You are on page 1of 559

Rabih Alameddine / HAKAWATI

Za Nicole Aragi slatku golubicu što ništi demone

Slava budi Bogu, koji je stvari uredio tako da ugodne knjiţevne


anegdote mogu posluţiti kao sredstvo za usavršavanje uma te
čišćenje hrđe iz naših srca.
Ahmad al-Tifashi, Uţici srca
Sve se moţe ispričati. Samo treba početi, riječi dolaze jedna za
drugom.
Javier Marias, Srce tako bijelo
Kakve paklove, čistilišta i rajeve u sebi nosim! Ali ko me ikad
vidje da činim išta protiv ţivota - ja, tako spokojan i miran?
Fernando Pessoa, Knjiga nemira
Rabih Alameddine / HAKAWATI

1
Slušaj. Dopusti da budem tvoj bog. Da te povedem na put koji se
ni zamisliti ne da. Da ti ispričam priču.
U davna, davna vremena, u dalekoj zemlji, ţivio jedan emir, u
divnom gradu, zelenom gradu s mnogo drveća, u kojem je
umilan klokot fontana noću uspavljivao stanovnike.
E, sad, taj emir je imao sve, osim jedne stvari, za kojom mu je
srce ţudjelo - sina. Imao je bogatstvo, što zarađeno, što
naslijeđeno. Bio je zdrav i imao dobre zube. Imao je ugled, šarm,
poštovanje. Njegova lijepa ţena ga je voljela. Njegovo pleme mu
se divilo. Imao je dobrog pedikera. Dvadeset je godina bio
oţenjen, dvanaest ljupkih djevojčica je imao, ali ne i sina. Šta da
se radi?
On pozva svog vezira. "Mudri veziru", reče mu, "treba mi tvoja
pomoć. Moja divna ţena mi, kao što znaš, ne moţe roditi sina.
Imam dvanaest djevojčica, jednu ljepšu od druge. Koţa im je
bijela poput mlijeka i meka poput najmekše kineske svile. Sjaj
bisera iz Arapskog zaljeva gasne kraj njihovih očiju. Kose im
sjajem zasjenjuju crnu boju iz zemlje Sinda. Najstarijoj
sedamnaest pjesnika pjeva hvalospjeve. Moje su mi kćeri pruţile
mnogo zadovoljstva i dale mnogo razloga za ponos. Pa ipak,
ţudim za potomkom sa malim penisom, da mi trčkara po
dvorištu, za dječakom koji će nositi moje ime i ugled, biti budući
vođa našeg plemena. Ne znam šta da radim. Moja ţena kaţe da
pokušamo još jednom, ali ja je ne mogu izloţiti svim tim
mukama, da bi ona opet rodila djevojčicu. Reci mi, šta da radim
da osiguram jednog dječaka?"
Vezir, po hiljaditi, hiljaditi put predloţi svom gospodaru da
dovede drugu ţenu. "Dok ne bude kasno, gospodaru. Očito je da
tvoja ţena neće roditi dječaka. Moramo naći neku koja hoće. Moj
gospodar je jedini čovjek u našim krajevima koji ima samo jednu
ţenu."
Emir je taj prijedlog već bezbroj puta odbijao, a ni tog dana nije
bilo drukčije. Sjetno je gledao kroz prozor u vrt. "Ne mogu
oţeniti drugu, dragi moj veziru. Ja sam strašno zaljubljen u svoju
ţenu. Zna ona katkad biti čangrizava i sujetna, nema sumnje,
hirovita i svadljiva, ponekad i blesava, osorna kad joj neko hoće
pomoći, pa čak i zlobna i zlonamjerna kad se naljuti, ali ipak, ona
je oduvijek bila ona prava za mene."
"Onda načini sina sa nekom od svojih robinja. Fati-ma Egipćanka
bila bi odlična kandidatkinja. Bokovi su joj više nego prikladni;
grudi smo joj izmjerili. Izvrsna kandidatkinja, ako smijem reći."
"Ali ja ne ţelim biti sa drugom."
"Sara je svome muţu ponudila svoju egipatsku robinju, kako bi s
njome dobio dječaka. Ako je to odgovaralo našem proroku, moţe
odgovarati i nama."
Te noći, u spavaćoj sobi, emir i njegova ţena raspravljali su o
problemu. Ona se slagala sa vezirom. "Znam da ţeliš sina", reče
ona, "ali mislim da se više ne radi samo o tvojim ţeljama.
Situacija je teška. Narod svašta priča. Svi se pitaju šta će biti kad
ti preseliš na nebo. Ko će predvoditi naša plemena? Vjerujem da
bi neki to pitanje htjeli potegnuti i prije toga."
"Pobit ću ih" zaurla emir. "Uništit ću ih! Ko se to usuđuje
dovoditi u pitanje način na koji ja ţivim svoj ţivot?"
"Smiri se i budi razuman. Moţeš spavati sa Fatimom dok ona ne
zanese. Ona je lijepa, na raspolaganju je i pokorna. Uz njenu
pomoć, moţemo dobiti dječaka."
"Ali, ne mogu ja to."
Njegova ţena je stajala i smiješila se. "Ne brini se, muţu. Ja ću
biti tu i radit ću ti ono što voliš. Zovnut ću
Fatimu, pa ćemo joj reći šta ţelimo. Zakazat ćemo za srijedu
navečer, tad je pun mjesec."
Kad su Fatimi obznanili svoje namjere, ona nije oklijevala. "Ja
sam uvijek na usluzi" reče ona. "Međutim, ako emir ţeli imati
sina sa svojom ţenom, način postoji. Znam jednu ţenu u mom
rodnom gradu, Aleksandriji, zove se Bast i njenim moćima nema
ravnih. Ona je po majci direktan potomak Ankhare, Kleopatrine
vidarice, čuvarice guja. Ako joj damo uvojak gospodaričine kose,
ona će saznati zašto gospodarica ne moţe roditi dječaka, te će
izdati odgovarajući lijek. Ona nikad ne omahne."
"Pa, to je izvrsno", uzviknu emir. "Draga Fatima, tebe kao da
nebesa šalju. Moramo tu vidaricu odmah dovesti ovamo."
Fatima odmahnu glavom. "Uh, ne, gospodaru. Vida-rica ne smije
napuštati svoj dom. Tu je izvor njene magije. Bila bi bespomoćna
i beskorisna da je iščupaju iz korijena. Moţe ona putovati,
započinjati pothvate, ali na koncu, da bi imala svu svoju moć na
raspolaganju, ne smije nipošto odlutati predaleko od doma. Ja
bih mogla otputovati sa uvojkom gospodaričine kose, pa se
vratiti sa lijekom."
"Onda druge nema", reče emirova ţena.
A emir doda: "I neka te Bog vodi i svijetli ti pute."
Samom sebi bio sam stranac. Sumnja, ta slijepa krtica, rovila mi
je niz kičmu. Naslonio sam se na auto, posma-trao mahalu,
osjećao kako mi krv bije u ţilama na rukama. Ĉuo sam prigušen
klokot, ali nisam bio siguran dolazi li od neke fontane ili kakve
napukle vodovodne cijevi. Bila je, nekada davno, u predvorju
zgrade jedna filigranska fontana, ali je prestala postojati. Puf! i
nema je više.
Bio sam turist u bizarnoj zemlji. Bio sam kod kuće.
Nije bilo puno ljudi. Jedan je starac sjedio, smrknut, na stolici sa
sjedalom od isprepletene umekšane špage. Sijeda kosa bila mu je
prirodno nakostriješena, kao da je drţao ruke na kugli sa
statičkim elektricitetom. Uklapao se u okolinu, jednu od nekoliko
mahala u Bejrutu koje su i dalje stajale razorene.
"Ova je zgrada bila naša", rekoh mu, jer sam nešto morao reći.
Pokazao sam glavom prema spiljolikom predvorju, lišenom
fontane, sada potpuno otvorenom ka nebu. Shvatio sam da ne
gleda mene, nego moj auto, crni BMWSedan mog oca.
Ulica se pretvorila u blatnjavu stazu. Mahala je bila udaljena od
glavnih cesta. Tom je ulicom onomad prolazilo malo auta; danas
još manje, činilo se. Mješalica za beton prođe, truckajući se. Dvije
zgrade su se gradile. One stare su se raspadale i nije bilo puno
nade da će biti obnovljene.
Moja zgrada izgledala je napušteno. Znao sam da nije napuštena
- bespravni stanari i izbjeglice su se tu udomili nakon što smo mi
otišli u prvim godinama građanskog rata - ali mi nije bilo jasno
kako bi iko danas mogao tu ţivjeti.
Slušaj. Ţivio sam tu prije dvadest i šest godina.
Prekoputa naše zgrade, našeg starog doma, nekad se nalazio
veliki ograđeni vrt, sa kapijom od izukrštanih ko-palja. Više to
nije bio vrt, a pogotovo nije imao kapiju. Krhotine metala,
izobličeni krš, komadići pločica i krhotine stakla bili su razbacani
po hrpama zemlje. Jedan ogromni bijeli rododendron cvjetao je
usred šute. Dvije begoni-je, jedna bijela, druga crvena, cvjetale su
ispred jedne nedavno podignute trospratnice. Ta je zgrada
izgledala čudno: nije imala kratera, niti rupa od metaka, niti je iz
nje raslo ikakvo drvo. Begonije, veličanstvene begonije, kao da su
prskale na svakoj grani, nigdje ni jednog ne-procvjetalog
pupoljka. Ţivot koji pupa, ali u prigušenim bojama. Crvena -
crvena je bila čudna. Preblijeda za moj ukus. Crvena boja mog
Bejruta, rodnog grada koji pamtim, bila je divljija, primitivnija. U
to su vrijeme boje bile bolje, ţarkije, ţivlje.
Prođe jedan sirijski radnik i, dok je nastojao zaobići lokvice na
putu, pogled mu izbjegnu moj. Februar 2003., građanski rat
završio prije više od dvanaest godina, ali gradnja u mahali ipak
sporo napreduje. Veći dio Bejruta bio je obnovljen, ali taj rejon je
i dalje bio porušen i propao.
Tu je bila Gospa u zastakljenom ormariću.
Ormarić sa prozorima stajao je ispred pročelja naše zgrade,
ugrađen u vlastiti, zaseban oltar od cementa i cigle, sa krovom
od ploča italijanskog mramora u obliku slova A - katolički
Joseph Cornell. Unutra je stajala dobrohotna Marija, zapitkujući
Sveti Ante, brojanica od koralja, tri prstaste svijeće, razbacane
ruţine i dalijine latice, te slika Djeda Mraza pričvršćena čiodom
na podlogu od bijelog stiropora.
Kad je ta čudnovata stvar došla na svijet? Da li je Djevica bila tu
kad sam ja bio dječak?
Nisam trebao doći ovamo. Trebao sam pokupiti Fati-mu prije
odlaska ocu u bolnicu, ali sam se zatekao kako vozim u mahalu
kao da sam u kamiončiću-igrački, koji vuče uporno dijete.
Planirao sam taj put u Bejrut da bih proveo Kurban-bajram sa
porodicom, pa se šokirao kad sam saznao da mi je otac u bolnici.
Međutim, nisam bio s porodicom, već sam stajao, smeten i
zbunjen, pred svojim starim domom, boraveći u prošlosti.
Jedna mlada ţena u uskim farmerkama i oskudnom bijelom
dţemperu iziđe iz zgrade. Nosila je sveske i jedan
udţbenik. Htio sam je upitati na kojem spratu ţivi njena
porodica. Očito ne na drugom; na drugom se zakorijeni-lo jedno
smokvino drvo. To mora da je bio stan amidţe Halima.
Zgrada je bila u posjedu porodice - mog oca i njegove braće i
sestara, koji su nekad ţivjeli u pet od jedanaest stanova. Tetka
Samia je sa svojom porodicom ţivjela u penthouse-u na šestom
spratu. Jedan od dva stana na četvrtom pripadao je ocu, a drugi
amidţi Jihadu. Jedan od stanova na petom bio je amidţe Wajiha,
a amidţa Halim je imao stan na drugom - onaj sa smokvinim
stablom, pretpostavljam. Stan u prizemlju pripadao je kućepazi-
telju, čiji je sin Elie kao tinejdţer postao voda milicije i pobio
dosta ljudi za vrijeme rata.
Naša autokuća, tvrtka Al-Kharrat, izvor porodičnog bogatstva,
nalazila se u blizini, na glavnoj ulici. Libanci nemaju smisla za
ironiju. Niko ne obraća paţnju na sitnice. Nikom nije bilo čudno
što jedna autokuća i porodica koja je vodi, nosi ime koje znači
"onaj koji pretjeruje", "onaj koji priča napuhane priče", "laţov."
Djevojka prođe, ravnodušno, zavodljivo, očiju skrivenih iza
jeftinih sunčanih naočala. Starac ustade kad ona prođe kraj njega.
"Da ti nisu preuske te hlače?" upita on.
"Ĉiko, poljubi me u guzicu" odgovori ona.
On se nagnu naprijed. Ona produţi. "Niko više ne sluša", reče on
tiho.
Ne bih znao reći kad sam zadnji put vidio mahalu, ali sjećam se
zadnjeg dana našeg ţivota u njoj, jer smo otišli u luđačkoj ţurbi,
jedni na drugima, a tog dana je moj otac ispao neka vrsta junaka.
Februar 1977., a rat koji je trajao već gotovo dvije godine
konačno je došao do naše mahale. Ranije, tokom tog dvadeset i
jednog mjeseca nasilja, podzemna garaţa naše zgrade, poput
ostalih takvih garaţa u cijelom gradu, pokazala se kao više nego
prikladno sklonište. Ali onda su se milicije počele taboriti suviše
blizu nas. Porodica, to jest oni njeni članovi koji nisu već bili
otišli, morala je potraţiti sigurnost u planinama.
Moja majka, koja je uvijek u hitnim situacijama preuzimala stvari
u svoje ruke, podijelila nas je u četiri auta: ja sam bio u njenom,
moja sestra u očevom, amidţa Halim i njegove dvije kćeri bile su
sa amidţom Jihadom, a ţena amidţe Halima, amidţinica Nazek,
vozila je svoj auto i u njemu svoju treću kćerku, May. Imovina tri
domaćinstva bila je nagurana u auta. Vozili smo se odvojeno, s
razmakom od pet minuta, kako ne bismo napravili konvoj i kako
nas ne bi raznijela kakva zalutala raketa ili namjerno bačena
bomba. Zborno mjesto bila je jedna crkva, deset minuta od
Bejruta, u planini.
Majka i ja smo stigli prvi. Mada sam već bio navikao na zvukove
granatiranja, kad smo se zaustavili, s mog sjedišta je kapalo. U
narednih nekoliko minuta, kao da najavljuje dolazak amidţe
Jihada, Bejrut je opet prsnuo u razjarenu kakofoniju. Gledali smo
ludilo koje se dešavalo ispod nas i oprezno čekali druga dva
auta. Majka je davila volan. Onda je stigao otac, a pošto je on
trebao stići zadnji, to je značilo da amidţinica Nazek iz nekog
razloga nije prošla.
Otac nije izišao iz auta, nije popričao sa nama. Izbacio je sestru
van, okrenuo auto i odvezao se nizbrdo, u ludilo. Premrla od
straha, zacakljenih očiju, sestra je stajala na ivičnjaku, gledala ga
kako nestaje u vatrama Bejruta. Majka je htjela ići za njim, ali ja
sam bio u autu. Vikala je na mene: "Izlazi. Moram za njim. Ja
vozim bolje od tebe." Ja sam bio toliko paraliziran, da se nisam
mogao pomaknuti. Onda je sestra ušla u auto i sjela do mene i
već je bilo kasno da ga majka slijedi.
Imali smo sreće. Auto amidţinice Nazek crkao je čim je došao do
prvog brda. Pošto je uvijek bila uzorna građanka, parkirala je sa
strane, mada na cesti nije bilo drugih auta. Otac je bio prošao kraj
nje dok je vozio uzbrdo i nije je primijetio. Kad ih je pronašao,
moja amid/.ična May uskočila je u auto, ali su morali čekati
amidţinicu Nazek, koja se pokušavala sjetiti gdje je ostavila
dragocjenosti. Vratio nam ih je ţive i zdrave, ali dok je vozio
nazad uzbrdo, pala je bomba nekih pedeset metara od njih i
jedan se geler zabio u vjetrobran. Niko nije bio povrijeđen, mada
je i amidţinici Nazek i May na neko vrijeme pukao glas, budući
da su vrištale dok nisu zanijemile.
Amidţična May rekla je da je i otac vrisnuo kad je geler pogodio,
i to jednim operskim, visokim tonom. No, to poriču i otac i
amidţinica Nazek. "Bio je junak" znala je reći amidţinica. "Junak
iz stvarnog ţivota."
"Nije to bilo junaštvo", rekao bi na to otac, "već kukavičluk. Ne
bih smio bratu na oči da se nisam vratio po njegovu ţenu."
Taj dan je bio prije dvadeset i šest godina.
Fatima je sjedila pred svojom zgradom, koja je od temelja do
krova bila prekrivena crnim mramorom i bila jedno od novijih
besramnih zdanja koja su nikla u modernom Bejrutu. Kao da ţeli
kompenzirati onih nekoliko mahala koje od rata nisu bile
obnovljene, Bejrut se obukao u novi beton. Po cijelom gradu,
građeni su luksuzni neboderi, na svakom ćošku, nouveau-riche i
betonne.
"Izvini što kasnim", rekoh ja, kezeći se. S lakoćom sam predvidio
njenu reakciju, pošto mi je bila stara prijateljica i osoba od
povjerenja. Slijedilo mi je toboţnje ruţenje, ma šta rekao.
"Izlazi iz vraţjeg auta." Nije otišla na suvozačevu stranu, stajala
je prekriţenih ruku, plavo-zelena torbica visila joj je sa zgloba,
gotovo do koljena. Obukla se tako da zaslijepi sve oko sebe; sve
je na njoj šljaštilo, a na lijevoj ruci vrištao je prsten - šestokutna
majka-smaragd, okruţena sa svojih šestero potomaka. "Nisi me
vidio četiri mjeseca i sad me tako dočekuješ?" Iziđoh iz auta, a
ona me uguši, zatrpa me svojim parfemom i poljupcima. "To je
već bolje", dodade ona. "A sad, krenimo."
Na prvi znak saobraćaja, ona spusti štitnik za sunce i baci pogled
na svoje lice u ogledalu. "Moraš mi pomoći oko Line." Riječi su
joj zvučale čudno, usta su joj se krivila dok je iscrtavala usne.
"Ona provodi noći spavajući na stolici u njegovoj sobi. Kao i
uvijek, tvoja sestra ne sluša glas razuma. Ţelim joj olakšati, ali mi
ne dopušta."
Nisam odgovorio, a i sumnjao sam da ona to od mene očekuje.
Oboje smo znali da otac nikom osim mojoj sestri ne bi dopustio
da se brine za njega i da se nasmrt boji provesti noć sam. Imao je
noćne more u kojima je umirao sam u bolničkoj sobi, bez ikog ko
bi se brinuo o njemu.
"Kad stignemo", reče ona, "poljubi sve i idi pravo u njegovu
sobu. Mislim da tamo neće biti puno ljudi, ali ne daj da te ostatak
porodice zadrţava. Ja ću ostati sa posjetiteljima, ne ti. Uvrijedit
će se ako ne pojuriš da ga vidiš."
"Ne moraš mi to govoriti, draga moja", rekoh ja. "On je moj otac,
ne tvoj."
Fatima je napustila zeleni grad u malom karavanu, s pratnjom
koja se sastojala od petorice najhrabrijih emirovih vojnika i
Jawada, jednog od njegovih konjušara. Bilo joj je jasno da je
Jawad potreban - neko se morao brinuti o konjima i kamilama -
ali se pitala kakva je korist od vojnika.
"Zar ne misliš da nam treba zaštita?", upita Jawad na početku
putovanja.
"Ne mislim", reče ona. "Mogu ja izići na kraj sa šačicom bandita,
a ako nas napadne kakva velika banda, petorica ljudi svakako
neće biti od koristi. Slavist-, njihovo prisustvo bi moglo biti
magnet za tu veliku grupu bandita." Osjećala je dodir onih
emirovih pedeset zlatnika koje je sakrila u njedra. "Da smo sami
ti i ja, privukli bismo puno manje paţnje. E pa, sad je gotovo. Sad
smo u boţijim rukama."
Ĉetvrtu večer, usred Sinajske pustinje, prije no što će sunce u
potpunosti zaci, grupa bi napadnuta, baš kao što je Fatima
predvidjela. Dvadeset beduina začas je pobilo gradske vojnike.
Kako su među stvarima našli malo toga vrijednog, otimači su
odlučili podijeliti plijen na ravne časti: desetorica će uzeti
Fatimu, a desetorica se okoristiti Jawadom.
Fatima se nasmija. "Jeste li vi muškarci ili dječaci?" Ona istupi,
ostavljajući iza sebe vidno nervoznog Jawada. "Imate priliku da-
vam ja pruţam uţitke, a vi odabraste ovog balavca?"
"Tišina, ţeno", reče vođa bande. "Moramo vas ravnomjerno
podijeliti. Ne smijemo riskirati svađu oko plijena. Budi sretna.
Ne bi ti mogla podnijeti više od desetorice."
Fatima se nasmija i okrenu se Jawadu. "Ovi pustinjski pacovi
nisu čuli za mene." Ona skide maramu sa glave; bujna crna kosa
skotrlja joj se oko lica. "Ova djeca goleti nisu pričala priče o
meni." Ona otkači nisku dukata koja joj je obavijala čelo. "Misle
da je dvadeset novorođenčadi previše za mene." Ona skinu
habaju, otkrivajući svoju figuru zavodnice, stade pred beduine u
svojoj haljini od plave svile i zlata. "Pogledajte", reče ona. "Ja sam
Fatima, koja zavodi muškarce, omađijava nebesa. Pogledajte
kako mjesec zaziva svoje oblake; vidite kako puzi da se skrije iza
svojih zastora; gledajte kako se skriva posramljen, jer se ne ţeli
pokazati kad ja otkrijem lice. Vi mislite da je vas dvadeset pijuna
previše za mene, Fatimu?" Ona dignu ruke prema mjesecu koji je
iščezavao. "Zapitajte se moţe li vas dvadeset zadovoljiti mene,
Fatimu, krotiteljicu Afreet-Jehanama." Netremice je buljila u njih.
"Drhtite."
"Afreet-Jehanama?" uzviknu vođa, "Ti si pokorila tog strašnog
dţina?"
"Afreet-Jehanam je moj ljubavnik. On nije ništa više od moje
igračke. On radi šta mu ja naloţim."
"Ja hoću nju. Neću dječaka. Moramo ponovo podijeliti plijen. Ne
moţe ovo ovako."
"Ne", reče voda. "Ne moţemo učiniti da svi dobiju ono što ţele.
To nije arapski. Sve je već odlučeno."
"I ja hoću nju", povika drugi razbojnik. "Ne moţeš ti nju zadrţati
za sebe, a nama dati ovo nahoče." Uslijedi svađa. Svi su htjeli
Fatimu, izuzev jednog čovjeka, Khaya-la, koji je uporno govorio:
"Ja jako ţelim dječaka", svakom ko ga je htio slušati. Ali ga niko
nije slušao. Devetorica kojima je pripao Jawad, a koji su htjeli
Fatimu, razbje-sniše se. Pravila ova, pravila ona, ali oni su bili
prevareni. Nisu imali pojma da je Fatima tako nadarena. Bili su
obmanuti i htjeli su pravedan dio. Dobra nisu bila ravnomjerno
podijeljena, što je i budala mogla vidjeti. Borbene linije se
iscrtaše, sablje se isukaše. Desetorica začas pobiše devetoricu.
"Ja mislim da je dječak draţestan", reče Khaval.
Dvadeset poţudnih očiju buljilo je u Fatimu.
"Dječaci, dječaci", reče ona toboţe smjerno. "Je li to baš bilo
potrebno?"
"Vrijeme je, Sitt Fatima", reče vođa. "Mi smo spremni."
"E pa, ja nisam. Moram odlučiti koji će prvi. Prvi ljubavnik je vrlo
vaţan. On će mi pomoi i il.i |>ilpi«mhn ono sto slijedi. Da li da
odaberem onoga s.i n.u\Wlm patinom? |a to volim, ali ponekad
je onaj sa najvo im n.i)lo4l)| ljubavnik, pa me to prisiljava da
napornije radim I o Im ImImIo biti /.a bava, ne rad. Koji od vas
ima najmann penis' Muškarac sa malim udom će zdušnije
nastojati da me /.kIovoI|i, ali opet, koliko god se upinjao, nije to
to. Izbor |» voj< l|ul>.ivnika se ne smije olako shvatati. Puno
toga moram i.i/ntoti ih"
Voda se puhao poput pauna. "Nema se št.i razmatra ti. Ja ću
prvi. Ja sam najbolji ljubavnik, a osi.ili sr mogu smjenjivati kad se
ja zadovoljim."
"Nisi ti najbolji ljubavnik", reče jedan bandit "I >.i icsi, ne bi tvoja
ţena izlazila iz kuće usred noći." Kile mi i<> posljednje riječi koje
je taj čovjek izgovorio. Vođa ponovo isuka sablju i otkinu mu
glavu.
"Nisi ga trebao ubiti", povika drugi. "Nije pt.i\o da ti ideš prvi.
Neka Sitt Fatima odluči. Ona je strm ni.ik, ne ti. Neka ona odredi
redoslijed. A pošto ja imam najveći penis, mislim da bih ja trebao
prvi."
"Nemaš ti najveći" ustvrdi treći, "već ja." On /ađignu svoj
pustinjski ogrtač. "Vidi ovo, Sitt Fatima. Ja imam najveći i kunem
ti se da nisam loš ljubavnik. Moraš odabrati mene."
"Nosi tu stvarčicu", reče voda. "Ja sam voda, ja ću prvi." "Vaţna
je debljina, ne duţina." "Ja ipak ţelim dječaka. Ja samo hoću
dječaka." "Tvoj ud nije veći od naprstka."
"Povuci riječ. Priznaj da mi je veći od tvog ili se pripremi da
umreš."
Borili su se do smrti. Voda je ostao na nogama - voda i onaj
dječakoljubac, koji se nije miješao u sukob. "Najveći muškarac od
svih vas čeka, vaše gospodstvo." Voda se napuhao poput goluba.
"Počnimo."
"Dobro", reče ona. "Skini se, da vidim svoju nagradu."
"Dođi", reče on, kad se razgolitio. "Vidi, ja stvarno imam najveći."
"Ne" reče Fatima. "Moj je veći." Ona izvuče noţ ispod haljine,
otkinu mu penis i prereza vrat.
"Spakiraj sve i natovari karavan" reče Fatima Jawadu. "Moramo
još puta preći prije nego što zanoćimo. Skupi konje ovih mrtvaca,
a ja ću pretraţiti njihove stvari. Napustit ćemo ovu golu divljinu
bogatiji nego što smo bili kad smo stigli u nju."
"A šta ćemo sa ovim?" Jawad pokaza na svog oboţavaoca.
"Sa tvojom dozvolom, htio bih pozvati dječaka u svoj šator", reče
Khaval.
"On nije ni zarobljenik ni rob", reče Fatima. "Pošto ima slobodnu
volju, moraš ga uvjeriti, namamiti ga u šator. Za sedam noći,
stiţemo u moj rodni grad, Aleksandriju. Imaš sedam noći da ga
zavedeš. Moţeš početi sutra."
I Fatima pogleda u nebo i nebeske zvijezde, te se zahvali mjesecu
na pomoći.
I Fatima, Jawad i Khayal povedoše svoje brojne konje, kamile i
mazge u noć.
"Ah, taj miris pijeska i soli", reče Fatima svojim pratiocima.
"Nikakav eliksir na ovoj blagoslovljenoj zemlji mu nije ravan."
Sutradan, dok su hodali, naša tri putnika stigoše do obala
Mediterana, koje su zapljuskivali jezici plavetnila. Te noći,
ulogorili su se na plaţi. Na Khavalovo veliko razočarenje, Jawad
je razmotao svoj šator nakon što je napojio, nahranio i istimario
tegleću marvu. Kad su večerali kruh, suho meso i datule, Fatima
sebi nasu pehar vina. "Hoćemo li otpočeti?"
"Otpočeti?" začudi se Khaval. "Misliš, sa mojim zavođenjem?
Treba li da to javno izvodim? Radije bih pričao
sa Jawadom nasamo." On sagnu glavu. "Ja sam, u velikoj mjeri,
diskretan čovjek." Podignu glavu i poglnl.i lavvada, koji je sjedio
do Fatime. "Ti bi, sigurno, volio diskretnog čovjeka."
Jawad slegnu ramenima. Fatima reče; "I »r.krecija je dosadna."
"Gospo moja" reče Khaval, "dogovor je bio da zavedeni dječaka
za sedam noći, a ne da zavođenje izvodim javno. To bi bilo
nepravično poniţavajuće."
"Ljubav je nepravično poniţavajuća."
Jawad klimnu glavom. "Ne znam ja puno o ljubavi, ali znam da
jest poniţavajuća."
"Ja se ne slaţem", reče Khaval. "Poslanik je - neka je mir boţiji na
njega - rekao: 'Ko se zaljubi, pa skrije svoju strast, taj je dobar
čovjek.' "
"Biti dosadnjaković je samo po sebi ruţno", reče naša junakinja.
"A biti dosadnjaković, pa još i laţov, znači biti odvratan, kao i
nečastan. Laţeš Poslanikovim riječima? Mogao si, vala, još i
skinuti maramu i obrijati bradu. Poslanik, neka je mir na njega, je
rekao, 'Ko se zaljubi, pa skrije svoju strast i bude čedan, umire
kao šehid.' Ako ţeliš biti šehid, to se lako da urediti, ali već je
prekasno da skriješ svoju strast."
"A čednost svakako nije ono što njega zanima", doda-de Jawad.
"Pustinjske noći su duge i prazne", reče Fatima. "Zabavi nas ili
nestani. Ako ţeliš imati ovog dječaka, moraš ga uvjeriti."
"Uvjeri me."
"Pokreni ga."
"Pokreni me."
"Stanite." Khaval ustade. Vatra je bacala treperave sjene na
njegov dugi bijeli ogrtač. Bio je čovjek širokih
ramena, imao orlovski nos i guste, teške obrve. "Učinit ću šta
traţite, ako moram, ali dozvolite mi još samo jednom da vas
pokušam uvjeriti da je u ljubavi najbolje biti diskretan. Mogu
vam ispričati priču o Baderu, sinu Fatehovom."
"Ne znam baš da ţelim da me uvjeri. A ti, dragi moj Jawade?"
"Pa, ja volim priče."
"Eto ga. Dečko voli priče. Ispričaj nam priču o tom Baderu."
Khaval reče: "Bio jednom jedan čovjek iz Kordobe, iz ugledne
porodice, po imenu Bader ben Fateh. Bio je vjernik, mudar,
dobar domaćin, lijepog ponašanja, slika i prilika dobrog odgoja.
Bio sam na putu u Jativi, kad sam čuo za njegova djela. On kao
da je izgubio svu svoju pristojnost kad se zaljubio u jednog
muzičara, po imenu Moktadda. Ja sam poznavao tog dječaka i
mogu vam reći da on nije zasluţio Baderovu ljubav; ma, nije
zasluţio ljubav ni Baderovog roba. Bader je potrošio čitavo
bogatstvo na tog nečasnog glupana, pruţio mu dobrodošlicu u
svoju kuću, a uskratio je drugim gostima. Pojio je tog seljaka
najskupljim vinima. Ĉuo sam i to da je naš prijatelj skinuo kjafiju
sa glave, razmotao gajtan sa čela, sasvim otkrio lice, zavrnuo
rukave.
Zbacio je okove pristojnosti. Postao je plijen poţude, te
proţdrljive zvijeri. Postao je predmet ogovaranja, zloglasna priča
u haremima, vijest u diwanima. Njegov ugled postao je predmet
poruge. Izgubio je poloţaj, čast, poštovanje.
Mladi muzičar nije htio da se sramota iznosi na vidjelo, a
Baderov gubitak društvenog poloţaja učinio ga je manje
poţeljnim partnerom. Predmet Baderove strasti je pobjegao od
njega i nije ga više nikad htio vidjeti.
Da je Bader cijenio diskreciju, da je svoju tujmi čuvao u srcu,
obuzdavao svoju poţudu, ne bi i/gubio ttve. Nosio bi halju
sreće, a ogrtač ugleda se ne bi i/.li/.ao. Mogao je zadrţati i čast i
ljubavnika, da je odabrao smolieniji način. Dozvolite mi da
primijenim čedan pristup."
"Ĉednost je dosadna", reče Fatima.
"Kao i ova priča", reče Jawad.
"Sušta istina. Poučne priče bi trebalo pričati s.uno djeci i
vjernicima."
"Ţao mi jadne djece koja moraju slušati takve priče." "Jesi li
zaveden, dragi moj Jawade?" "Pospan sam."
"Eh, ako ništa, noć prolazi. Molim se da ćemo sutra biti počašćeni
boljim zavođenjem. Laku noć svima."
Lice mog oca pričalo je drukčiju priču. Izgledao je smrknuto,
ispijeno i staro - jako staro. I mršavo. Vjenčana burma plesala mu
je oko prsta, kao halka za kačenje zastora za tuš. Sat vremena je
bio proveo pričajući Lini i meni kako se osjeća odlično. Bilo mu je
drago što sam doletio da provedem Kurban-bajram sa njim, ali
trebali bismo ga provesti kod kuće. Više nije bio bolestan.
Zvučao je bolje. Bolje se kretao. Bolje se smijao. Htio je kući.
Osvjetljenje u sobi izazivalo je nemir, pomalo i mučninu.
Antiseptički bijeli zidovi. Fluorescentna svjetla. Bila je sredina
jutra, ali zavjesa nezdravo ţućkaste boje širila je blijed, sivo-
zeleni sjaj. Lina je izlazila na balkon da puši, svaki put vodeći
računa da navuče zavjesu za sobom, kako je otac ne bi vidio i
poţelio cigaretu.
"Toliko mije bolje", saopći otac. "Osjećam se izvrsno."
Povukoh zavjesu da upustim malo prirodnog svjetla i otvorih
klizna vrata da izračim. Vrijeme je bilo savršeno, dva oblaka
kvarila su plahtu vedrog plavetnila, rano proljeće u februaru.
Stajao sam na trenutak, leđima okrenut sobi, uţivao u igri
njeţnog povjetarca na mom licu. Na trenutak sam se premišljao
da li da odem u čekaonicu i rasteretim Fatimu i Sahvu, kćerku
moje sestre, koje su zabavljale posjetitelje.
"Znam da misliš da ne znam šta pričam", nastavi otac, "ali
osjećam se bolje i ne ţelim više nijednu noć provesti na ovom
očajnom mjestu."
Kinezi kaţu da duga bolest moţe od čovjeka napraviti ljekara.
Moja majka je znala reći da duga bolest od čovjeka pravi
namćora. Ona je bila mudrija od Kineza. Okrenuo sam se i
pogledao u visoki noćni ormarić, uvjerio se da je njena uokvirena
slika, veličine slike za pasoš, i dalje bila tu, kraj njenog srebrnog
medaljona, za koji je otac tvrdio da mu donosi sreću.
"Moramo sačekati da vidimo šta Limenka ima za reći." Lina
njeţno pogleda oca. Kad je bila mlađa, moja sestra je ličila na
majku, no kako je sazrijevala, tako su na njenom licu prevladale
očeve crte, njeţnije. Ona se sklup-ča na naslonjaču, zabaci glavu
unazad imitirajući jednu skulpturu Henrvja Moorea. Potpetice
su joj upirale u najlonsku presvlaku.
"Pričaj sa njim, dušo", procvili otac. On zgrabi ogradu kreveta,
pridignu se na bok, da bi se okrenuo prema njoj. Zagreba malo
ispupčenje na svojim prsima, gdje su se nalazili pejsmejker i
defibrilator. Ja sam se okrenuo i gledao nebo.
Otac je mogao priuštiti najbolju medicinsku skrb na svijetu. Lina
ga je bila odvukla na Johns Hopkins, na kliniku u Clevelandu, u
Pariz, u London. Međutim, uvijek se vraćao jedva
kompetentnom Limenci. Limenka nije imao nikakvih iluzija u
pogledu vlastite kompetencije.
Moj otac je taj koji mu je dao nadimak, zato što je ovaj kao doktor
bio efikasan otprilike kao kakva limenka. Ali on je bio dio
porodice, brat amidţinice Na/ek. Inat ţene brata moga oca, a to
je ocu bilo vrednije od U .ihlikacija ili diploma prestiţnih
univerziteta. U zađniih nekoliko godina, nije htio putovati radi
liječenja i tia/io je samo porodičnog doktora.
Začuh svoj glas. "I doktor reče jadnom ocu: 'ledini način da
izliječiš sina je da uzmeš njegovo srce.'"
Njihovi glasovi pridruţiše se mome. "Jer se zli dţin u njemu
udomio."
Otac se nasmija. "Nemojte mi to raditi." On se uhvati za srce,
pretvarajući se da ga boli. "Moj zli dţin ne voli šalu."
"Još uvijek si tako čudan", reče moja sestra. "Šta ti bi da se sjetiš
toga? Koliko je prošlo otkad si to čuo? Trideset godina?"
"Više", reče otac. "Moj otac je umro prije trideset godina, a pred
smrt je već prestao pričati te svoje priče. Mora da je prošlo
trideset i pet, moţda trideset i sedam godina." On udahnu,
hroptavo. "Boţe, Osama, kako si bio mali tada."
Zapravo, djed mi je pričao te svoje priče sve do dana kad je
umro. Na kraju krajeva, on je bio pripovjedač, duhom i po
zanimanju. Otac ga je u više navrata pokušao spriječiti da mi
puni glavu izmišljenim pripovijestima, ali mu to nikad nije pošlo
za rukom.
"U šta ti buljiš?" upita me Lina. "Okreni se i gledaj u nas.
"Vidi", rekoh ja. "Vidi ovamo. Došao je mart."
Nebo je bilo poput savršeno izrezanog akvamarina. Kasna
bejrutska zima, poput zime u većini mediteranskih gradova,
moţe biti ili olujna i oštra, ili veličanstveno vedra, pa mirisati na
rublje sušeno na suncu.
"Još je februar, glupko" reče Lina. "To je samo zatišje. Oluje će se
vratiti."
"Veličanstveno zatišje."
Ona prođe iza mene. "U pravu si. Zaista je veličanstveno." Njene
me ruke obujmiše i ja osjetih njenu teţinu na svojim ramenima.
"Hoću da vidim" zacvili otac iz kreveta. "Pomozite mi ustati,
hoću da vidim." Otišli smo do kreveta, pomogli mu da se
pridigne, okrene i ustane. Naslonio se na Linu, koja je bila
najviša od nas troje. Ja sam za njim vukao stalak sa kojeg su
visile kesice infuzije, nalik na ispuhane balone, dok je on, vukući
noge, prelazio onih osam koraka do balkona. Polutke njegove
zadnjice su se treskale i činilo se kao da svakim korakom postaju
sve mlitavije. Na balkonu smo se poredali jedno do drugog, da
se divimo laţnom proljeću i suncu što kupa masu krovova koja
se širi.
Otac je drijemao na bolničkom krevetu. Napolju je Lina uvlačila
svaki dim cigarete kao da joj je zadnji. Pu-šila je tako brzo, da se
vrh cigarete pretvarao u minijaturni zaţareni ugarak. Naslonila
se na balkonsku ogradu, buljila u nebo. Ja sam buljio u zemlju.
Na trećem spratu bolnice, gdje su leţali lakši bolesnici, dvije ţene
su se došaptavale na balkonu poput razgugutanih golubova.
Preko ulice, u daljini, stajala je jedna kuća, koja je pokazivala
ozbiljne znake starenja. S mjesta na kojem sam stajao, prozorski
kapci su joj izgledali trulo.
"On umire" reče ona, suzdrţanim glasom.
Vrt kuće bio je zarastao u gust korov, visoke stabljike češljike,
nekoliko vršaka koji su cvali ţutim cvatom. "Svi mi umiremo",
rekoh ja. "Samo je pitanje kad ćemo umrijeti."
"Nemoj mi tih tvojih američkih klišea, molim te. Ne mogu se sad
petljati s tim." Ona zatrese glavom, crna joj kosa na trenutak
prekri lice. "On umire. Ĉuješ li ti mene?"
"Ĉujem." Upravo u tom trenutku, oj'J.r.i se sirena nekog auta,
jednim dugim, neprekinutim piskom. Sestra skoči da provjeri da
li su klizna vrata potpuno zatvorena, "zašto misliš da će ovaj put
biti drukčije?" upitah ja. "On odavno umire. Ali svaki put se
izvuče."
"Ne moţe se dovijeka provlačiti. Svaki put bude sve gore."
"To znam, ali zašto da se ovaj put ne provuće?"
Ona udahnu duboko, okrećući se prema meni. Vidio sam kako
joj se prsa nadimaju, pa se ispuhuju. Bila je puno viša od mene.
Visinom je bila na majku, samo još viša, krupnija. Boucher je
svog učenika Fragonarda učio da ţene slika kao da nemaju kosti.
Fragonard je mogao slikati Linu. Ona je bila antiteza ravnih crta
ili uglova. Draţesna, kao moja majka.
Ja sam, međutim, od majke naslijedio zube, a ne visinu. Oboje
smo imali dva kriva gornja prednja zuba. Ona svoje nikad nije
popravila, jer su isticali njenu ljepotu, bili nedostatak koji ju je
činio ljudskijom, pristupačnijom, više nalik Heleni nego Afroditi.
Nije popravila ni moje, misleći da će isto biti i sa mnom. Ali nije
bilo. Naţalost, za razliku od nje, ja sam imao priličan broj drugih
nedostataka.
"Limenka mu daje najviše tri mjeseca", reče Lina.
"Limenka je isto to rekao prije četiri godine."
"Da si bio uz njega, primijetio bi razliku. Neće se izvući, i on to
zna." Ona uzdahnu i baci cigaretu dolje, na ulicu. "Ne znam šta
da radim."
Ona stara kuća preko ulice nije mogla biti napuštena. Pred
vratima je stajala gomila plastičnih stolica. Jedna usamljena
električna ţica, duga i labava, krala je struju sa glavnog gradskog
voda. Jedan golub sletje na ţicu, koja se objesila i doimala se kao
da će svakog časa pući. Golub se ne zadrţa više od sekundu ili
dvije, prije nego što odleprša.
"Hoćemo li otpočeti?" upita Fatima, druge noći. Pijuckala je iz
pehara. Siti, punih stomaka, troje putnika sjedilo je oko male
vatre.
"Hoćemo", odgovori Khaval. "Da li bi moj voljeni ţelio pehar
vina, da zatupi oštrice ove večeri?"
Fatima zadignu obrve; očima upita )awada ţeli li. On klimnu
glavom. "Večeras samo jedan pehar" reče ona. "Dok se ne
navikneš na vino."
Onda Khaval podignu svoj pehar. "Da se moj voljeni navikne na
puno vina." On iskapi pehar, mljacnu, zasta-de zbog
dramatičnog efekta. Milozvučnim glasom, poče recitirati:
Jednom me je jedna grdila ţena samo zato što volim jako dječaka
štofrkti i vaţnim se gradi poput divljeg bika mladog. Al' čemu da
jedrim morem kad ljubit' se divno na kopnu moţe? Rasta ribu da
lovim, kad ima gazela koliko god hoćeš? Ja u ţivotu izabran
stazu kojom ti nisi htjela kročiti. Na miru me pusti, nemoj me
kriviti jer ja ću je do smrti slijediti. Zar ne znaš da u Svetoj knjizi
jasno stoje ove riječi: Od kćeri vaših sinovi vaši ima da budu
preči?
"Veličanstveno", uzviknu Fatima, min-,e\l|em> aplaudirajući.
"Ĉovjek uvijek moţe raćiui.iii n.i s|.i|iiog Abu Nawasa kad se
ţeli zabaviti. Ko bi ikad pomislio da jedan stanovnik pustinje zna
recitirati gradsko;', pjesnika? Ja sam zadivljena. Jesi li i ti, dragi
moj Jawade?"
"Kaţe li Sveta knjiga stvarno da bi čovjek trebao davati prednost
sinovima nad kćerima?"
"Da, kad se radi o nasljedstvu, dječače moj, ali pjesnik je sebi
dozvolio određenu slobodu. Još, još, majstore-recitatore naš. Daj
nam još."
Više ne ţelim jedriti morem ravnicama radije hodim i traţim
hranu što Bog je daje svim stvorenjima svojim.
"Divota", reče Fatima. "Kako je samo draţestan i prost bio taj
bagdadski pjesnik. Tako bih voljela da sam imala priliku piti
vino i natjecati se u dosjetki sa Abu Nawasom. Zar nije ovo bilo
divno, Jawade?"
"Nema sumnje" odgovori Jawad. "I ja sam zadivljen, kako i
spada. Moj udvarač je učen i njeţan, ali njegova poezija ne
izraţava ništa osim njegove sklonosti ka određenoj vrsti ljubavi.
To što on voli dječake, ne čini ga poţeljnijim u mojim očima. To
prosto znači da ima dobar ukus. Poezija mu je zabavna, ali ne
pokreće slušaoca. Ni večeras se ne osjećam zavedenim, ali
osjećam pospanost."
"Sušta istina. Sušta mudrost. Večeras bijasmo revnosno
zabavljeni, ali ne i zavedeni. Nadajmo se da će sutra biti boljeg
iskušenja. I laka noć svima."
Treće noći, Khaval nasu vina u Jawadov pehar. Stade pred svoju
publiku.
"Ja sam sud ispunjen kajanjem. Oprostite mi, prekli-njem vas.
Dopustite mi da otpočnem iznova."
"Nema se šta oprostiti", reče Jawad.
"Molim te", reče Fatima, "počasti nas svojim zavođenjem.
Sjedimo ovdje, k'o presahla zemlja što čeka obećanu oluju. Utaţi
nam ţeđ, preklinjemo te. Započni."
"Skrušen pred vama stojim", započe Khaval, "ja, nekoć gord, a
sad zbog ljubavi uniţen." Ramena mu se spustiše. "Sad moţda i
ne izgledam kao nešto naročito, ali izgled zna zavarati." Glas mu
se pojača. "Ove korice ne odgovaraju sadrţaju knjige."
"Ja sam, prije svega, ratnik. Borio sam se u boţijoj vojsci. Od
obala podno planine Liban, do brda Svete zemlje, stotine
nevjerničkih glava s moje su se sablje skotrljale. Morio sam
papiste na zapadu, Bizantince na sjeveru, Mongole na istoku.
Moje koplje nije znalo za milost u odbrani naših zemalja. Boje me
se na svim stranama svijeta. Evropljani mojim imenom straše
djecu. Hrabrost je moj pratilac; čast predamnom jaše, vjernost uz
moj bok. Moja sablja je hitra, koplje precizno. Ja sam uslišenje
molitve svakog halife."
"Dobro rečeno" uzviknu Fatima. "Vidi se utjecaj Al-Mutanabbija."
"Ko je to?" upita Jawad.
"Reći ću ti malo kasnije, dragi moj. Dozvolimo našem zavodniku
da nastavi. Sigurna sam da još nije završio."
"Stajao sam na brdu, gledajući kako se dušmanske lađe sidre duţ
naših obala. Dvaput bijahu obliveni; prvo ih kišom obliše
mliječni oblaci, da najave moj dolazak, a onda ih zasu kiša glava.
Jahao sam svog ata, ţustro, i vidio dušma-ne, koji kao da se
pribliţavaju na beznogim atima. Nisam im mogao razabrati
mačeve, jer su im odjeća i turbani, kao i mačevi, bili načinjeni od
čelika. Napadoh ih, premda je to značilo sigurnu smrt, kao da je
srce pakla tuklo svuda oko mene. Junaci i ratnici popadaše preda
mnom, dok ja ostah na nogama, sablje isukane i krvave.
Pobjedonosno sam stajao sa svojom braćom, lica nam bijahu
ozarena od zanosa, izmjenjivali smo radosne osmijehe. Tuđin
nije znao šta je prava crvena boja. Ja sam mu je pokazao,
blagoslovljen je rat, slava i ugled. Blagoslovljena je moja publika,
što mi učini čast, dozvolivši mi da se predstavim."
"I blagoslovljen si ti, što si to s nama podijelio" reče Fatima.
"Osjećam se počašćenim" reče Jawad, "i zahvalan sam što se
nalazim u tvom prisustvu. Ali kaţi mi, ko je taj Al-Mutanabbi?"
Fatima iskapi svoj pehar. Na trenutak glavu zadrţa zabačenom.
Onda ispruţi pehar i Jawad joj natoči. Fatima izusti:
Ja sam onaj čija slova su vidjeli slijepi i čije riječi čuli su gluhi.
Ona zastade, nasmiješi se Jawadu i popi još jedan gutljaj. "Al-
Mutanabbi je bio najveći pjesnik arapskog jezika, no, što je još
vaţnije, meni je omiljeni. Bio je blagoslovljen neobuzdanom
smionošću mašte, pun zapanjujućih metafora. Puno je propatio u
ţivotu, jer je bio rođen sa dvije velike mane: bio je siromah i
Arapin. Došao je na svijet u ranom desetom stoljeću, u Kuri,
juţno od Bagdada. Počeo je recitirati poeziju čudesne ljepote,
kakvu dotad niko nije bio čuo, a nije ni otad. Tvrdio je da
njegovu poeziju nadahnjuje sami Bog. Otud mu i ime: Al-
Mutanabbi, onaj koji tvrdi da je prorok."
"Oholost je to", reče Jawad.
"Tako je" dometnu Fatima. "Kao osamnaestogodi-šnjak, bio je
zatvoren i mučen zbog svoje hereze. Kad su ga nekoliko godina
kasnije oslobodili, opet je bio bez dinara, bespomoćan i bez krova
nad glavom - pjesnik u vječitom progonstvu. Nije imao ništa na
prodaju osim svojih riječi i bio ih je rad prodati. Ali ko bi ih bio
rad kupiti? Većinom gradova-drţava više nisu vladali Arapi, već
muslimani iz raznih krajeva, čiji maternji jezik nije bio arapski. Ti
prinčevi, kojima je on htio pjevati hvalospjeve, nisu u potpunosti
razumjeli njegove riječi. Tako se Al-Mutanabbi, pun ponosa i
nadmen, vezao za jedinog arapskog vladara u okolini, Sayf al-
Dawlaha, mladog princa od Aleppoa, koji je stjecao slavu svome
imenu štiteći sjeverne granice od zlog Bizantskog carstva.
"I tako se Al-Mutanabbi borio mladom princu uz bok i pjevao
mu hvalospjeve, obesmrtio ga u stihovima tako rječitim, da je
ostalo poznato kako ruţe pred njima venu od stida što nisu
ravne njihovoj ljepoti.
"Ali onda je Al-Mutanabbi otkrio da ima problem. Mladi je princ,
poput većine arapskih vladara u svim vremenima, umislio da je i
on pjesnik. Počeo je sastavljati djetinjaste pjesmice u kojima je
hvalio sebe, a poniţavao velikog pjesnika. A Al-Mutanabbi nije
mogao odgovoriti."
"Tako je to kad si sluga", reča Jawad.
"Stvar se nije poboljšala", nastavi Fatima. "Al-Mutanabbi je
napustio Aleppo i otišao u Kairo, vezao se za drugog vladara,
kralja po imenu Kafur. Kralj je pjesniku obećao dati jednu
pokrajinu na upravljanje, ako mu ovaj bude pjevao hvalospjeve.
Ali Kafur nije odrţao obećanje. Njegov vezir, jedan pametan
čovjek, koji je prepoznao pjesnikov genij, upozorio ga je da će
kralj, ako ne ispuni datu riječ, ţivjeti vječno kao predmet poruge,
da će mu se historija smijati. Poznato je da je kralj rekao: 'Zar da
dodijelim pokrajinu tom pjesniku što ţeđa za moći? Taj čovjek
što tvrdi da je poslanik poslije Muhameda, pa neće li tvrditi da je
kralj poslije Kafura?'
"I tako je Al-Mutanabbi napustio Kafurov dvor i rugao mu se,
obesmrtio ga u stihovima tako izraţajnim, da je ostalo poznato
da se zmije pred njima povlače od straha što nisu ravne
njihovom otrovu.
"Odlutao je u Shiraz, u Perziji. Zatim se vezao za Adu-da al-
Dawlaha, ali ni taj vladar nije bio u stanju udovoljiti pjesnikovim
potrebama. Tako se pjesnik pokušao vratiti u svoj Irak, ali putem
su ga iz busije ubili razbojnici. Bio je to čovjek koji je u svojim
najboljim godinama rekao:
Znaju me noć i pastuh, i pustinja,
i sablja, i koplje, i papir, i pero.
Alije, prije smrti, morao reći:
Ja sam tek strijela, u zrak ispaljena,
što zemlji pada, ne pogodivši metu.
Ubili su ga malo sjeverno od Bagdada, grada u koji svi pjesnici
idu umrijeti."
Tetka je izgledala kao da čeka da je klistiraju bari-jumom. Njena
krhka prilika nije se potpuno smirila na stolici, a pogled joj se
nije htio smiriti ni na čemu. Zbog starosti i lošeg zdravlja, njen
nemir se pokazivao u sporim, vrludavim kretnjama. Ona otvori
torbicu i koščati joj prsti izvadiše cigaretu.
"Šta je s tobom, Samia?" upita moj otac. "Znaš da se ovdje ne
smije pušiti. Kao da nikad nisi bila u bolnici."
"Samo se brinem za tebe." Govorila je polako, dahćući. Način
govora joj se drastično promijenio otkad je pretrpjela zadnji blagi
moţdani udar. "Bojim se da kriješ neke stvari od mene. Samo mi
kaţi, kaţi mi ono najgore." Ona nasilu gurnu cigaretu nazad u
kutiju, zdrobivši je pritom. "Srce mi je slabo, ali moţe podnijeti
svaku lošu vijest, ako se radi o mom jedinom preostalom bratu."
Lina je uporno pokušavala uhvatiti moj pogled. "Nemoj kriti
ništa od mene." Lina podiţe obrve, nakezi se urotnički. "Kao da
više nisam član ove porodice, samo zato što sam stara." Lina je
ustima bezglasno formirala iste riječi koje je tetka izgovarala:
"Niko mi ništa ne govori."
"Nema se šta reći", reče otac. "Dobro mi je."
