You are on page 1of 26

Ante Vranković, žrtva hrvatskoga pravosuđa:

Kriminal i korupcija na hrvatskim sudovima su


sustavni i odlučuju u čak 71,5% postupaka
Prvo do sada provedeno egzaktno znanstveno istraživanje rješenja i presuda hrvatskih
sudova pokazuje da je njih čak 71,5% radikalno, tj. naočigled nezakonito, te da se
kriminal i korupcija na sudovima u pravilu provode sustavno, uz zaštitu DORH-a.
Posljedica su trajni izostanak stranih investicija i nezapamćeni val iseljavanja, te brojni
karcinomi i samoubojstva. Situacija koju Đuro Sessa proglašava zadovoljavajućom je
zastrašujuća.

Sa sustavnim kriminalom i korupcijom na hrvatskim sudovima prvi puta sam se susreo pred
više od deset godina, kada sam od predsjednice suda u Starom Gradu na Hvaru Vesne Kuzmičić
Biočić dobio negativno rješenje na izuzeće sutkinje istog suda, Jadranke Jeličić.
Ta stvar sama po sebi i ne bi bila toliko neobična - jer su negativna rješenja na izuzeća
sudaca u nas zapravo (opravdano ili ne) vrlo česta - da sam ja izuzeće sutkinje Jeličić tražio. Ali
nisam. Negativno rješenje na izuzeće sutkinje sam dobio unaprijed, prije nego li sam izuzeće
uopće zatražio, pa se na kraju s tim traženjem sudu nisam ni obratio, jer je prije mog slanja
zahtjeva, sutkinja Vesna Kuzmičić Biočić unaprijed već izdala negativno rješenje!
O toj sam surovoj demonstraciji pravosudnog zlostavljanja, bezakonja, obijesti i sile
progovorio u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 6. 11. 2009., str. 26, i ni sutkinja Kuzmičić Biočić, niti
sutkinja Jeličić me za te moje medijske navode o njihovom bezakonju nisu tužile, niti su od
„Slobodne Dalmacije“ tražile objavu ispravka, znajući da su moji navodi i točni, i lako dokazivi,
čekajući očito radije da se prašina oko njihova protuzakonitog postupanja slegne.
Iz začudne lakoće i hladnokrvnosti kojima je sutkinja Kuzmičić Biočić unaprijed donijela
navedeno negativno rješenje, prije nego li sam ja od nje išta zatražio, ili joj se uopće obratio,
shvatio sam da je i njoj, i sutkinji Jeličić - koju je Kuzmičićeva tim svojim nastranim
postupanjem rabijatno štitila - ovakav protuzakonit način rada po svoj prilici nešto uobičajeno,
svakodnevno, te da je takva praksa vjerojatno i inače raširena po hrvatskim sudovima. To se
kasnije, vidjet ćemo, u mnogo situacija pokazalo točnim. No u onome času konkretnih,
egzaktnih podataka o razmjerima te šokantne destrukcije, tj. namjernog sudskog uništavanja
građana od strane državnih službenika koje ti isti građani kroz poreze plaćaju, nije bilo.

Prvo egzaktno znanstveno istraživanje sudske korupcije u Hrvatskoj


Naime, istraživanja korupcije u našem pravosuđu sve do sada su se provodila isključivo
neegzaktnom metodom ispitivanja javnog mnijenja o tome koliko je korupcija raširena među
hrvatskim sucima i tome slično.1 Ma kako detaljno i na velikom uzorku bila provedena, sva ta
istraživanja imala su jednu ključnu slabost: ljudi iz sudstva su – poput lukavoga muža koji
elokventnim opovrgavanjima nastoji razuvjeriti suprugu koja osjeća očitu prevaru - uvijek
mogli kazati, a to su u pravilu i činili, da korupcije među sucima zapravo gotovo i nema, i da je

1O tome: Josip Kregar: Korupcija u pravosuđu, 2001., dostupno na: http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/korupcijasudstvo.cg%5B1%5D.doc ;


Tomislav Krasnec: Hrvatsko pravosuđe i dalje pri dnu EU, 12. 4. 2016., dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvatsko-pravosude-i-dalje-pri-dnu-eu-a-
imamo-dvostruko-vise-sudaca-od-austrije-1075505

1
sve to zapravo samo „u glavama“ ljudi, koji, zapravo, ne znaju pravo stanje na terenu - u
sudstvu, koje je, po njima, zapravo, vrlo dobro.
Ako ta jeftina obmana ne bi upalila, cinično bi kazali da je „nakon sudskog postupka
netko uvijek nezadovoljan“, što je još jeftinija demagoška floskula, jer je broj ljudi
nezadovoljnih pravosuđem u Hrvatskoj mnogo veći nego u drugim državama EU, a taj bi broj
- po toj lažnoj logici - svugdje trebao iznositi 50%. Obzirom da je broj nezadovoljnih u drugim
državama mnogo manji, a u nas mnogo veći od 50%, prozvani hrvatski pravnici bi tu činjenicu
tumačili na već opisani perfidan, radikalno zlonamjeran način, kriveći žrtve, i proglašavajući ih,
zapravo cijeli narod - jer je to opće mišljenje, implicite ludima, drsko tvrdeći - sve do slučaja
oslobađajuće presude Tomi Horvatinčiću za ubojstvo dvoje ljudi 13. listopada 2017., pa čak i
nakon toga(!) - da pravosudna korupcija u Hrvatskoj postoji samo „u glavama“ ljudi.
Obzirom da sam po vokaciji znanstvenik, te da sam za svoj znanstveni rad (kojim sam kao
student s 22 godine pobio tezu doktorata svojeg profesora Petra Selema) još 1995. nagrađen Rektorovom
nagradom, shvatio sam da je jedini način da se pravosudnom kriminalu pokuša stati na kraj,
da se provede transparentno, egzaktno znanstveno istraživanje radnog naslova „Iskustvo
prosječnog građanina s korupcijom na hrvatskim sudovima“, u kojem bi svi temeljni podatci,
tj. sudska rješenja i presude na kojima je istraživanje provedeno bili objavljeni na Internetu,
tako da se svaka zainteresirana osoba sama može uvjeriti u točnost svakog iznesenog podatka
i činjenice. To je bio, i jest zapravo jedini način da se izjavama o navodno dobrom stanju u
hrvatskome sudstvu, i o problematičnim tek „pojedinim sporovima“2 - koje su, na opće
zgražanje javnosti zadnjih 15 godina dolazile iz usta čelnika Udruge hrvatskih sudaca i
sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse – jasnim znanstvenim rezultatima tj.
provjerljivim, nepobitnim činjenicama, argumentirano stane na kraj.

Povijesni trenutak za hrvatsko sudstvo:


Đuro Sessa odglumljenim, nepostojećim potpisom „napisanim“ nalivperom koje ne piše (slika desno) preuzima dužnost
predsjednika Državnog izbornog povjerenstva, 20. srpnja 2017.

2 Izjava Đure Sesse u Večernjem listu, 16. 8. 2014., str. 27. Sličnu demagošku floskulu tj. očitu dezinformaciju je 11. 12. 2017. javno iznio i ministar pravosuđa
Dražen Bošnjaković: „Za istraživanje koje pokazuje da čak 68 posto građana ima negativno mišljenje o funkcioniranju pravosuđa i nezadovoljni su
utjecajem politike Bošnjaković smatra da je više riječ o dojmu nego realnosti“; vidjeti: „Bošnjaković: Negativna percepcija građana prema pravosuđu
više je dojam nego realnost“, dostupno na: https://lider.media/aktualno/biznis-i-politika/hrvatska/bosnjakovic-negativna-percepcija-gradana-
prema-pravosudu-vise-je-dojam-nego-realnost/

2
Znao sam da zbog negativne strukovne solidarnosti, poput one među liječnicima, ili u
obiteljima koje prikrivaju kriminalca, nije za očekivati da će to istraživanje, ma koliko ono bilo
važno, provesti netko iz redova pravnika, i da ću taj svima zazoran posao - poput Marie Curie
koja je na sebi eksperimentirala radioaktivnim zrakama, što ju je na kraju koštalo života –
naprosto morati obaviti sam, i to na vlastitoj koži.3 To istraživanje, o kojem sam još 2007.
izvijestio sutkinju Jeličić4, 2010. sam najavio i tadašnjem ministru pravosuđa Ivanu
Šimonoviću5 nadajući se da će mi Sudbina dati dovoljno velik reprezentativni uzorak, na kojem
bi znanstvenom metodologijom bilo moguće doći do relevantnih podataka. Sudbina mi je u
tom pogledu s ukupno 14 različitih rješenja i presuda izdanih u zadnjih 10 godina od naših
prvostupanjskih i drugostupanjskih građanskih, prekršajnih i kaznenih sudova, te Ustavnoga
suda bila naklonjena, te je rezultat provedenog znanstvenog istraživanja ovaj rad.
Starigradska sutkinja Jadranka Jeličić u svojem automobilu na ročište dovozi odvjetnika
meni suprotstavljene stranke
Moj prvi susret s korupcijom na jednom hrvatskome sudu, posve neprikrivenom i sirovom,
zbio se dana 19. rujna 2006. u 11,30 sati, kada je na ročište u predmetu R1-22/06 koje se
upravo imalo održati u mojoj roditeljskoj kući u Ivan Dolcu na Hvaru, sutkinja Općinskog suda
u Starom Gradu na Hvaru Jadranka Jeličić, u svojem automobilu kojim je upravljala, na
suvozačkom mjestu dovezla odvjetnika, tj. odvjetničkog vježbenika moje protustranke u
sporu, Dijane Zoričić, inače također odvjetnice6. Zapanjen takvom očitom pristranošću
sutkinje Jeličić, koju ona od samog početka sudskog postupka nije ni pokušavala prikriti, a
sjetivši se one narodne da „pametan piše, a budala pamti“, uzeo sam papir i olovku, i počeo
bilježiti daljnji tok tog ročišta, sluteći da sutkinja Jeličić mnogo toga - počevši od činjenice da
se srozala na razinu šofera odvjetničkog vježbenika protustranke - neće unijeti u zapisnik. To
se pokazalo točnim.
Naime, moje detaljno bilježenje sutkinjinih riječi i postupaka, među kojima je bilo i
mnogo ismijavanja, prijetnji i uvrjeda, iznenadilo je, zbunilo i iznerviralo sutkinju Jeličić, koja
me najprije nervozno stala pitati zašto zapisujem sve što se na ročištu govori i događa, da bi
mi ubrzo nakon toga počela prijetiti: da „ako me protustranka tuži za moje navode u podnesku
od 22. svibnja 2006.7 da će mi onda ona suditi, jer da ona sudi i kazneno“; da „se nje ne tiče
što ja pišem“ (što je ponovila više puta) i da „nek` to (što zapisujem) pošaljem Mesiću“, i t. sl.8
Kada sam joj odgovorio da zapisujem tijek ročišta zato da bih se na njezino postupanje
mogao pismeno očitovati u spis, rekla mi je, vičući, da ja „mogu poslati pismeno očitovanje, ali
da ga ona neće čitati“(!), te „da će me pozvati na sud i da će mi dozvoliti da se očitujem samo
usmeno“(!). Kasnije sam doznao da je Jeličićeva tako prijetila i drugim svojim žrtvama. Također
je, okrenuvši se prema zapisničarki Milvi Matković i vježbeniku (Jure Džaja) odvjetnika (Zoran

3 Bio sam posve svjestan da će iznošenje rezultata takvog istraživanja biti parezija - vrsta govora koja se još od grčkih vremena koristi kada čovjek svojoj okolini
i/ili moćnicima govori istinu u lice, svjestan da izgovaranje te istine po njega može imati izrazito teške posljedice.
4 Vidjeti podnesak poslan sutkinji Jadranki Jeličić 24. 11. 2007., dostupan na: https://www.scribd.com/document/353215039/Ogledni-primjer-radikalne-

korumpiranosti-DORH-a-ODO-Split-Mandina-Han%C4%8Devi%C4%87-30-4-2010 (Prilog 14, ad: 3)


5 Vidjeti: https://www.scribd.com/document/353468214/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-RH-svjesno-%C5%A1titi-korumpirane-suce, str. 2 i 44.
6 Predmet sudskog postupka je bila dioba očeve vikendice u kojoj se nalaze dva apartmana s ukupno 9 kreveta, od iznajmljivanja kojih sam spletom izrazito teških

životnih okolnosti bio skromno živio, a u čemu me odvjetnica Dijana Zoričić (prije: Diana Vranković Zoričić, inače moja biološka sestra koja je oba naša roditelja
poslala u smrt - majku je navela na samoubojstvo, što je dokazano i na sudu, a ocu nije pružila nužnu pomoć) odlučila uništiti, što mi je sama kazala, i što ona,
premda sam to često na sudovima i drugdje isticao, baš nikad nije poricala, kao što nije poricala ni to da mi je pred svjedocima prijetila smrću. Detaljnije o tome
u: Darko Petričić (ur.): Pravosudna i policijska mafija, Zagreb, 2016., str. 63-64 i 73, bilj. 15.
7 Podnesak je dostupan na: https://www.scribd.com/doc/99170666/O%C4%8Ditovanje-sud-Stari-Grad-22-svibnja-2006. Protustranka me za moje navode kasnije

doista tužila, prekršajno, o čemu će u ovom članku još biti riječi.


8 Moj zapis cijelog tijeka navedenog ročišta održanog 19. 9. 2006. nalazi se u podnesku poslanom 2. 10. 2006., dostupnom na:

https://www.scribd.com/doc/86424117/Izjava-u-Spis-R1-22-06-Op%C4%87inski-sud-Stari-Grad-sutkinja-Jadranka-Jeli%C4%8Di%C4%87

3
Mimica) moje protustranke, dva puta viknula: „Meni stranke ne trebaju u ovom postupku, jel`
tako?!“, na što je vježbenik Džaja, na njezino ponovljeno pitanje nešto nejasno promrmljao.
Kada sam na kraju ročišta krenuo čitati zapisnik, zapisničarka Matković se počela
podrugljivo smijati, kazavši: „Čita…“, a osim zapisničarke, više puta tijekom ročišta su mi se,
rugajući se, smijali i vježbenik Džaja i sutkinja Jeličić, kako je to, kao i cijeli tijek ročišta, detaljno
opisano u podnesku lako dostupnom cijeloj hrvatskoj javnosti na linku ovdje u bilješci 8.
Obzirom da sam razmišljao da li da se potpišem na zapisnik ili ne -- jer je bilo očito da u njemu
uopće nije navedeno da je sutkinja Jeličić izravno na ročište u svojem automobilu na
suvozačkom sjedalu dovezla vježbenika odvjetnika meni suprotstavljene strane u postupku,
kao i da me vrijeđala, rugala mi se i prijetila mi, a koje prijetnje je kasnije i ostvarila – sutkinja
Jeličić je kazala da neka se potpišem na zapisnik, koji će biti pretipkan, te mi tada biti poslan
da se na njega očitujem.

