You are on page 1of 36

Sveučilište u Zagrebu 

Akademija dramske umjetnosti  

Studij Filmske i televizijske režije 

Usmjerenje: Dokumentarni film 

 

 

 

 

 

Renata Lučić 

Režijski pristup dokumentarnom filmu “Lampa​​”  

Pisani dio diplomskog rada 

 

 

 

 

 

 

 

Mentor: Goran Dević, doc.Art. 

 

 

Zagreb, 2018. 

 
 

Sadržaj 

 

Uvod  2 

Portretni dokumentarac  3 

Radnja filma 6 

Redateljska motivacija 8 

Redateljski pristup snimanju i prvi problemi 12 

Produkcijska strana filma  16 

Analiza snimljenog materijala u odnosu na postavljene ciljeve  17 

Reference na druge filmove 21 

Montaža filma i opis dovršetka filma  29 

Problematika filma  32 

Zaključak 35 

Bibliografija   36 

 

 

 

 

 


 

UVOD

 

Tema diplomskog rada je osobno iskustvo i režijski pristup dokumentarnom filmu ”Lampa”.
Film ”Lampa” je moj diplomski dokumentarni film koji sam radila na MA Filmske i
televizijske režije, usmjerenje dokumentarni film. Kroz pisani dio nastojat ću prikazati i
objasniti kojim postupcima i tehnikama sam se koristila prilikom snimanja i montaže filma
”Lampa”, koje su to prepreke bile ispred mene i koje odluke sam morala donositi kako bih ih
riješila. Pisani dio je teorijsko objašnjenje cijelog praktičnog dijela filma. Također, u radu ću
se osvrnuti i na samo ideju i motivaciju za ovim filmom, probleme prilikom snimanja,
tehničku opremu korištenu na filmu, odabir snimatelja i odnos s protagonistom.

Prema tome rad sam podijelila na nekoliko cjelina. U prvom dijelu rada bavit ću se pričom,
odnosno scenarijem filma kako bi svatko tko čita daljnji tekst mogao razumjeti o čemu je
riječ. Taj scenarij će služiti kao određena smjernica cijelog rada.

Drugi dio rada bavit će se redateljskim pristupom filmu, od same motivacije, koncepta do
pristupa snimanju; i problemima na koje sam nailazila u svim segmentima snimanja filma.

Kako bi rad bio potpuno zaokružen fokusirat ću se i na snimatelje i njihove odluke i naputke
koje su doprinijele vizualnom stilu filma, kao i tehnička oprema koja se koristila za vrijeme
snimanja.

Kraj rada bazira se na post-produkciji. Ono uključuje gledanje i analizu materijala, reference
koje su mi pomogle definirati smjer u kojem sam željela da film ide, te u konačnici sama
montaža filma kao ključan čimbenik ovog filma.

Cilj ovoga rada je ukazati na probleme na koje sam nailazila u cijelom procesu snimanja
filma ”Lampa”​, te na neki način pomoći i ukazati drugima na koji način izbjeći prepreke i ne
raditi greške koje sam ja radila.

 


 

1. PORTRETNI DOKUMENTARAC

 

Filmska teorija razlikuje tri osnovna filmska roda koja su predmet filmoloških rasprava. To su
igrani, dokumentarni i eksperimentalni film. Prema definiciji filmskog teoretičara Hrvoja
Turkovića, dokumentarni film je filmski rod koji obilježava težnja da se filmom svjedoči o
perceptivno zatečenim zbivanjima koristeći se slikovnim i zvučnim mogućnostima filma.
Dokumentarni film pretendira prikazivati zbiljska zbivanja, ona koja su se doista dogodila, pa
je pitanje istinitosti često isticano kao najvažniji element njegova doživljavanja i
procjenjivanja.1

Svaki navedeni filmski rod u sebi sadrži različite podvrste i žanrove. Tako postoji i širok
raspon različitih vrsta dokumentarnog filma. Prema filmskom teoretičaru Nikici Giliću,
postoje različiti žanrovi dokumentarnog filma, on navodi sljedeće: žanr socijalnog filma (​Od
3 do 22​; K. Golik, 1966), politički film (​Pitka voda i sloboda III;​ R. Grlić, 1999), film o
kulturi (​Tokyo-Ga W. Wenders, 1985)​, film o pojedinim umjetnicima (C​esar Franck-Wolf
Wostell​ A. G. Lauer, 2005) i slično.2

S druge strane, Bill Nichols u svojoj knjizi ​Introduction to Documentary ​govori o
dokumentarističkim diskursima koji se dijakronijski izmjenjuju u prevlasti i isprepliću u
pojedinim dokumentarističkim strujanjima i pojedinim djelima. Njegovi modeli su podijeljeni
na poetski, ekspozitorijski, opservacijski, participativni, refleksivni i performativni diskurs.
Poetski diskurs je najistaknutiji u poetskim dokumentarcima. Ovdje je naglasak na estetskim
vrijednostima same slike, ugođaja i ritma, dok su utjecajnost i obavijesnost manje bitni
čimbenici. Za razliku od poetskog diskursa, ekspozitorijski diskurs glavnu funkciju ima da
prenese potrebne informacije, ovdje je važna didaktičnost i obavijesnost, zato su
ekspozitorijski dokumentarci često rekonstrukcijski, odnosno bave se uglavnom povijesnim
temama. Opservacijski diskurs teži ka najvećoj mogućoj utjecajnosti - takozvani direct
cinema. Nadalje, participativni diskurs je tip dokumentarca u kojemu je sam autor dio
izlaganja. Autor otvoreno manipulira materijalom i pokušava uvjeriti gledatelja u nešto, dok
ne skriva prisutnost kamere. Najpoznatiji primjeri participativnog diskursa su autori ​cinema
verite,​ na primjer Michael Moore. Refleksivni dokumentarni diskurs propituje granice roda i
​ itchella Blocka.
medija. On uključuje mnoge “lažne” dokumentarce, poput filma ​No Lies M
Posljednji diskurs koji Nichols ističe u svojoj podjeli je performativni diskurs. Ovaj diskurs

1
​http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=370​ ​pristupljeno 20.08.2018.
2
Gilić, Nikica (2007). ​Filmske vrste i rodovi. ​Zagreb​:A
​ GM d.o.o. za izdavaštvo i usluge
 


 

uključuje osobne i ispovjedne dokumentarce u kojima je najbitnija autorova subjektivnost i
istraživanje iste.3

No, drugi teoretičari filma i filmolozi imaju neke druge teorije i načine na koje dijele
dokumentarni film. Tako s obzirom na sadržaj postoje sljedeće vrste dokumentarnog filma, a
to su: putopisni, antropološki, obiteljski, prirodoznanstveni, arhivski, kompilacijski i
reportažni film te filmske novosti. Dok granično područje roda predstavljaju obrazovni
(nastavni, popularnoznanstveni, znanstveni i instruktivni) i promidžbeni (npr. “reklamni”)
filmovi. Isto tako, postoje i oni dokumentarni filmovi koji se odlikuju individualnosti
autorova pristupa i naglašenoj subjektivnosti, često se nazivaju dokumentarnim esejima.4

Također, prema hrvatskoj enciklopediji postoje i podjela dokumentarnog filma prema
redateljskim metodama, to su: ​a) rekonstrukcijska (kada prikazivane osobe obnavljaju radnje i
ponašanja karakteristična za njihov život); b) metoda skrivene kamere (snimanje ljudi
kriomice); c) anketa ili metoda intervjua, razgovora (dijalog s novinarom, redateljem i sl.); d)
prateće kamere (dugotrajno praćenje i snimanje osoba) i e) kompilacijska (sastavljanje filma
uz pomoć postojećih “dokumenata” – filmova, fotografija, slika i sl.).5

U svim navedenim podjelama, nigdje nije jasno naznačeno gdje se može smjestiti portretni
dokumentarac. Isto tako, teško je pronaći povijesni presjek ovakvog tipa dokumentarnog
filma. No, čitajući knjigu Erica Barnouwa ​A History of the Non-Fiction Film, ​možda bismo
mogli pretpostaviti kako je upravo veliko remek djelo Roberta Flahertya “​Nanook of the
North” svojevrstan portretni dokumentarac, odnosno začetnik ovakvog tipa dokumentarnog
filma.

