You are on page 1of 14

1.

U
putih se iz te zadimljene dvorane sâm, izgubljen
među nepoznatim ljudima, koji su me u procijepu
vrata, kao obično, možda malo bezrazložno zaglé-
dali, idući i oni, ravnodušno, tek da iziđu. Nisam isprva
primjećivao, da je i on pored mene stalno otkako smo sku-
pa ustali s klupe; činilo se da ga tako ljudska bujica zano-
si, a zapravo se više nisam mnogo ni obzirao, jer bio je toli-
ko viši, te se nije ni vidjelo točno na kojem mjestu dodiruje
zemlju. Stršio je nad ljudima i naginjao se iz dvorane pre-
ko njihovih glava, pa se činilo da je on već vani, na zraku,
dok još mi dahćemo jedan drugome u zatiljak. Nije mi ni
on bio nikakav posebni znanac, još manje pratilac, i držao
sam, dakle, da izlazim sâm kao što sam i došao, i da ću sa-
da otići opet kud god hoću i kamo me dokoni poriv odvu-
če, a jedino nisam još znao kamo ću otići. Tek kada sam se
našao pred ulazom na rubu pločnika i kada sam pod sta-
blom stao i pogledao niz drvorede da vidim kamo bih sad
htio poći, i kad su se ljudi stali razilaziti na sve strane,
opazio sam da je on još uvijek pored mene i da ne odlazi,
nego stoji nekako tupo, drjemljivo ili čak zamišljen.
Bila je tamna večer, toliko tamna i mirna, da mi je
uopće bilo svejedno što sa sobom započeti, i pošao sam na-
gonski, poput grla zaostaloga na paši, prema svojoj stalnoj
nastambi.
Moj neočekivani pratilac krenuo je sa mnom uz drvo-
red.
Pločnik je bio osvijetljen iz krošanja, tako da je nebo
bilo još mračnije, a meni, se, jednostavno, moglo pričiniti
da i taj slučajnik kreće svojoj kući istim smjerom. O tome

85

Ali osim toga što sam ga pogledavao i što sam do njega sjedio. ja sam načas ustuknuo i pošutio. – Jesam. onaj tamo neprestano je govorio.nismo ni prozborili. ako me ščepa i posadi nasilno do sebe.. makar on onda pružio za mnom svoju ručetinu i vratio me prisil- no k sebi. Ako mi bilo što ne odgovori što bi nalikovalo prihvaćanju raz- govora. i došao ovamo. ako ne izreknem do kraja besmislicu koju sam bio započeo. — Potvrdi on nepro- mijenjenim grubim. identifikacijskih razloga. čuo sam da je govorio. Osjećao sam samo. je. ali tihim glasom. jer je on tako po- veo.. u ovu masovnu dvoranu. Razumije se. ni veselo. Slušali smo i neslušali pa- rolašenje što ga je predvodio neki funkcionarčić Kremen. i ja bih ga povremeno promotrio radi svojih posebnih. krećući se i dalje jednolično. Samo to. ni zlob- no. Bio sam neko vrijeme sažet u gole korake. kao da smo oduvijek združeni u molitvenoj meditaciji.. pošli smo zajedno. onda će moja šutnja biti prosvjedna i uvredljiva. Ja sam se. pa sam rekao okrenuvši se k njemu uzgor prema krošnjama: – Jeste li i vi primijetili kako. ne izdržavši. i on je gologlav. postat će neizdrživo. naprosto više puhnuo nego nasmijao. Ipak. više pognut pod stablima nego pogružen. Posve slučaj- no. – Da. morat ću reći zbogom i zakoračiti u stranu. znao sam samo čime se bavi. eto. da kažem. konačno kao zasmijao.. razbarušene sijede kose. zbog kojih sam večeras. Ni da što određe- no pomislim. išao polako uz mene drvoredom koji se lagano uspinjao. — Prekine me on u pola riječi. – Mislim. Progovorili nismo dugo ni o čem.. i kroz to dugo vrijeme bili razmijenili tek neke njegove be- smislene dvije–tri riječi za samo jedan moj smiješak ispri- ke – jer je bio opazio da ga začuđeno pogledavam. Ako se to dogodi. Prosjedili smo maločas u onoj dvorani na istoj klupi je- dan do drugoga tri zadimljena sata. a to nije dovoljno da bismo sada šetali skupa! Kremenu znam i ime. nisam znao o njemu gotovo ništa.. Da. 86 . pa se i ne pozdravljamo. pa ni kako se zove. iznimno. gdje se povremeno sastaju naivni ili dokoni stanovnici naše četvrti.