Sutkinja Jadranka Jeličić krivotvori službenu ispravu


Međutim to je bila laž, i ja na moje detaljno Očitovanje na zapisnik (vidjeti bilj. 8) od sutkinje
Jeličić nisam dobio odgovor, te nijedan moj prigovor, a bilo ih je mnogo, nije unesen u zapisnik,
u koji je sutkinja naknadno samo unijela njezin vlastiti „prigovor“ da će ona provjeriti gdje ja
prijavljujem goste9, što, međutim, nikada nije učinila.
Takvo postupanje sutkinje Jeličić predstavlja kazneno djelo krivotvorenja službene
isprave tj. kriminal, jer po zakonu „Stranke imaju pravo … staviti svoje prigovore na sadržaj
zapisnika. Ispravci ili dodaci … unijet će se na kraju zapisnika. Na zahtjev … unijet će se i
prigovori koji nisu prihvaćeni“ (Zakon o parničnom postupku, čl. 126). Sutkinja Jeličić je u
zapisnik odbila unijeti sve moje prigovore, iako je to po zakonu, vidimo, bila dužna, a po
Kaznenom zakonu „Službena osoba koja u službenu ispravu ne unese kakav važan podatak
kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina“ (Kazneni zakon, čl. 312).
Kako je bilo očito da se sutkinja Jeličić, da bi prikrila svoju neprikrivenu pristranost,
odlučila poslužiti kriminalom – krivotvorenjem službene isprave, odlučio sam je svojim
podnesku od 24. studenog 2007. i izrijekom javno upozoriti da u skladu sa zakonom upotpuni
zapisnik, ali se ona i na to moje upozorenje oglušila.10

Predsjednica suda Vesna Kuzmičić Biočić brani kriminal Jeličićeve: unaprijed mi daje
negativno rješenje na izuzeće sutkinje Jeličić, prije nego što sam joj se uopće obratio!
Obzirom da mi je na ročištu 19. rujna 2006. sutkinja Jeličić kazala „pošaljite to Mesiću“, a još i
više stoga jer sam slutio da se Jeličićeva ne bi mogla tako drsko, pristrano ponašati da nije
imala podršku predsjednice svojega suda, podnesak od 24. studenog 2007. sam osim sutkinji
Jeličić, poslao i Uredu predsjednik RH, Stjepana Mesića11. Od sutkinje odgovor nisam dobio, a
iz Mesićeva ureda, moj su dopis, u kojem sam tražio da Jeličićeva upotpuni zapisnik kako bih

9 Dopuna zapisnika od 5. 2. 2007. je dostupna na: https://www.scribd.com/document/353215039/Ogledni-primjer-radikalne-korumpiranosti-DORH-a-ODO-


Split-Mandina-Han%C4%8Devi%C4%87-30-4-2010 (Prilog 26/a).
10 Podnesak je dostupan na: https://www.scribd.com/document/353215039/Ogledni-primjer-radikalne-korumpiranosti-DORH-a-ODO-Split-Mandina-
Han%C4%8Devi%C4%87-30-4-2010, Prilog 14. Vidjeti na istom linku i Prilog 26-27. O tome i Mirko Crnčević: Štrajk glađu, Slobodna Dalmacija, 6. 11. 2009., str.
26
11 Podnesak i dopis su dostupni na: https://www.scribd.com/document/353468214/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-RH-svjesno-%C5%A1titi-korumpirane-suce,

Prilog 19-21.

4
potom mogao tražiti njezino izuzeće, proslijedili predsjednici starigradskog suda Vesni
Kuzmičić Biočić.
Iako sam tim podneskom od 24. studenog 2007. tražio isključivo dopunu zapisnika, i to
od sutkinje Jeličić, i iako se predsjednici starigradskog suda Vesni Kuzmičić Biočić ja nikada
nisam niti izravno, niti preko punomoćnika obratio (sluteći iz bahatog postupanja Jeličićeve da
joj Kuzmičićeva u tome drži stranu, jer je samo tako toliko sirov bahatluk bio moguć) - a što
sve svatko lako može provjeriti temeljem dokumentacije dostupne na Internetu, navedene u
bilješkama ispod ovog teksta - dana 14. prosinca 2007. Kuzmičiževa je izdala „Rješenje“ kojim
se odbija fiktivni zahtjev za izuzećem Jadranke Jeličić, koji je Kuzmičićeva sama ad hoc izmislila,
jer ja to izuzeće nisam nikada tražio, niti sam se Kuzmičićevoj ikada uopće obratio. Tim
„Rješenjem“, koje je zapravo također svjesna krivotvorina službene isprave, tj. kazneno djelo,
a koje je suprotno i Zakonu o parničnom postupku, čl. 71, Kuzmičićeva ne samo da se upustila
u kriminal da bi zaštitila kolegicu Jeličić, nego se ogriješila i o temeljno načelo sudskog
postupka još od Rimljana, a to je pravo na obrazloženu sudsku odluku.12
Kuzmičićeva se naime oglušila i ignorirala sve moje navode, pa i onaj o Jeličićkinom
dovoženju odvjetnika tj. odvjetničkog vježbenika moje protustranke u njezinom automobilu
na ročište, ustvrdivši cinično da ja: “Ne navodi(m) nikakvog konkretnog razloga koji bi izazivao
sumnju u nepristranost suca“, iako sam ih uz činjenicu zajedničkog dolaska na ročište sutkinje
i punomoćnika moje protustranke, u podnescima naveo još najmanje 20, u što se svatko lako
može uvjeriti, ako pročita izvorne dokumente dostupne na linkovima ovdje u bilješkama 8 i 9.
Oglušivši se na sve moje navode, kao da ih uopće nisam niti napisao, Kuzmičićeva si je
„uštedila“ potrebu objašnjavanja, pokazavši zastrašujuću lakoću u gaženju ljudskih prava, te
gaženju samih temelja prava i zakona, pretvorivši „svoj“ Općinski sud u gladijatorsku arenu u
kojoj ona ad hoc diktira pravila, tako da stranci u postupku koja joj padne šaka, i koju je odlučila
nekažnjeno uništiti (znajući da će ju Državno odvjetništvo, kako ćemo to uskoro vidjeti, u
takvome postupanju štititi) pravna načela, zakoni i činjenice u praksi ne znače ništa.
Štoviše, sutkinja Kuzmičić nije odoljela da me „uzgred“ i okleveće (njezino drugo
kazneno djelo u istom kratkom „Rješenju“!), navevši da sam ja „blatio ugled i čast suca“, iako
je to laž, ponajprije stoga što sam u svojim podnescima naveo isključivo činjenice, iste one koje
sam javno naveo i u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 6. 11. 2009., te koje i ovdje navodim, a koje
uostalom ni Jeličićeva, ni Kuzmičićeva nikada nisu ni sporile, ali i stoga što hrvatski suci,
općenito govoreći, ni nemaju nikakva ugleda (pa je zato nemoguće blatiti ga), na što je
nedavno bio javno upozorio predsjednik Općinskog suda u Zadru Željko Rogić.13
Iz svega ovog je postalo jasno da je moja slutnja iz rujna 2006. da je u konkretnome
slučaju korupcija na starigradskom sudu sustavna, bila točna. Moja kasnija iskustva s našim
sudovima pokazala su, kako to nepobitno proizlazi iz brojnih objavljenih dokumenata
dostupnih u bilješkama ispod ovoga teksta, činjenicu da je sustavna sudska korupcija na
hrvatskim sudovima pravilo, a ne iznimka, što uostalom već preko 20 godina tvrde kako
dužnosnici EU, tako i sami hrvatski građani.

12Rješenje je dostupno na: https://www.scribd.com/document/353468214/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-RH-svjesno-%C5%A1titi-korumpirane-suce (Prilog


23-24); Vidjeti također: Tadija Bubalović: Pravo optuženika na obrazloženu sudsku odluku, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, sv. 64, br. 5-6, Zagreb, 2014., str.
989-1011, osobito str. 1010, dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/195795
13 Darko Pajić: Apsurdistan, 18. 10. 2014., dostupno na: http://novilist.hr/novilist_public/layout/set/print/Komentari/Blogovi/Eto-ti-bloga-Darka-
Pajica/Apsurdistan Rogićevu konstataciju potvrđuju sva relevantna istraživanja. Vidjeti o tome npr. ovdje bilješke 37 i 49.

5
Sutkinja Jadranka Jeličić mi u ime Republike Hrvatske osporava pravo na život
Obzirom da se rješenjem sutkinje Kuzmičić o nečem što ja od suda uopće nisam tražio pokazalo
da je na starigradskom sudu riječ o sustavnoj korupciji, tj. o kriminalu kojim predsjednica suda
svojom krivotvorinom „pokriva“ ne samo krivotvoreni zapisnik, nego i drsko pravosudno
huliganstvo sutkinje Jeličić, u daljnjem tijeku navedenog postupka nisam kanio sudjelovati, jer
bih time davao legitimitet Jeličićkinim i Kuzmičićkinim kaznenim djelima na svoju štetu, što bi
bilo glupo.
Narcisoidno navevši da sam se „bavio isključivo raspravnim sucem, a ne svojom
nekretninom“, iako sam se ja zapravo bavio njezinim kriminalom, sutkinja Jeličić je 28. rujna
2009. izdala Rješenje o podjeli roditeljske tj. očeve vikendice u Ivan Dolcu po pola, na način da
je svojoj kolegici odvjetnici Dijani Zoričić - koja po Zakonu o nasljeđivanju, čl. 125 i 126 iza oca
nije trebala naslijediti ništa jer ostavitelju, ocu Dinku nije pružila nužnu pomoć - dodijelila
„polovicu“ sa 6 kreveta, a meni „polovicu“ s 3 kreveta.14 To se od sutkinje-šoferke odvjetničkog
pripravnika moje protustranke u sporu, zapravo jedino moglo i očekivati.
Time mi je sutkinja Jadranka Jeličić u ime Republike Hrvatske osporila pravo na život,
što je u „Slobodnoj Dalmaciji“ službeno potvrdio i HHO. Naime, ona me onemogućila da
iznajmljivanjem 2 apartmana s ukupno 9 kreveta svojim radom skrbim za život. Jeličićkina
presuda predstavlja dakle izravno kršenje temeljnog ljudskog prava na život, što ni odvjetnica
Zoričić, ni sutkinja Jeličić nikada nisu ni sporile, očito smatrajući kako one imaju pravo da mi
ospore pravo na život. No, po Ustavu RH, čl. 21, po Kodeksu odvjetničke etike i po zdravom
razumu, tome nije tako.

Slobodna Dalmacija, 31. 3. 2012., str. 6

Sutkinja Jeličić je ovim protuzakonitim rješenjem naštetila i Hrvatskoj za koju de iure


radi, jer sam ja za iznajmljivanje navedena 2 apartmana plaćao poreze i davanja, a to je
Jeličićkinom presudom prestalo, jer je roditeljska vikendica od tada prazna i zapuštena, stoga
što je jedini cilj traženja podjele te vikendice od strane odvjetnice Zoričić bio taj da me ona na
taj način uništi, onemogućivši mi da živim od njezina iznajmljivanja tijekom ljeta, što mi je,
prijeteći mi se istodobno smrću pred svjedocima koji su to potvrdili i na sudu, rekla još 1996. i
2002. godine. Tako Zoričićeva od 2009. u toj vikendici nije proboravila niti jedan jedini dan, jer
to nije bio ni smisao njenog postupanja, već moje uništenje u kojem joj je sutkinja Jeličić
hladnokrvno, svjesno pomogla, te ga je na kraju, u ime Republike Hrvatske i potpisala.

14 Rješenje je dostupno na: https://www.scribd.com/document/356541636/Rje%C5%A1enje-kojim-mi-je-sutkinja-Jadranka-Jeli%C4%8Di%C4%87-osporila-pravo-


na-%C5%BEivot-28-9-2009

6
„Slobodna Dalmacija“: sutkinja Jadranka Jeličić se i inače bavila kriminalom
Na Jeličićkino Rješenje se nisam žalio stoga što je malo prije toga, u lipnju 2009. predsjednica
suda u Starom Gradu Vesna Kuzmičić prešla upravo na Županijski sud u Splitu kojem je trebao
uputiti žalbu. Žaliti se dakle nije imalo smisla, jer bi tamo Kuzmičićeva svojim formalnim ili
neformalnim utjecajem i dalje štitila Jeličićevu i njezin kriminal, kao što je to činila i na Hvaru.
Da je tome tako, pokazuje i slučaj Marije Tudor iz Hvara o kojem je opširno pisala
„Slobodna Dalmacija“ od 18. 12. 2016.15
Sud u Solinu nije prihvatio iskaze sutkinje Jadranke Jeličić i njezine zapisničarke Milve
Matković (one koja mi se skupa s istom sutkinjom na ročištu 19. rujna 2006. u lice smijala) na
štetu Marije Tudor, iz čega proizlazi da su i sutkinja i zapisničarka počinile krivokletstvo. No,
Županijski sud u Splitu na kojem od 2009. radi Jeličićkina ortakinja i zaštitnica Vesna Kuzmičić
je – pogađate - ukinuo tu presudu i vratio ju na ponovno suđenje.
Svega 4 dana nakon izlaska teksta u „Slobodnoj Dalmaciji“, 22. prosinca 2016.
promovirana je knjiga „Pravosudna i policijska mafija“ u kojoj su se uz moj, još čak 2, tj. ukupno
3 od oko 25 članaka odnosili na nezakonit rad sutkinje Jeličić, što daje naslutiti da je riječ o
najkorumpiranijoj sutkinji u Hrvatskoj, a ako preko Googlea potražite podatke o njezinoj šefici,
sutkinji Vesni Kuzmičić koja je Jeličićevu u kriminalu štitila, na samom vrhu rezultata naći ćete
članak „Na Hvaru preko suda otimaju zemlju“. Protuzakonito postupanje ovih dviju sutkinja u
mom predmetu dakle nije bilo nikakva iznimka u njihovu radu, a o tome svjedoče i drugi
drastični primjeri njihova bezakonja koji nisu dospjeli u medije, kao oni Jakova Balića,
Mladena Ivankovića, Marije Kandido Rožman i dr.16
Dodatak - update
No, vrag na koncu ipak dođe po svoje, rekao bi narod.
Početkom ožujku 2018. „Slobodna Dalmacija“ je objavila članak pod naslovom
„Sudački `fajt` na Hvaru“ u kojem navodi da je sutkinja Jadranka Jeličić ne razgovara niti s
jednim sucem u svojem Sudu u Starom Gradu na Hvaru (što i ne čudi, jer je njezina „velika
prijateljica“, sutkinja Vesna Kuzmičić otišla na Županijski sud u Splitu još 2009. godine) i da
svoje kolege suce fotografira u razgovoru s odvjetnicima po kafićima (link:
https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split-zupanija/clanak/id/534160/sudacki-39fajt39-na-hvaru-
sutkinja-snima-druge-suce-tuzba-zbog-krivotvorenog-potpisa ).
Nakon toga istoj sutkinji Jadranki Jeličić njezin je vlastiti sud uzeo 50 spisa!!!), radi čega se –
kako piše „Slobodna Dalmacija“ u broju od 8. lipnja 2018. pobunio lokalni politički ološ s kojim je ta
sutkinja koja vrlo često puni novinske stupce, pa i cijele stranice, bila u dosluhu, pokazujući enormnu
premreženost naše pravosudne korupcije (link: https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split-
zupanija/clanak/id/550451/nezadovoljni-otocani-poslali-prosvjedno-pismo-zasto-moramo-u-split-to-
je-neprihvatljivo-i-nehumano).

