You are on page 1of 262

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

net/publication/273261183

Mehanika tla

Book · January 2007

CITATIONS READS

0 2,521

1 author:

Tanja Roje-Bonacci
University of Split
146 PUBLICATIONS   451 CITATIONS   

SEE PROFILE

Some of the authors of this publication are also working on these related projects:

Ecological deals with rivers View project

All content following this page was uploaded by Tanja Roje-Bonacci on 09 March 2015.

The user has requested enhancement of the downloaded file.


1 MEHANIKA TLA U GRAÐEVINARSTVU

1.1 OPĆENITO
Gotovo da nema građevinskog inženjera koji se u svojoj praksi neće susresti s
mehanikom tla. Sve građevine leže na tlu. Opterećenja se putem temelja prenose u
tlo. Time se mijenja prirodno stanje naprezanja u tlu. Mehanika tla je znanost koja
izučava ponašanje tla u novo nastalom stanju naprezanja. Ona mora odgovoriti na
pitanje o mogućnosti prihvaćanja tih tereta sigurno i bez opasnih oštećenja po novu ali
i po postojeće okolne građevine.

Tlo se upotrebljava kao građevinski materijal neprerađeno ali i u industriji


građevinskog materijala, gdje služi kao sirovina.

Neke se građevine izvode u tlu. Time se narušava prirodna ravnoteža. To su


razni usjeci i zasjeci kao i podzemne građevine. Osim svega gore opisanog
mehanika tla se bavi izučavanjem klizanja tla, građenja na slabo nosivom tlu i
slično. Ovo područje građevinarstva zahtijeva poseban pristup i način rješavanja te
se time bave uski specijalist – geotehnički inženjeri.

Znanost o tlu u građevinskom smislu može se podijeliti prema područjima


izučavanja na dva glavna dijela:

MEHANIKA TLA I STATIKA TLA

Mehanika tla u užem smislu izučava i opisuje tlo u prostoru na kojemu ili
unutar kojeg se gradi. S te je strane mehanika tla mlada znanost. Njen je intenzivni
razvoj započeo razvojem tehnologije u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća, te je
tada počela pronalaziti prve veze sa teoretskim rješenjima. Danas pokušava dati
podatke o fizičko-mehaničkim svojstvima (parametrima) tla, potrebnim za
postojeće mogućnosti geotehničkih proračuna. Pri tom su točnosti proračuna
mnogostruko veće od točnosti podataka o parametrima tla, te se tu javlja glavni
nerazmjer između točnosti ulaznih podataka i rezultata geotehničkih proračuna. Iz
potrebe što preciznijeg utvrđivanja svojstava tla razvijaju se u području mehanike
tla laboratorijske kao i terenske metode ispitivanja svojstava tla. Rezultati
terenskih ispitivanja daju često preciznije podatke od rezultata koje daju uzorci
ispitani u laboratoriju. Mehanici tla bliske su grane geologija i fizika.

Statika tla bavi se uglavnom čvrstoćom i stabilnošću zemljanih građevina. Ona


obuhvaća pretežno klasične grafostatičke metode primijenjene na proračune kod kojih
tlo kao opterećenje djeluje na građevine (potporni zidovi, žmurja, stabilnosti kosina),
te su joj srodne klasična statika i znanost o čvrstoći.

Poznavajući pobliže ova dva područja, moguće je graditi sigurnije i


ekonomičnije. Moguće je također iskoristiti prostore na kojima je donedavna
građenje bilo nezamislivo zbog loših osobina tla.

Mehanika tla u građevinarstvu 1


1.2 TEMELJENJE

Veliki dio saznanja iz mehanike tla koristi se za potrebe temeljenja. Temelj je


nezaobilazni dio svake građevine. Ukoliko se tlo zadovoljavajućih geotehničkih
svojstava nalazi u blizini površine, govori se o plitkom temeljenju. Plitki temelji
rasprostiru koncentrirana opterećenja građevina u plitke nosive slojeve tla. Dubinu
temeljenja u ovom slučaju mogu pobliže odrediti ograničenja, koja nemaju veze sa
kakvoćom tla (na pr. zahtjevi da građevina ima podrum i sl.). Nekad se plitko
temeljenje nastojalo primijeniti kada god je to bilo moguće te se u te svrhe često
koristilo drvene a kasnije metalne rešetke (neka vrsta temeljnog roštilja). Danas se
plitki temelji izvode gotovo isključivo od betona i armiranog betona. Problemi
zajedničkog djelovanja temeljnih nosača i tla i proračuni vezani uz to, trenutno su
u naglom razvoju. To se posebno odnosi na temeljne grede, roštilje i ploče.

Ima građevina koje se mogu temeljiti isključivo plitko. To su razne vrste


nasutih građevina. Ove građevine, ako se nepažljivo izvode na lošem tlu, mogu
izazvati velike nevolje. U tom slučaju valja primijeniti posebne postupke za
sprečavanje pretjeranog slijeganja i sloma tla.

površina tla

Df Df

Df - dubina te me ljen ja
a) b)

Slika 1.1 Plitko a) i duboko b) temeljenje

Kada se tlo zadovoljavajućih svojstava nalazi dublje ispod površine terena, a


građevinu je nužno temeljiti na takvom, boljem tlu, tada se govori o dubokom
temeljenju. Duboki temelji mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju
masivni temelji, podijeljeni prema tehnologiji izvođenja na kesone, bunare i
sanduke. U drugu grupu spadaju raščlanjeni duboki temelji, (piloti ili šipovi).
Bitna razlika u načinu prenošenja sila u tlo kod plitkih i dubokih temelja je u tome
što duboki temelji dio tereta prenose u tlo trenjem po bočnim stranicama. Razlika
je i u načinu izvođenja, obliku i dimenzijama poprečnog presjeka. Najmanji
poprečni presjek imaju piloti, dok su druga tri tipa znatno većih poprečnih presjeka.
Izbor vrste dubokog temeljenja ovisi o mnogim činiocima.

2 Mehanika tla
Bez obzira da li se radi o plitkom ili dubokom temeljenju, temelji moraju
svojim dimenzijama i dubinskim položajem zadovoljiti dva uvjeta. To su nosivost
tla i slijeganje tla. Pri tom je uvijek bitno zadovoljiti slijeganje, jer ukoliko je ono
zadovoljeno, nosivost je uglavnom zadovoljena višestruko. Nisu sve građevine
jednako osjetljive na slijeganja, ali su sve mnogo osjetljivije na diferencijalna
slijeganja nego na ukupna slijeganja. Pod diferencijalnim slijeganjima
podrazumijeva se razlika u slijeganju između dva susjedna temelja jedne građevine
ili bilo koja dva dijela građevine koji moraju djelovati kao cjelina. Pravilnim
izborom veličine temeljne plohe i dubine temeljenja, diferencijalna slijeganja
mogu se svesti na razumnu mjeru.

diferencijalno slijeganje ∆=s2-s1

s s1 ∆ s2

Slika 1.2 Ukupna (s) i diferencijalna ( ) slijeganja


Neke građevine kao na pr. nasute, koje mogu podnijeti velike deformacije bez
značajnijih oštećenja, mogu podnijeti vrlo velika slijeganja. S druge strane kranske
staze ili konstrukcije koje nose određene instalacije, vrlo su osjetljive na
diferencijalna slijeganja. U današnjim tehnološkim uvjetima moguće je slijeganja
programirati i namjerno izazivati ukoliko je to u korist sigurnosti, stabilnosti i
upotrebljivosti građevine. Tehnološkim je zahvatima moguće programirati i
vrijeme potrebno za postizanje odabranog dijela ukupnog slijeganja, a što također
spada u posebne zahvate kod temeljenja.

1.3 TLO KAO GRAĐEVINSKI MATERIJAL


Tlo od davnine služi kao građevinski materijal. Ono je osnovni građevinski
materijal za građenje nasipa. Nasipi su građevine različitih namjena. Pri gradnji
nasipa važno je odabrati odgovarajući materijal, način ugradnje i kontrolu kakvoće
ugrađenog materijala, ovisno o namjeni pojedinog nasipa. Postupak kojim se
građenje izvodi naziva se nasipavanje. Materijal za nasipavanje uzima se s
pozajmišta. Nakon odabiranja materijala na pozajmištu on se u laboratoriju
ispituje pomoću umjetno napravljenih uzoraka. Prilikom izvođenja nasutih
građevina najvažniji je zadatak građevinskog inženjera da utvrdi da li fizičko-
mehaničke osobine ugrađenog materijala odgovaraju onima koje su predviđene
projektom. To je jedini način da se osigura stabilnost, trajnost i funkcionalnost
nasute građevine. Ukoliko tražene osobine tla nije moguće postići prilikom
ugradnje, potrebno je u toku građenja izvršiti preinake u projektu s činjenično
utvrđenim osobinama ugrađenog materijala.

Mehanika tla u građevinarstvu 3


Nasute građevine prema namjeni mogu se podijeliti na: nasipe za različite svrhe
u prometu i hidrotehnici, visoke nasute brane, nasute platoe (koji mogu biti na
kopnu, ali mogu služiti i za osvajanje novih kopnenih površina u jezerima ili u
moru).
hidrotehnički nasipi
željeznički nasip homogeni

zonirani

cestovnii nasip jezgra

Slika 1.3 Nasute građevine

Nasute se građevine mogu graditi od samo jedne vrste materijala te se tada


nazivaju homogenim nasipima ili se mogu izvoditi od nekoliko vrsta materijala od
kojih svaki vrši određenu zadaću unutar građevine. Tada se govori o zoniranim
nasipima. Kao zonirane, najčešće se grade velike nasute brane.

Najzahtjevnije u svakom pogledu su velike nasute brane, budući da one iza sebe
zadržavaju ogromne količine vode. Njihovo oštećenje a pogotovo rušenje izaziva
katastrofe nesagledivih posljedica.

Nasute brane osim za akumulaciju vode (za što uglavnom služe), mogu služiti i
u neke druge svrhe. Ovisno o namjeni odabire se odgovarajući materijal za gradnju
ovakvih građevina (brane za akumuliranje nanosa ili mulja, koje su
vodopropusne).

Za nasipavanje je moguće upotrijebiti gotovo sve klastične materijale (gline,


pijeske, šljunke i njihove mješavine, drobljeni kamen, kamene blokove) kao i
otpadne materijale iz industrije, a što često može bitno utjecati na smanjenje cijene
građevine. Danas se javljaju pokušaji upotrebe separiranog komunalnog otpada za
izvedbu nasipa što je uz određene uvjete također moguće.

Prilikom nasipavanja potrebno je materijal zbijati do tražene gustoće. O gustoći


ovise fizičko-mehaničke osobine tla. To je razlog zbog kojeg se ona za zemljane
građevine propisuje i strogo kontrolira.

4 Mehanika tla
Materijali tla su sirovina u industriji osnovnih građevinskih materijala:
opekarskoj i cementnoj.

Tlo (glina) je osnovna sirovina i u industriji porculana. Ovo je naglašeno iz


razloga što su neka od nezaobilaznih ispitivanja tla u laboratoriju, kao i neka
elementarna saznanja o ponašanju sitnozrnog, koherentnog tla, nastala upravo kao
rezultat istraživanja (A. Atterberg, 1911.) za potrebe industrije porculana, a na što
se danas posve zaboravilo.

1.4 KOSINE I USJECI

Prirodne se kosine nalaze pod utjecajem sila gravitacije. Na svakoj kosini može
nastati kliženje ako, zbog promjene opterećenja ili drugih uvjeta, na nekoj plohi
čvrstoća na smicanje nije dovoljna za održavanje ravnoteže. To se može dogoditi
iz raznih razloga, koje nije uvijek moguće predvidjeti. Ako su takve kosine iz bilo
kojih razloga zanimljive u građevinskom smislu, tada će se za njih provesti analiza
stabilnosti. Analiza stabilnosti provodi se na način da se uspoređuje
pretpostavljeno posmično naprezanje na potencijalnoj kliznoj plohi s čvrstoćom na
smicanje duž iste plohe. Poremećaj ravnoteže na kosini uslijed građevinskih
zahvata na njoj, može se očitovati i mnogo godina nakon dovršenja građevine,
kada se za promjenu stanja naprezanja u kritičnoj kliznoj plohi stvore uvjeti kao
što su smanjena čvrstoća na smicanje zbog dugotrajnog puzanja, promjena
potencijala u podzemnoj vodi i drugo.

a) prirodna kosina b) građevna jama


razupora
građevina na kosini

N potencijalna
W T klizna ploha čelično žmurje
sile na kosini

c) iskop kanala za cijevi d) umjetne kosine, kanali

Slika 1.4 Kosine, usjeci i zasjeci


Na pokosima nasutih građevina mogu se pojaviti kliženja. Kliženja se
projektom prethodno moraju predvidjeti a nagibi pokosa projektirati na način da se
kosina izvede tako, da ne dođe ni pod kojim upotrebnim uvjetima u stanje labilne

Mehanika tla u građevinarstvu 5


ravnoteže. Da bi se to moglo zadovoljiti potrebno je provoditi vrlo strogu kontrolu
kakvoće ugrađenog zemljanog i drugog materijala u tijelo nasute građevine.
Kontrola treba osigurati da ugrađeni materijali imaju parametre čvrstoće na
smicanje i druga fizičko mehanička svojstva predviđena projektom.
Kosine se stvaraju i prilikom iskopa različitih namjena. Sve plitke podzemne
građevine rade se iskopom s površine. Ovisno o okolnostima, stjenke iskopa mogu
biti razuprte ili podgrađene, a mogu biti i nerazuprte kao na pr. kod iskopa kanala
za instalacije u gradovima. Najveće kosine nastale iskapanjem u građevinarstvu
nastaju izgradnjom prometnica (cesta, željeznica i plovnih kanala). Za njih je
također potrebno provoditi analize stabilnosti. Još veće kosine nastaju u
površinskim kopovima. Tamo se javljaju problemi sanacija tih kosina nakon
završenog vađenja rude.

1.5 POSEBNI PROBLEMI

Ponašanja tla za vrijeme potresa našlo se danas u središtu pažnje među ostalim
geotehničkim problemima. Uz to se izučava ponašanje građevina u slučaju
miniranja i temeljenja strojeva koji izazivaju vibracije.

Širenje valova bilo kakovog porijekla kroz tlo, danas je moguće izučavati vrlo
precizno, zahvaljujući postojanju namjenske elektronske opreme. U svijetu postoje
institucije koje posjeduju uređaje (seizmičke platforme) kojima je moguće
simulirati vibracije i izučavati njihov utjecaj na građevine u kontroliranim
uvjetima.

Jedna od najpoznatijih negativnih pojava, koja u tlu nastaje prilikom potresa, je


likvefakcija pijesaka. Da bi se ona ostvarila potrebni su određeni uvjeti, ali kada
se pojavi tada je kobna za građevine koje se nalaze na takvim lokacijama.

Temeljenja na slabo nosivom i jako stišljivom tlu, kao i temeljenje objekta na


dva materijala bitno različite stišljivosti, rješavaju se u okviru posebnih zahvata
kod temeljenja.
Visoke razine podzemnih voda u kombinaciji s izgradnjom građevina s
dijelovima u većoj dubini (crpne stanice), zahtijevaju također posebne zahvate kako
prilikom izvođenja tako i prilikom upotrebe. Ovdje se javlja problem pojave
kritičnih hidrauličkih gradijenata i savladavanja visokih pornih pritisaka i uzgona.

6 Mehanika tla
U posljednje se vrijeme tlo upotrebljava i za konstrukciju spremnika za različite
industrijske tekućine, najčešće naftu. Zbog mogućnosti kemijskih utjecaja tekućina na
tlo, za ovakve konstrukcije je potrebna posebna pažnja.

Utjecaj mraza na tlo je također pojava kojom se bavi mehanika tla. Ona je
bitna u krajevima s dugotrajnim niskim temperaturama, kao i kod konstrukcija
koje se od niskih temperatura ne mogu zaštititi. Najbolji primjer za to su
prometnice.
Masovno iskorištavanje nafte i vode, crpljenjem iz tla kao i iskapanja ugljena
u podzemlju, mogu dovesti do velikih deformacija tla na površini. Tipični su
primjeri područje rudnika Velenje u Sloveniji, gdje se uslijed vađenja ugljena,
površina iznad rudnika a neposredno uz pogone termoelektrane, spustila za oko 70
m. Drugi je primjer grad Tuzla u Bosni i Hercegovini, gdje je uslijed rudarenja soli
pomoću crpljenja slane vode iz podzemlja, u nekim dijelovima grada izmjereno
slijeganje i do 8 metara.

1.6 RJEŠENJA
Iz gornjeg prikaza vidljivo je da je znanost o građevinskom tlu složena
disciplina, koja zahtjeva poznavanje prvenstveno fizike (mehanike krutih tijela i
mehanike fluida), određenih područja kemije, mnogo geologije, građevne statike,
poznavanja materijala, a uz današnje tehnološke mogućnosti i elektronike,
potrebne za opremu, kao i informatike u smislu primjene elektroničkih računala
kao pomoći pri složenim proračunima. Kako je teško pronaći osobu koja bi u svim
ovim područjima bila jednako temeljito obrazovana, očito da se rješenja trebaju
tražiti u okvirima timskog rada. Whitman & Lambe (1969) daju slijedeću shemu za
rješavanje inženjerskih problema s građevinskim tlom:

geologija, ispitivanje tla:


(Sastav tla, fizičko-mehaničke osobine tla)
mehanika tla:
(Naponsko-deformacijske osobine tla,
+ INŽENJERSKI SUD = RJEŠENJA
Teoretske analize unutar mase tla)
iskustvo: za probleme geotehnike
(Učenje na tuđim greškama i dobrim
rješenjima prethodnika)
ekonomičnost
Temeljna saznanja koja o tlu treba imati mogu se sažeti u nekoliko bitnih
činjenica:

Tlo je anizotropno, heterogeno i NIJE linearno elastično.

Mehanika tla u građevinarstvu 7


Mehaničke osobine i deformacijska svojstva tla ovise o razini naprezanja,
načinu i brzini nanošenja (promjene) pritisaka, rubnim uvjetima, vlažnosti,
okolišu itd.

Tlo je od lokacije do lokacije bitno različito.


U gotovo svim slučajevima tlo o kojem je riječ nalazi se u podzemlju i nije
vidljivo. Potrebne osobine tla dobivaju se pomoću ispitivanja malih uzoraka u
laboratoriju, koji predstavljaju točke u promatranoj masi. Nešto stvarnije podatke
o osobinama tla može se dobiti "in situ" tj. pokusima na terenu. Ova ispitivanja su
u toliko bolja jer ne zahtijevaju vađenje uzoraka. Pri vađenju uzoraka uvijek dolazi
do izvjesnog poremećaja prirodnog stanja u uzorku. In situ pokusi pak zahtijevaju
veoma skupu opremu, te se izvode kod građevina većeg značaja.
Mnoga su tla vrlo osjetljiva na poremećaje (promjene stanja naprezanja,
potresanje, promjene vlažnosti i sl.), koji nastaju prilikom uzimanja uzoraka,
prijevoza, oblikovanja u laboratoriju. Kod ispitivanja u laboratoriju takvi uzorci
uopće ne nalikuju na tlo iz kojeg su izvađeni, tj. ono koje se stvarno nalazi u
podzemlju.
Kombinacije ovih nedostataka tla kao materijala pretvaraju svaki geotehnički
problem u unikatni problem, kojem je numeričko rješenje bez obzira na metodu
kojom je dobiveno jednako loše, ali boljeg nema. Proizlazi da ni jedno rješenje
nema konačnu i čvrstu dimenziju, već da svako treba prihvatiti sa određenom
rezervom. Nepostojanje jednoznačnih i sigurnih rješenja ne daje dopuštenje da tlo
u projektiranju i izvođenju bude zanemareno. U tom slučaju su štetne posljedice
nesagledive.
Današnja istraživanja u području mehanike tla kreću se u nekoliko pravaca.
Jedan se odnosi na oblikovanje matematičkih modela potrebnih za složene
geotehničke proračune. Drugi se odnosi na istraživanja na fizikalnim modelima na
kojima se u manjem mjerilu mogu simulirati određena stanja u tlu (ispitivanja u
centrifugi i druga). U oba slučaja ostaje problem pravilnog određivanja
deformacijskih svojstava stvarnog tla. To se pokušava riješiti korištenjem
preciznih uređaja za različita mjerenja u tlu. Na taj način može se provjeriti
teoretski i modelski dobivene rezultate ponašanja tla. Općenito treba imati na umu
da su ova istraživanja vrlo skupa kako u terenskom dijelu tako i u laboratoriju.
Oprema se radi u malim serijama iako je danas ima sve više na tržištu.

8 Mehanika tla
2 POSTANAK TLA

2.1 OPĆENITO

Tlo je nastalo kao posljedica rastrošbe Zemljine kore pod utjecajem


atmosferilija. Kao što voda kruži u prirodi, tako se isto može promatrati kruženje
stijena koje tvore Zemljinu koru. Razlika je jedino u vremenskom razdoblju
promatranja pojave. Geološki ciklus stijene prikazan je na slici 2.1.

Očvrsla stijenska masa onog trenutka kada se pojavi na površini Zemljine kore,
dolazi pod utjecaj atmosferilija. Atmosferilije je skupno ime za činioce koji utječu
na rastrošbu stijenske mase, a što je početak stvaranja tvorevine koja se naziva tlo.
Rastrošbom se stijena više ili manje usitni, a djelomično se izmjeni i kemijski
sastav osnovnih kristala. Ovisno o kristalografiji, pojedine stijene su više ili manje
podložne rastrošbi.

ulaz sunčeve energije

atmosfera erozija transport


površinska tlo talog taloženje talog hidrosfera
stijena oslabljena
litosfera
stijena
litifikacija

sedimentna dubina
stijena pritisak
metamorfoza temperatura

metamorfna
stijena
ulaz unutarnje energije užarena
stijena omekšanje

kristalizacija magma

ulaz unutarnje energije

Slika 2.1 Geološki ciklus stijene (prema Mitcell, 1976)

Rastrošba započinje djelovanjem tektonskih sila koje svojim utjecajem


deformiraju osnovnu stijensku masu do trenutka dok unutar stijenske mase ne dođe
do prekoračenja čvrstoće i stvaranja prvih pukotina. Ovo se najčešće dešava duž
rasjeda. Zatim se stijena dalje lomi u manje blokove. Kada blokovi postanu
omeđeni pukotinama sa svih strana, dolazi do pomaka blokova i otvaranja
pukotina. U pukotine, ma kako one bile uske, čak i u prsline, ulazi voda i tu
počinje utjecaj atmosferilija na rastrošbu stijene. Voda se smrzava, povećava
zapreminu i širi pukotine. U pukotinama većim od kapilarnih, voda djeluje

Postanak tla 9
hidrostatskim tlakom. Temperaturne razlike uvjetuju širenje i skupljanje stijena
izloženih intenzivnoj insolaciji itd.

Najčešća podjela čimbenika rastrošbe je na:

mehaničke čimbenike: kemijske čimbenike:


⎯ tektonske sile ⎯ oksidacija
⎯ voda ⎯ karbonizacija
⎯ led ⎯ hidratacija
⎯ abrazija ⎯ desilikacija
⎯ vegetacija ⎯ otapanje
Tektonske sile uzrokuju pojave geoloških oblika bora i rasjeda. Bore i rasjedi
su mjesta nastajanja prvih pukotina koje nisu vezane na uslojenost već su neovisne
o njoj. Ove pukotine omeđuju velike blokove u stijenskoj masi. Na taj način je
omogućeno djelovanje ostalih čimbenika rastrošbe i daljnje usitnjavanje osnovne
stijene.

Led je najrazorniji u prvoj fazi otvaranja pukotina. Voda prilikom zamrzavanja


povećava svoju zapreminu za 11% i time razara i otvara zatvorene pukotine, a
prsline pretvara u neprekinute, otvorene pukotine.

Abrazija je pojava usitnjavanja komadića osnovne stijene u procesu premještanja.


Tom prilikom se komadići sudaraju, lome se, te se na taj način usitnjavaju. Proces se
dešava bez obzira o kojem se čimbeniku prijenosa radi.

Vegetacija svojim korjenovim sustavom pronalazi primarne pukotine u


stijenskoj masi, u kojima se uvijek zadržava nešto vlage. Korijen postepeno
proširuje pukotine, te se proces ubrzava i širi.

Nakon rastrošbe slijedi prijenos sitnijih čestica stijene.

U čimbenike prijenosa ubraja se:


−gravitacija;
−voda;
−vjetar;
−led.

Gravitacijom se premještaju svi komadi stijene, ali je ona posebno važna za


velike blokove koji se otkidaju i kotrljaju niz padine. U trenutku dostizanja nagiba

10 Mehanika tla
padine koji više ne može biti stabilan, gravitacija može pokrenuti velike mase niz
padinu. To se naziva klizištima velikih razmjera.

Voda je najvažniji čimbenik prijenosa bilo kao tekuća voda bilo kao led.
Vodom se prenose komadi stijena svih veličina. Voda na površini terena na koje
padne kao kiša, ima erozijsko djelovanje. Ona, ovisno o nagibu terena i intenzitetu
oborine, nosi i sitne i krupne komade stijena ali i već gotovog tla. Na taj način
priprema preostalu podlogu za daljnji proces rastrošbe. Vodotoci koji se u svojim
gornjim (planinskim) dijelovima oblikuju kao bujice, mogu prenositi blokove
stijena veličine i po nekoliko kubika. Pri ušćima, u mirnom toku, voda prenosi još
jedino otopinu i suspenziju. Na slici 2.2 prikazana je koncentracija čestica
pojedine krupnoće po dubini tekuće vode. Smanjenjem brzine toka, smanjuju se i
vučna sila koja sobom vuče nanos, a time i krupnoća čestica koje voda prenosi.

otopina

lebdeće čestice
visina iznad
poskakujuće
dna korita čestice
kotrljajući
vučeni nanos

profil brzine koncentracija nanosa

Slika 2.2 Koncentracija čestica nošenih vodom po dubini toka


Led u našim uvjetima nema veliki značaj u prijenosu čestica tla, ali je imao u
geološkoj prošlosti. Ledenjaci, pod utjecajem gravitacije, polako putuju na niže
horizonte i pri tom premještaju i usitnjavaju sve što im stoji na putu. Na kraju puta
led se otapa a usitnjeni i naneseni materijal ostaje u obliku morena. To je
mješavina čestica različite krupnoće.

Vjetar je važan čimbenik prijenosa u krajevima bez vegetacije. Kad u takvim


krajevima vjetar puše duže vrijeme u istom smjeru i dovoljno velikom brzinom,
prenosi samo sitne čestice, ali ima snažno abrazivno djelovanje.
Na kraju procesa prijenosa dolazi do sedimentacije ili taloženja te se kao
konačni proizvod pojavljuje tlo.
Smanjenjem brzine kretanja prijenosnog sredstva, smanjuje se vučna sila koja
nosi komade stijene. Tako se najprije talože najkrupnije čestice, a tek na kraju u
mirnoj vodi suspendirane čestice. Kako brzina na pr. vode na jednom presjeku
vodotoka nije uvijek jednaka, to će se na istom mjestu u različitom vremenu

Postanak tla 11
taložiti čestice različite krupnoće. Na taj način nastaje tlo različitog
granulometrijskog sastava.

2.2 MINERALOŠKI SASTAV TLA

Poznavanje mineraloškog sastava tla bitno je za razumijevanje ponašanja tla.


Mineraloški sastav određuje fizikalne i kemijske osobine čestica tla. Iz prethodnog
se poglavlja moglo uočiti da tlo nastaje raspadanjem osnovne stijene. Iz toga se da
zaključiti da je mineraloški sastav tla identičan onom osnovne stijene. To je samo
djelomično točno. Neka su tla doživjela i kemijsku pretvorbu te im je s tim u vezi
izmijenjen i mineraloški sastav.

Čvrste se čestice tla sastoje od nakupina kristala glinenih i neglinenih minerala,


nekristaliničnog glinenog materijala (allophan), organske tvari i istaloženih soli.

Krupnozrnati materijali kao što su šljunci i pijesci, pa i dobar dio frakcija


praha sastoje se od komadića osnovne stijene tj. od neglinenih minerala. Fizikalne
osobine ovih tala određuje granulometrijski sastav, veličina i oblik zrna i tekstura
površine zrna. Ove se čestice smatraju prilično inertnim. Veće zanimanje za njih
pojavilo se pojavom elektronskog mikroskopa kada je postalo moguće izučavati
njihovu površinu.

Slika 2.3 Fotografija površine zrnaca pijeska pod elektronskim mikroskopom (Mitcell,
1976.)

Mnogo zanimljiviji su za izučavanje ponašanja svih osobina tla minerali glina.


U mješavini čestica koje čine tlo, za fizičko-mehaničke osobine će bitnu ulogu
igrati i već vrlo mali udio gline. To je razlog što se mineralima glina posvećuje
veća pažnja. Minerali glina su silikatni minerali. Čestice minerala glina nevidljive
su prostim okom. Danas ih se može vidjeti pomoću elektronskog mikroskopa. U
kemiji postoji posebna grana koja se bavi njihovim izučavanjem, a to je kemija

12 Mehanika tla
silikata. Mnoge pojave koje se izučavaju u mehanici tla mogu se objasniti pomoću
osobina minerala glina.

Minerali glina nastali su na nekoliko načina:


- raspadanjem silikatnih stijena (glinaca);
- kristalizacijom iz otopina;
- hidrotermalnim djelovanjem na stijene;
- dijagenezom, preinakom, izmjenom iona.

Mineral gline sastoji se od silikatne anionske jedinice u obliku tetraedra i


aluminijske ili magnezijske kationske jedinice u obliku oktaedra. Kationski
oktaedar može biti i nekog drugog sastava. Osobine gline ovise o tom kationskom
dodatku i o obliku kristalne rešetke koju tvori određeni mineral. Kationski dodaci
sadrže: NH, H, K, Fe, Al, Mg, Ba, Ca, Na, Li. Na slici 2.4 shematski je prikazano
nekoliko takvih kristalnih sklopova.
kaolinit serpentin montmorilonit saponit
G B
G 9,6 B
G 7,2 B
G B
G B

G B G B

oktaedarska kationska rešetka


n*H2O + kationi
G B u međuprostru
aluminijska magnezijeva

pretežno

silikatna anionska rešetka


Slika 2.4 Shematski prikaz strukture nekih minerala glina
Danas je moguće pomoću elektronskog mikroskopa vidjeti čestice gline. Njihov je
oblik štapićast, pločast i/ili listićav. Neke od fotografija glina pod elektronskim
mikroskopom prikazane su na slici 2.5. Upravo oblik čestice uvjetuje i ponašanje gline.

Minerali glina imaju mogućnost vezanja velikih količina vode na svoju


kristalnu rešetku. Uzrok tome je između ostalog i velika specifična površina
čestica gline a koja proizlazi upravo iz njihovog oblika. Specifična površina je
odnos površine nekog tijela i njegove zapremine. Na primjer: kocka stranice 10
mm ima površinu plašta od 6∗100 (mm) 2 . Rasiječe li se ta kocka nekoliko puta,
svaki put na kocke, dok se ne dođe do stranice duljine 1 mm dobiti će se površina

Postanak tla 13
stranica tako dobivenih kockica od 6*10 9 [mm 2 ] uz nepromijenjenu zapreminu od
1000 mm 3 . Specifična se površina izražava u cm 2 /g.

Slika 2.5 Minerali glina snimljeni elektronskim mikroskopom ( Mitchell, 1976)


Velika specifična površina najizraženija je kod montmorillonit-a. U 10 grama
materijala površina je tolika da bi se njome moglo pokriti nogometno igralište.

Minerali glina vezani su međusobno elektrokemijskim silama. Jakost sila


uvjetovana je specifičnom površinom i razmakom među česticama. Ove sile
djeluju i na uvjetno rečeno velikim razmacima unutar kojih se može smjestiti
znatna količina iona vode. Elektrokemijske sile drže čestice na okupu i daju im

14 Mehanika tla
osobinu koja se naziva kohezija. Kohezija nije konstanta materijala već ovisi o
više čimbenika. Jedan od njih je i količina vode vezana uz čestice.

Elektrokemijske sile djeluju i na relativno većim udaljenostima među česticama. One


na taj način drže na okupu i relativno udaljene čestice (sve gledano u dimenzijama reda
veličine minerala glina, vidi sliku 2.5). Čestice vode vezane su za čestice gline također
elektrokemijskim silama. Dio te vode je sastavni dio kristalne rešetke i ne može se
isušiti u laboratorijskom sušioniku sušenjem na 105 ºC. Djelovanje elektrokemijskih sila
među česticama može čestice držati na znatnoj udaljenosti (u mjerilu veličina čestica) a
da tlo još uvijek bude na okupu (ima konzistenciju, nije viskozno). To omogućuje da u
ukupnoj masi, među česticama, znatan prostor bude ispunjen plinom ili vodom. Ovaj
prostor se naziva pore. U normalnim materijalima u tlu ovaj je prostor uvijek barem
djelomično ispunjen vodom. Kasnije će se vidjeti da o porozitetu ovise gotovo sve
fizikalno-mehaničke osobine pojedine vrste tla, ali da i porozitet pojedine vrste tla ovisi
o nizu čimbenika iz bliže i dalje geološke prošlosti, kroz koju je pojedino tlo prošlo ili
pod utjecajem kojih se trenutno nalazi.

Na promjenu poroziteta vezano za fizičko-mehaničke osobine tla, više su


osjetljivi koherentni (vezani) materijali nego nekoherentni (zrnati, nevezani)
materijali. Razlog treba tražiti u tome što porozitet glina može varirati u vrlo
širokim granicama što uvjetuje i veći raspon vrijednosti pojedinog fizičko-
mehaničkog svojstva kod glina. Kod nekoherentnih materijala raspon mogućeg
poroziteta je mnogo manji.

2.3 STRUKTURA TLA


Struktura tla je nakupina različito složenih čvrstih čestica i pora. Različiti
oblici i veličine čvrstih čestica uvjetuju i različit način slaganja čestica u
pojedinim vrstama tla što se može prikazati primjerom na slici 2.6. Prikazane su
dvije elementarne strukture;

- za nekoherentne materijale i - za koherentne materijale

nevezano vezano
tlo
1 cm ~1:1 0,002 mm ~ 5000:1

zrnata saćasta
struktura

Slika 2.6 Struktura tla

Postanak tla 15
Danas se mnogo više zna o strukturi tla zahvaljujući mogućnosti fotografiranja
pomoću elektronskog mikroskopa (slika 2.8). Rekonstrukcijom tih fotografija
može se prikazati struktura tla kao na slikama 2.7 i 2.9. Slika 2.7 prikazuje
strukturu tla sastavljenog od krupnih i sitnih čestica.

Slika 2.7 Mješavina čestica različite krupnoće

Slika 2.8 Elektronske fotografije neporemećenog tla. a) aluvijalni nanos prašinaste gline;
b) dodir dvaju zrna prašinastog lesa, eolski nanos; c) glacijalni nanos; d) estuarski nanos
(Mitchell, 1976.)

16 Mehanika tla
Slika 2.9 a i b prikazuje različito grupiranje sitnozrnih čestica. Na taj način
nastaju različite strukture sitnozrnih čestica. Različite strukture pak uvjetuju
različite fizičko-mehaničke osobine sitnozrnih materijala. To je jedan od razloga
da se mehanika tla više bavi osobinama tla koje sadrži sitnozrne čestice.
Krupnozrni materijali imaju mnogo manje promjenjive osobine. Samim tim
stvaraju i manje poteškoća kod različitih geotehničkih zahvata. (Iznimku čini
likvefakcija jednoliko graduiranog pijeska.)

a) čestice gline u suspenziji

b) istaložene čestica razne krupnoće

Slika 2.9 Shematski prikaz strukture sitnozrnih materijala (Mitchell, 1976.)

Postanak tla 17
Mogućnost analize pod elektronskim mikroskopom osvijetlila je i oblik i
veličinu pora u tlu. Uočljivo je da su pore različitih veličina, da se nalaze među
zrnima ali i među nakupinama čestica.
Po toj analizi mogu se pore podijeliti na:

- unutarelementarne;
- unutar nakupina;
- među nakupinama.
- među česticama
- među grupama

Ovakva je struktura tla posljedica toga, što se najsitnije čestice koherentnih


materijala talože u mirnoj vodi. Te čestice u vodi lebde i stvaraju koloidne
suspenzije. Lebdeći, sudaraju se s molekulama vode i međusobno. Čestice
jednakog naboja se međusobno odbijaju. Ta se pojava naziva Brownovo gibanje.
Prilikom sudaranja dogodi se da se susretnu čestice različitih naboja, koje se pod
utjecajem elektrokemijskih sila spoje u veće nakupine koje se nazivaju flokule.
Nakupine počinju tonuti i talože se na dno. Na taj način nastaje vrlo rahla
struktura tla sastavljenog od čestica koherentnog materijala i velike zapremine
šupljina među česticama. Takva je struktura saćasta ili još rahlija pahuljasta.

Ovakva su tla vrlo stišljiva jer su njihovi poroziteti vrlo veliki. Čvrstoće na
smicanje su im vrlo male zbog velikih poroziteta i velikih udaljenosti među
česticama. Veliki razmaci umanjuju privlačne, elektrokemijske sile među
česticama. Ovo sve vrijedi za svježe taložena tla. Kada, geološki gledano, prođe
neko vrijeme i na jedne se slojeve natalože novi, oni zbijaju slojeve ispod sebe
vlastitom težinom. To izaziva smanjenje poroziteta i u mehaničkom smislu
povećava kakvoću ranije taloženih slojeva jer se čestice približe te jača utjecaj
elektrokemijskih sila. Ujedno se smanjuju i poroziteti a time i naknadna stišljivost
ovih materijala.

Ovo se svojstvo može koristiti pri temeljenju na ovakvim naslagama. Ukoliko


se raspolaže s dovoljno vremena, na mjestu buduće građevine može se nasuti sloj
materijala odabrane visine, koji će izvršiti predopterećenje i poboljšati loše, rahle
slojeve autohtonog tla. U trenutku izgradnje građevine, predopterećenje se može
odstraniti i graditi na tlu nešto boljih svojstava od prvobitno svježe istaloženog tla.

Postoje i druge metode za poboljšanje svojstava ovakvih tala.

18 Mehanika tla
3 OSNOVNE OSOBINE ČESTICA TLA

3.1 TRODIJELNI SUSTAV

Razmatrajući način taloženja čestica, a što je završni proces stvaranja tla,


uočljivo je da se ono sastoji od čestica različite krupnoće i od međuprostora - pora.
Pore u tlu mogu biti ispunjene vodom i/ili zrakom. Rijetko kada se u prirodi može
naći tlo u kojem su pore ispunjene isključivo zrakom. Iz tog se razloga govori o
trodijelnom sustavu u tlu:

čvrste čestice - voda - zrak


zrak
pore
1 1 voda
čvrste čvrste
čestice čestice

Slika 3.1 Trodijelni sustav prikazan na modelu jedinične zapremine tla


Na slici 3.1 prikazana je shema trodijelnog sustava tla. Promatra li se jedinična
zapremina tla u prirodi, teoretski se može u toj zapremini odvojiti zapremina
čvrstih čestica i zapremina šupljima ili pora. Zapremina pora se može podijeliti u
dio pora ispunjen vodom i dio pora ispunjen zrakom. Trodijelni sustav tla ima
određene osobine koje su vezane na opisane zapremine, a o kojima ovise osobine
tla.

3.2 GUSTOĆA I VLAŽNOST

Svaka tvar ima gustoću (ρ). Ako se masa (m) podijeli sa zapreminom (EV),
dobiti će se gustoća (ρ) . Ona se izražava u [AG/cm] ili u [Mg/m].

Gustoća dijelom ovisi o porijeklu odnosno vrsti čvrstih čestica u tlu ali mnogo
više ovisi o odnosima između čvrstih čestica i pora i između pora i vode u njima, u
trodijelnom sustavu. Ovi odnosi opet ovise o porijeklu, vrsti i veličini čvrstih
čestica. Zbog toga je nužno odrediti kako vrstu i krupnoću čestica tako i odnose
između čvrstih čestica i pora. Ovi se odnosi kao i vrste i krupnoća čestica određuju
nizom standardiziranih laboratorijskih pokusa, u laboratorijskim uvjetima na
uzorcima tla koji mogu bit poremećeni i neporemećeni.

Da bi se odredila gustoća tla u prirodnom stanju potrebno je odrediti gustoću


čvrstih čestica.

Osobine čvrstih čestica 19


Gustoća čvrstih čestica određuje se u laboratoriju postupkom pomoću
piknometra Sastoji se u određivanju mase suhog tla vaganjem i određivanju
zapremine tog istog tla pomoću količine vode koju čvrste čestice istisnu iz
piknometra punog vode.
m ⎡ g ⎤
ρ s = čč ⎢ 3⎥ (3.1)
Včč ⎣ cm ⎦
Kako se ovaj pokus izvodi pomoću vode (metoda pomoću piknometra) mora se
uvažiti da je:
ρ w = (gustoća vode pri temperaturi od 4 °C) =1, izražena u [g/cm 3 ] po definiciji.

U praksi se često upotrebljava pojam specifične težine (gustoće). Pojam


predstavlja odnos gustoće tvari naprama gustoći vode pri temperaturi od 4°C a
koja iznosi 1 gr/cm 3 . Specifična težina (gustoća) je broj bez dimenzija. (Prema
izrazu 3.2 jasno je da je svejedno da li se radi o težini ili gustoći u koliko govorima o
pojmu određenom u polju djelovanja Zemljine gravitacije.). Za čvrste čestice se može
izraziti na način:
ρ s (∗ g )
Gs = (3.2)
ρ w (∗ g )

U tablici 3.1 prikazane su gustoće nekih minerala.


Tabela 3.1 Gustoće nekih minerala

MINERAL GUSTOĆA
[g/cm 3 ]
vulkanski pepeo 2,32
ortoklas 2,56
kaolinit 2,61
kvarc 2,67
kalcit 2,72
dolomit 2,87
magnetit 5,17

Gustoća čestica tla ρ s kreće se oko 2.7 g/cm 3 .

Manje gustoće ukazuju na organsko porijeklo, a veće na prisustvo teških metala


u mineralnom sastavu čestica tla.
Nakon što je određena gustoća čvrstih čestica potrebno je za određivanje
gustoće tla odrediti odnos zapremina čvrstih čestica i pora. Slijedeći korak je
određivanje vlažnosti.

20 Mehanika tla
Vlažnost tla (w) je omjer mase vode u tlu u odnosu na masu čvrstih čestica, u
promatranoj zapremini.
w=mčč/mw [%] (3.3)

Izražava se u postotcima [%]. Promjenjiva je i pri stalnoj zapremnini, a što ovisi o


stupnju zasićenja S r . U slučaju potpuno zasićenog tla, vlažnost se može mijenjati
samo u koliko dođe do promjene zapremnine, a da tlo pri tom ostane potpuno
zasićeno.

Prirodna vlažnost (w 0 ) je ona vlažnost koju tlo ima u prirodnom stanju. Određuje
se u laboratoriju na uzorcima koji su tako pakovani da se nisu nimalo osušili u
toku dopreme u laboratorij, ali ne moraju biti neporemećeni. Vrlo je važna veličina
koja određuje prirodno konzistentno stanje materijala.

Vlažnost se u laboratoriju određuje vaganjem vlažnog uzorka, sušenjem kroz 24


sata u laboratorijskom sušioniku na 105°C i vaganjem nakon sušenja. Razlika u
težini prije i poslije sušenja je težina vode.

Postoje tri vrlo važne veze zapremina: apsolutni porozitet, relativni porozitet i
stupanj zasićenja. Ove je pojmove najlakše objasniti na shemi jedinične zapremine
tla.

Porozitet (n, apsolutni porozitet) je omjer zapremine pora i ukupne zapremine.


Izražava se u postocima. Koristi se za proračun gustoće tla, dok se koeficijent
pora (e) upotrebljava kod analiza slijeganja s razloga što je to onaj dio tla unutar
kojeg se deformacija i odvija.

Koeficijent pora (e, relativni porozitet) je omjer zapremine pora i zapremine


čvrstih čestica. Izražava se pomoću decimalnog broja, a može biti i veći od 1.

zapremnina pora
zrak e= * 100 [%]
e zapremina čvrstih čestica
n
V=1 voda
zapremnina pora
1-n čvrste 1 n = ∗ 100 [% ]
čestice ukupna zapremina

Veza poroziteta i koeficijenta pora je slijedeća:

e n
n= (3.4) e= (3.5)
1+ e 1- n

Osobine čvrstih čestica 21


Stupanj zasićenja (S r ) je postotak zapremnine pora ispunjen vodom. Može biti
teoretski od S r = 0 kada je tlo potpuno suho, do S r =1 (100%) kada su sve pore
zasićene vodom. U prirodi nema potpuno suhog tla. Potpuno suho tlo se
upotrebljava (nakon sušenja u laboratorijskom sušioniku) za potrebe raznih vrsta
laboratorijskih pokusa.

zapremina vode V
Sr = = vode [%]
zrak zapremina pora Vpora
1 e
Sr voda t e ž i n a vo d e G vode
w= = *100[%]
čvrste t eži n a č vrs ti h čes tica G čč
1
čestice
može se pokazati da vrijedi odnos:
Sr*e=w*Gs (3.6)

Relativna gustoća ( D r ) je omjer razlike najvećeg koeficijenta pora (e max ) i


koeficijenta pora (e) u prirodnom stanju zbijenosti uzorka, u odnosu na granične
koeficijente pora (e min , e max ), koji odgovaraju najvećoj odnosno najmanjoj
zbijenosti. Najveća i najmanja zbijenost određuju se standardiziranim postupcima
u laboratoriju.
emax − e
Dr = (3.7)
emax − emin

Kritični koeficijent pora (e c ) je onaj koji, prilikom nekih pokusa sa zrnatim


(nekoherentnim) tlom u laboratoriju, ostaje nepromijenjen.

zapremina tla uvijek se mijenja na račun zapremine pora


skelet tla se smatra nestišljivim
Zapremina pora određuje gustoću tla ( ρ ). Za određivanje zapremine pora
potrebno je poznavati gustoću čvrstih čestica tla (ρ s ). Postupak za taj proračun je
prikazan prethodno.

Za proračun gustoća vrijede slijedeći izrazi:


- gustoća vlažnog tla :
ρ =(1-n)∗ρ s+n∗Sr∗ρ w (3.8)
- gustoća suhog tla (S r =0):
ρd =(1-n)∗ρ s (3.9)
- gustoća potpuno zasićenog tla (S r =1):

ρsat =(1-n)∗ρ s +n∗ρ w (3.10)

22 Mehanika tla
U daljnjoj upotrebi će se gustoća tla, koja sadrži određenu vlažnost u
prirodnom stanju, bez obzira na stupanj zasićenosti, označavati sa ρ bez dodatnih
oznaka. Svaka druga po nečem osobita gustoća imati će odgovarajuću oznaku.

Gustoća tla određuje se u laboratoriju određivanjem težine zasićenog, vlažnog


ili suhog uzorka vaganjem. Zapremina se određuje tako što se u uzorak utisne
valjak poznate zapremine ili se uzorak obavijen parafinom uroni u živu. Masa
istisnute žive poznate gustoće omogućuje određivanje zapremine uzorka. Za
uzorke koje nije moguće izvaditi gustoća se može odrediti na terenu metodom
pomoću kalibriranog pijeska. Metoda pomoću kalibriranog pijeska temelji se na
poznatoj gustoći kalibriranog pijeska kada ga se ispusti u prostor za koji je
potrebno odrediti zapreminu. Ovu je gustoću potrebno prethodno odrediti
(kalibrirati) u laboratoriju.

U statici tla, dijelu mehanike tla koja se bavi čvrstoćom i stabilnošću, često se
primjenjuju grafostatičke metode. Da bi se ove metode mogle koristiti potrebno je
proračune svesti na sustave sila. U mehanici tla uvijek se radi o zapreminskim
silama, jer su zadaci koji se rješavaju trodimenzionalni a svode se na ravninske ili
još gore točkaste (sila mora imati hvatište i/ili barem pravac djelovanja). U tu je
svrhu potrebno odrediti veličine zapreminskih sila. To je moguće ako se gustoća
pomnoži s zapreminom. Na taj se način dobiva masa. Pomnoži li se masa s
gravitacijom dobiva se težina, odnosno sila. U tu je svrhu uobičajeno u mehanici
tla odrediti prostornu težinu. Prostorna težina ili težina jedinice zapremine tla
dobiva se kao umnožak gustoće, jedinične zapremine V=1 i gravitacije pa se može
pisati:
γ=ρ∗g (3.11)

- pri čemu je g Zemljina gravitacija.

Na taj način se može odrediti

suha prostorna težina kao:


γd=ρd*g; (3.12)

vlažna prostorna težina kao:


γ=ρ*g; (3.13)

i zasićena prostorna težina kao:


γsat=ρsat.*g. (3.14)

Osobine čvrstih čestica 23


3.3 RAZREDBA TLA I INDEKSNI POKAZATELJI
3.3.1 Općenito

U poglavlju 2.3 je pokazano da u strukturi od koje se sastoji tlo, postoje čestice


različite krupnoće. Dio čestica je vidljiv prostim okom dok je dio vidljiv uz
određena manja do vrlo velika povećanja. Osobine tla ovise o udjelu čestica
pojedinih krupnoća u ukupnoj zapremini tla. Krupnoće pojedinih čestica mogu
bitno odrediti fizičko - mehaničke osobine tla, a time i način ponašanja tla pri
promijeni stanja naprezanja. Pokazalo se da se tla temeljem nekih osobina mogu
svrstati u određene grupe, koje se nazivaju razredbene grupe. Razredba se vrši
temeljem niza pokusa.

Udio čestica određene krupnoće u određenoj masi tla određuje se


granulometrijskom analizom određene zapremine tla. Tako nastaje
granulometrijska krivulja koja se uobičajeno ucrtava u granulometrijski
dijagram . Granulometrijska krivulja služi za razredbu krupnozrnog tla i
iskustvenu procjenu nekih vrijednosti fizičko-mehaničkih osobina ove vrste tla, u
koliko u ukupnoj masi ima krupnozrnih čestica više od približno 80 %.

Za razredbu sitnozrnog tla služe Atterbergove granice . To je niz empirijskih


pokusa oblikovanih za potrebe određivanja ponašanja glina pri određenoj vlažnosti
u porculanskoj industriji početkom 20. stoljeća, koji su se tijekom vremena
razvijali i usavršavali. Atterberg (1911) je svojevremeno odredio čitav niz takvih
granica od kojih su se za upotrebu u mehanici tla zadržale samo neke. Njih je
kasnije doradio i standardizirao za upotrebu u SAD A. Cassagrande (1947). Ovi se
pokusi u postojećim standardima nazivaju klasifikacijski pokusi , a rezultati tih
pokusa su granice plastičnosti i indeksni pokazatelji . Temelje se na određivanju
vlažnosti uzorka u trenutku kada se uzorak počinje ponašati na standardom
određen način. Ovi će pokusi u nastavku biti detaljno opisani.

Kod mješavina koje pored krupnih sadrže i sitne čestice (promjera manjeg od
0,06 mm) u količini većoj od približno 20 %, provode se sva gore navedena
ispitivanja, bez kojih se ne bi mogla izvršiti pobliža razredba tla.

Razredba tla prvenstveno služi za lakše sporazumijevanje među stručnjacima iz


područja mehanike tla kao i za grafičko prikazivanje rezultata terenskih istražnih
radova. Tokom vremena razvijali su se i sustavi razredbe, tako da su neki danas
napušteni, a neki dorađeni, tek ulaze u primjenu kao standardni.

Prije laboratorijskih postupaka vrši se na terenu približna razredba materijala.


Ovaj se postupak naziva identifikacija tla . Ona služi za lakše određivanje
programa laboratorijskih ispitivanja.

24 Mehanika tla
3.3.2 Granulometrijski sastav

Temeljem krupnoće zrna, tlo je podijeljeno u osnovne razredbene kategorije


prikazane u tabeli 3.2. Nominalni promjer je vrijednost dužine stranice
kvadratičnog otvora na situ kada se granulometrijski sastav određuje sijanjem . To
vrijedi do promjera zrna većeg od 0,06 mm. Promjeri zrna manji od 0,06 mm ne
mogu se više odrediti sijanjem. Ti se nominalni promjeri određuju
hidrometrijskom analizom koristeći Stokesov zakon brzine tonjenja kugli u
tekućini. Nominalni promjer je tada promjer idealne kugle.

Tabela 3.2 Razredba tla prema nominalnom promjeru zrna

NOMINALNI TLO
OPIS PROMJER PREMA
RAZREDBI
[mm]
KAMEN više od 60

KRUPNOZRNO TLO
KRUPAN 60 - 20

ŠLJUNAK SREDNJI 20 - 6
KRUPNA

SITAN 6-2

KRUPAN 2 - 0,6
0,6 - 0,2
ZRNA

PIJESAK SREDNJI
SITAN 0,2- 0,06

KRUPAN 0,06 - 0,02


SITNOZRNOTNO

PRAH SREDNJI 0,02 - 0,006


SITNA

TLO

SITAN 0,006 - 0,002

GLINA manje od 0,002

U prirodi se nailazi na tlo sastavljeno od čestica različite krupnoće u različitim


omjerima u ukupnoj masi. U prirodi se veoma rijetko može naći tlo u kojem ima
više od 60 % gline. Granice iz tabele 3.2 odgovaraju stvarnim razlikama fizikalnih
osobina tla. Nazivi koji se u tabeli 3.2 koriste za imenovanje krupnoće čestica
frakcija tla, koriste se kasnije i u razredbi tla, ali u nešto izmijenjenom smislu.

Postoji više standardiziranih laboratorijskih postupaka za određivanje


granulometrijskog sastava tla (Head 1984.).

Osobine čvrstih čestica 25


Ukoliko je tlo sastavljeno isključivo od krupnozrnatih materijala (šljunka i
pijeska), provodi se analiza sijanjem . Tlo, koje je sastavljeno od sitnozrnog
materijala nije moguće sijati da bi se odredila krupnoća čestica, već se ona
određuje temeljem određivanja promjene gustoće suspenzije uslijed taloženja
čestica različitih promjera u vremenu, u poznatoj tekućini. Postupak se naziva
hidrometrijska analiza ili areometriranje . U literaturi se ovaj postupak naziva i
pokus taloženja (sedimentacije).

U tom postupku se koristi Stokes-ov zakon o brzini tonjenja kuglica u mirnoj


tekućini. On glasi:
(ρ k − ρ w ) ∗ g ∗ D
v= (3.15)
18 ∗ µ

gdje je:

v = brzina tonjenja kugle;


D = promjer kugle;
ρ k = gustoća kugle;
ρ w = gustoća tekućine;
µ = viskoznost tekućine;
g = gravitacija.
Detalji pokusa dani su u standardima za izvođenje laboratorijskih pokusa u
geotehnici.

Tlo, koje je sastavljeno od krupnih i sitnih čestica podvrgava se mokrom


postupku sijanja. Kako su sitne čestice slijepljene uz krupne potrebno ih je
odvojiti. Čestice se odvajaju ispiranjem vodom. Ispod serije sita nalazi se posuda u
koju se sakuplja voda i isprane sitne čestice, koje su prošle kroz sito najmanjeg
otvora. Talog iz posude se nakon sušenja podvrgava postupku hidrometrijske
analize (areometriranja).

Rezultat granulometrijske analize je granulometrijska krivulja . Teoretska


granulometrijska krivulja prikazana je na slici 3.2. Promjer D se prikazuje na LOG
skali da bi se dobio suvisli vizualni prikaz. Isti način prikazivanja koristi se za sve
vrste granulometrijskih krivulja u građevinarstvu s tim da se u nekim slučajevima os
apscisa obrne tako da skala promjera zrna raste dok u mehanici tla ova skala opada.

26 Mehanika tla
kamen šljunak pijesak prah glina
100
90
80
70
Prolaz kroz sita [%]

D 60%
60
50
40
D 30%
30
20 D 10%
10
0

0,0001
0,006

0,002
0,06

0,02
1000

200

0,6

0,2
60

20

Promjer zrna D [mm] (u log. mjerilu)

Slika 3.2 Teoretska granulometrijska krivulja (u polulogaritamskom mjerilom s porastom


promjera zrna u lijevo)
Bitne osobine granulometrijske krivulje mogu se izraziti pomoću efektivnog
promjera zrna (D 10 ) , koeficijenta jednolikosti (C u ) i koeficijenta zakrivljenosti
(C c ), koji se računaju iz promjera zrna:
D 10 , promjer sita kroz kojeg prolazi posljednjih 10% ispitanog uzorka tla.
D 30 , D 60 , promjer sita kroz koje prolazi 30% odnosno 60% ukupne količine tla.
Iz granulometrijske krivulje se može, koristeći vrijednosti otvora na situ D 10 ,
D 30 i D 60 , odrediti:

D 10 ⇒ efektivni promjer zrna;


D 60
Cu = ⇒ koeficijent jednolikosti; (3.16)
D10

(D 30 ) 2
Cc = ⇒ koeficijent zakrivljenosti . (3.17)
D 60 ∗ D10

Male vrijednosti koeficijenta jednolikosti javljaju se kod materijala uskog


granulometrijskog područja. Kod idealnih krivulja (jednakomjerna zastupljenost
svih frakcija) koeficijent zakrivljenosti bi trebao biti oko 2 (Scott, 1975.).

Temeljem ovih koeficijenata vrši se dodatno razvrstavanje krupnozrnih


materijala u razredbenom postupku.

Neki od ovih podataka služe kasnije za empirijsko određivanje pojedinih


svojstava tla kao na pr. koeficijenta procjeđivanja "k" po Darçy-u (1856.).

Osobine čvrstih čestica 27


3.3.3 Atterbergove granice ili granice plastičnosti

Granice plastičnosti su vlažnosti koje sitnozrni (koherentni) materijal ima u


trenutku kada se ponaša na dogovoreni (standardizirani) način.

Karl Atterberg je u svom radu iz 1911. godine, a za potrebe industrije


porculana, vršio pokuse s ponašanjem raznih vrsta pećarskih i keramičarskih glina.
Pri tim je pokusima ustanovio da se gline pri određenim vlažnostima ponašaju na
određeni način. Povezao je vlažnost materijala i njegovo ponašanje i utvrdio da
materijal povećanjem vlažnosti povećava zapreminu i pri tom mijenja svojstva
plastičnosti. Također je utvrdio da materijal nakon određene granice, smanjenjem
vlage ne gubi na zapremini. Danas važeće granice plastičnosti prikazane su na slici
3.3. Pomoću njih se izvode indeksni pokazatelji .

V [mm3] Ip=wL-wP

vlažnost w[%]
ws wP w0 wL
granica granica prirodna granica
stezanja plastičnosti vlažnost plastičnosti

kruto plasrično žitko

Slika 3.3 Atterbergove granice


Granica stezanja ( w S ) je ona vlažnost sa smanjenjem koje uzorak više ne gubi
na zapremini.

Granica plastičnosti (w P ) je ona minimalna vlažnost kod koje se valjčić uzorka


tla promjera 3 mm još može plastično deformirati (bez da na površini nastanu
pukotine).

Granica tečenja ( w L ) je ona minimalna vlažnost kod koje se pri malom


poremećaju tlo počne ponašati kao žitka masa ili vrlo gusta tekućina.

Za određivanje ovih granica postoje standardizirani postupci koji su obavezni


za primjenu u laboratorijima.

28 Mehanika tla
Unutar dviju granica plastičnosti materijal se ponaša na određeni način, tj. ima
određeno konzistentno stanje . Pod konzistentnim stanjem podrazumijeva se
gnječivost tla u prirodnom stanju tj. s prirodnom vlažnosti (w 0 ) .

Konzistentno stanje ovisno o prirodnoj vlažnosti, a može biti:


čvrsto - od potpuno suhog materijala do granice stezanja, materijal se prilikom
gnječenja raspada u sitnije grudice ili se uopće ne da zdrobiti prstima;

polučvrsto - od granice stezanja do granice plastičnosti, materijal se dade


pregnječiti ali se na njemu stvaraju pukotine koje se ne mogu ponovo
slijepiti (ne mogu se uvaljati valjčići promjera 3 mm);

teško gnječivo - iznad granice plastičnosti ali bliže njoj, materijal se dade
pregnječiti i ponovo oblikovati (uvaljati u valjčiće promjera i manjeg od 3
mm);

lako gnječivo - ispod granice tečenja ali bliže njoj, materijal se vrlo lako može
oblikovati ali još uvijek zadržava oblik (mogu se uvaljati valjčići bitno
manjeg promjera od 3 mm);

žitko - iznad granice tečenja, materijal se ponaša kao gusta tekućina.

Odnosi prirodne vlage u tlu i opisanih granica plastičnosti mogu poslužiti za


kvalitativan opis konzistentnog stanja tla. Može se definirati:

-indeks plastičnosti
IP= wL-wP (3.18)

je raspon vlažnosti unutar koje se tlo ponaša kao plastičan materijal. Indeks
plastičnosti je vrlo značajna veličina. Pomoću njega se mogu uspoređivati
materijali koji imaju istu granicu tečenja. Veći indeks plastičnosti ukazuje na veću
žilavost i veću suhu čvrstoću materijala. Ovo su osobine materijala s većim
kohezijama, što ukazuje na materijale sa većim specifičnim površinama odnosno
na veću zastupljenost minerala glina u ukupnoj masi tla.

-indeks konzistencije
wL − w0
IC = (3.19)
IP

je odnos razlike granice tečenja i prirodne vlažnosti prema indeksu plastičnosti.


Kada je jednak nuli, materijal je u prirodnom stanju na granici tečenja, kada je
jednak 1, materijal je u prirodnom stanju na granici plastičnosti.
-indeks tečenja

Osobine čvrstih čestica 29


w0 -wP w0 -wP
It = = (3.20)
wL -wP Ip

gdje je (w 0 ) sadržaj vlage tla u prirodnom stanju. Indeks tečenja ima vrijednost od
0 za tlo sa vlažnošću na granici plastičnosti do 1 za tlo sa vlažnošću na granici
tečenja. Za izrazito suho tlo on može biti I t <0 (negativan), a za tlo sa prirodnom
vlažnošću w>w L , može biti I t >1. Tla s prirodnom vlažnošću w 0 >w L su rijetka.

Granice plastičnosti izražavaju se kao i prirodna vlažnost u postocima težine


vode u odnosu na težinu čvrstih čestica u jediničnoj zapremini. Postupci
određivanja granica plastičnosti u svakoj su zemlji određeni standardima kojih se
svaki geotehnički laboratorij dužan pridržavati.

3.3.4 Razredba tla

U tablici 3.2 prikazan je prvi korak u razredbi tla, vezan na krupnoću


čestica. Njime je tlo podijeljeno na dvije osnovne grupe, krupnozrna i sitnozrna
tla. Ovaj korak je isti u svim razredbenim postupcima.

Krupnozrna tla su ona tla kod kojih čestice u suhom stanju nisu međusobno
vezane. Na njih dominantno djeluju sile gravitacije i u nekim slučajevima
kapilarne sile. Djelovanje dominantno ovih sila je u vezi s veličinom čestica.
Pojedino se zrno može izdvojiti iz mase na pr. sijanjem.

