You are on page 1of 5

Drugorazredno djelo

John J. Robinson, Rođeni u krvi. Izgubljene tajne masonerije, prev. Julijana Štrok, Stari Grad,
Zagreb, 1999.

U preobrazbi izumirućih zidarskih bratovština u masonske lože koja je tekla u Engleskoj u 17.
stoljeću važnu je ulogu po svemu sudeći odigrao pokret ezoteričke i hermetičke misli, poznat kao
Bratstvo ružina križa, koji je ponikao u Njemačkoj i poslije bio uspješno prenesen u Englesku
ponajviše zahvaljujući liječniku i plodnom ezoteričkom piscu Robertu Fluddu (1574-1637).
Vjerojatno najzaslužnija osoba za povezivanje i kombiniranje dviju tradicija, slobodnozidarske i
rozenkrojcerske, bio je poznati starinar, astrolog i alkemičar Elias Ashmole (1617-1692). Utjecaj
Bratstva ružina križa očituje se, primjerice, u stupnjevima i ceremonijalu masonske inicijacije te u
simbolici i eklektičnoj teozofiji masonstva. U glavnim crtama, to su uporišne točke oko kojih bi se
mogao kretati povjesničar idejâ i povjesničar ustanovâ istražujući postanak i korijene slobodnog
zidarstva. Sve izvan toga, odnosno sve znatno ranije od naznačenih tema, odvelo bi ga na vrlo
klizak teren. No, oprez spram smjelih ili čak vratolomnih spekulacija nije obveza koja osobito
opterećuje pisce koje možemo nazvati predstavnicima unutarnje masonske historiografije, odnosno
ezoteričke tradicije uopće.

Okultna literatura

Takav smion povjesničar jest John J. Robinson iz američke države Kentucky, čiju smo knjigu o
izvorima masonstva prije nekoliko mjeseci dobili u hrvatskom prijevodu. Robinson u bilješci o
piscu obznanjuje svoje »posebno zanimanje za povijest srednjovjekovne Britanije i križarske
ratove«, a iz pohvalnih ocjena na koricama knjige saznajemo da nije mason i da je napravio izvrsno
istraživanje kojega se rezultati neće svidjeti mnogima, između ostalih ni »masonskim
'povjesničarima'«. Naslov knjige, koji u izvorniku glasi Born in Blood. The Lost Secrets of
Freemasonry (izvorno objavljeno 1989), nije baš od vrste uobičajene u akademskoj povjesničarskoj
produkciji. U potencijalna čitatelja može izazvati nekoliko susljednih dojmova: u prvi mah, dojam
brutalnosti i očekivanje krvave teme koja će se tu obraditi bez okolišanja; odmah zatim, laku
sumnju da je takvo predstavljanje knjige pomalo djetinjasto; napokon, zaključak da su i brutalnost i
infantilnost pritom zacijelo proračunate kako bi se primamili određeni profili tzv. širokog
čitateljstva. Sva ta tri dojma podupire oprema hrvatskog izdanja, koju krasi tvrdi crni uvez s
(dakako) jarkocrvenim slovima naslova i kičastom »jezovitom« slikom punom mrtvačkih lubanja,
među kojima kosa smrti upravo odsijeca glavu nekom bradatom nesretniku, koji, kako se čini,
pritom pomaže nekoj ženi u porodu itd., itd. Ukratko, knjiga svakako izgleda neobično za povijesnu
studiju, ali se zato posve dobro uklapa u domenu tzv. okultne ili ezoteričke literature, kakvu u
velikim ili specijaliziranim knjižarama zapadnoeuropskih gradova nalazimo na posebnim policama,
razdijeljenu na odjeljke kao što su: alkemija, astrologija, graal, kabala, katari, rozenkrojceri,
templari, teozofija, itd.

