You are on page 1of 44

Ante Vranković Hrvatska javnost

Domjanićeva 15 Drugostupanjski sud


10380 Sveti Ivan Zelina Udruga za zaštitu žrtava hrvatskoga pravosuđa Veronika Vere
21. prosinca 2018. Udruga korektiv
Udruga Antikorupcija
4* Saborski zastupnik dr. sc. Branimir Bunjac

ODGOVOR NA RADIKALNO NEZAKONITU I NAKARADNU PRESUDU


u predmetu br. K-20/2017 kojom je sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Božica Barlović, svojim
vulgarnim očitim lažima jednim udarcem drsko pokušala pobiti 4 ranije sudske presude u moju korist1(!)
i 330 stranica materijalnih dokaza, dajući za pravo dokazanim lažima svoje bogate kolegice odvjetnice Zoričić

Poštovani,
ovaj žalbeni odgovor na naznačenu presudu naslovljen je prije svega hrvatskoj javnosti, koju želim
upoznati s činjenicama gore naznačene krajnje nezakonite, te time nakaradne presude (antidatirane nadnevkom 5. studenog
2018., iako je, kako se vidi iz Zapisnika s njezina proglašenja, proglašena zapravo 7. studenog 2018.), a koje činjenice svak tko ovo čita, sam vrlo
lako može provjeriti, obzirom da se cjelokupna dokumentacija predmeta već 2 godine nalazi na Internetu, pa ću ju ja
u ovom odgovoru detaljno citirati tijekom mog dokazivanja namjernih nezakonitosti tj. namjerne opstrukcije pravde,
počinjene više desetaka puta od sutkinje Božice Barković u samoj presudi.

Ovaj Odgovor na presudu naslovljen je također i na drugostupanjski sud, te premda posjeduje sve formalne
elemente žalbe, nije napisan prvenstveno kao žalba, već kao informacija za javnost, zato što žalbe u Hrvatskoj pišu
samo krajnje naivčine, neinformirani i teški psihički bolesnici.

I. Žalbe u Hrvatskoj pišu samo krajnje naivčine, neinformirani i teški psihički bolesnici, jer ma koliko netko bio
u pravu, višestupanjski sud će u cca 100% slučajeva argumente žalbe ignorirati i potvrditi prvostupanjsku
presudu ma koliko ona poremećena, zla i nakaradna bila, za što navodim konkretne neoborive dokaze.
Kako je to gore već navedeno, pisanje žalbi u Hrvatskoj je u cca 100% slučajeva izrazito glup i
(auto)destruktivan posao, zato što hrvatski višestupanjski sudovi u pravilu, bez iznimki, potvrđuju presude
prvostupanjskih sudova ma koliko one pristrane, poremećene, nakaradne i zle bile. Ja to ovdje tvrdim s punom
kaznenom i materijalnom odgovornošću, a temeljem mojeg vlastitog iskustva i više desetaka napisanih žalbi od kojih
nikad niti jedna niti u najmanjem dijelu, a kamoli u cijelosti nije bila usvojena, što je vrlo lako provjeriti, jer sam sve te
žalbe objavio na svojim profilima na Scribdu. No za to postoje i drugi kardinalni dokazi!
Radi ekonomičnosti izlaganja, tu ću činjenicu ovdje iznijeti i nepobitno dokazati samo na primjerima mojih
obiju žalbi na presude izrečene upravo od sudaca Općinskog kaznenoga suda u Zagrebu, koji su izrekli (i) ovu
nakaradnu presudu, te koji suci, kako ćemo to temeljem dokumenata vidjeti, postupaju i sude ISKLJUČIVO nezakonito,
znajući da njihove presude, ma koliko one neprikriveno zle i nakaradne bile, višestupanjski sudovi uvijek potvrđuju!

PRVI PRIMJER: Dana 27. svibnja 2011. sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Mladen Žeravica presudio
je u korist svoje kolegice pravnice-odvjetnice, tužene Diane Vranković Zoričić, navodeći da njene izjave u novinama
(„Večernji list“ i „Slobodna Dalmacija“) u kojima je ona mene javno, pred 80.000 ljudi proglasila nasilnikom i luđakom
- „ni na koji način ne dovode u pitanje (moju) čast i ugled“ – kako je to u svojoj presudi doslovno napisao Žeravica.2
Inače, tužena je tu njegovu presudu znala unaprijed, već 8. travnja 2011., za što postoji nepobitan materijalni
dokaz: iz zapisnika se naime vidi da se branila šutnjom, a obzirom da je kod klevete teret dokazivanja na tuženiku, a
šutnjom nije moguće ništa dokazati, jasno je da je tužena presudu svojega kolege Žeravice znala unaprijed!3

1 Presude su u mom odgovoru na tužbu poslanom u roku 1 dana: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017 – Dokazi 4 i 5


2 Presuda je na linku: https://www.scribd.com/doc/85881689/Predmet-19-K-32-10-sustavna-opstrukcija-pravde-tzv-pravosudna-mafija-od-strane-5-sudaca (str. 6-9, osobito str. 8).
3 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/doc/85881689/Predmet-19-K-32-10-sustavna-opstrukcija-pravde-tzv-pravosudna-mafija-od-strane-5-sudaca (str. 3 i 43-44)

1
Obzirom da se sama tužena nije branila, njezinu obranu je preuzeo sudac Žeravica(!), kao njezin 2. odvjetnik
(uz formalnog odvjetnika Tadenka Tabaina i činjenicu da je i tužena odvjetnica, pa je tako u tom predmetu bilo 3 odvjetnika protiv
jedne neuke stranke – mene), jer je on, sudac Žeravica, umjesto tužene koja je šutjela, naveo da tužena svojim navodima
da sam ja nasilnik i luđak, i još 26 sličnih mene „nije namjeravala oklevetati“, što je dakle Žeravičina izmišljotina, jer
sama tužena to uopće nije rekla, jer je šutjela, pa ispada da Žeravica čita misli(!).
Na tu redikuloznu i nakaradnu presudu Mladena Žeravice, ja sam se naivno žalio, ali na svoju žalbu 6 godina
nisam dobio odgovor! Zato sam dana 17. 10. 2018. zatražio uvid u arhivirani spis K-32/10, i ondje sam ustanovio da je
presuda koju ja 6 godina čekam, donesena još 2012. godine, ali da ju sutkinja Renata Pražetina Kaleb, koja je preuzela
kancelariju od Žeravice dok je on bio u Ministarstvu, meni 6 godina nije poslala, iako ju je u tih 6 godina, čak 4 puta
slala svojoj kolegici, stranki „broj 2“ u postupku - tuženoj odvjetnici Diani Vranković Zoričić (sada: Dijana Zoričić), a niti
jednom meni, stranci „broj 1“ u postupku – tužitelju.4
Sutkinja Renata Pražetina Kaleb mi tu presudu 6 godina nije slala znajući da bih se ja na nju žalio Ustavnome
sudu (=Ustavna tužba!), jer je sigurno da je „obrazloženje“ Županijskoga suda u Bjelovaru, koje uvodi načelo da „zbog
dugotrajnosti narušenih odnosa nema kaznenoga djela“ toliko poremećeno, drsko i opasno, da čak i zloglasni Ustavni
sud RH tu presudu mora ukinuti, ako ne želi biti kriv za presedan koji uvodi totalni pravni kaos u naš ionako krajnje
poremećen sustav.
Županijski sud u Bjelovaru je dakle potvrdio Žeravičinu presudu, na način da su suci Mladen Piškorc, Antonija
Bagarić i Pavle Piršljin najprije izvukli zeca iz šešira tj. izmislili „niz sporova imovinske naravi“ (presuda str. 2) između
mene i tužene - iako niti jednog takvog spora u stvarnosti nije bilo - a onda su na bazi te svoje namjerne izmišljotine
(„zeca“) Žeravičinu očitu destrukciju i pravnu ludost pretvorili u vlastitu mahnitost i potpuno luđaštvo, tvrdeći da
okolnost „dugotrajno narušenih i poremećenih odnosa“ (koju su – u formi fantomskog „niza sporova imovinske naravi“
- sami izmislili, jer takvih sporova niti tada niti danas nije bilo, niti ih je itko spominjao) isključuje postojanje namjere,
a time i postojanje kaznenog djela, što je isto kao da se kaže da ako je između muža i žene postojao dugotrajno
neslaganje – izmišljeno ili stvarno – ta okolnost u muževljevom ubojstvu supruge isključuje element kaznenoga
djela.5
Takva je očita psihopatologija i najsurovije, neprikriveno iživljavanje na pravu, zakonu i na meni osobno kakvo
smo vidjeli u ovim primjerima prvostupanjskog i drugostupanjskog „sudskog odlučivanja“ (zapravo drske opstrukcije
pravde i sadističkog iživljavanja naočigled krajnje zlonamjernih sudaca), zapravo je „Conditio sine qua non“ funkcioniranja
hrvatskih prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, i nije dakle nikakva iznimka, nego pravilo u radu našeg sudstva!

Da je tome doista tako, tj. da je namjerna opstrukcija pravde pravilo u radu naših sudova, pokazati će slučaj
drugog od ukupno dva kaznena postupka koja sam ja, oba kao tužitelj, do sada imao na Općinskome kaznenome sudu
u Zagrebu.

DRUGI PRIMJER: Dana 19. siječnja 2012. sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Jasna Zoretić Rendulić
odbacila je moju tužbu protiv Hrvatske odvjetničke komore, s „obrazloženjem“ da se u mojoj tužbi „protiv okrivljene
Hrvatske odvjetničke komore“ – ne zna koga sam ja tužio! Ne šalim se. Ozbiljno.6
I tu redikuloznu i nakaradnu presudu, višestupanjski sud je – naravno – potvrdio!
Naime Županijski sud u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tatjane Ivošević Turk, Mirjane Kralik i Lidije
Vidjak je dana 21. 2. 2012. moju žalbu odbio kao neosnovanu, doslovno napisavši da u mojoj tužbi za kazneno djelo
klevete (KZ čl. 200, st. 2) protiv okrivljene Hrvatske odvjetničke komore „iz činjeničnog opisa nije moguće razabrati
koja djela se Odvjetničkoj komori stavljaju na teret.“

4 Presuda se nalazi na linku: https://www.scribd.com/doc/85881689/Predmet-19-K-32-10-sustavna-opstrukcija-pravde-tzv-pravosudna-mafija-od-strane-5-


sudaca str. 16-42. Razvidno je da ja presuda čak 4 puta slana tuženoj i njezinom odvjetniku: 19. 12. 2012 odvjetniku – str. 22; 19. 12. 2012. tuženoj – str. 31; 20.
12. 2012. tuženoj – str. 23; 11. 1. 2013. – tuženoj – str. 24, a u isto vrijeme meni ni jednom.
5 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/doc/85881689/Predmet-19-K-32-10-sustavna-opstrukcija-pravde-tzv-pravosudna-mafija-od-strane-5-sudaca str. 20
6 Presudu vidjeti na linku: https://www.scribd.com/doc/85899630/Op%C4%87inski-kazneni-sud-u-Zagrebu-sutkinja-Jasna-Zoreti%C4%87-Renduli%C4%87-i-

%C5%BDupanijski-sud-ruka-ruku-mije str. 6-7

2
Istu svoju tvrdnju navedene 3 sutkinje su same raskrinkale kao svjesnu laž već u sljedećoj rečenici: „nije jasno
koju pravnu ili fizičku osobu okrivljenik smatra krivom što je oklevetan.“
Takvo obrazloženje pokazalo je da se navedene 3 sutkinje, iako im je sve jasno, namjerno prave lude:
prvo, njima je očito bilo jasno da sam Odvjetničkoj komori stavio na teret klevetanje, jer su to navele u drugoj
rečenici pobijajući same svoje navodno neznanje iz prve;
drugo, iz prve rečenice je očito i da im je bilo jasno da sam okrivio Odvjetničku komoru, iako u sljedećoj rečenici
tvrde da im to nije jasno
treće, možda najznakovitije: navedene 3 sutkinje mene nazivanju „okrivljenikom“ (iako sam zapravo tužitelj)
pa ispada da u su navedenom predmetu bila dva okrivljenika i nijedan tužitelj.
Dakle, kao i u slučaju Žeravičine presude, luđaštvo prvostupanjskoga suda, drugostupanjski je i ovdje pretvorio
u svoje najsirovije zvjerstvo i potpunu, neskrivenu mahnitost.
Dakle nije riječ o slučajnosti, nego o pravilu za koje (po mom iskustvu) NEMA IZNIMKI: nema tako patološke,
zvjerske i poremećene presude prvostupanjskoga suda koju hrvatski drugostupanjski sudovi neće „blagosloviti“.
-----*-----
Inače, valja spomenuti da su i sudac Žeravica i sutkinja Zoretić Rendulić i inače našoj javnosti poznati po upravo
ovakvom presudama.
Žeravica se na državnom nivou „proslavio“ po jednoj sličnoj „nepristranoj“ presudi u korist svojih kolega -
doktora (jer i Žeravica je doktor prava – dr. iur.) odgovornih (po Žeravici neodgovornih!) za smrt rodilje Dragice Ivanković.
Žeravica je dakle jedan od nezaobilaznih trudbenika koji su u Hrvatskoj uspostavljali pravno načelo: „U Hrvatskoj, kriv
je samo pas Medo jer je lajao, bećar jer je na folklornom skupu pjevao bećarac i Ante Vranković jer je govorio istinu
koju su prije toga potvrdile 4 pravomoćne sudske presude!“.

Sutkinja Jasna Zoretić Rendulić se pak nedavno proslavila presudom kojom je za kriminal osudila
dugogodišnjeg profesora Etike na zagrebačkom Pravnom fakultetu dr. Vjekoslava Miličića.
Ne šalim se! Stvarno je to učinila!
O tome je ovih dana je objavljena i knjiga „Državom i pravom protiv akademske čestitosti“ koja se cijela može
preuzeti na linku: https://ivicagrcar.weebly.com/uploads/4/8/2/1/48211791/drzavom_i_pravom_protiv_akademske_cestitosti_ivica_grcar.pdf a
sutkinja Zoretić Rendulić se u njoj spominje na str. 18, str. 19, str. 168-170 (više puta), te u dokumentima: Dokumentu
25, Dokumentu 26 i Dokumentu 27.
Da sve to nije slučajno, nego da sutkinja Jasna Zoretić Rendulić – kao i ostali suci Kaznenoga suda s kojima
sam imao posla – postupa i sudi ISKLJUČIVIO NEZAKONITO, govori i činjenica je ona za „prijetnju“ osudila Antonija
Dananića na 10 mj. zatvora(!), iako su u tom predmetu tužiteljica i njezin svjedok imali oprečne iskaze7. Žalitelj Dananić
je na tu činjenicu upozorio u svojoj žalbi, ali se „nepristrani“ Županijski sud u Splitu na taj ključni prigovor žalbe nije ni
osvrnuo, kao da ga Dananić uopće nije niti napisao(!). Županijski sud u Splitu je u toj situaciji (kao i sutkinja Zoretić –
Rendulić) morao primijeniti dva milenija staro pravno načelo „In dubio pro reo!“, ali on to naravno nije učinio, jer bi,
da jest, odustao od hrvatskog pravnoga načela da nema tako patološke, zvjerske, poremećene niti nakaradne presude
prvostupanjskoga suda koju hrvatski drugostupanjeski sudovi neće „blagosloviti“. Zato su suci Maria Majić, Bruno Klein
i Zoran Matulović potvrdili prvostupanjsku presudu i Antonija Dananića NAMJERNO, neosnovano poslali u zatvor.
Iz svega do sada iznesenog proizlaze 2 neosporne činjenice:
1) SUCI OPĆINSKOG KAZNENOG SUDA U ZAGREBU POSTUPAJU I SUDE ISKLJUČIVO NEZAKONITIO:
- Žeravica u 1/1 tj. 100% svojih postupanja;
- Renata Pražetina Kaleb u 5/5 tj. 100% svojih postupanja;
- Jasna Zoretić Rendulić u 3/3 tj. 100% svojih postupanja (1 se odnosi na mene, a 2 na prof. Miličića i Antonija Dananića)
2) Priča o nekim, kao, „objektivnim“ sucima u drugim gradovima, u koje se delegiraju predmeti
je priča za malu djecu, čemu nisu dokaz samo ovdje 3 navedena primjera (jer jednako poremećene, zvjerske i

7 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/393984901/Sutkinja-Jasna-Zoreti%C4%87-Renduli%C4%87-u-elementu

3
nakaradne su presude sudova u Bjelovaru i Zagrebu (Ante Vranković) i Splitu /Antonio Dananić/), nego i činjenica
da je u zadnjih nekoliko godina, otkako je delegiranje u druge gradove uvedeno, Hrvatska dodatno drastično pala
u kvaliteti pravosuđa, pa se za sada nalazi na 120. mjestu (zašto kažem: „za sada“ objasniti ću kasnije).
Ovo osobito napominjem radi brojnih bajki i lovačkih priča na tu temu, kojih sam se ja u prisustvu
predsjednika „Udruge za zaštitu žrtava hrvatskoga pravosuđa Veronike Vere“ Drage Raspudića dana 5. 11. 2018.
tijekom sat vremena naslušao od predsjednika Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Vinka Mioča.
Materijalne činjenice (radikalno nezakonite i potpuno neosnovane presude) međutim dokazuju da je bajka
o „objektivnim“ sucima u drugim gradovima kamo se delegiraju predmeti, samo prodaja magle na koju može
nasjesti jedino ili potpuni nepoznavatelj situacije na terenu, ili potpuni idijot.
Bajka o objektivnosti višestupanjskih sudova u drugim gradovima zapravo služi za mazanje očiju javnosti,
kako bi se još efikasnije moglo uništavati, a vidjet ćemo, i usmrćivati hrvatske građane pod krinkom u biti idijotske,
i stvarnosti potpuno suprotne priče o „objektivnosti“, koju je sustav delegiranja u druge gradove „kao“ donio.
U pričanju bajki o „objektivnim“ sucima u drugim gradovima, tj. u perfidnom i pokvarenom, već
raskrinkanom pokušaju legalizacije pravosudnog huliganstva, rušilaštva, mentalne poremećenosti i sustavne
namjerne opstrukcije pravde od strane većine (64-90% - vidjeti dolje) hrvatskih sudaca, ima međutim jedan veliki,
nepremostiv problem, a to je da su sva relevantna istraživanja – međunarodna i domaća - pokazala da su hrvatski
suci radikalno korumpirani. Evo 2 najrecentnije primjera:
- Istraživanje GRECO-a, organizacije ustanovljene od Vijeća Europe za borbu protiv korupcije.8 To je istraživanje
pokazalo da danas čak 64% samih hrvatskih djelatnika u pravosuđu(!) smatra da su hrvatski suci korumpirani
- Moje istraživanje, djelomično preliminarno objavljeno prošle godine9, pokazalo je sličan rezultat: da je 71,5%
presuda hrvatskih sudaca radikalno nezakonito, no kako se istraživanje nastavlja, ta brojka se sve više približava
cifri od 90%
Dakle, kada hrvatski suci kažu da se žalite (što je meni na izricanju presude rekla sutkinja Barlović, a kasnije i
predsjednik suca Mioč), upućujući time nekoga (mene) na „institucije koje rade svoj posao“ jasno je da je riječ o
svjesnoj podvali i prijevari, no hrvatska javnost - na žalost Barlovićke i Mioča - već jako dobro zna da institucije u
Hrvatskoj služe ISKLJUČIVO za štićenje zvjerstava i kriminala bogatih i moralno-politički podobnih, što pokazuju
donje sličice koje sam preuzeo s Interneta, tj. da institucije u Hrvatskoj de facto uopće ne rade svoj posao:

8 Slavica Lukić: veliko istraživanje o pravosudnom sustavu, 4. 3. 2017., dostupno na: http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/veliko-istrazivanje-o-
pravosudnom-sustavu-vise-od-polovice-gradana-ne-vjeruje-u-posteno-sudenje-petina-zaposlenih-u-pravosudu-iskusila-korupciju/5715703/
9 Link: http://www.hazud.hr/pravosude-radikalno-nezakonite-odluke-rjesenja-presude-pravilo-a-ne-iznimka-radu-hrvatskih-sudova/

4
Iz sljedeće pak sličice vidimo da se u Hrvatskoj na institucije pozivaju samo oni koji imaju problema sa zakonom,
jer znaju da niti jedan zlotvor koji ima novaca, u Hrvatskoj nikada nije odgovarao za svoja zlodjela:

…što je uostalom javno rekao sudac Kolakušić.


Iz gore navedenih primjera isključivo nezakonitih, zlih i nakaradnih presuda sudaca Općinskog kaznenoga
suda u Zagrebu, a koje su županijski sudovi u Zagrebu, Bjelovaru i Splitu u 100% slučajeva potvrđivali, pretvarajući
očito, namjerno učinjeno zlo i luđaštvo prvostupanjskih presuda u huligansku mahnitost i potpuno bezumlje u
svojim, drugostupanjskim presudama, postaje jasno zbog čaga je ugledni „Večernji list“ u članku „Građani su u
Hrvatskoj postali ljudi drugog reda“ nedavno hrvatski pravosudni sustav opisao kao „zao“, a državu s takvim
sustavom kao „nakaradnu“!
Upravo zbog toga i ja koristim – onda kada je to činjenično opravdano, a za što uvijek donosim uvid u
konkretne dokaze na linkovima u, i ispod teksta - tu i srodnu terminologiju, koju opravdava i ESLJP.10
Kada bi Miočeva bajka o „objektivnim“ drugostupanjskim sudovima u drugim gradovima bila istina, a ne
svjesna podvala tj. laž – kao što jest - hrvatsko pravosuđe zasigurno ne bi bilo 120. od 140 zemalja na svijetu (po
istraživanju najrenomiranije moguće instance: Svjetskog ekonomskog foruma11), a da je Mioč sve to jako dobro
znao, i da je dakle svjesno prodavao maglu tj. manipulirao i podvaljivao, vidi se iz činjenice da sam ga ja 2 dana
prije izricanja navedene presude na navedeni podatak pismeno službeno upozorio12 ne nasjedajući uopće na
njegovu slatkorječivost (kojom je predsjednika moje udruge uspio nakratko, točnije na 2 dana zavarati) , obzirom da mi je moja
odvjetnica pred par godina rekla da se sucu ne može vjerovati sve dok se ne vidi presuda, i da mi je i sama
protustranka u gornjem predmetu K-20/2017, odvjetnica Dijana Zoričić još 1994. bila kazala da su hrvatski suci
takav ljudski ološ, da ja to ne mogu niti zamisliti, i da će joj oni pomoći da me ona uništi, što je činjenica koju
sam sam ja u samom predmetu više puta spominjao13, i što ista protustranka kako se vidi iz sadržaja spisa,
nikada nije negirala (što je i logično jer se to na kraju (i) u konkretnim slučajevima vidimo, pokazuje savršeno točnim), no o tome
malo kasnije. Miočeva bajka o nekoj „pravičnosti“ i čak kao – „legalitetu“ presuda drugostupanjskih sudova u
drugim gradovima je dakle priča isključivo za ili vrlo malu djecu, ili za idijote!

10 Vidjeti na linku: https://www.vecernji.hr/premium/gra-ani-su-u-hrvatskoj-postali-ljudi-drugoga-reda-1222734 Uostalom, takav kritički diskurs opravdava i ESLJP u


Strasbourgu.
11Rezultati su na linku: http://reports.weforum.org/global-competitiveness-report-2018/competitiveness-rankings/?fbclid=IwAR2_ZMAe6q0a5IcJBJe2su7PbuJx8wxoqR80Wu2KxpxVjtVY790a8j16xvQ#series=EOSQ144
12 Dana 5. 11. 2018. urudžbirani dopis je na linku: https://www.scribd.com/document/392625806/Podnesak-Mio%C4%8Du-5-11-17
13 Vidjeti o tome Podnesak od 13. 3. 2017. (link: https://www.scribd.com/document/342176152/Podnesak-13-3-17); Zapisnik od 3. 7. 2018, str 2 (link:

https://www.scribd.com/document/392532470/Zapisnik-Kazneno-3-7-18); Zapisnik od 5. 11. 2018., str 8 (link: https://www.scribd.com/document/394126165/Zapisnik-


i-presuda-kazneno-5-i-7-11-18 )

5
Moja konkretna iskustva s isključivo krajnje nezakonitim i nakaradnim presudama Općinskog kaznenog suda u
Zagrebu koje sam gore citirao s linkovima na konkretne dokumente, a koje su višestupanjski sve sudovi glatko
potvrđivali, zapravo dodatno dokazuju i inače našoj javnosti poznatu činjenicu da naši prvostupanjski i drugostupanjski
sudovi funkcioniraju kao pravosudna mafija, i da je dakle sudac Kolakušić itekako bio u pravu kada je na TV nedavno
kazao da je Hrvatska „mafijaška država“; da je u pravu bio i sudac Turudić kada je na TV nedavno kazao da: „u
Hrvatskoj nema pravde, jer nevin može biti osuđen a kriv oslobođen“, te da je u pravu bio i odvjetnik Krešo Krsnik
kada je pretprošli mjesec na TV kazao: „Živimo u opasnoj zemlji, ovdje nema prava ni pravne sigurnosti svi smo u opasnosti!”!
Opasnost koju spominje Krsnik, vidjeli smo, dokazi od radikalno korumpiranih sudaca, koji sude nezakonito
bilo radi mita, kolegijalnosti ili naprosto - lijenosti (http://www.paraf.hr/koliko-rade-suci-svaka-dva-mjeseca-po-jedna-rasprava-s-posla-brisu-vec-oko-14-sati/ )
Ovdje to osobito naglašavam kako bih objasnio da nikakvo „ponovno suđenje“ koje je primjerice
spominjao hrvatski „Andersen“ Mioč, u predmetnom slučaju ne dokazi u obzir: ja takvo suđenje ne tražim,
štoviše s indignacijom ga odbijam, i takvu odluku višestupanjskoga suda bih smatrao svjesnom,
namjernom osudom na smrt, te bih se prema takvoj osudi itekako znati postaviti, što ću ovdje i u III.
poglavlju Odgovora (ovdje na str. 40-42) i detaljno argumentirati.
U ovom predmetu K-20/2017, ja sam – što u spis, što predsjedniku suda, poslao ukupno 15 požurnica, znajući
da mi je taj predmet nemoguće izgubiti.
Međutim, kada je spis došao u ruke sutkinje Božice Barlović, tražeći na Internetu podatke o njoj, na nekoliko
portala, i to ne samo domaćih, nego i stranih(!) sam našao informacije od prije nekoliko godina, da se ona u samoj
zgradi Kaznenoga suda bavi crnom magijom(!).
Na tu sam činjenicu, 5. 11. 2018., sat vremena prije prvog i jedinog ročišta kod nje, i dva dana prije izricanja
presude upozorio i predsjednika suda Mioča, a da je tome tako, svjedoči i urudžbeni žig na mom dopisu u kojem upravo
to navodim, a koji nosi nadnevak 5-11-2018, te se već mjesec dana nalazi svima dostupan na Internetu na linku:
https://www.scribd.com/document/392625806/Podnesak-Mio%C4%8Du-5-11-17
Mioč je sva moja brojna i opsežna upozorenja (potkrijepljena s desecima priloga) ignorirao, i ta mu se činjenica
obila o glavu, zato jer se pokazalo da sutkinja Barlović, koja sudi protiv prethodne 4 sudske presude koje je donijelo
ukupno 10 kolega sudaca, u radikalnom konfliktu sa stvarnošću, ali i zato jer sam 12. 12. 2018. baš kao što sam ga to
u dopisu od 5. 11. 2018. bio pismeno, te u razgovoru i usmeno upozorio, započeo s kolegama štrajk glađu pred
„njegovim“ sudom, kojim tražim odlazak 4 gore navedena suca toga suda koji rade isključivo nezakonito, ali i Miočev
odlazak, jer je jasno da je nemoguće da suci njegovoga suda punih 9 godina (od početka 2010. do kraja 2018.) rade
isključivo nezakonito, a da Mioč za to ne bi bio odgovoran!
Navedene suce nisam prijavio DORH-u, i to niti ne namjeravam učiniti, nego svojim životom tražim njihov
odlazak, jer kada sam 2010. DORH-u prijavio sutkinju Vesnom Kuzmičić, iz ODO Split sam dobio službeni pisani odgovor
Mandine Hančević da ja imam pravo, ali da je službeni stav ODO Split da ja nemam pravo i da zato ona odbacuje moju
prijavu, o čemu sam prošle godine govorio u velikom intervjuu na pune 2 novinske strane.14

Da hrvatski sudovi u pravilu funkcioniraju kao pravosudna mafija, i da se ne obrušavaju samo na „male ljude“, nego čak i na medije,
pretvarajući tako već 27 godina Hrvatsku u „koncentracijski logor žrtava pravosuđa“ (Ljubi Koenig), te da u svojoj psihopatologiji i zvjerstvima
idu u nezamislive ekstreme, pokazuje i najnoviji primjer presude kojom je presuđeno u korist poremećene tužbe (a po svemu sudeći i
poremećenog tužitelja) koji je u terminu DSV prepoznao sebe, čime je splitski sud pljunuo ne samo na svu poznatu pravnu teoriju (koja izrijekom
onemogućava ovakve presude), nego i na svu poznatu sudsku praksu, što pokazuje radikalnu akceleraciju u sirovoj destrukciji velike većine (po
istraživanjima: 64-90%) hrvatskih sudaca.
Situacija je postala toliko loša, da se u nju pred mjesec dana umiješao čak i Europski sud za ljudska prava ESLJP), koji inače, kako je
poznato, 98% žalbi iz Hrvatske – odbacuje.
U svojoj presudi u predmetu Narodni list dd iz Zadra protiv RH, ESLJP je istakao svoju šokiranost NEZAKONITIM presudama
hrvatskih sudova kojima oni namjerno onemogućuju javnu raspravu o buktećem kriminalu u javnom sektoru pravosuđa, nastojeći drakonskim
kaznama zaštititi svoje radikalno korumpirane i duševno izrazito teško poremećene kolege, ne spominjući doduše među njima DSV-ovca Nevena
Cambija osobno, ali ukoliko se on odluči na tužbu protiv ESLJP na hrvatskome sudu (koja doduše nije moguća ali na našem sudu je sve moguće,
pa i to!), sasvim je sigurno da će je dobiti, kao i svoju slično poremećenu i nakaradnu tužbu u kojoj se on prepoznao u terminu DSV.
No, tom iživljavanju je navedenom presudom ESLJP na žalost Cambia i 64-90% njemu sličnih hrvatskih „sudija“ došao kraj, jer je
cjelokupna mafijaška struktura hrvatskoga sudstva (o kojoj u ovom Odgovoru govorim i ja) tom presudom ireverzibilno raskrinkana i to ne od
sudaca pojedinaca (Turudić, Kolakušić), nego od same institucije najvišeg europskoga suda.