Pa kako nisam mogao pogoditi što bi to njega zanimalo i što bi trebalo da kažem. ne pozna kao ni ja. Ali meni se neprekidno činilo. Čak sam oko usana zadržao mali zamišljeni smiješak. kako on od mene očekuje da neprestano govorim. A opet. ja sam utonuo u svoje misli ne bih li se donekle obranio od njegove nazočnosti. I sve bi bilo dobro. Sa- da. kako je istina što smo govorili i kako smo mi u istini suglasni. stade se poslije toga glasno smijati! Mene je to ohrabrilo i gotovo obradovalo.pa će već on prozboriti. zapravo kao da bih i ja mogao biti taj kre- ten. i da tog kretena. Držao se. Da ga ne pozna kao ni mene. složno mislili o tom Kremenu. da je izgledao nezainteresirano. 87 . kome se izruguje. mogao bih se tako ponašati i ja. a kada bih progovorio. eto. – Bilo bi adekvatnije! — nadovezah brzo potičući smi- jeh. kao za sebe. Šut- nja je sada bila zajednička. već od samog polaska. mislili smo kako je sve to tako kako mislimo i kako se slažemo. – Iskašlje odjednom vrlo raspoloženo. koji je svjedo- čio da istomišljenici ne moraju mnogo razglabati. – Pravo ime. iako se ne bi moglo reći da te moje misli nisu bile povezane s njim. o kom se posve slažemo. jer mi smo. – Nema mu se što ni dodati ni oduzeti — zaključi on umorno. onda je na sve načine. čak i dosadom i umorom. pokazivao kako ne očekuje to nego nešto drugo. ali sada se moglo otrpjeti. Zato pokušah ponovno: – Htio sam reći: poslije svačije riječi on bi upitao: ima li tko što dodati ili oduzeti! – Oduzeo bih mu ja ime! — reče. Kreten! — reče on sada opet posve ozbilj- no i čak zamišljeno. ili će otići bestraga svojim putem. Tu se razgovor ugasio. vi- djelo se da je govorio samo tako. nakon kratkog iznuđenog razgovora. – Ime?! – Kremen. – Sjajno! — rekao sam. Što- više.

i tako nevjerojatno jasno i napad- no učinilo mi se da on nešto u duši nema. Kao da taj život koji uzimamo nije naš. gledao. Neki su imali duboko u mračku kratera posred šarenice. kao što drugima titra osmijeh čuđenja ili iskra na- 88 . O doživlja- ju smrti. ja sam po njego- vim riječima pogodio da je i on samo jedan od nas mnogih. koja govori o smrti. gu- tajući svoga starog mirisnog prijatelja slušajući gdje mi in- timno steže ruku. i mi rari nantes stigli smo polumrtvi do te obale plutajući goli golca- ti. gledali oko sebe ono malo dobra i sve zlo. Jer mislio sam. u primozgu. i posto- je ljudi koje je dotakla Smrt jednom ili više puta. Pa nema. a obala kao da nije čvrsta pod nama. Kao da su plovila oceanom vremena dva konvoja — jedan je sretno doplovio do obale od koje se nastavlja kopno. Koji su je vidjeli izbliza. zelenu kapljicu. gledao. ali prepoznat- ljivu zelenu maglicu. mutni oblačić neobjašnjive jeze. u moždanima. ali nisu mislili na ostalo. i mi koji se čudimo kako smo preživjeli. neodredivo. čak ona- mo u tami zatiljka. a on još ima oči poluzatvorene i nikad nikoga ne gleda izravno. gledao. Sada sam se posve uvjerio. Zatim sam počeo gledati druge. negdje u očima rasplinut kao neki stručak maglice. oplakali prošlost. ili nešto slično. ali Smrt još nisu vidjeli. iako to nije lako ni u drugih lju- di vidjeti. Oni kojima je normalno što žive. kristalni kvarcni osci- lator. Dok mu još nisam bio ni vidio oči. imali su nešto što je titralo kao elektron. a drugi je potopljen. I mi nosimo u sebi neki znak. kako je bilo točno moje predviđanje da i on ima u očima onu nekakvu tajanstvenu. u dnu luba- nje koje se vidi kroz beskrajno crno okance zjenice. Utopljenici su nam s nebesa možda strogo poručili doviknuvši: izvolite živjeti. pa čak i tuga- ljivu budućnost sagledali... u crnoj rupi iza pogleda. najsličnije ipak jedva vidljivoj maglici. Tu zelenu maglicu otkrio sam iznenada nedavno. Gotovo bih već mogao sa sigurnošću reći da odneda- vno svijet dijelim još i u dva nejednaka dijela: Postoje ljudi koji su uvijek samo gledali život oko sebe. uključio sam sva svoja tupa osjetila.

