Professional Documents
Culture Documents
O NJEMU I NAMA
Dvoknjižje DIVNI STRANAC I, II, započeto siječnja 2001., u Brindavanu, završeno ljeta iste
godine, u Beogradu.
Povijest čovječanstva povijest je odnosa s Divnim Strancem. Svi ratovi, sve nesreće, svi carevi, sve
vojske, sve pobune, sve promjene, svi padovi, svi uzleti, sva sebičnost, sva žrtva, proizlaze iz
odnosa prema Divnomu Strancu.
A odnos, on se određuje po tomu:
1. Kad je došao medu nas, jesmo li Ga prepoznali?
2. Jesmo li Ga, kao stranca, prognali, raspeli, kamenovali, otjerali, zabranili Ga, udomili Ga?
Ili Ga uopće nismo ni primijetili?
Sto smo učinili s Njegovim boravkom medu nama?
3. Poslije Njegova odlaska, jesmo li počeli graditi crkve, hramove, džamije, i sinagoge, Njemu na
spomen? Jesmo li počeli skupljati, birati, i odobravati uspomene na Njegov nauk i živi primjer, zato
da bismo ih upotrebili za podizanje Ustanove, za stjecanje vlasti, utjecaja, i moći? Ili smo Ga
nastojali oponašati vlastitim životom?
4. Po Njegovu povratku, jesmo li Mu tom Ustanovom, ikonom, obredom, i ponašanjem ponudili
kako-tako vjernu sliku Njega? Je li mogao Sebe u njoj prepoznati?
Ili smo Ga još jednom otjerali?
Naša je bitna povijest povijest naših odnosa s Njegovim Dolaskom, Boravkom, Odlaskom, i
Povratkom.
Vesna Krmpotić
T
1. BIO JEDNOM JEDAN DLAN
Zar Me ne prepoznaješ, draga Moja,
zar Me ne prepoznaješ?
To sam Ja, tvoje ja,
kojega zoveš Ti,
zato da bi Mu pjesme pjevala!
Zar Me ne prepoznaješ -taj stranac je tvoje ja, taj stranac sam Ja...
Voli Me zbog onoga što ti jesam, zbog onoga što Mi jesi, kad si sa Mnom...
(Siječanj 2001., Brindavan)
Bio jednom jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Plesao je sam, kao zaljubljeni paun, u zraku
juga. Prsti su mu vijugali, kovrčali se poput frule, tanani i zlatni, u muzici plesnoga zakona.
Ali dlan nije želio zakonosloviti, želio je milovati svijet.
Bio jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Plesao je kao samotni paun, u zraku juga. Iz njega su se
izvijali prsti, tanani i zlatni, zaljubljeni, skladotvorni. Slušao ih je ples-svijet. Dlan se uzbacio
prstima, prosuo se po svijetu, rosno, i to je bio sav zakon, koji je ikada svijetu dan.
Bio jedan paun, koji je plesao svijet. Ali svijet to nije znao. Svijet je mislio da je on plesač.
Bio jedan ples, koji je mislio da mu plesač nije otac. Plesač, otac, paun, dlan, plesao je i plesao, jer
je bio zaljubljen. U svoj ples. U sebe. Da, nije razlikovao svoj ples od sebe. Ali ples to nije znao.
Bio jedan dlan, na kojemu je počivao svijet. Ali svijet to nije znao, mislio je...
Dlan je želio milovati svijet.
Milovao je svijet.
I to je sav zakon, koji je ikada svijetu dan.
Ako čovjek živi ovaj zakon, kakav mu je drugi nauk potreban?
I
2. BIO JEDNOM JEDAN SMIJEŠAK
Bio jednom jedan smiješak, koji je dugo, dugo lepršao svijetom, tražeći usta, na koja bi se spustio.
On je želio zauvijek ostati smiješak. Ali nijedna ljudska usna nije mu to mogla zajamčiti. Svaka bi
mu razložito objasnila: »To ovisi o... to jest, ne ovisi o meni.«
Smiješak je poletio nad visoka prašumska stabla, tražeći neovisnost o... No svugdje je nešto ovisilo
o nečemu, ovo nije moglo bez onoga, ono je pak njegovalo tajne veze s nečim trećim i četvrtim, i
mreža sve gušćega prijepleta posezala je za leptir-smiješkom.
»Zar se ne možete odvezati jedni od drugih?« gotovo se snuždio smiješak. Prijetila je opasnost da
uvene.
»Odakle dolaziš?« pitalo ga je lišće, pitali ga mirisi, vjetrići, boje. »čiji si?«
»Ja?« začudio se smiješak. »Ja sam naprosto tu, vaš. Ne znam odakle dolazim, ako iodakle. Tražim
nekoga tko bi jednako tako... ne dolazio, ne odlazio, tko bi mogao biti, kao i ja, tu... uvijek.«
Grane su sjetno i samilosno zašumjele.
»Otkad je svijeta i vijeka«, započeše provjereno. Popostaše, ušutješe, nastaviše:
»Nikada nije bilo da nije bilo... mijene i tijeka, sunca i kiše, rođenja i smrti. Uzmi, eto, vjetar.
Rijeku. čovjeka. Pogledaj rijeku na izvoru —je li nalik toj izvornoj sebi tamo na uviru? A tek čovjek
- pogledaj ga kakav je kad se rodi, a kakav je kad umire! Tko bi ga prepoznao u starosti, kad starac
ne bi nosio ime i broj onoga novorođenčeta, koje je bio? Tko bi pomislio da se radi o istomu stvoru?
Pa i zvijezde slijede isti takav put, samo što im je vijek nešto duži.«
I prekratiše razlaganje odlučnim šumom: »Takvoga nekoga izuzetni-ka ovdje nećeš naći.«
»Zar neću?« povika smiješak. »Zar neću? Ako ga neću naći, onda ću ga morati stvoriti. Nekoga
poput sebe. Kladim se, stvorit ću ga.«
Ogleda se nebom i zemljom. Stajao je u sredini velike arene. Uokolo se zastaklio obzor. Bio je sam.
Njegovo očekivanje bilo je ogromno. Borio se da ga zadrži kao dah, unutar staklene ukočenosti
stvari. Borio se
da ne popusti željom. Da se ne ukoči i on, da ne postane neživa grimasa. On, vilin-konjic slučaja,
izazov zakonu. Svom je snagom htio, htio, htio razbiti kristal prostora svojim visokim titrajem, ući
negdje, gdje se sve može...
A potom shvati da se sve oko njega ukočilo, jer sve napeto čeka ishod oklade. Jer se sve oko njega
zarazilo vjerom u čudo - sve je ipak čekalo to nešto, čega nema.
To nešto pojavilo se u obliku prašumske orhideje, jedne naročite vrste, koja lomi debla i vrijeme.
Iz vrha najviše krošnje izvila se put neba, bijela, gola. Ludo, bezobzirno, i munjevito sunula je uvis,
naslonjena na svoj neuhvatni miris, na bijelu boju, na plavi vidik. Ne poštujući postupnost rasta.
Gledala je strahovito netremično samo u nebo. Takva je bila ta netremičnost da je sila teža
ustuknula pred tom silinom, i ustupila joj sobom netaknut prostor, velik kao dlan. Takav je bio taj
prostor, da ga je vrijeme zaobilazilo. Duboko dolje, u zemlji, korijen nije o tomu ništa znao, tako
nije ništa znao, da joj i nije bio korijen.
»Nisam ni sanjao da ćeš ti biti cvijet«, prošapće smiješak, spuštajući se u orhidejina usta.
»Nisam ja cvijet«, progovori orhideja zanosno bijelim glasom. »Ja sam također smiješak, samo
imam latice. Odvezana sam od zemlje, ali sam uberiva.«
Orhideja je postala sanjarija lovaca na visokometne samoće i eliksire mladosti. Tko ju uspije
dohvatiti, ne može se ne nasmiješiti.
Kad sretneš neki smiješak-cvijet, sjeti se da je najvjerojatnije niknuo iz nečije vjere.
3. IZMEđU PRILIKE I SLIKE
Između prilike i slike poče se odvijati jedan razgovor, u kojemu je slika tvrdila da je sama,
samohrana, samodostatna, i samotvorna.
Zapravo, nije to bio razgovor. Razgovor pretpostavlja dva ravnopra-vnika. Bio je to samogovor
jednoga s jednim, pomoću drugoga.
Prilika je jedno vrijeme slušala sliku, a onda se odmaknula od zrcala, i tu je bio kraj priče.
Eoni razgovora i eoni šutnje udišu svemir i izdišu ga, i jedina njihova čvrsta veza jest ritam.
4. BIO JEDNOM JEDAN VID
Bio jednom jedan vid, koji je sve vidio - i vlastito čelo, vlastite oči, dno njihovo, pogled njihov. Bio
jednom jedan vid, koji je gledao kroz sve oči - neke od njih mutne, neke vidovite, a neke slijepe.
Bio jednom jedan jedini vid.
Sve su ljudske priče i nehotice i hotice priče o tomu kako su oči, jedne po jedne, njim, tim vidom,
pregledavale.
Bila jednom jedna, jedina ljubav. Ona nije živjela na svijetu, ona je živjela svijet. Razvedena u
kvintilijune tokova, uzanih rukava i širokih korita, grla i gudura... ona, jedna jedina,
nije živjela medu bezbrojima, živjela je bezbroje.
Mi mislimo, nesvjesnici, daje ovo »bio jednom«, i »bila jednom«, jedino pravo vrijeme za Takvu
Stvar. Rijetko se kada osvijestimo daje Njezino jedino pravo vrijeme sadašnje.
5. BIO JEDNOM JEDAN OSAMLJENI KRIK
6. DA, DOGODI SE PONEKI SAN
Bio jednom jedan osamljeni krik, koji je tražio društvo. Tražio je nekoga, tko bi ga posvojio, u
njedra ga smjestio, oko sebe ga kao povijušu ovio. Nije našao nikoga.
Nailazili su samo svežnjevi vriskova, i nerazaberive, tmaste gvale gr-caja i hropaca. Krik je tražio
nekoga srodnog, također samotnika, okomito usmjerenoga, jednako željnoga dvojevanja. Strast
pripadanja drugomu, zrcalnomu, obuzimala ga je sve jače.
Uzlijetao je nad zemljom uzmahujući krilima, ostavljajući trag u oblacima, i u modrini podnebesja.
Nije bilo nikoga. Svi su putovali vodoravnim stazama, ne dižući pogleda.
čekao je s tišinom oko sebe, nadajući se da će ga netko njegov čuti. Tako je postupno otkrivao
tišinu. Ona mu je bila vjerna. Tako je postupno ulazio u stanje bliskosti. Ona mu je bila najsličnija,
najljubavnija. Tako je postupno ulazio u trenutke nerazlike između sebe i tišine. Tako je na mahove
prepoznavao sebe.
Tako je postajao tišina - i to postajanje bijaše najbolji razlog njegova postojanja.
Tko može reći da zna sebe, dok ne ude u sebe, i ne iskusi to što on jesti
Da, dogodi se poneki san, kojemu se prohtije odvojiti se od Sanjača.
No prije nego što će se odvojiti, on na brzinu stvori svijet, i radoznao na svoje djelo, krene u nj. Kad
se taj odmetni san probudi u svijetu, u svojoj tvorevini, on zaboravi da je san, i da je sagradio drugi
san. Sve se to tako dogodi, kao svirka po notama. Jer taj je samozaborav sna — njegovo neznanje
da je san - bio predviđen i naumljen, dok se još snovi-dilo u glavi Sanjača.
Poneki se mjehur pojavi na površini mora - on traje tren, i za to vrijeme on zaboravi da je more.
Pomisli: »Ja sam mjehur. Mreška. Val.«
I još je ponosan na svoju misao, koja mu kaže da je slavno i gordo biti mjehur, mreška, val. Pa se
pojavi i nestane sa svim svojim svjetovima.
Ostane more, pamti ga.
Ta se zbivanja ponavljaju ritmom, kojega je teško prozreti.
Komu sve to treba? Zar ne bi moglo bez toga?
i .., ^io
7. BILO JEDNOM JEDNO SJEME
Bilo jednom jedno sjeme medu sjemenjem. Ono je znalo da u njemu drijema golemo, krošnjato
drvo, da iz debla toga drveta viri duplja, iz duplje vjeverica; na granama da obitavaju gnijezda i
ptice, u pticama da borave pjesme, i da te pjesme slave zakon velikoga u sitnomu.
Ostalo se sjemenje rugalo sjemenu.
»Kako to može biti«, govorahu. »Kakva naopaka prosudba!«
Sjeme je u svoj dokaz navodilo da ono čuje pjesmu ptica u granju velikoga stabla.
»Te ptice pjevaju, bez obzira što je stablo još u meni«, tvrdilo je sjeme. »K tomu, one prekrasno
pjevaju.«
Onda se ostalo sjemenje uzbudilo. Pobunilo. Ogorčilo. Kakva preu-zetnost i pomisliti da je u
malenomu veliko! Ta zna se da može biti samo obratno!
Proglasili su ga ludim. Cak opasnim. Upozoravali na opasnost zaraze. Da se zdravo sjemenje ne bi
okužilo. Da ga ne bi zahvatilo zborno ludilo, koje ne štedi nikoga, što znači da bi obuzelo svakoga,
što opet znači da ne bi bilo svjedoka ludilu, što nadalje znači da se ne bi našao nitko, baš nitko, tko
bi znao da je umobolan, i da su svi drugi umobolni, i da se umobolja ne da raskazati od opće
prihvaćenoga zdravlja.
Od njihova složna i nepopustljiva negodovanja, sjeme se pokunjilo. Potom, razbolilo. A to se
dogodilo zbog toga, što ono ipak nije bilo dokraja uvjereno da je u pravu. Jedan je atomčić u njemu
sumnjao u pjesmu, što se čuje s grane velikoga stabla. čuvši negodovanje drugih, ukočio je unutar
sebe kolanje vizije. Onda se zastoj proširio dalje, i sjemešce se razboljelo.
Ostalo je sjemenje likovalo.
»Priroda ga je kaznila«, govorahu. »Zakon ga je prokazao. Vidi se tko je ispravan, a tko
neodgovoran! Tko priča razna svetogrđa, a tko je čedan i smjeran!«
Sjeme je, snuždeno, rastuženo, zbunjeno, umiralo i umrlo u truleži.
Jednoga dana, u visokim hrastovima, zaorile su pjesme. Pjevale su o velikomu unutar sitnoga.
Pjevale su o pjesniku, koji je sve to čuo, dok je bio vlastito sjeme.
Ubijanje prostodušnih heroja zabava je kolektivne zlobe, prerušene u zdrav razum.
8. BIO JEDNOM JEDAN, BILA JEDNOM JEDNA
Bio jednom jedan, bila jednom jedna. Ali jedan i jedna nisu bili jedno. Bili su dvoje. To je bilo
davno, u raju.
Zbog toga što nisu bili jedno, vrata raja su se za njima zatvorila, zemlja se pod tabanom stvrdnula,
krenule jezde, prijezde, najezde. Zbog toga što nisu bili jedno, narodi, koji jurnuše iz njihovih
slabina, zavadiše se, zaratiše, zarobiše se, poubijaše se. Zbog toga što nisu bili jedno, sve drugo oko
njih razlomi se na stotine, tisuće, milijune, bilijune, i stade se zaklinjati u snagu broja. Nikoga ne
bijaše da se jedni, svi su se dvojili i bezbroj ili.
Da su jedan i jedna bili jedno, znalo bi se gdje je raj.
Priča može i ovako započeti:
Jednom, u raju, jedno se zaželi podijeliti na jednoga i jednu. I podijeli se - zato da bi se opet srelo,
kad jednom u dvoje prebroji pijesak nepregledne pustinje broja.
Komu sve to treba?Zbilja, moglo bi i bez toga...
9. MAK I RAZLICAK
Jedan se cvijet, crveni mak, zaljubio u modri različak. Smrtno se u nj zaljubio. Samo je o njemu
pričao pčelama, vjetru, leptirima, rosi, mravima, mjesečini. Pričao je i pričao. Tkogod bi se usred
priče odvažio otpočeti, recimo, o kiši, o suši, ili o proljeću, njega bi mak ubrzo prekidao s
pohvalama različku. Tako je žarka i sredotočna bila njegova ljubav.
No s vremenom je postajalo sve teže pronalaziti nove slušatelje. Oni stari bijahu se potrošili. Stoga
se mak budio noću, lovio krijesnice, i pričao im svoje zanose.
»Stvorenja dana nemaju ni mašte ni strasti«, govorio je. »Upisat ću se u noćnike.«
Ali i krijesnice su se ubrzo umorile od slušanja.
Mak nije odustajao, mada ga je pomalo hvatao strah. Udvarao je noćnim leptiricama, govoreći im
da su ljepše od danjih.
»Zbilja?« pitale su malo nehajno, malo hajući. I dok bi kratkotrajno hajale, mak bi im pričao o
nečemu još ljepšem od njih: o različku.
Priča je već svima dobrano dosadila.
»Sto li ću i kako li ću, ako više ne nađem nikoga tko bi saslušao moje krasnoslove? Moje neumorno
ljeporječje?« pitao se. Jer njemu se činilo da će umrijeti, ako više ne bude govorio o različku.
Pčele ga počeše zaobilaziti - najprije umjereno, potom neumjereno. čak i netankoćutni bumbari.
Onda se o priču oglušiše susjedni cvjetići - zlatica, ivančica, krasuljak, zvončić. Očajan, mak je
lovio pokoje ma-slačkovo sjeme u proletu, obećavajući mu svoju crvenu boju, samo ako ga sasluša;
to isto nudio je i vrludalici skakavcu. No i oni bi ubrzo odustajali od slušanja.
Naposljetku, ostao je samo jedan dobrovoljac.
Toga dana, mak je po običaju započeo priču o svojoj nesustaloj strasti. Nije ni primijetio da je
pripovijeda samomu sućutnom različku.
Strast sućuti čuje... ono, što strast zaljubljenosti ne vidi.
10. AMRITA
Bio jednom jedan jedini miris, koji nije imao ni roditelja, ni kolijevke.
Nijedna princeza nije prolila kap bočice s takvim mirisom, nijedan cvijet nije izdahnuo u zrak takav
dah, da bi miris mogao reći: gle, odatle sam ja.
Lutao je livadom, perivojem, vrtovima, ulicama, dvorištima, u potrazi za svojim podrijetlom.
»Svatko ima majku, imam je i ja«, govorio je sebi. »Jednoga ću je dana naći. Zacijelo i ona mene
traži.«
Neke su se časke nudile za privremenu uporabu. Ali jedini miris otklanjao je njihove ponude.
Ceznuo je za nečim, što neće moći odbiti. Ceznuo je za nečim, što neće moći izabrati - a što će
njega izabrati bez kolebanja i mogućnosti preinake.
»Dok ne nađem majku, dok ne otkrijem tko sam i odakle sam... dotle se neću miješati s drugima«,
govorio je.
A bio je, vele, najslađi miris, i tko ga ne bi poželio udomiti?
Obišao je svijet dva, tri puta, ne zastajući, ne odmarajući se, ne rije-deći se, ne gubeći se. Vjetar mu
nije ništa mogao. Ni kiša. Jednoga je dana stigao pred neku pećinu. Pred ulazom, na suncu,
drijemao je starac. Kapci su mu pokrivali obraze.
»Tebe sam čekao«, čulo se. Starac se u snu nasmiješio, i ispružio dlan s medaljonom. U medaljonu
se nazirala slika budnoga, vječno mladoga starca. Bila je živa. Govorila je i govorila. Govorila je
mladenačkim glasom o tomu kako čezne za tim da ju netko čuje. Miris je znao da od toga govora
živi zemlja, iako je gluha. Znao je da od toga govora živi sav život - iako ne zna da od toga živi.
»Tebe sam čekao. Ti me čuješ«, čulo se s dlana.
»čujem te«, dahnuo je miris.
Nalazio se pred nečim, čemu se nije mogao ni želio oprijeti. čemu se nije mogao ni želio ne dati.
Što ga je izabralo bez mogućnosti preinake.
Sletio je na dlan, na medaljon, u usta, u riječ. Konačno je našao svoju kolijevku, časku, majku: riječ.
Ona ga je udahnula bez ostatka. I počela teći, teći, teći, tamna i svijetla kao med. I nitko nije umio
objasniti odakle riječi takav miris, odakle mirisu takva riječ...
Amrita, okus besmrtnosti... ne može se opisati. Može se postati.
11. BIO JEDNOM JEDAN JEDINI
12. SNJEŽNA KRALJICA I PRINC OD VATRE
Bio jednom Jedan jedini, koji je oduvijek bio,
i koji zauvijek jest.
Tako je divan bio Jedan jedini,
da je poželio Sebe vidjeti,
i Sebi se zadiviti.
Tako je nastao svijet -
svi ovi trilijuni imena i likova, zvukova i mirisa, dodira i okusa.
I kad su trilijunske povorke trilijunti puta došle i prošle, Jedini je opet poželio biti sam, u Sebe
utonut. Tako je nestao svijet. Svi ovi trilijuni...
Neću Ga više ništa pitati, jer Ga volim, i to je odgovor na pitanje »zašto«.
Snježnu kraljicu svi su prosili. Ne zato, što su se nadali da će ih ona ogrijati, već zato, što su
sanjarili kako će joj oni snijeg i led rastopiti.
Ali nitko od prosaca nije mogao podnijeti njezinu bijelu samoću.
Snježna kraljica živjela je u gluhim planinama - gluhim ne zato, što planine ne bi imale sluha, već
zato, što tamo nije zalazio ničiji glas. Sopran snježne kraljice rezbario je pećine, dubio gudure,
oštrio litice. Vrhunci Alpa, Anda, i Himalaja, bili su njezin zgusnuti smijeh. Bila je gorda i
nedostižna; jer je bila samodostatna.
Jednoga dana stigao je tamo princ od vatre. Stao je na rub ponora, i zagledao se u tišinu. Trenutak,
dva. A onda je ona došla. Preko pustih poljana, niz usjeke, kroz maglu i vijavicu, ona je došla.
Da je uokolo bilo nekoga da svjedoči susret, taj bi se skamenio od iznenađenja: došla je djevojčica,
bosa, plašljiva, u haljini od snježnih pahuljica, s kristalnim narukvicama. Princ ju je uzeo u naručje.
»Došao sam iz utrobe zemlje. Volim tvoju samoću, jer je i moja tvojoj nalik.«
Dok ju je ljubio, Himalaje su i Ande čučale oko njih, moleći se vulkanima.
Priča tu zastaje, jer bi svaki drugi svršetak bio manji od zastanka.
dno.
I najsitnije zrno, i najmanji crvić putuju tamo gdje su Njih Dvoje Je-
i
13. HRAM I CIRKUS
Pročeljem hrama u Prashanti Nilavamu hodao je odred slonova. Neprestani odred. Bili su žućkasto-
bijele boje, zarobljeni svojim ujednačenim topotom. Ali jednoga se dana jedan od njih neznano
kako potepao, ispao iz reda, izglavio se iz ritma, skotrljao s pročelja, i odbatao svojim putem.
Susreo je pauna.
»Znam te odnekud«, reći će slon. »Po nečemu smo braća.«
Ovaj pak paun bijaše sletio sa začelja hrama, gdje se svakoga jutra pjeva omkar. Naime, jednoga je
praskozorja paunov kip ugledao živoga pauna u šumarku jasmina, pa je pomislio da je i on, kameni
paun, živ. Raširio je rep, gizdavo se i svečano okrenuo na istok i zapad, i bez čuđenja sletio sa
začelja.
Paun bijaše tako natopljen zvukom ranojutarnje službe, da mu je krik zvučao kao Aum. Batanje
slonovih nogu izazivalo je zemljinu jeku, koja se također čula kao Aum.
Njih se dvojica uputiše u bazar svijeta, tražeći neki posao. Prodavači voća nisu ih smatrali
pogodnima za svoju rabotu. Jer paun bi mogao kljuckati voće, a slon je opet prenespretan da bi
umio sitno zakidati na vagi. Zmijarima također ne bijaše po volji paun, jer on je brz da zmiju
prikliješti oštrim kljunom. Slične su zamjerke imali i draguljari. Slon bi časom mogao razrušiti
draguljarnicu jednim nezgrapnim pokretom, dok bi paun zabunom mogao progutati koje zrno
bisera, smatrajući ga prosom.
Tumarali su glavnom ulicom bazara.
»Gdje ste prije služili?« pitao ih je trgovac mirisima.
»Zapravo, nigdje«, odgovorili su.
»Sto umijete raditi?«
»Zapravo, ništa«, glasio je odgovor. »Jer mi nikada nismo radili. Bili smo samo ukras hrama.«
Taj je prodavač bio nešto pronicljiviji od ostalih. »Zar to nije posao o kojemu svi sanjamo? Možda
biste mogli stajati kao ukras na ulazu u onaj hram zabave?«
I on im pokaže cirkuski šator.
Slon i paun potražiše vlasnika cirkusa. Ovaj ih odmjeri hitrim, znalačkim pogledom.
»Ako vam odgovara da budete vratari...«
Otada su slon i paun danonoćno koračali na ulazu u cirkus, topćući na mjestu, i pjevajući Aum.
Posjetitelji su ih najprije zapanjeno gledali. Postupno se o slonu i paunu stala raspredati priča: da su
to čarobne životinje, sišle s hramskih pročelja i začelja, da nose u sebi snagu prvotnoga zvuka, i da
je šator zbog toga postao sveto mjesto. Onda sve stvari pod šatorom digoše glave, naćuliše uši.
Sjedala postadoše udobnija, zrak čišći, ulaznice jeftinije, povici tiši, lavovi pitomiji, a hodanje po
žici leptirski lako. Džepokradice se prorijediše, i ubrzo potom zaboraviše svoj zanat. Gledatelji su
sve žešće uživali u ljepoti izvedbe i u otmjenosti umijeća -daleko više u tomu, nego u grubim
vratolomijama. Oponašajući pauna, tigrovi počeše rikati Aum. Njihova je rika prožimala bazar,
grleni glasovi joj uzvratiše, a šator je brujao tim zvukom i kad nije bilo predstave.
Ono što su slon i paun naučili u hramu, bilo je moćno napredovanje u mjestu. Od svakoga će mjesta
takvo napredovanje načiniti posebno mjesto. Slon i paun tako su zavoljeli svoj cirkuski posao, da su
zaželjeli zauvijek ostati u njemu. Stoga su se opet pretvorili u kipove. Ostadoše stajati na ulazu u
prosvijetljeni šator. Ljudi su im donosili cvijeće i voće, odajući im time hvalu i poklonstvo. Slon i
paun bijahu vrlo sretni, i vrlo živi.
Iz paunova je grla i ispod slonova topota i dalje izlazio zvuk, koji stvara svijet: jedan zvuk, koji
stvara jedan svijet, bezbroj puta jednom.
Uočavanje razlika gesta je i zanimanje uma.
Uočavanje jednote pogled je srca, koji stvara jedno šarenilo, jedan svijet — bezbroj puta jednom.
14. KRALJ I KRALJICA
»Samo bi me kralj zadovoljio«, šapnula je kraljevna svojoj družici za vrijeme svečanoga ručka u
dvorcu. Slavio se okret sunca put sjevera, njegov ulaz u zviježđe jarca.
»Nikakav kraljević, nikakav velikaš. Samo i jedino kralj«, ponovi.
»Ali kralj nikada neće imati za tebe vremena«, došapne joj družbeni-ca. »Kraljević može s tobom
ići na zabave, ti s njim u lov, putovali biste gdje vam drago, i nikakve brige ni odgovornosti ne bi
sputavale vaše vrijeme. Kralj, naprotiv, ima neprebrojne vladarske obveze.«
»Ah, ne, ne«, uzvrati tvrdoglava kraljevna. »Sto će mi netko tko nije kralj, pa da s njim imam i sve
lagode svijeta? Pet minuta s kraljem vrijedi više od godina i godina s kraljevićem.«
Budući da je kraljevna uporno, jarko, i usredotočeno željela kralja, želja joj se naposljetku ispunila.
Udala se za kralja. Više nije bila kraljevna, već kraljica.
Viđala ga je najčešće noću. Ulazio je u sobu na prstima da ju ne probudi, ali ona ga je dočekivala
budna. Voljela mu je otpasivati sablju, skidati čizme. Pritom ga je gledala u lice. Imao je najljepše
bore na svijetu.
Danju bi ga viđala u daljini, s balkona. Kralj, okružen ministrima, vijećao je o poslovima
kraljevstva. Prilazili su mu poslanici, glasnici, žal-benici, suci, vojnici, trgovci, narod. Gledala ga je
u groznici posla. Pretvarao se u uho, usta, i ruku. Pitala se je li to isti čovjek. Taj dnevni kralj bio je
vlasnik svijeta, u službi svijeta, tražen od svijeta, pripadnut svijetu. Noćni je kralj bio samo njezin.
S vremenom je osjećala da se ta dva kralja sve više razlikuju. Ona je bila udata za samo jednoga od
njih. Dnevni je kralj bio netko, na koga je morala čekati u svoj propisnoj smjernosti. Primjerice, nije
smjela kraljevski banuti na trg. Morala je slati pouzdanice s pismom zamolbe da bude načas
primljena. No bila je odviše gorda, da bi pokazala svoje osjećaje zanemarene žene.
Ujutro bi pomagala kralju da se odjene i opaše sabljom, i otpratila bi ga do vrata dvorca. Mahala mu
je na odlasku smiješeći se, no srce joj
bijaše bolno od praznine. Krila je bolest danima i godinama, sve do jedne noći, kad su popucale
njezine brane stida.
Te je noći rekla kralju:
»Imaš suparnika, voljeni.«
»Znam«, rekao je sjetno kralj.
»On sve čini da te odvoji od mene. Pola života provodim s njim.«
»I ti imaš suparnicu, voljena.« Da joj pokaže tko je suparnica, poljubi ju u čelo.
Zaplakavši, kraljica reče:
»Nevolja je u tomu što počinjem misliti o tvojemu suparniku i dok sam s tobom. Plašim se da će te
on posve istisnuti, a mene posve preuzeti.«
»Kako bi bilo da se moj suparnik i tvoja suparnica nekako nadu i dogovore?« našali se kralj.
Kraljica je pomislila da je u kraljevim očima ispala smiješna. Vrijedna sućuti, a ne ljubavi. To je
pomislila, i rekla samoj sebi:
»Ma što uslijedilo, ne kajem se, i nije me stid. Morala sam mu reći.«
Progovorila je, kao što žedan ište vodu. Iznijela je na vidjelo svoju nekraljevsku golotinju. Sva joj
se snaga sada skutrila u strepnju pred sutrašnjim satima pod suncem.
Gdje je bila ona samouvjerena kraljevna za blagdanskim stolom, gdje njezinih pet minuta s kraljem,
koje vrijede više nego godine s kraljevićem? Pet minuta vratiše joj se u usta bez okusa, nalik na
tuđu uspomenu.
Kad je sutradan pošla u uobičajenu šetnju, na svim su stazama osvanuli mramori s noćnim
smiješkom kralja. Oko smiješka su plesali stihovi i riječi ljubavi. Štoviše, čuo se i kraljev glas, koji
ih je šaputao.
Kraljica se Gcupnu. Ne usudi se povjerovati u svoju sreću. Pomisli da je ovo zacijelo noć. Pomisli
da sanja. Uputi se nasumce prvom stazom, koja joj je naišla pod papuču. Kad al i tamo smiješci,
stihovi, šapat. Nije bilo ni staze ni mjesta bez ove kraljeve čarolije.
Zastala je i čitala:
»Kad bih ti donio sve cvijeće svojega kraljevstva, i sve njegove dragulje, ne bih ti uspio reći koliko
si ljepša od njih.«
»Ti misliš da te ne gledam, kad gledam nešto drugo«, pisalo je na narednomu mjestu. »Varaš se, ja
uvijek samo tebe gledam. Zato jer te nosim u oku. Zato jer si ti zjenica moga oka.«
»Zar me ne prepoznaješ, draga?« pisalo je dalje. Tu bijaše nacrtana ruža. Umjesto potpisa - miris.
Cio je dan kraljica čitala kraljeve poruke. Nikako da ih sve dočita. Nikako da im se nadivi. Nikako
da izađe na kraj s pitanjem zašto joj kralj upravo sada, kad mu je otkrila svoju nekraljevsku slabost,
neštedice pokazuje ljubav?
»Sinoć sam bila uvjerena da sam izgubila njegovu ljubav i poštovanje«, govorila je zbunjena
samotnica. »A gle...«
Kralj je sjedio daleko, na trgu vijećanja, i gledao je i slušao samo svoje suradnike i svoj narod.
Kraljica se popne na bedem, razdragana, uzrujana.
Dugo je stajala i gledala, mašući bijelom maramom, čekajući otpoz-drav rukom, pogled, ili bilo
kakav znak. Ali nije ga bilo. Tada joj se u glavi zarodi misao da je kralj cijelu igru pisanja povjerio
dvorskomu pisaru — naložio mu da ispiše sve one dragosti, i da čak utisne u mramor zlatni kraljev
potpis bez kraljeve ruke.
Ali kad su uvečer sjeli za stol od večere, ona opazi da su prekrasne kraljeve ruke natečene i
izgrebene, i da mu se duboko pod nokte uvukao bijeli i žuti prah. Sad je znala tko je klesao poruke u
zlatu i mramoru.
Nije ništa rekla. Ni kralj nije ništa rekao. Večerali su u tišini.
Otada bi svakoga dana poruke osvanule sve ljepša od ljepše. Otada dan više nije živio od čekanja na
noć, već od svojih vlastitih iznenađenja. Otada je i noć bila drukčije obasjana — više nije bila
kratkotrajni medaljon, okovan svojom netrajnom ljepotom. Ljepota više nije imala granica. Kao
pjenušac preko ruba čaše, prelijevala se iz noći u dan. Sada se znalo dogoditi da kraljica, ležeći u
kraljevu noćnom zagrljaju, s radošću pomisli na svanuće. Svanuće je donosilo novi lik onoga, u
čijem je zagrljaju nestajala.
Po jutru, trčala je u vrt i čitala ljubavna pisma kao da pije najslađe vino. Bez toga pijanstva, više
nije znala živjeti. Koračala je rubom gradskoga bedema, ne gledajući kuda hoda, gledajući daleki
trg-vijećnicu. Tamo je sjedio kralj, okružen svojim pukom, zasut svojim kraljevstvom. Upravljao je
poslovima zemlje sabrano i požrtvovno.
Konačno je bila jednako udata za obojicu - za onoga koji pripada svima, i za onoga, koji pripada
samo njoj. Jednako udata za prisutnoga i odsutnoga - za onoga, koji joj šalje najljepše stihove, i za
onoga tko joj samim najljepšim sobom ispisuje poeziju.
Ni časa, ni mjesta, ni znaka, kad On ne donosi cvijeće Svojega kraljevstva, da nam kaže ono, što
smo mi sebi zaboravili kazati.
15. DIVNI STRANAC
Svi su u selu pričali o Divnomu Strancu.
Priča je postajala sve življa, sve samohodnija, i rasla je sa svakim novim prepričavateljem.
On je postajao sve divniji. Lice Mu je blistalo. Zjene se širile, iz prsta i usta kapalo sve zlatnije
zlato.
Divni Stranac govorio im je da su i oni divni. Ali oni to nisu vjerovali. Zato je Divni ostao stranac.
A htio se naseliti kod svojih, u selu.
Zapravo, nitko Ga uistinu nije vidio. Opisivali su Ga kao što se opisuje slika iz sna. Kad su se slike i
opisi usporedili, jedina prava istolikost bijaše divota.
Kad je otišao, sagradili su mu veliku kuću, i u njoj su se sastajali, da bi o Njemu pričali. U početku
su pričali pjevajući. Poslije su pričali žustro se svađajući: jer svatko je tvrdio da je jedino njegova
slika vjerna Strančevoj divoti.
Jednoga dana, poslije mnogih stoljeća, Divni Stranac se vratio. Zatekao je selo s ljudima patuljasta
stasa, i mrenastih očiju. Nagovorio ih je, rekao im tko je.
Nisu Mu vjerovali.
Odveli su Ga u Njegovu, sada još veću kuću, i pokazali mu jednu od ranih, odobrenih slika.
Stranac je pitao tko je to.
Onda su Ga otjerali.
Svaka naša mala srodnost s Njim, golema je.
Svaka istost s Njim... gubi mjeru, a nalazi bezmjerje.
16. BILO JEDNOM JEDNO PERO
Bilo jednom jedno pero, perce, jedno od paperja pod grlom golubice. Otkide se, i pode svijetom
tražeći nešto lakše od sebe. Nije mu bilo lako spustiti se na zemlju, onako lakšemu od zraka. No
pomogao mu je vjetar.
»Ima li netko lakši od mene?« raspitivalo se perce.
Ni kap rose ne bijaše lakša. Ni pahuljica snijega. Ni maslačkovo sjeme.
Naposljetku, vjetrić donese pelud, i pelud slavodobitno izjavi:
»Ja sam lakši.«
»Nisi lakši«, reče mu otpalo leptirovo krilo. »De padni na cvijet, pa da vidimo hoće li te osjetiti.«
Pade pelud na cvijet, i cvijet zadrhti. Pokuša onda leptirovo krilo. Cvijet opet zadrhti.
»Kakav uspjeh!« rekoše svi golubičinu percu.
Perce postade pobjednikom lakoće. No to nije prijalo njegovoj golu-binjoj ćudi.
Budući da ni u zraku, ni na zemlji nije našlo ništa lakše od sebe, perce pomisli neće li to možda naći
pod zemljom. Netom je pomislilo, ono se nade pod svodovima zemlje, u dvorani od suđenja.
Stupovi dvorane držali su svod zahvaljujući zvuku, koji je kroz njih strujio uvis. Uokolo, u
udubinama zidova, sjedile su goleme kamene zvijeri, svjesne svoje krhke prolaznosti. Perce se
spusti ravno na zdjelicu vage u ruci božice Maat.
»Baš tebe trebam«, reče mu božica.
Božica je klečala, i tom vagom mjerila težinu obestijeljenih duša. Perce joj je poslužilo kao jedinica
za mjeru lakoće. Svaki puta kad bi neka duša sjela u onu nasuprotnu zdjelicu, zdjelica s golubičinim
perom vrcnula bi uvis. Ni pod zemljom, dakle, ne nade se ništa lakše od golubi-čina perca.
»Kako to?« pitalo je perce božicu Maat. »Je li to istina?«
Božica Maat se nasmiješila. Ona je bila božica istine.
Jedne noći stigne u podzemlje jedna čista, čista duša. Ta je duša nakratko živjela na zemlji. Donijela
je sobom jedva pokoju uspomenu. Nije uza se imala nijednu veću želju. Odjednom zdjelica s
percem pretegnu zdjelicu s dušom.
Tako je potraga bila završena. Tako je nađena najdragocjenija lakoća na svijetu.
Svakomu, i najgolemijemu društvu, zajednici, narodu, narodiću — o pojedincu da i ne govorimo —
najhitnije je potrebna jedna takva lakoća.
17. PTICA S LJUDSKOM GLAVOM
Jedna ptica s ljudskom glavom stanovala je u visokim katovima zraka. Kad bi dunuo visinski vjetar,
katovi su se ljuljali, i tiho škriputali. Tamo je sagradila gnijezdo od otpaloga lišća svjetlosti,
prelaganoga da bi palo na zemlju. Tuda je lepršalo i paperje oblaka, i ptica je njim nastrla svoj ležaj.
Svake večeri ptica se spuštala na prozor zalazećega sunca.
»Hoćeš li sa mnom, ptico?« pitalo bi sunce.
A ona bi vazdan odgovarala:
»Još ti nisam otpjevala svoju najljepšu pjesmu. No sutra ću sigurno poći s tobom. Osjećam da mi se
najljepša pjesma već pomiče u grlu.«
Tako su iz dana u dan sunce i ptica vodili isti razgovor.
Ptica je umrla pjevajući. Nitko nikada nije ispjevao toliko najljepših pjesama. Odlažući odlazak u
vječnost, nitko nije tako ubrzao ostanak u vječnosti.
Sto tu još reći? Cak ni sunce nema što dodati.
18. PUPOLJAK U DVA TAKTA
S jednim se pupoljkom dogodilo čudo: rascvao se, zamirisao, uve-
nuo.
S drugim se pupoljkom dogodilo još jedno čudo: nije se rascvao, nije zamirisao, nije uvenuo.
čudo, kad preokrene kabanicu, još uvijek je čudo.
A mi se čudimo samo jednoj strani kabanice...
19. čOVJEK-MORE
Jednom se more zaželjelo kopna. Pokušalo se uspeti, dohvatiti ga, zagrliti ga. Dugo je, dugo
pokušavalo. Naposljetku se uspelo, dohvatilo ga, zagrlilo ga. Ali to tada više nije bilo kopno. Bilo je
to more.
Opet je more nasrnulo tamo, gdje mora nije bilo. Ali kako bi se tamo obrelo, to je opet bilo samo
more. Tako je more hrlilo za kopnom, i nije ga moglo dohvatiti: dohvatalo je sebe.
Na kopnu je stanovalo cvijeće u svih sedamdeset sedam boja. Hodalo je uokolo pokazujući svoje
čarolije pretvorbe u leptire i melodije. Oko cvijeća su lepršali glasovi, mirisi, i prizori. U oblacima
su drijemali zmajevi. Da, kopno je bilo bogato. Nedostajao je samo netko, tko bi tu ljepotu volio.
More se tada dosjetilo:
»Hajde da oblikujemo čovjeka-more.«
I oblikovalo ga je. čovječja krv, živci, i kosti bijahu načinjeni od morske vode. U toj su vodi plivale
male ribe i golemi kitovi, ljuljali se utonuli jedrenjaci iz budućnosti, šumjeli div-valovi.
Covjek-more zakoračio je na kopno.
Zatravilo ga je cvijeće. Nije ga brao, samo ga je gledao i udisao. Zatravile ga životinje. Nije ih
lovio, samo im se divio. Sve dublje je zalazio u kopno. Obala mu je ostala za leđima. Pobožno je i
smjerno koračao, govoreći svakomu šušnju, potoku, kamenu: »Tu main ek rakt« - ti i ja od iste smo
krvi.
Uskoro je tuda naišla skupina dvonožaca. Covjek-more izgledao je potpuno kao i oni, samo što je
znao da je bio more.