14Vidjeti
link: https://www.scribd.com/document/360912246/Intervju-7dnevno-6-10-2017 Detaljno o tome s linkovima na sve dokumente vidjeti na: http://www.hazud.hr/pravosude-
radikalno-nezakonite-odluke-rjesenja-presude-pravilo-a-ne-iznimka-radu-hrvatskih-sudova/

6
II. NAMJERNE OČITE I SVJESNE NEISTINE tj. LAŽI I
MANIPULACIJE SUTKINJE BARLOVIĆ SU JEDINI SADRŽAJ
NJEZINE PRESUDE OD 7. (5.) STUDENOG 2018.
Sutkinja Božica Barlović je presudila da veću dokaznu snagu ima iskaz 35 godina psihički
bolesne tužiteljice (Dijane Zoričić), koja je za svoju psihičku bolest dala i dokaze, a u
kojem iskazu je ista iznijela preko 30 krivokletstava, koja su temeljem više desetaka
javnih isprava detaljno dokazana na čak 30 strana Obrane, nego 330 strana materijalnih
dokaza psihički zdravog tuženika (mene) koje sam priložio u spis, a među kojima su i 4
sudske presude u moju korist, donesene od ukupno 10 sudaca, a u kojima je ista
tužiteljica u sličnim tužbama protiv mene i moje svjedokinje 4 puta IZGUBILA!
Sutkinja Barlović je dakle potpuno ignorirala preko 20 podnesaka i preko 330 strana
materijalnih dokaza kao da uopće ne postoje, a kamoli da se nalaze u spisu!
Znakovito je da je sutkinja Barlović ignorirala čak i činjenicu da je u svojem iskazu 5. 11.
2018. tužiteljica - i osobno, i putem svojeg punomoćnika - PRIZNALA da su SVI ključni
navodi radi kojih me ona tužila činjenično točni!
Sutkinja Barlović je dakle namjerno ignorirala 99,9% sadržaja spisa. Nije dakle napisala
presudu, niti je sudila, nego je u presudi samo ponavljala laži tužiteljice, ne navodeći da
sam ja u dvadesetak podnesaka, temeljem 330 stranica dokumenata detaljno dokazao da
se radi o lažima. Sutkinja Barlović uopće ne sudi, nego svjesno, namjerno kao mantre
ponavlja laži za koje zna da su laži (iz čega je jasno da su navodi domaćih i stranih portala iz 2014.
da se ona na sudu bavi crnom magijom točni). Radi sutkinje Barlović i njoj sličnih naše je
pravosuđe 120. na svijetu, a mladi bježe iz takve patološke, sadističke, nasilničke države,
u kojoj presudu u svoju korist dobiva ISKLJUČIVO ona strana koja ima više NOVACA!
Kada se čita dio presude sutkinje Barlović u kojem fiktivno „obrazlaže“ zašto je ona presudila protiv mene
(nakon uvodnog dijela na str. 1-9 u kojem ona vrlo jednostrano, „copy-paste metodom“-koju je u istoimenoj knjizi
raskrinkao sudac Tonči Majica, prepričava izjave s ročišta, potpuno ignorirajući sadržaj dvadesetak mojih
podnesaka sažetih u mojoj Obrani od 3. 7. 2018. koja je dostupna na linku:
https://www.scribd.com/document/387105606/Obrana-3-7-18 s ukupno preko 60 strana teksta i preko
330 strana materijalnih dokaza) vidi se zašto sam ja gore na str. 4 napisao da je hrvatsko pravosuđe „za sada“ na
120. mjestu na svijetu.
Hrvatsko pravosuđe, naime, koje potpuno ignorira materijalne dokaze tj. apsolutnu materijalnu stvarnost –
a što je na krajnje vulgaran i sirov način u svojoj nakaradnoj presudi namjerno iznova i iznova drsko činila sutkinja
Božica Barlović - ne može se dugo zadržati niti na tom bijednom mjestu, i zato je Svjetski ekonomski forum i naveo da
ta Hrvatska pozicija ima tendenciju daljnjeg oštrog pada, vjerojatno na predposljednje ili posljednje mjesto na svijetu
(iako se Hrvatska već u ovom času nalazi iza pedesetak najzaostalijih afričkih zemalja)!
To je posljedica kršenja zakona i zapravo, kolokvijalno rečeno, namjernog zvjerskog iživljavanja za koje sam
dao konkretne primjere u ovom Odgovoru, a koje svatko može lako sam vidjeti na Internetu, na navedenim linkovima.
Navedeno potpuno ignoriranje materijalnih dokaza tj. namjerna opstrukcija pravde od strane sutkinje
Barlović zapravo je identična postupanju odvjetnika tužiteljice Marka Sinovčića, koji je na ročištu 3. 11. 2017. tražio da
sud odbaci sve moje dokaze, u tom času njih 125 na ukupno oko 200 strana, osim 2 dokaza: onih pod brojem 92 i 95

7
(Zapisnik, str. 2)15, što je pokazalo da je odvjetnik Sinovčić svjestan da uz materijalne dokaze koje sam ja priložio u spis,
on zna da kod psihički zdravog suca koji je tada vodio predmet (Blažekovića), on taj sudski postupak ne može dobiti.
Dokle je Sinovčić išao u svojoj nakaradi i manipuliranju, pokazuje i činjenica da je on čak tražio da sud ne
uzme u obzir prvu stranu (Dokaz 91) liječničkog kartona moje majke, pok. Anice nego samo drugu (Dokaz 92), tj. da
sud kao dokaz ne uzme prvu stranu jednog te istog papira nego samo drugu, što je sudac Blažeković naravno bio odbio
jer nije bio psihički bolestan (vidjeti o tome Zapisnik Obranu od 3. 7. 2018., str. 34). Blažeković je dakle usvojio sve
moje dokaze, ali je Barlovićka odlučila tome doskočiti na način da ih sve – ignorira, te ih u presudi uopće
ne spominje.

Popis vrlo očitih, namjernih manipulacija i namjernih svjesnih neistina tj. laži sutkinje Barlović
kojima je ona na drzak i sirov način pokušala argumentirati svoju nakaradnu presudu:

Na str. 9 presude sutkinja Barlović kao vjerodostojan navodi iskaz tužiteljice da je tužiteljičina i moja majka bila
(1.) „jako rastrojena“ , da se (2.) „liječila“ i (3.) „imala više pokušaja samoubojstava“ i da je tužiteljica (4.) „jednom
prilikom bila upozorena od strane liječnika psihijatra da je majka sklona samoubojstvu“.
Sutkinja Barlović je u ovo svojem navodu namjerno ignorirala stvarnost tj. dokazanu materijalnu istinu, koja je
dokazana javnim ispravama i drugim dokumentima – njih oko 50(!) – među koje spada i majčino Otpusno pismo čiju
je pribavu zatražila sama tužiteljica, te je ignorirala i međusobno kontradiktorne izjave same tužiteljice, koje izravno
pobijaju sve gornje navode, na što sam ja u više navrata upozoravao tijekom postupka i to u nizu mojih podnesaka.

1. namjerna neistina tj. laž / manipulacija sutkinje Barlović


Najprije, da mama nije bila „jako rastrojena“ dokazao sam već u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog
2017., pa iznova u Podnesku od 20. travnja 2018., sadržaj kojeg podneska prenesen u mojoj Obrani od 3. 7. 2018. na
str. 38, kako slijedi:
„…laž je i navod tužiteljice da ja mama bila „jako rastrojena“, i to je kao laž dokazano još u mom
odgovoru na 3. tužbu, jer je svakom razumnom jasno da „jako rastrojena“ osoba ne može:
1) raditi u školi s djecom, i dobivati republičke (=sada državne) nagrade (Dokazi 64-67 i 75);
2) oslikavati javne prostore (Dokazi 71-74);
3) izlagati slike na skupnim izložbama (Dokaz 69-70);
4) ilustrirati knjige poezije (Dokazi 81-85);
5) uređivati 2 školska časopisa u Varaždinu i Zelini i pisati za iste (Dokazi 68,79, 80, 86);
6) pripremati predavanja za stručne aktive (Dokazi 76-78, 87-89);
7) slikati akvarel-ilustracije za knjigu o varaždinskim baroknim portalima za najeminentnijeg naručitelja
(Dokaz 90 i Dokaz 28, br. 2);
8) slikati ulja na platnu za sebe (Dokaz 28 – br. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 11, 13, 14 i Dokaz 97 tj. 100 - o
kojem svakako vidjeti Odgovor na 3. tužbu, str. 5, odl. 1-4.)!“

2. namjerna neistina tj. laž / manipulacija sutkinje Barlović


Da se mama nije „liječila“, nego da je nakon brutalnog fizičkog i verbalnog nasilničkog nasrtaja ovdje tužiteljice
i pok. oca na nju (o čemu točno je riječ, opisao sam još u Podnesku od 24. veljače 2014. u prekršajnom predmetu kojeg sam pravomoćno
dobio [presude = ovdje Dokaz 4-5] a temeljem ključnog pasusa iz tog podneska kojeg sam skenirao i prenio, objasnio sam u svojoj Obrani od 3.
7. 2018. na str. 38) završila na psihijatriji, na promatranju, a ne na liječenju, kao je to razvidno je iz čak 2 specijalistička
nalaza, koja sam oba citirao najprije u podnesku od 6. 3. 2018., pa u svojoj Obrani od 3. 7. 2018., na str. 24-25:
I.
Iz „majčinog zdravstvenog kartona iz bolnice dr. Mladen Stojanović koji pokazuje da moja i tužiteljičina
majka Anica UOPĆE NIJE IMALA NIKAKVU DIJAGNOZU (vidjeti ovdje u prilogu iznova priloženi Dokaz 91 –
vidi se da je polje „12. Dijagnoza“ iako ima 3 retka za ispunjavanje ostalo POTPUNO PRAZNO!), da je prvi put

15Vidjeti link: https://www.scribd.com/document/376406570/Zapisnik-23-11-2017, str. 2

8
psihijatru došla 22.XII 1981. (Dokaz 91 – pod 14.), da je psihijatra posjećivala ukupno 2 mjeseca (Dokaz 92), da nije
imala pripisane nikakve lijekove (Dokaz 92), te da je u času smrti predavala djeci u školi (Dokaz 92).

II.
Iz majčinog otpusnog pisma iz bolnice dr. Mladen Stojanović od 14. 12. 1981. (ovaj spis, list 289 = u podnesku
od 6. ožujka 2018. priloženi Dokument I) iz kojeg nepobitno proizlazi da je moja i tužiteljičina majka bila duševno
posve zdrava osoba:
„…mišljenja smo da još uvijek ne postoje sigurni znaci jednog endogenog procesa, pa je ovo stanje
shvaćeno kao psihotična epizoda u specifičnoj životnoj situaciji.“
Šef odjela socijalne psihijatrije Prim. dr. N. Lazić“

3. namjerna neistina tj. laž / manipulacija sutkinje Barlović


Da mama nije „imala više pokušaja samoubojstava“ pokazalo se iz više kontradiktornih iskaza same tužiteljice,
koja je u različitim prilikama navodila različite izmišljotine o navodnim majčinim samoubojstvima, jedanput tvrdeći da
se mama triput pokušavala ubiti, drugi put da je to pokušala jednom, i treći put da je to pokušavala dva puta, o čemu
sam vrlo detaljno govorio u Podnesku od 20. travnja 2018. na str. 2-3, te ponovno u Obrani od 3. 7. 2018., na str. 36.:
„…iz gornjeg navoda vidimo da tužiteljica implicira (Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 2) da je njezina i moja
majka jednom pokušala samoubojstvo, dok je tijekom svog iskaza kao svjedoka istoga dana - 23. studenog 2017.
kontradiktorno navela da je mama pokušala samoubojstvo dva puta (Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 3: „…pa je
tako jednom prilikom popila tablete dok smo bili na Hvaru, a drugi puta ju je ujna našla svu izrezanu na livadi u
Varaždinu“), dok je u 3. tužbi mamu proglašavala luđakinjom tj. „dugogodišnjim duševnim bolesnikom“, tvrdeći da je
„suicid…čak tri puta isti pokušala“(!!) (3. tužbe je priložena u spis kao Dokaz 61/A).
Da je navod da je mamu „ujna našla svu izrezanu na livadi u Varaždinu“, detaljno je, temeljem dopisa iz Opće
bolnice Varaždin od 12. srpnja 2018. (spis, list 551) dokazano u mom podnesku od 26. rujna 2018., str. 1. U tom dopisu
(dobijenom putem suda, a upravo na traženje tužiteljice na ročištu 3. 7. 2018. – Zapisnik, str. 3) najme jasno stoji da
mama 1981. nije bila primljena u bolnicu kao ležeći pacijent, te ako uopće i jest, da je tretirana samo „ambulantno“, pa
je dakle navedena radikalno-klevetnička tvrdnja tužiteljice da se mama „sva izrezala“ i laž, i kleveta i krivokletstvo.

4. namjerna neistina tj. laž / manipulacija sutkinje Barlović


Da je navod tužiteljice da je ona „jednom prilikom bila upozorena od strane liječnika psihijatra da je majka
sklona samoubojstvu“ prozirna izmišljotina, nepobitno proizlazi iz čak 2 gore već navedena specijalistička dokumenta:
majčinog zdravstvenog kartona (Dokaz 91-92) i majčinog Otpusnog pisma (spis, list 289), jer u niti jednom od ta 2
specijalistička nalaza ništa takvoga ne stoji, pa je jasno da je riječ o izmišljotini i laži.

5. namjerna neistina tj. laž / manipulacija sutkinje Barlović


U zadnjem odlomku Presude na str. 9, sutkinja Barlović je pribjegla vrlo sirovoj i očitoj manipulaciji navodeći:
„sve navedeno proizlazi iz liječničke dokumentacije na listovima 562, 563 i 564 spisa, a upućuje da je ista (majka
optuženika i privatne tužiteljice) imala zdravstvenih poteškoća psihičke prirode što je privatna tužiteljica potvrdila u
svom iskazu….“
Ovdje je riječ o vrlo očitom, namjernom izvrtanju kronološkog reda i smisla dokumenata na koje se Barlovićka
poziva.
Naime, dokumenti pod navedenim brojevima (majčin zdravstveni karton i Otpusno pismo iz Bolnice dr. Mladen
Stojanović, tj. danas Bolnice Sestara milosrdnica) priloženi su u spis MNOGO RANIJE nego što to sutkinja Barlović
prikazuje, te se primjerice Otpusno pismo nalazi već na listu 289 spisa, kako ga ja uostalom navodim na mnogo mjesta
u mojim podnescima (vidjeti npr. moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 11, 25, 27, 36, 37, 38): navedena 2 dokumenta
priloženi su u spis zato da bi dokazali da je laž i svjesna kleveta navod tužiteljice u njezinoj 3. tužbi u kojoj je ona tvrdila
da ja mama bila „dugogodišnji duševni bolesnik“ (vidjeti 3. tužbu str. 2 = Dokaz 61).

9
O tome je uostalom vrlo opsežno, na čak 9 strana bilo govora u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog
2017.16, a koji je prenesen u Obrani od 3. 7. 2018. na str. 20-32.
Ukratko se ta argumentacija može svesti na četrdesetak neoborivih materijalnih dokaza da pok. mama nije bila
„dugogodišnji duševni bolesnik“: ti dokazi krajnje su detaljni i sačinjavaju 2 veće skupine dokumenata, kako je to već
izneseno u Obrani od 3. 7. 2018. na str. 22-25 i str. 38, što ovdje prenosim u skraćenoj formi:

1) Indirektni materijalni dokazi iz perioda 1978.-1982. (Dokazi 22, 28 i 64-97) koji dokazuju da je moja i
tužiteljičina majka zadnjih 5 godina života bila puno prezaposlena, da bi dospjela biti „duševni bolesnik“, jer
da jest, ona sigurno ne bi mogla:
1) raditi u školi s djecom, i dobivati republičke (=sada državne) nagrade (Dokazi 64-67 i 75);
2) oslikavati javne prostore (Dokazi 71-74);
3) izlagati slike na skupnim izložbama (Dokaz 69-70);
4) ilustrirati knjige poezije (Dokazi 81-85);
5) uređivati 2 školska časopisa u Varaždinu i Zelini i pisati za iste (Dokazi 68,79, 80, 86);
6) pripremati predavanja za stručne aktive (Dokazi 76-78, 87-89);
7) slikati akvarel-ilustracije za knjigu o varaždinskim baroknim portalima za najeminentnijeg naručitelja (Dokaz 90 i
Dokaz 28, br. 2);
8) slikati ulja na platnu za sebe (Dokaz 28 – br. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 11, 13, 14 i Dokaz 97 tj. 100 - o kojem svakako
vidjeti Odgovor na 3. tužbu, str. 5, odl. 1-4.)!“
….a sve je to uspjela, pa je jasno da nije bila nikakav, a kamoli „dugogodišnji“ „duševni bolesnik“

2) Izravni materijalni dokazi – medicinski nalazi:


A) majčin zdravstveni karton iz bolnice dr. Mladen Stojanović koji pokazuje da moja i tužiteljičina majka Anica
UOPĆE NIJE IMALA NIKAKVU DIJAGNOZU (vidjeti ovdje u prilogu iznova priloženi Dokaz 91 – vidi se da je
polje „12. Dijagnoza“ iako ima 3 retka za ispunjavanje ostalo POTPUNO PRAZNO!), da je prvi put psihijatru došla
22.XII 1981. (Dokaz 91 – pod 14.), da je psihijatra posjećivala ukupno 2 mjeseca (Dokaz 92), da nije imala pripisane
nikakve lijekove (Dokaz 92), te da je u času smrti predavala djeci u školi (Dokaz 92).
Radi tih je činjenica koje na najdirektniji uopće mogući način izravno pobijaju (svjesno lažne) navode tužiteljice o
mojoj i njezinoj mami kao o „dugogodišnjem duševnom bolesniku“, punomoćnik tužiteljice je na ročištu 23. studenog
2017. zatražio da se iz mojih dokaza izuzme (i) prva strana majčina kartona kod prim. dr. N. Lazića, a ostavi druga
stranica istoga kartona tj. istoga lista papira(!) jer prva stranica pokazuje da mama uopće nije bila duševno bolesna a
kamoli „dugogodišnji duševni bolesnik“ jer je psihijatra kao zdrava osoba (bez dijagnoze) posjećivala svega 2 mjeseca.
Takvim neetičnim a i zakonski neutemeljenim traženjem odvjetnik Sinovčić je javno pokazao krajnji prijezir prema
inteligenciji i časti predmetnoga suca Blažekovića, zatraživši da taj sudac kao dokaz prihvati drugu stranicu istog papira
(kartona), ali ne i prvu (sic!).

B) Majčino otpusno pismo iz bolnice dr. Mladen Stojanović od 14. 12. 1981. (ovaj spis, list 289 tj. u podnesku od 6. ožujka
2018. priloženi Dokument I) iz kojeg nepobitno proizlazi da je moja i tužiteljičina majka bila duševno posve zdrava
osoba:
„…mišljenja smo da još uvijek ne postoje sigurni znaci jednog endogenog procesa, pa je ovo stanje shvaćeno kao
psihotična epizoda u specifičnoj životnoj situaciji.“
Šef odjela socijalne psihijatrije
Prim. dr. N. Lazić
Dakle nije bilo uopće nikakve „duševne bolesti“, a kamoli „dugogodišnje“ kako je to tužiteljica u svojoj. 3.
tužbi lažno navela. Uostalom nakaradna je implicitna tvrdnja tužiteljice da bolnice puštaju van „dugogodišnje duševne
bolesnike“ da rade s osnovnoškolskom djecom što je s mamom bio slučaj (Dokaz 92) i tako nešto može tvrditi samo

16Vidjeti link: https://www.scribd.com/document/364034687/Odgovor-na-3-tu%C5%BEbu-i-dokazi

10
zla i poremećena osoba, što je tužiteljica u prethodnom, prekršajnom postupku za sebe i priznala da jest – psihički
bolesnik (Dokaz 56, str. 4 (2. odlomak) i str. 5 (zadnji navod)).
Dakle u ovoj situaciji vidimo da 2 osobe (tužiteljica i sutkinja) koje su obje, kako se vidi iz cjelokupnog sadržaja
ovog Odgovora, u radikalnom sukobu sa stvarnošću, koju stvarnost tj. materijalnu istinu njih 2 kontinuirano i
opetovano drsko negiraju - luđakinjom prikazuju osobu kojoj njih 2 (mediokriteti i štetočine koje sud pretvaraju u
svoju prćiju za vlastito vulgarno bezakonje i iživljavanje) ni po čemu nisu bile ni do gležnja, i koja za razliku od njih 2
ima specijalističke nalaze da je psihički zdrava (dok tužiteljica čak ima nalaze da je psihički bolesna = Obrana od 3. 7. 2018., str. 17, i
Dokaz 56, str. 4 (2. odlomak) i str. 5 (zadnji navod)), te brojne nagrade da je profesionalno vrlo uspješna, što njih dvije nemaju,
niti će imati, osim ukoliko, naravno, svoja imena koja će biti istaknuta u knjizi „Hrvatska pravosudna industrija smrti“
ne smatraju uspjehom.

6. namjerna neistina tj. laž / manipulacija sutkinje Barlović


U zadnjim recima na istoj 9. strani svoje presude, sutkinja Barlović je iznijela svoje ključne prozirne
manipulacije i namjerne neistine tj. laži kojima je na sirov način pokušala neosnovano opravdati svoju nakaradnu
osuđujuću presudu protiv mene, navodeći:
„…optuženikov navod da je privatna tužiteljica (6.) navela majku na samoubojstvo i da joj nije pružila nužnu
pomoć te (7.) oba roditelja poslala u smrt, ničime nije potkrijepljen…“
Taj navod pokazuje da sutkinja Barlović čak 10 svojih kolega sudaca (Maju Matković Šoić - Dokaz 4; Goranku
Ratković, Rinu Busti, Anđu Ćorluka – Dokaz 5; Tihanu Bokan, Zvjezdanu Murat Milas, Marinu Nikolić - Dokaz 8;
Gordanu Paljevec, Aleksandru Holjevac i Jadranku Kos - Dokaz 10) smatra „nikime“ tj. njihove presude u korist mene
i moje svjedokinje medicinske sestre Marica Gagić „ničime“ i to u predmetima u kojima smo svjedokinja Gagić i ja bili
tuženi od iste tužiteljice radi istih izjava radi kojih sam i ja tužen ovdje te u kojima je tih 10 sudaca presudilo u našu
korist, što je sutkinja Barlović, vidimo, namjerno ignorirala, iako je za te presude dobro znala jer sam se na te presude,
od samog Odgovora na (prvu) tužbu uz koju sam ih priložio kao Dokaze 4, 5, 8-10, pozvao na te presude na nekoliko
stotina mjesta tijekom glavne rasprave, te samo u mojoj pisanoj Obrani od 3. 7. 2018. na čak 60 mjesta (na str.: 2, 3,
4, 5, 6, 9, 10, 12, 18, 19, 20, 25, 32, 34, 37, 39, 41, 42, 47), pa je savršeno jasno da se u njezinom ignoriranju te 4
presude zapravo radi o krajnje moguće pristranom tj. zlonamjernome postupanju sutkinje Barlović!

Naime, kako sam to iznio još u Odgovoru na (prvu) tužbu od 1. 3. 2017., te ponovo u Obrani od 3. 7. 2018. na
str. 4-7, sve te 4 presude, koje je donijelo čak 10 sudaca su potvrdile kao točan iskaz svjedokinje Marice Gagić od 10.
10. 2013. koji glasi: „Poznata mi je situacija kada se Dijana Vranković uputila na Centar za socijalnu skrb u Zagrebu,
Peščenica i pred socijalnom radnicom dala izjavu da se „odriče majke Anice Vranković, jer da se nije dobro brinula
za nju, da ju je hranila na silu i slično“. Pok. Anica Vranković za života mi je pokazala originalno rješenje Centra u
kojem je stajala ta izjava i ja sam je pročitala da bi 3 dana nakon toga počinila suicid, a prije tog čina me izvijestila
da više nema smisla njezin život, jer se njezina kćer nje odrekla.“
Drska je dakle i radikalno zlonamjerna laž sutkinje Barlović da navod o tužiteljičinom navođenju majke na
samoubojstvo i (na navedeni način) nepružanju nužne pomoći ja nisam niči potrkijepio, obzirom da sam ga potkrijepio
iskazom svjedokinje, koji iskaz je ovjeren kao vjerodostojan i točan s čak 4 prvostupanjske i drugostupanjske presude
(Dokazi 3-5 i 8-10).

SUTKINJA BARLOVIĆ NAMJERNO ZANEMARUJE PRIZNANJE TUŽITELJICE U ZAPISNIK, DA JE MOJ NAVOD O


NJEZINOM ODRICANJU OD MAJKE - ČIME JU JE NAVELA NA SUICID, BIO ISTINIT
Da je zlonamjernost sutkinje Barlović u ovoj presudi bila maksimalna, tj. najveća uopće moguća, pokazuje i
činjenica da je na ročištu 5. studenog 2018. tužiteljica preko svog punomoćnika u Zapisnik priznala da se ona doista
odrekla pokojne majke – kako je to svjedokinja Gagić (koju je tužiteljica radi te izjave neosnovano tužila i za nju tražila 5 godina
zatvora te je tu tužbu hametice izgubila – ovdje Dokaz 8-10), dana 10. 10. 2013. u svojem iskazu pred sudom i kazala (Dokaz 3)
te što sam ja citirao, radi čega me tužiteljica i tužila, ali je sada navela da se „ne radi o nekoj ozbiljnoj izjavi odraslog
čovjeka“ (Zapisnik od 5. 11. 2018., str. 7). Dakle izjava je postojala, a da je bila vrlo ozbiljna i zlonamjerna,

11
svjedoče ne samo činjenica da je ta izjava službeno dana pred CZSS PEŠĆENICA (Dokaz 3, 6, 9), nego i okolnosti pod
kojima je bila dana, a koje sam detaljno opisao u Obrani od 3. 7. 2018. na str. 1-8, 10-12, 20-31 i 37-40, te konačno
činjenica da je ta izjava rezultirala majčinom smrću, što svakako ne bi bilo moguće za neku „neozbiljnu izjavu“. Zar ne?
Uostalom, i sama tužiteljica mi je još u lipnju 1989. U DVA NAVRATA sama kazala tj. priznala da je ONA
ODGOVORNA ZA MAJČINU SMRT, što sam istakao još u svojem Odgovoru na 1. tužbu od 1. 3. 2017. (str. 3), poslanom
sudu u roku od samo 1 dan od primitka te tužbe, a koji Odgovor je prenesen i u mojoj pisanoj Obrani od 3. 7. 2018.,
na str. 7.: tužiteljica činjenicu da mi je to priznala, tijekom cijelog ovog postupka nikad nije poricala, a njezin je
odvjetnik tu činjenicu čak i izrijekom priznao, iako je neosnovano i neprofesionalno pokušao umanjiti njezin značaj.

7. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Jednako je sirovo drska i krajnje zlonamjerna svjesna neistina tj. laž sutkinje Barlović da ničim nije potkrijepljen
moj navod da je tužiteljica (7.) „oba roditelja poslala u smrt…“ (sutkinja Barlović tu namjerno izostavlja dio rečenice
koji glasi: „…što je 2015. utvrdio i sud“) jer je taj navod:

1) u slučaju pok. majke Anice, kako sam to obrazložio još u svojem Odgovoru na 1. tužbu od 1. 3. 2017. i kako
smo to vidjeli gore pod: 6. potkrijepljen iskazom svjedokinje Gagić (Dokaz 3) kojeg su potvrdile kao vjerodostojnog čak
4 presude koje su donijela 4 suda s ukupno 10 sudaca (Dokazi 4-5 i 8-10) pa pokušavajući sama pobiti te 4 presude 10
sudaca sutkinja Barlović ide sama protiv svih i zapravo ruši hrvatski pravni poredak, te dakle naočigled postupa kao
teško poremećena osoba, što je vjerojatno posljedica njezinog dugogodišnjeg bavljenja crnom magijom o kojem su
već pred nekoliko godina pisali domaći i strani elektronički mediji (Internet – portali), što je lako provjeriti.
Uostalom, tu je odgovornost za majčinu smrt, kako je naznačeno gore pod: 6. tužiteljica 1989. meni sama
dvaput PRIZNALA, na što sam upozorio još u mom Odgovoru na tužbu od 1. 3. 2017., i to tužiteljica tijekom postupka
nije nijednom poricala, a tu je činjenicu PRIZNAO (iako je njezin značaj pokušao neodgovorno i neprofesionalno
umanjiti) i tužiteljičin odvjetnik Marko Sinovčić, na ročištu 5. studenog 2018. (Zapisnik od 5. 11. 2018., str. 7).

2) i u slučaju odgovornosti tužiteljice za smrt pok. oca Dinka, ta je odgovornost davno i detaljno dokazana tj.
potkrijepljena, kako je to navedeno u mojoj Obrani od 3. 7. 2018. na str. 12:
„Kako sam to istakao već u podnesku od 27. studenog 2017., str. 3-4, pod: III., ja sam tu istu činjenicu (odbijanja
tužiteljice da proda svoj dio u navedenoj kući da bi se ocu spasio život) javno iznio još u „Zelinskom glasniku“ od
prosinca 2002. (u Podnesku od 3. 11. 2017. priloženi Dokaz 55, str. 42/c), i tužiteljica me za moje javno, novinsko
navođenje te činjenice nije tužila ni tada, niti u niz od čak 5 navrata kasnije taksativno nabrojanih temeljem priloženih
dokaza u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017., na str. 8, pod: 2, brojevi 2-6:
1) moje pismo čitatelja u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (Dokaz 55, str. 42/c-d)
2) moja izjava u „Večernjem listu“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 100, 3. stupac)
3) moj intervju u Prigorskom glasniku - prosinac/2012. (Dokaz 116, naslov i 6. stupac)
4) moje pismo čitatelja u Prigorskom glasniku – svibanj 2013. (Dokaz 117, 2. stupac-podnaslov)
5) moj Podnesak i požurnica od 24. veljače 2014., str. 5, 3 odlomak i slika (Dokaz 55, str. 5)
6) moj članak u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, str. 63
Dakle ja sam godinama i godinama istu činjenicu bio javno ponavljao, i tužiteljica me nije tužila, nego me tužila
tek sada kada je svjedok – pok. g. Matura (=Marečić Zvonko) poduzetnik koji je htio kupiti kuću za 100.000 DEM (o
tome sam govorio još 2002. – vidjeti Dokaz 55, str. 42/c i Dokaz 116) u međuvremenu umro, pa takvo postupanje
ovdje tužiteljice predstavlja tipičnu zloporabu VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM, a na što sam ovaj sud
vrlo detaljno izrijekom upozorio još u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017. (str. 8, pod: 2), detaljno navodeći
sve prigode u kojima tužiteljica na moje navođenje iste ove činjenice nije reagirala (u periodu 2002.-2014.!), tuživši
me tek sada, kada je saznala da je svjedok, gdin Matura umro, pa je (i) u tom dijelu te tužbe riječ o nezakonitoj
manipulaciji i zloporabi, tj. o obijesnom parničenju!
Važno je istaći da ugovori o posredovanju u prodaji nekretnina koje je na ročištu 3. studenog 2017. priložila
sama tužiteljica (firme Impatex i Brzo) dodatno dokazuju točnost mog navoda jer se iz ugovora s firmom Impatex,

12
kojeg je rukom ispunila sama tužiteljica, vidi da je tužiteljica za navedenu kuću tražila 180.000 DEM. Ona od te cijene
nije odustajala, iako sam ja istu kuću, jer bi se time znatno (za godinu i pol dana!) ubrzao odlazak pok. oca na operaciju
srca, bio spreman prodati za 100.000 DEM, kako sam naveo u mom novinskom napisu još 2002. godine (vidjeti Dokaz
55, str. 42/c), i o tome sam detaljno govorio već u mom podnesku od 27. studenog 2017., str. 3, pod: III. već tamo sam
istakao da mi je tadašnja predsjednica suda u Sv. Ivanu Zelini Jasna Galešić, kada sam joj 2002. ovo kazao, rekla da se
u postupanju tužiteljica radi o nepružanju nužne pomoći, i ja to čitavo vrijeme tvrdim i svi ostali pravnici s kojima sam
kontaktirao su mi potvrdili da je to točno.“

Što se tiče tužiteljičina nepružanja nužne pomoći ocu Dinku 1994. odbijanjem da gdinu Maturi zajedno
samnom proda kuću za 100.000 DEM tužiteljica je tu činjenicu u početku odbijala priznati (Zapisnik od 23. studenog
2017., str. 3) na što sam se osvrnuo u mom podnesku od 20. travnja 2018. te ponovno u Obrani od 3. 7. 2018 na str.
40:
„Laž je i da kupaca za nekretnine – nedovršenu kuću u Zelini - nije bilo, jer je takav kupac, gdin Matura
(=Marečić Zvonko – Dokaz 55, str. 5) postojao, i to baš onda kada je bio potreban novac za očevu operaciju srca, ali je
tužiteljica tog kupca odbila, kako sam već 2014. (pa i 2002. – Dokaz 55, str. 42, 2-3. stupac) opisao, zbog „preniske“
ponude, radi čega je otac godinu i pol kasnio na operaciju srca, na kojoj je i umro, a što sam sve obrazložio u više
navrata, a najdetaljnije u svojem podnesku od 27. studenog 2017., str. 3-4, pod: III, te ovdje u ovoj Obrani na str. 13 i
21.“
Odvjetnik tužiteljice je međutim na ročištu 5. 11. 2018. (Zapisnik, str. 7) implicite PRIZNAO da je u navedenoj
prilici tužiteljica odbila gdinu Maturi prodati kuću, ne negiravši više kao ranije taj moj navod, već iskazavši kako je:
„hipotetsko pitanje da li se uopće prodajom kuće moglo spasiti njihovog oca.“ To je jedna ljigava fiškalska manipulacija
odvjetnika-klevetnika Sinovčića (koji me tijekom postupka oklevetao više desetaka puta i koji se tijekom suđenja stalno
verbalno iživljavao na mojoj mrtvoj majci, pokazujući time svoju agresivnu, morbidno zlu i pokvarenu ćud) jer ja nisam
niti spekulirao o tome što je on naveo, nego sam tvrdio da tužiteljica ocu nije pružila nužnu pomoć, jer je 1994. odbila
za spas očeva života prodati kuću gdinu Maturi, što na kraju niti ona, niti Sinovčić nisu negirali (Sinovčić je - izlanuvši
se - to implicite čak u zapisnik i priznao) a na što me (na činjenicu nepružanja nužne pomoći odbijanjem prodaje kuće
za spas očeva života) upozorila još sutkinja Jasna Galešić (vidjeti moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 13, 20, 54).

Otac je radi toga otišao godinu i pol kasnije (Obrana od 3. 7. 2018., str. 12, 13, 34, 40), u mnogo lošijem stanju
na operaciju srca, i svakako je ta činjenica, za koju je tužiteljica odgovorna znatno smanjila njegove šanse na toj
operaciji, nakon koje je i umro.

8.-13. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Upravo čudesno je perfidna i zlonamjerna 8. laž/manipulacija sutkinje Barlović u kojoj ona na početku str. 10
presude tvrdi da moje pozivanje na navod (8.) „Marije Gagić“ koja da je (9.) „mi“ je govorila o odgovornosti tužiteljice
za smrt majke, ne predstavlja (10.) „po ocjeni suda“ okolnost koja ima dokaznu vrijednost, jer da ista navodno (11.)
„nema službenu potvrdu“ i (12.) „ničim nije kao takva potkrijepljena“ (13.) „pa se može tumačiti i kao informacija
dobivena proizvoljnim prepričavanjem“.
Koliko iskrene i krajnje duboke pokvarenosti i lažljivosti u svega nekoliko redaka!
Najprije, „Marija Gagić“, zapravo: Marica Gagić, navedenu izjavu iz koje se vidi da je tužiteljica svojim
odricanjem majku navela na samoubojstvo, uopće nije dala meni, nego sudu, i zato sam ju ja tijekom postupka cijelo
vrijeme i spominjao kao „svjedokinju Maricu Gagić“, na nekoliko stotina mjesta što sutkinja Barlović namjerno
ignorira!
Drugo, po ocjeni čak 4 suda, ta izjava svjedokinje Gagić ima dokaznu vrijednost, pa su zato ta 4 suda s ukupno
čak 10 sudaca i donijeli (po jednako umobolnim tužbama kao što je bila ova, kojoj je sutkinja Barlović odlučila – pljujući time na rad 10
kolega, dati za pravo) presude u moju korist, i u korist svjedokinje Gagić (Dokazi 4-5 i 8-10).
Dakle drska je i primitivna laž, te simbolično javno vršenje velike nužde na glave 10 svojih kolega navod sutkinje
Barlović da sudski iskaz svjedokinje Gagić nije potkrijepljen i nema dokaznu vrijednost, obzirom da je čak 10 sudaca

13
sudaca (Maja Matković Šoić, Goranka Ratković, Rina Busti, Anđa Ćorluka, Tihana Bokan, Zvjezdana Murat Milas,
Marina Nikolić, Gordana Paljevec, Aleksandra Holjevac i Jadranka Kos) utvrdilo suprotno, te je svojim četirima
presudama potvrdilo taj iskaz kao činjenično točan (Dokazi 4-5 i 8-10).
Štoviše, da je iskaz svjedokinje Gagić itekako ima snagu notorne informacije, potvrdili su i CZSS Pešćenica i
CZSS Sv Ivan Zelina, pa upravo tim temeljem u prvostupanjskoj presudi sutkinja Tihane Bokan, Zvjezdane Murat Milas,
i Marine Nikolić izrijekom i stoji da je utvrđeno stanje potpuno u skladu s onim što je iskazala svjedokinja Gagić, te da
je utvrđeno da su „protivno navodima u optužnici (tužiteljice Dijane Zoričić) u Centrima za socijalnu skrb Sv. Ivan Zelina
i Pešćenica postojali spisi koji su se odnosili na obitelj Vranković i to i prije i poslije smrti Anice Vranković.“ (Dokaz 9 –
podcrtano).
To da je sutkinja Barlović svjesno javno izvršila simboličku veliku nuždu na čak 5 institucija RH, pokazuje da
ona zapravo negira ustavnopravni poredak RH i da joj svakako nije mjesto u pravosuđu, a niti u bilo kakvom radu s
ljudima.
Sutkinja Barlović je i ovdje zlonamjerno ignorirala činjenicu navedenu gore pod: 6., a to je da je odvjetnik
tužiteljice dana 5. 11. 1018. na zapisnik PRIZNAO da je izjava svjedokinje Gagić o odricanju tužiteljice od svoje majke,
čime ju je navela na suicid, bila točna, nastojavši tu stvar relativizirati riječima: „ne radi o nekoj ozbiljnoj izjavi odraslog
čovjeka“ (Zapisnik od 5. 11. 2018., str. 7). Dakle odvjetnik tužiteljice, također odvjetnice Zoričić je na zapisnik sutkinji
Barlović priznao da je navedena izjava postojala, a sutkinja Barlović je u presudi negirala tu činjenicu koju je sama
stranka, tužiteljica preko svog odvjetnika njoj u zapisnik javno priznala!
Može li netko uopće biti pristraniji i zlonamjerniji u svojoj radikalnoj negaciji stvarnosti i neprikrivenoj
opstrukciji pravde, nego što je to sutkinja Barlović?

14. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Vulgarna je i očita laž da: (14.)„Iz rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu broj KOV165/15 od 5. 10. 2015.
proizlazi naime da je odbačena optužnica protiv Marije Gagić zbog kaznenog djela davanja lažne izjave iz razloga jer je
nemoguće utvrditi koje izjave su dane pred nadležnim Centrom za socijalnu skrb u vrijeme donošenja odluke o
starateljstvu….“
Najprije, svjedokinja Gagić, koju sutkinja Barlović i ovdje, kao i gore pod 8. krivo navodi kao Mariju Gagić,
zapravo se zove Marica Gagić.
Obzirom da se ta svjedokinja na više stotina mjesta u spisu navodi kao Marica Gagić, jasno je da sutkinja
Barlović predmet uopće nije niti čitala, nago je krajnje moguće pristrano tj. zlonamjerno naprosto „copy-paste
metodom“ prekopirala pa prepričala navode i iskaze tužiteljice – kako to za neke suce navodi da rade sudac Tonči Majica u svojoj
knjizi „Copy – paste sudac“ – te je ignorirala sav ostali sadržaj, tj. oko 99,9% spisa, jer ona niti jedan moj priloženi dokaz od
njih preko 200 nigdje ne spominje, tj. ovaj jedan koji spominje, spominje na način nakaradnog i vulgarnog krivotvorenja
njegova smisla i sadržaja, naravno, bez navodnih znakova, pa je odmah jasno da je riječ o manipulaciji tj. laži, jer to što
ona tvrdi da u njemu piše – naravno, ne piše.
Upravo suprotno navedenoj 14. laži sutkinje Barlović, sud je utvrdio da se tužba tamo i ovdje tužiteljice Dijane
Zoričić odbacuje jer je tužiteljica u samoj tužbi lagala, tj. jer su „protivno navodima u optužnici, postojali spisi koji su
se odnosili na obitelj Vranković i to i prije i poslije smrti Anice Vranković“ te stoga „iz dokaza koji se nalaze u spisu ne
proizlazi osnovana sumnja da je okrivljena (Gagić) tada doista lažno iskazivala“ (Dokaz 9).
Ovdje i tamo tužiteljica se žalila, ali je višestupanjski sud zaključio da je njezina žalba bez argumenata te ju je
„odbio kao neosnovanu“ (Dokaz 10).
Sutkinja Barlović je i ovdje, po 3. put (zlo)namjerno ignorirala činjenicu navedenu gore pod: 6., a to je da je
odvjetnik tužiteljice Sinovčić dana 5. 11. 1018. na zapisnik priznao da je izjava svjedokinje Gagić o odricanju tužiteljice
od svoje majke, čime ju je navela na suicid, bila točna, nastojavši tu kobnu izjavu relativizirati riječima da se: „ne radi
o nekoj ozbiljnoj izjavi odraslog čovjeka“ (Zapisnik od 5. 11. 2018., str. 7). Dakle odvjetnik tužiteljice, također
odvjetnice Zoričić je na zapisnik sutkinji Barlović priznao da je navedena izjava postojala, a ona sada u presudi negira
tu činjenicu koju je sama stranka, tužiteljica preko svog odvjetnika njoj u zapisnik priznala!

14
15. i 16. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović
U 15. i 16. svojoj laži, sutkinja Barlović ja navela: „(15.)Optuženik svoje zaključke izvodi iz uopćenih tvrdnji
osobe koja mu je to navodno rekla, (16.) što nije ničim potkrijepio.“
Ova tvrdnja sutkinje Barlović pokazuje da ovo što ona piše kao presudu, nije de facto nikakav pravni dokument
nego naprosto autistično iživljavanje: naime, sutkinja Barlović je lagala da je svjedokinja Gagić meni rekla tvrdnje, jer
sutkinja Barlović dobro zna da ih je svjedokinja Gagić iskazala na sudu kao svjedok (Dokaz 3).
Laž je i da to „nisam ničime potkrijepio“ jer jesam, i to s čak 5 javnih isprava tj. dokaza prvog reda, još pred
gotovo 2 godine priloženim u spis, a na koje sam se u više stotina navrata tijekom postupka pozivao:
1) Iskazom svjedokinje Gagić (Dokaz 3)
2) Presudom Prekršajnog suda u Hvaru (Dokaz 4)
3) Presudom Visokog prekršajnog suda u Zagrebu (Dokaz 5)
4) Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu (Dokaz 8-9)
5) Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici (Dokaz 10)

17. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


U drugom odlomku presude na str. 10. sutkinja Barlović je navela toliko laži i manipulacija da ih je teško sve i
pobrojati!
Laž je da je „tužiteljica angažirala agenciju radi prodaje kuće“
Istina je da smo 2 agencije, a ne 1, angažirali tužiteljica i ja, kako se to vidi iz mojeg i tužiteljičina potpisa na
oba ta ugovora. Štoviše, MOJ JE POTPIS PRVI, IZNAD TUŽITELJIČINA.
O tome sam detaljno govorio tijekom glavne rasprave, te u svojoj Obrani od 3. 7. 2018. na str. 32 i 54!

18. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je podvala i manipulacija sutkinje Barlović navod u istom 2. odlomku na str. 10 presude da „je
njihovom ocu bilo osigurano bolničko liječenje i operacija u Americi, što optuženik također ne spori“
Ja nisam sporio tu činjenicu, ali jesam sporio laž tužiteljice da je ona sufinancirala očevu operaciju srca s puno
novaca, što je bila samo jedno od njezinih oko 30 krivokletstava iznesenih tijekom ovog postupka, a koja namjerna
drska krivokletstva sam sva dokazao tijekom moje obrane na čak oko 30 strana: vidjeti npr. moju Obranu od 3. 7.
2018., str. 33-58.
Evo mojeg navoda u Obrani od 3. 7. 2018., na str. 47 u kojem sam osporio i kao laž dokazao taj navod tužiteljice
u njezinom iskazu dana 6. ožujka 2018. (Zapisnik, str. 4)
„Laž je da je tužiteljica „sufinancirala [očevu] operaciju sa puno novca“ jer je pok. otac sav novac za tu operaciju
osigurao sam, prodajom 100 slika najeminentnijih hrvatskih umjetnika koje su mu oni u tu svrhu poklonili (Dokaz 149-
158) i to na aukcijama tih slika u Zagrebu (Dokaz 149), Varaždinu (Dokaz 159) i u Sv. Ivanu Zelini. To uostalom
dokazuje navod same tužiteljice koja u svojem pismu dr. Krajceru iz 1996., priloženom u spis na ročištu 3. studenog
2017., navodi kako su sredstva za liječenje oca su prikupljena „najvećim dijelom kroz donacije tatinih prijatelja i
kolega umjetnika čija smo djela prodali na aukciji“ - kako je to sama tužiteljica navela na 2. strani pisma, te što sam
i ja naveo temeljem Dokaza 104, na 8. strani mog Odgovora na 3. tužbu, pod: 3. Ostatak je naime osiguran prodajom
samih tatinih slika.
Štoviše, tužiteljica je ne samo nepružanjem nužne pomoći ocu (ne htijući kupcu g. Maturi prodati nedovršenu
kuću naslijeđenu samnom iza smrti pok. majke Anice, a kako bi otac na vrijeme otišao na operaciju srca u Houston –
vidjeti u mojoj Obrani str. 13, 21, 40) nego i naknadom očevih bolničkih troškova od HZZO-a (Dokaz 112) te lažnom
prijavom prebivališta u očevu derutnom montažnom stanu nakon njegove smrti 1996., kako na svoju odvjetničku
kancelariju ne bi plaćala zagrebački gradski prirez (vidjeti podnesak od 8. kolovoza 2017. te ovu Obranu na str. 12-15),
iz očeve smrti za koju je na način nepružanja nužne pomoći sama odgovorna – izvukla vrlo veliku materijalnu korist,
što pokazuje da je njezino sustavno postupanje nažalost doista „monstruozno“, kako ga je ona sama, točno, opisala.

15
19. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović
Namjerna je agresivna laž sutkinje Barlović navod: „…a kuća nije prodana jer nije bilo kupca. Iz navedenog
proizlazi da nije točno da se privatna tužiteljica nije angažirala u liječenju oca…“
Riječ je o laži iz koje se vidi da sutkinja Barlović ignorira čak i same navode tužbe svoje kolegice (koju poput vjernog
pseta jedino sluša, nadajući se valjda da će joj bogata kolegica dobaciti neku kost), jer u toj (2.) tužbi uopće niti ne stoji da sam ja
tvrdio da se tužiteljica nije angažirala u liječenju oca, nego da je tužiteljica: „odbila za spas njegovog života prodati
svoju polovicu u nedovršenoj kući naslijeđenoj iza majke (koje se pismeno odrekla), radi čega je on godinu i pol dana
kasnio na operaciju srca…“ (Tužba od 24. 3. 2017., str. 1), što je točno, i što dan danas tvrdim i tvrdit ću dok budem
živ.
O tome sam vrlo detaljno iskazivao tijekom moje obrane na više mjesta (Obrana od 3. 7. 2018., str. 12-13, 21,
40, 54), navodeći konkretnu situaciju kada, je i kome tužiteljica odbila prodati kuću, i time ocu pružiti nužnu pomoć, a
što je, kako smo vidjeli gore pod: 7. i sam odvjetnik tužiteljice-odvjetnice Zoričić u Zapisnik i priznao, pa ovdje ponovno
donosim taj pasus:
„Odvjetnik tužiteljice je međutim na ročištu 5. 11. 2018. (Zapisnik, str. 7) implicite PRIZNAO da je u navedenoj
prilici tužiteljica odbila gdinu Maturi prodati kuću, ne negiravši više kao ranije taj moj navod, već iskazavši kako je:
„hipotetsko pitanje da li se uopće prodajom kuće moglo spasiti njihovog oca.“ To je jedna ljigava fiškalska manipulacija
odvjetnika-klevetnika Sinovčića jer ja nisam niti spekulirao o tome što je on naveo, nego sam tvrdio da tužiteljica ocu
nije pružila nužnu pomoć, jer je 1994. odbila za spas očeva života prodati kuću gdinu Maturi, što na kraju niti ona, niti
Sinovčić nisu negirali (Sinovčić je - izlanuvši se - to implicite čak u zapisnik i priznao) a na što me (na činjenicu
nepružanja nužne pomoći odbijanjem prodaje kuće za spas očeva života) upozorila još sutkinja Jasna Galešić (vidjeti
moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 13, 20, 54).“

Dakle, obzirom da postoji priznanje punomoćnika tužiteljice da je navedena situacija u kojoj je tužiteljica odbila
prodati svoj dio u kući u Zelini gdinu Maturi postojala, te je dakle jasno da sam ja kazao istinu, te da dakle moja tužena
izjava nije kleveta, nije nužno niti iznositi druge dokaze da sam ja kazao istinu, ali obzirom da mi je sama tužiteljica još
1994., kako sam to već ovdje ranije naveo, kazala da su hrvatski suci takav ljudski ološ da ja to ne mogu niti zamisliti
(a što se na kraju, u konkretnim slučajevima vidimo, pokazuje posve točnim), ovdje ipak iznova iznosim te dokaze
(Obrana od 3. 7. 2017., str. 12-13):

„Kako sam to istakao već u podnesku od 27. studenog 2017., str. 3-4, pod: III., ja sam tu istu činjenicu (odbijanja
tužiteljice da proda svoj dio u navedenoj kući da bi se ocu spasio život) javno iznio još u „Zelinskom glasniku“ od
prosinca 2002. (u Podnesku od 3. 11. 2017. priloženi Dokaz 55, str. 42/c), i tužiteljica me za moje javno, novinsko
navođenje te činjenice nije tužila ni tada, niti u niz od čak 5 navrata kasnije, taksativno nabrojanih temeljem priloženih
dokaza u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017., na str. 8, pod: 2, brojevi 2-6:
1- moje pismo čitatelja u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (Dokaz 55, str. 42/c-d)
2- moja izjava u „Večernjem listu“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 100, 3. stupac)
3- moj intervju u Prigorskom glasniku - prosinac/2012. (Dokaz 116, naslov i 6. stupac)
4- moje pismo čitatelja u Prigorskom glasniku – svibanj 2013. (Dokaz 117, 2. stupac-podnaslov)
5- moj Podnesak i požurnica od 24. veljače 2014., str. 5, 3 odlomak i slika (Dokaz 55, str. 5)

Dakle ja sam godinama i godinama istu činjenicu bio javno ponavljao, i tužiteljica me nije tužila, nego me tužila
tek sada kada je svjedok – pok. g. Matura (=Marečić Zvonko) poduzetnik koji je htio kupiti kuću za 100.000 DEM (o
tome sam govorio još 2002. – vidjeti Dokaz 55, str. 42/c i Dokaz 116) u međuvremenu umro, pa takvo postupanje
ovdje tužiteljice predstavlja tipičnu zloporabu VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM, a na što sam ovaj sud
vrlo detaljno izrijekom upozorio još u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017. (str. 8, pod: 2), detaljno navodeći
sve prigode u kojima tužiteljica na moje navođenje iste ove činjenice nije reagirala (u periodu 2002.-2014.!), tuživši me
tek sada, kada je saznala da je svjedok, gdin Matura umro, pa je (i) u tom dijelu te tužbe riječ o nezakonitoj manipulaciji
i zloporabi!
Osobito je važno naglasiti da ugovori o posredovanju u prodaji nekretnina koje je na ročištu 3. studenog 2017.
priložila sama tužiteljica (firme „Impatex“ i „Brzo“) dodatno dokazuju točnost mog navoda, jer se iz ugovora s firmom
16
„Impatex“, kojeg je rukom ispunila sama tužiteljica, vidi da je tužiteljica za navedenu kuću tražila 180.000 DEM. Ona
od te cijene nije odustajala, iako sam ja istu kuću, jer bi se time znatno (za godinu i pol dana!) ubrzao odlazak pok. oca
na operaciju srca, bio spreman prodati za 100.000 DEM, kako sam naveo u mom novinskom napisu još 2002. godine
(vidjeti Dokaz 55, str. 42/c), i o tome sam detaljno govorio već u mom podnesku od 27. studenog 2017., str. 3, pod: III.
već tamo sam istakao da mi je tadašnja predsjednica suda u Sv. Ivanu Zelini Jasna Galešić, kada sam joj 2002. ovo
kazao, rekla da se u postupanju tužiteljica radi o nepružanju nužne pomoći, i ja to čitavo vrijeme tvrdim, i svi ostali
pravnici s kojima sam kontaktirao su mi potvrdili da je to točno.“

20. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je manipulacija i laž sutkinje Barlović navod: „Iz navedenog proizlazi da nije točno da privatna
tužiteljica… (20.) nije htjela prodati kuću.“
Radi se o sutkinjinom ponavljanju njezine prethodne laži, navedene ovdje pod: 19., pa obzirom da je riječ o
istoj Barlovićkinoj laži, i moje će dokazivanje da je riječ o laži biti isto kao maloprije pod: 19.:
„O navedenoj situaciji u kojoj je tužiteljica gdinu Maturi 1994. odbila prodati kuću za 100.000 dem, čime je
ocu u toj situaciji uskratila pružiti nužnu pomoć, detaljno sam iskazivao tijekom moje obrane na više mjesta (Obrana
od 3. 7. 2018., str. 12-13, 21, 40, 54), navodeći konkretnu situaciju kada je i kome tužiteljica odbila prodati kuću, i time
ocu pružiti nužnu pomoć, a što je, kako smo vidjeli gore pod: 7. i sam odvjetnik tužiteljice- odvjetnice Zoričić u Zapisnik
i priznao, pa ovdje ponovno donosim taj pasus:
„Odvjetnik tužiteljice je međutim na ročištu 5. 11. 2018. (Zapisnik, str. 7) implicite PRIZNAO da je u navedenoj
prilici tužiteljica odbila gdinu Maturi prodati kuću, ne negiravši više kao ranije taj moj navod, već iskazavši kako je:
„hipotetsko pitanje da li se uopće prodajom kuće moglo spasiti njihovog oca.“ To je jedna ljigava fiškalska manipulacija
odvjetnika-klevetnika Sinovčića jer ja nisam niti spekulirao o tome što je on naveo, nego sam tvrdio da tužiteljica ocu
nije pružila nužnu pomoć, jer je 1994. odbila za spas očeva života prodati kuću gdinu Maturi, što na kraju niti ona, niti
Sinovčić nisu negirali (Sinovčić je - izlanuvši se - to implicite čak u zapisnik i priznao) a na što me (na činjenicu
nepružanja nužne pomoći odbijanjem prodaje kuće za spas očeva života) upozorila još sutkinja Jasna Galešić (vidjeti
moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 13, 20, 54).“
Dakle, obzirom da postoji priznanje punomoćnika tužiteljice da je navedena situacija u kojoj je tužiteljica odbila
prodati svoj dio u kući u Zelini gdinu Maturi postojala, te je dakle jasno da sam kazao istinu, te da dakle moja tužena
izjava nije kleveta, nije nužno niti iznositi druge dokaze da sam kazao istinu, ali obzirom da mi je sama tužiteljica još
1994., kako sam to već ovdje ranije naveo, kazala da su hrvatski suci takav ljudski ološ da ja to ne mogu niti zamisliti
(a što se na kraju, u konkretnim slučajevima vidimo, pokazuje savršeno točnim), ovdje ipak iznova iznosim te dokaze
(Obrana od 3. 7. 2017., str. 12-13):

