sada najsnažnije organiziraju protiv njega – te graditi politički program na
tom temelju.
Čini mi se da takva predodžba ne bi previše sličila trenutnom programu NDP-a. Slušajte što
govore Kanađani koji su ponajviše ekonomski i društveno isključeni, i čut ćete nešto što potpuno
izostaje iz središnje struje ljevice: duboko nepovjerenje u državu. To je nepovjerenje utemeljeno na
proživljenom iskustvu: na policijskom zlostavljanju prosvjednika i doseljenika, ponižavajućoj
socijalnoj skrbi, nedjelotvornim programima osposobljavanja za posao, patronatu i korupciji, te
skandalozno lošem upravljanju prirodnim izvorima.
164

Procijenivši gnjev koji se sa svih krajeva zemlje usmjerava na federalnu vladu, NDP je reagirao
samo planom za poboljšanje centralnog upravljanja. Po njihovoj politici, nema problema koji se ne bi
mogao riješiti jačom vertikalnom upravom. Dosljedno izbjegavajući dijalog s ljudima koji su željni
lokalne uprave i opravdano skeptični prema centraliziranoj vlasti, NDP je uspio cijelo glasačko tijelo
koje se protivi Ottawi izručiti desnici. Samo Canada Alliance, stranka tvrde desnice, nudi glasačima
izvan Quebeca priliku da »pošalju poruku Ottawi« – čak i ako se tom porukom jednostavno zahtijeva
smanjenje poreza, kao oblik povrata novca uloženog u lošu demokraciju.
Nacionalna bi stranka ljevice mogla artikulirati drugačiju viziju, utemeljenu na lokalnoj
demokraciji i održivom ekonomskom razvoju. Ali da bi se to dogodilo, ljevica se mora uhvatiti u
koštac s tim kako Kanađani vide vladu. Mora poslušati što joj se govori o prirodnim rezervatima, kao i
što joj govore doseljeničke poljoprivredne zajednice, u kojima su svi složni u gnjevu prema vladi –
federalnoj i pokrajinskoj – optužujući je da putem svojih gradskih službi loše upravlja zemljom i
oceanom. Vladini programi osmišljeni da bi »razvili« određene regije potpuno su diskreditirani diljem
zemlje. Federalne inicijative za uključivanje ribara u ekoturizam, primjerice, ili zemljoradnika u
informacijske tehnologije, promatraju se kao projekti zamišljeni tek toliko da bi se nešto radilo, koji
su neprijemljivi, a ponekad i destruktivni prema pravim potrebama zajednica.
Nezadovoljstvo nespretnim središnjim planiranjem nije problem samo u ruralnoj Kanadi i,
naravno, Quebecu. Gradska se središta, protiv njihove volje, diljem zemlje povezuju u megagradove,
jednako kao što se bolnice gdje su nekada cvjetali najnapredniji programi amalgamiraju u
nedjelotvorne medicinske tvornice. A ako poslušate učitelje koje polupismeni političari šopaju
standardiziranim ispitivanjem, čut ćete isto ogorčenje prema udaljenim vlastima, iste zahtjeve za
lokalnom kontrolom i dubljom, svakodnevnom demokracijom.
Sve se ove lokalne bitke, u njihovom korijenu, zbivaju zato što ljudi promatraju kako vlast
putuje prema točkama koje su sve udaljenije od mjesta na kojima oni žive i rade: prema WTO-u,
prema neodgovornim multinacionalnim korporacijama, ali i prema još više centraliziranim
nacionalnim, pokrajinskim, pa čak i gradskim upravama. Ovi ljudi ne traže prosvjećenije središnje
planiranje, oni zahtijevaju financijsko i demokratsko oruđe kojim mogu kontrolirati svoje sudbine,
iskoristiti svoju stručnost, izgraditi raznolike privredne grane koje su istinski održive. I ti ljudi imaju
mnoštvo ideja.
Na zapadnoj obali Vancouver Islanda, zajednice zahtijevaju stvaranje banki ribarskih dozvola,
tijela koja će zadržati pravo ribolova u zajednici, umjesto da ga proda Ottawi ili korporacijskim
flotama. Starosjedilački i drugi ribari istovremeno pokušavaju, mimo Ministarstva ribolova i oceana,
spasiti
165