»Odakle si?« pitali su ga.
»Iz mora.«
Oni su se nasmijali i otišli.
Ulutao je u grad.
Stražar na gradskim vratima uputio ga je u prijavni ured. On je i tamo rekao da je iz mora, i da je od
mora, i da je od iste krvi s njima.
»More?!« pitali su. »Naši su preci ispredali priče o moru. Je li netko nekad vidio more? Objasni
nam, što je to more?«
»More«, reče on, »oh, more...«
»Ako si od mora, objasni što je to more?«
»Ne znam što je to more. Znam da ono okružuje kopno sa svih strana. More čezne za kopnom -
stalno ga želi grliti. Zbog te sam želje i ja došao k vama.«
Oni su se smijeli.
»Kopno je najveće«, rekoše. »Nema ništa veće od kopna. More - ili ne postoji, ili je manje od
kopna.«
»Ali ja sam od mora. Došao sam vam pričati o moru«, uporno je govorio čovjek-more. »Ja sam
dokaz da more postoji.«
Oni mu nisu vjerovali.
On im je nudio da ga pretraže, istraže, prouče. Oni su to učinili, i rekli mu da je u zabludi.
»Ti si čovjek kopna, koje nikada nije vidjelo more«, rekoše i potpisa-še otpusni list. »Imaš samo
jednu prilično rijetku morsku bolest.«
Pokazivao im je ribe i školjke u svojoj krvi. Gledali su, ali nisu vidjeli. Ako se i našao netko tko bi
vidio, brzo su ga ušutkali, i uvjerili ga da je slabovidan. Ili bi ga kaznili zabranom govora. Ili bi ga
poslali da u svim knjižnicama pročita sve leksikone dokaza o nepostojanju mora. Ili bi ga zauvijek
ušutkali.
Naposljetku su čovjeka-more protjerali iz grada.
Na putevima su ubrzo osvanuli natpisi: Kopno ili smrt!
Covjek-more hodao je i čitao natpise svojim tamnomodrim očima. Oči su mu se zapjenile. Okrenuo
se, narastao, ukočio, nalik na val, koji na vrhu svoje kreste načas zastaje prije nego što će pomesti
kopno.
Kad je otišao, ismijan i opsovan, valovi su navrli put gradskih zidina. Tonući, ljudi su pričali ružne
šale na račun lažnoga propovjednika. Tako su se utopili, a da su jedva primijetili. Potonuli su
zajedno sa svojim gradom i njegovim leksikonima, knjižnicama, i sveučilištima, gdje je sve vrvjelo
dokazima o nepostojanju mora.
Samo je žiteljstvo žala znalo da postoji more. Obalni su ljudi bili ribari, i znali su da ih more hrani.
Mnogi su plovili morem. Svakoga su ga dana gledali. Dodirivali. Pričali o njemu priče. Priče su se
grijale oko ognjišta, čuvajući se za buduća pokoljenja - pa i za stanovnike novih gradova, koji će
upravo tim pričama dokazivati da je more mašta njihovih predaka.
čovjek-more rođen je od čežnje velikoga da zagrli malo, kako bi ono saznalo da je i ono golemo.
čovjek-more bio je slovo mora, tren kad bez-mjerje žrtveno pristaje na mjeru. čovjek-more bio je
poslan da zagrli kopno. Ali se još jednom potvrdilo da se moru daje samo more.
Kolike su već knjige napisane o tomu događaju, kolike slavne o Njemu propovijedi odoše u eter,
kolike se već crkve podigoše oko uspomene na taj događaj... ali sve to tek onda kad je sam događaj
otplovio sigurnosno daleko od sadašnjice - nikada u času kad se nama za ljubav dogodio.
20. TKO SE NAJVIŠE BOJI SMRTI
Nitko se tako ne boji smrti kao demoni. Jer oni znaju da je njihova smrt zbilja smrt — konačni i
bespovratni nestanak. Nijedna se magla toliko ne plaši sunca, kao što se demoni plaše smrti. Jer
nikada, nikad više, ni u kojemu obliku, oni neće moći reći »ja.« Ono je zauvijek potrošeno, vraćeno
u kamen i vatru.
No odakle njima njihovo privremeno »ja?«
Njihovo je »ja« posljedica trenutačne zabune ljudskoga uma - uma, koji je zastranio, proizveo nešto
sebi nalik, zgusnuo u lik protuberancu svoje tmaste energije. Ta izlučevina, taj crni višak, ponio je u
sebi čovjekovu pohlepu i bijes; u nju je utisnut osjećaj »to sam ja« - sudbonosni osjećaj. Taj je
osjećaj središte i obruč svakoga bića, pa bilo ono i netrajna krhotina drugoga bića. Kad se dočepaju
toga »ja«, demoni će ga braniti više, no što čovjek brani život. Oni će činiti sve da bi uzgojili vjeru
drugih u sebe. U vlastitu zbiljnost. Ta je vjera njihova životna snaga. Nitko im tako ne pomaže kao
oni, koji ih se plaše, koji ih istjeruju, koji ih mrze, koji s njima sklapaju saveze.
Nekada ti demoni ostanu u umu proizvoditelja, kao dvojno »ja;« oni tamo vrebaju povoljan čas za
svoj nastup. A nekada se izvanjšte, objave se, sjure se u kratkotrajni okolni svijet, da bi u njemu
trošili svoju popudbinu zlosilja i lakomosti.
Nitko tako ne moli za milost kao demoni. Ali oni to čine samo kad im se približava sveti vrh brda,
gdje će biti otpušteni iz postojanja. Nitko tako ne vrišti, nitko se tako ne izobličava, tako ne prijeti,
ne jauče, ne riče, i nitko nije tako bespomoćan kao demoni, kad se sveci penju na vrh žrtvenoga
brda.
Možda se tu i tamo dogodilo da je poneki bio pošteđen. Ali to je već priča, koja računa s izuzecima,
to je šapat, koji putuje svemirom da bi bio saslušan i potvrđen, po uzoru na demone, koji traže
potvrdu o svojemu postojanju.
Tri su se žene o ponoći penjale na vrh svetoga brda. Podigao se iznenadni vjetar. Oči su se
ugroženih zacrvenile u tami. Jedna od tri, najmlađa,
bijaše određena da bude lijevak, kroz koji će demoni podzemlja odhuja-ti u prazninu.
Putem su zlodusi cičali, grohotali, ridali, zaklinjali, cvilili, obećavali sav svijet. Plašili su najmlađu,
pokazujući joj njezine dvije družice u demonskomu obličju. Najmlađa je gotovo odustala od
penjanja. Nije se usuđivala pogledati u svoje pratilje. Potresali su je krikovi na smrt osuđenih. Oni
su se u njoj prevrtali, užasnuti onim, što se sprema.
»Zar nema milosti?« ječao je jedan od njih. »Gdje je taj Bog, koji je milostiv, koji prašta, koji je
makar sućutan? Jer ja bih radije u pakao, samo da postojim, samo da ne izgubim svoje »ja.« To je
sve što imam. Zar tražim mnogo?«
Najmlađa je znala da na vrhu brda mora stati na bijeli kamen, otpustiti ruke svojih družica, i
pretvoriti se u glatku, uzanu cijev, kuda se odlazi u nepostojanje.
Povlačeći ruke iz ruku svojih družica, najmlađa stade na kamen, uspravi se, i zatvori oči. A onda je
ruka jedne od njih nehotice dotakne. Nikada se neće saznati je li to uistinu bilo nehotice. Možda se
ta jedna smilovala na najmlađega demona, onoga, koji je spominjao Božju milost. Možda je
pomislila da je Božja milost veća od Njegova zakona.
Najmlađa se uto pomoli, i pozove vrhovnu pravdu da razriješi račune ljudi i demona... i otvarajući
tjeme za prolaz osuđenih, istoga časa osjeti kako ih je usisala praznina. Vjetar je stao, grmlje
odahnulo.
Najmlađa je podigla vjeđe, i pogledala svijet, čije se rasterećenje očima nije pokazalo.
Onaj mali, očajni demon... priča na nj vreba, nada mu se, poposta-je uokolo, prevrće ugarke, ne bi li
izgatala što se zapravo dogodilo na vrhu brda; i istodobno silazi nizbrdo tražeći dodirnutu, onu, u
kojoj se zametak izuzetka možda zakvačio, spasio, pritajio; a možda i prosvijetlio.
Od (moralnoga) zakona veća je samo milost.
21. BIO JEDAN DAN KOJI NIJE HTIO SVANUTI
Bio jedan dan, koji nije htio svanuti. Bio je u tomu danu zakazan neki strašan događaj.
Dan je plakao, čupao kosu, istrčavao iz dugoga reda dana, koji su se pomicali prema svojemu
svanuću. Toliko je naricao da su se ostali dani sažalili na nj, i jedan je od njih potrčao do redara
vremena, koji je ravnao pogonom prošlo-buduće.
»Onaj se tamo dan razbolio od muke, i ne želi svanuti«, rekoše.
»Zbog čega?« suho je pitao redar vremena.
»Zbog toga što je saznao da će se u njemu nešto strašno dogoditi«, objasniše.
»Pa svakomu je danu zakazana neka nevolja«, promrmlja redar, sle-gnuvši ramenima. »Po čemu bi
se i jedan od vas smio izdvojiti iz reda i pravila?«
»Ipak«, kazaše samilosna braća, »onaj dan je očajan, i ne umije podnijeti to, što mi drugi možemo.
Pomozite mu, molimo vas.« Vidjevši njihovu brigu, redar vremena zamisli se, i reče: »Mogu ga
samo odgoditi, ali ga ne mogu osloboditi onoga, što mu je Gospodar dodijelio.«
Pođoše do rasplakanoga dana. Savijen, ležao je na tlima, i tiho ječao.
»Ustani«, strogo će redar vremena. »Nemaš pravo sebe izuzimati od ostalih. Ali tvojoj braći za
volju, odgodit ću tvoje svanuće.«
Očajni dan podiže glavu, i pogleda ga svojim krupnim, srnećim očima.
»Makar to«, prošapće. »Hvala.«
Ustane, strese zrnca pijeska sa skutova, i podigavši pogled, izjavi:
»Vodite me jako daleko.«
Redar ga uzme za ruku, i krene s njim prema beskrajnomu kraju reda. Dan je hrlo koračao, zahvalan
što je odgođen, ali su mu suze stalno kapale na pijesak.
Pijesak, zrnca, odavali su čudan, neumoran, jedva čujan zuj. Oni su bili atomi vremenskoga tkiva.
»Kad bih mogao otići nekamo izvan redosljeda vremena«, uzdisaše dan. Od njegovih je suza
pijesak kratkotrajno zasjao. Povorka se sporo pomicala, nošena vazda istim ritmom.
A kad se tužni dan stao ponovno primicati svojemu svanuću, njemu se zamagli u glavi od straha.
»Ne, ne mogu svanuti«, poče tiho, i nastavi glasno.
I zastane u hodu. Pokvari načas ritam. Ali ubrzo ga ponese rijeka vremena. Priđe mu onaj stari
redar.
»Zar još uvijek praviš neprilike? Zašto se ne smiriš i ne obaviš posao, koji ti je povjeren?«
»A zašto su baš meni dodijelili to strašno nešto?« uzvikao se dan. »Svi će me po tomu pamtiti, i
nitko neće znati koliko sam se borio da ne sva-nem!«
Redar ga i opet odvede prema kraju beskrajnoga reda.
»Možda će se u svijetu nešto promijeniti kad ti dođeš na red«, govo-rahu susjedi. »Možda tvoje
strašno više neće biti strašno.«
I tako je to trajalo, trajalo. Dan se stalno vraćao prema kraju beskraja, privremeno odgođen.
»Sto se to treba dogoditi kad ti svaneš?« upita ga jedan bratski dan.
»Ne mogu o tomu govoriti«, šapnu dan. »Ako progovorim o tomu nečemu, bojim se da ću ga
pojačati.«
I tako se propast svijeta stalno odgađala, zahvaljujući suzama osjetljivoga dana.
Onda je Gospodar vremena u svojoj uzvišenoj samoći, oćutio u stopalima nesvakidašnji drhtaj.
Sišao je s prijestolja, spustio se u vrijeme. Uzeo je u naručje rasplakani mali dan, i poljubio ga u oba
suzna oka.
»Dajem vam da Me tu i tamo iznenadite«, rekao je zrncima vremena, redarima, ritmu, redu, i
zakonu. »Da uzmete više no što sam dao. Ili manje. Da Me iznenadite - tako umilno, jako, i mudro -
da ću od toga biti dobrovoljno nemoćan.«
Tada se mali dan prvi puta nasmiješio. Gospodar vremena poljubio ga je u smiješak. Onda ga je,
nasmiješena, spustio u kotaricu s cvijećem, kotaricu je pak pustio niz vodu, vodu niz vatru, vatru niz
potres, potres niz obzor, obzor niz misao.
Sve tako smiješeći se, mali je dan prolelujao kroz nešto strašno.
Strašno se u nj zagledalo, čudeći se: otkuda malenomu danu smiješak, a prolazi, evo, kroz hropac i
jauk?
»Zacijelo neka jaka magija«, pomislilo je strašno. »Neka vrlo jaka magija. Neviđena u ovim
krajevima. Kako bi bilo da...?«
Pa ju je i nehotice pokušalo oponašati. Nespremno. Nespretno. Ali zatravljujuće djelotvorno.
Od toga pokušaja, strašno se dobrim dijelom promijenilo, još boljim se dijelom predomislilo, i
trećim, sebi nepoznatim dijelom, samo odustalo od sebe.
Ta bilo je tek misao.
Ako se ijedan takav dan nade u slijedu naših dana, onda ima nade za sve dane.
22. ZVUK ROSE ROSA ZVUKA
Zvuk rose mogla je čuti samo prava blagost.
Ona je stanovala isključivo u pokretima nilskih lotos-latica, i u žici jedne sumerske harfe, koja je
bezuspješno nastojala reći što je to besmrtnost. Skupivši se odatle, prava se blagost nadnijela nad
orgulje rose, prepoznajući u njima svoj vlastiti zvuk.
To slušanje i prepoznavanje bijaše prava rosa zvuka. Zadrhtana, kratkotrajna, sjajna, suncu na
prozrak ponuđena.
Zvuk rose i rosa zvuka bili su pravi blizanci, svako od drugoga roditelja.
Neki medu pjesnicima prozriješe da je stvarnost poezija, neizmisliva, samo i jedino prepisljiva.
23. LOTOS I RUŽA
Jedan se princ lotos bio zaljubio u ružu.
Nikada ju nije vidio. Ali sunce mu je često pričalo o njoj - naročito o njenu mirisu. Sunce ju je
nazivalo kraljicom. Princ lotos žalio je što nije kralj. ^"
»Kako se postaje kralj?« pitao je sunce.
»Kralj se ne postaje. Moraš se roditi kao kralj«, odgovorilo je Sunce.
Zaljubljen u ružu, lotos pomisli:
»Onda bih volio umrijeti, i ponovno se roditi — roditi se kao kralj. Što je smrt prema ljubavi?«
Toga je dana odbio rasklopiti latice, udahnuti svjetlost, izdahnuti miris. Ukočio se. Pčele su ga
zaobilazile, jer ga više nisu vidjele. On za sebe više nije postojao. Svoje mjesto na jezeru ispraznio
je od sebe. Ni leptiri više nisu sjedali na nj. čak ni nenamjerna rosa nije krupnjala na njegovoj
nerasklopljenoj čaški.
Sunce je u međuvremenu pričalo kraljici ruži o princu lotosu s dalekoga jezera. Ona je u ružičnjaku
sanjarila o svojemu susretu s njim. Poželjela je biti princeza, poput njega, kako medu njima ne bi
bilo nikakve razlike, koja bi njega mogla sputavati.
»Ne možeš poništiti svoju kraljevsku boju i miris«, govoraše Sunce. »Nije dovoljno reći da nešto
hoćeš ili nećeš. Moraš se s tim roditi. Uostalom, zašto bi ti postala nekom manjom od sebe? Ta
svijet živi na lijepim razlikama, iako je jedan.«
»Ali ja hoću«, reče ruža.
Lotos je također htio — umrijeti, da bi se rodio kraljem.
Ruža je svom svojom žarkom snagom poželjela bijelu boju, kakvu ima lotos.
»Nećeš uspjeti«, reče Sunce. Ali više nije bilo sigurno što se na zemlji može, a što ne može.
Jednoga dana crvene latice učiniše ruži po žestokoj želji. Ublijediše. Izduljiše se. Bodljike potom
složno otpadoše. Ruža se probudila kao lotos na jezeru. Ostao joj je jedino njezin rujni miris. Njega
nije mogla poništiti.
Odmah pokraj nje, princ lotos, zaljubljen u kraljicu, i dalje je odbijao da cvjeta. Njezin ga miris
stade milovati, stade slatko nagovarati njegove latice da se otvore. Malo pomalo, lotosova se časka
poče rasklapati. Sunce joj zastrijetli zrakom do srca.
»Tvoja se kraljica nalazi pokraj tebe«, svečano objavi Sunce. »Prepo-znaješ li njezin miris?«
Lotos se zapanji. Kraj njega se ljuljao još jedan lotos, posve sličan njemu.
»Zar nisi reklo da je kraljica negdje daleko, u vrtu? Da su joj latice crvene?«
»Ona je od čežnje za tobom promijenila svoj lik«, reče Sunce. »Ali duša joj je kraljevska. Duša joj
žarko miriše.«
»Oh«, reče razočarani princ. »Sto će mi netko poput mene? Izgleda da ja najviše volim ono, što je
od mene različno! I da mnogo manje volim ono, što mi je slično. Moja ljubav prema kraljici hranila
se time, što sam vjerovao da je ona drukčija od mene. Žao mi je - lotosi me ne zanimaju.«
I on ponovno stegnu časku.
A ona?
Ona je gledala kako njezin princ vene od žudnje za Onom Drugom.
Ni trud, ni žrtva, ni ljepota, ni ljubav, ni vjernost, ni čežnja, ne mogu ništa čovjeku, koji sebe ne
voli.
24. PODNOŽJE I VRH
Dogodilo se te je podnožje planine slušalo priču vjetra i ptice. Pričali su o vrhu planine. Podnožje je
slušalo i divilo se.
»Kako li je to kad si medu oblacima?« razmišljalo je. »Kako li je to, kad je zrak oko tebe kristal?
Kad te posjećuju samo orlovi! Kad vidiš zemlju s onu stranu obzorne crte!?«
Podnožje na sve strane poče pitati zna li se još nešto o vrhu.
Onda mu jedan čvorak prijateljski reče:
»Pa ti si temelj. Na tebi počiva vrh. Shvati to.«
»Na meni počiva vrh?« zapanji se podnožje. »Zar uistinu?«
»Da«, reče čvorak. »Sto bi vrh bez tebe? Zar bi bio vrh?« I odleti.
Otada je podnožje drukčije razmišljalo o sebi.
Te su misli strujale uvis, i stale draškati vrh u oblacima. Vrh je onda morao pomisliti na svoja
nepoznata stopala — osjetiti se zahvalnim, što ona postoje. Naginjao se da ih vidi, ali nije
uspijevao.
»Kako im poslati riječ zahvale?« pitao se.
Pomalo se pribojavao: jesu li stopala dovoljno čvrsta? Ogledavao se, tražeći koga bi o tomu pitao.
Onda mu jedan orao prijateljski reče:
»Tebi je ime vrh planine. Stopalima je ime dno planine. Ali to su samo imena. Oba imena nosi
planina, zar ne? A može ih nositi još stotine.«
Vrh se zabezeknuo. Dolina je to osjetila kao potres.
»Zbilja, nisam o tomu razmišljao...«
«Ti se pitaš o imenu. No pitaš li se nisi li ti planina - ta jedna, sa svojim podnožjem, pojasom,
bokovima, vrletima, gudurama, vrhuncima - taj nosač svih svojih imena?«
»Pitam se, pitam se«, propenta moćni vrh, još uvijek drhteći pred otkrićem.
»Uostalom, planina ne pita«, doviknu orao u odletu. »Ona zna.« Samosvijest je spokojno i moćno
znanje.
25. JEDNO STABLO, JEDAN KAMEN
Bilo jednom jedno stablo, jedan kamen, jedno ljeto, jedan oblak... Bila jednom jedna travka, jedan
čovjek, jedna riječ... sve je to bilo samo jednom, i nikad više.
To se stablo, taj se kamen, to se ljeto, taj se oblak ne pojaviše kao jedini od svoga roda, ali se
pojaviše samo jednom, usudno i sudbonosno jednom, i nikad više. I ta travka, i taj čovjek, i ta riječ,
i oni... samo jednom, i nikad više.
A kamenje, a šume, a polja, a ljeta... A ljudi, a riječi... bezbroj puta,
bezbroj puta.
»Kakva tajna«, rekoše anđeli, zabrojivši se između uvijek i nikad više.
Sebi smo nečudni, a gle, anđelima...
26. ANDAME ANANDAM
Bilo jednom dvoje dragih, koji su se neizmjerno voljeli, pa su se svakoga dana domišljali kako
jedno drugo iznenaditi novim iskazom ljubavi.
»Volim te više nego jučer, i više nego sutra«, govorili su, slaveći sadašnji čas. Sadašnji jexas za njih
doista bio vrh planine vremena. A sutradan bi opet kazali isto: »Volim te više nego jučer, i više nego
sutra.« Tako je ovo »više« postalo jedini čvrst jarbol za oba razigrana jedra.
Jednoga dana dragi nije došao na sastanak. Draga je na zrncu pijeska našla ucrtan tloris. Stavila je
zrnce na dlan, nježno, kao da je u zrncu dah njezina dragog.
»On iskušava moje srce, ali i moju pronicljivost«, zaključila je. »U ovomu zrncu pijeska ostavio mi
je put k sebi. Sto bih drugo no da krenem njim?«
Gonetajući tloris, krenula je na put, i stigla u jednu nepoznatu i prekrasnu zemlju. Tamo je sjedio
neki starac.
»Kako se zove ova zemlja?« upitala ga je.
Ne gledajući ju, promrmljao je: »Andame.«
Draga je načas zastala, zamišljeno osluškujući tu riječ. Ona je znala da je Andame poklon
voljenoga. Cutila je u toj riječi njegov dodir. Riječ ju je milovala. Onda upita:
»Što to znači, Andame?«
»To znači Anandam«, odgovori tajnovito.
»Sto to znači, Anandam?«
»To moraš sama otkriti«, reče starac ne gledajući ju.
Starac otvori rukav, izleti odatle vjetar, otkine list s grane i ponese ga na jug, pa onda na sjever, pa
onda na preostale strane svijeta. Zemlja Andame očito nije bila zemljopisno mjesto. Draga je
slijedila listov let, ne primjećujući da i sama leti. Dok su letjeli, počela je izgovarati riječ anandam.
Od te su je riječi stali podilaziti trnci nepoznate miline.
»Sada znam što znači anandam«, pomislila je. »To znači let.«
List se potom otkinuo od vjetra. Vjetar je od toga klonuo, a list je letio sam, vlastitom nehajnom
voljom.
»Ah«, reče draga. »Anandam_znači još nešto: slobodu.«
Uživala je kao da je u zagrljaju dragoga.
Lagano, sneno, list se spustio na površinu jezera. Spustila se i draga — sletjela je na mahovinu
obale. Prepustila se njezinoj blagosti, znajući komu se prepušta.
Tamo na vodi plutao je list. čula ga je gdje šušti:
»Idemo dalje u Andame^. Ovo su tek prvi ushiti.«
Zagazila je u vodu. Kad je stigla do lista, bila je upravo toliko mala, ili on toliko velik, da je mogla
na nj sjesti kao na splav, i ploviti dalje. Ploveći, sanjarila je o svojemu voljenom. I šaputala:
anandam, anandam.
»Znam što znači anandam. To znači ljubav.«
Na svakomu novom zastajalištu, pomislila je da je ovdje čeka njezin dragi. No umjesto njega,
nalazila je njegovu još vrelu poruku. On je čas prije tu bio, mjesto je još bilo sjajno od njegovih
očiju, zrak je još pamtio njegov profil. To bijaše tako opipljivo, da se draga još više razdragala, i
riječ anandam_sama se, ne pitajući je, točila iz njezinih usta. Potom iz očiju. Sve što je pogledala,
izgledalo je kao anandam.
»Sad znam što znači ta prelijepa riječ«, rekla je. »Ona znači blaženstvo...«
Plovila je dalje, ne hajući što je list nekud nestao. Sto su jezero, rijeka, more, ispod nje nekud
nestali.
»Kako je divna ta zemlja Andame«, klicala je u sebi. »Pravo mjesto za naš dom. Da, ovdje ćemo se
zauvijek nastaniti.«
Tako je zavoljela potpise svojega voljenog u krajoliku Andamea, da se zaljubila u sva zrnca pijeska,
sva brda, u lišće, kišu, ljudska lica, pa čak i u kaktusove bodljike. Jer sve je bilo, ili je moglo biti,
njegov potpis i poruka. Sve je bilo, ili je moglo biti, anandam.
To je bio njegov posljednji i najveći dar, veći od svih darova jučer, i svih darova sutra. Umjesto
jednoga u jednomu, zadobila je jednoga u svemu, i opet ne primjećujući da je ikada bilo drukčije.
Takvi su bili zakoni u toj zemlji: tko bi zašao u nju, prepoznao je kraj iz kojega nikada nije odlazio,
i čas, koji nema prethodnika, kao što nema ni potomka.
Andame anandam, brujao je kor raznobojnih glasova, dodira, i oblika. Tako se zvao taj dar, taj kraj,
taj neprispodobivi dragan.
»Ljepota je blaženstvo«, rekao je Divni Stranac, zagledan u Svoje neprestano djelo.
27. BIO JEDNOM JEDAN LABUD
Bio jednom jedan labud, koji je samo malo i naoko bio labud, jer je bio Bog, koji je sletio na jezero.
Taj labud nije znao da je Bog, ali Bog je to znao.
Labud je pio vodu jezera, ali Bog je pio samo nektar.
Dok je labud pio, samo je labud pio. Kad je Bog pio, svi su pili.
»Nauči piti kad Ja pijem«, govorio je Bog košuti, stablu, gavranu, trskama, čovjeku. I oni su učili,
neki brže, neki sporije. Pijući zajedno s Bogom, pretvarali su vodu u napitak od kojega više nisu
žednjeli.
Labud se često ogledavao u vodi.
Bog je Sebe vidio gdjegod je pogledao.
Samo malo i naoko, svijet nije bio savršen. Toliko, koliko labud nije znao da je on Bog, koji je
sletio na jezero. Ali to je bilo dovoljno za smrt, patnju, i pjesmu.
»Šteta«, rekao je Bog pomalo sjetno. »Šteta...« »Ali i nije«, zapjevao je.
28. BIO JEDNOM JEDAN LABUDOV VRAT
Bio jedan labud, u kojega je bio dijamantni vrat. Tanak, vitak, vrat je plesao na suncu, i sve što bi
labud pio, proziralo se kroz dijamantne stijenke. Naročito se proziralo crveno vino. Budući da je
labuđi vrat najviše volio to piće, prizor je najčešće bio blistavo rujan, i mnoge su se oči širile,
gledajući ga, i mnoge su od mnogih blistale, odražavajući ga.
Labuđi se vrat stalno lomio i stalno bivao cio. Ostali dijelovi labuda nisu to razumjeli, niti su znali
da se tu ima što razumjeti. Labud je plovio kao otmjeni i samosvojni labud, a ipak, bio je to
isključivo njegov dijamantni vrat, koji je upravljao pokretima i voljom.
Jednoga je dana labud neoprezno uplovio u mrtvouzlu vodu, kojom je završavao jedan od rukavaca
jezera. Voda bijaše tamo tmasta i masna, na površini tvrdo zakorena.
»Tko ovdje stanuje?« pitao se, bolesno radoznao, uljezajući sve dalje u mrki čvor.
Površinom su skakutale krastače, uvjerene da je ispod njih čvrsto tlo. Labud ih je gledao s
gađenjem. A onda je od gledanja ožednjeo.
»Što sad?« pomisli labudova glava. »Gadi mi se, a gle, žeđam...«
Od te je misli još više ožednjeo.
»Moram zaroniti duboko ispod površine, da bih došao do pitke vode«, zaključi glava. »Moram to
izvesti ne časeći časa, i vješto.«
Ali vrat se nije htio prignuti. Koliko god je labud pokušavao spustiti glavu do vode, vrat je ostajao
dijamantno tvrd i nesavitljiv. Labud se uplašio.
»Sto se događa?« vrisnu svakim perom. »Ja sam bolestan! Ukočio sam se! Umrijet ću! Možda sam
već umro!«
Kod labudova je tako - kad pomisle smrt, smrt je blizu.
Progovorio je tada dijamantni vrat:
»Ludove, zar ne znaš da ja ne mogu piti prljavu vodu? Ugušio bih se pri prvomu gutljaju! Ja sam
tvoj čisti i besmrtni dio. Ti si sada zalutao. Otplivaj natrag, dok još možeš. I žrtvuj mi svoju žeđu za
bljutavim pićem!«
Onako smušen i uplašen,, labud ga nije čuo. Udarao je krilima po sluzavoj i ljepljivoj kori. Kora
stade pucati. Kroz pukotine počeše brbo-riti mjehuri strašnoga vonja.
»Avaj«, zakrklja labud, i prestade disati.
Krastače su ga gledale izvitoperenim očima. čudile su se zašto labud neće nešto što one hoće, i
zašto hoće nešto što one neće, i čega zacijelo nema. On je još uvijek, u samrtnomu batrganju,
pokušavao zaroniti ispod mrtvouzle površine. No vrat je bio nemilosrdno uspravan.
Izdišući, labud se sjeti da mu valja odustati, i da bi se morao vratiti, dok još pamti put. Prestade se
boriti. Odlane mu. Pokuša tada pokrenuti noge. No više nije tako nešto umio. Od straha mu se
bijahu zaključali pokreti. Utaman im je zapovijedao da se otključaju.
»Ne mogu«, zastenjao je. »Okovan sam! Mrtav! Stvrdnut! Ostat ću ovdje, u ovoj smradotočini!«
»Do viđenja«, reče dijamantni vrat, i tanak, rasplesan, blistav, otplovi kroz tamu.
Kad je izbio na osunčano jezero, oko njega se uskoro počeo ocrtavati novi, posve isti labud.
Priča o Trojstvu priča je o tijelu, umu, i Bogu. Samo Jedno od troje zna put k Sebi kroz ostalo
dvoje.
29. DIVNI STRANAC
Divni Stranac sjedio je na kamenu, i govorio zmiji ispod kamena. Zmija Ga je slušala, ali je ostala
zmija. Onda je govorio orlu strvinaru. Orao je zastao u letu, sjena mu se ocrtavala ne pijesku časak,
dva. Onda je odletio, i opet na krilima orla. Onda je govorio pustinji. Pustinja Ga je najpomnije
slušala, ali je ostala pustinja.
Onda je govorio čovjeku. čovjek Ga je sa zanosom slušao, i prepoznavao u sebi Tu Istu Riječ.
Prepoznavajući, čovjek je postajao to, što je prepoznavao.
Onda je Divni Stranac govorio Sebi. Slušajući Sebe, Divni Stranac ostao je Divni Stranac.
On je govorio, jer je htio govoriti, jer je imao veliku, jaku riječ u ustima. Ništa drugo nije htio.
Njegovo je slušateljstvo bilo savršeno, i po Njegovoj volji.
/
Pa valjda je i prepoznavanje Njega Njegova volja?
30. BIO JEDNOM JEDAN NAJBOLJI
Bio jednom jedan najbolji pisac. On je najviše volio pisati drame — drame smijanja, psovanja,
pjevanja, i plakanja, drame otkrića i tišine, drame mnogih uloga. Zbog toga mu je bilo potrebno
najbolje kazalište.
Sagradio je kazalište - veliko, s vijencima loža, počasnih i običnih, s neizbrojivim redovima golih i
baršun-sjedala, s golemim suncima od svjetala, sa svjetiljkama prigušenoga sjaja, sa zastorima,
kulisama, šaptačima — s pokretnom pozornicom, orkestrom, i korom. Kad je kazalište bilo
sagrađeno, najbolji pisac upitao je samoga sebe:
»Da, ali što ćemo s općinstvom? Zar će se moje drame igrati pred praznim gledalištem?«
Najbolji pisac brže je bolje nacrtao pogodno općinstvo, jer on je bio i najbolji slikar. Općinstvo je u
tamnim odijelima sjedilo u tišini, začarano i željno predstave. Zastor tek što se nije podigao.
»Da, ali glumci?« sjeti se najbolji pisac. »Trebaju mi glumci, dobro uvježbani, predani svojim
ulogama, naprosto, najbolji glumci...«
I jer nije bilo druge, najbolji pisac se razdijelio na potrebni broj najboljih glumaca. Zastor tek što se
nije podigao.
»čekaj«, reče sam sebi najbolji pisac-slikar-glumac. »A redatelj? Tko će sve to dovesti u red — sve
te riječi, pokrete, glazbu, radnju? Gdje pod hitno naći redatelja, sposobnoga za takvu skladotvornu
zadaću? Nema druge, moramo i to riješiti na svoj način...«
I najbolji pisac prometne se u najboljega redatelja, jer on je i to bio.
Zastor se u tomu času podigao. Medu glumcima zavlada trepet nelagode — nije bilo šaptača. Bar
nije bio na svojemu mjestu. Najbolji pisac-slikar-glumac-redatelj začas se spusti u šaptaonicu. I dok
se tamo snalazio s debelim piščevim dramopisom, onaj drhtaj nelagode zarazi sada orkestar - jer još
uvijek nije bilo dirigenta. Sljedećega se časa pojavi i dirigent - najbolji, dakako. On je bio najbolji
zato, jer od njega nije bilo boljega svirača flaute, boljega bubnjara, bolje violine, bolje strune.
Drama je poplavno i besprijekorno tekla pozornicom. Glumci su se pokazali odani svojim ulogama,
orkestar glazbi, glazba sluhu, općinstvo
predstavi, redatelj piscu, pisac svima njima. Kazalište bijaše prepuno, naginjalo se s boka na bok,
poput pretovarene galije.
Najbolji pisac znao je napamet svaku riječ i pokret svoje drame i predstave, pa ipak je u njoj uživao
sa svom svojom neusporedivom ra-doznalošću.
Općinstvo bijaše prošarano dojmovima divljenja, otpora, straha, uzbuđenja, radosti, pobune,
iznenađenja, gorčine... Ono se posvema prenijelo na pozornicu, zaboravivši da sjedi u odvojenu,
gledališnom prostoru. U tami su vrcale iskre strasti.
Onda se jedan gledatelj glasno nasmijao. Nije se nasmijao predstavi, nasmijao se sebi.
»Zbog čega se ja toliko uzbuđujem gledajući predstavu, kao da se o mojoj koži radi?«
I on bezobzirce ustane, uzbunivši cijeli red.
»Izlazim«, objavi. Nije bio od uglednijih. Nije imao ni dovoljno tamno odijelo.
Nekako se probatrga kroz red opijenih gledatelja-slušatelja. Neki su ga ljutito psovali. Kad je izašao
na vrata kazališta, odahnuo je. Tamo je stajao najbolji pisac, koji je također hvatao neobojen zrak.
»Uzmi«, reče jedan od njih, nevažno koji.
Jedan od njih uze - možda cigaretu, možda žvaku, možda nešto treće.
Bio je to, naravno, najbolji gledatelj, onaj, kojemu je predstava bila namijenjena.
Užitak je najboljemu stvoriti najbolje, pomoću manje najboljih.
T
31. BIO JEDNOM JEDAN SANJAč
Bio jedan dječak, koji nije volio odlaziti iz sna. Svakoga jutra, kad bi se nevoljno budio zbog
odlaska u školu, on se bunio i jadikovao. Govorio je prijateljima iz sna:
»Zašto moram ići u tu glupu školu, kad ovdje, s vama, učim i naučio sam mnogo toga o čemu škola
nema pojma?«
Prijatelji su ga tješili:
»Mi smo i tamo«, uvjeravali su ga. »Mi smo svi tamo, jedni s drugima.«
»Ja želim ići samo u školu iz sna«, tvrdoglavio se dječak. »U njoj sam najbolji učenik. U snovnoj
školi sve same pohvale na moj račun. Tamo, u onoj drugoj školi, njegujem jedinice, i učiteljice me
ne vole. Tko je uopće izmislio dan? Javu? Sto će nam oni? Pitao bih to nekoga tko to zbilja zna.«
»I mi bismo, i mi«, žuborili su prijatelji. »Uostalom, pitaj našega učitelja. On kaže da sve ima svoj
razlog. Prije ili poslije mi ćemo ga doznati.«
»Ali tko je izmislio prije i poslije?« jedio se dječak. »Uh, da mi ga se dočepati!«
Dječak je iskreno iskazivao i njihovu ljutnju, tako da su se oni mogli smijuljiti.
»Hej, smiri loptu. Mi radimo na tomu da prenesemo san u javu. To je naša zadaća. Što više sna u
javu. Onda će i java biti nešto drugo - posve snošljiva.«
Dječak se zamislio. Nalazio se već na putu u školu. Još uvijek je razgovarao s prijateljima iz sna.
»Ali kako ću...?« zaustio je. Uto je već prekoračio prag škole, oglasilo se zvono, i glasovi prijatelja
su utihnuli.
Za vrijeme nastave, dječak je razmišljao o snu na javi. Zaključio je da i nije previše siguran da li mu
se na javi ne događa ponešto od sna.
»Dragi Bože«, reče dječak, »pokaži mi, molim Te, gdje se san krije na javi, naime, kuda ulazi, na
koja vrata... Pitam zato da bih ga podržao, da bih mu pomogao. Onda bi nam svima bilo ljepše...«
Te večeri, u snu, dragi Bog se pojavi u liku učitelja, pa mu reče:
»Dijete moje, to je jednostavno. Kada na javi, po tvrdomu danu, dobro pogledaš neki predmet, i ne
skreneš pogled, već dugo i uprto u nj gledaš, taj predmet neće izdržati, počet će treperiti, razizlaziti
se iz svojega oblika.«
»To je, znači, predmet-san?« upita dječak.
»Oh, ne. To je predmet-java.«
»Kako?« zbuni se dječak.
»Zasada je tako kako sam rekao. Sutra, po danu, počni s pokusom.«
Izjurivši u jutarnju javu, dječak je ponavljao u sebi riječi učitelja.
»Mislim da je svejedno, koji ću predmet izabrati«, mislio je. »Može biti moja bilježnica. Školska
ploča. Nečije lice. Hm, vidjet ću.«
Naslađivao se slobodom izbora. Naposljetku je osvetoljubivo izabrao jednu rečenicu, ispisanu na
školskoj ploči. Smatrao ju je glupom. Uprto se zagleda u nju. Nemilosrdno ravno i neskretno.
Odlučan da je provjeri, da provjeri sebe.
Sudrug u klupi munu ga u rebra, ali dječak ne odustane od svojega usiljenoga, usredotočenog
pogleda. Imao je povjerenja u učitelja iz sna. Znao je da ozbiljno istražuje javu - ali i san.
Onda rečenica poče titrati. Popuštala je. Nije više bila nadmoćna, nesumnjiva. Mrvila se. Slova se
stadoše svlačiti iz oblika.
Dječak ju je pogledom pitao što je i tko je. Ona je odgovarala: »Eto, magla sam, časovit sam skup,
sklop, i oblik.«
Otpuštala je molekule iz službe sebi. Molekule su curile na sve strane, perući se od uspomene na
nju. Rečenica se rastakala pred upitnim, nepopustljivim pogledom, koji ju je pitao ono, što ju nitko
nikada nije pitao. Naposljetku se zaustavila na crti nestajanja, drhteći s obje njezine strane.
»Aha«, reče zadovoljno dječak. »Pa ti skoro i ne postojiš.« ^-^
Kod kuće se istim pogledom zagleda u čašu na stolu. Staklo je smjesta zasvjetlucalo od straha.
Sirota čaša odmah se predala. Je li bila od krhkije grade nego rečenica, ili je dječakov pogled u
međuvremenu stekao prodirniju moć? Onda dječak stade istraživati ima li išta u njegovoj okolici,
što može odoljeti snazi njegova pogleda. Ne nade ništa.
»Sve je to magla, ta java«, zaključi.
Te noći učitelj se smiješio.
»Valjano obavljena zadaća. Za peticu«, reče.
Dječak je bio ponosan.
»Rekao sam prijateljima da sam najbolji učenik. Ja to znam. I ja znam da si ti najbolji učitelj.«
»Ne zanosi se, nismo gotovi s pokusom«, objavi učitelj hladno. »Najprije, nismo suvislo zaključili
kakva je ta java, koje si se ti toliko gru-stio...«
»Java je tanka«, reče dječak. »Moj pogled ju odmah prosvrdla. Zapravo, ona nije istinski stvarna.
Kad sam natjerao pepeljaru da se skine, htio sam znati da li se to meni samo čini. Pružio sam ruku
na mjesto gdje je stajala. Bilo je prazno.«
»Možda se to činilo tvojoj ruci?« dobaci jedan od učenika.
»Eh, ja sam tada upitao oca gdje je pepeljara. Moj otac je pušač. On je pogledao na stol, ali ju nije
vidio. Pogledao je svuda drugdje, ali ju nije našao. Pepeljara tada uistinu nije postojala. Razišla se,
odšetala. Kao kad duhneš u zrelu glavu maslačka.«
Narednih se dana dječak zabavljao gurajući predmete iz njihova vidljiva i opipljiva oblika. To je
bilo njegovo neobuzdano veselje. Kao da je zapovijedao sudionicima karnevala da skidaju krinke. I
svi su skidali krinke, ispod kojih nije bilo lica.
Jedne noći učitelj vrlo nehajno prozove dječaka, i reče mu da se zagleda u svoju olovku. Dječak se
zapanjio.
»Zar ćemo i ovdje...?« promucao je. Htio je obraniti san, svoj san. Ali učitelj mu strogo reče:
»Hvalio si se da si najbolji učenik. A gle, nije ti jasno...«
Onda dječak istim, usredotočenim pogledom zastrijeli u olovku iz sna. Ona se jedno vrijeme
branila, ali ne prođe dugo i olovka poče treperiti, gubiti svoj oblik, brisati svoje granice s okolicom.