„Kako sam to istakao već u podnesku od 27. studenog 2017., str. 3-4, pod: III., ja sam tu istu činjenicu (odbijanja
tužiteljice da proda svoj dio u navedenoj kući da bi se ocu spasio život) javno iznio još u „Zelinskom glasniku“ od
prosinca 2002. (u Podnesku od 3. 11. 2017. priloženi Dokaz 55, str. 42/c), i tužiteljica me za moje javno, novinsko
navođenje te činjenice nije tužila ni tada, niti u niz od čak 5 navrata kasnije, taksativno nabrojanih temeljem priloženih
dokaza u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017., na str. 8, pod: 2, brojevi 2-6:
- moje pismo čitatelja u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (Dokaz 55, str. 42/c-d)
- moja izjava u „Večernjem listu“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 100, 3. stupac)
- moj intervju u Prigorskom glasniku - prosinac/2012. (Dokaz 116, naslov i 6. stupac)
- moje pismo čitatelja u Prigorskom glasniku – svibanj 2013. (Dokaz 117, 2. stupac-podnaslov)
- moj Podnesak i požurnica od 24. veljače 2014., str. 5, 3 odlomak i slika (Dokaz 55, str. 5)

Dakle ja sam godinama i godinama istu činjenicu bio javno ponavljao, i tužiteljica me nije tužila, nego me tužila
tek sada kada je svjedok – pok. g. Matura (=Marečić Zvonko) poduzetnik koji je htio kupiti kuću za 100.000 DEM (o
tome sam govorio još 2002. – vidjeti Dokaz 55, str. 42/c i Dokaz 116) u međuvremenu umro, pa takvo postupanje
ovdje tužiteljice predstavlja tipičnu zloporabu VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM, a na što sam ovaj sud
vrlo detaljno izrijekom upozorio još u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017. (str. 8, pod: 2), detaljno navodeći

17
sve prigode u kojima tužiteljica na moje navođenje iste ove činjenice nije reagirala (u periodu 2002.-2014.!), tuživši me
tek sada, kada je saznala da je svjedok, gdin Matura umro, pa je (i) u tom dijelu te tužbe riječ o nezakonitoj manipulaciji
i zloporabi!
Osobito je važno naglasiti da ugovori o posredovanju u prodaji nekretnina koje je na ročištu 3. studenog 2017.
priložila sama tužiteljica (firme Impatex i Brzo) dodatno dokazuju točnost mog navoda jer se iz ugovora s firmom
Impatex, kojeg je rukom ispunila sama tužiteljica, vidi da je tužiteljica za navedenu kuću tražila 180.000 DEM. Ona od
te cijene nije odustajala, iako sam ja istu kuću, jer bi se time znatno (za godinu i pol dana!) ubrzao odlazak pok. oca na
operaciju srca, bio spreman prodati za 100.000 DEM, kako sam naveo u mom novinskom napisu još 2002. godine
(vidjeti Dokaz 55, str. 42/c), i o tome sam detaljno govorio već u mom podnesku od 27. studenog 2017., str. 3, pod: III.
već tamo sam istakao da mi je tadašnja predsjednica suda u Sv. Ivanu Zelini Jasna Galešić, kada sam joj 2002. ovo
kazao, rekla da se u postupanju tužiteljica radi o nepružanju nužne pomoći, i ja to čitavo vrijeme tvrdim i svi ostali
pravnici s kojima sam kontaktirao su mi potvrdili da je to točno.“

21. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je manipulacija i laž sutkinje Barlović navod: „…jer optuženik ne osporava da ja privatna tužiteljica
angažirala agenciju za prodaju kuće…“
Riječ je o laži, kako sam već to dokazao gore pod: 17.!
Istina je, naime, da smo 2 agencije, a ne 1, angažirali ja i tužiteljica, kako se to vidi iz mojeg i tužiteljičina potpisa
na oba ta ugovora. Štoviše, MOJ JE POTPIS PRVI, IZNAD TUŽITELJIČINA.
O tome sam uostalom vrlo detaljno govorio tijekom glavne rasprave, te u svojoj Obrani od 3. 7. 2018. na str.
32 i 54.

22. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je manipulacija i laž sutkinje Barlović navod: „…privatna tužiteljica je osigurala plaćanja putnih
troškova i smještaja“
Riječ je o laži koju privatna tužiteljica nije niti pokušala ničime dokazati, jer zna da to ne može, obzirom da zna
da je to sirova laž, koju ovdje pronosi sutkinja Barlović, premda iz sadržaja spisa dobro zna da je to laž.
Da je „sufinanciranje“ očeve operacije u Americi, kao i putnih troškova i smještaja laž, dokazao sam odavno
tijekom postupka, kako se to vidi u Obrani od 3. 7. 2018., str. 47, a što sam već iznio gore pod: 18.

Laž je da je tužiteljica „sufinancirala [očevu] operaciju sa puno novca“ jer je pok. otac sav novac za tu operaciju
osigurao sam, prodajom 100 slika najeminentnijih hrvatskih umjetnika, koje slike su mu oni u tu svrhu poklonili (Dokaz
149-158) i to na aukcijama tih slika u Zagrebu (Dokaz 149), Varaždinu (Dokaz 159) i u Sv. Ivanu Zelini. To uostalom
dokazuje navod same tužiteljice koja u svojem pismu dr. Krajceru iz 1996., priloženom u spis na ročištu 3. studenog
2017. navodi kako su sredstva za liječenje oca prikupljena „najvećim dijelom kroz donacije tatinih prijatelja i kolega
umjetnika čija smo djela prodali na aukciji“ - kako je to sama tužiteljica navela na 2. strani pisma, te što sam i ja naveo
temeljem Dokaza 104, na 8. strani mog Odgovora na 3. tužbu, pod: 3. Ostatak je naime osiguran prodajom samih
tatinih slika.
Štoviše, tužiteljica je ne samo nepružanjem nužne pomoći ocu (ne htijući kupcu g. Maturi prodati nedovršenu
kuću naslijeđenu samnom iza smrti pok. majke Anice, a kako bi otac na vrijeme otišao na operaciju srca u Houston –
vidjeti u Obrani str. 13, 21, 40) nego i naknadom očevih bolničkih troškova od HZZO-a (Dokaz 112) te lažnom prijavom
prebivališta u očevu derutnom montažnom stanu nakon njegove smrti 1996., kako na svoju odvjetničku kancelariju
ne bi plaćala zagrebački gradski prirez (vidjeti podnesak od 8. kolovoza 2017. te ovu Obranu na str. 12-15), iz očeve
smrti za koju je na način nepružanja nužne pomoći sama odgovorna – izvukla vrlo veliku materijalnu korist, što
pokazuje da je njezino sustavno postupanje nažalost doista „monstruozno“, kako ga je ona sama opisala.

18
23. namjerna neistina tj. manipulacija sutkinje Barlović
Namjerna je manipulacija sutkinje Barlović navod: „Stoga se činjenica da nije prodana kuća po ocjeni ovog
suda ne može pripisati u krivnju tužiteljici…“
Obzirom da sutkinja Barlović ovdje već 3 put ponavlja istu laž, vidi se da ona smatra da će njezinim stalnim
ponavljanjima ta laž postati istina, i to je jak materijalni dokaz da su navodi portala od pred nekoliko godina da se ona
bavi crnom magijom zaista točni, jer je ovo što ona u presudi radi tipično bajanje, iz čega proizlazi materijalno
neosporna činjenica da je njezina presuda zapravo ne-pravni (iako to pro forma jest) već crnomagijski zapis,
zlonamjerne intencije da pukim ponavljanjem nešto postane stvarnost, a svim materijalnim činjenicama tj.
materijalnoj istini usprkos.
Obzirom dakle da se radi o crnomagijskom mantranju, tj. bajanju iste vulgarne laži koju sam kao laž već
dokazao ovdje pod 7., 19. i 20, i moje će dokazivanje da je riječ o laži biti isto kao maloprije pod: 7., 19. i 20.:
„O navedenoj situaciji u kojoj je tužiteljica gdinu Maturi 1994. odbila prodati kuću za 100.000 DEM, čime je
ocu u toj situaciji uskratila pružiti nužnu pomoć, detaljno sam iskazivao tijekom moje obrane na više mjesta (Obrana
od 3. 7. 2018., str. 12-13, 21, 40, 54), navodeći konkretnu situaciju kada je, i kome tužiteljica odbila prodati kuću, i
time ocu pružiti nužnu pomoć, a što je, kako smo vidjeli gore pod: 7. i sam odvjetnik tužiteljice-odvjetnice Zoričić u
Zapisnik i priznao, pa ovdje ponovno donosim taj pasus:

„Odvjetnik tužiteljice je međutim na ročištu 5. 11. 2018. (Zapisnik, str. 7) implicite PRIZNAO da je u navedenoj
prilici tužiteljica odbila gdinu Maturi prodati kuću, ne negiravši više kao ranije taj moj navod, već iskazavši kako je:
„hipotetsko pitanje da li se uopće prodajom kuće moglo spasiti njihovog oca.“ To je jedna ljigava fiškalska manipulacija
odvjetnika-klevetnika Sinovčića jer ja nisam niti spekulirao o tome što je on naveo, nego sam tvrdio da tužiteljica ocu
nije pružila nužnu pomoć, jer je 1994. odbila za spas očeva života prodati kuću gdinu Maturi, što na kraju niti ona, niti
Sinovčić nisu negirali (Sinovčić je - izlanuvši se - to implicite čak u zapisnik i priznao) a na što me (na činjenicu
nepružanja nužne pomoći odbijanjem prodaje kuće za spas očeva života) upozorila još sutkinja Jasna Galešić (vidjeti
moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 13, 20, 54).“

Dakle, obzirom da postoji priznanje punomoćnika tužiteljice da je navedena situacija u kojoj je tužiteljica odbila
prodati svoj dio u kući u Zelini gdinu Maturi postojala, te je dakle jasno da sam kazao istinu, te da dakle moja tužena
izjava nije kleveta, nije nužno niti iznositi druge dokaze da sam kazao istinu, ali obzirom da mi je sama tužiteljica još
1994., kako sam to već ovdje ranije naveo, kazala da su hrvatski suci takav ljudski ološ da ja to ne mogu niti zamisliti
(a što se na kraju, u konkretnim slučajevima vidimo, pokazuje savršeno točnim), ovdje ipak iznova iznosim te dokaze
(Obrana od 3. 7. 2017., str. 12-13):

„Kako sam to istakao već u podnesku od 27. studenog 2017., str. 3-4, pod: III., ja sam tu istu činjenicu (odbijanja
tužiteljice da proda svoj dio u navedenoj kući da bi se ocu spasio život) javno iznio još u „Zelinskom glasniku“ od
prosinca 2002. (u Podnesku od 3. 11. 2017. priloženi Dokaz 55, str. 42/c), i tužiteljica me za moje javno, novinsko
navođenje te činjenice nije tužila ni tada, niti u niz od čak 5 navrata kasnije, taksativno nabrojanih temeljem priloženih
dokaza u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017., na str. 8, pod: 2, brojevi 2-6:
- moje pismo čitatelja u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (Dokaz 55, str. 42/c-d)
- moja izjava u „Večernjem listu“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 100, 3. stupac)
- moj intervju u Prigorskom glasniku - prosinac/2012. (Dokaz 116, naslov i 6. stupac)
- moje pismo čitatelja u Prigorskom glasniku – svibanj 2013. (Dokaz 117, 2. stupac-podnaslov)
- moj Podnesak i požurnica od 24. veljače 2014., str. 5, 3 odlomak i slika (Dokaz 55, str. 5)
Dakle ja sam godinama i godinama istu činjenicu bio javno ponavljao, i tužiteljica me nije tužila, nego me tužila
tek sada kada je svjedok – pok. g. Matura (=Marečić Zvonko) poduzetnik koji je htio kupiti kuću za 100.000 DEM (o
tome sam govorio još 2002. – vidjeti Dokaz 55, str. 42/c i Dokaz 116) u međuvremenu umro, pa takvo postupanje
ovdje tužiteljice predstavlja tipičnu zloporabu VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM, a na što sam ovaj sud
vrlo detaljno izrijekom upozorio još u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017. (str. 8, pod: 2), detaljno navodeći
sve prigode u kojima tužiteljica na moje navođenje iste ove činjenice nije reagirala (u periodu 2002.-2014.!), tuživši me

19
tek sada, kada je saznala da je svjedok, gdin Matura umro, pa je (i) u tom dijelu te tužbe riječ o nezakonitoj manipulaciji
i zloporabi!
Osobito je važno naglasiti da ugovori o posredovanju u prodaji nekretnina koje je na ročištu 3. studenog 2017.
priložila sama tužiteljica (firme Impatex i Brzo) dodatno dokazuju točnost mog navoda jer se iz ugovora s firmom
Impatex, kojeg je rukom ispunila sama tužiteljica, vidi da je tužiteljica za navedenu kuću tražila 180.000 DEM. Ona od
te cijene nije odustajala, iako sam ja istu kuću, jer bi se time znatno (za godinu i pol dana!) ubrzao odlazak pok. oca na
operaciju srca, bio spreman prodati za 100.000 DEM, kako sam naveo u mom novinskom napisu još 2002. godine
(vidjeti Dokaz 55, str. 42/c), i o tome sam detaljno govorio već u mom podnesku od 27. studenog 2017., str. 3, pod: III.
već tamo sam istakao da mi je tadašnja predsjednica suda u Sv. Ivanu Zelini Jasna Galešić, kada sam joj 2002. ovo
kazao, rekla da se u postupanju tužiteljica radi o nepružanju nužne pomoći, i ja to čitavo vrijeme tvrdim, i svi ostali
pravnici s kojima sam kontaktirao su mi potvrdili da je to točno.“

24. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović, i to 4. istovjetna po redu navod: „Stoga se činjenica da nije
prodana kuća po ocjeni ovog suda ne može pripisati u krivnju tužiteljici… …(24.) pa se radi o potpuno proizvoljnim
zaključcima optuženika da privatna tužiteljica ocu nije pružila nužnu pomoć odbivši prodaju kuće, koji zaključci su na
temelju elemenata koji ne pružaju nikakvu pouzdanu osnovu ili razlog za takav zaključak.“
Uvodno valja podsjetiti da u --- po informacijama s hrvatskih i stranih portala, no ovdje i iz neosporne
materijalne činjenice mantranja tj. bajanja sutkinje Barlović --- njezinom crnomagijskom umu čak niti presude 4
različita suda, koje presude je donijelo ukupno 10 sudaca, ne predstavljaju „nikakvu potvrdu“ (Presuda od 5. 11. 2018.,
ste. 10). O tome sam uostalom detaljno izlagao ovdje pod: 6., 7., 8., na str. 9-12.
Vidimo dakle da sutkinja Barlović živi u svojoj stvarnosti u kojoj ništa osim njezinih simboličkih velikih nuždi po
stvarnosti, činjenicama, materijalnim dokazima, zdravom razumu, te po glavama svojih 10 kolega sudaca (Maja
Matković Šoić, Goranka Ratković, Rina Busti, Anđa Ćorluka, Tihana Bokan, Zvjezdana Murat Milas, Marina Nikolić,
Gordana Paljevec, Aleksandra Holjevac i Jadranka Kos - Dokazi 4-5 i 8-10) ne postoji.
Stoga ovakvo njezino crnomagijsko bajanje u kojem ona po 5. put ponavlja istu laž očito ju na taj način
pokušavajući pretvoriti u stvarnost, ne treba zdravog čovjeka čuditi.
No da iznova, po 5. put nepobitno dokažem da se radi o laži, moje će dokazivanje da je riječ o laži biti isto kao
maloprije pod: 7., 19., 20. i 23.:
Ne radi se naime ni o kakvim mojim „potpuno proizvoljnim zaključcima … da privatna tužiteljica ocu nije pružila
nužnu pomoć odbivši prodaju kuće…“ nego o neospornoj materijalnoj činjenici istinitost i točnost koje sam gore već
dokazao, kako slijedi:
„O navedenoj situaciji u kojoj je tužiteljica gdinu Maturi 1994. odbila prodati kuću za 100.000 dem, čime je
ocu u toj situaciji uskratila pružiti nužnu pomoć, detaljno sam iskazivao tijekom moje obrane na više mjesta (Obrana
od 3. 7. 2018., str. 12-13, 21, 40, 54), navodeći konkretnu situaciju kada je i kome tužiteljica odbila prodati kuću, i time
ocu pružiti nužnu pomoć, a što je, kako smo vidjeli gore pod: 7. i sam odvjetnik tužiteljice- odvjetnice Zoričić u Zapisnik
i priznao, pa ovdje ponovno donosim taj pasus:
„Odvjetnik tužiteljice je međutim na ročištu 5. 11. 2018. (Zapisnik, str. 7) implicite PRIZNAO da je u navedenoj
prilici tužiteljica odbila gdinu Maturi prodati kuću, ne negiravši više kao ranije taj moj navod, već iskazavši kako je:
„hipotetsko pitanje da li se uopće prodajom kuće moglo spasiti njihovog oca.“ To je jedna ljigava fiškalska manipulacija
odvjetnika-klevetnika Sinovčića jer ja nisam niti spekulirao o tome što je on naveo, nego sam tvrdio da tužiteljica ocu
nije pružila nužnu pomoć, jer je 1994. odbila za spas očeva života prodati kuću gdinu Maturi, što na kraju niti ona, niti
Sinovčić nisu negirali (Sinovčić je - izlanuvši se - to implicite čak u zapisnik i priznao) a na što me (na činjenicu
nepružanja nužne pomoći odbijanjem prodaje kuće za spas očeva života) upozorila još sutkinja Jasna Galešić (vidjeti
moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 13, 20, 54).“
Dakle, obzirom da postoji priznanje punomoćnika tužiteljice da je navedena situacija u kojoj je tužiteljica odbila
prodati svoj dio u kući u Zelini gdinu Maturi postojala, te je dakle jasno da sam kazao istinu, te da dakle moja tužena
izjava nije kleveta, nije nužno niti iznositi druge dokaze da sam kazao istinu, ali obzirom da mi je sama tužiteljica još

20
1994., kako sam to već ovdje ranije naveo, kazala da su hrvatski suci takav ljudski ološ da ja to ne mogu niti zamisliti
(a što se na kraju, u konkretnim slučajevima vidimo, pokazuje savršeno točnim), ovdje ipak iznova iznosim te dokaze
(Obrana od 3. 7. 2017., str. 12-13):
„Kako sam to istakao već u podnesku od 27. studenog 2017., str. 3-4, pod: III., ja sam tu istu činjenicu (odbijanja
tužiteljice da proda svoj dio u navedenoj kući da bi se ocu spasio život) javno iznio još u „Zelinskom glasniku“ od
prosinca 2002. (u Podnesku od 3. 11. 2017. priloženi Dokaz 55, str. 42/c), i tužiteljica me za moje javno, novinsko
navođenje te činjenice nije tužila ni tada, niti u niz od čak 5 navrata kasnije, taksativno nabrojanih temeljem priloženih
dokaza u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017., na str. 8, pod: 2, brojevi 2-6:
- moje pismo čitatelja u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (Dokaz 55, str. 42/c-d)
- moja izjava u „Večernjem listu“ od 5. 11. 2009. (Dokaz 100, 3. stupac)
- moj intervju u Prigorskom glasniku - prosinac/2012. (Dokaz 116, naslov i 6. stupac)
- moje pismo čitatelja u Prigorskom glasniku – svibanj 2013. (Dokaz 117, 2. stupac-podnaslov)
- moj Podnesak i požurnica od 24. veljače 2014., str. 5, 3 odlomak i slika (Dokaz 55, str. 5)
Dakle ja sam godinama i godinama istu činjenicu bio javno ponavljao, i tužiteljica me nije tužila, nego me tužila
tek sada kada je svjedok – pok. g. Matura (=Marečić Zvonko) poduzetnik koji je htio kupiti kuću za 100.000 DEM (o
tome sam govorio još 2002. – vidjeti Dokaz 55, str. 42/c i Dokaz 116) u međuvremenu umro, pa takvo postupanje
ovdje tužiteljice predstavlja tipičnu zloporabu VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM, a na što sam ovaj sud
vrlo detaljno izrijekom upozorio još u mom Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017. (str. 8, pod: 2), detaljno navodeći
sve prigode u kojima tužiteljica na moje navođenje iste ove činjenice nije reagirala (u periodu 2002.-2014.!), tuživši me
tek sada, kada je saznala da je svjedok, gdin Matura umro, pa je (i) u tom dijelu te tužbe riječ o nezakonitoj manipulaciji
i zloporabi!
Osobito je važno naglasiti da ugovori o posredovanju u prodaji nekretnina koje je na ročištu 3. studenog 2017.
priložila sama tužiteljica (firme Impatex i Brzo) dodatno dokazuju točnost mog navoda jer se iz ugovora s firmom
Impatex, kojeg je rukom ispunila sama tužiteljica, vidi da je tužiteljica za navedenu kuću tražila 180.000 DEM. Ona od
te cijene nije odustajala, iako sam ja istu kuću, jer bi se time znatno (za godinu i pol dana!) ubrzao odlazak pok. oca na
operaciju srca, bio spreman prodati za 100.000 DEM, kako sam naveo u mom novinskom napisu još 2002. godine
(vidjeti Dokaz 55, str. 42/c), i o tome sam detaljno govorio već u mom podnesku od 27. studenog 2017., str. 3, pod: III.
već tamo sam istakao da mi je tadašnja predsjednica suda u Sv. Ivanu Zelini Jasna Galešić, kada sam joj 2002. ovo
kazao, rekla da se u postupanju tužiteljica radi o nepružanju nužne pomoći, i ja to čitavo vrijeme tvrdim i svi ostali
pravnici s kojima sam kontaktirao su mi potvrdili da je to točno.“

25. - 26. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna su laži i manipulacije sutkinje Barlović i navodi u 3. odlomku, na 10. strani presude koji glase: „U
odnosu na navod da je privatna tužiteljica (25.) prisvojila cijele iznose majčine mirovine, kojim novcem je kupovala po
svijetu, (26.) kao i da je iz očeve smrti izvukla veliku materijalnu korist prijavivši se na adresu u Sv. Ivanu Zelini kako na
prihode svoje zagrebačke odvjetničke kancelarije ne bi plaćala porez, potrebno je navesti da istinitost takvih navoda
optuženik nije ničim dokazao niti potkrijepio.“
Ovaj navod sutkinje Barlović pokazuje da je u njezinoj presudi doista riječ o namjernom ignoriranju sadržaja
spisa tj. mojih preko dvjesto materijalnih dokaza(!) kojima sam vrlo detaljno i u ovom predmetu, kao i u više navrata
ranije dokazao da su moji gore navedeni navodi potpuno točni.

1) Za prvu od ovih tvrdnji (25.), to sam dokazao još u mojem Odgovoru na (1.) privatnu tužbu, poslanom u
svega 1 dan od njezina primitka, dana 1. 3. 2017., a koji je prenesen u mojoj Obrani od 3. 7. 2018. na str. 7.:
„…. nakon smrti naše majke, moja biološka sestra, ovdje privatna tužiteljica, odvjetnica Dijana Zoričić,
prisvojila je CJELOKUPNE iznose majčinih penzija (vidjeti sačuvane odreske koji to dokazuju – Dokaz 13), iako sam
u to vrijeme i ja bio na školovanju (Dokaz 14-15) kupujući tim novcem, u olovnim 1980-tima primjerice, 2 bunde u 4
godine (Dokaz 16/gore), pohađajući 8 semestara francuskog jezika (Dokaz 114) kojeg na koncu uopće ne govori
(kako se vidi na njezinoj stranici na portalu Hrvatske odvjetničke komore), putujući u London (Dokaz 113),
te kupujući knjige o masaži na otplatu (Dokaz 115/A) i t. sl. dok je obitelj zapravo živjela skromno u

21
montažnoj baraki (Dokaz 115/B), što sam napisao u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“. Inače, sestra je
mogla znati (računala je) da će nakon njezina javnog odricanja mama počiniti samoubojstvo, jer bila tankoćutna duha
(umjetnica – slikarica: Dokaz 16/dolje) te je bila u teškom materijalnom (krediti) i zdravstvenom stanju (fizička bolest),
pa je nakon jednog sestrina tj. kćerina nasrtaja, par mjeseci ranije, prerezala žile, kako bi okolinu time upozorila da joj
je teško, o čemu će još biti riječi (vidjeti ovdje npr. moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 37-38).“

2) Za drugu od ovih tvrdnji (26.), to sam dokazao u niz navrata, i mnogo prije ovog postupka, kao što sam to
iznio u mom odgovoru na 2. tužbu koji se nalazi u mojoj Obrani od 3. 7. 2018., str. 13-15, te ga ovdje prenosim:

„ G) HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA UOPĆE NIJE NEGIRALA DA JE OVDJE TUŽITELJICA


DIJANA ZORIČIĆ BILA LAŽNO PRIJAVLJENA U SV. IVANU ZELINI KAKO BI IZBJEGLA PLAĆANJE
ZAGREBAČKOG GRADSKOG PRIREZA, VEĆ JE NAVELA DA NEPLAĆANJEM PRIREZA NJIHOVA
ČLANICA NIJE PREKRŠILA DUŽNOSTI ODVJETNIŠTVA
Kalo bi tužiteljski odvjetnički dvojac Zoričić-Sinovčić zataškao važnu činjenicu, da moju tvrdnju da je ovdje
tužiteljica lažno prijavila prebivalište u Zelini, kako ne bi plaćala zagrebački gradski prirez, Hrvatska odvjetnička
komora uopće nije sporila, jer sam toj Komori navedenu tvrdnju dokazao s oko 100 dokaza, isti je dvojac Zoričić-
Sinovčić u svojoj tužbi preskočio sljedeći pasus iz istog teksta radi kojeg sam od njih tužen („Pravosudna i policijska
mafija“, str. 64-66):
„Obzirom da mi je lišavanjem sredstava za život osporeno pravo na život, koncem 2009. sam pred sudom u
Starom Gradu na Hvaru, na kojem je to nezakonito učinjeno, stupio u štrajk glađu, u kojem sam tada bio izgubio preko
20 kg, ali sam shvatio da situ nacija nije dovoljno jasna, te sam stoga odlučio poslušati savjet odvjetnika i sudaca koje
poznajem, te sam svoju biološku sestru u siječnju 2010. prijavio HOK-u radi spomenute utaje prireza - prijavila se na
očev ruševan stan u Zelini, iako je stanovala u luksuznom stanu u Zagrebu čiji je inventar osigurala na 40.000 eura.
Tom prijavom htio sam doći do dogovora, jer u tom času, svega 5 mjeseci nakon ljetne sezone iznajmljivanja još nisam
imao dovoljno nepobitnih dokaza da mi je biološka sestra doista oduzela sredstva za život i da ubuduće nemam od čega
živjeti, što se na mojim potvrdama o imovnom stanju vidjelo tek od sredine 2010. godine, sve do danas. Međutim,
Disciplinsko tužiteljstvo Hrvatske odvjetničke komore je odbacilo moju prijavu sa šokantnim obrazloženjem da
neplaćanje poreza i davanja - koje HOK uopće nije negirao, jer je to bilo detaljno dokazano s 95 materijalnih dokaza
(Dokaz 39, str. 1-32) - ne predstavlja kršenje dužnosti odvjetništva, što je HOK-u službeno pismeno ustvrdio čak 2
puta: 10. i 12. svibnja 2010. (Dokaz 39, Dokumenti 33 i 34 na str. 36 i 37).17
Tu svoju šokantnu drskost i aroganciju HOK je 2013. platio muklim povlačenjem njihova zahtjeva za ocjenom
ustavnosti Zakona o fiskalizaciji, što su iz HOK-a učinili kada su shvatili da sam njihove službene isprave od 10. i 12.
5. 2010. - u kojima dvaput implicite tvrde da neplaćanje prireza koje nisu negirali ne predstavlja povredu dužnosti
odvjetništva iz čega jasno proizlazi da odvjetnici, po mišljenju HOK-a, nisu dužni plaćati poreze i davanja - poslao
tadašnjem ministru financija Slavku Liniću18 kao i ravnateljici Porezne uprave koja mi je dala za pravo (Dokaz 40) ,
te kada su shvatili da im za takav drzak i arogantan stav baš nitko, pa čak ni već tada javno kompromitirani, zloglasni
Ustavni sud RH, ne može i neće dati za pravo.