lov na lososa obnavljanjem područja za mrijest i zaštitom mrijestilišta. U drugim dijelovima Britanske
Kolumbije, zajednice govore o šumarskim dozvolama: o oduzimanju Crown Landa multinacionalnim
šumarskim kompanijama koje su zainteresirane samo za masovnu sječu stabala, te o premještanju
održivog upravljanja šumama pod kontrolu lokalnih zajednica.
Čak se i u Newfoundlandu, kojega je Ottawa odavno otpisala kao kanadski socijalni slučaj,
tijekom izbora 2000. govorilo o ponovnim pregovorima o federalizmu, da bi se ponovno zadobila
kontrola nad bogatim energetskim zalihama te pokrajine, te nad onim što je preostalo od ribolova. Istu
poruku imaju i vođe Inuita koji, dok lovci na naftu i plin ponovno ulaze na njihove teritorije,
namjeravaju osigurati da dobrobit ide prema regionalnom razvoju umjesto samo prema bogaćenju
multinacionalnih korporacija.
Ove spontane pučke ideje i eksperimenti na mnogo načina predstavljaju antitezu modelu
slobodne trgovine koji zagovaraju federalni liberali, inzistirajući na tome da su povećana inozemna
ulaganja ključ našeg sveopćeg napretka, čak i ako to znači istovremeno prodavanje svojih
demokratskih prava. Ove zajednice žele nešto suprotno: pojačanu lokalnu kontrolu, tako da mogu
učiniti više s malo sredstava.
Ova vizija također predstavlja jasnu alternativu antiimigracijskim i regionalnim predbacivanjima
koje propagiraju desničarski populisti. Naravno, smanjenje poreza i žrtveni jarci nisu loše utješne
nagrade ako se ne nudi ništa drugo. Ali jasno je da u ovoj zemlji postoji duboka želja za nastavkom
kolektivnog djelovanja, za udruživanjem izvora i znanja te izgradnjom nečega boljeg od onoga što
možemo postići kao pojedinci.
To predstavlja sjajnu priliku za ljevičare, priliku koju je NDP u potpunosti propustio, jednako
kao i socijaldemokratske stranke diljem Europe. U političkom krajoliku postoji širom otvoren prostor
za novu političku koaliciju koja, kad pogleda zahtjeve za lokalizacijom, ne vidi strašnu prijetnju
nacionalnom jedinstvu, nego sastavne elemente ujedinjene, ali raznolike kulture. U ovim se
zahtjevima za samoodređenjem, demokracijom u političkoj bazi i ekološkom održivošću, nalaze
elementi jedne nove političke vizije koja uključuje mnoštvo Kanađana koje takozvana ljevica nikada
prije nije zastupala.
U ovom trenutku, imamo federalne stranke koje pokušavaju održati ovu zemlju na okupu protiv
njezine volje, te regionalne stranke koje suprotstavljaju zemlju samoj sebi, na njezin rizik. Potrebna
nam je politička snaga koja nam može pokazati veze, a ne razlike između ovih borbi za lokalizaciju.
To bi značilo odbacivanje nekih najosnovnijih nazora tradicionalne ljevice o tome kako se
organizira zemlja. Naposlijetku, nit koja povezuje gradske vlasti s održivim upravljanjem resursima,
kao i suverenost Quebeca sa
166

starosjedilačkom samoupravom, nije jača središnja država. To je želja za samoodređenjem,
ekonomskom održivošću i sudioničkom demokracijom.
Decentralizacija vlasti ne znači napuštanje snažnih nacionalnih i međunarodnih standarda – te
stabilnog, pravednog financiranja – u zdravstvu, obrazovanju, jeftinim stanovima i zaštiti okoliša. Ali
znači da se mantra ljevice treba promijeniti iz »povećajte ulaganja« u »dajte vlast narodu« – u
gradovima, u prirodnim rezervatima, u školama, u poljoprivrednim zajednicama, na radnim mjestima.
Okupljanje ovih i drugih snaga bi produljilo potajne konflikte između starosjedilaca i
doseljenika, sindikata i boraca za zaštitu okoliša, gradskih i ruralnih zajednica – kao i između bijeloga
lica kanadske ljevice i tamnijeg lica kanadskog siromaštva. Da bi se prevladale ove podjele, nije
potrebna nova politička stranka – bar ne još – nego nov politički proces, onaj koji ima dovoljno vjere
u demokraciju da bi dopustio nastajanje političkog mandata.
Stvaranje ovog procesa bi bilo mukotrpan, dugoročan projekt. Ali vrijedilo bi truda. Jer se
moćna i istinski nova politička alternativa može pronaći upravo u vezama između ovih odavno
ignoriranih problema i zajednica koje su zbačene s karte.
167
Od simbola do sadržaja
Nakon 11. rujna, konkretne su alternative religijskom i ekonomskom fundamentalizmu
potrebne više nego ikad prije
listopad 2001.

U Torontu, gradu u kojem živim, aktivisti koji se bore za stanarska prava su osporili logiku po kojoj
su antikorporacijski prosvjedi umrli 11. rujna. Učinili su to prošloga tjedna, »obustavljajući rad«
poslovnog dijela grada. To nije bio uglađen miting: plakati koji su oglašavali taj događaj nosili su
slike nebodera ocrtanih crvenom bojom – opseg zone određene za direktnu akciju. Bilo je to gotovo
kao da se 11. rujna nikada nije dogodio. Naravno, organizatori su znali da u ovom trenutku
pretvaranje burze i poslovnih zgrada u metu nije baš popularno, pogotovo na udaljenosti od samo
jednog sata vožnje avionom do New Yorka. Ali opet, OCAP nije baš bio popularan ni prije 11. rujna.
Posljednja akcija te političke grupe uključivala je »simboličku deložaciju« pokrajinskog ministra
stanovanja iz njegovoga ureda (njegov je namještaj iznešen na ulicu), tako da možete zamisliti koliku
joj podršku daje tisak.
I na druge je načine 11. rujna malo što promijenio za OCAP: noći su još uvijek sve hladnije, a
recesija još uvijek prijeti. On nije promijenio činjenicu da će ove zime mnogi umrijeti na ulici, kao što
je to bilo i prošle zime, i one prije nje, ako se odmah ne nađe još kreveta.
Ali za druge grupe, možda one koje su više zainteresirane za javno mnijenje, 11. rujna mijenja
mnogo toga. Bar u Sjevernoj Americi, kampanje koje se oslanjaju na (čak i mirno) napadanje moćnih
simbola kapitalizma, našle su se u potpuno promijenjenom semiotičkom pejzažu. Naposljetku, napadi
su bili činovi stvarnog i užasavajućeg terora, ali su bili i činovi simboličkog ratovanja, koji su smjesta
i shvaćeni kao takvi. Kao što je mnogo komentatora reklo, tornjevi nisu bili bilo kakve zgrade, bili su
to »simboli američkoga kapitalizma«.
Naravno, ne postoji mnogo dokaza da najtraženiji američki milijunaš rođen u Saudijskoj Arabiji
zamjera bilo što kapitalizmu (ako prilično impresivna globalna izvozna mreža Osame bin Ladena,
koja se proteže od uzgoja tržišnih kultura do naftovoda, predstavlja ikakvu indikaciju, to se čini malo
vjerojatnim). A ipak, pokretu koji neki ljudi opisuju kao »antiglobalizacijski«, a drugi ga nazivaju
»antikapitalističkim« Ga sam ga jednostavno sklona šlampavo nazivati »pokretom«), teško je izbjeći
rasprave o simbolizmu: o
168