15 Vladimir Urukalo: Marija Tudor: Krivotvorenim potpisom oteto mi je nasljedstvo, 18. 12. 2016., dostupno na:
http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/458891/marija-tudor-vec-16-godina-ceka-pravdu-krivotvorenim-potpisom-oteto-mi-je-
nasljedstvo; Na istu temu i: Ivica Grčar: Neubrojive stranke ili suci, 7. 2. 2017., dostupno na: http://www.autograf.hr/sudske-trakavice-neubrojive-stranke-ili-
suci/
16 Darko Petričić (ur.): Pravosudna i policijska mafija, Zagreb, 2016., str. 60-64, 99-103; Darko Petričić: Na Hvaru preko suda otimaju zemlju, 5. 4. 2012.,

dostupno na: http://www.tjedno.hr/na-hvaru-preko-suda-otimaju-zemlju/ ; Jakov Balić: Kronologija korupcije sutkinja Jadranke Jeličić i Vesne Kuzmičić,
dostupno na: https://www.scribd.com/document/365986232/Jakov-Bali%C4%87-Kronologija-korupcije-sutkinja-Jadranke-Jeli%C4%8Di%C4%87-i-Vesne-
Kuzmi%C4%8Di%C4%87. Valja napomenuti kako su manipulacije i nezakonitosti u radu sutkinje Jadranke Jeličić medijima poznate još od 2002. godine:
https://www.vecernji.hr/vijesti/vec-sedam-godina-ne-mogu-raspolagati-nasljedstvom-709213ž

7
Mandina Hančević (ODO Split): Gospodine Vrankoviću, činjenično je doista točno da vi niste
tražili izuzeće sutkinje Jeličić, ali ja smatram da jeste, i zato odbacujem vašu prijavu!
Obzirom da je sutkinja Jadranka Jeličić svojim neunošenjem niza činjenica u zapisnik prekršila
članak 126 Zakona o parničnom postupku, te da je sutkinja Vesna Kuzmičić izdala negativno
rješenje za nešto povodom čega joj se nisam ni obratio, a kamoli to od nje tražio, time su obje
počinile kazneno djelo krivotvorenja službene isprave, te sam početkom 2010. ta njihova
kaznena djela, uz detaljnu prateću dokaznu dokumentaciju, prijavio DORH-u.
Zamjenica općinskog državnog odvjetnika Mandina Hančević, inače isto sa Hvara kao i
obje prijavljene sutkinje, jednim je rješenjem odbacila obje moje prijave.17
Prijavu Jeličićkine krivotvorine je odbacila navevši da ona „smatra“ da podaci koje sam
ja tražio da se unesu u zapisnik nisu bitni (ne objasnivši kako može biti nebitno da je sutkinja
u svom autu na ročište dovezla odvjetničkog vježbenika moje protustranke), a da takvi moraju
biti da bi ušli u zapisnik. To je naravno svjesna laž, izmišljotina Mandine Hančević, jer u Zakonu
o parničnom postupku, čl. 126, ništa takvoga ne stoji! Štoviše, na tom mjestu u zakonu stoji
da u zapisnik moraju unijeti i svi prigovori koji nisu prihvaćeni, dakle, bili oni bitni ili ne! Da je
Hančevićeva o toj stvari svjesno lagala, očito je i iz toga što je sutkinja Jeličić, kako smo vidjeli,
dodala u zapisnik svoj navod da će provjeriti gdje ja prijavljujem goste, što svakako nije bilo
bitno za podjelu vikendice. Hančevićeva je sve to znala, pa je posve jasno da je svjesno lagala.
Obrazloženje odbacivanja moje prijave krivotvorine Vesne Kuzmičić bilo je još
nakaradnije: „Smatram da iako u Vašem “Očitovanju i izjavi u spis R1-22/06“ izrijekom niste
tražili izuzeće uredujuće sutkinje Jadranke Jeličić, iz sadržaja samog podneska to proizlazi.“
Hančevićeva nije u prilog tog svojeg „smatranja“ naravno navela niti jedan dokaz, tj. moju
rečenicu iz koje ono što ona „smatra“ proizlazi, jer takve rečenice naprosto nije bilo, pa je zato
Hančevićeva i tu u korist svojih kolegica pravnica, sutkinja svjesno lagala.
U to se svatko sam vrlo lako može uvjeriti ako pročita navedeno “Očitovanje i izjavu u
spis“ (dostupno na linku ovdje u bilješci 17, Prilog 14), u kojem se ja obraćam sutkinji Jeličić, a
ne sutkinji Kuzmičić, obavještavajući je da nemam namjeru pristupiti na sud, sve dok ona ne
upotpuni zapisnik s ročišta od 19. 9. 2006. činjenicama koje sam taksativno nabrojao pod
brojevima 1-6, te koje čine najveći dio sadržaja tog podneska i jedino su moje traženje u njemu.
To da zamjenica Hančević svoje „smatranje“ utemeljeno ni na čemu (jer za svoje
smatranje ne navodi nikakav zakonski temelj, niti konkretan dokaz, pokazujući tako da je
svjesna da ni jednog ni drugog nema) smatra jačim od nepobitnog materijalnog dokaza,
zapravo predstavlja poruku: Gospodine Vrankoviću, ja sam vlast i dok se mene pita, zakon i
dokazi protiv mojih kolegica koje ste prijavili, premda su nepobitni, ne znače vam ništa!
Na kraju mi je Hančevićeva cinično poručila kako ja sutkinje mogu tužiti sam, znajući
da to ne mogu učiniti, jer su mi nezakonito oduzele sredstva za život, pa nemam od čega ni
živjeti, a kamoli plaćati odvjetnika.
Obzirom da je DORH godinama svjesno, sustavno štitio od izručenja i glasovitog
osuđenog ubojicu Josipa Perkovića, ovakvo je Hančevićkino štićenje njezinih kolegica pravnica
- sutkinja koje su mi osporile pravo na život, pa su stoga „samo“ ubojice perom, trebalo i

17Cjelokupna dokumentacija je dostupna na: https://www.scribd.com/document/353215039/Ogledni-primjer-radikalne-korumpiranosti-DORH-a-ODO-Split-


Mandina-Han%C4%8Devi%C4%87-30-4-2010

8
očekivati: naime, javnosti je već dugo poznato da DORH i inače u pravilu štiti kriminal, često i
neprikriveno, a sprega Jeličić-Kuzmičić-Hančević samo dokazuje da je to i ovdje bio slučaj.

Ministarstvo pravosuđa „zaboravilo“ u kovertu umetnuti Očitovanja prijavljenih sutkinja


Nezakonit rad sutkinje Vesne Kuzmičić Biočić prijavio sam i Ministarstvu pravosuđa, iz kojeg
mi je v. d. ravnateljice Diana Kovačević Rončević 6. lipnja 2010. poslala dopis, uz koji su
navodno bila priložena Očitovanja sutkinja Jadranke Jeličić (koju ja uopće nisam prijavio
Ministarstvu) i sutkinje Vesne Kuzmičić Biočić. No u prilogu dopisa iz Ministarstva nikakvih
očitovanja nije bilo. Stoga sam 17. lipnja 2010. na to upozorio Ministarstvo, i zamolio da mi se
navedena očitovanja, koja nisu bila priložena dopisu od 6. lipnja 2010., pošalju.
Vjerojatno već pogađate: niti odgovor, niti očitovanja sve do danas, punih 7 godina
kasnije nisam dobio. Time je postalo jasno da i u ovom slučaju, kao uglavnom i inače
„Ministarstvo pravosuđa svjesno štiti korupciju i pravosudnu mafiju“.18

Radikalno nezakonite odluke, rješenja i presude su pravilo, a ne iznimka u radu hrvatskih


sudova
U zastrašujuću činjenicu da su naočigled nezakonite, pravno nakaradne presude - poput one
kojom mi je sutkinja Jadranka Jeličić osporila pravo na život - pravilo, a ne iznimka u radu naših
sudova, svatko se može uvjeriti iz niza konkretnih primjera, koje ću ovdje zbog ograničenog
prostora navesti tek u glavnim crtama, temeljem šokantne izvorne dokumentacije dostupne
na Internetu, na linkovima u bilješkama, gdje je moguće detaljnije se informirati o svakom
pojedinom slučaju očite sudske korupcije koji ću izložiti.

Sudac Mladen Žeravica: Gospodine Vrankoviću, istina je da vas je okrivljena u novinama


proglašavala ološem, nasilnikom i luđakom, ali to nikako ne može štetiti vašoj časti i ugledu!
Sljedeća naočigled nezakonita i nakaradna presuda bila je ona suca Općinskog kaznenog suda
u Zagrebu Mladena Žeravice19 koji je u mojoj tužbi protiv njegove kolegice pravnice,
odvjetnice Diane Vranković Zoričić presudio protiv mene, obrazloživši da - obzirom da sam uz
svoju tužbu priložio 375 dokaza o tome - on dopušta da su 28 izjava okrivljene, koje je ona
iznijela u „Slobodnoj Dalmaciji“ i „Večernjem listu“ tijekom mog štrajka glađu ispred suda u
Starom Gradu na Hvaru koncem 2009., stvarno bile neistinite, ali da je on ipak oslobađa
krivnje, jer da medijske izjave u kojima me okrivljena proglašavala ološem, nasilnikom i
luđakom „ni na koji način ne dovode u pitanje čast ili ugled Ante Vrankovića“, kako izrijekom
stoji na čak 2 mjesta u Žeravičinoj presudi u predmetu 19 K-32/10 od 27. svibnja 2011.20

18 Vidjeti moj članak istog naslova u knjizi Darka Petričića (ur.): Pravosudna i policijska mafija, Zagreb, 2016., str. 60-86 (dostupno na linku:
https://www.scribd.com/document/334948743/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-svjesno-%C5%A1titi-pravosudnu-mafiju). Moja komunikacija s Ministarstvom
pravosuđa 2010. godine dostupna je na: https://www.scribd.com/document/353468214/Ministarstvo-pravosu%C4%91a-RH-svjesno-%C5%A1titi-korumpirane-
suce
19
Riječ je o sucu koji je šokirao hrvatsku javnost oslobađajućom presudom u postupku protiv liječnika okrivljenih za smrt rodilje Dragice Ivanković (Hina:
Liječnici OSLOBOĐENI krivnje, 19. 3. 2012., dostupno na: http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/rodilja-ivankic-iskrvarila-je-nakon-sto-je-rodila-mrtvu-
djevojcicu-lijecnici-oslobodeni-krivnje/1647231/), te je pomagao u izradi zakona „Lex Perković“ kojem je smisao bio spriječiti izručenje glasovitog, sad već
osuđenog ubojice Josipa Perkovića Njemačkoj (Željko Petrušić: Ovo su ljudi koji su zaustavili izručenje bivšeg šefa Udbe Josipa Perkovića, 20. 6. 2013., dostupno
na: http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/otkrivamo-ovo-su-ljudi-koji-su-zaustavili-izrucenje-bivseg-sefa-udbe-josipa-perkovica/1154963/). Nedavno je
nezakonito otpušteni djelatnik Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Ivan Pranklin javno posvjedočio kako je dio sudaca tog suda, od kojih je neke naveo i
poimence, uključen u okultne tj. crnomagijske prakse. Temeljem drugih poznatih, ovdje objavljenih činjenica o Žeravičinu radu, Pranklinov insajderski iskaz
smatram vjerodostojnom (o tome: Zrinka K[asapić]: Tko sucu može stati na kraj?, 27. 9. 2014., dostupno na: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-
nemoj-vise-sutjeti-uz-sokantnu-medijsku-blokadu-hrvatski-sudac-unistio-zivot-nevinog-mladica-133499/).
20
Glavna dokumentacija predmeta je dostupna na: https://www.scribd.com/doc/85881689/Predmet-19-K-32-10-Presuda-%C5%BEalba-i-dr

9
Kako je okrivljena mogla znati Žeravičinu presudu prije početka glavne rasprave?!
Ono što je u tom predmetu međutim simptomatično, je činjenica da je okrivljena još prije
početka glavne rasprave znala da će biti oslobođena krivnje: u Zapisniku od 8. travnja 2011.
jasno stoji da se branila šutnjom. Naime, novelom iz 2004. je određeno da u kaznenom
postupku za klevetu, što je bio taj postupak, teret dokazivanja u materijalnom smislu leži na
okrivljeniku!21 Dakle, po zakonu je okrivljena Diana Vranković Zoričić bila dužna dokazivati
istinitost svojih tvrdnji da sam ja ološ, nasilnik i luđak, i ona je kao profesionalna odvjetnica to
sigurno znala. A znala je također i da je šutnjom, koju je izabrala za svoju obranu, nemoguće
išta dokazati, jer ta vrsta obrane ionako služi samo zato da se okrivljenik ne bi još dublje
„zakopao“. Ako se ipak branila šutnjom, a jest, znajući da tako u ovom postupku ne može
dokazati da nije kriva, jasno je da je okrivljena od samoga početka znala da će ju sudac Žeravica
osloboditi krivnje, te je očito da je na to unaprijed računala.
Kako je okrivljena unaprijed, prije provedene glavne rasprave, mogla znati da će biti
oslobođena krivnje? Šokantan, ali u našem izrazito korumpiranom društvu zapravo logičan
odgovor na to pitanje, koje sam javno postavio još 2012.22 pojavio se nenadano pet godina
kasnije, u lipnju 2017., kako ćemo to vidjeti pred kraj ovoga članka.
Uzgred, na Žeravičinu sam šokantnu presudu na vrijeme uložio žalbu, no odgovor sve
do danas nisam dobio, već samo od sutkinje zagrebačkog Općinskog kaznenog suda Renate
Pražetina Kaleb potvrdu o pravomoćnosti. Kako je to moguće? Po zakonu svakako nije. Da bih
utvrdio o kakvoj se manipulaciji radi, nužno mi je otići u Zagreb, no kada zbog presude kojom
vam je sud osporio pravo na život osam godina živite od posuđenih 500 kn mjesečno, izdatak
od 100 kn postaje teško rješiv problem i to je nešto na što su i sutkinja Jeličić i sudac Žeravica,
donoseći svoje naočigled nezakonite i nakaradne, ovdje objavljene presude, sigurno i računali.

