You are on page 1of 23

SADRŽAJ

ZAŠTO ANTIKAPITALIZAM? ................................................................................................1

ZAŠTO ANTIFAŠIZAM? .......................................................................................................3

NEOLIBERALIZAM I IDEOLOGIJA .........................................................................................6

KAPITALIZAM I DRŽAVA (ODNOS JEZGRE I PERIFERIJE) ......................................................9

TRŽIŠTE I DRŽAVA (LAŽNA DILEMA) .................................................................................12

ZAŠTO KAPITALIZAM FUNKCIONIRA U NJEMAČKOJ, A U HRVATSKOJ NE? .........................15

BIROKRACIJA, JAVNA POTROŠNJA I POREZI .....................................................................18
ZAŠTO ANTIKAPITALIZAM?
Povijest čovječanstva povijest je različitih odnosa moći utemeljenih na eksploataciji jedne
društvene skupine od strane drugih skupina. Klasa označava položaj u društvenom proce-
su proizvodnje proizvoda, roba i usluga, a sva dosadašnja društva su stoga - klasna društva.
Eksploatacija je u tom kontekstu društveno uvjetovana proizvodnja nejednakih životnih
prilika uz pomoć koje su kroz povijest kraljevi, robovlasnici i feudalni gospodari održavali
svoju političku i ekonomsku dominaciju nad podanicima, robovima i kmetovima. Iako na prvu
možda nije očito, unutar sistema u kojem živimo, ta se dominacija odražava kroz odnos kapi-
talista (društvene skupine koja posjeduje korporacije, tvrtke i poduzeća) i političkih elita
(društvene skupine koja donosi zakone te oblikuje institucionalni okvir unutar kojeg društvo
funkcionira) naspram radnika (društvene skupine koja posjeduje sposobnost za rad, ali ne i
vlasništvo nad sredstvima rada). Kapital predstavlja određenu količinu vrijednosti kojoj je
temeljna svrha stvaranje dobiti bez obzira da li je riječ o novcu, dionicama i vrijednosnim papiri-
ma ili o strojevima, tvornicama i nekretninama. Sistem unutar kojeg trenutno živimo podređen
je zakonu stvaranja profita kao temeljnoj vrijednosti društva, a zove se kapitalizam.
Kapitalizam se vrlo često prezentira kao društvo slobode, demokracije i vladavine prava,
međutim razina slobode, demokracije i pravde u kapitalizmu dominantno je određena načinom
na koji osiguravamo materijalnu egzistenciju. Djeca i radnici zaposleni u korporacijama koji u
neljudskim uvjetima rade za nekoliko centi na dan nisu jednako slobodni kao vlasnici korporaci-
ja koji sjede u poslovnim neboderima tisućama kilometara dalje. Njihova „sloboda“ temelji se
na mogućnosti izbora između rada ili umiranja od gladi slično kao i sloboda mnogih koji u razvi-
jenim kapitalističkim ekonomijama rade teške i slabo plaćene poslove. Njihova pak „sloboda“
temelji se na mogućnosti izbora između više ili manje eksploatacije, tj. izbora hoće li raditi
neplaćeno prekovremeno, pristati na loše i nesigurne uvjete na radnom mjestu i sl. Demokraci-
ja u kapitalizmu ne može se nazvati pravom demokracijom s obzirom na to da ovisi o
ekonomskoj moći i količini novca koja je uložena u političku kampanju, promidžbu i prisutnost
u masovnim medijima, a tu su uvijek u prednosti oni koji taj novac posjeduju. Političke opcije
koje su kritične prema sistemu ne dobivaju ni približnu količinu medijskog prostora kao i
mainstream političke opcije. S obzirom na to da su masovni mediji u vlasništvu krupnih kapi-
talista, malo je vjerojatno da će oni podržavati političke ideje i opcije koje zastupaju interese
suprotne njihovima. Na sličan način funkcionira i „vladavina prava“ pa će tako korumpirani
političari, tajkuni, poduzetnici i njihova djeca na sudovima prolaziti puno bolje nego obični
građani samo zato što imaju ekonomsku moć da plaćaju skupe odvjetnike i utječu na
sudske procese ili da jednostavno donose zakone koji im omogućuju da legaliziraju vlastiti
kriminal.

1
Ideje koje su kritizirale dominantnu vladajuću ideologiju, suprotstavljale joj se, te
dovodile u pitanje sistemski status quo oduvijek su kroz ljudsku povijest bile ismijavane,
marginalizirane, proglašavane utopijskim i protivnim ljudskoj prirodi, a sve u svrhu održavanja
dominacije vladajuće klase te nejednakih odnosa moći iz kojih proizlaze privilegije određenih
društvenih skupina.
Tako i danas mnogima antikapitalističke ideje izgledaju smiješno, naivno i nemoguće, a
kapitalizam se predstavlja kao sustav koji najbolje odgovara ljudskoj prirodi – svaki akter
tržišta je slobodan raditi u vlastitom interesu. Međutim u stvarnosti nemaju sve društvene
skupine jednaku razinu slobode, stoga kapitalistički sustav u smislu društvene organizacije
proizvodnje nije puno drugačiji od robovlasničkog i feudalnog sustava - prije nekoliko stoljeća
kraljevi, robovlasnici i feudalni gospodari odlučivali su o organizaciji proizvodnje i raspodjeli
resursa dok su podanici, robovi i kmetovi imali svoju ulogu unutar sistema, a to je
proizvodnja sredstava za vlastitu egzistenciju, ali ujedno i sredstava za egzistenciju klase koja
nad njima vlada. U kapitalizmu su radnici oni koji svojim radom osiguravaju vlastitu egzistenci-
ju, ali i egzistenciju kapitalista i političkih elita koji na tom radu profitiraju.
Iako je kapitalizam sustav koji generira nepravednu i neefikasnu raspodjelu resursa,
ekonomsku i socijalnu nejednakost, siromaštvo, ratove, klimatske promjene te uništava okoliš
istovremeno je i sustav unutar kojeg su razvijeni fantastični proizvodi i nevjerojatne tehnologije
koje su poboljšale životne uvjete milijunima ljudi diljem svijeta. Nemoguće je negirati posto-
janje gospodarskog rasta, povećanje produktivnosti i pojavu raznih novih potrošačkih proizvo-
da, ali zajedno s kapitalističkim ekonomskim rastom dobili smo i permanentnu nesigurnost na
tržištu rada, najave produljenja radnog vijeka usprkos razvoju tehnologije, nezaposlenost te
bijedu i siromaštvo za mnoge čiji su životi vrlo često nepovratno uništeni razvojem kapitalizma.
Podaci koji dolaze od strane UN-a o razmjerima klimatske katastrofe1 koja nas očekuje u idućih
nekoliko desetljeća nam jasno govore da ako želimo izbjeći apokaliptične scenarije gladi, suša,
poplava i ratova uzrokovanih elementarnim nepogodama da moramo u potpunosti transformi-
rati globalnu ekonomiju, modele proizvodnje i potrošačku kulturu i to na način za koji nema
dokumentiranog povijesnog presedana.
Pitanje koje si danas moramo postaviti je u kakvom društvu želimo živjeti. Želimo li živjeti
u društvu u kojem se ekonomska aktivnost odvija primarno iz razloga ostvarivanja profita dok
je zadovoljenje društvenih potreba sekundarno pa je unutar takvog društva (sve dok god se
stvara profit) sasvim opravdano da s jedne strane imamo siromaštvo, glad, ekonomsku i soci-
jalnu nesigurnost i klimatske katastrofe, a s druge strane groteskno bogate pojedince i
kompanije koje od toga profitiraju. Ili želimo živjeti u društvu o kojem se ekonomska aktivnost
odvija kako bi se zadovoljile potrebe svih članova društva. Ključno pitanje nije jesu li se materi-
jalni uvjeti života u prosjeku dugoročno poboljšali u kapitalizmu već da li bi u ovom trenutku u
povijesti za društvo u cjelini bilo bolje da egzistira unutar alternativnog sustava koji za primarni
i krajnji cilj ima zadovoljenje društvenih potreba.