Unatoč tome, glavna ideja koju razlaže Robinsonova knjiga nije neka okultna misao, nego
povijesna teza, teza koju autor dokazuje egzaktnim sredstvima (a uvjeren je da u tome i uspijeva) i
koju nudi na razmatranje — ili se barem pretvara da to čini — ne samo prostodušnim masonima
zapitanim o korijenima svoje družbe i ne samo radoznalim laicima nego i pripadnicima povijesne
struke. Dotična je teza zapravo izražena u samom romantičnom naslovu: Rođeni u krvi jesu masoni,
i to stoga što su se pojavili u trenutku krvava uništenja templarskog crkvenog reda, kao njegov tajni
produžetak. Ta osnovna teza o templarskom izvorištu masonstva nije Robinsonov pronalazak. U
vrijeme pojave njegove knjige ona je već bila stara više od dva stoljeća. Robinson tu činjenicu ne
prikriva, ali ipak glavninu izlaganja u knjizi vodi kao da je posrijedi potpuna novost, razotkrivajući
navodnu templarsko-masonsku vezu metodom svojevrsnog suspensea, računajući da je njezina
ranija formulacija čitatelju nepoznata. Tek potkraj knjige ukratko iznosi prethistorijat svoje teze pa
tako postaju jasniji novi argumenti s kojima se zauzeo za nju. Dakako da se i u toj pojedinosti
očituje strukturna razlika između Robinsonove knjige i standardne povijesne studije, u kojoj bi se
teško moglo izbjeći da se na početku ne prikaže zatečeno stanje u pogledu istraženosti teme.

Proroštva Velikoga meštra

Izravno odražavajući tezu, Robinsonova knjiga podijeljena je na dvije polovice podjednake duljine,
od kojih prva govori o srednjovjekovlju, odnosno uglavnom o templarima, a druga o novovjekovlju,
odnosno uglavnom o masonima. Tek pri kraju prve polovice Robinson dolazi do ključnog momenta
svoje povijesne rekonstrukcije. Francuski kralj Filip Lijepi naredio je u petak trinaestoga listopada
1307. uhićenje svih templara pod optužbom za idolatriju, herezu i homoseksualnost. Sličan nalog
uskoro je, nakon prvobitnog negodovanja zbog kraljeva upletanja u svoje ovlasti, izdao i papa
Klement V, prijašnji nadbiskup Bordeauxa, od kojeg počinje »avinjonsko sužanjstvo« papinstva i
čiju je samostalnost u odlučivanju francuski kralj uvelike ograničavao. Pokrenuti proces na kraju
dovodi do ukidanja templarskog reda na koncilu u Viennei 1312, a dvije godine kasnije, u ožujku
1314, veliki meštar reda Jacques de Molay i preceptor Normandije Geoffroi de Charnay po
kraljevoj su naredbi završili na lomači u Parizu jer su odbacili sve optužbe protiv reda. De Molay je
navodno u posljednjim trenucima proročki upozorio progonitelje da će mu se u roku od godinu dana
pridružiti pred Božjim licem, što se i obistinilo: papa je umro već u travnju, a Filip Lijepi poginuo
je u lovu u studenome iste 1314. Ukupno, oko stotinu templara umrlo je od posljedica torture ili bilo
spaljeno zbog odbacivanja optužbe i zato da bi se zastrašili ostali.

Robinsonov zaključak da su »templari imali tri neprijatelja: monarhiju, hospitalce i Crkvu« i da su u


svojoj žeđi za osvetom bili tako nepomirljivi i disciplinirani da su zbog nje, upravo u Britaniji,
stvorili savršeno tajnu organizaciju koja će se održati stoljećima — zapravo je potpuna
fantazmagorija. Ne samo da tu teoriju ne podupire nikakav dokaz, nego ju je i nemoguće pomiriti s
onim što znamo o stvarnom templarskom redu te načinu i okolnostima njegova nagla, ali ipak ne i
trenutačna nestanka s povijesne pozornice. Zamisao o templarima koji panično bježe pred
inkvizitorskom torturom i pritom organiziraju tajno društvo kroz koje će desetljećima kasnije
započeti s osvetničkim akcijama (buna Wata Tylera!) zapravo je posve anakronistička i ahistorička.
S druge strane, u okviru ezoteričke tradicije o templarima Robinson nudi stanovitu novost utoliko
što odustaje od predodžbe o templarima kao posjednicima tajna znanja, koje su, u trenucima
tragičnoga progona, uspjeli prenijeti budućim naraštajima preko neke okultne loze duhovnih
baštinika. Njegova je ideja prizemnija i zdravorazumskija: kraljev i papin napadaj na templare bio
je bezrazložan okrutan čin, na koji su oni uzvratili stvarajući tajno društvo kako bi se zaštitili i
osvetili; to su društvo poslije popunjavali »sve brojniji otpadnici od Crkve«, sve dok ti otpadnici
nisu postali tako brojni da im potpuno tajno društvo više nije bilo potrebno. Prema tome, korijen
slobodnoga zidarstva nije u baštini ezoteričke misli, nego u povijesnom incidentu — sukobu
skupine ljudi ili, zapravo, pojedinaca s isključivom, samovoljnom i okrutnom vlašću.