svim antikorporacijskim znakovima i označiteljima – modificiranim logotipima, stilizaciji sličnoj
gerilskom ratu, izboru meta u svijetu markiranja i politike -koji sačinjavaju dominantne metafore
pokreta. Mnogi politički protivnici antikorporacijskog aktivizma koriste simboliku napada na Svjetski
trgovinski centar i Pentagon da bi dokazali da je mladim aktivistima, koji su se igrali gerilskog rata,
sada stvarni rat pokazao da griješe. Diljem svijeta se u novinama već pojavljuju osmrtnice:
»Antiglobalizacija je stvar prošlosti«, kažu tipični naslovi. Pokret se, prema The Boston Globeu,
»otrcao«. Je li to istina?
Naš je aktivizam i prije proglašavan mrtvim. Zapravo, ritualnom ga se pravilnošću proglašava
mrtvim prije i poslije svakih masovnih prosvjeda: tvrdi se da je naša strategija diskreditirana, da su
naše koalicije podijeljene, da su naši argumenti pogrešni. A ti prosvjedi ipak postaju sve veći, od
50 000 ljudi u Seattleu do, po nekim procjenama, 300 000 u Genovi.
U isto vrijeme, bilo bi budalasto pretvarati se da se ništa nije promijenilo nakon 11. rujna. To mi
je upalo u oči nedavno, dok sam gledala jedan niz dijapozitiva koji sam sastavila prije napada. On
pokazuje kako korporacijski marketing sve više apsorbira antikorporacijsku ikonografiju. Jedan
dijapozitiv pokazuje grupu aktivista koji sprejevima oslikavaju izlog Gapove trgovine tijekom
prosvjeda protiv WTO-a u Seattleu. Sljedeći pokazuje nedavno uređene izloge Gapa, u kojima stoje
njihovi vlastiti montažni grafiti – riječ »Independence« ispisana crnim sprejem. Slijedi kadar iz igre
State of Emergency za Sony PlayStation, u kojemu cool anarhisti gađaju kamenjem zle policajce koji
kontroliraju nered i štite fiktivnu Američku trgovinsku organizaciju. Sada mogu vidjeti samo to kako
je 11. rujna u trenutku zasjenio sve ove fotografije iz simboličkih ratova, otpuhao ih kao igračke
automobila i vojnika na setu filma katastrofe.
Usprkos promijenjenom pejzažu – ili zbog njega – treba se prisjetiti zbog čega se ovaj pokret
uopće odlučio boriti simbolički. OCAP-ova je odluka da se »obustavi rad« poslovnog distrikta nastala
zbog niza vrlo specifičnih okolnosti. Poput tolikih drugih koji pokušavaju uvrstiti pitanja ekonomske
nejednakosti na politički dnevni red, ljudi koje ta grupa predstavlja osjećali su da su bili odbačeni,
izostavljeni iz paradigme, da su nestali, te se ponovno pojavili kao problem prosjaka ili čistača koji
treba riješiti novim, oštrim zakonskim odredbama. Shvatili su da se ne moraju suprotstaviti samo
lokalnom političkom neprijatelju, čak niti nekom posebnom trgovinskom zakonu, nego jednoj
ekonomskoj paradigmi – prekršenom obećanju dereguliranog kapitalizma u kojemu se blagostanje
trebalo širiti s vrha naniže.
Eto, dakle, modernog aktivističkog izazova: kako se organizirati protiv ideologije koja je toliko
ogromna da nema rubova, koja je toliko sveprisutna
169