1 https://www.theguardian.com/environment/2018/oct/08/global-warming-must-not-exceed-15c-warns-landmark-un-report 2
ZAŠTO ANTIFAŠIZAM?
Fašizam je u samoj svojoj srži zločinačka ideologija koja se temelji na progonu, diskrimi-
naciji i genocidu, a lokalna verzija te fašističke ideologije je ustaštvo koje se temelji na sličnim
postulatima progona, diskriminacije i genocida osoba krivog političkog opredjeljenja, krive
rase, nacije ili vjere. Svatko tko nije sociopat ili psihopat bi trebao biti protiv progona, diskrimi-
nacije i genocida. Jednostavnije se to kaže protiv fašizma, a jednom riječju se kaže antifašist.
Povijesni revizionizam podrazumijeva reinterpretaciju povijesnih događaja, a u Hrvatskoj je
usmjeren na opravdavanje ustaškog režima i sve prisutniji u javnom prostoru. Hrvatski
povijesni revizionisti fašiste i ustaše prikazuju kao romantične domoljube i patriote koji su se
borili za svoju državu dok je ustvari riječ o zločincima koji su provodili teror nad vlastitim naro-
dom, prodavali teritorij stranom okupatoru, donosili rasne zakone te u logorima smrti ubijali
tisuće nepodobnih zbog rase, vjere ili nacije.
Opravdavanje i relativizacija ustaškog režima postaje malo pomalo dio mainstream poli-
tike, a koristi se za odvraćanje pozornosti javnosti od ekonomske nesigurnosti i loših materi-
jalnih uvjeta života. S obzirom na to da se tranzicijska ekonomska politika pokazala kao
promašaj, političke elite pažnju usmjeravaju na diskreditiranje bivšeg sistema, stavljanjem svih
simbola i tekovina bivše Jugoslavije u negativan kontekst, a to naravno uključuje i sve one pozi-
tivne tekovine kao što su antifašizam, radnička prava, društvena sigurnost, javno obrazovanje i
zdravstvo te ekonomska demokracija. Relativizacija ekstremno desnih ideologija nije
karakteristična samo za Hrvatsku i reproducira se u različitim oblicima i drugdje u svijetu.
Američka administracija primjerice odvaja djecu izbjeglica i tražitelja azila od njihovih roditelja
i trpa ih u koncentracijske logore dok ksenofobne stranke diljem Europe ostvaruju odlične
izborne rezultate napadajući manjine i imigrante. Fašizam je ideologija koja predstavlja krajnje
utočište krupnog kapitala u pokušaju da zadrži svoje privilegije i klasni status u trenutku kad je
sistem u krizi i kad se traže rješenja van zadanih ideoloških okvira. Stoga je u takvom
društvenom kontekstu politički oportuno usmjeriti opravdani bijes masa zbog pogoršanja
materijalnih uvjeta života prema nacionalnim manjinama i imigrantima kako bi se maknuo
fokus s politike koju provodi vladajuća klasa.
Danas je moguće vjerovati u svašta, da je zemlja ravna ploča, da cjepivo uzrokuje auti-
zam, da nas avioni truju chemtrailsima, da ljudi gušteri vladaju svijetom pa tako i da su ustaše
i fašisti bili domoljubi, humanisti i čovjekoljupci. Međutim, to što netko vjeruje u izmišljene
gluposti te ih promovira ne može promijeniti znanstvene i povijesne činjenice. Bilo bi idealno
kada se ne bismo morali baviti Drugim svjetskim ratom i poraženim propalim zločinačkim
ideologijama ustaštva i fašizma, međutim problem leži u tome što nas na Drugi svjetski rat
konstantno vraćaju opskurni pjevači, mediji, političari i trbuhozborci krupnog kapitala kojima je

3
svima zajedničko da žive jako dobro od svog domoljublja i nacionalizma na račun svih nas.
Kako bismo se mogli baviti stvarnim problemima, takve osobe treba marginalizirati putem
zakonske regulative i sustavne edukacije. U ovom trenutku nemamo ni jedno ni drugo i za to se
moramo izboriti, a to se sigurno neće dogoditi ako budemo samo šutjeli i gledali kako se
normaliziraju stavovi i političko djelovanje koje se temelji na ugrožavanju tuđih prava i sloboda.

5
NEOLIBERALIZAM I IDEOLOGIJA
Neoliberalizam je termin koji se vrlo često koristi u javnom prostoru, no u mnogim sluča-
jevima je nejasno da li sam termin označava ekonomsku teoriju, političku strategiju ili povijesni
period. Između ostalog, neoliberalizam je naziv za set ekonomskih ideja koje najbolje karakteri-
ziraju tri bitne odrednice: privatizacija, deregulacija i liberalizacija tržišta. Ideje su svoju punu
ideološku legitimaciju dobile Washingtonskim konsenzusom 1989. godine kada su svjetske
financijske institucije (MMF, Svjetska banka i WTO) definirale ekonomske smjernice koje su
prema njihovom mišljenju bile nužne kako bi se države globalnog Juga oporavile od ekonomske
krize.
Sam termin nastao je 1938. godine u Parizu na konferenciji o tržišnom natjecanju kao
temeljnoj karakteristici društvenih odnosa na kojoj su sudjelovali između ostalih i dva glavna
proponenta ideje (Friedrich Hayek i Ludwig Von Mises). U razdoblju nakon Drugog svjetskog
rata pa sve do 70-ih godina prošlog stoljeća i izbijanja naftne krize, neoliberalizam je postojao
samo na društvenim marginama budući da je dominantni ekonomski konsenzus bio vezan uz
Johna Maynarda Keynesa i njegovu ideju države blagostanja koja se temelji na punoj zaposle-
nosti, izrazito progresivnim poreznim stopama te aktivnoj ulozi države u pružanju javnih usluga
koje bi barem na papiru trebale biti dostupne svima pod jednakim uvjetima. Naftne krize iz
sedamdesetih godina prošlog stoljeća posljedica su političkih previranja na Bliskom istoku te
su rezultirale drastičnim povećanjem cijena nafte što je uzrokovalo i povećanje cijena velikog
broja proizvoda pa su tako mnoge zemlje bile prisiljene regulirati potrošnju nafte različitim
mjerama poput kontrola cijena, redukcija električne energije, vožnji na parne i neparne dane
i sl.
Nemogućnost kejnzijanske ekonomske politike da odgovori na sve jaču ekonomsku
krizu na vlast u tada najrazvijenijim kapitalističkim ekonomijama dovodi Ronalda Reagana i
Margaret Thatcher koji su se obračunali sa sindikatima, liberalizirali radno zakonodavstvo,
smanjili poreze kapitalistima i započeli privatizaciju državnih poduzeća. Riječ je o procesima
koji se ne događaju preko noći već se provode kroz duže vremensko razdoblje (i još uvijek traju)
budući da nagle promjene odnosa snaga na štetu radničke klase uzrokuju bunt i odgovor u
obliku štrajkova, prosvjeda i političkog mobiliziranja radničke klase koje kapitalistima i
političkim elitama ne odgovara.
Neoliberalizam uz sebe veže i određene orvelijanske jezične aspekte pa je tako 'deregu-
lacija' ustvari šifra za regulaciju koja pogoduje krupnim kapitalistima i korporacijama na štetu
radničke klase. 'Liberalizacija' ustvari predstavlja ograničavanje nacionalnih ekonomskih politi-
ka kako bi se korporativnom kapitalu omogućio lakši ulazak na nova tržišta. Tržište u tom
kontekstu predstavlja prirodni fenomen koji je nastao sam od sebe dok je ustvari tržište samo