Ustadoh da me tetka ne bi vidjela kako se kikoćem. "Trebao bih
izići u čekaonicu. Mislim da bolnica dopušta najviše dva
posjetitelja u isto vrijeme na ovom odjelu. Ĉudi me da zaštitar
dosad nije ništa rekao."
"Neka te." Moja sestra podiţe ruku, poput graničara što
zaustavlja imigranta koji pokušava preći granicu. "Tetka je došla
da posjeti tebe, koliko i oca. Sjedi i ispričaj joj sve što si radio
otkad te je zadnji put vidjela." Tetka je izgledala izgubljeno, ako
ne i opčinjeno. "Sigurna sam da bi voljela čuti nešto o tvom
ţivotu. Ispričaj joj kako je raditi kao programer u velikom gradu,
Los Angelesu."
Kad sam bio dječak, tetka je znala reći da će od njenih petero
braće i sestara ona umrijeti prva. To je saopćila svojoj djeci,
drugim članovima porodice, te raznim nepoznatim ljudima.
"Samo ti uradi šta sam ti rekla", govorila bi mi kad mi je bilo
sedam godina. "Ja ću prva umrijeti, pa će ti biti ţao što si me
sekirao." Bila je najstarija od njih petero, rođena 1920., a čak i kao
mlada ţena, nosila je slabost poput bockave, kričave marame na
ramenima. Prestala je govoriti da će biti prva prije trideset
godina, kad je amidţa Wajih umro.
"Koliko si tableta za smirenje popila?" upita Lina tetku.
"A jesi se ti to udebljala?" odgovori tetka Samia.
Tetkine oči umalo ne izletješe iz duplji. Ĉinilo se kao da joj je
hiljadu bora iznenada izvršilo desant na usne i koţu oko njih.
Larma u hodniku bila je ona kakvu diţe vojska u nadiranju,
policijski tim koji ulijeće da nekog spenga. Beg ude u sobu,
praćen stadom odijela. Ĉovjek bi pomislio da godine 2003., u
post-feudalnom Bejrutu, nije bilo potrebe za klanovskim
poglavicama i titular-nim plemstvom, ali u našem svijetu, t
railicijc -,e ne brišu tako lako. Beg više nije kupio poreze, danake
ih kirije, ali na usluge i lojalnost je i dalje polagao pravo, lako je
ova posljednja inkarnacija bega imala trideset godina, izgledala
je kao dječak od sedamnaest koji isprobava očevo najdraţe
odijelo. Sav od osmijeha, nastojao ie izgledati sluţbeno i vaţno.
Sve nas je kurtoazno pozdravio, mada nije skidao oči s mog oca,
dok je očevu paţnju zaokupio moj tetić Hafez, član begove svite.
Fatima, sva bijesna i prijeteća, poput zmije otrovnice, uđe za
njima u sobu. Svita mora da je nabrzinu prošla kraj sobe za
posjetitelje, inače bi ih ona zaustavila.
"Kako si, čika Ismaile?" reče beg.
Moj otac ne odgovori. Ali odgovori moja sestra, i to glasno:
"Kako ste svi ušli ovamo? Ne moţe ući toliko posjetitelja
odjednom. Postoje pravila."
Svi se umiriše. Sam zrak kao da se znojio. Nekoliko članova svite
pročisti grla.
"Sve je u redu, Lina" reče Hafez. Sa usana mu pobje-ţe nervozan
smijeh. "Neće nas zaštitar prijaviti. Tu smo zato što nam je stalo
do mog daidţe." Bio je nekoliko sedmica stariji od mene, ali je
imao lice dječaka.
"Ako vam je stalo, onda stojte napolju, u sobi za posjetitelje.
Zaštitar vas nije trebao pustiti. Neću to dozvoliti. Najviše dva
posjetitelja."
Svi su buljili u nju. Hafezove ruke su drhtale, dizao ih je i
spuštao niz bokove. Oči su mu bile kao u ulovljene ţivotinje, koja
svakog časa treba biti progutana. "Pretjeruješ, rodice. Nećemo
ostati predugo. Siguran sam da je daidţi drago što je beg došao."
On pogleda u mog oca, očekujući od njega podršku.
"Dva posjetitelja. Svi za mnom u čekaonicu." Lina, uz
Rabin Alameddine / HAKAVVATI 39
Fatiminu pomoć, usmjeri zbunjenu gomilu prema vratima.
Fatima čak gurnu jednog od ljudi kroz vrata.
"Hajde sa mnom" reče Lina tetki. "Pomozi mi da lijepo dočekam
goste. I ti, Hafeze. Osim ako ne ţeliš biti jedan od dvojice koji
mogu ostati. Samo dvojica. Svi ostali moraju van."
"Ali, nisam ja posjetitelj", reče Hafez slabašnim glasom. "Ja sam
familija."
Lina se okrenu meni. "Ti ostani." Priđe mi, sagnu se da uzme
torbicu i progovori, tiho, da ostali ne čuju: "Pripazi da se ne
uzbudi ili nasekira. A bude li beg opet traţio novaca, dođi po
mene."
Tetka je i dalje sjedila; nije joj bilo jasno šta se događa. Lina joj
pomognu ustati.
"A zašto ja moram ići?", upita tetka.
"Treba mi tvoja pamet" odgovori Lina.
Nakon što su se četvrte noći ulogorili, Khaval započe: "Ja sam
pjesnik. Sa tri godine sam već bio u stanju zapanjiti svakog ko bi
čuo kako rječito baratam našim uzvišenim jezikom. Znao sam
čitati i pisati. Naučio napamet velike pjesnike, one ne baš tako
velike, te one uţasne. Dobio sam više pjesničkih ratova u
sirijskim zemljama nego bilo ko prije mene. Znam panegirike,
znam ljubavne pjesme. Znam napamet čitav "Muallaqat" kaside.
Poznati su mi gazali i hamrije, bakantske pjesme."
"Večeras se pjesnik busa u prsa", reče Fatima. "Kako krasno!"
"Ja sam zadivljen, ali još ne i zaveden" reče Jawad.
"Ja sam ljubavnik. Dječaci od Bagdada do Tunisa sjećaju me se u
snovima. Ja sam onaj čijih se ljubavnih podviga s radošću sjeća
svaki dječak, ma koliko muškaraca
40 Rabih Alameddine / hakavvati
imao poslije mene. Ja sam onaj što je /a sohom ostavio trag
osvajanja, dug poput samog Nila."
"Hvalisanje i vatromet riječi." Fatima zapljeska. "Svaki bi se
pjesnik trebao hvalisati."
"Ja ne nalazim daje ovo što je rekao naročito zavodljivo", reče
Jawad. "Poštujem tu tehniku, ali me ona ne dira u dušu."
A pete noći, Khaval reče: "Moram vas zamoliti za oprost. Sve
vrijeme radim pogrešno. Preklinjem vas da zaboravite šta je
dosad bilo i dopustite mi novi početak."
"Samo ti nastavi", reče Jawad.
"Nema potrebe za isprikama", dometnu Fatima. "Moţda nas nisi
zaveo, ali si nas sigurno zabavio na ovom dugom putovanju i na
tome smo ti zahvalni. Nastavi."
I Khaval započe:
"Zato što tebe, Jawade, volim,
Mene napusti zdravlje i sreća svaka,
Ti si mjesec koji je preuzeo
Oblik dječaka."
"Oh, kako slasno" zaguguta Fatima. "Vraćamo se Abu Nawasu.
Pred nama je večer ljubavnih pjesama. Uţivat ćeš, Jawade."
"Na licu ti paperje, tako meko da dah ga U' vjetrić odnijeti moţe;
Njeţno k'o dunje cvat, na najmanji Dodir prsta uvenuti moţe.
Tvoje se lice s pet cjelova očistit' dade Dok moje se više i ne vidi
od brade."
"Ah", uzdahnu Fatima, "to mora da je nešto latinsko."
"Zadovoljan sam" reče Javvad, "ali ako moj udvarač mene smatra
lijepim, znači li to da moram i ja njega ta-
Kabih Alameddine / HAKAVVAT! 41
kvim smatrati? Ova vrsta poezije je zabavna, slasna, ali mi i dalje
ne dira dušu. Samo pojačava moju ţudnju za neizrecivim."
"Tvoje ime znači 'konj.' Moje znači 'konjanik.' Suđeno nam je da
jašemo skupa, zar ne uviđaš?"
"Uviđam to da se još uvijek ne ćutim zavedenim. Srce mi ne
treperi."
*****
"Kćerka ti je jaka ţena", reče beg. Dok je govorio, brci su mu se
trzali i nalikovali njegovim gustim obrvama. Stolicu je privukao
očevom krevetu. Otac ga nije htio gledati, pogledom je prikovao
Hafeza, koji je, ne mogavši obuzdati svoju nervozu i energiju,
tabanao tamo-amo i izgledao kao da je raspet između svoja dva
nadglednika. Otac je s neodobravanjem pratio svaki njegov
pokret. Kako su begovi naslijeđivali jedan drugog, očev otac je
radio za njih i bio tretiran kao jedan od njihovih brojnih sluga.
Mislim da moj otac to nikad nije oprostio svome i mislim da će
mu trebati dosta vremena da oprosti Hafezu što je svjesno
odabrao da postane čankoliz. "Šta ti radiš ovdje?", upita ga otac.
"Zašto nisi došao kad si čuo da sam primljen u bolnicu?"
"Nije on kriv, čika Ismaile" reče beg, izvještačenim glasom. "Htio
sam te posjetiti i htio sam da on dođe sa mnom. Bio sam malo
zauzet, znaš i sam kako je. Nemoj kriviti sestrića. A sad mi,
molim te, kaţi kako zdravlje. Je li ti bolje?"
"Znači, nisi mogao doći bez gospodara", reče otac Hafezu.
"Zvao sam Linu svaki dan", reče Hafez tiho, glave oborene kao
da se obraća podu. Kravata mu se premotala, srameţljivo.
42 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Ama, kako ti je zdravlje?", upita hej',.
Lina promoli glavu u sobu. "Treba te majka, I lafeze", reče ona
otresito, dobacivši begu pogled pun neodobravanja. Otac njoj
dobaci molećiv pogled, "i Kimah se vraćamo" reče ona njemu, a
Hafezu reče: "I »olazi odmah."
Znao sam da bih trebao ostati s ocem, ali nisam to mogao
podnijeti. Izišao sam za njima.
Tetka Samia bila je uzrujana i s mukom je hvatala dah. Njene
respiratorne tegobe prikrivale su njenu stvarnu brigu. "Da nije
moj brat uvrijedio bega?"
"Ah, veliki beg, otac otaca" rekoh ja.
Hafez uze mater za ruku i mrko me pogleda. "Tako si se
amerikanizirao" reče on. "Kako to da si sve vrijeme tih, ali kad
progovoriš, samo nerviraš ljude?"
"Poljubi me u guzicu, Hafeze" prosikta Lina. "Ti si zadnji koji bi
trebao govoriti o nerviranju, govno jedno glupo."
"Zašto uvijek pribjegavamo teškim riječima?", upita tetka Samia,
nikog posebno.
"Za sve je kriv moj otac. Kakvu je taj jezičinu imao! Govno,
govno - samo je o govnima pričao."
Hafiz ju je ignorirao. "Mislio sam, zapravo, reći, on uvijek sve
kritizira. Pazi, Osama, ti znaš da si mi drag. Znaš to. Ali uvijek
nekom nešto zamjeraš. Ponašaš se kao da misliš da si bolji od
svih nas."
Ja udahnuh duboko i potrudih se da zvučim odmjereno i
pokajnički. "Ubuduće ću paziti šta mi izlazi iz usta."
Lina me zgrabi za mišku i povuče ustranu. "Kreni." Prošli smo
pored zaštitara, pa niz hodnik. "Pričaj" reče ona.
"Ma sve je u redu. Samo me nervira ono 'Postao si Amerikanac'
To mi svi kaţu kad mi, zapravo, hoće reći: 'Nisi normalan.' Što
mi fino ne kaţu da me mrze?"
Rabili Alameddine / HAKAWATI 43
Moja sestra prasnu u smijeh. "Zlato moje, ne mrze oni tebe."
Povede me nazad u sobu, kao kvočka kojoj instinkt govori da je
predugo ostavila svoje piliće same. "Mene oni mrze. Ti nisi toliko
vaţan." Ona se zakikota. "Ţiviš u Americi dvadeset i pet godina,
pa šta si trebao postati? Orangutan? Samo hoće reći da si
drukčiji."
"Bio sam drukčiji i prije nego što sam otišao. I ti si."
"Naravno. Mene zovu ludačom. Moju majku su zvali kučkom. Ti
si samo Amerikanac."
A šeste noći, Khaval reče: "Draţesni moj. Tek jedan dan dijeli nas
od odredišta. Bojim se da imam malo vremena i krivo mi je što
sam ga toliko protratio. Ĉini se da (e nisam u stanju opčiniti, i da
nisam vješt u zavođenju. I dozvoli mi da te pokušam ubijediti
tako što ću ti ispričati priču o pjesniku i Aslamu."
"Ja volim priče."
"Ovo je poznata priča, koju sam pročitao u Ibn Hazmo-vom
traktatu o ljubavi, "Prsten golubice" U arapskim zemljama
Andaluzije, bio jednom jedan čovjek od pera, Ah-mad ben
Kulaib al-Nahawi, veliki pjesnik, poznat po svojim stihovima, a
naročito po pjesmama o Aslamu, dječaku čije ime znači 'predati
se.' Učenici iz cijele Kordobe išli su Al-Na-havvijevoj kući, da bi
učili od njega. Dječak je bio jedan od učenika. Bio je lijep,
profinjen, načitan, ozbiljan i nadaren. Učitelj se zaljubi u učenika
i, uskoro, strpljenje napusti tog negdašnjeg stoika. On mu poče
recitirati ljubavne pjesme. I 'liče su kruţile. Na skupovima u
crvenom gradu ponavljali u njegove dovitljive stihove 0
predavanju Aslamu.
Kad je Aslam čuo te glasine, prestao je dolaziti kod svog
mentora, ispisao se sa svih mogućih predavanja. Ograničio je
svoje kretanje na kuću i prostor ispred vra-
44 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ta. Učitelj je prestao podučavati i nije radio ništa, osim što je
hodao ulicom ispred Aslnmove kure, u nadi da će iz potaje, na
trenutak ugledati svog voljenog. Svaki dan se od njegovih
koraka dizala prašina, a slegla bi se tek navečer. Aslam je prestao
sjediti ispred vrata po danu. Nakon večernje molitve, kad se
tama pomiješa sa sutonskim svjetlom i nadvlada ga, Aslam bi se
usudio stati medu dovratke da udahne svjeţeg zraka.
Kad više nije mogao posmatrati ljepotu, pjesnik pri-bjegnu
lukavštini. Jedne večeri on odjenu seljačke halje, pokri glavu po
seljački, u jednu ruku uze neke piliće, a u drugu košaru jaja.
Priđe je Aslamu, poljubi mu ruku, pa reče: 'Došao sam ti,
gospodaru, isporučiti ovu hranu.'
'A ko bi ti imao biti?', upita Aslam.
'Ja sam tvoj sluga, gospodaru. Radim za tebe na farmi.'
Aslam ga pozva da uđe, zamoli ga da ostane na čaju, naredi
svojim robovima da odnesu jaja i piliće u kuhinju. Upita pjesnika
da li je farma u dobrom stanju. Pjesnik odgovori da je sve dobro.
Ali kad Aslam poče pitati za teţake i njihove porodice, pjesnik
nije mogao odgovoriti.
I Aslam zaviri pod krinku i vidje svog dušmanina. 'O, brate', reče
on. 'Nemaš li stida? Nemaš li samilosti? Ne mogu više pohađati
nastavu. Toliko dugo nisam izišao iz kuće. Nije li dosta što ne
mogu po danu sjediti na vlastitom pragu? Lišio si me svega što
mi pruţa zadovoljstvo. Pretvorio si me u uznika u zatvoru svoje
opsjednutosti. Tako mi Boga, nikad neću napustiti skrovište svog
doma; ni danju ni noću neću sjediti pred vlastitim vratima.'
Pjesnik posjeti svoje prijatelje i prizna im sve što se dogodilo.
Prijatelji ga upitaše: 'Jesi li ostao bez pilića i jaja?' Očaj obuze
pjesnika, ostavi ga bolesnog i prikovanog za krevet. Jedan njegov
prijatelj, Muhammad ben al-Ha-
Rabin Alameddine / HAKAVVATi 45
ssan, dođe mu u posjetu i vidje ga mrtvački blijedog i slabog.
'Zašto te ne pregleda ljekar?'
'Moj lijek nije nikakva tajna, a liječnici me ne mogu izliječiti.'
'A šta te moţe izliječiti?'
'Jedan pogled na Aslama.'
Saţaljenje se zakorijeni u Muhammadovom srcu. On posjeti
Aslama, koji ga dočeka kao širokogrud domaćin. Nakon što bi
posluţen čaj, pjesnikov prijatelj reče: 'Molio bih uslugu od tebe.
Radi se o Ahmadu ben Kulaib al-Nahawiju.'
'Taj me je čovjek doveo na zao glas, učinio me je predmetom
masnih šala. Ukaljao je moje ime, ugled i poštovanje koje sam
uţivao.'
'Shvatam, ali dozvoli da Svemogući presudi zadnji. Sve što ti je
učinio ti bi mu oprostio, samo da vidiš u kakvom je stanju.
Ĉovjek umire. Tvoja posjeta bila bi čin milosrđa.'
'Tako mi Boga, ne mogu to učiniti. Ne traţi to od mene.'
'Moram. Ne boj se za svoj ugled. Samo posjećuješ bolesnika.'
Aslam ga je molio i molio da prestane, ali prijatelj je navaljivao,
podsjećajući ga na čast, dok Aslam nije pristao. 'Hajdemo onda)
reče prijatelj.
'Ne. Ne mogu danas. Sutra.'
Muhammad ga natjera da se zakune i ostavi ga, da bi se vratio
pjesniku i rekao mu za sutrašnju posjetu. Sjaj se vrati u
pjesnikove oči.
Idućeg dana, Muhammad stiţe Aslamovoj kući. 'Obećanje', reče
on, dok je pozdravljao domaćina. I oni se zapili iše pjesnikovoj
kući. Ali kad su došli do vrata, Aslam /.tstade, zacrveni se i
zamuca: 'Ne mogu. Ne mogu pomaknuti nogu. Došao sam do
kuće, ali ne mogu ući.' I I >< ibjeţe, hitro poput trkaćeg konja.
46 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Prijatelj potrča za njim, zgrabi ga za ogrtač. Aslam nastavi trčati,
te komad tkanine ostade u Muliammadovoj ruci.
Jedan od pjesnikovih sluga vidio je gosta kako se pribliţava kuči
i obavijestio svog gospodara, tako da je pjesnik bio duboko
razočaran kad je Muhammad ušao u kuću sam. Zgrabio je onaj
komad tkanine. Vrijeđao je Muhammada, kleo svijet, psovao
sudbinu, urlao od bijesa, plakao od tuge. Njegov prijatelj pode
ustati i otići, ali ga pjesnik dograbi za zglob.
'Idi do njega', reče pjesnik. 'Ovo mu kaţi:
Predaj se, o draţesni, Bolesnom se smiluj. Srce mi tvoju posjetu
ţeli Više no milost samoga Boga.
'Ne izlazi iz Vjere', prekori ga Muhammad. 'Kakvo je to
bogohuljenje?' On ostavi pjesnika ljutitog, ali jedva da je došao
do ulice, kad se začu naricanje. Pjesnik, Ahmad ben Kulaib al-
Nahawi, umro je, steţući koščatim prstima onaj otrgnuti komad
vunene tkanine.
A ovo je istina: godinama nakon toga, jednog uţasnog kišnog
dana, kad su samo duhovi i dţini mogli hodati bez zaštite, čuvar
groblja prepozna Aslama, koji je dotad i sam postao veliki
pjesnik, kako mokar do koţe sjedi na grobu Ahmada ben Kulaib
al-Nahawija, klanja se njegovim sjeni-ma, posjećuje mrtve. Kiša
mu se slivala niz lice poput suza."
I Fatimino lice bilo je mokro. "To je tuţna priča" reče ona.
"Ţao mi je pjesnika", reče Jawad. "Srce me boli. Dirnut sam."
Jawad tuţno pogleda svoje saputnike. "Ali nisam zaveden."
Rabin Alameddine / HAKAM/ATI 47
Beg je čavrljao i ćeretao, a otac je odgovarao pojedinačnim
slogovima ili mumlanjem. Spasile su ga moja sestrična i jedan
medicinski tehničar, ušavši u sobu. Pouzdano znam da je Sahva
prezirala bega i sve one tradicije koje je on predstavljao, ali ga je
tako pogledala, da je ovaj mogao pomisliti da mu se divi. Onako,
u poodmakloj trudnoći, sa oreolom valovite crne kose oko
ozarenog lica buduće majke, ona saopći da ocu treba izvaditi krv.
Tehničar klimnu glavom. Primijetio sam da nije imao uţase
nikakvih šprica, igala ili epruveta. Otac sklopi oči, ne mogavši ili
ne htjevši prikriti olakšanje.
Ja otpratih bega do lifta, i kad prođosmo pored čekaonice, svi
njegovi uvlakači izjuriše van. Kad se vrata lifta otvoriše, on ne
ude. Najzad odluči obratiti mi se. "Otac ti je dobar čovjek." Htio
je zvučati zrelo, ali bilo mu je teško, jer je izgledao poput
marionete. "Trebao bi biti ponosan na njega."
Ja ga pogledah. Jedan od njegovih ljudi nije dao da se zatvore
vrata lifta. Bilo je još najmanje šest drugih ljudi koji koji su čekali
lift, ali niko se nije bunio.
"Trebao bi biti ponosan i na djeda", reče on. Primijetih da su sve
oči uprte u mene. Vrata lifta stalno su se pokušavala zatvoriti.
"Uvijek si mi bio drag. Trebao bi doći u goste." On uđe u lift i
nestade iza vrata koja su se zatvarala. Ja ostadoh buljeći tamo
gdje je on stajao.
"Zašto tvoj otac mora biti tako nepristojan?" reče Hale/.
Pridrţavao je svoju majku, sluţio joj kao štap za po-štapanje. "Šta
bi mu falilo da bude fin prema begu? Beg ga voli, uvijek govori
sjajne stvari o njemu. Toliko toga dugujemo begu, on ga ne bi
smio tako tretirati."
48 Rabih Alameddine / hakavvati
Hafez mi je po godinama bio najbliţi rođak, pa su članovi
porodice pretpostavljali da ćemo imati puno toga zajedničkog,
da ćemo odrasti kao blizanci. Zapravo smo ispali potpuno
različiti. Trebali smo biti najbolji prijatelji, ali smo se jedva
nekako slagali. On je pripadao tom svijetu, ja nisam.
Mati ga opomenu: "Nemoj tako o svom daidţi."
"Isti je djed" reče on. "Tvrdoglav."
Hafez nije imao pojma o čemu priča. Mog djeda krasila je
potpuno drukčija tvrdoglavost nego oca, zbog čega su jedva
govorili jedan s drugim. Obojica su htjeli da onaj drugi posmatra
svijet kroz iste naočale kao i on, ali ni jedan ni drugi nisu bili
voljni te naočari dijeliti. Dok sam se okretao, čuo sam Hafeza
kako govori: "A zašto mene dai-dţa ne poštuje? Kao da su
njegova djeca nešto postigla."
U bolesničkoj sobi, čuo sam istu poredbu. Oca kao da je udarila
kap. Moja sestra ga je pokušavala smiriti. "Isti je svoj djed",
mrmljao je otac. "Ponizni glupan i dupeli-zac. Baš kao i djed mu.
Kurvin sin."
Ah, moj djed, rodonačelnik ovog belaja koji zovemo porodicom.
A sedme noći, pred dverima Aleksandrije, Khaval kleknu pred
svog oboţavanog, poraţen. "Više nemam šta ponuditi, osim sebe
- ništa. Ako ţeliš da te napustim, krenut ću prije zore, ali ako me
primiš za ruku, dat ću ti isti zavjet koji je Ruta dala Naomi: kamo
ti ideš, tamo idem i ja, i gdje ti ostaneš, tu ostajem i ja. Tvoj je
narod moj narod, a tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću
i ja, i tu ću biti pokopan."
fawad primi Khavala za ruku.
Rabih Alameddine / HAKAVVATi 49
2
"Pazi ovamo", reče djed, pokazujući na jedinu neobo-jenu tačku
na karti, raširenoj po drvenom stolu. Ja sam sjedio kraj njega, ali
nisam mogao pribliţiti glavu dovoljno da vidim. Stajao sam na
stolici, stavio jedno koljeno na klimavi sto, osjećao se kao da
lebdim iznad svijeta boja. Vidio sam Liban. Prepoznao svoju
zemlju, obojenu u izblijedjelu purpurnu, ali njegov prst je bio
sjevernije, iznad Tripolija1. U oker-ţutoj Turskoj. Tačno mjesto
obezbojeno, izblijedjelo. "Tu sam rođen." Nije ni gledao kartu,
kao da su mu prsti mogli pipanjem naći mjesto rođenja. "Urfa se
zove mjesto. Sad ga zovu Sanhurfa. To znači 'veličanstvena Urfa.'
Odvratna Urfa bi bolje pristajalo."
Psovao je s lakoćom, glatko, a to je jedan od razloga što moja
majka nije ţeljela da provodim previše vremena sa njim. Ali
tetka Samia je uvijek inzistirala na tome. On je bio član porodice.
Ja njegov potomak. Ona je bila tvrdoglava. Tog dana, dovezla je
svoja tri sina i mene iz Bej-ruta, izbacila nas kod njega ujutro i
otišla obaviti svoje redovne mjesečne posjete u selu. Moji tetići su
se radije igrali sa begovim bratićima. Po običaju, Hafez, Amvar i
Munir otišli su do begovog konaka čim im se mati odve-zla.
Meni djed nije dao da ga napuštam.
"U moje vrijeme, karte su imale manje boja" govorio je. Iz ušiju i
obrva stršila mu je gruba sijeda kosa, gusta kao ona na glavi. Nije
bio dobro raspoloţen.
Nisam uvijek razumio ono što je govorio, ali njega to nije
sprečavalo da priča. On ustade. Ja sam i dalje bio iznad karte,
lebdio na njenom nebu. Gestikulirao je neobuzdano; od njegovog
tabananja, podne daske škripale
1 Drugi po veličini grad u Libanu, ne glavni grad Libije
(op.prev.).
50 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
su raštimanom Morzeovom azbukom. "Kaţu, kultura u Sanliurfi
je mješavina turske i arapske kulture. Ponekad moţda spomenu i
Kurde. Ali nikad, ma pogledao sve brošure i pričao sa svakim
turističkim agentom, nikad oni ne spominju Armence. Kao da
nas tamo nikad nije ni bilo."
"Ko su oni, a ko smo mi?" upitah ja.
On zastade i zabulji se kroz zamrljani prozor u daljinu, dok su
borove šišarke pucketale u gusanoj peći.
Ah, Urfa, grad proroka. Jetro, Job, Ilija i Mojsije proveli su tu
jedan dio svojih ţivota, ali uvijek će to ostati Abrahamov grad,
njegovo rodno mjesto. Međutim, historija Urfe je daleko sloţenija
od pukih mitova i priča. To je Osrhoe, to je Edessa2. U Bibliji je,
Kuranu, Tori.
U vremena velikog kralja Nimroda, ţivio je mladić po imenu
Abraham, sin Azara, graditelja idola. Od drveta je Azar
izrađivao divne bogove, koje su ljudi voljeli i klanjali im se. Slao
je svog sina na pijacu sa idolima, ali Abraham nikad ne bi prodao
niti jednog. Vikao je: "Ko će kupiti moje idole? Jeftini su i
bezvrijedni. Hoćeš ti kupiti kojeg? Neće ti škoditi." Kad bi kakav
prolaznik zastao da pogleda ljepotu njihove izrade, Abraham bi
ošamario idola. "Pričaj", rekao bi mu. "Kaţi ovom poštenom
čovjeku da te kupi. Učini nešto." Od pazara ne bi bilo ništa.
Naravno, njegov otac se ljutio. Gubio je novac i imao nevjernika
za sina. Reče Abrahamu ili da vjeruje u bogove, ili da ide iz kuće.
Abraham ode.
Dok se sve stanovništvo u svojim domovima pripremalo da se
navečer klanja svojim voljenim bogovima, Abraham uđe u hram.
Pruţi hranu bogovima. "Jedite. Zar niste gladni? Što ne pričate sa
mnom?" Ponovo ih pošamara, jednog po jednog. Pljus! pa se
pomaknu, pa
2 Osrhoe - drevno kraljevstvo osnovano 136. godine p.n.e., čiji je
glavni grad bila Edessa, što je staro ime današnje Urfe (op.prev.).
Rabih Alameddine / HAKAWATI 51
pljus! Ali onda uze sjekiru i iscijepa bogove na komadiće, od
kojih su neki bili sitni poput čačkalica. Iscijepao ih je sve, osim
onog najvećeg, kojem u ruke stavi sjekiru.
Kad ljudi dođoše klanjati se bogovima, nađoše ih na velikoj hrpi,
raširenoj oko glavnog idola. Zaplakaše nad sudbinom svojom i
svojih bogova. "Ko bi ovo počinio?", zavikaše uglas, zajecaše u
horu.
"Neko sigurno jest", uzviknu Abraham. "Onaj veliki stoji tu sa
sjekirom-zločinkom u ruci. Moţda je bio jalan ostalima, pa ih
iscijepao. Da ga upitamo?"
"Ti znaš da oni ne mogu govoriti", reče svećenik.
"Pa zašto ih onda oboţavate?"
"Hereza" povikaše ljudi i odvedoše ga pred kralja.
Moj djed bio je plod jedne indiskretne afere. Otac mu se zvao
Simon Tvvining - kao ona marka čaja - bio je engleski ljekar-
alkoholičar i misionar koji je pomagao armenskim kršćanima u
juţnoj Turskoj. Njegova majka, kučine, bila je jedna od ljekarevih
armenskih sluškinja.
Djedovo ime, Ismail, bilo je predodređeno. Kako bi drukčije
čovjek nazvao sina svoje sluškinje da ţivi u Urfi? Prezime mu
nije bilo Twining. Ljekareva ţena to nije dopustila. Preţivao se
Guiragossian, po majci. Svoje puno ime, propast naše porodice,
dobio je u Libanu, kao po-tpuno sazrio hakawati.
Pitaš šta je to hakawati? Eh, slušaj.
Hakawati je neko ko priča priče, mitove i poučne priče (hikaje).
Pripovjedač, zabavljač. Neka vrsta trubadura, neko ko zarađuje
za ţivot opčinjavajući publiku nitima priče. Poput riječi "hikaja"
(priča, poučna priča, vijest), riječ "hakawati" je izvedena iz
libanske riječi "haki", što znači "razgovor" ili "konverzacija" To
upućuje na činjenicu da je u libanskom sami čin govorenja,
pripovijedanje.
Veliki hakavvati se obogati, a onaj loši spava gladan ili bez glave.
U stara vremena, svako selo imalo je svog ha-
52 Rabih Alameddine / hakavvati
kawatija, ali oni veliki su napuštali svoje domove da bi zaradili
bogatsvo. U gradovima, kalane su bile hakavvati-jevo carstvo.
Hakawati moţe ispričati priču odjednom ili je ispredati po
nekoliko mjeseci, prekidajući je svaku noć na najuzbudljivijem
mjestu.
Priča se da je jednom, u osamnaestom stoljeću, u jednoj kafani u
Aleppu, velikan, Ahmad al-Saidawi, pričao priču o kralju
Bavbarsu tri stotine sedamdeset i dvije večeri, što bi mogao biti
rekord, a ne mora. Također se priča da je Al-Saidawi skratio
priču, jer ga je osmanski upravitelj preklinjao da je završi. Taj
gradski despot provodio je noći opčinjen pričom, pa su ga
pozvali u Istanbul, pošto je postao aljkav u drţavnim poslovima
i čak zanemarivao skupljanje poreza. Upravitelj je htio znati kako
se priča završava.
Beg je prvi put sreo mog djeda, zapuštenog, izgladnjelog
trinaestogodišnjeg hakawatija, u nekom prljavom baru u
bejrutskoj četvrti Zeitouneh, prije Prvog svjetskog rata. Djed je
jedva sastavljao kraj s krajem, zabavljajući goste u pauzama
između raznih nepristojnih ili pseudo-muzičkih komada. Bega
su preko svake mjere opčinjavale njegove dovitljive priče. Kad je
pitao djeda ko je i šta je, mladi Ismail ispričao mu je tri različite
nevjerovatne priče jednu za drugom. Beg ga je na licu mjesta
unajmio kao svoju ludu i od tog trenutka ga je zvao "al-kharrat"
laţovčić, ili "hal-kharrat", onaj laţovčić. Jednog dana, beg se
osjeti širokogrudim i odluči tom dječaku bez korijena dati malo
dostojanstva. Pošto djed nije imao isprava, niti zakonitog oca,
beg je potezao veze, potplaćivao i ponudio svom dječaku novi
rodni list, krstio ga novim imenom, Ismail al-Kharrat.
Mali hakavvati došao je na svijet u rano predvečerje, 16. januara
1900. Simon Twining pričao je priču o Abra-
Rabih Alameddine / HAKAWATi 53
hamu i Nimrodu očaranoj publici, koja se sastojala od njegove
ţene, dvije kćeri, dvije armenske sluškinje i četvero armenskih
siročića, o kojima se on brinuo.
"Abraham je prkosno stajao pred svojim kraljem." Jezik engleski,
ton uzlazan, glas mekan. "Kralj Nimrod bio je sve nervozniji, jer
mu je to bio prvi susret sa slobodnom dušom. 'Ti nisi moj bog)
reče Abraham Nimrodu."
Lucine osjeti prvi ţalac bola; preplavi je talas mučnine. Disala je
duboko, ne pridajući bolu značaja i smatrajući ga prolaznim, jer
do poroda je bilo još mjesec dana. Ona se učvrsti na stolici i bi joj
drago što stolica ima četiri noge. Ljekar je vjerovao da su stolice
sa tri noge Soto-nino djelo. Nestabilne su i izruguju se Trojstvu.
"Mladić kao da je rastao dok je prkosio Nimrodu, kralju-lovcu.
'Ko je taj veliki Bog o kojem pričaš?) reče preplašeni kralj." Ljekar
uze metlu sa dugom drškom, naslonjenu u ćošku iza njega,
podignu je iznad glave. Drška umalo obori kutijicu koju je
postavio ispod pregiba stro-pne grede, kako bi u nju upadao
izmet para lastavica koje su se tu gnijezdile.
Lucine drugi nalet bola pogodi tri prsta ispod, četiri desno od
pupka. Jedva je disala, ali nije puštala glasa od sebe.
"Abraham je bio odlučan. 'On je taj koji daje ţivot i smrt)
odgovori on, gledajući netremice. Kralj reče: Ali i ja dajem ţivot i
smrt. Mogu pomilovati osuđenika na smrt i smaknuti nevino
dijete.' Sva djeca zasoptaše. Lucine je bila zajapurena i vrtjelo joj
se. Abraham reče: 'Ne radi Bog tako. A moţeš li ti ovo? Svakog
jutra Bog čini da sunce iziđe na istoku. Moţeš li ti učiniti da iziđe
na zapadu?' Nimrod se razljuti, naredi svojim slugama da zapale
veliku vatru i da Abrahama bace u nju. Sluge dođoše da ga
odnesu, ali on im reče da moţe i sam hodati."
54 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Upravo u tom trenutku, dok je Abraham ulazio u raz-buktalu
vatru, Lucinein vrisak začu se u cijeloj dolini. Voda se razli ispod
njene četveronoge stolice, po oribanim kamenima, skupljajući se
u urezima, koji su funkcionirali kao minijaturni rimski
akvadukti.
Hakavvatijev osjećaj za vrijeme mora uvijek biti savršen.
Ah, rođenja, rođenja. Ispričaj mi kako je neko rođen, pa ću ti ja
ispričati njegovu budućnost.
Neki je vidovnjak nekad prije rekao kralju Nimrodu da će ga s
prijestolja zbaciti jedan što će se uskoro roditi. Kralj je naredio da
mu odsijeku glavu, kao nosiocu loših vijesti. Sazvao je svoje
vezire u prijestolnoj dvorani i naredio smrt sve novorođenčadi.
Sta da se radi? Adna, trudna sa Abrahamom, napustila je svoj
dom u Urfi, a da nije imala vremena ni da se spakira, oprezno
prošla kroz grad, te se uputila prema jednoj pećini, na nekom od
okolnih brda. Tu je rodila. Abraham je stigao na svijet otvorenih
očiju, ljubopitljiv i oprezan. Dijete nije plakalo. Adna nije imala
mlijeka. Dijete ju je uzelo za ruku, stavilo njena dva prsta u usta i
sisalo. Iz jednog prsta teklo je mlijeko, iz drugog med.
A sad ţeliš znati kako je hakawati začet, pa slušaj.
Proljeće prije njegovog rođenja u Urfi. Sunce je zalazilo,
zahladilo je i posljednje ptice smještale su se na najvišim
granama. Dr. Twining išao je kući, kad je vidio svoju sluškinju,
Lucine, kako stoji na nestabilnom panju, nastojeći prekriti vanjski
zahod suhim palminim granama, što se moralo raditi svakog
ljeta: pravi svod bi zadrţavao neugodne mirise, pa je krov
pokrivan granama osušenim na suncu, pomiješanim sa
lavandom i jasminom. Laţni plafon štitio je od kiše i sunca,
davao biljni miomiris i omogućavao Bogu da, ako neće, ne gleda
pravo u članove porodice dok vrše nuţdu.
Rabin Alameddine / HAKAVVATI 55
U to doba dana, boje su tamnile, što je dr. Twiningu omogućilo
da svoju sluškinju, okrenutu mu leđima, vidi kao kakvo
pustinjsko priviđenje - kratkotrajno, svjetlucavo, boţanstveno.
Mogao si vidjeti ćurke, piliće, zečeve, guske, tri psa i dvije
kornjače kako se kreću oko Lucine popete na panj. Ona je bila
njihova svakodnevna hraniteljica i oni su je čekali. Ljekar je bio
sretan što je u prilici pruţiti nesebičnu pomoć svim nevoljnicima,
potrebitima i krotkima. Jedna usamljena lastavica proletje nisko
ispred njega. Jasno je vidio račvasti rep. Pogled je zalijepio za
Lucine, vidio da nije priviđenje; ona se micala naprijed-nazad na
nestabilnom panju. "Lucine" viknu on. Pilići se raziđoše na
njegov povik. Lucine se osvrnu, očiju punih iznenađenja, kao da
se pitaju šta je svemu tome razlog. Ona izgubi ravnoteţu. Otvori
usta da zatraţi pomoć, zanjiha se jednom prema naprijed, pa se
ukru-ti, ukočena kao stub, i pade. Ćurke i guske razbjeţaše se na
sve strane.
Kad je došao do nje, ona još uvijek nije bila ispustila ni glasa.
Naslonila se na sivi zid vanjskog zahoda, drţeći se za goli
gleţanj, pošto je neznatno zadigla suknju da bi ga pogledala.
Doktor se sagnu da ga pregleda. "Jesi li dobro?", upita. "Da
vidim." Ona skloni ruku, pa njegova ruka preuze gleţanj, njeţno
pritišćući. Ona se strese. "Ovo boli?" prošapta on. Ona klimnu
glavom. Njegovi prsti pritisnuše ispod gleţnja, njeţno joj
pomilovaše taban. Ona je i dalje šutjela. "Mislim da si ga
uganula." Njegov palac i kaţiprst sklopili su se u njeţnu stegu,
masirali joj list. "Boli li ovo?" Ona odmahnu glavom. Njen? oči
bile su mu novina. Drţao joj je gleţanj desnom rukom. Lijeva je
masirala više, gotovo kod koljena. "Boli li ovo? A ovo? Ovo?"
Sudbina, kaţem ti.
56 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Uzeo ju je baš tad, neudobno, kod vanjskog zahoda, a jedva
osjetan smrad djelovao je kao afrodizijak.
"Zašto bi Abraham htio ubiti Išmaela?" upitah ja majku dok se
ona skidala i pripremala za spavanje. Već odjeven u pidţamu,
leţao sam u krevetu i čekao je, nastojeći smjestiti svoje malo tijelo
u veliku udubinu na madracu koju je izdubio moj otac.
"Bog mu je rekao da ţrtvuje svog sina, ali mu je onda dozvolio
da ga zamijeni ovcom." Ona obuče svoju plavu pamučnu
spavaćicu i, manevrom koji sam ja uvijek smatrao vrhunskim
akrobatskim dostignućem, skinu grudnjak ispod spavaćice.
"Je li to bila muška ovca?"
"Pretpostavljam." Na kraju mi se nasmiješila, zakiko-tala i
odmahnula glavom. "Tako nešto bi se upitao samo moj mali
Osama."
Sjela je za toaletni stolić da skine šminku, koja je i dalje izgledala
prekrasno. Cijela porodica je bila kod tetke Šamije u stanu, na
proslavi Kurban-bajrama, Abrahamo-ve ţrtve, jedinog praznika
koji Druţi proslavljaju. Volio sam Kurban-bajram. Za taj praznik,
djeca su od odraslih dobijala novac. Samo sam trebao prići bilo
kojem rođaku i nasmiješiti se i dobio bih novčića koji zveckaju u
dţepu.
"Zašto bi mu Bog to rekao?"
Ona izli tonik za skidanje šminke na lopticu od vate i paţljivo
obrisa lice, prelazeći rukom odozgo prema dolje. "Bio je to test",
reče ona, gledajući u ogledalo. "Ne bi mu Bog dao da ubije svog
sina."
"A je li on poloţio test?"
"Naravno, dušo. Zato je danas praznik, pa moţemo toliko jesti i
udebljati se. Dva cijela janjeta, a ništa nije ostalo. Mislim da je to
rekord."
Pridigoh se na laktove da je lakše gledam. Obično bi
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 57
mi, kad se vrtim u krevetu, rekla da budem miran, tako da brţe
zaspim, ali ne i večeras, vjerovatno zbog praznika.
"A šta da ga Bog nije zaustavio? Da li bi ubio sina?"
"Je li to ono što te muči?" Kad je napokon završila, došla je do
svoje strane kreveta. Izgledala je potpuno drukčije bez šminke,
više je bila nalik na djevojčicu. "To je samo priča, Osama. To nije
stvarno." Ona polako ude u krevet. "Priče su samo za zabavu.
One nikad ništa ne znače."
"Djed kaţe da se to desilo na nekoj planini, i da je Bog zaustavio
Abrahamovu ruku, baš kad je ovaj htio zaklati Išmaela. Bio je na
planini koja je blizu neba, a bio je i vedar dan, pa je Bog sve
vidio."
"Tvoj djed kaţe mnoge stvari koje nisu istinite. Ti znaš kako su
nevjerovatne njegove priče. Znaš da on nikad nije išao u školu ili
tako nešto. Nije on kriv. Ali ti ne moraš vjerovati u ono u šta on
vjeruje. Ako misliš da je nešto što on kaţe previše blesavo da bi
bilo istinito, onda jest previše blesavo." Ona se protegnu, kliknu
prekidač za svjetlo na zidu. "Ne daj da te muče njegove priče. Ne
daj da te muče bilo kakve priče." Ona se okrenu i zagrli me. Bili
smo sjedinjeni, kao dva navodnika. "A sada spavaj."
"Ne sviđa mi se priča o Abrahamu" rekoh ja mraku. "Nije dobra."
Nakon kratke pauze, ona će: "Ni meni se ne sviđa."
Razmišljao sam o priči. "Da ti Bog kaţe, da li bi me ubila?"
Osjetih kako se stresla.
"Sad si budalast" reče ona. "Naravno da ne bih. Prestani
razmišljati i spavaj."
"Ali šta ako ti Bog kaţe?"
"Neće mi reći."
"A ako kaţe tati da me ubije. Da li bi on to uradio?"
58 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Ne bi. Nemoj biti dosadan."
Nisam mogao prestati razmišljati. "A da Bog kaţe nekom da
ubije nekog drugog - da li bi to bilo u redu? Ne bi mogli strpati
ubicu u zatvor ako mu je Bog rekao da to uradi. Šta ako bi Bog
rekao nekom da ubije puno ljudi? Recimo, Turaka ili Francuza?
Bog kaţe nekom da pobije sve Francuze i ovaj ode, pa upuca
svakog Francuza kojeg vidi. Pam! Pam! Pam! Je li to u redu?
Okrive li ga? Šta ako - "
Ona me ušutka. Zatvori mi usta lijevom rukom. Mogao sam
namirisati verbenino ulje, njen hidratantni losi-on za koţu. "Bog
ne priča s ljudima", prošapta mi u uho. "Bog nikom ne govori da
uradi bilo šta. Bog ništa ne radi."
"Ali ljudi vjeruju da Bog priča s njima."
"Glupani, samo glupani."
Začuo sam zujanje. Uspravio sam se i objavio sobi prisustvo
komarca.
"Uvraga", reče majka. "Mislila sam da je soba poprskana." Ona
ustade, htjede pozvoniti sluţavki da dođe, ali onda otvori noćni
ormarić i izvadi jedan Katol. Ne upalivši svjetlo, ona ugura
zeleni spiralni insekticid u sta-lak i zapali ga šibicom. Pri
iznenadnoj svjetlosti plamena, izgledala je kao filmska zvijezda,
tamna joj je kosa padala oko lica.
"Ti ne vjeruješ u Boga, zar ne, majko?" upitah ja.
Ona me pogleda kao da sam kakav neznanac, pa onda puhnu u
šibicu, uranjajući licem u tamu. "Ne" reče, "ja ne vjerujem da ima
Boga." Začuh mukao zvuk šibice koja pada u korpu za otpatke.
"Ali neću da pričaš o tome sa drugim ljudima. O tome se ne
priča. Jesi me razumio?"
"Ali kako znaš da nema Boga?"
"Da ga ima, dosad bi zgromio tvog oca. A sad ti govorim zadnji
put, spavaj, ili idi u svoju sobu."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 59
Smrad sredstva protiv komaraca pomiješan sa mirisom verbene
širio se sobom.
Te noći, u udobno namještenoj primaćoj sobi, dok su svi spavali,
doktor je sve priznao svojoj ţeni. Leđima okrenut tihoj vatri,
klečao je pred njom, plakao. Ona je ostavila svoje pletivo i slušala
njegova detaljna objašnjenja. Bio je slab, bio je samo čovjek. Nije
znao šta ga je spopalo. Nije bila Lucineina krivica. On je bio kriv.
Kad bi se samo mogao kastrirati, ţivot bi mu bio toliko
jednostavniji, bio bi bolji čovjek, muţ kakvog ona zasluţuje. Ona
je šutjela. Neće se više nikad ponoviti, obećavao je on. Bila je to
slučajnost. Nebitna. On će joj još jednom dokazati da zavrjeđuje
njeno povjerenje. Ona je njegovo sidro. Njegova vjera. Hoće li
mu oprostiti?
"Šta joj je sa gleţnjem?", upita ga ţena.
Zbunjen, doktor nije znao šta da kaţe.
"je li joj sve u redu sa gleţnjem?", upita ona.
"Ozbiljno ga je uganula" odgovori on. "Vratit će se u normalu za
nekih mjesec dana, ali ga ne smije opterećivati u naredna tri ili
četiri dana."
Njegova ţena se vrati pletenju. Gledajući u pletivo, reče: "Bit će
to teško. Nije tu curu lako natjerati da se ne kreće. Tako je
vrijedna i odana. Ne znam baš da će moći mirovati tri dana."
Njen muţ se vrati do stolice. Izvadi lulu i duhanke-su. Započe
svoj svakovečernji ritual. "Morat ćemo je natjerati." On zapali
lulu, povuče par dimova, sačeka da se komadići duhana zaţare
prije nego što ugasi šibicu. "Za njeno dobro."
"U pravu si. Morat ću joj naći neke zadatke koji ne zahtijevaju da
se kreće."
On otvori knjigu i oznaka za stranicu mu pade u krilo. "Samo se
pobrini da joj je noga podignuta."
60 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Da. Uganuti gleţanj drţati uvijek iznad srca, da ne otekne
previše." Ona zastade, nasmiješi mu se; zatim joj prsti, poput
paukova, nastaviše raditi.
Peć na drva, od livenog ţeljeza, dominirala je djedovim dnevnim
boravkom. Cijev dimnjaka, dovoljno velika da se kroz nju
skotrlja nogometna lopta, pruţala se preko cijele sobe, do
plafona na drugoj strani. Svakog proljeća iznosio je peć, ali ju je u
kasnu jesen ponovo unosio i stavljao na isto mjesto, na kraju
sobe, nasuprot rupi u plafonu. U peć je tokom cijele hladne
sezone trpao iscijepanu hrastovinu, borovinu i šišarke. Dnevni
boravak stalno je bio poput rerne sporogoreće peći. A svaki put
kad bi hiroviti vjetar promijenio smjer, agresivan dim kuljao bi
nazad u sobu, prţio mi pluća. Ako bih se poţalio, djed bi me
prekorio što ne volim miris goruće borovine, što sam razmaţeni
gradski dječak naviknut na lavandu i gardenije, rukom ubrane u
gradskim vrtovima.
Zimi je peć postajala centar njegovog svemira. Kuhao je na njoj,
pravio čaj, paragvajski yerba mate čaj, kafu. Primakao joj je
krevet. Dnevni boravak napuštao je samo da bi otišao u zahod, u
straţnjem dijelu kuće.
Idućeg dana, Lucinein gleţanj bio je natekao, a noga plava do
koljena, doktorova ţena donijela joj je ruţičasti oleander i stavila
ga u okrnjenu čašu kraj kreveta. Donji kraj kreveta izdigla je na
cigle. Ĉistila je Lucineinu noćnu posudu. Lucine je mumljala
nerazgovijetne isprike, previše postiđena da se izravno obrati
gazdarici.
Sedmicu dana kasnije, doktor je stajao sa ţenom među
dovracima sobe za sluţavke, gledajući kako Zovik, druga
sluškinja, pomaţe Lucine da povrati u hrdavu metalnu kantu.
"Pobrini se da se gleţanj ne pomjera", naloţi doktor Zovik.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 61
"Ovo je boţija volja" šapnu mu ţena.
Lucinine je otečenog gleţnja provela ostatak ţivota, svih trinaest
mjeseci.
"Odsviraj mi nešto", reče djed. Skljoka se na svoj mali kauč, s
cigaretom među prstima pretvorenom u potpuno zaboravljen
patrljak.
"Ali ti ne voliš ono što ja sviram" rekoh ja.
Djed ispusti nestrpljiv uzdah. Cigareta mu opeče prst. On je baci
na kauč. Buljio je u ruku, zapanjen. Zgnječi cigaretu dlanom.
Opušak odskoči sa jastučeta, pade na pod, već ugašen. "Pfflt.
Nikad ja nisam rekao da ne volim ono što ti sviraš." Prođe
objema rukama kroz kovrdţavu sijedu kosu, ali ona ostade
jogunasta kao i uvijek, jogunasta poput njega. "Ti si moja krv."
Brada mu je bila tršava, ali čista. I odjeća mu je bila jogunasta.
"Rekao si da sviram kao kakav magarac."
"E pa, onda dođi ovamo, pa odsviraj nešto drukčije i nemoj
svirati kao magarac." On potapša jastuče do sebe, izvadi
duhankesu i poče motati. Ja se nisam ni pomjerio. Pogleda
prikovanog za cigaretu, on reče: "Nema ništa gore od
neodlučnog izvođača. A one priče: "Ma ne mogu ja to" i "Nisam
ja spreman" to je sranje nad sranjima. Ako te neko zamoli da
sviraš, sviraj. Uţivaj u svojih pet minuta i ne kukaj."
Donesoh njegov oud i sjedoh kraj njega. "Ne sviđa mi se ovaj tvoj
oud. Ima pogrešne ţice."
On zakoluta očima. "Pfflt. Koga je briga za gluposti? Sviraj."
Ja započeh sa običnom skalom, da malo razgibam prste, baš kako
me je Istez Camil učio. Djed potonu dublje u kauč, kragna i
ramena njegovog crnog sakoa stršali su mu iznad ušiju, gotovo
do tjemena. Polako sam prešao na jedan maqam, ali on nije
zvučao kako treba. Oud nije valjao. Pokušavao sam
kompenzirati nedostatke instrumenta, ali djed iznenada ustade.
62 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Ode do peći, skinu poklopac i ubaci cigaretu. "Sviraš kao kakav
magarac. Šta te to uči onaj idiot od muzičara? Ko još sluša ta
iračka sranja?"
"Ljudi vole ovo što sviram. Svi kaţu da sviram kao anđeo, kao
slatki anđeo."
"Sviraš kao anđeo-magarac." On iskrivi lice. Uhvati se za obraze,
prodrma ih, kao da govore. "Bling, bling, bling. I ja znam svirati.
Pazi. Tum. Tum. Tum." Izvadio je svoje vještačke zube, drţao ih
ispred usta. "Znam svirati muziku koju niko ne ţeli slušati. Znaš
li ti? Znaš li ti?"
Okrenuh mu leđa. "Ne slušam te. Ne znaš šta je dobra muzika i
oud ti je uţasan."
"Zašto ne sviraš nešto zanimljivo?" Znao sam da je vratio zube u
usta, nisam morao ni pogledati. "Sviraj neku pjesmu, umjesto tog
magarećeg sranja. Pjesme su bolje. Ispričaj mi priču. Otpjevaj mi
priču."
"Neću. Hajde ti."
On uze oud i uzdahnu. Odmahnu glavom i reče: "U
Turkmenistanu, Uzbekistanu i sjeveroistočnom Iranu, riječ
'bakhshi' znači 'svirač na oudu', 'pjevač' i 'pripovjedač'. Ja sam
bakhshi, ti si bakhshi. Riječ potječe iz kineskog jezika, a donijeli
su je smrdljivi Mongoli." On trţnu dva tona, pa nastavi: "S druge
strane, muzičari-pripovjedači iz Khorasana u Iranu, misle da
'bakhshi' potiče od 'ba-khshande', što znači 'darivatelj', zbog
muzičkog dara kojim ih je Bog darivao. Uvijek sam cijenio kad
neko svirača ouda zamišlja kao pripovjedača, kao darivatelja."
Svirao je uţasno, imao loš glas, stalno pjevao van intonacije. On
odsvira pjesmu o dječaku koji je imao više sreće nego pameti.