Bill Nichols ističe kako portretni dokumentarac naginje ka opservacijskom i participativnom
diskursu. Ali, to nije pravilo, često se filmski portreti mogu svrstati i u ostala četiri diskursa -
poetski diskurs, ekspozitorijski diskurs, refleksivni diskurs i performativni diskurs. U svojoj
knjizi ​Introduction to Documentary ​ističe nekoliko karakteristika za portretni dokumentarac.
Jedno od glavnih pravila je da psihološka dubina likova postaje cilj filma. Često u takvim
dokumentarcima nije naglasak na priči i naraciji nego na stanju, pa prema tome ovakvi
filmovi imaju poetični ili subjektivni diskurs. Stil je jednako važan kao i sam sadržaj filma.
Glavni naglasak je na jednoj osobi i ona je glas cijelog filma, koriste se uglavnom

3
Nichols, Bill (2001).​ Introduction to Documentary​. Bloomington: Indiana University Press
4
​http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=15755​ ​pristupljeno 25.08.2018​. 
5
​http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=15755​ ​pristupljeno 25.08.2018.
 


 

opservacijske metode, ali česte su i metode intervjua, odnosno tehnike da autor filma
postavlja pitanja kako bi dobio odgovore i kako bi se stvorila određena slika lika.6

U svojem članku ​Is My Documentary Film a Story or a Portrait? ​Susan Brand odgovara na
pitanje je li određeni dokumentarac portretni ili pripovjedački odnosno narativni. Prema
njezinom tekstu glavna razlika je u tome što portretni dokumentarci ne predstavljaju zaplet.
Filmovi s pričom opisuju događaje koji se razvijaju kroz vrijeme i koji se mijenjaju, a kod
portreta uglavnom nema promjena, oni uglavnom opisuju ali ne idu prema promjenama i
zapletu. Prema tome portretni dokumentarci imaju lika, prostor, temu, stil i raspoloženje, a
često ne sadrže početak, sredinu, kraj, zaplet i promjenu. 7

U svojoj težnji da korištenjem slikovnih i zvučnih mogućnosti filma prenesem sliku jedne
osobe koja me na nekoj razini fascinirala i zaintrigirala, napravila sam portretni dokumentarni
film ”Lampa”. Cilj mi je bio prikazati zbilju i kroz tu zbilju predstaviti svog protagonista,
odnosno okarakterizirati ga kroz opservacijske metode i metode intervjua.

 

 

 

 

6
​Nichols, Bill (2001).​ Introduction to Documentary​. Bloomington: Indiana University Press 
7
​http://susanbrand.co.uk/interviews/documentary-film-story-portrait-susan-brand/​ p ​ ristupljeno
25.08.2018. 


 

2. RADNJA FILMA

 
Film prati Davora Halambeka, po nadimku Lampa. Lampa ima 43 godine, nezaposlen je, dane
provodi lutajući ulicama Zagreba, upadajući u konflikte s drugim ljudima, ali i sa samim sobom.
Mnogi ga Zagrepčani znaju iz raznih situacija i zgoda te ga većina doživljava kao beskućnika i
čudaka. Osim po ulicama, Lampu se često može sresti na tržnicama, mjestima za kulturu i
alternativnim okupljalištima za mlade. Lampa smatra da ljudi žive po programu i u tome ne želi
sudjelovati. No, koliko god ustrajao u svojim uvjerenjima i trudu da ne živi kao većina ljudi,
njegova realnost ne odmiče daleko od naše. Usprkos njegovom pesimizmu i nihilizmu, ljudi vole
provoditi vrijeme s Lampom, ulaziti u rasprave te slušati o njegovim ekscentričnim pogledima na
svijet. Lampa također ima zanimljivu prošlost; iako danas društveni odmetnik, nekada je i on bio
“pristojan” građanin koji se obrazovao, bavio raznim sportovima, vodio teretanu, bio umjetnik,
obiteljski čovjek i omiljen u svojem društvu.

Većina ljudi kada vidi Lampu pomisli da je beskućnik i alkoholičar s ulice. Njegova markirana,
ali poderana odjeća, prljava kosa i neuredan izgled vjerojatno utječu na takva mišljenja. Ali,
Lampa je zapravo sve samo ne ono što ljudi na prvu pomisle o njemu. Lampa ne pije alkohol,


 

živi na Pantovčaku, ne jede meso, ne kupuje hranu iz dućana nego samo iz provjerenih,
organskih trgovina i onu koju pronađe na tržnicama bilo to sa štanda ili s poda. Pije samo
destiliranu vodu i jako se rijetko kupa jer smatra da je današnja voda nečista i da se njome samo
još više “šporka”. Lampa po cijele dane besciljno hoda ulicama ​Zagreba​. Uglavnom se kre​ć​e po
Dolcu, Britancu i Malom placu ​u potrazi za voćem i povrćem koje je organsko te nije zagađeno
pesticidima. Po tome ga poznaju gotovo svi trgovci. Vrijeme također provodi u okolicama
organskih, veganskih i vegetarijanskih restorana gdje pokušava ugrabiti koji komad sirove torte
ili neki zdravi obrok. Iako obično na kraju plati taj komad torte, Lampa to uvijek na razne načine
pokušava izbjeći. Često posjećuje i kulturna događanja jer smatra umjetnost jedinim iskrenim u
čovjeku. Lampu je teško vidjeti bez smotanog ​jointa,​ koji isključivo mota s duhanom bez aditiva.
Gotovo uvijek je u nečijem društvu jer ne podnosi samoću; radije bira biti u najgorem društvu
nego sam. A dok je sam, obično piše pjesme, crta i proživljava trenutke kreativnosti i ludila, što
mu često stvara veliku bol i anksioznost.

Svijet oko sebe percipira kao veliki besmisao te teži apsolutnoj slobodi unutar toga besmislenog
svijeta. Prema tome, njegova sloboda isključuje bilo kakav oblik konzumacije i ovisnosti o bilo
čemu materijalnog karaktera, pa tako ima stav kako je i hrana čovjeku nepotrebna - ona je otrov
koji zagađuje ljudsko tijelo i um, obitelj je izmišljotina, a djevojke su za njega kurve. Kroz cijeli


 

film se upoznajemo s likom, njegovom prošlošću, strahovima i svjetonazorima te spoznajemo što
ga je dovelo na ovaj put na kojem se nalazi danas jer je vidljivo u filmu da ovaj život, koji sada
živi, posljedica je nečega, te da je nekada vodio život kao i većina nas.

 
3. REDATELJSKA MOTIVACIJA

Lampa je lik kojeg sam upoznala prije četiri godine dok sam radila u jednom otmjenom
vegetarijanskom restoranu. Lampa se često “šuljao” oko tog restorana. Često bi ušetao unutra i
pitao može li oprati ruke ili bi samo došao i sjedio ispred dok netko ne bi izašao i ušao u neki
oblik konverzacije s njim. Često sam to bila ja, i često su ti razgovori vodili u smjeru smisla
života, društva u kojem živimo i zdrave hrane. Nikada do tada nisam upoznala nikoga sličnog
njemu. Njegovi svjetonazori bili su drugačiji, ideje su mu bile ekscentrične i uza sve to zbunjivao
me je njegov nihilistički stav i izgled u kombinaciji s njegovom ​brendiranom r​ obom, i
činjenicom da živi na Pantovčaku. Sve u vezi s njim bilo je čudno i kontradiktorno.

Na neki način bila sam fascinirana njime i njegovom pojavom. Bilo mi je zanimljivo kako se s
njim lako moglo ući u razgovor, kako je zaista znao mnogo o svemu. Tako sam ga često, osim na
poslu, počela sretati po zagrebačkim ulicama i po različitim društvenim događanjima. Susret s
njim je uvijek bio topao i zabavan. Često bih ga u razgovoru pitala neka konkretna pitanja, na
primjer: koliko ima godina, koje mu je pravo ime, ima li curu, u koju školu je išao i slično. No,
na takva i slična pitanja bilo je teško dobiti ikakav odgovor od njega. Te informacije nisu mu bile
bitne, smatrao je da neću više znati o njemu znam li njegovo pravo ime.