da se čini da je nigdje nema? Gdje je točka otpora za one koji nemaju radna mjesta na kojima bi mogli
obustaviti posao, za one čije se zajednice uporno iskorijenjuje? Za što se možemo uhvatiti kad je
toliko toga što donosi moć virtualno – trgovina valutama, cijene na burzi, intelektualno vlasništvo i
zakučasti trgovinski ugovori?
Kratak odgovor, bar prije 11. rujna, bio je da zgrabiš bilo što čega se možeš dokopati: image
marke neke poznate multinacionalne korporacije, burzu vrijednosnih papira, sastanak svjetskih vođa,
jedan trgovinski ugovor ili, u slučaju Toronto grupe, banke i sjedišta onih korporacija koje
predstavljaju motore ovoga programa. Sve što, makar i privremeno, čini nedodirljivo stvarnim, što
nekako svodi tu beskonačnost na ljudske razmjere. Ukratko, pronalaziš simbole i nadaš se da će oni
postati metafore promjene.
Primjerice, kad su Sjedinjene Države lansirale trgovinski rat protiv Francuske jer se usudila
zabraniti tretiranje govedine hormonima, Jose Bove i Konfederacija francuskih farmera nisu privukli
pozornost svijeta galameći o carinskim pristojbama za uvoz roqueforta. Učinili su to »strateški
demontirajući« jedan McDonald's.
Tijekom prošlog desetljeća, mnogi su aktivisti shvatili da povezivanje kampanja s poznatim
markama – djelotvorno, makar i nerijetko problematično oružje protiv uskogrudnosti – može
nadvladati slijepu točku koju mnogi zapadnjaci imaju u vezi međunarodnih poslova. Te su
korporacijske kampanje, s druge strane, otvorile stražnja vrata koja vode do zakučastog svijeta
međunarodne trgovine i financija, do Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke te, prema
nekima, do preispitivanja samoga kapitalizma.
Također se pokazalo da ovakve taktike i same predstavljaju laku metu. Poslije 11. rujna,
političari i učenjaci diljem svijeta su smjesta počeli komentirati terorističke napade kao dio
kontinuuma antiameričkog i antikorporacijskog nasilja: prvo izlog Starbucksa, zatim, pretpostavlja se,
Svjetski trgovinski centar. Urednik lista New Republic Peter Beinart uhvatio se jedne jedine poruke
antikorporacijskom chat-roomu na internetu u kojoj je bilo postavljeno pitanje je li napade počinio
»netko od nas«. Beinart je zaključio da »antiglobalizacijski pokret... jednim dijelom predstavlja pokret
motiviran mržnjom prema Sjedinjenim Državama« – nemoralan dok su Sjedinjene Države pod
napadom. Reginald Dale, koji piše za The International Herald Trbune, otišao je i dalje u
izjednačavanju prosvjednika i terorista. »Iako nemaju promišljenu namjeru ubijanja tisuća nedužnih
ljudi, prosvjednici koji žele zaustaviti održavanje sastanaka poput onih MMF-a ili WTO-a žele
promicati svoje političke ciljeve zastrašivanjem, što je klasičan cilj terorizma.«
U razboritom svijetu, teroristički bi napadi, umjesto da raspiruju takvu reakciju, potakli pitanja o
tome zašto obavještajne službe Sjedinjenih
170

Država provode toliko vremena špijunirajući pokret Reclaim the Streets ili Neovisne medijske centre,
umjesto terorističkih mreža koje planiraju masovni pokolj. Nažalost, jasno je da će se oštre mjere
protiv aktivizma koje su prethodile 11. rujna samo pojačati, s povećanim nadzorom, infiltracijom i
policijskim nasiljem. Zbog napada bi, bojim se, vrlo lako mogle biti osporene neke političke pobjede
pokreta. Sredstva namijenjena AIDS krizi u Africi nestaju, a vjerojatno će se uskoro isto dogoditi i s
obećanjima o otpuštanju duga. Sada se ta pomoć koristi kao mito za zemlje koje se priključuju
američkom ratu.
A slobodna se trgovina, koja se odavno suočava s krizom u odnosima s javnošću, sve brže
remarkira, poput shoppinga i baseballa, u domoljubnu dužnost. Prema trgovinskom predstavniku
Sjedinjenih Država Robertu Zoellicku, svijetu je potrebna nova kampanja kojom bi se »protiv
terorizma borilo trgovinom«. U eseju u The New York Times Magazineu, ekonomist Michael Lewis na
sličan način spaja borbu za slobodu sa slobodnom trgovinom kad objašnjava da su trgovci koji su
poginuli bili na meti »ne samo kao simboli, nego i kao praktičari slobode... Naporno rade, makar i
nenamjerno, da bi druge oslobodili stega. To ih gotovo automatski čini duhovnom antitezom
religijskih fundamentalista, čije djelovanje ovisi o poricanju osobne slobode u ime neke navodne više
sile.«
Linije fronte su povučene: trgovina je jednaka slobodi, a borba protiv trgovine fašizmu. Naš
pokret, njegove građanske slobode, pristupi, uobičajene strategije – sve je to sada u pitanju. Ali ova
kriza također otvara nove mogućnosti. Kako su mnogi istakli, izazov pokretima za društvenu pravdu
jest pokazati da su pravda i jednakost najizdržljivije strategije protiv nasilja i fundamentalizma. Što to
znači u praksi? Pa, Amerikanci sve brže shvaćaju što znači imati sustav javnog zdravstva koji je toliko
preopterećen da se ne može nositi ni sa sezonom gripe, a kamoli s izbijanjem bedrenice. Usprkos
cijelom desetljeću obvezivanja na zaštitu američkih zaliha vode od bioterorističkog napada,
preopterećena Environmental Protection Agency još uvijek nije učinila gotovo ništa. Zaliha hrane je
još izloženija, budući da inspektori uspijevaju provjeriti oko 1 % uvezene hrane – što se teško može
smatrati zaštitom od sve jačeg straha pred »agroterorizmom«.
U ovoj »novoj vrsti rata«, teroristi pronalaze svoja oružja u našim pohabanim javnim
infrastrukturama. Ovo se ne odnosi samo na bogate zemlje poput Sjedinjenih Država, nego i na
siromašne, gdje se fundamentalizam širi sve brže. Fanatični se bogataši poput bin Ladena mogu
obrušiti na mjesta gdje su dugovi i rat opustošili infrastrukturu, te početi pružati osnovne usluge
kojima bi se trebala baviti vlada: ceste, škole, domovi zdravlja, pa čak i osnovne zdravstvene mjere. U
Sudanu je upravo bin Laden izgradio
171