6
jedan od modela distribucije proizvoda i usluga koje društvo stvara te je kao takvo odraz
društvenih odnosa i politike koja se provodi.
Ono što neoliberalizam razlikuje od drugih ideologija je njegova perfidnost i anonimnost
koja je ujedno i jedan od razloga njegove moći. Neoliberalizam se najčešće uopće ne smatra
ideologijom nego se uzima zdravo za gotovo kao model koji je neutralan i prirodan poput
gravitacije. Međutim, posljedice te „neutralnosti“ u obliku ekonomskih kriza i društvenih nepra-
vdi su jasno vidljive.
Danas imamo situaciju da globalna nejednakost u svijetu nikad nije bila veća. Prema
izvješćima Oxfama četrdeset dvoje (42!!!) najbogatijih ljudi na zemlji ima jednako bogatstvo
kao i 3,7 milijardi najsiromašnijih, a drastični jaz povećava se iz godine u godinu.1
Za jednu od najduljih ekonomskih kriza u modernoj povijesti koja je započela 2008. na
Wall Streetu odgovoran je upravo neregulirani financijski sektor koji je u velikom broju država
spašen novcem poreznih obveznika, nakon čega je dobio priliku da uživa u najvećem transferu
bogatstva u privatne ruke u obliku procesa pod nazivom kvantitativno popuštanje. Riječ je o
transferu financijske imovine unutar kojeg centralne banke daju financijskim institucijama
novac u zamjenu za državne obveznice pa tako imamo situaciju u kojoj su burzovni indeksi na
financijskim tržištima na rekordnim razinama dok vrlo mali postotak tog novca dospijeva u
realnu ekonomiju. Samo dnevni promet trgovanja svjetskim valutama na financijskim tržištima
(dakle ne uključujući dionice, zlato, naftu i ostalo čime se na njima trguje) 25 puta je veći od
iznosa koji cijeli svijet proizvede u obliku bruto domaćeg proizvoda u jednom danu.2
U aferi Panama papers objavljeno je 11,5 milijuna dokumenata koji sadrže informacije o
offshore računima u poreznim oazama više od 140 političara i državnih dužnosnika te velikog
broja privatnih osoba i tvrtki. Prema podacima s kojima raspolaže Međunarodni konzorcij
istraživačkih novinara, off-shore depoziti se procjenjuju na vrijednost od 10 posto ukupnog
BDP-a na planeti.3
Zašto je problem nejednakosti toliko važan? Četrdeset dvoje najbogatijih ljudi na svijetu
koji posjeduje bogatstva kao i 3,7 milijarde najsiromašnijih neće svoj novac potrošiti na robu i
usluge od kojih bi koristi imala većina članova društva. Glavnina njihovog novca završava u
kupovini luksuznih roba i proizvoda ili na tajnim računima u poreznim oazama. Tzv. trickle down
ekonomija u kojoj će kapitalisti i bogataši koji kupuju jahte, posljedično stvoriti radna mjesta u
brodogradnji koja će potom stvoriti nova radna mjesta u ostalim sektorima i pokrenuti
ekonomiju je ništa drugo nego obična fikcija.
Nejednakost osim što ugrožava kapitalističku ekonomiju, uništava i demokraciju. Običan
građanin ima „privilegiju“ da svake četiri godine izabere najmanje nepoželjnog političkog lidera,
kojeg su za njega prethodno probrali vladajući slojevi društva – sponzoriranjem i lobiranjem.
Kapitalistička demokracija tako postaje politički sistem koji formalnu volju većine transformira
u stvarnu volju manjine.

1 https://www.theguardian.com/inequality/2018/jan/22/inequality-gap-widens-as-42-people-hold-same-wealth-as-37bn-poorest
2 https://www.bis.org/publ/rpfx16.htm?fbclid=IwAR3eWevzJuLCVtYlI3GaU-XsUPZLF28ruhPUtIpl_CATtJGEGDYn5iLV_C8
3 https://www.icij.org/blog/2017/09/7-charts-show-how-rich-hide-their-cash/ 7
Ako fokus stavimo na situaciju u Hrvatskoj, državna je revizija početkom 2000-ih pokaza-
la da je, među istraživanim predmetima bilo oko 95% privatizacija u kojima su uočene različite
nepravilnosti. Rezultat toga je 260 multimilijunaša koji zajedno imaju imovinu od 170 milijardi
kuna.4 Bespredmetno je i spominjati pripadnike političke elite koji su državni proračun direktno
i indirektno oštetili za milijarde kuna u suradnji sa „uglednim poduzetnicima“, a danas šetaju
na slobodi ili su u pohodu na novi saborski mandat.
Neimanje ideologije koje je danas toliko popularno među političkim strankama koje žele
naglasiti svoj „stručni“ i „reformski“ potencijal je prešutno podržavanje statusa quo i ideologije
neoliberalizma i ustvari predstavlja legitimiziranje pljačke i inherentne sistemske korupcije.

4 https://www.vecernji.hr/biznis/mozete-li-vjerovati-u-hrvatskoj-postoji-260-multimilijunasa-457980