Osuda na 45 dana zatvora koju je glatko ismijao „Večernji list“


Ponekad poredak stavlja cijeli aparat sudaca, policije, zatvora i redara
na službu pljačkašima, a žrtvu ako se brani, tretira kao kriminalca.
Frédéric Bastiat
Od svih sudskih rješenja, odluka i presuda koje sam dobio u periodu 2007. do 2017., presuda
Prekršajnoga suda u Starom Gradu s privremenim sjedištem u Hvaru, u predmetu Pp I-J-94/10,
nedvojbeno je najšokantnija.23
Optužni prijedlog od 28. 7. 2010., koji se sastojao od svega 1 lista papira, bez ikakvih
priloga tj. dokaza, koje se samo predlagalo dobaviti, a koji je u ime tužiteljice, moje biološke
sestre, odvjetnice Dijane Zoričić potpisala odvjetnica Eleonora Katić, tvrdio je da sam ja u
„Večernjem listu“, „Slobodnoj Dalmaciji“, „Jutarnjem listu“ i „Prigorskom glasniku“, „počevši
od 5. 11. 09., pa do svibnja 2010.“ počinio „verbalne napade preko tiska“, na način da sam
iznio „neistinite i uvredljive tvrdnje“ koje da su Zoričićevoj uzrokovale „uznemirenost, duševnu
bol i osnovanu ugroženost“, te je ona stoga tražila da budem kažnjen za počinjenje prekršaja
iz čl. 4 i čl. 20, st. 2, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

21 Sanja Badrov: Kaznena djela protiv časti i ugleda u hrvatskom kaznenom pravu, Pravnik, 41, 1, Zagreb, 2007., str. 67
22 Vidjeti podnesak od 10. siječnja 2012., dostupan na: https://www.scribd.com/document/354496728/Tu%C5%BEba-HEP, str. 16
23 Cjelokupna dokumentacija je dostupna na: https://www.scribd.com/doc/85706347/Prekr%C5%A1ajni-sud-u-Hvaru-Prekr%C5%A1ajni-postupak-PP-J-94-10-

cjelokupna-dokumentacija

10
Međutim, uz tužbu nije bio priložen niti jedan od tekstova koji su bili temeljem tužbe,
niti su bili navedeni njihovi naslovi, a čak niti brojevi, tj. datumi kada su tekstovi na kojima se
tužba temeljila izašli u novinama!
Još nevjerojatnije, iz navedenih novinskih tekstova nisu bile izvučene tj. u upravnom
govoru citirane moje izjave, nego je ono što u tekstovima stvarno piše, tužiteljica navela posve
proizvoljno, na način da doslovno niti jedan njezin tužbeni navod nema ili nikakve bitne veze
s onim što sam ja u novinama zapravo rekao ili je tendenciozno karikiran, ili se pak radilo o
potpunoj izmišljotini.
Konačno, premda je teret dokazivanja bio na njoj, tužiteljica nije priložila niti jedan
jedini dokaz koji bi pokazivao da bi bilo koja od mojih izjava u novinama, bilo u izvorniku, bilo
u varijanti u kojoj ju je ona iskrivljeno navela u tužbi, bila neistinita.
U mojem očitovanju na optužni prijedlog od 2. 9. 2011., na to sam sve i upozorio sud,
naglasivši da tražeći da me naslovni sud osudi za moje navodno „neistinite i uvredljive tvrdnje“
tužiteljica od tog prekršajnog suda zapravo traži da on provede kazneni postupak za klevetu
(KZ, čl. 200), iako on za to, po Zakonu o sudovima, čl. 17, st. 1, nije nadležan.
Također sam objasnio da se nije radilo o nikakvim „napadima“, nego o obrani mojeg
temeljnog ljudskog prava na život, a što je nenavođenjem naslova novinskih tekstova,
primjerice onog u Večernjem listu od 5. 11. 2009. čiji naslov glasi: „Vranković: Sestra mi je uz
pomoć sutkinje uzela sredstva za život“ tužiteljica nastojala prikriti, te da ona činjenicu da mi
je osporila pravo na život (što je službeno potvrdio i HHO!), a čime je radikalno prekršila Kodeks
odvjetničke etike, nikada nije ni zanijekala, te da sam radi svega toga postao socijalni slučaj!
U prilog točnosti mojih novinskih izjava, uz odgovor na tužbu sam priložio čak 375
materijalnih dokaza, te zatražio da sud ispita svjedoke, med. sestru Maricu Gagić i prof.
Branimira Besaka, naglašavajući da je traženje tužiteljice da me sud kazni za davanje izjava za
novine i za štrajk glađu suprotno zakonu, Ustavu, i Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava.
Sutkinja Maja Matković se - vidjevši očito iz same forme tužbe, poslane bez ikakvih
dokaza u prilogu, da tu nešto jako, jako smrdi – prvo pokušala izvući iz predmeta
proglašavanjem mjesne nenadležnosti.
Kada joj to nije uspjelo, provela je postupak u kojem je najprije, 4. 7. 2011. nasamo
ispitala tužiteljicu, na ročištu na koje mene uopće nije pozvala(!), i za koje sam doznao tek iz
presude. Nakon toga je tužiteljicu i mene pozvala na glavnu raspravu, na koju tužiteljica
međutim nije došla (jer je, pokazat će se kasnije, između tužiteljice i sutkinje sve bilo
kolegijalno dogovoreno već 4. 7., pa nije trebalo ponovo dolaziti), a na kojoj sam ja naivno
ponovo iznio sve važne činjenice navedene u Odgovoru na tužbu, te opet vrlo naivno zatražio
saslušanje dvoje svjedoka. Na izlasku iz sudnice sutkinja Matković mi je kazala, otprilike, da
neka se ja ne bih ubio (shvativši očito da tužiteljica upravo to navedenom tužbom pokušava
postići), što me potpuno zbunilo, obzirom da ni na kraj pameti nisam mogao pomisliti da bih
mogao izgubiti spor u kojem ni protustranka ni njezin odvjetnik uopće nisu došli na glavnu
raspravu, te osim samog 1 lista papira na kojem je napisana tužba, uz tužbu nisu priložili
doslovce niti 1 dokaz, pa čak ni članke na temelju kojih me tuže!
No upravo to se dogodilo. Sutkinja Matković me po toj i takvoj tužbi od 1 lista papira,
15. 11. 2011. osudila na 45 dana zatvora za „verbalni napad preko tiska“, iako je iz sadržaja
mog odgovora na tužbu dobro znala da se nije radilo ni o kakvom napadu, već o nužnoj obrani,
i da prekršaj „verbalni napad preko tiska“ u zakonu uopće ne postoji. Tako sam u situaciji gdje

11
je tužiteljica nepružanjem nužne pomoći poslala u smrt oba naša roditelja (detaljnije o tome
u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, 2016., str. 62-63 i 73), i meni osporila pravo na život,
za nasilje u obitelji osuđen – ja, pa i nije čudo da je sutkinja Matković mislila da ću se nakon
njezine nakaradne presude ubiti. U presudi je također napisala da sam pokazao „izrazitu
upornost u javnom iznošenju ničim dokazivih tvrdnji“, što je bila drska laž, jer sam sve svoje
tvrdnje vrlo detaljno dokazao temeljem 375 priloženih dokaza, što je kasnije službeno potvrdio
i HHO, te svojim presudama Općinski sud u Novom Zagrebu, kao i Županijski sud u Velikoj
Gorici.24
Zelinska sutkinja Mira Kušić, koja je imala izravan uvid u spis, me je, kada sam joj
šokiran javio da je hvarski sud presudio protiv mene, zapanjeno upitala: „Temeljem čega?!“
U žalbi napisanoj pro bono na tu i takvu presudu, moja je odvjetnica Ivka Dropučić,
istakla činjenicu da: „Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji ne poznaje kao vrstu napada ´verbalni
napad preko tiska´, dapače, postojanje takve vrste napada bilo bi proturječno samo po sebi,
jer napad preko tiska predstavlja pismeni napad, a ne verbalni – usmeni napad.“, te da:
„pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama“ što predstavlja bitnu povredu
odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195, st. 1, t. 11 Prekršajnog zakona, kao i to da je sud
povrijedio i moje pravo na obranu iz čl. 195, st. 2 istog zakona, jer nije saslušao svjedoke, niti
je o tom mom traženju odlučio na bilo koji način.
No, Visoki prekršajni sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Žigante Živković,
Goranke Ratković i Anđe Ćorluka je 8. lipnja 2012. glatko odbio žalbu moje odvjetnice kao
„neosnovanu“, potvrdivši time presudu suda u Hvaru na 45 dana zatvora za „verbalni napad
preko tiska“, prekršaj koji u zakonu uopće ne postoji. Drskost i arogancija u laganju navedenih
triju sutkinja bila je upravo nevjerojatna: za tužiteljicu su navele da je ona točnost svojih
navoda potkrijepila „mnogobrojnim materijalnim dokazima“ ne navevši naravno niti 1 od njih,
jer tužiteljica uz svoju tužbu, niti kasnije tijekom postupka nije priložila niti 1 dokaz. S druge
strane sam ja, koji sam sudu u svojem odgovoru na tužbu priložio 375 dokaza, koji se u presudi
uopće ne spominju, prikazan kao „okrivljenik (koji) nije imao daljnjih dokaznih prijedloga“ tj.
kao osoba koja nije imala dokaza, iako su moji dokazi bili rijetko brojni i detaljni.
Nakaradnije izvrtanje činjenica doista je nemoguće zamisliti! Ono što je tu osobito
zanimljivo je da su i ove 3 sutkinje, kao i sudac Žeravica, presudile u korist Dijane Zoričić u
postupcima u kojima ona nije priložila niti jedan dokaz, niti je i jednom jedinom riječju
sudjelovala u glavnoj raspravi. Kasnije će Zoričićeva, ponesena ovakvim nakaradnim
presudama poput ove i Žeravičine, čak i formalno, pismeno negirati institut tereta dokazivanja
koji je temelj prava(!), te će u sudskim postupcima tako u buduće implicite tražiti da se njezine
puke izjave smatraju konačnim dokazima, a da se pak stotine nepobitnih materijalnih dokaza
koje predlažu protustranke ignoriraju, baš kao što su to ovdje učinile spomenute 3 sutkinje,
potičući je svjesno na takvu pravnu destrukciju i divljaštvo.25
Kada ljudsko zlo otiđe ovako daleko, ono postane karikaturalno i ljudi ga se prestanu
bojati, jer ma koliko silovito i arogantno bilo, ono je zapravo – vrijedno jedino neskrivenog
prijezira.

24 Presude su dostupne na: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017 – Dokazi 8-10 Riječ je o tužbi Dijane


Zoričić protiv svjedokinje Marice Gagić, kojom je pravomoćno potvrđeno da je ona glede tužiteljičine odgovornosti za smrt majke Anice rekla istinu.
25 Vidjeti: https://www.scribd.com/document/354483455/Podnesak-sudu-u-Zelini-12-5-17-odvjetnica-Zori%C4%8Di%C4%87-negira-postojanje-tereta-
dokazivanja

12
Upravo na taj način, kao prijezira vrijedan primjer očite korupcije, ovu je presudu za
zakonski nepostojeći prekršaj „verbalni napad preko tiska“, svega 2 dana kasnije u „Večernjem
listu“ od 10. lipnja 2012. prokomentirala njegova dugogodišnja glavna urednica Ružica Cigler,
riječima: „…a sestra se očigledno poslužila utjecajem u odvjetničkim, ali i sudačkim
krugovima i bratu osigurala 45 dana zatvora.“26 „Večernji list“ to sigurno ne bi objavio da
uredništvo nije bilo savršeno sigurno da te riječi svoje donedavne glavne urednice može
dokazati i na sudu.
U žalbi Ustavnom sudu, koju je i na tu presudu moja odvjetnica Ivka Dropućić napisala
pro bono, istakla je činjenicu da po Ustavu RH, čl. 31, nitko ne može biti kažnjen za djelo koje
prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom, a da Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji,
po kojem sam osuđen, ne poznaje kao vrstu napada „verbalni napad preko tiska“, te da se
takvom presudom stvara sudska praksa koja narušava princip pravne sigurnosti pojedinca,
čime je pogaženo moje pravo na pravično suđenje iz čl. 29 Ustava RH.

Vanja Radauš: Hrvatski sudac, Gliptoteka HAZU

Ustavni sud je, međutim, u Rješenju koje je potpisao zloglasni Antun Palarić, uz članove
vijeća Marka Babića i Ivana Matiju, 3. 10. 2012. odbacio tu žalbu s obrazloženjem da se: „U
ustavnoj tužbi kao osporavajući razlog ne navodi niti jedno bitno ustavnopravno pitanje“ iako
su navedena čak 2, ono iz čl. 29 i čl. 31 Ustava RH. Da li su „časna“ trojica svjesno lagali, ili
žalbu nisu ni čitali, prosudite sami. Svakako, kad vam sude zloglasni Palarić i Marko Babić,

26 Članak je dostupan na linku u bilješci 23, str. 42.