H) TUŽITELJICA JE 6. 3. 2018. LAGALA DA JE MORALA BITI LAŽNO PRIJAVLJENA U SV. IVANU


ZELINI, JER DA NIJE IMALA NIJEDNU DRUGU NEKRETNINU U VLASNIŠTVU
Što se tiče onog dijela moje tužene tvrdnje, koji se odnosi na veliku materijalnu korist koju je tužiteljica izvukla
iz očeve smrti (što, vidjeli smo gore pod: G, Hrvatska odvjetnička komora uopće nije negirala), tj. iz činjenice da ocu
nije pružila nužnu pomoć, tu sam činjenicu, temeljem oko 100 javnih isprava priloženih kao Dokaz 39 obrazložio još
u mom Podnesku i požurnici od 8. kolovoza 2017.!
Navedeni Dokaz 39, koji broji 48 strana je zapravo moj Upit poslan Poreznoj upravi još 2. siječnja 2013., u
kojem službeno pitam Poreznu upravu postoji li neki zakonski temelj za stav Hrvatske odvjetničke komore da plaćanje

17
Sve činjenice i dokumente o tome vidjeti u mom upitu Poreznoj upravi (link: https://www.scribd.com/doc/119374569/Upit-Poreznoj-upravi-glede-zakonske-osnovanosti-slu%C5%BEbenog-stava-
Hrvatske-odvjetni%C4%8Dke-komore-da-u-nepla%C4%87anja-poreza-i-davanja-nema-povrede-du%C5%BEnosti-od) koja mi je u toj stvari dala za pravo (link:
http://www.scribd.com/doc/126075200/Odgovor-Porezne-uprave-na-moj-upit-od-2-1-2013).
18
O HOK-ovu povlačenju Zahtjeva s Ustavnog suda vidjeti: http://www.scribd.com/doc/142172064/Zadnji-dopis-HOK-u-16-5-2013-markerom-su-ozna%C4%8Deni-najva%C5%BEniji-dijelovi (str. 1).

22
prireza ne spada u dužnosti odvjetništva (Dokaz 39, str. 1), a na koji mi je Porezna uprava odgovorila davši mi za pravo
(Dokaz 40)!
No ta je stvar sada manje bitna, obzirom da je u svojem iskazu na ročištu u ovom kaznenom postupku održanom
6. ožujka 2018. tužiteljica sama priznala kako je točno da je nakon očeve smrti 1996. do 2002. godine imala (lažno)
prijavljeno prebivalište na adresi Domjanićeva 15, 10380 Sv. Ivan Zelina, lažno međutim pred ovim sudom iskazujući:
„ja nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti jednu drugu
nekretninu u vlasništvu.“ (Zapisnik od 6. ožujka 2018., str. 4).
Iz ovog navoda tužiteljice koji je lažan i načelno, i konkretno, razvidno je da ona doista svoje slušatelje,
uključujući i ovdje predmetnog suca Blažekovića, iskreno smatra potpunim idijotima koji će povjerovati u njezinu
(implicitnu) laž, da je moguće biti prijavljen tj. imati prijavljeno prebivalište samo na adresi nekretnine koju netko ima
u vlasništvu.
Načelno to je laž, jer u tom slučaju preko milijun građana RH ne bi mogao biti prijavljen nigdje, a prvenstveno
mlađi punoljetnici koji u pravilu nemaju u vlasništvu nikakvu nekretninu, a svi znamo da tome nije tako, i da oni jesu
prijavljeni na adresama nekretnina koje oni nemaju u vlasništvu!
No i u konkretnom slučaju to je laž, jer je tužiteljica u periodu 1991. do 1996. bila prijavljena u stanu u
vlasništvu njezina (tada) prijatelja Irislava Drezge u Varšavskoj 2/III, Zagreb, u kojem je kontinuirano prebivala, a što
za period 1993. do 1996. nepobitno dokazuju čak 2 javne isprave koje sam ja već priložio u prethodnim disciplinskim
i sudskim postupcima:
1) izvadak iz zemljišne knjige KO Sv. Ivan Zelina od 23. 9. 1993. (Dokaz 127-128 – priložen uz Podnesak od 16. travnja
2018.) u kojem su navedene adrese prebivališta i tužiteljice „Vranković Diane iz Zagreba, Varšavska 2“ i moja adresa:
„Vranković Ante-a iz Ivan Dolca, Jelsa, Otok Hvar“ (Dokaz 127), iz čega je razvidno da je tužiteljica lagala, jer je od
1991. tj. od 1993. – 1996. bila prijavljena u nekretnini (stanu) u Zagrebu - Varšavska 2, koju ona niti tada niti ikad prije
ili kasnije nije imala u vlasništvu (taj stan je bio vlasništvo Irislava Drezge), kao i ja koji sam bio prijavljen u vikendici
u Ivan Dolcu, Jelsa, otok Hvar, koju ni ja tada nisam imao u vlasništvu, obzirom da sam joj suvlasnikom postao nakon
smrti oca Dinka 7. 3. 1996. (Dokaz 129), koji joj je bio vlasnik.

2) Drugi nepobitan dokaz da je tužiteljica u svojem gore citiranom iskazu na ročištu održanom 6. ožujka 2018. lagala jest
Rješenje o nasljeđivanju od 11. 4. 1996. (Dokaz 129-131), čiju je kopiju dana 1. 7. 1996. ovjerio javni bilježnik Ante
Ilić (Dokaz 131) inače prijatelj tužiteljice, koji je tom prigodom legitimirao tužiteljicu i naveo adresu s njezine
legitimacije tj. osobne iskaznice („Zagreb, Varšavska 2“), pa je i iz te javne isprave izdane temeljem osobne iskaznice
tužiteljice s adresom „Varšavska 2, Zagreb“ jasno da je tužiteljica lagala kada je na ročištu 6. ožujka 2018. kazala: „ja
nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti jednu drugu nekretninu u
vlasništvu.“, jer navedenu nekretninu u Varšavskoj 2 u Zagrebu ona nikada nije imala u vlasništvu, a svejedno je u njoj
vidimo bila prijavljena (Dokaz 129-131).

Obzirom da je tužiteljici bila poznata moja tvrdnja iz ovome sudu s moje strane još uz podnesak od 8. kolovoza
2017. priloženog Dokaza 39, str. 11, 1. odlomak odozgo, da je ona još 1989. odselila u Zagreb u kojem je „do 1996.
imala prijavljeno prebivalište u stanu kojeg je kao podstanar čuvala prijateljima, u Varšavskoj 2“ jasno je da je tužiteljica
točnost te moje tvrdnje mogla pobiti isključivo javnom ispravom - potvrdom I. policijske postaje Zagreb – Centar da
ona (tada: Diana Vranković) na području nadležnosti te PP tj. općine Centar, pod koju Varšavska ulica br. 2 spada,
nikada nije imala prijavljeno prebivalište, a obzirom da ona takvu potvrdu sudu nije priložila, jasno je da je svjesno
lagala, jer moj navod iz Dokaza 39, str. 11, izvorno utemeljen na ovdje Dokazima 127, 128, 131, a koji su u
Disciplinskoj prijavi (o toj prijavi pisao sam u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ na str. 64-66, i za te me moje navode tužiteljica nije
tužila, smatrajući ih očito istinitim) imali brojeve 251, 260, 261 – vidjeti Dokaz 39, str. , koji se i sada vide u dnu tih dokaza,
uopće ni nije pokušala pobijati javnim ispravama (obzirom da ih za tu očitu laž nije mogla probaviti) već samo
„blebetanjem“, po principu „ako prođe - prođe“.

23
27. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović
Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović je i navod u 3. odlomku, na 10. strani presude koji glasi: „Iz
iskaza privatne tužiteljice proizlazi da je majčina mirovina dolazila na očevo ime navodi a Fond je odredio korisnika
mirovine…“
Sutkinja Barlović je jako dobro znala da je ovaj navod tužiteljice kojem je ona „povjerovala“ bio najobičnija laž,
jer sam ja to dokazao u mom podnesku od 20. travnja 2018., u dijelu koji je prenesen u mojoj Obrani od 3. 7. 2018. na
str. 39-40, i koji glasi:
„Točno je da je Mirovinski fond odredio korisnike majčine mirovine i to smo u početku bili i tužiteljica i ja.
Međutim, kako je tužiteljica uzimala sav novac, ja sam jednom postavio pitanje zašto je tome tako, na što je tužiteljica
revoltirana otišla u Fond, i od tada se na odrescima majčine mirovine nalazilo jedino njezino ime kako to očituje Dokaz
13!“ ….
„Tužiteljičino izigravanje pravnog nevježe i ovdje je smiješno, jer je tužiteljica diplomirala pravo (Dokaz 16).
Ona bila dakle diplomirani pravnik i dobro je znala da javna isprava – odrezak majčine mirovine (Dokaz 13), dokazuje
da je ona JEDINI korisnik te mirovine, što je u stvarnosti i bila, pa je njezino navedeno „izvlačenje“ na „odredbu Fonda“
prodaja magle tj., kako vidimo iz svega navedenog - očita laž.“

28. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna laž i manipulacija sutkinje Barlović je i navod u 3. odlomku, na 10. strani presude koji glasi: „Iz iskaza
privatne tužiteljice proizlazi da je majčina mirovina dolazila… (28.) u vrlo malom iznosu jedva dostatnom za pokriće
troškova prijevoza nje i brata u Zagreb radi školovanja….“
Da navodeći ovo sutkinja Barlović svjesno pronosila laž tužiteljice, razvidno je iz mog podneska od 20. travnja
2018., u dijelu koji je prenesen u mojoj Obrani od 3. 7. 2018. na str. 39, i koji glasi:
„Laž je i da se radilo o „vrlo malom iznosu“ majčinih mirovina, kao što je laž i da se isti trošio za „pokriće
troškova prijevoza mene i mog brata u Zagreb“ jer sam ja (brat) u Zagreb na školovanje krenuo tek koncem 1987.
(Dokaz 14). a mama je umrla početkom 1982. (Dokaz 93).
Taj novac je tužiteljica zapravo trošila npr. na 2 bunde u 4 godine: (Dokaz 16), putovanja u London (Dokaz
113), knjige o masaži (Dokaz 115 A), višegodišnji tečaj francuskog kojeg ona na kraju ne govori (Dokaz 114) i slične
situaciji i okolnostima posve bonvivanske tj. hohštaplerske izdatke, dok smo istovremeno otac i ja živjeli skromno, na
rubu bijede.“

29. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović i navod u 3. odlomku, na 10. strani presude koji glasi: „Iz iskaza
privatne tužiteljice proizlazi da je majčina mirovina dolazila… u vrlo malom iznosu jedva dostatnom za pokriće troškova
prijevoza nje i brata u Zagreb radi školovanja, (29.) zbog čega je (tužiteljica) počela raditi od svoje 15 godine“
Riječ je o potpunoj izmišljotini sutkinje Barlović, jer čak niti tužiteljica nigdje ovako nešto suludo i nesuvislo
nije tvrdila, obzirom da je mama umrla 1. 3. 1982. (Dokaz 93) a tada je tužiteljica, rođena 25. 6. 1965. imala 16 godina
i 8 mjeseci.
Dakle radeći u školskoj godini 1980-1. JEDNOM TJEDNO u trajanju od sat i pol i to svega 8 mjeseci (Obrana od
3. 7. 2018., str. 53), što tužiteljica nije nigdje u postupku poricala, tužiteljica je radila iz hobija, kako bi zaradila za
džeparac, jer su oba roditelja tada 1980.-1. bila živa te su radili u školi te su oni plaćali tužiteljičino školovanje.

30. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović i navod u 3. odlomku, na 10. strani presude koji glasi: „a nakon
očeve smrti imovina je podijeljena između nje i optuženika“
Riječ je o potpunoj izmišljotini sutkinje Barlović, jer čak niti tužiteljica nigdje ovako nešto suludo i nesuvislo
nije tvrdila, da bi se imovina (majčina i očeva, kako se vidi iz konteksta) nakon očeve smrti dijelila između mene i

24
tužiteljice. Majčina imovina je naime dijeljena nakon majčine smrti(1982.), a očeva nakon očeve(1996.), kao što to po
Zakonu o nasljeđivanju i biva.
Za nedovršenu kuću u Sv. Ivanu Zelini je to (da je bila podijeljena između tužiteljice i mene iza majčine smrti,
jer smo je naslijedili po majci koja je bila njezin jedini vlasnik, nakon razvoda između nje i oca) npr. razvidno iz
priloženog Dokaza 127-128: Izvatka iz zemljišne knjige, ovjerenog dana 23. 09. 1993. (Dokaz 128) tj. neke 2 i pol godine
prije očeve smrti (umro je 7. 3. 1996. – vidjeti Dokaz 129), na kojoj se vidi da smo vlasnici te nedovršene kuća ja i
tužiteljica (Dokaz 127).
Očeva imovina je podijeljena iza očeve smrti (Dokaz 129-130).
Navedena laž sutkinje Barlović je na samo besmislena, nego i irelevantna, pa je jasno da se ona u pobijanoj
presudi toliko zanijela u svojim lažima, da je lagala čak i onda kada to nije imalo nikakvoga smisla, što je vjerojatno
posljedica njezina prakticiranja crnomagijskih rituala na samome sudu o čemu su pred par godina u kontekstu sutkinje
Barlović pisali i domaći i strani(!) Internet – portali, što sam već spominjao, i što ću u zasebnom postupku, ako to bude
trebalo, vrlo rado i dokazati, prilaganjem tih članaka u spis.

31. - 33. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerne su laži i manipulacije sutkinje Barlović i navodi u 3. odlomku, na 10. strani presude koji glase:
„Navode privatne tužiteljice potvrđuju i dokazi koji prileže spisu i to (31.) preslike odrezaka mirovina na listu 38 spisa,
(32.) Rješenje o nasljeđivanju na listovima 321 do 323 spisa te (33.) Rješenje Općinskog suda u Starom Gradu na
listovima 326 do 329 spisa.“
Riječ je o potpunoj izmišljotini sutkinje Barlović, jer, kako smo vidjeli gore pod: „29. i 30. namjerna neistina tj.
laž i manipulacija sutkinje Barlović“, sama tužiteljica pola toga što sutkinja Barlović navodi da je tvrdila, uopće nije
tvrdila.

1) Preslike odrezaka majčinih mirovina (list 38. spisa) uopće ne potkrjepljuju niti jedan navod tužiteljice, niti ih je
tužiteljica priložila u spis (nego ja) niti se ona na te preslike igdje pozivala, a kamoli u kontekstu u kojem to „vidi“
sutkinja Barlović.
Te preslike odrezaka majčinih mirovina dokazuju da je:
„…nakon smrti naše majke, moja biološka sestra, ovdje privatna tužiteljica, odvjetnica Dijana Zoričić,
prisvojila je CJELOKUPNE iznose majčinih penzija (vidjeti sačuvane odreske koji to dokazuju – Dokaz 13), iako
sam u to vrijeme i ja bio na školovanju (Dokaz 14-15) kupujući tim novcem, u olovnim 1980-tima primjerice, 2
bunde u 4 godine (Dokaz 16/gore), pohađajući 8 semestara francuskog jezika (Dokaz 114) kojeg na koncu uopće
ne govori (kako se vidi na njezinoj stranici na portalu Hrvatske odvjetničke komore), putujući u London (Dokaz
113), te kupujući knjige o masaži na otplatu (Dokaz 115/A) i t. sl. dok je obitelj zapravo živjela skromno u
montažnoj baraki (Dokaz 115/B)“ - što sam napisao u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ - kao što sam to
naveo već u svojem odgovoru na (1.) kaznenu tužbu, poslanom još 1. 3. 2017., a citiranom u mojoj Obrani od 3. 7.
2018., na str. 7.

2) Rješenje o nasljeđivanju (listovi 321 do 323 spisa) također uopće ne potkrepljuju niti jedan navod tužbe, niti takvo
što sama tužiteljica uopće tvrdi, nego su priloženi (uz moj podnesak od 16. travnja 2018.) jer dokazuju, kao moji
Dokazi 129-131, sljedeće:
„Drugi nepobitan dokaz da je tužiteljica u svojem gore citiranom iskazu na ročištu održanom 6. ožujka
2018. lagala jest Rješenje o nasljeđivanju od 11. 4. 1996. (Dokaz 129-131), čiju je kopiju dana 1. 7. 1996. ovjerio
javni bilježnik Ante Ilić (Dokaz 131) inače prijatelj tužiteljice, koji je tom prigodom legitimirao tužiteljicu i naveo
adresu s njezine legitimacije tj. osobne iskaznice („Zagreb, Varšavska 2“), pa je i iz te javne isprave izdane temeljem
osobne iskaznice tužiteljice s adresom „Varšavska 2, Zagreb“ jasno da je tužiteljica lagala kada je na ročištu 6.
ožujka 2018. kazala: „ja nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti
jednu drugu nekretninu u vlasništvu.“, jer navedenu nekretninu u Varšavskoj 2 u Zagrebu ona nikada nije imala u
vlasništvu, a svejedno je u njoj vidimo bila prijavljena (Dokaz 129-131).

25
Detaljnije za kontekst tog Rješenja vidjeti moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 14-15.
3) Rješenje Općinskog suda u Starom Gradu na listovima 326 do 329 spisa također uopće ne potkrepljuje niti jedan
navod tužbe, niti takvo što sama tužiteljica uopće tvrdi, nego je njegov smisao bio pokušati lažno dokazati da sam
ja podjelom vikendice na Hvaru dobio 2 apartmana, što sam temeljem priloženih javnih isprava dokazao kao
izmišljotinu i svjesnu laž tužiteljice. Stoga ću ovdje prenijeti dio moje Obrane od 3. 7. 2018., str. 55-57, u kojem
sam dokazao da je to laž:
„8. dokaz: Rješenje u predmetu R1-22/06/47 Općinskog suda u Starom Gradu od 28. rujna 2009.

Sažetak: u presudi, tj. u Rješenju Općinskog suda u Starom Gradu, poslovni broj R1-22/06 od 28. 09. 2009., nigdje ne
piše da sam ja tim rješenjem dobio „2 apartmana“ kako to tužiteljica tvrdi, pa se postavlja opravdano pitanje zašto
tužitelji Sinovčić i Zoričić ovome sudu uz to Rješenje nisu priložili i kristalnu kuglu, uz pomoć koje bi sud vidio gdje
navedeno u Rješenju piše, jer prostim okom gledano – ne piše nigdje!

Obrazloženje: Na ročištu u ovom predmetu, održanom dana 20. travnja 2018. punomoćnik tužiteljice je – teatralno
pritom mašući tim papirom po zraku, premda ta stvar uopće nije predmetom nijedne od 3 tužbe u ovom
objedinjenom postupku(!!), te uzgredno perfidno provocirajući u javnosti nazočnog g. Dragu Raspudića –
predmetnom sucu dao u ruke tj. priložio u spis navodni „dokaz“ da su meni u podjeli očeve vikendice na Hvaru 2009.
godine od suda dodijeljena i pripala „2 apartmana“19, a što je tužiteljica bila kazala u svom iskazu pred ovim sudom
dana 23. studenog 2017. (Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 4, 3. odlomak) 20, i što sam ja odmah negirao, tražeći
materijalni dokaz - javnu ispravu koja to dokazuje (Zapisnik, str. 4, 4. odlomak), i koje negiranje se sada, kako ćemo
ovdje vidjeti, i konačno dokazalo.
U međuvremenu sam ja – u mojim podnescima od 16. travnja 2018.21 (str. 5-6) i od 20. travnja 2018.22 (str. 9)
– dakle, čak i prije tužiteljičinog prilaganja ovog fiktivnog „dokaza“ na ročištu 20. travnja 2018., temeljem sadržaja
same tužiteljičine 2. tužbe (primljene u ovom sudu dana 24. 3. 2017.), kao i temeljem čak 2 relevantne javne isprave
(Dokazi 138-139 i 140-141) već dokazao da je iskaz tužiteljice o meni: „u vlasništvo mu je pripalo 2 apartmana“
(Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 4) očita vulgarna laž i krivokletstvo!

Krenimo redom:
A) Prvo, da je riječ o laži, dokazao sam implicite već u mom podnesku od 16. travnja 2018., na str. 5 (dno stranice) i 6,
gdje sam ovaj sud, dakle dana 16. 4. 2018., tj. 4 dana prije ovog besramnog prilaganja navodnog, ali zapravo naočigled
lažnog „dokaza“ optužbe, da su mi na Hvaru u „vlasništvo pripala 2 apartmana“, upozorio da sam u mom članku u
knjizi tj. zborniku radova „Pravosudna i policijska mafija“ na str. 63-64 jasno pismeno naveo da je u podjeli očeve
vikendice na Hvaru sutkinja Jadranka Jeličić svojoj kolegici pravnici (kako se vidi iz konteksta, misli se na ovdje
tužiteljicu, odvjetnicu Dijanu Zoričić) u podjeli po pola, dodijelila „polovicu“ sa 6 kreveta(!), a meni „polovicu“ s 3
kreveta(!).
U istom sam podnesku naglasio da me za taj moj navod iz navedenog članka u knjizi tužiteljica nije tužila, kao
za neke druge moje navode u istom članku (vidjeti 2. tužbu = Podnesak od 4. rujna 2017.23, Dokaz 38-40), čime je
pokazala da tu stvar uopće ne smatra spornom, tj. da je moj navod o toj podjeli „po pola“: u kojoj je sutkinja Jeličić njoj
dodijelila dio s 6 kreveta, a meni dio s 3, činjenično točan, i nesporan!

B) No da je iskazavši pred ovim sudom dana 23. studenog 2017. da je meni podjelom očeve vikendice na Hvaru „u
vlasništvo mu je pripalo 2 apartmana“ (Zapisnik od 23. studenog 2017., str. 4) tužiteljica zapravo svjesno sirovo lagala,
dokazao sam izravno u mom podnesku od 20. travnja 2018., kojim sam temeljem dviju priloženih javnih isprava
(=Dokazi 138-139 i 140-141), detaljno dokazao da je iskaz tužiteljice da su meni na Hvaru u vlasništvo pripala 2
apartmana bio svjesno lažan.

19 Vidjeti zapisnik s ročišta, dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/379041821/Zapisnik-20-4-18


20 Vidjeti zapisnik s ročišta, dostupan na linku: https://www.scribd.com/document/376406570/Zapisnik-23-11-2017
21 Dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/378907865/Podnesak-kazneno-16-4-17

22 Dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/379040573/Podnesak-20-4-18

23 Dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/357228895/Podnesak-i-po%C5%BEurnica-od-4-9-2017

26
To da je navod tužiteljice o meni: „u vlasništvo mu je pripalo 2 apartmana“ laž, jasno je uostalom i iz same
presude tj. Rješenje Općinskog suda u Starom Gradu, poslovni broj R1-22/06 od 28. 09. 2009. (a kojim Rješenjem mi je u
postupku pokrenutom od ovdje tužiteljice Dijane Zoričić sutkinja Jadranka Jeličić osporila pravo na život, što je službeno potvrdio i HHO, a što
sam detaljno dokazao u podnesku od 16. travnja 2018., str. 6. te još podneskom od 4. rujna 2017. a temeljem brojnih javnih isprava (Dokazi 41-
54) što tužiteljica ni ne spori) na koje se poziva tužiteljica, jer ta presuda tj. Rješenje uopće nigdje ne navodi da sam ja dobio
„2 apartmana“, pa je očito riječ o tužiteljičinoj svjesnoj laži.
U navedenoj presudi tj. Rješenju kojim mi je na traženje svoje kolegice, ovdje tužiteljice navedena sutkinja
Jadranka Jeličić osporila pravo na život, što je javno potvrdio i HHO (vidjeti članak ovdje na str. 50), a čime se ona
legitimirala kao nečovjek, doduše se spominju nekakvi apartmani, ali iz sadržaja presude nije jasno koliko je tih
apartmana, niti kome su pripali, što je svakako bila svjesna „prodaja magle“.
To međutim nije nikakav problem jer, sam temeljem priloženih javnih isprava koje je 9. srpnja 2003. (Dokaz
138-139) i 25. 2. 2011. (Dokaz 140-141) izdao Ured državne uprave - Služba za gospodarstvo – Ispostava Hvar u
podnesku od 20. travnja 2018., str. 9, detaljno dokazao da je svjesna krivokletnička laž izjava tužiteljice na ovom sudu
o meni: „u vlasništvo mu je pripalo 2 apartmana“.
Evo odlomka iz navedenog podneska u kojem sam dokazao da je ta izjava laž:
„Laž je da je meni u vikendici „na Hvaru u vlasništvo pripalo 2 apartmana i 1 atelier“. Da je to laž razvidno
je iz dokumenta koji je izdala Služba za gospodarstvo Hvar, na traženje tužiteljice. Naime iz Dokaza 138 iz 2003. vidi
se da su u kući bila ukupno 2 apartmana: apartman za ukupno 3 osobe i apartman za ukupno 6 osoba, a iz Dokaza 140,
kojeg je izdala Služba za gospodarstvo Hvar 25. 2. 2011. razvidno je da je ovdje tužiteljica (tada Diana Vranković
Zoričić) zatražila prestanak iznajmljivanja u apartmanu sa 6 kreveta koji joj je sutkinja Jadranka Jeličić 2009. dodijelila.
Dakle od 2 apartmana u kući ja sam dobio onaj s 3 kreveta, a tužiteljica onaj sa 6, što sam naveo i u knjizi „Pravosudna
i policijska mafija“, str. 64 i što svojom 2. tužbom temeljem mog pisanja u toj knjizi tužiteljica nije ni sporila, kao ni
činjenicu (knjiga str. 62) da mi je na navedeni način osporila pravo na život (Dokaz 123-125), tj. da je to na
njezino traženje učinila navedena konfliktna sutkinja(Dokaz 133-134).“
Iz navedenog je razvidno da je također drsko lažan i navod tužiteljice naveden na listu papira predanom ovom
sudu 20. travnja 2018. zajedno s Rješenjem Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj R1-22/06 od 28. 09. 2009.,
u kojem tužiteljica pismeno navodi:
„da je moj brat(sic!)… naslijedio… vrijednu imovinu na Hvaru (2 apartmana + atelier) koju je mogao od 2009.
do danas 9 godina samostalno iznajmljivati – svaki apartman po cca 50 € dnevno – min. 60 dana godišnje = 6.000 € odn.
bez troškova min. 5.000 € što donosi više od 400 € mjesečno ili cca 3.000 kn mjesečno“24
Vidjeli smo da ja na Hvaru nisam naslijedio nikakvu „vrijednu imovinu“, a svakako ne „2 apartmana“ (što i da
jesam ne bi bila „vrijedna imovina“, kako tužiteljica koja se dugogodišnjim utajama (vidjeti moj podnesak od 8. kolovoza 2017. - Dokazi 39 i
4025) obogatila (vidjeti Odgovor na 1. tužbu, 1. 3. 2017.26 - Dokaz 17) drsko manipulirajući implicira),
nego 1 apartman i to onaj od 3
kreveta, dok je sutkinja Jeličić svojoj kolegici, ovdje tužiteljici, kolegijalno dodijelila duplo veći apartman s 6 kreveta,
a navodni „atelier“ koji sam ja dobio je zapravo šupa bez prozora!
Da tužiteljica po običaju drsko, sirovo i vulgarno laže, vidljivo je i iz njezine tvrdnje na istom listu papira da:
sam ja mogao od 2009. do danas 9 godina samostalno iznajmljivati svaki apartman po cca 50 € dnevno i tako zaraditi
minimalno 6.000 € godišnje. Da je to stvarno točno, tužiteljica bi me još u njezinoj 2. obijesnoj tužbi (vidjeti 2. tužbu =
Podnesak od 4. rujna 2017., Dokaz 38-40) tužila za moj navod u mom tekstu u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“
na str. 63-64 koji glasi:
„Svega 3 mjeseca nakon što je otac umro 1996. godine, moja me sestra, iako 20 cm niža, ščepala za gušu, počela tresti i
vikati mi u lice, da će me „ubit, zaklat i uništit“, i da nek`ja „odem po nož da me ona njime zakolje“ 27. U vremenu koje je uslijedilo
uistinu me raznim pravnim manipulacijama i uspjela uništiti: spriječiti u pravodobnom završetku studija arheologije i povijesti
umjetnosti na kojem mi je nakon dobitka Rektorove nagrade bio obećan posao asistenta, radi čega je moj život postao ovisan o
iznajmljivanju 2 apartmana (ukupno 9 kreveta) u vikendici u Ivan Dolcu na Hvaru, u čemu me onda također spriječila podjelom
vikendice, u kojoj je svojoj kolegici pravnici sutkinja Jadranka Jeličić dodijelila „polovicu“ sa 6 kreveta, a meni „polovicu“ s 3
kreveta. Time mi je ta sutkinja nezakonito, a na traženje moje sestre odvjetnice, osporila pravo na život na način oduzimanja
sredstava kojima sam zarađivao za život. No, tim je svojim traženjem (da mi sud oduzme sredstva za život, što predstavlja

24 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/379041821/Zapisnik-20-4-18 Vidjeti str 3.


