PRVI DIO PRVO POGLAVLJE GODINE DJETINJSTVA I ŽIVOT U SAMOSTANU Moja majka nije mi nikad kazala, u kakvim je prilikama živio moj otac, ali kad se prisjetim svega, što mi je o njemu pripovijedala već u najranijoj mladosti, moram povjerovati da je bio razborit čovjek, obdaren dubokim znanjem. Upravo iz toga, što mi je pripovijedala majka, i iz pojedinih izjava o njenom ranijem životu, koje sam tek kasnije razumio, znam, da su moji roditelji iz ugodnog života, koji im je omogućilo posjedovanje velikog bogatstva, pali u najteže, najgore siromaštvo, i da je moj otac, kojega je jednom sotona namamio na bezočan zločin, počinio smrtni grijeh, koji je kasnije, kad ga je prosvijetlila milost Božja, htio okajati hodočašćem do Svete Lipe u dalekoj hladnoj Prusiji. Na tom napornom putu moja je majka nakon nekoliko godina braka po prvi put osjetila, da on neće ostati besplodan, kao što se pobojavao moj otac, pa se on, usprkos svom siromaštvu, bio veoma obradovao, jer je vidio, kako se ispunja vizija, u kojoj mu je sveti Bernard obećao da će rođenjem sina doći do utjehe i oproštenja grijeha. U Svetoj Lipi moj se otac razboli, i što je manje propuštao naporne pobožnosti koje su mu bile određene, ne obzirući se na svoju slabost, zlo je to više uzimalo maha; umro je, očišćen od grijeha i utješen, istog onog časa, kad sam se ja bio rodio. S prvom sviješću osvanule su u meni ljupke slike samostana i divne crkve u Svetoj Lipi. Još uvijek šumi oko mene tamna šuma — još oko mene mirišu bujne trave, šaroliki cvjetovi, koji su mi bili kolijevka. Nijedna otrovna životinja, nijedan škodljivi insekt nije savijao svoje gnijezdo u svetištu blagoslovljene; ni zuj muhe, ni cvrčanje cvrčka nisu narušavali svetu tišinu, u kojoj su odzvanjale samo pobožne pjesme svećenika, što su zajedno s hodočasnicima, mašući zlatnim kadionicama, iz kojih se uzdizao miris tamjana, prolazili u dugim povorkama. Još uvijek vidim posred crkve srebrom prevučeno lipovo stablo, na koje su anđeli spustili čudotvornu sliku Blažene Djevice. Još uvijek mi se smješkaju šareni likovi onih anđela — onih svetaca sa zidova, sa stropa crkve! Pripovijedanje moje majke o čudesnom samostanu, gdje je njenom

najdubljem bolu bila udijeljena preobilna milost utjehe, tako mi se usjeklo u dušu, te vjerujem, da sam sve sam vidio, sam doživio, iako je nemoguće, da moje sjećanje dopire tako daleko, jer je moja majka napustila svetište nakon godine i po dana. Pričinja mi se, kao da sam nekoć sam u pustoj crkvi vidio čudan lik nekog ozbiljnog muškarca, a bit će da je to bio upravo onaj strani slikar, koji se pojavio u pradavno doba, upravo kad se gradila crkva, čiji jezik nitko nije razumio i koji je rukom vješta umjetnika za najkraće vrijeme prekrasno oslikao crkvu, a onda, čim je bio gotov, opet iščeznuo. Isto se tako sjećam i starog, neobično odjevenog hodočasnika duge sijede brade, koji me je često nosio na rukama, tražio po šumi kojekakvu šarenu mahovinu i kamenje i igrao se sa mnom, iako sam uvjeren, da mi je njegovu živu sliku stvorilo u duši samo pripovijedanje moje majke. Jednom je doveo nekog stranog prekrasnog dječaka moje dobi. Milujući se i ljubeći se, sjedili smo u travi, poklonio sam mu sve svoje šareno kamenje, on ga je slagao po tlu u kojekakve likove, ali iz njih je na kraju uvijek nastajao lik križa. Moja majka sjedila je uz nas na kamenoj klupi, a starac, stojeći iza nas, promatrao je blagom ozbiljnošću naše djetinje igre. Tada je iz grmlja izašlo nekoliko mladića, koji su, sudeći po njihovoj odjeći i po cijelom njihovom ponašanju, došli u Svetu Lipu sigurno samo iz radoznalosti i želje da je vide. Jedan od njih, kad nas je ugledao, povikao je, smijući se: »Gle, gle! sveta obitelj, upravo nešto za moju mapu!« Izvukao je zaista papir i olovku i spremio se da nas crta; tada stari hodočasnik podiže glavu i ljutito povika: »Bijedni podrugljivče, htio bi da budeš umjetnik, a u duši ti nikad nije plamsao oganj vjere i ljubavi; tvoja djela ostat će mrtva i hladna, kao što si i sam, te ćeš kao prognanik očajavati u samotnoj praznini i propast ćeš u svojoj vlastitoj siromaštini.« Mladići, osupnuti požuriše dalje, a stari hodočasnik reče mojoj majci: »Doveo sam vam danas čudesno dijete, da u vašem sinu zapali iskru ljubavi, ali moram ga opet odvesti, pa ni njega ni mene ne ćete nikad više vidjeti. Vaš je sin divno obdaren mnogim darovima, ali očev grijeh vrije i kipi u njegovoj krvi; on će se ipak moći uzdići do valjanog borca za vjeru, dajte ga za duhovnika!«

Moja majka nije se mogla dovoljno napripovijedati, kako su dubok, neizbrisiv utisak učinile na nju hodočasnikove riječi; ipak je odlučila, da ne vrši ni najmanji pritisak na moje sklonosti, nego da mirno sačeka, što mi namijeni sudbina i kuda me ona povede, jer nije mogla ni pomisliti na neki drugi viši odgoj, nego što mi ga je sama mogla pružiti. Moje uspomene iz jasnog, vlastitog iskustva počinju od časa, kad je moja majka na povratku kući, došla u cistercitski ženski samostan, gdje ju je prijateljski primila kneževska abatisa, koja je bila poznavala moga oca. Vrijeme od one zgode sa starim hodočasnikom — koje stvarno poznajem iz vlastitog zapažanja, a moja ga je majka nadopunila samo u pogledu onoga, što su bili govorili slikar i stari hodočasnik — sve do časa, kad me moja majka prvi put dovela abatisi, za mene je potpuna praznina; o njemu nije u meni ostala ni najsitnija slutnja. Sjećam se sebe ponovo tek od časa, kad mi je majka, koliko je god mogla, popravljala i redila odijelo. Kupila je u gradu nove vrpce, odrezala mi divlje zaraslu kosu, očistila me s najvećim trudom, utuvljujući mi pritom u glavu, neka se kod gospode abatise vladam smjerno i uljudno. Držeći se majci za ruku, uspeo sam se na kraju širokim kamenim stepenicama i ušao u visoku nadsvođenu odaju, ukrašenu slikama svetaca, u kojoj nađosmo kneginju. Bila je to krupna, majestetična, lijepa žena, a redovnička odjeća davala joj je dostojanstvenost, koja je ulijevala strahopoštovanje. Pogledala me ozbiljnim pogledom, koji je prodirao do dna duše, i upitala: »Je li to vaš sin?« Njen glas, čitav njen izgled — čak i neobična okolina, visoka odaja, slike, sve je to na mene tako djelovalo, da sam, obuzet osjećajem nekog unutrašnjeg straha, stao gorko plakati. Tada reče kneginja, pogledavši me blaže i prijaznije: »Što ti je, mali, bojiš me se? — Kako se zove vaš sin, draga gospođo?« »Franc«, odgovorila je moja majka. Tada kneginja uzviknu s najdubljom sjetom: »Franciscus!« Podigla me je i snažno me privinula k sebi, ali iznenadni bol, koji sam osjetio na vratu, istisnu mi istog časa oštar krik, tako da me uplašena kneginja pusti iz ruku, a majka sva osupnuta zbog mog ponašanja, priskoči k meni, da me odmah odvede, no kneginja to ne dopusti;

opaziše, da mi je dijamantni križ, koji je kneginja nosila na prsima, kad me snažno privinula k sebi, toliko ozlijedio vrat, da je to mjesto sasvim pocrvenjelo i podlilo se krvlju. »Jadni Franc«, kazala je kneginja, »nanijela sam ti bol, ali mi ćemo ipak postati dobri prijatelji.« Jedna sestra donijela je poslastice i zašećereno vino; postao sam već odvažniji, pa me nije trebalo nutkati, nego sam hrabro gutao slatkiše, koje mi je ljubazna gospoda, sjednuvši i uzevši me na krilo, sama stavljala u usta. Kad sam okusio nekoliko kapi slatkog pića, koje mi je dotad bilo potpuno nepoznato, vratila mi se vedrina i ona osobita živahnost, koja mi je po kazivanju moje majke bila svojstvena od moje najranije mladosti. Smijao sam se i brbljao na najveće zadovoljstvo abatise i sestre, koja je ostala u sobi. Još uvijek ne mogu sebi objasniti, kako je moja majka došla na pomisao, da me ponuka, neka kneginji pripovijedam o lijepim, divnim stvarima svog rodnog mjesta, i kako sam joj, kao da me nadahnula neka viša sila, znao opisati lijepe slike stranog nepoznatog slikara, tako živo, kao da sam ih shvatio svom dušom. Pritom sam potpuno ušao u divne životopise svetaca, kao da sam se već prisno upoznao sa svim crkvenim spisima. Kneginja, pa čak i moja majka, promatrale su me pune čuđenja, ali što sam više govorio, to je više rastao moj zanos, i kad me na kraju upitala kneginja: »Kaži mi, drago dijete, odakle sve to znaš?« — odgovorio sam bez pre-domišljanja, da mi je sve slike u crkvi objasnio onaj lijepi, čudnovati dječak, kojega je jednom doveo neki strani hodočasnik i da mi je, štoviše, još mnogo slika naslikao šarenim kamenjem i protumačio mi ne samo njihov smisao, nego i ispripovijedao mnoge druge svete pripovijesti. Zazvonilo je na večernjicu; ona sestra umota mnoštvo poslastica u papirnatu vrećicu, dade je meni, i ja je s najvećim zadovoljstvom strpah u džep. Abatisa ustade i reče mojoj majci: »Smatram vašeg sina svojim gojencem, draga gospođo! Brinut ću se ubuduće za njega.« Moja majka nije mogla od tuge govoriti, lijevajući vruće suze, ljubila je kneginji ruke. Kad smo već bili na vratima i htjeli izići, kneginja se uputi za nama, još me jednom podiže i privinu k sebi, brižljivo odmaknuvši križ u stranu, te plačući tako žestoko, da su vruće suze kapale na moje čelo, uskliknu: »Franciscus! Ostani pobožan i dobar!«

trudim se sve više i više da pre-poznam svoje mile i drage. Svaki put sam se odlučivao na to. kad b i h s njom govorio. zar postoji jaz. da svojim novim znanjem pred njom doista zablistam. tako je daleko zavičaj. kao neki blaženi san. na koje sam tada polazio. Svaka njena riječ duboko se urezivala u moju dušu. bio sam divno. Što je za ljubav prostor. pa sam također zaplakao. ali kad bi se pojavila. čitav dan. te mi se pričinja da razabirem njihove ljupke glasove. Došao je kraj bijedi. svečano raspoložen. ne znajući zapravo ni sam zašto. vrijeme! Zar ona ne živi u misli. samo nju slušao. i skupljajući se sve gušće i gušće. kad sam. umio je poduku tako prilagoditi mojoj ćudi. koji me zauvijek od njega odijelio. Malo kućanstvo moje majke. kad je vršio službu Božju u samostanskoj crkvi. preko kojeg se ne bi mogla vinuti ljubav svojim snažnim krilima. dobilo je uskoro potporom abatise bolji izgled.Bio sam ganut do dna duše. a kneginju sam obožavao kao sveticu. Kakav me neizreciv osjećaj prožimao. divna zemlja u kojoj stoluje radost i nepomućena vedrina bezazlene djetinjske duše. Ah. jedva sam izustio neku riječ. stajao pri glavnom oltaru. umio je obuzdati moj živahan duh. tako da i sama čežnja. kojoj nema lijeka. Kako me još obuzima. kojega sam ujedno. razabrao u himni . kad sam je mogao vidjeti. što su navirali s kora poput snažne bujice. preda mnom zjapi ponor. Svoju majku volio sam više od svega. sjećanje na ono sretno mladenačko doba! Ah. koja me ispunjala bezimenim slatkim bolom. zatvaraju mi pogled i pomućuju um mukama sadašnjosti. a njen lik pratio me na šetnjama. kad bi me prijazno nagovorila. koje vidim tamo prijeko. Obuzet žarkom čežnjom. postaje smrtonosna patnja. koja se nastanila na jednom malom majuru nedaleko samostana. bolje sam se oblačio i dobivao pouku od župnika. samo bih nj u bio gledao. a znade li ova za mjeru? — Ali uzdižu se mračne prilike. a kad se ogledam. mašući kadionicom. sve me više i više opkoljavaju. neka daleka. posluživao kao ministrant. daleko iza mene. te onda zanijet zvukovima orgulja. te je za mene bio pravi blagdan. kao da šeću u grimiznom sjaju zore. da mi je bila na radost i da sam napredovao brzim koracima. Župnik je bio sama dobrota.

i seoski momci. koji su mi tada prožimali grudi. jer je kneginja upravo tu kompoziciju voljela više nego ikoju drugu. Veseo pjev. posluživalo ga je podređeno svećenstvo naše biskupije. i iznova bi odjeknuli veseli žagor i klicanje. kojem sam se tjednima i tjednima radovao. Već dan prije pritjecalo je iz susjednog grada i iz čitave okolice mnoštvo ljudi. sklopivši smjerno ruke. podignutoj uz glavni oltar i prekrivenoj skupocjenim i rijetkim svilenim goblenima. sve je. koji je imao rezidenciju u susjednom gradu. pa vesela vreva nije prestajala ni danju ni noću. koji su se slijegali na veliku cvjetnu livadu. tužaljke. koju je samostan. kako se veselo naganjaju s nakindurenim curama — duhovnici. Živo se sjećam gloriae. koju su nekoliko puta izvodili. pobožne pjesme. A kad bi utihnuo posljednji otkucaj zvona. podcikivanje. koji je dopirao do mene kao svijetla zraka i ispunjao mi dušu slutnjama o najvišem — najsvetijem. smijeh radosnih. što se prostirala uz samostan. graja bi se odjednom stišala — dokle je oko sezalo. i na koji nisam mogao čak ni pomisliti. šale. bio je svetkovina svetog Bernarda. što je prebrzo nestalo. kako prolaze pjevajući psalme. kako u pobožnim mislima. prekinuti samo na nekoliko časaka! Svakog Bernardova služio je veliku svečanu misu u samostanskoj crkvi sam biskup. oni ožive u mladenačkoj svježini. najsvečanije slavio velikim oprostom.njen glas. natisnuto u guste redove. natrpane do vrha jelom. jauci. Ne sjećam se. a na tribini. U toj šarolikoj mješavini mogli su se vidjeti i pobožni hodočasnici. Kad je biskup intonirao gloriu. Ali najljepši dan. kao da je nekim božanskim čudom život zagrijao . Još ni sada nisu u meni zamrli osjećaji. razmještene po travi. kad se u duhu potpuno prenesem u ono blaženo doba. kako otvaraju košare. gledaju na oblake — vidjele su se tu građanske obitelji. usrdni uzdasi pokajnika. da bi vrijeme u to prikladno godišnje doba (Bernardovo pada u augustu) ikad bilo nesklono svečanosti. molitve ispunjavali su zrak poput čudnog zaglušnog koncerta! — Ali čim bi se oglasilo samostansko zvono. budući da je to svetac cistercita. šaroliko bi se mnoštvo opet uskomešalo. i ručaju. svirala je njegova kapela. palo na koljena i samo je prigušeni žagor molitve prekidao svetu tišinu. i kad su snažni glasovi zbora zabrujali: »Gloria in excelsis deo!« — zar to nije bilo. kao da se nad glavnim oltarom otvara slava nebeska? — da. a da u duši ne osjetim razdraganost.

kao da su pokrenuvši snažna krila. "Nakon svršetka službe Božje svećenstvo i biskupova kapela bili su pogošćeni u velikoj samostanskoj dvorani. i to je moju majku ispunilo najdubljom radošću. da je njen pogled slučajno pao na mene. prožeta svetom pobožnošću. slaveći Boga pjevom i čudesnom svirkom žica? — Utonuo bih tada u duboki zanos žarke pobožnosti. činovnika. uz koje su se marljivo praznile boce.onog naslikanog keru-bina i serafina. koju sam sada mogao vidjeti samo u govornici. u mirisnoj šumi odzvanjali su ljupki anđeoski glasovi. lebdjeli. jer me je zavolio biskupov koncertni meštar i želio da budem uz njega. da je tek mojom odlukom duša mog oca očišćena od grijeha i spašena od muka vječnoga prokletstva. trgovaca iz grada.« Poslije svečane mise prošle su opatice na čelu s abatisom. koja mora da su bila na neki način u vezi s onom čudnom. Bio sam navršio šesnaestu godinu. šarenih cvjetova. smiješeći se. Franciscus? Imam mnogo lijepih. i sve ću ti ih pokloniti. onaj divni dječak kao da mi je prilazio usuret iz visokih žbunova ljiljana i. odobravala je od srca moju namjeru. bio sam se naime potpuno odlučio za duhovnički stalež. vjernom puku nagoviještala milost i blagoslov. Uz bučan smijeh gostiju izmjenjivale su se kojekakve vesele priče. kakva nadzemaljska veličina zračila iz svakog pogleda te divne žene. ako ostaneš uz mene i ako me uvijek budeš volio. u svečanoj procesiji kroz samostanske hodnike i crkvu. meni nepoznatom vizijom mog oca. Bio bih se pred njom mogao baciti u prah. koja je pobožnom. jer je u tome vidjela ostvarenje i ispunjenje tajanstvenih nagovještanja hodočasnikovih. Vjerovala je. ispunjajući me svojim šarolikim slikama. sada me je zaokupljao radostan život. upravljala svakim njenim pokretom! Bila je to sama trijumfalna crkva. u zavičaj. kakvo dostojanstvo. spremna za povratak. Na ručku je bilo i nekoliko prijatelja samostana. da sam dovoljno spreman. te je ponovila svoje . sve dok se nije spustila večer i dok se nisu pojavila kola. Dok se prije moja duša. a i ja sam smio prisustvovati. Kakva je svetost. I kneginja. potpuno obraćala nadzemaljskom. šale i doskočice. kad je župnik izjavio. kao da me pitao: »Gdje si bio tako dugo. da započnem viši teološki studij u seminariju susjednog grada. koja je bila ukrašena infulom i nosila srebrni pastirski štap. koja me nosila kroz blistave oblake u daleku poznatu zemlju.

Bio je okružen braćom. da su u sve. Prior Leonardo uspio je uspostaviti čak i stanovitu zgodnu vezu sa svijetom. koji su se jasno očitovali u priorovoj vanjštini. a koja se inače opaža na licima redovnika. što su morali činiti. sve dok ne postignem svećeničku čast. da će me. Bez obzira na stroga pravila reda molitva je prioru Leonardu bila više potreba duha. jer će mi on u svemu od srca pomoći savjetom i djelom. kad sam prvi put došao u samostan. da bi zadovoljili pravila. šetajući dugim alejama. i on je taj duh pobožnosti umio u braći tako rasplamsati. kao da je zablistao u novoj ljepoti. koja je zaista ostvarila viši život u zemaljskim granicama. ulijevali vedrinu i bodrost. Upravo u tom vrtu susreo sam priora Leonarda. A onda mi je dala još i pismenu preporuku za priora kapucinskog samostana u gradu i preporučila mi da ga odmah potražim. koju sam u duši tako duboko poštivao. odražavali su se na svoj braći. dok je izgovarala svečane riječi opomene. čas kod one bujne grupe drveća. što su odasvud stizali samostanu. postao je još srdačniji. pa se odmah mogao vidjeti čitav odnos priora i redovnika. što izgriza dušu. Prior. omogućavali su. kad je pročitao pismo. Obilni darovi. Teško da postoji ljepši kraj. da u boli rastanka svaki pedalj izvan kruga milih i dragih izgleda kao golema udaljenost!— Kneginja je bila osobito ganuta. u kojem tik pred gradom leži kapucinski samostan. nego asketska pokora za grijehe. pa je poneki čili pješak iz grada znao odabrati lijep i ljubak kraj oko samostana za svoje šetnje. Iako je grad bio tako blizu. od prirode srdačan. koji prate ljudsku prirodu. Poklonila mi je lijepu krunicu i mali molitvenik s divnim slikama u boji. Nigdje nije bilo ni traga zlovolji ni onoj neprijateljskoj zatvorenosti.obećanje. od divne gospode. zastao čas kod ove. kad sam. glas joj je podrhtavao od tuge. Prekrasan samostanski vrt s izgledom na planine. koju je još u mladosti upoznao u Rimu ispričao je toliko lijepih stvari. što bude potrebno. da su se iz samostana mogli vidjeti tornjevi. usmjerenog nebeskom. koja je za braću bila samo korisna. da se na određene dane u refektoriju pogoste prijatelji i zaštitnici . svaki put. potpomagati svime. i od mog dobrog učitelja? Ta zna se. ipak mi je bilo zaista teško rastati se od moje dobre majke. nego što je onaj. da me već time od prvog časa potpuno pridobio. da predam pismo abatise. a o divnoj gospođi. čitav samostanski red i način života: mir i vedrina duha. koji su svi veoma cijenili.

koji mu je lebdio oko usana. Ista ona gracija. jer su ih glasovi. koji po svom uzajamnom djelovanju nisu mogli da ne budu od koristi. vladala je i njegovim pokretima. koji proizlaze iz potrebe duše. iz očiju mu je još uvijek sijevala mladenačka vatra. bio je i svjetovno obrazovan više. porculanom i staklom. da su različiti načini ljudskog života. Samostanski kuhar umio je izvrsno pripremiti posna jela na tako ukusan način. ali dok je njegova sijeda kosa bila svjedok starosti. može naći mir i sreća. U pogledu duhovnog i znanstvenog obrazovanja oduvijek se visoko nad ostale uzdizao prior Leonardo. dok je na stolu za goste sve bilo prostrto brižljivo i otmjeno. pa se čak i ona nespretna redovnička halja čudesno priljubljivala oblicima njegova dobro građenog tijela. gdje je sve govorilo o životu duhovnika. da duh. nužno razgranjivanje duhovnog principa. morali su priznati. koje su dobivali o svemu. Već onda. Govorio je vješto i elegantno talijanski i francuski. a ljupki smiješak. zaokupljeni hukom i bukom svijeta. što se zbiva i događa u širokom svijetu izvan njihovih zidina. Gosti bi se pobrinuli za vino. što se više uzdigne nad zemaljsko. izišavši iz nje i ušavši medu ove zidine. kad sam ga upoznao. da se i na drugom putu. uzbuđeni iskrom. jer bi bez toga sve ostalo bezbojno i mračno. Redovnici su pak stjecali šire poglede i životnu mudrost. nego što bi se moglo pretpostaviti za nekog redovnika. da su gostima zaista prijala. morali su priznati. a ne samo na onom. što je općenito bio smatran za vrsnog teologa. Ljudi. tako da je s lakoćom umio dubokoumno raspravljati o najtežim materijama. kojim su oni prošli. pa su ručkovi u kapucinskom samostanu bili ugodni prijateljski sastanci laika i svećenika. Braća su ostajala za uskom klupom postavljenom uz zid. skroz naskroz suprotnom njihovoj djelatnosti. i služila se prema pravilima svojim jednostavnim suđem.samostana. možda već na ovom svijetu može čovjeku stvoriti više bistvovanje. za koji je na gornjem kraju sjedao uz goste prior Leonardo. koja je resila njegov govor. Među braćom . a zbog njegove osobite okretnosti bile su mu ranije povjeravane važne misije. bio je u visokim godinama. Ne pridajući zemaljskome lažnu vrijednost. pa čak i to. Osim toga. samo je pojačavao izraz nutrašnjeg zadovoljstva i duševnog mira. koja bi im pala u dušu. poticali na kojekakva razmišljanja. Tada bi u sredini blagavaonice prostrli dug stol. pa su često i profesori seminarija od njega potražili savjet i nauk.

Kad mi je Leonardo postavio ovo neugodno pitanje. koje me je poučavao u muzici. koja mi se već davno potpuno izbrisala iz pamćenja. ali Leonardo bi brzo utješio i nesretnika. pa sam osjećao kako u meni sve više raste želja da postanem redovnik. koja zapravo nije zaslužila da bude nazvana lijepom. koji bi potražio samostanska vrata. pa je to. a ne cijeneći njegovu ništavnost. da li sam još nevin. u punom cvatu. štoviše iz potrebe. neugodno i zbunjeno. čitavo gledanje na religiozni život vedrije nego u katoličkoj Njemačkoj. osobito su obrazovali moj duh. Iako mi nije nedostajalo poznanstava. koje mi je davao u ruke. Gotovo sve vrijeme. odlučilo da u duši osjetim poziv u samostan. gdje je kult. čini se. provodio sam u kapucinskom samostanu. ipak mi je savjetovao. njegovo bi pokajanje bilo kratak prijelaz k smirenju te bi se. Saopćio sam svoju želju prioru. Jednom je prior poveo sa mnom razgovor o mnogim značajnim pojavama profanog života. pomiren sa svijetom. a većinu sam ih sklopio posredstvom biskupovog koncertnog meštra. čini se. da me od toga baš odvraća. Koncertni meštar imao je sestru. koji u samostan nije došao po vlastitom slobodnom izboru. Na kraju me prihvatio za ruku. a osobito u prisustvu žena. Leonardo me zavolio. koji je nekoć obasjavao bogove i junake. jer je preda mnom u najživljim bojama iskrsnula jedna slika. oštro mi se zagledao u oči i upitao. osjećao sam se ipak u svakom društvu. poučavao me u talijanskom i francuskom. kao i sklonost kontemplativnom životu uopće. koje mi je preostajalo uz moje studije u seminariju. Kao što su se u gradnji crkava još očuvali antički oblici. bio je zadro i u najškakljivija pitanja s takvom lakoćom i ljepotom izraza. da je jedna zraka iz onog vedrog živahnog doba antike prodrla i u mistični mrak kršćanstva i obasjala ga čudesnim sjajem. Posebno se odlikovala savršenim stasom. proizišle iz dubokog duševnog raspoloženja. a imala je . i razgovori s njim. neka pričekam bar još nekoliko godina i neka se za to vrijeme više nego dosad ogledam po svijetu. a razne knjige. Ne želeći. ali je. a da je ipak izbjegao sve. živeći u zemaljskom. da je uvijek pogađao ono pravo. da umakne propasti. Tu neobičnu tendencu samostanskog života Leonardo je prihvatio u Italiji. što bi bilo makar i najmanje neprilično. osjetih kako rumenim.nije bilo ni jednog jedinog. ipak bila posve dražesna djevojka. ipak uzdigao nad zemaljsko.

propada čovjekov bolji duhovni princip. divna čežnja. nikada nisam pjevao tako slabo. pojavila mi se pred oči sestra koncertnog meštra razgaljenih grudi. koje vam svijet nudi. stisak njene ruke — dušu mi je stala sve više obuzimati tjeskoba. Bio sam dovoljno pobožan. a s njom i neka pohota. od kojeg uzdrhtah. očuvao vas Gospod od toga da vas zavede svijet. gotovo sasvim razgaljenih grudi. koju je ono izazvalo. Leonardo me pogleda s nekim ironičnim smiješkom. da je na njima prokletstvo. Nisam mogao podnijeti njegov pogled. kad sam se uputio do koncertnog meštra. kratkog su vijeka. oborio sam oči. u potpunom mlitavilu. da ste me shvatili. što se ujedno javljala neka nepoznata. osjetio sam toplinu njenog daha. kao tada. Jedne večeri trebalo je da se riješi to sumnjivo stanje. užici.prekrasne ruke. da zaboravim priorovo pitanje i sliku. koja doista mora da je bila grešna. i po obliku i po puti takve. tada me prior potapša po zažarenim obrazima i reče: »Vidim. da kasnije sve to smatram zlobnim đavolskim napastovanjem i uskoro sam bio doista sretan. Jednog jutra. Sada. da se ljepših ne bi moglo naći. da u prisustvu one djevojke budem slobodan. nisam to nikako mogao. tek tihi uzdah dade mi na kraju oduška. iako mi je sada uspijevalo. Nikad međutim nisam tako netočno udarao akorde. u neosjetljivosti za sve uzvišeno. prekrasne grudi. iznenadio sam njegovu sestru u lakoj jutarnjoj haljini. te nisam mogao izustiti ni jednu jedinu riječ. što mi je to bilo. što sam asketskim vježbama. no moji požudni pogledi već su bili i odviše ugrabili. Grudi mi se grčevito stegnuše i htjedoše prsnuti. sine moj. kad mi djevojka slobodno priđe. brzo je doduše prebacila maramu. do koje oni dovode.« Koliko sam se god trudio. plašio sam se sada više nego ikad da je gledam. i da je s vama još dobro. odagnao opakog neprijatelja. kad mi je prior postavio ovo neugodno pitanje. jer u onoj neopisivoj gnusobi. i može se mirno ustvrditi. da me poučava. Zlo postade još gore. u meni su se uzburkali dotad nepoznati osjećaji i tako mi potjerali uzavrelu krv kroz žile da sam čuo kako mi lupa srce. jer me već pri samoj pomisli na nju obuzimala neka nujnost. koji mi se činio to opasniji. uhvati me za ruku i upita. koje sam poduzeo. neki unutrašnji nemir. no srećom je u sobu unišao koncertni meštar i spasio me od muka. Koncertni .

da je to opazila i da joj je to godilo. otišla do sestre koncertnog meštra i nešto joj prišapnula na uho. htio sam da se bacim kroz prozor. podsmješljivi glasovi. štoviše. U mahnitom očaju bacih se na tle — vrele suze navriješe mi iz očiju. bilo mi je. hihoćući se i podrugljivo se smijući! Bil mi je kao da sam uništen. da je nikad više ne vidim i da se uopće odreknem svijeta. Leonardo kao da se začudio mojoj iznenadnoj živoj želji. svaku njenu riječ. kao što je po neki put običavao. da sam se. Neki unutrašnji stid. u dušu mi se izli neka ledena bujica — sav izbezumljen pojurih u kolegij — u svoju ćeliju. koja mi je već u prisustvu same njegove sestre zaustavljala dah. napokon je ustala i ostavila na stolici jednu rukavicu. pokušao je da ipak nekako sazna što me moglo potaknuti da sad odjednom uporno želim da se posvetim samostanskom životu. Činilo mi se. te sam bio čvrsto odlučio. neodoljiva sila. kad je stalo svanjivati. da sam odlučio stupiti u novicijat i da sam o tome već obavijestio svoju majku i kneginju. toliko sam se tiskao k njoj. tada obje pogledaše mene. kao da me k njoj privlači neka nevidljiva.meštar me pozvao. koju je bio priredio s nekoliko prijatelja. mora da je slutio da me na to potaknuo neki osobiti događaj. nego mu naprotiv . požudno hvatao svaki njen pogled. pograbih je i sav izbezumljen sa zanosom je pritisnuli na usta! — To je opazila jedna od žena. Bila je veoma dražesno odjevena. pohitah do priora u kapucinski samostan i povjerih mu. stadoh proklinjati djevojku — sama sebe — onda se opet stadoh moliti. suzdržao me. bio sam zaista u užasnom stanju. Smirio sam se tek. koji nisam mogao svladati. kao da je u ludom ljubavnom bijesu moram privinuti uza se i vatreno je stisnuti uza se! Dugo je sjedila za klavirom. Jasnije nego ikada pojavio mi se u duši poziv na povučeni samostanski život. Osim njegove sestre bilo je prisutno još nekoliko žena. učinila mi se ljepša nego ikad. a to mi je ispunjalo dušu nekom slašću. na sreću me u tom spriječiše željezne šipke. kakvu još nikad nisam osjećao. smijući se od časa na čas kao luđak! Svuda oko mene odjekivali su podrugljivi. i tako se dogodilo. na muzičku zabavu. da mu kažem istinu. i to je još više povećalo moju smetenost. da me u prolazu morala dodirnuti njena haljina. ne znajući ni sam kako. neprekidno nalazio blizu nje. bilo mi je ponekad pri duši. od kojeg me više nije smjelo odvratiti nikakvo iskušenje. iako nije na mene navaljivao. Tek što se riješih uobičajenog studija.

a do toga je došlo vrlo brzo.sa žarom. kako je sve to još vrlo slab dokaz da sam zaista na to pozvan. stadoh pripovijedati o neobičnim događajima u mom djetinjstvu. oprošteno pola novicijata. kao što mi se učinilo na prvi pogled. Tek sam kasnije ušao u njegove divne misli o mističnom dijelu naše religije. Na Medardovo joj se ukazao stari hodočasnik iz Svete Lipe. ipak kao da im nije poklanjao mnogo pažnje. koji u djetinjskoj obijesti uz bezbožne pogrde odbacuju sve nadčulno kao praznovjerje. unutrašnji red u pogledu pobožnosti i čitavog načina života u samostanu. Moja majka mi je pisala kako je odavno slutila. koji svi dokazuju da sam određen za život u samostanu. iako doduše nije ničim pokazao da sumnja u moje vizije. pa sam doista morao sebi priznati. da Leonardo ima pravo kada objavljivanje svega onog sublimnog. nego da ću odabrali samostanski život. vodeći me za ruku u redovničkoj odjeći kapucina. Potaknut vizijom moje majke. koji je vladao u svemu. uzeo sam samostansko ime Medardo. Leonardo uopće nije rado govorio o vizijama svetaca. Pokazalo se. štoviše. štedi tek za najviše posvećenje svojih učenika. Obadvije sam vidio još jednom prije nego što sam bio zaređen. nalik na neki blaženi san iz prvog doba mog najranijeg djetinjstva. da ga smatram pritajenim skeptikom. odvažio sam se jednom da govorim o ljudima. I kneginja je bila potpuno suglasna s mojom namjerom. jer se upravo u tom pogledu vrlo lako javljaju iluzije. i skrenu razgovor na druge. pa sam ponekad dolazio u iskušenje. da mene neće zadovoljiti stalež svjetovnog svećenika. beznačajne stvari. izjavio je. pa čak ni o čudesima prvih vjesnika kršćanstva. Za vrijeme svečanog čina mog redenja opazih medu gledaocima sestru koncertnog meštra. Da ga prisilim na bilo kakvu određenu izjavu. što se izlijevalo iz njegove duše. i da osobito grdim one. nevjera je najgore praznovjerje". koji preziru katoličku vjeru. da su odnosi medu braćom. Leonardo me mirno saslušao. koja u sebi sadrži tajanstvenu vezu našeg duhovnog principa s višim bićima. koji je još uvijek u meni plamsao. ulijevao mi je u dušu nebeski spokoj. jer mi je po mojoj najusrdnijoj želji. lebdio oko mene u samostanu u Svetoj Lipi. Leonardo se blago nasmiješi i reče: »Sine moj. Ugodan mir. bila je čini se vrlo . potpuno onakvi. kakav je.

neki samostan ima čitav križ našeg Spasitelja. »sve te stvari sigurno i nesumnjivo ono. ali velika je moć nečastivoga! Tko može da se pouzda u snagu svoga oružja. što se sada smatra relikvijom ovog ili onog sveca? Tako. za što se prikazuju? Nije li možda i tu pohlepa varalica podmetnula mnogo toga. No čini mi se. brate?« upitao je Ćiril. da okrijepi dušu. kad podzemne sile vrebaju. brat Ćiril koji je bio ostario i oslabio. dok sam izgovarao te riječi. što mi je svom silom naviralo iz duše. ali prošlo je doba iskušenja. odgovorio je brat Ćiril. koji opazi brat Ćiril. ali ne mogu poreći. tko može da se pouzda u svoju opreznost. koje su se čuvale u lijepim ustakljenim škrinjama i na određene dane izlagale puku. kaznio za laž neki neugodan osjećaj.« »Ne priliči nam doduše«. na primjer. Pripazi dobro. iskreno govoreći. Tu je bilo kojekakvih kosti svetaca. da se to ne bi moglo ustanoviti. »Zar da ne budem radostan. da bi se njime. dragi brate . koji su postojali o njihovu podrijetlu i o čudesima. dragi brate Ćirile«. iverja iz križa Spasiteljevog i drugih svetinja. a i s dokumentima. da iskažem ono. kazao sam. dragi brate Medardo. kad mi je po prio-rovu nalogu. kao što je ustvrdio netko od nas samih. svakako u lakomislenoj šali. u našem samostanu moglo ložiti cijelu jednu godinu. Kamo sreće da ga nikad više ne izgubih. koji mi je odjednom prožeo dušu. no možda je i grešni ponos zbog onako lako izvojevane pobjede bio ono. No to je bila posljednja provala zemaljskog samoljublja. kad se odričem ovog odvratnog svijeta i njegovih tričarija?« odgovorio sam. no.turobna. trebalo da preda nadzor nad bogatom samostanskom riznicom relikvija. koja su proizveli. i nakon nje zavlada u meni mir duše. pa sam to manje oklijevao. pa ćeš našu religiju ugledati u novom sjaju. a ipak se svuda izlaže toliko njegova iverja. Po duhovnom obrazovanju on je bio ravan našem prioru. Već sam pet godina bio u samostanu. što o tome mislimo ja i naš prior. »da te stvari na ovakav način ispitujemo. za što se izdaju. »Čemu se tako raduješ. i mislim da sam joj vidio suze u očima. što mi je izmamilo smiješak. Brat Ćiril upoznao me sa svakim od tih predmeta. Zar nije divno. da me je. da bi malo tih stvari moglo biti o n o. bez obzira na dokumente. koracajući uz mene. koji o tome govore. »Jesu li. ja mislim.

nastavi objašnjavati zbirku. kao da je u njemu zatvorena neka zla čarolija.Medardo. te nas kao krilima serafina obgrljuje naslućivanjem višeg života. ne znaju uopće da postoji ova relikvija. čak ni druga braća. što mu otvara carstvo blaženstva. stao gledati s istinskim unutrašnjim poštovanjem i pobožnošću. koja se tako često zbivaju pred očima okupljenog puka. Da. može nadjačati čak i tjelesne patnje. ta viša duhovna snaga. dragi brate Medardo. što naša crkva teži da dokuči one tajanstvene niti koje čulno povezuju s nadčulnim. komad po komad. koje ovdje dolje tek naslućuje. ona krpica-kažu da je to odsječeno od križa Kristovog. najčudesnija od svih relikvija. što se u njoj nalazi. ispunja odmah ono nadzemaljsko oduševljenje. štoviše. Bratu Ćirilu nije izmakao učinak njegovih riječi. i tako se budi duhovni utjecaj sveca. kojem je povod bila makar i tobožnja relikvija. koji o tome ne razmišlja. — Što je onaj komadićak drveta-ona koščica. koji nam je dan za zemaljski život i bistvovanje.« Sjetio sam se odmah nekih priorovih napomena. može da primi snagu i čvrstoću u vjeri. probuđena u njemu. uzeto od tijela-od odjeće nekog sveca. dok je on još vidljiv vojevao protiv spasenja ljudi.« Pogledao sam brata Ćirila s najvećim čuđenjem. čija snaga kao žarki dah prožima svu prirodu. ovaj sandučić nije imao u ruci nitko osim priora i mene. mogla pokvariti i strašno upropastiti svakoga. tako mi je. da joj uspije razoriti okov. a tla se u duši ne zgrozim. Ono. kojega je u dubini duše zazivao za utjehu i pomoć. pa čak i svoju duboku srodnost sa čudesnim bićem. te mi s još većim žarom i usrdnošću. da jasno sagleda svoje podrijetlo iz višeg duhovnog principa. da naš organizam. Ja taj sanduk ne mogu dodirnuti. koji se tome predaje svom svojom dušom. te čovjek od višeg duha. koja bi. a on nastavi: »Htio . da ih je doista nemoguće poricati. a još manje stranci. koje su se potpuno slagale s riječima brata Ćirila. nalazi najtajanstvenija. koje su mi ranije izgledale kao obična religiozna igrarija. ali vjernika. potječe neposredno od nečastivoga iz onoga doba. Na kraju iz neke dobro zatvorene škrinje izvadi sandučić i reče: »Ovdje se. koje ima naš samostan! Otkako sam u samostanu. koga bi stigla. koja je prodirala zaista do dna duše. pa sam na relikvije. kojeg klicu u sebi nosimo. pa tako te relikvije izazivaju ona čudesa. koji je sputava i čini neškodljivom. pobudi.

koji je imala ne sebi ta prilika. dragi brate Medardo. zašto nosi uza se toliko boca. da je nečastivi. te iskapi cijelu bocu. koji mu zaista prija. koji upita.bih se. pa se stoga morao ograničiti na podrugljive riječi. da iz rupa poderanog ogrtača. kad me susretne kakv čovjek. da bi svoju dušu potpuno obratio božansko-me. U tom sandučiću nalazi se sada upravo jedna takva boca s đavoljim eliksirom. sve dok ih strogim postom i neprekidnom molitvom opet ne odagna. koji imamo o toj viziji svetog Antonija. ili pak da iznesem ovu ili onu hipotezu. povukao u pustinju i tamo svoj život posvetio najstrožoj pokori i molitvi. kaže se dalje u ovom dokumentu. da o toj do krajnosti mističnoj stvari izrazim bilo kakvo mišljenje.« Tako stoji u svim legendama. koja mu je prilazila. pa možda i neki od njegovih učenika. a dokumenti su tako vjerodostojni i točni. upitao ga je. kad je odlazio. i to na ovako neobičan način. ali u jednom posebnom dokumentu. sveti Antonije otvorio jednu od tih boca. nego ću ti radije vjerno ispripovijedati. začuđeno me gleda i ne može. da bi se udaljio od svega zemaljskog. koja bi mi sinula u glavi. govori se i o tome. Nečastivi ga je progonio i često bi mu se vidljiv ispriječio na putu. jer se nečastivi. Tebi je dovoljno poznat život svetog Antonija. koja potječe iz ostavštine svetog Antonija. pokušaše ga zavesti zamamnim opsjenama. da bi čak i u toj pustinji kakav zabludjeli čovjek. da me ne upita za moja pića i da ih iz puste želje ne okusi. tada je iz nje izašla neka čudna spojna para i oko sveca stadoše oblijetati kojekakve gnusne i smutljive paklene slike. kako se. Sveti Antonije. ostavio nekoliko boca na ledini. vire grla od boca. Tada nečastivi odgovori: »Vidiš. Tako se dogodilo. štoviše. da se jedva može posumnjati u najmanju . izbliza je na svoje čudo opazio. Slučajno je jednom. da je sveti Antonije jednom u sumrak opazio neku mračnu priliku. što o tome govore dokumenti. koje nosi uza se u bocama. Naći ćeš te dokumente u onoj škrinji i možeš ih sam čitati. nije mogao upuštati ni u kakvu borbu. potpuno suzdržati. sveti Antonije brzo ih je odnio u svoju spilju i sakrio u strahu. znaš. da ga smeta u njegovim pobožnim razmatranjima. kojega ta ponuda nije čak ni ozlovoljila. opije se i prepusti se meni i mom carstvu. već onemoćao i oslabio. mogao okusiti ovo užasno piće i dospjeti u vječnu propast. ne bi li želio da kuša eliksire. koji postoje u vezi s ovom relikvijom. Bio je to nečastivi. Među tolikim eliksirima svakako nađe neki.

koja me snažno nagonila. Medu profesorima u seminariju jedan bijaše odličan govornik. sjećajući se opomene brata Ćirila. kad god dodirnem bocu. ali dok sam toga visoko nadarenog govornika smatrao sretnim. kad je on propovijedao. da meni. sasvim čudan miris. koji me opaja i ujedno izaziva u duši dubok nemir. kao da osjećam lagani. svladavam upornom molitvom. toliko da se ne bojiš ni nemogućeg i da se odviše pouzdaješ u svoju snagu. da vidim tu čudnovatu relikviju. koji je obično propovijedao u samostanu. njegove propovijedi vukle su se mučno i bezvučno kao napola . življim bojama. stavi je daleko od očiju. kojim je bila zatvorena ona opasna škrinja i sakrih ga duboko pod spise na svom pisaćem stolu. Brat. što se pojavi u tvojoj mašti. dragi brate Medardo. jako je oslabio. uzbuđenoj đavolskom silom. kao da se u meni budila neka unutrašnja snaga. da je boca zaista nađena nakon smrti svetog Antonija među njegovom ostavštinom. koje očevidno potječe od utjecaja neke neprijateljske sile. pa čak i samo sandučić. ali možda i odviše smion. koji se još kao hrabar. u kojem je visio i ključ od ove škrinje. Kad bih ga čuo. obuzme dušu neka neobjašnjiva groza. cijela ta pripovijest učinila je na mene neobičan utisak. i predao mi svežanj ključeva. a onda odriješili od svežnja ključić. ali neiskusan ratnik. sve dok mi nije uspjelo da svoje ideje. vatrena bujica njegovih riječi neodoljivo je zanosila svakoga. da to sebi što više otežam.ruku u to. koji još sve. gledaš u sjajnijim. raspaljujući u duši usrdnu pobožnost. tada bih i ja propovijedao u svojoj samotnoj sobi. zbog kojeg se ne mogu sabrati čak ni pri molitvi. gdje se nalazio. Njegove divne zanosne riječi prodirale su i meni do dna duše. doduše čio u borbi. dragi brate Medardo. savjetujem.« Brat Ćiril ponovo je zatvorio tajanstveni sandučić u škrinju. a da te tvoja radoznalost ne uvede u napast. to sam se više trudio. Tebi. iako baš ne vjerujem u neposredno djelovanje nečastivog. svoje riječi utvrdim i zapišem. Uostalom. da nikad ili bar još za mnogo godina ne otvoriš ovaj sandučić. u kojem je zatvorena. bila je crkva prepuna. ali što sam više osjećao kako mi u duši klije živa želja. pregledao sam još jednom svetinje. No ja to opako raspoloženje. uvjeravam te. Kad je Ćiril otišao. koji si još tako mlad. da ga oponašam. koje su mi bile povjerene. svaki put. te mi se čak pričinja. prepuštajući se sav časovitom oduševljenju.

i kao da su oko njih blistale sjajne zrake zanosa. Braća mi izraziše svoje najveće divljenje. da se probudi tek onda. dršćući u duši. sjetnim razmatranjima. što pripada dobrom propovijedniku. Zatražio je da ih vidi i bio je s njima silno zadovoljan. završio sam svoj govor. ali da je baš takav glas odgovarao pobožnim. neka već idućeg blagdana pokušam održati propovijed. u kojoj sam. jer je govorio bez bilježaka. najobrazovaniji dio . upravo nečuven utisak. Glas o meni brzo se proširio. koji je ostavio upravo neobičan. Žestok plač — uzvici najpobožnije slasti. zbog koje mnogo pobožnih ljudi nije dolazilo u crkvu. a inače u samostanu nije bilo nikoga. Leonardo me zagrli. tko bi mogao zamijeniti onog slabunjavog brata. Došao je blagdan.presušen potok. U početku sam se vjerno držao svog rukopisa. Leonardo je govorio sa mnom o toj nevolji. Sentencom. bilo odviše naporno. što me priroda nada-rila svime. pa se najotmjeniji. popeh na propovijedaonicu. i većina je to smatrala za osobito. crkva je bila posjećenija nego inače. da je do amena najveći dio vjernika slatko zadrijemao. efektno govorničko umijeće. Ali uskoro — kao da mi je dušu obasjala žarka iskra nebeskog zanosa — više nisam mislio na rukopis. pa je navalio na mene. stade me Leonardo sam poučavati. Čuo sam kako moj glas grmi kroz svodove — vidio sam svoju uzdignutu glavu. ali se nećkao propovijedati. jednolično klopotanje mlina. koji je bio posljedica pomanjkanja misli i riječi. što sam bio objavio. što su se i nehotice otimali s usana — glasna molitva. Osjećao sam kako mi krv ključa i kipi u svim žilama. izražajnim licem i snažnim zvučnim glasom. sve je to bilo odjek mojih riječi. pravilne gestikulacije. da sam govorio drhtavim glasom. činio je njegove govore tako neizdržljivo dugima. nazva me ponosom samostana. i ja se. Prior Leonardo bio je doduše zaista odličan govornik. naime lijepim stasom. kad bi zabrujale orgulje. da sam već u seminariju osjetio u duši poziv da propovijedam i da sam napisao mnogo duhovnih govora. kao u nekom plamenom fokusu još jednom saže sve ono sveto i uzvišeno. kao uz beznačajno. koja će to pouzdanije uspjeti. Što se tiče vanjskog držanja. i Leonardo mi kasnije reče. nego sam se sav predao časovitom nadahnuću. a neobično rastegnut način govora. skupih hrabrost i rekoh mu. svoje raširene ruke. s kojima sam počeo govor. jer mu je to u njegovim visokim godinama.

A ovako sam ih smatrao ogrezlima u pogubnoj okorjelosti. a najdublje poštovanje. nestadoše iz moje duše — čak i sve prijazne izjave braće. noseći utjehu i spas vjernome stadu. nalik na jutarnje rumenilo. stadoše buditi u meni neprijateljski gnjev. u kojima po zemlji kroči izabranik Božji. Tada sam bio siguran. koje su mi iskazivali svuda. što ih je manje razumijevalo. da se moj duh. sve je hrlilo prema samostanu. već ovdje dolje uzdiže nad zemaljsko. napušteni od sve braće. ovim ljudima. te je uskoro stalo nalikovati gotovo na obožavanje sveca. Grad je zahvatila neka religiozna zasljepljenost. što te odvraća . te da ne pripadam ovom svijetu. koje su to više djelovale na mnoštvo poput neobične čarolije. sve to kao da je govorilo. da sa mnom govori bez svjedoka. što je određen da kroči po zemlji. dragi brate Medardo. koji su me ranije ispunjavali. da i u najvećoj vatri govorim zaobljeno i gipko. što se sjaji u blistavim zrakama. Ali što se življe sve to pojavljivalo u mojoj duši. to sam se više trudio i živo nastojao. u ne baš preveliku samostansku crkvu. uzvišenog visoko iznad njih. da sam posebni izabranik neba. Tajanstvene okolnosti pri mojem rođenju na svetom mjestu radi oproštenja grijeha zločinačkog oca. čudesni događaji u prvim godinama mog djetinjstva. Nešto ti je ušlo u dušu. ljubaznost priora. ali na kraju. Sve mi je više uspijevalo da zanesem slušatelje. da u meni spoznaju sveca. u kojima sam natucao kako je svanulo divno doba. da se bace u prah i pomole se da ih zagovaram pred prijestoljem Božjim. samo da čuje brata Medarda. nego što bi se oglasilo zvono. kad smo se jednom slučajno. susreli u drvoredu samostanskog vrta.gradskih stanovnika gurao već sat prije. da ih spašavam i tješim. Leonardo je postao prema meni vidljivo hladniji. da mi se od nekog vremena ne sviđa cijelo tvoje ponašanje. Što je više raslo divljenje. u neposrednom dodiru s nebeskim. pa i na obične dane u tjednu. da je stari hodočasnik u Svetoj Lipi bio sam sveti Josip. sve je više i više raslo. to mi je dosadnija i nesnosnija bivala moja okolina. gdje god bih se pojavio. da vidi brata Medarda. Tada u meni nikne misao. izbjegavao je. koji je u meni pozdravio sveca. da s njim progovori. Trebalo je. Svoje umišljeno poslanje zaodijevao sam u mistične slike. on progovori: »Ne mogu ti zatajiti. a čudesni dječak mali Isus. Čak sam u svoje govore upletao stanovite aluzije. pri bilo kakvoj prilici. Onaj mir i vedrina duha. medu kojima kročim po ovoj zemlji.

u koju u nepromišljenom letu i odviše lako zalutamo! Odobravanje. Nikad nisam govorio snažnije. kako bi se puku. željan svakojakog draškanja. koja svakoj snažnoj težnji za uzdizanjem naše duhovne snage otvara put k propasti. koji na tebe vreba. koje nije tvoje vlastito. da budem iskren! Ti u ovom trenutku nosiš krivicu našeg grešnog podrijetla. brzo se udaljio. brate Medardo! Odreci se lude misli. koji je dohrlio. kojemu je istočni grijeh dao moć. mnogo toga iz svečeva života i nadovezao na to pobožna razmatranja. Govorio sam. zaslijepilo te je. Dopusti mi. koju je tako otvoreno pokazao. ostajao sam na redovničkim sastancima nijem i povučen u sebe. Ispripovijedao sam. omogućilo. prodornije. da me sluša i pred crkvom. bio me uhvatio za ruku i.od života u pobožnoj jednostavnosti.« Suze navriješe prioru iz očiju. Što sam se više udaljavao od Leonarda i braće. da zavodi ljude. Budi opet onaj dobrodušni mladić. a bujica riječi i nehotice me dovela do legende o eliksirima. koje se u meni pojavilo. kojega sam svom dušom volio. čuvaj se đavla. što je u meni niknulo izraziti sjajnim riječima i objaviti puku. što bi te bar od mene zauvijek razdvojilo. koja su zadirala duboko u život. pustivši je. bio je spomenuo odobravanje. te mi je bilo jasno. bez kojega nema sreće na ovome svijetu. kumirsko obožavanje. štoviše. pa čak i ono silno divljenje. vatrenije. ne sačekavši moj odgovor. koju sam htio prikazati . kako ga je napastovao đavao. nego opsjena. koje ti iskazuje lakoumni svijet. kako ću sve to. koja te mami u ponor propasti. koje sam pobudio svojim izvanrednim sposobnostima. koja te zasljepljuje — mislim da je poznajem! — već sad si izgubio mir duše. da je njegovo negodovanje prema meni samo plod sitničave zavisti. kad to reče. Priberi se. sav ispunjen novim bićem. U tvojim govorima ima neke đavolske tmine iz koje još zazire da izađe mnogo toga. kao što je to običaj. da su morali širom otvoriti vrata. Pun mržnje u srcu. i ti sam sebe vidiš u obličju. Poslušaj moju opomenu. Ali njegove riječi prodrle su mi u dušu samo kao riječi neprijatelja. to sam čvršćim vezama umio privući k sebi mnoštvo. smišljao sam danju i u besanim noćima. Na dan svetog Antonija bila je crkva tako dupkom puna.

kao mudru alegoriju. kao da je titrala neka gorka poruga — mržnja puna prezira. Bio sam smrvljen — duša mi je bila slomljena. Tada mi pogled. bio sam na svom ležaju. da sam iznenada poludio. njegujući me i tješeći. »Ha. i dalje se naslanjao na stup. Slušatelji su bili mislili. brzo odvratih pogled. u koje sam pao izgovorivši one riječi. da nitko nije vidio muškarca u ljubičastom ogrtaču. to snažnije sam osjećao gorko kajanje i stid zbog svog ponašanja na propovijedaonici. skupih svu svoju snagu i nastavih govoriti. popevši se na neku klupčicu. No kao da me goni neka čudna čarobna sila. sučelice meni. neprestano sam pogledavao onamo. a brat Ćiril sjedio je uz mene. kojemu sam sve bio ispripovijedao. samo što je u drskoj bezočnosti uzeo lik pobožnog slikara iz Svete Lipe. u koji je umotao skr-štene ruke. Njegovo lice bilo je mrtvački blijedo. Na visokom navora-nom čelu. Govorilo se uostalom. ukočen i nepomičan. a pogled velikih. Obuze me neugodan. kako je to bila samo opsjena moje mašte. ukočen i nepomičan. prokletniče! gubi se! gubi se — jer to sam ja sam! ja sam sveti Antonije!« Kad sam se opet probudio iz besvijesnog stanja. koji se. izbuljenih očiju prošao mi je kroz grudi kao vatreni ubod noža. gdje je još uvijek stajao onaj čovjek. kako sam kasnije saznao. naslonio na stup u kutu. na opuštenim ustima. jeziv osjećaj. crnih. podvrgoh se najstrožoj pokori i krijepili se usrdnom molitvom za borbu s napasnikom. ali što se brat Ciril. Osjećao sam se. zatvoren u svoju ćeliju. upirući u mene sablastan pogled. kao da su me pograbile ledene jezive šake — na čelo su mi od straha izbile kaplje znoja — rečenice su mi zapi-njale — moje riječi postajale su sve smušenije i smušenije — stade šapat u crkvi — mrmljanje — ali strašni stranac. koji mi se ukazao čak u svetištu. lutajući po crkvi. više trudio da me uvjeri. piljeći u mene. neobičan način prebacio je tamnoljubičasti ogrtač. Krik-nuh u paklenom strahu ludog očaja. Na čudan. pade na nekog visokog mršavog muškarca. a prior Leonardo u svojoj poznatoj dobrodušnosti širio je svuda s . a opravdanog povoda za to dao im je osobito moj posljednji uzvik. usijane gorljivim i snažnim riječima. U čitavom tom liku bilo je nešto strašno — užasno! Da! — to je bio onaj nepoznati slikar iz Svete Lipe. Strašna slika neznanca još mi je bila živo pred očima.

dok su priora. da obojica. koja me je onako užasno spopala za vrijeme propovijedi i bila povod mojih smušenih riječi. posjetio naš samostan. sve dok nisam ispripovijedao legendu o svetom Antoniju i lukavom đavlu i dok god nisam o toj boci. progonio me užasan blijedi lik. kakvu ste nam upravo ispričali. želeći da vidi razne njegove znamenitosti. koju je izmislio svetac. Morao sam otvoriti komoru s relikvijama. pa se na moje mjesto vratio stari brat. te ostadoh sam sa strancima. radi se. kad sam ponovo počeo živjeti običnim samostanskim životom. a kamoli da me obuzme vatrena rječitost kao inače. koji su za spas svojih duša i za spas ljudi žrtvovali sve radosti života. iznio sve potpuno vjerno riječima brata Ćirila.« . bio sam zaista slab i bolestan još i nakon nekoliko sedmica. obojica. ukrašena lijepom staronjemačkom rezbarijom.najvećim marom glase kako je to bio samo napadaj vrućice. ali na kraju se dvorski meštar uozbiljio i kazao: »Ne ljutite se na nas. koja se čuvala kao relikvija. Moje propovijedi postale su obične — usiljene. koji u poderanom ogrtaču nosi zavodničke boce. koji je s nama bio prošao kroz kor i crkvu nekuda pozvali. mislim samo o duhovitoj alegoriji. s kojim se našao na putu. velečasni gospodine. što sam izgubio svoj govornički dar. u kojoj se nalazio sandučić s đavoljim eliksirom. Iako nisam htio odmah kazati. i grof i dvorski meštar. — nepovezane. Nakon nekog vremena desilo se. kako me je opomenuo. Obojica stadoše sipati razne šaljive primjedbe i dosjetke ne račun komičnog đavla. što je zatvoreno u škrinji. i tada grofu pade u oči škrinja. duboko nadahnute religijom. te sam jedva uspio da govorim suvislo. i mi unidosmo. ali mučio me unutarnji strah. da je opasno otvoriti sanduk i pokazivati bocu. ipak. poštujemo svece kao divne ljude. — Slušatelji su žalili. Budite uvjereni. i ja i moj grof. Iako je grof bio odan našoj religiji. malo pomalo su nestajali. lakomislene svjetovnjake. ali što se tiče takvih pripovijesti. čak sam nadodao i to. pa čak i sam život. kao ni dvorski meštar. čini se. No ipak sam se ponovo uputio na propovijedaonicu. Pokazao sam i objasnio svaki komad. i koja je zbog nerazumijevanja ušla u život kao stvaran događaj. koji je nekad propovijedao i sada očigledno još uvijek govorio bolje od mene. da je neki mladi grof u pratnji svoga dvorskog meštra. nije mnogo držao do vjerodostojnosti svete legende. navaljivali su na mene.

pa ćete stoga dobro učiniti. od koje vi. nešto mučno. da taj đavolji eliksir nije ništa drugo. velečasni gospodine. »Eh«.« Dvorski meštar izvukao je iz džepa željezni izvojac i otvorio bocu. kao što mi je kazao brat Ciril. neku bodru vedrinu duha. Dvorski meštar okusio je prvi i oduševljeno uskliknuo: »Predivan — predivan sirakuzac! Zaista. kojega je ružan običaj Rimljana. koji nije djelovao samo opojno. onda nije prema tom svetom čovjeku bio tako zao. Kad je izletio čep. da i ja okusim vino svetoga Antonija. ne obazirući se na moje protestiranje. u gotovo boljem položaju nego napuljski kralj. da me je okrijepio opojni miris onog . uzalud su navaljivali na mene. u mom tmurnom raspoloženju. Iako ovo vino nije ni izdaleka tako staro kao što je bilo ono. opet zatvorio u njeno spremište. Obojica se stadoše još više šaliti na račun relikvije. grofe!« — Grof to učini i potvrdi ono. učinilo mi se. podrum svetoga Antonija nije bio rđav. ako relikviju upotrebite u svoju korist i mirno je ispijuckate. Miris se jače vinuo iz boce i stao se širiti po sobi. dobro začepljenu. poniknute glave. odlučno sam to odbio i bocu.« »Sasvim sigurno«. i tako dalje. što je kazao dvorski meštar. Slušao sam sve to šuteći. kao što se vjeruje. u tle uprta pogleda. »kladim se. Zaista se. — pokušajte. Bilo je očigledno. odgovorio je dvorski meštar. nego štoviše ugodno i blagotvorno. nisam mogao sebi poreći osjećaj neke ugode u duši. uzviknuo je grof. Stranci napustiše samostan i kad sam ponovo sjedio osamljen u svojoj ćeliji. a ako mu je đavao bio podrumar. velečasni gospodine. onda ste vi.Pri ovim riječima dvorski meštar brzo odgurnu zasun na sandučiću i izvadi crnu bocu neobičnog oblika. u veselosti stranaca bilo je za mene. ipak je sigurno najstarije. nego da ga čuvaju samo nakapanim uljem. širio jak miris. umiješao se grof. nego odličan originalni sirakuzac. što postoji. da se osladi starim rimskim vinom.« »Zaista«. lišio zadovoljstva. čini se potajno trpite. »taj prastari sirakuzac ulio bi vam novu snagu u žile i odstranio boležljivost. »i ako boca zaista potječe iz ostavštine svetoga Antonija. da vino ne začepe. pričajući kako je ova očigledno najljepša u cijeloj zbirci — kako bi sebi željeli čitav podrum takvih relikvija. kao da je liznuo plavkast plamečak i odmah opet iščeznuo.

koji je slabašnog Ćirila omamljivao.vina. snažno me obuzela sablasna jeza. kad sam namjeravao otvoriti škrinju. koju sam bio pripalio kod Marijinog kipa u samostanskom hodniku. činilo mi se kao da u potmulom hujanju oluje. kao da sam u rezbariji ugledao užasno lice slikara. da u svetištu okajem svoju drskost. nisam osjetio. blagotvorni utjecaj: što sam više razmišljao o legendi svetoga Antonija. učinilo mi se. to življe su mi u duši odzvanjale riječi dvorskog meštra. tako. i kad me je Leonardo razriješio dužnosti da vršim uobičajene pobožnosti. što isti onaj miris. Ali sve više i više progonila me misao. koja me uskoro toliko zaokupila. Ustadoh s ležaja. iako sam već bio odlučio da poslušam strančev savjet. ako bi čak uspjelo da ponovo raspiri ugasli plamen. koji su sa mnom postupali kao s duševno bolesnim. na tebe djeluje samo blagotvorno? No. iako sam već htio prijeći na djelo. ali ponižavajućom obazrivošću. da zablista novim životom? Nije li se tajanstvena srodnost tvog duha s onim prirodnim snagama. kad mi je đavolsko priviđenje onako strašno prekinulo propovijed. koje se skrivaju u vinu. očitovala već u tome. stadoh šuljati kroz crkvu prema komori s relikvijama. pomišljao sam. da su se u njoj utopile sve ostale. i tek tada mi poput svijetle munje sinu misao. Štoviše. Toj se misli pridružila još jedna. o kojem je govorio Ćiril. neprekidno me suzdržavalo neko unutrašnje opiranje. s dobronamjernom. ako bi to čudesno piće okrijepilo tvoju nutrinu duhovnom snagom. čujem tužne . da sam onog nesretnog dana. koja je kroz razbijene prozore ulijetala na kor. Obasjane drhtavim svijetlom laterne. koji me probadao živim ali mrtvački ukočenim očima. A što. te se kao neka sablast sa svjetiljkom. Ponašanje priora i redovnika. to više sam bio uvjeren. Ni trun onog lošeg djelovanja. da opet dođem do izgubljene duševne snage ili da propadnem. izgledale su svete slike u crkvi kao da se miču. da se moj duh može okrijepiti i ojačati jedino uživanjem čudesnoga vina. te pobjegoh iz komore s relikvijama. odlučih da makar i po cijenu smrti stavim sve na kocku. i ja namjeravao da tu legendu također protumačim kao duhovitu. mučen u besanoj noći teškom morom. dovodilo me u očaj. činilo mi se da me sažalno pogledavaju. poučnu alegoriju svetog čovjeka. da je ono što je kazao dvorski meštar točno. a upadljivo se pokazao samo suprotan. kako bih potpuno pribrao svoje snage.

sve je bilo tiho i mirno. pograbio sandučić. i pritom mu licem preleti lagan ironičan smiješak. a nisam li ipak bez njega otvorio škrinju i onda. Stajao sam oborenih očiju i spuštene glave. Nisam imao mira ni spokoja. medu njima se našao neki nepoznat ključ. I nehotice uzdrhtah. ne progovorim ni riječ. Kad ostadoh na samu s Leonardom. osjećao sam. kako mi se s ponovo stečenom snagom vratila i mladenačka odvažnost i nesmiriva težnja za onim najuzvišenijim poljem rada. bio odriješio od svežnja. koji je bio proizveo gutljaj starog vina. koji sam onomadne. te mogoh pohitati u samostanski vrt. otvorio sam škrinju. štoviše.glasove opomene. kao da mi moja majka dovikuje iz velike daljine: »Sine Medardo. pohitah s blagotvornom bocom u svoju ćeliju i stavih je u svoj stol za pisanje. kad su bili prisutni stranci. on me dugo promatrao. i to su mi dopustili. a onda. što činiš. Leonardo me prepustio mojim mislima. Tada mi pade u ruke ključić. izazvati još veću nemoć. Leonardo i braća opaziše kako sam se izmijenio. a u mom dahu. no nije bilo tako. koji kao da se prenuo iz dubokog sna. reče: »Nije li možda brat Medardo u nekoj viziji dobio s neba novu snagu i podmlađen život?« Osjetih kako se žarim od stida. Bojao sam se i odviše. s kojim sam i onda i sada otvorio škrinju. okani se opasna pothvata!« Kad sam ušao u komoru s relikvijama. Kao da govorim pred sakupljenom pastvom. jedna je zbrkana slika gonila drugu. i začas sam već bio snažno gutnuo! — Žilama mi poteče žar i ispuni me osjećajem neopisive ugode — gutnuh još jedamput. govorio sam vatrenom rječitošću. mjesto da kao inače. sve dok ne svanu vedro jutro. učini bezvrijedan i jadan. ne će dugo potrajati. koja mi je inače bila svojstvena. koje mi je pružao samostan. da napetost. kao da je htio da mi prodre do dna duše. povučen u sebe. bio sam vedar i živahan. u koju me bacilo popijeno vino. koje se vatreno i zažareno uzdiglo iza bregova. i sada? Pogledah svoj svežanj ključeva i gle. jer mi se u tom času sav moj zanos. i mene ispuni slast nekog novog života! — Brzo zatvorih u škrinju prazan sandučić. uzeo bocu. da izbjegnem svako iskušenje. da se okupam u zrakama sunca. Uporno sam tražio da na idući blagdan ponovo propovijedam. nego da će možda na moju žalost. a da to u rastresenosti nisam ni primijetio. Malo prije nego što sam se uspeo .

te da ne može razgovarati ni s kim. da ću ja propovijedati mjesto oboljelog Leonarda. mjesto da ode sam. što sam sebi u svojoj oholosti umislio. čini se. okupljeni pobožni puk. pa čak i sama divna crkva s visokim svodovima. Nisam pribilježio baš ništa. pa ni sa mnom. da mi se na taj dan dopusti propovijedati u cistercitskom samostanu.na propovijedaonicu. računajući s velikim zanosom. popio sam malo onog čudesnog vina. Kako sam bio radoznao. jedino sam u mislima sredio pojedine dijelove govora. najpobožnija razmatranja. priznao mi je otvoreno. što će reći kneginja. To me je ozlovoljilo to više. koje su uz uspomene na svetog Bernarda sadržavale izvanredno mudre slike. bilo mi je pri duši kao da će i nehotice morati sa strahopoštovanjem primiti onoga. i zaista se nisam prevario. da je upravo ovaj put naumio sam propovijedati. neobično iznenadila. to je ozbiljniji i suzdržljiviji bivao Leonardo. i to je možda privuklo još više obrazovane publike. pa se crkva opet punila kao ranije. da se iznenada razboljela. jer sam smatrao. ali sva moja duša bila je ispunjena govorom. da bi . jer će se on ispričati bolešću i. pun žarke želje da pred kneginjom zaista zablistam u svem svom sjaju. nikad dotada nisam govorio vatrenije. i da je radi toga već uredio sve potrebno. koji je trebao da dostigne najviši vrhunac rječitosti. Tako je zaista i bilo! Večer prije toga vidio sam svoju majku i kneginju. neka uredi. dirljivije. poručila mi je. uprtim u mene. i ja. ali što mi je mnoštvo više odobravalo. koji će u meni probuditi svečana služba Božja. da. zanosnije. Približavalo se Bernardovo. Leonarda je moja molba. zamolih priora. U gradu se razglasilo. te će lakše međutim biti ispunjena moja molba. da ga je obuzela sitna zavist i redovnička taština. poslat će mene. No kad sam htio sa njom govoriti. te ga stadoh mrziti iz dna duše. što se u njemu nastanila. pa je susret s njima ostavio na mene tek neznatan dojam. naslućujući sada jasnije onu višu silu. koji ju je zadivio već kao dijete. u svim pogledima. Brzo se proširio glas da sam se potpuno oporavio. čitao sam čuđenje i divljenje. kako sam iščekivao najsnažniji izljev njenog najdubljeg divljenja. Poput vatrene rijeke tekle su moje riječi.

blistavog. U tebe je unišao duh prijevare i upropastit će te. Ti si hinio osjećaje. Sveti Bernardo. Ah! Ohola gizdavost tvojih riječi. Tvoje riječi nisu dopirale iz pobožne duše. što pobožnog uznosi na krilima serafina. koji si održao u crkvi našeg samostana. jer je neki tajnoviti osjećaj svaljivao krivicu na mene. Jer ovo što činiš je grijeh. i neka se moli za spas tvoje duše. poslužio si se čak stanovitim izvještačenim izrazima lica i pokretima. da je Leonardo koji je u mnogim svojim primjedbama o mojim propovijedima natucao upravo u tom smislu. Zbogom!« Riječi abatise opekle su me kao stotinu munja. neka te prosvijetli. dokazali su mi. govorom. tvoje oduševljenje nije bilo ono. da opet nađeš pravi put. da sam se i sam toga uplašio. Moju majku. koja se sva okrenula k nebu. težak grijeh. i ja se zajapurili od gnjeva u duši. pročitao sam na svoje čudo ovo: »Ti si me. ako se ne pribereš i ne odrekneš grijeha.abatisa morala s najvećim oduševljenjem osjetiti potrebu. da ti. Više gotovo nisam mogao da ga ugledam. jer ni u što nisam bio više uvjeren. da još sluša moje zanosne riječi. mjesto da vjernike poučiš i potakneš ih na pobožnost. što je tome uzrok. koje si očigledno uvježbavao kao tašt glumac. da je podjari protiv mene i mog govorničkog dara. to više. iskoristio kneginjino bogomoljstvo. težiš samo za povlađivanjem. da izrekneš samo što više napadnog. sve to samo zbog kukavnog odobravanja. koje sam smio otvoriti tek u samostanu. za ništavnim divljenjem svjetovno raspoloženog mnoštva. tvoje vidljivo naprezanje. a da to nisam mogao u sebi jasnije odgonetnuti. što si se nebu obavezao da ćeš živjeti najpobožnije. tako da u svetom zanosu gleda u nebesko carstvo. Ona mi dade jedno malo kneginjino pisamce. s kojega si skrenuo. da ga upropastim u takvom smislu. kako mi se činilo. Predbacivanja abatise i priora bila su mi to nesnosnija. namamljen od nečastivog. mučila je neka potajna tuga. dragi moj sine (jer. čak mi je često padalo na um. kojih nije bilo u tvom srcu. čim sam bio u svojoj ćeliji. još želim da te tako zovem). no nisam se usudio da istražujem. a da ne uzdrhtim od gnjeva u duši. bacio u najdublju žalost. neka ti oprosti u svojoj nebeskoj velikodušnosti. nego u to. kojega si svojim lažljivim riječima tako sramotno vrijeđao. da ćeš se odreći svih zemaljskih ludosti. što sam u dubini duše jasno osjećao njihovu .

Zastade — u bujici suza. gledati je. bio sam izvan sebe. privinuti je k sebi — nestati od slasti i muke. koga tako neizrecivo ljubim!« Kao u smrtonosnom grču stadoše mi se trzati svi nervi. zavapi: »Ti — ti. što je ljubljeni zauvijek vezan svetim vezama. što sam govorio. što su padale u moju dušu kao razorna vatra i zapalile plamen. Na sreću više nitko nije došao u crkvu. neki još nepoznat osjećaj razdirao mi je grudi. s velom spuštenim na lice. više ne znam. koja je gušila riječi. krijepeći se kapljicama vina iz tajanstvene boce. koji je prodirao do u dno duše. od svodova su odjekivali samo koraci dežurnog brata laika. ali sve čvršće i čvršće ustrajući u svojim postupcima. Zrake jutarnjeg svijetla u svim bojama prodirale su kroz šarene prozore samostanske crkve.istinitost. u ludilu beznadnog očaja već je proklela te veze. sam i utonuvši u duboke misli. trenutak toga blaženstva za vječne muke pakla! Šutjela je. i dalje sjedio u ispovijedaonici. kleknula. dok sam ja čvrsto pritiskujući na oči maramicu. protiv koje se već dugo uzalud bori. Svaka njena riječ pogađala me u srce. kako lude. svoju gestikulaciju. bez svijesti. Nisam vidio lice neznanke. ali opazio sam. Kako mi se sada sve učinilo drukčije. sjedio sam u ispovijedaonici. bilo mi je kao da me omamljuje neka opasna čarolija. osjetio sam njen žarki dah. bila je unišla ne postrana vrata i prilazila mi. da je šutke ustala i udaljila se. i da je ta ljubav to grešnija. kako bljutave sve moje težnje. da se ispovijedi. U nekom divljem očaju napregnuo sam sve svoje sile. Kretala se neopisivo ljupko. koji više-nije . ali čuo sam kako duboko diše. u kojima su se ca-klile suze. i ja ugledah neku visoku vitku žensku priliku. Medardo. Tada nešto zašuška u mojoj blizini. kao skamenjen. a ipak je ona živjela u meni i promatrala me blagim tamnoplavim očima. pa sam tako žeo sve više i više odobravanja i divljenja. kad je priznala kako gaji zabranjenu ljubav. koji je čistio crkvu. i dalje sam svoje propovijedi kitio svim umijećima retorike i brižljivo studirao svoju mimiku. da se priberem. još prije nego što je progovorila! Kako da opišem onaj sasvim poseban zvuk njenog glasa. iz grudi joj se vinuo dubok uzdah. čudno obučenu. ti si taj. te mogoh stoga ne-opaženo umaći u svoju ćeliju.

prostrt ničice na stubama oltara jaučući od očaja tako groznim glasom. samo ona! Tada prokleh svoj zavjet. Činilo mi se. da se nikad više . a njena divna slika prikazivala je čas. kako će to biti teško. sve dok je ne nađem. dok je ne iskupim spasom svoje duše. kad umire mučeničkom smrću. kojima sam se utjecao. ni trapljenje. da me tko ne prepozna. koju ranije nisam poznavao. Na kraju mi je uspjelo bar to. kako. Ležao sam tu satima. te lunjati po gradu. U mirnijim časovima trčkarao sam po samostanskom vrtu. mogao sam se pričinjati mirniji. Posljednji dan. ne ću možda izvan tih zidina moći poživjeti ni jedan jedini dan. Odlučio sam odrezati bradu i obući svjetovno odijelo. Nije mi više bilo ni sna. sretnim slučajem bio sam dobio pristojno građansko odijelo. lebdjela nad cvjetnom livadom. da je potrebno jedino osloboditi se samostanskih zavjeta. koja je u meni gorjela. izlazila je iz žbunja. koji sam još htio proboraviti u samostanu. nisam ni pomislio. da su užasnuti redovnici u strahu uzmicali od mene. što mi je prijetilo. koji je u meni zapalila nepoznata žena. To je bila moja ljubljena. izdizala se iz izvora. Konačno sam čvrsto odlučio. da mi poklone slobodu za grešno otpadništvo. u svijet.mogla stišati ni molitva. ne zato. vidio sam je kako šeće u maglovitoj daljini. bio je konačno došao. neobjašnjivog braći i prioru. koja me je svuda progonila. čak je i njena odjeća bila potpuno ista kao čudna odjeća neznanke. niti da mi dušu očuvaju od vječnoga prokletstva. potpuno lišen novca. da me spasu od zavodljive opsjene. Jedan oltar u našoj crkvi bio je posvećen svetoj Rozaliji. prepoznao sam je. da u izljevima svog ludila. bičujući se do krvi čvornatim korbačem. da svoje patnje dokrajčim bijegom iz samostana. te da stišam požudu. možda čak i nemoguće. svuda samo ona. i da ne sustanem. dok je ne nađem. jer je onaj oganj. te nisam umio da se spasim od muka pohote. samo da izbjegnem vječnom prokletstvu. ne! — da mi ženu daju. iduće noći nakanio sam napustiti samostan. da me razriješe od zakletve. pa da mi se ta žena nađe u naručaju. kao da me obuzelo teško ludilo. ali sve dublje i dublje izjedao mi je dušu onaj kobni plamen. ni počinka! Progonjen njenim likom prevrtao sam se po tvrdom ležaju i zazivao svece. često budio najgrešniju požudu. svoj život! Htio sam napolje. budem umjereniji.

koje bi te samo oslabilo i onesposobilo za putovanje. »Razumijem te«. Kod mene. što bi me tvoja tajna mogla lišiti dijela mog mira. svijestan svoje zle namjere. svog očinskog prijatelja.ne vratim. užasnim riječima. Pođi sada u svoju ćeliju. koje kao da su ti se otimale u nekom ludilu. no okani se svakog trapljenja. kome si mogao mirno sve povjeriti. Jedan posao našeg samostana traži da nekog brata pošaljemo u Rim. pred kojim sam i nehotice uzdrhtao. narušava naš miran zajednički život. »i uvjeren sam. koji su se slučajno našli u crkvi. koji te zadesio. nastavio je Leonardo. okretan u poslovima i što potpuno vladaš talijanskim jezikom. kojem se nisi dovoljno opirao. ako njime prodeš u pobožnosti. osobito pred oltarom svete Rozalije. našao bi utjehu. koje ja smatram samo jačim izljevom one duhovne prenapetosti. koji u vedroj starosti nada sve cijenim. Leonardo me primio neobično ozbiljno. nego i strance. snažan. nego da je primijetio moje potajno spremanje. očekujem te ovdje u sobi. no ti si šutio. što si još mlad. jer ni u što nisam bio više uvjeren. strašno sablažnjavao ne samo braću. Ti bi htio napolje!« Leonardo me prodorno gledao. čak s nekim impozantnim dostojanstvom.« . Zgrozih se. djeluje čak razorno na vedrinu i bodrost. mogao bih te zbog toga prema samostanskim pravilima oštro kazniti. koju sam dosad nastojao održati medu braćom kao plod tihog pobožnog života. Izabrao sam za to tebe. Ali možda je tome kriv i neki nemio događaj. kad me prior sasvim iznenada pozva k sebi. bacih se jecajući u prah. moli se usrdno za spas svoje duše. Čim svane dan. snabdjeven potrebnim punomoćima i instrukcijama. nedoličnim. Već se spustila večer. i već sutra možeš poći na put. Ti se često. pa ti jedino nalažem da budeš jak u pokori i molitvi. da će te bolje nego samostanska samoća izliječiti od tvoje zablude svijet. Vidim duboko u tvoju dušu. ja ću to isto učiniti. »Brate Medardo«. možda i ne iz najčišćih namjera. nisam mogao podnijeti njegov pogled. do koje si već prije duže vremena dotjerao. »tvoje bezumno ponašanje. jer možda je tvojoj zabludi kriva neka zla sila — sam nečastivi. no ne ću to učiniti. Ti si to prikladniji za izvršenje ove zadaće. a ja to manje želim tla te prozrem. poče on.

da ostanem vjeran svojoj namjeri. pritisnuo sam njegove ruke na usne.Riječi časnog Leonarda prosvijetlile su me kao nebeska zraka. osobito od Leonarda. neumorno ići za njom. bio sam ga mrzio. sve dok je ne nađem. da se prvim korakom iz samostana bez ikakvih obzira prepustim svojoj slobodi. On me zagrli i meni bi. koja me inače uz njega vezala. da ga upotrebim kao provjereno blagotvorno sredstvo. Napokon se za mnom zatvoriše samostanska vrata i ja krenuh na daleki put u slobodi. kad sam iz opsežnih instrukcija priorovih razabrao. njegovo iskričavo zlato zasja u stablima. činilo mi se. zaista značajna i važna. i da je stvar. za njom. uzdigao do mene pobožne pjesme braće. ostatak tajanstvenog vina ulio sam u jednu opletenu bocu. Sunce se u plamenom žaru uzdiglo iza grada. zapirio je svježi jutarnji povjetarac i. Bilo mi je teško pri srcu. ispunio me najdubljom tugom. nakon časovitog blaženstva možda mogla da me surva u vječnu propast. a bocu. što sam namislio. kao da on sada zna moje najskrovitije misli i kao da mi podjeljuje slobodu. krstareći zrakom. a kapljice rose u radosnom žamoru stadoše padati kao vatreni dijamanti na tisuću šarenih kukčića. ali sad me je poput slatke boli prožela ljubav. DRUGO POGLAVLJE STUPANJE U SVIJET Obavijen plavom maglicom ležao je samostan poda mnom u dolini. Put u Rim. da me u Rim ne šalje bez razloga. mogao sam napustiti samostan. Sada je bijeg postao suvišan. Noć sam proveo u molitvi i pripremanju za put. i rastanak od njih. bez koje sada nije za mene na ovom svijetu bilo mira ni sreće. koja bi vladajući nada mnom. izmislio je Leonardo samo zato. no pomisao na nju obodrila me. Prolio sam vrele suze. stavio sam opet u sanduk. u kojoj je ranije bio eliksir. Nisam se malo začudio. koji se podigoše zvrjeći i . da me na zgodan način otpusti iz samostana. Braća se sakupiše. Nehotice i sam zapjevah. te odlučih. zadaće. zbog koje je tamo bila potrebna nazočnost nekog opunomoćenog brata. da popustim sudbini.

na kojega me nanio put. iako iz prilične daljine i iskosa. to više se on rasplinjavao u maglu. pripisao sam je samo varci vlastitih. kako je prior sve to podnosio onakvom strpljivošću. i kako me je. učinilo mi se da okolnost. kako je svetica sebi umislila. Ali njenu sliku kao da je izbrisala neka čudna. koji se odvajao od glavne ceste i vodio ravno kroz planinu. moreći me neprekidno i izgrizajući mi dušu. da je u tome imala znatnog udjela slika ove svetice. da je ona pojava nepoznate žene bila samo vizija. da se u mene . odvela u ludilo. Duboko sam se divio mudrosti priora. hitro se kroz šumu uputih nizbrdo. Samo moje razuzdano ponašanje u samostanu poslije onog tajanstvenog događaja. Nekoga seljaka. i tek se tada sjetih neznanke i fantastične zamisli. zbijao u sebi šalu na račun pomisli. činilo mi se kao da sam postao drugi čovjek. dokazuje. Sam samcat prođoh već priličan dio puta. puna života. pjevajući i cvrkućući. »Hvaljen budi Isus Krist!« uzviknuše. Sad čak nisam mogao shvatiti. Uskoro sam bio uvjeren. kojoj je samoća davala žarče. upitah za mjesto. milujući se od radosti! Na brijeg se popela povorka seoskih momaka i svečano iskićenih cura. Pomirujući se sve više s mišlju. da se sam sebi glasno ne smijem.zujeći. koja mi inače nije bila svojstvena. koji je izabrao pravi način da me izliječi. mjesto da me kazni. kao što sam zaista zaslužio. jedva sam se suzdržavao. prilazi novi život s tisuću preljupkih pojava! Nikad mi nije bilo tako pri duši. nepoznata sila. da je potražim. kao što bih to inače učinio. življe boje. i kao nadahnut nekom nanovo probuđenom snagom i ispunjen zanosom. te mjesto da zavodničku. kao da mi. pogubnu opsjenu pripišem neprekidnom đavolskom napastovanju. što je strankinja bila odjevena potpuno isto kao sveta Rozalija. posljedica prevelikog naprezanja. čak sam sa stanovitom frivolnošću. pun radosti i slobode. »Na vijeke!« odgovorih. onako neprekidno zatvorenog u samostanske zidine. prolazeći mimo mene. koje je u mom naputku za putovanje bilo naznačeno kao prvo moje noćište. koju sam doista mogao vidjeti iz ispovijedaonice. neprekidno okruženog istim predmetima. što sam se više trudio da zadržim u duhu taj lik. iskrivljene crte. odviše uzbuđenih osjetila. da sam samo sanjao. poslao u svijet. pa tek s naporom prepoznali blijede. on mi točno opisa kraći poprijeki put. i bi mi. ostalo mi je još jasno pred očima. jer bi me ona vizija. Ptice se probudile i lepršale kroz šumu.

Morao se neminovno survati. i čini se. te se gotovo skamenih od užasa. Čitavim tijelom nadnio se nad ponor. odjeven kao lovac. između smjelo uvis uzdignutih jezivih masa stijenja. sjetivši se usput. izgubivši ravnotežu. zaspao. njegov strašan krik odjeknu iz neizmjerne dubine. »maskerada je zaista savršena i divna. čiju sam gromku tutnjavu čuo već izdaleka.zaljubila. po uskim stazama. da me svega prođoše ledeni srsi. progovori na kraju mladić. Već sam nekoliko dana putovao kroz brda. sunce je pržilo nepokrivenu glavu. le htjedoh da se brzo udaljim od tog zlokobnog mjesta. zaista ne bi prepoznala ljubimca svog srca. ali tada mi iz jelove šume pristupi neki mladić. te klizio sve dalje i dalje. sve naporniji. on se prenu iz duboka sna. koji više nije mogao biti daleko. odbijajući se od stijene na stijenu. gospodine! — probudite se! — Za ime Božje!« Tek što ga dodirnuh. Tik uz slap. u najdubljoj guštari nešto zašušta. te mu priđoh. zam-rijevši od straha i užasa. Bijaše krasno podne. Jelova šuma bivala je sve gušća i gušća. da dođem do svog cilja. torbak. Žilama mi prostruji nova snaga. skapavao sam od žeđi. rušio šumski potok. Sav smalaksao sjedoh na neku liticu. te ne mogoh odoljeti. na kraju pograbih šešir. na koje sam morao naići. put je postajao sve pustiji. mač. na pećini. za-blenu mi se najprije u lice. pod kojima su šumjeli hitri šumski potoci. Osmjelih se. surva se u ponor. osvježen i okrijepljen krenuh dalje. No kuda . torbak za spise. Zastadoh. koja se pružala nad ponor sjedio je mlad čovjek u uniformi. iako sam bio nakanio da to čudesno piće što više štedim. da sam jednom već i sam bio sveti Antonije. »Milostivi gospodine grofe«. mač. Pođoh nekoliko koraka naprijed. koji je negdje u njoj bio privezan. uzviknuh: »Za ime Božje. a da ne gucnem iz pletenke. te napokon i ono utihnu. u koji se. a čas kasnije glasno zarza konj. iz koje se začu samo prigušeno jaukanje. pišteći i bučeći između oštrih šiljastih klisura. no u istom času. a onda se poče smijati tako neumjereno. te se smrskani udovi stadoše lomiti. našavši se tik pred strmim strašnim ponorom. htijući da ga uhvatim rukom i zadržim. ali nigdje u blizini nije bilo izvora. i da milostiva gospoda nije već unaprijed o njoj obaviještena. pored njega ležao je šešir s visokom perjanicom. a još uvijek nikako da stignem u selo.

Čuo sam. . Stajao sam tu zamišljen. doviknu mladić. a neka čudna sudbina gurnula je istog časa mene na njegovo mjesto. Njega je stigla smrt. ponijet ću sobom šešir i mač. kao da sam ga ja umorio. preda mnom se sada otvorio novi svijet. milostivi gospodine?« »Bacio sam je u ponor«. uviđao sam da bi bilo opasno upustiti se sasvim nespreman u krug meni nepoznatih prilika. Neka neodoljiva unutrašnja težnja da nastavim igrati ulogu grofa. Nakon nekoliko koraka opet stadoh. čini se. spriječiše mi to. kako je odriješio konja. a nekoliko glasova podvikivalo je i podcikivalo. htio sam pročitati pisma. sjedoh na klisuru. dolazeći sve bliže i bliže. što mi se uskomešaše u glavi. da sam naprosto postao igračka slučaja. novi život. mjenice na znatne svote. uzdići krvav grofov leš. Tada mladi čovjek nastavi: »Ja ću sada. Htio sam pregledati svaki pojedini papir. htio sam se na svaki način što više smiriti. »A sada zbogom. Bilo mi je pri duši. koji me je optuživao za umorstvo i bezočnu opačinu. tisuće i tisuće ideja. što je tamo bio privezan i odveo ga. vi ćete se jamačno odmah spustiti u dvorac. ne će li se. piljeći neprekidno u ponor. koji sam bio zadržao. u ruke su mi pala pisma. mladi grofe! Neka vam je što više sreće u dvorcu«. ali unutrašnji nemir. te pjevajući i zviždeći nestade u guštari. odjahati kolskim putem prema gradiću i tamo se sakriti u kući tik pred vratima s lijeva. da lovca mora da je prevarila velika sličnost mojih crta lica i mog stasa s onima nesretnog grofa. odgovori nešto iz mene. što se zbilo.ste djeli uniformu. Srce mi je snažno udaralo. prijeteći mi. da bi se u obližnjem dvorcu bacio u neku pustolovinu. nadjačala je svaku sumnju i zaglušila unutrašnji glas. jer nisam ja bio onaj. Otvorih torbak. one se bez moje volje oteše s usana. morao sam zaista priznati. šešir i torbak. zastao mi je dah. Kad sam se pribrao i razmislio o svemu.« Pružih mu i jedno i drugo. što je izrekao te riječi. sigurno vas već očekuju. još uvijek sam grčevito stiskao mač. kao što je. da se obavijestim o grofovim prilikama. šuplje i potmulo. tada šumom veselo odjeknuše rogovi. i da grof mora da je izabrao upravo preoblačenje u kapucina. htjela ta sudbina. Bilo mi je jasno. milostivi gospodine. koji me je odjednom bacio u najčudniji položaj.

