1.

Apeninski poluotok kao dio antickog Mediterana

GEOGRAFSKI SMJESTAJ
Apeninski poluotok obuhvaca teritorij od Alpa na sjeveru, Jadranskog mora (koje ga
razdvaja od Balkanskog poluotoka i Grcke) na istoku, Tirenskog mora i otoka Sardinije
na zapadu do Sicilije na jugu. Italski poluotok prati smjer pruzanja planinskog lanca
Apenina a pripadajucim plodnim dolinama rijeka Po, Arno (juznije od rijeke Po) i Tiber
(u sredisnjem dijelu poluotoka). Pretplaninski proctor Alpa u anticko doba nazivao se
“Galia cisalpina” in a tom prostoru obitavala su galska plemena. Prostor s druge strane
Alpa bio je poznat kao “Galia transalpina” i on je dio danasnje Svicarske i Francuske.
Prostor oko dolina rijeka Po, Arno i Tiber bio je pogodan za razvoj poljoprivrede, dok su
strme i stjenovite obale Jadranskog mora bile nepovoljne za bilo kakve ratarske poslove.
Na tim obalama i prema unutrašnjosti poluotoka razvijalo se ovcarstvo. Uz Tirensko
more, osobito oko Genove i Napulja, kao unosna grana gospodarstva, razvijao se ribolov.

PRVI NARODI NA APENINSKOM POLUOTOKU

Covjek je u Italiji, kao i u drugim regijama Europe, Azije i Afrike, prisutan od
pamtivjeka: u fosilima starim 8 milijuna godina nađenih u Toskani nasluceni su elementi
oreopiteka, majmuna koji je zivio u planinskim podrucjima i vec imao karakteristike
humanoida. No, to nije tema kojom se bavimo u našem seminaru pa cemo je ostaviti po
strain.
U neolitiku se postupno oblikuju društvene skupine. Za mjesta svog nastanjivanja te
skupine izabiru podrucja koja ispunjavaju potrebu za sigurnošcu i obranom od divljih
životinja, a istovremeno je moralo biti u blizini i ribe koja je važan dio prehrane.
Tijekom broncanog doba nastanili su se u Europi indoeuropski narodi koji svoje seobe
usmjeravaju prema jugu - jedni prema Balkanu i Grckoj, drugi prema Apeninskom
poluotoku preko Alpa. Ta plemena prodrla su u podrucje oko rijeke Po i poznata su pod
nazivom italska plemena. Ona su se vjerojatno izmješala sa starosjediocima iz ravnice i
tijekom stoljeca postupno se širila prema jugu. Plemena - Umbri (smješteni na istoku
Apenina, na sjevernoj jadranskoj obali), Samnicani (južnije od Umbra u dolinama i
kanjonima Apenina) i Latini (podrucje Lacija u dolini rijeke Tiber, osobito na njezinim
južnim obalama blizu Tirenskog mora) bila su organizirana u tribuse. Bavila su se
poljoprivredom i uzgojem stada, osobito ovaca. između godine 1000. i 6000. pr. Kr.
pojavljuju se na italskim obalama prvi kolonizatori iz puno razvijenijih civilizacija -
Fenicani, Etrušcani i Grci.