Moja znatiželja za njim i njegovom prošlošću se samim time još više pojačavala. Zaista sam
htjela znati tko je on, tko su mu roditelji, kako izgleda njegov prostor gdje živi, vozi li osim svog
bicikla i auto, što radi navečer kada je sam… Lampa je lik kojeg je teško bilo “uloviti” i
dogovoriti susret s njim, pa su se tako naša druženja uglavnom bazirala na slučajnim susretima,
počela sam ispitivati druge ljude o njemu. No, i od njih nisam previše toga saznala. Svi njegovi
prijatelji i poznanici znali su ga jako površno, većina njih mu nije znala niti pravo ime. Za sve
njih Lampa je bio misteriozna osoba koja je uvijek tu, na svom zelenom biciklu, ali koja samo
dođe i ode.


 

Sve to mi se činilo bizarnim i ludim, te sam osjetila potrebu da na neki način saznam tko je on i
to zaokružim u filmsku priču. Tako sam došla na ideju da snimim film o njemu. U početku je on
bio zainteresiran za to, ali me onda jednom sreo u gradu i rekao da ipak odustaje od toga. Na
kraju smo kompromis napravili da ću snimati film o njemu, ali da sve što se snimi mora biti
“čista istina”. Čista istina je za njega značila da film temeljim isključivo na opservacijskim
metodama, da sve što se snima mora biti zatečeno, bez ikakvog režiranja i glume. Uz sve to
Lampa je odlučio da će u jednom trenu snimanja prestati konzumirati hranu i krenuti na “suhi
post” u kojem će se očistiti svega “šporkog” u sebi i gdje će prestati biti ovisan o hrani i vodi.

Film sam započela snimati 24. siječnja 2017. godine. Počeli smo tako da je Lampa došao kod
mene u stan gdje sam ga testno pokušala snimiti samo da vidim kako će reagirati na kameru.
Zatim sam sljedećih nekoliko dana odlazila kod njega doma gdje bih ga po nekoliko sati snimala
opservacijski. Tu su se pojavili već neki problemi o kojima ću pričati u sljedećim poglavljima.
Film je sniman do sredine rujna 2018. godine u različitim razdobljima i s većim vremenskim
razmacima.

Radni naslov filma bio je “Jedino se djela važu”, a film je bio zamišljen kroz tri poglavlja. S
obzirom na to da se veći dio filma treba bazirati na njegovom tzv. suhom postu koji sam trebala
dokumentirati, u tom se smjeru razvijala ideja i scenarij filma. Ovako je izgledao početni
sinopsis i redateljska vizija filma:

 
Početno poglavlje koje nosi naslov ”Nametnici” bit će uvod u priču. Kroz njega se upoznajemo s
glavnim protagonistom Lampom. Ovaj segment će postaviti i problem s kojim će se lik u ostatku
filma suočavati i nositi s njegovim posljedicama. Cilj ovog poglavlja jest uključiti gledatelja,
zaintrigirati ga protagonistovim kontradiktornostima, te postići kvalitetu narativa i intrige. Film
nastavlja poglavljem ”Suhi post” u kojem se prikazuje Lampa u svojem procesu čišćenja od
svega “šporkog”. Ovaj dio filma u sebi će sadržavati i dijelove Lampinog video dnevnika koji će
on voditi na dnevnoj bazi. Film završava poglavljem ”Spoznaja”. S obzirom na posljedice
njegovog “suhog posta” ovdje će film otići u dva potencijalna smjera. Ono što će biti bitno u
ovome dijelu je spoznaja do koje će glavni protagonist doći ili neće doći.


 

Ovaj dokumentarni film progovara o problemu koju zatiče sve više ljudi današnjice. Među njima
je i glavni protagonist ovog dokumentarnog filma - Lampa. Tema je izgubljenost pojedinca u
sadašnjem vremenu i prostoru, te njegov otpor i averzija prema čitavom sustavu. Lampin stav
prema svijetu je izrazito negativan, on smatra kako je sve samo program i sistem u kojem ne
postoji slobodna volja. Prema tome on odlučuje živjeti prema vlastitim načelima, koja nisu jasno
uspostavljena, i gdje sve uglavnom ostaje na razini riječi. On poriče vrijednost društvenih normi
i ideala, a krajnji mu je cilj oslobođenje od svih oblika autoriteta te postizanje više razine svijesti
koja će uništiti starog čovjeka i stvoriti novog. Lampa je u tome toliko radikalan da se odriče
konzumacije hrane.

Smatram da je protagonist samo jedan u moru ljudi koji svijet doživljavaju na isti ili sličan
način. Njegovo mišljenje i stavove ne osuđujem, ali još uvijek tražim način kako ga shvatiti.
Lampu promatram s određenom dozom empatije, no doživljavam ga kao osobu u velikom sukobu
sa samim sobom, koja nije u mogućnosti suočiti se s problemima koje život stavlja pred njega,
nego nastoji od njih pobjeći na što jednostavniji način - što ga često dovodi do slijepe ulice.
Njemu je teško nositi se sa životnim nedaćama, a za sve zlo krivi su mu drugi ljudi. Ono što me
zanima i što želim pokazati i objasniti u filmu je odakle dolazi ta izgubljenost i bijeg pojedinca,
te odakle potječe tolika frustracija prema svijetu. Zašto se neki pojedinci, kao većina građana,
ne žele prilagoditi sistemu u kojem živimo, te imaju li oni neka druga ili bolja rješenja. U filmu
želim prikazati svijet kako ga vidi osoba s margine, jedan društveni odmetnik, te kako ja gledam
na njega. Moje viđenje njega bazirati će se i na tome da prikažem kako jedna osoba, koja
smatra da je spoznala cijeli svijet i da ne želi i ne živi više u tom isprogramiranom svijetu, ipak,
manje ili više svjesno, u njemu i dalje živi. Protagonist, iako protiv sustava i programa, i dalje je
konzumerist. On kupuje i konzumira hranu (iako će kroz film nastojati prestati s tim), on nosi
skupu odjeću, on ima svoj stan na Pantovčaku, ima smartphone na kojemu provodi većinu svoga
vremena, govori kako fizičko nije bitno, ali plaši se bolesti, govori kako hrana nije potrebna, ali
konstantno nešto žvače. Filmom ću putem tih kontradikcija pokušati doći do određenih
odgovora. U funkciji je i sam naslov filma “Jedino se djela važu”. To je rečenica koju
protagonist često izgovara u filmu, a koja je često apsurdna. Krajnji cilj filma je otkloniti zidove
iza kojih se protagonist krije, te ga ogoliti kako bi možda i sam postao svjestan situacije. Na
njegovom licu može se vidjeti frustracija i bol, u stihovima njegovih pjesama može se osjetiti

10 
 

ogromna tuga, ali cilj filma je dobiti od njega najiskrenije emocije i možda mu pomoći da ih
osvijesti i krene nekim boljim putem ili jednostavno nastavi starim.

Postoje i mali dijelovi u filmu koji su snimljeni u strogo kontroliranim uvjetima, scenografski
namješteni i ušminkani, te u pojedinim dijelovima ostavljaju dojam igranog filma. To je iz
razloga što svaka od tih scena predstavlja određenu simboliku u filmu, odnosno na neki način je
odraz unutrašnjeg stanja pojedinca ili pokušaj da ga se prikaže na način na koji ga autor filma
vidi. Prema tome, ovaj se film može nazvati i dokumentarcem sa pseudo-dokumentarnim
elementima. Funkcija navedenih sekvenci na filmu je prikaz apstrakcija o kojima Lampa
nerijetko priča, a koje će se one na ovaj način nastojati približiti i dočarati gledateljima. Kroz te
dijelove u filmu nastojat će se doći do konkretnih odgovora od protagonista, s obzirom na to da
protagonist često vješto izbjegava odgovore. Protagonist će zato biti postavljen u određeni
prostor gdje će autor od njega tražiti razne odgovore i definicije poput: “Lampa, daj mi svoju
definiciju ljubavi u tri rečenice” ili ”Lampa, koja ti je prva asocijacija kada ti kažem riječ
obitelj”. Ti dijelovi će pokriti mali dio filma, i pojavljivat će se samo u trenutku kada osjetimo
da za njih ima prostora i da na neki način mogu opravdati prethodnu scenu. Ipak, većina filma
temelji se na opservacijskim tehnikama, u kojim autor filma prati protagonista u njegovim
svakodnevnim radnjama i interakcijama s drugim do prikaza njegovog pokušaja da se pronađe i
izrazi kroz razne umjetničke strane - glumu, pisanja poezije, crtanje. U filmu će se jasno osjetiti
odnos autora i protagonista, a on će nekada biti i vidljiv s obzirom na to da u nekim trenucima
autor postaje i sam lik u filmu. Pojavljivanje autora u filmu mora biti pravilno dozirano, te će se
on pojavljivati samo u trenucima kada želi izazvati određenu reakciju, dobiti odgovor na neko
pitanje ili pojačati dojam situacije, odnosno prikazati odnos koji ima s protagonistom.