Naljeto, kad je Lucine bila u petom mjesecu trudnoće, svi su već
znali da nosi dječaka. Znaci su bili očiti: već je bila dobila
dvanaest kila (dječaci su veći); trbuh joj je bio potpuno okrugao
(curice su naopake, maternica se
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 63
nikad ne ispuni savršeno); stalno je imala bolove, pošto je čitav
prvi trimestar provela leţeći (dječaci uvijek zadaju previše
muka); teško se oporavljala, gleţanj joj je i dalje bio natečen
(dječaci su samoţivi, iscrpe svu energiju koja majci treba za
ozdravljenje); bila je sva ozarena (dječaci usrećuju svoje majke).
Jednog vrućeg dana, šepava Lucine prskala je vodu iz bunara po
tlu, kako se prašina ne bi dizala. Jedna od kornjača uvuče se u
svoj oklop kad osjeti kapljice. Lucine se htjela pobrinuti da tlo
ispod nje ne ostane sasvim suho. Nezgrapno se gegala. Bosim
stopalom, ona odgurnu kornjaču i gleţanj joj popusti. Ona
zamalo posrnu.
Uhvati se za gleţanj koji nije htio zacijeliti i pomoli se Djevici.
Odvuče se do dudovog drveta i sjede u njegov hlad. Istegnu
noge, ispruţi prste. Da isproba koliko je gleţanj jak, ona gurnu
jedan kamen veličine dinje i pomjeri ga, neznatno. Zabi noţne
prste pod njega i ponovo pogura. Bol je ovaj put bila prodorna i
ona se onesvijesti.
"Gleţanj" reče supruga.
"Nisam baš siguran", reče doktor. Masirao je Lucinein gleţanj,
primijetio crvenu tačkicu na gornjoj strani njenog desnog
stopala. Pokazao ju je ţeni. "Jesu li cure u kući?" upita on. Nije
mu dugo trebalo da pronađe bijelog škorpiona. Pod kamenom,
spljoštenog i tankog poput lista papira. Ubod je bio posljednji čin
prkosa. "Ovo je loš znak."
Kad sam rekao djedu da sam gladan, on mi dade komad suhog
kruha posoljenog morskom solju. "Vaša jutarnja okrepa, mali
moj gospodine. To sam ja svakog jutra jeo kad sam bio vaših
godina. Ovo su sva siročad nestrpljivo očekivala između
doručka i ručka. Samo probajte, svidjet će vam se." Nisam ga htio
pogledati. Neprestano je hodao uokolo, kao igračka na navijanje,
koja nikako
64 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
da stane. "Evo kako ti pokušavam prenijeti kulturu, krvi moja,
rode moj. Nećeš ovo, hoćeš ono. Kad sam ja bio tvojih godina, jeo
sam šta mi se dadne."
Ja se okrenuh. Pobrinuo sam se da mu uvijek budem okrenut
leđima, ma kako se on kretao.
"Nećeš moj kruh? Ima djece koja bi ubila nekog za komad kruha.
Toliko toga imaš, a ipak nisi zadovoljan. Kad sam ja bio tvojih
godina, nisam imao nikakvih igračaka. Sam sam sebe zabavljao.
Nisu mi trebale igračke kao tebi. Pravio sam sebi praćke. Penjao
se na jedino visoko drvo u dvorištu, jedan crni dud, i gađao
plodovima muslimanske dječake. Nisam koristio kamenje kao
municiju, jer bih se tako uvalio u nevolje, a svakako je bilo
zabavnije pogoditi dječaka dudovim plodom nego kamenom.
Od toga su ostajale raskošne, purpurne mrlje. Svaki put kad
pogodim nekog dječaka, dizao bih ruke u zrak poput šampiona i
zamalo izgubio ravnoteţu, ali nijednom nisam pao. Ti su nas
dječaci nazivali svakakvim imenima. Zvali su nas 'nevjernici' i
'narod bez historije! Nije mene bilo briga za tim, pazi šta ti
kaţem, ali doktorove kćeri su uvijek plakale. Barbara i Jane. Tako
su se zvale. Vidiš, ja i dalje pamtim, nakon svih ovih godina. Još
im se sjećam imena. Ništa nisam zaboravio. Ustvari, je 1' ono
bješe Barbara i Joan? Ili jedno, ili drugo. Eh, koga briga?"
"Mene nije."
"Slušaj", reče on. "Slušaj. Naša kuća bila je odmah do gradskih
zidina. Mislim, malo izvan njih - ostatak prastarog rimskog zida
bio je straţnji zid naše kuće. Protezao se dalje od bočnog zida
kuće i oivičavao pola naše bašče. Noću bih se popeo na njega i
urlao bezvučno, derao se na svijet: evo me. Evo me, poput
Abrahama. Sa zida sam mogao vidjeti Abrahamov bazen.
Bljeskao se na mjesečini. Iz njega su vječno brbotali balončići. Bio
je pun svetih riba, čuvanih i redovno hranjenih."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 65
"Ko ih je hranio?"
"Muslimani, naravno. Kad je Nimrod naredio da Abrahama bace
u vatru, Bog se umiješao i pokazao svoju slavu i moć kralju-
lovcu. Slugani otvoriše vrata pećnice, ne očekujući da zateknu
bilo šta osim ugljenisanih ostataka, kad tamo prorok, u svem
svom sjaju; mladi Abraham je pjevao, dokono sjedio na postelji
od ruţinih latica, crvenih poput svjeţe krvi. Hiljade i hiljade
grimiznih ruţinih latica. Prestravljeni, dvorjani utekoše, kao da
su vidjeli dţina ili anđela. Abraham, neogreban i nedirnut, iziđe
iz pećnice, nakrevelji se prolazeći pored Nimroda i ode kući.
Kralj, taj veliki ratnik, preplašen i bijesan, sazva svoju vojsku.
Sagradi najveći katapult koji je svijet ikad vidio. Ali ne, reče,
jedan ne moţe biti dovoljan. On sagradi još jedan, potpuno isti.
U kašike oba katapulta njegovi ljudi natrpaše hrpe i hrpe gorućih
drva. On na vatru doli još ulja, dodade borovih šišarki radi
zvučnog efekta. Onda naredi da se njegov bijes sruči na njegovog
duš-manina. Ali Bog pretvori katapulte u minarete. Pretvori
vatru u vodu i tako nastade Abrahamov bazen. Pretvori snopove
drva u šarane i riba udahnu ţivot bazenu. Hiljadama godina, taj
slatkovodni bazen hrani narod Urfe. Muslimanski derviši čuvaju
bazen i oduţuju se Bogu brinući se za njegove svete ribe. Igrao
sam se tamo kad sam bio tvojih godina. Plivao sam sa svetim
boţijim ribama."
Sunčevo svjetlo se napokon probi kroz prozore. Zrak je bio
sladak i mirisan. "Jesu li te ribe bile kao i sve druge?" upitah.
"Ne, naravno." On prezrivo odmahnu rukom, blijedi, koščati
zglobovi virili su mu iz otrcanih bijelih manţe-ta. "Bile su to
naročite ribe. Presijavale su se noću poput dragulja, u bojama
kakve nisi vidio. Da ti ih samo mogu pokazati. A derviši su
izgledali tako poboţno, u svojim
66 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
tradicionalnim nošnjama, bijelim haljama i crvenim kapama."
"To su oni što plešu? Vidio sam ih. Divni su i veličanstveni."
"Oni se vrte ukrug. Tako se mole. I jesu divni."
"Ţelim Boga koji će me zavrtjeti." Skočih sa kauča. Izvukoh
košulju iz hlača i raskopčah je, da skuti padnu poput ogrtača.
"Ovako. Mogu to i ja, za Boga." Ispruţio sam ruke. Vrtio se, vrtio,
vrtio. "Vidi", rekoh. "Vidi."
Nizozemski slikar Adriaen der Werff, sasvim formiran, pomalo
sentimentalan i ponavljanju sklon niţi majstor, naslikao je
biblijski prizor, u kojem Sara nudi svoju egipatsku robinju
Hagaru Abrahamu. Naravno, Hagara ni najmanje ne liči na
Egipćanku. Kosa kestenjasta - čak gotovo plava - a ima i
najsvjetliju put od sve tri figure na slici, nordijske crte lica,
premlada je i prelijepa. Nalazi se na dnu slike; prikazan je samo
njen torzo, go od pojasa naviše. Jedan odjevni predmet
(kombine?), te njena desna podlaktica, pokrivaju joj desnu dojku.
Desna ruka na lijevoj dojci sluţi da istakne veličanstvenu
bradavicu. Kleči kraj kreveta, gleda svoj goli trbuh, mirna,
krotka, isključena iz razgovora koji vode Sara i Abraham.
Sara, uvela starica, stoji iza Hagare, priča sa muţem. Potpuno je
odjevena, u zagasitosmede, sijeda joj kosa djelomice pokrivena
velom. Abraham je go na krevetu, teget-plava plahta pokriva sve
od pupka naniţe. Ima gustu smeđu bradu, ali su mu mišićava
prsa potpuno neo-brasla, trbušni mišići izraţeni. Ruku je poloţio
na Haga-rino golo, puteno rame ispod njega. Izgleda zadovoljan
ponudom, gotovo samodopadan.
"Vidiš" kaţe Sara, "da me je Gospod učinio nerotki-njom. Uzmi
moju egipatsku robinju. Moţe biti da kroz nju ostvarim
porodicu."
Rabih Alameddine / HAKAWATI 67
Abraham posluša Sarine riječi i uze njenu egipatsku robinju.
Nakon nekoliko mjeseci, nebesa nabubriše od sjaja, a dolina se
poče bojiti i beharati.
Sa Abrahamovog lice nestalo je zimsko blijedilo; kosa mu je i
dalje bila crna, uvijek ista, urastala mu duboko u čelo. Sarine oči
bile su otekle, pune suza, lice svo u prištićima. Buljila je u
Abrahama, nadajući se da će je ovaj primijetiti. Ona ga je bila
nagovorila da spava sa njenom Egipćankom. Bog je govorio kroz
nju. Hagara će joj donijeti muškog nasljednika, a Sara će porasti,
ako ne u njegovim očima, onda sigurno u svojim vlastitim.
Nikad nije ni pomislila da bi se Abraham mogao zaljubiti u
robinju, tretirati je kao suprugu. Gajio je takvu naklonost prema
Hagari. A ona je rasla. I dalje se lijepo ponašala, ali izraz na
njenom licu više nije bio robovski. Bio je draţesniji,
samouvjereniji, izraz nekog ko pripada nekamo. Robinja se brzo
navikla na spas.
"Za nepravdu koju trpim kriv si ti" izvijesti Sara svog muţa. "Ja
sam ti dala svoju sluškinju u naručje, a sad kad je noseća, ona me
prezire. Neka Gospod presudi između tebe i mene."
"Ona je tvoja robinja" odgovori Abraham. "Ĉini sa njom šta ti
misliš da je najbolje."
"Trebalo bi pozvati babicu", reče doktorova ţena. "Ne treba nam
da ljudi svašta pričaju okolo."
"Dobro, dobro. Zovi vješticu. Ja ću se pobrinuti da ne pogorša
stvari. Reci joj da drţi jezik za zubima. Ne ţelim opet slušati
njenu dosadnu ţivotnu priču."
Zovik prekinu babicu dok je večerala - kuhanu riţu i leću, sa
malo kima. Ona joj reče da će doći čim završi s jelom, ali onda i
sama ču Lucinein lelek. Skoči na noge, umalo srušivši mjedenu
tacnu i posudu sa lećom. Okretno, za ţenu njenih godina i teţine,
ona izletje kroz vrata,
68 Rabih Alameddine /HAKAVVATI
a zabrinuta Zovik vukla se za njom. "Zašto ste toliko čekali?"
upita babica. "Zašto svi uvijek čekaju?"
Ispred doktorove kuće krdila se svjetina. Neki su došli čak iz
druge ili treće mahale, da otkriju izvor jauka i raspravljaju o
njihovom značenju. Babica se provuče kroz svjetinu, utrča u
kuću i zateče djecu okupljenu ispred sluţavkine sobe. Dok se
pribliţavala, jauk se začu najprije kao potmula tutnjava, zakotrlja
se kao smotuljak suhe trave na oštrom vjetru, pa onda prede u
krešendo, koji je zamalo obori na koljena. Dječija lica obuze šok,
pa očaj, a onda polako počeše plakati, doktorova ţena iziđe iz
sobe. "Ja ovo više ne mogu trpiti" obrati se ona, nikom posebno.
"Djeco, u svoje sobe! Ovdje nemate šta traţiti. Ne zaboravite
molitve, pranje zuba i kapi za oči. Na spavanje!" Ona nestade u
hodniku.
Lucine je leţala u krevetu, očiju prikovanih za strop, usne su joj
izgovarale molitvu, obrve i čelo iščekivali idući trud. Doktor je
djelovao uznemireno i pomalo zbunjeno. Babica upita da li je
vodenjak već pukao i da li se dijete već počelo pomaljati.
"Ne znam šta se događa" reče on. "Ovakvo nešto nikad nisam
vidio."
"Sigurno je dječak. Dječaci neće da iziđu ako ima neko muško u
prostoriji. Dječaci vole da ih se izmami. Dječaci hoće da se
osjećaju vaţni."
"Koješta. Molim vas prestanite s tim."
"Oj, Djevice Blaţena. Ovaj dječak kao da ne zna izići." Ona
protrlja Lucinein stomak. Jednom, dvaput, triput. "Slušaj, dečko.
Mi hoćemo da iziđeš. Ti si naš posebni dječak. Ako iziđeš,
ispričat ću ti priču. Hajde."
Bio jednom jedan dječak koji je ţivio sa svojim djedom u maloj
kolibi, u jednom malom selu. Taj je dječak bio tako mali da su ga
svi zvali Jardown, pacov. Jardown
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 69
je volio svog djeda, a djed je njega volio više od svega na svijetu.
Brinuo se o njemu, kuhao mu i pričao priče.
Jednog jesenjeg dana, djed reče ostalim muškarcima iz sela da je
ostario i da više ne moţe donositi kući drva koliko je nekad
mogao, te da je dječak, Jardown, premalen da bi donio koliko im
treba za predstojeću zimu. Ljudi mu rekoše da se ništa ne brine.
Oni će svi sutra poslati svoje sinove, a sinovi će skupiti dovoljno
drva za dvije ili tri zime.
Sutradan, svi seoski dječaci dođoše pred kolibu. Jar-downov
djed svakom dade po komad kruha, komad čokolade i dvije kapi
ugušćenog mlijeka. "Ovo vam je hvala što nam pomaţete. Idite u
šumu i donesite drva koliko god moţete. Pazite na Jardowna
dok ste tamo. On je mladi i puno manji od vas."
Dječaci odoše u šumu, svaki noseći svoj kruh, čokoladu i
ugušćeno mlijeko. Neki počeše skupljati drva, dok su drugi
obarali umiruća stabla. Svaki dječak radio je svoj dio posla, osim
Jardowna, koji je sjedio na jednom velikom kamenu, a stopala
mu visila nad šumskim tepihom.
"Jardown", reče jedan od dječaka, "zašto ne siječeš drva?"
"Moj vam je djed dao po komad kruha da biste sjekli i za mene."
I tako dječaci nasjekoše još. Kad su pomislili da su na-sjekli
dovoljno, skupili su sva drva, uvezana u snopove, da ih odnesu
u selo. Svaki dječak nosio je svoj snop - svaki osim Jardowna,
koji je i dalje sjedio na istom mjestu.
"Jardown" reče jedan drugi dječak, "zašto ti ne nosiš snop?
"Moj vam je djed dao po komad čokolade, da biste nosili i moj
snop."
Dječaci pokupiše Jardownov snop i krenuše, ali onda
70 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
primijetiše da se Jardown ne pomjera s mjesta. "Zašto ne ideš sa
nama, Jardown? Idemo kući."
"Moj vam je djed dao po dvije kapi ugušćenog mlijeka, da me
nosite kad se umorim."
Jedan dječak, puno veći od Jardovvna, posjede ga sebi na
ramena. I tako oni započeše dugi put kući. No, sunce uskoro
zgasnu i sve se zamrači. Dječaci su hodali, i hodali, i hodali, i
hodali, ali nisu mogli naći izlaz iz šume.
"Koji je pravi put?" upita jedan od dječaka.
"Ovaj." "Onaj." "Ne, onaj tamo." "Ne, ovaj tu."
U daljini začuše oštar laveţ psa. U pravcu suprotnom od laveţa,
ugledaše svijetlo. Pitali su se kamo da se zapute, prema laveţu ili
prema svjetlu. Nakon dugog razmatranja, upitaše Jardovvna:
"Kojim putem da krenemo, Jar-down? U jednom pravcu imamo
psa koji laje. Da idemo tamo ili tamo, gdje je svijetlo?"
Pametni Jardown odvagnu pitanje. Reče: "Ako budemo išli
prema psu, mogao bi nas ujesti. Mislim da bismo trebali ići
prema svjetlu."
Dječaci se uputiše prema svjetlu koje je dopiralo iz jedne kolibe
usred šume. Pokucaše na vrata, ali niko ne otvori. Oni uđoše i
odlučiše sačekati jutro, kad će moći naći put.
Nakon što su se smjestili u kolibi, začuše glasan zvuk, koji kao
da je ispuštala kakva velika divlja ţivotinja napolju. Dječaci se
raštrkaše i posakrivaše se iza svih dijelova namještaja. Neki
odoše za zavjese, dvojica legoše pod sofu, jedan se čak uvuče u
dimnjak. Vrata se otvoriše i uđe veliko, dlakavo čudovište -
veliko, veće od kamile kad se propne na straţnje noge, ali ne baš
veliko kao slon; dlakavo, dlakavije od medvjeda, i imalo je dugu
kosu i bradu. Ĉudovište uđe, svaki mu je korak odjekivao po
kući. "Šta ja to mirišem?" upita. "Miriše kao da ima ljudi.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 71
Mlado, ukusno meso. Volim miris dječaka. Gdje su? Gdje su ti
slasni dječaci?"
Gledalo je iza stolica, ispod sofe. Našlo sve dječake, jednog po
jednog. Ĉak i onog u dimnjaku. Dječaci se šću-ćuriše na sredini
sobe.
"Šta vi dječaci radite u mojoj kući?" upita čudovište. Jedan reče
tihim, drhtavim glasom: "Ne moţemo naći put do svoje kuće."
Ĉudovište pogleda u tu gozbu od dječaka pred sobom, od mirisa
mekog mesa potekoše mu sline. Shvati da neće moći pojesti sve
dječake odjednom, pošto ih je bilo puno. Najbolje bi bilo
otpremiti ih u krevet, pa ih jesti jednog po jednog dok spavaju.
Ĉudovište reče dječacima: "Dozvolite mi da vas ugostim.
Prenoćite ovdje. Ja znam put do vašeg sela, ali ga mogu naći
samo kad ima svjetla. Ujutro ću vam ga pokazati. Niko se po
mraku ne moţe snaći. Spavajte ovdje, na sigurnom."
Dječaci se opustiše, uzdahnuše od olakšanja i odoše u krevet. Ali
ne i Jardovvn. Pošto je bio pametan, shvatio je šta čudovište
smjera. Ostat će budan, da ih čudovište ne pojede. Ĉudovište je
revnosno čekalo ispred sobe, ne ţaleći se, brojeći minute. Ono
proviri kroz vrata i tiho upita: "Ko spava, a ko je budan?"
"Svi spavaju", odgovori Jardovvn, "ali je Jardovvn budan."
"A zašto je Jardown budan? Šta ţeli Jardovvn?"
"Jardovvn ne moţe spavati, jer mu svake noći prije spavanja djed
ispeče štrucu kruha."
I tako, čudovište ode u kuhinju, zapali vatru i poče peći štrucu
kruha. Kad je završilo, odnijelo je kruh Jar-downu i izišlo iz sobe
da sačeka dok dječak ne zaspi. Zora je svitala kad je tiho, iza
vrata, upitalo: "Ko spava, a ko je budan?"
i
72 Rabih Alameddine / hakavvati
"Svi spavaju" odgovori Jardown, "ali je Jardown budan."
"A zašto je Jardovvn budan? Šta ţeli Jardown?"
"Jardown ne moţe spavati, jer mu svake noći prije spavanja djed
donese vode sa rijeke u rešetu."
Ĉudovište je mislilo da će Jardovvn zaspati čim mu donese vode
sa rijeke u rešetu. Ono izjuri iz kuće, pa na rijeku. Ĉim je izišlo,
Jardovvn probudi dječake. "Brzo" reče im. "Moramo bjeţati.
Ĉudovište hoće da nas pojede. Moramo pobjeći odavde. Još malo
će se napolju vidjeti, pa ćemo naći put do kuće. Brzo!"
Dječaci izjuriše iz kuće. Dođoše do rijeke i vidješe čudovište u
daljini, kako pokušava vodom napuniti rešeto. Dječaci brzo i tiho
preplivaše na drugu stranu. Stariji po-mogoše mladima da
predu. Kad su preplivali, čudovište podiţe pogled i vidje svoju
gozbu od dječaka na drugoj obali. Ono potrča za njima. "Idem i
ja sa vama. Znam put do kuće. Mogu vam pomoći. Kako ste
prešli rijeku?"
Jardovvn pokaza prstom na neke mlinske kamenove blizu
čudovišta. "Najlakše ćeš preći ako sveţeš kamen oko vrata i
pređeš. Tako smo mi uradili."
Ĉudovište sveza jedan mlinski kamen oko vrata. Zakorači u
rijeku i teški kamen ga odvuče na dno. Dječaci otrčaše kući, a
Jardovvn ode svom djedu, kojem je bilo drago što ga vidi, pošto
se sekirao cijelu noć.
To je priča o Jardovvnu, malom dječaku koji je nadmudrio veliko
čudovište, pa se zato, kad rijeka u zimu podivlja, a ti se pribliţiš
bijesnoj, bijeloj vodi, čuje kako čudovište govori: "Svi spavaju, ali
je Jardovvn budan" pa uzdahne, dugo i duboko.
Hakavvati, njegovih kilo i po, dođe na svijet u jezeru krvi. Majka
je galamila, ali je beba bila tiha. Nakon što su je uvjerili da je
dječak, sa svih deset prstiju na rukama
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 73
i nogama, te obiljem raštrkane, tamne kose, Lucine uzdahnu
duboko i glasno proguta pljuvačku. Upita babicu da li je dijete
ţivo.
"Diše", reče babica. "Ali jedva. Ovo je najmanja beba koju sam
ikad vidjela. Nije veći od pacova." Ona ga podignu za nogu,
protrese i pljusnu po turu.
"Ne plače", reče majka. "Zašto ne plače?"
Babica je drţala hakawatija kao da je mrtav tvorić. Baš ga je htjela
jače protresti, kad je doktor prekori. "Dajte ga meni" reče. Ismail
poče plakati onog trenutka kad se nađe u očevim rukama.
Doktor ga vrati babici.
Neko je bio bacio urokljivo oko na dijete. Ne samo da je bio
kopile, majušan i ne baš zdrav; bio je ruţna beba koja će izrasti u
ruţno dijete, ruţnog mladića, pa ruţnog čovjeka. To nije mogao
izbjeći. Ali, naravno, njegova majka ga je voljela.
"Da ga vidim", reče Lucine. Ona ispruţi ruke da uzme uplakanog
dječaka. Na njegovom licu nije mogla prepoznati nikoga. "Kako
je ljut ovaj dječak."
E da, imao je i grčeve u ţelucu.
"Da ga probam podojiti?"
Doktor je smatrao da to nema smisla, ali babica se nije sloţila.
"Podoji ga. Podoji ga. Nauči ga da jede. Nikad nije prerano. Još
uvijek nemaš mlijeka, ali ćeš omliječiti ako bude sisao. Isprva će
biti gusto kao ljepak, ali nema veze. Tako je mali, treba mu svaka
kap. Ako ne budeš imala mlijeka, tu je Anahid, ali ja mislim da
ćeš biti dobra muzara."
Lucine otkopča bluzu i izvadi lijevu dojku. Doktor nehotice
zasopta i nepristojno se zabulji. Hakawati poletje na dojku kao
kolibrić kad polijeće. Iz nje ne poteče mlijeko, pa on ponovo poče
plakati. Plakao je sat vremena, dva sata, tri. Niko u kući nije
spavao. Doktorova ţena uđe
74 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
da vidi majku i dijete, ali nije im mogla pruţiti nikakve utjehe, pa
je poslala muţa.
"Još uvijek nemam mlijeka", reče Lucine. Pri treperavom svjetlu
jedine svijeće, ona mu pokaza dojku, isturi prsa prema njemu,
stisnu bradavicu. "Pogledaj", reče ona. "Pogledaj." On pogleda.
"Nema mlijeka."
On obujmi dojku dlanovima, pridrţa je. "Lucine" prošapta on,
"sad vidim zašto je tvoje ime odabralo baš tebe." On pređe
okorjelim prstom preko bradavice. "Lucine, moja mjesečina."
On se nagnu i poliza bradavicu. Mlijeko poteče. Ona njeţno
odgurnu njegovu glavu i prisloni usta svog sina na dojku.
Hakavvati poče sisati.
Znaš li priču o pramajci svih nas?
"Hagara" dolazi od arapske riječi za glagol "emigrirati", a Hagara
je to više puta učinila. Ona je bila princeza na faraonovom dvoru.
Bila je ljepotica, u ranoj mladosti obećana faraonu, pa je imala
svoje vlastite odaje i svitu robova na raspolaganju. Faraon je bio
odlučio da će je čuvati za kišnu noć, a suša je i dalje vladala
Egiptom. Njen budući gospodar, Abraham, boravio je u Egiptu,
sa svojom ţenom Sarom, koju je svima nastojao predstaviti kao
svoju sestru. Imala je šezdeset i pet godina i bila je lijepa.
Abraham se bojao da bi ga faraon ubio a nju uzeo sebi, kad bi
znao da mu je ţena. Faraon, lud za Sarom, svejedno je uze sebi.
Pripremi se za večer uţitaka. Naredi da ga Sara čeka u crvenoj
odaji u palati, koju je čuvao za posebne namjene. On ude u tu
mirisnu prostoriju i zate-če Saru već golu, na crvenom satenu.
Ali Bog se ponovo ukaza. Faraon odjednom vidje babu obješenih
očiju, zbo-rane koţe, krute, kovrdţave sijede kose, sa grudima
nalik na iscijeđene kesice jogurta. On pokri svoje surmom
namazane oči, prestravljen, zgađen, na mukama. "Imaš više
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 75
bora na licu nego ja na mošnjama", reče on. "Fuj. Izlazi iz odaje i
bjeţi iz mog svetog kraljevstva."
Međutim, Hagara, opčinjena Abrahamovom vjerom, preklinjala
je faraona da je da bogobojaznom paru, prije nego što ih protjera.
Faraon je upita zbog čega ţeli napustiti raskoš u kojoj je uţivala.
Ona je stajala pred njim, ozbiljna, oborena pogleda. "Zato što
vjerujem" reče ona.
Faraon je bio uţasnut, zbunjen susretom sa vjerom koju nije
razumio. Pitao se hoće li se Hagara pretvoriti u rugobu, kao ona
druga. "Odlazi" naredi on ljutitim glasom, da ga čuju sve troje,
pa i njihov čudni bog. "Odlazi iz ovog svijeta, odlazi iz mog
Egipta sa svojim novim gospodarima."
Abraham je uze kao robinju, sluškinju za Saru. Hagara napusti
Egipat, ostade bez korijena, iščupana, prinuđena ţivjeti gdje god
bi njen gospodar podigao šator. Emigrant.
Hakawati je plakao i plakao. "Od plača su pluća jača", reče
Zovik.
Plakao je, sisao, srao, spavao, plakao. Trećeg dana, nakon što je
uzbuđenje zbog novorođenčeta splasnulo, Lucine osjeti napetost
u porodici. Doktorove djevojčice više nisu htjele gledati bebu.
Ţena je po kući hodala teţim korakom. Hakawatijeva pluća su
jačala. Jačala su mu i usta, povredivala majčine bradavice. Sisao
bi dok ne isprazni dojke, a onda vrištao, traţeći još.
"Mislim da bi trebalo dovesti Jadnu Anahid", reče Zovik. "Moţe
ga i ona dojiti."
Anahidin sin, deset dana star, umro je onog jutra kad se
hakawati rodio. Njen muţ, koji nije imao novca za mreţe protiv
komaraca, bio je otišao u Haransku dolinu da nađe posla.
Anahid je tog jutra ustala kasnije no što je očekivala. Trebalo joj
malo da shvati da je beba nije
76 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
probudila. Kad se digla s poda na kojem je spavala i pogledala
bebu u košarici, prva reakcija bila je plač. Grimizne masnice,
pristići nalik na osip, i sićušne roza kvrge prekrivale su mu cijelo
tijelo. Ona uze svog jedinog sina, koji je teško disao, i iziđe iz
kuće, vičući upomoć. Ali dok je pomoć stigla, sin joj je bio
izdahnuo.
Svjetina koja skupljala raspravljala je o tome ko bi mogao biti
kadar baciti tako moćnu kletvu. Nikako se drukčije nije moglo
objasniti mnoštvo komaraca koje je bilo potrebno da isisa svu krv
iz novorođenčeta. Tu je moralo biti nečega. Pogledaj, govorili su
neki, pazi ovo. Neki od uboda bili su drukčiji od ostalih. Neko
smaknu deku iz košarice. Najmanje tri glave zabuljiše se u slamu
koja je bila ispod deke. Bijele uši. Anahid se sjeti da je slamu bila
donijela prethodnog dana. Ona se onesvijesti. Niko nikad nije
čuo da su uši ubile bebu ili da su komarči ubili bebu. Da li je
kombinacija to dvoje bila fatalna? Da li je toliki gubitak krvi
uopće bio moguć? Šta će reći Anahidin muţ kad se vrati? Ima li
on kakvog moćnog neprijatelja?
Muţ se vratio poslijepodne, čuo vijest, otišao kući i tukao Anahid
dok se ova nije onesvijestila. Nije raspaki-rao stvari. Otišao je i
više se za njega nije čulo.
Nakon toga, Anahid je izišla iz kuće sva obeznanje-na. Kad su je
vidjeli stanovnici armenske četvrti u Urfi -onako bez djeteta, sa
šljivama na oba oka, nateklih usana, kose na desnoj strani glave
rijeđe nego na lijevoj - više je nisu mogli zvati samo imenom.
Postala je Jadna Anahid.
I tako Jadna Anahid postade hakawatijeva mati po mlijeku. Pa
ipak, četiri mliječne dojke nisu bile dovoljne. Ismail je jeo i jeo, a
kad mlijeka više ne bi bilo, plakao.
"To dijete nije ljudski stvor", reče ţena doktoru.
Dani su u Urfi postajali topliji. Nebo postade manje mračno i
prijeteće. Pribliţavalo se proljeće. Ali hakavvati
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 77
se ipak nije mogao zasititi. Njegov plač nije nikom u mahali dao
zaspati. Plakao je, sisao, spavao, plakao.
Trudna, umorna i preplašena, Hagara se vukla kroz sumornu
pustinju. Pobjegla je. Ranije tog jutra, Abraham ju je njeţno
poljubio i nju je nešto bocnulo u duši. Zacrvenjela se, uzvratila
poljubac i gledala ga kako odlazi. Zadovoljna i puna nade,
vratila se svojim svakodnevnim zadacima.
Sara je bila odlučila naoštriti noţariju. Donijela je noţeve i
kremenje. Svakim potezom podizala je pogled prema Hagari;
varnice su sijevale. Hagara nije bila glupa.
U pustinji nije srela nikoga. Sunce je zrilo i sušilo joj grlo. Zastala
je, obrisala znoj sa očiju. A kad je progledala, gle čuda, Bog je
stajao pred njom.
"Hagara, sluškinjo Sarina" zazva je Bog. "Otkud ideš i kamo si
pošla?"
"Bjeţim od svoje gospodarice Sare."
"Vrati se domu svome, Hagara", reče Bog. "Vrati se svojoj
gospodarici i pokori joj se. Ja ću te paziti. Ja ću te štititi. Nemaj
straha, jer moja si kći. Vrati se i obzani svijetu da će tvoj sin
mnoge narode izroditi. Toliko ću tvoje potomke umnoţiti, da im
broja neće biti. Ti ćeš biti majka svijeta."
"Ti si El Roi3", reče Hagara Bogu.
"Vidi", reče moj djed, upirući u svoj gleţanj kaţiprstom i onim
svojim orlovskim nosom. "Vidiš li škorpio-nov ubod? Vidiš
oţiljak? Imao sam ga i prije nego što sam se rodio." Ja kleknuh da
pogledam oţiljak. Gleţanj je bio mršav, koščat i neobrastao, koţa
blijeda, plava i pomalo prozirna. "Zar nije to dokaz? Oči ti mogu
reći istinu. Ĉija je stvarnost stvarnija?"
"Ali, škorpion je ubo Lucine, a ne tebe", rekoh ja, gledajući ga
odozdo.
3 EI Roi - Svevid Bog (hebr.) (op.prev.).
78 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Slušaš li ti mene ikad?" On ustade sa stolice, pribliţi se peći.
Skinu gornju ploču, prodţara vatru aluminijskom spatulom.
"Kaţem ti, to je kletva. Neko me je prokleo prije nego što sam se
rodio. Lucine je ubo bijeli škorpion, a svako zna da su bijeli
škorpioni čarobni. Taj je ubod bio namijenjen meni. Rodio sam se
otrovan, pa sam zato plakao i plakao, ali me niko nije razumio.
Nikako se nisam mogao najesti. Trebala mi je sva moguća okrepa
da se izborim sa zlim otrovom u meni. Bila je to teška bitka, ali
sam pobijedio."
On dignu ruke u zrak, kao šampion. "Dođi" reče. "Pridruţi mi
se." Hodali smo počasni krug oko peći, s rukama ponosno i
slavljenički podignutim, dok nam je kričala nevidljiva gomila.
Djed se morao saginjati da bi prošao ispod rora.
Jednom davno, u davna vremena, sin se rodi proroku Abrahamu
i njegovoj robinji Hagari. Zvao se Išmael, prvi porod
Abrahamov, i kad odraste, imao je postati prorok i otac arapskih
plemena. Abraham je volio svoju divnu bebu, koja je izgledala
kao minijaturna verzija njega samog. Pošto mu je bilo osamdeset
i šest godina, bio je napustio svaku nadu da će ikad drţati svoje
vlastito dijete u rukama. Svuda je sa sobom nosio novorođenče.
A Sara je kiptila od ţučne ljubomore. Jedne noći, nakon večere,
ona stade pred Abrahama. "Sanjala sam nešto. Bog mi je govorio
u snu, rekao mi da trebaš poslati Hagaru i njenog sina u pustinju
i ostaviti ih tamo mjesec dana."
Na svjetlosti vatre, prorok vidje svoju ţenu, sada ostarjelu. "Ne
razumijem zašto bi On to traţio. Njih dvoje ne mogu preţivjeti
sami u pustinji."
"Ko smo mi da dovodimo u pitanje njegove zapovijedi? E, da,
treba im ostaviti samo malo hrane i vode. I to je rekao."
Lucine je primijetila da pileća supa ima čudan okus, ali ju je
svejedno pojela. Začudilo ju je, međutim, to što
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 79
je ona bila jedina koja je dobila proliv. Pretpostavila je da je to
zbog toga što je oslabljena. Nakon nekoliko sati, i beba dobi
proliv, te je ona više nije smjela hraniti. Jadna Anahid bi
unaprijeđena u jedinu hraniteljicu za taj dan. Hakawati ni iz
četiri dojke nije mogao isisati dovoljno, a kad je spao na dvije,
njegovi jauci se pojačaše, dosegoše registre koje je malo bubnjića
moglo izdrţati.
Neprestani proliv oslabio je Lucine. Nije se više mogla kretati,
niti su je mogli nositi do zahoda. Noćne posude morale su se
čistiti svakog sata. Trećeg dana, koţa kao da joj je spala sa
kostiju, osim oko gleţnja, koji je još više na-tekao. Ĉetvrtog dana,
postalo je jasno da se neće oporaviti. Njene posljednje riječi bile
su upućene njenom sinu: "Zaveţi. Zaveţi već jednom."
Lucine Guiragossian, godina gotovo sedamnaest, umrla je od
akutne amebične dizenterije.
Abraham povede svoju robinju i sina kroz pustinju, putovaše
mnogo dugih i opasnih dana i noći, slijedeći Sarinu uputu.
Zaustavili su se na nekom pustom mjestu. Abraham to tada nije
znao, ali to mjesto je već bilo sveto. Prvi prorok, Adam, tu je bio
podigao hram u slavu Boga jedinog. Od zdanja nije bilo ostalo
ništa. Ali Hagara vidje vrući pijesak, gola brda, ţuto sunce,
smrtno-plavo nebo. Abraham joj dade malo hrane i vode, i
spremi se da je tu ostavi.
"Kako nas moţeš ostaviti?", zaklinjala je Hagara svog gospodara.
"Kako da preţivimo sa ovo malo vode u ovoj pustari? Je li to
tvoja odluka ili boţija volja?"
"Takva je Njegova zapovijed." Abraham zatvori svoj torbak,
nastojeći da izbjegne njen pogled.
"Eh, onda je u redu."
Abraham ih prepusti tihoj, samotnoj pustinji. Nigdje u dolini nije
bilo ni vlati trave, niti ijednog drveta, niti
80 Rabih Alameddine / hakavvati
ijedne ptice na nebu, niti ijednog insekta. Hagara pogleda dva
brda koja su obrubljivala dolinu, ali ona nisu mogla pruţiti
dostatnu zaštitu ili opskrbu. Kad joj je nestalo vode, beba poče
plakati, što joj je ţarilo srce, poput ţiga za stoku. Ona ustrča uz
jedno brdo, dođe do vrha, pregleda pustinju traţeći oazu; ništa
osim zaţarenog pijeska. Ona ustrča uz drugo brdo. Očajna, gola,
pješčana pustoš. Ma koliko visoko se uspinjala, stalno je čula
kako dijete plače. Ona siđe da ga utješi. Grlo kao da mu je bilo
sasvim sasušeno. Ona ga opet polegnu, ustrča uz jedno brdo, pa
side, pa ustrča uz drugo, u nadi da joj je nešto prvi put
promaklo. Na kraju odustade i vrati se djetetu. Umrijet će
zajedno. On je leţao na tlu, mlateći nogama po pijesku. I kako se
ritao i ritao, gle čuda, voda izvrije iz tla, razli se po pijesku i
kamenu, i rodi se studen potok. Išmael se utiša nakon što je
popio malo vode i spokojno zaspa u majčinom naručju. Hagara
pogleda u nebo da se zahvali svom Gospodu i vidje jata ptica.
Ptice su kruţile i kruţile, pa se spustile da piju iz svetog potoka.
Beduini i putnici vidješe ptice kako lebde i shvatiše da su našli
vodu. Nomadska plemena promijeniše staze kojima su putovala
kako bi pronašla vrutak. Stigoše u dolinu, vidješe kako je pitoma
i diviše se njenoj čarobnoj ljepoti. Pogledaše uvis prema vrutku i
vidješe pristalu Egipćanku u plavom ogrtaču kako počiva, dok
joj dojenče spava na grudima, a sunčevo svjetlo ih kupa zlatnim
sjajem. Plemena se, iako su tada još uvijek bila nevjernička,
poklo-niše majci i djetetu, u tišini, da ih ne uznemire. Odlučiše se
nastaniti u dolini. Tako je nastao sveti grad Meka. Kad se
Abraham vratio po svoju Hagaru i Išmaela, zatekao je u dolini
probeharalu oazu, sa stotinama palmi bremenitih sočnim
datulama, i zahvalio se Bogu što mu je spasio porodicu.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 81
Svake godine se hodočasnici na hadţu prisjećaju priče
0 Hagari i njenoj bebi. Stiţu iz cijelog svijeta da bogoštu-ju, trče
od Safe do Marwe, onih dvaju brda, moleći se da im Bog da kako
je dao Hagari i Išmaelu.
Beba nije prestala plakati. Jadna Anahid ga je hranila, nosala ga.
Zovik ga je nosala. Ĉak i doktorova ţena ga je nosala. Uzalud.
Na kraju, doktoru bi dosta. On uđe u sobu dok je Zovik
tepanjem pokušavala ušutkati bebu. "Daj ga meni" okosi se on.
Oklijevajući, ali ne usuđujući se da pokaţe nevoljkost, Zovik
predade hakawatija njegovom bijesnom ocu. Ha-kawati presta
plakati čim ga očeve ruke dodirnuše.
Tišina je proizvela šok. Hakawati je zaspao u očevim rukama.
Doktor, ne mogavši odvojiti oči od djeteta, stajao je kao ukopan,
otvorenih usta, obrva podignutih poput lukova na rimskim
mostovima. Ostao je tako sve dok ga ţena nije zovnula. Prvi put,
doktor je svoju večernju priču ispričao sa bebom u naručju.
"Od dodira do dodira", prošapta Zovik Jadnoj Anahid. "Plače od
dodira do dodira."
Tri anđela posjetiše Abrahama na njegov devedeset
1 deveti rođendan. Sara ih pozva unutra i čučnu ispred šatora,
slušajući svaku njihovu riječ. Jedan saopći Abra-hamu da je Bog
sa njim zadovoljan. "Bog će ti povećati porodicu", rekoše anđeli.
"Do tvog idućeg rođendana, tvoja ţena, Sara, rodit će sina."
Svi u šatoru čuše kako se Sara zakikota, kao da kokodače.
Pokušala se suzdrţati, ali pomisao na trudnoću u devedesetim
godinama ţivota bila je presmiješna. Odjednom se poče smijati,
tijelo joj se treslo, mada joj sa usana nije dopirao glas. Ona stegnu
grlo. Ustade, utrča u šator.
"Nećeš imati glasa dok ti se dijete ne rodi", rekoše anđeli.
82 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Napolju, s druge strane šatora, Hagara se tiho smiju-ljila.
"Doktor mi je napravio krevet", reče mi djed. "Znaš, on je prvo
bio stolar, pa đakon, pa je onda postao doktor. Proveo je sate i
sate praveći ga, sve četiri noge je ručno izrezbario, napravio
visoke stranice, da ne ispadnem. Na sva četiri ćoška izrezbario je
konjsku glavu. Šarate i vijke naručio je čak iz Engleske. Drvo je
bilo domaći hrast, obojio ga je tamnosmeđe. Imao sam najljepši
krevet u kući. Spavao sam u njemu čak i kad sam ga prerastao.
Leţao bih nogu skupljenih uz bok."
Jadna Anahid gledala je kako doktor pravi krevet. Nije se mogla
smiriti. Beba je leţala ugnijeţdena u doktorovom torbaku. Sve
dok je bila u doktorovoj blizini, bila je mirna poput Mediterana u
rano ljeto.
"Zašto se motaš ovuda, Anahid?" upita doktor. "Treba li ti
nešto?"
"Predlaţem da ne koristimo slamu", reče Jadna Anahid.
Majčine duge trepavice treperile su dok je spavala. Pogrešno bi
bilo pomisliti da moţeš raditi šta hoćeš kad ona zaspi: najmanji
pokret bio je dovoljan da je probudi. Kad sam pribliţio prst
njenim trepavicama, kako bih saznao kakve su na dodir, ona
otvori oči. Ja svoje sklopih, pretvarajući se da drijemam. "Spavaš
li?", upita ona.
"Svi spavaju", rekoh ja sklopljenih očiju, "ali je Jardovvn budan."
"Jardovvn će dobiti po guzici i morat će u svoj krevet ako uskoro
ne zaspi."
"Doktor nije bio dobar pripovjedač", reče djed. "Pa, dobro, nije
bio loš, ali sigurno nije imao dara. Na kraju krajeva, bio je
Englez."
"Šta nije valjalo kod njegovih priča?"
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 83
"Bile su obične. Uvijek je pričao svoje omiljene priče iz Biblije.
Priče sa očiglednom moralnom porukom su kao jegulje u
drvenom sanduku. Koprcaju se jedna preko druge, ali nikad ne
iziđu iz sanduka. Pričao sam i ja neke od tih istih priča u svoje
vrijeme, ali moje su nadvisivale njegove. Njegov je problem bio
taj što je vjerovao. Vjerovanje je pripovjedačev dušmanin."
"Ali pričao je svake noći poslije večere i svi su ga dolazili slušati."
"Pfflt." On odmahnu rukom i zapali drugu cigaretu. "Nisam
rekao da su ga svi dolazili slušati. Stranci jesu, svi. U to vrijeme,
u Urfi nije bilo hotela, krčmi ili nečeg takvog, pa su putnici-
stranci odsjedali kod doktora. Njegove priče su ih uvijek
impresionirale. Nisu znali za bolje. Da su govorili turski, mogli
su otići u kafanu u četvrti Eyyubiye i slušati dobrog hakawatija.
Da su govorili kurdski, moţda bi morali jahati sat vremena
prema jugu, jer je najbolji hakavvati u regiji bio u jednom selu u
planini Damlacik. A armenski pripovjedači, Boţe dragi, nema
gdje ih nije bilo. Ali njih doktor nikad nije slušao, a nisu ni oni
koji su odsjedali u kući. Dok nisam saznao za bolje, uţivao sam u
njegovim pričama. Ali onda je on počeo ponavljati jedne te iste
priče. Nije imao mašte. A ako bi, Boţe sačuvaj i sakloni, nešto
zaboravio, njegova ţena je uvijek bila tu da ga ispravi. Kome to
treba? Volio bih da mi je neko rekao šta se događa izvan
doktorovog pišljivog kraljevstva. Morao sam sam saznati -
hakawati-ji, ratovi golubara, tradicije - sve sam to slučajno otkrio.
Da doktorova ţena nije bila zla, moţda nikad ne bih vidio
svijeta, a ti se sigurno ne bi rodio, je 1' tako?"
Kad je on otišao piškiti, ja sam odjurio nazad do stola, popeo se
na stolicu, pa na sto i pokušao ponovo pronaći Urfu, naći onu
planinu na kojoj ţivi najbolji pripovjedač.
84 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Tako si ruţan", reče Išmael Izaku, "i imaš najveći nos koji sam
ikad vidio." Cetrnaestogodišnjak se nasmija, a u njegovom
naručju, mali Izak se nasmiješi. Bio je to ritual odbijanja od sise.
Sara povuče muţa ustranu. "Vidi. Ruga se mom sinu. Neću ja to
trpiti. Robinjin sin misli da je bolji. Istjeraj ga. Istjeraj ih oboje."
Abraham pokuša razumno porazgovarati sa ţenom. Već su
jednom bili otjerali Hagaru i Išmaela. To nije bilo u redu. Nije
bilo pošteno.
"Istjeraj ih opet, ali ovaj put se nemoj vratiti po njih."
I Abraham posla sina od kuće, da ga više nikad ne vidi, otac i sin
razdvojeni za vjeke vjekova. Da bi zatomio bol u srcu, Abraham
pokuša zaboraviti svog starijeg dječaka, razonoditi se dodatnim
poslovima, tricama i kučinama, ali dječak oca nikad nije
zaboravio. Kad je Abraham umro, Išmael se vratio da ga pokopa.
Išmael i Izak su oca zakopali u pećini Makpela, na polju koje je
Abraham kupio od Hitita.
"Danas je to Grobnica Patrijarha u Hebronu" reče djed, kad mu
se prst zaustavi na izblijedjeloj karti na ra-sklimatanom stolu,
"gdje sinovi Sarini i dalje pokušavaju istjerati sinove Hagarine."
"Ispričaj mi priču o tome kako je Abraham ţrtvovao Išmaela na
planini."
"Neću, već sam ti tu pričao. Obična je, previše obična. Ĉak i
dosadna. Bila je to doktorova omiljena priča, a tako ju je loše
pričao. Tako je otrcana i klišeizirana. Priča mora omađijavati."
Jednom, ne tako davno, bio jedan dječak, otprilike tvojih godina,
koji je ţivio sa svojom porodicom u malom selu, nalik na ovo,
nedaleko odavde. Porodica nije imala puno novca. Otac je bio
kamenorezac; majka se brinula
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 85
0 domaćinstvu, kuhala ukusna jela. Sva su djeca imala svoje
zadatke. Naš dječak bio je pastir.
Svakog jutra, izvodio je ovce na pašu. Gledao ih je kako pasu,
pazio da ne odlutaju, štitio ih od lisica, vukova, i hijena u
pljačkaškom pohodu. Ovce su ga voljele
1 vjerovale mu, pa se nisu udaljavale od njega. Posao mu je
postao lak, pa je svaki dan imao vremena za igru. Isprva se igrao
štapićima i kamenčićima: napravio je obor za ovce tako što je
zabio četiri grančice u zemlju, na četiri ćoška; kamenčići su mu
bili ovce. Ali onda mala jagnjad dođoše u njegov kobajagi-obor,
počeše grajiti da on obrati paţnju na njih. I tako se on prestade
igrati štapićima i kamenčićima i postade jedan od janjaca. Skakao
je s njima, saginjao se i pravio se da ţvače ţbunje divlje lavande,
blejao s njima.
Kad se te večeri vratio kući, ţelio je da je jagnje, jer se bio lijepo
zabavio u igri. Prije nego što će otići na spavanje, čuo je svoje
roditelje kako se svađaju zbog novca.
"Imamo toliko gladnih usta" reče majka. "Kako ćemo naći
dovoljno za sve njih?"
"Imamo ovce", reče otac. "Imamo nešto novca. Ja radim. Preţivjet
ćemo. Već generacijama preţivljavamo."
I nastaviše se svađati, pa je dječak spavao nemirno.
Idućeg dana, on i jaganjci su se ponovo igrali, pod budnim okom
ovaca. Dječak i jaganjci trčali su, i skakali, i sudarali se. Vratio se
kući veseo, ali kad je otvorio vrata da ispriča roditeljima kako je
proveo dan, zatekao ih je u svađi.
"Kako si to mogao obećati?" upita majka. "Nemamo dovoljno da
nahranimo djecu, a ti sad hoćeš praviti gozbu? Nemaš li savjesti?
Razumiješ li u kako smo lošoj situaciji?"
"Kako se usuđuješ?" zaurla otac na majku. "O begu se radi. To je
čast. Kad nam dođe, kuća će nam biti blago-
86 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
slovljena. Ne razumijem kako moţeš i pomisliti da ga ne ţeliš u
kući. Većina ljudi bi umrla za takvu priliku."
Majka prošapta: "Šta je to beg uradio za moju porodicu?"
Otac ošamari majku. Dječak otrča u svoju sobu.
Prije nego što će zaspati, naš dječak se molio. Ţelio je biti jagnje,
da se moţe povazdan bezbriţno igrati. Ţelio je da mu porodica
bude sretna. Ţelio je da on bude taj koji će im donijeti sreću.
Toliko je volio svoju porodicu. Idućeg dana, on se probudi u
oboru. Pogleda oko sebe i vidje sve svoje prijatelje, druge
jaganjce, sretne što je on sa njima, napokon kao jedan od njih.
Veselo zablejaše. Svi počeše skakutati tamo-amo.
Otac i majka iziđoše zajedno iz kuće i krenuše prema oboru.
"Opasnost, opasnost" reče najstarija ovca. "Dolaze zli ljudi."
"Ne, ne", reče naš dječak. "Nisu oni zli. Oni su moja porodica."
"Kad se ovo dvoje pojave zajedno", reče jedna druga ovca, "neko
od nas nestane."
Otac i majka uđoše u obor. Pokušavali su se odlučiti koje jagnje
da izaberu.
"Vidi mene", zavika dječak. "Vidi me. Vidi me."
"Ovo ćemo" reče majka. "Puno galami."
"Izgleda punašno i sočno", dometnu otac. On stavi omču oko
dječakovog vrata i izvede ga iz obora.
"Jadno jagnje", reče najstarija ovca, dok su ostale ovce gledale
kako ga odvode.
"Tata, tata", reče malo jagnje. "Ja sam sada jagnje. Zar nije to
čudo?"
I njegov otac izvadi noţ i prereza mu vrat.
I malo jagnje gledaše vlastitu krv kako curi iz njega.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 87
I otac mu otkinu glavu.
I otac ga objesi za noge da se okapa.
I majka ga poče derati svojim vlastitim rukama. Podigla bi parče
koţe, pa udarila između koţe i mesa, pa podigla, pa udarila, pa
podigla, pa udarila, dok mu napokon ne prereza koţu na
člancima, posljednjem mjestu gdje je i dalje bila spojena sa
tijelom. I otkinu mu stopala i ruke. I izvadi mu svu iznutricu. I
ispeče ga majka na tihoj vatri.
Otac je čekao. Majka pekla. Braća su pomagala da se postavi
veliki sto pod ogromnim hrastom. Sestre su čistile kuću, čistile i
čistile. Obukli su sve najbolje što su imali. Do jedan sat, svi su se
poredali i čekali. Majka se pitala gdje je naš dječak. Njegova
braća rekoše da sigurno negdje sanjari, kao i obično. Izvukao se
od posla, derle jedno podmuklo. Porodica je čekala i čekala. Na
kraju, stiţe gradonačelnik i reče da je beg odlučio da ne dode u
selo.
Jagnje je stajalo na sredini stola. Cijeloj porodici voda je tekla na
usta.
"Nadmašila si samu sebe" reče otac majci.
"Ovo je jagnje izuzetno sočno", reče majka.
I dječak osjeti kako otac navaljuje na njega.
"Dajte tanjire, djeco", reče majka. "Za promjenu, imat ćemo
izvrstan ručak."
I dječak osjeti kako braća zagrizaju njegovo meso. Osjeti kako ga
sestre ţvaču, ne štedeći.
"Ovo je tako dobro", rekoše njegova braća.
"Najbolji ručak koji smo ikad jeli" rekoše njegove sestre.
I majka donese njegovu drobinu. Braća i sestre svađali su se oko
komada iznutrice.
"Evo tebi ovo, draga", reče otac majci. "Znam da ti to voliš."
"A tebi evo ovo, dragi" reče majka ocu, "jer ja znam da ti to voliš."
88 Rabih Alameddine / hakavvati
"I ja sam sretan" reče otac.
"I ja sam sretna" reče majka.
I dječak osjeti kako majka grize njegove testise.
I dječak osjeti kako otac guta komad njegovog srca.
I dječak bi sretan.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 89
3
Fatima se obuče za ulazak u grad. Pokri glavu maramom od
tanke crvene svile, oko čela stavi zlatan lančić. O vratu joj je
visila niska kuglica od lazurnog kamena, desna dojka bila je
podloga malom brošu od dragulja, sedam srebrnih narukvica
sklapalo joj se oko lijeve ruke. Ona zategnu gajtan oko struka,
pobrinu se da joj čvrsto drţi sablju. Obuče teţak ogrtač, koji je
sakrivao sve što je imala ispod.