ETRUSCANI
Naselili su se između 900. i 800.g.pr.Kr. na Apeninski poluotok. Pretpostavlja se da je
taj narod došao iz Male Azije iz podrucja pokrajine Frigije. Razlog njihovog naseljavanja
bili su stalni sukobi na njihovom teritoriju. Naselili su se sjeverno od Tibera, na podrucju
današnje Toskane i dijelu Umbrije.
Latini sui h nazivali Etrusci ili Trusci dok sui h Grci zvali Tirenci, a sami sebe su pak
nazivali Rasenna.
Njihova politicka dominacija dolazi 500.g.pr.Kr. konsolidacijom umbrijskih gradova i
okupacijom velikog dijela Lacija. u to vrijeme Etruscani postaju velika pomorska sila i
osnivaju kolonije na obali Korzike, Elbe, Sardinije, na ??Balearima??, te na obali
Španjolske, a možda i na gornjem Jadranu. U kasnom 6. stoljeću p.n.e. Etrurija i Kartaga
postaju trgovacki saveznici. u doticaju s grckim kolonizatorima na Siciliji i jugu
poluotoka, Grci preuzimaju od Etruscana neke utjecaje, pogotovo u arhitekturi i
slikarstvu. U grckoj arhitekturi oni su uveli konstrukciju lukova i svodova, sto su kasnije
preuzeli i Rimljani.
Umjetnost Etrušcana bila je pod utjecajem Grka i Istoka. Mnogi njihovi motivi
istočnjačkog su porijekla. Oni su svakako imali s Orjentom živih trgovačkih veza.
Moguće da je ovo potvrda Herodotove tvrdnje da su oni porijeklom iz Lidije, to jest
drevni Tirenci. Najpoznatiji gradovi etruščanske umjetnosti bili su Caere (Cerveteri),
Tarquinii, Vulci i Veii (Veio). Zahvaljujući rudnom bogatstvu i svojoj stručnosti u obradi
bronce i zlata u Etruriji su bile uobičajene brončane skulpture, ističe se portret Brutusa,
sada u 'Palazzo dei Conservatori’ u Rimu i Orator u ‘Museo Archeologico’ u Firenci.
Radovi u zlatu spadaju u najljepše u starom svijetu. Mnoge etruščanske skulpture
izvedene su i u glini. Etruščani su gajili kult mrtvih i stvorili visoko-razvijenu sepulkralnu
umjetnost. Glineni sarkofazi i urne modelirane su s velikom vještinom. Poklopci
sarkofaga često predstavljaju jednu figuru ili par položen na ležaljki. Etruščani su napose
bili poznati po svojoj crnoj ‘bucchero’-lončariji, i bijahu eksperti na lončarskom kolu. Na
njihovim grobnim freskama učestalo se prikazuju scene iz dnevnog života kao bankete i
festivale. One su striktno dvodimenzionalne (kao u Egiptu), i ukrašene motivima lišća i
cvijeća
FENICANI
Feničani su dobili ime po ljubičastoj boji koju su proizvodili. Grci su ih nazvali Phoiniki
- Φοινίκη ili ljubičasti. Malo je poznato o Feničanima. Nađeno je nekoliko njihovih
natpisa. Bili su odlične knjigovođe. Zna se da su imali svoju književnost ali njihove
knjige nisu opstale. Oni sebe nisu zvali Feničanima, već Sidoncima, po Sidonu, jednom
od njihova dva najvažnija grada, koji je ležao sjeverno od Tira.
Bili su izvrsni pomorci i svojom kolonizacijom dosegli su podrucje sredisnjeg
Mediterana, utemeljili su kolonije i na africkim obalama tijekom 1. tisucljeca pr. Kr.
Njihova najvažnije kolonija bila je Kartaga, smještena nasuprot Siciliji, koja je odigrala
veoma znacajnu ulogu u rimskoj povijesti. Kartažani su naslijedili fenicku trgovacku
hegemoniju i proširili se na africke obale na Mediteranu prema Giblartaru i Spanjolskoj
te su osnovali kolonije u Tirenskom moru, osobito na Sardiniji i Siciliji. Njihova moc se
smanjuje dolaskom grckih kolonizatora, a do potpune propasti i uništenja dolazi nakon
punskih ratova.
Fenicani nisu iza sebe ostavili mnogo pisanih zapisa. Jedino sto se zna jest da su imali
svoje fenicko pismo, iz kojeg se razvilo grcko pismo, a time i latinica i glagoljica i
cirilica (alphabet - po prvom slovu fenickog pisma - aleph), ali koje je bilo i temelj
hebrejskog i arapskog pisma.
GRCI
Od 8. st.pr.Kr. poceli su Grci naseljavati pojedine regije duž obele južne Italije u blizini
rijeka i izvora na podrucju danasnje Kalabrije, Kampanije, Bazilikate, Apulije te
jugoistok otoka Sicilije. Tamo su osnovali brojne gradove: Taranto, Kume, Metapontion,
Sybaris, kroton, Rhegion, Paestum i Napulj bili su glavni centri Velike Grcke. I na Siciliji
su osnovane grcke kolonije (Naxos, Zankle i Sirakuza). Njih međutim stari Grci za
razliku od rimskih povjesnicara nisu ubrajali u podrucje tzv. Velike Grcke. Od 3.st.pr.Kr.
te se grcke kolonije pocinju nazivati Magna Gaecia (Megale Hellas) odnosno Velika
Grcka, vjerovatno zato da bi se naglasila njihova velicina nasuprot grckoj maticnoj
zemlji. Oznaka Magna Grecia odnosi se na stanovništvo i kulturu grckih kolonija u juznoj
Italiji i na Siciliji, a ne na određeni politicki teritorij.
U svom doticaju sa Etrušcanima i italskim plemenima, pomorci i trgovci iz grckih
kolonija ostavljaju znacajan trag i rasprostiru izneđu tih naroda pismo, umjetnost, religiju
i svoje obicaje kao i mnoge svoje proizvode pocevši od keramike (Francois vaza...), do
utjecaja u graditeljstvu i arhitekturi.