Dječak preplašeno pogleda učitelja.
»Sada to isto učini s mjesecom«, naredi učitelj.
Dječak je htio kriknuti da ne želi biti najbolji učenik, da ne želi obaviti pokus s mjesecom, da ne
želi više ništa saznati, više ništa zaključiti. No prišao je prozoru i poslušno se zagledao u mjesec na
nebu sna. Ubrzo je mjesec stao blijediti, titrati, urušavati se u bezoblik.
»Sad se vrati u klupu«, reče učitelj.
Pogružen, dječak se vrati u klupu, i obori glavu, uvrati pogled u oko. Ostali učenici osjećali su se
isto kao i on - potreseno, smućeno.
»Zar je i ovaj svijet magla?« prošapće poslije dvije, tri noći najbolji učenik.
Učitelj se opet smiješio. Ali u tomu smiješku naziralo se nešto osobito. Nije u njemu bila samo
nježnost. U tomu se smiješku vidjela potvrda, pohvala, i ponos učitelja, što je učenik položio ispit.
»Recite mi«, reče poslije ljekovite stanke učitelj, obraćajući se svim sanoslovcima, »recite mi, što je
onda jedino stvarno, što nije maska, što nije magla?«
Odgovoriše svi, kao jedan:
»To je sanjač, učitelju.«
Učitelj se okrenu najboljemu učeniku.
»Posljednji pokus«, najavi. »Hajde, sad se zagledaj u mene.«
Dječak se zabode pogledom u učitelja. Kao nikad, uprto. Kao nikad, usredotočeno. Kao nikad,
željan da side do dna ove tajne. Kao nikad, dugo, neskretno, nemilosno ravno. Kao nikad, sav u
svojemu pogledu.
Ali učitelj je od toga gledanja bivao sve stvarniji.
San ti ponekad kaže i pokaže što on nije.
32. NE GLEDAM ALI ZNAM
Posvećeno S. D.
»Bože, kako ste lijepi«, reče tulipan orhideji, dok su koračali ulicom, u obliku ljudi — dvoje ljudi
raznorodna spola. I doda: »Ne gledam, ali znam.«
Orhideja se bijelo smijala. Nikada joj nitko nije na taj način objasnio da je lijepa. Smatrala je to
duhovitošću, tipičnom za tulipane.
»Tulipani su gizdavi i vazda se trude biti neobični«, zaključila je sasvim ljudski, nimalo orhidejno.
Tulipan je još nekoliko puta ponovio svoje udivljenje, odvraćene glave, i očiju uprtih u ljepotu, koju
nije gledao.
»Ne gledam, ali znam.«
Prohujale su mnoge godine, u kojima su i tulipan i orhideja, svako za se, gledali slavne ljepote
širom i daljom svijeta, saznavali ih pijanim čovječjim očima, lakomo, nezasitno, sladokusno. Ali ni
tulipan ni orhideja nisu zaboravili onu davnu rečenicu. Ta bi rečenica tu i tamo zablistala u nutrini
njihove časke, rečenica nalik na svitanje, čije je jutro u neprestanu dolasku.
»Ne gledam, ali znam.«
Sto to znači - ne gledati, a znati? Znači li to - ne gledati cvijet, ali udisati mu miris? Ne gledati
sunce, ali ćutiti mu toplinu? To jest, zamijeniti jedan osjet drugim, posredničkim? Ili - zbog
velikoga poštovanja prema ljepoti, ne gledati je? Znači li to ona rečenica? Vjerojatno ne znači.
Ili to znači: ljepota ima svoje tajne dojave, i svoje neodoljive ulaze u nas, mimo osjetila, kada nas
obuzima izravno i nesumnjivo, i kad joj objekt nije potreban. Da, možda to znači najviše to - da
ljepoti objekt nije potreban. Da je ona metak već ispaljen, kojemu puščana cijev više ne treba.
Poslije nekoliko desetljeća, oronuli tulipan i ostarjela orhideja iznenada su se sreli u kazališnoj
pomrčini, i spremno ponovili jedno drugomu one dvije ulične rečenice.
»Kakvo dobro pamćenje imate«, rekoše u glas.
Onda je tulipan prvi puta pogledao orhideju. Bila je već vremešnica prorijeđene kose i uvenulih
obraza. A i tulipanove su oči već bile vrlo, vrlo mutne. Ipak, ugledale su ono što i nekad, kad nisu
gledale.
Mutne ili bistre oči na službu su prizoru, kojega srce vidi.
33. PTICA ŽEđALICA
Možda se Stvoritelj, izgovarajući svijet, hotice u nečemu zabunio.
Možda je namjerno, s tajnim naumom, izazvao izvjesnu pometnju u redovima sklada. Naime,
stvorio je jednu vrstu ptica žedalica, ali im je namijenio samo kišne kapi za utaženje.
»Upamti, nikakvu drugu vodu ne smiješ piti osim kiše, dok još nije pala na zemlju; po zakonu
tvojega roda tvoje su samo kapi s visoka mjesta«, rekao je Gospod prvostvorenoj ptici žedalici. Ona
je u odvrat radosno zacvrkutala.
»Dajem ti još jedan dar«, nastavio je Gospod. »Osobitu, izuzetnu, nesavitljivu žeđu.«
Mala je ptica i opet oduševljeno zacvrkutala.
»I još nešto. Spustit ću te u kraj gdje su kiše rijetke.«
Mala je ptica ponovila svoj razdragani cvrkut
»I još nešto. Budeš li pila vodu, koja je dotaknula zemlju, umrijet
ces.«
Tako je to, priča se, bilo.
Ono što ljude razlikuje od svih drugih stvorova, to je priča. Već je prvi dvonožac postao čovjek po
tomu, što je ispričao neku priču. Možda ljudi u tomu oponašaju Stvoritelja, nadajući se besmrtnosti
kroz riječi.
Ljudi dakle pričaju da su ptice žedalice nevidljive, a stvarne. Otprilike, kao miris. Da nitko nikada
očima nije vidio nijednu živu žedalicu. Ali reći će vam da je ta ptičja vrsta do u tančine poznata,
opisana, i opjevana. Odakle ljudima opis te ptice?
Ljudi vole i crtati svoje priče. Vole i svirati svoje priče. I ljudi znaju da nijedna žedalica nije
prekršila obećanje, zadano Gospodu.
Međutim, tvrdi se još nešto - da je njihov pjev čujan u vrijeme kiše. U vrijeme suše pak, čuje se
tanak, usijan pisak, prema kojemu je i sama zemna vatra prohladna.
U kišopadnomu razdoblju, žedalice uzlijeću visoko, do pod oblake, da bi hvatale tek prokapale kapi.
To je njihova najsvadbenija gozba. Gozba
vjerojatno ne bi bila tako neponovljiva, pjevna, i raskošna, da žeđa u nev-jesticama nije bila tako
gvozdeno usijana.
Pa kako da Gospod stvori tako nesvakidašnju neslogu između žeđe i mogućnosti utaženja? I takvu
strašnu, nepomičnu patnju, da nije ni za pjesmu? Zar to priliči Onomu, koji je smo sušto
blaženstvo?
No mudri vele da je čistoća dar, kojemu je svaka cijena vrlo i prevr-lo mala. U času pijenja kiše,
ptice žedalice pretvaraju se - vele mudri -u zbrojeno blaženstvo svih utaženih žednih. Blaženstvo
svih takvih, svugdje i svagda. Žedalice tada piju svim grlima, i taže se svim grlima. Za visoku
cijenu, visoka nagrada.
Možda ih je Gospod jednoga dana pozvao na mali razgovor.
»Dao sam vam najveću žeđu, i rijetke kapi taženja. Hoćete li da to promijenimo? Da smanjimo
žeđu, i umnožimo kapi?«
Sve su ptice složno odbile manju od najveće žeđe, i manje rijetku od rijetke kiše, kako bi zadržale
najčišće, najbrojnije, najneizgubivije blažen-
stvo.
Svaka naša mala sličnost s glavnom junakinjom, poželjna je. Svaka naša malo veća sličnost s njom,
hvalevrijedna je i dobrodošla. A svaka istost s njom, sanjarija je Boga o čovjeku.
34. OSMICA I DEVETKA
Broj osam ponosio se svojom znamenkom.
»Dvije kružnice, u pregibu dodirnute, na razmedi susretnute«, govoraše. »I tek što su susretnute,
već odlaze; zapravo, stalno odlaze, svaka u svoj svijet. Nađite mi nešto takvo! Nećete naći ni slično!
Eto, primjerice, devetka, koju svi toliko hvale. O kojoj govore da je divna. Ona ima samo jedan
kružić, a nogu je spustila dolje, put zemlje. Šestica isto tako, samo joj je smjer nožice suprotan, u
nebesa. A ja - evo gledajte!«
I osmica ubrza svoje dvije kružnice do usijanja. Točka-dodirište pucketala je i iskrila se.
»Svakoga pozivam da se oženi sa mnom«, nastavljala je. »Odnosno, da se sa mnom pomnoži!«
Pristupi dvojka. »Ja bih«, reče stidljivo.
»Ti? Pa ti si jedva veća od jedinice«, prezrivo će osmica. »Kako misliš stati meni uz bok?«
Ipak, uda se za skromnu dvojku. Netom se obavio obred, rodiše im se djeca. U svijetu brojeva
potomstvo je predstavljeno umnoškom dva povjenčana broja, odnosno, zbrojem umnoškovih
znamenki. Budući da je umnožak u ovomu slučaju iznosio šesnaest, a jedan i šest zbrojeni, čine
sedam, dobili su odmah sedmero djece.
»Nije loše«, mrmljala je osmica. »Ipak, očekivala sam da djeca nadmaše majku. Stoga bih mogla
još jednom pokušati, s krupnijim, većim suprugom.«
Pristupi joj trojka.
»Hm«, reče osmica. »Bolja si od dvojke, ali ne za mnogo.«
I uda se za trojku. Istoga su časa dobili šestoro djece.
»Mora da se potkrala neka greška u zbrajanju i množenju«, zaključi sumorno osmica. »Kako to da
sam s većim mužem dobila manje potomstva? Ima tu nešto unaopačeno. Pokušat ću sreću još
jednom!«
Javi joj se krepka četvorka.
»Hajde, dragi«, veselo će osmica. »Pokaži mi što znaš.«
.......1
Vjenčaše se, pomnožiše se, petero izrodiše.
Sad je osmicu počela drmati crna slutnja.
»Ovo ne može biti slučaj. Netko me učarao«, mozgala je. »Sigurno ona lažna divna - hoću reći,
devetka. Ona misli da je najvažnija medu nama, a samo je za jedan pišljivi broj veća od mene. Da,
rekla bih da je to devetkino maslo.«
Pojavi se otmjena petica, pokloni se, i zaprosi osmičinu ruku. I s radošću i sa strahom, osmica kaza
svoje »da.«
»Koliko nas sada ima?« upita osmica zatvorivši oči. Petica jedva pro-penta odgovor. Jer žetva bijaše
još mršavija: svega četvero.
Sad se osmica više nije usuđivala u nove množidbe.
»Još je najbolji pogodak bila neugledna dvojka«, mislila je. Ali naglas je rekla:
»Neka se ne uvrijedi šestica, ali ja se više ne bih udavala, dok dobro ne vagnem mladoženju.«
Šestica se ipak uvrijedila.
»Nema jamstva ni za koga«, izjavila je suho. »Uostalom, možda nije krivnja na ženiku, nego na
nevjesti.«
Osmica se zabezeknula.
»Kako to misliš?«
»Svaki se porod pokazao brojčano slabijim od majke osmice, što drugdje i s drugim majkama nije
slučaj«, razloži šestica stručno i osvetoljubivo. »Uzmi na primjer svoje bivše partnere, peticu i
trojku... Njihov brak donosi šestoro - pet puta tri jednako petnaest, jedan i pet jednako šest - dakle
broj koji premašuje pojedinačnu brojčanu vrijednost i oca i majke. I još nešto vrijedno čuđenja«,
sladostrasno pridometne šestica, za-kovrnuvši nožicom put oblaka. «Svaki ženik, što je više unosio
u brak, više je i gubio. Pitam se, tko bi od poštenih brojeva još htio s tobom stupiti u množidbu.«
»Nadala sam se da ću samu sebe pojačati, pomnožim li se s dobrim partnerom«, priznade osmica.
»Ali sa svakim višim, gubilo se više... O vodoravna osmice, sveti broju na kraju svih brojeva, kaži
mi kako da ovo razumijem, i što da radim?«
Šestica ispod oka pogleda sedmicu. Sedmica je bila vrlo cijenjen broj. O njoj su se pisale knjige i
ispredale se svakojake priče - da je ča-robnica, da iscjeljuje, da proriče, da bez nje nema ni duge, ni
glazbe, ni zvijezda Vlašića.
»Pa dobro«, šapnu osmica. »Ako sedmica želi... ja bih još jednom pokušala.«
I vjenčaše se. Sedmici su tom svečanom zgodom stigli Vlašići, sedam boja, sedam zvukova, sedam
dana u tjednu, sedam sunčevih konja i sedam zorinih krava, te sedam kotača ljudskoga tjelesnog
vozila. Sve se to načetilo oko novoga para - više oko mladenca, nego oko mladenke. Gotovo istoga
časa iz njihova spoja ispade dvoje djece.
Mladenka-majka brižnu u plač. Muž se precrta posred struka, i negdje se izgubi, ode na pusti otok
da u samoći dokuči što je uzrok ovomu stalnom gubitku. Gubitku, koji biva to veći što je veći
ženik-množitelj.
Osmica je sada posve odustala od svoje nekadašnje gizde i samohvale; uputila se tragom
posljednjega raspoloživoga muža, sebi najsličnijega — teragom osmice; pošla je da bi se osamila,
okrenula se sebi, i duboko se, prisno, sa sobom udružila. Prijalo joj je.
»Gle, nisam znala.«
No iz toga je druženja došlo na svijet jedno jedino dijete.
»Nemoguće«, šapnu osmica, gledajući svoje mršavo jedince. A onda poče računati naglas: »Osam
puta osam... jednako šezdeset i četiri... četiri i šest... jednako deset, to jest, jednako jedan... jer
ništica se ne računa. Osmica s osmicom čini jedinicu, najnižu vrijednost«, zaključi. »U meni je,
dakle, ključ neuspjeha. Kad taj ključ pomnožim s njim samim, onda stižem tu, gdje sam stigla.«
Osmica se rasplače. Zapišti i jedinica. Onda je mati uze na krilo, stade je ljuljati i tetošiti je,
pjevušiti joj uspavanku. Jedinica se smiri i zaspa. Osmici pak nikako san na oči. Zamišjena, sjedila
je na ruševinama svojih brakova, čeprkajući po krhotinama. Priđe joj devetka.
»Pokušaj sa mnom«, tiho reče.
Osmica podiže pogled, nakana opsovati prijedlog. Umjesto toga reče:
»Dobro.«
I uda se za devetku. Istoga časa rodi ih se devetero.
»Kako to?« i razdragano i skrušeno promuca osmica.
»Sve što se sa mnom pomnoži, svodi se na mene«, sućutno objasni divna devetka. »Ja sam istota.
Svejedno je tko se sa mnom ženi, ili za mene udaje - na kraju me uvijek ima koliko me ima.
Pomnožila se ja s velikim, s malim, ili sa samom sobom, ishod je uvijek: ja sama.«
»A ja? A sa mnom?«
»Ti si privid, draga. Što se više tebi daje, to se manje od tebe dobiva. Ali i takva, kad se pomnožiš
sa mnom, postaješ veća od sebe, postaješ ja..«
Tko s osmicom tikve sadi... ima prigodu shvatiti da ni njoj nije lako.
35. JAGODE I TREŠNJE
»Jedi trešnje, Jagodo«, ponudiše domaćini. Jagoda zatrese svojom smeđom grivom:
»Ne volim trešnje.«
»Ne voliš trešnje, Jagodo?« smijali su se. »Zar zbilja, Jagodo, ne voliš trešnje?«
»Ne volim trešnje«, ponovi Jagoda.
Ali to nije bila istina. Jagoda je voljela trešnje. Zbog nekoga bezimenog, beznačajnog razloga
odbila je priznati da ih voli. No taj bezimeni, beznačajni razlog, pokrenuo je lavinu čudnih zbivanja,
koja se ruši u sam početak svih zbivanja.
Prve su se lecnule trešnje. Malo rastužile, uvrijedile. Beznačajno rastužile, nespomena vrijedno
uvrijedile. No taj sasvim mali udarac, precizan kao laserska zraka, neočekivano ih je izbacio iz
zgloba redovitosti, iz hoda tekućega vremena. Da, gdjekada se tako dogodi, da se iz čista mira sruši
most, čudnim spletom šapta i čelika. Neprihvaćene trešnje vrcnule su u eter, da se tamo potuže na
Jagodu. U eteru, majčinskomu prostoru, mogla su boraviti samo imena, simboli, i zvučne lozinke.
Sto će reći, trešnje su se našle na mjestu, gdje su imena, simboli, i zvukovi bili i tvar-nosni i
stvarnosni, dok su imenovani bili popratna i naknadna, gotovo sjenovita pojava. Drugim riječima,
našle su se u proizvođačkomu vibra-toriju, u atelieru za dizajn pojavnoga svijeta. Zar zbog jedne
bezimene, beznačajne izjave...?
Da. Zbog nje.
Milijarde su usta svakoga dana izgovarala neku značajnu ili beznačajnu laž, stoljećima,
tisućljećima. Možda su sve te laži, zbrajajući se slamčicu po slamčicu, stigle do one neprekoračive
slamčice, koja lomi leda, pa gdje se to zadesilo, zadesilo. Nisu to bila leda bika povijesti, već
bezimenoga miša, ili gliste. Možda je ono »ne volim trešnje«, bio trenutak i mjesto kad se i gdje se
izgovorila ta beznačajna, a sudbotvorna neistina. Kad se više »nije moglo dalje.« Kad je strašni
Slučaj razjapio ralje
da proguta zajamčeni red i redosljed. Možda se apokalipsa odigrala toga jutra, u nevinoj prisutnosti
trešanja.
Zvuk riječi »trešnja« odlijepi se, dakle, od dotičnoga voća u porculanskoj košarici, i brže-bolje
pozove riječ »jagoda.« Pozvana se odazove, i zagrize u zvuk riječi »trešnja«, slasno, radosno.
Ostaviše one i djevojku i voće. Otkvačiše se, kako od živoga bića, zvanoga Jagoda, tako i od živoga
bića, zvanoga trešnje. Otkvačiše se, odlijepiše se, kao tajno ime u kojemu je pohranjen sam život.
Umriješe načas i djevojka i voće. Zaraziše se smrću porculani, glasovi, pogledi, pokreti.
Pljesnula sad oslobođena imena u tanane ručice i zaplesala po stolu kao kućni patuljci, luda,
raspuštena, na sve spremna čeljad. Opančići, kapice, prslučići, rukavice, listom bijahu napravljeni
od crvenih praporaca. No tko da ih čuje? Vidi? Dodirne?
U tomu času anđeo prolaznik sanjarski je rekao:
»Imena su živa, i imaju svoj lik.«
»Imena su stvari«, zapištaše plesači. I otplesaše kroz otvoren prozor, u slobodu od nemogućega.
Apokalipsa ili Zakoniti slučaj trajao je možda sekundu, možda tisu-ćinku sekunde; ali je trajao.
Djevojka se nije mogla sjetiti kako se zove. Nije primijetila da se ne može sjetiti. Djevojke je na
sekundu, ili manje, nestalo. Djevojka nije primijetila da je nestala. Nije postojala da bi to
primijetila.
Domaćini su u tomu času zaboravili ime voća, ponuđena u porculanskoj košarici. Na sekundu, ili
tisućinku sekunde, nestalo je i voća: košarica je bila prazna. Ali opet, tko da to primijeti? Jer ta je
ista sekunda domaćine pretvorila u stupove od soli.
Istovremeno, u utrobi sekundine tisućinke, tamo gdje stanuju samo simboli, imena, i zvukovi,
bljesnula je široka cesta, kojom se moglo putovati koliko ti drago, kamo ti drago, i dokle ti drago. U
broncu. U srebro. U zlato. Do gležnja. Do koljena. Do tjemena. Gdje se moglo dogoditi što ti drago.
Na primjer, da trešnje, da jagode, da djevojke polete kao crveni kolibrići, i da stvari zaborave tko je
čiji. Jer se upravo kroji nov raspored svijeta, utemeljen na iznimci. Takav čas, kažu, stoji na početku
svakoga Velikog praska.
U toj tisućinki pred Praskom, kažu, smještena su sva buduća događanja, sav zakon, sav broj, sav
kroj, sav slučaj. Još se kaže da je ta tisu-ćinka milijuntnine Božji smijeh, i da vrijeme bježi od njega
glavom bez
obzira, da se udaljava od njega brzinom svjetlosti, u ogroman prostor bez granica.
Što se dogodilo poslije apokalipse? Vjerojatno su iz ruševina prve izronile dvije bezimene rečenice,
beznačajni nastavak beznačajnoga pred-života:
»Zar zbilja nećeš trešnje, Jagodo?«
»Pa dobro, kad ste navalili...«
Slučaj je ukras na skutima zakona.
36. BIO JEDNOM JEDAN ANđEO
Bio jednom jedan anđeo, sav od kristala. Najčešće se igrao s jednim drugim anđelom, od dijamanta.
Toliko je kristalni anđeo volio dijamantnoga, da se ni u snu nije od njega rastajao. Ulazio mu je u
snove, i njih su se dvojica tamo igrali još ljepše, još radosnije.
Ali jednoga su se dana ta dva nerazdruživa prijatelja posvađali. Nitko, pa ni oni, nisu znali oko čega
je buknula svađa. Možda oko pitanja, koji od njih ljepše služi svjetlosti. Kristalnomu se iznenada
zamutilo u glavi, šćepao je dijamantnoga, i bacio ga na vrh brda. Dijamantni se nije razbio, jer je
bio od neslomive grade. Ali kad je u odvrat dijamantni anđeo zgrabio kristalnoga, i bacio ga na vrh
drugoga brda, kristalni se anđeo razbio, i duša mu se strmoglavila na zemlju.
Kad je dijamantni anđeo vidio što je učinio, bacio se na tle, i ridajući stao čupati svoju dijamantnu
kosu. Molio je Vladara neba da mu vrati prijatelja, bez kojega nije mogao ni zamisliti raj.
»Odsada ćeš morati naučiti živjeti bez njega«, rekao je Vladar neba. »To će biti tvoj dio kazne. Sto
se tiče tvojega prijatelja, on je kažnjen padom na zemlju. I on će se tamo učiti da živi bez tebe.«
»Avaj - sve, sve, samo ne to!« vapio je dijamantni anđeo. »Samo nas nemoj rastaviti! Jer ako nismo
zajedno, nama će svuda biti pakao - i njemu na zemlji, i meni na nebesima. Pa ako se on ne smije
vratiti na nebo, dopusti onda meni da siđem na zemlju, kako bih bio blizu njega.«
Vladara je dirnula ova anđeoska molba. Sazvao je veliko vijeće nebe-snika. Staroste dođoše iz svih
daljina i tišina. Skrušeno je dijamantni anđeo položio svoju bol i kajanje pred noge uzvišenih bića
svjetlosti. Ona su neko vrijeme vijećala, a onda doniješe pravorijek:
»Budući da ti je boravak u nebesima pretežak bez tvojega prijatelja, dosuđujemo ti silazak na
zemlju, u kuću u kojoj je on već rođen. Ali znaj - ti tamo nećeš biti dobrodošao - neće te prihvatiti
ni on, ni ostali ukućani. On te neće moći voljeti, zbog ovoga, što si mu ovdje učinio. Pripazi da mu
tamo na zemlji istim ne uzvratiš. Međutim, želja obojice da se ne rastanete, biti će tim boravkom
zadovoljena.«
Dijamantni je zajecao kao malo dijete - i od čežnje za voljenim drugom, i od žalosti što ga je
povrijedio, i od radosti što će ga ponovno
vidjeti. Njega, svojega prijatelja, koji će mu odsada, po odluci nebeske pravde, biti neprijatelj.
Jecao je i jecao, oko njega su blijedila nebesa, i on je sveudilj jecajući izašao iz majčine utrobe.
Istoga je časa zaboravio odakle je došao, i tko je bio. Samo je plakao. Njegove su se suze svega
sjećale. Toliko je bolno plakao, te u kući nisu znali zašto zdravo i lijepo dijete toliko plače.
Pod istim krovom raslo je još jedno dijete, stariji brat. Mrko je pogledavao na došljačića. »Samo
nam smeta svojom dernjavom«, mislio je. «Zbog njega ne mogu spavati. A kada zaspim, dođe mi u
san — ja ga tjeram, a on opet dolazi. Ja se s njim ne želim igrati. On je derište, koje ništa ne
razumije.«
Mladi se smirivao samo kad bi ga stavili u kolijevku sa starijim. Istoga bi trenutka prestajao plakati.
Ušutio bi, i zadovoljno se smiješio. Roditelji su se čudili, i sa strahom pomišljali nije li dijete
učarano.
»Što nam je ovo trebalo?« govorili su. »Od ovoga nikada valjan ni težak, ni domaćin.«
Kad bi se preumorili od nastojanja da smire i uspavaju dijete, stavljali su ga pokraj brata, kako bi
sami malo odspavali. No čim bi poza-spali, stariji brat, pun jeda, gurnuo bi mlađega iz kolijevke.
Mladi bi opet udario u dreku. On im nije mogao objasniti da ga toliko ne boli slomljeno rebro,
koliko to, što je izbačen iz bratova ležaja. Jednom ga je stariji tako opako bacio, da je slomio nogu.
U selu ne bijaše valjanih vidara, i dijete ostade šepavo. Ali je i dalje hramalo bratovim tragom, ma
kuda ovaj krenuo.
Roditelji su bili siromašni, i teško se živjelo. Crkva i škola bijahu daleko, s onu stranu brda. Jedne
uskrsne nedjelje cijela je obitelj pošla u crkvu. Tamo je nad oltarom lebdjelo jato krilatih bića.
Mladi je brat cik-nuo kao ranjena ptica, stariji se trgnuo. Pogledaše se, jedan sa suzama, drugi s
osvetničkim sjajem u očima.
Ne potraja dugo, i roditelji umriješe. Sad je stariji brat, već momak, zagospodario oskudnim
imanjem. Pozvao je mlađega preda se, i naredio mu da preuzme sve poslove u kući i oko kuće.
Mladi ga je poslušao, radio je od jutra do večeri. Ali katkada nije uspijevao sve valjano i na vrijeme
obaviti. Stariji bi ga tada tukao. Mladi mu nije istim uzvraćao. Njegove su ruke i noge pamtile
savjet: »Pripazi da mu istim ne uzvratiš.«
Tako su prolazile godine. Stariji se oženio. Kao da se oženio samo zato da bi još više kinjio
mlađega. Jer žena mu bila zlopaka i jezičara, pa je klevetala mlađega, optužujući ga pred mužem da
je lijenčina. Cesto ga je
slala gladna u postelju. Mladi je šutke podnosio sve nevolje. Onako šepav i slabunjav, radio je
najteže poljske poslove, dok se nije razbolio. Jednoga jutra nije mogao ustati iz postelje. Spopali ga
kašalj i vrućica. Smjestiše ga u staju, da im ne smeta njegovo noćno kašljanje.
Svakoga je jutra stariji slao ženu u staju da krišom prigleda kako je mlađemu. Kad bi saslušao
izvještaj da je »vucibatina dobro«, odlazio bi u svoj dan s olakšanjem. Tamo, u polju, smišljao je
nove pakosti. Misao mu se nikako nije odvezivala od bolesnika.
»Neće mi se on tek tako izvući«, mrmljao je, okopavajući kukuruz. »Nismo još izravnali račune.«
Škrgutao je zubima po cio dan, ne znajući da to radi. Uvečer se vraćao, mrk kao šumski bjesomor.
Žena bi ga dočekivala na pragu s jedinom rečenicom, koja ga je zanimala:
»Ne brini, ona vucibatina je dobro.«
Jednoga jutra, žena ude u staju da pomuze kravu. Ugleda na stelji veliku kap krvi, i kraj nje, krupan
dijamant. Mlađega brata nije bilo. Žena se uplaši, i pozove muža.
Na vijest o nestanku mlađega, stariji se brat ludo uzbudi, i razgoro-paden, pohita u staju. Stade ga
vika:
»Kamo je pobjegao? Neću mirovati dok ga ne nađem, i ne razbijem skota na stotinu komada!«
I pojuri na sve strane, tražeći nestaloga.
Žena uze onaj dijamant, i reče:
»Ovo nije staklo. Možda je nešto vrijedno.«
Zadihan, stariji se predvečer vrati u staju, sjede na praznu postelju, i obuhvati glavu rukama. Niz
obraze mu kliznuše njemu nerazumljive suze. U glavi mu se sudariše čudne slike. Još uvijek nije
shvaćao da ne može živjeti bez mlađega. Kuća bez njega gubila je dah i smisao, on bez njega gubio
je razum.
»Gdje je?« hripao je unezvjereno.
Žena je mislila da muž pita za dijamant, pa mu ga pruži. Stariji se brat netremice zagleda u
dijamant. Dijamant je blistao, ulazeći u nj, puneći ga davnim životom, magleći mu zemaljski pogled
i misao. Osjeti oluju želje: da razbije dijamant. Ne odupre se oluji,, šćepa dragi kamen, i svom ga
snagom zavitla o zid staje. Dijamant se razbije kao da je kristal.
Stariji brat kriknu s olakšanjem. Ali to je zapravo bio krik mlađega. Krik odriješenja. Slijedio je
duboki, sretni uzdah.
»Što ne može na nebu, može na zemlji!« objavi svečano stariji brat.
»Sto to trabunjaš, čovječe?« uskomeša se žena.
»Zbog ovoga je vrijedilo roditi se«, promrmlja, držeći na dlanu dijamantne krhotine.
»Hej«, povika žena, »jesi li pomjerio pameću? Bolje razmisli o tomu tko će izvesti kravu na pašu...«
Ali on ju više nije čuo. Jer više nije bilo žene. Više nije bilo kuće, polja, staje, krave. Nije bilo ni
smrti, jer nije imalo što umrijeti. Nestade sela, zemlje, vremena, ljudskoga tijela, siromaštva,
nerazumijevanja, mržnje, gnjeva; i nestade zaborava.
Istoga časa, dva se anđela nađoše u nebesima, gdje ih nije bilo tek na trenutak.
Otada su se još ljepše igrali.
Zaklela se zemlja raju... da će dovršiti posao nebesa.
37. MISLI NA MENE
»Misli na Mene«, reče Divni Stranac razigranomu plavom kitu. »Misli na Mene kad ti se harpune
pozabadaju u tijelo. Nemoj Me tada zaboraviti. Baš tada misli na Mene.«
»Mislit ću«, odgovori kit.
»Misli na Mene«, rese Divni Stranac nesigurnomu pupoljku ruže. »Kad se budeš rascvao u ružu,
nemoj Me tada zaboraviti. Baš tada misli na Mene.«
»Mislit ću«, odgovori pupoljak.
Tako je Divni išao od stvorenja do stvorenja, od stvari do stvari. I svi su Mu obećavali da će misliti
na Nj, i u bolu i u radosti.
Kad je došao do čovjeka, čovjek se uzmeškolji, i reče:
»Kad god mi Ti ovako dođeš u posjete, znam da me očekuje nekakav belaj. Pa bih radije da mi
uopće ne dolaziš, iako Te volim i štujem, i često pričam o Tebi, i u samoći prebirem Tvoje riječi.
Reci, na što sluti ovaj Tvoj dolazak - što mi se sprema, kaži!«
Divni Stranac poćuta, nasmiješi se, i ode.
Poslije nekoliko dana čovjeka na cesti pregazi neoprezno vozilo. Smrska mu koljeno, lakat, i rame.
U bolnici, ječeći od bolova, čovjek je čas uzdisao, čas psovao.
»Nisam Mu trebao onako govoriti - ovo je sigurno kazna za moju neuljudnost. Pa i pravo mi budi,
kad ne znam dočekivati uvažene goste...«
Poslije je mrsio kroz stisnute zube:
»Ma neka kaže tko što hoće — On je tašt i osvetoljubiv. Eto, to je istina, kojoj se dosad nisam
usuđivao pogledati u oči. Ali odsada će biti drukčije. Hej, čuješ li me, Strance? Ti si načinjen od
same taštine, i ne opraštaš onomu, tko Te progledao!«
Prošlo je nekoliko dana, i čovjek promuca:
»Ja zbilja ne znam što se sa mnom zbiva. Evo, ležim zakovan za postelju, i ne mogu prestati misliti
na Njega. Ružio Ga, ili Ga hvalio, On je stalno u mojoj misli.«
Prodoše tjedni.
»Od Njega ni traga, ni glasa«, protuži polomljenik. »A znao mi je doći kad sam bio zdrav.«
»Skrenuo sam ono vozilo da te ne usmrti«, nježno će Divni Stranac. »Toliko sam tada mogao. Ali
da si u onomu času mislio na Mene, prošao bi s ogrebotinom.«
čovjek Ga nije čuo, i utoliko mu je bilo lakše.
Utoliko mu je bilo teže.
Težinu, naime, lakoću, svatko bira sam, po svojoj prirodi i zasluzi.
38. BIO JEDNOM JEDAN PJESNIK
Bio jednom jedan pjesnik, koji se oženio pjesmom, koju još nije napisao. To je bila pjesma, poslije
koje više nema pjevanja, jer će ta pjesma biti najljepša i nenadmašiva.
On je pjevao, bivajući čas žena, čas muškarac, čas slavuj, čas orao kli-kun. Uživao je u pjevanju, jer
je osjećao da se stih po stih približava najljepšoj pjesmi.
Ali kad mu se jednom učinilo da je zrak zatreperio od njezine neopisive blizine, pjesnik je zastao.
Preneražen svojim odustajanjem.
Položio je leut na stazu.
Neće se saznati zašto je to učinio. Zbog straha pred njezinim razočaranjem? Zbog poklonstva i žrtve
njezinu savršenstvu? Zbog spoznaje da bi Zemlja mogla učiniti što i on - zaboraviti svoj hod? Ili je
prepustio odluku njoj, najljepšoj pjesmi, pa još uvijek čeka da se ona prigne i podigne leut, ili da ga
odgurne nogom u stranu, ili da se naprosto okrene i bez pozdrava ode.
Bio jednom jedan najveći pjesnik, oženjen pjesmom, koju nije napi-
sao.
Muza nedostvarenosti zna svoj posao - ili ne zna ni ona?
Valjalo je urazumiti jednu rosu. Jer ona, iako kap, govorila je: »Ja sam rosa.« Sve su druge kapi
govorile: »Mi smo kapi rose.«
Ta jedna bijaše gluha za riječ »kap«. Poznavala je samo riječ »rosa«. Valjalo ju je, dakle, urazumiti.
»Ja ću«, reklo je sunce.
I zagledalo se, uprlo se u onu jednu nemilice, netremice. Ona jedna bljesne, zastrijeli na sve strane,
zaslijepi im oči. »Što si ti?« upita sunce. »Ja sam sunce«, odgovori blijesak.
Tko zna, zna, i ne može ne znati.
sebe.
Neke se stvari hrane vjerom drugih. Neke postoje po vlastitoj vjeri u
12. BILA JEDNA RAVNA I GLATKA VODA
Bila jedna ravna i glatka voda, površine poput stakla. Izgledala je tvrda zbog svoje neprispodobive
glatkosti, svoje neumoljive ravnosti. Nad njom je bio isto takav zrak: sjajan, staklen, nijem.
Onda je tom savršeno glatkom površinom krenula mreška - a u danu bez vjetra. Odakle mreška u
danu bez vjetra?
Pred mreškom, za mreškom, voda je bila zrcalo bez bora. Nad mreš-kom, zrak bez glasa i pokreta.
A mreška je lagano putovala ravnom glat-košću, izazov svemu zakonu.
Odakle mreška?
Odakle svijet?
Gledala sam mrešku. Ona jedina nije tu spadala; podsjećala je na čarobni poremećaj, zabludu, na
pitanje, koje se rada i umire unutar odgo-
vora.
»Ne pitajte«, rekao je mudrac svojim učenicima. »Promatrajte.«
»/ što dalje?«
»Uživajte.«
13. BILA JEDNA MELODIJA
Bila jedna melodija, koja se rodila s čovjekom.
To je bila melodija, izašla iz oka boga Sive, kad je pogledom milovao usnulu božicu Parvati. Pogled
se ovio oko božice, postao melodija, melodija je potom postala glazbalo: čovjek.
Ništa se novo otada nije otkrilo, osim te prvotne melodije, vazda iznova otkrivene. Kao ljubav:
nikada nova, uvijek nanovo otkrivana.
Melodija se s čovjekom rascvjetavala polifono, u širinu svih mogućih varijacija. Nije čovjeku bilo
dano izmisliti dublju i potresniju melodiju. Ona je bila poput oceana: o oceanu se moglo šumiti
samo neumornim pučinskim valovima. Kad bi zaprijetila opasnost da se dubina oceana zaboravi, i
da se iskonski zvuk zagluši u pjeni parafraza i inačica, Autor melodije silazio je da bi ju vratio u
njezino zakonito i čisto stanje.
I taj je čin od početka čovjekove povijesti bio onaj jedini preporodni čin, vrijedan pjevanja i priče.
Svirati svoju pramelodiju, najvažnija je karijera čovjeka.
14. BILO JEDNO TAKVO VRIJEME
Bilo jedno takvo vrijeme kad su ljudi oslijepili za sjaj sunca, i mogli su još samo malo vidjeti sjaj
svijeće. A s gubitkom vida, nisu ni umjeli uočiti gubitak vida.
Suncu se to dalo nažao, pa je htjelo pomoći ljudima. Smišljalo je kako. Onda se preobuklo u
svijeću, i sišlo medu ljude.
Oni su ga vidjeli, pozdravili ga, udomili ga.
Onda im sunce poče govoriti da ima jedna svijeća nad svijećama, gore u nebu.
Tu se dogodio mrkli muk. Potom su Sunčevu svijeću uljudno zamolili da ne priča gluposti.
Povijest čovjeka povijest je njegova odnosa prema svjetlosti.
15. BIO JEDAN ZEčIć
Bio jedan zečić, kunić, koji se zaljubio u mačku. Zaljubio se u mačku, jer nikada nije vidio zečicu.
Stanovao je u drvenoj kućici na balkonu, zarobljenik raznježenih ukućana. Mačka bi tu i tamo
protumarala dvorištem, lijeno, razbludno. Onda bi zečić pokušavao oponašati mačkin hod. Nije
uspio, samo se zapletao stražnjim nogama u prednje. Tu i tamo, mačka bi se oglasila mi-jaukom,
ponekad mazno, ponekad divlje. U odvrat, zečić je uzalud pokušavao izmucati iz sebe kakav-takav
glas.
Jednoga dana mačka više nije došla. Zečić ju je čekao, ne odmičući se od ograde balkona. Dan bez
mačkina baršun-hoda preko dvorišta, za zečića se nije ubrajao u dane. Tugovao je, a da nije znao da
tuguje. Samo je znao da se ne smije odmaknuti od ograde balkona, od pogleda u dvorište. Jer on
nikada nije vidio zečicu.
Jednoga je jutra na balkon sletio kos. Zapjevao je. Zečić ga je zabezeknuto slušao i gledao. Kos je
oprezno doskakutao do drvene kućice, da bi kljucnuo zečićevu hranu. Tada se zečić odmaknuo od
ograde. Kos je prhnuo na prozorsku dasku. Nakrenuo je glavu, gledajući zečića, ljubo-pitno i
vragoljasto. Opet je zacvrkutao. Kad je odletio, zečić ostade zagledan u nebo. Pogađate, zaljubio se
u kosa.
Sljedećega jutra, zečić je pokušao kljucati njuškom svoj zajutrak, na način ptice. Raznježeni
ukućani pomisliše da je njihov zečić doista poseban, neobičan, gotovo nastran. Ali on samo nikada
nije vidio zečicu.
Kos je cijeloga ljeta dolijetao, slijetao, odlijetao. Onda... više ni njega nije bilo. Možda ga je šćepala
neka grabljivica. Zečić ostade zagledan u nebo. Tugovao je, ne razumijevajući zašto više nema
kosa. Zašto uvijek mora doći dan kad nekoga više nema.
Onda, onda, onda... pojavila se bubamara. Malena, crvena, sa sedam crnih točkica. Vazda sitno
užurbana. Na putu prema vrhu lista, pažljivo baratajući nožicama, bubamara je istraživala okoliš, i
na kraju odlučila nastaniti se u gredicama balkonskoga cvijeća. Bubamara, vazda revna, vazda
neumorna, a nijema kao i zečić. On se zagledao u to malo čudo. I zaljubio se u nj.
Kad je jutrom otvarao oči, zaposlena crvena točkica bila je tu. Uvečer, prije spavanja, bila je tu.
Nije više buljio u dvorište, u nebo. Balkon je postao svijet. Nije više ni mucao, ni kljucao.
Zečić se tako zaljubio u bubamaru da je jednoga jutra osvanuo s ružičastom dlakom. Ukućani nisu
vjerovali očima. Prali su zečića. Ali ružičasta boja postajala je sve ružičastija. Na dlaci se uskoro
pojaviše crne točkice - svakoga jutra po jedna, sve dok se nije navršilo sedam točkica.
Zabrinuti ukućani nosili su ga kod veterinara. Veterinar je izjavio da je zečić inače zdrav i običan, a
što se tiče ružičaste dlake, hm, to da spada u prilično nečuvene slučajeve, ali Bože moj, itd.
Vijest o roza zečiću jurnula je susjedstvom. Potom niz ulicu. Potom do igrališta. U školsko dvorište.
Potom se obznanilo u novinama. Dolazili su ljudi da se čude zecu ružičaste dlake sa sedam crnih
točkica. Neki su znanstvenici predlagali objašnjenja za ovo ili protiv onoga, pa su zečića kao dokaz
ili protudokaz unosili u svoje knjige.
A sve je to bilo stoga, što zečić nikada nije sreo zečicu.
Sebični i nerazumni izobliče živote onih, koje vole.