Uskoro se nađoh na stazama parka. »svojom tvrdoglavom šutnjom dovodite svoju obitelj u očaj. koji će vam se možda činiti neobičan. stajao je preda mnom u dnu doline velik. Sjedoše. opazih. kad na sebe navuku kostim. mislim da ćete me potpuno razumjeti. sjećam glumaca. razarate sve nade. što mu je već dosudila sudbina. Približiše mi se. Dopustite mi. pun životne radosti! Što li vas je samo moglo toliko otuđiti od ljudi. jednostavno. na kamenu klupu. osjećaju kao da ih pokreće neki tuđi duh. vaša je mladenačka snaga skrhana. sve sjetniji. lijepo sagrađen dvorac. otvoren mladić. koji se često. kad sam izašao iz šikare. pa ako mu sada više ne možete otkriti svoje srce. Svećenik bio je mladić. te se lakše unose u karakter. vi ste iz dana u dan sve turobniji. za njega tako strašnu. kao da je već bio čovjek u godinama. okrenuvši mi leđa. ne izlazite mu pred oči u toj odjeći. što se u ovom času na način. Zaklinjem vas. da odaberete duhovni stalež. jedan od njih obučen kao svećenik. i ja se hrabro uputih prema njemu. da je vaša odluka plod istinskog unutrašnjeg poziva. No iznenadna promjena cijelog vašeg bića pokazala je. govorim o toj stvari vedrije. neodoljive sklonosti prema samoći još od mladosti. što su je izrekli. sve želje svoga oca! On bi se drage volje odrekao svih tih nada. Vi ste inače bili veseo. ne mučite ga bar. kako u jednom mračnom postranom drvoredu šeću dva muškarca. ne smijete mi zamjeriti. da u tim vanjskim stvarima leži tajanstvena sila. odbacite tu mrsku halju! Vjerujte mi. Vi šutite? Piljite preda se? Uzdišete? Hermogene! Vi ste prije voljeli svog oca rijetkom usrdnošću. međutim. ali pristojno odjeven. svojom odlukom. koja me je odvela na strm obronak. da vam je dušu strašno potresao neki događaj. koji nam uporno prešućujete i koji na vas još uvijek razorno djeluje. kojim je bio okružen dvorac. koji treba da prikažu. te ne vjerujete. »Hermogene!« reče stari. cvijet je uvenuo. da biste u ljudskim grudima mogli naći utjehu svojoj bolnoj duši. i odviše jasno. u koju se kanio upustiti grof. . Hermogene. tada se on ne bi usudio protiviti o n o m e.Skrenuo sam na neku usku stazu. ali me zadubljeni u razgovor ne opaziše i prođoše mimo mene. mogao sam razumjeti svaku riječ. da. koja nagoviješta odluku. čije je lijepo lice neki težak jad prekrio mrtvačkim bljedilom. To je bilo mjesto pustolovine. a drugi. kako to odgovara mojoj prirodi.

koja mene uništava. i tako se. kakav bi udes mogao razoriti to snažno unutrašnje htijenje. »Ah. barune. kako me prignječila. nastanio sam nesklad!« »To vam se samo čini. kad ova duga halja ne bi više vašem hodu davala mračnu dostojanstvenost. mladić mu se baci u naručaj. on se mora uzdići nad svoj udes. koje su se prije kočoperile na vašim ramenima. kao u razbijenoj lutnji.nego što bi se inače možda pristojalo. a kao ljupka muzika zazvučao bi zveket mamuza vatrenome atu. da me pusti medu zidine!« »Barune«. prekide ga starac. takav mladić kao vi. koji mi potrese dušu: . da zaigrate na žice u mojoj duši. koja vam ne priliči! Da li da Friedrich potraži vašu uniformu?« Starac ustade i htjede otići. nekako sav prodahnut božanskom prirodom. mučite me. koje su nekad skladno zvučale. obdaren unutrašnjom snagom. Trgnite se. koju okajavam u jadu i očajanju. te se u meni. bilo kako bilo. dragi Reinholde!« uskliknuo je prigušenim glasom. štoviše. barune! — Zbacite sa sebe tu crnu odjeću. »vi govorite o nekoj groznoj sudbini. kako me je uhvatila gvozdena šaka sudbine. a prešućujete u čemu se ona sastoji. mladenačkim vatrenim srcem. da sam ja sam sudbina. nju treba da vidite. da biste. bacio bi opet mladenački žar na ovo blijedo lice. suzdržani gnjev. koji bi vas dočekivao rzajući. Ovih dana doći će barunica s Aurelijom. »neizrecivo me mučite! Što se više trudite. sramotnom opačinom. vinuti iznad jada ovoga bijednog života! Ne znam. u kojem kao da se žario neki mračni.« Hermogen odstupi korak nazad i. Ta zar ne mislite. piljeći u starca strašnim pogledom. dragi barune«. koja vas je pograbila. ali. upade mu starac u riječ. mora smoći snage. vi ne smijete otići. znaj da sam opterećen strašnim zločinom. pa čak trčali. uzviknu muklim šupljim glasom: »Onda znaj.« Mladić se tada podsmjehne pun strašnog prezira i uzvikne glasom. nikako ne smijete otići. Budi zato milostiv i preklinji oca. da se odupre gvozdenoj šaci sudbine. to više osjećam. opet koračali življe i radosnije. poigravajući od radosti i saginjući vrat ljubljenome gospodaru. skakali kao nekad? Blistav odsjev epoleta. »vi ste u raspoloženju kakvo obuzima samo potpuno rastrojene duše. budeći i raspirujući u sebi to više biće.

kao da me Reinhold promatra sve pažljivije.« Rekavši to. kod ovih Reinholdovih riječi uzdrhtah čitavim tijelom. kao da se trudi da osvježi neku napola ugaslu uspomenu. i Reinhold uskoro postade potpuno vedar. prođosmo lijepim parkom i na kraju prispjesmo do šumarka u najbližoj blizini dvorca. velečasni gospodine! Mora da me sve vara. koji je naslonio spuštenu glavu na ruke i kao da se potpuno prepustio bolu.« »Zaista«. velečasni gospodine. moja pokora bit će ovdje strašnija. moram ostati. pristupajući mu. koji se bio upravo pojavio na ulazu u dvorac. činilo mi se. — On se trgnu. optužen za umorstvo. što mi je prišaptavao neki tuđi glas u mojoj nutrini. ali kako je došlo do toga. No hvala . zaista. Vidio sam se raskrinkan. očaj mi dade snage. ta sad se radilo o životu ili smrti. od kojeg se pružao divan pogled na brda. ja sam pater Medardo iz kapucinskog samostana u . ali kako bi to moglo da bude? Pa ipak! Vi ste to — sigurno ste to vi — ta recite!« Kao da me pogodio grom iz vedra neba. da bi utješio ovu obitelj. ostavivši starca. koga nam je gospođa barunica već prije nekog vremena najavila. Napokon progovori: »Bože moj. »da ste na putu možda zabludili s glavne ceste. kazao je Reinhold. »Onda je možda samo slučaj«. dospjeli ovamo.»Moram li? Moram li ostati? Da. »Hvaljen budi Isus Krist!« rekoh. ponavljajući naslijepo ono. tako je pisala i gospođa barunica. utonulu u tugu?« Potvrdih to. ako vi niste pater Medardo iz kapucinskog samostana u . kao da ga je moja pojava uskoro podsjetila na nešto poznato. što mu je čini se bilo svojstveno. da se gospoda barunica s vama upoznala i poslala vas ovamo?« Ne predomišljajući se uopće. da će doći. Dok smo se kucali napunjenim čašama. čak. otkriven. odskočio je kroz grmlje..« Rekao sam to hineći najveći mir i ravnodušnost. da u ovoj kući izvršim tu zadaću.ru. pa nam uskoro donesoše obilan doručak. »Potpuno točno. Na njegov poziv pritrčao je sluga..ru. onaj. rekoh: »Na putu sam se upoznao s baruničinim ispovjednikom. po nalogu i punomoći samostana putujem u Rim. upade Reinhold. zagleda se u mene sasvim začuđeno: no. starce. imaš pravo. i on mi je preporučio. jer reče: »Ah sigurno ste vi. nego što bi bila medu pljesnivim zidinama.

Bio sam slučajno prije nekoliko godina u . što bih rado prešutio. a onog časa. koja je izgrizala baruna. jer joj je neprestano bila potrebna pomoć vještih liječnika. kojeg kao da nam je samo nebo poslalo da nas utješi. postao sam intendant tih dobara. velečasni gospodine. pa je izgledalo. Hermogen se razvio u krasna mladića. Povukli smo se na ladanje i samo je vrijeme uspjelo ublažiti duboku tugu. Vama i onako moram bar natuknuti koješta. isto raspoloženje naših duša zbratimilo nas je i uništilo pregradu. a kad je barunica uskoro po Aurelijinom rođenju stala pobolijevati. upravo kad je prividno poboljšanje njenog stanja ispunilo baruna najradosnijim nadama. Uzdajem se da će vaša pobožnost. Sve se to uostalom može učiniti s malo riječi.ru i slušao vaše spasonosne riječi. Drago mi je da sam vas susreo. učiniti ono. koje ste izgovarali s propovijedaonice u zaista nebeskom zanosu. da su djeca u svakom pogledu određena jedno za drugo. ostajali smo u gradu i ljeti. i što ste vi. kao svetom čovjeku. Umrla je pred proljeće. pristali na to da odgodite svoje putovanje kako biste ovoj kući iskazali dobro. pa sam kao takav upućen i u najtajnije prilike u njegovoj kući. što svi mi nismo mogli. Zaista se rijetko očeva volja tako savršeno slagala sa sudbinom. kao što sam to zaista dužan prema vama. od prirode bogato obdareno biće. a on je ovu želju ispunio s to većom radošću. kad smo bili svršili svoje akademske studije i kad je on ovdje u brdima preuzeo u posjed dobra svog pokojnog oca. da vas upoznam s prilikama u obitelji. koje ga je neodoljivo privlačilo.budi nebu. vaš sjajan govornički talent. Njegov otac želio je da ga ženidbom veže s obitelji jednog svog prijatelja. prije nego što ste govorili s barunom. — Ostao sam njegov najbliži prijatelj i brat. da uzmognete pravim putem uputiti svoja nastojanja i postići potreban učinak. koju je inače između nas podiglo naše podrijetlo. Zimu smo većim dijelom provodili u susjednom gradu. Aurelija je postajala sve više vjerna slika svoje majke. koja mu je bila određena. brižljiv odgoj djece bio je . što je u zaručnici. htio bih to iskoristiti. da se borite za spas izgubljenih duša vatrenim žarom. Hermogen i Aurelija bili su plod tog sretnog braka. vaš istinski poziv. Nikad se nisam od njega odvajao. koji izvire iz unutrašnjeg zanosa.. što vas je na dobro ove kuće navelo na taj put. pobožan i čestit čovjek. S barunom sam odrastao. i bit ću tako iskren. našao divno.

naš svakodnevni posao i naša radost. vragoljastom ironijom. Opću pažnju pobudila je tada u glavnom gradu pojava guvernerove nećakinje. nego samo. no nikad se nije moglo sa sigurnošću reći. da bi se kao nadahnut izdigao nad vlastitu skučenost i ushićen se naslađivao užicima višeg života. ukazivala bi mu pažnju. kakve teško da bi našao kod još koje žene. gdje god se pojavila. imala je vlastiti dom. Svuda. rađao se nov. Naravno da nije nedostajalo obožavalaca. Nije potrebno da vam pobliže opisujem Eufemiju. U otmjenom društvu umjela je stidljivoj i neiskusnoj djevojci pružiti pomoć tako profinjeno. koji su se iz dana u dan usrdno molili tom idolu. pa se sklonila pod ujakovo okrilje. što draž njene izvanredne tjelesne ljepote povećava do neodoljivosti. njegova starog prijatelja. da bi bar neko vrijeme bio stalno u blizini svog sina. te su je poštovali s najžarčim zanosom. i to je nagnalo baruna. stvarala i izazivala dobro raspoloženje. ljuta začina. Čim bi se pojavio. koja nije vrijeđala. radosni i veseli. koji su ga neprekidno pozivali. Bila je bez roditelja. da se nije žacala čak ni toga. velečasni gospodine. no nastanjena u posebnom krilu palače. koja kao da je izvirala iz djetinjeg strahopoštovanja. što god rekne. da opet vidi svoje prijatelje. da se ta pomoć nije ni primjećivala. da se majčinski brine za najsitnije potrebe njenog odijevanja i za sve drugo. da ga pošalje u glavni grad. dijelom. po prvi put kao u stara vremena. i dušu najništavnijeg čovjeka. te je običavala oko sebe okupljati otmjeno društvo. jer ćete je. najgoreg mlitavca. da bilo kome daje osobitu prednost. kad je s njim razgovarala. ponovo s Aurelijom i sa mnom cijelu zimu proveo u rezidenciji. zadovoljit ću se time. da toliko istakne Aurelijinu . divan život. umjela je ona tako rasplamsati. da tamo započne karijeru pod paskom guvernera. vrtjeli začarani u tom magičnom krugu. Hermogen je pokazivao odlučnu sklonost prema vojsci. koje se prihvatila s toliko topline. da je sve što god učini. da vam kažem. Neopisivom nježnošću pokušala je i uspjela da se sprijatelji s Aurelijom. a dijelom. poput jaka. koji mu je bio nepoznat. da su se. Tek prije tri godine barun je. umjela je sve tako neodoljivo opčiniti. uvijek bi pokazala najdublje razumijevanje i veliku osjećajnost. prodahnuto neopisivom ljupkošću. štoviše. Na baruna je ta Kirka čudesno djelovala. koja je bila došla iz rezidencije. uskoro sami vidjeti. a služila je samo tome.

Barun je Eufemiju u svakoj prigodi obasipao pohvalama. pa čak i nimalo nije osvrtao. i tu se možda prvi put u našem životu dogodilo. došao je on u sobu. nego što sam neposredno ulazio u živ razgovor i zabavu. koju je tek s mukom suzdržavala. koju sam u duši osjećao prema Eufemiji. Obično sam u svakom društvu bio više tih.prirodnu bistrinu i duboku. koji se na nju malo. da je iz svega. kako je njegova omiljena nakana propala . blistao razum i osjećajnost. stoga od sveg srca moli. te ga barun. Tako sam kao izvanredno zanimljivu pojavu s najvećom pažnjom promatrao i Eufemiju. koja bi. kao da iz njih svom silom zrači neka kobna unutrašnja vatra. na koje se on nije ni najmanje obazirao. što nitko ni ne sluti. Upravo. najdivnija od svih žena. Barunovim neumjerenim pohvalama nisam naravno mogao suprotstaviti ništa drugo osim svojih fiziognomskih primjedaba. jer će učiniti sve. čvrsto me uvjerilo. iz kojeg su. naviknut. da se iza lijepe maske skriva koješta. da se napusti nakana da se s njom bilo kako bliže poveže. kad smo najozbiljnije govorili o toj stvari. smjesta upozna sa svojim planovima i željama s obzirom na Eufemiju. jer je često bila sasvim jasan izraz podmuklog podsmjehivanja. da je ona bila najljepša. kad je mislila da je nitko ne promatra. a ipak me nešto sasvim neobjašnjivo od nje odbijalo. što je često tako pogledavala Hermogena. Kad je slavospjev bio završen. Hermogen mirno sasluša sve. odgovorio je da ga Eu-femija ni najmanje ne privlači. čim bi me pogledala ili stala sa mnom razgovarati. od koje bih uzdrhtao do dna duše. da smo bili potpuno različitih mišljenja. i kad sam ja tražio sve moguće razloge. iskrenu osjećajnost. što je barun s najvećim zanosom govorio o tome i u pohvalu Eufemiji. U njenim očima često je plamsao neki neobičan žar. nego je čak odvratnost. da je nikad ne bi mogao zavoljeti. što je govorila. Povjerio mi je. da će Eufemija vjerojatno ući u obitelj. Osim loga ponekad bi oko njenih inače nježnih usana zatitrala neka mrska ironija. nisam čak mogao ugušiti ni stanovit neugodan osjećaj. da u svemu postupa brzo i otvoreno. da opravdam svoje mišljenje o Eufemiji. pažljiv promatrač. da je ubuduće združi s Hermogenom. vidjevši. sijevale munjevite iskre. i sa mnom izmijenila nekoliko prijaznih riječi. te su joj uskoro stali iskazivati najveću pažnju. po svojoj navici da nikoga ne previdi. Moram priznati. koji me je obuzimao. To. Barun se nemalo iznenadi. smatrao samo izvanredno zanimljivom idiosinkrazijom.

Od vremena tog razgovora. što bi o toj vezi ona kazala. pati od idiosinkrazije. barun. postade barunova žena. koji uporno odbija da se s njom veže. došla je ovamo. Sve. da se i dalje ponašala potpuno jednako ljubazno. kao što je već bio. koje mi je iz daljine ulijevalo strah. stupilo sada neposredno u moj život. naime Hermogen. zanimljivoj ženi mogao postojati neki odbojan princip. Eufemija je udvostručila svoju pažnju prema barunu i Aureliji. od sveg srca želi. umjela je najuvjerljivije opovrći. na čudo glavnom gradu. a da je ne vidi. sve želje. iako on ne shvaća. Aurelija. uskoro je stao zbijati šalu na račun svojih neuspjelih napora. te da bi ona doduše željela svaki bliži odnos sa barunom. drago naivno dijete. Njegov odnos prema Eufemiji ostao je. te joj jednom. strašno biće. koje mu Eufemija takoreći samo udahnula u dušu. Obje . da u njenom krugu ima samo jedan jedini čovjek. jer uopće nije znao kako bi prema tome bila raspoložena Eufemija. Tako protekoše dvije godine u mirnom nesmetanom uživanju. kao i ja. zaista vedro i srdačno raspoložen. što on. kako bi u toj tako lijepoj. koji bi joj bio odviše strog i mušičav. te je barun morao povjerovati. Po prirodi pun životne snage. Hermogen je ženidbu svog oca primio hladno i ravnodušno. što bi se moglo prigovoriti s obzirom na razliku u godinama ili inače. da nije mogao provesti dan. idući tako spretno korak po korak sve dalje.već pri prvom koraku. no ne posredstvom Hermogena. reče u šali. o kojem mi je barun odmah pripovijedao. grcala je u suzama. te reče. kao da je ono opasno. Uskoro nakon ženidbe stala je Eufemija čeznuti za brdima. osjetio je uskoro da ga je obuzela vatrena mladenačka strast. on se već tako na nju naviknuo. da su sve ideje. Bilo mi je pri duši. Tako se desi. Eufemija reče. čak je mnogočim barunu pomalo nagovijestila. te da moram bdjeti i brižljivo paziti zbog svog prijatelja i zbog sebe samog. da i Hermogen možda. bilo je prekasno. Više nisam mogao zaustaviti divlju bujicu. naravno isti. Nije dugo potrajalo i Eufemija. a sve je to činila tako neprimjetno lukavo. i moram priznati. te sam joj se i nehotice morao diviti. koji nije u nju zaljubljen. niknule same baš u njemu. da bi svakako bilo važno i to. no nije dalje navaljivao na Hermogena. Od prirode vedar i dobroćudan. da bi veza s njim potpuno odgovarala njenom idealu sretnog braka.

da barunica i grof podržavaju tajni odnos. kao što se i pojavila. da ih nitko ne vidi. no i tu je barunica iskazivala mužu toliko neograničenog strahopoštovanja. opišem što sam osjećao! Sjetite se moje ljubavi. kome je ona često. koja su već sanjala kako će kod barunice naći slobodno poprište za svoju galanteriju. i nitko od mlade gospode. on joj strastveno pograbi ruku. nego da je čak namjerno izbjegava. moje iskrene odanosti. da je oduzela riječ svakoj otrovnoj pakosti. kako da vam samo. koje su se sada bile ispunile. jedan od najvatrenijih obožavalaca Eufemijinih i jedini. da bi između njega i Eufemije moglo doći do bližeg odnosa. velečasni gospodine. koji je samo povremeno navraćao u glavni grad. zanijeta trenutnim dojmom. ali ta glasina nestala je isto tako tiho. koje nisam razumio.zime provedosmo u glavnom gradu. a tek dva tri koraka ispred mene stajao je grof Viktorin. ali ja jasno razabrah riječi: »Promatraju nas!« Skamenio sam se od iznenađenja. brzo se okrenula. No često. kad su mislili. požudna žarka žudnja. koga je ponovo počela obuzimati stara. Prošaputaše nekoliko riječi. takoreći protiv svoje volje. nego što bi se moralo zaključiti po vanjskom izgledu. Prije nego što se udala za baruna. te me upola prikrivala teška draperija bogatog zastora. tek preboljena idiosinkrazija. ali je izgledalo da se oko nje ni najmanje ne trudi. u Eufemijinom krugu. kojom sam bio privržen barunu — mojih zlih slutnji. naravno. Neko vrijeme govorilo se čak. jer ono nekoliko riječi sasvim mi je jasno otkrilo. činilo mi se. užasa i boli! Ah. Eufemija mora da me ugledala. toliko pažnje prema njegovim najskrovitijim željama. odjevena dražesnije nego ikad. no to nije mogao primijetiti nitko osim mene — ona vidljivo uzdrhta. prekrasan mlad muškarac. Posljednju zimu mora da sam opet bio jedini. žedna užitka — sav se usmjerio na njega. nije sebi dopustio ni najmanju slobodu. bio sam se stisnuo uz jedan prozor. da im se pogledi susreću i da u njima poput razornog ognja bukti plamena čežnja. Grof Viktorin bio je upravo te zime opet u glavnom gradu i. Morao sam doduše zasad o tome šutjeti. blistajući u svoj svojoj ljepoti. bio je grof Viktorin. posvećivala više pažnje nego ostalima. njen neopisiv pogled — bila je to najžarča ljubav. Jedne večeri sakupilo se kod guvernera otmjeno društvo. ali . major počasne garde. sama požuda. Tada mimo njega prođe Eufemija.

da sam luta naokolo. A onda na našu kuću navali nesreća i žalost. . te da samo kao redovnik može spasiti svoju dušu od vječnoga prokletstva. Upotrebom jakih lijekova riješio se Hermogen doduše divljih ispada bjesomučnog ludila. koji bi ga mogao spasiti. što se nije dobro osjećao. koja često izbija u luđačko bjesnilo. koji ga je bacio u takvo stanje. što sam vidio i čuo. a kad se uvjerim u njen grijeh. te da je dosad sav trud prijatelja i liječnika ostao uzaludan. da je Hermogena odjednom spopala neka melankolija. Sada je miran. da je opet ovdje. kad je okrenuo glavu. bio je duboko ganut — reče mi. a barun je nije otpratio samo zato. u kojoj ste ga. ali u istom času nestao je iza kuća i više ga nisam mogao naći. vidio sam kako je ovuda projahao njegov lovac. da me prikaže kao neukusnog blesana. a sva nastojanja. Što ga je drugo moglo potaknuti. Kad smo prošlog proljeća došli ovamo. a bilo bi smiješno saopćiti barunu. zašto nije barunicu potražio u gradu! Prije tri mjeseca bio se guverner teško razbolio. Našao sam ga već u odjeći. da se preobuče. Ne će vam biti teško zamisliti. kojim je opčinila mog nesretnog prijatelja. velečasni gospodine. kako ga zla kob goni. jer uskoro Eufemija javi barunu. no ne mogu shvatiti. malo prije vidjeli. nego sporazum s barunicom! Upravo danas sam se uvjerio. ipak mi je uspjelo. kojem se priviđaju sablasti. ali zapao je u neku tihu melankoliju. da ga na kraju dovedem ovamo. koji je u hodu i držanju imao nešto neobično. prepoznao sam grofa Viktorina. koja se liječnicima činila neizlječiva. Susret sa sinom odviše bi ga bio potresao. velečasni gospodine. proklinjući sebe i svoj udes. stoga otputovah sam u grad. Kad me je ugledao. ostala su besplodna. ali ne odstupa od ideje.sam odlučio da na barunicu pazim Argusovim očima. da se zauvijek odrekne svog sadašnjeg staleža. no iako se opirao. da se ispita događaj. da raskinem sramotni krug. jer bi ta lija već našla dovoljno načina. potpuno uzalud sam se trudio. koju je sebi uvrtio u glavu. no ipak sam često odlazio u planine na šetnju. po brdima je još ležao snijeg. U obližnjem selu susreo sam nekog seljaka. iako bi otkrivanje te tajne možda odmah ukazalo na djelotvoran lijek. kako je ta vijest djelovala na baruna. ona smjesta otputova onamo s Aurelijom. No tko da doskoči đavolskoj lukavštini. te je poželio da vidi Eufemiju.

Nisam se više snalazio! Viktorina je očigledno u ponor survao slučaj. ipak takva. jer je njegovo ludilo očigledno poprimilo sasvim religiozni karakter. makar i u svetoj ispovijedi. kako će po nagovoru svog duhovnika poslati ovamo nekog redovnika. — Ali približite se i barunici. postavši jezivom igračkom hirovitog slučaja i rasplinuvši se u tuđim prilikama.ru. trag baruničinog grešnog odnosa s onim prokletim grofom. koja ga stalno progoni. upravite u dvostrukom pravcu. ako svoje napore. baruna.« S tim riječima završio je Reinhold svoje pripovijedanje. Vi ćete uspjeti da ovoj slomljenoj obitelji vratite izgubljeni mir. i tako sam za njega zaista ono. ako se otkrije. da je gane i popravi. što je izbor pao na vas. propovjednika iz kapucinskog samostana u . kad vidite i upoznate Eufemiju. Moram još napomenuti. još jasnije nego meni. vašoj duhovnoj skrbi. bori se očigledno s nekom mišlju. neka ih Bog blagoslovi. Pomišljao sam. što je zabrinut za Hermogena. nesigurno je plivalo u moru svih tih događaja. ali Reinhold poznaje patra Medarda. Bit ćete potpuno mojeg mišljenja. koje me izmučilo na razne načine. da se ne može govoriti ni o obmani ni o neopravdanoj sumnji. da mu je možda neki nemio slučaj pokazao. jer osim toga. Istražite Hermogenovu strašnu tajnu. kao da barunovu dušu mori neka tuga. jer će je to lišiti vječnog blaženstva.. preporučam. Eufemija je religiozna već po temperamentu i možda će vašem izvanrednom govorničkom talentu uspjeti. nego išta drugo. odlanut će mu u grudima. ne mojom voljom! Stupio sam na njegovo mjesto. i crkva će ga vratiti radosnom životu u svijetu kojem pripada. mjesto da ga pokopa medu zidinama. velečasni gospodine. koga je sretan slučaj doveo u glavni grad. što jesam! Ali odnos . da mi se često čini.Prije nekog vremena pisala je barunica. velečasni gospodine. iako se na temelju njih ne bi mogla podići optužnica protiv barunice. da su moja zapažanja. koji se sručiše na mene poput razbješnjelih valova. da je dirne duboko u srce. te se okani nevjere prema prijatelju. Znate sve — a složit ćete se sa mnom. koji će možda svojim postupkom i utješnim riječima na Hermogena djelovati bolje. čiji mi uzrok prešućuje. — I svog voljenog prijatelja. Moje vlastito ja. jer su se u meni isprepletale najrazličitije suprotnosti. koji je upravljao mojom rukom. velečasni gospodine. Zaista se od srca radujem.

što je govorio. osjetih kako mi krv življe kola. kojom je svakoga morao neodoljivo privući.. pada na moju glavu. jer ja sam Viktorin. te reče. gdje odlazi u planinu. što jesam. kako su mi se crte lica velečasnog gospodina u prvi mah učinile tako čudnovate. iako mi se činilo da je to laž. koji su me. da sam ja Viktorin. pa se nisu za njega zabrinuli. Ja sam ono. obraćajući se Reinholdu: »Ne znam. Ostao sam čitav dan s Reinholdom i barunom.s barunicom. Uzdao sam se u Reinholda. jer se tako već više puta bio udaljio na čitav dan. koja je uzalud nastojala. rumeni obraze. uzdižući se. te se potpuno uvjerih. dragi Reinholde. a ne izgledam ono. čiji je dolazak najavila barunica. jer sam sada nekim čudom bio zaista uvjeren.« Bilo mi je.ru i kako se uvjerio o mom rijetkom govorničkom daru. čekali. dok je Reinhold pripovijedao. kako je već prije nekoliko godina čuo moje propovijedi u kapucinskom samostanu u . ta zar sam se odvojio od svoga ja! Bez obzira na buru u mojoj duši. ništa me nije moglo spasiti od moje zbunjenosti. koji me je poznavao kao patra Medarda. od nje mu je i kosa posijedjela. Našao sam se pred čovjekom u godinama. što izgledam. nego tuga. da se odmah upoznam s Hermogenom. kao da će istog časa povikati: »Ta to je grof Viktorin«. da je onaj. Ne brinući se više za . Barun mi srdačno pruži ruku. što je razmrskan ležao u ponoru. te sam drsko pošao ususret svim onim čudnovatim događajima. čini se. ali u ugaslim crtama bilo je još znakova rijetke jedrine i snage. koji je postajao sve prijazniji. i tako sam stupio pred baruna. Kad me Reinhold predstavio kao onoga. U noćnoj samoći otvorih torbak. kako mi. netko ga je bio vidio. No u svemu. probudile su neku uspomenu. malo po malo tako sam se sabrao. Duboke brazde na njegovom čelu nije urezala starost. sebi samom neobjašnjiva zagonetka. bila bez osobitog sadržaja. uspio sam hiniti mir doličan svećenika. stao me promatrati pronicavim pogledom. da prodre jasno i živo. koji je podržavao Viktorin. upućena njemu. i ni jedno me nije ni za jotu bliže uputilo u njegove prilike. u cijelom njegovom ponašanju prevladavala je još uvijek vedrina i dobroćudnost. no inače su pisma. upravo grof Viktorin. ali ga nigdje nisu mogli pronaći. da sam se navečer osjećao bodro i krepko. Barun je želio.

još u punom cvatu. pun divnih boja i blistav. Barunica i Aurelija stigoše idućeg jutra sasvim neočekivano. koju je Aurelija bila zagrnula preko tamnocrvene haljine. vi-lak stas. nježno pognut zatiljak. »Blago vama. (e me ispuni živom čežnjom prepunom miline. isto onako fantastično naborana. jedva je progovorila. Što je bila baruničina bujna ljepota prema Aurelijinoj nebeskoj milini! Samo sam nju vidio. što su u meni drijemali. Vidio sam obje kako silaze s kočije. da sve izdržim. Kad me ugledala kao da se osobito uzbudila. prostrijeli mi grudi neka munja i zapali sve one najtajnovitije osjećaje. pun čudnih slutnji — uskoro me pozvaše da siđem. nije moglo izmaći mojoj okolini. jer ona mora postati nagrada za borbu. kakvu još nikad nisam osjetio. odlučio sam. drsko sam joj se zagledao u oči. jer je sve ono prije toga ležalo za mnom hladno i mrtvo u pustoj noći. u tom času osjetih kako u meni niče neka nadčovječna snaga. koju sam ugledao u onoj čarobnoj viziji u ispovijedaonici. glas joj je podrhtavao. koje sam osjećao u duši. što mi namijeni sudbina. Čak i marama. djetinjski skroman pogled tamnoplavog oka. dočekali su ih barun i Reinhold. sve je oko mene iščeznulo! Uzbuđenje. ona. ne. »Što vam je. »nekako ste neobično uzbuđeni?« Ove me riječi otrijezniše. što je inače odzvanjalo u mojoj duši tek kao slutnja iz beskrajne daljine. meke usne. kao u pobožnoj molitvi. gospodine barune!« uskliknuh. visok. tek sada puče preda mnom sam život.njih. neka smjelost. bila je potpuno nalik na odjeću. prekrasna žena. Bila je to baš ona sama. zanosom žarke ljubavi. da se potpuno podvrgnem onome. te joj po samostanskom običaju podijelio blagoslov — problijedila je. nije to bila Aurelija. štoviše. Barunica — lijepa. kad se pojavi barunica i vidi me. velečasni gospodine!« progovorio je barun. Turoban. da. kao da me odjednom nadahnuo neki uzvišeni zanos: »Blago vama! — Svetica je među . Tek što ugledah Aureliju. Reinhold me pogledao. plava poput neba. nego sama sveta Rozalija. i kako ulaze kroz portal dvorca. pošla mi je ususret. smiješeći se radosno i zadovoljno. U tom času otvoriše se vrata i ude barun s Aurelijom. Nemirno se ushodah po sobi. Ohrabren njenom očiglednom zbunjenošću. svim onim. koju je imala svetica na onoj slici i neznanka u onoj viziji. morala je sjesti.

čvrsto mi se zagleda u oči i us-klikne: »Zar je moguće — zar je to moguće! — Ti si Medardo. Barunica je bila u nekom sasvim neobičnom raspoloženju. udijelit će utjehu i blaženstvo skrušenima. kad se pojavio Reinhold i kazao mi. te lutah stazama. da se spusti sa blistavih oblaka. i samo njoj žrtvovao sam u tom času. ora pro nobis!« Upravivši oči k nebu. taj stas. uzdignutu prema koru svetaca. kako ću je opet vidjeti. iznenadni izljev mog zanosa pripisali su nekom nadahnuću. ispunjala sve moje biće. samo da Aurelija bude moja. duša mi je sva bila upravljena samo k Aureliji. Kad uđoh u baruničinu sobu. koji čeznu za sveticom. svijest mi se zamrači u bezimenoj slasti. a ipak mi je dušu obuzela neka jeza. tvoja kosa! govori. ali dok sam griješio. sveta Rozalija. Obitelj prijeđe u drugu sobu. . pa je barun odlučio. prihvati mi obje ruke. da barunica. Bilo mi je kao da će me njen čedan pogled optužiti za odvratan grijeh. kršeći zavjet. a to se moralo dogoditi već pri večeri. potresena mojim pobožnim zanosom. čak ni sam svoj život. okružena svetim anđelima. Da! Samo je Aurelija živjela u meni. ona mi pođe nekoliko koraka ususret. Vidim njenu glavu. koji je vidljiv njenom oku! — Sancta Rosalia. zaokupljen s tisuću odluka. te postadoh još spremniji da se odvažim na sve.« »Victorinus!« prošaptah tiho. Čujem himne preo-braženih duhova. oči su joj nemirno bludjele naokolo. u ludom zanosu. Nitko me više nije ništa pitao. krv uzavre. i ja pohitah u vrt. i uskoro će se u sjaju punom blagoslova otvoriti nebo. Već se bila spustila večer. ili ću propasti od straha i sumnje. ali čim bih je otvoreno pogledao. i svi pođoše za mojim primjerom.nama u ovom domu. obasjanu gloriom nebeskog preobraženja. padoh na koljena i sklopih ruke. progonila me očima. Ona me tada zagrli divljom silovitošću neukrotive pohote — ognjena bujica prokola mi žilama. spas svoje duše. želi sa mnom govoriti u svojoj sobi. koji su joj se molili pobožno i sa živom vjerom. da zaista dade na oltaru svete Rozalije u stolnoj crkvi u gradu služiti mise. jer ništa ne bih žalio. te ću raskrinkan. na molitvu. Tako se divno spasih iz neprilike. tvoje oči. kapucinski redovnik? Ali taj glas. zamisli i nakana za svoj budući život u dvorcu. i ona sama. pozivajući je pjevom. kad sam pomislio.

Divila se mojoj opreznosti što sam se zaista dao tonzurirati i pustio bradu. neka bude spreman. moj govornički dar omogućio mi je. svaku zbunjenost. što je bilo više grešnih užitaka. ako bi me možda kakav nemio slučaj doveo u opasnost. neka prigušena mrzovolja. kad mi htjede izmaći. pa čak i gnjev. na njegovom blijedom licu pojavljivalo se neko duboko neraspoloženje. i kad me pozvaše k stolu. te me zaista stajalo muke. Izgledalo je. Čim bi me ugledao. bila je gotovo uvjerena. koji je samo s mukom suzdržavao. obučen kao seljak. promatrao bi me lako čudnovato. da je neki nesporazum. sa mnom izvanredno zadovoljni. Barun i Reinhold bili su. čini se. te ga uhvatih za ruku. sve me to sililo. da sa mnom ostane na samu. da ne odam svoju zbunjenost. kao da mi je proniknuo duboko u dušu i otkrio moje najskrovitije misli. i na njegovo mjesto gurnuo nekog prokletog pravog kapucina. da napokon objasni što ga tišti. da ostanem u svojoj sobi. da mi je jednom. to je više rasla njena pažnja prema barunu. koji je s Viktorinom tako lukavo pripremila.uništen — utonuti u sramotu i propast. No trebalo je samo nekoliko dana. le čak i u hodu i držanju tako temeljito uvježbao svoju ulogu. pojavio u dnu parka. izgovorih se vršenjem neke pobožnosti. čini se. Ponekad bi se neki Viktorinov lovac. sasvim iznenada prišao. da mi je često čak i ona sama morala dobro pogledati u oči. jer je očigledno izbjegavao svaku prigodu. te su navaljivali na mene. da prevladam svaku plahost. baš dok sam šetao po parku. barunica je bila sama ljubaznost. da ju je silno plašila moja tonzura. da se odmah nakon onih časova ponovo susretnem s barunicom. da s njim progovorim makar i jednu jedinu riječ. da govorim tako uvjerljivo. neki zao slučaj osujetio njen plan. kao i moj pravi pravcati samostanski hod. Ali još mi nije uspjelo. Dogodilo se. A nisam se mogao odlučiti ni na to. da se svom svojom snagom zauzmem za potištenog Hermogena. smatrao sam to za prikladan čas. a kad sam odjednom slao onako zanosno zazivati svetu Rozaliju. kako bi mogao sa mnom pobjeći. da ne padne u opasnu sumnju. i ja nisam propustio da se potajice s njim porazgovorim i opomenem ga. a kad bi me susreo u društvu baruna ili Reinholda. moja prirodna brada. da je. i što je naša veza bivala tješnja. zaista postao pažljiv i nije mogao prigušiti . tako zanosno. kojeg se više no držim onako strogo kao u početku. Priznala mi je.

ako se pokorom i pobožnošću očisti od grijeha. obrve mu se stisnuše. za nebesko blaženstvo. da zaviriš u moje grudi. nasmiješila se tako čudnovato.« Kad uđosmo u neki šumarak. sav zbunjen. da ću ga odriješiti od svakog grijeha. Eufemiju sve to. kao da se obukla za šetnju. sasvim po strani. žarki poljupci gorjeli su mi na . obeshrabren. Eufemija me zagrli svom silinom strasti. Uplašila ju je moja utučenost te me upita za razlog. jer ovdje smo odviše na vidiku. koji je vodio prema dvorcu. tada on ustade. te dodah kako se bojim. čini se. koji čudno odjekivaše: »Zar si t i čist od grijeha. da me spopala jeza. usuđuješ poželjeti. kojega huliš. uskoro će doći čas odmazde i ti ćeš se. sve dok ne propadneš u ludilu i očaju. da mi se odmah ispovjedi i razotkrije mi dušu. Da. da velečasni otac Medardo sa mnom tako vatreno govori. kako sam zabrinut. jer bi ga upravo ta sumnja lišila blaženstva. a sam ćeš se uzalud hrvati za oproštenje. te se usuđuješ meni obećavati da ćeš mi oprostiti grijehe. a prezre utjehu i pomoć crkve. čak kao sam Bog. koja uzdiže skrušene. oči zažariše. žarko crvenilo obli njegovo mrtvački blijedo lice. čak ni zločinac ne smije sumnjati u milost neba. Govorio sam sve većim zanosom. koje se tebi zauvijek zatvorilo? Bijedni licemjeru. te rekla: »Pođimo dublje u park. koje može steći. Samo ona mogla mi je pružiti utjehu i pomoć. te se kao najčišći. pripovijedao sam. koji je počinio. kao pred Bogom. koji sam upravo imao s ludim Hermogenom. te mu obećah. ako se čovjek u sebi izjeda tugom. zgažen u prahu kao zmija otrovnica. spas od bezimene muke.« Udaljio se brzim korakom. njeni vrući. kako je grijeh. i ako se tako neprijateljski suprotstavlja svrsi života. da nije možda neki neobjašnjiv slučaj odao Hermogenu našu tajnu. pohitah joj ususret. i on uzviknu glasom. i ja joj ispripovjedih vjerno sve o susretu. pa bi kome moglo zapeti za oko. Pozvao sam ga na kraju.unutrašnje uzbuđenje. Spazih Eufemiju. kako dolazi iz dvorca sa šeširom i šalom. Sjeli smo na kamenu klupu na kraju puta. ulazud previjati u sramotnoj smrti i stenjući tražiti pomoć. nije ni najmanje uzbudilo. a ja ostadoh satrven i uništen. koju mu je odredila viša sila.

što upravo stapa u jedno tu draž i duhovnu snagu. koju je osobita volja postavila kao najviši cilj. nego da se u životu ovlada životom. Viktorine«. i ti si se uzvinuo iznad svoga ja. svim njegovim obiljem užitaka kao snagom neke čarolije upravlja po vlastitoj volji. što me u životu okružuje. Ti znaš kako pri takvom gledanju na stvari. Viktorine. Aurelija je . iz dna duše prezirem svu onu konvencionalnu ograničenost. kojima onda po svojoj volji vlada. s kojom se igram. no uvjerena sam. To je ono posebno. koje treba da se prilagodi višoj volji i služi svrsi. reče Eufemija. koja je dopuštena vladaru? Ti. zamišljen u višem duhu. Moraš priznati. kojom zna priroda obdariti ženu. meni je. Reinhold je odviše ograničen. kao istrošen mehanizam. koji mi je već odvratan preko svake mjere. spadaš oduvijek medu nekoliko onih. koja kao da se nama na veselje poigravala s podređenim odnosima običnog svakodnevnog života. da je to ženi i lakše nego vama.usnama. da te u višem carstvu uzvisim na svoje prijestolje kao kraljevskog supruga. Nije li naš sadašnji susret najsmjeliji čin hrabrosti. koji ga uvjetuje i čudesnom snagom djeluje izvan sebe tako. Barun. jer sad mogu i moram s tobom govoriti o mno-gočemu. da se tako zbilo s Hermogenom. koji me potpuno razumiju. te ono dobiva izgled potpuno prema unaprijed postavljenom određenju. »ne treba da se uznemiruješ ni zbog čega ovoga. koje nije samo plod ove odjeće. leži mrtav. čak mi je drago. taj stroj. da čak i tjelesnom daje drugi lik i obličje. neodoljive draži i vanjskog obličja. o čem sam tako dugo šutjela. tome mnogo doprinosi onaj viši duhovni princip. a naša prividna razdvojenost poslužila je samo da dade maha našoj fantastičnoj volji. osim one bezimene. pa stoga nisam prezrela. Tajna je povećala draž te veze. što u njoj prebiva. izruguje nemoći konvencionalne ograničenosti? Čak i uz tvoje tako potpuno strano biće. da sam umjela steći rijetku duhovnu vlast nad svim. Ima li što više. što se onda ukazuje kao sredstvo. što se u životu može postići. da se svim njegovim pojavama. »Ne treba da se uznemiruješ. da bih se na njega osvrtala. koje proizlazi iz dubine mog bića. Zacijelo. koji sam bila upotrebila u svoje svrhe. što te je tako zastrašilo i ispunilo sumnjom. kao da se duhovno podvrgava općem principu. divno izlaženje iz sebe sama. koji se. koje dopušta da se sa drugog gledišta promatra vlastito ja.

kojima sam druge znala i nehotice opčiniti. Odlučila sam se na tu borbu. Viktorine. pojavila sam se u gradu.dobro dijete. a ovako mi se pružala prilika. govorila sam dosta često o toj udaji. da ga pogodim jače. da ćeš se ti moći uzdići u visine mojih nazora. da ispuni dužnost. Ostajao je hladan. da se sa mnom veže. njega su odbijale. da uđe u viši život. i da mi je ta misao strašna. morao smatrati ispunjenjem svoje naj-skrovitije želje. Odgodila sam udarac. ispunjava strahom. kako je Hermogenu predložio. kada mi je barun rekao. da to učinim lakše i s više zadovoljstva. zatvoren i. U njemu je bilo nešto meni neprijateljsko. možda samo zato. u kojoj je imao podleći. po prvi put. Bio je potresen. i dok sam mu s izrazom najdubljeg osjećaja opisivala . Hermogen je došao k meni. o kojoj se jedva usudio progovoriti. na koju je bio obavezan majci. zatekao me zadubljenu u tmurne misli. Potrudila sam se. samo nam Hermogen zadaje brige. Poput neke božanske iskre prožela me u tom času misao. skanjivala bih se. a kad je. što sam ja htjela. i tako sam bila kontrast Hermogenu. ali da je on to odbio ne postavljajući nikakvih uvjeta. da ti kažem više o stvari. pitajući za razlog. Zbog ujakove bolesti nisam mogla okupljati otmjeno društvo. smrtonosnije. kazala sam mu. učinio na mene divan utisak. koji su me često dušmanski sputavali. mračna. koji se vedro i veselo bavio živahnim vojničkim poslovima. upravo nesnosna. da me slabo stanje barunova zdravlja. što mi se neprestano opiralo živim protivljenjem. kad sam ga prvi put vidjela. a umjela sam izbjeći čak i posjećivanje svoje najbliže okoline. da ne znam. začuđen zbog moje upadljive promjene. stao navaljivati na mene. dražio moju osjetljivost. Smatrala sam ga sposobnim. da je Hermogen. povučena u sebe. moju želju da započnem borbu. koje on jedva prikriva. da se osvetim Hermogenu. jer mi je uspjelo. da Hermogena shvatim zaista u dušu. koji je ono. roneći suze. Ali duboko u meni još je živjela misao. opovrgla sam tvoju sumnju djelom. da se udam za baruna i tako u jedan "mah uklonim sebi s puta sve one sitne konvencionalne obzire. opirući mi se vlastitom čudnom snagom. da od staroga za nekoliko dana učinim budalastog nježnog ljubavnika. koji sam mu htjela stvoriti. mračan. no bila sam u zabludi. koja se već zbila. da ću ga uskoro izgubiti. Priznala sam ti već. no upravo s tobom. čak i čari. Da slabije poznam tvoju dušu.

no zbog toga za nas nema ni najmanje opasnosti. Uspjelo je! Posljedice su bile užasnije. ova se često grčevito trzala. na tajanstven način prozreo i da je zato prema tebi neprijateljski raspoložen. još uzbuđeniju nego jučer. često proniknu u ono što se u nama skriva i izriču to čudnim natuca-njima. Moja je osveta izvršena i . a iz grudi su mu se otimali duboki uzdasi. te je u tebi prepoznao patra Medarda? Nema međutim sumnje. kao da su u bližem odnosu s duhom i kao da ujedno njihovu vlastitu nutrinu. i kako mi je on sve. tko bi to smatrao ičim drugim. pogotovo. nego što sam ih sebi zamišljala. da ga opet vidim. pokazavši sjajno moju moć. Moglo bi dakle biti. Sila. govorila sam o barunu i o svojoj neizrecivoj čežnji. njegovo divljenje. Zamisli. nadvladala je neprijateljski princip. koju je rodilo ludilo. dok sam nježno i živo ulazila u najsitnije pojedinosti našeg života na ladanju. još turobniju. koja se uvijek tako djelotvorno obnavljaju. osim idejom. iako toga nisu svijesni. lakše nadahnjuje tud duhovni princip. kao što znaš.sreću svog braka s barunom. ali ona sila. Točno sam proračunala vrhunac tog nesvijesnog uzbuđenja. Hermogen i ja. i njihova opasna vatra zapalila mu je dušu. kako ga bezgranično poštujem. slomila je njegov duh: pao je u ludilo. da te on. — Očigledno se borio sa samim sobom. što je sada kao sam moj ja prodrla u njegovu dušu. da luđaci. u kojem smo ti. koji mi se inače suprotstavljao. kojom sam suzbila neprijateljski princip. te da kaže: »Ne vjerujte zakrabuljenom svećeniku«. nisam prezrela čak ni ona otrcana umijeća. One večeri. djelovati na Hermogena. njegovo čuđenje kao da je sve više raslo. čak da i otvoreno istupi sa svojim neprijateljstvom prema tebi. kad je morao pasti. tako da se sve više vidjelo. prikazujući u sve punijem sjaju barunovu divnu narav. neprestano me je gledao u oči. što se inače u njemu javljao u čudnim slutnjama. Ima nešto posebno u tome. no ipak su povećavale moj trijumf. da više ne ćeš moći. čitavo njegovo ja. kao što sam htjela i zamislila. Hermogen uskoro nije više bio onaj pređašnji. tako da nas mnogoput užasan glas nekog drugog ja ispunjava neugodnom jezom. Našao me samu. pogotovo u posebnom odnosu. Dok je moja ruka počivala u njegovoj. bila sam sigurna u svoju pobjedu. kad je Reinhold bio tako dobar. a da dosad ipak nisi znao pravi uzrok. kad je već iduće večeri ponovo došao.

valjda. i odnos s njom postade mi to odvratniji. koje . Jedina osoba. a da nas ne sti-jesni svojom skučenošću. kad je ta jadnica maštala da tjera svoju razuzdanu. Vladaj sa mnom nad tim budalastim lutkama. da u njemu potkrijepiš zamisao. te joj više nije bilo slobode. kojom je upravljala moja ruka. da u bezumlju smatra prijateljem i ortakom onoga. da ode u samostan. da i sam osjetim moć. Trebalo je. No o tome više ubuduće! Sad znaš sve. djetinjasto dijete. U moje biće unišlo je nešto nadljudsko. Hermogen mi je zaista do krajnosti mrzak. bila je predana slučaju ili zloj kobi. nepromišljenu igru s najopasnijim elementima života. Eufemiju stadoh prezirati zbog njene tašte samoljubive umišljenosti. koja je kao izljev viših principa nadahnjivala moju dušu. koji ju je. kako je za spas Hermogenove duše potreban upravo samostan. Viktorine. kako ti je Hermogen ispovjedio težak zločin. koju su rasplamsale tajanstvene sile. pa me zato progoni svojim ukočenim pogledima živoga mrtvaca. to je Aurelija. U času.« U daljini spazismo baruna. kojom se hvalisala Eufemija. te da u isti čas najupornijim uvjeravanjem. da me gleda. što očigledno smatra pokorom. samo pomoću nje moći ćeš utjecati na Hermogena. i on mora biti odstranjen. radi i budi i nadalje moj. Ako nađeš zgodnu priliku. učini mi se vrijedna najgorčeg podsmijeha. koji ti naravno dužnost nalaže prešutjeti. i ja sam bila uvjerena. da ću tebe moći upotrebiti. a to mi je nepodnošljiviji. imajući samo njoj na propast izvanjski slučajni lik prijatelja. Život nas mora obdariti svojim divnim užicima. vlast nad životom. mogla je nju natjerati u zabludu. da mu odobre ovu namjeru. mogao bi Reinholdu ili barunu otkriti. zadubljeni tobože u pobožan razgovor. Snaga duha. što je u mojoj duši živjela Aurelija i što je samo ona snosila krivnju za grijehe. On mora odavde. djeluješ na baruna i njegova savjetnika Rein-holda. te mu pođosmo ususret. da se s njom više zbližiš. u drugoj boji nego inače. Samo moja snaga. i ja ću se pobrinuti. što se oko nas vrte. zgrabio svojim pandžama kao sama neprijateljska sila. s kojeg mi se sve prikazalo u drukčijem stanju. što me je odjednom uzdiglo u položaj. pobožno. kojoj on izgleda sasvim drukčiji.Hermogen mi je sada nepotreban kao odbačena igračka. samo Eufemijino objašnjenje o tendenciji njenog života. njegova me pojava smeta.

sam počinio. pune žudnje. izbjegavala me. u njima se nije pojavila ni najmanja slutnja o mom odnosu s Eufemijom. da se do kraja poslužim snagom. u kojima sve pojave treba da se vrte oko mene. nabacivala poput razbješnjelih valova. Hermogena sam rijetko viđao. on me je izbjegavao s očiglednom bojazni i tjeskobom. od kojih sam i sad još drhtao. kako bi putem nje utjecao na Hermogena. bjesneći u meni. što se sa mnom. Taj žar mojih riječi morao je prodrijeti u Aurelijinu dušu poput električnih udaraca. Slike. da sam mu tek ja potpuno vratio Eufemiju. da je barunu možda neki slučaj bio otkrio trag Eufemijinih zabranjenih puteva. čak i dodir njenih haljina raspaljivali su u meni oganj. da mi život u dvorcu učine zaista ugodnim. morale su u njoj . ako sam to. pobožnog bića i od moje duhovne snage. koju je poremećen duh proniknuo. Barun i Reinhold natjecali su se. nagađajući. koja je htjela da me dovede u bliži odnos s Aurelijom. Bio sam gotovo uvjeren. njena blizina. mogla stišati oluju. da je ludi Hermogen izrekao Aureliji one strašne slutnje. kojim ću opisati krugove. koja je na mene djelovala. Pogled na Aureliju. postavši moja. bila je i ona uplašena i tužna. I Aurelija kao da je namjerno izmicala mom pogledu. to mi se činilo kao jasan znak. da Aureliju poučavam u višim tajnama religije. te tako sam dograbim čarobni štapić. kojih je dublji smisao bio pohotni bijes najžarče ljubavi. Odlučio sam. kao i Hermogen. da će mi dati nju. što mi se sada činilo vrhuncem svih zemaljskih užitaka. zamolio me barun. Osjećao sam kako se užarena bujica krvi uzdiže u tajanstvenu radionicu misli. Što je drugo bila ona vizija u crkvi nego obećanje više sile. pa sam o čudesnim tajnama religije govorio u plamenim slikama. što mi je moja usijana mašta dočaravala u tisuću raskošnih slika. kao u nekom nehotičnom izljevu srca izjavljivao. da je Reinhold bio u pravu. Vjerojatno na poticaj barunice. koja je jedina. meni na radost. ubačene u njenu dušu. mogao još smatrati za grijeh. koja se u meni nastanila. tako da bude uzaludan sav njen otpor. Tako mi je Eufemija sama pribavila mogućnost da postignem ono najdivnije. a kad sam s njom govorio. no činilo mi se da se taj loš dojam može suzbiti. štoviše barun je često. koju su barun i Reinhold pripisivali strahu od mog svetog.

razdirana bezimenom čežnjom. objavivši se kao nebesko. Bio sam uvjeren kako čak i u tome. može drsko istupiti pred uzbuđenu dušu i u najvećem užitku nagovijestiti ispunjenje neizmjernog zanosa već na ovom svijetu. da svoju muku dokrajčim dobro proračunanim nasilnim potezom. nadzemaljskim slomljena u bezimenoj. te se bude najtajnovitiji osjećaji. što se skrivala u mojim grudima. od čega je i ona sama znala uzdrhtati. Tako je to bilo! Dok je klečala uz mene. ponavljajući k nebu uzdignutih očiju moje molitve. jer u molitvi vatrenije struji žar predanosti. što će morati da za mnom ponavlja molitve. sve više je mene mučio i proždirao žar. oborenih očiju. Brižljivo sam se spremao za takozvane satove pouke kod Aurelije. a težnja za svetim. kojem bi Aurelija morala podleći. mučena i. i dok sam Eufemiji hinio slast i razdraganost. koja je u čudnom protivrječju davala mojem ponašanju pred barunicom nešto divlje. Pobjesnjevši od boli i požude.da se divno razviju i. što bi trebalo da utaži bezimenu čežnju. kako ću upropastiti Aureliju. Ona nije ni naslućivala tajnu. Tada zemaljsko. Moji napori ne doniješe nikakva ploda. da dokuče ono nepoznato. koja bi je izručila zavođenju. pa je i nehotice morala uzmicati pred mojom vlasti. prkoseći đavolskoj sili. kao da uz nju stoji anđeo. Napokon mi pade na pamet. ali ni jedan pokret. u dubljem značenju. iskrsnu sjajnije. Tada bih se sav stresao od jeze i moja bi se zla nakana ohladila. štiteći je i čuvajući. kovao sam planove. još su joj se više zarumenjeli obrazi. kojoj sam je sve više i više podvrgavao. što je plamsao u mojoj duši. dotad nepoznatoj slasti zemaljske požude. ni jedan tihi uzdah nije odavao bilo kakvo dublje djelovanje mojih riječi. sklopljenih ruku. da se s njom molim. pobožno dijete slušalo me skrušeno. ali čim bih ugledao Aureliju. što razdire grudi. koje sam sam sastavio. Cesto mi je dolazilo na pamet. te joj ispune grudi slutnjama nepoznatog užitka. umjesto da u Au-reliji raspalim kobnu vatru. užasno. besvijesna strast bit će obmanuta. u duši mi je nicala plamena mržnja. bilo mi je. ima nešto povoljno za moje izdajničke nakane. sama ne baci meni u naručaj. nadimale joj se i . uzdižu se kao na uskiptjelim valovima i pružaju svoje polipske ruke. da što više povećam slikovitost svojih riječi. sve dok se. tako da toga ne bude ni svijesna. plamenije.

na njenim grudima. zagrlih je divljom strašću. razdriješeni njeni uvojci spustili su mi se na ramena. da bi usprkos njenoj snazi duha. kao da je sijevnuo grom i smrvio me! Brzo je utekla u susjednu sobu! Otvoriše se vrata i na njima se pojavi Hermogen. obuzimaju? Ne. snažno zalupivši vrata. da bi uzmogao slijediti smioni let. tada mi se s prodornim krikom istrgla iz ruku. Nitko se nije pojavljivao. i njenom visokom gledanju na stvari. iz nekog sebi samom neobjašnjivog straha prešutio sam Hermogenov istup i njegove užasne riječi. jer kapi krvi izviru iz tvojih očiju i lijepe ti se po bradi!« Nestao je. Čudim se. utonula u duboko razmišljanje. kao što sam želio. Nisam imao snage. a naša tajna doći u opasnost. bijesan na sama sebe. da će se Aurelija na mene potužiti. te će tako ugasnuti nimbus moje svetosti. a ti si u m o r s t v o. moji poljupci gorjeli su već na njenim usnama. što sam podlegao snazi momenta. Čim se to moglo. »Zar ne ćeš. »pokušati da pogodiš. što ti. te sam imao dovoljno vremena. i ostavio me sama. koji treba da se s punom . bio sam joj tako blizu. da je. te mi je sada izdaja prijetila propašću. pa shvatih. Prikupih svu svoju snagu. čudno se zapiljivši u mene. uskoro me podsjeti. što se zbilo s Aurelijom. kojom se hvalisala. čini se. ti to ne možeš. kao u žaru molitve. Eufemija je nekoliko časaka šutjela. koje su me se duboko kosnule. i da bi se osim toga mogla pobojati. bilo je to. smjelo mu priđoh i uzviknuh prkosnim zapovjedničkim glasom: »Sto tražiš ovdje? Gubi se. a duh koji se u meni nastanio. ali zamahni dobro krilima. na koji sam se spremila. dostojne mog duha. kako ću izbjeći svaku zlu posljedicu opakog djela. zastade piljeći u mene strašnim užasnim pogledom divljeg ludila. Tada. ali nemam mača. činilo se. u njoj ipak moglo biti sitne ljubomore. prihvatih njene ruke i pritisnuh ih na svoje grudi. Eufemija. da se sasvim pri-berem. škrgu-tao sam zubima. da sam osjećao toplinu njenog tijela. pohitah k Eufemiji i s drskom joj obiješću ispripovijedah sve. luđače!« Hermogen ispruži prema meni desnu ruku i reče mračno i jezivo: »Rado bih se s tobom ogledao. Viktorine!« kazala je napokon. kakve me divne misli.spuštale grudi. izbezumljen od bijesne požude. da je zadržim. nije stvar primila onako olako.

koje su mi inače iskazivali. ipak prezreh Eufemijinu suradnju. Hermogen je sada. da sam se pun kojekakvih nagađanja. iako ti ne zamjeram želju. i koliko sam god žeđao da upropastim Aureliju. slomljen i uvenut! Neka ti bude. Aurelija je ostala u svojoj sobi. Sublimna je zamisao vidjeti taj cvijet. da to izvedeni vlastitom snagom. bio mnogo u društvu s Reinholdom i barunom. ali ljutim se na njenu skromnost. koja se u tebi pojavila. i zadovoljiti se s tim. Ta nesklonost. Krivnja neka padne na Hermogenovu glavu i neka ga uništi!« Eufemija je i dalje govorila o svom planu i pri svakoj riječi bila mi je sve više mrska. Kao što je barunica i slutila. Sve. bez pomoći. te je tako narednih dana izbjegla. jer sam se samo tako mogao nadati oslobođenju od bezgranične patnje bezumne ljubavi. ali bio je divljiji. što su sa mnom govorili. da taj cilj posti-gneš lako i sigurno. izvedi tu sublimnu zamisao. Nemalo se začudila. no činilo se. ne možeš klečati uz osrednje lijepu djevojku. kad god me slučaj nanio na njega. bilo je tako usiljeno.vlašću uzdigneš nad sve pojave života. punim slutnje. koju mi je htjela nametnuti Eufemija. a primijetio sam i da me promatra pogledima suzdržanog gnjeva. protiv svog običaja. tvoja neobuzdana požuda. ona će puna stida prešutjeti. koji se tako ponosi blje-štavilom svojih boja. s kojim me izbjegava. kao da potišteni nekim čudnim osjećajem. na njenu tihu pobožnost. U vanjskom pogledu nisu ni najmanje smanjili pažnju i poštovanje. i ništa ti ne će uzmanjkati. čak i ponos. ne mogu naći onaj prisni ton. do kojih bi mogla dovesti tvoja lakomisle-nost. kad stoga bez predomišljanja odbacih njen prijedlog. izgledao je manje povučen. tu Aureliju. iako nisam prezrela ni to. ostala je plaha i zatvorena. da je poučavam. a da je ne grliš i ne ljubiš. Koliko poznam Aureliju. jarosniji. budi u meni najružnije osjećaje. tako hladno. iza koje se skriva nesnosna oholost. . Zbog toga se ni najmanje ne bojim neugodnih posljedica. da pod nekom izlikom izbjegne tvoju odviše strastvenu pouku. Nikad mi nije uspjelo steći njeno povjerenje. koji je inače davao živost našem razgovoru. odlučivši čvrsto u sebi. barunovo i Reinholdovo ponašanje posve se čudno izmijenilo za nekoliko dana. ispričavši se slabim zdravljem. da se s njom igram. Cesto ga se moglo čuti. jer sam u njoj vidio samo prostu zločinku. koja mi je razdirala grudi. što se zbilo. da se privije uz mene. kako govori glasno i odlučno. Ne mrzim je.

da na kraju budeš uhvaćen i da vidiš kako se genijalni odnos. čak i da je redovnik. koje sam umio uvijek ispravno protumačiti. ipak mučno progoni. sva pok-varenost. te ga povuku dolje u sigurnu smrt. kad je Reinhold zaposlen. jeziva grupa hridina. odjednom srozao na običnu otrcanu maskeradu. da bar ne odam svoju zbunjenost. stajao je već često na toj stijeni iznad ponora. Tko si ti. Pripovijeda se da se iz tog ponora dižu otrovne pare. no čitav dan nismo mogli neopaženo razgovarati. otkrio je naše tajne. koji je rodio naš duh. kad se na nju popne. koja me. koja će se na nas sručiti. bezdani ponor. te kuje paklenu izdaju. takvu je još nikad nisam vidio. uživajući u pogledu. ismijavajući tu bajku. što ju je osobito uzbudilo. da u tebi počiva sve izdajstvo. nadahnut đavolskom silom. što ćeš ujedno sam izbjeći opasnost. u dosadnu bračnu pripovijest! Nesnosni starac mora da nestane. da vidi. rekoše mi da se dogodilo nešto. Ti znaš. kako mi se čini. Odšuljaj se ranije napolje i nastoj da ga susretneš na izlazu iz parka. ušao u kuću kao sam sotona. što zvuče kao jezive. sva podmuklost. sva satrvena. iako nije jasno izrečena. te ude Eufemija. koja dotad nisam opazio. Nedaleko odavde ima jedna divlja. da se po svom običaju naslađuje u prirodi. no on tvrdi. ulio je u baruna sumnju. a ti. Kojekakvim natucanjima. na čiji su ga trag navele čudne slutnje. dosta mi je podnošenja jarma. da barun svako jutro. koji se odande pruža. koje omame svakoga. »Viktorine«. Viktorine. koji mi je nametnuo onaj djetinjasti starac. »prijeti nam izdaja. pred putnikom s jedne strane zijeva crn. ot-voriše se u mojoj sobi slijepa vrata. U dubokoj noći. po-korit ćeš se mojoj želji to dragovoljnije. tko se drzne pogledati u dubinu. odlazi sam u brdo. Hermogen. Barun. što nad nama vlada. tamo gore pruža se nad ponorom takozvano Đavolje sjedalo. da se pod tom svetom haljom skriva grof Viktorin. o tome treba da se posavjetujemo. Eufemijini pogledi. reče. no čuj najprije moje mišljenje.morao ozbiljno truditi. onaj ludi Hermogen. što se tamo skriva. što će sada. Hoću da odbacim tu igračku. užasne riječi neke mračne sile. a kako će to biti najbolje provesti u djelo. koja mi je dosadila. Tako dalje ne može. s bolesnom ljubomorom plašljivo pratiti svaki moj korak. kad su svi u dvorcu već dugo spavali. to je čini se za Hermogena ostala potpuna tajna. .

čuvaj se. koja misliš. »Bezumnice«. koje si mi namijenila!« Tada Eufemija skoči. uzviknuh. a lice joj se izobliči od burne strasti. da te odvede na to opasno mjesto. no nisam to učinio. ispunio me najdublji prezir prema njenom jadnom hvalisanju. sada je morao uslijediti udarac za udarcem. . koja te drži okovana pod mojim nogama! Ti ćeš izvršiti moj nalog. da tvoj ljubavnik leži razmrskan u onom ponoru i da si mjesto njega grlila samog duha osvete! Odlazi i očajavaj!« Eufemija zatetura. ne smije sutra više živjeti!« Dok je Eufemija govorila ove riječi. čiji me pogled muči. kao da će se u konvulziv-nom drhtanju srušiti na tie. uzalud se otimaš sili. te je na slijepa vrata izgurah napolje. izgledalo je. u prvi čas. zgrabih je. Sad sam se sam stavio u položaj. »ti se u svom jadnom kukavičluku usuđuješ protiviti onome. da igračka u tvojim rukama ne postane britko oružje. Sinu mi misao. jedan snažan udarac tvoje šake oslobodit će nas zauvijek tog nemoćnog ludova.Ne će ga biti teško navesti. te joj se grohotom nasmijali u lice. jetko joj se rugajući. »poznam taj užasan ponor. objavivši se sam kao zloduh osvete. da te ja. zarobljene u kavezu! Znaj. a lice joj obli mrtvačko bljedilo straha i dubokog užasa. uzviknula je. a da toga nisam bio ni svijestan. uzviknuh žestoko. i da je tvoja zločinačka igra samo grčevito trzanje zvijeri. kad stane tamo i zagleda se u krajinu. koga u svojoj nemoćnoj zaslijepljenosti smatraš sebi podvrgnutim. koji me je potpuno udaljio od obične ljudske djelatnosti. da se igraš s njegovim pojavama.« »Ne. nego da sa mnom vladaš? Ali ti si u mojoj ruci. »Bijedni slabiću«. što sam ja odlučila? Miliji ti je sramotni jaram. poznam to Đavolje sjedalo. kad sam bio zatvorio slijepa vrata^ mišljah da sam djelo izvršio! Cuh oštar krik. nikad«. da vladaš životom. držim u svojoj vlasti čvrsto kao sama sudbina. morao sam izvršiti nešto strahovito. koje će tebe ubiti! Znaj. i lupu vrata. koja je u njoj bijesnila. bijednice. u pogledu joj zaplamsa divlji žar. Ona uzdrhta. nikad! Nestani zajedno sa zločinstvom. onaj. da je ubijem. bijednice. »koja misliš.

ali iz čaše. Popio sam dvije. barun je čini se osjećao jako saučešće. spretno izmijenih čaše. kako je prošle noći pala u neku vrstu somnabulizma. kad li ona ustvrdi. Eufemija je dala postaviti na stol talijansko vino i ušećereno voće. koje mi samo dade u ruke drugo oružje. koji sam nosio uza se još od mladosti i kojim sam vješto umio rezbariti u drvu. da se ispuni njena zla kob. pođoh k njoj. trebalo je da mi pruži užitak. i kako su je zatim spopali žestoki grčevi. a što mi je manje polazilo za rukom da je vidim. i ja se na-đoh u sobi. to je strasnija mahnitost bjes-njela u mojoj nutrini. no to je sad prošlo!« Prepustila se zatim kao obično mom grešnom milovanju. Eufemija me pozvala. zastadoh kao skamenjen. bio sam pun užasnog. i najžarča mržnja. kao da ju je spopao smrtni strah. Govorila je čak i o tome. bilo je u njima mnogo provalija. »Kako glupo i otrcano«. Primio sam to sa zanosom. kao u onoj viziji. tri čaše vina. Vidio sam je. i domahujući mi. koji se u meni nastanio. da idući dan bude neusiljena i vedra. »Mislim«. Dok je ležala u mom naručaju. sjedinjena s najvećim zanosom ljubavi. neka je slijedim. tje-skobne sne. Po njenoj zamisli trebalo je da okončam u svojoj sobi. Šuljajući se dugim slabo osvijetljenim hodnicima prolazio sam pored Aurelijine sobe. te samo prividno stadoh jesti ponuđeno voće. Aurelija mora postati mojaZačudila me Eufemijina unutrašnja snaga. U času. odgađajući još umorstvo. kad se u dvorcu sve smiri. spreman da je ubijem. ispade mi nož i ona se strese. koju je u meni budila zloupotreba njene vlastite sramote. da u dvorcu čuje neki štropot i zamoli me. kad Eufemija propadne. da je hitro napustim. koje sam spuštao u svoj široki rukav. Sakrih u svoju mantiju mali šiljasti nož. pomislih. gledajući me puna ljubavi. đavolskog prezira. osjećajući samo slast. te tako. »da smo jučer oboje imali teške. kao da je lebdjela prema meni. . brzo sam podigao nož. Vrata se odmaknuše pod pritiskom moje ruke. a Reinhold ju je pogledavao sumnjičavo i nepovjerljivo. koja joj je omogućila. koju je Eufemija postavila za sebe. dostojan nadljudskog duha. jer je došao čas. poče ona. Aurelija je ostala u svojoj sobi.Eufemijina propast bila je odlučena. da se poznatim putem došuljam u njenu sobu.

mogao drsko istupiti. vreva se bila udaljila prema baruničinim odajama. ali on me ponovo pograbi odostraga i stade mi bijesnim ugrizima razdirati zatiljak! Uzalud sam se dugo s njim hrvao. Iz kabineta su dopirali duboki. strah me zbunio. lud od boli i bijesa. vrijeme leti«. rekoh potmulo sam za sebe. s tri snažna skoka nadoh se dolje. kad sam htio umoriti Eufemiju istim nožem. napokon sam bio na glavnim stepenicama. sada je mene samog spopao smrtni strah. Ali tada opet poteče svijetlo iz Eufemijine sobe. koji je za mene pripremila«. da me zadrži. bilo mije. nalik na onaj. što oklijevaš. tjeskobni uzdisaji.vrata kabineta bila su samo pritvorena. napokon ga snažan udarac prisili da me pusti. U dvorcu je bivalo sve bučnije. koji je još više raspalio moj ljubavni žar i omamio me. dva uboda i on se hropćući sruši na tie. kao da bih s tim krvavim ubilačkim oruđem u ruci. tada cijelim dvorcem zaoriše glasovi: »Umorstvo! Umorstvo!« Svijetla su kružila čas ovamo. koji su uzbuđeno govorili sa slugama. udaljen još samo nekoliko koraka od glavnog ulaza. jedva sam disao. napregnuvši svu svoju snagu. konačno ga se oslobodih. pouzdavajući se u svoju snagu. ubojico! Sad si moj!« i osjetih. Već sam zakoraknuo u kabinet. tjerala me ona nepoznata sila u mojoj duši. izvukoh svoj nož. Čim Hermogen pade. kojim sam ubio ludog Hermogena. sve bliže i bliže odjekivalo je užasno: »Umorstvo! Umorstvo!« Razabrah glasove baruna i Reinholda. odjekivali su dugim hodnicima. čuo sam. kako me odostrag pograbila divovska snaga. Bio je to Hermogen. možda je sanjala o izdaji i umorstvu. Sve dovle bili smo se izgurali iz sobe u očajničkoj borbi. obuzet strahom. tako da je muklo odjeknulo hodnikom. sve svjetlije. zaduhnu me zaparan zrak. ne bi usudio. jer se nitko. bio sam dospio na udaljene pokrajne stepenice. kad iza sebe začuh povik: »Prokletniče. Tada kroz hodnike odjeknu prodoran krik. kako se u snu moli! »Na posao. postalo je mirnije. »Mrtva je. čas onamo. otrčah u divljem bijesu niz stepenice. kuda da se sakrijem? Još prije nekoliko časaka. . koji sam čuo prošle noći. Napokon. što su pritrčavali. Kuda da pobjegnem. te se htjedoh progurati. a koraci onih. na posao. a kad se ponovo bacio na mene. umorena je otrovom.

uzviknuo je Reinhold. nago-vještajući gromovitim riječima osvetu Božju grešnicima. Uskoro su konji bili uz mene. pa pretražih telećak. on je izrekao te riječi. »Za ime Isusovo. jer zasad ćemo se sigurno morati rastati. bio sam na potoku. stajao je mirno uz mene. No. Ali — užasnog li prizora — preda mnom! — preda mnom je stajao Viktorinov krvavi lik.Aurelija. da odjaše natrag u gradić i tamo sačeka moje naloge. povorka je kao prikovana zastala na stepenicama. koja je smak-nula opake zlikovce!« Prisluhnuli su. ne ja. zar ne?« Podigoh se i. te povikah strašnim glasom: »Bezumnici. vinuvši se na konja. progovorio je. mora da se dogodilo nešto zaista opasno. Domogao sam se rublja. zar biste htjeli uhvatiti sudbinu. odjeće. nisam imao pametnijeg posla. Čim se on u mraku udaljio. koji je svjež i bistar tekao preko glatkog šljunka. tako da je zagrmjelo kroz dvoranu i hodnike. što se prostirao preda mnom. sve je u torbaku na vašem konju. izjurih u bezumnom strahu iz kuće. zvala je u pomoć. spotak-nuvsi se o korijen nekog stabla. Začuh za sobom topot konja i kad prikupih posljednju snagu. milostivi gospodine«. Bio je to Viktorinov lovac. padoh na tlo. sva u strahu. kojim je bio natovaren. Iznova odjeknu užasno: »Umorstvo! Umorstvo!« Doniješe Hermogenov leš! »Pohitajte za ubojicom«. što bilo. kroz park! Uskoro sam bio napolju. neki me je dobar duh bio potaknuo da se spremim i da iz gradića dojašem ovamo. Više nisam htio bježati — htio sam im poći ususret. Užas mi nakostriješi kosu. da izbjegnem potjeri. TREĆE POGLAVLJE PUSTOLOVINE NA PUTU Kad prve zrake sunca prodriješe kroz mračan jelik. milostivi gospodine. viču o umorstvu! Već je selo uzbunjeno. . da bilo. Odlučio sam. kojega sam s mukom proveo kroz guštik. sjaših opet s konja i povedoh ga oprezno u gust jelik. Konj. Tada se razjareno nasmijah. kese nabijene zlatom. »što se dogodilo u dvorcu. uputih lovca.

koji se vijugavo spuštao. odrezah bradu i. Uskoro bijah na kraju šume. Došao muti kao sama osvetnička sudbina. što su doprli do mene. koja mu je bila pripremljenu. Tek što se uspeh na obližnji brežuljak. posljednje riječi. prikovana uz mene nerazrešivim vezama. koji me je bio nanio u dvorac i doveo do onoga. Odbacio sam mantiju. kad me je ugledao. koje mi je bilo sasvim strano. kao da su u visokom zanosu nesvijesno izišle iz moje nutrine i jasno izrekle pravi tajni smisao slučaja. koji sam našao u priboru. grozan lik pokazala samo moja odviše razdra-žena mašta. Viktorinov torbak i pletenku s ostatkom đavoljeg eliksira. tako da sam jedva sama sebe prepoznao. malim škaricama i češljem. Udarih širokim putem. da je jedva progovorio. i uskoro se nađoh u svjetovnjačkom odijelu. uredih kosu. šaputajući medu sobom. kad mi je potok odrazio moju sliku. ukaza mi se pri-jatna lijepa kotlina. u kojoj još zatekoh onaj mali kobni nož. možda u dalekim zemljama. i to me je prilično uznemirilo. i bilo mi je. Samo Aurelijina ljupka slika živjela je još u meni kao i inače. Trudio sam se. a da mi se ne stegnu grudi. što sam tamo počinio. te . koji me je nagrizao. kao da je moram ponovo vidjeti. a čim obronak nije više bio ltao strm. čak da u svojoj nutrini ne osjetim i fizički bol. i dok su mi hranili konja. te da se čak i seoski gostioničar. i zvonkim zvukovima zvona. po dimu. a s njom sam prognao u mračnu šumu i sve one dušmanske pojave iz dvorca. mora postati moja. Puk je nadolazio sve više. u kojoj je ležalo veliko selo. da se što bolje priviknem na jaše-nje. naslutih selo u blizini. Primijetio sam. što se uzdizao u daljini. gonjena neodoljivom snagom. No bilo mi je ipak pri duši. osjećao sam se radosno i bodro. koji su me susretali. popeh se na konja. Dok sam doručkovao. da ostanem miran i da se ne zbunim. te nisam mogao na nju pomisliti.da se odmah presvučem. sakupilo se u gostionici mnogo seljaka. kažnjavajući opako bezakonje i razrješujući grešnika u propasti. koji su me plašljivo pogledavali. toliko začudio. kao da. što sam bolje mogao. štoviše. s putničkom kapom na glavi. Mantiju sam bio sakrio u neko šuplje drvo. tijesno me opkolio i piljio u mene glupavo se čudeći. kao da mi je Viktorinov krvav. da ljudi. zastajkuju i začuđeno se za mnom ogledavaju. koje sam bio doviknuo progoniteljima.

da bi me onaj neobičan.« »Oho!« uzviknu sudac. i o gradu. Oštro se u mene zagledao. jer se stao plašljivo ogledavati na okupljene seljake.snažnim glasom zovnuh gostioničara. ne ćete prije odavde. imam razloga prešutjeti. da mi dade osedlati konja i natovariti prtljag. premilostivi gospodine! Vaša ekscelencija morat će izvoljeti. čuvajte se. da nama. kome na-ložih. kako će djelovati odlučna drskost. Dvosmisleno se smješkajući. reče: »Gospodine. odakle dolazite i kuda mislite putovati. koje ponekad provire iz šume i opet nestanu. Odlučih da pokušam. pa i ja njemu odvratih istim takvim pogledom. te svemu. posegnu pet ruku sudskih prisjednika. ta prokleta . čudnovat izgled moje vanjštine — stvoren odjećom. koja nije bila u skladu s mojim redovničkim izgledom. a još mi je manje palo na pamet. te tragovima loše odrezane brade — mogao svakog časa dovesti u nepriliku. u koju. dok nama. što još ima da se napomene. isto tako.« Tada se ozbiljni čovjek nakašlja i. i stoga se uzalud trudite da vidite moju putnicu. što je«. uzviknuo sam. ustavši i postavivši se tik pred njega. napisanu i potpisanu s pečatom i sa svim pojedinostima. izvukavši veliku kutiju. usput rečeno sucu ovog mjesta. da sam uzalud smišljao. da u ton svoga glasa unese što više važnosti. Pitanje seoskog suca došlo mi je stoga tako neočekivano. o imenu. samo ne tako nabusito. ovdje u planini ima od nekog vremena kojekakvih sumnjivih prilika. koji bi ga zadovoljio. »čini se. »oho. sucu. uostalom. da biste mi nešto htjeli reći. sa svim pojedinostima o položaju mjesta. a povrh toga morate nama. trudeći se. jer. dok je šmrkao. kao sam budibogsnama. te. kako je red i običaj!« Nisam se dotada uopće bio sjetio. te rekoh čvrstim glasom: »Tko sam. koji mi pristupi mrkog službenog lica i s komičnom dostojanstvenošću. o pokrajini. vadeći iz nje ogromne šmrke. da je potrebno uzeti neko ime. ne izjavite tko ste. sa svim pojedinostima u pogledu rođenja. staleža i položaja. izišao je napolje i uskoro se vratio s nekim dugonjom. što su stajali iza njega. odgovori i pokaže putnicu. bez okolišenja rečeno. da budem ispitivan o svojoj osobi. »No. kako da mu dam bilo kakav odgovor. pokazati putnicu. da makar i na čas zadržavate uglednu osobu sa svojom budalastom opšir-nošću. sucu. To kao da ga je malo zbunilo.

jer bi me inače bili stigli. I ) akle. reče sudac. u kojem sam čamio. premilostivi moj gospodine. reče on. no iziđite samo. ne mogu pokazati. morao nositi redovničku mantiju. te ću vam. sucu. Putnicu vam. otkud potječe ovo napadno u mojoj vanjštini. gospodine«. samo bez ikakvog daljnjeg oklijevanja i ceremonijalnih liječi. Ljubav prema djevojci niskog staleža bila je uzrok molili patnji. što će to bili. napisanu i opisanu sa svim pojedinostima. putnicu ili u zatvor!« Vidio sam. koja vam se čini tako napadna. da ste*potpuno nalik na sliku jednog velikog razbojnika i vrhovnog hulje. Sad i sami vidite. »zaista su dovoljno jasni. što je u vama pobudilo tako opaku sumnju. »već vidim. kojemu se napokon uz pomoć njegovih prijatelja posrećilo da izmakne iz sramotne tamnice i opasnosti. kao što vidite. a vi.tatska i razbojnička gamad vreba na putnike i nanosi kojekakvu štetu. ali. U dugotrajnom zatvoru narasla mi je brada i već su mi dali napraviti tonzuru. preslavna zemaljska uprava. koje ćete jamačno priznati kao ispravne. »Vaši dokazi. ne zamjerite to. ha! Otkriti tajnu«.« Rekavši to. ovdje u šumi. nedostaje im još stanovita uvjerljiva ujednačenost u svim pojedinostima! Ako želite. ne će mi biti teško odstraniti sve vaše sumnje. da s vama govorim nasamo. Poštedite me od potanjih okolnosti moje povijesti. koja me dovela ovamo u ovoj odjeći. pa pokušah na drugi način. smio sam se preobući. otkriti tajnu. izgledate zaista tuko čudnovato. ljudi. i dostojanstvena ozbiljnost gospodina suca raste-gnu se u razdragan smiješak. gospodine. »ako mi htjednete ukazati milost. poslala nama. čuvajte vrata i prozore i ne puštajte nikoga ni unutra ni napolje!« Kad ostadosmo sami. a isto sam Inko u tom zatvoru. kao što možete vidjeti. koja je satkana od spletaka i zlobe jedne osvetoljubive obitelji. ali za istinitost svojih tvrdnji imam neke dokaze. stavih tri blistava dukata na stol. uzdajući se u vašu razboritost. rekoh. da zauvijek bude zatvoren u samostan. da se s tim čovjekom ovako ne će moći ništa obaviti. koju je. izvukoh kesu s novcem. vidite nesretnog bjegunca. progovorih: »U meni.« »Ha. »Uvaženi gospodine suče«. da neravno uzmem za . gospodine suče. Tek nakon svog bijega. ubijajući i paleći.

Pomogoše mi. sopćući i brekćući. Htjedoh brzo projezditi kroz kapiju. ali uzalud se trudio. ako mi pobratim dade groš. klikćući i podcikujući. sporednim putovima. on se nama. vrtio se sa mnom u krugu i napokon me. putujte samo dalje. ove lijepe groše. nikako se ne dade na vrata. daj mi groš. mrtvi se čovjek uspravlja. iz inata. a ja. otkrio u tajnoj audijenciji. bacio u naručaj suca. putuje inkognito.ravno. daj mi groš!« Tada posegnuh u džep i dobacih joj novac u krilo. pobratine. i krčmara. ne obazirući se na lude povike starice. sretan vam put. luđački me gledajući: »Neka se ta drečava vještica smjesta ukloni s puta!« povik-ii LI sudac. »Opak konj!« ponovih. stara Liza. ne nađoh načina da ga pokrenem s mjesta. moraju takvi biti i vaši dokazi. a starica. a stara mi je dotle jezivo dovikivala: »Pobratime. reče sudac. kao što ste jamačno navikli. koji je bio dohrlio. koja se šćućurila na putu tik uz kapiju i smijala mi se. reče sudac. otirući sa sebe prašinu. ali konj se opet pro-pe. pa svi vi o tom ne treba da išta znate i saznate.« Tada širom otvori vrata i glasno doviknu sakupljenom mnoštvu: »Gospodin ovdje unutra je otmjen gospodin u svim pojedinostima. ali starica zakrešta: »Ovaj pobratim nije mi dao ni groša. ali ja ću ga strovaliti na tie. Tada neki stari seljak povika: »Eh. pogledajte ove . odrpanu prosjakinju. milostivi gospodine!« Seljaci u strahopoštovanju šutke skinuše kape. da se ponovo uspnem. no pođite lijepo. dok se potpuno ne riješite svoje sumnjive vanjštine. »da sam vam svojom sumnjom nanio nepravdu. koje mi je dao pobratim. uz grohotan smijeh seljaka. »To je opak konj«. nikogovići! — A sada. i ne da milostivom gospodinu da ode. ta pogledajte tamo na kapiji sjedi narikača.« Tek sad opazih staru. izbjegavajte glavnu cestu. ali konj se stade propinjati. poskoči uvis i povika: »Pogledajte. što leži preda mnom? Preko njega ne može pobratim preskočiti.« Shvatih lupeža i dometnuh još dukat. sucu. zar ne vidite mrtva čovjeka. kad se vi-nuh na konja. što znači nepoznat. jer joj nije dao ni groša. suzdržavajući smijeh. »Sad vidim«.« Sudac je uhvatio konja za uzde i htjede ga provesti kroz kapiju. onako nevješt i nespretan u jahanju.

koja me nezadrživo vukla prema njemu. priskoči uslužno kućni sluga. nego da se u svom izagnanstvu potpuno prepustim valovima rijeke. te nije bilo ničega. uhvati mog konja za uzde i. 10. Tek što se zaustavih pred vratima. nalik . »Donesite mi bocu vina!« To je u stvari bila prva riječ. vidjevši kako pri skokovima vatrenog konja polijećem uvis. a iz donjih prostorija dopirao je do mene bučan smijeh i zveket čaša. opet se grohotom nasmijaše. živahan trgovački grad. kad sjaših. čak da me nitko nije pravo ni pogledao. prvi kat. bilo me nemalo uzbudilo. što se dogodilo u selu. Preda mnom je stajao život kao mračna sudbina. netko zakuca. milostivi gospodine. pogledajte. uvede ga unutra. a seljaci. s kojim bih se mogao sasvim neopažen uvući među gomilu ljudi. što sam drugo mogao učiniti. koje će s moje vanjštine odagnati sve napadno. Sve niti. u svim pojedinostima«. reče sudac. u koju se ne da proniknuti. te povikaše: »Pogledajte. odskoči u velikom luku kroz kapiju. i tako dalje. i da sebi dam neko ime. a da me nitko ništa nije upitao. Činilo mi se najvažnije da sada prvom prilikom poduzmem mjere. te reče da se u dva sata ruča u dvorani br. još me jednom letimično pogledao i onda me poveo još za jedne stepenice više. Tek što ostadoh sam. Mnoštvo ljudi valjalo se unutra i napolje. koje su me inače vezale uz određene životne okolnosti. osobito kobne riječi lude žene. što zasad zapovijedam. koji su za mnom istrčali sve do pred kapiju. gdje bih se mogao zadržati. kojem sam se sada približavao. »Sad već jašete sasvim dobro i lijepo. bile su prerezane.lijepe groše!« Moj konj glasno zanjišti i. Oko mi zape o veliku kuću s blistavim prozorima od brušena stakla. Nakon nekoliko dana bio mi je pred očima. Došao je kićeno odjeven momak sa svežnjem zveketavih ključeva i poveo me uz stepenice. ujašio sam u predgrađe. kojom sam se obratio uslužnoj marljivosti ovih ljudi. pošto ga sudac pusti. kad se nađosmo u drugom katu. tu mi otvorio jednu osrednju sobu i onda me uljudno upitao. dolazile su i odlazile kočije. Glavna cesta bivala je sve življa i sve je već iz daljine na-goviještalo bogat. ovaj jaši kao kakav kapucin!« Sve. nad čijim se vratima kočoperio zlatan krilati lav. i na vrata proviri neko lice.