Sitnozrna tla imaju svojstvo da im se čestice ne mogu pojedinačno izdvojiti


osim ako se razmute u vodi. Na čestice sitnozrnog tla dominantno djeluju
elektrokemijske sile između minerala i iona vode koja je kemijski vezana na
mineralnu rešetku. Svojstva im bitno ovise o količini vode vezanoj u mineralnu
rešetku. Kad su potpuno suha tvore čvrste oblike i teško se lome. Čvrstoća
suhog sitnozrnog tla ovisi o krupnoći čestica i njihovom obliku. Oblik čestica
ovisi o mineraloškom sastavu.

Čestice stijene ne mogu se razdvojiti niti močenjem u vodi. Postoje i među


vrste, tzv. meke stijene koje se u dodiru s vodom raspadaju ali je za raspad
potrebno duže vrijeme. Koliko je to vrijeme ovisi o nizu čimbenika i nije
predmet izučavanja mehanike tla. Ovim se bavi novije područje geotehnike,
mehanika mekih stijena i čvrstih tala koja je trenutno u usponu.

Postoji više načina razredbe tla, od kojih su neki danas napušteni, a neki su
još u upotrebi ili u izvornoj ili u dorađenoj verziji. Razredba tla služi da bi se
tla mogla međusobno razlikovati i uspoređivati. Naziv označava skupinu tala
sličnih fizičko-mehaničkih osobina. Razredba olakšava sporazumijevanje među
korisnicima geotehničkih podataka jer je međunarodno prihvaćena i koristi se s
manjim preinakama u cijelom svijetu.

30 Mehanika tla
3.3.4.1 AC razredba (classification)
Razredba koja se danas najviše koristi je Casagrande-ova razredba, (Artur
Casagrande) nastala tijekom II svjetskog rata za potrebe američke avijacije. Naziv
joj je AC-razredba (Airfield Clasiffication). Osniva se na podjeli tla prikazanoj na
slici 3.4.

Podjela tla na krupnozrna i sitnozrna dalje se dijeli ponovo po krupnoći. Iz


daljnje je podjele isključeno visokoorgansko tlo kod kojeg još nije potpuno
dovršen proces raspadanja. Takvo tlo ima izrazito vlaknastu strukturu, može imati
neugodan miris i vrlo je nepovoljno kao građevinsko tlo. Naziva se treset.

tlo

krupno zrnato sitno zrnato treset

šljunak pijesak prah anorganska organski prah


G S glina i glina
M C O

W - dobro graduirano L - niske plastičnosti


P - slabo graduirano I - srednje plastičnosti
U - jednoliko graduirano H - visoke plastičnosti
C - dobro graduirano s glinom
F - dobro graduirano s dosta sitnog

Slika 3.4 Osnova AC razredbe tla


Prema engleskim nazivima osnovnih grupa (zrna koja dominiraju u
granulometrijskoj krivulji) odabrano je prvo slovo za razredbenu oznaku, pa je:

G - šljunak (gravel) C - glina (clay) anorganska

S - pijesak (sand) O - organsko tlo (organic), glina i prah

M - prah (mud) Pt - treset (peat)

Slijedeća, finija podjela je različita za krupnozrna i za sitnozrna tla. Za


nekoherentna tla razredba se temelji na osobinama (obliku) granulometrijske
krivulje. Dobro graduirano tlo (W) ima krivulju u kojoj su jednakomjerno
zastupljene sve frakcije između najkrupnije i najsitnije. Ukoliko je raspon
od najkrupnije do najsitnije frakcije uzak, tlo je jednoliko graduirano (U).
Kada nedostaje neka frakcija (krivulja postaje pravac paralelan s osi apscisa) radi

Osobine čvrstih čestica 31


se o slabo graduiranom tlu (P). Kada uz oznaku za krupnozrno tlo stoji oznaka (C)
znači da je materijal sadrži veću količinu gline. Oznaka (F) uz oznaku za
krupnozrno tlo označuje da ima dosta sitne frakcije, ali da nije dominantna glina
već pijesak i prah uz šljunak, odnosno prah i glina uz pijesak. Za šljunke i pijeske
klasifikacijske oznake podgrupa dane su na slici 3.4 a granulometrijske krivulje na
slici 3.5.

kamen šljunak pijesak prah glina


100
90 jednoliko
80 graduirano (SU)
70 slabo
Prolaz kroz sita [%]

graduirano (GP)
60
50
40
30
dobro graduirano
20 s nešto gline (SC)
10
0

0,0001
0,006

0,002
0,06

0,02
1000

200

0,6

0,2
60

20

Promjer zrna D [mm]


Slika 3.5 Nekoliko granulometrijskih krivulja
Za koherentna tla se grupe i podgrupe određuju Atterbergovim granicama i
indeksnim pokazateljima. A. Casagrande je utvrdio da povezujući indeks
plastičnosti Ip i granicu tečenja w L , za pojedine vrste koherentnih materijala u
jedinstvenom dijagramu nastaje grupiranje materijala u pojedinim područjima. Na
taj je način dobio dijagram sa slike 3.6 koji je nazvao dijagram plastičnosti .
Uočio je da se anorganske gline grupiraju iznad organskih glina i prašinastih
materijala za iste vrijednosti granice tečenja. To znači da organske gline i
prašinasti materijali imanju manji raspon vlažnosti između granice plastičnosti i
granice tečenja. Granična "A" linija ima jednadžbu :
IP=0.73 * (wL - 20) (3.21)
Za prah i gline klasifikacijske oznake podgrupa se temelje na vrijednosti
vlažnosti na granici tečenja:
L = nisko plastične (w L <35%);
I = srednje plastične (35%<w L <50%);

H = visoko plastične (w L >50%)

32 Mehanika tla
50
ija
lin
indeks plastičnosti Ip[%]
50 % " -
40 "A
35 % CH
30
CI
20 SF CL OH
MH
10 OI
SC MI
ML OL
10 20 30 40 50 60 70 80 90 100

granica tečenja wL%

Slika 3.6 Dijagram plastičnosti


3.3.4.2 UC razredba (classification)
Ova se razredba osniva na Casagrandeovoj razredbi sa izvjesnim preinakama.
Dobila je naziv prema Unified Classification (jedinstvena razredba) a koristi se
standardno u SAD-u. Prva je razredbena oznaka ista kao kod AC razredbe pa
ostaju osnovne grupe:

za krupnozrna tla:

G šljunak, više od 50 % u ukupnoj masi ima šljunka

S pijesak, manje od 50 % u ukupnoj masi ima šljunka

za sitnozrna tla:

M prah, Ip ispod "A" linije ili Ip<4

C glina, Ip iznad "A" linije i Ip>7

O organska glina, Ip ispod "A" linije ili Ip<4

Na slici 3.7 prikazan je dijagram plastičnosti prilagođen UC razredbi.

Osobine čvrstih čestica 33


50
ija
lin
indeks plastičnosti Ip[%]

" -
40 "A
CH
30 CL
MH
20
OH
ML
10 CL
CL-ML OL
ML
10 20 30 40 50 60 70 80 90 100
granica tečenja wL[%]

Slika 3.7 Dijagram plastičnosti za UC razredbu


Za podgrupe postoje slijedeće klasifikacijske oznake:
Za krupnozrne materijale sa manje od 5% čestica koje prolaze kroz sito br.
200 (ASTM, promjera otvora 0,075mm ) odnosno sito promjera otvora 0,06 mm
prema britanskim standardima BS 1377:75:
− W dobro graduirano ako je C u >4 za šljunke; C u >6 za pijeske, gdje je C u -
koeficijent jednolikosti (jed. 3.15).
− P siromašno graduirano; nedostaje poneka frakcija
Za krupnozrne materijale koji u granulometrijskoj krivulji sadrže više od 12 %
čestica koje prolaze kroz sito br. 200 (ASTM, promjera otvora 0,075mm) odnosno sito
promjera otvora 0,06 mm prema britanskim standardima BS 1377:75:

− C s glinom
− M s prahom
Za sitnozrne materijale:
− H visoko plastični (w L >50%)
− L nisko plastični (w L <50%)
Tlo koje u granulometrijskoj krivulji ima između 5% i 12% čestica sitnijih od
0,06 mm ima dvojnu razredbu (SW-SC). Tlo kojem je Ip iznad "A" linije i
4%<I P <7% ima dvojnu razredbu (ML-CL).

34 Mehanika tla
3.3.4.3 Identifikacija tla
Za sve gore opisane postupke potrebno je načiniti niz laboratorijskih pokusa da
bi se mogla izvršiti strogo utvrđena razredba materijala. Prilikom izvođenja
terenskih istražnih radova, tj. odmah po vađenju jezgre iz bušotine, dok je tlo u
prirodnom stanju, dobro ga je na određeni način opisati.

Ovaj se postupak naziva identifikacija tla. Sastoji se od niza radnji koje se


mogu provesti na terenu bez ikakve laboratorijske opreme. Postupci identifikacije
su različiti za krupnozrnate i za sitnozrnate materijale.

Krupnozrnati materijali se uglavnom identificiraju opisom viđenog. Nakon što


se odstrane komadi kamena veći od 8 cm, opisuje se postotak krupnog zrna,
promjer najvećeg zrna, oblik zrna, postojanje pjeskovitih, prašinastih i/ili glinenih
frakcija i tome slično. Ukoliko je moguće dobro je odrediti petrografsku strukturu
zrna šljunka što može dati podatak o mjestu njegovog nastanka.

Za sitnozrne materijale postoji nekoliko brzih pokusa kojima se materijal može


pobliže opisati. Svi se ovi postupci provode nakon što se iz tla, koje se podvrgava
pokusu, odstrane krupniji komadi šljunka i pijeska.

To su pokusi kako slijedi:

reakcija na potresanje na dlanu se potresa polukugla vlažnog materijala


veličine ping-pong lopte i promatra brzina pojave vodenih kapi na površini.
Visoko plastični materijali neće ispuštati kapi vode, dok će materijali kao
sitan, prašinast pijesak i prah, koji se pretežno sastoje od fragmenata
osnovne stijene, vodu ispustiti veoma brzo.

suha čvrstoća određuje se na grumenu tla koji se na neki način potpuno osuši
(može i na suncu). Grumen se drobi prstima. Što je materijal sastavljen od
veće količine glinenih minerala to će njegova tvrdoća biti veća. Materijali
koji su sastavljeni od komadića osnovne stijene, ma kako bili sitni, imaju
malu suhu tvrdoću.

žilavost se određuje pri konzistenciji blizu granice plastičnosti. Materijal se


valja u valjčiće promjera 3 mm i prignječuje u kuglice. Pri tom tlo naglo
gubi vlagu koja pada ispod granice plastičnosti. Postupak se ponavlja
nekoliko puta. Visoko plastični materijali ovaj postupak mogu višekratno
izdržati. Prašinasti materijali se nakon što im vlaga padne ispod granice

Osobine čvrstih čestica 35


plastičnosti, teško mogu ponovo sakupiti u grudicu i uvaljati u valjčić.
Organski materijali na granici plastičnosti djeluju spužvasto.

konzistentno stanje u prirodnim uvjetima određuje se mogućnošću


oblikovanja grude sitnozrnog tla u valjčiće. Uzorak se može drobiti u
grudice, tada je polučvrste konzistencije, lako oblikovati ali se ne mogu
uvaljati valjčići debljine 3 mm, tada je teškognječiva konzistencije, valjati
valjčići do 3 mm, tada je lakognječiva konzistencije ili se ne može
oblikovati jer je mekan, tada je žitke konzistencije. (Materijali žitke
konzistencije teško se vade prilikom bušenja, klize iz pribora).

Prilikom izvođenja istražnih radova vode se bilješke o identifikaciji materijala,


konzistenciji prilikom vađenja iz bušotine, boji i mirisu i ostalim zapažanjima
nadzornog inženjera i osoblja na terenu. Ovi podaci bitno olakšavaju daljnji
postupak sa jezgrom i uzorcima, kao i kasniju detaljnu razredbu materijala.

36 Mehanika tla
4 ISTRAŽNI RADOVI

4.1 OPĆENITO

Istražni radovi u geotehnici služe za utvrđivanje rasporeda, debljine i svojstava


slojeva pojedinih vrsta najmlađih, kvartarnih naslaga, ispod površine tla, na kojem
je predviđeno izgraditi građevinu. Istražnim radovima se utvrđuje stanje
površinskih dijelova stijenske mase i anomalija u njoj ukoliko površinu tla
izgrađuju matične stijene s vrlo tankim ili bez kvartarnog pokrivača. Istražni
radovi započinju na terenu a nastavljaju se u laboratoriju. Stoga ih se može
podijeliti na terenske istražne radove i laboratorijske istražne radove . Rezultati
istražnih radova prikazuju se u geotehničkom elaboratu ili elaboratu o
geotehničkim istražnim radovima .

Istražni su radovi različitog opsega a što ovisi o vrsti, veličini i značaju


građevine za koju se rade. Mogu biti prethodni , koji se često sastoje od geološkog
pregleda i kod značajnijih građevina od geofizičkih nerazarajućih ispitivanja.
Zatim slijede detaljni istražni radovi a na kraju se mogu pojaviti i dopunski .
Detaljni i dopunski istražni radovi uvijek sadrže terenska i laboratorijska
ispitivanja.

Kod velikih građevinskih zahvata kao što su elektrane bilo koje vrste, autoceste i
slično, izvode se sve tri grupe istražnih radova. Kod manje složenih i tlocrtno manjih
građevina prethodni se istražni radovi svode na pregled postojećih geoloških
podloga i obilazak terena. Zatim se izvode detaljni istražni radovi. Dopunski istražni
radovi se izvode na već ispitanim lokacijama s posebnom namjenom (na pr. na
mjestima stupova s velikim opterećenjima) ili zbog promjene mjesta najvećih
opterećenja, pojave podzemnih etaža, potrebe dubokog temeljenja i slično.

4.1.1 Program istražnih radova

Istražni radovi izvode se temeljem prethodno sačinjenog programa koji je


sastavni dio ponude. Investitor prihvaća ponudu s detaljno nabrojenim vrstama i
količinama radova te se zatim sklapa ugovor . Ugovorom se utvrđuju međusobne
obaveze Investitora i Izvođača. Po završetku radova ispostavlja se račun za
izvršene radove a prema programu iz ponude i ugovora .

Da bi se izradio program istražnih radova potrebno je raspolagati s


odgovarajućom situacijom terena (kartom u mjerilu koje odgovara veličini tlocrta
građevine). Kod velikih građevinskih zahvata može se raspolagati s preglednom
situacijom u manjem i detaljnom situacijom u većem mjerilu. Ako građevina sadrži

Istražni radovi 37
objekte koji zahtijevaju posebnu pozornost (mostovi, potporni zidovi, klizišta), ti
objekti se obrađuju posebno.

Program istražnih radova sadrži broj i predviđa dubinu bušotina, broj i dubinu
istražnih jama i/ili potkopa. Propisuje učestalost uzimanja neporemećenih uzoraka
i/ili ispitivanja zbijenosti dinamičkim penetracijskim pokusom (SPP) u
bušotinama. Približno predviđa broj i vrstu laboratorijskih ispitivanja i terenskih
ispitivanja koja nisu ovisna o bušaćem stroju.

Za nadogradnje ili prigradnje kopaju se istražne jame uz postojeće temelje.


Utvrđuje se veličina temelja, dubina temeljenja i osobine tla ispod temelja.

Istražne se jame predviđaju i u slučaju kada je potrebno detaljnije upoznati


pliće slojeve tla u kojima je takve jame moguće izvesti.

U posebnim slučajevima izvode se istražni podkopi i istražni bunari . Iz njih je


moguće izvaditi vrsne neporemećene uzorke ili u njima izvoditi neke terenske
pokuse. Izvode se pri istražnim radovima za klizišta, velike brane, tunele i slično.

4.2 TERENSKI ISTRAŽNI RADOVI

Terenski istražni radovi sastoje se od izvedbe istražnih jama, bušotina, bunara i


potkopa. Svi oni služe da se dobije raspored slojeva tla po dubini. Tijekom
izvođenja ovih radova bilježi se svaka promjena materijala i opisuju njegova
svojstva, za koja nisu potrebna složena laboratorijska ispitivanja. Koriste se
identifikacijski pokusi i pobliži opis onoga što se može uočiti tokom iskopa ili
bušenja. Bilježi se pojava podzemne vode.

Tijekom izvedbe terenskih istražnih radova uzimaju se uzorci tla za


laboratorijska ispitivanja. Uzorci mogu biti poremećeni i neporemećeni a uzimaju
se prema unaprijed utvrđenom programu. Iz iskopanog materijala ili izvađene
jezgre prilikom bušenja, uzimaju se poremećeni uzorci. Neporemećeni se uzorci iz
bušotina uzimaju posebnim priborom. Iz jama, bunara i potkopa uzimaju se kocke
pažljivo iskopanog materijala na način da se gotovo uopće ne poremeti njihova
prirodna struktura. Neporemećeni uzorci se pažljivo pakiraju u parafin i plastične
košuljice, da bi zadržali prirodnu vlagu. Poremećeni se uzorci pakiraju samo u
plastične, dobro zatvorene omote. Svaki uzorak sadrži oznaku gradilišta, bušotine
ili istražne jame i dubine s koje je uzet. U zapisnik iskopa ili bušenja naznačuju se
uočena identifikacijska svojstva, mjesta uzimanja uzoraka i ostale primjedbe važne
za kasnije prikazivanje istražnih radova kako opisno tako i grafički.

Osim ovih terenskih istražnih radova na terenu se vrši ispitivanje zbijenosti


nekoherentnih materijala penetracijskim pokusima. Oni se mogu izvoditi u

38 Mehanika tla
bušotinama tokom bušenja ali se mogu izvoditi i neovisno o bušenju. Ima više
vrsti penetracijskih pokusa a rezultati većine se mogu međusobno uspoređivati
(Sanglerat 1972.). Penetracije se vrše u onim materijalima iz kojih se ne mogu
izvaditi neporemećeni uzorci. To su krupnozrni materijali (šljunci i pijesci). U
njima je teško i bušiti te zahtijevaju poseban pribor za bušenje, koji omogućuje
vađenje nevezanog materijala. O vrstama i načinu ispitivanja biti će više govora u
poglavlju o načinima dobivanja deformacijskih svojstava tla i parametara čvrstoće
na smicanje. Površinski slojevi nekoherentnog tla ispituju se probnom pločom.

Za određivanje nekih svojstava materijala izravno na terenu postoji i džepni


pribor koji se naročito koristi u jamama i raskopima. To su džepni penetrometar i
džepna krilna sonda kojima se utvrđuje čvrstoća neporemećenog materijala odmah
po otvaranu iskopa. Postoje i terenski uređaji za određivanje vlažnosti i sadržaj
karbonata.

4.2.1 Jame i raskopi

Jame i raskopi rade se do dubine koja se može izvesti ili ručno ili pomoću
jaružala. Samo u posebnim slučajevima izvode se bunari većih dubina ili podkopi s
podgrađivanjem. Jame se ne podgrađuju ako se izvode u koherentnom materijalu.
U nekoherentnom se materijalu jame izvode rjeđe i obavezno ih je potrebno
podgrađivati ukoliko su većih dubina. Na slobodnom prostoru u nekoherentnim
materijalima izvode se jame s pokosima koji za predviđenu dubinu moraju biti
stabilni. Nije preporučljivo a i složeno je izvoditi istražne jame u nekoherentnim
materijalima i muljevima pri visokim razinama podzemne vode.

IJ - 3
zid

45
25 140
35 45 prašinasta glina,
185 tamno smeđe boje,
betonski temelj 60 sa oko 50% sitnog
(do 40 mm) kršja,
poluzaobljenog,
srednje zbijena

srednje do dobro zbijeno, poluzabljeno kršje, veličine zrna


do 40 mm, sa oko 30% prašinaste gline međe boje

Slika 4.1 Skica istražne jame, izvedene uz temelj, s terenskim opisom tla (mjere u cm)

Istražni radovi 39
Jame i raskopi se obavezno izvode pored postojećih temelja u slučaju
prigradnje, nadogradnje ili sanacije oštećenih građevina. U slučaju oštećenih
građevina najprije se mora utvrditi da oštećenja nisu uzrokovana pomacima u
temeljima. Pri tom se osim tla utvrđuje i stanje samog temelja. Na slici 4.1 je
prikazan poprečni presjek jame uz postojeći temelj s pripadnim opisom materijala i
temelja.

Istražne se jame izvode i na plitkim klizištima da bi se eventualno doseglo do


klizne plohe.

Za ispitivanje količina i kakvoće materijala u pozajmištima izvode se uglavnom


ispitivanja pomoću istražnih jama.

4.2.2 Bušenje

Bušenje je postupak prodiranja bušaćeg pribora u tlo do određene dubine i zatim


vađenja tog pribora zajedno s dijelom tla koje će biti podvrgnuto stručnom,
geotehničkom pregledu. U tlo se rotacijom utiskuje pribor pomoću kojeg se na
površinu može izvući materijal tla. Svrha geotehničkog bušenja je vađenje jezgre za
daljnju obradu za razliku od rudarskog bušenja gdje je svrha pravljenja rupe. Iz tih
razloga je geotehničko bušenje složeno, dugotrajno i skupo.
Da bi se dobio uvid u jezgru koja se vadi iz tla, bušenje se mora izvoditi postupno.
Nakon što pribor prodre u tlo za vlastitu dužinu, potrebno ga je izvaditi na površinu i
izvaditi jezgru koja je donesena na površinu. Pribor se vraća u bušotinu a bušenje se
nastavlja opet za dužinu pribora. Takav se ciklus naziva manevar. Duljina manevra se
kreće od 0,5 m u stijeni do 2,0 m u glinama. U nekoherentnim materijalima manevri su
također vrlo kratki. Bušotine se zacjevljuju jer bi se urušile. Iz rečenog se vidi da se
prilikom ovakvog bušenja napreduje vrlo sporo. Još ako se vade neporemećeni uzorci
i/ili vrše penetracije bušenje se dodatno usporava.

Slika 4.2 Jezgra složena u sanduke s oznakama dubine (Zelenika, 1995.)

40 Mehanika tla
Izvađena se jezgra slaže u drvene sanduke. Nakon svakog manevra se naznači
dubina do koje se doseglo. Na mjestima vađenja neporemećenih uzoraka ostavlja se
razmak u jezgri. Jezgra se podvrgava terenskoj klasifikaciji korištenjem
identifikacijskih pokusa i pregledom utvrđenih činjenica. Prilikom bušenja vodi se
zapisnik u koji bušaći stavljaju primjedbe na pojave uočene tokom bušenja. Bilježi
se broj udaraca standardnog penetracijskog pokusa ako se izvodi u bušotini. Bilježi
se pojava podzemne vode.

U koherentnom tlu, ako se želi dobiti dobra jezgra, buši se na suho tj. bez
upotrebe vode. U stijeni je nužno bušiti s vodom. U čvrstim glinama je koji put
potrebno makar naliti vodu u bušotinu da se olakša prodiranje pribora u izrazito
tvrda tla. Ukoliko se koristi voda, potrebno je to naznačiti u zapisniku (dnevniku)
bušenja. Neporemećeni se uzorci moraju vaditi nakon što je izvađen dio tla bez
upotrebe vode jer inače nisu neporemećeni, upit će dodatnu vlagu.

4.2.2.1 Bušaći strojevi


Bušaći strojevi mogu biti ručni i motorni. Danas se gotovo više uopće ne
upotrebljavaju ručni bušaći strojevi osim u pedološke svrhe, kada se ispituje
površinski sloj tla za potrebe poljoprivrede.

Slika 4.3 Mjesta upotrebe pojedine vrste bušaćeg stroja (Zelenika, 1995.)
Legenda slike 4.3: 1-postrojenje za teško pristupačne terene koje se može rastaviti
i lako prenositi; 2-postrojenje na sanjkama; 3-postrojenje na gusjenicama,
samohodno po lokaciji; 4-postrojenje na kamionu za lokacije s dobrim pristupom;
5-postrojenje za bušenje na vodi.

Istražni radovi 41
U upotrebi su motorni bušaći strojevi koji mogu izvoditi rotaciono bušenje sa ili
bez upotrebe vode. Ovi strojevi mogu biti samohodni, na gusjenicama ili kamionu
(Sl. 4.3, 3 i 4) ili na sanjkama (Sl. 4.3, 2) kada je za njih nužno potreban dodatni
prijevoz. Bušilice na gusjenicama se na lokaciju prevoze labudicama kao i ostali
građevinski strojevi a po lokaciji se kreću same. Bušilice na kamionu su potpuno
samohodne ali nisu prikladne za neravne terene. Bušilice na sanjkama na lokaciji se
premještaju pomoću vlastitog vitla, kada se imaju za što zakačiti ili ih treba
premjestiti tegljenjem. U nekim je slučajevima za izvođenje istražnog bušenja ovim
strojevima potrebno prethodno izraditi pristupni put što dodatno poskupljuje radove.
Ručnim strojevima to nije potrebno ali su njihove mogućnosti bušenja znatno
skromnije.

Slika 4.4 Bušaći stroj na kamionu


Bušaći se stroj sastoji od pogonskog, najčešće Diesel motora, crpke za vodu,
hidrauličke crpke s priključcima na niz uređaja a što ovisi o vrsti stroja, uređaja za
hvatanje bušaćeg pribora (bušaće glave) i tornja s vitlom. Moderni bušaći strojevi
imaju ugrađen uređaj za izvođenje penetracijskog pokusa. Strojevi koji nemaju
automatski uređaj za penetraciju zahtijevaju znatan ljudski rad, što usporava
bušenje.

Toranj na bušilici je bitan element za manevriranje s bušaćim priborom. Pomoću


vitla i tornja pribor se podiže i postavlja u uspravan položaj što olakšava
manipulaciju prilikom nastavljanja bušenja. Toranj i vitlo također služe za
izvlačenje pribora i jezgre kod manevra iako današnji modreni strojevi za to imaju i
hidrauličko pogon. Bez tornja se može bušiti. To se radi jedino za potrebe u
podrumskim i sličnim prostorima gdje nema dovoljno visine za podizanje tornja.
Tada je bušenje sporo i zahtijeva mnogo ljudskog rada.

42 Mehanika tla
Temeljni pribor je onaj koji služi za vađenje jezgre. Kod ručnog bušenja to su
razna pedološka svrdla, šape i slično.

Kod motornog rotacionog bušenja u tlo prvo prodire bušaća kruna . Za mekše
materijale kruna ima zube od vidija čelika, a za bušenja u izrazito tvrdim
materijalima zubi su od industrijskih dijamanata . Na kraju suprotnom od zubi
nalazi se navoj, kojim se kruna spaja s sržnom ili jezgrenom cijevi. Sržna ili
jezgrena cijev je duga od 0,5 m za bušenja u stijeni, do 2,0 m za bušenja u
koherentnim materijalima.

Kada se buši u nevezanim pijescima i šljuncima ispod razine podzemne vode ne


može se koristiti sržna cijev. Za takva bušenja postoji poseban pribor tzv.
bućkalica (cijev s klapnom na donjem kraju).

Na sržnu cijev nastavljaju se bušaće šipke . Nastavljanje se vrši pomoću


posebnog prijelaznog komada kojem se s donje strane može naviti sržna cijev a s
gornje strane bušaća šipka. Bušaće su šipke uobičajeno duge 4,0 m. Nastavljaju se
tako da se naviju jedna na drugu. To u stvari nisu šipke nego cijevi . One su šuplje
cijelom dužinom. Šupalj je i prijelazni komad za spoj sa sržnom cijevi. Ovo je
zbog toga da bi isti pribor mogao služiti i za bušenje u stijeni kada je krunu nužno
hladiti vodom.

Temeljno je kod bušenja strojevima okretanje bušaćeg pribora uz pritisak koji


izvodi bušaća glava . Pritisak i rotacija se priborom prenosi na krunu koja grebe tlo
u bušotini i na taj način napreduje. Istovremeno kroz krunu materijal ulazi u sržnu
cijev pomoću koje se vadi na površinu. S površine se prati dubina napredovanja i
kad se postigne spuštanje za dužinu sržne cijevi vadi se pribor iz bušotine i jezgra
iz sržne cijevi. Ponekad se za vađenje gline koristi voda pod pritiskom da bi se
jezgra istisnula iz sržne cijevi. To je još jedan od razloga zašto je sastavni dio
bušaćeg stroja crpka za vodu.

Pri bušenju kroz nevezane ili slabo vezane materijale prilikom vađenja pribora
bušotina se zarušava. U tu svrhu potrebno je izvedeni dio bušotine zaštititi
obložnom kolonom . Obložna kolona je cijev takvog promjera da kroz nju može
proći pribor za bušenje. Ona se u tlo utiskuje hudraulikom s bušaćeg stroja.
Zaštitne ili obložne kolone nastavljaju se navijanjem kao i bušaće šipke. Moderni
strojevi imaju posebne uređaje za spajanje i utiskivanje zaštitnih kolona. Kolone se
spuštaju postepeno kako napreduje bušenje. Kod dubokih bušotina može se istu
štititi i kolonama kojima se postepeno smanjuje promjer. U tu svrhu postoje i
bušaće krune i sržne cijevi različitih promjera. Zaštitne se kolone vade nakon
završenog bušenja.

Istražni radovi 43
Slika 4.5 Postrojenje za bušenje (Zelenika, 1995.)

44 Mehanika tla
Tumač oznaka na slici 4.5:
1-kruna; 2-prijelaz s krune na sržnu cijev; 3-sržna cijev; 4-bušaća šipka; 5-spojnica
šipki; 6-peta zaštitne kolone; 7-uvodna kolona; 8-stezna glava; 9-bušaća glava s
hidrauličkim cilindrima; 10-glava za dovod vode ili isplake; 11-čelično uže; 12-kolotura;
13-stremen i spojnica; 14-toranj; 15-uže; 16-vitlo; 17-pomoćno vitlo; 18-ploča za
upravljanje; 19-glavni prijenosnik (vratilo); 20-pogonski motor; 21-sanjke na drvenom
postolju; 22-taložnica za vodu (Ovaj se dio može zamijeniti posudom od 200 l ukoliko se
buši s vodom ili na suho. Voda se može crpiti iz vodotoka ili jezera ako su pri ruci.); 23-
usisna košara s filtrom; 24-usisno crijevo; 25-crpka za vodu (može biti i u sastavu
postrojenja za bušenje); 26-tlačno crijevo; 27-manometar.
4.2.2.2 Uzorkovanje
Poremećeni se uzorci uzimaju iz jezgre ili iz iskopanog materijala kod jama,
bunara ili podkopa. Bitno je imati precizan podatak o mjestu s kojeg je materijal
uzet odnosno o dubini, ako se radi o bušotini. Poremećeni se uzorci moraju uzeti
odmah nakon vađenja ako je potrebno utvrditi podatak o prirodnoj vlažnosti. U
protivnom mogu se uzeti i osušeni dijelovi materijala. Materijal se sprema u
nepromočive omote i odgovarajuće obilježi. Najbolje je uzorke odmah prenijeti u
laboratorij i tamo skladištiti.

Poremećeni se uzorci mogu uzeti i iz nekoherentnih materijala, ali pri tom treba
biti svjestan da je dio materijala izgubljen i da se o njemu neće dobiti prava slika
osim u slučaju uzoraka iz raskopa i istražnih jama.

Za veliki broj pokusa u laboratoriju potrebno je uzeti neporemećene uzorke .


Oni se mogu uzeti iz jama pažljivim otkapanjem kocke materijala koja se štiti
parafinom još za vrijeme iskopa po vidljivim stranicama odnosno odmah nakon
iskopa po bazi na kojoj je ležala na tlu. Ovi se uzorci često pakuju u unaprijed
priređene drvene kutije.

Iz bušotina se neporemećeni uzorci vade posebnim priborom. On se sastoji od


noža koji prodire u tlo, dvodijelne cijevi dužine 0,5 m u koji ulazi uzorak i
spojnog dijela između bušaćih šipaka i cijevi za uzorak. Ovaj spojni dio posebno je
izrađen da bi kroz njega mogla iz cijevi izaći voda i zrak, a da se eventualno može
stvoriti vakuum da bi se osiguralo da uzorak ne ispadne prilikom vađenja. Postoje
i razni dodaci koji su umetnuti u cijev odmah iza noža a koji sprečavaju ispadanje
uzorka. Za posebne potrebe postoje tankostjeni cilindri za vađenje uzoraka i
višecjevni cilindri.

Bitno je kod svih ovih naprava da se uzorak uzima isključivo utiskivanjem


noža i cijevi u tlo bez rotacije. Pritom pribor mora biti takav da se tlo koje čini
uzorak što manje poremeti. Već sam manevar zabijanja noža djelomično poremeti
vrh i dno uzorka. Stoga je za precizna ispitivanja poželjno koristiti srednjih 30 cm
uzorka. Unutar cijevi može biti smještena plastična košuljica koja odmah štiti

Istražni radovi 45
uzorak po plaštu. Košuljica je najčešće rasječena po izvodnici radi lakšeg vađenja
uzorka u laboratoriju. Nakon vađenja iz tla uzorak se parafinom štiti od isušivanja,
ovija ljepljivom trakom, označi i odmah šalje u laboratorij na čuvanje u vlažnu
komoru. Uzorke je potrebno vrlo pažljivo prevoziti naročito ako nisu u cilindrima
ili drvenim sanducima. Nužno je da do ugrađivanja u laboratorijske uređaje stignu
zaista neporemećeni.

materijal 1,
nekoherentni

materijal 2,
uzorak koherentni

Slika 4.6 Vađenje uzorka s dna istražne jame


Postoje bušaći strojevi koji već prilikom bušenja navlače na jezgru plastičnu
ovojnicu i tako štite jezgru od isušivanja. Ovo ima prednosti i mane. Mana je u
tome što se tada ne može odmah na terenu izvršiti identifikacija i terenska
klasifikacija materijala kao ni odabir poremećenih uzoraka, već je potrebno svu
jezgru otpremiti u laboratorij. Koji puta je terenska identifikacija vrlo važna da bi
se u slučaju neočekivanih pojava moglo pravovremeno intervenirati dok su još
strojevi na lokaciji.

Slika 4.7 Cilindar za vađenje neporemećenih uzoraka


4.2.2.3 Bušenje u nekoherentnim materijalima
U nekoherentnim, nevezanim materijalima bušotine se obavezno zacjevljuju.
Rotaciono je bušenje gotovo nemoguće. Buši se s priborom koji se naziva
bućkalica. U bućkalicu ulazi određena količina materijala koja se izvlači na
površinu a zaštitna se kolona utiskuje u tlo. Bućkalica je duga približno 0,5 m što
uvjetuje vrlo sporo napredovanje. Prilikom ovakvog bušenja vadi se vrlo mala
količina jezgre. Mogu se uzimati poremećeni uzorci, ali su rezultati sijanja vrlo
neprecizni jer se tijekom bušenja gube sitne frakcije.

46 Mehanika tla
U posebnim slučajevima za zahtjevne objekte može se iz pijesaka vaditi uzorke
zamrzavanjem. Takvi se uzorci mogu ugrađivati u laboratoriju u za to posebno
izrađene uređaje.

U nekoherentnim suhim materijalima, kada nema vode u području bušenja,


može se izvoditi rotaciono bušenje kratkim manevrima. Na kraju manevra prije
izvlačenja pribora, povećanom se rotacijom “zapeče” jezgra ta se eventualno može
izvaditi na površinu. Zacjevljenje je obavezno.

4.2.2.4 Piezometri
Svaka zacjevljena bušotina može, u slučaju da joj dno seže u vodonosni sloj,
poslužiti za opažanja promjena razine podzemne vode.

Ukoliko se u tlu pojavljuju vodonosni slojevi između nepropusnih materijala


tada se u takve slojeve mogu ugraditi piezometri . Piezometri su uređaji koji
omogućuju dugotrajno mjerenje razine podzemne vode odnosno pritiske u
vodonosnim slojevima i njihove promjene u vremenu. Ugrađuju se u bušotine na
način da imaju vezu s površinom. To može biti putem cijevi a danas sve više
putem elektronike.

Slika 4.8 Ćelija za elektronsko mjerenje piezometarskih pritisaka u bušotini


U bušotine se, na mjestu na kojem se u sloju vrši mjerenje pritiska vode,
ugrađuje perforirani dio cijevi. Iznad i ispod mjerne etaže zabrtvi se cijev
ekspandiranom glinom. U zoni perforacija ugrađuje se filtar spojen s cijevi s
površinom terena. Na terenu je potrebno izgraditi zaštitu ulaza u piezometar, da bi
se prema određenom programu vršilo opažanje. Pomoću piezometara se može
mjeriti subarteški i atreški pritisak u podzemnoj vodi.

Danas postoje mjerni uređaji koji podatke mogu elektronski dostavljati u


kontrolni centar tako da su neovisni o opažaču (slika 4.8).

Istražni radovi 47
4.3 LABORATORIJSKA ISPITIVANJA
Laboratorijska se ispitivanja izvode prema unaprijed utvrđenom programu koji
se izradi u okviru programa istražnih radova a dopuni prilikom primanja uzoraka u
laboratorij.

Svaki uzorak kada uđe u laboratorij dobiva broj pod kojim se vodi pri svim
pokusima. Za tu svrhu laboratorij ima knjigu brojeva . Uz naziv gradilišta, broj
bušotine i dubinu s koje je uzorak uzet, uz broj uzorka u knjigu se upisuju pokusi
koje je za određeni uzorak potrebno učiniti. Pod tim brojem izlaze iz laboratorija i
rezultati ispitivanja.

Laboratorijska ispitivanja mogu se podijeliti na nekoliko skupina. Prvu


skupinu čine ispitivanja na poremećenim uzorcima . Tu spadaju sva razredbena
ispitivanja i ispitivanja zbijenosti za potrebe ugradnje zemljanih materijala.

Rezultati razredbenih ispitivanja služe za svrstavanja materijala u razredbene


skupine. Ovo se provodi i na uzorcima materijala koji će kasnije služiti za
ugradnju u nasute građevine.

Zbijenost se određuje pomoću standardiziranog i modificiranog Proctorovog


pokusa. Ovo je ključan pokus za utvrđivanje svojstava tla koja će biti ugrađena u
nasute građevine. Temeljem ovog pokusa izrađuju se umjetni uzorci koji se dalje
ispituju metodama kojim se ispituju neporemećeni uzorci da bi se dobili parametri
potrebni za projektiranje nasutih građevina.

Drugu skupinu čine ispitivanja na neporemećenim uzorcima . To su


ispitivanja deformacijskih svojstava u edometru, čvrstoće na smicanje,
vodopropusnosti i još nekih svojstava. Naravno da se iz neporemećenih uzoraka
mogu vršiti i razredbeni pokusi.

Određivanje prirodne vlažnosti kao vrlo važnog svojstva tla može se ispitivati
na svim uzorcima koji nakon trenutka vađenja nisu izgubili vlagu tj. nisu se
osušili. Nije važno da li su poremećeni ili neporemećeni.

Rezultati laboratorijskih ispitivanja se prilažu geotehničkom elaboratu u obliku


izvještaja o rezultatima laboratorijskih ispitivanja. Daje se zbirna, pregledna tabela
svih rezultata koji se ne moraju prikazati dijagramima. U tablici se upisuje
gradilište, broj bušotine i dubina s koje je izvađen ispitani uzorak kao i datum
obrade u laboratoriju Iza toga slijede rezultati razredbenih pokusa i dijagrami
ostalih ispitivanja, obrađeni do određene mjere. Za svaki pokus postoji gotovi
obrazac u koji se upisuje lokacija, mjesto uzimanja uzorka, broj uzorka, datum i
još neke pojedinosti ovisno o potrebi gradilišta ili naručitelja. Svaki obrazac mora
biti ovjeren od ovlaštene osobe i osobe koja je izvršila ispitivanje.

48 Mehanika tla
4.4 TERENSKI POKUSI
Terenski pokusi rade se tijekom bušenja ili neovisno o njima. Za njih se
unaprijed utvrđuje program ispitivanja. Često služe kao dopunska ispitivanja u
tlima slabijih svojstava gdje nije moguće vaditi uzorke.

Najučestaliji terenski pokusi su:

− dinamička penetracija;
− statička penetracija;
− krilna sonda;
− probna ploča;
− presiometar.

Tijekom bušenja izvodi se dinamički penetracijski pokus u bušotini, u


nekoherentnim materijalima ili miješanim materijalima iz kojih se ne mogu
izvaditi neporemećeni uzorci. Postoje razne vrste dinamičkih penetracija i svaka
ima svoju proceduru i tumačenje rezultata (Sanglerat, 1972).

Rezultati dinamičke penetracije upisuju se u obrasce za sondažne profile. U te


se obrasce mogu upisati i rezultati ispitivanja krilnom sondom ako je rađena u
bušotini.

Neovisno o bušenju izvode se pokusi statičke penetracije. Za ova ispitivanja


postoji neovisna oprema. Najčešće se izvode za potrebe dobivanja podataka za
temeljenje na pilotima jer rezultati daju podatak o trenju po plaštu pribora koji se
utiskuje. Rezultati se prikazuju grafički na za to oblikovanim obrascima. U
obrasce se ucrtavaju obrađeni rezultati. Rezultati statičke penetracije mogu se
priložiti samostalno. Često se izvode kao dopunska ispitivanja.

Pokusi krilne sonde izvode se u vrlo žitkim materijalima iz kojih se teško mogu
vaditi neporemećeni uzorci. Pokusi se mogu raditi samostalno s površine, najčešće
u muljevima na dnu mora ili jezera. Ispitivanja se mogu raditi i u bušotinama.
Rezultat je čvrstoća na smicanje. Postoji procedura ispitivanja a rezultati se
prikazuju u obliku krivulja na posebnim obrascima.

Ispitivanja probnom pločom služe za dobivanje deformacijskih svojstava


površine tla. Služe za potrebe dimenzioniranja podnih i kolničkih konstrukcija. U
tlu se izvode velikom pločom a u tamponskim slojevima kolničkih i podnih
konstrukcija malom pločom. Rezultati ispitivanja probnom pločom ucrtavaju se u
posebne obrasce s numeričkom obradom svakog ispitivanja i s kratkim tekstualnim
opisom.

Istražni radovi 49
Ovi rezultati mogu biti dani kao posebni elaborati ili se mogu priložiti
geotehničkom elaboratu. Rezultati ispitivanja probnom pločom mogu služiti i kao
kontrolna ispitivanja ugrađenog materijala i tada se prilažu kao posebni izvještaji.

Presiometar ili dilatometar je naprava kojom se ispituje u bušotini. Rezultat je


deformacijsko svojstvo ispitanog tla (modul elastičnosti). Sastoji se od valjka
kojem je moguće pod pritiskom povećavati zapreminu i mjeriti promjenu promjera
u zavisnosti o pritisku. Rezultati se bilježe na posebnim obrascima. Obrađuju se
numerički. Ovi se pokusi ne rade standardno već prema potrebi ovisno o složenosti
konstrukcije i uvjeta u tlu.

4.5 GEOTEHNIČKI ELABORAT

U geotehničkom elaboratu prikazuju se rezultati istražnih radova. On se sastoji


od tekstualnog dijela, u kojem se opisuju svi izvršeni istražni radovi, grafičkog
dijela i laboratorijskog dijela. Ukoliko su izvođeni još neki terenski istražni
radovi (statičke penetracije, krilna sonda i sl.) oni se prilažu kao zasebna
poglavlja.

U tekstualnom dijelu opsežnijih elaborata mora se dati i poglavlje o geološkim,


inženjersko-geološkim i hidrogeološkim značajkama lokacije.

Piezometri koji se opažaju duže vrijeme zahtijevaju izradu izvješća u


određenim vremenskim razmacima. Razina podzemne vode obavezno se bilježi na
kraju izvedbe bušotine i po završetku svih radova na lokaciji. Ovi se podaci s
datumom opažanja unose u sondažni profil.

U tekstualnom dijelu osim opisa istražnih radova mogu se dati prijedlozi


temeljenja ako su istražni radovi rađeni za tu namjenu, ali samo u jednostavnim
slučajevima.

Ako su istražni radovi rađeni za neke složenije vrsta temeljenja ili druge
geotehničke građevine, nije preporučljivo u ovaj elaborat stavljati upute za daljnji
rad. Tada je nužno temeljem dobivenog uvida u tlo izraditi posebni projekt
potrebnih geotehničkih mjera i zahvata s detaljnim proračunima kao što su na pr.
analize stabilnosti kosina, projekt sanacije klizišta, dimenzioniranje građevnih
jama i potpornih zidova i sl. Ovi projekti trebaju biti predmet posebnog ugovora a
mogu se ugovarati tek po izvršenim istražnim radovima jer prije izvedbe istražnih
radova često nije moguće sagledati potreban opseg geotehničkog projekta.

U grafičkom dijelu geotehničkog elaborata nalaze se situacija s položajem


bušotina, jama i raskopa kao na sl. 4.9., profili bušotina (sondažni profili) i
presjeci jama i raskopa ako postoje.

50 Mehanika tla
I
Slika 4.9 Situacija bušotina s ucrtanim geotehničkim profilom
Uz jame i raskope daje se i prikaz slojeva tla, a profili bušotina daju se na
posebnim obrascima kao na sl. 4.10. Posljednji su geotehnički profili redoslijedom
oznaka na situaciji. Kod složenijih građevina može biti i blok-dijagram kroz
nekoliko istražnih bušotina.

Profili bušotina ili sondažni profili sadrže opis materijala po dubini s


razredbenim oznakama, prikaz izmjerenih razina podzemne vode u toku bušenja,
grafički prikaz rezultata SPP-a i nekih laboratorijskih pokusa.

Poseban dio elaborata kako je naprijed rečeno, čine laboratorijski rezultati. Oni se
sastoje od tabelarnog prikaza rezultata svih pokusa koji su učinjeni za predmetnu
lokaciju prema programu ispitivanja koji je spomenut na početku. Iza toga slijede
pojedinačni rezultati prvo razredbenih a zatim svih ostalih pokusa.

Ukoliko postoje terenska ispitivanja neovisna o bušotinama, prilažu se kao


posebni dio geotehničkog elaborata.

Rezultati opažanja razine podzemne vode upisuju se u sondažne profile.


Ukoliko su bila dugotrajna daju se tabelarno uz datume i mjesta opažanja.

Istražni radovi 51
Slika 4.10 Shematski prikaz bušotine kao prilog geotehničkom elaboratu

Slika 4.11 Geotehnički profil

52 Mehanika tla
5 VODA U TLU

5.1 OPĆENITO

U trodjelnom sustavu tla (čvrste čestice, voda, zrak) voda ima odlučujući utjecaj na
njegovo ponašanje. Voda je važan činilac u svim geotehničkim problemima. Počevši od
kapilarnog dizanja preko bujanja i utjecaja mraza na tlo, do tečenja vode niz kosine, kroz
brane i ispod građevina, pa do slijeganja građevina temeljenih na glini, stabilnosti
pijeska pri potresu. Sve ove pojave su vezane s pojavnošću vode u tlu. Voda je u tlu
neizbježan sastavni dio, a njeno praktično značenje u mehanici tla može se izraziti i
činjenicom da je više šteta i gubitaka ljudskih života uzrokovalo nekontrolirano tečenje
vode kroz nasute brane, nego svi ostali činioci u građevinarstvu zajedno. Prema
podacima iz literature, veće su štete u SAD od bujanja tla nego od poplava, potresa i
tornada zajedno.

5.2 OBLICI POJAVE VODE U TLU


Promatrajući ponovo trodjelni sustav tla, može se uočiti da pore mogu biti
potpuno ili djelomično ispunjene vodom. Kada su pore potpuno ispunjene vodom
tada je tlo potpuno zasićeno ili saturirano. Kada je samo dio pora ispunjen vodom
tada je tlo djelomično zasićeno . Uz istu vlažnost (količinu vode u odnosu na
količinu čvrstih čestica izraženu u težinskom omjeru), tlo može imati različitu
zasićenost, ovisno o trenutnom porozitetu , koji je u tlu promjenjiv, ako na tlo
djeluje promjenjivo opterećenje.
Pojava vode u tlu može se pratiti na slijedeći način. U tlu postoji prostor u
kojem su sve pore ispunjene vodom i u kojem vlada hidrostatski tlak. Ovaj je
prostor omeđen plohom koja se naziva razina podzemne vode (RPV). RPV oscilira
ovisno o uvjetima prihranjivanja podzemlja vodom. To je
PODZEMNA VODA
-iznad RPV nalazi se zona tla potpuno zasićenog vodom, u kojoj vlada negativni porni
tlak, nastao pojavom kapilarnih sila između čestica tla i vode. To je

ZATVORENA KAPILARNA VODA


-iznad zatvorene kapilarne vode nalazi se zona tla djelomično zasićena vodom u
kojoj također vladaju kapilarne sile. To je područje u kojem se nalazi

OTVORENA KAPILARNA VODA


Visina otvorene kapilarne vode ovisi o povijesti njenog nastanka a što će biti
objašnjeno u poglavlju o kapilarnosti. Ako razina otvorene kapilarne vode ne seže do
površine terena, tada se iznad nje nalazi područje u kojem se nalazi

ADHEZIONA VODA

Voda u tlu 53
U tabeli 5.1 dana su područja pojave vode redoslijedom kao u prirodi, od
površine prema dubini.

Tabela 5. 5.1 Područja pojave vode u tlu

ADHEZIONA VODA voda obavija minerale tla u vrlo tankom sloju


koji je vezan na mineral elektrokemijskim
silama, nema kapilarnih učinaka
OTVORENA KAPILARNA na dodirima čestica postoje kapilarni meniskusi
VODA koji drže čestice zajedno, stupanj zasićenosti S r
je bitno ispod 100%
ZATVORENA porni tlak negativan, stupanj zasićenosti S r
KAPILARNA VODA blizu 100%
PODZEMNA VODA porni tlak je jednak hidrostatskom a na razini
podzemne vode jednak atmosferskom, stupanj
zasićenosti S r je približno jednak100%

Pojavnost vode u tlu je grafički prikazana na slici 5.1. Gornja granica svakog
pojedinog područja naziva se razinom.

površina tla

razina adhezione vode


u=uatm. Sr<< 100%
razina otvorene kapilarne vode
u=uatm. Sr < 100%
razina zatvorene kapilarne vode
u<0 Sr = 100%
razina podzemne vode
u>0 Sr = 100%
Slika 5.1 Zone pojave vode u tlu

5.3 KAPILARNOST
5.3.1 Općenito

Kapilarnost potječe od svojstva tekućine, poznatog kao površinska napetost.


Ova se pojava javlja na svakoj granici tekućine i neke druge tvari (zrak, staklo i
sl.). Razlikuju se hidrofilne tekućine (koje moče krutu tvar) i hidrofobne tekućine
(koje tu istu tvar ne moče). Klasični primjer su voda-staklo (moči) i živa-staklo
(ne moči). Površinska napetost nastaje zbog razlika u privlačnim silama među
molekulama na granici tvari.

54 Mehanika tla
5.3.2 Kapilarno dizanje i njegova visina

Kapilarnost kao pojava u tlu, gdje je odnos voda-tlo hidrofilan, očituje se


kapilarnim dizanjem vode u kapilarama (uskim cijevima). U tlu kapilare nastaju
spajanjem pora u uske cijevi promjenjivog promjera. Tako nastaje niz kapilara
nepravilnog promjera.

Kapilarni je učinak najlakše objasniti na idealnoj kapilari stalnog promjera.


Giacomo Meniscus, (1449 - 1512), uočio je da je kapilarno dizanje h c , funkcija
veličine sile po jedinici dužine na dodiru meniskusa i kapilare f, i promjera
kapilare d na način da je (slika 5.2):
d2 ∗ π
Z = f ∗d ∗ π = ρw ∗ g ∗ hc ∗ =D (5.1)
4
Pri tom je:
f – komponenta sile površinske napetosti usporedna sa stjenkom kapilare u [kN/m]
d - promjer kapilare u [m]

ρ w – gustoća vode u [Mg/m 3 ]; g = Zemljina sila teža (gravitacija)

h c - visina kapilarnog dizanja; (ρ w *g*h c =u c )

kapilarna cijev dijagram napreaznja kapilare u tlu nastale


promjera d u vodi (vlak) spajanjem makropora
uc

Z Z
D D D
30
hc = [mm] D
d
RPV

Z - vlačna sila u vodi


D - tlačna sila u stijenci cijevi odnosno kapilarni pritisak među zrnima

Slika 5.2 Kapilarno dizanje hc u kapilari stalnog promjera


Odavde se dade izračunati visina kapilarnog dizanja kao:
4∗f 1 uc
hc = ∗ =− (5.2)
ρw ∗ g d ρw ∗ g

U jednadžbi (5.2) je -u c kapilarni vlak u vodi, koji se na čestice tla prenosi kao
tlak.

Voda u tlu 55
Tekućina u kapilari između meniskusa i razine vodnog lica (RPV) mora biti pod
negativnim hidrostatskim pritiskom (-u), kako je to prikazano na slici 5.2. Za
široke kapilarne cijevi taj je maksimalni negativni tlak ograničen pritiskom
isparavanja tekućine. To je onaj pritisak kada tekućina počinje isparavati i
oblikovati mjehuriće pare koji prekidaju stupac tekućine.

U slučaju vode, pri 20°C, pritisak isparavanja iznosi -98,00 kPa ili je visina
kapilarnog dizanja približno jednaka h c ≈ 10 m, za idealnu staklenu kapilaru i
vodu, promjer kapilare iznosi 3∗10 -3 mm. Ako je kapilara tanja od tog promjera,
voda ne može kavitirati (ne može se prekinuti stupac vode) jer je površinska
napetost prevelika i mjehurići se ne mogu oblikovati; u tom slučaju kapilarno
dizanje vode ovisi samo o promjeru kapilare i može biti znatno veće od 10 m.
Postoje i neke empirijske formule za izračunavanje visine kapilarnog dizanja. Tako
prema Holtz, Kovacs (1981), za čistu vodu i čisto staklo h c iznosi približno:

0,03
h c [m] = (5.3)
d[mm]

U stvarnom tlu ne postoje idealne kapilare, već nepravilno oblikovane cijevi


nastale povezivanjem pora različitih veličina. Shematski se to može prikazati kao
na slici 5.3. Iz tih je razloga procjena kapilarnog dizanja u realnom tlu složena. Na
prikazanom modelu uočljivo je kako visina kapilarnog dizanja ovisi i o povijesti
gibanja razine podzemne vode.

RPV
B A: močenje odozdo iz razine
R

h c (d 1 ) > h A > h c (d 2 )
dn
B: močenje spuštanjem
dn-1
vode odozgo do razine R
di+1 hB h c (d n - 1 ) > h B > h c (d n )
di

d2
RPV d1 hA
razina R
A B

Slika 5.3 Kapilarno dizanje u kapilari promjenjivog promjera

56 Mehanika tla
U tlu nije moguće primijeniti empirijske formule jer postoje nečistoće u vodi, a
i mineralni sastav čestica tla može utjecati na veličinu sile površinske napetosti.
Prosječni promjer pora u tlu iznosi oko 20% promjera čestica zrna koja su u
granulometrijskom sastavu zastupljena sa 10% (D 10 ). Za glinovito tlo kojem je
D 10 reda veličine 1 µm, h c bi prema empirijskom izrazu iznosio 150 m ( ili u c je -
1500 kPa). U prirodi se ovo ne susreće upravo zbog postojanja pora različitih
veličina. U većim porama voda počne isparavati, te dolazi do prekida vodnog
stupca. Ipak visine kapilarnog dizanja u nekim tlima mogu biti vrlo velike.
Orijentacione vrijednosti kapilarnog dizanja dane su u tabeli 5.2.

Tabela 5.2 Visine kapilarnog dizanja u tlu

VRSTA TLA KAPILARNO DIZANJE


[m]

krupni pijesak 0.03 - 0.15


srednji pijesak 0.12 - 1.10
sitni pijesak 0.30 - 3.50
prah 1.50 - 12.00
glina > 10

5.4 PRITISCI U VODOM ZASIĆENOM TLU


5.4.1 Analiza pritisaka

U stanju mirovanja voda ne može preuzeti posmična naprezanja. Iz toga slijedi


da su pritisci vode u svim smjerovima jednaki (hidrostatski). Na slici 5.4 prikazan
je element vode u mirovanju u ravnotežnom stanju.

u
∂u g z
u u+ dx
dz ∂x
Ww Ww = ρ w ∗ g ∗ dx ∗ dz
∂u
u+ dz
∂z

Slika 5.4 Diferencijalni element vode u ravnotežnom stanju

Voda u tlu 57
Iz zbroja sila u vodoravnom (x) smjeru slijedi jednadžba ravnoteže:
∂u
u-u- dx = 0 s rezultatom:
∂x
∂u
=0 (5.4)
∂x
odnosno za z = konstanta, u = konstanta ili riječima, u svim točkama ravnine na
dubini z pritisak u je nepromjenjiv u vodoravnom smjeru.
U uspravnom (z) smjeru analogno tome je:
∂u
u + γ w dxdz − u − dz = 0
∂z

pa za dx=1 i γ w = ρ w ∗g ostaje:
∂u
= ρw ∗ g (5.5)
∂z

z z
odnosno nakon integracije ∫ ∂u = ∫ ρ w * g * ∂z :
0 0

u (z) = u0 + ρw ∗ g ∗ z (5.6)

gdje je u 0 pritisak vode za z = 0. Obično se početak koordinate osi z stavlja u


točku gdje je u 0 =0 pa slijedi
u (z) = ρw ∗g∗ z =γw∗z (5.7)

Na slici 5.5 prikazan je dijagram rasporeda pritisaka mirne vode u tipičnom


presjeku kroz tlo uzimajući u obzir i pritiske koji nastaju uslijed kapilarnog
dizanja vode.

-uc = -hc*ρw*g
razina zatvorene kapilarne vode u
visina
hc kapilarnog
dizanja

razina podzemne vode


porast visine
vodnog stupca zw
(dubine vode) uz = zw*ρw*g
z

Slika 5.5 Raspored pritisaka vode u području potpune zasićenosti (Sr ≈ 100%) u tipičnom
profilu tla

58 Mehanika tla
5.4.2 Štetna djelovanja u tlu kao posljedica kapilarnog dizanja

Kapilarno dizanje vode u tlu treba uzeti u obzir prilikom mnogih geotehničkih
proračuna a na što se obično zaboravlja. Kod proračuna stabilnosti kosina valja
uzeti u obzir da je dio tla iznad razine podzemne vode zasićen zatvorenom i
djelomično zasićen otvorenom kapilarnom vodom te ima povećanu gustoću.
Područje kapilarnog dizanja nalazi se iznad linije najviše razine podzemne vode ili
linije vodnog lica za koje se vrši proračun. Kod proračuna potpornih zidova javlja
se ista pojava, a što dodatno opterećuje potpornu konstrukciju.

Povećanje gustoće u području zatvorene i otvorene kapilarne vode može se


opisati izrazom:
ρ =(1-n)ρs+Sr*ρw*n (5.8)

pri čemu je S r =1 za zonu zatvorene kapilarne vode a S r <1 za zonu otvorene


kapilarne vode.

U području otvorene kapilarne vode rješenje je složenije. Za potrebe proračuna


može se pretpostaviti da se sva voda iz ove zone može koncentrirati u prostor
iznad zatvorene kapilarne vode, kao njezin nastavak, a sa visinom h i . Utvrđeno je
da u području otvorene kapilarne vode postoji veza između visine ove zone h i ,
visine zone otvorene kapilarne vode h' i stupnja zasićenja Sr (Bölling, 1971a)
prema oznakama na slici 5.6.

w ∗Gs
Sr = ovisno o vlažnosti
e

zapremnina otvorene
h’ kapilarne vode
u jediničnoj zapremnini
hi
RPV
Sr =1 pri potpunom zasićenju

Slika 5.6 Idealna visina kapilarnog dizanja hi u zoni otvorene kapilarne vode
1+ Sr
hi = ∗ h′ (5.9)
2

Voda u tlu 59
Prema tome može se za područje otvorene kapilarne vode pisati izraz za
pritisak uslijed kapilarnog dizanja:
1 + Sr
u ′c = γ w * h i = ρ w * g ∗ ∗ h′ (5.10)
2

Nasipi izrađeni od sitnozrnog tla, izrazito su ugroženi od kapilarnog dizanja


vode. Ova pojava može dovesti do odrona pokosa, jer dolazi do promjena u polju
sila, temeljem kojeg su provedene analize stabilnosti. Tehničkim zahvatima može
se spriječiti kapilarno dizanje. Jedan od takvih zahvata je postavljanje drenažnih
tepiha u temelju nasipa. Tada materijal veće propusnosti tj. većih veličina pore
između čestica, prekida kapilarno dizanje vode.

Poseban problem stvara kapilarno dizanje vode kod opasnosti od smrzavanja


tla. Kristali leda privlače na sebe molekule vode, koja se gomila u kapilarama. Na
taj se način oblikuju leče leda, koje povećavaju obujam prostora pora u kojem se
našla smrznuta voda za 11%. Nakon otapanja leda ostaje tlo većeg poroziteta a
time i stišljivosti od prvobitne.

Kod temelja se ova opasnost izbjegava na način da se dubinu temeljenja


prilagodi dubini smrzavanja, tj. da se temelji nalaze ispod te dubine. U našim
propisima ta dubina iznosi 80 cm.

U krajevima gdje je tlo i do većih dubina podvrgnuto sezonskom zamrzavanju i


odmrzavanju, potrebno je primijeniti posebne zahvate prilikom temeljenja kako na
građevinama ne bi nastale štete od ove pojave. S tim se problemima susreću
graditelji u Kanadi i Sibiru. Postoje razne vrste zahvata pomoću kojih se može
temeljiti na tlu koje je većim dijelom godine zamrznuto

Kod prometnica, gdje se zamrzavanje površine tla ne može riješiti spuštanjem


konstrukcije ispod zone zamrzavanja, postoje zahvati kod projektiranja kolničke
konstrukcije, kojima se onemogućava kapilarno dizanje i stvaranje leća leda.
Najčešće se to svodi na izvedbu tamponskog sloja odnosno sloja materijala velike
propusnosti, u kojem zbog velikih prostora između čestica krupnozrnatog
materijala ne dolazi do kapilarnog dizanja. Danas se ovaj problem može riješiti
primjenom za to namijenjenih traka geotekstila, posebne tkanine sa širokom
primjenom u građevinarstvu.