16. BIO JEDAN CRTEŽ NA VODI
Bio jedan crtež na vodi, prstom slikan. Slikao ga je jedan dječačić iz Kine. Crtež je bio crtež ribe.
Trajao je sekundu. Ali je bio.
I dok je bio, ta je riba proživjela svoj život ribe. Perajama je zatrepe-rila u vodi tekućici. Voda je na
tomu mjestu bila obrubljena ribljim oblikom. Voda je na tomu mjestu bila časovita riba.
»Ribo«, progovorila je voda tekućica, »hoćeš li sa mnom do mora?«
»Oh, svakako«, kazala je riba. »Oduvijek sam željela vidjeti more.«
»Kako oduvijek, a rođena si ovoga časa?«
»Ovaj čas je oduvijek.«
Nestajući, rep joj je vrcnuo iz vode. Jedna je kap zablistala u uzduhu. Otkinuo se iz nje blistaj,
poput strelice. Daleko, daleko, daleko, jurnuo je blistaj.
»Dokle ćeš?« pitala ga je daljina.
»Do zauvijek«, vrisnuo je.
Obišao je svijet i vratio se u oko dječarca, koji je uto počeo crtati novu ribu na vodi.
»Oduvijek sam željela oplivati svijet«, rekla je riba vodi, trepereći perajama, živeći svoj spori,
zamišljeni život ribe, prije nego što ju je voda izbrisala.
Oduvijek uvijek rada zauvijek.
17. DJEčAKOV SAT
Jedan je sat stao. Dječakov sat. Dječak je otišao putem svega živoga.
Sat je jedno vrijeme čekao, onda je još jedno vrijeme čekao, a kad je izgubio nadu, stao je.
»Valjda mu je došlo vrijeme da stane«, rekoše.
No majka je znala da je satu volja prepukla od tuge.
Vrijeme, je, naravno, i dalje prolazilo.
Majka je držala sat na svojemu radnom stolu. Iako je stajao, sat je za nju bio živ. Cesto ga je molila
da bar na časak pokrene kazaljke. No sat je stajao, stajao bez odmora.
Jedne večeri pričinilo joj se da čuje sitno tiktakanje. Prinijela je sat uhu. Kazaljke su i dalje stajale,
ali je unutra nešto sitno, daleko, i nježno kuckalo. Nešto na kraju sluha. Kazaljke su i dalje stajale,
no između sata i vremena poveo se mali nečuj-razgovor.
Reklo je vrijeme satu:
»Nekada si mislio da ti mene pokazuješ. Kakva zabluda! Ti si se samo nakratko uklopio u moj tijek.
Kao čamac u rječnu struju. čamac ne mjeri rijeku. Samo izvjesni dio puta njom plovi.«
Sat je odgovorio dječjim glasom:
»Istina, ja nisam tebe mjerio onako, kako tebi dolikuje. Ni planina te ne može mjeriti. Ne mogu te
mjeriti ni mnoge propasti svijeta. Sto se mene tiče, ja sam čovjekov izum, ja sam ispad čovjekove
darovitosti. To, što sada stojim, i svima se, osim njegovoj majci, činim beskorisnim, pokazuje da
čovjekova djela nisu trajna. Ali razmisli, ja sada ipak s tobom razgovaram.«
»Ne razgovaraš. To su njezini osjećaji«, kazalo je vrijeme.
»Onda su osjećaji trajni.«
»Ništa nije trajno, osim mene. Ja sam neprolazno«, napuhnulo se vrijeme. »I zato se za mene ne
može izumiti dostojan mjernički instrument.«
»Ja sada stojim«, ponovio je sat. »Ili se tako čini. No možda moje kazaljke ukazuju na nešto drugo.
Nešto, što se ne tiče samo dječaka i majke. Nešto, što se i tebe tiče.«
»Sto bi to moglo biti?« podrugljivo će vrijeme.
»To, da postoji mjesto, gdje tebe nema. Mjesto, kamo je, možda, otišao dječak. Da možda postoji
dan kada ćeš i ti tamo stići: tamo gdje te nema. Možda ja svojim zastankom najavljujem taj dan.
Štoviše, možda ga ubrzavam.«
Kad je majka to čula, više nije molila sat da proradi.
Kad je majka to čula, shvatila je da je ona sama zamolila sat da stane.
Kad saznamo skriveni razlog, onda sami biramo ono što nam se već dogodilo.
18. BILA JEDNA STAZA
Bila jedna staza, kojom još nitko nije išao. Ne malotko — nitko. Tako kažu. To svakomu spuste u
sluh kod rođenja. Ne samo nekima — svima. I onda još kažu: »Ako si ovo čuo, onda si izabran da
je tražiš i nađeš.«
0 toj je stazi jedna mala, nemirna djevojčica govorila roditeljima svakoga dana:
»Ja znam gdje je jedna jako lijepa staza. Ona vodi u jedno jako lijepo mjesto. Ja bih tamo. Idemo
li?«
»Sutra ćemo«, odgovarala je mama, misleći da će djevojčica sutra zaboraviti na stazu. Ali sutra bi
se ponovilo isto. Djevojčica je postajala sve nestrpljivija.
Ona je za čelom imala tu stazu, vidjela ju je, ali nije znala kako do nje doći. Uistinu, ta se staza i
nije mogla nigdje drugdje naći, nego za čelom.
Otac je bio strastven šetač. Obišao je sve šume i livade u okolici. On je naprosto volio šetati -
pružati korak, osjećati susret tabana i zemlje, slušati zvuk toga dodira. Volio je osjećati koračnicu
mišića ispod kože. Nije mu bilo do nenađene staze - svaka je valjala hodu, ako je hod bio krepak.
Katkada je vodio djevojčicu u šetnju. Ona bi zakovrtala na sve strane, nestrpljivo gunđajući: »Ma,
nije to ona staza...«
1 tako je to trajalo, dok otac i majka nisu prešli u nevidljivu sobu u istoj kući. Djevojčica je onda
donijela u vidljivi dio kuće još jednu djevojčicu, posve malenu. Malena je brzo rasla i napustila
kuću. Nju nisu zanimale šetnje.
Djevojčica, uskoro već u tijelu starice, i dalje je željela otići stazom, kojom još nitko nije išao. Noge
ju više nisu nosile, glava joj više nije udomljavala suvisle misli. Tanjile su se kao umorno tkanje.
Tkanina se vraćala u konac, konac u pređu, pređa u pramenje, a pramenje je bivalo pometeno i
rasijano nenamjernim vjetrom. Zbog toga djevojčicu smje-stiše u starački dom.
Zbog kostobolje, zbog žilobolje, zbog glavobolje, vozili su ju kolicima u šetnju. Gunđala je sebi u
bradu:
»Ne, nije to... nije to...«
Staza to više nije mogla podnijeti. Požurila joj je ususret. Našla joj se ispod uvelih nogu. I potrčala.
Trčala je ispod tih nogu, kojima nitko drugi nikada nije koračao, osim male, nemirne djevojčice.
»To je!« kliknula je. »Da, to je!«
Djevojčica? Staza?
Razaznati lijevo od desnoga, i muško od ženskoga, i vidljivo od nevidljivoga, počesto baš puki
promašaj jest.
19. DJEčJE IGRE
ZaV. G.
U jednomu gradu živjelo je dvoje odraslih — vrlo, vrlo odraslih i štovanih ljudi. O njima su pisale
novine, njihove su riječi bile bogate znanjem i iskustvom, ljudi su te riječi zdušno pamtili, navodeći
ih kao dokaz svoje načitanosti, i nakit svojega govora. Djeci i ženama dvojice uglednika prijateljski
se zavidjelo. Njihovi su se susjedi ponosili, njihova se ulica se gizdala. No ta dvojica vrlo, vrlo
odraslih ljudi bili su zapravo zakrinka-na djeca. To nitko nije znao, osim njih dvojice.
Oni su se noću, tajom, sastajali na jednoj klupi dječjega igrališta. čim su se tamo našli jedno s
drugim, presvlačili su se u djecu. Jedan su drugomu pričali o svojim uglednim budalaštinama, do
mile se volje smijući svojoj važnosti. Kad su se dobro ismijali, onda bi izmišlljali kojekakve igre,
kakve već izmišljaju djeca.
»Večeras je na tebi red da nešto smisliš. čega se igramo večeras?« pitalo je jedno dijete.
»Igramo se... Evo, sad ću smisliti. Znaš što: ja ću zatvoriti oči, ti ćeš me voditi po gradu, a ja ću
pogađati kuda me vodiš. Ako ne pogodim krajnje mjesto, na koje me budeš doveo, onda ja gubim, i
ti tada imaš pravo zatražiti od mene da stojim na glavi, ili nešto slično.«
»Dobro«, reče drugo dijete. »Ali nemoj varati. To jest, nemoj viriti.«
»Kakva je to igra bez varanja? Ali dobro, neću viriti.«
I tako krenuše gradom: jedno je vodilo drugoga, oprezno, kao da vodi sljepca. Noćni prolaznici u
čudu su zastajali, pitajući treba li pomoć. Nitko nije u zaigranima prepoznao odrasle uglednike, jer
uopće nisu bili na sebe nalik.
Vodeno je dijete u prvo vrijeme dobro pogađalo kamo su zašli, i kuda su skrenuli, na kojemu se
raskršću raskrstili s kojom ulicom. Dijete--vodič je gunđalo:
»Pa ovo nema smisla! Sve pogađaš! Bojim se da ću izgubiti, a baš mi se ne stoji na glavi po ovoj
kiši.«
Zapravo, dijete-vodič vrlo je lukavo vodilo svojega suigrača: tri puta oko maloga trga, tako da mu je
pobrkalo smjerove i zamrsilo pamćenje.
Vodeno dijete, pak, bijaše uvjereno da točno zna gdje se nalaze. Tako su lunjali gradom cio sat.
A onda se vodenomu počeše javljati šumovi i glasovi nekoga drugog grada.
»čujem talijanski jezik«, reklo je. »Mora da smo u Rimu.«
»Ne bih ti otkrio gdje smo«, odgovarao je drugi. »Samo ti mogu reći da nismo predaleko od Rima.«
»I ne pada više kiša«, govorilo je vodeno dijete. »Osjećam na koži sunce. Znaš, ovdje mi je kao da
sam kod svoje prave kuće. Ne otvaraju mi se oči - plašim se da će opet kiša, i opet onaj naš dosadni
grad.«
Malo poslije, vodeni je stao duboko udisati miris jorgovana.
»Da znaš, nije jesen, proljeće je! Moram ti nešto važno reći: ja se ne vraćam iz ovoga mjesta!«
Vodič je šutio, nesiguran gdje li to prestaje igra.
»Znaš, ja bih ovdje ostao zauvijek«, tiho će vodeno dijete. »Ti se možeš vratiti. Ne boj se, ja dobro
poznajem ovaj grad, znam mu svaku ulicu, i znam jezik, kojim se ovdje govori. Nekada, davno, ja
sam ovdje živio.«
»Ti to za ozbiljno?« upita vodič.
»Ja to za ozbiljno«, potvrdi vodeni.
»Ti se ne bi vratio?«
»Ne bih se vratio. Ovdje me čekaju prijatelji. Zovu me.«
I vodeno dijete progovori na nepoznatu jeziku, tečno, sretno, kao kristalni potočić..
Sada se dijete-vodič uplaši i stade zapomagati:
»Otvori oči, mi nismo ni u kakvu drugom gradu! Plašiš me! Ovo više nije igra!«
Ali vodeno je dijete čvrsto stiskalo kapke.
»Neću otvoriti oči, ne želim se vratiti! Idem, zovu me.«
Prvi sjedne na pločnik, uhvati se za glavu i protuži:
»A što ću onda ja? Kad sutra dođem na onu našu klupu, više te neću naći! S kim ću se igrati? Kako
ću živjeti? Pa zar nemaš malo srca za druga?«
Drugo dijete tada ušuti. Zamisli se. Rastuži se i ono.
»Da, zbilja«, reče, »ti nemaš nikoga za igru, osim mene. Sam ne možeš. A bez igre, loše ti se piše.
Oh, Bože! čujem zvona! Nedjelja je, ide se u crkvu! Oh, kako mi se ide u crkvu! Znaš, i Laura je
tamo!«
I podiže nogu, spusti je na nepoznato tlo. Prvo je dijete gledalo, ras-kolačivši oči: noga je nestala.
Prešla je u prostor drugoga grada.
»Nemoj me ostaviti!« zaplače. »Ili me povedi sa sobom!«
»Ne mogu te povesti sa sobom - ti ne čuješ i ne vidiš isto, što i ja.
Ali dobro, ne boj se, ne plači. Evo, vraćam se, tebi za ljubav. Pristajem
otvoriti oči... Pristajem vratiti se... Samo ne plači.«
I drugo dijete oprezno, pažljivo, polako, vrati nogu iz nepoznatoga
grada na tlo gdje su oba stajali. Na nozi je ostao tračak sunca.
Onda dijete-vodič zagrli vodenoga i rekne mu:
»Hvala ti. Ja bih umro bez tebe! Ne bih preživio gubitak djetinjstva! A sada, evo nas na kraju igre.
Stigli smo. Ovdje je klupa. Sjedni.«
Polako, oprezno, pažljivo, kao da se spuštaju na tlo nove planete, spustiše se na klupu. Kad je drugo
dijete otvorilo oči, vidjelo je da se nalaze na istoj klupi s koje su krenuli.
»Pa dobro, neka ti bude«, reče uzdahnuvši. »Pobijedio si. Kiša pada, tu smo, nismo tamo.«
»Sto misliš o stajanju na glavi?« oprezno će prvo dijete. »Jer prema pravilima igre, ti nisi pogodio
gdje se nalazimo.«
»Da znaš: neću stajati na glavi! Jer ja znam gdje sam bio, a gdje ti nisi bio. U onomu gradu.
Nosnice su mi još vlažne od jorgovana.«
Igra tu i tamo pokazuje igračima gdje povući kraljevski potez oslobođenja, sigurna da igrači neće
poslušati naputak, jer i zapreka da to učine, njezino je djelo...
20. BIO JEDAN LEPTIR U SNU
Bio jedan leptir u snu. San je pripadao nekomu kineskom mudracu. Vele da je to bilo davno.
Leptir je u snu pitao što će biti s njim kad se mudrac probudi. Kad se probudio, mudrac je pitao gdje
je sad i što je sad leptir.
»Bio je odveć lijep, da bi bio nestvaran«, govorio je mudrac.
Pogledavši se u ogledalo, zaključio je da je on daleko nestvarniji od leptira. Zbog toga je opet
zaključio da se on, mudrac, nalazi u (leptiro-vu) snu.
»Sto će biti sa mnom kad se leptir probudi?« pitao se.
Hodao je kroz krajolik s tim pitanjem, kao sa štapom za otkrivanje izvora. A onda je počeo
osluškivati sitan, bitan trepet.
»Ja više ne znam komu je od nas red da se budi,« činilo se da oko njega trepti leptir.
»Ni ja ne znam komu je red«, složio se mudrac.
»Možemo se o tomu dogovoriti«, ponudi leptir.
»Naravno«, povladi mudrac.
»Obojici je red«, zaključi tada leptir, to jest, mudrac.
Naravno.
21. BILA JEDNA MREŽA MREŽICA
Bila jedna mreža mrežica, koja je sanjala, sanjala, sanjala svojega princa leptira.
On je zbilja jednoga dana uletio u tu mrežu mrežicu. A kad se za-mrežio, brže se bolje sjetio da je
on samo mrežina želja, a ne leptir. Shvativši to, istoga je časa nestao.
Ali za njim je ipak nešto ostalo. Prah - u zraku je ostao zalepršan leptirov prah, kao dokaz da se
leptir odazvao snovnoj viziji, i da trenutak, dva, nije bio priviđenje.
Mreža se upinjala da se sjeti: kako li je izgledao leptir? Je li bio šaren, ili jednobojan? Prah joj to
nije mogao reći. Lebdio je, prelagan da bi pao; i lebdeći je ocrtavao leptirov oblik, prolet raširenih
krila, treperav, lelu-jav.
Ocrtavao je let bez letača, vijest bez vjesnika.
Tako je dobro sanjati.
Imaš mogućnost saznati što je to san bez sanjača.
Tako je.
22. BILA JEDNA METLA METLICA
Bila jedna metla metlica, koja bi po cio dan plesala u ljudskim rukama, takoreći u njihovu naručju.
Za plesom bi se gdjekad podizala prašina, baš debelo. Ali noću, noću bi metla metlica samovala u
svojemu kutu, tihujući sa sobom i svojim razgovorom.
Jedne noći osjeti da joj je slamnata suknja okraćala.
»Nešto mi se prebrzo krzate«, prekori svoje strnjikave dijelove. »Ne dajte da vas tako brzo oglodu
hrapavo tlo, pijesak, i otpaci. Ugledajte se u štap, on je vazda tvrd i uspravan.«
Slamnata se suknja skunjila. Nije mogla sakriti da su joj rubovi iskrzani. No naredne noći suknja se
dosjeti i rekne:
»Jedino sam ja u dodiru sa smećem, metlice pometalice. Ja, to jest, mi, strnjikavi izdanci. Mi
snosimo teret čišćenja. A štap kao štap, nije na udaru posla, i lako se njemu gospoditi.«
Metla metlica brže je bolje odvrnula posve drugu priču. čišćenje i teret nije bila njezina tema. Ona
je umjela samo o svojoj temi - o divot--plesu u ljudskim rukama.
»To je kao da lebdiš u oblacima«, govorila je. »Ljuljaš se u ritmu na-prijed-natrag. Prašina, koja se
oko nas podigne, podsjeća na nevjestinsko velo. Ja tada uživam, tada sam zapravo to, što jesam:
metla.«
»Kako to da mi ne uživamo?« zapištaše u odvrat bodljikavi glasovi. »Mi, naprotiv, trpimo, dok ti
uživaš. A najmekši smo dio tebe, tvrdice.«
Metla metlica ušuti. Njezina je tema gotovo izazvala, pobunu. Jedva je dočekala dan, da je opet
preuzmu ljudske ruke, i uzljuljaju oko nje bijele oblake. Ruke se pojaviše, uzeše je, zaljuljaše ju
ritmom tamo-amo. Strnjike zacviliše, trcajući se, skraćujući se do gležnja, pa do koljena. Tako je
prolazio dan.
Te noći, metla doživi prosvjetljenje. Poviče u zanosu:
»Sjetila sam se! Sto je to metla? Tko je to metla? Svi mi smo metla! I vi ste metla!«
»Pa?« rekoše izubijani rubovi suknje.
»Prema tomu, i vi možete uživati dok metla pleše! Uživajte, dakle! Tako se rješava naš nesporazum!
Mi smo jedno!«
»Onda i ti, metlo, budi oglodana strnjika, dok sutra budeš plesala sa svojim štapom u ljudskim
rukama. Onda i ti, metlo, moraš patiti, i s nama se trošiti sve tamo do vrata, do mjesta na kojemu
metla gubi ime!« uzvratiše trpko strnjike.
Nije ni metli lako sresti svoje gore sa svojim dolje, kamoli pak društvu i čovjeku.
23. BILO JEDNO LAŽNO STRIJELJANJE
Bilo jedno lažno strijeljanje, u službi neljudskih pokusa s ljudima. Htjelo se, naime, vidjeti, što
doživljava čovjek prigodom vlastite smrti.
Kad su puške opalile, čuo se prasak, kao od pravih metaka. No čovjek je pao, misleći da je mrtav.
»Hajde, hajde«, gurkali su ga nogama vojnici. »Ustani, živ si! Samo smo se našalili!«
Ali čovjek nije ustajao. Još je disao, gledao, ali je bio preuvjeren da je mrtav. I od toga preuvjerenja,
prestao je disati, gledati, živjeti.
Pa se postavilo pitanje tko je počinio ubojstvo — vojnici neljudskoga odreda, ili sama njihova
žrtva?
Priča je kratka i jetka, k tomu, istinita.
Nemamo komentar.
24. MOJE TI DAJEM, A TVOJE TI UZIMAM
»Uzimam tvoju želju i dajem ti Svoju«, reče Divni Stranac ženi, koja je došla da zahvati vode na
bunaru. »Pristajem da te želim onako, kako ti želiš druge - djecu ili muža; pristajem na to samo zato
da bi ti poslije mogla poželjeti Mene na Moj način.«
Žena je kriknula, onesvijestila se.
Poslije su ju našli pruženu na zemlji, očiju širom otvorenih, da ne smetaju pogledu, zabodenu u
nebo. Uzdisala je, i nešto je mrmljala, što nitko nije razmrsio.
U selu se podiže uzbuna. Najprije pozvaše travara. Ovaj dođe, pogleda ženu, i izjavi da su trave
nemoćne protiv takva udara zlih sila. Pozvaše onda istjerivača zlodušja iz susjedna sela. Ali ni taj ne
poluči nikakav vidljivi uspjeh. Bijesan zbog poraza, čarobnjak ženu izbičuje, ošiša je, i ode pljujući
i psujući.
Selo je sada vijećalo što učiniti sa ženom. Pustiti je s mirom? Pokloniti joj se? Spaliti je?
Na prijedlog nekih, stadoše ju obožavati kao sveticu. Donosili su joj cvijeće, voće, palili pred njom
svijeće i tamjan. Prahom s njezinih stopala liječili su gubave. Ona ništa od toga ne primijeti. Oči ni
časa nije zatvarala, čak ni noću. Pogleda nije skretala s onoga, što je gledala. I uzdisala je, pružajući
ruke, vrlo daleko od tijela.
»Reci nam, majko, što je to, što vidiš?« zaklinjali su ju.
Ona je samo uzdisala, i još dalje pružala ruke.
Onda ju jednoga dana prikucaše na križ, i spališe ju.
Ona ništa od toga ne primijeti.
»Eto, sada znaš kako Ja želim ljude«, reče joj Divni Znanac, dižući je sa zemlje, i umivajući ju na
bunaru. »Trajalo je trenutak, jer dulje ne bi podnijela.«
Ni vatra, ni smrt, ni mržnja, ni obožavanje ne mogu stati između zaljubljenih i ljubavi.
25. BIO JEDAN čOVJEK NAOKO OBIčAN
Prvi čin
Bio jedan čovjek, naoko običan, a popriličnim dijelom neobičan, gotovo čudak. Od toga čovjeka ne
bijaše većega i strastvenijeg skupljača morskih školjki. Cijeloga ih je života skupljao. Nije bilo
mora, u koje nije ronio. Nije bilo oblika, koji nije izronio. Nije bilo rijetkosti, koju nije posjedovao.
Nije bilo čovjeka, kojemu bi zavidio na bogatstvu i ugledu, na ljepoti i naobrazbi, na omiljenosti u
društvu i domu - ne, nije bilo takva čovjeka; i opet, nije bilo čovjeka, kojemu ne bi zavidio na nekoj
lijepoj školjci. U tomu se, eto, sastojala njegova čudovitost.
Ljubomoran na svoje blago, nikomu ga nije pokazivao - u tomu je bio ipak običan. Sagradio je za
svoje školjke kuću s tri tornja, a u zidu najvišega tornja tajna vrata, iza vrata tajnu odaju; u tajnoj
odaji bezbrojne redove polica i staklenih ormarića za svoje ljubimice. Sve je to - i toranj, i zid, i
tajnu odaju — opremio svakojakim načinom zaštite od uljeza.
Dugo je uživao u tomu da samo on gleda i dodiruje svoje blago. Ali je pod starost počeo maštati o
tomu kako bi to bilo kad bi se i neke druge zadivljene oči uprle u ovu ljepotu. Ukratko, kako bi bilo
da neke ljude pozove u tajnu odaju, pod uvjetom da ih tamo dovede s povezom na očima?
Ali koje ljude, vrijedne takva prizora? Prijatelje? Rođake? Ne, takvih nije bilo: ni prijatelja, ni
rođaka. Onda on odgurne misao o pokazivanju blaga drugima.
Ali misao se vraćala i vraćala.
»Možda one žele biti viđene? Možda se one osjećaju zatočenicama? Možda se njima prohtjelo slave
i javnosti?« pomisli tada neobičnik. »U tomu slučaju, hm...«
I pade mu na um jednostavna zamisao: treba upriličiti izložbu najčudesnijih primjeraka. Veliku,
raskošnu izložbu dosad-nevidenoga.
Kako je vrijeme upropanj grabilo, on se sve više odavao takvim mislima. Sve je više bivao uvjeren
da su to želje samih školjki.
»Ne budite nestrpljive«, korio ih je nježno. »Svakako ćemo to napraviti... samo kad namaknem još
onu jednu, posljednju, onu još nenađe-nu, onu naj-školjku.«
»Cijeloga si ju života namicao«, rekoše školjke.
»Istina je«, sanjarski će zaljubljenik. »Cijeloga života. Vi ste moja duša, i znadete sve o meni.«
I napokon... on pristane na to da ju je našao. Svojim školjkama za ljubav, pristane da se i ta
posljednja, kraljevska školjka nalazi tu, u njegovoj zbirci. Trebalo ju je samo otkriti — izabrati ju
medu svim naj-sestrama.
Najprije se dao na težak, grozničav, danonoćni posao izdvajanja najljepših medu najljepšima.
Između njih će se tada izabrati Miss Školjka, vrhunac dubina.
On uvidi da je posao nesavladiv. Zatvori oči i dotakne jednu školjku.
»Ti si ta«, reče sjetno, žaleći što je izostavio sve druge. »Zapamti, ti si ta, ali ja neću ni pogledati
koja si.«
Zarobljenik svojega blaga — za žaljenje je, za divljenje je?
Drugi čin
Od nekoliko stotina tisuća školjki bude onda izabrano tisuću za potrebe izložbe. Onda od tih tisuću
veliki biratelj izabere stotinu. Onda mu ravnatelj galerije reče da stotinu izložaka neće dostajati za
tako veliku izložbenu dvoranu. Ali onda on od tih stotinu izabere samo desetak
— takvih, kakve ljudsko oko nikada nije vidjelo. Rekoše mu... ali on je bio tvrdoglav. Izjavio je da
prazna dvorana dovoljno svečano uokviruje njegovih desetak.
»Posve, posve neobično«, zgledaše se priređivači.
Na dan otvaranja, veliki se stručnjak pojavio oslanjajući se na štap, i pomalo hripljući ugaslim
plućima. Sva su mora ostavila trag u njegovu oku. Golema je dvorana zamirisala po moru, duboka
je modrina obuzela prostor. Prije nego što su krenuli laskavi uvodni govori, slavni je stručnjak
prišao izlošcima, i od njih deset oduzeo devet, ostavivši tek jednu
- onu naj-naj školjku.
Ali kakva je to bila školjka!
Izložba je proglašena događajem godine. Selila se iz grada u grad, iz zemlje u zemlju. Pratio ju je
njezin tvorac, žaleći, možda, što se od posljednjega izloška ne može izažeti još posljednjiji.
Ali možda i može...?
Treći čin
Jednoga se dana na izložbi nade neki nepoznat čovjek, ogrnut pomalo pohabanom kabanicom
starinskoga kroja, s prošupljenim cipelama, većim za nekoliko brojeva, i s otrcanim šalom. Skinuo
je vremešni šešir pred jedinim izloškom, i obredno mu se poklonio, kao da je pred kraljicom. A
onda je dugo i bez treptaja zurio u školjku.
Vlasnik ga je uočio medu mnogima. Radoznao, priđe mu, lupkajući štapom od morske smreke.
Osjetio je da mu je taj čovjek brat po pogledu - po pogledu, koji s takvim netremičnim
obožavanjem gleda u školjku svih školjki. Samo je još jedan čovjek na svijetu imao takav pogled
-on sam.
»Zar i Vi...?« upitao ga je, ne smogavši daljnje riječi zbog nagloga uzbuđenja. »Nikada nisam sreo
nekoga tko bi... kao Vi... to jest, kao ja...«
Ne skrećući pogleda sa školjke, nepoznati tiho prousti:
»Neizmjerno Vam hvala što ste mi poklonili ovu školjku.«
»Poklonio? Ništa Vam nisam poklonio«, uzbuni se i ljutne ljubitelj školjki, pa se i nehotice ogleda
za čuvarom.
»Poklonili ste mi školjku, a da niste toga svjesni. Jer ja u njoj uživam i više od Vas, s tom razlikom
što se ne plašim da će ju netko ukrasti, da će se izgubiti, i tomu slično. S tom razlikom što se nisam
cijeloga života trudio oko nalaženja školjki, što nisam putovao morima, ronio, odnosio kući, zidao,
u tajnosti radio, birao, proučavao, zaključavao. Ja sam jednostavno došao na ovaj čin zaključne
ljepote. Uzeo sam ju prirodno, ne pitajući, znajući da ona pripada onima, koji od nje uzmu samo
radost, bez očekivanja i bez briga. Stoga Vam hvala. Ja sada odlazim sa svojom školjkom, i Vi tu ne
možete ništa učiniti.«
Nepoznati tad zabode svoje crvene, nesanicom obrubljene oči u vlasnika, namignuvši usput prema
čuvaru. Istovremeno desnom rukom spusti u džep nevidljiv predmet u obliku školjke. Udalji se.
Nečujno.
Vlasnik naj-morskoga blaga stajaše časak, dva, skamenjen, poput stare koraljne grane. A onda
pojuri za neznancem urličući:
»Vrati što si uzeo! To pripada meni!«
Posjetitelji se sletješe oko starca, koji je kolačio svoje jarkomodre oči i lomatao štapom od morske
smreke.
»Lopove!« hripao je. »Vrati mi moje! Skupljao sam ga cijeloga života! Odakle ti pravo...«
»Ali gospodine, vaša je školjka netaknuta«, pritrčaše tada ravnatelj i njegovi pomoćnici. »Nju ne
može nitko ukrasti! Vidite i sami - smještena
je u hermetički zatvorenu staklenu kutiju, opremljenu sigurnosnim uređajem.«
Vlasnik odmahnu rukom.
»To je samo školjka«, prošapće i izgubi se. Nečujno.
Nije blago ni srebro, ni zlato...
26. BRADAVICA
Bio jedan čovjek pomalo neobičan, ponekad baš jako neobičan. Na nosu je imao golemu bradavicu,
tako golemu, da mu je zaklanjala usta. Prigodom ručka, ili večere, morao je bradavicu pridržavati
rukom, da bi mogao jesti i piti.
Njegovi su ga bližnji što žalili, a što ga se gadili. Bradavica ga je činila rugobom. Na prvi pogled,
svi su odmah primijetili samo bradavicu, a kad su ju jednom primijetili, ostalo bi na tomu: evo
onoga strašila s velikom bradavicom. No nitko nije primjećivao da čovjek ima vrlo lijepe, bistre oči.
Vrlo visoko čelo. I osmijeh bezazlen i umiljat.
Jednoga dana, taj čovjek pode u planinu po drva, jer bio je drvosječa. On je tu planinu zvao svojom
planinom. Onako sam u njoj, osjećao se sretan. Planini nije smetala bradavica. No toga dana
čovjeku se dalo nažao što ga svi zaobilaze kao nakazu, pa sjedne na kamen, i ovako odvali planini:
»Teško mi je, moja planino. Učini nešto, pomozi mi.«
Istoga časa obruši se na planinu nevrijeme. Od kiše se nije vidjelo ni nebo, ni zemlja. Mokrih
kostiju, čovjek jurne da nade neki zaklon. Šćućuri se ispod jedne stijene, ali mjesto bijaše preuzano.
Gužvajući se na tijesnu prostoru, on rukom nehotice udari po bradavici. Jaukne, jer ga je zaboljelo.
Istoga časa prestade kiša.
čovjek pogleda u nebo. Oblaci su se velikom brzinom tanjili.
»Gle«, reče ravnim glasom. I zanijemi od čuda.
Zamalo, i pojavi se sunce. Mokra se odjeća poče isparavati. Jedno je vrijeme čovjek promišljao i
premišljao, a onda se odvaži i ponovno kvrcne po bradavici. Istoga se časa oblaci zgusnu, i odozgor
navrne pljusak. Začudi se čovjek toliko, te mu se misao ukoči, tražeći odgovor.
»Nije valjda?« reče još ravnijim glasom, pokazujući na bradavicu.
Bradavica se nasmije da je po planini zaorilo.
Tako je čovjek saznao da mu o nosu visi neobična i nemala moć.
Otada se poigravao s bradavicom, zazivajući čas kišu, čas sunce. činio je to oprezno i krišom, ali je
jednoga dana čudo, kao svako čudo,
izbilo na vidjelo. Kad se, dakle, u selu raščulo da je bradavica čarobna, ljudi najprije s nevjericom
dočekaše vijest, a ubrzo potom stadoše hvaliti bradavicu.
»Ja nikada nisam rekao da je bradavica ružna«, pravdali su se mnogi. »Samo sam rekao da je
neobična.«
»A bradavica je baš lijepa«, žuborile su zborno udavače.
Počeše mu dolaziti ratari, stočari, grnčari, voćari, mlinari, zidari, trgovci, svikolici. Tu se odmah
zametne sukob njihovih potreba. Kad bi ga ratari molili da pozove kišu, grnčari su molili za sunce.
Kad su zidari tražili da kiša prestane, vodeničari su navijali za suprotno. Tako se kuća drvosječe
pretvorila u danonoćnu košnicu. Dolazili su ljudi iz susjednih sela, potom iz obližnjih gradova,
potom iz dalekih gradova. Neki pješice, neki u seoskim taljigama, neki u skupocjenim
automobilima.
čovjeka su obasipali darovima, potplaćivali ga na različne načine, ugađali mu kako su znali i umjeli,
mamili ga ovamo i onamo. Neki, koji su ga prije ismijavali i bježali od njega kao od grdobe, sada su
mu podvodili vlastite kćeri i žene.
čovjek se nikada prije nije našao u takvoj strci oprečnih zbivanja. Pomislio je: »Kako sam prije
spokojno živio. Imao sam svoju planinu, svoj mir. Istina, svi su od mene odvraćali pogled, ali bar
nitko nije od mene tražio nešto, što drugima neće biti po volji.«
Sazidaše mu veliku, krasnu kuću. Unajmiše mu sluge i čuvare. čovjek više nije morao ništa raditi,
najmanje pak svoj nekadašnji posao. Pa ipak, on je čeznuo da ode u planinu.
O div-bradavici, kao o znaku ljepote, počeše se ispredati priče. Na cestama uokrug sela pojaviše se
oglasi o tomu kako povećati i umnožiti vlastite bradavice. Nudili su se različni prokušani načini.
Neki se dosje-tiše i počeše proizvoditi umjetne bradavice, što veće, to bolje. Selo u kojemu je živio
bivši drvosječa već odavno nije bilo selo. Sad je to bio grad po imenu Bradavica, središte
bradavičarskoga pokreta.
Jednoga dana, u ranu zoru, čovjek se iskrade iz svojega dvorca, i za-ždi put planine. Ona je vjerno
stajala na istomu mjestu, tek što su tijekom ovih godina stabla porasla i šikare se razbujale.
»Zar te nitko više ne posjećuje, moja planino?« zabugari bivši drvosječa. I učini mu se da i planina
plače.
»Sto učiniti, dobra moja planino? Eto, od dobra se izrodi nekakvo vrzino kolo, koje je promijenilo
živote svih nas. Te ja više ne znam što je bolje: imati moć, ili je ne imati?«
Planina je šutjela. čekala je da čovjek odluči.
čovjek je plakao. Podiže ruku da bi obrisao suze. Pritom i nehotice kvrcne po bradavici. U tili čas,
bradavice nestade. Jaukne čovjek, ne znajući raduje li se, ili je žalostan zbog gubitka te neobične
ružnoće, i te velike moći.
Grad Bradavica još je jedno vrijeme uspijevao čuvati tajnu. čovjeka su u tu svrhu uklonili. To se u
njihovu rječniku zvalo »učinili ga neškodljivim«.
Ali svejedno, posao s umjetnim bradavicama, i bradavicama uopće, polako je i neminovno jenjavao.
Novi naraštaji selili su se u druge gradove, jer u ovomu je život, nekad bujan, uvenuo do suše i
nerodice.
Od odseljenika, nitko nije pamtio čudo, po kojemu je njihovo mjesto dobilo ime Bradavica. Ako je
tko i pamtio čudo, a ono nije u nj vjerovao. Ako je tko i povjerovao, onda je zaključio da su se čuda
događala samo u davnim dobima.
Kud svi nepamtiše, tud i potomci drvosječe.
Odakle onda ova priča? Iz fantazije.
Odakle fantazija? Iz zbilje, koja se preobukla u fantastiku, da bi nam prišla bliže, i vratila nam
izgubljeno.
27. BILA NA LJESTVAMA JEDNA PREčKA
Bila na ljestvama jedna prečka, koju su svi htjeli izbjeći, zaobići, preskočiti, ali nisu mogli. Ostajali
su na prečki ispod prečke, pregovarajući s vremenom. Njih su zvali Mrsomudima i Mile-lalama.
Oni vještiji, pokušavali bi skočiti uvis, na prečku iznad prečke. Njih su zvali Naprdi-cama. Oni
najvještiji, kojima bi to i pošlo za nogom, morali su se poslije vratiti do preskočene prečke, stati na
nju punim stopalom, i ponoviti uspon. Njih su zvali Ponavljačima.
»Ne znam zašto baš mene zaobilaze?« žalila se prečka gornjim i donjim prečkama. One nisu znale.
Njih nisu zaobilazili.
Prečka je onda upitala ljestve.
»Zar ja nisam kao i sve druge? Zar sam drukčija? Zar sam bodljikava? Sto je to zbog čega me
izbjegavaju?«
»Ti si«, rekle su ljestve, »prečka u glavi penjača.«
»Avaj«, protuži prečka. »Zašto baš ja?«
»Lako je s nogama«, nastaviše ljestve. »Ali s glavom nije lako. Stoga su tebe lukavo gurnuli medu
nožne prečke; zapravo su te podmetnuli u pravilan ritam i redosljed. Ali kada svi ti Jakovi stignu do
tebe, prepoznaju te. Pritom i oni glume kao da to nisi ti. Kad prestanu glumiti, prikupe se, i obave
posao s tobom. Eto, u tomu je tvoja drukčijost.«
»Ne prija mi moja drukčijost«, mrgodno će prečka. »Uostalom, kakvo dobro od nje?«
Ljestve se tada ukočiše, i zabiše se u zemlju, svečano, kao faraonov štap.
»O prečko u glavi penjača! Kakvo dobro, pitaš? S tobom se vrcne uvis više, nego sa svim drugim
prečkama.«
Fizičari to kažu drukčije: kvantumski skok.
28. BILA JEDNA ŠUMA
Bila jedna šuma, koja je rasla naglavce - krošnjom prema zemlji, a s korijenjem prema oblacima.
Bila je to šuma mnogih zaboravljenih mirisa i boja, i mnogih izumrlih leptira.
»Raste naopako«, rekoše ostale šume.
»Sve su šume nekada rasle odozgor prema dolje - od neba ka zemlji«, odgovarala je ta šuma. »Ne bi
se smjelo reći da je to naopako. To je samo drukčija vrst prirodnosti.«
»Kakva je to prirodnost bez dodira sa zemljom?« javiše se korijeni, duboki i plitki. »Objasni, čime
se hrani tvoj korijen?«
»Moj se korijen hrani svjetlošću, i vrlo je čvrsto s njom spleten. Pije oblakovu rosu, kupa se u njoj,
uriven je u nju...«
Sume su negodujući zašumile.
»Ne vjerujemo da je to moguće«, kazaše. »Što te drži da ne padneš?«
»Vjera da je to moj prirodni položaj«, odgovorila je strmoglava šuma.
Stade ih šapat, grozničav dogovor što reći. Napokon se složiše oko izvjesnoga pravokutnog dokaza:
»Odakle tebi jednoj takva vjera, naočigled svih nas, koje rastemo odozdo prema gore?« upitaše
oprezno, lukavo, kako bi ju naveli na krivo-slovlje. Ali strmoglavica spremno uzvrati:
»Odakle mi? Pa ja potječem iz toga plemena i vremena, kada su svi tako vjerovali.«
Šume su tada olujno zašumile na uzbunu. Ta jedna ih je uzrujala. Ugrozila. Naposljetku, razbjesnila.
Što se potom dogodilo, znamo iz evanđeoskoga dijela Dobre Knjige.
Možda se to i ne bi dogodilo, da njihova vjera u njihovu vlastitu prirodu nije bila tako slabunjava.
Slabi se osvećuju jakima zbog svoje slabosti. I zbog toga što jaki i nehotice izvanjštuju i na sebe
privlače tu potajnu slabotinjsku samomržnju.
29. BIO JEDAN ZBILJA PRAVI čAROBNJAK
Bio jedan zbilja pravi čarobnjak. Što je on sve znao i umio! Stao bi pred planinu i rekao:
»Hajde, narasti za stotinu i osam metara.«
U tili čas planina bi narasla za stotinu i osam metara. Onda bi se čarobnjak okrenuo prema selima u
podnožju planine, i rekao:
»Ne želimo da se ovomu itko začudi. Svi neka misle da je planina oduvijek bila tako visoka, koliko
je sada.«
Tako nitko nije saznao za čaroliju. Tako nitko nije saznao za čarobnjaka.
Koračajući stazom kraj polja, čarobnjak je rekao:
»Proširi se, polje, i rodi žita dvaput više nego kad si bilo najrodnije. Ali neka nitko ne primijeti
promjenu.«
Polje je donijelo dvostruko veći urod, a svi su mislili da je oduvijek tako i bilo. I nitko nije slutio da
u njihovu selu živi veliki, pravi čarobnjak. Jer čarobnjak je tako htio, i to je bila njegova
najistinskija čarolija.
Jednoga dana... (zbilja, priče nema bez toga jednoga dana, kad se dogodi odstupnica od pravila),
jednoga, dakle, dana, čarobnjak se uputio u svoju uobičajenu šetnju. Putem je čarolijao s
krasuljcima, gunde-ljima, vilin-konjicima, i mravima, mijenjajući sate za minute, crveno za plavo,
naprijed za natrag, kako se već prohtjelo njegovoj mašti. Pritom nije morao začarobirati oči livade,
mrava, ili ptica — njima je svaka promjena bila koliko obična, toliko i čudesna.
Starac (jer bio je već priličnih godina), sjede na obalu jezerca, pozove jednu ribu i reče joj:
»Ribo, ded, zapjevaj mi nešto.«
Riba izroni, otvori mesnata usta, i odatle se onda izvije neobičan zvuk, kao u zabrtvljene frule.