On mi se zagleda u glavu očima umjetničkog kritičara. što je na mač objesio pet centi i onda balansirao s njim na vršku nosa šest sati. te nisam oklijevao da ga upitam. kojega odvratni zavidnici zovu naprosto Petar Schonfeld. »Vještini?« nastavi on svim svojim žarom. zar cijelo tvoje biće znalcu već pri prvom pogledu ne otkriva. što je zrno leće sa dvadeset koraka bacio kroz ušicu igle? Onaj. ponegdje pak preširok. Bože! Pietro Belcampo. Ali zar nisi ti sam stavio svoje svijetlo pod lonac. Ipak mi je taj čovjek dobro došao. izdužen podbradak i poput tornja visok napudran toupet. što blista iz ovog oka i poput divnog rumenila zore usput bojadiše nos. a usto još i zbog lošeg rezanja potpuno zamrsila. graciozno savijenu i raširenih prstiju na desnu stranu grudi: »Urediti? Ah. moj gospodine!« Zamolih čudnovatog čovječuljka. kao što su božanskog pukovskog svirača i trubača Giacoma Punta zvali Jakob Stich. da se toliko ne žesti. koji teži za idealnim? Urediti! Slaba je to riječ. koji mu. zar iskra genija. uniđe sa šeširom. Šiljast crven nos. frak. sasvim neočekivano završavao na zatiljku kao titus.« U maloj mršavoj prilici bilo je nešto tako šaljivo. pod kojim su visjela dva jaka lanca za sat. dva mala blistava oka. koji je ponegdje bio preuzak. koji je. škarama i češljem u ruci. te reče: »Ja sam vlasuljar ove kuće i najpokornije nudim svoje usluge. mjesto da pustiš. veliki jabot. kako sam kasnije primijetio. da u tebi stoluje duh. duge hlače. da mi uredi kosu. žarko crveni gilet. pognuvši se već na vratima kao grbavac. koja se od dugoga putovanja. šest minuta.na komičnu masku. tebe. tebe ne priznaju. te reče. da li bi se usudio. šest sekundi i jedan hip? . kakvu sam zaista jednom vidio. uopće nije pristajao! Ta prilika. stavivši pritom desnu ruku. ukratko. jer sve povjeravam njegovoj vještini. da sam jedva uspio suzdržati smijeh. svoje nemjerodavne usluge. neka svijetli pred svijetom? Zar oblik ove ruke. »što je to vještina? Tko je vješt? Je li to onaj što je odmjerio pet puta koliko mu oko seže i onda skočio trideset lakata i pao u jarak? Onaj.

jer ste.« Uvjeravao sam ga. širina i dužina promotrim vašu cijenjenu glavu. A sada. opažati. koji u valovitim uvojcima stvara i razara dah zefira. najprije. Tassa. da prikri-jem izvjesno redovničko držanje kojega se redovnik nikad ne može potpuno osloboditi. čitav vaš stas. uzvišenom. dopustite mi. gledati. Henrika IV. je li sada nacistu kako . koliko god vremena prošlo otkako je napustio samostan. odlučih da. odgovorio je čovječuljak. ni najmanje ne prekidam njegov zanos. Čovječuljak me pažljivo promatrao. moj gospodine. kako je on htio. rekoh. sveta umjetnost. igru vašeg lica. a kako me je sasvim originalna ludost ovog čovječuljka izvanredno zabavljala. Napokon se smirio. tada ću vam reći. moj gospodine. ako može što pomoći umjetnički savjet Pietra Belcampa. koga prožima umjetnost. da ga potpuno razumijem. molim. u umjetničkom sklopu. podrugljivom. moj gospodine. prođite nekoliko puta po sobi. kao što zaključujem iz uvojčića. trzat će se mišići mojih prstiju. nije zapravo ona umjetnost. misaona glava. molim!« Morao sam se pokoriti tom čudnom čovjeku. ima nešto božansko u umjetnosti. humorističnom. što je vještina! Ona je strana Pietru Belcampu. Od njih nadahnuti. herojskom. vaše geste. Karla Velikog. naivnom. tada ću dozvati duhove ('aracalle. da li naginjete više antičkom ili romantičkom. izvadio rupčić. umjetnost! Moja mašta bludi u divnim građevinama od uvojaka. o kojoj se toliko govori. Ja ću biti taj. zloupotrebljavajući njegovu slavnu umjetnost. velikom.. »ali. ili Vergilija. vaš hod. djeluje i radi. što god želite«. naprotiv. i uz ugodan crvkut škara pojavit će se majstorsko djelo. Umjetnost. čini mi se. što se zdesna spušta na vaše poštovano čelo. Gustava Adolfa. He. uzdisao je i stenjao. kako one treba da se pojave u životu. tek nastaje iz svega onoga.Ha. »Što mislite«. njegov patos. »načiniti od moje smršene kose?« »Sve. a onda je stao oko mene skakutati. Tita. te stadoh koračati po sobi. nego ona. jer umjetnost. da iz prikladnijih daljina. koji će dotjerati vaše karakteristike onako. što se zove umjetnost! Vi me razumijete. pa sam ga upitao. Boccaccija. Ona gradi. htio bih promatrati. nastojeći svim silama. moj gospodine. idiličnom. te brisao s čela kaplje znoja.

koji vidi u dubinu. Tada on uzdahne i reče: »Ah. u zanosu začeti prekrasnu antičko-romantičku građevinu eteričnih uvojaka i uvojčića. ukratko. uzviknu čovječuljak vatreno. što podsjeća na duhovnika. moj gospodine«. Još nekoliko koraka. tko bi mi . u jednu cjelinu nešto od Caracalle. jedva sam se suzdržavao da ne padnem u smijeh još više. salit ću. Pietro«. stvarajući oblik i lik. što leži u cijelom vašem biću. mudriji od svih vas. u tom je kretanju bilo nešto usiljeno. prkosan stav. oponašajući pri tom savršeno vjerno držanje i izraz lica redovnika. koju sada želim što bolje prikriti. čas se držao kao atleta. »Pokopaj se. Okretao se kao pred oltarom. moj gospodine! Uzalud sam dugo nastojao da skupim sve ono proti-vurječno. da se još jednom pokazujem. Čas je bio mrk i mračan. mumljavim glasom. gdje se više ne može naći ni vjernosti ni iskrenosti. štoviše. u vašim pokretima. ako se još uvijek ne može odlučiti da mi odreže kosu. namršti čelo. poklonite se preda mnom! Vidite li. kako sam zaista bio duhovnik i kako sam već dobio tonzuru. koje su mu već bile na jeziku. nego što sam to već i protiv svoje volje činio. Amen!'« Ove riječi otpjevao je čovječuljak promuklim.mora postupiti s mojom kosom. te sam smatrao umjesnim da mu priznam. izjavivši da ću se morati odreći usluga njegove umjetnosti. grimase i čudne riječi obrađivao je mališan moju kosu. Ima nešto u vašem hodu. vaš karakter. te ću tako.« Bilo je toliko istine u zapažanjima čovječuljka. Napokon je bio gotov i ja ga zamolih. 'Ex profundis clamavi ad te Domine — Oremus — Et in omnia saecula sae-culorum. reče mališan. čas se smješkao. gospodine! Ta. »to su glavne sastojine vašeg izvanjskog držanja. pametniji. vaš stas. moj gospodine!« Kratko i jasno odbih. i ako želite. vi krtice. izbulji oči i reče: »Svijet je moj! Ja sam bogatiji. a onda zauzeo ohol. uzimajući u obzir crte vašeg lica. prije nego što iz njega provališe riječi. da mi pošalje nekoga. da u meni poštujete genija. čas uzdizao na vrh nožnih prsta. No ipak mora da se divite mom pogledu. padao na koljena i opet ustajao. što je to! Vi se niste prepustili svom prirodnom biću. Uz neobične skokove. Abaelar-da i Boccaccija. kao da su se borile suprotne prirode. »jer te ne priznaju na ovom svijetu.

kad se spustiš do nesnosnog posla strugača brade. čas skromno sužuju u tanke linije. manje upadljivo odijelo. mašite svojim kitnjastim torbicama. dok se još brada i kosa na glavi slijevala u jedinstvenoj punini uvojaka na ukras muškarcu i bila slatka briga istog umjetnika. da li žele da ih brijete sa sapunom ili na suho. a jedan sramotan stalež bacio se na posao. utisnuh mu u ruku dukat. Kao da se preobrazio. brusite samo svoje noževe na crnom remenju. i trebalo je još samo drugo. kad bih se uskoro mogao obući po mjesnim običajima. vi gadni i odvratni strugači i mazala. Za njegov trud i da ga potaknem da za mene posreduje. što se još uzdiže iznad valova vremena. ponizujući se do vaše sramotne rabote na iskorjenjivanju brada. Imam jednog prijatelja. Ali ono je prošlo! Muškarac je odbacio svoj najljepši ukras. Izišao sam iz njegovih ruku zaista sasvim preobražen. opasnu vodu. Onda tiho odskakuta do sredine sobe i progovori: »Zlatnog li doba. prema svetom? Ha.« Rekavši to. No ima i Pietra. da bar svojom vanjštinom ne izazivam pažnju. da sam u gradu sasvim nepoznat. čas šire i smjelo razmahuju — što su one drugo. koja je za mene bila opasna. odšulja se na prstima do sobnih vrata i zaključa ih. koji rade protiv vašeg ružnog zanata i. kao što mi je on uredio kosu. prskajući naokolo vruću. »Prepoštovani zaštitnice i meceno«. Mališan je stajao smiješeći mi se s dubokim zadovoljstvom. . zalistaka i brkova u ljupkim vijugama i krivuljama. Rekoh mu. čas drsko uzdižu iznad kuteva usana. vještom rukom oslobađati brade. čovječuljak je izvukao potpun brijački pribor i stao me lakom. i u orlovskom letu zalistaka divno su izraženi vaši plemeniti osjećaji. čas turobno spuštaju uz vrat. da užasnim instrumentima iskorijeni bradu sve do same kože. On se čudno nasmija. klepe-ćite svojim zdjelicama i pjenite sapun. Damona. Pietro! pokaži kakav je duh u tebi nastanjen i što si spreman učiniti za umjetnost.umio urediti čupavu bradu. duh mi je vodio ruku. Sto su one tisuće varijacija bradica. kako bih izbjegao opasnost. progovorio je. što se čas nježno priljubljuju liniji nježnog ovala. pokušavaju spasiti ono. u kojoj se razvija visoka težnja prema lijepom. koji. O. nego pronalazak naše umjetnosti. ogledavao je taj dukat na dlanu. »nisam se prevario u vama. pitajte samo u drskoj opačini svoje pacijente. i da bi mi bilo ugodno. natopljenom smrdljivim uljem na porugu umjetnosti.

pristojno odjevenim čovjekom. s istim dubokim osjećajem. i po vanjštini i po čitavom svom biću. željan života. nakupio čitavo skladište najrazličitijih odjevnih predmeta. koji je za njim donio neki momak. bio je. Mladić koji je sebi po prviput dao sašiti kaput. čini se. Zaista je teško. bogati trgovac. da o tome razmišlja. nego u djelovanju. koji se mora pu-drati zbog sijede kose. pa je. bez podrobnog savjeta mame ili dvorskog meštra. koje se sastoji više u propuštanju. zvanju i tako dalje. kako mi se učinilo.Oresta. s koliko je profinjenog osjećaja taj majstor kostima. kakav se pojavljuje medu svijetom. što je bilo potrebno. što sam ja počeo na glavi. imućni građanin: sve to visi pred vašim očima u radnji moga Damona. čas kao da se udubljen u sebe ni na što ne obazire. kako ga je kitnjasto nazvao mališan. čas kako želi da se prikaže smion i odvažan. snažnim. bizaran. Ugledat ćete suvremenog gizdelina u svim mogućim preljevima. kad bude opažen. koji će na tijelu dovršiti ono. da se čovjek bavi ovim ili onim zanatom. kako ga nazivam. presretan. stari učenjak. Damon me odmjeri od oka i stade iz omota. Tek kasnije uvidjeh još bolje. stvarajući u mašti oblike i likove. koji je bio prava suprotnost mališanu. štoviše. gospodine. duhovit. mrzovoljan. On se rado gubi u zamislima. a ipak je baš njega predstavio kao svog Damona. No Damon. čas kao veseli đak.« Brzo je nekuda odskakutao i uskoro se opet pojavio s krupnim. Odjeća svjetovnog građanina uvjetovana je dakako samo negativno i svodi se otprilike na ono. da je to umjetnik kostima. groteskne fraze. mjesto običnim trivijalnim izrazom krojač. četrdesetgodišnjak. točno odabrao ono. što su potpuno odgovarali željama. s istim genijem. ne pobuđujući znatiželju o staležu. Vidjet ćete. Mališan je i dalje sipao kojekakve čudne. ozbiljan i. što mu je bilo dano da njegovo svijetlo zasvijetli punim sjajem. što se zove uljudno ponašanje. odabirati odjevne predmete. čas kao kicoš. čas ironičan. a još manje da nikome ni na pamet ne padne. budući da ga je možda malo tko slušao tako dobrohotno kao ja. tako se obući. koje sam mu bio izrazio. nego da se kreće neopažen. da stanovit opći karakter odjeće ne pobudi slutnju. kao da mu nitko nije ravan. razuzdan. da čovjek uopće ne bude upadljiv. čas kao naivni šaljivdžija. sjetan. razuman čovjek. za nekoliko časa-ka ugledat ćete ta majstorska djela. pobudi poštovanje. odjednom . a da ipak.

kako bih izbrisao svaki trag svoga staleža. i nastojanje da se brzo kreću.« Belcampo snuždeno spusti glavu. pa je napola poludio. Mali vlasuljar dobro me je upozorio. iščeznula je sva plašljivost. koje nikad ne smiju biti spuštene. da me održi u vedrom raspoloženju. počeh se pred velikim ogledalom. Bilo mi je posebno zadovoljstvo krstariti ulicama i naslađivati se.« Kad ostadoh sam. kao što traži kult. U popisu stranaca. jer ako netko zaista vrijedi bar u nečem. Vreva ljudi. da me nitko ne promatra. prijavih se pod imenom Leonard kao privatnik. koje je bilo obješeno u sobi. sjetivši se da me je oslobodio prior. rastući na starom. onda mu se ponešto može i oprostiti. pa sam to manje dao povoda za daljnje zapitkivanje. što smeta pri koračanju.ga usred riječi prekinu. kad sam uz njega sjeo. . da gospodina već bole uši od svih tih besmislica. jer redovnik. izdržanim. zbog toga ga i podnosim. Damon reče: »To je smušenjak sasvim svoje vrste. i što sam ulazio u novo bistvovanje. da se čak ni moj najbliži susjed nije potrudio. kladim se. kojoj je uzrok duga odjeća. Redovnicima je svojstvena neka nezgrapna. pristojnom odijelu odvažih se da siđem na ručak. neprestana buka. mogao bih reći. koji putuje radi vlastitog zadovoljstva. ima i u zabačenom tijelu i u držanju ruku. da ga na kraju potpuno izbriše. skoči k vratima i glasno uzvikne. što je iz radionica dopirala na ulice. da se svega toga riješim. Utjehu svojoj duši nalazio sam jedino u tome. pograbi ga za rame i reče: »Schonfelde. što sam sav svoj život smatrao od-življenim. kao da neki duhovni princip oživljava novo stvorenje. Pokušavao sam. kruta užurbanost u hodu. da me pogleda. sve više i više slabiti čak i sjećanje na bivše postojanje. U svom novom. ako ne sklapa ruke. Nešto karakteristično. Takvih putnika mora da je u gradu bilo mnogo. sve je to bilo za mene i kao stvoreno. što si ih izvalio. taj Schonfeld! Mnogo čita. u koje me je doveo komični mališan. on ih zavlači u široke rukave mantije. no inače je dobrodušan čovjek i vješt svom zanatu. što pažljivom oku teško izbjegne. formalno vježbati u hodu. koje će. »Tako mene prostituiraju moji najbolji prijatelji!« Preporučivši mi se. a kad vidjeh. a onda brzo pograbi svoj prašni šešir. tebe je danas opet spopalo da brbljaš budalaštine.

što im je odgovaralo moje izlaganje. na kraju sam saopćio neku zanimljivu književnu vijest. kao i moje mnogostrano znanje. obuzimala me gorka tuga. prodirući dan na dan sve više u sve grane znanosti. Samo pomisao na Aureliju povezivala je još moje prijašnje biće sa sadašnjim. Za jednim stolom u pokrajnoj sobi viđao sam uvijek iste osobe. njihov razgovor bio je živahan i duhovit. čudna igra slučaja bacila ovamo i što se sve u meni skriva. ta je pomisao često ubijala svaku radost. što nisam mogao pretpostaviti da itko u svom srcu nosi i dašak slutnje. da se s njim porazgovore. jer sam i samome sebi izgledao kao neki usamljeni duh. koje su mi to radije bili ustupili. nisam to ja. koji su činili zatvoren krug. bilo mi je. u kojem se zbog dobrog vina svaku večer okupljalo brojno društvo. koje sam proširivao. Kad sam pomišljao. taj drugi bio je doduše također kapucin. što luta po svijetu. kao da se to dogodilo nekom drugom a ne meni. Kad su mi snovi obnovili ono. Uspjelo mi je da se približim tim ljudima. Ali onaj propovjednik bio je redovnik Medardo. koju su uzalud tražili. te izgladivao sve . što se u meni javljala. pa sam tako dobio mjesto za stolom. kako su svi hlepili. jer ja živim. preda mnom je tek sada život ponovo osvanuo i nudi mi svoje užitke. pošto sam najprije u jednom kutu sobe tiho i skromno pio svoje vino. gdje me je moja usamljenost usred živahne ljudske vreve često ispunjavala gorkim osjećajima. iako je već odavno pomrlo sve. a on je umro i pokopan u planinskim provalijama. štoviše. a osobito mi je u tom pogledu omilio jedan hotel u gradu. kojima me život sve više okruživao. što mu je u životu bilo blisko. da čuju od njega nekoliko riječi.razgledavajući bogate trgovine. tko sam. Nisam propustio. izvješene slike i bakroreze. koje su mi dotad silom prilika bile nepoznate. kakva me je neobična. Koliko god je u mojim prilikama bilo za mene povoljno. u kojima se pilo. da posjetim mnoga svratišta. Tako stekoh ugodno poznanstvo. Navečer sam posjećivao javna šetališta. što se zbilo u dvorcu. kako su nekoć svi ljubazno i sa strahopoštovanjem pozdravljali glasovitog propovjednika. koju ne ću nikad moći preboljeti. ipak je to za mene bilo zaista užasno. postajao sam iz dana u dan sve slobodniji i bodriji. ali kao neka duboka bol. i onda bih odjednom bio istrgnut iz šarenih krugova. ali to nisam bio ja. što me nitko nije poznavao. i privikavajući se sve više i više na život u svijetu. igralo i slično.

kao što je svoje portrete slikao van Dyck. već su vidjeli slike i toliko hvalili njihovu ljepotu. Bile su to očigledno kopije iz Svete Lipe. koje je starac nazvao površnim kopijama velikih fresko-slika. kad se po završetku molitve uputila da iziđe iz svoje sobe i povede procesiju. okupljen u crkvi. prikazana u nošnji. ah. koji su mi bili preostali iz prijašnjeg načina života. Bila je divna. izgledala je kao da bi htjela izmoliti oproštenje za opakog. Franciscus?« upitala je glasom. koji je došao i priredio izložbu svojih slika.one grube uglove. Ugledah nju! »Jesi li bio zaista pobožan i dobar. slikara nije bilo. »Jesi li bio zaista pobožan i dobar?« Ah. ne mogoh se suzdržati. koji se silom otrgnuo od njenog majčinskog srca. Slikar je uhvatio upravo čas. što je došlo Bernardovo. U pogledu te divne žene savršeno se odražavalo biće uzdignuto k nebeskom. što sam mogao da joj odgovorim? Bio sam gomilao opačinu na opačinu. koji su mi već davno bili postali strani. opet sam bio kod dobrog župnika u selu cistercitskog samostana. gledajući ih. Svega me proze osjećaj najdublje tuge. osim mene. koje sam posjećivao. no bio je kao vodič neki stari čovjek. U tom društvu. koji klikće od radosti. Bila su to divna djela. bodar. većinom originali slavnih majstora. čiji je pun zvuk prigušila ljubav. vedar. sve življe rasplamsavale su se u žarkim bojama. da i ja odem tamo. čije je stvari slikar izložio zajedno sa svojima. koju nestrpljivo čeka puk. Kad sam ušao u dvoranu. Kod nekih slika. svoju majčinsku pokroviteljicu. Svi. Sve jasnije i jasnije. osvanuše mi u duši uspomene iz mog najranijeg djetinjstva. što se vidi u perspektivi pozadine. te odlučih. a naslikana s onom savršenom sličnošću. bio sam oduševljen. . koji mi je bio doveo čudesnog dječaka. Na jednoj slici svete obitelji u Josipović crtama dobro prepoznah lice onog stranog hodočasnika. da glasno ne uzviknem. u kojem prepoznah kneginju. padoh u polusvijesti na koljena. a kad ugledah portret u prirodnoj veličini. te je do mene dopro meko i ljupko. iz očiju mi provališe suze. prožeše mi grudi. u kojoj je obično išla ispred opatica u procesiji na Bernardovo. drskog grešnika. koji je imenovao strane majstore. već se nekoliko večeri mnogo govorilo o nekom stranom slikaru. a kršenju zavjeta nadodah umorstvo! Razdiran tugom i kajanjem. a taj sam grešnik bio upravo ja! Osjećaji. veseo dječak. obuze me neka neizreciva čežnja.

»takve uspomene odviše su bolne. koje se još nisu potpuno osušile. jer će sudbina učiniti svoje. koloritu. gospodine!« reče starac. zastrli smo je. a nisam li ja sam ta sudbina? Tako sam se sokolio na opačinu. ima ovdje još jedan portret. što su blistale iz slike. priskoči i uzbuđeno upita: »Sto vam je. promrmljah i. da se odvažim na sve. Mučilo me jedino to. samo da Aurelija postane . Pomisao na Aureliju. što vam je. treba ih se kloniti. Izbrbljao je mnogo riječi o crtežu. pokušah. nisam ga slušao. uplašen. tonu. koji moj gospodar smatra za najbolji. Bila je to Aurelija! Obuze me užas. koji jedva svladah. da sunce ne pokvari boje. »Dođite. ustavši. ali je to okajao smrću! Aurelija živi. da se što više priberem. koje su mi izgledale kao ciklus nagovještavanja o čitavom mom životu. Bio sam spreman. piljeći u sliku. da tako možda pobliže saznam nešto o tim slikama. da se oduprem toj nemani. što one kobne noći na dvorcu Aurelija nije postala moja. koji me je htio uništiti. pa mi se opet vratila hrabrost. Slika je rađena po živom modelu i nedavno dovršena. nada da ću jednom izvršiti zasad samo odloženo zlo djelo. i ne upitavši za stranog slikara. Starac kao da mi se čudio. njoj ne može izmaći. što je u tajanstvenom mraku navalila na mene. Djetinji blagi pogled pobožnog djeteta kao da je optuživao prokletog ubojicu njenog brata. da sam odjurio. da će ona jednom biti moja. đavolskom podrugivanju. Požudnim pogledima gutao sam Aurelijine draži. koja je odisala živim životom. koja je umrla užasnom smrću«. Osjetih blizinu nečastivog. Hermogen je svojim dolaskom osujetio taj pothvat.« Starac me pažljivo smjesti na prikladno svijetlo i onda naglo odgrne zastor. koji me je svom silom htio gurnuti u valovitu bujicu tek što joj umakoh. no svaki osjećaj kajanja zami-rao je u jetkom.Starac mi. što je nicalo u mojoj nutrini i kao da me je otrovnim bodljama gonilo iz ugodnog raspoloženja. tako me svega obuzela. gospodine?« »Slika ove abatise toliko je nalik na moju pokojnu majku. i to je dovoljno za nadu da će biti moja! Da. sigurno je.

Stranac kao da se nije na mene mnogo osvrtao. Netko je ustvrdio. da izdržim taj pogled. a osobito o rijetkoj izražajnosti. koji se već vodio. Obuzet čudnim osjećajima. kako da se približim svom cilju. osjećao sam se. da bi ta slika. neobuzdanom radu svoje uzbuđene mašte. pa prema tome nemam na što ni da se odvažim. te s osobitim sjajem izraza. zanimljiv. okrenut prema meni leđima. nego je. a osobito sam se nadao. . Nečastivi je sada vidljiv stupio u život. opisah bezimene draži što su odsijevale s Aurelijinog smjernog. koju je umio dati svojim portretima. Smislio sam naime. mogla ustrebati u pripremama za ono što sam bio naumio. dalo mi je smjelost i snagu. što mi je plamsala u grudima kao proždrljiv oganj. koji je bio samo odraz podrugljive ironije. otkako sam vidio Aurelijinu sliku. a to mi se i nije činilo nekim osobito smjelim podvigom. te su svi hvalili osobito Aurelijin portret. nepoznatim slutnjama. da ću od stranog slikara koješta saznati i da ću od njega doznati za mnogu meni nepoznatu okolnost. ni manje ni više. i koji je. Dugo me je promatrao s dubokom ozbiljnošću.moja. u kojem sam bio. anđeoski lijepog lica. koji se još morao zadržati u mjestu. Uvečer podoh u ono društvo. Kovao sam svakojake planove i zamisli. nego da se u svom sadašnjem novom obličju vratim u dvorac. Kad sam sjeo. Odlučih da sačekam napad. u čiju sam se snagu mogao pouzdati. kao da sam uzvišen nad pojave svog života i da sam ih tako progledao. bile su u mene uperene ukočene crte lica onog strašnog neznanca. Stalo se govoriti o njegovim slikama. koja bi mi. stranac je sjedio za stolom. ako je upoznam. htio sam da stanem na kraj sve većoj napetosti svog duha. kad sam ga ugledao. koji se na Antunovo bio naslonio na onaj stup u kutu i ispunio me strahom i užasom. odvrativši opet pogled od mene. ali raspoloženje. Netko reče da će iduću večer dovesti u društvo slikara. kad sam bio ušao. divan umjetnik. Mnogo se govorilo o slikama stranog majstora. pošao sam iduću večer u društvo kasnije nego inače. da bi dovršio nekoliko započetih portreta. nastavio razgovor o umjetnosti. pa je trebalo s njim otpočeti borbu na život i smrt. štoviše. te nemam čega da se bojim. iako već prilično u godinama. pridružili se tim pohvalama. i da ga onda odbijem oružjem.

ali drugi. koje me je obuzelo. ugri-jalo je duhove. da već dugo nije doživio tako veselo veće. Pripovijedao sam o smiješnom Belcampu. kad se. a taj unutrašnji smijeh kao da se zrcalio samo u oku. Svatko je znao ispričati nešto zabavno. tu nadu. gdje pred putnikom. nego upravo kao portret neznanke. njegovu fantastičnu smušenost umio sam svima na radost prikazati tako živo. gospodo?« Svi su to pitanje smatrali uvodom u neku šalu i stali uvjeravati. koje bi ubacio. Slikao sam je. a vino. koja se u borbi uzdiže k nebeskome. da doživim tu čast. dalje!« »Svi vi«. Iako nisam mogao suzbiti neki neugodan. kojega su svi poznavali. progovori stranac ponovo. pokušao sam izraziti u onoj slici. Tada stranac nastavi: »Meni nije mnogo nedostajalo. sigurno poznajete onaj divlji jeziv kraj. koja se uzdigla visoko nad zemaljsko. koje portret vjerno prikazuje. iako se smijao samo u sebi. ipak sam sve više svladavao strašno raspoloženje. čim sam ugledao tog stranca. uzviknuše: »Samo dalje. što se može nastaniti samo u duši. stranac odjednom upita: »Jeste li već vidjeli đavla. i meni se nehotice omaklo. Upitavši me što o tome mislim. stao uvjeravati. sve održati u nekom posebnom zanosu. mogla poslužiti kao studija za sliku neke svetice. »ako ste putovali kroz planine. da još nisu imali tu čast. da me neki zaista dobrodušni debeli trgovac. u planinama. Slikar kao da gotovo i nije primijetio moje riječi.« Razgovor je prešao na druge stvari. što stoluje nad oblacima. stranac pak. koje se danas u čast stranog slikara pilo bolje vrste i obilnije nego inače. kad god bi me stranac pogledao u oči.bez obzira što se na prvi pogled vidi da je portret. kad iz . zaista je pobožna svetica. smijući se. Kad se smijeh napokon stao stišavati. sa suzama. što su mu od smijeha navrle na oči. koji je obično sjedio sučelice meni. umio je često samo s nekoliko dobro odabranih riječi. jeziv osjećaj. da sebi ne mogu nikako drukčije zamisliti svetu Rozaliju. i to u dvorcu baruna F. jer odmah upade: »Žensko stvorenje. jer sam upravo tu sliku i svu njenu ljepotu bio tako divno opisivao.« Uzdrhtao sam. pogođena užasnom nevoljom prepustila nadi u utjehu religije i u pomoć vječne sudbine.

djelovanje slikarevih tajanstvenih riječi kao i razjareni nemir. Strani slikar bio je ustao i probadao me ukočenim očima živog mrtvaca. puni čuđenja. i to u neki samostan cistercitkinja. razgnjevljen skočih i žestokim glasom uzviknuh: »Ej. koji sam uzalud nastojao prikriti. da je barunica bila otrovana. mogu vas ipak uvjeriti. nad koji se pruža jedna stijena. a pripovijeda se. Hermogen mučki umoren. upravo u vrijeme. Pripovijeda se. svima potpuno stran.guste jelove šume iziđe na visoko stijenje. koji se krvav uspeo iz svoga groba. zaista ste me zamijenili. koji nikako nije podnosio đavolski inkognito. da to izreknem makar i prividno ravnodušno. Đavao se zatim kao kapucin pojavio u barunovu dvorcu i barunicu. upravo sjedio na toj pećini. utekla je kao napušteno siroče u jednu daleku zemlju. Bilo sad kako mu drago. a Aurelija. takozvano Đavolje sjedalo. kad se odjednom pojavio đavao i. i molim. . gospodine. koje mu se veoma svidješe. zijevne dubok.« Onako uzbunjenom. koju joj je spremao lukavi đavao. To je takozvani Đavolji ponor. kojeg je abatisa bila sprijatelje na s njenim ocem. sjetivši se sada. kako sam se. kakve ja veze imam s vašim glupavim pričama o đavlu i s vašim pripovijetkama o ubistvima. vi ste me zamijenili. bilo mi je prilično teško. bio u dvorcu. da me u to ni najmanje ne miješate. jer je u vrijeme. No sve će vam to onaj gospodin (pokazao je na mene) moći ispripovijedati mnogo opširnije i bolje. bili su i odviše očigledni. da je grof Viktorin. kao što sam sam u sebi bio.« Svi pogledi upriješe se u mene. kao onda u kapucinskoj crkvi. barun je ubrzo nakon toga umro od tuge. otpremio u pakao. survao grofa u ponor. kad se s lijom nauživao. Nestade vedrog raspoloženja. Vidjeli ste sliku te divne žene u mojoj zbirci. mračan ponor. dok se sve to zbivalo. malo po malo našao među njima. a zadavio je i barunovog ludog sina. a gosti. nego je glasno izjavio: »To je đavao!« i tako spasio jednu pobožnu dušu od propasti. Nije progovorio ni riječ. to je ona pobožna svetica. koju sam slikao u dvorcu. budući da je odlučio sam izvesti Viktorinove zamisli. kad se zbila ta strahota. Nakon toga kapucin je nestao na neshvatljiv način. s opakim zamislima u glavi. promatrali su me nepovjerljivim sumnjičavim pogledima. da je kukavički pobjegao pred Viktorinom.

»Čini se. uzviknuh sav izvan sebe. »ti si sam sotona. kad se podigla graja. te nekoliko njih oborih i prokrčih sebi put do vrata. kao što dolikuje. »imali neke neprilike s onim stranim slikarom. kako su me gosti pograbili. nisam se opirao. idi i očajavaj u kajanju i sramu. što je to?« stadoše uzvikivati na sve strane. Brže pohitah kroz hodnik. uplašeni strašnim zvukom mog glasa. A strani slikar ustobočio se na mjestu. da ste«. »Tko zapovijeda času. čelo mi obli hladnu znoj. promašena je tvoja igra. nego ostavih čak i dvadeset sedam vlasi straha i užasa iznad . bio sam nekim postranim stepenicama odveden dalje u dvorište. pun patosa. tada se osokolih i kao bijesan bik jurnuh na gomilu udarajući oko sebe. te nasrnuh na slikara. »Nestani«. da vas spasim. piljeći u mene. tko ne će da se pokori višem duhu!« nastavi mališan. koji su. iz dvorane nagrnuše ljudi. napustili igru. poče on. »Pijanica. te zbog toga ne samo što zaboravih zagladiti uvojke gnjeva na tjemenu u meki krug. od silnog užasa uzdrhta mi svaka žilica. a slikar se stade smijati strašnom podrugljivošću. brate Medardo. »Kad sam uređivao vašu kosu. tako da se zatresla sva soba: »Brate Medardo.« »Kako bi to bilo moguće?« upitah sav u čudu. od log sablasnog prizora nakostriješi mi se kosa.izgledao je ukočeno kao da u njemu nema života. izbacite ga«. pre-poštovani. prepustih se divljoj provali neobuzdane mašte. odlučih. Sav izvan sebe od bijesa i očaja izvukoh iz džepa o boku nož. kojim sam ubio Hermogena i koji sam uvijek nosio uza se. jer sam svoj toj neprilici kriv samo ja. luđak! Izbacite ga. Kad je rulja prošla. tada se kraj mene otvoriše neka vratašca i netko me povuče u mračnu sobu. ti si opako umorstvo. ali nada mnom nemaš nikakvu moć!« Svi se podigoše sa sjedala. uzviknu nekoliko njih. »Sto je to. a onda kroz stražnju zgradu na ulicu. Pri jasnom sjaju svjetiljaka prepoznah u svom spasiocu Belcampa. ali me jedan udarac obori na tlo. rasplamsaše se u meni comme a l'ordinaire najsu-blimnije ideje.« Osjetih. jer sam iza sebe već čuo graju. pijuckao sam u susjednoj sobi svoju čašicu i budući da su mi poznate prilike u kući.

izvukoste nož. k tome još i vesela. koji je zapravo revenant. duboko dišući i brišući čelo. sikćući i praskajući. kao čovjek. zauze mačevalački stav i stade s njim bosti po zraku. s kojega su već visjele razne kaplje krvi. on poskoči od radosti i uzviknu: »Hej. »Ubijam vašeg dušmanina«. koju pratim spretnim pokretima tijela. od upiljenih pogleda slikara. Tada. samo ako pomada sadrži pravo karanfilovo ulje. ili Bonvenuto Cellini. Vi. sad imam pravi novac.« U ludom blebetanju mališana. koji sam pri presvlačenju stavio na stol. morao sam se glasno nasmijati kao u nekom konvulzivnom grču. ili Bertram de Bornis. i ništa drugo.čela. da bi hranio tu ideju. »a budući da je on pusta ideja. da pojačam ekspresiju. raspaljeni gnjevom. jer je taj slikar Ahasver. ukratko bezobrazni revenant. ili tako da se električnim češljevima vješto friziraju misli. a to o n zapravo i jest. utrpah mališanu u ruku nekoliko dukata. uzeta iz moje umjetnosti. kojega se može protjerati jedino užarenim kliještima za kovrčanje kose. uzviknuo je. To je dosjetka. Na kraju pograbi nož. nego što se misli. ili sveti Petar. da skrati vlasi užasa i da uzme za uspomenu jedan uvojak ljubavi. tko već pripada Orku. Zamolio je zatim dopuštenje da uvojku srdžbe dade još potrebnu zaobljenost. i kad sam od vremena na vrijeme primjećivao njegovo lakrdi-jaško skakutanje. Belcampo mi je pomogao pakovati. takve stvari prava pomada. natopljeno krvlju iz srca. gospodine. koji je za to vrijeme jurio za mnom po ulicama. Apage satanas apage. haj. Sve sam vidio. ili Metistofeles. koje mora usisati. Napokon smo bili u mojoj sobi. što savijaju ideju. odlažući nož. samo blistavo zlato.« Ovu dopunu izmamilo mu je valjda moje čuđenje zbog njegova uzvika. što svjetluca crvenkastim sjajem. Pristadoh. prepoštovani. a ta uzrečica. koji se valjano izmučio. . prepoštovani. reče. profesionalnom umjetniku i fantastu. njegovo smiješno lice. njega se može ubiti idejom. ali bilo je isprazan trud slati Orku onoga. bilo je u tom času za mene nešto jezivo. s tim sam svršio«. allez vous en!« »No. vidite da su men i. one su se nakostriješile i naklonile se jaučući prema uvojku gnjeva. te je uskoro sve bilo spremno za put. koji se raširio. da obavi neki ležak posao. apage. mnogo je značajnija. i prema tome mora umrijeti i od ove moje. te on sve to obavi uz smiješne kretnje i grimase. Ahasve-rus. Vječni Žid.

što me je poput neke tajne. Petra Schonfelda. iščezao je. zovem se Belcampo i genijalna sam ideja. koji govori: 'Petre Schonfeldu.. te me zamoli: »Dvije mise za moju baku. doviknuh mu. kako sam prekinuo sve veze sa životom. u mojoj nutrini skriva se infamni grešnik. a lik onog strašnog. u koju nisam mogao proniknuti. pomogne sluzi da obavi ono. a kad ja uz značajan pogled sta-vih prst pred usta. Belcampo skoči i. vrativši se opet svom veselom humoru. te često nedolično skačem i oskvrnjujem boju nevinosti. Ludovanje ovog čovjeka postade mi nesnosno. zvan Belcampo. ja sam zapravo t i. velečasni. te sad lutam naokolo. Belcampo odjednom izmijeni glas i držanje. oštrom poput britve. »Ta urazumite se«. jako se opija. prepušten burnim . taj Belcampo je mene. Oproštenje za obojicu. »Ovaj je potpuno lud. ali mališan to opazi i lukavo se podsmjehne. kao da još uvijek nosim redovničku mantiju. koja je umrla zbog loše probave. no pritom je i dalje neprekidno brbljao. uzviknu: »Do zadnjeg daha svog života!« Kad stade svanjivati..' Taj moj neprijatelj. što sam još u žurbi zatražio. užasnog čovjeka. velečasni gospodine! A za mene svake sedmice jednu. jer pjevajući in dulci jubilo s čarapama od bijele svile sjedam u go. Unišao je sluga. Belcampo mahnu šeširom. reče sluga. čovjek se ne smije s njim mnogo upuštati«. Pitanja poštara »Kuda?« stalno su me podsjećala. poljubi mi ruku i kaput. smlavit ću te nekom zajedljivom misli. kad umrem. brišući tobože suze iz očiju. da ti nisi ti. Uto pred kućom zatrubi postiljon. zalupivši vrata kočije. ispunjavao jezom. koji je umro zbog nehotičnog posta. stade se naklanjati s dubokim poslovanjem. četiri za mog oca. velečasni gospodine. među ostalim često sumnja u današnjicu. grad je već bio daleko iza mene. Ah. griješi na sve moguće načine. sasvim smutio i učinio konfuznim. pa ga gurnuh u rukav. a ako to ne vjeruješ. udara oko sebe i vrši blud s lijepim djevičanskim mislima. da uzme moju prtljagu. ne budi majmun i vjeruj. izvuče neku malu maramicu i. Pietra Belcampa i Petra Schonfelda!« Kleknuo je preda me. Zasad oproštenje od mojih mnogih grijeha.Htjedoh brzo sakriti nož. čineći se kao da grčevito jeca.

koji mi je bio naznačio Leonardo. dokle je god oko sezalo. psi pri-trčaše. Išao sam naprijed. nego da nekako produžimo tim putem. koji je stoga bio savjetovao. konji su se propinjali. sve dok postiljon ne zatrubi u svoj rog. iako na to nisam ni pomišljao. koja se nalazila u velikom dvorištu. napredujući korak po korak. kao nekom magičnom snagom stalno djelovao u istom pravcu. koje je natisnula oluja i hučeći gonila ih pred sobom. tada se u gornjem spratu otvori prozor. gromovi su strašno odzvanjali tisućustrukom jekom. i neki dubok.valovima slucaja. dok se oluja ne stiša i kroz oblake ne prodre mjesec. čuh sasvim jasno. Postiljon zalupa na dveri. ali u kući ostade sve tiho i mirno. napokon se kola tako nezgodno izvrnuše. Poduprijesmo kola debelom granom. visoke jele praskale su. s kojega je do mene bilo doprlo ono svjetlucanje. a crvene munje ispresijecale su horizont. Tada postiljon opazi. samo da bi se duh nastanjen u meni mogao razmahati i pokrenuti neskučenom snagom?^ Neumorno sam prolazio ovom divnom zemljom. te nekako. bio sam to odbio. okruženom zidom. Svaki čas bili smo izvrgnuti opasnosti. da nas utuku stabla. milostivi gospodine«. da kod njega pričekam jutro. uzdrmane do korijenja. kako laju psi. nisam se prevario. no nigdje ne nađoh mira. . i tako je udarac. jer. Jedne mračne noći vozio sam se kroz neku gustu šumu. plašilo ih je sijevanje munja. što mi je prije bilo blisko. krenusmo dalje. sijevale su u daljini munje. tek što smo išli još nekoliko minuta. Dođosmo do neke lijepe kuće. kojim me je gurnuo u svijet. bjesneći i lajući. da je u mraku potpuno skrenuo s ceste i dospio na neki šumski put. a uskoro se stadoše navlačiti sve crnji i crnji oblaci. i uskoro smo se još jedva kretali naprijed. nešto me je neprestano gonilo sve dalje na jug. kiša je lijevala kao da se nebo prolomilo. samo da što brže stignem na cilj. te uskoro opazih u daljini neko svjetlucanje i učini mi se da razabirem lavež pasa. koji je i meni samom bio tajna.Wo zar me nije neka neodoljiva snaga silom otrgnula od svega. da se slomio stražnji kotač. grub glas doviknu odozgo: »Kristijane. nije bilo drugo. koja se prostirala još i dalje od najbliže stanice. Kristijane!« »Da. i tako možda u zoru prispijemo u neko selo. odgovori neko čeljade odozdo. kako mi reče poštar. Morali smo ostati na mjestu i pričekati. dosad sam tek neznatno skrenuo s pravca puta. Već kad sam krenuo.

nije ovdje ni krčma ni poštanska stanica. koju je Kristijan bio otvorio. udoh u kuću. jer smo bili kod luga-reva stana. nastavi glas odozgo.« I nehotice. ti lupeži«. jer ovdje. inače ne bi otvorio vrata. u gospodskom šeširu sa zelenom perjanicom. a to sam ja! Kristijan je magarac. pa vidi. te im prkosim s vjerom i ufanjem u Njega i svoju dobru pušku. koji nas je zadesio. kao što mi se to po staroj navadi često događalo. što je u gotovo otvorenoj zavadi s takozvanim čarobnim strijelcima. sa golim lovačkim nožem u ruci. rekoh nekoliko pobožnih riječi o snazi ufanja u boga. neprestano je dovikivao: »Što je to. Postiljon reče. nevrijeme je bilo zaista žestoko. nastavio je »ne mogu mi ništa. koji leži sat udesno od posljednje stanice. mjesto da vozi ravno. kakva je to karavana?« a da ni Kristijan.« Uskoro smo čuli kako Kristijan odmamljuje pse. dok je Kristijan sklanjao konje i kola. koji su mu često posegnuli za životom. tada čovjek postade učtiviji i reče: »Da.« Ispripovjedih sasvim potišteno. da ne protumačim loše njegov grub doček. kad krivo vozi i razbija kola. ususret mi iziđe krupan. Umireni psi njuškali su oko nas mašući repovima. mora to više biti na oprezu. snažan čovjek. te ga napokon ugledasmo kako dolazi sa svjetiljkom. i lugar se malo pomalo . »na našim vratima. skinuo šešir i za-grnuo se kaputom. te mi osorno doviknu: »Odakle dolazite? Zašto uznemirujete ljude noću. a muškarac. da.»Netko kuca i duva u rog«. a psi su sasvim pobjesnjeli. Uzmi svjetiljku i pušku br. otvorio je odmah oba krila kapije i pomogao utjerati kola. Napokon. a osobito stoga. inače samo u košulji i s papučama na nogama. u toj kući udaljenoj od svijeta. suncem opaljena lica. »No. i pošto je odložio bodež. jer uz pomoć Božju vršim svoju službu predano i pošteno. zamolio. što je to.« Poveo me gore. Takav momak morao bi po šumi voziti zavezanih očiju. morao bi se u njoj snalaziti kao i mi. skrenuo ustranu. da je bez sumnje odmah na početku šume. ali postiljon je ipak ništarija. ni koji od nas dvojice nije odgovorio. Kad se potužismo Kristijanu na slučaj. što se često šumom povlači kojekakav raspušten ološ. kakva me neprilika zadesila i kako nas je ovamo natjerala samo nevolja. što je. koji se nije udaljio s prozora. Ovdje stanuje lugar ovoga revira. 3.

izvučem se iz perja i iziđem napolje. svirajući u svoj rog neku veselu lovačku pjesmicu. gospodine. kao nekada. »ostanite sutra čitav dan ovdje i pričekajte do prekosutra. po uobičajenom shvaćanju gradskog stanovnika. kako je lovački život lijep i veseo. lugar. prebace lovačku torbu i s puškom o ramenu uđu u komoru. gospodine«. koja je.razvedri. kako bih se potpuno oporavio od umora. gospodine«. iz koje je došao. iako mnogo zavisi od toga. smatrali vi to neobičnim ili ne. jer zna da o njemu govorim? Da. u šumi čovjek gotovo uvijek ima što raditi. ovdje je veoma živo. trebao je da se još iste noći s razbijenim kolima vrati na stanicu. štoviše. iako joj je bio narušen san. prijazno pozdravila gosta i na mužev nalog odmah počela pripremati večeru. ali čilu okretnu matronu. Vidite li. tako mu je za kaznu bio naredio lugar. Momci se brzo obuku. navečer je spremanje i poslovi oko vođenja gospodarstva. zacvile od žive želje za lovom. još uvijek stanovao onako čangrizljiv stari gospodin. postariju. »Ako smijem da vam savjetujem. a mene će. kad god poželim. a uopće nije imao smisla za lov. koja me čudnovato privlačila. Ja i moja lovačka družina jedna smo jedincata obitelj. Dabome. koji se nalazi u šumi. a čim grane. mora da vi. kako me moj Valdman pametno promatra. do najbliže stanice odvesti on sam. odgovorio je lugar. oni me razumiju i paze na moju riječ. kad bi ovdje u ovom starom lovačkom dvorcu. te je milostivi zemaljski knez dao zgradu urediti za lugarev stan. psi zalaju. gdje moja stara . »Dakle. Rekoh stoga lugaru. pa sebi ne možete ni zamisliti. »čovjek ovdje baš i nije usamljen. reče lugar. Složih se s tim to više. koji se bio zatvorio među svoja četiri zida. onda bi to zaista bio konak u osami. no otkako je on umro. da ću rado ostati do podneva idućeg dana. na moj mig i vjerni su mi do smrti. nazivate usamljenim svaki stan. neprekidne vožnje od nekoliko dana. tko u njemu boravi. probudio je svoju ženu. vješte pse. dabome gradski čovjek. Postiljon. Bez obzira na moje protivljenje. ja li nju ubrajam i svoje pametne.« I s tim sam bio zadovoljan. pa pohvalih usamljenost ovog mjesta. koji osjećam uslijed stalne. gospodine. kojeg šaljem u kneževu rezidenciju. tada će vas do iduće stanice odvesti moj najstariji sin. Vi ste. Tada se sve trgne i prene od sna. što mi se i samom činilo potrebno da se bar malo otpočinem. koji ne zna ništa o šumi i lovačkim radostima.

Došavši na mjesto. prilično velike zgrade. a psi polete. i naslađuju se. gospodine. čini lov tako divnim. kako to čitamo u starim pripovijetkama. rekao bih mudrim. jer sam potpuno odvojen od ostale kućne . jer mu je još preostalo nešto od one stare divne slobode. kao što sam sada primijetio. a onda odlazimo u radosti i veselju. čestit i valjan lovac provodi zaista veseo i krasan život.pripremi lovački doručak. tada čovjeku zakuca srce i sav se preporodi. a lovac. svako stablo. jer sam ga gajio i njegovao. te mi je zaista pri duši. da se nikad ne osjećam usamljen. već i sama po sebi tako vesela i živa. da me jutarnja buka u kući ne će probuditi. u kojoj sam već našao svoje stvari. te prasnu hitci. na njegovoj duboko ukorijenjenoj smirenosti. da s njima krijepe dušu. štoviše. A svakiput je takav izlazak u lov nešto novo. te njuškaju i tragaju i pogledavaju lovce. koji bi mogao da ga se zasiti. jedva dišući. da se čovjek morao uvjeriti. koji su pravi. zaista sam uvjeren da mi govori sasvim posebnim glasovima. sad ona. da mu to izvire duboko iz srca. pokaza mi starac malu. istinski hvalospjevi Bogu i njegovoj svemoći i molitva. kao da i mene mora poznavati i voljeti svako stablo. Ukratko. lijepo uređenu sobicu. stoji s napetim kokotom na mjestu. s kojom se muče u svojim zidanim zatvorima. te me ostavi uvjeravajući me. otudivši se potpuno od svih onih divnih stvari. kad ponekad onako divno šumi i šapuće. što je izraslo pred mojim očima i sad pruža uvis svoje svijetle uzbibane vrške. Poznam u njoj svako mjestance. kao što su to ranije činili slobodni ljudi. što svaka divljač ima svoje doba. jer se uvijek dogodi ponešto osobito. tako da se pojavljuje sad ova. kojoj je moje raspoloženje tako malo nalikovalo. ej gospodine. Već to. psi se šuljaju. ljudskim očima. Ali šuma je. kao ukopan. U drugom dijelu ove.« Sve je to stari lugar ispripovijedao takvim glasom i izrazom. A kad iz guštika iskoči divljač. te sam mu zaista pozavidio na njegovom sretnom životu. koje je Bog stvorio oko njih. kakva se uopće ne bi mogla izreći riječima. dok su ljudi živjeli potpuno s prirodom. spustivši glavu k zemlji. ne znajući ništa o svoj ovoj usilje-nosti i ulickanosti. koji su živjeli u ljubavi i prijateljstvu sa cijelom prirodom. svatko podalje od drugoga sam zauzme svoje mjesto. gdje se skriva divljač. čega još nije bilo. da na svijetu nema čovjeka. ne mičući se.

dok god želim. stoji prilika u kapucinskom habitu. bio siguran da bih bez ičije pomoći mogao svladati stranca. kao da mi prsti. Skamenih se od užasa. i ja opazih kako pred stolom. ali bi mi. bit će kralj i smjet će piti krv. i onaj. te se probudih. U tom času. ugušio se u grču.« Osjetih. uđoše u duboke šupljine. Ali smijeh je još uvijek odzvanjao u sobi. od kojeg sam se bio ukočio. vidjet ću tek pri ručku. samo nikako ne smijem otvoriti oči. kao da to ne mogu propustiti. pa se mogu odmarati. u kapucinskom habitu. kao što sam bio. a ipak sam i dalje spavao. . pa sam zbog toga. a već i zbog moje tjelesne snage. Ta se prilika sve više i više približavala mome krevetu. jeziv san pretvorio se u javu. doručak će mi donijeti tek kad se javim. tada mi očaj vrati moju snagu: »Ti nisi ja. i ja se opet ohrabrih. iz čijih se očiju smijalo prazno bezumlje. što će neznanac učiniti. kad ugledah neko strano lice s crnom. to će me potpuno okrijepiti od umora. Bacih se na ležaj.čeljadi. bez obzira na to. i ne vraća se prije podneva. a da se umiješam samo ako bi trebalo spriječiti štetno djelo. uskoro čvrsto zaspah. tko drugoga obori. s bradom i tonzurom. koji sam pokušao istisnuti. Odlučih da pričekam. svijetle zrake jutra prodriješe kroz prozor. a njega. »Sad moraš poći sa mnom«. u kojoj na svoj užas prepoznah sama sebe. koji svira veselu vjenčanu pjesmu. što tako čvrsto i mirno spavam. bilo mi je.« No. jer rano odlazi s momcima u šumu. staroga. Sasvim čudno. Moj bodež bio je uz mene. a prilika se ponovo nasmija reskim glasom. neke crte podsjećale su pomalo na Hermogena. kako me ta prilika pograbila i povukla uvis. koje su bile na stolu. »uspet ćemo se na krov. okrenuta prema meni leđima. u koju sam se mogao pouzdati. reče prilika. podivljalom bradom. Kapucin je prekapao po stvarima. te onako umoran. i svaki glas. kazao sam naime sam sebi: »Baš divno. pod vjetrenjak. Tada ona prilika sjede na moj krevet i stade mi se podrugljivo kesiti. Podigoh se. Tamo ćemo se pohrvati. a ja se nisam ni maknuo. tada se otvoriše vrata i uđe neka mračna prilika. san je počeo sa sviješću da spavam. zarivši se u oči. ti si davao!« uzviknuh i unesoh se kao pandžama u lice strašnoj sablasti. Onda se okrenuo. kao da me nešto odjednom snažno trgnulo. jer sova ima svadbu. ali me izmuči užasan san.

kojega sam vidio noću. a onda se opet stade smijati. a onda ju je odbacio i otrčao kroz vrata napolje.Igrao se nekako djetinjasto s mojim stvarima. da sam jedva razlikovao. Zasunuh svoju sobu. »izmolite gratias i onda blagujte s nama. nisam mu mogao pričati o nesvakidašnjem događaju. juha se pušila. Napokon je našao pletenku s ostatkom tajanstvenog vina. on uzviknu strašnim glasom: . da se pomoli. stari je skinuo svoju kapicu. Brzo ustadoh i potrčah za njim. kako sam ga čuo u snu. kad je u sobu već sjalo sunce. kako ovdje svi zajedno žive radosno i smireno. Jasan zvuk zvona negdje u kući odbi tri sata. Djevojka je zaista ljupko pripovijedala. S njegova lica bilo je nestalo ludilo. Upitao je. kao da ga je spopala užasna muka. gdje je san prešao u stvaran život. pomirisao. tada se otvoriše vrata i uđe kapucin. najmlađemu od njih jedva da je bilo petnaest godina. otišao je već sa svojim sinovima i momcima u šumu. koji je sa svih strana okretao prema prozoru i pritom čudno poskakivao. onako resko. Stol je bio prostrt. i on tada zaurla. kao da su se treskom zalupila neka vrata. silazi niz udaljene stepenice i mukli tutanj. te onda ponekad prenoći u kući. donijela mije doručak. »Dobro došli. i sa svoja tri pomoćnika. da spriječim ponovni posjet. probudio sam se osvježen i okrijepljen. a da opet uskoro ne zaspim. iz kojih je sijevao gnjev. osobito se radovao crvenom torbaku. čilim mladićima. spotičući se. koji sam bio doživio. velečasni gospodine!« doviknu mu starac. koji je muklo i jezivo odjeknuo u sobi. prijazna djevojka u punom cvatu. teturao je u divljim skokovima. Bio sam i odviše iscrpljen. otvorio ju je. i kako samo ponekad navali mnoštvo ljudi. dok je starija bila s majkom zaposlena u kuhinji. jer se živa pojava jezivog redovnika tako stopila s priviđenjem. pijući iz boce. te veselo podcikivanje i zvuk rogova najaviše da se vratio lugar sa svoja četiri sina. kao što je bio rekao. ali izgled mu je bio mračan i smušen. a onda se sav stresao i istisnuo krik. krasnim. ali već mi se bio izgubio s vida. šumareva mlađa kćerka. kako sam spavao. i bacih se ponovo u krevet. kad knez lovi u ovom reviru. Lugar. čuo sam kako. i nije li me jutarnja buka probudila prije vremena.« Ogledavši se oko sebe očima. Tako je neopazice proteklo nekoliko sati i došlo podne.

»Eh. ali ga lovčevi momci odvedoše. a pritom nisam zaboravio spomenuti ni ispražnjenu bocu. koja ne priliči uz jelo.« Redovnik stade vikati. mojega gnjeva!« Rekavši to. vikao: »Daj mi još svoga vina. da je redovnik cijelu noć bučio po hodnicima i da je. pobožan čovjek. Kristijan. kad smo u radosti i veselju htjeli blagovati. čim je unišao u zatvorsku komoru. tvog gospodara i vladara. to je loše«. odgovorio je stari. ili te čeka smrt. »ti prokleti bogohulniče. koji je na njega pazio. »to je duga i neobična pripovijest. opet si se usudio da sa svojim bjesnilom dođeš ovamo. da mi potanje ispripovijeda. što se zbilo s ludim redovnikom. »Sto!« viknu lugar. iako nije mogao shvatiti. osobito pred svanuće. ali starac reče: »Moraš u tamnicu i ne smiješ više ovamo. kao da ga obuze bezutješni jad smrtne tjeskobe. dok god ne budem zano. urličući stade moliti. još vina. i da se ovaj nije izmakao spretnim pokretom. pođimo sad k stolu. te ga baci prema starcu. što nam je Bog udijelio. zar me nisi domamio ovamo. što nas je taj gnusni čovjek uznemirio svojim ružnim postupkom baš sada. prokletniče.« . drugi bi možda umro od straha. da tko ne bi prepoznao grofa. još vina!« Kristijanu se uostalom doista učinilo da redovnik tumara. Dosta je zla već i to. reče lugar. Lovčevi momci hitro pograbiše bje-somučnika i zadržaše ga. da se redovnik smirio. kako je mogao doći do bilo kakvog žestokog pića. »ali čini se. redovnik pograbi težak vrč. »Ah«. od vječne propasti? U tamnicu s tobom!« Redovnik pade na koljena. bio bi mu razmrskao glavu. među poštene ljude. koji je stajao na stolu. Nisam se više ustručavao.»Đavao te rastrgao s tvojim velečasnim gospodinom i s tvojom prokletom molitvom. da si se odrekao sotone. Vrč poleti u zid i razleti se u tisuću krhotina. Ali čuvaj se. koji sam te spasio iz životinjskog stanja. da ste vi smion. da ispripovijedam neobičan događaj. te pri povratku izvijestiše. kao da je pijan. i da snuješ o glavi meni. pa ću ti se sasvim predati. koji te zasljepljuje. koji sam proživio. da budem trinaesti i da me prepustiš stranom ubojici? Zar me nisi strpao u ovu mantiju. pričao je uostalom.« Zamolih ga.

pijući iz lijepog vrča. veoma obradovalo. te uz vesele. najpotrebnije stvari streljačke vještine. kad je. kad je htio opaliti na neku životinju. Oboružan puškom i lovačkom torbom. što o njemu znam. kako kaže Franc. stari lovac. i tako završi ovaj veseli ručak. koji bi htio da mu ogadi lov ili da ga inače . naime. koji je meni u čast bio uzveličan vinom i pjesmom. ima prepelica. čini se. I vi ćete dobiti dobru pušku i okušati svoju sreću. te lovčevi momci poskidaše sa zida nekoliko rogova i zasviraše neku lovačku pjesmu. a onda idemo u šumu. pa ću vam ispripovijedati. radosne razgovore pojedosmo seoski ručak. U čast gostu starac dade donijeti dobrog vina. kako iz grmlja iskače neko dlakavo nakazno biće. to ga je. koje mu je spriječilo da puca. jer. na koje je nakanio poći. isprazni svoju čašu. i on stade ovako pripovijedati o čudnovatom redovniku: »Iduće jeseni bit će već dvije godine. skinu svoju kapicu. prihvatih stoga lugarevu ponudu. Otpjevali su nekoliko umilnih zvonkih pjesama. a na kraju. kako je redovnik dospio u moju kuću i drugo. To čudovište. a završnu strofu ponoviše s njima u zboru i lugarevi sinovi. gospodine. Osjetih u grudima čudesnu lagodnost. izabralo je Franca. a onda se starac podiže. pa ćemo poći u zasjedu. pokušao uputiti u osnovne. da ga zadirkuje. koje mu je bio napripovijedao njegov otac. kao među ovim jednostavnim skromnim ljudima. pola sata odspavati. Franca. kao seminarist pucao sam doduše ponekad u cilj. kako su moji lovci stali u šumi često primjećivati neko užasno zavijanje. zaplašilo bi životinje. koje je zavijalo.« Stvar mi je bila nova. uputih se s lugarem u šumu.Rekavši to. ali nikad na divljač. Za to vrijeme bio je pospremljen stol. koje bi se oglasilo tik do njega. da to biće smatra za samoga sotonu. ugledao bi. Pri opetovanju pridružiše se s pijevom djevojke. zavijanje. već dugo mi pri duši nije bilo tako voljko. Starac mi reče: »Sad ću. po mišljenju mog najmlađeg naučnika. ipak je ono. pa me u najvećoj brzini još prije spavanja. te s uzvikom: »Živjeli svi valjani muževi. svi se pridru-žismo. iako u njemu nije bilo ničeg ljudskog. pa je bio sklon. koji poštuju plemeniti lov«. moralo potjecati od čovjeka. te mi po patrijarhalnom običaju nazdravi. Dotle će se smračiti. Francu je glava bila puna svih onih sablasnih lovačkih bajki. krepak i ukusno pripremljen. dolazio na ček. pobožno i usrdno izmoli gratias.

kako se Francu ispriječio na putu sotona i ponudio mu učarane kugle. Odlučih. da ih otjeraju s čeka. da tu priliku. pao je u neko nesvijesno stanje. ali hitac zataji i on pun straha i užasa otrča k drugima. uvjeren. i već se po selu pripovijedalo. otkako ga je ta neman progonila. jer. te pograbismo čovjeka i odve-dosmo ga kući. očekujući neku životinju. pokrivena prnjama. kao da preda mnom zaista stoji sotona. te mu je učarao i pušku. ali preda me ispade neka ružna prilika očiju crvenkastog sjaja i crne čekinjaste kose. da toj sablazni učinim kraj i da čudovište. iako je inače bio dobar strijelac. Tada uzviknuh: »Prokleti nevaljalče. Drugi momci. Neman se zapilji u mene i stade zavijati užasnim glasovima. gdje je Franc prviput ugledao neman. Stoga naložih svojim sinovima i momcima. na kraju se s njim složiše. Franca opet zadesi. kad sam jedne maglovite jesenske večeri bio na čeku upravo tamo. gdje ga dadoh zatvoriti u kulu kraj pomoćne zgrade. koji su također nailazili na tu neman. napokon. progonim na mjestima. On joj doviknu. Kad sam idućeg jutra došao k njemu. da bude prvi. sasvim blizu mene. Dugo mi se to nije posrećilo. Dođoše moji momci. što sam smatrao da je to lukavština. a meni je to više bilo stalo da saznam. te kojekakve druge budalaštine. ako se ne odazove. koju sam izgovorio snažnim glasom. kome se na čeku ispriječila ta neman. da je to sotona. neman zaurla još bjesnije i na kraju stade sipati užasne. da po lovačkom pravu bez odlaganja na nju pucaju. bogohulne psovke. i ja osjetih. sjedio je . o čemu se radi. Glas o sablasti u šumi bio se proširio. izgovorio ime Isusa Krista. Čim se našao u zatvoru. nije pogodio nijedno zvjere. moleći se. ili ću te ustrijeliti!« Čovjek se tada jecajući baci na tie i stade moliti. Ali vatrenom molitvom. potpuno se osmjelih. htijući da iduće jutro događaj prijavim vlastima. tiho podigoh pušku. kako mi od straha izbija znoj. da. pozovu da stane te. podigavši pušku na nišan. na koje sam još nikad nisam bio naišao. Čim sam. no prilika skoči u grmlje. kojom bi strijelci-vilenjaci htjeli zaplašiti moje lovce. koji mu iz inata plaši divljač. Gospode! Bio je to prizor. bilo mi je pri duši. ukoliko bi se opet pojavila. da mu se smilujem. prestani već jednom sa svojim bogohulnim riječima i predaj se. čak i moji sinovi. Franc htjede opaliti. gdje se obično pojavljivalo. koji bi mogao utjerati u strah i najvećeg junaka. koji su bili podalje od njega. zašušta nešto u grmlju. zaista.smuti.

redovnik se bio potpuno izmijenio. dušu bi mu ispunila neka skrušenost. da se tada smatrao za svetoga Antonija. da uzme vodu. i da će nas sve dati pobiti. brzo bi se udaljavao. u kojoj su spavali momci. ču kako redovnik štro-poće po hodniku. hrvali su se na vratima uz vrisku djevojaka. uzdrhtali bi mu svi udovi. da ga otpremim i tako spriječim svaki ispad. u kojoj se smirio. i zgrabio ga odostrag upravo u času. Noću pred ono jutro. Ispunio sam mu želju. a ja sam prispio upravo u . Dotrčao je. Redovnik je bio provalio iz kule. pa je bio kod mene prenoćio. kad dođu njegove sluge.na ležaju od slame. da je siromašan kapucin iz nekog udaljenog samostana i da je pobjegao iz tamnice. U svijetlim časovima molio me. U napadima bjesnila sipao je strašne riječi. Zamolio me najusrdnije. a postali su i rjeđi. kad je probio vrata. da ga oslobode te paklene muke. skočih iz kreveta i s upaljenim svijetlom pohrlih brzo prema sobi. da se okrijepi. i to upravo kad je knez lovio u ovom reviru. jer osjeća. u koju sam ga svake noći zatvarao. Samo još jedan jedini put bilo je s njim grdne muke. kad sam htio izvesti svoj naum. i na to se vidljivo oporavio. kad smo se molili. da mu se smilujem. a usto je moju kćerku Anu promatrao tako požudnim pogledima. kao što je u bjesnilu uvijek galamio. Bacio mi se pred noge i molio me. i grčevito plakao. pa biv čak zazivao Boga i svece. da obuzda bjesomučnika. Srećom je Franca neizdržljiva žeđ nagnala iz sobe. kad bi čuo makar i jednu pobožnu riječ. probudio me prodoran krik na hodniku. i upravo kad htjede poći u kuhinju. pa će se tada sam vratiti u samostan. Čini se. pa dadoh da mu donesu jela i vina. no kad bih ga zbog toga ukorio i zaprijetio mu smrću. jer paroksizmi nisu više bili tako žestoki. bilo mi ga je žao. Čovjek je zaista bio u stanju vrijednom smilovanja. i tu udarcem noge razvalio vrata. u kojoj su spavale moje kćerke. u koju su ga bili zatvorili zbog ludila. rekao je da već nekoliko tjedana živi u šumi i da nije jeo ništa osim trava i divljeg voća. da ga za volju Božju ne otjeram. da ga samo nekoliko dana trpim u kući i da mu nabavim novu redovničku halju. te sam odlučio. koji sam mu dao prirediti. u životinjskoj uspaljenosti dotrčao do sobe mojih kćerki. koje su se bile probudile. Neprestano je bio uznemiren i povučen. no mladić je bio preslab. i njegovo ludilo kao da je zaista popustilo. da je grof i vladar. da ga samo boravak kod mene može spasiti. Pošto je vidio kneza i njegovu sjajnu pratnju.

koji se bio podigao. Ujutro ga nije bilo moguće otpremiti. kao što već jesam. ali mu to nije uspijevalo. iako riječi nisu razumjele. a moja stara stade ga njegovati kuhajući mu krepke juhe i dajući mu iz naše kućne apoteke ono. kako bih ga opomenuo. kad je redovnik zbacio momka na tie i mučki ga zgrabio za grkljan. da često. koje moju staru i Anu. njegovo biće sasvim su se izmijenili. zamahnuo je prema meni. Momke je bila probudila galama. to je daleko premalo za tvoju besramnost. kao da bi se htio prekrižiti. uskoro je uspjelo. te zamalo nije izdahnuo. te osjetih iskreno sažaljenje. zapravo bi trebalo da umreš. a njegov izgled. kao da bi i on htio pjevati.« Zaurlao je od groze i užasa. Jednom je sasvim neočekivano počeo pjevati latinske pjesme. da ubuduće ne čini slična nedjela. ponekad bi se tiho i oglasio. tada se često križao po redovničkom običaju i tiho se molio. dirnuše do dna duše svojim divnim svetim zvukovima. Oči su gledale . svezasmo redovnika i bacismo ga u kulu. tako da se nisu mogle dovoljno napripovijedati. čini se. Tada bi on često duboko uzdisao i pogledavao moju staru i Anu turobnim pogledima. zablista u redovnikovoj ruci nož. kad sjedi sama. da je mogao ustati i hodati po kući. a meni posegnuo za glavom. a ja donesoh svoj korbač i odbrojih mu nekoliko snažnih udaraca. Moja stara ima lijepu naviku. a često su mu se suze ronile niz obraze. što mu je moglo poslužiti. Redovnik se bio toliko oporavio. Ne predomišljajući se. ali ja rekoh: »Zlikovce. pograbih redovnika i otrgnuh ga od Franca. jer je sasvim sma-laksao i ležao kao mrtav. Napokon se počeo vidljivo oporavljati. ali odjednom. još uvijek ne znam kako se to dogodilo. jer ga je strah od smrti. u kojoj si htio zavesti moje kćeri. pa su svi dotrčali. ali da bi joj srce bilo sasvim na mjestu mora joj takvu pjesmu zapjevati moja Ana svojim zvonkim glasom. snažnom. a meni. bacio na ruku. Naložih da mu u jednoj boljoj prostoriji prirede dobar ležaj. potpuno slomio. kako ih je bolesnik duboko ganuo. upravo je ganutljivo stenjao i cvilio. To se događalo i sada uz bolesnikovu postelju.času. Ponekad je pokretao ruku i prste. ali mu se Franc. zapjeva neku nabožnu pjesmu. ruka je nemoćno padala. da bjesomučnika tako čvrsto pritisnem uza zid.

Vi ste me našli«. Ah. nije u ludilu bio doveo u ovu šumu. da sjedne za moj stol. koje ispih do posljednje kapi. sveti Antonije oduzeo đavlu. u njima nije. a tek rijetko mogao sam ga u posljednje vrijeme nagovoriti. iako se meni činilo. Ne mogu opisati. da se jedan od braće vratio s daleka puta i u samostan donio razne relikvije. prihvatio mi je ruku i kazao: »Prijatelju moj. Uspjelo mi je. bogato obdaren od prirode. Dogodilo se. upitao. da to nije nimalo u skladu s duhom pobožnosti. otvorio sam je i našao u njoj slatko krepko piće divna mirisa. moj je život postao niz sramotnih zlodjela. »u potpuno izrađenom stanju. dopusti mi da budem uz tebe. kako mi se zavodljivo ukazala opačina kao najviši vrhunac života. u meni su već vidjeli budućeg priora. kao malo tko. a pripovijedati umio je tako lijepo. Tada bi izmolio gra-tias i zabavljao nas svojim pripovijedanjem. ne će i se skoro vratiti u samostan. da je se dočepam.blago. I taje relikvija bila brižljivo pohranjena. Kao da ga je to veoma uzbudilo. tebi moram zahvaliti za spas svoje duše. Jeo nije ništa osim povrća. kakvu sam žarku žeđ osjetio za svjetovnim užicima. nastavio je redovnik nakon kratke šutnje. usprkos svoj mojoj đavolskoj . još se ne mogu od tebe odvojiti. kako se govorilo. te sam živio u takvom zadovoljstvu. svjetlucala neka opaka vatra. Često je sam odlazio na šetnju u šumu. koračao je po samostanskom običaju tiho i pobožno sa sklopljenim rukama. kojega je zaveo sotona i koji bi zauvijek bio izgubljen. No obuzela me neka neopisiva razuzdana želja da ispitam. kruha i vode. koju treba da ulijevaju prave relikvije. da ga svetac. smiluj se čovjeku. ukratko. a među njima je bila i jedna zatvorena boca. kao inače. Sva moja braća izvanredno su me voljela. kojem se u časovima tjeskobe molio. ne misleći baš odviše. okusi malo jela i popije gutljaj vina. nju je. kojega je u samostan odvela samo sanjarska sklonost prema samoći i dubokom razmišljanju. svaki trag ludila bio je iščez-nuo. koje je uspio nabaviti na putu. pa čak i da je to potpuno neukusno. kako se tada izmijenilo sve moje biće. koji je u njoj čuvao neki zavodnički eliksir. da sam ga jednom susreo i. ti si me spasio od vječne propasti. Isticao sam se pobožnošću i uzornim ponašanjem. pa ni sad sigurno ne slutite. da sam nekoć bio mladić. što je zapravo u toj boci. te se dogodilo. kakvo je moguće samo u samostanu.

bacih se slomljen ničice pred sveca. kome služim. na mene je tako duboko djelovalo. ali tada se navukoše crni oblaci. a ja se nađoh na samostanskom dvorištu izbačen nekom nevidljivom silom. i u njegovim zrakama zasja kip svetoga Antonija. tada mi u žarkom crvenom sjaju pristupi sotona i reče. upadoh lugaru u riječ. Bacih se urličući na koljena i uzviknuh: »Nije Bog onaj. da je to jamačno isti onaj nesretnik. Od tog doba redovnik je bio tako krotak. Mjesec je jasno sjao kroz oblake. prokleh sam sebe i svoj život. za njih se saznalo. da smo ga svi zavoljeli. imao neke tajnovite veze s našim dvorom. čiji je muž.« Tako je pričao redovnik. po kojoj sam bjesnio lud od gladi i očaja.« Tada mi se učini kao da je iznenada u visini zahučala oluja. ako svoju dušu potpuno odvratim od Višnjega i pristanem da njemu služim. i iz koje ste me vi spasili. koji je bio podignut uz vodoskok nasred dvorišta. tako dobroćudan. odvratih. te me je prior osudio na vječnu tamnicu. »a ne bih ga to ni htio pitati. pa mi je to neshvatljivije. iako nitko nije ni slutio da je u blizini. da će me osloboditi. da ću još i nakon mnogo godina moći kao danas sve to ponoviti od riječi do riječi. »jer sam stranac.« »Ne znate li možda«. . o kojem je nedavno bilo govora na dvoru. Srce mi je razdirao neoposiv strah. kao da ih je uzdrmao potres. Ona je prihvatila i dala odgojiti sina neke siromašne žene. kako se govorilo. iz tvog žara struji radost života. da ću savjesno šutjeti.« »No ja ću jamačno smjeti da za nju saznam«.lukavštini. a ja svoju slutnju zbog redovnikova dobra nisam htio izreći upravo na dvoru. željezne rešetke padoše smrvljene s prozora. kroz tamnicu prozvižda neki reski zvuk. a ja izgubih svijest te ponovo dođoh k sebi tek u šumi. a osim toga najsvečanije obećajem. nastavio je lugar. jer sam gotovo uvjeren. kako je prošle noći moglo njegovo ludilo ponovo izbiti. »da je sestra naše kne-ginje abatisa samostana cistercitkinja u ***. odgovorio je lugar. stadoh huliti na Boga i svece. Po svojoj sklonosti postao je kapucin. i ponovo zrakom zahuja orkan.« »Treba da znate«. odrekoh se nečastivog i stadoh se usrdno moliti za smilovanje. zidovi zatutnjiše. Provevši u mračnom vlažnom zatvoru nekoliko sedmica. a to što se s njim dogodilo. »iz kojega je kapucinskog samostana nesretnik pobjegao?« »To mi je prešutio«. ti si moj gospodar.

Spomenuli su nekoliko vrlo zanimljivih činjenica. na koje se niSam osvrtao. da taj redovnik nije nitko drugi nego upravo brat Medardo. čitava ta pripovijest izmučila me zaista poput smrtonosnih uboda. Abatisa je vrlo često pisala sestri o svom štićeniku. Lovci se tiho odšuljaše na svoja mjesta i ja ostadoh sam u tami. kojega je abatisa dala odgojiti za duhovnički stalež. I odviše sam bio uvjeren. Bio sam se tako duboko zamislio. sve mi je to došlo na pamet. tako da sam se. smatrajući se slobodnim. koji su me pogađali u dubinu duše. te sam jedva Čuo starca. i mi se zaustavismo pred šipražjem. i prije nekog vremena duboko je žalila njegovu propast. jer cijelu tu pripovijest ne poznam temeljito. . koja me sputala nerazrešivim sponama. zašto mi je odjednom počelo kipjeti u duši. koje je imao s opakim strijelcimavilenjacima. ponovo bacilo u pogano. u kojem je trebalo da bude prepelica.a kao propovjednik pročuo se na daleko i široko. teško je sagriješio i bio protjeran iz samostana. Dobri savjeti pobožnog Ćirila. naime da ga je spasio sotona. Spustio se sumrak. Sada sam znao. mogao kretati samo unutar kaveza. da je redovnik govorio istinu. koji se opet bio vratio na lov i opisivao mi mnogo pustolovina. koja je postajala sve gušća.(AH ja sam bio sam se srozao do bijedne igračke opake tajnovite sile. nego da s napetim kokotom pažljivo osluškujem. da sam se iskreno kajao. stresla mi je nutrinu jeza. kojem je tako dugo bio ponos i dika. koji sam čuo prije nekog vremena. a taj stid valjda je u tom času zamijenio duboko žaljenje i skrušenost. lugar me postavio na moje mjesto i strogo mi naložio da ne govorim i da se mnogo ne mičem. koje ipak nisam shvatio. koje je požudno ispio. Zloupotrebivši neku relikviju. koja mu je ostala još od ludila. i mislim. bogohulno ludilo. u koji sam bio nepovratno zatvoren. pojava grofa i njegovog lakomislenog dvorskog meštra. jer ga je upravo ono pakleno piće. koju bih morao osjetiti. zašto se izmijenila moja ćud. pa sam ih zaboravio. Iako redovnik opisuje svoje spasenje iz samostanskog zatvora drukčije.« Kad je lugar spomenuo ime Medardo. dok ga Božji sud nije kaznio životinjskom mahnitošću. zastidio sam se svojih opakih djela. smatram to za izmišljotinu. a davao ga namamljivao na kojekakve grijehe. Sve to znam iz jednog razgovora kneževog osobnog liječnika s jednim drugim gospodinom sa dvora.

koji je stajao nedaleko od mene. ah. neizlječivo ludilo ne će nakon nekog vremena ponovo izbiti. Vidio sam svoju majku. opalih naslijepo u zrak. što su istekle iz Hermogenove smrtne rane. Kad smo se vratili kući. kriknuh! Tada nada mnom za-šumi jak lepet krila. i da ovdje u kući ne će počiniti neku strašnu nevolju. »jer tko mi jamči. te da hranu nije dirnuo. što ranije. čak mu se u mraku učinilo kao da sam pušku držao u sasvim drugom smjeru. naslijepo opalio. pretvori se u ludog redovnika. Prišla mi je Eufemija. već je davno gotov.« Ova starčeva prostodušna šala pogodila me u dno duše. a ne strijelac-vilenjak. Lovčev momak. to su bile kapljice krvi. mrtvački blijeda lica. mora s Kristija-nom i Francom u grad. Hitci sada prasnuše svuda naokolo i lovci se okupiše. »Uostalom. kako se čini. Stari lugar se nasmijao. Obojica se u mojoj duši stopiše u jedno i postadoše tako opomena više sile. što se dogodilo. da njegovo. promatrale su me prijekornim pogledima. »Bravo!« uzviknu lovčev momak. što želi pogoditi. pa me čak i moj sretni pogodak u onom uzbuđenom. a da ne promaši ono. pojavi mi se pred očima I lermogenov lik. te neka unutrašnja jeza razornom snagom obuze sve moje biće. ispriča. te može pucati kud bilo. pogledavajući me lukavo ispod oka. kako sam glasno kriknuo. strašnom raspoloženju iako je bio sasvim slučajan. a ipak su prepelice bile oborene. nastavio je on u šali. i dvije prepelice padoše pogođene. no ipak sam pogodio dvije prepelice.« Kad ostadoh u svojoj sobici sam. te onda. samo da se obranim. »nadam se da ste pošten i čestit lovac. Više nego ikad razdvojen od svog vlastitog ja. da se redovnik u zatvoru ponašao sasvim mirno. moj izvještaj o svemu. sutra. postadoh sam sebi sumnjiv. Spotakoh se . i ne nanišanivši pravo. noseći svaki svoj plijen. abatisu. koji se spetljao s nečastivim. »Ne mogu ga više držati kod sebe«. ražarene oči. prijeteći mi. koju kao da spazih tik pred ponorom. kao da sam se silno uplašio. što sam se tako uplašio prepelica i opalio. i upiljila u mene svoje crne.U mračnoj šumi pojaviše se tada preda mnom likovi iz mog života. gospodine«. ispunio grozom. a kad ga htjedoh oštrije pogledati. pa ga tamo mogu smjestiti u ludnicu. oborivši treću. da nije izgovorio ni jednu jedinu riječ. kazao je lugar. uzdigla svoje krvave ruke. kad su prepelice preletjele tik iznad moje glave. Kristijan je izvijestio.

dovedoše redovnika. vidljivo ukazao u liku onog strašnog sablasnog slikara? Nešto me neodoljivo vuklo u rezidenciju. iz koje je još uvijek strujao jak opojan miris.na pletenku. i on se odjednom duboko začudi. Kad mu čvrsto stegnuše ruke. Podigoše ga na kola i čvrsto svezaše uzetima. začuh u dvorištu lugarev glas. činilo se da jedva oko sebe primjećuje ljude. bila sasvim nalik na abatisu. koga je piće. jedino kadro da prozre moju nutrinu i da me sve oštrije upozorava na zlog duha. kakav mi je nekoć cvjetao. Tek kad krenuše. izbacio sam kroz otvoren prozor preko dvorišnog zida. te tiho zajeca. jer sam često vidio njenu sliku. Nije odgovarao ni na kakvo pitanje. kao što sam bio uvjeren. kako sam se sjećao. da iz nje gucnem. hrabrila me pomisao. koji mi se. za mene samoga. da u svakom slučaju mora da sam u duhovnom pogledu uzvišen nad ovog redovnika. ali i samu bocu. a pogled uprt u mene. da padnem u bezutješnu nevolju. i tako probudim uspomene. redovnik ju je bio ispraznio do posljednje kapi. pa sam bio oslobođen od svakog novog iskušenja. survalo u divlje ludilo. da me nanese u njenu blizinu. štoviše. " Zar nije izgledalo kao da je ludilo. koja je još ležala na tlu. ostala mu je glava okrenuta. koji je mrtvački blijeda i smetena lica strpljivo puštao da ga vode. Malo po malo bivao sam sve mirniji. da tako uništim svaku mogućnost djelovanja kobnog eliksira. Njegovo stanje ubode me u srce. jer je njegovo stanje bilo svakako sumnjivo i nipošto nije bilo sigurno da u iznenadnom napadu ne će izbiti suspregnuti bijes. trebalo je da rano otputujem s njegovim sinom. bilo mi je kao opomena više svete sile. Osjećao sam kako me mimoišla ta užasna sudbina a to. Kristijan i jedan lovčev momak sjedoše uz njega u kola. koja je. lice mu se zgrči. i kad su se kola već udaljila (ispratili smo ih do ispred zida). stoga se brzo obukoh. i samo njegovoj propasti zahvaljivao sam možda za svoje spasenje. Tek što se razdanilo. koja još nije htjela dopustiti. ništa nije htio okusiti. koje se pojavljivalo posvuda na mom putu. što je stari lugar smatrao redovnika upravo za nesretnog Medarda. treba da me opet vrati čestitom životu pravednika. . nalik na moje. pade njegov pogled na mene. jer za (u je u sadašnjem mom raspoloženju bilo potrebno jedino da je ugledam. spremna za polazak. Kad siđoh. stajala su ispred kućnih vrata seljačka kola sa sjedištima od slame. Sestra moje pokroviteljice. Htio sam prepustiti slučaju.

koja me gnječila. koju nije očekivao. rijetko bi divlji štropot kola prekidao mir. Po opsegu znatno manja. te da mnogi stanovnici nikad ne propuštaju tu priliku. okrijepljen. kazao je stari lugar. kao da ću se tamo. »kako vas oštro gleda u oči. štoviše. često suzbio napade njegova bjesnila. kao da sam u kući bio već odavno poznat. ČETVRTO POGLAVLJE ŽIVOT NA KNEŽEVSKOM DVORU Kneževa rezidencija bila je prava suprotnost trgovačkom gradu. U gostionici. u kojima su bili zasađeni drvoredi. da je njegovom bijesnom ponašanju mnogo pridonijela vaša prisutnost u blagovaonici. Za kneževu palaču bolje je reći da je bila mala nego velika. Čak i u odijevanju i ponašanju stanovnika. mislim. mračne sudbine. Nakon doručka dovezoše lugarevu lijepu kočiju. bilo je neke otmjenosti. nekog nastojanja. što je bio udaljen redovnik.»Vidite«. Odvezao sam se bodar i radostan. bila je pravilnije i ljepše građena. bilo je više nalik na park. u koju sam bio svratio. da knežev-ska obitelj obično navečer izlazi na šetnju po parku. moći istrgnuti zloj sili. koji sam napustio. ali prilično pusta. Čitava obitelj tako se srdačno oprostila. rekoše mi. u koju su bili upregnuti hitri konji. koje sam slučajno imao uza se. a njenim dvjema prekrasnim kćerkama nekoliko galanterijskih predmeta. pa i kod priprostih ljudi. U određeni sat . koji je liberalni knez bio otvorio za šetnju stanovnicima. sve se kretalo tiho i svečano. da će doći neki stranac i ubiti ga. jer je čak u svojim dobrim časovima ostajao neobično plah i uvijek se pribojavao. Jedva mi je uspjelo. čija je pojava u iznakaženim ružnim crtama. Smrti se naime neizmjerno boji. koje sam ikada vidio. da vide dobroga vladara. da ću ga odmah dati ustrijeliti. da ženi za gostoljubivost. kao da će tamo s mene spasti teret teške. ali po dotjeranosti i pravilnim razmjerima jedna od najljepših zgrada. tutnem u ruke malo novca.« Bilo mi je voljko i lako. nego na dio grada. te sam prijetnjom. s kojom sam bio primljen. koja mi je pomutila život. Nekoliko ulica. Radovao sam se rezidenciji. a ni građena nije bila u velikom stilu. jer mi je bilo pri duši. odražavala moj vlastiti ja. na nju se nadovezivao krasan park. a starac je još zbijao mnogo šale s mojim lovačkim talentom. tla se pokaže izvanjska uglađenost.

ima dovoljno razloga. a to mi je bilo sasvim po volji. ponašanje kneževske obitelji. ista ljupkost u svakom njenom pokretu. kakva je bila u starih majstora. pokaže ukusne nasade. značajnu cjelinu ono što je naoko bez ikakve veze. Isto je tako. kojega nadahnjuje duboka osjećajnost. koja je vladala u rezidenciji. proizlazi iz dvora. bizarnim stupovima. kad je skučen u pogledu veličine zgrade i troškova. koje se može pridržavati kod antičkog sloga. Ah! — uskoro nisam više vidio ništa osim kneginju. Odjeća. dok je knez. Iako je sasvim točno. kojih je tu bilo posvuda. nju. da je oponašanje gotskih oblika gotovo još opasnije nego ona težnja za antičkim. u drugom dijelu parka bilo nekoliko gotskih građevina. predložio mi je. isti produhovljeni pogled oka. Mislim. primijetio sam zaista. Činilo mi se jedino da je u stasu punija i mlađa od abatise. njezina okolina. zaista su prilično smiješni. razmještene po parku odavale. on se sa mnom potpuno složio. ipak to ne može nikako učiniti sa šiljastim lukovima. koje su se upravo našle u aleji. da gradi male kapele u tom stilu. Vidjelo se. ukrasnim šarama. koji su tako divno umjeli sjediniti u smislenu. isto otvoreno čelo. pa čak i heterogenoj Jednom riječju. koja je bila toliko nalik na moju pokroviteljicu! Ista dostojanstvenost. iako su građevine. sve je to bilo skladna cjelina. strancu. pokušavši . gotskog graditelja mora voditi rijedak osjećaj za romantično. Antički stupovi. da ona smirena uglađenost i skromna profinjenost. Sve sam to izjavio svome pratiocu. da meni. koji mi je odgovarao na sva moguća pitanja i umio da uplete poneku veselu primjedbu. koji podnosi samo grandiozne razmjere. činilo se. Slučajno sam stajao uz nekog bistrog čovjeka. da graditelj. Govorila je ljubazno s nekoliko žena. čije glave visok čovjek gotovo dosiže rukom. često graditelja navela na minijaturu. da je težnja za antičkim oblikom. bio udubljen u zanimljiv živ razgovor s nekim ozbiljnim muškarcem.požurih u park. u sasvim suprotnom stilu. koje su u svojoj sićušnosti izgledale i odviše malene. Kad je kneževska obitelj otišla dalje. da se svuda širi duh ljupkosti i profinjenog ukusa. knez sa svojom suprugom i malom pratnjom izišao iz dvora. nebeski smiješak. kojima oponaša ovu ili onu crkvufjer nešto istinsko može u umjetnosti stvoriti samo onaj graditelj. da prošećemo parkom. jer se tu ne radi o školskoj pravilnosti.

nego svi oni mali hramovi i kapelice. koja bez buke obuzdava samo opaku razuz-danost. pa čak i potreba. koji je bio izdanje susjednog velikog dvora u džepnom formatu. »međutim. nego naprotiv on zbog podanika. sve ove zgrade. male daće. kojom se određuje. sve će vam to učiniti radosnim boravak u našoj maloj zemlji. bez pretenzija. da se tu i tamo nađe zgrada kao utočište. potpuno povlačenje policije. u kojoj vlada prava životna mudrost. Kladim se. Najjednostavnije. ako iznenada izbije nevrijeme. stoji na raspolaganju slog. No baš u znanost i umjetnost mnogostrano .jedino da onu sićušnost opravda time. da mrskom činovničkom gorljivo-šću gnjavi vlastite građane i strance. tko se može pojaviti u kneževoj najbližoj okolini. da dostigne grandiozne stare uzore. koji će goditi duši gledaoca. pa prema lome i niska cijena svega što je potrebno za život. prijatan mir. stoga mu je svaki vješt umjetnik. priječi da bilo što prigovorimo. ili makar samo za počinak i odmor. bili bi mi miliji. a sigurno se ni gostioničar nije. već u prvih četvrt sata svečano dovukao s knjižurinom ispod ruke. Knez voli umjetnost i znanosti. kako su mi pripovijedali. dok su ranije. koji može naginjati antici ili gotici. da se iskaže sve. kao u drugim gradovima. a daleko je od toga. što se misli. makar bio skučen u pogledu veličine i troškova. svaki uman učenjak dobro došao. onda duhovitom graditelju. Ukratko. da podanici nisu zbog njega. u kojem se razvijaju trgovina i obrt. u koju čovjek tupim perom i blijedom tintom mora naškrabati tjeralicu za samim sobom. koji bi upravo odgovarali spomenutoj svrsi. čitavo uređenje naše male države. on se kao vladar oduvijek zaista istinski pridržava očinskog načela. odgovorio sam mu. odstranjenje svake vojničke samovolje. pa i uređenje čitavog parka potječu od samog kneza. da je do tih pogrešaka mogla gotovo sama po sebi dovesti potreba za šaro-likošću u parku. a ako već treba da se teše i zida. odgovorio je moj pratilac. proizlazi od našeg divnog kneza. bar nas domaće. najskromnije vrtne kućice. a samo stupanj njegova znanja je mjera plemstva. ljude mučili glupavom pedanterijom dvora. Sloboda. da vas dosad još nitko nije upitao za ime i stalež. Na svijetu nema boljeg čovjeka od kneza. »Potpuno se slažem s vama«. ali bez sitničavog ropskog oponašanja. krovovi od slame. ide samo za ljupkim dojmom. prislonjeni na stabla i sakriveni u ljupko grmlje. a ta okolnost.

i moj pratilac reče: »Svi ovi nasadi. uživa u čudnim stjecajima slučajnosti. koliko god dopuštaju mogućnosti. Upravo od toga što se pridržava stanovitog oblika. no potreban je samo neki poticaj.1 Zbog toga je. već prema poticaju. koja ga je skučila prilikom odgoja. kao i to. a sada se odražava u ropskoj privrežnosti raznim kalupima. Potom ga je zaokupilo slikarstvo. Kad se uređivao park. to je zaista vedar odušak u životu. a knez. jer ga samo izvanredna živost duha goni.« Upravo smo prolazili uz prekrasno grmlje i drveće. u kojoj se. Knez mijenja pojedine svoje sklonosti. koji marljivom knezu svatko od srca želi. dok se zbirka slika obogaćuje. Do takvih promjena dolazi čak i u pogledu dnevnih zabava na dvoru. kad se ponešto nikako nije dalo ugurati u smanjene razmjere. koji je neko vrijeme zahvatio muziku. koja mu je jednom bila određena. Zbog tog brzog mijenjanja sklonosti dobrom knezu predbacuju pomanjkanje onefdubine duha. u kojem je i sam neobično mnogo dao. čas onome. ovaj park tako lijepo njegovanfa naša kapela. trpi i naše kazalište. znalo isto tako uznemiriti. da se s posebnom strašću prikloni čas ovome. koje su mu nametale skučene prilike. ali po mojem mišljenju čine mu nepravdu. koji zapravo uopće nije kartaš. kao u bistrom. ovo zelenilo i grupe cvijeća djelo su uzorite kneginje. A što se tiče mijenjanja zabave na dvoru. da na dnevni red stavi opet nešto drugo. izrazih svoje divljenje. a da pritom ne zaboravlja čak ni ne zapušta ništa plemenito. . bio je strastven graditelj i vrtlar. poput sunca jasnom jezeru. naše kazalište stalno primaju svaku zamislivu pomoć i potporu.obrazovanog kneza uvuklo se malo pedanterije. koji na njega djeluje. onda ga je zanio polet. koji je on zavolio. kao što vidite. odmor od ozbiljnog. nepromjenljivo odražava šarolika slika života. Prije se mnogo plesalo. sada se na društvene dane igra faraon. i tom oduševljenju moramo zahvaliti osnivanje odlične kapele. Graditeljima je s bojažljivom točnošću propisivao i crtao svaku pojedinost zgrada. grupirano s dubokim smislom za slikovito. a zacijelo ga nikad ni jedna odviše ne zaokupi. često mučnog posla. i njoj se moraju pokoravati najheterogeniji elementi. ono ne odstupa od manire. koji je on s mukom izvukao iz svih mogućih antikvarnih djela. te ga je svako ma i najsitnije odstupanje od određenog uzorka.

rijetko cvijeće i biljke. da mi možda pokaže kraći put. ali draž mjesta i osobito prijaznost i mir. te se napokon predstavio kao inspektor kneževe galerije slika. da li sam stranac. pa sam . da se zadržim. o tome odakle dolazim. on se zaustavi i upusti se u razgovor. nevjesto isklesanim u pješčaniku. da ne odam da sam već sve to vidio. Pozdravih ga. što sam se jedva mogao nadati. Sasvim neovisan. kakvog sam staleža i zvanja. svidio mi se to manje. Čuvao sam se. odlučih stoga prepustiti slučaju. uvjeravao me je. Ti su kipovi stoga prognani. utjecali su. a osim toga prirodoslovlje je njena najmilija znanost. najadama i drijadama. neka me predstavi knezu. Zbog toga ćete naći strano drveće. na svakoga. čak i ako ne zna za ove manje poznate okolnosti. kad nije bilo žive duše. kako od srca želim. Potvrdio sam to i dodao. da sa mnom večera u gostionici. živeći samo za znanost i umjetnost. kojima je ranije vrvio park. pa ćete još naći samo nekoliko dobrih kopija antičkih djela. kao da mi je potpuno nepoznat. uman stranac dobro došao u dvorskom krugu. Kad sam naime jednog jutra šetao po parku. a to se uskoro zaista i dogodilo. da ću izmaći stanovitim neugodnim pitanjima maršala dvora. da nema ništa lakše. da se približim kneževoj obitelji. jer mi cijela okolina izvanredno odgovara i privlači me. da se to knezu svidjelo. ali i njih je kneginja pogađajući profinjenim osjećajem kneževe najskrovitije želje. saopćio sam mu. nego smještene s dubokim osjećajem i podijeljene u prirodne grupe. susreo sam kneza u jednostavnom ogrtaču. da mi kao vodič pokaže čitav park. Taj diplomatski način. upravo u vrijeme. moj je pratilac prihvatio poziv. namislio sam. da ostanem ovdje poduže. i on se ponudi.« Bila je već kasna večer. Kad pri stolu postadosmo povjerljiviji. jer je svaki obrazovan. Kneginja je pokazala odvratnost prema svim onim bogovima i božicama. koji ovdje posvuda vladaju. da upravo čudno djeluju. Samo treba da posjetim maršala dvora i da ga zamolim. umjela postaviti tako vješto. kako sam stigao prije nekoliko dana i da sam htio samo proputovati. Čini se. koje je knez zbog nekih njemu dragih uspomena htio zadržati u parku. kao da bez pomoći vješte ruke niknuše na zavičajnom tlu.Ona je savršena slikarica krajolika. ali ne poredane kao za izložbu. upitavši. pa napustismo park. dolaska do kneza.