sve miopije.. deformacije. astigmatizme. Pribrojio sam i prirodno izobliče- ni vid. mene će sigurno odnekud dostići koji za- lutali metak. ali prevlačeći jednom britvu preko svoga grkljana vidio sam to isto i u svojim očima. postao sam pasionirani tragač.. i drsko gledam bez pri- krivanja. jedino mi se vjera.de. da je to nemo- guće ikada sasvim i jednom zauvijek izbjeći. dioptrije i konjunktivi- tise. Jer to bi značilo da su sve ispaljeno strjeljivo i sva odaslana tanad odjednom popadali na zemlju na dan pobjede. i počeo uspoređivati. ili još otpadništvo pričinilo kao približna veza. počinjem ih se pribojavati nejasno. zapravo tamnijima i bez dna. Od generalija. zavirujem ljudima u oči. I počinjem se svakog od tih ljudi koje prepoznajem po maglici. osobiti znaci nisu uzrok.? Ne. a i ja sam na taj način osmotrio više ljudi. iskustvom i zloćom oštećenu bjeloočnu glazuru. ali toga ne. Sada već slutim i ne sumnjam. nego znam: postoje još sigurno 89 . Ima zdravih očiju napretek s takvom maglicom. To je za mene postalo kao rukovanje ili skidanje kape. i ne slutim. A neki toga nisu imali. jer nije dokaziv. Nikakve generalije. Upamtio sam koga sam sve vi- dio. čini oči još odsutnijima. Opsjednut zelenom maglicom. kromosomi. zakvačit će me nepogrješivo. očigledan i nije upadan i jer je toli- ko raširen da već i gubi osobitost. On je to slučajno otkrio slomivši nehoteć nogu sovi što ju je ulovio rukom. i jedino. Otada mi se pri- činja da još nisam izbjegao ratnim metcima. Bio sam u tom traganju zaboravio sebe. nasljedstvo. dezoksiri- bonukl. Maglica je sama po sebi također samo osobni znak koji se ne upisuje kao identifikacijski po- datak. I našao sam kod mnogih istu onu sumaglicu. i premda zelenka- sto titra. nesposoban za trijeznu misao i svakodnevni posao. Nije bilo to. kada sam otpadništvo od vjere doveo u vezu s ideo- logijom. invaliditet. nešto magličasto što se ne razilazi. Mnoge i mno- ge sam tako gledao i gledao. preostao je još samo jedan korak do Smrti. geni. I bojim se: kad-tad. Što je barem čudno. Imali su koješta drugo što se može u kvadrantima irisa okultno odčitati metodom ono- ga nekog mađarskog doktora. Otada. Ni moja zečja narav.