Robinson obraća mnogo pozornosti slikovitim detaljima srednjovjekovne torture, ali u više
relevantnih točaka ne obazire se naročito na postojeće rezultate povijesnih istraživanja o toj
problematici. Primjerice, Filip Lijepi je prema Robinsonu proračunato uništio templarski red samo
zato da bi se domogao njegova novca i nekretnina, premda moderni biografi toga kralja drže posve
mogućim da je on, poznat po vrlo krutoj pobožnosti i okružen osobitim sojem savjetnika-spletkara,
zaista vjerovao u tešku krivnju i heretičko zastranjenje templara. Također, kada Robinson kaže da je
papa Klement V, naloživši istragu protiv templara, »od toga dana bio oduševljeni pobornik
ŠnjihovaĆprogona«, to je zapravo sumarna tvrdnja bez argumenata: znamo da je papa utjecao na
otezanje istrage i čak je pokušavao obustaviti, a bulom iz 1312. raspustio je templarski red ne
osudivši ga (što i Robinson ističe). Robinson, nadalje, naglašava materijalnu korist što su je iz
propasti templarskog reda izvukli njihovi raniji rivali hospitalci (ivanovci), koje je bula iz 1312.
imenovala nasljednicima templarske imovine; pritom spominje teškoće koje su hospitalci imali u
realizaciji takve odluke, kao i činjenicu da su mnogi bivši templari završili među hospitalcima. No,
Robinson propušta razraditi taj problem i, osobito, istaknuti koliko je baš on tijesno povezan s
njegovim ključnim postavkama: onom o tajnom organiziranju templarskih bjegunaca nakon
ukidanja reda i o njihovoj ustrajnoj mržnji prema hospitalcima. Pravi kontekst u kojem su se te
postavke morale razmotriti sastoji se od ovih poznatih okolnosti: neposredno prije početka procesa
protiv templara bili su obnovljeni pregovori o ujedinjenju viteških redova, u kojima se Jacques de
Molay založio za očuvanje razlike koju je smatrao korisnom; za trajanja procesa pojavili su se i
zahtjevi za reformom hospitalaca i teutonskih vitezova, pa i kritike na njihov račun; unatoč
papinskoj odluci iz 1312, hospitalci nisu — zbog raznih razloga — uspjeli preuzeti mnoge
templarske posjede, a uz to su bili dužni podmiriti troškove templarskoga procesa i isplaćivati
mirovine bivšim templarima; templari koje su sudovi našli krivim, a koji se nisu pokajali ili su
naknadno povukli priznanja, uglavnom su dobili zatvorske kazne različita trajanja, redovito strože u
Francuskoj nego drugdje; ostali, svakako brojniji, dobili su mirovine i mogućnost da se pridruže
drugim redovima, što su nerijetko i činili, a u Aragoniji i Portugalu za njih su osnovani novi viteški
redovi; napokon, posljednji spomeni bivših templara u izvorima potječu iz sredine 14. stoljeća te
oni tada konačno nestaju s povijesne pozornice. Ne može se, ipak, reći da Robinson sustavno
prikriva okolnosti koje su relevantne i nepovoljne za uvjerljivost teze koju on postupno predočuje:
primjerice, to da su uhićenja i istrage protiv templara izvan Francuske — poimence u Velikoj
Britaniji, na Pirenejskom poluotoku, u Njemačkoj i na Cipru — bili provedeni s mnogo manje
odlučnosti ili su čak posve izostali.