25 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/357131841/Podnesak-8-8-17
26 Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017
27
Vidjeti moj podnesak sudu od 24. veljače 2014.: https://www.scribd.com/doc/208343288/PODNESAK-prekr%C5%A1ajnome-sudu-u-Hvaru-24-velja%C4%8De-2014 str. 12-20 i Dokaz 36

27
osporavanje ljudskog prava na život) sestra kao odvjetnica – članica Hrvatske odvjetničke komore, radikalno prekršila Kodeks
odvjetničke etike, čl. 6. i 7 što je službeno potvrdio i HHO.“

Obzirom da me za taj moj navod u mojem članku u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ tužiteljica nije tužila,
kao za neke druge moje navode u istom tom članku u istoj knjizi (vidjeti 2. tužbu = Dokaz 38-40), time je tužiteljica
pokazala da tu stvar uopće ne smatra spornom, tj. da ona priznaje da su moji navodi (1-3):
1) da je sutkinja Jeličić u podjeli vikendice na Hvaru njoj dodijelila apartman sa 6 kreveta, a meni apartman s 3
kreveta;
2) da je time na njezino (tužiteljičino) traženje navedena sutkinja meni osporila pravo na život;
3) da takvo postupanje predstavlja tužiteljičino kršenje Kodeksa odvjetničke etike, čl. 6. i 7, a što je sve
(osporavanje prava na život a time i kršenje Kodeksa odvjetničke etike) u novinama potvrdio i HHO.

…dakle, da su ti moji navodi (1-3) činjenično točni.


Svojom je dakle lažnom tvrdnjom iznesenom na ročištu 20. travnja 2018. o tome da sam iznajmljivanjem 2
apartmana u vikendici (a dobio sam – vidjeli smo iz samo iz Dokaza 138-139 i 140-141 samo 1 i to onaj s 3 kreveta, a ona onaj
sa 6) ja mogao godišnje zaraditi 6000 eura, tužiteljica je došla u kontradikciju sa samom sobom, tj. sa time da ona
uopće ne spori činjenicu da mi je sutkinja Jeličić na njezino traženje oduzela sredstva kojima sam skrbio za život i time
na traženje nje - ovdje tužiteljice osporila pravo na život, a što je javno potvrdio i HHO!“

34. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović i navod u 4. (zadnjem) odlomku, na 10. strani presude, koji
glasi: „Na navod optuženika da je prijavivši se na očevu adresu u Sv. Ivanu Zelini kako na prihode svoje zagrebačke
odvjetničke kancelarije ne bi plaćala prirez, privatna tužiteljica je istaknula da je točno da je prijavila svoj odvjetnički
ured na adresu u Sv. Ivanu Zelini, ali ne iz razloga kako bi izbjegla plaćanje prireza već iz razloga što je to bila jedina
nekretnina koju je posjedovala.“
Sutkinja Barlović je ovaj navod citirala kao točan, iako sam odavno dokazao da je riječ o vrlo prozirnoj
manipulaciji i laži, pa tu, kao i gore u slučaju 26. laži, donosim pasus iz moje Obrane od 3. 7. 2018., str. 14-15 u kojem
sam temeljem javnih isprava vrlo detaljno dokazao da je riječ o laži:

„H) TUŽITELJICA JE 6. 3. 2018. LAGALA DA JE MORALA BITI LAŽNO PRIJAVLJENA U SV. IVANU
ZELINI, JER DA NIJE IMALA NIJEDNU DRUGU NEKRETNINU U VLASNIŠTVU
Što se tiče onog dijela moje tužene tvrdnje, koji se odnosi na veliku materijalnu korist koju je tužiteljica izvukla
iz očeve smrti (što, vidjeli smo gore pod: G, Hrvatska odvjetnička komora uopće nije negirala), tj. iz činjenice da ocu
nije pružila nužnu pomoć, tu sam činjenicu, temeljem oko 100 javnih isprava priloženih kao Dokaz 39 obrazložio još
u mom Podnesku i požurnici od 8. kolovoza 2017.!
Navedeni Dokaz 39, koji broji 48 strana je zapravo moj Upit poslan Poreznoj upravi još 2. siječnja 2013., u
kojem službeno pitam Poreznu upravu postoji li neki zakonski temelj za stav Hrvatske odvjetničke komore da plaćanje
prireza ne spada u dužnosti odvjetništva (Dokaz 39, str. 1), a na koji mi je Porezna uprava odgovorila (Dokaz 40) davši
mi za pravo!
No ta je stvar sada manje bitna, obzirom da je u svojem iskazu na ročištu u ovom kaznenom postupku održanom
6. ožujka 2018. tužiteljica sama priznala kako je točno da je nakon očeve smrti 1996. do 2002. godine imala (lažno)
prijavljeno prebivalište na adresi Domjanićeva 15, 10380 Sv. Ivan Zelina, lažno međutim pred ovim sudom iskazujući:
„ja nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti jednu drugu
nekretninu u vlasništvu.“ (Zapisnik od 6. ožujka 2018., str. 4).
Iz ovog navoda tužiteljice koji je lažan i načelno, i konkretno, razvidno je da ona doista svoje slušatelje,
uključujući i ovdje predmetnog suca Blažekovića, iskreno smatra potpunim idijotima koji će povjerovati u njezinu
(implicitnu) laž, da je moguće biti prijavljen tj. imati prijavljeno prebivalište samo na adresi nekretnine koju netko ima
u vlasništvu.

28
Načelno to je laž, jer u tom slučaju preko milijun građana RH ne bi mogao biti prijavljen nigdje, a prvenstveno
mlađi punoljetnici koji u pravilu nemaju u vlasništvu nikakvu nekretninu, a svi znamo da tome nije tako, i da oni jesu
prijavljeni na adresama nekretnina koje oni nemaju u vlasništvu!
No i u konkretnom slučaju to je laž, jer je tužiteljica u periodu 1991. do 1996. bila prijavljena u stanu u
vlasništvu njezina (tada) prijatelja Irislava Drezge u Varšavskoj 2/III, Zagreb, u kojem je kontinuirano prebivala, a što
za period 1993. do 1996. nepobitno dokazuju čak 2 javne isprave koje sam ja već priložio u prethodnim disciplinskim
i sudskim postupcima:
3) izvadak iz zemljišne knjige KO Sv. Ivan Zelina od 23. 9. 1993. (Dokaz 127-128 – priložen uz Podnesak od 16. travnja
2018.) u kojem su navedene adrese prebivališta i tužiteljice „Vranković Diane iz Zagreba, Varšavska 2“ i moja adresa:
„Vranković Ante-a iz Ivan Dolca, Jelsa, Otok Hvar“ (Dokaz 127), iz čega je razvidno da je tužiteljica lagala, jer je od
1991. tj. od 1993. – 1996. bila prijavljena u nekretnini (stanu) u Zagrebu - Varšavska 2, koju ona niti tada niti ikad prije
ili kasnije nije imala u vlasništvu (taj stan je bio vlasništvo Irislava Drezge), kao i ja koji sam bio prijavljen u vikendici
u Ivan Dolcu, Jelsa, otok Hvar, koju ni ja tada nisam imao u vlasništvu, obzirom da sam joj suvlasnikom postao nakon
smrti oca Dinka 7. 3. 1996. (Dokaz 129), koji joj je bio vlasnik.

4) Drugi nepobitan dokaz da je tužiteljica u svojem gore citiranom iskazu na ročištu održanom 6. ožujka 2018. lagala jest
Rješenje o nasljeđivanju od 11. 4. 1996. (Dokaz 129-131), čiju je kopiju dana 1. 7. 1996. ovjerio javni bilježnik Ante
Ilić (Dokaz 131) inače prijatelj tužiteljice, koji je tom prigodom legitimirao tužiteljicu i naveo adresu s njezine
legitimacije tj. osobne iskaznice („Zagreb, Varšavska 2“), pa je i iz te javne isprave izdane temeljem osobne iskaznice
tužiteljice s adresom „Varšavska 2, Zagreb“ jasno da je tužiteljica lagala kada je na ročištu 6. ožujka 2018. kazala: „ja
nisam mogla biti nigdje drugdje prijavljena obzirom da ja u to vrijeme nisam imala niti jednu drugu nekretninu u
vlasništvu.“, jer navedenu nekretninu u Varšavskoj 2 u Zagrebu ona nikada nije imala u vlasništvu, a svejedno je u njoj
vidimo bila prijavljena (Dokaz 129-131).

Obzirom da je tužiteljici bila poznata moja tvrdnja iz ovome sudu s moje strane još uz podnesak od 8. kolovoza
2017. priloženog Dokaza 39, str. 11, 1. odlomak odozgo, da je ona još 1989. odselila u Zagreb u kojem je „do 1996.
imala prijavljeno prebivalište u stanu kojeg je kao podstanar čuvala prijateljima, u Varšavskoj 2 (Dokaz 251, 260, 261)“
jasno je da je tužiteljica točnost te moje tvrdnje mogla pobiti isključivo javnom ispravom - potvrdom I. policijske postaje
Zagreb – Centar da ona (tada: Diana Vranković) na području nadležnosti te PP tj. općine Centar, pod koju Varšavska
ulica br. 2 spada, nikada nije imala prijavljeno prebivalište, a obzirom da ona takvu potvrdu sudu nije priložila, jasno je
da je svjesno lagala, jer moj navod iz Dokaza 39, str. 11, izvorno utemeljen na ovdje Dokazima 127, 128, 131, a koji
su u Disciplinskoj prijavi (o toj prijavi pisao sam u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ na str. 64-66, i za te me moje navode tužiteljica
nije tužila, smatrajući ih očito istinitim) i u građanskoj parnici koja je u tijeku imali brojeve 251, 260, 261, koji se i sada vide
u dnu tih dokaza, uopće ni nije pokušala pobijati javnim ispravama (obzirom da ih za tu očitu laž nije mogla probaviti)
već samo „blebetanjem“, po principu „ako prođe - prođe“.“

35. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović i navod u 4. (zadnjem) odlomku, na 10. strani presude, koji
glasi: „Optuženik nasuprot tome nije dostavio nikakav dokaz da bi privatna tužiteljica izbjegavala na ovaj način plaćati
prirez na prihode svoje zagrebačke kancelarije….“
Riječ je o višestrukoj manipulaciji i laži sutkinje Barlović, jer sam ja tužiteljičino neplaćanje prireza:
1) Detaljno dokazao u prijavi Hrvatskoj odvjetničkoj komori (ovdje: Dokaz 38, str. 6-47)
2) Detaljno dokazao u upitu Poreznoj upravi (ovdje: Dokaz 38, str. 1-48)
- Zapravo nisam niti trebao dokazivati, jer tužiteljica uopće nije sporila točnost tog mojeg navoda, nego je
samo tvrdila da je u Sv. Ivanu Zelini „morala“ biti lažno prijavljena, a što sam kao laž dokazao gore pod: 34.!

1-2) O tome sam uostalom već govorio u mojoj Obrani od 3. 7. 2018., str. 13-14:
„G) HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA UOPĆE NIJE NEGIRALA DA JE OVDJE TUŽITELJICA
DIJANA ZORIČIĆ BILA LAŽNO PRIJAVLJENA U SV. IVANU ZELINI KAKO BI IZBJEGLA PLAĆANJE

29
ZAGREBAČKOG GRADSKOG PRIREZA, VEĆ JE NAVELA DA NEPLAĆANJEM PRIREZA NJIHOVA
ČLANICA NIJE PREKRŠILA DUŽNOSTI ODVJETNIŠTVA
Kalo bi tužiteljski odvjetnički dvojac Zoričić-Sinovčić zataškao važnu činjenicu, da moju tvrdnju da je ovdje
tužiteljica lažno prijavila prebivalište u Zelini, kako ne bi plaćala zagrebački gradski prirez, Hrvatska odvjetnička
komora uopće nije sporila, jer sam toj Komori navedenu tvrdnju dokazao s oko 100 dokaza, isti je dvojac Zoričić-
Sinovčić u svojoj tužbi preskočio sljedeći pasus iz istog teksta radi kojeg sam od njih tužen („Pravosudna i policijska
mafija“, str. 64-66):
„Obzirom da mi je lišavanjem sredstava za život osporeno pravo na život, koncem 2009. sam pred sudom u
Starom Gradu na Hvaru, na kojem je to nezakonito učinjeno, stupio u štrajk glađu, u kojem sam tada bio izgubio preko
20 kg, ali sam shvatio da situ nacija nije dovoljno jasna, te sam stoga odlučio poslušati savjet odvjetnika i sudaca koje
poznajem, te sam svoju biološku sestru u siječnju 2010. prijavio HOK-u radi spomenute utaje prireza - prijavila se na
očev ruševan stan u Zelini, iako je stanovala u luksuznom stanu u Zagrebu čiji je inventar osigurala na 40.000 eura.
Tom prijavom htio sam doći do dogovora, jer u tom času, svega 5 mjeseci nakon ljetne sezone iznajmljivanja još nisam
imao dovoljno nepobitnih dokaza da mi je biološka sestra doista oduzela sredstva za život i da ubuduće nemam od čega
živjeti, što se na mojim potvrdama o imovnom stanju vidjelo tek od sredine 2010. godine, sve do danas. Međutim,
Disciplinsko tužiteljstvo Hrvatske odvjetničke komore je odbacilo moju prijavu sa šokantnim obrazloženjem da
neplaćanje poreza i davanja - koje HOK uopće nije negirao, jer je to bilo detaljno dokazano s 95 materijalnih dokaza
(Dokaz 39, str. 1-32) - ne predstavlja kršenje dužnosti odvjetništva, što je HOK-u službeno pismeno ustvrdio čak 2
puta: 10. i 12. svibnja 2010. (Dokaz 39, Dokumenti 33 i 34 na str. 36 i 37).28
Tu svoju šokantnu drskost i aroganciju HOK je 2013. platio muklim povlačenjem njihova zahtjeva za ocjenom
ustavnosti Zakona o fiskalizaciji, što su iz HOK-a učinili kada su shvatili da sam njihove službene isprave od 10. i 12.
5. 2010. - u kojima dvaput implicite tvrde da neplaćanje prireza koje nisu negirali ne predstavlja povredu dužnosti
odvjetništva iz čega jasno proizlazi da odvjetnici, po mišljenju HOK-a, nisu dužni plaćati poreze i davanja - poslao
tadašnjem ministru financija Slavku Liniću29 kao i ravnateljici Porezne uprave koja mi je dala za pravo (Dokaz 40),
te kada su shvatili da im za takav drzak i arogantan stav baš nitko, pa čak ni već tada javno kompromitirani, zloglasni
Ustavni sud RH, ne može i neće dati za pravo.“

36. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović i navod u 4. (zadnjem) odlomku, na 10. strani presude, koji
glasi: „…te takav navod optuženika predstavlja njegov zaključak koji nema nikakvu službenu potvrdu.“
Riječ je o dvostrukoj laži, jer, kako smo vidjeli gore pod: 35., taj moj navod ima čak 2 službene potvrde:
- onu neobičnu Hrvatske odvjetničke komore, koja je navela da neplaćanje prireza tj. poreza i davanja od
strane njihove članice Dijane Zoričić, koje neplaćenje oni uopće nisu sporili jer je bilo dokazano s 95 dokaza (javnih
isprava), ne predstavlja kršenje dužnosti odvjetništva (Dokaz 39, Dokumenti 33 i 34 na str. 36 i 37), tj. zapravo da
odvjetnici nisu dužni plaćati porez, a koja se službena tvrdnja HOK-u obila o glavu uvođenjem fiskalnih blagajni i HOK-
ovim muklim povlačenjem njihova zahtjeva za ocjenom ustavnosti Zakona o fiskalizaciji, kada su saznali da je ministar
Linić doznao za taj njihov službeni stav - da odvjetnici nisu dužni plaćati poreze i davanja (Dokaz 19, str. 64-66).
- onu Porezne uprave, koja ne samo da mi je poslala dopis iz kojeg se vidi da mi za moje navode (Dokaz 39)
Porezna uprava daje za pravo (Dokaz 40), nego je -- obzirom da ja tu stvar (utaju prireza od strane tužiteljice u periodu
1996. – 2002.) nisam htio ranije prijavljivati, nego tek kad je kazneni progon za to kazneno djelo već istekao, kako
tužiteljica ne bi dospjela u zatvor -- tužiteljici poslala inspekciju (Dokaz 40), što uostalom tužiteljica i sama u 2. tužbi i
priznaje (str. 3) doduše nakaradno manipulirajući, no ipak, a koju inspekciju Porezna uprava sigurno ne bi slala da joj
je stvar izgledala čista, jer je iz mojeg golemog dokaznog materijala bilo razvidno da se radilo o dugogodišnjoj utaji
prireza, temeljem lažne prijave prebivališta tužiteljice u Sv. Ivanu Zelini (koju je ona s lažnom izlikom i priznala – vidjeti
gore pod: 26. i 34.), u kojoj se - što je javna informacija - do srpnja 2002. nikakav gradski prirez uopće nije plaćao
(Dokaz 39, str. 7).
28
Sve činjenice i dokumente o tome vidjeti u mom upitu Poreznoj upravi (link: https://www.scribd.com/doc/119374569/Upit-Poreznoj-upravi-glede-zakonske-osnovanosti-slu%C5%BEbenog-stava-
Hrvatske-odvjetni%C4%8Dke-komore-da-u-nepla%C4%87anja-poreza-i-davanja-nema-povrede-du%C5%BEnosti-od) koja mi je u toj stvari dala za pravo (link:
http://www.scribd.com/doc/126075200/Odgovor-Porezne-uprave-na-moj-upit-od-2-1-2013).
29
O HOK-ovu povlačenju Zahtjeva s Ustavnog suda vidjeti: http://www.scribd.com/doc/142172064/Zadnji-dopis-HOK-u-16-5-2013-markerom-su-ozna%C4%8Deni-najva%C5%BEniji-dijelovi (str. 1).

30
37. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović
Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović i navod u prvom odlomku na 11. strani presude, koji glasi: „To
prvenstveno proizlazi iz okolnosti da protiv privatne tužiteljice nije pokrenut nikakav formalni postupak u tom smislu,
niti je ista bila prijavljena i pozvana na eventualnu odgovornost za ono što joj optuženik inkriminira svojim tekstom.“

Riječ je o laži, jer je sutkinja Barlović iz sadržaja spisa znala da ja dosuše nisam kazneno prijavio tužiteljicu
DORH-u, kako ona ne bi završila u zatvoru, ali nakon što mi je osporila pravo na život na način oduzimanja sredstava
za život – što je javno potvrdio i HHO (scan dolje)…

„Slobodna Dalmacija“ od 31. 3. 2012., str. 6

…prijavio sam je HOK-u, koji je međutim zauzeo stav da neplaćanje prireza tj. poreza i davanja od strane
njihove članice Dijane Zoričić, koje nisu sporili, ne predstavlja kršenje dužnosti odvjetništva (Dokaz 39, Dokumenti 33
i 34 na str. 36 i 37), tj. da odvjetnici nisu dužni plaćati porez, a koji stav im se obio o glavu uvođenjem fiskalnih blagajni
u odvjetničke urede i HOK-ovim muklim povlačenjem njihova zahtjeva za ocjenom ustavnosti Zakona o fiskalizaciji,
kada su shvatili da je ministar Linić doznao za njihov službeni pismeni stav da odvjetnici nisu dužni plaćati poreze i
davanja, za što su znali da im nitko, pa ni Ustavni sud RH nemože i neće dati za pravo (Dokaz 19, str. 64-66), kako je to
gore već obrazloženo pod: 34. - 36.
Riječ je o laži sutkinje Barlović jer je ona dobro znala da mi je za moje navode (Dokaz 39) Porezna uprava daje
za pravo (Dokaz 40), te je tužiteljici poslala inspekciju (Dokaz 40), što uostalom tužiteljica i sama u 2. tužbi i priznaje
(str. 3) doduše nakaradno manipulirajući, no ipak, a koju inspekciju Porezna uprava sigurno ne bi slala da joj je stvar iz
primljene dokumentacije izgledala čista, jer je iz mojeg golemog dokaznog materijala bilo razvidno da se radilo o
dugogodišnjoj utaji prireza, temeljem lažne prijave prebivalište tužiteljice u Sv. Ivanu Zelini (koju je ona s lažnom
izlikom i priznala – vidjeti gore pod: 26. i 34.), u kojoj se do srpnja 2002. nikakav gradski prirez uopće nije plaćao (Dokaz
39, str. 7).
Dakle, tužiteljica je – suprotno navodu sutkinje Barlović – bila i prijavljena i pozvana na odgovornost, premda
oboje u blagoj mjeri, jer nisam želio da tužiteljica dospije u zatvor, pa je nisam kazneno prijavio, dobronamjerno
čekajući da njezina kaznena djela u periodu 1996.- 2002. odu u zastaru.

38. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović i navod u 2. odlomku na 11. strani presude, koji glasi: „…kako
su sve izjave iz spornog teksta u podnescima sudu te u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ činjenične tvrdnje koje su
zbog svojeg sadržaja kojim negativno opisuje privatnu tužiteljicu, u cijelosti objektivno podobne škoditi časti i ugledu
privatne tužiteljice…“

Kako je iz cjelokupnog sadržaja ovog Odgovora na str. 7-31 razvidno, laž je da sam ja u navedena 2 podneska
i u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ negativno opisao privatnu tužiteljicu, jer sam u svojim navodima o njoj (koji
su u sva 3 primjera navedeni samo usputno – u podnescima malim slovima, a u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“
u svrhu tumačenja teme koja se bavila korupcijom u Ministarstvu pravosuđa u vrijeme ministra Ante Šprlje, a uopće

31
ne tužiteljicom) – naveo isključivo istinite činjenične tvrdnje, te dakle u tim mojim navodima „nije ostvareno ključno
obilježje kaznenoga djela klevete – neistinitost“, kako sam to naveo već u mojem Odgovoru na (1.) tužbu, poslanom
1. 3. 2017., tj. svega 1 dan od primitka te tužbe, a što sam sve ponovio i u mojoj Obrani od 3. 7. 2018., na str. 4. i na
str. 32, riječima:
„…ja sam sve svoje tvrdnje detaljno dokazao s 330 strana dokaza (među kojima su i čak 4 presude u sličnim
predmetima koji su presuđeni u moju korist i korist moje svjedokinje Marice Gagić – Dokazi 4-5 i 8-10!)
Dakle, niti jedna od 3 ovim predmetom obuhvaćene tužbe Dijane Zoričić protiv mene nema
zakonskoga temelja, jer u mojim inkriminiranim pisanim navodima nije ostvareno ključno obilježje
kaznenog djela klevete: neistinitost! Stoga tražim da me ovaj sud odmah oslobodi optužbe.“

39. - 40. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerne su laži i manipulacije sutkinje Barlović i navodi u 2. odlomku na 11. strani presude, koji glase da
stranke tužiteljice: „(39.) prvo kad uguglaju njezino ime, pojave se sve (40.) objede koje o njoj iznosi njezin brat.“

Najprije, ne redi se o nikakvim „objedama“, nego o detaljno točnim i istinitim činjeničnim tvrdnjama, što sam
vrlo detaljno dokazao tijekom ovog postupka u dvadesetak podnesaka sumiranih u mojoj pisanoj Obrani od 3. 7. 2018.,
i to temeljem 330 stranica materijalnih dokaza među kojima su i čak 4 presude u sličnim predmetima koji su presuđeni
u moju korist i korist moje svjedokinje Marice Gagić – (Dokazi 4-5 i 8-10!), a da je tome tako, razvidno je i iz ovog
Odgovora (str. 7-32).

Nije točno niti da se prvo kada se „ugugla“ tužiteljičino ime, o njoj pojave podatci (istine, a ne „objede“) vezane
uz ovaj predmet. Da je tome tako, upozorio sam još u mom podnesku od 20. travnja 2018., te ponovo u mojoj Obrani
od 3. 7. 2018. na str. 41:

„Nije točno niti da je prvo što se pojavi uz tužiteljičino ime na Googleu su pravomoćnim sudskim presudama
(vidjeti te presude: Dokaz 4, 5, 8-9, 10-11) ovjerene činjenice koje tužiteljica drsko klevetnički opisuje kao „objede“.
Inače, na Internetu postoje razni članci o njezinom sudjelovanju u mutnim poslovima.“
Tužiteljica nije reagirala niti na ovo, niti na bilo koje drugo od mojih ovdje navedenih pobijanja njezinih navoda
tijekom samoga postupka, iz čega je jasno da priznaje točnost tj. istinitost mojih navoda.

Da je ova tvrdnja 100% točna, tužiteljica bi sigurno dala ispis s Googlea, kojeg je krajnje lako pribaviti, no ona
to nije učinila.

41. - 44. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerne su laži i manipulacije sutkinje Barlović su i navodi u 2. odlomku na 11. strani presude, koji glase da:
„optuženi nastoji (41.) protiv nje i u odvjetničkoj komori isposlovati oduzimanje njezine licence, (42.) pokušava je
destabilizirati i psihički i (43.) materijalno, te (44.) ocrniti pred obitelji, prijateljima, strankama i javnosti.“

Radi se o hrpi očitih paranoidnih laži tužiteljice, koje je sutkinja Barlović svjesno pronosila u svojoj presudi,
iako sam ja odavno, najprije u mom Podnesku od 20. travnja 2018, pa ponovno u Obrani od 3. 7. 2018. za sve te tvrdnje
vrlo detaljno dokazao da su laži, kako slijedi:

- Obrana, str. 43:


„Paranoidna laž i zamjena teza je da je meni „interes u odvjetničkoj komori isposlovati oduzimanje
(tužiteljičine) licence“.
Razlozi mog postupanja prema HOK-u detaljno su opisani u mom tekstu knjizi „Pravosudna i policijska
mafija“, str. 64-67, a koji tekst je predmet ovdje 2. tužbe (bivši broj K-439/17) pa su tužiteljici dakle ti razlozi dobro
poznati te je dakle i ovdje je riječ o njezinoj svjesnoj laži.