Ali ona se od mene bi- la odvratila i dovikivala čovjeku koji je.. i nije ništa odgovarao cvjećarici. molim vas. Ne samo do mene. Eto. Invalid mi reče: – Molim! Hoćemo li? – i skine svoj štap koji je visio na vagi. a pod lije- vim pazuhom imao je još čitav snop tih osmrtnica. nešto namještao na staroj žbuki obližnjega ugla. jer ne mogu rasvije- tliti mrak. – Bog će znati je li morao. Nedaleko sjedio je iza svoje ulične vage čovjek poput rasklimanog fagota. morao je! Cvjećarica. taj je čovjek bez sumnje u očima imao zelenu magli- cu. Vikala je krještavo i upravo poslovno: – Ko je? Ko je? Visoki čovjek na uglu lijepio je osmrtnicu. iz- 90 .. povremeno će dolijetati. mlad i sijed čovjek. i premda sam već bio pošao. ni rastjerati zelenu maglicu što kruži oko gro- bova i treperi u čovječjoj utrobi. nije imala u pogledu maglice. a k tome lažne i prijevarne. žute i krvave krizanteme zapravo smrdljive. Oni koji su zalu- tali u ratu. sastavljen od ljudske građe i od drva. – Odgovorio sam zbunjeno. nisam morao ni pogledati. — A onda se sagnuo. da je bolje samo promatrati cvijeće nego ga nositi puste pregr- šti na tuđe humke. očito. Ne treba.metci koji će doletjeti do nas otamo iz rata. U to sam bio odmah siguran. kada sam se bio zaputio pre- ma gradu i usput razgledavao cvijeće kod one cvjećarice u gradskim vratima. koji je lijepio osmrtnicu. došao sam na trivijalnu namisao. I danas poslije podne... nije li morao! Ali dok mo- žeš – moraš na život svoj polagati i često se vagati! – Ne. približivši se zidu kao da s njim razgovara. kako su bijele. zaustavio sam se iza njegovih leđa. Bio sam zaustio da kažem toj tustoj be- smrtnici. imao ni on! Gdje li je samo pogubio tolike svoje udove?! Visok. pa reče: – Ko je da je. od- vrati invalidu: – Morao je govno! Nije morao. Ali ni- je. podigao svoju kanticu s ljepilom i otišao.

možda me i ovaj visoki mladi i sijedi čudak. i gledao cvjećari- cu pa mene. Zelena maglica bila je tu. a invalid je. per- formance. Iz dosade. smatra sličnim sebi.. to sam sve ja manje–više šašavo improvizirao. još popodne idući ovamo. Ta- kva spoznaja. sjećam se. Uostalom. a stvar je samo u tome što su mi te zele- ne maglice odškrinule već naslućeni svijet u koji sada za- lazim malko začuđen. još sam. ne krizanteme. relacije. naišao sam ponovno na njega. kao da važem buću. I. kada bi trebalo. koji me se sad nadovezao.među vage i cvjećaričina stola. Pa čak i da sebe proglasim polumrtvim. valjda. da ga slijedim i 91 . posebno drvo! I koliko teži onaj tamo što je otišao. – I koliko vi težite. neizostavno. On se osvrtao i vidio je. tko zna. tako radi osobne zabave. jer kada sam popodne otišao od cvjećari- ce i invalida. Ali svakako. Posebno tijelo. – Ja znam koliko težim! — rekao sam glasno i gotovo uvjereno. ja sam. Nove su dimenzije. a pri tome sam podigao ruku s dlanom okrenutim gore. A ja sam kraj svake osmrtnice zastajao i pri- vidno je čitao. u svom džepnom ogledalcu provjerio te svoje glupe oči. nego jednostavno tako. U svakom novom svijetu čovjek je i sam sebi nešto drukčiji. izvodeći i priređujući radi svoje nastrane zabave bilo ka- kve ulične scene i susrete. Cvjećarica me ogledava- la kao da joj smrdim ja. rekli bi oni koji mo- raju sve znanstveno relativizirati. vrijedna je svakoga rizika. Ne bi to bilo čudno. okrenuo se i pošao za svojom zvijezdom. zamiču- ći u ovaj drvored. ali prilično točno! – Onu istu već podi- gnutu ruku uzdigao sam još i na pozdrav nekako maršal- ski. Nisam valjda šenuo! Um je moj ostao kakav je i bio (tko to zna!). Ma zapravo. opazio ipak da ljudi ne znaju ni približno kada se mora umrijeti. između salutiranja i izletničkog mahanja. Ne na gram. Ili. dakle.. od blesave obijesti.. pa ga tako i zanimam. okrenuo glavu sasvim na leđa.. premda su sve bile iste. idući u istom smjeru kao i ja prema ovoj sali za konferencije. mislim sada. o istim posmrtnim ostatcima. Opet je lijepio osmrtnice. okolnosti i štatigajaznam. poput klauna. ne zato što bi invalid bio unio skepse u moj sustav.