piramidalnim grupama. Čovjek odmah izlazi iz sama sebe. »u svojoj velikoj jednostavnosti prava igra za ljude od duha. moji nazori bili su za njega samo dokaz mog diletantizma. Saznao sam mnogo o koloritu. Poučio me za čim zapravo teži slikarstvo i muzika. gotske kapele. d. o uvjetima. usudio sam se koješta prigovoriti njegovim sudovima. upitavši iznenada: »Igrate li faraon?« Odgovorio sam da ne igram. čini se. upozoravao me na točnu izvedbu postavljenih zadaća i uopće se raspripovijedao o težnji. da makar i nasluti onu dubinu. Upitao me što ja mislim. izjavivši. o zborovima. kakvo obično stječu velikaši. kojemu se. stavlja se u položaj. o ozbiljnoj i komičnoj muzici. paviljone. nastavio je on. hramove. na kojoj se zasniva čitavo uređenje ovog parka i koja bi morala prevladavati kod svakog parka. koji obično nije nadahnut pravim iskustvenim saznanjem. koji su duhovito i precizno izražavali njegovo unutrašnje uvjerenje i pokazivali. bujnu divnu vegetaciju. osvjetljenju i t. ali je ipak odviše površno. opera. koje nevidljivim nitima prede tajanstvena sila. a da nisam prekidao kneza. Razgovor je skrenuo na umjetnost. o efektu. te se pokazah kao dobar poznavalac slikarstva i praktički muzički umjetnik. ta zabava veoma svidjela. koju zovemo sudbinom. o mračnom svijetlu. da njegovo umjetničko obrazovanje daleko premašuje ono. koja je knez davao o svakom nasadu i zgradi. po kojima se radilo. da poneki od mojih sudova baš ne odbacuje. pohvalio sam ljupkost mjesta. no prekinuo je svako daljnje raspravljanje o tom predmetu. no čini se da mi nedostaje poznavanje prakse i stvarnog izvođenja u život.pustio da me provede kroz sve spilje. le sam strpljivo slušao objašnjenja. isto onako kao i pred inspektorom galerije. Svuda je spominjao uzore. Napokon je sam naglo prekinuo svoj govor. da bih ja doduše u idejnom pogledu mogao biti u pravu. Sve sam saslušao. Dobitak i gubitak su ona dva stožera. a nisam propustio ni da se izjasnim i o građevinama. »To je divna igra«. s kojeg može vidjeti čudnovate zapletaje i veze. o prizorima za primadonu. Moji prigovori. iz koje pravom umjetniku izvire divna umjetnost i u njemu raspaljuje božansku iskru težnje za istinskim. na kojima se pokreće . koje mora zadovoljiti slika. ili još bolje. Pažljivo me saslušao. činilo se. draperiji.

ali ja ne dopuštam. koji bi vas htio uloviti u svoje mreže. ponosan na svoje pretke. da se bilo tko tom igrom upropasti. da na neki način čak živim na dvoru. a u srcima laž i himba. prvi ministar bi morao biti spletkar i pohlepni zlikovac. da bi bila zanimljiva. Tu igru morate naučiti. no vi ćete me još na kraju smatrati možda nekim kartašem. »Kakvo plemstvo. a komornici razuzdana čeljad i oskvrnitelji djevojaka. uzviknu knez živo.« Nakanivši već da me napusti. do viđenja!« Tako mi se želja ispunila lakše. kako bi onaj iza njega došao na njegovo mjesto. te mi kroz glavu pro-doše sve one neobične pripovijetke o dvorskim spletkama. da dosad nisam osjetio u sebi mnogo želje za kartanjem. smutnjama. jer slučaj je trom. vrlo obrazovan. kakvo plemstvo«. kako su me često uvjeravali. Po pričanju tih ljudi knez bi morao biti okružen zlikovcima svih vrsta i zaslijepljen. ali svatko je drugome nepomirljiv neprijatelj i nastoji mu podmuklo podmetnuti nogu.tajanstven stroj. Ja sam knez. koje su satkali duhoviti pisci romana i komedija. Sva su lica rastegnuta na prijazan smiješak. tope se od prijateljstva i nježnosti. Dvorske . Znanost vas oplemenjuje i osposobljava. da se pojavim u dvorskom krugu. ostanite tu i posjetite moj krug. što više. da se zovem Leonardo i da živim privatno kao učenjak. koji. ako vam se sviđa ovdje u rezidenciji. iako ulog u nju mora biti velik. gledajući me oštro svojim živahnim bistrim očima. to su djetinjaste duše. Knez se nasmiješio i. intrigama. »vi ste. uman čovjek. gospodine Leonarde. Adieu. bit ću sam vaš učitelj. njegov maršal dvora morao bi biti neki odvratni tikvan. koji to tvrde. koje je. kao što sam se uvjerio. naklanjaju i savijaju. knez mi se opet obrati i upita: »A s kim sam govorio?« Odgovorih. čim mu se nudi samo malo. dok se isto to ne dogodi i njemu. u kojem ponekad igramo faraon. izvanredno opasno i pogubno. nastavio: »Eh. da ga nepovratno strovali. pa se stoga možda ne bih smio poslužiti ponuđenom milošću.« Uvjeravao sam ga. te da uostalom nisam plemić. nego što sam i mislio. da se pojavite u mojoj okolini. Trebalo je da se po prviput u svom životu pojavim na dvoru. po miloj volji dalje tjera duh nastanjem u njemu. kad ga pokrenemo.

kad sam u seminariju o tome onoliko čitao. uvijek mi se činilo. ukusna odijela. a bio sam u godinama najveće snage. Bljedoća. te postavljaju mreže i zamke. Osjetio sam. Moje od prirode gipko. kako je to pokazalo njihovo susretljivo ponašanje. čak neki unutrašnji glas. morao zapravo naglo raskopčati ogrtač. kad sam nakanio. koje sam ponio iz trgovačkog grada. koji su se već bili okupili. tako su i sva gospoda oko kneza trebala da se pojave u izvezenim kaputima. pri riječima: »Ja sam knez«. na kojima je prije boravio. koji mi je prigušenim riječima neprestano dovikivao da će tu biti odlučena moja sudbina. usto zaljubljive. slobodno kretanje. da sasvim zagladim sve ono tvrdo. te se u određeno vrijeme nađoh. kad ima lijepo lice. ukočeno. svojstveno svjetovnjaku. pa moje skučenosti nestade. gospodin Leonard!« te se stade šaliti na račun mog strogog kritičarskog pogleda. Kao što je knez po mojoj teoriji. Svemu tome pridružilo se. što mi je još ostalo od života u samostanu. u kneževskom predvorju. ne bez tjeskobe u duši. krutim frizurama i tako dalje. kojih se treba čuvati kao vatre. da preda mnom zabljesne velika zvijezda. iščeznula je s mojih obraza. naduvene smutljivke. a sasvim me osokoli knez. Moj prilično dugotrajan boravak u onom carskom trgovačkom gradu poslužio mi je. kad je sa mnom razgovarao u parku. pa je moja pojava morala ugodno djelovati na sve. pokupljenoj iz romana i komedija. pa se nisam malo začudio. da sam nosio fino i lijepo crno odijelo po najnovijem ukusu. Takva je u mojoj duši bila slika dvora. koje se nenametljivo držalo granica najveće profinjenosti. ostala je u meni neka bojazan pred svim što je dvorsko i ona je djelovala još i sada. kojim sam razgledavao njegov park. koji mi pristupi riječima: »Gle. da vidim dvor. izvanredno građeno tijelo lako se priviknulo na neusiljeno. Moja težnja da se približim kneginji. moji tamnosmeđi uvojci prekrili su svaki trag lonzure. gle. ugledavši samo jednostavna. iako mi je Leonardo mnogo pričao 0 dvorovima. da tu đavao tjera svoje bez ikakve smetnje.dame su ružne. . uglato u svom ponašanju. koja nagrđuje mladog redovnika 1 onda. da bi moji pojmovi o životu na dvoru uopće mogli biti djetinjasta predrasuda. neodoljivo su me gonili naprijed. koja mi je rumenjela obraze i sijevala iz očiju.

prošaputala je nekoliko riječi. komornici bodri mladići. kakvu sam ranije zamišljao. kad me predstaviše. bio je čas ovdje. koji je odavao čuđenje. bile su vrlo mlade i isto toliko beznačajne. koliko ga je god lukavo započela. a da taj osjećaj nije bio ni najmanje tegoban. da joj ispripovijedam. s dugim mačem o boku. i onda se obratila nekoj staroj dami. Bio sam na to spreman. koje je lomilo zube i jezik. Kako uzdrhtah u najdubljoj dubini duše. Odmah se upustila sa mnom u razgovor. sada. umjela me je neopazice tako vješto izdvojiti. Isticao se jedan sitan muškarac prćasta nosa i živih. no na sreću vrlo skromno ukrašene. i u salon uniđe kneginja. nimalo nalik na ljude koji potajno spremaju neko zlo. te joj tiho reče nešto. čas ondje. da ponovi . uskoro se pokazalo da mu je jedina svrha ispitivanje mojih životnih prilika. Maršal dvora bio je star. kad je ugledah. Jedva da sam našao jednu jedinu figuru koja bi pristajala u sliku dvora. kao iskre. Okružiše je dame. u crnom odijelu. u kneževoj blizini. One dvije dvorske dame. neusiljen ton. jer me to raduje i jer to volim. Svoje rodno mjesto prebacio sam u poljsku Prusiju i dao mu nemoguće ime. da se nalazi u krugu dvora. koje nisam razumio. Bio je to knežev osobni liječnik. Sve se to zbilo u jednom hipu. stotine šaljivih. kako sam nekoć studirao teologiju. naprosto je sipao oko sebe. a uvjeren. zagledala se u mene pogledom. sarkastičnih dosjetki i posvuda izazivao živost. neko unutrašnje uzbuđenje. ograničio sam se na to. Društvo se zatim podijelilo u manje i veće grupe. blistavih očiju. da je u takvim slučajevima najmanje škodljiva i najmanje opasna najjednostavnija. putujem. počeli su živi razgovori. a sada. vladao je slobodan. nigdje se ne zadržavajući. nego prije. nalikovala je na moju pokroviteljicu još više. da sam se u tren oka našao s njom na samu pri prozoru.Otvoriše se dvokrilna vrata. zbog čega se ova uznemirila i oštro me pogledala. krećući se i provlačeći se nevjerojatnom brzinom kroz društvo. vedar čovjek. pri sjaju svjetiljaka. a ipak je čovjek osjećao. koju su pratile samo dvije dvorske dame. Stara dama. pun životne radosti. a staroj dami povrijedilo uho i oduzelo svu volju. naslijedivši bogatog oca. najskromnija priča. čini se sestre. ne ostajući nikome dužan. s kojom je bila razgovarala kneginja.

da me sada potpuno prepusti samom sebi. Moja blagajna bila je skoro iscrpena i već sam često pomišljao. i ja zamolih kneza. Sada sam neprestano stavljao na damu. iako sam se točno pridržavao kneževa savjeta. Maršal dvora bio je bankar. no. da zadrži sav dobitak. gdje je bio spremljen stol za faraon. nego što biste htjeli izgledati. da ja kao savršeno nesretan igrač i njega dovodim do gubitka. jedva sam prikrio svoje unutrašnje uzbuđenje. beživotnom licu na karti otkrio Aurelijine crte. Svakiput. dok sam ja tiho i povučeno obratio svu svoju dušu Aureliji i jedva opažao . pa mi se ta igra. Počeo je novi krug. bankarovo pitanje. koje sam još imao uza se. kako ću se ponijeti. jer je najniži poen bio louisdor. koje bi ovdje moglo probuditi stanovite žalosne uspomene. Oko stola se okupiše sva gospoda osim osobnog liječnika. ukoliko bi taj oslabio fond banke. a i ja. sve više i više. Upiljio sam se u kartu. stalno sam bio na gubitku. Knez smiješeći se reče. igrači su uzvikivali: »Ne. imate lice.pitanje. koja me je odjednom mogla učiniti siromahom. Bez predomišljanja izvukoh iz džepa posljednjih pet louisdora. »Eh. Knez me pozva. kako mi se učinilo. činila sve više kobnom. što sam izgubio. ako nastavim po savjetu iskusna igrača. da bih možda još mogao utjerati. trgnulo me iz zanosa. sad se dama mora iznevjeriti!« — ali iznevjerile su se sve karte ostalih igrača. kako mi rekoše. i stavih ih na damu. koji je bio znatan. Iz svojih karata. »vi. i možda ste više. eh«. i ne gledajući ih. a knez da mu nadoknadi svaki gubitak. koje nisu sudjelovale u igri. odjekivalo je sa svih strana. Sve kneževe karte zatajiše. kad sam ponovo stavljao na damu. kad izdam posljednji louisdor. bila je to dama. pošto mi je ukratko objasnio kako se igra. gospodine. to je nečuveno«.« Nakon zakuske prešli smo u dvoranu. Dobila je. kako je rastao dobitak. da sam u tom blijedom. da stanem uz njega. što će biti. bio se sporazumio s knezom. jer izgleda. to je nemoguće. kad se u sebe toliko pouzdajem. »To je čudesno. da li sam izvukao kartu. no htio je vidjeti. te mi odabra karte. Možda je smiješno govoriti. jer vaše ponašanje nimalo ne podsjeća na studenta teologije. izvukoh jednu naslijepo. kazala je stara dama. jer on nikad nije igrao. nego je ostajao uz dame.

koja mi je dobacila sreću u igri. sve više i više jačajući. kojim se ta sila služi u nepoznate svrhe. dao mi je najprokušanija pravila. Kad sam se ujutro u najtamnijem raspoloženju vukao po parku.zlato. koji je u to doba također obično šetao. Oko dvije tisuće louisdora dodijelila mi je sreća putem dame. kako se u igri treba poslužiti slučajem. »Dakle. no iako sam se sada oslobodio svake zbunjenosti.« Raspripovijedao se nadugo i naširoko o pojmu karte fa-voritkinje. obuzela i neka nepoznata sila. Srećom ste pogodili kartu favoritkinju. da nikad više ne dirnem karte. Ukratko. i svoje današnje sreće. koji je nedavno oborio prepelice. da sve to neobično ne prouzrokujem ja. te završio izjavivši. »Upravo moja jučerašnja čudesna sreća«. da ću sada sigurno marljivo juriti za svojom srećom u igri. ali tako slijepo nc bi se smjeli pouzdati čak ni u favoriziranu kartu. Knez me začuđeno pogledao. nisam se mogao obraniti od nekog neugodnog osjećaja u duši. u posljednja četiri kruga dama je neprestano dobivala i džepovi su mi bili puni zlata. Ima nešto užasno u tome. te da sam ja samo bezvoljno oruđe. kad je ona nasumce izvučena karta probudila u meni jednu bolnu i gorku uspomenu. što sam inače čuo o opasnosti. misleći na ono biće. pristupi mi knez. koja će se. kao da to izvire iz moje vlastite nutrine. nego ona strana sila. tješilo me. koje mi je žarkim bojama . što je unišla u moje biće. dragog lika ispunjavala me grozom i odvratnošću. koje mi je bankar gurao jedno na drugo. Bilo mi je jasno. koji vam je oprostio sve ludosti početka i dobacio zlato. Nasuprot tome otvoreno sam izjavio. pa čak i kobnosti te igre. gospodine Leonarde«. nastavio sam. »kako vam se sviđa moj faraon? Što velite o mušicama slučaja. »navela me na tu odluku. što me je istog časa. Vječno zrcaljenje Aurelijinog lika nije moglo da bude išta drugo do bezočno ma-mljenje na opako djelo. pust novčani dobitak. koje je dušmanski razdiralo moju nutrinu. a baš ova bezbožna zloupotreba tog smjernog. kako šam čvrsto odlučio. uzviknuo je. No saznanje o tom dvojstvu. kao da ja sam. nagoviještajući mi postepeno nicanje vlastite snage. Na čudan način osjetio sam neku tajanstvenu vezu između onog sretnog hitca naslijepo. jer je potvrdila sve ono. uskoro suprotstaviti neprijatelju i svladati ga.

premilostivi gospodine. da čitavu svoju putnu blagajnu ugledam ispražnjenu. pouzdavajući se djetinjasto u svoju snagu. koju ne bi mogao prouzročiti puki gubitak novca. No. a karta je u vašoj duši oživjela lik izgubljene drage. jer ne ću. te se neprekidno. da se tko upropasti zbog moga zadovoljstva.« »Razumijem vas«. blijedo i komično lice dame s karte sa srcem. ne može više napustiti. čak još i u smrtnoj borbi. dozvolite. da čovjek zbog golemog gubitka padne u najgori položaj. No i sam taj gubitak. Otuda po mojem mišljenju potječe bezumna strast. u kojem nas prezirno zgrabi i šatre. Dopustite da priznam. koja blistava izlazi iz mraka. Uostalom. zbog kojih.« »Može biti. »ukida opet slobodu igre. odgovorio sam. u kojega još nije prodro onaj neprijateljski princip. »vi ste nesretno voljeli.dočaravala mrtva karta. strašno. te ograničava čak i one posebne stjecaje slučaja. koje se čovjek. može baciti u tisuću neugodnosti i otvorenu bijedu čak i najhladnijeg igrača. da se u gotovo otvorenoj borbi uhvati u koštac s tajnovitom silom. što tu igru čini tako kobnom. iako mi je to. sad svejedno. i ona vam je u igri bila vjernija i učinila vam je više dobra nego možda u životu. što upropaštava igrače faraona. »i trostruko bih vam nadoknadio gubitak. spoznavajući njegove najtaj-novitije zapletaje. to se kod mene uopće ne može dogoditi. ali to je već sporedno. vi ste mislili na dragu. naprotiv. iako je igrao samo ponukan okolnostima. i unutrašnja rastrojenost duha. premilostivi gospodine. onda to nije kriva igra.« »Ali upravo to ograničenje. odgovorio sam. nije toliko u opasnosti. premilostivi gospodine«. nada pobjedi. mogu zapovijedati slučaju. Upravo ta borba s onom silom kao da je ona privlačiva vratolomija. nego samo vaše individualno raspoloženje. koliko u smjelosti. upade brzo knez. s tolikim zanimanjem . prekinuo me knez. moralo bi vas radovati. »ali ja i odviše živo osjećam. i koju. ali nikako ne mogu shvatiti što bi tu moglo biti užasno. što vam je sreća bila sklona. smiješno. jer poznam svoje igrače i ne puštam ih s oka.« »To bih ja doznao«. premilostivi gospodine«. da jučer ni meni samom nije mnogo trebalo. kad sebi živo zamislim široko. kad je se jednom lati. ako vam je ominozna veza između sreće u igri i vaše drage tako neugodna. te nas poput zavodljive opsjene mami u predio. tako rado prihvaća. da ono.

da je ona duga scena bila kneževa kompozicija. a osobito mi je bila dosadna jedna duga scena. ljubazno se šaleći: »Dobro veče.« »Vi. Mnogo njih znalo je ispripovijedati ponešto zabavno. Bio sam međutim u zabludi. nisu se čak izbjegavale ni zajedljive anegdote. uvjeren sam daje svako ograničavanje slobode. da se pojavim u dvorskom krugu i da se približim kneginji. da moja kapela danas osvjetla obraz i da vam se moja muzika svidi više od mog parka. kako mi je palo na pamet. jer još iste večeri dobih pozivnicu za dvorski koncert. Dobro sam se čuvao da izrazim svoje pravo unutrašnje mišljenje. te se stadoše živo zabavljati. dobacivši mi nemarno »adieu«.promatrate tu igru. što sam lakoumno proigrao kneževu milost i izgubio pravo. premilostivi gospodine! Osim toga. da se tako otvoreno izjasnim. te sam čak htio da sudjelujem i u igranju faraona. Bilo mi je žao. A ne će li također poneko. jer je jedan poništavao djelovanje drugoga. neka nebo dadne. jer je potpuno suprotno onome. kad sam vidio da više nema banke. kako bih se potpuno izmirio s knezom. kad bi bila zloupotreb-ljena. ali sam se nemalo začudio. naći načina. a ostala gospoda i dame posjedaše oko kneza. pa i onda. sve je bilo izvedeno točno. pa sam pod krinkom romantičnih bajki umio u privlačivom obliku natuknuti . gospodine Leonarde«. Nije mi ni samome bilo jasno. reče knez ljutito i brzo se udalji. i bilo je pametno da sam tako učinio. gospodine Leonarde. kako mi se sada nehotice otkinulo s usana. koja mi se učinila kao da je komponirana po nekoj napuštenoj formuli. jer nikad nisam o toj igri razmišljao dovoljno. formiralo se nekoliko običnih kartaških stolova. Pošao sam bez oklijevanja na prvi dvorski skup. ni u čemu ne dijelite moje mišljenje. tegobno. no izbor komada nije mi se činio sretan. za čim teži ljudsko biće. da bih u sebi tako sredio svoje uvjerenje. čini se. koga neodoljivo obuzme strast za igrom. da na svoju vlastitu propast izmakne nadzoru i tako u svoj život unese nesklad koji će ga upropastiti? Oprostite što sam tako otvoren. čak nepodnošljivo. iako sam u trgovačkom gradu često promatrao igru na velike uloge.« Muzika je zaista bila veoma lijepa. jer su mi kasnije kazali. moj pripovjedački dar dobro mi je došao. a knez mi u prolasku reče.

Čovjek mora da je imao ogromna pluća. dubokouman fizičar. Taj način zabave kasnije se proširio. premilostivi gospodine«. kojima je isprepleten život. nego da postigne tu svrhu. kad li me probudi flauta. pa i kneževim licem preleti smiješak. da se dobro ispavam. Odlučio sam. Tako sam stekao pažnju i odobravanje društva. koja mu je najviše odgovarala. »da ja na svojim putovanjima ne propuštam da u svoj putni dnevnik vjerno upišem sve vesele dogodovštine. a svatko se prihvaćao struke. iznenadio novim zanimljivim otkrićima na području svoje nauke. upravo je moglo odbili jedan sat. da svratim u lijepo svratiste. osobni liječnik bio je izvanredno obradovan. koji je pokazivao koliko mu prija povratak u svakodnevni život. jer je reskim. a osobito smiješne osobenjake. »Vi znate. bacih se u svojoj sobi odmah u krevet. kojemu je sve to bilo strano i nepoznato. na koje naiđem. Napokon je profesor završio. u koju je duvao netko tik pored mene. što bi razvedrilo duh. iako nije osobito značajno. slomljen od duga puta. što ne bi imalo nikakvih drugih pretenzija. gdje me je dočekao susretljiv i okretan gostioničar. da bi nakon duboke nauke trebalo nastaviti nečim. Slabići.koješta iz svog vlastitog života. ali. tako se dogodilo. čini zabavno. a u tome nitko nije premašio osobnog liječnika. podigoše glave. Umoran. dodavši. što mi se. četiri sata od B. te je sa dubokom čežnjom čekao kraj. da je sve to uskoro poprimilo izgled dobro organizirane literarno-estetske zajednice. i koliko god je to odgovaralo onom dijelu društva. pa bi ovaj ili onaj često nešto napisao i to pročitao u društvu. ali knez je više volio vedar humor. Na svom lanjskom putovanju prispio sam kasno noću u lijepo veliko selo. prodornim Ionom. upravo iz tog dnevnika nakanio sam saopćiti nešto. koji je bio dovoljno obrazovan da shvati profesorovo predavanje. te je stao da ga hvali i da mu se divi. U svom životu nisam još čuo takvu svirku. toliko se dosađivao onaj dio. u kojoj je knez predsjedavao. izvanredan. Jednom nas je neki učenjak. koje je slomila sila njima tuđe nauke. koji je potpuno upropastio karakter . štoviše. Čak ni knez kao da se nije naročito snalazio u profesorovim idejama. koji je bio neiscrpljiv u tisuću šaljivih dosjetaka i upadica. progovorio je osobni liječnik obrativši se knezu.

više me ne ćete vidjeti u svojoj prokletoj krčmi. Naravno da sam ga smatrao strancem. te je brže bolje . nije progovorio ni riječi. zašto je čarapu obukao naopako. našavši se u gostionici. koji je spavao u istom krevetu s nekim naprasitim Škotom i ispod pokrivača ispružio bosu nogu. Gostioničar je. koji je. besmislenije. koji se posvađao sa svratištarom i sada odlazi. To je opazio neki Englez. kad su ga upitali. uskoro ga vidjeh. koji je neprestano vikao: »Prokleta bila vaša kuća. gdje se ne može ni piti. kao da je nešto bačeno o zid. a zatim zavlada tišina i ja mirno produžih san. koji se nalazio u sobi. koji me je lišio sna i razdirao mi uši. U čitavom biću toga čovjeka bilo je nešto tako smiješno-ozbiljno. Razabrah glas gostioničara i nekog čovjeka. kao što sam to kasnije uvidio. na koje sam ikad naišao. Ujutro čuh. te potrča prema staji. da sam se. mršav kao prut. Eto vam vaš novac. Pripovijedao sam o onom Ircu. na takav način.« S tim riječima naglo iskoči iz kuće neki onizak čovjek. da bar nikad nisam prestupio njen prag. bez sumnje iz pakosti. adieu. kao kucanje navijenog sata. »Dakako!« odgovorio sam i pritom mi preletje glavom niz takvih bullova. odgovorio sasvim iskreno: »S prave strane je rupa!« Sjetio sam se zatim sjajnog bulla onog Irca. na kojoj je ratoborno nakrivio siv šešir. kad o podne.tog instrumenta. da li sam već upoznao kojeg Irca i da li što znam o njihovim takozvanim bullovima. Đavao me doveo u tu kuću. napokon čuh mukli udarac. ni jesti! Sve je bestidno loše i pasji skupo. kako se dolje u kući netko žestoko prepire. ali pasaža se ponavljala i ponavljala. Jeli smo zajedno. Psovao sam i grdio prokletog ludog muzikanta. a stranac. razgovor vješto skrenuo na nacionalne osobine i upravo mene upitao. kako na prilično nezgrapnoj kljusini u tromom galopu izlazi na dvorište. neprekidno ponavljao istu pasažu. te se između mene i gostioničara zapodjeo mršav razgovor. u smedem kaputu i s riđom okruglom perikom. koji je jeo kao gladan vuk. koja je ujutro odjahala. vidjeh kako ta ista komična smeđa figura s riđom perikom. upravo zbog toga nemalo se začudih. Bilo je to najružnije i ujedno najsmješnije lice. da čovjek ne može ni zamisliti ništa užasnije. promatrajući ga. ulazi i bez okolišanja sjeda za prostrt stol. jedva suzdržao od smijeha.

ako nije siguran za te kamate. Zbogom. odmah i sam izveo sjajan buli. naprosto na moj poticaj? Ali ovaj gostioničar je dobar gazda. kao upravo sada. koji se od toga probudio i Ircu prilijepio vruću ćušku. ja sam doduše Englez. koji je živahan i duhovit. i samo zbog toga podliježem ovoj prokletoj bolesti bullova. on uopće ne dira u svoj mršavi kapital dobrih dosjetaka. da bi bilo tečnije. zašto me udaraš?« »Jer si me ogrebao svojom ostrugom!« »Kako bih te mogao. da se uvrijedi zbog našeg smijeha. pokazuje u najboljem slučaju uvez svoje glavne knjige.« Gostioničar se stade još jače smijati. ali to nije nipošto zasluga naroda. koji je upravo bio završio s jelom i iskapio veliku čašu piva. Nato se među njima razvio ovaj mudri razgovor: »Koji te đavao bocka. nego i druge pobuđujem na šalu. od kojeg čovjeka spopadaju takve gluposti kao hunjavica. pogledaj samo. jer ipak je bilo vrlo zabavno.prikopčao Ircu na nogu ostrugu. Ja sam nalik samo u jednom jedinom pogledu na Falstaffa — ne samo što se često sam šalim. a ostavio ostrugu. koji se dodaje društvu. eto. da mi ispriča. stavio prst na nos i kazao: »U Engleskoj su Irci jak začin. Možete li zamisliti. imaš pravo. kad bosonog ležim uz tebe?« »A ipak je tako. gospodine. Irac je u snu ponovo povukao nogu pod pokrivač i ostrugom ogrebao Škota. široko je razrogačio oči. ozbiljno me pogledao i kazao: »Potpuno ste u pravu. »Taj Irac«. ali rođen sam i odgojen u Irskoj. čak i govoreći o bullovima. što je Irac. daleko od toga.« Gostioničar se stao neobuzdano smijati. a ja mu se i nehotice moradoh pridružiti. koju je skinuo sa svoje čizme. nego je lamo takav prokleti zrak. Stranac. onaj prokleti sluga skinuo mi je čizmu. a to je njegov neumjereni smijeh. i ja odmah zamolili gostioničara. nego tu i tamo posudi poneku u društvu bogatih uz visoke kamate. »koji se zove Ewson i koji bi htio biti . tko je to. da se takve stvari često pojavljuju i u ovoj tromoj i praznoj pivarskoj duši.« »Bogami. Irci često čine takve bullove. a to u ovo ozbiljno i trijezno vrijeme nije baš mala zasluga. jer u taj smijeh on umata svoju dosjetljivost. reče gostioničar. a stranac. moja gospodo!« S tim riječima izišao je ovaj čudak napolje.

jednu više ulaštenu od druge. Svoj račun izravnava svake večeri. jedan novi sivi šešir i drugo. da plesati znaju samo na brodu. Tada mi sav sjetan rekne zbogom. Ali treći. spremi svoju torbu. posvadi se sa mnom. svakog dana. kao što ste danas vidjeli. da je morao ostati kod mene u krevetu i liječiti se. izveo je hornpipe. svojoj ljubimici. svakom prilikom nadari moju djecu. jednu na drugu. koja je veselo odjekivala. i da to dokaže. oprosti se od mene i odjaše na svome starom kljusetu. Inače je najdobroćudniji čovjek na svijetu. kad odlazi na konju. kako je gospodin Ewson saznao od škol-nika. Otada me više nije napustio. ali od prigušenog smijeha. oporučno ostavi svoj imutak mojoj najstarijoj kćerki. prolazio ovuda. sjeda. predbaci mi da mu preskupo računam. Pošto još za svaki slučaj izrekne svoju posljednju volju i. stavi na glavu svoje tri perike. koji je Ewson ubacio u škrabicu za siromahe. zviždeći strašno kroz zube. samo propovjednika ne podnosi. siv šešir i smeđi kaput istoga kroja kao i danas. na kojem je on to naučio još u djetinjstvu. nazove me svojim najboljim prijateljem i lije suze. upravo će biti dvadeset i dvije godine. izgrdi me zbog mojih postupaka. ali je već onda nosio ridu periku. jer mu loza ima korijen u Engleskoj. iako joj je sada već osamnaest godina. vrećicu slatkiša. koji je također još bio mladić. jer se o podne na druga vrata opet vraća. Ali to je samo njegova šetnja. Zaklinjao se.Englez. da ne može više živjeti bez roastbeefa i portera. jer je ovaj. da se nikad više ne vrati. i mjesto njega stavio sam bakreni sitniš. šest košulja. Kao mlad čovjek kupio sam ovo svratiste i priredio svadbu. tri riđe perike. kako on to kaže. a novac za doručak dobacuje mi ljutito svakog jutra. Svake godine jednom se sav preobrazi. mirno za stol i pojede tih neukusnih jela za tri čovjeka. a pritom teku i meni suze niz obraze. godine i godine. Tada ne misli ni na svoj boravak u gradu ni na povratak u zavičaj. čini dobro siromasima u selu. a mojoj najstarijoj kćerki. odjaše sasvim polako i tužno u grad. te pri jednom snažnom skoku tako iščašio nogu. S njegovim mušicama imam grdnih muka. kao djetetu. te ga je primamila plesna glazba. najkasnije četvrti dan opet se vrati i donese dva smeđa kaputa. upravo kad je gospodin Ewson. jednom zamijenio zlatnik. tek je od nedavno ovdje. Od tog doba svuda ga izbjegava i nikad ne . vraćajući se u svoju domovinu. što mu je potrebno za odijevanje.

često imam s njim grdnih okapanja. kad se razgnjevi. kad sam dolazio kući. ni ikakvog osjećaja za takt. dovukao je odmah svoj englesko-njema-čki rječnik. neka sa drugima zbija svoje šale. budući da je mislio. bez kaputa. Gospodin Ewson tražio je. a to se djevojci učinili sablažnjivim blebetanjem đavla. Prije tri godine došao je ovamo iz grada moj sin. jer je naprasit i jer ga spopadaju sasvim luckaste ideje. Služavka se podbočila i vikala. čuo sam već izdaleka žestoku viku i razabrao Ewsonov glas. što bi htio dobiti. daje oblata ono. da je on bezbožnik. gospodine!« nastavi gostioničar.ide u crkvu. kojom samo što mi ne rastjera goste. pa nije popustio. koji ni u što ne vjeruje i tako dalje. a gospodin Ewson. pa je i ovdje na svom instrumentu marljivo vježbao. a na kraju joj pade na pamet. jer gospodin župnik ionako kaže. S teškom mukom uspjelo mi je. u košulji stajao je tik pred djevojkom. Tada se gospodin Ewson sjetio. u kojoj bi gospodin Ewson možda bio izvukao kraći kraj. što se upotrebljava kod pričesti.« Prekinuo sam gostioničara u pripovijedanju o tome šaljiv-džiji. Stoga se usprotivila. koji uopće nema smisla za muziku. da mu služavka dobavi oblatu za pečaćenje pisma. (e da ga ne razumije. Samo moje posredovanje spriječilo je tučnjavu. koji je bio donio sa sobom. opet. pritom je na kraju počeo govoriti samo engleski. Tada gospodin Ewson. da razdvojim svadljivce. djevojka ga najprije nije uopće razumjela. već je zbacio svoju periku i onako ćelav. uvijek čini. upitavši ga. te seljačkoj djevojci. gurajući joj pod nos neku knjižurinu. pa ga je propovjednik zbog toga proglasio bezbožnikom. Jučer. da je i on nekoć svirao u flautu. »to je također jedna od osobina gospodina Ewsona. poče s najvećim marom svirati taj koncert. kako se ogorčeno svađa sa služavkom. Ali došao . da je loš čovjek. koja nije znala pročitati ni jednu jedinu riječ. u koju je upirao prstom i žestoko vikao i psovao. te pomisli da bi gospodin I '\vson htio s hostijom napraviti nedostojno ruglo. što me noću onako izmučio i naljutio svojom ružnom svirkom. da se nije dobro izrazio. mladić divno svira u flautu. stao u njemu pokazivati. dok mu Fric nije za teške pare prodao svoju flautu i jedan koncert. Kao što to. Kad sam stupio u kuću našao sam ga. te da shvatim o čemu se radi. »Ah. Kao što sam rekao. nije li možda gospodin Ewson bio i onaj.

»Dajte mi sekta. gdje su princeze? Ovdje miriši na kavu. Znao sam. Upravo sam se sjetio. doktor Green. koji se zove Green. te sada obično upotrebljava tri do četiri. što mi je o tome misliti. jer sam se nadao. što me mora ponuditi s bezvrijednim pićem. dodavši. čim se spustio mrak. na koji je pozvao upravitelja i doktora Greena. jer je i sam isto takav čudak. moderno. koje ovdje nazivaju punč. Budući da to malo koja flauta može dugo izdržati. govori. da je gospodin Ewson naručio kod mene za večeras punč.je samo do drugog sola prvog allegra. a sa gospodinom Ewsonom simpatizira. Ubrzo nakon toga došli su i pozvani gosti. radosnih očiju i crvena nosića. a ipak jedan bez drugoga ne može živjeti. sigurno najsmješniji na svijetu. nada se. da se zadržite ovdje još do sutra ujutro. budući da će se on uskoro onamo vratiti. »lupeški Kambiže. da me je pozvao na punč. moći ćete večeras kod mene vidjeti ovaj trolist. vrlo često treba novu. da ga ta pasija sviranja u flautu često spopad-ne noću. baca je kroz prozor uz povik: Bogami. pristupio gostioničaru. Ako vam je po volji. te tada cilikanjem budi moje goste iz najdubljeg sna. onda je naišao na pasažu. I loćete li mi vjerovati. i. robustan muškarac srednjih godina. a onda i periku. Ako se razbije makar jedan zavrtanj. moći dokazati da se on razumije u pripremanje tog ukusnog pića. a bio je toliko ljubazan. gospodine. samo u Engleskoj prave instrumente. lica upadljivo nacionalnog. da mi se oči zacrvene!« uzviknuo je patetično. da će mi. koju nije mogao izvesti. koji nešto vrijede! — Zaista je užasno. gotovo isto tako dugo kao gospodin Ewson kod mene. da ovdje u kući upravitelja carskih dobara. Ušao je u odaju. a . Upravitelj je bio malen čovječuljak. kako mu je jedino žao. ali nemarno odjeven. ili se ošteti neki zaklopac. premilostivi gospodine. sve dok u najvećem gnjevu ne baci o zid najprije flautu. samo u Engleskoj se pije punč. šeširom na glavi. s naočarima na nosu. okrugao poput kugle i izvanredno prijazan. isto tako pun neobičnog humora? Neprestano se svađaju. dođem li ikad u Englesku. boravi neki engleski doktor. pograbio ga za prsa i snažno prodrmao. pa tu jednu jedincatu pasažu svira sada već tri godine gotovo svakog dana po stotinu puta uzastopce. da ću gospodina Ewsona vidjeti u svem njegovom sjaju. da sam s veseljem odgodio put.« Sigurno ne sumnjate.

slabiću kukavni«. »Ne ću te pustiti. i od tog doba svira. sopćući. sjeo s licem Katona za stol. ali doktor reče: »No dobro. Sigurno ste opazili.« Gostioničar je donio zdjelu punča. sjedio je među njima kao neki ek-scitativni princip. oponirajući i dalje. »ne smatrate li. čekat ću božansko piće. .« Pustio je gostioničara. nastavio je doktor. ipak ga stadoše neumorno gutati iz velikih čaša. kao da je čovjek u kazalištu?« reče mi prijazni upravitelj. »Nije li to. poznate melodije na stranom instrumentu. našao je slučajno kod mene Schlegelova Shake-spearea. koji je svojim talentom umio obojicu navesti na kojekakve lude misli i riječi. da čak i krčmar govori ritmički. poštovani Ewsone. zazelenjelo ti se pred očima. *>čovjek daje sve. te rekoh jedino. stoga ga treba pohvaliti!«! Upravitelj. jedne za drugom. što u sebi nosi! Zar je on kriv. smirit ću se i šibajući kukavnu nemoć. prije toga ne. te iako su se Ewson i Green zaklinjali. koji brže bolje uteče. ako se ne okaniš svog sramotnog čina!« Sad će. kako se sam izrazio. nevaljali krčmaru!« Ali tada se Ewson mrzovoljno okomi na doktora i povika: »Nedostojni Greene. Upravitelj je na primjer govorio o kazalištu u gradu. koji sasvim bijedno igra na tragičan način nježne očeve! »S time se ne mogu složiti«. da je igrao šest puta bolje?« Morao sam to silom prilika priznati. pomislih. kazao je opet Green. doktor ga je takoreći ujambio. Green ostade škrt na riječima. »ali doktor. koji se pušio. koje ti pripremaš. da bi bio mnogo dostojniji odobravanja. ne. prastare. da bi šest puta bolje morao igrati glumac. da njegova sklonost naginje k lošerh? jAli on ju je u lošem dotjerao do pohvalne savršenosti. tek bi tu i tamo progovorio nešto komično. uzeo napunjenu lulu i stao otpuhavati velike oblake dima. koji inače ne uzima u ruke nikakvu njemačku knjigu. upao je odmah doktor. »Ja tako ne mislim«. Pove-dosmo neki otužan razgovor. izbiti svađa i metež. rasplakao se od tuge. ja stadoh uvjeravati da glavni junak odlično igra. da mi u gnjevu ne zgnječiš rebra!« uzviknuo je gostioničar.ne na piće bogova!« »Ostavi me. »sve dok god mi slatka para punča ne nadraži nos i ne zamagli svijest. da se jedva može piti. oj junače! — ukloni snažnu šaku.

bacio periku i kaput kroz prozor na dvorište i uz najčudnovatije grimase stao tako šaljivo plesati. koji je jasno obasjao sobu. pa sam se od te lude večeri u gostionici uspio odmoriti tek snom u kolima. prijatelju! Jesi li ti Gladnica. zajecao je. zato jasno svijetliš! No. ali je imao najčudnovatije vizije. Ewson poskoči i viknu. čini se. a da ne slomi vrat. štoviše. Ewson je tada postao razuzdano veseo. veoma . nije unišao u sobu s velikom svjetiljkom i glasno uzviknuo: »Evo me gospodo! Sada se može nastaviti. pod drugu. napokon je oteturao u kut. laku noć. te upitah upravitelja za uzrok njegovog dubokog bola. ali uzalud. Doktor je ostao ozbiljan. a niz obraze mu potekoše blistave suze. S mukom odvedosmo luckastog Ewsona u njegovu sobu. pa ipak je taj junački knez morao umrijeti. Ah! ah!« Još je jače zaplakao.« Liječnika je u pripovijedanju često prekidao glasniji smijeh. i tako oteturaše cestom prema upraviteljevoj kući. duvajući mu u lice oblake dima: »Dobro došao.i tako se to nastavilo. bez obzira na jasnu mjesečinu. sluga uze doktora pod jednu ruku. Shvatio sam gostioničarev mig. sjeo i počeo žestoko plakati. Knez je. dok na kraju sluga. tako da nisam zaklopio oka. »Ah. vrijedni moj krčmaru. kao da ga je opsjelo tisuću đavola. Zdjela za punč učinila mu se violinskim basom i htio je svakako po njoj guditi. lupežu. nego što bi se inače mogao čuti u krugu nekog dvora. a upravitelja.« Doktor stade tik pred njega i reče. da nitko ne će otići kući. »princ Eugen bio je veliki vojskovođa. sve dok nije počeo djelovati jaki punč. ali nitko se na to nije obazirao. prateći žlicom Ewsonove pjesme. laku noć. gdje je još pola noći bjesnio na flauti. Namislio je ni manje ni više nego da potkreše mjesec. Pokušah ga što više utješiti zbog gubitka tog hrabrog princa iz davno minulog stoljeća. mnogo sam tog prezrenog soka popio. laku noć moj Pilade!« Ewson se zaklinjao. ah!«. Upravitelj je postajao sve tiši i tiši. Doktor Green pograbio je međutim neki veliki usekač za svijeće i neprestano s njim zamahivao prema otvorenom prozoru. koji nosi i mjesečinu i psa i trnovit grm? Očistio sam te. pjevao je promuklim glasom nacionalne pjesme. da bi čovjek mogao puknuti od smijeha. koji je još uvijek naricao zbog gubitka princa Eugena. a od toga su ga zadržali samo krčmarevi najoštriji protesti.

koje su je okruživale. Moj život u samostanu i ovdje je. što bi mi usput natuknuo. bio sam sretniji. da je vaš ponekad i malo zloban humor navodio luckastog Ewsona i patetičnog doktora na tisuću suludih pretjeranosti. Kod dama. Moja prisutnost kao da ju je čak često nekako čudno uznemiravala. Knezu sam se. »da je taj klub. da bi sve strano unijelo samo nesklad. koji reguliraju bar izvanjsko. mogao zaključiti. kao da je dobro dolazila predašnja naviknutost na određene oblike. ona je ipak ostala hladna i zatvorena. još uvijek na mene djelovao. sve dok se. iako sam se trudio da zadobijem pažnju kneginje. a to je vaša vlastita. doduše neopazice. kakvim ste prikazali onog plačljivog upravitelja. tri različita.^ Na taj način bilo je nabačeno još mnogo toga. bio sam po sebi tako zaokružen. Da ostanem pri muzičkom uspoređivanjufta su tri čovjeka bila čisti trozvuk. Bodro i radosno kretao sam se u novom svijetu. što sam više stjecao mjesto. ubrzo ogadile boravak u tom mjestu mnogom umnom i na bezuvjetnu slobodu naviknutom čovjeku. da bi se moj ovdašnji položaj mogao ikad izmijeniti. ali harmonična tona. odgovorio je osobni liječnik. meni. prijatan tok života u rezidenciji i na dvoru. komponiran od rijetke ludosti. da bi stanovita jednoličnost obrazovanja. premilostivi gospodine«.uživao. to sam manje mislio na prošlost. rekao je osobnom liječniku. kneževska obitelj nije povukla u svoje odaje. te je samo s naporom uspijevala. da mi kao i drugima uputi poneku ljubaznu riječ. međutim. te sam iz koječega. čini se. jer oklado bih se. Sto sam više ulazio u miran. a društvo razišlo u najugodnijem raspoloženju. čak neke iste preuzete manire u svemu naučnom i umjetničkom životu. Ne bi se moglo poricati. koje sam mogao učvrstiti stečenim poštovanjem i uspjehom. što su se sa dvora proširile na čitavu rezidenciju. »stavili ste u toj slici u pozadinu. Iako me je knez cijenio. moja vanjština kao da je činila povoljan utisak. da ste vi zapravo bili onaj ekscitativni princip. i budući da sam se često kretao u njihovom . koliko god mi je bila dosadna ograničenost. »Samo jednu figuru«. a gostioničar je upadao među njih kao septima. koju je izazivala jednostranost dvora. kao i na to. osobito svidio.« »Uvjeravam vas. kao obično. da me na neki način želi zadržati u svojoj okolini.

uskoro mi je uspjelo steći ono neobično svjetovno obrazovanje. to me i privuklo k njemu. prenese i u zabavljanje. donese s pisaćeg stola malu minijaturnu sliku. Učinih to i nemalo se začudih. kojim su svi bili obilježeni kao isti novac. da samo ona sprečava mnoge kneževe neukusnosti i umije rastjerati onu čudnu čamotinju. posebnim taktom. kako se pojavio. iako tome ne mogu naći uzrok. koja čovjeku omogućava da se uvijek prilagodi onome gdje se nalazi ili kreće. te se s uživanjem ogledaju u njegovom refleksu. koje mi je možda još bilo opasno. koje zovu galanterija. kojega je prikazivala ta slika. koje je bilo naslikano po zastarjeloj modi. gdje sam teško izbjegavao one samostanske pobožne kretnje. odagnao ono mrsko igranje faraona. da moja prisutnost često u kneginji budi neku nesnosnu nelagodnost. koji nije poprimio onaj pečat. koja ga goni amo tamo po površini. bila je crkva. da se ona vanjska tjelesna okretnost. Tako se zbilo. Otvoreno sam to . prepoznah potpuno svoje crte. kao i ja. jer je vrlo dobro znao da sam se odmah u početku usprotivio knezu i svojim otvorenim izjavama. da smo se često sastajali i razgovarali čas o nauci i umjetnosti. što se odlikuju posebnim ritmom. Poseban je dar ćaskati ni o čemu značajnim riječima i tako kod žena izazvati neki osjećaj ugodnosti. a da se tom prilikom ne potužim. tako što mu često sasvim neprimjetno dadne u ruke neku neškodljivu igračku. Trebalo je samo izmijeniti frizuru i odijelo.krugu. prava galanterija ne može zadovoljiti glupim laskanjem. sastoji potpuno ulaženje u najdublju dubinu njihove duše. kao što se i on priklonio meni. Da se ta viša. pa da se slika potpuno pretvori u moj portret. čas o životu. Nisam propustio. Tko bi još u meni prepoznao onog redovnika! Jedino mjesto. kad u crtama čovjeka. koje zvuči kao himna obožavanoj. te je uvjeravao. tako da im se čini da im je postalo jasno njihovo vlastito ja. što su mu prodrle u dušu. osjetljivu za smjelu istinu. dodati majstorskom djelu Belcampa moju jaku bradu. osim čini se u tome. budući da smo upravo bili u njegovoj sobi. napomenuvši neka je vrlo pažljivo promotrim. a ne sastoji se ni u čem drugom. koji nas je okružavao. kako mi se čini. Osobni liječnik odmah ustade i. a da ni one same nisu svijesne. iako se upravo u onom zanimljivom čavrljanju. proizlazi iz rečenoga. Osobni liječnik bio je jedini. koju mi dade u ruke. Osobni liječnik isto je tako duboko poštovao kneginju.

koje ni ubuduće ne kanim skidati. »jest ono. što kao da se rasplamsavao samo uzajamno. koji se prije više godina svalio na dvor poput razornog udarca.« Obećah to. da mi to povjeri. koja je još i danas. u koju sam i sam bio upleten. koji su se viđali. Francesca. iako se znalo. Činilo mi se. te su tako pothranjivali oganj. kojega je zvao Francesco. sa dalekih putovanja. vratio se njegov brat u društvu nekog čovjeka. kad god dođete u njenu blizinu. prekrasna žena njegova brata. pa sam navalio na osobnog liječnika. Princ je bio jedan od najljepših muškaraca. Potječe od izvanrednog stranog slikara. koji je tada boravio na dvoru i upravo u onoj tragediji odigrao glavnu ulogu. . kao što ste vidjeli. prekrivena nekim tajanstvenim velom. da o tome. no uspomena još uvijek dušmanski djeluje. kad se naš knez oženio.« Dok sam bio promatrao sliku. »Dakako«. koja je bila uvjet njihova unutrašnjeg života. reče osobni liječnik. koja je tada bila živahna od razuzdanosti. a princa je isto tako privlačila mlada. koji je umro prije nekoliko godina i čiji sam ja gojenac u nauci. i koliko god zapravo nerado govorim o toj zgodi. povjerio mi je taj događaj u kneževskoj obitelji i ujedno mi dao sliku. koje sam uzalud nastojao razbistriti. jer vaše lice obnavlja uspomenu na jedan užasan događaj. pa bi već zbog toga odskakao od našega kneza. koji je njihova bića stopio u jedno. i liječnik ovako otpoče svoje pripovijedanje: »Upravo u vrijeme. da će mi ona zgoda otkriti tajnu. u slikarskom pogledu pravo remek-djelo. što mi se činilo da moja slučajna sličnost sa Francescom opravdava da to saznam. Prijašnji osobni liječnik. i prema kojoj je knez bio odviše hladan. bar za mene. Ni ne pomišljajući na neki kažnjiv odnos. Molim vas. Učinio je čudesan dojam na mladu kneginju. probudile su se u meni neke maglovite slutnje. koja prikazuje nekadašnjeg kneževog ljubimca. a ujedno je. što ja o tome znam. sve da ga i nije nadmašivao životnom puninom i snagom duha. te nekog slikara. da je Nijemac. reče on. Mnogo je godina prošlo i glavne su osobe sišle s pozornice. nikome ništa ne govorite. što ćete saznati. morali su popustiti neodoljivoj sili. »ta izvanredno značajna okolnost mora veoma uzbuđivati vašu radoznalost.kazao osobnom liječniku. to više. što kneginju plaši i uznemiruje. »Upravo ta sličnost«. ipak treba da saznate sve.

da se uskoro opet našao u starim okovima. mogao ga je održati u stanovitoj ravnodušnosti. utonuo je u bezimenoj slasti. njegove mudre promišljenosti. iz kojih se tek nedavno istrgao. Njena prisutnost oživjela je sivu dosadu. Priča se. da je knez. bile su sretne u eldoradu ljubavi. a da ne prezre sve ono zlobno došaptavanje. Sto se više princ prepuštao toj ljubavi. U takvim prilikama na dvoru se živjelo. a nadmašila je sjajem sve. spojene tajnim vezama. koju mu je nagoviještala Talijanka. koji je zaista proizišao iz dubine duše. jer uz strogu krepost svoje snahe nije mogao odoljeti mamljenju lijepe zavodljive žene. i kao što je princ djelovao na ženu svog brata. Francesco je uskoro opazio svoju sreću. Knez je bio i odviše uvjeren u krepost svoje žene. samo Francesco. te postade vrijedno žaljenja. a samo četiri osobe. i tako se dogodilo. Kneginji je dolazak Talijanke zabo nož u srce. to je napadnije postajalo ponašanje Francesca. da se na dvoru s mnogo pompe pojavi neka talijanska princeza. i kojoj se on vidljivo pokazao sklon. te se sklonost princeze uskoro razvila u najžešću. . ali Francesco se zadovoljio s tajnim povlasticama prvog ljubimca i s ljubavlju princeze. Princezi. bilo je to kao da mu cvijet života izgriza neka tajna tuga. u koju je bio utonuo dvor. iako se za to nije znalo. koji se više gotovo nije pojavljivao na dvoru. obuzimala su ga uzbuđenja. koja je prije toga bila namišljena princu za ženu. sklonoj sanjarenju. i tako četvoro sretnika utonu u tugu i jad. postao je zlovoljan i zatvoren. Knez ga je htio postaviti na najviše dvorske položaje. da je bila izvanredno lijepa i uopće sama gracija. otprhnula je sada s Francescovom ljubavlju sva životna sreća. ne izuzevši čak ni kneginju i njenu sestru. Onaj djetinji odnos s kneginjom. a to govori i divan portret. Bit će. najvatreniju ljubav. iskoristio je s promišljenom lukavošću. Princ se prvi pribrao. koji su sebi stvorile i koji je drugima bio zatvoren. kojima nije mogao odoljeti. sama ljupkost. koji se još može vidjeti u galeriji. kako se moglo. kojega je zavolio zbog njegova rijetka duha. Princ je također postao zamišljen. iako ga je tištala zategnu-tost odnosa s bratom. koji je u svakom pogledu bio ravan svom prijatelju. zapuštao je svoju kneževsku ljubavnicu. Francesco je uskoro po dolasku Talijanke napadno izmijenio ponašanje. bio uredio. tako je Francesco djelovao na kneginjinu stariju sestru.Francesco je bio jedini. kad se za svojih putovanja bio našao na dvoru njezina oca.

Slikar se tada polako uputi iz dvorane. da je tako sjajno pogođena. nakon nekoliko minuta slikar mu je vrati i grohotom se nasmija. povučeni slikar. Slikao ju je nekoliko puta s izrazom. u koje se pretvorio portret. kad je već bilo objavljeno. koju je opet dočaravo. da je on mora imati. naprotiv. te danima i danima piljio u veliko napeto platno. i princ stavi opet sliku na stalak. što su svi znali. Talijanka je tome slikaru iskazivala toliko pažnje. a osobito je rado slikao u atelieru. Princ sa svojom ženom trebalo je da naseli krilo dvorca. Slikar. a on je opet nju susretao s tako povjerljivom galanterijom. da ga ponekad spopada neko ludilo. a on uprijevši pogled čvrsto u glavu Talijanke. i dalje miran i staložen. pogleda princa ozbiljnim. a za nekoliko dana trebalo je da se obavi i svečano vjenčanje. te ga često sedmicama nije bilo u rezidenciji. koji mu je u svojoj kući dala urediti Talijanka. pronicavim pogledom i reče mračno i svečano: »Sad si izgubljen!« To se zbilo. a dvor njega. nego da sebi potraži neki drugi atelier. Na slikarevo ponašanje princ se to manje osvrtao. tako je on zaboravio dvor. kako se pričalo. uvjeravajući. Opet je. kad se princ zgrozio nad strašno iznakaženim licem. pojavljivati onaj čudan. dok je. koju nikad ne bi mogla zadovoljiti. čini se. Vjenčanje princa i Talijanke najsvečanije se obavi u kneževoj palači. jer se opet pojavio njen ljubljeni Francesco. da bi mu mogao učiniti uslugu da ovdje više ne radi.nego je sam tumarao naokolo. puniji životne snage nego ikad. da sliku dovrši s nekoliko poteza. nije čini se njegov dolazak ni primijetio — bez okolišanja reče. Pri toj gradnji bio je zaista u svom . Češće nego inače stao se. a da nije ni jedan jedini put pred njim sjedila. Slikar mirno odbaci kist i šutke skine sliku sa stalka. koji se ni s čim ne bi mogao usporediti. kneginja se pokorila sudbini i odrekla besciljne sklonosti. izradio najvjerniji prekrasan portret princeze. zamoli ga. neka mu još dopusti. nije bio sklon i nikako je nije htio slikati. U krajnjoj zlovolji princ mu je istrgne iz ruku i izjavi. sjedio u svojoj maloj sobi. kneginji. koje je knez dao urediti tek u tu svrhu. te slikaru — kad je jednom naišao na njega u atelieru. princeza kao da se preobrazila. da princ postade ljubomoran. ali se već pred vratima okrenu. kako upravo sada radi prekrasne slike. naprotiv. da je Talijanka prinčeva zaručnica. bo-driji.

Ni princ ni njegova zaručnica nisu smjeli da vide išta od unutrašnjeg uređenja sve do kasne večeri na dan vjenčanja. udarac i zveket svijećnjaka. začuo je mukli krik. napokon svukao i otpratio ga sa svijećnjakom u ruci sve do predsoblja bračne ložnice. sve dok ne probudi samoga kneza. koja je bila nalik na rascvjetan vrt. bio veoma nemiran. koja je razdirala srce. odmah pošto je bila udaljila komorkinje. pretražen je svaki kutić. pristupila je jedna princezina komorkinja. tek nekoliko minuta nakon toga odigralo se umorstvo. da se slikar. na neki neshvatljiv način. koji je obuzet tjeskobnom slutnjom. Naslutivši nesreću. kako je moglo doći do umorstva. koji je posluživao princa. žagor je bivao sve glasniji i glasniji. te ude u široki hodnik. nije ga se moglo vidjeti nigdje osim u krugu arhitekata. Princ mu je uzeo svijećnjak iz ruke i poslao ga natrag. kako je ubojica uspio umaći kroz hodnike. Kad se knez malo smirio. a bile su prilično loše ispale. Paž. koja je iz susjedne sobe. Po pričanju žene nesretnog princa. brzo utrnuo sve svjetiljke. te dugo šetkao po svom kabinetu. tapetara. slikara. ispripovijedao je. duboku kneginjinu tugu. vidio kako pred vratima bračne ložnice leži princ. koga su našli pred vratima bračne ložnice. počeo je da istražuje. ali uzalud. on skoči i pohita. očaj princeze. koje je dijelom izradio sam. ali tek što je izišao iz sobe. U noći se u prinčevom krilu podigla neka prigušena graja. umorena ubodom noža u vrat. on je hitro bez svijetla unišao u sobu. svečanost se završi plesom u jednoj prekrasnoj dvorani. što se tada zbilo. koji su posvud bili zaposjednuti od straže. čija su vrata bila otvorena. skice. ostao oko pola sata kod nje i onda se opet udaljio. krvav nož. kad ih je knez u dugoj svečanoj povorci proveo kroz sobe. raskošno dekorirane sa zaista mnogo ukusa. prema udaljenom krilu. ispripovijedala je sada sa svim pojedinostima. Kad su bila iscrpena nagađanja. kako prelistava velike knjige i rasprostire planove. upravo kad do-nesoše princa. nacrte. kako je svog gospodara. Odmah je potrčao natrag i pri svijetlu jedne svijeće. te je odmah nadao viku. Nije teško zamisliti knežev užas.elementu. praćen stražom. uspio uvući u . tko bi mogao biti ubojica. koja je na tlu još uvijek gorjela. kad više uopće nije bilo nikakvog sredstva da se uđe u trag zločincu. koji je pao. vidjela onaj kobni susret princa sa slikarom. Nitko nije sumnjao. a pored njega u mraku.

čuvao je vrata. Tada Francesco problijedi i ukočenih očiju. Francescov odnos s kneginjinom sestrom postajao je u to doba žalosti sve čvršći i dublji. kojemu je lakomislenost slugu odala što se dogodilo u bračnoj noći. probadajući Francesca sablasnim pogledom svojih šupljih crnih očiju. uprtih u stup kod glavnoga oltara. knez sa svojom suprugom kao i dva povjerljiva čovjeka s dvora — jedan od njih bio je moj prethodnik — bili su jedini.palaču i umorio princa. pošto je bio odslužio tihu misu. i sva potraga ostade uzaludna. ako ti je savjest čista?« Tada se Francesco. počeo je formalnost. i uskoro nije mogao da se dulje odupire navaljivanju kneginje i princeze. Princeza se gotovo onesvijestila. da bi porod ostao u tajnosti. koji se opet neprestano pojavljivao na dvoru. knežev ispovjednik. te onda javno obznani svoj brak s princezom. jedini je umio malom obiteljskom krugu dočarati poneki tračak sunca iz tmastih oblaka. Trebalo je da se Francesco u službi jednog udaljenog dvora uzdigne do visokog vojnog čina. koju je s njim dijelila čitava rezidencija. pa pristade da se Francesco potajno vjenča s princezom. prebačenim preko ramena. uspravi i s malim nožem u ruci poleti prema slikaru. i. Knez je već odavno bio posvećen u Francescovu tajnu. da je ubojica njenog muža zloupotrebio sličnost lika za bezočnu prevaru. ali on je već dva dana prije iščeznuo iz kuće. čudnoj nošnji s ljubičastim ogrtačem. kriknu mračnim glasom: »Što hoćeš od mene?« Naslonjen na stup u kutu stajao je slikar u tuđinskoj. Jedan jedini paž. budući da se činilo jasno. Par je stajao pred oltarom. obuzeto užasom. Osvanuo je dan vjenčanja. ali prije nego što ga je dostigao. Slikara htjedoše smjesta uhapsiti. povuče se u neki udaljen knežev dvorac. Francesco. Dvor je utonuo u najdublju žalost. Na onom dvoru mogao je tada uz kneževe veze sve to postići. samo svećenik ostade miran i reče Francescu: »Zašto te plaši lik ovog čovjeka. sve uzdrhta. te da tako plod paklene opačine ne sramoti nesretnog supruga bar pred svijetom. a isto je tako ojačalo i prijateljstvo kneževskog para prema njemu. Princeza osjeti da je trudna. sruši se . stari časni svećenik. koji su trebali da prisustvuju vjenčanju u maloj kapeli u kneževskoj palači. nitko nije znao kuda. koji je još bio klečao. posvećen u tu tajnu.

Princeza — mislim kneginjina sestra — kojoj su dušu duboko razrili užasni događaji. zatražio je oštro. da uđe u trag tajni. ona je rodila sina i uskoro nakon poroda umrla. koja je na hodočašću u Svetu Lipu svratila u samostan. Abatisa je naime. abatisa cistercitskog samostana u ***.nemoćno na tie i muklo zarida. sablasnom pojavljivanju slikarevom. Knez nije propustio ništa. zadržao je. da ga puste u njegov stan. one-svijestivši se. koji je Francesco potegao na slikara. da je to bio upravo onaj nož. upravo onog dana. da prikrijem oluju. iako je tajna bračne noći bila usko s njom povezana.« Ovdje neki posjet prekinu liječnikovo pripovijedanje. Postalo mi je jasno u duši. koji se nedavno zbio u dvorcu baruna F. koji je one nesretne svadbene večeri. odniješe ga ona dva povjerljiva čovjeka u kneževu sobu. koji je ležao nalik na mrtvaca. Kapela je imala samo dva ulaza. a drugi je bio zaključan. plod opakog zločina. Nož. odabrala je samostan. i koji je raspršio ovu obitelj. a drugi. koje mu je povjerila naklonost princa i kneza. Taj ulaz čuvao je onaj paž. pa je bilo neshvatljivo. A sasvim čudnovato i tajanstveno povezan je s onim događajima na našem dvoru događaj. a sada čuvao vrata kapele — tvrdio je. isto onako. kako se slikar mogao pojaviti u kapeli i opet iščeznuti. jedan od njih vodio je iz lože kraj glavnog oltara. pa mi je uspjelo. kao onaj nekadašnji naš dvor. da se ne približi kakav znatiželjnik. kad je Francesco trebao da se vjenča. bio je u dalekim zemljama uzgojen pod imenom grofa Viktorina. u ruci kao u grču. iz širokog glavnog hodnika u lađu kapele.. Da se ne svrati pažnja. svlačio princa. Ubrzo nakon tog tajanstvenog događaja stigle su vijesti o princezi.. a paž — isti. Sin. a da nije odgovorio ni na jedno jedino kneževo pitanje o tajanstvenom događaju u crkvi. Ona je. koja se u meni podigla. Tada se svi prenuše kao iz neke omame i pohitaše u pomoć Francescu. dirnuta bijedom neke siromašne žene. svog . Knez je oplakivao njen gubitak. Kad se osvijestio. jer je zbog svojih srebrnih blistavih korica veoma upadljiv. Francesco je bio moj otac. Idućeg jutra Francesco je pobjegao iz rezidencije sa dragocjenostima. njemu nasuprot. o n je umorio princa istim . što su se u tako kratko vrijeme na nju svalili. koji je tada ležao pored princa. te protiv nje na neki način budila možda i nepravednu sumnju. kao što će vam biti poznato. a slikar iščeznu iza stupa.

i samo je beznadna tužaljka osamljenoga jezivo jecala kroz sumornu pustoš. DRUGI DIO PRVO POGLAVLJE PREKRETNICA U čijem se životu bar jednom nije rasplamsala divna tajna ljubavi skrivena u najdubljoj dubini grudi! Ti. Još prije nego što si se usudio ponadati. Strance! Neznance! Ako te ikada razdirala takva bezimena bol. pripovijedalo se mnogo o nekoj divnoj. sam duh ljubavi. sjećajući se u mračnoj ćeliji sunčanog doba svoje ljubavi. pridruži se bezutješnom jadu osijedjelog redovnika. kojim sam ja ubio Hermogena! Odlučio sam da za nekoliko dana otputujem u Italiju i tako konačno izidem iz kruga. Prepoznah Aureliju. nježni večernji povjetarac? Vidiš li još. Otvorila su se dvokrilna vrata. oslobođen od zemlje. da najveće blaženstvo ljubavi. prekrasnoj gospođici. i ti vjeruješ. koji krvavim suzama natapa tvrdi ležaj. koji ti se obećao. bio ti tko bio. unišla je kneginja. jer je tek jučer stigla. pogledaj još jednom u onaj ljupki lik žene. Onda si vjerovao. razumljivo govorili šumovi izvora.onim nožem. Ali i ti. do-zovi sebi u pamet ono najljepše sunčano doba. i čiji tjeskobni samrtni uzdasi odjekuju u tihoj noći sumornim hodnicima samostana. koji budeš jednom čitao ove strane. što ti je dolazila ususret. utihnuli su svi glasovi. izgubio si je. ti. sagorjeti u žarkoj čežnji! Ali misterij se nije ispunio. Znaš li još. koji si mi srodan po duši. kako su ti o njoj. koja će se danas kao dvorska dama po prvi put pojaviti u okolini kneginje. . upravo kad si htio da se s njom vineš u onaj daleki svijet. kako te cvjetovi pogledavaju bistrim. da samo u n j o j prepoznaješ sebe. u koji me je utjerala zla neprijateljska sila. svoje više biće. prijaznim očima. noseći ti njen pozdrav i poljubac? I ona je došla. Zagrlio si je pun vatrene žudnje i htio si. o tvojoj ljubavi. svi zvukovi. Iste večeri pojavio sam se u dvorskom društvu. neka mračna sila povukla te snažno i silno k zemlji. ispunjenje tajne propada u smrti. htjela je biti tvoja sva. potpuno. šapat grmlja. s njom strankinja.

kojem sam voljko otvorio uho. koje je slavila dojenčad prirode. »vidiš li sada. dah mi je zastao. i kao u onim misterijama. i tako mi je uspjelo. ali pred Aurelijinom dražesti. »Vidiš li sada. kad sam je ugledao. Neka ljudi ne govore. Kako je bila lijepa! Kako su me. kad si joj kradomice mogao stisnuti ruku! Aureliju nisam nikada vidio drukčije osim u jednostavnoj kućnoj haljini. koja te nerazrešivo prikova-la uza me? Zar nisi moja! — moja zauvijek?« Ipak sam provalu svoje lude strasti spriječio bolje nego tada. nesretnice. a danas se. slatke požude! Ali tada se osilio u meni duh zla i podignuo svoj glas. koja je duboko obuzimala dušu. kao što cvijeće samo tada potpuno dolazi do izražaja. grudi mi htjedoše prsnuti! K njoj — k njoj — privinuti je k sebi u bezumnom bijesu ljubavi! »Sto se opireš. kojem nije lako odoljeti. da se krećem i obrćem u krugu ravnodušnih ljudi. jer sam htio samo n j u gledati — čuti — samo o njoj misliti. srce mi je stalo udarati i grčevito se trzalo. što dopiru do nas iz onog pradoba. kad sam Aureliju ugledao prviput u barunovu dvorcu. tako mi je šaptao. kako zapovijedaš sudbini. zar ti kroz nerve i žile nisu prostrujali srsi od nekog neobjašnjivog osjećaja? Učinila ti se sasvim strana. a ne bih to ni mogao podnijeti. kako slučaj. koje se ne da izmjeriti nikakvim zemaljskim mjerilom. Osim toga bile su sve oči uprte u Aureliju. koje si sam ispreo?« U dvorskom društvu bilo je žena. da se u kićenju zaista iz njihove nutrine sve izvija blistavije i ljepše. proželi srsi bezimenog zanosa. i nama je smrt žrtvena svetkovina ljubavi! Munja mi je sijevnula dušom. sve je izblijedjelo u neku beznačajnu boju. pojavila u punom nakitu. po dvorskom običaju. Kad si ljubljenu prviput vidio nagizdanu. sili. da jednostavna kućna haljina najbolje krasi zaista lijepu djevojku. spretno povezuje niti. koje su se mogle smatrati savršeno lijepima. Bit će da je u najdubljoj dubini njihove prirode. tebi podvrgnut. a da me nitko nije posebno primijetio ili pak nagovorio. Kako te prožela slast i neopisiva požuda. ali baš to dalo joj je neku neizrecivu draž. Neki posebni zanos .Tako nam nagoviještaju sumorni proročanski glasovi. Medardo«. u kićenju žena leži neki tajanstven čar. kad se razvije u svoj punini svojih šarenih blistavih boja.

kako se smijem. jer mi se činilo nemoguće. dragi gospodine Leonarde?« Prožeše me ledeni srsi! Nisu li to bile riječi pobožnog brata Ćirila. kao vješt svirač. odjednom mi se učinilo. pustio da po miloj volji zatrepere svi srodni akordi. Osjećao sam. Aurelija je te znakove pažnje primala oborenih očiju i sva se zarumenjela u ljupkoj dražesti. te se medu njima uskoro razvio živahan razgovor. Neznatnom primjenom naoko nedužnih sredstava on je umio uzbuditi i opčiniti osjetila i duh. prokletniče. Tada se nasmijah zagrižljivom porugom: »Hej! Hej. koja se svodi na riječi. brzo bi. i kao da se prenuh iz duboka sna. što samo naoko imaju neki smisao. ali kad je knez okupio starije muškarce oko sebe. potrčao sam kroz osvijetljene dvorane. kako se svatko s vidljivim naporom trudi. ona se vidljivo razvedrila i oslobodila. ali čuo sam sama sebe. kao da uz Aureliju stoji Viktorin. te je bilo pravo veselje. tako da bi prevarena vjerovala da u tuđim glasovima čuje samo svoju vlastitu unutrašnju muziku. da ponovo ugledam . Izbjegavao sam dvor. koji me isto tako upitao. Poznavao sam toga majora. nego njima silazio. kad me stari maršal dvorca blago uhvati za ruku i upita: »Čemu se toliko radujete. čak i stariji muškarci iznenada prekinuše nit uobičajene dvorske konverzacije. Primjećujući profinjenim uhom i najtišu rezonancu. kao nesumnjivog ljubimca žena. Osobito je njenu pažnju uspio na sebe svratiti neki major iz tjelesne garde. dok sam više preskakivao široke glavne stepenice. pa se mnogi prekrasni mladić bojažljivo približio Aureliji s ljubaznim riječima. da mu pred strankinjom riječi i izraz lica budu što svečaniji. Cijelo moje biće mora da je zaista izgledalo vrlo neugodno. Kad sam ponovo oštro pogledao majora.uzbudio je i one najtromije. Nisam bio daleko od Aurelije. primijetio sam naime kako mi se svi plašljivo uklanjaju s puta. no nisam uspio pomaći se s mjesta. kao da sam prikovan željeznim okovima. zar ti je u Đavoljem ponoru postelja tako udobna. činilo se da me ne opaža — htio sam joj prići. kad je pri ređenju primijetio moje grešno smješkanje? Jedva sam uspio promucati nešto nesuvislo. no nisam se usudio podići oči. da li sam te riječi zaista izrekao. te se u ludoj pohoti usuđuješ posegnuti za redovnikovom lju-bovcom?« Ne znam. da Aurelija nije više u mojoj blizini.

Sokoleći se tako. netko me odostraga potapša po ramenu. »mora da se ovdje tiho i potajno šulja neki bijes. Sve je to međutim možda samo neka fantazma ili je onaj ludi đavao samo neka blaga groznica s povišenom vrućicom. ako mi ta čeljad dosadi. što su se u ispraznoj ludosti trudili oko nje. gledajući mi oštro u oči. a ona ohola neprijatna kneginja sama će morati prirediti bračnu postelju pobjedničkom redovniku. ti oficiri u svojim šarenim kaputima. gospodine. s Aurelijom u svadbenoj odjeći na svojim rukama. samo ispunjenje neke vječne. te se činilo. Okrenuo sam se. da glasno vrište. Kako su mi se jadni činili sada oni mladići. ti plemići. i. i da je ono. da li bi bilo razumno da posjetim večernje društvo. koja mi je mogla zaprijetiti. A to mi se uostalom činilo i sasvim nevjerojatnim. zato dopustite svoje cijenjeno bilo. U mantiji ću stupiti medu njih. misleći samo na nju. smrviti snažnom šakom. »Dopustite. Pun takvih misli često sam glasno uzvikivao Aurelijino ime. razmišljajući. gledajući samo nju. uhvatio me za ruku. iako to ponekad zvuči samo kao neki nepriseban smijeh. »Ništa osobito«. vaše cijenjeno bilo!« progovorio je odmah. Ali uskoro se bura stišala. kako ću se sada približiti Aureliji. nepromjenljive odluke. Što su ti grofovi. te se smijao i urlao kao luđak. »Sto to znači?« upitao sam začuđen. što mi se ponekad pričinjalo grešnom opačinom. u svom blistavom zlatu. ako Aurelija prepozna u meni Hermogenova ubojicu. da je i njen najlakši dašak uvjetovan samo bićem u meni. koje ću. nastavio je on. da je neka mračna sudbina povezala njezin udes s mojim. koja je bila tako potuno moja. preda mnom je bio osobni liječnik. Tumarao sam sam samcat livadama i šumama. svojim svjetlucavim ordenima bili za mene osim nemoćni iskićeni kukčići. U meni se sve više i više učvršćivalo uvjerenje. Upravo kad sam se jednog dana šuljao kroz park. koje je sazvao knez. smijao sam se opasnosti.Aureliju bez opasnosti da odam svoju najdublju tajnu. ti komornici. kojega prezire. predragi!« »Uvjeravam vas. da od svega toga ne razumijem nijednu riječ!« . što ljude zaista razbojnički napada i tako ih mlati. Smirio sam se i bio sam u stanju da stvaram odluke.

mudar čovjek. kazao sam. kojoj se. da je ljude obuzela jeza i nakostriješila im se kosa!« U tom času prisjetio sam se dvorskog maršala. kad me je maršal dvora sasvim blago upitao. na očaj sve gospode. što sam vam povjerio zanimljivu pripovijest o Francescu. te rekoh. sjedeći u naslonjaču. da ste nedavno uplašili i zaprepastili čitav dvor? Žena dvorskog nad-meštra boluje bis dato od grčeva. a našu lijepu Aureliju spopala je takva groza i užas. eh!« nastavio je liječnik. neka mi kaže. Aurelija je prodornim glasom. onako ljubazno nasmijali. »Ne znam«. da mi je. kad ste se vi. pa je uskoro morala napustiti društvo. gospodine. On je ostao u svojoj mirnoj dolcezzi. Njegovo čudno ponašanje bilo mi je zagonetno. kojima se iz egzaltiranih toupeta vidljivo pušila ljubavna vatra! U času. navalio sam na njega. kako ste duhovito primijetili. kad ste vi. »to ništa ne znači. čemu se toliko radujem? »Eh. gospodine Leonarde.Tako sam kazao. da su ostala uzaludna sva nastojanja gospode da je umire. poštovani gospodine Leonarde. »ne znam kako da protumačim vaše čudne riječi. što bi zapravo htio. prilično mrmlja o kojekakvim probadanjima! To se naime dogodilo. pojurili iz dvorane. glasno nasmijao. tri. kao da vas je spopao neki bijes. ali sve to nije moglo imati tako čudan učinak. kako sam se. kad sam Aureliju vidio okruženu nalic-kanom gospodom. da se sada dobro sjećam. pošto ste se bez vidljiva povoda tako nasmijali. da se iz vas. jer ste izvoljeli pretrčati preko njegovih kostobolnih nogu. iako je spomenuti konzistorijalni predsjednik zaista pomislio. zadubljen u misli. ali moram priznati. na svoj način nasmijao đavao. tako da još uvijek. koji je parao srce. mora da je za vas bila veoma poučna!« Tjelesni liječnik držao me je neprestano čvrsto za ruku i piljio mi u oči. dosta se grubo istrgnuvši. poštovani gospodine Leonarde. uzviknula »Hermogene!« Eh. moj poštovani. i nije mi nemilo. uprijevši oči k nebu — jedan — dva. »Vi dakle ne znate. pušila iz egzaltiranih toupeta ljubavna . ali liječnik mi je uhvatio ruku i brojio bilo. koga ne bi uznemirio ni sam davao. a konzistorijalni predsjednik propustio je izvanredno važne sjednice. maršal dvora je takav homo impavidus. eh! što bi to moglo da znači? Možda biste to vi mogli znati — vi ste uopće drag. veseo.

Adieu!« Osobni liječnik odskakutao je hitro. Pogled i glas osobnog liječnika odjednom se izmijeniše.. kad se osobe slabih nerava zbog toga plaše. htio sam priskočiti..vobuzet gorkom porugom nad ludim vladanjem mnogih ljudi.« »Eh.. »Čini mi se«. Kad me Aurelija opazila. no. »Oho!« uskliknuo je osobni liječnik. gospodine!« uzviknuh sav gnjevan. Bilo vam grozničavo udara. »molim vas.« »Tko se na ovom svijetu može time pohvaliti?« upitao sam turobno. »zar ste u takvom stanju? No.. Pošao sam im drsko ususret. nego radije bez okolišanja sve. ispričajte joj se za svoje ponašanje. »čini mi se. Zao mi je. što sam nehotice počinio toliko nevolje... da me ne mučite tim isprekidanim nerazumljivim riječima. Eno. iskoristite taj slučajni susret. koje će vas umiriti. dolazi kneginja s Aurelijom.. kao što je to običavao. dušom proletjela jedna vrlo gorka uspomena iz mog ranijeg života.« »Molim vas.. Kneginja i Aurelija prilazile su putem. Osjetio sam iz liječnikovih tajanstvenih riječi. napregnuvši svu snagu.. treba li da vam što prepišem?« »Otrov!« kazao sam gotovo nečujno. Bože moj! ta zapravo ste se samo nasmijali. srušila se uz mukli krik kao mrtva. koja će se možda za nekoliko časaka raspasti ni u što. kao sam za sebe.. da ste ipak bolesni. samo ako je inače čista srca. Neka mi kneginja i Aurelija oproste. možda. mjesto otrova vedro društvo... što ću se sam na neko vrijeme prognati sa dvora. »čovjeka spopada mnogo čudnih prohtjeva.. Zapravo. kazao je blago i ozbiljno. no kneginja mi s gnušanjem i užasom dade mig neka se udaljim i stade glasno zvati u pomoć.. da je na momentanom dojmu sagrađena hipoteza. Uzdrhtao sam.. ima čudnovatih obmana. kojima se lako odupre. doduše malo neobično. Glas vam je sumoran. Pribrao sam se.. . da sad treba da se dobro držim.. te sam se morao i nehotice glasno nasmijati.« »Stanite!« prekinu me tjelesni liječnik. okajat ću to time. »stanite.. gotovo sam uvjeren.vatra.. Blijedi ste i smeteni — oči su vam upale i čudno gore crvenkastim žarom.. No moglo bi biti i da. Otrčah kroz park. ali što se može. dragi moj gospodine Leonarde«. Ali ipak je čudno. kazao mi je osobni liječnik. gospodine Leonarde.

Kad sam se u zoru probudio. u ime vlasti. što mi je slamala misli i maštu. gdje se nalazim. i u tom času bila su provaljena vrata moje spavaće sobe. Unišlo je nekoliko ljudi. Nisam sebi mogao objasniti. Po koracima. tek u blijedim napola ugaslim bojama. ude tamničar i kao da se veoma začudi zbog mog postupka. upitao. Nije me omamio san. škrgućući od gnjeva i očaja. da tu zatvaraju opasne zločince za vrijeme suđenja. jedva da bi mi se učinila kao tamnica. svaki otpor bio bi bezumlje. ne . što bi mi moglo prijetiti. da budem uhapšen. da ga nisam mogao dohvatiti ni ispruženom rukom. a kad sam. što mi se dogodilo. Obuze me želja. razabrah nekoliko glasova. a tamničar me upita. nego neka nemoć. koje mi se učinilo mojim odredištem. koju je nosio jedan od njih. da na malom prozoru nije bilo jake željezne rešetke i da nije bio smješten tako visoko. Upitao me. tada začuh. »Kuda?« doviknuo mi je. privu-koh stoga postelju i stavih na nju stol. potpuno nalik na ćeliju. Samo je malo sunčanih zraka škrto upadalo unutra. da mi ništa ne treba i napokon ostadoh sam. mrmljajući i šapćući. da istražim okolinu svog boravišta. da sam u jednoj od najdubljih tamnica u tvrdavim. kako sam se za vrijeme prilično duge vožnje smirio. Ubrzo mi doniješe postelju. koja su čekala pred kućom. da sam sad izgubljen. koji su se izmjenjivali. odgovoriše mi: »U zatvorima gornjega grada. Nadsvođena komora. od kojih me jedan odmah opazio. Zatvorih se u svoj stan i. koji su dugo odjekivali. pri svijetlu laterne. pomalo sam se sve više stao prisjećati što se dogodilo i kuda sam dospio. Spas bijegom — pomislih i naglo otvorih prozor. Ugledah pred kućom naoružane ljude. bacih se na ležaj! Došla je večer. da bih htio samo pogledati napolje. Kazah.kao da me šibaju furije i đavoli.« Znao sam. Pokazali su mi naredbu krivičnog suda. a kamoli kroza nj vidjeti napolje. Iako nisam bio potpuno svijestan. prepoznah policijske oružnike. kako se otvaraju kućna vrata. nesigurne korake i tapkanje po stepenicama — na kraju netko pokuca na moja vrata i naloži mi. te mu odgovorih. da otvorim. spustila se noć. osjetih. što to činim. da li još štogod želim za svoju udobnost. po otvaranju i zatvaranju mnogih vrata razabrah. Baciše me u kola. te sam čak u nekom mrtvilu osjetila ugledao slike svega. u kojoj sam ležao. Upravo kad se htjedoh popeti. stigavši na mjesto.

. dok napokon ne uniđoh u neku malu dvoranu. Sto su sa mnom uljudno postupali. no budući da se osjećam čist od svake krivnje. postelju i stolicu i odmah me ponovo zaključao. zamolih ga. Uz njega je sjedio neki mlad čovjek. te sam odlučio da prisvojim jednostavne okolnosti njegova života. izbjegavajući sve napadno. koje bi se mogle zasnivati uglavnom na slutnjama. da moram biti podrobno preslušan. koju navedem. da tako u najmanju ruku otegnem i otežam dalje provjeravanje. Mora dakle da me neki stranac optužuje za zločin počinjen u pređašnje vrijeme. rekao mi je. mršav čovjek riđe kose. morao sam zahvaliti svojim bivšim vezama sa dvorom i općem poštovanju. da u svom pripovijedanju moram nit presti i is-presti točno onako. da provjeri i najsitniju okolnost. Sada se radi. do dolaska u rezidenciju. s kojim sam studirao u seminariju u B. da točno opišem svoje dosadašnje životne prilike. pa me mora podsjetiti. . i on mi odgovori. iako sam sebe uvjeravao da su do mog hapšenja dovele samo sumnje. izrekao promuklim. što sam odgovarao na pitanja. gdje me je čekao krivični sudac. pala je na plodno tlo. kad se opet pojavi u pratnji još dvojice ljudi i poveo me dugim hodnicima uz stepenice i niz stepenice. Pripremivši se na taj način. da krivični sud ima dovoljno sredstava. te stoga treba da se vjerno držim istine. kojemu je kasnije diktirao u pero sve. ali daleke i nepoznate.progovorišvi. koja su mi bila upućena. odnio je stol. Sudac je zatražio. progovorih: »Može biti. Ta opomena. Morao sam također. koje sam zaista tako dugo uživao. kad sam na dvoru naveo svoje ime i rodno mjesto. Nije potrajalo ni sat. samo o tome. da sam okrivljen za neki težak zločin. a za vrijeme mog boravka nije počinjen nijedan zločin. široko razrogačivši vodenaste plave oči. koje je osjećala Aurelija. da se potpuno točno upozna čitav tok mog života. U tom času sjetio sam se i jednog Poljaka. tok svog života prikazati u okviru svakidašnjice. možda je sumnju o mojoj krivnji pobudila samo neka nesretna sličnost: to većom grubošću smatram. da mi najprije kaže razlog mog iznenadnog hapšenja. malen. međutim. jer sam optužen da sam svojevremeno počinio zločin. koju mi je sudac. začetnikom kojeg biste mogli smatrati mene ili u kojem sam mogao sudjelovati. živio sam ovdje pred očima kneza i čitavog grada. sjetio sam se naime. kao što sam je zapreo. smiješno meketavim glasom.

odnosno gospodine. a sad ga se dugo nisam mogao sjetiti. A osim toga dobro smo obaviješteni i iz..što me zbog pustih sumnji i neosnovanih mišljenja zatvarate. koje su kneginja i abatisa možda već i pismeno jedna u drugoj podstakle. da sad bez daljnjega moram ispripovijedati dosadašnji tok svog života. i to je razlog. odbacio i prozvao se jednostavno Leonardo.. a takvim se i sam prikazao. uzalud se naprežući. Kao takvog prepoznao ga je Reinhold.. Sigurno je to neka glupa budala. Tek što je sudac dovršio svoju prodiku i osorno izjavio.. kako je za Nijemčev jezik teško.. Moj otac. čim sam stigao u Njemačku. Zapisničar.. nije ni lakomislena ni glupa.« »Polako. inače biste mogli grdno uvrijediti visoke osobe. a uslijed moje sličnosti s njim. . Sudac je još uvijek brbljao. Nije bilo sumnje. te sam uvidio opasnost svog položaja. morao sam oba imena upisati sam. kako da napiše te riječi. koji je prodao svoje malo dobro i nastanio se u Kwiec-ziczewu. po svom imenu. u strogi krivični zatvor. u kojem se nalaze dobra baruna F. Sve to brzo mi je proletjelo glavom. da ponovi moje ime i ime mog tobožnjeg rodnog mjesta. Abatisa je znala. mora da su narasle gotovo do izvjesnosti. Bilo je moguće i to. koji sam onoj staroj dami na dvoru naveo kao svoje rodno mjesto. gospodine. da je Aurelija u meni prepoznala redovnika. gospodine Leonarde«. da su mi točno pratili trag i ustanovili identičnost moje osobe i redovnika Medarda. progovorili: »Zovem se zapravo Leonard Krczynski i jedini sam sin plemića.« Imenovao je kraj. da su stigle vijesti čak iz kapucinskog samostana u B. i sam prilično obrazovan. uopće nije znao. pa mi je sve postalo jasno.. koja vas je. a onda nastavih: »Primijetili ste. možda i zlonamjernim tužiteljem?. Ali taj redovnik bio je Medardo. jer mi je palo'na pamet i ime poljskog gradića. one sumnje. gospodine Leonarde. (brzo se ugrizao za usne) prepoznala. i to mi je bilo od koristi. koja je kneginji odmah u početku bila tako neugodna... koja. zbog kojeg sam ga. koji je umorio njenog brata. glasoviti propovjednik iz kapucinskog samostana u B. kako?« uskliknuo je sudac. zameketao je sudac. kao nekog raskrinkanog zločinca. polako. »budite umjereniji. nego.... da izgovori moje prezime puno suglasnika. Zašto me ne suočite s mojim lakomislenim. Uostalom ničiji tok života ne može biti jednostavniji nego moj. a strana osoba. da je Francesco otac onoga Medarda.« »Kako.

naručih jelo i pilo. Jednog dana sjedoh umoran u gostionicu nekog malog seoceta. No moram napomenuti. čija čudna odjeća i podivljali izgled po-budiše moju pažnju. u Krakov. što bi bilo vrijedno ispripovijedati. Ta lisnica i ono što je sadržavala još će se naći među . otkrih da nije moja. Ugodno godišnje doba. no umro je. pogledavajući me mračno i preplašeno. da nastavim put. navedoše me. koji bi poslužili toj svrsi. kao što sam bio naumio. nastavim svoj put u Italiju. koju sam ostavio na stolu u gostionici. kao da me neka neodoljiva sila nagnala da putujem na jug. zatražio piće i. stadoh pripovijedati. te prodah svoju malu imovinu. »našao sam se. putujući ovamo. koji mi je ostao od oca. u kojoj sam imao putnicu. hitro odjaha. gdje sam nekoliko godina studirao pod nadzorom svog rođaka. da mi znatan dobitak u kneževoj igračnici faraona nije omogućio da ovdje udobno proboravim još neko vrijeme i onda. lisnicu ostavih pred sobom na stolu. U njoj se nalazilo samo nekoliko meni nerazumljivih bilježaka i nekoliko pisama upućenih nekom grofu Viktorinu. Nešto izvanredno. nadamo sam se. Nitko se nije za mene brinuo. a i divan romantičan kraj. nisam uopće doživio. da pribilježim nešto. kad izvukoh lisnicu. Tada pođoh u Gdanjsk i Konigsberg. Uskoro dojezdi neki jahač. da me jedan sasvim neobičan slučaj nije lišio lisnice. kakav mi je to slučaj onemogućio da se propisno legitimiram. te iz lisnice izvadih papirić. da bih lako sasvim nedvojbeno dokazao istinitost svojih navoda. svećeniku Stanislavu Krczynskom. Čovjek mi je bio neugodan. Ušao je u sobu. koji je jamačno zabunom uzeo moju. pa stoga izidoh napolje. što mi je palo na pamet. utjerah neke dugove i uputih se zaista s čitavim imutkom. da putujem pješice. Na kraju. nego da vjerojatno pripada onom strancu. no u tom pogledu umalo da se nisam slabo proveo. oštro me pogledao i upitao gotovo podrugljivim glasom.« Sudac je očigledno živahnuo. putni plan — i razne druge spise.odobravao je moju odlučnu sklonost nauka-ma. Odlučio sam. pozdravivši me tek onako. i da ću onda naći namještenje na nekom sveučilištu. upravo kad se spremao da me pošalje u Kra-kov k svom rođaku. Uskoro zatim iziđe i jahač. da će mi uspjeti da se održim s ostatkom svog malog imutka. uđoh i nađoh je još na starom mjestu. sjeo za stol nasuprot meni. u brdima. plati krčmaru i. Tek drugog dana. kad li se sjetih lisnice. »Prije nekoliko mjeseci«.

kao što sam se upravo sjetio. a kad sam ga zadovoljio odgovorima. kojeg sam bio spomenuo. kao da sam zapao u ljutu borbu na život i smrt. Protekoše tri dana. da me ispituje o najsitnijim okolnostima tog događaja.« Sudac zatraži. dok me sudac ispitivao. kako rekoh. te nije prijetila nikakva opasnost da se zapletem u protivrječja. svoju putnicu. da ću biti okovan. već prema prilikama mogla predstavljati odbjeglog Medarda ili grofa Viktorina. da sam u nju povjeravah. sve mi se činilo ravnodušno. koja bi kasnije. Mogao sam uostalom zaista s pravom smatrati za sretnu misao. ali nije bilo tako. da se pojavi na dvorcu kao redovnik. Usput se sjetih da možda medu Eufemijinim papirima ima pisama. No uskoro se . te sam neprestano razvijao nove mogućnosti. u svojoj lisnici imao sam. u kojoj ću kao valjan borac pobijediti. da na to nisam ni pomislio. Opet me odvedoše u tamnicu. da se osiguram od svakog otkrivanja. zašto sam htio pobjeći iz zatvora. koja su stvarno još bila u lisnici. što me ispunjalo osjećajem. za koji sam bio okrivljen. koji me je zatekao. opišem od glave do pete. zaokružila se u mojoj nutrini slika o tome tako. mjesto stolice nađoh neku vrlo nisku klupu. da tu figuru spretno sastavim od najrazličitijih crta lika grofa Viktorina i svog vlastitog izgleda za vrijeme bijega iz dvorca baruna F. tako da sam se smatrao spremnim za najgore. što sam. mračne misli. očekivao sam sada. opravdavajući posjedovanje onih grofu Viktorinu upućenih pisama. nego me upitao. Moja mašta radila je i dalje. svega sam toga lišen uslijed one zamjene. Tada popusti napeto raspoloženje. da je o mom životu u općim crtama sve dovoljno raščišćeno. da stranca. koja govore o Viktorinovom planu. dok sam se penjao na prozor. No čini se da je svjedočenje tamničara. viđao sam samo mrzovoljno lice nekog starog sluge.mojim stvarima. te ne propustili. Sudac nije prestajao. te da bi to moglo ponovo zamračiti i zamrsiti pravi tok stvari. ako to ponovo pokušam. da će se sudac pobliže pozabaviti zločinom. čak i svoj krsni list. plan svog puta i. Bili su mi oduzeli postelju i na tlu priredili ležaj od slame. istovremeno pokušao uplesti fingiranu osobu. Sudac mi je zaprijetio. stol je bio učvršćen. a da za mene nisu više pitali. govorilo protiv mene. Budući da mi se činilo. iščeznuo je čak i Aurelijin lik. Utonuh u neke tmurne. koji mi je donosio jelo i uvečer pripaljivao svjetiljku. Uvjeravao sam ga.