60 Mehanika tla
5.5 TEČENJE VODE U TLU
5.5.1 Darcy-ev zakon tečenja vode kroz poroznu sredinu

Na slici 5.7 prikazan je zamišljeni pokus kojim se može opisati tečenje vode
kroz poroznu sredinu, kao što je tlo.

ulazni protok q
piezometri
Σ-∆h=-∆H - ∆h
izlazni

h p5
protok q

h p4
zapremnina 5

h p3
h p2
h p1
procjeđene 4
tekućine V 3
x 2
h g5
1
h g4
h5 h g3 L
h g2 smjer h1
h g1 toka

referentna ravnina (RR)

Slika 5.7 Model tečenja vode kroz poroznu sredinu (tlo)


Neka je kosa cijev ispunjena tlom. Ako se u sustav pusti tekućina, ona prolazi
kroz uzorak tako da će se nakon nekog vremena dizati u užim cijevima (promjera
tako velikog da se izbjegne utjecaj kapilarnog dizanja) do visine h p , i istjecati na
suprotnoj strani u menzuru. Za stacionarno stanje u sustavu može se pisati
jednadžba :
v i2 ui v 2j uj
+ + h gi = + + h gj + ∆h (5.11)
2g ρ * g 2g ρ * g

Pri tom je:


u - pritisak tekućine,
v - brzina tečenja,
g - gravitaciona konstanta,
hg - geodetska visina promatrane točke od referentne ravnine
ρ - gustoća tekućine
∆h - gubitak potencijala između presjeka "i" i "j"
L - ukupni put čestice vode od točke 1 do točke 5.
x - razmak između dva promatrana presjeka na kojima se nalaze piezometri. L=Σ x.

Voda u tlu 61
Jednadžba (5.11) je poznata kao Bernoulli-eva energetska jednadžba koja se
može napisati za svaka dva presjeka "i" i "j", koji su okomiti na smjer tečenja kroz
koje mora proći tekućina bez gubitaka količine.

Kod tečenja kroz porozne sredine brzina tečenja je zanemariva u odnosu na


ostale članove u jednadžbi (5.11), pa slijedi:

ui uj
+ h gi = + h gj + ∆h (5.12)
ρ*g ρ*g

u
= hp (5.13)
ρ*g

Veličina h g naziva se geodetskim potencijalom a, veličina h p piezometarskom


visinom. Piezometarska visina predstavlja visinu tekućine u piezometarskoj cijevi a
naziva se još i potencijalom pritiska tekućine .

Veličina h :
hp + hg = h (5.14)

je ukupni potencijal u promatranoj točki. Tada iz (5.12) slijedi:


∆h = hi-hj (5.15)

tj. ∆h označava pad potencijala od točke "i" do točke "j". Pri tom je:

hi =hgi+hpi; Hj=hgj+hpj.
Veličina
h j − hi
i=− (5.16)
x j − xi

naziva se hidrauličkim gradijentom , a predstavlja pad potencijala na nekoj


udaljenosti x.
U diferencijalnom obliku može se napisati kao:
dh ( x )
i=− = −grad h ( x )
dx (5.17)

Darçy (1856) je pokusima ustanovio da se za laminarni režim tečenja u tlu,


prosječna brzina tečenja može prikazati slijedećim izrazom:
v = k∗ i (5.18)

62 Mehanika tla
Jednadžba (5.18) naziva se Darçy-evim zakonom tečenja u poroznoj sredini. U
toj jednadžbi je k = koeficijent propusnosti (procjeđivanja ) tla ili Darçy−ev
koeficijent.

Laminarni režim tečenja pojavljuje se u svim vrstama tala osim u vrlo


krupnozrnim šljuncima i kamenim nabačajima. Granična brzina tečenja između
laminarnog i turbulentnog režima tečenja u tlu je oko 1 cm/s.

Pod prividnom brzinom tečenja v, podrazumijeva se računska brzina tečenja dobivena


kao omjer jediničnog protoka u vremenu q, podijeljenog s ukupnim presjekom uzorka
okomitim na smjer tečenja A. Tako definirana brzina tečenja nije jednaka brzini kretanja
fronte tekućine kroz uzorak, obzirom da je stvarna površina kroz koju se u presjeku kreće
tekućina površina pora, koja je znatno manja od ukupne površine poprečnog presjeka. Iz toga
se dade zaključiti da je stvarna brzina kretanja tekućine kroz pore porozne sredine mnogo
veća od računske.

Kako se tekućinu i skelet čvrstih čestica smatra nestišljivima, slijedi iz zakona


očuvanja mase prema oznakama na slici 5.8:

cijev bez cijev s


uzorka tla uzorkom tla
l, l' gibanje fronte vode
1
dl' ve
dl
1v
t
A A dt
Slika 5.8 Stvarna ve i prividna (računska) v brzina tečenja kroz tlo
A ∗ dl A ∗ dl ′ ∗ n
A∗v = = = ve ∗ n ∗ A (5.19)
dt dt
v = n∗ ve (5.20)
U izrazima (5.19 i 5.20), uz uvjet jednakih protoka q u cijevi bez tla i cijevi
ispunjene tlom je:

A – površina poprečnog presjeka uzorka kroz koji teče tekućina,


n - porozitet tla,
v e - se naziva efektivnom brzinom tečenja,
dl - diferencijal puta čestice tekućine kroz cijev,
dl ' - diferencijal puta čestice tekućine kroz tlo u cijevi.

Voda u tlu 63
U praksi se koristi veličina prividne brzine v i prema njoj se određuje
koeficijent propusnosti tla. Za uzorak jednolikog koeficijenta propusnosti slijedi iz
zakona kontinuiteta, (vidi sliku 5.7):
v(x) = nepromjenjiva (5.21)
dv(x)
=0 (5.22)
dx

Uvrsti li se jednadžbe (5.18) i (5.17) u (5.22) slijedi:

( ( dh ( x )
dv( x ) d k ∗ − dx
=
) = −k d h ( x ) = 0
2
(5.23)
dx dx dx 2

d 2 h(x)
=0 (5.24)
dx 2

što predstavlja zakon jednodimenzionalnog tečenja. Pri tome za slučaj sa slike 5.7,
rubni su uvjeti slijedeći:
- h(0) = h1,
- h(x5) = h5.
Rješenje jednadžbe (5.24) je:

h(x) = ax + b (5.25)
odnosno uz zadane rubne uvjete, može se odrediti konstante a i b kao:
h 1 − h 5 ∆H
a=− = =i ; b = h1
L L
Koeficijent smjera pravca "a" je hidraulički gradijent . Odatle izlazi:
∆H
h(x) = h i − ∗x (5.26)
L
Protok q kroz uzorak računa se kao:

q = A∗v (5.27)
gdje je A površina poprečnog presjeka uzorka.
Gornji su izrazi općeniti i vrijede za kretanje bilo koje tekućine. U
geotehničkim problemima to je gotovo uvijek voda. Promjene stanja naprezanja
utječu na promjene pornih tlakova u tlu. Na taj se način javlja razlika potencijala i
počinje tečenje. Strujne sile djeluju na čestice tla i mijenjaju stanja naprezanja u
tlu.

64 Mehanika tla
5.5.2 Mjerenje vodopropusnosti tla

Na slici 5.9 dana su shematski dva osnovna uređaja za mjerenje koeficijenta


procjeđivanja u laboratoriju. Uređaj s nepromjenjivim padom (a), koji se koristi za
propusnije materijale i uređaj s promjenjivim padom (b), koji se koristi za izrazito
malo propusne materijale. Razlog za upotrebu dva tipa uređaja je u ograničenoj
točnosti pojedinog mjerenja pri malim protocima.

a) b)

∆ H = f (t) A
A ∆H

a L
L
∆V
A = površina poprečnog presjeka uzorka
a = površina poprečnog presjeka mjerne cijevi

Slika 5.9 Mjerenje vodopropusnosti tla u laboratoriju


∆V
v a∗L ∆H ( t = t 0 )
a) k = = A ∗ ∆t (5.28); b) k = 2,3 log (5.29)
i ∆H A ∗ ∆t ∆H ( t = t 0 + ∆t )
L
Rezultati laboratorijskih mjerenja daju podatak za homogeni uzorak tla vrlo
malih dimenzija. Ovo se mjerenje često vrši u kombinaciji s mjerenjima stišljivosti
uzorka u edometru, (tip b). Na pouzdanost laboratorijskih rezultata osim toga
utječe stupanj zasićenosti uzorka, migracija finih čestica, temperatura vode i
okoliša i drugo. Iz tih se razloga za potrebe preciznijeg određivanja prosječnog
koeficijenta procjeđivanja na određenoj lokaciji, gdje je to za postojeći problem
bitno, vrše ispitivanja "in situ", na terenu, probnim crpljenjem iz bunara.

Probno crpljenje pomoću bunara zahtjeva izvedbu šest piezometara koji leže na
tri pravca oko bunara pod kutom od 120°. Osim toga zahtjeva niz uređaja za
precizna mjerenja protoka i razine vode u piezometrima, koju je potrebno dovesti u
stacionarno stanje. Ovisno o propusnosti tla ovo može trajati dugo vremena i
zahtjeva rad bez prekida. To je skupa metoda i primjenjuje se samo za potrebe
velikih geotehničkih zahvata. Na slici 5.10 prikazan je tlocrtni položaj bunara i
piezometara neophodnih za ovakva mjerenja na terenu. Na slikama 5.11 i 5.12
prikazana su dva slučaja crpljenja u poprečnom presjeku.

Za jednostavnije slučajeve koristi se metoda Le Franc, mjerenja u jednoj


bušotini (slika 5.13 a i b i 5.14 a i b).

Voda u tlu 65
P11
P12

P22 bunar P32


P21
P31

Slika 5.10 Tlocrtni položaj bunara i piezometara za mjerenje vodopropusnosti


bunar
q r2
stalna količina r1
vode koja se crpi pijezometri
r = polumjer bunara

r vodno lice je identično


h2 piezometarskoj površini
h1
h
nepropusna podloga

Slika 5.11 Mjerenje propusnosti pomoću bunara u sloju sa slobodnim vodnim licem
dh dr 2π ∗ k
q = A ∗ k ∗ i = 2π ∗ r ∗ h ∗ k ∗ ; ⇒ = h dh
dr r q

integracijom nastaje: ln
r2 π ∗ k 2
r1
=
q
(
h 2 − h 12 , )

pa je odatle:
⎛ ⎛ r2 ⎞ ⎞
⎜ ln⎜ ⎟ ⎟
q ⎜ ⎜⎝ r1 ⎟⎠ ⎟
k= ⎜ 2 (5.30)
( ⎟
π ⎜ h 2 − h 12 ⎟ )
⎜ ⎟
⎝ ⎠

Podzemna voda u prirodi može imati slobodno vodno lice kao na sl. 5.11, a
može se nalaziti u vodonosnom sloju pod pritiskom kao na slici 5.12. Za proračun
koeficijenta procjeđivanja "k" u slučaju sa slobodnim vodnim licem služi
jednadžba 5.30, a za slučaj vodonosnog sloja pod pritiskom služi jednadžba 5.31.
Na ovaj se način dobiva prosječni koeficijent procjeđivanja za određeni prostor tla
u području kojeg se vrše probna crpljenja.

66 Mehanika tla
bunar
q r2

stalna količina r1
piezometri
koja se crpi
r = polumjer bunara
piezometarska površina
nepropusni sloj
r r
D vodonosnik h1 h2

Slika 5.12 Mjerenje vodopropusnosti pomoću bunara u sloju pod pritiskom


S oznakama na slici 5.12 izlazi:

dh dr 2πD
q=A ∗ k ∗ i= 2π ∗ r ∗ D ∗ k ⇒ = k dh
dr r q

r2 2 π ∗ D
integracijom nastaje: ln = ∗ k ∗ (h 2 − h 1 ) ,
r1 q

⎛ ⎛ r2 ⎞ ⎞
⎜ ln⎜ ⎟ ⎟
⎜ ⎟
q ⎜ ⎝ r1 ⎠ ⎟
pa je odatle: k= ⎜ ⎟ (5.31)
2πD ⎜ (h 2 − h 1 ) ⎟
⎜ ⎟
⎝ ⎠

Ova se mjerenja provode u slučaju izgradnje dubokih građevnih jama i sličnih


podzemnih objekata. Rezultati se koriste za proračun količine dotoka vode u
građevnu jamu i dimenzioniranje crpki.

Za manje složene probleme mogu se koristiti podaci dobiveni na terenu pomoću


metode "Le Franc". Radi se o ispitivanju pomoću jedne bušotine. Jednadžbe,
pomoću kojih se određuje koeficijent procjeđivanja su empirijske. Za propusnije
materijale koristi se metoda sa stacionarnim dotokom u bušotinu, a za manje
propusna tla vrši se mjerenje sa opadanjem razine vode u bušotini. Može se vršiti
ispitivanje s procjeđivanjem samo kroz dno bušotine ili kroz dno i dio plašta. U
nekoherentnim materijalima gdje je nužno zacjevljivati bušotinu može se mjerenje
vršiti samo na bazi bušotine ili se mora na dno bušotine ugraditi dio cijevi s
perforacijama.

Voda u tlu 67
JEDNADŽBE SU EMPIRIJSKE
a) bez zacjevljenja
2r
0,37 ∗ q L
k= ∗ log [cm/s] (5.32)
L∗H r
H L
za ≥ 10
NPV r

b) sa zacjevljenjem
2r
q
k= [cm/s] (5.33)
5,5 ∗ r ∗ H
H
Q
NPV q=
t

Slika 5.13 Mjerenje vodopropusnosti metodom “Le Franc” sa stalnim potencijalom

a) bez zacjevljenja
2r
C H
k= ∗ log 0 [cm/s]
∆t Ht
H0 (5.34)
NPV Ht 2
2,64 ∗ r L
C= ∗ log [cm]
L r
L

b) sa zacjevljenjem
2r
1,31 ∗ r H
k= ∗ log 0 [cm/s] (5.35)
∆t Ht
Ht H0
NPV

Slika 5.14 Mjerenje vodopropusnosti metodom “LeFranc” s promjenjivim


potencijalom

68 Mehanika tla
U stijenskoj masi vrši se određivanje koeficijenta propusnosti stijenske mase
metodom po Lugeonu (Slika 5.15).

voda pod pritiskom


p=1,0 MPa

cijev bušotina

voda pod pritiskom

3-5 m brtva ili paker

Slika 5.15 Mjerenje vodopropusnosti u stijenskoj masi


Pri tom se protok od 1litre u minuti na 1m’ bušotine, pri tlaku od 1,0 MPa
naziva se 1Lugeon (LU).

Odnos koeficijenta procjeđivanja po Darcy-u prema onom po Lugeon-u može se


izraziti kao:

k [cm/sek] ≅ 1,5∗ 10 -5 [LU]

Vodopropusnost se na terenu može mjeriti i metodama bojanja vode u jednoj


bušotini i hvatanja boje u drugoj bušotini. Ova se metoda najčešće upotrebljava za
određivanje veza u kršu, a rjeđe za određivanje koeficijenta procjeđivanja.
Vrijednosti koeficijenata procjeđivanja k za neke vrste tla dane su u tabeli 5.3. Za
čisti pijesak s manje od 5% čestica od 0.06 mm poznat je izraz od A. Hazena
(1911) za približno određivanje koeficijenta procjeđivanja kada nema boljih
podataka:

k [cm/sek] = C∗ [D10[mm]]2 (5.36)

uz vrijednost parametra C između 0,4 i 1,2 ili prosječno 1,0.

Ovaj izraz vrijedi za granulometrijske krivulje koje imaju svojstvo da im je


nominalni promjer zrna D 10 između 0,1 mm do 3,0 mm i k ≥ 10 -3 cm/s. Nije
preporučljivo osloniti se isključivo na ovakve podatke ako je procjeđivanje važno
za predmetnu građevinu (građevne jame i sl. ispod razine podzemne vode).

Voda u tlu 69
Tabela 5.3 Red veličina koeficijenata propusnosti k u [cm/s]

VRSTA TLA KOEFICIJENT PROCJEĐIVANJA


k [cm/sek]
ŠLJUNAK (G) 1,0 i veći

PIJESAK (S) 1,0 - 10 -3

PRAH (M) 2∗10 -3 -10 -5

GLINA (C) < 10 -6

5.5.3 Prosječni koeficijenti procjeđivanja (u uslojenom tlu)

Pri tečenju kroz uslojeno tlo postoje dvije krajnje mogućnosti: da voda teče
usporedno s rasprostiranjem slojeva ili da voda teče okomito na rasprostiranje
slojeva. Za oba ova slučaja postoje teoretska rješenja proračuna vrijednosti
koeficijenta procjeđivanja. Slučaj tečenja usporedno sa slojevima prikazan je na
slici 5.16, a slučaj tečenja okomito kroz slojeve prikazan je na slici 5.17.

A1 h1 v h ∗ k + h2 ∗ k2
k=k1
smjer toka k= 1 1 (5.37)
h2 h1 + h 2
q k=k2 A2

Slika 5.16 Tečenje usporedno sa slojevima

smjer toka q v h + h2
k= 1 (5.38)
A h1 h 2
+
h1 k1 k 2
k=k1
h2
k=k 2

Slika 5.17 Tečenje okomito kroz slojeve


Slučaj uvjeta na granici pri tečenju kroz slojeve različite propusnosti pod nekim
kutom većim od 0° i manjim od 90° biti će objašnjen u poglavlju o ravninskom
tečenju.

70 Mehanika tla
5.5.4 Ravninsko stanje tečenja, strujne mreže

Mnogi praktični problemi tečenja vode u tlu mogu se aproksimirati ravninskim


stanjem tečenja. Jedan od primjera je strujanje kroz nasip prikazano na slici 5.18.

propusna granica slobodno vodno lice

propusna granica
element A

nepropusna granica

Slika 5.18 Procjeđivanje vode kroz homogeni nasip


Na slici 5.19 izdvojen je jedan element strujnog polja sa slike 5.18.

n v
r
n =1
V A → r
dA = n ∗ dA

Slika 5.19 Element izdvojen iz strujnog polja


Promatrajući jedan element u strujnom polju (sl. 5.19) može se izvesti
jednadžba tečenja kako slijedi. Protok dq kroz diferencijalnu površinu dA
površine elementa, dobije se kao skalarni produkt jediničnog rubnog normalnog
r r
vektora n i brzine tečenja v , pomnoženog sa diferencijalnom površinom dA .
r v v v
dq = (n ∗ v) ∗ dA = v ∗ dA (5.39)

Zbog pretpostavke o nestišljivosti skeleta (a time i nepromjenjivosti zapremine


pora) i održanja mase, da je suma (integral) svih diferencijalnih protoka po oplošju
elementa jednaka nuli (koliko vode uđe toliko mora i izaći iz elementa tla), tj:

∫ dq = 0 (5.40)
A

može se dobiti da je količina protoka po jedinici zapremine elementa (specifični


protok) pri limesu kad zapremina i površina elementa teže nuli, prema
Ortrogradski-Gauss-ovom teoremu jednaka divergenciji polja brzina:

Voda u tlu 71
v v
∫ v ∗ dA v
lim A V
= div v (5.41)
A →0
V →0
koja zbog (5.40) mora biti jednaka nuli (polje brzina je solenoidno polje):
r ∂v ∂v
div v = x + z = 0 (5.42)
∂x ∂z

gdje su x i z pravokutne koordinate za slučaj ravninskog tečenja.


Ako se sa h označi polje potencijala u zoni strujanja tada se hidrauličkim
gradijentom i naziva vektor sa slijedećim svojstvom:
r ∂h r ∂h r r r
i = −grad h = − e x − ez = i x ex + i z ez (5.43)
∂x ∂y

gdje su e x i e z jedinični vektori u smjeru odgovarajućih koordinatnih osi. Kako je


Darçy-ev zakon binarna veza brzine i hidrauličkog gradijenta, logično je njegovo
poopćenje za dvodimenzionalno tečenje u vektorskom obliku:

⎡ v x ⎤ ⎡k xx k xz ⎤ ⎡ i x ⎤
⎢ v ⎥ = ⎢k k zz ⎥⎦ ⎢⎣ i z ⎥⎦
(5.44)
⎣ z ⎦ ⎣ zx
ili skraćeno pisano
r v
v =k* i (5.45)
Za izotropnu sredinu (k xx = k zz ; k xz = k zx = 0) slijedi:
r r
v = k∗i (5.46)
(U prirodi je mnogo češći slučaj da je koeficijent procjeđivanja k mnogo veći u
smjeru pružanja slojeva nego okomito na njih.)
Uvrštavajući (5.46) u (5.42) slijedi:
div grad h = 0 (5.47)
ili

∂ 2h ∂2h
+ =0 (5.48)
∂x 2 ∂z 2

što je Laplace-ova diferencijalna jednadžba. U slučaju ortotropne sredine, kojom


se u praksi najčešće zamjenjuje stvarno stanje u prirodi:

⎡k 0⎤
k=⎢ x (5.49)
⎣0 k z ⎥⎦

te ako k ne ovisi o položaju u polju (homogena sredina), slijedi:

72 Mehanika tla
∂ 2h ∂ 2h
kx + kz =0 (5.50)
∂x 2 ∂z 2

kx
Zamjenom X = x, Z= ∗ z u jednadžbi (5.50) slijedi:
kz

∂ 2h ∂ 2h
2
+ =0 (5.51)
∂X ∂Z 2

tj. jednadžba tipa (5.48).

To znači da ako za određene realne uvjete postoji rješenje za (5.48) tada postoji
i za jednadžbu (5.51). Rješenje jednadžbe (5.48) moguće je tek uz poznavanje
rubnih uvjeta. Tipični rubni uvjeti su nepropusna granica i slobodno vodno lice,
(sl. 5.18). Na propusnoj granici poznata je vrijednost potencijala h , na nepropusnoj
je granici poznato da nema tečenja u smjeru okomito na granicu (derivacija
potencijala u tom smjeru jednaka je nuli), a kod slobodnog vodnog lica na kojem
je poznat potencijal (jednak je geodetskom), a ujedno je to nepropusna granica,
položaj granice nije poznat. Postoje različiti matematički postupci kojima je
moguće naći rješenje Laplace-ove jednadžbe uz poznate rubne uvjete (na primjer
metoda konačnih elemenata) u obliku h=h(x,z).

Za praktično korištenje, to rješenje je pogodno prikazati u obliku strujne


mreže . U tom slučaju se strujno polje prekrije mrežom tzv. ekvipotencijala i
strujnica (slika 6.19). Ekvipotencijale su linije koje spajaju točke u strujnom
polju sa jednakim potencijalom h , a strujnice su linije čije tangente su u svakoj
točki usmjerene u smjeru tečenja vode. Radi preglednosti se ekvipotencijale crtaju
tako da između dvije susjedne ekvipotencijale uvijek postoji jednak pad
potencijala . Područje između svake dvije strujnice naziva se strujnom cijevi
(voda nikad ne izlazi iz strujne cijevi preko njene granice - strujnice; protok duž
svake strujnice je konstantan - zakon održanja mase). Obično se strujnice crtaju
tako da je u svakoj strujnici protok jednak. U izotropnim sredinama povoljno je
širinu strujne cijevi izabrati jednakom razmaku susjednih ekvipotencijala na tom
mjestu. Tako nastaje kvazikvadratična strujna mreža .

Problem nastaje kada je tlo uslojeno, a slojevi imaju različite koeficijente


procjeđivanja k . Ako je razlika između koeficijenata procjeđivanja susjednih
slojeva 10 3 [cm/s], tada se propusniji sloj može smatrati apsolutno propusnim, a
pad potencijala pri procjeđivanju će se odigrati u manje propusnom sloju. Ako je
razlika manja tada treba konstruirati strujnu mrežu u oba sloja. Pri tom na granici

Voda u tlu 73
slojeva dolazi, iz uvjeta kontinuiteta, do promjene smjera strujnica na slijedeći
način:
∆h ∆h
q = k ∗ i ∗ b = k1 b1 = k 2 b2 (5.52)
a1 a2

pri tom je b širina strujne cijevi, a a razmak između dvije ekvipotencijale. Prema
oznakama na slici 5.20 može se pisati:
a1 a2
tgα 1 = ; tgα 2 = (5.53)
b1 b2

ili
tgα1 k1
= (5.54)
tgα 2 k 2

Iz uvjeta kontinuiteta izlazi i odnos stranica strujne mreže u drugom sloju prema
prvom u kojem se nastoji da bude b/a=1/1.

α1
b 2 b1 k 1
smjer toka a2 = ∗ (5.55)
a 2 a1 k 2
b1
b2
a1 smjer toka
α2
k1 k2

Slika 5.20 Promjena smjera strujanja na granici dvaju slojeva

Strujne se mreže mogu određivati analitičkim postupcima, grafički (ručnim


skiciranjem), eksperimentalno analognim električnim postupcima, fizikalnim
modelom u umanjenom mjerilu, numeričkim metodama u sklopu paketa programa
za geotehničke proračune te još nizom drugih manje praktičnih postupaka.

74 Mehanika tla
6 NAPREZANJE U TLU
Naprezanje u tlu podrazumijeva pritisak koji se javlja u dubini z u svim
točkama promatranog elementa tla, uslijed djelovanja vlastite težine tla i nekog
lokalno djelujućeg opterećenja na površini ili u građevinski dohvatljivoj dubini.

Naprezanje uslijed vlastite težine naziva se i primarnim naprezanjem a stanje u


tlu primarnim stanjem naprezanja. Ono je prirodno ali nije nepromjenjivo.
Primarno stanje naprezanja mijenja se tokom geoloških razdoblja pod utjecajem
egzogenih i endogenih sila. Ono se mijenja vrlo sporo. Uslijed tih promjena
nastaju u tlu određene deformacije, koje prate promjene naprezanja te se i one
odvijaju vrlo sporo. Nagle promjene se dešavaju prilikom pojave potresa,
vulkanskih erupcija i aktiviranja velikih klizišta.

Svaki građevinski zahvat mijenja prirodno stanje naprezanja i uvjetuje pojavu


sekundarnog stanja naprezanja koje nastaje vremenski brzo a praćeno je
deformacijama u području utjecaja dodatnog naprezanja . Deformacije vremenski i
veličinom ovise o promjeni stanja naprezanja, ali i o vrsti i svojstvima tla u kojem
ta promjena nastaje. Promjene stanja naprezanja mogu se pratiti teoretski i
terenskim mjerenjima. Za prikazivanje stanja naprezanja u tlu u jednostavnom,
ravninskom stanju može se koristiti Mohrove kružnice i trag naprezanja .

6.1 NAPREZANJE U TOČKI, SVOJSTVA MOHROVE KRUŽNICE


Na osnovi veza kojima se određuju naprezanja na proizvoljnoj ravnini, Mohr
(1887.) je izveo pogodan grafički prikaz naprezanja, tzv. Mohrova kružnica, koji ima
neka posebna svojstva. Ta svojstva prikazana su na slijedećim crtežima.

Prikazane konstrukcije vrijede za slučaj da je ravnina crteža ujedno ravnina na


kojoj djeluje jedno od glavnih naprezanja.

σ3
τθ θ
θ σθ
σ1

σ3
σ

Slika 6.1 Definicija pozitivnih okomitih (σ) i posmičnih (τ) naprezanja


Na slikama 6.2 i 6.3 pol P Mohrove kružnice ima slijedeće svojstvo: bilo koja
linija povučena kroz pol, sječi će Mohrovu kružnicu u točki koja određuje stanje
naprezanja, na ravnini u prostoru, koja je usporedna s tom linijom.

Naprezanje u tlu 75
τ

P
σ1 τ
α
θ
σ σ3
τ σ3
σ1 σ

Slika 6.2 Određivanje naprezanja (σ,τ) na proizvoljnoj ravnini iz zadanih smjerova i veličina
glavnih naprezanja (σ1 ,σ3 );
τ
T
P
σ3
σv + σ1
τ+ τ + τα
θ
τ− σ1 σ3 σ1 σ
σα + τα + σ3 σh σv
σh − τ− σα
α

Slika 6.3 Određivanje naprezanja (σ, τ ) na ravnini pod kutom α, te glavnih naprezanja (σ1,
σ3) i njihovih smjerova, temeljem zadanih komponenti naprezanja (σv, σh, τ ) i njihovih
smjerova.
P je pol Mohrove kružnice, σ v , σ h naprezanja okomita na uspravnu i vodoravnu
ravninu. Redoslijed konstrukcije na slici 6.3 je slijedeći: 1.Nacrta se (σ v ,τ(+)),
(σ h ,τ(-)) i pomoću njih Mohrova kružnica. Time su određeni σ 1 i σ 3 ; 2. Odredi se
pol P i kut θ. Time je određen smjer glavnih naprezanja.; 3. Odredi se točka
T(σ α ,τ α ) tako da se iz pola P povuče pravac pod kutom α; 4. Točka T određuje
vrijednost naprezanja na ravnini pod kutom α .

76 Mehanika tla
q, τθ p,q
T(σθ, τθ)
σ − σ2
q = τ m ax = 1
2 σ3 2θ σ1
θ
σ1 > σ 3 p, σθ
q = − q; σ1 < σ 3

σ1 + σ 3
p =
2

Slika 6.4 Naprezanja u ravnini i Mohrove kružnice s točkom T (σθ,τθ) i vršnom točkom
kružnice s koordinatama p,q
Mohrova kružnica u koordinatnom sustavu p, q postaje točka s koordinatama
izraženim pomoću svojstava Mohrove kružnice:
σ + σ3 σ − σ3
p= 1 q=± 1 (6.1; 6.2)
2 2

pri čemu je p sferna a q deviatorna invarijanta naprezanja.

Slika stanja naprezanja pomoću točke naprezanja omogućuje prijelaz iz


prikazivanja stanja naprezanja pomoću Mohrovih kružnica u stanje naprezanja
pomoću traga naprezanja .

Vezu primarnog i sekundarnog stanja naprezanja može se prikazati tragom


naprezanja.

a) b)

τ q
A’
A’
A A

σ3 σ1 σ1’ σ p

Slika 6.5 Trag naprezanja


Slika 6.5 prikazuje kako se promjena stanja naprezanja s crteža a) opisuje
pomoću putanje točke A (p,q) s crteža b). Putanja točke iz A u A’ opisuje trag
naprezanja.

Naprezanje u tlu 77
σ3
Ako s K = označimo odnos glavnih naprezanja tada se posmično naprezanje
σ1
može izraziti kao: τ max = 0 kada je K = 1.

Kako je tada :

σ1 − σ 3 σ 1 − K * σ 1 σ
q= = ⇒ 1 (1 − K )
2 2 2

izlazi kao na slici 6.6.

σ1 σ1
- - τ max = (1 − K ) kada je K < 1 i
2
o
45 + + 45 o σ1
τ max = (K − 1) kada je K > 1.
2
predznak q ovisi o kutu σ 1

a) q b) q
K=K0 ∆σ1=0 ∆σ1>0
∆σ3<0 ∆σ3=0
K<1

K=1 p p
K>1

Slika 6.6 Trag naprezanja ovisno o odnosu većeg i manjeg glavnog naprezanja a) i
ovisno o promjeni stanja naprezanja b)

6.2 GEOSTATIČKO NAPREZANJE


6.2.1 Općenito

Pokazano je da se tlo sastoji od čvrstih čestica i pora. Ako pore nisu ispunjene
vodom, naprezanja u tlu se prenose preko dodira čvrstih čestica. Prijenos pritisaka
će kod krupnozrnog tla biti izravan, jednostavno s čestice na česticu u dodirnim
točkama. Kod sitnozrnog, koherentnog tla, ovaj je proces znatno složeniji, jer su
čestice uvijek obavijene slojem elektrokemijski vezane vode.

78 Mehanika tla
Pijesak promjera zrna 0,6 mm, rahlo složen, ima ukupnu površinu dodirnih
točaka među zrncima F= 0,03% od ukupne pretpostavljene jedinične površine.

za zrnca pijeska
promjera 0,6 mm
dodirna površina iznosi
približno 0,03% ukupne
promatrane površine

Fuk = 1 ∗1 m 2 ⇒ Fdodira = 0,0003 m 2

Slika 6.7 Rahlo složena zrna pijeska (Whitman, Lambe 1979)


Stoga naprezanje između zrnaca pijeska pod utjecajem jedinične sile P od
1 kN za jediničnu površinu od 1 m 2 iznosi:
P 1
σ na dodiru = = = 3333 kN/m 2
F 0,0003

Kod glina naprezanje među česticama bitno ovisi o razmaku među česticama
i može se prikazati na slijedeći način:

Slika 6.8 Promjena naprezanja među česticama gline ovisno o međusobnoj udaljenosti
(Withman, Lambe, 1979)
Ovakva analiza naprezanja u tlu ne vodi nikamo. Stoga se u tlu zanemaruje
pritiske na površinama dodira među česticama i uvodi novi pojam naprezanja, kao
ukupno opterećenje jednoliko raspodijeljeno po ukupno raspoloživoj površini
na koju to opterećenje djeluje . Tako formulirano naprezanje u tlu može nastati
pod utjecajem vlastite težine tla, kao naprezanje nastalo pod utjecajem dodatnih
tereta na površini tla (uslijed opterećenja nekom građevinom), kao i uslijed nekih
radova u tlu (zasjeci, usjeci, podzemne građevine).

Naprezanje u tlu 79
6.2.2 Koncept naprezanja za zrnati sustav

Neka postoji hipotetički mjerni uređaj A, koji je smješten u masu tla i to tako
da nije bilo međusobnog pomicanja čestica tla. Na slici 6.9 crteži b i c prikazuju
vodoravne i uspravne sile, kojima čestice tla guraju element A. Općenito bi uređaj
zabilježio normalne komponente sile, kao i posmičnu komponentu na toj površini.
Ako je površina kvadratična, s bazom a∗a, može se odrediti naprezanje, koje
djeluje na uređaj kao:
N N
σ v = 2v ; σ h = 2h
a a
T T
τ v = 2v ; τ h = h2
a a
gdje su N v i N h sile okomite na vodoravnu i uspravnu ravninu, a T v i T h posmične
sile u tim ravninama.
površina tla

Tv

z Th
Nh
E LEME NT " A"
Nv

(a ) (b ) (c )
Slika 6.9 Naprezanje na mjernom uređaju A
Pri tom σ v , σ h , τ v i τ h predstavljaju naprezanja u mineralnom skeletu. Ovo
je teoretska definicija koja teoretski može biti izmjerena. Bilo je pokušaja ovakvih
mjerenja, ali pri svakom ugrađivanju mjernog uređaja dolazi do promjene stanja
naprezanja, te ono primarno ostaje nemjerljivo.
Na zamišljenoj ravnini kroz tlo može se prikazati naprezanje u suhom tlu.
pore
a
a

Y
presjeci kroz čestice
X
točka dodira između dviju čestica
koje leže iznad i ispod ravnine

Slika 6.10 Naprezanje među česticama na presjeku tla ravninom

80 Mehanika tla
U svakoj točki, gdje ravnina prolazi kroz mineralnu tvar, sila, koja se prenosi
kroz mineralni skelet može se rastaviti na komponente okomite na ravninu i
usporedne s ravninom. Usporedne komponente mogu se opet rastaviti na dva
međusobno okomita smjera. Zbrajajući po ravnini okomite komponente svih sila i
dijeleći taj zbroj s površinom promatranog dijela ravnine, dobije se naprezanje
uspravno na ravninu σ (normalno naprezanje), koje djeluje na promatranu
površinu. Isto se može učiniti i sa naprezanjima usporednim s ravninom. Pod
nazivom naprezanje uvijek se podrazumijeva makroskopsko naprezanje, tj.
pritisak na ukupnu površini.

6.3 NAPREZANJE U VODORAVNO USLOJENOM TLU


6.3.1 Uspravno naprezanje

U vodoravno uslojenom tlu (vodoravno homogenom), u kojem su naprezanja


samo rezultat vlastite težine materijala, nema posmičnih naprezanja na vodoravnim
i uspravnim ravninama. (Takva pretpostavka je u većini slučajeva stvarna, mada su
i drugačije raspodjele naprezanja teoretski moguće.) U tom slučaju su vodoravna
naprezanja stalna na istoj dubini, a raspodjela uspravnih naprezanja dobije se iz
diferencijalne jednadžbe ravnoteže u uspravnom smjeru (slika 6.11).

težina elementa tla σ(z ) ρ(z )∗ g


jedinične širine i debljine dz dσ(z )
iznosi: ρ(z )∗ g =
dz
ρ(z)∗g∗dz
σ(z )
1 σ(z)

z
dz
σ(z)
1
dσ (z ) z
σ (z )+ dz z
dz

Slika 6.11 Geostatička naprezanja u tlu


Diferencijalna jednadžba ravnoteže za uspravna naprezanja u svakoj točki
presjeka tla glasi prema oznakama na slici 6.11:
dσ(z )
− + ρ( z ) * g = 0 (6.3)
dz
odnosno:
dσ(z)
= ρ(z) * g (6.4)
dz

Naprezanje u tlu 81
Porijeklo naprezanja uzrokovano vlastitom težinom tla nije međutim tako
jednostavno. Najjednostavniji slučaj je kada je tlo vodoravno i kada se svojstva tla
malo mijenjaju u vodoravnom smjeru. Ovo uglavnom postoji u sedimentnim tlima.
Za takav najjednostavniji slučaj to se naprezanje naziva geostatičko naprezanje .
Tada je posmično naprezanje u vodoravnoj i uspravnoj ravnini jednako nuli pa se
može smatrati da su to ravnine glavnih naprezanja. Gustoća tla može varirati po
dubini, a dublji slojevi su često zbijeniji zbog utjecaja težine tla iznad njih, te
imaju veću gustoću. Za uslojeno tlo račun se provodi na slijedeći način:
σ ( z ) = ∑ ρ n ∗ g ∗ ∆z (6.5)
n

pri čemu:
- ρ (z) označava gustoću tla na dubini z,
- σ (z) uspravno naprezanje na dubini z ,
- z dubinu tla ispod površine,
- ∆z debljinu sloja tla,

a kao pozitivno naprezanje pretpostavljen je tlak. Uspravno naprezanje na dubini z


integracijom (6.4) iznosi :
z
σ (z ) = ∫ ρ( z ) * g ∗ dz (6.6)
0

što predstavlja površinu ispod dijagrama zapreminskih težina γ(z)=ρ(z)*g od


površine ( z = 0 ) do dubine z.

6.3.2 Vodoravno geostatičko naprezanje

Odnos vodoravnog i uspravnog naprezanja izražava se pomoću koeficijenta


proporcionalnosti, poznatog kao koeficijent bočnog naprezanja "K".
σh
K= (6.7)
σv

Ova se definicija upotrebljava i onda kada naprezanje nije geostatičko. Kod


geostatičkih naprezanja vrijednost K varira ovisno o deformaciji tla uzrokovanoj
nekim opterećenjem u prošlosti, izazvanim prirodnim silama, radom čovjeka ili
silama koje djeluju unutar mase tla u trenutku promatranja istog. Ovisno da li se
tlo zbija ili rasteže, mijenja se odnos σ h : σ v tj. vrijednost koeficijenta K.

Opći slučaj vodoravnog geostatičkog naprezanja je onaj kada nema vodoravne


deformacije tla. Tada se koeficijent bočnog naprezanja naziva koeficijent tlaka
mirovanja K 0 .

82 Mehanika tla
U literaturi (Whitman & Lambe 1979) se može naći da je za pijeske:

K 0 = 0,4 - 0,5

odnosno:

1 − tgβ
K0 = ,
1 + tgβ

q
pri čemu je tan β = .
p

Osim gornjih izraza poznat je i izraz (Kezdy 1973; Scott, 1975):

K 0 =1-sinϕ.

naprezanje ( σ v, σ h)

jako prekonsolidirano tlo

σh

σh
dubina

područje vrijednosti σ h
Z
normalno konsolidirano tlo

Slika 6.12 Uspravno i vodoravno geostatičko naprezanje u tlu


Veličina koeficijenta tlaka mirovanja ovisi o procesu predkonsolidacije (Scott,
1975). Može se kretati od minimalne vrijednosti K A do maksimalne K P sve u
zavisnosti o promjenama efektivnih uspravnih naprezanja u promatranoj točki u
geološkoj prošlosti. Ovaj odnos ne vrijedi samo za tlo već i za stijensku masu.

Veliki bočni (vodoravni) pritisci u stijenskim masama javljaju se kod reversnih


rasjeda, kada jedan blok naliježe na drugi.

Naprezanje u tlu 83
6.4 EFEKTIVNO NAPREZANJE
6.4.1 Općenito

Na slici 6.13 je primjer toka vode u jače propusnom tlu (pijesci) kada se
povećava razlika potencijala. Povećanjem razlike potencijala, povećava se brzina
tečenja i u nekom času, kada potencijal dovoljno poraste, tlo počne "kuhati"
(dolazi do kretanja čvrstih čestica tla u smjeru kretanja vode).

voda se spremnik spremnik se


razina vode prelijeva se podiže podiže više
posuda s uzorkom
Površina tla ∆H ∆H
1
2

Tok Tlo
vode kuha

Slika 6.13 Učinak razlike potencijala


U drugom primjeru je skelet slabo propusnog tla prikazan oprugom, uronjenom
u ćeliju punu vode. U trenutku nanošenja opterećenja, zatvarač je zatvoren i
ukupno opterećenje preuzima voda. Otvaranjem zatvarača, uslijed tlaka u vodi,
dolazi do istjecanja vode i skraćenja opruge (koja u ovom hidromehaničkom
modelu predstavlja skelet tla). Daljnjim istjecanjem, opruga će pretrpjeti dovoljno
skraćenje da preuzme ukupno opterećenje, a tlak vode će biti jednak hidrostatskom
(slika 6.14).

poklopac zatvarač
a) b)
opruga
Tlo voda

zatvarač zatvarač razina


P P P vode
zatvoren otvoren
c) d) skraćenje e) opruga preuzela
voda pod opruge, opterećenje, tlak u
tlakom tlak u vodi vodi jednak
opada hidrostatskom

Slika 6.14 Model razvoja pornog tlaka

84 Mehanika tla
Dijagram na slici 6.15 pokazuje veličinu sile koju tijekom vremena preuzima
opruga, odnosno voda.

P, u
P o pruga
P

sila
u v oda

vrijeme t

Slika 6.15 Promjena pritisaka u opruzi i vodi u vremenu


Oba navedena slučaja pokazuju bitan odnos čvrstih čestica i vode u potpuno
zasićenom tlu i u tlu kroz koje teče voda. Prvi primjer pokazuje da iako je ukupno
naprezanje u uzorku tla nepromijenjeno, tok vode izaziva neke promjene u tlu.
Razlog tome je što tečenje vode u tlu izaziva promjene pritisaka u dodirnim
točkama čestica, zbog promjene pritiska u pornoj vodi. Iz toga proizlazi da su sile
na dodirima čestica u vezi s razlikom naprezanja koje nastaje u gravitacionom
polju (totalnog naprezanja) i pornog nadpritiska (pritiska vode u porama) u vodi
između čestica tla. Ovo zapažanje čini osnovu za vrlo važan koncept:

EFEKTIVNIH NAPREZANJA.

Prema svemu naprijed navedenom može se zaključiti:

1. Čestice mineralnog skeleta tla su nestišljive. Stišljivost mase tla ovisi


o međusobnom utjecaju među čvrstim česticama, posebno o klizanju
među česticama.

2. Tlo je višedijelni sustav, a mineraloški sastav čvrstog dijela utječe na


veličinu specifične površine minerala i određuje proces prenošenja sila
među česticama. To je elektrokemijsko međudjelovanje.

3. Voda može teći kroz tlo. Time nastaje potencijalno polje o kojem
ovisi tlak u pornoj vodi. On se može povećavati ili smanjivati u odnosu
na hidrostatski porni tlak. Tada se naziva porni nadpritisak.

Iz ovoga proizlazi da višefazni sustav pod opterećenjem, preuzima teret dijelom


preko skeleta, a dijelom preko fluida u porama. Ovo je prikazano na modelu s
oprugom.

Princip je prvi definirao K. Terzaghi 1925. Osim toga definirao je svojstvo


efektivnog naprezanja σ' na slijedeći način:

- Svi mjerljivi učinci promjene naprezanja kao što su zbijanje, distorzija,


čvrstoća, uzrokovani su samo promjenom efektivnih naprezanja.

Naprezanje u tlu 85
Niz istraživača potvrdilo je pažljivim mjerenjem taj princip u okviru
zadovoljavajuće točnosti za potrebe mehanike tla (Skempton 1960). Efektivno
naprezanje je onaj dio ukupnog naprezanja (totalnog) kojeg prenosi skelet tla.

razina
podzemne vode
Nh
z u
h
Nv u
Element tla "A" uređaj za mjerenje
pornog tlaka
(a) (b) (c)

Slika 6.16 Uzgon u tlu


Na slici 6.16 je prikazan element A, ugrađen u tlo zasićeno vodom. Okomito
na svaku ravninu elementa A u tlu djeluje totalno naprezanje σ i porni tlak u vodi
u . Pojam efektivnog naprezanja definira se kao razlika između totalnog naprezanja
σ i pornog tlaka u :
σ' = σ - u (6.8)

pa je:

σ′v = σ v − u
σ′h = σ h − u } jednadžba efektivnih naprezanja (6.9)

Mjeriti se mogu samo totalna naprezanja i pritisci u pornoj vodi, dok je efektivno
naprezanje izvedena veličina i izravno nije mjerljiva.

Zbog svoje važnosti u mehanici tla, bilo je pokušaja da se ono ispita teoretski.
Ti pokušaji nailaze na poteškoće kad se sile među česticama žele izraziti u obliku
naprezanja. Ako se prouči Terzaghieva formulacija iz 1936. godine, on efektivnim
naprezanjima nije dao nikakvo drugo fizikalno značenje do onoga da je njegov
korijen u čvrstim česticama tla, te da je princip ograničen na sve mjerljive učinke.
Očito je da je Terzaghi gledao na taj princip kao radnu hipotezu, dovoljno točnu za
praktične potrebe.

Mada većina knjiga iz mehanike tla razmatra valjanost principa i značenja


efektivnih naprezanja preko analize dodirnih sila među česticama tla, stvarno nema
potrebe da se to čini, pogotovo što potrebne pretpostavke nisu uvijek poduprte
eksperimentalnim opažanjima.

86 Mehanika tla
Dva primjera mogu slikovito prikazati značenje efektivnih naprezanja.

a) pad razine vode b)


σ
u jezeru
σ σ

sloj standardno
stišljivog tla σ

Slika 6.17 Promjena totalnih naprezanja bez utjecaja na tlo


Na primjeru sa slike 6.17(a) neće doći do slijeganja sloja pri sniženju razine
vode u jezeru, jer će u tom sloju smanjenje pornog tlaka biti jednako smanjenju
totalnog naprezanja, tj. efektivno će naprezanje ostati nepromijenjeno. U primjeru
sa slike 6.17(b) uzorak zasićenog tla, obavijen nepropusnom membranom, neće se
deformirati pri opterećenju jednolikim pritiskom, jer će zbog nestišljivosti vode
porni pritisak u narasti za istu veličinu, tj. efektivno naprezanje će ostati
nepromijenjeno.

6.4.2 Efektivno naprezanje u vodoravno uslojenom tlu u hidrostatskim


uvjetima

Pomoću definicije efektivnih naprezanja i oznaka na slici 6.18, može se napisati


jednadžba za uspravno naprezanje u vodoravno uslojenom tlu zasićenom vodom u
kojem nema tečenja .

Slika 6.18 Model za prikaz učinka vode u konceptu efektivnih naprezanja

Naprezanje u tlu 87
Ukupno naprezanje na dnu posude:
σ= ρsat*g*z+h*ρw*g (6.10)

Porni pritisak na dnu posude:


u=(z+h) *ρw*g (6.11)

Efektivno naprezanje: σ’= σ t –u, ili


σ’=ρsat*g*z+h*ρw*g –[(z+h) *ρw*g]
σ’= g*z*(ρsat-ρw) (6.12)

pa je
dσ' (z)
= (ρ sat − ρ w ) * g = γ ' (6.13)
dz

Izraz na desnoj strani jednadžbe 6.13 u literaturi je poznat kao uronjena prostorna
težina tla γ ’ . Iz izraza 6.13 može se izračunati efektivno naprezanje na bilo kojoj
dubini z u hidrostatskim uvjetima kao:
z z
σ' ( z ) = g ∫ (ρ sat − ρ w ) dz = ∫ γ ′(z ) dz (6.14)
0 0

Bez obzira na promjenu visine vode h iznad razine terena, efektivno geostatičko
naprezanje ostaje nepromijenjeno. Promjena nastaje tek onda ako razina vode
padne ispod površine tla. U tom se slučaju smanjuju porni pritisci za razliku visine
između površine tla i razine (podzemne) vode.

Za uslojeno tlo pri proračunu efektivnih geostatičkih naprezanja, treba voditi


računa o odnosu razine podzemne vode i površine terena. Kada je razina podzemne
vode ispod površine terena, efektivno geostatičko naprezanje na dubini z iznosi:
n m
σ ' ( z ) = g ( ∑ ρ i * ∆z i + ∑ (ρsat i
− ρ w ) * ∆z i ) (6.15)
i =0 i = n +1

gdje u prvom članu ρ i znači gustoća tla iznad razine podzemne vode koje može ali
i ne mora biti potpuno zasićeno.

88 Mehanika tla
6.4.3 Efektivno naprezanje za opće stanje tečenja

Tečenje kroz tlo, izazvano razlikom potencijala, je trodimenzionalno. Za


potrebe geotehničkih ali i mnogih drugih proračuna svodi se najčešće na
dvodimenzionalan ili radijalan problem. Tečenje kroz tlo stvara potencijalno polje
koje u svakoj točki promatranog prostora ima određenu vrijednost potencijala. Uz
poznate rubne uvjete može se za svaku promatranu točku matematički odrediti
veličina potencijala. Za praktične primjene numerički se rezultati prikazuju
strujnim mrežama. Ako se raspolaže s ispravnom strujnom mrežom moguće je u
svakoj točki promatranog prostora odrediti dovoljno točno veličinu pornog tlaka.
Tada je uz poznatu gustoću tla moguće za svaku tako odabranu točku odrediti
veličinu efektivnog naprezanja prema izrazu (6.8).
Na slici 6.19 prikazana je strujna mreža za tipičnu geotehničku građevinu.

Razupora

∆A
∆l ∆Η
Η

Strujnice

Strujna cijev

Nepropusna podloga
Slika 6.19 Strujna mreža sa smjerovima tečenja vode, strujnicama i ekvipotencijalama
Za građevinu na slici 6.19 moguće je odrediti vrijednost efektivnog naprezanja
σ’ za svaku točku tla za koju je poznata geometrija, rubni uvjeti, strujna mreža i
gustoća tla.

6.4.4 Efektivno naprezanje u vodoravno uslojenom tlu u uvjetima uspravnog


tečenja kroz tlo i hidraulički slom

Ako se spremnik vode na slici 6.18 podigne za iznos ∆h dolazi do razlike


potencijala, povećanja pornog tlaka (porni nadpritisci) na dnu posude. Time se u
uzorku tla javlja potencijalno polje koje uzrokuje tečenje vode kroz tlo.

Naprezanje u tlu 89
Poznavajući rubne uvjete može se u svakoj točki uzorka odrediti porni nadpritisak
u a time i efektivno naprezanje σ’. Izraz za efektivno naprezanje dobiva oblik:
σ’= g*z*(ρsat-ρw)- ∆h*ρw*g (6.16)

Totalno naprezanja na dnu posude s uzorkom je ostalo isto ali se efektivno


naprezanje zbog povećanih pornih pritisaka smanjilo.
Ovo se isto događa u tlu desno od zagatne stjenke (strujanje prema gore) na sl.
6.19. U tom je dijelu tla došlo do povećanja pornog tlaka u odnosu na hidrostatsko
stanje i smanjenog efektivnog naprezanja. U području tečenja u smjeru
gravitacijskog polja dolazi do opadanja pornih pritisaka te su oni manji u odnosu
na one pri hidrostatskom stanju. Stoga s te strane zagatne stjenke dolazi do
povećanja efektivnih naprezanja u odnosu na hidrostatsko stanje. Ove vrijednost
treba uzeti u obzir pri proračunu opterećenja na potporne konstrukcije.

U potencijalnom polju prikazanom strujnom mrežom na slici 6.18, može se


∆h
odrediti hidraulički gradijent i = , za svaku točku u polju kao i protok q kroz
∆l
odabranu površinu ∆ A , ako je poznat koeficijent procjeđivanja k:
∆h
q = ∆A * k * (6.17)
∆l

Pri tom je ∆ h razlika piezometarskih visina između dvije promatrane točke a ∆ l


njihova međusobna udaljenost.

Posmična čvrstoća nekoherentnih materijala je proporcionalna veličini


efektivnih naprezanja te je ona jednaka nuli kada je efektivno naprezanje jednako
nuli. Proizlazi iz (6.16) da tlo gubi čvrstoću (počne kuhati) kada vrijedi da je σ’=0
pa slijedi:
g*z*(ρsat-ρw) = ∆h*ρw*g (6.18)

(ρsat − ρ w ) = ∆h ∗ ρ w
z

odnosno :
(ρsat-ρw)=ic*ρw (6.19)
ρsat. − ρ w
ic = (6.20)
ρw

Ovaj hidraulički gradijent i c naziva se kritični hidraulički gradijent. Pojava


kritičnog hidrauličkog gradijenta na plohi istjecanja vode iz tla u nekoherentnim
materijalima izaziva hidraulički slom tla . To je pojava iznošenja čestica iz tla i
širenje sloma u dubinu. Pojava je vrlo opasna u mnogim geotehničkim
konstrukcijama.

90 Mehanika tla
Iz tog je razloga u slučaju tečenja vode kroz tlo potrebno poznavati strujne
mreže iz kojih je moguće proračunati izlazne hidrauličke gradijente. Za izučavanje
mogućnosti pojave hidrauličkog sloma potrebno je izlazne gradijente usporediti s
kritičnim vrijednostima. Na slici 6.19 najveći će hidraulički gradijent biti uz
zagatnu stjenku na dnu građevne jame. To je mjesto na kojem je hidraulički
gradijent najveći zbog najkraćeg puta vode kroz tlo od 100% potencijala do 0%
potencijala.

Strujno polje mijenja efektivna naprezanja u području svoga djelovanja. Na


svakoj po volji odabranoj plohi unutar njegovog djelovanja može se odrediti uzgon
koji uvijek djeluje okomito na promatranu plohu. U točkama vodoravnih ravnina u
strujnom polju javiti će se različite vrijednosti pornih pritisaka i različite
vrijednosti efektivnih naprezanja.

6.5 DODATNO NAPREZANJE


6.5.1 Uvod

Dodatna naprezanja u tlu nastaju uglavnom zbog opterećenja ograničene


površine tla nekom građevinom (slika 6.20). Ovo opterećenje može ležati na
površini tla ili na nekoj relativno maloj dubini od površine.

P
σ0

B σ0=P/F
Df = 0 Df
Df je dubina temeljenja z B
F=B×L je površina temeljne plohe

temelj na površini temelj je na dubini manjoj


od širine temelja

Slika 6.20 Plitki temelji – opterećenje tla na ograničenoj površini


Ukoliko dodatno opterećenje ili promjena stanja naprezanja djeluje na velikoj
dubini, tada se govori o dubokim temeljima ili podzemnim građevinama, a što nije
predmet razmatranja u ovom poglavlju. Na površini terena najčešće leže razne
vrste nasipa (za prometnice ili platoe raznih namjena, te nasute brane), dok temelji
građevine najčešće leže ukopani u tlo za dubinu zamrzavanja, ili nešto dublje iz

Naprezanje u tlu 91
nekih drugih razloga (loše tlo, podrumske prostorije i sl.). Svaka ovakva
konstrukcija predaje tlu dodatno opterećenje od građevine koju takav temelj nosi.
Temelji mogu biti različitih oblika pa dodatno opterećenje može djelovati prema
rasprostiranju na više načina.

Kako je tlo heterogeno, uslojeno i anizotropno, to treba uvesti neke


pretpostavke, da bi se pojave nastale uslijed dodatnih opterećenja mogle
izračunati. Te su pretpostavke slijedeće:

tlo je: - neizmjeran poluprostor,;


- elastična sredina;
- linearno deformabilno;
- homogeno i izotropno.

6.5.2 Naprezanja u poluprostoru uslijed opterećenja na površini

Neka na površini terena postoji površina dimenzija B x L, izravno opterećena


jednoliko raspodijeljenim opterećenjem p. Može se pokazati, (slika 6.21), da će na
dubini z uslijed rasprostiranja opterećenja koje se po dubini širi pod kutom α, ovo isto
opterećenje, raspodijeljeno na veću površinu imati manji intenzitet.

Prema oznakama na slici 6.21 može se pisati za površinu na dubini z :


Az=(B+2*z*tgα)*(L+2*z*tgα) (6.22)

ili za naprezanje na dubini z


B∗L
σz = p < σ0 (6.23)
Az
B

B p
p
x
L ∆B
z
α
α
z
α
σzx

*t
2z
L+

B+2z*tgα σzx

Slika 6.21 Raspodjela dodatnih naprezanja u dubini uslijed opterećenja na ograničenoj


plohi na površini

92 Mehanika tla
U ravnini se može prikazati utjecaj opterećenja p jednoliko raspoređenog na temelj
širine B i njegov utjecaj na dubini z1 i z2. Ovo je prikazano na slici 6.22. Promotri li se
neku točku ispod temelja, uočava se da se po uspravnici kroz tu točku smanjuje
dodatno naprezanje po dubini, a isto tako da se naprezanje smanjuje s udaljavanjem od
središta temelja lijevo i desno u smjeru osi x.

Nanesu li se vrijednosti naprezanja ∆σ z na uspravnicu kroz temeljnu plohu,


dobije se dijagram dodatnih naprezanja u tlu po dubini z, u nekoj promatranoj
točki površine temelja LxB. Raspodjele naprezanja po dubini u točkama A i B
ispod temeljne plohe i C izvan opterećene površine, prikazane su na slici 6.23. U
točki C, koja se nalazi izvan temeljne plohe (BxL), također se javljaju dodatna
naprezanja od opterećenja na površini, što znači da će se tlo i u toj točki
deformirati u uspravnom smjeru, uslijed utjecaja dodatnog opterećenja na površini
BxL, iako na površini u samoj točki ne djeluje opterećenje.
B

p
C B A x

z1 B1

z2 ∆ σ1 ∆ σ1 > ∆σ2
jer je

∆σ2 B1 < B2
B2
x

z1
σ1C=0 σ1Β σ1Α

z2
z σ2C σ2Β σ2Α

Slika 6.22Raspodjela dodatnog naprezanja sa površine na dubini z

Naprezanje u tlu 93
B
B/2 B/2
p
x
C B A σz

z1 α

z2 α

Slika 6.23 Dodatno uspravno naprezanje u dubini ispod točaka temelja A, B i C


6.5.3 BOUSSINESQovo rješenje raspodjele naprezanja u poluprostoru uslijed
opterećenja koncentriranom silom na površini

Problem opisan u poglavlju 6.5.2 riješio je Boussinesq u 19. stoljeću


razmatrajući naprezanje u poluprostoru pod utjecajem koncentrirane sile na
površini. Izveo je jednadžbe za naprezanja prema oznakama na slici 6.24 uz
pretpostavku da je tlo bez vlastite težine, homogeno, izotropno i linearno
elastično.

P
x
ϕ
r
ϑ
R
z
σz
σϕ σr
σϑ

Slika 6.24 Naprezanja na dubini z uslijed djelovanja sile P na površini


Rješenje diferencijalnih jednadžbi ravnoteže za ovaj slučaj, u polarnim
koordinatama z, ϕ i ϑ, glasi:

P 3 z5 P 3
σz = ∗ ∗ = ∗ ∗ cos 5 ϑ (6.24)
z2 2π R 5 z 2 2π

P ⎡ 3z 3 r 2 (1 − 2ν )z 2 ⎤
σr = ⎢ − ⎥ (6.25)
z 2 ⎢⎣ 2πR 5 R (R + z ) ) ⎥⎦

94 Mehanika tla
σϕ =
P ⎡ z3

z2

(2ν − 1) ⎤ (6.26)
⎢ ⎥
2
z ⎣R 3
R (R + z ) 2π ⎦

P 3 z4 ∗ r
τ rz = ∗ ∗ ; τ ϕr = τ ϕz = 0 (6.27)
z 2 2π R 5
Pri tom su jedino uspravna naprezanja σ z i posmična naprezanja τ rz neovisni od
Poissonovog koeficijenta ν. U točki djelovanja sile P je σ z =∞, kao i sva ostala
naprezanja. Za daljnja razmatranja zanimljivo je uspravno naprezanje σ z koje se
može pisati u obliku:
P
σz = 2 * N B (6.28)
z
gdje je N B faktor raspodjele naprezanja u dubini uslijed djelovanja sile na površini
po Boussinesq-u. Pritom je:
3 1
NB = ∗ 5
(6.29)

⎡ ⎛ r ⎞ ⎤2
2
⎢1 + ⎜ ⎟ ⎥
⎢⎣ ⎝ z ⎠ ⎥⎦

Pomoću gornjeg izraza može se izračunati naprezanje uslijed djelovanja


koncentrirane sile u točkama vodoravnih presjeka na dubini z s kuglom promjera
D, tj. može se odrediti veličina i smjer djelovanja glavnog naprezanja.

ϑ
Dcosϑ σz ϑ
z σ
D σz
σ τrz
τrz

σD
r

Slika 6.25 Veličina i smjer glavnog naprezanja na vodoravnoj ravnini koja presijeca
kuglu promjera D uslijed djelovanja koncentrirane sile P na površini
Prema oznakama na slici 6.25 izlazi;

τ rz sin ϑ ∗ cos 4 ϑ
tgα = = = tgϑ (6.30)
σz cos 5 ϑ

σ = σ 2z + τ 2rz (6.31)

z = D ∗ cos 2 ϑ (6.32)

Naprezanje u tlu 95
P 3 cos 4 ϑ 3∗ P
σ= 2
∗ 4
= = [σ z ]D = σ D (6.33)
2πD cos ϑ 2πD 2

odnosno, glavno naprezanje na vodoravnoj ravnini koja presijeca kuglu promjera D


ima smjer u pravcu djelujuće sile na površini, a intenzitet jednak uspravnom
naprezanju σ D u točki na dubini D ispod točke djelovanja sile.

Ovo je važno zato jer se danas proračuni pomoću računala ponovo vraćaju na
Boussinesqovo rješenje.

11 21 31 41 x

Pni
ai σ0
σ
z1
y bn
ϑ z2

z3
σz
z4 (x , y, z )
z5

Slika 6.26 Proračun dodatnih naprezanja pomoću diskretnih površina


Ny Nx
σ z = ∑ ∑ σ z (in ) (6.34)
i =1 n =1

za x i y konstantne
Pni
σ0 = (6.35)
bn ∗ a i

B L
gdje je: b n = , ai = ; Nx, Nz,= broj diskretnih površina
Nx Ny

Podjelom temelja na niz malih površina, koje se svaku za sebe optereti


koncentriranom silom, dobije se osnovna mreže za proračun dodatnih naprezanja.
Ukupno se naprezanje dobiva zbrajanjem djelovanja svih sila sa podijeljene
površine u zadanim točkama uspravnice. Metoda je prikazana na slici 6.26.
Pomoću podjele površina mogu se izučavati i plohe s promjenjivim opterećenjem,
tako da se svaka pojedinačna površina optereti pripadajućim teretom - silom P i .