cestu koja je omogućila konstrukciju naftovoda Talisman, koji je vladi pumpao sredstva za njezin
brutalan etnički rat. Ekstremna islamska sjemeništa u Pakistanu koja su indoktrinirala mnoge vođe
Talibana cvjetaju upravo zato što ispunjavaju ogromnu prazninu u socijalnoj skrbi. U zemlji koja troši
90% svojega budžeta na svoju vojsku i dugove – a milostinju na obrazovanje – madrassas najčešće
nude ne samo besplatne učionice, nego i hranu i krov nad glavom za siromašnu djecu.
Pitanja infrastrukture i državnih financija neizbježna su pri razumijevanju širenja terorizma na
sjeveru i jugu. A ipak, kakav je za sada odgovor političara? Još više jednog te istog: porezne olakšice
za tvrtke i privatizacija još većeg broja službi. Istoga dana kad je The International Herald Tribune na
naslovnoj stranici objavio naslov »Nova teroristička bojišnica: pošta«, bilo je obznanjeno da su se
vlade zemalja Europske unije složile da će otvoriti svoja tržišta poštanske dostave privatnom
nadmetanju.
Rasprava o tome kakvu vrstu globalizacije želimo nije »stvar prošlosti«; nikada nam nije bila
potrebnija. Mnogim je grupama »zajednička sigurnost« postala okvir za argumente u njihovim
kampanjama – što je dobrodošao protuotrov ograničenom mentalitetu koji kao osiguranje vidi samo
tvrđave na granicama i avione B-52, sredstva koja za sada posao zaštite obavljaju spektakularno loše.
Međutim, ne možemo biti naivni, kao da će sama politička reforma ukinuti vrlo stvarnu prijetnju
nastavka pokolja nevinih. Mora postojati društvena pravda, ali mora postajati i pravda za žrtve tih
napada, kao i praktična prevencija budućih. Terorizam uistinu jest međunarodna prijetnja, koja nije
započela napadima u Sjedinjenim Državama. Mnogi koji podržavaju bombardiranje Afganistana čine
to nerado: čini se da su bombe, koliko god bile brutalne i neprecizne, u nekim slučajevima jedino
dostupno oružje. Ali ovaj nedostatak opcija djelomično predstavlja rezultat otpora Sjedinjenih Država
cijelom nizu preciznijih i potencijalno djelotvornih međunarodnih sredstava.
Poput, primjerice, redovnog međunarodnog kaznenog suda, čijem se utemeljenju Sjedinjene
Države suprotstavljaju u strahu da bi se njihovi vlastiti ratni heroji mogli suočiti s gonjenjem. Poput
Sporazuma o sveobuhvatnoj zabrani testiranja nuklearnog oružja (Comprehensive Test Ban Treaty),
kojeg se također uporno odbija. I svih drugih sporazuma koje su Sjedinjene Države odbile ratificirati,
o minama, malom oružju, te toliko drugih stvari koje bi nam pomogle da se nosimo s intenzivno
militariziranom državom poput Afganistana. Dok Bush poziva svijet na priključivanje ratu kojeg vodi
Amerika, ostavljajući UN i međunarodne sudove po strani, mi u ovom pokretu moramo postati
strastveni branitelji istinskoga multilateralizma, odbijajući jednom zauvijek etiketu
»antiglobalizacije«. Bushova »koalicija« ne predstavlja istinski globalan odgovor terorizmu, nego
internacionalizaciju
172

ciljeva vanjske politike jedne zemlje – zaštitni znak međunarodnih odnosa Sjedinjenih Država, od
WTO-ovog stola za pregovore do Kyota. Možemo stvoriti te veze ne kao antiamerikanci, nego kao
istinski internacionalisti.
Jesu li humanitarni ciljevi kojima teži ovaj pokret toliko različiti od izljeva uzajamne pomoći i
podrške kojeg su izazvale tragedije 11. rujna? Poslije napada, ulični su slogani – »Ljudi prije profita«,
»Svijet nije na prodaju« – za mnoge ljude postali bjelodane i instinktivno doživljavane istine.
Postavljaju se pitanja o tome zašto sanacije avionskih tvrtki neće pomoći radnicima koji su izgubili
posao. Raste zabrinutost zbog labilnosti deregulirane trgovine. Naglo buja poštovanje prema svim
vrstama radnika u javnom sektoru. Ukratko, »zajednička dobra« – javna sfera, javno dobro, sve što ne
pripada korporacijama – prolaze kroz neku vrstu ponovnog otkrića upravo u Sjedinjenim Državama.
Oni koje zanima promjena tuđeg mišljenja (a ne samo pobjeda u sporovima) trebali bi iskoristiti
ovaj trenutak da povežu te humane reakcije s mnogim drugim poprištima na kojima ljudske potrebe
moraju imati prvenstvo nad profitom korporacija, od liječenja AIDS-a do beskućništva.
To bi zahtijevalo dramatičnu promjenu u aktivističkoj strategiji, mnogo više utemeljenu na
sadržaju nego na simbolima. Srećom, to se već događa. Pretežno simbolički aktivizam ispred samita i
protiv pojedinačnih korporacija suočava se već više od godinu dana s izazovima u krugovima pokreta.
Mnogo je toga nezadovoljavajuće u ratovanju simbolima: lomi se staklo McDonald'sovog izloga,
sastanak je protjeran na još udaljenije lokacije – ali što onda? Još uvijek se radi samo o simbolima,
fasadama, reprezentacijama.
Prije 11. rujna, već je vladalo jedno novo raspoloženje nestrpljenja, inzistiranja na predlaganju
društvenih i gospodarskih alternativa koje se bave korijenima nepravde, od reforme zemljišta, preko
odštete za ropstvo, do sudioničke demokracije.
Poslije 11. rujna, zadatak je još jasniji: naš je izazov pomicanje razgovora o maglovitom pojmu
globalizacije prema konkretnoj raspravi o demokraciji. U razdoblju »napretka bez presedana«,
zemljama diljem svijeta se govori da nemaju izbora nego da srežu javne troškove, ukinu zakone o
radu, opozovu uredbe o zaštiti okoliša -koje se osuđuju kao ilegalne granice trgovini – te smanje
sredstva za školstvo. Sve je to navodno bilo nužno da bi ih se osposobilo za trgovinu, učinilo
otvorenima za ulaganja i konkuretnima na svjetskoj razini.
Sada nam je zadatak usporediti euforična obećanja globalizacije – da će donijeti opći napredak,
povećati razvoj i unaprijediti demokraciju – sa zbiljskim licem ovih mjera. Trebamo dokazati da je
globalizacija – ova verzija globalizacije – izgrađena nauštrb dobrobiti lokalnog stanovništva i okoliša.
173