8
KAPITALIZAM I DRŽAVA
(ODNOS JEZGRE I PERIFERIJE)
Kapitalizam je sustav koji je izložen periodičkim krizama u obliku recesija i depresija i iako
nas često putem mainstream medija uvjeravaju kako su ekonomske krize karakteristične
isključivo za zemlje globalne periferije poput Hrvatske u kojima je „stranim investitorima teško
poslovati“, „cijena rada je previsoka“, a „poduzetnička klima nikakva“ potrebno je ipak obratiti
pozornost na povijesni razvoj i odnose između kapitala i rada na svjetskoj razini te unutar
najrazvijenijih kapitalističkih ekonomija. U SAD-u primjerice u razdoblju od nešto manje od 30
godina, između 1940-ih i 1970-ih prosječna produktivnost radnika povećavala se približno
istom brzinom kao i realne plaće radnika.1 Međutim, do drastičnih promjena dolazi u sedamde-
setim godinama prošlog stoljeća kada nastupa ideološka dominacija neoliberalizma. Američke
korporacije u tom razdoblju započinju sa seljenjem proizvodnje u prekomorske zemlje trećeg
svijeta s jeftinom radnom snagom, radnike počinju zamjenjivati strojevi i računala, a žene
(postepenim odbacivanjem društveno definirane uloge kućanica) i imigranti (koji su u samom
startu manje plaćeni od radnika rezidenata) ulaskom na tržište rada utječu na pad cijene rada.
Jednostavnim rječnikom rečeno, sav višak vrijednosti koji kapitalisti uzimaju u obliku profita u
zadnjih 35 godina - raste, dok realne plaće radnika stagniraju. Budući da je u tom razdoblju
došlo i do slabljenja radničkih organizacija poput sindikata (posebno u privatnom sektoru)
radnici su stagnaciju realnih plaća nadoknađivali na individualnoj razini, a to znači prekovre-
menim satima i odrađivanjem više poslova istovremeno. Danas stoga imamo situaciju da oni
koji su zaposleni provode mnogo više vremena na poslu nego prije nekoliko desetljeća, dok se
istovremeno broj samozaposlenih i podzaposlenih s nesigurnim radnim uvjetima povećava.
Najbitnija stvar unutar svakog kapitalističkog poduzeća koje se natječe na tržištu je
poslovni rezultat u obliku profita. Kvaliteta života radnika koji taj profit stvaraju je sporedna
jednako kao i eksternalije u obliku klimatskih promjena, zagađivanja okoliša te uništavanja
biljnih i životinjskih vrsta. To ne znači nužno da su svi kapitalisti po prirodi zle osobe kojima je
jedini cilj u životu da izrabljuju radnike i uništavaju okoliš. To je rezultat postavke kapitalizma u
kojem svaki tržišni akter radi u vlastitom interesu. Unutar ovakvog sustava stoga je legitimno
da dioničare - vlasnike na kraju godine zanima samo profit, tj. koliko će im biti isplaćeno, jer to
je njihov osobni interes. Menadžerima je u osobnom interesu zadržati svoje pozicije i visoke
plaće, a plaćaju ih vlasnici koji očekuju da povećaju profit. To će učiniti tako da povećaju proda-
ju ili smanje troškove poput plaća, troškova zaštite na radu ili troškova zaštite okoliša. Ovaj
pritisak smanjenja troškova stalno raste, jer uvijek postoji netko drugi tko će radnike prisiliti na

1 https://www.epi.org/productivity-pay-gap/ 9
lošije uvjete rada te tako biti konkurentniji ili će korupcijom i lobiranjem zaobići zakone te tako
steći prednost u tržišnom natjecanju. Na kraju hijerarhije cijenu tržišnog natjecanja i
maksimizacije profita za vlasnike plaćaju radnici, okoliš i zajednica.
Ako ste imalo zainteresirani za političku i ekonomsku situaciju u državi onda ste
zasigurno primijetili kako se u zadnjih desetak godina za glavne probleme hrvatske ekonomije
redovito navode sljedeće stvari: 'najveći porezi u Europi', gubitaška državna poduzeća', 'nedo-
statak slobodnog tržišta', 'nefleksibilan zakon o radu', 'socijalistički uhljebnički mentalitet' i
kako je nužno da se okrenemo svetom tržišnom trojstvu privatizaciji, deregulaciji i liberalizaciji
kako bismo dosegli stupanj razvoja bogatih i razvijenih zemalja kapitalističke jezgre koje su
upravo s protržišnim politikama došle do ekonomskog blagostanja koje velikoj većini
stanovništva u tim državama omogućuje dostojanstven i lagodan život.
Ako se pogleda povijest razvoja najbogatijih kapitalističkih ekonomija, vidljivo je da su
sve razvijene zemlje razvile svoju industriju uz pomoć državnog ulaganja u privredu, infra-
strukturu, znanost i istraživanje te raznim oblicima protekcionizma i subvencioniranja iako
službeni narativ glasi kako je za sve to zaslužno slobodno tržište. U evropsku kapitalističku
jezgru spadaju zemlje sjeverne i zapadne Europe koje su se s padom feudalizma najbrže razvile
nakon industrijske revolucije. U političkom kontekstu riječ je o zemljama koje su imale jaku
središnju državu, velik birokratski aparat i snažnu vojsku. Na taj način je buržoazija u tim
zemljama održavala kontrolu nad međunarodnom trgovinom te je imala mogućnost da kroz
kolonizaciju prisvaja i eksploatira prirodne i ljudske resurse zemalja periferije.
Velika Britanija je u ranim fazama razvoja kapitalizma imala najzaštićeniju ekonomiju u
kapitalističkom svijetu na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a prema nekim procjenama samo iz
Indije je u razdoblju od skoro dva stoljeća izvukla ekonomsku korist koja se može mjeriti u
2
trilijunima funti. Praktički sve današnje bogate zemlje upotrebljavale su protekcionizam i
subvencije da bi poduprle svoje mlade i nerazvijene industrije. Države poput Austrije, Singapura
i Tajvana upotrebljavale su poduzeća u državnom vlasništvu kako bi promovirale ključne
industrije. Finska je primjerice sredinom dvadesetog stoljeća službeno klasificirala sva
poduzeća s više od 20 posto stranog vlasništva kao “opasna poduzeća”. Japanska vlada je
nakon Drugog svjetskog rata praktički zabranila strana ulaganja u strateške industrijske grane,
a tamo gdje su bila dozvoljena pazilo se da udio stranog vlasništva ne prelazi 49 posto. Malo je
poznato da je Japan drastično ograničio uvoz stranih automobila (Ford, GM) kako bi razvio
vlastitu automobilsku industriju. Najpoznatija japanska automobilska kompanija Toyota u
početku je proizvodila isključivo strojeve za tekstilnu industriju, a 1939. je spašena od propasti
direktnom intervencijom Japanske centralne banke. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća
Toyota je povučena s američkog tržišta zbog slabe prodaje uzrokovane lošom kvalitetom
vozila, ali to nije pokolebalo japansku vladu da i dalje potiče razvoj automobilske industrije.
Danas je Toyota najveći svjetski proizvođač automobila. 

2 https://www.newsclick.in/britain-would-collapse-if-it-tried-pay-back-money-it-drained-india
10
Francuska je nakon završetka Drugog svjetskog rata uvidjela da su loši predratni
ekonomski rezultati u odnosu na druge zemlje direktna posljedica 'laissez faire' ekonomskog
pristupa te je država počela imati puno jaču ulogu u ključnim industrijskim sektorima koje su
neposredno nakon rata nacionalizirali, a potom su strateške industrijske grane financirali
kreditima banaka u državnom vlasništvu. Strategija se pokazala poprilično uspješnom s obzi-
rom da se Francuska do osamdesetih godina pretvorila u tehnološkog lidera u mnogim
područjima.3
U tom kontekstu kad je riječ o Hrvatskoj, važno je primijetiti kako su stranom kapitalu
poprilično privlačna sva velika državna poduzeća koja tobože stvaraju gubitke sve od banaka
koje su devedesetih prvo sanirane novcem poreznih obveznika pa potom privatizirane, do Plive,
HT-a i INA-e pa sve do Hrvatskih autocesta i HEP-a za koje se svako malo puštaju probni baloni
o neodrživosti njihova poslovanja i nužnosti privatizacije iako i uz politički podobne upravljačke
strukture koje izvlače novac i zapošljavaju stranački podobne najveća javna poduzeća uspijeva-
ju generirati značajnu neto dobit.