Jawad iziđe iz Khavalovog šatora, ali tek kad je ona završila sa
odijevanjem. Bilo mu je neugodno što ga je uhvatila, pa je
pocrvenio, pokušao nešto reći, ali je na kraju samo zamucao.
"Vidim da si se odlučio", reče ona. "Drago mi je. Počeo mi se
dopadati ovaj naš udvarač i ne bi mi bilo drago da smo ga morali
otjerati."
I naša tri putnika uđoše kroz dveri Aleksandrije. Baština kuća
nalazila se na sjevernom kraju grada, kraj riječnog ušća. Vidarica
je stajala napolju, bacala zalogaje kruha u vodu. Ribe su izranjale,
otvorenih usta, grabile komade prije nego što padnu.
"Očekivala sam te ranije", reče Bast ne okrećući se, i dalje hraneći
svoje ljubimice.
"Zadrţali su nas", reče Fatima.
"Ali si ih se stručno otarasila. Dobro si to obavila, mada
riskantno, moram reći. Neće sve prepreke biti tako lako
prevazići. Od tebe će se više traţiti." Kad joj je nestalo kruha, ona
otrese dlanove i okrenu se. "Ljepša si nego što sam očekivala, a
nadati se da ćeš se još više proljep-šati. Pođi sa mnom, a
ljubavnike ostavi napolju. Uskoro ćete se razdvojiti, a oni ne bi
trebali čuti moj savjet."
"Zašto ne?" upita Khaval, ali vidarica se, ne hajući, već bila
uputila prema kući.
90 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Moţemo li joj vjerovati?", upita Jawad.
Fatima podiţe lijevu ruku da ih ušutka i pođe sa isjce-liteljicom
na njen posjed.
"Afreet-Jehanam tvoja igračka?" upita Bast. "Poprilično je to
hvastanje. Sjedi. Sjedi." Ona pokaza prema dijelu prostorije u
kojem je bilo raznog namještaja za sjedenje. Blijeda vatra gorjela
je na ognjištu, ali nije davala toplotu, pošto nije bilo hladno ni
napolju, ni unutra.
"Muškarci su lakovjerni."
"Istina. Isto je tako istina da je hvastanje opasno. Na kraju uvijek
platiš. E, sad, draga moja, šta si mi donijela?"
"Uvojak gospodaričine kose. Ona bi htjela roditi zdravog i
mudrog sina."
Zbunjena, vidarica odmahnu glavom. "Ali, što donese uvojak
ţenine kose? Nije baš od koristi. Otac je taj koji određuje rod
svog potomstva, a majka osobine. Trebao bi mi uvojak njegove
kose da shvatim šta je na stvari, a njen bi dao rješenje. Trebala si
to znati. Nemoj se sekirati, draga. Ne bih ja vratila snalaţljivu
ţenu praznih ruku, jer sam i ja snalaţljiva." Ona se protegnu na
noţne prste, prekopa po ormarićima koji su visili sa stropa.
"Imam nešto što dugo nisam koristila." Sagnu se iza stola i
Fatima je više nije mogla vidjeti, ali čula ju je kako vuče nešto
teško po podu, pa onda začu kako mačka oštro mijauknu, izju-
rivši iza nečega. "Joj, Kleopatra, kako sam mogla znati da baš tu
leţiš? Moraš mi govoriti te stvari." Vidarica se ponovo pojavi,
sasvim uspravna. Brada joj je počivala na nadlanici, oči se
usredsredile na strop. "Moram se sjetiti gdje sam ga ostavila. Ah,
pa da, kako glupo od mene."
Ona zgrabi drvenu kašiku sa dugom drškom i jednu od staklenih
bočica sa stola, pa ode do Fatime. "Draga, molim te, ustani."
Bast sruši izlizano jastuče sa bačve na kojoj je Fatima
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 91
do maločas sjedila i skide poklopac. Promiješa sadrţaj kašikom i
umoči bočicu u bačvu. "Tvoj spas" reče vidarica, podiţući bočicu,
sada punu tečnosti boje jantara. "Svaka ţena koja ovo popije,
najkasnije sedam sati poslije odnosa, začet će zdravo muško
dijete. Ali ne garantiram za djetetove osobine - za to se roditelji
moraju pobrinuti." Ona nabi plutani čep na bočicu i ispruţi ruku.
Iz njedara, Fatima izvadi zlatnik i dade joj ga.
"Nema cjenjkanja?" upita Bast.
Fatima diţe obrve, kako čine Arapi kad ţele reći "ne."
"Šteta. A išteš li još kakav savjet?"
"Ne mogu ja traţiti muţa, gospo", odgovori Fatima, "jer ja sam
puka robinja, a zasad ga i ne ţelim."
"Ah, većinom mi dolaze u vezi sa traţenjem muţeva. Izvini, ali
moram smiriti jadnu Kleopatru, inače mi neće večeras dati
spavati." Bast se malo udalji, pa zastade. "Tvoja skrušenost skriva
oholost, Sitt Fatima, ali nema veze, uskoro ćeš biti mudrija.
Trebala si traţiti moj savjet, ali ja ću ti ga svejedno dati. Ustani,
Fatima, i brzo odlazi. Vrijeme je od ključne vaţnosti. S onim što
te čeka moraš se suočiti sama, inače će drugi nastradati. Idi iz
svog rodnog grada. Sada nije vrijeme da budeš ovdje. Nećeš još
dugo biti robinja, doneseš li ispravne odluke, a ispravne odluke
su uvijek najteţe." Ona udahnu duboko, obori glavu, zabulji se u
pod, pa ponovo pogleda Fatimu, koja više nije mogla prepoznati
ţenu koja je stajala pred njom. Vidaričina kosa se poče
razmotavati, a zrak oko njene glave poče bljeskati i svjetlucati.
"Pokaţi mi ruku", naredi Bast. Fatima zakorači prema njoj, ali
vidarica podignu dlan. "Stani. Pokaţi mi ruku." Fatima podignu
dlan lijeve ruke, a Bast ustuknu. "Fatimina ruka. Idi sad, brzo, i
budi hrabra."
Bast se okrenu. "Mac, mac. Dođi, Kleopatra."
92 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
I tri putnika uţurbano napustiše Aleksandriju. "Nismo li mogli
provesti dan u gradu i obići ga?" upita Jawad. "Šteta. Nikad
nisam bio ni u jednom gradu osim u svome. Khaval kaţe da
mladci u Aleksandriji ne nose gaće."
"Istina" reče Fatima. "Ali nisam se smjela zadrţavati. Moramo
pohitati."
Sedam su dana jahali, malo se odmarajući, dok nisu prešli veći
dio Sinaja. Sedam je dana Fatima osjećala kako je slijedi njen
usud, ali nije o tome ništa prozborila. Ona ču kako zemlja bije
ritam isti kao ritam njenog srca. Uja-hali su u pustinje Palestine.
"Ne moţemo još dugo ovim korakom, Sitt Fatima" reče Jawad.
"Konji ne mogu bez odmora. Moramo malo laganije, inače neće
nijedan preţivjeti, a onda nećemo ni mi."
Fatima se nevoljko sloţi. Ulogorili su se prije nego što će sunce
zaci. Ĉekala je.
Fatima ču kako je neko zaziva imenom iz dubina zemlje. Ĉu
potmulu tutnjavu, prije nego je čuše ljubavnici, prije nego je ču
tegleća marva. Osjeti podrhtavanje pod nogama i, kao da joj
tabani imaju uši, ču pijesak kako govori: "Fatima, dolazim po
tebe, Fatima."
Konji zanjištaše. Buka se pojača; zemlja se zatrese. Kamile
pobjegoše. Za njima i dvije nepripete kobile. Ĉinilo se da Jawad
jedva izlazi na kraj sa njima. Nagon mu je govorio da ih pokuša
okupiti, ali bio je skamenjen od straha. Mazge su stajale mirno.
Tišina - nastade trenutak tišine, savršenog mira, tek treptaj oka -
a onda zemlja eksplodira. Između Fatime i dvojice ljubavnika
zinu rupa, bljujući vreo ţuti oganj. Plameni jezici su tu i tamo
treperili, ali boju nisu mijenjali. Onako neprirodni, bili su poput
ogromnih listova šumarice. Pojavi se ogromna plava glava.
Oganj joj kosa. Dţin je sijevao trima crvenim očima i reţao,
pokazujući dva reda zuba, nalik na bodeţe.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 93
"Spašavajte se", viknu Fatima Jawadu i Khavalu. Ali ona sama
ostade stajati kao ukopana.
Smrad njegove truleţi ugušio bi novorođenče - smrad mjesecima
starih jaja, gnjilog smeća, mesa u raspadanju. Stotine crnih vrana
kljucale su hranu između njegovih zuba. Ulijetale su mu u nos i
izlijetale, zbog njegove glomaznosti, izgledale su sitne poput
muha. Njegovu pregaču činile su koţe sedam nosoroga. Oko
vrata je nosio ogrlicu od ljudskih lobanja, koja mu je padala do
pupka, dvaput omotanu, poput niske bisera. Između njegovih
nogu, ona vidje Javvada i Khavala kako bjeţe.
"Znači, ja sam tvoja igračka?" pokulja mu glas iz usta, polako i
resko, kapajući poput nezaslađene melase.
Ona sačeka da Jawad iščezne iza njegovog bedra, pa odgovori:
"Primite moje iskrene isprike, vaše gospodstvo. Nisam htjela
vrijeđati. To sam rekla da izbjegnem sigurnu smrt. Presreli su
nas. Nisam imala izbora."
"Bilo je to hvastanje" zaurla on, tako silno, da se sve zatreslo sto
konaka uokolo.
"Bilo je to glupo. Svako zna da vi niste ničija igračka. Ta,
pogledajte se. Tako ste veliki i moćni, a ja sam tek bespomoćna
djeva. Ko bi povjerovao u ono što sam rekla?"
"Tišina!" Njegov glas zamalo obori Fatimu. "Misliš da će te tvoja
dovitljivost spasiti ovaj put?" On raširi šake. Ukaza se deset
crvenih nokata, deset mačeva, svaki visok koliko i ona. "Hoću da
udišem tvoj strah, ţeno. Ja sam Afreet-Jehanam." On ispuha zrak
iz plavih prsa. "Drhti!"
"Zaboravila sam kako se drhti." Ona isuka sablju, sigurnom
rukom diţe je ispred sebe.
On se nasmija. Dţin udari noktima palca i kaţiprsta, a ona
odskoči, prebaci sablju iz desne ruke u lijevu i po-trča prema
napadaču. Ali bio je to Afreet-Jehanam. On
94 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
nonšalantno mahnu malim prstom i otkinu joj ruku. Ona pade
na koljena. Pogleda svoju ljevicu kako leţi na tlu pred njom
steţući sablju. Iz zgloba joj je šikljala krv. Ona ga stegnu desnom
rukom. Digni iznad srca, sjeti se ona, digni iznad srca. Ima li to
ikakve veze?
"Drhti!" reče on.
"Ubij me."
On slegnu ramenima. Podiţe prst. Ona sklopi oči. Začu kako
metal udara o metal. Otvori oči. Jawad je leţao na leđima,
njegova sablja na zemlji, do njega. "Je li to danas neki dan
budala?" upita dţin. "Hoće li me još i gamad spopasti?" Khaval
stiţe trčeći i zaustavi se između Jawada i dţina, koji reče: "Jest!
definitivno, dan kad umiru budale." On podiţe ruku, sa onih pet
prstiju-mačeva, da udari.
"Stani!" zaurla Fatima. "Oni nemaju ništa s ovim. Ja sam ta koju
trebaš."
"Ovaj me je pokušao napasti s leda. Mora umrijeti. Obojica
moraju."
"Poštedite ih. Pogledajte dječaka. Tek je otkrio ljubav. Pogledajte
ga u oči. Nemojte okončati njegovu sreću. Budite milostivi, vaše
gospodstvo. Tek je počeo ţivjeti. Ubijte mene, ne njih."
Dţin razmotri situaciju. Podignu jednu ruku ka nebesima. Vrane
poletješe uvis, počeše kruţiti oko njegovih smrtonosnih nokata.
On pomaknu rukom i nokti poletješe, poput kopalja, put
praznog neba. Kad je spustio ruku, on objavi: "Neću ubiti
ljubavnike." Vrane se počeše spuštati. Letjele su poput jata crnih
golubova. "A ni tvoj ţivot neću okončati, jer nisi dostojna smrti
od moje ruke." On pokupi Fatiminu ruku sa prašnjave zemlje i
poče čačkati zube njenom sabljom, sišući ostatke između zuba i
praveći, pritom, gromovitu buku, uţivajući u okusu svojih usta,
mljackajući. "Dodijala si mi. Očekivao sam bolju
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 95
borbu. Bit će zabavnije slušati te kako objašnjavaš kako te je tvoja
igračka ostavila bez ruke." On krenu prema krateru u zemlji.
"Zabavnije je gledati te kako bez ruke plaziš kroz svoj bijedni
ţivot." On zakorači u rupu. "Ako misliš da si dostojna da umreš
od moje ruke, dođi u moj svijet po svoju." On se zacereka, dok
mu je glava nestajala u rupi. "Siguran sam da ćeš znati naći put
do igračke."
Jawad, znojan od napora i sunčevih nesmiljenih zraka, pojuri da
pogleda Fatiminu ruku. Otrgnu rukav košulje i sveza ga oko
zgloba koji je krvario. Poče trgati i drugi rukav, ali ga Fatima
zaustavi. Ona poče gurati srebrne narukvice dalje niz ruku. Kad
više nije mogla gurati, Khaval preuze. Narukvice su sluţile kao
podveza.
"Moramo krenuti" reče Khaval. "Ti moţda nisi u stanju da se
krećeš, ali nemamo izbora."
"Dţin bi se mogao vratiti", reče Jawad.
"Idite", reče ona, s naporom u glasu, dišući plitko. "Ja moram
poći drugim putem. Idite. Ne zadrţavajte se."
"Nećeš moći sama" reče Jawad. "Slaba si. Bilo kako bilo, gdje si
naumila? Moramo bjeţati odavde."
Ona pokuša ustati, zatetura se, poče se ljuljati, pa opet sjede.
"Moram vratiti ruku. Ostavite me." Ona stavi svoju jedinu ruku
na Khavalovo rame i upotrijebi ga kao polugu da se digne.
"Recite emiru da me je stigla moja kob." Nije se ljuljala. "Ili mu
recite da ću se vratiti uskoro. Ili se nemojte ni vraćati. Nađite
svoje mjesto na svijetu. Ĉuvajte jedan drugoga. Bilo kako bilo, ja
moram dolje." Ona pogleda u krater. "A sad, budi dobar dečko",
reče ona Javvadu, "i nađi mi štap. Ona juka tamo će biti dobra."
"A kako misliš da ćeš vratiti ruku?" upita Khaval. "Misliš da će ti
je Afreet-Jehanam vratiti? A i da je vrati, šta onda? Ne moţeš je
sastaviti. Ne budi budala, Sitt Fatima. Pođi sa nama."
96 Rabih Alameddine / hakavvati
"Moram vratiti ruku."
"Vrag čuči na lijevom ramenu, pa je uzeo lijevu ruku. Sad je ona
nepotreban privjesak."
"Vrag ju je uzeo, ali je moja. Moram je vratiti."
"Znaš li šta je Poslanik rekao za lijevu ruku?"
"Prestani me gnjaviti. Znam ja svoju vjeru. Hoću svoju lijevu
ruku nazad, tako da mogu brisati guzicu."
I Jawad joj dodade štap od juke. "Neka ti Bog, milostivi,
samilosni, bude svjetlo u mraku." I Fatima se spusti u rupu.
Jedna uštogljena sestra uskakuta u bolesničku sobu u bijelim
hlačama i patikama. "Ko će se sad kupati, ha?" najavi ona veselo.
Otac je bio natmuren, lice mu svo u brazdama. Razbjesnio se i
uznemirio kad je vidio sestrića kao jednog od begovih čankoliza.
Bacih pogled na tablu na zidu, da pročitam sestrino ime.
Crvenim flomasterom bila je napisala "Nancy", hipi slovima, i
nacrtala smajlića kojem je falilo jedno oko. Sva je bila puna
neprikladnog veselja. Iz nje je izvirao potočić čavrljanja, zapravo,
više rijeka nego potočić. Ona poče razodijevati oca i skidati
elektrode, bijele i plave podloške koji su prenosili njegove vitalne
funkcije do sobe za sestre. S osmijehom kao sa razglednice, koji
otkri jako isturene gornje zube, ona reče: "Ovo zahtijeva
privatnost. Zar ne?"
Ĉim sam vidio sestrino lice, bilo mi je jasno da nešto nije u redu.
Otac je sjedio na krevetu, upalih leđa, noge su mu visile iznad
sjajnog, sterilnog poda. Kad se okrenuo prema meni, ja vidjeh
poraz. On se pokuša nasmiješiti. "Što se motaš ovuda? Imaš li
pametnijeg posla?" upita on, slabašnim glasom.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 97
"Evo tebi, Sahva", Lina dodade stetoskop svojoj kćerki. "Ti to
bolje radiš."
"A ni ti nemaš pametnijeg posla?" upita otac moju sestričnu.
Sahva, gotovo u devetom mjesecu trudnoće, sjede iza njega na
krevet, izgledajući kao da će svakog časa eksplodirati. Pomjerala
je stetoskop duţ njegovih leđa, kao da zamišlja da igra dame.
Ona sklopi oči i lice joj se objesi, neobično spokojno. "Ĉujem
vodu" reče.
Moja sestra uzdahnu. Oklijevala je na trenutak, prije nego što se
ponovo uţivi u svoju ulogu. "U redu" objavi ona prisutnima.
"Morat ćemo nabaviti još Lasbca." Imala je Limenkin broj u
mobitelu, na brzom biranju. Govorila je u rafalima, visokim
glasom. "Sređeno", reče. "On će nazvati sestre. Riješit ćemo se
vode." Hodala je malo po sobi, a onda naglo izišla. Vratila se sa
jednom sestrom, koja zatim ubrizga diuretik u jednu od
intravenoznih cjevčica.
I otac poče stenjati. Sat kasnije, još uvijek se nije bio pomokrio.
Teško je disao, krkljao. Plitko udisao. Zbijao jadne šale.
Pokušavao se pomjeriti, ali jedva je obuzdavao samo ruku.
Udisaj. Izdisaj. Pištanje. Krkljanje. Venuo je u krevetu, kopnio
pred našim očima. Lina se nastojala doimati smirenom, ali time
nije nikog uspjela zavarati.
Sahva me uze za lakat i izvede iz sobe. "Ne ţeli da ga gledaš u
ovakvom stanju." Ja se krenuh vratiti u sobu, ali ona mi ne pusti
ruku. "Opusti se", reče ona. "Ima napad zlovolje. Ne ţeli da ga
iko osim moje matere gleda kako pati. Ne ţeli ni mene unutra.
Misli da će naškoditi bebi ako ga budem gledala."
S vrata sam vidio donji dio njegovog tijela i kako su mu noge bile
napete pod bolničkom spavaćicom, i kako su mu se sa svakim
dahom grčili noţni prsti.
98 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Fatima se osjećala slabo i kretala se oprezno. Nije trebalo dugo
da svjetlo zgasne. Ona shvati da nema plana, oruţja niti energije,
ali ono što joj je najviše trebalo, a nije imala, bila je baklja. Tlo je
bilo neravno, no ne i opasno, umjerenog nagiba. Koračala je dalje
u mrak, sve dok više nije vidjela ništa. Onako slijepa, paţljivije se
kretala. Koračić po koračić. Štap je ispitivao mjesto na koje se
stopalo imalo spustiti. Tišina je vladala. Vladala, dok se nije
začulo: "Mislim da bi vam ovo moglo zatrebati, gospo" a onda bi
svjetlo.
"Dalje nizbrdo je sve opasnije", reče crveni kepec. Sjedio je na
izbočenoj stijeni tamnonarandţaste boje, četiri-pet puta većoj od
njega - nije bio veći od trogodišnjeg dječaka, minijaturni dţin,
kopita mu se klatila iznad zemlje. On ispruţi malecku uljanu
svjetiljku, u obliku kuhala za vodu. "Dođi. Uzmi je." On se
naceri. "Neće te ujesti."
"Ne znam kako bih je nosila. Ne mogu hodati bez ovog štapa, a
imam samo jednu ruku. Vidi" reče ona.
On skoči sa stijene, doskakuta do nje, nemalo se vrckajući. Ona
trţnu svoju obezdlanjenu ruku unazad. "Samo da vidim" reče on.
Ona ispruţi ruku. "Gledaj, ali ne diraj."
Mali demon buljio je u ranu. "Treba ti vidar. Smijem li skinuti
zavoj?"
Ona odmahnu glavom. "Treba mi ruka."
"Moglo bi se ispostaviti da je neće biti tako lako pri-šiti nazad",
reče on, smijući se. "Ali, da vidimo moţemo li naći način da nosiš
lampu."
"Moţeš mi ti svijetliti", reče ona.
"O, ne. Ja ne idem tamo gdje ti ideš. Ti si ta koja je primila poziv."
On je kruţio oko nje. Ćelavo tjeme kao da
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 99
mu je poskakivalo sa svakim korakom. "Ne moţemo ti je
privezati za odjeću. Ali, mogu ti zakačiti dršku za prst, pa ćeš
moći drţati i lampu i štap. Evo, probaj ovako." "Zašto mi
pomaţeš?"
"Zato što ti treba pomoć. Spusti malo ruku, ne mogu dohvatiti." I
on joj prikači lampu za kaţiprst. "Ovi te prstenom vjenčavam."
"Pogrešan prst, a i ti si od pogrešne vrste."
"A ti umireš."
"Još se nisam predala." Ona pogleda ispred sebe.
"Nadam se da hoćeš", reče kepec. "Idi sada. Nemaš puno
vremena. Ja moram čekati ovdje. A kad umreš, sjeti me se u
molitvama. Zovi me Išmael."
Koračala je, lampom osvjetljavajući put koji se obarao, sve dok se
zidovi, pod i strop nisu spojili na okrugloj kapiji. Ona se pribliţi,
podignu štap da bolje vidi kapiju, pogladi je nadlanicom. Bila je
od crnog ahata. Ona gurnu, ali kapija se ne pomjeri. "Sezame,
otvori se" reče ona. Kapija se ogluši, ali u tmuši se vidjelo neko
komešanje.
"Nisam ja Sezam." Kepec je bio iste veličine kao Išmael i jednako
crven kao i on. Ona primijeti da obojica imaju rogove, ali ne i
rep, što shvati kao dobar znak. "Izak mi je ime", reče kepec.
"Išmael je moj brat."
"Ţelim ući", reče ona.
"A ja ţelim naplatiti", odvrati Izak.
"Platiti mogu."
"Znam." On mahnu rukom i kapija se otvori. "Nisam ja ničija
budala. Puna si para. Olakšat ću ti teret, uzet ću ti pedeset
zlatnika. Kretao se istim onim smiješnim korakom kao Išmael.
"Dat ću ti deset." Ona prođe kroz kapiju. "Trebao si pitati kad si
bio u boljem poloţaju da se cjenjkaš, prije nego što sam ušla. Sad
ti neću preplatiti."
100 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Pedeset." On stisnu šake, nape stomak, i poskoči dvaput. "Ni
dinara manje. Ja ne popuštam. Svi če mi se smijati ako popustim.
Rečeno mi je da imaš pedeset. To je moja cijena."
"Ko god ti je rekao da imam pedeset zlatnika, slagao ti je."
"Zašto mene uvijek zapadnu ovi nevaljalci? Eto te umireš, a
cjenjkaš se zadnjim dahom. Mora da si Egip-ćanka."
"Iz Aleksandru'e."
"Oj, kakva me kazna snađe! Daj mi novac, gospo. Takav je zakon.
Tamo gdje ideš, neće ti trebati. Poštedi nas oboje muka."
"Imam četrdest i devet, jedan zlatnik manje. Dat ću ti ih, ako mi
odgovoriš na pitanje." "Pitaj."
"Koliko ih se odavde vratilo ţivih i u ljudskoj spodobi?"
"Pogrešno pitanje. Uvijek postavljaju pogrešna pitanja. Niko.
Niko se odavde nije vratio ţiv i u ljudskoj spodobi. A sad, dajder
zlato." On se uspentra uz njen ogrtač, zabi joj ruku u njedra i uze
zlatnike. Fatima htjede po-grditi kepeca, ali zadrţa jezik za
zubima. "Pomoći ću ti", reče Izak, brojeći zlato, "jer volim
bandoglave nevaljalce. Kad ti neko zatraţi da predaš nešto od
imovine, bolje ti je da to učiniš bez cjenjkanja. Predaja je ključ."
Fatima se spusti dublje u tunel. Zrak postade vlaţan; činio ju je
sa svakim korakom sve teţom i teţom. Digla je štap i lampu,
vidjela mahovinu boje smaragda, koja je ispunjavala svaku
udubinu, no put pred njom i dalje je bio go. Razni noćni insekti
lutali su mahovinom, hranili se, plazili, tvoreći ţivi perzijski
ćilim, što se stalno mijenja. Ţeljela je da ga moţe opipati; ţeljela
je da moţe onom
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 101
izgubljenom rukom ovlaš dodirnuti njegovu površinu. I onda
dođe do druge okrugle kapije, isklesane u smaragdu. Gurala je,
upirala. "Otvori, Izak."
"Ime mi je Ezra." Mali narandţasti kepec iskoči iz oblaka
narandţaste prašine.
"Ţelim ući."
"A ja ţelim naplatiti. Uzet ću ti ogrtač." "Ali, prevelik ti je. Moţe
deset pripadnika tvoje vrste stati u njega."
"Imam veliku porodicu. Davaj." On se uzvera uz ogrtač, otvori
kopču, uspentra joj se iznad glave drţeći se za straţnji dio
ovratnika i skoči. Fatima se zaljulja. Ezra je visio sa ovratnika u
zraku. "Pusti", reče on. "To je moj ogrtač."
"Stani, ranjena sam. Izgubila sam ruku."
Ezra skoči na zemlju, poče trčkarati uokolo. "Mogu li vidjeti?"
upita on. "Molim te."
"Morat ćeš mi prvo pomoći oko ogrtača." Ona potapša dţep
haljine da se uvjeri da je bočica s napitkom tu, a ne u ogrtaču.
Onda kepec Ezra reče: "Otkrij ranu da je vidim."
"Ne mogu, jer nemam slobodnu ruku."
"Treba ti vidar." Ezra uhrpa ogrtač i podiţe ga iznad glave,
gotovo nestavši ispod njega. "Nastavi sa putovanjem", činilo se
da govori ogrtač. "Vrijeme ti je ograničeno. A pošto si bila dobra
prema meni, pruţit ću ti pomoć. Kad ti u ovom kraljevstvu neko
kaţe da otkriješ ranu, učini tako."
S onu stranu smaragdne kapije zrak je bio teţi, zaudarao na
blatnjavu baruštinu. Fatima naiđe na gljive. Malene isprva,
raznobojne, crvene, boje cigle, oker, smeđe i zelene. Kako je
napredovala, gljive su se mnoţile. Paţena i maţena na vlaţnom
zraku, jedna je metalnoplava gljiva
102 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
izrasla velika poput šupe. Do nje je rasla jedna sa baršunastom
pokoţicom boje avokada.
Fatima je osjećala bolove od gladi. Treća kapija bila je od
lazurnog kamena. "Da pogodim" reče ona mraku ispred sebe.
"Ime ti je Abraham."
"Ne" reče ţuti kepec dok je prilazio. "Mene zovu Jakov."
Cijena ulaska bila je njena ogrlica od lazurnih perli i ona plati.
A Jakov reče: "Ponudit ću ti pomoć, draga gospodarice. Puteve
zablude nije uvijek lako razlučiti od puteva mudrosti. Poţuri,
molim te."
Iza Jakovove kapije, neprepoznatljiv taman plod kao da je nicao
iz stijenja što je štrcalo iz zemlje. Bio je prošaran venama i
prugama, imao teksturu poliranog mramora. Ona zastade i
ispruţi ranjenu ruku; jedan šišmiš se obruši i prekri ga svojim
satenastim crnim krilima. Njegovo lice bez očiju reţalo je na
Fatimu. Šišmiši, hiljade i hiljade njih, visili su posvud sa plodova,
sa stijena. Letjeli su u svim pravcima, tvoreći jedva čujnu,
uznemirujuću simfoniju. No, put pred njom bio je čist.
Kapija je bila zlatna; njen čuvar - Job, zeleni kepec; a njegova
cijena za prolaz bila je broš od dragulja. Kepec Job reče, "Ponudit
ću pomoć, gospo, jer ti je potrebna. Zapamti, ponekad je mudrije
odabrati smrt."
Umor sasvim obuze Fatimu, zakorijeni joj se u duši, procvjeta i
prelista joj po venama. Ţeljela je leći, ali tlo pod nogama nije je
mamilo. Trebala je stati tamo kod one mahovine, prepustiti tijelo
noćnim insektima. Trebala je leći u postelju od divovskih gljiva.
Trebala je nastaviti da-lje.
Ona naiđe na malen rubin koji je leţao ukraj staze, pa zatim na
safir, dijamant, pa još jedan rubin, pa na go-
Rabih Alameddine / hakavvati 103
milicu dragulja, pa na mnoštvo gomilica. Dragulji svih veličina,
zlatnina svih oblika, škrinje s blagom od kojih bi kraljevima i
kraljicama trgla voda na usta. A ona nije imala snage da zagrabi.
Prođe pored pozlaćenog ogledala naslonjenog uza zid. Gledala je
u svoj odraz, ali nije ličila ni na koga poznatog. Krenula je dalje.
Kapija je bila od mahagonija, a njen čuvar plavi kepec. Plakala je
dok je plaćala svojom crvenom svilenom maramom i zlatnim
lancem oko čela. "Tvoje svjetlo blijedi, čini se", reče Noa. "Ja ću ti
pruţiti pomoć. Zbriši potrebu za razumijevanjem. U ovom
svijetu, kao i u svijetu priča, ta je potreba puka smetnja."
Tuga dođe poput infekcije, postepeno je i nepovratno savlada.
Koračala je, plakala. Prije svakog koraka, suza je padala na
zemlju, a njena mlitava stopala brisala su svaki trag vode. U
Noinoj oblasti bile su vrane, hranile se le-ševima. Većina tijela
bila su ljudska, oderana, okačena o hrdave kuke, a iz njih je
nepresušno kapalo crveno. Crne ptice na zemlji pile su iz potoka
krvi, koji su tekli sa obje strane staze. Proţdrljive vrane tukle su
se oko trulih zalogaja. Tu nije mogla leći.
Ilijina kapija bila je tirkizna. "Ţelim ući", reče ona, "ali nemam
više ništa da dam."
"Uzet ću ti odjeću", reče kepec indigo boje. "Tu otrcanu haljinu,
donji veš, pa i cipele. Bit ću ti od koristi. Nudim ti ovo: dolje su
svi uvijek goli."
Iza Ilijine kapije, zemlja po kojoj su mrtvaci hodali bila je
blatnjavi pepeo i dim, kao ostaci bujona ostavljeni da krčkaju, ali
davno zaboravljeni. Hodajući mrtvaci su je oponašali, hiljade i
hiljade njih, kao kolonija bezglavih mrava, miljeli su uokolo,
sudarali se, bez očiju ili slijepi. Muškarci, ţene i djeca; konji,
mačke i psi; lavovi, tigrovi i majmuni; patuljci, demoni i divovi.
Mrtvi. Šta su imali
104 Rabih Alameddine / hakavvati
na sebi, bilo je u dronjcima, meso im se raspadalo. Ona zadrhta.
Niko joj od njih ne stade na put. I ona naiđe na sedmu kapiju.
"Znam ko si" reče Fatima čuvaru mramorne kapije.
Ljubičasti kepec izgledao je iznenađeno. "I ja znam ko si ti", reče
on.
"Ovo mora da je zadnja kapija. Stigla sam u posljednju oblast. Ti
si Adam."
"Mora da je tako. Dobrodošla, moja gospo. No, ja ipak
zahtijevam naknadu. Uzet ću ti tih sedam srebrnih narukvica.
Neće ti više trebati." On joj se uspe na rame i poče gurati
narukvice. Dok su padale, vukući za sobom Jawa-dow krvavi
rukav, ona osjeti kako je bol preplavljuje. Krv joj je bSla u ruci.
Kapala je iz patrljka, cijedila se lagano. Buljila je u ranu, osjećala
kako joj volja za borbom curi iz nje.
"Kreni", reče Adam. "Ne moraš ići daleko." On joj ugasi lampu.
"Ne treba ti to dolje. Hajde. Pomoći ću ti. Nudim ti ovo: u
podzemnom svijetu, smrt se budi."
"I to ti je pomoć?"
Hodala je. Kao što je i očekivala, zmije su gmizale posvuda, osim
po stazi kojom je kročila. Boe, guje i zvečar-ke. Pustinjske zmije,
močvarne zmije. Jedva da ih je pri-mijećivala. Gola, bespomoćna,
iscrpljena i opljačkana, išla je naprijed i posrtala. Tromost, njena
jedina svojina, čvrsto se primala za nju.
I tlo propade pod njom.
1 strop se izdignu.
I zidovi se otvoriše pred njom.
I Afreet-Jehanam sjedaše na prijestolju.
"Pristupi, moliteljice", reče on.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 105
Otac je ţmirio; disao je polako i plitko. Maska s kisikom
gnijezdila mu se u koţi lica. On otvori oči, što mu je očito
predstavljalo iscrpljujući napor, pa ih opet sklopi. Moja sestrična
i ja stajali smo sa strana kreveta.
Limenka je stigao sa druga dva doktora. Kao da su bili članovi
kakvog kluba, sva trojica su imali crne podšišane brade i kratku
kovrdţavu kosu - Limenka je imao najţbu-nastije obrve. Drugu
dvojicu nisam prepoznao, mada su oni očigledno poznavali
članove moje porodice. "Ne izgledate baš predobro, gospodine
Al-Kharrat" reče jedan od doktora. Pod bijelom kutom, nosio je
ticijan-crvenu košulju. "Ne moţe to tako. Kurban-bajram je sutra,
a čitava familija je tu."
Otac se bljedunjavo nasmiješi pod maskom. Pokuša je skinuti, ali
nije mogao. Lina se nagnu i malo je svuče. On nešto promrmlja.
"Kaţe, moţda bi Ali i Djevica mogli intervenirati", reče Lina. Svi
se nasmijaše. Ja nisam shvatio šalu.
Doktor u crvenoj košulji reče da bi htio pogledati vitalne funkcije
i ode do recepcije. Treći doktor, pulmolog s očima morskog
grgeča, slušao je očeva pluća. Limenka natuknu mojoj sestrični
da ne bi trebala tako dugo stajati. Pulmolog upita zašto elektrode
nisu prikačene. Moja sestra zasopta. Dr. Ticijan se vrati i stidljivo
objavi da nema ispisa vitalnih funkcija, pošto monitori ništa ne
prikazuju. Dvije sestre ule-tješe u sobu. Jedna je vukla prijenosni
aparat, a druga kačila elektrode na očeva prsa. Ona sa isturenom
gornjom vilicom koja ga je kupala u podne zaboravila je ponovo
prikačiti pod-loške, a ostale sestre i liječnici to nisu primijetili
preko pet sati. Dr. Ticijan pritisnu dugmad na aparatu. "Nešto
nije u redu" reče on. Ode do oca. "Pejsmejker je stao." Dr. Ticijan
pogleda u izbočinu na očevim prsima. Kucnu je dvaput, pa se
vrati do aparata, pa nazad do očevih prsa, pa do aparata.
106 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
I dţin se vrati u očeve oči. Istog časa. Mišići lica mu se opustiše.
Koščati prsti pustiše ogradu kreveta. On udahnu duboko.
"Nemojte nas tako plašiti" šalio se Limenka.
"Sad moţete proslaviti praznik", reče pulmolog.
"Sa cijelom porodicom", dometnu Dr. Ticijan, očev kardiohirurg.
Ja pokrih dlanom sestrine oči. Njeţno je natjerah da ih sklopi.
Buljila je ubilački. "Diši", prošaptah ja. "Diši." Ona mi se rukama
nasloni na ramena. Moj dlan je ostao na njenom licu, sve dok ne
osjetih da se vlazi.
Fatima je htjela reći dţinu da joj vrati ruku. Htjela ga je izazvati.
Ţudjela je za osvetom. Ona pade ničice pred Afreet-Jehanamom.
"Sišla sam ovamo da umrem."
"Da." Od njegovog dubokog, reskog glasa duša joj zadrhta. "Moj
svijet je divno mjesto za umiranje." On otvori dlan i šesnaest
crnih škorpiona gmiţući se uputi prema njoj, preko njegovih
plavih prstiju. "No, da li ja to osjetim malo otpora kod tebe?"
"Ne, vaše gospodstvo", odgovori ona. "Doţivjela sam
prosvijetljenje. Predajem se."
Račvast jezik razmota se u dţinovim ustima. "Ah, kako me
uzbuđuje taj slatki miris predaje." Ona se ne trţnu kad škorpioni
počeše miljeti po njoj. Ţeljela je da je jedan od njih ubode. Kad on
ustade, prijestolje se raspade na hiljadu guja. "Sad ćeš ti biti moja
igračka." Ona se ni na to ne lecnu. "Naša igračka." A onda joj se
jedna mlada boa omota oko obezdlanjene ruke.
Afreet-Jehanam je pokupi, poče je ljuljati na dlanu. Pribliţi je
licu, ali njoj njegov smrad ne zasmeta. "Drago mi je da si se
napokon potčinila mojoj ţudnji."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 107
Ona se htjede nasmijati. "Nismo mi baš dobar par za seks."
"Ma jesmo, Sitt Fatima. Nije veličina najvaţnija."
Prvi škorpion ubode je u grlo, a kobra je ujede za pa-trljak.
Škorpioni su je boli po cijelom tijelu. Afreet-Je-henam je spusti na
krevet svjetlucavih zmija. A demon se poče skupljati - prepolovi
se za tren oka, pa opet za drugi tren, dok ne dosegnu dimenzije
krupnog, mišićavog muškarca. Ali transformacija se nije tu
završila. On izvadi treće oko iz čela i učini da nestane. Koţa mu
je blijedila; plamteća kosa tamnila, ljudski nos pojavi mu se na
licu. Ljudska ruka posegnu prema njoj.
Fatima vidje najzgodnijeg od svih muškaraca kako pribliţava
lice njenom. On je poljubi. Ona mu uzvrati. I ţivot prostruja
njome. Vodila je ljubav s njim. U nekim trenucima, vidjela ga je
kao čovjeka, u drugim kao demona. A sve vrijeme su je boli i
grizli škorpioni i zmije. Bila je riječno korito. Bila je puki kanal
kojim je tekao ţivot i njegove priče. Stekla je snagu.
Fatima se probudi. Osjećala se svjeţom i pomlađenom, punom
krepkosti. Afreet-Jehanam više nije bio u ljudskoj spodobi.
Nalakti se kraj nje. "Lijepa si", reče on.
"Nemam ruku", reče ona.
"Puno toga ti nemaš", reče demon, "pa si zato lijepa."
Ona pogleda ranu, vidje je po prvi put onakvom kakva jest:
curnice krvi, ugruške, kraste koje rastu, tkivo što pokušava
zacijeliti vlastitu patnju i gubitak, koţu što pokušava zaboraviti
šta je tamo nekad bilo. Ali zrak oko rane poče svjetlucati u
čudnim valovima. Neka masa izraste iz njenog zgloba, prsnu
poput balončića u lavi što lagano ključa. Ona vidje kako masa
buja, osjeti kako se krv sliva u nju. Patrljci niknuše i prsti se
počeše formirati. I Fatima pomjeri prstima. Ruka joj se vratila. "Ja
ovakav pakao nisam mogla ni zamisliti", reče ona.
108 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Pakao? Ja sam uvrijeđen. Šta li te je opsjelo da moje kraljevstvo
smatraš paklom?"
"Pa" reče ona, "ti si demon. Ovo je podzemni svijet. Samo sam
pretpostavila."
"Ah, vi ljudi. Vaše predodţbe o paklu su sami talog na dnu
davno umrlih nemaštovitih umova. Slušaj. Daj da ti ispričam
priču."
Bio jednom, i ne bio jednom, jedan poboţan, bogobojazan čovjek,
koji je čitav svoj ţivot ţivio po stoičkim principima. Umro je na
svoj četrdeseti rođendan i probudio se plutajući u ništavilu. Pazi,
plutanje u ništavilu bilo je ugodno, besvjetlosno, bezračno, kao
majčina utroba. Ĉovjek je bio zahvalan.
Ali onda je poţelio imati čvrsto tlo pod nogama, e da bi se i on
sam osjećao čvršćim. I gle čuda, eto ti njega, stoji na zemlji. Znao
je da je to zemlja, jer je znao kakav je osjećaj kad stojiš na zemlji.
No, on poţeli vidjeti. Ţelim svjetlo, pomisli on, i svjetlo se pojavi.
Neću bilo kakvo svjetlo, već sunčevo, a obnoć bit će mjesečina.
Ţelje mu bijahu uslišane. Neka bude trava. Volim onaj osjećaj
koji pruţa trava pod nogama. I tako bi trava. I ne ţelim više biti
nag. Samo ogrtači od najfinije svile smiju dodirivati moju koţu. I
krov nad glavom ţelim, treba mi veličanstvena palata sa
stepenicama sa obje strane ulaza, podovi moraju biti mramorni, a
ći-limi perzijski. A hrana, hrana najfinija. Doručak mu bijaše
engleski, podnevna uţina francuska. Ručak mu bijaše kineski.
Popodnevna uţina indijska. Večera italijanska, a noćna uţina
libanska. A libacija? Najbolja vina, dakako, i šampanjac. A
društvo, najprobranije. Zahtijevao je pjesnike i pisce, mislioce i
filozofe, hakawatije i muzičare, lude i pajace.
A onda je poţelio seks.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 109
Traţio je ţene svijetle puti i tamne puti, plavuše i brinete,
Kineskinje, Juţnoazijatkinje, Afrikanke, Skandinav-ke. Traţio je
jednu po jednu, pa po dvije odjednom, a navečer je imao orgije.
Traţio je mlađe djevojke, pa poslije toga starije ţene, samo da
proba. Onda je probao muškarce, mišićave, pa mršave. Pa
dječake. Pa onda dječake i djevojke odjednom. Pa mu je onda
dodijalo. Probao je seks i hranu skupa. Dječake sa kineskom
hranom, djevojke sa indijskom. Crvenokose sa sladoledom.
Onda je probao seks sa drugovima. Pojebao je pjesnika. Svi su
jebali pjesnika.
Ali opet mu je dodijalo. Dani bijahu beskrajni. Smišljanje novih
ideja postade postade naporno i dosadno. Svaka ţelja koju je
ikad mogao zamisliti bila mu je usli-šena.
Bilo mu je dosta svega. On iziđe iz kuće, pogleda u veličanstveno
nebo, i reče: "Dragi Boţe, hvala Ti na Tvom obilju, ali ja ovo više
ne mogu podnijeti. Radije bih bio na bilo kom drugom mjestu
nego ovdje. Radije bih bio u paklu."
A gromki glas sa nebesa odgovori: "A šta misliš, gdje si upravo?"
Fatima se zakikota. Ruke joj dodirnuše stomak i ona se iznenada
upita da nije trudna. Znala je da je to moguće. Historija je puna
priča o poludemonima. Da li bi njeno dijete ličilo na Afreet-
Jehanama, ruţnog demona, ili njenog ljubavnika, najljepšeg od
svih muškaraca? A šta ako je nosila djevojčicu? Neprivlačan sin
je jedna stvar, ali kćerka koja izgleda kao demon? Napitak.
"Trebaju mi moje stvari."
"Trebam, ţelim, hoću" reče Afreet-Jehanam. "Ja kao da pričam
priče za malu djecu." On zastade, pogleda svoju voljenu u oči.
"Mogu te odjenuti u kraljevsku odjeću,
110 Rabili Alameddine / hakavvati
u svilu i krzno, u bisere i dijamante. Šta će ti stvari iz prošlosti?"
"Ĉovjek se nikako ne moţe osloboditi prošlosti i njenih okova."
Afreet-Jehanam mahnu rukom i za trenutak dotrča crveni kepec
Išmael, noseći njenu odjeću. "Sve sam skupio", reče on, "osim
ogrtača. Ezri se jako sviđa. Mislio je da ga ţelim za sebe i nije mi
ga htio dati."
Fatima izvadi bočicu iz dţepa haljine. "Je li već prošlo sedam
sati?"
"Nije", reče veliki demon. Fatima ispi tekućinu. "Ali, nema
potrebe za tim", dodade on. "Da se nisi uspaničila, shvatila bi da
nosiš dječaka. Ĉarobni napici su suvišni."
Išmael je izgledao zapanjeno. "Hoću li ja to postati amidţa?"
"Moram ići", reče Fatima. "Moram dovršiti misiju."
"Zašto?" upita Afreet-Jehanam. "Popila si napitak koji moraš
dostaviti."
"Nisam slobodna. Vratit ću se. Što se tiče napitka, imam novi
plan. Moram nastaviti. Još sam daleko od zelenog grada. Što
prije krenem, to bolje." Njen ljubavnik rastvori dlan i na njemu
Fatima vidje svoju odsječenu ruku. "To je moja treća ruka", reče
ona.
"I ja ću u nju staviti svoje treće oko", reče on. "Bit će to dokaz
naše zajednice. Nosi ga uţase i ni jedan demon se neće usuditi da
ti naudi. Stavi ga iznad kućnih vrata i zlo ti nikad neće preći
prag."
Ona uze talisman i on se preobrazi u njenim rukama. Pretvori se
u kamen, poprimi tirkiznu boju, a oko na dlanu malo tamniju
plavu.
"Prenoći ovdje", reče demon. "Bit ćeš kod svojih gospodara
ujutro."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 111
4.
Po mom djedu, ja sam svoje postojanje, svoje mjesto na svijetu,
dugovao jednoj od dvije stvari: klanju rasplodnog goluba ili
gutanju šibica. U zavisnosti od toga koju mu se priču prohtije
pričati, jedan od ta dva događaja natjerao ga je da pobjegne iz
Urfe ili, kako bi nekad govorio, pruţio mu ţivotnu priliku.
U kući Twiningovih uvijek je bilo armenske siročadi, ali niti
jedno se tu nije zadrţalo duţe od godinu dana, ili tako nešto.
Twiningovi, pošto su bili dobri misionari, nalazili su djeci dom.
Međutim, s mojim djedom bila je druga priča. Pošto je Jadna
Anahid postala sluţavka Twi-ningovih, a djed bio njena briga,
on se zadrţao jedanaest godina. Djed je tvrdio, a vjerovatno je
bio u pravu, da je doktor-misionar gajio neke osjećaje prema
njemu, svom nezakonitom potomku. Moj djed bio je anomalija, i
kad je u pitanju duţina boravka u toj kući, a i što se tiče
tempiranja njegovog bijega u Liban. Moţe se sa sigurnošću
pretpostaviti da su siročići sa kojima je odrastao, to jest oni koji
nisu bili poklani u Prvom svjetskom ratu, pobjegli u Liban za
vrijeme velikog zbjega armenske siročadi. Moj djed bio je ispred
svog vremena. Preţivio je doktorovu ţenu i nije se morao bočiti
sa genocidom i njegovim posljedicama. Bio je blagoslovljen, pa
sam stoga bio i ja.
Dok je bio mali, Ismaila je otac svuda nosio, čak i kad je naučio
hodati. Ali, jednog dana, nakon djedovog drugog rođendana,
doktorova ţena reče svom muţu: "Sram te bilo. Tretiraš to siroče
bolje nego svoju vlastitu krv i meso. Zar ne voliš svoje kćeri? Zar
ne zasluţuju i one tvoju paţnju?" Doktoru bi neugodno. "Ovo je
Barbara", dometnu njegova ţena, "a ovo Joan. Moţda si
zaboravio ko su njih dvije."
112 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Simon Twining spusti mog djeda i odvede kćeri u šetnju.
Kad su djedu bile četiri godine, doktor ga je pokušao naučiti
čitati i pisati, no ţena mu reče: "Ne budi smiješan, muţu. Ne
treba njemu engleski. Poslat ćemo ga u školu sa ostalim
Armencima. Neka nauči svoj jezik, da moţe pričati sa svojim
narodom."
Međutim, kad bi se djed nedjeljom nakon sluţbe bo-ţije
pridruţio ostaloj djeci na poduči iz Biblije, ona se nije protivila.
"U moje vrijeme, tinta je još bila tečna i raskošna." Djed prekinu
tišinu, dţarajući vatru. "Ne kao ovo jeftino sranje od hemijskih
olovaka. Ţena mog oca smatrala je da je podučavati mene bilo
bacanje novca i vremena." On izvede ritual pravljenja
paragvajskog čaja - poli vrućom vodom iz kuhala metalnu
slamku, nakon čega prevuče korom limuna preko nje. Zamijeni
tek očišćenu slamku u tikvici za čaj drugom, te proslijedi tikvicu
meni. "Moglo bi se pomisliti da je doktorova ţena bila škrta, što i
jest bila, ali nije u tome poenta priče. Nije mi bilo dozvoljeno da
naučim čitati, ali proučavanje Biblije je za jednog hakavvatija
vrijednije od toga. Pogledaj velikanku, Umm Kalthoum. Rodila
se u najsiromašnijoj porodici, u nekom zabačenom selu na delti
Nila, u Donjem Egiptu. Trebali su je udati kad joj je bilo dvanaest
ili trinaest godina. Ostala bi neškolovana, izrodila čopor djece;
muslimanske djevojke nisu se smjele obrazovati u tom dijelu
svijeta. Ali, vidiš, to je dar. Od malih nogu, djevojčice uče čitati
Kur'an i ništa drugo. Svaki dan im ga utuvljuju u glavu. Za
jednog pjevača, to je najveći mogući dar. Naučila je ton i ritam,
naučila je artikulaciju i disanje, projekciju glasa, modulaciju - sve
ţivo. Ona nikad ne mrmlja. Sve i jedna riječ koju izgovori se
razumije. Ovladala je
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 113
glasovnim čarobnjaštvom. U pravom trenutku, otvorila bi usta,
puštala dušu s lanca i time nam svima pomogla da se pribliţimo
Bogu. Bio je to dar, kaţem ti ja. Doktorova ţena je moţda bila
pakosna, ali sudbina je bila na mojoj strani."
Jadna Anahid i Zovik brinule su se o dječaku, tretirale ga kao da
je njihov, ali one su bile sluţavke u kući u kojoj je trebalo
neprestano raditi. Moj djed ih je svuda pratio, a one su se brinule
da im on ne smeta pri radu.
U ranoj dobi, naučio je sam se zabavljati. Druţio se sa štapovima,
a igrao kamenjem. Njegov unutarnji svijet preuredio je njegov
vanjski svijet. Njegovi imaginarni prijatelji pokazali su se
vjernijima od "pravih" prijatelja, ako ni zbog čega drugog, onda
zato što su, za razliku od potonjih, postojali. Jeo je, spavao, igrao
se, malo učio i izbjegavao muslimanske dječake i njihove uvrede
na turskom. Kad je napunio pet godina, od njega se već
očekivalo da obavlja sitne kućanske poslove. Kad mu je bilo šest,
ti poslovi više nisu bili sitni. Dvije godine kasnije, doktorova
ţena odluči da bi dječak trebao izučiti neki zanat. "Ko zna dokad
ćemo mi biti tu da se staramo o njemu?", rekla je. "Bolje da on
sam nađe načina da zaradi dovoljno da napuni onaj svoj stomak
bez dna." Djeda da-doše jednom golubaru, da ga ovaj obuči.
I tako, mog djeda zametoše veliki urfanski golubarski ratovi.
Davno prije Boga jedinog, davno prije Abrahama, davno prije
nego što grad postade muslimanski, prije nego će postati
osmanski ili turski, golubovi su nosili duše umrlih stanovnika
Urfe na nebesa. Otad zauzimaju posebno mjesto u srcu grada.
"Nije istina što Ĉileanci kaţu, da su golubovi štakori s krilima",
reče djed. "Šta znaju oni, tamo u Ĉileu? Ti znaš
114 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
da je golub objavio Noi na arki da je kopno na vidiku, pećinar,
isti onaj golub što ćeš ga vidjeti u svim svjetskim gradovima.
Ĉile? Pfflt, nek' se ukisele od one svoje groţ-dane rakije, svakako
se ne da piti."
Većina kuća u Urfi imala je rupe za golubove sa ukrašenim
kapcima, ali neke su na vanjskim zidovima imale golubinjake
koji su bili maketa kuće, klon rođen iz kućnog čela. U nekim
mahalama, ptice su imale male palate, sa mini-polumjesecima na
vrhovima minijaturnih minareta; te golubije palate svojim su
arhitektonskim dizajnom višestruko zasjenjivale okolne ljudske
kuće.
"Mrzim golubove", dodade djed, "ali ne zato što su štakori."
Djedov mentor bio je jedan Armenac, Hagop Sarki-syan, koji je
radio za jednog Turčina po imenu Mehmet Effendioglu. Mada
nije bio bogat, ovaj potonji bio je uzgajivač koji je posjedovao
preko tri stotine golubova. Golubove je dresirao Hagop i imao je
četiri dječaka da mu pomaţu. Kako je bio najmlađi, moj djed
imao je najgori posao, čišćenje govana.
"Govna posvuda" reče on. "U golubarnicima, na terasi, na krovu.
Znaš li ti kako je to, bočiti se s toliko govana? Ne znaš, naravno.
Ti imaš sluţavku koja kupi za tobom. Ja sam povazdan čistio
golubija govna, pa sam ih onda morao prati sa sebe kad dođem
kući. Kosa mi je ovako divlja zato što sam je toliko prao kao
dječak."
Hagop, golubar, bio je glavni jatar. Njegov prvi pomoćnik bio je
zaduţen za hranjenje golubova, davao im najbolje sjemenke i
najjače vitamine. Golubovi su morali izgledati dobro i biti jedri.
Van sezone, taj je pomoćnik upravljao jednim ili dvama jatima,
doduše ne glavnim jatom, i nikad za nikad dok je bjesnio rat.
Mehmet, gazda, sjedio bi na krovu i gledao.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 115
"Jedino za vrijeme bitaka nisam morao čistiti", reče djed. "Bilo mi
je dozvoljeno gledati ih kako lete. Moram priznati da su bili lijepi
gore na nebu, dok kruţe i kruţe, kao voda u zamišljenom
odvodu, pa se stušte, obruše se kao izraelski mlaţnjak. U tim
trenucima, opraštao sam im sva ona govna."