Tek kada je s preostalim osmrtnicama i sa svojom kanticom krenuo u pokrajnu uličicu. To sam ja. i kada sam spazio gdje se u kvartovskoj sali okupljaju građani. pogledao me kad bih ga pogledao. Odahnuo sam od šetnje. ljuštio palcem s dlana sasušeno ljepilo. i nismo još uvijek daleko odmakli. a šu- timo mnogo. kao da mu se najednom žuri. evo. itakodalje.. polako. što bi se onda moralo tek dogoditi s nama koji smo osta- li dužnici Smrti. i tako reći ni kriv ni dužan. što također ne igra ulo- gu. umakli privremeno. prepoznao sam vas. traje već pre- dugo. – Ali gledam vas radi nečeg ovako. ušao sam ne razmišljajući što će se davati i prikazivati. a kako sam ga ja gledao u oči. a onda je za vrijeme sa- stanka samo sjedio. jer kada bi morao umrijeti on.. Tako je ustao kad sam ustao i pošao kud sam pošao i ja. On me je isprva prilično prezirno promatrao. sada bez kantice i osmrtnica. koji smo joj umakli kad nas je bila zaže- ljela. sjeo odmah do mene na klupu. i sada. tako mlad (što doduše nije važno). – I zvučilo je kao prizna- nje. jer nisam išao nikamo.. i sjeo na praznu klupu do zida. – Da. nedaleko ulaza. progovorio kad bih progo- vorio. s noge na nogu.. taj čovjek došao je ubrzo za mnom.vidio je da uvijek kao pomno čitam istu osmrtnicu. i nisam tada ni slutio da ću svojim popodnevnim smucanjem navaliti na sebe ovakvu mučnu večernju šet- nju drvoredom udvoje. ia- ko se nema što razjašnjavati i premda ne znam još ni njego- vo ime. da nam se provjetre pluća. ističući svojim drža- njem kako on takav strah ne pozna. On je počeo svoj posao obav- ljati sve brže. hoteći provjeriti svoje pretpostavke. već dugo idemo drvoredom. Tada sam mu još prije početka sastanka rekao kako je imao pravo da onaj tamo na osmrtnici nije morao umrije- ti. 92 . A meni je bilo svejedno. Da. vidite! – radosno sam pri- hvatio. drugamo ni drugdje. Kako se moglo očekivati. on iz čista mira reče: – Gledaš me. koja. ili kao da me se čak pribojava. razumije se. pa mi se nije ni išlo drugud. kao da je između nas sve već razjašnjeno.

