You are on page 1of 2

Sociologija grada

Student: Emira Šabić

Prije svega željela bih da definišem pojam grada, kako bi kasnije razmatrali probleme o kojima
pišu autori u datim tekstovima.

Prema francuskom sociologu Gurvitchu grad je veće naselje ljudi organizirano u više ili manje
povezanu, diferenciranu društvenu zajednicu a nastaje kada se izdvoji iz agrarne okoline i kada
robna razmijena omogući razvijenu podjelu rada.

Što se tiče znanosti o samomo gradu, ona za svoj predmet izučavanja ima grad koji
proučava kroz postupke i pojmove, koje posuđuje od različitih znanosti. Razvojem kapitalizma
dolazi i do razvoja većih gradova zbog stvaranja viška kapitala. Henri Lefebvre govori o „smrti
starog grada“ i potrebi čovjeka da se okrene ka novom urbanom gradu. On smatra da se čovjek
mora usmjeriti prema novom humanizmu, odnosno prema novoj praksi i drugačijem čovjeku,
čovjeku urbanog društva. On postavlja pitanja kao što su - koja su i koja će biti društveno
uspješna mjesta? Kako ih detektirati? Po kojim kriterijima? Kakva se vremena i kakvi ritmovi
svakodnevnice upisuju, ispisuju, propisuju u tim uspjelim odnosno sreći sklonim prostorima?
To je ono na šta autor stavlja naglasak što bi trebalo da nas zanima u izučavanju sociologije
grada i samog grada kao mjesta gdje čovjek živi i ostvaruje se kao društveno, emocionalno i
duhovno biće. Upravo ovaj dio teksta bih izdvojila i kao najvažniji jer govori o pravu čovjeka
na grad, ali i pravu čovjeka na srećan dom. Pravo na grad ne može se shvatiti kao obično pravo,
kao posjetu ili povratak u starinske gradove. Ono se može formulirati samo kao pravo na urbani
život transformiran i obnovljen.

U narednom tekstu koji je napisao Michel Foucault raspravlja se o prostoru kao


problemu ne samo u demografskom smislu, nego u smislu virtuelnog prostora koji se nalazi sa
druge strane zrcala, gdje se mi okrećemo sebi polako svraćajući pogled na sebe rekonstruirajući
se na mjestu na kojem se stvarno nahodim. Ovdje Foucault pokušava da objasni zrcalo koje
funkcionira kao heterotopija budući da kad god se pogledamo u njemu, mjesto koje zauzimamo
biva i sasvim stvarnim- ono je zapravo u svezi s cjelokupnim okolnim prosotrima i sasvim
nestvarno, jer, da bi bilo zamijećeno ono nužno mora proći kroz tu virtuelnu tačku koja se nalazi
tamo u zrcalu. Foucault ovdje pokušava da nas uputi na posmatranje, analizu različitih prostora,
tih drugih mjesta u nekoj vrsti mitskog a istovremeno stvarnog nadmetanja s prostorom u kojem
živimo. U daljnjem tekstu autor piše o različitim tipovima heterotopija, ali ono što smatram
najbitnijim u ovom tekstu jeste stanovište u kojem autor tvrdi da je današnji nemir bitno
povezan sa prostorom, puno više nego s vremenom.

Naredni tekst koji piše David Harvey započela bih definicijom Roberta Parka: „Grad je
čovjekov najkonzistentniji i u cjelini najuspješniji pokušaj da svijet u kojem živi preobrazi
prema svojim željama. No ako je grad svijet koji je čovjek stvorio, to je i svijet u kojem je od
tada osuđen živjeti. Tako je čovjek, neizravno i bez jasnog shvatanja prirode svoga posla,
gradeći grad iznova stvorio sebe.“ Ovo je ujedno i dio teksta o kojem bi najviše trebali da
razmišljamo iz razloga što se postavlja pitanje kakvi ljudi želimo biti, jer shodno tome takav
ćemo grad i graditi. Stoga pravo na grad je mnogo više nego pravo na pojedinačan pristup
resursima, pravo na grad je pravo da se mijenjamo mijenjajući grad prema svojim željama.
Ovdje se pitanje grada postavlja kao pitanje mjesta u kojem čovjek izražava svoju osobenost i
u kojem čovjek treba da bude sretan. Harvey je također u ovom tekstu govorio kako urbanizacija
igra glavnu ulogu u apsorciji viška kapitala i čini to u sve većim geografskim razmjerima, ali
po cijenu sve jače kreativne destrukcije koja implicira i oduzimanje urbanim masama prava na
grad. Sve češće viđamo primjere kako pravo na grad pada u ruke privatnih ili pseudoprivatnih
interesa. Svi autori naglašavaju da pravo na grad imaju široke narodne mase- odnosno oni
odavno obespravljeni, te da gradnja gradova mora biti stvar onih koji žive u njima te da bi se
trebali pronaći novi načini upravljanja viškom kapitala u procesu urbanizacije.

Prema mom mišljenju ono što je naviše istaknuto u tekstovima i na šta autori
upozoravaju jeste da gradovi ne mogu biti građeni bez dugoročnih planskih rješenja oni moraju
biti izraz čovjekovih želja, načina mišljenja te samog načina života. Grad je mjesto u kojem se
čovjek ostvaruje kao društveno biće te on mora biti građen shodno čovjekovim potrebama. On
ne može biti puki izraz arhitektovih želja, već izraz čovjekovog „unutarnjeg ja“.