Taktika fingiranja

Sav taj složeni povijesni kontekst tvori ono tkivo u koje je Robinson neizbježno morao pokušati
uplesti teoriju o tajnom prežitku templarskog reda, ako je želio da se ona uzme u ozbiljno
razmatranje. No, pritom bi se svakako razotkrila sva proizvoljnost i neutemeljenost te teorije.
Robinson je eventualno mogao pokušati da svoju konstrukciju donekle sagradi prikupljajući vrlo
selektivno podatke i indicije na mikropovijesnoj razini, ali takva bi zadaća iziskivala mukotrpan i
dugotrajan rad na velikoj količini izvorne građe, za kakav naš autor po svemu sudeći nije ni
sposoban ni voljan. Umjesto toga, on se utekao taktici fingiranja konteksta: prepričavajući
općepoznate segmente onodobne povijesti, prividno je svoju teoriju obložio tkivom povijesne
faktografije i pseudoistraživanja, iako pritom zapravo nije postigao nikakvu integraciju između
teorije i konteksta.

Pošto je, prema vlastitom sudu, uspješno dokazao pretvorbu templarskoga reda u tajnu osvetničku
družbu s idealom osobne slobode i nekom vrstom deističke religioznosti, Robinson se u drugom
dijelu knjige prebacuje na četiri stoljeća mlađu organizaciju, kako bi dokazao da upravo ona
utjelovljuje tajnovitog templarskog potomka. Tri poglavlja posvećuje podrobnu opisu inicijacijskih
ceremonija za tri temeljna masonska stupnja, pripravnika (učenika), suradnika (pomoćnika) i
majstora. Na tim se stranicama knjiga ponovno pokazuje više kao šarolik priručnik masonske
povijesti i ustroja (a uz to i odabranih poglavlja europske povijesti), negoli kao usredotočena
prezentacija središnje teze. Slijede, ipak, nešto konzistentniji odjeljci argumentacije u prilog
mišljenju da brojna i raznolika obilježja masonstva ukazuju na njegove upravo templarske korijene.
Najprije se, u sedamnaestom poglavlju, naslovljenu Zagonetni jezik, pokušava dokazati da svi
glavni termini masonskih legendi i ceremonija (kao što su tyler, cowan, due-guard, Lewis, Juwes,
Abiff, mahabone, Heredom) potječu iz francuskog jezika. Bez obzira na moguće rezerve prema
smislu takva pokušaja, Robinsonov postupak pronalaženja etimologija uopće ne ostavlja dojam
filološke kompetencije. Ovdje se, dakako, ne možemo baviti pojedinačnim primjerima, ali njegov
prijedlog da se izraz freemason smatra iskvarenim oblikom francuskog fr#re maçon (brat zidar)
podsjeća na neutemeljene kombinacije Johna Yarkera.