Previše se često te veze između globalnog i lokalnog ne uspostavljaju. Umjesto toga, ponekad se
čini da imamo dvije vrste usamljenih aktivista. S jedne strane, postoje međunarodni globalizacijski
aktivisti koji se naizgled bore protiv udaljenih problema, nevezanih za svakodnevne muke ljudi. Njih
se olako otpisuje kao zabludjele studente ili profesionalne aktiviste zato što se ne bave lokalnom
zbiljom globalizacije. S druge strane, postoje tisuće organizacija utemeljenih u zajednici, koje biju
svakodnevne bitke za opstanak ili za očuvanje najosnovnijih javnih službi. Njihove se kampanje
nerijetko otpisuju kao isključivo lokalne, čak i beznačajne, pa je razumljivo što se većina pučkih
aktivista osjeća izmoždeno i demoralizirano.
Jedini jasan put napretka jest ujedinjenje te dvije sile. Sadašnji se antiglobalizacijski pokret
mora pretvoriti u tisuće lokalnih pokreta koji se bore protiv načina na koji neoliberalna politika igra na
terenu: beskućništva, stagnacije plaća, povećanja najamnina, nasilja policije, pretrpanosti zatvora,
kriminalizacije doseljenika i izbjeglica, erozije javnog školstva i ugrožavanja zaliha vode.
Istovremeno, lokalni pokreti koji se na terenu bore protiv privatizacije i deregulacije trebaju povezati
svoje kampanje u jedan veći, globalni pokret, koji je sposoban pokazati gdje se njihovi pojedinačni
problemi uklapaju u međunarodnu ekonomsku strategiju koja se nameće diljem svijeta. Potreban je
politički okvir koji se ujedno može suprotstaviti korporacijskoj moći i kontroli na međunarodnoj
razini, ali i osnažiti lokalno organiziranje i samoupravu.
Ključ ovoga procesa je razvijanje političkoga diskurza koji se ne boji raznolikosti, koji ne
pokušava ugurati svaki politički pokret u jedan model. Neoliberalna je ekonomija na svim razinama
naklonjena centralizaciji, konsolidaciji, homogenizaciji. Radi se o ratu objavljenom raznolikosti.
Protiv njega nam je potreban pokret koji podupire i vatreno brani pravo na raznolikost: kulturnu
raznolikost, ekološku raznolikost, poljoprivrednu raznolikost – da, i političku raznolikost: različite
načine bavljenja politikom. Cilj nije poboljšanje dalekih pravila i vladara, nego demokracija u
krupnom planu, i čvrsto prizemljena.
Da bismo tamo stigli, trebamo osloboditi prostor novim glasovima – glasovima iz Chiapasa,
Porto Alegrea, Kerala – koji pokazuju da je moguće prkositi imperijalizmu ujedno prihvaćajući
pluralizam, progres i duboku demokraciju. Benjamin Barber je 1998. u svojoj knjizi Jihad vs.
McWorld opisao globalnu bitku na pomolu. Imamo neodložan zadatak istaknuti da nisu dostupna
samo dva svijeta, razotkriti sve nevidljive svjetove između ekonomskog fundamentalizma
»McSvijeta« i religijskog fundamentalizma »Džihada«.
Snaga ovog pokreta sačinjenog od mnogih pokreta bila je to što on nudi stvarnu alternativu
homogenizaciji i centralizaciji koju predstavlja globalizacija. Na njega nema pravo niti jedan sektor ili
zemlja, nikakva ga
174