32
Ukratko, riječ je o mojoj borbi za život, koji mi je njezinim osporavanjem mog prava na život (koje osporavanje
je potvrdio i HHO: knjiga, str. 62) na način oduzimanja sredstava za život ovdje tužiteljica namjerno ugrozila, čime je
rabijatno prekršila Kodeks odvjetničke etike čl. 6 i 7, a o čemu sam detaljno pisao u mom članku toj knjizi, što pak
svojom predmetnom 2. tužbom (Dokaz 123-125) tužiteljica uopće niti ne spori da je učinila.
Osobito ponovno ističem da su tužiteljičino radikalno neetično postupanje prvi uočili sami dužnosnici HOK-a
i da su oni sami protiv nje pokrenuli disciplinski postupak, više od 2 mjeseca prije nego što su od mene zaprimili prijavu,
što dokazuje dopis HOK-a od 12. svibnja 2010. (Dokaz 132).
Da sam ja htio uništiti tužiteljicu, kao što ona jest uništila mene (v. Podnesak od 4. 9. 2017.) ja sam to lako
mogao učiniti prijavivši je za lažnu prijavu prebivališta za što imam oko 100 dokaza (Dokaz 39 i 40) te bi ona završila
u zatvoru još 2002., a time bi automatski izgubila i licencu, pa je jasno da i tu sirovo laže.“

- Obrana, str. 49:


„Da je navod: „Moj brat pokušava mene destabilizirati i psihički i materijalno“ dvostruka paranoidna laž već
smo ranije vidjeli.
1) Da je tužiteljica psihički nestabilna osoba vidi se iz cijelog njezinog života i cijelog njezinog destruktivnog parničenja
s ciljem da me uništi (što niti ne negira), utemeljenog isključivo na očitim, sirovim paranoidnim i umobolnim lažima
koje sam u ovom predmetu već dokazao na više desetaka stranica odgovora na tužbe i podnesaka te s oko 330 strana
dokaza. Uostalom tužiteljica to (svoje psihičke smetnje) uopće ni ne spori i to čak smatra dokazom u svoju korist (Dokaz
56, str. 4 (2. odlomak) i str. 5 (zadnji navod)). Zato je laž da ju ja pokušavan „destabilizirati psihički“ jer je ona već
dugo psihički blago rečeno nestabilna osoba. Kako se vidi iz knjige „Pravosudna i policijska mafija“ ja već 10 godina
uopće ne komuniciram s tužiteljicom, osim putem suda (njezinih tužbi), a moja komunikacija je usmjerena prvenstveno
prema Hrvatskoj odvjetničkoj komori, iz koje još nisam dobio nikakve odgovore na moje 2 disciplinske prijave iz 2012.
godine, jer tadašnjem disciplinskom tužitelju HOK-a nisam za rješavanje prijave dao mito koji me on tražio. Sve je to
detaljno opisano u navedenoj knjizi, pa je jasno da tužiteljica ili laže ili halucinira ili, vjerojatno - oboje.
2) Da sam ja htio „materijalno destabilizirati“ tužiteljicu, ja sam to lako mogao učiniti prijavivši je za njenu lažnu prijavu
prebivališta za što imam oko 100 dokaza (Dokaz 39 i 40) te bi ona završila u zatvoru još 2002., a time bi automatski
izgubila i licencu, pa je jasno da i tu sirovo laže.
Tom svojom paranoidnom očitom laži, tužiteljica pokušava odvući pozornost ovog suda s njezine stravične
okrutnosti, tj. s činjenice da je ona meni osporila pravo na život(!) što je javno potvrdio i HHO u „Slobodnoj Dalmaciji“
od 31. 3. 2012.:

„Slobodna Dalmacija“ od 31. 3. 2012., str. 6

Kako sam to u ovom podnesku kao i ranijima već više puta dokazao, tužiteljica međutim uopće ne negira da mi
je osporila pravo na život (pa stoga već 9 godina nemam nikakvih prihoda i živim u krajnjoj mogućoj bijedi: vidjeti
Podnesak od 4. rujna 2017., Dokazi 46/A-54) a ne negira niti da je svrha ovog kaznenog postupka da me njime kao i
majku javno okleveće i kao i majku navede na suicid, očito računajući da je predmetni sudac osoba kao ona i njezin
drski odvjetnik koji, vidjeli smo, također pokazuje implicitni prijezir prema predmetnome sucu, tražeći od njega da on
kao dokaz uzme str. 2 majčina zdravstvenog kartona, ali ne i str. 1. (vidjeti Zapisnik od 23. studenog 2017., str 2 i
Podnesak od 16. travnja 2018, str. 2-3).“

33
- Obrana, str. 41-42:
„Izjava „Smatram da je namjera mog brata isključivo u tome da me ocrni pred obitelji, prijateljima, strankama i u
javnosti.“ je vrlo očita laž, jer ja s njezinom obitelji nemam nikakvog kontakta od 2002. kada me je njezin suprug napao
i izudarao na pragu mog stana u Zelini (Dokaz 107; liječnička potvrda o modricama – Dokaz 55, str. 35), ni s njezinim
prijateljima – koji su, koliko ih znam, većinom ljudi s kojima nitko normalan ni ne bi komunicirao.
Uglavnom je riječ o doista najgorem ljudskom ološu, što mogu i argumentirati. Tko su njezine stranke ne znam,
osim onih koje su mi se same požalile na njezino postupanje (Dokaz 55, str. 21, pod: 3-5). Štoviše, iz predmeta 2. tužbe
same tužiteljice, tj. temeljem mog teksta u zborniku radova tj. knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ se vidi da ja
zapravo i nemam problem s tužiteljicom (niti se dakle bavim „ocrnjivanjem nje“) nego:
a) s pojedinim korumpiranim dužnosnicima Hrvatske odvjetničke komore /HOK/ (npr. Predrag Laban – knjiga
„Pravosudna i policijska mafija“, str. 66-68) koji odbijaju postupati po mojoj disciplinskoj prijavi koju su mi savjetovali
sami tužiteljičini kolege odvjetnici, a i neki suci (tužiteljica mi je osporila pravo na život čime je radikalno prekršila
Kodeks odvjetničke etike, čl. 6 i 7), a koja disciplinska prijava se ne rješava jer ja navedenom Predragu Labanu nisam
dao traženi mito (knjiga, str. 66-68).
b) s korumpiranim pojedincima u USKOK-u i Ministarstvu pravosuđa osobito za ministra Ante Šprlje, koji „kolegijalno“
štite kriminal u HOK-u, i koje sam sve poimence javno prozvao za njihov kriminal (knjiga, str. 84), te me nitko od njih
nije tužio niti kazneno, niti građanski, što je činjenica koja najbolje dokazuje točnost mojih navoda o njihovu kriminalu
i korupciji, a točnost kojih navoda je uostalom lako provjeriti iz dokumenata na linkovima navedenim u fusnotama
ispod mog teksta u knjizi.
Moj članak u toj knjizi nema naslov u kojem bi se tužiteljica uopće spominjala, niti se ona spominje u ijednom
od desetak podnaslova tog članka, a na njezina se zlodjela tj. nečovještva (nepružanje nužne pomoći, tj. direktna
odgovornost za majčinu smrt, indirektna za očevu i osporavanje prava na život meni što de iure znači osudu na smrt na
njeno traženje [a nakon što mi je prethodno izminirala cijeli život: privatan i karijeru: Dokaz 55, str. 14, br. 3 i 4] te
sadašnji njezin pokušaj da me deložira, a što je potvrdila iskazom i na predzadnjem ročištu u ovom predmetu, te tako
„uništi“ kako je najavila još 1996. – Dokaz 55, str. 42, 3. stupac) se odnosi svega oko 10% mog teksta u toj knjizi.
Slično je i s ostalim mojim izjavama, jer moj problem nije uopće ovdje tužiteljica, nego povezani korumpirani
pojedinci u pravosuđu (koje je uostalom po njima svjetski glasovito, što potvrđuju sva međunarodna istraživanja u
zadnjih 20 godina30), kako sam to već obrazložio.
Osobito ovdje ističem da su tužiteljicu kao problem HOK-a prvi uočili sami dužnosnici HOK-a i da su oni sami
protiv nje pokrenuli disciplinski postupak sami, više od 2 mjeseca prije nego što su od mene zaprimili ikakvu prijavu,
a kako to očituje dopis HOK-a od 12. svibnja 2010. (ovdje priložen kao Dokaz 132).“

45. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Namjerna je laž i manipulacija sutkinje Barlović je i cijeli 3. odlomak na 11. strani presude, u kojem se tvrdi da
su sve izjave za koje sam tužen, one „u podnescima sudu te u knjizi `Pravosudna i policijska mafija`…“ „podobne štetiti
časti i ugledu (privatne tužiteljice)“, jer da je ona njima opisana u „negativnom“ kontekstu.
To je laž, jer sam ja tužiteljicu opisao ne u „negativnom“, već u objektivnom kontekstu, a što sam vrlo detaljno
dokazao tijekom ovog postupka u dvadesetak podnesaka sumiranih u mojoj pisanoj Obrani od 3. 7. 2018., i to
temeljem 330 stranica materijalnih dokaza, među kojima su i čak 4 presude u sličnim predmetima koji su od čak 10
Barlovićkinih kolega sudaca presuđeni u moju korist u i korist moje svjedokinje Marice Gagić.
Riječ je o presudama:
- Prekršajnog suda u Hvaru /sutkinja Maja Matković Šoić/ - (Dokaz 4)
- Visokog prekršajnog suda u Zagrebu /sutkinje Goranka Ratković, Rina Busti, Anđa Ćorluka/ – (Dokaz 5)
- Općinskog suda u Novom Zagrebu /sutkinje Tihana Bokan, Zvjezdana Murat Milas, Marina Nikolić/ - (Dokaz 8-9)
- Županijskog suda u Velikoj Gorici /sutkinje: Gordana Paljevec, Aleksandra Holjevac, Jadranka Kos/ (Dokaz 10)

30 O tome npr.: Josip Kregar: Korupcija u pravosuđu, 2001., dostupno na: http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/korupcijasudstvo.cg%5B1%5D.doc
; Tomislav Krasnec: Hrvatsko pravosuđe i dalje pri dnu EU, 12. 4. 2016., dostupno na: https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvatsko-pravosude-i-dalje-pri-dnu-eu-a-
imamo-dvostruko-vise-sudaca-od-austrije-1075505

34
Sutkinja Barlović je ovom presudom ne samo simbolički pljunula na rad i sud svojih 10 kolega tj. kolegica
sutkinja (ali na dvogodišnji rad na ovom predmetu suca Blažekovića - vidjeti o tome ovdje na str. 39, pod: 4), nego i na
recenzentski rad magistra političkih znanosti Darka Petričića i izdavača „Škorpion“-a = Ratko Ostojić), o čemu sam
pisao na str. 16. moje Obrane od 3. 7. 2018., kako slijedi:
„Da nije tragična, ova 2. tužba bila bi smiješna, jer je moj tekst u navedenoj knjizi, dijelovi kojeg su predmetom
ove 2. tužbe, zapravo znanstveni rad koji je prošao čak 2 recenzije, te su svi moji navodi u njemu provjereni od kolega
znanstvenika i od izdavača (mr. sc. Darko Petričić i „Šokrpion“), koji sasvim sigurno ne bi riskirali eventualne tužbe tj.
gubitke u tim tužbama, te su zato sve moje navode u članku u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ brižno provjerili
(što im je uzelo čak 8 mjeseci!), a što sam već istakao još u mojem podnesku u ovom kaznenom predmetu od 8. kolovoza
2017.“
Sudeći ne samo protiv mene, nego implicite i protiv izdavača knjige „Pravosudna i policijska mafija“ sutkinja
Barlović je svojoj kolegici odvjetnici Dijani Zoričić na nezakonit, neutemeljen i drzak način otvorila mogućnost
građanske tužbe za naknadu štete protiv izdavača, i ne samo njoj, nego i svim ostalom osobama iz pravosudnog
sustava, koje sam utemeljeno prozvao za njihov nezakonit rad, čime im je – ignorirajući dakle 330 strana materijalnih
dokaza i 4 prethodne presude svojih kolega - zapravo u džep napola stavila oko 600.000,00 kn i to upravo na način
kako to i inače u pravilu čini hrvatska pravosudna mafija, kako je tu organizirano-kriminalnu praksu svojom presudom
u predmetu „Narodni list iz Zadra protiv RH“ raskrinkao Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu - dana 10.
studenog 2018. tj. par dana nakon Barlovićkina proglašenja njezine ovdje pobijane nakaradne presude - navevši da je
Narodni list bio kažnjen za „`uvredljive vrijednosne sudove` a da hrvatski sudovi uopće nisu provjerili jesu li ti vrijednosni
sudovi činjenično utemeljeni“31; dakle „Narodni list“ je neosnovano kažnjen na isti način na koji je – ignoriravši
doslovno stotine materijalnih dokaza, među kojima i 4 presude - u svojoj ovdje pobijanoj presudi protiv mene to učinila
sutkinja Barlović!
Vjerojatno je dakle ovo, za hrvatsko pravosuđe nerijetko postupanje: zakonski i činjenično neutemeljeno
„kolegijalno“ a zapravo mafijaško otvaranje prostora za niz tužbi „teških“ preko pola milijuna kuna, bilo jedan od
glavnih motiva sutkinje Barlović u donošenju njezine činjenično i zakonski neosnovane, nakaradne presude, kojom je
„pljunula“ na 4 prethodne presude svojih nekorumpiranih kolega.

46. - 53. namjerna neistina tj. laž i manipulacija sutkinje Barlović


Vrhunac nakaznosti, sutkinja Barlović je u svoj pobijanoj nezakonitoj i nakaradnoj presudi dosegla 4. odlomku
obrazloženja na str. 11, u kojem ona, prikazujući kako prenosi moju obranu, zapravo ne prenosi doslovno niti 1 od više
stotina navoda moje obrane, koje sam tijekom 2 godine navedenog postupka temeljem 330 strana materijalnih dokaza
(među kojima su i 4 presude u moju korist i korist moje svjedokinje Marice Gagić) iznio u preko 20 podnesaka, a koje
sam sve sumirao na šezdesetak strana u mojoj pisanoj Obrani od 3. 7. 2018.
Umjesto toga, sutkinja Barlović u dijelu posvećenom mojoj obrani, iznova prenosi već odavna dokazana
krivokletstva i laži tužiteljice, što je stvarno krajnja uopće moguća i zamisliva zloporaba i opstrukcija pravde!

Prva namjerna laž sutkinje Barlović u tom, 4. odlomku na 11. strani presude je glasi: (46.) „Obrana optuženog
je u najvećem dijelu usmjerena u nastojanju sudu prikazati privatnu tužiteljicu u negativnom svjetlu… pri tome se
pozivajući na niz dokaza koji apsolutno ne potvrđuju ono što je optuženi navodio“
Sutkinja Barlović tu svoju tvrdnju ničim ne argumentira – iako je po zakonu i zdravom razumu to trebala – te
dakle ne obrazlaže niti za jedan od preko 220 mojih materijalnih dokaza (na ukupno preko 330 strana) na koji način
on ne bi potvrđivao ono što sam ja naveo.
Na taj način ona simbolično svjesno pljuje ne samo na institut materijalnog dokaza i načelo materijalne istine,
nego i na svrhu kaznenog i općenito sudskog postupka, koji ima za cilj pronalaženje iste materijalne istine.

31
Vidjeti članak o tome na linku: https://www.index.hr/vijesti/clanak/europski-sud-ocitao-lekciju-hrvatskoj-da-suci-se-itekako-smiju-kritizirati/2043009.aspx

35
Na ovom mjestu njezina presuda postaje mentalno identična presudi protiv desetak ljudi (uglavnom
maloljetnika i staraca) koje su za Božić 1943. partizani strijeljali na groblju u gradu Hvaru. (Inače i moj djed je bio
partizan, ali na Visu.) Za novu godinu, tim su ljudima organizirali suđenje i napisali „kolektivnu“ presudu, nakon što su
oni tjedan dana već bili mrtvi(!). Ova presuda sutkinje Barlović, po pravnoj se vrijednosti, vidimo – obzirom da uzima
u obzir samo dokazano lažne iskaze tj. oko 30 javnim ispravama detaljno dokazanih krivokletstava tužiteljice (Obrana
od 3. 7. 2018. str. 33-58), a ignorira 220 dokaza/dokumenta (među kojima su i 4 presude u sličnim predmetima,
donesene u moju korist i u korist moje svjedokinje Marice Gagić) kojima sam vrlo minuciozno dokazao da su svi navodi
zbog kojih sam tužen, činjenično točni, kakvima su ih ocijenila ne samo brojna državna tijela među kojima i sudovi,
nego i etablirani recenzenti knjige „Pravosudna i policijska mafija“ (Dokaz 19).
Dakle, ovdje se zapravo de facto ne radi o presudi, nego o sirovoj egzekuciji umotanoj u provizornu formu
presude, što ovdje iskazujem pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću, obzirom da sama tužiteljica nikada
nije poricala od mene više puta tijekom postupka isticanu činjenicu da je jedini cilj navedene 3 njezine tužbe da svojim
klevetama u njima, i mene, kao i pokojnu majku, navede na samoubojstvo (vidjeti moj Odgovor na (1.) tužbu, str. 3;
Odgovor na 3. tužbu, str. 9; Podnesak od 27. 11. 2017., str. 2 i Obranu od 3. 7. 2018., str. 7, 32, 34).
Iz njezina postupanja vidimo da je sutkinja Barlović puki egzekutor tužiteljice, dželat, i da u Hrvatskoj
pravosuđe uopće nije potrebno, jer ovakve „presude“ kao Barlovićka, mogu donositi i „Daruvarci“ – bez ikakve razlike.
Iz činjenice da je Barlovićka sudac (a ne zatvorenik, jer je opstrukcija pravde u normalnim zemljama ozbiljno
kazneno djelo), vidimo da je RH zvjerska i patološka država za koju je pred mjesec dana odvjetnik Krsnik na TV rekao:
„Živimo u opasnoj zemlji, ovdje nema prava ni pravne sigurnosti svi smo u opasnosti!”

Ulazeći u svojem nakaradnom „sudovanju“, zapravo iživljavanju u dalje apsurde, Barlovićka pod mojom
obranom u 4. odlomku na str. 11. presude, navodi i druge tužiteljičine dokazane klevete tj. krivokletstva, kao onu da
je (47.) „animozitet optuženog prema njoj (vezan) s promjenama vezanim uz njezin život, brak, rođenje djeteta“
Da je riječ o višestrukoj laži (jer se radi o animozitetu tužiteljice koja me konstantno tuži tražeći od svojih
kolega da joj pomognu da me uništi), dokazao sam još u mom podnesku od 20. travnja 2018, u dijelu koji je prenesen
u mojoj Obrani od 3. 7. 2018. na str. 45-46, koji dio prenosim ovdje u cijelosti:
„Laž je da su odnosi između mene i tužiteljice vili „vrlo dobri“ sve do trenutka kada me ona pozvala na svoje
vjenčanje 2001.
Tužiteljičino postupanje i prema meni i prema drugima (Dokaz 55, str. 20-21) je najčešće bilo radikalno
destruktivno i rabijatno, od kad ja znam za sebe, tj. od moje 4. godine a što sam u glavnim crtama opisao još 2014.
podnesku na sudu tj. u Dokazu 55, str. 16-18, te u podnesku u ovom predmetu od 17. listopada 2018.
Na istom mjestu (Dokaz 55, str. 20-21) opisao sam teror kojim tužiteljica Dijana Zoričić okolinu drži u strahu
i to na 5 konkretnih primjera ljudi na kojima se iživljavala:
1) sutkinji Višnji Lazarin
2) svjedokinji Marici Gagić
3) bratiću Antunu Vrankoviću
4) obiteljskom prijatelju ak. kiparu Ivici Grošiniću
5) dožupanu Splitsko-dalmatinske županije Visku Haladiću
Uostalom, sam se ovaj sud na vlastite oči, neposredno uvjerio u rabijatan, rušilački karakter i postupanje
tužiteljice, osobito na nedavnom ročištu 20. travnja 2018. kada je tužiteljica, iako je čula da je 88-godišnja ujna Marija
Šokman radi nje (tužiteljice) doživjela infarkt dana 28. 3. 2017. (spis, list 432), naime niti puni dan nakon što je od
ovog suda na zahtjev tužiteljice dobila poziv da (lažno) svjedoči protiv moje i tužiteljičine pok. majke na kojeg je 27.
3. 2018. odgovorila (spis, list 307), dakle, nakon što je na ročištu čula da je ujna M. Šokman radi nje doživjela infarkt,
tužiteljica je svejedno inzistirala da ista ujna kao svjedokinja ipak, unatoč infarktu koji je radi nje doživjela,
bude ispitana u ovom predmetu, što je uneseno i u zapisnik s ročišta 20. travnja 2018., str. 2 (vidjeti i spis, list
307 i 432). Navedeno postupanje je rabijatno, neljudsko i neprikrivano rušilački u krajnjoj mjeri, i to sam uostalom
ustvrdio i opisao još u podnesku od 17. svibnja 2018., str. 5.:

36
„Da uništavalačko postupanje ovdje tužiteljice predstavlja pravilo a ne iznimku u njezinom životu, dokaz je i
činjenica da sam ju ja, kao i ovaj sud na ročištu 20. travnja 2018 izvijestio da je dan nakon primitka sudskog poziva i
odgovora na njega 27. 3. 2018.32 svjedokinja koju je ona predložila, ujna Marija Šokman doživila infartkt, no da je
tužiteljica inzistirala da ju se ipak, iako je radi tog doživjela infarkt ispita! Kako sam ju ja zbunjeno gledao, pitala me:
„Šta gledaš?!“, na što sam ja normalnim tonom rekao: „Imam pravo gledati“, na što je ona viknula: „Nemaš!!“, a na to
sud nije reagirao, pa se stekao dojam da ona (Dijana Zoričić) vodi postupak, a ne predmetni sudac.“
Odnosu su postali vrlo loši 3 mjeseca nakon očeve smrti, u lipnju 1996., kada me tužiteljica u vikendici na
Hvaru ščepala za gušu, počela tresti i vikati mi u lice da će me „ubit, zaklat i uništit“ i da nek ja „Odem po nož da me
ona njime zakolje“, što sam naveo u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“, str. 63 i što svojom 2. tužbom temeljem
mog pisanja u toj knjizi tužiteljica uopće niti ne spori (Dokaz 123-125), što i ne čudi jer postoje svjedoci da sam tada
šokiran pobjegao od kuće.“

Treća laž ili barem dezinformacija sutkinje Barlović u tom, 4. odlomku na 11. strani presude je glasi: (48.)
„nedvojbeno da da se između optuženika i privatne tužiteljice vodi postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu, Stalna
služba u Svetom Ivanu Zelini pod posl. brojem R1- 278-15 radi razvrgnuća suvlasničke zajednice.“
Riječ je o dezinformaciji, jer je isti postupak kojeg je također pokrenula ovdje tužiteljica (a
kojim me htjela deložirati iz barake u kojoj u krajnje skromnim uvjetima živim, što nikad nije poricala – Obrana od
3. 7. 2018., str. 12, 41, 42, 43 i knjiga „Pravosudna mafija“ = Dokaz 19, str. 63) ZAVRŠEN Rješenjem od 27.
lipnja 2018. kojom je prijedlog ovdje tužiteljice ODBIJEN! 33
Ako je nezakonita, neosnovana i zlonamjerna „kolegijalna“ pomoć sutkinje Barlović ovdje tužiteljici u ovdje
predmetnom postupku – uz mito kako smatraju svi kojima sam govorio o ovoj presudi (premda je nije nemoguće da
se radi naprosto o čistoj zlobi, iskrenoj pokvarenosti, što sam ja, kako sam i navodio u ovom Odgovoru skloniji misliti)
– bila razlog neumornog punjenja redaka ove nazovi presude odavno dokazanim lažima, tj. pronošenjem kleveta protiv
mene i moje pok. majke, onda sutkinja Barlović treba znati da je s istim kolegijalnim „pomaganjem“ zakasnila više od
120 dana, te da ova nakaradna presuda ne predstavlja dakle tužiteljici nikakvu pomoć, već samo nepopravljivu štetu
Općinskom kaznenome sudu u Zagrebu kojeg je navedena sutkinja već dugo djelatnica, o čijem radu već godinama na
Internetu, na domaćim i stranim portalima(!) postoje informacije da je pod utjecajem crne magije, kojom se, prema
tim izvorima (a to u tom smislu govore, vidjeli smo, i posve konkretni elementi njezine presude) sutkinja Barlović bavi
na samome sudu, dakle o državnome trošku.

Četvrta, peta i šesta laž sutkinje Barlović u 4. odlomku na 11. strani presude glase: (49.) „...iz zapisnika s ročišta
od 22. 2. 2017. proizlazi da optuženik smatra kako sva imovina treba pripasti njemu jer da je privatna tužiteljica majku
navela na samoubojstvo a ocu nije pomogla.“ (50.) „Proizlazi da optuženik ovakvim neistinitim navodima o privatnoj
tužiteljici nastoji doći do povoljne odluke u tom postupku (51.) svjestan da iznosi neistinite tvrdnje o privatnoj
tužiteljici…“
Riječ je o nizu laži za koje sam ja odavno, još u Podnesku od 20. travnja 2018. dokazao kao vulgarne laži, u
dijelu tog podneska koji je prenesen u mojoj Obrani od 3. 7. 2018. na str. 43, kako slijedi:
„Navod „Moj brat radi i pritisak na pravosuđe pa je tako u postupku diobe pred sudom u Zelini nastojao
dokazivati kako bi sva imovina trebala pripasti njemu i to iz razloga jer sam ja ubila svoje roditelje“ je dijametralno
suprotan istini, tj. to je još jedna tužiteljičina zvjerska laž, koja – kao i vidjeli smo deseci sličnih - savršeno oslikava
njen destruktivan karakter, kojem je cilj „uništavanje“ kako je 1996. sama rekla (što ona, vidjeli smo, – niti ne poriče)

32 Dostupan je na linku: https://www.scribd.com/document/379108482/Dopis-svjedokinje-27-3-18


33 Rješenje je na linku: https://www.scribd.com/document/395971729/Rje%C5%A1enje-Zelina-27-6-2018

37
a u čemu se ona u ovom postupku od svojeg kolege suca Blažekovića nada dobiti „kolegijalnu“ podršku, u čemu joj je
od „zdanja nada“, jer su je ostali kolege pa čak i kolegice - „izdali“ (Dokazi 4-5 i 8-10)!
Naime iako mi je na ročištu u izvanparničnom postupku na sudu u Zelini 22. veljače 2017. predmetna sutkinja
kao neukoj stranci navela tu mogućnost (da pokrenem postupak osporavanja suvlasničkih udjela za nedovršenu kuću u Zelini i da tako
spriječim ovdje tužiteljicu da me deložira, [što je pred svjedocima potvrdila da kani učiniti na ročištu u ovom kaznenom postupku održanom 23.
11. 2017.]), te da me tako navede na samoubojstvo, čime mi se (uništenjem na način deložiranja) prijeti već preko 20 godina, a što sam opisao u
„Zelinskom glasniku“ 2002. godine (Dokaz 55, str. 42) te koju prijetnju deložacije ona sada nastoji u tom izvanparničnom postupku realizirati)
ja sam tu mogućnost sve do časa dok ovo pišem (prosinac 2018.) godinama odbijao, a što nepobitno dokazuje
Zapisnik iz navedenog predmeta, ovdje priložen kao Dokument 136 i 137.
Također, iz istog zapisnika je razvidno da je laž da sam na tom sudu kazao da je tužiteljica „ubila roditelje“ već
sam kazao činjenicu da je majku navela na samoubojstvo, što je i uneseno u zapisnik (Dokument 136), i što ja znam
od prvog časa (Podnesak od 15. ožujka 2017. – 6. odlomak), i što mi je ovdje tužiteljica sama priznala dvaput u lipnju
1989. (Odgovor na tužbu od 1. 3. 2017., str. 3), a da je tome tako, dokazao je i iskaz svjedokinje Gagić (Dokaz 3).
Tužbu protiv te svjedokinje je ovdje tužiteljica pravomoćno izgubila (Dokaz 8-10)!“
Sve, dakle ono radi čega me tužiteljica ovdje s čak 3 tužbe kazneno tužila, ja govorim javno od 2002. godine tj.
od mog članka u Zelinskom glasniku - prosinac/2002. (=Dokaz 55, str. 42), i nikada temeljem tih činjenica koje su
naprosto činjenično točne, i čak potvrđene od 4 suda (Dokazi 4-5 i 8-10) ja nisam u zadnjih 16 godina ništa tražio, niti
pokretao adekvatne sudske postupke, iako mi je to – osporavanje suvlasničkih dijelova u naslijeđenoj imovini - čak na
samim ročištima bilo od sudaca savjetovano, no ja to ipak ja to nisam zatražio, pa je i ovaj navod očita laž, kako je to
tijekom postupka uostalom, gore vidimo, već dokazano!

Sedma i osma laž sutkinje Barlović u 4. odlomku na 11. strani presude glase: (52.) „Kako je teret dokazivanja
u privatnoj tužbi bio na optuženiku i on nije dokazao istinitost svojih tvrdnji, (53.) čak štoviše tijekom postupka je
utvrđeno da se radi o neistinitim tvrdnjama…“
Iz ovih dviju laži – ničim obrazloženih, dakle posve svjesnih i namjernih – je razvidno, kao i iz svih ostalih ovdje
pobijenih navoda te sutkinje, da je sutkinja Barlović krajnje tendenciozno, namjerno ignorirala čitavu moju obranu i
sve provedene dokaze kojima sam ja (a među njima i s 4 presude po sličnim tužbama koje su donesene u korist mene
i moje svjedokinje Gagić - Dokazi 4-5 i 8-10) detaljno dokazao istinitost svih mojih tvrdnji.
Stoga je njezina presuda u odnosu prema meni u biti sirova egzekucija, a u odnosu prema njezinih 10 kolegica
sutkinja koje su donijele suprotne presude:
- sutkinji Maja Matković Šoić - (Dokaz 4)
- sutkinjama Goranki Ratković, Rini Busti, Anđi Ćorluka – (Dokaz 5)
- sutkinjama Tihani Bokan, Zvjezdani Murat Milas, Marini Nikolić - (Dokaz 8-9)
- sutkinjama Gordani Paljevec, Aleksandri Holjevac, Jadranki Kos (Dokaz 10)
…pobijana je presuda sutkinje Barlović teatralno simbolično vršenje velike nužde sutkinje Barloić na rad i zaključke
njezinih 10 kolegica, čije je presude sutkinja Barlović na bezočan i huliganski način sve redom svjesno drsko ignorirala!