13
ustavni sudac koji je kao odvjetnik državi ostao dužan 270.000 kuna poreza, a porezna uprava
to ignorira, jasno je da se radi o sustavnom kriminalu, i da se drugačiji rezultat moje žalbe nije
mogao ni očekivati. Uostalom, Ustavni sud već godinama u javnosti prati izrazito zao glas, baš
radi takvih njegovih sudaca i presuda.

Sutkinja Jasna Zoretić Rendulić: Gospodine Vrankoviću, u vašoj tužbi protiv Hrvatske
odvjetnička komore, nije jasno koga ste vi tužili!
Da „međupravnička solidarnost“ u kojoj sudovi i DORH svjesno, naočigled štite kriminal drugih
pravosudnih instanci predstavlja pravilo, a ne iznimku u njihovu funkcioniranju, pokazuje i
slučaj moje tužbe za klevetu protiv Hrvatske odvjetničke komore, čije su me odgovorne osobe
oklevetale u „Večernjem listu“ od 13. svibnja 2010., i u javnim ispravama iz istog vremena.
Taj sam slučaj detaljno opisao još 2012. u Otvorenom pismu predsjedniku HOK-a
Robertu Travašu, u poglavlju: „Odvjetnička komora i Općinski kazneni sud: Ruka ruku mije“. 27
U glavnim crtama, radi se o sljedećem: ponadavši se naivno, da se problem koji sam
imao, i imam s Odvjetničkom komorom (opisan u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“) možda
može riješiti putem suda, bez uništavanja mog zdravlja, prekinuo sam štrajk glađu u koji sam
u svibnju 2010. stupio radi ogluha disciplinskih tijela Komore, kojima su ta tijela neetično i
nezakonito štitila svoju članicu Dianu Zoričić, koja mi je osporila pravo na život, te sam 23.
lipnja 2010. poslao sudu svoju kaznenu tužbu protiv HOK-a.
Predmet koji je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu dobio broj 8. K-167/10 iznova
je pokazao koliko je velika bila moja naivnost s jedne, i europski glasovita korumpiranost
hrvatskoga sudstva s druge strane.28
Nakon mnogih peripetija i odugovlačenja detaljno opisanih u mom Otvorenom pismu
Travašu, sutkinja Jasna Zoretić Rendulić je rješenjem od 19. 1. 2012. godine odbacila moju
tužbu „protiv okrivljene Hrvatske odvjetničke komore“ - kako je to izrijekom napisala, s
šokantnim „obrazloženjem“ da u toj tužbi nije jasno koga sam ja tužio, iako je ona u istome
rješenju, kao i u onom od 20. prosinca 2010., sama izrijekom napisala da je riječ o mojoj tužbi
„protiv okrivljene Hrvatske odvjetničke komore“. Iz toga je jasno da je ovoj sutkinji bilo posve
jasno koga sam ja tužio, ali i to da ona protiv svojih kolega pravnika iz HOK-a ne želi pokrenuti
kazneni postupak, pa je radi toga pribjegla očitom, vrlo prozirnom glumatanju i prenemaganju.
Iz njezinog postupanja je također postalo jasno do pošten čovjek koji ne daje mito, protiv
ovakvog vrzinog kola pravosudne korupcije sam, konvencionalnim metodama, ne može postići
ništa.
Sutkinja je naime dobro znala činjenicu, koju sam uostalom jasno istakao u tužbi, da se
u konkretnom slučaju, prema Zakonu o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, čl. 4 i 5,
odgovornost pravne osobe - HOK-a za navedeno kazneno djelo klevete temelji na krivnji HOK-
ove odgovorne osobe - tadašnje disciplinske tužiteljice Tamare Abel, te sam stoga ime HOK-
ove dužnosnice koja me u ime HOK-a oklevetala, ja po navedenom zakonu neizostavno morao
navesti, pa stoga, po zakonu, to nije mogao biti razlog za odbacivanje moje tužbe, iako je
sutkinja Zoretić Rendulić upravo to - praveći se na infantilan način luda, da ona kao ne zna
koga sam ja zapravo tužio - nezakonito učinila.
Kao dodatne razloge odbacivanja moje tužbe sutkinja je „usputno“ navela još nekoliko
potpunih izmišljotina, u kojima je tvrdila da je moja tužba i pre opsežna, jer da ima 17 strana,
i da je nedovoljno opsežna, jer da navodno ne sadrži sve što je potrebno da bi se na temelju
27
Dostupno na: http://www.scribd.com/doc/112352394/Otvoreno-pismo-predsjedniku-HOK-Travasu-22-10-2012 str. 13, bilj. 15.
28
Sadržaj spisa je dostupan na: https://www.scribd.com/document/354517913/Tu%C5%BEba-protiv-HOK-A-cjelokupna-dokumentacija

14
nje moglo postupati, ne navevši, naravno, što bi to tužbi nedostajalo, jer je svjesno lagala.
Dapače, obje te tvrdnje su očite, svjesne, laži, i to kontradiktorne, a da je tome tako, svak se
lako može osobno uvjeriti pregleda li navedenu tužbu na Internetu, na linku u bilješci 28.
Na to i takvo njezino Rješenje uložio sam žalbu, koju je napisao profesionalni odvjetnik
pro bono - šokiran ovakvim postupanjem sutkinje Zoretić Rendulić.
No žalbu je Županijski sud u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tatjane
Ivošević Turk, Mirjane Kralik i Lidije Vidjak 21. 2. 2012. odbio kao neosnovanu, doslovno
napisavši da u mojoj tužbi za kazneno djelo klevete (KZ čl. 200, st. 2) protiv okrivljene Hrvatske
odvjetničke komore „iz činjeničnog opisa nije moguće razabrati koja kaznena djela se
Odvjetničkoj komori stavljaju na teret.“ Istu svoju tvrdnju navedene 3 sutkinje su same
raskrinkale kao svjesnu laž već u sljedećoj rečenici: „nije jasno koju pravnu ili fizičku osobu
okrivljenik smatra krivom što je oklevetan.“
Takvo obrazloženje pokazalo je da se navedene 3 sutkinje, iako im je sve jasno,
namjerno prave lude:
- prvo, njima je očito bilo jasno da sam Odvjetničkoj komori stavio na teret klevetanje
jer su to navele u drugoj rečenici pobijajući same svoje navodno neznanje iz prve;
- drugo, iz prve rečenice je očito i da im je bilo jasno da sam okrivio Odvjetničku
komoru, iako u sljedećoj rečenici tvrde da im to nije jasno
- treće, možda najznakovitije: navedene 3 sutkinje mene nazivanju „okrivljenikom“
(iako sam zapravo tužitelj) pa ispada da u su navedenom predmetu bila dva
okrivljenika i nijedan tužitelj.
- četvrto, navod o tome da se „ne mogu razabrati objektivna ni subjektivna obilježja
kaznenog djela“ je upravo nakaradan jer je prvostupanjski sud čak zamjerio mojoj
tužbi da je opis tih obilježja pre detaljan jer da je napisan na 17 strana
Iz takva višestruko nakaradnog obrazloženja stječe se dojam da su navedene 3 sutkinje
ili dementne, ili neubrojive, ili oboje, što je, kako svjedoči i ovaj članak i cijela knjiga, zapravo
vrlo čest dojam svakoga tko čita odluke, rješenja i presude naših sutkinja i sudaca, kako je to
pred par mjeseci u članku „Neubrojive stranke ili suci“, dobro zamijetio doajen hrvatskog
istraživačkog novinarstva Ivica Grčar.29
Hrvatski suci međutim uglavnom nisu ludi, nego se prave ludi, pokušavajući tako
prozirno, provizorno prikriti da zapravo svjesno sude krivo, stekavši takvim konstantnim
svjesnim destruktivnim postupanjem sebi i svojoj profesiji kolokvijalan naziv „krivosuđe“, koji
za njih koristi i najrenomiraniji hrvatski znanstvenik u svijetu dr. Davor Pavuna.30

Vrhunac mahnitosti - Sutkinja Irena Dikanović Terzić: Ante Vranković je priznao da je on


Dinko Vranković
Zadnji negativan primjer u ovom pregledu osobito je zanimljiv, jer zorno pokazuje da radikalna
korupcija na hrvatskim sudovima počinje već u sporovima vrijednim 562 kune, ali i da čestitih
i časnih sudaca u nas ima, premda oni čine svega četvrtinu ukupnog broja.
Počelo je ovako: početkom lipnja 2011. primio sam tužbu od HEP-a31, kojom se traži da
platim dug od 562 kn za potrošnju struje u kući u Sv. Ivanu Zelini, Vinogradska 7, u kojoj sam
suvlasnik s mojom biološkom sestrom Dijanom Zoričić, i u kojoj mjerno mjesto električne

29
Ivica Grčar: Neubrojive stranke ili suci, 7. 2. 2017., dostupno na: http://www.autograf.hr/sudske-trakavice-neubrojive-stranke-ili-suci/
30
Vidjeti na: https://www.youtube.com/watch?v=F_hoeL5tcDo
31
Cjelokupni sadržaj spisa 22-P-827/2011 je dostupan na: https://www.scribd.com/document/354496728/Tu%C5%BEba-HEP

15
energije još uvijek glasi na pok. oca Dinka, koji je umro 1996. U tužbi je navedeno da se od
mene traži da platim dug, jer da sam, navodno, bio stvarni korisnik te el. energije.
U mom odgovoru na tužbu, naveo sam da sam ja godinama plaćao mjesečne račune
u visini od oko 20 kn na ima mog oca Dinka, jer su stizali na adresu na kojoj živim, sve dok ih
HEP 2009., iz meni nepoznatih razloga, nije prestao slati, čime je nastalo navedeno dugovanje.
Naglasio sam da ja nikako nisam mogao biti stvarni korisnik navedene električne energije, jer
u navedenu kuću uopće nisam imao pristup, jer je moja biološka sestra, koja se tada zvala
Diana Vranković Zoričić, na ulaznim vratima bila promijenila bravu, te ja u kuću nisam imao
pristupa, pa stoga nisam mogao biti ni stvarni korisnik el. energije u njoj. To sam dokazao HEP-
ovim zapisnikom o trajnom uklanjanju brojila s navedene kuće, u kojem uopće nema mojeg
imena, nego samo ime suvlasnice Diane Vranković Zoričić, jer je HEP nju kontaktirao radi
skidanja brojila, obzirom da ja nisam imao ključ od kuće, nego jedino ona. Ja dakle nisam
nikako mogao biti stvaran korisnik el. energije u toj kući, te je HEP naprosto tužio krivog
čovjeka, što se u pravu naziva „promašena pasivna legitimacija“.
Na pripremnom ročištu održanom na Općinskom sudu u Sesvetama – Stalna služba u
Sv. Ivanu Zelini, koje je vodio sudac Boris Vuraić, punomoćnica HEP-a Marija Kutle je pobijala
moje navode, prikazujući me kao dužnika, no sudac Vuraić joj je objasnio da i činjenično i
pravno ja imam pravo, te da HEP odgovarajućim ispravama mora dokazati da sam ja doista bio
stvarni korisnik, kao što se to u tužbi tvrdi, što je Kutle ispred HEP-a obećala učiniti, a to je
uneseno i u zapisnik. No HEP nikada nije sudu dostavio te obećane isprave, jer one naprosto
ne postoje, ali je svejedno dobio spor.
Naime, časni čovjek i sudac Boris Vuraić je na jesen otišao u mirovinu, te sam poziv na
sljedeće ročište dobio od sudske savjetnice Kristine Pavlović. Na tom ročištu ona uopće moje
navode nije unijela u zapisnik, pa sam naknadnim podneskom to morao ispravljati.
Punomoćnik HEP-a Marin Leko je na ročištu drsko kazao da sam ja struju trošio, ne priloživši
međutim za to nikakve dokaze, koje je njegova prethodnica obećala pokazati, i ne objasnivši
kako je to moguće da bi ja trošio struju u kući od koje nemam ključ i u koju nisam imao pristup.
Kazao je da je dokaz da sam trošio struju taj da sam neko vrijeme plaćao račune na očevo ime,
što je isto kao da netko kaže da ako je čovjek koji na izlasku s društvom platio 8 kava, to je
dokaz da ih je on svih 8 kava i popio. Taj čovjek naravno niti je popio 8 kava, niti je bio dužan
platiti svih 8, osim ako je odlučio častiti, što u predmetu HEP-ove tužbe protiv mene međutim
nije bio slučaj, i ja pravno tj. zakonski nisam bio dužan platiti struju koju nisam trošio.
No, da je zakon u nas „na vrbi svirala“ pokazalo se iz presude sutkinje Vesne Valetić,
od 24. 1. 2012. koja je ignorirala nepostojanje od HEP-a obećanih isprava koje bi dokazivale da
sam ja bio stvarni korisnik navedene el. energije, te je kao ključni dokaz protiv mene navela da
sam ja neko vrijeme plaćao račune za navedeni el. priključak. To je – kolokvijalno rečeno - kao
da je presudila: Ante Vranković je jednom častio s pićem, pa ga ja osuđujem da mora uvijek
častiti!
U svojoj žalbi sam izrijekom naveo da sam prvostupanjskome sudu priložio nepobitan
dokaz izdan od samog HEP-a da u navedenu kuću uopće nisam imao pristup, te stoga nikako
nisam mogao biti stvarni korisnik navedene el. energije, pa je prvostupanjski sud stoga bio
dužan odbaciti zahtjev tužitelja iz razloga promašene pasivne legitimacije.