intelektualna elita ne može kontrolirati, a to je njegovo tajno oružje. Uistinu raznolik globalni pokret,
ukorijenjen na svakom mjestu gdje apstraktna ekonomska teorija postaje lokalna stvarnost, ne mora se
okupiti ispred svakog samita, udarajući glavom u sve moćnije institucije vojne i ekonomske moći.
Umjesto toga, može ih okružiti sa svih strana. Jer, kako smo vidjeli, policija može objaviti rat
prosvjedu, može ga naučiti sputati, može izgraditi više ograde. Ali ne postoji ograda koja je dovoljno
velika da obuzda pravi društveni pokret, jer se on nalazi svagdje.
Možda se simbolički ratovi približavaju kraju. Prije godinu dana sam posjetila University of
Oregon da bih napisala članak o aktivizmu protiv eksploatacijskih tvornica na kampusu čiji je
nadimak »Nike U«. Tamo sam se upoznala sa studentskom aktivisticom Sarah Jacobson. Nike, kako
mi je rekla, nije meta njezinog aktivizma, nego oruđe, način da se pristupi velikom i nerijetko
bezobličnom ekonomskom sustavu. »To je laka droga«, rekla je veselo.
U ovom smo pokretu godinama koristili simbole naših protivnika – njihove marke, njihove
poslovne nebodere, njihove samite koji su bili puke prilike za fotografiranje. Koristili smo ih kao
pokliče na mitinzima, kao točke fokusa, kao oruđa pučkog obrazovanja. Ali ti simboli nikada nisu bili
stvarne mete; oni su bili poluge, ručke. Simboli su oduvijek bili samo prozori. Vrijeme je da krenemo
kroz njih.
175
Bilješke
1
Igra riječi: u ovoj frazi, koja se inače prevodi kao »Vlast narodu«, riječ »power« aludira na električnu energiju (op.
prev.).
2
Otpušten sam (op. prev.).
3
U izvorniku »pepper-spray«, obrambeni sprej utemeljen na ekstraktu chili-papra (Oleoresin capsicum) (op. prev.).
4
Igra riječima – na ovom mjestu, riječ »free« iz sintagme »free trade« (slobodna trgovina) koristi se u značenju
»besplatno« (op. prev.).
5
Bez genetski modificiranih organizama (op. prev.).
6
Sjećanja na izbor potrošača (op. prev.).
7
Neprevodiva igra riječi u izvorniku: »word of mouth« i »word of mouse« (op. prev.).
8
Uvriježenija je formulacija »peer-to-peer« (P2P); obje označavaju sustav direktne komunikacije između korisnika
određene mreže (op. prev.).
9
Tehnički element (poput kompjutorske aplikacije) koji je toliko privlačan da inicira prodaju cjelokupne tehnologije
povezane s njim (op. prev.).
10
U slobodnom prijevodu, »Više od bezumlja« (kao aluzija na »Više od nafte«) (op. prev.).
11
Prodaja velike količine jeftine robe na inozemnom tržištu (op. prev.).
12
Amerikanac meksičkog podrijetla (op. prev.).
13
Zahvale
Kad sam prvi put odlučila okupiti ove članke i eseje u knjizi, nadala sam se da bi taj projekt
mogao priskrbiti sredstva aktivističkim organizacijama čiji hrabri rad na bojišnici omogućava moje
pisanje. Moji su agenti, Bruce Westwood i Nicole Winstanley, uz stručnu i dosljednu pomoć Briana
Ilera, Alise Palmer i Claytona Rubyja, pregovorima pretvorili ovu nejasnu nadu u stvarnost. Iznimno
sam zahvalna izdavačima mojih knjiga na engleskom, koji su se svi odreda odlučili na divljenja
vrijedan potez – darivanje dijela prihoda od ove knjige fondu Fences and Windows, koji će skupljati
novac za pravnu obranu aktivista i pučko obrazovanje o globalnoj demokraciji. Louise Dennys, Susan
Roxborough, Philip Gwyn Jones i Frances Coady odmah su prihvatili ovu nekonvencionalnu ideju.
U uredničkom smislu, najviše dugujem Debri Levy. Uz pomoć u istraživanju za mnoge od ovih
kolumni, Debra se prihvatila uređivanja ove zbirke s nepokolebljivom predanošću i istančanošću,
uvijek istovremeno držeći na oku širi kontekst i najsitnije detalje. Louise Dennys se hrabro opirala
iskušenju da zatraži ponovno ispisivanje cjelokupnog teksta, te je umjesto toga najneznatnijim
intervencijama uspjela promijeniti sve. Damian Tarnopolsky, Deirdre Molina i Alison Reid su
dodatno poboljšali, dotjerali i provjerili rukopis, a dizajnirao ga je Scott Richardson.
Moj je suprug Avi Lewis uredio svaki tekst kad sam ga napisala, bez obzira na to koliko nas je
milja ili vremenskih zona dijelilo. Kyle Yamada je bio osobna i urednička potpora Debri Levy, i obje
smo mu vrlo zahvalne. Moji su roditelji, Bonnie i Michael Klein, također čitali skice i nudili
komentare. Kako svjedoče datumi ovih članaka, provela sam većinu protekle dvije i pol godine
svagdje osim kod kuće. Ovo je lutanje bilo moguće samo zato što je moja kolegica Christina Magill
kontrolirala bazu, drsko se suprotstavljajući svakom logističkom izazovu s neshvatljivim spokojem i
dosjetljivošću.
Radila sam na člancima u ovoj knjizi s mnoštvom izuzetnih novinskih i časopisnih urednika. To
su Patrick Martin, Val Ross i Larry Orenstein (The Globe and Mail); Seumas Milne i Katharine Viner
(The Guardian); Betsy Reed i Katrina van den Heuvel (The Nation); Jesse Hirsh i Andrea Schmidt
(www.nologo.org); Joel Bleifuss (In These Times); Michael Albert (Znet); Tania Molina (La
Jornada); Håkan Jaensson (Aftonbladet); Giovanni De Mauro (Internazionale); te Sander Pleij (De
Groene Amsterdammer).
Richard Addis i Bruce Westwood su pomislili da bi bila dobra ideja da pišem tjednu novinsku
kolumnu tijekom najuzbudljivijih godina svoga
179