Kada bih sada, nakon što je film dovršen, ponovo krenula pisati sinopsis i redateljski koncept
cijeloga filma, on bi bio potpuno drugačiji. Jedan od glavnih razloga tome je što se u njegovom
životu pa tako i filmu nikada nije dogodio “suhi post”. Moja očekivanja da se to dogodi i ujedno
strah što ako se dogodi su ostala negdje na papiru, a Lampa se nikada nije odvažio na nešto tako.
Po njegovim rečenicama osjetila sam da nije spreman za to i da ga je strah. A kako su dani
prolazili on je postajao ljući na samog sebe što ne može krenuti na taj put. Kada sam shvatila da
se to zaista neće dogoditi, prošlo je već gotovo godinu dana da ga snimam. Imala sam mnogo

11 
 

materijala snimljenog s Lampom, ali svi su oni bili više - manje isti. Dokumentirala sam njegove
radnje doma u kući na Pantovčaku, njegova druženja s poznanicima i prijateljima, zadirkivanja
drugih ljudi, čitanja njegove poezije, lutanja po ulicama pa sam tako počela dokumentirati i naše
razgovore u kojima sam pokušala nešto više otkriti o njemu. Sav taj materijal je bio dobra
podloga za napraviti filmski portret jednog lika s margina društva. No, za to je bilo potrebno ići
malo dalje. Tako sam u snimanje počela uključivati njegove roditelje, stare poznanike i sadašnje
jako dobre prijatelje koje su mi iznova davali novi pogled na njega i njegov život. Prema tome
film je nastavio ići u smjeru prikaza jednog lika koji je nekada imao drugačiji život, ispunjen s
raskoši i bogatstvom, koji ga je doveo do toga da se danas hrani na Dolcu onim što pronađe na
podu.

4. REDATELJSKI PRISTUP SNIMANJU I PRVI PROBLEMI

Prilikom započinjanja snimanja filma odlučila sam protagonista snimati sama dok se ne privikne
na kameru i mene. Smatrala sam da filmska ekipa mora biti u malom broju, te mora imati lagani
korak u smislu pristupa, kako bih protagonistu dala što više prostora za otvaranje. Također,
smatrala sam da bi veći broj filmske ekipe naškodio opservacijskom pristupu snimanja, posebno
u trenucima kada se protagonist nalazi među drugim ljudima, na društvenim okupljanjima ili
općenito eksterijerima.

Svaki dio procesa snimanja trebao je komunicirati s prethodnim jer se tako stvara jasna
povezanost, stil i smjer dokumentarnog filma što ga pretvara u zaokruženu narativnu priču sa
strogo doziranim poetičnim i nenarativnim trenutcima. Nakon određenog perioda snimanja
shvatila sam da mi treba pomoć i da bi bilo korisnije za sam film uzeti snimatelja, koji će svojim
stilom pridonijeti vizualnom identitetu filma. Ujedno je i meni bilo lakše s obzirom na to da sam
s vremenom i ja postajala protagonist u filmu. Snimateljska ekipa koristila je Sony filmske
kamere, modele Sony PXW-FS5 i Sony Nex100 koje su na terenu osiguravale mogućnost lagane
i dinamične promjene i praćenja situacija u oskudnim, krcatim i urbanim okvirima. Kamere smo
koristili ovisno o dostupnosti opreme, ali često nam je kamera Sony PXW-FS5 bila puno
praktičnija i korisnija. Sony Nex 100 je po svojem dizajnu napravljena da služi uglavnom za

12 
 

statične kadrove sa stativa, prema tome smo s njom često nailazili na poteškoće snimanja iz ruke
i ujedno izoštravanja slike. S kamerom PXW-FS5 nismo nailazili na takve i slične probleme.

Stiliziranošću kadrova, slika, boja i tonova nastojali smo dobiti vizualno zanimljive i začudne
kadrove. Ideja je bila snimiti film u kojem će gledatelji uživati u vizualnom sadržaju, šarolikosti,
emocijama, ali s druge strane pratiti i jednu narativnu priču. Tehnika snimanja su široki, nježni i
opisni kadrovi za dočaravanje prostora, krupniji iz daljine stisnuti kadrovi za atmosferu i emociju
te detalji za bitne elemente unutar filma. U situacijama kada pratimo protagonista kamera se
uglavnom koristila iz ruke, dok se za sve ostale situacije nastojalo snimati sa stativa.

Moja redateljska motivacija bila je kreirati intrigantan, emotivan i zabavan sadržaj s određenom
jasnom porukom na kraju filma. Prema tome je kamera i odabir snimatelja bila bitna odluka za
ovaj film. Nastojala sam uz sebe imati snimatelja koji će svojim znanjem i iskustvom upotpuniti
ovaj film. Stoga sam u proces snimanja filma uključila Marinka Marinkića koji svojim izborom
kadriranja, strpljivosti, kompozicijom i uspostavljanjem odnosa lika i prostora doprinio ovom
filmu.

13 
 

Jedna od mojih glavnih uputa snimatelju u situacijama eksterijera i društvenih događaja je bila da
kamerom pristupi protagonistu “kao da je on Pale sam na svijetu“. To je bitna točka u samom
filmu i ovim načinom praćenja lika i fiksacijom na njega dobili smo materijal koji jasno
pokazuje protagonista onakav kakve on i je - usamljen i pogubljen među toliko ljudi. Dakle,
slikom smo uspjeli prenijeti temeljnu poruku cijeloga filma.

Nadalje, držala sam da je lice protagonista bitno za film i da kroz krupne planove njega i njegove
ekspresije možemo potaknuti na određene zaključke i empatiju s likom. Kako navodi i sam autor
članka “The Scene of Empathy and the Human Face on Film” Plantiga: “...izraz lica u filmu ne
samo da prenosi osjećaje nego izaziva, objašnjava i učvršćuje osjećajne reakcije - osobito
empatijske reakcije.”8 Prema tome kako bi se gledatelj što bolje mogao poistovjetiti odnosno
uključiti u lika, i razviti određenu empatiju prema njemu, kadrovi protagoniste su snimani
uglavnom u “krupnjacima”, naročito kada je on sam u svojem stanu. U puno trenutaka su krupni
planovi korišteni tako da se laganim zoom-inom ide prema liku, što je često u montaži koristilo
kao određeni prijelaz iz realne situacije u protagonistove misli.