3 Chang, H.J. 23 things they don't tell you about capitalism; London: Penguin Books (2011)

11
TRŽIŠTE I DRŽAVA
(LAŽNA DILEMA)
Ako informacije o društveno-političkim i ekonomskim pitanjima dobivate isključivo iz
mainstream medija vrlo lako je steći dojam kako je slobodno tržište ultimativno rješenje za
sve društvene probleme. Koji god problem se pojavi unutar ekonomije privatni sektor, tržište i
njegova magična moć su uvijek efikasniji i bolji od države i javnog sektora. Međutim, ne postoji
ništa posebno u tržištu kao takvom, jer isto kao i država i tržište može podbaciti i biti neefi-
kasno. Ključna stvar koja je karakteristična za tržište je činjenica da se ne zamara
društvenom pravednošću, nego isključivo efikasnošću u obliku ostvarivanja profita te stoga
vrlo često pravednost može postati otegotna okolnost za tržište. Ako pogledamo trenutnu
političku situaciju u kapitalističkim ekonomijama, može se bez grižnje savjesti reći da ista
stvar vrijedi i za državu, međutim razlika leži u činjenici da bi država ako ništa drugo barem
nominalno trebala zastupati javni interes dok tržište uvijek prvenstveno zastupa privatni
interes, a javni je samo posljedica 'nevidljive ruke' tržišta.
U tom smislu današnji kapitalizam je najbolje okarakterizirati kao spregu države i
krupnog kapitala. Kapital je danas ovisan o državi na sličan način na koji je to bio i za vrijeme
kejnzijanskog kompromisa u razdoblju od tridesetak godina nakon Drugog svjetskog rata
(spašavanje 'too big to fail' banaka i korporacija novcem poreznih obveznika, discipliniranje
radničke klase fleksibilizacijom radnog zakonodavstva, otvaranje novih tržišta vojnim
intervencijama i sl.) s tim da statistički pokazatelji pokazuju tendenciju jačanja te veze u obliku
rasta javne potrošnje i javnog duga u odnosu na BDP. U zadnjih nekoliko desetljeća država
ustvari ima aktivnu ulogu u mehanizmima redistribucije bogatstva prema najbogatijim slojevi-
ma društva. Primjerice država više ne oporezuje najbogatije kapitaliste kako bi financirala
javnu potrošnju već se kod njih zadužuje, a potom im plaća kamatu na javni dug od prihoda
koje prikupi oporezivanjem radničke klase. Političke elite tako aktivno jačaju moć krupnog
kapitala te tržišta i financijskog sektora na račun svih ostalih – malih poduzeća, radnika, obrtni-
ka. 1
U javnom prostoru se ovakva isprepletenost države i krupnog kapitala vrlo često
pogrešno naziva „socijalizmom“ zbog toga što je to (promatrano iz perspektive krupnog
kapitala koji kontrolira masovne medije) ideološki oportuno iako su ideje demokratskog soci-
jalizma (društveno vlasništvo, proizvodnja radi zadovoljavanja društvenih potreba, potpuna
transparentnost i otvorenost javnih poslova i procesa, demokratsko odlučivanje o raspodjeli
viška vrijednosti, eliminacija utjecaja kapitala na izborni proces i sl.) dijametralno suprotne
današnjem kapitalizmu. Stvarnost je da imamo „socijalizam“ za bogate, a kapitalizam za

1 Mitchell, W. Fazi, T. Reclaiming the state A Progressive vision of sovereignty for a post-neoliberal world; London: Pluto press (2017)
12
siromašne (socijalizaciju gubitaka, a privatno prisvajanje profita). Država je u tom kontekstu i
prijatelj i neprijatelj radničke klase budući da s jedne strane još uvijek osigurava određene
tekovine socijalne države poput javnog zdravstva, školstva, minimalne plaće, osmosatnog
radnog vremena, naknada za nezaposlene i sl. koje su kroz povijest izborene štrajkovima,
prosvjedima, sindikalnim organiziranjem i koje su mnogi radnici i radnice platili životima. S
druge strane je neprijatelj kada fleksibilizacijom radnog zakonodavstva potiče i omogućuje
atipične oblike radnog odnosa koji pogoduju kapitalistima (rad preko agencija, prekarni rad,
stručno osposobljavanje) i kad javna poduzeća i infrastrukturu korupcijom i provođenjem loših
politika prepušta krupnom kapitalu koji tada ostvaruje profit umjesto države pa se zbog nedo-
statka sredstava narušava kvaliteta i dostupnost javnih usluga.
Zagovaratelji laissez faire kapitalizma u svojim lamentacijama o nužnosti prihvaćanja
dereguliranog slobodnog tržišta u svim društvenim sferama često zaboravljaju da je upravo
početni stadij industrijskog kapitalizma bio u potpunosti dereguliran (radno vrijeme od
petnaest sati dnevno, plaće jedva dostatne za golo preživljavanje, dječji rad na koji se prisiljava-
lo već šestogodišnjake i sl.). Protiv takvih uvjeta se razvijao otpor radničke klase vrlo često
inspiriran idejama komunizma, socijalizma i anarhizma u obliku sindikalnog organiziranja, štra-
jkova i radničkih partija.
U potpunosti slobodno tržište ne postoji jer svako tržište ima određena pravila i granice
koje ograničavaju slobodu izbora iako možda na prvu te granice nisu jasno vidljive. Razinu
tržišne slobode ne možemo objektivno definirati, već isključivo politički. Primjerice u 19.
stoljeću britanski parlament donio je zakon kojim je zabranio rad djece do 9 godina u tvornica-
ma pamuka. Protivnici su ga doživljavali kao napad na slobodu ugovornog odnosa koji uništava
temelje slobodnog tržišnog natjecanja, a u debatama oko zakona pojedini članovi parlamenta
kritizirali su zakon argumentirajući da radno zakonodavstvo mora biti fleksibilno i slobodno jer
djeca žele i moraju raditi, a vlasnici tvornica ih žele zaposliti. Danas međutim ni najzagriženiji
libertarijanci ne razmišljaju o povratku dječjeg rada unutar procesa liberalizacije tržišta kojeg
zastupaju. Sloboda tržišta ovisi o ideološkoj perspektivi iz koje se promatra. Oni koji su uvjere-
ni da je pravo djece da ne budu u radnom odnosu važnije od prava vlasnika tvornice da zapošlja-
va svakog tko mu donosi najveći profit uz najmanje troškove, zakon o zabrani dječjeg rada neće
doživljavati kao prepreku tržištu rada. Oni koji su uvjereni u suprotno, doživljavaju zakon kao
napad na slobodu tržišta.
Kad su se pojavile zakonske regulative koje su regulirale emisiju ispušnih plinova iz auto-
mobila pojavili su se oponenti koji su tvrdili da se na taj način ograničava sloboda izbora.
Njihov stav je bio da ako se ljudi žele voziti u automobilima koji više zagađuju ili ukoliko
proizvođači automobila više profitiraju od proizvodnje koja ima veći utjecaj na okoliš da nam
država nema pravo onemogućiti da izaberemo kakav auto želimo voziti. Danas većina ljudi
prihvaća navedene regulative kao 'prirodne' te smatra da postupci koji ugrožavaju i štete
drugim ljudima poput zagađenja okoliša moraju biti regulirani zakonima.

13
Budući da se percepcija slobode tržišta razlikuje od individue do individue, ne postoji način da
se objektivno definira koliko je tržište slobodno. Ako nam određeno tržište izgleda slobodno, to
je samo zato što smo zaboravili na nevidljive granice kojima je regulirano. Ako tržište ne može
ispuniti ciljeve pravedne i efikasne distribucije proizvoda, roba i usluga bez eksploatacije te ako
kao direktnu posljedicu donosi negativne eksternalije ono mora biti zamijenjeno planskim
djelovanjem u svrhu ostvarivanja društvene dobrobiti.