Ah, ratovi, ratovi. Urfanski golubarski ratovi trajali su preko
hiljadu godina. Rat bi počinjao svake godine u novembru, a
završavao u aprilu, što se poklapalo, ne zahvaljujući slučajnosti,
sa najgorim vremenskim prilikama za golubije skitnje. Bio je to
test zračne izdrţljivosti. Poslijepodne, tačno u pola pet, urfanski
ratni huškači popeli bi se na krovove, gdje su se nalazili kavezi, i
puštali bi svoja jata u nebesa. Treperava kakofonija hiljada krila i
zveckanje golubijeg nakita čuli su se u svakom kutku grada. Na
svakom krovu bio je golubar koji je upravljao svojim pticama;
njegov netremičan pogled nikad se nije odvajao od vinulog jata.
Dugačak štap sa crnom vrpcom privezanom na jednom kraju bio
mu je alatka. Svakim zamahom štapa upravljao je letom ptica. A
kad bi zamahnuo u širokom luku, njegovo bi se jato obrušilo
usred nekog drugog, narušavajući tako simetriju, zbunjujući
protivničke golubove.
"Hagop je bio dobar, ali ne i izvrstan. Bio je jedan drugi golubar,
jedan Armenac po imenu Eshkhan, koji je bio princ svih
golubara. On je svoje golubove usmjeravao jednostavno
zviţdanjem. On zazviţdi, a jato ukrug; zazviţdi, a jato kući.
Eshkhan je češće pobijedivao u ratovima no što je gubio, i to ne
zato što je imao najbolje golubove. Mogao je svoje muţjake
prodati za čitavo bogatstvo, pa kupiti bolje golubove da ih
dresira, ali to nikad nije uradio. Vidiš, svi misle da se tu radi o
novcu, ali nije tako. Tu se radi o pravu na hvalisanje. O
muškosti."
116 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Rat bi dobio onaj kojem bi najmanje golubova izginulo ili bilo
zarobljeno. Onaj koji bi se pobrinuo da mu se golubovi ne izgube
ili ne iscrpe bio je golubar koji zna znanje, a takvih nije bilo
mnogo. Dok bjesni rat, golubovi bi svakog dana letjeli nebu pod
oblake, dok im se zamor ne uvuče u krila; kisik bi se pobunio i
pobjegao iz njihove krvi. S neba, ptice bi padale, poput bombi
koje ispuštaju eskadroni lovačkih aviona, zasipajući tlo svojim
izvitoperenim leševima. Obunane, smetene i zbunjene, neke
ptice bi slijedile nepoznata jata i sletjele na tuđe krovove, gdje bi
bile zarobljene, pa bi se onda s njima te večeri paradiralo u
lokalnoj kafani. Postale bi ratni plijen, bruka i sramota svojih
golubara, mrlja na njihovoj muškosti.
"Ima tih ratova i u libanskim gradovima", reče djed, "ali nisu ni
nalik na ratove gore na sjeveru. Ovdje se to radi zbog zabave.
Zna biti gadno u Bejrutu, ali nije to pravi rat. Ako ti koji muţjak
završi u tuđem jatu, dobiješ ga nazad. Prvi put besplatno, po
gospodskom bejrut-skom pravilu. Vidiš, van ratne zone, većina
muţjaka je uparena, a golub se uvijek ţeli vratiti kući svojoj
druţici, tako da je zarobljenog muţjaka teško zadrţati. Morao bi
ga usmrtiti. U ratnoj zoni, svaka grupa ima oko dvije stotine
muţjaka i pet ţenki. Letačke grupe sastoje se isključivo od
muţjaka, uglavnom gušana. Tu je glavna stvar rat, a ne
uzgajanje. Golubari u Bejrutu imaju grupe sastavljene od
svakovrsnih golubova: gušana, prevrtača, gaćana, ćubaša,
jehudija, kakvih hoćeš. Uzgajivači koji su bili vezani za svoje
golubove nikad se ne bi usudili puštati ih za vrijeme rata."
Uzgajivači su se skupljali u kafani Ĉardak, stotinama godina
unazad. Utvrđivali su rezultat jučerašnjih popodnevnih bitaka
tako što su prebrojavali zarobljene golubove. Kavezi su krasili
sve zidove kafane, a uzgajivači su
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 117
se mogli diviti zarobljenim pticama ili ih kupovati. Pravi vlasnik
imao je prvenstvo pri kupovini, ali samo ako je novi vlasnik htio
prodati.
"Ali pesenka nisi mogao kupiti. Pesenk je voda letačke grupe
golubova. Ne moţeš dobiti rat ako nemaš izvrsnoga. Svi drugi
muţjaci u letu slijede njega. Ako pesenk sleti na tuđi krov i bude
zarobljen, vlasnik se povlači iz rata. Šah-mat. Mora se riješiti
grupe i početi praviti novu. Pesenka ne moţeš otkupiti. On je
poglavica klana, najveći od svih."
Djed otpi gutljaj yerba mate čaja, zabaci glavu i obrati se stropu.
"Kaţu da talent preskače svaku drugu generaciju, što znači da su
moji otac i majka mogli biti sjajni golubari, pošto ja, za razliku od
mog najmlađeg, tvog amidţe Jihada, to sigurno nisam bio.
Nemam pojma otkud mu taj talenat, ali, hvala Bogu, bio je
dovoljno pametan da se prestane time baviti. Nije me htio
poslušati, naravno. Mene niko ne sluša. Ali jednog dana je
napokon shvatio da je golubarenje skromno zanimanje. E, pazi
sad. Ako kaţem da nisam bio dobar golubar, to ne znači da
nisam imao drugih talenata. Knjiga sudbe nije uvijek jasna.
Jedne večeri, proklinjao sam svoju sreću. Bio sam gladan i
umoran. Bio sam čistio govna već nekih šest sedmica i nisam
vidio izlaza iz toga. Prokleta doktorova ţena rekla je da puno
kukumavčim. Rekla je da svojeglav dječak poput mene nema baš
puno izbora. Ali, vidiš, nije bila u pravu, samo što ja to tad nisam
znao. Pazi, bilo mi je osam godina. I tako sam ja meo glavni
golubinjak nakon jedne bitke, kad me zovnu onaj glupi Mehmet.
Dade mi pahuljastog, sjajnog, crnog goluba u kavezu da ga
odnesem u Ĉardak i predam vlasniku.
"Otišao sam u 'Ĉardak! Dojmio me se, mogu ti reći, onako velik,
prostran i napučen. Ali bio je pun sve samih golu-
118 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
bova. Golubovi, golubovi posvuda. Kavezi na zidovima, na
pultu, po stolovima, pod stolovima. Počeo sam se nervoziti.
Mislio sam, zadrţim li se predugo, gazda će mi reći da počistim
govna. Predao sam goluba i izjurio što sam brţe mogao. Skrenuo
sam iza ugla i vidio je. Ne znam šta me je zaustavilo. Trčao sam
brzo, moţda sam morao doći do daha. Moţda mi je Bog poslao
znak. Moţda je bilo tako zapisano.
"Moje mlade oči opila je jedna druga kafana, 'MasaT, stara, ali ne
od historijskog značaja, dobro osvijetljena, ali oronula,
zadimljena i nezdravo vlaţna. Nije imala vrata, a metalni kapci
bili su podignuti. Napolju je bilo stolova, ali tihi gosti sjedili su
leđima okrenutim ka ulici. Šta ćeš s ljudima ako ćeš šutjeti? Šta
ćeš sjediti napolju ako nećeš gledati svijet? A onda vidjeh ono što
im je svima bilo zarobilo paţnju. Unutra, na stolici, na malenom
po-destu, sjedio je hakavvati.
Sjedio je na svom prijestolu, kao vladar pred podanicima. Nosio
je fes i zapadnjačku odjeću. Voskom ufitilje-ni crni brci, dva
dlana u rasponu, dominirali su mu licem. Nije se vidjelo kako
mu se usta miču. Na krilu je drţao knjigu, ali jedva da ju je
gledao. Ja se pribliţim i začujem mu svileni glas. Ĉarolija.
Bio je Turčin. Imaj na umu, u to vrijeme moj turski nije bio jako
dobar, ali slušao sam ga. Slušao sam ušima, tijelom, dušom.
Zabavljao nas je pričom o Antaru, velikom crnom pjesniku-
ratniku. Došao sam na pola priče, ali donovi mi pustiše korijenje
u blokove pločnika. Bio sam očaran.
Kako da opišem prvi susret sa vlastitom sudbinom? Boţi-ja vatra
plamtila mi je u prsima, srce mi je gorjelo. U porede-nju s tim,
moj se dotadašnji ţivot otuţno vukao. Ah, Osama, da mi je da ti
omogućim da osjetiš kako je to kad se poravnaš sa onim što ti je
Bog namijenio. Bio sam čuo boţiji zov.
Rabili Alameddine / HAKAVVATI 119
Pri svjetlu malene natkasne lampe, vidio sam oblu siluetu
amidţa Jihadove glave, te njenu repliku, veću sjenu koju je
bacala na zid. Malo me je prečvrsto ušuškao. Kao mlađi brat mog
oca, moja glavna dadilja i omiljeni pripovjedač, imao je zadatak
da me uspava, pošto su moji roditelji večerali. Moja majka mu je
rekla da me stavi u krevet i odmah se vrati, ali on je izgledao
smeten, izgubljen u vlastitim mislima. Mada je rekao da će se
pobrinuti da ja zaspim tako što će mi ispričati sjajnu priču pred
spavanje, činilo se da mu se to nije od srca radilo.
"Ţivio jednom jedan sretni, mladi princ", započe on. Buljio je u
nadglavlje.
"Rekao si da ćeš mi ispričati kako sam ja nastao." Zakotrljah se na
jednu stranu, pa na drugu, da olabavim plahte. "Obećao si."
"Pa to i radim." On uze piće koje je bio spustio na noćni ormarić,
razmrljavši savršen obris rose koja se skupila na dubokoj čaši.
"Nisam ja princ."
"Neću s tobom započeti priču." On otpi gutljaj škotskog viskija i
oči mu se po prvi put zacakliše. "Zašto misliš da si ti princ?"
"Ti si mi rekao. Rekao si da ćeš mi ispričati kako sam ja postao
ja."
"Dragi moj Osama." On otpi još malo i naceri se. "Dovoljno si
velik da znaš. Priče o tome ko si ti nikad nisu o tebi. Počinjem od
početka."
"Ako počneš od početka nećeš stići na desert."
On se nasmija. "To je moja briga. Dakle, gdje sam stao kad si me
onako ruţno prekinuo? Bila dva mlada princa."
"Bio jedan sretni, mladi princ", rekoh ja.
"E pa, sad su dvojica, braća su, i ne znam baš koliko
120 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
su sretni bili. Recimo samo da su bili zadovoljni i da su voljeli
jedan drugog. Jednog dana, prinčevi odoše u šumu u lov, ali
mladi brat nije imao srca da ubija ţivotinje. Na kraju počeše
ispaljivati strijele u stabla. Mladi princ upita brata, 'Moţeš li
pogoditi onu zastavu tamo?', a stariji princ zategnu svoj luk i
odape strijelu, probušivši rupu na zastavi. Ali nije to bila
zastava. Jedna stara i ruţna ţena ih prekori: 'Zašto mi bušite
donji veš? Naučit ću vas ja da poštujete tuđe rublje.' Ona dvaput
pljesnu dlanom o dlan i prinčevi se iznenada nađoše u šumi koju
nisu poznavali. Hodali su na sve strane, ali nisu se mogli vratiti
kući. Pade noć. Idućeg jutra, oni se probudiše, a bili su i dalje
izgubljeni. 'Moramo naći neku hranu ili ćemo umrijeti od gladi!
reče stariji princ. Nađoše goluba na drvetu. Stariji princ nanišani,
ali golub reče: 'Preklinjem te, plemeniti prinče, ne ubijaj me.
Imam dva sina kod kuće, umrijet će ako im ne donesem hrane.'
Stariji princ reče: 'Ali i mi ćemo umrijeti ako te ne pojedemo.' A
mladi princ reče, 'Moţemo se hraniti bobicama i korijenjem. Vidi,
eno tamo pastrnjaka, i rabar-bare, i rotkvica.' Stariji princ se
saţali i otpusti tetivu luka. 'Oduţit ću ti se za ovo milosrdno
djelo, prinče moj! reče golub i odletje. 'Kako moţe golub dug
oduţiti?', upita stariji princ. 'Mogli smo ga ispeći na raţnju i
posluţiti sa umakom od pastrnjaka.'"
"To zvuči kao neki uţasan umak", rekoh ja.
"Svaki je umak dobar kad si gladan. Dječaci su hodali i hodali, te
došli do rogoza koji je rastao na obali rijeke i tu vidješe divljeg
patka. Stariji je princ volio pačetinu, usoljene batake sa mladim
krompirima, baš kao i mlađi. Stariji princ zategnu luk, ali patak
reče: 'Preklinjem te, plemeniti prinče, ne ubijaj me. Imam dva
sina kod kuće, umrijet će ako im ne donesem hrane.' Stariji princ
spusti
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 121
oruţje, a patak reče: 'Oduţit ču ti se za ovo milosrdno djelo,
prinče moj.' Malo dalje, prinčevi ugledaše rodu kako stoji na
jednoj nozi i čisti se dugim kljunom. Stariji princ paţljivo
nanišani, ali roda reče: 'Preklinjem te, plemeniti prinče, ne ubijaj
me. Imam dva sina kod kuće, umrijet će ako im ne donesem
hrane', i princ otpusti tetivu luka. 'Spavat ćemo gladni večeras)
reče on, ali mladi reče da će napraviti bajan ratatouille od povrća,
pa ga i napravi, a ratatouille bi slastan.
Idućeg jutra, dječaci su hodali i hodali, dok nisu došli do jednog
dvorca gdje je stari kralj stajao na stepenicama. 'Izgleda da traţite
nešto', reče kralj.
Stariji princ odgovori: 'Traţimo svoj dom, ali ga ne moţemo
naći.'
Kralj reče: 'Kakve li sreće! Ja sam izgubio svoje vitezove. Radite
za mene, a ja ću vas hraniti i odijevati dok ne nađete svoj dom.'
Dječaci postaše vitezovi starog kralja, pričaše mu priče i
zabavljaše ga. Ali nije sve bilo bajno: kralj je imao gadnog
vezira."
"Uvijek tu bude neki gadni vezir", prekinuh ga ja.
"Neko mora biti gadan. Taj vezir, koji je bio jalan prinčevima,
reče kralju: 'Duţnost mi je obavijestiti Vaše Veličanstvo da ovi
dječaci ne smjeraju ništa dobro. Rugaju se dvoru. Ta, neki dan su
se hvalisali da, kad bi oni bili vaši opskrbnici, niti jedno zrno riţe
u vašim hambarima ne bi bilo izgubljeno. Mora im se pokazati
gdje im je mjesto. Pomiješajte vreću riţe sa vrećom leće, pa neka
ih dječaci razdvoje u roku od jednog sata. Pokaţite im kuda vodi
uobraţenost. Na hvastanje se uvijek mora odgovoriti.'
Kralj je bio dobar čovjek, ali od svega, najviše lakovjeran. On
naredi da se vreće izmiješaju i reće dječacima: 'Za sat vremena,
kad izidem iz divvana, očekujem da leća bude odvojena od riţe.
Bude li posao obavljen, bit
122 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ćete moji opskrbnici, a ne bude li, srubit ću vam glave.' Prinčevi
ga uzalud pokušaše ubijediti da se nisu hvalisali. Kraljevi sluge
odvedoše ih u jednu prostoriju u kojoj su riţa i leća bili rasuti
svud po podu.
Dječaci se zabrinuše: bio je to posao koji bi hiljadu ljudi radilo
sedam dana. 'Propali smo! reče stariji princ. Sjedili su u riţi i leći
i grlili se. Jedan golub se pojavi na prozoru, i upita: 'Zašto ste
tuţni, prinčevi moji?' i stariji mu princ objasni šta im je kralj
naredio. 'Ne brinite se', reče dobri golub. 'Ja sam kralj golubova,
kome ste ţivot poštedjeli kad ste bili gladni. Oduţit ću svoj dug,
kako i obećah.' Kralj golubova odletje i vrati se sa milion
golubova, koji počeše razdvajati riţu od leće. Nebrojena krila su
lepetala, vjetar ispod njih pomjerao gomilice po sobi, a hiljade
kljunova kljucalo je riţu i leću. Rad, rad, rad - golubovi začas
načiniše dvije velike gomile. Kralj nije mogao vjerovati svojim
očima. Reče slugama da pregledaju gomile, ali ni jednog zrna
riţe nije bilo medu lećom. On pohvali dječake zbog njihove
radišnosti i talenta i učini ih svojim opskrbnicima.
Vezir pobjesni. Idućeg jutra, on reče kralju: 'Oni hva-lisavi
dječaci se opet hvališu, kaţu, kad bi oni bili vaši rizničari, niti
jedan prsten se nikad ne bi izgubio ili bio ukraden. Dajte im da
se dokaţu, Vaše Veličanstvo. Bacite kćerkin prsten u rijeku i
naredite im da ga nađu.' Lakomisleni kralj opet povjerova veziru
i naredi da se prsten baci u rijeku."
"Zašto ljudi uvijek vjeruju laţljivcima?", upitah ja.
"Svi mi imamo potrebu da vjerujemo. To je u ljudskoj naravi. I
tako, kralj reče prinčevima: 'Ĉujem da se vi dječaci volite
razmetati. Bacio sam princezin prsten u rijeku. Bit ću u svom
dhvanu sat vremena, a kad izidem, hoću da ste ga našli. Obavite
li zadatak, bit ćete moji rizničari, a ne
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 123
obavite li, srubit ću vam glave.' Prinčevi potraţiše rijeku. Mlađi
je hodao, uz obalu-niz obalu, a stariji uđe u vodu, ali ni jedan ni
drugi ne mogoše ništa naći. Jedan patak do-pliva niz rijeku i
upita: 'Zašto ste tuţni, prinčevi moji?) a stariji mu princ objasni
šta im je kralj naredio. 'Ne brinite se) reče dobri patak. 'Ja sam
kralj pataka, kome ste ţivot poštedjeli. Oduţit ću svoj dug.' Patak
odletje i vrati se sa milion pataka. Plivale su uz rijeku-niz rijeku,
gnjurile u grupama, pačje glave uranjale su i izranjale, vrludale,
sve dok prsten ne bi pronađen. Kad se kralj vrati iz diwana i
vidje prsten, učini dječake svojim rizničarima.
Vidjevši da su njegova nastojanja opet propala, vezir skova veliki
plan. Znao je da je kralj pokušavao izučiti čarobnjaštvo i
nekromantiju, u čemu je redao neuspjeh za neuspjehom, pa vezir
reče: 'Dječaci se nisu okanili svoje raz-metljivosti. Rekoše da će se
noćas u palati roditi izuzetno dijete, najljepše i najbistrije u
cijelom svemiru, ali ne samo to. Ovim uobraţenim dječacima nije
dovoljno da dijete ima takve iznimne osobine. Rekoše da su
zamolili dţine da dječaka učine još izuzetnijim i da su dţini
pristali. Rekoše da će dijete biti najbolji svirač ouda na svijetu, te
se hvastali da će Vaše Veličanstvo zaplakati kad ga čuje kako
svira na instrumentu. Takvo hvalisanje se ne smije trpiti.' Pošto
kralju nikad nije bilo pošlo za rukom komunicirati sa dţinima,
on prokuha od bijesa kad ču tu vijest. 'Ako se to čudo ne desi
večeras) zaprijeti on prinčevima, 'srubit ću vam obojici glave i
ukopati vas bez molitve u nečistu zemlju, pa ćete otići onim
demonima s kojima drugujete.'
U svojoj sobi, prinčevi se pribiše jedan uz drugog i zagrliše. Kod
prva dva zadatka makar su znali kako otpočeti, mada nisu mogli
puno postići bez pomoći. Ali, kako će naći dijete?"
"Roda."
124 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Naravno. Roda zakuca na okno i prinčevi otvoriše prozor. Stariji
princ joj objasni kakvo se čudo od njih traţi. 'Ne brinite se', reče
dobra roda. Ona odletje i vrati se noseći smotuljak povijen u
bijelu pamučnu tkaninu. Roda njeţno spusti smotuljak na pod, a
iz njega ispuza najljepša beba na svijetu, te se prinčevi se nju
namah za-ljubiše, znajući da će za vijeke vijekova voljeti tog
dječaka. Beba otpuza do ouda koji je leţao uz krevet i poče
svirati najfiniju melodiju."
"Maqam?"
"Ma, naravno. Melodija je bila tako draţesna, da se cijela palata
poče buditi, htijući znati odakle ta muzika dopire. Svi uletješe u
sobu i vidješe svojim očima čudo, tu najizvrsniju bebu kako svira
na oudu. Kralj začu pjesmu, srce mu se stegnu i on zaplaka.
Lijepoj princezi se beba svidje, te ona reče: 'Ovaj će dječak biti
moj sin, a ovaj princ moj muţ.' Stariji princ se oţeni princezom, a
njihov sin bijaše najčudesniji dječak na svijetu."
"A šta je bilo sa gadnim vezirom?"
"Otišao je u Francusku, gdje ţive svi ljubomornici."
"Nije ta priča dobra. Nisam se ja rodio svirajući oud. Morao sam
naučiti."
"Dragi dječače, ti se samo prisjećaš kako se svira." Amidţa Jihad
iskapi čašu. "Prisjećaš se onog što si oduvijek znao."
"A šta je s Linom?"
"Njena je priča drukčija" odgovori on. "Kako to moţe biti? Ona je
moja sestra. Ne moţemo mi imati različite priče." "Ko kaţe?"
"Nema to smisla", rekoh ja. "Svaka porodica ima jednu priču."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 125
Djed reče: "Iduće večeri, kad se bitka golubova završila, sve sam
počistio, što sam brţe mogao, i otrčao u 'Masal! Ali stigao sam
prekasno. Hakawati je već bio odmakao s pričom i bio je ispričao
najnapetiji dio.
'Molim lijepo) prekinuh ga ja, obrativši mu se izvana. 'Kako se
Antar izvukao iz smrtonosne zamke? To nije moguće. Moram
saznati kako je uspio', rekoh ja, na izlomljenom turskom. Mora
da sam ga zbunio. Buljio je netremice u mene. Gazda kafane
iziđe i krenu prema meni. 'Gubi se odavde, nevaljalče jedan
prljavi', zaurla on. 'Nosi se odakle si došao, nevjernice.'
Eh, pazi, meni uvrede nisu ništa predstavljale. Odbijale su se o
mene kao što se ţeljezo odbija o magnet. Ne, ovaj, kao dva
magneta, ili tako nekako. Na kraju krajeva, Barbara i Joan su me
vrijeđale svakog dana, a drugi pomoćnici na poslu govorili su mi
strašne stvari. Bilo mi je krivo što mi je rekao da sam prljav, pa
mu rekoh: 'Prljav sam samo zato što sam čistio govna, a ako
odem kući i operem se, propustit ću još više.' To očito nije
ostavilo dojam na gazdu, koji prijeteći zamahnu štapom u mom
pravcu. 'Ako se ne izgubiš odavde, nacrnit ću ti guzicu', a ja
rekoh: 'Nije pošteno. Nisam ja kriv što moram raditi. Hoću da
čujem priču.' Gazda podignu štap i ja samo što nisam strugnuo,
kad začuh konjski smijeh. Jedan debeli čovjek, koji je izgledao
jako ugledno, nosio skupocjeno odijelo, fes i kravatu, sjedio je za
jednim stolom napolju i smijao se. Dim šiše sukljao mu je iz
širokih usta. 'Zašto vrijeđaš buduću mušteriju, čovječe? Pusti
dječaka da sluša priču) reče on, a gazda odvrati: 'Od njegove fele
nikad mušterije, efendija. On je uličar.' Prije no što sam stigao da
pobijem njegove riječi, efendija reče: 'Dječak je radnik, nije
skitnica. Kako moţeš otjerati dječaka koji hoće da sluša priču?
Dođi, dečko. Sjedi za moj sto i otvori uši.
126 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Meni ne smeta smrad govana. A ti donesi dječaku malo čaja i
nešto za jelo. Moramo slušati priču.'
I tako me pod svoje krilo uze Serhat-efendija.
Bio sam u raju. Jedva da sam više boravio u kući. Svakog dana,
čim se bitka završi, jurio sam u 'Masal' da slušam hakawatija.
Svake večeri, sjedio sam za Serhat-efen-dijinim stolom. Posluţili
bi mi čašu jako zašećerenog, vrućeg čaja i jeftin sendvič, što je
ipak bilo bolje od svega što sam dobivao kod kuće. Efendija je
bio fin prema meni. Nije mu smetalo što smrdim i tretirao me je s
najdubljim poštovanjem. Jednom, kad sam ga upitao kako ću mu
se oduţiti za taj svakodnevni obrok, on odgovori da je moj posao
da mu pravim društvo, pošto on ne voli biti sam u kafani. Ali
rijetko smo razgovarali, osim kad bih ja malo zakasnio, a on mi
šapnuo na uho šta sam propustio. Za moj deveti rođendan,
kupio mi je ukusan lokum.
Hakavvati me je očarao, toliko mogu reći. Međutim, počeo sam
primjećivati da efendija nije bio impresioniran kao ja. Jedne noći,
kad je pripovjedač ponovo prekinuo priču na najuzbudljivijem
dijelu, a Serhat-efendija se spremao da ode, ja ga upitah da li mu
se priča sviđa. On odgovori: 'Priča, da, jako mi se sviđa.' Ja
shvatih da je ta misao nedovršena i ponadah se da će on pobliţe
objasniti. 'Slušao sam je i ljepše ispredenu.' On shvati da ga
nisam razumio, pa nastavi: 'Priča o Antaru je jedna od
standardnih. Ovaj je čovjek dobro priča, no čini se da mu roman-
sa nije jača strana. Divno priča pjesnikove patnje i trijumfe, ali
izgleda da Ablu, njegovu voljenu koja ga je očarala, smatra
nebitnom. Slušamo samo pola priče. No, ne brini se. Kraj je blizu,
a iduće sedmice dolazi neko drugi.'
Znaš li zašto ti ovo pričam, Osama? Zato što moraš znati: ma
kako priča bila dobra, u samom pripovijedanju leţi puno više.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 127
A efendija je bio u pravu. Iduće sedmice, dobili smo novog
hakawatija, puno starijeg čovjeka. U zakazano vrijeme, on
velikim koracima ode do podesta i pozdravi publiku. Najavi da
ţeli pričati priču o Antaru, velikom crnom pjesniku. Ja uzviknuh:
'Ne) i nipošto nisam bio jedini. Hakavvati se ispriča i upita: 'Da li
vam se to priča ne sviđa, gospodo? Uvjeravam vas da je najbolja
koju sam ikad ispričao. Antar je bio najveći muslimanski junak,
najstrastveniji ljubavnik, najprivrţeniji vjeri. Ta priča je jedna od
najboljih. Vjerujte mi. Iako sam tu samo na dvije sedmice, pa
poram pribjeći skraćenoj verziji, omadijat ću vas.' Slušaoci svi u
jedan glas uzviknuše: 'Upravo smo je slušali. Hakawati koji je bio
prije tebe pričao je priču o Antaru.'
Hakavvati zastade i na trenutak razmotri situaciju. 'Šteta. Šteta
što ste sasvim nepotrebno morali slušati bijednu verziju sjajne
priče iz usta nesposobne budale.' Jedan čovjek doviknu: 'Bila je
sjajna verzija.' 'Nema veze', reče novi hakavvati. 'Očarat ću vas
svojom, pa ćete zaboraviti sve što ste čuli prije mene.'
Publika se i dalje protivila. Nekolicina se ljutila. U tom trenutku,
ja primijetih da Serhat-efendija, sa odsutnim osmijehom na licu,
ne učestvuje u toj neplaniranoj diskusiji. 'Nećemo da slušamo
opet istu priču) vikala je svjetina, a Serhat-efendija zazva:
'Majstore hakavvati.' Prostorija se utiša kad hakavvati obrati
paţnju na efendiju. 'O vašem izvrsnom stilu pričaju svi
poznavaoci u našim zemljama. Blagoslov nam je što ste nam
došli u naš skromni gradić i mi vas skrušeno molimo da nas
počastite svojom spe-cijalnošću, pričom o Majnounu i Layli.
Kaţe se da je vaša izvedba te priče milostivu princezu rasplakala
na dvije sedmice.' 'Sedamnaest dana) ispravi ga hakavvati. 'I da
su istanbulski kršćani koji su čuli vašu verziju prešli na pra-
128 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
vu vjeru.' 'To je istina', reče hakavvati. A Serhat-efendija završi:
'Hoćemo li onda slušati priču o Antaru umjesto vašeg remek-
djela, zato što smo ovako ubogi?' 'Efendija, molim oprostite mi',
reče hakavvati. 'Ĉast bi mi bila da ispričam svoju priču po kojoj
sam prepoznatljiv. Naţalost, naređeno mi je da nipošto ne
smijem priču pričati duţe od dvije sedmice. Dvije sedmice,
efendija. Jedina priča koju mogu ispričati za dvije sedmice je
priča o Antaru. Ne mogu poniziti publiku skraćenom verzijom
svog remek-djela. Ali molim vas, publiko draga, skinite te tuţne
maske s lica. Tako me boli kad ih vidim. Sretna vijest je da će me
za pola mjeseca zamijeniti jedan mladi hakavvati - dijete,
zapravo, koje se pokušava probiti. Gazda kaţe da je jako dobar -
za jednog Ĉerkeza.' I tu hakavvati zastade, pa dometnu: 'A
izgleda da je mladac voljan raditi za solju neprebrane i nekuhane
leće.'
Gosti se razbjesniše, kafana eksplodira. Ljudi su vrištali na
gazdu, koji je pokušavao smiriti mušterije. 'Naravno da
zasluţujete najbolje', ponavljao je on, dok se napokon ne morade
izviniti i obećati da će hakavvati ostati koliko god bude trebao.
Hakavvati se smiješio.
Nakon samog uvoda, Urfa shvati da je čeka prava gozba. Njegov
glas i glas o njemu širili su se gradom. Iduće večeri, kafana je bila
krcata. Mnogi nisu mogli naći stolicu. Dvadeset potpuno
pokrivenih ţena stajalo je vani. Nisu htjele stolice i nisu
komunicirale sa ostalim gostima. Slušale su, dirnute i
nepomične. Iduće noći, bilo je četrdeset ţena na jednoj strani i
preko sto muškaraca na drugoj. A kad majstor hakavvati ispriča
kako je Majnoun otišao u pustinju u progonstvo da ne gleda milo
lice svoje drage, svaki veo se ovlaţi, a i svaki brk. Zeki, majstor-
pripovjedač iz Istanbula, očaravao je naš gradić čitavih osam
mjeseci.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 129
Kad ja umrem i kad ti ljudi počnu govoriti da nisam bio veliki
hakavvati, kaţi im da sam učio od najboljeg, Isteza Zekija iz
Istanbula. Samo je Nazir iz Damaska bio dobar kao Zeki, a i od
njega sam učio. Da bi našao ha-kavvatija boljeg od te dvojice,
morao si ići u zemlju začina, Šeherzadinu zemlju, Bagdad i
Perziju. Zeki je bio majstor. Jedini razlog što je kročio u naš
zabačeni gradić je to što je morao na pet godina pobjeći iz
Istanbula. Vidiš, mada je bio u osamdesetima, bio je zaveo
vezirovu ţenu. Glava mu je bila ucijenjena. Ali bio je tako
omiljen, da su mu drugi osmanski zvaničnici pomogli da napusti
prijestolnicu. Rekli su mu da se kloni grada na nekoliko godina,
dok oni ne smire vezira. Nikad se nije vratio. Jedan imućan
čovjek zamolio ga je da dođe raditi u Bagdad, gdje su ga ubili.
Pa, moţda baš i nisam učio od Zekija, ali sam ga sigurno
proučavao. Nemoj to nikom govoriti, jer ljudi teško primijete
nijanse razlike između ta dva pojma. Slušao sam ga svake večeri
i nisam propustio ni jednu sesiju. Proučavao sam njegovu
tehniku, kako je koristio glas, ton, modulaciju. Kad bi on zastao,
publika bi zadrţavala dah. Bio je daleko najbolji u izazivanju
tišine. Vjeţbao sam dok sam se vraćao kući, izgovarao riječi koje
je on izgovarao, na način na koji ih je on izgovarao. Pomjerao bih
ruke poput njega. Imao je naviku da, kad naiđe neki dirljiv dio
priče, ispruţi ruku ispred sebe, dlanom prema Bogu, kao da Mu
prinosi taj divni trenutak kao ţrtvu ili, bolje rečeno, ţrtvuje Mu
duše svih svojih slušatelja. Kad nam je Zeki pričao kako su
pustinjske ptice pokušavale odvratiti Majnouna od samoubistva,
zviţdao je na razne načine da dočara poj svake ptice ponaosob.
Ja sam putem kući zviţdao poput njega i postao prilično dobar u
tome. Njegove razviţdane ptice slomile su mi srce i ono
130 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
se otvorilo. 'Oh, Majnoune! zviţdao je pustinjski palčić, 'ne ubijaj
se. Pomisli na sve uţitke što ih ţivot pruţa! a prepelica je
zviţdala, 'Otkrij iznova uţitke jela. Ne mrij.' Očaravajuće.
Proučavati Zekija nije bilo tako lako kao što zvuči, jer sam morao
u isto vrijeme biti dvije različite osobe. Jedan ja slušao je priču i
ţivio u njenom svijetu, a drugi ja je proučavao pripovjedača i
ţivio u njegovom.
Ali, nisam ja samo učio od Zekija. Bog mi se nasmiješio i zgromio
jednog od golubarevih pomoćnika. Nisam vidio šta se dogodilo,
ali sam sve čuo, jer sam bio u glavnom golubinjaku, čistio. Bilo je
doba mira. Pomoćnik, Emre se zvao, upravljao je jatom. Mehmet
i Hagop bili su na krovu sa njim, pili čaj. Ĉinilo se da Emre nije
bio u stanju nagnati golubove da uzlete više. Mahao je štapom u
sve širem luku, ali golubovi su letjeli u niskom krugu. Hagop se
rugao dječaku. Ja nisam znao šta da mislim. Bilo mi je drago
zbog toga, jer se Emre meni stalno rugao, ali sam znao da će se
kasnije iskaliti na meni.
Napaćeni Emre nije shvatao šta se događa. Psovao je nebesa.
Jedan od golubova isprzni crijeva i, kod tolikog prostora, govno
pade pravo Emreu u oko. Mehmet poci-knu i reče da je to
nafaka. Privremeno oslijepljen i izbezumljen, Emre pokri rukama
oba oka, opet opsova i pođe se udaljiti. U to se spotaknu i pade
naglavačke, s krova na trotoar. Zgrada je bila jednospratnica, a
tlo samo nabijeni pijesak. Mehmet i Hagop našli su to zabavnim.
Grohotom su se smijali, dok im ne pade na pamet da bi Emre
mogao biti povrijeđen. Kad su pogledali preko ivice krova i
vidjeli lokvu krvi koja je bujala, prestali su se smijati. Dječak
Emre postao je glup i slijep, a ja unaprijeđen.
Više nisam morao čistiti govna. Sad sam bio odgovoran za
hranjenje golubova. Ili se bočiš s onim što im
Rabili Alameddine / HAKAVVATI 131
izlazi na jednu rupu ili s onim što ulazi na drugu. Ispod mene
bio je jedan drugi dječak, koji je govnario. Povišicu nisam dobio;
na kraju krajeva, Mehmet je bio Turčin. Ali završavao sam s
poslom puno ranije, pa sam mogao otići do drugih kafana u
gradu da vidim šta se događa. Isprva nisam mogao slušati druge
hakawatije, jer su i oni pričali navečer, a ja sam se bio posvetio
Zekiju. Ali bih išao u karane i traţio od gostiju da mi pričaju
priče. Većina njih su to vrlo rado činili, osim ako se nisu kartali
ili igrali tavle. Neko bi započeo priču. 'Bio jednom, ili nije bio)
rekao bi neki čovjek, pa nastavio. Prijatelji bi mu pomagali da je
ispriča, ispravljali ga kad nešto propusti i preuzimali ako bi on
posustao ma i na sekundu.
Zeki je završio priču kad je publici nestalo suza. Osjećao sam se
usamljeno i ucviljeno kad je on otišao, ali nisam bio sam, jer su se
svi u publici tako osjećali. Isprobavao sam svakog hakavvatija u
Urfi. Ĉak sam gledao i jednog Kurda i, mada nisam razumio ni
jednu njegovu riječ, sviđalo mi se kako ih izgovara. Ali nisam to
mogao dugo raditi, jer me je Serhat-efendija čekao za svojim
stolom. Rekao mi je: 'Velike priče moţeš po cijelom svijetu traţiti,
ali na kraju, one najbolje ti same dođu.'
Vjeţbao sam. Ispredao priče Zovik i Jadnoj Anahid. Pričao
bezbriţnim golubovima koji su se parili. Govorio sam stablima,
cvijeću, štapovima i kamenju. Jednog jutra, započeo sam priču
Hagopu, a on me je pljusnuo. 'Briga me šta imaš reći', zaurlao je.
"Vjeţbao sam pjevati poput Zekija. Uvijek kad bi u priči bila
pjesma, Zeki bi je otpjevao. Bio sam sretan. Imao sam posao.
Imao sam strast. Ali nisam imao porodicu, i to će biti moje
prokletstvo. Vidiš, porodica čiji sam ja bio dio, počela se
raspadati, poput buđavog bugarskog sira."
132 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Prvi put sam gledao nastup pravog hakavvatija na proljeće 1971.,
nakon što sam tek napunio deset godina. Djed je sišao s planine,
nenajavljen, da posjeti amidţu Ji-hada. Lina i ja smo bili u
amidţinom dnevnom boravku sa njima dvojicom. Lina je bila
došla da proučava slike u amidţinim monografijama, a ja zato
što nisam imao pametnijeg posla. Desetine knjiga i monografija
leţale su razbacane posvuda - na stoliću za kafu, po podu - ali
mene je više zanimao razgovor između amidţe i njegovog oca.
"Neću da idem sam", reče djed, tonom koji je istodobno
izraţavao molbu i zapanjenost što mora ponavljati šta ţeli.
Prstima je brojao perle na "brojanici za smirenje".
"Ne mogu", reče amidţa Jihad. "Moram čuvati dječaka." Bila je to
laţ. Nije mene trebalo čuvati.
"Povest ćemo ga." Djed je sve raskošnije gestikulirao. "Bolje je
tako." Ĉinilo se da mu kosa strši na nanjmanje jedanaest strana.
"Moţemo i Linu povesti." Izgledao je čudno. Nosio je
tradicionalne druske hlače - crne, sa nabreklom kesom ispod
međunoţja, u koju bi mogla stati omanja koza. Takve su hlače
nosili poboţni Druţi, a on sigurno nije bio poboţan. Nikad ga
prije nisam vidio tako odjevenog.
"Ne", reče Lina, ne skidajući oči sa slika koje je pregledavala za
stolićem za kafu. Prekriţila je ruke na prsima. "Ne idem ja ni u
kakvu prčvarnicu u nekoj ruţnoj mahali. A ti", obrati se ona
meni, "prestani mi piljiti u grudi."
"Ne piljim", rekoh ja, prebrzo.
Amidţa Jihad se naceri. "To je cura po mom ćejfu. Draga, ne
moţeš kontrolirati čitav svijet."
"Ne pokušavam ja kontrolirati svijet", reče ona, i dalje ne
pomjerajući glavu. "Samo njega. Dovoljno bulje drugi ljudi, ne
mora i on, pa ima da prestane, ako zna šta mu je
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 133
bolje." Paţljivo je promatrala Brueghelovu sliku ţene koja silazi u
pakao i puni korpu raznim drangulijama. Amidţa Jihad je
oboţavao Brueghela.
"Dušo, to je zato što su nove", reče amidţa Jihad. "Za par mjeseci
svi će se navići na njih."
"Što mi pričamo o njenim sisama?" zaurla djed. "Pričali smo o
meni. Siđem u grad da posjetim djecu, a ona ne obraćaju paţnju
na mene."
Lina je gledala jednu ţivopisnu statuetu, nastojeći suspregnuti
smijeh.
"E, jebiga, oče", reče amidţa Jihad. "Pazi malo šta pričaš. Hajde
da više ne pričamo o kafani. Znaš da će Farid pobjesniti odeš li
tamo, a pogotovo će pobjesniti ako po-vedeš sa sobom njegovu
djecu. Što ne bismo nešto drugo radili? Mogli bi smo otići kod
mamine rodbine. Nisi išao godinama."
"Nek' idu u vraţiju mater" odgovori djed. Linine usne poviše se
u pun osmijeh. "A nek' ide i Farid. Ko je tu kome otac? Treba on
da se brine hoću li se ja naljutiti, a ne obratno. Hoću da idem.
Imam sedamdeset i jednu godinu, uskoro ću umrijeti. Ovo bi mi
mogla biti zadnja prilika. Imaš li samilosti?"
"Nema svrhe, oče. Znaš da će te izbaciti čim te ugledaju. Uvijek
te izbace."
"Ne, ne. Ovaj put neće. Zato vi morate ići sa mnom. Mislit će da
smo porodica i neće me prepoznati, pošto ću ići prerušen." On
izvadi bijeli druski ćulah ispod prsluka i velike naočale, od kojih
su mu oči izgledale nabrekle kao oči zlatne ribice u majušnom
akvariju. "Vidiš? Izgledam kao seljak sa planine."
Lina i ja se presavismo od smijeha. Dok sam se valjao po sofi,
moja glava udari o njenu. Djed pogleda svoju zace-njenu
publiku, pa poče plesati i vrtjeti se, da mu se divimo,
134 Rabih Alameddine / hakavvati
onako, odjevenom u punu opravu. Jednom rul<om sam trljao
čvorugu na glavu, drugom brisao suze smijeha sa očiju.
"Hajde, idemo", reče djed. "Povedite me, molim vas."
"Ja ţelim ići", rekoh ja. Uspravih se na sofi. Lina me je
promatrala, opruţena.
"Hoću da vidim pripovjedača."
"Djedov unuk." Djed je sijao od sreće.
"E, ugovna" reče amidţa Jihad. "U tri pičke materine."
Tog bistrog aprilskog bejrutskog jutra, nas četvero -djed, amidţa
Jihad, Lina i ja - odvezli smo se da slušamo hakavvatija.
"Vrijeme je duţe trajalo", reče djed, "u stara vremena."
Vozili smo se u amidţinom Oldsmobile kabrioletu. Otac ga je
nazivao problematičnim autom, ali nije mogao ubijediti amidţu
Jihada da ga se riješi. Pošto smo posjedovali ekskluzivna
zastupnička prava za Datsun i Toyo-tu za područje Bliskog
istoka, otac je očekivao od svih u familiji da voze jednu od te
dvije marke. Posao je počeo kao zastupništvo Renaulta, ali smo
ta prava prodali, kako bismo postali ekskluzivni zastupnici
japanskih marki.
"Onda si mogao pričati priču po mjesec dana, ali ko će te danas
tako dugo slušati? Svi hoće priče koje se brzo završavaju, kao da
se ţivot brzo završava."
Moja majka je vozila Jaguara. Otac joj je gledao kroz prste, jer je
uvijek vozila Jaguarova auta. Ţalila se da su japanska auta
uţasna, da se zadnji kraj njiše u planinskim krivinama, kao
debeli guzovi trbušne plesačice. Vozila je nevjerovatno brzo i
tvrdila da joj treba stabilan auto. Otac je uporno tvrdio da
Japanci stalno unaprijeduju svoje automobile, i da će oni uskoro
postati najpouzdaniji, a ne samo najjeftiniji.
"Pazi, ovaj hakavvati ne samo da je budala" reče djed. "On je
nesposobni glupak koji se ne bi mogao pričom
Rabih Alameddine / hakavvati 135
izvući sa vlastitog pogubljenja, ali u ovom slučaju ga ne moţemo
kriviti, jel' tako? Gotovi smo, kaţem vam."
Otac je ubijedio amidţu Jihada da ne dolazi na posao u Oldsu,
što nije bio problem, pošto je zastupništvo bilo samo četiri bloka
udaljeno od naše zgrade. Nije ga mogao ubijediti da prestane taj
auto zvati Hedy, po jednoj američkoj glumici koju je amidţa
smatrao "najljepšim i najboţanstvenijim stvorom na zemlji."
"A onda je došao radio", reče djed. "Prokletinja."
"I televizija" dometnu amidţa.
"Još veća prokletinja. Ama, ko gleda one uţasne francuske i
engleske priče?"
"Ja", reče Lina. Njen uvjet da pode na ekspediciju je bio da ona
sjedi naprijed i da krov auta bude spušten. Djed joj je rekao da
princeze sjede pozadi, a ona je odgovorila da princeze budu
ubijene u atentatu ako sjede pozadi. Onda je promijenio taktiku i
rekao da starost ima prednost pred ljepotom, ali moja je sestra
bila čuvena po tvrdoglavosti. Ĉitavim putem gledao je njenu
kosu otpozadi, a ja sam sjedio iza amidţe Jihada, s njegovim
potiljkom u centru vidnog polja. Lina upali radio, pomaknu
brojčanik sa stanice koja je svirala arapsku muziku na neku koja
je puštala neki čudan ritam. Bas je gruhao. Pjevač je htio biti
seks-mašina.
"Isključi to" reče djed. Lina ne isključi. Amidţa Jihad isključi.
"Zašto se uopće vozimo u kabrioletu, ako ne moţemo slušati
glasnu muziku?" reče Lina. Svezala je oko čela crvenu vrpcu i
odmicala se od vjetrobrana, tako da joj kosa leprša na vjetru, ali
vjetra baš i nije bilo pri brzini kojom smo išli. "Bilo bi bolje da
smo na nekom američkom autoputu."
"Bolji je njemački autobahn", ustvrdi amidţa Jihad.
136 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"A što ne biste vozili po aerodromskoj pisti?" Djed je imitirao ton
njihovog glasa. "Samo se zahukaš i poletiš."
Bili smo u dijelu grada u kojem nikad prije nisam bio. Ulice su se
suţavale, baš kao i zgrade, a auti su bili parkirani kud-koji. Veš
kričavih boja cijedio se sa balkona. Zemljane saksije sa crvenim
pelargonijama i zelenim travama zakrčivale su prozorske daske.
Slojevi plakata skrnavili su svaki zid. Neki su bili djelimično
potrgani, otkrivali one ispod; lijevo oko nekog političara virilo je
ispod desne ruke neke oskudno odjevene riđokose koja puši
cigaretu, uz slogan koji vrišti: "Osjeti raskoš ţivota."
Onda se plakati promijeniše, postaše uredniji i manje šareni.
Slike Gamala Abd al-Nassera i Yassera Arafata, te slike nekih
drugih koje nisam prepoznavao. Fotografije palestinskih
mučenika. Natpis: "Ova će generacija vidjeti more" prekrivao je
mapu okupiranih teritorija. Ispred nas, tri tinejdţera u vojnim
hlačama, sa palestinskim kjafrjama elegantno nabačenim preko
ramena, mahnuše nam puškama da stanemo. Jedan je
razgoračenih očiju buljio u auto. Drugi je blenuo u grudi moje
sestre. Htio sam ga upozoriti da je ona osjetljiva na to. Djed se
pomaknu naprijed u sjedištu i odrešito reče: "Gledaj negdje
drugo, mladiću." Dječak promrmlja nešto u znak izvinje-nja i
zabulji se u gumu Oldsa.
"Dobro, zašto nas tako fini mladići zaustavljaju?" upita amidţa
Jihad. "Ne idemo ni blizu vašeg kampa."
Najstariji od njih trojice, koji nije izgledao starije od petnaest
godina, ispravi se. "Imamo naređenje da pregledamo sumnjiva
auta u mahali. Izraelci će pokušati izvesti neku podlost."
"Istina" reče amidţa. "Ne moţe čovjek biti dovoljno oprezan.
Siguran sam da vi momci radite primjeran posao. Izgledate mi
kao pametni momci. Stani malo. Jeste
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 137
li vi mladi lavovi? Vi ste članovi Ashbala4 mog prijatelja
Hawatmeha, je li tako?"
Sva tri dječaka ustuknuše za pola koraka. Tihim glasom,
najstariji upita: "Vi poznajete hrabrog vođu?"
"Naravno. Zar nisi prepoznao auto? Ko bi drugi osim hrabrog
vođe imao tako besprijekoran ukus i veličanstvene manire da
svom prijatelju, ubogom poput mene, da tako čudesan dar? Sve
me nešto obuzme kad god pomislim na njega. Bog mu pokazao
put do pobjede."
"Gopodine, nemojte sebe nazivati ubogim" reče voda. Druga
dvojica unisono klimnuše glavom. Svi su milovali auto
dlanovima. "Hrabri voda nikad ne bi poklonio tako veličanstven
auto nekom ko toga nije dostojan. Vi ste veliki čovjek, gospodine.
Vaša skromnost nam je svima primjer."
"Jako si ljubazan, mladicu" reče amidţa Jihad. Njegova ćelava
glava njihala se kao da ga neko očarava kakvom ljupkom
melodijom. "Nisam ja dostojan laski. Molim te, prenesi moje
pozdrave hrabrom vođi i reci mu - ma, ne znam, reci mu da je
auto pravo blago, i da sam mu vječno zahvalan." Dječaci nam se
smaknuše s puta, a dok smo se udaljavali, amidţa Jihad im
mahnu u znak pozdrava, kao da je član britanske kraljevske
porodice na kakvoj paradi.
"To je moj sin", reče djed. Amidţa Jihad zauzvrat neznatno
klimnu glavom.
"Kupio si auto u Teheranu, je li tako?" reče Lina. "Sjećam se ja,
platio si da ti ga dovezu ovamo." Ona se zavali na naslon za
glavu i nasmija se, nastojeći oponašati mater. "Znaš li uopće
njihovog glupog vođu?"
"Znam", reče amidţa, "znam ga. On je budaletina. Svake godine
kupi nekoliko auta za svoje čankolize. Na-
4 Paravojna formacija Navifa Hawatmeha, čije su redove
većinom popunjavala djeca, (op.prev.).
138 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
plaćujem mu trostruko, a on misli da me prevodi ţednog preko
vode. Tuţno je to, zaista. Srce mi se cijepa."
"Sine, ti rasipaš svoj talenat", reče djed. "U nekim drugim
vremenima, bio bi najveći, moţda čak i bolji od svog šašavog
oca."
"Jako lijepo od tebe", reče amidţa Jihad.
"Nemoj ti meni tako s visoka", reče djed.
"Ne, ozbiljno. Ne rasipam ja telent. Ja sam trgovac autima,
savremeni pripovijedač. Dobro nam ide, tata. Prošle godine smo
zaradili više nego svih prethodnih godina zajedno. Izgleda da
sam rođen za ovaj posao."
"Prestani se zavaravati", reče djed. "Glupost ti ne pristaje."
Otac nije volio stare arapske kafane. Po njemu su samo kockari,
pijanice i prevaranti zalazili u njih. Ja sam pretpostavljao da se
svi oko nas uklapaju u taj opis, pošto je kafana izgledala kao sve
druge kafane u koje me je amidţa Jihad vodio. Bijela boja u
pločama se gulila sa zidova; vlaţan zrak bio je zadimljen od
cigareta i šiše. Gosti su sjedili na jeftinim drvenim stolicama sa
sjedalima od pletenog pruća. Stolovi kvadratnog oblika bili su ili
od obične bijele plastike, ili od laminirane. Na nekoliko stolova
leţali su razbacani omotači od fetpapira i kuglice od alu-folije.
Dva klinca kruţila su prostorijom: čajonoša je nosio čaše
ispunjene vrelom tekućinom boje jantara, a ţaronoša ţeravnik da
zamijeni ugarke u šiši. Na maloj drvenoj platformi, samotna
stolica bila je zgurana uz za-mazani zid. Tu će sjediti hakavvati.
Za to mjesto bile su prikovane djedove oči zlatne ribice.
"Siguran sam da će koristiti neke rekvizite", cerio se djed
posprdno.
"Ja hoću da vidim koliko će im trebati da te izbace odavde." Lina
mu se nasmiješi, a on se nasmija.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 139
Moja čaša bila je toliko vruća da je nisam mogao drţati, pa sam
joj primakao usne i srknuo malo čaja. Bio je presladak. I Lina se
nagnu naprijed, poloţi glavu na ruke prekriţene na stolu i
odozdo pogleda djeda. "Šta misliš, je li dobar u oponašanju
akcenata?" upita ona.
"S tobom samo belaj", odgovori on. "On je uţasan u oponašanju
akcenata. Znala si da ću to reći, zato što je to istina. On je
Egipćanin. Ne bi ti oni znali govoriti tuđim akcentom, ni da ih
akcenat nogom u guzicu nabije. Ali kod njega je najuţasnije to
što ni on sam ne zna koliko je stravično loš. Ĉak mu je i izvorni
akcenat kriminalno loš, i ne bih ja rekao da je on zaista
Egipćanin. Kojim god akcentom da priča, zvuči kao stranac."
"Kao Dalida", propištah ja.
"Ali mora da je dobar", reče Lina, "kad su ga čak ovamo doveli."
"Niko njega nije doveo. Vjerovatno je plaćen dvjema šoljama čaja
za ovo. E, toliko je loš. Samo pričekaj, vidjet ćeš. Ah, vidi. Evo
blesana."
Hakavvati, čovjek u pedesetim ili šezdesetim godinama, odjeven
u fes i egipatsku dţelabiju koja je bila kratka i otrcana kod
gleţnjeva, ude u prostoriju iz bučne kuhinje. U desnoj ruci nosio
je plastični mač, a u lijevoj rasku-pusanu knjigu. Sijedi brkovi bili
su mu voskom ufitiljeni u sjajne obruče. Djed je prezrivo buljio,
nozdrve mu se širile, kao da je namirisao povraćotinu. Puckao je
jezikom. Mrmljao sebi u njedra. Razabrao sam samo riječ
"knjiga."
Hakavvati malo zadignu dţelabiju i zakorači na po-dest. Stade
na prednju ivicu i nakloni se, mada niko nije aplaudirao.