8
Carl Plantiga, 1999, ”The Scene of Empathy and the Human Face on Film”, u: Carl Plantiga, Greg
M. Smith, ur., 1999, Passionate Views. Film, Cognition, and Emotion, Baltimore, London: The Johns
Hopkins University Press

14 
 

Osim opservacijom, u filmu sam se koristila i tehnikom intervjua. Htjela sam da priča o Lampi
bude ispričana i kroz oči njegovih poznanika, prijatelja i obitelji. Odluka o snimanju intervjua je
donesena pred sami kraj snimanja filma. Na to me potaknula situacija snimanja Lampinih
roditelja. Nažalost, kada opservacijski pristup nije uspio, bila sam primorana snimati na način da
njegovoj majci i baki postavljam pitanja na koja ću dobiti konkretne odgovore. Nakon tog
snimanja odlučila sam snimiti i njegove prijatelje na isti način kako bi se kroz film provlačila ista
tehnika i pristup snimanju. Također, intervjui su donekle uveli red u film koji nažalost sam lik
filma, a niti moja režija nije uspjela. Ambijenti u kojima su oni snimani nisu smjeli odudarati od
ambijenata u kojima je sniman ostatak filma, i inzistirala sam da oni vizualno budu ujednačeni i
na neki način da su povezani s glavnim protagonistom. Tako sam na primjer snimala Lampinog
prijatelja Marija Mlakara na krovu skvota Bek, a to je mjesto gdje Lampa provodi veći dio svoga
dana, Lampinu majku sam snimala u kući u kojoj je Lampa odrastao dok sam prijatelja Marka
snimala ispod Savskog mosta - mjesta gdje su se on i Lampa često dolazili skupa družiti dok su
bili mlađi. Svi intervjui su snimani u totalu kako bi bilo jasno gdje se nalazimo i bilo je bitno da
se u pozadini vidi grad, ljudi ili nekakvi pokreti. Cijelo vrijeme sam nastojala kroz grad, ljude i
dinamiku prikazati kako su svi u pokretu i životu dok jedini Lampa izgleda kao da je njemu
vrijeme stalo. Svi intervju si snimani statično za razliku od ostatka filma.

5. PRODUKCIJSKA STRANA FILMA

Film “Lampa” produkcijski nije bio zahtjevan. Riječ je o studentskom filmu koji ne uključuje
honorare autorskoj ekipi. Prema tome troškovi filma bili su svedeni na minimum koji je potreban
da se pokrije snimanje studentskog filma.

Snimanje je funkcioniralo po principu zatečenosti trenutka, a filmska ekipa se sastojala od
redatelja, snimatelja i ponekad tonca. Često su se snimanja događala sasvim neplanski jer je bilo
teško dogovoriti s protagonistom točan termin. Protagonist je osoba koja ne posjeduje mobitel
niti sat te je vrijeme za njega nepoznati pojam. Prema tome bismo ga snimatelj i ja dočekivali na
određenim mjestima u gradu gdje bismo mogli pretpostaviti da će biti ili bismo mu ostavljali
poruke po gradu. Na primjer, u restoranu Zrno bismo ostavili poruku da nazove s nečijeg broja
od posluge i slično.

15 
 

Od financijskih troškova najveći izdaci su osim hard diskova, baterija i putnih troškova bili
iznajmljivanje kamere, tonske opreme, stativa i objektiva. Cijelo snimanje se odvijalo u gradu
Zagrebu, uglavnom u njegovom stanu, po centru, klubovima, skvotovima, tržnicama i stanu
njegovih roditelja. Produkcijska strana je u tim slučajevima se brinula za dobivanje dozvole za
snimanje u određenim objektima ili javnim površinama.

Iako pred-produkcijski i produkciji ovaj projekt nije bio pretjerano zahtjevan niti financijski
skup, u post-produkciji će film “Lampa” zahtijevati veliku pozornost i zadatke. Jedno od glavnih
pitanja koji se u ovoj fazi postprodukcije filma postavlja su autorska prava za glazbu. Naime, u
filmu su korišteni različiti glazbeni brojevi od poznatih hrvatskih glazbenika, poput Bareta,
Psihomodo Popa, Mance i drugih. Prema tome potrebno je da film produkcijski dobije autorska
prava za svu glazbu koja se koristi na filmu kako bi se on mogao prikazivati u festivalske svrhe i
eventualne TV svrhe.

6. ANALIZA SNIMLJENOG MATERIJALA U ODNOSU NA
POSTAVLJENE CILJEVE

Proces snimanja dokumentarnog filma “Lampa” trajao je nešto više od godinu i pol. Dok je
proces snimanja trajao, materijal se redovno pregledavao kako bi se analiziralo snimljeno te
uočile eventualne pogreške koje bi se u sljedećim snimanjima mogle izbjeći. Prema tome,
svako pregledavanje novog materijala je donosilo nešto novo. U početku sam materijal
gledala i analizirala sama, a zatim na predavanju sa svojim mentorom i kolegama.

Smatram kako je vrlo bitno analizirati snimljeni materijal s drugim ljudima. To je način kako
stvari sagledati objektivno, kako neke stvari koje sam ne vidiš ih shvatiš uz pomoć komentara
i kritika drugih. Prema tome analiza snimljenog materijala pomogla mi je doprinijeti
shvaćanju ovoga filma i služila mi je kao smjernica za daljnje korake.

Materijal sam redovno donosila na predavanje gdje bismo ga gledali, a zatim bi svatko od
kolega i mentor dao svoj komentar na film. Krenuli bismo od toga što je u materijalu dobro,

16 
 

što loše, kakav dojam na njih ostavlja protagonist, koje tehnike su korištene pri snimanju i
jesu li one dobre… Jedan od učestalih komentara koje sam dobila na analizi je bio taj da je
protagonist pomalo iritantan, da glumi za kameru te da su njegove priče poput monologa bez
kraja. Takvi komentari i zaključci su me natjerali da pri svakom drugom snimanju
protagonistu ne dopustim da on vodi glavnu riječ. Pokušala sam ga staviti u situacije koje će
dovesti do potrebnog dijaloga i interakcije s drugima. Zatim sam upotrebljavala tehniku da
bih se skupa sa snimateljem udaljila što je više moguće od protagonista kako mu ne bih
ostavljala mogućnost obraćanja kameri, a kako bi i on na neki način bio manje svjestan
objektiva i nas, te time postajao prirodniji. Te tehnike su pomagale i donosile mi neki novi i
drugačiji materijal.

Kako mi je sama tema filma kroz proces snimanja zapravo polako klizila iz ruke, tako je sve
više ostajalo mjesta za improvizaciju. Očekivala sam kako ću snimati čovjeka koji odlazi na
ekstremni post i za koji sam bila više - manje pripremljena. Znala sam da bih te dane
njegovog “suhog posta” bila po cijele dane s protagonistom i opservirala njegov život za
vrijeme te hrabre odluke. Vrijeme kada ne bih bila s njim ostavljala bih mu malu kameru ili
GoPro s kojim se sam protagonist trebao snimati, odnosno voditi svojevrstan video dnevnik
svojeg posta. Međutim, kako su dani prolazili i kako Lampa nije odlazio na post, tako sam
ostajala bez glavne tematike filma i tehnike improvizacije. Krenula sam ga snimati tako da
dođem to toga zašto on uopće želi otići na “suhi post”. Što ga je navelo na tu suludu ideju?
Znala sam da je moj protagonist veliki ekscentrik, ali sam htjela znati zašto. Prema tome
cijelo snimanje se tada usmjerilo na to da dobijem što više informacija o njemu, o njegovoj
prošlosti, o njegovoj bivšoj djevojci, o njegovoj obiteljskoj pozadini o njegovim
prijateljima…

Prema tome sam počela snimati svog protagonista tako da sam ga postavljala u različite
društvene kontekste. Odlazili smo s njim na različita društvena događanja, na mjesta na
kojima provodi najviše vremena poput restorana zdrave hrane, raznih kafića, HNK-a, Art
Parka i slično. Osim toga, važno mi je bilo snimiti ga u obiteljskom okruženju. Htjela sam
upoznati njegovu obitelj i vidjeti kako funkcionira unutar te zajednice.

17 
 

Odlazak njegovoj obitelji i dopuštenje da se snima je bio mukotrpan posao. Vodila sam se
psihologijom da je možda najbolje prvo upoznati roditelje pa tek onda tražiti dopuštenje za
snimanje. Tako sam se nekoliko tjedana nalazila s njegovom majkom kako bih joj prenijela
svoja razmišljanja o Lampi, objasnila zašto snimam film o njemu i zašto je bitno da oni budu
dio tog filma. Prema mome mišljenju bilo je nemoguće napraviti filmski portret lika ako
nemamo sadržan bitan aspekt njegova života. Njegova majka pristala je dati intervju i reći
svoje mišljenje o Lampi. Njegov otac nije pristao dati intervju, ali je dao dopuštenje da se
snimi nekoliko scena Lampe kada dolazi posjetiti svoje roditelje i baku.