96 Mehanika tla
6.5.4 Rješenja za stvarne temelje na idealnom tlu

6.5.4.1 Kružna opterećena površina


Kako stvarni teret ne djeluje u točki već na nekoj površini, to se rješenje dobiva
integracijom Boussinesqueovog rješenja po odabranoj površini. Za stvaran slučaj
opterećenja kružne površine polumjera a izraz za dodatna naprezanja po dubini u
osi opterećene površine izgleda ovako:
2π a
p ∗ a 3 z5
σz = ∫ ∫ z 2 2π R 5 dϑ dr (6.36)
0 0

Integracijom se dobiva izraz:


σz = p ∗ Na (6.37)

pri čemu je:


1
Na = 1 − 3
(6.38)
⎡ ⎛a⎞ ⎤ 2 2

⎢1 + ⎜ ⎟ ⎥
⎣⎢ ⎝ z ⎠ ⎦⎥

Bitna razlika između Boussinesqovog i rješenja za stvarno opterećenje dešava


se na površini dodira temelja i tla. Dok je kod Boussinesqa, zbog točkastog
djelovanja sile, naprezanje beskonačno veliko, dotle temelj na tlo predaje dodirni
pritisak σ 0 na neku konačnu površinu.

P
σ = p; p=P/(B*L)
z=0
σz
B
σz Boussinesque-ovo rješenje
P
za silu P u točki z=0 slijedi σ=
z ∼ 3B
σz stvarna raspodjela naprezanja
(p )
za dodirni pritisak p=P/(B*L)
na plohi širine B u ravnini z=0
σz = σz
z (p ) P

Slika 6.27 Usporedba Boussinesq ovog rješenja i rješenja za temelj širine B (Nonveiller
1979.)
Na slici 6.27 prikazana je kvalitativno ova razlika za središnju točku nekog
stvarnog temelja. Krivulje će se sresti na dubini z ≈ 3B.

Naprezanje u tlu 97
6.5.4.2 Rješenje za beskonačnu traku jednoliko opterećenu
Za takav se slučaj može pokazati u elastičnoj sredini da veličina glavnih
naprezanja prema slici 6.28 iznosi :
p
σ1 = ∗ (β + sin β) (6.39)
π
p
σ3 = (β − sin β) (6.40)
π
p
τmax = sin β (6.41)
π

τ p p
p π β π sinβ
A A'
α σx
β
σ
σ1 α 2α
σ3 τxz

σz

Slika 6.28 Naprezanje u dubini ispod beskonačne trake opterećene neprekinutim


jednolikim opterećenjem
Pomoću Mohrove kružnice (slika 6.28) se može odrediti vrijednosti uspravnog
naprezanja σ z , vodoravnog naprezanja σ x i posmičnog naprezanja τ xz kako slijedi:
p
σz = (β + sin β ∗ cos 2α ) (6.42)
π
p
σx = (β − sin β ∗ cos 2α ) (6.43)
π
p
τ xz = τ max sin 2α = sin β ∗ sin 2α (6.44)
π

Pri tom je uočljivo da kada je kut α=0, tada je to naprezanje po uspravnici u osi
temelja. Ono je jednako većem glavnom naprezanju σ 1 . Iz toga se može odrediti
koliki je smjer i intenzitet glavnih naprezanja σ na bilo kojem presjeku promatrane
kružnice s vodoravnom ravninom, koja presijeca kuglu određenog promjera, a koja
prolazi kroz rubne točke opterećene površine.

98 Mehanika tla
6.5.4.3 Rješenje za pravokutnu površinu jednoliko opterećenu
Na način sličan onome za traku, razmatrana su i dodatna naprezanja u tlu ispod
pravokutne površine opterećene jednoliko raspodijeljenim opterećenjem. Ovim se
bavilo više autora. Za proračun dodatnih uspravnih naprezanja ispod jednog ugla
tako opterećene površine (slika 6.29) postoji analitičko rješenje (jednadžba 6.48).
Za svakodnevnu je praksu konstruiran dijagram (Newmark, 1942.; Steinbrenner
1934.) kao familija krivulja za razne vrijednosti odnosa "m" i "n". Analitičko
rješenje za utjecajni faktor N je funkcija odnosa dužine i širine temelja i glasi
prema Newmarku (1935.):

1 ⎛⎜ 2mn m 2 + n 2 + 1 m2 + n 2 + 2 2mn m 2 + n 2 + 1 ⎞⎟
NN = ∗ ∗ 2 + tg −1 2 (6.45)
4π ⎜ m + n + m n + 1 m + n + 1
2 2 2 2 2
m + n 2
− m 2 2
n + 1 ⎟
⎝ ⎠
B L
pri čemu je: m= , a n = , a dodatno naprezanje na dubini z iznosi:
z z
∆σ z = p ∗ N N (6.46)

Za navedeno rješenje vrijede oznake sa slike 6.29


a) b)
L=nz
p B2 L1

B=mz L2 II I B1 B1 B
C
C L3 III IV B4
z A B3 L4
σz L

Slika 6.29 Opterećena površina i točka u kojoj se dobije vrijednost dodatnog uspravnog
naprezanja po Newmarku
Kod ove metode vrijedi zbrajanje dobivenih vrijednosti za sve točke osim za
točke u uglovima za koje je rješenje izravno. Za točku unutar temelja dimenzija B
x L (na pr. točka C , slika 6.29 ) vrijedi da je:
IV
σ zB = ∑ σ zi (6.47)
i=I

Za točku izvan opterećenog područja omeđenog površinom L 1 x B 1 (na pr. A )


vrijedi da je:
σzA = σz ( BxL) − σz ( II + III) − σz ( III+ IV ) + σz ( III) (6.48)

Ovu je metodu iskoristio M. Kany, koji je ustanovio da pri deformaciji krutog


temelja na elastičnoj podlozi i potpuno savitljivog temelja na elastičnoj podlozi, uz
sve ostale identične uvjete, postoje četiri točke, koje će se u oba slučaja slegnuti
za isti iznos. On je te točke nazvao karakteristične točke , a položaj im je prema
slici 6.30. Za tako odabranu točku Kany je proračunao vrijednost utjecajnog

Naprezanje u tlu 99
faktora N K za razne odnose L/B i razne odnose dubine z i širine temelja B.
Vrijednosti je dao tabelarno i u obliku dijagrama sa familijom krivulja za L/B.

slijeganje kruti temelj


karakteristične savitljivi temelj
L
točke

0,74 B B 0,87 B

0,74 L
0,87 L

Slika 6.30 Položaj karakteristične točke prema Kany-u


Na slici 6.31 prikazane su izobare naprezanja σ z ispod beskonačne trake i
kvadratične površine iste širine B za Boussinesqueovo rješenje, opterećene istim
jednoliko raspoređenim opterećenjem p.

B B
p p

0,8p 0,8p
0,6p 0,6p
B
0,4p
0,4p
traka 0,2p
2B

kvadrat
0,2p 3B
z

Slika 6.31 Izobare naprezanja po dubini ispod temelja, Boussinesqueovo rješenje


Uočljiv je utjecaj dužine trake na produbljenje utjecaja dodatnih naprezanja u
tlu. Ovaj učinak treba uzeti u obzir kod dimenzioniranja i oblikovanja temelja.
Kako je teoretski odnos σ z /p, gdje je p dodirni pritisak na plohi temelj – tlo, sličan
za temelje različitih širina, to je jasno da će veći temelj imati odgovarajuće dublji
utjecaj. I ovo je činjenica o kojoj treba voditi računa pri dimenzioniranju temelja.
Realniju sliku daju rješenja Froelicha sa modulom elastičnosti koji raste sa
dubinom i Westergaarda koji pretpostavlja da nema bočne deformacije.

Postoje metode proračuna dodatnih naprezanja ispod višekutne površine


(Trauner 1982.) što omogućava proračune za nepravilne oblike temelja.

Primjenom računala vraća se proračun ponovo izvornoj Boussinesqueovoj


teoriji a riješen je i problem proračuna po jednoj od prikazanih metoda izravno

100 Mehanika tla


proračunavajući utjecajni faktor za odabrani oblik temelja i odabranu dubinu. Iz
tih se razloga tabele i dijagrami ne prilažu. Pri upotrebi računala nema zapreke
primijeniti teorije sa promjenjivim vrijednostima modula elastičnosti i
Poissonovog koeficijenta.

6.5.4.4 Rješenja za nejednolike raspodjele opterećenja


U literaturi se mogu naći dijagrami i tablice za proračun dodatnih naprezanja
ispod određene točke tako opterećenih površina. Najčešće su to trokutasta i
trapezna opterećenja na površini terena, a koriste se za potrebe proračuna dodatnih
naprezanja uslijed opterećenja tla nasipima. Dijagrami i ovdje sadrže familije
krivulja za razne odnose L/B i različite nagibe kosina.

6.5.4.5 Rješenja za realno tlo


Sve naprijed navedeno vrijedi za homogeni, izotropni poluprostor, a što nije
slučaj s tlom. U tom se području pokazalo da kod uslojenog tla ima znatnih
odstupanja u raspodjeli dodatnih naprezanja u ovisnosti o odnosu deformacijskih
svojstava u dva međusobno okomita smjera u jednom sloju ili uslijed ojačanja tla s
dubinom u odnosu na teoretska rješenja.

Rješenja se danas traže u području teorije elastičnosti i plastičnosti, najčešće


kombinirano, ovisno o veličini deformacije i razini naprezanja, a kao alat
upotrebljavaju se numeričke metode. Pri tom je moguće ugraditi nelinearno
ponašanje tla, uslojenost s anizotropijom, i slično ovisno o odabranoj metodi i
razvijenosti raspoloživog softwear-a. Kako proračun dodatnih naprezanja u tlu
služi kao početni korak u proračunu deformacija tla u polju promijenjenih
naponskih stanja, to na problem treba gledati s te strane i povezati ga se računom
slijeganja.

6.5.4.6 Vodoravna komponenta dodatnog naprezanja


Iz naprijed pokazanog dade se zaključiti da teorija elastičnosti daje rješenja i za
vodoravnu komponentu dodatnog naprezanja. Ona po Boussinesqueovom rješenju
međutim zavisi o Poissonovom koeficijentu ν koji je za tlo vrlo teško precizno
utvrditi. S druge strane ovdje se mogu koristiti svojstva Mohrovih kružnica za
određivanje vodoravnih naprezanja ako su poznata glavna naprezanja i ravnina
njihovog djelovanja. Vodoravna su naprezanja rjeđe potrebna i to samo za neke
posebne proračune.

Današnje numeričke metode u svakom slučaju zahtijevaju zadavanje pa prema


tome i poznavanje vrijednosti Poissonovog koeficijenta ν, te se proces istraživanja
u geomehanici vraća na tehnologije određivanja parametara tla koji su
mnogostruko manje precizni od mogućnosti numeričkih proračuna .

Naprezanje u tlu 101


6.6 PROMJENA PORNOG TLAKA USLIJED DODATNIH NAPREZANJA

Usvajajući koncept efektivnih naprezanja i promjenu totalnih naprezanja u tlu


uslijed opterećenja na površini, može se zaključiti da će u sloju tla u trenutku
nanošenja opterećenja doći do pojave povećanog pornog tlaka.

Različito će se pritom ponašati nezasićeno tlo i potpuno zasićeno tlo, a različiti


će biti i učinci u jako propusnim i slabo propusnim tlima.

U nekoherentnim materijalima velike propusnosti, neće doći do zaostajanja


disipacije (smanjenja) pornog tlaka u odnosu na brzinu nanošenja opterećenja.
Brzina istjecanja vode iz područja viših potencijala u područja nižih potencijala je
tako velika da može pratiti brzinu promjene totalnih naprezanja. Iz tog razloga kod
takvih materijala nema razlike između totalnih i efektivnih dodatnih naprezanja.

Za slučaj slabo propusnih nepotpuno zasićenih materijala Bishop (1955) je dao


opći izraz:
σ′=σ−[ua−χ(ua−uw)] (6.49)

gdje je χ parametar ovisan o stupnju zasićenja S r .

Prema tome je za suho tlo (χ=0 i Sr =0) σ′=σ−u a , gdje je u a atmosferski pritisak.

Za potpuno zasićeno tlo (χ=1 i S r =1) vrijedi da je σ′=σ−u w , gdje je u w tlak u


pornoj vodi.

Za među vrijednosti stupnja zasićenja S r , vrijednosti parametra χ ovise o udjelu


zraka u porama kao i o tome dali se zrak nalazi u mjehurićima okružen vodom, što
ima manji utjecaj, ili zrak neprekinuto ispunjava dio prostora pora u tlu, što ima
veći utjecaj.

Određivanje efektivnih naprezanja u nepotpuno zasićenom tlu nije jednostavno. Za sva


zasićenja blizu potpunog (Sr ≥ 90%) može se za inženjerske potrebe računati s vrijednošću
χ=1 tj. da je efektivno naprezanje jednako σ′=σ−uw.

Kako se porni tlak vremenom mijenja i u vrlo malo propusnim materijalima, to


je u posebnim geotehničkim proračunima potrebno poznavati koeficijente pornog
tlaka. Oni izražavaju odnos vrijednosti promjene pornog tlaka uslijed promjene
totalnog naprezanja: ∆u/δσ. Različiti su za različite uvjete naprezanja (jednoosno,
hidrostatsko, troosno).

102 Mehanika tla


7 DEFORMACIJSKA SVOJSTVA TLA
Tlo se u svojoj geološkoj prošlosti sleglo uslijed vlastite težine i postiglo
određeni porozitet. Neka su tla u geološkoj prošlosti bila i pod većim opterećenjem
nego što su danas. Mogla su biti pod ledenjacima koji su se otopili ili je površina
tla erodirana te je danas nadsloj iznad promatrane točke manji nego što je bio u
geološkoj prošlosti. Ona tla koja nikada nisu bila pod većim opterećenjem nego što
su danas su, normalno konsolidirana tla dok su tla koja su bila nekad pod većim
pritiscima nego što su danas, prekonsolidirana tla . Uz sve ostale jednake
parametre ova se tla pod dodatnim opterećenjima različito ponašaju.
Dodatna naprezanja izazvati će dodatne deformacije u tlu koje će se očitovati
kao slijeganja površine tla ispod i oko temelja. U poglavlju 6 prikazan je način
određivanja naprezanja u tlu. Da bi se slijeganje moglo izračunati, potrebno je
poznavati deformacijska svojstva tla. Uvažavajući da je tlo anizotropno,
heterogeno i nije linearno elastično, proračun slijeganja nije jednostavan. Da bi se
uopće mogao provesti potrebno je odabrati pogodni model tla i uz njegovu pomoć
odabrati najprikladnije deformacijsko svojstvo tla za određeni tip proračuna.
Mijenja li se stanje naprezanja nekog materijala on se deformira. Poznato je iz
mehanike kontinuuma, da se i naprezanje i deformacija u jednoj točci materijala,
mogu opisati skupom od šest skalarnih veličina, koje čine komponente tenzora tog
naprezanja ili deformacije u nekom koordinatnom sustavu. Funkcionalna veza
između naprezanja i deformacija opisuje ponašanje tog materijala. Takve
funkcionalne veze mogu biti još ovisne o vremenu, temperaturi, itd.
Tlo je takav materijal kod kojeg su te funkcionalne veze vrlo složene i, što čini
problem još težim, ovisne o vrsti tla. S druge strane suvremena geotehnička praksa
zahtijeva što bolje procjene deformacija u tlu koje nastaju različitim zahvatima, a
posebno što bolje procjene stabilnosti tla kao problema mogućih vrlo velikih,
obično katastrofalnih, deformacija.
U nedostatku jednog jedinstvenog pristupa problemu određivanja deformacija i
stabilnosti tla, klasična geotehnička praksa razvila je u okviru tehnoloških,
materijalnih i drugih ograničenja niz laboratorijskih i terenskih; izravnih i
neizravnih postupaka, kojima se određuju pojedini vidovi mehaničkog ponašanja
tla primjereni pojedinim vrstama problema. Danas se proračuni približavaju
jedinstvenom pristupu primjenom numeričkih metoda koje omogućavaju
međudjelovanje promjene deformacijskih svojstava ovisno o razini naprezanja i
kriterija loma. Goleme numeričke mogućnosti i primjena računala uvjetuju da
postupci proračuna postaju složeniji i zahtjevniji, a podaci o svojstvima tla ne
mogu svojom točnošću ni približno pratiti mogućnosti proračuna.

Deformaciona svojstva tla 103


7.1 MODELI TLA

Ponašanje tla pri deformaciji opisano je u literaturi i potkrijepljeno nizom


rezultata laboratorijskih i terenskih ispitivanja. Rezultati ovise o stanju naprezanja
i stanju deformacija pri pokusu. Pri tom treba imati na umu da su laboratorijski
rezultati dobiveni na malim uzorcima, dok su rezultati terenskih ispitivanja nešto
bliži stvarnosti. Razvojem uređaja za ispitivanja dolazi se do novih saznanja u
modeliranju tla, a što omogućava rezultate proračuna bliže stvarnom ponašanju tla
pri prijelazu iz primarnog u sekundarno stanje naprezanja.

Nonveiller (1979) daje nekoliko modela tla kako je prikazano u tabeli 7.1.

Tabela 7.1 Modeli tla


br. NAP.-
FIZIKALNI MATEM. MODEL NAZIV MODELA
DEFORM.
MODEL
KRIVULJA
σ IDEALNO
1 T ELASTIČNI MODEL
σ = E∗ε
ε (teorija elastičnosti)

σ W KRUTO IDEALNO
2 0<σ<σ 0 ⇒ ε=0 PLASTIČAN MODEL
T
σ0 σ=σ 0 ⇒ ε>0 (ČISTO TRENJE)
ε
(teorija plastičnosti)
W
3 σ 0<σ<σ 0 ⇒ ε=0 KRUTI MODEL SA
T σ=σ 0 ±E 1 *ε ⇒ ε>0 OČVRŠĆIVANJEM
σ0
ε ILI
OMEKŠAVANJEM

σ W
4 σ<σ 0 ⇒ ε<ε 0 ELASTIČAN
T
σ0 σ=σ 0 ⇒ ε>0 IDEALNO
ε PLASTIČAN MODEL
ε0

σ W
5 σ<σ 0 ; ε= σ/Ε< ε 0 ELASTIČAN
σ0 T MODEL SA
σ<σ 0 ;
ε OČVRŠĆIVANJEM
σ=σ 0 ±E 1 *(ε− ε 0 )
ε0 ILI
OMEKŠAVANJEM

104 Mehanika tla


Novija istraživanja pokazala su veliku složenost ponašanja tla i tamo gdje su
klasični pokusi pokazivali jednostavne, linearne veze kao na pr. kod krutih i
prekonsolidiranih glina.

Veze između naprezanja i deformacija, temeljem istraživanja u posljednjih


dvadesetak godina, prikazuju se konstitutivnim jednadžbama. One služe za
numeričku simulaciju međudjelovanja tla i konstrukcije. Zbog jednostavnosti i
mogućnosti dobrog određivanja parametara tla, danas se najčešće koriste: Linearno
elastični model (1 iz tabele 7.1), Duncan-Chang model (nelinearna ovisnost
naprezanja i deformacija), Linearno elastični-idealno plastični model (4 iz tabele
7.1) i CamClay i modificirani CamClay modeli (elastoplastični modeli s plastičnim
očvršćivanjem). Svaki od ovih modela primjenjuje se za određene potrebe,
ponekad i više jednadžbi za istu vrstu tla ovisno o slučaju koji se istražuje. Svaki
ima neke prednosti i mane.

Na slici 7.1 prikazano je nekoliko rezultata laboratorijskih i terenskih


ispitivanja za istu vrstu tla, iz kojih se vidi kako oblici krivulja ovise o stanju
naprezanja odnosno o stanju deformacija.

σ troosni pokus u
hidrostatskim uvjetima

1 edometarski pokus

slom

3
troosni pokus i
pokus probnom pločom
ε

Slika 7.1 Deformacijske krivulje za neke laboratorijske pokuse i ispitivanje probnom


pločom (Withman &Lambe, 1979)
Sa slike 7.1 vidi se da tlo u nekim (hidrostatskim) uvjetima stanja naprezanja
pokazuje svojstvo očvršćivanjem (1 i 2), a u drugim (slobodno bočno širenje)
omekšavanja (3). Kako pri hidrostatskom stanju naprezanja nema posmičnih
naprezanja, a jedino ona izazivaju slom u tlu, to u uvjetima naprezanja blizu
hidrostatskim i ne može doći do sloma te tlo mora pokazivati svojstva
očvršćivanja. U prirodi bez obzira na odabrane model, dolazi do sloma u tlu i to je
ono o čemu pri svim ispitivanjima i proračunima treba voditi računa. Elastično
ponašanje svojstveno je samo u području malih naprezanja ali se i to saznanje
danas mijenja. Preciznim ispitivanjima na krutim glinama u području malih
naprezanja pojavljuju se nove teorije bitno različite od dosad korištenih.

Tabela 7.2 pokazuje vrste laboratorijskih pokusa kojima se određuju


deformacijska svojstva tla.

Deformaciona svojstva tla 105


Tabela 7.2 Vrste laboratorijskih pokusa za ispitivanje deformacijskih svojstava tla
(prema Withman i/Lambe)

POKUS IZOTROPNA EDOMETARSKO TROOSNO ČISTO


KOMPRESIJA ISPITIVANJE ISPITIVANJE SMICANJE

σ0 σz ∆σ0
σ0 N
OSNOVNI
UVJETI

σ0 σ0 σ0 σ0
T T
σ0
σ ∆σ0 N
σ1 =σ2 0 =σ3 σz σ0 konst.;∆σ0 raste
primarno distorzija ali i
zapreminska s
DEFORMACIJE

zapreminska zapreminska ali s nešto


distorzijom
nešto distorzije zapreminske
TIP
NAPREZANJA

q q q q
K1
TRAG

K0
K0
K1 p K0
β p K1 p p

za izučavanje za vrlo najčešći način jednostavno


UPOTREBA

čistih jednostavne ispitivanja odnosa ispitivanje


zapreminskih slučajeve, opisuje naprezanja i smicanja
deformacija približno terenske deformacije
uvjete

Osim laboratorijskih pokusa postoji i niz ispitivanja na terenu koja kao


rezultate daju deformacijska svojstva tla. Neka od njih se koriste vrlo često kao na
pri. ispitivanje probnom pločom . Razne vrste presiometara i dilatometara kao i
penetracije daju izravne podatke ili podatke pomoću kojih se empirijskim ili
poluempirijskim jednadžbama mogu procijeniti deformacijska svojstva tla.

Za primjere laboratorijskih ispitivanja moguće je na jednom crtežu (slika 7.2)


prikazati kvalitativni odnos krivulja naprezanje-deformacija da bi se vidjelo koliko
je pojedini model iz tabele 7.1 sličan prirodnom ponašanju tla pri promjeni
naprezanja.

106 Mehanika tla


τ
linearno elastični model

idealno plastični model


τ
područje
τ radnih uzorak tla
2 naprezanja (stvarno ponašanje)
τ
5 δ

Slika 7.2 Usporedba modela i stvarnog ponašanja tla pri laboratorijskom ispitivanju
Ovisno o stanju naprezanja i načinu nanošenja opterećenja moguće je definirati
nekoliko vrsta deformacija.
ε x ⇒ relativna tlačna deformacija u smjeru osi u kojoj djeluje sila;

L-∆L ∆L
P P ∆L ∂u x
εx = =
x L ∂x
L

Slika 7.3 Linearna deformacija štapa opterećenog silom P


τxy
γ xy ⇒ jedinična posmična deformacija u ravnini
γxy
∂u x ∂u y
γ xy = +
∂y ∂x
τxy

Slika 7.4 Posmična deformacija


σ1
σ1= σ3 ∆V ∆V
εv = ⇒jedinična zapreminska
V
deformacija
σ3 V σ3
ε v = ε x + ε y + εz
∆V
σ1

Slika 7.5 Zapreminska deformacija


Deformacije u tlu nastaju uslijed međusobnog pomicanja čestica pod utjecajem
dodatnih naprezanja.

Deformaciona svojstva tla 107


Za poseban slučaj ravninskog stanja deformacija, mogu se deformacije prikazati
Mohrovim kružnicama. Koristiti će se dva pojma vezana za deformacije koje treba
pobliže definirati.

To su zapreminska i distorziona komponenta deformacije. Ovi pojmovi pobliže


su određeni na slici 7.6

σ1 p q

σ3 σ3 p p q q početni oblik
= +
deformirani oblik

σ1 p q

deformacija = zapreminska deformacija + distorziona deformacija


(zadržan oblik) (zadržana zapremina)
Slika 7.6 Zapreminska i distorziona komponenta deformacije
Jedan od razloga pogodnosti definiranja zapreminske i distorzione deformacije
je u prirodi nastanka deformacije u vodom potpuno zasićenom tlu. Naime,
zapreminska deformacija u potpuno zasićenom tlu može nastati samo istiskivanjem
vode iz pora. Zbog vremena potrebnog da voda bude istisnuta iz pora, takva se
deformacija ne može ostvariti trenutno s promjenom totalnog naprezanja, već je za
nju potrebno određeno vrijeme. Taj se vremenski proces naziva konsolidacija . S
druge strane, distorziona deformacija može nastati trenutno s promjenom
opterećenja jer se događa uz nepromijenjenu zapreminu i ne zahtjeva istiskivanje
vode iz pora. Kao primjer može poslužiti slijeganje temelja u vodom zasićenom
glinovitom (slabo propusnom) tlu. Prilikom opterećenja temelja dolazi do
slijeganja čiji se jedan dio ostvari trenutno (uzrokovan distorzionim
deformacijama tla pri stalnoj zapremini), a drugi kroz duže vremensko razdoblje
(konsolidacija izazvana istiskivanjem dijela vode iz tla i ostvarenje zapreminskih
deformacija).

Za proračune u kojima se izučavaju male deformacije (slijeganja), moguće je


koristiti elastičan model jer su radna naprezanja daleko ispod čvrstoće tla (slika
7.2). To je jedan od najjednostavnijih modela tla u kojem su naprezanja izravno
proporcionalna deformacijama. Konstante proporcionalnosti su Youngov modul E i
Poissonov koeficijent ν. Naprezanja i deformacije povezani su sljedećim izrazom
za rotacijsko simetrični i ravninski slučaj deformacija:

108 Mehanika tla


⎧ σX ⎫ ⎡1 − ν ν ν 0 ⎤⎧ ε ⎫
⎪σ ⎪ ⎢ ν 1 − ν ν 0 ⎥⎪ x ⎪
⎪ Y⎪ E ⎢ ⎥⎪ ε y ⎪
⎨ ⎬= ⎢ ν ν − ν ⎥⎨ ε ⎬ (7.1)
⎪ σ Z ⎪ (1 + ν )(1 − 2ν ) ⎢
1 0
1 − 2ν ⎥ ⎪ z ⎪
⎪⎩τ XY ⎪⎭ ⎢ 0 0 0 ⎥ ⎪γ ⎪
⎣ 2 ⎦ ⎩ xy ⎭

U dvodimenzionalnoj analizi ravninskog stanja deformacija, εz jednak je nuli.

Kada se ν približava vrijednosti 0,5, član (1-2 ν )/2 približava se nuli, a član (1-
ν ) približava se ν . To znači da su naprezanja i deformacije izravno povezane
konstantom, koja predstavlja zapreminsku deformaciju.

Nadalje, član E/[(1+ ν )(l-2 ν )] teži prema beskonačnosti kada se (1-2v)


približava nuli. Fizikalno, to znači da zapreminska deformacija teži nuli kada se
Poissonov koeficijent ν približava vrijednosti 0.5.

Linearno elastični-idealno plastični model koristi se kod razmatranja


posmičnog sloma u tlu. Svojstvena krivulja naprezanje-deformacija, linearno
elastičnog-idealno plastičnog modela prikazana je na slici 7.7. Naprezanja su
izravno proporcionalna deformacijama sve dok se ne dosegne točka popuštanja. Iza
točke popuštanja krivulja naprezanje-deformacija je pravac usporedan s osi apscisa
(deformacija).

σ elastično plastično

1
ε

Slika 7.7 Linearno elastična-idealno plastična deformacijska krivulja


Na slici 7.7 je linearno elastičan-idealno plastičan model bez očvršćavanja.
Relativna deformacija se može podijeliti na elastičnu i idealno plastičnu
komponentu. Elastična komponenta ima svoju konstitutivnu jednadžbu gdje je
σ= C E (ε) . Pri tome je C E elastična konstanta sustava. Funkcija popuštanja
F=F( σ x , σ y , σ z , τ xy ), određena je svojstvom da je za F<0 naprezanje u zoni elastičnih
deformacija, a F=0 opisuje zakon čvrstoće. U geotehnici se za zakon popuštanja
najčešće koristi Mohr-Coulombov zakon.

Deformaciona svojstva tla 109


Ova se teorija najčešće koristi za razmatranja loma u tlu uslijed prekoračenja
čvrstoće na smicanje. Da bi se pokazalo kako su ovo vrlo grube aproksimacije, na
slici 7.8 su prikazane deformacijske krivulje pri razmatranju sloma u pijescima
istih svojstava, različite zbijenosti, a uspoređene su s krivuljom koja je rezultat
istog pokusa, ali s kuglama jednakog promjera.

σ1 − σ3 σ1 − σ3
σ3 σ3

zbijeno tlo

kotrljanje
bez utjecaja
naprezanja rahlo tlo rezidualna čvrstoća
na smicaanje
elastična ε
deformacija klizanje ε

kugle jednakog promjera; pijesak


koeficijent trenja f=0,2

Slika 7.8 Primjeri deformacijskih krivulja za nekoherentne materijale (Nonveiller 1979.)


Rahlo i zbijeno nekoherentno tlo istih granulometrijskih svojstava pokazati će
različita svojstva u istom pokusu i pri istim razinama naprezanja sve do točke kada
postiže kritični porozitet e c , ali to nastaje tek pri vrlo velikim deformacijama.

Nelinearni elastični model dobro opisuje ponašanje tla u mnogim slučajevima


(Duncan, Chang, 1970.). Model se prikazuje hiperbolom u sustavu [( σ 1 −σ 3 ), ε ], pri
čemu je ε osna deformacija. Model je prikazan na slici 7.9
σ1-σ3
Et
B 1

A Eur
1
Ei C
1
0 deformacija

Slika 7.9 Deformacijska krivulja za nelinearno elastični model


Na slici 7.10 prikazan je kvalitativni dijagram rezultata troosnog ispitivanja s
ponavljanim opterećenjem. Sličnost s nelinearno elastičnim modelom je očita te se
može zaključiti da je u području odgovarajućih radnih naprezanja ovaj model vrlo
prihvatljiv.

110 Mehanika tla


σ1-σ3

deformacija

Slika 7.10 Ponašanje uzorka pri ponavljanom troosnom opterećivanju (Whitman &
Lambe. 1979)
Elastični nelinearni model traži poznavanje:
− početnog modula elastičnosti, E i , za pretpostavku da je tlo u hidrostatskom
stanju naprezanja te da nema posmičnih deformacija, ( σ 1 −σ 3 =0). Modul je
ovisan o bočnom naprezanju σ 3 , modulskom broju opterećenja K L ,
atmosferskom pritisku p a i eksponentu n kojim se određuje utjecaj bočnog
pritiska na početni modul (Janbu 1963.).

n
⎛σ ⎞
E i = K L p a ⎜⎜ 3 ⎟⎟ (7.2)
⎝ pa ⎠

Za n=1, E i ∼σ 3 ; za n=0, E i ≠ f( σ 3 ).

− tangentnog modula, E t , koji ovisi o nizu čimbenika. Opisuje ponašanje tla pri
promjeni stanja naprezanja duž putanje na krivulji sa slike 7.9 pri porastu
deformacija. Određen je kao funkcija ( σ 1 −σ 3 ) i bočnog naprezanja σ 3 preko
izraza:

⎡ R (σ − σ 3 )(1 − sin ϕ) ⎤
2
E t = ⎢1 − f 1 ⎥ Ei (7.3)
⎣ 2c(cos ϕ) + 2σ 3 sin ϕ ⎦

Uočljivo je da u model ulaze vrijednosti parametara čvrstoće na smicanje:


kohezije, c i kuta unutarnjeg trenja ϕ , a član R f je veza asimptote hiperbole i
čvrstoće na smicanje. Vrijednost mu je između 0.75 i 1.0.

− modula pri ponavljanim opterećenjima, E ur , istog je oblika kao i početni


modul s modulskim brojem K ur koji odgovara promatranom trenutku
promjene stanja naprezanja.

− Poissonov koeficijent, ν, kod ovog modela može se uzeti kao konstanta ili
se može izračunati iz volumenskog modula B koji je dan izrazom:

Deformaciona svojstva tla 111


m
⎛σ ⎞
B m = K b p a ⎜⎜ 3 ⎟
⎟ (7.4)
⎝ pa ⎠

veza između ovog modula i Poissonovog koeficijenta je slijedeća:


E
Bm = (7.5)
3(1 − 2ν )

Model odgovara rezultatima troosnog ispitivanja i ispitivanja probnom pločom.


Najnovija istraživanja za statičke uvjete vrše se u području malih deformacija
naročito za posmične deformacije i odgovarajuće module. Istraživanja su
ograničena postojećim mjernim instrumentarijem (Szavits-Nossan, Kovačević
1994).

7.2 ODREĐIVANJE DEFORMACIJSKIH SVOJSTAVA TLA


Određivanje deformacijskih svojstava tla vrlo je složeno. Tome ima više
razloga od kojih su najvažniji:

- pod kategorijom "tlo" podrazumijeva se čitav niz različitih materijala,


- tlo je porozni materijal (skelet, voda, zrak),
- ponašanje svakog konkretnog tla je izrazito nelinearno,
- ponašanje svakog konkretnog tla je anizotropno,
- postojeće tehnološke mogućnosti određivanja deformacijskih svojstava
vrlo su ograničene, a postojeća ispitivanja skupa,
- dobivanje neporemećenih uzoraka tla vrlo je skupo, a za određene
kategorije tla i danas neriješena tehnološka poteškoća,
- temeljno tlo redovito je heterogeno što u pojedinom geotehničkom
zadatku ističe poteškoću odabira reprezentativnih uzoraka tla za
ispitivanje,
- svaki geotehnički zahvat je zadatak za sebe, kako zbog svojstava samog
zahvata, tako i jedinstvenih svojstava tla lokacije.
Već ovaj kratki i nepotpuni popis osnovnih poteškoća upućuje na to da treba
optimalizirati i ekonomizirati istražne radove, te da je inženjer redovito doveden u
situaciju da uz minimalna sredstva dođe do maksimuma podataka uz obilato
korištenje iskustva, tzv. "inženjerske procjene". U takvoj situaciji geotehnička
praksa razvila je tri osnovna tipa laboratorijskih naprava za određivanje pojedinih
vrsta deformacijskih svojstava tla. To su edometar, uređaj za direktno smicanje i
troosni uređaj. Iz istih razloga, ti uređaji se koriste u praksi tako, da se u njima tlo
podvrgava uvjetima što sličnijim onima kojima će tlo biti podvrgnuto prilikom
zahvata u tlu.

112 Mehanika tla


U daljnjem tekstu će se opisati osnovna svojstva tih uređaja, te tipična
ponašanja tla u njima.
Deformacije tla uslijed dodatnih naprezanja ovise o:
1. sastavu tla;
2. porozitetu e;
3. vlažnosti w;
4. zasićenosti S r ;
5. prethodnim stanjima naprezanja u tlu σ 0 ;
6. načinu na koji se nanosi dodatno opterećenje ∆σ ;
7. uvjetima deformacije.

Najčešće se, uz laboratorijska i terenska ispitivanja, primjenjuju rješenja koja


daje teorija elastičnosti. Za praktičnu, svakodnevnu primjenu u jednostavnim
slučajevima se nelinearne krivulje odnosa naprezanja i deformacija u tlu
lineariziraju. Tada se primjenjuje klasičan elastični model tla tj. Yung-ov modul
elastičnosti tla i Poissonov koeficijent. Ti parametri za tlo nisu konstante, kako je
to prethodno pokazano, međutim za određenu razinu naprezanja mogu približno
opisati svojstva tla. Za neku drugu razinu naprezanja treba primijeniti druge
vrijednosti Yung-ovog modula i Poissonovog koeficijenta. Dok se Yung-ov modul
može odrediti dosta jednostavno s postojećim laboratorijskim uređajima i nekim
terenskim pokusima, dotle je određivanje Poisson-ovog koeficijenta nešto
složenije i zahtjeva posebno za tu svrhu namijenjenu opremu. Kako je napomenuto
u poglavlju o modelima tla, i tamo se, iako se radi o mnogo suptilnijim metodama,
Poissonov koeficijent uzima kao konstantna vrijednost.

7.2.1 Veza modela tla i pokusa u laboratoriju i na terenu

Pokusi, o kojima će biti riječ, mogu biti laboratorijski, na malim,


neporemećenim uzorcima ili terenski, prilagođeni konkretnoj potrebi proračuna i
dimenzioniranja geotehničkih konstrukcija. Terenski pokusi izvode se u tlu pri
primarnom stanju naprezanja tj. u prirodnim uvjetima što je svakako bliže
stvarnosti od malih, vađenih i obrađivanih uzoraka.

Nije uvijek moguće dobiti dobar neporemećeni uzorak za laboratorijski pokus. I


to je jedan od razloga zašto se za potrebe ispitivanja takvih vrsta materijala razvila
vrlo različita terenska oprema od statičkog penetrometra do krilne sonde i
presiometra.

Deformaciona svojstva tla 113


Jednoosno naprezanje sa slobodnim bočnim širenjem. Naprezanje σ z djeluje
na elastično tijelo. Javlja se jednoosno stanje naprezanja i troosno stanje
deformacije. Valjak se bočno rasteže, te nastaje stanje kao na slici 7.11.
σz P
Z P εz = ⇒ σ z = ; A → poprečni presjek valjka
E A
ε x = ε y = − ν∗ ε z
ε x,y,z - deformacija u tri okomita smjera,
X
Y P E - Youngov modul elastičnosti,

ν - Poissonov koeficijent.
Slika 7.11 Deformacija elastičnog valjka
Odnos naprezanja i deformacija može se prikazati grafički u σ - ε dijagramu (sl.
7.9). Na slici 7.12 dano je jednostavno objašnjenje tangentnog i sekantnog modula,
koji se mnogo koristi u geotehničkim proračunima temeljem najjednostavnijeg,
edometarskog pokusa.

σ 1
Etangentni

Esekantni
1

Slika 7.12 Dijagram odnosa naprezanja i deformacija.


Odnos ∆σ / ∆ε je promjenjiv ovisno o odabranom odsječku naprezanja ili
deformacija. Iz ovoga se vidi da kod ovakvih odnosa postoji:
dσ ∆σ
- tangentni modul Et = i - sekantni modul Es =
dε ∆ε
Odnosi između naprezanja i deformacija mogu biti slijedeći:
σz
σ
εz E = z modul elastičnosti
Z εz
(kada je ε z elastična deformacija)

Y X
σz

Slika 7.13 Jednoosni pritisak sa slobodnim bočnim širenjem

114 Mehanika tla


Čisti posmik , nastaje kada je posmično naprezanje naneseno na elastično tijelo
(kocku). Javlja se pri pokusima čistog smicanja. Modul smika može se odrediti
geofizičkim metodama, analizom brzine širenja elastičnih valova. Ovo omogućava
dobivanje rezultata na terenu jer nije vezano na male uzorke.
τxy τxy
G=
γxy γ xy
τxy
τxy modul smika
(distorzioni modul)
τxy

Slika 7.14 Čisti posmik


Izotropno naprezanje javlja se pri hidrostatskom stanju naprezanja. Može se
proizvesti na uzorku u troosnom uređaju, nanošenjem tlaka u tekućini u ćeliji.
Služi za izučavanje zapreminskih deformacija tla. Javlja se troosno stanje
naprezanja i troosno stanje deformacija. Pojavljuje se u središnjim dijelovima
jezgri velikih brana na kraju građenja zbog spore disipacije pornog tlaka.
Odgovara elasto-plastičnom modelu s očvršćivanjem.
σ0 σ0
σ0 B=
3∗εz

modul zapreminske deformacije


σ0 σ 1 =σ 2 =σ 3 = σ 0 ; ε 1 =ε 2 =ε 3 = ε z
σ0
Slika 7.15 Hidrostatski pritisak (izotropno naprezanje)
Pritisak sa spriječenim bočnim širenjem približno opisuje stanje u tlu pri
djelovanju dodatnih naprezanja. Naprezanje je troosno, a deformacija jednoosna.
Smatra se da u području radnih naprezanja pri slijeganju pod dodatnim
opterećenjima ispod građevina u tlu, vodoravno geostatičko i dodatno naprezanje
sprječavaju bočnu deformaciju. To je razlog zašto se rezultati ovog pokusa najčešće
koriste za brze proračune slijeganja plitkih temelja.

σz σz
Mk = = E oed.
εz εz

modul stišljivosti

σz

Slika 7.16 Pritisak sa spriječenim bočnim širenjem

Deformaciona svojstva tla 115


E, G i ν su osnovni deformacijski parametri teorije elastičnosti. Dovoljno je
poznavati dva da bi se iz međusobne veze moglo izračunati treću.
E
G= (7.6)
2(1 + ν)
Za elastični materijal opterećen u tri smjera, a kada je σ 1 > σ 2 > σ 3 , vrijedi
jednadžba (7.1). Ako je deformacija zapreminska:
∆V
V
= εx + εy + εz =
1 - 2ν
E
[
σx + σy + σz ] (7.7)

onda se za posebni slučaj, kad je σ 1 = σ 2 = σ 3 = σ 0 i τ xy = τ xz = τ yz = 0 može pisati da


je zapreminska deformacija:
∆V 3σ 0
= (1 − 2ν ) (7.8)
V E
Modul zapreminske deformacije je prema sl. 7.15 :
σ0 E
B= = (7.9)
∆V 3(1 − 2ν )
V

Postoji još jedan za mehaniku tla vrlo važan modul, koji se jednostavno naziva
modul deformacije ( modul kompresije ), a proizlazi iz slučaja jednoosne
kompresije sa spriječenim bočnim širenjem. Model je elastični s očvršćivanjem
(slika 7.1 krivulja broj 2). Kada je ε x = ε y =0 tada je:

ν
σx = σy = σz (7.10)
1- ν
σz
Mk = ; (7.11)
εz

pa je:
E(1 − ν )
Mk = (7.12)
(1 + ν )(1 − 2ν )
Koji će model biti primijenjen ovisi o zadatku kojeg treba riješiti odnosno o
razini naprezanja:
- naprezanja izazvana opterećenjem znatno manjim od naprezanja sloma i
- naprezanja izazvana opterećenjem na granici sloma.
Zbog primjene faktora sigurnosti (F s ), ostaje se pri proračunima slijeganja u
području manjih naprezanja, pa se za te proračune primjenjuje teorija elastičnosti.
Koji će pokusi u laboratoriju i na terenu biti korišteni ovisi o stanju primarnih i
sekundarnih naprezanja pri modeliranju.

116 Mehanika tla


7.3 METODE ODREĐIVANJA DEFORMACIJSKIH SVOJSTAVA
7.3.1 Laboratorijske metode ispitivanja deformacijskih svojstava tla

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća razvile su se mnoge metode ispitivanja


uzoraka tla u laboratoriju, koje se pokušavaju što više približiti stvarnom stanju,
koje je potrebno modelirati i za koje je potrebno ispitati traženi podatak. Sva
ispitivanja deformacijskih svojstava tla su stoga strogo namjenska.

U laboratoriju je moguće ispitivati samo ona tla iz kojih je moguće izvaditi


neporemećene uzorke , koje je zatim moguće ugraditi u laboratorijske aparature.
Očito je da na raspolaganju za ovu vrstu ispitivanja stoji ograničeni broj vrsta
sitnozrnih tala.
7.3.1.1 Edometar
Edometar je uređaj u kojem se ispituje stišljivost tla u uvjetima promjene samo
jedne od šest komponenti deformacije. Sve ostale komponente deformacije, barem
teoretski, ostaju nepromijenjene. Odatle se u edometru simulira
jednodimenzionalna stišljivost tla. Na slici 7.17 su shematski prikazani osnovni
dijelovi edometra.
mikroura za mjerenje
opterećenje uspravnih deformacija
ploča za
opterećenje
porozne pločice
početna visina uzorka,
H0
čelični prsten

kutija voda
Slika 7.17 Edometar
Postupci ugradnje neporemećenog uzorka tla u edometar, kao i njegovi
tehnološki detalji, koliko god bili bitni, neće se opisivati.
Shematski se edometar može prikazati kao na slici 7.18 i 7.19.

2
H0 H1 F = a * π
4
a a

nema vodoravnog pomaka V 0 =H 0 *F; V 1 =H 1 *F


(deformacije) ∆ V= V 0 - V 1 = (H 0 -H 1 )*F
tip deformacije: primarno zapreminska
Slika 7.18 Shema edometra

Deformaciona svojstva tla 117


U edometru se uz pokus stišljivosti vrši i pokus ispitivanja vodopropusnosti s
promjenjivim potencijalom. Bireta (vodokazna cijev) se prvenstveno koristi kao
pokazivač završenog procesa slijeganja uzorka. To je onaj trenutak kada se razina
vode u vodokaznoj cijevi izjednači sa razinom vode u okolišu uzorka, koji je za
cijelo vrijeme pokusa potopljen u vodu. Na sl. 7.17 bireta nije prikazana.

∆ V =∆ e =∆H
Vp e
H0 V0
V1
Včč 1

Slika 7.19 Odnos pora i deformacije


Stanje naprezanja u uzorku je troosno (slika 7.20), ali se vodoravna naprezanja
običnim edometrom ne mogu izmjeriti. Za neka ispitivanja postoje posebni
edometri kod kojih je moguće izmjeriti vodoravna naprezanja. Ona su u svim
vodoravnim smjerovima jednaka.

Stanje deformacija u uzorku je jednoosno zbog spriječenog bočnog širenja.


Stoga se ovaj uređaj i pokus koji on omogućava, izvodi vrlo često, tj. to je
standardni pokus u laboratoriju. Ovaj pokus ne samo što je vrlo jednostavan, već i
prilično dobro opisuje terenske uvjete stanja deformacija pod utjecajem promjene
naprezanja u smjeru uspravne osi.

Stišljivost tla je pojava uspravne deformacije tla pod utjecajem promjene


efektivnih naprezanja . Efektivna naprezanja u tlu mogu se mijenjati uslijed
promjene totalnih naprezanja ili uslijed promjene pornog tlaka.

Tijekom edometarskog pokusa mijenja se opterećenje uzorka, a prati se njegova


uspravna deformacija u vremenu, pod utjecajem svakog pojedinog stupnja
opterećenja. U daljnjem tekstu opisati će se ispitivanje samo potpuno zasićenog tla.
U tom slučaju svako novo dodatno opterećenje uzorka izazvat će istiskivanje vode iz
njega, što će kod slabo propusnog tla izazvati usporeno slijeganje (slika 7.21).
σg
σ d = σ g - τ *h*2r π+ρ∗ g*h
(7.13)
h σ τ τ σh
h gdje je r = polumjer čeličnog
prstena edometra u koji je uzorak
σd ugrađen
2r
Slika 7.20 Stanje naprezanja u edometru

118 Mehanika tla


Uz stijenke prstena pojavljuje se trenje, tako da je na dnu uzorka naprezanje σ d
nešto manje nego naprezanje na vrhu σ g . Učinak trenja se smanji tako da se visina
uzorka smanji. Visina uzorka u edometru standardno je približno 2,0 cm.

Vremenski tijek deformacija, za pojedinu vrijednost opterećenja, izazvan


usporenim istiskivanjem vode iz pora tla, tipičan za slabo propusna tla, naziva se
proces konsolidacije . Detaljno je obrađen u poglavlju o konsolidaciji.

Slika 7.21 Tipičan dijagram rezultata mjerenja pomaka mikroure u vremenu za neki
odsječak uspravnog opterećenja ∆σ u edometru, te postupak određivanja primarnog,
konsolidacijskog slijeganja ∆H
Određivanje pripadne uspravne deformacije uspravnog odsječka tla ∆ z pod
opterećenjem ∆σ, nije trivijalno. Razlog tome je svojstvo ponašanja tla (usporeno
istiskivanje vode - primarna konsolidacija , puzanje materijala ⎯ sekundarna
konsolidacija ), te tehnološki uzroci (utiskivanje poroznog kamena u uzorak tla),
koji za pokus nisu bitni ali su prisutni.

Uzorak tla opterećuje se u odsječcima i to obično tako da je pri opterećenju,


porast opterećenja jednak prethodnom ukupnom opterećenju uzorka, a pri
rasterećenju da je jednak polovici prethodnog opterećenja. Za svaki odsječak
opterećenja odredi se veličina ukupne deformacije ∆ H i relativne deformacije ε :

∆H
ε= (7.14)
H0
pri čemu su veličina ∆ H i H 0 prikazane na slici 7.19. Iz definicije koeficijenta pora
e i činjenice da se deformacija događa jedino na račun promjene zapremine pora,
može se izračunati i pripadna promjena koeficijenta pora.
∆e = (1 + e 0 ) ∗ ε (7.15)
gdje je e 0 početni koeficijent pora uzorka.

Deformaciona svojstva tla 119


Rezultati pokusa prikazuju se u edometarskomi dijagramu (slika 7.22).
Krivulja kojim se prikazuje ovisnost koeficijenta pora o opterećenju naziva se
edometarska krivulja . Dijagram se obično prikazuje u polulogaritamskom mjerilu
na osi opterećenja i obrnuto usmjerenom osi za porozitete (vrijednosti se smanjuju
u smjeru osi), kao na slici 7.23. Usporedi li se krivulja na slici 7.22 s mogućim
modelima tla vidi se da se radi o nelinearno-elastičnom modelu s očvršćivanjem.
Iz rog razloga kod primjene ove teorije treba imati na umu da se deformacijska
svojstva mijenjaju ovisno o odabranoj razini naprezanja. Iz tog je razloga za svaku
razinu naprezanja bilo geostatičkog ( σ 0 ) ili dodatnog ( σ 0 + ∆σ ), potrebno odabrati
odgovarajuću vrijednost deformacijskog svojstva.

σ'0 σ'0+∆σ'v σ

∆σ'v

e0

∆e

porozitet e
u opadanju

Slika 7.22 Edometarski dijagram


Usvoji li se nelinearni elastični model, tada se za odabrani odsječak naprezanja
može iz svojstava tangentnog modula napisati slijedeći izraz:
-∆e=av*∆σ’v (7.16)
a odatle je koeficijent stišljivosti a v jednak:
∆e
av = − (7.17)
∆σ 'v
Usvoji li se da je za određeni stupanja opterećena prema slici 7.16 modul
stišljivosti:
∆σ 'v
Mk = (7.18)
ε
Isti se može, uvrštavajući vrijednost za ε iz (7.15), izraziti i na slijedeći način:
∆σ 'v
Mk = (1 + e 0 ) (7.19)
∆e

120 Mehanika tla


Ovaj se izraz najčešće koristi za proračun slijeganja koherentnih slojeva tla pod
dodatnim opterećenjem. Pri tome je početno naprezanje σ 0 , geostatičko naprezanje
na sredini sloja ili dijela sloja za koji se vrši proračun, a ∆σ dodatno naprezanje od
opterećena građevinom. S tim se podacima ulazi u edometarski dijagram i određuje
vrijednost e 1 koja je jednaka (e 0 + ∆ e ) za odabrani odsječak naprezanja.
Uvažavajući izraz (7.17) modul stišljivosti M k može poprimiti i oblik:
(1 + e 0 )
Mk = (7.20)
av

Pri čemu je a v koeficijent stišljivosti za odabrani odsječak naprezanja.

Recipročna vrijednost modula stišljivosti m v naziva se koeficijent zapreminske


stišljivosti (modul promjene zapremine) i jednak je:
av
mv = (7.21)
1+ e0

Pomoću ove veličine može se izravno proračunavati slijeganje za promatrani


odsječak sloja za koji se vrši proračun na način da je slijeganje:
s = ∆σ’v ∗ mv ∗ H (7.22)

gdje je H visina odabranog odsječka sloja za koji se vrši proračun.

Pomoću dijagrama na slici 7.23 može se za ispitani uzorak odrediti nekoliko


deformacijskih svojstava:

indeks kompresije
∆e
Cc = − (7.23)
∆ log σ v

indeks bujanja

∆e P
Cr = − (7.24)
∆ log σ

gdje je ∆ e p promjena poroziteta pri ponovljenom opterećenju.

Slika 7.23 Tipičan edometarski dijagram s log skalom za naprezanje

Deformaciona svojstva tla 121


Tabela 7.3 Veza između deformacijskihih svojstava koje se određuju pokusom u
edometru
koeficijent
modul modul promjene indeks kompresije
kompresije
stišljivosti zapremine (stišljivosti)
(stišljivosti)

(1 + e 0 ) ∗ ∆σ
stišljivosti

∆σ v 1 1+ e0
modul

Mk = Mk = Mk = Mk =
εv mv av 0.435 ∗ C C
zapremine
promjene

1 ε av 0.435 ∗ C C
modul

mv = mv = mv = mv =
Mk ∆σ v 1 + e0 (1 + e 0 ) ∗ ∆σ
kompresije kompresije
(stišljivosti) (stišljivosti)
koeficijent

aV =
1 + e0 (
aV = 1+ e ∗ mV ) aV = −
∆e
aV =
0.435 ∗ C C
Mk ∆σ V ∆σ

CC =
(1 + e 0 ) ∗ σ sr (1 + e 0 )∗ σ sr a v ∗ σ sr
CC = −
∆e
CC = CC =
indeks

0.435 ∗ M k 0.435 0.435 ∆ log σ v


mv

σ sr je srednja vrijednosti između σ 0 i σ 0 + ∆σ


Osim ova četiri deformacijska svojstva koja se mogu dobiti pokusom u
edometru, u upotrebi je i veličina C r , indeks bujanja. To je koeficijent nagiba
pravca na krivulju rasterećenja, kao što se vidi na slici 7.23. Upotrebljava se kod
izučavanja pojave bujanja nekih materijala.

Ocjena neporemećenosti uzorka tla iz oblika edometarske krivulje


Svaki najpažljiviji i tehnološki najsavršeniji postupak vađenja uzorka tla izaziva u
njemu određene poremećaje. Ti poremećaji su izazvani rukovanjem s uzorkom kao i
relaksacijom naprezanja "in situ" (u tlu). Nizom pokusa Brinch Hansen (1960) je
predložio za glinovita tla dva kriterija koja ukazuju na dobar neporemećeni uzorak. Ti
kriteriji se temelje na obliku edometarske krivulje, slika 7.24.

Kriteriji sa slike 7.24 mogu se izraziti kao:


a) negativni porni tlaku uzorku odgovara približno uspravnom efektivnom
naprezanju u tlu (negativni porni tlak nastaje smanjenjem totalnih
naprezanja na uzorku prilikom vađenja iz tla uz istovremeno djelovanje
kapilarnog tlaka; grana "0" na slici 7.24 je približno vodoravna dok se
negativni porni tlak ne kompenzira uspravnim opterećenjem)

122 Mehanika tla


b) sve su deformacije ispod pritiska prekonsolidacije uglavnom reverzibilne
(krivulja "3" sa slike 7.24 slijedi približno krivulju "1").

-u
3
0 1
2

e
σ'v σ'p
logσ'v

Slika 7.24 Hansenov kriterij neporemećenosti uzorka , lijevo


Slika 7.25 Utjecaj poremećenja uzorka na oblik edometarske krivulje, desno
U praksi zadovoljava ispunjenje kriterija b). Ovi kriteriji vrijede za sitnozrne
materijale (prašinaste i glinovite).

Normalna, prkonsolidirana i nekonsolidirana tla


Krivulja edometarskog dijagrama (log σ na osi x) za gline, ima dvije grane.
Početnu blaže nagnutu i završnu, strmiju. Ta promjena nagiba ukazuje na postojanje
prethodnog opterećenja tla većeg od geostatičkog pritiska koje odgovara dubini s koje
je uzorak izvađen. Kod neporemećenih uzoraka to je neko geološko predopoterećenje i
naziva se pritiskom prekonsolidacije. Drugim riječima tlo pamti predopterećenja. Ako
je uzorak u tlu u trenutku vađenja bio pod efektivnim geostatičkim naprezanjem σ'v0,
koeficijent prekonsolidacije OCR se može odrediti kao:,
σ ′p
OCR = (7.25)
σ v0

koji je teoretski OCR ≥ 1. Pri tom je σ ’ p pritisak prekonsolidacije utvrđen nekom


od metoda a σ v0 geostatički pritisak pod kojim je bio uzorak u trenutku vađenja.
Normalno konsolidirano tlo opisuje se parametrom OCR=1, a prekonsolidirano sa
OCR > 1. Mehanizmi koji mogu dovesti do prekonsolidacije su slijedeći:

- promjena totalnih naprezanja nastalih geološkom erozijom površinskog


dijela tla, otapanjem ledenjaka, ljudskim radom (iskopima ili uklanjanjem
prijašnjih objekata),

Deformaciona svojstva tla 123


- promjenom tlaka porne vode nastalog snižavanjem razina podzemne
vode, arteškim pritiskom, crpljenjem vode, tečenjem u tunele,
površinskim isušivanjem (kapilarni tlak), isparavanjem vode, ili
djelovanjem biljaka,
- puzanjem izazvanim dugotrajnim opterećenjem,
- kemijskim promjenama u tlu, cementacijom.
Nekonsolidirana tla su rijetka i u njima nije završen proces konsolidacije.
Svojstveno im je da je tlak porne vode veći od hidrostatskog.

Casagrande je predložio (1963.) grafičku konstrukciju određivanja pritiska


prekonsolidacije σ ' p , slika 7.26. Za dobar dio tipova koherentnih tala, asimptota
edometarske krivulje opterećenja pri σ ' v > σ ' p je u polulogaritamskom mjerilu na
dijagramu, pravac. Konstrukciju sa slike 7.26 za neke materijale često nije moguće
provesti (prašinasta tla, lesovi-prapori, nekoherentna tla).

σ'p logσ'v logσ'v


tangenta u
točki A horizontala σ'
A p geometrijski
α/2 sličan trokut
točka najveće
zakrivljenosti α/2

karakteristični
asimptota na trokut
kraj krivulje e
e kompresije

Slika 7.26 Casagrandeova konstrukcija određivanja pritiska prekonsolidacije, lijevo


Slika 7.27 Burmisterova metoda određivanja pritiska prekonsolidacije, desno
Burmister je predložio konstrukciju za određivanje pritiska prekonsolidacije iz
edometarske krivulje, koja ima granu rasterećenja i opterećenja (rasterećenje na
polovinu prethodnog opterećenja) prikazanu na slici 7.27.

Niz čimbenika utječe na određivanje pritiska prekonsolidacije. To su:


- poremećenje uzorka
- odnos odsječka opterećenja i prethodnog opterećenja u edometarskom
pokusu (koji se označava sa LIR)
- trajanje svakog pojedinog odsječka opterećenja.
Općenito treba težiti što manjem poremećenju uzorka tla, te faktoru LIR
manjem od 1 u blizini σ ' p .

Trajanje pojedinog odsječka opterećenja ima vezu s puzanjem tla. Taj utjecaj je
najteže procijeniti. Duže trajanje opterećenja pomiče edometarsku krivulju u

124 Mehanika tla


lijevo. Pritisak prekonsolidacije se koji puta može prognozirati iz geoloških
analiza. Također se koristi iskustveni podatak da je tlo prekonsolidirano ako mu je
prirodna vlažnost bliža granici plastičnosti nego granici tečenja (I c > 0,5).

Tipične vrijednosti indeksa kompresije Cr


Na slici 7.23 prikazan je edometarski dijagram s grafički određenim indeksom
kompresije i indeksom bujanja. Indeks kompresije po definiciji iz tabela 7.1 ima
izraz:
∆e
Cc = − (7.26)
∆ log σ' v

Terzaghi i Peck (1967) predložili su na bazi niza istraživanja na slabo do


srednje osjetljivim glinama (koje nakon poremećenja uzorka ne mijenjaju bitno
deformacijska svojstva) slijedeću korelaciju:

Cc = 0,009 (wL- 10%) (7.27)

sa rangom pouzdanosti od oko ± 30 %.

Korelaciju ne treba koristiti za osjetljive gline (S t >4), W L >100%, ili za gline


sa mnogo organskih primjesa. Pri tom je S t , stupanj osjetljivosti gline koji se
odredi kao omjer čvrstoće na pritisak bez spriječenog bočnog širenja
neporemećenog uzorka i te iste čvrstoće prerađenog uzorka (poremećenog) s
prirodnom vlažnošću.

Često se pretpostavlja da je vrijednost indeksa bujanja C r od 5% do 10%


vrijednosti indeksa kompresije C c . Tipične vrijednosti C r se kreću od ,.015 do
0,035. Veličine C r izvan raspona od 0,005 do 0,05 treba smatrati sumnjivima (za
koherentna tla).

Edometarske krivulje pijeska i šljunka ne mogu se uglavnom aproksimirati sa


konstantnim C c i C r . Za te materijale je redovito teško, ako ne i nemoguće, dobiti
neporemećen uzorak ugrađen u edometar. Isto vrijedi i za vrlo krute gline, lesove
(prapore), treset i neke vrlo osjetljive gline. Umjesto korelacija Terzaghija i Pecka
za C c , Azzouz i dr. (1976) daju slijedeći izraz na ispitivanju velikog broja uzoraka
tla sa pouzdanosti 86% :

Cc = 0,37 (e0 + 0,003 wL + 0,0004 w0 – 0,34) (7.28)


ρs
gdje su: e 0 koeficijent pora "in situ" određen izrazom e 0 = ∗ w 0 ; w 0 prirodna
ρw
vlažnost; w L granica tečenja; ρ s gustoća čvrstih čestica tla; ρ w gustoća vode.

Deformaciona svojstva tla 125


Mada se ovaj izraz može smatrati pouzdanijim od Terzaghijevog, oba treba
uzimati s rezervom, i mogu poslužiti samo za procjenu.