. ponovih mucajući: »Me-dar-do.. već sam ga prije negdje čuo.. ili prestani sa svojim razuzdanim smijehom i kucanjem!« Tako povi-kah u gusti mrak. bolećiv osjećaj. ali tada kroz jezivu tišinu noći još groznije odjeknu muklo stenjanje... Cesto mi je bilo. ali upravo pod mojih nogama zakuca snažnije i zamuca: »Hihihi.. nije prestalo. težak samrtni uzdisaj. i ja bih u divljem očaju zajaukao: »To si ti... u šumu!« Tada taj glas muklo zazvuča u mojoj nutrini. prekidano čudnim smijehom.. ali kucanje.. U čudnim odsjevima. »Tko god bio.. ugasio sam svjetiljku.. li me pre-prepoznao.. Me-dar-do.duh opet prenu. što ovdje zbijaš sablasne ludosti. kucanje se nastavi. kojemu se nisam mogao oduprijeti... Me-dar-do!« Opet začuh smijeh. ja sam. Više nisam mogao spavati. Nema više spasa!« Moglo je to biti devete noći.. odmjereno kucanje. jesi li. Hermogene.. Nehotice. zagnjurio se u uzglavlje od slame. otvo-otvori. ot-otvori.. ali ružan. i-idemo u šu-šumu. Cak s užasom pomislih. Blizu je osveta!.. ležao ispružen na hladnom tamničkom podu. Medar—do!« Skočih s ležaja.. i zov: »Bratac. predali mojoj osvetničkoj ruci?« Tako sam glasno uzvikivao. i-ide-mo . a izazvala ga je samoća i teški tamnički zrak... da li je zaista tako.. Prisluh-nuh. pokaži se mojim očima. »Zar sam ja kriv vašoj propasti? Niste li se vi sami. ti. Bra-tac. bra-tac. kad sam. da te uzmognem vidjeti. ali podrugljiv i mrzovoljan. da ga još snažnije obuzme neugodan. kao da bih htio provjeriti... prepoznao?. napola obnemogao od groze i užasa. no kao da nije bio ovako isprekidan i ovako mucao. koji je dopirao iz poda! Skočih i bacih se na ležaj od slame.. žmirkav sjaj svjetiljke. da čujem zvuk svog vlastitog govora... kao da ga poznajem... koje je na zidove i strop bacao sumoran.. promukao i mucav zov: »Me-dar-do! Me-dar-do!« Ledena bujica razli mi se kroz udove! Odvažih se i uzviknuh: »Tko je! Tko je tu?« Smijeh i stenjanje i jecanje i kucanje postade tada još glasnije. bratac. prekidano smijehom i uzdisanjem. a tada bi ispod svodova odjeknuo dug. mucanje još promuklije: »Me-dar-do... tihi. ali samo zato. Pod sobom jasno razabrah tiho.. ja sam tu. kao da čujem Eufemijin — Viktorinov smrtni hropac. cerekala su mi se kojekakva iznakažena lica. Na kraju čuh tihi. prokletnici. hihihi. zveket lanaca zatvorenika.

Neki drugi sudac. i kucanje se stade sve više stišavati.« Zakleh se. da ni na što takvo ne pomišljam... koju biste željeli spomenuti?« »Kazao sam sve. Frauenburgu. »bijedna ludo. na kojem sam na prvi pogled primijetio. »Ove noći«^ rekao je. ili ste se pri zrelijem razmišljanju prisjetili još neke okolnosti. nastavio je tamničar.. kao i ti!« Tada začuh uzdah neutješivog jada. u šumu!« »Bijedna ludo«.. kojega cijelo to vrijeme nisam bio vidio. da je sigurno daleko vještiji i pronicaviji od onog pređašnjeg. Svoja pitanja postavljao je neusiljeno.« »Niste li se nikada družili sa svećenicima. »Moram vas najprije upitati«. ali bila su promišljena i tako precizno postavljena.. Kroz prozor prodre jutro. što sam mogao. »čula se u vašoj sobi kojekakva buka i glasan govor. Konigs-bergu.. dok na kraju sasvim ne utihnu. gotovo kao u razgovoru. ako nije potpuno okorio. što možda piri napolju. što sam znao kazati o svom jednostavnom životu. slobodan proljetni zrak. »da li je sve što ste naveli o toku svog života.. zaista zasnovano. prilično mlad čovjek. nosio je naočari. »da se svaki pokušaj bijega. Sto je to bilo?« »Imam naviku«. Bio je za svoje godine prilično dežmekast. Nekoliko sati kasnije odvedoše me gore u krivični sud. ne onaj. da sam dobro osjetio. s redovnicima?« »Jesam. U posljednjem mjestu sa svjetovnim svećenicima. U čitavom njegovom biću bilo je toliko dobrote i srdačnosti. ne mogu s tobom u lijepu šumu. prijazno mi pristupi i ponudi me da sjednem.« »Vjerojatno znate«. koji me prviput preslušao. na divna. ne mogu ti ja otvoriti.u šu-šumu.. u Krakovu. glava mu je bila gotovo bez vlasi.. svako dogovaranje s drugim zatvorenicima strogo kažnjava. Još mi je uvijek živo pred očima. a ako sam i budan sam sa sobom razgovarao. da mu se upravo zbog toga teško može oduprijeti ikoji zločinac. i ja sam zatvoren u zagušljivu tmurnu tamnicu. odgovorio sam najmirnije. »da u snu glasno i bučno govorim. koji su bili u crkvenoj . mislim da će mi to valjda biti dopušteno. da se moglo odgovoriti samo određeno. tako je počeo. zazveketaše brave i uniđe tamničar. Gdanjsku. progovori iz mene nešto mračno i jezivo..

sjetih se ono malo poljskog..službi kao župnik i kapelan. koji je po narodnosti Poljak. Malo zatim otvoriše se vrata. osmodnevni boravak. onda se obrati zapisničaru i nešto mu tiho izdiktira.. Sudac upita: »Poznajete li ovog čovjeka?« »Ne!. kao što se lako poprima provincijski izgovor i tako zaboravi bolji. možda sam neopazice poprimio njihov izgovor. Iskreno rečeno. Jasno razabrah riječi: »Očigledno u neprilici«. kad sudac upita: »Jeste li kad bili u B. brate Medardo!. koji je unišao. ali se sabrah. kako ulazi pater Ciril. Brate Medardo.?« »Nikad!« »Put iz Konigsberga ovamo. na putu iz Gdanjska u K6-nigsberg. a onda pristupi bliže.. te odgovorih: »Na malom dobru svog oca u Kwiecziczewu. no ipak bez ikakvog napora. đavolski ogrezlog u zločinu. Kako to?« »Već mnogo godina govorim samo njemački.« »Jeste li kada upoznali nekog redovnika iz kapucinskog samostana u B. to je nasljedno dobro moje obitelji. koji su od mene htjeli naučiti poljski. kakvog sam te morao naći. tiho nešto naloži. pri-beri se.« »Poljski ne govorite baš osobito za čovjeka. za volju Božju. čini mi se.« »Kako se zvalo to dobro?« »Krczyniewo. rođeni ste u Kwiecziczewu?« To je sudac odjednom upitao na poljskom jeziku. vlastiti.. nikada ga dosad nisam vidio!« Tada Ciril upre u mene ukočen pogled. mogao vas je nanijeti na to mjesto. Čak sam se već i u Krakovu mnogo družio s Nijemcima. licem mu preleti lagan smiješak. kad vidjeh. i to čistim poljskim izgovorom. kakav me strah i užas proze. s prilično njemačkim izgovorom. sklopi ruke i glasno uzviknu.?« »Ne!« Sudac pozvoni i sudskom sluzi. te upravo htjedoh da još nešto reknem u vezi sa svojom lošom poljštinom. priznaj. da ste bili i u Frauenburgu?« »Jer nisam smatrao vrijednim da spominjem tamošnji kratak. Načas sam se stvarno zbunio.« Sudac me pogleda.« »Dakle. .« »Uputio sam se drugim putem.« »Prije niste spomenuli. a pritom mu iz očiju snažno navriješe suze: »Medardo. što sam bio naučio u seminariju od svog prijatelja Kr-czynskoga.

ah. jer čak i crveni znak križa imam na lijevoj strani vrata. Ah. »Što odgovarate na tvrdnju ovog časnog duhovnika«.. upitao je sudac. Božja je strpljivost beskonačna!« Sudac. ostavila je crveni ožiljak u obliku križa. koji je sebi ludo uobrazio. U tom času kao da me prožeo munjevit plamen.?« »Tako mi vječnoga blaženstva«. zar si se potpuno odrekao vječnoga spasenja?« Plačući i napola bez svijesti klonuo je na stolicu. odgovorio je Ćiril. odgovorih pribrano.. što onaj Medardo ima na vratu osobiti znak. zajedljivom prkosu. prekinuo ga je pitanjem': »Prepoznajete li u ovom čovjeku redovnika Medarda iz kapucinskog samostana u B. i tada Ćiril uzviknu: »Sveta Majko Božja. ne će li Aurelija biti tvoja?« U gotovo divljem. ako su vaši navodi točni.. najbolju priliku za to pruža vam upravo to. što je prijetila. omaknu mi se s ustiju: »Ovaj redovnik. »smatraju vas za kapucina Medarda iz samostana u B. ta evo.. Otkrijte vrat. koju mi je nanio abatisin dijamantni križ.« »Vidite«... nego da je taj čovjek. onaj Medardo. čini se. a upravo taj Medardo optužen je za težak zločin.. koji vrijeme nije uspjelo odstraniti. Sva ona malodušnost. slabou-man je i budalast starac. što tu bez svijesti sjedi na stolici. i koji je pred mojim očima bio zaređen. meni potpuno nepoznatim redovnikom Medardom. koji mi je šaputao: »Što ti mogu ovi slabići. brate Medardo. »čini se da mi je neka posebna kob dala najvjerniju sličnost s onim optuženim. kojemu sam možda donekle nalik!« . nestala je iz mene. ne možete imati. prekinu sudac redovnika i obrati se meni. Ta. ponovio je sudac. da to dokažete. »Otkrijte vrat«. ona ozlijeda na vratu. tebi. iako nosi svjetovnu odjeću. snažnom umom i duhom?. ne će vam biti teško.. i ako ovaj čovjek.. bio je to sam nečastivi..pokaj se. koji vi. to je onaj crveni znak križa!. Ako vi niste taj redovnik. Medardo. Učinih to. koji je bio novak u kapucinskom samostanu u B. nije bio zadovoljan Cirilovim riječima. Medardo ima crveni znak križa na lijevoj strani vrata. da sam ja neki od-bjegli kapucin iz njegova samostana. »ne mogu drugo vjerovati.« »Nije potrebno«..« Bilo je zaista tako. da me obuzme.

koje si napustio. brate Medardo«. onda ustade. čak da je i mnogo manje naobražen. podigoh stisnutu šaku i glasno uzviknuh: »Aurelijo!« »Što je to. Ali čak da to i nisam. osjećam da mi nervima i žilama počinje bijesniti mahnitost. što je on pitao. odgovorio je Ciril i opet se okrenuo k meni. koji sam bio ispisao poljski. uruči ga patru Cirilu. sada mu se lice po prvi put smračilo i poprimilo izraz prodorne ozbiljnosti. pun povjerenja u tvoju vjernost i pobož-nost. reče sudac. Morao sam se potpisati. užasno. Htio je govoriti.. izdiktirao je zapisničaru mnogo toga. puno gramatičkih i pravopisnih pogrešaka. Moram priznati.. što nisam razumio i na kraju mi pročitao zapisnik. koji je.« »Molim vas. koji se međutim bio oporavio. u kojem je bilo zabilježeno sve. Sudac uze list ispisan njemački. Nijedan Poljak ne bi tako pisao.. poslao u Rim?. imajte sažaljenja. »zar te nije naš časni prior Leonardo.. dušu mi razjari očajnički bijes. da ste vi zaista Medardo. ipak zbog toga ne bih morao biti kapucin Medardo. te onda. zaista.« »Ah. te više nisam mogao govoriti. nego što ste vi. pustite me. pobjegao iz samostana u B. umiješa se Ciril. Brate Medardo! za volju Božju. priđe mi i reče ozbiljnim. te ga upita: »Ima li ovaj rukopis sličnosti s onim. kojim je pisao brat Medardo iz vašeg samostana?« »To je njegov rukopis. »Neka mračna sudbina žrtvuje me sramotnoj smrti.Sudac je dosad bio miran i nije mijenjao ni pogled ni glas. da mi je čak i svjetlucanje njegovih naočari bilo nesnosno.. »ali ja sam nevin.. pustite me!« Sudac se opet potpuno smirio.. kao što moram vjerovati. da me neke tajanstvene okolnosti sile. Sudac vrlo pažljivo pregleda list. pa sam prema tome svakako Poljak. prestani bezbožnički poricati sveto zvanje. da zatajim stalež i ime. nastavi: »Moram vas upozoriti.« rekoh utučeno. no sučev ga pogled uputi da miruje. i što sam ja odgovorio... da nas ne prekidate«.. učinih to. za . Ovo što ste napisali potpuno je netočno. a onda sudac zatraži.. potpuno sam nevin. u najsitnije tančine«.« »Rođen sam u Krczyniewu. obrativši se meni. ustao je i oštro mi se zagledao u oči. što znači to ime?« oštro upita sudac. da napišem nešto poljski i njemački. odlučnim glasom: »Vi niste Poljak. da vjerodostojna izjava ovog časnog gospodina izaziva najozbiljniju sumnju..

kako hoćete. za kakav ste zločin optuženi. i kao da mi se kamen svalio na srce. A ako ste zaista plemić Leonardo Krczynski. ako one sumnje imaju temelja.. kako tvrdite. no htio bih vam ujedno dati i priliku. Vi u meni vidite odbjeglog redovnika Medarda?« Tako sam upitao. da se uvjerite. pa već zbog toga prekidam raspravu. Tada mi se učini. od sudova u Poljskoj. da su moji navodi skroz naskroz lažni?. a sudac mi se lagano nakloni i reče: »Adieu. da imam prsten s Eufemijinim imenom još iz onog doba mog boravka u dvorcu baruna von F. da bih vas naveo na priznanje. Sve vam to govorim otvorenije. Među tim osobama ima jedna. Da je Aurelija ona osoba. gospodine Krczvnski!«. učinilo mi se plitko i otrcano.. kao da mi šapće. lako ćete sami naći sredstva.« »Vi dakle smatrate. kako malo računam s bilo kakvom smicalicom. Ne ću vam zatajiti ni to. što oklijevaš? Zar si zaboravio na Viktorina?« Uzviknuh glasno: »Ha! igra nije izgubljena. a i Viktorinov ranac. te se uštrcah po zatvoru. da će sučev pogled uskoro prodrijeti i kroz najneprovidniju krinku. kao da mi sikće u ušima: »Ludo. Sučeve riječi poizbadale su mi dušu kao užarene bodlje. Čini mi se da ste malo prije bili u nekom veoma egzaltiranom stanju.. kad se sjetih.kojega vas smatraju. onda ćete i sami vrlo točno znati. i to još stegnut kapucinskim uzetom! Smatrao sam se izgubljenim! Obuze me očaj. nego što mi nalaže dužnost.. bilo je i odviše jasno! Kako ću to izdržati! Razmislio sam što bi to medu mojim stvarima moglo biti sumnjivo. da ćete biti suočeni s nekoliko osoba. koje su vas nedvojbeno prepoznale kao toga redovnika. što potkrepljuje sumnju protiv vas. što se danas dogodilo. koje ste ranije opisali. i nato me odvedoše natrag u tamnicu. dobivena je. Pripremite se. i ako vas je neka čudna igra prirode. Čak se među vašim vlastitim stvarima našlo koješta.. morate teško bojati. uskoro će stići zatražene obavijesti o vašim obiteljskim prilikama. ako su pretpostavke točne. koje se.« . Na kraju. ako ste zaista onaj optuženi Medardo. budite uvjereni. neće vam za to ponestati gradiva. s kojom sam imao biti suočen i koje sam trebao da se tako teško bojim. Nakon ovoga. da zrelo razmislite. da to jasno do-kažete. Sve što sam bio naveo. čak i s obzirom na osobite znakove učinila sličnim onom Medardu. koji sam bio ponio na bijeg.

u šu-šumu. Nisam se htio na to obazirati. kao da padaju teške mase — postajahu sve snažniji i snažniji. da pismeno razjasnim još nekoliko okolnosti iz svog života. kako sam čuo za onu pustolovinu na dvorcu.. u-zmi. vi dolje«. štro-pot i struganje — prekidano muklom tutnjavom. Kroz otvor prodre neko prigušeno svijetlo... u pisanju mi se raspalila mašta. iz poda izdigao jedan kamen. koji mi ne će moći naškoditi.. i počeh žustro odstranjivati žbuku . o-otvori. koji će me spasiti! Odobrili su mi pribor za pisanje.. prema meni se pruži gola ruka.. a smijeh i jecanje besprekidno se ponavljahu. Medar-do je tu-tu. te stoga odlučih napisati roman. Uzdrhtah od jeze i uz-maknuh. Ali tada kroz svodove odjeknu bučan. i tada opet čuh tiho. Tada mi se pod nogama nešto pomače. uzmi!. Najsitniju okolnost trebalo je zrelo odva-gnuti. htio sam nekako prikazati svoj susret s Viktorinom. te se sve čvršće i čvršće satkivalo tkanje beskrajnih laži. Uhvatih ga i bez po muke potpuno izvadih. s blistavim nožem.... bratac. gore. što će ukazati na Viktorinovo pojavljivanje u dvorcu pod krinkom redovnika.. za kojeg su mene smatrali. koja je onako strašno završila. kojim sam se nadao sucu prikriti istinu. štropotati i grepsti. kako se na mjestu. koji sam tražio. nadvladavši svu grozu. otvori!« U podu tik uz mene poče tada nešto strugati. misleći da ću se tako osloboditi od groze. rezak smijeh i mucanje: »Bratac.. po-grabih nož. pa čak i s Medardom. Zvono na gradini odbilo je dvanaest. koja me spopala. korak-nuh dalje i vidjeh. te u sve to vješto uplesti sebe i svoju sličnost s ovom dvojicom. u šumu!« Hitro zamislih bijeg i spasenje. gdje sam bio stajao. Tada odozdo zamuca: »Bra-tac! Bra-tac. Ustadoh sa svjetiljkom u ruci. koji mi ruka voljko prepusti.. Snažno udarih po stolu i glasno uzviknuh: »Umirite se. ajde. po-di. Radio sam s naporom sve do u noć. i ispripovijedati. duboko užasnut. šum..U duši mi je kuhalo i kipjelo! Već sam ranije pomišljao. k tebi gore. ali odmjereni udarci kuckali su sve glasnije. da će se medu Eufemijinim papirima morati naći nešto. Oslanjajući se na to. sve se oblikovalo kao zaokruženo pjesničko djelo... pođi. te se opet počeo miješati smijeh i jecanje. udaljeno kuckanje. koje me jučer onako smelo. koje sam bio prešutio.... na neki način.

da se za nekoliko sati produži razrovan život. zaškripat će točkovi. gdje su sad tvoji naduveni planovi. kroz ruke mi kliznu nešto vlažno i hladno. jer me osjetila i misli ponovo izda-doše. Onaj. Osim karikama na rukama i nogama prikovali su me uza zid obručem. »Sto je ovaj momak zapravo učinio?« upitao je kovačev pomoćnik. »Čemu ono bijedno poricanje i laganje pred sudom? — sva ona vješta himba đavolskog licemjera? Zar zato. koja je tromo odskakutala. ne možeš ubiti ni crva. koji je stajao pored mene. Bijednice. da provali napolje«. To je neki prokleti kapucin. valjano je pritiskao nagore. odgovorio je tamničar. »zar ti to ne znaš.« .. Za nekoliko dana imat ćemo veliku paradu. Čitav grad o tome govori. sramotno ćeš propasti u neutje-šivom jadu. pa posegnuh za krčagom.« Nisam više ništa čuo. Joste?. Kad se nekako osvijestih. koji me je prožeo. vjera u tvoju nadzemaljsku moć. Osjećao sam žeđ. luđače! Da se domogneš Aurelije. mahnita ludo. odjednom se iz dubine uzdiže neki go čovjek sve do kukova i sablasno se zapilji u mene. »Eh«. »Aurelijo!« zastenjah s osjećajem bezimenog jada. s jakom svjetiljkom. kojim su me opasali i koji je bio pričvršćen na lanac.. Kad je četiri. koje bi se mogao domoći samo nečuvenim zločinom? Jer. smijući se nakazno kao luđak. Pun gađenja i gnušanja ispustili vrč. te ugledah naduvenu odvratnu žabu. visoko najviše šest stopa. kao što sad na svoj užas razabrah. u koje su me. što ti smrtnim ugrizima izjeda srž srca. preda mnom je stajao tamničar. no napokon prodre nekoliko zraka danjeg svijetla u nisko posvođe. ako te ruka pravde i poštedi. »Sad će se gospodin valjda okaniti pomisli.između kamenja na podu. što je bio dolje. Na lice mu pade pun sjaj svjetiljke. prenijeli iz moje dotadašnje ćelije. što je ubio troje ljudi. Jaka bol u rukama probudi me iz duboke nesvijesti! Oko mene je bilo svijetlo. kazao je tamničar. Okivali su me u lance. i da uspiješ lažima uvjeriti svijet da si nevin. pet izvađenih kamena ležalo po strani. prepoznah sama sebe — izgubih svijest. bilo je još uvijek mračno. ona će zauvijek u tebi vidjeti prokletog Hermogenovog ubojicu i duboko bi se od tebe gnušala. To je već ustanovljeno. pun patnje? Što hoćeš. od svodova je odjekivalo zveketanje lanaca i udaranje čekića. kojom si ludo zamislio po svojoj volji upravljati samom sudbinom.

što je prodrla u ćeliju. koji je za njim unio sluga. i to mi se učini kao mig vječne sile kako da oka-jem svoj zločin. koji mi je pružila moja sablasna slika i prilika. a uz njega neki dominikanac u redovničkom habitu. svečano uzdignuvši glas. kojim sam ubio Hermogena. što tražim. kazao je. samostanskim imenom zvan Medardo. opaki redovnice. da me odvedu na preslušanje. nisam uza se imao nož. ali osjećao sam se veoma iscrpljen i uskoro utonuh u dubok san. što mi teško pritište srce. uzalud nijekao svoj stalež i ime. Ljubav prema Aureliji rasplamsala se u meni poput božanske zrake u čistom ognju. neka kaže sucu. »Zaista te ljubim. Ušao je tamničar i donio mi bolja jela. jer si. da bih želio biti preslušan. Ugledah blistavo srebrne korice. mora dakle da je to onaj. Obećao je da će učiniti. nije unišao i zapalio svjetiljku što je visjela na svodu. mračnu. za stolom pokrivenim kao krv crvenom prostirkom. da sucu bez sustezanja priznam čudnu povijest skretanja s pravog puta i onda sebi zadam smrt.. Franciscus. bacih se na slamu i istog časa osjetih na grudima neki pritisak. odjevenih u crne talare. kao tada. Zamolio sam ga. »predan duhovnom sudu. Nedokučiva sudbino! Bio je to isti onaj nož. u kojoj ugledah niz duhovnika. jer imam otkriti mnogo toga. iz mene iščeznu grešna požuda. ali ti me nisi razumio!. moja je ljubav smrt!« Tako je oko mene brujao i šaputao Aurelijin glas. Zavukoh u džep ruku i izvadih mali nož. »Po kneževu nalogu«. govori. Nisam mogao shvatiti kako je nož ostao kod mene. Tada me odve-doše u neku dugu. reče sudac. sjedio je sudac. koji su sjedili duž zida na visokim stolicama. a kojem sam prije nekoliko sedmica izgubio svaki trag. nadsvođenu dvoranu. no uzalud sam čekao. nego što sam inače dobivao. za kakav si . kad se bila pojavila u ispovijedao-nici u crkvi kapucinskog samostana. Bio sam u duši smireniji nego ikada. kojim sam bio prikovan uza zid. Pred njima. S teškom mukom ustadoh i podigoh nož prema sjajno zraci svijetla. kad se već sasvim smračilo.Glasno jadikujući. okorjeli. prostrijevši stol. Otkako sam bio u zatvoru. kako da se u smrti izmirim s Aurelijom. Medardo. sve dok sluga. pa čak i bocu vina. koji kao da je potjecao od nekog tvrdog predmeta u džepu mog prsluka. i ja čvrsto odlučih. i odriješivši lanac. Bilo mi je kao da vidim nju samu. Odjednom mi se u duši pojavi čudesno svijetlo utjehe i spasa od sramote. »Ti si sad«. nitko se više nije pojavljivao..

nesuvislim riječima. nisi ti čovjek. a da me ne ozlijedi. koji bi me htio strovaliti u vječnu propast. smušeno. što sam govorio. i na znaku križa oštrica puče kao staklena krhotina. Prepoznah jezivog slikara i napola onesviješten sruših se natrag na slamu. Nije li to možda bila samo varka snom razdraženih osjetila? Pribrah se. Moj se san pretvorio u život. Nepomično kao kip. na moj užas uopće nije bilo ono. prokletniče! gubi se!« »Jadna. kako mi s praskom pucaju istegnuti zglobovi. stajao je redovnik prekrštenih ruku i piljio u mene šupljim crnim očima.. Napokon osjetih.. ti nisi čovjek. Tada dominikanac. nisam ja onaj. pokajnički priznam. uspravih se. koje sam ikad počinio. reče: »Na muke s tobom.. ali riječ i misao bile su u ludom neskladu. no to. no osim toga osjećao sam i neki pritisak iznad očiju. ti si sam nečastivi. gubi se!. kao da mi je odjednom s čela skinut neki teret i brzo se podigoh — ispred mog ležaja stajao je neki dominikanac.« Čudne prilike naokolo podigoše se. što je jezivo svjetlucao. što te želi potpuno .. koji je stajao preda mnom ogroman kao div. probadajući me pogledom. kratkovidna ludo. tvrdokorni. Tada kriknuh u bezumnom očaju: »Grozni čovječe. satrt dubokim sramom priznah sam u sebi sve — no ono.. te podignut uvis osjetih. ispružiše prema meni svoje duge ruke i uzviknuše u reskom. sve-zaše mi obje ruke iza leđa.zločin optužen?« Htjedoh otvoreno priznati sve grijehe i opačine. pogodih vrat. Ponovo se napregnuh.. Ne!.. besmisleno. koje sam nosio. U rukama i nogama još sam uvijek osjećao bol. što izgovoriše usta. Pun kajanja. nestani. Dominikanac i sudac spustiše se za mnom. Tada me pograbiše krvnikovi momci i odguraše me u neku duboku podzemnu nad-svodenu prostoriju. Još me jednom pozvaše da priznam. potjecala je od teških lanaca. jezivom jednoglasju: »Na muke s njim!« Trgnuh nož i zamahnuh prema svom sucu. koje nisam mogao otvoriti. izgubih se u nesređenim. okorjeli redovnice. bilo je jadno. svega me stresoše ledeni srsi. Mjesto da sve ozbiljno. što sam mislio i htio reći. ali ruka se nehotice podiže. U bespomoćnom bijesnom bolu glasno povikah i probudih se. Na dominikančev mig krvnikove me sluge svukoše.. ali redovnik je nepomično stajao i piljio u mene šupljim crnim očima.

a crte njegova lica mekše. Medardo! ti ideš ususret svom cilju. »Kada.... . koju ugledah tik pred sobom.. da me utješi u beskrajnoj bijedi. ali ti me nisi razumio! Ustani! pridi mi!« Redovnik je sve to izrekao prigušenim glasom.« »Nije mi bilo dano«. »ne ispituj više! zaludu bi bilo sprečavati ono. prekinu me slikar. kao da me blagosilja. kada ću te opet vidjeti?« »Na cilju!« uskliknuo je. »ja sam bio taj.. da te spasi od propasti i sramote. Medardo! — jadna kratkovidna ludo! — ukazao sam ti se strašan.« »Ah«. jer sam mislio da potpuno razumijem slikara. učinilo mi se. dodirnuo sam mu odjeću. Ali ne pomakoh se — nisam mogao sagledati. koji je posvuda bio uza te. punim duboke žalosti. Ah! bio sam u svetoj šumi! — da. da uđem u crkvu. kao da je tog slikara. prekinu me slikar. ali ti si zatvarao svoje srce! Djelo. to nije bio fantom. kuda mi je onaj neobično odjeveni hodočasnik doveo čudesnog dječaka. pokorom i kajanjem steći oproštenje teškog grijeha. okrenuvši se još jednom prema meni. kad si lakoumno teturao nad otvorenim grobom vječnoga prokletstva. »Neshvatljivo biće. nisam mogao shvatiti svoj vlastiti ja. Tada reče neki potmuli šuplji glas: »Misao je djelo!« Sni se raskinuše.nerazrešivo sapeti željeznim okovima! — koji te želi odvratiti od svetog djela. meni inače tako strašan. koja je razdirala srce. poslala vječna sila. što je odredila vječna sila. »zašto mi nisi zadržao ruku. tako mi je bilo pri duši. Tamo ću. da me pridigne. moraš izvršiti radi svog spasenja. na koje te je pozvala vječna sila. kad sam u prokletoj opačini onog mladića. bio je to slikar. njegov pogled. koji je izgovorio one riječi. bilo je to ono isto mjesto. i sada?« »Stani«. postao je blag i nježan. Neka neopisiva tuga prožela mi je svu dušu.? u carskom gradu. koji mi je prije bio onako strašan. i nehotice kleknuh. a on mi položi ruku na glavu. Opominjao sam te. sutra!« Uzdrhtah od ledenog srha. Slikar se polako uputi prema tamničkim vratima. Tada se u meni javiše divne slike u svijetlim bojama. Ustadoh s ležaja. uzviknuh pun očaja. Znao je da sam se odlučio na samoubistvo i odobravao je to. jeziv.. za koje si izabran. jesi li to bio ti? onog nesretnog jutra u kapucinskoj crkvi u B. pristupih mu. Htjedoh da zakoraknem.

kad me ugledao. on pode za mnom i reče mi tiho: »Sad više nisam sudac.. koji je u prvi čas lebdio na njegovu licu. da ću uskoro biti odveden na saslušanje. sutra?« Vrata se tiho okrenuše na šarkama. Sučev lik. Bili ste zamijenjeni s jednom drugom osobom. zaokupljen mišlju na blizu smrt. koje sam počinio. da je proces obustavljen. potpuno jasno pokazalo se. Prihvatio mi je obje ruke i nježno me posjeo u naslonjač. Napokon osjetih. vi ste me izvanredno zanimali. . i onda sebi zarinuti nož u srce. Sudac mi pročita kratak zapisnik. gledajući me ukočeno. Šutke sam potpisao. te sam se nadao.. i pridigoh se iz stanja nalik na nesvijest. Tek što se razdanilo. Sudac mi je pohitao ususret. Htio sam progovoriti. Uputih se vratima. reče polako i svečano: »Gospodine Krczynski. suzbio je svaki osjećaj radosti. svoje priznanje tako sam u duši sredio. sve je iščezlo u mrklom mraku. koji mi s ranjavih ruku i nogu skinuše okove. pojavi se tamničar sa svojim slugama. koji mi je pritisnuo svu dušu. no činilo mi se da sudac želi da se udaljim. Dok me sudac gledao s dobro-dušnošću. kao da sada.. A onda. jer. mora da sam bio sasvim izobličen. kad vjeruju u moju nedužnost i žele me osloboditi. Neki neopisiv osjećaj. da ću sucu dati kratak iskaz. za kojeg su vas smatrali. da mi taru sljepočice jakom rakijom. brzo se pretvorio u izraz najdbuljeg sa-učešća. da vi stvarno ne budete onaj odvratni redovnički zločinac. da ste nedužni!. da mi je saopćio. uspinjao sam se u sudbenu dvoranu. Duboko zamišljen. čemu je kriva vaša upravo nevjerojatna sličnost s tom osobom. koja je zaista prodirala u srce. bilo mi je. u koje sam bio zapao. hujati i okretati se. koji će obuvhatiti i najsitnije okolnosti. Kazao je.svečano i snažno. i da sam otpušten iz zatvora. nisam mogao izgovoriti ni riječ. tako da je odjeknulo od svodova. prijazni smiješak. ustostručen. Jasno. moram otvoreno priznati sve one bezočne opačine. u kojem je bilo rečeno. svjetlucao je kroz sivu maglu. Slobodni ste!« Sve je oko mene stalo zujati.. Koliko je god — to morate i sami priznati — prividno sve bilo protiv vas. kad sam vas ugledao. »Dakle. slikar iščeznu. Sad vam u povjerenju mogu reći. imam za vas radosnu vijest! Slobodni ste! Istraga je po kneževu nalogu obustavljena. ipak sam od prvog časa želio. od prvog časa.

da se otrgnete od svega. vjerojatno. Niste rođeni u Kwiecziczewu. oslanja samo na živ osjećaj. gospodine«. Nakon toga. koja mi je upravo sada postala zaista jasna. te gotovo zločinačkom drskošću upitah suca s hinjenim mirom: »Vi me ipak smatrate krivcem?« »Dopustite. »ono. da se od vas odstrani svaka sumnja. rekoh plahovito. potvrdilo se. prekinu me sudac. Vidim da ovdje djeluju neke zagonetne okolnosti. što sam vjerovao odmah u početku i još vjerujem. i tako se razgovor prekinu. Nisam pozvan da u to dalje ulazim. Nestalo je svakog kajanja. Aurelija! na n j u sam opet pomislio. Opet sam se dokopao života. i da ste upleteni u neku tajanstvenu igru sudbine. da se ne ispuni loša slutnja. da napustite ovo mjesto. i onako vam ovdje ne bi bilo ugodno boraviti!« Čim je to sudac rekao. kojega je bila prevarila vaša potpuna sličnost. »Čujte«. odgovorio je sudac veoma ozbiljno. upravo u času kad je počeo da me muči. vašim vjerojatno sasvim posebnim životnim okolnostima! No. . kao da su odletjele sve mračne sjene što su me bile pritisnule. što prijeti vašem miru. čini mi se.« U tom času suca je nekuda pozvao sudski sluga.« Sve u mojoj duši bilo se preobrazilo. od nje? Duboko uzdahnuh: »I n j u da napustim?« Sudac me pogleda. i volja za životom rasplamsala se u svakoj mojoj žili i žilici. kad bih htio od vas izmamiti bilo što o vašoj osobi. koje se. da me poštedi pogleda inkvizitora. Ne zovete se Leonard Krczvnski!« Mirno i odlučno odgovorio sam »ne!« »A niti svećenik?« upitao je sudac dalje. Najsigurnije je ustanovljeno. U duši mi se podiže bura. pa to više moram biti uvjeren. »Tiho«. čak s nekim osobama na dvoru. da vi ne možete biti redovnik Medardo. prepoznao ga je i pater Ciril. i smatrao bih nepristojnom radoznalošću. gospodine Leonarde. i onda brzo reče: »Ah! mislim da sad jasno vidim! Neka nebo dadne. silno začuđen. a čak ni sam ne poriče. »da svoje mišljenje. kako bi bilo. jer se upravo taj Medardo nalazi ovdje. zadržim za sebe. da se osjećate čistim od svake krivnje. Tako se dogodilo sve. oborivši oči. i sad da odem iz tog mjesta. što se moglo dogoditi. da je on taj kapucin. što se dogodilo.vi niste Poljak.

Sestra naše kneginje. kad sam vam jednom htio ispripovijedati o onim čudnim događajima. kada ste vi došli ovamo.« Kneževa milost bila mi je isto tako ravnodušna. bili su. sada je sve na vaše dobro objašnjeno. nego su ga dopremili svezana na kolima. zaista pojavio taj redovnik i spasio vas od svake sumnje?« »Moram vam kazati. kad sam došao do đavolskog Medarda. da se ovdje pojavio onaj kapucin Medardo. kad se pojavio osobni liječnik. kao što sam bio ostavio. no otkud to znate?« . »Nije li to«. koji mi je uz vlastoručnu poruku kneza predao zlatnu kutiju. nanio onoliko nevolje. koja se vraćala s hodočašća u Svetu Lipu. abatisa cistercitskog samostana u B.. da se moram tjelesno oporaviti. Francescovog sina. bila je posljedica teške tamnice. koji je obitelji baruna von F. sudac mi je samo općenito kazao. koje su dovele do mog oslobođenja. bio prekinut baš u času. pisao je knez. moje slutnje u zatvoru bile su dakle točne. kako sam. gdje se bila prekinula. Razgovor o zdravlju bio je brzo završen. primijetio sam jedino da nema Viktorinove lisnice. što se upravo u času.« »Nije se pojavio. koji su bili zaplijenjeni. za kojim su tragali i za kojega su mene smatrali. Uskoro se pojavio knežev sluga. da nisam pobliže obaviješten o okolnostima. na mom pisaćem stolu. Šaljem vam znak svoje naklonosti i nadam se. »Zadesila vas je zla kob. »ali ni ja. i to nekim čudom baš u vrijeme. osjećao sam. Vi ste upravo nevjerojatno slični jednom vrlo opakom čovjeku. progovorio je tada osobni liječnik. »posebna volja sudbine. zapečaćeni u omotu. a dječak upravo taj Medardo. neka sumorna tuga. pa mi je bilo drago. što mi se uvukla u dušu i ubijala duh. Nastavljam sada nit zbivanja tamo. gospodine Krczvnski«. da ste vi onaj odvratni redovnik. jednom je prijazno primila neku sirotu ženu s djetetom. da ću vas uskoro vidjeti. kao i njegov poklon. kao što znate. Upravo mi pada na pamet. i do onog bezočnog zločina na dvorcu baruna von F. što su se prije nekog vremena zbili na našem dvoru. Eufemijinog prstena i kapucinskog užeta.Uputih se u svoj stan i nađoh opet sve onako.« »Upravo tako. ni moj sud nismo za to krivi. kad su svi bili uvjereni. optočenu skupocjenim draguljima. Moji papiri.« »Ta žena bila je Francescova udovica.

. Noću. da je on kapucin Medardo?« »Naravno — i to. da sam ja njegov dvojnik i da mu moja pojava nagoviješta smrt.. n j e m u nikad nije kazao kako se zove — kako se dakle za njega saznalo?« . Smatrao je.« »Čini se.« »Ha! sve razumijem. s kojim su se mračne sile nabacivale kao s igračkom i gonile ga iz zločina u zločin. no zašto o svemu tome niste govorili sucu?« »Kako sam se mogao ponadati.. niti da bi zločin. da sam njegov samostanski brat.« »Sve mi je to prikazao živ san.. ulio sam mu strah. Zaista mi je u duši. sve do časa. da vas zamjenjuju s tim ludim redovnikom.. pošto je neki glupavi starac. nego da je oboje ubio grof Viktorin. te sam dospio u lugarev dom. na svu silu tvrdio. Ta zar prosvijećen krivični sud uopće smije vjerovati u čudesno?« »Ta sigurno ste bar naslutili. i zar niste mogli spomenuti. Nisam se uopće sjetio. kao da sam u snu čuo povijest jednog nesretnika. mislim da se zove Ćiril.»Na izvanredno čudan način upoznao sam tajanstvene životne okolnosti kapucina Medarda.« »Ali kako?. nevjerojatno čudno.. da je redovnik tvrdio. kao da je redovnik tada stao govoriti mirno i pribrano. učinilo mi se. što se dogodilo na dvorcu baruna von F. da bi sudac poklonio i najmanju pažnju pripovijesti. Zar je već tada imao svijetlih časova i sve vam povjerio? . mogao biti predmet sadašnjeg suđenja.. i sad zaista ne znam.« »Tako je. No. gdje je i kako počeo san. Točno sam obaviješten o svemu. od koga.« »Nije baš sasvim tako. da nije o n ubio Eufemiju i Hermogena. da bi ludi redovnik mogao biti upravo taj Medardo.« »Zbijate li šalu?« »Nipošto. stao se ispovijedati. U.. onako umorna od puta i protiv moje volje svladao san.. postiljon je zabludio.. kad sam bio putovao ovamo. kad je odande pobjegao. skoj šumi. ušao je u moju sobu. koja bi mu morala sasvim neobično zvučati. ne znajući. tamo ste naišli na tog redovnika. ali bio je lud.. Čini mi se. i tamo... koji mi je bio priznao. Mucajući i zaplećući se. da više nije. kao što mi je kazao lugar. da sam došao u lugarevu kuću.. a mene je.« »Čudno.. Zbog moje potpune. besprimjerne sličnosti.

nesretni Medardo!« Tako je uskliknuo Ciril. a morali su ga hraniti. neko vrijeme bio kod lugara. dajte mi vremena. užasnut je ustuknuo. opaki zločinac«. koji su prisustvovali ovom događaju. Redovnik je. da posjeti svog nesretnog redovničkog brata. upravo kad je onuda prolazio pater Ciril iz kapucinskog samostana u B.« »I sve je priznao? Je li on ubio Eufemiju i Hermogena? Sto je s ... Nagovorio ga je i zamolio ga. Otkriše i onaj značajan znak križa na lijevoj strani vrata. redovnika nađoše jako utučenog. Smilujte se!. uputio se odmah predsjedniku krivičnog suda i o svemu ga obavijestio. no da sada jasno uviđa. činilo se da se izliječio. pogledom. da ga mora dopremiti ovamo... jer će na zatvorenika možda spasonosno djelovati utješne riječi duhovnika iz njegova reda. gdje ga zatvoriše u ludnicu. da se prekine proces protiv vas i da vas puste iz zatvora. nemoćno se srušio na tie. To je povijest vašeg oslobođenja. Uzalud su ga na razne načine pokušavali prenuti iz tog stanja obamrlosti. izišao je iz zgrade. da vidi redovnika. ali ludilo ga je bilo potpuno napustilo. Prije nekoliko dana došao je najstariji lugarev sin u grad i pošao u ludnicu. svoju besmrtnu dušu!. a ukočene redovnikove oči istog su časa živahnule. Redovnik je bio otpremljen u zatvor krivičnog suda. tihim glasom.. sve ću priznati. što sam počinio. obaviješten o tome. Ustao je i.»Na najjednostavniji način. pošao je s Ćirilom u ludnicu. da je on redovnik Medardo iz kapucinskog samostana u B. Tu je sjedio dan i noć nepomičan kao kip. da ga opet ne bace u divlje bjesnilo. Kad je Ciril ugledao redovnika. da ga je prevarila vaša nevjerojatna sličnost s Medardom. »Ja sam odvratan. kojem se u vašem procesu poklanjalo onoliko pažnje. kojemu je bila povjerena istraga protiv vas. kazao je slomljenim. Ciril je pak izjavio. proigrao sam sebe sama. odmah je naložio. muklo kriknuvši. a najjačih sredstava nisu se usudili latiti. Tada počeše redovnika ispitivati o događajima u dvorcu baruna von F.« Knez. kako se gospodin Leonard vrlo upadljivo razlikuje od redovnika Medarda govorom. zbog opasnosti. Ah. kao što znate. no ludilo je ponovo izbilo tako opasno. »duboko se kajem za ono. da je šumar smatrao.. »Sveta Majko Božja! Medardo. Ćiril. Nije progovorio ni riječi. Duboko dirnut beznadnim stanjem tog nesretnika. sve. s ostalima. hodom i držanjem. Priznao je. jer nije htio ni maknuti rukom.. Sudac..

što je u bilo kakvoj vezi s događajima na našem dvoru. javilo se tiho-tiho ono kucanje sablasne nemani iz tamnice.« Vrata se otvoriše. koja je princu donijela smrt?« »Naravno. nego na događaj. Liječnik čini se nije primijetio ni kucanje ni borbu u mojoj duši.. da je Francesco zločinački ljubio Talijanku? da je o n bio onaj. krivična parnica protiv redovnika zapravo će tek danas početi.. kao i sve.. s onom katastrofom na vašem dvoru..« »U kakvoj su vezi događaji u dvorcu baruna F. ni ne primijetivši to.. da se tako dogodilo. da je on u rodu s kneževskom kućom. Nastavio je: »Sto?. to zaista ne uviđam. da je Eufemija kći.« »Redovnik ga je survao u Đavolji ponor. pomozi!« Liječnik.« »Koliko znam. koji kao da je zvučao: »Medardo.. koja me spopala. hajde po... On i Medardo sinovi su i s t o g a oca..« »Ne razumijem vas. ho.. nastavi: »Čini se. što se prije princa ušuljao u bračnu odaju i ubio princa? Viktorin je plod tog bezočnog nedjela. zastenjalo je i zajecalo. tako da napuknuše baglame. Zna se jedino.. što sam vam bio pripovijedao o onoj katastrofi.« »Zapravo sam mislio više na osobe. Proklet bio bezumni bratoubica!« Još je jače zakucalo.. A što se tiče grofa Viktorina.« »Zar vam nije postalo potpuno jasno.... hajde .. koje su u to bile upletene.. »Ho ho. Uzalud sam nastojao suzbiti grozu. u sobu dopre reski smijeh. kroz sobu prohuja sasvim tih smijeh. čini se.« »Sjećate li se točno onoga.. da je i Viktorin pao od njegove ruke?« »Da!. Viktorin je bez traga iščeznuo. d a j e Francescovo podrijetlo još uvijek prikriveno nekom posebnom tajnom. Zar vam je redovnik priznao. ha. Proklet bio bezumni bratoubica!« Kad sam uzviknuo ove riječi. U najmanju ruku iz njegovih nesuvislih izjava... bratac«..grofom Viktorinom? .. sve traganje bilo je uzaludno. ho. kad ih dovedem u vezu s Viktorinovim nestankom... Najvjerojatnije je. s užasnim treskom. zaključujem. ostati mračno i neshvatljivo. ha.. da će to. »hoho. uzviknuh bezumno. Medardo.. ha.

. Drveće i grmlje.. ali više od njegova umijeća pridonijelo je mom brzom ozdravljenju to. u radosno zujanje i brujanje šarenih kukaca. a sve je svalio na tamnicu i uzbuđenje. koji se pridi-gao iz smrtne bolesti. zaista. pa se činilo.. neka beskrajna čežnja gonila me napolje. u krevet. koje je probudio vjetar. ako hoćeš da se sa mnom ogledaš.ovamo. Iz udaljenog grmlja izvirivao je već visoki križ. nego što i sam mogu vjerovati. kada se nađoh na jednoj od staza. no to su bili samo čudesni zvukovi šume. Da. smjelo. opasno ste bolesni. što se više nije čulo kucanje. da se moj strašni dvojnik potpuno okanio mene. zasjenjenih mračnim platanama. Hajdete. da se ne srušim. bit će kralj i smjet će piti krv. Poslužio sam se njegovim lijekovima. smjelo. ne obazirući se na liječnikovu zabranu. nego i čitav moj život. ali ništa nisam ugledao i uskoro sam se oslobodio mahnitog užasa. koji me pograbio ledenim pandžama. koji zbaci drugoga. No nešto me je neodoljivom snagom privlačilo k onom dalekom križu. kao neki težak san učini mi se ne samo nedavno minulo vrijeme.« Liječnik me uhvati za ruku i uzviknu: »Što je to? Što je to? Vi ste bolesni. šumeći i šapćući pozdravljalo je čovjeka. i onaj.. kod kojeg sam se nekoć često s dubokom usrdnošću molio za snagu da odolim svakom iskušenju. što je hujao kroz stabla i oduzimao mi dah. Proljetno sunce obasjalo je jednog jutra svojim zlatnim zrakama vedro i prijatno moju sobu. otkako sam bio napustio samostan. koje mi je dočaravao sotona. ali jedva se . hajdete. pogleda uprta u križ. sad ćemo se popeti na krov i pohrvati se.. tako da sam uskoro iscrpen morao stati i prihvatiti se za obližnje stablo. prema kojem je trebalo da krenem i bacivši se u prah. koje je sigurno u meni izazvalo suđenje. te pohitali u park. Odahnuo sam. ne će li ući moj strašni dvojnik. Strujanje zraka bivalo je sve jače i jače — činilo mi se. Osobni liječnik uporno me uvjeravao da sam bolesniji. da razabirem himne braće. okajem i ispaštam zločin grešnih snova. pribran svu svoju snagu i teturah dalje. a duboki uzdasi bili su neizrecive riječi zanosa.« No ja sam piljio u otvorena vrata. Bio sam u kapucinskom vrtu u B. kao da sam se probudio iz dugog. koji sam udahnjivao u cvrkut ptica. teškog sna. uputih se tamo sklopljenih ruku. Taj križ kao da mi je sada bio cilj. kroz prozor je strujao sladak miris cvijeća. sova slavi svadbu..

Bio sam na vrhuncu života. što se sa mnom događalo nakon ponovnog susreta s Aurelijom. počeo sam bilježiti.. pokušah dati oduška pritisku u grudima. »Ispunile su se sve moje čežnje i nade«.. da tako shvatiš bezutješni jad redovnika. i da se pridružiš njegovim jadikovkama. već je bila preda mnom! Iz nebeskih očiju navriješe suze duboke tuge. Aurelija! Tek što poput munje sijevnu u meni ta misao. bila je to divna tajna ljubavi. Ah.. Aurelijini poljupci ispunili su me novom životnom snagom. Na stazi tik pored mene nešto zašušta. da sam nekim čudom za raspelo smatrao neko tanko. kako me. kao nemoćan starac polako sjedoh i. koji je posijedio u kajanju i pokori. sve udove odjednom mi obuze smrtni umor. ispunjala nebeska radost. kao da se sada jasno i veličanstveno objavila tajna mog bića... kako je Aurelijina ljubav preobrazila i mene i sve oko mene. moralo je krenuti nizbrdo. utonuo sam u slast vrelih poljubaca. Aurelijina ljubav . pa onda ne će trebati da ti govorim. tik ispred grmlja. Nisam više osjećao umor. U to doba. no u tom času ugledah kneginju. koje me obuzelo kao nebeski san. božanski zanesenog. Uđoh u grmlje i tada primijetih. napokon mi se izvila iz naručaja. prigušeno stenjući. Tebe strance. koji mi se činio tud Aureliji. koju je odredila viša sila. bio je to neopisiv izraz najžarče čežnje. bilo mi je pri duši. Aurelijo. kako prilazi stazom. bio sam zamolio da sebi dozoveš u pamet ono prelijepo sunčano doba svog vlastitog života. U duši mi se nije pojavljivala nikakva mračna misao. Sada te ponovo molim da u svojoj duši oživiš to vrijeme. koji ćeš jednom čitati ove strane. u smrt!« Osjetih kako me Aurelija nježno pridigla — bacila mi se na grudi. da bi se ispunila kob. Tako je plamsala ljubav u pogledu onog tajanstvenog bića u ispovijedaonici. rekla je tiho. nisam se usudio da je zadržim. Uplašena nekim šumom u blizini. za tebe na muke!. »Hoćete li mi ikad moći oprostiti!« prošaputala je Aurelija. koje sam često viđao u slatkim snovima. ali kroz te suze blistala je plamena zraka.. bacih se pred nju i prihvatili je za ruke! »Aurelijo. koja mi se tek sada otkrila u svem svom čistom sjaju. kako je moj duh življe i živahnije ugledao i shvatio život u životu. osušeno stablo.dovukoh do klupe obrasle mahovinom.. Izbezumljen od bezimena zanosa. neznance..

ubio Eufemiju — Hermogena. da nisam ja onaj opaki zločinac. nego sama sveta Rozalija. a ni ja nisam mogao ni najmanje prikriti osjećaj. Više nisam mogao izdržati. Tako se dogodilo. pa ga ponovo nađe. što sam bio priznao osobnom liječniku. ono bar šutke podnosi. no osjećajući kako drhti u djevičanskom stidu. Aurelija mi se sva predala s djetinjskom prostodušnošću. koja mi pokaza Aurelijinu sobu. da sam Aureliju češće viđao bez ikakvih poteškoća. otvorio sam vrata — unišao — . često. koji je i meni samome ostao neshvatljiv. da mi je bilo pri duši. Svi su primjećivali moj odnos prema Au-reliji. kojega sam bio susreo u lugarevoj kući. koji su svi morali prihvatiti. Sve ono. nisam se usuđivao pustiti uzde grešnoj požudi. Da. to je.očistila me od grijeha. koji mi je prožimao dušu. ostala ozbiljna i suzdržana. koji bi morala sakrivati pred svijetom. Knez me bio primio kao prijatelja. nisam ja uzvišena svetica. kad se u meni htio rasplamsati divlji ljubavni žar. naišao sam u vrtu na neku komor-kinju. ako i ne podupire. jedino je kneginja. koji je u dvorcu baruna von F. kad je snažnije nego inače zasjala njena nebeska dražest. ali zaista sam pobožna i veoma te volim!« Nekoliko dana nisam vidio Aureliju. pohitao sam onamo. ali nitko nije o tome govorio. štoviše. ona mi je uzvraćala poljupce. kad smo sami sjedili u sobi. Privijao sam je u naručaj. Stigavši kasno navečer. nekim čudom u meni je niknulo čvrsto uvjerenje. kao da ona ni ne sluti opasnost. kao da je nebo udijelilo raskajanom grešniku da se već na ovom svijetu približi svetici. bila je s kneginjom otišla u neki obližnji ljetnikovac. ponekad čak i bez svjedoka. a zaista za nju i nije bilo opasnosti. iako je bila blaža nego inače. jer se u kneževim očima čitalo. da našu ljubav. svaka opaka misao zamirala je u strahu. krotka. Činilo se. smije li se u srcu probuditi zemaljska ljubav prema tebi?« Tada mi je pružila ruku i kazala slatkim blagim glasom: »Ah. pogledala bi me tako neopisivo blago i čisto. njena ljubav nije za nju bila grijeh. nije to bila Aurelija. nego istinit tajanstven tok stvari. kojega čovjek smatra izgubljenim. naravno. i ja sam joj pao pred noge i glasno uzviknuo: »O. u kojem sam sav živio. jer. Tiho. uzvišena svetice. nego da je to zlodjelo počinio onaj ludi redovnik. nije mi se činilo laž. tiho. odredilo ton.

bratac. te stade s još većom vatrom uzvraćati moje pomamne poljupce. kao da se iza mene podigla neka mračna prilika. njena se podvezana kosa razasu i u bujnim uvojcima pade na moja ramena. ali još prije nego što je ustala. Aurelijo!« Hitro se okrenula. okrenuta prema meni leđima. Aurelija. te uskliknuh u najvećem zanosu: »Aurelijo.. da se taj dvojnički fantom pojavio samo u mojoj mašti. snažan lepet krila... odgovorih sigurnijim glasom.. često treba smatrati najumjesnijim! Dok sam kroz mračnu noć hitao prema rezidenciji. i ona kao da se preobrazi..zahuknuo me opojan zrak. te mi kazala: »Zaista se veoma čudim. gdje sam. bra. učinilo mi se. te da ono. nego što je možda dolikovalo. tebe.. »Hermogene!« uzvikne Aurelije i klonu onesviještena iz mog zagrljaja. čak mi se na kraju učinilo. da je često uzalud svako opiranje snažnim pobudama. kao da netko trči pored mene i kao da neki glas šapće: »Ne. grešna želja. Čim na to pomislih. omamljujući mi osjetila. da moram s njim govoriti i ispričati mu. što vas vidim ovdje!« Prikrivši začas svoju zbunjenost. vrata kabineta bila su samo pritvorena. i ona prigušeno zajeca — više nisam znao sam za sebe! Naglo je podigoh. pobjegoh! U trijemu susretoh kneginju. nalik na tjeskob-ni krik smrtno ranjenog.. bi mi pri duši. Nije li to Aurelijina soba u barunovu dvorcu. bratac Medardo!« Da sam se osvrnuo sigurno bih primijetio. Tada u meni uzavre i uskipi bijesna požuda. divan miris cvijeća. i u mojoj duši nešto uzviknu »Hermogen!« Užasnut potrčah naprijed. . divlja. bio sam uz nju i čvrsto je zagrlio. Tada kao da iza nas zašumje jak. kroz sobu odjeknu rezak zvuk. no nisam se mogao osloboditi te užasne slike. u oku joj za-plamsa neki čudan žar.. Pogledala me ozbiljno i gordo. koja se vraćala sa šetnje. neprestano sam uz te.. gospodine Leonarde. U meni se kao mračni sni probu-diše uspomene.. što je naizgled neumjesno... mlade se grudi uzbibaše. ne.. klečala je pred tabouretom. Obuzet divljim užasom.. »Leonarde! dragi moj!« prošaputala je tiho. Nemoćna je ležala u mom zagrljaju. na kojem je bila otvorena knjiga. Pun straha i tjeskobe i nehotice se osvrnuh — ništa ne vidjeh.

gledajući mi ozbiljno i oštro u oči... Znate li. što ste bili pretrpjeli. ta zbog toga sam bio redovnik. pozvaše me knezu. tko je jedino dao poticaj za nesretni proces protiv vas? tko vas je optužio?« »Ne. gospodine Leonarde.. ne mogu vam zatajiti. Ne bih vas htio izgubiti.. onda ste najsimpatičniji kapucin.kako sam opet bio prava budala i kako sam se dao zaplašiti od ludog Hermogena. ona vas je smatrala za nekog kapucina! No. »Zaista. što ga je ljudsko oko vidjelo! Recite iskreno. požuri. jeste li uistinu neki samostanac?« »Premilostivi gospodine. požuri!« »Strpi se samo«. Osim toga. koji je dunuo od vatrenog grimiza. momče! Sve će biti dobro. Hermogena nisam dobro pogodio.. da je moja naklonost prema vama postala pravo prijateljstvo.. ako ste vi kapucin..« »Hi. ima na vratu isto takav prokleti križ kao i nas dvojica. dužnost je.. gospodine Leonarde«. Šutio sam. Tek što stigoh u svoj stan. premilostivi gospodine!« »Barunica Aurelija!. ne znam. te promuca: »Samo po. ona vas je (glasno se nasmijao)... Moj se dvojnik tada nasmija i zastenja. kao što je to i inače činio. što je za-plamsao na istoku. — nisam ja nikakav inkvizitor! — ali bilo bi svakako fatalno. »stekli ste moju najveću sklonost. . barunica Aurelija.. Knez me dočekao vrlo ljubazno. pogodi dobro!« Glas mog dvojnika postajao je sve tiši i iščeznuo u hujanju jutarnjeg vjetra. po. zbog toga sam se zaredio. no. ali moj hitri nožić još je oštar i šiljast. kakva zla kob stalno želi od mene učiniti redovnika. sveta Rozalija umalo da nije bila moja — sasvim moja. progovorio je. da vam se pruži svaka moguća zadovoljština. koju vam je nanijela barunica Aurelija?« »Zar bi se u ikojim ljudskim grudima mogla pojaviti takva misao prema onoj ljupkoj nebeskoj prilici?« »Vi volite Aureliju?« Knez je to upitao. »strpi se samo. Pređimo na stvar! Ne biste li htjeli da se osvetite za nedaću.« »No. zbog onoga. da.. hi hi. tako mi Boga.. da vas veže neki duhovnički zavjet. gospodine Leonarde.. Čudite se? Da. gospodine Leonarde. hito bih vas vidjeti sretna. koji. odgovorio sam mu.. pogodi dobro..

Ona živi samo u vama. Mračan i . kakav ne bih očekivao od te krotke Aurelije. da odmah moram nešto odlučiti. moj kobni boravak u dvorcu baruna von F. činio tek tjeskobnim snom.« Stajao sam nijem. da je Aurelija. to me ispunjalo nekim i meni samom neobjašnjivim gađenjem. Ona vam tu ljubav uzvraća. Za nekoliko dana proslavit ćemo zaruke. U meni je jasno niknula slutnja. Dakle. Osjećao sam. koja kao da mi je odasvud prijetila. Iščezlo je ono oduševljenje. vi ste plemićkog roda. ali da mi postane žena. ona. ustalit ću vas na dvoru na način. kao pri Francescovom vjenčanju. gospodine Leonarde. Knez nastavi: »Znam to. u prah! Zaslijepljeni grešniče! Nikad ona ne će biti tvoja. nisam mogao ni smisliti ni naslutiti. »Adieu. što vam je suđeno?« A onda opet nešto uzviknu: »Baci se ničice. pa bilo siroti suđeno. razdirali su me najprotivrječniji osjećaji. Pomisao. i to s takvim žarom. sama je sveta Rozalija. Ali tada duboko u duši čuh neki mračan glas: »A ipak Aurelija mora biti tvoja! Slaboumna ludo. ali ne da me blago tješi. Oženit ćete se Aurelijom. utonula u neko potpuno bezutješno očajničko raspoloženje. zavoljeli ste Aureliju od onoga časa. da će se pojaviti lik onog strašnog slikara. u kojem mi se sav moj život. u vremeniti i vječni jad. odnosno plemeniti gospodine Krczvnski. pa nam je to teže bilo objasniti njezinu bol. kad je ovdje po prvi put stupila s kneginjom u onu dvoranu. što god se tome protivilo. »Aurelija moja žena! Žena zločinca-redovnika! Ne! to mračne sile ne će. kneginja mi je sve kazala. kao u tamnici. Već tada vas je voljela.stavivši ruku na prsa. kako zamišljaš izmijeniti ono. bila mi je nepodnošljiva. prijazno mi mahnuvši. da izbjegnem propasti. da je više ne vidim. čim zločinac-redovnik stupi pred oltar Gospodnji da bezbožno izigra svoje svete zavjete. gospodine Leonarde!« uzviknuo je knez i udaljio se iz sobe. što bi trebalo da učinim. kako da se bezbolno odvojim od Aurelije. koju si namislio obgrliti u zemaljskoj ljubavi.« Dok su se grozne sile ovako sa mnom nabacivale. koje ju je bacilo u bolesnički krevet i gotovo odvelo u smrt? Aurelija vas je tada smatrala za ubojicu svog brata. koji će vam odgovarati. Vjerujete li. ničice. ali uzalud sam smišljao. nego da nagovijesti strašnu osvetu i propast. pošto ste bili uhapšeni. što bilo!« Ta misao pojavila se u meni i nadvladala sve. i da me baci u bezimenu sramotu. sam ću zastupati nevjestinog oca.

eh«. već ponovo šeće po vrtu. »Jeste li pomislili«. koje se ne može pribrati poslije teškog sna. ironičnom vedrinom. Usto je još. nije to govorio neki unutrašnji glas. što se dogodilo u ljetnikovcu. dragi Leonarde. umio je taj ljupki prizor prikazati tako živo. te nisam opažao ni čuo ništa izvan sebe. »No. prilično jasno dao mi je to znati. kazao je na kraju. kao dijete. loše smišljena laž. tako da je to jadno stvorenje slabih živaca oboljelo!« Liječnik primijeti. glavice naslonjene na ruku. počeo je. što sam kazao sucu.utučen. Još mi je jednom opisao. pođoh za kolima prema njegovu stanu. oponašajući glas bojažljive djevojčice. što je knez sa mnom nakanio. »jeste li pomislili. a sutra se s kneginjom vraća u rezidenciju. i kako mu se potužila na svoje bolesne vizije. svim srcem čezne da vas opet vidi. Projurila je kneginjina kočija. a svojom vedrom živahnošću. čini se. Sve. kako da protumačim Aurelijinu izjavu. kako je Aureliju zatekao ispruženu na ležaljci. Liječnik je. da mi je jasno iskrsnuo pred očima. Ponovio je njezine riječi. kao što sam ranije sam sebe uvjeravao. s pomalo zajedljivom. imam koješta da vam kažem!« »Eh. bio upućen. nisam znao. Uvjerena je. liječniku. i na kojoj vam se zaista može . da ćete ovdje doživjeti toliko čuda? Najprije onaj ludi nesporazum. nije bilo ništa do glupo. uskoro mu je uspjelo da me trgne iz mračnog raspoloženja. poluzatvorenih očiju. Trgnu me glasan povik nekog kočijaša i lupa kola. da vam se učinila glupa i budalasta. isprekidan tihim uzdasima. rekavši mi: »Upravo dolazim od Aurelije. pa me to zaista razvedrilo. »vi nagli. brzo odskočih ustranu. osobni liječnik nagnuo se kroz vrata i prijazno mi mahnuo. no«. koju vam priprema kneževski prijatelj. nastavio je. prikazao dostojanstvenu kneginju. On iskoči napolje i odvuče me u svoju sobu. vidio sam u sebi samo običnog razvratnika i zločinca.« Kad sam pomislio. »nije baš tako strašno. koje su se smiješile pune suza. O vama je. i naš razgovor postade življi. Vukao sam se ulicom duboko zamišljen. da bi se ispričala. a onda ova sreća. koji vas je doveo pred krivični sud. kojom je ispunjao sve oko sebe. kako sam problijedio. oponašajući nestašno njene jadikovke. kao kontrast. Aurelija mnogo govorila. nepromišljeni čovječe! Što ste to uradili! Pojavili ste se odjednom pred Aurelijom poput neke sablasti. kad ste došli u rezidenciju.

Ja pripadam jednom od staleža. Mogli biste pomisliti. a to ne može podnijeti čovjek. koju mi ukazuje dvorski krug? Kad me knez upoznao i pozvao. nego ga se zaista posebno cijeni i poštuje. Vi ste i sami plemićkog roda. a to sigurno moram zahvaliti pretrpljenoj nepravdi. koji ne samo da se tolerira. koja imaju vlast nad tijelom i . da mi je knežev prijazan prijem već u početku bio veoma ugodan. sigurno pogađate kojoj.« »Ne toliko t o m e . i tada mi je knez kazao. da to iz mene govore građanske predrasude. da me oplemenjuje znanost i da me ona osposobljava da se pojavim u njegovoj okolini. naprosto gospodin Leonard. no osjećam.zavidjeti!« »Moram zaista priznati.« »Ali kako bi to moglo utjecati na kneza. ali oni tankoćutni među njima. no nije tako. I uz najbolju volju da se pokaže oslobođenim od predrasuda. samo se rijetko viđaju. Bit će da ste primijetili u dvorskom krugu ponekog učenjaka i umjetnika građanskog staleža. sasvim neznatnoj okolnosti. Liječnici i ispovjednici su vladari — gospoda. a bit će da se uopće i ne pojavljuju. što izgleda kao neko prilaženje s visoka. da se pojavim u dvorskom društvu. koji teško prila-godavaju svoje unutrašnje biće. koji s opravdanim ponosom jasno osjeća.« »Svi vas doduše nazivaju kao i prije. da sam građanskog podrijetla. jer tako želite. kao podnošenje nečega. napomenuo sam. ali sada već svi znaju. kod kojeg čak u dvorskom krugu među plemićima nisam dosad opazio ništa plemićkog u lošem smislu. kao jednoj drugoj. da ste plemenita roda. dobivene iz Poznanja.« »Nikako. koji ne umiju s vedrom ironijom zauzeti stav. Možda je to razlog. koji bi ih uzdignuo iznad svega.« »On se toga zaista i pridržava. gospodine Leonarde. što ste vi prvi plemić. koketirajući sa smislom prosvijećena čovjeka za znanost i umjetnost. jer su vaše navode potvrdile vijesti. da mi sada on i svi na dvoru posvećuju mnogo više pažnje. koji se mora poniziti i podnositi duhovnu prostotu i bijedu. ali čuo sam da ste duhovno i znanstveno obrazovani do krajnjih granica. što je moglo pobuditi takvu predrasudu. na pažnju. da je u društvu plemića često upravo on taj. plemić u svoje ponašanje prema građaninu unosi nešto. što zapravo ne dolikuje. ili da se meni osobno dogodilo nešto.

»eno. zanatlija. reči će vitez. a nasljeđuje se i ratnički duh i hrabrost. kao ni u što čudno. nije teško ustanoviti. Potječući iz doba viteštva. što je meni radost. dolazi razuzdan neprijatelj. koji ianče ne opravdava ništa na svijetu. bar oni u pokrajini. samo su sitni dvorski činovnici. »Gle«. a zasniva se samo na frazi: »Moji preci bili su junaci. budući da. koji imaju najviše prava da pristupe na dvor. stati pred vas sa svojim ubojitim mačem. ali ću ja. robusni roditelji. oslanja se na suprotan princip. što želi duh. pa za neku gospođicu stare loze nije bila mala zasluga roditi plemića. Ljudi će uskoro uvidjeti. da bi se pobijedilo o n o. gotovo smiješna pojava. na donjem kraju stola ponizno krijepe pečenkom i vinom. Sve se to svodi na junaštvo i tjelesnu snagu. mogu u životu zauzimati položaj.« Što dalje podrijetlo seže. Snažni. Neka učenjak hvali svoju nauku.dušom. No što se tiče ispovjednika. čime će pred svijetom steći vrijednost. u to se pravo ne vjeruje. koji se. čak se i rat i vojna vještina podvrgavaju duhovnom principu vremena. koja isključivo štiti druge staleže. nevični ratu. a podređeni odnos štićenika prema zaštitniku stvara se sam po sebi. kojemu su . umjetnik svoju umjetnost. ako je odviše blizu. Možda je teško odbaciti ukorijenjene predrasude. Ta zar poremećaj probave i vječno prokletstvo malo uznemiruju i one. pa već samim tim spadaju u visoko plemstvo. imaju isto takvu djecu. koje potječe iz doba viteštva. Održati vitešku kastu čistom bio je stoga zahtjev starog viteškog doba. Svatko se sve više i više oslanja na sebe sama i sve više i više mora iz svog unutrašnjeg duhovnog blaga crpsti ono. da nije dovoljna snažna šaka. do krajnosti je čudna. naime. što je za mene igra. obrazovala se kasta. ali u većini slučajeva nema ni dobre volje. nakon što milostivoj gospodi ganu savjest. trgovac svoj posao. bar po pravilu. kad se u nekom djedu pojavio junački duh i kad mu je podijeljeno plemstvo. to vrijedi samo za katoličke. pa makar mu država dala i neki blistav vanjski sjaj. Ponošenje svojim precima. Protestantski propovjednici. koji sam vješt oružju. sve više prodire i ovladava duh i sve se više otkriva njegova premoćna sila. i to. oklop. snažno zavitlan mač. od rata i oružja. to bolje. Gordost na pretke i plemstvo u ovo naše vrijeme. što su plemići. i ja sam dakle junak. ne možete suprotstaviti. koje svuda unosi sve više duha. jer mnogi plemići sigurno osjećaju. spasit će vam život i vašu imovinu. da samo zato. kojemu se vi.« No sa svijeta sve više nestaje surova sila.

i da im se ukazuje sva ona smiješna golotinja. baš zato. kojim je govorila. Dakako da osobni liječnik nije ni slutio da sam ja prije pripadao upravo onom drugom staležu. sagledalo je duh vremena i uzdiže se u divnom letu u životne visine. muškaraca i žena.« Riječi osobnog liječnika odvele su me u nepoznato područje. Šutjela je. gordog na pretke.« S duhovnim imutkom nije tako. da me oženi Aurelijom. moglo bi dakle biti plod nekog maglovitog osjećaja malodušnosti. kojega svijet i država visoko cijene. Ta nisam li ja u najodličnijim plemićkim kućama u B. živo sam prionuo da sve saznam. da bi mogla postati mojom ženom. poteklo moje plemstvo. a mene je još jače obuzela pomisao na mog . bio najviše poštovan. u kojoj je sagriješilo. Hvala nebesima.jadni građani vapili: »Molimo te. zaklinjao sam Aureliju. vrlo mudri očevi često dobivaju vrlo glupe sinčiće. i položaj plemstva. Nikad mi nije bilo palo na pamet da razmišljam o plemstvu i o njegovom odnosu prema građaninu. i t a k o je knez došao na misao. bio je tužna molba. Nisam mogao. Pohitao sam k Aureliji. da sam ponovo s a m zamrsio svoju sudbinu. s obzirom na dokazivanje nasljednog plemstva čovjek u težem položaju. mnogo plemića. najviše cijenjen ispovjednik? Razmišljajući dalje. što ju je onda onako uplašilo. oborila je oči. spoznao sam. koje im pružaju znanost i umjetnost. podatnija nego inače. u kojem se miješa priznanje zasluge i odvratno milostivo prilaženje s visine. jer je iz imena Kwieciczewo. ponašanje. privinuh je u naručaj i u tom času povjerovah. kao kad se u srcu ljutitog djeteta slomi srdžba. u kojem prema njegovom tvrđenju nema mjesta oholosti plemstva. nego nas štiti od drugih plemića. vidljivo se pogoršava. koje sam bio spomenuo onoj staroj dami na dvoru. da mi povjeri. i možda je. Dočekala me je s ljupkom djevičanskom stidljivošću. ako potječe od Leibnitza. Kneginja se vratila. punog slutnje. da ne pomislim na svoj posjet u kneginji-nom ljetnikovcu. Oči su joj bile pune suza. nego od Amadisa Galskog ili nekog drugog prastarog viteza Okruglog stola. oni će postati pravi izgonitelji onog čudovišta. Aurelija je bila nježnija. a glas. Duh vremena kroči naprijed svojim određenim pravcem. ono netaktično ponašanje prema građaninu. da pred očima mudrih spada s davno minulih vremena sav onaj zastarjeli lažni sjaj. što je ovo vrijeme zamijenilo fizičko viteštvo psihičkim. nemoj nas prožderati.

. pritisnuvši obje ruke na oči. ljubljeni moj«. usprkos svim molbama. redovniku. napola ležeći naslonila se u kut sofe. jer Aurelija. te uzviknuh: »Aurelijo! Za ime svih svetih. prodana sotoni.. kad sam te prviput ugledala. Tvoje crte?. »Ah. o. i ona. ako ti ispričam. ali se toj nasladi oprla đavolska poruga. i u tom položaju još se raskošnije istakoše nabujali oblici mladog tijela.. što vreba svoj plijen. izbjegavši tamnici. on je ubio mog brata! Ah. ne — nije to on!« Nježno je zagrlih. bolje da šutim. on kao da me zaduhnuo hladnim krilima smrti.strašnog dvojnika. koji te je pri molitvi mamio na grijeh? Sada si njegova nevjesta. koja u meni uzviknu: »Nesretnice. sve. onako.. kakvu si to strašnu priliku ugledala iza nas!« Gledala me sva u čudu. onda je odjednom skočila. klečao je nekoć pored mene jedan bezbožni redovnik. Znaj. njegova nevjesta!« U tom času iščeznu iz moje duše ona ljubav prema Aure-liji. podbočivši rukom glavu. koju kao da je rasplamsala neka nebeska zraka. Postade mi jasno. da bi njena propast mogla biti blistavo žarište mog života. nije htjela pobliže objasniti ono.. ponovo ugledao u parku. što mi neprestano pomućuje punu sreću najčišće ljubavi? Kroz moj život provlači se jedan strašan san. prijatelju moj. tko to nije?« upitah uzbuđeno. naslućujući. ona slika!. kad sam je. pogled joj je postajao sve ukočeni-ji. smrti. a ti!.... bolje da šutim!« Aurelija se zabaci nauznak.. kad si onako iznenada unišao u moju sobu u kneginjinom ljetnikovcu. zaridala: »Ne. Aureliju pozvaše kneginji. ti da si umakla njemu. i svega me ispuni misao. požudne oči naslađivale su se tom beskrajnom milinom.. što je bila nabacila u pojedinim izjavama. koji su mi još nepoznati.. Tvoj govor. iscrpena. ne. koji je svetu molitvu htio zloupotrebiti za grozan grijeh. on je stao između nas sa svojim užasnim slikama.. kazala je tiho i turobno. kao da bi htjela pobjeći. Stajao sam pred njom. da Aurelijin život mora biti sa mnom u izvjesnim odnosima. što bi se moglo zbivati u njenoj duši. Šuljajući se oko mene poput divlje zvijeri. sjede. »Tko. nisam našao načina da to saznam. no ostala je i.. kao ti tada. . »ne ćeš li me smatrati bezumnom sanjarkom. sve.

To, što je ona namislila prešutjeti, otkrio mi je slučaj. Jednoga dana bio sam u sobi dvorskog činovnika, koji je bio dužan, da poštom otprema sva privatna pisma kneza i pripadnika dvora. Upravo kad je nekuda otišao, unišla je Aurelijina djevojka s jednim debelim pismom, koje je stavila pored ostalih, što su već bila na stolu. Letimičan pogled uvjerio me, da adresa, koja je glasila na abatisu, kneginjinu sestru, potječe od Aurelijine ruke. Kao blijesak munje sijevnula je u meni slutnja, da je u tom pismu sve ono, što još nisam saznao; još prije nego što se činovnik vratio, otišao sam s Aurelijinim pismom. Ti, redovnice, ili svjetovnjače, koji bi htio iz mog života crpsti pouku i opomenu, pročitaj ove strane, koje ovdje umećem, pročitaj ova priznanja pobožne, čiste djevojke, poškropljena gorkim suzama raskajanog, beznadnog grešnika. Upoznaj ovo čestito srce i neka ti ono bude svijetla utjeha u doba grijeha i opačine. Aurelija Abatisi samostana cistercitkinja u... Draga moja dobra majko! Kakvim bih ti riječima javila, da je tvoje dijete sretno, da je grozni lik, što je bio unišao u moj život poput strašne sablasti, kidajući sve cvijeće, razarajući sve nade, konačno odagnan božanskim čarom ljubavi. Sada mi je zaista teško pri duši, što ti onda, dok si me, sjećajući se mog nesretnog brata, mog oca, kojega je ubila tuga, bodrila u mojoj bezutješnoj tuzi — što ti onda nisam, kao u svetoj ispovijedi, otkrila svu svoju dušu. No tek sada mogu da iskažem onu mračnu tajnu, što se skrivala duboko u mojim grudima. Sada mi se čini, kao da mi je neka zla, opaka sila najveću sreću mog života varljivom čarolijom prikazala kao grozno strašilo. Nabacivala se sa mnom poput uzburkanog mora, da me možda zauvijek upropasti. Ali nebo je pomoglo, kao nekim čudom, u času, kad mi je već zaprijetila neizreciva bijeda. Moram se vratiti u svoje rano djetinjstvo, da izreknem sve, sve, jer je već tada u moju dušu bila usađena klica, koja se tako dugo kobno razvijala. Bile su mi tek tri ili četiri godine, kad sam se jednom, u najljepše proljetno doba, u vrtu našeg dvorca igrala s Hermogenom. Brali smo kojekakvo cvijeće, i Hermogen, koji inače baš nije bio za to raspoložen, stao mi je plesti vijence, kojima sam se okitila. »Hajdemo sada majci«, kazala sam, kad sam se sva iskitila cvijećem; ali tada je

Hermogen hitro skočio i divlje povikao: »Ostanimo samo ovdje, mali stvore! Majka je u plavom kabinetu i razgovara s đavlom!« Nisam razumjela, što time želi reći, ali ipak sam se skamenila od užasa i na kraju gorko zaplakala. »Glupa sestro, što urlaš?« uzviknuo je Hermogen. »Majka svaki dan razgovara s đavlom, ništa joj ne će učiniti!« Bojala sam se Hermogena, jer je onako mračno gledao preda se, onako grubo govorio i onda ušutio. Majka je već tada bila jako boležljiva, često su je spopadali strašni grčevi od kojih je često dolazila u stanje nalik na smrt. Tada bi nas, mene i Hermogena, udaljili. Stalno sam bila žalosna, a Hermogen je govorio mrgodno, kao sam za sebe: »To joj je učinio davao!« Tako se u mojoj djetinjoj duši probudila misao, da se majka druži s nekom zlom, ružnom sablasti, kakvom sam jedino zamišljala đavla, jer još nisam poznavala učenje crkve. Jednoga dana ostavili su me samu, pri duši mi je bilo vrlo nelagodno, i od straha nisam mogla ni pobjeći, kad sam primijetila, da sam baš u plavom kabinetu, gdje je, kako je tvrdio Hermogen, majka razgovarala s đavlom. Otvorila su se vrata, unišla je majka, blijeda kao mrtvac, stala pred jedan prazan zid i prigušenim glasom, punim dubokog jada, uzviknula: »Francesco, Francesco!« Tada iza zida nešto zašušti i pomace se, zid se razmaknu i ukaza se neki lijep čovjek, divno odjeven u ljubičasti ogrtač, naslikan u prirodnoj veličini. Stas, lice tog čovjeka učiniše na mene neopisiv dojam, kliknula sam od radosti; majka se okrenu, tek tada me opazi, te ljutito povika: »Što tražiš tu, Aurelijo? tko te je doveo ovamo?« Majku, inače tako blagu i dobru, nikad nisam vidjela gnjevniju. Pomislila sam, da sam ja tome kriva. »Ah«, promucala sam, lijući suze, »ostavili su me ovdje samu, ja nisam htjela ovdje ostati.« A kad sam primijetila, daje slika iščeznula, uzviknula sam: »Ah, ona lijepa slika, gdje je ona lijepa slika!« Majka me podiže, poljubi me i pomilova, te reče: »Ti si moje dobro, drago dijete, ali onu sliku ne smije nitko vidjeti, i sada je ona zauvijek nestala!« Nikome nisam povjerila, što mi se dogodilo, samo sam Hermogenu jednom kazala: »Čuj! majka ne razgovara sa đavlom, nego s nekim lijepim čovjekom, ali on je samo slika i iskače iz zida, kad ga majka zovne.« Tada se Hermogen zapiljio preda se i promrmljao: »Đavao može izgledati, kako hoće, kaže velečasni gospodin, ali majci on ipak

ne će ništa učiniti.« Spopala me jeza, te usrdno zamolih Hermogena, neka više nikad ne govori o đavlu. Otišli smo u glavni grad, na sliku sam potpuno zaboravila, pa je se nisam sjetila čak ni onda, kad smo se poslije smrti dobre majke vratili na imanje. Ono krilo dvorca, u kojem se nalazio plavi kabinet, ostalo je nenastanjeno; bile su to sobe moje majke, u koje otac nije mogao ući, a da se u njemu ne probude najbolnije uspomene. Napokon su jednom morali otvoriti te sobe, kad se popravljala zgrada; unišla sam u plavi kabinet, baš kad su radnici otkidali pod. Kad je netko od njih podigao jednu pločicu u sredini sobe, iza zida je zašumjelo, on se razmaknuo, i ukazala se neznančeva slika u prirodnoj veličini. U podu ot-kriše pero, koje je trebalo pritisnuti, da se iza zida pokrene neki stroj, što je razmicao jedno polje drvenih ploča, kojima je bio obložen zid. Tada se živo sjetih onoga časa iz svog djetinjstva; opet je preda mnom stajala majka, a ja sam lijevala vrele suze, ali nisam mogla odvratiti pogled od divnog stranog čovjeka, koji me je promatrao živim blistavim očima. Vjerojatno su mom ocu odmah javili, što se dogodilo; ušao je, dok sam ja još stajala pred slikom. Bacio je na nju samo jedan pogled, te obuzet užasom stao i prigušenim glasom sam za sebe promrmljao: »Francesco, Francesco!« Onda se brzo okrenuo radnicima i zapovjedio snažnim glasom: »Neka se ova slika odmah istrgne iz zida, smota i preda Reinholdu!« Bilo mi je, kao da nikad više ne ću vidjeti tog lijepog, prekrasnog čovjeka, koji je u svojoj čudesnoj odjeći izgledao kao neki uzvišeni knez iz carstva duhova, a ipak me je neki nesavladiv strah spriječio, da zamolim oca, neka ne da uništiti tu sliku. No utisak, koji je na mene učinio prizor sa slikom, već je za nekoliko dana ponovo bez traga iščeznuo iz moje duše. Već mi je bilo četrnaest godina, a još sam bila divlje, nepromišljeno stvorenje, te sam se neobično mnogo razlikovala od ozbiljnog, svečanog Hermogena, pa je otac često govorio, da Hermogen izgleda više kao tiha djevojčica, a ja kao pravi raspušten dječak. No uskoro se to izmijenilo. Hermogen se svom strašću i snagom bacio na viteške vježbe. Živio je samo u borbama i bitkama, to mu je zaokupilo svu dušu, a kako je upravo trebalo da dođe do rata, navalio je na oca, da ga dade u vojsku. Mene je naprotiv upravo u to vrijeme obuzelo neko neobjašnjivo raspoloženje, koje nisam umjela protumačiti i koje mi je

uskoro smutilo sve biće. Iz duše mi je izvirala neka čudna nelagodnost, koja me je svu silovito obuzimala. Cesto sam dolazila u stanje, koje nije bilo daleko od nesvijesti, tada bi se u meni pojavljivale kojekakve čudne slike i snovi, te mi je bilo pri duši, kao da se preda mnom otvara sjajno nebo, puno blaženstva i slasti, samo što, poput snenog djeteta, ne mogu otvoriti oči. Ponekad sam bila sva utučena od tuge, a da nisam znala zašto, a ponekad razuzdano vesela. Pri najneznatnijem povodu provalile bi mi suze iz očiju, a neka neobjašnjiva čežnja ponekad bi porasla do tjelesne boli, tako da su mi se svi udovi grčevito trzali. Otac je primijetio moje stanje, pripisao ga je odviše razdraženim živcima i potražio pomoć liječnika, koji mi je propisivao kojekakva sredstva, no bez ikakvog uspjeha. Ni sama ne znam, kako se to zbilo, ali odjednom mi se prividjela zaboravljena slika onog neznanca tako živo, da mi je pri duši bilo, kao da stoji preda mnom, upravivši u mene sažalni pogled. »Ah! — zar treba da umrem? Sto je to, što me tako neizrecivo muči?« zavapila sam, obrativši se toj slici, koja mi se ukazala kao u snu; tada se neznanac nasmiješio i odgovorio: »Ti me voliš, Aurelijo; to je tvoja muka, ali možeš li ti razvrći zavjete Bogu posvećenoga?« Tada na svoje čudo opazih, da neznanac ima ne sebi redovničku odjeću kapucina. Napregnula sam sve snage, samo da se prenem iz snenoga stanja. Uspjelo mi je. Bila sam čvrsto uvjerena, da je onaj redovnik bio samo obična varljiva igra moje mašte, a ipak sam i odviše jasno osjećala, da mi se otkrila tajna ljubav. Da! — ljubila sam tog neznanca svom snagom tek probuđenog osjećaja, svom strašću i žarom mladenačkog srca. U časovima sanjarskog zanosa, ispunjenog turobnim mislima, kad mi se pričinjalo, da vidim neznanca, kao da je moja boljetica dolazila do vrhunca, bivalo mi je znatno bolje čim bi živčana slabost popustila, i samo to, što sam stalno, grčevito zamišljala onu sliku, fantastična ljubav prema tom biću, koje je živjelo samo u meni, davalo mi je sanjarski izgled. Bila sam gluha za sve, sjedila sam u društvu, da se ne bih maknula, a kako, zaokupljena svojim idealom, nisam obraćala pažnju na ono, što se govorilo, često sam odgovarala bez ikakve veze, tako da su me mogli smatrati glupim stvorenjem. U sobi svoga brata vidjela sam na stolu neku nepoznatu knjigu; otvorila sam je, bio je to roman »Redovnik«, preveden s engleskog.