"Vidi ti samo tog blesavog pauna", siktao je djed. "Nemoj, oče"
reče amidţa Jihad. "Uzrujavaš se." "Dobra večer, dame i
gospodo" reče čovjek. Lina i ja
140 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
prekrismo dlanovima usta da prikrijemo smijeh. Briţljivo je
uzgajao samoglasnike, izduţivao ih i poţnjeo pretencioznu
modulaciju.
"Trabunja li trabunja", prošapta djed. "Hvalisavac." On se okrenu
i laktom zakači svoju čašu s čajem, zamalo je prevrnuvši.
"U ime Allaha, milostivog, samilosnog" započe hakavvati.
"Kako nam je samo religiozan" smijuljio se djed.
"Slava Allahu, Gospodaru pravde, Dobročinitelju, Pouzdanom.
Svjedočim da nema boga osim Allaha, koji druga nema, a to
svjedočenje spašava svakog ko posvjedoči na Sudnjem danu,
Danu vjere, i svjedočim da je naš poslanik Muhamed Njegov rob,
i vjerovjesnik, i iskreni ljubitelj, spas boţiji na njegovu dušu i
duše njegovih časnih, dobrih i vrlih rođaka, i duše njegovih
čestitih asha-ba."
"Pfflt", reče djed stolu.
"I tako" nastavi hakavvati, "Bog u svojoj veličini učini da priče o
junacima iz starine budu uzor vjernicima, uputa neznalicama,
opomena nevjernicima, i ja se poko-rih boţijoj volji tako što
odlučih da ispričam ovu priču, jer u njoj se spominje trijumf
islama i poniţenje zlih nevjernika, a traţio sam i druge priče, pa
ne nađoh ni jednu da je istinitija, da sadrţi bolje dokaze ili veću
mudrost od priče o Al-Zaher Bavbarsu, junaku nad junacima,
kome Bog obeća vječne pobjede i nagradu za njegovu
nepokolebljivu vjeru, a ove divne, čarobne detalje koje ću vam
prenijeti, čuo sam od svojih učitelja - Sofiana, velikog hakavvatija
alţirskog, i Nazira, damaskanskog hakavvati-ja, što je pričao
hamidijama - onako kako su oni čuli od svojih veličanstvenih
učitelja, Bog im se svima smilovao."
I tu djed ustade, a njegova stolica zaklepeta kad pade
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 141
na pod. Amidţa Jihad nabrzinu pokri lice objema rukama. Djed
uperi prstom u svog arhineprijatelja. "Ti", zagrmi on. Iza naočala,
crvene linije u njegovim očima izgledale su kao silne rijeke na
karti. "Ti si jedan prevarant. Nisi ti Nazira nikad ni sreo. Nisi
dostojan govno da mu pojedeš."
Hakawati zanijemi, fes mu se nakrivi.
I djed nastavi priču. "Baš kao što jutarnja zvijezda nadsjaji sve
ostale, tako je Muratova ljepota nadmašivala svačiju u gradu
Urfi. Bila je tako raskošna da su pjesnici plakali što je ne mogu
dostojno i časno opisati. Pa ipak, tu njegovu najupadljiviju
osobinu premašivala je njegova skromnost. Bio je učevan,
pošten, ljubazan i poboţan, što su krasne osobine za svakog
čovjeka, a on je bio, šta je bio, dječak od nekih sedamnaest
godina. Svako ga je ţelio za sina, a djevojke - djevojke su ga
ţeljele za muţa. Molile su se svake noći. Davale su zavjete koje
nisu mogle odrţati, ali to na koncu i nije bilo vaţno, jer malo se
djevojaka iz Urfe moglo udati za jednog derviša, a on je bio
derviš.
Kao i svi dječaci-derviši njegovih godina, Murat je morao
neumorno vjeţbati vjerske obrede i rituale. Ali, za razliku od
drugih dječaka, on je duţnost čuvanja Abra-hamovog bazena
shvatao ozbiljno. Nije on bio Narcis. Odjeven u svoju derviško
ruho - fes, kratku bijelu suknju preko bijelih kratkih hlača -
straţario je po propisu, nije se micao, igrao, saobraćao sa drugim
dječacima ili prolaznicima. Kad ih niko od starješina ne bi
nadzirao, drugi dječaci bi se oslobodili, opustili, radili šta svi
dječaci rade. Svaki bi se derviš pošejtanio. Ali Murat je vjerovao
da je Bog uvijek sa njim i ponašao se u skladu s tim.
142 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Poput statue koju je izvajao majstor-umjetnik, dječak je stajao
pred bazenom, s ramena ga posmatrao Bog, a s one strane ulice
jato djevojčica.
Neke od djevojčica bile su pokrivene, većina nije. Muslimanke,
kršćanke, Turkinje, Arapkinje, Armenke, Kurdkinje, dolazile su
da uhvate očima tračak raja. Ali jedna se stalno vraćala. Znala je
njegov raspored. Njemu se nije smjelo prići, pa je počela pričati
sa njim preko bazena, preko ulice, praveći budalu od sebe. Nije
poštovala izlizano pravilo diskrecije. Došla bi ranije i nestrpljivo
ga čekala, stajala kao da joj se koljena kolebaju mogu li podnijeti
njenu teţinu. A kad bi se Murat pojavio, u svom veličanstvenom
derviškom ruhu, ona bi povikala: 'Pogledaj me!' Dječak je bio
tako ozbiljan, da je ne bi niti čuo, niti vidio. To je najljuća i
najdublja rana za djevojčicu od petnaest godina, koliko je moja
polusestra tada imala.
Moj je otac bio šah u svom kraljevstvu i, poput većine šahova,
nije imao niti najmanjeg pojma da mu se kraljevstvo urušavalo.
Da li je primjećivao da se kuha kaša rata? Da li je osjećao
napetost u svijetu? Da li je čuo kako carstvo sopti u samrtnom
hropcu? Da li je shvatao da su gradski Turci bili počeli njega i
njegovu englesku porodicu promatrati sumnjičavim okom?
Jasno je da je on imao misiju. Bog ga je bio poslao da siromašnim
kršćanima iz Urfe sluţi kao svećenik, i on je upravo to i radio. Da
li je primjećivao kako njegova pastva postaje sve siromašnija?
Armence u tom kraju više niko nije unajmljivao. Da li je
primjećivao da se povećavao broj 'nezgoda'? On je širio riječ
boţiju. Sluţio je kao svećenik jednom narodu, ali nije vidio kako
taj narod postaje sve prestravljeniji. Da li je osjećao napetosti
između Turaka i Armenaca?
Da li je osjećao napetosti kod kuće? Da li je vidio kako mu kćerke
rastu? Nije shvatao da je njegova starija kćer-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 143
ka, Joan, bila stasala za udaju, sve dok nije bila napunila
šesnaest, pa mu je ţena morala ukazati na činjenicu da za nju
nema prikladnih muţeva u Urfi. On natuknu da bi Joan mogla
pričekati još godinu dana, ako pak ne bi, on bi je mogao poslati
svojoj sestri u Sussex. Njegova ţena nije znala šta da radi.
Pokušala mu je ukazati na činjenicu da svijet koji su poznavali
nestaje, da Urfa koju su poznavali nestaje, da kćeri koje su
poznavali nestaju. Ali doktor je morao obaviti posao, a taj je
posao značio nešto, taj ga je posao određivao.
I nije obraćao paţnju na mučenicu Barbaru. Barbara me je mrzila,
baš kao i njena sestra i majka. Bila mi je bliţa po godinama,
razlika je bila samo pet godina, pa su tako njene uvrede
predstavljale veće poniţenje. Do dana današnjeg me ljuti to što bi
s vremena na vrijeme neki muslimanski dječaci nju samu
nazivali pogrdnim imenima - inovjerka, nevjernica - a ona bi
zapala u melankoliju, plakala dan za danom, ali onda bi se
okrenula i nazvala me kopiletom bez matere. Nije uvijek bila
melankolična. Ĉesto bi se uzbudila oko ovoga ili onoga - neke
igre koju je igrala, nove haljine koju je ţeljela. Skakutala bi poput
zečića dok govori. Govorila je brţe od svih ljudi koje sam ikad
poznavao.
Jednom sam se zaglavio na dudovom drvetu. Bio sam mali, imao
sam četiri, moţda pet godina. Bio sam se popeo na drvo da
naberem malo plodova i završio na grani, a zadnjica mi iznad
glave. Noge su mi visile sa obje strane grane. Prepao sam se i
zaledio u mjestu. Laknulo mi je kad me je Barbara vidjela, jer
sam pomislio da će ona otići po pomoć, ali ona ode po štap. Ne
znam zašto je to uradila. Šibala me je po bosim nogama i smijala
se. Nisam smio podići noge, da ne bih pao, a ona me nije
prestajala šibati po tabanima. Tako sam glasno plakao, da
144 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
je Zovik izjurila iz kuće. Pokušala joj je oteti štap, ali Barbara se
obori na sluţavku. Šibala ju je. Udarala ju je dok se nije umorila.
Onda je bacila štap na nju i otišla u kuću.
Naravno, izbjegavao sam Barbaru nakon toga. Nastojao sam da
budem bilo gdje, gdje nje nema. A kad sam počeo raditi, to je
postajalo sve lakše i lakše. Prije nego što će mi se na kraju obratiti
za pomoć, nisam bio progovorio s njom vjerovatno preko dvije
godine, a sve vrijeme smo ţivjeli u istoj bogobojaznoj kući.
Ona je zaljubljena, tako mi reče, a ja joj moram pomoći. Reče da
joj srce gori, i da joj treba posrednik, jedan dječak da njenog
odabranika izvijesti o postojanju mogućnosti da se razvije ljubav.
Nije to neka draţesna bajka. Zar ja mislim da je ona luda? Usred
njene ispovijedi, ja se okrenuh i utekoh. Ali gdje sam mogao
otići? Bila mi je polusestra. Sutradan me je uhvatila. 'Moraš mi
pomoći. Nemam nikog drugog. Umrijet ću, a ti ćeš biti kriv.' Ja
opet klisnuh. Jednu noć proveo sam u 'Masalu'; iduće noći,
spavao sam na Mehmetovom krovu. Jadna Anahid kad se nije
razboljela od brige. Derala se na mene kad me je vidjela. Onda se
Barbara derala na mene. Ja ponovo pobjegoh i ne vratih se jedno
dvije sedmice. Ali Barbara, zaboravi isto kako me se bila sjetila.
Odjednom, više nisam bio dio njenog velikog plana. Nisam
pokušavao saznati kakvi su joj bili novi planovi, ali kad sam
ponovo počeo spavati kod kuće, Jadna Anahid i Zovik su već
bile čule za Barbaru i Murata. Pazi, moraš imati na umu da je ona
njega još uvijek samo proganjala, i da joj jadni dječak još nije bio
dao do znanja da je svjestan njenog postojanja. Mora da je znao,
uvjeren sam, jer su mu drugi dječaci sigurno bili rekli. Bilo kako
bilo, on nju nije gledao. A svi su počeli pričati. Jednog dana,
jedan dječak, Turčin, priđe Barbari. Ako je bila u stanju voljeti
Murata, zašto ne
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 145
bi mogla voljeti njega? On moţda i nije lijep kao Murat, ali bi joj
mogao uzvratiti ljubav, i itekako bi je mogao zadovoljiti.
Uţasnuta, ona ošamari dječaka i strugnu kući. Idućeg dana,
priđe joj još jedan dječak, pa još jedan. Ona prestade bjeţati i
poče ignorirati svoje nove udvarače.
Grad Urfa ni o čemu nije pričao osim o Barbari. Mehmet me je
pitao jesam li spavao s ludom engleskom curom. Hagop se pitao
da li je istina da ona gola hoda po kući. Dječaci su ţeljeli znati da
li je otac prikuca uza zid svake srijede. Englezi, njeni otac i
majka, saznali su, naravno, posljednji.
Barbara na kraju učini nezamislivo. Sačekala je da Murat završi
sa obavezama i, pred svim drugim dječacima, prišla mu i izjavila
vječnu ljubav. A on je slušao. E, sad, Barbara nije bila
najprivlačnija djevojka na zemlji, ali nije bila ni ruţna. Dječak nije
gledao na ljepotu. Pretpostavljam da je bio polaskan: malo
dječaka doţivi da ih djevojka odabere. Ĉastan kakav je bio, on je
izvijesti da za tu ljubav nema nade. On je musliman, a ona
stranki-nja. Ona reče da on ništa ne mora uraditi, samo joj treba
dozvoliti da ga gleda. Ĉak i ako ga ne bude mogla imati, ako
bude makar hodala uz njegovu sjenku, umrijet će ispunjena.
Idućeg dana, Barbara nastavi po istom. A on ovaj put obrati
paţnju. Nedugo potom, šetali su zajedno. Nedugo potom, šetali
su kradomice. Ni na šta se, osim jedno na drugo, nisu obazirali.
Nedugo potom, i jezici počeše raditi po Urfi, te eksplodira
skandal svih skandala. Eksplodira i naša kuća. Njen zapanjeni
otac pokušao je razgovarati s njom. Kad joj je majka saznala,
išibala ju je trskom i zaključala u sobu. Trsku je naslonila na zid
do sobnih vrata, kako bi ukućanima stavila do znanja da Barbaru
čeka još jedna tura. Ali Barbara, luda Barbara, nije popuštala. Ur-
146 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
lala je i plakala u sobi. To, navodno, nije bilo ništa prema onome
što se desilo Muratu. Počeo se pojavljivati na svetoj straţi sa
šljivama na očima i nije mogao cijelu smjenu stajati uspravno.
Zanemario je učenje Kurana. Nije više imao vremena za
prijatelje. Prestao se vrtjeti.
Šta je to kod neostvarene ljubavi što ljubavni plamen pretvara u
pakleni? Nikakve brave, zidovi, kiše, pješčane oluje, roditelji, a
pogotovo nikakva religija nije mogla dječaka spriječiti da za
određenih noći bude na kamenom zidu, nekoliko koraka od
njenog prozora, i iskazuje u stihovima svoju opsesivnu ljubav
prema Barabari. Nju su vidjeli na ulici nedaleko od kuće, kako je
majka vuče nazad, svim raspoloţivim sredstvima. 'Zašto?', čulo
se kako jeca Barbara. 'Zašto ne smijem vidjeti svog dragog?'
To se vuklo mjesecima. Barbara i Murat viđani su kako se drţe
za ruke u ruševinama Kriţarskog dvorca. Beznadno su buljili
jedno drugom u oči iza velike dţamije. Priznajem da sam jednom
Barbari donio pismo od Murata. On mi je prišao dok sam išao
kući da se operem, nakon što sam čitav dan hranio golubove, i
zamolio me da odnesem pismo. Nisam mogao odbiti. Barbara mi
je oprostila sve prošle grijehe.
'Ne mogu je drţati u lancima', rekla je njena majka. 'Počni se
pakirati', odgovorio je otac. 'Odlazimo do kraja godine.'
Listovi mog porodičnog ţivota počeše ţutjeti.
Te godine - bilo mi je jedanaest - bilo je odmah jasno da će i ta
godina proći u znaku velikog golubara Eshkha-na. On je
dominirao u ratu. Njegov pesenk činio se nepobjedivim. Na glavi
su mu pod čudnim kutevima stršala kratka narandţasta pera -
otud mu ime, Bsag, što znači 'kruna'. Predvodio je napade na
druga jata, koji su izazivali haos dostojan Sudnjeg dana. Veterani
ratova izgubili
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 147
su te godine više ptica nego u deset prethodnih sezona zajedno.
Eshkhanovo jato vinulo bi se u nebesa i spustilo se, duplo
brojnije. U jednoj nezaboravnoj bici, tri golubara izgubili su svoje
pesenke, što je prvi put da se tako nešto desilo, dokle pamćenje
seţe. Zavist poče pruţati svoje otrovne pipke. Kako mu je to
polazilo za rukom? U čemu je bila njegova tajna? U kafani
'Ĉardak', golubari su kukali i gunđali. Nije to pošteno. Pola njih
se više nije moglo takmičiti, a druga polovina nije imala šanse za
pobjedu. A veliki Eshkhan im se svima smijao.
Do marta je Mehmet izgubio gotovo pola svoje letačke grupe.
Pravio se da ga to nije nasekiralo, ali je tukao pomoćnike za
najmanju provokaciju. Ako bi se neki od njegovih golubova
srušio, on bi me istukao jer ga nisam dobro nahranio. Ako
golubinjak nije u svakom trenutku besprijekorno čist, istukao bi
čistača govana. Jednog po-podneva, Eshkhanov pesenk napade
Mehmetovu grupu, a Mehmet se razjari. Vrištao je preko
krovova: 'Kako si mogao? Nemam se više s čime boriti. Gotovo
je. U čemu je svrha, je li da me poniziš?' Naravno, upravo je u
tome bila svrha - u tome je svrha svakog rata.
I Mehmet se sjeti da rat nije stvoren da bi se u njemu borilo
pošteno. Sutradan se bacio u potragu i kupio naju-baviju
golubicu u zemlji. Bio je to star trik, vrlo star trik, i Eshkhanov
pesenk nasjede na njega. Kad je Eshkhano-va grupa letjela iznad
Mehmetovog krova, Hagop, drţeći golubicu za noţice, podiţe
ruke u zrak. Ona zaklepeta krilima. Bsag vidje mamac. Odvoji se
od formacije, okruţi oko krova, i sletje na ivicu, da izvidi: Da li je
to ljepotica, što pred sobom vidim? E, sad, navesti goluba da ti
sleti na krov i uhvatiti ga su dvije različite stvari, naročito ako se
radi o muţjaku lukavom poput pesenka. Ne smiješ mu dozvoliti
da vidi mreţu koja će ga uhvatiti, a pošto
148 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
je Bsag sletio na ivicu, nismo mu mogli prići s leda. Prvi
pomoćnik, ipak, pokuša. Skoči nespretno i pade na lice, a pesenk
odletje nazad, nebu pod oblake. Naravno, dječak je dobio batine.
Ali, prije nego što je Bsag pobjegao, ja sam vidio njegovu tajnu.
Otkrio sam izvor njegove moći. Na njegovim bijelim pernatim
prsima visio je najljepši ukras koji sam ikad vidio: sićušna,
tirkizna Fatimina ruka, koja odagna-va zlo.
U kafani izbi golema tuča. Eshkhan je Mehmeta, pored ostalog,
nazvao ništarijom. Mehmet je uzvratio uvredu. Eshkhan ga je
udario šakom i raskrvavio mu nos. Mehmet nije mogao uzvratiti
udarac, jer su ga pridrţavali. Eshkhan je urlao: 'Da te vidim da to
još jednom pokušaš. Misliš da će moj golub opet nasjesti na taj
stari trik?'
Nasjeo je. Bsag sletje na ivicu i desi se ista stvar. Kad ga prvi
pomoćnik pokuša uhvatiti, on odletje. Izbi još jedna tuča u
kafani. Treće noći, tri veterana priključiše se sa svojim vlastitim
mreţama našoj grupi. Svi su htjeli da Eshkhan izgubi. Ĉekali su
da pesenk sleti. I on sletje, ponovo na ivicu. Veterani su vrebali.
Ja zazviţdah. Za-zviţdah tačno kako je Eshkhan zviţdao, tačno
kako je on upravljao svojim pesenkom. Nisam znao šta su ti
signali predstavljali, ali zviţduk je bio dovoljan da zbuni sirotu
pticu. Bsag me pogleda, nije mu bilo jasno, a onda se mreţa obori
na njega. Veteran koji ga je ulovio ispusti pobjednički poklič u
nebesa.
Mehmet izvadi Bsaga iz mreţe, odreza mu glavu na-zubljenim
noţem i baci na ulicu tijelo koje je još drhtalo.
Barbara se počela smirivati. Sad joj je bilo šesnaest i ja sam mislio
da sazrijeva. Zamolila me je da donesem šibica iz 'Masala', rekla
da joj treba više nego što u kući ima. Tako sitnu molbu nisam
mogao odbiti. Na kraju krajeva,
Rabih Alameddine / HAKAWAT1 149
u kući je bilo dovoljno šibica da se kuća spali, pa sam
pretpostavio da joj trebaju za nešto nevaţno.
U noći kad je Eshkhan izgubio rat golubara, a njegov pesenk
ubijen, ukrao sam stotinu šibica iz 'Masala' i dao ih Barbari. Ona
me poljubi. Bio je to prvi put da me je poljubio neko osim Jadne
Anahid ili Zovik. Gledao sam je kako odlama fosforne glave
šibica i guta ih. Nakon četvrte ili pete, upitah je šta to radi. Ona
mi prezrivim odmahivanjem dlanom poruči da se gubim. Gutala
je glave, jednu za drugom.
Kuća se razbudi na zvuke njenog plača i povraćanja. Jadna
Anahid, Zovik i ja stiskali smo se između dovrataka i gledali
kako je otac pokušava pregledati, kako je sestra pokušava
utješiti, kako majka pokušava s njom razgovarati. Barbara je
imala najţuću koţu koju sam ikad vidio.
A Zovik prošapta: 'Ne moţeš nogama ugaziti sudbinu. Krug zla
se zatvori.'
Barbara je povraćala i povraćala. Sestra ju je pridrţavala. Njena
majka poče plakati. Zazivala ju je: 'Barbara, Barbara, pričaj sa
mnom. Šta se događa.' Ali nije dodirivala kćerku. Kad je doktor
primijetio polomljena palidrvca na podu i pod krevetom, zajecao
je, 'O, ne.' Vidje i njena majka, i prva riječ koja joj iziđe iz usta bi
jedno kreštavo: 'Kurvo!'
Barbara povrati još malo. Njen otac procvili: 'Nisi ih trebala
toliko uzeti.' Izgledao je poraţeno. Oči kao da su mu se topile.
Oči njene majke su gorjele. 'Kako si to mogla uraditi? Kako si
mogla biti tako nelojalna? Kako si mogla izdati svoju vjeru?)
derala se ona.
'Samo da si mi rekla', reče doktor. 'Ti si moje dijete. Za tebe bih to
uradio. Za tebe bih se riješio djeteta.'
Barbara je teško disala. Njen ţivot je isparavao pred našim
očima. Stiskala je očev zglob. Reče: 'Nisam ga dovoljno
zadovoljavala', i ispusti posljednji dah.
150 Rabih Alameddine / hakavvati
Naravno, tog dana nisam išao na posao. Doktorova ţena je
poludjela. Otišla je u svoju sobu i počela se pakirati. 'Odlazim iz
pakla', rekla je. Hvala Bogu, niko nije upitao otkud Barbari
šibice. Ali onda mi doktorova ţena priđe i prodera se: 'Ti ţiviš, a
bolja od tebe je mrtva. Hoću da si otišao iz ove kuće.' Ona krenu
prema meni, ali Jadna Anahid me nabrzinu gurnu sebi za leda.
Doktorova ţena ošamari Jadnu Anahid i povuče se u svoju sobu.
Jadna Anahid me je poslala u našu sobu i rekla mi da ne izlazim,
ma šta se dešavalo. Ostao sam u sobi nekoliko sati i čuo kako se
po kući događaju razne stvari. Onda dođe jedan od golubarevih
pomoćnika. Mislio sam da će mi reći da dođem na posao, ali on
reče Zovik da Mehmet više ne treba moje usluge. Mehmet je,
također, predlagao da odem iz grada, jer se Eshkhan pred
svjedocima zare-kao da će me ubiti. Bilo mu je rečeno da sam ja
zazviţdao, uhvatio njegovog pesenka i ubio ga vlastitim rukama.
To, dakako, nije bilo tačno. Ali ko bi mi povjerovao? Ne bih
mogao uvjeriti Eshkhana. A i kad bih uspio, onda bi me ubio
Mehmet. Bio sam u nevolji. Zovik i Jadna Anahid plakale su u
našoj sobi. Doktorova ţena plakala je u svojoj.
Jadna Anahid i Zovik odlučiše da trebam otići što je moguće
prije. Nisu imale pojma šta da rade i nisu znale nikog kome bi
me mogle poslati. Ja im rekoh da znam nekog ko bi mogao
pomoći. Tiho smo izišli iz sobe, na prstima prošli niz hodnik, u
nadi da nas neće vidjeti, i otišli kod Serhat-efendije. Efendija je
rekao da bih trebao otići daleko. Imao je rođaka u Kairu. Nije mu
bio odavno pisao, nije bio siguran gdje tačno ţivi, ali efendija je
mogao doći do adrese u roku od mjesec dana. Jadna Anahid mu
reče da ja nemam mjesec dana. On reče da bih svakako trebao
otići u Kairo. Ne bi trebalo biti teško pronaći tog
Rabih Alameddine / hakavvati 151
njegovog rođaka, pošto ne moţe biti da u Kairu ima puno
Turaka. Dade mi pismo i novac za voznu i brodsku kartu.
Jedino što sam znao o Egiptu je to da su iz njega otišli Abraham,
Mojsije i Hagara, te da im nije bilo ţao što se neće vratiti. Kod
kuće je Jadna Anahid spakirala ono malo moje odjeće. 'Ne moţeš
u Kairo', reče ona. 'Kako ćeš naći tog njegovog rođaka? Pa to je
ludost.' 'Misliš da će Turčin primiti armensko siroče samo zato
što ga je neki rođak zamolio?', reče Zovik. 'Moraš ići negdje gdje
je sigurnije) reče Jadna Anahid. 'Bejrut. Idi u Bejrut. Nađi
kršćane. Idi u manastir. Hranit će te i brinuti se o tebi.' O Bejrutu
sam znao još manje.
Posljednji put sam se oprostio od Zovik i Jadne anahid. Sa ocem
se nisam oprostio", reče mi djed. "Došao sam u Bejrut i stvorio
našu priču."
Drhtao sam od hladnoće, te se pribih uz peć. Djed je pio svoj
gorki čaj, palijativ za njegove probavne smetnje. "Kad me više ne
bude na ovom svijetu", reče on, "a tebe pitaju jesi li mi vjerovao,
šta ćeš reći?"
Nisam mislio da očekuje odgovor. Sjedio je uz svoju peć,
izgledao potišteno. Nogavice su mu bile zavrnute, tako da sam
mu vidio blijede, neobrasle cjevanice.
"Sad ti je jedanaest godina", reče on, "i meni je bilo jedanaest..."
Glas mu se odvukao u ništavilo, prije nego prošaptao: "Sad znaš
ko sam ja." On spatulom skinu metalni poklopac peći i ubaci
svoju ispušenu cigaretu. Ustade polako, škripavo, i otabana u
svoju sobu. Kad je izišao iz nje, dade mi star, bijel rubac. "Ti si
moja krv" reče on. "Ovo je za tebe."
U rupcu je bio dragulj, sićušna, tirkizna Fatimina ruka, u čijim
naborima se skorila tamnosmeđa i crna krv.
152 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
5
Cijela palata zujala je od priča o Fatiminom dolasku. Neki su
pričali da se robinja vratila na letećem ćilimu, koji bi se vinuo
nazad u nebesa kad putnik siđe s njega. Fatima se vratila s
krdom draguljima nakićenih slonova. Bila je u pratnji grupe
bandita ili hiljadu dţina. Nosila je krunu od rubina. Nosila je
ogrtač od zlata.
Emir i njegova ţena prekinuše svoj doručak na terasi i pojuriše u
palatu. Vezir i dvorjani bili su okupljeni oko Fatime u prijestolnoj
dvorani. Fatima s prikladnom pri-stojnošću pozdravi emira i
njegovu ţenu. Emiru je promjena promakla, ali njegova ţena
primijeti, ne bez brige i klonulosti, da ţena koja stoji pred njima
više nije robinja. Fatima se predobro naklanjala. Emir je insistirao
da ih zabavlja pričama o svojim pustolovinama, što ona i učini,
mada uz određene izostavke: pustolovine, da; ljubavni susreti,
ne.
"Moţe li nam vidarica pomoći?", upita emirova ţena. "Svakako.
Dala mi je lijek."
"A podzemni svijet? Ušla si u kraljevstvo Afreet-Jeha-nama i on
ti je vratio ruku?" upita emir.
"Smatrao je da sam je zasluţila."
"Glupost", naruga se vezir.
"Bilo je kako sam ispričala", odvrati Fatima.
"Jesi li sigurna?", reče emir. "Niko ne sumnja u tvoju hrabrost,
Fatima. Nema potreba da mastiš priču."
"Došla je na letećem ćilimu" reče jedan od dvorjana. "Ja sam je
vidio. Sletjela je sa nebesa."
"Podzemni svijet se ne nalazi gore" reče vezir. "Niko se nikad nije
spustio u demonovo gnijezdo i vratio se ţiv. Ova priča je laţna.
Predlaţem da robinja ponudi neki dokaz svog egzotičnog
putovanja."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 153
"Jeste li se voljni kladiti?" upita Fatima. "Ako iznesem dokaz,
jeste li voljni odreći se svega što imate uţase u ovom trenutku?"
I vezir se sloţi. Fatima prinese lijevi dlan licu i puh-nu u njega.
Pojavi se crvena prašina, uveća se i formira oblak koji je lebdio
pred Fatimom. Kepec Išmael istrči iz prašine. Za njim brat mu
Izak, k veziru. "Meni će svo zlato", reče on. Fatimin dah pretvori
se u narandţastu prašinu kad joj dodirnu dlan i Ezra iskoči.
Jakov istrča vičući: "Sav je nakit moj." Job se usprotivi: "Moj je,
kad ti kaţem." Prašina se vrtjela nad Fatiminim dlanom i
poplavila, iz nje iziđe Noa, a za njim Ilija. Ljubičasti Adam bio je
posljednji.
"Moram doći do daha", reče Fatima.
Osam malih demona pentralo se po veziru, razodi-jevalo ga,
lišilo ga svega što je posjedovao. Ostaviše ga golog, u šoku,
razjapljenih usta. To mu je bila greška. "Pomozi mi, Išmaele",
reče Izak, pokazujući na vezirova usta. Crvena braća opet skočiše
na vezirovu glavu. Izak i Išmael odoše s vezirovim zlatnim
zubima.
"Dobro ućarismo" reče Noa.
"Dobro se ona cjenjka" reče Izak. "Iz Aleksandrije je ona. Začas
ćemo se obogatiti. Izdašan je ovo ortakluk."
"Idući se put kladi s nekim ko nosi krzno" reče Ezra. "Volim
samurovinu."
"Pamet ti je manja od materine vagine" reče Adam. "Idući put,
Sitt Fatima, navedi nekog da se okladi u harem."
Fatima ponovo puhnu u dlan i pojavi se bijela prašina. Kepeci
ušetaše u oblak i izblijedješe. "Mislim da je ovo bio dovoljan
dokaz" reče ona, lijeno se smješkajući emiru i gladeći nabore na
ogrtaču dlanovima svojih dviju ruku.
154 Rabih Alameddine / hakavvati
Kad sam drugog jutra stigao u hotelsku sobu, otac je sjedio
uspravno u krevetu, za leđima mu rastreseni jastuci, bijeli
podlošci mu prikačeni za prsa, smješka se, trudi se iz petnih ţila
izgledati razdragano i nonšalantno. Još jednom se izvukao, nije
se očešao o neizbjeţno i neizgo-vorivo. Lice mu je bilo blijedo i
iscrpljeno, ali oči su mu sijevale po sobi kao da se napajaju sa
drugog agregata. Lina je susprezala umor i zatomljavala oprez,
trudila se imitirati Auntie Mame što je bolje mogla. "Bit će
veličanstven dan", procvrkuta ona. "Trebalo bi nazvati restoran i
naručiti. Moglo bi im nestati jagnjetine."
Bilo je pola deset. Sunčevo svjetlo uskoro će početi plaziti po
podu i ispunjavati prostoriju - učiniti neonke suvišnima.
"Mislim da nije potrebno." Otac je drţao masku s kisikom u ruci,
mada je cijelo jutro nije koristio.
"Ne moţemo prekršiti tradiciju samo zato što smo ovdje. Reći ću
onima u restoranu da ne sole, a ako to ne moţe, jest ćeš samo
malo. Ne moţe proći Kurban-bajram bez jagnjetine."
"Mislim da nije pametno naručivati", reče otac. "Samia će nam
vjerovatno poslati svoje jagnjetine kad oni završe. Uvrijedit će se
ako naručim."
"Ne mora ona znati", reče Lina. "Moţda nas zaboravi, a ako ne
zaboravi, moramo li stvarno jesti njeno meso? Moţemo li jednom
uzeti dobru jagnjetinu, za promjenu?"
"Sad si zlobna. Nemamo sto tradicija, nego jednu, a to je da
slavimo zajedno, uz Samijino meso."
Ja odoh do kliznih staklenih vrata, vidjeh kako se trak sunca
gnijezdi na krovu jedne zgrade preko ulice. Zgrada je bila novija
i izgledala je poput kolosa kraj one kućice sa trulim kapcima; dva
nekompatibilna blizanca različitih gena.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 155
Emir i njegova ţena odvukoše Fatimu u svoje privatne odaje da
je pitaju za lijek. "Vidarica je rekla da je stvar u pričama" reče
Fatima, "pričama koje pričate. Vaše gospodstvo voli romanse,
zato imate dvanaest kćeri. Djevojčice vole ljubavne priče, dok
dječaci vole pustolovne. Idući put kad budete vodili ljubav,
obavezno ispričajte pustolovnu priču, a ne romansu."
"Ali ja volim priče o neuzvraćenoj ljubavi", reče emir, "o
uzvišenoj patnji. Volim ţudnju i prepreke koje ljubavnici moraju
savladati. Ne volim priče o ubijanju, sakaće-nju i dokazivanju ko
je jači od koga. Te znaju biti ubistve-no dosadne."
"Ali pustolovne priče su iste kao i ljubavne" ustvrdi njegova
ţena. "No, nije vaţno, moraš mi večeras ispričati jednu
pustolovnu. Tako je propisano. Ovo je tako uzbudljivo. Ĉut ću
novu priču. Nemoj se uvrijediti, dragi, ali priče su ti već neko
vrijeme bajate, nalik su na zujanje bezvoljnih muha, a ne na
ujede komaraca. Ja volim pustolovine."
Te noći, nakon snošaja, emirova ţena zahtijevala je priču. "Neću
romansu", reče. "Neću nikakvih ljubavnika pod zlosretnom
zvijezdom. Hoću priču koja će mi pokrenuti jedan drugi organ,
ne srce."
"Seksualnu priču, znači" reče emir.
"Ne, hoću smrt i razaranje. Hoću muţevne junake koji
svladavaju zlo. Makar jedan grad mora biti razoren. Hoću sina, a
i ti hoćeš sina."
"Muţevne junake? Mogu li poboţni junaci? Ĉekaj. Ĉekaj. Znam
koju ću. Znam sad. Slušaj." I emir započe priču ovako:
U ime Allaha, milostivog, samilosnog.
Jednom, davno prije našeg doba, kralj Egipta, vladar
156 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
zemalja islamskih, bio je očajan jer mu kraljevstvo bijaše u
neredu. Kriţari su se širili duţ obale, ponašali se kao da je zemlja
njihova. Pokvarenjaštvo i podlost stanovali su u srcima
upravitelja njegovog kraljevstva. Stranci su mogli potkupiti,
obmanuti i prevariti svakog zvaničnika kojeg su htjeli. Kralj
Saleh plakao je od stida, jer je znao da mu njegov pradjed
Saladin, veliki kurdski junak koji je zgazio kriţare i ujedinio
zemlje, neće izraziti dobrodošlicu u raju ne bude li vladao
mudrije. Gledao je kako se kraljevstvo osipa i trune.
Jedne noći, dobri kralj usni san od kojeg se unespokoji. On sazva
svu pamet zemlje, filozofe, kadije i pjesnike. "Počujte me. Hoću
da znam da li je sinoć bila dobra noć za snove."
Mudraci odvratiše: "Svakako, Vaše Veličanstvo. Sinoćnja noć
pruţala je jasnu viziju. Bio je sedamnaesti u mjesecu. Mjesec nije
bio zakoprenjen."
"Bio sam nasukan u pustinji, bespomoćan, okruţen hiljadama
hijena. Ali prašina se diţe i pojavi se sedamdeset i pet
veličanstvenih lavova. Lavovi napadoše hijene i, u ţestokoj bici,
lavovi razbiše svoje neprijatelje i oslobo-diše pustinju napasti. Šta
taj san moţe značiti?"
I mudraci rekoše: "Gospodaru, hijene su nevjernici koji vam ţele
zlo. Lavovi su ratnici-pravednici koji će vas zaštititi. Morate
kupiti sedamdeset i pet robova da spasite kraljevstvo."
Kralj obavijesti najpoštenijeg trgovca robljem da mu treba
sedamdeset i pet muslimanskih dječaka, dostojnih kralja i
dvorskog ţivota, dvadesetpetorica da budu Ĉerkezi, dva-
desetpetorica Gruzijci, a dvadesetpetorica Azerbejdţanci.
Trgovac robljem reče: "Ali, Vaše Veličanstvo, u gradu ništa takvo
nemamo. Moralo bi se otići do velikih trţnica robljem koje su
bliţe tim zemljama, da se ispuni tolika narudţba. Imam ja dobro
oko za spaziti dobrog roba i još bolje uho za
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 157
različite jezike, ali nisam ja više čovjek koji moţe poduzeti taj
poduhvat. Protekle godine bile su loše po moj posao, pa sam
nakupio puno dugova. Sigurno bi me uhvatili moji vjerovnici na
putovanju, pa mi uzaptili svojinu, robove i novac. Nekad bijah
uspješan i poznat, ali moja sreća se utopi u Crvenom moru i
zatrpa je pješčana oluja u Sahari."
A kraljev pronicljivi vezir zapita: "Dobri trgovce, mogu li ti
testirati uho? Moţeš li mi po govoru dokučiti porijeklo?"
"Naravno, gospodaru. Otac vam je Turčin, a majka Marokanka."
Kralj znade da je pred sobom imao pravog čovjeka za taj
zadatak. On naredi svojim pomoćnicima da napisu dekret u
kojem se kaţe da trgovac robljem radi za kralja, i da ga se ne
smije ometati, te da za njegove dugove odgovara kraljevska
riznica. Naredi svom rizničaru da trgovcu isplati novca koliko su
robovi koštali, te da izdvoji naknadu za njegov rad, koja je imala
biti isplaćena po isporuci robova. Naredi svojim krojačima da
trgovcu sašiju bolju odjeću i načine sedamdeset i šest finih
kostima za robove. "Jer imam još jednu molbu", reče kralj. "Hoću
još jednog dječaka." Njegova publika izgledala je zbunjeno, jer
kralj je govorio mehanički, kao da krasno-slovi neku poboţnu
priču. "On mora biti inteligentan, snaţan, zreo i oštrouman.
Mora znati Kur'an napamet. Lijepo lice mora imati. Među očima
mora imati lavlje na-bore. Mladeţ, boje crvene, bit će na
njegovom lijevom obrazu. I mora se odazivati na ime Mahmoud.
Ako ga nadeš na svojim putovanjima, dovedi mi ga, jer on je taj."
"Draga Sahva" zazva moj otac dok je moja sestrična ulazila u
bolničku sobu. "Šta ćeš ovdje? Praznik je? Zar
158 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Emir od Burse ču da je u gradu trgovac robljem koji posjeduje
dekret kralja Saleha. Emir ga upita o razlozima njegovog dolaska
i trgovac objasni šta ga je kralj Saleh zamolio. Emir reče: "Moraš
biti moj gost na tri dana, da se odmoriš i okrijepiš. Moţeš obići
trţnice robljem u gradu, ali ne vjerujem da će imati sve dječake
kakve traţiš. Kad skupiš snage, moţeš obići trţnice dalje na
sjeveru." Trgovac se zahvali emiru na širokogrudosti.
Kad je drugog dana završio s jutarnjom molitvom, trgovac začu
zavodljiv zvuk. Da li je to bilo zujanje ranih pčela ili gugut
golubica u ţalosti? Taj slabašni zvuk preplavi mu srce. Slijedio
ga je dok nije došao do jednog od dvorišta
ne bi trebala biti kod kuće s muţem, odmarati se?"
"Zaboga, gdje bismo drugo bili danas?" reče Sahva, dok je muţ
ulazio za njom. Ocu se lice ozari kad se pojavio Hovik. Pitao sam
se koliko će otac izdrţati da se ne naruga Hoviku zato što je
Armenac. Ne dugo. Hovik je bio Bejrućanin iz četvrte generacije,
a od četiri jezika koja je govorio Armenski je bio najmanje tečan,
ali otac nikad nije mogao odoljeti iskušenju da se ruga njegovom
porijeklu. Uvijek mu se obraćao na gramatički nepravilnom
libanskom po kojem su poznati imigranti iz prve generacije. A
Hovik je to volio.
Kad je pomogao Salvvi da se smjesti u naslonjač, Hovik poljubi
mog oca i odgovori na njegova pitanja na lošem libanskom,
miješajući rodove imenica i kikoćući se. Izgledao je tako mlad, za
razliku od oca, čije su se izukr-štane bore, one koje nije zasjenio
njegov ogromni nos, mnoţile dok se smijao.
"Idi kući", reče mu otac, koristeći ţenski oblik.
"Kod kuće sam", odgovori on.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 159
palate. Oko svjetlucavog bazena sjedili su dječaci i čitali Kur'an, a
zvuk opčini trgovca. Jedan dječak iz Azerbejd-ţana, po imenu
Avdmur, odagna čini kad ga upita: "Šta moţemo za vas učiniti,
gospodaru?" I trgovac reče da je emirov gost, te da se pita ko su
oni. "Mi smo robovi pre-časnog emira. Ĉerkezi smo, Gruzijci i
Azerbejdţanci. Svi smo muslimani. Svaki od nas
sedamdesetpetorice odvjetak je ili kralja, ili čuvenog ratnika, ili
emira, ali sudba je odlučila da nas učini nečijim vlasništvom."
Za ručkom, trgovac reče emiru: "Gospodaru, kad vam rekoh
jučer da kralj Saleh ţeli kupiti grupu robova, vi od-govoriste da
takve grupe u ovom gradu nema. No, u vašem dvorištu, ja sam
našao upravo to što traţim."
Svjetlo nestade s emirovog lica i zamijeni ga mrak. "Rekao sam
da takve grupe nema na prodaju. Dječaci pripadaju meni i ja ih
ne ţelim prodati. Oni će biti moja lična straţa."
Trgovac osjeti kako mu srce klonu, jer se nije smio raspravljati.
Te noći, emira nešto preplaši u snu. On osjeti ruku na prsima i
lice sudbine ukaza se pred njim. Ruka postade mlinski kamen i
njemu se srce stegnu. Disanje mu oteţa. Nije mogao skupiti
snage da pomakne prstom, a duša mu je htjela pobjeći iz tijela. I
lice reče: "Pusti moje robove." Mlinski se kamen ponovo pretvori
u ruku i emir ponovo osjeti da moţe disati. Lice se rasprši, i reče,
dok je nestajalo: "Ne primaj naknadu manju od sedamdeset i pet
hiljada dinara. Prvo traţi osamdeset i pet, pa se nagodi za
sedamdeset i pet."
Prije nego što su mogli obući svoju novu odjeću, dječaci bijahu
poslani u hamam. Dok su se kupali, rob Avdmur primijeti
bolešljiva dječaka, samog u ćošku, kako teško diše zrak pun pare.
Avdmur, Azerbejdţanac, upita:
160 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Strance, mogu li ti pomoći?"
A bolešljivi djećak reče: "Slab sam. Moj gospodar je u tu u
hamamui, a ja moram čekati ovdje, mada mi je zrak preteţak."
Avdmura srce zaboli gledajući kako dječak pati i on poče plakati.
Kad ga trgovac upita zašto plače, rob reče: "Prizor patnje ovog
dječaka ranjava mi dušu." Trgovac upita dječaka za ime i dječak
reče: "Ime mi je Mahmoud." Trgovac upita: "Znaš li Knjigu
boţiju?" a dječak odvrati: "Znam Kuran napamet."
Dječak je imao mladeţ na lijevom obrazu, ali bio je plav, a ne
crven. Trgovac reče, oklijevajući: "Ti si slabašan i nisi nikome od
velike koristi. Tvoj vlasnik mora da te smatra beskorisnim
teretom." I ţivot prostruji Mahmou-dovim licem, "ja sam sve,
samo ne bezvrijedan", reče on. Iznad nosa pojaviše mu se lavlji
nabori. "Ja sam kraljevski sin." Plavi mladeţ pocrveni. "Vrijedim
više no što prost čovjek moţe priuštiti."
"Onda hvala Bogu milostivom što moj kralj nije prost čovjek",
reče trgovac, te zamoli Mahmouda za oprost. Zatraţi da vidi
njegovog vlasnika, jednog Perzijanca, pa mu plati dječaka.
Predade Mahmouda Avdmuru i reče: "Evo ti brata, okupaj ga.
Kad bude čist, odjeni ga u ono preostalo odijelo. Naš je posao
ovdje završen. Nakon kupanja, započinjemo put kući."
Onda stigoše amidţinica Nazek i njene kćeri. Otac ih upita zašto
nisu kod kuće i zašto ne slave, ali nije mogao sakriti radost.
Amidţinica Nazek kao da je bila iznenađena što je on iznenađen.
"Tu smo da ti čestitamo Bajram" reče ona ocu. "Svi ćemo doći.
Mislila sam da znaš."
"Ja nisam došla čestitati praznik." Njena kćerka May se sa-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 161
gnu da ga poljubi. "Ja sam došla po svojih dvadeset pet para."
Otac se nasmija. "Da imam, nikom ne bih dao nego tebi."
"E, ako nemaš, onda moraš uzeti." May otvori novčanik, izvadi
nešto novčića i dade ih ocu.
"Bogati! Gdje si ih samo našla? Ove nisam vidio ima dvadest
godina."
Fatima uletje u sobu, sva pompezna i naparfemirana, zagrli me i
pope se na krevet do oca. Pošto je oca izgubila u ranoj dobi,
tretirala je mog kao da je njen, a on je nju oboţavao kao nikoga.
Ona promigolji jednu ruku ispod njega, zagrli ga i spusti glavu
na njegove jastuke, kvareći svoju paţljivo napravljenu frizuru.
Moja sestra im se pridruţi na drugoj strani. Uze jedan od
novčića, podignu ga prema svjetlu i promotri kao da je savršen
dijamant, a ne novčić koji je izgubio svaku vrijednost kad je stara
valuta propala. "Nekad se s ovim moglo toliko toga kupiti" reče
ona svojoj kćeri. "A ne kao danas, danas ne moţeš ništa kupiti za
hiljadu funti."
"Ne slušaj mater", reče Fatima. "Drugi su moţda i mogli nešto
kupiti za dvadest i pet para, ali tvoja mati ne. Ona se samo voli
pretvarati."
"U moje vrijeme", dodade otac, "bio sam tako ponosan kad bih
zaradio dvadeset i pet para za dan."
Tetka Samia pokuca i uđe sa svojom kćerkom, Malom Monom.
Lina podignu novčić. "Pogledaj."
"Boţe dragi." Mona se široko nasmiješi. "Bajram mu-barek olsun.
Vidi, mama, dvadest i pet para. Sjećaš se tih novčića?"
"Naravno da se sjećam", odgovori tetka Samia. "Misliš li da sam
bez mozga? Gdje su dječaci?" Ona pogleda lijevo, pa desno, kao
da bi moglo biti da joj se sinovi kriju u
162 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ćoškovima sobe. "Slušaj" reče ona Lini. "Već sam pričala sa
zaštitarem, tako da neću da mi ti praviš probleme. Bajram je, svi
ćemo biti tu. Ama, gdje su svi?"
Isprva nisam znao o čemu priča. Mislio sam da je samo čudna,
kao i obično. Ĉak ni moj otac, koji ju je poznavao bolje nego iko,
nije shvatio šta je rekla.
"Dječaci su kod tebe, kući, gdje i treba da budu, čekaju jelo", reče
otac. "Sa svojim su porodicama, draga."
"Ne budi glup, brate. Ne moţemo ovamo dovoditi djecu. Ovo je
bolnica. Tazbina ih hrani." Uđe Limenkina ţena i pozdravi sve
prisutne, a za njom Monin muţ. Hafez, njegova ţena i njihov
najstariji sin dođoše slijedeći. Kad tetka Samia reče "Moram
sjesti. Neću jesti stojeći" otac je shvatio. Lice mu se zapalilo.
Izgledao je kao u ekstazi.
Konvoj uđe u Damask, gdje gradski vladar, Isaa al-Na-sser, vidje
Ĉerkeze i reče trgovcu: "Ti dječaci više izgledaju kao ţene, nego
kao muškarci", a onda vidje druge i dometnu: "Ovi su malo
bolji", a kad vidje Mahmouda, reče: "Ovaj je previše bolestan. Što
ga nisi ostavio usput i poštedio se tereta?"
Ujutro, dok su odlazili iz Damaska, trgovca zaustavi jedan od
njegovih vjerovnika. "Duguješ mi stotinu dinara", reče on, "i ja te
ne puštam dok mi ne platiš."
Trgovac reče: "Brate, pusti me još samo ovaj put. Obavljam hitan
zadatak za kralja. Imam kraljevski dekret. Bit će ti plaćeno, ali
neka to ne bude sad."
"Onda ću zadrţati ovog dječaka dok mi ne bude plaćeno."
Mahmoudov novi vlasnik odvede ga svojoj ţeni, čije ime bješe
Wasila i koja bješe najgadnija medu ţenama,
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 163
gadna kao sedam rojeva afričkih osa. Ona promotri bole-šljivog
momčića. "Nije bogzna kakav, ali posluţit će", reče ona i poče mu
dodjeljivati teške poslove: nosio je havan iz sobe u sobu, čistio
vanjski zahod, strugao joj kurje oči i čukljeve sa stopala.
Mahmoud se sve više razbolijevao, no Wasila nije popuštala.
"Svakako će uskoro umrijeti", znala je reći, "pa zašto da se ne
okoristim njegovim kratkim boravkom na ovom svijetu?"
I dječak pobjeţe. Ode u pustinju. Te noći, dvadeset i sedmog
Ramazana, svetog mjeseca, Mahmoud leţe na pijesak da umre.
Bio je predugo bolestan. Bio je gladan, ţedan, sam. Ali sati su
prolazili, a on ni da zaspi, ni da umre. Kad prođoše dvije trećine
noći, voljom boţijom otvoriše nebesa svoje dveri i pojavi se pred
Mahmoudo-vim mladim očima kupola svjetlosti, tako čiste. Iz
nebesa sijalo je svjetlo po cijeloj zemlji. On vidje sve što je leţalo
pred njim na sto konaka. Nije čuo nikakav zvuk, ni kukurijek
horoza, ni laveţ psa, ni šuštanje drveta. Bješe to prava Noć
Sudbine. Dječak se teškom mukom osovi na noge, te objavi
nebesima: "Počuj me, o Gospodaru. Molim Te za oprost i od Tebe
milost traţim. Preklinjem Te, Svemogući, u čast ove svete, dobre
noći, da mi ovu ţelju ispuniš. Učini me kraljem. Daj mi da
vladam Egiptom i Levantom, i ostalim zemljama islamskim.
Podari mi pobjedu nad Tvojim i mojim dušmanima. Između
mojih ramena Ti usadi odlučnost četrdesetorice, a ja ću Tvoju
volju po zemlji posijati. Učini me Svojim kraljem. Učini me
Svojim slugom. Ti si onaj koji uslišava. Ti si samilosni. Nema
boga osim Tebe."
I dječak bi izliječen.
Idućeg jutra, Mahmoud se vrati svojoj gospodarici, Wasili, i
zamoli je da mu oprosti što je pobjegao. "Nije moje da opraštam",
reče Wasila, "a nije ni da se smilu-
164 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Samijin sin Anvvar i Limenka uguraše u sobu bolnička
jem, pa zato to od mene ne traţi." Ona odvuče dječaka za uho u
dvorište i sveza ga za stub. Prvo ga je šamarala, pa ga tukla. Ali
onda odluči da to nije dovoljna kazna. Ona zapali vatru i podiţe
zapaljen štap da ga njime išiba. A Bog posla njenu zaovu, Latifu,
da joj pokuca na vrata. Kad Latifah uđe, Mahmoud se prodera:
"Ja o vašoj milosti ovisim, gospo, jer ja sam vam komšija."
Latifah vidje dječaka i zauze se za njega kod Wasile. "Oprosti
mu, radi mene." A Wasila reče: "Ja ne praštam, niti ţelim praštati,
a ko si ti da se petljaš u moja posla?"
Sitt Latifah se naljuti. Ona odveza dječaka i odvede ga svojoj
kući. Onda pozva kadiju i dva pisara.
Kad njen brat dođe da vrati dječaka, Sitt Latifah upita, pred
svjedocima: "Jesi li ti ovog dječaka kupio?" a njen brat odgovori:
"Ne. Uzeo sam ga u zalog. Njegov mi vlasnik duguje stotinu
dinara i ja ga neću pustiti dok ne dobijem svoj novac."
Sitt Latifah plati bratu stotinu dinara. "Dječak je sad moj." Ona se
okrenu kadiji i pisarima. "Pitajte ovog čovjeka, mog brata, imam
li ja išta što je njegovo, a pripadalo je našoj majci i ocu." Oni ga
upitaše, a on odgovori da ništa njeno nije njegovo. "Onda to
zapišite", reče Sitt Latifah, "jer ja ne ţelim da on nekad u
budućnosti ustvrdi da na bilo šta polaţe pravo. A zapišite i ovo, i
neka to bude oba-vezujuće. Sav moj novac i sve što je moje, sve
što posjedujem i rukama diram, sve to pripada ovom dječaku,
kad ja preselim sa ovog svijeta. Ako me Bog uzme, otići ću samo
sa komadom tkanine, a ostalo ostaje dječaku, kojeg uzimam za
sina. Zvat ću ga Bavbars, po mom rahmetli sinu, jer na njega liči.
Svemu što sad rekoh, vi ste svjedoci."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 165
kolica natovarena gajbama hrane, prisiljavajući tako sve prisutne
da se zbiju. Miris jagnjetine s raţnja istog časa nadvlada mirise
medicinskih preparata. Lina htjede nešto reći, ali prešuti,
savladana i preplavljena emocijama.
"Ne, ne", reče tetka Samia. "Iznesite to napolje. Nema mjesta u
sobi. Doći će još familije. Moţemo se sami posluţivati."
"Koliko hrane" reče amidţinica Nazek.
"Koliko je nas" odgovori tetka Samia. "A staje sa ostalim
bolesnicima? Ko će njima donijeti jagnjetine za Bajram?"
"Draga moja Samia", reče otac, "šta to radiš? Nećeš valjda slaviti
Bajram ovdje? U bolesničkoj sobi?"