7.3.1.2 Troosna kompresija


Uređaj prikazan na slici 7.28 ima mogućnost uspostavljanja troosnog stanja
naprezanja (pri čemu je σ 2 = σ 3 ) , i mjerenja uspravne deformacije ∆ h, kao i
ukupne promjene zapremine ∆ V. U posebnim slučajevima može se tako opremiti,
da se mogu mjeriti bočne deformacije ε u tri smjera pod kutom od 60 ° . Iz tih se
mjerenja mogu odrediti vrijednosti Poissonovog koeficijenta ν . Uređaj ima
mogućnost mjerenja pornih tlakova u u tijeku pokusa, pa se sva dobivena svojstva
uzorka mogu izraziti u totalnim i efektivnim naprezanjima.
P = σ1 ∗ Fu → sila na klipu; F u → površina poprečnog presjeka uzorka

mjerač uspravne ćelija ispunjena tekućinom


deformacije pod pritiskom σ3

klip gumena membrana i


drenažne trake
manometar za
mjerenje pritiska uzorak tla
u ćeliji
σ3
porozne pločice
dren za vodui s
manometrom za mjerenje
pornog pritiska u uzorku
"u"
posuda za mjerenje
količine istekle vode
Q=količina vode istekla iz
Q uzorka jednaka je promjeni

Slika 7.28 Troosni uređaj (shema)


Porozne pločice i drenažne trake ubrzavaju dreniranje uzorka na obje strane.
Ovisno o pokusu, drenom za vodu se može mjeriti porni tlak u uzorku ili vršiti
dreniranje uzorka. Pri dreniranju uzorka, ukupna zapreminska deformacija ∆ V,
jednaka je zapremini istekle vode. Ako se uzorak opremi i uređajem za mjerenje
bočne deformacije iz dobivenih se podataka može izračunati i Poissonov
koeficijent ν . Ovaj parametar je od sve veće važnosti u geotehničkim proračunima
koji koriste metodu konačnih elemenata i slične numeričke metode koje su danas
sve više u upotrebi i zamjenjuju klasične geotehničke metode.
Pokus se izvodi na način da se nanese pritisak u ćeliji (hidrostatsko stanje).
Zatim se povećava sila na klipu tj. uspravno naprezanje σ v dok ne dođe do sloma u
uzorku. Slom se očituje u naglom opadanju sile na klipu i promjeni oblika uzorka.
Mjeri se zapremina istekle vode ∆ V, a što je potrebno za određivanje relativne
deformacije. Na slici 7.29 prikazan je rezultat ispitivanja u troosnom uređaju pri
pokusu do sloma. Sadrži slijedeće krivulje:

126 Mehanika tla


a) krivulja naprezanje-deformacija, s polovinom razlike glavnih naprezanja na osi
⎛ σ − σ3 ⎞
ordinata, ⎜ q = 1 ⎟ i relativnom uspravnom deformacijom na osi apscisa (ε);
⎝ 2 ⎠
⎛ ∆V ⎞
b) relativna zapreminska deformacija ⎜ ⎟ u odnosu na relativnu uspravnu
⎝ V ⎠
deformaciju (ε);
c) odnos vodoravne i uspravne deformacije ( ε h / ε z ) prema relativnoj uspravnoj
deformaciji (ε).

Slika 7.29 Rezultati mjerenja kod troosnog uređaja


Krivulja je dobivena za umjetni uzorak dobro graduiranog vapnenačkog
pijeska. Krivulja prikazuje dobru prilagodbu nelinearno elastičnom modelu s
omekšavanjem pri velikim deformacijama. U području radnih naprezanja ( ε <1%),
mogu se koristiti tangentni ili sekantni moduli.
∆σ
E= (7.29)
ε

Deformaciona svojstva tla 127


Za precizno dobivanje podataka potrebno je rezultate laboratorijskih ispitivanja
crtati detaljno, u velikom mjerilu.
7.3.2 Terenske metode određivanja deformacijaskih svojstava tla

Mnoge su vrste tla takvih svojstava da iz njih nije moguće izvaditi ili nikakav
ili dobar neporemećeni uzorak. Osim toga krupnozrna tla nije moguće ugraditi u
standardne laboratorijske uređaje. U nekim je slučajevima, kod velikih
investicijskih zahvata, moguće izraditi uređaje za namjensko ispitivanje svojstava
krupnozrnih materijala, ali to ne spada u svakodnevnu opremu geotehničkih
laboratorija. Kod materijala iz kojih nije moguće izvaditi uzorak, preostaje jedino
ispitivanje tla na terenu (in situ). U tu svrhu postoje dvije osnovne metode:

− ispitivanje površinskog sloja probnim opterećenjem,


− ispitivanje dubljih slojeva različitim vrstama penetracija,
− ispitivanje u bušotini dilatometrom, presiometrom i tlačnim jastukom
Rezultati probnih opterećenja su krivulje odnosa naprezanje-deformacija.
Pomoću njih se mogu uz određena pojednostavljenja, izravno proračunati
deformacijska svojstva tla. Rezultati penetracija moraju se naknadno doraditi da bi
mogli poslužiti za određivanje deformacijskih svojstava tla. Radi se o iskustvenim
vrijednostima veza između lomne čvrstoće i deformacijskih svojstava.

7.3.2.1 Probno opterećenje, probna ploča


Slika 7.30 shematski prikazuje pokus pomoću probne ploče odnosno probnog
opterećenja. Ove vrste ispitivanja služe za ocjenu nosivosti prirodnog ili
poboljšanog tla, kontrolu kakvoće zbijanja nosivih slojeva putova, šljunčanih
tepiha ispod temelja, podloga za aerodromske piste i svih vrsta gotovih, ugrađenih
nekoherentnih materijala. Osim toga mogu služiti i za određivanje deformacijskih
svojstava na dodiru temelj - tlo. Za modul deformacije dobiven mjerenjem pomoću
probne ploče uz pretpostavku da je ν = 0,5, prema teoriji elastičnosti vrijedi izraz
za modul deformacije ( stišljivosti, kompresije ):
σ
M k = 1.18 ∗ ∗B (7.30)
s

pri čemu je σ naprezanje na dodiru ploča-tlo, s slijeganje a B promjer ploče s


kojom se vrši ispitivanje (Nonveiller 1979.).

Ispitivanja se izvode ili opterećivanjem jednog od probnih temelja ili češće,


zbog potrebe manjeg opterećenja, pomoću kružnih ploča promjera Φ = 16 cm, Φ =
30 cm i Φ =60 cm. Ploča manjeg promjera služi za ona ispitivanja koja zahtijevaju
veća naprezanja i obratno. Veličinom ploče je, za određenu potrebnu razinu
naprezanja, određen i potrebni ukupni teret, koji kod velikih površina mora biti
pozamašan, a što se može izbjeći smanjenjem površine ploče. S druge strane veličina
ploče utječe na dubinu utjecaja dodatnog opterećenja, tj. mala ploča ima plitak utjecaj,
pa se s njom mogu ispitivati relativno tanki, površinski slojevi.

128 Mehanika tla


Na slici 7.31 prikazan je način nanošenja opterećenja na ploču kao i rezultati
ispitivanja.

balast

hidraulički
tijesak
mikroura probna
za mjerenje ploča
slijeganja B

Slika 7.30 Shematski prikaz ispitivanja probnim opterećenjem


Ispitivanja na temeljima imaju smisla kod većeg broja temelja iste veličine.
Ovdje se javlja problem kontra tereta koji mora biti dovoljno velik.

σ
Mk = ∆σ ∗B
∆s

σ
vrijeme - t ∆σ
∆s

slijeganje - s

Slika 7.31 Rezultati ispitivanja pločom ili probno opterećenje


Rezultati ispitivanja probnom pločom se koriste za određivanje deformacijskog
svojstva tla koje se koristi pri primjeni metode, koja je po autoru dobila ime
Winklerova metoda. Ova metoda je odavno poznata ali je punu primjenu dobila
pojavom elektroničkih računala. Svojstvo se naziva: koeficijent reakcije podloge ili
Winklerov koeficijent. Određuje se na slijedeći način:

σ
K= , (7.31)
s

Pri tom je s slijeganje, a σ naprezanje. Svojstvo simulira krutost opruge sa slike 7.32.

Koeficijent reakcije podloge K nije konstanta tla, jer njena vrijednost ovisi o
veličini opterećene površine, obliku opterećene površine i intenzitetu opterećenja.
Primjena brojčanih vrijednosti mora se uzeti s velikim oprezom. Postoji nekoliko
načina kako se mogu kontrolirati odabrane veličine. Najčešće se to radi pomoću
proračuna slijeganja neke točke uz upotrebu modula kompresije kao kontrolnog
svojstva, kojeg se može mnogo pouzdanije odrediti. Prema raznim autorima

Deformaciona svojstva tla 129


postoje veze između Winklerovog koeficijenta tla K i drugih deformacijskih
svojstava, dobivene uspoređivanjem. U nekim je slučajevima potrebno poznavati
vrijednost ovog koeficijenta u vodoravnom smjeru. I za to postoje empirijski izrazi
veza po raznim autorima.

P s(x)

Winklerov model
s oprugama

nestišljiva podloga
P
stvarno stanje
u tlu

s(x)

Slika 7.32 Greška kod modela proračuna stvarnog nosača na tlu pomoću Winklerovog
koeficijenta
Na slici 7.33 prikazan je način određivanja koeficijenta reakcije podloge iz
rezultata ispitivanja probnom pločom.

Postoje izrazi za proračunavanje vrijednosti koeficijenta reakcije podloge K za


razne dimenzije i oblike temelja, prema osnovnoj vrijednosti dobivenoj iz pokusa
pločom dimenzija 30*30 cm. Postoje izrazi koji povezuju modul elastičnosti,
širinu temelja, Poissonov broj i momenta tromosti temelja s koeficijentom reakcije
podloge K .

σ1 σ [kPa]

s= s ( σ )
σ1
s1 K=
s1
σ (7.32)
s =
K
Pema Vesiću (1961.): s 1 =2.5 cm
s [cm]

Slika 7.33 Kriterij određivanja koeficijenta reakcije podloge K prema Vesiću

Iz rezultata ispitivanja probnom pločom dobije se krivulja odnosa naprezanje -


deformacija ( σ -s), Slika 7.33, gdje je s slijeganje. Osnovna joj namjena nije za
određivanje deformacijskih svojstava tla već kontrola zbijenosti ugrađenih
krupnozrnatih materijala tla.

130 Mehanika tla


7.3.2.2 Penetracije
Penetracija je postupak utiskivanja uređaja u tlo na određeni način, da bi se
dobili podaci o svojstvima tla s većih dubina, koje na nijedan drugi način nije
moguće dobiti. Dobra je strana penetracije što se uvijek ispitivanja vrše u
neporemećenom tlu. Na taj se način dobiva najbolji uvid u međusobne odnose
kakvoće pojedinih slojeva. Za dobivanje deformacijskih svojstava tla potrebnih za
geotehničke proračune, postoji niz metoda razvijenih od raznih autora i kompanija
koje se bave ispitivanjem tla. Neke od njih će nastavno biti opisane.

Statička penetracija
Metoda se sastoji od utiskivanja šiljka standardnih dimenzija u tlo, statičkom
silom. Dimenzija šiljaka ima raznih, ovisno o autoru pojedine metode. Mjeri se
otpor utiskivanju q c koji se dobije kao:

mjerni pogonski uređaj


P
detalj “A” qc = (7.33)
F
(u literaturi se može naći oznaka C kd )
gdje je:
P - sila utiskivanja šiljka;
A F - površina vodoravnog poprečnog
presjeka šiljka penetrometra

Slika 7.34 Shema statičkog penetrometra


Osim mjerenja otpora prodiranju šiljka mjeri se ukupna sila trenja po plaštu
uređaja F 1 . Plašt također ima standardizirane dimenzije. Na dijagramu se bilježi i
ukupna vrijednost sile potrebne da se uređaj utisne u tlo, F t . Veličine F 1 i F t imaju
dimenziju sile, a vrijednost otpora prodiranju q c ima dimenziju naprezanja.

Prilikom rukovanja s uređajem propisana je i brzina utiskivanja kao i dužina


jednog "koraka" utiskivanja. Da bi se rezultati ispitivanja mogli pravilno
upotrijebiti nužno je znati s kakvom su vrstom uređaja mjereni podaci na terenu.

Rezultati ispitivanja najčešće se prikazuju grafički, tako da je na osi ordinata


dubina, a na osi apscisa izmjereni podaci. Rezultati jednog takvog ispitivanja
prikazani su na slici 7.35.

Otpor prodiranju vrha penetrometra q c je funkcija ovisna o parametrima tla na


smicanje i geostatičkom naprezanju na dubini na kojoj se vrše mjerenja. On
predstavlja lomnu čvrstoću tla na promatranoj dubini.

Deformaciona svojstva tla 131


Slika 7.35 Rezultati ispitivanja statičkim penetrometrom
Standardni penetracijski pokus SPT (dinamička penetracija)
Ovo je samo jedan od dinamičkih penetracijskih pokusa koji se kod nas
standardno izvodi. Sastoji se od utvrđivanja broja udaraca N standardiziranog
utega, koji pada sa visine od 1 stope i udara na pribor, potrebnih da standardizirani
nož na dnu pribora, prodre u tlo za 30.5 cm (jedna stopa). Pokus se izvodi u toku
istražnog bušenja u onim slojevima tla za koje se ne može izvaditi neporemećeni
uzorak. Tada je broj udaraca SPT-a jedini raspoloživi podatak. U šljunku se nož
zamjenjuje šiljkom.

Analizom podataka utvrdio je Bazara (1967) da se za dubine manje od onih na


kojima je normalno uspravno naprezanje σ v < 230 kPa, treba vršiti popravak broja
udaraca prema dijagramu na slici 7.36.

Terzaghi i Peck su 1948 nizom ispitivanja utvrdili da u sitnim rahlim vodom


zasićenim prašinastim pijescima broj udaraca opada uslijed pornih pritisaka pa su
predložili korekciju broja udaraca na način:

132 Mehanika tla


N=15+0,5(N'-15) (7.34)

gdje je N' izmjereni broj udaraca SPT-a. U slučaju zbijenih sitnih prašinastih
pijesaka, uslijed pojave negativnog pornog tlaka u pornoj vodi tokom penetriranja,
može broj udaraca nerealno porasti. Za taj slučaj daju autori korekciju:

N=0,6∗N' (7.35)

kada je N'>15. Kada je N'<15, za sitan i srednji pijesak ili kada je tlo iznad NPV,
može se primjenjivati izraz N=N'.

80
0 115 230
61 172
kP a 60
σ0
40 N
N=30
20

N'=23 0
0 20 40 60 80
N'

Slika 7.36 Popravak broja udaraca N, SPT-a kod malog nadsloja


Penetracije se u normalnim uvjetima vrše pomoću tzv. noža (cilindra). To je
šuplji valjak zaoštrenog ruba da lakše prodire u tlo. Tokom pokusa materijal sam
ispred noža stvori šiljak koji se probija kroz tlo. Krupnije materijale nije moguće
ispitivati nožem već se za njih upotrebljava metalni šiljak. Korekcija broja udaraca
u šljuncima zbog promjene pribora je slijedeća:

N=(0,7÷0,75)*N’ (7.36)

Nizom pokusa utvrđeno je da postoji veza između broja udaraca N i otpora


prodiranja šiljka kod statičkog penetracijskog pokusa. Veza je slijedećeg oblika:

qc=n*N (7.37)

Vrijednosti faktora proporcionalnosti n dane su u tabeli 7.6.

Deformaciona svojstva tla 133


Tabela 7.4 Vrijednosti faktora proporcionalnosti n iz jed. 7.35. (q c u kPa)

VRSTA TLA
PREMA ISPITIVANJIMA Franki Pile korporacije n

pijesci 1000
zaglinjeni pijesci 600
prašinasti pijesci 500
pjeskovite gline 400
prašinaste gline 300
gline 200
PREMA De Alencar Velloso (1959)
pijesak 1000
sitan pijesak 600
pjeskovit prah 350
pjeskovita glina i prašinasti pijesak 200
glina, prašinasta glina, glinovit prah 350
PREMA Schmertmann-u
pjeskovit šljunak i šljunak 800-
1000
krupan pijesak i pijesak sa sitnim šljunkom 500-600
čisti sitni do srednji pijesak i neznatno prašinast pijesak 300-400
prah, pjeskovit prah i neznatno koherentne pjeskovite mješavine 200

7.3.2.3 Ispitivanja u bušotini


U bušotini se vrše ispitivanja dilatometrom, presiometrom i tlačnim jastukom.

Podaci ispitivanja u bušotini vrlo su vrijedni s razloga što je tlo relativno malo
poremećeno. Ovakve bušotine se izvode namjenski upravo za nastavno opisane
pokuse. Za presiometar i dilatometar se izvode bušotine kružnog presjeka promjera
koji odgovara mjernom uređaju. Za tlačni jastuk izvodi se «džep» za postavljanje
uređaja. Mjerni uređaji moraju tijesno prianjati uz stjenke otvora.

U izvedeni otvor postavlja se uređaj koji na stjenke prenosi jednolik pritisak.


Tijekom pokusa mjeri se promjena zapremine u mjernom uređaju, bočni pomak,
odnosno promjena promjera uređaja kada se radi o valjkastom tijelu. Iz takvih se
rezultata dobivaju deformacijska svojstva tla u koje je uređaj ugrađen.

Danas postoji veliki broj patentiranih uređaja koji rade na ovim principima. U
daljnjem tekstu prikazati će se tri osnovna tipa.

134 Mehanika tla


Ispitivanja dilatometrom
Dilatometar je valjkasti uređaj gumenog plašta. Gumeni plašt u tijeku pokusa
naliježe na stijenku bušotine pod utjecajem pritiska u valjku koji se postiže plinom
ili tekućinom. Pomak stijenki bušotine, koji se javlja uslijed nanesenog pritiska,
bilježi se mjernim uređajima ugrađenim u valjak i to tako da se mjere pomaci u
smjeru promjera, a na više mjesta u valjku. Istovremeno se bilježi pritisak u
valjku.

Uređaj je prikazan na slici 7.37

Slika 7.37 Dilatometar (Melzer i Bergdal, 2002.)


Dilatometri mogu biti promjera 200 i 300 mm, raznih dužina, ovisno o namjeni.
Koriste se za ispitivanje deformacijskih svojstava stijenske mase.

Rezultati ispitivanja su dosta nesigurni za potreba današnjih razina proračuna.


Najbolje ih je koristiti za usporedbu kakvoće stijenske mase po dubini
(Kujundžić, 1977.a).

Ispitivanja presiometrom
Presiometar se razvio iz dilatometra, a upotrebljava se u tlu. To je gumeni
valjak, ovisno o tipu može po izvodnicama plašta biti zaštićen metalnim lamelama.
Valjak prijanja uz stijenke bušotine. Nanošenjem pritiska u valjak izaziva se
proširenje promjera bušotine tj. povećanje zapremine. Povećanje zapremine
predstavlja ukupnu zapreminsku deformaciju nastalu uslijed pritiska u valjku..

Na slici 7.38 prikazan je presiometar i oprema.

Deformaciona svojstva tla 135


Slika 7.38 Presiometar (Melzer i Bergdal, 2002.)
Ispitivanja tlačnim jastukom
Tlačni jastuk je uređaj koji se izgleda poput čelične školjke ravnih vanjskih
ploha. U uređaj se nanosi pritisak koji školjka prenosi na stijenke posebno
izvedenog džepa u tlu. Pomak između dvije ljuske mjeri se uređajima ugrađenim u
školjku.. Na slici 7.39 prikazan je tlačni jastuk.

Slika 7.39 Tlačni jastuk u bušotini

136 Mehanika tla


Interpretacija rezultata
Interpretacija rezultata različita je za svaki pokus. Danas je većina tih
interpretacija standardizirana u Europskim normama i Din-normama.

7.3.2.4 Empirijski podaci


Postoji niz empirijski dobivenih korelativnih veza, prema raznim autorima,
između otpora na prodiranje šiljka pri statičkoj penetraciji i nekih deformacijskih
svojstava (Sanglerat 1972.). Ovdje će biti navedene neke od njih.
Prema istraživanjima od Muhs (1971) za dobro graduirana šljunčana tla uz
uvjet da q c > 3 MPa, vrijedi veza s modulom stišljivosti:
Mk=(265±37)+(2,8±0,3)qc (7.38)
Crispel i Rémy (1969) iznijeli su rezultate usporedbe statičke penetracije i
presiometra u obliku slijedeće tabele:

Tabela 7.5 Odnos modula elastičnosti dobivenog presiometrom i otpora prodiranja šiljka
statičkog penetrometra (prema Sanglerat, 1972.)

GLINE
Granica tečenja w L Modul elastičnosti
w L <50% E=3,7*q c
50%<w L <80% E=3,1*q c
w L >80% E=2,9*q c
PIJESCI I ŠLJUNCI
Kut unutarnjeg trenja ϕ Modul elastičnosti

33 ° E=0,93*q c
38 ° E=0,63*q c
40 ° E=0,40*q c

Autori pri tom zaključuju da su E i q c dva parametra različite prirode te da postoji


E
poluempirijska veza za nekoherentne materijale: = f (ϕ)
qc

Francuski istraživači Jezequel i Goulet (1965) utvrdili su slijedeći odnos


između modula elastičnosti dobivenog Menard-ovim presiometrom i otpora
prodiranja šiljka holandskog tipa (Dutch penetrometar):

E=2∗qc (7.39)

uz napomenu da je za proračun slijeganja bolje ne upotrebljavati podatke dobivene


penetrometrom.

Deformaciona svojstva tla 137


Cassan (1968.) je nakon niza ispitivanja dobio za koherentna tla slijedeću vezu:
E=3∗qc (7.40)

E
dok za nekoherentna tla smatra da je odnos , funkcija kuta trenja materijala ϕ.
qc

U literaturi se pojavljuje još jedno deformacijsko svojstvo koje se primjenjuje u


poluempirijskom izrazu za proračun slijeganja kod Terzaghi-Buisman-a, a naziva se:

C= konstanta kompresije
Umnožak C ∗σ 0 ima fizikalno smisao modula elastičnosti E, pri čemu je σ 0
geostatičko uspravno naprezanje na promatranoj dubini z; ( σ 0 = ρ *g ∗ z).

Kako se iz analize slijeganja uzorka u edometru može postaviti odnos između


indeksa kompresije C c i konstante kompresije C:
1 + e0
C = 2,3 (7.41)
Cc

a postoji i empirijski odnos između otpora prodiranja šiljka q c i konstante


kompresije C, to se sva ta deformacijska svojstva mogu povezati.
qc
C = 1,5 ∗ (7.42)
σ0

odnosno :
1
C c = 1,5 ∗ σ 0 ∗ (1 + e 0 ) (7.43)
qc

pri čemu je e0 prirodni porozitet tla. Kerisel (1969.) izraz 7.38 daje u obliku:
qc
C=α (7.44)
σ0

i daje vrijednosti za α u ovisnosti o vrsti tla prema tabeli 7.5


Tabela 7.6 Vrijednosti koeficijenta α prema Kerisel-u (Sanglerat, 1972.)

VRSTA TLA α

londonska glina 3⎯ 4

rahli pijesak 1,5

srednje zbijeni pijesak 1

vrlo zbijeni pijesak <1

138 Mehanika tla


8 PREDVIĐANJE SLIJEGANJA TLA, STIŠLJIVOST I
KONSOLIDACIJA

8.1 OPĆENITO
Pod pojmom slijeganja tla podrazumijeva se uspravni pomak temelja odnosno
tla, izazvan opterećenjem građevinom, korisnim teretom, promjenom razine
podzemne vode itd. Slijeganje površine tla i temelja na njoj, jednako je
deformaciji tla nastaloj zbog porasta naprezanja u tlu u uspravnom smjeru. U
geotehničkoj praksi redovito se traži procjena veličine slijeganja zbog provjere
djelotvornosti temeljne konstrukcije. Namjerno se ne govori o proračunu već o
predviđanju iz razloga što je precizan proračun slijeganja nemoguć, ali je pravilno
predviđanja unutar jednog reda veličine proračunatih vrijednosti veoma važno i nužno.
Nemogućnost preciznog proračuna uvjetovana je:

- nehomogenošću tla,

- slučajnim, a ne reprezentativnim određivanjem parametara tla.

U praktičnoj se primjeni iz tih razloga razvio niz pojednostavljenih postupaka


za predviđanje slijeganja.

Na slici 7.21 se vidi da se ukupno slijeganje može rastaviti na tri dijela:

- trenutno slijeganje s t

- konsolidacijsko slijeganje s k

- sekundarno konsolidacijsko slijeganje s s .


Zbrajanjem ova tri dijela dobiva se ukupno slijeganje :
su=st+sk+ss (8.1)

Trenutno slijeganje vremenski prati promjene opterećenja i kod slabo


propusnih, potpuno zasićenih materijala tla izazvano je distorzionim
deformacijama (deformacije kod kojih nema promjene zapremine).

Konsolidacijsko slijeganje je onaj dio slijeganja koji nastaje zapreminskom


deformacijom tla i koji je vremenski usporen zbog ograničene brzine istjecanja
vode i zraka iz pora tla. Konsolidacijsko se slijeganje ostvaruje tokom procesa
konsolidacije. Kod izrazito sitnozrnih slabo propusnih materijala tla taj proces
može trajati veoma dugo. Kod krupnozrnih dobro propusnih materijala tla taj je
proces kratkotrajan, pa se u praksi kod takvih materijala govori samo o
trenutačnom slijeganju koje uključuje distorzione i zapreminske deformacije.

Deformaciona svojstva tla 139


Sekundarno konsolidacijsko slijeganje izazvano je puzanjem tla
(deformacijama bez promjene opterećenja). Javlja se samo u koherentnim tlima.

Iz prethodnog izlaganja je očito da u tlu postoje dva bitno različita načina


slijeganja ovisno o vrsti materijala.

Jako propusni materijali , kod kojih slijeganje ovisi o deformaciji skeleta i


slijedi promjenu opterećenja.

Slabo propusni materijali , u kojima prilikom nanošenja opterećenja dolazi do


pojave povećanog pornog tlaka, a slijeganje nastaje konsolidacijom tijekom
vremena.

8.2 OGLEDANJE SLIJEGANJA NA GRAĐEVINAMA


Slijeganje se na građevinama ogleda ovisno od vrste konstrukcije i sastava
temeljnog tla. Tako građevine mogu pokazati slijedeće tipove slijeganja:

- jednoliko slijeganje;
- naginjanje;
- savijanje;
- slijeganje zemljanih građevina uslijed vlastite težine i procesa konsolidacije.
Prva dva slučaja tipična su za krute konstrukcije koje se ponašaju kao kutije.
Konstrukcija zadržava svoj oblik, ali se uslijed razlike u slijeganju dviju različitih
točaka naginje. Razlika u slijeganjima može biti izazvana različitim dodirnim
pritiscima ili različitim kakvoćama podtemeljnog tla. Za konstrukciju je mnogo
opasnija velika razlika u kakvoći podtemeljnog tla. Tada treba primijeniti posebne
zahvate kod temeljenja.

Treći je slučaj tipičan za savitljive konstrukcije, s neravnomjerno raspoređenim


opterećenjem i s nehomogenim ili nejednoliko uslojenim tlom ispod građevine. Ovo je
svojstveno nekim vrsta konstrukcija (metalni spremnici za tekućine).

Naginjanje i nejednoliko slijeganje jednim se imenom mogu nazvati


diferencijalno slijeganje. To je pojava kada dvije točke na temeljnoj plohi iste
građevine imaju različite veličine slijeganja. Ovu je pojavu u temeljenju uvijek
potrebno posebno obraditi.

Četvrti je slučaj pojava slijeganja uslijed vlastite težine. Ono se javlja kod svih
zemljanih građevina. Ova je pojava najizraženija kod velikih nasutih brana gdje se
to slijeganje može i mora predvidjeti i provjeravati u toku korištenja. Javlja se kod
na brzinu građenih nasipa koji nisu dovoljno zbijeni u toku građenja i kod
nepravilno zatrpanih kanala za infrastrukturu, kada dolazi do naknadnog slijeganja
i velikih oštećenja.

140 Mehanika tla


Opisani oblici slijeganja uzrokovani su s jedne strane načinom raspodjele
opterećenja na površini, a s druge strane uvjetima u tlu.

l l l

sm in
s min
s ∆s s ma x ∆s
s ma x

∆ s=s maks -s min ∆ s=s maks -s min


∆s ∆s
kutna distorzija= kutna distorzija=
l l
b) nejednoliko slijeganje

b 1 ) naginjanje b 2 ) savijanje temelja


a) jednoliko slijeganje

sukupno =sgrađevine+smax
z= 0 sukupno

smax

c) Slijeganje nasipa uslijed slijeganja podloge i slijeganja nasipa


Slika 8.1 Vrste slijeganja
Mogu se javiti slijedeće kombinacije opterećenja i sastava podtemeljnog tla:

- jednoliko opterećenje, homogeno tlo


- nejednoliko opterećenje, homogeno tlo
- jednoliko opterećenje, nehomogeno tlo
- nejednoliko opterećenje, nehomogeno tlo

Na slici 8.2 prikazano je nekoliko slučajeva oblika rasprostiranja opterećenja i


rasprostiranja slojeva u temeljnom tlu. U prirodi su moguće različite uslojenosti, a
najveća iznenađenja nastaju tamo gdje se naiđe na posljedice ljudske djelatnosti
kao na pr., zatrpani kamenolomi ili pozajmišta, prelocirana korita vodotoka, a
stara zatrpana i sl. Tu se pojavljuju takve razlike u temeljnom tlu da je često nužno
primijeniti posebne zahvate da bi građevine bile sigurno i stabilno temeljene.
Takve je lokacije, ako je moguće, preporučljivo izbjegavati. Ako se na njima mora
temeljiti, može temeljenje biti skuplje od građevine.

Deformaciona svojstva tla 141


homogeno tlo
nejednoliko opterećenje
p1
jednoliko opterećenje p2
p3
p4

z z
σz σmax

savitljiva konstrukcija
nehomogeno tlo
zbrajanje naprezanja na dubini
jednoliko opterećenje
ε= σ ε1 ε2
E p0

z z
σ0 σ1sr σ2sr σ2sr σ1sr
E1
E2

Slika 8.2 Raspodjela dodirnih pritisaka u različitim uvjetima temeljnog tla


Analiza slijeganja provodi se kako se ne bi pojavila oštećenja koja bi ugrozila:
- stabilnost građevine;
- izgled građevine;
- upotrebljivost građevine i
- izazvala kvarove na građevini.
Pri tom je diferencijalno slijeganje ∆ s (razlika u slijeganju između dviju
susjednih točaka temeljne konstrukcije) mnogo važnije od ukupnih slijeganja.
Diferencijalno slijeganje uzrokuje zakretanje građevine, koje se može izraziti kao
kutna distorzija sa slike 8.1b.

Veličina slijeganja, koju neka građevina može podnijeti bez posljedica naziva
se dopušteno slijeganje . Ono ovisi o nizu uvjeta kao što su:
- tip građevine;
- dimenzije građevine;
- položaj građevine;
- namjena građevine;
- vrsti podtemeljnog tla;
- uzroku, procjeni, porijeklu i izvoru slijeganja.

142 Mehanika tla


Dopušteno slijeganje određeno je namjenom građevine. Neke konstrukcije, na
pr., kranske staze, temelji nekih strojeva, gravitacioni cjevovodi i drugi dijelovi
uređaja za pročišćavanje voda, bazeni i sl. ne podnose gotovo nikakvo slijeganje a
pogotovo ne diferencijalno. Potrebno je uskladiti moguće dopušteno slijeganje i
cijenu izgradnje građevine. Prema Pravilniku o tehničkim normativima za
temeljenje građevinskih objekata (1990.) Član 107. slijeganje u nekoherentnom tlu
je dozvoljeno najviše 2.5 cm a u koherentnom 5 cm. Prema Članu 106.
diferencijalna slijeganja u nekoherentnom tlu mogu biti 50% veća a u koherentnom
25% veća od apsolutnih računskih slijeganja.

8.3 VEZA SLIJEGANJA I NOSIVOSTI


Ovisno o krutosti temeljnih konstrukcija i vrsti tla na kojoj temelj leži, javlja se
i različita raspodjela dodirnih pritisaka na dodiru temelj-tlo.
Savitljiv temelj, koji može pratiti slijeganje tla, slegnut će se kao na slici 8.3.
Ovakva je deformacija tla uzrokovana raspodjelom dodatnih naprezanja u tlu, a
koja je opisana u poglavlju o dodatnim naprezanjima. Deformacija je najveća na
sredini temelja a najmanja na rubovima. Slično će se ponašati i niz temelja samaca
koji prenose sile sa stupova u tlo, a dovoljno su blizu da dodatna naprezanja
jednog temelja ulaze u područje utjecaja drugog temelja.

koherentna podloga nekoherentna podloga

Slika 8.3 Raspodjela dodirnih pritisaka i deformacija savitljivog temelja


Naprijed rečeno vrijedi za koherentno tlo za koje se može smatrati da se ponaša
kao elastični materijal tj. po Hook-e ovom zakon, i može ga se tretirati kao
homogeno i izotropno.

U slučaju potpuno savitljivog temelja (prema Craig, 1978) na nekoherentnoj


podlozi, modul elastičnosti (E) nekoherentnih materijala ovisi o polju naprezanja
oko promatrane točke i njemu je izravno proporcionalan. On se mijenja kao pri

Deformaciona svojstva tla 143


pokusu u edometru; raste s dubinom a mijenja se i po vodoravnoj ravnini
opterećene površine te je veći bliže sredini opterećene površine, a manji prema
rubovima. Iz toga se dade zaključiti da će se savitljiv temelj na nekoherentnoj
materijalu uz jednoliku raspodjelu opterećenja i dodirnih pritisaka, nešto više
slegnuti na rubovima gdje se u tlu javlja manji modul elastičnosti zbog manjih
razina dodatnih naprezanja.
Osim gore navedenog, ova se pojava može tumačiti i time što uslijed nedostatka
kohezije u materijalu, na rubu ovakvog temelja dolazi do sloma tla pod vrlo malim
opterećenjem, a što uzrokuje s jedne strane preraspodjelu opterećenja na način da
je ono veće u sredini opterećene površine nego na rubovima ali je zbog sloma tla
deformacija na rubovima veća nego u sredini opterećene površine.
Kruti temelj, koji ne može pratiti deformaciju tla, već se zbog svoje krutosti
mora slijegati jednoliko, izaziva na dodiru temelj-tlo preraspodjelu dodirnih
pritisaka na način prikazan na slici 8.4.
stvarna teoretska
raspodjela Q
raspodjela dodirnih
dodirnih jednoliko b b raspodjela
Q pritisaka raspodjeljeno dodirnih
pritisaka
px opterećenje pritisaka
p0 px
p0
x
x s s x
x
Q - linjska sila z
z s - slijegane

Q Q
px = p0 = za oba slučaja;
2 2 2b
π b −x
koherentno tlo nekoherentno tlo
Slika 8.4 Raspodjela dodirnih pritisaka i deformacija krutog temelja
Teoretski bi rubni dodirni pritisak trebao biti beskonačan, ali praktično on
nešto malo opadne na samom rubu temeljne stope, dok je prije ruba znatno veći od
opterećenja. Na sredini temeljne stope manji je od nanesenog opterećenja.
Deformacija je jednolika i neznatno manja od prosječne deformacije savitljivog
temelja.

Ovo je moguće u koherentnim materijalima gdje postoji čvrstoća na smicanje i


kada je normalno naprezanje jednako nuli (postoji kohezija). U nekoherentnim
materijalima ova pojava je znatno manje izražena.

Zbog ove pojave može se pokazati da je za isto tlo, isto opterećenje, iste
dimenzije temelja i istu promatranu dubinu ispod temelja, dodatno naprezanje u
osi temelja manje kod krutog temelja u koherentnom materijalu, nego kod
savitljivog temelja.

144 Mehanika tla


Za bolje razumijevanje slijeganja korisno je razmotriti što se dešava s
deformacijom tla prilikom faznog opterećenja podtemeljnog tla preko krute
površine. Ovo je prikazano na slici 8.5.

Slika 8.5 Fazno opterećenje podtemeljnog tla (Kézdi 1973, 2)

Na slici 8.5 prikazane su krivulje slijeganja u vremenu za tri stupnja


opterećenja, krivulja slijeganje-opterećenje (naprezanje-deformacija) i krivulja
brzina pojave deformacije u vremenu za svaki stupanj opterećenja. Prikazan je i
razvoj plastifikacije kao i lomnih ploha ispod dodirne plohe temelj-tlo. Područje I
je područje dozvoljenog opterećenja temelja i u tom području vrijedi Hooke-ov
zakon tj. teorija elastičnosti. Unutar tog područja dolazi do smirenja deformacije
nakon nekog vremena, potrebnog da se ostvari slijeganje. Pod opterećenjem p loma ,
kod krivulje naprezanje-deformacija, ulazi se u područje proloma tla (III) i
oblikovanja plohe loma ispod opterećene plohe.

Veličina p loma je lomna čvrstoća tla, definirana teorijom graničnih stanja


plastične ravnoteže, a o kojoj će biti posebno govora. Time je pokazana veza
nosivosti i slijeganja. Opterećenje II izaziva plastični lom tla pod opterećenom
površinom koji se razvija s vremenom i s povećanjem opterećenja, dok ne dosegne

Deformaciona svojstva tla 145


oblik izazvan opterećenjem III. Na slici 8.6 prikazani su mogući oblici naponsko
deformacijskih krivulja ovisno o vrsti i svojstvima materijala podtemeljnog tla.

opterećenje p opterećenje p
A α
1
2
B
3
rahlo I II III
zbijeno elastično
područje plastično
(Hook) ponašanje
prelazno (Rankin, Jaky,
p=(1/3do ponašanje
1/5)ploma (el./pl.) Sokolovski)
slijeganje
s
1 totalni lom lomno opterećenje ploma
2 lom popraćen značajnim razrahljenjem tla deformacija
3 lokalni lomkoji se razvija postepeno ε%

Slika 8.6 Mogući oblici krivulja naprezanje-deformacija u tlu, lijevo


Slika 8.7 Općenit primjer krivulje naprezanje-deformacija, desno
Promatrajući krivulje na slici 8.6 može se razmotriti koje mogućnosti stoje na
raspolaganju za izučavanje slijeganja, odnosno koji modeli tla mogu za to
poslužiti. Na slici 8.7 prikazan je općenit primjer krivulje naprezanje-deformacija,
koja ukazuje na nelinearni elastični model. Na krivulji se, u području malih
naprezanja, može prihvatiti linearno elastično područje za koje vrijedi Hooke-ov
zakon. Pri većim deformacijama javlja se područje koje se može definirati svim
elementima nelinearno elastičnog modela. U području velikih deformacija bi se
mogao koristiti dio linearnoelastičnog-idealno-plastičnog modela u području
idealno-plastičnog dijela.

S obzirom da su naprezanja, koja se dozvoljavaju u tlu, iz razloga dozvoljene


veličine slijeganja u području malih deformacija, to se može koristiti dio ove
krivulje do točke A, koji se ponaša elastično.

Ovakvi tipovi dijagrama nastaju iz troosnih ispitivanja kao σ - ε dijagrami ili iz


nekih drugih kao i terenskih pokusa na pr. Menard-ovim presiometrom. Kako je
prema Hooke-ovom zakonu modul elastičnosti:
∆p
E= (8.2)
ε
u području do točke A, to se iz takvog dijagrama može odrediti E i ν i pomoću njih
izračunati relativna deformacija:
1
ε z = (σ z − ν ∗ 2 ∗ σ h ) (8.3)
E

146 Mehanika tla


Na slici 8.8 prikazana je primjena teorije elastičnosti u proračunu relativnih
deformacija u uslojenom tlu različitih elastičnih svojstava. Rezultati su prikazani
grafički.

Slika 8.8 Veza relativne deformacije i deformacijskih svojstava tla


Metoda proračuna slijeganja po teoriji elastičnosti je danas u upotrebi vrlo
često s obzirom na mogućnost detaljnih proračuna na računalima. U takve se
proračune mogu ugraditi konstitutivne jednadžbe prema modelima tla koji su
najbliži njegovom stvarnom ponašanju. Za jednostavnije slučajeve i danas se
najčešće računa sa podatkom o modulu stišljivosti dobivenim pokusom u
edometru.

8.4 IZBOR PARAMETARA TLA ZA PROCJENU SLIJEGANJA


Na slici 8.9 prikazano je stvarno stanje deformacije u stišljivom sloju tla
ograničene debljine, pod utjecajem konačnog opterećenja na površini beskonačnog
poluprostora.
Uz to je prikazano stanje naprezanja i deformacija u edometru, i u modelu tla
za procjenu deformacije po klasičnim metodama. Uvjeti u kojima se vrši
ispitivanje uzoraka i određivanje deformacijskih svojstava, ne podržavaju u
potpunosti stvarne uvjete u tlu.
σ vg P p=P/F
σh h ∆h ∆h slijeganje
kompresija
σv dodirne eA
edometar σvd plohe
σh A distorzija
P A σh
p zapremninska
element A σ A
v deformacija
∆h
nestišljiva podloga
σh σh h
stvarno u tlu
model u tlu
Slika 8.9 Odnos edometarskog modela i stvarne deformacije u tlu

Deformaciona svojstva tla 147


Većina metoda za proračun procjene slijeganja osniva se na teoriji elastičnosti
i koristi izraz za slijeganje dijela sloja konačne debljine ∆ z:
∆σ v
∆s = ∗ ∆z (8.4)
E
a ukupna deformacija tla ispod promatrane točke temelja je tada:
s = ∑ ∆s (8.5)

Već prikaz odabranog modela govori o tome da je stvarno ponašanje tla vrlo
teško opisati, te da je rješenje moguće odrediti jedino vršeći svjesno grubu
aproksimaciju.
U opisu edometarskog pokusa dade se zaključiti da postoji bitna razlika
u procesu slijeganja u nekoherentnim i koherentnim materijalima. Osim
što postoji bitna razlika u samom procesu, postoji isto tako razlika u
mogućnostima određivanja deformacijskih svojstava kod nekoherentnih
odnosno koherentnih materijala, a kako je to pokazano u poglavlju 7. Iz
mogućnosti laboratorijskih ispitivanja pojedinih vrsta tala očito je, da su
za laboratorij pogodna koherentna tla dok nam za nekoherentna tla stoje
na raspolaganju "in situ " pokusi. U poglavlju 7 su detaljno opisani svi
pokusi kojima je rezultat određeno deformacijsko svojstvo. Iz tog će
razloga u ovom poglavlju težište biti dano na primjenu rezultata u
proračunima slijeganja.
8.4.1 Propusni, nekoherentni materijali

8.4.1.1 Općenito
Kod propusnih materijala se javlja zanemarljivo malo konsolidacijsko
slijeganje s k . Vodopropusnost tih materijala je dovoljno velika da prilikom
nanošenja opterećenja ne dolazi do pojave porasta pornog tlaka, već istjecanje
vode iz pora prati porast naprezanja. Za ovakve materijale može se tvrditi da
slijeganje prati porast opterećenja. Prema tome ovdje preostaje trenutno slijeganje
i sekundarno konsolidacijsko slijeganje koje se može javiti kod velikih naprezanja
u obliku reoloških fenomena.
Proračun slijeganja kod ovih materijala osniva se na teoriji elastičnosti i na
poluempirijskim izrazima po raznim autorima, ovisno o načinu određivanja
deformacijskih svojstva tla.
8.4.1.2 Probna ploča
Ispitivanje probnom pločom opisano je u poglavlju 7.3.4.2. Na slici 7.31 i 7.33
prikazane su krivulje dobivene ispitivanjem probnom pločom.
Pokusima je dokazano da je odnos slijeganja ploče s0 promjera B0 i slijeganja temelja s
promjera B, u funkciji odnosa tih promjera kako je prikazano na slici 8.10. Ovo se može i
dokazati analizom po teoriji elastičnosti uvažavajući Boussinesque-ovo rješenje. Na istoj

148 Mehanika tla


slici zorno je prikazana dubina utjecaja dodatnih naprezanja probne ploče i stvarnog
temelja.

Na slici 8.11 prikazana je uobičajena krivulja naprezanje-deformacija, koja se koristi u


kontroli kakvoće ugradnje nekoherentnih materijala (na pr. u kolničke konstrukcije ili u
podtemeljna tla prilikom zamjene materijala ispod temelja). Na krivulji su označene točke
koje povezuju slijeganje i nosivosti slično kao na sl. 8.7.

dodirni pritisak p=300 kPa


stvarni temelj
probna ploča
od temelja od probne
σ=200 kPa ploče
σ=200 kPa
σ=100 kPa 2 σ=100 kPa
σ=50 kPa σ=50 kPa
σ=25 kPa 4
meki sloj σ=25 kPa

8
dubina [m]

Slika 8.10 Raspodjela dodatnih napona ispod probne ploče i stvarnog kružnog temelja (Kézdi 1973., 2)
Iz tih se pokusa po teoriji elastičnosti može približno odrediti modul
elastičnosti slično kao u jed. (7.30):
∆σ
E≅ ∗ B0 (8.6)
∆s
gdje je B0 promjer probne ploče. Deformacijsko svojstvo ovisi o promjeru probne
ploče jer o njenom promjeru ovisi dubina utjecaja dodatnog naprezanja kako je to
pokazano na slici 8.10, a koja se teoretski tretira kao ukupna visina sloja koji se
sliježe. Greška može nastati i uslijed pojave sloja slabijih osobina na dubini većoj od
dosega utjecaja probne ploče ali manjoj od dosega utjecaja temelja.

dodatno naprezanje ∆σ

dozvoljena nosivost ∆σd


naprezanje lokalnog loma
smicanjem ∆σII
slom tla ∆σloma

prolom tla ∆σgranično


slijeganje s

Slika 8.11 Rezultati ispitivanja deformacije tla probnom pločom

Deformaciona svojstva tla 149


Iz tih razloga nužno je poznavanje sastava tla po dubini na mjestu ispitivanja
pločom, a rezultate ispitivanja treba uzeti s rezervom. U slučaju kada ima više istih
temelja na homogenom tlu, dobro je izvršiti probno opterećenje na jednom od njih.
odnos slijeganja w/w0
100

ekstremi
prosjek
10
ghi - Pec k
Terza B - promjer kružnog temelja
1 B0 - promjer ploče

odnos B/B0
1 10 100
Slika 8.12 Odnos slijeganja probne ploče i stvarnog temelja u funkciji razlike tlocrtne
površine (Bjerrum i dr. 1963. prema Nonveiller 1979.)
8.4.1.3 Statički penetrometar
Rezultati ispitivanja statičkim penetrometrom koriste se neizravno, upotrebom
empirijskih izraza dobivenih nizom ispitivanja, kako je opisano u poglavlju 7.3.4.2.1
U istom su poglavlju navedeni i izrazi za proračun deformacijskih svojstava
potrebnih za proračun slijeganja prema jednadžbi (8.4).
Račun slijeganja provodi se poluempirijskim izrazom Terzaghi-a i Buissman-a,
a koji glasi:

1 ⎛ ∆σ ⎞
∆s = ∗ ln⎜⎜1 + ⎟ ∗ ∆z
⎟ (8.7)
C ⎝ σ0 ⎠
gdje je C konstanta određena izrazom 7.38 ili 7.40.
8.4.1.4 Standardni, dinamički penetracijski pokus (SPT)
Način ispitivanja kao i rezultati prikazani su u poglavlju 7.3.2.2.2. Ovaj je
pokus u širokoj upotrebi jer se jednostavno izvodi tijekom sondažnog bušenja.
Način korištenja podataka dan je u gore spomenutom poglavlju, a za proračun
slijeganja koristi se jednadžba (8.7) na način da se konstanta C izračuna iz izraza
7.38 ili 7.40, za koje se potrebna veličina q c dobije pomoću izraza 7.44.

8.4.2 Slabo propusni, koherentni materijali

Ovi su materijali pogodni za vađenje neporemećenih uzoraka te ih je moguće


dosta precizno laboratorijski ispitati. Ne mogu se ispitivati vrlo žitki materijali
koji ispadaju iz cilindra za vađenje uzoraka a nije ih moguće dobro ugraditi niti u
laboratorijske uređaje. Tu može poslužiti SPT ili statička penetracija. Uzorke nije
moguće vaditi ni iz materijala male vlažnosti, najčešće visoke plastičnosti, koji
zbog toga imaju velike čvrstoće te nije moguće u njih ugurati cilindar s nožem za
vađenje uzoraka, kao ni penetracijsku sondu.

150 Mehanika tla


8.4.2.1 Edometarski pokus
Rezultati edometarskog pokusa koriste se u mehanici tla za proračun slijeganja
koherentnih materijala. Rezultat ispitivanja uzorka u edometru je edometarska
krivulja prikazana na slici 7.22, 7.23 i 8.13. Uz crteže su dnta i pripadna
deformacijska svojstva, potrebna za proračun slijeganja. Sa slika je vidljivo da je
za pojedini odsječak opterećenja ∆σ v nastala određena promjena poroziteta ∆ e, što
znači da deformacijsko svojstvo ovisi o :
- razini početnog uspravnog naprezanja σ 0 ;
- dodatnom uspravnom naprezanju ∆σ v .
Račun slijeganja treba provoditi na način, da se za odabranu debljinu sloja ∆ H,
na odabranoj dubini z, izračuna slijeganje ∆ s s odgovarajućom veličinom jednog
od mogućih ponuđenih deformacijskih svojstava iz edometarskog pokusa.
Postupak je pokazan na slici 8.13.
edometarski dijagram trećeg sloja
2b σ0 ∆σ σ 0+ ∆ σ
σ0
e
γ 0
H1 Df
1 ∆e početna kompresija
∆σ
H2 γ 0.66
2

H3 γ σ0 ∆σ dekompresija
∆ H3 0.64
porozitet e

3 ponovna kompresija

0.62
H4 γ4
druga dekompresija
0.60
Σ hi γ i z
0.1 1 10 100 log σ [ kPa]

Slika 8.13 Edometarski dijagram i odabir razine naprezanja

∆e ∆H
pore e0 ∆H=∆e
H0
čvrste 1 H0=1+e0
čestice

Slika 8.14 Edometarski model tla

Deformaciona svojstva tla 151


∆σ
Ako se usvoji izraz sa slike 7.11 M k = , uvažavajući da je u edometru
ε
deformacija zapreminska i da prilikom deformacije do smanjenja visine uzorka uz
stalnu površinu F, dolazi na račun smanjenja isključivo zapremine pora, vrijedi
prema slici 8.14 slijedeće:
∆V (H 0 − H1 ) ∗ F ∆H ∆e
ε= = = = (8.9)
V0 H0 ∗ F H 0 1 + e0

odnosno relativna se deformacija ε može izraziti kao odnos:


∆e
ε= (8.10)
1 + e0

a modul stišljivosti se može pisati kao:


1 + e0
Mk = ∗ ∆σ (8.11)
∆e
Ako se tako dobivena vrijednost modula kompresija M k , uvrsti u izraz za
slijeganje (8.4) umjesto E, dobije se:
∆e
∆s z = ∗ ∆H z (8.12)
1 + e0

Pri tom je:


- e 0 je početni porozitet uzorka prije nanošenja prvog stupnja opterećenja,
- ∆ H z je ukupna promatrana visina sloja za koju se računa slijeganje.
- ∆ e razlika poroziteta iz edometarskog dijagrama, koja se dobije tako da se
iz dijagrama naprezanja, na sredini sloja za koji se želi izračunati udio
slijeganja ∆ s, očita vrijednost geostatičkog naprezanja σ 0z , kao i vrijednost
dodatnog naprezanja ∆σ z . Za te se dvije vrijednosti očita porozitet e 0 i e 1 .
Njihova razlika daje traženu vrijednost ∆ e.

Ukoliko je sloj deblji, treba izvršiti podjelu sloja na niz tanjih elemenata da bi
proračun bio točniji. Ovo je naročito važno za početni dio dijagrama neposredno
ispod dodirne plohe pa negdje do dubine jednake širini temelja B, gdje vrijednost
dodatnih uspravnih naprezanja naglo opada. Svaka razina naprezanja imati će pri
tome svoju vrijednost deformacijskog svojstva, koje se u jednom sloju materijala
bitno ne mijenja. Porastom dubine raste geostatičko naprezanje, a opada dodatno te
se tražena vrijednost modula kompresije M k kreće oko istog reda veličine. Račun
je najjednostavnije raditi tabelarno zajedno sa proračunom dodatnih i geostatičkih
naprezanja potrebnih da bi se ovaj račun uopće mogao provesti.

Kako se iz edometarskog dijagrama mogu odrediti još neka deformacijska


svojstva tla, to postoji mogućnost oblikovanja izraza za proračun slijeganja i
pomoću drugih veličina. U poglavlju o metodama proračuna biti će navedeni svi
izrazi koji se mogu izvesti iz rezultata edometarskog pokusa.

152 Mehanika tla


U anglosaksonskoj se literaturi često koristi izraz sa indeksom kompresije Cc .
Odredimo iz priloženog dijagrama promjenu poroziteta ∆e za porast naprezanja sa log
σ’ 0 na log(σ'0+∆σ '), pri čemu je σ'0 početno efektivno naprezanje, na slijedeći način:
⎛ σ′ + ∆σ′ ⎞
∆e = C c ∗ log10 ⎜⎜ 0 ⎟⎟ (8.13)
⎝ σ′0 ⎠
Pri tome je C C indeks kompresije, (nagib e-log σ ’ 0 krivulje):
∆e
Cc = (8.14)
∆(log σ′)
8.4.2.2 Troosna ispitivanja
Za potrebe proračuna deformacija tla po teoriji elastičnosti i pomoću
numeričkih metoda, nužno je odrediti modul elastičnosti E i Poissonov koeficijent ν .
Način njihovog određivanja prikazan je u poglavlju 7., a pokusi se prilagođavaju
potrebama tako da bi što bliže opisali neporemećeno stanje tla i promjene stanja
naprezanja za stvaran problem. Modul elastičnosti je kao i sve vrijednosti
dobivene ispitivanjima na uzorcima, statistička veličina, te ga treba kritički
razmotriti prije bezrezervne upotrebe. Preporučljivo je za preciznije, numeričke
proračune izvršiti niz laboratorijskih pokusa i rezultate statistički obraditi.
Konačno, potrebno je usporediti konstitutivne modele koji će se koristiti u
proračunima s rezultatima laboratorijskih ispitivanja i prilagoditi ih stvarnim
rezultatima.

8.4.2.3 Statički penetrometar


Rezultati ovih ispitivanja upotrebljavaju se za materijale žitkog konzistentnog
stanja (pijesci ispod RPV) i za tvrde gline iz kojih se ne može izvaditi uzorak. Iz
rezultata prodiranja šiljka q c , izračuna se po izrazu 7.40 vrijednost konstante
kompresije C uz primjenu odgovarajućeg koeficijenta α iz tabele 7.5. Zatim se
primjeni izraz 7.37 u obliku:
⎡1 + e 0 ⎤
C c = 2,3 ∗ ⎢ ⎥ (8.15)
⎣ C ⎦
Za slučaj da je ∆σ << σ 0 , vrijedi izraz:
⎛ 1 + e0 ⎞
E ≅ 2,3 ∗ ⎜⎜ ⎟,
⎟ (8.16)
⎝ Cc ⎠
koji se tada može primijeniti u jednadžbi (8.4)
Za koherentne se materijale mogu primijeniti i slijedeća deformacijska svojstva
dobivena iz penetracijskih pokusa:
1
E = C ∗ σz = (8.17)
mv
odnosno prema jed. 7.44):
1
mv = (8.18)
α ∗ qc

Deformaciona svojstva tla 153


ili:
β
mv = (8.19)
qc

Prema laboratoriju u Delftu dane su u tabeli 8.1 vrijednost koeficijenta β .

Tabela 8.1Vrijednosti koeficijenta β prema laboratoriju u Delftu (Sanglerat1972)

VRSTA TLA β (raspon vrijednosti) β (prosječno)

mulj 0,6-2,4 1,6


glina 0,35-1,2 0,75
glinovito pjeskovite mješavine 0,2-0,85 0,5
pijesak 0,2-0,6 0,375

Slijeganje se tada može računati pomoću modula promjene zapremine mv .

8.4.2.4 Standardni, dinamički penetracijski pokus (SPT)


Rezultati se koriste prema jed. 7.45 za određivanje otpora prodiranja šiljka
statičkog penetrometra q c , uz primjenu konstanti iz tabela 7.6. Za daljnju upotrebu
koriste se izrazi za slijeganje uz upotrebu odabrane konstante kako je naprijed
pokazano.

8.4.2.5 Geofizička ispitivanja


Geofizička ispitivanja, u ovom slučaju ispitivanje dinamičkog modula
elastičnosti E din i modula promjene zapremine G, izvode se na terenu za potrebe
određivanja prosječnih vrijednosti deformacijskih svojstava u velikoj zapremini
tla, a pri opsežnim geotehničkim radovima (i proračunima). Poznato je da su
spomenuta deformacijska svojstva funkcije poroziteta tla ili stijenske mase. Nizom
ispitivanja dobivene su korelacijske veze između dinamičkih i statičkih
deformacijskih svojstava tla. Metode se najčešće upotrebljavaju za ispitivanje
stijenske mase, za koju je nemoguće izravno primjenjivati rezultate laboratorijskih
pokusa. Veza dinamičkog i statičkog modula elastičnosti dana je jednadžbom
(Kujundžić, 1977.):

E din.
E stat. = ; Edin u [MPa] (8.20)
E
5,3 − din.
20000

Geofizičkim se metodama može odrediti i prosječni Poisson-ov koeficijent.

154 Mehanika tla


8.5 TEORIJA KONSOLIDACIJE I VREMENSKI TIJEK SLIJEGANJA
8.5.1 Općenito

Uvodno je bilo rečeno da postoji bitna razlika između slijeganja krupnozrnih,


nekoherentnih materijala i sitnozrnih, koherentnih materijala. Uzrok tome je mala
vodopropusnost koherentnih materijala i pojava pornih nadpritisaka kada na njih
djeluje dodatno opterećenja. Ovo je pojava koja je vrlo važna za ponašanje
građevina temeljenih na slabo propusnom tlu u kojem se javlja konsolidacijsko
slijeganje. Stoga je ovaj proces potrebno potanko opisati.

U poglavlju 7.3.1.1 opisan je pokus u edometru u kojem se prati proces


konsolidacije za svaki naneseni stupanj opterećenja. Na slici 7.21 prikazana je
krivulja konsolidacije pri pokusu u edometru. Ova krivulja vezuje svojstva
materijala u kojem se proces odvija i trajanje procesa a što je smisao procesa
konsolidacije.

Slijeganje tla je proces pri kojem, uslijed promjene naprezanja, dolazi do


premještanja čestica i smanjenja zapremine šupljina (pora) u tlu. Ako su sve
šupljine u tlu ispunjene vodom (potpuno zasićeno tlo, S r = 1), tada je proces
slijeganja tla vezan za proces istjecanja vode iz tla.

Da dođe do tečenja vode u tlu nužno je da postoji razlika potencijala u pornoj


vodi u pojedinim točkama. Da bi se ostvario proces konsolidacije mora, uslijed
promjene pornog tlaka, doći do istjecanja vode iz pora tla. U poglavlju 6.4 obrađen
je pojam efektivnih naprezanja i prikazan model razvoja pornog tlaka (slika 6.14 i
6.15). U nedreniranim uvjetima neće se moći odviti tečenje te neće doći do
opadanja pornog predtlaka u tlu niti do slijeganja tla, ali će doći do promjene
veličine totalnih naprezanja. Ova je pojava moguća u tlu kada opterećene raste
vrlo brzo kao na pr. pri punjenju rezervoara i silosa. Hidrodinamički model i skica
nedreniranog stanja dani su na slici 8.15.
∆ σ1 ∆ u W
∆ V=0 kl ip
Q =0 o pr ug a
∆σ1=∆σ3=∆u vo da u po r a ma
kr ut i
∆ σ1 pr s t en
(a) (b)
Slika 8.15 Nedrenirano opterećenje
Tek kada je omogućeno dreniranje, počinje tečenje. Na početku procesa razlika
potencijala postoji samo na rubovima područja gdje je tlak porne vode nula ili je

Deformaciona svojstva tla 155


jednak hidrostatskom, dok u području postoji neki veći tlak (tzv. porni predtlak )
izazvan promjenom naprezanja u tlu. Zbog toga do tečenja prvo dolazi na
rubovima područja gdje dolazi do istjecanja vode iz tla. Tako se postepeno
uspostavlja gradijentno polje u području pornog predtlaka, što rezultira tečenjem
vode prema krajevima područja, gdje je pritisak jednak atmosferskom ili
hidrostatskom.

Pri konsolidacijskom slijeganju se zapremina šupljina u tlu smanjuje za


zapreminu istekle vode iz tla. Tek istjecanje vode omogućuje premještanje čestica
tla, što dovodi do slijeganja tla.
Smanjenje zapremine pora u tlu jednako je količini istisnute vode.
Kada ovaj proces traje u vremenu, zbog sporog istjecanja vode, odnosno male
propusnosti tla (k - Darcyev koeficijent je mali), tada se proces naziva:
proces konsolidacije
Smanjenje pornog tlaka pod utjecajem dodatnog naprezanja može se prikazati u
odnosu s vremenom kao na slici 8.16 i izraziti na slijedeći način:
∆σ1 = konst

q ≠ 0 (ima protoka)
∆u<∆σ1 → proteklo vrijeme t → ∆u =0 → Q=∆V

Ili riječima:
Zapremina istekle vode Q jednaka je smanjenju zapremine tla ∆V .
σ u
1

tx tx

∆ σ1 ∆u
σ 1 po č et n o u0 po č et n o = u0 zav r šn o
vrijeme t vrijeme t

Slika 8.16 Promjena naprezanja i pornog tlaka s vremenom


Istjecanje vode iz tla praćeno je premještanjem čestica u šupljine iz kojih je
istekla voda. Uslijed toga dolazi do slijeganja tla.

Ovaj se proces odvija u svakoj vrsti tla. U krupnozrnom tlu, gdje su veliki
koeficijenti procjeđivanja k (Darcyevi koeficijenti), brzina istjecanja vode iz pora
prati brzinu porasta opterećenja, pa u ovim vrstama tla nema vremenskog
zaostajanja smanjenja pornog tlaka za porastom opterećenja. Ovaj se proces u
nekoherentnim tlima događa gotovo trenutno, te nema mogućnosti pojave procesa
konsolidacije.

proces konsolidacije izrazito i dugotrajno se odvija u sitnozrnim, slabo


propusnim materijalima

156 Mehanika tla


8.5.2 Hidrodinamički model procesa konsolidacije

Model se sastoji od čvrste kutije u koju su uložene perforirane pločice. Pločice


leže na oprugama. Komore između pločica ispunjene su vodom i spojene s
vodokaznim cijevima ugrađenim u bočnu stjenku posude, kao na slici 8.17. Ako se
optereti uređaj preko gornje ploče, onda će u prvom trenutku cjelokupno
opterećenje preuzeti voda, što će se pokazati kao porast razina u vodokaznim
cijevima. Opruge mogu preuzeti dio opterećenja tek kad se nešto stisnu (skrate), a
to ne mogu prije nego isteče nešto vode. Pritisci u komorama (a), (b) i (c) su
izjednačeni, a razlika postoji samo između komore (a) i prostora iznad gornje
ploče ∆ u = ∆ p, pa će voda početi istjecati iz komore (a) kroz rupice gornje ploče.

Nakon što iz komore (a) isteče nešto vode, smanjiti će se njezina visina, pa će
dio opterećenja preuzeti pera. Iz uvjeta ravnoteže sila slijedi da će se za istu
vrijednost smanjiti pritisak u vodi u komori (a). Sada je nastala razlika pritisaka u
vodi između komore (a) i (b), pa će voda poteći iz komore (b) u komoru (a), uz
istovremeno istjecanje i iz komore (a). Nakon što se smanji visina komore (b), dio
opterećenja će preuzeti opruge, što će prouzrokovati smanjenje tlaka u komori (c).
Tako proces postepeno napreduje dok opruge ne preuzmu cjelokupno opterećenje
( ∆ p), kada će u vodi djelovati samo hidrostatski tlak.

t0 = 0
p t1
p
hp= ρ
protok q kl i p w*g
tn
∆H
H/3 (a)
t0 < t1<tn
H/3 (b)

H/3 (c)

Slika 8.17 Hidrodinamički model procesa konsolidacije


Ukupno skraćenje visine opruga je:
∆H = P1∗ C∗ H

gdje su:
P 1 = sila koja otpada na jednu (svaku) oprugu;

C = elastična konstanta opruge;

Deformaciona svojstva tla 157


H = ukupna visina opruga u sve tri komore.