ITALSKI JEZICI
Od sacuvanih dokaza može se ustanoviti kako su u Italiji, prije nego je rimska vladavina
uvela latinski kao jedinstven jezik, govorilo 40 razlicitih jezika ili dijalekata. Neki od njih
su dokumentirani na tekstualnim materijalima, neke znamo samo po manjim
fragmentima, a neke samo po imenima naselja. Postoji dogovor koji razlikuje
indoeuropske jezike od onih koji to nisu. Indoeuropskim jezicima nazivaju se oni jezici
koji je govore u Europi i djelovima južne i zapadne Azije, a pokazuju zamjetne slicnosti u
rjecniku, gramatici i morfologiji. jedna od grana indoeuropskih jezika su italski jezici koji
se dalje dijele na dvije osnovne skupine i dalje na mnogo manjih podskupina. Prva
skupina italskih jezika je Latinsko-Faliskicka. Kao sto i samo ime govori, najvazniji
jezici u toj skupini su latinski i faliskicki. Latinski je jezik pokrajine Lacija i grada Rima.
Sirenjem Rimskog Carstva postao je jezik razlicitih zemalja i klasicni jezik
zapadnoeuropskih civilizacija iz kojeg su se razvili romanski jezici. Najstariji natpisi
pisani latinskim jezikom potječu iz 6. st. prije Krista. Prije se smatralo da je najstariji
spomenik latinskog jezika Fibula Praenestina iz 7. st.pr.Kr. U novije vrijeme arheolozi
smatraju da je Zlatna kopča iz Praeneste krivotvorina. Približno je iz istog razdoblja (ili
nešto mlađi) Lapis Niger ili Kamen s Foruma... Latinski je potisnuo sve druge italske
jezike. Faliskički jezik se govorio sjeverno od Rima u gradu Falerii. Faliskički jezik je
vrlo sličan latinskomu. Do danas je poznato stotinjak natpisa na tom jeziku. Druga
skupina je oskijsko-umbrijska skupina italskih jezika koja se ponekad naziva i
sabelskom. Najpoznatiji jezik te skupine je umbrijski jezik koji se govorio u talijanskoj
pokrajini Umbriji, sjeverno od Rima. Posvjedočen je na sedam brončanih ploča nazvanih
Tabulae Iguvinae koje sadrže upute za neki vjerski obred. Najstarija je pisana posebnim
pismom, a najmlađa latinicom. Oskički jezik se koristio u Samniju, Kampaniji i Lukaniji
tj. u srednjoj i južnoj Italiji. Najstariji natpisi potječu iz istog vremena kao i umbrijski.
Neki su pisani posebnim, vlastitim pismom, neki grčkim, a neki latinskim. Najvažniji
spomenici su Cippus Abellanus i Tabula Bantina. O drugim se italskim jezicima kao što
su sabinski, ekvijski, volščanski, marsijski i dr. malo zna. Prije su se nazivali sabinskima.
Smatra se da je volščanski blizak umbrijskome, ekvijski osičkome, a marsijski je
prijelazni dijalekt između umbrijskoga i osičkoga. Prema nekim se lingvistima u italsku
granu ubraja izumrli venetski u sjeveroistočnoj Italiji, a prema drugima venetski je
samostalna grana u indoeuropskoj porodici, odnosno prijelazni dijalekt između italskih i
germanskih jezika. Italskim jezicima neki lingvisti pripisuju i sikulski, predrimski jezik
koji se govorio na Siciliji. Poznati su još i prasamnićanski jezik kojim su pisane skupine
natpisa koji potječu iz Kampanije, a nastali su oko 500. g. pr. Kr. i južnopicenski
posvjedočen na nekoliko natpisa iz 6. st. pr. Kr.
Ostali indoeuropski jezici koji nisu povezani s italskim jezicima su grcki (govorio se u
grckim kolonijama i na obalama južne Italije), keltski (na podrucju oko rijeke Po) i
massapic (na „peti“ Italije).
Ne-indoeuropski jezici koji su se govorili u Italiji su etrurski, ligurski (o njemu se ne zna
mnogo) i raetic (o njemu se također zna malo, ali je znacajan jer pokazuje neke slicnosti
s etrurskim).Etruscansko pismo je izvedeno iz eubejske („crvene“) varijante grckog
pisma. Od Etruscana su pismo vjerojatno preuzeli Rimljani, što je dalo današnju latinicu.
Za pisanje brojeva su postojali posebni simboli, nalik slovima. Etrušcanski jezik je jezik
drevnih Etrušcana, izumrli jezik koji se govori u Italiji, na podrucjima danasnje Toskane
(koja je i dobila ime po Etrušcanima). Jezik je izoliran, tj. nije ga moguce za sada dovesti
u vezu s drugim jezicima. Sam jezik je nedovoljno poznat, pored mngih tekstova. Za
mnoge rijeci nisu poznata znacenja. Na etruscanskom je sacuvan veliki broj tekstova
(preko 10000), ali svega nekoliko duljih.
Najopsežniji pisani dokument je „lanena knjiga“ (Liber Linteus) koja se cuva u
Arheološkom muzeju u Zagrebu.