. što vi kažete? Grga je šutke koračao prividno velikim koracima. i ja sam rukom ispred svojih prsiju signalizirao Gr- gi da presiječe svoju kritiku. skupi u nju razbarušene sjedine i navuče je pre- ko zatiljka i preko čela.. Nije ga Grga opa- zio. vidite! Da. da je iza nas netko tko ne bi smio čuti ovaj gla- sni razgovor. Tako se zovem.. Tako se on. pojavio Kremen s torbom ispod lakta. kada je aleja gotovo opustjela. a nogu je gotovo spuštao jednu do druge.. o toj ženi večeras.. – Pa Grgur. kao što se pogleda u prste čovjeku koji mota cigaretu. Zakoračaj mu je bio velik samo u kolje- nima i zamahu. Onda je zastao. A ne još rastezati i pitati svaki čas. Kažem Grgur – reče nekako tvrdo. otkud. upozoravajući ga usitnjenim psikanjem i izvrtanjem očiju. — Kažem. pogledao me kratko i us- put. I tako me zovu – smekša se pomalo kao krivac. Grga. oprostite. ima li tko što dodati ili oduzeti. A ne kažete možda Grgo. nego ili se vodi. ili čak onome koji rastire maramicu da bi se useknuo. – Aha. On me je pogledao tako kao da ja to nešto za svoju razonodu privatno izvodim.. Grga... Dobro. Bilo bi. i ne opažajući pravo. bolje da ne govori.. o toj cijeloj diskusiji večeras o tom tamo njenom ispadu večeras. kažem. – Dobro. I: kratko i jezgrovito. – Čujte me. Za nama se tek sada. pa se oči brzo skreću od te refleksne ali ne- pristojne znatiželje. da. Dakle. nezainteresirano. eto. ko- 93 . – Kažem – poče on. Idemo na sljedeće.? – Ne. Grgur. na sve načine i kako sam bo- lje znao. Morao sam s njim zastajkivati. I da uopće ne govo- ri. – Pa. sa- mo zaletio pogledom ispod oka na moj ispruženi dlan. Grgure. kao da je to najmanje važno i kao da bi bilo pametnije da kažem što drugo.. u redu.. ili se ne vodi. ulovljen u laži. sto- palo mu je bilo kao moj korak. Možda to vi i znate. pa izvuče odnekud modru vune- nu kapu.. da je taj Kremen rekao: Dosta je gluposti. – Ne. Grgur. Grga. ja? – reče on kad sam ga upitao. bolje da šuti. i samo razvlačiti stvar. Neka ona šuti to joj je bolje. Tako kažem.

znači. – Pogleda me poru- gljivo pravo u oči. pa makar onaj tamo kreten iza nas posumnjao što. mislite da nisu moguće te panike i halucinacije?! Nije valjda ni opazio Kremena. Kremen je upravo pristizao. – A ono.. valjda stotina vukova... – Vi kažete. i meni nije preostalo nego da uletim Grgi u riječ i počnem bez veze govoriti što bilo.. prvo što mi je izišlo na jezik. mjesto divljači. zašuškalo.. znači.. da ga nadglasam.. bio je na nekoliko koraka iza nas. Promatrali ste me i trčkarali za mnom. – Sada se Grga držao kao da počinje otvoreno. – Ma tako se kaže. u grmu zašuškalo. shvatio moje fingiranje i prihvatio naklapanje dok nas ne prestigne Kremen. nego. kao da nastavljamo neko svakodnevno ćaskanje: – Pa takvi su vam. glupost! Ali odmah panika. lovac ubio lovca. đavo zna što je mislio. Onda bez zapinjanja i ponavlja- nja nastavi – Vidio sam ja to... ništa. hoteći valjda i sada svojim držanjem naglasiti kako nikakva straha on ne poznaje i kako će radije šutjeti... halucinacija. brate moj. tek nešto tu i tamo izda- leka. Reče: – Zato ste vi mene. pa tras! i tako ubio. a ne tu o nekakvoj maglici. a on je samo mrtvo ušutio. kada Grga iznenada prihvati: – Tu smo sad došli do toga. Hodao je mirno pored mene kao pored gore- ga od sebe. govorili trinaeste stvari. čopor. Lovac misli da nije u grmu čovjek.. do vraga. prema tome. narodna uzrečica. što li! – povi- kao sam. ljudi! Čovjek misli bog- zna što.... i inače. negoli se ovdje prenavljati i govoriti u vjetar. pa se stane više ljutiti nego čuditi: – A vi. a? Kao u poslovi- ci – već me spopao smijeh od te nagle Grgine promjene. kao da se rugate.. – Kao da je go- vorio više sebi nego ikome.. ne bi li. zvijeri. Gradio sam se budalom i kreveljio se. Bilo je vrijeme da počnete.. Kremen nas je prestigao i već gotovo odmicao ispred nas.. i ponavljao je dalje svoje zamjerke.jim sam kao mačem sjeckao zrak ispred sebe. ipak gledali. – Onako... Ali Grga je ostao neizmjerno ozbiljan. 94 .. kako bi se reklo obrnuto od divljač?! Pito- mača? — namigivao sam mu okom i usnama i svim grima- sama.......