Snimanje Lampine posjete obitelji bilo je stresno i zahtjevno. Pokušala sam dati upute
njegovoj obitelji na koji način ću snimati i što očekujem odnosno ne očekujem od njih. To je
bila jedna od većih pogrešaka u procesu snimanja tog filma. Moja jedina uputa koju sam im
dala je bila “pokušajte se ponašati kao da kamere nema”. Ta uputa nije bila dobra i ishodila je
upravo kontraefekt. Njegova majka, kao i baka su cijelo vrijeme pogledavali u kameru i
obraćali su joj se. Otac je odmah po našem dolasku napustio stan što je u konačnici
doprinijelo samoj priči. No, problem su bili mamina i bakina gluma pred kamerom. Sve je
bilo tako umjetno, a oni svi su se ponašali kao da snimamo igrani, a ne dokumentarni film.
Nadala sam se da to snimanje s obitelji neće biti jedino i da je ovo dobar početak. No, kasnije
sam shvatila da je to sve što sam dobila od njih. Doduše, imala sam još jedno neuspješno

18 
 

snimanje obitelji, gdje su bili samo mama i baka, ali je ono ispalo još manje uspješnije od
prvog.

Nakon analize materijala snimljenog s obitelji, shvatila sam da sam se možda trebala
drugačije odnositi prema samom snimanju. Smatram da bi moj materijal bio puno
zadovoljavajući da sam nakon što sam dala uputu protagonistima da pokušaju zamisliti kao
da kamere nema, ostaviti ih same sa svojim snimateljem te izaći iz stana. Držim da je to bio
jedini način da oni budu opušteniji pred kamerom i pretjerano ne glume. U ovom slučaju
imala sam protagoniste koji se cijelo vrijeme obraćaju meni. Kada su u tom trenutku
snimanja shvatila da nisam na dobrom putu, na pamet mi je padala samo još jedna ideja, a to
je bilo postaviti protagoniste odvojeno i snimiti intervjue s njima. Upravo to sam i napravila i
na kraju se ispostavilo da je materijal intervjua na neki način spasio scenu s obitelji i usmjerio
cijeli film. Ti intervjui su me motivirali da snimim intervjue s njegovim prijateljima,
poznanicima i slučajnim prolaznicima.

19 
 

Film je već neko vrijeme bio u montaži, a ja sam snimala intervjue s ljudima koji su davali
svoje viđenje Lampe. Kroz analizu tih intervjua svaki put bih otkrivala neke nove stvari o
svojem protagonistu. Također, bilo je zanimljivo proučavati na koji način drugi ljudi
doživljavaju mojeg protagonistu. Prema tome, montaža je krenula u smjeru da strukturu filma
gradim tako da opservacijski prikazujem Lampu u različitim okolnostima u kojima će
gledatelj graditi određeno mišljenje o njemu, a zatim taj sadržaj osvježavam s drugim
protagonistima koji pričaju o Lampi i način na koji oni njega gledaju i doživljavaju i na koji
način misle da ga okolina doživljava.

7. REFERENCE NA DRUGE FILMOVE

Prije nego sam krenula u proces snimanja počela sam tražiti filmove na istu ili sličnu
tematiku. Nažalost, nisam pronašla niti jedan dokumentarni film koji prati lika u njegovom
procesu apstinencije od hrane i vode. Na kraju mi je ostao samo izbor filmova koji filmski
portretiraju ekscentrike, čudake i ljude s margina društva. Neki od filmova koje sam pogleda
su sljedeći:

20 
 

- Jasna Zastavniković: Ime majke: Naranča
- Darovan Tušek: Ljubi bližnjega svoga
- Ian Soldat: Geliebt / Be loved
- Ian Soldat: Der Unfertige / The Incomplete
- Dario Lonjak: Srećko
- Sanja Bistričić: Ispred zastava
- Damir Čučić: Mitch - dnevnik jednog shizofreničara
- James Marsh: Man on Wire
- Damian Nenadić : Dani ludila
- Morana Komljenović: Bosanoga - sasvim slučajna smrt
- Tadija Tadić: Rođendan
- Mirna Zgrabljić: Kika
- Nikica Zdunić: Sanja
- Igor Bezinović: Veruda - film o Bojanu
- Igor Bezinović: Kratki obiteljski film
- Nikola Babić: ​Bino, oko galebovo

Svi navedeni filmovi su mi na neki način pomogli u stvaranju filma o Lampi, mnogi od njih
su mi objasnili što ja želim u svojem filmu, a što ne. Pomogli su mi sagraditi lika u svojoj
vlastitoj glavi, izgraditi strukturu filma i odabrati najbolje opcije i pristupe u pričanju priče o
Lampi. Mnogi od njih su mi pomogli shvatiti kako ne želim da moj film izgleda, dok su me s
druge strane neki od njih motivirali da uvedem sebe kao lika u film, poput filma “Ljubi
bližnjega svoga” od Darovana Tušeka.

21 
 

Ipak, jedan film se među svim pogledanima najviše isticao. Bio je to film od Jasne
Zastavniković “Ime majke: Naranča”. Zapravo mogu reći da me upravo taj film i motivirao
da radim film o Lampi. Film sam pogledala nekoliko godina prije nego sam upoznala Lampu
i sjećam se da prvi puta kada sam vidjela svog budućeg protagonistu da sam se sjetila Nevena
Aljinovića - Tota.

Postoje mnoge zajedničke crte između mog protagonista i protagoniste Jasne Zastavniković.
Oba lika imaju drugačije i neobične poglede na život, oba lika na neki način ne žive po
pravilima kojem im društvo nameće, oba lika u sebi imaju nešto toliko toplo i simpatično, a
opet s druge strane nešto što te odbija i ujedno ih se strašiš.

“Ime majke: Naranča” je ironična, razigrana dokumentarno-igrana priča o mladiću Nevenu
koje je za okolinu bio i ostao problematično dijete. Ovaj film me inspirirao i motivirao na
puno načina - od samog odabira lika do načina na koji ću ga prikazati u filmu. Kao Jasna
Zastavniković, i ja sam se htjela na neki način poigravati s dokumentarističkom formom i
konvencijama na metafilmski način. Prema tome koristila sam se metodom da pokušam
ispričati priču o svojem liku na načinu da on sam priča o sebi i tako da drugi pričaju kako ga
oni vide, dakle kroz tuđe oči. Sve to je dovelo do toga da kombinacijom njihovih priča i
svojim autorskim i redateljskim odlukama dobijem jednu zaokruženu priču, koja u konačnici
ostaje na gledatelju da on sam izvede zaključak o Lampi.

22 
 

U filmu sam se koristila metafilmskim elementima kao i poetično-igranim, pa tako i
glazbenim sekvencama. Metafilmske elemente postigla sam tako da uvedem sebe kao lika u
film te kroz nekoliko trenutaka u filmu dajem do znanja gledatelju da se nalazim iza kamere
jer mi se protagonisti direktno obraćaju. Uvođenje sebe kao lika dovelo je do toga da se kroz
film osjeti da je cijeli proces snimanja trajao duži vremenski period kroz koje sam se ja
povezala sa svojim protagonistom, a ujedno sam pokazala i da sam kroz proces snimanja
nailazila na probleme koje su me dovodile do toga da se pitam zašto uopće snimam taj film?!

Poetičnim elementima koristila sam se u filmu u onim trenucima kada sam željela naznačiti
stanja u kojem se protagonist nalazio. Na primjer, na početku filma postoji dio kada Lampa
dolazi u Živi Atelje na izložbu, on se kreće oko ljudi, gubi se među njima, ne zna što bi radio
i kako bi se ponašao. Cijela ta scena izgleda pomalo bizarno i nejasno, a gubljenje lika među
gomilom ljudi i njegov strah od drugih ljudi nastojala sam prikazati eksperimentalnim
tehnikama gdje sve postaje mutno, nejasno i začudno, odnosno onako kako je u glavi
protagonista. Također još nekoliko puta u filmu sam se koristila sličnom tehnikom kada sam
na neki način htjela ući u svijet svog lika i prikazati nešto dublje u njemu. Isto tako sam se u
sceni kartanja koristila sličnom metodom kako bi na jedan metaforičan način prikazala
Lampin život nekada i sada.