Dva završna poglavlja, kao i tekst protumasonske bule pape Leona XIII. iz 1884, donesen u
Dodatku, više se ne tiču središnjeg problema knjige. Oni su dodani iz susretljivosti prema želji
čitateljstva da dobije odgovore i na neka druga misteriozna pitanja vezana za masone, posebno u
novijoj povijesti. Robinson tu odbacuje optužbe koje su u optjecaj stavile knjige britanskoga
novinara Stephena Knighta, a zatim slika svojevrsnu panoramu suvremenoga zapadnog svijeta, koji
navodno obilježava sveopći sukob različitih religija, konfesija i sekti i u kojem bi pet milijuna
slobodnih zidara moglo preuzeti vodeću pomiriteljsku ulogu. U tim posljednjim poglavljima, kao i
diljem cijele knjige, ton izlaganju daju mjestimične emotivne i tendenciozne rečenice. Ponekad su
to nešto slobodnije sročeni opisi povijesnih činjenica: templarski su bjegunci »oblikovali nova
razmišljanja o Bogu i papinstvu koje je na njih izlilo toliko mržnje«; godine 1310. papin »božićni
poklon engleskom narodu bilo je uvođenje ispitivanja uz primjenu torture u njihov pravni sustav«;
uhićenje je za templare tada značilo da će »patiti u rukama desetorice papinih specijalista za ljudsku
agoniju«; kada je Klement V. umro samo mjesec nakon De Molayeva smaknuća, to je bila
»ništavna osveta u usporedbi s onom koju će templari stoljećima priređivati Rimskoj crkvi«.
Nevolja je s takvim formulacijama što redovito, u manjoj ili većoj mjeri, iskrivljuju sliku koju
pružaju izvorni dokumenti o događajima. Pitanje je može li emocionalno ili moralno odlučivanje za
ovu ili onu stranu u povijesnim sukobima (ili obračunima) uopće biti dijelom istraživanja prošlosti,
ali je sigurno da se takva osobna istraživačeva stajališta mogu izraziti i na sofisticiranije načine,
takva kakva manje kontaminiraju samo tumačenje zbivanja. Uzimanje prava da se, bez
odgovarajućih ograda, kaže ponešto više od onoga što potkrepljuju izvori (primjerice, o psihološkoj
pozadini postupaka povijesnih likova) nije najsretniji način iskazivanja simpatije i antipatije,
osobito ako se ono kombinira s vrlo jednostavnom podjelom zlih i dobrih povijesnih uloga.
Robinsonovi ogorčeni ili zajedljivi komentari jamačno odgovaraju senzibilitetu određenoga tipa
čitateljstva, ali oni počivaju na naivnoj i odveć jednostavnoj psihološkoj shematizaciji, po kojoj su
oni koji čine loše i nepravedne stvari uvijek jednostavno zli, podmukli i okrutni, a oni koji
stradavaju dobri, iskreni i tragični. Ta površna logika pretvara određene postupke i uloge, u čijem su
oblikovanju mogle sudjelovati vrlo različite okolnosti, u svojevrsne ontološke definicije povijesnih
osoba. Takva jednostavna operacija, pak, ne može se održati usporedno s temeljitom i podrobnom
analizom povijesnih situacija i zbivanja.

Nedostatna argumentacija

U konačnu svođenju računa Robinsonova teorija mora se ocijeniti neprihvatljivom, a njezina


argumentacija nedostatnom u sve tri logičke komponente. Prvo, ono što znamo o povijesnom
templarskom redu i okolnostima njegova progona i ukidanja nikako ne upućuje na mogućnost da su
njegovi bivši pripadnici stvorili tajno društvo za zaštitu i odmazdu. Posve je, pak, proizvoljna ideja
da bi se to dogodilo upravo u Velikoj Britaniji. Drugo, nema nedvojbena dokaza da je u sljedećim
stoljećima kontinuirano postojalo i djelovalo neko tajno društvo, a pogotovo da bi to društvo
potjecalo od templara. Treće, ništa u povijesnoj, mitološkoj i ikonografskoj baštini slobodnoga
zidarstva ne dokazuje da je ono, u poznatom modernom obliku, postojalo prije 18. stoljeća,
odnosno, u obliku koji se može nazvati protomasonskim, prije 17. stoljeća. Eklektička mitologija
masonstva uključuje i različite legende o perpetuaciji, među kojima i onu po kojoj masoni potječu
(štogod to značilo) od templarskog reda — žrtve samovoljne vlasti francuskog kralja i pape. Ta se
legenda prvi put javlja više desetljeća poslije osnutka prve Velike lože i zatim se artikulira u više
verzija. Dakako da su od vremena njezine prve pojave postale moguće svjesne pozajmice, pa i
krivotvorine koje bi govorile u prilog vjerodostojnosti templarske teorije. U takve geste promišljene
imitacije, ali uglavnom bez namjere krivotvorenja povijesne veze, pripada i stvaranje masonskih
templarskih obreda.