P F∗p
P1 = ; P=F*p; P1 = ;
n n

gdje je n = broj opruga u jednoj (svakoj) komori a F površina opterećena pritiskom p.


F∗C
∆H = ∗p∗H = κ∗p∗H ;
n

F∗C
pri čemu je: =κ
n
Dakle je :
∆H=κ*p*H (8.21)
Posve analogno se skraćenje visine sloja može izraziti s:
∆H=mv*p*H (8.22)

gdje je m v modul promjene zapremine tla prema (7.21).

Odavde se vidi da se ponašanje tla i modela može opisati identičnim izrazom.

Iz hidrodinamičkog modela dade se uočiti još jedna vrlo važna pojava. Prije
nanošenje opterećenja u ćeliji je vladao hidrostatski tlak. Njegova vrijednost ovisi
o visini stupca vode iznad promatrane točke u=f(z) kada se z mjeri od površine
vode prije nanošenja opterećenja. Pritiske u pornoj vodi može se izraziti i pomoću
u
potencijalne visine vode h p = . Ako se porni tlak na početku pokusa označi
ρw ∗ g
s u p a na kraju pokusa s u k tada je smisao procesa konsolidacije da je porni pritisak
prije nanošenja opterećena jednak pornom pritisku po završetku procesa
konsolidacija (u p = u k ) a da dodatno naprezanje na kraju preuzmu opruge. Kada se
model optereti dodatnim opterećenjem p, u trenutku t=t 0 će tlak u pornoj vodi
p
porasti za ∆ u=p. Potencijalna visina je tada h p = . Ovo će se očitovati
ρw ∗ g
porastom razina vode u vodokaznim cijevima. Kada ne bi bilo otvorenog ventila ovaj
bi pritisak ostao u ćeliji. Slijeganje nastaje tek kada je omogućeno istjecanje a porni
nadpritisak se mijenja ne samo s vremenom već i u ovisnosti o dubini z tj. o
udaljenosti od slobodne površine na kojoj vlada atmosferski pritisak. Ovo se vidi na
različitim visinama vode u vodokaznim cijevima za pojedine trenutke promatranja
modela nakon početka procesa. Iz toga se može zaključiti da je proces konsolidacije
funkcije vremena t i dubine z promatrane točke od slobodne površine.

u=f(z,t) (8.23)

158 Mehanika tla


K. Terzaghi je 1923. godine objavio teoriju koja omogućava da se pomoću
koeficijenata dobivenih pokusom u edometru računskim putem odredi raspodjela
tlaka vode u porama tla u ovisnosti o vremenu i dubini, te da se izračuna ukupno
slijeganje i vremenski razvoj tog slijeganja. Neovisno o Terzaghi-ju, istu je
diferencijalnu jednadžbu 1924. godine izveo i objavio E.L. Lederer pri obradi
problema sušenja sapuna, koju je riješio za više problema kapilarne kemije.
Problem jednodimenzionalne konsolidacije opširno su 1936. godine razradili K.
Terzaghi i O. K. Fröhlich u knjizi "Theorie der Setzung von Tonschichten"
(Teorija slijeganja slojeva gline).

8.5.3 Matematički model procesa konsolidacije

Proces konsolidacije mora zadovoljiti tri osnovna uvjeta:

1) Jednadžbu ravnoteže na elementu tla;


2) Odnos naprezanja i deformacija mineralnog skeleta;

3) Jednadžbu kontinuiteta za tečenje vode u porama.


Za ravninsko stanje može se razmotriti kako slijedi.

Jednadžbe ravnoteže na elementu tla objašnjene su u poglavlju 6. Odnosi


naprezanja i deformacija mineralnog skeleta objašnjeni su u poglavlju 7. Za
potrebe analize procesa konsolidacije ovdje se navode samo neke pojedinosti iz
navedenih analiza.

Temeljna jednadžba za tečenje vode u tlu, a temeljem iznesenog u poglavlju 5


može se napisati kako slijedi.

Prema Darcyevom zakonu može za protoku pisati:


q z =k*i*a (8.24)

gdje je a = dx ∗ dy ulazna površina u element.

Za komponentu q zu , koja ulazi u element:

⎛ ∂h ⎞
q zu = k z ⎜ − ⎟dx dy (8.25)
⎝ ∂z ⎠
Za komponentu q zi , koja izlazi iz elementa može se pisati :

⎛ ∂k ⎞ ⎛ ∂h ∂ 2 h ⎞⎟
q zi = ⎜ k z + z dz ⎟ ⎜ − − dz dx dy (8.26)
⎝ ∂z ⎠ ⎜⎝ ∂z ∂z 2 ⎟⎠

gdje je: h totalni pritisak a k z koeficijent propusnosti u smjeru z u točki s


koordinatama x,y,z.

Deformaciona svojstva tla 159


∂k z
Kako je =0 jer se k z ne mijenja po visini z, to se nakon množenja i
∂z
sređivanja može pisati uz razliku ulaznog i izlaznog protoka ∆ q z =q zu -q zi :
⎛ ∂ 2 h ⎞⎟
∆q z = ⎜ k z dx dy dz (8.27)
⎜ ∂z 2 ⎟⎠

Slično se može pisati i za tok u smjeru osi x:


⎛ ∂ 2 h ⎞⎟
∆q x = ⎜ k x dx dy dz (8.28)
⎜ ∂x 2 ⎟⎠

za dvodimenzionalno tečenje q y = 0

⎛ ∂ 2h ∂ 2 h ⎞⎟
∆q=∆qz+∆qx= ⎜ k z + kx dx*dy*dz (8.29)
⎜ ∂z 2 ∂x 2 ⎟⎠

Zapremina vode u elementu jednaka je :
Sr ∗ e
Vw = dx dy dz (8.30)
1 + e0

a vrijednost promjene zapremine vode u nekom vremenu (protoka) jednaka je:

∂Vw ∂ ⎛S ∗e ⎞
∆q = = ⎜⎜ r dx dy dz ⎟⎟ (8.31)
∂t ∂t ⎝ 1 + e 0 ⎠
dx dy dz
Kako je odnos jednak jedinici i konstantan, to je
1 + e0

dx dy dz ∂ (Sr ∗ e )
∆q = (8.32)
1 + e0 ∂t

Izjednačavanjem jednadžbi (8.29) i (8.32) nastaje:


∂ 2h ∂ 2h 1 ⎛ ∂S r ∂e ⎞
kz + kx = ⎜e + Sr ⎟ (8.33)
∂z 2
∂x 2 1 + e 0 ⎝ ∂t ∂t ⎠

Ovo je osnovna jednadžba za dvodimenzionalno tečenje u tlu. Prema ponašanju


veličina S r i e, u tlu su moguća četiri stanja tečenja:

1. e i S r su nepromjenjivi;
2. e je promjenljiv, S r nepromjenjiv ;
3. e je nepromjenjiv, S r promjenljiv ;
4. e i S r su promjenljivi.

160 Mehanika tla


Slučaj 1. je stacionarno stanje toka vode u tlu obrađeno u poglavlju 5. Slučajevi
2. 3. i 4. su nestacionarna stanja. Stanje 2., kod koga se smanjuje porozitet “e”,
je proces konsolidacije.
Stanje 3. se javlja pri opadanju razine podzemne vode a što može izazvati
konsolidaciju zbog povećanja efektivnih naprezanja.
Da bi se proces konsolidacije mogao prikazati, promatra se pojednostavljeno,
potpuno zasićeno stanje tj. S r =1. Tada je:
∂ 2h ∂ 2h 1 ∂e
kz + kx = (8.34)
∂z 2
∂x 2 1 + e 0 ∂t

8.5.3.1 Teorija jednodimenzionalne konsolidacije


U tlu se najčešće dešava da se slabo propusni sloj nalazi između dva propusnija
sloja. Ukoliko se na takvom tlu temelji građevina, nanosi se dodatno opterećenje
koje će izazvati porast pornog pritiska i proces konsolidacije u slabo propusnom
sloju. Uz takve se uvjete može pretpostaviti da je tečenje vode iz slabo propusnog
sloja jednosmjerno prema područjima nižih potencijala odnosno od sredine sloja
prema rubovima, slojevima veće propusnosti. Dominantan je tok prema gore i
prema dolje u smjeru osi z. Tada se govori o jednodimenzionalnoj konsolidaciji što
bitno pojednostavljuje rješenje problema. Pri tom se ostaje približno u području
stvarne pojave u tlu.

Za te uvjete moraju biti zadovoljena tri uvjeta navedena u početku poglavlja


8.5.3. a oni glase:

Ravnoteža: σ v = ρ t ∗ g ∗ z+ ∆σ (∆σ je dodatno naprezanje)


∂e
Deformacijsko svojstvo: = −a v (8.35)
∂σ′v

∂2h 1 ∂e
Kontinuitet tečenja: k = (8.36)
∂z 2
(1 + e 0 ) ∂t
Uvrsti li se jednadžba (8.35) u (8.36) dobije se:
k (1 + e 0 ) ∂ 2 h ∂σ′
=− v (8.37)
av ∂z 2 ∂t
Na taj je način povezano vrijeme t i položaj točke z u procesu konsolidacije
prema jed. (8.23).
Piezometarske visine treba izraziti pornim pritiscima. Piezometarska se visina
podijeli na komponente:
u1 1
h = hg + = hg + (u 0 + u 1 ) (8.38)
ρw *g ρw *g

gdje je h g geodetska visina, u 0 hidrostatski pritisak a u 1 porni nadpritisak izazvan


dodatnim naprezanjima.

Deformaciona svojstva tla 161


∂ 2hg
Po definiciji je = 0.
∂z 2

∂ 2u 0
U ravnotežnom stanju porni pritisci se mijenjaju linearno s dubinom pa je =0
∂z 2
te jednadžba (8.38) prelazi u:
k (1 + e 0 ) ∂ 2 u1 ∂σ′
=− v (8.39)
ρ w * g * a v ∂z 2
∂t

Prema jednadžbi (7.21) može se koeficijent stišljivosti a v zamijenit modulom


promjene zapremine m v pa nastaje:
k ∂ 2 u 1 ∂σ ′v
= (8.40)
ρ w * g * m v ∂z 2 ∂t

Tada je:
k
cv = (8.41)
ρw * g * mv

koeficijent konsolidacije parametar ovisan isključivo o svojstvima tla za


promatrani odsječak naprezanja.

Konačno diferencijalnu jednadžbu jednodimenzionalne konsolidacije uz uvjet


⎛ ∂u ⎞
da je promjena hidrostatskog tlaka u 0 u vremenu jednaka nuli ⎜ 0 = 0 ⎟ može se
⎝ ∂t ⎠
pisati prema Terzaghi-evom principu efektivnih naprezanja:
∂ 2 u1 ∂u1 ∂σ v
cv = − (8.42)
∂z 2 ∂t ∂t

Ako se totalno naprezanje ne mijenja u vremenu t , član s desne strane je


jednak nuli te ostaje:

∂ 2 u1 ∂u1
cv = (8.43)
∂z 2 ∂t

8.5.3.2 Radijalna konsolidacija


Ovakav se proces događa prilikom poboljšanja svojstava tla uspravnim
pješčanim drenovima i često je u upotrebi. Problem je radijalno simetričan pri
čemu je r u jednadžbi (8.44) radijus utjecaja takvog drena.

∂ 2 u1 1 ∂u1 ∂u1
cv + = (8.44)
∂z 2 r ∂r ∂t

162 Mehanika tla


8.5.4 Rješenje diferencijalne jednadžbe jednodimenzionalne konsolidacije za
jednoliku početnu raspodjelu pornog pritiska

∂σ tot.
Totalno naprezanje σ se ne mijenja u vremenu pa se može pisati: =0
∂t

Početni porni nadpritisak u 1 je u trenutku nanošenja opterećenja jednolik po


∂u1
visini sloja; = 0 za t = t 0 .
∂z

Za obostrano dreniranje H je polovica visine sloja.

Opterećenje je naneseno trenutno.

Da bi se riješila jednadžba (8.43) treba ju prevesti u bezdimenzionalan oblik


uvođenjem varijabli:

z cv ∗ t
Z= (8.45) i Tv = (8.46)
H H2

gdje se Z i z mjere od vrha sloja koji se analizira, a T v je bezdimenzionalno


vrijeme nazvano vremenskim faktorom .
Rješenje jednadžbe koja poprima oblik:
∂ 2 u 1 ∂u 1
+ =0 (8.47)
∂Z 2 ∂Tv
glasi:
m =∝ 2u − M 2 Tv
u1 = ∑ 0
(sin MZ)e (8.48)
m =0 M

u 1 → trenutna vrijednost pornog nadpritiska,


gdje je:
Π
M= ( 2m + 1) (8.49).
2
Pri tom je u 1 = u 0 , kad je t = 0, za 0 ≤ Z ≤ 2, a granični uvjet u svakom trenutku t
je:

u0 = 0 za Z = 0 i Z = 2.
Pri tome je stupanj konsolidacije:
ue
U z = 1− (8.50)
u0

Ovaj se izraz može prikazati grafički, kao na slici 8.17.

Deformaciona svojstva tla 163


∆σv ue
u0 u0

0
Tv = 0
T v =0 , 05

0 , 9 0 = Tv
z 0 ,848
Z= 0,15 0,3 0 0,50 0 ,70
H 1
0,10
0,2 0 0,40 0 ,60
0 ,8 0

2
0 0,1 0,2 0, 3 0, 4 0, 5 0, 6 0,7 0, 8 0, 9 1
Uz
Slika 8.18 Dijagram raspodjele pornog tlaka ue u vremenu (izokrone)
8.5.4.1 Prosječni stupanj konsolidacije U 0
Smisao ove veličine je da se u nekom vremenu t ≠ t 0 , nakon nanošenja
opterećenja, može odrediti postotak od ukupnog slijeganja koji će se u
promatranom vremenu ostvariti. Pri tome je veoma nepodesno vršiti analizu
pojedinih odsječaka sloja, za koji se mogu koristiti krivulje na slici 8.17, već se
uvodi pojam prosječnog stupnja konsolidacije

kao:
slijeganje u vremenu Tv
U0 =
slijeganje na kraju procesa konsolidacije

Za gore opisane uvjete slučaja jednodimenzionalne konsolidacije može se


prosječni stupanj konsolidacije prikazati kao odnos površina na slici 8.18.

Uz, veličina pornog


tlaka nakon nanošenja Uz, porni tlak
opterećenja za zadano Tv
U
Uz z

Slika 8.19 Odnos površina U z,t /U z,t = 0

164 Mehanika tla


Integracijom jednadžbe (8.48), kao izraza za U, u funkciji od T, dobiva
se graf na slici 8.19. Ovaj se graf može prikazati i tabelarno.

0 U% Tv
0,1 0,0 0,0000
0,2 0,10 0,0077
0,3 0,20 0,0314
0,4 0,30 0,0707
U% 0,5 0,40 0,1260
0,6 0,50 0,1970
0,7 0,60 0,2860
0,8 0,70 0,4030
0,9
0,80 0,5670
1
0 0,1 0,2 0,3 0,4 0,5 0,6 0,7 0,8 0,9 1 0,90 0,8480
0,99z 3,00
vremenski faktor Tv

Slika 8.20 Stupanj konsolidacije u odnosu na vremenski faktor


Iz dijagrama je vidljivo da teoretski konsolidacija nema kraja. Za praksu je
dovoljno da vremenski faktor iznosi T v =1, kada je konsolidacija dosegla oko 92%.
Tada je t iz jednadžbe (8.46):

H 2 ρw ∗ g ∗ mv ∗ H2
t= = .
cv k

U slučaju dreniranja samo na jednu stranu, H je ukupna visina sloja koji


se sliježe.
8.5.4.2 Rješenja praktičnih problema i određivanje c v

Proces konsolidacije izučava se u edometru. Pritom se pod jednim stupnjem


opterećenja prati tok deformacije u vremenu. Na slici 8.20 prikazana je krivulja
vremenskog tijeka slijeganja.

Postoji nekoliko načina prikazivanja krivulje vremenskog toka slijeganja.


Uobičajena je ona koja na osi apscisa ima naneseno proteklo vrijeme u
logaritamskom mjerilu. Drugi je način da se vrijeme prikaže na skali u mjerilu
drugog korijena. Na osi ordinata može se prikazati:
a) ukupno slijeganje ∆ h u vremenu t, u milimetrima;
∆h
b) relativna deformacija u vremenu t, u postotcima;
h
c) promjena poroziteta ∆ e u vremenu t;

d) stupanj konsolidacije U 0 u vremenu t, u postotcima.

Deformaciona svojstva tla 165


0,1 t0 1 4t0 10
t 50% 100 1000 10000
vrijeme t [min] u log mjerilu
0
trenutno slijeganje
10 U0%
a
U % stupanj konsolidacije

20
0,5 (U 100% - U 0%)
a
30
40 primarna konsolidacija
50 U 50%

60
0,5 (U 100% - U 0%)
70
80
U100%
90
sekundarna konsolidacija

Slika 8.21 Krivulja vremenskog tijeka slijeganja


Sve ove krivulje istog su oblika, a imaju slijedeća svojstva ako je na
vremenskoj osi logaritamsko mjerilo:
− počinju u točki t 0 = 0, koja je u log t 0 = ∞ ; iz tog razloga je vrijednost na osi
ordinata nanesena za vrijeme t>t 0 ;
− početna vrijednost konsolidacijskog slijeganja može se odrediti grafičkom
konstrukcijom iz oblika krivulje koji je u početnom dijelu paraboličan;

Može se primijetiti da je početna točka niža od računske vrijednosti bilo kojeg


od nanesenih podataka. Odavde je vidljivo da u uzorku osim konsolidacijskog
slijeganja postoji i mali dio deformacije koji se odvija u trenutku nanošenja
opterećenja i ne ovisi o procesu konsolidacije. To je trenutno slijeganje ;

− krivulja ima oblik obrnutog slova S i pokazuje da se njen kraj asimptotski


približava nekoj vodoravnoj crti, što znači da postoji u uzorku još neki proces
deformacije u duljem vremenskom razdoblju. Ovaj proces se naziva
sekundarna konsolidacija ;

− postavlja se problem odrediti točku prijelaza primarne u sekundarnu


konsolidaciju, tj. točku u kojoj je završen proces slijeganja zbog disipacije
pornog tlaka;

− u konkretnom slučaju to je točka u kojoj se sijeku tangenta na točku infleksije


krivulje i tangenta na "rep" sekundarne konsolidacije;

− kad se odredi točka "0" početka konsolidacije i točka "100%" konsolidacije,


može se na osi ordinata konstruirati skala postotaka primarne konsolidacije U,
od 0 do 100%;

166 Mehanika tla


− za određeni stupanj konsolidacije (U%) iz krivulje se može očitati vrijeme
potrebno za taj stupanj konsolidacije uzorka t ;
− iz teoretske krivulje (T v , U) ili iz tablica, može se za traženi postotak
konsolidacije očitati vremenski faktor T v ;
− visina uzorka H je poznata (ovisno o načinu dreniranja, u edometru je 0,5 ∗ H ,
gdje je H visina uzorka);

− uvrsti li se sve vrijednosti u jednadžbu (8,46), dobije se vrijednost


koeficijenta konsolidacije:
T ∗ H2
cv = v (8.51)
t

Kako je uzorak uzet iz određenog sloja tla, a c v ovisi isključivo o parametrima


materijala ispitanog sloja;
k
cv =
ρw ∗ g ∗ mv

to je c v sloja jednako c v uzorka, pa se može pisati:


cv sloja = cv uzorka

2
Tv sloja ∗ H sloja Tv uzorka ∗ H 2uzorka
=
t sloja t uzorka

Kako je T v ovisan isključivo o stupnju konsolidacije to je T v sloja jednak T v


uzorka, pa ostaje:
2
H sloja H2
= uzorka (8.52)
t sloja t uzorka

ili
2
H sloja
t sloja = ∗ t uzorka (8.53)
H 2uzorka

pa nema potrebe ni računati c v .

Vidljivo je da vrijeme konsolidacije raste sa kvadratom debljine sloja. Ako se


proces konsolidacije želi ubrzati mora se smanjiti debljina sloja, odnosno skratiti
put vodi. Najčešće je to jedino moguće ugradnjom uspravnih pješčanih drenova ,
koji uspravnu konsolidaciju pretvaraju u radijalnu, sa znatno kraćim putem vode.

Deformaciona svojstva tla 167


8.5.4.3 Neki drugi slučajevi jednodimenzionalne konsolidacije
Ako porni tlak u trenutku t = t 0 nije raspodijeljen jednoliko (konstantno) po
visini sloja, mijenja se slika raspodjele (disipacije) pornog tlaka i po visini uzorka
i u vremenu te ona više nije simetrična s obzirom na vodoravnu os kroz sredinu
sloja. Definicija stupnja konsolidacije U ostaje ista tj. to je odnos dviju površina
na dijagramu U/Z, ali je taj odnos malo drugačiji. U priloženoj tabeli 8.2 dane su
vrijednosti vremenskog faktora T v za razne slučajeve raspodjele pornog pritiska u
po dubini i razne slučajeve dreniranja:

Tabela 8.2 Vremenski faktori T v za slučajeve kada je porni pritisak promjenjiv po


visini sloja

početna raspodjela
pornog pritiska

Stupanj konsolidacije Tv Tv Tv
U%

0,0 0,0 0,0 0,0


0,1 0,008 0,003 0,047
0,2 0,031 0,009 0,100
0,3 0,071 0,024 0,158
0,4 0,126 0,048 0,221
0,5 0,196 0,092 0,294
0,6 0,287 0,160 0,383
0,7 0,403 0,271 0,500
0,8 0,567 0,440 0,665
0,9 0,848 0,720 0,940
1,0 ∞ ∞ ∞

U srednjoj i desnoj koloni za T v , pokazan je način raspodjele pornog tlaka u


ispod temelja. Porni predtlak nastaje kao posljedica dodatnog naprezanja i ima
raspodjelu sličnu trokutastoj ili trapeznoj. Tečenje je uvijek k propusnom sloju.

168 Mehanika tla


8.6 METODE ZA PROGNOZU SLIJEGANJA
Da bi se uopće moglo izučavati slijeganje, potrebno je poznavati raspodjelu
geostatičkih naprezanja i dodatnih ukupnih i efektivnih naprezanja u području za
koje se želi provesti analiza slijeganja. Način na koji se vrše proračuni dodatnih
naprezanja ispod konačne opterećene površine prikazan je u poglavlju 6.

Danas na raspolaganju stoji nekoliko metoda za prognozu slijeganja tla. To su:

- Edometarski model tla, (jednoosna deformacija)

- Metode čiste teorije elastičnosti, (troosna deformacija)

- Numeričke metode (modeli s ugrađenim konstitutivnim jednadžbama)

Edometarski model upotrebljava se od prvih koraka u predviđanju slijeganja.


Daje podatak za proračun zapreminskog, trenutnog slijeganja, ukupnog slijeganja,
i krivulju vremenskog toka slijeganja kao vrlo važan podatak u proračunu
konsolidacijskog slijeganja. Ovo vrijedi za koherentne materijale.

Po sličnom modelu računaju se slijeganja i u nekoherentnim materijalima ali s


poluempirijskim jednadžbama i deformacijskim svojstvima dobivenim terenskim
pokusima kako je opisano u poglavlju 7.

Metode teorije elastičnosti omogućuju proračun distorzionog trenutnog


slijeganja i posebno konsolidacijskog slijeganja.

Numeričke metode omogućuju vrlo precizne proračune i vizualizaciju kako


ulaznih podataka tako i rezultata, što može biti vrlo efektno, ali nije ništa
preciznije od prethodnih metoda. U proračun se uključuju konstitiutivne jednadžbe
za odabrani model tla kao i kriteriji sloma. To omogućava dobivanje globalne slike
o ponašanju sustava građevina-tlo ako su odabrana svojstva tla blizu stvarnih
vrijednosti.

Svaka od nabrojenih metoda je toliko točna i precizna koliko su točni i


precizni ulazni podaci, tj. deformacijska svojstva tla.

8.6.1 Edometarski model

Metoda se osniva na Hook-ovom zakonu linearno elastičnog štapa s jedne


strane i edometarskog modela tla s druge strane kako je to prikazano na slici 8.9.
Pretpostavka je da su bočni pritisci takvi da sprečavaju bočnu deformaciju a što je
samo gruba aproksimacija. Pri tom je izraz za dio slijeganja sloja debljine ∆ z:
∆σ v
∆s = ∗ ∆z (8.54)
E

Deformaciona svojstva tla 169


Ukupna deformacija tla je tada:

s = ∑ ∆s i (8.55)
i

Za koherentne materijale najčešće se deformacijsko svojstvo koristi iz


edometarskog dijagrama (M k ), na način prikazan na slici 8.13. Zamjenom E=M k i
uvažavajući za M k izraz (8.11) izraz 8.54 postaje:

∆e
∆s = ∗ ∆z (8.56)
1 + e0

pri čemu je ∆ z= ∆ H, odnosno visina sloja za koji se računa slijeganje, kako je


pokazano na slici 8.13.

Važno je odrediti razinu primarnih i dodatnih naprezanja za određenu dubinu z


i za te vrijednosti iz edometarskog dijagrama odrediti modul kompresije M k . Kako
se s dubinom geostatičko naprezanje povećava, a dodatna naprezanja smanjuju to
se vrijednosti deformacijskih svojstava dobivenih pomoću edometarskog dijagrama
za odabranu razinu naprezanja, kreću oko neke vrlo malo promjenjive vrijednosti.
Neki laboratoriji prakticiraju na edometarskom dijagramu ucrtavati izračunate
vrijednosti modula kompresija M k , koji se računaju za pojedine odsječke
naprezanja. Za koherentne se materijale može koristiti i izraz pomoću indeksa
kompresije C C

Cc ⎛ σ ′ + ∆σ ′ ⎞
∆s = log10 ⎜⎜ 0 ⎟⎟ ∗ ∆H (8.57)
1 + e0 ⎝ σ′0 ⎠

ili izraz pomoću koeficijenta promjene zapremine m v :

∆s = ∆σ′ ∗ m v ∗ ∆H (8.58)

U svim ovim proračunima odabir razina naprezanja slijedi naprijed opisani postupak.
Za nekoherentne materijale najčešće se koristi poluempirijski izraz
Buismana i Terzaghi-a (8.7), a koji može glasiti i ovako:
2.3 ⎛ ∆σ ⎞
∆s = log10 ⎜⎜1 + ⎟⎟ ∗ ∆H (8.59)
C ⎝ σ0 ⎠

gdje je C konstanta kompresije dobivena pomoću izraza (7.44) iz terenskih


ispitivanja penetrometrom.

170 Mehanika tla


Ako se slijeganje s p , određuje pomoću rezultata probne ploče površine 0.1 m 2 ,
tada Terzaghi za slijeganje temelja s B širine B, a za isto dodirno naprezanje
preporučuje izraz:
2
⎛ 2B ⎞
sB = sp ∗ ⎜ ⎟ (8.60)
⎝ B + 0.3 ⎠

gdje je s B i s p u [cm] a B u [m].

Postoji još čitav niz empirijskih i poluempirijskih izraza za proračun slijeganja


koji se koriste rezultatima ispitivanja SPT-a. Terzaghi i Peck dali su empirijske
izraze na bazi niza mjerenja za potrebe proračuna slijeganja pomoću rezultata
SPT-a. Opći izraz za slijeganje glasi:

2
0,02 * p ⎛ 6,6 * B ⎞
s= ⎜ ⎟ (8.61)
N ⎜⎝ 3,3 * B + 0,3 ⎟⎠

pri čemu je dodirni pritisak p u [kPa], širina temelja B u [m] kao i slijeganje s, a je
N broj udaraca SPT-a. Kada je B velik, izraz u zagradi se bliži vrijednosti 2 pa se
izraz (8.61) može pisati kao:

0,08 ∗ p
s= (8.62)
N

Odnosno za temelj na razini podzemne vode:


0,16 ∗ p
s= (8.63)
N

Slijeganje je dvostruko veće nego u tlu bez vode, a što vrijedi i za izraz (8.61) i
visoku RPV. Sve ove metode daju približne rezultate.

8.6.2 Linearno elastični model

Ova se metoda osniva na poznavanju elastičnih deformacijskih svojstava tla E i


ν te poznavanja troosnog stanja naprezanja u tlu. Iz tog je razloga nešto realnija od
metode koja usvaja edometarski model. Ova metoda omogućava i proračun
trenutnog distorzionog slijeganja.

8.6.2.1 Trenutno slijeganje


Kod trenutnog slijeganja smatra se da je došlo samo do distorzione deformacije,
a da konsolidacijsko slijeganje nije započelo pa je:

∆V
=0 (8.64)
V

Deformaciona svojstva tla 171


Trenutno slijeganje moguće je proračunati za koherentna tla kada se raspolaže s
odgovarajućim modulom elastičnosti, dobivenim iz troosnog pokusa posebno
izvedenog za tu namjenu, u kojem nije omogućeno dreniranje vode iz uzorka i uz
uvjet da je Poissonov koeficijent ν =0,5. Proračun za nekoherentna tla još nije
razvijen.

Prosječno slijeganje savitljivog temelja površine F=B*L, koji prenosi silu P na


elastični izotropni i homogeni poluprostor, prema Timoshenku iznosi:

s = n∗
(
P ∗ 1− ν2 ) (8.65)
E∗ B∗L

gdje je n koeficijent oblika temelja. Za kružni temelj je n=0.96, za kvadratičan


temelj n=0.96, a za trakaste temelje odnosa L/B= 1.5 do 10, n=od 0.94 do 0.71.

8.6.2.2 Slijeganje nekoherentnih materijala


Tsytovich je za uspravni pomak površine koja nosi jednoliko raspodijeljeno
opterećenje a leži na polubeskonačnom, homogenom, izotropnom, elastičnom
prostoru dao slijedeći izraz:

si =
p∗B
E
(
∗ 1 − ν 2 ∗ Is ) (8.66)

gdje je I S funkcija omjera širine i dužine temelja i položaja promatrane točke u x i


y smjeru unutar temeljne plohe. Za IS postoji tabela dana u nastavku.

Tabela 8.3 Utjecajni faktori I S za uspravni pomak središta jednoliko opterećene


savitljive površine na nekoherentnom tlu

oblik površine Is
temelja
ugao
sredina prosjek
(rub kruga)
kvadrat 1,12 0,56 0,95
pravokutnik L/B=2 1,52 0,76 1,30
pravokutnik L/B=5 2,10 1,05 1,83
krug 1,00 0,64 0,85

Sličan je izraz dao i Bjerum, a on glasi:

s = µ 0 ∗ µ1
p∗B
E
(
1 − ν2 ) (8.67)

172 Mehanika tla


pri čemu su µ 1 i µ 0 funkcije oblika temelja. Jednadžba je upotrebljiva i za uslojeno
tlo sa promjenjivim E za pojedini sloj. Na slici 8.21 dati su dijagrami za µ 1 i µ 0 u
zavisnosti o obliku temelja.

Slika 8.22 Dijagrami koeficijenata za proračun trenutnih uspravnih pomaka temelja na


sloju konačne debljine iznad nestišljivog sloja (Kezdy, 2, 1970. prema Bjerumu), w→
trenutno slijeganje

Deformaciona svojstva tla 173


8.6.2.3 Konsolidacijsko slijeganje
Konsolidacijsko slijeganje računa se po poznatim izrazima iz teorije
elastičnosti od kojih je zanimljiv onaj za uspravnu deformaciju (kada je
σ 2 = σ 3 = σ h ):

1
εv = [∆σ v − 2ν ∗ ∆σ h ] (8.68)
E
Pri tom se E i ν odrede iz troosnih pokusa u području radnih naprezanja ili nekom
drugom poluempirijskom metodom. Za proračun je potrebno poznavati i
vrijednosti dodatnih vodoravnih naprezanja σ h . Uvažavajući izraz (6.7) moguće je
izračunati σ h kao:

σh= K0* σv (8.69)

Ovdje se javlja problem određivanja pravilne vrijednosti K 0 . Prema Jaky-u (1944 )


može se za nekoherentne materijale K 0 izračunati po izrazu:
K0 = 1 - sinϕ' (8.70)

Za normalno konsolidirano koherentno i nekoherentno tlo dali su Brooker i Ireland


(1965) izraz:
K0 = 0.95 - sinϕ' (8.71)

Za prekonsolidirane materijale K 0 je veći nego za normalno konsolidirane kako je


pokazano u poglavlju 6.

Slika 8.23 Raspored naprezanja u tlu potreban za proračun slijeganja

174 Mehanika tla


Na slici 8.23 prikazani su dijagrami primarnih (geostatičkih) naprezanja i
dodatnih naprezanja potrebni za proračun slijeganja tla po metodi teorije
elastičnosti.

Pri tom je slijeganje dijela sloja debljine ∆ z jednako:


∆s = ε v ∗ ∆z (8.72)

a ukupno slijeganje:
z
s = ∫ ε v ∗ dz (8.73)
0

Na slici 8.24 prikazana je raspodjela uspravnih i vodoravnih deformacija ispod


središnje točke kružnog temelja opterećenog jednolikim opterećenjem p 0 . Vidi se
da su vodoravne deformacije na dodirnoj plohi temelj - tlo i neposredno ispod nje
vlačne. Primjer je dan da se uoče razlike koje daju pojedine teorije.

Slika 8.24 Raspodjela relativnih deformacija ispod jednoliko opterećenog


kružnog, savitljivog temelja, dobivena metodom teorije elastičnosti

8.6.3 Numeričke metode

Razvojem elektroničkih računala razvile su se mnogobrojne metode koje su i


dosada bile poznate, ali zbog zahtjevnog računskog sustava nisu bile praktično
primjenjive. Sve zahtijevaju vrsno poznavanje i određivanje deformacijskih
svojstava, jer je računska točnost metoda tolika da s približno određenim
vrijednostima deformacijskih svojstava metoda gubi smisao.
Njihov razvoj danas kreće uglavnom u pravcu što lakšeg komuniciranja sa
samim strojem, a što omogućuje ispitivanje velikog broja varijanti, naročito s
promjenom deformacijskih svojstava, (parametarska analiza), a i drugih ulaznih
podataka. S druge strane nastoji se u programe ugraditi što je moguće stvarnije
modele tla, tako da programi prihvaćaju deformacijske krivulje pojedinog
materijala, te ovisno o razinama naprezanja sami odabiru odgovarajuće parametre.

Deformaciona svojstva tla 175


Na tržištu postoji opsežan izbor računarskih programa iz ovog područja, a stalno
se izrađuju nove verzije prilagođene novim mogućnostima sve bržih i moćnijih
računala, naročito računarskoj grafici.

Na slici 8.25 do 8.30 prikazan je jedan takav grafički izlaz simetričnog problema.

Osnovni model Automatska finija podjela sa brojevima


čvorova i elemenata

Slika 8.25 Metoda konačnih elemenata - slijeganje temelja, model

Osnovni oblik
Deformirana mreža

Slika 8.26 Metoda konačnih elemenata - slijeganje temelja, deformirana mreža

Slika 8.27 Metoda konačnih elemenata - slijeganje temelja, trejektorije naprezanja za čitav
model

176 Mehanika tla


Slika 8.28 Metoda konačnih elemenata - slijeganje temelja, trajektorije naprezanja,
detalj s usporedbom s vektorima pomaka

Slika 8.29 Metoda konačnih elemenata - slijeganje temelja, područja velikih i


manjih deformacija

Slika 8.30 Metoda konačnih elemenata - slijeganje temelja, smjerovi i veličine glavnih
naprezanja

Deformaciona svojstva tla 177


8.6.4 Diskusija o proračunu slijeganja

Opisani postupci proračuna slijeganja temeljeni su na nekim pretpostavkama i


aproksimacijama o kojima konačno ovisi njihova točnost. Te osnovne pretpostavke
su upotrebljivost rješenja iz teorije elastičnosti te mogućnost određivanja
odgovarajućih parametara tla. Osim tih osnovnih pretpostavki i aproksimacija,
opisani postupci sadrže još niz detalja o kojima također ovisi konačni rezultat. U
praktičnoj primjeni ovih postupaka proračuna slijeganja potrebno je o svim tim
elementima voditi računa. Svaki proračun zahtijeva kritički osvrt na dobivene
rezultate.

8.6.4.1 Upotrebljivost postupka


Edometarski model daje prognozu trenutnog i ukupnog slijeganja. Model
temeljen na teoriji elastičnosti daje mogućnost određivanja ukupnog i trenutnog
slijeganja za koherentne materijale, dok je za nekoherentne postupak nešto
složeniji i nije do kraja riješen s razloga promjene vrijednosti modula elastičnosti
ovisno o stanju naprezanja u pojedinoj točki poluprostora ispod temelja. Za
uobičajene dozvoljene faktore sigurnosti, koji se koriste pri proračunu dozvoljenih
naprezanja, naprezanja u tlu su obično dovoljno manja od čvrstoće tla, pa su
opisani postupci proračuna slijeganja prihvatljivi. Deformacijska svojstva mogu se
prihvatiti s tolikim stupnjem pouzdanosti koliko je pouzdano ispitivanje provedeno
za njihovo utvrđivanje

8.6.4.2 Određivanje i izbor reprezentativnih ("projektnih") parametara tla


Obzirom na navedene pretpostavke u proračunu slijeganja te na tehnološka
ograničenja u ispitivanju deformacijskih svojstava tla, ovaj element je danas
sigurno najbitniji za uspješnu primjenu postupka proračuna slijeganja. Tehnološke
mogućnosti pri određivanju reprezentativnih parametara tla danas čine daleko
najveća ograničenja u uspješnoj prognozi slijeganja. Obzirom na ta ograničenja,
danas je još potrebna dobra doza "inženjerske procjene" pri izboru odgovarajućih
projektnih parametara tla za prognozu slijeganja. Ta inženjerska procjena se stječe
vlastitim iskustvom te praćenjem različitih iskustava i dostignuća iz literature.
Osnovna tehnološka ograničenja su slijedeća:

- Relativno neporemećene uzorke moguće je danas vaditi samo iz glinovitih i


prašinastih tala koja nemaju krupnih čestica (npr. veličine šljunka) i to opet za
mekša tla samo posebnim skupim postupcima s posebno izrađenom opremom. I za
pijeske postoje načini za vađenje neporemećenih uzoraka, ali nestandardiziranim i
skupim postupcima.

- Laboratorijski uređaji omogućuju ispitivanja tla pri vrlo ograničenim


tragovima naprezanja, dok se npr. opće troosno stanje naprezanja kao i rotacija
glavnih osi naprezanja u tim uređajima uopće ne može ispitivati.

- Klasični troosni uređaj na raspolaganju je samo malom broju istraživača i


projektanata tako da se do tih podataka može doći samo u malom broju slučajeva
kada se tim ispitivanjima pristupa namjenski. U klasičnim izotropno

178 Mehanika tla


konsolidiranim nedreniranim i dreniranim pokusima, mjerene uspravne
deformacije za naprezanje ispod sloma, mogu biti i do reda veličine veće od
stvarnih deformacija tla. Razlog tome je u dodiru uzorka s osnovicom i kapom
troosnog uređaja, naginjanju uzorka tokom smicanja itd. Posebnim postupcima,
koji nisu u standardnoj upotrebi, kao što su anizotropno konsolidirani drenirani i
nedrenirani postupci, takvi se nepovoljni učinci mogu djelomično izbjeći.

- Nekoherentna tla praktički se ne mogu ugraditi u neporemećenom stanju u


laboratorijske uređaje.

- Probna opterećenja na terenu kao idealna metoda određivanja parametara tla


za proračun slijeganja ili su vrlo skupa ili ih je teško interpretirati zbog učinka
mjerila.

Iz tih razloga danas se obično, uz pretpostavku velike pažnje pri izvedbi


istražnih radova na terenu i laboratoriju, koriste postupci za izbor projektnih
parametara primjereni određenom zadatku koji se razmatra. Bez obzira na to,
uvijek je poželjno pri izboru reprezentativnih (projektnih) parametara tla, koristiti
sve moguće pokazatelje (npr. kod glina opise iz klasifikacije o gnječivosti, indeks
konzistencije, geološku ocjenu o prekonsolidaciji itd.), jer pojedinačni pokazatelji
mogu, zbog nepoznatih pogrešaka ili utjecaja, dovesti do krivog izbora.

8.6.4.3 Sekundarno slijeganje


U praksi se ta komponenta slijeganja obično zanemaruje. Ona je najviše
izražena kod koherentnih materijala visoke plastičnosti, a utjecaj opada s padom
indeksa plastičnosti. Poremećenje uzorka bitno utječe na mogućnost određivanja te
komponente, a današnja mogućnost njene prognoze je vrlo slaba.

8.6.4.4 Dubina dominantnih deformacija


Ona ovisi o pojavi mekših slojeva u dubini, ali obično iznosi 2 do 3 širine
temelja ili seže do dubine na kojoj je odnos dodatnih naprezanja i primarnih
naprezanja:

∆σ
= 0,1 (8.74)
σ0

ili do dubine osnovne stijene ako se ista pojavljuje na manjoj dubini od gore označenih.
8.6.4.5 Ocjena točnosti postupka proračuna slijeganja
Zanemareni utjecaji koji utječu na povećanje slijeganja:
− nelinearnost pri primjeni manjih faktora sigurnosti, sekundarna konsolidacija,
poremećenje uzoraka tla te upotreba korelacija sa terenskim podacima;

Deformaciona svojstva tla 179


− zbog pojave trenja između temelja i tla, u zoni 0.5 do 1.0 širine temelja,
zanemarene su bočne deformacije (osim kod vrlo niske čvrstoće) što
povećava krutost tla, za male deformacije krutost tla je veća od uobičajeno
mjerene, poremećenje uzoraka tla odnosno upotreba korelacija sa terenskim
pokusima.

8.6.4.6 Dodirni pritisci različiti od pretpostavljenih


U praksi se pretpostavlja mogućnost superpozicije dodatnih naprezanja kao za
linearno elastično tlo. Raspodjela ili preraspodjela dodirnih pritisaka ovisna je o
krutosti temelja i vrsti temeljnog tla, što je pokazano u poglavlju 8.3.

8.6.4.7 Još neke metode


Osim spomenutih metoda za proračun slijeganja, postoji još niz postupaka po
raznim autorima, ovisno o njihovim vlastitim iskustvima. Svaka od metoda nastoji
s većim ili manjim uspjehom odstraniti neki od nedostataka opisanih u prikazanim
postupcima. Ni jedan od tih postupaka ne izbjegava tehnološka ograničenja u
određivanju parametara tla. Neki od postupaka nastoje ovo posljednje odstraniti na
način da postupak provjere tako da usporede računske rezultate s opaženim
slijeganjima, međutim takve provjere koliko god bile od izuzetnog značaja danas
još nisu potpune i ne obuhvaćaju sve slučajeve u praksi pa su pri korištenju tih
postupaka danas još uvijek moguća iznenađenja.

180 Mehanika tla


9 ČVRSTOĆA TLA NA SMICANJE

9.1 OPĆENITO

U zrnatim strukturama do loma dolazi gotovo uvijek uslijed prekoračenja


čvrstoće na smicanje.

Čvrstoća tla na smicanje je vrijednost posmičnog naprezanja, pri lomu, duž


klizne površine unutar mase tla.

Samo kod vrlo velikih normalnih naprezanja ili ako se radi o izrazito i
neobično mekim česticama, popraćen je lom smicanjem i drobljenjem
čestica materijala.
Čvrstoća na smicanje ključna je za razumijevanje teorije graničnog stanja
plastične ravnoteže. Ovom se teorijom rješavaju mnogi konkretni zadaci u
mehanici tla. Stoga je potrebno odrediti što je granično stanje ravnoteže .

Granično stanje ravnoteže jest ono stanje u nekoj tvari, kada pri malom
prirastu naprezanja, deformacije naglo počnu rasti i konačno postaju velike i
bez prirasta opterećenja.

Ovo stanje može se prikazati bilo kojim od opisanih modela tla. Potrebno je
samo odrediti što znači velika ili dovoljno velika deformacija. Za idealno-plastični
model to je svaka deformacija veća od nule. U ostalim modelima taj je kriterij
potrebno posebno odrediti.

9.1.1 Odnosi posmičnih naprezanja i deformacija, definicija sloma

Najzanimljiviji je sam početak stanja granične ravnoteže, jer deformacije


nastale nakon tog stanja nisu više prihvatljive za normalnu građevinu.

∆q
σ1 − σ 3
q= (9.1)
2

∆ε ε
Slika 9.1Odnos naprezanja i deformacija pri smicanju

Čvrstoća na smicanje 181


Deformacije općenito pa i u graničnom stanju ravnoteže nastaju iz dva razloga:
1. rotacija zrna unutar mase tla,
2. klizanje pojedinih zrna međusobno.

ad 1) Rotacija nastaje u nekoherentnim materijalima jer su sile mase bitno većeg


reda veličina nego elektrokemijske sile.

ad 2) Pri klizanju veliki utjecaj imaju površinske sile na dodirnim točkama među
česticama. Te površinske sile ovise o vrsti čestica i mineraloškom sastavu
čestica kao i o tipu površine čestica koje se dodiruju. Što su čestice sitnije to su
ukupne površine veće i sile veće.

Zbog toga se kod analize čvrstoće na smicanje javljaju kvalitativno različite


pojave kod koherentnih i nekoherentnih materijala, te je smicanje u svakom od ta
dva materijala tla potrebno promatrati odvojeno.

9.1.2 Mehanizam smicanja

Općenito se može mehanizam smicanja promatrati primjenjujući Mohrovu teoriju


stanja naprezanja u ravnini. Prema ovoj teoriji općenito vrijedi da, u svakom
materijalu naprezanja nisu nezavisne veličine.
[σ1-σ3]=f[σ1+σ3] ili τ=f[σ1, σ3]
Za ravninsko stanje naprezanja ovo se može prikazati Mohrovim kružnicama kao
na slici 9.2.

τ ovojnica sloma

σ1 - σ 3
2 σ
σ3 σ1

σ1 + σ3
2
Slika 9.2 Mohrove kružnice naprezanja
Promjenom vrijednosti σ 1 i σ 3 , tako da u materijalu nastane slom uslijed
prekoračenja tangencijalnog naprezanja pri smicanju, nastaje granično stanje
ravnoteže koje se svako može prikazati jednom Mohrovom kružnicom naprezanja.
Ove kružnice za granična stanja ravnoteže ovijene su krivuljom u σ⁄τ dijagramu,
koja se naziva ovojnica sloma .

182 Mehanika tla


Coulombov zakon. Coulomb je općenito (ne posebno za tlo) odredio slom
smicanjem kao funkciju trenja. Za njega je ovojnica sloma pravac. Uočio je da u
nekim materijalima postoji i čvrstoća na smicanje kada je okomito naprezanje na
promatranu ravninu jednako nuli. Taj je zakon izrazio jednadžbom:
τ = c + σ tgϕ (9.2)
gdje je :
τ - čvrstoća na smicanje
c - kohezija; čvrstoća na smicanje kada je normalno naprezanje σ jednako nuli
σ - naprezanje okomito na plohu sloma (normalno naprezanje)
ϕ - kut unutarnjeg trenja materijala

Zakon se može prikazati i grafički kao na slici 9.3

σ ∗tgϕ ϕ
τ=c+

c σ

Slika 9.3 Coulombova teorija sloma


Mohr-Coulomb-ov zakon. U tlu se može pokazati da se zakon čvrstoće na
smicanje može uvijek prikazati kao ovojnica sloma Mohrovih kružnica, ali isto
tako da se u velikoj većini slučajeva ta ovojnica može približno zamijeniti
pravcem čija je jednadžba identična Coulombovom zakonu. Stoga se kod
izučavanja sloma govori o Mohr-Coulombovom zakonu.

σ1 - σ3
τ
2

τ
ϕ c ϑc σ
σ3 σ σ1
c∗ctgϕ
σ1 + σ3
2

Slika 9.4 Mohr-Coulombov zakon

Čvrstoća na smicanje 183


Prema oznakama na slici 9.4 može se povezati parametre čvrstoće na smicanje
c i ϕ s glavnim naprezanjima σ 1 i σ 3 :
⎡1 ⎤ 1
⎢ 2 (σ1 + σ 3 ) + c ctgϕ ⎥ sin ϕ = 2 (σ1 - σ 3 ) (9.3)
⎣ ⎦
ili
1 + sin ϕ 1 + sin ϕ
σ1 = σ 3 + 2c (9.4)
1 − sin ϕ 1 − sin φ

Iz Mohrovog kruga može se za slučaj sa slike 9.4 odrediti nagib plohe sloma ϑc:
ϕ
ϑ c = 45o + (9.5)
2
a tangencijalno naprezanje kod kojeg na toj plohi dolazi do sloma tada je τ f .
(Metoda Mohrovih krugova, za analizu ravninskih problema naprezanja i
deformacija nije posebno prilagođena mehanici tla već vrijedi općenito.)

9.2 PARAMETRI ČVRSTOĆE NA SMICANJE


9.2.1 Općenito

Promotri li se nekoliko tipičnih krivulja smicanja u koordinatnom sustavu


deformacija / posmično naprezanje ( δ / τ ) može se uočiti neke posebnosti.
Na slici 9.5 prikazane su dvije tipične krivulje odnosa posmičnog naprezanja i
deformacije (teoretski produžene i preko moguće granice ispitivanja u nekim
uređajima).

Krivulja "a" svojstvena je za zbijene pijeske i prekonsolidirane gline.


Krivulja "b" svojstvena je za rahli pijesak i normalno konsolidirane gline.
Krivulja "a" ima svoj maksimum, vršnu čvrstoću ( τ f ).
Krivulja "b" takav maksimum postiže nakon velike deformacije.

τ
pri čemu je τ maks =τ f,
a
odnosno lomna čvrstoća
τmaks
na smicanja
b τr
δ

Slika 9.5 Tipične krivulje smicanja

184 Mehanika tla


Obje krivulje pokazuju nakon velikih deformacija neku zaostalu čvrstoću na
smicanje τ r , koja se naziva rezidualna čvrstoća na smicanje . Pojavljuje se kod
materijala koji najveću vrijednost postižu nakon relativno male deformacije, a
zatim im čvrstoća na smicanje opada. Kod rahlih materijala to je ujedno i vršna
čvrstoća na smicanje. Rezidualna čvrstoća zanimljiva je u geotehničkim
proračunima gdje mogu nastati ili su već nastale velike deformacije, kao na
primjer prirodna klizišta.
Parametri čvrstoće na smicanje najčešće se izražavaju u efektivnim
naprezanjima, kao i čvrstoća na smicanje. Stoga Mohr-Coulombov zakon glasi:
τ f = c′ + σ′n tgϕ′ (9.6)

gdje je:
σ′n = σ n − u (9.7),

a posmično naprezanje, τ, invarijanta naprezanja, jer ne ovisi o veličini pornog


tlaka.
Parametri čvrstoće na smicanje nisu konstante materijala. Oni ovise o nizu
čimbenika:
- vrsti materijala;
mineraloškom sastavu,
granulometrijskom sastavu,
veličini maksimalnog zrna,
- stanju materijala;
relativnom porozitetu e,
naprezanju prekonsolidacije σ p .

- veličini naprezanja;

ovojnica sloma se po odsječcima zamjenjuje pravcima različitih nagiba,

- načinu i brzini nanošenja opterećenja.

9.2.2 Kut trenja

9.2.2.1 Općenito

Kod nekoherentnih materijala izraz za čvrstoću na smicanje će glasit:


τf = σ′n ∗ tgϕ′ (9.8)
Kod ovih se materijala, osim u izuzetnim uvjetima, uglavnom ne očituje uloga
pornog pritiska, te je efektivno naprezanje jednako totalnom naprezanju.

Čvrstoća na smicanje 185


Svi materijali pružaju otpor klizanju, koji se izražava koeficijentom trenja f,
Koeficijent trenja je svojstvo materijala, ali i finoće obrade površine, čvrstoće
površine i eventualno utjecaja tekućine između površina, u slučaju razmatranja tla
- vode u porama. Tekućina djeluje kao mazivo i kao antimazivo ovisno o
mineralnom sastavu čestica tla. Model trenja prikazan je na slici 9.6.

H gr.
P f= (9.9)
P
H
f → koeficijent trenja
H gr. → veličina sile neposredno prije ostvarenja pomaka;

Slika 9.6 Trenje tijela na nekoj površini


Nečistoće kao i voda mijenjaju vrijednost koeficijenta trenja. Voda može
djelovati kao mazivo. Ovo se dešava i kod pojave vode u tlu. Ispitujući neke
mineralne, zrnaste strukture u suhom i vlažnom stanju, uočeno je da kod
hidrofilnih (privlače vodu) minerala voda povećava koeficijent trenja i to znatno,
dok ga kod hidrofobnih (odbijaju vodu) mijenja znatno manje.

H [N]
i
žn

50
vla

h
su
arc

porfirit
žan
kv

vla
suhi
kvarc
100 P [N]

Slika 9.7 Utjecaj vode na koeficijent trenja kod nekih minerala


Na slici 9.8 prikazan je mehanizam smicanja u idealno zrnastim tlima:

1
S S - sila smicanja
N1 N2 σ3

Slika 9.8 Smicanje idealnih kugli


Pod utjecajem sile S, dodirna sila N 1 raste, a sila N 2 se smanjuje. Uslijed toga
dolazi do pokretanja među česticama klizanjem, ali i kotrljanjem, ako za to ima
prostora. Ako prostora nema, on se stvara. Iz tog razloga, naponsko deformacijske
krivulje za isti materijal u rahlom i zbijenom stanju imaju različite oblike, kao na
slici 9.9.

186 Mehanika tla


To pokazuju pokusi s jako zbijenim nekoherentnim materijalima, koji do
određenog trenutka povećavaju svoju zapreminu prilikom smicanja da bi se
omogućilo premještanje čestica. U rahlim strukturama nema potrebe za ovim
povećanjem zapremine, već se ona stalno smanjuje uslijed premještanja čestica u
prostor preostalih šupljina. Iz tog razloga, naponski deformacijske krivulje za isti
materijal u rahlom i zbijenom stanju imaju različite oblike, kao na slici 9.9. Pri
tom se konačni porozitet, koji će materijal zadržati nakon pokusa smicanja naziva:

kritični porozitet - e c .

τ e

τf rahlo
zbij
eno
τr e0
lo
rah ijen
o
τr zb

δc δ0 δ δc δ0 δ

Slika 9.9 Promjena poroziteta tokom pokusa smicanja


Kod nekoherentnih materijala, ovojnica sloma, teoretski prikazana pravcem,
izgleda kao na slici 9.10, pa se može pisati:
τf
tgϕ = = Φ (G, f) (9.10)
σf

gdje je:
G - geometrija i struktura zrna
f - koeficijent trenja među zrnima.

τf
σ'
σ'f

Slika 9.10 Odnos okomitog i posmičnog naprezanja za nekoherentni materijal

Čvrstoća na smicanje 187


Pokazalo se da čvrstoća na smicanje ovisi o promjeni zapremine u području
smicanja pri slomu, pa se može pisati i slijedeće:
τf ⎛ ∂V ⎞
= tgϕ = tgϕf + ⎜ ⎟ (9.11)
σf ⎝ ∂ε ⎠ f
∂V
gdje je gradijent promjene zapremine.
∂ε

U nekoherentnim materijalima može se pokazati da je kut prirodnog pokosa , tj.


onaj kut koji još može zadržati nagib kosine u takvom materijalu, jednak kutu
unutarnjeg trenja ϕ , a koji ovisi o porozitetu. U slučaju prirodnog pokosa materijal
nije zbijen pa je kut prirodnog pokosa ujedno i najmanji mogući kut unutarnjeg
trenja tog materijala.

9.2.2.2 Utjecaj granulometrijskog sastava i promjera zrna na parametre čvrstoće na


smicanje
Ispitivanja nekoherentnih materijala pokazala su da pri smicanju,
granulometrijski sastav, kao i promjer maksimalnog zrna imaju bitan utjecaj
na veličinu kuta unutarnjeg trenja. Rezultati ovih ispitivanja prikazani su
krivuljama na slici 9.11.
ϕ linija jednake energije zbijanja
44
D 60
D max Cu =
42 50 25 D10
12
40 6 Koeficijent jednolikosti je
promjenjiv u koliko raste
38 najveće zrno, a najmanje se
0.35 0.45 0.55 e ne mijenja

Slika 9.11 Zavisnost kuta trenja ϕ o širini granulometrijske krivulje


Pokusima je dokazano da se kut trenja ϕ povećava ukoliko se povećava promjer
maksimalnog zrna D max , a da pri tom minimalno zrno ne mijenja promjer. Pri tom
dolazi do boljeg popunjavanja šupljina odnosno do smanjenja poroziteta. Zrna su
tada bolje ukliještena i slabije pokretljiva.

U slučaju nepromjenjivog koeficijenta uniformnosti C u , tj. kada se granulo-


metrijska krivulja translatorno pomiče po granulometrijskom dijagramu, kut trenja
je to veći što su zrna sitnija. Pri tom se porozitet povećava, ali se povećava i
površina dodirnih ploha među česticama. Funkcionalna zavisnost ovih promjena
prikazana je na slici 9.12

188 Mehanika tla


ϕ linija jednake energije zbijanja D 60
Cu =
44 D10
D50
42 2 0,6
84 Cu=3,3 Koeficijent jednolikosti
16 je nepromjenjiv uz
40
promjenu 50%-tnog
38 zrna
0,35 0,45 0,55 e

Slika 9.12 Zavisnost kuta trenja o krupnoći čestica jednoliko graduiranog materijala
9.2.3 Kohezija

Kohezija nastaje utjecajem elektrokemijskih sila među česticama. Što su čestice


sitnije i ima više dodirnih ploha, to su te sile jače. Kohezija je otpor tla smicanju
kada su normalna naprezanja jednaka nuli . Ona uvjetuje vlačnu čvrstoću tla.

Kohezija ovisi o:
- veličini čestica
- mineraloškom sastavu
- vlažnosti
→ } granulometrijski sastav i
atterbergove granice

- razmaku između čestica → koeficijent pora e


- elektrokemijskom sastavu porne vode

Kao primjer promjenjivosti kohezije na slici 9.13 dan je utjecaj elektroosmoze


na apsorbirane molekule vode oko čestica, u sitnozrnim tlima, gdje uslijed
djelovanja električne struje dolazi do izmjene iona, (a time i do porasta čvrstoće na
smicanje uz jednaku vlažnost).

τ [kN/m2]
100
pos
lij
ei
zm

en
e
j

ion
a

prije izmjene iona


0
50 55 60 65 70 w%

Slika 9.13 Učinak izmjene iona kod ilitne gline


Kohezija nije konstanta materijala. Ovisi o vlažnosti. Pri različitim
vlažnostima minerali glina se nalaze na različitim udaljenostima a što utječe na

Čvrstoća na smicanje 189


jakost elektrokemijskih sila. Njihov se utjecaj može potpuno odstraniti, ako se
koherentno tlo razmoči u vodi. Promjena vlažnosti, a time i veličine kohezije očituje
se u konzistentnim stanjima koherentnih materijala (vidi poglavlje 3.3.3).

Mehanizam smicanja ovdje se ne može prikazati idealnim kuglama, jer


su čestice štapićaste, pločaste i sl.
Slika 9.14 prikazuje dijagram smicanja gline, dobiven u uređaju koji bilježi
dovoljno velike deformacije. Nakon velikih deformacija posmična čvrstoća τ 
poprima određenu vrijednost manju od vršne τ f . Ova se čvrstoća naziva rezidualna
čvrstoća na smicanje, τ r .
Što je razlika τ f - τ r veća, to je materijal ili jače zbijen (konsolidiran), čvrste ili
teško gnječive konzistencije ili je osjetljiv na poremećaje.
τ
τf−τr
τf
τr
ε

Slika 9.14 Dijagram smicanja za neke vrste glina


Da je kohezija u funkciji razmaka između čestica ili poroziteta e , najbolje
pokazuje pokus na poremećenim uzorcima po Krey-Tiedemanu. On je ispitao dvije
skupine uzoraka gline lako gnječive konzistencije (w ≈ w L ). Prvu je (3 uzorka
vlažnosti na granici tečenja), konsolidirao na neko naprezanje σ v , zatim rasteretio
na σ 1 , σ 2 i σ 3 , pri čemu su sva tri naprezanja bila manja od σ v i smicao. Drugu je
skupinu konsolidirao na σ 1 , σ 2 i σ 3 i zatim smicao. Rezultati su prikazani na slici
9.15.

ϕd

cd
ϕ0
σ1 σ2 σ3 σn σ’

Slika 9.15 Rezultati smicanja po Krey-Tiedemanu (prema Nonveiller 1979.)


Osim prave kohezije uzrokovane elektrokemijskim silama u koherentnim
materijalima, postoji i tzv. prividna kohezija , koja se javlja u vlažnim,
nezasićenim (S r <1), sitnim pijescima, kod kojih se pod utjecajem kapilarnih sila
javlja vlačno naprezanje, koje čestice drži na okupu.

190 Mehanika tla


9.3 LABORATORIJSKI POKUSI SMICANJA
9.3.1 Uređaj za smicanje s nepromjenjivom površinom

Ovaj uređaj služi uglavnom za istraživanja i nema veliku praktičnu primjenu. U


prstenastu ćeliju ugrađuje se poremećeni uzorak vlažnosti nešto ispod granice
tečenja. Prilikom smicanja ne mijenja se površina klizne plohe, pa se može
izučavati rezidualna čvrstoća na smicanje, τ r , pri vrlo velikim deformacijama.
Shema uređaja prikazana je na slici 9.16. Spojnica gornjeg i donjeg prstena
određuje kliznu plohu, a unutar prstena materijal pridržava niz rebara. To pokazuje
da je i prostor u kojem se odvija smicanje ograničen.

tlocrt presjek
P
T pokretni dio
ploha sloma
T
donji prsten učvršćen na postolje

Slika 9.16 Shema uređaja za smicanje s nepromjenjivom površinom


9.3.2 Pokus direktnog smicanja

Uređaj za direktno smicanje se sastoji od dvostruke kutije kvadratičnog tlocrta,


kojoj je jedan dio pokretan, a drugi nepokretan. Uzorak se optereti stalnom
uspravnom silom i rastućom vodoravnom silom. Da bi se dobio zakon čvrstoće na
smicanje, treba ispitati najmanje tri uzorka, svaki pri različitom uspravnom
opterećenju P. Shema uređaja prikazana je na slici 9.17.