14
ZAŠTO KAPITALIZAM FUNKCIONIRA U
NJEMAČKOJ, A U HRVATSKOJ NE?
Kapitalističke ekonomije periferije integrirane u monetarnu uniju i zajedničko tržište ne
mogu se nositi sa superiornim industrijskim regijama i ekonomijama jezgre poput Njemačke.
Unutar takvog okvira, njemački kapital je uvijek konkurentniji i u prednosti zbog tehnološke
superiornosti koja osigurava veću razinu profita koji se potom dalje može ulagati u stručno
obrazovanje radnika te istraživanje, razvoj i unapređivanje novih tehnologija. Njemački kapital
radnicima osigurava relativno siguran i pristojno plaćen posao, iako je sigurnost narušena
radom preko agencija i nesigurnim oblicima rada (tzv. mini i midi poslovi) dok je pristojna
plaća posljedica klasnog kompromisa između njemačkog kapitala i rada budući da rast plaća
ne prati rast produktivnosti što je tendencija i u ostalim razvijenim kapitalističkim ekonomija-
ma. 1 Radnici danas proizvode više proizvoda i usluga u jedinici vremena nego prije nekoliko
desetljeća, međutim plaće im stagniraju, a razlika u produktivnosti završava na računima kapi-
talista čije bogatstvo se konstantno povećava.
Hrvatska i ostale zemlje evropske periferije (poput Španjolske, Grčke, Portugala) koje
"žive na dug" unutar zadanih okvira i strukturnih uvjeta ne mogu promijeniti i nadoknaditi
zaostatak za centrom Europe budući da nemaju jednake početne uvjete te ne posjeduju nikakve
instrumente uz pomoć kojih bi mogle promijeniti odnos snaga. Kamatne stope na kredite (koji
su motor i pokretač razvoja u kapitalizmu) u zemljama jezgre su redovito za nekoliko postotaka
manje nego u zemljama periferije što već na samom startu periferne ekonomije stavlja u nepo-
voljan položaj. Hrvatska unutar ovakvih strukturnih okvira ne posjeduje polugu s kojom bi
mogla smanjiti tehnološku zaostalost za Njemačkom uz pomoć koje bi se pretvorila u
konkurentnu ekonomiju u kojoj bi se radna mjesta temeljila na tehnološkoj renti iz proizvodnje
sofisticiranih proizvoda. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da Nijemci u prosjeku rade manje
2
od Hrvata ili Grka, no to je zato što je njemački kapital produktivniji i ta razlika se u Hrvatskoj
pokušava nadoknaditi fleksibilizacijom radnog zakonodavstva i smanjivanjem radničkih
plaća. O uspješnosti takve politike dovoljno govore podaci o masovnom iseljavanju radnika iz
Hrvatske pa je tako Hrvatska jedan od šampiona unutar Europske Unije po postotku ugovora na
određeno, a velika većina radnika zarađuje neto plaću koja je manja 2
od prosječne plaće koja
iznosi 6264 kn.3

1 https://www.vecernji.hr/vijesti/rumunji-i-grci-rade-najvise-u-europskoj-uniji-hrvati-cetvrti-946897
2 http://www.novilist.hr/Komentari/Kolumne/Zlu-ne-trebalo-Denisa-Romca/Prvi-smo-u-Europi-po-kresanju-radnickih-prava
3 http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Porezna-uprava-otkrila-poraznu-istinu-o-prosjecnoj-placi-Evo-koliko-zaposlenih-ju-dobiva

15
Da bi se održala razina potrošnje koja zadovoljava uvjetno rečeno normalne životne potrebe
raste potreba za kreditima. No, tu je riječ o kreditima koji uglavnom pokrivaju tekuće troškove
te služe za održavanje ekonomske aktivnosti "na aparatima" te kakve-takve razine potrošnje.
Upravo iz tog razloga u Hrvatskoj imamo veliki broj blokiranih građana koji su se prije krize
zaduživali kako bi financirali tekuće životne potrebe da bi nakon krize ostali bez radnih mjesta
s blokiranim računima.
Gotovo svi kreditni plasmani u Hrvatskoj dolaze od banaka koje su u vlasništvu kapitala
podrijetlom iz centra Europe kojem nije u interesu da kreditira hrvatsku proizvodnju koja bi tako
postala direktna konkurencija proizvođačima iz evropske jezgre. Njihov interes je da plasiraju
potrošačke kredite s kojima se kupuju nekretnine i uvozna roba. Količina kreditnih plasmana u
kapitalizmu ovisi o toku poslovnog ciklusa. U vrijeme krize, plasmani privatnom sektoru se
smanjuju zbog smanjene mogućnosti naplate prethodno odobrenih kredita što utječe na sklo-
nost banaka da se izlažu riziku. Smanjivanje kreditnih plasmana uzrokuje pad ekonomske
aktivnosti, a posljedično i manje porezne prihode te kronični proračunski deficit koji potom
financiraju te iste poslovne banke koje bi trebale financirati privatni sektor. Rast zaduživanja od
strane države tako utječe na poboljšanje poslovnih rezultata banaka. Poslovnim bankama je
mnogo sigurnije da se kod njih zaduži država koja redovito podmiruje svoje obveze (koje
porezima iscijedi od radnika) nego poduzetnik iz privatnog sektora koji započinje s djelatnošću
i ulazi na nesigurno tržište.
Zbog kontinuiranog pada izvozne industrijske proizvodnje (uništavanje brodogradnje,
naftne industrije, metalne industrije) smanjuje se dotok stranog kapitala. Strane investicije koje
se vrlo često spominju kao spas za hrvatsku ekonomiju su već dobrim dijelom prisutne u obliku
stranih trgovačkih lanaca, banaka, hotelskih lanaca, telekoma, osiguravajućih društava i sl. Svi
smo mnogo puta čuli onu staru kapitalističku floskulu kako tvrtke koje su u državnom
vlasništvu samo gomilaju gubitke i propadaju, međutim čim prijeđu u ruke stranog ili domaćeg
kapitalista odmah čudesno procvjetaju i imaju odlične poslovne rezultate. Hrvatski telekom je
tako u dva kruga privatizacije prodan Deutsche Telekom- u koji je tako stekao većinsko
vlasništvo nad tvrtkom i infrastrukturom koju su financirali hrvatski radnici. Danas imamo situ-
aciju da je broj radnika drastično smanjen, sve veći broj poslova odrađuju studenti za mizernu
satnicu, imamo najsporiji internet u Europskoj Uniji,4 a Deutsche Telekom svake godine ostvaru-
je profit koji se iznosi van države te se ne reinvestira u domaće gospodarstvo. Sličan rasplet
pogodio je i Plivu, nekad regionalnog i farmaceutskog diva koji je prodan američkom Barru za
vrijeme Sanaderove vladavine. Barr je uredno dobit izvlačio van zemlje do trenutka kada isti
posao preuzima izraelska Teva. Tako smo od tvornice koja je bila domaći tehnološki i znanstve-
ni vrh, u čijem je istraživačkom centru kroz povijest apsorbirano tisuće znanstvenih radnika
dobili tabletaru u kojoj radnici stvaraju profit stranim kapitalistima. Kada se čitava ekonomska
politika države (a to uključuje sve vlade od samostalnosti) svodi na privlačenje stranih

4 https://www.index.hr/vijesti/clanak/imamo-najsporiji-internet-u-europskoj-uniji-ali-ga-zato-placamo-skoro-tri-puta-vise
-od-rumunja/904620.aspx
16
investicija i pripremanje terena za iste ne treba se čuditi što većina profita kojeg zarade radnici
u Hrvatskoj na kraju završi u rukama kapitalista iz inozemstva.