Poput ledene jeze proletjela je kroz mene misao, da je nepoznati dragi redovnik. Nikad nisam slutila, da bi ljubav prema čovjeku"; posvećenom Bogu, mogla biti griješna, no sad se odjednom sjetih riječi one slike, što mi se bila prividjela: »Možeš li ti razvrći zavjete Bogu posvećenoga?« — i one me tek sada duboko pozlijediše, svalivši mi se na dušu kao težak teret. Učinilo mi se, da bi mi ta knjiga mogla koješta objasniti. Odnijela sam je i počela čitati, divna pripovijest svu me zaokupila, ali kad sam došla do prvog umorstva, kad je grozni kaluđer stao sve bezbožnije griješiti, kad je na kraju sklopio savez s nečastivim, obuzeo me bezimen užas, jer sam se sjetila onih Hermo-genovih riječi: »Majka razgovara s đavlom!« Tada pomislih da je neznanac prodan nečastivom, kao onaj redovnik u romanu, i da bi me htio zavesti. A ipak nisam mogla savladati ljubav prema redovniku, koji je u meni živio. Tek sam tada shvatila, da ima grešne ljubavi, moja odvratnost prema njoj borila se s osjećajem, koji mi je ispunjao grudi, i ta me borba činila čudnovato razdražljivom. Cesto bi me u blizini muškarca obuzeo neki neugodan osjećaj, jer bi mi se odjednom učinilo, da je to redovnik, koji će me sad pograbiti i odvući u propast. Reinhold se bio vratio s nekog putovanja i mnogo pričao o nekom kapucinu Medardu, nadaleko čuvenom propovjedniku, kojega je i sam s divljenjem slušao u ..ru. Sjetih se redovnika iz romana, te me obuze neka čudna slutnja, da je taj Medardo možda ono moje priviđenje, koje sam ljubila i bojala ga se. Ta mi je misao bila užasna, ni sama nisam znala zašto, i stanje mi se pogoršalo, te postadoh još smetenija, tako da sam to već jedva podnosila. Plivala sam u moru slutnji i snova. Uzalud sam pokušavala izagnati iz svoje duše sliku redovnika; ja, nesretno dijete, nisam se mogla oduprijeti grešnoj ljubavi prema bogu posvećenome. Jednom je oca posjetio neki duhovnik, koji je i inače ponekad znao doći. Opširno se raspripovijedao o raznim đavolskim iskušenjima, te je u moju dušu pala mnoga iskra, jer je duhovnik opisivao bezutješno stanje mlade duše, u koju bi htio prodrijeti nečastivi, a ona mu pruža samo slab otpor. Moj otac, napominjao je koješta, kao da govori o meni. »Samo neograničeno pouzdanje«, kazao je na kraju duhovnik, »samo nepokolebljivo povjerenje, ne toliko u prijatelje, koliko u religiju i njene sluge, može donijeti spas.« Ovaj neobičan razgovor

kao da sam već često u bezutješnom očaju proklela svete okove. tamo se kratko pomolih i onda priđoh ispovijedaonici u kojoj ugledah nekog redovnika. Izgubih svijest. divne riječi. kako bih se spasila od . neki brat laik čistio je hodnik. užasnu noć. Vječni Bože! bilo mi je u tom času pri duši. Tada me obuze ludi strah i ljubav. ljubim te!« — te iščeznuše svi duhovi pakla. Govorio je svete. nalazio se oltar. da me spasi. budući da smo upravo bili u rezidenciji. sigurno je učinila da mi se to ovako prikaže. Kako vidiš.« To su bile posljednje riječi. Ispovjedih mu čak i svoju grešnu ljubav prerrfa Bogu posvećenome. Kad sam se probudila.potaknuo me. Uskoro zatim uze me neki stari hodočasnik pod ruku i polako me crkvenim hodnicima izvede do glavnih vrata. Medardo. još više od toga!. koji je. poteče blaga utjeha crkve kao nebeski balzam. o. pomozite! — bio je to Medardo! Nije bilo nikakve sumnje. da me samo nepokolebljiva odvažnost može spasiti. posvećen svetoj Rozaliji. draga moja bogobojazna majko. i čiju sam sliku i u snu zazivala. kroz koja sam bila unišla. da potražim utjehu crkve i olakšam dušu skrušenim priznanjem u svetoj ispovijedi. uljuljkanog blagim.. u nekom stanju nalik na smrt. pružajući mi ruku. slatkim zvucima. Bio je to liječnik. grešne slike. obukoh se i odoh u samostansku crkvu. a tada s usana redovnika. kakve nikad nisam vidjela. Napokon ustadoh. kojoj se često molim. i da su se bojali živčane kapi. oporavlja se!« uskliknuo je neki glas. ležala sam odjevena na sofi u svojoj sobi. Rekoše mi. Nedaleko postranih vrata. govorila mi je to neka viša sila. »Hvala i slava Bogu i svim svetima. Oblijetale su me odvratne. nikad zamišljala. koje sam uspjela izgovoriti. koja se nalazila tik do naše kuće. koga tako neizrecivo ljubim. pa ćeš se osloboditi svih nevolja. a tada se usred njih pojavio redovnik. Morala sam izdržati mučnu.« Morala sam i protiv svoje volje uzviknuti: »Da. dovikivao: »Reci samo da me ljubiš. sveta nebesa. Medardo. ti sam si onaj. ali osjećala sam. koji mi odjednom više nije izgledao kao Medardo. da su me jutros našli ukočenu.. Jutarnje svijetlo upravo je u raznobojnim zrakama prodrlo kroz šarene prozore. a sveta Rozalija. koji su sputavali ljubljenog. moja ispovijed redovniku Me-dardu bila je samo živ san u stanju prevelike napetosti. »Ti sam. Htjela sam da sutradan rano ujutro. koji je ove riječi kazao mom ocu. odem u samostansku crkvu. i mora da sam zadrijemala poput djeteta. krza je prošla. te i to ispovjedih.

draga majko. Franc. Sasvim sam se oporavila i tek sam tada vedro i slobodno ušla u život. njega sam prepoznala u liku iz onog čudesnog sna o ispovijedi. Ah. Od prvog časa. sveta nebesa. draga majko.. da je redovnik bio za mene to opasniji. ali zar ti ne moram priznati i to. kojima sam se usrdno molila. čuvaj se. kojega si ti. Medardo je Francescov sin. kad mi se čak činilo. bio mi je neprijatan i užasan. varljiv lik onog redovnika. čak u zanosnoj pobožnosti. Tada mi sveci. Čim sam u kne-ginjinom naručaju došla k sebi. Ona slika moje majke bio je Francesco. Ah. Iz moje duše nestalo je bezumne ljubavi prema opsjeni u redovničkoj odjeći. Ali onda je bezočnom lu-kavštinom umio. to je on. koja bi u meni mogla rasplamsati čistu nadzemaljsku ljubav. kad mi je ovdje. kad sam ga ugledala. uskoro poslije toga kako sam se prviput pojavila na dvoru. Ti znaš sve ono strašno.zamki. kako sam se zaprepastila.. Zamisli. Kakvu li je vezu imala moja majka s onim Francescom.« Pomozite mi. »preobučeni redovnik Medardo. poslaše brata kao anđela čuvara. da je redovnik Medardo. »To je đavao. kazala je kneginja. s kojim je majka razgovarala. draga moja majko. i onda u hinjenom zanosu zazvao svetu Rozaliju. raspaliti žar. iz kojih je sijevala grešna požuda. koje mi je namjestio lukavi davao. dobra moja. uzviknula sam: »To je on. da je potajno . a koji je zagrezao u grijeh i opačinu. da iz njegove nutrine zrači nebeska iskra. prepoznala sam na prvi pogled u redovniku. Onesvijestila sam se. sličan onome.« — »Da. što mi je duboko u duši oživio osjećaj. pravedni Bože. koji je došao u naš dvorac. imao je potpuno njegove crte! Medarda. čuvaj se! — na tebe vreba!« opominjao me neprestano nesretni Hermogen. kad sam zaslijepljena povjerovala licemjerno pobožnim riječima redovnikovim. kad se po prviput u meni javila pomisao na grijeh. za kojeg sam bila na prvi pogled uvjerena. kojem sam se bila ispovjedila u snu. iako je bio svjetovnjački odjeven. ubojica mog brata. jer mi sve udove prozirniju ledeni srsi. koji je dolazio iz pakla. to je on«. koji me mučio. Ali. koji je pobjegao iz samostana. Upravo onog Medarda. dok pišem to ime. kad me je redovnik pogledao očima. dala onako pobožno odgojiti. onaj mrski redovnik morao me još jednom na užasan način smrtno pogoditi. što se potom zbilo. Upadljivo je nalik na svog oca Francesca.. te sam se morala boriti protiv mamljenja nečastivog? Bilo je časova.. ta opomena nije bila potrebna. pristupio neki čovjek.

daje Poljak).. jer bih umrla.čuvala njegovu sliku. da bar tvoje sretno dijete može od srca isplakati svu svoju nebesku radost na tvojim grudima! Leonard je potpuno nalik na onog Francesca. zanosnom životu. ljubi me i uskoro će biti sasvim moj. kao što znam. On je nevin. Da! neizrecivo sam ga ljubila već onda. kao da sam utonula u tamnu noć. samo kao da je veći. kojim treba da krenem! (Nekoliko dana kasnije) Ne! Nikakve mračne sumnje ne smiju da mi zamrače ove vedre sunčane dane. jer je sve nijekao. no dosta. da je njegovo možda hinjeno ludilo uskoro sasvim popustilo. koje nisam mogla krivo shvatiti. tako mi je. koju mi je neka neprijateljska sila lukavo pokušala zamutiti. Tako će se mračna slutnja iz ranoga djetinjstva. koji ti je kao dječak bio tako drag. Da je uhvaćen pravi Medardo. a i po izvjesnoj karakterističnoj uzbudljivosti. dok ga je svijet još smatrao opakim zločincem. Njega i mene moralo je spasiti neko čudo. blagoslovi ljubljenog! Ah. draga moja majko. O daj. blagoslovi mene. jesam li umakla zloj sili. kojeg je moja pre-nagljenost izručila opakom krivičnom sudu. Sveti Bože. i kao da mi više ne svijetli nikakva zvijezda nade. budio u meni osjećaje. Leonarda su smatrali preprednim. Ovaj neobičan proces bio je jedini predmet razgovora na dvoru. da je Hermogen u toj slici gledao đavla i da je ona bila uzrok moje čudnovate zablude? Utopit ću se u slutnjama i sumnji. razlikuje se vrlo upadljivo i od Francesca i od . i odviše ranila tvoje srce. da je njegov lik. ne mogu dalje pisati. svojstvenoj njegovoj naciji (ti znaš. opširno izvijestio. okorjelim zločincem. čim bi Leonard pao od krvnikove ruke. Bože nebeski! Kao ubodi bodeža bili su za mene mnogi od tih razgovora. koja me bila zarobila? Ne.. da čeka svoju pravednu kaznu i. da je priznao svoja zlodjela. divno obistiniti u radosnom. da mi prijateljski pokaže put. što su mi svanuli! Velečasni otac Ćiril.« Osjetila sam prema njemu najdublje saučešće. već te je. to će se pokazati jasno kao dan. i gledajući ga kao da se predavala uspomeni na neko blaženo doba? Kako to. jer je neki glas u meni na čudesan način govorio: »On je nevin. kako je loše prošao proces protiv Leonarda. bogobojazna majko. jer bi sramotna sudbina zločinca. kad bih ga u sebi prizvala. divno. morala sam sama sebi priznati.

to je moralo biti. nagnala neobjašnjiva želja. što je na mene djelovala. koje su. koji je iz njega blistao. ti pobožno nebesko dijete«. kojoj se nisam mogao oduprijeti.redovnika Medarda. u kojem si mi ti priznala svoju ljubav. ah. reče. čiji nam dusi možda dušmanski prijete. kroz naš se život provlači neka duboka. i ja joj pokajnički priznali. divni Leonardo neki odbjegli redovnik. Tebe — tebe sam ljubio bezimenim žarom. nisam se više usuđivao. Aurelija je primijetila. Uključi. da se uzmogneš sjetiti svog djeteta u svečanom sudbonosnom času njegova života. da sam ugrabio njeno pismo abatisi. da mi je upravo ta viša sila. jer sam ja bio redovnik. »Zaboga«. ispričao sam se. što još i sad neprijateljski bacaju na moj život poneku crnu sjenu. htjela objaviti onu viziju u ispovijedaonici. da me često i nehotice spopadne groza. Budimo bogobojazni i oslonimo se čvrsto jedno na drugo u vjernoj ljubavi. pa ćemo odoljeti mračnoj sili. kojim je obavijena. kako je naša najprisnija veza njena vječna odluka. Ali strašan utisak onih jezovitih prizora u našem dvorcu još je tako snažan. mene i ljubljenoga u svoju pobožnu molitvu! Knez želi. »zaboga. poput neke nevidljive više sile. kad Leonard iznenada dođe k meni i pogleda me svojim blistavim očima. društveni. kazavši joj da me na to. javit ću ti pismom dan. ah. Leonarde. ali moja je ljubav bila zločin. čije je grudi razdiralo tisuću paklenih muka. trebalo je da ti sama sve . da se moje ponašanje izmijenilo. draga moja majko. te se izlažem opasnosti. Stalno sam iznova čitao Aurelijino pismo. nedokučiva tajna. ne dirajmo nikada u velo.« Aurelija prestrašeno ustuknu. Kad bih ugledao Aureliju. Bilo mi je. Sto si pročitao moje pismo. ali ja sam bio nesretan redovnik.. »i meni se jednom ukazao čudesan san. tko zna što se strašno. da je duhoviti. dvostruki bezočan zločin. da je milujem strastveno kao ranije. užasno iza njega skriva. ah. i kao da svojim čistim zrakama gasi sav grešni opaki žar. da mi pokaže. i odviše nalik na oči onog Medarda. Bilo je zaista glupo makar i na čas pomisliti. da se uskoro vjenčamo. obuzela bi me sveta bojažljivost. rekao sam joj. a ti sveta Rozalija.. kao da će tek blagoslov svećenika prognati one mračne prilike. kao da mi u dušu prodire nebeski duh. kojega je smrvila sudbina. Tako mi je pri duši. »Da. da svojim djetinjastim ponašanjem povrijedim ljubljenoga.

Tek sam sada živo poželio da se vjenčam s Aurelijom. kao da si se ti borio s koječim. no neka crna. da je to samo para. iz kojih padoše svjetlucave kapljice i stadoše kružiti oko moje glave kao da bi htjele oblikovati svetačku aureolu. . htjedoh joj prihvatiti ruku i primijetih. ostadoh i stadoh smjelo i smiono pred nju kao Aurelijin zaručnik. tada iz očiju moje majke potekoše bistre suze. te se ne možeš oduprijeti mamljenju sotone? Sad tek mogu da ti pro-zrem u dušu. da moram. »Čemu ta glupa obmana«. taj osjećaj postajao je na neki čudan način sve jači i jači. Leonarde! Ah. jer je došlo Bernardovo.otkrijem. pri tim Aurelijinim riječima osjetih pravu muku zbog toga. među nama ne smije biti tajne! A ipak mi je pri duši. Prijazno mi je pristupio. strašna šaka neprestano je kidala taj krug..« Zaista. morao sam Aureliji priznati sve — sve. njeno pojavljivanje bacilo me odjednom natrag u pakao. što se u meni nastanio duh prijevare. pun poruge i mračnih misli. »Ti. a ipak zadobiti njenu ljubav. Sad me je ona m o r a l a podnositi. Više dana poslije te vizije susreo me na ulici krivični sudac. Od svih zlih misli bio sam napokon slobodan tek onda. tada m i se ukazalo i pravo nebesko blaženstvo.. kazala je blagim glasom moja majka. Franciscus! ukrasit ću te vrpcama i cvijećem. kako bi još sjajnije zablistala naša ljubav. moja se pjesma pretvori u divlje urlikanje. zapjevati himnu u slavu svečevu. jer je s mene skinut teret zemaljskog! Ustani. kako bi ti otvoreno priznanje olakšalo grudi. »zar je tvoja snaga slomljena. što sam još pred nekoliko časaka onako bezočno obmanjivao to pobožno dijete. koja je poprimila njen oblik. koga sam rodila čistog od svakog nedjela«. uzviknuh gnjevno. a između mene i lika moje majke spustiše se uz šum crna vela. Jedne noći pojavi se živo preda mnom moja majka. ali nešto je stalo užasno bučati. kao nekoć. kad sam bio sam s Aurelijom.« U tom času unišla je kneginja. što je ranije kobno utjecalo na tvoj život i što se iz neopravdanog straha nisi usudio izustiti! Budi iskren. »Aurelijo — svetice moja — koja me spašavaš od. ali se pret-voriše u srebrne blistave zvijezdice. pa opet treba da budeš pobožan dječak!« Tada mi se učinilo.

iz kojeg je odsije-valo cijelo nebo ljubavi i blaženstva. kojom bi mu najvjerojatnije bila izrečena smrtna kazna.»Da li već znate«. u koju ona više nije pokušavala prodrijeti. a kad mi se odjednom pred očima živo pojavila slika oltara. Noć sam probdio usrdno se moleći. a poljubac. prviput nakon dugog vremena. Ah. kad sam mu to saopćio. zaslijepljen nisam osjećao. jer me je štitila kao neka svetica. ona mi je prišla odjevena u bjelinu. u meni se probudila neka mutna uspomena. koji je to na mene učinilo. paklena opačina! Kad sam došao k Aureliji. koji je bio odredio knez. kojom sam se spremao na grijeh. pred kojim smo se imali vjenčati. progovorio je. koja je trebala da postane moja. ali vjeruje se. divlje se nasmijao i uzviknuo glasom. Neki knežev sluga javi. bila posrednik između mene i čiste nebeske duše. da bude ponovo liječnički pregledan. U njenoj haljini i njenom nakitu u kosi bilo je nešto čudnovato starinsko. da moju dušu može spasiti samo Aurelija. pun najčišćeg zanosa ispuni me ponovo jasnim osjećajem. sad je i majka. da redovnik hini ludilo. osjetih kako me prožima duboka jeza. koji bi sigurno uža-snuo i najstaloženiju dušu: »Ha. koje su više sile zastrle velom tajne. privih je na grudi. koja je bila obučena upravo kao Aurelija. da je ta molitva. Ta je slika prikazivala mučenje svete Rozalije. postala je sad meni samom nedokučivo zbivanje. te mi se činilo. Postao sam blaži i mekši. (imenovao je ženu umorenog brata našeg kneza) odavno je umrla!« Određeno je. Aurelija se htjela vjenčati u rano jutro pred oltarom svete Rozalije u obližnjoj samostanskoj crkvi. ukrašena mirisnim ružama. ha. u ljupkoj anđeoskoj ljepoti. a moja mračna tajna. koju sam bio i odviše zaboravio. usjekavši mi se duboko u dušu i srce. da su njihova gospodstva spremna da nas . Došao je dan vjenčanja. ali tada iz njega ponovo izbiše znakovi ludila..« Raspitao sam se za dan i čas smrti svoje majke! Bila mi se ukazala istog časa.. »da je proces kapucina Medarda opet zapeo? Već je trebalo da bude sastavljena presuda. Teško mi je bilo prikriti grozan utisak. ha! Princeza. da tek sada potpuno shvaćam Aurelijinu ljubav. Krivični sud primio je naime vijest o smrti njegove majke. Aurelija mi pruži ruku s pogledom. kad je umrla. teško bih je sada mogao napustiti.

.. zaručnice redovnikova... i to zadržavanje kao da je Aureliji bilo neugodno.. Leonarde. na krov. nasmijao se i zaurlao: »Mladoženjo. Čim su kola — kojima je puk. izvukoh iz njih redovnika.. koja im je dana nad bezočnim. ja.. koji je s njim glasno i usrdno molio. pit ću tvoju krv!« Trgnuh ubojnički nož — zamahnuh na Aureliju..... Odvode u smrt Medarda.. bit će kralj i smjet će piti krv!« Uzviknuh: »Užasni čovječe... ubojicu mog brata. tako da se sva stresla: »Ha ha ha. tamo ćemo se pohrvati. hodi. odostraga je na njima sjedio redovnik.... dijeleći ljevicom snažne udarce. Čekali smo na vratima. probih se sve do obližnje ograde . Aurelija brzo navuče rukavice. no ipak sam ih odviše dobro prepoznao. Bljedilo smrtnog straha i čupava brada bili su iznakazili crte groznog dvojnika. načas prepriječio put — opet krenula. ali s nožem u desnici. hodi na krov. tko zbaci drugoga. da donese pribadače. ja sam kralj. do kola. U goropadnom bijesu pograbih Aureliju. mladoženjo!.. kojima je upravljao krvnik. tvoj vjerenik. silom me otrgnu od prozora i zavapi: »Za ime Božje i blažene Djevice. no stadoh bijesno udarati oko sebe nožem — oslobodih se — dadoh se u bijeg — svijet nahrupi za mnom.... iz očiju su mu sijevale iskre. tada me pograbiše.. što je bio nagrnuo.. tvoj ljubljeni.. Pohitah k prozoru! Pred palačom se upravo zaustaviše prosta kola.. užasnim pogledom. koja se sruši na tie — mlaz krvi šiknu mi po ruci.. ja. i onaj. što hoćeš. koja su se polako kotrljala. hej.... bacih ga na tie. pogledao je prema meni ukočenim.. Leonarde!« Tada se u meni probudiše dusi pakla i podigoše se svom snagom. bezumna luda ženo.. U taj čas podiže se na ulici neka mukla graja.. osjetih da sam ranjen ubodom u slabine. opakim grešnikom. ja je uzeh pod ruku. zar bi svojim cviljenjem htjela navući propast na svog zaručnika? Ho ho ho!. uzvikaše se nejasni glasovi i začu se tutnjava nekih teških kola. ja sam ubojica tvog brata. ali tada sobaricaprimijeti da kosa nije u redu. te skoči. što hoćeš od mene?« Aurelija me uhvati objema rukama. kroz puk.prime. Jurnuh niz stepenice. a pred njim neki kapucin. ja sam Medardo.

da ga... pri duši mi je... svom snagom... trčati...... bratac... ne.. kako bih ga prisilio da me pusti. kao da su protekli mjeseci. kako sam dugo bježao kroz mračnu šumu. nositi. hi.. Ustadoh. progonjen od dvojnika.. Ne mogu tr... pritiskao sam se leđima o stabla. da ga zbacim — bacao sam se na tie. što potrčah nekoliko koraka. Dušu mi je ispunjala samo misao da bježim kao gonjena zvijer. kojega je obavila ogromna zmija! Zalijetao sam se na stabla i stijene. kad se trgoh iz neke duboke oma-mljenosti. ne daj se. No on se još jače smijao. ako ne ubijem. da me ništa ne bi moglo zadržati.. nakon mahnitog natezanja.... koju preskočih u strašnom zaletu. ra-strgnuti na ko. koje je čvrsto stisnuo oko vrata. odjednom se srušio s mene..... hi hi. što se naslanjala tik uza nj. Ne mogu točno navesti.. koji se upiljio u mene strašnim pogledom. ali tek što učinih nekoliko koraka.. Živo se sjećam samo j e d n o g svijetlog časa. htjedoše razvaliti zatvorena vrata parka. Stigoh do širokog jarka. moraš me no. hihoćući i smijući se. ne daj se. kao ono s kola.. Dolazim sa vje. sve dok se iscrpen ne sruših pod neko stablo.. Uzalud sam pokušavao. Napokon. kad u šumu prodre sjajan sunčani . drž'te... kojom me je ispunio divlji užas.. grozno lice onog redovnika — tobožnjeg Medarda.. Čovjek je hihotao i podrugljivo se smijao. koji je dijelio park od šume... onda bar teško ozlijedim. htjeli su me ra. a da nisam okusio jela ni pila.. sve to nije pomoglo. kotaču. iz grmlja mi skoči na leđa neki čovjek i obuhvati me rukama oko vrata.. te trčah sve dalje i dalje kroz šumu. poslije kojeg padoh u stanje potpune nesvijesti. bratac. vješala. no tek. Upravo mi je bilo uspjelo zbaciti svog dvojnika.. a samo sam j a osjećao strašne bolove. nešto zašušti. bježao sam tako... uvijek... tada se kroz mračne jele probi mjesec i osvijetli mrtvački blijedo. hi. pokušavao sam razdvojiti njegove ruke.. »Hi. kao ti. ali snaga one nemani prijetila je da me zadavi.« Tako se smijala i urlikala ta užasna sablast. ponovo mi je sjedio na leđima. mucajući one strašne riječi! Iznova sam se naprezao u divljem bijesu — iznova se oslobađao! — iznova me je ona strašna sablast hvatala oko vrata. čuh štropot. dvojnika. dok sam ja.. preskočih ga snažnim skokom. skakao uvis poput tigra. uvijek sam uz tebe.parka. Umorstvo!. »Umorstvo!. drž'te ubojicu!« razli-ježe se za mnom. Već je bila mrkla noć..

ispružen na dobroj strunjači. tako da je napokon izgledao samo kao neka nepokretna vatrena kugla. »Ubio si Aureliju!« Ta me misao pograbila ledenim rukama smrti. Nekoliko stolica od trske. još nekoliko minuta. Tek mi je tada uspjelo otvoriti oči. te su mi privremeno dali mantiju. Možda mi je odijelo bilo poderano. taj osjećaj postade misao. te se onesviješten sruših. kad pogledah predmete oko sebe. Priđoše mi šutke. mali stol i sirotinjski krevet bili su jedini predmeti u sobi. koji kao da su se približavali kroz neki dugi hodnik. mio zvuk. i da sam za to vrijeme na neki način morao biti dopremljen u neki samostan. te odlučih sačekati. sad ću se probuditi!« Takva mi je misao sinula. Bio sam jako umoran. koji prima bolesnike. Postade mi jasno. Ležao sam u redovničkom habitu kapucina u nekoj visokoj jednostavnoj sobi.trak. a u ušima mi zazvučaše jasni zvukovi zvona. a s njim i neki ljubak. Ta me je misao potpuno umirila. od kojih je jedan bio odjeven građanski. »To su moji udovi. koje su poigravale u raznobojnim plamenovima. pri potpunoj svijesti. što je više rasla brzina. ali koliko se začudih. te je glava uzalud zapovijedala udovima. činilo mi se. i ja ugledah dva čovjeka. bio izbjegao. Iz nje su izbijale žarke zrake. Opasnosti sam. obrazujući vatreni krug. ali nemoćan padoh natrag. Osjetih kako mi čudno prožima i bocka sve žile. »Bježati. DRUGO POGLAVLJE POKORA Blaga toplina prostrujala mi je dušom. ali nisam osjećao nikakvih bolova. Ležao sam tako. koje je pozivalo na ranu misu. koji je bivao to manji. sebe sama. . Misli pojedinih dijelova stadoše se kretati kao svijetle točke. jer sam predviđao da će uskoro netko pogledati bolesnika. nisu dali podvrći pod njenu vlast. da je moje nesvijesno stanje moralo duže potrajati. onaj u građanskom odijelu oštro me pogleda u oči i kao da se jako začudio. samo dalje! — samo dalje!« uzviknuh i htjedoh se brzo podići. jer se oni poput nevjernih vazala. ali me toga časa trže žestok bol. sve brže i brže. koji se miču. dok je drugi nosio redovnički habit milosrdne braće. Zvuči zvona i dalje su odjekivali — mislio sam da sam još u šumi. no moje ja bilo je razdijeljeno na stotine dijelova. Prepoznah samostansko zvono. Svaki dio živio je vlastitim životom i imao vlastitu životnu svijest. Otključaše moja vrata. što će se dalje dogoditi. i tada začuh korake.

uskliknuo je. te sam poslije tri dana mogao ustati. Nalazio sam se u nekoj javnoj bolnici. na mjestu. koju imam na sebi?« »Dakako«. gospodine«. gdje sam i kako sam dospio ovamo?« Onaj u građanskom odijelu. ali. velečasni gospodine. kao što mi se činilo. Ne znate li toliko njemački. da biste htjeli u Rim. da će ozdraviti. pitao sam dalje. ne odgovorivši mi.« Liječnik se zadovoljno nasmiješi i reče svećeniku: »Dobro. »neka je hvala nebu. naime. čini se. počeh da govorim umornim glasom. pogled mu je sasvim izmijenjen.»Došao sam opet k sebi. »a onda mi recite. Bili ste teško bolesni. kakav nikad nisam udisao. samo umoran. Svećenik otvori prozor. u sobu zastruja topao divan zrak. upleh se.« Prihvatio mi je bilo. Moja je pretpostavka.. »krepka mesna čorba. »kažite mi. moći ćete mirno nastaviti put. bila opravdana. »Pijte«. mora da je nastupila neka neobična kriza. da više nema sumnje. govor čist. da vas je naša briga i njega dovela na put ozdravljenja. koje me vratilo u život — no gdje sam? Kako sam dospio ovamo?« Onaj u građanskom odijelu. obrati se duhovniku i reče mu talijanski: »To je zaista čudnovato. vrlo dobro!« Obojica odoše. na zgradu se nadovezivao vrt.. čuo sam. »meni se čini. »Ja razumijem i govorim talijanski«. »to zavisi od toga. ne«. Vi ste. kako sam razabrao. Ako budemo imali sreće da vas sasvim izliječimo.« »Meni se čini«. »došao k vama u ovoj odjeći. »ah. što mislite. »ali manite se zapitkiva-nja. sve ćete saznati. Njegovali su me krepkom hranom i lijekovima. vrlo dobro.« »To je«. liječnik. ispivši. nastavi onaj u građanskom odijelu. kakvo je to piće. da se s njim porazgovorite?« »Nažalost. kao da se radosno iznenadio. Vas su prije tri mjeseca dopremili ovamo u vrlo opasnom stanju. odgovori duhovnik. odgovorih. odgovorio je liječnik. u kojem su se zelenjela i . gdje se na sve moguće načine skrbi samo za vaše dobro. sada je najpreče skrb za vaše zdravlje. odgovori duhovnik.« »To zavisi«. ne uznemirujte se. a svećenik je bio donio zdjelicu i pružio mi je. reče liječnik. »Ah«.« »Zar sam«. kako će se držati idućih dana.

dobro je. govorio: »Zaista. brat kapucinskog samostana u B. da se nastanim u nekoj nebeskoj zemlji?« Duhovnik se radosno nasmiješi i reče: »U Italiji ste.. hajdete. gdje sam ponekad viđao grozno unakažene. Jednom.« uzviknuh. brzo me odvuče dalje. »zar su me sveci udostojili. tamnoplavo i prozirno.. pa je to kasnije čitao u mome prisustvu i bio. Moje široko znanje iz najrazličitijih naučnih struka pružalo mi je obilno grade. vrlo zadovoljan. koji me je doveo ovamo u bolnicu. mrtvački blijede. nije mogao htjeti zlo. divno!« U određene sate smio sam sada u vrt. kao neka pojava iz čarobnog svijeta. ali više od svega činilo mi se nebo.. te da sam sada u bolnici. u Italiji!« Moje udivljenje poraslo je do vrhunca.. on me uputi na liječnika. »otkuda znate moje ime?« Žestina. sretoh nekog mršavog. kojom sam izrekao te riječi. kojom upravljaju milosrdna braća.. primjećivao sam. kako sam prisipio u ovu kuću. i vi ste uneseni u kućni spisak kao Medardo.. da me je prije tri mjeseca dopremio ovamo neki čudan čovjek i zamolio da me prime. Kako sam se sve više i više oporavljao. pa da je baš bio i posvećen u moju tajnu. nisam se prevario!. govoreći mi: »Hajdete. visokog čovjeka.« »Zaboga.. a on je poslije svakog koraka smiješno poskakivao i pritom pištao prodornim glasom. i liječnik i duhovnik.« Ledena jeza strese mi udove. mjesto da pohvali moj rad.cvjetala divna nepoznata stabla. Ovaj mi napokon reče. uzviknuh sav radostan. brate. kad sam već namjeravao da se vratim u kuću. kao da je uznemirila moga pratioca. i sad sam eto . »Gdje sam to«. čini se. »Eh«. u čudnovatom ogrtaču zemljane boje. No često bi me začudilo. koji me je pratio. Navalih na duhovnika neka mi točno ispriča. reče on. jer se za mene prijateljski pobrinuo. vinova loza bujno se uspinjala po zidu. ali duhovnik. i liječnik me zamoli da ponešto i napišem.. sve više upuštaju sa mnom u raznovrsne razgovore i prvenstveno meni daju priliku da se nadugo raspričam. koji vas je doveo ovamo. kojega su pod ruku vodila dva duhovnika. koje su vodila milosrdna braća. divno. dragi brate Medardo! nije to za vas. Zastah začuđeno. poput kostura mršave ljude. »kako da ne znamo vaše ime? Čovjek. kazao ga je. da se obojica. što je stalno. No bio tko bio onaj neznanac.

« »Eh. da nema sumnje. zaboga?« Bio je to onaj luckasti brijač iz trgovačkog grada. jer ugledah ušive-no ime Medardo. uzviknuh preneražen. tko bi to mogao biti. »Da. poče on iznenada vrlo ozbiljno. ah!« uzdisao je. htio bi me otjerati.. a morao si me trpjeti u svojoj blizini. da je na meni ista ona mantija. koja progoni sve genije! Morao sam pobjeći zbog ubojstva.« »Zbog ubojstva?« prekinuh ga naglo. koju sam bio sakrio u šuplje drvo. prilazi glavnim putem prema zgradi. dok si ležao bolestan. te se po nedvojbenim znakovima uvjerih. zaogrnuta sirotinjskim izblijedjelim kaputom.« »Molim vas«. a netko zakuca na moja vrata. prije nego što sam uspio raščistiti. reče mi. »kako ste došli do imena Medaredo?« »Molim vas«. »pogledajte desni okrajak svoje mantije. »okanite se šale.« »Sto to znači«. »Ah — ah. no nisam mogao da mu jasno razaberem crte. kad si ozdravio. smješkajući se. »sada. Ali ne potraja dugo. Naslonio sam se na otvoren prozor i punim dahom udisao divan topao zrak. Kad me spazi. koji mi je strujao kroz srž i žile i razgarao u meni nov život.« Učinih to i skamenih se od užasa i čuda. koju sam vidio u vrtu. te sam ti bio drug u sobi i spavao u onom krevetu. visoko podiže šešir i stade mi rukom dobacivati poljupce. više skakućući i trčkarajući. »ubio sam u gnjevu lijevu stranu brade najmlađeg komercijalnog savjetnika u gradu. zbog ubojstva«. »kako da dospijem ovamo. velečasni gospodine. kad . nastavio je. kako drukčije nego gonjen i bacan od zle sudbine. budite jedamput razumni i govorite suvislo. razvlačeći lice nekako smiješno na plač. nego hodajući. kad ugledah kako neka sitna mršava prilika sa šiljastim šeširićem na glavi. i unutra uđe ista ona prilika. kako ste vi dospjeli ovamo. a izgubio se medu drvećem. Čovječuljak mi je bio nekako poznat. a desnoj nanio opasnu ranu. dragi brate Medardo«.slobodan. »Schonfeld. »Schonfeld«. uskliknuh sav u čudu. koji me onomadne spasio iz velike opasnosti.. ili me ostavite. Otvorih. prekinuh ga ponovo.

sam bježao iz dvorca baruna von F. Schonfeld primijeti moje uzbuđenje, stade se čudno smješkati i, stavivši kažiprst na nos, podigavši se na vršcima cipela, zagleda mi se u oči; ostadoh nijem, i tada on, polako i pažljivo, progovori: »Vaša preuzvišenost se očigledno čudi tom lijepom odijelu, koje su vam obukli, no čini se da vam divno stoji i pristaje, bolje od onog odijela orahove boje s jadnim presvučenim dugmeti-ma, u koje vas je bio odjenuo moj ozbiljni, pametni Damon... Ja... ja... nepriznati, progonjeni Pietro Belcampo, ja sam onaj, koji je ovom odjećom pokrio vašu golotinju. Brate Medardo! Niste bili u nekom osobitom stanju, jer ste kao gornji ogrtač — spencer — engleski frak nosili naprosto svoju vlastitu kožu, a nekoj pristaloj frizuri nije bilo ni traga, jer ste se, miješajući se u moju umjetnost, sami pobrinuli za svoju karakalu češljem od deset zubaca, koji vam je izrastao iz šaka.« »Okanite se, budalaština«, planuh, »okanite se budalaština, Schonfeld...« »Meni je ime Pietro Belcampo«, prekinuo me sav gnjevan, »da, Pietro Belcampo, ovdje u Italiji, a ti, Medardo, treba da znaš, da sam ja, upravo ja, ona ludost, koja posvuda ide za tobom, da bi pomogla tvome razumu; samo u toj ludosti, uviđao ti to ili ne, naći ćeš svoj spas, jer je tvoj um mizerija i ne može se držati na nogama, nego tetura kao slabašno dijete i mora se udružiti s ludošću, koja mu pomaže da se uspravi i da nađe pravi put u domovinu — u ludnicu, u koju smo obojica točno prispjeli, moj bratac Medardo.« Zgrozih se, sjetih se prilika, koje sam vidio, čovjeka u ogrtaču zemljane boje, koji je onako poskakivao, te više nisam sumnjao, da mi Schonfeld u svojem ludilu govori istinu. »Da, bratac Medardo«, nastavio je Schonfeld povišenim glasom i uz živu gestikulaciju, »ludilo se pojavljuje na zemlji kao prava kraljica duhova. Razum je samo njen lijeni namjesnik, koji se nikad ne brine za ono, što se događa izvan granica njegova carstva, koji samo od dosade naređuje vojnicima da vježbaju na paradnom trgu, a kad izvana navali neprijatelj, oni nisu u stanju da ispale ni jedan valjani hitac. A ludost, prava kraljica puka, ulazi s bubnjevima i trubama: hop, hop! Za njom klicanje — klicanje. Vazali se podižu s mjesta, na koja ih je zatvorio um, i ne će više da ustaju, sjedaju i liježu, kako to želi pedantni dvorski meštar; a on, gledajući te budale, govori:

»Pogledajte, ludost mi je izludila — zaludila najbolje pitomce — da, oni su poludjeli.« To je igra riječima, bratac Medardo — a igra riječima, to su usijana kliješta za kovrčanje u ruci ludosti, kojima ona kovrča misli.« »Ponovo«, upadoh ludom Schonfeldu u riječ, »ponovo vas molim, okanite se besmislenog brbljanja, ako možete, i kažite mi, kako ste dospjeli ovamo i što znate o meni i ovoj odjeći, što je na meni.« Pri tim riječima uhvatio sam ga za obje ruke i posjeo na stolicu. Kao da se domišlja, oborio je oči i duboko uzdahnuo. »Ja sam vam«, progovorio je tada tihim umornim glasom, »po drugi put spasio život. Ja sam bio onaj, koji vam je pomogao pri bijegu iz trgovačkog grada, ja sam bio i onaj, koji vas je dopremio ovamo.« »Ali zaboga, za ime svih svetih, gdje ste me našli?« uzviknuo sam, pustivši ga; istog časa skočio je i uzviknuo, sijevajući očima: »Eh, brate Medardo, da te ja, ovako sitan i slab, kakav jesam, nisam ponio na svojim plećima, ti bi bio razmrskanih udova ležao na točku.« Uzdrhtah — kao satrt klonuh na stolicu; tada se otvoriše vrata i žurno uniđe duhovnik, koji me je njegovao. »Kako ste dospjeli ovamo? Tko vam je dopustio, da uđete u ovu sobu?« tako je navalio na Belcampa; ovome navriješe suze na oči, te stade molećim glasom govoriti: »Ah, velečasni gospodine, nisam više mogao izdržati, da ne govorim sa svojim prijateljem, kojega sam istrgnuo iz sigurne smrtne opasnosti!« Pribrah se. »Recite mi, dragi brate«, obratih se duhovniku, »da li me zaista ovaj čovjek doveo ovamo?« Nije izustio ni riječ. »Sad znam, gdje sam«, nastavih, »naslućujem, da sam bio u najstrašnijem stanju, što postoji; no vidite, da sam potpuno ozdravio, te valjda mogu saznati sve, što mi se dosad vjerojatno namjerno prešućivalo, jer me se smatralo razdražljivim.« »Zaista je tako«, odgovori duhovnik, »ovaj vas je čovjek doveo u naš zavod, bit će tome tri do tri i po mjeseca. Našao vas je, kako je ispričao, naizgled mrtva četiri milje odavde u šumi, koja dijeli ...sko područje od našega, i prepoznao u vama Medarda, kapucina iz samostana u B., kojega je poznavao otprije i koji je na putovanju u Rim prošao kroz mjesto, gdje je on ranije boravio. Bili ste u stanju

potpune apatije. Hodali ste, ako vas se povelo, stajali ste, ako vas se ostavilo, sjedili ste, lijegali, ako vas se na to uputilo. Jelo i piće morali su vam silom ulijevati. Iz usta su vam izlazili samo mukli nerazumljivi glasovi, vaš pogled kao da je bio bez vida. Belcampo vas nije napuštao, vjerno vas je njegovao. Poslije četiri sedmice pali ste u najstrašnije bjesnilo, te smo bili prisiljeni da vas smjestimo u jednu od udaljenih prostorija, određenih za takve slučajeve. Bili ste nalik na divlju zvijer — no ne ću vam pobliže ocrtavati to stanje, jer bi vam sjećanje na to bilo možda i odviše bolno. Nakon četiri sedmice odjednom ste ponovo zapali u ono stanje apatije, koje je prešlo u potpunu obamrlost, iz koje ste se ozdravljeni probudili.« Dok je duhovnik pripovijedao, Schonfeld je bio sjeo i podbočio glavu na ruku, kao da duboko razmišlja. »Da«, poče on, »znam vrlo dobro, da sam ponekad bezumna budala, ali zrak u ludnici, škodljiv za pametne ljude, na mene je već sasvim dobro utjecao. Počinjem razmišljati o sebi, a to nije loš znak. Ako uopće postojim samo po svojoj vlastitoj svijesti, onda bi se radilo samo o tome, da ta svijest svijesnome skida lakrdijašku odjeću, pa bih ovdje postao čak i solidan gentlemen! No, Bože! — zar genijalni vlasuljar nije već sam po sebi predodređen za smušenjaka? Smušenost je štit protiv svakog ludila, i ja vam, velečasni gospodine, mogu jamčiti, da ću i pri sjevero-sjeverozapadu crkveni toranj dobro razlikovati od ulične svjetiljke.« »Ako je zaista tako«, rekoh, »dokažite mi to time, što ćete mi mirno ispričati tok stvari, kako ste me našli i kako ste me doveli ovamo.« »Učinit ću to«, odgovori Schonfeld, »iako gospodin duhovnik zabrinuto krivi lice; no dozvoli, brate Medardo, da tebe, kao svoga štićenika, oslovljavam s povjerljivim ti. Idućeg jutra, nakon one noći, kad si ti pobjegao, iščeznuo je na neobjašnjiv način i onaj stari slikar s cijelom svojom zbirkom slika. Koliko god je ta stvar u prvi čas pobudila veliku pažnju, uskoro su je zaboravili u bujici novih događaja. Tek kad se saznalo za umorstvo u dvorcu baruna F., kad su ...ski sudovi izdali tjeralice za redovnikom Medardom iz kapucinskog samostana u B., sjetiše se ljudi da je slikar cijelu tu priču ispričao u gostionici i da je u tebi prepoznao brata Medarda. Gazda hotela, u kojem si stanovao, potvrdio je pretpostavku, da sam ti ja pomogao uteći. Počeše paziti na mene,

htjedoše me baciti u zatvor. Nisam se teško odlučio da pobjegnem od bijednog života, koji me je već odavno pritiskao. Odlučih da odem u Italiju, gdje ima opata i frizura. Na svom putu vidjeh te u rezidenciji kneza von ***. Govorilo se o tvojem vjenčanju s Aurelijom i o pogubljenju redovnika Medarda. Vidio sam i toga redovnika. No, bilo kako bilo, ja sam t e b e smatrao za pravoga Medarda. Vrzao sam se oko tebe, no nisi me zapazio, te napustih rezidenciju, da produžim svojim putem. Poslije dugog hoda uputio sam se jednom u ranu zoru kroz šumu, što se mračna i crna sterala preda mnom. Upravo kad su se bile probile prve zrake jutarnjeg sunca, nešto zašušta u gustome grmlju i preda me iskoči neki čovjek raščupane kose i brade, ali lijepo odjeven. Pogledao me divlje i smeteno i začas mi iščeznuo s vida. Pođoh dalje, no kako se prenerazih, spazivši tik pred sobom neku golu ljudsku priliku ispruženu na tlu. Pomislih, da je netko ubijen, i da je onaj, što je bio bježao, ubojica. Sagnuh se ka golom čovjeku, prepoznah tebe i razabrah da lagano dišeš. Tik uz tebe ležala je ova redovnička mantija, koju sad nosiš; s mnogo muke obukoh te u nju i odvukoh te dalje. Napokon si se prenuo iz duboke nesvijesti, ali ostao si u stanju, koje ti je upravo opisao velečasni gospodin. Trebalo je zaista mnogo napora, da te otpremim dalje, i tako tek uveče stigoh do neke krčme usred šume. Ostavih te na travi, kao snom opijena, i uđoh u krčmu da uzmem jela i pića. U krčmi su sjedili ***ski draguni, koji su po pričanju krčmarice trebali da sve do granice tragaju za nekim redovnikom, koji je na neshvatljiv način umakao u času, kad je trebalo da bude pogubljen zbog teških zločina. Za mene je bila tajna, kako si iz rezidencije prispio u šumu, ali uvjerenje da si upravo t i taj Medardo, kojega traže, nalagalo mi je da te s najvećom brižljivošću izbavim iz opasnosti, u kojoj si, kako mi se činilo, lebdio. Odvukoh te skrovitim putovima preko granice i napokon dođoh s tobom u ovu kuću, gdje primiše i tebe i mene, jer sam izjavio da se od tebe ne ću odvojiti. Ovdje si bio siguran; jer primljenog bolesnika nikako ne bi predali stranim sudovima. S tvojih pet osjetila nije bilo baš najbolje, dok sam stanovao uz tebe u ovoj sobi i njegovao te. Pokrete tvojih udova nije se moglo pohvaliti. Noverre i Bestris bili bi te duboko prezirali, jer ti je glava visjela na grudi, a ako te je čovjek htio uspraviti, prevrtao si se kao loše izrađen čunj. U veoma žalosnom stanju bio je i tvoj govornički dar, jer si bio jezivo šutljiv i tek si ponekad izgovorio

jedino »hu, hu!« i »me... me...«, a iz toga se nije osobito razabiralo, što želiš i što misliš, čak je izgledalo da su te i ova dva sloga iznevjerila i da se skicu na svoju ruku, odnosno na svojim vlastitim nogama. Napokon si se odjednom i odviše razveselio, visoko si poskočio, zaurlao od silne radosti i stao čupati mantiju s tijela, da se oslobodiš svakog okova, koji sputava prirodu — tvoj apetit...« »Stanite, Schonfelde«, prekinuh tog užasnog lakrdijaša, »stanite! Već su me obavijestili o strašnom stanju, u koje sam bio zapao. Hvala beskrajnoj strpljivosti i milosti Gospodnjoj, hvala zagovoru blažene Djevice i svih svetih, što sam spašen!« »Eh, velečasni gospodine!« nastavio je Schonfeld, »što imate od toga! Mislim od te posebne funkcije duha, koju nazivaju sviješću, i koja nije ništa drugo nego prokleto djelovanje odvratnog ubirača maltarine, trošarinskog činovničića, pomoćnika glavne kontrole, koji je otvorio svoju nesretnu kancelariju u tavanskoj sobici, te svoj robi, što hoće napolje, govori: »Hej... hej... izvoz je zabranjen... nikud iz zemlje, nikud.« Najljepši dragulji guraju se u zemlju kao prezreno sjeme salate, a ono što iznikne, u najboljem je slučaju šećerna repa, iz koje praksa, pomoću utega od tisuću centi istisne četvrt unce šećera lošeg okusa... He, he... a ipak se onim izvozom moglo uspostaviti trgovinu s divnim Božjim gradom tamo gore, gdje je sve gordo i veličanstveno. Bože nebeski! Gospode! Sav svoj skupo kupljeni puder a la Marechal ili a la Pompadour ili a la reine de Golconde, bio bih bacio u rijeku, tamo gdje je najdublja, da sam makar i prekupnjom mogao odande dobiti i trun sunčane prašine, da naprašim vlasulje visokoobrazovanih profesora i školskih kolega, a prije svega svoju vlastitu! Sto ja to govorim? Da je moj Damon vas, najčasnijeg među svim časnim redovnicima, mogao ogrnuti, mjesto frakom buhi-ne boje, sunčanom jutarnjom haljinom, kakvu bogati, obijesni građani Božjeg grada oblače, kad im se žuri na stolicu, zaista bi se sve bilo desilo drukčije u pogledu otmjenosti i dostojanstva; a ovako je svijet smatrao, da ste neki običan glebae ad scriptus, i da vam je đavao cousin germain.« Schonfeld ustade i stade hodati ili, bolje reći skakutati, iz jednog ugla sobe u drugi, žustro gestikulirajući i čineći lude grimase. Sav se zanio kao obično i raspaljen nizao budalaštinu za budalaštinom. Zgrabih ga stoga za obje ruke i rekoh:

koji vam obojici ne može služiti na dobro. a ne koristi se njim na svoje zadovoljstvo i radost. da biste mogli tako dugo govoriti o stvarima iz vašeg ranijeg života. koje prikazuje komedije. o čemu govorite. poštovani redovnice? Zar se ne bojite. da ponekad uzimate i premalo mačjeg mozga. smješkajući se i dalje s gorko-slatkim izrazom lica. pljesnu rukama nad glavom i uzviknu . ali ti to sve opšiješ i optočiš takvim tričavim šarenilom. onda se podiže na vrške prsta. odgovorih. brate. koji u džepu nosi privilegij. Možda biste imali sreću u nekom kazalištu. Bez toga je vlasuljar jadna figura.« Schonfeld se zapilji u duhovnika široko razrogačenim očima. »Sto je pravac. pa nije razumio ni riječ. Vi ste.« Duhovnik je pažljivo promatrao čas mene. Tada prekinu naš razgovor. nego skačeš čas ovamo. što govorim. kad me obuzme duh?« »Upravo to i jest nesreća«. da i dobra. vidite dva cilja. časni kapucine? Pretpostavka pravca je neki cilj. a čak bi vas i kod nas smatrali za dobrog buffona. prema kojem određujemo svoj pravac. te onda. čas onamo — tvoj pravac ide ukrivo!« »Sto je pravac«. kao odijelo prekriveno šarenim prnjama. govorili smo njemački. kapucine. Osim toga (obratio se Schonfeldu) vi imate način prikazivanja. bijedni glupak. jer će vas vaš prijatelj. U Njemačkoj mora da vas smatraju suludim. još odveć slabi. kao pokrivač f/krovova. ali da mjesto toga u gostionici i pored nategnutog konopca potegnete i odviše spirituoza. koje vjerojatno izazivaju bolne uspomene. oprosti mome staležu što u sebi nosim lakrdijaško kao ugodnu primjesu. i ne znate koji ^je pravi? Osim toga.»Zar hoćeš da se po svaku cijenu ovdje mjesto mene udomaćiš? Zar se poslije minute pametne ozbiljnosti ne možeš okaniti lakrdija?« On se nekako čudno nasmiješi i reče: »Je li zaista tako glupo to. Jeste li vi svijesni svog cilja. kad potpuno zdravi odete iz našeg zavoda svakako i dalje pratiti. čas Schonfelda i njegove grimase. zdrava misao postaje smiješna i nevjerojatna. vi ćete malo po malo sve saznati od svog prijatelja. koji može slušaocu potpuno živo predočiti sve ono. što mi dužnost nalaže da učinim kraj razgovoru. »Oprostite. kojemu se vrti u glavi. »što tvoje budalaštine često imaju dubok smisao. gospodo. Nikad ne ideš ravno. španjolski papar uz cvjetaču. prekinu me Schonfeld tiho.

odlazim.. postao mi je taj čovjek neugodan. »Ti si sad. Belcampo. da sam u nekom stanju neosjetljivosti. dok sam ja za uzvrat mehanički brbljao molitve. priglupog redovnika-prosjaka.. što me je okruživalo. reče. kako si samo mogao da ne osjetiš svoj pravi poziv. gdje bih se mogao upustiti u razgovor. ne bih li ugledao neko mjesto. da isprosjačim jelo ili prenoćište.. »sasvim ozdravio. ali neugodna i jeziva za zdravog. i da sam krenuo na put.« Izvukao je nož. Rekao sam da je samostan u Njemačkoj. koje je zastiralo tamnim velom svaku sliku. leži na osami. zbogom!. a poslije sve dužih šetnji vratila mi se i snaga. u kojem sam ranije boravio. jer bih htio stupiti u neki drugi samostan svoga reda.. koja mi sad izgleda kao neki prezreni zanat. ne treba ti više moja pomoć. Tu su morali primiti svog redovničkog brata. Belcampo. bio sam potpuno zaokupljen brigom za ono.. te mi uz tisuću grimasa i šala uredio tonzuru i bradu. te je sve izgledalo bezbojno. dragi brate Medardo«. spreman za put. škare i češalj.. da ću moći izdržati pješačenje. kud me vodi glas moje duše... No dozvoli da posljednji put primijenim na tebi svoju umjetnost. Ne sjećajući se ničeg proteklog. boja mi je postala svježija. Čak sam se i duhom bio srozao do običnog. kad je otišao. okružen jedino gospodarskim zgradama. te sam bio zadovoljan. koja je za duševno bolesnog bila blagotvorna.. Podmetnuli su mi namjeru da hodočastim u Rim. odluka je pala!« S tim riječima istrčao je napolje. što je niknula u mojoj duši.. Iako mi je duh potpuno ozdravio. glasu sudbine. S . te odlučih da to zaista učinim i krenuh na put cestom. Bio sam uvjeren. ipak sam i sam bio svi-jestan. koju je pokazao prema meni. tek nekoliko sati udaljen od Rima. te namislih da se temeljito odmorim... što.. Liječnik mi je prilično pomogao sredstvima za jačanje. za koju su mi kazali da onamo vodi. te sam se od srca radovao kad bi pobožni ljudi napunili moju prosjačku torbu i moju bocu. sivo u sivom..talijanski: »Glasu duhova!. te napustili kuću. Gledao sam u daljinu. Usprkos vjernosti. raspušten. Idućeg jutra došao je k meni. ti si mi progovorio na usta ovog časnog gospodina!. Tako napokon prispjeli do velikog kapucinskog samostana.

brate«. a ja uđoh u crkvu. nema više utjehe. nisam mogao govoriti. »Ti si bolestan. pun nebeskog sažaljenja. da ih je bar ublažila smrt! Bacih se ničice — u bjesomučnom očaju razdrijeh svoju odjeću. kao obično. u koju se htio strovaliti. nije se mogao uzdići. Napokon uđoh u neku pokrajnu kapelu.prijaznošću. Smjela. prođoh pokrajnim krilima. Htjedoh pogledati sliku. te je izgledalo kao da je neki svetac. Promatrao me s neopisivo blagom ozbiljnošću. dok god mi se bude svidjelo. jer tako . svojstvenom talijanskim redovnicima. »Odvest ćemo te u samostan. visok. kojima su bile posvećene. ni ovdje ni tamo! U pakao — u pakao — vječno prokletstvo bačeno je na mene. častan starac. »da si opterećen teškim grijehom. redovnici se udaljiše na priorov mig. ja sam proklet! Nema milosti. preda mnom je stajao prior. kao što se to događalo nekoć. Bilo je vrijeme za večernjicu. Sveta Rozalija — kobna slika s oltara mojega samostana! Ah! — ugledah Aureliju! Sav moj život — moji hiljadu-struki grijesi — moji zločini — umorstvo Hermogena — Aure-lije — sve — sve mi to kao j e d n a j e d i n a užasna misao proleti kroz mozak poput šiljastog usijanog željeza. samo duboki uzdasi puni straha odavali su užasnu satrvenost moje duše.« Stadoh mu ljubiti ruke. što su se probijale kroz šarena prozorska stakla. ukoliko me možda ne prisiljava neki zavjet da putujem dalje. Pomolivši se pred glavnim oltarom. i prior izjavi da mogu kao stranac ostati u njihovom samostanu. »Čini se. promatrajući slike na oltarima. reče prior. bezbožnog griješnika!« Podigoše me — redovnici su bili u kapeli. koje su. u kojoj su oltar magično osvijetlile sunčane zrake. tako da je odjeknulo po cijeloj ckrvi: »Ja sam proklet. odjeću. tamo ćeš se oporaviti. divna arhitektura lađe silno me zadivila. započe on. prihvatio me za ruke. prikazivale mučenje svetaca. ostadoh s njim nasamu. dok sam još kao nedoraslo dijete promatrao crkvu Svete Lipe. Redovnici odoše na kor. čvrsto zadržao izgubljenoga na rubu plamene kaljuže. bogato me pogostiše. Odvedoše me u refektorij. brate«. pritisnut k zemlji. ali moj duh. te se popeh uz stepenice. zavapih u bezutješnom jadu. Moje grudi — žile i žilice kidale su se u divljem bolu najgroznije muke! O.

izbija samo najdublje. samo da bih sebe optuživao. zbog nekog užasnog nedjela. »Dalje od mene!. bičujući se i mučeći se mučilačkim spravama. koji su mi bili zadavali nove smrtne muke. pa ćeš. a o n jedino biće" na cijeloj prostranoj zemlji. No još uvijek nisam mogao progovoriti ni riječ. reče svečanim glasom i ode. Vidio bih Eufemiju kako mi prilazi u bujnoj ljepoti. tada ću umrijeti. kad se pokaješ.« Tako sam vikao.. tvoje zmije bodu u ranjave grudi. pakao se mene ne će dočepati. čiji je oganj već buktao u meni. bacih se pred starcem ničice u prah. koju mi je odredio prior. Eufemija pobježe pred njim. smrt će me oteti tvojoj osveti.. ne gubi pouzdanje — ispovijedi mi se. »Idem u samostansku kapelu«. kad bi ga san. Istjeran iz crkve. skuhanim u vodi. jer nije to tvoja muka — tvoja je muka u tebi i ne ubija te... i ja smjesta učinih ono. steći utjehu crkve!« U tom mi se času učini. prognan kao gubavac iz skupa braće. na što me je duh neodoljivo gonio: ispovijedih sve — sve! Strašna je bila pokora. jer ti živiš u njoj. to ti ne ćeš osjetiti. Tvoja je muka duh opačine.. štiteći ga kao nemoćno dijete. Ali velika je strpljivost Gospodnja. Sav moj život ukazivao bi mi se na užasan način. da je prior onaj stari hodočasnik iz Svete Lipe. 196 Bio sam se pribrao. Sjeo je u ispovi-jedaonicu.. da bih se skrušeno molio za spas od pakla. pohitao sam za njim.. prokletnice! Ne. ali tada ću umrijeti. podižući glas. koje je smislila najoštroumnija okrutnost.. pred kojim moram otkriti svoj život pun grijeha i opačine. te bi tijelo napokon podleglo.. i tada bi prilika zaurlala: »Moje zmije mogu se hraniti krvlju iz tvoga srca. opet bi se pojavili đavolski sni. produžavajući bijedno svoj život bljutavim zelenjem. ležao sam u samostanskim grobnicama. a on . a on je vječan!« Pojavio se krvavi Hermogen. zagrlio svojim rukama. Ali kad bi iz stotinu rana potekla krv... Tijelo joj se bilo isušilo do kostura. bezutješno kajanje. koje su pružale glave i crvene užarene jezike. u tom kosturu prepletalo se bezbroj zmija. snažan i moćan zagovor svetaca.« Tada bi ona rastrgala odjeću.. i mene bi obuzeli užasi prokletstva. te bih viknuo: »Što hoćeš od mene. htjele bi da se napiju krvi iz mog srca. kad bi bol počela peći kao stotinu ugriza otrovnih škorpiona.

navalio je na me. koja se vrtjela u divljem valceru. od najsitnijeg mrava sa skakutavim ljudskim nožicama do izduženog konjskog kostura sjajnih očiju. Aurelija! »Ja živim. Uporno sam odbijao svaku bolju hranu. pokazujući na vratu ranu. htio je da mi očešlja bradu usijanim željeznim češljem — ali to mu nije uspjelo. Htjedoh se moliti. i zlurado mi se smijale — čudne ptice — gavrani s ljudskim licima prhali su zrakom. kako se pokora sve više i više ublažavala. udaljenoj od braće. čija se koža pretvorila u šarenicu pod sedlom. te iziđoh iz grobnice. kojim sam se kažnjavao u bezutješnom očaju. svaka grešna misao.prošušta. koje su se pretvorile u gusle. čuo sam vlastiti smijeh. i njegovu sestru. i uskoro potekoše mlazovi moje krvi od udaraca bodljikavog korbača. izvršio pokoru. da bih u samom samostanu. ležao sam po cijele dane ispružen na hladnom . Belcampo. prilike sve čudnije i neo-bičnije. A zatim. a bol je sve više pekla. Prepoznah koncertnog meštra iz B. u posebnoj ćeliji. koja mi je sada bila određena. ali tada se podiže neki jezivi žamor i šum. Iz mene iščeznu sva nemoć. Zablista lik neke žene. Raspaljen divljom požudom snažno je zagrlih. na kojem je sjedio jahač sa svjetlucavom sovinom glavom. Ljudi. sjedeći na nekoj odvratnoj krilatoj gujavici. ali taj je smijeh parao grudi. Napokon prođe vrijeme. koje sam nekoć viđao. Tada se u meni probudi grijeh. i krv je sve jače tekla iz rana. ona gamad ustuknu — ona mi priđe! Ah. probudih se. s gadnim licem guštera. koju su mi davali. gudeći po vlastitim grudima. koje su im izrasle na ušima. koje je prior bio odredio za najstrožu pokoru. Jer grešni san. i sotona se stade gromko smijati! Sada si sasvim moj! Kriknuh od užasa. pojaviše se iznakaženi kao užasne rugobe — glave su puzale nogama skakavaca. koja se sastojala samo od svakodnevnog bičevanja. koja je imala oblik križa. zahtijeva dvostruku pokoru. Metež je bivao sve ludi i luđi. bilo mi je dozvoljeno da ulazim u crkvu i na kor za braću. i sada sam sasvim tvoja!« reče prilika. No meni samom nije bio dovoljan onaj posljednji stepen pokore. a brat joj je svirao. Pehar bez dna bio mu je oklop — izvrnut lijevak kaciga! Počela je paklena zabava. ali tada mi nešto užareno leže na grudi — grube čekinje izgreboše mi oči.

. Oči su mi ugasle. da ni najstrašnije muke. likovi. te sam čak čuo. i izgubljen je svatko. ne smanjuju ni za tren težinu njegovih grijeha. da me muči podrugivanjem i mami na grijeh. da će moje tijelo podleći mukama. kako Vječni mjeri naša djela. naredio najstrožu pokoru. Nikakav ljudski um ne može dokučiti. izazva pažnju redovnika. a o n a j pokajnik. bio sam izručen samom sotoni. koje su rađale misli. iako se činilo. i došlo je dotle. progovorio je. baš da je i čist od stvarnoga grijeha. ja to želim. dragi brate Medardo. koje mi je prior bio odredio. i na vidljiv način dokaže iskrenost svog kajanja. brate«. te se trapio na najgroznije načine u usamljenoj ćeliji. »Kad sam ti brate«. koji vjeruje da je pokorom zatro svoj grijeh. koje sebi zadaje pokajnik. kad sam u drskom bezumlju bio doviknuo slikaru. No mislim. velečasni gospodine«. da nebo može osvojiti vanjskom pobožnošću. tko se drzne povjerovati. kojega nije stigla ruka pravde. Prior naredi da me dovedu u njegovu sobu. a sa mnom se slažu i poznati crkveni učitelji. Ti. i baš to dokazuje istinitost tvoga kajanja. jer sam vanjskim mučenjem namislio zaglušiti unutrašnje strašne muke. Sve je to bilo uzalud. čim on na tome gradi svoje nade i smatra.mramornom podu pred slikom svete Rozalije. ne osjećaš još nikakve utjehe. neprestano su se vraćali. Promatrali su me bojažljivo i sa strahopoštovanjem. kako medu sobom šapuću: »To je svetac!« Ta riječ bila mi je užasna. jer me i odviše živo podsjećala na onaj grozni čas u kapucinskoj crkvi u B. da se bez tuđe pomoći nisam mogao podići. kad bih sate i sate ležao na tlu. dokazuje da kajanje u njegovoj duši nije istinsko. neviđen način. On treba da duh potpuno obrati nebeskome i trapi tijelo. »pošto si mi ispovijedio čitav niz užasnih nedjela. produži prior povišenim glasom. »Osjećaš li. zadovoljio sam zakone crkve. koji je piljio u mene: »Ja sam sveti Antonije!« Napokon proteče i posljednje vrijeme pokore. odgovorih u tupom očaju. a pokajnički je priznao svoje zločine sluzi Gospodnjem. . no ni onda ne odustah od trapljenja. ranjivo tijelo pretvorilo se u raskrvavljen kostur. koji traže da zločinac. kako bi zemaljskim mukama naplatio svu đavolsku slast nedjela. na koji sam je izvršavao. da je time postao dostojan milosti Vječnoga. Okani se sada svakog bičevanja. »da ti je stroga pokora olakšala dušu? Je li te nebo utješilo? »Ne. Moja stroga pokora.

« Padoh na koljena. Sudbina. suze provališe na oči! »Znaj nadalje«. o kojem si govorio u ispovijedi. u kojoj ima različitih crteža. baš kao što se iz obrnutog rada grijeh. to više. što je u njoj. što ti je bila dana snaga da u žilavoj borbi savladaš sotonu. a da bi se mogla odraziti na gruboj površini vanjskog oka. Onog neobičnog slikara ubrajam u takve izvanredne pojave. pred kojim se obruka sva naša razboritost. pa ću je i tebi povjeriti. znam to. što nas svaki dan okružuje. Govori se da je čuda nestalo sa zemlje.. Unutrašnjem oku uporno poričemo takvu pojavu. dala je sotoni moć nad tobom. dodao još poneki redak. kroz taj se krug ipak često probije neki fenomen. čas u najobičniji život. »da onaj stari nepoznati slikar. koja te bacala čas u viši svijet čudesnih vizija. Dao mi je na čuvanje knjigu.uzimaj bolju hranu i ne izbjegavaj više drugovanje s braćom. iz grudi se stadoše otimati duboki uzdasi. to je jedna povijest. odavno. naime. koje su u suprotnosti s bilo kakvim poznatim prirodnim zakonom. da sebe optužuješ i za j e d a n zločin. svraća ponekad u naš samostan i možda će uskoro opet doći. da si pred očima Gospodnjim manje grešan zbog toga. ali glavno. koji si izvršio samo voljom. više tako ne nazivamo. i sam više ne pamtim otkad. Znaj prije svega. podigoh ruke na molitvu. krv iz tvoje vlastite rane bila ti je potekla po ruci. jer je ona samo pobjeda dobrog principa nad zlim. ja u to ne vjerujem. što nazivamo . jer ga ne možemo shvatiti. nastavio je prior. u divljem bezumlju povrijedio si sama sebe. nisam nacistu. Aurelija živi. ali bez te borbe ne bi bilo vrline. te u tupoglavoj tvrdokornosti u njega ne vjerujemo. Nije mi zabranio da tu knjigu i drugima dam u ruke. kojoj je svaki put. Iako. Čuda su ostala.. Znaj da sam tvoj tajanstveni život i sve njegove prečudne zaplete upoznao bolje nego ti sam. i dok si griješio bio si samo njegovo oruđe. kojoj nisi mogao umaći. jer je odviše providna.. što je to moja najsvetija dužnost.. Aurelija živi. No ne umišljaj sebi. Spoznat ćeš u cijelosti svoju vlastitu neobičnu sudbinu. jer smo iz niza pojava izveli pravilo cikličkoga ponavljanja. Nema čovjeka u čijem srcu ne bjesni zloduh i ne opire se dobrome. ni ono najčudnije. kad je svratio do nas. da li je njegova tjelesna pojava o n o .

te bih ugledao ljupki lik žive Aurelije. svaki put. Izvjesno je toliko. kako se naginje nad mene s nebeskom sućuti u očima punim suza. krepak san ulijevao u žile novu životnu snagu. kad je_ bio kod nas. ne upuštajući se više u ono. kao da su me zaklonila anđeoska krila. a ipak bi se u onoj knjizi. što slutim i mislim u pogledu slikara. učinilo bi mi se često. da nitko nije kod njega primijetio obične životne funkcije. jeo sam s braćom. Sam ćeš to pogoditi. ispovijedio. nejasna skica nekog fantastičnog slikara. što mi se u knjizi činilo samo kao zbrkano piskaranje. koju kao da je samo čitao. što je našao u slikarovoj mapi.s t v a r n i m . što je bilo u toj slikarevoj mapi. Čudnovato je također. opisujući kako se oprostio od priora. da tu zagonetku brzo riješim. dobit ćeš od mene neobičnu knjigu tog čudnog slikara. Idi. moje slutnje. nastavlja ovdje svoje pričanje. ta znao sam već odavno sve. Otvorih je. dade mi slikarevu knjigu i napomenu mi neka je pažljivo čitam u njegovoj ćeliji. kao da me želi zakriliti. iako se nije ublažila bol. tada bi mi se spustile vjeđe. kako to sam ne bih nikad uspio učiniti. dragi moj brate Medardo. kako je želio prior. Petra. Nikad ga nisam vidio ni pisati ni crtati. Umetnuta primjedba izdavačeva Brat Medardo. Pružila bi ruku nad moju glavu. i kad se osjetiš bodra duha. Sebastijana i . pojavilo više ispisanih listova nego prije toga. kako je hodočastio u Rim. Ni najmanje se ne iznenadih niti osjetih bilo kakvu želju. napustili su me bar strašni sni. nabačeni u obrisima i onda isjenčani. sv. Ne smijem ti pobliže govoriti o tome. Iako mi je srce još uvijek krvarilo. to su bili moji snovi. koja mi je pekla dušu. samo prikazani jasno i određeno u oštrim potezima. te bi mi blag. da mi je sve ono. da će za nekoliko dana tako biti. okanio sam se trapljenja i ograničio se na usrdnu molitvu pred oltarima svetaca. a kad sam smrtno umoran. Ono. postalo jasno i čitko tek onda. u crkvi sv. ležao budan na tvrdome ležaju. i prvo.« Učinio sam. što je slikar unio na posljednjim stranama knjige sitnim. Ne! — za mene nije više bilo zagonetki. upućenog u njegove tajne. i od prijazne braće. što mi pade u oči. oporavi se. kad si mi se ti. Kad je prior primijetio da mi je duh opet bodriji. te svuda. bili su crteži freski iz Svete Lipe. jedva čitljivim pismom u šarolikim bojama. ili će ti se tajna možda sama otkriti. a uvjeren sam.

o kojoj je govorio Medardo. gotovo kao kronika i vrlo aforistički. i t. a da bi makar i donekle mogli povezati zamršene i pokidane niti Medardovog pričanja. iz koje je potjecao često spominjani Francesco. to ću učiniti. daje u ruke ovu knjigu. »barun«. na čijem je dvoru boravio Medardo. Medardov otac. d. kad mora izmišljati imena. Neobičan ton tog teksta zvuči u njemačkom grubo i muklo kao napukla čaša. iz koje potječe Francesco. Njegov brat Johann. da je to ona povijest. a isto tako žive još i potomci kneza. te kako ga je to otjeralo iz Rima.Laurencija. klečao i molio se pred svim oltarima. uz to još lijepim i romantičnim imenima kao što je to u ovom slučaju. ali stari slikar objašnjava i najzamršenije rodbinske odnose. kako je privukao na sebe čak i pažnju pape. u kojem bi se prelomile one raznobojne zrake. Velike Gospe. upamti ovo: Camillo. Ivana Lateranskog. kad mi postade jasno. a nitko na svijetu nije bespomoćniji od onoga. Bilo je stoga nemoguće navesti imena. knez od P. jednostavan poput korala. išarati i iskititi neprikladnim figurama u obliku kojekakvih objašnjenja i napomena. S mnogo muke uspjelo mi je odgonetnuti slova i riječi. nakloni čitaoče. da je samo to i ništa više. otac je kneza Alexandra von W. nakloni čitaoče. knez von W. no zbog razumijevanja cjeline ipak je potrebno da se ovdje umetne prijevod. knez von W. ako kažemo. ispisan sitnim. No. iako raspolaže pravim. Uostalom. živi u Italiji. sv. Pisana je na starotalijanskom jeziku.. U ulozi izdavača molim te. Rukopis pokojnog kapucina bio je umotan u stari požutjeli papir. kako su ga napokon stali smatrati svecem. gotovo nečitljivim pismom i sasvim neobičnim rukopisom. pojavljuje se kao predak obitelji. pa je izdavač uvidio da s takvim općim oznakama ne bi bio potpuno razumljiv. prije nego nastaviš s čitanjem. te se uvelike iznenadih. u čijoj je rezidenciji boravio Medardo. oženio se s talijanskom . Morao bi spjev slikareve kronike. pa je to silno dražilo moju radoznalost. ne pročitavši što je zapisao slikar. Naznačeni izdavač mislio je da će sebi vrlo dobro pomoći s nazivima »knez«. bolje ćemo se izraziti. čim prethodno s najvećom tugom napomenem samo ovo: Kneževska porodica.. zapisana u slikarevoj knjizi. i odviše su nejasne slutnje i snovi brata Medarda. koji ti. nama.. jer je postao zaista raskajan grešnik. nakloni čitaoče. Theodor.. da nam nedostaje žarište.. pa je jasno osjećao. mislim tu i tebe i sebe.

te za očeve odsutnosti vlada zemljom. samo je stari Leonardo ukrotio njegovu divlju narav i. kad stari knez Camillo izgubi život u nekom ljutom. te treba napomenuti jedino da barunica von F. postade slikar. da mu knez usprkos svem sjaju prijestolja u usporedbi s valjanim slikarom izgleda samo bijedno biće. dragi čitaoče. nazva sina nedostojnom ludom. i da su velika ratnička djela samo okrutna zemaljska igra. željan slavnih djela. jednog od sinova grofa Filippa S. naprotiv. koji je u njemu nastanjen. Francesco bijaše inače gord i obijestan mladić. . te propisno i svečano poveljom ustupi svome mlađem bratu pravo na nasljedstvo kneževskog prijestolja. koji je već bio u visokim godinama. te odgovori ocu da dobro vlada kistom. ali ne žezlom. Francesco je s tim bio potpuno zadovoljan. No kako se Francesco odlučno usprotivio povratku i izjavio. Sve ćeš. I dogodi se. Stoga je i smatrao umjetnost višom od svake zemaljske časti i sjaja. odrekavši se kneževskog staleža i imena. da ni na što drugo nije ni pomišljao. i življaše prilično bijedno od male godišnje potpore. Camilio. te mu se sva druga ljudska djelatnost činila kao jadan trud oko ispraznih tričarija. moći sebi jasno predočiti.princezom Giacintom B. dok je stvaranje slikara. razljuti se morski lav Camillo i zakle se da će Francesca odagnati i nasljedstvo prenijeti na njegovog mlađeg brata Zenobija... te posla povjerljive sluge da sina dovedu kući. Nije mogao napustiti umjetnost ni majstora. i da želi ostati kod Leonarda. potječe iz Italije. čist odraz božanskog duha. obrati se odmah pismom svome najstarijem sinu Francescu. ljuto pritiješnjena od alžirskih gusara. da dođe. neka s četiri dobro naoružane i ljudstvom opremljene galije poduzme pohod protiv ovih drskih razbojnika. kad se Francesco odrekao plemićkog staleža. a Francesco.. knezu od P. te se republika Genova. koju mu je davao brat vladar. Francesco je učio slikarstvo u školi Leonarda da Vin-cija i duh umjetnosti bio ga je tako potpuno obuzeo. primio ga je kao svog odanog. ako zapamtiš ovih nekoliko imena i slova. u brdima poznata je. Obitelj baruna F. Tada se stari gordi knez Camillo strašno razgnjevi. krvavom boju s Alžircima. obrati velikom pomorskom junaku Camillu. jer je bila kćerka grofa Pietra S. i tako se dogodi da Zenobio dođe na vlast.. A sada mjesto nastavka pripovijetke slijedi: List pergamenta starog slikara .

a još više kipara. zagrijani svetim kršćanstvom. s Francescom na čelu. a kojeg se ipak nije htio okaniti. osnovali su neko tajno društvo. koja je ljepotom likova i razmetljivim blještavilom boja zasljepljivala oči mnoštva. Mjesto da se. nazivao se kneževskim slikarom. da je učenik. te se tako dogodilo. provodeći razuzdan život. O starom Leonardu govorio je s prezirom. smišljali i divno izvodili njemu u slavu. Francesco je u bezbožnom zanosu slikao mnoge prizore iz lažnog carstva bajki. Tada u mladome Francescu ponovo izbi oholost i obijest. koje je svojim pretjeranim pohvalama činilo Francesca sve taštijim i oholijim. ovi mladići. Godišnja potpora. velika djela. jedamput je izostala duže nego obično. Dogodilo se. koji mu je stalno zaokupljao misli. koji su priznavali samo antičku umjetnost i ismijavali sve ono. marljivo je slikao likove lažnih poganskih bogova. Potpuno omamljeni lažnim. koji je uzimao boju puti od živih modela. zapao u tešku novčanu nepriliku. No nijedan ga lik nije tako svega prožeo kao jedan poznati kip Venere. da je neki kapucinski samostan već odavno bio naručio. da je Francesco. Stari Leonardo iskreno mu je pomagao savjetom i djelom. Bilo je među njima slikara. koji mu je brzo gutao svu zaradu. postao slavan te je morao naslikati mnogu oltarsku sliku za crkve i samostane. uskoro je u divljoj buri poroka bio najspremniji jedrilac. pa kako je žudio da u svemu bude prvi i najistaknutiji. Pomagao je starcu da dovrši mnoga važna. odlučio je brzo . Smatrao je sebe najvećim slikarom svog doba i spojivši postignuto umjetničko savršenstvo sa svojim staležom. uzdigavši se do visine majstorove. sve dok napokon nije umro u dubokoj starosti. te se odvratio od smirenog jednostavnog stila i stvorio neku novu maniru. da za visoku cijenu izradi sliku svete Rozalije. u kojem su bezbožno ismijavali kršćanstvo. te oponašali običaje starih Grka i sa besramnim djevojčurama priređivali bezbožne grešne svečanosti.vjernog sina. kao neka dugo i mučno prigušena vatra. da je u Rimu dospio medu divlje i razuzdane mladiće. varavim sjajem poganstva. Tada se sjetio. a lik i stas od starih mramornih kipova. što su novi umjetnici. Samo da dođe do novca. te se dogodilo. po crkvama i samostanima naslađivao divnim slikama starih bogobojaznih majstora i upijao ih u dušu s umjetničkom predanošću. Nitko nije umio prikazati razbludnu bujnost ženskih oblika tako vjerno kao on. koju je Zenobio davao bratu. kao ranije.

koje je Francesco dugo izbjegavao. kao da mu je neki zao duh slomio snagu. naslika oko nje svakovrsne figure. Ali čim je Francesco počeo slikati. potražiše ga u njegovoj radionici i nađoše ga. koje su se čudesno složile i prikazivale mučenje svetice. i neki snažniji duh nadjača duh drske laži. Kapucini su u pismu slikaru Francescu spomenuli samo sliku svete Rozalije. Iz mračnih magli stade se pojavljivati lice nekog anđela iz visina nebeskog carstva. gle. ili. I oko golog tijela obvi se pristojna odjeća ljupkih boja. ne odredivši pobliže da li slikar treba da obradi i neki značajan događaj iz njenog života. te oblikom i stasom nalik na onaj kip Venere. gdje kao nemoćan bolesnik leži opružen na postelji. pa je Francesco upravo stoga i bio na sredini platna naslikao samo lik svetice. o koju si se ogriješio. da će povrijediti sveticu i zbog toga potpasti pod sud Gospodnji. ali bilo mu je pri duši. ali Francesco se ne usudi da ga dovrši. mladići napuniše pehare i izliše ih pred . brate. kako ne može dovršiti sliku svete Rozalije. kao da ga stari majstor Leonardo gleda tužnim licem i govori mu pun brige i bola: »Ah. da u crkvi pobožnih redovnika mjesto kršćanske svetice postavi sliku poganskog božanstva. nego što je bilo u njegovom srcu i mislima. kao da se pobojao i uplašio. i to postade za njega paklena muka. htio sam ti zaista pomoći. Više nije mislio na sliku Venere. tamnocrvena haljina i poput neba plavi plašt. koji je dotada provodio. Francesco je potpuno utonuo u svoju sliku. koja ga je šiljastim žalcima ubadala u srce. kojeg se ranije nije htio prihvatiti zbog odvratnosti prema svim kršćanskim svecima. sve ispade drukčije. slika je bila onaj moćni duh. ne bi li ovaj slabić ozdravio!« Donijevši sirakuškog vina. te lakomisleni mladići stadoše veličati Francescovu bezbožnu namisao. kako si se ti odjednom tako razbolio? Ajde da prinesemo vinsku žrtvu Eskulapu i ljubaznoj Higiei.« Mladići. No lice svetice nije mogao dovršiti. moraš se najprije odreći svih grešnih težnja i u dubokom kajanju i skrušenosti izmoliti zagovor svetice. koji ga je uhvatio snažnim rukama i uzdigao nad onaj grešni svjetski život. potaknut od onog duha. koji je bio njime ovladao. ali ne smijem. A kad im se Francesco potuži na svoju nevolju. prasnuše u smijeh i rekoše: »E. Namislio je sveticu prikazati golu. Skica je izvanredno uspjela.dovršiti to djelo. bolje. ali sada.

srkni od mog čudotvornog lijeka. ljubljena moja božice.« Zaogrnuo se plaštem. moram dovesti liječnika. ili ću se posvetiti podzemnim bogovima!« Tada ugleda gospodu Veneru. iako su nazdravljali gospodi Veneri! Tada netko od njih reče: »Ovaj suludi slikar zaista je bolestan i duševno i tjelesno.« Tobožnji liječnik bio je ispod plašta izvukao neku bocu i brzo je otvorio.« Mladić. te su se mladići mnogo smijali i uzvikivali: »Hej.nedovršenu sliku. u koji su bili utonuli. »Nazdravlje ti bilo!« uzviknu mladić. koji omami mladiće. istrgnu iz doktorovih ruku bocu i stade naglo piti. tapkao je. te uzviknu silnim glasom: »I ti moraš doći. tako da je izgledao kao star. Budući da slikaš svece. Ali već nakon nekoliko časaka se vratio i kazao: »Hej. želeći da po hodu i držanju bude što više nalik na nekog starog liječnika. te svi zajedno oteturaše niz stepenice. koji će izliječiti onog boležljivca. pred oči mu iskrsnuše sve nezna-božačke priče. Iz boce se stade širiti neki čudan miris. pogledajte. te klonuše po stolicama i sklopiše oči. tako sada bijesno potekoše vatrene bujice u Francescovim grudima. A kad se zatim prihvatiše pića. ja sam liječnik. Kao da su oživjele. kad ozdraviš! Ajde. on ne htjede piti ni sudjelovati u pijanci razuzdanih drugova. kao da ih preuze san. A Francesco u divljem gnjevu. pogledajte doktora. koje je slikao. moram te podiči iz te tužne nemoči! Jadni momče. nemoćni prijatelju. te i Francescu pružiše vino. Tada probudi ostale mladiće iz sna. i čudno mrštio i nabirao mladenačko lice. jadni momče. kako si blijed i bolestan. moraš živjeti i biti moja. Kao što brdo Vezuv s bijesnim hukom riga razoran plamen. kako je učeno rastegnuo lice!« Doktor pristupi bolesnom Francescu i propiskuta podrugljivim glasom: »Eh. pripasao mač i izišao. savivši koljena. To je vino iz podruma svetoga Antonija. koji je opet poprimio mladenački izgled i svoj čvrst hod. što su ga ismijali kao slabića. kako stoji tik pred slikom i ljubazno mu . zaista ružan čovjek. moj će te napitak sigurno okrijepiti. takav se ne ćeš dopasti gospodi Veneri! Možda će te se prihvatiti donna Rozalija. prinoseći žrtvu poganskim bogovima.

koji je u dubini duše stvorio prema jednom mramornom kipu. Sada je napustila roditelje i rođake i sama došla u Rim da ga opet nađe. A ipak se nebesko lice svetice pokazivalo sve vidljivije. Okrenuo se i ugledao neku ženu. Uskoro mu se učini. Tada stade čupati kosu i ponašati se kao čovjek. Istog tog časa raspališe se u Francescu divlji grešni nagoni. čiju je dogodovštinu slikao. Riknuo je od bezumne požude. i sada mu se razbludnim ljubavnim pogledima osmjehivalo ne lice svete Rozalije nego ljubljeni lik Venere. otvoriše se vrata njegove sobe. te podiže prema njoj ruke. na kojem je stajala doktorova boca s vinom. a kad pogleda sliku. da ga je često viđala kao djevojčica još onda. i opet iz nje valjano povukao. Skoči s postelje i poče da slika glavu svete Rozalije. koja je sada izgledala kao vjeran odraz ove strane žene. sav se smuti. i da ju je obuzela neizreciva ljubav prema njemu. te je poput njega stao zaklinjati gospodu Veneru. nego se oborene glave privukao do stola. i ona odjednom tako živo pogleda blistavim očima u Francesca. koja mu je postala tako strašna. no kad je htjede zagrliti. u kojega je ušao sotona.kima glavom. u kojoj prepozna original svoje slike. nakanivši da sasvim vjerno prenese dražesno lice gospode Venere. da se strovalio na tie. jer se kist neprestano oklizavao o magle. neka njegovoj slici udahne život. koji su je okruživali. osmjehnuvši se. Ali bi mu. kao što sada . uvidio je da je ostala mrtvo platno. oživljen lik. dok je bio u slikarskoj školi staroga Leonarda da Vincija. što se može zamisliti. a to je i istina. jezik mu se ukočio. Stajala je pred njim dovršena do posljednjeg poteza. Tada se Francesco opet potpuno osnažio i pogledao u svoju sliku. gotovo ga obuze groza. što se obično uvijek zbiva pri neobičnoj pojavi duha. kao da čvrsta volja ne može zapovijedati ruci. te je i protiv njegove volje prelazio po glavama barbara. i on pred strankinjom bez glasa pade na koljena. da je on jako voli i da je slika od same čežnje i žudnje. kojima je bila obavijena glava svete Rozalije. ali nije se usudio pogledati prema slici. kao prema božanstvu. Tako je Francesco proveo dva dana i dvije noći. s teškom se mukom pridigao. kad je stajao pred slikom ukočen kao stup. i za njim nešto zašušta kao ženska haljina. Ugledavši pred sobom u najvećoj ljepoti. trećega dana. kao da se slika stala micati. sjetio se poganskog kipara Pigmaliona. Dogodilo mu se ono. Čim se malo pri-brao. jer joj je neki unutrašnji glas govorio. kao da ga je smrtno pogodila munja. Ali strana ga žena. pridiže i reče mu.

Jedne noći probudilo je Francesca iz sna neko prigušeno. ona mu rodi dječačića. kao da ju je to ispunilo užasom. s užasom ustuknuše. Babica dođe sa služavkom. štrcaše se susjedi. Sada. bili su svi uvjereni. te je Francesco jedva izdržao raskošnu slast. zar ti nisi pravi umjetnik. koji se ne da sputati vezama kršćanske crkve? Zar nisi tijelom i dušom odan radosnom i bodrom starom vijeku i njegovim bogovima. a mjesto mladog lijepog lica ugledaše grozno iskrivljeno i naborano lice s otvorenim izbuljenim očima. sklonima životu? Što se naša veza tiče tih turobnih svećenika. ali kad htjedoše ženi pružiti pomoć. kad vidješe grozno izobličen leš. Odavno se o toj stranoj ženi koješta čudno govorilo. jer je žena bila mrtva. još iste večeri obavio svadbenu svečanost sa stranom ženom po poganskim običajima. nalik potpuno na oživljenu sliku Venere. zagrli ženu i htjede je odmah voditi u crkvu. ljubljeni moj Francesco. koji su se nazivali njegovim prijateljima.vidi. i da je ta veza rodila onu divnu sliku i njegovu mahnitu ljubav prema njoj. da ih svećenik zauvijek veže svetim sakramentom braka. u kojoj je živio. reče: »Ah. no istoga časa žena strašno. koji je se napokon dočepao. Sluge moradoše pohitati da dovedu babicu i liječnika. Pun žarke ljubavi. te su nakanili da njihovu grešnu vezu bez svećeničkog blagoslova prijave duhovnim sudovima. da je s nepoznatom ženom bio u nekoj tajanstvenoj duševnoj vezi. prodorno kriknu. da je bila u vezi s đavlom. Francesco tada shvati. da je s onim grešnim. i tako se dogodilo. i zgrči se kao da su je pograbile snažne šake. naslađujući se grešnim užicima i zanemarujući svoju umjetnost. Žena osjeti da je trudna i tek tada stade sve ljepše i ljepše cvjetati u blistavoj krasoti. Na viku. Žena je donijela sa sobom sanduk pun dragocjenosti i gotovog novca. Francesco uze dijete iz majčinog krila. bio je svima mrzak. koji je provodila s Francescom. bezočno lakomislenim mladićima. Razbludan život. tjeskobno stenjanje. vrat i grudi bili su joj iznakaženi gadnim modricama. kad je uplašen skočio i sa svijećom u ruci pogledao prema ženi. za njom i liječnik. te je Francesco dugo živio s njom. koju podigoše ove dvije žene. Njena ljepota bila je samo . Ali žena. što u mračnim dvoranama bijedno provode svoj život u beznadnim jadikovkama? Proslavimo svečanost naše ljubavi vedro i veselo!« Francesca zavedoše ove ženine riječi.

odvrativši se od grešne opačine. bude gmizao u opakom grijehu!« Francesco klonu u prah. jer više nije mogao slikati. te položi dijete na meku mahovinu i iscijedi mu u usta sok od naranče. te življaše u dubokom jadu i bijedi. začet u njegovom zločinu. te se tu sakri umoran i iscrpen. okruženu anđelima. tko je bio došao. koje je na zapadu bacalo uvis svoje plamenorumene vale. koja su trebala da prikažu svetu povijest djevice i svete Rozalije. i nebeskim svodom zatutnja potmula grmljavina: »Koji je grešni čovjek griješio kao ovaj! Ne bilo mu milosti. koje se brzo stalo oblikovati. ali kako da započne .varljiva opsjena paklenske čarolije. Dođoše mu pred oči svi njegovi grijesi. dok god rod. kako kleči na oblaku. klečao u toj pustoši i gledao kako sunce uranja u more. nitko se nije usudio dodirnuti mrtvu. i njega obuze duboko sažaljenje. No više od svih drugih prizivao je Rozaliju. oprosti čovjeku. jer mu u duši stade buktati pakleni oganj. i sudnji dan Gospodnji poče već ovdje na zemlji. koje mu je rodila đavolska žena. Svatko. da mu ona bude zagovornica pred prijestoljem Gospodnjim. ali kad ga podiže uvis. Podaleko od Rima pronađe neku spilju. koju je bio teško uvrijedio. koju je imao uza se. ali tada se u njemu probude odvažnost i ponos.« Tada kroz ružičasto svijetlo sijevnuše munje. Francesco ugleda svetu Rozaliju. primijeti Francesco u zraku sjajno ružičasto svijetlo. moleći se. koji mu je ispunio dušu. da mu je sada izrečena presuda i da će ga strašna sudbina neumoljivo progoniti. jer je dobro znao. Pobježe odatle ni ne sjetivši se djeteta u spilji. koji u svojoj slabosti i nemoći nije mogao odoljeti zavođenju sotone. on dohvati mač. Ali čim su plamenovi izblijedjeli u sivoj večernjoj magli. Francesco je sada shvatio. razmrskati o kamenje. da bi na slavu kršćanske vjere morao izraditi divne slike. ono zaplaka tužnim molećivim glasom. te se usrdno molio svecima. Francesco provede nekoliko sedmica u spilji kao raskajani pustinjak. uplašen je pobjegao. Drugoga dana dođe izaslanik duhovnog suda sa stražarima i htjede uhapsiti Francesca. ni mira u grobu. a neko nježno šuštanje i šum kao da su govorili: »Gospode. Katkad su mu dolazile misli. u kojoj je bio živio. Novorođenog dječačića bio je nesvijesno umotao u ogrtač i ponio ga sa sobom. s kim je imao posla. htjede to dijete. prokrči sebi put i uteče. Jedne večeri Francesco je. U divljem gnjevu. te ga spopade užasan strah. te je zamišljao skice i boje velikih djela.

pa je svratio u obližnji kapucinski samostan. kad nije imao ni škude. neka ti vršenje tvoje umjetnosti bude sveta molitva. Vidio je i sliku. da grof Filippo nije mogao ništa razabrati ni otkriti. koja još nije ukrašena slikama. da kupi platno i boje. kako je saznao.. te htjede idućeg jutra krenuti na hodočašće. kao da ljudi i životinje treba da propadnu u novom općem potopu. i jedna od njih ljupkim. dogodi se. Tada je Francescu postalo jasno. nisu redovnici htjeli zadržati zbog čudnih glasina. i uputi se u daleku Prusiju. na mjestu gdje su anđeli Gospodnji postavili na jednu lipu njenu sliku. te grofa Filippa S.takve slikanje. Tako je divno oslikao crkvu. anđeoskim glasom reče: »U dalekoj Prusiji. nego su ga prodali kapucinskom samostanu u B. napravivši prije toga kopiju. nebo se prolomilo. primijetio je. pa je bilo tako mračno. za koji je bio slikao svetu Rozaliju. primijetio je. Nebeska utjeha izli se u njegovu dušu. iznenadi u lovu u nekom udaljenom divljem kraju teško nevrijeme. koji mu je dala sama blažena Djevica. kako nestaju u zrakama blagog svijetla i kako kroz crkvu struji miris ljiljana i ruža. Idi onamo. što to tik uz . postavljenu na oltar. ali kad ju je pažljivije pogledao. što su se širile o odbjeglom slikaru. pa će ti razrivena duša biti okrijepljena nebeskom utjehom. da je to samo kopija njegove. Put ga je vodio kroz Rim. te mu priđoše dvije žene uvijene u velo.« Kad je Francesco pogledao gospođe. kako u njemu počinje djelovati duh milosti. ostalo razdijeli siromasima. *** Dogodilo se. Još istoga dana uveče nade ga. Crni oblaci bili su se nadvili nad cijelim obzorjem. iz čije su ostavštine sliku dobili. tko su bile gospođe. jedan Zenobijev sluga. kojeg je s mukom uvukao unutra. naročito u spilji. sagrađena je djevici Mariji crkva. Bura je zavijala kroz provalije. No Francesco zadrža samo neznatnu svotu. i kad je patnički živio samo od oskudne milostinje. Tada grof Filippo nade neku spilju i spasi se u njoj zajedno sa svojim konjem. poslije mnogo truda. koju bi mu udijelili na crkvenim vratima. te je i sam osjetio. Dok je jedamput u nekoj crkvi buljio u prazan zid i u mislima slikao. koji mu isplati dvogodišnju plaću i pozove ga na dvor svojega gospodara. Nakon napornog hodočašćenja stiže Francesco u samostan Svete Lipe u istočnoj Prusiji i ispuni nalog. Original.

da ovdje bespomoćno leži. grof Pietro i grofica Angiola. a da se nitko ne javi. ali prođoše sedmice. koje je dječačić požudno sisao. iako je ona bila pobožna i kreposna i nije htjela da se ogriješi o vjernost. No naša mala zemlja ne treba da pripadne nekoj stranoj državi. nego ću ga uzeti sa sobom i svuda razglasiti da sam to učinio. tko je dijete ostavio u spilji.. ne će li se onaj. te je uze za ženu. Pored njega bio je pehar od slonove kosti. da pored njega na ležaju od lišća leži goli dječačić i gleda ga bistrim. tako da se predala grešnoj nasladi. Ja sam bio onaj. moj je sin. kako bi ga roditelji. grof Filippo reče: »Ne mogu ostaviti dječačića. stupih pred svoga brata Ze-nobija i rekoh: »Ja sam se odrekao prijestolja. Na peharu od slonove kosti.« Tako je i bilo. Grof dade nahočetu na svetom krštenju ime Francesco. A kad se stade spuštati noć. baveći se umjetnošću. mogli od mene zatražiti. koji . primijetio je. gdje ga je našao grof. Dječak naraste i postade stasom i duhom divan mladić. za koji ni on ni svijet nikad ne saznadoše. jer je bio bez djece. mjeseci i godine. i on svoga dobročinitelja nagradi crnom nezahvalnošću i izdajom. a on već u vrlo visokim godinama. Onaj Francesco. iako je bila sasvim mlada. na svoje iznenađenje. Kad je već Francescu bilo dvadeset i pet godina. te se malo po malo skupiše njegovi ljudi. te izvuče mač. te u spilju prodriješe sunčane zrake. blistavim očima. Grof zatrubi u rog. ipak poslije duge borbe pođe za rukom da je općini đavolskim umijećima. Ali kad je oluja minula. pojaviti da ga odnese. ili tko ga je već ostavio u spilji.njega šuška i šušti. Francesca uskoro obuze grešna požuda prema grofici. bila su plod grijeha. u njemu je grof Filippo našao još nekoliko kapi mirisava vina. ako bez djece umreš prije mene. da se možda u spilji skriva neka divlja zvijer. te je nakanio da mu ostavi sav svoj imutak. *** Gonjen nekom unutrašnjom silom. planu grof Filippo ludom ljubavlju prema nekoj siromašnoj prekrasnoj gospođici. želim ostati siromašan slikar i provoditi život u tihoj pobožnosti. što ga je u divljem bijegu ostavio u spilji. pa čak i onda. te mu napokon. kojega je odgojio grof Filippo S. na koju se bila zaklela. da se obrani od svakog napada. koji su se bih razbježali na sve strane. kojega je grof zbog njegovih rijetkih darova volio kao rođenog sina. Oba djeteta. koje je stari Filippo u punom zanosu očinske radosti privijao k srcu. i po grofovoj zapovijedi ostadoše da čekaju. Ispuni ga tjeskobni osjećaj.

kneginjom od M. te mu se uskoro u zakonitom braku rodi sin. i tako se okončao grešni. prije nego što je otišao u bračnu ložnicu.. koju sam bio isposlovao. Zaruke Paola Francesca s Vittorijom. a ono što je svijetu bilo skriveno. Vittorija se udalji sa dvora. te nije mogla izdržati borbu između ljubavi prema zločincu i kajanja zbog onoga. nakon kojega se grof Pietro sa svojom sestrom Angiolom htio vratiti u svoj očinski grad. Ljubav Paola Francesca prema Angioli sve se više razbuktavala zbog njenog stalnog i upornog opiranja i sada se izrodila u bijesnu požudu divlje zvijeri. bile su proslavljene sjajnim svečanostima. mladića kao svoga sina. No zar kajanje mojega sina ne može okajati njegove opačine? Stajao sam pred njim kao sud Gospodnji. Primi. kojega nazove Paolo Francesco. koju je uspijevao ukrotiti samo mišlju na uživanje. Vratila se tek poslije godinu dana. koja je hladno odbijala sve njegovo oblijetanje. ali još više od toga označava mladića kao potomka naše obitelji njegovo obličje. odstranio sam ispravom o adoptaciji. raspali se u njemu žestoka ljubav. stade truditi da stekne naklonost Vittorije. da li je mladić Francesco rođen u zakonitom braku. brakolomni život moga sina. tako da sam mogao gledati u dubinu. još prije udaje u tišini i samoći ispunila neki sveti zavjet. jer je njega silno zanijela Pietrova sestra Angiola. što je učinila. a da me taj pogled ne odvuče u smrt. i on se. meni je govorio duh. i tada je trebalo da se obavi vjenčanje. brate Zenobio. *** Francescov odlazak donio je grofici S. koji je u meni bivao sve moćniji i uzdizao me iznad uzburkanih valova života. i neka on bude tvoj nasljednik!« Zenobijevu sumnju. kako je izjavila. ne mareći za opasnost. Grešno pleme u grijehu se širilo. smrt. jer se tek tada probudila u njoj svijest o grijehu. urezan je naš grb. koji je bio naslijedio Zenobija. napao Angiolu u . Tada se dogodilo da je na dan svoga vjenčanja počinio najsramotniju izdaju i. jer je najdublja dubina njegove duše bila za mene otvorena i jasna. koje je pouzdan štit protiv svake zablude. No Pietrovo nastojanje izmače oku Paola Francesca. Grof Filippo navrši devedeset godina i umre kao podjetinjeli starac.je bio pored djeteta. Njegov tobožnji sin Pietro ode sa svojom sestrom Angiolom na dvor Francesca. da bi. kad je Pietro ugledao nevjestu u punoj ljubavi. potvrđenom od pape.