P
pokretni dio H
τ =
mjerač pomaka F
H uzorak P
filtri za dreniranje σ =
F

ploha sloma početne nepokretni dio


površine F

Slika 9.17 Presjek kroz kutiju uređaja za direktno smicanje


Tokom ovakvog pokusa smicanja, smanjuje se površina F plohe sloma, zbog
nastalog pomaka, te se nakon određene deformacije pokus mora prekinuti. U tom času
je bitno promijenjena veličina uspravnog i posmičnog naprezanja zbog smanjene
dodirne plohe sloma unutar uzorka. Prije početka pokusa uzorci se konsolidiraju kroz

Čvrstoća na smicanje 191


24 sata, najčešće na geostatičko naprezanje σν = ρ∗g ∗z, gdje je z dubina s koje je
izvađen uzorak.

Ugrađuju se neporemećeni uzorci, osim u iznimnim slučajevima u svrhu nekih


istraživanja. Kada služe za ispitivanje materijala od kojih se izvode zemljane
građevine tada za ispitivanja izrade umjetni uzorci u Proctorovom uređaju s
optimalnom vlažnošću.

Uređaj za direktno smicanje ima kliznu plohu određenu prorezom kutije, ali ona
nije strogo definirana ravnina već je valovita površina, a što se u proračunima
zanemaruje.

Rezultati pokusa direktnog smicanja izražavaju se u totalnim naprezanjima koji


su jednaki efektivnim kod pokusa s dovoljno sporom deformacijom i prethodnom
konsolidacijom.

Kod pokusa s brzom deformacijom mogu se raditi nekonsolidirani brzi pokusi i


konsolidirani brzi pokusi.

Na slici 9.18 prikazani su rezultati pokusa direktnog smicanja u kutijastom


uređaju. Kod malih vrijednosti kohezije i ručnog provlačenja pravca kroz dobivene
točke, moguće su greške, a rezultat je prepušten slobodnom izboru ispitivača.
Obradu rezultata je preporučljivo načiniti metodom najmanjih kvadrata. Da bi se
dobili točniji podaci preporučljivo je izraditi i četvrti pokus i time dobiti više
podataka za obradu.

τ σ3 τ
τ3
ϕ
τ2 σ2

σ1
τ1

c
δ σ3 σ2 σ3 σ

Slika 9.18 Rezultati pokusa direktnog smicanja


Postoje dvije različite vrste uređaja, prema kojima postoje i različiti kriteriji za
određivanje čvrstoće na smicanje τ f . Kod oba uređaja uzorak se prethodno
konsolidira na određeno uspravno naprezanje, a veličina tog naprezanja ovisi o
potrebi konkretnog zadatka.

192 Mehanika tla


9.3.2.1 Uređaj sa stalnim prirastom sile
Kod ovog uređaja prirast vodoravne sile je konstantan. Krivulja ima
takav oblik da se ne uočava pad sile. Kriterij za određivanje čvrstoće na
smicanje je da za jednaki prirast sile, deformacija toliko poraste da bude
dvostruko veća od deformacije nastale za prethodni (isti) odsječak
porasta sile. Kriterij sloma je prikazan na slici 9.19.
τ
∆τ

Kriterij sloma je: δ 2 > 2 δ 1


τf τmax

∆τ
δ
δ1 δ2> 2δ1

Slika 9.19 Kriterij sloma za uređaj sa stalnim porastom sile


9.3.2.2 Uređaj sa stalnim porastom deformacije
Kod ovog uređaja dodaje se pomičnom dijelu kutije stalni prirast deformacije, a
mjeri se prirast sile (ili promjena sile). Iz tog razloga ovdje se može bilježiti i pad
sile nakon određene deformacije. Oblik krivulje koja pri tom nastaje je kao na slici
9.20. Na slici 9.20 prikazana su dva kriterija loma za ovu vrstu pokusa. Jedan je da
je čvrstoća na smicanje najveća vrijednost a drugi je da je to ona vrijednost pri
kojoj tangenta na deformacijsku krivulju ima nagib kuta prema osi apscisa manji
od 72 ° odnosno uzima se za račun vrijednost posmičnog naprezanja u točki
neposredno prije najveće vrijednosti.

τ
72o

Kriterij loma je dvojak

τf =τmax
τf
δ

Slika 9.20 Kriterij loma pri stalnom porastu deformacije


9.3.2.3 Primjena pokusa direktnog smicanja
Ovom metodom ispituju se čisti pijesci kod kojih porni pritisak nema značaja.
Kod glina se ovim načinom mogu dobiti rezidualne čvrstoće na smicanje što je za
neke geotehničke probleme veoma značajno. Kod značajnijih objekata, na ovaj
način se u velikim (posebno konstruiranim) uređajima ispituju šljunci i stijene na
terenu.

Čvrstoća na smicanje 193


9.3.3 Smicanje u troosnom uređaju

9.3.3.1 Osnovni princip rada troosnog uređaja


Na slici 9.21, prikazan je isti uređaj kao na slici 7.28. Sastoji se od ćelije
ispunjene tekućinom za nanošenje bočnih naprezanja, uređaja za uspravno
opterećivanje i uređaja za mjerenje pornog pritiska ili količine istisnute vode.

sila na klipu
P
mjerač uspravne ćelija ispunjena tekućinom
deformacije pod pritiskom

klip gumena membrana i


drenažne trake
manometar za
mjerenje pritiska uzorak
u ćeliji
σ3
porozne pločice
dren za vodui s
manometrom za mjerenje
pornog pritiska u uzorku
"u"
posuda za mjerenje Q=količina vode istekla iz
uzorka jednaka je promjeni
količine istekle vode zapremnine ∆V
Q

Slika 9.21 Shema troosnog uređaja


Ispitivanje se sastoji od opterećenja uzorka hidrostatskim pritiskom u ćeliji koji
uzrokuje naprezanje σ 3 i dodatnim naprezanjem u uspravnom smjeru ∆σ 1 , pri čemu
je:
σ1=σ3+∆σ1 (9.12)
Ispituju se najmanje tri uzorka s različitim vrijednostima tlaka u ćeliji σ 3 .
Bočno naprezanje (tlak u ćeliji, σ 3 ) se u toku pokusa ne mijenja. Ovisno o pokusu
mjeri se promjena pornog pritiska ili zapremina istekle vode iz pora. Uvijek se
mjeri uspravna deformacija. Stanje naprezanja u uzorku prikazano je na slici 9.22.

∆σ1
σ3

σ3 σ3

σ3
∆σ1

Slika 9.22 Stanje glavnih naprezanja u uzorku kod troosnog ispitivanja

194 Mehanika tla


Općenito rezultati ispitivanja izgledaju kao na slici 9.23

σ [kP a ] σ1−σ3
3 [kP a ]
2
σ13
2
200
σ12 τ3
300 σ33 3
1 τ2 2
200 σ32 100
σ12
100 σ31 τ1 1

δ [ mm] δ [mm]
Slika 9.23 Rezultati konsolidiranog dreniranog pokusa u troosnom uređaju
Iz rezultata sa slike 9.23 za pripadni tlak u ćeliji σ 3 očita se vršna vrijednost
ukupnog pritiska ( ∆σ 1 + σ 3 ) ili vrijednost [( σ 1 - σ 3 )/2] odakle se može izračunati σ 1 ,
a što je potrebno za konstrukciju Mohrovih krugova i ovojnice sloma, kako je
prikazano na slici 9.24.

Konačni rezultat ispitivanja, potreban za određivanje parametara čvrstoće na


smicanje, izgledati će kao na slici 9.24

Coulombov pravac Mohrova ovojnica sloma


τ = c + σ tgϕ ϕ

c
σ3 σ1 σ

Slika 9.24 Mohr-Coulomb-ov zakon dobiven iz rezultata troosnog ispitivanja


9.3.3.2 Nedrenirani nekonsolidirani pokus (UU)
Ovaj se pokus naziva još i brzi pokus. Tokom pokusa nema promjene
zapremine, a povećanje totalnih naprezanja preuzima porni pritisak. Razlikuju se
rezultati ispitivanja potpuno (S r =1) i djelomično zasićenih (S r <1) uzoraka. Kod
potpuno zasićenih uzoraka ϕ ≈ 0 pa ostaje samo parametar c . Rezultati se
upotrebljavaju u praksi za slučajeve naglog opterećenja tla male propusnosti
(silosi, rezervoari). Rezultat ispitivanja potpuno zasićenog uzorka dan je na slici
9.25, a djelomično zasićenog uzorka na slici 9.26.

Čvrstoća na smicanje 195


τ Mohrova ovojnica sloma

ϕuz0

cu

σ'3 σ13 σ23 σ'1 σ11 σ12 σ


u1
u2

Slika 9.25 Rezultati UU pokusa za potpuno zasićeni uzorak


Ovaj pokus se izvodi sa ili bez mjerenja pornog pritiska, pa se dobiju parametri
izraženi u totalnim ili efektivnim naprezanjima. Kod potpuno zasićenog uzorka
rezultat je kao na slici 9.25, stoga mjerenje pornog pritiska nema svrhe.

τ ovojnica sloma
ϕuz0

c
σ
Slika 9.26 Rezultati UU pokusa djelomično zasićenog uzorka
9.3.3.3 Konsolidirani nedrenirani pokus (CU)
Upotrebljava se za materijale sa malom propusnošću, odnosno dugotrajnom
konsolidacijom. Uzorak se najprije potpuno konsolidira pritiskom u ćeliji σ 3 uz
otvoreni ventil koji omogućuje dreniranje vode iz uzorka. Zatim se povećava
opterećenje u uspravnom smjeru putem klipa. Brzina nanošenja opterećenja mora
biti takva da se može potpuno razviti porni pritisak kojeg treba izmjeriti. Rezultati
ispitivanja u totalnim i efektivnim naprezanjima prikazani su na slici 9.27. Iz slike
se vidi da se vrijednosti parametara čvrstoće na smicanje c i ϕ razlikuju za totalna
i efektivna naprezanja.

τ ϕ' > ϕ
ϕ'
ϕ c' < c

c σ31 σ32 σ12


c' σ11
σ'31 σ'32 σ'11 σ'12 σ
u1 u2

Slika 9.27 Rezultati troosnog CU pokusa

196 Mehanika tla


9.3.3.4 Konsolidirani drenirani pokus (CD)
Ovdje se prvo izvrši konsolidacija uzorka sa naprezanjem σ 3 , a zatim se dodaje
∆σ 1 toliko sporo koliko je potrebno, da se u svakom trenutku pokusa porni pritisak
zadrži na vrijednosti u =0. Očito da se ovdje ispituju materijali veće propusnosti,
ali i da pokus mora trajati duže nego kod nedreniranih pokusa. Porni pritisak mjeri
se isključivo radi kontrole. Ovi su uvjeti istovjetni uvjetima u uređaju za direktno
smicanje. Rezultati su prikazani na slici 9.28

τ q
ϕc
A2 tgα=sinϕ A2
A1 A1
α
cc σ b p
b=c*cosϕ

Slika 9.28 Rezultat dreniranog, konsolidiranog troosnog pokusa

9.3.3.5 Kriterij loma, usporedba rezultata i utjecaj prekonsolidacije


Kod nekonsolidiranog, nedreniranog pokusa, kriterij loma se utvrđuje kao
maksimalna vrijednost devijatora naprezanja ili:

⎛ σ′ − σ′3 ⎞
τ=τmax, odnosno τ = ⎜ 1 ⎟ =q. (9.13)
⎝ 2 ⎠ max

Kod konsolidiranog dreniranog pokusa su naprezanja izražena u totalnim


naprezanjima jer je porni pritisak u =0, pa se kriterij loma također odrađuje kao
maksimalna vrijednost čvrstoće na smicanje odnosno maksimalna vrijednost
devijatora naprezanja.

Kod konsolidiranog nedreniranog pokusa mjeri se porni pritisak, pa se rezultati


mogu izraziti ili u totalnim ili u efektivnim naprezanjima. Nacrtaju li se krivulje
promjene naprezanja i promjene pornog pritiska, uočit će se da nemaju maksimum
za istu vrijednost deformacije. Iz tog razloga kod ovog su pokusa moguća dva
kriterija loma. Prvi je isti kao kod prethodna dva pokusa, a vrijedio bi samo za
totalna naprezanja. Drugi kriterij loma može biti najveća vrijednost posmičnog
naprezanja τ f , koja se nalazi u točki za koju vrijedi:
[σ’1-σ’3]max (9.14)
Položaj ove najveće vrijednosti ovisi o obliku krivulja naprezanja i krivulje pornog
tlaka.

Čvrstoća na smicanje 197


Rezultati konsolidiranog nedreniranog troosnog pokusa i kriterij loma za
ovaj slučaj prikazani su na slici 9.29.

σ, σ'
σ1 maks
u σ1
σ'1 maks
σ'1

σ'1 maks-σ'3 maks


σ3 položaj najveće razlike
ovisi o obliku krivulja
za σ i u
σ'3 min σ'3

δ
umaks
u
u

Slika 9.29 Konsolidirani nedrenirani pokus, kriterij loma


Ako bi se isti uzorak ispitivao na sva tri načina, kako je naprijed prikazano u
troosnom uređaju, pokazale bi se različite vrijednosti parametara čvrstoće na
smicanje. Ovo je još jedan dokaz kako to nisu konstante za pojedine vrste
materijala, već kako je potrebno pravilno odabrati vrstu pokusa koja odgovara
problemu kojem će rezultati služiti. Na slici 9.30 prikazane su ovojnice sloma
istog uzorka ispitanog na tri razna načina u troosnom uređaju.

τ ϕczϕ'
ϕu ( S r <1)

ϕu =0 za S r =1
Cc Cu Cu

Slika 9.30 Usporedba ovojnica sloma raznih tipova troosnog pokusa


Pokus po Krey-Tiedemanu (sl. 9.15) pokazuje da je kohezija funkcija
predopterećenja, odnosno konsolidacije. Ovo se može uočiti i kod rezultata
troosnih ispitivanja. Kod takvih uzoraka rezultati smicanja prikazani su na slici
9.31, gdje je točka A vrijednost naprezanja prekonsolidacije. U toj točki pravac
čvrstoće na smicanje mijenja smjer.

198 Mehanika tla


τ 1Ö τ 1=cd+σ'*tgϕ' d
2Ö τ 2=(cd+σ '*tgϕ' d)+(σ'-σ' p)tgϕ '0
ϕ'0
2
1 A
ϕ'd

cd
c0
σ'p σ'p

Slika 9.31 Naprezanje prekonsolidacije na ovojnici sloma


Utjecaj prekonsolidacije kao i konzistentnog stanja gline, može se vidjeti i iz
krivulja naprezanje - deformacija. Neke tipične krivulje prikazane su na slici 9.32.

Krivulja a) tipična je za meku, normalno konsolidiranu glinu. Ona ne


pokazuje pojavu rezidualne čvrstoće na smicanje. Krivulja b) je rezultat
ispitivanja čvrste normalno konsolidirane gline. Krivulja c) je rezultat
ispitivanja čvrste prekonsolidirane gline. Tu se može uočiti izrazita
pojava rezidualnih čvrstoća nakon velikih deformacija.

A τ τ

ϕ'

c'
δ σ
B τ τ
τf ϕ'
τr ϕ'r

c' c'r

δ σ
C τ τf τ
ϕ'

ϕ'r
τr c'
c'r
δ σ

Slika 9.32 Nekoliko tipičnih rezultata troosnih smicanja

Čvrstoća na smicanje 199


Troosna se ispitivanja vrše na neporemećenim uzorcima ili na umjetnim uzorcima
zbijenim uz optimalnu vlažnost dobivenu ispitivanjem u standardnom Proctorovom
pokusu, za ispitivanje materijala koji će biti ugrađeni u zemljane građevine.

9.3.4 Pritisak sa slobodnim bočnim širenjem

Poseban slučaj troosnog stanja naprezanja je pritisak sa slobodnim


bočnim širenjem, koji se može izvoditi i u troosnom uređaju. Češće
međutim postoji poseban, jednostavan uređaj s mogućnošću jednoosnog
pritiska. Shema uređaja prikazana je na slici 9.33 kao i rezultati
ispitivanja.
P mikroura za mjerenje
tijesak deformacija

uzorak

postolje

a) Skica uređaja za jednoosni pritisak

σv τ
P
F
ϕ=0
F=površina σmaks=σ1=qu
poprečnog cu
presjeka uzorka σ3=0
ε 0 q σv

b) Prikaz rezultata pokusa jednoosnog pritiska

Slika 9.33 Pokus jednoosnog pritiska


q
cu = u (9.15)
2

Opterećenje se vrši tako brzo da nema mogućnosti dreniranja, pa ovaj rezultat


odgovara UU pokusu a mnogo je jednostavniji.

200 Mehanika tla


9.4 TERENSKI POKUSI SMICANJA

Određivanje parametara čvrstoće u laboratoriju postavlja na postupak


ispitivanja dva zahtjeva. Prvi se odnosi na dobivanje vrsnog neporemećenog
uzorka, potrebnog za ugradnju u laboratorijske uređaje. Drugi se zahtjev odnosi na
kakvoću koju uzorak mora imati da bi se uopće mogao ugraditi u laboratorijske
uređaje. Kod mnogih se materijala ova dva uvjeta ne mogu osigurati. Budući da je
bez parametara čvrstoće na smicanje nemoguće vršiti bilo kakve geotehničke
proračune, za tu je svrhu razvijen veliki broj terenskih metoda ispitivanja.
Rezultati se upotrebljavaju neizravno, putem niza korelacijskih veza koje su
uglavnom dobivene ispitivanjem na velikom broju lokacija. Najpoznatije metode
koje kao rezultat daju vrijednosti parametara čvrstoće na smicanje su ispitivanje
penetrometrom i ispitivanje krilnom sondom.

9.4.1 Penetracije

O penetracijama je bilo mnogo govora u poglavlju o određivanju


deformacijskih svojstava tla. Pokazano je kako se iz rezultata različitih
penetracijskih pokusa mogu odrediti deformacijska svojstva potrebna za proračune
po teoriji elastičnosti. Parametri čvrstoće za smicanje upotrebljavaju se u teoriji
graničnih stanja plastične ravnoteže, koja se dugo upotrebljavala, a upotrebljava se
još i danas za razne geotehničke proračune. Stog je nužno upoznati način
određivanja čvrstoće na smicanje iz ovih terenskih pokusa.

9.4.1.1 Statički penetrometar

Određivanje kohezije iz rezultata penetracije prvi je izučavao Vicat (1846). Ako bi


se tlo ispitivalo penetrometrom koji ima vrh u obliku stošca, i ako se usvoji da je:
P
qc = (9.16)
A
gdje je A površina poprečnog presjeka stošca na dubini prodiranja h sa slike 9.34.
P

β h

Slika 9.34 Princip rada džepnog penetrometra

Tada se može pisati slijedeće:


P = π ∗ K ∗ c ∗ (h ∗ tg β 2) 2 (9.17)

Čvrstoća na smicanje 201


odnosno za β =90 ° (kut koji zatvaraju stranice trokuta koji nastaje kao poprečni
presjek kroz visinu stošca) može se pisati:

P = π∗K ∗c∗h2 (9.18)

odnosno:
P
c= (9.19)
π∗K ∗h2

Pokusima je utvrđeno da vrijedi odnos: 8 ≤ K ∗π ≤ 12.

Bolje rečeno kada bi se mogla utvrditi vrijednost parametra K, mogla bi se na ovaj


način utvrditi i vrijednost kohezije c . Na ovom principu rade uređaji koje nazivano
džepni penetrometri .

Uređaj za statičku penetraciju je detaljno opisan u poglavlju 7.3.2.2.1. Ako se


prema Terzaghi i Peck-u prihvati da je granična vrijednost trenja po plaštu
penetrometra (f 1) jednaka polovici vrijednosti čvrstoće sa slobodnim bočnim širenjem
(jed. 9.15), onda se može pisati uvažavajući oznake na slici 7.34:
Fl
fl = (9.20)
O∗h
gdje je O opseg šipke penetrometra, a h visina na kojoj se ostvaruje trenje. Iz toga
izlazi:
qu
fl = (9.21)
2

pa uvrštenjem jednadžbe (9.15) u 9.21 nastaje izraz:


cu=f1 (9.22)

Ovaj izraz vrijedi za one koherentne materijale kod kojih je ϕ =0.

Za slučaj da se kohezija određuje iz čvrstoće na vrhu penetrometra q c , vrijede


prema podacima u literaturi relacije:
qc q
< cu < c (9.23)
10 20

Ove vrijednosti su širokog raspona te ih se može koristiti samo kao orijentacione.

202 Mehanika tla


9.4.1.2 Standardni penetracijski pokus (SPT)
Ovaj se pokus koristi za određivanje kuta unutarnjeg trenja materijala u
nekoherentnim tlima. Sve korekcije vezane za broj udaraca koje treba provesti kod
upotrebe ove metode, prikazane su u poglavlju 7.3.2.2.2.

Veza između konačno popravljenog broja udaraca N SPT-a i kuta unutarnjeg


trenja pjeskovitih materijala je linearna do vrijednosti N ≅ 45. Veza glasi:
ϕ=27+0,3*N (9.24)

Veza za broj udaraca veći od N=45 nije više linearna već poprima oblik:
ϕ=17,57*N0,22 (9.25)

Oba su izraza dobivena iz grafičkih prikaza ove veze te se mogu upotrijebiti kada
nema boljih podataka.

Postoji veza i između broja udaraca N i čvrstoće sa slobodnim bočnim širenjem qu ,


pa tako i sa kohezijom c. Izrazi se mogu naći u literaturi. (Vidi Sanglerat, 1972.)

Kako je otpor statičkom penetrometru q c vezan s brojem udaraca SPT-a N, to


se i u toj kombinaciji uz upotrebu priloženih izraza, može procijeniti vrijednost
kuta unutarnjeg trenja nekoherentnih materijala ϕ .

9.4.2 Krilna sonda

Uređaj služi za određivanja čvrstoće na smicanje onih koherentnih materijala iz


kojih se teško mogu izvaditi neporemećeni uzorci. Prikazan je na slici 9.35.

Sastoji se od šipke koja završava s četiri krilca međusobno smještena pod


pravim kutom. U kompletu obično postoje tri krilca različite visine i širine, za
različite konzistencije materijala. Na površini tla je šipka spojena na moment ključ.
Mjerenje se može vršiti utiskivanjem pribora u meko tlo na površini i/ili na
morskom dnu, rukom, ili na dnu bušotine. Moment-ključem se vrši tordiranje šipke,
a ova torziju prenosi na krilca. Kao rezultat mjerenja dobiva se moment zaokreta pri
lomu u tlu. Tokom pokusa mjeri se vrijednost momenta i pripadne kutne
deformacije, tako da se može dobiti krivulja naprezanje - deformacija u α−τ
koordinatnom sustavu, gdje je α pripadni kut zaokreta za proračunatu vrijednost
čvrstoće na smicanje τ . Pokus se izvodi tako da se šipka s krilcima zabije na željenu
dubinu, ručno ili ako se radi u bušotini tada pomoću hidrauličke preše na bušilici, u
tlo i zatim vrši pokus. Pokus se može vršiti i na vodi iz čamca ako su dubine vode
male. Pokus je mnogo jeftiniji i brži od istražnog bušenja. a u nekim slučajevima je
jedino moguće ispitivanje.

Čvrstoća na smicanje 203


Slika 9.35 Skica krilne sonde i moment ključa (Eatrh Manual, 1974)
Za tako izvedeni pokus, lomna čvrstoća na smicanje se računa iz izraza:
2M
a ) τ′f = (9.26)
⎛ d⎞
π ∗ d ∗⎜h + ⎟
2

⎝ 3⎠
za pokus pri kojem su krilca potpuno utisnuta u tlo i opisuju puni plašt valjka i
2M
b) τ′f = (9.27)
⎛ d⎞
π ∗ d2 ∗⎜h + ⎟
⎝ 6⎠
za pokus koji se izvodi u bušotini sa slobodnom gornjom plohom valjka;
gdje je: M= izmjereni moment u trenutku loma,
d= promjer valjka kojeg stvore krilca prilikom rotacije, (standardno
postoje tri raspona krilaca)
h= visina krilaca
Raspon i visina krilaca ovise o konzistentnom stanju materijala. Rezultati
ispitivanja krilnom sondom bilježe se u posebnom zapisniku. Usvoji li se da kod
takvih materijala vrijedi da je:
τ’ = cu+σ' tg ϕu, kako je ϕ = 0, tada je τ’ = cu,
a što je i svrha ovog pokusa.

204 Mehanika tla


10 GRANIČNA STANJA PLASTIČNE RAVNOTEŽE

10.1 OPĆENITO

Sva saznanja o tlu, koja su do sada iznesena, učvrstila su uvjerenje da je tlo


tvar vrlo složenog ponašanja. To je razlog zbog kojeg je u oblikovanju
matematičkih i fizikalnih modela tla, potrebno teoriju prilagoditi razmatranom
slučaju. Za dosada razmatrane slučajeve, zadovoljavajuće je rezultate dala teorija
elastičnosti i rješenja pomoću edometarskog modela tla. Za izučavanje sloma u
klasičnoj mehanici tla, ovdje se prikazuje jedna druga teorija, s kojom su se dugo
vremensko razdoblje bavili mnogi i prije nego je primijenjena kao rješenje za
mehaniku tla, a onda je u mehanici tla našla široku primjenu u svakodnevnoj
praksi. To je teorija graničnih stanja plastične ravnoteže.

Suvremena rješenja sve više uključuju ovu teoriju preko modela tla u rješavanja
zadataka u mehanici tla. Ta rješenja su bliža teoriji elastičnosti i prihvaćaju
deformacijska svojstva tla ne kao konstante, već kao promjenjive veličine koje
slijede prirodno ponašanje tla pod opterećenjima (nelinearno-elastični modeli).
Danas postoji mogućnost uključivanja takvih deformacijskih svojstava i graničnih
stanja putem konstitutivnih jednadžbi, u složene geotehničke proračune koji
koriste metode numeričke analize. Iako klasična metoda graničnih stanja plastične
ravnoteže nije danas u žiži zanimanja geomehaničkih istraživanja, potrebno ju je
upoznati jer još uvijek može poslužiti za brze, jednostavne proračune i za brze
provjere složenih proračuna u područjima u kojima je u klasičnoj mehanici tla
jedino ta teorija davala zadovoljavajuće rezultate. Granična stanja plastične
ravnoteže osnivaju se na poznavanju Mohr-Coulombovog zakona odnosno
poznavanja parametara čvrstoće na smicanje c i ϕ . Bez poznavanja ovih
parametara nezamisliva su rješenja pomoću ove teorije. Iz tog su se razloga i
razvile razne naprijed opisane tehnologije za terenska i laboratorijska ispitivanja
koja kao rezultat daju ova dva parametra.

Granična stanja plastične ravnoteže podloga su u klasičnoj mehanici tla za


proračun granične i dozvoljene nosivosti temelja , sila koje građevina prima od tla
ili predaje tlu ( aktivni pritisak i pasivni otpor ), djelovanja gravitacijskog polja
sila na kosinama ( klizišta ) i djelovanja čovjeka ( zasjeci, kosine nasipa i sl. ). U
svim ovim slučajevima teorija graničnih stanja plastične ravnoteže traži ono
granično stanje kod kojeg tlo još može pružiti otpor nastanku trajne, velike
deformacije uslijed loma u tlu , koji nastaje uslijed prekoračenja čvrstoće na
smicanje . U mnogim slučajevima za rješavanje ovih zadaća poslužile su metode
grafostatike i grafoanalitičke metode, kao alat za proračune, a što je odgovaralo
stanju znanosti i tehnologije u doba primjene ove teorije.

Granična stanja plastične ravnoteže 205


10.2 PRIPADNI MODEL

U poglavlju 7.1 opisani su modeli tla s kojima se mehanika tla najčešće koristi.
U tabeli 7.1 prikazan je dio mogućih modela tla. Na slici 7.2 prikazan je odnos dva
modela tla i stvarnog uzorka u dijagramu naprezanje deformacija. Teorija
graničnih stanja plastične ravnoteže po smislu koristi kruto idealno plastičan
model. Današnje računarske mogućnosti omogućavaju korištenje i drugih modela
kao na pr. modela s očvršćivanjem ili omekšavanjem a najčešće linearnoelastičnih-
idealno plastičnih modela bez ili s omekšavanjem odnosno očvršćivanjem.

U klasičnoj mehanici tla koja nije poznavala upotrebu moćnog računarskog


aparata, trebalo je naći jednostavne metode za rješenje vrlo složenih problema.
Pokazalo se da se dobra rješenja mogu naći primjenom krutoplastičnog modela tla
kako je to prikazano na slici 10.1

σ
σ0

Slika 10.1 Krivulja naprezanje- deformacija za izučavanje ponašanja tla po metodi graničnih
stanja plastične ravnoteže
Krutoplastičan model pogodan je za proračun sloma u tlu kod:
nosivosti temelja,
stabilnosti kosina,
pritiska na potporne konstrukcije,
otpora tla.

Bit metode se sastoji u tome da se pronađe ploha po kojoj će se pod


određenim uvjetima dogoditi plastifikacija do sloma u tlu. Tada se dio tla,
koji po toj plohi gubi vezu sa preostalim tlom, tretira kao kruto tijelo.
Daljnji postupak sastoji se u primjeni opće poznatih statičkih metoda za
određivanje ravnoteže u sustavu krutih tijela. Pri tom u račun ulaze tri
poznate jednadžbe ravnoteže;
∑V = 0
∑H = 0 (10. 1)
∑M = 0
i zakon loma koji je u tlu određen Mohr-Coulombovim zakonom čvrstoće na
smicanje:

206 Mehanika tla


τ f = c ′ + σ ′n tgϕ′ . (10.2)

Teorija se u početku razvila iz potrebe određivanja bočnog pritiska na uspravne


konstrukcije koje pridržavaju tlo u vodoravnom smjeru. Prvi se tim problemom
bavio francuski vojni inženjer Coulomb još davne 1776. za potrebe
dimenzioniranja vojnih utvrda. On je posmatrao graničnu ravnotežu prizme na
koju djeluju sile neposredno u trenutku prije klizanja po lomnoj plohi. Pri tom je u
razmatranje uzeo i trenje koje nastaje između tla i plohe na potpornoj konstrukciji
koja tlo pridržava. Osamdeset godina kasnije razvio je Rankine (1857) svoju
teoriju plastične ravnoteže koja nastaje kada se tlo deformira uslijed djelovanja
bočnih sila. On promatra koje su to granične sile koje izazivaju lom. Pri svojim
razmatranjima Rankine ne uzima u obzir sile trenja na potpornu konstrukciju jer se
u njegovom teoretskom pristupu potporna konstrukcija i ne pojavljuje.
Objedinjavanjem saznanja iz ove obje teorije nastala je teorija graničnih stanja
plastične ravnoteže.

10.3 RANKINOVA TEORIJA PLASTIČNOG LOMA

Teorija se razvila neovisno o potrebama mehanike tla. Rankin je razmatrao


opće naprezanja pri slomu uzrokovano vodoravnim deformacijama u beskonačnom
poluprostoru omeđenom vodoravnom ravninom. Promatrao je stanje zbijanja,
vodoravnih tlačnih deformacija u vodoravnom smjeru i stanje rastezanja,
vodoravnih vlačnih deformacija u vodoravnom smjeru. Poznavajući zakon čvrstoće
na smicanje za određeni materijal i glavna naprezanja u stanju mirovanja, utvrdio
je da je moguće odrediti granične vrijednosti vodoravnih naprezanja pri lomu za
dva promatrana stanja deformacija. Ova dva granična stanja naprezanja nazvao je
aktivno granično stanje , pri kojem se javlja najmanje moguće, granično vlačno
naprezanje i pasivno granično stanje pri kojem se javlja najveće moguće, granično
tlačno naprezanje.

Pri graničnim naprezanjima nastaje lom u materijalu po ravnim plohama koje s


ravninom na koju djeluje veće glavno naprezanje zatvaraju kut ϑ =(45 °+ϕ/2 ).

Kako aktivno stanje nastaje smanjenjem vodoravnog naprezanja a ono se


najčešće dešava prilikom zasijecanja u tlu kada klin tla treba pridržati
konstrukcijom tj. kada tlo vrši pritisak na konstrukciju koja ga podupire, takvo se
stanje naziva aktivni pritisak tla.

Granična stanja plastične ravnoteže 207


Pasivno stanje nastaje kada se tlo odupire deformaciji tla izazvanoj nekom
građevinom koja se oslanja na tlo, te se naziva pasivni otpor tla .

10.3.1 Plastična ravnoteža

Na slici 10.2 prikazana je osnovna Rankinova teorija pomoću Mohr-ove


kružnice i zakona čvrstoće na smicanje, koji odgovara trenutku loma za zadanu
čvrstoću na smicanje u aktivnom stanju.

τ ϕ σ1
1/2(σ1−σ3)

ϕ τf σ3
c ϑ 2ϑ σ3
ϑ σf σ ϑ
c*ctgϕ σ3min
σ3 σ1 σ1
1/2(σ1 +σ3 )

Slika 10.2 Lom uslijed rastezanja tla i smanjenja σ3 na minimum


Granično stanje nastaje kada vodoravno naprezanje σ 3 dostigne najmanju
moguću vrijednosti prije loma.
U drugom slučaj, pasivnom stanju, granično stanje nastaje kada vodoravno
naprezanje σ 3 dostigne, za odgovarajuće nepromijenjeno uspravno naprezanje σ 1 ,
moguću najveću vrijednost prije loma kako je to prikazano na slici 10.3

U oba se slučaja događaj promatra u beskonačnom poluprostoru omeđenom


vodoravnom ravninom. Ravnine loma označene su na slikama 10.2 i 10.3

τ σ1
ϕ
1/2(σ1−σ3)

ϕ τf σ3
c 2ϑ ϑ σ σ3
σ3 σ1 σf ϑϑ
ϑ
c*ctgϕ
σ3maks σ1
1/2(σ1+σ3)

Slika 10.3 Lom uslijed zbijanja tla i povećanja σ3 na maksimum

208 Mehanika tla


U poglavlju 6, gdje se govori o naprezanjima u tlu (jed. 6.7), pokazano je da je
vodoravno naprezanje funkcija uspravnog u slučaju vodoravno uslojenog tla.
Postavlja se pitanje, koja je veličina vodoravnog naprezanja u dva slučaja
Rankinovog graničnog stanja plastične ravnoteže?
Uvažavajući geometrijske odnose sa slike 10.2 može se za aktivno stanje
i koherentni materijal pisati:
1 (σ − σ )
sin ϕ = 1 2 1 3
(10.3)
(σ + σ3 ) + ∗c ∗ ctgϕ
2 1
Odatle izlazi funkcionalna veza između vodoravnog i uspravnog naprezanja kao
funkcija parametara čvrstoće na smicanje promatranog materijala:
⎛ 1 − sin ϕ ⎞ ⎛ 1 − sin ϕ ⎞
σ 3 = σ1 ⎜⎜ ⎟⎟ − 2c ⎜⎜ ⎟⎟ (10.4)
⎝ 1 + sin ϕ ⎠ ⎝ 1 + sin ϕ ⎠

⎛ 1 − sin ϕ ⎞
izraz ⎜⎜ ⎟⎟ može se pisati kao:
⎝ 1 + sin ϕ ⎠
⎛ ϕ⎞
tg 2 ⎜ 45° − ⎟ = K A (10.5)
⎝ 2⎠

a što predstavlja koeficijent vodoravnog naprezanja za aktivno Rankinovo stanje


plastičnog loma.

Slično se može dobiti za pasivno Rankinovo stanje iz geometrije na slici 10.3.

⎛ 1 + sin ϕ ⎞ ⎛ 1 + sin ϕ ⎞
σ 3 = σ1 ⎜⎜ ⎟⎟ + 2c ⎜⎜ ⎟⎟ (10.6)
⎝ 1 − sin ϕ ⎠ ⎝ 1 − sin ϕ ⎠
⎛ 1 + sin ϕ ⎞
gdje se izraz ⎜⎜ ⎟⎟ može pisati kao:
⎝ 1 − sin ϕ ⎠
⎛ ϕ⎞
tg 2 ⎜ 45° + ⎟ = K p (10.7)
⎝ 2⎠

što predstavlja koeficijent vodoravnog naprezanja za slučaj pasivnog Rankinovog


stanja plastičnog loma.

10.3.2 Mogućnost primjene teorije u mehanici tla

Stvarno se ovakvo stanje u tlu može pojaviti u slučaju beskonačnog


poluprostora omeđenog vodoravnom ravninom kojoj je uspravna granica
oblikovana glatkom polubeskonačnom uspravnom stjenkom na kojoj se ne može
ostvariti trenje, a uspravna se ravnina može translatorno pomicati u vodoravnom
smjeru kao na slici 10.4

Granična stanja plastične ravnoteže 209


podupora
aktivno
stanje
ϑ
aktivno pasivno
stanje stanje σ1 Z ϑ
σ3 pasivno
stanje

ϕ
ϑ = 45+ 2

Slika 10.4 Rankine-ovo aktivno i pasivno stanje sloma


Pomoću koeficijenta bočnog naprezanja može se za svako proračunato
uspravno naprezanje izračunati vodoravno naprezanje za slučaj aktivnog
i pasivnog plastičnog loma u tlu.
Ako je uspravno naprezanje (prema jed. 6.5):
σz = ρ*g*z
tada se izraz za veličinu aktivnog pritiska može pisati kao:
p A = K A ∗ ρ * g ∗ z − 2c K A (10.8)

Temeljem tako dobivene vrijednosti može se nacrtati dijagram vodoravnog pritiska


za Rankine-ov slučaj, kao na slici 10.5.

2c KA za p A = 0
proizlazi iz (10.8) da je:
z0
K A ∗ γ ∗ z0 = 2 ∗ c ∗ K A
H
2∗c
PA pa je z0 = (10.9)
γ ∗ KA
1 (H - z )
3 0

ρ∗g∗H∗KA

Slika 10.5 Rankinov slučaj raspodjele aktivnog pritiska u koherentnom materijalu


U području između z=0 i z=z 0 javlja se vlačno naprezanje u koherentnom tlu.
Ono se isključuje iz proračuna pritiska na konstrukciju jer do dubine z 0 nakon
nekog vremena u tlu u aktivnom graničnom stanju plastične ravnoteže nastaju
vlačne pukotina te nestaje vlačno naprezanje. Na taj se način u proračunima ostaje
na strani sigurnosti.
Ukupna sila aktivnog pritiska po visini z tada iznosi:

210 Mehanika tla


H
PA = ∫ p A dz (10.10)
z0

Za vrijednost pasivnog otpora može se pisati:

p P = K P ∗ ρ * g ∗ z + 2c K P (10.11)

Dijagram raspodjele punog pasivnog otpora u koherentnom materijalu izgleda


prema jednadžbi (10.11) za odabranu visinu H, kao na slici 10.6.

2c KP

H/3

H PP

H/3

ρ∗g∗H∗KP

Slika 10.6 Rankinov slučaj raspodjele pasivnog otpora u koherentnom materijalu.


Ukupna sila pasivnog otpora iznosi:
H
PP = ∫ p P dz (10.12)
z =0

Slična bi se analiza mogla provesti i za slučaj s nagnutom površinom tla za aktivno i


za pasivno stanje naprezanja u tlu. To je rješenje zanimljivo za analizu naprezanja u
kliznom odsječku. Kod kliznog se odsječka u višem području javlja aktivno stanje
zbog rastezanja tla uslijed klizanja prema dolje, dok se u nožici kliznog tijela javlja
pasivno, zbijeno područje. Može se pokazati da je u takvim slučajevima naprezanje
na dubini z , funkcija kuta nagiba površine tla prema vodoravnoj ravnini i β i iznosi
(Scott, 1975, prema Rankine 1857):
σ z = ρ ∗ g ∗ z ∗ cos β (10.13)

Sa slike 10.7 se može odrediti vrijednost koeficijenta K A i K P za slučaj kada je


površina tla nagnuta prema vodoravnoj ravnini za kut β. Za aktivno stanje je
dužina OA vrijednost uspravnog naprezanja na dubini z prema jednadžbi (6.5).
Ako je poznat zakon čvrstoće na smicanje onda se kroz točku A može provući
kružnica koja tangira pravce zakona čvrstoće na smicanje. Tada je dužina OB′

Granična stanja plastične ravnoteže 211


vrijednost aktivnog pritiska na dubini z . Iz odnosa tih dviju dužina i geometrijskih
zakonitosti sa slike može se dobiti slijedeće:

a) aktivno stanje

smjer z σz
pomaka pA
pA
σz

b) pasivno stanje
β
σz
smjer z
pomaka pP
pP
σz

Slika 10.7 Mohrova kružnica graničnih naprezanja za kosu površinu tla


p OB OD − AD
KA = A = = (10.14)
σ z OA OD + AD
gdje je:

OD = OC ∗ cos β
(10.15)
2 2
AD = OC cos 2 ϕ − OC cos 2 β

Kada se (10.14) uvrsti u (10.13) dobije se izraz :

cos β − cos 2 β − cos 2 ϕ


KA = (10.16)
cos β + cos 2 β − cos 2 ϕ

koji se može koristiti za analitičko određivanje vrijednosti aktivnog pritiska na


glatku uspravnu plohu koja pridržava nagnutu površinu tla. Tada je na dubini z
vrijednost vodoravne komponente aktivnog pritiska za nekoherentno tlo:
p A = ρ * g ∗ z ∗ K A ∗ cos β (10.17)

a ukupna sila aktivnog pritiska na visinu H potporne konstrukcije iznosi:

212 Mehanika tla


1
PA = ∗ ρ * g ∗ H 2 ∗ K A ∗ cos β (10.18)
2

S iste se slike može pokazati da je vrijednost koeficijenta pasivnog otpora K P


jednaka recipročnoj vrijednosti K A , tj.:

cos β + cos 2 β − cos 2 ϕ


KP = (10.19)
cos β − cos 2 β − cos 2 ϕ

Sada se može odrediti vrijednost pasivnog otpora na dubini z na uspravnu glatku


stjenku kao:
p P = ρ * g ∗ K P ∗ z ∗ cos β (10.20)

odnosno ukupnu silu pasivnog otpora na stjenku visine H kao:


1
PP = ∗ ρ * g ∗ H 2 ∗ K P ∗ cos β (10.21)
2

10.3.3 Odnos deformacije i koeficijenata bočnog pritiska

Promotri li se trag naprezanja, koji nastaje pri prijelazu naprezanja u tlu iz


primarnog stanja u stanje aktivne odnosno pasivne granične ravnoteže, kako
je prikazano na slici 10.8.
σ1−σ3
2 β'
KA<1

B K0 <1
A
ρ∗g∗z K=1 KP∗ρ∗g∗z

K0∗ρ∗g∗z σ1+σ3
KA∗ρ∗g∗z 2
KP >1

C
β'

Slika 10.8 Trag naprezanja za aktivno i pasivno stanje granične ravnoteže


Iz slike 10.8 se vidi da je za prijelaz iz stanja mirovanja u stanje aktivnog pritiska
potrebna relativno mala promjena vodoravnog naprezanja, dok je za prijelaz u pasivno
stanje potrebna velika promjena vodoravnog pritiska. Pri prijelazu u pasivno stanje tlo
mora proći i kroz hidrostatsko stanje naprezanja kada je σ v=σ h.

Granična stanja plastične ravnoteže 213


Tlo u stanju mirovanja nije ni blizu loma, što znači da Mohrova kružnica ne dodiruje
anvelopu (pravac) čvrstoće na smicanje. O koeficijentu pritiska mirovanja K0 bilo je
govora u poglavlju 6. Ovo je stanje na slici 10.8 prikazano točkom A.

Za prekonsolidirane gline je u poglavlju 6 rečeno da vrijednost K 0 može biti i


veća od 1 a što ovisi o stupnju prekonsolidacije. Analizirajući dalje sliku 10.8
može se doći do zaključka da je odnos K A /K 0 redovito manji od 1, dok je K p / K 0
veći od 1. Ako je naprezanje vezano za veličinu deformacije onda je za
pretpostaviti da je za postizanje punog pasivnog pritiska u tlu potrebna i znatno
veća deformacija nego što je potrebna za postizanja punog aktivnog pritiska. To se
može prikazati dijagramom na slici 10.9.

K - koeficijent bočnog naprezanja


KP

δA δP

K0
KA
−δ +δ
rastezanje zbijanje
bočna deformacija

Slika 10.9 Odnos između deformacije i koeficijenata bočnog naprezanja

10.4 COULOMBOVA TEORIJA VODORAVNOG ZEMLJANOG PRITISKA

Teorija se osniva na analizi opterećenja uspravne stjenke masom tla iza nje.
Coulomb je bio svjestan da lom u tom slučaju u tlu nastaje po zakrivljenoj plohi
ali je izvršio pojednostavljenje i analizirao silu koju na uspravnu stjenku predaje
prizma. Zadatak rješava analitički derivirajući izraz za vodoravnu silu. U izvornom
radu nije uzeto trenje između tla u stijenke. Teorija je dopunjena uvrštavanjem
trenja između stijenke i tla, a zbog jednostavnijeg proračuna potrebnog za
nalaženje kritične klizne plohe, u upotrebu je ušla grafička metoda po Culmanu.
Kada se konstrukcija udaljava od tla i omogućava rastezanje tla u vodoravnom
smjeru, jer vodoravno naprezanje pada na nulu, nastaje aktivno stanje granične
ravnoteže. Kada se konstrukcija oslanja na tlo i zbija ga do mjere u kojoj se
pojavljuje takvo vodoravno naprezanje da dolazi do loma u tlu zbog povećanja

214 Mehanika tla


vodoravnih naprezanja, nastaje pasivno stanje granične ravnoteže. Lomne plohe su u
oba slučaja zakrivljene pri dnu pridržajne konstrukcije, kako je to prikazano na sl. 10.10.

aktivno pasivno
stanje stanje
δ PA δ
PP

pomak zida a) aktivno stanje b) pasivno stanje

Slika 10.10 Coulombova stanja granične ravnoteže


10.4.1 Aktivno stanje
Na slici 10.11 prikazana je prizma tla pridržana konstrukcijom AB. Odstrani li se potporna
konstrukcija, prizma tla ABC će kliznuti duž linije AC. Ako je pomak linije AB
dovoljno mali da se materijal ne uruši, već da se samo osloni na pridržajnu
konstrukciju AB, na toj će se konstrukciji pojaviti reaktivno naprezanje koje se može
prikazati silom P A . Uzimajući u obzir trenje između pridržajne konstrukcije i
materijala tla javiti će se zakretanje sile P A u odnosu na okomicu na liniju AB pod
kutom δ. U razmatranom slučaju materijal je bez kohezije. Na slici su prikazane sve
sile i kutovi potrebni da se zadatak riješi grafički. Metoda nije potpuno egzaktna jer se
vrši samo analiza ravnoteže sila ali ne i momenata.

Slika 10.11 Grafički prikaz za Coulombovo rješenje aktivnog pritiska na konstrukciju A-B za
nekoherentno tlo
Na slici 10.11 W je težina promatrane prizme tla, Q, reakcija tla na
ravnini A-C a P A sila aktivnog pritiska.

Granična stanja plastične ravnoteže 215


Uz pretpostavku da se aktivni pritisak na stjenku A-B raspodjeljuje
linearno, može se izračunati vrijednost ordinate aktivnog pritiska na
dubini H iz jednadžbe:
H


PA = p A * dz (10.22)
0
pri čemu je:
pA=σ’h=σ’v*KA (10.23)

vodoravno efektivno naprezanje na dubini z dobiveno iz izraza (6.7), uvrštavajući


vrijednost efektivnog naprezanja iz jednadžbe (6.14). Tada se za ordinatu aktivnog
pritiska na dubini H može pisati:
2 ∗ PA
pA = (10.24)
H

p A1 * H1 p *H
PA = , odnosno PA = A
2 2
Slika 10.12Raspodjela aktivnog pritiska na potpornu konstrukciju A-B
Hvatište sile P A nalazi se u težištu trokuta tj. na H/3 od dna konstrukcije A-B,
kako je prikazano na slici 10.12. Računska raspodjela na konstrukciju A-B svodi
se na vertikalu kako je to prikazano na slici 10.12.

Ukoliko se pripadni poligon sila sa slike 10.11 zaokrene u smjeru kazaljke na


satu za kut 90-ϕ, dobiti će se poznatu Culmannova grafička konstrukcija za
određivanja kritične klizne plohe za razmatrani slučaj. Kritična će klizna ploha biti
ona koja daje najveću silu aktivnog pritiska P A , za odabrani slučaj potporne
konstrukcije i odabrani materijal tla. Konstrukcija je prikazana na slici 10.13.

216 Mehanika tla


A

Slika 10.13 Culmannova konstrukcije najveće sile aktivnog pritiska za slučaj c=0
Na slici 10.13 W su težine prizmi aktivnih klinova a P A najveća sila aktivnog
pritiska na poduporu . Točka u kojoj paralela s pravcem otklonjenim pod kutom ϕ
od osi apscisa tangira krivulju koja spaja točke poligona sila W, Q i P A , je točka+
kroz koju prolazi kritična ploha aktivnog pritiska. Ova ploha ide od dna potporne
konstrukcije do površine terena. Pri ovoj konstrukciji kut nagiba terena ne može
biti strmiji od kuta unutarnjeg trenja. Kako se radi o nekoherentnom materijalu to
je i fizikalno nemoguće.

Iz grafičke konstrukcije na slici 10.11 i 10.13 vidi se da je veličina sile P A


ovisna o slijedećim veličinama:
PA=PA(H, ϕ, ρ, δ, ϑ ,α,β) (10.25)

Kako se za zadane veličine traži kritični klizni klin koji daje najveću silu
pritiska na zid, to se iz uvjeta:
∂P
=0 (10.26)
∂ϑ

dobiva izraz za koeficijent aktivnog pritiska K A prema oznakama na slici 10.11:

sin 2 (α + ϕ)
KA (10.27)
2
⎡ sin (ϕ + δ ) * sin (ϕ − β) ⎤
sin 2 α * sin (α − δ ) * ⎢1 + ⎥
⎣⎢ sin (α − δ ) * sin (α + β) ⎦⎥

Temeljem ove jednadžbe načinjene su tablice vrijednosti za K A , koje


omogućavaju brzo i jednostavno proračunavanje vrijednosti iz jednadžbe (10.26).
Danas je vrlo jednostavno proračunati vrijednosti K A pomoću bilo kakvog
tabličnog proračuna. Kako izraz iz jed. (10.26) ne ovisi o koheziji, to izraz vrijedi
i za koherentne materijale.

U slučaju da se iza potporne konstrukcije nalazi koherentno tlo, grafička je


konstrukcija nešto složenija, kao i određivanje raspodjele aktivnog pritiska iza

Granična stanja plastične ravnoteže 217


konstrukcije. Ovdje treba voditi računa da ukupna sila aktivnog pritiska u sebi
sadrži ukupnu negativnu površinu koja nastaje uslijed smanjenja pritiska
uzrokovanog kohezijom kako je to pokazano na slici 10.5, te je manja nego ukupna
sila za Rankinov slučaj. Korekcija se dade provesti analizom stabilnosti prizme tla
nakon što je nastala vlačna pukotina kao na slici 10.14. Pri tom se dubina pukotine
z o odredi tako da se izračuna ona dubina na kojoj je aktivni pritisak jednak nuli iz
izraza (10.8).

ρ*g*z0*KA-2c K A =0 (10.28)

Tražena dubina z 0 dana je u jednadžbi (10.9):


2c
z0 =
ρ*g * KA

Kohezija uzrokuje pojavu sila K na dodiru klin – tlo, a sila T na dodiru klin -
podupora je rezultat adhezije između tla i potporne konstrukcije. Pritom je c z
adhezija između zida i tla. Ova se sila često zanemaruje jer je minimalna.

Slika 10.14 Coulombovo rješenje aktivnog pritiska za slučaj sa kohezijom


Temeljem jed. (10.28) može se izračunati teoretska visina zasjeka u
koherentnom materijalu koji može izvjesno vrijeme (do pojave vlačne pukotine)
stajati uspravno zasječen bez potporne konstrukcije. Teoretski je do te dubine
suma vodoravnih naprezanja jednaka nuli.

Ta se dubina u literaturi najčešće označava kao H 0 i iznosi:


4c
H0 = (10.29)
ρ*g * KA

218 Mehanika tla


10.4.2 Pasivno stanje

Pasivno stanje nastaje kada iz nekog razloga dođe do zbijanja tla.

Iz geometrijskih odnosa sa slike 10.15 može se dobiti izraz za koeficijent


pasivnog otpora K P :

sin 2 (α − ϕ)
KP (10.30)
2
⎡ sin (ϕ + δ ) * sin (ϕ + β) ⎤
sin α * sin (α + δ ) * ⎢1 −
2

⎣⎢ sin (α + δ ) * sin (α + β ) ⎦⎥

Slika 10.15 Pasivni klin i poligon sila za slučaj pasivnog otpora u tlu
Grafičkom konstrukcijom sličnom onoj sa slike 10.13, može se odrediti
najmanja sila pasivnog otpora Pp.

10.5 OSTALE METODE ZA ODREĐIVANJE PASIVNOG OTPORA U TLU

Postoji još nekoliko grafostatičkih metoda za određivanje sile pasivnog otpora,


koje se mogu naći u literaturi. Poznata je ona gdje se ploha sloma prikazuje u
obliku logaritamske spirale čija je jednadžba:
r=r0*eθtgϕ (10.31)

pri čemu je svaka sila koja djeluje na spirali a prolazi njenim središtem zakrenuta
u odnosu na okomicu na spiralu pod kutom ϕ, te na taj način nema momenta ovih
sila s obzirom na središte spirale. Metoda se upotrebljava za određivanje nosivosti
plitkih temelja metodom graničnih stanja plastične ravnoteže.

Granična stanja plastične ravnoteže 219


Pasivni se otpor može u nekim slučajevima računati i po kružnim kliznim
segmentima na način da se izračuna sila potrebna da izazove slom duž
odabrane klizne plohe, a tražena se najmanja sila P min nađe grafičkom
interpolacijom kao na slici 10.16

Slika 10.16 Pasivni otpor duž kružnih kliznih ploha

220 Mehanika tla


11 NOSIVOST TLA

11.1 OPĆENITO
Pod pojmom nosivosti podrazumijeva se sposobnost tla, da podnese opterećenja
koja mu putem temelja predaju konstrukcije izgrađene na njegovoj površini,
manjim dubinama a prema potrebi i na većim dubinama u tlu.

Na slici 11.1 prikazana je krivulja odnosa opterećenja i slijeganja tla. Pri tom je
opterećenje raslo do opterećenja loma u tlu (q f ). Može se uočiti da je prije
konačnog loma nastala velika deformacija, koja odgovara dopuštenom slijeganju
(s dop ) Pod određenim stupnjem opterećenja (q a ') primarno slijeganje je prestalo,
dok se pod većim opterećenjem (q a ) trajno povećavalo ali nije izazvalo lom u tlu.
Pod još većim opterećenjem (q f ) je nastao lom u tlu. Ovo je samo teoretski
moguće, dok praktično nakon dovoljno velike deformacije pri lomu tla iz bilo
kojih razloga dolazi do stabilizacije zbog promjene geometrijskih uvjeta ili uvjeta
u tlu.

Odnos opterećenja i slijeganja može se promatrati kako je prikazano na slici


11.1, pri čemu kod krutog temelja vrijedi da je opterećenje na temeljnu plohu:
Q
q= (11.1)
F
gdje je: Q = ukupna sila s kojom je temeljna ploha opterećena
F = površina temelja.
Reakcija tla je tada: q = dodirni pritisak na plohi temelj − tlo.
q’a qa q’’a qf q

sdop a a- edometarsko slijeganj


sa
sdop b
b - distorziona deformacija (smicanje)
Q

s
s
F=B*L

Slika 11.1 Krivulja opterećenje-slijeganje


Prije nego što nastane lom, tlo će doživiti velike deformacije koje će nastati iz
dva razloga. Prvi je razlog, zapreminska deformacija u tlu, bilo uslijed trenutnog
bilo uslijed konsolidacionog slijeganja, a drugi je razlog, distorziona i plastična
deformacija.

Nosivost tla 221


Na slici 11.1 se može odrediti dio deformacije koji nastaje uslijed promjene
zapremine (model edometra) i dio koji nastaje uslijed smicanja duž kritične klizne
plohe. Očito je da je granično opterećenje ono koje će izazvati lom zbog
prekoračenja čvrstoće na smicanje u pasivnom stanju granične plastične ravnoteže
u tlu. Ono nastaje uslijed prekoračenja čvrstoće na smicanje uslijed bočnog
zbijanja tla.

Usporedi li se naprezanje na pojedinim dubinama u tlu s čvrstoćom na smicanje


za odgovarajući sloj tla na promatranoj dubini, može se pokazati da u određenim
uvjetima može doći do loma u tlu i na većoj dubini ispod opterećene plohe, ako su
za to ispunjeni uvjeti sa slike 11.2 a) i b)

σ0
Df q ∆σ
σ0v ∆σv
I sloj
σ0h ∆σh

II sloj A A

III sloj

z z´

σ 0v =ρ*g*z; σ 0h =K 0 *σ 0v ; ∆σ v = q*N; ∆σ h =K 0* ∆σ v .

Slika 11.2.a) Stanje naprezanja u uslojenom tlu uslijed opterećenja na površini

τ čvrstoća na smicanje I sloja


naprezanje u ravnini A-A
u sloju II ϕ1

čvrstoća na smicanje II sloja

ϕ2
c1
c2
σh=σ3(loma)σhA σvA σz σz(loma) σ

Slika 11.2 b) Lom u dubljim slojevima tla uslijed opterećenja na površini

222 Mehanika tla


Na slici 11.2 b) vodoravno naprezanje u drugom sloju na dubini presjeka A-A
iznosi:
σ hA =σ 0hA +∆σ hA ;
a uspravno naprezanje na istoj dubini iznosi:
σ vA =σ 0vA +∆σ vA .
Nacrta li se Mohrov krug s vrijednostima ovih naprezanja, on siječe pravac
čvrstoće na smicanje drugog sloja, što znači da su naprezanja veća od čvrstoće u
promatranom sloju.
Ovakve se situacije javljaju u svježem mulju koji je pokriven nasipom, najčešće
nekontroliranim.

11.2 DOZVOLJENA NOSIVOST TLA


Opterećenje koje izaziva lom u tlu naziva se granično opterećenje ili nosivost
tla . Dozvoljena nosivost je dio nosivosti tla koju dodirna ploha temelj - tlo može
predati tlu, a koji će izazvati takvo slijeganje da neće biti štetnih posljedica po
građevinu. Iz toga se dade zaključiti da je dozvoljena nosivost s jedne strane
funkcija nosivosti tla, ali i funkcija uvjeta za dozvoljeno slijeganje pojedinog
objekta.
Može se reći da dozvoljena nosivost mora zadovoljiti dva kriterija i to:

1. Dozvoljenu nosivost treba tako odabrati da budu zadovoljeni uvjeti slijeganja


koje objekt može podnijeti, a da potpuno ostane u funkciji,
2. Dozvoljenu nosivost treba tako odabrati da bude zadovoljen faktor sigurnosti
od loma tla ispod temelja.
Vrlo često ako prvi uvjet zadovoljimo drugi je automatski zadovoljen.

Promatra li se na slici 8.6 krivulje 1 i 3 može se uočiti bitno različita ponašanja tla
pod istim opterećenjem. Ovo ukazuje da ni nosivost tla nije jednoznačna već ovisi o
nizu čimbenika. Naročito je ovisna o zbijenosti u trenutku nanošenja opterećenja.
Zbijeni, kruti materijal će različito reagirati na dodirni pritisak od rahlih, jako
stišljivih, lako gnječivih do žitkih materijala.
B
q
q
∆ε
opći slom

Slika 11.3 Opći slom u zbijenom, nekoherentnom tlu i krutim glinama

Nosivost tla 223


B
q q

∆ε lokalni
slom
ε
prijelaz na
opći slom

Slika 11.4Lokalni slom u rahlom nekoherentnom tlu i mekim glinama


Na slikama 11.3 i 11.4 prikazan je način deformacije u tlu ispod opterećene
plohe u tlima različitih osobina. Dok je u zbijenom tlu zapreminska deformacija
relativno mala i elastična, u rahlom tlu je mnogo veća i prelazi u trajnu i ako još ni
blizu nije došlo do prekoračenja čvrstoće na smicanje, već se deformacija odvija
na račun zbijanja rahlog tla, bez vidljivih posljedica na površini tla. U krutim i
zbijenim tlima zbog nemogućnosti daljnjeg zbijanja, i smanjenja poroziteta tlu
deformacija se ogleda kao prolom tla na površini.

Ako bi na površini postojalo neko opterećenju u području gdje se tlo giba


prema gora, bila bi potrebna veća sila da izgura tlo na površinu. Ovo je prikazano
na slici 11.5. Iz navedenog se može zaključiti da je nosivost tla funkcija
parametara čvrstoće na smicanje, gustoće tla i dubine temeljenja koja se ogleda
kao bočno protuopterećenje prolomu tla. U proračunima će se pokazati da i oblik
temelja utječe na njegovu nosivost, kao i krutost temelja i podtemeljnog tla.

Ovo sve vrijedi do dubine temeljenja, do koje je moguće da se lom u tlu uopće
očituje na površini terena. Kod temelja koji se nalaze na većoj dubini, lom se
događa isključivo unutar mase tla i nije uočljiv na površini.

Df =0 Q B
q q
Q q0 =Df *ρ*g B
Df
A

Slika 11.5 Utjecaj dubine temeljenja na nosivost


Nosivost temelja sa slike 11.5 se može analizirati do određene dubine. Na
većim dubinama očito se prolom tla ne može ogledati na površini tla već se sve
događa u području zone deformacija oko dodirne plohe temelj - tlo. Iz tog je
razloga potrebno posebno analizirati nosivost plitkih temelja, nosivost temelja na
maloj dubini i nosivost dubokih temelja.

224 Mehanika tla


11.3 NOSIVOST TLA - PLITKI TEMELJI
Na slici 11.5 prikazana su dva moguća oblika plitkog temeljenja. Temeljenje na
samoj površini tla je pojava kod zemljanih građevina kao što su nasipi. Takve vrste
građevina moraju biti temeljene na površini tla. Često se takve građevine grade na
lošem tlu te je kod njih prolom tla vrlo česta pojava, koja se rješava posebnim
zahvatima kod temeljenja. Ostale vrste temelja, prvenstveno temelji zidanih,
betonskih i metalnih građevina, temelje se na minimalnoj dubini koja je propisana
s razloga da temelji budu smješteni ispod dubine smrzavanja. Iz nekih drugih
razloga temeljiti se može i nešto dublje. U tim slučajevima van tlocrtne površine
temeljne plohe postoji nadsloj visine D f , koji na razini temeljne plohe osigurava
opterećenje:
q0=ρ∗g ∗Df (11.2)

a koje povećava nosivost tla. Nosivost tla pod plitkim temeljima riješena je
metodom graničnog stanja plastične ravnoteže. Njome su se bavili mnogi autori u
prvoj polovici 20. stoljeća. Svaki od autora je u svoje rješenje ugradio neku od
pretpostavki o osobinama tla, da bi pojednostavnio rješenje.