16
Sutkinja Županijskog suda u Slavonskom Brodu Irena Dikan Terzić je 27. 9. 2013. odbila
je moju žalbu, obrazloživši svoju presudu doslovce sljedećim riječima: „Tuženik (Ante
Vranković) je u tijeku prvostupanjskog postupka i u žalbi priznao da je on Dinko Vranković“(!).
Kako jedan čovjek (Ante Vranković) može biti 2 čovjeka (Ante i Dinko Vranković)? Kako
ja (Ante) mogu biti vlastiti otac (Dinko)? I kako ja, Ante, mogu 2013. biti čovjek (Dinko
Vranković) koji je umro 1996.? Sve je to moguće jedino ako je po srijedi ozbiljna neubrojivost
sutkinje Dikan Terzić, na koju je kao na epidemijsku pojavu među našim sucima upozorio Ivica
Grčar.
Doista, tek kada čovjek na osobnoj koži doživi ovako bezočnu sustavnu korupciju (ovdje
u korist Dijane Zoričić), u kojoj se čini kao da među sucima postoji neko neformalno natjecanje
tko će na siroviji, mahnitiji i zvjerskiji način uništiti stranku koja nema veza i/ili ne daje mito32,
tek tada se može shvatiti zašto je Stipe Petrina kao načelnik Općine Primošten 11. travnja
2012. predsjedniku Općinskog suda u Šibeniku Ljudevitu Zoričiću poslao dopis u kojem je
stajalo: „Smrade od predsjednika suda i govno od čovika!“33 Vox populi – vox Dei!
Vrijedi istaći da su slična šokantna iskustva s našim sudstvom, koja su pokazala da
hrvatski suci nemaju poštovanja apsolutno prema nikome, pa čak ni prema svojim
najrenomiranijim kolegama, imali čak i naši najistaknutiji pravosudni djelatnici: bivši ministar
pravosuđa i predsjednik Vrhovnog suda RH, te najistaknutiji živući hrvatski pravni teoretičar
Ivica Crnić u predmetu Eduardo, bivši počasni predsjednik Udruge sudaca Vladimir Gredelj u
predmetu Prevlaka, te sveučilišni profesor prava Damir Klasiček pravomoćno osuđen za –
nadripisarstvo!34
Na kraju vidimo da predmet „HEP protiv Ante Vrankovića“ predstavlja svojevrsni
sažetak cjelokupnog problema radikalne korupcije među hrvatskim sucima. On pokazuje da
ima sudaca koji postupaju i sude časno i po zakonu (Vuraić), ali da ¾ njih to ne čine (Pavlović,
Valetić, Dikan Terzić). Isti predmet dokazuje i važnu činjenicu da suci očito nisu prisiljeni suditi
pro fiscus tj. ovdje za HEP - državnu firmu, jer Vuraić to očito nije kanio, ali oni u pravilu sami
izabiru da tako čine: da se priklone jačem, i to već u sporu od svega 562 kn, ne obazirući se pri
tom niti na činjenice, niti na pravne norme, niti na zakon, niti na elementarnu ljudsku čast i
dostojanstvo.

Jedino u predmetima za manje prometne prekršaje suci sude normalno


Da ne bi bilo zabune glede naslova ovog poglavlja, valja naglasiti da ja pod „normalnim
presudama“ uopće ne smatram one koje su donesene u moju korist, nego one koje su
utemeljene na zakonu i dokazima, bile one u moju korist ili ne.
Tako sam u obje presude na koje ću se sada osvrnuti proglašen krivim, i smatram da su
one bile poštene i normalne, jer sam u oba slučaja, de iure, doista i bio kriv.

32 „Riba smrdi od glave“, pa stoga ne čudi što na sličan nezakonit i sadistički način funkcionira i Ministarstvo pravosuđa RH. O tome vidjeti: Ante Vranković:
Djelatnici Ministarstva pravosuđa drsko se javno izruguju građanima – U disciplinskoj prijavi Ministarstvu pravosuđa protiv Marinke Jelić odlučuje – Marinka
Jelić, 26. 7. 2017., dostupno na: http://www.hazud.hr/djelatnici-ministarstva-pravosuda-se-drsko-javno-izruguju-gradanima-disciplinskoj-prijavi-ministarstvu-
pravosuda-marinke-jelic-odlucuje-marinka-jelic/
33 Načelnik Primoštena Stipe Petrina poslao dopis sucu, 20. 4. 2012., dostupno na: http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/nacelnik-primostena-stipe-petrina-

poslao-dopis-sucu-goni-se-u-pristranu-p.m.-smrade.../1072826/
34 Crnić: Županijski sud je sudio navijački u korist Mamića, 10. 12. 2015., dostupno na: http://www.novilist.hr/Sport/Nogomet/Eduardo-se-zali-Vrhovnom-sudu-

Zupanijski-sud-je-sudio-navijacki-u-korist-Mamica; Gredelj: Ne mogu više gledati korupciju, 30. 8. 2012., dostupno na: http://www.index.hr/black/clanak/gredelj-
odstupio-s-mjesta-pocasnog-predsjednika-hrvatskih-sudaca-ne-mogu-vise-gledati-korupciju-/634309.aspx; Klasiček: Pravosudna i policijska mafija (ur. Darko
Petričić), Zagreb, 2016., str. 108-125

17
Riječ je o presudi sutkinje Prekršajnog suda u Vrbovcu, Stalna služba u Sv. Ivanu Zelini
Mire Kušić u predmetu broj 7 P-3558/9-10, te o presudi sutkinje Prekršajnog suda u Zagrebu
Mile Meštrović u predmetu XV-P-21756/10.35
U oba slučaja sam kažnjen opomenom, jer sam upravljao osobnim vozilom koje je bilo
osigurano, ali nije bilo registrirano. Sutkinje su me kaznile samo opomenom, jer sam
Potvrdama o imovnom stanju dokazao da nemam nikakvih prihoda, kojih me, kako smo vidjeli,
na nezakonit način lišila njegova kolegica Jadranka Jeličić. Stoga je proračun RH za koju ona
kao radi, njezinom nezakonitom presudom kojom mi je osporila pravo na život i ovdje
štetovao, jer ja zbog te i takve njezine presude nisam imao novaca niti da platim registraciju
automobila, niti da platim kaznu. Sutkinje su se zgrozile na to postupanje svoje kolegice, te me
kaznile samo opomenom, pokazavši svoju humanost koja je, kako smo vidjeli na brojnim u
ovom članku navedenim primjerima, među našim sucima izrazito rijetka.

Sutkinja Matković na kraju u presudi od 26. 5. 2014. priznaje da sam od početka (2011.) imao
pravo
Svemu jednom dođe kraj, pa tako i radikalno nezakonitom, a u više navrata i sadističkom
postupanju naših sudaca u mojim predmetima. No to se nije dogodilo radi toga što im je
proradila savjest, već iz straha, konkretno, straha od daljnjih britkih prozivki u „Večernjem
listu“, poput one njegove dugogodišnje urednice Ružice Cigler u „Večernjem listu“ od 10.
lipnja 2012., kada je ona pravomoćnu presudu kojom sam osuđen za u zakonu nepostojeći
prekršaj „verbalni napad preko tiska“ prokomentirala riječima: „…a sestra se očigledno
poslužila utjecajem u odvjetničkim, ali i sudačkim krugovima i bratu osigurala 45 dana
zatvora.“
Ista tužiteljica, „sestra“ Dijana Zoričić koju spominje R. Cigler je istome sudu u Hvaru,
1. 7. 2013. poslala novu tužbu za isti izmišljeni prekršaj „verbalni napad preko tiska“ i to za
moje dopise koje sam objavio na najpoznatijoj Internet platformi za objavljivanje dokumenata
– Scribdu.36 Radilo se o mojoj komunikaciji s Veleposlanstvom SR Njemačke tijekom mog
dvomjesečnog štrajka glađu ispred zgrade veleposlanstva, dopisu Ministarstvu financija,
dvjema disciplinskim prijavama Hrvatskoj odvjetničkoj komori, te o građanskoj tužbi za
naknadu šteta počinjenih klevetama koje je Dijana Zoričić izrekla o meni u „Večernjem listu“ i
„Slobodnoj Dalmaciji“ tijekom moga štrajka glađu ispred Općinskog suda u Starom Gradu na
Hvaru koncem 2009. godine, a koja tužba nije bila objavljena nigdje. Tužbom je tužiteljica
tražila i da me sud kazni za moj štrajk glađu 2012.(!), te za izjave koje sam o tome dao
zainteresiranim medijima koje se uopće nisu odnosile na tužiteljicu, nego na kriminal u
Hrvatskoj odvjetničkoj komori, opisan u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, str. 64-79, te
da me sud kazni i za izjave HHO-a i Nade Landeke koje se također nisu odnosila na tužiteljicu,
već na nezakonit rad pravosuđa.
Jednostavnije rečeno, Dijana Zoričić je tražila da me sud kazni za „verbalni napad preko
tiska“ zato što sam njezino gaženje mojeg ljudskog prava na život prijavio Hrvatskoj
odvjetničkoj komori, što sam ju građanski (na preporuku suca Mladena Žeravice na izlasku iz
35 Presude su dostupne na: https://www.scribd.com/document/354048326/Presuda-14-12-2010 i https://www.scribd.com/document/354048772/Presuda-od-
10-1-2012
36 Linkovi na dokumentaciju cijelog predmeta su dostupni na: https://www.scribd.com/doc/208343288/PODNESAK-i-PO%C5%BDURNICA-prekr%C5%A1ajnome-

sudu-u-Hvaru-24-velja%C4%8De-2014

18
njegove sudnice) tužio za naknadu šteta koje mi je počinila klevetama u najtiražnijem
hrvatskom tisku, te za moje izjave, i za izjave HHO-a (Ivan Zvonimir Čičak) i Nade Landeke koje
se uopće nisu odnosile na tužiteljicu, koja u njima nije bila ni spomenuta, već na nezakonitosti,
kriminal i korupciju u pravosuđu, te da me sud kazni i za moj štrajk glađu, što je ona sve
proglasila „nasiljem u obitelji“, premda se nije radilo ni o kakvim stvarima koje bi imale veze s
„obitelji“, nego isključivo o korištenju prava koja svim građanima garantira Ustav RH i Europska
konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obzirom da sam i dalje živio u Sv. Ivanu Zelini, poziv da se očitujem o optužnom
prijedlogu, ponovo sam dobio s zelinskog Prekršajnog suda, no ovoga puta ne od sutkinje
Kušić, nego od sutkinje Višnje Lazarin, koja je dobro poznavala moju obitelj. Vidjevši
prljavštine u prethodnom postupku, dala mi je 30 dana (za razliku od 7 dana koliko sam dobio
od sutkinje Kušić prilikom tužbe iz 2010.) da se očitujem na tužbu, te je odmah ispitala
svjedoke: med. sestru Maricu Gagić koja je potvrdila da se tužiteljica službeno odrekla naše
mame Anice, proglasivši je „lošom majkom“ čime ju je navela na suicid, i prof. Branimira
Besaka, koji je potvrdio da mi je tužiteljica pred njim u više navrata prijetila smrću.
Tako postavljena situacija u kojoj Prekršajni sud u Hvaru nije više mogao manipulirati
neispitivanjem svjedoka, i u kojem je bio svjestan da bi nova nakaradna presuda, poput one iz
2011. poput bombe odjeknula u novinama, dovela je do toga da me hvarski sud, tj. ista sutkinja
- Maja Matković Šoić, doduše nakon dosta odugovlačenja, oslobodio optužbe, potvrđujući da
je svo moje postupanje prema Dijani Zoričić i prema Hrvatskoj odvjetničkoj komori,
uključujući tu i moje potraživanje naknade šteta od HOK-a (do razine 2 invaliditeta potpuno
uništeno zdravlje!), po istaknutim parametrima, koje sam sudu, temeljem Zakona o obveznim
odnosima čl. 1052 i 1095 vrlo detaljno argumentirao, bilo zakonito!
Svoju presudu od 26. 5. 2014. sutkinja Maja Matković Šoić je, među ostalim, obrazložila
riječima da me tužiteljica „trebala tužiti za kazneno djelo klevete“, što sam ja tvrdio od samoga
početka, kada sam u svojem odgovoru na tužbu iz 2010., već na prvoj stranici naveo da je
„optužni prijedlog ovlaštene tužiteljice pravno neutemeljen, jer se njime od ovoga
prekršajnoga suda traži da sudi o navodnom kaznenom djelu [klevete, Kazneni zakon, čl. 200]
za što ovaj sud po Zakonu o sudovima, čl. 17, st. 1 nije nadležan.“
Ovu presudu je svojom presudom od 5. 3. 2015. (poslanom međutim tek 22. 9. 2015.)
potvrdio i Visoki prekršajni sud u Zagrebu, i to vijeće sutkinja gotovo identičnog sastava onome
vijeću koje se 2012. obrukalo u „Večernjaku“: Goranka Ratković, Rina Busti i Anđa Ćorluka.
„Očite veze među odvjetnicima i sucima“ koje je lakonski raskrinkao „Večernjak“, i
kojima se odvjetnica Zoričić nezakonito, izrazito sirovo, drsko i šikanozno služila punih 9
godina(!), napokon su zatajile.
Što se točno dogodilo, saznao sam tek nedavno, u lipnju 2017. Sutkinja Maja Matković
Šoić je tada mom bratiću Stjepanu Milatiću u nevezanom razgovoru kazala da joj je u drugom
prekršajnom postupku, onom kojeg je Dijana Zoričić 2013. pokrenula protiv mene, ponuđen
mito da sudi u njezinu korist. Tek tada sam shvatio zašto se Zoričićeva tužbom koju je mogla
podnijeti i drugdje, ponovno obratila istoj onoj sutkinji, koja se zbog nje jednom već obrukala
u novinama. Sutkinja Matković je mito glatko odbila, čime je na koncu ipak sačuvala obraz koji
joj je bio važniji od novca, što u hrvatskom pravosuđu čak i u ovakvim okolnostima nije baš
čest slučaj. Hvala joj na tome.

19
Na ovom primjeru sam shvatio još jednu važnu činjenicu: kao je bilo moguće, kako smo
vidjeli, da je Dijana Zoričić unaprijed, prije same glavne rasprave mogla znati da će presuda
suca Mladena Žeravice biti u njezinu korist. Izgleda da je i njemu bio ponuđen mito, a da li ga
je Žeravica primio ili ne, jesno je iz ovdje objavljenog sadržaja same presude, dostupne zajedno
s glavnom predmetnom dokumentacijom i na Internetu, kao i iz činjenice da je okrivljena prije
glavne rasprave znala da će biti oslobođena krivnje, što se vidjelo iz njezine obrane šutnjom,
kako je to već obrazloženo.