»Bistrije, bistrije, ribo«, reče vedro čarobnjak, »ti si bar stvor, koji ljubi bistrinu.«
Riba tada zapjeva, ama, prekrasno.
»Sopran, ne alt, ribo, sopran. Puccinija, ribo, ariju Toske.«
I riba je zapjevala ariju Toske iz »Toske«.
čarobnjak je spustio vjede niz obraze, i zadrijemao. Riba je pjevala i pjevala, te se od njezina pjeva
mreškala voda.
Putem kraj jezera naiđe tada seoski pijanac, osoba neizbježiva za svako selo, spodoba poput
talismana. Začuje on pjevanje, pogleda, i ne povjeruje očima: na sunčevu zraku naslonjen drijema
starac, a u vodi pred njim izdignula se riba, razjapila usta, i pjeva.
Pijanac zaključi da je ovakav prizor nemoguć.
»To što ga ja vidim, nije vjerodostojan dokaz«, rekne vrlo trijezno.
Starac je i dalje drijemao, riba i dalje pjevala. Bilo je jutro, doba dana kad još nije bio pijan, čak ni
pripit. O čemu se zaboga radi?
Ne mogavši se domozgati odgovoru, prišulja se, šćepa ribu, s njom u njedra, pa trkimice put sela.
Uleti u krčmu, izvadi ribu iz njedara i zapovijedi joj: »Pjevaj, ribo!«
Nije to ni trebao reći, riba je pjevala zbog čarobnjakove zapovijedi. Rijetki jutarnji gosti uvrziše se
oko ovoga čuda, zapitkujući pijanca odakle mu ta riba. On ponosno izjavi da je on naučio ribu
pjevati.
»Ta gdje može riba pjevati?« stade ih smijeh i nevjerica.
»Pjeva - zar ste gluhi?! Ako može ptica, zašto ne bi mogla i riba?« prsio se pijanac, kojemu nijedno
pijanstvo u životu nije ovako pomaknulo stvarno put nestvarnoga, kao ova jutrošnja trijeznoća.
Ribu potom spustiše u vjedro s vodom. Ona zaroni, izroni, i nastavi pjevati. Pode o tomu glas od
plota do plota. Uskoro se cijelo selo sjatilo u krčmu, da se divi raspjevanoj ribi. Pijanca su svi
redom častili pićem, a on je tražio da dođu novinari i snimatelji.
Što se i dogodilo.
Predvečer se pojavi ekipa iz mjesnih novina, radija, i televizije. Riba kao da je znala da je snimaju,
pjevala je poput same Griselde Amalfi. I dok su interviewi bili u tijeku, naiđe stari čarobnjak. čim je
vidio gužvu pred krčmom, znao je što se dogodilo. No sada nije smio reći ribi da prestane pjevati,
jer bi svi saznali tko je pravi proizvoditelj čarolije. Udalji se, odlučivši vratiti se uvečer, kad se
svijet raziđe. Međutim, slavlje je trajalo cijelu noć. Krčma je poskakivala od riblje Toske i od
razdragane seoske vriske.
Sljedećega jutra stigoše komandosi iz vojno-istraživačkoga Središta glavnoga grada. Akcija se zvala
»Tosko«, i nosila je oznaku »strogo
povjerljivo«. Uhrupiše u krčmu, oteše vjedro s ribom, (koja je još uvijek pjevala, iako već
poprilično promuklo), i proračunatim, vještim pokretima uletješe u automobil tamnih stakala,
izgubivši se u nepoznatu smjeru. Družina je zanijemila.
Pijanac onda lupi šakom po stolu i izjavi da će ih tužiti sudu; ostali prionuše rekavši da će potvrditi,
svjedočiti, objasniti; neki su se kleli da se radi o marsovcima, da su dotični nosili skafandre, i da su
došli po svoje, jer je to njihova, marsovska riba. Naposljetku, razidoše se, prilično splasnula
raspoloženja, pomalo nesigurni je li riba zbilja pjevala.
Sutradan je vojno-istraživačka Komisija podnijela Nacionalnom odboru za sigurnost povjerljivo
stručno Izvješće. Ono je bilo kratko: riba je samo riba. Što se tiče navodnoga pjevanja, radilo se o
skupnoj, slušnoj halucinaciji, izazvanoj alkoholom.
Medu članovima istraživačke ekipe bilo je doktora ihtiologije, biologije, geologije, psihologije,
paleontologije, astrologije. Kasnije su mnogi od njih u uho zemlje šaputali da se nije radilo o
halucinaciji, jer je riba uistinu pjevala.
»Pjevala je kad su smo ju iznosili iz krčme. Pjevala je u kolima. Pjevala je ariju Toske iz 'Toske'.
Nitko ne zna kako. I onda je iznenada prestala. Nitko ne zna zašto.«
Bez obzira na Izvješće, Komisija je još danima preslušavala komandose - učene, i one druge. Uvijek
je dobivala isti odgovor.
To jest, kad su s dragocjenim vjedrom stigli pred istraživačko Središte, riba je iznenada zamuknula.
Nikakva vidljiva razloga, nikakve upadice nije bilo. Zadesio se tamo tek jedan starac, koji je,
prolazeći, nešto smrsio sebi u bradu. Vozač mu je energično doviknuo da se gubi. On se izgubio. Ali
se izgubila i Toska, i Puccini, i koloraturni riblji sopran.
Oprez! čudo džepnoga formata može izazvati monumentalni nacionalni poremećaj.
30. BIO JEDAN GRAD OD DIMA
Bio jedan grad od dima.
Od dima su mu bile opeke, tesani kamen, beton i čelik, staklo i gvožde. Od dima su bila stabla,
pločnici, prolaznici, glasovi, vjetar. Od dima su bila imena ljudi, stvari, događaja. Od dima,
uspomene.
Grad je imao svoje starinske spletove uzanih ulica - male, ustrajne vrtloge prošlosti. Imao je svoje
trgove sa smeđim portalima i neslutećim Laurama, i s tajnim olujama strasti. Svoje izblijedjele
freske nepozntih autora. A imao je i moderne, široke avenije s urednim drvoredima. Imao je svoju
rijeku i mostove, svoje zračne i riječne luke, parkove, i škole. Svoja godišnja doba.
Imao je, nadalje, stanovnike, koji su pamtili povorke svojih predaka. Imao je taj grad tisućljetno
sveučlište, gdje se na odjelu arheo-povijesti znalo sve, ili gotovo sve, o podrijetlu žitelja, o prvim
naseljenicima, o opsadama, o grbovima i grobovima. Imao je div-zvjezdarnicu, odakle se promatrao
dimoviti i skladni orkestar svih sedam nebesa. Imao je znalce, umjetnike, i graditelje, kraljeve, suce,
i vojskovođe, i običan, ali prosvijetljen puk. Naposljetku, imao je budućnost.
Kulturno nasljeđe dim-grada bilo je bogato - brojilo je na stotine spjevova, muzičkih skladbi, slika,
romana, pjesama, kipova, plesova - nešto od toga pohranjeno u muzeje i knjižnice, nešto pod
brižnim staklom, a nešto izloženo svakodnevnomu oku na ulicama i trgovima. Putujući svirači i
pjevači priređivali su prikazbe slavnih zgoda iz povijesti. Zvuk i pokret rezali su prostor,
pretvarajući ga u geometrijsku sliku. Uza sve to, grad je imao još jednu neprispodobivu osobitost:
unutar njega postojao je, udisao se izvjestan miris i iskustvo vječnosti.
Pa ipak, taj je divni grad bio srušen najezdom barbara, koji su navrli iz zemlje vremena. Pao je bez
treska i glaska, začuđen. Zapravo, rasto-
čio se.
Kako je divljim plemenima pošlo za rukom srušiti tako velik, bogat, i gusto naseljen grad? Grad
takvih nadnaravnih znanosti? Naprosto tako, što su ga oni vidjeli kao dim, a njihovo je viđenje bilo,
nažalost, zarazno.
Žestoko, silovito zarazno. Uskoro u palomu gradu više nije bilo nikoga, tko bi, kao nekad, smatrao
ciglu od dima jednako trajnom, kao i ciglu od crljenice, tko bi, kao nekad, znao da je staklo od dima
dugovječno, koliko i svemir
Tako je pao, tako je bio opljačkan, tako mu je stanovništvo istrijebljeno, protjerano, ili prepravljeno
u roblje. Poneke mlade djevojke pre-živješe kao plijen divljaka. Bijahu prisiljene promijeniti vjeru i
sjećanje.
Tu i tamo, neka od tih zlosretnih robinja, sjetila bi se u snu svojega grada. Po buđenju, poneka od
nekih znala bi zapisati vrlo dragocjene, nerazumljive stihove, s okusom ludila.
Avaj, samo se preživjelo!
31. IMA JEDNA VATRA
Ima jedna vatra, koja bi, da nije vatra, ronila suze zbog svakoga neo-grijanoga stvora. Srce joj je
htjelo prepući radi onih tamo beskućnika, koji mrznu na pločnicima surovih gradova; ili zbog onih,
koji liježu u hladnim sobama u hladne postelje.
Zapravo, vatra je plakala svojim vatrenim suzama: iskrama i plamič-cima, koji su progorijevali
samoću i hladnoću Što je više plakala, to je u svijetu bilo manje studeni i mraka. Grijala je srne u
planini, lovce u divljini, putnike u snježnoj vijavici. Grijala je isposničke pećine, trapljeni-čke
samotinje. Zahvaljujući njoj, jedan se bjegunac, zalutao u ledenoj pustinji Sibira, nije smrznuo.
Vatra mu je cijele noći pričala priče s juga; u zoru se vidjelo da se led oko bjegunca otopio.
Jedan promrzli vuk tumarao je rubom sela. U snijegu su ostajali njegovi iznemogli tragovi. Kad više
nije mogao dalje, legao je u snijeg i čekao bijelu smrt. Onda je ugledao male vatrice, koje su mu
pucketale oko glave.
»To je, dakle, to«, mislio je vuk. »Pa i nije strašno.«
»Ne, to nije to«, čuo je njihov šum. I onda je osjetio crveno ubrzanje u srcu. Preživio je noć, studen,
i zimu. I zauvijek je shvatio da je toplina Ono Nešto Divno.
Ima jedna neobičnost u vezi s ovom vatrom. Ako ne gori, spaljuje sve oko sebe.
A ako gori, taži i blaži rane i opekline, pa i one duboke, daleke, i davne, od kojih se jedva slute
ožiljci.
Ima jedna takva vatra, i treba žaliti onoga, tko njom ne plamti.
Suze jednih zbog nevolje drugih temelj su budućega smiješka.
32. čOVJEK-CRV
»Nisam te zvao da bih ti pričao o Svojoj veličini«, reče Bog čovjeku, kad su se sreli u Božjemu
dvorištu na zemlji. »Zvao sam te da bih ti pričao o tvojoj veličini.«
čovjek se zbunio, sumnjičavo pogledao Boga.
»O mojoj veličini, kažeš?!«
»Da, o tvojoj. Sva je tvoja nevolja u tomu, što si na svoju veličinu zaboravio. Drugim riječima,
zaboravio si na sebe. I pretvorio se u sve drugo, što nisi ti.«
čovjek je zakolutao očima.
»Slušaj«, počeo je istiha, i nastavio glasnije, sve dok nije provalio u vrisak. »Meni nitko neće
govoriti da sam velik, kad ja dobro znam da sam sitan i ništavan. Mene nitko neće imenovati carem,
kad ja znam da sam prosjak. Nitko, pa ni Ti!«
»Ti ne vjeruješ Meni«, reče Bog. »A vjeruješ nekomu kakav si i sam, samo ako ti kaže da si griješan
zemaljski crv. Jer ti tako želiš o sebi vjerovati. Ne želiš nikakvu drugu sliku, ne želiš radost.«
»I što mi možeš?« cerio se čovjek. »To je samo dokaz da ja hoću ono, što ja hoću, i da Ti tu nemaš
nikakva posla!«
»Tako sam ti dao«, reče Bog. »Da izabereš. Možda sam pogriješio.«
Odlazeći iz Božjega dvorišta, čovjek je neko vrijeme likovao što je istjerao Boga iz svojih želja. Na
prvomu zavijutku puta zgaziše ga neka bahata kola. Vozaču se od čovjeka učinilo da je crv. Vozač
produži punom brzinom. Za kolima ostade pješak, previjajući se u prašini.
Umirući, čovjek(?), crv(?) pomisli:
»Možda sam pogriješio....«
Ne možeš poništiti ono što jesi, ali možeš odlučiti da to ne prihvatiš.
33. U DAVNA, DAVNA, DAVNA VREMENA
U davna, davna, davna vremena ljudi nisu imali čvrstu granicu svojega tijela. Tijelo je slušalo
misao. Primjerice, kad bi misao krenula za jatom divljih gusaka, tijelo bi se našlo ispod ptičje kože,
visoko u oblacima, osjećajući bijeli, rosni hlap. Znalo se događati da zaplovi s ribama, ili da ude
ispod kore debla, ili zemljine kore. Pritom se znalo da su oni, ma gdje bili tijelom, i dalje tu.
Kad bismo ljude davnih vremena mogli vidjeti današnjim očima, vidjeli bismo tijela poput naših,
tek mnogo snažnija, skladnija, i rastom viša. Možda ne bismo odmah uočili onu kakvoću, koja ta
tijela čini raz-ličnima od naših. A ta kakvoća, to je izvjesno brzometno, svjetlucavo titranje, izvjesno
hladno usijanje, koje izbija kroz njihovu kožu. Otprilike onakvo, kakvo isijava opna rose na suncu,
kad zatitra i zbuni se granica između vode i svjetlosti. Takva su bila njihova tijela: zadahnuta
sjajnom nejasnoćom, spokojnom, koliko i uzbudljivom.
Toliko o tijelu.
Što se tiče misli i osjećaja, oni su u ta davna vremena vladali obličjem stvari na prirodan, nehotičan
način. Neki bi se oblici rastočili, neki preobličili, neki pak utočili u druge oblike. Uzmimo, sjedi
tako čovjek na travi i gleda neodređeno u nebesa. Onda mu za oko zapne izvjestan oblik jednoga
oblaka. On se zagleda u taj oblik, i učini mu se da je to oblik čamca. Onda on više ne vidi oblak, već
čamac. Onda oblak do kraja poprima oblik čamca, zajedno s veslima, jedrom, i kormilom, tako
vjerno i nesumnjivo, da ga i svi drugi vide u istu, čamčanomu obliku.
Ili, čovjek se zagleda u pupoljak cvijeta. Od toga pogleda pupoljak zatreperi. Pogled mu se divi,
miluje ga, kruži oko njega. Onda pupoljak ne izdrži, već se naglo rascvjeta - kao da je prasnuo.
Latice mu se rasklo-pe i otkriju časku, najave miris.
Umjeli su pogledom skidati voće s grana — a činili su to onda, kad je grani bilo najlakše rastati se
od ploda. Umjeli su riječju otpečatiti izvor. Takve su bile njihove misli i osjećaji - nehotične po
moći, prirodno moćne.
Što se tiče znanja o stvarima i pojavama, i ono se prirodno u njima nalazilo; posezali su za njim,
kad im je ustrebalo. Mogli su, na primjer,
saznati točan čas kad će pasti kiša, kad će naići povodanj, kad će umrijeti tijelo. To su bila obična,
svakodnevna znanja. No kad bi se skupili poizbor znalci, odlučivši sagraditi kuću, ili hram, ili most,
složno bi uprli pogled u pogodne kamene gromade, uprli zborno, usredotočeno; gro-made bi se
najprije počele meškoljiti, a potom bi uzlijetale i spuštale se na određeno mjesto. Na taj su način
gradili svoja naselja, ponekad visoke tornjeve i piramide.
Njihovi noćni izleti bili su svjesni. Ostavljali su tijela na ležajima, i u drugim, noćnim tijelima od
mjesečinskoga tkanja, odlazili su na pjevanje i ples, i na razgovor o onomu, o čemu nisu stigli
razgovarati danju. Danja tijela za to su se vrijeme odmarala.
Zašto danas nema više takvih, makar u zakržljalu stanju?
Stoji šapat da ih ima, ali da su neuočljivi, jer su uzeli naša patuljasta obličja, pa ih zbog toga ne
možemo razlikovati od sebe. Stoji, nadalje, šapat da prolaze niz nas, uz nas, i kroz nas, da se
miješaju s nama, a da mi ne umijemo to zapaziti. Gdjekada osjetimo nešto poput bestjelesnoga
milovanja, kao da je pelud poprašio kožu; kad to osjetimo, neki se od nas počinju smiješiti, i
odvezivati svoje davno, davno, davno svezane latice.
Jedini dokaz da se susret dogodio, jest miris, naš vlastiti.
Stvarnost je jedina prava fantazija o njoj samoj.
34. DOKLE ćEMO
Sinoć u mehani, društvo je bučno slavilo prijeđeni put.
Narednoga jutra, put je pod tabanima odmicao, odmicao, ne obećavajući ništa bolje od pješačenja.
Grabilo se, najprije krepko i samosvjesno, potom malo manje tako.
»Dokle ćemo?« pitao je putnik suputnika kad su prevalili preko podneva, i zašli u zrelo popodne.
»Ja sam mislio da ti znaš«, odgovori suputnik.
»A ja sam mislio... Jer zato sam te i poveo. Sinoć, u mehani, zvučao si kao da znaš.«
»Priznajem, iz mene je govorilo vino.«
»Ah!« razočarano će putnik. »Mislio sam da znaš malo više od mene. Ovako, s tobom, ispadoh
udvostručena neznalica. Bilo bi bolje da sam krenuo sam.«
»Pa i jesi sam«, tajanstveno će suputnik. »Smatraj me svojom sjenkom, koja, ni kriva ni dužna,
klipše za tobom — klipše dok ne lipše.«
»Znam ja takve prišipetlje. Iz moje čuture nećeš piti«, grozio mu se putnik. »Iz mojega džepa nećeš
vaditi. Nit si mi rod, niti pomoz Bog.«
Putnik ubrza korak, nakan ostaviti za sobom beskorisnoga priljepka.
Tragovi i sati požuriše za njim. Nebo se stade spuštati nad ravnicu, najprije rubovima, potom i
sljemenom.
Poslije izvjesnoga vremena, putnik zastade, okrenu se, i dobaci pitanje, ne provjeravajući ima li još
koga iza njegovih leda:
»Jesmo li sad stigli?«
»Zaboravio sam kamo smo se uputili«, oglasi se šaptom suputnik. »Izvjetrilo je iz mene. Pa dobro,
možda smo stigli.«
Putnik, ogorčen, pruži korak put ljubičastoga sutona. No cipele tada, hrome i umorne, odbiše
koračati dalje. Zalijepiše se za tlo. Zbunjen, putnik sjede, utone glavom medu ramena, pogledom
ispod vjeda. Njegova sjenka spusti se oprezno kraj njega, skupi mu se do nogu, poput ostarjela psa.
Šutjelo se.
»čim smo prestali hodati, stigli smo«, izjavi netko od njih.
»Ali ja hodam dalje u mislima«, priznade netko od njih. »Nismo stigli.«
Pogledaše se, prilično očajni. S njih stadoše u prašinu padati naočale, ključevi, štap, umorna odjeća,
novčarke, fotografije obitelji, i sav ostali pribor za preživljavanje. Tako su jedno vrijeme sjedili, kao
da ne postoje.
A onda se u njima pomakne misao da se ipak mora dalje. Ustadoše, odjednom žustro i razgovjetno,
i pobrzaše krepkim koracima, ludo sobom razdragani, puni uskličnika. Na vidiku se ukaza mehana.
Iz nje je treskalo i bljeskalo.
Te večeri, za stolom, sve se razjasnilo. Na stolnjaku bijaše nacrtan tloris putovanja. Utvrdio se cilj i
put. Putnik se i suputnik pomiriše, i izjaviše da su prava braća, štoviše, blizanci. Vino je u njima
rujno kloko-talo. Postelja se pod njima pružala u beskraj.
Narednoga jutra, put je pod tabanima odmicao, odmicao, ne nagovještavajući nešto bolje od
pješačenja.
»Dokle ćemo?« upita jedan od njih poslije izvjesnoga vremena.
Zbilja, dokle?
35. BIO JEDAN SVETAC
Bio jedan svetac, velik, i vrlo čudan.
Točka medu obrvama znala mu se usijati i zasvijetliti. Pogledom je mogao prosvrdlati kamen.
Ponekad je zaboravljao silu težu, pa bi hodao pedalj iznad zemlje, ni ne primjećujući seosko
čuđenje.
Rijetko je razgovarao s ljudima. Šutke je dolazio, šutke blagosiljao, šutke ozdravljao bolesne, šutke
jeo i pio, i šutke opet odlazio. Istina je da su ga se ljudi pomalo plašili. Kao da je grom u koricama
oblaka.
Svetac je imao još jednu osobinu, u raskoraku sa svakom navikom: bio je nepredvidljiv.
Jednom je tako banuo pred nedjeljnu krčmu. Ljudi su se taman bili raspojasali, a kad je on naišao,
umuknuli su, i potideno oborili oči. Jer svi su se upravo odvezivali od briga uz čašicu rakije. Cijela
se krčma zastaklila, zanijemila. Nitko da sveca ponudi ni čašom vode.
Svetac tada sjedne, i naruči bocu rakije. Pred očima zapanjenoga svijeta, iskapi bocu do dna.
Lupnuo je praznom bocom o stol, i zatražio još jednu. I dok je krčmar usporenim pokretima tražio
ispod tezge novu bocu, svecu je prišao jedan bojažljivi mladić.
Kod toga je mladića svetac tu i tamo znao zanoćiti, tamo i tu znao bi s njim i progovriti koju.
»Gospodine, nisam znao... nismo znali... da i Vi pijete rakiju... Inače bismo Vas ponudili... A svatko
bi se od nas želio s Vama kucnuti...«
»Budalo!« zagrmio je svetac, i ščepao drugu bocu.
Kad ju je popio naiskap, zakolutao je pogledom oko sebe, uočio preko puta kovačnicu, ustao i
otišao u kovačnicu, zagrabio tamo malo ras-taljena željeza, i u slast ga popio.
Vrativši se medu skamenjena lica u krčmi, rekao je:
»Kad vam bude isto rastaljeno gvožde i rakija, onda se smijete sa mnom kucnuti.«
Grijeh i vrlina gube svoje ime u jednoti.
36. BIO JEDAN SLAP
Bio jedan slap, pravi vodopad, gromoglasni bukač. Bacao se s visoke litice u jedno inače spokojno,
tamnozeleno jezero. Pad je bio s visoka u duboko, i slap je grmio, kao da pregovaraju gromovi sa
zemljotresima.
Iz dubine, kamo se rušio, uzdizali se oblaci pjene i magle, i prometale se duge. No nešto dalje od
mjesta sunovrata voda se stišavala, i polako tekla put južnih jezerskih vrata, kuda se ulijevala u
korito, i postajala rijeka.
»Ja sam slap!« rikao je slap. »Ja sam čudo prirode: okomica sam vode, koja je inače dosljedno i
dosadno ravna. Jezero mi je do gležnja, a rijekom se opasujem!«
Jezero je tihovalo, rijeka je tekla.
Ali je voda u svima njima progovorila:
»Ti sebe možeš nazvati slapom. Ali si voda. I ti, jezero, i ti, rijeko: voda si. Vodi nije dana visina i
pad, već širina i ravnina. To što si ti, sla-pe, okomica i vodopad, možeš zahvaliti litici.«
»Tako je određeno!« bijesno je hukao slap. »Da bi se vidjelo i čulo što može voda, kad postane
slap! Kad postane ja! A ja nikada ne bih mogao postati tiha rijeka, ili jezero! To ne odgovara mojoj
silovitoj prirodi!«
I on se s još većim užitkom bacao u tamnozeleni ponor.
Dalje od praska i sunovrata, vodopadna se voda smirivala, zaboravljajući huk i buk, i pretvarajući se
u struju, koja je otjecala put buduće rijeke. Noseći na koži još poneki zapjenjeni mjehur, kao
uspomenu.
»O kakvomu to slapu pričaju?« pitala je struja.
»Pričaju da si u prošlomu životu ti bila taj slap«, rekoše obale.
»Ja?! Koješta! To ne odgovara mojoj ćudi tihoga toka«, ljutnula se struja.
Voda se smijala. Jedina je ona znala što je smijeh. Jedina je ona znala što je ona.
Sloboda je odvezanost od iluzija.
37. BILA JEDNA PLAVA SVIJEćA
Bila jedna plava svijeća, i jedna ružičasta, i jedna ljubičasta, i mnoštvo bijelih svijeća.
Sve su one čeznule za plamenom. Danonoćno su jedne drugima njunjorile o svojoj želji,
razmjenjivale ju bez straha da će im se vlastitost želje izgubiti, ili smanjiti, ili se pomiješati sa
željama drugih. Jer to je bila ista želja, u svima jednako jaka.
No plamen su zamišljale svaka na svoj način. Plava je snovidila da je on pretežito plav, ružičasta ga
je zamišljala ružičastim, ljubičasta mu je pridavala ljubičast sjaj. Bijele su svijeće smatrale da je
plamen bezbojan, odnosno, svebojan.
»Svijećom ću se zvati tek kada moj stijenj plane, i ja zasvijetlim«, go-vorahu svijeće složnim
glasom. Potom je svaka dodavala svoju boju tomu sanjanomu času i događaju.
Da je pri tomu ostalo, dobro bi bilo.
Ali nije.
Jednoga su dana zasjale, plamen je na svakoj od njih zaplesao, a onda se stišao, sišao u oblik koplja,
u oblik jezika.
»Sve ste moje, i svakoj sam jednako svjetlonoša«, govorio im je plamen. »Moj je žar isti prema
svakoj od vas. Moja je narav zasvjedočena u svakoj od vas. Svaka od vas zorni je dokaz da ja
postojim.«
Hraneći ga zdušno, svijeće se stadoše smanjivati stasom.
A onda poče rat svijeća, rat za plavo, za ružičasto, za ljubičasto ime plamena. Rat za svebojno, ili
bezbojno ime. Naprosto, rat, koji su svijeće vodile tobože zaradi plamena, a uistinu, vrlo protiv
njega, uistinu, u zaboravu na nj.
Kraj se priče očekuje u mraku.
Vjerske ratove vode nevjernici.
38. NEKI SE LIJEčE MIRISIMA
Neki se liječe mirisima cvijeća.
U proljeće, kad procvjeta visoravan, kad se padine ospu bojama i mirisima, bolesnici prošetaju s
nosnicama uz visinski vjetar. Duboko udišu mirise, tražeći jednoga, koji je baš njima namijenjen.
Jednoga iz duge mirisa, jednoga iz kite boja, baš toga jednoga, koji u njima može pokrenuti kotač
preokreta. Trebalo ga je samo prepoznati - sva je vještina bila u osluškivanju i izdvajanju toga
jednoga iz lepeze svih drugih, i u udisanju samo njega.
Mnogi su uzalud njušili paletu vjetra. Ali svakoga proljeća nekoliko se njih izliječilo svojim poizbor
mirisom - neki slučajno, neki pak znalački.
Jednoga je proljeća neki stari Tibetanac udisao slap mirisa s visoravni. Nije mu bilo posebice stalo
da ozdravi od nateklih koljena i pognutih leda. Ta već je gledao u lice nadolazećemu odlasku. Ne,
on se naprosto divio mirisima. U svakomu je prepoznavao određen zvuk, krajolik, osjećaj,
uspomenu. Zatvorio je oči i dugo, sretno razgovarao sa svima njima.
Kad je opet otvorio oči, bio je mlad i snažan.
Pitali su ga kako je znao izabrati miris, koji je eliksir i zdravlja i mladosti.
»Nisam birao«, odgovorio je. »A nisam ni imao naročitu želju da ozdravim. Nego onako... uživao
sam u mirisima.«
»Ako nisi birao, kako si onda uspio iscijeliti se i pomladiti?«
»Ne znam. Ja sam im se predao. Nisam htio uznemirivati tu ljepotu sa svojim očekivanjima. Nisam
htio da moja želja stane između njih i
mene.«
Prirodi zapovijeda onaj, tko joj se preda.
39. TI I JA
»Ti i Ja smo ekipa od Jednoga«, rekao je Divni Stranac svakoj nožici stonoge.
I svaka je nožica topnula s razumijevanjem.
»Poći ću po svijetu i razglasiti ovu vijest, koja nije nova«, izjavila je svaka. »Naročito je to potrebno
reći zrikavcima, jer njihov se zrik nadaleko čuje.«
A onda je jedna od nožica zamišljeno zastala s topkanjem.
»U redu, svaka od nas zna i razumije o kakvoj se ekipi radi«, reče. »Nijedna od nas nema u tomu
pogledu nikakvu sumnju, pa ni pitanje. Osim jednoga: što je sa stonogom - zna li i ona to isto?«
40. BILA JEDNA VREćA KAMENJA
Bila jedna vreća kamenja na leđima jednoga starca.
Uistinu, tu joj nije bilo mjesto. Jer vreću s kamenjem besmisleno je prtiti, pa još na vrh brda, i onda
opet niz brdo. Ali ipak, ta je vreća bila zbog nečega važnog nošena i snošena.
Starac ju je svakoga dana tvrdoglavo prtio uza strminu. Stenjao je pri svakomu koraku. Zastajao je,
brisao znoj s čela, tiho ječao, zazivao u pomoć svece i pretke. Ali vreću nije skidao s pleća, sve dok
se hropćući i sopćući nije popeo na vrh brda. Tamo je sjeo, odložio vreću, zapalio lulu, i blaženo
gledao oko sebe - sve je u tomu času bilo rajski lako i na svojemu zakonitu mjestu — ptice u
cvrkutu, oblaci u modrini, tišina u srcu. Kad je popušio lulu, opet je uprtio vreću na slabahna leda, i
opreznim se, drhturavim nogama stao spuštati u dolinu.
Ljudi su ga smatrali slaboumnim. Kad bi ga upitali zašto tako čini kad ne mora, on im je odgovarao:
»Ja znam svoj posao. Znadete li vi svoj?«
Kladili su se da će sljedećega dana pasti pod teretom. Ma koliko to izgledalo vjerojatno, ipak se nije
događalo. Svake večeri, po silasku u dolinu, starac bi osvanuo živ - jedva živ, doduše, ali živ.
Njegova vreća prenoćila bi naslonjena na zid njegove kolibe. Ujutro, o prvomu suncu, starac bi ju
uprtio na leda, i krenuo uzbrdnim putem.
Trajalo je to mjesecima. Naišle su jesenske kiše, niz brdo su se slijevali potočići kišnice, a podnožje
je plivalo u mulju. Nitko nije izlazio iz kuće, ako nije morao. Osim starca - on je izlazio i ako nije
morao. Tako se mislilo.
Jednom ga je susrelo jedno krilato dijete, i ponudilo se da mu dijelom puta ponese vreću.
»Ne, to nije za tebe«, rekao je starac.
»A zar je za tebe?« pitao je anđeo.
»Da. Ovo je samo za mene.«
Ne, ni anđeo nije mogao shvatiti starčev razlog. Pa je upitao:
»Reci mi, ciko, kako je to za tebe? Zar ti nisi star, i zar tebi nije preteško nositi kamenje do na vrh
brda?«
»Ja jesam star, i teško je nositi kamenje do na vrh brda.«
»Pa zašto onda...?«
»Eh, dijete, ništa ti ne znaš. Nema stvari, koja se može mjeriti s osjećajem lakoće i punoće, tamo na
vrhu. Tamo je sve sama lagoda. I svaka tegoba sitna je prema toj milini. Da ne nosim ovako svoju
vreću, završio bih u bolesničkoj postelji, ili bih bio pod zemljom. Ne bih saznao kakav je užitak ona
lula na vrhu brda. Od svakoga se njezina dima pomlađujem, i onda zahvaljujem što sam to doživio.
I znam da me ptice i oblaci najbolje razumiju.«
Anđeo je odlepršao u visine, da svojoj družini objavi starčevu tajnu.
41. U JEDNU GOSTOLJUBIVU KUćU
U jednu gostoljubivu kuću ušao je stranac. Ponudiše ga jelom i pilom. On se skanjivao, bio je
sramežljiv i suzdržljiv. No poslije dva, tri nutkanja, sjeo je za stol i dobro se najeo.
»Kad si ti sit, i mi smo«, rekoše domaćini.
»Neka vam je sve blagoslovljeno«, reče neznanac. »Ja ću sada put pod noge.«
»Ne idi, ako ne moraš«, rekoše. »Mi sada odosmo u polje, cio je dan posla pred nama. A ti se možeš
odmoriti, ako ti je s voljom.«
I pokazaše mu strunjaču u kutu jedine sobe. Došljak se ispruži na njoj i zaspa.
Uvečer, kad su se domaćini vratili iz svojega trudodana, zatekli su došljaka čila i budna. Ponudiše
ga večerom. On se i opet skanjivao, no ne zadugo. Večerao je, ispružio se na strunjači, i zaspao.
Drugoga dana ponovilo se isto.
Domaćini su bili dobrodušni ljudi. Smatrali su da je gost od Boga poslan. Starali su se o njemu, i
radili svoj posao u polju.
Tako je to trajalo danima. Ukućani zavolješe gosta, kao da im je krvni rod. Gost se malo pomalo
uključivao u porodični rad. Donosio je vodu sa studenca, vršio žito, krpao obuću, popravljao krov.
No što se više uključivao u svakodnevni posao, sve je više zbog ovoga ili onoga gunđao. Sve je više
primjećivao izvjesne mane i nedostatke u kućnomu redu, pa i u međusobnu ophođenju ukućana.
Znao se zbog toga mrgoditi i mrzo-voljiti.
I opet je to trajalo danima.
Došljak više nije zazirao ni od teških riječi. Radilo se o presoljenoj juhi, ili o zametnutoj sjekiri,
jedio se više nego itko od ukućana.
»Osilio se«, šaputali su između sebe. »Misli da nam može krojiti kapu.«
»Sto šapućete? Krijete li nešto od mene?« ruknuo je u njihov šapat došljak.
»Ništa ne šapućemo što ti ne bismo mogli reći«, odgovoriše. Ali mu ipak ne rekoše. Sve do jednoga
jutra.
»Zašto nas ružiš, i zašto svemu prigovaraš?« obratiše mu se. »Ako ti se ne sviđa kod nas, vani je
cesta - ona ista, koja te dovela.«
Došljak se tada nasmije i odgovori:
»Najdraži moji, dok sam se osjećao kao gost, bio sam tih, i nisam gunđao, jer to gostu ne priliči. Ali
sada se osjećam kao dio vas, i više nisam ni tih ni smjeran, i tiče me se sve što se pod ovim krovom
zbiva. Moje gunđanje dokaz je da sam između vas i sebe uklonio sve ograde, i da sam u punomu
smislu riječi ovdje - možda i više nego netko od vas. Vi to niste primijetili, a valjalo je primijetiti.
Možda sam samo zato i došao. No sada je vrijeme da odem, jer vidim da se moji prigovori ne
razumiju kako valja. Zbogom, i bilo vam sve blagoslovljeno.«
I došljak se iz istih stopa digne i otide.
Neki su od ukućana odahnuli, a nekima bje žao.
Katkada je teško proniknuti Božju nakanu.
42. TVORAC SNIJEGA, TVORAC PIJESKA
Tvorac snijega kladio se s tvorcem pijeska:
»Moji su trilijuni pahuljica. Ali pronađi, hajde, dvije posve iste...! Pa ako uspiješ, poklonit ću ti oba
pola, i sjeverni i južni.«
Tvorac pijeska kladio se s tvorcem snijega:
»Moji su kvintilijuni zrnaca pijeska. Pronađi, ded, dva ista zrnca. Pa ako ti pode za rukom,
poklanjam ti obje pustinje — i Saharu i Gobi, i još dodatak po imenu Thar.«
Oni su se tako kladili zato, jer su znali da onaj drugi ne može dobiti okladu.
Maštu Tvroca ne može nadigrati nijedno Njegovo djelo.
43. ODAKLE RASTE KRUH STVARNOSTI
Tragovi u snijegu vodili su sve do praga kolibe. Ali u kolibi nije bilo nikoga. U kolibi već dugo nije
bilo nikoga. U kolibi, navodno, nikad nije bilo nikoga, pa ni onda, kad je bila podignuta.
Tragovi se od praga nisu nikuda vratili. Tako je to bilo: nitko, nikada, nikuda.
čiji su to bili tragovi?
Nekoga, tko je zaboravio da je umro, pa je u tomu i takvomu zaboravu gazio dubok snijeg ljudskim
cokulama?
Nekoga, tko se na pragu kolibe iznenada pretvorio u pticu?
Nekoga, tko je u džepu škljocao s napravom za ukidanje sile teže?
Ili nekoga, tko se htio našaliti s lovcima na čuda, pa je smislio još--neotkriven-genijalan-način
(pomoću magneta, zvuka, konopaca, motki, ljestava, drveća, itd), kako se vratiti bez vraćanja?
Da, čiji su to tragovi?
Svakako, tragovi nekoga.
Priča polazi u lov na toga Nekoga, jer njoj se mili što je dotični dovoljno nemoguć. Samo se tako
ona osjeća svoja na svojemu polju. Odakle, usput budi rečeno, raste kruh stvarnosti.
Vijest o tragovima nije čudnija od vijesti da postojimo.
44. JEDAN KOJI JE SVE MOGAO
Jedan se čovjek utapljao, jer je zaboravio da zna plivati. Jedan je hodao po vodi, jer je zaboravio da
to rade samo jako lagani voden-kukci. A jedan je hodao običnom ulicom, u običnomu odijelu, u
običnomu danu, i sve je mogao: i poletjeti, i postati nevidljiv, pretvoriti se u vilin-konjica, zaustaviti
klatno u zvonu, saznati što želi, sresti koga hoće... On je sve to mogao, jer nešto važno i prevažno
nije zaboravio: tko stanuje u njegovu tako običnom tijelu.
Umjesto svih onih gore nabrojenih mogućnosti, zastao je kod prodavačice sladoleda, kupio sladoled
od čokolade, i nastavio niz ulicu, ne mnijući ništa, ne htijući ništa.
U isto vrijeme prolijetao je u balonu nad gradom slavni Uri Geler, daljinski savijač gvozda i
uskrisitelj zarđalih budilica. Ljudi su iznosili na ulice i balkone svakojake trule radioaparate i
fotoaparate, kličući oduševljeno kad su neki od njih proradili. A drugi su ponosito pokazivali
iskrivljene noževe i vilice.
čovjek je pogledao uvis, uočio je balon, spazio daljinskog Urija do u svaku trepavicu.
»Šteta što nemam nikakav zarđali sat«, rekao je dovršavajući sladoled. »Sto nemam ni džepni nožić.
Šteta što mi ništa ne treba.«
Jedni se utapljaju, jer su zaboravili. Jedni hodaju po vodi, jer su zaboravili. A jedni se samo jedne
stvari sjete, i to je sve što je ikada trebalo.
45. BIO JEDAN čUDAN CVIJET
Bio jedan čudan cvijet; jedan cvijet čudak.
On je odgađao svoje rascvjetavanje do punoga Mjeseca. Otvarao se u noći uštapa, strepeći od
svakoga drugog pogleda, osim od Mjesečeva. Njegov bi miris ispunio noć, sve do Mjeseca.
Narednoga bi jutra svezao svoje duge, tanke latice u čvor, i takav bi izlazio pod Sunce.
Pitao ga je Otac svjetla:
»Zašto si mi zatvorio vrata svojega srca?«
»U srcu mi je Mjesec, i samo Mjesec. Više nema mjesta ni za koga drugoga«, šaptao je začvoren
cvijet, ubrzavajući svoje venenje.
Otac svjetla pogladi ga po klonuloj glavi:
»Uistinu, ti si moj najvjerniji sljedbenik.«
»Tvoj?!« dahnuo je umirući cvijet. »Kako to smiješ reći...? Ja se jutrom zatvaram, upravo zato što
je sve u meni potrošeno na pun Mjesec.«
»Voljeni, koga god voliš na ovaj način, znaj da Mene voliš. Komu si god ovako vjeran, Meni si
vjeran. Mjesec je Moje ogledalo.«
»Svejedno, neka je«, odlazećim je glasom zašaputao cvijet. »Ja se njemu otvaram, i ja za njega
mirišem. U dubini moje časke ima mjesta samo za jednoga.«
»Oh, dijete, s tim Jednim i razgovaraš, makar Ga zoveš drugim imenom. Znaj da sam Ja u dubini
tvoje časke. Jer Ja ne mogu drugdje biti, nego tamo gdje je ljubav.«
Bio jedan cvijet, vrlo veliki čudak, jer je osvojio besmrtnost, koju nije prepoznao.
Sunčeve zrake nisu uvijek ravne... savijaju se pod Mjesečevim kutom.
46. BILA JEDNA GOLEMA ZGRADA
Bila jedna golema zgrada sa stotinama stanova.
Bezbroji su stanara u njoj živjeli, useljavajući se i iseljavajući. Neki su se međusobno poznavali,
susrećući se tu i tamo pred dizalom, ili na ulaz-izlazu. Ali većina nije znala tko im je susjed.
Stanovi se nisu mogli kupiti, već jedino iznajmiti. O kućevlasniku se svašta nagađalo. Da je čudak.
Da ne postoji. Da živi negdje u zamorskim zemljama. Istina, on se rijetko pojavljivao. Ugovorno je
od stanara tražio da se s poštovanjem ophode s iznajmljenim stanom, i da ga po izlasku, prigodom
uručenja ključeva, ostave u prvotnoj čistoći i neoštećenosti. Takva dolična briga bila je sva
stanarina, koju je tražio.
Ali većina je stanara zaboravljala ovaj ugovor. Stanovi su se predavali novim stanarima u rdavu
stanju, izgrebenih zidova i podova, popuca-lih cijevi, čak nepometeni i neopranih stakala. Oni, koji
su se useljavali u takve stanove, listom su nastavljali rabotu zapuštanja. Ako su neki i pokušali
dovesti stan u prvotno stanje, uspijevasli su ga tek donekle urediti uz velik i dugotrajan trud.