Kako funkcionira ekonomska politika kapitalizma na periferiji?

1. Postaviti 'stručnjake' iz kapitalističkog miljea u javno poduzeće i dati im velike plaće
2. Namjestiti javne natječaje za prijateljske kapitaliste uz pomoć 'stručnjaka'
3. Preplaćivati poslove i podijeliti novac te zapošljavati stranački podoban kadar na izmišljene
upravljačke pozicije
4. Poslovati s gubitkom te ne isplaćivati plaće radnicima
5. Najaviti privatizaciju, otpuštanje radnika ili gašenje poduzeća radi poslovanja s gubitkom
6. Prodati kapitalistima poduzeće da ostvaruju profit umjesto države ili ugasiti poduzeće i
prodati zemljište
7. Demonizirati čitav javni sektor kao 'uhljebljivački' radi proizvodnje pristanka javnosti te
daljnjeg nastavka provođenja iste ekonomske politike

17
BIROKRACIJA, JAVNA POTROŠNJA I POREZI
U birokratskom aparatu javnog sektora ključni problemi su: loše postavljeni kriteriji
mjerljivosti radnog učinka, nejasno definirana područja ovlasti i odgovornosti pojedinih
državnih službi, niska razina informatičke povezanosti s građanima koji trebaju javne usluge te
političko kadroviranje upravljačkih struktura u javnim poduzećima i na lokalnim razinama vlasti
koje je dobrim dijelom postalo zamjena za nedostatak radnih mjesta koja su uništena u
tranziciji iz realsocijalizma.
Ovi problemi ne mogu se riješiti neselektivnim otpuštanjima i smanjivanjem materijalnih
prava bez adekvatne strukturne analize. Neučinkovitost i loša organiziranost javnog sektora ne
ovisi toliko o radnicima koliko o nametnutom upravljačkom aparatu u sprezi s krupnim kapi-
talistima na nacionalnoj razini te sitnim kapitalistima na lokalnoj razini. Kao što na radnom
mjestu u korporaciji iz privatnog sektora ne možete utjecati na politiku i organizacijski model
tvrtke budući da su za to zaduženi vlasnici, direktori, šefovi i menadžeri, na isti način je to
nemoguće i u javnom sektoru. Kapitalizam potpuno isključuje demokratsku kontrolu
donošenja ključnih odluka u ekonomskoj sferi, a upravo su te odluke one koje zaista utječu
na život velikog broja ljudi. Odluka korporacije da preseli proizvodnju iz jednog mjesta u drugo
ili da ugasi proizvodnju iako o njoj ovisi egzistencija velikog broja ljudi u kapitalizmu je privatna
stvar, iako ima drastičan utjecaj na živote onih koji žive i u jednom i u drugom mjestu. Lokalni
primjer rafinerije u Bosanskom Brodu koja godinama zagađuje zrak i truje stanovnike s obje
strane granice jasno daje do znanja da su obični ljudi nemoćni pred diktaturom kapitala iako
političke elite s obje strane granice godinama obećavaju da će se problem zagađenja riješiti.
Zbog sličnih razloga događa se izumiranje i masovno iseljavanje iz Slavonije budući da
ekonomska sudbina stanovništva ovisi o milosti vlasnika kapitala koji čekaju povoljnu inves-
ticijsku klimu kako bi otvorili nova radna mjesta. Skoro tri desetljeća čekanja došla su na
naplatu u obliku masovnog iseljavanja.
Uvođenjem ekonomske demokracije na radnim mjestima tj. mogućnosti da sudjeluju u
upravljanju, radnici bi imali mogućnost da predlažu i implementiraju efikasnija rješenja unutar
svoje radne organizacije za razliku od današnjeg modela u kojem radnici ni na koji način ne
mogu utjecati na organizaciju poslovanja i radne uvjete, a posljedično niti na uvjete života
u lokalnoj zajednici. Budući da se često govori o tome kako je nužno napraviti rezove u javnom
sektoru pri čemu se čitav javni sektor prezentira kao „uhljebljivački“ potrebno je biti vrlo jasan
po pitanju rezanja troškova u javnom sektoru. Novac treba uzeti političarima, ministrima,
pomoćnicima ministara, predsjednici i njenom kabinetu i savjetnicima, državnim agencijama,
stranački podobnim upravljačkim strukturama u javnim poduzećima, članovima nadzornih
odbora u javnim poduzećima, načelnicima općina, gradonačelnicima, religijskim organizacija-

18
ma, lažnim braniteljima s povlaštenim mirovinama, mirovnim misijama u Afganistanu. Riječ je
o radnim mjestima i pozicijama na kojima se neopravdano ostvaruju zarade nekoliko puta veće
od zarade prosječnog radnika.
Rezanje javne potrošnje u većini masovnih medija predstavlja se kao jedini mogući model
izlaska iz krize kapitalizma. Međutim, kada se govori o rezanju javnih troškova onda se obično
ukidaju troškovi prijevoza profesorima, dodaci na plaće u zdravstvu i školstvu, subvencije za
prijevoz učenicima, subvencije za školske knjige, asistenti u nastavi za djecu s invaliditetom,
prestaje se financirati imunološki zavod, nezavisni kulturni sadržaj i sl. Političke strukture na
vrhu piramide povezane s krupnim kapitalistima sigurno neće prvo sebi rezati. Da li kapitalist
kada upadne u financijske probleme prvo smanjuje sebi plaću ili prvo smanjuje radnicima? Da
li političari prvo režu sebi i stranačkim kolegama ili režu onima koji su socijalno slabiji? Rezanje
troškova i otpuštanja u javnom sektoru imaju smisla samo ukoliko bi takvi potezi donijeli
direktnu korist čitavom društvu (npr. ukoliko bi se kroz proces informatizacije izgubila određe-
na radna mjesta u birokratskom aparatu, ali bi se poboljšala brzina i dostupnost zdravstvenih
usluga). U takvim situacijama društvo se mora pobrinuti da radnike obrazuje i stručno usavrša-
va kako bi mogli ispunjavati zadaće na novim radnim mjestima koja bi se otvorila tehnološkim
napretkom ili da jednostavno s razvojem tehnologije koja zamjenjuje ljudski rad postepeno
smanjujemo trajanje radnog tjedna. Ako smanjimo javnu potrošnju otpuštanjem određenog
broja birokratskih činovnika, na koji način će se popraviti efikasnost javnog sektora ako je broj
ljudi koji obavlja određeni posao smanjen, a istovremeno po pitanju poboljšanja organizacije
nije napravljeno ništa?
Kad je riječ o porezima najčešće se smatra da je jedina uloga poreza da financira javnu
potrošnju. Unutar trenutnog sistema država prikuplja novac tako što ga porezima uzima od
privatnog sektora, a prikupljeni novac se potom koristi za javnu potrošnju. Budući da smo prije
devedesetih živjeli u sustavu unutar kojeg je skoro 98 posto ljudi radilo u društvenom 1 tj.
javnom sektoru, logično je zapitati se kako se tada financirao javni sektor ako privatni sektor
praktički nije postojao, a danas se objašnjava da bez privatnog ne može biti ni javnog sektora.
Bitno je naglasiti da porez na rad (doprinose na plaću), kako god se to u praksi formalno
reguliralo, zapravo ne plaćaju kapitalisti nego radnici. Radnici su ti koji od svoje zarađene bruto
plaće odvajaju dio novca za financiranje javnih usluga poput zdravstvenog ili mirovinskog
osiguranja te javnog obrazovanja. Za javnu dostupnost ovih usluga radnici su se kroz povijest
izborili štrajkovima, prosvjedima i političkim organiziranjem. Problem je danas što od tog novca
koji odvajamo ne dobivamo zadovoljavajuće javne usluge već upravo suprotno imamo liste
čekanja u zdravstvu, mizerne mirovine, slabo opremljene škole te nedovoljno motivirane
medicinske radnike i profesore kojima plaće stagniraju. Međutim, pogrešno je misliti da će
privatizacija javnih usluga i rezanje doprinosa koje formalno plaćaju kapitalisti, a zarađuju
radnici povoljno utjecati na dostupnost javnih usluga.