ZAKLJUČAK
„Sustav je zao!“ – Večernji list, 29. 1. 2018.
Analizirajući ukratko ovdje iznesene sudske predmete, uočavamo da je 10 od 14 sudskih
rješenja i presuda tj. njih čak 71, 5% radikalno, naočigled nezakonito, tj. nezakonito do mjere
da je djetetu u 3. razredu osnovne škole jasno da je riječ o nezakonitim presudama. Zakonite
je lakše nabrojati zakonite jer, ih je mnogo manje: to su presude sutkinja Kušić (2010.),
Meštrović (2012.), Matković Šoić (2014.), Ratković, Busti, Ćorluka (2015.).
Nezakonita rješenja i presude su one sutkinja/sudaca: Kuzmičić Biočić (2007.), Jeličić
(2009.), Žeravica (2011.), Matković (2011.), Žigante Živković, Ratković, Ćorluka (2012.), Palarić,
Babić, Matija (2012.), Zoretić Rendulić (2012.), Ivošević Turk, Kralik, Vidjak (2012.), Valetić
(2012.), Dikan Terzić (2013.).
Taj rezultat ovog egzaktnog znanstvenog istraživanja u cijelosti potvrđuje najnovije
istraživanje GRECO-a, organizacije ustanovljene od Vijeća Europe za borbu protiv
korupcije, objavljenog pred par mjeseci.37 To je istraživanje javnog mnijenja pokazalo da
je nepovjerenje hrvatskih građana prema pravosuđu znatno poraslo od kada je Hrvatska
članica EU, te danas čak 64% djelatnika u pravosuđu smatra da su hrvatski suci
korumpirani, te da 68% građana ima negativno mišljenje o radu pravosuđa, što je rezultat
gotovo identičan istraživanju objavljenom u ovom članku, koje je pokazalo da je više od
71% sudskih rješenja i presuda u hrvatskoj radikalno nezakonito, a što pak priziva sjećanje
na jednako šokantan podatak glavne državne revizorice Šime Krasić da je 98% hrvatske
pretvorbe i privatizacije provedeno na nezakonit način, na što se DORH, kao i obično,
oglušio.

Zašto je hrvatsko sudstvo korumpirano do te mjere da je gotovo 3/4 presuda naočigled


nezakonito?

Glavni je razlog politički uvjetovana negativna selekcija sudaca. Za to ću navesti samo


4 iz čitavog mora konkretnih primjera.

1) Donedavni predsjednik Općinskog suda u Zadru Željko Rogić osuđen je za kazneno djelo
klevete kaznom od 20.000 kn (koja u građanskim postupcima prijeti narasti na 300.000 kn)
zato jer je kazao da je u slučaju zadarskih sutkinja Ivane Klišmanić, Ive Lovrin i Danijele

37 Slavica Lukić: veliko istraživanje o pravosudnom sustavu, 4. 3. 2017., dostupno na: http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/veliko-istrazivanje-o-
pravosudnom-sustavu-vise-od-polovice-gradana-ne-vjeruje-u-posteno-sudenje-petina-zaposlenih-u-pravosudu-iskusila-korupciju/5715703/

20
Zubčić38 bilo nepotizma pri zapošljavanju, jer su sve njih tri kćeri zadarskih pravosudnih
dužnosnika. Kažnjen je, iako je u slučaju Ive Lovrin, kćeri ministrice pravosuđa Ane Lovrin za
vrijeme koje je Iva dobila posao, taj posao dobila radi „dobrih gena“, kako je to kazao jedan
od članova Državnog sudbenog vijeća koje je koje je 2009. Ivu Lovrin izabralo za sutkinju, iako
je bilo kandidata s boljim referencama.39
Govorenje istine se dakle među hrvatskim sucima strogo kažnjava.
2) Sutkinja s početka ovog teksta, Vesna Kuzmičić Biočić, napredovala je 2009. s Općinskog
suda u Starom Gradu, na kojem je unaprijed izdavala negativna rješenja, na Županijski sud u
Splitu. Krivotvorenje službene isprave, tj. kriminal se u našim sudačkim redovima očito
nagrađuje.

Wallpaperi s Facebooka koji pokazuju da je problem u politici


kojoj odgovara korupcija u pravosuđu

3) Najpoznatija otimačica među sucima, sutkinja Ivana Domić s Brača, 10. rujna 2013.
oslobođena je optužbi za niz prevara na Braču, a vjerojatno najarogantniji hrvatski sudac
Slavko Lozina također je oslobođen stegovne odgovornosti za nepružanje pomoći teško
ozlijeđenoj osobi u prometnoj nezgodi koju je sam skrivio.40
4) Da je cijela stvar oko negativne selekcije sudaca dirigirana zapravo iz politike, pokazuje
primjer Davorina Mlakara koji je izabran za suca Ustavnoga suda, iako je optužen da je s
partnerima primio 600.000 eura mita. Da ovakvo biranje problematičnih ljudi s „putrom na
glavi“ za ustavne suce koji imaju ogromne ovlasti nije slučajno, dokazuje, među ostalim, i
spomenuti primjer Marka Babića izabranog za ustavnog suca, iako je ostao dužan 270.000
kuna poreza.

Kako takva negativna selekcija sudaca funkcionira u praksi, najbolje prikazuje svježi
primjer rušenja presuda Ivi Sanaderu od strane Ustavnog suda. Iz presude tog suda je razvidno

38 Vladimir Urukalo: Sudac Rogić kažnjen zbog klevetanja kolega u Zadru, Slobodna Dalmacija, 27. 9. 2017., str 1 i 3. Sutkinje je u tom predmetu zastupao splitski
odvjetnik Zoran Minica, isti onaj koji je zastupao moju biološku sestru u njezinom uspješnom traženju da mi sutkinja Jeličić ospori pravo na život, o čemu je bilo
govora na početku ovog članka. Očito je riječ o odvjetniku koji je na glasu kao lokalni Marijan Hanžeković.
39 O zapošljavanju Ive Lovrin: "Za imenovanje Ive Lovrin presudni su bili dobri geni, a ostali su možda barabe", 22. 1. 2009., dostupno na:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/s-one-strane-razuma-za-imenovanje-ive-lovrin-presudni-su-bili-dobri-geni-a-ostali-su-mozda-barabe/418212.aspx
40 Sutkinja Domić oslobođena za prevare na Braču, Jutarnji list, 11. 10. 2013., str. 6; Suci opasni za pravdu, Globus, 872, Zagreb, 24. 8. 2007., str. 16-23; DSV:

Lozina je nedužan, 30. 10. 2009., dostupno na: http://slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/73758/dsv-odlucio-splitski-sudac-lozina-je-neduzan O


Lozini i: Ima i Split svoju Maju Šupe, 25. 10. 2017., dostupno na: http://www.index.hr/vijesti/clanak/ima-i-split-svoju-maju-supe-zove-se-slavko-
lozina/1003222.aspx

21
da su i Županijski sud u Zagrebu, i Vrhovni sud tijekom suđenja Sanaderu primjenjivali kaznene
zakone koji uopće nisu bili na snazi u vrijeme Sanaderovih počinjenja kaznenih djela, a zakon
koji je tada bio na snazi, u njihovim se presudama uopće ne spominje. Obje te presude su
toliko pune takvih kardinalnih pogrješaka, da poznati kolumnist Goran Vojković, inače pravnik,
opravdano postavlja pitanje: „Kako se u tim presudama moglo raditi greške radi kojih ne biste
prošli ni na vježbama iz Kaznenog i Kaznenog procesnog prava?“, i daje odgovor: „Ovo što se
događa je ili potpuno neznanje ili potpuna korupcija. Ili da budem još izravniji: presude
Sanaderu su sranje. A na vama je da sami procijenite: da li su hrvatski suci tako neuki – ili su
ovo sranje napravili namjerno?“41
U politici i pravosuđu zapravo se događa vrlo jednostavna trgovina: političari stavljaju
korumpirane suce na vrh, a ovi im odatle vraćaju uslugu za dobiveno mjesto koje nisu zaslužili
svojim znanjem i radom, na kojem su bili u prilici dugo ubirati milijune mita, onda kada ti
političari napokon budu naivno izvedeni pred lice lažne „Pravde“ koju su sami šahovski
proračunato instalirali. To dokazuju primjeri Ive Sanadere, Nadane Vidoševića, Milana Bandića
Ivana Čehoka, Petra Čobankovića, Srećka Ferenčaka, Marine Lovrić Merzl i još nekoliko stotina
drugih, s jedinom iznimkom Branimira Glavaša koji je osuđen (pravedno ili ne) za događaje
tijekom obrane RH, dok su se svi pljačkaši tj. klasični kriminalci u pravilu izvukli nekažnjeno.

„Što koriste zakoni ondje gdje vlada jedino novac,


ili gdje siromaštvo ne može ni na koji način dobiti parnicu?“
Gaj Petronije Arbiter, 1. st.

U hrvatskom pravosuđu očito caruju isključivo novac i veze (političke i rodbinske), te


suci - kao uostalom i ostali pravosudni djelatnici, kako smo to nedavno vidjeli na primjeru naše
Strasbouržanke Štefice Stažnik42 - u pravilu rade isključivo za onoga tko (bolje) plati.43
U biti, sve se svodi na reket, po na čelu: „ako daš novac, možeš dobiti pravdu, pa i
nepravdu, što već platiš“, i to je činjenica s kojom se slažu svi relevantni autori.44 Riječ je o
institucionaliziranom kriminalu, kako je tu pojavu nazvao saborski zastupnik Stipe Petrina: taj
je kriminal mnogo gori od klasičnog kriminala, jer ga provode ljudi plaćeni od građana da čine
dobro, a oni, umjesto toga, iste te građane koji ih plaćaju - reketare, vrlo često na smrt.

41 Goran Vojković: Hrvatsko sudstvo nesposobno ili korumpirano?, 27. 7. 2015., dostupno na: http://www.index.hr/vijesti/clanak/slucaj-sanader--hrvatsko-
sudstvo-nesposobno-ili-korumpirano/833092.aspx Vidimo da je Ustavni sud u Sanaderovu slučaju uvažio utemeljene navode žalbe, dok u mojem nije. To je doista
nepobitni dokaz da "U Hrvatskoj nema jednakosti građana pred zakonom, nema efikasnog i učinkovitog pravosuđa." (sudac Turuduić, Globus, 3. 3. 2017., str. 15)
i da je Hrvatska – mafijaška država (Sudac Kolakušić, Pressjek, Kanal R, listopad 2017.).
42 Ovo je Štefica, prije podne je u Strasbourgu radila za Hrvatsku, popodne za Srbiju, 2. 7. 2017., dostupno na: http://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/ovo-

je-stefica-prije-podne-je-u-strasbourgu-radila-za-hrvatsku-popodne-za-srbiju/
43 O sudačkom hoštapleraju s gomilom novca anonimnog porijekla vidjeti npr.: Branko Hrvatin: Da, htio sam ljetovati u vili odvjetnika za 10.000 eura tjedno,

Večernji list, 31. 7. 2012., str. 1, 6-7, te „Aferu leasing“ u kojoj je pitanje 42.000 eura vrijednog broda suca Borisa Babića postavio sudac Željko Rogić: Sudac Rogić:
Babiću, otkud ti 42.000 eura iz afere „leasing“, 29. 10. 2014., dostupno na: http://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/zadar/clanak/id/251571/sudac-rogic-
babicu-otkud-ti-42000-eura-za-brod-iz-afere-leasing
44
Ivica Grčar (1999., 2000.): Problematične presude i pravosudni reket, 9. 8. 2016., dostupno na: http://www.autograf.hr/problematicne-presude-i-pravosudni-
reket/; Nada Landeka: Neka mi sudi Hrvatska, a ne hrvatsko pravosuđe, Zagreb, 2010., str. 24; Darko Petričić: Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije,
Zagreb, 2011., str. 321; Ante Vranković: Ministarstvo pravosuđa svjesno štiti korupciju i pravosudnu mafiju, u: Darko Petričić (ur.): Pravosudna i policijska mafija,
Zagreb, 2016., str. 85. Da hrvatske suce zanima isključivo novac kojeg se žele dočepati zakonito ili nezakonito, te da i tu da „riba smrdi od glave“, dokazuje i afera
bivše predsjednice Ustavnog suda Jasne Omejec, koja je izbila upravo u vrijeme dovršavanja ovog članka. Omejec je nezakonito uzela 80.000 kuna, za što je
kažnjena s 5.500 kuna(!): O tome vidjeti: D[amir] K[ramarić]: Zagrabila iz naših džepova, 10. 9. 2017., dostupno na: http://promise.hr/zagrabila-iz-nasih-dzepova-
skandalozna-prevara-sutkinje-koja-trebala-biti-moralni-pravni-autoritet/

22
Organizirani kriminal u formi sudskog reketa glavni je generator iseljavanja iz Hrvatske

Takvo postupanje je generator „kulture parničenja“ koju Hrvatskoj u grijeh stavljaju


neki autori, krivo interpretirajući da je riječ o defektu mentaliteta: zapravo, radi se o tome da
najjeftiniji način da nekoga uništite u nas nije „rusko osiguranje“, već tužba predana primjerice
na Općinskom sudu u Starom Gradu na Hvaru, koja će prvo doći u ruke sutkinje Jadranke
Jeličić, a potom sutkinje Vesne Kuzmičić: sličnih primjera je prepun ovaj članak i ova knjiga.
Stoga je doista u pravu bila poznata pedagogica Dubravka Salopek Weber kada je
nedavno napisala: „Nekoć davno pošteni ljudi su se sramili ako su im djeca bila ubojice, kurve
ili lopovi. Sada imaju više razloga za sram ako su im djeca suci.“45
„Sudske odluke određuju raspodjelu bogatstava i moći u zemlji“46 a one hrvatskih
sudova u pravilu predstavljaju paravan iza kojeg se vrši legalizacija grabeža, kriminala, nasilja
i usmrćivanja, po načelu koje je u svojoj knjizi „Anatomija ljudske destruktivnosti“ opisao
glasoviti psiholog Erich Fromm: „U nekim je slučajevima navedeno da su ruski i poljski civili,
koji su trebali biti ubijeni, budu izvedeni na kratko, formalno suđenje, kako bi njihovi
egzekutori imali osjećaj da je strijeljanje `legalno`“.47 Razlika je samo u tome što se u nas
sudskim farsama pokušava zavarati javnost, a ne egzekutore, koji u pravilu vrlo dobro znaju
što čine.
No, takvo se stanje od vodećih pravosudnih dužnosnika, poput novog predsjednika
Vrhovnog suda Đure Sesse, u pravilu javno ocjenjuje dobrim i zadovoljavajućim. Sessa je
nedavno u intervjuu Dragi Hedlu na pitanje o korupciji u pravosuđu čak rekao: „da su razmjeri
onakvi kako bi to neki zluradi promatrači željeli vidjeti, to energično poričem.“(sic!)48
„Neki zluradi promatrači“ koje spominje Sessa su zapravo Transparency International,
vodeća međunarodna organizacija za istraživanje korupcije, koja je nekoliko mjeseci prije ove
Sessine izjave objavila da je „Hrvatska uz Mađarsku novo lice korupcije u EU“49 te GRECO,
vodeća europsko-američka organizacija za borbu protiv korupcije, koja je pred par mjeseci
objavila rezultate o 64%-tnoj korumpiranosti hrvatskih sudaca, što je na konkretnim
publiciranim primjerima potvrdio i ovaj članak.