Knez Theodor s užasom je slušao o tom paklenom činu. s kojom rodi kćerku. a da ona to nije ni znala. nego je pošao čak tako daleko. a grof Pietro oženi se u isto vrijeme nekom njemačkom gospođicom. duša mu se silno potresla. ipak se svečano zavjetovala da će se odvažiti na taj teški korak i održala svoj zavjet. da se brinuo za odgoj Franca. stajati teške borbe. Pietro je s Angiolom otišao u Njemačku. kao da je čak i nesvijesno počinjen grijeh kažnjiv i da će biti osvećen na njoj i na njezinom potomstvu. Smjerna Angiola imala je doduše čistu savjest.njenoj spavaćoj sobi. gonjen grižnjom savjesti. da knez Theodor von W. Poslije smrti kneza i njegove žene znali su za tajnu Fran-cova rođenja samo grof Pietro i mladi knez Alexander von W. ali ruka mu klonu kao oduzeta. Paolo Francesco. bilo joj je štoviše često pri duši. Nedužna Angiola utješi se napokon zbog strašnog grijeha i opet procvjeta u prekrasnoj ljupkosti i ljepoti. koju su svi smatrali za kćerku Vittorijine sestre. vatren i hitar na mislima i djelu. da je nekoliko mjeseci provela u nekom udaljenom dvorcu. Tako se dogodi. koji je bio počinio opaki Paolo Francesco. Kad je Angiolu to opako djelo skoro natjeralo u smrt. kojega nazvaše Franc i dadoše ga brižljivo odgojiti. činilo se. gdje ona rodi sina. ni potpun oprost nisu je mogli umiriti. da je strašan gnjev zaprijetio čak i nedužnoj ženi. kao taj Franc. Čak ni ispovijed. Ubrzo mu postade žena. priznao je. koji su ga mučili. što je učinio. a da ona nije toga bila svjesna. da će je priznanje zločina. bila je plod tajne veze. osjeti prema njoj silnu ljubav. i ne samo da se izmirio sa ženom. jer se sjetio. Iako je očekivala. no ipak su je često obuzimale mračne misli. Mala Giacinta. te zadovoljio svoju grešnu požudu. jer je za vrijeme svadbenog ručka dobila sredstvo za uspavljivanje. kojega je odgojio grof Filippo. kneginja od B. Divan mladić. pun plemenitog duha. da se osvetio već prije djela. U prvom nastupu gnjeva Pietro htjede ubiti izdajnika. Tako se dogodilo. Dao Bog da ne . kad bi joj poput ružna sna došlo na pamet opako djelo Paola Francesca. koju mu ona uzvrati iz dubine duše. koju je Pietro održavao sa zaručnicom Paola Francesca. za to vrijeme suzbio je knez gorke osjećaje. dok Angiola rodi knezu dva sina. Nitko od slikarevih potomaka nije bio duhom i tijelom toliko nalik na onog Francesca. Poslije duge patnje sinu joj kao prst neba pomisao da mora sve otkriti svome mužu.

padne na njega teret očeva grijeha, ni grijeha predaka, dao Bog da se uzmogne oprijeti opakom zavođenju sotone. Prije nego što je knez Theodor umro, oba njegova sina, Alexander i Johann, otputovaše u lijepu Italiju, no u Rimu se braća rastadoše. Razlog tome nije bio toliko očigledna nesloga, koliko različite sklonosti i različite težnje. Alexander dođe na dvor Paola Francesca i osjeti toliku ljubav prema najmlađoj kćerci Paola i Vittorije, da se nakanio njome oženiti. No knez Theodor odbijao je tu vezu s odvrat-nošću, koja je knezu Alexandru bila neobjašnjiva, i tako se dogodilo da se knez Alexander oženio kćerkom Paola Francesca tek poslije Theodorove smrti. Princ Johann upoznao je, vraćajući se kući, svoga brata Franca, i taj mladić, za kojega nije ni slutio da je s njim u bliskom srodstvu, tako mu se svidio, da se više nije htio od njega rastati. Franc je tako bio povod da se princ Johann, mjesto da se vrati kući, u rezidenciju svoga brata, vratio u Italiju. Vječna, nedokučiva sudbina htjela je, da obojica, i princ Johann i Franc, vide Vittorijinu i Pietrovu kćerku Giacintu, i da se u obojici rasplamsa prema njoj silna ljubav. Zločin je bio začet, tko se mogao oduprijeti mračnim silama. Grijesi i opačine moje mladosti zaista su bili strašni, ali molitve blagoslovljene i svete Rozalije spasile su me od vječne propasti, te mi je bilo dopušteno da muke prokletstva trpim ovdje na zemlji, sve dok ne usahne zločinačko stablo i ne prestane nositi plodove. Pritište me teret zemaljskog, koje gospodari nad duhovnim snagama, i dok naslućujem tajnu mračne budućnosti, zasljepljuje me varav sjaj i šarenilo života, a kratkovidno oko zbunjuju rasplinute slike, kojima ne može razabrati pravi unutrašnji lik! Cesto ugledam nit, koju prede mračna sila, opirući se spasenju moje duše, i ludo pomišljam da je mogu uhvatiti, raskinuti. Ali treba da trpim i da pun vjere i krotkosti u neprestanom kajanju i pokori podnosim muke, koje su mi određene, da bih okajao svoje opačine. Princa i Franca uspio sam udaljiti od Giacinte, ali sotona se napreže da Franca gurne u propast, kojoj ne će umaći. Franc je s princom došao u mjesto, gdje je boravio Pietro sa svojom ženom i kćerkom Aurelijom, koja je upravo navršila petnaest godina. Kao što se divlja požuda bila rasplamsala u opakom ocu, Paolu Francescu, kad je bio vidio Angiolu, tako je u sinu buknula vatra zabranjene slasti, kad je ugledao ljupko dijete Aureliju. Svakojakim

đavolskim zavodničkim umijećima umio je tako opčiniti Aureliju, koja tek što se rascvjetala, da mu se predala svom dušom, te je sagriješila prije, nego što joj se u duši pojavila pomisao na grijeh. Kad se djelo više nije moglo prešutjeti, sav očajan zbog onoga, što je počinio, bacio se majci pred noge i sve priznao. Grof Pietro, iako i sam ogrezao u grijehu i opačini, bio bi ubio Franca i Aureliju. Majka je iskalila sav svoj pravedni gnjev nad Francom i prognala ga zauvijek od sebe i zavedene kćeri, zaprijetivši da će bezočno djelo otkriti grofu Pietru. Grofici je uspjelo skloniti kćerku od očiju grofa Pietra i ona na nekom udaljenom mjestu rodi kćerkicu. No Franc se nije mogao odreći Aurelije, saznao je gdje boravi, pohitao onamo i ušao u sobu, upravo dok je grofica, otpustivši služinčad, sjedila uz postelju svoje kćerke i držala na krilu kćerkicu, kojoj je bilo tek osam dana. Grofica ustade, sva prestrašena i užasnuta zbog neočekivane pojave zlikovca, te mu naloži da napusti sobu: »Odlazi... odlazi, inače si izgubljen; grof Pietro zna, što si počinio, prokletniče!« Tako je uzviknula, da bi zaplašila Franca, i stala ga gurati prema vratima; tada Franca obuze divlji, đavolski bijes, on istrgnu grofici dijete iz ruku, udari je šakom o prsa, tako da je pala na leđa, i pobježe. Kad se Aurelija probudila iz duboke nesvijesti, majka više nije bila na životu, umrla je od duboke rane na glavi (srušila se na ormar, okovan željezom). Franc je nakanio da umori dijete, uvio ga je u marame, u večernjem mraku istrčao niz stepenice, i upravo, kad htjede iz kuće, začu prigušeno naricanje, koje kao da je dopiralo iz neke sobe u prizemlju. Nehotice zastade, osluhnu i napokon se pri-šulja bliže onoj sobi. U tom času iziđe iz sobe, jadikujući i kukajući neka žena, u kojoj Franc prepozna dadilju djece barunice von S., u čijoj je kući stanovao. Franc je upita zašto kuka. »Ah, gospodine«, reče žena, »zle li sam sreće. Ovoga časa sjedila je mala Eufemija na mom krilu, podcikivala od radosti i smijala se, ali odjednom je spustila glavu i umrla. Na čelu su joj plave mrlje, pa će me okriviti, da mi je pala!« Franc brzo uniđe i, kad ugleda mrtvo dijete, shvati, da je sudbina htjela, da njegovo dijete živi, jer je nekim čudom bila prava slika i prilika male Eufemije. Dadilja, možda više kriva za smrt djeteta, nego što je iznijela, i podmićena bogatim poklonom, pristade na zamjenu; Franc tada uvi mrtvo dijete u marame i baci ga u rijeku. Aurelijino dijete bilo je odgojeno kao kći barunice von S., po imenu Eufemija, i

svijet nije nikad saznao za tajnu njenog rođenja. Nesretnica nije bila sakramentom svetog krštenja primljena u krilo crkve, jer je dijete, čija je smrt spasila njen život, bilo već kršteno. Aurelija se nakon nekoliko godina udala za baruna von F.; plod tog braka bila su dva djeteta, Hermogen i Aurelija. *** Kad je princ nakanio da s Francescom (tako je, talijanski, nazivao Franca) ode u rezidenciju svog kneževskog brata, vječna nebeska sila dosudila mi je da im se pridružim i pođem s njima. Snažnom rukom htio sam uhvatiti Francesca, kad se, teturajući, približavao ponoru, što je pred njim zjapio. Bezuman pothvat nemoćnog grešnika, koji još nije našao milosti pred prijestoljem Gospodnjim! Francesco je umorio brata, pošto je izvršio bezočnu opačinu nad Giacintom! Francescov sin je onaj nesretni dječak, kojega je knez dao odgojiti pod imenom grofa Viktorina. Ubojica Francesco namjeravao se oženiti pobožnom kneginjinom sestrom, ali uspjelo mi je taj zločin spriječiti u času, kad je trebalo da bude počinjen u svetištu. *** Zaista je bio potreban onaj duboki jad, u koji je Franc bio utonuo — pošto je pobjegao mučen mišlju da grijeh ne će moći nikad ispaštati — da se okrene kajanju. Skrhan tugom i bolešću, prispio je, bježeći, nekome seljaku, koji ga je prijazno primio. Seljakovu kćer, čednu, tihu djevojku, obuzela je čudesna ljubav prema strancu, te ga je brižljivo njegovala. Tako se dogodilo, da je Francesco, ozdravivši, uzvratio djevojci ljubav ljubavlju, te se sjediniše svetim sakramentom braka. Uspjelo mu je, da se svojom razboritošću i učenošću uzdigne i da obilno umnoži očevu ostavštinu, koja nije bila neznatna, tako da je uživao veliko zemaljsko blagostanje. Ali sreća grešnika, koji se nije izmirio s Bogom, nesigurna je i isprazna. Franc je opet pao u najgore siromaštvo, njegova je bijeda bila ubitačna, jer je osjećao kako mu u boležljivosti i slabosti propada duh i tijelo. Život mu postade neprekidna pokora. Napokon mu nebo posla tračak utjehe. Trebala je da ode na hodočašće u Svetu Lipu, i tamo će mu rođenje sina nagovijestiti milost gospodnju. *** U šumi što opasuje samostan Svete Lipe, pristupih ucviljenoj majci,

dok je plakala nad novorođenim dječačićem bez oca, i obodrih je riječima utjehe. Milost Gospodnja divno se izli na dijete, koje se rodilo u blagoslovljenom svetištu Bogorodice! Često mu je mali Isus vidljivo pristupao i zarana u djetinjem srcu rasplamsavao iskru ljubavi. Majka je dječaku na svetom krštenju dala očevo ime, Franc! Hoćeš li ti, Franciscus, biti onaj, koji će, rođen na svetom mjestu, pobožnim životom odriješiti zločinačkog pretka od grijeha i pribaviti mu mir u grobu? Daleko od svijeta i njegovih zavodljivih mamljenja, trebalo je da se dječak potpuno obrati nebeskom. Trebalo je da postane duhovnik. To je majci nagovijestio sveti čovjek, što mi je u dušu izlio divnu utjehu, i bit će da me je to proricanje milosti ispunilo čudesnom jasnoćom, tako da mi se učinilo da u svojoj duši gledam živu sliku budućnosti. Vidio sam mladića, kako se na život i smrt bori s mračnom silom, što je na njega navaljivala strašnim oružjem! Pao je, no jedna božanska žena uzdigla mu je iznad glave pobjedničku krunu! Bila je to sama sveta Rozalija, koja ga je spasila! Kad god mi vječna nebeska sila udijeli tu milost, bit ću u blizini tog dječaka, mladića, muža, i štitit ću ga, koliko mi dozvoli snaga, koja mi je udijeljena. Bit će kao... Primjedba izdavačeva Ovdje, nakloni čitaoče, napola izbrisan rukopis staroga slikara postaje tako nejasan, da ga je nemoguće dalje odgonetati. Vratimo se rukopisu čudnovatog kapucina Medarda. TREĆE POGLAVLJE POVRATAK U SAMOSTAN Došlo je dotle, da su pojedini pučani, kad bih se pojavio bilo gdje na rimskim ulicama, zastajali i, pognuvši se, skrušeno molili, da ih blagoslovim. Možda je već moja stroga pokora, koju sam nastavljao, pobudila pažnju, no izvjesno je, da je moja neobična, čudna pojava u živahnoj mašti Rimljana uskoro morala postati legenda, te su me možda uzvisili na junaka neke pobožne bajke, a da to nisam ni slutio. Često bi me tjeskobni uzdasi i mrmljanje tihih molitava trgli iz dubokog razmišljanja, u koje bih utonuo, prostrt na stepenicama

oltara, i tada bih primijetio, kako oko mene kleče vjernici i kao da se mole za moj zagovor. Kao u onom kapucinskom samostanu, čuo sam kako za mnom govore: »II santo!« — i bolni ubodi bodeža probadali su mi grudi. Htjedoh napustiti Rim, no kako se uplaših, kad me prior samostana, u kojem sam boravio, obavijesti, da me papa poziva preda se. U meni se pojaviše mračne slutnje, da me zla sila možda ponovo kani sputati u neprijateljske okove, no ohrabrih se i u određeno vrijeme odoh u Vatikan. Papa, veoma obrazovan muž, još u godinama pune snage, primi me sjedeći u bogato ukrašenom naslonjaču. Dva prekrasna dječaka u duhovničkoj odjeći posluživala su ga hladnom vodom i rashlađivala sobu lepezama od čapljina perja, da bi održali svježinu, jer je dan bio nepodnosivo vruć. Skrušeno mu pristupih i, kao što je to običaj, kleknuh. Oštro me pogledao, ali u njegovu je pogledu bilo nešto dobrodušno, a mjesto stroge ozbiljnosti, koja je, kao što mi se iz daljine činilo, inače počivala na njegovu licu, sve njegove crte obasja blag smiješak. Upitao me, odakle dolazim, što me je dovelo u Rim — ukratko, najobičnije stvari o mojim ličnim prilikama, a onda ustade i reče: »Pozvao sam vas, jer su mi pripovijedali o vašoj neobičnoj pobožnosti. Zašto, redovnice Medardo, vršiš svoje pobožnosti javno pred pukom u najposjećenijim crkvama? Ako si nakanio da se prikažeš kao svetac Gospodnji i da budeš obožavan od fanatične svjetine, onda posegni u svoje grudi i dobro ispitaj, kakva te to misao u dubini duše goni da tako činiš. Nisi li čist pred Gospodom i preda mnom, njegovim namjesnikom, uskoro ćeš sramotno završiti, redovnice Medardo!« Ove riječi papa je izrekao snažnim, prodornim glasom, a iz njegovih očiju kao da su na mene sjevnule munje. Nakon dugo vremena prvi put se ne osjetih krivim zbog grijeha, za koji sam bio optužen, te se valjda stoga dogodilo, da sam ostao ne samo pribran, nego me, štoviše, okrijepila misao, da moje pokajanje proistječe iz prave, iskrene skrušenosti, te mogoh sa zanosom reći: »Presveti namjesnice Gospodnji, vama je dana snaga da mi vidite u dušu, vi sigurno znate, da me neizreciv teret mojih grijeha svom silom pritište k zemlji, pa ćete spoznati i to, koliko se istinski kajem. Daleko je od mene pomisao na odvratno li-cemjerstvo, daleko svaka častoljubiva namjera da bezbožno varam puk. Udijelite raskajanom

a onda nastavi ozbiljna. i on reče blagim glasom: »Mislite li.. iz čije se borbe s onom zvijeri rađa spontanost. da svaka klica može roditi samo isto takvu klicu?.« Papa je nekoliko časaka šutio. vidljivo djelovanje zle sile... »Ne!« reče on. koji može ukrotiti i okovati onu slijepu zvijer. da vas je vino. redovnice Medardo«. tok cijelog svog života. no papa nastavi: »Vjerujete li vi.« »Ako od grešnika rođeni mora opet griješiti uslijed naslijeđenog organizma. Vjerujete li vi u očigledno. upiljio je u mene zažarene oči. To bi onda značilo nasljedni grijeh. zasićena otrovnim parama. ne spominjući imena i što sam zbijenije mogao. koje ste počinili?« »Kao voda. što u nama bjesni. »vječni duh stvorio je diva. Svijest je taj div. redovnice Medardo. Papa je bivao sve pažljiviji i pažljiviji. koje sam dosad čuo. prekrstivši ruke i iskoračivši desnom nogom. Pobjeda tog diva je krepost. vječno prokletstvo zločinačkog roda. što je učinio u najdubljem kajanju i skrušenosti!« Tako počeh i onda ispripovijedih. opet je sjeo. da se razbuja!« Nakon ovog odgovora.. koje se ne može odstraniti nikakvom pomirbenom žrtvom. onda mu se pogled razvedri. koju crkva zove đavlom?« Htjedoh odgovoriti. ponovo daje zelenilo listu izniklog stabla — prenosi s očeva na očeve i isključuje svaku slobodnu volju?. kao da mi je htio prići. »najčudnija je od svih. »Vaša povijest. Sjeo je u naslonjač i glavu podupro rukom. gonilo na zločine. milost. prekidoh papu. ako se priroda pridržava i u duhovnim pojavama zakona tjelesnog organizma. presveti gospodine. razbojnika. što je u meni počivala. da s vama mudruje o kreposti i grijehu?« . ono je dalo snagu zloj klici. zamišljena pogleda: »A što. Što. ali i ono. koje ste ukrali iz riznice relikvija i ispili. da vam s nekoliko riječi otkrije svoj zločinački život.redovniku. onda nema grijeha«. Kad sam završio. da namjesniku Gospodnjem priliči. progovorio je.. papa je nekoliko časaka šutio. ako se sklonost i htijenje — kao što snaga zatvorena u koštici. Ima obitelji ubojica. onda se odjednom naglo podigao. pobjeda zvijeri grijeh. gledao je u zemlju..

da je tijara lovorika. vidi sve oko sebe zgusnutije i u svakom pogledu jedno s drugim lakše uspoređuje. u posebnim odajama udubljuju u pobožno razmatranje. što mi je dodijeljeno. Dok se razdvojeni. samo je vaše prijestolje. a ipak ste pozvani da vladate nad svim carstvima ove zemlje. Duh Gospodnji na tajanstven način prosvjetljuje visoke svećenike. reče papa. prekinu me papa.. »ili možda misliš. »da čak i knezovi slabog razuma i volje raspolažu izvjesnom čudesnom oštroumnošću. samo objavljuje svoju odluku. presveti gospodine. i . Kad čovjek živi na tako visokom položaju. obasjano nebeskim sjajem. brate Medardo.»Vi ste. Na taj način vječna sila. zatvorene u konklavu. presveti gospodine«. »biti kralj i vladati pukom. »udostojali svoga slugu da čuje vaše duboko mišljenje o ljudskom biću. rekoh. te s nadahnutih usana odjekne j e d n o ime kao himna. brate Medardo«. Vaše carstvo nije od ovoga svijeta. pa je tako vaša kruna u trostrukom obruču. brate Medardo. No kakve to ima veze s našim razgovorom?« »Htio sam«. odgovorio sam. koja se u rođenim knezovima očituje kao neko više posvećenje. kojih je carstvo od ovoga svijeta. koje vam je predano. što veliča vječnu silu. Ti si valjan govornik. ako svoj pogled nisi potpuno odvratio od zemaljskog. to si sigurno i ti osjetio.« »Imaš dobro mišljenje o meni. da imam razloga biti zadovoljan s ovim prijestoljem. koja. »moraš priznati. objavljuje misterij vašeg Gospodara.. koja se s pravom smatra mudrošću i može imponirati puku. a onda o svetom.« »Misliš«. nebeska zraka oplođuje duše. koja pokazuje da ste junak i pobjednik. »govoriti o posvećenju knezova. pa bi vam možda zaista priličilo. Zaista je moj rascvjetani Rim urešen nebeskim sjajem. koju ste već davno sjajno i slavno dovršili pobjedom. koja svijetu objavljuje. koja je sebi odabrala dostojnog namjesnika na zemlji. okupljajući udove nevidljive crkve pod zastavom Gospodnjom! Svjetovno carstvo. nastavih. koje čeznu za objavljenjem.« »Moraš priznati«.. da sam junak i pobjednik?« »Zaista je velika stvar«. te mu se upravo zbog tog visokog položaja razvija ona čudesna snaga pogleda.. prekinu me papa. stvarno lovorika. božanskom posvećenju namjesnika Gospodnjeg. Gospodara svjetova. No to ne vjerujem. da govorite i o borbi.

kako sam. Golijat je. Podigao se mali zastor. bio sporazuman. slika mojih grijeha bila je izblijedjela i pred očima mog duha pojavljivalo se u blistavom svijetlu samo ono sjajno iz moje karijere. I nehotice sam čak za vrijeme molitve pomišljao na svoj prijašnji život.« Posljednje papine riječi začudile su me. nego nehotice. Prvi čin je svršio. jer mi je on iz posebnih razloga morao prepriječiti taj put. Tik ispod glave bio je s pomoću neke posebne naprave namjestio malo tijelo s ručicama i nožicama. Kako se začudih kad u Golijatovoj glavi na prvi pogled prepoznah ludog Belcampa. Idi. A s tim je iz nekih posebnih razloga.. Ali bio sam i odviše uzbuđen. Ostani ovdje!. sebi na drugi način pribaviti ugled i utjecaj. da bih svu svoju dušu mogao obratiti nebeskome. htio napustiti Rim — nastaviti svoje pobožnosti. a tko da zna na kakvoj ću je visini završiti. kao i njegovo ponašanje uopće. Mi ćemo se. Čuo sam komično pulcinellovo kreketanje. Uz šaljive pokrete obećavao je. pojavio se mladi David sa svojom praćkom i vrećom punom šljunka. Idi. svetac i onako ne ćeš nikad postati — kalendar je ispunjen. da je sve ono. koju sam započeo kao knežev ljubimac i koju ću nastaviti kao papin ispovjednik. ne ponašaj se onako ludo u crkvama.... da bih se htio uzvisiti do sveca i da sam namislio. da sam. da će sada sasvim sigurno ubiti nezgrapnog diva Golijata i spasiti Izrael. Pošao je od ideje. Za nekoliko dana bit ćeš možda prior. bila se oko šatora nekog kazališta lutaka okupila gomila puka. praveći najčudnije ... smatrao praznim. vidim. Odlučih — a da se nisam ni sjetio. ne stoga. zanemario svoje pobožnosti i.. Začu se prigušen šum i gunđanje. kojemu je dana moć da veže i razrešuje. koja je izgledala kao Golijatov ogrtač širokih nabora. ono je bilo potpuno suprotno slici. vršile su se pripreme za drugi. a kasnije bih te mogao izabrati čak i za svog ispovjednika. mjesto da se njima bavim. dobro razumjeti!.tvoje su mi riječi prodrle u dušu. a svoja ramena i ruke sakrio zavjesom.. lukavim ulagivanjem. vrisku i smijeh mnoštva. meni nepoznatih. Tako se dogodilo.. Kad sam jednoga dana prolazio Španjolskim trgom. što sam bio govorio o božanskoj uzvišenosti njegova poziva. što mi je to papa zabranio. lutao rimskim ulicama. kakvu sam ranije imao u duši o najuzvišenijem članu kršćanske općine. prije nego što me pozvao papa.. Nisam sumnjao. Podiže se div Golijat s čudovišnom glavom.

»kako ste samo smislili tako dobru sliku.« »Ne znam. bacivši se u prah. Na kraju je poletio šljunak prema Golijatovoj glavi. Pošto sam vidio vaše neobične pobožnosti. Puk se smijao preko svake mjere. koju mu je udijelila vječna sila. progovorio je. prasnuh u smijeh. Mislim. nikad ne gubi snagu.« »No. tada me netko lagano potapša po ramenu.« Opat me pogleda svjetlucavim očima. tko je bio valjan plivač u najburnijoj igri valova života. golican Belcampovim ludim genijem. »Vjerujte mi. Uz mene je stajao neki opat. koji je David tek ponekad prekidao finim podsmjehivanjem. a i ja sam. da se možete smijati ovakvim ludorijama. zabezeknut novim. kako je često inače moj smijeh bio samo kon-vulzivni grč izazvan duševnom patnjom. koji im je umio spretno izbjeći čas ovamo. velečasni gospodine«. da me udostoji svog pogleda. čas onamo. pa je znao izviriti čak iz nabora ogrtača samog Golijata. te i nehotice rekoh nešto. čime je jadni raskajani redovnik uspio izazvati vaše divljenje!« »Izvanredno. »da onaj. da bih se morao stidjeti svoje veselosti. ti si zaista sasvim dostojan vazal prijestolja trostruko . što odmah nakon toga ljuto požalih. a gorostasove ručice udarale su pritom prema sićušnom Davidu. kad je u njegovoj duši zapazila nebeski čistu krepost. gospodine opate«. i David je vrlo vješto i učeno dokazivao. da izroni i ispliva na površinu mutne bujice i smjelo uzdigne glavu.grimase i groteskno tresući patuljasto tijelo. rekoh. »Eh«. kad je to opat kazao. on se sruši. kojeg sam se već odavno bio odvikao. Svi mišići Belcampova lica titrali su poput nemirnih plamičaka. Ah. Odao sam mu poštovanje.« Učinilo mi se. Smijao sam se iz sveg glasa sve više i više. »što vas još uvijek raduju zemaljske stvari. kao što dolikuje časti. držao nadmen govor. zašto mora i zašto će ubiti strašnog protivnika. i zastor pade. bajoslovnim izgledom Belcampa. koja mi je razdirala srce. gotovo ne bih vjerovao. Borbi s divom prethodilo je dugo raspravljanje. da vas sada zaista sasvim dobro poznajem i divim vam se iz dubine duše. prečasni! Opet ste se vratili svojoj ulozi! Vi ste papin ljubimac?« »Presveti namjesnik Gospodnji izvolio je. reče. »Drago mi je. pun djetinjastog zadovoljstva. gospodine.

da neki čudno obučen čovjek želi da svakako sa mnom razgovara. upadoh u riječ brbljavcu. Čas zatim uniđe u moju ćeliju brat vratar i obavijesti me. zaista mi je moralo postati jasno. prečasni moj gospodine!« Uz glasan podrugljiv smijeh opat se hitro udalji. Tada kao da mi s očiju pade mrena. bio je to Belcampo. da se upropastiš. kakvim sam ga smatrao. da moja pokora izgleda posvećenom svijetu kao licemjerno nastojanje. koja bi me ponovo htjela sputati. »no recite mi brzo o čemu se radi — što vas je dotjeralo ovamo?«^ »Što me je dotjeralo ovamo?« reče Belcampo. što je prijateljstvo. da me iskušava mračna sila. po građanskom. koji mi priskoči na svoj luđački način. ludost će biti za tobom na krilima vjetra zapadnjaka — vjetra južnjaka ili jugozapadnjaka — ili kako bilo — zgrabit će te. — htio oženiti najljepšom na svijetu. kojem sam jednom uredio glavu. vjeruj u Davida i Jonatana. Pošao sam u govornicu. prihvati mi obje ruke i brzo me odvuče u kut. Samo brzi bijeg mogao me spasiti. »Medardo«. Zbogom. štoviše. da se na neki način izdignem. što može ljubav. te uskoro spoznah. predragi kapucine!« »Zadivili ste me kao Golijat«.okrunjenog. sadašnji namjesnik Gospodnji pravi je dragulj kreposti prema Aleksandru Šestom. povezao sa svojim vlastitim zapažanjima o papi. Ali vjeruj mi. »Medardo. da on nikako nije pobjednik okrunjen nakon borbe sa zvijeri. Kad sam ono. a s užasom sam morao uvidjeti i to. ali i svoju grešnu slabost i kaznu neba. »što me je dotjeralo ovamo? Luda ljubav prema kapucinu. te odlučih. kad netko snažno povuče samostansko kućno zvono. ti ćeš svoju dužnost valjano izvršiti. makar još samo krajičak tvoje mantije virio iz ponora. činio ti štogod hoćeš. Ranjen duboko u dušu. shvati. shvati to — shvati. da u ranu zoru krenem na put. progovori on tiho i brzo. i izvući te napolje — o Medardo. plemićkom običaju. što je na kraju izjavio. nakon nešto malo umorstava. što se živo i veselo počne. Već se spustila noć. odnosno.« . a ja ostadoh kao skamenjen. te si se možda ipak malo preračunao! No — igraj svoju ulogu — brzo se odigra. koji je razbacivao krvavozlatne dukate — koji je podržavao vezu s odvratnim sablastima — koji se. vratih se u svoj samostan i stadoh se usrdno moliti u praznoj crkvi.

spasit ću te iz svake smrtne opasnosti. za kojim je unišao neki zakukuljen čovjek s bakljom u ruci. ni tjelesno ni duševno. Papa te želi uzvisiti za priora ovdašnjeg kapucinskog samostana i za svog ispovjednika. nastavio je Belcampo. koji otvori vrata na kolima i prisili me da uđem. reći. samo ću vam. a budući da je uopće korisno. Učinite. »prestani. brzo iz Rima. uz svoje čudne grimase i skakutanje. koji je sada papin ispovjednik. No nisam se smio ustručavati. da me žele odvesti u smrt. Činilo mi se. »zar je još uvijek tako osjetljivo mjesto.« Prođoše me hladni srsi. kako se otvaraju vanjska samostanska vrata i kako se po opločenom dvorištu s muklom bukom kotrljaju neka kola. na kojem vam je neprijateljska sila zadala duboke rane? Eh. a zatim smo se . kao obično. bio sam tako osupnut. Bježi brzo. Mogla je proći ponoć. teško sam okajao!« »O. reče gvardijan. no uskoro jasno primijetili. jer na tebe vrebaju bodeži. i pođite za ovim čovjekom. predragi kapucine. Sutra više ne smiješ biti ovdje.« Ova nova činjenica sasvim se slagala s izjavama nepoznatog opata. Poznam plaćenika. ugledah patra gvardijana. kad čuh. »Brate Medardo«. »neki čovjek na umoru traži vašu duhovnu utjehu i posljednju pomast. u meni se javi slutnja. da sam jedva primijetio.»Prestani!« uzviknuh. po zvukovima. koji će vas odvesti onamo. što dulje može. koji se ticao tebe. kuda me voze? — t k o upravo od m e n e traži utjehu i posljednju pomast? Nisu mi odgovorili! U dubokoj šutnji provezosmo se kroz nekoliko ulica. Bit ću dakle blag i miran kao krotko dijete. Upitah. te stoga pođoh za zakukuljenim čovjekom. da vas tako nježno volim uglavnom zbog vaših sublimnih ludosti. gdje ste potrebni. koji treba da te otpremi u carstvo nebesko. što mi ti predbacuješ u opakoj obijesti. gospode«. koji me posjedoše između sebe. kako me smiješni Belcampo bezbroj puta privinuo k srcu i napokon se oprostio. grozni luđače! To. U kolima nađoh dva čovjeka. Uskoro začuh korake na hodniku. da svaki ludi princip živi i uspijeva na zemlji. kako smo se provezli kroz neka vrata. ukrotit ću se. što vam je dužnost. Smetaš dominikancu. da smo već izvan Rima. i netko pokuca na moju ćeliju. onda vaše liječenje još nije završeno. i njegovoj mafiji. ne ću više skakati. U svom šatoru s lutkama prisluškivao sam jedan razgovor. u koju se obijesno baciš.

što vam je dužnost. Jeka koraka uvjerila me. progovorio je umornim glasom. »strašne sluge pakla. svetog čovjeka. Od njih sam saznao. Tu je u jednom kutu ležao na slamnjači neki blijed. slabo osvijetljenoj jednom svjetiljkom. reče neki grub glas. Bio sam u nekoj prostranoj nadsvođenoj prostoriji. moleći se usrdno u sebi. ne za spasenje. da će mi tebe dovesti u času smrti. obećali su mi. vjerojatno onaj isti. koju je bio donio sa sobom. Povedoše me kroz duge hodnike i napokon niz stepenice. na kameni stol u sredini prostorije i udalji se. tromim baglamama. koji je stajao pored mene. da mi . Idite i učinite. da se ti. Približih se zatočeniku. Skamenih se. nego za blaženi kraj. Napokon stadosmo — razriješiše mi ruke. dragi moj brate Medardo. no ostadoh sabran. koji sam nekoć usnio u tamnici. brzo mi svezaše ruke. zaklinjao sam ga. jer sam ti učinio veliku nepravdu. Licem mu preleti nebeski. čiju je namjenu odavao oštar mrtvački zadah. on očekuje odreše-nje i predsmrtnu utjehu. nalaziš u Rimu. da smo u podzemnim prostorijama. uhvati me pod ruku i povede me kroz uzak hodnik u neku malu prostoriju. »Dakle«. Od vas. zazveketaše brave i zatutnjiše neka vrata na teškim. koji ovdje gazduju. sve dublje i dublje. nisu me ipak prevarili. inače će vas smjesta stići sigurna smrt. punih slutnji pristupi mi jedan od redovnika i reče mračnim glasom: »Osudili smo jednog brata iz vašeg reda. pored mene je stajao neki čovjek s crnom kukuljicom. i kako sam silno čeznuo za tobom. Nakon nekoliko časaka mučne šutnje. skinuše s glave kukuljaču. Zakukuljeni stavi svjetiljku. i oni su održali riječ. a preko lica natakoše mi debelu kukuljaču. Taj je čas sada došao. »Ništa vam se zla ne će dogoditi«. koji me je doveo ovamo.« Zakukuljeni. Sjetih se onog jezivog sna. Napokon se kola zaustaviše. iscrpen kostur. »samo morate šutjeti o svemu.« Izvukoše me iz kola. što ćete vidjeti i čuti. preobražen smiješak. kad prepoznah časne crte pobožnog Ćirila.« Kleknuo sam uz pobožnog. on se s mukom okrenu prema meni. prekriven prnjama. časnog starca. naokolo su na niskim klupama sjedili dominikanci. Medardo! Presuda treba da se izvrši.ponovo vozili poločenim ulicama. smatrao sam da me čeka sigurna mukotrpna smrt.

koju su mi pripremili opaki zlikovci! Past ću kao žrtva najodvratnije himbe i grijeha. kao da je uzvišena vječna sila rasplamsala u meni neki nebeski duh i kao da sam tek oruđe. meni. bilo mi je. u kojem ti je Đavao bacio omču oko vrata i odvukao te sa svetog mjesta u grešan život u svijetu. te mu stadoh polako i pažljivo gladiti desnom rukom glavu i prsa. da ga bace u tamnicu i osude na smrt. da si ti doduše lakoumno griješio. što ti umalo ne doniješe sramotnu smrt ubojice. O Medardo. pobožan čovjek. braća. Ciril se brzo s mukom pridiže. u bravi na vratima zazveketaše ključevi. lišen svakog drugog sredstva.. prihvati mi ruku i reče mi na uho: »Vrati se u naš samostan — Leonardo je o svemu obaviješten. klonu u duboku nesvijest. dozvati k životu. koja su te smatrala izgubljenim. on. primit će te s ljubavlju i radošću. koji su dolazili sve bliže i bliže.« Starac. »Dragi brate Medardo. namjeravajući da prekršiš svoj zavjet. tvojom odjećom. Vrati se u naš samostan. da smo te ja i naš samostan smatrali za najbezbožnijeg grešnika. što su se u njemu ponekad javljale. počinio je neki đavolski licemjer. kojim se služi ta sila. ali da si čist od onih užasnih zločina. koji je sve zavarao tvojim imenom. što su nagoviještale neki nov čudesan događaj i misleći samo na n j e g a . opakom grešniku! Kad sam razrešio starca. on zna . savladan slabošću. Svladah uzbuđenje. pokušah ga. tako se u našem samostanu običavalo vraćati iz nesvijesti teške bolesnike. kako sam zbog zablude sagriješio prema tebi. čija se najveća krivnja sastojala u sumnjama. koji još nije oslobođen. »tek kad ti skrušeno priznam. Leonardo. utjelovljeni organ.« Začuh mukle korake. govorit ću ti o svojoj nevolji. na spas n j e g o v e duše. Vječna sila na čudesan je način obznanila.. Ćiril se uskoro oporavio i ispovijedio mi se. koje su u meni izazvale njegove riječi. Ona nedjela. opteretio si sebe — tako smo mislili — najstrašnijim opačinama. No to je bio samo koban čas. tek kad me izmiriš s Bogom.« reče Ciril. tvojim likom. o svojoj zemaljskoj propasti! Ti znaš. koji okružuje prijestolje trostruko okrunjenoga. kako se moglo dogoditi. kako su me okrijepile tvoje riječi! S radošću polazim u smrt. Ćiril podiže k nebu pogled pun pobožnosti i reče: »O brate Medardo. i odbacili smo te iz naše zajednice. da bi već ovdje dolje ljudski progovorila čovjeku.prije svega ispriča.

. dominikanac mi pruži kristalni vrč. kad budete u samostanu služili za mene zadušnicu. Sruših se onesviješten. dominikanci zatvoriše krug. Zavjetuj mi se. Na mig zakukuljenih pođoh za njima. brate moj! Moli se za spas moje duše! Bit ću uz vas. Dadoše mu u ruke raspelo. uzmite radije ovo.kako umirem — zakuni ga da šuti o mojoj smrti. u koji dovedoše starca. No svakako vam je sve ispovijedio. a naš samostan uplesti u tisuću teških neprilika!« Učinih to. pa nema svrhe da o tome s vama razgovaram. a trebalo je da se pravednički radujete. iscrpenog starca.« Rekavši to. i onako bi brzo stigla smrt. u kojem se pjenušalo tamnocrveno vino jakog mirisa. da nije mogao hodati. da se okrijepite i osvježite. stupih u krug i stadoh se glasno moliti. Pristupi mi neki dominikanac i reče mi sa zluradim smiješkom: »Vi ste se zaista jako uplašili. da ste svi vi bez razlike sveci?« »Nismo mi sveci«. nalik na ćeliju. i Ćirilova krvava glava skotrljala se pred moje noge. kako je u ruci jednog od zakukuljenih. bio sam u nekoj maloj sobi. što si saznao. Zar ne treba t a k o nazvati zasluženu smrt brata iz vašeg samostana. u koju su prije doveli mene. Vršeći svoju dužnost. jer ste sasvim blijedi i smeteni. no dragi brate. Mene. da klekne na hrpicu zemlje. »ali u našem samostanu nije još nikad bio ubijen nedužan čovjek! Pustite me — svoju sam dužnost izvršio s radošću! Duh preobraženog bit će uz mene. podigoše starca s postelje i odvukoše ga. »da će pokojni brat Ćiril moći da vam pomogne u takvim slučajevima. Kad ponovo dođoh k sebi. Jedan dominikanac uhvati me za ruku i povuče me u stranu. jer je bio tako iscrpen. brate. kroz hodnik prema onoj prostoriji. da ćeš ovdje šutjeti o svemu. koji je odostraga stupio u krug. njegovo smaknuće valjda ipak ne ćete nazvati ubistvom? Ćiril se teško ogriješio o namjesnika Gospodnjeg. Ne znam kakva mi je slutnja sinula. nasutu u sredini. uđoše zakukuljeni ljudi. — Zbogom. sijevnuo mač. te je on sam naložio da ga smaknemo. jer ćeš se inače samo upropastiti. U tom času ugledah. te mu naložiše. ako padnem u ruke opakih ubojica!« »Nipošto ne sumnjam«. jer ste na vlastite oči vidjeli divno mučeništvo. reče dominikanac. rekoh. jer nema sumnje.

»Trebalo je. kad su me izvlačili iz kola i prilično grubo bacili na tie. Došao je samostanski vidar. koji se bio čvrsto pripio uz meso. Vidar svojom vještinom i prior brižljivom njegom. uspjeli su spasiti ruku. Granula je zora. kakav sam se vratio. No bio sam siguran. koji uskoro ublažiše strašnu bol. što niste umoreni u svojoj ćeliji. te spaziše. nisam mogao više govoriti. da je to vino mirisalo isto onako. koji vas je stajao ruke. koju mi je osigurao. kao ono. pa ste i za vrijeme svog kratkog boravka u . Užasi noći. one kobne noći.kad sam vrč bio prinio usnama. koju sam osjetio u lijevoj ruci. a i vi ćete. duboka bol zbog nesretnog Ćirila dovedoše me u neko stanje omamljenosti. duševna napetost. da ste vi neobičan čovjek. uzviknu dominikanac i izgura me brzo na vrata. »okolnosti onog događaja. kojim me je nekoć. pa nisam uopće pružio otpor. kao da ju je razgrizla neka jetka materija. a dušmanski napitak od kukute slomio je svu pokretnu snagu. koji se svuda zapleće u kobne veze. »U zdravlje vam«. koja su na moje čudo bila prazna i odvezoše me. raspitivali su se za vas na razne sumnjive načine. vidjevši me blijeda i smetena. ako odmah ne napustite Rim. »Vidim i odviše jaso«. da ispijem vino — izlio sam ga u rukav!« pro-stenjah sav nemoćan od užasne muke. izlih u lijevi rukav svoje mantije. bila ponudila Eufemija. Vratar se uplašio. »U vinu je bio jedak otrov«. da je smrt onoga. Na njegovo zapitkivanje odgovorio sam samo općenito. Čini mi se. ali meso se sasušilo do kosti. te je valjda javio prioru. koju je već trebalo odrezati. no uskoro od strašne boli. koga sam morao razriješiti od grijeha. te samo mojoj budnosti i jednodušnosti braće možete zahvaliti. te glasno kriknuh. bila i odviše užasna. dragi brate Medardo. reče prior. podigoh se i pozvonih. a da me ne bi uzbudila do dna duše. Dok ste ležali bolesni. te ga i nehotice. isto tako biti izgubljeni. bez jasnih misli. jer je ovaj odmah poslije rane mise unišao zabrinuta pogleda u moju ćeliju. te vidjeh da ležim pred vratima kapucinskog samostana. Pobožni brat Ćiril nestao je na neobjašnjiv način iz našeg samostana i iz Rima. da mi je cijela ruka izranjena. Baciše me u kola. držeći lijevu ruku pred očima kao da me zaslijepljuje svjetiljka. strgnuše mi rukav. povika vidar i pohita da donese lijekove.

« Tada se svi baciše na koljena. koji bi naglo zadana smrt skinula s mene kao teško breme. uzdignem do visoke crkvene časti. a da neke osobe ne bi poželjele da vas uklone s puta. Vidio sam sebe. Tada je jedna ugledala križ na mojem vratu i glasno uzviknula: »To je mučenik. a da nisam ni pomišljao. ni slutio. sigurno i protiv svoje volje. ali se mučnom sjećanju na sve počinjene opačine. u svoj samostan! Mir s vama!« Jasno sam osjećao. kad sam. Sve sam se više privikavao na misao. pun patnji. pridružila i jaka tjelesna bol u uvenuloj ruci. zasluženo mojom strogom pokorom. . da ću umrijeti nasilnom smrću. To je bivalo upravo u onim časovima. u kojima su se izmjenjivali ledeni srsi i naleti vrućice. koja je živim bojama prikazivala kako me veličaju ovdje na zemlji. Oko krvava leša okupio se puk. koji obično prethodi spavanju. osjećao grozničave napade. iz koje je tekla krv. nastavim svoj dosadašnji način života i tako ili slavno umrem ili se. i ona mi se uskoro stala pričinjati čak kao neko slavno mučeništvo. bili i suviše zapaženi. dok god budem u Rimu. da će mi život biti neprestano u opasnosti. Petru! Tako je moja mašta stvarala sliku. Liječnik mi je obećao. svetac — pogledajte ovaj znak Gospodnji.Rimu. Sretan onaj. potpuno zaokupljen prizorom svog mučeništva. Žene su padale na koljena i bijelim maramama brisale ranu. te odlučih da nakon svog potpunog ozdravljenja ostanem u Rimu. te sam zaista samo u časovima onog delirija. te ga mladići u trijumfalnoj povorci uz glasan pjeva i molitvu poniješe prema Sv. puna životne snage svladala je napokon bezimenu bol i odhrvala se djelovanju paklenog soka. pa nisam mario za mukotrpan život. kako izlazim na samostanska vrata. da ću uskoro potpuno ozdraviti. koje nije mogla ugušiti ni najstroža pokora. koji mi je izvana htio satrti dušu. položiše na njih tijelo. Vratite se u svoju domovinu. »Medardo — umoren je pobožni pokornik Medardo!« Tako su uzvikivali po ulicama. i kako me neka mračna spodoba brzo probada bodežom. Moja krepka priroda. ako me papa istrgne iz ruku mojih neprijatelja. tko se mogao dotaći tijela svečeva. koji ima na vratu. a ljudi su se tiskali sve više i više i glasno naricali za pokojnikom. da me zao duh grešne oholosti nastoji zavesti na nov način. dodirnuti makar samo njegovu odjeću! Brzo doniješe nosila. okićeno cvijećem.

ležao sam osamljen u sjenici samostanskog vrta u B. jasno sam zapažao. bezbojna magla. i da me uskoro okruži mnoštvo pučana. No mjesto da ležim. »ja sam ono. koji su širili glas o mojoj svetosti. te neprijatelju daješ moć. koje ti nastojiš otrovati. što je to govorio. Tada razabrah tiho kucanje. što je istekla iz mučenika? Razbistrit ću i obojadisati tu nečistu vodu i njega će tada okruniti vatra. ali tada kao da me iz sna trgnu neki električni udarac. baciše se na zemlju. koja je pobijedila svijetlo!« J a sam bio taj. Moj dah trebalo je da tu vodu pretvori u krv. »Mrtvi ustaju iz grobova i služe službu Božju. Mjesto krvi tekao je iz široke razjapljene rane neki odvratan. da usmrti pomirbenu žrtvu naše krvi?« Jauk se uzdizao sve snažnije i snažnije poput šumnog morskog vala! Od snage glasova tog bezutješnog jauka misao umalo ne prsnu u prah. nalik na blijede sablasti.vidio sama sebe. Uzdizao sam se prema sjajnim vrhovima planina — htio sam kroz vrata zlatnih jutarnjih oblaka ući u zavičajni grad. Gospode! zar je tako neizmjeran teret naših grijeha. kako mi se to inače obično priviđalo. što daje boju vašim cvjetovima — vašoj krvi — cvijeće i krv su vaš svadbeni nakit.« Tako rekoh u sebi i stadoh se moliti. a uvis se podiže bezutješni jauk tisuću glasova: »O Gospode. no to se nije dogodilo. u moju ćeliju pade s crkvenih prozora blistavo svijetlo. te bih se uskoro prepoznao kao crvenilo. umorenog ubodom bodeža u prsa. da neki redovnik želi k meni. leš se uspravio i zapiljio se u mene šupljim. ljudi. luda misli. a neki je glas govorio: »Je li t o krv. Pomislih. ali svijetlo je vatreno krštenje crvenilom. što pliva u eteru. strašnim očima i stao zavijati kao sjevernjak u dubokoj provaliji: »Zaslijepljena. no nebeski svod ispresijecaše munje nalik na usplamsale zmije. koji ja pripremam!« Sto sam dublje i dublje padao. opažao sam sve jasnije leš sa široko razjapljenom ranom na grudima. »Ja — j a «.« Leš se sruši. no s najvećim užasom začuh uskoro ono jezivo cerekanje i smijeh svog sablasnog . Zvono na samostanskom tornju izbilo je dvanaest. reče misao. svi cvjetovi u polju uvenuše i spustiše svoje glave. na Španjolskom trgu. nema borbe između svijetla i vatre. kao što se to često zbivalo. bezbojan sok. da sam bestjelesna misao svoga ja. ali kad sam se osjetio odvojen od sebe mrtvoga. iz koje je u bujicama tekla ona nečista voda. te se survah kao vlažna.

čuo glasno i razgovijetno. »Nije pobijedila vatra. i morao sam smatrati varkom svojih uzbuđenih osjetila. koje su na mene navalile s otvorenih vrata paklenih. i zemlji se vrati crvenilo. Bio je to Krist. koju sam samo zamišljao u sebi. Zujanje se pretvori u ono bezutješno jadi-kovanje ljudi. no užas me pritisnu svojim ledenim pokrovom. što je sišla na njih! Samo Medardova krv tekla je još bezbojna iz rane. crveno. budeći se iz sna..dvojnika... a taj miris bio je divno svjetlucanje najčišćeg proljetnog etera. da budem spašen od mračnih sila. kad mi se učini da jasno razabirem lik Au-relije. koji sam pokušao učiniti. rana krvari. Opet sam uz tebe.... tamne kose prepletene ružama. Pođi sa mnom. »Aurelijo«... Dogodilo se. koja prosvjetljava grešnika.« Bilo mi je kao da je ruža izrekla te riječi. koja se pretvori u usrdnu molitvu. a jauci ljudi pretvoriše se u kliktavu himnu.. ali na kraju se izgubi u čudnom zujanju. te ona nadjača kucanje i cerekanje i neugodno brbljanje strašnog dvojnika. Ostade samo misao. bratac. U bijeloj odjeći.. uzviknuh. i u njemu se uzdiže neka uzvišena prilika. jer je crvenilo bilo milost Gospodnja. uzdignu svoju glavu i pogleda Medarda s anđeoski blagim smiješkom. a ta ruža bila je ljubak ženski lik. rana krvari. pretvori u unutrašnji grč. nema borbe između svijetla i vatre.. jarko obojena nebeskim žarom. Vatra je riječ. iz svake njegove rane kanula je kap krvi. koje padoše u ćeliju. i on iz sve duše zavapi: »Zar da na cijeloj širokoj zemlji jedino j a budem beznadno predan vječnoj muci prokletstva?« Tada se nešto pomače u grmlju — jedna ruža. crveno. te se svaki pokret. koji bi htio da tvoju krvavu ranu prekrije kao lijek i utjeha?« U tom času probi sumornu. bratac Medardo. moju ćeliju bio je ispunio neki čudesni miris. kao da je južnjak probudio rojeve dušmanskih insekata.. ona se uputi prema meni. koji mi je rezao mišiće.. zajedljivo i podrugljivo dozivanje: »Bratac. . koji svojim otrovnim sisaljkama navaljuju na rascvjetan usjev. i njega okruži sladak miris. koja me promatrala ozbiljnim pogledom i onda se raspli-nula u jasnim jutarnjim zrakama. bezbojnu maglu grimizni sjaj večernjeg rumenila. pođi sa mnom!« Htjedoh skočiti s postelje.. da sam svoju molitvu. i moja duša upita: »Nije li to proročanski san.

koje sam se odrekao. gdje sam se bio odvratio od vječnog čistog duha ljubavi i čas zadovoljenja zemaljskog nagona smatrao najvišom svijetlom točkom. osjećao sam se duboko u duši preslab. koji mi je bio odredio prior Leonardo. u kojoj j e d n i m plamenom plamsa čulno i nadčulno. posvetivši se Bogu. da me napustio bar pakleni duh oholosti. kojim sam bio došao do Rima. nego zbog toga. koji dobro prepoznah. na koju bi me iznenada mogla izazvati ona mračna.Tada spoznah đavolsko iskušenje i svoju grešnu slabost. u želji da izbjegnem zov svojih sklonosti. i odviše strašno. Uskoro sam bio u brdima. Nisam poduzeo nikakvo trapljenje. i u osjećaju svoje nemoći. koju sam ponekad nazivao neprirodnim poricanjem sebe samoga! Još i više! Usprkos novoj snazi. učinila principom. Zaobišao sam kneževu rezidenciju. što nisam mogao stupiti na mjesto. što se mora snažno oduprijeti svakoj težnji k nebeskome. koji mije nalagao da izbjegnem borbu. i jednog jutra u dolini. spoznavao sam. tako da je strujala kroz žile zapjenjena i uzavrela. koju mi je dalo neporočno vladanje. Pohitah dolje i stadoh se usrdno moliti pred oltarom svete Rozalije. činilo mi se. što bih se bojao. da će me prepoznati i da ću ponovo pasti u ruke krivičnom sudu. što se pružila preda mnom. nikakvu pokoru u samostanskom smislu. nego i neka neodoljiva čežnja u duši. ne zbog toga. išao sam prema cilju najkraćim putem. koji mi je još žario krv paklenim ognjem. da pobjedonosno izdržim borbu. Koliko mi se puta ukazivao Aurelijin lik i koliko su se puta budili tada u mojoj duši osjećaji. iskrsnu iz magle neki dvorac. gdje sam se u grešnoj izopačenosti drznuo poželjeti zemaljsku sreću. čije sam djelovanje osjetio i odviše često. te ih uništavao svom snagom volje. jeziva sila. podržavana njegovim vlastitim bujnim bogatstvima. I nehotice. kad mu se . drskosti da se mjerim s mračnim silama. a da se u meni ne probude uspomene. Da ponovo vidim Aureliju! Možda u svoj ljupkosti i ljepoti! Da li bih to mogao izdržati. koja me je gonila na najoštriju budnost prema samome sebi. gdje mi se razigrana punina života. a da me ne savlada duh zla. čiju sam grešnost uviđao. a kad je podnevno sunce bacilo okomito svoje zrake. da je moje kajanje iskreno. bio sam već nekoliko sati daleko od Rima. istim onim putem. Samo u svijesti o svemu tome. stalna teška pokora. Nije me u domovinu gonila samo Ćirilova opomena. te me je tješila uvjerenost. koje bi mi parale srce — ah.

n j u je vječna sila zaštitila od noža grešnog ubojice. te se uskoro nađoh u najgušćem šikarju. Brzo utekoh s razbojišta svojih najtežih zločina. te za čas iščeznuše iza vrata. razabrah riječi: »Mrtvi — mrtvi su svi. koje sam volio! Ah. sijedog čovjeka. i glasno povika: »Tko je tu? Tko je tu? Leopolde! Leopolde!« Dotrča neki dječak. koji se pri toj zgodi pojaviše preda mnom življe nego ikad. »Aurelija mrtva? Ne. »Jedan velečasni gospodin je ovdje«. Aurelijo! Aurelijo — i ti! — posljednja! mrtva — mrtva za ovaj svijet!« Prepoznah starog Reinholda — zastadoh kao ukopan. reče dječak. da je starac slijep. na nekad onako lijepom travnjaku pred dvorcem pa-sla je u visokoj travi stoka — prozori na dvorcu bili su porazbijani — ulaz srušen. »duhovnik iz kapucinskog reda. Bio sam na dobru baruna von F. Nijem i skamenjen stajao sam u toj jezivoj pustoši. Nigdje nisam vidio ljudskog stvora. ne. Kad se još više približili. varaš se. koja. Dječak me je gledao začuđen. da utekne od mene kao od grabežljive zvijeri. stari. kako sam čuo. staze zarasle i prekrivene korovom. što je sjedio u grmlju. Iz jedne grupe grmlja. odvedi me odavde — unutra — unutra — zaključaj vrata — Petar neka čuva stražu — hajdemo. koja je još bila prilično uščuvana. mjesto da se dade voditi. hajdemo u kuću. uplašen. odvuče. Umoran sjedoh podno jednog drve-ta na . duboko se nakloni i pozdravi: »Laudetur Jesus Christus!« »In omnia saecula saeculorum«. Aleje u parku bile su zapuštene. što mu je preostala. iako sam bio dosta blizu. no starac ga. ali me nije primijetio. Starac se tada podiže i uzviknu još glasnije: »Tko je tu? Tko je tu?« Sad vidjeh.približih. dobro zaključaše. kao da ga je ošinula munja. i on povika: »Hajdemo — hajdemo — dječače. ugledavši me. i ja opazih nekog starog.« Kad to izgovorih.« Starac napregnu svu snagu. dopre tiho jecanje. starac se strese.« Starca kao da obuze duboka jeza i užas. odgovorih.

kako se uspinje iz Đavoljeg ponora. velečasni gospodine. Ovdje je. da kao strani hodočasnik. Izvjesno je toliko. No svi smo mi u selu. Istoga dana prolazio je moj susjed dubokom dolinom ispod Đavoljeg ponora i odjednom začuo iz daljine prodoran krik. siromašan kao što jesam. Odjednom mi se učini da kroz pukotinu viri komad tamnosmedeg sukna. pa smo valjano ismijali onog susjeda. s poštovanjem skinu kapu i reče glasom najveće. da otklonim od vas svaku moguću opasnost. jer. u to sam uvjeren. ne bismo li našli bar leš nesretnog čovjeka. Ili možda i ne znate ništa o ovom mjestu?« Uvjeravao sam ga. da je jedne noći. uputio prema planini. jer inače ne biste na ovom jezovitom mjestancu utonuli u tako dubok san. na kojem je stajao križ. reče seljak. Na jednom rukavu bilo je malo sasušene krvi. no kasnije se ipak saznalo. i da ste jako umorni. vidio pri mjesečini nekog golog čovjeka. a na okrajku je bilo ucrtano ime Medardo. No ništa nismo mogli otkriti. ubio kapucina i leš stropoštao u Đavolji ponor. a da ne stavimo glavu na kocku. »vas i vaše redovničke braće osobito. da se služe . da ću učiniti dobro djelo. no meni se to čini nemoguće. pridoh i izvukoh sasvim novu kapucinsku mantiju. i zagledao se zamišljen u ovo šuplje stablo pored nas. koji se. mora da se desilo ubistvo. mislili. što se tu zbilo. na ovom mjestu. vraćajući se dolinom kući. jednom sam ovdje sjedio. On čak tvrdi. koji odmah. bog bi znao zbog čega. velečasni gospodine. te smo se spuštali. sjedio je pored mene neki stari seljak. koji je na sasvim neobičan način zamro u zraku. da je u to vrijeme došao u naše selo neki kapucin. nekoliko nas pošlo je onamo. kako se s vrha planine survala u ponor neka prilika. koji je doputovao iz Italije. Skočih. u koji sam umoran bio utonuo. prije više godina ubijen neki kapucin. da je vidio. Mislio sam. nedaleko odavde bio je nasut malen humak. Kad sam se probudio oda sna.mahovinu. ako mantiju prodam i dobiveni novac dadem. koliko smo god mogli. mora da ste izdaleka doputovali ovamo. da se to survao kapucin. i moram priznati. čim me ugleda budna. To je dakako bilo čisto umišljanje. kako se priča. Ovdje. prenoćivši. najčestitije dobrodušnosti: »Eh. da je neki plemić. čujte samo. »Tiče se to«. da sam sjeo ovamo. nemam ni pojma o tome. kad je jednom pun smrtnog straha ustvrdio. ne znajući zašto. našavši vas kako slatko spavate.

Onda naglo skoči i pobježe u šumu. jer sam imao osjećaj. Čudna iskrivljenost kobnog događaja kod Đavoljeg ponora duboko mi je potresla dušu. pomislio sam na svog strašnog dvojnika i. kako pričaju. sjetih se. koju je narušavalo samo prigušeno bučanje nedalekog šumskog potoka. Seljak. Onaj lugar. Tada sam kod našeg gospodina župnika naručio jednu valjanu misu i. Veoma mi se važnim . kad me ostavila grozna ideja o sablasti. Bilo je jasno da me smatra duhom ubijenog Medarda. napokon dođe neki čovjek. koju mi je pri bijegu bio ostavio i koju sam nedvojbeno prepoznao kao svoju. pođoh dalje. Još za njega nisu potrebne zadušnice. kad se čili i zdravi vratite s puta. bili su kao stvoreni da izazovu jezive slike. a da se nije pripremio na smrt i uredio svoje račune. i tek tada. Tako se dogodilo. osjetih kako mi drhti sva duša. kako su se sve okolnosti morale uskladiti. nije ubijen. da mi je sad objašnjeno. da sam odijelo odnio u grad. jer se. koji je prije nekoliko godina na putu u Italiju prošao kroz vaše selo. da će iskočiti iz nekog mračnog grma. Obećajte mi to!« »Vi ste u zabludi. a kapucinskog samostana nije bilo u mjestu. sudeći po odijelu neki lovac ili lugar. »kapucin Medardo.mise za jadnog velečasnog gospodina. da ga razuvjerim. glasno vičući. koji je ovdje bio ubijen. Zato vas molim. o svom ja. i tako mu misa gospodina župnika nije mnogo pomogla. dobri moj prijatelju!« rekoh. podigao sam ga ovdje u znak jadne smrti gospodina kapucina. problijedi i upilji u mene pogled pun užasa. Pribravši se. za koje me je smatrao seljak. još uvijek ponekad ovdje pojavljuje kao duh. velečasni gospodine. kako je ludi redovnik došao do kapucinske odjeće. da mu treba upravo takvo kapu-cinsko odijelo i obilno mi ga plati. tišina ovog mjesta. i da bilo uzaludno moje nastojanje. zaražen užasom onoga seljaka. koji luta po svijetu. Usamljenost. kod kojega se zadržavao i kojegaje bio zamolio novo odijelo. koji reče. budući da se u Đavoljem ponoru nije mogao postaviti križ. odslužite misu za spas svog redovničkog brata Medarda. jer sam vidio. kupio ga je u gradu od seljaka. živ je i može poraditi za svoje vječno spasenje!« S tim riječima raširih svoju mantiju i pokazah mu u okrajak uvezeno ime Medardo. da bi dovele do oriog nesretnog zamjenjivanja s Viktorinom. ali ga nijedan staretinar nije htio kupiti. No pokojni gospodin mora da je u nečem mnogo pretjerao. tek što ugleda to ime.

vratarica me odvela u jednu dvoranu. Ah — prepoznao sam svoju redovničku braću. Napokon. a kroz redove braće prostruji prigušen žamor: »Medardo — brat Medardo je napokon ovdje!« Pridigoše me — braća me stadoše pritiskati na grudi: »Hvala silama nebeskim. ne sluteći. u samostan i upitao za priora Leonarda. Glavni oltar i pokrajnji oltari bili su ukrašeni ispletenim cvijećem. gdje ću i kako do njega doći.učinila čudna vizija plašljivog susjeda. da glavni oltar treba ukrasiti r u ž a m a . Po svemu sam tome razabrao. Prošli su pored mene pjevajući. »Medardo!« uzviknu on. okružen braćom. ušao sam unutra i primijetio. kad je posjećivao svoj samostan.. kao u procesiji. približih se zavičaju. Leonardo je sjedio u naslonjaču. dva po dva. Iz daljine se čula himna. pošao sam. koju su pjevali muški glasovi. progovorio je. Stigoh u selo. te sam se pouzdano nadao još potpunijem razjašnjenju. kojega nisam poznavao. svi u isti čas. nesposoban da izustim makar i jednu riječ. »ti si bezbožno prekršio svoj zavjet. srce mi je stalo snažno udarati. da će biti proslavljena neka izvanredna svečanost. . to su bile kla-rise iz B. kad sam ugledao tornjeve samostana cistercitkinja. u samostansko dvorište uvezoše se zatvorene kočije. Uskoro su isto tako prošli pored mene dominikanci i franjevci iz B. na čelu povorke vodio je ostarjelog Leonarda neki mladi brat. na trg pred samostanskom crkvom. putujući bez počinka nekoliko sedmica. »Medardo«. a da me nisu primijetili. Crkvena vrata bila su širom otvorena. koji su se uzdizali preda mnom. Odlučivši da odmah pristupim braći. satrvene duše. koja mu je obično služila za boravak. jer je gospođa abatisa izričito naložila. pošto sam se okrijepio žarkom molitvom. brate« — tako stadoše uzvikivati redovnici. koji su išli. što si spašen iz zamki podmuklog svijeta — daj pripovijedaj — pripovijedaj. Prior ustade i na njegov mig pođoh za njim u sobu. a crkvenjak se raspričao o svježim ružama. i unišli kroz otvorena vrata samostana. glasno plačući. koje svakako treba nabaviti rano ujutro. bacih mu se pred noge. Ugledah križ — iza njega redovnike. da je sve brižljivo očišćeno i uređeno.

znate?« upitah sav začuđen. kako traži zakon. da si poput Cirila istupio kao opunomoćenik našeg samostana. i Ćiril se uvrstio među duhovnike. sluteći zlo. ugledavši ružni ud. kako sam. »Znam. »sudite mi. kad bih htio postupiti strogo po samostanskom zakonu!« »Sudite mi. reče prior. Lukavi redovnik brzo je našao načina. . i reče prigušeno: »Tebe. koji si griješio na sve načine. koje su ti ponudili kao napitak za okrepu.. sramotno si pobjegao i najnedostojnije prevario samostan.mjesto da izvršiš zadaću. odjednom s njim sprijateljio i tako se u dominikancu domogao snažnog protivnika. Sam ga je odveo k papi i vješto mu stranog kapucina prikazao tako. ne može pružiti utjehu na ovom svijetu!« »Priberi se«. Leonardo ustuknu od groze. da mi ni najstroža pokora. koja ti je bila povjerena. uzviknuh i. izlio vino u rukav. ipak našao priliku. Ćiril je uskoro primijetio. kojega je mogao suprotstaviti Ćirilu. da se taj kardinal. bio bi mrtav za deset minuta!« »O pogledajte«. izgriženu do kosti. koje on bespravno uživa. koji dotada nije trpio papinog ispovjednika. otac! Čudesno si bio spašen od smrti. Znaš da neka prava našeg samostana idu na štetu dohodaka kardinala***. da potkopa Ćirila. iako su te motrile Argu-sove oči redovnika. koji je bio nalik na mumiju. da sve vino proliješ. podigavši rukav habita. nastavio je Leonardo. »stigla ista sudbina. da si bio uz jadnika u posljednjoj smrtnoj stisci i da su te namislili umoriti otrovanim vinom. ah! s radošću ću odbaciti teret bijednog života. dakle. velečasni oče«. »prior je s tobom govori a sad može s tobom govoriti prijatelj. da ga je papa primio kao značajnu pojavu. da mi je ostao nepoznat pravi razlog potajnog smaknuća jadnog Ćirila. Samo je Ćiril pao kao žrtva. koji su ga okruživali. stigla je kazna. to je bio razlog. jer da si ispio samo kap. pokazali prioru svoju ruku. Mogao bih te dati uzidati. koja ti je prijetila u Rimu. te mu ispripovjedih. »Možda bi i tebe«. ali Ćiril — o pobožni starce!« Rekoh prioru. kojoj sam se bio podvrgao. punog patnje! Osjetio sam zaista. Vjerojatno si.« »Vi.. odgovorio sam.

Divio ti se i . Tada je papa. silno razgnjevilo. Kad je Ćiril opet jednom uhvatio priliku da govori s papom bez svjedoka. pronašli su da je ledena voda. kojima ga je ispunio duh. No papa je bio uvjeren u njegovu krivnju. koje bi onda poslužile kao signal za formalni ustanak. da bi tako. koju je papa obično pio. da onaj. kako se tobože radi o potajnoj zavjeri. a upravo u tom uzbuđenom stanju bilo je dominikancu lako. mogao griješiti s pravim zanosom za grijehe. mislio je. no koji su ti ljudi najnižim sredstvima umjeli podvrći sebi — navlači između neba i pakla. otrovana. koja treba da ga crkvi prikaže kao nedostojnog trostruke krune. Uskoro potom. što inače u njemu prebiva. da vatrenim riječima.kako namjesnik Gospodnji svoje carstvo i odviše traži i nalazi u ovome svijetu i njegovim užicima. nije dostojan namjesnik Gospodnji. stvarno su dirnule riječi pobožnog starca. te se osjetio pozvanim. ne treba da te uvjeravam. tko ne provodi zaista svet život. kako Ciril ima nalog da ga navede da javno poduzme pokorničke pobožnosti. Papu. u načinu. kao što se moglo i predvidjeti. da malo po malo vješto pripremi udarac. koja ga — usprkos snažnom duhu. Da je Ćiril bio nedužan. Ti si u Rimu bio upadljiva pojava. nego teret crkvi. koji vrije među kardinalima. da izbjegne neki upadljiv korak. i to nakon Ćirilova odlaska iz papinih osobnih odaja. To je pobožnog čovjeka. Tvoje pokajničke pobožnosti bile su za njega samo zaista mudro izvedeno himbeno nastojanje. kako si se izražavao pred papom. kako bih ja rekao. jer si poznavao tog pobožnog starca. potrese papu do dna duše i da mu odvrati duh od zemaljskoga. da se strani redovnik ima potajno pogubiti u samostanu dominikanaca. kao što to obično biva kod mekoputnih duša. duboko omrznuo starca i trpio ga je u svojoj blizini samo zato. da se domogneš višeg cilja. gledajući u zanosnim riječima našeg brata prikrivenu namjeru. tko se potpuno ne odrekne naslada ovoga svijeta. papa je osjetio neku duhovnu srodnost između sebe i tebe. da će se s tobom moći uzdići do nekog višeg stanja i da će ga grešno mudrovanje o svim krepostima i religiji snažno okrijepiti i ojačati. i kojeg se ona mora osloboditi. a osobito u pripovijedanju o toku tvog života. a posljedica toga bio je nalog. kojoj nanosi sramotu i prokletstvo. koji je imao pogoditi jadnog Ćirila. kako služi kao igračka himbenoj gamadi. kazao mu je bez okolišanja. Obavijestio je papu.

kad te gledam i s tobom govorim. a da bi se mogao prevariti usprkos tvojoj najvećoj sličnosti s Viktorinom. velečasni oče!« uzviknuo sam. Zaista je tako i bilo. nisi bio ti. koji sam počinio u bezumnoj zaslijepljenosti. što se na zemlji ne mogu očistiti od grijeha. kojega je čak i Ciril smatrao za tebe. »sada. da naš samostan ima u blizini njegove svetosti jednog prijatelja. i to kod . zanosnim govorima. spasio kao nekim čudom. koji je već mjesecima samotno živio u planini i pustio da mu naraste brada. jer je Reinhold uvjeravao. nego bi Ćiril ikada mogao postati. ali u Rimu te je ponovo obuzeo zao duh grešne oholosti. a to ti ne će biti ni najmanje tajanstveno. koju dosad nisam uspio sebi objasniti. Čak i kad si smatrao. ono je spasilo bogobojaznu Aureliju — uskoro nakon tvog bijega. Pisma. prije nego je to dominikanac i naslutio. vršio svoje stroge pokorničke pobožnosti. Uskoro poslije tvog bijega iz rezidencije — nebo nije dopustilo zločin. da te je i odviše dobro poznavao. koje nikad nisi počinio? Zar si ti ikada bio u dvorcu baruna von F. I vi me. Kad si u kapucinskom samostanu. kao što sam kazao. da u dvorcu baruna von F.naslađivao se tvojim blistavim. smrvljen bolom u duši. koja su nađena u Eufemijinoj ostavštini. »ta to je bilo mjesto mojih najstrašnijih opačina! No najteža kazna vječne nedokučive sile je to. da sam točno obaviješten o tvom životu u Rimu. uzdigao i postao za onu kliku opasniji. Zašto si sebe pred papom optuživao za zločine. Medardo. kako se grof. nego grof Viktorin. saznalo se. koji me o svemu točno obavijestio. smatrate grešnim licemjerom!« »Zaista«. kad ti reknem. Eufemijina zabluda ostala je neshvatljiva. nagovijestila su to doduše već i ranije. maskiran kao kapucin. koju si kazao papi. no još uvijek postoji jedna tajna. da si se. da si sam s papom. on je bio dovoljno blizu da razabere svaku riječ. gotovo sam uvjeren.?« »Ah. smatrao sam tvoje kajanje iskrenim. koji umalo da nisi počinio. kojem si kod nas bio podlegao. nastavio je prior. da nakon svoje pokore nisi više mogao lagati. da se čak i Eufemija prevarila. i nakon što se redovnik. koje si mu držao. da znam svaku riječ. Tada se odjednom pojavio grofov konjušar i ispripovijedao. čiji je prior moj bliski rođak. odjednom pojavio pred njim u šumi. Tako se dogodilo. no smatralo se. velečasni oče. Vidiš.

Taj konjušarev iskaz. Viktorin ga je gurnuo u ponor. kojega se. koju mu je zadavala rana. čak i u časovima najpunije. da su makar neke okolnosti istinite. Vidio kapucina nije. da je u selu vidio nekog kapucina i da se nada da će od njega. obeskrijepio je Reinholdovo mišljenje. sasvim upadljivu sličnost s Francescom. koja nije . Mnogi su joj se pridružili i tvrdili. i odviše je mnogo s njim razgovarao još i prilikom bijega iz dvorca. nekim slučajem. prepoznao je sigurno u ludom redovniku Medarda. kad bi ga ugledala. moglo se također dovesti u vezu s Viktorinovim nedjelom. uspjelo mu je isplaziti iz ponora. a da ga nitko nije zaustavio. Jedan brat iz samostana. kako je Medardo uspio prevaliti toliku udaljenost po planini. kuda je iščeznuo Viktorin. koji baš i ne bi bio jedinstven. jedino je ostalo neshvatljivo. uskoro nakon toga govorilo se i u selu o nekom kapucinu. Lugarevo pripovijedanje o ludom redovniku. koji je živio u šumi i kojega je on na kraju primio k sebi. kako se grof domogao kapucinske odjeće. I odviše je dobro poznavao svog gospodara. najsmirenije svijesti. Iako nije znao. mogao sebi pripisivati nedjela. a oslanjala se na njegovu značajnu. naime. da su zapravo zapazili mnogo grofovskog u ponašanju ovog pustolova. ubijenom u šumi. jer je dan ranije kazao. i kako je. Kad se teško ozlijeđene glave osvijestio. u čiju krivnju već odavno nitko nije sumnjao. koji se u njoj budio svakiput. da je tobožnji plemić Krczvnski iz Kwieciczewa bio upravo grof Viktorin. koje su utvrdili liječnici. čim se pretpostavilo. gdje je grof nabavio tu odjeću. da se pojavi u barunovom dvorcu u redovničkom habitu i da ga nosi čitavu godinu te tako izvede još i veće stvari. nije se iznenadio zbog toga presvlačenja. smatralo za nekog presvučenog redovnika. kao i na osjećaj. jer je bio obaviješten o grofovoj nakani. Od boli. ali je čuo krik. dok napokon nije dospio u okolinu lugareva stana. mora dakle da je to bio on. u kojem je živio Medardo. možda ga je ponekad neki milosrdni seljak nahranio i zagrriuo prnjama.takozvanog Đavoljeg ponora. gladi i žeđi on je poludio — pobijesnio! Tako je trčao po planini. što su smatrali smiješnim. doduše. on se spasio. a da bi se tu moglo raditi o nekoj zamjeni. Slutio je. Kneginja je postavila hipotezu. odjeven kao kapucin. Ali tu se ne da objasniti dvije stvari. ako bude putovao kroz šumu. na bilo kakav način dobiti njegovu odjeću.

tko god je vidio Medarda. koji je ostao uzaludan. stoga je krivični sud njegovo hapšenje mogao odrediti jedino kao mjeru sigurnosti. a na njegovu su se oštroumnost mnogo oslanjali. da su crte njegova lica potpuno nalik na crte lica grofa Viktorina. što je u prvi mah u rezidenciji. da se baš ništa ne zna o sudbini Medarda. koji su branili vjerojatnost takvog stanja stvari. ta misao pretvorila se u fiksnu ideju.« To mišljenje nije smio čuti knez. kako ga dvostruki Medardo baca iz greške u grešku. svakako ne grof Viktorin. pronašao je. upravo se iz toga može zaključiti. obavijestili o njemu čak i one.nikad počinio. jer je o n bio jedini. Ona hipoteza.. nego da je. prividno pri zdravom razumu.zaista izvršio umorstva. kazao je knez »ne ćemo više potezati veo. »Ta stvar će ostati tajna«. da uopće nije ozdravio. premilostivi gospodine. jer je dobro osjećao. izazvalo grozu i užas. za koja je bio optužen. da je sigurno tako. moglo bi dakle biti. kad su ga upitali za njegovo mišljenje: »Tobožnji gospodin Krczvnski nije ni Poljak ni grof. za koje je bio okrivljen. te je kazao knezu: »Moramo biti sretni. Oni. a osobito na dvoru. da je njegovo ludilo izbilo tek onda.« Samo Aurelija. osvježila je sjećanje na događaj s Talijankom. Osobni liječnik bio je uvjeren. tako se i ono.. koji je. velečasni oče.« S tim mišljenjem knez se od sveg srca složio. duboko uzbuđen zločinima u barunovu dvorcu. da sada više ne treba šutjeti. Krivični sudac. uzbuđeno prekinuh priora. A što se tiče priznanja zločina. a nije ni nedužan — redovnik je još uvijek lud i u svakom slučaju neuračunljiv. »zaboga. i svatko. srozalo na zlobno naklapanje. stalno bio lud. kolikogod događaj ili čin izgledao u prvi čas strašan. jer su oni bili sinovi i s t o g oca. Da je. kazao je. da su oba neugodna gosta utekla. prijedlog krivičnog suda za hapšenje preinačio u kaznu mačem. i zadovoljiti se prvim progonom. pa su oni. recite . koji ranije u to nisu bili upućeni. No kao što sve na ovom bijednom prolaznom svijetu. kad se na svom hodočasničkom putu našao u okolici lugareva boravišta. da je Aurelijin odbjegli zaručnik grof Viktorin. napominjali su. koji se bio spasio iz Đavoljeg ponora.« »Aurelija«. naravno. vrlo brzo izgubi sjaj i boju. koji su smatrali. kojim ju je neka čudna sudbina dobrohotno prekrila.

nego i svakog zaista pobožnog čovjeka. Medardo«. bio sam uvjeren. kad si morao pomisliti na Aureliju?« Satrven u duši. što je s Aurelijom?« »Eh. kao kapucin! Nije tome odviše davno. što se pojavio na dvorcu baruna von F. nesigurne daske. Prilično sam točno pratio put. što je u rezidenciji igrao ulogu poljskog plemića i htio se oženiti barunicom Aurelijom. kojima si popustio? Pa zar da onda vjerujem u iskrenost tvojega kajanja. je li tvoja pobožnost. koje je bilo nalik na uzdisanje umirućeg. blago se smiješeći. napola ukočen od hladnoće. pa me već to uvjerilo. za koje sebe optužuješ. prepustio sam tebe i tvoju sudbinu vječnoj sili nebeskoj. oborih oči. Čuj. zbog kakvih sam neobičnih okolnosti kasnije morao povjerovati. reče prior. Čudesno si se održao. da bih tvoje kajanje smatrao iskrenim samo onda. otvorio samostanska vrata i našao nekog čovjeka. koji je pobjegao . nastavio je prior. što sam ti bio govorio o vanjskom i unutrašnjem kajanju. da si ti bio onaj. da te duh laži potpuno napustio? Znaj Medardo. da su ti ta nedjela tako razrovala dušu. no daleko od toga da se smatram izabranim za osvetnika. brate Medardo«. Već je granulo jutro. i s teškom mukom izrekao. kako je brata Sebastijana. zar mogu biti uvjeren. Mogao sam te upropastiti. vratara. koja su te učinila taštim sljeparom ne samo u očima onoga pokvarenog pape. da ti još nije bila dosuđena zemaljska propast. te si zaboravio moje pouke. da si ti bezočno umorio Hermogena i Eufemiju. Medardo. Reci. Bio sam potpuno uvjeren. Jer samo bih u tom slučaju mogao vjerovati. što si htio zaplesti Aureliju u đavolsku mrežu. sve ono. da je on Medardo. kojim si krenuo. i stao se kao brodolomac hvatati one lake. tvoje uzdizanje k vječnoj sili potpuno bez ljage. ako si zaista počinio one opačine. koji je ležao tik pred njim. da je zaista bio grof Viktorin onaj. onih varljivih sredstava za okajanje zločina. probudilo neko jecanje i stenjanje. redovnik.mi. »Iskren si. »tvoja šutnja kaže mi sve. pa mi je to strasnije bilo. obavještavao me jedan neobičan čovjek — nazivao se vlasuljar Belcampo — kojega si posljednji put vidio u Rimu. ustao je. »zar se još nije ta opasna vatra ugasila u tvojoj duši? Zar se i pri slabom dodiru još uvijek rasplamsava oganj? Još se dakle nisi oslobodio onih grešnih nagona.

« »Ah. da sebe smatra za tebe. Sebastijan mi je sav uplašen javio. a nekoliko njih je smatralo da samo izmijenjena odjeća čini Medarda.iz našeg samostana. upadoh. na jednoj cipeli i zlatnu kopču. predstavljajući na jezovit način mene — samoga mene! Zamolih priora. ta to je bila odjeća. užasni đavao ludila. on me je bio progonio. koju je taj luđak ranije ispričao lugaru. prsluk od bijelog atlasa. reče Leonardo začuđen. Obukosmo mu kapucinsku odjeću. On je bio taj. nastavi prior. koja sam bio doživio. neka samo dalje pripovijeda. iako je neprestano uzvikivao: »Ja sam Medardo. »lijepo sašiveno rublje — jednostavan zlatni prsten na ruci. nadasve tajanstvenim zbivanjima. što mi je kao neman. da je to fiksna ideja stranca. Iako su crte njegova lica. kojega su dobro poznavali. da prepoznajemo tvoje crte. ali usto svjetovno odijelo. Imao je bradu i tonzuru.. dok sam ležao u dubokoj nesvijesti. koji je ležao pred samostanskim vratima. »i čovjek pokaza potpuno jasne. bili smo ipak uskoro svi uvjereni. »Ne potraja dugo«. Imao je svilene čarape. Usprkos jezivo izobličenom licu tog čovjeka povjerovali smo. nesumnjive znakove neizlječivog ludila. no još se uvijek razabiralo. skočio na ramena. koje je doduše bilo sasvim upropašteno i poderano. no čim je to pokušao. on je na kraju. ako je to redovnik.« »Kestenjastosmeđi kaput od najfinijeg sukna«. hoću da kod vas vršim pokoru«. da je nekoć bilo otmjeno. što je jurio za mnom. bile u tančine nalik na tvoje. Morala mi je zaista sinuti pomisao: što. nalaženje i ispijanje đavoljeg ... bio je to odbjegli ludi redovnik. što ako je taj redovnik Viktorin? Poznavao sam pripovijest. no smatrao sam da bi sve okolnosti. »ali kako znaš. siđoh s braćom dolje.« »Tako je«. tako čudnim. koji je pobjegao iz rezidencije. odvedosmo ga u crkvu. nije ono bio bestjelesni. koju sam imao na sebi onog kobnog svadbenog dana!« Pred očima mi se pojavi dvojnik. Ne. kao što rekoh. što se dogodilo.. odbjegli redovnik. da nikad nije bio u samostanu. unijesmo nemoćnog čovjeka u refektorij. koja me do srži razdirala. gdje je morao obaviti uobičajene pobožnosti. uzeo moju odjeću i prekrio me mantijom. odmah smo primijetili. jer je u meni stala svitati slutnja istine o onim nadasve čudnim.

kakvu su nevolju izazvali vaši eliksiri. A kad sam se sa sobom samim valjano posavjetovao. jer bi vas inače mogao pogoditi moj gnjev. kao da ću uskoro umrijeti. ono. Treću noć probudilo me zvono. što sam se drznuo. ukratko čitav boravak u samostanu. dadosmo mu kapljice za jačanje. te se vjerojatno želi ispovijediti. Kad sam došao. da je on grof i vladajući gospodin! Odlučio sam da stranca otpremim u ludnicu sv. kad sam odlučio. jer je tako slab. da se prikažem kao duhovnik s dugom bradom i smeđom mantijom. sigurno uspjeti da ga izliječi. rekoše mi. koliko se god pretvarali. zvoni. jer. »Oprostite«. pjenušave vode uzdigla princeza. da bi bilo bolje. Ukočeno me pogledao. No do toga nije došlo. priviđenja u tamnici. mogle biti bolesni plod poremećenog duha. da sigurno ne će preživjeti noć. odgovorio sam. Pred vama je grof Viktorin. i da se izgleda potpuno oslobodio ludila. Vi imate moć nada mnom. ako se odvrati od zemaljskog i skrušeno sačeka.eliksira. koje je bilo zaista užasno. čim nekome u bolesničkoj sobi ustreba moja pomoć. To drugo ja imalo je goropadnu snagu i survalo me u dubok ponor.. pa se brzo oporavio i kazao: »Tako mi je pri duši. da je stranac svim žarom tražio da me pozovu. da vas pokušam obmanuti. što mu je dosudila vječna sila. kao što znaš. Imao sam na umu nešto zaista veliko. da je redovnik u časovima gnjeva uvijek vikao. na koje se. . jer sam se nadao. te da mi se čini. velečasni gospodine. Trebalo bi da se naziva knezom. ako je to moguće. to bi među našim zidinama i u njegovom sadašnjem položaju bilo bez ikakvog značenja. da ste vi sveti Antonije i da najbolje znate. da će upravitelj tog zavoda.« Bio on i knez. no prije toga moram olakšati svoje srce. Značajno je bilo u tom pogledu. Strančevo ozdravljenje okrilo bi bar djelomično tajanstvenu igru nepoznatih sila. bilo mi je. Ja nisam redovnik Medardo. koji je vjerojatno nekim čudnim psihičkim putem izazvala tvoja individualnost. meni je jasno. »oprostite. genijalni liječnik.. bijela kao snijeg. Getreua. jer potječe iz kneževske kuće. koji duboko poznaje sve abnormalnosti ljudskog organizma. no ipak moje ja. kao da mi iz duše izlaze najtajnije misli i učahuruju se u tjelesno biće. progovorio je stranac. kao da je izgubio svijest. te vam savjetujem. koji je pobjegao iz vašeg samostana. da to držite na umu. kad se iz njegovog crnog kamenja usred klokotave.

odveli kroz uzduh. te sam još jedva sumnjao. koje je imao na sebi. mrtav. grdno ga istukoh i uzeh mu odjeću. neobjašnjivo kao i to. da bi u barunovu dvorcu izveo. sveti Antonije. rodilo je u njemu fiksnu ideju. kako smo se zaprepastili. iako mu to možda i nije bila nakana. kao što je tvrdio Reinhold. no vi i sami znate. ili je možda poludio tek na bijegu. Sve traganje bilo je uzalud.Princeza me dočekala na ruke i isprala mi rane. te sam se morao odreći nade. Odijelo. no to ja mojih misli bilo je jače i gonilo me da ubijem princezu. jer smo mi ipak sve činili zajedno. jasnije o zagonetnoj povezanosti događaja. Kao što je bio natuknuo konjušar.« Dovle su nesretnikove riječi bile donekle razumljive. iako je znao da sam kneževskog roda. Povezao sam. No kako se ono smiješno ja htjelo uvijek i neprekidno hraniti mojim mislima. on je u planini ubio nekog kapucina hodočasnika i oduzeo mu odijelo. sve okolnosti događaja u dvorcu. Samo je razdoblje od bijega do dolaska k lugaru ostalo mračno. Sat kasnije. bez traga nestao. s onim smušenim. jer su nam htjeli odrubiti glavu. kad smo odande pobjegli. ja mojih misli pojavilo se kod njega i stalo mi predbacivati koješta ružno. zbog ludila iznakaženim riječima. Ne će ti biti teško zamisliti. mučen grižnjom savjesti. Zeleni šumski kralj loše me primio. da je moralo biti . u koje ste bili upleteni ti i grof. Opačinu. kad je zazvonilo na ranu misu. no poslije toga izgubio se u nesuvislim. Možda je već bio lud. kako se u njemu pojavila priča o njegovu boravku u samostanu i o načinu njegovog spasenja iz zatvora. u koju se upustio. koje su mi bile poznate. i koju sam veoma volio. da ću ikad saznati nešto pobliže. kako ste me. završio je. ubivši Eufemiju i Hermogena. a i njenog brata. trebalo je da ga pokopamo na posvećenom tlu u našem vrtu. Dao sam ga odnijeti u mrtvačnicu. zbacih ga na tie. kako nam se činilo. To se i dogodilo. nakon što sam se napio vašeg prokletog pića. skočio je s prodornim groznim krikom i klonuo. kako smo se začudili. kad smo ga htjeli iznijeti napolje i položiti u lijes. koja me je spasila. Nema sumnje. što je bio naumio. da ostane sa mnom. i umorstvo redovnika. ipak smo se razdvojili. da je pokojnik zaista bio grof Viktorin. da je on zaista redovnik. Postao sam doduše redovnik. te je htjelo. vidjevši da je leš. Baciše me u zatvor. ali uskoro. glupim brbljarijama najvećeg ludila. te se njegovo ja rascijepalo na dva neprijateljska bića. te uskoro nisam više osjećao bol. međutim.