1 (1990.) 97,6% radnika radi u društvenom sektoru, 0,5% u zadrugama, 0,2% u miješanim poduzećima, a samo 1,7% u privatnim
poduzećima; Bendeković, J. (2000.) “Privatization in Croatia”, Ekonomski pregled, 51(1-2): 55-90. (str. 90)
19
Dogodit će se upravo ono što se u razvijenim zemljama događa već desetljećima - kapi-
talisti će profitirati dizanjem cijena javnih usluga uz postupnu degradaciju kvalitete, a u slučaju
poslovnih gubitaka teret će opet pasti na državu koja će te gubitke financirati preko leđa radni-
ka dok će se kapitalisti, političari i njihova djeca liječiti i školovati u privatnim bolnicama i škola-
ma.
Najbolji primjer za to je sektor vodovoda u Velikoj Britaniji. Kada je prije tridesetak godina
pod vladom Margaret Thatcher sektor privatiziran, vlada je na sebe preuzela 4,9 milijardi funta
duga sektora koji su naravno platili porezni obveznici te je poduzeća privatnim vlasnicima
prodala bez duga. Oni su pak iskoristili priliku i do danas stvorili novih 46 milijardi funti duga
koji sad direktno servisiraju potrošači kroz povećanje cijena usluga vodoopskrbe - u razdoblju
od privatizacije cijena je porasla 40%. Istovremeno, u zadnjih deset godina je taj sektor proiz-
veo 18,8 milijardi funta profita, od kojih je 18 milijardi (96%) isplaćeno u obliku dividende
malom broju međunarodnih investitora, a samo 0,8 milijardi reinvestirano.2
Stoga mnoge razvijene zemlje, uključujući Veliku Britaniju, danas provode tzv. “de-privat-
izacije” javnih usluga kako bi spriječile daljnji rast cijena i degradaciju kvalitete javnih usluga,
dok se u Hrvatskoj i dalje propovijeda sveta privatizacija. Jedno istraživanje otkrilo je 835
takvih slučajeva “de-privatizacije” od 2000. do danas. Najviše ih se odnosi na sektor vodovoda,
zatim na sektor energetike, prijevoza, obrazovanja, zdravstva i lokalne samouprave, a velika
3
većina ih se provodi u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, SAD-u, Španjolskoj i Norveškoj.
Ako je iznos prikupljenog poreza veći od državne potrošnje, državni proračun je ostvario
suficit, a ako je manji ostvario je deficit i država mora izdati obveznice (posuditi novac od
privatnih banaka) kako bi nadoknadila manjak sredstava u proračunu. Uloga poreza u
kontekstu nametnutih ograničenja je financiranje javne potrošnje, ali primarna uloga poreza je
da osigura potražnju za nacionalnom valutom. Zanimljiva, ali za mnoge šokantna činjenica je
da oporezivanje ne treba primjenjivati kako bi država mogla izvršavati novčane uplate. Suvere-
na država, vlastitu valutu uvijek može kreirati putem centralne banke.
Novac od sedamdesetih godina prošlog stoljeća i ukidanja zlatnog standarda nema
pokriće u zlatu. Zašto onda svi unutar ekonomije prihvaćaju određenu valutu (koja sama po
sebi nema nikakvu vrijednost) kao sredstvo plaćanja? Odgovor je: zbog poreza. Valuta
suverene države glavni je i najčešće jedini način za plaćanje poreza. Kako bi izbjegli negativne
posljedice neplaćanja poreza porezni obveznici moraju doći u posjed nacionalne valute
sudjelovanjem u ekonomskim aktivnostima. Kolonijalna Afrika je najbolji primjer za to. Mone-
tizacija afričkih ekonomija odvijala se nametanjem poreznih obveza. Najvažniji cilj kolonijalne
politike nametanja poreza u afričkim zemljama bio je prisiliti Afrikance da prodaju svoj rad u
zamjenu za plaće denominirane u valuti kolonizatora kako bi se moglo stvoriti novo tržište za
evropske proizvode.Oporezivanje u novčanom obliku u afričkim kolonijama uništilo je

2 https://www.independent.co.uk/voices/privatisation-failure-energy-water-railways-public-services-take-back-control-labour-john-mcdonnell-
a7775216.html
3 https://www.tni.org/files/publication-downloads/reclaiming_public_services.pdf 20
tradicionalne plemenske ekonomije te tako potpomoglo razvoj monetarnih ekonomija. Među-
tim, to ne implicira da je isključivo oporezivanje dovoljan uvjet za početak tržišne proizvodnje u
zamjenu za novac. Kolonizatori su povremeno morali eliminirati alternative tržištu. Primjerice,
uništavali su usjeve koji su omogućavali samodostatnost ili su stvarali potražnju za luksuznim
statusnim dobrima koja su bila nabavljiva isključivo na tržištu. Na taj način uništavali su
plemenski egalitarizam kako bi stvorili klasne razlike.
Porezni sustav moguće je jednostavnije i učinkovitije organizirati i to tako da se primjer-
ice ukinu trošarine i parafiskalni nameti poput različitih provizija, pristojbi, naknada i renti koje
građani moraju plaćati kako bi konzumirali pojedine javne usluge. Također, moguće je smanjiti
PDV te porez na dohodak radnicima koji zarađuju ispodprosječnu plaću, a povećati porez na
dohodak menadžerima, kapitalistima i upravljačkim strukturama koje neopravdano ostvaraju
višestruko veće prihode. Porezni sustav je potrebno reorganizirati tako da bude izrazito repre-
sivan prema prihodima ostvarenim od kapitala i rentijerstva kako bi se mogao smanjiti porezni
pritisak na radnike čime bi se povećala njihova kupovna moć te smanjila drastična dohodovna
nejednakost.

“ Svatko tko se želi boriti s lažima i neznanjem u
današnje vrijeme mora prevladati barem pet
poteškoća. Mora imati hrabrosti pisati istinu kada joj
se svi protive; žudnju da ju prepozna iako je svuda
skrivena; vještinu da njome upravlja kao oružjem;
promišljenost da odabere one u čijim će rukama biti
učinkovita i lukavost da ju među njima širi. ”

Bertolt Brecht

21