Stanari su se nemarno ophodili i prema kućnim hodnicima, dizalu, tavanu, podrumu. Na ulaznim se
vratima razbilo staklo, i svatko je čekao da netko drugi popravi štetu. Hodnik bijaše pretrpan
otpacima. Zaudaralo je na trulež. U podrum se naseliše oduševljeni štakori. Dizalo je jednoga dana
odbilo da se odazove pozivu.
Jednoga je dana kućevlasniku prekipjelo, pa je odlučio iseliti sve stanare o istomu trošku, i smjesta.
Nije želio uručivati otkaze svakomu ponaosob - od vrata do vrata. »Suvišan je to napor, i otezanje
do u nedo-gled«, mislio je. Stoga je namislio svoju odluku sprovesti pomoću dima i vatre.
Kućevlasnikova supruga na tu se vijest veoma rastuži. »Zar misliš da u zgradi nema baš nikoga, tko
bi zaslužio da u njoj ostane?« pitala je oprezno.
»Ima«, odgovorio je kućevlasnik. »Ali taj jedan ne dostaje da bi se svi ostali poštedjeli.«
»A taj jedan, tko je on, i u kojemu stanu stanuje?«
»Negdje u prizemlju.«
»A čime se bavi? Je li to neka važna osoba?«
»Rekao bih da jest. On po cio dan piše divne priče. Nikomu ih ne čita, osim meni.«
»Kako — zar ga ti posjećuješ?!«
»Ne. Pisac zamišlja da sam ja u njegovoj sobi, da sjedim u naslonjaču, i da slušam što je toga dana
napisao. On to čini svake večeri vrlo zdušno. Zahvaljujući tim pričama, ja sam produljio vrijeme
boravka svima ostalima u zgradi - priznajem, naprosto sam se zanio slušajući, pa sam zaboravio na
problem...«
»Oh, dragi moj...«
I ona zagrli muža, oduševljena otkrićem njegove lijepe potkupljivosti.
Ponadala da će ga uspjeti namoliti da odustane od dima i vatre - eto, zbog toga jednoga, koji piše
divne priče. Ali muž preduhitri njezinu molbu, rekavši:
»Ne brini, draga moja, njega to neće dotaknuti...«
Supruga je ušutjela, ali nije sasvim povjerovala u muževljeve riječi.
I onda je, jednoga dana, zgrada osvanula u plamenu. Krikovi i vapaj nisu se ni čuli zbog urlika
vatre. Stanari su se bacali s balkona i prozora, ali i opet su padali u plamen. Dim je obavio cijelo
mjesto kao pogrebna koprena.
Što se tiče pisca divnih priča, on nije ni znao što se događa. Kasnije je vatrogascima objasnio da je
čuo nekakvo komešanje, ali da nije imao pojma da se radi o požaru.
»Sjećam se da sam dva ili tri puta zakašljao«, rekao je.
Ali onda se - kako reče - vratio na posao pisanja, jer mu se činilo -kako reče - da će izgorjeti, ili se
ugušiti, ako ne piše.
Tako je i bilo.
Ubrzo, to jest, preko noći, nad njegovim je prizemljem narasla nova, velika zgrada, s lijepim
stanovima, koje je valjalo samo održavati u početnoj čistoći.
Neminovna Propast Svijeta ne tiče se baš svakoga.
47. ŠETAO NEKI čOVJEK
Šetao neki čovjek puteljkom kraj jezera. Bila je nedjelja, i sparan ljetni dan.
»Bilo bi lijepo okupati se u jezeru. Pod uvjetom da voda nije hladna.«
Uputi se prema obali da provjeri je li, nije li. Kad al tamo, ugleda u vodi čovjeka, koji se očito
odavao užitcima kupanja, jer se oko njega sve pjenilo.
»Prijatelju«, reče šetač, »upravo sam naumio isto što i ti. Reci mi, je li voda hladna? Ja, naime,
patim od kostobolje, i za mene ne bi bilo uputno prehladiti se.«
Ali čovjek, kao da ga nije čuo, još je više mlatarao rukama oko sebe, podižući još zaglušniju pjenu.
»Hej«, poviče šetač, »možda me nisi čuo. Pitao sam te kakva je voda? Ja, naime, patim od
kostobolje...«
čovjek je nešto mutno i krkljavo vikao, ali šetač nije razabrao ni riječi.
»Ponovi, molim te«, dovikne mu, »vidiš da čekam. Osim toga, reci mi ima li vodenih zmija? Znam
da nisu opasne, ali ne podnosim njihovu sličnost s otrovnicama.«
Iz jezera dopre još više pjene, buke, i nerazgovjetnih glasova. Kupač je potom zaronio. Šetač je
strpljivo čekao na njegov izron. Kupača zadugo nije bilo na površini.
»čudan, neuljudan svat«, mrmljao je šetač. »No moram priznati, umije dobro roniti.«
Onda se na površini jezera pojaviše mjehuri. Kupač na tren izroni, uzlomata se rukama, i opet
zaroni.
»Hej!« drekne šetač. »Zaboravih te upitati je li dno muljavo? Naime, alergičan sam na mulj.«
No kupač se više ne pojavi.
»Da mi je bar na jedno pitanje odgovorio«, progunda šetač udaljuju-ći se. »U današnje vrijeme
svijet je tako neobziran.«
Uistinu jest.
48. JEDNA JE CARICA
Jedna je carica svakoga dana po tekliču slala pismo caru na bojište. Car nije imao vremena čitati
pisma, kićena i mirisna, pisma, u kojima je carica opisivala svoju tugu, čežnju, i samoću. U kojima
je naširoko raspredala o tomu što je te noći sanjala, i u kojima je naposljetku pitala zašto joj car ne
odgovara na ljubavnu poruku.
Dan i noć vodila se bitka. Neprijatelj je nadirao kroz klanac put plodne doline carstva. Svakoga se
dana nebo crnilo od strijelica, a zemlja gutala krv i moždane palih. Car nije ni jeo ni spavao, znao je
da ne smije uzmaknuti, da mora osvajačima prepriječiti proboj kroz klanac.
Teklić je svakoga dana stizao s pismom iz prijestolnice. Car je pisma odlagao u jedan kut svojega
šatora, čekajući trenutak, kad će se moći predati njihovu čitanju. Jer bio je željan podrške nježnih
caričinih riječi.
Bitka je trajala osamnaest dana. Osamnaestoga dana ostatku carske vojske pode za rukom potisnuti
neprijatelja. Uljezi se povukoše i razbje-žaše. Pristigne još vojnika iz prijestolnice, pa sagradiše
kameni bedem i u nj uzidaše gvozdena vrata, koja će zauvijek zaustaviti najezdu divljih plemena.
Tek kada je tvrdi zid bio podignut i gvozdena vrata u njemu uglavljena, car se vrati u svoj šator da
počine. No umjesto počinka, on je radije posegnuo za svežnjem od sedamnaest mirisnih pisama. U
taj čas stigne zadihan teklić, i uruči caru još jedno pismo, osamnaesto.
Car uze osamnaesto pismo, najmirisnije, još drhtavo od njezina dodira. Otvori ga i pročita:
»čekala sam osamnaest dana da mi napišeš jednu jedinu riječ. Sada ja tebi otpisujem jednu jedinu
riječ: zbogom!«
Neki više vole biti voljeni, neki više vole voljeti.
49. BILO JEDNO VRIJEME KOJE NIKADA NIJE PROŠLO
Bilo jedno vrijeme, koje nikada nije prošlo: u njemu je boravio Divni Stranac.
Iz toga vremena često je ulazio u druga, prolazna vremena, i sretao njihove žitelje na trgovima i
pred hramovima, na obalama i u poljima. Stanovnici prolaznih vremena nosili su različite nošnje,
govorili različitim jezicima, imali smeđu, žutu, bijelu, crnu, i bakrenu kožu. Neki su išli pješice,
neki su se prometali u kojekakvim vozilima. Neki su se kitili perjem, neki biserjem. I gotovo su Ga
svi smatrali strancem: nekim, tko nije »odavde«, iz prolaznosti.
Mnogi su Ga pitali:
»Zar se baš moraš vratiti u to Tvoje vrijeme?«
On je odgovarao:
»Ne moram. To ovisi o vama. Zadržite Me, zbog toga sam i došao.«
Ali oni bijahu uvjereni da je Strančeva volja samo Njegova, i njima strana. Slijegali su ramenima, i
govorili:
»On je ipak nešto drugo.«
Na kraju su ga ispraćali psovkama i kamenicama; katkada se nisu libili ni lomače, ni tamnice, ni
križa. Stranac je sve to tiho podnosio, i opet se, poslije izvjesnoga vremena, vraćao; no sada u
drugoj odjeći. Naizgled drukčiji, ali isti. A dočekivali su Ga uvijek isti, naizgled drugi.
Ne, nisu Ga prepoznali, iako im je isto govorio.
Slušajući Ga, neki Mu pridoše i rekoše:
»Zvučiš mi poznato. Jesmo li se već negdje sreli?«
»Nekad je toga, nekad kimono, nekad galabeja, nekad kaftan, nekad svileni pitambar, nekad tanano
vuneno sukno... ali Ja i Ti smo uvijek Ja i Ti«, odgovorio je Divni Stranac.
Poslije su ti neki pronosili Njegove riječi širom i daljom raznih prolaznih vremena, i zaradili tko
ruglo, tko tamnicu, tko ugled, a svatko Strančev neprolazni sjaj.
Odnos Ja i Ti, bio ostvaren ili neostvaren, otac je svih drugih odnosa.
50. ŠKOLA DUPINA
Bilo je proljeće, doba dupina. Jedan poveći plov izabrao je vode oko otoka, da bi otvorio školu za
male dupine. Od jutra do mraka more je kipjelo od njihovih skokova.
Velike dupinske majke govorile su mladuncima:
»Hajde, mališane, skači, znaš ti to, ta nisi se rodio kao dupin da ne znaš!«
I mladunci su skakali, oduševljeni što znaju. Majka je također skakala, ali od radosti što joj djeca
znaju da znaju.
No jedan mali dupin nikako nije uspijevao skočiti kao njegova braća. Zalijetao se iz dubine poput
metka, no vazda bi u zadnji čas zaustavljao svoj iskok nad more.
»Što je s tobom?« pitali ga svi.
»Ne želim skakati«, odgovarao je mali dupin nabusito.
Zapravo, on se plašio vlastitih kočnica; osjećao je da se one tajanstveno stavljaju u pogon trenutak
prije iskoka, pa je strepio da će mu skok ispasti nespretan i smiješan. Radije je trpio ukore, nego što
bi mogao podnijeti ruganje. A ukori su pljuštali i od malih i od velikih, baš nemilice.
Taj je mali dupin kasnije postao filozof. Posebno se posvetio tajni sa-mosvladavanja i samosvijesti.
U tomu mu nije bilo ravnoga u svih sedam mora.
U istomu plovu našao se još jedan loš učenik. Drsko je govorio majci:
»Neću, i gotovo.«
Ne mogavši ga nagovoriti, majka je potražila pomoć dupinskoga psihologa. Ovaj ga strogo upita:
»Zbog čega nećeš? Zar ti nisi dupin?«
Mali se tada okrenu majci i pomirljivo promumlja:
»Pokaži mi kako se to radi.«
No psiholog je smatrao da je bolje nešto drugo:
»To nije potrebno. Pa ti znaš taj skok. Rodio si se s njim - iskočio si iz majke kao torpedo.«
»Ali ja želim da mi se najprije pokaže što je to što ja znam«, tvrdogla-vio se mali.
Psiholog je otplivao, odmahnuvši prezrivo repom. Taj je repni odmah govorio: izgubljen slučaj,
razmaženo derište.
Onda mu je majka udovoljila želji, i izvela visok i otmjen skok nad morem. Mali se odjednom
razvedrio, pljesnuo u svoje prednje perajice, i kliknuo:
»Oh, zar samo to?!«
I skočio više od majke.
Nekima pomaže razumijevanje okoline, a nekima, naprotiv, nerazumijevanje.
51. čOTA I MOTA
Bila su dva brata, čota i Mota. Neuki i siromašni, morali su raditi za sitnu naknadu, jedan kod
mlinara, drugi kod grnčara. I mlinar i grn-čar bijahu prave tvrdice: hranili su svoje radnike tek
toliko da ne pregla-dne, i tjerali ih da rade od zore do mraka. Nikada, pa ni za blagdane, nisu im
davali nikakva dara, niti su im u džep ikada spustili makar i novčić.
Da bi sebi olakšali tmoru i tegobu, čota i Mota su znali posjećivati seoske pušionice opijuma, gdje
se oko jedne poveće nargile natisnulo nekoliko pušača. Ti bi pušači upućivali siromašnicima svoj
izdah opijumskoga dima, a siromašnici, koji su čučali kraj njih, hvatali su taj dim ustima i nosom,
kako bi i oni okusili pokoji dah opojnosti.
Jednoga dana reče sebi Mota:
»Ovako više ne ide. Morao bih pronaći drugoga gazdu.«
Nekako u isto vrijeme i čoti padne na pamet ista zamisao.
Pitanje, koje je iskrsnulo pred obojicom bijaše: gdje pronaći novoga gazdu, koji bi se pokazao
boljim od sadašnjega?
Mota se upitao nije li možda čotin gazda bolji od njegova? A istomu se ponadao i čota: da je Motin
gazda taj, koji je bolji.
Kad su se toga dana uvečer sreli, prvi se Mota poče hvaliti čoti:
»Ovaj moj gazda pravi je car. Hrani me da mi pretiče, i o blagdanu mi daje obilato, tako da ne znam
što ću s parama, pa ih poklanjam sirotinji.«
»Ah, nije to ništa prema mojemu gazdi«, priklopi Cota. »Daje mi kapom i šakom, i još mi nudi
svoju kćer za ženu.«
»Kako bi bilo da razmijenimo gazde?« upitaše obojica u isti čas, s istom prijevarnom mišlju u srcu.
Sutradan Mota ode kod čotina gazde, i predloži mu da odsada on radi umjesto brata. Gazdi je bilo
svejedno hoće li čota, ili će Mota. I drugomu je gazdi bilo svejedno hoće li Mota, ili će čota. Ionako
su jedva razlikovali čotu od Mote. čota i Mota s velikim nadama krenuše na rad, svaki kod tobože
boljega gazde.
Ubrzo su obojica uvidjeli da su zlo razmijenili za zlo.
Ali nipošto da to jedan drugomu priznaju.
Hvalili su se da im je posao po volji, da je gazda velikodušan, da hrane ima u obilju, a i darovi da
znaju pritjecati o svečanim prigodama. Pričajući tako, svakoga su dana bivali slabiji i mršaviji.
Dok jednoga dana Mota, onaj, kojemu je prvomu pala na um zamisao o razmjeni, ne osvane s
mišlju da mu valja napustiti i posao, i brata, i selo, i uputiti se bilo kuda i kamo u bijeli svijet. Toliko
mu već bješe dotužio zlosretan život.
Krenu on od kuće puteljkom koji vodi u bijeli svijet. Kad al noga mu zapne za neki korijen, i Mota
se prekovrne preko glave, jednom, dvaput, i treći puta, dok nije dobro lupio glavom o kamen.
»Oh, mene jadna«, procmili Mota. »Zar nije dosta što sam ubog i čemeran, sad još i da razbijem
ovo malo glave? Zlopaka si sudbino - nekima si mati, a nekima maćeha.«
Kad se pribrao, razabere da je udarac njegove glave odvalio kamen iz ležišta.
»Gle, gle«, pomisli, »ispod kamena je neko tajno mjesto. Kamen je ovdje postavljen kao znak.«
On brže-bolje proruje zemlju ispod kamena, i naiđe na tvrd predmet. Bila je to željezna kutija. Zna
se, kutija sa zlatnicima.
Mota se zadugo nije mogao oporaviti od svojega otkrića. Opipavao je zlatnike, kutiju, pa opet
zlatnike, milovao kamen, blagosiljao korijen, zahvaljivao padu i udarcu, ispričavao se sudbini.
»Zacijelo su razbojnici ovdje ukopali svoj plijen«, zaključi. »Ovakvo blago ne može pripadati
nikomu iz našega sela. A i zašto bi ga netko od nas zakopavao? Ne, ne, to je razbojničko blago, što
znači da me je sudbina konačno izbavila od siromaštva.«
Smišljao je što će i kako će s blagom, i to su bile misli slade od opijuma. A onda mu na um padne
Cota.
»Jadni Cota«, pomisli. »On će morati do kraja života živjeti kao gladno pseto.«
Mota ubaci zlatnike u svoju ubogarsku torbu, zatrpa jamu, postavi kamen kako je prethodno stajao,
i uputi se dalje u bijeli svijet. Ali mu misao na Cotu ne dade prevaliti više od nekoliko koraka.
Zastane, zamisli se, i onda se hitro vrati u selo. Pode do mlina, i stane iz svega glasa dozivati brata:
»Cota, brate, napusti tu ništariju, izađi, pođi sa mnom, ja sam sada bogat čovjek!«
Cota izviri iz prostorije u kojoj se vrtio žrvanj.
»Sto to trabunjaš, brate?« prodere se, u strahu da gazda ne čuje pogrdne Motine riječi.
»Izađi, tvoj je gazda gad i tvrdica i varalica, baš kao i moj! Ja imam za tebe i sebe bolju ponudu!«
»Odlazi!« zakriči Cota. »Dosta mi je tvojih lagarija! Zar mi nisi bajao da je mlinar pravi car? Zar
nisi izmišljao ono o darovima za blagdan, o obilju hrane, o mlinarevoj kćeri...? Odlazi, ne želim te
više slušati!«
»Oprosti mi, brate, lagao sam, ali i ti si meni lagao! Ali sada ti govorim istinu, vjeruj mi!«
»Gubi se!« povika razjareni Cota, i vrati se žrvnju.
A Mota, snužden, pode u bijeli svijet.
Ako je pravda, i nepravda je, ako je slučaj, i zakon je, ako je nagrada, i kazna je... i nije baš uvijek
jasno kad je, a kad nije.
52. KAKO SU ROđENI PJESNICI
Posvećeno Njegovoj Svetosti, Dalaj-lami
Oko Divnoga Stranca uvijek je palucalo Njegovo vrijeme-i-mjesto. Rijetkima se posrećilo vidjeti tu
svjetlucavu ovojnicu. On ih je zvao da udu u nju. Zvao je svakoga. Zvao je i slijepe. Od onih
rijetkih, vidovitijih, još rjeđi su prilazili, oklijevali.
»I što će biti kad uđemo?«
»Postat ćete Jedno sa Mnom.«
Od rijetkih, najrjeđi tada uđoše i više ne izađoše. Jer više nije imalo ni gdje, ni kuda izaći.
Medu rijetkima našla se, međutim, nekolicina, koji poželješe ući jednom nogom, a drugom i dalje
prolaziti starim vremenom-i-mjestom.
»Zato da bismo objavili... Da bismo pomogli. Da bismo stanovnicima staroga vremena-i-mjesta
kazali...«, rekoše.
»Neiskazivo je«, reče Divni Stranac. »Ali pokušajte.«
Tako su rođeni pjesnici.
Biti u dva svijeta, živjeti s rascjepom ličnosti, cijena je za govor ljepote.
53. SREćA
Bila jedna djevojčica, koja je, kuda bi god krenula, ostavljala za sobom zlatni trag. Trag je postajao
vidljiv tek kad bi ona zašla iza vidika. Ljudi su onda, zadivljeni i raspamećeni, jurili da stignu
djevojčicu. Nje više nije bilo. Onda bi skupljali zlatnu prašinu i vraćali se kućama, plačući što nisu
umjeli zadržati djevojčicu, što nisu znali vidjeti tko je ona...
Djevojčica nije imala roditelje, i tražila je dom, koji bi ju usvojio. Bila je poluodjevena i bosa, sitna
i plašljiva, miloga osmijeha. Kosa joj pa-lucala kao u morske vlasulje.
»čija si?« pitali su ju sumnjičavo.
»Onoga sam, tko me hoće«, odgovarala je.
Nitko ju nije htio.
Slali su ju jedni drugima, ti drugi, opet, slali su ju trećima, i tako redom. Kad su se svi izredali,
djevojčica je odlazila. Tek kad je zamaknula za obzor, bljesnulo bi zlato njenih stopa.
U selo, kojim je nedavno prošla, naiđe putujući isposnik. Ljudi ga ugostiše, i ispričaše mu što se
dogodilo. Isposnik se smješkao, kimao glavom, kao da je tu priču već slušao. Pitali su ga tko je ta
djevojčica.
»Nitko drugi do sama čovjekova sreća, koja neumorno dolazi i nudi se da ostane pod našim
krovom, i tek po odlasku ostavlja svoj znak i dar. Tada ljudi udare u kuknjavu, i nesretni su zato, jer
im se sreća sama nudila, a oni ju nisu znali prepoznati«, govorio je.
»Bolje bi bilo da nije ni dolazila«, jadali su se seljani, kršeći ruke. »Ljepše smo živjeli ne znajući da
su takve stvari moguće. Ludo li smo odbili ono, za čim ćemo cijeloga života žaliti.«
Mudrac tada zaište da se cijelo selo okupi pod jasenom.
»Treba provijećati o događaju«, rekao je. »Svi moraju znati kako sebi pomoći.«
Kad se pod jasenom skupilo i staro i mlado, isposnik im se obrati riječima:
»Sto je bilo, bilo je. To ne možemo promijeniti. Ali možemo naučiti kako se ponašati, ako opet
naiđe to zlatno čedo. Da ju opet ne odbijemo od praga.«
»Oh, svatko će joj od nas ponuditi boravak u vlastitoj kući!« uzviče se cijelo selo. »Dat ćemo joj
ono najbolje što imamo, čak i na uštrb naše djece. A ona neka bira kod koga će. Ona zna...« Mudrac
opet uze riječ:
»Nemojte misliti da ona ne može doći i u nekomu drugom liku...« »Oh! A kako ćemo znati...?
Zaboga, da opet ne promašimo...?« »Najsigurnije će biti da ne odbijete nikoga tko vam pokuca na
vrata. Jer, sjetimo se, to može biti naša zlatonoga sreća. Da ju još jednom ne izgubite, otvarajte
svima, i udijelite svakomu.«
Otada je tako i bilo, i to je bila istinska sreća za mnoge.
Tko učini najmanjima od Moje braće... učinio je sebi.
54. KAD IZ EKSTAZE ŠUTNJE
Kad iz duge ekstaze šutnje prijeđe u ekstazu govora, monahova je riječ ubojita. On se tada okrene
ustima prema zidu, i njemu govori, jer nekomu mora. Zid tada poviče za pomoć svima uokolo. Ali
nitko, čak ni bogovi, nisu dovoljno jaki da slušaju tu riječ.
Jedan od tih zidova bio je onaj najviši zid kule u Babilonu.
On je jedno vrijeme odolijevao - ta bio je remek-djelo graditeljsko; potom se urušio, jer je nečujni
tutanj bio odveć prejak, i svih sedamdeset i sedam jezika carstva nisu ga mogli kroza se razvesti, i u
sebe prevesti. Srušio se zid, zajedno s carstvom i jezicima.
Prah mu se pomiješao sa zemljom. Nju pregaziše najezde sa sjevera i juga. Skakavci. Kuge.
Zaborav na veličinu. Dok se zemlja ne dosjeti.
»Budi mi prijatelj«, zamoli ona monahovu riječ. »Svi od mene uzimaju, nitko mi ničim ne vraća. A
ti si jaka, i ubijaš, ako te ne prihvate cijelu. Ja sam spremna to učiniti, cijelost tvoju čuti, a ti budi ta,
koja će mi podržati rast za narednih tisuću godina.«
»Bio to korov ili pšenica, zmija ili pčelica?« pitala je riječ.
»Bila to pšenica ili korov, bio to med ili otrov«, odgovorila je zemlja.
»Bilo to ono što zoveš smakom ili preporodom?«
Zemlja zadrhti, ali ne odustane.
I riječ pristane.
Samo se tako mogla podnijeti ona jednovita, nerazlikovna sila.
Gdje je u igri sve ili ništa, razlikama se o glavi radi.
55. LJUBAV BOGOVA
Jednom se veliko i žarko sunce zaljubilo u jednu malu, modrooku zvjezdicu. Zaljubilo se, jer se
htjelo zaljubiti baš u nju.
Slalo je sunce poslanike s darovima, slalo ih u prosce, sve zraku po zraku, sve sjaj po sjaj. No
zaprošena je svaki puta izjavljivala kako ne vjeruje da nju prosi tako velik i moćan netko, nju, tako
malenu, k tomu, jednu od bilijun bilijuna malenih. Zvjezdica, zaprošena, a neisprošena, klanjala se
poslanicima, jedva se usuđujući pogledati ih u presjajni lik i lice. Govorila je slatko i tiho, jezikom
poniznosti:
»To nikako ne mogu biti ja. Njegovo se veličanstvo zabunilo. Molim vas, idite, i nađite koga je kralj
zaista htio za nevjestu.«
Ali sunce nije odustajalo.
Bez zvjezdice, sva mu se slava činila tmurnom. Kako da je privoli, kako da je pripitomi?
Naposljetku se dosjetilo. Otišlo je u prosce samo - tek u drukčijemu obličju. Odložilo je svoj nakit
od žeženoga zlata, svoju odoru od rastaljenih dijamanata, svoje vulkanske izjave ljubavi. Preobuklo
se u lik sličan liku male zvjezdice, da se ona ne bi uplašila i odbila ga. I nije se uplašila, nije ga
odbila.
Jedne noći, sunce je zašaptalo u uho usnuloj maloj zvijezdi:
»Jesi li se ikada upitala tko sam ja?«
Zvjezdica je iz sna odgovorila: »Ja dobro znam tko si ti.«
Kralj se iznenadio.
»Uistinu? I kako sad pristaješ na mene takvoga, kakav jesam? Zar je ova puka odjeća, ova krinka
moje veličine obavila posao, kojega sav moj sjaj i snaga nisu uspjeli obaviti?«
»Ah, ne kralju, nije me tvoja odjeća osvojila. Tvoja me žrtva, kralju, svezala za tebe. Nisi se libio
biti malen i nejak, nisi se dvoumio ostaviti svoje zlatozarne dvore zbog ljubavi. Tako si osvojio
moje srce.«
Kralj se zadivio odgovoru. Osluškivao ga je u zamirućoj tišini, kao da je zvuk, koji ga sve više
obuzima. Onda je upitao:
»Reci mi još samo nešto: zašto si u početku uzmicala preda mnom? Kakvu si to ogradu bila podigla
između sebe i mene? Zar nisi vjerovala mojemu izboru?«
»Ah, ne, ne, kralju«, govorila je zvjezdica smiješeći se. »Nije se o tomu radilo. Ne, ne o tomu.«
»Reci mi... o čemu onda?«
»Bojim se da me nećeš razumjeti...«
»Reci mi... Razumjet ću.«
»Ne mogu ti odbiti želju, pa makar me to stajalo tvoje odanosti. Moj prijašnji uzmak pred tobom
bio je zapravo strah da ne izgubim obožavanje, koje sam prema tebi oduvijek osjećala.«
»Ne razumijem«, trgnu se kralj svih sjajeva. »Tamna mi je tvoja riječ.«
»Poslušaj me, gospodaru,« šaputala je zvjezdica iz dubine svojega sna. »Nije to neshvatljivo, i
posve je istinito. Pitala sam se - možeš li ti uistinu biti veliko i jarko sunce, ako prosiš beznačajnicu
poput mene? Nekoga, tko ti nema ponuditi baš ništa, što bi tebe bilo dostojno? Nekoga, tko je samo
mrvica tvojega blistanja? Plašila sam se da zbog takvoga izbora ne potamniš u mojim očima. Zato
sam tvojim poslanicima govorila da si se zacijelo zabunio. Jer ljubav za tebe, i obožavanje tebe,
meni su bili i ostali važniji čak i od tvoje ljubavi za mene.«
Kralj je zaplakao.
»Ništa o tomu nisam znao, ništa čak ni naslutio. Avaj, zar je tvoja ljubav za mene mogla biti moj
suparnik?«
»Tako je bilo sve dok mi nisi sam došao u prosce«, reče zvjezdica probudivši se, i uzdrhtavši od
svoje izgovorene tajne. »Tada sam napustila sve svoje strepnje i pitanja. Tada sam vidjela da ne
mogu biti beznačajna, niti da se ti možeš zabuniti.«
Od Njega voljeno, a sebi beznačajno... kakav nesporazum!
56. BIO JEDAN VAL
Bio jedan val, uvjeren da je on samo val. Na njemu jahala pjena, uvjerena da je ona samo pjena. Niz
bokove mu klizile mreške, uvjerene da su samo mreške.
Njihov se život suradnički isprepleo, jedno su drugo oslovljavali s »mreško«, »pjeno« i »vale«,
trajala ta valnost, mreškost, i pjenovitost koliko trajala, to jest, časovi to.
Onda je jedna kap šiknula visoko nad pučinu. Kliknula je:
»Hej, pa sve je ovo more koje se talasa, mreška, i pjeni!«
Sjeti se vale da si more!
57. OSTAVIO SAM IZMEđU NAS PEDALJ
»Ostavio sam između nas sasvim malen prostor, ni pedalj širok«, reče Divni Stranac duši, s kojom
je noću letio nad bezdušnim gradovima.
Duša je plakala.
»Zašto, što će taj pedalj između nas?«
Divni ju je grlio, brisao joj suze, pleo joj kosu u pletenice.
»Još samo malo, dušo, još trenutak. Da bi ti mogla kliknuti do vrha, da bi ti mogla jauknuti iz
podzemlja, i da bi ti mogla riječ o nama kazati.«
»Ah, ne mogu više ni trenutak, ne mogu više ni dijelak trenutka, pa ma koliko bio važan razlog...«
Kad se duša ujutro našla u tijelu, mogla je još cijeli dan, jer je znala da ju čeka san; mogla je još
cijeli život, jer je znala da ju čeka buđenje. Ali u noćnomu letu, pedalj od Divote, nije mogla ni
časka.
Biti blizu... znači biti najželjniji blizine.
58. BILA JEDNA PRINCEZA
Bila jedna princeza, s kosom od čistoga zlata.
Od svih stvari na svijetu, ona je najviše voljela cvijeće. Ni dragulji, ni svile, ne bijahu joj draži od
cvjetnih boja, oblika, i mirisa. A od svega cvijeća najvećma je voljela lotose.
U njezinu vrtu bilo je sedam ribnjaka s lotosima svih ćudi. Neki su bili plavi, i voljeli su mjesec,
neki bijeli i ružičasti, zaljubljeni u sunce. Princeza je voljela i mjesečare, i obožavatelje sunca.
Svakoga dana ubrala bi po jednoga, i odnosila ga u svoju sobu, da njim okiti uzglavlje.
Jednoga dana, dok je zaključavala vrata svojega vrta, zapahne ju opojan miris. Ona zastane kao
gromom zakucana. Samo joj se zlatna kosa stala kovrčati i plesati, a u danu bez vjetra. A onda
princeza polako otključa vrtna vrata, i pode za mirisom.
»To je zacijelo lotos«, reče. »Miriše zlatno.«
Miris je bivao sve sladi i omamniji. Vodio ju je sve dalje i dalje. Drvoredi su ju usput pitali:
»Jesi li pitala oca i majku, zlatokosa, smiješ li sama ovim putem?«
Ona je odgovarala mislima:
»Nemam vremena pitati ikoga, jer miris me neki divan vuče, kao udica ribu.«
Pitali su ju oblaci:
»Jesi li pitala brata i sestru, je li to tvoj put?«
»Nemam vremena pitati ikoga, jer miris me neki divan zove, kao mreža leptira.«
Išla je, išla, i pitao ju je vjetar:
»Jesi li pitala svoje srce, je li to tvoj put?«
A zlatokosa je odgovorila:
»Pitala sam... Srce je moj put.«
U dodatni odgovor, njezine su se vlasi još više zakovrčale, još življe zapalucale.
Išla je, išla, dok nije stigla do jednoga samotnog polja. Nasred polja, modrilo se jezero. Uputila se
poljem prema jezeru, a ono se modrilo, mo-drilo, modrilo do u nedogled.
Jezerom su plesali labuđi svih boja. Začarana je promatrala njihov ples, otmjen i nečujan. A onda
ugleda zlatni lotos, najljepši kojega su joj oči ikada srele. Ljuljao se na vodi, posve blizu obale.
Princeza je skinula cipele, zadigla haljine, i zagazila u vodu. Lotos je kimao zlatnom glavom, kao
da odobrava njezin ulazak u jezero. Ali jedan medu labuđima zapjeva:
»Zlatokosa, zagazila si do gležnja, kuda smjeraš ti?«
»Ubrala bih zlatni lotos, eto što bih ja«, odgovorila je princeza, i pružila ruku da ubere lotos. Kad al'
on uzmaknu dva, tri sežnja dalje u jezero.
Princeza podigne haljine još više, i krene za lotosom. Drugi je labud zapjevao:
»Zlatokosa, do koljena si zagazila, kuda smjeraš ti?«
»Ubrala bih zlatni lotos, eto što bih ja«, odgovori princeza, pruži ruku, kad al' lotos odskoči od
njezina dodira, i uzmakne još dva, tri sežnja dalje u jezero.
Princeza se sada istinski začudi.
»Sanjam li?« upita sebe. »Ili je ovo čarolija vodenih vila?«
Ali toliko je željela lotos, da je ostavila čuđenje po strani, podigla haljine do kukova, i zagazila još
dublje, još dalje. Treći labud zapjeva:
»Zlatokosa, do bokova si zagazila, kuda smjeraš ti?«
»Ah, ubrala bih zlatni lotos, eto što bih ja«, odgovori princeza, ispruži ruku i... lotos je opet vrcnuo
prema sredini jezera.
Princeza zastane, osvrne se, i ugleda obalu daleko iza sebe. Labuđi su prestali s plesom, vratovi im
se ukočili kao staklo; nisu disali, samo su ju nijemo promatrali.
»Sto da radim? Da se vratim? Ali kako ću bez zlatnoga kući, kako ću bez njega večerati, kako
provesti noć, kako dočekati jutro?«
Okrene leda obali, i zagazi još dublje.
Labuđi su možda htjeli kriknuti. Odletjeti. Otvorenih kljunova gledali su kako princeza ulazi u vodu
do struka, do grla, do čela, do tjemena...
I onda se više ništa nije vidjelo.
Labuđi se otkočiše, zalelujaše vratovima, jedni druge pogledaše, kao da se pitaju jesu li sanjali, ili
su ih začarale vodene vile, te im se pričinilo da su maločas vidjeli zlatokosu princezu. Ali kad
svrnuše okom put obale, ugledaše tamo zlatne cipelice.
Opet svrnuše okom prema sredini jezera, i vidješe da se kraj zlatnoga lotosa njiše još jedan, također
zlatan.
Zlato hoće zlato, i obratno, pa ma koja bila cijena.
59. BILO JEDNO HODOčAŠćE U MEKU
Bilo jedno hodočašće u Meku, vrlo poučno.
Sedmorica putnika ljuljali se na devinim leđima, sjene su njihove nevoljko klizile za njima, žedne
kakva oblaka, koji bi ih oslobodio povlačenja po usijanu pijesku. Ali sunce je nemilosno žeglo,
sjene su bezglasno jaukale, putnici se molili Alahu za malo hlada i odaha.
Idući tako, sustignu nekakva jahača samotnika, koji je odmicao istim smjerom.
»Jesi li i ti hodočasnik?« upitaše ga sedmorica.
»S tom sam nakanom krenuo na put«, odgovori čovjek.
»A zašto si krenuo sam?«
»Kako mogu biti sam?! Tko je ikada sam?«
»Da, da, pravo zboriš.«
Jedno su vrijeme jahali šuteći. Sad su bili osmorica. Žega je uto lak-nula, jer je naišao velik, bijeli
oblak. Njegova je sjena padala samo po ho-dočasnoj skupini — sve ostalo bijaše ožegnuto suncem.
»Alah je uslišao naše molitve«, rekoše sedmorica.
Kad je sišla večer, ulogoriše se kraj jedne stijene. Sedmorica prostri-ješe molitvene hasure, i stadoše
se klanjati put Meke. Onaj čovjek, pak, poče se klanjati na sve strane svijeta.
»Ovaj nije valjan pravovjernik«, stadoše se došaptavati sedmorica. »Tko zna s kim putujemo. Sutra
ćemo ga o tomu pitati.«
Kad je zajutrilo, krenuše njih osam dalje na istok. Voda sedmorice oprezno upita onoga čovjeka:
»Brate, kojoj ti vjeroispovijesti pripadaš?«
»Ja pripadam vjeroispovijesti ljudi, koji slušaju Božje zapovijedi«, odgovori čovjek.
»Znači li to da si musliman?«
»To znači da sam i musliman.«
»Jesi li se uputio u Meku?«
»Nemam ništa protiv toga da odem u Meku.«
»Ako si krenuo u Meku, zašto se sinoć nisi poklonio u smjeru Meke? Zar ne znaš, koja je strana
Alahova?«
»Pokažite mi stranu, koja nije Njegova!«
Opet su jedno vrijeme jahali šuteći. Onaj bijeli oblak i dalje je milostivo zaklanjao sunce.
Sedmorica rekoše osmomu:
»Vidiš li što čini Alah? Ovaj oblak baca sjenu samo na nas, sve ostalo je pod sabljama sunca.«
»Vidim«, reče čovjek, i prekrsti se.
Sedmorica tada zaustaviše deve, zaurlaše:
»Sto ti, kršćanine, tražiš u Meki?«
»Isto što i vi«, odgovori čovjek.
»Priznaješ, dakle, da si kršćanin?«
»Priznajem da sam i kršćanin.«
»Odlazi, nevjernice!« povika sedam bijesnih glasova. »Nisi dostojan društva pravovjernih! Gubi
se!«
»Dobro«, reče čovjek. »Odlazim. Ne zamjerite - ali nisam ja tražio vaše društvo, već vi moje.«
Potjera on devu, i nastavi sam put obzora. Ali onaj veliki bijeli oblak pobrza za njim, uokruži ga
svojom sjenom, raskošno i brižno, a sedmoricu ostavi pod golim, razjarenim suncem. Sedam sjena
tada zavajkaše što ih opet vuku po usijanu pijesku.
Hodočašće je završeno, kad shvatiš gdje je Meka.
60. MA ŠTO ćE OVOLIKE ZVIJEZDE
Jedna je bezazlena duša poželjela samo jednu, teško zadobivu stvar: razgovor s Gospodom Bogom
nasamo. Pošla je svijetom, raspitujući se gdje stanuje Gospod.
»Kad bismo znali, i mi bismo tamo«, rekoše neki. A neki drugi su podizali obrve, da bi poslije
provalili u zdrav grohot.
»Kad otkriješ gdje stanuje, javi nam.«
Bezazleni nije ni primijetio da mu se rugaju. Obećao je da će im javiti čim sazna pravu Gospodovu
adresu.
Gospod je to promatrao, i svidjela mu se odlučnost duše, koja je tražila razgovor s Njim nasamo.
Ukratko, tragatelj je po volji samoga Gospoda stigao pred Njegovo stanište. Bila je to obična ulica,
obična kuća, običan dan. Na vratima stana običnim je slovima pisalo ime stanara: Gospod Bog.
Došljak je pokucao, bilo mu je otvoreno, bio je pozdravljen kao netko tko je najavljen i rado
dočekan; bio je potom uveden u sobu od primanja, i ponuđen da sjedne.
»Ne bih sjeo prije no što Gospod dođe«, smjerno će došljak.
»Sve je u redu, ako ti Ja nudim da sjedneš.«
»Zar ti nisi Gospodov pomoćnik?« pitao je gost.
»Nemam nikoga osim Sebe«, odgovori Bog smiješeći se. Istoga časa u ruci Mu se nade čaša s
tamnozlaćanim, gustim napitkom. Domaćin ju pruži gostu.
»Ovo je piće besmrtnosti.«
»Neka mi oprosti domaćin! Ako smijem, ja bih Te najprije nešto zapitao...? Jer: otpijem li malo iz
ove čaše, možda više neću imati nikakvih pitanja.«
»Razumijem«, reče domaćin, i odloži čašu. »Hajde, pitaj.«
»Eto, mene već dugo muči pitanje zašto na svijetu ima toliko nepotrebnih stvari?«
»Na primjer?« upita Gospod.
»Na primjer — sva ta neizbrojiva zrnca pijeska po pustinjama?«
»I što još?«
»Još mnogo toga. Evo, čemu tolika silna jajašca, iz kojih se nikada neće izleći živ stvor? Toliki
spermatozoidi — nadam se da Te to ne vrijeđa, Bože — koji nikada neće stići na cilj? Toliki pelud,
koji nikada neće oploditi nijedan cvijet? Tolike jalove riječi, koje ljudi već tisućama godina
ponavljaju svakoga dana, ništa pritom ne misleći?«
»Je li to sve?«
»čemu, naposljetku, tolike silne zvijezde, od kojih samo malen broj vidimo? Sto je s onim drugima,
koje nikada nećemo vidjeti, pa ni naslutiti? Nije li to rasipništvo, nije li to rastrošništvo, Bože? Zar
nisi mogao napraviti svijet, u kojemu tako velik broj stvari neće biti suvišan?«
»I pijesak, i zvijezde, i pelud, i riječi... sve to svjedoči Moju raskošnu i neobuzdanu prirodu«, reče
Gospod. »Da biste znali Moje neizmjerje, Moje bezmjerje, Moj bezbroj... zato. Ja nisam mjernik na
sitno. I zato jer svjedoče Moju puninu, stvari ne mogu biti prazne. Jer svjedoče Moju beskonačnu
prirodu, stvari ne mogu biti beskorisne.«
Bezazleni se nade u čudu.
»Kako se toga nisam sjetio!« klikne. »Da, tako je — prekobrojnost je samo sušto slovo Tvojega
prekomjerja!«
»Kako se toga nisi sjetio, pitaš? Ja ti nisam dao da se sjetiš«, reče Gospod veselo. »Jer htio sam da
Mi dođeš u pohode, da bih te ponudio čašicom besmrtnosti. Uzmi sad, pij, i budi sretan.«
Odgovor rada pitanjem, da bi ugostio pitatelja.
61. BEZ MENE NE MOŽEŠ
»Sanjala sam da nikad nećeš moći bez mene«, reče grana plodu, reče školjka biseru, reče zora danu.
Reče pomalo svatko pomalo svemu.