45 Vidjeti na: https://www.facebook.com/groups/254707524624155/permalink/1242481395846758/


46 Darko Petričić: Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije, Zagreb, 2011., str. 320
47 Ante Vranković: Afera plagijat, Sv. Ivan Zelina, 2009., str. 59

48 Drago Hedl: Ovaj gospodin se spominje kao novi šef Vrhovnog suda, s. a., dostupno na: http://www.telegram.hr/price/ovaj-gospodin-spominje-se-kao-moguci-

novi-sef-vrhovnog-suda-razgovarali-smo-o-recentnim-slucajevima-koji-su-izazvali-nemale-polemike/
49 Tajana Vlašić: Strani mediji pišu da je Hrvatska, uz Mađarsku, novo lice korupcije u EU, 25. 1. 2017., dostupno na: http://www.telegram.hr/politika-

kriminal/strani-mediji-pisu-da-je-hrvatska-uz-madarsku-novo-lice-korupcije-u-europi/ Najšokantnije presude hrvatskih sudova zadnjih godina vidjeti u članku:


Oslobodite Huantia, 14. 12. 2017., dostupno na: http://www.index.hr/vijesti/clanak/oslobodite-huanita-on-mora-u-zatvor-a-horvatincic-i-svecenik-koji-je-
silovao-djecaka-ne-moraju/1013540.aspx

23
Kada Sessa najveće svjetske organizacije koje se bave korupcijom naziva „nekim
zluradim promatračima“, time je zapravo rekao sve o sebi i svojoj percepciji realnosti.
Razlog takva Sessina iskrivljavanja stvarnosti i zamagljivanja svima očitog zla je, slično
strijeljanju koje spominje Fromm, vjerojatno ovaj: „Dok je Sessa bio predsjednik Općinskog
suda, napravljena je velika pljačka nekretnina u Zagrebu, za što je Sessa odgovoran. Đuro Sessa
je postavljen za predsjednika Hrvatske udruge sudaca, zato jer štiti ratni zločin pljačke civilnog
stanovništva. Guraju ga jer štiti kriminal.” - kako je to nedavno javno istakao poznati pravni
ekspert Sulejman Tabaković.50
Kad čovjek „koji štiti kriminal“ bude postavljen na mjesto predsjednika Vrhovnoga
suda, te preuzme tu dužnost nepostojećim potpisom, postaje jasno da će se mafijaško i
genocidno postupanje hrvatskoga pravosuđa (koje je upravo tako - kao mafijaško i genocidno
- nedavno javno okarakterizirao i poznati sudac Mislav Kolakušić51) koje je rezultiralo mnogim
osobnim i obiteljskim tragedijama, teškim oboljenjima i samoubojstvima, te rekordnim valom
iseljavanja, nezapamćenim u 1300 godina dugoj hrvatskoj povijesti, nastaviti još godinama.
Nakon svojeg odlaska iz Hrvatske, ti ljudi objašnjavaju: „Ne odlazi se samo zato što nema
posla, boli i nepravda“ – kako glasi naslov najvećeg članka na tu temu, objavljenog na čak
6 punih strana u najtiražnijoj hrvatskoj novini, „Večernjem listu“ od 19. 12. 2015., str. 18-
23, a nebrojene tekstove sličnog tona i sadržaja zadnjih godina su objavili svi značajniji
hrvatski mediji, zaključno s „Glasom koncila“ od 6. svibnja 2018.: „Mladi bježe jer nema
istine i pravde“ (str. 7), što sam u svojoj knjizi „Afera plagijat“ na str. 97 „prorekao“ još
2007., citirajući jednog našeg zaboravljenog književnika iz iseljeništva, koji je sve to
predvidio još sedamdesetih! Pravosuđe kojem se već godinama na čelu nalazi Đuro Sessa
uništava dakle hrvatsku direktno – pretvarajući je u kaljužu nepravde, ali i indirektno, jer
investitori zaobilaze zemlju s banditskim pravosuđem u širokom luku52, te zbog izostanka
ulaganja, u njoj i nema posla.

50 O Sessinoj odgovornosti za šokantnu količinu kriminala u zagrebačkoj gruntovnici vidjeti: Saša Kosanović: Ni za odvjetnike nema pravde, 19. 5. 2012.
http://arhiva.portalnovosti.com/2012/05/ni-za-odvjetnike-nema-pravde/; Polan: Đuro Sessa je odgovoran za slučaj Malešević, 25. 11. 2008.
http://www.jutarnji.hr/arhiva/polan-duro-sessa-je-kriv-za-slucaj-malesevic/3983760/ Za Tabakovićevu izjavu vidjeti: http://promise.hr/tabakovic-sessa-je-
zadnji-koji-moze-prigovarati-petrini-u-kriminalu-oko-zabe-je-do-grla/
51 Kolakušić, 18. 7. 2017., dostupno na: https://narod.hr/hrvatska/kolakusic-ovrsni-zakon-genocidan-radi-istu-stetu-stihijski-pozar Također vidjeti i Kolakušićev

intervju dostupan na Dalicom TV od 28. 10. 2017. u kojem on izrijekom navodi da je u preko stotinu predmeta koje je proučio, utvrdio kako sudovi u cijelosti
potvrđuju naočigled krivotvorenu dokumentaciju, za koju svatko tko ima par razreda osnovne škole vidi da je krivotvorena, i da je Hrvatska zapravo mafijaška
država: https://www.youtube.com/watch?v=qbvMvf0gvyQ. Na problem genocidnog funkcioniranja hrvatskoga pravosuđa upozorila je i Nada Landeka 5 godina
ranije: Zaustavite genocid nad hrvatskim narodom, 15. 6. 2012. dostupno na: http://hrsvijet.net/index.php/arhiva-clanaka-hrsvijet-net/137-arhiva-stari-hrsvijet-
net-1/22210-nada-landeka-zaustavite-genocid-nad-hrvatskim-narodom Da mafijaško i genocidno funkcioniranje hrvatskoga pravosuđa štiti samo Ministarstvo
pravosuđa, dokazao sam temeljem mnogobrojnih na Internetu objavljenih dokaza u knjizi Darka Petričića (ur.): Pravosudna i policijska mafija, Zagreb, 2016., str.
60-86 (tekst je dostupan na linku u bilješci 18). Nitko od 7 osoba poimence javno prozvanih za kriminal (str. 70 i 84) me nikada nije tužio.
U trenutku kada se ovaj članak već nalazio u fazi uredničke lekture, objavljen je podatak da je Hrvatska peta zemlja svijeta po predviđenom padu
stanovništva, a na prvom mjestu te neslavne liste nalazi se Bugarska, zemlja s najkorumpiranijim pravosuđem u EU (vidjeti: S. Ve.:Hrvatska među pet
zemalja svijeta kojima UN predviđa najveći pad stanovništva, 24. 1. 2018., dostupno na: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/demografska-katastrofa-
hrvatska-medju-pet-zemalja-svijeta-kojima-un-predvidja-najveci-pad-stanovnistva---504293.html). Sve to dokazuje točnost teze Nade Landeke i suca
Mislava Kolakušića da je radikalno korumpirano pravosuđe izravno odgovorno za genocid u Hrvatskoj, a što uostalom potvrđuju i izjave samih osoba koje
napuštaju Hrvatsku (Večernjem listu od 19. 12. 2015., str. 18-23).
52 Da je tome tako, izrijekom su potvrdili njemački investitori. O tome: Darko Janjević: Očajni Hrvati u potrazi za orijentirima, 30. 12. 2014., dostupno na:

http://www.dw.com/sr/o%C4%8Dajni-hrvati-u-potrazi-za-orijentirima/a-18162337 Isti problem još 2001. navodi Kregar (vidjeti na linku u bilješci 1).
U medijima je isplivao primjer njemačkog bračnog para Schumacher koji je zbog pravosudnih zavrzlama ostao bez kuće (vidjeti na linku:
http://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/zadar/clanak/id/316104/ocajni-nijemci-u-raljama-hrvatske-birokracije-kucu-smo-platili-47000-eura-a-sad-nas-
izbacuju-na-ulicu)
O samoubojstvu u Splitu, radi šokantnog no tipičnog postupanja hrvatskoga pravosuđa vidjeti: Vladimir Urukalo: Zašto je pomorac iz Splita puknuo?, 12. 10.
2017., dostupno na: http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/crna-kronika/clanak/id/511503/pojasnjavamo-kako-je-tekla-pravosudna-trakavica-i-zasto-je-
pomorac-iz-splita-39pukao39nbspprofesor-je-osuen-dvaput-ali-presude-su-padale-iz-raznih-razloga. To samoubojstvo sam predvidio 4 dana ranije, 6. 10. 2017.
u intervjuu za „7dnevno“ (sken stranica 26 i 27 dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/360912246/Intervju-7dnevno-6-10-2017), što i nije
bilo teško jer su u Hrvatskoj samoubojstva radi pravosuđa vrlo česta, ali su prije bila zataškavana.
I treći šokantni primjer genocidnog postupanja hrvatskih sudaca u svega 14 dana (uz samoubojstvo u Splitu, 10. 10. 2017. i oslobađanje Horvatinčića 13. 10.
2017.) – minimalna kazna od 5 godina za pokušaj zvjerskoga ubojstva, koju je dosudio zloglasni i mentalitetu kojeg štiti očito izrazito bliski sudac Slavko Lozina
potvrđuje zaključak ovog članka: „Tako se još jednom potvrdilo da je pravosuđe uvjerljivo najveći problem u Republici Hrvatskoj.“ O tome: Neven Barković:
Novo dno pravosuđa, 24. 10. 2017., dostupno na: http://www.index.hr/vijesti/clanak/novo-dno-pravosudja-izresetali-decka-i-bacili-ga-u-bunar--na-slobodi-ce-
biti-s-27-godina/1003068.aspx

24
Iseljavanje iz Hrvatske poprimilo je zastrašujuće razmjere, pa tako čak i iz najmanjih gradova
postoje direktne autobusne linije za Njemačku.

Jednostavno rečeno: „Sustav je zao!“ – kako je to, komentirajući koncem siječnja 2018. stanje
u pravosuđu, jednostavno, jasno i točno istakao kolumnist najuglednije hrvatske dnevne tiskovine –
„Večernjeg lista“, Zvonimir Despot53, napokon potvrđujući time od naše javnosti godinama
slijepo ignoriranu, no zapravo vrlo očitu činjenicu, na koju je još 2012. javno upozorila „Juris
protecta“: „Pravosudni lobi zlostavlja svoje građane na okrutan način“.

Jedini izlaz iz ovog kruga pravosudnog holokausta čitavoga naroda je sljedeći:


1) vratiti reizbor sudaca umjesto sadašnjeg doživotnog imenovanja
2) po uzoru na njemačko pravosuđe, najkvalitetnije u svijetu, ali i anglosaksonska
pravosuđa, u Kazneni zakon uključiti kazneno djelo koje se odnosi na suce (njem.
„Rechtsbeugng“ tj. „opstrukcija pravde“), po kojem svaki sudac koji svjesno krivo
primjeni pravne propise biva kažnjen zatvorskom kaznom 1 do 5 godina, te trajno
gubi sudački status.54
3) nastaviti voditi i objavljivati bazu podataka korumpiranih sudaca koja je započeta
knjigom „Pravosudna i policijska mafija“ (2016.) i nastavljena ovom knjigom, kao i
projektom „Muzej žrtava hrvatskoga pravosuđa“, iz razloga koji je u tekstu
„Horvatinčić je državni proizvod“ na primjeru niza korumpiranih pravosudnih
djelatnika koji su štitili Tomislava Horvatinčića i time ga stalno poticali na nova
zvjerstva, divljaštva i ubojstva, odlično objasnio poznati kolumnist Srećko Jurdana:
„Pravni sustav procesuirao je Horvatinčića uvredljivo simbolički, zataškavao
njegove prometne zločine i sustavno ga spašavao od bilo kakvih realnih sankcija.
Trebalo bi, zbog socijalno-terapeutskih razloga, vrlo ozbiljno istražiti tko su bili svi
ti suci, tužitelji, odvjetnici i kvaziodvjetnici koji su - u demonstraciji zastrašujuće

53Zvonimir Despot: Građani su u Hrvatskoj postali ljudi drugoga reda, 29. 1. 2018., dostupno na: https://www.vecernji.hr/premium/gra-ani-su-u-hrvatskoj-
postali-ljudi-drugoga-reda-1222734

54
O tome vidjeti http://staro.civilnodrustvo.hr/index.php?id=78&tx_ttnews[tt_news]=4507&cHash=8a7123a792022a1735633b6c91a177a2 i Nada Landeka:
Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe, Zagreb, 2010., str. 179, ad: 5

25
korumpiranosti - Horvatinčiću omogućavali da se nekažnjeno provlači kroz svoj
homicidalno-huliganski dossier.“55
4) Osnovati najprije virtualni, a potom i stvarni, klasični Muzej žrtava hrvatskoga
pravosuđa.56

Završeno: 10. 9. 2017. u 17:35 sati

55 Srećko Jurdana: Horvatinčić je državni proizvod, 23. 8. 2011., dostupno na: http://arhiva.nacional.hr/clanak/114821/horvatincic-je-drzavni-proizvod Šokantna
presuda Horvatinčiću, donesena u vrijeme predaje ovog članka uredništvu, samo je potvrdila aktualnost ovog zaključka iz 2011., i konstantu u radikalnoj
korumpiranosti hrvatskoga pravosuđa. O tome: Željko Marušić: Presuda Horvatinčiću je nacionalna sramota, 14. 10. 2017., dostupno na:
http://slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/511841/ugledni-hrvatski-prometni-strucnjak-nije-birao-rijeci-nakon-suenja-presuda-horvatincicu-je-
nacionalna-sramota-a-sutkinju-maju-supe-treba-izbaciti-iz-pravosua
56 Ta inicijativa je potekla od dr. Marije Kandido Rožman i Nade Landeke iz Udruge za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere.

26