11.3.1 Prandtl- Riessner-ovo rješenje (1920.-21.)

Ovo je jedno od najjednostavnijih rješenja koje se osniva na tlu bez gustoće ρ=0, i
s temeljem na dubini Df . Na slici 11.6 je prikazan model na kojem su u tlu izdvojena
tri područja koja sudjeluju u određenju nosivosti tla za ovakav slučaj.

B=2b L=2l
b l
qf
q0
Df
ϕ ϕ
45+ P 45-
2 2
A p2 p3 c
p1 c c
p2 p3
p1 ϕ
L ϕ ϕ

c p4
ϕ

Slika 11.6 Model temelja i ploha sloma za Prandtl-Riessner- ovu analizu (Verić, ****2.)

Nosivost tla 225


Područje A je područje aktivnog stanja granične ravnoteže u kojoj je σ 1 >σ 3 .
Kritična klizna ploha izlazi na vodoravnu površinu pod kutom (45°+ϕ/2), a što se
može dokazati pomoću Mohrovog kruga.

B=2b

qf

ϕ
45+
2
c c

p
ϕ p ϕ

τ
σ1
σ1 >σ3 ϕ
ϕ

σ3 90 + ϕ=2 ϑ
c
σ3 σ1 σ

ϕ
45 + ϕ
2 ϑ= 45 +
2

Slika 11.7 Aktivni klin ispod dodirne plohe-temelj tlo, (područje A)


Iz zbroja uspravnih sila za područje A, ΣV=0 dobije se:
b ⎛ ϕ⎞ b ⎛ ϕ⎞
q f * b = p1 sin ⎜ 45° + ⎟ + c sin ⎜ 45° + ⎟ (11.3)
⎛ ϕ⎞ ⎝ 2 ⎠ ⎛ ϕ ⎞ ⎝ 2⎠
cos ⎜ 45° + ⎟ cos ⎜ 45° + ⎟
⎝ 2⎠ ⎝ 2⎠

⎡ ⎛ ϕ⎞⎤
⎢ sin ⎜ 45o + ⎟ ⎥
⎝ 2⎠⎥
q f ∗ b = ⎢(p1 + c ) ∗ b ∗ :b (11.4)
⎢ ⎛ o ϕ ⎞⎥
⎢ cos ⎜ 45 + ⎟ ⎥
⎣ ⎝ 2 ⎠⎦

⎛ ϕ⎞
q f = (p1 + c ) ∗ tg ⎜ 45o + ⎟ (11.5)
⎝ 2⎠

226 Mehanika tla


l q0

c c ϕ
p1 p3 45o − −
p1 p3 2
ϕ ϕ

σ1 ϕ
ϕ
σ1 <σ3
σ3 90 - ϕ=2 ϑ
c
σ1 σ3 σ
ϕ
45 − −
o
ϕ
2 ϑ= 45 -
2

Slika 11.8 Pasivni klin (područje P) bočno, ispod plohe djelovanja nadsloja visine Df ,
koji daje pritisak q 0
Iz analize stanja naprezanja pomoću Mohrovih krugova za stanje pasivnog loma
(slika 10.3), vidi se da plohe loma izlaze na površinu tla pod kutom (45 − ϕ / 2) . Iz
geometrije sa slike 11.8 i uvjeta ravnoteže može se odrediti vrijednost sile p 2 .

Za ravnotežno stanje pasivnog klina P potrebno je da bude zadovoljen uvjet da je:

ΣH=0 pa je p 2 =p 3 , a što slijedi iz simetrije.

Iz ΣV=0 u području P izlazi:

l ⎛ ϕ⎞ l ⎛ ϕ⎞
q0 ∗ l = p2 ∗ ∗ sin ⎜ 45o - ⎟ - c ∗ ∗ sin ⎜ 45o - ⎟ (11.6)
⎛ ϕ⎞ ⎝ 2⎠ ⎛ ϕ⎞ ⎝ 2⎠
cos ⎜ 45o - ⎟ cos ⎜ 45o - ⎟
⎝ 2 ⎠ ⎝ 2 ⎠

⎡ ⎛ ϕ⎞ ⎤
⎢ sin ⎜ 45o - ⎟ ⎥
⎝ 2⎠
q 0 ∗ l = ⎢(p 2 - c) ∗ l ∗ ⎥ : ( l) (11.7)
⎢ ⎛ ϕ⎞ ⎥
⎢ cos ⎜ 45o - ⎟ ⎥
⎣ ⎝ 2⎠ ⎦

⎛ ϕ⎞
q 0 = (p 2 - c) ∗ tg ⎜ 45o - ⎟ (11.8)
⎝ 2⎠

Nosivost tla 227


ϕ ϕ
45 o + − 45 o − −
2 2
p1
α c r2
p2
r p2
r1
ϕ ϕ
c p1
ϕ
c dr (povećanje polumjera)
ds (odsječak luka)
p4
ϕ

Slika 11.9 Međupodručje L, klin u graničnom stanju plastične ravnoteže

Ovaj je klin omeđen logaritamskom spiralom kojoj jednadžba glasi:

r = r0 ∗ e α∗tgϕ ; (11.9)

gdje je kut α izražen u radijanima.

To je krivulja sa svojstvom radijusa da, u bilo kojoj točki siječe krivulju


otklonjenu pod kutom ϕ od okomice na krivulju, a što odgovara otklonu uslijed trenja,
normalnih komponenti sila po luku krivulje. Takve komponente tada prolaze kroz
sjecište radijusa u točki C, te s obzirom na tu točku ne daju moment. Iz sume
momenata preostalih sila oko točke C može se dobiti jednadžba koja povezuje sile p 1 i
p2.

Od sile kohezije duž luka logaritamske spirale nastaje moment:


dr c
dM c = r ∗ c ∗ ds ∗ cosϕ = r ∗ c ∗ ∗ cosϕ = ∗ rdr (11.10)
sinϕ tgϕ

Mc =
c r2

tgϕ r1
rdr =
c
2 tgϕ
r22 − r12( ) (11.11)

ΣM c =0

p1 ∗ cos ϕ ∗ r1 ∗
r1
2
r
= p 2 ∗ cos ϕ ∗ r2 ∗ 2 +
c
2 2 ∗ tgϕ
(
r22 − r12 ) (11.12)

228 Mehanika tla


Ako se uvrsti :

π
∗tgϕ
r = r1 ∗ e α∗tgϕ i r2 = r1 ∗ e 2

dobiva se:

p1 ∗ r12 ∗ cos ϕ = p 2 ∗ cos ϕ ∗ r12 ∗ e π∗tgϕ + c


sin ϕ
(
cos ϕ 2 π∗tgϕ 2
r1 ∗ e − r1 ) (11.13)

p1 = p 2 ∗ e π∗ tgϕ +
c
sin ϕ
(
e π∗ tgϕ − 1) (11.14)

Na taj način nastaju tri jednadžbe sa 3 nepoznananice; p 1 , p 2 i q f .

Ako se sustav riješi po q f dobije se:

⎛ ϕ⎞ ⎡ ⎛ ϕ⎞ ⎤
q f = q 0 ∗ tg 2 ⎜ 45o + ⎟ ∗ e π∗ tgϕ + c ∗ ctgϕ⎢ tg 2 ⎜ 45o + ⎟ ∗ e π∗ tgϕ − 1⎥ (11.15)
⎝ 2 ⎠ ⎣ ⎝ 2 ⎠ ⎦

U sustavu se može napraviti slijedeća zamjena:


⎛ ϕ⎞
N q = tg 2 ⎜ 45o + ⎟ ∗ e π∗ tgϕ (11.16)
⎝ 2⎠

⎡ ⎛ ⎤
ϕ⎞
N c = ctgϕ ∗ ⎢ tg 2 ⎜ 45o + ⎟ ∗ e π∗ tgϕ − 1⎥ = ctgϕ ∗ N q − 1
2
( ) (11.17)
⎣ ⎝ ⎠ ⎦
N q = tgϕ ∗ N c + 1 (11.18)

iz čega slijedi da je:


qf = c ∗ Nc + q0 Nq (11.19)

ili

q f = c ∗ N c + q 0 (N c ∗ tgϕ + 1) (11.20)

q f = (c + q 0 ∗ tgϕ) ∗ N c + q 0 (11.21)

Nosivost tla 229


Iz ove se jednadžbe dade zaključiti da u slučaju nekoherentnog tla (c=0),
temelj ne može nositi na površini tla (q 0 =0). Na dubini D f nosivost u
nekoherentnom materijalu tada iznosi:

⎛ ϕ⎞
q f = q 0 ∗ tg 2 ∗ ⎜ 45o + ⎟ ∗ e π∗ tgϕ (11.22)
⎝ 2⎠

Ako se razmotri slučaj kada je ϕ=0 tada izraz za N c poprima neodređenu


vrijednost (∞). Primjenom L'Hospital-ovog pravila slijedi da je:
Nc=2+π (11.23)

a N q =1, pa izlazi:
q f = (2 + π ) ∗ c + q 0 = 5.14 ∗ c + q 0 (11.24)

11.3.2 Terzaghi-evo rješenje za tlo s stvarnom gustoćom

Terzaghi je svoje rješenje objavio 1943. godine i od tada je ono postalo


osnovica za sve geotehničke proračune nosivosti. Razmatrao je slučaj
kada na dodiru temelj tlo postoji trenje, i kada nastaje aktivni klin u
stvarnom tlu koje ima gustoću ρ. Ovo je rješenje najjednostavnije objasniti
uz oznake na slici 11.10.
B=2b
qf
A B
ϕ W ϕ
c c H

p1 C p1 ϕ
ϕ

Slika 11.10 Aktivni klin tla za Terzaghi-evo rješenje nosivosti tla


Neka je kut trenja između elementa A i L sa slike 11.6 jednak kutu unutarnjeg
trenja (ϕ), a što je točno s obzirom da se radi o trenju unutar mase tla. Terzaghi je
analizirao aktivni klin kojem plohe loma izlaze na vodoravnu površinu pod kutem
ϕ. U tom slučaju ukupna sila P, koja djeluje u težištu trokuta hipotenuze B-C i
zakrenuta je pod kutem ϕ od okomice na hipotenuzu B-C, ima uspravan smjer.

230 Mehanika tla


Odatle se može napisati slijedeće jednadžbe:

za komponentu otpora duž klizne plohe uslijed djelovanja kohezije


c∗B
C= (11.25)
2 ∗ cos ϕ

za težinu klina ABC:

B2
W = ρ*g* * tgϕ (11.26)
4

Iz jednadžbe ravnoteže uspravnih sila klina ABC (ΣV) izlazi:


q f ∗ B = 2 ∗ P1 + 2 ∗ C ∗ sinϕ - W (11.27)

Izrazi li se općenito vrijednost pasivnog naprezanja p 1 (prema slici 10.15)


otklonjenog pod kutom δ od normale na uspravnu ravninu visine H, nagnutu pod
kutom α od vodoravne linije kao:

p1 = ρ * g * z * K pγ + c * K pc + q 0 * K pq (11.28)

⎛B⎞
a gdje je H = ⎜ ⎟ ∗ tgϕ ; α = 180 o − ϕ i δ=ϕ,
⎝2⎠

integriranjem po stranici aktivnog klina (od C do B) dobije se izraz za ukupnu silu


P1:
1 ⎛1 2 ⎞
P1 = 2
⎜ * K pγ * ρ * g * B ∗ tgϕ + c * K pc * B + q 0 * K pq * B ⎟ (11.29)
2 * cos ϕ ⎝ 4 ⎠

Ako se ovo uvrsti u (11.27) dobije se jednadžba koja se može pisati u obliku:

1
qf = ∗ ρ * g * B ∗ N γ + c * Nc + ρ * g * Df * Nq (11.30)
2

Pri tom se Terzaghi-eve vrijednosti koeficijenata nosivosti nešto razlikuju od


Prandtlovih. Izrazi po kojima se mogu izračunati dani su jednadžbama (11.31,
11.32. i 11.33).

Nosivost tla 231


⎛ 3∗π ⎞
⎜ −ϕ ⎟∗tan ϕ
e⎝ 2 ⎠
Nq = (11.31)
2⎛ ϕ⎞
o
2 ∗ cos ⎜ 45 + ⎟
⎝ 2⎠

(
N c = ctgϕ ∗ N q − 1 ) (11.32)

Za faktor N γ nema egzaktnog rješenja jer on ovisi o geometriji u trenutku sloma.


Brinch Hansen je dao približno rješenje kao:

( )
N γ = 1,8 N q − 1 ∗ tan ϕ = 1,8 N c tan 2 ϕ (11.33)

Meyerhof je varirajući nagib stranice trokuta B-C od ϕ do (45°+ϕ/2) dobio


približnu vrijednost faktora nosivosti N γ kao:

( )
N γ = N q − 1 ∗ tan (1,4 ∗ ϕ) (11.34)

Pri tom je za ϕ=0, N γ =0, N c =5,7 a N q =1.

Koeficijenti nosivosti N c , N q i N γ , prikazani u obliku dijagrama, bili su nekad


sastavni dio svake bolje knjige iz mehanike tla. Danas ih je vrlo jednostavno
izračunati.
Za lokalni slom Terzaghi predlaže empirijsku prilagodbu parametara čvrstoće
na smicanje upotrebom faktora sigurnosti (mobilizirani parametri), kako slijedi:
2
cm = ∗c (11.35)
3
2
tgϕ m = tgϕ (11.36)
3
Osim ove popravke Terzaghi predlaže i popravku glede oblika temelja. Za
kvadratičan temelj stranice B predlaže:

q f = 0,4 * ρ * g * B * N γ + 1,3 ∗ c * N c + ρ * g * D f * N q (11.37)

a za kružni temelj promjera B:

q f = 0,3 * ρ * g * B * N γ + 1,3 * c ∗ N c + ρ * g * D f * N q (11.38)

Terzaghi-evo rješenje pokazuje da u slučaju nekoherentnih materijala (c=0)


postoji nosivost i za temelje na površini a što je u skladu sa fizikom pojave.
Za niz posebnih slučajeva u tlu i stijeni rješenje se može naći na WEB
stranicama [1]. U prilogu se daje tabela popravaka zbog oblika različitog od
trakastog temelja B/L=10 i veće, prema Sowersu.

232 Mehanika tla


Tabela 11.1Popravci za oblik (prema Sowers, 1979.)

Oblik temelja Popravak za N c Popravak za N γ


kružni 1,2 0,7
kvadratni 1,25 0,85
L/B=2 1,12 0,90
L/B=5 1,05 0,95
Razmatrano rješenje daje lomnu čvrstoću tla. Kako se ne smije dozvoliti da tlo
ispod temelja dođe u stanje loma, to se za projektiranje koristi nosivost, koja se
naziva dozvoljena nosivost.

To je računska vrijednost naprezanja na dodirnoj plohi temelj-tlo, koja je


dovoljno manja od lomne čvrstoće da sigurno neće doći do loma tla. Dozvoljena
nosivost može biti u vezi s dozvoljenim slijeganjem. Ako slijeganje nije unaprijed
propisano dozvoljena se nosivost određuje odabirom faktora sigurnosti.

Faktor sigurnosti je broj s kojim se dijeli vrijednost granične nosivosti


tla. Faktor sigurnosti se kreće od 2-5. Odabir faktora sigurnosti regulira
se propisima.
U najnovijim prijedlozima europskih propisa ( EUROCODE 7 ) koji su u
pripremi i za primjenu u Hrvatskoj, faktor sigurnosti se ne pojavljuje u ovom
obliku. Pojavljuju se parcijalni koeficijenti za granična stanja od opterećenja preko
svojstava materijala do nosivosti, u pojedinim projektnim situacijama. Opterećenja
i projektne su situacije opisane u propisima (EUROCODE 1 i EUROCODE 7).
11.3.3 Skemptonovo rješenje

Problemom nosivosti bavio se i Skempton. On za slučaj zasićenih glina u


nedreniranim uvjetima (ovo vrijedi ako se opterećenje nanosi brzo), daje izraz:
qf = cu ∗ Nc + ρ * g * Df (11.39)

Za svoje rješenje Skempton tvrdi da je faktor nosivosti funkcija oblika


temelja te odnosa širine temelja i dubine temeljenja. Stoga daje tabelarno
vrijednosti faktora nosivosti N c ovisno o odnosu D/B, za kružni temeljni
i kvadratični temelj (B/L=1) i za temeljnu traku (B/L=0), uz uvjet da je
ϕ = 0.
Tabela 11.2Skemptonovi faktori nosivosti N c

2 4
D/B 0,0 0,5 1,0 1,5 2,0 3,0 3,5 4,0 5,0
,5 ,5

Traka (L/B>10) 5,20 5,90 6,40 6,80 7,08 7,22 7,40 7,43 7,5 7,53 7,54

Krug ili kvadrart 8


6,22 7,10 7,76 8,10 8,40 8,63 8,8 8,99 9,00 9,00
(L/B=1) ,93

Nosivost tla 233


Skempton daje izraz za proračun nosivosti kao i Terzaghi, za lomnu čvrstoću.

Za temelj stvarnih veličina LxB daje faktor popravke, kojim treba


pomnožiti vrijednost faktora nosivosti za kvadratičan temelj te tada
nosivost za neki pravokutni temelj glasi:
⎛ B⎞
q f B/L = q f 1 ∗ ⎜ 0,84 + 0,16 ∗ ⎟ (11.40)
⎝ L⎠
Ovaj se izraz korisno može upotrijebiti za procjenu nosivosti mekih slojeva gline
koji se nalaze ispod prvog, kvalitetnijeg sloja tla na kojem leži temelj (pojava sa
slike 11.2), ako na njega ima utjecaj dodatno naprezanje nastalo uslijed
opterećenja na površini.

11.3.4 Nosivost temelja pri ekscentričnom i kosom opterećenju

Ekscentrično opterećenim temeljima i temeljima na koje djeluje kosa sila, bavili su se


razni autori. Ovdje će se dati Brinch Hansenov izraz, koji se primjenjuje u našim važećim
propisima. Izraz je nastao na osnovu niza pokusa koji su poslužili za proširenje Terzaghi-
evog izraza. U izraz ulaze mobilizirane vrijednosti parametara čvrstoće na smicanje. Pri
tom se za faktor sigurnosti za redukciju kuta unutarnjeg trenja preporuča vrijednost Fϕ
=1.2-1.8, a za koheziju Fc=2÷3. Uz oznake na slici 11.11 izraz za dozvoljenu nosivost
poprima oblik:
qf V
q dop. = = =
F B′ ∗ L′ (11.41)
ρ*g
= ∗ B′ ∗ N γ ∗ s γ ∗ i γ + (c + q 0 ∗ tgϕm ) * N c ∗ s c ∗ d c ∗ i c + q 0 ∗ N q ∗ s q ∗ d q ∗ iq
2

a a

ex
sila V uvijek se nalazi u
V Df središtu reducirane površine
q0 B’×L’=F’
q0= geostatički pritisak na
dubini temeljenja
qdop

V L’
L

B’ B’=B-2ex
L’=L-2ey
B

Slika 11.11 Ekscentrično opterećeni temelj

234 Mehanika tla


U izrazu (11.41) treba voditi računa o razini podzemne vode u odnosu na
dubinu temeljenja i računati uvijek s efektivnim naprezanjima . O utjecaju
podzemne vode na nosivost ispod plitkih temelje biti će posebno govora.

Izraz (11.41) je puni izraz (prema Kezdy 2, 1973.). U trenutno važećem


Pravilniku o tehničkim normativima za temeljenje građevinskih objekata stoji
nešto pojednostavljeni izraz, koji glasi:
ρ*g
qf = ∗ B ′ ∗ N γ ∗ s γ ∗ i γ + (c + q 0 ∗ tgϕ ) N c ∗ s c ∗ d c ∗ i c + q 0 (11.42)
2

i koji se preporuča koristiti u projektiranju temeljenja. Također je uputno koristiti


preporuke EUROCODE-a 7 u ovakvim proračunima.

U izrazu (11.42) za dozvoljenu nosivost c m i ϕ m su mobilizirane


vrijednosti parametara čvrstoće na smicanje. U jednadžbi (11.41) faktori
nosivosti imaju vrijednosti kako slijedi:
⎛ ϕ⎞
N q = tg 2 ⎜ 45 o + ⎟ ∗ e π∗tgϕ (11.43)
⎝ 2⎠

( )
N c = N q − 1 ∗ ctgϕ (11.44)

( )
N γ = 1,8 N q − 1 ∗ tgϕ (11.45)

U važećim propisima faktori nosivost N dani su putem dijagrama. Kako


propisani izraz nema faktore uz vrijednost q 0 to za njega nije dana niti krivulja.

Faktori nosivosti su dani za traku jednoliko opterećenu (L→∞; B=B′= konst.).

Sa "s" su označeni faktori oblika (prema Kezd 2, 1973.) ,

(
s c ≈ 1 + 0,2 + tg 6ϕ ∗ ) B′
L′
(11.46)

s γ ≈ 0,5 ∗ (3 − s c ) (11.47)

(s c − 1)
sq ≈ sc − (11.48)
Nq

Nosivost tla 235


Faktori oblika mogu se računati prema približnim jednostavnijim izrazima;
B′ B′
s γ = 1 − 0,40 ; odnosno s c = 1 + 0,20
L′ L′

s "d" faktori dubine temeljenja (prema Kezdy 2,1973.),

0,35
dc = 1 + ≤ 1,35 (11.49)
B′ 0,6
+
D 1 + 7 ∗ tg 4 ϕ

dγ = 1 (11.50)

dc −1
dq = dc − (11.51)
Nq

pri čemu vrijedi za ϕ>25°; d q =d c ; za ϕ =0, d c =1.

Prema važećim propisima nije potrebno uzimati u obzir vrijednosti sq, dq i iq u račun.

I ovdje postoje jednostavniji izrazi.

Tako se može pisati:

za plitke temelje (D<B′) D


za 1< <4
B′
D d c =1,35
d c = 1 + 0,35
B′

Sa "i" je označen faktor nagiba sile (Kezdy 2, 1973.), koja djeluje na temeljnu
plohu,

1 − iq
ic = iq − (11.52)
Nq −1

H
iq = 1 − (11.53)
V + c ∗ B′ ∗ L′ ∗ ctgϕ

i γ = i q2 (11.54)

Vrijednosti za ic i iγ mogu se naći u obliku dijagrama u literaturi i u važećim propisima.

236 Mehanika tla


EUROCODE 7 predviđa proračun za drenirane uvjete prema jednadžbi 11.41 uz
nešto izmijenjene izraze za faktore “s” i “i” te ne uzima u obzir faktore dubine
izravno. Za nosivost u nedreniranim uvjetima daje poseban izraz.
S nosivosti plitkih temelja u uvjetima različitim od Terzaghi-evih pretpostavki, bavio
se i Meyerhof. Prema metodi Mayerhofa potrebno je prvo izvršiti računsko smanjenje
temeljne plohe na način da se nova širina temelja odabere prema izrazu:
B′ = B − 2 ∗ e x (11.55)

s tim da se može vršiti i popravka dužine temelja L, što je rjeđi slučaj. S takvom se širinom
temelja ulazi u račun kao da je opterećenje jednoliko raspoređeno na dodiru temelj - tlo.

Najnovije analize izvršili su Saran , S. i Agarwal , R. K. (1991) za slučaj


hrapave dodirne plohe temelj - tlo, s jednostranim pasivnim slomom u smjeru
nagiba djelujuće sile. Lom nastaje po logaritamskoj spirali, a za dva slučaja
raspodjele dodirnog pritiska na plohi temelj - tlo.

Za svoja rješenja Saran daje dijagrame faktora nosivosti N ovisno o kutu unutarnjeg
trenja ϕ, u obliku familije krivulja za različit odnos e/B, gdje je e ekscentricitet sile, Q. Kao
rezultat daje izraz za silu loma na trakastom temelju širine B:
(
Q f = B ∗ 0,5 ∗ ρ * g ∗ B ∗ N γ + ρ * g ∗ D f ∗ N q + cN c ) (11.56)

Pri proračunu nosivosti temelja pod utjecajem ekscentrične sile treba voditi
računa da ekscentricitet ne smije biti veći od 3/10 širine temelja mjereno u
smjeru ekscentriciteta. Ako se ova granica prekorači potrebno je
preoblikovati temelj.
11.3.5 Utjecaj razine podzemne vode na nosivost tla ispod plitkog temelja

U izrazu za dozvoljenu nosivost po Brinch Hansen-u (11.41) treba računati s


efektivnim naprezanjem σ′. Kako je nosivost tla funkcija efektivnih naprezanja, onda
je nosivost između ostalog ovisna o odnosu dodirne plohe temelj - tlo i razine
podzemne vode. Kako razina podzemne vode oscilira to je pri proračunu nosivosti
temelja potrebno uzeti u račun najveću moguću razinu vode.

EUROCODE 7 naročitu pažnju pridaje pojavnosti vode u geotehničkim


projektiranju pa tako i u određivanju nosivosti temelja.

U tabeli 11.2 prikazani su slučajevi razina podzemne vode u odnosu na dodirnu


plohu temelj-tlo, koji se mogu pojaviti u praksi.

Nosivost tla 237


Tabela 11.3 Mogući odnosi RPV i položaja dodirne plohe temelj-tlo
Slučaj

Opis stanja RPV u odnosu na temelj

A RPV Razina podzemne vode na razini terena. Proračun se


provodi s efektivnim naprezanjima.
Df

Razina podzemne vode ispod površine terena ali iznad


B RPV a dodirne plohe temelj - tlo. Svaki sloj treba računati s
pripadnim efektivnim naprezanjem.
Df b

B
Razina podzemne vode na razini dodirne plohe temelj
C - tlo. Do dubine temeljenja treba računati sa
zasićenom gustoćom, a ispod te kote sa efektivnim
Df
RPV vrijednostima.
B

Razina podzemne vode duboko ispod dodirne plohe


D temelj - tlo. U proračun se uzima prirodno vlažna do
Df zasićena gustoća.

Razina podzemne vode ispod π


B 2 tgϕ
E dodirne plohe temelj - tlo, ali y0 = e
unutar aktivnog klina. Za 2
Df
područje treba izračunati ⎛ ⎞
RPV y prosječnu vrijednost gustoće ρ=ρ zas -ρ w ⎜1 − y ⎟
y0 ⎜ y 0 ⎟⎠
uvažavajući uzgon tla. ⎝
B

11.4 NOSIVOST TLA - PRODUBLJENI TEMELJI


Pod produbljenim se temeljima smatraju oni temelji čija je dodirna ploha
temelj-tlo na dubini za koju vrijedi da je Df >B. Nosivost tla pod ovim se temeljima
može računati prema Terzaghi-evim izrazima 11.30, 11.36 i 11.37 ili prema
Skemptonu, 11.38.

238 Mehanika tla


Meyerhof je za ovu vrstu temelja razvio svoju teoriju koju je poopćio za razne
slučajeve odnosa dodirne plohe temelj - tlo i površine terena. Na slici 11.12
prikazan je početni oblik Meyerhof-ovog modela iz kojeg je on kasnije razvio
modele za ostale slučajeve. Pretpostavljen je trakasti temelj i plohe loma koje
izlaze na površinu terena. Prostor između hrapave dodirne plohe i površine terena
podijeljen je na tri dijela. Zona 1 je klin tla u elastičnom stanju, zone 2 su zone
radijalnih i ravninskih stanja naprezanja a zona tri daje dodatno opterećenje.
B=2b

3 3 q0
qf
T2 T1 Df
2
β
2
1
d

Slika 11.12 Meyerhofov model za proračun nosivosti tla pod produbljenim temeljem
Proračun se vrši pomoću jednadžbe tipa 11.30 koja glasi:
qf = c ∗ Nc + q0 ∗ Nq + b * ρ * g * Nγ (11.57)

a)β= -90° b)-90°<β<0° c) β=0° d) 0°<β<90°


e) β=90°

β β
β β β

Slika 11.13 Pet različitih mogućnosti za kut β


Kut β je ovisan o odnosu D f /2b i kutu unutarnjeg trenja ϕ. Rješenja za faktore
nosivosti Meyerhof daje u obliku familije krivulja za različite kutove β u
dijagramima u kojima je na osi apscisa vrijednost kuta unutarnjeg trenja ϕ, a na
osi ordinata faktor nosivosti N. Za svaki od tri faktora nosivosti daje posebni
dijagram. Iz ovakvih Meyerhof-ovih razmatranja proizašla je mogućnost proračuna
nosivosti za razne slučajeve temeljenja pri kojima kut β mijenja vrijednost od -90°
do +90°. Mogući su slučajevi prikazani na slici 11.13. Rješenje daje mogućnost
proračuna nosivosti temelja na kosini i dubokih temelja kod kojih plohe loma ne
izlaze na površinu već ostaju u tlu. Svoja je istraživanja Mayerhof kasnije proširio
i na kružne i pravokutne oblike temeljnih ploha. I za ove je slučajeve kasnije
objavio dijagrame potrebne za proračune faktora nosivosti .

Nosivost tla 239


Osim ovih rješenja, u literaturi se mogu naći i rezultati modelskih ispitivanja.
Danas se sve više koristi teorija elastičnosti pomoću koje se proračunaju
naprezanja na dodirnoj plohi. Metoda konačnih elemenata i konačnih razlika daje
dobra rješenja u području rješenja problema nosivosti plitkih i produbljenih
temelja.

11.5 NOSIVOST TLA - DUBOKI TEMELJI


Nosivost dubokih temelja može se podijeliti na dva dijela. Jedan je nosivost na
vrh tj. nosivost tla ispod dodirne plohe temelj-tlo, a drugi je nosivost preko
uspravnih stijenki koja se ostvaruje trenjem između konstrukcije i okolnog tla.

Ovo poglavlje razmatra samo nosivosti ispod dodirne plohe temelj-tlo. Iz


prethodnih prikaza očito je da se nosivost dubokih temelja može računati po
Terzaghi -evom izrazu za plitke temelje uvažavajući pri tom veliki doprinos člana
D f ∗γ∗N q .

Može se primijeniti i Skemptonov izraz (11.38 do 11.40), pri čemu je N c =9


prema tabeli 11.1.

U literaturi se još pojavljuje rješenje Berezantsev-a, Vesića, Skemptona,


Bishopa Brinch-Hansena i drugih. U našim važećim propisima preporuča se
rješenje od Meyerhofa koje je pokazano u prethodnom poglavlju.

Nosivost dubokih temelja, kada se radi o pilotima, često se utvrđuje na terenu


pomoću probnih pilota i iz rezultata statičke penetracije koja je upravo u tu svrhu i
razvijena.

240 Mehanika tla


12 STABILNOST KOSINA

12.1 OPĆENITO

Kosine su sve nagnute površine od zemljanih i stjenovitih materijala. Mogu biti


prirodne i umjetne .

Sve prirodne , nagnute površine terena spadaju u kosine . Većina prirodnih


kosina je stabilna i ne pokazuje znakove kretanja. Neke od njih se međutim stalno
brže ili sporije pomiču i kreću pod utjecajem gravitacije. To je proces oblikovanja
reljefa pod utjecajem erozije tla i egzogenih sila. Pri burnim pokretima velikih
količina tla govori se o klizištima. Pojava klizišta spada u prirodne katastrofe.

Umjetne kosine nastaju iskopavanjem u tlu i nasipavanjem. Ove kosine nastaju


kontrolirano. Stabilnost im ovisi o namjeni. Umjetne se kosine projektiraju .

Svim kosinama je s gledišta mehanike tla zajedničko da je potrebno utvrditi


njihovu stabilnost. Pri tom se koriste različiti modeli tla. Najčešće je to kruto-
plastični model u kojem se uspoređuje moguća čvrstoća na smicanje duž kritične
klizne plohe s otporom na smicanje potrebnim da bi sustav bio u ravnoteži.
Teorija graničnih stanja plastične ravnoteže vrlo je značajna za analize stabilnosti
kosina.

Nestabilnosti kosina usko su povezane s promjenama potencijalnog polja u


području podzemne ili procjedne vode u kosini. Kako stabilnost ovisi o efektivnim
naprezanjima nužno je poznavati potencijalno polje u kosini za koju se vrši analiza
stabilnosti.

Bitne razlike u proračunu stabilnosti prirodnih kosina, kosina usjeka i zasjeka


te kosina nasipa, nema. Razlika je jedino u načinu odabira parametara potrebnih za
proračun.

EUROCODE 7 odvojeno daje upute za razmatranje stabilnosti nasipa i kosina


od stabilnosti obrambenih nasipa i brana.

Kod klizišta je proces odabira parametara najsloženiji. To je jedna od


najsloženijih geotehničkih pojava kod kojih je rješenje, sanacija , vrlo složeno i
skupo. Tlo je pri pojavi klizanja doživjelo velike deformacije te se na aktivnoj
kliznoj plohi javljaju rezidualne vrijednosti parametara čvrstoće na smicanje. Njih je
vrlo reško utvrditi. Kod odabira parametara za ovakve geotehničke proračune koristi
se parametarska analiza (vidi Nonveiller, 1987).

Stabilnost kosina 241


Za proračune stabilnosti kosina usjeka i zasjeka, koje se nalaze u autohtonom
tlu koje prethodno nije doživjelo poremećaje, parametri se dobivaju ispitivanjem
neporemećenih uzoraka u laboratoriju i/ili terenskim metodama kako je to opisano
u poglavlju 7.

Za nasipe je tlo građevinski materijal. Stoga je za izgradnju nasipa moguće i


potrebno propisati svojstva materijala od kojih će biti izgrađeni. U takvim je
okolnostima moguće propisati i parametre materijala potrebne za proračune analiza
stabilnosti. Od odabranih materijala s pozajmišta izrađuju se umjetni uzorci
zbijeni u Proctorovom uređaju s prethodno određenom optimalnom vlažnošću . S
tim se uzorcima dalje postupa kao s neporemećenim uzorcima tijekom ispitivanja u
laboratoriju. Tijekom izgradnje se pretpostavljene vrijednost provjeravaju na
kontrolnim uzorcima. Više o nasutim građevinama vidi Nonveiller, 1983.

12.2 OBLIKOVANJE PLOHE SLOMA


Isiječe li se element unutar kliznog tijela, širine 1 m, (slika 12.1) i promotri li
se sile koje djeluju na elementu, mogu se izračunati naprezanja na dubini z.

τ
σzc
σ*tgϕ
2’ τ=c+
2
1 1’ σz2 τzc
σz1
c
β
σnzc
Slika 12.1 Naprezanja i nagib klizne plohe u različitim dubinama

242 Mehanika tla


σn = σz cosβ = N∗cosβ= ρ∗g ∗z∗ cos2β (12.1)

τ = σz sinβ = T∗cosβ= ρ∗g∗z∗sinβcosβ (12.2)

gdje je

N = W cosβ= ρ∗g∗z∗cosβ (12.3)

T = W sinβ= ρ∗ g∗ z ∗sinβ (12.4)

W = ρ∗g∗z (12.5)

Ovakvom analizom moguće je odrediti nagibe kritičnih kliznih ploha za


poznate parametre čvrstoće na smicanje u aktivnom i pasivnom području kosine.
Spajajući linije nagiba (1a, 2a i 1p, 2p sa slike 12.1) može se rekonstruirati klizna
ploha do kritične dubine z c . Iz analitičkih se izraza može odrediti dubina kritične
klizne plohe z c za poznato normalno naprezanje σ n.

σ n = ρ ∗ g ∗ z c ∗ cos 2 β
c
σn =
tgβ − tgϕ

iz čega proizlazi da je kritična dubina klizanja z c :


c
zc = (12.6)
ρ ∗ g(tgβ − tgϕ) ∗ cos β 2

Na ovaj se način za razne vrste materijala mogu rekonstruirati potencijalne


klizne plohe.

Izraz ovog oblika koristi se za konstrukciju dijagrama za proračun stabilnosti


homogenih kosina usjeka i nasipa pomoću broja stabilnosti .

Na mjestu gdje tangencijalno naprezanje premaši čvrstoću na smicanje:


τ f =c’+σ'*tgϕ’ (12.7)

nastaje lom i velika deformacija. Klizna ploha sastoji se od svih točaka u kojima
se pojavio lom. To je obično poligonalna linija, koja se može aproksimirati
krivuljom.

U praksi se najčešće za analize stabilnosti u homogenim materijalima ta složena


krivulja zamjenjuje cilindričnom plohom ili plohom oblika logaritamske spirale.

U kosinama koje sadrže uslojeno tlo ili kosinama koje nastaju u degradiranom
površinskom sloju istovrsnog materijala po nastanku i mineraloškom sastavu,

Stabilnost kosina 243


klizne plohe imaju složenije oblike. Oblici kliznih ploha u složenim geološkim
uvjetima ovi se o slijedu promjena svojstava materijala na pojedinim lokalitetima
kosine, unutar mase tla. U kosinama u stijenskoj masi oblik klizna plohe ovisi o
sustavima međuslojnih pukotina i sekundarnih pukotina koje najčešće s
međuslojnim tvore tri sustava međusobno približno okomitih pukotina.

Da bi se mogli izvršiti proračuni potrebni za analize stabilnosti nužno je


poznavati kliznu plohu tj. njezinu geometriju. Kod analiza stabilnosti u nasipima,
usjecima i zasjecima ona se pretpostavlja. Kod analiza stabilnosti za potrebe
sanacije klizišta, nastoji se rekonstruirati nastala klizna ploha. Kod potencijalnih
klizišta, koja nisu doživjela konačni pomak, može se klizna ploha rekonstruirati
osmatranjem pomaka.

12.3 METODE ANALIZA STABILNOSTI


12.3.1 Općenito

Na kosini od prirodnog ili umjetno nasutog i zbijenog materijala neće se


pojaviti deformacije i kliženje, ako posmična naprezanja τ na bilo kojoj plohi kroz
kosinu ne premaše posmičnu čvrstoću materijala τ f . Stabilnost kosine izražava se
faktorom sigurnosti F s .

Eurocode 7 predviđa malo drugačije razmatranje stabilnosti kosina. On


propisuje posebnim člankom, koja se sve djelovanja moraju uključiti u
geotehničko projektiranje i koji se parcijalni koeficijenti koriste za različita
projektna stanja i trajne odnosno privremene situacije. Eurocode općenito upute
temelji na projektiranjima graničnih stanja niza situacija kao što su stabilnost,
trajnost, veličina deformacije i slično. Za svaku od projektnih situacija koristi
parcijalni koeficijent.

Kako Eurocode još nije službeno u upotrebi, u daljnjim razmatranjima će se


koristiti dosadašnji propisi koji još uvijek koriste faktore sigurnosti kao dokaze
stabilnosti i sigurnosti građevine i njenog utjecaja na živote ljudi i materijalna
dobra.

Faktor sigurnosti u projektiranju kosina nasipa i usjeka zadovoljava kada iznosi


od 1.2 za privremene kosine do 2.0 za stalne građevine. Kod sanacija klizišta
faktor sigurnosti ovisi o visini stupnja zaštite koju se želi postići.

244 Mehanika tla


12.3.2 Analitičke metode

12.3.2.1 Nagib beskonačne kosine u pijesku


Na slici 12.2 prikazana je beskonačna kosina u pijesku i element tla na površini
kosine sa pripadajućim silama

Slika 12.2 Kosina u pijesku


Prema oznakama na slici 12.2 uz pretpostavku da vrijedi da je:
E1 = E2 (12.8)
može se pisati:
N=W*cosβ=ρ*g*a*d*cosβ (12.3)
T=W*sinβ=ρ*g*a*d*sinβ (12.4)
pa je:
N
σn = = ρ*g*d*cos2β (12.1)
a
cos β
T
τ= =ρ*g*d*sinβ*cosβ (12.2)
a
cos β
kako je:
τf=σ’n*tgϕ (12.9)
a faktor sigurnosti F s po definiciji:
τ
Fs = f (12.10)
τm
to je:
ρ ∗ g ∗ d ∗ cos 2 β ∗ tgϕ tgϕ
Fs = = (12.11)
ρ ∗ g ∗ d ∗ sin β ∗ cos β tgβ

Stabilnost kosina 245


Kosina može imati najveći nagib onda kada je F S =1, iz toga slijedi:

tgβ=tgϕ (12.12)

odnosno, takva kosina može imati najveći nagib pod kutom koji je jednak kutu
unutarnjeg trenja.

Za slučaj da je ista takva kosina u potopljenom stanju, odnosno da je u


potpunosti ispod razine neke vanjske vode, možemo s oznakama na sl. 12.3 pisati
slijedeće:

W=a*d*ρ zas *g (12.13)

U= a*d*ρ w *g (12.14)

W’=W-U (12.15)

efektivna težina promatrane


lamele:
W’= a*d*(ρ zas -ρ w )*g (12.16)

Slika 12.3 Potopljena kosina


N’=W’*cosβ=(ρzas-ρw)*g*a*d*cosβ (12.17)

T’=W’*sinβ=(ρzas-ρw)*g*a*d*sinβ (12.18)

N′
σ′n = = (ρzas-ρw)*g*d*cos2β (12.19)
a
cos β

T′
τ= =(ρzas-ρw)*g*d*sinβ*cosβ (12.20)
a
cos β
pri tome je:
τf=σ’n*tgϕ’ (12.21)
pa je F s :
tgϕ′
Fs = (12.22)
tgβ
ili:
tgβmaks=tgϕ’ (12.23)

246 Mehanika tla


Ukoliko je ista kosina djelomično potopljena, pa kroz jedan njezin dio struji
voda, usporedno s kosinom, tada se javlja utjecaj uzgona u stacionarnom toku. Za
takvu kosinu može se s oznakama na slici 12.4 pisati za porni pritisak u u točki B
slijedeće:
uB=hp∗ρw∗g= d∗ρw∗g ∗ cos2β (12.24)

Slika 12.4 Kosina u potencijalnom polju


T=ρzas*g*a*d*sinβ (12.25)

N’=N-U=(ρzas- ρw)*g*a*d*cos β (12.26)

T ρ zas
Kako je = tgϕ′ = tgβ izlazi da je maksimalno mogući nagib takve
N′ ρ zas − ρ w
kosine pod kutom za koji vrijedi da je
ρ zas − ρ w
tgβ = (12.27)
ρ zas

Stabilnost kosina 247


12.3.2.2 Nagib beskonačne kosine u glini
Neka se sloj dubine H pod nagibom β nalazi na beskonačnoj kosini u glini koja
ima parametre čvrstoće na smicanje c i ϕ . Kroz kosinu struji voda. . Kosina je
prikazana na slici 12.5. Za takvu kosinu može se odrediti faktor sigurnosti na
slijedeći način:

F s = moguća čvrstoća na smicanje podijeljena s čvrstoćom na smicanje


potrebnom za uspostavljanje ravnoteže (F s =τ f /τ m )

pri čemu moguća čvrstoća na smicanje ovisi o normalnom naprezanju na kliznoj


plohi σ n , pa se može pisati:
σ’n = (ρzas-ρw)*g* H* cos2β (12.28)

odnosno:

c′ + σ′tgϕ c′ + (ρ zas − ρ w ) * H * cos 2 β * tgϕ


Fs = = (12.29)
τm (ρ zas − ρ w ) * H * sin β * cos β
Iz gornje jednadžbe može se izračunati najveća dubina H sloja gline, kod koje
još neće doći do sloma ili za zadanu dubinu H, najveći mogući nagib kosine β.
Ovo je moguće ako se za faktor sigurnosti traži da bude jednak jedinici, odnosno
za F = 1 sređivanjem gornje jednadžbe se dobiva:

c′ ⎛ (ρ − ρ w ) ′ ⎞⎟
= cos 2 β⎜⎜ tgβ − zas tgϕ ⎟ (12.30)
ρ zas * H c ⎝ ρ zas ⎠

β Η

τ
tgϕ
τ =c+σ
Α
Α″
Hc- kritična debljina
sloja gline za nagib kosine
β2 Α′
c od βmaks
βmaks β1
σ
normalno naprezanje σ na ravnine 2
usporedne s nagibom kosine σ'=(ρzas-ρw )∗H∗cos β

Slika 12.5 Beskonačna kosina u glini, i veza nagiba i čvrstoće za smicanje

248 Mehanika tla


Na slici 12.5 na pravcima pod kutom β leže efektivna naprezanja na različitim
dubinama kosina pod različitim nagibima β:

Za poznate parametre tla može se odrediti kritična visina kosine H c ovisno o


kutu nagiba kosine β. Odnos nagiba kosine i kritične visine može se prikazati
krivuljom.

12.3.2.3 Broj stabilnosti


Na početku razmatranja analitičkih metoda dan je izvod izraza 12.6. Tamo je
rečeno da je to polazni izraz za proračun stabilnosti homogenih kosina pomoću
broja stabilnosti.

Za kosine nasipa od homogenog materijala, s vodoravnom gornjom površinom,


izradio je Taylor (1937) a dopunili Bishop i Morgenstern (1960) dijagrame za
proračun jednog od elemenata kosine ako su zadani ostali. Dijagrami se temelje na
broju stabilnosti N,

ρ*g*H
N= (12.31)
c′

a mijenjaju se kut trenja ϕ’, faktor sigurnosti F s i nagib kosine. Koriste se za brzu
procjenu stabilnih pokosa hidrotehničkih ali i drugih nasipa. Tablice i dijagrami
mogu se naći u literaturi. Na slici 12.6 prikazan je jedan takav dijagram (Harr,
1977, prema Felleniusu 1927). Treba obratiti pažnju da se radi o mobiliziranim
parametrima čvrstoće na smicanje za odabrane faktore sigurnosti F φ i F χ .
c
> 0 .15 crtkano
Fc ρ gH

c
0 . 15 > p u n a lin ija
Fc ρ g H

Slika 12.6 Primjer grafikona za dimenzioniranje homogenog nasipa

Stabilnost kosina 249


12.3.3 Grafičke metode

12.3.3.1 Metoda pomoćnog kruga trenja


To je jednostavna grafostatička metoda koja se primjenjuje u homogenim
materijalima. Metodu je objavio Taylor 1948. g. Klizni odsječak promatra se kao
kruto tijelo koje klizi po podlozi u trenutku kada je prekoračena čvrstoća na
smicanje. Koristi se teorija graničnih stanja plastične ravnoteže. Klizna se ploha
pretpostavlja kao kružno-cilindrična.
R
r sinϕ O r sinϕ
O

D Pw D
r L
W
S
(c∗l/Fc)+σn∗tgϕ∗l C
A B A
σn∗l C
ϕ
R
S
W

Pw

Slika 12.7 Metoda pomoćnog kruga trenja (Scott, 1975.)


Na slici 12.7 gore lijevo je pretpostavljeno stanje mobilziranog posmičnog
naprezanja na odsječku klizne plohe l . Desni crtež prikazuje sile na kosini: težinu,
hidrostatski tlak u pukotini a mogu se pojaviti i sila strujnog tlaka, vanjske sile od
građevina i sl. i potrebnu reaktivnu silu C nastalu uslijed djelovanja otpora na
kliznoj plohi duž luka AD. Poligon sila pokazuje kako hidrostatski tlak
preusmjerava ukupnu rezultantu S i kako se ona rastavlja na poznati smjer
usporedno s silom C i usporedno s tangentom na pomoćni krug trenja s
polumjerom r*sinϕ.

Izvorno se metoda temelji na jednadžbi sa slike 12.7:


τ c′ tgϕ′
τ= f = + σn (12.32)
Fs Fc Fϕ

Proračun je jednostavan kada se može pretpostaviti da postoji jedna od dvije


kombinacije parametara čvrstoće na smicanje. 1) c≠0, ϕ=0 odnosno 2) c=0, ϕ≠0.

250 Mehanika tla


Kada je potrebno oba parametra čvrstoće na smicane uključiti u račun mora se
vršiti iterativni proračun. Metoda je prikazana na slikama 12.8 i 12.9

O
α r
N
P D
r
P
rc tAD
lAD
A T Tpot

Slika 12.8 Teylorova metoda pomoćnog kruga za c≠0, ϕ=0


Pretpostavka je da se vrijednost kohezije duž promatrane klizne plohe ne
mijenja. Iz zbroja posmičnih sila po luku AD u smjeru AD dobije se da je taj zbroj
jednak T= c*t AD . Zbroj komponenti okomito na AD jednak je nuli.

Iz sume momenata oko točke O a koja mora biti jednaka 0 ako je sustav u
ravnoteži, dobije se polumjer djelovanja sile T.

Može se pisati:
rc*c*tAD=r*c*lAD (12.33)

odakle izlazi da je:


l
rc = AD * r (12.34)
t AD

Kako je ϕ=0, to je radijus pomoćnog kruga trenja r*sinϕ=0, pa je poznat i smjer


druge komponente na koju se rastavlja rezultanta otpornih sila tj. ona mora proći
kroz središte kružne klizne plohe, kako je to prikazano na slici 12.8. Usporedbom
potrebne sile T pot. iz poligona sila i moguće računske sile T mog može se odrediti
faktor sigurnosti:
Fc=Tmog/Tpot (12.35)

Stabilnost kosina 251


U drugom slučaju kada je c=0, ϕ≠0 mora se pretpostaviti zakon raspodjele
normalnih naprezanja duž klizne plohe jer o njemu ovisi posmični mogući otpor na
smicanje. Ako se pretpostavi da se on ponaša po zakonu sinusa tj. da je u točkama
A i D σ n =0 i najveću vrijednost na polovici luka, može se izračunati odnos r ϕ /r.

Kako je račun za odnos r ϕ /r složen to se njegova vrijednost u funkciji kuta


α daje grafički na slici 12.10. Na slici 12.9 prikazan je takav slučaj.

in
r*s
O
α r

P D
θ
r θ
tAD P

lAD
A T
T

Slika 12.9 Teylorova metoda pomoćnog kruga trenja za c=0, ϕ≠0


Sila P siječe pomoćni krug. U tom se sjecištu sastaju sve tri sile; P, N i T. Pri
tom je poznat smjer sila T i N. Sila N mora tangirati pomoćni krug trenja
polumjera r*sin ϕ, a sila T je tangenta na krug polumjera r ϕ .

120
,

116
,

1,12 rc
r
1,08

104
, r

1,00
0 20 40 60 80 100 120
kut α

Slika 12.10 Odnosi polumjera kružnica kao funkcije središnjeg kuta α

252 Mehanika tla


Sada se može nacrtati poligon sila, koji za uvjete ravnoteže mora biti zatvoren.
Kut θ, koji zatvaraju sila P i sila N uspoređuje se s kutom ϕ tj. uspoređuju se
njihovi tangensi pa je:

Fϕ=tgϕ/tgθ (12.36)

traženi faktor sigurnosti

Kada su i c i ϕ veći od nule proračun započinje s pretpostavkom da je F ϕ =1 pa


jednadžba 12.32 postaje:

τ c
τ= f = + σ n tgϕ (12.37)
Fs Fc

Pretpostavi se neki F c i izračuna mobilizirana vrijednost kohezije c m =c/F c . S


tim se izradi konstrukcija kao kada je ϕ=0. Tako dobivena sile T od kohezije
pribroji se zbroju vanjskih sila P i s novom rezultantom izradi konstrukcija kao za
slučaj c=0. Dobije se neki kut θ te se izračuna F ϕ prema jed. (12.36). on neće biti
jednak pretpostavljenom na početku proračuna. Postupak se ponavlja barem tri
puta te se na taj način dobiju tri para vrijednosti F c i F ϕ . Ti se parovi vrijednosti
ucrtaju u dijagram kao na slici 12.11 i odredi zajednički faktor sigurnosti F c =F ϕ .

1,4
1,3
Fc
1,2
1,1
1
1 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5

Slika 12.11 Određivanje faktora sigurnosti za analizu stabilnosti metodom pomoćnog


kruga trenja.
12.3.3.2 Metoda lamela
Služila je za proračun izduženih kliznih ploha izlomljene površine. Svodila se
na konstrukciju tlačne linije uz uvjet da se za odabrani F s zatvori poligon sila.
Razvila se iz metode blokova. Mogla je služiti i za analize stabilnosti u uslojenom
tlu. Koristila se za proračun stabilnosti izduženih klizišta s približno poznatom
kliznom plohom.

Stabilnost kosina 253


Na slici 12.12 prikazana je metoda lamela.

Slika 12.12 Grafička metoda lamela (Nonveiller, 1979.)


12.3.3.3 Analiza ϕ = 0
Prikazane grafičke metode daju odgovor tj. faktor sigurnosti samo za odabranu
kliznu plohu. To međutim nije odgovor na pitanje koja klizna ploha u izučavanoj
kosini ima najmanji faktor sigurnosti. Za to je potrebno izračunati faktor sigurnosti
za veći broj kliznih ploha. Za brz i jednostavan ali i približan odgovor služi
analiza temeljem pretpostavke da je ϕ= 0.

Za kosine od homogenog materijala ispita se pomoću metode pomoćnog kruga


uz uvjet c≠0, ϕ= 0, veći broj kliznih ploha na istoj kosini. Uz svako središte
odabranog kliznog kruga zabilježi se vrijednost faktora sigurnosti. Zatim se unutar
tih brojeva iscrtaju izolinije faktora sigurnosti te se na taj način dobiva područje u
kojem se nalazi klizni krug s najmanjim faktorom sigurnosti.

Fs
Fs

Fs

Slika 12.13 Analiza ϕ= 0

254 Mehanika tla


12.3.4 Grafoanalitičke metode

12.3.4.1 Metoda lamela


Primjenjuje se kod kliznih ploha koje prolaze kroz nekoliko vrsta tla. Da bi se
postupak mogao provesti osnovno je klizni odsječak podijeliti tako da granice
lamela leže na sjecištu klizne plohe i linije promjene vrste tla.

Klizna ploha odabrana je kao dio kružnice. Klizno se tijelo isječe na veći broj
uspravnih lamela, čime se pojedina lamela bolje prilagodi promjeni nagiba
otpornih sila na kliznoj plohi. Može se raditi i čisto grafički.

Račun se provodi pomoću ravnoteže momenata otpornih sila duž klizne plohe i
momenata vanjskih sila. Omjer ovih momenata određen je kao faktor sigurnosti:

moment sila otpora duž klizne plohe M moguće


Fs = =
moment težina lamela klizne mase i vanjskih sila M potrebno

za moment otpornih sila zbrajajući po lamelama može se pisati:

n ⎛ n ⎞
MM = r ∑ (c ′ + σ ′i * tgϕ ′) ∗ ∆l i = r⎜⎜ c ′ * L + tgϕ ′ * ∑ N ′i ⎟⎟ (12.38)
i =1 ⎝ i =1 ⎠

dok za moment vanjskih (aktivnih) sila možemo pisati:

n
MP = r ∑ Wi * sin α i (12.39)
i =1

Pri čemu je n odabrani broj lamela a r polumjer kruga klizne plohe, s faktorom
sigurnosti :
n
c ′ * L + tgϕ ′ * ∑ Ni
i =1
Fs = (12.40)
n
∑ Wi * sin α i
i =1

Sile okomite na kliznu plohu ne stvaraju moment, jer sve prolaze kroz središte
kliznog kruga polumjera r. U slučaju potpuno zasićene ili djelomično zasićene
lamele, u račun ulazi i sila uzgona, pa izraz za faktor sigurnosti glasi:
n
c ′ * L + tgϕ′ * ∑ (Wi * cos α i − u i * ∆l i )
i =1
Fs = n
(12.41)
∑ Wi * sin α i
i =1

Stabilnost kosina 255


Ima više vrsta ovih metoda. Švedska metoda koristi projekciju sila na smjer
polumjera i okomito na njega za svaku lamelu. Može se raditi tabelarno ali i
grafički pomoću poligona sila.

Metodu je usavršio Bishop

U=u*l

Slika 12.14 Sile na lameli Bishopova metoda (Scott, 1975,)


Bishop-ova metoda razlikuje se od švedske jer vrši projekciju svih sila na
upravnicu. Izraz za faktor sigurnosti po Bishopovoj metodi tada glasi:
n
1
∑ [c′i * b i + tgϕ′(W1 + W2 − b i * u i )] m αi
i =1
Fs = (12.42)
n
∑ (W1 + W2 ) sin α i
i =1

pri čemu je:

⎛ tgα i * tgϕ ′ ⎞
m αi = cos α i ⎜⎜1 + ⎟
⎟ (12.43)
⎝ Fs ⎠

Praktična je za tabelarni rad a za koeficijent m αi je za praktičnu primjenu


izrađen grafikon. Metoda je iterativna a započinje s pretpostavljenom vrijednosti
za F s . Proračunom dobiveni F s uspoređuje se s pretpostavljenim dok se dovoljno ne
približe. Metoda je iterativna jer se u izrazu za F S ponovo nalazi vrijednost F S
unutar m α .

256 Mehanika tla


Za ovu metodu je izrađen jedan od prvih programa na računalu koji se dosta
dugo zadržao u upotrebi. Pokušaja je bilo više. Na slici 12.9 daju se rezultati
programa STABB.

Analiza stabilnosti- ulazna točka T2


Područje
kretanja
središta
kliznih
ploha
T2
linija terena

ija 1
rska lin
ta
ome
piez 2
1
2 RPV

Slika 12.15 Granične klizne plohe za analizu stabilnosti Bishopovom metodom


dobiveni pomoću računala (program STABB, 1980.)
Zadavala se geometrija terena, pijezometarske linije dobivene iz posebnog
proračuna potencijalnog polja (programom FEDAR: Finit Element D’Arci) za
pretpostavljene klizne plohe, ulazna točka kliznog kruga i korak pomaka središta
vrtnje u x i z smjeru. Na primjeru ima 25 tako dobivenih središta tj. analiza je
provedena za 25 kliznih krugova.

Izlazni podaci su bili numerički i iz njih se mogao očitati F s za svaki krug i


odabrati onaj s F smin . Nije bilo interaktivnog ulaza podataka niti grafičkog izlaza.
Rezultati koji su se željeli prikazati grafički naknadno su se crtali.

Ovaj je način proračuna u modificiranoj upotrebi i danas.

12.3.5 Proračuni pomoću računala

12.3.5.1 Bishopova metoda u GEO-SLOPE verziji


Jedan od komercijalnih programa koji je zadržao metodu lamela po Bishopu
kao temelj za daljnji razvoj je GEO-SLOPE. Razvijena je u vrlo sofisticirani
sustav mogućnosti ali joj je temelj u načinu proračuna programom STABB tj
odabire se ulazna točka klizne plohe i variraju središta. Izlaz je grafički, prikazuju
središta kliznih ploha s pripadnim vrijednostima faktora sigurnosti. Prihvaća
različite modele tla i različite kriterije sloma. Može se ukomponirati elemente

Stabilnost kosina 257


ojačanja itd. Na slici 12.10 pokazana su 4 koraka proračuna visoke kosine zasjeka
ojačane sidrima. Vide se središta kliznih krugova za koje je provedena analiza i
odabrano središte s F smin.

Slika 12.16 Analiza stabilnosti kosine Bishopovom metodom s interaktivnim ulazom i


grafičkim izlazom (program GEOSLOPE)
Potrebno je dosta vremena da se metoda upozna na način da se mogu koristiti
sve njezine mogućnosti.

12.3.5.2 Numeričke Metode


Postoje različiti komercijalni programi koji koriste standardne numeričke
metode (konačni elementi, konačne razlike) prilagođene analizama stabilnosti. Svi
oni osim analiza stabilnosti imaju mogućnost proračuna nosivosti i slijeganja
temelja kako je pokazano u poglavlju 8. Potrebno je poznavati modul elastičnosti
E, Poissonov koeficijent ν, koheziju c i kut unutrašnjeg trenja ϕ. U programe su
unesene mogućnosti odabira različitih modela tla i kriterija sloma. Slom je određen

258 Mehanika tla


na način da se odabrani parametri čvrstoće na smicanja umanjuju dijeljenjem s
faktorom sigurnosti do vrijednosti dok proračunski sustav ne postane nestabilan.

Jedan od upotrebno jednostavnijih programa je Z_soil. Ima interaktivni ulaz i


grafički i numerički izlaz. Na slijedećim slikama dano je nekoliko primjera
grafičkog izlaza.
-5. 0. 5. 10. 15. 20. 25. 30. 35. 40. 45.
1
2
20.

3
15.
10.
5.
0.
-5.
-10.
-1

t = 0. Safety=2. FE MESH
Z_SOIL v.5.15 PROJECT : kosina2 DATE : 2002-12-04 h. 12:01:03

Slika 12.17Generirana mreža fine podjele s tri vrste materijala


-5. 0. 5. 10. 15. 20. 25. 30. 35. 40. 45.
4.009e-01
20.

EXTR-U
0.000e+00
-4.465e-01
15.

EXTR-V
1.293e-01
-2.551e-01
10.

MAX-DISP
4.490e-01
5.

UNIT
[m]
0.
-5.
-10.
-1

t = 0. Safety=2. DISPL. VECTORS


Z_SOIL v.5.15 PROJECT : kosina2 DATE : 2002-12-04 h. 11:53:10

Slika 12.18 Vektori pomaka kosine prije sloma

Stabilnost kosina 259


0. 4. 8. 12. 16. 20. 24. 28. 32. 36. 40.
0 0.000e+00
1 2.245e-02
24.

2 4.490e-02
3 6.736e-02
20.

4 8.981e-02
5 1.123e-01
6 1.347e-01
16.

7 1.572e-01
8 1.796e-01
5 9 2.021e-01
12.

10 2.245e-01
11 2.470e-01
4
8.

12 2.694e-01
13 2.919e-01
3
14 3.143e-01
4.

15 3.368e-01

2 16 3.592e-01
0.

17 3.817e-01
1 2 3 3 2 18 4.041e-01
19 4.266e-01
-4

20 4.490e-01

t = 0. Safety=2. DISPLACEMENT-ABS
UNIT
Z_SOIL v.5.15 PROJECT : kosina2 DATE : 2002-12-04 h. 12:01:03 [m]

Slika 12.19 Konture pomaka I


0. 4. 8. 12. 16. 20. 24. 28. 32. 36. 40.
0 0.000e+00
1 2.245e-02
24.

2 4.490e-02
3 6.736e-02
20.

4 8.981e-02
5 1.123e-01
6 1.347e-01
16.

7 1.572e-01
8 1.796e-01
9 2.021e-01
12.

10 2.245e-01
11 2.470e-01
8.

12 2.694e-01
13 2.919e-01
14 3.143e-01
4.

15 3.368e-01
16 3.592e-01
0.

17 3.817e-01
18 4.041e-01
19 4.266e-01
-4

20 4.490e-01

t = 0. Safety=2. DISPLACEMENT-ABS
UNIT
Z_SOIL v.5.15 PROJECT : kosina2 DATE : 2002-12-04 h. 12:01:03 [m]

Slika 12.20 Konture pomaka II


Vide se velike mogućnosti grafičkog izlaza. Problem je kao i kod svih
proračuna na računalu da je račun mnogo precizniji od ulaznih podataka. S druge

260 Mehanika tla


strane zbog brzine proračuna može se ispitivati niz varijantnih rješenja a što
naročito pogoduje parametarskim analizama pri analizama stabilnosti klizišta.

Nastavno je dano nekoliko grafičkih izlaza komercijalnog korisničkog


programa FLAC. On je vrlo fleksibilan za upotrebu ali nešto složeniji za upis
ulaznih podataka od programa Z_soil.

Slika 12.21 Osnovna mreža za proračun

Slika 12.22 Konture pomaka prije sloma

Stabilnost kosina 261

View publication stats