Jedna od najvećih poveznica filma “Lampa” i filma “Ime majke: Naranča” su intervjui s
prijateljima, poznanicima i bliskim osobama glavnih protagonista. Oni pričaju o Lampi i Totu
tako da iskreno iznose njihove vrline i mane, te slušajući njih gledatelj ne može biti pristran.
Nadalje, pri odabiru lokacija gdje ću snimati intervjue vodila sam time da ih stavim u
ambijent gdje cirkuliraju ljudi, gdje se iza njih događa život - ono nešto što Lampa ne živi i
ne doživljava kao svijet oko sebe. Isto tako sam se vodila da sve te lokacije na neki način se
mogu povezati s glavnim likom filma, iako to u filmu nije ispričano, ali opet na neki vizualni
način i kontekst mogu povezati glavnog lika s tim mjestom.

Primjeri usporedbe kadrova iz filma “Lampa” i “Ime majke: Naranča”:

23 
 

24 
 

25 
 

26 
 

27 
 

8. MONTAŽA FILMA I OPIS DOVRŠETKA FILMA

Nakon zajedničke analize materijala s montažerom, trebalo je odrediti strukturu filma i
krenuti s montažom filma. Za vrijeme analize materijala razvrstavali smo materijal po
principu intervjua, opservacije, poetični trenuci i “protagonistovi monolozi”. Tako smo se
lakše snalazili u materijalu i samim time nam je bilo lakše napraviti kostur samog filma.
Unutar svake vrste smo označavali materijal koji je bitan za priču i označavali ga na poseban
način.

Od trenutka od kada smo moj snimatelj Marinko Marinkić i ja snimili Lampu u Živom
Ateljeu dok zadubljeno promatra sliku s morem obješenom na zidu kao dio izložbe, znala
sam da je to početak filma i da s tim želim započeti film. No, na prijedlog montažera Marka
Martinovića Šuvaka odlučila sam da je možda bolje film započeti s nekim širim kontekstom.
Tako smo film započeli s jutrom i Lampinim buđenjem dok u pozadini čujemo Lampu u
off-u kako citira pjesmu koju je napisao. Pjesma se tiče dana i noći pa je stoga imalo smisla
staviti je u kadrove buđenja dana. Nakon toga počinje glazbena sekvenca od nekoliko minuta
kao uvodna sekvenca u kojoj se upoznajemo s glavnim likom, ukratko vidimo kako izgleda
jedan njegov dan. Nakon toga kreće dio sa slikom mora iz Živog Ateljea gdje zapravo i
počinje radnja cijelog filma. Taj dio označava početak, u kojem mi na suptilan način ulazimo
u glavu i misli protagoniste.

Pri početku montaže odredili smo da u filmu moramo imati četiri glavna poglavlja u kojem
ćemo se baviti sljedećim temama: ljubav, novac, promjena, obitelj. Kroz njih se trebalo
dotaknuti i druge teme kao što su prijateljstvo, odnosi, hrana, svjetonazor i način na koji
okolina doživljava Lampu.

U prvom dijelu filma upoznajemo glavnog lika tako da otkrivamo njegov pogled na svijet,
vidimo stan u kojem živi, način na koji živi i kako se oblači. To je dio koji postavlja jako
puno pitanja i stvara određenu sliku o protagonistu. Nakon tog dijela prelazi se na segment o
ljubavi u kojem otkrivamo kako protagonist očigledno još uvijek pati zbog zadnjeg odnosa
koji ga je oštetio i koji ga je natjerao na promjene. U ovom segmentu otkrivamo kako
protagonist nije bio ovakav kakav je danas kroz cijeli svoj život. Prema tome ulazimo u
sljedeći dio filma koji nam pokazuje kako je Lampa izgledao prije. I njegovi prijatelji i

28 
 

obitelj pričaju o tome kako je prije drugačije izgledao. Kao razlog svemu tome navodi se
prekid s bivšom djevojkom, kao i razočaranje u prijatelje i sistem u kojem je živio jer ga je
oštetio. Tako dobivamo dojam kako Lampa zapravo nije obična skitnica i neradnik nego
osoba koja se drastično razočarala u sve u životu i odlučila krenuti u neki drugi svijet.

Cilj filma je bio suptilno pokazati njegovu bol i patnju. Iako se on uglavnom smije i izvodi
gluposti, u pozadini svega je bilo bitno prikazati da se krije nešto dublje, jedan čovjek koji
povrijeđen od svega i svih stvara svoj novi i drugačiji svijet u kojem zapravo ne živi nego
preživljava.

Okosnica cijelog filma trebala je biti ljubav i kontradiktornosti u njegovom svijetu. On svoju
bivšu djevojku naziva kurvom, ali i dalje pati za njom, govori kako mu nitko ne nedostaje, a
usamljen je među gomilom ljudi. Smatra da se bez novca može, a baka mu daje novac, smatra da
se može živjeti bez hrane, a cijelo vrijeme nešto žvače u ustima; i slično. To su bile glavne ideje
koje su se u montaži provlačile kroz cijeli film i koja nam je bila misao vodilja.

Moja odluka je bila završiti film tako da postavim pitanje drugima što misle hoće li se Lampa
ikada promijeniti, a na kraju i samog Lampu koji govori kako zapravo nema smisla da se išta u
njegovom životu promijeni. Ništa u njegovom životu nema smisla pa tako ni cijeli život i svijet.
Stoga, film završava s autorskim kadrovima koji na neki način žele pokazati kako je Lampa još

29 
 

onog dana kada je napustio svoj stari život odlučio da se nikada više neće vratiti u takav
iskonstruirani svijet koji svi mi živimo. On nikada više neće dati priliku ljubavi, kapitalizmu,
obitelji i skupim automobilom, pa tako ni samome sebi.

Veliki problem s kojim smo se susretali u montaži bio je stvoriti fini ritam filma da on ne postane
premonoton i zamoran. Imali smo veliku količinu materijala, ali je taj materijal više - manje bio
isti. On se uglavnom sastojao od Lampe i njegovih monologa u kojem iznosi svoja stajališta,
misli i svjetonazore. Od toga materijala nismo mogli napraviti film pa smo prema tome gradili
film tako da glavnog lika stavimo u širi kontekst, odnosno u društvo i grad. Bilo je bitno vidjeti
kako cijeli svijet oko njega na neki način teće i kako ljudi oko njega žive život dok on jedini
izgleda kao da ga je netko stavio u taj svijet protiv njegove volje. Prema tome smo svako malo
film morali osvježavati kadrovima grada, ljudi, događanja i nekakvih pokreta koji su dali
dinamiku filma. Također veliki dio filma je građen od glazbenih sekvenci koje također dižu i
osvježavaju sadržaj, a opet pričaju svoju priču i doprinose radnji filma.

U konačnici smo dobili ono čemu smo težili u cijeloj montaži, a to je dokumentarna režirana
priča koja ima stiliziran dokumentaristički pristup. Trebala je to biti priča o čovjeku s margina
društva koji je nekada bio kao i svi mi, a onda je jednoga dana razočaran u sve odlučio stvoriti
svijet za sebe. Taj svijet ne funkcionira onako kako on misli da funkcionira niti onako kako on
želi, ali to je manje bitno. Bilo je bitno da gledatelj gledajući ovaj film može stvoriti određenu
empatiju prema ovom protagonistu ili bilo kakav zaključak, bilo to da je Lampa hrabar lik što je
napravio ovakav korak u životu, bilo da je on za njih samo običan nihilist ili osoba koju treba
izbjegavati na ulici, ili samo slabić koji nažalost nije uspio prebroditi prepreke u svom životu. U
svakom slučaju bitno je pokazati da postoje ljudi koji bježeći od boli i okrutnog života žive neke
drugačije živote od naših, pa čak i ako ti životi ne izgledaju idilično.