Tetka Samia izgledala je zbunjeno i unezvijereno. "Ja-šta će",
procvrkuta Lina. "Pošto ne moţemo tebe odvesti kući, ona je
donijela svoju kuću kod tebe."
"Upravo tako", reče tetka Samia. "Šta si ti mislio? Ĉak sam
donijela i srebrninu i porcelan. Neću bajramski ručak jesti sa
jeftinih tanjira. Znaš li ti koliko je dječacima trebalo da sve to
donesu? Dvoje janjaca sam ispekla. Bez mrve soli. Ti si mi brat,
za tebe neću soliti, ali samo za tebe. E, sad, gdje su svi ostali?"
Bavbars postade sretni sin Sitt Latife, a ona gaje pazila i mazila.
Jednog dana, dok su majka i sin šetali kroz bazar, Bavbarsa
zadivi jedan luk. Trgovac ga upita da li mu se sviđa, a dječak
odgovori da je divan. Trgovac reče da ga je načinio jedan slavni
junak prije dvije stotine godina, da ga je koristio niko drugi do
veliki Saladin, i da Bavbars moţe to remek-djelo dobiti za
bijednu svotu od dva dinara. Bavbars reče: "Dobri moj čovječe,
pa to je dţaba. To je najljepše oruţje koje sam ikad vidio." Sitt
Latifah se zakikota. Bavbars pocrveni i upita: "Da li se to meni
166 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
smijete, gospo draga?"
A Sitt Latifah odvrati: "Ne, sine moj, sudbini se smijem."
Ona skinu veo i trgovac joj vidje lice, pa se nakloni. "Gospo
moja" reče on.
"Molim da mi oprostite. Nisam znao."
Latifah ne obrati paţnju na prodavca i obrati se sinu. "Nije to luk
koji je tebe dostojan. Jeftin je, loše izrade i ne da se ukrotiti.
Nikakav ratnik nije ga ni dirnuo, niti će ga ikad dirnuti. Dođi,
dopusti da ti pokaţem šta je tvoja sudbina." Kad su došli kući,
Sitt Latifah provede Bavbarsa kroz dvorište. Stade pred jedna
vrata, izvadi ključ iz njedara i otvori vrata. Bavbars ugleda
dvoranu u kojoj bijahu stotine lukova i hiljade strijela, dovoljno
za čitavu vojsku. On uze najbliţi luk, te shvati kako je bio naivan.
Trgovac mu je lagao. "Mene zovu Latifah, graditeljica lukova, jer
moj je otac bio graditelj lukova, i moj djed prije njega, i djedov
otac prije djeda. Svi junaci iz našeg svijeta morali su dolaziti u
Damask da kupe lukove iz naše radionice. A ti se, veličanstveni
moj Bavbarse, spotičeš o njeno ognjište." Sitt Latifah pokaza
rukom na prostoriju. "Ovo je sad tvoje. Sve ovo sad pripada tebi,
ali dobro bi ti bilo da odabereš jedno oruţje koje ćeš zvati
svojim."
Bavbars je isprva zagledao lukove, ali onda se okrenu oko sebe i
ugleda bodeţe, koplja, lukove i sablje koji su sijali nebeskim
sjajem i ljepotom. Jedna sablja dimiskija izgledala je obično i nije
privlačila paţnju. On je uze i zamijeti njenu prefinjenu izradu.
Zadjenu je za pas i ona poče isijavati toplotu po njegovom
stomaku.
Jednog jutra, Bavbars je gledao kako neki dječak nosi vjedro uz
ljestve naslonjene na štalu. Dječak ude na gornja vrata, a Bavbars
za njim. Bavbars vidje kako dječak veţe uţe za drţak vjedra i
upita ga šta to radi. "Moram
Rabih Alameddine / hakavvati 167
nahraniti Al-Awwara", odgovori dječak. "On ne pušta nikog u
štalu, pa ga jedino moţemo nahraniti tako što mu spustimo
hranu odozgo." Bavbars pogleda preko ivice i ugleda velikog
plavo-crnog konja kako frkti i otpuhuje, kopitima ruje po zemlji.
"Je li stvarno jednook?" upita Bavbars.
"Nije", odgovori dječak. "Ima oči sokolove. Zove se Awwar jer
ima bijelu mrlju na jednom oku. Vidiš li je?" "Vidim, a ima i bijel
brk."
"Ima", reče dječak, "ali nemoj mu se rugati, inače će se jako
naljutiti. On jako voli svoj brk. A vidiš li mu one krivudave bijele
crte na plećima? Gospodarica kaţe da krivudaju tačno kao Eufrat
i Nil."
"Onda je to moj konj", reče Bavbars. "Jahat ću ga."
Dječak saopći Bavbarsu da tog konja niko ne moţe jahati, ali
Bavbars odveza uţe sa vjedra i priveza ga sebi oko pasa. "Spusti
me, pa ćeš vidjeti." Dječak uhvati uţe, Bavbars se lagano spusti, a
Al-Awwar se zabulji u njega. Konj frknu, odmaknu se, pa ga
napade. Bavbars se poče penjati uz uţe koje se spuštalo. Al-
Awwarova glava pogodi ga u zadnjicu i on se poče klatiti poput
batića crkvenog zvona. Zvao je upomoć. Al-Awwar ga je gledao
zbunjenim pogledom. Kad dječak povuče Bavbarsa nazad na
vrh, on se nagnu preko ivice, i reče: "Vratit ću se ja."
Jedan narednik, po imenu Lou'ai, dođe pred kuću tog
popodneva i zatraţi da razgovara sa Bavbarsom. Narednik reče:
"Gospodaru, čujem da ţelite jahati dobrog konja, a ja imam
jednog na prodaju. Molim vas, da vam ga pokaţem." I tu, na
ulici, stajao je veličanstven šareni ţdrijebac. "Vaš je za pukih
četrdeset dinara. Vrijedi on puno više, ali ja ga više ne mogu
drţati. Bio mi je pouzdan sudrug, ali ja već mjesecima nisam
primio platu. Ne mogu djecu prehraniti, kamoli njega. On
zasluţuje
168 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
t
dobrog vlasnika."
Bavbars vidje da konj očima slijedi svaki pokret narednika
Lou'aia. "To je tvoj konj" reče Bavbars. "Ne smijete se vas dva
razdvajati, jer ste jedan drugom bili vjerni."
On zamoli narednika da malo pričeka. Ode u kuću i vrati se sa
pedeset dinara. "Dajem ti ovo, jer si mi odrţao lekciju iz
vjernosti. Neka ti taj konj još mnogo godina bude dobar drug."
"Vaša dareţljivost nema granica", reče narednik. "Vrata raja će
vam zauvijek biti otvorena."
Idućeg dana, u štali, onaj dječak-sluga spusti Bavbarsa, koji je u
ruci drţao jabuku. Al-Awwar se pribliţi i onju-ši jabuku. On
frknu, odmaknu se, pa ga napade. Pogodi Bavbarsa u isto mjesto
kao i prethodnog dana, i Bavbars se ponovo zanjiha. Ovog puta
nije zvao upomoć. Trećeg dana, spustio se sa dvije kruške. Al-
Awwar se pribliţi, onjuši kruške i pojede ih. Bavbars bi
zadovoljan. Kad konj pojede, on frknu, odmaknu se i napade ga.
Bavbars se veselo zanjiha. Ĉetvrtog dana, Bavbars se spusti sa
grozdom groţđa. Al-Awwar ga zanjiha nakon što potamani
groţđe. Petog dana, Bavbars je nosio pet smokava i Al-Awwar ih
je jeo dok se nije zasitio. Dozvolio je donosiocu da ostane, ali ne i
da mu se pribliţava. Kad god bi se Bavbars pomaknuo, konj bi
iskoračio ustranu, odmaknuo se od njega. "Daj mi da te zajašem",
molio je Bavbars. "Da vidim rijeke i zemlje na tvojim plećima, jer
jednog dana ću tim zemljama vladati. Budi moj konj, budi mi
prijatelj."
Šestog dana, Bavbars se spusti sa tri savijače sa pastom od
sušenih marelica. Ovog puta se konju gozba tako dopala, da je
lizao Bavbarsa po licu, ali kad se ovaj sagnuo da dohvati sedlo,
Al-Awwar ga ponovo napade.
Te noći, Bavbars se poţali Sitt Latifi, a ona mu reče: "Niko još nije
uzmogao zajahati Al-Awwara, jer on je
Rabih Alameddine / hakavvati 169
bojni ţdrijebac. Njega moţe jahati samo veliki ratnik." "Ali ja ću
biti veliki ratnik."
"To kaţe svaki dječak", reče Latifah. "Ne mogu ti pomoći. Mogu
ti, međutim, ispričati priču o našim velikim ţdrijepcima. Slušaj i
čuj me. Jednom davno, u davno prošla vremena, u doba junaka i
ratova, bila tri ţdrijepca. Junaci su ih, iz rata u rat, jahali u
mnogim bitkama. Konji ostariše i umoriše se. Junaci koji su ih
bili naslijedili od-lučiše svoje ate osloboditi, kao nagradu za
godine vjerne sluţbe. Konje razuzdaše, rasedlaše, odjarmiše i
pustiše u divljinu. Trčali su sa pješčanim vjetrovima. Konačno
slobodni. Junaci su ih gledali gdje galopiraju sa divljim zanosom
kakav godinama nije bio viđen. Konji potrčaše prema rijeci da se
napiju i okupaju. Odjednom se začu zvuk bojnog roga i konji se
slediše u mjestu. Junaci su zapanjeno gledali kako se njihovi
ţdrijepci vraćaju sporim kasom. Jedan dječak se zabavljao pušući
u rog i konji se vratiše da idu u rat. Ti konji preci su svih velikih
arapskih konja, te svi ratnici, od dalekih ostrva Evrope do velikih
planina Kine, imaju potomke ta tri konja za svoje ate."
Bavbars poljubi Latifu u tjeme i zahvali joj se na priči. A sedmog
dana, on se spusti sa tri savijače sa pastom od sušenih marelica i
bojnim rogom. Kad je Al-Awwar pojeo, Bavbars odsvira "Al-
Khayal": "Ja sam konjanik, jašimo skupa."
I Bavbars odjaha u pustinju na Al-Awwaru. Odjahao je daleko
od Damaska, jahao dok nije došao do planina zapadno od grada,
dok se i on i konj nisu okupali u sjaju znoja. Na povratku, dok su
se pribliţavali gradu, sablja se protrese. Bavbars stavi ruku na
nju i osjeti kako se opet trese. Al-Awwar se zaustavi. Ĉetiri
čovjeka čekala su Bavbarsa da im priđe. On munu konja
koljenom i odjaha prema njima, polako i umorno.
"Zdravo da si, putniče" reče njihov vođa. Bio je Da-
170 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
maskanac, ali njegova tri roba bili su crni kao ugarci. Bili su
mišićavi, visokog rasta, kao stabla hrasta; konji su pod njima
izgledali kao poniji. Bili su to veliki ratnici iz zemlje rijeka, na
udaljenoj obali zagonetnog kontinenta.
"Zdravo da ste, no nisam ja nikakav putnik", reče Bavbars. "Ja se
vraćam kući."
"Nije bitno" prekinu ga vođa. "Da nastaviš dalje ovim putem,
moraš platiti putarinu."
"Ovo je javni put za Damask. Zna li gradski vladar za ovo?"
"Komandant Issa je moj rođak. Predloţio mi je da počnem
zarađivati za ţivot i ja sam prihvatio njegov savjet. Smatraj tu
putarinu porezom na naklonost. Zahvaljujući mojoj
širokogrudosti, ti još uvijek dišeš. Plati danak mojoj dobroti ili će
te moji afrički robovi posjeći i osloboditi tvoju okovanu dušu."
Bavbars sagnu glavu. "Ako je tako, bojim se da ću morati
uzvratiti na naklonost" reče on. Kad je podigao glavu, Al-Awwar
se ustremi na četvoricu. Sablja se sama isuka iz korica, stade sjeći
brţe no što zamahuju ruke što je drţe. Vođa se hitro povuče i
zguri iza svojih robova. Al-Awwar je znao koji je od njih
četvorice meta. Ţdri-jebac se provuče između konja robova i
napade vođinog ţdrijepca, oborivši jahača. Al-Awwar kopitima
nasmrt ugazi tu kukavicu.
A onda je Bavbarsova sablja morala odbiti napade trojice velikih
ratnika. Bavbars je poslije svakog udarca osjećao kako mu kosti
klepeću, no njegovo se oruţje niti savi, niti puče. Jedan ratnik
napade zdesna, jedan s lijeva, a treći pokuša sprijeda doprijeti do
Bavbarsa. Al-Awwar odgurnu prvog konja, drugog obori na
zemlju. Trećeg preplaši toliko da se trznuo unazad; Bavbarsova
sablja prodrije naprijed, zaobiđe ratnikovu blokadu i zaustavi
Rabih Alameddine / hakavvati 171
mu se kod srca. Kap krvi pojavi se na njoj, ali vršak ne ude
dublje. Ratnik spusti pogled na nju i vidje svoju propast.
"Samo nečasna mačka se poigrava s plijenom prije nego ga ubije.
Dovrši."
"Odlučio sam da neću" reče Bavbars, "jer ništa nemam protiv
tebe i tvojih prijatelja. Ţelim se vratiti kući. Pusti me na miru i
slobodan si da radiš šta te volja."
"Da sam ja na tvom mjestu, ti sad ne bi bio ţiv."
"Onda je dobro što nisi" odgovori Bavbars. "Ako ţeliš umrijeti,
neka ti bude. Ostavljam ti izbor."
Ratnikova prsa se napuhaše; Bavbarsova sablja se povuče
unazad, ali se ne odvoji od ratnikovih prsa. "Ako nas ne pobiješ"
reče Afrikanac, "onda ćemo mi postati tvoji robovi."
Bavbars vrati sablju u korice. "Ne mogu ja vas posjedovati, jer
sam i ja nečija svojina. "Idite", reče budući kralj-rob. "Bog vam
put pokazao."
"Pokazao nam ga je", reče veliki ratnik. "Odlučili smo da ti
sluţimo do smrti."
Vladar Damaska, Issa al-Nasser, pozva Bavbarsa i htjede znati
šta se zbilo s njegovim rođakom. "Sinoć se nije vratio kući", reče
komandant, "a ti si jučer ušao u grad sa njegovim robovima."
"Htio me je opljačkati", odgovori Bavbars. Komandant se uţasnu
kad ču vijesti. On pozva svog vezira da ovaj uhapsi Bavbarsa i
sudi mu za ubistvo. Vezir objasni da nije počinjen nikakav
zločin: Bavbars je djelovao u samoodbrani, a tu su bili i svjedoci.
Nisu mogli uhapsiti Bavbarsa usred bijela dana. Sirijsku pravdu
trebalo je kradomice podijeliti.
Te noći, dok je Bavbars preko dvorišta išao u vanjski zahod, šest
vojnika preskoči zid i napade ga s leda.
172 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Prekriše ga velikom jutanom vrećom natopljenom us-
pavljujućim napitkom. Odnesoše ga preko zida, pa kroz gradske
dveri. Jahali su kroz pustinju, dok ne stigoše do beduinskog
logora. Jedan od njih reče poglavici plemena: "Evo dječaka, a evo
i obećane kese zlata. Komandant ne ţeli više nikad vidjeti
njegovo ruţno lice. Vodite ga sa sobom u svetu pustinju i
prodajte kakvom okrutnom robovlasniku. Ili ga ubijte.
Komandanta nije briga, on se samo ţeli riješiti tog napasnika.
Dječak je lukav. Ne dajte mu da pobjegne."
"Pobjegne?" reče poglavica. "Ubijali smo ljude i za manje uvrede.
Mi pokoljenjima prevozimo dječake s kraja na kraj pustinje. Idi.
Vrati se u svoj pokvareni grad i kaţi svom gospodaru da je
dječak nestao za vječna vremena."
Beduini nisu u potpunosti razumjeli pojam vremena. Vječna
vremena ne potrajaše ni do jutra. Pošto Bavbars nije došao da
večera, Sitt Latifah sazva svoje sluge i upita da li ga je ko od njih
vidio. Niko od njih nije znao gdje im je gospodar. Ona tri afrička
ratnika rekoše da će ga potraţiti.
Bavbarsa probudi ruka koja mu je pritiskala usta. Nije mogao
pomjeriti svoje povezane ruke. Jedno muško lice se uobliči pred
njim i usta rekoše: "Tiho!" I onda ga taj čovjek odveza. "Pođi sa
mnom", reče on. "Tiho."
Bavbars ga je slijedio dok nisu izišli iz šatora. Kod ulaza, jedan je
beduin leţao na zemlji. Rasjeklina od uha do uha govorila im je
da se on neće micati. Spasitelj odvede Bavbarsa dalje od šatora.
Nedugo potom, Bavbars začu Al-Awwarovo njištanje i osjeti
radost. Afrički ratnici vodili su Bavbarsovog ţdrijepca za uzde.
"Mislim da se od ovoga nikad ne biste smjeli razdvajati", reče
jedan od njih, dodajući Bavbarsu sablju. Bavbars mu se zahvali i
uzjaha
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 173
Al-Awwara. Njegov spasitelj se pope u sedlo svog konja. "Moţda
me niste prepoznali." "Isprva moţda i nisam" reče Bavbars, "ali
čak i po ovako lošem svjetlu, niko ne moţe ne prepoznati ljepotu
tvog veličanstvenog šarca. Zahvalan sam, narednice."
"Zahvalan sam ja", reče narednik Lou'ai. "Kad su se vaši ratnici
raspitivali o vama, bilo mi je drago što mi se pruţa prilika da
budem od koristi. Nije moglo biti teško pronaći vas. Samo je
trebalo upitati vašeg konja."
Bavbars predloţi da se vrate u grad, ali se narednik i ratnici
usprotiviše. "Ovi beduini su vam sad smrtni neprijatelji", reče
jedan od ratnika. "Neće se smiriti dok se ne osvete za bruku koju
im je nanio vaš bijeg. Ne ostavljajte neprijatelje za sobom. Ima ih
samo trideset."
"Ali, ne moţemo ih pobiti na spavanju" reče Bavbars. "Moramo li
čekati do jutra?"
"Nipošto" reče drugi ratnik. On udari kremenom o kremen i
zapali baklju. Onda ispali zapaljenu strijelu visoko u noćno nebo.
Zatim ispusti strahovit ratni poklič. "Budite se, kukavice",
uzviknu on. "Sad ćete umrijeti. Di-ţite se, nevjernici, pogledajte
smrt u oči."
Bavbars povede velike ratnike u boj. Kad njegova sablja ubi prvu
ţrtvu i prva kap neprijateljske krvi uprska njegovu tuniku, naš
junak progna iz sebe dijete koje nekoć bješe on. Ratnici pobiše
beduine. Po povratku u grad, Bavbars razdijeli ratni plijen na
njih petoricu, ali vreću zlata predade naredniku. "Hoćeš li,
molim te, reći vladaru Damaska da mislim kako je ovo negdje
zaturio?"
*****
Jeli smo u raznim pozama, stojeći, sjedeći, klečeći, uz zveket
srebrnine, rame uz rame, leđa uz leda, nagurani u bolesničkoj
sobi, bajramski ručak ništa lošiji od bilo ko-
174 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
jeg drugog. Nakon buke, nastupi sita tišina. Sestra nije skidala
oči sa oca, kako bi nadzirala njegovo stanje. Limenka, brišući
sjajnu jagnjeću mast sa brade, izjavi da se mora vratiti na posao.
"Toliko sam se natrpao da ne mogu hodati, ali morat ću", reče on.
Svi to shvatiše kao znak da je vrijeme za odlazak i počeše izlaziti.
Na kraju, samo Lina, Salvva, Hovik i ja osta-smo sa ocem. On je
malo čvršće stezao masku s kisikom u ruci. "Jesi li dobro?" upita
ga moja sestra. Ona uze masku iz njegove ruke i stavi mu je na
lice. Nije bio dobro. Panika u njegovim očima me uznemiri.
Pola sata kasnije, morali smo zvati Limenku da se vrati, jer je
očevo disanje oteţalo, a voda mu se vratila u baruštine pluća.
Komandant Issa izleţavao se na divanu i razmišljao o kesi
zlatnika na mjedenom stoliću. Pio je velike gutljaje vina.
Zabavljao je gosta, kraljevskog emisara, koji je stigao iz Egipta da
pokupi novac od poreza. Pred njima je bila čitava delikatesna
gozba. "Ne razumijem zašto dozvoljavate da vas muči tako
nebitna stvar kao što je jedan dječak-lutalica" reče gost.
"Nebitna?" frknu komandant. "Taj mi je prokleti dječak ubio
rođaka."
"Ali, vi ste se sami spremali ubiti tog rođaka" promu-mla
poreznik punih usta. "Rekli ste za njega da je bruka muškog
roda. Dječak vam je učinio uslugu."
"Ja mogu ubiti svog rođaka, jer mi je rođak. A taj je dječak,
Bavbars, bezobrazan."
"A zašto ne uraditi ono što svi čine sa bezobraznim dječacima?
Pošaljite ga u Kairo. Neka postane kraljev problem. Pozovite ga
na ručak, a ja ću ga impresionirati sjajem Kaira i kairskog dvora.
Još nikad nisam vidio dje-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 175
čaka koji ne ţeli postati kralj."
Svi kuhari u palati radili su na sutrašnjem svečanom ručku.
Bavbars nije mogao vjerovati svojim očima, niti nosu, niti jeziku.
Kraljev emisar reče da gozba nije ništa u poredenju sa
veličanstvenim kraljevim objedima. Pričao je o tome kako je
uzbudljiv sveti dvor i zabavljao Bavbarsa pričama o časti i slavi.
"Bogatstvo Kaira", reče emisar, "jedan obični dječak ne moţe ni
zamisliti. Svaki junak iz prekomorja jedri u grad da se dokaţe.
To je jedini pravi dom za izvrsnike."
"Moram ga posjetiti", reče Bavbars.
"Moraš."
"Moram traţiti majčinu dozvolu." "Moraš."
Sitt Latifah nije bila sretna što joj sin odlazi, ali shva-tala je da je
on očaran,
"Imaš tetku u Kairu", reče mu ona. "Njen je muţ vaţan vezir.
Pisat ću svojoj sestri da se brine za tebe. Traţi od svih onih koji u
te vjeruju da pođu s tobom, da ne budeš sam. Spakirat ću ti
dovoljno svega, da ti ništa ne fali u Egiptu. I Traţi od Boga
milostivog da te pazi."
I Bavbars se spremi da se suoči sa sudbinom.
Molim te ispričaj priču o meni. Ĉudna je to priča, k'o
ona
o štapu Mojsijevom, uskrsnuću Isusovom i izboru muza
bubamarinog na mjesto predsjednika Sjedinjenih Drţava.
Emile Habibi, Tajni Ţivot Saeeda pesoptimista.
...priče ne pripadaju samo onima koji su bili na licu mjesta ili
onima koji ih izmišljaju, kad se priča ispriča, ona je svačija,
postaje općeprihvaćena, iskrive je i izvitopere, nijedna ne bude
ispričana dvaput na isti način ili istim riječima, čak i kad je oba
puta priča ista osoba, čak i ako postoji samo jedan jedini
pripovjedač...
Javier Marias, U boju sutra na me misli
Svi se jadi mogu podnijeti, ako ih staviš u priču ili ispričaš priču
o njima.
Isak Dinesen, citirano u Vita activa, Hannah Arendt
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 181
6
"Dakle - šta misliš o emirovoj priči?" upita Fatima Afreet-
Jehanama. Leţala je u naručju svog ljubavnika, na krevetu od
razgmizalih zmija, opuštala se. Osjećala je promjene u tijelu, ali
još uvijek nije izgledala kao trudnica.
Dţin reče, senzualno je milujući: "Emir je dobar pripovjedač."
Ona prebaci teţinu svog golog tijela na lakat, kako bi se okrenula
prema njemu. Zmije koje je pokretom oslobodila nanovo se
poredaše. "Je li to dobra pustolovna priča?"
Afreet-Jehanam se protegnu i zijevnu. "Priča o Bavbarsu stara je
mnogo ljudskih vijekova. Postoje brojne verzije."
"Meni se sviđa", reče Išmael, koji je klečao i ribao pod. Kepeci su
se bavili kućnim poslovima. Trčakarali su ta-mo-amo. "I meni
isto", upade Noa. "Divna je to priča."
"Istina", reče Fatima, "ali zvuči mi kao mnoge druge njegove
priče, samo bez sentimentalnih romantičnih dijelova. Je li priča
dovoljno pustolovna? Hoće li, za razliku od prethodnih, polučiti
ţeljeni efekat, sina koji će naslijediti njegov prijesto?"
"Pa, to je tvoje pravilo", reče dţin. "Mislio sam da si ga ti
izmislila."
"Pa, jesam, ali znam da je to istina."
"Moţda sudbina ne ţeli da oni dobiju sina."
"Eh, sudbina" reče ona. "Šta je sudbina ako ne ono što čovjek
odluči učiniti? Nije li sudbina ono što sami od sebe očekujemo?"
"Ako je istina, dobit će sina", reče Afreet-Jehanam, "ali pošto se
baš i ne radi o tradicionalnoj pustolovnoj pri-
182 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
či, pošto nema dovoljno ubijanja i pljačke, on baš i neće izrasti u
najvećeg ratnika."
"Onda će izrasti u mudraca", reče ona. "Ali emirova priča i njen
junak još su mladi. Budimo strpljivi, vidjet ćemo šta će se desiti."
"Šta god se desilo, moţemo biti sigurni da će sin biti drukčiji od
ostalih" reče dţin.
"Divota." Išmael je veselo poskakivao gore-dolje. "Moći će
preurediti onaj uţas od dvorca."
"Oh, sjajno", reče Izak. "Svijet samo čeka na još jednog
dekoratera."
Odjednom, sve zmije zasiktaše kao jedna, a škorpioni podigoše
repove i pripremiše ţalce. Vrane i šišmiši spustiše se u jatima.
Afreet-Jehanam ustade, s grimasom na licu, kao da će zareţati.
Ali grimasa ostade zaleđena, kao u nekad strašnog grabljivca
nakon posjete preparatoru. Ĉarobnjak u bijelim haljama, sa
dugom bijelom bradom, stvori se iz ničega. Iz ruke mu izleti
bijela zraka, od koje se dţin ukipi na mjestu. Vrane prve
napadoše, ali udari-še u nevidljivi štit oko čarobnjaka i popadaše
ošamućene na pod. Za njima napadoše šišmiši. Zmije su sa
zemlje bljuvale otrov, ali on je pogađao štit i polako se slivao na
zemlju. Trag ţitkog otrova pokaza da je štit jajastog oblika.
Drugom rukom, čarobnjak posla silu na kepece, koja ih sve
tresnu o zidove. A oči mu se okrenuše goloj Fatimi. On mahnu
rukom, jednom, pa drugi put. Fatima osjeti kako kako se
talisman, ona ruka od tirkiza sa utisnutim okom, grije između
njenih dojki. Kad se povratila od početnog šoka, ona se sagnu,
uze svoju sablju s poda i jurnu na čarobnjaka. Prije nego će stići
do njega, on poče blijedjeti. "Kurvo" viknu on, prije no što
potpuno nestade. Ona se okrenu i vidje da njenog ljubavnika
nema.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 183
Ujutro, jednog ponedjeljka u junu 1967., pred kraj polugodišta,
Madame Shammas uđe u razred bez kucanja, ne ostavivši nam
vremena ni da ustanemo da je s poštovanjem pozdravimo.
Sva poslovna, ona hitro odmaršira do Nabeela Ayou-ba i izreče:
"Molim te, sine, pokupi stvari. Otac ti je došao da te vodi kući."
Glas joj njeţan, no ipak autoritativan.
Nabeel ustade, isprva zbunjen, a onda uputi zlurad pogled
kolegama iz razreda, svojim prijateljima koji su i dalje sjedili, za
razliku od njega, ni po čemu posebni. Nabrzinu spakira stvari i
napusti učionicu za Madame Shammas.
Naša učiteljica, Madame Saleh, buljila je u vrata dok su se
zatvarala, iza kojih je odjekivala prigušena jeka visokih
potpetica. "Hoću da budete mirni, djeco", reče ona. "Vraćam se za
nekoliko minuta." Ona ode do vrata, stade, okrenu se, zamalo me
uhvati kako guram u usta komad papira. Obrati se djevojčici sa
naočalama, koja je sjedila dva mjesta desno do mene. "Mira, ti si
zaduţena za red i mir."
Loptica od papira koju ispalih iz usta promaši Mirina leđa. Njena
kestenjasta pletenica njihala se poput klatna dok je išla ka
pročelju učionice. Razred se raskokodakao, nervozan od
zatomljene energije. Znali smo da treba izvoditi nevaljalštine,
pošto je Madame Saleh izišla, ali nismo znali šta tačno da
radimo. Zadovoljili smo se bacanjem loptica od zguţvanog
papira na Miru i šištanjem svaki put kad bi se ona proderala:
"Zaveţi!"
Deset minuta kasnije, razred je galamio na sav glas. Madame
Shammas preko školskog razglasa objavi da se spremimo da nas
pokupe. Izraelci su započeli rat.
Saobraćaj se zagušivao kako su roditelji dolazili da pokupe
djecu. Neki od odraslih bili su nervozni, neki Iju-
184 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ti, a mali broj njih nonšalantni. Vidio sam dva sudarčića i dva
zadlaku-sudara, jer su vozači bili u ţurbi. Ĉekao sam, ali po
mene niko nije dolazio. Sluţavka je rekla Madame Shammas da
je moja majka u svojoj redovnoj sedmičnoj posjeti frizeru.
Jedna od mojih omiljenih TV emisija bila je "Izgubljeni u
svemiru" Zamišljao sam Izraelce kao vanzemaljce. Nisu oni kao
mi, pričao je narod. Nema otkud ne dolaze i stalno pristiţu. Oni
su stranci, pričao je narod. Bezboţnici.
Napokon. "Tu si, lafe", reče amidţa Jihad. Došao je pješice iz
svog stana, koji se nalazio odmah do našeg, nedaleko od škole -
udaljen pet ulica, četiri skretanja, tri jasminove loze, dva
palisandrova drveta i jedan ţbun bijelog oleandera.
"Rat je", derao sam se ja, skačući gore-dolje.
"Ne brini." Dok se amidţa Jihad smijao, stomak mu se tresao,
ćelava mu se glava presijavala na suncu. "Daleko je od nas."
Nisam ni pomišljao da se brinem.
Način na koji je amidţa Jihad hodao navodio je na pomisao da je
na svijetu sve kako treba. Ja sam tronguzao za njim, ne mogavši
odvojiti oči od leda njegovog tirkiznog sakoa. Nosio je odjeću
kao što paun nosi svoj rep. "Ne zaostaj", reče on veselo.
Ja zgrabih njegovu ispruţenu ruku. Volio sam njegove dobro
njegovane prste i lagan miris losiona kojim su odisali. Hodali
smo veselo, s rukom u ruci, niz ulicu. Iz radija u kafani preko
ulice treštalo je da moramo noktima kopati rovove. "Palestinski
pokret otpora zna biti tako draţesno melodramatičan" reče
amidţa Jihad.
Zvijeri iz podzemlja od Fatime su traţile uputu. Zmije su se
omotavale oko sebe, drţale glave uzdignutima, če-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 185
kale. Izgledale su kao hiljade minijaturnih minareta, kao sićušni
svjetionici u beskrajnom moru bez obala. Šišmiši i vrane, toliko
ošamućeni da nisu mogli letjeti, počeše se okupljati u grupe,
svaka vrsta za sebe. Fatima je traţila kepece. Nađe ih, jednog po
jednog, u šoku i ošamućene.
Adam je plakao. Ezra jecao. "Brate moj" cvilio je Job. Svaki kepec
ronio je suze u boji svoje koţe. "Nema našeg brata" stenjao je Ilija.
"Nikad ga više nećemo vidjeti" dodade Noa. A škorpioni i pauci i
podzemno zvjerinje pridruţi im se u tugovanju.
"Ĉekajte", prekinu ih Fatima. "Šta se dogodilo? Ko je onaj bijeli
kurvin sin? Gdje je odveo Afreet-Jehanama?"
"Ne spominji pred oţalošćenima ime preminuloga" reče Izak.
"Cijepa nam srca." On odmahnu glavom u očaju-
"Ĉarobnjak se zove kralj Kade, gospodar svjetla", reče Išmael.
"On se gnuša podzemnog svijeta i njegovih stanovnika", reče
Ezra.
"Smatra nas parazitima" dodade Noa.
"Cilj mu je da svijet otarasi tame", reče Jakob. "To je njegov
zavjet. Jesmo li mi tamni? Pogledaj me. Ja sam ţut."
"Opsjednut je dţinima", reče Išmael, "ali ne pokušava se koristiti
našim moćima. On otima moćne dţine i muči ih. Kuje ih lancima
i kandţija, tjera ih da grade njegove palate, pa ih ubija. Natjerao
je Mithrasa, silnog demona, da naslika ogroman mural sa
bukoličkim prizorima. Dok je slikao, anđeli kralja Kadea bacali
su strelice na njega i packali mural bijelom bojom: pac, pac, pa
strelica, pac, pac, pa strelica. A onda kralj Kade isisa ţivot iz
Mithrasa. O, Afreet-Jehaname, jadni moj brate. Kakva li te
tragedija čeka."
186 Rabih Alameddine / hakavvati
"Prestani s tim" prodera se Fatima. "U šta si se to pretvorio?
Zašto odmah plačeš nad bratovom sudbinom? Prvo, naći ćemo
tog bijelog idiota i ubiti ga; uništit ćemo ga, jer je došao
nepozvan u naše kraljevstvo. Nakon toga, dovest ćemo mog
ljubavnika kući."
"Ne", rekoše kepeci u jedan glas. "Ne moţemo."
"Onda ja idem sama", reče Fatima. "Vi sjedite tu i krijte se kao
kukavci ako hoćete. Sama ću se izboriti s gadom."
"Beznadno je" reče Išmael. "U pradavna vremena, on je bacio
moćnu čaroliju. Ništa iz podzemnog svijeta, bilo ţivo ili mrtvo,
ne moţe mu nauditi. Najmoćniji dţini za-lud su pokušavali.
Stvorenja moćnija od svih nas ovdje objavljivala su mu rat.
Ĉarolija koju je bacio ne moţe se razbiti. Ne moţe ga poraziti
niko iz podzemnog svijeta."
"Ali ja nisam odavde", reče Fatima. "Ja ću ga poraziti."
Jedan po jedan, sićušni kepeci promijeniše izraze lica i drţanje.
Išmael ustade prvi. "Moţda neću biti od koristi u velikom
dvoboju, ali postarat ću se da stigneš gdje treba."
"A ja ću zbuniti njegovu vojsku" reče Job.
"Ja ću donijeti čilim" reče Noa.
"Donesi nekoliko", reče Ilija. "Dug je to put - što da se guramo na
jednom?"
"Dođite, lijepi moji" reče Jakob. On podignu ruke i stvori ţutu
kuglu magle iznad svoje glave. Šišmiši uletješe u nju i nestadoše.
Ilija pozva vrane u svoju kuglu, a Adam povede zmije, škorpione
i pauke.
"Da krenemo" naredi Fatima, sjedeći na jednom od čilima.
"Tebi, kralju Kade", reče Izak, "rat objavljujemo." "Na sjever" reče
Išmael. "Idemo u zemlju magle i kiše, zemlju leda i snijega,
zemlju beskrajnih nebesa." "Ne, ne sad." Reče Fatima. "Prvo ja
idem kući."
Rabili Alameddine / HAKAVVATI 187
Nekad davno, oud je bio moj instrument, moj pratilac, moj
ljubavnik. Svirao sam na njemu između dva rata - počeo sam
uzimati časove za vrijeme Šestodnevnog rata i odustao od njih za
vrijeme Jom Kipurskog rata, što je period od sedam godina.
Moja majka ţeljela je da uzimam časove klavira. "Ĉasovi će ti
dobro doći", rekla je jedne večeri, dok sam joj sjedio u krilu, na
balkonu našeg stana. Balkonska ograda bila je izuvijana arabeska
od metalnih ruţa, koje su nicale svugdje gdje su linije ograde
mijenjale ugao pod kojim su se lomile. Majčina podignuta
stopala leţala su na jednom od nekoliko mjesta na kojem ruţe
nisu nicale. Pokušavala mi je urediti kosu, buljeći u kovitlac
zvijezda na tamnom noćnom nebu. "Mislim da si talentiran.
Stalno te čujem kako pjevaš." Ona privuče moju glavu svojim
njedrima. Ja osjetih mekoću njene svilene kućne haljine na svom
obrazu, dok su mi se oči fokusirale na cvijet kadifice otisnut na
haljini, koji se nadimao i skupljao pri svakom njenom dahu. "Ni
jedan jedini put nisi ispao iz intonacije. Ti si moje nadareno
dijete."
Ja se promeškoljih, odgurnuh se objema rukama o njena prsa.
"Ne sviđa mi se klavir", rekoh. Moja sestra Lina je zadnjih pet
godina uzimala časove klavira, od svoje šeste godine, koliko sam
u to vrijeme imao ja. Učiteljica joj je bila Mademoiselle
Finkelstein, sjedokosa, neuredna usidjelica sa cvikerima, koja je
mirisala na vaniliju i loptice lavande za rastjerivanje moljaca.
Kad god bi Lina omah-nula, pogriješila dok je svirala "Methode
Rose" Mademoiselle Finkelstein bi je po zglobovima prstiju
ošinula drvenim lenjirom, kojim je zadavala tempo lupkajući po
poklopcu klavira. Upitao sam Linu zašto se nikad ne ţali na
udaranje. Ona je rekla da lenjir ne boli, da je Mademo-
188 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
iselle Finkelstein uvijek udara lagano, i da ona voli svoju
učiteljicu. Grimizni zglobovi njenih prstiju pričali su drugu
priču. Kad sam upitao oca zašto je Mademoiselle Finkelstein tako
okrutna ţena, on je rekao da je to zato što je neudata, a ţene od
toga postaju ogorčene, stroge i nesmiljene nakon tridesete godine
ţivota. Naravno, objasnio je on, to ih čini sjajnim učiteljicama, jer
imaju vremena koliko hoće da posvete svom zanimanju i znaju
uliti disciplinu u učenika. S druge strane, neoţenjeni muškarci,
poput njegovog mlađeg brata Jihada, jednostavno su ekscentrici,
koji ne pate poput neudatih ţena. Razlika je, objašnjavao je on, u
tome što muški izaberu da budu neţenje, dok ţene moraju ţivjeti
s tim da ih niko nije odabrao.
Fatimi su baruštine delte Nila bile rado viđen prizor, dok su
kepeci začepljali noseve. Ona naredi ćilimima da se spuste, dok
su se pribliţavali Bastinoj kolibi. "Prekli-njem te" reče Bast, onog
trenutka kad vidje Fatimu, "ne spominji mi kralja Kadea.
Današnji mi dan nije sretan. Kleopatra se tjera i ja sam loše
raspoloţena. Kad krvarim ne ţelim pričati o tom takozvanom
svetom čarobnjaku svjetla." Vidarica se okrenu i uđe u kolibu.
Fatima i njena pratnja pođoše za njom. "Prestani biti djetinjasta i
neotesana. Potrebna si mi."
"Ostavi me" reče Bast, pokušavajući pogledom slomiti Fatimu.
"Ne." Fatima sjede na jednu od bačvi, kao i prošli put.
"Onda makar reci svojim pratiocima da nestanu. Tako su drečavi
da mi bodu oči."
"Samoţiva vještica" progunđa Ilija i nestade, ostavljajući za
sobom jedva vidljiv indigo oblačak, koji se brzo rasprši.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 189
Istez Camil, učitelj ouda, bio je udovac. Upoznao sam ga u stanu
našeg kućepazitelja, maloj, oskudno namještenoj, dvosobnoj
stambenoj jedinici u prizemlju. Bio sam kod njegovog sina Elieja,
koji je imao trinaest godina i bio sedam godina stariji od mene.
Svi su se bili okupili oko plavo-sivog tranzistora, slušali vijesti
isprekidane krčanjem. Na radiju je stajala mala lampa, čiji je beţ
abaţur od voštanog papira vibrirao svaki put kad bi voditelj
izgovorio glas "s! Kućepazitelj je sjedio u fotelji u sredini dnevne
sobe, njegova ţena do njega, na naslonu za ruku, Istez Camil u
drugoj fotelji, a petero djece, uključujući Elieja, tiskalo se na podu
oko radija koji je krčao.
Podli dušmanin je napao. Silna arapska vojska. Milo-šću
boţijom. Mi ćemo prevladati. Zle sile imperijalizma bit će
zgaţene, pljuvao je radio.
Ja primijetih oud naslonjen na zid. Sagnuh se, prevu-koh prstima
po drvetu ugodnom na dodir, po zamršenim šarama sedefnih
ukrasa, fino izrezbarenih umetaka od slonovače. Instrument se
doimao većim od mene. Na trenutak osjetih da sam se izgubio u
njegovoj čarobnosti.
"Sviđa ti se?" upita Istez Camil, klečeći na jednom koljenu, s
rukom nasred mojih leđa.
"Šta fali bojama?" upita Ezra. "Jesi ti to nekakva velegradska
umjetnica? No, dobro."
I on nestade u svom narandţastom oblačku, a za njim Jakob, Job,
Noa i Adam.
Izak pogleda Išmaela i slegnu ramenima. Išmael se naceri. Njih
dvojica se pretvoriše u mačke. Izak postade crvena abesinijska
mačka, a Išmael egipatska mau-mačka tamnih očiju. A
aleksandrijska vidarica se nasmija. "I dalje si previše crven" reče
ona. Izak zamijeni svoju crvenu boju bojom vina i mjauknu.
190 Rabih Alameddine / HAKAVVATI "Divan je", rekoh ja.
"Moj otac gaje izradio, davno." Istez Camil njeţno podignu oud,
prinoseći prednji kraj mojim očima. "Da li bi ţelio naučiti
svirati?"
"Rat je" obrecnu se kućepazitelj, gledajući u strop. "Moţemo li se
malo koncentrirati?" On se sagnu i pojača tranzistor.
Oslobodit ćemo se okupatorskih snaga za sva vremena,
osloboditi cijeli Jerusalem.
"Pitaj roditelje jesu li voljni platiti časove." Dugmad Istez
Camilove košulje bila su pogrešno zakopčana, zbog čega je
košulja izgledala čudno iskrivljena. "I ne obaziri se na njega",
prošapta on, diskretno pokazujući na kuće-pazitelja. "On je samo
jedan osorni starac koji misli da je politika vaţna."
Elie ustade, ravnodušno se protegnu i glavom mi dade znak da
pođem za njim. Ĉuh kućepazitelja kako nešto mrmlja dok smo
izlazili iz sobe. Elie je ćutao, a ja sam pokušavao slijediti njegov
dugačak korak. Njegov izblijedjeli narandţasti kombinezon, za
dva broja prevelik, landarao mu je između nogu sa svakim
korakom. Vitak, sportski građen, kretao se s bahatom
uznositošću. On siđe niz stepenice u garaţu, uđe u očevu
alatnicu i dade mi kutiju s alatom da mu je ponesem. Umalo mi
ne ispade, morao sam je objema rukama podići. Teško sam
hodao zbog nje. Kad sam primijetio da više nisam iza njega, on
se već bio popeo uz kosi prilaz i izbio na ulicu. On se vrati i
jednom rukom uze kutiju; ja krenuh za njim, rasterećen. Uđosmo
u garaţu zgrade iza ugla. On stade ispred jednog starog,
hrđavog motora i spusti kutiju. Ja prekinuh tišinu. "Je li to tvoje?"
Elie klimnu glavom. Njegovo vječno ozbiljno lice izgledalo je
koncentrirano na stroj koji je bio pred njim,
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 191
donja mu usna potpuno skrivena pod isturenom gornjom.
"Otac ti dozvoljava da imaš motor?" upitah ja.
"Pa, ne zna da ga imam, je li tako? A neće ni znati, pošto ti nećeš
nikom ništa pričati, je li tako?"
Ja zadigoh obrve, ali Elie ne obrati paţnju. Klečao je. Njegove
krupne oči, zabjelasanih bionjača, pomno su gledale u motor
motocikla. Oţiljak od vakcine na njegovoj ruci izgledao je poput
kakvog starog, iskrzanog dugmeta. On otvori kutiju s alatom,
dodade mi dva odvijača, gedoru, francuski ključ i dvoje
kombinirki. Ja privih alatke na prsa, kako bih bio siguran da im
ništa neće biti.
"Dobio sam ga dţaba, jer neće da upali", reče Elie, "ali popravit
ću ga." On isturi dlan, opruţajući svoje duge, šiljate prste.
"Odvijač." Ja mu paţljivo spustih jedan na dlan. "Ne, ne taj, onaj
drugi." Elie je čeprkao po mašini. "Mi ćemo pobijediti u ovom
ratu", reče on, ne skidajući pogled sa onog što je radio, orlovskog
nosa zalijepljenog za motor. "Smlavit ćemo Izraelce, baciti ih
nazad u more."
"Hoćeš li se boriti?"
"Ne mogu u vojsku, još uvijek. A i ne trebam im. Po-nizit ćemo
ih. Kombinirke." "Ko to mi?" upitah ja. "Mi" reče Elie prezrivo.
"Mi, Arapi." "Zar smo mi Arapi?"
"Naravno da jesmo. Ima li išta što ti znaš?" "Ja mislio da smo
Libanci."
"Pa, jesmo, i to smo", reče Elie. "Mi Libanci se još nismo počeli
boriti, ali hoćemo. Izraelci nas nisu napali, ali nećemo ih mi
čekati. Smrvit ćemo ih. A imamo i tajno oruţje. Vidiš, na svijetu
ima pet moćnih zemalja." On podignu pogled prema meni,
ispruţi pet masnih prstiju lijeve ruke. "Mi imamo dvije na svojoj
strani, a Izraelci
192 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Kralj Kade je takav nevaljalac" reče Bast, "ali sluţi i on nečemu.
Prije nekog vremena, kad sam bila još čan-grizavija nego danas,
razmišljala sam da se borim s njim, ali sam shvatila da mi
ratnički štit ne pristaje. Ja sam stvorena da bijem unutarnje bitke,
a ne spoljašnje. Kralj Kade bio je moj test."
"Pala si?" upita Fatima.
"Nipošto. Prevladala sam, ako ćemo već tako. Ja radije kaţem da
sam transcendirala. On mi više ne smeta." "Meni smeta."
"Onda moraš pobijediti ili njega, ili samu sebe, zavisi šta je teţe
od to dvoje."
"Porazit ću ga" reče Fatima. "U to sam sigurna." "Pokaţi mi
kako." "Prvo ga moraš pronaći."
"Mislim da je vrijeme da Osama počne uzimati časove muzike",
reče majka ocu, sjedeći na tabureu za svojim toaletnim stolićem.
Nanosila je šminku, jednog oka
dvije. Mi imamo Rusiju i Kinu, a oni Ameriku i Englesku."
Kaţiprstom desne ruke, on sklopi mali i domali prst lijeve ruke,
te palac i kaţiprst, ostavljajući srednjak da strši uvis. "Znači da
smo ravnopravni. Ali tu je još i Francuska. Izraelci misle da je
Francuska na njihovoj strani, ali nije. Francuska će biti naša, jer
Francuska voli Liban. Francuska je naše tajno oruţje. Rasturit
ćemo ih, sto posto." On sklopi i posljednji prst u stisnutu šaku.
Buljio sam u njega, s obnovljenim divljenjem.
"Kombinirke."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 193
zatvorenog, prstom njeţno naprašivala kapak bojom. Ja sam
stajao sa strane, gledao njen odraz u ogledalu. Njene guste
trepavice bile su tamne kao nebo bez zvijezda. Ona pogleda svoj
odraz, izvadi ruţ za usne, nanese sloj crvenila, ustima
formirajući smjerno slovo O. Zatim posuši usne maramicom.
"Ne znam baš je li to pametno" reče moj otac, provjeravajući kako
izgleda u starinskom ogledalu na vratima ormara. "Naš sin je
prepametan za muzičara." On namignu, pa opet okrenu glavu
prema ogledalu, nastavi vezati kravatu. "Svakako je godinu dana
mladi od ostatka svog razreda. Ne bismo trebali tratiti njegovo
vrijeme na muziku. Mora se koncentrirati na gradivo. Ako se već
treba još nečim baviti, trebao bi se baciti na sport, da malo
očvrsne." On prevuče dvama prstima po dubokim udubljenjima
koji su mu išli od nozdrva do uglova usta.
"Ne bih rekla da će ga časovi muzike ometati u učenju." Ona
šnalom pričvrsti posljednji čuperak za košnicu od kose koju je
napravila, nanese toliko laka za kosu da se meni oči ovlaţiše.
"Budu li ga ometali, jednostavno ćemo ih prekinuti. Pričat ću sa
Mademoiselle Finkelstein iduće sedmice, vidjet ću šta ona misli."
"Hoću da sviram oud" rekoh ja.
"Oud? Zašto? To je tako ograničen instrument. Na klaviru moţeš
svirati šta god hoćeš." Njena dijamantna ogrlica svjetlucala je dok
se okretala prema meni. "Na oudu moţeš svirati samo arapsku
muziku. U velikim orkestrima nećeš nikog vidjeti da svira oud."
"Oud je divan", rekoh ja. Ona slegnu ramenima, okrenu se
ponovo ogledalu. "Zašto ne slušamo vijesti?" upitah ja. "Kako to
da ne pratimo rat?"
"Zato što se moramo spremiti za večeru", reče majka. "Ne brini,
dušo. Rat je daleko."
194 Rabih Alameddine / hakavvati
"Hoćeš li se ti boriti?", upitah ja oca.
"Ja?" On se nasmija. "A zašto, molim te? Ovaj rat se nas ni
najmanje ne tiče, nema nikakve veze sa nama. Mi smo
miroljubiva zemlja." On provuče rukom kroz svoju savršeno
podšišanu kosu, objema dlanovima provjeri da nema koja
zalutala dlačica na njegovom svjeţe obrijanom licu.
"Zar mi ne ţelimo smlaviti našeg imperijalističkog neprijatelja?"
"Večeras ne, dušo." Majka ustade, nadnese se nad mene. Zagladi
haljinu, zagleda ogledalo još jedanput. "E, sad mi kaţi, jesam li
lijepa?"
"Jesi" rekoh ja, zaslijepljen sjajem njene plave večernje haljine od
lamea.
"Slaţe li se tvoj otac?" Ona pokupi svoju srebrenkastu torbicu i
ubaci ruţ u nju.
"Slaţem" reče otac. On je obujmi rukama i poljubi u obraz.
"Prekrasna si."
"Hajdemo pokušati da večeras ne pravimo budalu od sebe.
Moţemo li drţati ruke podalje od domaćice? Znam da je teško,
ali moţemo pokušati, zar ne?"
"To je samo flertovanje, dušo", reče on, izlazeći kroz vrata
spavaće sobe. "Samo flertovanje. To sve ţene vole. To je
kompliment."
Majka zakoluta očima prema svjetlima na stropu. Potapša me po
glavi i iziđe iz sobe. Caktanje njenih visokih potpetica po
glatkom mramoru odjekivalo je u foajeu, sve dok nije prošla kroz
vrata i došla do lifta.
Idućeg dana, kućepazitelj je u plavo prefarbao prozore našeg
stana, da Izraelci noću ne vide svjetla.
"Zašto bi Izraelci nas bombardirali?" upitah majku.
"Neće. To je samo mjera opreza. Svi to rade."
"Kako ćemo skinuti farbu?"
"Razrjeđivačem laka za nokte, mislim."
Rabih Alameddine / hakavvati 195
"Vojska svjetla - bijela vojska ili kako se već nazivaju danas -
odvest će te do njega", reče Bast. "Budi paţljiva. On zna prevariti,
baš kao i sve što sija. Sumnjam da ćeš ga naći u njegovoj prvoj
kući, ili drugoj."
"Treća" reče Fatima. "Treća je uvijek prava."
"Traţi najvišu, jer tu leţi njegova moć, u nebesima, u zraku, gore
na sjeveru."
"Kako da ga porazim?"
"To ti ne mogu reći. Svaka ratnica mora sama pronaći svoj put."
"Kako bi ga ti porazila?"
"Lako", zakikota se Bast. "Namamila bih ga u svoj svijet. U mom
blatu i glibu, on bi bio izgubljen. Ali ti to ne moţeš učiniti."
"Nemam ga čime namamiti."
"Ne budi tupava" reče vidarica. "Mamila si ti i moćnije muţjake
od njega. Zavela si onog kojeg sad ţeliš spasiti i zato se s kraljem
Kadeom moraš suočiti u njegovom kraljevstvu, ne svome."
"Treba mi tvoja mudrost. Pomozi mi da ga smlavim. Kako to
mogu učiniti?"
"Tako što ćeš otvoriti oči. Dat ću ti još jedan, posljednji savjet.
Kralj Kade je neuravnoteţen."
"To sam shvatila iz našeg kratkog susreta. Nazvao me je
kurvom."
"Eto ga", reče Bast, "a ti i dalje nećeš da vidiš. Mada nisam mislila
da je neuravnoteţen na taj način. Kralj Kade je izuzetno snaţan,
puno snaţniji nego ti ili ja. Snaga je, međutim, varljiva. Sve što je
ekstremno je neuravnoteţeno i mora se pretvoriti u svoju
suprotnost." Bast poče pretraţivati svoju ostavu. Leđima
okrenuta pohoditeljici, ona dometnu: "Vidim da si razočarana.
Nadala si se nečemu drugom. Dat ću ti ovo."
196 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Istez Camilova pjegama prošarana ruka tresla se dok je puckao
dim iz cigarete. Doimao se kao da nije siguran kako treba sjediti
na tamnocrvenom divanu u dnevnoj sobi, nije znao kamo će s
rukama. S mjesta na kojem je sjedio, mogao je s lakoćom vidjeti
pijanino u našoj trpezariji i oči su mu skakale sa moje majke na
instrument. Majka ustade, uze šoljicu turske kafe sa srebrne
tacne koju je unijela sluţavka. "Rekli ste da volite slađu?" upita
ona, spuštajući šoljicu na stolić za kafu i pomjerajući ustranu
vazu iz koje se prelivalo obilje rezanog cvijeća -jorgovana, ljiljana
i tuberoza.
Noa, sav opijen, pojavi se kraj Fatime, uz slabašan prasak.
"Uzmi" prodera se on. "Uzmi ih."