Kad bi se lišila mnogih stranica na kojima prepričava krvave ili škakljive povijesne epizode samo
zbog njihove slikovite uzbudljivosti i svela na izlaganje teze o templarskim korijenima masonstva i
njezinu argumentaciju, Robinsonova bi knjiga poprimila mjere prosječna članka u stručnom
časopisu — pod uvjetom da bi ga neki htio objaviti. No, time bi se izgubio jedinstven potencijal
knjige kao medija i tržišnog artikla da bude ovjenčana laskavim epitetima zapanjujućeg otkrića i da
dopre do širokog čitateljstva kojem je namijenjena, gladna konačno uspješna rasvjetljavanja tajni
pred kojima je službena historiografija ostala bespomoćna. To čitateljstvo, ipak, nije nužno
prevareno time što dobiva prilično mršavu teoriju u ambalaži prave knjige, jer skupa s teorijom, i
tako reći za istu cijenu, ono dobiva i nekoliko živahnih, jednostavnim i sočnim jezikom ispričanih
predavanja o odabranim poglavljima svjetske povijesti, što je u najmanju ruku koristan nadomjestak
za sve one stručne knjige profesionalnih povjesničara koje to čitateljstvo, redovito, ne čita i o
kojima, uostalom, zna da upravo one najzanimljive zagonetke povijesti nikako ne uspijevaju riješiti.

Prevoditeljica kojoj dugujemo hrvatsku verziju knjige zavrijedila je prolaznu ocjenu. Sudeći po
ovom uratku, ona pripada nečemu što bi se moglo nazvati drugim ešalonom hrvatskih prevodilačkih
snaga. Riječ je o prevoditeljima koji posjeduju solidno znanje jezika s kojeg prevode, ali ne i
temeljitiju filološku spremu ni tankoćutnu osjetljivost za delikatnost jezičnih tvorbi, za bogatstvo i
razlike značenjskih i stilskih nijansi. To su prevodilački obrtnici čiji bi dometi posve zadovoljavali
u područjima kao što su poslovna korespondencija ili dokumenti državne administracije, ali koji ni
uz najusrdniji trud ne mogu polučiti više od osrednjih i drugorazrednih rezultata kad su posrijedi
tekstovi namijenjeni, makar i samo uzgred, čitateljskom zadovoljstvu. Materijalnih grešaka tu
uglavnom nema (ne znamo samo kako je došlo do onog »Benedikta iz Nikozije«, na str. 85, gdje bi
umjesto Nikozije trebala stajati Nursija ili Norcia; također, »Lincolnova katedrala« na str. 243.
jamačno je, zapravo, »katedrala u Lincolnu«). Manjkavosti se pretežno sastoje u tome da se
prevoditeljica ne uspijeva othrvati strukturi izvornog, engleskog jezika, za koju bi valjalo
pronalaziti hrvatske ekvivalente: »nisam imao namjeru putovati tom, vremenom izmučenom
stazom, pa sam odlučio usmjeriti svoje napore kopajući dublje u povijest templara« (str. 15);
»Mameluci su prolazili ulicama ne uzimajući zarobljenike« (str. 107); »deset puta više od poslovnih
gubitaka iz 1987, koje su katolici širom svijeta zatraženi nadoknaditi« (str. 315). Na str. 203.
spominje se znameniti učenjak i kroničar »Veličasni Bede« (doslovno tako), koji se u našoj tradiciji
obično zove Beda Časni (ili Prečasni). Druga skupina nedostataka su rogobatnosti ili gramatičke
netočnosti, a kadšto i otud proistekla značenjska protuslovlja, u samom hrvatskom tekstu prijevoda:
»srdit, Klement V je upozorio Eduarda na zlosretnu sudbinu svoje duše« (str. 160); »te je obelisk
bio spašen i doveden u svoj novi dom« (str. 183); »promatranjem tisuća crteža, slika i rezbarija koje
prikazuju srednjovjekovne slikare, nigdje se na njima ne ističu radne rukavice« (str. 196). Na str.
191. spominju se »drevne misterije o Ceresu«, što je nezgrapno jer je Ceres žensko božanstvo, čije
ime k tome u hrvatskoj adaptaciji glasi Cerera. Pod terminima »anglikanizirana verzija« i
»anglikanizirani izgovor« (str. 232-3) zapravo se misli na ono što se ispravno naziva anglicizirani.
Treba, ipak, ponoviti da u cjelini nipošto nije riječ o kobnoj manjkavosti ili nedoraslosti prijevoda.
Robinsonova knjiga je i sama drugorazredno djelo pa ne bi ni zavrijedila trud i vrijeme vrhunskoga
prevoditelja.

Stanko Andrić
Vijenac 160 (20.04.2000)