30 
 

9. PROBLEMATIKA FILMA

Prema svom dosadašnjem iskustvu, mogu reći kako je film “Lampa” za mene bio najzahtjevniji i
najteži projekt s kojima sam se susrela. Ovo je projekt u koji sam uložila gotovo pa dvije godine
snimanja. No, često projekti, posebno dokumentarni filmovi, nailaze na neočekivane i
nepredviđene probleme. Još prilikom prvih snimanja sam imala dojam kao da ovaj projekt neće
uspjeti. Moj mentor mi je također u nekoliko navrata sugerirao da promijenim temu filma jer ni
sam nije bio siguran u lika, pa tako i u cijeli film. No, nešto je bilo u meni što me cijelo vrijeme
navodilo da ne odustajem i da idem dalje. Bila sam uporna i neki bi rekli naivna, ali smatrala sam
da ako odustanem sada da nikada neću naučiti neke stvari.

Glavni problemi ovog filma leže u samom liku. Lampa nije tip protagonista koji se lako može
uvući gledateljima pod kožu i prema kojima gledatelji mogu razviti određenu dozu empatije.
Jedno od glavnih pravila dokumentarnog filma je pronaći lika koji je filmičan, zanimljiv i s
kojim se publika na neki način može poistovjetiti s njim, odnosno uključiti u lika.​2 Lampa je lik
koji po cijele dane ne radi ništa, i svaki dan mu izgleda gotovo pa isto. Moj cilj je bio prikazati
takvu osobu, koja živi neki drugačiji život od većine nas i kako u svim svojim
kontradiktornostima uspijeva opstati u ovome društvu. Gledajući sa psihološke i sociološke
strane može se zaključiti kako Lampa u drugima izaziva neku vrstu bijesa i ljutnje pa pomalo i
zavisti jer živi život u kojem ne mora brinuti za ništa; on nema obaveza, posao, autoriteta,
novcem ga opskrbljuje baka i ulica, ne mora brinuti za plaćanje stana i slično. Svi problemi s
kojima se mi susrećemo na dnevnoj bazi Lampa tih problema nema. S druge strane tvrdi kako je
sve to glupost i posljedica kapitalizma i sistema, a onda ga vidimo kako na neki svoj način uživa
i konzumira te stvari. Samim time sam dobila dojam da upravo zbog toga on postaje iritantan
ljudima i da se teško može stvoriti empatija prema njemu.

Još jedan od problema vezano uz lika je njegova gluma za kameru. Tijekom procesa snimanja
sam točno mogla procijeniti kada on glumi, a kada je prirodan. U trenutku kada bi se upalio
crveni gumb na kameri osjetila sam njegovu promjenu u ponašanju. Naravno, svi mi se
promijenimo kada se kamera uperi u nas, ali kod Lampe je ta promjena bila ekstremna. Ponekad
su izlazili iz njega trenuci prirodnosti i opuštenosti, uglavnom su to bili momenti kada bi kamera

31 
 

bila jako udaljena od njega ili kada bi mu ja postavila određena pitanja i zahtijevala odgovor, te
kada mu nisam ostavila prostora za bijeg.

Iz Lampinog karaktera je proizašao i još jedan problem u filmu - cijela ideja i tema filma se
nakon nekog vremena polako gasila i mijenjala. Naime, kako sam ranije navela, ovo je trebao
biti film o čovjeku koji odlazi na “suhi post” - prestanak konzumacije hrane i vode. Međutim, taj
post se nikada nije dogodio. Samim time ja sam izgubila glavnu temu filma i pred mojom
kamerom je ostao lik koji ne radi ništa i kojem se ništa u životu ne događa. Prema tome sam se
fokusirala na njegovu prošlost i promjenu koja se dogodila u njegovom životu, odnosno prelazak
iz “normalnog” građanina ka osobi koja skuplja ostatke hrane po Dolcu. Fokus je bio na
tranziciji i na to što mu se to dogodilo da je odlučio odustati od cijelog svog tadašnjeg života, te
kako drugi oko njega gledaju na njegovu promjenu i na njega samoga.

U procesu snimanja sam shvatila kako njegova obitelj i bivša djevojka imaju veliki ulogu u
njegovom životu i da su bitno utjecali na njegovu promjenu. Međutim, i tu je nastao problem jer
se njegova obitelj nije htjela snimati, pa tako i njegova bivša djevojka. Prema tome i tu sam
ostala bez još jednog bitnog izvora za film. Napominjem kako je u filmu korišten snimljeni
materijal njegove obitelji i doma, ali kako je to bio jedini put kada mi je njegova obitelj otvorila
vrata svog doma, s tim da je njegov otac napustio kuću po dolasku filmske ekipe.

Uz sve navedene probleme, kroz cijeli proces snimanja sam postavljala pitanje kako sagraditi
koherentnu cjelinu bez bitnih dijelova i izvora. Jedini način je bio montaža u kojoj sam lika,
koliko je to bilo moguće, pokušala prikazati što simpatičnijim, na neki način prikazati
opravdanje za njegovo ponašanje i život. Materijala za to je bilo u velikoj manjini, ali smo
montažer i ja uspjeli sagraditi film s glavom i repom. U filmu se osjeti manjak informacija,
emocija i kontinuiteta, što je posljedica svih navedenih problema. A svi navedeni problemi su
mene naučili bitnim režijskim stvarima. Koliko god film o Lampi za druge ne predstavlja
nikakvo bitno djelo niti rad, za mene je ovo bilo veliko iskustvo koje me obogatilo znanjem i
iskustvom koje ću koristiti pri svojim budućim projektima.

32 
 

33 
 

9. ZAKLJUČAK

Snimati film o Lampi bio je jedan od velikih izazova za mene. Do tada sam se uglavnom u
svojim filmovima bavila intimnim i osobnim temama, nečime što je meni bilo jako poznato i
blisko. Snimati film o liku o kojem ne znam gotovo pa ništa je bilo nešto novo i nepoznato za
mene do tada. Iako mi je moj mentor i profesor često govorio da nakon što sam uperila
kameru u sebe, sada imam pravo je uperiti u koga god želim, meni je to na neki način bio
veliki problem i nisam znala kako i od kud krenuti. No, na kraju se ispostavilo da mi je ovaj
projekt otvorio jednu drugu stranu filmskog svijeta i bilo nešto što mi se trebalo dogoditi u
životu i filmskom stvaranju kako bi spoznala i naučila nove stvari.

Iako u filmu u jednom trenutku kažem kako mi je najveća pogreška bila što sam odlučila
snimati film o Lampi, zapravo sada kada sve rezimiram mogu reći da mi je to bila dobra i
hrabra odluka. Provesti s jednom osobom, o kojoj ne znam apsolutno ništa, gotovo dvije
godine i dokumentirati njegov život me naučilo strpljenju, ljudskoj psihologiji i načinu kako
se odnositi prema svom filmskom liku.

Imala sam puno grešaka pri samoj ideji, pisanju sinopsisa i scenarija, snimanju i montiranju
ovoga filma, ali upravo te greške su me dovele do toga da neke stvari shvatim i naučim.

U meni će zauvijek ostati pitanje što bi bilo da se moj protagonist zaista odlučio na “suhi
post”, u kojem smjeru bi film tada otišao, ali dok razmišljam o tome, vjerujem da se taj dio
nije dogodio s razlogom. I sigurna sam da u situacijama kada snimanje dokumentarnog filma
ne ode u onome smjeru u kojem smo si zamislili da bi trebao ići, ne treba odustati od svega,
nego i u tome potražiti film i pokušati napraviti neku drugu priču koja će za nas imati smisla.

 

 

 

 

 

34 
 

10. BIBLIOGRAFIJA 

 

Literatura:

​ ondon:Oxford University Press
Barnouw Erik (1975). ​A History of the Non-Fiction Film. L
Gilić, Nikica (2007). ​Filmske vrste i rodovi. ​Zagreb​:​AGM d.o.o. za izdavaštvo i usluge
Nichols, Bill (2001).​ Introduction to Documentary​. Bloomington: Indiana University Press
Plantiga, Carl (1999). ​Passionate Views. Film, Cognition, and Emotion. ​London:​ T
​ he Johns
Hopkins University Press

 

Web stranice:

1. http://film.lzmk.hr/clanak.aspx?id=370​ pristupljeno 20.08.2018.
2. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=15755​ pristupljeno 25.08.2018.
3. http://susanbrand.co.uk/interviews/documentary-film-story-portrait-susan-brand/
pristupljeno 25.08.2018.

Filmovi:

1. Jasna Zastavniković (1996.) ​Ime majke: Naranča;​

 

35