»Sanjala sam..., a gle, možeš.«
Toga časa pade plod, ode biser, svanu dan. Rastane se cvijet od mirisa, govoreći:
»Sanjao sam da bez mene ne možeš..., a gle, možeš.«
Reče tada Gospod, govoreći svemu, govoreći svima:
»Ne nadaj se da možeš bez Mene. Osim toga, Ja jedini ne sanjam.«
Hvala Bogu, bez Njega se ne može.
62. JEDAN NESTAŠNI POčETAK SVIJETA
Jedan nestašni trenutak bio je nekoliko puta opominjan od ozbiljnijih minuta i sati na ovaj način:
»Ne zadijevaj se svuda uokolo, ne migolji tamo-amo, idi ravno, propisnim hodom i korakom!«
»Inače...?« zadirkujući je pitao trenutak.
»Inače ćeš ispasti iz reda i načela. Inače ćeš poremetiti tijek stvari. Drži se satnoga rasporeda. Sat
kaže da je tebi ime sekunda.«
»Sat?!« podrugnu se trenutak. »Neće meni ta tupa i nemaštovita tik-takalica odrediti ime i društvo!«
Nestašnik je bio radoznao može li se uopće dogoditi da on »ispadne«. I dok je to istraživao,
odjednom se našao na nigdjevini. Bila je to praznina bez ikakvih silnica i smjerova. Bez sile teže,
bez središta, bez oboda.
Ostale su sekunde odmicale svojom cestom dalje, koračajući u urednoj crti, ususret vječnosti,
ususret prolaznosti.
Lakoumni se trenutak najprije zgroznuo.
»Gdje sam to ja? Stanite, kuda ćete bez mene? Ne može tako...!
Ali povorka ga nije čula, ili ga nije htjela čuti, ili joj je bilo zabranjeno da ga čuje. Trenutak bijaše
užasno, neshvatljivo sam. Rasplače se.
»Avaj, što li sam doživio! Sto ću sad sa sobom? Komu ja trebam? Kad nema nikoga i ničega?!«
Ne zna se koliko je dugo trenutak boravio izvan vremena. Ali taj je boravak dostajao za jedno čudo,
koje se ponavlja zadanim ritmom svakih dvanaest milijardi godina.
Naš trenutak obriše suze, i hukne u prazninu:
»Pa dobro, hajde da ja nešto izmislim. Nešto ispočetka. Pa da, netko mora početi. Netko mora biti
voda. Budući da nema nikoga drugog, to ću biti ja. Ja sam svoj veliki prasak, svoja sam povorka, i
krećem joj na čelu!«
Trenutak onda krene strojevnim korakom, kao da zna kuda će i kamo. Istoga časa jurnuše za njim
štropoti, tutnjevi, grmljave, pjesme, cvil,
šapati. Okrene se. Imao je što i vidjeti: njegovim su tragom zaglavinjala nova kopna, nova mora,
nove rijeke, nove zvijezde. Njegovim je tragom krenuo i netko, tko će ubrzo izumiti sat.
Razlike je smislila istota, da vidi može li sebe prevariti.
63. BILA SU DVA TRI NAJ-CVIJETA
Bila su dva, tri naj-cvijeta od stotinu i osam latica, dva, tri još neviđena ljepotana, a niknuli su na
dva, tri kontinenta. Ipak, znali su jedni za druge. Povezivao ih je njihov jedinstveni milmiris. Njim
su razgovarali, dogovarali se, maštali, sanjali.
Jedva su čekali da ih netko nade i ubere, pa da im se zadivi kako dolikuje.
Onda bude ubran jedan od njih.
»Blago njemu«, uzdahnuše preostala dva, i još ljepše zamirisaše.
Zamalo, i bude ubran drugi.
»Oh, blago njima«, zabugari preostali cvijet.
On je sada mirisao kao dva, tri, i bio lijep za dva, tri. Miris mu je obujmio šumu i livadu poput
tanane, svilene mrežice. Svi su leptiri pijano lepršali u njoj. Sve pčele, svi zujavci, svi mravci, svi
zrikavci. Napokon, i sve su druge časke stale oponašati taj jedan miris na svoj način.
Ruka berača naiđe opet ludo blizu, spusti se do stapke cvijeta, zastane; potom se povuče.
»Šteta je ubrati takvu ljepotu«, rekoše usta ruci. I odoše, da nikomu ne kažu mjesto, gdje raste taj
jedan cvijet.
Ona dva ubrana cvijeta budu svečano uručena ravnatelju kuće bilin-stva, i potom proglašena
Otkrićem. Posjetitelji su dolazili da im se dive. Cijeli grad. Cijela zemlja.
Oni su još jedno vrijeme slavno izdisali, a potom ih zastakliše.
»Samo dva takva cvijeta postoje na svijetu«, govorili su ugledni biljo-znalci. »Samo dva, i ta su dva
ovdje.«
Onaj treći, neubrani, cvao je i mirisao u tišini, jedini živ od trojstve-noga plemena, a umirao je od
želje za priznanjem, koje ga je, srećom, za-obišlo.
Negdje postoji ljepota, koja čezne za tim da bude viđena i priznata, drugdje postoji ljepota
umrtvljena od priznanja.
64. REKAO JE KRALJ KRALJICI O IGRI ŠAHA
»Mila Moja, pogledaj kroz prozor na široko polje, i reci Mi što vidiš!«
Kraljica odloži svoje vezivo, ustane šušteći divot-suknjama, i pogleda kroz prozor. Kad je čas
potom svrnula pogled s prozorskoga vidika u nutrinu sobe, bila je blijeda i uplašena.
»Vidim da nadolazi zla sila, koja bi da Te svrgne s prijestolja, moj Kralju. A Ti, koliko Te moje srce
zna, i može znati, ne laćaš se mača nikada. Ne zato što bi se plašio, već zato što prezireš takvu
akciju. No kako ćemo onda preživjeti?«
Kralj se sućutno smiješio, gledajući kraljičin nespokoj.
»Dajem tebi, voljena, da se boriš za Mene - dajem ti snagu, kakvu nitko nema, dajem ti strelovitu
moć, spokoj srčanosti, žestinu odanosti.«
Dok je kralj to govorio, s kraljice spadoše svile i baršuni, nakit i ukrasi, a obujmiše ju tvrdi oklopi;
odletješe joj s nogu papučice, i ustupi-še mjesto gvozdenim čizmama. Sa struka kliznu zlatan pojas,
i stegne ju umjesto njega čelik, s mačem i džilitima. Na glavu s bujnom kosom spusti se kaciga, u
ruci joj se nade nestrpljivo koplje.
U čudu je kraljica gledala svoju preobrazbu. Njezin ju vez više nije prepoznavao, ptica je u krleci
zamuknula.
»Osim toga«, nastavi Kralj, »dajem ti vojsku, kojom ćeš zapovijedati, konjanike i hitre trkače, kule i
gradove, i stotine pješaka. Brani Me, Mene jedinoga, koji se neću boriti, jer Ja sam savršen, jer Ja
sam potpun.«
Kraljica je kliknula od radosti.
»Sve ću učiniti da pobijediš, moj Kralju!«
»Meni ne treba pobjeda«, smiješio se Kralj. »Ali vama treba.«
»Dobro, učinit ću sve da Te suprotnik Tvoj ne obori, da Te ne zarobi!«
»Meni nitko ne može prići, kraljice«, i dalje se smiješio Kralj. »Ja sam nedodirljiv. Oko Mene je
neprekoračiv prostor, sveta vatra.«
»Može li Ti onda itko išta?«
»Meni ne može. Ali sebi može, ako Me ukoči u pokretu. Ako Mi sveže korak. Onda se igra
privremeno završava. Da, osvaja se kraljica, kraljevstvo, i vojska. Ali se Kralj ne osvaja.«
»čemu onda...?« promuca kraljica, prije nego što će izdati zapovijed za pokret. »čemu onda bitka,
smrt, i pad, i slava - ako to nije zbog Tebe i za Tebe?«
»Igra je zbog vas, i za vas. Mene ne dotiče ni pobjeda, ni poraz.«
»Ali ja ne bih ulazila u bitku da nema Tebe«, vrisnu kraljica. »Ja se ni s kim ne bih borila, ako se ne
borim u Tvoje ime, i za Tvoje razloge.«
»Dobro je da tako misliš, iako je istina nešto drugo«, reče Kralj spokojno. »Pođi sada, vrijeme je.«
Kralj zagrli kraljicu, i side s njom do kapije. Pred kapijom je već čekala spremna vojska - časnici,
pješaci, vitezovi, i pokretne tvrđave. Na kraljici tada uzblista bojna oprema. Zaiskri koplje, zareži
bodež o pojasu. Trublja se sama podiže do njenih usta.
Kralj poljubi ruku kraljici. čineći to, izgovori joj u dlan poruku:
»Znaj da tvoja bitka nije s drugima. Znaj da smo na bojnomu polju ti i Ja sami.«
To je bitka: saznati s kim se boriš - s Bogom ili sa svijetom?
65. BIO JEDAN čOVJEK SAM
Bio jedan čovjek, sam na svijetu.
Susjedi su ga smatrali dobrim susjedom, supruga dobrim mužem, djeca dobrim ocem, prijatelji,
znanci, suradnici u poslu, itd., svi su ga hvalili kao valjana čovjeka, što je i bio. Ali unatoč tomu, on
je bio sam.
Jednoga je dana pomislio:
»A što ako ostanem bez rodbine, bez supruge, djece, prijatelja? Bez posla i susreta svih vrsta? Bez
kuće, bez jezika, bez imena? Hoću li onda biti još šamiji? Ili...?
Tako je taj čovjek razmišljao, premišljao, i na koncu smislio način kako to saznati. Način je bio:
otići u ledenu pustoš Arktika, blizu Sjevernoga pola, i tamo provesti šest mjeseci dugu sjevernu noć.
To je trebao biti znanstveni pokus psihologije, biologije, i možda još nekih znatiželjnih grana
znanosti; no znanosti su bile dobrodošla krinka njegovu pravom poticaju.
Ustanove su se oduševile njegovom zamisli. Opremile su čovjeka valjanim šatorom, pokrivačima,
prikladnom odjećom, knjigama, kojekakvim oruđem, moćnim svjetiljkama, hranom i pićem,
grijačima svih vrsta, i na kraju, staromodnim svijećama-i-šibicama. čovjek je, dakle, otputovao u
polarnu noć, slavljen kao istraživač. On je to uistinu bio. Istraživao je vlastitu samoću — dokle se
prostire, koliko je duboka.
Polarna je noć bila nijema i nepomična. čovjek je sjedio u šatoru uz svoju nepromočivu svjetiljku,
radeći ovo ili ono, ili naprosto postojeći. Katkada, kad je vani bila bezvjetrica, i temperatura
»samo« pedesetak ispod ništice, izlazio bi u šetnju. Ravnica je bila tamni beskraj. Sve je bilo
mračno i bezglasno, bez tragova ikakve zvjerke, ulutale u tu samotinju.
čovjek je sad mogao dodirivati samoću prstima, nosom, uhom. Bila je stvrdnuta i stvarna, bila je
opipljiva. I veličanstvena.
»Da, to sam ja«, mrmljao je. »Ja sada stanujem unutar sebe.«
Otkrio je nešto čudno, to jest, zapanjujuće: koliko je god golemo bilo njegovo drugo ja, toliko u
njemu nije bilo mjesta ni za što drugo, ni za koga drugoga. Utaman se pokušavao sjetiti svijeta iz
kojega je došao - svoje kuće, obitelji, grada. čak mu je bilo teško sjetiti se svojega imena.
U njegovu golemu i samotnom ja, nije bilo mjesta ni za koga drugoga, osim za to ja.
Tako je čovjek proveo šest mjeseci mraka i leda, bez ikakva drugog društva, osim vlastite samoće.
Kad se vratio, slavili su ga na svim stranama, neumorno ga opsjedajući s pitanjima. U znanstvenim
laboratorijima mjerili su mu krv, tlak, reflekse, mentalno stanje; i ne pronalazeći nikakvu značajnu
promjenu, uvijek su se iznova vraćali običnomu ljudskom čuđenju - kako je moguće preživjeti tako
posve sam, dugu polarnu noć? On je odgovarao sa smiješkom:
»Polarna noć? To sam bio ja, sa sobom.« »čovjek je lud«, zaključiše neki, pa onda još neki. A treći
neki, ljubitelji sablazni, trijezno ponudiše: »Dokažite da je lud.« »On je sam dokaz«, slegnuše prvi
ramenima, i razidoše se, svjesni da je tajni dokaz i vlastiti stav daleko od javnoga i općega.
U potrazi za drukčijom potvrdom o ludosti, neki četvrti spopadoše ženu-djecu-susjede-i-prijatelje s
pitanjem:
»Jeste li primijetili neku promjenu poslije povratka?« »Da!« zagrajaše listom. »On je sada još bolji!
Još bolji muž, otac, prijatelj, i susjed. On je sada najbolji.«
?i
66. SLIčICA IZ LUKSORA
Sjedile su staroegipatske dame, čavrljava bića, koja ljube udisati mil-mirisne lotos-mješavine; bića,
koja vole istančanu raskoš, i ponašaju se kao da su dio nje. Oko njih robinjice, koje su također dio
estetike raskoši. Suše im kosu pomoću mirisnih dimova i kadova. Kada duhne vjetar s Nila, dimovi
su u kosi uspomena, ali zanosna.
Jednoga dana udjene im se u usta priča o vrtovima i vrtlarima.
»Moj je vrtlar iz Nubije«, reče jedna, od svih dražesnija. Sama je po majci bila podrijetlom iz
zemlje Suerni, u Medurječju. »Vrlo je nabusit, vrlo osoran. K tomu ima kvrgav nos, i prsti su mu
kao skvrčeno korijenje. Ali je snažan za četvoricu.«
»Je li bolje imati takvoga, ili čovjeka pitome ćudi, a slabih mišića?« javnuše se ostali članovi leluj-
družine, naslanjajući se na kadove i mirisne isparine, i ne naročito željni utvrditi što je bolje. Ta nisu
valjda vodile razgovor da bi nešto saznale; već da bi uživale u melodiji rečenica, i u njihovoj
sukladnosti s kretnjama i osjetima čula.
Jednoga dana, kod vrtlara iz Nubije otkriše gospodaričinu tirkiznu nanožnicu. Optužiše ga s krade, i
odvedoše kamo se već odvode kradljivci. On nikomu nije rekao da je zaljubljen u gospodaricu.
Nikada se nije usudio dignuti pogled više od njezina gležnja. Zapamtio je, stoga, nanožnicu. Našao
ju je u travi, i pokupio ju, da spava s njom, i s njom razgovara. Onako grub i napržit; s onakvim
nosom i prstima, šaptao joj je nježnosti i milja.
Oderaše mu leda batinama. Potom ga protjeraše na jug, u Nubiju.
Na sljedećemu domjenku, mlada se dama požali što joj vrt zarasta u korov, i cvijeće u lijehama
vene.
»Zbog čega?« nehajno izroniše glasovi kroz mirisne dimove.
»Zbog moje tirkizne nanožnice«, još nehajnije objasni prva, od svih dražesnija. »A baš i nije neka
vrijednost.«
O rogu bika tirkiz-nanožnica,
o rogu bika...
U nanožnici mirisna nožica,
rosna rosa na vrhu lotosa, rosna rosa...
A bik silno umire bez krika.
67. U JEDNOJ OLOVCI
(Pjesma uz harfu)
U jednoj olovci drijemalo je pismo. Jedno vrlo važno pismo, s upi-^ sanim nadnevkom pošiljanja.
Olovka je zijevala na pisaćemu stolu, čekajući. Pismo je u njoj uzdi-salo, sanjajući. Kroz san je
govorilo olovci:
»Ded, sestro, učini nešto...«
»Moramo biti strpljivi«, odgovarala je olovka.
Na riječ »strpljivi« pismo se prenulo od sna i drijemeža.
»Strpljivi — koješta! Ja ne smijem zakasniti! Ja sam važno pismo, ali moja važnost ima rok!
Potrebno je stići na vrijeme. Reklo bih da se radi o životu osobe, kojoj sam namijenjeno.«
»Pretjeruješ« svisoka će olovka. »Misliš o sebi kao o najvažnijemu. Ih, kolika su sve pisma sa
mnom napisana! Neka su bila bačena u koš, neka ostala neotposlana, neka ostala neotvorena...
Nemoj misliti da si baš ti onaj sudbonosni papir, o kojemu ovisi život, zdravlje, i zadovoljstvo.«
»Ja mislim da jesam«, izjavi pismo. »I zato nemam pravo biti strpljivo.«
Prolazilo je vrijeme. Ruka se jednoga dana maši olovke; zastane, za-lebdi nad bjelinom papira,
nalik neodlučnu leptiru. Olovka je u ruci treperila. Pismo je u olovci treperilo.
»Zašto čeka?« uznemirilo se pismo.
Ruka se s olovkom spustila na papir, onda je opet zastala. Olovka je napeto šutjela. Pismo je u njoj
zapomagalo svim svojim slovima:
»Zar me ne umiješ napisati? Zar sam u tebi tako nečitko? O čemu se radi?«
Onda ruka s olovkom krenu ispisivati spora, krzmajuća slova: »draga...« I opet zastane.
»Hajde, nastavi, molim te«, jaukalo je pismo. »Ti znaš da ona čeka samo mene... Da izgleda
listonošu svakoga dana... Da danas ističe rok.«
Ali ruka je bila gluha. I dalje je stajala. Onda je počela nešto crtati, da bi odgodila misao. Nacrtala
je cvijet. Onda je bacila olovku i zgužvala
papir. Onda je pismo u olovci od jada rastočilo sva svoja nenapisana slova. Razvrzlo ih od zvukova.
Naposljetku, izbrisalo ih. Tako je prestalo postojati. Olovci bijaše žao pokojnoga pisma, ali što da se
radi?
»Bit će još pisama«, tješila je sebe. »I važnijih od ovoga.«
Onda je kroz otvoren prozor vjetar dohvatio papir. Hitnuo ga, uzba-cio ga, ponio ga, kotrljao ga po
cestama zraka.
Na prozoru u drugomu dijelu grada stajala je Ona, glave lako naslonjene na prozorski okvir. Bilo je
podne. Ulicom je odzvanjao tvrdim korakom listonoša, kao sam čisti usud.
»Danas je taj dan...«, šaputala je. »Kad ističe rok važnosti.«
Onda je listonoša pozvonio na druga vrata. Onda je ona zatvorila prozor, povukla se u sobu, i
zaključila da joj valja bez odlaganja učiniti što je naumila. Ispružila se na ležaju, zatvorila oči, i
zaustavila dah. Onda je dah odlepršao kroz zatvoren prozor.
Onda je o prozorsko okno udario - sav zadihan i vjetrom donesen - zgužvani cvijet nenapisanoga
pisma. Onoga, koje nije smjelo zakasniti. Onoga, o kojemu je ovisio život, zdravlje, i zadovoljstvo.
Sačuvala se samo jedna riječ rastočene namjere: draga... Ta, kojoj ne bijaše suđeno povesti za
sobom svadbenu povorku.
Koga sve okriviti za umorstvo pisma? Za smrt djevojke? Za prekora-čen rok?
Koga sve okriviti za nestašicu ljubavi?
68. POLA GLAZBE POLA ŽENE
Pola glazbe, pola žene, struk osinji, lice — razlog snu i razlog buđenju: to je Sarasvati, mati poezije.
Ona drži u rukama glazbalo, po čijim žicama joj prsti struje, tobož nehajno.
Oko nje se prostor savija, vrijeme pletenicu svoju ne plete, već raspleće, sveudilj raspleće. Oko nje,
pola muzike, sluh je najtiši; oko nje, pola žene, cvijet se riječi svlači do gole rose.
Njezino glazbalo ima ljudski smjer: žicama uzgorno putuju dodiri njenih prsta, u povorkama putuju,
u naoko rasutim, snenim, prpošnim salvama, no svemir je brojeva to u savršenu sporazumu.
Njezino glazbalo ima ljudski lik: ono oživljava, jer glazba što kroza nj struji, život je. Glazba daje
glazbalu samosvijest i snagu. Zašto struji, zašto daje? Ne zna se.
Pola žene, pola muzike lebdi pedalj nad časkom lotosa, nad časkom kozmosa. Pušta lotosu, pušta
kozmosu da misli kako joj je on prijestolje i podrška. Zašto pušta? Ne zna se.
Ona, struk osinji, ona, licem razlog snu i razlog buđenju: ona, cvijet riječi, što se svlači do gole
rose... stalno svira milijun boja jedne melodije... Zašto svira? Ne zna se.
Poezija je svjesno, poklonstveno neznanje najvišega.
69. POLA ŽENE POLA GLAZBE
Jednoga dana, pojavila se u muzici stanka. Pojavila se na utihi mre-ška. I vrcnula je iz šutnje priča.
Zašto stanka? čemu mreška? Zbog čega priča? Da bi se moglo (drage volje) reći: ne zna se.
Taj jedan dan, to je bio dan izabran još u predzorju svih dana, kao dan stvaranja, kao dan početka
obećane drame, dan, nalik na anđela, koji će se zanijeti mišlju da je Jahve, pa će mu zatrebati svijet,
da bi svijetom skupljao dokaze za sebe. To je bio onaj dan i čas, kad se glazbalo osovilo u misli da
je ono tvorac glazbe.
Glazbalo je tada krenulo svijetu kroz guštare, prosipljući glazbu, koja put prosijeca, stas uspravlja,
sadi cvijeće, od prašume stvara vrt po uzoru na sebe. Životinje, velike i male, išle su tragom glazbe,
tražeći od nje svoje ime, i glazbalo ga onda nadijevalo svakoj ponaosob, pa i stvarima kao što su
kiše, rijeke, dani, i planete. Podijelivši gotovo sva imena iz prve zalihe, imenovatelj je sjeo u
sredinu imenovanih, kao osovina u srijedu kotača.
»Ja sam prvi zvuk«, govorio je, a sa žica mu se, u potvrdu, čuo tihi Aum. »Ja sam glazba, tvoračko
načelo, ja sam skladatelj bez premca, dirigent sam broja i njegova suglasja. Vama sam podijelio
imena, na koja ćete se odsada odzivati kad vas budem zvao.«
Medu imenovanima vladao je muk, i još jednom muk.
»Jeste li me čuli?«
Neko mudro i pustopašno zvijere, možda kuna, možda vjeverica, dobaci mu s grane: »Hej, ti si
dobro sročeno glazbalo, i ništa više.«
čovjek je časom utihnuo, osupnut, pomalo srušen.
»Zar te nisam krstio kunom, pa još i zlaticom?« upitao je potom. »Zar nisam granu nazvao granom,
deblo deblom? Zar mi takvim uzdar-jem uzvraćaš za dar?«
češer, vrijesak, vatra, vrutak, rekoše mu riječ po riječ: »Ona ti je dala da nam nadijevaš imena.
Glazba, naša mati.«
Vir, tišina, sjena, pčela, potvrdiše: »Glazba, naša mati. Sarasvati.«
Covjek-glazbalo izbezumljeno se obraćao čas jednomu, čas drugomu krštenu stvoru, brujeći
molbeno žicama, i tražeći nekoga, komu bi mogao zauvijek i bespogovorno reći: »Glazba, to sam
ja.«
Našao je samo drugoga čovjeka.
Ali ni on, ni taj drugi, ni svi drugi, nisu mogli naći medu mravima mrava, medu pijeskom zrnce,
koje bi im povladilo. Svi su pričali o Sarasvati.
»Ja sam vidio skute njezine haljine«, govoraše orao.
»Ja sam im čula sušanj«, govoraše duga.
Netko je zbilja vidio skute haljine, netko drugi čuo im sušanj... ali -nitko nju doista nije vidio.
»Možda ima istine u ovomu, što buncaju zrikavci i mjesečine«, pomisli čovjek. »Hajde da potražim
tu Sartasvati, za koju vele da je pola žena, pola muzika.«
Krenuo je na sve četiri strane, raspitujući se o njoj.
»Jeste li gdje vidjeli pola ženu, pola glazbu, osinjega struka, lica, što je razlog i snu i buđenju? A
kad ju obuzme riječ, svlači se do gole rose?«
»Nismo«, rekoše upitani. »Takvu nismo vidjeli. Ali znamo da je ona nit, na koju smo svi nanizani.
Njezin je dokaz ogrlica, koju činimo.«
»Lijepo rečeno«, kazao je čovjek. »Ali ja se moram sresti okom u oko s njom. Ja ju moram rukom
taknuti. Tada ću znati i što se zbiva, i što se biva, i što jest.«
Pretražio je pustinje i pećine, utonule gradove, korita bivših rijeka. Nije ju našao. Onda je stigao na
obalu mora. Sjeo je na obalu, snužden i smožden. Kako naći ono, o čemu svi pričaju da jest, a kad
ga kreneš tražiti, onda nije?
Do obale je doplivala riba. Imala je suzan pogled i izbuljene oči, kao da nema zraka, škripala je
glasom, kao da umire od žeđi.
»Hej, strance, samo još tebe nisam ovo pitala: jesi li negdje sreo more? Tražim ga cijeloga života, i
smrtno sam se umorila. Jesi li ga negdje na kopnu susreo?«
Ona tako hoće, krije se na najočitijemu mjestu. Zašto tako hoće? Ne zna se.
Poezija je svjesno, poklonstveno neznanje najvišega.
70. BIO JEDAN KLADENAC
Bio jedan kladenac na rubu pustinje. Malo neotesan, ali dubokoga korijena. Unatoč žegama,
nepresušan. Hvalili ga i slavili stvorovi, dvonožni i četveronožni, krilati i lisnati. Koji su mu došli,
sve ih je pojio. I koje je pojio, oni preživješe.
Onda se jednoga dana uzbuni zemlja. Brda postadoše dolovi, i obratno; kopna postadoše morska
dna, i obratno. Pa počeše padati kiše, gdje nikada nisu. Potekoše pustinjom potoci i rijeke, nabujaše
jezera, šik-nuše neukrotivi gejziri. Voda je sad klokotala, šumjela, na suncu se gola iskrila, bestidno
obilna tamo, gdje prije bijaše oskudna. Vode je bilo u takvu izobilju, da više nitko nije mogao
zamisliti ni pustinju, ni žegu, ni žeđu, ni bezvodicu.
Kladenac je i dalje stajao na istomu mjestu. Jer bio je dubokoga korijena. Sada je bio okružen vrtom
s poizbor lijehama, s ljupkim vodoskocima i s klupama za odmor - sve bezazleno kao žubor, i
grlica, i jasmin--sjenica. Nisu kladencu više dolazili ni krilati, ni lisnati. Nisu ga više slavili, niti mu
odavali hvalu. Zaboraviše da se nekad bez njega nije moglo preživjeti. čak neki rekoše:
»Ovaj se kladenac (kakva li prikladnoga imena!) ne uklapa u vrtni ugođaj... Neotesana je izgleda.
Trebalo bi ga izmjestiti.«
Pustinja poizdaleka to gledala i slušala, i onda poručila vrtnoj raskoši:
»Sele moja, osjećam kako se pijesak u meni diže i buni, i kreće put staroga mjesta. Htio bi poljubiti
noge kladencu i zahvaliti mu.«
Jedan je od vrtnih žubora načas zastao, zeleni žubor. Začuđen glasom kojega se odavno nije moglo
čuti, on upita:
»Pijesak?! Sto je kladenac pijesku da bi mu se pijesak poklonio? Cime ga je zadužio? Nisu li oni na
dva obzora, u dva tabora?«
»Jesu. Ali moj pijesak pamti kako je kladenac tažio žeđu tolikima. Ne može moj pijesak to
zaboraviti! Htio bi se vratiti i zahvaliti mu.«
»čudno«, zagrcnu se žubor. »Sto je pijesku do toga? Zar on zna što je žeđa?«
»Ne zna, niti će ikad znati. No ja ti kažem: pustinja sam, i pijesak sam, ali zbog utaženih, osjećam
se utažena.«
Tko učini najmanjima od Moje braće...
71. BIO JEDAN TREŠNJIN CVAT
Bio jedan trešnjin cvat, zabijelio se u rano proljeće, u doba svoje krhke, kratkotrajne slave. Tako se
zabijelio, da mu je bjelina na nebu proglašena prvom prispodobom za svaku drugu časovitu ljepotu.
Ostali trešnjini cvjetovi - također bijeli, ali ne tako bijeli — načuli su od leptira i pčela nešto o
svojoj budućnosti - nevjerojatnu priču o preobrazbi u crvene, okrugle, jestive plodove. O tomu se
šuštalo i zujalo, najavljivao se jedan drugi život, posve drukčiji od sadašnjega.
»Ali ja neću tako...!« uzviknu onaj jedan najbjelji cvat. Zapravo, uzviknula je bjelina u njemu. »Ja
neću da zrijem u plod, makar bio crven i okrugao. Ja hoću da ostanem bijeli cvat - prispodoba za
ljepotu. Svu ću svoju snagu prizvati, svu svoju volju za bjelinom, i vidjet će se da od mene neće
nikad biti ploda!«
I zbilja, danonoćno je zazivao svu svoju snagu, otpor, i želju, da stane na put zadanu zbivanju.
Ali utaman.
Latice mu jedna po jedna otpadoše, iako ih je svom svojom zaklinju-ćom snagom držao uza se.
Uskoro, u zakazano vrijeme, pojavi se na mjestu cvata plod, tvrd i nezreo, s ugrađenom zadaćom da
polagano zrije do crvene boje, do mekoga tkiva i slatkoga okusa.
Očajnički se borio nezreli plod protiv vlastitoga zrijenja; svim svojim htijenjem, protiv svojega
zrijenja.
»Tko je izmislio takvu pakost - da bijelu, čistu ljepotu pretvara u nešto njezinoj naravi suprotno - u
hranu pticama i ljudima? Da završimo u halapljivim ustima i slijepomu tiraninu želudcu, koji nema
pojma što je poezija? Ah, ja ću se boriti da stanem na put takvu naopakom poretku!«
Ali utaman.
Bivši cvat sazreo je u krupan, mekan, i crven plod.
»Avaj«, reče poražena trešnja, »pa zar moja volja i žestina, moja bitka za osobnu slobodu nema baš
nikakva utjecaja na zakucani tijek i raspored stvari?«
Odgovor je ponuđen u obliku odstupa od uobičajene naravi trešanja. Sve su bile i crvene, i meke, i
krupne, i okrugle. Ali samo jedna trešnja od svih bijaše neshvatljivo neslatka.
Slobodna volja, tamo gdje joj nije mjesto - takozvani slučaj...?
72. BRAćA I PRIJATELJI
Bilo jedno ime, što se putem izgubilo.
Izgubio ga putnik, koji ga je godinama nosio. Kad je uvečer stigao na konak, nije više znao kako se
zove, ni odakle je, ni kuda ide, ni koga ima. Pozvali su vrača, ali je ovaj malo što mogao učiniti. Tek
je rekao:
»Tvoje ime sada luta nekim bespućima. Treba ga naći.«
A ime je doista u nekoj nigdini skakutalo, vijugalo, odlazilo na sve četiri strane, pa se vraćalo; ime
je doista ludovalo bespućima kao pusto-pašno zvijere.
Putnika smjestiše u sobicu za otpad. Danima je tamo ležao, ne znajući treba li krenuti na jug, ili na
sjever, put kojega grada, put koje u gradu ulice, put koje u ulici kuće, put kojih ukućana, ako ikojih.
Tek je djelomično shvaćao vlastiti užas, ali i ta djelomičnost bijaše nepodnošljiva.
»Ja ne znam tko sam!« ridao je danju i noću, udarajući glavom o pod.
Skupljali se ostali putnici oko njega, nakani mu pomoći, no ne znajući kako. Jedni ga nudili pićem i
hranom, drugi mu prevrtali torbu u potrazi za kakvim znakom podrijetla i osobnosti. No ništa se ne
nade. U torbi bijaše tek pogača i prazna čutura s rakijom.
Prolazilo je vrijeme. Svratištar je svakoga dana bivao sve mrkiji. Nije znao kako se riješiti
nevoljnika. Nudio je raznim prolaznicima da ga povedu, ali nitko ne htjede povesti čovjeka, koji ne
zna tko je, i čiji je. Krišom od svakoga, svratištar je udarao čovjeka po glavi, ne bi li mu se vratilo
sjećanje, a dijelom i stoga što je na tako nelijep način iskaljivao svoju ljutnju na nj. Ali od udaraca
se samo pojačavao zaborav — čovjek više nije znao ni godinu, ni doba, u kojemu se živjelo.
Onda jednoga dana naiđe jedan mladić, koji izjavi da poznaje zabo-ravnika. Tvrdio je da isti potječe
iz njegova sela. Svratištar sav sretan preda čovjeka mladiću, ovaj ga popne na mazgu, i krenuše
preko pustare.
»Ja ne znam tko sam!« nije prestajao s jaukom nevoljnik. »Ja ne znam odakle sam! Ja ne znam kuda
idem!«
Mladić mu odgovori:
»Ako misliš da ja znam tko sam, odakle sam, i kuda idem, varaš se.«
Jadnik se prenerazi, zamisli se, potom izjavi:
»Ali ti bar znaš svoje ime, i svoj rod. Ja ne tražim mnogo - tražim da znam o sebi onoliko, koliko i
ti o sebi znaš.«
»Ja znam ime, koje su mi na krštenju nadjenuli«, reče mladić. »Ali koliki od nas kasnije promijene
ime! A što se tiče roda... i brat se s bratom razbrati, pa su obojica živi i zdravi! Hajde, što je ime, da
se tako hvataš za nj? Evo, ja ću ti ga nadjenuti novoga, da ne bi bio bezimen.«
»Uistinu?« zapanji se čovjek, i opet se zamisli.
Ostatak su dana putovali ne govoreći ni riječi. Kad stigoše do noći-šta, mladić reče:
»Zvjezdano je nebo nad nama, gledaj. Mi smo zvijezdama ponadije-vali imena. Ali zvijezde su
bezimene, baš kao i ti. Zar misliš da su njima potrebna imena da bi bile zvijezde?«
»Ne, zvijezdama doista nisu potrebna imena«, prošapće čovjek. »No ja nisam zvijezda...«
»Eno divnoga Antaresa, eno Aldebarana, eno strijelca Oriona, eno Vege, padajućega orla! Od ovih
imena, kojim bih tebe nazvao, prijatelju?«
»Ne znam«, jedva čujno se oglasi izgubljenik. »Treba li uopće? Meni dostaje ime »prijatelj«, kako
si me maločas nazvao.«
Pogledaše se. Mladić onda zagrli čovjeka, pa zaplače. čovjek ga je u čudu gledao. Zabuljio se u
mlado, odnekud mu poznato lice, mokro od suza. I što ga je dulje gledao, mladić mu se činio sve
poznatijim.
»Kako se zoveš?« upita čovjek, milujući mladića, spreman i on zaplakati.
»Prijatelj«, jecajući izgovori mladi čovjek. »Konačno smo postali prijatelji...«
»Ja i ti...?« dahnu čovjek. »Imam osjećaj da te poznajem, iako sam prilično od tebe stariji.«
»Ti si moj brat«, tiho rekne mladić. »U svađi si me otjerao od kuće, a onda si i sam otišao da to
zaboraviš. I zaboravio si. Ali ja nisam mogao zaboraviti, krenuo sam tvojim tragom, i hvala Bogu,
našao te. Nisam našao samo brata - našao sam prijatelja.«
A onda je odnekud iz pustare doskakutalo izgubljeno ime, i uskočilo u njedra čovjeku, koji je
zapanjen, ganut, od sebe pronađen, stajao pod bezimenim zvijezdama.
Prije nego li sebe zaboraviš, provjeri imaš li mlađega brata.
73. IŠAO JEDNOM čOVJEK
Išao jednom čovjek stazom kroz šumu. Već se hvatao suton. Išao on, išao, kad al zastane kao
munjom u zemlju zabit: na stazi se sklupčala zmija.
Ni misliti se nije usudio, da mu misao ne razdraži otrovnicu. Samo je stajao skamenjen, s jedinom
željom da se i pretvori u kamen.
Ne zna se koliko je dugo tako stajao. Koliko je puta omrklo i svanulo. Koliko je puta žeglo i
mrznulo. Staza bijaše pomalo zarasla u travu i grm, i rijetko je tko njom prolazio. No jednoga dana,
iz suprotnoga je smjera naišao drugi čovjek, drvosječa. Bilo je jutro, ne zna se kojega dana i godine.
Klupko je još uvijek mirovalo na stazi.
Dolaznik gurnu nogom sklupčano uže.
»Netko će pomisliti da je zmija«, promrsi. »Ustranu s tim.«
Skamenjeni se čovjek uzalud pokušavao pomaknuti.
»Zbilja, da je suton, zakleo bih se da je zmija«, nadoveže drvosječa, obraćajući se čovjeku, koji mu
je stajao nasuprot, nijem.
Drvosječa onda slegnu ramenima, i bodro krenu naprijed, nakan gurnuti u stranu čovjeka, koji ne
odvraća na upućenu mu riječ.
Udari glavom o kameni kip.
Od udarca pade mrtav.
I još kažu da nema ukletih mjesta...
74. NA ZASLONU STOLNE SVJETILJKE
Na zaslonu stolne svjetiljke bijahu nacrtane dvije čaplje: jedna stoji u trščaku, voda joj do koljena, a
druga slijeće u trščak, stišava krila, i kljun približava kljunu one prve - trenutak prije, no što će ga
taknuti. Od cijeloga je prizora najmagnetičniji upravo taj preostali prstomet između dva kljuna —
jednoga, koji se sprema dati, i drugoga, koji se sprema primiti.
U tomu uzanu prostoru slike nastanio se Božji dah - ona Prva riječ, koja svijetu kaže: budi!
Svijet još nije postao, ali drhti u utrobi riječi. Ptica trščarica još nije otvorila kljun - ni ona što
prima, ni ona što daje. A Božji dah kao da oklijeva, još je neizdahnut u stvaranje, još može odustati.
I pita sebe:
»Treba li?«
I sebi odgovara:
»Možda će ovaj puta biti drukčije...«
Možda...
75. VLASNIK CIRKUSA
Jednom je Divni Stranac naišao u selo sa Svojim cirkusom.
Predstave su tekle danonoćno, s ukroćenim tigrovima, s gutačima plamena, s plesačima na žici od
stakla. Pjevalo se, plesalo se. Plakalo se. Na pozornici se svlačila gluma, svlačili se kostimi, pa se
opet oblačili, pa se presvlačili, pa se razmjenjivali - neki na pozornici, u tijeku igre, neki tajom iza
scene. Teturale kulise, spaljivale se riječi. Bilo je uistinu svega, za svačiji uzrast i ukus.
Nekolicina se tu našla, kojoj uopće nije bilo do predstave. Njima je bilo do vlasnika cirkusa. Vrebali
su Njegove oči, kretnje, korake. Divni je običavao doći na predstavu, sjesti u naslonjač sa strane, i
netremično pratiti zbivanje na pozornici. No naslonjač su svaki puta postavljali na drugo mjesto, i
bilo je teško predvidjeti gdje će se sljedećega puta postaviti.
»Zavolite Moju neizvjesnost«, govorio je Stranac.
Ona se nekolicina, ne znajući kako, jednom našla oko naslonjača. Upriješe žedne oči u Strančevo
lice. On ih nije gledao. Gledao je predstavu. Satima. Onda je, ne skrećući pogled s pozornice, tiho
upitao:
»Zar vas ne zanima predstava? Zašto toliko buljite u Mene?«
»Ti si gospodar predstave«, rekoše. »Smatramo da smo otkrili svoje pravo vidno polje, ako tebe
gledamo.«
Divni se nasmiješio. Podigao je ruku, i s pozornice zaoriše krikovi i vaj. Općinstvo također stade
kričati i jaukati.
»Zar vas ne zanima što se zbiva na pozornici? Zar ste gluhi?« upita Divni Stranac, ne skrećući
pogled s pozornice.
Od petorice, dvojica se prevariše i pogledaše put pozornice; i zavri-snuše, izgubiše se u vlastitu
vrisku. Ostala trojica i dalje su zurili u Strančevo lice.
Onda On podiže ruku, i s pozornice zaori gromoglasan, neodoljiv smijeh. Grohotalo se iz crijeva, iz
koljena, iz korijena. Cijelo se gledalište treslo od smijeha.
»Zar nećete pogledati zbog čega se svi smiju?« upita Divni.
Od trojice, dvojica pogledaše, i udariše u smijeh, da su im se slabine raspadale.
Onda Divni podigne ruku, i sve se utiša. Zavlada muk. Gledalište se zaveže u samrtnu šutnju.
Glumci nekud iscuriše. Kulise, glazba, svjetla, sve se uruši u san, u smrt, u zaborav, u bezglasje.
»Zar nećeš pogledati što se dogodilo?« šaptom će Divni Stranac.
Onaj preostali jedan, zagledan u Strančevo lice, odmahnu glavom. ¦^ »Ne zanima me«, izgovori
bez glasa. »Na Tvojemu je licu sve što mi treba.«
»Konačno sam našao svojega jedinog gledatelja«, kliknu Divni Stranac, i opet podiže ruku, a
cirkusa netragom nestade.
Kad se jednom dokopaš Autora, ne izgubi Ga zaradi djela.
r
76. POLA SMIJEHA POLA RAZGOVORA
Pola smijeha pola razgovora krenulo svijetom tražeći posla. Malo ne misleći, malo misleći, ukorak,
zdepasto i gipko, bijelim svijetom njih jedno, zajedno. Negdje su ga ugostili zarad smijeha, negdje
su ga zbog smijeha otjerali. Zbog razgovora su ga primali na konak, i zbog razgovora izgonili iz
sela.
Pola smijeha pola razgovora požali se sebi, smijeh razgovoru, i razgovor smijehu, ujedno:
»Negdje si mi dobra pratnja, a ponegdje nisi. Predlažeš li isto što i ja — da se rastanemo, i opet se
na raskršću izvan grada sastanemo?«
»Predlažem da tako učinimo«, rekoše smijeh razgovoru, gromko, i razgovor smijehu, zvonko. I
odoše svak niz svoju ulicu, tko vitak, tko zdepast.