SUTKINJA BOŽICA BARLOVIĆ, KAO I SVI OSTALI SUCI NJEZINA SUDA S KOJIMA SAM (KAO TUŽITELJ) IMAO POSLA,
UVIJEK (tj. U 100% SLUČAJEVA) SUDE U KORIST BOGATIJEG I JAČEG!
Da bi donijela svoju nakaradnu, ovdje pobijanu presudu, sutkinja Božica Barlović je učinila sljedeće:
1) ignorirala mojih 20 podnesaka u kojima sam dokazao da su sve moje tužene izjave točne, kao da ti podnesci uopće
ne postoje, jer se niti jedan od njih u presudi niti ne spominje
2) ignorirala čak 4 presude u sličnim predmetima donesene u moju korist i korist moje svjedokinje Marice Gagić, od
strane čak 10 sudaca, također kao da te presude uopće ne postoje (nigdje se ne spominju u presudi)
3) ignorirala preko 220 materijalnih dokaza na preko 330 strana koje sam tijekom trajanja postupka još kod suca
Blažekovića priložio u spis, a koji detaljno dokazuju da su svi navodi radi kojih sam tužen istiniti: niti jedan od tih
220 dokaza sutkinja Barlović u presudi ne spominje, kao da niti oni ne postoje!

38
4) na izricanju presude je čak i izrijekom pred dvoje svjedoka iz javnosti navela da mojih 220 dokaza „ne postoje“ iz
čega proizlazi da je sudac Blažeković 2 godine vodio predmet od 1300 strana u kojem zapravo nema dokaza, tj. da
je on neki poremećeni lik, iako na domaćim i stranim Internetskim portalima već godinama stoje informacije da
se na Općinskom kaznenome sudu crnom magijom (=poremećaj) bavi sutkinja Barlović, a ne sudac Blažeković
5) bez obrazloženja odbacila navedene 4 presude i ostalih 220 materijalnih dokaza, iako točnost tih dokaza sama
protustranka nikada tijekom dvije godine postupka nije sporila
6) dala za pravo navodima tužiteljice danima u samom iskazu, za koje navode je tijekom postupka, temeljem
priloženih materijalnih dokaza, detaljno i nepobitno dokazano da se radi o vulgarnim lažima i krivokletstvima
7) dala za pravo navodima tužiteljice, za koju je iz sadržaja spisa znala da je dugogodišnji psihički bolesnik, jer
psihijatra posjećuje od sredine 1980-tih (Obrana od 3. 7. 2018., str. 1, 17, 49) o čemu je u prethodnom,
prekršajnom postupku tužiteljica sama dala dokaze u spis, što sam naveo u više navrata, npr. u mojoj Obrani od
3. 7. 2018. na str. 36 i 49, a to je uostalom razvidno iz priloženih Dokaza 56, str. 4/f i 5/a koje sam priložio u spis
još u Odgovoru na 3. tužbu, 3. studenog 2017.
8) dala za krivo tuženiku (tj. meni) koji je u spis priložio dokaze da je posve psihički zdrav (Dokazi 95-96) i preko 220
dokaza da govori istinu, među kojima su i 4 sudske presude donesene u moju korist i korist moje svjedokinje
9) Zatrpala 2 strane obrazloženja presude s preko 50 svjesnih, ranije u postupku dokazanih laži (ovdje str. 7 – 38)
10) Presudila u korist stostruko bogatije stranke u postupku, svoje kolegice (pravnice – odvjetnice), nakon što mi je
ista još 2009., osporila pravo na život na način oduzimanja sredstava za život, što tijekom postupka nije sporila te
ja zbog toga od 2009. do danas nemam nikakvih prihoda, što sam detaljno i dokazao (Podnesak od 4. 9. 2017.)!
11) Presudila u korist stranke koja je tražila da sud kao dokaz uzme drugu, ali ne i prvu stranu jednog te istog lista
papira (majčinog zdravstvenog kartona) – vidjeti o tome moju Obranu od 3. 7. 2018., str. 24
12) Presudila u korist stranke koja je majku navela na samoubojstvo, a svjedokinju da je tome tako je zastrašivanjima
pokušala spriječiti u davanju iskaza na sudu, što je izrijekom uneseno i u sudski zapisnik (Dokaz 3)
13) Presudila u korist stranke tj. svoje kolegice koja tijekom postupka ni u jednoj prigodi nije poricala činjenicu, koju
sam ja naveo na samom početku postupka, da mi je još 1994. kazala da će naš otac jednog dana umrijeti, i da će
joj tada njezini kolege suci pomoći da me ona uništi (Obrana od 3. 7. 2018., str. 2, 3, 18, 24, 60)
14) Presudila u korist stranke (svoje kolegice tužiteljice) koja me je 3 mjeseca po očevoj smrti 1996. napala, podigavši
me i pritom tresući, vičući kazala da će me „ubit zaklat i uništit“, i da „nek joj ja donesem nož da me zakolje“, što
sam napisao u knjizi „Pravosudna i policijska mafija“ (str. 63), i za koji navod me ta stranka (tužiteljica) nije tužila,
iako me tužila za druge navode iz iste knjige, dakle niti načelno ne negirajući da se opisani napad stvarno dogodio
15) Presudila u korist stranke koja mi je pred svjedocima prijetila smrću, što je dokazano i na sudu (Dokaz 18)
16) Presudila u korist stranke koja me pokušala deložirati iz montažne barake (knjiga „Pravosudna mafija“, Dokaz 19,
str. 63 i Obrana, str. 12, 41, 42, 43), a u svom stanu osigurava stvari na 40.000 eura (Dokaz 17)
17) Presudila u korist stranke koja ni u kojem času nije negirala činjenicu koju sam isticao više puta u postupku, da je
jedina svrha ovog postupka da me njime navede na samoubojstvo kako mi se 1994. i zarekla, uvjeravajući me da
će joj njezini kolege suci u tome sigurno pomoći (Obrana od 3. 7. 2018., str. 7, 32, 34), jer da su oni toliki ljudski
ološ, da ja to ne mogu niti zamisliti (osobito o tome vidjeti: Zapisnik od 3. 7. 2018., str. 2)

39
III. Nikakvo „ponovno suđenje“ koje je spominjao hrvatski „Andersen“ Vinko Mioč ne tražim niti ću
prihvatiti, te unaprijed upozoravam višestupanjski sud da bih takvu nakaradnu odluku shvatio kao
namjernu smrtnu kaznu, te bih se prema istoj itekako znati postaviti
Nakon svih do sada navedenih činjenica, ja bih bio potpuno lud kada bih tražio da mi ponovno sudi ista ona
osoba koja me jednom već osudila, donijevši presudu kojom simbolički pljuje na samo na 4 prethodne sudske presude
nego i na dvogodišnji rad suca njezinoga suda Blažekovića (iz obrazloženja sutkinje Barlović proizlazi da je sudac Blažeković,
koji je otišao na viši (Županijski) sud, 2 godine vodio spis od 1300 strana u kojem zapravo nema nikakvih dokaza, čime ona implicira
da je Blažeković zapravo neki poremećeni manijak koji 2 godine vodi metar debeli predmet-spis u kojem zapravo nema nikakvih
dokaza).
Pa čak i da moj predmet ne dođe u ruke nekog suca koji se bavi crnom magijom kao što se prema pisanju
domaćih i stranih medija bavi Barlovićka, a nužno bi došao opet Barlovićki, ja svakako ne bih ništa bolje prošao, što
mogu i vrlo konkretno i nepobitno materijalno dokazati:
Dana 16. siječnja 2018. Županijski sud u Zagrebu je Rješenjem 9 Kž-1014/2017-7 oslobodio krivnje već
spominjanog prof. dr. Vjekoslava Miličića kojeg je prethodno sutkinja ovog istog ovog Općinskog kaznenog suda u
Zagrebu Jasna Zoretić Rendulić proglasila krivim za kriminal i to ni manje ni više nego za - klevetu. Rješenje se nalazi
na linku: https://ivicagrcar.weebly.com/uploads/4/8/2/1/48211791/drzavom_i_pravom_protiv_akademske_cestitosti_ivica_grcar.pdf -
Dokument 24. Predmet je vraćen na ponovno suđenje i ista sutkinja je – naravno – opet presudila protiv prof.
Miličića. Presuda od 18. lipnja se nalazi na istom linku (Dokument 26).
Takvim igrama „zrende“ hrvatski suci NEMJERNO navode ljude sa samoubojstva, što ja u mojem slučaju
svakako neću dozvoliti! Da je tome uistinu tako, tj. da hrvatski suci ovakvim igrama „zrende“ namjerno navode građane
na suicid, imam neoborive materijalne dokaze.
Dana 10. 10. 2017. u Splitu se ubio muškarac kojega su suci s lokalnih općinskih i županijskih sudova uhvatili
„zrende“, šaljući ga s jednog suda na drugi, baš kao što je Vinko Mioč sebi umislio da bi trebalo biti i u mom slučaju,
govoreći mi o nekakvom „ponovnom suđenju“. Da je zapravo ljudski ološ koji vrši (ne)časnu funkciju hrvatskih sudaca
pogubio tog čovjeka, naveo je sam DORH, o čemu su izvijestili najrenomiraniji mediji pod naslovom: „DORH se
oglasio o samoubojstvu muškarca u Splitu, tvrde da su krivi sudovi!“ (link: https://www.index.hr/vijesti/clanak/dorh-
se-oglasio-o-samoubojstvu-muskarca-u-splitu-tvrde-da-su-krivi-sudovi/1000575.aspx).
To su sve poznate stvari, no ono što većina onih koji čitaju ove retke nije znala je da sam JA JAVNO PREDVIDIO
TU SMRT (tj. navođenje na samoubojstvo od strane sudaca), I TO SAMO 4 DANA RANIJE (jer po podacima koje imam od
prijatelja iz Policije, naše sutkinje i suci vrlo često ljude navode na samoubojstva, ali se obično zataška) - i to u mom velikom intervjuu
preko pune dvije strane, u tjedniku „7dnevno“, izašlom dana 6. 10. 2017., na str. 26-27 (vidjeti na linku:
https://www.scribd.com/document/360912246/Intervju-7dnevno-6-10-2017).
To „proročanstvo“ nažalost nije bilo pre teško izreći i njime pogoditi zato jer prema podacima koje sam dobio
od ljudi iz policije, samoubojstva radi nezakonitog rada naših sutkinja i sudaca vrlo su česta, ali se ona uvijek zataškaju,
što u ovom konkretnom slučaju nije bilo moguće, jer je zbog tog događaja satima bila blokirana jedna od
najprometnijih cesta u Splitu, pa je ovo konkretno samoubojstvo radi radikalno zlih sudaca bilo nemoguće zataškati.
U konkretnom slučaju radilo se o pomorcu s dobrim primanjima, kojem je ipak „pukao film“, pa je jasno da se
upravo na to da će i meni „puknuti film“ i u mom slučaju računa, obzirom da je sudu iz mog podneska od 4. rujna 2017.
bilo dobro poznato da mi je na zahtjev protustranke sud na Hvaru još 2009. oduzeo sredstva za život, čime mi je
osporio pravo na život, a što je službeno potvrdio i HHO (vidjeti sliku dolje), te da ja dakle već 9 godina nema primanja!

„Slobodna Dalmacija“ od 31. 3. 2012., str. 6

40
Ovdje je od ključne važnosti činjenica koju sam istakao još u samom odgovoru na prvu od 3 tužbe objedinjene
u predmet K-20/17, a to je da je svrha ovog ali i drugih tužiteljičinih lažnih tužbi i prijava protiv mene34 (vidjeti o tome
obranu od 3. 7. 2018., str. 42) upravo ta da me tužiteljica navede na samoubojstvo, kao što je na sličan način navela
svoju i moju pok. majku Anicu, i kao što se i meni zarekla da će učiniti još 1994., što sam već naveo.
Iako sam tu činjenicu naveo u mnogo navrata tijekom postupka – primjerice:
- u Odgovoru na (1.) kaznenu tužbu od 1. ožujka 2017., str. 335
- u Odgovoru na 3. tužbu od 3. studenog 2017. str. 6 i str. 736
- u Podnesku od 27. studenog 2018. na str. 237
- u Obrani od 3. srpnja 2018. na str. 7, 32, 3438
…tužiteljica ju niti jednom nije negirala, htijući mi tako javno pokazati da ja doista imala pravo kada mi je 1994.
kazala da su hrvatsku suci toliki ološ, da ja to ne mogu niti zamisliti, jer će joj oni pomagati da me uništi (tj. navede na
samoubojstvo). U tom smislu i ne treba čuditi nakaradna presuda sutkinje Barlović koja je ignorirala 330 strane
materijalnih dokaza, čak 4 presude koje su po sličnim tužbama u moju korist donijela 4 različita suda s čak 10 sudaca,
te je u presudi naprosto prepisala desetke svjesnih laži i u predmetu dokazanih krivokletstva tužiteljice (Obrana od 3.
7. 2018., str. 33-58), pogodujući svime time nezakonito tužiteljici, koja nikada nije negirala da je svrha ovog postupka
da me njime napokon – nakon mnogo stalnih pokušaja (vidjeti Podnesak od 17. listopada 2018.) - navede na
samoubojstvo.
No ni to nije ništa osobito novo, jer mi je sutkinja Maja Matković još 2011. priznala da svjesno pokušava pomoći
ovdje i u tom predmetu tužiteljici Dijani Zoričić da me navede na samoubojstvo, što sam naveo još u mom podnesku
o ovom predmetu, predanom u spis 20. travnja 2018. (vidjeti Dokaz 146). Sutkinja Matković je to – navesti me na
samoubojstvo - pokušala na način da me, iako je znala da sam bez prihoda i da san na egzistencijalnome rubu, drsko
osudila za „verbalni napad preko tiska“ – tj. za prekršaj koji u zakonu uopće ne postoji! Zbog toga je njezinu presudu
dva dana po pravomoćnosti javno ismijao „Večernji list“ riječima: „…a sestra se očigledno poslužila utjecajem u
odvjetničkim, ali i sudačkim krugovima i bratu osigurala 45 dana zatvora.“ (vidjeti Dokaz 142).
Dakle i tu i takvu nakaradnu presudu – kojom sam od osuđen na 45 dana zatvora za prekršaj koji u zakonu
uopće ne postoji – potvrdio je drugostupanjski sud - Visoki prekršajni sud u Zagrebu u sastavu: Branka Žigante Živković,
Goranka Ratković i Anđa Ćorluka39 pa je i to dokaz da pričajući o nekoj fantomkskoj „objektivnosti“ višestupanjskih
sudova, Vinko Mioč doista priča bajke i lovačke priče u koje mogu vjerovati sama jako mala djeca i/ili potpuni idijoti.
Kada me ista ondje i ovdje tužiteljica po drugi put (2013.) tužila istoj prekršajnoj sutkinji pokazala je da misli
da su hrvatski suci doista beskrajni idijoti, što se ipak pokazalo pogrješnim. Ako većina njih i jest patološki zla, a ja sam
na Scribdu objavio mnogobrojne dokaze o tome, to ne znači da je većina njih i patološki glupa, premda vidimo da
mnogi jesu. No sutkinja Maja Matković to nije bila, i odlučila je da joj je jedno brukanje u „Večernjaku“ bilo čisto dosta,
pa je ovaj put sudila normalno (pljunuvši dosuše time na svoju prethodnu presudu) a njezinu je presudu potvrdilo
sudsko vijeće u gotovo identičnom sastavu onom koje je 2011. potvrdilo njezinu suprotnu presudu (čime su i oni
pljunuli na svoju prethodnu presudu, držeći očito da je i njima to bolje, nego se opet brukati u „Večernjaku“) te sam
obije te presude u svoju korist priložio u svojem odgovoru na (prvu) tužbu, kao Dokaze 4 i 540
Iz ovog je razvidno da hrvatski suci sude po zakonu samo onda kada doista nemaju nikakvog drugog izbora, jer
javnost sve zna, pa ukoliko u ovom predmetu K-20/2017 suci drugostupanjskoga suda kojim čudom donesu zakonitu
presudu (što, kako sam to gore detaljno dokazao, praktično nije moguće jer naši visestupanjski sudovi nikada na
mijenjaju presude prvostupanjskih sudova, ma koliko one nezakonite, poremećene zle i nakaradne bile) to vjerojatno
neće biti zato jer u tom županijskom sudu, eto baš u ovom slučaju sjede neki pošteni ljudi (kojih u sudstvu, prema
mojim istraživanjima ima 10%, a prema drugima oko 35%) nego zato jer se boje reakcija javnosti.

34Vidjeti link: https://www.scribd.com/document/360912246/Intervju-7dnevno-6-10-2017 Detaljno o tome s linkovima na sve dokumente vidjeti na: http://www.hazud.hr/pravosude-
radikalno-nezakonite-odluke-rjesenja-presude-pravilo-a-ne-iznimka-radu-hrvatskih-sudova/
35Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017
36Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017
37Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/376527285/Podnesak-Kazneno-27-11-2017?secret_password=Nx060ZdvSBPhcAVFFf72
38Vidjeti na linku: https://www.scribd.com/document/387105606/Obrana-3-7-18
39Vidjeti o tome moju Obranu od 3. srpnja 2018., str. 46 na linku: https://www.scribd.com/document/387105606/Obrana-3-7-18 Navedene sutkinje su očito mislile da će me svojom

zvjerskom presudom zastrašiti, što se nije desilo jer sam cijeli spis ODMAH stavio na Internet, na kojem je postao pravi hit s oko 600 pregleda (link:
https://www.scribd.com/doc/85706347/Prekr%C5%A1ajni-sud-u-Hvaru-Prekr%C5%A1ajni-postupak-PP-J-94-10-cjelokupna-dokumentacija)
40 Presude su u mom odgovoru na tužbu poslanom u roku 1 dana: https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017 – Dokazi 4 i 5

41
Sve ovo pišem zato kako bih objasnio da nikakvu daljnju igru „zrende“ samnom neću dalje dopustiti jer me
suci svjesno na taj način uništavaju punih 9 godina još od 2009. kada mi je sutkinja Jadranka Jeličić osporila pravo na
život na način oduzimanja sredstava za život, te su mi suci koji su nezakonito sudili protiv mene i sami priznali (Maja
Matković) da me na taj način svjesno, namjerno pokušavaju navesti na samoubojstvo, tj. pomoći ovdje tužiteljici da
me ona navede na samoubojstvo, što je, kada se vide sve okolnosti predmeta, očito i ovdje bila namjera.
Drugostupanjski sud međutim mora biti svjestan da ako li da sutkinji Barlović za pravo i on kao i ona mora
pljunuti na 4 presude drugih sudova i na dvogodišnje postupanje suca Blažekovića, te time pokazati da i u njemu sjedi
„ološ kakav normalan čovjek ne može niti zamisliti“ kako mi je to još 1994. tužiteljica rekla za hrvatske suce, a što se
već pokazalo točnim u brojnim navedenim primjerima.
Slučaj navođenja na samoubojstvo pomorca u Splitu nije jedini glasoviti slučaj navođenja naših građana na
samoubojstvo igrom „zrende“ od strane radikalno korumpiranih sudaca. U kolovozu je tako Frane Lučić, jedini
preživjeli s Kornata, s kojim hrvatski suci i danas igraju „zrende“ dao izjavu koju su prenijele stotine hrvatskih medija:
„Drage moje kolege, slava vam i zavidim vam što i ja nisam s vama smrtno nastradao” (link:
http://www.monitor.hr/frane-lucic-drage-moje-kolege-slava-vam-i-zavidim-vam-sto-i-ja-nisam-s-vama-smrtno-
nastradao/) Lučić je očito na rubu, iako prima mirovinu, dok ja već 9 godina nemam prihoda i zato daljnja zvjerstva
hrvatskih sudaca u formi nekih novih suđenja, sigurno neću tolerirati!
Nikakva nova suđenja uostalom nisu niti potrebna jer o svim glavnim, pa čak i sporednim okolnostima
predmeta jasno govore nepobitni materijalni dokazi - javne isprave čiju točnost nitko tijekom postupka nije niti
sporio.
Štoviše, iako je u početku negirala točnost navoda radi kojih me tužila, privatna tužiteljica je točnost tih navoda
na kraju ipak priznala i to i sama i preko odvjetnika, kako je to dokazano na str. 7, 11, 12, 13, 14, 16, 17, 19, 20.
Obzorom da ja nisam rekao ništa neistinito, što se vidi ne samo iz dokumentacije spisa u kojoj se nalaze i 4
prethodne presude u moju korist, nego i iz priznanja tužiteljice i njezinog punomoćnika drugostupanjski sud me može
osloboditi krivnje, ukoliko naravno odluči u ovoj konkretnoj stvari raditi prema zakonu i materijalnim dokazima.

Moja konkretna iskustva s isključivo krajnje nezakonitim i nakaradnim presudama Općinskog kaznenog suda u
Zagrebu koje sam gore citirao, a koje su višestupanjski sudovi glatko potvrđivali, zapravo dokazuju da prvostupanjski
i drugostupanjski sudovi funkcioniraju kao pravosudna mafija, i da je dakle sudac Kolakušić itekako bio u pravu kada
je na TV kazao da je Hrvatska „mafijaška država“; da je u pravu bio i sudac Turudić kada je na TV kazao da „u Hrvatskoj
nema pravde jer nevin može biti osuđen a kriv oslobođen“, te da je u pravu bio i odvjetnik Krešo Krsnik kada je
pretprošli mjesec na TV kazao: „Živimo u opasnoj zemlji, ovdje nema prava ni pravne sigurnosti svi smo u opasnosti!”
Ta opasnost, vidjeli smo, dokazi od radikalno korumpiranih sudaca.
Stoga ja na kraju iznova isključivo tražim da višestupanjski sud preinači pobijanu presudu u oslobađajuću, kako
je gore obrazloženo, jer za to postoje osnove: materijalni dokazi i priznanja da su moji tuženi navodi ipak točni, i jer
daljnja iživljavanja hrvatskih sudaca koja u mom slučaju traju od 2006. tj. 2009. niti tražim niti ću prihvatiti.

Ante Vranković (v. r.)

42
SADRŽAJ SPISA
Općinski kazneni sud u Zagrebu K-20/2017
Suci: Vjeran Blažeković (siječanj 2017. – srpanj 2018). –-- Božica BARLOVIĆ (kolovoz 2018. – studeni 2018.)
Glavna dokumentacija predmeta: ODGOVORI NA TUŽBE, DOKAZI, PODNESCI, POŽURNICE, ZAPISNICI
1) Odgovor na tužbu od 1. 3. 2017. (Dokazi 1-19): https://www.scribd.com/document/340902564/Odgovor-na-kaznenu-tu%C5%BEbu-1-3-2017
[tekst 1. tužbe nalazi se na str. 4-6 (Dokazi 1-3)]
2) Podnesak od 13. 3. 2017.: https://www.scribd.com/document/342176152/Podnesak-13-3-17
3) Podnesak od 15. 3. 2017. (Dokazi 20): https://www.scribd.com/document/376491990/Podnesak-15-3-17
4) Požurnica i podnesak od 27. 3. 2017. (Dokazi 21-30): https://www.scribd.com/document/343653743/Po%C5%BEurnica-i-podnesak-27-3-17
5) Požurnica od 8. 5. 2017.: https://www.scribd.com/document/348221825/Po%C5%BEurnica-8-5-17

6) Odgovor na 2. kaznenu tužbu: https://www.scribd.com/document/376402329/Odgovor-na-2-kaznenu-tu%C5%BEb


[tekst 2. tužbe nalazi se u Podnesku od 4. 9. 2017. na str. 2-4 (Dokazi 38-40)]
7) Podnesak i požurnica od 28. 6. 2017.: https://www.scribd.com/document/352473395/Podnesak-i-Po%C5%BEurnica-28-6-2017
8) Podnesak od 29. 6. 2017. (Dokazi 32-38): : https://www.scribd.com/document/355187281/Podnesak-29-6-17
9) Podnesak od 8. 8. 2017. (Dokazi 39-40): https://www.scribd.com/document/357131841/Podnesak-8-8-17
10) Zapisnik od 4. 9. 2017.: https://www.scribd.com/document/376529959/Zapisnik-4-9-17?secret_password=fIzcquWS7BGiSFR4T6wD
11) Podnesak i požurnica od 4. 9. 2017. (Dokazi 38-54): https://www.scribd.com/document/357228895/Podnesak-i-po%C5%BEurnica-od-4-9-2017
VAŽNA NAPOMENA: zbog sumanutog i obijesnog parničenja ovdje tužiteljice čije je brojne tužbe i bezbrojne laži teško pratiti došlo je do male zabune: do dvostruke numeracije Dokaza 38-40 te se dokazi pod tim brojevima nalaze gore pod br. 8 i 9, te ponovo 11. Evo o čemu se
radi: U podnesku od 29. 6. 2017 pod brojem Dokaz 38 je prva strana ovdje 2. kaznene tužbe od 24. 3. 2017.
U podnesku od 8. 8. 2017. pod brojem Dokaz 39 je moj dopis Poreznoj upravi od 2. siječnja 2013. koji ima 48 strana, a pod brojem Dokaz 40 odgovor porezne uprave od 5. veljače 2013.
U podnesku od 4. 9. 2017. pod brojevima Dokaz 38-40 su 3 strane ovdje 2. kaznene tužbe od 24. 3. 2017.

12) Požurnica predsjedniku Suda 16. 10. 2017.: https://www.scribd.com/document/362925646/Po%C5%BEurnica-predsjedniku-op%C4%87inskog-kaznenog-suda-Mio%C4%8Du


13) Odgovor na 3. tužbu (Dokazi 55-125): https://www.scribd.com/document/364034687/Odgovor-na-3-tu%C5%BEbu-i-dokazi
[tekst 3. tužbe nalazi se na str. 14-16 (Dokazi 60-62)]
14) Zapisnik 3. 11. 2017.: https://www.scribd.com/document/365017254/Zapisnik-od-3-11-2017
15) Zapisnik 23. 11. 2017.: https://www.scribd.com/document/376406570/Zapisnik-23-11-2017
16) Dokazi tužiteljice 23. 11. 2017.: https://www.scribd.com/document/366199807/Dokazi-Dijana-Zori%C4%8Di%C4%87-3-11-2017
17) Podnesak od 27. 11. 2017. (Dokaz 126): https://www.scribd.com/document/376527285/Podnesak-Kazneno-27-11-2017?secret_password=Nx060ZdvSBPhcAVFFf72
18) Zapisnik 6. 3. 2018.: https://www.scribd.com/document/376412156/Zapisnik-6-3-2018
19) Podnesak od 6. 3. 2018.: https://www.scribd.com/document/372826640/Podnesak-od-6-3-18?secret_password=XrzMGNQOXUZVBf5hIBs9
20) Dopis svjedokinje Marije Šokman od 27. 3. 2018.: https://www.scribd.com/document/379108482/Dopis-svjedokinje-27-3-18
21) Podnesak od 5. 4. 2018.: https://www.scribd.com/document/376409986/Podnesak-5-4-18
22) Podnesak od 16. 4. 2018. (Dokazi 127-131): https://www.scribd.com/document/378907865/Podnesak-kazneno-16-4-17
23) Podnesak od 20. 4. 2018. (Dokazi 132-204): https://www.scribd.com/document/379040573/Podnesak-20-4-18
24) Zapisnik od 20. 4. 2018. i prilozi tužiteljice: https://www.scribd.com/document/379041821/Zapisnik-20-4-18
25) Podnesak od 17. 5. 2018. (Dokazi 205-218): https://www.scribd.com/document/379724381/Podnesak-kazneno-17-5-18
26) Podnesci od 8. i 11. 6. 2018. (Dokazi 219-226): https://www.scribd.com/document/381871312/Podnesci-od-8-i-11-6-18
27) Zapisnik od 11. 6. 2018.: https://www.scribd.com/document/381872629/Zapisnik-11-6-18
28) Podnesak od 21. 6. 2018.: https://www.scribd.com/document/382934686/Podnesak-21-6-18
29) Zapisnik od 3. 7. 2018.: https://www.scribd.com/document/392532470/Zapisnik-Kazneno-3-7-18
30) Obrana od 3. 7. 2018.: https://www.scribd.com/document/387105606/Obrana-3-7-18
31) Požurnica i podnesak od 27. 8. 2018.: https://www.scribd.com/document/389256883/Podnesak-kazneno-27-8-2018
32) Podnesak i požurnica od 26. 9. 2018.: https://www.scribd.com/document/392319598/Podnesak-kazneno-26-9-2018
33) Podnesak od 17. 10. 2018.: https://www.scribd.com/document/392320374/Podnesak-kazneno-17-10-18
34) Zapisnik 5. 11. i presuda 7. 11. 2018.: https://www.scribd.com/document/394126165/Zapisnik-i-presuda-kazneno-5-i-7-11-18?secret_password=64vzBB3FuCnIhnqcACdF
35) Pisana presuda: https://www.scribd.com/document/396113327/Presuda-od-5-7-11-2018
36) Žalbeni odgovor na presudu: https://www.scribd.com/document/395333156/Odgovor-na-radikalno-nezakonitu-i-nakaradnu-presudu-sutkinje-Barlovi%C4%87

43
44