života. Dok sam se mučila da stignem na posljednje rokove, šaljući tekstove e-mailom s telefonskih
govornica na aerodromu, iz društvenih centara ispunjenih suzavcem i trošnih hotela s prastarim
telefonima, moram priznati da sam nekoliko puta posumnjala u njihov sud. Sada mi je jasno što su mi
podarili: tjedne bilješke o jednom izvanrednom poglavlju naše povijesti. ]
180
Bibliografska bilješka o tekstovima
I Prozori neslaganja
»Seattle«, The New York Times, 2. prosinca 1999.
»Washington D.C.: Kapitalizam pokazuje svoje pravo lice (Prije)«, The Globe and Mail, 12. travnja
2000.
»Washington D.C.: Kapitalizam pokazuje svoje pravo lice (Poslije)«, TheGlobe and Mail, 19. travnja
2000.
»Što slijedi?«, The Nation, 10. srpnja 2000.
»Prag: Alternativa kapitalizmu nije komunizam, nego decentralizirana vlast«, The Globe and Mail, 27.
rujna 2000.
»Toronto: Aktivizam protiv siromaštva i debata o nasilju«, The Globe and Mail, 21. lipnja 2000.

II Ograde u demokraciji:
Trgovina i ustupci
»Američka zona slobodne trgovine«, The Globe and Mail, 28. ožujka 2001.
»MMF, idi do vraga«, The Globe and Mail, 16. ožujka 2002.
»Nema mjesta za lokalnu demokraciju«, The Globe and Mail, 28. veljače 2001.
»Rat protiv sindikata«, The Globe and Mail, 17. siječnja 2001.
»Dosadašnji rezultati NAFTA-a«, The Globe and Mail, 18. travnja 2001.
»Post scriptum poslije 11. rujna«, The Globe and Mail, 12. prosinca 2001.
»Povišene ograde na granici«, The Globe and Mail, 22. listopada 2002.
181

Tržište guta zajednička dobra
»Genetski izmijenjena riža«, The Globe and Mail, 2. kolovoza 2000.
»Genetsko onečišćenje«, The Globe and Mail, 20. lipnja 2001.
»Žrtvena janjad slinavke«, The Globe and Mail, 7. ožujka 2001.
»Internet kao Tupperware prezentacija«, The Globe and Mail, 8. studenog 2000.
»Kooptiranje otpora«, The Globe and Mail, 31. svibnja 2001.
»Ekonomski aparthejd u Južnoj Africi«, The Globe and Mail, 21. studenog 2001.
»Otrovne mjere u Ontariju«, The Globe and Mail, 14. lipnja 2000.
»Najslabiji front Amerike«, The Globe and Mail, 26. listopada 2001.

III Ograde unutar pokreta: kriminaliziranje neslaganja
»Nadzor preko granice«, The Globe and Mail, 31. svibnja 2000.
»Preventivno uhićenje«, The Globe and Mail, 7. lipnja 2000.
»Nadzor«, The Globe and Mail, 30. kolovoza 2000.
»Trgovanje strahom«, The Globe and Mail, 21. ožujka 2001.
»Infiltracija«, The Globe and Mail, 21. travnja 2001.
»Zasipanje suzavcem bez diskriminacije«, The Globe and Mail, 25. travnja 2001.
»Proizvodnja prijetnji«, The Globe and Mail, 5. rujna 2001.
»Nasukani u spektaklu«, The Globe and Mail, 2. svibnja 2001.
182

IV Unovčavanje terora
»Novi oportunisti«, The Globe and Mail, 3. listopada 2001.
»Kapitalisti-kamikaze«, The Globe and Mail, 7. studenog 2001.
»Zastrašujući povratak velikih ljudi«, The Globe and Mail, 19. prosinca 2001.
»Amerika nije hamburger«, The Los Angeles Times, 10. ožujka 2002.

V Prozori prema demokraciji
»Demokratiziranje pokreta«, The Nation, 19. ožujka 2001.
»Pobuna u Chiapasu«, The Guardian, 3. ožujka 2001.
»Talijanski društveni centri«, The Globe and Mail, 7. lipnja 2001.
»Ograničenja političkih stranaka«, The Globe and Mail, 20. prosinca 2000.
»Od simbola do sadržaja«, The Nation, 22. listopada 2001.
183
O autorici
Rođena u Montrealu 1970., Naomi Klein je nagrađivana novinarka i autorica međunatodnoga
bestsellera No Logo: Taking Aim at the Brand Bullies. The New York Times je proglasio No Logo,
preveden na dvadeset i pet jezika, »biblijom pokreta«. No Logo je 2001. godine osvojio Canadian
National Business Book Award te Le Prix Mediation u Francuskoj.
Članci Naomi Klein su se pojavljivali u brojnim publikacijama, uključujući The Nation,
TheNew Statesman, The New York Times i Ms. Magazine. Ona piše međunarodnu kolumnu koju
istodobno objavljuju The Globe and Mail u Kanadi i The Guardian u Britaniji.
Tijekom prošlih šest godina, gospođa Klein je putovala diljem Sjeverne Amerike, Azije,
Latinske Amerike i Europe, prateći uspon antikorporacijskog aktivizma. Čest je medijski komentator i
gost-predavač na sveučilištima. U jesen 2002. bila je Miliband Fellow na London School of
Economics.
185