niti smrt nastupa. ali nikad se ne zna kako može ispasti. Ali on se nije ljutio. čak se činilo da sam na- šao zanimljivu temu. Ma. Znam nedavno takav slučaj. znate. onda je to i panika.. Ne ubija se možda od panike. možda je shvatio. – Imate. to više što smo sada bili sami... Umuknuo je. ili vi sa mnom? – upita me uvrjedljivo.. a kako. to se ne zaboravlja.. ne ubija se svaki put. ne znam. zaboga. a ti vidiš čopor. sada. ne bi bile moguće! Moguće su.. – Ja nikada nemam smjelosti prići prvi... ako baš vidiš odmah čopor.. oči- 95 . Nevjerojatno je kako se nisam imao snage odcijepiti.. pa ako se i snebivao. Nešto šušne. vi ste pristupili.. da bih se spasio od nelagodno- sti što mi ju je nametnulo ono razgledavanje osmrtnica. – A.. To se i meni samome čini tako – zaključi on začuđeno. – odgovorio sam sa smiješkom isprike. jesam li ja večeras pošao s vama. nego od lovačke strasti. Zato i kažem. znam. već naodsluh. Nadmoćno.... kada je već Kremen daleko odma- knuo: – Mene zanima. pokaza- li volju.. i taj improvizirani lovački razgovor gotovo došao dobro. I. Gotovo neprijateljski.. – Bolje! – lagao sam. – tražio sam glasno riječi smijući se u lice Grgi. – Nije to.. zapetljani besciljno.. neo- prostiv obzir prema bezobzirnima! U mojoj jadnoj bespomo- ćnosti meni je sada i taj Kremen. je li!? – Znam. ako se ne varam. Išli smo bulevarom. On samo pogleda iz visine preko moga tjemena i gor- ko se podsmjehnu.. imate pravo.. mo- guće. To je moja neizlječiva popustljivost. u hajci.. bez ušiju onoga Kre- mena. Ne događa se samo tako. od halucinacije. nije zamjerao. jer mi je bilo pred njim neugodno što izvodimo tu besmislenu scenu. jedan pored drugoga dva nepoznata čovjeka. Ali Kremen je još malo bio nadosluh i morao sam ba- rem malko podržati ovaj besmisleni razgovor: – E. znat ćete i vi. Ma sad..

da li da ga zaustavim i osvijestim. Više nisam znao o čemu bih počeo. koji se isključuju. najteže i najgore. i ja kažem da je moguća bila takva panika i uzaludna pucnjava. ona je preživjela slučajno! Pukim čudom i slučajem! Pomislio sam da je čovjek lud. Rugate se – javi se konačno. Nisam znao kako da se tome nasmijem! Postalo je još očitije da hoće prostački vrijeđati... Razići se ni- smo mogli. i on nije pokazivao ni najmanju želju da se to stanje dokrajči.? Osim to- ga. Zaustio sam opravdati ovu glupu digresiju Kremeno- vim prolaskom. Ali on je. zaista. Sada već uopće nisam znao. učinio! — slegne prezrivo. mjesecima vodio hajku. – Dakako. ulazak na onu konferenciju. koji se ne žele. pa smo pucali u svoju sjenu. Slegnuo sam i ja rame- nima i pokušao se još jednom rezignirano nasmiješiti u ja- lovoj nadi da će se nešto možda promijeniti u posljednji čas. ko što i nije. osjećanje posve nalik na mržnju. Dva čovjeka koji se ne razumiju. koji se ne mogu ni u čemu zbližiti — zarobljena blizinom! Dva kaznitelja i dva kažnjena. kaže- te. da u istom smjeru stanujemo. Vama tako kon- venira.. kažem. ili da jednostavno produžim taj apsurdni raz- 96 . na moje zaprepaštenje.. – Dobro sam. – Hm. tu je bio pravi čopor špiljara na našem tragu. u Grgi kao da se u tom času rađao sasvim određen od- nos prema meni. Mislio sam da je trenutak baš takav da bi to bilo od svega najneugodnije. ali to je bila histerija. nasta- vio na onu moju izmišljenu temu: – Rugali se vi ili ne s tim grmom i s tim vukovima.. čak i da ona nije bi- la ništa kriva. Pošutkivanja između dviju ishitrenih replika. koji govore dva jezika. i bez obzira je li tko bio ili nije bio kod nje.. nategnu- ta persiflaža s nepoznatim. Ni- čim on nije pokazivao da bi se nadao skorom rastanku.jukanje s ogledalcem. a i dalje je upravo uporno podržavao stanje nelagodne šutnje. Ne znam po če- mu? Po tome što nije pokazivao nakanu da odustane? Što je nekako ležerno išao kako se ide svojoj kući. A činilo mi se. obzira na sve to. Ali bez.

pa. koja je večeras vaša uloga. zanima. a nisam znao što bi bilo luđe: da ga odvedem k sebi. – Dobro. ne bi li se što ra- zjasnilo: – Gle. kako mislite »uloga«!? – Zanima li vas sve to kao. molim.. Na svaki način htio sam pred njim skriti svoju zabunu. – već mi je ponestajalo snalažljivosti. znači. jer bi on inače opazio da sam posumnjao u njegovo dušev- no zdravlje. le- deni poziv luđakov. zapravo neodlu- čno. jer nisam znao što da odgovorim neuračunljivu čovje- ku.. On je uporno ponavljao: – Kako? Kako? Vas. – Možemo. razumi- je se. Samo nije mi još uvijek potpuno jasno. kojemu je Grga.. Ja govorim kao čovjek. Možemo ići u moj stan.. dakle. Jer on nije ni dopuštao.. ili da prihvatim taj čudni. Promu- mljao sam važno: – Pa. Kako? A ja sam se nehoteć držao zagonetno. Kremena ja vidim. – Zamisli se Grga. Ne bojim se više toga. tako reći. morao birati. jadan. Znam. ni mogao. Ja sam. – On s tim ništa nema. prvi put.. – Ma hajde. ali nisam govorio. Ovdje na toj konferenciji. više zamisliti ono najbolje. neki zloćudan smisao. Nisam mogao ništa smisliti što ne bi bilo samo njemušt odgovor na nje- gova toliko izravna pitanja. I šta biste sada htjeli! Mogu otići ja s vama. počeo dodavati. Zanima. Pokušao sam bojažljivo. Nisam se nikada ja ni bojao. pa bi se iz toga moglo izroditi veće zlo. kao i vi.. i na koji način? Kako vas zanima? – Th. kao da sam i ja to tako kasno opazio. višestruko! Zašto ne. očito. ako treba. jedino mudro i oslobađajuće rješenje. sada slo- bodnije. – Ne – reče odlučno Grga..govor.. što je taj Kremen odmaglio! Sigurno opet na drugu konferenciju – gradio sam se začuđenim. kako god hoćete...... da se lijepo raziđemo iz ovih stopa i pođemo sva- 97 . čini se. trećega nema! – bio je vrlo odlučan i mrk. Ja govorim slobodno kad već razgovara- mo. Kakva je uopće sve do sada bila..? – Dobro..

. – Ništa zato. On je. Ipak. i ja sam već za njim skrenuo u pokrajnju uličicu u koju je bio on popodne zamaknuo s osmrtnicama i ljepilom.. 98 . Nije me. Mislio sam to onako. Pošao sam kao zaro- bljenik.ki svojim putom.. Nije se uop- će osvrtao na mene. Svejedno. rekao sam što sam mogao ležernije: – Sigurno imate dobre rakije! – vidio sam da je to glu- po.. Uz jednu čašicu da učvrstimo poznanstvo. – a u sebi sam dodao: »Zauvijek!«. ni slušao. pa da se raziđemo. definitivno odlu- čio da nam večeras putevi budu zajednički. Nije odgovorio. ali što se moglo smisliti u takvome trenutku! – Ne – reče Grga odbojno i negostoljubivo. zapravo. sudeći po svemu. Ja i ne pijem.