Pokuca smijeh na prva vrata. Otvori mu namrgođen netko. Svezale mu se obrve iznad očiju, kao
dva dlakava, crna crva. Ne mogade smijeh na ino, već iz sebe prasne, kakva mu je već priroda: na
sve odgovara samo njom, jer drugu nema. Mrgodnik se zaprepasti nad drskošću stranca, i zalupi
vratima. A smijehu to još smješnije bilo.
Onda pokuca na susjedna vratanca. Iza njih šutnja. Potom se otškri-nuše, i proviri dijete, očiju punih
suza. Ugledavši na pragu vito smjeho-vito, zablenu se u njega, i zaboravi plakati. Onda mu se usne
same raste-gnuše u smijuljak, i dijete se ubrzo pridruži čudnom gostu svojim malim smijehom, i
uvede ga u kuću. U oskudnoj kući odjednom zablistaše one dvije, tri žlice, dvije, tri čaše - zablistaše
kao da ih ima stotina. Odjednom se u oskudnoj kući oglasi žeravica, vatrica na umoru, i buknu uvis,
zapleše svrh pepela, sva vesela.
A kad su se do sita nasmijali, upita dijete gosta:
»Kaži, što se dogodilo te se smiješ?«
»Ništa«, reče smijeh. »Ja se smijem, jer sam ja glavni razlog smijehu. Nego reci ti meni, zašto si
maločas plakao?«
»Ja plakao?! Ne sjećam se više.«
Onda uzeše pričati jedno drugomu kojekakve smiješne zgodice i šale. Jedno su se vrijeme tako
zabavljali, a onda će opet dijete:
»Odakle si, čudo ludo?«
»Iz sebe«, odgovori mu, i ne slaže.
»A kamo ćeš?«
»U sebe«, odgovori mu, i ne slaže.
»Razumijem«, reče dijete. »čuj, mojih još nema, ali dok ne dođu, ti se ispruži na mojemu ležaju,
jedi iz mojega tanjura, pij iz moje čaše, igraj se s mojom mačkom.«
Najeo se, napio se, naigrao, odmorio se smijeh. A onda reče djetetu:
»Nemam ništa drugo osim sebe. Stoga ću ti dio sebe pokloniti, da se vazda smiješ, i da te tuga
stalno zaboravlja.«
»Ali kako ćeš onda ti?« upita dijete. »Hoćeš li se manje smijati, ako meni odrežeš od svojega
smijeha?«
»Koješta! Ja od sebe mogu uzimati, i uvijek biti cio.«
Posegnu u njedra, izvadi pregršt smijeha, vitog, vilovitog, i uruči ga djetetu; i onda još cijeliji krenu
dalje.
Za to vrijeme razgovor bi primljen u jednu bogatu i uglednu kuću, gradonačelničku. Posjedoše ga u
naslonjač kraj kamina, poslužiše ga kuhanim vinom i kolačima, i njemu se još više razveza jezik.
Satima je slušateljstvo ozbiljno kimalo glavama, tu i tamo netko bi štogod priklopio, doklopio;
uglavnom se na prstima dolazilo i odlazilo, kao da je misa.
Dok odjednom... razgovor ne pode malo ukoso, zađe u zabranjeni predjel, medu kućne i poslovne
tajne, brižno čuvane; prisutni se lecnuše, a kad razgovor ne odustane, većina zlurado i sladostrasno
podrži to zala-ženje u skriven zabran. Budući da se razgovoru nije nikako prestajalo, domaćin ga
naposljetku ščepa za usta, i žurno ga izbaci na ulicu.
Pode sad razgovor natečenih usta dalje niz ulicu, i pokuca na neka neugledna vrata. Otvoriše mu, i
šutke mu ponudiše klupu uz ognjište. Sjede razgovor, zamoli za čašu vode, raspita se tko su, što su.
Jedva mu kazaše, kao da je jaka muka govoriti. Raspriča se gost o sebi, i o svojemu
malopredašnjemu nesporazumu s uglednicima grada. Ukućani su ga gledali bez riječi. A onda ga
uljudno i šaptom zamoliše da šuti. Budući da je to gostu bilo nemoguće, domaćini mu isto tako
uljudno i bezglasno pokazaše vrata.
Nađoše se smijeh i razgovor na raskrižju izvan grada, i sastaviše se opet u njih jedno, zajedno.
»Kako li prođe?« upita ono razgovorno, još uvijek natečenih usta.
»U početku ne, a poslije da«, nasmija se ono ludo vilovito, valovito. »A ti?«
»U početku da, a potom ne.«
Nastaviše dalje trbuhom za kruhom, jedno neušutkano, drugo ne-zauzdano, nastaviše tko poželjan,
tko nepoželjan, tko katkada mio dolaz-nik, tko tu i tamo sablazan, no oba nemoćni da sebi budu
nevjerni.
Ljudima pak bje dano da ih nazovu ovakvima ili onakvima - njih jedno inače ne bi znalo kakvi su.
Ništa nije ni kiselo ni slatko, dok ga takvim ne proglase kiseli i slatki.
77. NE ZNAM O čEMU BIH MOGAO NE PISATI
^- »Ne znam o čemu bih mogao ne pisati«, reče pisac svojoj olovci.
»Zacijelo ima nešto takvo«, reče olovka. »Samo — ja nemam maštu da zamislim što je to.«
»Sto god pogledam, na što god pomislim, to mi daje znak da prepi-šem njegovu priču, koja je već
gotova. I ja onda, što ću, prepisujem...«
»Bi li im mogao odbiti molbu?« pitala olovka.
»Molbu?« uzbuni se pisac. »Hoćeš reći, zapovijed?! Pokušavao sam... ali ja volim pisati, u tomu
grmu leži zec. Ja volim pisati.«
»Tko komu onda čini uslugu?« opet pitala olovka. »Stvari tebi, ili ti stvarima?«
»Kako, tko komu? Jedina je priča, koja je na dobiti, i koja zna svoj posao. Kad ja zaboravim da je
tako, prestajem biti pisac.«
vlja.
Nema te stvari, koja se ne može reći, kad je pisac svjestan čiji posao oba-
78. BIO JEDAN SAN, JEDNA JAVA
Bio jedan san, tako živ, da ga ništa nije moglo razuvjeriti da nije java.
On je imao sve što ima java: kuće, vrtove, i ulice, raznorazne rase, vjere, i događaje, široke prostore
i njihova vremena. Imao je čak i mjerač budnosti. Sve se odvijalo po redu i zakonu, sve je bilo
utemeljeno na provjerenoj baštini i iskustvu: imalo je izvjesnost, pamćenje, očekivanje budućnosti.
Dok jednoga dana jedan kotačić sna nije zaškripio. Otegnuto, kao da zijeva. Od te su sićušne škripe
drugi kotačići naćulili uši.
»Što je to?« pitali su.
»To sam ja«, reče onaj kotačić. »Htio sam vidjeti mogu li škripiti.«
Nadahnuti škripom, drugi su pokušali isto. I nekima pode za rukom. Zamalo, i još nekima. Škripa se
pokaza zaraznom.
Drugim riječima, vrtnja se počela usporavati. Veseli su se kotačići, njih već nemali broj, okretali sa
zatezanjem. Utvrdilo se da i satovi u njihovoj blizini kruže sporije, i da se cijeli stroj našao u dva
vremena.
Onda se onaj prvi kotačić opet nečemu dosjeti:
»Kako bi bilo da sada ubrzamo škripu?«
To bude s oduševljenjem prihvaćeno. I škripa se začuje u visoku zvuku. Još se nekima to svidi, pa i
oni ubrzaše svoju vrtnju. Sad se cijeli stroj našao u tri vremena. ćulo se grcanje, krkljanje, kašljanje.
Onda su se komadi sanovnoga stroja počeli otkidati jedni od drugih.
»Naći ću onu sićušnu nepodobu, zdrobit ću ju!« grozio se san. »Ona ugrožava moj red i poredak,
moje tradicionalne zakone! Ona ugrožava samo moje postojanje! Ući ću joj u trag!«
Ali to je bilo nemoguće. Virusi nesna su se množili. Na kraju, uz kakofoničnu, sporu-i-ubrzanu
škripu, izronilo se u javu.
Kotačići su hohotali, klicali, slavili svoju pobjedu. Java ih je dočekala raširenih ruku, kao
osloboditelje od tlapnje i od tiranije nestvarnosti. Ovjekovječila ih u čitankama i enciklopedijama.
Povijest njihove škripe izvodila se na svim pozornicama svijeta, prepričavala se na svim jezicima.
Kotačići su postali heroji Velike jave. Tako je to trajalo, prilično nesumnjivo.
Dok jednoga dana jedan kotačić nije zaškripio... Itd.
Zamjena jedne tlapnje drugom, jednoga sna drugim... tajni dogovor oba o uzajamnoj podršci?
79. ZAđE VIŠNJI U SVOJ VRT
Zađe Višnji u Svoj vrt, i ne stane pred grm jasmina, i ne stane pred grm ruža, stane pred skromnu
gredicu smilja. Iz smilja se tad uzvije miris, zgusne se, uobiliči se u božicu svekolikog i bilja i milja,
i pokloni se Višnjemu.
»Bi li časkom sišla na zemlju obaviti za Mene jedan važan posao?«
»Bih, Gospode«, reče božica, i opet se pokloni, sva mirisna od sreće.
»Razmišljam: ovako milogledna, grubostima nevična, prevejanim smicalicama nepodučena, kako li
ćeš proći na goropadnoj zemlji? Za ljubav sam te uzgojio, ne za rat s muljem i truljem.«
I Višnji tad posegne rukom duboko u zemljinu ilovaču, uzme pregršt, oblikuje ju u ljepoliko biće,
potom uzme miris smilja, oćut milja, duh bilja, i pomiješa ga s ilovačom, masnom, tmastom. Plakao
je miris smilja, plakao je duh bilja, oćut milja, moleći Višnjega da ga oslobodi takvoga spoja i
dodira. Ali Višnji reče:
»Ovim sam ti dao oklop, zaštitio te od prodora besvjesnosti, od trome i podmukle najezde. Pomoću
gline, pomiješane s tobom, upoznat ćeš ćud gline, i obranu od nje, od njezina načina, i njezinih
dometa. Glinu, pomiješanu s tobom, prihvati, dakle, kao prijatelja.«
»Avaj«, zaplaka božica. »Glina i ja - kakav nenaravan brak! Ta što ja imam s glinom, s ilovačom, s
trulim muljem?«
»Imaš samo to da nikad nećeš pomisliti da si glina. Dok budeš na zemlji, znaj, neprestano znaj, da si
mati milja i obilja — nikad to ne smet-ni s uma.«
Sišla je božica, zemljom je krenula, boreći se svom svojom naravi protiv gline u sebi, buneći se
protiv svojega pristanka na žrtvu... I još uvijek se buni.
Onda, jedne noći, upita Višnjega:
»Već dugo hodam zemljinim putevima, ali još uvijek ne znam koji je to posao, kojega moram za
Tebe obaviti?«
»Preobrazba gline u tebi, to je taj posao. Preobrazba gline u miris, u milje, u smilje. Znaj,
neprestano znaj da nema važnijega posla tvojega, Mojega.«
Možda i bogovi tu i tamo polažu ispit iz vjere u sebe.
80. REćI ćU TI JEDNU TAJNU
»Reći ću ti jednu tajnu. Priča o Meni i vama, koju vam stalno pričam, nije priča, nego zbilja«, reče
Divni Stranac ženi, koja je došla zahititi vode na rijeci. »Ali ja vam ju kazujem kao priču, da biste
Me čuli i slušali.«
»A što je onda ovo, što ja sada radim?« upita žena spuštajući krčag u vodu. Bila je drska i bistrih,
zvjeravih očiju.
»San je ovo što ti sada radiš. Zahvaćaš vodu, žuriš kući, kuhaš ručak, uspavljuješ djecu, ugađaš
mužu pijancu, ugađaš ljubavniku kockaru, puniš se i prazniš, čavrljaš sa susjedima, psuješ i ridaš,
udaješ kćer, razbolije-vaš se, umireš... I onda opet iznova. Došao sam te izvaditi iz te priče,
probuditi te od toga sna.«
»A tko će onda ponijeti krčag do kuće, hoćeš li Ti? Tko će skuhati večeru, oprati košulju, roditi još
jedno dijete — hoćeš li Ti?«
»Ne. Ti. Ali ćeš znati da je to san, čije zgode, trajanje, i tijek o tebi ovise.«
»Ne razumijem«, reče žena izvlačeći krčag iz rijeke, i postavljajući ga kraj sebe na kamen. »Sto je
to, molim Te, što o meni ovisi? Zar ova rijeka? Zar vjetar? Naprotiv, ja sam ta, koja ovisi o mnogo
čemu oko sebe...«
Divni Stranac priđe, podigne krčag, i oprezno ga stavi na ženino tjeme.
»Ne volim stavljati teret«, reče. »Ali bolje da Ja to učinim, nego ti.«
»A što Ti voliš?« upita žena pomalo zavodnički. Bila je mlada i ljepolika.
»Ja volim skidati terete«, nasmiješi se On.
Žena se spremi da pode u selo. No nije joj se dalo otići. Gledala je Stranca, i oči su joj se širile
izvan lica. Bila je željna Nečega Drugog.
»Reci mi još jednom ono o snu«, reče tiho. »Ono, znaš - da sanjam i da znam da sanjam...«
»Kad znaš da sanjaš, onda ćeš moći iskoračiti iz sna i stati pokraj njega, iznad njega, ovako, kao što
sada stojiš pokraj i iznad rijeke. Kad znaš da sanjaš, onda ćeš moći promatrati svoj san, mijenjati
mu smjer i boju, ili se naprosto probuditi.«
Žena Ga je i dalje onako gledala. Nije bila namiguša, bila je naprosto željna Toga Nečega.
»A Ti?« napokon prousti. »Jesi li i Ti san?«
»Ja nisam ni priča, ni san, ali pristajem na priču i san zbog vas.«
Ona pode, zastane, okrene se, još jednom Ga pogleda.
»Zašto baš ja?« prošapće. »Nisam ti ja bogzna što — niti sam uzor vrline, niti sam pismena. Zar
samo zato što sam jutros nabasala na Tebe...?«
»Nisi nabasala. Ja sam te zvao«, reče Stranac.
Na stazi uto prsnu smijeh, prošaran hrapavim i svilenim glasovima. Žena se prenu i uputi se kući,
skladna u koračajima, i ljuljajući se bokovima, kako već znaju vodarice. Putem nije osjećala težinu
krčaga, toliko se bila zavezla u misli o onomu, što je maločas čula. Gotovo u tren oka, kako joj se
činilo, našla se pred kućnim pragom.
»Nešto se novo događa«, pomisli. »Možda sam počela mijenjati svoj san.«
Pred kućom je stajao Divni Stranac, smiješeći se njezinoj misli.
»Što ti ovdje radiš?« obrecnu se na Nj žena. I doda tiše: »Oh Bože, što će reći susjedi?«
»Oni Me ne vide. Oni su u jako duboku snu«, progovori Divni glasom, kojega je čula s onu stranu
uha. »A što Ja ovdje radim? Rekao sam ti: Ja volim skidati terete.«
Priđe, skine krčag sa ženina tjemena, i nestane.
Tajna sama bira komu će se otkriti.
81. DUBOKO DUBOKO U čOVJEKU
Duboko, duboko u čovjeku, čekala je rana.
čovjek je koračao zemljom ne znajući što u njemu duboko čeka.
Izgledao je neranjiv, i oko njega je koračao tih, miroljubiv, odobren svijet.
Onda je, jednoga dana, odnekud odapela puška, sijevnuo nož, vrc-nuo krik. Možda ga puška uopće
nije pogodila, možda je opalila u suprotnomu smjeru; i najvjerojatnije nož nije ni porezao zrak oko
čovjeka; ali krik je bio čovjekov, i njegova se rana probudila, i bila je duboka, i vrlo smrtna.
Kad je posljedica tu, uzrok se lako nade.
82. ZAR JA ZALAZIM
»Zar ja zalazim?« pitalo je Sunce pčele, suncokrete, stada, pastire, i ostale pitomce svoje Škole
svjetlosti.
»Zalaziš«, rekoše oni u jasan glas, sigurni u pravost svojega odgovora.
»A da li izlazim?« pitalo je dvanaestak sati potom.
»Dakako!« kliknuše veselo ševe, lotos-čaške, i ostala svjetlohrana čeljad.
»Niti zalazim, niti izlazim, djeco«, smiješilo se Sunce. »Stvar je u tomu što me vaše oči ne mogu
vidjeti nezalaznoga, neizlaznoga. Pa njihov nevid vi proglasiste zakonom prirode.«
Priča je išla u polukrug, od ševa do pčela, niz plotove suncokreta, svrh klasja i lopoča, kroz stada,
lugove, pastire, frule... i svi jedni drugima rekoše ispod glasa:
»U zabludi je Sunce. Eto, kako se veliki i moćni znaju zabuniti.«
Budi ovo primijenjeno i na nas, rođenjem i smrću zaslijepljene.
83. A ŠTO BI BILO KAD MENE NE BI BILO
»A što bi bilo, kad mene ne bi bilo?« pitala vlat trave draškajući obraz Divnoga Stranca. On se
bijaše ispružio na travi, od istoka do zapada, pod suncem juga, spokojan kao sjeverna zvijezda. I
svoj užitak ne bi bio mijenjao ni za kakav drugi.
»Što bi bilo...?« ponovi Stranac. »Misliš, tko bi mi tada draškao obraz?«
»Joj, ne to«, prijekorno će travka. »Uvijek bi se našao netko drugi. Nego što bi bilo kad mene uopće
ne bi bilo, razumiješ?!«
»A tako«, reče Divni upijajući sunce zatvorenim očima. »U tomu slučaju ni Mene ne bi bilo.«
Travka se preseneti. Taj odgovor nije očekivala. Promuca:
»Kako to...?«
On se smiješio, uživajući u draškanju.
»Tako...«
»A kada ni Tebe ne bi bilo... čega bi i koga onda bilo?«
»Ničega. Nikoga«, odgovori lagašno, i duhne u zrelu glavu maslačka.
Razgovor bez premca uvijek se vodi u travi.
»Što bi bilo kad mene ne bi bilo?« pitala je vinska mušica. Divni je sjedio s nekolicinom radnika u
seoskoj krčmi, dok se uokolo spuštala purpurna subotnja večer.
čavrljao s društvancem o raznim dogodovštinama u selu, ali je istovremeno vodio razgovor i sa
svima drugima, nevidljivima i nečujnima, s planetarna, kitovima, crvima.
»Dobro ti je pitanje«, rekao je mušici. »Ako na nj ne odgovorim istinito, onda će nestati i tebe i
Mene.«
»Avaj«, zazuji mušica, »jest mi važno ovo pitanje, ali ako nisi siguran u odgovor, bolje ne reci
ništa.«
»Siguran sam«, odgovori Divni Stranac, »tek rekoh što bi bilo kad ne bih bio siguran.«
»Dakle?« zujkala je mušica. »Što bi bilo kad mene ne bi bilo?«
»Onda ni Mene ne bi bilo«, nasmiješio se Stranac.
»Uistinu? To mi se sviđa, i tako je pravedno! Zapravo, i ja sam tako mislila. Smijem li Te još o
nečemu upitati?«
»Pitaj, to su ionako Moja pitanja.«
»Tvoja? Pa dobro... A što bi bilo kad Tebe ne bi bilo? Vrijedi li obrat - da li onda ni mene ne bi
bilo?«
»Onda ničega ne bi bilo.«
Pitanje je sadržaj i zabava Odgovora.
84. JOŠ ćU TI ISPRIčATI DVADESET I čETIRI PRIčE
»Još ću ti ispričati dvadeset i četiri priče«, reče Glas ušima.
»Još ću ispričati samo dvadeset i četiri, pomoću tebe«, obrati se potom ustima.
Uši i usta i obradovaše se, i ražalostiše.
»Malo je«, rekoše usta. »Ja bih još.«
»Ja ne bih«, oklijevajući rekoše uši. »Možda bi valjalo malo tihovati, malo ništa ne čuti.«
Priča ne bi bila priča, da uši i usta nisu pripadali istomu pjesniku. On je kolebao između otkrića
Prave riječi i zaborava na govor. U njemu su kralj imenovanja i bezimeni monah pregovarali o
pomirbi, tko riječju, tko šutnjom.
Neprestani lom, to je cijena za nešto što nema cijene.
85. MOGLI BISMO VEčERAS
»Mogli bismo večeras odjahati do kraja vremena«, reče. »Ali ti u to ne vjeruješ, pa zato ne
možemo...«
»Zar to ne ovisi o Tebi? Zar nisi Ti taj, koji sve može?«
»Stvar je u tomu da sam tebi dao Sebe. Kad se ti nečemu usprotiviš, ili se put nečega usmjeriš, Ja to
poštujem kao vlastitu odluku. Ali ti u to ne vjeruješ.«
»A kad bih povjerovao?«
»Onda bismo, ponavljam, večeras mogli odjahati tamo gdje nema vremena.«
»Oh! Zbilja šteta što ne mogu povjerovati da je tako nešto moguće!«
»Šteta, zbilja. I Meni je uskraćen doživljaj, koji Mi je inače svakodnevan - ali s tobom ga nikada
nisam podijelio.«
Lijepo je čuti, čak i kad ne vjeruješ; jer jednoga dana, ipak, hoćeš.
86. BIO JEDAN GRAD
Bio jedan grad, u kojemu su se nastanile budale, veoma zadovoljne što su konačno na okupu, u
slozi, i međusobnu poštovanju. Svakoga su dana izmišljali nove budalaštine, trudeći se da nadidu
one prijašnje. Bilo ih je tako odličnih, da je gradonačelnik odlučio utemeljiti javni godišnji natječaj i
izbor za najbolju, najmaštovitiju, i najraskošniju budalaštinu godine.
Ali poslije nekoga vremena više nije bilo lako izmišljati nove i neobične gluparije - došlo je do
zamora, čak i do nešto malo pameti. Pa se jedno vrijeme odustalo od izbora i natječaja. No neke su
radikalne budale smatrale tu odluku uvredljivom. Došlo je čak do uličnih nemira.
»Hoćemo poštovanje naših prava!« orilo se.
Poslije okršaja s redarima, budale su se razbježale. Dvije su se potom obrele u krčmi, zadihane i
obeshrabrene.
»Sve je ovo besmisleno«, potuži se jedna budala drugoj. »A znaš li zašto? Zato što trošimo veliku
energiju na izmišljanje, pa onda na zapam-ćivanje, pa onda na glasne prosvjede. A zna se da je
prevelika potrošnja energije glavni planetarni problem.«
»Imaš pravo. Treba štedjeti energiju«, povladi mu drugi.
»Oh, ja sam već počeo«, pohvali se prvi. »Maloprije sam uštedio novac. Novac je također energija,
zar ne?«
»Točno. Koliko si novaca uštedio?«
»Koliko stoji boca piva. Nisam ju naručio. Umjesto piva, popio sam vodu. Dosjetljivo, zar ne?«
»Zbilja si prava budala«, prezrivo dobaci drugi. »Mogao si uštedjeti daleko više. Bolje reći,
zaraditi.«
»Kako?« zinula je prva budala.
»Mogao si ne naručiti bocu šampanjca. Ili whiskeya. Ili dvije boce. Tri. Mogao si ne naručiti deset
boca. A svatko zna da su šampanjac i whiskey skuplji od piva. Shvaćaš li koliko bi ti više novca
ostalo u džepu?!«
Oni su tako razgovarali posve spontano, nenamjenski, gotovo bezazleno, i bez truda da izmisle
dobru budalaštinu. Šteta što to nisu primijetili. Šteta što ih nitko nije čuo, osim njih samih. Eto, tako
se troši dragocjena sirovina zemlje — nitko ne vodi računa o darovitima.
Kažu da takvih gradova ima u svim gradovima, ali da su razasuti i pomiješani sa sebi nesrodnima.
. .J
87. BILA JEDNA SAMOćA
Bila jedna samoća, u koju se naselio cio svijet.
Ona nije tražila druženje, nije htjela ne biti samoća.
Ona je bila samoća, jer je postojala kao mjesto za samo Jednoga. Bez obzira na svijet, na svemir, na
vrvež bilijuna, ona je bila dom samo Jednomu.
Jednoga dana... nešto se novo dogodilo. Samoća se zaželjela priče o sebi.
»Kad bi me netko umio reći«, zamrmorila je. »Da čujem kakva sam zvukom i riječju.«
Tako se rodio pjesnik, odnosno, skladatelj. Samoća je slušala samu sebe, i bilo joj je udovoljeno.
Onda, opet jednoga dana, samoća se zaželjela svojega lika i lica.
»Kako li izgledam?« pitala se. Zvuk, riječ, glazba, rekoše joj sa svom svojom usrdnom vjerom da je
najljepša na svijetu. Ali je ona htjela saznati sebe neposrednim vidom.
Tako je rođen slikar, to jest, kipar. Samoća je gledala krhotine sebe u njegovu djelu, i bilo joj je
udovoljeno.
I onda, opet jednoga dana, dogodilo se nešto što je već bilo dogode-no. Samoća je poželjela ne biti
ni čujena, ni viđena, ni taknuta, ni maknuta.
»Umorih se od karnevala«, rekla je. »Tko može biti meni ono, što sam ja sebi? Ah da, sjetih se.
Vraćam se u svoj dom, Jednomu samotniku, jedinomu, koji je moje pravo društvo. Jer nikoga
drugoga i nema.«
Tajna maske u tomu je, što nje nema.
88. BIO JEDAN PLOD KRUŠKIN
Bio jedan plod kruškin, koji je uredno dozrijevao s braćom. Sunce, kiša, i materinji korijen davali
su mu sve što treba da bi se uobličio u savršen lik, razvedenih bokova i uzana grudnog koša. Plod
kruške bijaše pomalo gizdav, volio se dopadati pčelama i pticama, no znao je da će ga gizda uskoro
napustiti, i da će se otkinuti od grane, natjeran na to vlastitom puninom, i polaganom slabošću
peteljke.
Došli su berači i počeli tresti majku krušku. S malim krikovima straha i uzbuđenja plodovi su padali
u travu. Onaj jedan, plod izabran za priču, još uvijek se držao krošnje. Opazi ga neki berač, i
poviče:
»Eno jednoga sočnog! čekaj da ga stresem!«
I zatrese stablom. Plod je visio negdje u visokoj krošnji, i nije pao. Berač se popne na niske grane, i
nastavi s trešnjavom. Plod i opet nije pao. Berač odmahnu rukom, side, pokupi popadale plodove u
košaru, i ode.
»Možda meni uopće nije dano da napustim svoju granu?« pomisli plod. Krošnja bijaše već
poprilično ogoljela.
Za koji dan bijahu obrane i posljednje voćke. Granama je laknulo, ali krošnja je plakala.
Onaj se plod čudio.
»Valjda sam ja nekakav naročit plod«, razmišljao je samodopadno. »Nešto me drži da ne padnem.
Sto li je to?«
Pogledao je najprije u nebo. Tamo je sve bilo modro i prazno. Pogledao je niz deblo. Najobičnije
svakodnevno ništa. Pogledao je travu: onamo pak svi zauzeti zujanjem i prolijetanjem. Baci,
naposljetku, pogled malo dalje, sve do ruba voćnjaka. Tamo je, naslonjen na plot, stajao neki
čovjek. Buljio je ravno u kruškin plod, i smiješio se nekud unutra, u sebe.
»Što to radiš?« reče kruškica, praveći se naivnijom nego što je bila.
»Radim jedan važan posao. Dangubim.«
»A zašto pritom zuriš u mene?« podsjeti ga gizdavica.
»Gledam te, jer si najljepša kruška, koju sam ikada vidio.«
»Hvala ti. A mora i da sam najslađa«, doda uslužno ljepotica. »Ti ćeš me zacijelo ubrati? Gle, ostala
sam na grani poslije svih — možda sam baš tebe čekala.«
»Ostala si na grani, jer su te moje oči na grani držale«, reče čudak pjevnim glasom. »Ja sam ti se
cijelo vrijeme divio. Nisam te želio ni ubrati ni jesti, jer tada više ne bih mogao uživati u tvojemu
savršenstvu, mala kruško. Pogledaj kako su ti zaobljeni bokovi, kako se otmjeno penju uvis, kao da
ih je zalelujao vjetrić. Pogledaj zlato svojih boja - prelijeva se preko ruba tvojega sklada. To je sve
što sam želio: da ti se divim.«
»Tvoje su me oči, dakle, držale da ne padnem?« kliknu voćka. »Onda ja pripadam tebi i nikomu
drugom!«
»Ne želim da pripadneš meni više, nego što mi sada pripadaš. Onda mi više ne bi bila tako čarobna.
Želim da te moje gledanje i dalje drži savršeno lijepom, kako bih ti se mogao diviti, i na taj način u
tebi uživati više, nego što bih uživao da te uberem i pojedem.«
Taj je plod imao sreću. Ili suprotno — nesreću? Treba pitati njega, jer on jedini zna.
89. BIO JEDAN KONJ OD SLAME
Bio jedan konj od slame, bila jedna djevojka od vatre.
Bio je to najbolji konj trkač, i vrlo čudan, jer mogao je trčati samo po vodi. A djevojka, bila ona
najbolja jahačica. I nije mogla jahati drugoga, no najboljega.
Spazi ga djevojka izdaleka, i dotrči do njega, željna ga uzjašiti i osvojiti vijenac prvenstva na
trkama. Nebo se nagne odozgo, zemlja se nadme odozdo, i pade oklada: nebo se kladi na djevojku
od vatre, zemlja se kladi na konja od slame.
Nebo reče: »Pobijedit će moja djevojka, a konj će, ili neće, izgorjeti.«
Zemlja reče: »Moj će konj iznijeti pobjedu, a djevojka će se utopiti, ili neće.«
Tako su se kladili, svak na svoje, svak za svoje — tko za konja, tko za djevojku.
A zapravo, zar se nije trebalo kladiti neodvojeno?
U žaru navijanja stvari ostaju nedovidene.
90. ZNAM JEDNU RIJEč
»Znam jednu riječ, koja otključava sve druge riječi«, reče maćuhica ljudskomu sluhu, koji se malo
provrzmao svijetom, dok je »njegov« čovjek spavao.
»Ako ju znaš, kaži«, prisnaži sluh.
»Izgovaram ju samo jednom godišnje, u nenajavljen dan i sat. Ako ti je do te riječi, ostani uza me,
spreman prisluškivati i dan i noć...«
Sluh se oduševio.
»Mala je cijena za tako krupnu dobit«, zapjevao je.
I ostao uza šutljivu maćuhicu na danonoćnoj straži. Budući da je tako učinio, morao je napustiti uho
»svojega« čovjeka. čovjek, kad se probudio, odjednom se našao u bezglasnu prostoru, u nijemomu
filmu; otvarao je usta, derao se iz sve snage, ali ni vlastiti glas nije čuo. Jadan, izbezumljen, stade
čupati kosu.
»Neka mi netko objasni što se dogodilo, i zašto«, vriskao je u stakleni muk. »Sto sam skrivio Bogu i
ljudima? Tko me kažnjava, i zbog čega? Kakav je smisao ove moje nevolje - neka mi netko
objasni!?«
Budući da čujnoga odgovora nije bilo, čovjek je otišao u najvišu planinu, i legao u snijeg, govoreći:
»Ti si, sniježe, tih, kao i moje uho. Tišina je došla tišini, i tiho će i otići.«
Ujutro su ga našli smrznuta.
Nedugo potom, čovjekov je sluh čuo onu riječ. Ona je iz maćuhice kapnula u nj, nečujna kao miris.
Sluh je sada znao sve što se ikada kazalo, i što će se ikada reći. čuo je sve tajne, otključao sve
skrivene smislo-ve, sva skrovita značenja. Od punine čuvstva, vinuo se visoko u nebesa, širok kao
prostor. Zemlja mu je postala tijesna, i nepotrebno bučna. Jedno je vrijeme lebdio u praznini, ne
tražeći ništa ljepše. Potom se sjetio čovjeka, čijemu je uhu pripadao.
»Vrijeme je da se vratim, i da mu predam ovo znanje«, pomisli sluh, i u tren oka spusti se na
zemlju. »Oh, kako će se moj čovjek obradovati!«
Sluh, budući da je sve znao, nije gubio vrijeme pretražujući svijet. Odmah je našao čovjekove
tragove u snijegu. Šapnuo onu tajnu riječ u stope umrloga. Umrli se prenuo i kazao mu:
»Zbog ovoga je vrijedilo oglušiti i umrijeti. Više me ne zanima da se vratim i slušam svu onu
halabuku.«
Onda je i sluh legao u snijeg, i utihnuo.
Stope su se s proljeća rastopile.
Vlati trave su ih popile.
I ne znajući, saznale najveću tajnu; saznale ne znajući što znaju.
Je li riječ baš tako htjela...?
91. AUTOPORTRETI
Divni Slikar sjedio je na vrhu brda, zagledan u sve ispod Sebe.
»Sve sam ovo Ja«, objašnjavao je, kao da ga čuje itko drugi, osim Njega. »Kako sam samo lijep!
Hajde da poželim naslikati tu ljepotu. Da vidim mogu li Svojim autoportretom nadmašiti samoga
Sebe.«
U ruci Mu se odmah nade kist, paleta, i platno.
Majstor je slikao i slikao Sebe bojama smeđim, crnim, bijelim, žutim, i crvenim. Slikao je Sebe u
najrazličnijim obličjima. Sebe kao crnoga bika, Sebe kao veliku zmiju, Sebe u dronjcima, Sebe u
kraljevskoj odori. Casak bi promatrao svoj portret, nasmijao mu se kao dobroj šali, a onda bi ga
bacao niz vjetar, u nizinu. Autoportreti svih boja letjeli su lako poput letaka, obuzeti vjetrom
vremena; i vjetar ih je raznosio na sve strane po vlastitoj volji i ćudi.
Stanovnici doline pronalazili su autoportrete na cesti, pred kućom, u kući seoskoga kneza, u
jaslama. Najprije su se zbunjivali, pitajući se je li to doista Strančev pravi izgled. Baš ovaj, ovdje?
Malo pomalo, i proglasiše ga Jedinim Izgledom. Malo pomalo, i proglasiše ga Jedinim Likom.
Naposljetku, Njim samim.
Sagradili su mu velebno svetište. Oko svetišta se ubrzo prostrlo gradište, proštenište, a malo dalje,
bojište. Jer tamo dalje nailazio je još jedan Jedini Izgled, i još jedna Jedina Vjerodostojnost; sve
Jedini za Jedinim, i tako redom. Za Autora više nitko nije ni pitao.
On je zamišljen promatrao koštac i kovitlac Pravih Autoportreta.
»Možda nisam trebao...«, pomislio je, možda.
Možda.
92. BILO JEDNO KUCANJE NA VRATIMA
Bilo jedno kucanje na vratima. Tri puta kucanje.
Bilo jedno slušanje kucanja iza vrata. Tri puta slušanje.
Kako je prvi puta zakucalo, tako je ukucan zaiskao od kućnoga duha da onaj koji kuca, bude žena.
Kućni se duh nasmijao i rekao: »U redu, pred vratima je žena.«
Kako je drugi puta zakucalo, tako je ukucan zaiskao da onaj koji kuca, bude bogata žena.
Kućni se duh još više nasmijao, i rekao: »U redu, pred vratima je bogata žena.«
Kako je treći puta zakucalo, tako je ukucan zaiskao da žena bude jako jako bogata.
»U redu — žena je jako, jako bogata!« Kućni se duh previjao od smijeha, bubnjajući se po nabuhlu
trbuhu i butinama.
Kad je ukucan otvorio vrata, sve je bilo kako je poželio.
Samo je žena bila stara i ružna.
Opasno je imati kućnoga duha u nezrelo doba.
93. SVE O NJEMU
»Ja znam sve o Njemu, samo pitajte«, govorio je veliki znalac, svećenik, uglednik, trapljenik,
misaonik, vrsni proučavatelj svjetskoga sveto-knjižja.
I pitalo se. Odgovaralo se.
Onda je do skupa dolutao neki putnik, vedro tumaralo.
»O čemu je riječ?« raspitivao se.
»O Njemu, naravno«, rekoše prijekorno. »Slušaj što se govori, i reci jesi li ikada čuo nešto takvo?«
»Ne«, reče neznanac ravno. »Nikada nešto takvo.«
»Ta ti valja. Znači, ti ne znaš ništa o Njemu?«
»Ja znam Njega«, odgovori stranac. »O Njemu ne znam mnogo, ali znam Njega.«
Razlika između učena čovjeka i mudraca jest razlika između knjige i njezina kazala.
94. BILA JEDNA PAHULJA
Bila jedna pahulja snijega - od oblaka do zemlje jedna povijest sna.
»Ja sam pahulja, ja sam samo i jedino pahulja«, govorila je sporo padajući. »Ja imam svoj krsni list,
svoj osmerokutni pečat!«
Vjetar joj se rugao.
»Takvih se djetinjastih pobuna sit naslušam svake zime.«
»Ja imam svoj krsni list, svoj osmerokutni pečat! Oni su meni dodijeljeni kao neponovljiv znak
posebnosti«, nastavljala je buntovnica. »Zašto bih ja pristala na osakaćenje svoje savršene
geometrije, ma kolik joj bio vijek trajanja?«
»Traje od oblaka do da«, zviždio je vjetar. »Tolika je i tvoja posebnost.«
»Neka traje baš toliko«, uzvrati pahuljica u tihu zanosu.
Vjetar ju zavitla nad bijelom dolinom, s milijunima njoj sličnih.
»Gledaj tamo dolje«, zahuji. »To je tvoja budućnost.«
Ali pahulja nije gledala u dolinu. Saputala je u uho vjetru:
»Sadašnjost je sve što imam! A ti to ne razumiješ, jer ti si svakoga časa netko drugi.«
»Uskoro ćeš i ti biti nešto drugo«, zareži vjetar. »Ovako si prilično nesnosna.«
»Ja ovo svoje ne mijenjam ni za što - ni za gore, ni za dolje.«
Sunce proviri kroz oblak, privučeno neizgovorenom riječju »vječnost«.
«Ovo moje kratko je i jako. To je moj život. Moje ja. Ja ga nikomu ne dam, vjetre. A gle, ostalo mi
je još dva, tri pedlja do zemlje.«
»Bit ćeš ti uskoro nešto drugo i bezimeno«, osvetoljubivo će vjetar. »Ostat ćeš ti bez te tvoje
osmerokutne oholosti. Onda ću te upitati sjećaš li se ovoga našega razgovora između oblaka i
zemlje. I ti ćeš mi, kao i sve druge, odgovoriti da si bila mlada i glupava.«
»Tko god ti tako nešto kaže, to neću biti ja«, odgovori pahuljica, već palac nad tlom.
»Nego tko?« posprdno će vjetar.
»Snijeg.«
Je li riječ »tišina« starija od tišine?
95. BIO JEDAN GOLEMI VAL
Bio jedan golemi val, koji je o sebi govorio: »Još nisam, ali ću biti.« Obilazio je sva mora,
govoreći: »Još me nema, ali uskoro će me biti.« Kako bi ga ugledala u daljini, kopna su uzmicala
put planina, doline se uskomešale, razbacakale se, razvratile, i stale se penjati uz gorske strmine,
kandžama se hvatajući za planinske bokove i grudi. I sve se zgužvalo i ispremiješalo, bježeći pred
velikom i strašnom okomicom, koja je o sebi govorila da će se tek uspraviti.
Tako je zemljom prošao veliki budući val, najavljen od proroka, zakazan od usuda, viđen u
snoviđenjima: prohujao je kao strah od vlastitoga dolaska.
Kako da se stvar i dogodi i ne dogodi? Kako da se zadovolji i milost i pravda?
96. BIO JEDAN čEKIć
Bio jedan čekić, ali on je čekičao samo u glavi.
Tamo je udarao u prazno, ne zabijajući ništa, no praveći buku kao da zabija klin u klin. Drugi čekići
osuđivali su ga zbog takva neljudskoga vladanja.
»Ti si izrod nas, poštenih čekića - sramotiš rasu korisnoga kućnog oruđa«, govorili su. »Od
pamtivijeka smo prijatelji čovjeku, a ti, gle, od-metnuo si se od vlastite prirode, i okrenuo se protiv
svega što držimo svojom svetom zadaćom.«
»Eh, vi ne razumijete«, začekićao je optuženi. »Istina je da udaram u glavi čovjeka, i da je taj
čovjek sulud od glavobolje, i da glavinja na sve strane. Ali ja to ne činim iz pakosti. čovjek i ja smo
se tajom dogovorili...«
čekići su s negodovanjem zatutnjali.
»Ne prenemažite se«, povika goropadni čekić, i zabubnja u glavi kao da ju je namislio raskoliti.
»Vi, eto, ne znate da će čovjek, tražeći sebi lijeka i načina, naposljetku otkriti ulaz u vlastitu glavu.
Kad ga otkrije, neće mu trebati ni časak da bi me šćepao i bacio na smetlište...«
Tutanj prestade.
»Drugim riječima, ti si...? To jest, ti nisi...?« proustiše tada zgranuti poštenjaci.
»Drugim riječima, čovjek će naprosto postati gospodar svojih misli.«
»Oh! To je već druga stvar...«
»Prema tomu, ja čovjeku činim veću uslugu nego vi. I da vam kažem, nije lako biti smetnja, čak i
kad znaš da si korisna smetnja.«
Nije svaka bol od bolesti, već naprotiv.
1
97. BILA JEDNA RUŽA
Bila jedna ruža, vrlo naivna, kažu.
Ona je, naime, mislila da je besmrtna. To, što su oko nje druge ruže venule, nju nije preuvjerilo u
vlastitu smrtnost. To, što se Mjesec mije-nio, i što se Sunce o Ivanj-danu uštapnulo... to što su vilin-
konjici, što su oblaci, što su mirisi... dolazili i netragom odlazili, ružu nije pokolebalo u njezinoj
vjeri u vlastitu besmrtnost.
Svi su govorili da je naivna, vrlo naivna.
I svi su odlazili.
Osim nje.
Kad je ruža uzašla na nebo, dočekali su ju s počastima. Pričalo se o uzornoj ružinoj vjeri, o
izdržljivosti i zaslugama.
»Ali ja se nisam ni za što trudila«, šapnula je. »Ja samo nisam ozbiljno shvatila sve one naivne priče
o smrti.«
Presložiti pojmove u glavi znači presložiti stvarnost.