Nema sumnje. reče prior. »Moram ti vjerovati«. no nebo tako hoće. koji bi ti se možda ukazao. dok si govorio. Medardo. velečasni oče! Neka iz moje duše iščezne svaka nada. Idi sada k braći. ne slaže se s Reinholdovim navodom o danu Viktorinova bijega iz dvorca. što se sa mnom dogodilo. da bi tvom oku ostao skriven svijetli cilj. još đavao neumorno bludi po svijetu i nudi ljudima svoje eliksire! Kome se ponekad nije svidio neki od njegovih paklenih napitaka. . iako iznakaženo. Tko bi mogao otkriti tajnu. i koji te je slijedio kao tvoj dvojnik te umro ovdje u samostanu. brate Medardo. da me ne ćeš krivo razumjeti. prikazuje tvoju sudbinu. ludi Viktorin morao bi se pojaviti u šumi odmah nakon što je stigao u barunov dvorac. ako vam. brate Medardo. što ta priča. no izvanredno je čudno. što je proizišla iz duhovne srodnosti dvoje braće. da ću. da mu se suprotstavi. kad sam mu nato otkrio sav svoj život sa svim mogućim potankostima. Samo vrijeme redovnikova dolaska k lugaru. što je moralno dobar princip u njoj uslovljen tek zlim. isto onako iskreno. bez obzira na breme svojih grijeha. prekinuh priora. kad sam završio. otkako sam napustio samostan. koji su i sami zagrezli u zločin. koje je on naveo. Ah. proklinjući sebe i svoj život. kojega je primio lugar. nego samo podređeno biće.« »Stanite«. koja mi je prožela svaku žilu i žilicu. kao život prirode otrovom. po milosrđu Gospodnjem ikad steći milost i vječno spasenje. da je Viktorin na čudesan način bio spašen iz ponora. jer sam otkrio sve znakove istinskog kajanja. da bi čovjek postao svijestan opakog djelovanja časovite lakomislenosti i da bi iz te jasne svijesti crpio snagu. On je bio igračka mračne sile. U tom se i očituje moć Gospodnja.« Prior se izvanredno začudio. čežnja najuzvišenije ljubavi.« U tom času obuzela me poput ljute boli. Tebi to mogu kazati. »moram ti vjerovati. jer znam. koja je posegnula u tvoj život — on nije bio tvoj drug. »stanite. u koji si ga survao. neka umrem u beznadnom očaju. koje ti je bilo stavljeno na put. Prema tvrdnji lugara. sinova istog zločinačkog oca.s najdubljim kajanjem i skrušenošću ne iznesem sve.vanjskih motiva. kao što sam to učinio u svetoj ispovijedi. da je o n bio onaj ludi redovnik.

uniđe abatisa u pratnji dviju sestara. to je sigurno Aurelija — stadoh se grčevito trzati — zastade mi dah — htjedoh poći naprijed.. Izgovorivši se. no on je poput oca gomilao opačinu na opačinu i tako uništio svaku nadu svoje pobožne pokroviteljice. Neopisiv je osjećaj. medu njima neka novakinja. Prior ustade i reče mi veoma ozbiljnim glasom: »Vjerojatno si primijetio.. da se u ovom samostanu priprema velika svečanost? Aurelija će se sutra zarediti i dobit će samostansko ime Rozalija. najavila su samostanska zvona svečanost Aurelijinog oblačenja. Dolazi. s njima i novakinja. koji me prožeo. »To je ona. U kreposti. u pobožnosti htjela je odgojiti tog sina. Opatice. Oborene glave. Pričini mi se. opet ću je vidjeti!« — tako nešto zaklikta u meni. kad ponovo ugledah o n u . iščeznuše u grmlju. uzviknu on gotovo Ijutito. saslušao sam kratak govor. gdje su se bila okupila braća. Kakav dan! — kakva noć! Stalno samo Aurelija i Aurelija. smetao me i sprečavao da se udubim u pobožno razmatranje.« Zastadoh pred priorom zabezeknut — nijem. te se braća uskoro sakupiše u jednoj velikoj dvorani. — Nijedna druga slika — nijedna druga misao nije našla mjesto u mojoj duši. blago šuštanje lišća u aleji. koja je u sinovljevoj kreposti htjela naći utjehu za propast grešnoga oca. Ponovo me obasuše pitanjima. nesposoban da učinim makar i jedan korak. nedaleko od mene šetale su laganim korakom dvije opatice. ali se sruših. Čim su se pojavile prve zrake jutra. sve slike prošlosti potam-niše u meni. da čujem tih razgovor.»Aurelijo — ah.. i ja bez jasne svijesti siđoh u refektorij. koja bi mu pružila najveću zemaljsku sreću — prenijela na sina onu naklonost. koja je tako žarko ljubila mog oca. napustih braću i uputih se u kapelu. Aurelijo!« zavapih u sav glas. . pogleda uprtog u zemlju. da je — iako je on svojim opačinama nasilno raskinuo vezu.. i srce mi uzdrhta od tjeskobe i zanosa. Tu se htjedoh moliti. i gle. Podigoh se i izidoh iz kapele. i preda mnom se pojavi samo svijetao lik Aurelije. koja je razorila njenu sreću. ali nisam mogao izgovoriti ni jednu jedinu riječ o svom životu. »Idi k braći«. no i najtiši šum. koja se nalazila sasvim na kraju prostranog samostanskog vrta. Ah. da idem na molitvu.

neka se u odlučnom času zavjetovanja usrdno mole.. deder reci. koji je podlegao . da se moja ćud izmijenila. kad bih ugledao kneginju. kako bi. da vjekovni neprijatelj ne smogne snage da svojim smutnjama muči čednu djevicu. htjedoh da odvažno i smjelo istupim pred nju i reknem: »Zar si ti uvijek bila takva nadzemaljska žena. da se Kristova zaručnica ne bi pokolebala. u meni se probudila ona gorka. sagriješila i onda. kad te već krasila infula i pastirski štap?. koju sam ranije osjećao u rezidenciji. da se u tebi pojavi pomisao na grijeh?.. zajedljiva mržnja. Osjećao sam istinitost svog kajanja. i to me osokolilo. ohola ženo.« Bilo je jasno.. da je smuti. zar si tada uvijek uspjela spriječiti. bio sam uvjeren. pretpostavljala je da je moj dolazak u vezi s oblačenjem Aurelije. i njena pobjeda nad neprijateljem. čak i onda. Abatisa se nije udostojila ni da me pogleda. bio sam povrijeđen duboko u duši. bit će još slavnija.. bacio pred njom u prah. da prezireš o n o g a .kojim je abatisa ponovo objavila skupljenim duhovnicima Aurelijino stupanje u samostan i zamolila ih. ako još i danas opet pokuša da joj se približi sa svojim opačinama. kazala je abatisa. da je abatisa nazvala đavlom iskušenja mene — upravo mene.. i mjesto da sam se. kojoj se ne mogu oduprijeti. Što si osjećala. da nikakva zemaljska nevolja ne prekine ovaj pobožni čin. Neprijatelj je htio da je namami na zlo i poslužio se svim lukavštinama pakla. Eh. nego zato. ni ne sluteći zlo. koju nije nikad prožela zemaljska slast?. prenuvši se iz sna. braćo moja. Ali vječna sila zaštitila je to nebesko dijete. Molite se — molite se. »kojima je bila izvrgnuta ova djevica. Dušu mi je obuzela neka tjeskoba. koji se sav obratio nebu. prije nego što je abatisa izgovorila one riječi. kad si privijala na srce sina svog ljubljenoga i onako bolno uzviknula ime izgubljenoga.. jer čvrst je i postojan njen duh. ne zato. Kad si gledala mog oca. »Teška su bila iskušenja«. kad nisi proživjela nikakvu tešku borbu? Zar se osjećaš tako snažna. da možda spremam neko nedjelo. svoje pokore. propala u sramoti i očaju. nije li slika mog oca u časovima nebudnosti budila u tebi čežnju za zemaljskom nasladom. iako je on bio opaki grešnik? Jesi li se ti ikad poput mene borila s mračnom silom? Možeš li se ti radovati istinskoj pobjedi.

zatetura. koja je upravo namjeravala napustiti dvoranu. Učini mi se. slutila sam. »Za ime Isusovo i blažene Djevice. koje su bile izvan kruga mojih misli. kao da se odnose na mene. pretvaranje pokajnika u čovjeka. Da. koji meni sada izgleda samo nezdrav plod religioznog ludila? Kao nekoć. što sam dotad počinio! Brat. koja se sprema. da bismo se nas dvoje. kad sam riječi abatise protumačio. da profano nije moglo doprijeti do nje. kad sam. najblistaviju svijetlu točku života. ona me opazi. Zar Aurelija treba da zauvijek ostavi svijet. i sada sam pomišljao. zaslijepljen. da sam u onom času. koji je stajao pored mene.« Ni sam ne znam. kojeg se ponovo domogao. zašto ovu svetu ženu obasipaš tako čudnim. da je sotona dobio vlast nada mnom i htio me namamiti na čin. nisam opazio. ja i Aurelija. pogledao me uplašeno.najmoćnijem neprijatelju. no sada mi izgleda ne kao kršćanska. kao sam sotona. ljutitim pogledima?« »Da«. zapita: »Sto ti je. što to govorite!« kazao je. »možda je zaista sveta. mrtvački blijeda zagleda se u mene. ponosan zbog izdržane borbe. jer je uvijek bila tako visoko. zar treba da se. opatice je moradoše pridržati. odrekne svega zemaljskog zavjetom. bio izručen možda najtežem iskušenju. da izgovorim posljednje riječi. ali tada s njima navriješe u šarolikom metežu slike. koje kao da su se u svoj svojoj strahoti slijevale u jedno. zagledao sam se u abatisu.« Uskoro pozvaše k njoj priora Leonarda. umišljao sebi da u grijehu i opačini vidim najvišu. proletjela mi je dušom pomisao na umorstvo! Ah. kako sam došao na to. odlučno stupa u život. kojemu sam ono bio rekao. što. kao neka užasna neman. prodan đavlu. Medardo. pa bilo to i samo za jedan jedini čas najveće zemaljske slasti. mora da se očitovala čak i izvanjski. odgovorih poluglasno. nego kao poganska svećenica. Jer brat. a ipak se pridigao u dubokom kajanju i pokori?« Iznenadna promjena mojih misli. Već su ponovo zazvonila sva . i onda umrijeti kao bića posvećena podzemnoj sili. kao i ja. da trgne noč i prinese ljudsku žrtvu. morali u životu sjediniti. užasniji od svega. da je prošaputala riječi: »O svi sveti.

podigoh oči i ugledah Aureliju. i da me Leonardo nije uhvatio i pridržao. svi sveti! ne dopustite da poludim. Tada se braća raznih redova uputiše u svečanoj povorci u crkvu. uz njih zabrujaše zrakom i gromki zvukovi orgulja. najneznatniji pokret izazivao je njegovu pažnju. upravo kao onog kobnog dana. koju je on sam služio. iz unutrašnjosti samostana. nastupio je odlučan čas. Još uopće nisam podigao oči. S jedne strane glavnoga oltara. kako zao duh sve više i više pokušava da zagospodari . opri se opakom neprijatelju. prema ovom času ponovnog viđenja. O. te primijetih. grčevito se trgnuli. što su se okupile na koru. te zabruja jednostavna himna opatica u divnim akordima. blistala je u uzvišenoj ljepoti i ljupkosti više nego ikada! Bila je obučena kao nevjesta — ah. koji su prodirali duboko u dušu. Od predane molitve. kad je ugleda. ukrašenoga mirisnim ružama. »neobično si uzbuđen. cistercitkinje dovedoše Aureliju. nukao me neka neprestano čitam molitve iz svog brevijara. bila su na visokom podiju smještena sjedišta za duhovnike. orgulje utihnuše. da ga podignem. nabožne pjesme sestara. »Što ti je. Što su bili oni časovi. kako kleči pred glavnim oltarom. Klarise su se sakupile tik pred oltarom. uprt k nebu. reče prior tiho. svečanosti časa još su joj se jače zarumenjeli obrazi.« Pribrah se svom snagom. tako da mi brevijar pade na tie. kroz rešetkasta vrata iza oltara. Sagnuh se. na mjestu zatvorenom niskom rešetkom. kao inače na dan svetoga Bernarda. nasuprot tribini. bio je pun izraza nebeske slasti. kad sam prviput vidio Aureliju.samostanska zvona. Medardo«. Bože — o. a pogled. koji te uznemiruje. samo ne dopustite da poludim — spasite me. Leonardo me pozva da budem uz njega. jer sam osjećao. — Ne dopustite samo da poludim — jer ću inače morati učiniti nešto užasno i svoju dušu izručiti vječnom prokletstvu!« Tako sam se molio u duši. obuzet nekom strašnom tjeskobom. da sa strahom na mene pazi. srušila bi me iznenadna vrtoglavica s visokog sjedišta. spasite me od ove paklene muke. »O. koja je bila prepuna ljudi. kad se prior vratio u dvoranu. Kroz mnoštvo preleti šapat. kad sam je vidio na kneževom dvoru. U meni se bjesnije nego ikad rasplamsao žar ljubavi — divlje požude. na kojoj je biskupova kapela izvodila muziku za vrijeme mise. kada je trebalo da postane moja! Rascvjetane mirte i ruže u umjetnički ispletenoj kosi. Gospode nebeski.

kao da je opazio promjenu u mojoj duši. skočiti i suprotstaviti mu se. koji je prekršio svoj zavjet. moja nada. Prepoznah svog strašnog dvojnika. Bijesna lica — divljeg. već se spremiše da odrežu raspletene uvojke. sluteći zlo. što je zatvarala prostor glavnog oltara. »Stanite. jer reče blagim glasom: »Svladao si neprijatelja. da je Aurelija počela izgovarati zavjet. Kad čuh njen glas. kao da je zavjet. svaki trag zemaljske požude. Bilo mi je pri duši. u koju te je bacila vječna sila!« Zavjet je bio izrečen. Nisam u njoj gledao zaručnicu Kristovu. koja me svojom molitvom mogla spasiti od vječne sramote i propasti. Aurelija je bila smjerna nebeska zaručnica. Dok su klarise izmjenično pjevale. Njen zavjet bio je moja utjeha. kad htjedoh. koji je stisnutim šakama obarao sve oko sebe. bezumna neman već je preskočila ogradu. kao da i Aurelija sudjeluje u opačini. Već ispletoše iz kose mirte i ruže. nego zlikovačku ženu redovnika. užasnog pogleda probijao se kroz mnoštvo neki polunag čovjek (oko tijela su mu visjeli dronjci kapucinske odjeće). koji namjerava položiti. Leonardo. Zao duh gonio me sve bjesnije i bjesnije.nada mnom. trebalo je Aureliji obući odjeću redovnice. kad u crkvi nastade gungula — vidjeh kako netko gura ljude ustra-nu i obara na tie — metež se širio sve bliže i bliže. odvući je — zagrabih u mantiju. Dušu mi obasja svijetlo. koje je dognala bijesna oluja. te u žestokoj borbi uskoro postadoh pobjednik. Nestade svaka crna pomisao na zločin. stadoh tražiti nož. bi mi kao da blagi mjesečev sjaj probija crne tmaste oblake. čistu od zemaljskog nagona. Opatice se vrišteći . sine moj! To je vjerojatno bila posljednja teška kušnja. u njenim mislima samo svečana zakletva pred oltarom Gospodnjim da će biti m o j a . i u meni zasja nebeska vedrina. te prepoznah zloduha i oduprijeh mu se svom snagom. ali u času. Svaka Aurelijina riječ dala mi je novu snagu. zaslijepljene budale! Za nebesku zaručnicu uzvisujete ne djevicu. nego ženu re-dovnikovu!« htjedoh već viknuti i skočiti medu opatice. Obgrliti je svim žarom bijesne požude i onda joj zadati smrt — t a me misao neodoljivo obuzela. koju sam samo j a počinio. ali ceremonija se već razvila dotle. kojega tek sada ponovo primijetih.

i puk jurnu napolje. klicao je neprestano puk. kao da su se razriješile zagonetne zamke. punim duboke. sad sam dobio princezu!« Tako uzviknu bjesomučnik i odjuri kroz rešetkasta vrata iza glavnog oltara u samostanske hodnike. i tada se svi baciše na koljena. uskoro sam klečao uz Aureliju. Slikar je stajao iza njene glave i stavio na nju ruku. stadoše vriskati. kako su najbolje znale. Sve se to zbilo u jednom času. ora pro nobis. koji je parao srce. zavitlavši njim po zraku. da ubojica ne utekne«. obloženu jastucima i pokrivačima. i ja«. redovnice bijelim maramama povezaše ranu. i svi. ora pro nobis«. i pritekoše u pomoć onesviještenoj abatisi. koje je isplela mračna sila. »Čudo. te joj do drška zari u grudi nož. a snažniji redovnici pograbiše štapove za procesije. čudo«. Pored mene odjeknu snažan glas: »Sancta Rosalia. abatisa čvrsto zagrli Aureliju. čak i . kako mi se bio ukazao u zatvoru. Opatice.razbježaše. Abatisa se prenu iz nesvijesti i reče glasom. ni užas zbog pojave slikara. »Iju — ju.« Ogledah se. moja mala zaručnica«. Ne obuze me ni zemaljska bol zbog Aurelijine smrti. graja se stiša i pretvori se u žamor molitve. Kad Aureliju podigoše. »Ha ha ha!« — zakrešta bjesomučnik gromkim glasom. uzviknulo je redom nekoliko glasova. prekidan žestokim jecajem i plačem. ali ozbiljan i blag. Uz mene je stajao stari slikar. užasnute. teške boli: »Aurelijo! — dijete moje! — bogobojazna kćeri moja! — vječni Bože — neka bude volja tvoja!« Donesoše nosiljku. te poletješe kroz samostanske hodnike za onim čudovištem. koji su još bili ostali u crkvi. »Vidite li starca u ljubičastom ogrtaču? — sišao je sa slike na glavnom oltaru — vidio sam to — i ja. što su stajali u kutu. »htjeli biste mi oteti princezu! — ha ha ha! Princeza je moja zaručnica. -— Sancta Rosalia. ju — sad imam svoju malu zaručnicu. i pritom istrgne Aureliju. glasno kliknuše: »Čudo — čudo. i krv šiknu u snažnom mlazu. jer mi je u duši svitalo. »Umorstvo — umorstvo pri oltaru Gospodnjem!« uzviknu puk i nahrupi prema glavnom oltaru. povika Leonardo snažnim glasom. ona duboko uzdahnu i otvori oči. »Zaposjednite izlaze iz samostana. i sve. ona je mučenica. Izgledao je kao moćan svetac.

izručen očaju. Tada Aurelija reče blago i tiho: »Zašto tuguješ zbog one. da mora dovršiti ono. koju je vječna sila nebeska udostojala rastaviti od zemlje u času. koji si ti. namislio ugasiti zločinom? Ne gubi hrabrost. Medardo! bezumna luda. Aurelijo! ne prezireš li grešnika. kad sam se ponadala postići zemaljsku sreću u svojoj grešnoj ljubavi? Posebna volja vječnoga odredila je nas. No lukavom je dušmaninu uspjelo da nam prikrije duboko značenje naše ljubavi. koja ti je u ispovijedaonici priznala svoju ljubav. koji je ušao u tvoj život poput samog zloduha? Ah. Aurelija se nasmiješi i zaklopi oči. Ah! ta zar nisam j a bila ona. no mjesto da se u tebi rasplamsa misao na vječnu ljubav. i tako nas sjedinila vezom ljubavi. koja stoluje samo nad zvijezdama i nema ničeg zajedničkog sa zemaljskom slašću. tada Aurelija još jednom otvori oči i reče: »Medardo — ti si popustio pred zlom silom! ali zar sam j a ostala čista od grijeha. spasite me! — spasite me od pakla i propasti!« Tako sam se usrdno molio. »sveta djevice! Samo jedan jedini čas spusti svoj pogled s nebeskih visina. sve moje biće. gotovo tik nosiljke. samo sam prigušeno kriknuo. umirući?« Kao da su je dodirnula anđeoska krila. kao da je proželo čudesno plaho strahopoštovanje. kad je htio da te proždre. i mene tada obuze dubok jad zbog bolnog mučeništva ove svetice. Aurelijo! opraštaš li mi. što si ti . kad je spoznala ništavnost svega zemaljskog. teško je ispaštao — ali dobro zna. rekoh. da sva njegova pokora ne umanjuje mjeru njegovih grijeha. Klečao sam po strani. inače ću propasti u — sumnjama. Aurelija me pogleda. »Aurelijo«.abatisu. da nas na strašan način navede da nebesko protumačimo samo zemaljski. Nisam mogao izgovoriti ni jedne jedine riječi. da okajemo teške zločine našeg grešnog roda. »O — Spasitelju svijeta — blažena Djevice — ostao sam dakle neutješen. koju je opaki dušmanin namamio da sebe smatra tobom i misli. raspalio se u tebi pakleni žar požude. O. koje mi razaraju dušu. kad joj je grudi ispunila beskrajna čežnja za carstvom vječne radosti i blaženstva?« Ustadoh i pristupih tik nosiljke. koje mi satiru. štoviše.

Abatisa..« »Blago tebi. kako mi dušu obuze neka neobična oma-mljenost. Puk se smirio. Slikara više nisam vidio. Uplašene redovnice podigoše nosiljku. velečasni gospodine? Je li vam se ispovijedila?« upitale su me radoznalo opatice. Sestra. Dospio sam u neko stanje između sna i jave. strahujući s pravom od nereda. Priđoh mu: »Ne napuštajte me. koja je svoje posljednje riječi izgovorila već zatvorenih očiju i s očitim naporom. okitiše mirtama i ružama. »Je li vam se ispovijedila. jer čim je povorka stigla u sredinu crkve. Tada se Leonardo pope na propovijedaonicu.započeo. da im se svakako dozvoli da pretraže cijeli samostan. kojega je on primio u samostan na njegu i kojega je. kad je izgledao mrtav. kad htjedoh još nešto reći. te je zatražio jedino. koju su podržavale dvije redovnice. kao da se spremao da juriša na samostan. a onda braća raznih redova. s kora odjek- . nije to dozvolila. koja je svirala na orguljama. išla je abatisa. i puk. ali bez obzira na svoj ugled.« Ni sam ne znam. iz kojega me trgnu glasno dozivanje i vika.. uskoro. »Ne«. odgovorio sam. izgubi svijest. čudesni čovječe. uskoro će biti svršeno vrijeme tvojih kušnji — a blago tada i meni!« Bio je to onaj slikar. i tako povorka prođe kroz crkvu. kako bi našli ubojicu. Tik iza nosiljke. on je izgovorio te riječi. da Aurelija ne bude odnesena u samostan kroz hodnike. nego kroz crkveno dvorište u svečanoj procesiji. nego luđak. Medardo. koji je još morao biti u samostanu. kao ranije. da ubojica nipošto nije redovnik. »nisam ja njenu dušu ispunio nebeskom utjehom. Predbacivali su joj. te nakon nekoliko oštrih riječi o oskvrnjiva-nju svetišta reče puku. Medardo — uskoro. dao u redovničkoj odjeći otpremiti u mrtvačnicu. jer je redovnik. poduzete mjere onemogućit će mu da pobjegne. nije uspjela smiriti uzbuđene duhove. nego o n a moju.« Aurelija. kojim je ono izvršilo svoju odluku. sve više bjesneći. U crkvu nahrupiše seljaci — građani — vojnici i stadoše zahtijevati. bio je oruđe neba. no smrt je još ne stignu. nad kojom su četiri opatice nosile baldahin. Ne gubi hrabrost. kojoj se priključio puk. I Aureliju. za njima ostale sestre i klarise. ali se probudio iz prividne smrti i pobjegao. mora da je već prije otišla na kor. Tako je i bilo. ukrašenu ružama. Ako je još u samostanu. da zbog sitničavog straha skriva ubojicu.

mjesto radosnog žagora. kojim se slavi neki svetac. okupiše u krug. moleći se. a ako je ponekad odjeknula neka glasna riječ. livadu pred samostanom prekrili su ljudi. te sam spoznao. utjecala su na moju dušu dublje i spaso-nosnije nego duga. I gle. Kad opatice u donjoj dvorani samostana spustiše nosiljku na tie. ipak. priora. kad sam ugledao sestru koncertnog meštra. od kojeg je u meni uzavrela krv kao od nekog prokletog otrova. i tek se tada vratiti u zavičaj. Ova četiri dana. da je Aurelijin pogreb. izazvana . kad se sestre i braća. ora pro nobis. kao inače na Bernardovo. koji je obavljen nakon četiri dana. to je bilo proklinjanje ubojice. kako bi se sve više i više širio. Glas o užasnom nedjelu i mučeništvu nebeske zaručnice brzo se proširio. nisam uspio oprijeti sotoni. Već dan ranije. Grijeh je izbio kao neka fizička bolest. kad se u meni probudila grešna oholost. koji je težio da gaji zločinački rod. Aurelijino pojavljivanje u ispovijedaonici učinilo je od mene potpunog zločinca. stroga pokora u kapucinskom samostanu kraj Rima. Samo su se. očekivali jutro. čuli pobožni uzdasi i prigušena šaputanja. ali onda mi je sotona gurnuo u ruke onaj eliksir. koji su. sve zajeca i zakuka. Mnogi se zavjetovaše da će ostati u selu sve dok Aurelija ne bude sahranjena. podiže ruke k nebu. ležeći na tlu. vidjevši prvi put Aureliju. Aurelija duboko uzdahnu i klonu na ruke abatisi. opatkinje. tada se Aurelija polako uspravi i. zaslijepljen od sotone.nuše mračno i jezovito duboki zvukovi orgulja. koja je uz nju klečala. što sam. bio nalik na veliki blagdan. iako oboružan snagom kreposti i pobožnosti. koja sam sam proveo najvećim dijelom u samoći kapele u vrtu. a sav puk ponovo pade na koljena i zavapi: »Sancta Rosalia. Bila je mrtva! Puk se nije micao od samostanskih vrata. te se nisam osvrtao na ozbiljne opomene nepoznatog slikara.« Tako se obistini o n o . a za to vrijeme strogo postiti. Aurelijine posljednje riječi otkrile su mi tajnu mojih grijeha. moleći se. i tako se dogodilo. koji je bio bestraga iščez-nuo. Sitna je bila u meni klica zla. Od usta do usta širila se priča o užasnom zločinu pri glavnom crkvenom oltaru. da se. i kad zvona ob-javiše zemaljski kraj smjerne djevice. poput nekog kukavnog slabića. nagovijestio samo u grešnoj himbi.

bio sam potresen. da ju je milost vječne sile udostojala najuzvišenijega! Mučeništva prokušane. da se pomoli za vječni spas moje duše! »Oro supplex et acclinis cor contritum quasi cinis!« Bacih se u prah. divlje trapljenje u kapucinskom samostanu. koji me je gurnuo u najodvratnije opačine i gonio po svijetu u najstrašnijim mukama. koje sam izvršio nakon ove đavolske prijevare. što me je u prvim časovima onako duboko potreslo. moja ponizna molitva. Te su me misli uzdignule iznad mog zemaljskog ja. zbor zapjevao riječi: »Confutatis maledic-tis flammis acribus addictis«. što stoluje samo nad zvijezdama. smrt Aurelije bila je posvećenje one ljubavi. i nema ništa zajedničko sa zemaljskim. od grijeha očišćene Kristove zaručnice! Zar sam je izgubio? Ne! Tek sada. rođen u bezočnom grijehu. postao od đavla nadahnut princip. Da. Njegovu prividnu smrt. a čudesan duševni mir. Kako je onaj. morao sam s e b i pripisati. nego samo način te smrti. ono okrutno. uvjerio me je da je Aurelijina smrt obećanje izmirenja. Tek sada bio je moj duh sposoban da razlikuje istinito od lažnoga. oslobodivši se svih zemaljskih patnji. ali kako malo bijaše osjećaj u mojoj duši. kad je Aurelija izrekla posljednje riječi. kao što je kazala Aurelija. povezala mene i Aureliju? Sotona me je zlurado prikovao uz prokletnika. Sve dok nije Aurelija po odluci više sile izrekla svoj zavjet. nalik na onu bolnu skrušenost. naoko grozan i užasan. koji je sišao na me poput zraka nebeske vedrine. možda samo pustu đavolsku sljepariju. a onda uzdigla svoju glavu. kao što je i on morao duhovno utjecati na mene. okruženu blistavim prstenom zvijezda. sve dotle imao je neprijatelj moć nada mnom. kako je iz visine svratila na mene pogled. Tako je brat. postala je ona za mene čista zraka vječne ljubavi.onim otrovom. mogao spoznati vezu. koja se rasplamsala u mojim grudima. i pri toj jasnoj svijesti moralo je svako novo davolsko iskušenje ostati bez učinka. te su tako oni dani u samostanu cistercitkinja bili zaista . To mi je djelo učinilo bliskom misao o umorstvu. a pri »Voća me cum benedictis«. prema najvišem biću. Kad je na svečanom rekvijemu. no brzo sam spoznao. moja duša nije bila čista od grijeha. kojom je sila nebeska kao simbolom vječne ljubavi. koji se bio odao sotoni. bilo mi je. u čije je biće moralo prodrijeti moje ja. Nije Aurelijina smrt bila ono. kao da sam u sunčanom sjaju neba ugledao Aureliju.

ispunjena mišlju na zemaljske slasti. ne kao opaticu Rozaliju. zadati još jednu pokoru. groza i naslada — užas i zanos bješnjeli su u mojoj duši. »Mogao bi«. opet te tako zovem. kad sam se. koja će nas moći zagovarati pred prijestoljem Gospodnjim. samo o n a . sine Medardo! Iz moje je duše iščeznula svaka sumnja. sine Medardo. ako te je duh zla potpuno napustio. pokazao mi je svojim ponašanjem da mi je i on oprostio i prepustio Svevišnjem. Leonardo mi jednoga dana reče: »Htio bih ti. U samostanu je sve bilo po starom i ja stupih među braću kao nekoć. ako si se potpuno odvratio od zemaljskog. Mašta će te živo vratiti u taj svijet. da sam možda svojom vlastitom krivnjom odgojila u tebi opakog grešnika. »Sve — sve sad znam. kako je on prorekao! Bol i slast. samo o n a .« Učinih kako mi je naložio prior. onda ćeš lebdjeti iznad svega toga kao neki viši princip. smiješno. čista je od grijeha. no. bila je u najvećem uzbuđenju. Nađoh je samu u njenoj sobi.najsretniji dani mog života. jezivo i veselo. ronila zločinačke suze u samotnoj ćeliji. kad mi on bude sudio. što si doživio u šarolikom životu u svijetu. koji je bio obavljen idućeg jutra. iz očiju su joj navrle suze. možda ćeš čak na čas ugledati Aureliju drukčije. koja je podnijela mučeničku smrt.« Skrušeno ga upitah. Nakon ispraćaja. kad je već trebalo krenuti. Ah! zaista se dogodilo onako. koji je sigurno opatkinji bio otkrio sve. osobito ne ono. te onaj utisak ne će ostaviti traga. dostojnog sažaljenja! Ah. kako će proći. još ćeš jednom osjetiti sve ono grozno. Ne smiješ izostaviti nijedan značajni događaj. sjećajući se tvog oca! Idi. dok sam opisivao svoj život. Medardo. u čem treba da se ta pokora sastoji. jer si izdržao iskušenja. govorio sam o najljepšem . pa čak ni one beznačajnije. Tebi. htjela predati ubojici? A ipak sam. odgovori prior. sine moj Medardo! Da.« Leonardo. tebe nesretnika. brate Medardo. koji ćeš jednom čitati ove strane. pozva me abatisa k sebi. Zar ja nisam stajala na rubu ponora. »potanko opisati povijest svog života. što joj o mom životu još nije bilo poznato. htio se Leonardo s braćom vratiti u grad. što su te stigla.

te mi se svi udovi stadoše snažno tresti kao od zimice. koje mi je pružio svijet. iz očiju navrle vruće suze. ah. te se uspesmo uz stepenice. daleko od pomisli na grešnu požudu. i tada se otvoriše vrata ćelije. kako mi je naložio. poput nebeske zrake rasplamsa u grudima sve ono uzvišenije. koji će me ukloniti sa zemlje. neka donesem posvećene svijeće. ne svlada i ne odvuče u glib vječne propasti! Nadopuna patra Spiridiona. Učinih. kad iz ćelije brata Medarda. bratac Medardo. bibliotekara kapucinskog samostana u B. kada se preda mnom pojavljivao živ živcat lik Aurelije! Ima nešto uzvišenije od zemaljske naslade. Znam da će nečastivi možda još i u smrtnom času imati moć da muči grešnog redovnika. pa ćemo tada obojica otići k bratu Medardu. jer je to čas ispunjenja svega onoga. već davno zacijeljene rane.« Ustadoh i htjedoh se uputiti k bratu Medardu. koji je ranije dopro do mene. da me moć pakla. Priđosmo bliže. koja lakomislenog. začuh neko čudno hihotanje i smijeh. dogodilo se u našem samostanu mnogo čudnih stvari. kad bi ponovo zakrvarile sve. što kao blagoslov silazi iz carstva ljubavi na jadnog čovjeka. No koliko smo god napregnuli sluh. Moglo je biti nekako oko ponoći. onaj odvratan glas. u tom mračnom času. čak sa žarkom čežnjom. koja se nalazila pored moje.sunčanom dobu ljubavi. mjesto u Medardovu ćeliju pođoh stoga k prioru Leonardu. kako neki ružan. a t o je ono najljepše sunčano doba. te . brzo ustao i kazao mi. što sam čuo. popraćen prigušenim tužnim jecanjem. nismo više uspjeli čuti. Učinilo mi se. odvratan glas govori riječi: »Pođi sa mnom. Mjesto njega čuli smo tihe. kao da jasno čujem. hajdemo potražiti nevjestu. sama sveta Rozalija. ljupke zvukove zvona. o sveta djevice. što mi je umirući obećala Aurelija. kojoj sam tako često podlegao. Moli — moli se za mene. očekujem čas. sve ono. kad bi mi pri sjećanju na najljepše časove. pripalih u hodniku svijeće na svjetiljci kod kipa Majke Božje. ali tada me obuze neka čudna jeza. Prior se jako uplašio. kad ti ljubljena. no mirno. kao da se širi blagi miris ruža. i 4. s prilično ga muke probudih i ispripovijedih mu. ludog čovjeka većinom odvodi u propast. U noći između 3. rujna 17. Ta me misao bodrila. i bi nam.

Mi se nakon toga uputismo na kor i zapjevasmo uobičajene pjesme za spas duše brata na samrti. brat Medardo ispustio je dušu na rukama priora.iz nje iziđe neki čudan visok čovjek bijele kovrčave brade. pa i mene. uhvati me za ruku i reče: »Sad ćemo mi u ćeliju brata Medarda.« Tako i bi. koji je već poduže bio veoma slab. Upravo kad je samostansko zvono idući dan. koji je umirao. i stadoh u sav glas uzvikviati: »Ustajte! — ustajte! Brat Medardo umire!« Oni zaista i poustajahu. no ne progovori ni jednu jedinu riječ. odmah pošto je položila zavjet. smrt mu je već svezala jezik. Brat vratar je rekao. a naš samostan otkupio za znatnu svotu od kapucina iz okolice Rima. Tada se on na naše čudo osvijesti i stade govoriti. koji se zbog svoje pobožnosti i snage u vjeri nije mnogo osvrtao na sablasti. tako da nikakav stranac nije mogao ući. i . kad smo se s pripaljenim svijećama uputili bratu. a ja probudih braću. dok je Leonardo ostao dolje i neprestano razgovarao s bratom Medar-dom. naime 5. nađosmo na samrti. koji su zadržali samo kopiju te slike — da je iznad te slike učvršćena kita prekrasnih ruža. obuze velika tuga. te iščeznu u mračnom hodniku. rijetkih u to doba godine. Leonardo ostade uz njega. da je iznad divne slike svete Rozalije — tu sliku izradio je navodno neki vrlo stari nepoznati talijanski slikar. u koji je prošle godine bila na užasan način umorena opatica Rozalija. tako da ni jedan jedini nije manjkao. jer su samostanska vrata bila dobro zatvorena. reče ona prilika prigušeno i svečano. Pri rekvijemu i ukopu dogodilo se još ovo. da se neki odrpan prosjak vrlo bijednog izgleda rano ujutro popeo gore. tako mi iz ruke umalo ne ispadne svijeća. da je to bio dan i sat. rujna 17. no Leonardo ga smjelo pogleda. koji sam napokon svladao grozu. Brata. izbijalo dvanaest. Odnijesmo brata Medarda na nosiljci u samostansku crkvu i spustismo ga pred glavnim oltarom na tie. te opazismo. Primijetili smo. a da ga nitko od nas nije primijetio. Sve nas. u ljubičastom ogrtaču. tako da mu Leonardo odmah nakon ispovijedi i razrešenja dade i posljednju pomast. »Čas ispunjenja nije više daleko«. samo je nešto malo hroptao. znajući da taj čovjek mora biti neka kobna sablast. jako sam se uplašio. a mene obuze još veća tjeskoba. snažno zazvonivši. Ali prior. Za vrijeme rekvijema proširio se vrlo jak miris ruža.

Ovim stranama. no ja ih nisam čitao. Isti taj prosjak pojavio se i na ukopu i gurao se medu braću. O njem se i dosta pisalo. da jednom u radost uskrsne. malo je govorio. jer je djelo doživjelo. jer u tom nije bilo ničeg grešnog. A. naložio.pričvrstio tu kitu iznad slike. Neka mu Gospod nebeski udijeli. jer je bio nadasve miran i dobrodušan. ali je prior. što su negdašnji kritičari ovo Hoffmannovo djelo ignorirali ili bagatelizirali. pod kojima je umro. Hoffmanna Đavolji eliksiri zapremaju posebno mjesto među Hoffmanno-vim djelima. Uspjeh. . jer se u životu zvao Petar Sconfeld. dodao sam eto ad maiorem dei gloriam vrlo točno i s prilično truda okolnosti. za koju je teškom mukom našao nakladnika. a književni su historičari i danas rezervirani. jer je umro u velikoj pobožnosti. no dobro smo opazili. KRAJ 31. Htjeli smo ga odstraniti. Ovom knjigom. Nismo svi razumjeli što je učeni Leonardo htio time reći. tek bi se ponekad veoma komično smijao. opisan život brata Medarda. Razlika je u tome. Prior Leonardo jednom reče: Petrovo svijetlo ugasilo se u pari ludosti. Mir i pokoj pokojnom bratu Medardu. na kojima je. kad je riječ o Eliksirima. koji se pokazao trajan. u koju se u njegovoj duši pretvorila ironija života. a nije nam bilo žao što smo mu dali to gordo ime. Uzeo ga je u samostan kao brata laika. pisac je — s obzirom na publiku — polučio nesumnjiv uspjeh. T. no to nas je jako razveseljavalo. da ga ostavimo među sobom. i neka ga primi u zbor svetih ljudi. kako kažu.2010.07. no suvremena kritika nije mu bila sklona. mnoga izdanja i još se uvijek preštampava. da se sigurno već odavno poznaje s bratom laikom Petrom. kad ga je dobro pogledao. KIKA Čudnovat i čudesan roman E. prozvali smo ga brat Petar.

dok se njihovi nasljednici — sve do naših dana — odnose prema njemu hiperkritično. Ipak je u svako doba bilo pojedinaca, koji su se ovim djelom oduševljavali, stavljajući ga na prvo mjesto. Da bismo shvatili neobičnu sudbinu ove knjige, podijeljana mišljenja i specifični značaj ovog djela, pribilježit ćemo glavne podatke o postanku Eliksira, štampanju djela i prvim odjecima. Onda ćemo ga osvijetliti s tri stanovišta: sa stanovišta komparativne književnosti, s biografskog stanovišta i sa stanovišta pa-tografije. Kombinirajući ove tri metode književne povijesti dobit ćemo odgovore na pitanja koja mnogi Hoffmannovi kritičari nisu riješili, jer ih nisu ispravno postavili, a možda ni uočili. *** Hoffmann je — kako znamo1 — počeo pisati relativno kasno. Odlazeći iz Bamberga gdje se prvenstveno bavio kazalištem i muzikom, nosi sa sobom ugovor, kojim se obvezuje, da će u određenom roku predati rukopis, što će ga izdati K. Fr. Kunz, vinski trgovac i prigodni nakladnik. I doista, iduće godine (1814.) izlaze Fantazije u Callotovoj maniri (Fantasiestucke in Callots Manier), prva Hoffmannova knjiga. Piscu je tada trideset i osam godina, a našao se opet jednom na prekretnici. Pošto je usljed vojno — političkih događaja bio izgubio činovničko mjesto u Varšavi, on se preselio u Bamberg, odakle sada seli u Leipzig, ali će doskora u Berlin, gdje će ponovno dobiti mjesto u državnoj službi, postavši sudbenim vijećnikom. Eliksiri nastadoše u to prelazno doba, pa se i time objašnjava izvjesna disharmoničnost djela, odnosno razlika između prvog i drugog sveska. No hajdmo po redu. Početkom 1814. javlja Hoffmann nakladniku Kunzu, da je gotovo dovršio prvi svezak romana, koji će se zvati Đavolji eliksiri (Die Eliziere des Teufels) s podnaslovom: Iz pismene ostavštine Oca Medarda, kapucina (Aus den nachgelassenen Papieren des Pater Medardus, eines Kapuziners). U toj će knjizi prikazati zapleten i čudnovati život čovjeka, kome su već pri samom rođenju kumovale nebeske i paklenske sile; iznijet će tajanstvene veze između ljudskog duha i viših principa, koji su skriveni u vascijeloj prirodi, a bijesnu s vremena na vrijeme poput munje, što ljudi onda nazivaju slučajem.

Tako otprilike objašnjava autor smisao i zadatak svog dje- ' la. »Izražavajući se glazbeno — nastavlja Hoffmann — reći ću vam, da roman počinje Grave sostenuto, moj se junak rodio u i samostanu Sveta Lipa (Heiligenlinde) u Istočnoj Pruskoj, čime okajava grijehe zločinačkog oca. Onda dolazi Andante sostenuto e piano, život u samostanu, gdje je zaređen, da bi zatim izašao iz samostana, ušavši u šareno šarenilo svijeta (in die bunt — bunteste Welt), čime počinje Allegro forte. Po tome, što o toj stvari toliko brbljam — nastavlja Hoffmann — razabrat ćete, da me jako zaokuplja i da mi ovaj posao prija. Za pet tjedana dogotovit ću 20 — 30 araka i zaključiti djelo, koje bi moglo do uskršnjeg sajma biti u prodaji.« Zatim prelazi na druge stvari, da bi se na koncu opet vratio Eliksirima. »Ovaj roman — veli pisac — mora postati moj životni eliksir. Ljudi, koji boluju od podagre, obično se odlikuju posebnim humorom, briljantne su volje, a to me tješi, jer osjećam, da je tako: kad me najžešće probada, pišem con amore.«2 Polovinom godine šalje Hoffmann rukopis prvog dijela, ali ne Kunzu u Bamberg, nego prijatelju Hitzigu u Berlin. Hitzig, Hoffmannov činovnički kolega, izgubio je 1808. također mjesto, pa se u Berlinu etablirao kao knjižar i nakladnik. Iz Hoffman-nova se pisma razabire, da je pisac — vezan ugovorom — ponudio djelo najprije Kunzu, ali ga je ovaj odbio, našto se uzalud 2 Pismo 24. III. 1814. 262 trudio da pronađe u Leipzigu drugog nakladnika. Stoga se obraća Hitzigu,3 da bi mu ovaj pomogao svojim knjižarskim vezama: nadao se, da će Hitzig sam preuzeti djelo. No, bivši kolega (kojem je u to vrijeme umrla supruga) upravo se sprema da napusti knjižaru i da — koristeći se novom situacijom — ode ponovno u državnu službu. I tako istom u svibnju 1816. — godinu dana nakon što je dovršen rukopis — Hoffmann nalazi nakladnika (Dunckera i Humblota u Berlinu) i sklapa ugovor, kojim prodaje rukopis prvog sveska za 25 zlatnika (Friedrichsa" or). Uzmemo li u obzir, da svaki takav zlatnik vrijedi pet pruskih talira i da je nakon ujedinjenja Njemačke zamijenjeni za sedamdeset maraka, vidjet ćemo, da svota nije neznatna. Pisac je svakako zadovoljan, a pišući jednom prijatelju4 on

se hvali, da sreća (kao i nesreća) ne dolazi nikada sama: dobio je sjajan honorar, pa se mogao u Berlinu pristojno smjestiti i, provodeći vrijeme u prijatnom društvu, čekati imenovanje. Pisao je i Kunzu,5 hvaleći se svojim usjehom, a u jednom i drugom slučaju spominje 80 zlatnih fri-drika, što je zabuna ili pjesnička sloboda. Prvi dio izlazi sredinom godine, a premda se autor nada, da će se drugi dio pojaviti umalo za prvim,6 protekla je puna godina dana, jer drugi dio izlazi tek o Uskrsu 1816. Zanimljivo je Hitzigovo svjedočanstvo: on drži da pisac (koji je rukopis drugog dijela dovršio do konca 1815.) nije bio zadovoljan s rezultatom. Hitzig to objašnjava činjenicom, da se između jednog i drugog dijela Hoffmannov položaj znatno izmijenio, pa su se promijenili i njegovi pogledi i njegovo raspoloženje. Ne mogav-ši se uživjeti u negdašnje raspoloženje, Hoffmann će sam požaliti, što je prvi dio štampan i što, pišući drugi dio, nije mogao čitavo preraditi.8 No, ako bismo se s ovim naknadnim sudom samog autora mogli složiti, ne možemo se složiti s Hitzigom, koji tvrdi, da Hoffmannov Eliksire nije cijenio, Čini se, štoviše, da im je pridavao izvanredno značenje, pa su i njegovi zahtjevi bili veći. 7 U pismu Kunzu, 8. III. 1818. Kritika se — kako smo već natuknuli — ovom zgodom nije proslavila. Nijedan se prikaz ne izdiže iznad prosjeka, a dobrohotne banalnosti o bujnoj mašti, životnoj istini i slikovitom načinu prikazivanja dopunjuju se konstatacijom, da je pisac veoma načitan i da se odlikuje profinjenim ukusom, čime će zacijelo ugoditi čitalačkoj publici. Drugi hvale razmatranja, kojima se prekida radnja, jer da su neki od ovih ekskurza zabavni i aktuelni. Citirali smo samo dvije recenzije:Jednu iz 1815. (koja je u stvari predobjava),9 drugu iz 1816.,1 no sve što je u to vrijeme napisano, držano je u ovakvom tonu. Sumnjiv je i Hei-neov kompliment: »U Đavoljim eliksirima — veli on u jednom pismu iz Berlina11 — naći ćemo najstrašnije i najužasnije stvari, što ih ljudski duh može izmisliti... Kažu da je u Gottigenu neki student, čitajući ovaj roman, poludio.« Premda će Heine za ljubav dosjetke iskriviti smisao i premda — uspoređujući Hoff-manna s Lewisom (o kome će sada biti govora) hvali Hoffman-na, a grdi njegova engleskog prethodnika — ipak se u biti slaže s tolikim suvremenim anonimusima, koji predviđaju ili konstatiraju vanjski

uspjeh, objašnjavajući rečeni uspjeh jezovito — senzacionalnom sadržinom. *** Premda su Eliksiri osebujno djelo, kojem je pisac udario svoj lični i najličniji pečat, ovaj se roman može i mora uklopiti u književnu produkciju svoga vremena. A da bismo je sagledali, moramo prijeći granice njemačke književnosti. Nijemci u načelu ne vole komparativnu metodu, koja — proučavajući književna djela — ne zastaje na granicama, nego promatra tzv. svjetsku književnost kao cjelinu. Stari je Goethe kazao o tom nekoliko neprolaznih istina, no primjena ovih načela nailazila je u Njemačkoj uvijek na tvrdokoran otpor. Ljubomorni na svoje nacionalne proizvode, (ljubomorni, a u duši nesigurni) Nijemci nerado priznaju strane utjecaje, a moraju li ih priznati, oni će ih načelno podcjenjivati. Evo primjer Eliksira. Pod konac XVIII. stoljeća javlja se u Engleskoj nova vrsta romana, u kojem se prosvjetiteljske tendencije prepletaju s novom romantičnom modom, a stara se formula pustolovnog romana (zvao se viteški, pikarski ili odgojno — razvojni roman) obnavlja u smislu romantizma. Kad velimo romantizam, ne mislimo ovaj pokret (koji je veoma složen) u njegovoj cjelini, nego mislimo na jezivo -tajanstvenu komponentu, koja se poigrava sa čudom. Glavna je zadaća pisca da u nama probudi grozu, da protrnemo od jeze (kao kad u kinu gledamo Frankensteina ili koji suvremeni thriller), ali ova groza i jeza ne bi bila potpuna, putovi sudbine ne bi bili zagonetni, mračni i tajnoviti, kad zbivanje u romanu ne bi bilo sablasno i naoko natprirodno. Polazeći od ispravne pretpostavke, da je spoznaja najbolji lijek protiv straha, pisci tajanstveno-jezovitih romana (terror and mystery novels) uporno se trude, da budu tajnoviti. Preteča ove mode, koja je iz Engleske prešla u Francusku i zahvatila čitavu uljuđenu Evropu, jest Horace Walpole, pisac Otrantskoga zamka (The Castle ofOtranto, 1764.), gdje se rečeni zahtjevi ostvaruju u srednjevjekovnom dekoru, pa je gotika nadasve važan rekvizit. Na prijelazu stoljeća javlja se troje pisaca — jedna žena i dvojica muških — koji će tajanstveno-jezoviti roman dovesti do najvišeg cvata. Godine 1794. objavljuje Mrs. Ann Radcliffe Udolfove tajne (The Mysteries of Udolpho), 1795. objavljuje M. G. Lewis

roman, po kojem će ući u povijest literature kao Monk Lewis, jer je djelu naslov Redovnik (The Monk), a početkom stoljeća javlja se C. R. Maturin, pisac Kobne osvete (The Fatal Revenge, 1807.) i Lutalice Melmotha (Mel-moth the Wanderer, 1820.), koji će Oscaru Wildu, pošto je pušten iz tamnice, poslužiti kao pseudonim. Zločinačkih redovnika, koji progone nedužne krasotice, ima u svim romanima ove vrste, pa je demonski sluga božji, koji ne služi bogu nego nečastivom, ustaljen tip, kao što su ustaljeni tipovi komedije dell'arte. Pored redovnika-kriminalaca javlja se idealno i tragično, kao Millerov Siegwart (1776.), ili je umjetnička duša kao redovnik u poznatom romanu W. H. Wackenrodera, gdje sam naslov označuje sadržaj djela: Čuvstveni izljevi jednog redovnika — ljubitelja umjetnosti (Die Herzenser-giessungen eines kunstliebenden Klosterbruders, 1797.). Usto je samostansko-redovnička tematika omiljela građa tadašnje šun-dliterature (Valpius, Spiess, Bornschein...), pa sve ove faktore valja uzeti u obzir, hoćemo li ocijeniti Hoffmannov roman. Nema sumnje, da je Hoffmann poznavao većinu spomenutih djela (kao i mnoga druga, koja nismo spomenuli) i da su njegovi Eliksiri odjek jer su mnoga književa djela, nastala na taj način, a često je tekst, koji je poslužio kao predložak, kudikamo manje vrijedan od tzv. imitacije. Stoga je smiješno, kad mnogi njemački kritičari mrzovoljasto bilježe činjenicu, da se uz Hoffmanna Medarudusa stalno spominje Lewisov Ambrosio. A kušaju li uglaviti eventualne pozajmice, oni ih kušaju svesti na najmanju mjeru, da bi zaključili kao Ellinger,12 a za njim Maas-sen, 3 da su Hoffmannove pozajmice same po sebi nevažne, ali je njihova upotreba vrijedna udivljenja (dass Hoffmanns Moti-ven — Entlehnung ebenso gleichgiiltig ist wie deren Verwendung bewunderungswurdig).14 Da je Hoffmann znao za Lewisovo djelo, otkriva i činjenica, da ga izrijekom spominje: »U sobi moga brata — piše Aurelija sestri glavarici — vidjela sam na stolu stranu knjigu. Otvorila sam je: bijaše to roman, preveden s engleskoga: Redovnik! Protrnuh od ledene jeze, pomislivši, da bi ljubljeni neznanac mogao biti redovnik...« Pisac Eliksira nije znao engleski, no spominje, eto, njemački prijevod, a pitanje je samo, koji je prijevod mislio, budući da ih ima nekoliko. Prvi izlazi u Leipzigu 1797. (dvije godine nakon orginala), pod

Zabilježeno je tridesetak lica. Neodoljiva čežnja za zemaljskim užicima navodi ga na misao da . ali nije nepregledna). koji se čuva među relikvijama njegova samostana. da će ova tabela iznenaditi i dobre poznavače Hoffmannova romana. a kako je ovaj roman djelovao na suvremenike.. No prije nego što povučemo paralelu između jednog i drugog djela. No bilo kako mu drago. terrores magicos. kapucin. Fra Medardo. koji je doduše djelo dvadesetogodišnjeg mladića.. teško je danas i zamisliti (premda nema sumnje. da bi se njegov udes izvršio. Kušajmo rezimirati.. zornim crtanjem razvrata. eliksir ga odvraća od kreposti i potpiruje u njem sklonost prema zlu. Hexen und Geister.. a redaktor s pravom primjećuje. *** Da bismo se o tom uvjerili uzmimo Massenovo izdanje. koji počinju riječima: Somania. pa kobni eliksir služi samo kao sredstvo.15 Leipziški prijevod donosi na prvoj stranici kao motto dva Horacijeva stiha. 1806. vas mračna je stvorila noć). koje ni pažljivi čitalac neće lako uočiti ili će pak — uočivši ovaj ili onaj moment — ubrzo izgubiti nit. da bi neke partije mogle prodrmati i današnjeg čitaoca. Dusi i vještice. na kojoj su prikazani bračni i van-bračni odnosi triju veleblagorodnih obitelji. izvanredno napetom radnjom (koja je doduše zapletena. Kako se ovaj motto morao svidjeti piscu Eliksira i kako je ovakav jedan distih podoban da oplodi maštu čovjeka. pada žrtvom tajanstvenog eliksira. teško je danas i zamisliti kako je ovaj roman djelovao na suvremenike.. (Snovi i magične groze. kakav je bio Hoffmann! A kako ga se tek morao dojmiti roman.. pod raznim naslovima. Lewis čitaoca privlači i odbija u isti mah. koja se javljaju u romanu... Ustvari ga pritištu neokajani grijesi otaca. koji se staromodnih sablasti inače ne plaši). kome je dodana rodoslovna tabela. a zatim. a glase u njemačkom prijevodu: Traum' und magische Schrecken und machtig wirkende Formein. otkrivajući im odnose. premda to nije lagan posao.naslovom DerMonch. hajde da pokušamo ispričati sadržaj Đavoljih eliksira. ali bezobzirnim gomilanjem strahota. te čudnim smjesom naivnosti i morbidnosti nadoknađuje zrelost i književo iskustvo. 1799. čarobne formule moćne. 1810. im Schoos dunkler Nachte gezeugt.

No ta je vizija bila trenutačna. Rozalije na glavnom oltaru samostanske crkve. čime bijeg postaje bespredmetan. I Medardo putuje onamo i spretno se uvlači na knežev dvor. u kome je prepoznao sebe. ali sama pada žrtvom svojih makinacija. zapušten i mahnit. Napustivši samotan zamak u brdima (gdje se odigrala ova tragedija) Medardo — preturivši nove pustolovine — stiže u veliki grad. Pošto ju je otrovao. luckasti brijač i vlasuljar. s kojom se već jednom bio sreo i smjesta je identificirao s originalom sv. Noću provaljuje u Medardovu sobu. Neki strani slikar (koji je također tajanstvena spodoba. No sada u šumarevoj kući nailazi na fratra.pobjegne iz samostana. a njegova se biografija poklapa s Medardovom. kadli se pojavi Aurelija. koja ga nagoni na zločinstvo (htjela bi da ubije njezina muža). Opterećen je istim grijesima. da mu se poremetio um. a njegovo je gri-zodušje tako strašno. ali sudbina ne miruje. Medardo popušta njezinoj maćehi Eufemiji. pa ju je kušao objasniti svojim uzbuđenjem. ali mu staje na put njezin brat. hoće da provali u spavaonicu Aurelije (tako se zove mlada djevojka). noseći sa sobom ostatak spomenutog eliksira. Na putu se zapleće u tajanstvene pustolovine. demonskoj ženi. Zaljubivši se bjesomučno u mladu djevojku. ispija posljednji ostatak eliksira (što ga je Medardo bio ponio sa sobom). ali ga prior šalje u važnu misiju u Rim. gdje mu pomaže Pietro Belcampo alias Peter Schonfeld. premda je ovaj dvojnik bio sav poderan. Medardo odlazi na put. gdje doskora postaje važna ličnost. a Medardo ga nakon kraće borbe ubija nožem. da ga moraju svezana otpremiti u ludnicu obližnjega grada. koji mu je potpuno oduzeo sposobnost rasuđivanja i iz temelja promjenio njegovu ličnost. Sve mu polazi za rukom. koji intuitivno otkriva njegovu prošlost i spašava ga iz najveće opasnosti. koji potječe iz istog samostana. koja u bivšem fratru . Medardo. gdje stoluje zemaljski knez. Nakon umorstva Medardo je bio ugledao nekog kapucina. koje bivaju sve uzbudljivije i zamršenije. izbezumljen. Uživajući šumarovo gostoprimstvo uživa u bezazlenim radostima lovač-ko-obiteljskog života. Nakon pustolovna bijega (koji je organizirao Belcampo) i prometne nezgode u šumi Medardo se sklonio u kuću kneževskog šumara. suludi Hermogen (koji je također žrtva Eufeminija). našto počinje tako ludovati. a već je drugom jednom zgodom zbunio Medarda svojim prodornim pogledom) optužuje ga sada s umorstvom.

a iz pukotine izlazi ludi kapucin. Postavlja se pitanje: tko je ubojica. jer je protkana bezbrojnim epizodama. opat kapucinskog samostana u Madridu. a tajna njegova podrijetla (o čemu nitko ne zna ništa pouzdano. nego i vanredno komplicirano. koji je stekao tolikim kušnjama i pokorama. u obližnju šumu. koji je izbušio tunel i tako podro u Medardovu samicu. Medardo ili njegov dvojnik? No luđak se sam optužuje. hodočasti u Rim. kad će se Aurelija u susjednom samostanu klarisa zarediti. Medarda bacaju u zatvor. Ni sveti čovjek. no sada će je prevladati. A ne samo da je svojim podrijetlom povezan s dvjema kneževskim kućama i jednom grofovskom. Mir. da bi teškom pokorom okajao svoje grijehe. jer živi uzornim životom. Narod mu se divi. da će se sada ispuniti njegova najveća želja: da će Aureliju dobiti za ženu.prepoznaje ubojicu svoje maćehe i svoga brata. gdje se jedne noći sablasno otvara pod. i vraća se kući. Spazivši nesretnika. Zatim bježi glavom bez obzira. a sve se čini. Medardov dvojnik. Medardo bježi iz Rima. otkrivajući u njemu srodnu dušu. koje — kako rekosmo na početku — nije samo zagonetno. al još više zato. Došavši k sebi. da se nalazi u Italiji u nekom oporavilištvu odnosno ludnici. kazat ćemo. Medardo gubi vlast nad sobom i — strašno urlajući -priznaje svoju krivnju. Svojim trapljenjem pobuđuje pozornost i dolazi čak pred papu. sve je spremno za vjenčanje. koji doduše nije tako zapleten. što je (poput Medarda) izvrstan govornik. ali za vrijeme obreda vode ludog fratra na stratište. koji ga je i ovom zgodom spasio. pa ni tragična smrt Aurelijina (koju će pred samim oltarom zaklati ludi redovnik) ne može trajno uzdrmati njegov duševni mir. kamo ga je dopremio Belcampo. ali se svašta govorka) znatno pripomaže njegovu prestižu. ali mu radnja nije nipošto jednostavna. koji bi ga htio učiniti svojim ispovjednikom. koji je na sebe uzeo njegovu krivnju. misleći da mu je učinila krivo. da je Ambrosio. Njegova je strast ponovo planula. kao što je kapucinski opat nije . Ističući paralele s Hoffman-novim djelom. gdje ga cijene i poštuju. glavno lice Lewi-sova djela. a Medardo dobiva nezasluženu zadovoljštinu. Opet je pripušten na dvor. kamo dolazi upravo u času. Kad je ozdravio. *** A sada pogledajmo letimično Lewisov roman. Medardo otkriva. Ona pristaje. praćen svojim dvojnikom. Rodoslovlje. da bi spasio goli život.

Rozalijom koja uznemiruje Medarda. da bi je na koncu ubio (kao što Medardov dvojnik. što će doći. koju je upoznao u ispovjedao-nici (kao Medardo Aureliju) i koju pošto-poto hoće zavesti. da je to njegova vlastita majka i da je rečena djevojka njegova rođena sestra. a neki moderni prijevodi (francuski 1925. Antonija) vrši kod Lewisa Matilda. S pomoću Matilde grešni opat dobiva Antoniju (tako se zove njegova sestra) potpuno u svoju vlast. koja se uortačila s đavlom. ubija Aureliju). Zasitivši se Matilde opat je planuo ljubavlju za mladom djevojkom. koja se nalazi u njegovoj ćeliji. Rodbinski odnosi u Eliksirima strahovito su zamršeni. koji se slažu s Hebbelom (koji je neobično cijenio ovo djelo). Ali Španjolac to čini iz praktičnih razloga. Slučaj sa sv. jer se boji istrage. ali s pomoću đavla izmiče lomači. no zločinstvo biva otkriveno i Ambrosio pada u šake inkvizicije. ali je osnovni motiv isti. No ima u njoj snage. koji je još strasniji. Matilda je naime stvar udesila. nego o razvratu. pa traži sveđ nove senzacije. No Hoffmann je u tom pravcu diskretniji ili — ako hoćete — maglovitiji. . a nekoć je bila na velikom glasu. da bi slika (koja je u stvari njezin portret) pripremila opata na ono. koji stupa u samostan. ludi redovnik ili grof Viktorin.16 Ulogu đavoljeg eliksira (tobožnje baštine sv. da je danas nečitljivo. ima i značajnih stihova (Alfonzo the Brave and the Fair Imogine). da bi stradao na drugi način. pa je njegova pobožnost bila izmiješana s čulnim prohtjevima. ne znajući. da on pada sve niže i niže. premda jasno nosi biljeg svog vremena. Udaraju ga na muke (kao Oca Ćirila. jezovitog i nepristojnog — veli Oxford Companiom to English Literature11 — čine ovu knjigu danas nečitljivom. koja je poslužila kao model za Bogorodičinu sliku. Ambrosio prepoznaje u tobožnjem novicu ženu. biva osuđen na smrt. samo što je Lewis mnogo zorniji i opširniji). a motiv incesta važna je sastojina romana. Mješavina natprirodnog. koja je svojom grešnom strašću našeg opata u tolikoj mjeri demoralizirala.siguran od napasti. Đavolji eliksiri nalaze još uvijek zanosnih poklonika. Zaljubljena je u opata i da bi udovoljila svojoj grešnoj strasti. Sad se više ne radi u nekoj određenoj osobi. U ovom slučaju napast se javlja u obiku žene (to je Matilda de Villanegas). Najveća je smetnja njezina majka koju Ambrosio ubija. nije identičan. prerušila se u mladića. koji je nezasitan.. a već je prije zaokupila njegovu maštu. O Hoffmannovu se djelu ne može reći. ma da toga nije bio svjestan.

Čulnost. dok se Hoffmann — pišući Eliksire — približio četrdesetoj. 1782. Jedan i drugi nose u sebi svoje smrtne neprijatelje. Ili dolazak putnika u kolibu drvosječe (kod Lewisa) i način. da su mnogi motivi podjednaki. koje ih salijeću i kojima će podleći (Ambrosio definitivno. Rozaliju (njezin se kip nalazi uz Antonijin krevet) i da Ambrosio kuša djevojku zavesti za vrijeme duhovnih vježbi. da Lewis spominje sv. Ne iscrpivši sve paralelizme s Lewiso-vim Redovnikom. dok Le-wisov Revenant (što će reći sablast) podsjeća na zagonetnog slikara. I Viktorinov bijeg iz tamnice (koji je tobože organizirao đavao) podsjeća na okolnosti. nego iznutra. Vanjsko je zbivanje uvjetovano njihovim naturelom i njihovim karakterom.). To je svakako važnije od nekih vanjskih sličnosti i od same činjenice. i hrvatski danas) također su značajno svjedočanstvo. pa se u jednom epistolarnom romanu brat kapucin zaljubljuje u sliku pokajničke Magdalene (Biographic eines Monchs oder die Begebenheiten Paters Hyacints. da je Redovnik djelo nezrela mladića. koji se zovu Oholost i 17 Toga ima i u drugim redovničko-samostanskim romanima. a takav je paralelizam i Lewisova redovnica. što je u ono doba originalno. a patološka komponenta. u engleskom se romanu gotovo i ne zamjećuje. ali se razlikuju dubljom i složenijom psihologijom.talijanski 1943. Ista je pozadina romana. kao što Medardo kuša zavesti Aureliju. koja je ključ Eliksirima. koja u crkveno pjevanje upleće bogohulne psovke. ne dolaze izvana. koje u . pomno je obrađena i produbljena. Psihologija Hoffmannova junaka (i to je glavna i najhitnija razlika između jednog i drugog djela). kako je Medardo dospio u šumarevu kuću: šuma. Napasti. oluja. kao Medardov dvojnik. slomljena nosiljka odnosno kočija — očiti su paralelizmi. ali će doskora postati otrcano. a Medardo prolazno). Oba ženska lika — Matilda i Antonija — kod Lewisa podsjećaju u mnogočem na Eufemiju i Aureliju kod Hoffmanna. koji figurira kao Medardova savjest. Lewis bijaše sasvim drugi čovjek nego Hoffmann: i po svome podrijetlu i po odgoju i po karijeri. koji je — kako rekosmo — krcat epizodama reći ćemo. Pa i samo rodo-skvrnje. a već smo spomenuli. a Medardo i Ambrosio svakako su srodnici. pod kojima se Ambrosio spašava iz pandža inkvizicije.

). što mu ga je otac bio ostavio. I Shakespeare i Moliere puni su takvih pozajmica. da bi građu na svoj način upotrebio. koji su danas na sreću zaboravljeni. Hoffmann je poznavao i gđu.. Kako je shvatio romantizam. nego načinom. Tako npr. Jer piščeva se originalnost ne očituje uvijek izmišljanjem (to je. Taten und Hollenfahrt). da je u konkretnom slučaju Matthew Gregory Lewis bio zasićen njemačkom kulturom. pa je s njemačkog i prevodio. gdje je upoznao Goethea. Ovaj salonski lav. 1808. 1799. da je površni čitalac neće uočiti).18 A što se tiče utjecaja (bolje: pobuda. što je nosio u sebi. Čudesne priče (Tales of Wonder. da je iz Oxforda otišao ravno u Weimar. koga nije dospio upoznati. . štoviše.) i Romantične priče (Romantic Tales.). upravljajući prekomorskim imanjem. podsjeća mjestimice na Eliksire. Shellya i By-rona. relativno rijetka pojava). ostavljajući neobjavljeni rukupis. Gotovo bismo mogli reći. dok ga napokon nije našao. A nacionalnom ponosu na umirenje možemo reći. Kobna osveta. da ovaj romantični vjetropir svršava svoju karijeru kao Gotheov Faust. ali su nekoć uspješno i hrabro eksploatirali gradu. kako obrađuje tuđi materijal. Vanjske sličnosti između Eliksira i drugih tajanstveno jezovitih romana engleske provenijencije nije teško pronaći. Radcliffe i Maturina. a ipak im nitko ne poriče originalnost. prijatelj Scotta. Klinger i njegov roman o Faustu (Fausts Leben. da je Hoffmann odatle crpao. koja je poslužila Hoffmannu. i to rodoskvrnje je u Lewisovu romanu važan faktor te predstavlja kulminaciju grozota. Brentano) — svi su ovi književnici utjecali možda na pisca Đavoljih eliksira. do kojih se pubertetska mašta mladog autora mogla vinuti. da ga je njemački romantizam duboko impresionirao. pa srednji i mlađi romantici (Novalis. uz pomodne engleske predloške spomenuli smo neke od njemačkih pisaca trećega reda. tražeći u Njemačkoj ono. pa nije isključeno.Eliksirima vrši važnu ulogu (mada je stvar — kako rekosmo — tako zapletena. Ipak ima i zvučnih imena: Jean Paul (Titan. Schiller i njegov kriminalno-fantastični roman. 1801. Tieck. koji je možda njegovo najznačajnije djelo. koja se zbiva u Italiji u jeku inkvizicije. koji ostade nedovršen (Der Geisterseher). čitavog je života bio u potrazi za »čudom«. iako je Lewisov Redovnik glavni predložak (da ne kažemo uzor ili ugled). poticaja). svjedoče njegove Strašne priče (Tales of Terror. jer umire 1818. Hesperus).

popili su zajedno bocu vina. *** Uz književne pobude. o kojima profani svijet malo zna. ali čovjek prosvijećen i prijatan. izvješćuje Kunz19 o posjetu kapucin-skom samostanu u Bambergu. U svojim" uspomenama. nego biografskoanegdotističan. ćelavo tjeme i snježnobijela. ne valja zaboraviti biografske elemente. no Hoffmann ga je stalnim natakanjem i nazdravljivanjem uspio odvratiti od tog nauma (jer su i dobri pjesnici u pravilu grozni gnjavatori. počeo se hvatati mrak. a zvao se Ciril. Pokazao im je i kriptu. koja se Hoffmanna naročito dojmila. pa njihov korijen nije literaran. stvari. Kunz i njegov prijatelj zadržani su na ručku. Hoffmann se zanimao za životopis ove zanimljive ličnosti. kojom prilikom Hoffmannovu pažnju privukao starac »najljepšega antiknog obličja«: duguljasto. htio je gostima pročitati neke svoje pjesmotvore. a pater se raspričao o svome boravku u Rimu. da_su mnoge stranice Eliksira nastale pod izravnim utjecajem piščevih ličnih doživljaja. Vinskoga crvenila odjednom je nestalo: sada je bio blijed . ali svašta naklapa. kojima se kod Hoffmanna pridružuju i patografski. Htio ga je navesti na to. da bi im pokazao njegove znamenitosti. orlovski nos. Hoffmanna. Bio je čuven sa svojom učenosti i pobožnosti. talijanskom i latinskom jeziku. da iznese neke indiskrecije iz redovničkog života. T. kad recitiraju svoje stihove).koji su ipak intimna ispovijest E. Kako se bavio pjesništvom i sam pisao stihove. koje otkriva komparativna povijest književnosti. markantno lice talijanskog tipa. a konverzacija. pa je toga časa zaželio da se prožme samostanskom atmosferom. Detaljnim poznavanjem piščeve biografije otkrit ćemo nesumnjivu činjenicu. koje se vrše unutar nacionalne književnosti. a pater je svoje goste poveo samostanom. kako bi njezinu tajnovitost mogao što življe i što plastičnije prikazati. Pošto je Hoffmann zaželio da ga izbliže upozna. A. Pošto je vino ispito i razgovor dovršen. koje su važno vrelo za poznavanje Hoffmannove biografije. a prema Kunzovu svjedočanstvu Hoffmanna je — čim je ušao u ćeliju — zahvatilo neko čudno raspoloženje. bivala je sve življa. brada. koja je vodena na njemačkom. i druge. Pater Cyrilus. Razgovor se vodio u ćeliji Oca Cirila. Moglo mu je biti sedamdeset godina.

Šetao je gradom. a na koncu je odlučio da ode s prijateljem Kunzom na neku zabavu. gdje će u vinu i punču utopiti grobno raspoloženje. Zidna ura: Mors certa — hora incerta — una ex his. 9. veljače 1812.. pa je i poslije u više navrata grdio »infamnog. da netko drugi bude vaš provodič! Neka vas odvede do moga groba. dok je u romanu ovaj klipan ispao vrlo . Navečer u kazalištu (o čemu Kunz ne priča). koju je Hoffmann bio uglazbio). sigurno doživjeti: čut ćete jednoga dana.« Kad je čuo ove riječi. nego je hitrim i nesigurni korakom nestao iz kripte. — govorio je Otac Ćiril — u njegovu srcu nije bilo zlobe. prozaičnog klipana«... kako bi prevladao ove dojmove. U Hoffmannovu dnevniku nalazimo ovaj zapis: »Nedjelja. Hoffmann se na to grdno uvrijedio. pa se — veli Kunz — upravo izobličio. Ah. što gledam gdje druge pokapaju — govorio je starac — a kako će to još dugo? Vi ćete to. da biste — mome pepelu i u ovom sretnom danu u spomen — prolili jednu suzu. Prijatno raspoloženje. »Evo sedamdeset i četiri godine. Hoffmanna je uhvatila jeza.. O podne ručak kod kapucina. pa mu se šumar od srca nasmijao.poput krpe i pažljivo je gutao starčeve riječi. da je na trenutke osjećao gotovo fizičku bol i da ovaj posjet neće nikada zaboraviti. gdje je u njihovu čast organiziran lov.. boravak kod šumara. dajte onda. da nije mogao prozboriti ni bijele ni crne. »Ovdje počiva pobožni brat X. koje se ogledaju u Eliksirima. da je to bio čudan i znamenit dožvljaj. No ima i drugih bamberških uspomena. kako su posjetili šumara u Frensdorfu kraj Bamberga. Kunz priča. e bih se riješio tog nastrojenja. Egzaltiran vjerskom okolinom. koji su ga tjelesno iscrpili. gdje će počivati njegovi — to jest paterovi — smrtni ostaci. Opisujući na pr..« I dodatak: »Divne patrijarhalne glave kapucina. Tako Kunz. sjeća se Hoffmann lovačkih doživljaja.« A kad je najzad pokazao mjesto. mlada gospodo. da je Otac Ćiril svršio. Hoffmann se tako uzrujao. Fantazije na zabavi. Lovačka popijevka Malera Mullera ili pjesma nadlugara u njegovoj drami Golo i Genova.« Ova je zgoda zacijelo važan poticaj u postanku Hoffmano-va romana. o kojima priča Kunz i koji su zacijelo važniji od književih reminiscencija (bio to Tieckov Sternbald. Poslije do 5 sati na reduti. Izlazeći iz samostana povjerio je Kunzu. kojom je prilikom Hoffmann pokazao mnogo dobre volje i nespretnosti. Gluposti i svinjarije.

ali je štampom izašla . koju je Hoffmann dobro poznavao. nego su pustile da izumre (što se desilo 1826. pratio je s interesom njegovu šarenu karijeru i vrlo je vjerojatno. Werner je glavni predstavnik tzv. izašav iz samostana. No Hoffmann se prvi sjećao cistercitskog. A kako se književne pobude (konkretno Lewisov Redovnik) dopunjuju ličnim opažanjima. veljače (odatle i naslov drame). romantične karikature starogrčke drame. pa je svoj doživljaj upotrebio u noveli Igračeva sreća (Spielergliick). franjevačkog i dominikanskog samostana te samostana klarisa. pustolovnog psihopata. Wernerova je drama davana u Weimaru 1810. koji je pjesnički talenat kombinirao s ljubavnim ekscesima i misticizmom. te ga vlasti nisu dirale. sudbinske tragedije (Schicksals — tragodie). a uvijek se nađe pri ruci kobni nož. I pozadina romana je historična. rujna umire Medardo. kojim su sva umorstva izvršena. Tako na pr.). ali (i to je romantična prinova) kobne se stvari dešavaju uvijek u jedan određeni dan. koje će poznavači lokalnih prilika lako prepoznati u romanu. kojom je prilikom doživio nešto slično. što se razabire iz predgovora. kroz koje prolazi Medardo. koji je nešto starijeg Wernera poznavao još iz Konigsberga. U poznatoj Wer-nerovoj drami dešavaju se sva umorstva 24. Bambreški samostani bili su u to vrrjeme sekularizirani. da bi u svojoj četrdesetoj i petoj godini prešao na katolicizam i — zaredivši se za svećenika — postao jedan od najslavnijih propovjednika (pa je za vrijeme Bečkog kongresa upravo briljirao). A sjetimo se i fatalnog noža.. što ga Medardo nosi sa sobom. Jedno i drugo nalazimo u Eliksirima. o čemu svjedoče opisi pejzaža. da grijesi otaca prelaze s koljena na koljeno. da je za svog Medarda neke crte posudio od Wernera. mogu se identificirati.simpatičan. a da bi se kob ispunila. Hoffmann se sjeća svog puta kroz Kr-konoše. svjedoči i primjer Zaharije Wernera.20 Značajno je za ovu vrstu literature. služi redovno jedan te isti rekvizit. koju je uvrstio u ciklus Serapionske braće (Die Serapionsbruder). 5. istog dana i sata kad je (godinu dana ranije) umorena Aurelija. pa je ostao samo kapucinski. I krajevi. To je Franačka Svica. Hoffmann. Ili da spomenemo još jedan primjer: opisujući hazardnu igru na kneževskom dvoru. koji nisu nipošto apstraktni. koji nije imao nikakova imutka.

koji u njegovom romanu ostaviše vidljivih tragova. što danas zovemo psihoterapijom. vrši istu ulogu kao Medardov nožić. pa je morao poznavati njegov roman Der Dolch (1794. 1814. koja njegovim Eliksirima daje karakter ispovijesti. Ako je dakle Hoffmann crpio iz knjige koristeći se literarnim pobudama (pri čemu je utjecaj Lewisova romana izvan svake sumnje). koji je u neku ruku dramsko lice.21 zaboravljena pripovjedača. on je crpio i iz vlastitih iskustava. gdje se u svim kobnim zapletima pojavljuje bodež.2 Klugeova razmatranja o životinjskom magnetizmu kao sredstvu liječenja. koga je pisac Eliksira izvanredno cijenio. Hoffmann bijaše laik. Schubert upućuje i na suvremenu medicinsko-psihološku literaturu. ali se mnogo družilo s liječnicima. Evo npr. osobnih doživljaja. Prijatelji liječnici (stari Marcus i mladi Speyer u Bambergu) pokazuju u bolnici zanimljive slučajeve. Nije sigurno. što se razabire iz jednog pisma Kunzu22 i čitavog drugog dijela Eliksira. sama po sebi značajna.tek 1815. da su nove medicinske teorije Mesmera i Schuberta važna komponenta njemačkog romantizma. G. daju mu da prisustvuje njihovim pokusima. koji — vulgariziraju Schellingov nauk — navješćuje modernu parapsihologiju. Direktnu pobudu prima Hoffmann možda od Karla Grossea. Mesmera koji je svojim »magnetizmom« preteča sugestije i hipnoze. ali je činjenica.JNo lična nota. a dijelom ju je upoznao na njegov poticaj.24 Coxove praktične opaske o duševnim oboljenjima. kojim je Ulfo ubio brata. Tako npr.-95. na-hodi se njaviše u psihološkoj odnosno psihopatološkoj sadržini romana. a Hoffmann. kod Tiecka (Karl von Berneck) kobni mač. No Hoffmann je sličnih pobuda mogao primiti iz drugih djela ove vrste. H. strastveno se zanima i za ove pojave i studira neke na sebi samom.).25 Pinelovo medicin-sko-filozofsko djelo o ludilu26 i drugo. I tu je lektira izvršila važnu ulogu. da je Hoffmann za nju znao. a spomenuta je djela veoma pažljivo čitao. koja je Hoffmannu dijelom bila poznata. koji je sam teški psihopat. da šu Hoffmanna ova djela privlačila. von Schuberta. Reilov Archiv ili njegove »rapsodije« o primjeni psihičkih metoda pri liječenju duševnih poremeće-nja. pa je štošta naučio. pa bismo morali citirati brojne odlomke. Schubertova analiza snova (Symbolik des Traums. . ali je u najmanju ruku moguće. Nemojmo zaboraviti.) Hoffmanna se duboko dojmila.

kao svako drugo otrovanje. okultne pojave (koje nisu okultne. koji bijaše optički tip. nenadoknadiva. a sva je prilika. ali je koketirao s ludilom. daje Hoffmann bio hereditarno opterećen. ima velikih prednosti. pa je eidetizam normalna pojava kod primitivnih plemena ili djece. nego nedovoljno poznate i stoga nedovoljno objašnjene) — sve je to posljedica njegove psihopatske konstitucije. neopravdanoj ugodi (euforija) i neobjašnjenom strahu (fobija).. a ne znati npr. kao što nema sumnje. da je bio eidetik.Stoga je u Hoffmannovu slučaju patografska metoda svakako opravdana i. Bijaše izvanredno osjetljiv. A među njemačkim romanticima dvojica se zacijelo odlikuju eidetičnim mišljenjima. Eidetično je doživljavanje starije od predočavanja. a drugi Hoffmann. jer svojim opisima može dati halucinan-tnu opipljivost i živost. a kako je eidetizam sjajno pomagalo za svaki umni rad. da se pobožnim retuširanjem životopisa ništa ne postizava. Alkohlolička paranoja glavnoga lica u Eliksirima tako je izvrsno prikazana. čuditi se kako opipljivo prikazuje irealna bića. da nije sam nešto slično doživio. Otrovanje alkoholom. 284-287. Odrasli su eidetici rijetki. kojima se proslavio. Dodamo li hereditetu nerazuman odgoj. obdaren ili opterećen ovim svojstvom. Opisuju ga kao čovjeka kameleonski promjenljiva i pokretljiva. svakako je nezgodno. 7 Govoriti o fantastici njegovih djela. a spomenuti interes za patologiju duševnog života. što ostavlja tako vidljiv trag u književnim sastancima. da ga je to osposobilo da stvara djela. bijaše — kažu — eidetik. a nije slučaj. Bojao se da ne poludi. štoviše. premda se to i danas rado poriče. da književnik. može poslužiti kao povod halucinacijama. Nema nadalje sumnje. da su obojica majstori sablasnih evokacija te potiču dojam realističnih fantasta ili fantastičnih realista. Jedan je Ludwig Tieck. delirantnim doživljajima. za tzv. da je Hoffmann bio pijanac. kojem koristi živo predočavanje. Živost zornih slika umjesto apstraktnih predočaba može se pojačati alkoholom. Jer što je eidetizam? Eidetizam (ši8oq slika) zovemo sposobnost da mjesto predočaba doživimo zorne slike s osjetnom ži-vošću. kojem je Hoffmann bio . da piscu njegovo bavljenje s psihijatrijom ne bi zacijelo pomoglo. Vidi pogovor Gospođici Scuderi. to nema sumnje. Goethe. str.

). 1935. horeja ili alkoholični polineuritis. kako je ovo sitno i slabunjavo dijete s intenzivnim nutarnjim životom moglo izrasti u disharmoničnu ličnost. 8 znatno razilaze. koji su pisali o Hoffmannu.).). drugi čangrizavi i tromi. Schaeffer (1909. od kojih je patio Hoffmann: živčani bolovi.. pretpostavlja lues (pa je i ta činjenica Hoffmannovim posthumnim braniteljima zadala dosta jada. dok pripadnici druge skupine doživljavaju slike. a sam se naziva »podagristom«. njihove su slike pokretne. A sušenje kičme. Margis (1910. ali se u tome patografi. patio je od upale zglobova.-1911. Kuene-mann (1911. artritičan. Eyrich (1930. drugo izd. Klinke (1902. pa bili oni i liječnici.. Eidetici se naime dijele u dvije velike skupine. Znaci tabesa poklapaju se sa simptomima. Disharmoničan. veli Klinke.). stvarajući neobične slike i neobične kretnje.). No važno je. nekoordinirane kretnje (ataksija). hipersenzibilan. shvatit ćemo.30 što se donekle poklapa s prvom dijagnozom. Alkohol je pak potencirao obilje i jasnoću predočaba. No bio je. nalazimo kod Hoffmanna. Demerliac (1908.).) i dr.). Eidetici jedne i druge strane skupine razlikuju se i vanjštinom odnosno držanjem: prvi su živahni. pa i luetičke. premda su luetičke zaraze u ono ratno doba svakodnevna pojava). budući da je smežurana jetra posljedica alkoholizma.-1908. to svjedočan 28 Barine (1895. čini se.). koje su ukočene i nepromjenljive. nisu pouzdana.29 Ciroza jetre i alkoholični polineuritis. vižlavi. veli Demerilac.podvrgnut. koja prate tabes. stva suvremenika. da je bio zaokupljen svojim zanimljivim »ja«. A doživljaj dvojnika (koji je tako značajan za njemački romantizam) nije kod Hoffmanna nimalo papirnat: to je rezultat zornog predočavanja i činjenice. 1898. Bilo bi zanimljivo znati od čega je umro. ali i nekih infekcija. Lange-Eichabaum (1927. a napose Eliksirima. Kiernan (1896. Jasno je da Hoffmann pripada prvoj skupini. da duševna poremećenja. uzetost itd. . dao biljeg disharmoničnosti. Tabes. provi-den bujnom maštom — Hoffmann je svojim djelima. koja izvire iz prevelike osjetljivosti i hipertrofirane mašte. Pripadnici prve (koji boluju od pojačanog djelovanja žljezde štitnjače) lako produciraju promjene. Pelman (1909. A kako je tabes klinički opisan tek sredinom prošlog stoljeća.). kako se obično zove tabes.

razumjet ćemo njegovu atraktivnost. koja ni danas — nakon toliko godina — nije izgubila svoju moć. afekti. što je čudesno i strano. pa ne ćemo skinuvši njegovim likovima pjesničko ruho. Dodamo li tome slikovitu figuru umjetničkog pustolova. koja se splela oko njegove pojave. ostat će u pravilu neprirodna karikatura. Zato ovakva rabota u većini slučajeva ne pobuđuje snažan učinak. Najveće medicinsko priznanje iskazao je Hoffmannu spomenuti Dr. samo što su predmeti ovog zapažanja različiti. svjedoče i njegova pisma i dnevnici. bilo da spavam ili bdijem?« Da. Čovjek se naprosto mora čuditi. pošteni. A ako su takvi ljudi svestrano nadareni. nego opaža. kako se Hoffmann minuciozno i točno pozabavio ovim naučnim pitanjima. a njegova demonija privlači i odbija u isti mah. ako su i simpatični. dobri. probuđujući sablasno — jezovit dojam nečega. Izlučimo li fantastične dodatke. naići na karikature. koji ne izmišlja. Ali pisac.bila to paranoična ili depresivna stanja. nego na istinske spodobe: abnormalne. jer patološke crte. Psihopati i psihotičari vrše redovno snažan utjecaj na svoju okolinu. 1810. No Hoffmann je pošao od pomnjivog proučavanja stvarnosti i stručne literature. zapisao u svoj dnevnik ove riječi: »Zašto tako često pomišljam na ludilo. koji je stvarno živio dvostrukim životom. ali prirodno moguće. ili pak halucinacije. što realističnije. Hoffmann je realističan pisac. duhoviti i zabavni — a takav bijaše Hoffmann — onda će nam legenda. riječi i postupci njegovih osoba podnose naučnu kritiku. moramo njegov način rada usporediti s radom drugih književnika. Njegova je fantastika u krajnjoj liniji isto tako realna kao i prizori iz svakodnevnog života. svoje i tuđe. Nije li npr. koji poput Hoffmanna vidi više jasnije i drukčije od prosječnog čovjeka. no većina književnika oslanja se pritom više na svoju maštu negoli na stvarnost. koji veli: »Da bismo Hoffmannovo književno značenje mogli ispravno ocijeniti. zašto! Imao je dovoljno razloga da bude u svojim opisima zoran i da tvorevinama svoje mašte pristupi. mora izaći na glas fantasta. Klinke. koja se ni u kojem slučaju ne poklapa s medicinskim opažanjima. biti još razumljivija. Time je u stvari riješena dvojnost njegova književnog stvaranja.«31 A koliko se zanimao za psihopatološke pojave. Mnogi rado crtaju abnormalna duševna stanja. Zadaća je nauke da razara legende ili da ih — bolje rečeno — objasni .

koleba Maassen.. pa hajde da i mi završimo. citirajući Hebbela: »Eliksiri jesu i ostaju — veli on — izvanredno značajno djelo (ein hochst bedeutungsvolles Buch). tako puno toplog i žarkog života.. da bi — ne mognemo li pronaći književni rod. koji su isto tako važni kao književne pozajmice. ukratko wunderbar. obarajući tvrdnju. gotovo nastran. kad biografu ne bi pritekao u pomoć patograf. Djelo je u stvari čudno i čudesno. tako bio-grafika dopunjuje komparatistiku. A studij Hoffman-nova života ne bi — kako smo vidjeli — bio potpun. koje književni historičar. da kolebamo. ocjenjuć Eliksire. a kušali smo objasniti zašto. ako ih je primjetio. smutiti i dezorijentirati. iznoseći lične momente. da je Hoffmannov roman pomalo čudan. Pa kako komparativna književnost svodi na pravu mjeru Hoffmannovu književnu originalnost. da je čudesan i vrijedan udivljenja. 2 On priznaje. da bi zatim ustvrdio. tako sjajno zamišljeno i tako dosljedno provedeno. otkrivajući stvari. tumači sasvim naopako. kritičar i estetičar naprosto ne vidi ili. kojima veliki njemački dramatičar daje izraza svome udivljenju. Sadržaj PRVI DIO . koji mu pristupa. Kombiniramo li spomenute tri metode. da gotovo ništa ne duguje stranim utjecajima. ne ćemo zapasti u nezgodnu situaciju. neobičan.«33 Ivo Hergešić 32 U svom predgovoru kritičkom izdanju Eliksira. a čitanje Eliksira daje mi nadu. da ću ga moći uvijek voljeti. ukratko seltsam i wun-derlich. da svaki komentator Đavoljih eliksira završi riječima Friedricha Hebbela. Jako sam volio Hoffmanna — zaključuje Hebbel u svom dnevniku — još ga uvijek volim.i korigira. kazajući zašto ovaj roman može čitaoca. 1912. *** Tradicija hoće. u koji bismo prikaz ove vrste mogli uklopiti— Eliksiri tvorili posebni književni genre. kao što npr.

A. Hoffmanna (Ivo Hergešić) .GODINE DJETINJSTVA I ŽIVOT U SAMOSTANU STUPANJE U SVIJET PUSTOLOVINE NA PUTU ŽIVOT NA KNEŽEVSKOM DVORU DRUGI DIO PREKRETNICA POKORA POVRATAK U SAMOSTAN Čudnovat i čudesan roman E. T.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful