You are on page 1of 23

JEDNOSMJERNO MORE

M
agla se odasvud oko nas natisnula, pa se čini da
u svemiru postoji samo ovaj crni trajekt što nepo-
mično lebdi na oblaku. Nema galebova i tiho je u
luci bez stroja i bez čekrka, a na mrtvu površinu rasipa se
iz nebeskoga fluorescentnog tuša jednolično svjetlo kome
se ne vidi istok.
Usta su mi gorka od zubne paste i od potrkivanja na-
tašte, u bubnjićima još boli bjesomučna budilica, i kad oko
mene ne bi bila samo ova nepregledna čelična ploščad bez
utrobe, zavukao bih se već bio negdje u najnjedrija njedra
broda. Jer tko se naglo probudi u strahu da će mu brod po-
bjeći, ne može obuzdati svoju ustreptalost i žurbu još ni na
samoj palubi, nego se upaničen zavlači dublje, tražeći kao
sumanut gdje je brod najbrodskiji.
Ali na ovoj bivšoj desantnoj jedinici nema ljudskoga
prostora, sve je predviđeno tako nepredviđeno, da za put-
nika pješaka uopće nema pravoga mjesta i nema brodske
utrobe. Za posadu ima zapovjedničko nadgrađe, vrataš-
ca desno, otvori lijevo, ultrapas i zavjesice, mirlusi gulaša,
vrtoglave ljestvice, zvonke šalice, aluminij, crpaljke i ven-
tili. Ni zahodića ne bi bilo da nema posade. Za putnika ne-
ma ništa, baš onako kao što na bijelim brodovima nema
mjesta za njegovu prtljagu. Svugdje putnik manje ili vi-
še smeta posadi, pa ga ona zato u prolazu ljutito ne opaža,
a spotiče se neprestano tek o njegove torbe, ali ovdje... ov-
dje se moram svaki čas hitro ugibati da i mene samog što
ne pregazi.
S našeg nevažnog pristaništa polazi se oduvijek u ne-
prikladno vrijeme, pa i ova lokalna pruga blentavo ravno-

201

dušno kreće u neki svoj mutni jutarnji sat, dok je još sav
razuman svijet s pravom srdit i mamuran.
Gore u Srednjoj Europi ne bi se nipošto smjelo sazna-
ti kakva se odjednom katastrofalna magla može sručiti na
Otok u rana jutra na izmaku ljeta. Izvan sezone događa-
ju se i ovdje nepogode, razumije se, samo tada one nisu vi-
še zloćudne, jer pogađaju nas domaće koji ne možemo tu
ništa. Sve što se s nama događa izvan sezone lokalnog je
značenja, ali magla nas ipak ubija, premda nije čađava,
nego prirodno čista i morska, i tkogod će pogrešno reći još
i – ljekovita.
Nakon ove jutrošnje trke, kada se već i u meni dah
smirio i krv slegla, kad se probudio u meni putnik, stao
sam žmirkati i istezati vrat... Odavno je već preko mosta
uskočio posljednji teretnjak i, ugnijezdivši se među osobni-
ma, zgasio motor i svjetla, i sada, ova bizarna jedinica spre-
mna je za isplovljavanje, ali strojevi joj spavaju, i to se po-
sebno osjeća otkako je vani sve utihnulo... Stao sam, dakle,
žmirkati i istezati vrat ne bih li kroz požutjeli kaučuk na
ruci svoga mrzovoljnog suputnika razabrao koliko je sa-
ti. On je mislio da nešto odmjeravam njega, i uzeo klima-
ti glavom.
– Gledam zašto ne krećemo – rekoh pristojno.
Prestao je klimati, naslonio se na mokru i hrđavu
ogradu, naduo lice puno crnih-crnih švejkovskih točkica,
pa bronhitično zarežao i otpljunuo uza samo moje rame
daleko u glatko more nešto teško i plosnato kao da je hit-
nuo novčarku.
– Trajekt. Zašto ne kreće, velim! Prošlo je otkad vri-
jeme!
Gledao me je koji časak masirajući nježno svoj nos i
stojeći naglašeno strpljivo, kao da sam njegova pudlica ko-
ju je izveo u jutarnju šetnju, pa sada rastreseno čeka da
ustanem iz čučnja. I kada mu se učinilo da možemo šetnju
nastaviti, reče razdrtim glasom:
– Zašto?! E, pa ja, dakle, ne bih nikako znao zašto! A
zašto, šta vi mislite, zašto!?

202

izvan moga ma- log vidokruga gubi se sve u nestvarnome rasteru iza kojeg je ništavilo sasvim blizu. a za sobom briše svijet. i to baš krivoga. Odšetao sam u maglu vozeći kao puž svoj vidni balon. te sam iznenada razumio da je on. pa i viđao sam kako izšetkuje iz magle. ni vozača u njihovim zama- gljenim kutijama. zamrsio sam svoje putanjice u maglenome labirintu iz- među mokrih karoserija i čuo iz svoga pokretnoga skloni- šta kako se rugaju meni. znači. nema drugih putnika. Okrenuo sam se uvrijeđeno i otišao. njega. medicinskom slučaju. no- seći zvono magle u kojemu me okružuje uvijek isto svijetlo vidjelo kud god pođem: što iz toga kruga izađe – ne posto- ji više. kapetan ovoga nepo- kretnog plovila! Zapovjednik ove plovne jedinice – dodu- še. Uistinu odmaglio. Ali druge vojske nije bilo osim te smiješne njegove. a jedino sam ja. kako pristupa ljudima uz obalu. nadohvat. Svi znaju da nas je prikovala uz obalu ta Objektivna magla. Čuo sam kako ga oslovljavaju barbom. kapetana. Ali idući tako tijesnim prolazima između mrtvih i hladnih auta i oživljujući poput žive zublje dio po dio ovo- ga svijeta na palubi. tamo kuda sam malo- čas prošao. a ja se nisam više vraćao ogra- di. zaboga. otpljucku- je preko ograde. niti obale. zlaćanimi da pobodu noži. čuo sam i opet onoga razdrtog kako hriplje. gledaju s razumijevanjem i povjerenjem barbu i psuju u njegovo stručno ime maglu. Kompetentnog! Među onom nekolicinom pješaka na palubi nalazio je podaničku pokornost i stupao je između ograda kao izme- đu dviju vojska koje su se postavile da se u njegovu čast po- more. s očima što vide kroz maglu kao Churchillov radar. onako nepromišljeno pitao. Shvatio sam da svi ovdje smatraju posve prirod- nim to čekanje. nema mora. koračajući samo tlima što ih je za sebe upravo stvorio. Čuo sam podru- gljive podanike i čuo sam onoga općinskog funkcionara ko- 203 . ali i nadalje impozantne u njenoj silnoj dostojanstvenoj borbenoj gotovosti i tolikom katranu. kao da sam tvorac koji pred sobom stvara. kako mu prilaze. vojno rashodovane i otpisane.

da se naočigled ne bi svelo na ono što jedino i jest – na obično starinsko kormilarenje.. sudbinom putnikâ. Ne kreću. njihovi azimuti. u stvari puko šeprtljansko prenemaganje i opravdavanje ševrdavoga kursa što su im ga određivali slučajni bofori i trenutačna vidljivost. njihovo nadčovje- čansko pregaranje. da se ne bi to njihovo ponosno kapetanovanje. znanstvena zakonitost. miran. imamo zvono. a ne kako bi valjalo ni kako bi se bilo htjelo. da je sva ta zamršena.. to velevažno upravljanje Plovnom Jedini- com. a jednostavno i djelotvorno. Ali ne! Ne kreće se. Ali ne kreće se. vidim sive sjene podrugljivaca i vjerujem sve više i sve tvrdoglavije da ima na tisuće razloga i bezbroj mogućnosti da se krene. preplivali.. svjesno bi se ugrozilo i ljudstvo. gdje njihovoj jednozvučnoj pjesmi unjkavo pripjevuje: »Svjesno bi se ugrozila ne mala materijalna do- bra. Na neprestano ispravljanje kursa. može se ploviti tik uz onu dublju. uvjetovanost i nužnost. Ja ovdje nedaleko. dok su pod feralićima svoje žmirka- ve teorije plovili zapravo kako su jedino mogli. plovi se kroz najnedužniji kanal. njihovo bdjenje nad sigurnošću. što je ovdje i najpotrebnije. iza maglenoga zastora. prateći izbliza samo liniju kopna. majku mu!«. vremenom. hu. sva ta tere- strička navigacija ovih pomoraca. rog i zviždaljke. bez straha od su- sreta. jer nastupila je viša sila koja uvećava važnost tih navigatora. A barba je zvonko koračao po gvozdenoj stazi toj i samo prijeteći porugljivo hripao: »Da zašto ne krećemo. tako reći. Jer onda bi izbilo da je sva dugogodišnja nautika.ji se na brodskome mostu maločas ogledavao za mnom kao za uličarkom. Nastupila je blažena Nepogoda! A zapra- vo postoje čak amaterska rješenja za sve probleme plovid- be: imamo sirenu. bez ijedne sike.«. kao kroz iz- grebano staklo na oknu brodskog zahoda. to vladanje voljom. prebrodili i obigrali stoput obje obale uzduž cijele rute.. je li. desnu stranu kao po jednosmjernoj cesti. kojemu smo preronili. 204 . da je njihova nezamje- njivost. poznat i domaći. Jer je taj službeni svijet prezreo našu zajedničku stoljetnu prisnost s ovim škrapama i s ovim pi- tomim vodama.

koji se nadmoćno klati i samo povremeno ulazi u njihov tijesni obzor poput Gospe Trsatske. niti zrakoplov. da ti ne će banuti. i biva sve teže disati i ovdje vani. I ako spadneš s jarbola. da ti ne će doći na tebe iz ovog ili onog smjera. ne potrudivši se ni ka- pe nataknuti. Ali oni očiju ne otvaraju. pa ni kanal nije. ovako. i sve pri- gušeno odjekuje kao u loncu. ili se ne- kako zlovoljno zaglavili u šipke i konope. nego usta. vožnja će ti biti jedno- smjerna. gotovo va- pajna i molitvena: – Ako putuješ padobranom. magla se više ne ljulja i ne smuca uokolo. kao da baš nije uvjeren u višu silu i u barbina navigacijska načela. riječ im postaje razgovjetnija. u ovoj rosnoj ku- gli kao u šupljem klupku staklene vune koja bocka pluća. ni tračnice. malo podalje pogledavao se bezvoljno preko ograde sa šefom lučkog povjerenstva. nego otvorene moraš držati oči. kao ona bjesomučna budili- ca u praznoj sobetini jutros.. sve stoji. i ni cesta.. skočio je u dućan da ponešto i pazari. kao oftalmič- na migrena koja nam zastire svijet i od koje vidimo mrlju kamo god pogledali. govore i smiju se. ili istaknuti bilo kakve oznake svoje služ- be i svoga poziva. ali mi stojimo. Kada se on ukaže. a sve to podilazeći barbi. obasjan zaštitničkim svjetlokrugom. i ne zna se sada u čije ime tko gorljivije traži puste izlike: Govore i prijete da nema jednosmjernog mora (kako neki tamo mi- sle!). Vožnja bi nas možda umivala povjetarcem. Rugaju se i mudruju u dosjet- kama. Automobilisti su pozaspali u svojim limenkama bez kisika. nego nam se ona čini kao vlastita vidna smetnja. Drugi su već pomalo posjedali po svojoj prtljazi i po vrećama. 205 . začuvši s obale kreket rolete. A kapetan im nije više ni prilazio. i valjda ih ne boli polovina glave od buljenja kroz vidni tunel (kao me- ne). Više nikad. nego su sklopili kapke i slatko predu. Umjesto da pripremaju polazak. glasnija. Sve drugo glava je u torbi! – Glavni kalamburista toga mrskoga or- kestra. jer su rezignirali pred maglom. mornari su se razišli palubom. a magla traje. ništa nije sigurno. i traje. potrčavši naglo. i ništa na svijetu nije tako jedno- smjerno. nestali među putnicima.

opasnosti mož- da nije ni bilo! Neobuhvatljiv pogledom. Zatim. a jedva čujno razlijevanje mora oko plovaka svjedočilo je da se ipak putuje. evo. nenad- ležnome za desantne jedinice. povlačeći povre- meno konopčić sirene objavljivao možda gradu da kreće u desant na vučje kopno svoje hazarderske mladosti. Strojevi su ravnomjerno ra- dili usporenim ritmom. može-može!«. ili sa- mo na obalu svakodnevne mukotrpne službice. ispario se iz uspavana srca. ajde. čim je stro- jar valjda prispio k lijevome. »‘Oće. Oni što su bili iskočili na obalu i ovi što su ovdje negdje bliže čučali u magli. gotovo već omamljene. ‘oće!«. I tako nas je. s usamlje- nim komandnim nadgrađem kao s mrkim podmorničkim tornjem zajezdio kroz tmušu. nije bilo ni povjetarca vožnje da nas umiva. i da. jer je bilo očito da o barbinoj voljici ovisi sve. To je bila pohvala barbi. i oba su se uskoro složila u praznom hodu od kojeg su samo muklo ječali šuplji metalni plovci ovog katamarana i poigravale nam podočne kesice. zatresao se odjednom sav vidljivi i nevidljivi svijet – zagrmio je desni brodski motor. ali i pritulje- na molitvica prezrenome svetome Mikuli Putniku. ‘oće!« – bilo je poruga magli. izazov neizvjesnome moru. tko zna. a zatim se svaki pojedinačno izjašnjavao kratkim: »‘Oće. Funkcionar me je pronašao u mome mrtvom zakutku i žvačući maglu doviknuo mi agitatorski: 206 . zateklo pre- vratno čudo! Kada se magla zgusnula posve. nadležnom za oštre sike. stresao nas je i lijevi. more i vidljivost. može! Samo poma- lo! Ide-ide!«. stali su se iska- šljavati isprva u nedoumici. A glas je s pramca gotovo ljutito režao: »Ide. trajekt je polako. kada se zgu- snula toliko da se s niske palube nije više ni površina mo- ra vidjela. U puženju kroz luku dva-tri puta riknula je kratko brodska sirena. Barba je. elementu. Ništa se nije mica- lo.. Ali taj je oblačak tamjana iščezao učas u ma- glenome dimu.. Izraz zadovoljstva što je njihova skromna sudbina u ruka- ma jednoga odlučnog hrabra. a negdje sa širokog pramca odazvao joj se glas mornara sa »Ide-ide pomalo. no negdje u nedokučivosti ipak vrhovnome nadbarbi.

more više i ne spo- minjući. Onda će me oni začas izvući nasred palube i optužiti. I koliko god mi se pri- je činilo jednostavnim krenuti u maglu. pa razumno priznala da se dalje ne može. – Eto vidite da može i po magli! Sve može! Zašto ne bi išlo?! Kako ne bi išlo?! – kao da sam ono ja. ili ne strugne- mo dnom o pržinu. I sada ću ostati ovdje među ovim bačvama naf- te i među smrdljivim cimama kao slijepi putnik. jer jednostavno ne mogu prihvatiti toga barbu i njegove maglene marin- ce. svjesno ugrozio. a ne on. ili dok pred nas ne iskrsne iz nevidje- lice kakav željezni brat. ja bih. dok sam ja u maglenome izgnanstvu i da- lje prezren. s ne malim materi- jalnim dobrima. a sada se ta plovidba hoće prikazati kao rutinska stvar. a. Nego će reći da sam ja prljavi diverzant i da sam ovu desantnu jedinicu s tolikim neprocjenjivim ljud- skim životima i. između sigurnosti i rizika. razapetog izme- đu strogih propisa i neustrašiva iskustva. pogotovu na kri- lima vjere u nepoznatu navigaciju. istina je to. i kako može!? Kako to sada odjednom ide i mo- že!? Pitao sam se jednako beskorisno i bespomoćno. Ali neće tada reći da sam medicinski slučaj s radarskim očima. sada. na- 207 . kao što nisam prihvaćao čekanje. između odgovornosti i prezira prema toj rulji laskavaca. da ja ne mogu prihvatiti ovu plo- vidbu.. između opreza i naglosti. ne. Zapravo. I kad bi se ta tenebrozna bratija sada baš i vratila na vez. nabito magleno tijesto. pošto sam vidio onoga barbu. i da sam doveo u pitanje ugled flote i prestiž plavog nam Jadrana. s nje- govim hripljivim i rabijatnim autoritetom. ko što sam se prije pitao zašto ne krećemo. pa nas ne zajaše uz tutanj i bara- ban. moramo ovdje reći.. i govorit će une- dogled s punim ustima naše zemlje. Bio sam ogorčen što se toliko izdramatizirala bila moja dobrohotna vjera u jedno- stavnost plovidbe. strepio za »materijalna dobra i za ljudstvo«! No sada sam se ja u svom progonstvu istom pitao: pa otkud ide. toliko mi je sada bilo zloslutno ovo sablasno kretanje kroz još zgusnutije. sve dok možda slučajno ne bubnemo o koju stijenu.

. pitao a zašto ne idemo dalje. jer velika dostignuća navigacije. toli čednom cilju! Sam kanal vodi nas onamo. Ali oni ne će ništa priznati. što li – dolje stru- ja. i mi se krećemo nepo- grješivo. S obiju strana prate nas nevidljive naše obale s blejanjem ovaca kao s radarskim impulsima. hvala Bogu. jednostavno. A blentavci će i opet povlađivati »‘Oće. Zašto ne plovimo. ‘oće!« – i pričati kako treba ima- ti otvorene oči. doduše. u ovaj banalni pothvat. Na izlasku iz kanala. stići samo na au- tobus u Jablanac. Kadli ova šuplja trupina odjednom gromko strugnu. a onda se tutnjeći i te- turajući stropošta na kamenje u pličinu kao da se ruši ni- za klisuru. jer mi naslijepo. sigurno brodimo upravo prema Ja- blancu – ah. krug mora s ma- gličastim horizontom i s blejanjem ovaca iz poprilične da- ljine. da su mi prsti u cipelama zabridjeli. dok je nisu poduhvatili vali. gore mrtvi kovitlac. Malo je najprije za- stala. toli skromnom. te se zbog nekih viših razloga radije ovaj put. oni će nas vozati ubilački dalje. nakon toliko jalovih natega i toliko lažnih dilema. Uostalom.. Kanal će nas tamo naprosto doplaviti. stala se već i magla lijepo razilaziti i vidik naglo bistriti. ali znam dobro i to. evo. ne ide. da se vratiti ne će! Makar kroz tu magluštinu odlutali u najcrnji ocean... jer azimuti.. Tješim se ipak da zasad nema straha od komplikaci- ja. Nije se.protiv.. razabirao baš Ve- lebit. oni će ga preko ograde istresti u more zbog defetizma. oni će ponovno sa- mozadovoljno posjedati po ogradi i pljuckati u more kao da su dokazali što su htjeli. dokazali da se sve to pomalo mo- že (samo ako je kormilo u njihovim rukama!). 208 . I bude li it- ko tada i zucnuo da je želio. eto. bez kompasa i bez nautike. niti su se nazirale obale. ali more se vidjelo sa svih strana uokolo kao na malom oceančiću. Ako se i vrate. a kao da je oduvijek trajala samo neka razbarušena mareta. oni će uporno glavinjati.

Ljudi su se stali izlegati iz limenih krletki i pritrčavati ovamo na krmu goluždra- vo nakostriješeni. i trajekt je glavinjao kao u bestežin- skom stanju. a kola su se skakućući zakočenim guma- 209 . Neki su neodlučno časak-dva pokuša- vali još zadržati svoja kola leđima ili koljenom. tako reći. Vožnja je.. hvatali se za konope što su se odmatali i za kvake što su se otpuštale. da su slijepu vožnju u magli svladali iz nužde. ukotvljeni vlastitom težinom. prestala. Drugi su potezali djecu. pa zatim bespomoćno klečale na zaljuljanim kolima kao pred panjem na starinskome stratištu. na čvrstome tlu. i dizali ih visoko. Jedna je limena bačva poskočila izme- ćući oko sebe iskričavu naftu i zarinula se između kombija i brodske ograde bljujući u more. Uplašeni putnici još nisu počeli izvikivati posadi svoje proturječne komande. i nisu shvaćale možda svu opasnost: natičući cipele. ali da su već otprije spremni za ovu dobru vidljivost! Pa eto! I tko sad išta tu razaznaje! Svi su se automobili u trenu podjednako pomaknuli poput zrnja na situ. a onda su upaničeno skakali na poklopce i puzali preko automobil- skih krovova.. Žene su se izvlačile blijede u neočekivanim pozama. Pokoji fanatik jednostavno je spustio stakla do polovice prozora i ostao na sjedištu. one su izmicale iz škripca ludim sluča- jem. kad se već činilo da nema straha od komplikaci- ja. jer sam se toga dugo bezrazložno bojao roneći ovim trajektom kroz maglu. po vidjelici. ili šireći ruke sputane šalovima i pra- znim rukavima. ali to čvr- sto tlo postalo je nesigurnije od uzbibane pučine. dakle. za rame- na ili za glave. ali tko bi bio rekao da ćemo se upravo sada. nego su se međusobno čupali i iste- zali. i našli smo se. rastezale zbunjeno oko sebe kojekakvu odjeću i pokrivače. jer valovi su na plićaku divljali. ili ih sklizali preko karo- serija. iako teži nego prije. Na kraju smo se ipak mi nasukali! Ne može se reći da me bogznakako iznenadilo. Reklo bi se bilo da su ovi navigatori nešto i naučili. vuku- ći izvrnute torbice. koja dreče. pritišćući još i nožnu kočnicu.

mi i ona – naša zvijezda. ubrzo smo se smireno pribili svaki o svoj križ i ljuljali se dalje s ovom klimavom splavi. naprotiv. i uzeli se sad pomalo ogledavati međusobno i dovikivati razne efektne nesebičnosti. koja se klatila s otvorenim vratima kajite. jer za pravu mušku psost nije bilo ugođaja u općoj lomljavi koja je prijetila pro- pašću. Samo je gospođa. pokolj. pa ih opet puštali hvatajući se grčevito ograde. potres.. Dva mladića nabre- 210 . ili je nismo razu- mjeli. moj Bože sveti! Čemu služe toliki svjetionici! I baš ovdje usred mora trebao im je taj crni svjetionik! Ali crna je. istina da smo se nabili doista gdje je najmanje trebalo! Nasadili smo se na podnožje spa- sonosne kule namiguše što se bljeskanjem acetilenskog žiška u sivim danima i u mrklim noćima sa svoga grebe- na javlja plovećima kao dioptrička stella maris! Sjeli smo joj na podanak kao na žulj. tajfun. u mizansceni neke ugušene pobune. Ali kada smo već nasjeli i kad smo nesporazum već utvrdili.. dok su se djeca mašala za njihovu odjeću. Nije valjda doprla do nas njezina svjetlosna poruka. Brodska sirena tulila je s kra- ćim prekidima dozivajući pomoć niotkuda. znamo gdje smo morali biti i gdje nju ostaviti u mimoilaženju. i sve je na trenutak bilo kao ratni zbjeg. lijepo.ma zbijala sve više u gomilu na prednjoj strani palube. kao da smo na toj pijanoj grani i rođeni. izigrani i zatečeni. sada se tek možemo ra- zumjeti posve. Znamo zašto je ona tu i zašto smo ovdje sada mi. a između dva- ju njenih urlika pojedini glasovi nadvikivali su struganje šupljeg trupa po grebenu. Pod uzdignutu stražnju stranu trupa podvlačilo se nemir- no more i nadizalo naše desantno plovilo u kojemu su i da- lje zvrndali beskorisni motori. pak. ili poput gusar- skih talaca. I sada. ovako nablizu. i jed- nom rukom povremeno pritiskali im glave na svoj trbuh. Stajali smo unaokolo raskreče- ni kao osuđenici u kakvoj scenskoj masovki. Brižni roditelji držali su djecu među nogama. viknula najednom gore duhu Božjem što se dizaše nad vodama: – O. sliko- vito.

ali što mi opet vrijedi moje Otkrivenje. kad se i meni trese tlo pod noga- ma vrlo. na kraju. Bio sam vidovit ovaj put i nadahnut. kad opet dijelim isti mutni vidik s ovim prokletnicima i kad me vâlja ista mrtvež koja i njih. a zar i meni išta vrijedi ta moja reziduumska nezapaljivost i neuništivost? Što vrijedi meni skupi sjaj moje rezignaci- je. nek idu prijeko! – vikao je s prozora svog automo- bila čovjek s kožnatim rukavicama oko kojih su se vitlali remenčići. i nisam u zadnje vrijeme kihao na instrumente i nau- tiku. najvidovitijemu! – Bacite konop na svjetionik! Izađite u more! Neka se žrtvuju. ili naprosto da bi malo defenestrirali hugenote. 211 . – Šta tu samo zure u taj pamjatnik! Neka ska- ču na njega! – Pođite. zviždala je sirena. sada me nitko ne će moći iz te moje luksuzne klase samo tako izvući nasred prljave palube i optužiti za diverzantstvo.klih su vratova vikali prema kapetanskom mostu. vi kroz onu pjenu! – otresao mu se mor- nar u prolazu. obeshrabren. Doduše. i on je crven zanijemio. ali se nije moglo razabrati što je viknuo. kao da mu je svijet do kolje- na. Ako budu koga morali optužiti. nisam više ni u barbu izravno zaba- dao. na istoj splavi s nji- ma. Čovjek se gotovo sav izvukao kroz prozor i stajao tako još samo s nogama u kolima. Stršio je iz tih kolica mašući remenčićima pre- ma komandnom mostu i prihvaćajući se da ga valjanje i posrtanje ne izbaci iz tog palčićeva gnijezda kao iz napr- stka. neka samo ta gospoda odozgo i dalje bacaju goruće opuške ova- mo na nas po palubi punoj benzina! Mlado i staro strepi pred vatrom i kataklizmom. i kao oni guzati vitezovi na starim gravirama što sto- je zataknuti u svoje palačice da bi ubacili zavodničko oko u lođu neke gospoje. ne bi smjeli. ajde. pod istim znacima zlokobnim na nebu. a Sunce posta crno poput vreće od kostrijeti. ja sam se navrijeme smirio i prepustio plovidbi u koj’ godijer kraj. ne će valjda doći baš po mene. kao i svetome Ivanu. netremice iščekujući otvo- renih usta da dođe opet do riječi.

a imala je vjero- jatno značiti: Punom snagom natrag!. braćo. ali je strojar tek tada uzeo osluškivati s ru- kom na uhu. Među automobilima jedan se nabrekli teretnjak 212 . ali su se ona sklizala po ulju natrag na gomilu automobila koja je pri- jetila da će provaliti ogradu i survati se u more. zatim je pokušao to isto prevesti u govor ruku. a barba je s kapetanskog mosta uzalud vikao strojaru ko- ji je izvirio iz strojarnice. kad se već ovdje našao. jer je valjda dojavni uređaj zatajio. i prijetnje. ako ga ima. i optužbe. i tako je apsurdna pantomima trajala u ka- kofoniji mora. i ja uostalom ne znam kako bismo mo- gli punom snagom natrag. Nagruva- na vozila prevagnula su brod. Bio se netko dohvatio i zvona. Netko od razapetih upustio se u trenu zatišja do svog automobila. – Gore su se na kormilu pokarali. i stao se smotavati natraške u kućicu zapinju- ći kao zgaženi puž i pogledavajući ljude poprijeko. i pokrenuvši mo- tor pokušao vratiti kola na sredinu palube. porko ćodo! Putnici su nato stali halabučiti nadglasavši odjednom bubnjanje mora i grebanje stijena o gvozdene tankove. i onda ljutito oteturao do otvo- ra strojarnice da se konačno razjasni s mašinistom.odmahnuo je rukom prema kapetanu u znak da ga zauvi- jek otpisuje. zatrčao se osobno niza ljestve. ali su u zraku bili neupotrebljivi. – Zato smo. sada oni! A ne uvijek jadnoga mornara slati. ili uopće bilo kojom snagom bi- lo kamo. Posada je nešto nesuvislo petljala vezujući automobile ili odguravajući se motkom o podvodni greben. intanto. Umjesto toga krilio se preko svega onaj reski nautofon svojim pneumat- skim sirenskim tuljenjem. željeza i ljudskih glasova. moja gospodo! – objavio je nepoznati glas iz kajite čim je tuljenje prestalo. kri- kovima prosvjeda. prekrivajući sasvim ovu gužvi- cu života na čeličnom pontonu usred mora. pa su mu se propeleri izro- nivši iz mora svakako sačuvali od lomova. uvukao se jedva u kabinu. strgnuo odlučnim trzajem onu sa- mozvanu ruku s konopčića. ali to je barbu nekako izazvalo. ili Gasi motore!. skrenuli! Neka skaču. i još su više ra- splakali djecu.

tako! – klikne ono vižle obradovano. dohvati vrata i zapita slatko: – Malo da vas. ne rugajte se. – Onda pokaže rukom u nebo: – Eno ga! helio kopter! – ali videći da su neki od nas doista podigli oči prema nijemom nebu. još malo. Bežično. i videći da se gospođa na vratima malo umirila.ponašao poput nasilnika u gužvi. javi se gospođa između dva vomitusa: – A zašto tako govorite. lepećući lješinar- ski nad našim glavama. s francu- skom kapom nadignutom u šuplju krestu iznad tjemena. i ljuljajući se na jednoj izdušenoj gumi gnječio sve oko sebe prijeteći da se izvrne. tako.. ja vjerujem da će doći. tatata ta- ta–ta tatata. Vižlasti zadrži vratno krilo koje ju je htjelo udariti po zatiljku. Izvukavši glavu iza vrátâ i kolutajući očima punim straha i nade. tako. oni će.. pa smo posrnuli.. nemojte. doći će oni. Sad malo pridrijemajte. Iz kajite je konačno izronio neki vižlasti. općinski se funkcionar od protoko- 213 . ajde. e! Doći će oni evo sad. a ne tek »materi- jalna dobra i ljudstvo«. vidjet ćete. – Rano. udari se dvaput čvrsto lijevim dlanom po pregibu desnoga lakta. i dovikne svima: – A vi mislite da su se fakat potukli oko kormila.. dušo. – Evo. za pravo reći! Ne govori- te..! – Aaa. taf! banuti! Konobar! Za gospođu tri jake turske! Kao da je i sama država u opasnosti.. zanjišemo?! Gospođa nato turi glavu iza vrata i stane stenjući bol- no povraćati. zatim oblizao tri skupljena prsta desne ruke i stao njima lupkati po lijevom dlanu tatata ta-ta-ta tata- ta. a?! Ajde. pamet u glavu.. Sad ćemo mi njih odmah.. dok još koji put pljucnete pod vrata.. znate! Nitko ne zna za naš strašni udes. E. i još je rano. pa je cvilio lim i hrskala zdrobljena plastika. mali narode! Gdje bi se oni oti- mali za posao! Malo su se zaćakulali. je li. kad više ne bude ra- no! – Koljenima je ukliještio visoki prag da bi se odupro mlataranju. na! Ovo! – i prinese taj bosanski he- raldički simbol ravnodušnim opalnim nebesima iz kojih je upravo kao krpa ispao uznemireni galeb..

a da se naš čudan položaj nikako nije mijenjao. Ma koga me se vraga nadovezao! – To je normalno. a sad ovdje. Pa normalno je to tako! Šta ste očekivali!? Tek na vidjelu se vidi kakvi su kormilari! Lako se u magli pritajiti! Neka mi se već skine! Šta me tu ganja. vrijede moje ljute spoznaje. Brod? Ne. Kad bi bilo istinski mrijeti. a odgovorni velebarba činio je valjda ponešto da takvo stanje održi.. pridruživali su se samo povreme- no načelnim prosvjedima u ime humanosti.. ili nad blistavim limenkama što su se kao ovce krotko zbile u gomilu. I vrijeme je tako protjecalo. morska bolest harala sve više. na otvorenom. koji odjednom sabere u jednu sliku sve što je iza nas. velik i širokokutan poput orguljaškog zrcala.. i ugledao bih sigurno u njemu žrtvenik na kome se svakodnevno lomila moja p t i vodnila moja krv.. tako ja samo kažem: mrijeti! Ali mrijeti nije. sve mnoge potamnjele ljiljane na oltaru. nad zamo- tuljcima. jaku maglu.. sve klonule suno- 214 .. Polusuhozemno teturalo. dopentrao se k meni po ogradi smrtno uozbiljen. kad je mrijeti meni ovdje poput štakora?! No da. ste vidjeli. mornari su nas obilazili izdaljega. pa mi ravno u lice slini besmislenu jadovanku riječ po ri- ječ: – Kroz svu onu.. strepitelja nad djecom... lijepo isplovili. onakvu. ili su se sami zalijetali i podmetali ih pod vozila. a najtrezveniji pokazivali su mornarima još preostale i do- sad zaturene podloške za kotače... već bi pred očima duše bio za- sjao onaj predsmrtni retrovizor. Brod se nejed- nako i teturavo valjao. s tom njuškom jazavčara! Većina supatnika. smo izašli. ne nalazeći načina da oslobodi brod ili da ga umiri.. na svjetlu.... i prošli. mrgodim se i žmi- rim. Plovilo... Oni inokosni zbunjivali su pomalo posadu besmislenim zahtjevima. pan- demično. Pa što mi. na toj vidljivosti. suzdržlji- vost i gađenje. dakle. šta hoćete! – velim gotovo nervozno.larnog bola nekako uvrijeđeno zabalavio poput prestarjela basseta.... BRODOLOM! Odvraćam i nehoteć lice od njega...

na jednoj od nejasnih strana svijeta čak nešto malo svjetlije. oštija. aš san ga videl! – zaboravio se u iznenađenju. Sve moje pri- zemljene žrtve paljenice. ter znam. postalo je. blizinom obala i ovom ćoravom lanternom. i usprkos svemu – bez obzira na lađu. samo jezdio klimataju- ći kao podivljali ledolomac. očito. I ne istinski brodolomci. Činilo se da nas klimanjem bodri i da.vrate i sve moje dogorjele svijeće i uljanice. S ovom našom tupom splavi teško je i zamisliti bro- dolom. preživjeti. plićacima. ustremivši se na naš greben. pa se zatim okrenuo gospođi na vratima i svima nama. kliktao i pozivao sve ostale da šta kažu na to!.. zaprepašteno viknuo: – To je Švabo. probola je žuta zraka ko- so maglu. A ne uistinu mrijeti! I ne ništa istinski! Svi ćemo mi. i on je krupnjao – nije bilo sumnje da nam hrli u pomoć. sve brže.. Osim ako nismo brodolomnici po predodređenju. Motori su mu mu- mljali kao daleka ljetna grmljavina. viknuo gore prema kapetanskom mostu – Inbarkan sam. na transatlantiku! Zato znam. životom nad kojim se ne ću moći ni sažaliti. nego onako: brodolomnici! Ali to je uopće druga stvar! Sve ovo traje toliko dugo da se već i zato ne može sma- trati brodolomom. eno! krupni crno-crveno-žuti gliser idući na nas kao tane! Nije se propeo do svoje pune visine. ne bismo mogli čestito ni poto- nuti. kao da je upravo on svojom po- drugljivom nevjericom i svojom brzojavnom pantomimom doista pomoć dozvao. Istegao se uz ogradu u svoj svojoj kratkoći kao mali torero. nego je obuzdavajući u nevidjelici svoje nadmoćne snage. Nasreću. a onda. porko toćo! Dovezla ga je u Rijeku želje- znica! A. izgledajući pred sobom onaj mu- njeviti kas. i tamo gdje se dotakla mora izronio je iz tmuše. leti pomahnitalo. Onaj vižlasti sada je u orgazmu zadovoljstva otipka- vao po dlanu svoj razmetljivi – SOS!. Mrijeti – sada znači samo: živje- ti kao štakor. naprotiv. pretječući i drobeći mrtve valo- ve. da. a zapravo. Zarobljeni grebenom. smjer i na svrhu. otkrivši u tom malom trobojnom biku grdosiju bizona. 215 . nije se još počelo nimalo su- mračiti.

Gledali smo u njega kao u boga na mašini. – Eto. Svi su se već ustremili prema tome prikazanju.. banuli su. ja bin ga svezanim očima. – Tko će te izvući. Insoma. danas ćete večerati za svojim stolom! – Mda. naznačiti. hoteći. a i ona je u ponovnom poskakivanju oko nemirnih vrata mo- rala oprezno nabadati da ne zagazi u svoje sluzavo izmet- nuće. ne shvaćajući ni sam što ga je toliko uzbudilo. je li! – cerekala se od sreće gospođa na vratima. Jedna je na sav glas hihoću- ći priznavala kako je ovakve opasnosti uzbuđuju... Nitko je nije čuo u općoj graji. ali kad mu kapetan ni- 216 . – Šta taj traži po toj magli sad u studenome?! – uhvati se za svoju šuplju kapu prekooceansko vižle. Prišavši na desetak metara i okrenuvši se bočno. zabrinuti za europski renome našeg podneblja. eto. a onda je netko s njega povi- kao kao pred ofenzivu: – Špajn špin frajn flin – nešto tako – ariše mariše. Brod je oprezno. eto. – Ništa – slegne on ramenom.. perdio.. Ni- jemac je izbacio glavu preko poniklene ogradice. nekidan je u Rijeci spušten.To je Nijemac. onako.. TAF! ha.. Ono je naglo zastalo nedaleko svjetionika.. nego Nijemac! – vri- skale su babe i smijale se. poslavši nam jedan zapjenjeni val što je nagrnuo odmah iza njega kao da se ci- jelo vrijeme za njim vukao da ga pretekne. pa je stiščući obje šačice pokazivala kako je srsi po- dilaze i tresu. znate. pa šta?! – javio se mrgodno Barba gore s mo- sta. i činila se ta plava glava poput bokobrana od konoplje. kao da je riječ o klistiru. da nas ota- mo ne vreba neka ozbiljna pomoć. Uh-uh!!! – Pa baš u ovo gadno doba godine! – čudili su se oni neki sa smislom za opću dobrobit. draga moja. samo je važni Barba strigao na nj okom iz poluokreta. i evo ga tu. i dalje prilazio.. brun- dajući u basu. Zavirivao je bestidno pod trajekt i pitao nešto podbadajući odozdo pr- stom.. su ga kalali.

Opet ono svoje ariše mariše. opet objesio glavu mjesto pajeta. živi i mrtvi.. Viseći tako u ljuljanju provezao se njušeći nas po zatku. njajn! Šta ću mu reći?! Niks! Naš spasilac je. počelo je sveopće omuhavanje i opća mobilizacija po našem i po spa- silačkom brodu. Kamion na trajektu zabrektao je i na onoj svojoj praznoj gumi pre- skočio drvene cokle i dosmucao se nekako do sredine palu- be. – Njajn. nagrnuli trkom po koman- di na desnu ogradu. a od silne revnosti gotovo i preko nje. 217 . i djeca. – Odgovorite čovjeku! – vikale su žene hihoćući. i žene. klečeći jednim koljenom a drugu no- gu ispruživši u stranu. k vragu. valjda znate! – Ali odgovarati se nije moglo samo tako privatno. Tek kad se kraj barbe našao mornar sa službenim lime- nim tuljkom pojačala na ustima. ali suvišan. drugom desno. Gliser je oprezno dopuzio do nas i prebacio svoj krmeni konop na desni stražnji ugao trajekta. i starci. počeo je opet vikati na nas svoje špajn.je bogznašto odgovarao.. niks! Nijemac je opet vikao uzmahujući jednom rukom lije- vo. koji je i dalje napuhnutih obraza pri- tiskivao zvučnik na usta i tako stajao pod nebom eolski ustremljen k moru. bolesni i umirući. – Kako ćeš znati jesmo li ili nismo! – reče sliježući onaj mornar. frajn. – A pita čovjek jesmo li probušeni! – doviknuše kape- tanu. – Stavi tu pirju na uho! – doviknuo je prekooceanski mornaru običnom. – Re- cite jesmo li probušeni. začulo se njakanje: – Njajn. Pa kad je i Nijemac saslu- šao mucavo prevođene barbine opaske i komande. njajn! Nismo. a onda uzdigne glavu. i zabadati sve žešće cijelom rukom. ali je pokuša- vao odgonetnuti savjete s glisera. davao rukom komande svom kormilaru i puzio lagano oko naše krme. Mi smo odjednom svi bez razlike. tumač barbinih raspoloženja. uspravi se i stane preme- tati rukama i jezikom. – Njajn – zahripao je mornar nakašljavši se u pojača- lo. Kapetan je namjestio prezirnu masku.

uprežući svu nji- hovu vučnu snagu. sada bi se točno moglo na- slutiti na kojem mjestu. a zatim samo poneki radosni kliktaj. Gliser je lagano krenuo kao da će nas ostaviti. teretnjak se gotovo prevrnu. nemajući blijede ideje o tome: što sada. Trajekt je zaranjao prednjim dijelom. te se odavde činilo da su i zamrli. uz ratničku viku i ciku. trajekt skli- zne postrance bešumno kao da će po boku zaroniti. morna- ri su se uzbuđeno i žurno odguravali od užarena grebena. motori su mu se još više prigušili. i da se besmisleno u mjestu vrte kako ih je zanio manevar. najednom se nešto otkvači. Još jednom smo htjeli ponoviti juriš. Mi smo se po komandi vratili na sredinu. jer ne može biti prave graje gdje su ljudi izdrucka- ni i njihova kola izubijana. Neko vrijeme plovio je tako kao u snu. Kao podivljali surlaši mornari su jednoglasno zaurlali. ne mičući se s mje- sta. i kad se već učinilo sve to uzaludnim. a on- da ga poduhvati spasonosna plima. poletjeli k desnoj strani. spopadne čudesna la- ganost i manevrabilnost. Mornari su tule- ći gurali željeznu motku u srž grebena kao u zmajske ralje.. i tra- jekt se samo malo. pa se trajekt nanovo zanjihao i strugnuo. da se ne prospemo palubom. i onda opet na za- povijed. ali nas suprotni njihaj ošamuti. ipak zakrenuo. pa je nešto pljusnulo. sve se zaljulja snažno ali gipko. Kada smo razumjeli da se više ne moramo grčevito dr- žati za mokro i sada odjednom mrzlo željezo. vidjeli smo da i trajekt i gliser stoje izgubljeno nasred mora zatečeni na- kon odsukavanja. i mekano zaplutasmo kao žumanjak u bjelancetu. a onda je stao postupno pojačavati rad motora. Kamen nas je negdje odozdo nekom pandžom držao. a Nijemac je razjario svoje emajlirane izvanbrodske strojeve do podrhtavanja. Na tom lebdećem sagu u oblacima nastupio je trenu- tak izvanzemaljske tišine.. a zatim kružno pi- jano kao zvrk prije smirenja. kad se trajekt umirio kao mrtva stijena unatoč borbenoj grmljavini i pjenušanju gliserovih propelerčića. i brzo smo se prihvaćali najbližega čvrstog oslon- ca. i bilo je potrebno prije 218 .Trajekt je najprije zaigrao poput vage. a kad se konop zategnuo.

Ta pro- kleto jasna i ponovno potvrđena spoznaja da sam u lošim rukama. putnici. teret. i kako još! Najmanje me stajalo straha! Da je samo strah.svega porazmjestiti automobile. kako bi se vratila ravnote- ža i usput malo razgledala oštećenja.. ali stajalo je to mene. Trajekt još stoji kao da premišlja. i ako se stranac prvi pri- bere pa vikne frajn flin!. Jer ja sam naoko čitav.a ovako – ništa. i mora biti puna naknada za svaku ogrebotinu! Ali mene to nije moglo utješiti. Da sam od emajlira- nog lima. To povraćanje svuda oko mene. nego sve ovo ovdje i sve ono do- sad. mirno prokuburio. Nego naprosto stoji. vrti se polako oko sebe i oko one jahte. ali ništa ne smje- ra. Ne. ovo će se plovilo povesti za njim kao slijepi magarac. sve je automatski osi- gurano. da. da ćemo svi skupa ovoga puta promašiti čak i taj banalni cilj u čiju sam suvi- slost čini se bio ipak nekako maglovito povjerovao u ovoj magli. da sam izgubio metar kosti. život. da mi je građa plastična. i nje- ga bi osiguranje formalno platilo. gađenje u grkljanu. Moj prokleti funkcio- nar umirujuće je objašnjavao putnicima i mornarima: – Osiguranje je dužno sve to svakome za svaki auto po- sebno nema tu! Brod. premda mi je danas svjetlost ovoga nebeskog svjetionika rasvijetlila na tren pomućenu pamet. ili će ga onaj jarčev barba za puki inat Švabi zabiti ponovo u greben da dokaže svoju nadmoćnu volju i neugasivu vlast. kao što procijene krv ili kosti. zdjelu krvi. Da sam toliko toga protisnuo već kroz lubanju. pod krivim zapovjedništvom. i ne smišlja. Neizmjerljivo i nenaplativo. i ne premišlja. te nisam više siguran niti u svoje mentalno zdravlje. Ali nije to. i sve sam strpljivo pod- nio. zarezotine.. nije strah. Ta mučnina u želudcu. kako bih konačno shvatio da sam nepovratno prepušten šarlatanima. za ogrebotine. 219 . pa bi smislili neko obeštećenje. Da se povlačim cio dan po tuđim izbljuvotinama i da će me istresti zbljuzgana i omamljena na obalu s kojom sam se željno oprostio napuštajući je u drugim nadama. za ove am- putacije. Naknade nema za moja oštećenja. oni bi ga procijenili.

ljuljat će se ono dugo još pod našim sto- palima. našto je on rezolutno ubacio u 220 . u Ništa. Ukazali su nam se sada kao dični vatrogasci. pomračenje i onirična mora iza koje su ipak ostali stvarni pobljuvani podovi i tolike neiscjeljive ozljede. Ali nisu bi- li neumorni duhači. ma koji bio i ma kamo krenuo. mjesto mreže plivarice. opet u smjeru polazne luke. bi- li su samo skromne i jeftine figurine del Santo na bânku pred padovanskom bazilikom. no s drugim instrumentima. pa ćemo se i opet naći bespo- moćno razapeti kao danas. doduše. Stali su ispred glisera kao da će ga ocariniti i nešto su poučno predbacivali Nijemcu. i nitko se ne će mašati za zvono. jer ih je valjda Ja- blanac pitao gdje li smo tako dugo. pa i na mirnom debelome moru. tada ćemo već povraćati jedan po drugome. izlet u pakao. međutim onako poslagani poput keramičkih suvenira. Sav ovaj dan s tom astronautskom vrtnjom u bub- nju valova i magle bio je samo surova pokora. od svih budućih plovidba. ali uvijek će nas biti mnogo koji ćemo se ponovno dati voza- ti ovako svinjski poput stoke. očito. tako se sada rascvala u široko mut- no fosforesciranje preko polovine obzora. Odustat će neki. istina. a to znači. pod nama odjednom istiha beznadno samo potonuti. niti predlaga- ti podvige za opći spas. Kako je žuta zraka sunčeva s Nijemčevim dolaskom pala na izmučeno more. Pod blistavom zlatnom kacigom svaki za sebe mogao je biti mala Partenos Atena. natrag. Gliser nas je vu- kao bez riječi dogovora i bez naše suglasnosti u to nejasno svjetlo. Po njoj se nešto ljeskalo pod utjecajem zapada. a na kraju možda već toliko da će brod. Što može bi- ti od nas na kraju ovog dana?! Kad jednom stanemo na su- mračno tvrdo tlo. sa zlaćanimi svetokruzi oko glavah i sa sjajnim sjekiricama i capinima mjesto križa o frančeskanskome pojasu. bila je ista ta momčad. kao da su cijeli prostrani krmeni plato. Poslije ovog lažnog brodoloma bit će nas još više. što su pohitali za naš spas. ukazala nam se usu- sret niska ribarska škrebetaljka isplovivša iz naše luke. zau- zeli sjajni povijeni limovi gradskoga orkestra. Tek što smo zakrenuli iza rta.

Komandir čete je sada i za javnost bučno izrugivao njegovo neznalačko tegljenje.. zatrubio široko zvonkim klaksonom da nam glasom orgulja dozove iz oblaka anđela čuvara. Jedino se činilo da su mu se oni crni madeži kao ospice razmiljeli čelom i vratom. ako prima! Ide li? – reče posve mirno barba... jaružala i plutajući dokovi. – Ništa nema pali! Mi sada uzimamo u tegalj. imaju se remorkirati specijalno i kako slijedi. povukao ga na svoju palubu. maone. munjevito iz naše ogra- de ispetljao vučno uže. pa razbudivši se na- glo zapovjedi: – Ako ide.. pali ako može! – Ništa pali! – protestirao je Komandir ispred dobro- voljačkog stroja što se već bio razigrao pripremajući užad. – Samo ti.. šta onda čekaš. – Do- vukli smo se mi sami do ruba sike! Šta će on! Sa ona tamo dva foriborda.. ona luksuzna jahta izvukla s grebena. dotično plovne jedi- nice tupa pramca katamaranskog tipa i specifičnih nautič- kih svojstava. 221 . pa i desantni trajekti. kao dizalice. razumiješ. ne radi prekršaj. pobogu. Ko- mandir je vikao: – Gasi motore! Čuješ. nema ništa pali! Uzimam u remuć. tu zadatak.. Imaš se rav- nati. i odprašio u sivu neizvjesnost svoje va- trogasne neukosti. Pa prema tome?! I šta se onda ima tko tu vrijeđati! A kapetan toga tegljača za nuždu. pa drugi motor. šta. poduzeto nepravilno postavljenim i nestručno izabranim tegljem. gliboderi.ler. bilo moguće! – Aaa. koji je u vatroga- sni pohod uletio s ovim brodom sasvim civilno i ribolovno. da je li nas. pa zatim brzo u pjenušavi rikverc. ja imam. kako je naređeno! Zatresao nas je najprije jedan. jer objekti tako- va pramčana oblika. polako naprijed. ovu masu od toliko tona! – Uto je opazio svoga strojara kako mu dojavljuje da je dolje sve ispravno i da bi valjalo pokušati samostalno. pitao je našega na- mrgođenog barbu. mali. šta moguće! – grgoljio je prezirno barba po- gledavajući sneno preko njegova smrdljiva brodića. znači. i sada jedini ostao izuzet i podsmješljiv.. i da kako li je to.

jer tko god je pokušao pomoći čovjekovoj duši. trebalo bi s vatrogascima i s onim Nijemcem 222 . Izrugani i ignorirani Komandir još je vikao nešto o si- gurnosti. kako nas je struja bila zanijela. I otpuhnuvši oblačak dima. i možda sve do toga časa. očajnički beštimati zgrčene utrobe. pa još u kana- lu. kako se na nesebičnost uzvraća. kao da su mu nebeski saveznici izbrisali nasukavanje iz radne bio- grafije. pustio ga da se vrti. poče psovati privat- no ali svetogrdno. onda ga u trenu čvrsto smirio. Malo tjelesne pomoći. s raspjevanom pjenom oko bokova. pa drugom rukom pripalio ciga- retu na način so s leva guvernalče – so s desna pištolče. Ništa preko toga. ali odmah je barba. zamotao se odjednom u svo- je kapetansko dostojanstvo. ali kad je vidio da je trajekt stao prihvaćati putnu brzinu i ostavljati svoj nesuđeni remorker za sobom u brazdi. Ne mnogo. ona- ko izvana. koje na moru. ismijan. trajekt je lagano krenuo. isprva u krivom smjeru. pre- kidajući svoje litanije samo prijetnjom: – Čut ćemo se na Općini! Ništa. nijem i nedoseživ. kao da se ražalila nad ljudskom neharno- šću: Eto. kako se plaća tegljarina! I zapravo. sada i bez sja- ja onih kaciga. našao se prezren. držao sam i ja donekle. ništa! Vidimo se u Općini! – i onda opet psovke. con brio. Vukla se za nama u tijesnoj daljini kanala. izdan. Trajekt je već plovio žustro. Ostavili smo već daleko za sobom ekipu kitnjastih momaka. brzo ispružio ruku u kormilarnicu i zavrtio teš- ko kolo kormila kao zamašnjak. Nije bila potrebna riječ. jer stara ribarska podrtina ni- je ni sebe mogla istegliti iz svoga glupog položaja. tek koliko i za životinju. – Prima! – začuje se iz strojarnice. kako čovjek zavrjeđuje da se za njega štogod učini. Ali danas. odjekuju kao pod zvonom Božje sutane. žalosno. Da se izvadi trn. osjećalo se da propeleri pri- hvaćaju. o odgovornosti u slučaju da su probušeni tanko- vi i u slučaju drugih neotkrivenih havarija. kao da nam se pravi cilj otkrio tamo gdje je bilo polazište.

izlo- žila konačno jednom po sebi sve te sjajne odore i opremu.. razmaknuti zavjese i zinuti prema pristaništu. on će se već znati POSTA- VITI! Nego kakav će to biti povratak za njih ostale. Bi- jedna naša vrla vatrogasna momčad poiskakala je danas na dugo žuđeni znak sirene iz svojih toplih kuhinja. Razigranim potpurijem sla- vili bi povratak jednoga požrtvovnog barbe i njegovih ne- ozlijeđenih putnika. kao jalovi. koji ni- su stigli do svjetionika?! Stajat će na onom nedostojnom brodu tako opremljeni.. ne bi sada bili Četa. siromaš- ni izletnici! Mladež će se natisnuti uz obalu. a. tako ulašteni. oštrooki bivši po- morci iz Kavane Sutjeska ustat će od kartaškoga stola. Srećom – dotad će već i mrak pasti! 223 . sa zlatnom lirom na vršcima okovratnika – bili bi Glazba.razmisliti pomalo i o tom trnu. pa preusmjeriti svoje mo- guće dobrotvorne nakane i dobročiniteljska nagnuća u nje- govanje hibridne ruže čajevke ili pospješivane azaleje. odstajala bez gledalaca u magli na tom pospanom brodi- ću možda i čitav sat. sve to?! A sve to utaman! S kakvim li će. djeca posjedati uz more. trofejima uploviti danas u luku?! Da nam ni- su krenuli u pomoć. Ovako. Izmarširali bi na obalu u drugim odorama. građani izše- tati na doček. ne.. jadnici. kakav li će to biti povratak?! Ne kažem za našeg barbu..