"Sjajan ti je taj", reče Bast. "Previše sjajan. Moţeš li poprimiti
tamniju nijansu plave?" I Noa se pretvori u ta-mnoplavog
šarenog mačka i skoči Fatimi u krilo. "Puno bolje", prokomentira
Bast. Ona dade Fatimi tri koţne kese. "Ovo je blato: sveto blato,
uzvišeno blato i obično. Moraš utvrditi koje je koje i kad ga
koristiti. Jedno je iz izvora u Francuskoj, jedno iz vrutka između
brda Safa i Mama, a treće iz jednog od sedam ušća Nila."
Kleopatra se, mjaučući, pojavi na vratima. Noina dlaka
kostriješila se pod Fatiminom rukom. Kleopatra skoči na sto i
stidljivo se pribliţi Izaku i Išmaelu, koji otperjaše i izletješe iz
kolibe. Kleopatrine šokirane oči slijedile su njihov trag, pa se
okrenuše vidno preplašenom Noi, koji iščeznu u oblačku dima.
"O, Kleo" reče Bast, "oni nisu tvoje vrste, a ti nisi njihovog spola."
Pomno je promatrala Kleopatrino nakostrije-šeno krzno. "A kad
smo već kod njih, draga moja Fatima, budi ljubazna, pa oponašaj
svoje pomoćnike i nestani."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 197
On klimnu glavom potvrdno, zamuca, s nervoznim osmijehom
na usnama. Majka mu prinese pepeljaru. Uze drugu šoljicu sa
tacne, otpusti sluţavku i sjede. Prekriţi noge, desno koljeno
preko lijevog, popravi suknju tako da pada ravnomjerno. Sačeka
da on srkne par gutljaja kafe. "Koliko dugo podučavate oud,
gospodine Halabi?" Ona se nasmiješi. "Ili, da vas zovem Istez
Halabi? Je li tako pristojnije?"
"Ne, madame, nema potrebe", reče Istez Camil. "Podučavam
preko dvadeset i pet godina." Sijeda mu je kosa bila nedavno
podšišana, vrat mu do krvi izgreban od brijanja. "Pratio sam
mnoštvo pjevača i svirao profesionalno od svoje trinaeste godine.
U zadnje vrijeme ne sviram puno. Polu-penzija, znate. Sad sam
više koncentriran na podučavanje."
"Fino" reče ona. Ona stavi cigaretu u filigranski srebrni cigaršpic
i zapali je. "Ja zapravo nikad nisam ni razmišljala da upišem sina
na oud. Mislila sam ga na klavir upisati. To je tako divan
instrument. Ako ne klavir, onda sam mislila violinu. Ali izgleda
da je on zaluđen oudom." Ona pogleda u mene, očiju sjajnih, pa
opet u Istez Ĉamila. "Zbilja ne razumijem. Mislite li i vi da je
klavir bolji za njegov uzrast? Ako nauči klavir, moţe lako preći
na oud, ako bude htio. Ali obratno bi išlo malo teţe. Slaţete li
se?"
"Klavir je divan instrument." Istez Camil ugasi cigaretu u
pepeljari, ruka mu se više nije tresla. "Mada, nisam siguran da
sam ja osoba koja bi trebala odgovarati na ta pitanja, madame. Ja
bih uvijek prije izabrao oud nego klavir. Uvijek."
"I ja", procvrkutah ja.
"Eh, ti." Majka se zasmija i ošamari zrak pred sobom,
198 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
5 Široka starinska kravata (op.prev.).
6 Uzorak baziran na indijskim motivima u obliku kapi, nazvan
po gradiću Paislev u Škotskoj (op.prev.).
praveći se da sam to ja.
"Kaţite mi, Istez Camil, zašto ne biste odabrali klavir?"
Istez Camil pogleda u pod, lice mu se zapali poput peonije.
"Hladan je, madame. Hladan je to instrument. Uštogljen, nema
duše. Dočim oud - oud postane dio vas, dio vašeg tijela. Utopite
se u njemu, a on u vama." On podignu glavu. "Tu je još i tarab."
"E, vidite, ja to nikad nisam shvatala. Uvijek sam mislila da je
tarab precijenjen."
"Sta je to tarab?" upitah ja.
"Hmm, da vidimo", reče majka. Iskrivi lice. "Nisam sigurna
mogu li ti objasniti. To ima neke veze sa arapskom muzikom.
Kako biste vi to opisali?"
"JeF to moj dječak pita šta je tarab?" Amidţa Jihad uđe u sobu,
glas mu je odzvanjao. Nosio je tamno odijelo i li-met-zelenu
Ascot5 kravatu sa Paisley6 uzorkom. Podignu me, drţeći me oko
struka, i zadrţa u zraku dok ja ne po-ljubih njegovo ćelavo tjeme.
"Tarab je muzičko omađija-vanje. To je kad muzika očara i
svirača i slušatelja."
Amidţa Jihad primijeti da Istez Camil ustaje. "Izvini" reče on,
spuštajući me. "Nisam znao da imaš goste. Baš sam nepristojan."
On pođe prema Istez Camilu da se rukuje s njim, ali se zaustavi
na pola puta. "Boţe moj. Kakva čast." Sumanuto je gestikulirao,
pogledao prema mojoj majci. "Layla, znaš li ti ko je ovaj čovjek?
On je majstor."
"Pretjerujete, gospodine" reče Istez Camil. I dalje je stajao.
"Pretjerujem? Dajte molim vas da vam stisnem ruku. Layla, ovaj
je čovjek svirao sa Umm Kalthoum!"
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 199
Letjeli su sve više i više, Fatima s vjetrom u kosi i ke-pecima uz
bok, na tri ćilima sa po tri putnika. Na sjever su išli. "Je li vidarica
bila od pomoći?", prodera se Jakob, da ga mogu čuti od fijuka
zraka. "Nisam mogao utvrditi."
"Svaki put zagonetke", odgovori Job. "Mrzim zagonetke. Loš sam
u testovima."
"Bila je od velike pomoći", reče Noa. "Dala nam je blato."
Ilija nešto progunđa. Zrak je postajao hladniji i čistiji, sunce je
slabilo.
"Sad ćemo vidjeti od kolike je pomoći bila", reče Fatima.
"Pogledajte naprijed."
Ispred njih, na udaljenosti, grupa bijelih orlova pojavi se iza
snjeţnog planinskog vrhunca, pa još orlova, pa još. "Ima ih
hiljada", reče Ezra.
"Idu na nas", reče Ilija.
"Kuga udavila kurvinog sina, kralja Kadea" reče Adam. "Naša
prva kušnja."
"Ne govori to", proštenja Job. "Kušnje mrzim više nego
zagonetke."
"Kako uvredljivo" reče Izak. "Toliki put zbog ovog da prevalimo.
Ĉarobnjak njegovog ranga da šalje na nas ove pernate trice?
Očekivao sam puno više. Bolno sam razočaran."
"Ĉarobnjak nas ţeli iskušavati simbolima", reče Išmael. "Kako
djetinjasto."
Job stavi ruku na čelo i strese glavom. "Dozvolite meni." I dalje
sjedeći prekriţenih nogu na ćilimu, on podiţe ruke ka nebesima i
reče: "Probaj ovo." I medu Jobo-vim rukama formira se oblak iz
kojeg izletješe nebrojeni komarči. "Hiljada za svaku od tvojih
ptica", reče on. "Hiljada na svaku od tvojih hiljadu. Milion za
tebe."
"Komarči?" upita Fatima.
200 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Tišina", odgovori Job. "Misliš da sam početnik? Samo gledaj."
Fatimi se činilo da ti komarči, taj zujavi beţ talas što se kotrlja i
nadire, lete brţe od svih insekata koje je dotad vidjela. Bijeli
orlovi letjeli su pravo u oblak gamadi. "Nadam se da su sve
ţenke", reče Fatima.
"Molim te" odgovori on. "One su lezbijke."
"Au!" uzviknu Ezra.
Komarči nisu istog časa usporili let orlova. Grablji-vicama je
trebala minuta da smanje brzinu, nakon čega počeše letjeti
ukrug. Kljunovi su škljocali po zraku, pera šuštala. Orlovi kao da
su se zbunili i usplahirili.
"Nije to dovoljno" reče Izak. "Ptice su ostale netaknute. Neka
pate."
Job ispruţi ruku i iz nje poput rakete poletješe buhe prema
orlovima. On, zatim, posla mušice, grinje i krpelje. Uši je sačuvao
za kraj. Plikovi crvenila počeše bubriti po bjelini orlova. Pera se
počeše odvajati od tijela i padati ka zemlji. Za kratko vrijeme,
više ne bi ni jednog orla u zraku.
Fatima baci pogled odozgo na krvoproliće. "Tuţno", reče ona.
"Zašto?" upita Ilija. "Bili su previše lijepi." "Mrzim bijelo" reče
Izak. "Bezbojno je i sumorno."
Elie je gledao kako bujaju ţuto-plavi plameni vatre koju je
zapalio na praznoj parceli daleko od naše zgrade, u nadi da će
namamiti izraelske lovce da tu uzalud potroše svoje bombe.
Pucketanje gorućeg drveta prekidalo je sablasnu tišinu. Moja
sestra buljila je u Elieja sa plamič-cima u očima, vatra joj je
osvjetljavala jednu stranu lica. Ja sam gledao aute u prolazu,
svima su farovi bili obojeni u plavo, sa samo jednim sićušnim,
kriţastim prorezom,
Rabih Alameddine / hakavvati 201
koji je propuštao bijelo svjetlo. Elie je urlao u nebesa, ispuštao
ratni poklič. Udubina pri dnu njegovog vrata se širila. Greben
ključne kosti vibrirao. Lina otvori usta, ali ne vrisnu. Buljila je u
Elieja, kao omamljena.
Te noći, egipatska vojska srušila je četrdeset i četiri izraelska
aviona iznad Sinaja. Gamal Abd al-Nasserovi momci bore se za
svoju majku-domovinu, recitirao je radio. Sjedio sam kraj
prozora, osvijetljen njeţnim zrakama jutarnjeg sunca. "Sve same
laţi", reče amidţa Jihad. On prebaci na Radio BBC: Izraelci
napreduju s lakoćom. Jerusalem je njihov.
Kućepazitelj, Eliejev otac, derao se na Madame Dao-ud na
trećem spratu. "Pričaj s mojim muţem kad dođe", uzvraćala je
ona dernjavom na dernjavu. "Ja više neću stajati ovdje i slušati
te."
"Izdajnici" viknu on. "Vi hoćete da nam Izraelci poruše kuće!"
"Jedi govna." Ona zalupi vratima.
Moj otac se nagnu preko ograde i zagrmi: "Kakva je galama?"
"Nisu prefarbali prozore" reče kućepazitelj, glasom tišim,
krotkijim.
"Hoće da nas Izraelci pobiju."
"Ne budi glup", naruţi ga moj otac. "Misliš da se njima umire?
Sigurno im niko nije ni rekao da ih ofarbaju, dok ti nisi počeo
urlati. Sad silazi dolje, a ja ću im reći da ofarbaju prozore." On se
vrati u stan, mrmljajući: "Više niko ne zna šta smije, a šta ne
smije."
Daoudovi su bili čudni po tome što su rijetko otvarali prozore. Ja
sam isprva pretpostavljao da je to zato što su Jevreji, ali moja
majka, koja je bila prijateljica Madame Daoud, rekla mi je da to
nije tako. Rekla je da mnoge je-vrejske porodice otvaraju prozore.
Mislila je da Daoudo-
202 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
vi svoje ne otvoraju zato što su dugo ţivjeli u Bologni, a svako
zna da se Italijani uţasavaju propuha.
"Sve je to zbog jebenih Amerikanaca" reče Elie. On zapali
Marlboro, ugasi šibicu palcem i srednjakom. "Izraelce moţemo
zgaziti, ali ne moţemo se boriti sa Amerikancima. Svim tim
avionima upravljaju američki piloti. On povuče jedan dug dim,
lupi šakom o koţno sjedište motora. "Jeb'o im ja mater svima.
Prokleti američki imperijalisti."
"Je li to gubimo?" upitah ja.
On se okrenu, gurnu me. Ja zakoračih unazad, bjesomučno
nastojeći odrţati ravnoteţu. "Nikad mi nećemo izgubiti. Dobit
ćemo mi rat. Bog je na našoj strani." Elie se opet okrenu prema
motoru. Ja istrčah iz garaţe, pa u stan, nadajući se da on neće
primijetiti da me nema.
*****
Iza prvog planinskog vrhunca nalazila se ogromna palata,
veličanstvena u svom srebrnom sjaju. Tri visoke kule probadale
su djevičanske bijele oblake. Gledana odozgo, palata je je sjajila
nadzemaljskim sjajem, njeno srebro odbijalo je sunčevo
blještavilo. Veliki, svjetlucavi bazen nalazio se u središtu
predvorja.
"Vidi kako su lijepe ţene", reče Ilija kad su sletjeli u predvorje.
"Grudi su im savršeno oblikovane."
Sedamdeset i dvije djevice, ljepotice velikih okruglih očiju i
svijetlih kosa u raznim nijansama, izgledale su zbunjene vidjevši
šarene kepece. Kao i dvadestosmorica upadljivo bijelih dječaka u
predpubertetskoj dobi. "Dobro došli, putnici", reče jedna od
djevojaka.
"Mislim da su očekivali samo jednog ratnika", reče Fatima. Jedna
veliki divan bio je okrenut prema stotini kauča poredanih u
redove. Zeleni vrt koji ih je okruţivao godio je čulima. "Ovako
neko sigurno zamišlja raj."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 203
"Dođite", reče druga hurija. Ţene i dječaci nosili su haljine od
čiste srebrne svile, koje su više otkrivale nego pokrivale.
"Pridruţite nam se. Da vam odagnamo umor od puta. Dozvolite
nam da vas podmladimo." Deset nasmijanih polugolih dječaka
nosili su velike krčage vina. Svaki stanovnik vrta nosio je pehar
pun tamnocrvene tečnosti. "Dođite", reče jedan dječak.
"Opustite se. Moţemo vam pričati priče i zabavljati vas."
Jedna hurija pomilova Izaka po tjemenu. "Jeste li zbilja nevine?"
upita on.
"Ĉedne smo poput skrivenih nojevih jaja."
"Kako dosadno", odvrati Izak. "Malo ću razgledati po okolini."
Zaprepaštena hurija dade se u čarobnu melodiju, a njene sestre
joj se pridruţiše. Jedna od djevica uze Fatimu za ruku, ali ona se
otrgnu. "Ne lijeţem sa ţenama čije su grudi izraţenije od mojih."
Pjesma se poče utišavati. "Ali, mi smo čedne" reče jedna.
"Mi smo stidne" reče druga.
"Nije nas dirnula ni muška ni dţinska ruka" reče treća. "Moţete
imati odnos sa nama" reče četvrta. "Imamo vina", reče peta.
"Imamo pjesme" reče šesta. "Prepun pehar", reče sedma.
"Zar nemate poţude?" upita osma, a Išmael reče: "Nemamo."
"Nema ovdje ništa zanimljivo" reče Izak kad se vrati. "Pjesma je u
molu."
I druţina sjede na ćilime i odletje.
Idućeg dana, tri čovjeka koji su stigli čak iz Sirije sjedili su u
našoj dnevnoj sobi. Nisu se uklapali u okruţenje.
204 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Kafu im je morala posluţiti majka, pošto se sluţavka pakirala.
"Jeste li sigurni da je ovo neophodno?", upita majka. "Nije baš da
se ovdje nešto naročito događa. Liban se neće miješati u rat."
"Izraelci dolaze, madame" reče sluţavkin otac. Njegov dlakavi
zglob pruţao se tri širine palca od otrcanog rukava njegove
košulje. Nije htio izravno gledati majku. Izgledao je vrlo umorno,
obješenih očnih kapaka i mlitave donje vilice. "Ĉujemo ih.
Djevojka bi trebala kući."
"Dobro, dobro. Idem vidjeti je li se spakirala." Lina i ja pođosmo
za njom.
"Ovo je zadnji put da sam unajmila Arapkinju", reče majka,
ulazeći u sluţavkinu sobu.
Djevojka je nosila svoju najbolju haljinu, s uzorkom boje klorofila
i dugmadi naprijed, porubljenu malo ispod koljena, koja joj je
otkrivala bijele listove. Marama boje kanarinčevog perja
pokrivala joj je kosu, ono najlošije na njoj. Dok je tako stajala i
buljila u svoj otvoren kofer, izgledala je puno starije od svojih
trinaest godina.
"Da vidimo kako napreduješ" reče majka. Izvadi gornji sloj
odjeće, pogleda ispod. "Ide li još šta u ovaj kofer?"
Djevojka odrično odmahnu glavom. Majka presloţi odjeću.
Lina me pogleda onim svojim pogledom kojim hoće reći: "Sad ću
ti kazati nešto što ti ne znaš, zato što ti ništa ne znaš." "To mama
provjerava da ova nije šta ukrala" reče on na francuskom.
"Tas-toi!" prasnu majka. Ona posegnu u dţep, izvadi novčanicu
od sto dolara. "Slušaj", reče ona djevojci. "Hoću da uzmeš ovo.
Bila si dobra. Znam da je to puno novca, ali hoću da mi nešto
obećaš. Sakrit ćeš ga. To je samo za tebe. Nipošto ga nećeš
pokazati ocu ili braći.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 205
Ĉak ni muţu, ako te udaju. Ovo je za tebe. Samo za tebe. Jesi me
razumjela?"
"Jesam, madame." Ona sakri novčanicu u grudnjak. "Hvala vam,
madame."
"A sad se gubi odavde."
Radio je kukumavčio o nekakvim izdajama, poraţenim glasom.
Zrak je bio teţak. Stajao sam u dnevnoj sobi kod kućepazitelja,
gledao u porodicu neznanaca. Kuće-paziteljeva ţena tabanala je
oko gostiju, zabrinuta. Bilo ih je četvero: ţena bez muţa, odrpana
verzija kućepazitelje-ve ţene i njenih troje djece. Ţenina usta bila
su stisnuta, oči mutne. Kao da nije boravila u svojoj avetinjskoj
spodobi. Letargični ventilator uzburkavao je zrak.
"Imali su toliko aviona" reče njen najstariji sin, još malo pa
odrastao muškarac. "Stalno su se vraćali. Navečer osvijetle nebo,
pa sve izbombardiraju. Nismo imali šanse. Svi su pobjegli."
Elie je buljio. "Jeste li se borili, rođače?"
"Borili? Nismo imali kad udahnuti. Došli su tako brzo, da smo
jedva imali vremena uteći. Koristili su napalm. Spali ti koţu do
kosti prije nego što te ubije. Kako da se puškama borimo protiv
toga?"
"Propali smo" reče drugi rođak. Elie Ijutito iziđe. Ja tiho za njim.
Nastojao sam biti neprimijetan. Majka nije htjela pogledati
amidţu Jihada, prikovala je poged za plafon. Oboje su sjedili na
divanu, noge poloţili na stakleni stolić za kafu. Majčina jutarnja
šoljica ostadala je nedirnuta i iz nje se više nije pušilo.
"Otišla je, Jihade", reče ona tiho. "Otišla." Majka je bila saznala da
je Madame Daoud otišla pod okriljem mraka, otišla u Italiju da
posjeti rodbinu, kako reče njen muţ.
"Ni riječi, ni oproštajne poruke, ničega." Majka sklopi oči i
uzdahnu.
206 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Zašto misliš da se neće vratiti?" upita amidţa Jihad. "Muţ joj je
još tu."
Majka polako spusti glavu, otvori oči i pogleda ga, kao da hoće
reći: 'Haj'mo se uozbiljiti.' "On mora nešto obaviti, pa će joj se
pridruţiti."
"Ne budi turobna." Amidţa spusti ruku na njeno rame. "Uvijek
će ti biti prijateljica."
"Ništa nije ostalo" reče majka, odmahujući glavom. "Sve je
propalo."
"Izgubila sam svoju djetinju nevinost" uzdahnu Lina. Sjedila je
na klavirskoj stolici, leđima okrenuta pijaninu, čiji je poklopac
zijevao otvoren, kao da i on uzdiše. Sva neutješna, okrenula mi je
profil, poput potištene egipatske filmske zvijezde. Sve vrijeme
gladila je suknju, ne gledajući dole, izvjeţbanim, automatskim
pokretima.
"Kako to misliš?", upitah ja.
"Kako da svjedočim patnji palestinske djece i ostanem djetinje
nevina?" Ona glasno izdahnu. "Ja patim sa njima. Više nisam
dijete."
"Ali, glupačo, deset ti je godina."
"Više nije. Zbog svega što sam vidjela, sad sam odrasla ţena."
Ja je gurnuh sa stolice i pobjegoh. Ona pojuri za mnom. "Sve je
gotovo", reče majka, "a naša vojska nije ni metka ispalila."
"Nije naša vlada kriva što se rat tako brzo završio" reče amidţa
Jihad. "Vjerovatno još uvijek zasjedaju, razmatraju šta će
poduzeti."
Gledali smo vijesti na televiziji u dnevnoj sobi, hiljade
palestinskih izbjeglica kako stiţu u Liban, kao krdo stoke što se
kotrlja, kotrlja, kotrlja, u seriji "Rawhide".
"Ovaj haos je uznemirujući. Toliko ih ima" reče majka. "Šta će
raditi?"
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 207
"Ĉekat će?" reče otac.
"Je li to Liban nekakvo čistilište?"
"Šta je to čistilište?" upitah ja.
"Dođi ovamo, pa ću ti reći" reče amidţa Jihad, plje-skajući
dlanom o butinu. Noge su mi visile s njegovog krila. "Po Danteu,
postoji raj na nebesima, pakao pod zemljom i postoji čistilište,
koje je kao čekaonica u bolnici ili na ţeljezničkoj stanici, gdje
čekaš dok se ne odluči gdje ćeš ići."
"A ko odlučuje, Bog?"
On se još šire nasmija. Glava mu se lecnu, u znak suzdrţane
potvrde. "Svi osim nas."
I kralj Kade posla neveru na njih. "E, to je već bolje" reče Izak.
Pribliţiše im se gusti bijeli oblaci. Putnici se uhvatiše za obrube
čilima kad se vjetrovi pojačaše. Jedan hladan kovitlac oduva
Jakoba sa čilima. On propade nekoliko hvata, nestade, pa se opet
pojavi na svom mjestu. Ćilimi se uzjoguniše i počeše se nestašiti.
Druţina bi primorana da side s čilima na zelenoj livadi obrasloj
travom, koja je dosezala do ispod koljena. Noa smota ćilime na
kvadratiće veličine novčanika i proguta ih.
"Ovo je krasna livada", reče Job, "boja joj je savršena."
Fatima i kepeci uputiše se pješice na sjever. "Ovo je iscrpljujuće",
reče Ilija. "Kad stignemo tamo gdje idemo, bit ću previše umoran
da bilo šta radim. Bole me kopita. Mislim da bismo trebali opet
poletjeti i izloţiti se pogibelji vjetra. Ispod njih nalazila se duboka
kotlina koju su morali preći da dođu do sljedeće planine.
"Dolazi novi val", najavi Išmael, pokazujući ručicom. Bijeli konji
sa bijelim ratnicima na hrptima galopirali su odozdo prema
kepecima. Jahači su iznad glava vitlali
208 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
srebrnim mačevima. "Prebrojao sam ih stotinu, dvadeset redova,
po petorica u svakom."
"Pogledaj iza vala napadača", reče Ezra. "Ima ih još stotina, i više,
čekaju. Ima ih preko hiljadu, ako ne i više."
"Zašto su tako poredani?" upita Fatima.
"Fanatici nisu maštoviti", odgovori Izak. "Metafora im je vaţnija
od suštine."
U središtu kotline, jedan divovski bijelolisni hrast rađao je konje i
jahače. List bi pao na zemlju, pa se pretvorio ili u čovjeka, ili u
konja. "Dopusti", reče Adam.
"Ne" odgovori Noa. "Dopusti ti meni. Sestro, hoćeš mi dodati
jednu od torbi?"
"Koju?" upita Fatima, drţeći u ispruţenoj ruci tri Baština dara.
"Mnijem da nije vaţno" odgovori plavi kepec. "Uzet ću ovu.
Miriše na sveti Nil." On otvori torbu i istrese njen sadrţaj na
livadu pred sobom. "Odmaknite se, i divite se." Blato se razlivalo
i brbotalo. Izbi malen vrutak. "Da pomognem." Noa sklopi ruke.
Vrutak eksplodira i pretvori se u rijeku, a voda nagrnu prema
jahačima.
"Još", reče Izak. "Pokaţi im šta je patnja."
Noa opet sklopi ruke i riječna voda nabuja. "Tako ima da bude",
reče Noa i pokrenu povodanj.
Kotlina se uskoro ispuni plavetnilom. Konji se uspani-čiše, a
jahači ih pokušaše primiriti. Kad voda pokri koru divovskog
drveta, konji moradoše zaplivati. Vrutak je bljuvao sve više i više
vode, te se formira jezero, naraste čudovišno veliko. Ratnici i ati
se podaviše. Voda dosegnu vrh bijelog hrasta. Plavetnilo proguta
bjelinu.
"Pljus, pljus i nema više bijele vojske", reče Izak.
"Hoće li hrast preţivjeti" upita Jakob.
"Hoće", reče Adam, "ali trebat će ga zaštititi." S rukama visoko
iznad glave, on formira kuglu prašine, iz koje
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 209
ogromna, ljubičasta otrovnica sa zlatnom krijestom i vatrenim
očima promoli glavu. Zmija zasikta, zapalaca tro-krakim
jezikom. "Izlazi, Tebo" reče Adam. "Ovo ti je novi dom." Zmija
razmota tijelo, nabreklo i debelo. Iz kugle je izgmizala, pa
gmizala i gmizala, u jezero ulazila, krljušti joj pod vodom
bljeskale. Teba proţdrije nekoliko raštrkanih jahača, jednog po
jednog. Kad se zasitila, omota svoju tjelesinu oko divovskog
hrasta ispod površine jezera i polegnu glavu na najviše grane.
"Zmija dostojna tako veličanstvenog drveta" reče Adam.
U Novembru 1968., Faroukovi se useliše u našu zgradu, u stan
Daoudovih. Bilo je prošlo više od godinu dana otkako su ovi
potonji otišli.
Zvono je zvonilo reskim zvukom. "Buon giorno, si-gnora", reče
amidţa Jihad gospodi Farouk kad ova otvori vrata. Bile su to
jedine riječi koje sam razumio, od stotina i stotina koje je on
trtljao. Imao je dosta prilika da vjeţba italijanski, pošto je u
mahali ţivjela jedna porodica Mila-neza i jedan samac
Đenovljanin, pilot po zanimanju.
Gospoda Farouk se zacrveni, otvori vrata šire. Imala je
crvenkastosmeđu kosu i put sklonu crvenjenju. Govorila je
italijanski, grandiozno gestikulirala pozivajući nas da uđemo.
Slijedili smo je do dnevne sobe, dok su moje bijele patike škripale
po svijetlim, poliranim podnim daskama. Njen muţ je sjedio i
čitao neki roman na arapskom. Zvuči ouda u dašcima su dopirali
iz skrivenih zvučnika. Gospoda Farouk predstavi amidţu Jihada,
Linu i mene gospodinu Farouku, koji ustade da nas pozdravi.
"Mi smo odbor za dobrodošlicu" reče amidţa Jihad,
210 Rabih Alameddine / HAKAWATi
lica sjajnog, ozarenog. Kad bi se on uzbudio, glas bi mu
prokliznuo u viši registar. "A doveo sam i djecu, da upoznaju
vašu." Opazih kako se Lina ukruti, prije nego što ću vidjeti kćeri
Faroukovih kako ulaze. Fatima je imala osam godina, bila
godinu starija od mene, lijepa, mršava, ali nije ona bila uzrok
konsternacije moje sestre. Mariella, trinaestogodišnjakinja, bila je
najljepša djevojčica koju sam dotad vidio. Duga, svijetlosmeđa
kosa, zelene oči, pune usne i velika usta. Ona ušeta, svjesna
dojma koji ostavlja na prisutne.
"Che belle", reče amidţa Jihad, gledajući njenog oca. "Izgleda da
su naslijedile najbolje osobine oba roditelja. Divna mješavina
Iraka i Italije. Prekrasno."
Ona priđe meni, ignorirajući Linu, i pruţi mi svoju meku ruku.
"Zdravo, ja sam Mariella" reče ona, glasom potpuno odraslim.
"Ovo je moja mala sestra."
Gospođa Farouk pročisti grlo. "Tako nam je bilo drago kad smo
našli ovaj stan", reče ona. Imala je smiješan akcenat, mješavinu
brojnih dijalekata arapskog. "Dvoumili smo se o selidbi u Bejrut.
Dosadio nam Aman, pa sam ja mislila da odemo moţda u Rim,
ali onda smo shvatili da Bejrut nudi ono najbolje od oba svijeta,
je li tako? A onda smo našli ovaj stan. Tako je divan, znak sa
nebesa. Bio je u tako dobrom stanju. Znate li ko je stanovao ovdje
prije nas? Hoću da im pošaljem zahvalnicu."
"Morat ćete je poslati u Izrael", procvrkutah ja.
"Daoudovi su emigrirali u Izrael" reče amidţa Jihad. "Otišli su u
penziju, prodali svoju tvornicu čokolade i otišli."
"U Izrael?" upita gospoda Farouk. "Šta im bi da tamo odu? To je
tako dosadna zemlja. Narod je tamo tako ozbiljan."
"Oni su Jevreji", reče amidţa Jihad. "Mislim da se tamo osjećaju
sigurnije."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 211
7 Poljoprivredna zadruga u Izraelu (op.prev.).
"I ja sam Jevrejka, pa se nisam spakirala i otišla ţivjeti u
kibucu7."
Ja bacih pogled na prozore, vidjeh da su otvoreni; njeţan, hladan
povjetarac mreškao je muslinske zavjese. Oud je i dalje svirao
dok smo se mi upoznavali. Ĉak je i Lina, ţivahna, raspričana,
postavljala pitanja. "Svidjet će vam se komšiluk. Ima puno
svijeta, raznih uzrasta."
Ja sam ih sve isključio u glavi i koncentrirao se na izvanrednu
melodiju. Nisam imao pojma ko je izvođač, ali bio je
veličanstven. Amidţa Jihad se glasno nasmija. Ja sam se upinjao
da čujem tihu muziku. Madame Farouk se nasmija. Buka.
"Pssssst!"
Soba se utiša. Šokirana lica buljila su u mene, a ja shvatih šta sam
učinio. Prolazile su tihe sekunde. Srce mi je tuklo sve brţe; bio
sam gotov zaplakati. Amidţa Jihad se nervozno nasmija.
"Izvinjavam se u njegovo ime", reče on. "Ponekad ţivi u svom
svijetu." On me pogleda, sa zabrinutim izrazom na licu. Ĉinilo se
da svi čekaju da ja nešto kaţem.
Svirač transponira maqam. "Zao mi je." Glas mi je bio mekši nego
inače. "Jako mi je ţao. Slušao sam muziku i zaboravio gdje se
nalazim." Zastadoh. Od njih niko ne reče ništa. "Izgubio sam se u
muzici i svom nedostatku manira."
Oni prasnuše u smijeh. Samo Fatima nije. Promatrala me je
netremičnim, ispitivačkim pogledom. Amidţa Jihad, s rukom
oko mojih ramena, reče: "Ovaj dječak je zlatan. Dok zine, kaţe
nešto nevjerovatno."
"Ovaj dječak je konjina", reče Lina.
"To je tako draţesno, da se dječak njegovih godina moţe izgubiti
u muzici" reče gospođa Farouk. "Moj muţ će ga vjerovatno htjeti
usvojiti."
212 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Kristalna palata nalazila se navrh drugog planinskog vrhunca.
Zasljepljivala je veličinom, arhitekturom i sjajem. Sve unutra -
stepenice, stubovi, balustrade; stolovi, stolice, police - bilo je
načinjeno od prozirnog kristala, bez ijedne vidljive falinke.
Sunčevo svjetlo prelamalo se u velikoj dvorani, proizvodeći
čestice vatrene boje. Bila je
Gospoda Farouk se smiješila, pomno me gledajući. "To je muzika
iz moje domovine."
"To je Maqam Rast", rekoh ja i sjedoh na svoje dlanove.
"Kako znaš?" upita gospodin Farouk, na licu mu se pokaza
iznenađenje. Ja slegnuh ramenima.
"Naš je dječak vrlo talentiran", reče amidţa Jihad. "Divno svira
oud, po čitav dan, po čitavu noć. Zna on svirati maqame. Uči
kod Ĉamila Halabija."
"Znam samo jedan maqam."
"Volio bih te čuti kako sviraš", reče gospodin Farouk. "Mogao bih
ja tebi nešto odsvirati, a ti meni. Šta kaţeš? Tvoj učitelj je sjajan
muzičar. Ja sam mislio da je on umro. Slušao sam ga jednom, kad
je dolazio u Bagdad, jako davno, dok je grad još bio ţiv, dok nas
je još bilo briga za ljepotom." On pogleda u strop. "Draga, posudi
mu ploču" reče on svojoj ţeni. "Da je moţe neometano
preslušati."
Fatima se pojavi u mom razredu dva dana kasnije. Nosila je
bijele visoke čarape i kratku plavu haljinu sa čipkanim porubom,
zasutu bijelim tratinčicama. Krhka i prozračna, ona priđe
Nabeelu, koji je sjedio do mene. "Hoću tu da sjedim." Nabeel
slegnu ramenima i pomaknu se sa stolice na kojoj je sedmicama
sjedio. Ona sjede, po-gnu glavu, ali smeđe oči podignu prema
meni, doimajući se i nervoznom, i samouvjerenom. "Moraš mi
biti prijatelj" reče ona.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 213
sablasno tiha, lišena znakova ţivota. "Mogao bih stanovati ovdje"
reče Jakob. "Malo bih preuredio, ali osvjetljenje je zapanjujuće."
"Previše je sterilno" otpuhnu Izak. On skoči na jednu od leţaljki,
zbaci pregaču koju je nosio oko struka i popiški se. "Namještaj se
ne da obojiti. Ne bih ja mogao ovdje ţivjeti."
"Moţda ćemo svi morati" reče Fatima. "Vrata su se upravo sama
od sebe zatvorila."
Osam demončića rastrčkara se na sve strane po dvorani. Išmael
pokuša otvoriti vrata koja su bila zaključana i čvrsto
zamandaljena. Ezra i Ilija provjeriše prozore.
"Kušnje postaju sve teţe", reče Job. "Mrzim to."
"Tegobnije, da" reče Izak, "ali ne i teţe." On štucnu, podrignu i
povrati sjemenku. "Divotica", reče on. "Sestro, dozvoli da uzmem
jednu od preostale dvije torbe."
"Biraj", reče Fatima.
"Ovu ću", reče Izak. "Miriše na plodno tlo." On izli blato na sred
dvorane i posadi sjemenku. "Gledajte" reče on. On se odmaknu i
zadivi se svojih ruku djelu. "Rasti", zapovijedi on, i bršljan poče
postepeno puzati. Iz svake sićušne vitice otrsi se još jedna, pa još
jedna.
"Otrovni bršljan?" upita Fatima.
"Jedna podvrsta" odgovori Izak. "Ne brini se. Ti si naša. Otrovi ti
teku ţilama."
Bršljan se motao oko članaka, prekrio pod i počeo se penjati uz
zidove. Zelenkasti cvjetovi počeše prskati po granama, dok je
bršljan zmijugao prema stropu.
"Ovo cvijeće je malo beţivotno" reče Išmael. On baci slak na
bršljan.
"Ja sam na redu, uvraga" izjavi Adam. On promijeni podni
pokrov u dobričicu sa plavo-ljubičastim cvjetovima. Noa ubaci
sjemenke zumbula. Ezra dodade kvarno-
214 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
klit.
"Neka bude ţumanjčasto", reče Jakob, i jedna dragoljub penjačica
procvjeta ţutim sjajem.
"Ţumanjčasto?" obrecnu se Izak. "Je li ti izmišljaš te riječi?"
"Pusti ga na miru", reče Išmael. "On je malo na svoju ruku, ali
bezazlen."
"Neka bude mirisno", zapovijedi Ilija, i mirisna ţuta grašolika
prasnu u cvat. "Jao. Htio sam jasmin."
"Dosta", reče Izak. "Ako mislite ovo uraditi, onda uradite kako
treba." Tamnocrvena bugenvileja prekri zidove, pod i strop. "E,
sad bih mogao ovdje stanovati." Oprezno zakorači kroz bršljan,
dok ne dođe do vrata, koja su bila sasvim obrasla. On ih gurnu
kroz bršljan, te ona padoše i raspadoše se. "Brzo" reče on. "Palata
neće još dugo stajati."
* * * >!; %
"Riječ 'maqam' znači 'mjesto' ili 'situacija' ", reče Istez Camil.
"Također, znači 'turbe.' U muzici, znači 'skala', ali također i
'raspoloţenje'. Znaš li šta je to?"
"Ne." Nesvjesno sam pleo prstima gore-dolje po vratu ouda. Već
četrdeset i pet minuta sam vjeţbao skale.
"Svaki maqam vezuje se za određeno raspoloţenje, svojom
strukturom i modalnošću. Kad sviraš neki maqam, tehnika mora
postati nevidljiva, tako da ostane samo čista emocija. Namjera je
da u slušaocu i u samom sebi izazoveš određeno raspoloţenje.
Ţeljeno raspoloţenje određuje koji ćeš maqam svirati i kakvu
improvizaciju. Na primjer, ako ţeliš izazvati sjetno raspoloţenje,
moţeš izabrati neki jako mikrotonalan maqam, recimo, maqam
Saba."
On klimnu glavom, u nadi da će iz mene izvući neku
Rabih Alameddine / hakavvati 215
vrstu reakcije. Ja odmahnuh glavom. Istez Camil ustade, zausti
da nešto kaţe, ali ne reče ništa. Zapali cigaretu. "Umoran si" reče
on. "Završit ćemo idući put."
Ja spustih instrument, istegnuh prste. "Zašto ljudi misle da ste vi
mrtvi?"
"Mrtav? Moţda zato što sam prestao svirati u javnosti." Istez
Camil pogleda kroz prozor, leđima okrenut meni.
"Zašto ste prestali?"
"Svirao sam pogrešnu notu", reče on. "Svirao sam pogrešno
raspoloţenje." Ja sam šutio, čekao da učitelj pojasni. "Ţena mi je
bila umrla. Dosađivao sam publici. Postojao je samo jedan
maqam koji sam mogao slušati - ili svirati. Publika nije čula
varijacije maqama koje sam svirao. Dosadilo im slušati stalno
jedan te isti maqam."
"Maqam Saba", rekoh ja. "Volim njegovo sporo kretanje,
beskrajno njeţno, poput suze što se spušta niz obraze. Kao
vodopad miline."
"Vidiš? Ipak ti razumiješ." Istez Camil se nije okretao. "Vodopad
miline. Divota. Tako se mogu opisati svi veliki svirači na oudu,
od Shah-Kulija, ili čak prije njega, naovamo. Kaţe se da je on bio
najveći muzičar koji je ikad postojao."
"Ispričajte mi."
"Kad su Turci porazili Perzijance i ponovo pokorili Bagdad 1638.,
osam stotina janjičara izginulo je u zasjedi, pa su Turci započeli
opći pokolj. Obezglavili su trideset hiljada Perzijanaca, no sultan
je ipak trebao nekakvu razonodu. Jednog perzijskog muzičara,
koji je trebao biti pogubljen, doveli su mu u diwan. Dok su
njegovim zemljacima, prijateljima i porodici sjekli glave jednom
po jednom, veliki Shah-Kuli svirao je maqam nemilosrdnom
sultanu Muratu. Pjevao je tako umilno, svirao oud tako njeţno,
završio nastup ţalopojkom koja je svakog slušaoca dirnula do
suza."
216 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Ni iza trećeg planinskog vrhunca nije bilo palate. Druţina je
letjela od podnoţja do vrha, pa nazad, pregledala svaki zakutak
u strmom krajoliku, ali nije ništa našla.
Ilija pusti vrane. "Očima svojim", reče on, "nađite."
Job pusti šišmiše. "Ušima svojim", reče on, "nađite."
"Da nije ukopana u planinu?" upita Adam. "Mogu poslati
škorpione."
"Da nije tamo, dalje?" upita Noa.
"Sačekajte", naredi Fatima.
Šišmiši i vrane jezdili su nad krajolikom. Fatima je nastojala
pogledom pratiti što više njih. "Više" reče ona. "Mora da je više."
Ona izvuče crnu vrpcu iz kose i ispruţi je, koliko je ruka sezala.
Zatim je dignu visoko iznad glave. Grupa od sedam vrana
poletje iznad vrhunca planine, slijedeći njenu uputu. Ona opet
mahnu vrpcom i vrane poletješe još više. Da su još malo više
uzletjele, dosegle bi oblake. Prije no što je Fatima uspjela ponovo
mahnuti vrpcom, jedna od vrana sklopi krila i poče padati. Ilija
posla njenu braću i sestre da spriječe nje pad i vrate je njemu.
Indigo kepec drţao je u rukama vranu koja se patila. "Ptica
govori."
"Zovi vrane i šišmiše nazad" reče Fatima. "Znam gdje je Kralj
Kade."
"Gdje?", upita Išmael. Ilija i Fatima odgovoriše: " U oblacima."
Prvi četvrtak u decembru zatekao je amidţu Jihada
On se okrenu od prozora, nasmiješi mi se. Suze slušatelja
slijevale su se niz obraze u ritmu maqama. Vodopad miline. I
uplakani sultan naredi da se ubijanje obustavi."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 217
i mene u jednoj maloj kafani u četvrti Msaitbeh. Dobili smo
dozvolu od mojih roditelja, pošto se te večeri išlo u školu. Kreč se
gulio sa zidova, koji su bili neukrašeni, nigdje ni jedne fotografije
ili slike. Sjedili smo za stolom od laminirane plastike, koji je bio
previsok za mene. Amidţa Jihad pozdravio se sa svim gostima,
mada je bilo sasvim očito da se nije uklapao u okruţenje. Bio je
nešto najţi-vopisnije što je ikad prešlo prag te kafane. Ţena nije
bilo. Niti jedan obraz u punoj kafani nije vidio ţilet u zadnjih
dvadeset i četiri sata, a amidţino neobraslo lice i glava odbijali su
svjetla neonki i sjajili toplim, plavim sjajem.
Dok je moj čaj - jak, sladak, posluţen u čaši - stigao, kafana se
utišala. Jedan dječak, par godina stariji od mene, uključi
tranzistor i muzika poče svirati. "Sad ćeš čuti boginju", prošapta
amidţa Jihad i stavi kaţiprst preko usana.
Uvod je započeo jednostavnom melodijom koju su svirale
violine. Udaraljke - jedan tarabuk i dva defa, davale su postojan
ritam. Violine su iznova i iznova ponavljale melodiju,
proizvodeći hipnotički efekat. Većina ljudi u kafani sklopili su
oči. Deset minuta prođe prije nego što grupa poče utišavati
melodiju. Sa radija se čuo aplauz. "Na pozornici je", prošapta
amidţa Jihad. "Stigla je." Tišina. Ĉuo sam neke od gostiju kako
dišu. Jedna sekunda. Deset sekundi.
Začu se njen glas, jasan, snaţan, moćan. Prostorija unisono
uzdahnu na njen prvi izust, pa se opet utiša. Jedan čovjek sa
tamnim naočalama, koje je na okupu drţao komad sive ljepljive
trake, zavalio se u stolicu, kao da će ga neko svaki čas obasuti
ruţinim laticama. Drugi je objema rukama dirigirao zamišljenim
orkestrom, ispo-ljavajući gracioznost koja je bila u suprotnosti sa
njegovom krupnom figurom. Vidjelo se kako mu sljepoočnica
blago pulsira, velike vene prate takt vlastitog metrono-
218 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ma. Umm Kalthoum nosila je melodiju, pjevala o ljubavi na
egipatskom dijalektu, a riječi čeţnje imale su smisla. Maloprije
sam bio čuo orkestar kako ponavlja tu melodiju mnogo puta, ali
sad se činilo da je napjev stvoren samo da bi ona izgovarala te
riječi. Ponavljala je svaki stih, jednom, dvaput, triput, i više, dok
ne bi počeo titrati u meni. Slušao sam, ušiju otvorenih, usta
otvorenih, očiju razgo-račenih. Kad je završila melodiju,
prostorija se zatrese. Ljudi su aplaudirali, ustajali, vikali na radio.
"Da si ţiva i zdrava!" "Ponovi! Još jednom!" "Bog te čuvao!"
"Ovo se nije stvarno dogodilo", reče jedan radiju. "Moraš
ponoviti."
I ona ponovi. Započe pjesmu iznova, otpočetka. Ovaj put su se
gosti obraćali radiju poslije svakog stiha. Kroz zvuk sa radija,
čuo sam kako publika pjevačici upućuje povike da je obodri.
Dirigent zamišljenog orkestra ponavljao je, poslije svake strofe,
otegnut usklik "Jallah", prevrnuo očima, gledao u strop, poţutjeo
od duhanskog dima, kao da Ga moli da side i sluša. Svaki stih je
draţio. Hoće li ga ponoviti? Hoće li preći na idući?
Kad je po drugi put završila melodiju, publika se dade u erupciju
oduševljenja, u prostoriji nastade urnebes. Jedan čovjek niskog
rasta stajao je na stolu i vikao: "Allahu Ekber." Amidţa Jihad
izgledao je kao da blista od sreće. Ona opet započe istu melodiju.
Ja sam bio u ekstazi. Prostorija se tresla od miline. Kad je
završila, i kad su se umirili publika i kafana, ona malo sačeka, pa
se dade u novu melodiju. Ista pjesma, isti tonalitet, neznatno
drukčiji tok, daljnja razrada njene čeţnje. Tu verziju ponovila je
samo dvaput, pa se onda vratila na prvu, nakon koje se dala u
treću melodiju, koju nije ponavljala. Pa onda opet prva melodija,
pa treća, pa prva, pa druga, pa prva. Kad
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 219
je završila, nakon punih sat vremena pjevanja, svi u prostoriji bili
su potpuno iscrpljeni i promukli.
Vozili smo se kući sporo, zbog gustog saobraćaja, amidţa Jihad
bio je uzbuđen, dobovao je prstima po volanu.
'"Umm Kalthoum' je glupo ime", rekoh ja. '"Majka Kalthoumina' -
šta to znači? I kako su je mogli tako zvati kad je bila djevojčica?
Bila je premala da bude majka."
"Umm Kalthoum je kvintesencijalna Arapkinja" reče amidţa
Jihad. "Ona je vjerovatno jedina osoba koju vole svi Arapi, bez
ikakvih nesuglasica. Od dana kad su izgubili rat, ona je na
neprestanoj turneji, nastoji podići ara-pima moral. Nije baš da će
od toga biti neke koristi, ali ja mislim da je divno što je toliko
predana. Volim ljude koji se strastveno zalaţu za propale
ciljeve."
"Odmori se malo" reče Izak. "Sama ćeš se boriti sa njim, trebat će
ti snaga. Sve dok je kralj Kade ţiv, ne moţemo razbiti čaroliju.
Mi ne moţemo s tobom."
Kepeci su prekriţenih nogu sjedili u krugu oko nje, rame uz
rame. Smotali su dva čilima i lebdjeli ispod oblaka na trećem.
"Najmoćnije oruţje koje imaš je tvoja hrabrost", reče Išmael. "No,
granica koja dijeli hrabrost od ludosti je u najboljem slučaju
maglovita."
"Budi strpljiva", reče Job.
"Budi oprezna", reče Jakov.
"Budi čudesna" reče Adam.
Kepeci ustadoše. Svaki od njih stavi lijevu ruku na bratovo rame,
a desnu na Fatimino tijelo. "Sa tobom smo" rekoše u jedan glas,
"Uvijek i svagda." I nestadoše.
220 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Dođi, sjedi do mene", reče Mariella, smijući se, nestašno i
koketno. Sjedila je na izblijedjelom ţutom zidiću od cementa, koji
je opasavao zgradu do naše. Noge su joj visile iznad sedam
pločica naslaganih na jednu hrpu. Ona prekriţi noge, od čega joj
se suknja još malo povuče.
Lina se nakostriješila. "Misliš li pogoditi te vraţje pločice?" upita
ona Hafeza, koji je drţao tenisku lopticu i uzbuđeno buljio u
Mariellu.
"Glupa je ta igra", reče Mariella. "Dođi sjedi ovamo i pusti djecu
da se igraju." Ona se nagnu unazad, nastojeći izgledati što je
moguće odraslije.
"Zar ne moţeš negdje drugo sjediti?" reče Fatima. "Mi se ovdje
igramo. Sjediš tačno iznad pločica."
"Sjedim gdje mi se sjedi."
"Idi sjedi kod nje", reče mi Fatima. "Ako to hoćeš, idi onda."
"Ne trebamo te" reče Lina. "Svakako si prespor."
Ja se pridruţih Marielli na zidiću. "Što ne dođeš kod nas da nam
sviraš na oudu?" reče ona. "Otac stalno pita za tebe. Trebao bi
doći." Loptica šest puta zaredom do-letje uz lomot, ali pločice su
i dalje stajale. Mariella se pretvarala da je nesvjesna da se blizu
nas odvija igra. A onda doletje teniska loptica, naizgled
niotkuda, i opali je po lijevom bedru. Ona vrisnu.
"Izvini" reče Fatima. "Nisam htjela."
"Dobar hitac" reče Lina. Druga djeca su se sva do jednog smijala.
"Ti si kurva, Fatima" reče Mariella. "Ništa drugo nego kurva."
Začuh riku Eliejevog motora prije nego se pojavio. Skrenuo je u
našu ulicu; njegove sunčane naočale odbijale su popodnevno
sunce. Sva djeca zastadoše i zabuljiše se u njega. Odjeven u
vojničke poligonske hlače, izgledao
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 221
je puno stariji nego što je bio, ali ipak premlad da vozi motor. On
protutnji kraj nas ne dobacivši ni pogled, side s motora ispred
naše zgrade. Njegova majka istrča iz stana da ga pozdravi.
Zastade na trenutak, zatim mu polako, bez riječi, pomilova kosu
desnom rukom, pa je njeţno zadignu, kao da mu ţeli skrenuti
paţnju da je malo preduga.
Ja prokliznuh prema naprijed da skočim sa zida i otrčim do
njega. Mariella me uhvati za mišku i zari mi nokte u koţu,
zamalo mi pustivši krv. Ja se okrenuh i pogledah je, ali ona je
gledala Elieja. Njegov otac iziđe, galameći. "Gdje si bio, pasji
sine?" Elie dugim korakom prođe kraj njega i uđe u zgradu. Mati
im je buljila u leđa.
Osjećala ga je. Ako ni u šta drugo, u to je bila sigurna. Fatima
usmjeri svoj ćilim u guste oblake. Kad je ušla, penjala se polako,
zaslijepljena bjelinom, kroz nebo, ţitko umjesto vlaţno, uljevito
umjesto orošeno. Dok se pribliţavala najvišem sloju oblaka, dok
je sunčevo svjetlo počinjalo sipiti, činilo joj se kao da se batrga
kroz kakvu kaljuţu. Njeno napredovanje uspori se do puzanja.
Dok se probijala, ona ugleda dvorac od magle u daljini. Na prvi
pogled doimao se čvrstim, ali je lagano mijenjao oblik. Poneka
kula bi se skupila, prozor se pojavio, kosi prilaz nestao, a cjelina
se neprestano mijenjala, kao po vlastitoj volji. Ona skoči sa čilima
pred kapijom. Kao što je i očekivala, mogla je hodati po
oblacima. Kapija se otvori pred njom i ona uđe u posjed kralja
Kadea. U nenamještenom dvorcu, osjećala se ranjivom, nije znala
ni gdje je ni kamo ide. Hodnik se mijenjao sa svakim njenim
korakom. Ona oprezno ode do vrata, koja nestadoše kad ih ona
pokuša otvoriti.
222 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Kralju Kade, kralju Kade" viknu ona u spiljoliku prostoriju.
"Nije li ti dosta ovih blesavih igrarija?" ona isuče sablju iz korica,
sasiječe zid pred sobom. Sječivo ne nađe otpora. Zidovi od
oblaka. Ona prođe kroz zid.
Fatima isproba ruţ za usne pred toaletnim ogledalom gospode
Farouk. "Mislim da mi bolje stoji tamnocrvena. Šta ti misliš?"
"Zašto ti je ime Fatima?" upitah ja.
"Šta fali mom imenu?" Lice joj se nabra od bijesa, od čega je
izgledala kao mlađa kopija svoje majke, naročito zbog čudnog
karmina.
"Nisam rekao da mu išta fali. Samo sam pitao zašto se tako
zoveš. Ne deri se na mene."
Ustadoh, ali ona me gurnu nazad na krevet. "Onda ne postavljaj
glupa pitanja."
"Nije glupo. Ne moţe biti da postoje dvije sestre, a jedna ima
italijansko ime, a druga arapsko."
"Naravno da jnoţe. Kakva glupost. Mama je dala ime njoj, a tata
meni." Ona uze bočicu parfema, okrenu je naopačke na
kaţiprstu. Parfem je mirisao na hemijsko cvi-ječe. Ona nanese
malo iza ušiju, pa diţe ruke ka stropu i razmaza parfem ispod
jedne, pa druge.
"Nama su roditelji zajednički dali imena" rekoh ja. "Tako je
normalno. Dugo su raspravljali o imenima. 'Osama' je mojoj
majci omiljeno ime."
"Ali tvoja sestra je kršćanka, a ti Druz, nemoj ti meni govoriti šta
je čudno a šta nije. Jesu li tvoji roditelji i o tome raspravljali?"
"Naravno. Mami ide djevojčica, a tati dječak."
"To je čudno" reče ona, pa obrisa ruţ i baci upotrijebljenu
maramicu u korpu. Nisam joj skrenuo paţnju da će joj majka
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 223
znati da je bila u spavaćoj sobi ako vidi bačenu maramicu. Izišao
sam iz sobe za njom. Pred njenim stanom, moj tetić Anwar sjedio
je na stepenicama, izgledao kao da mu je neugodno. On hitro
ustade i upita da li je Mariella kod kuće. Ne usporavajući, Fatima
ga jako udari šakom u stomak. Gledao sam kako se moj tetić
savija od boli. Fatima siđe niz stepenice. Na usnama joj još uvijek
trag crvenila. Anvvarove usne bile su staklaste od sline. Potrčah
za Fatimom. Nisam htio da se moj tetić sekira što ću ga vidjeti
kako plače.
Na drugom kraju prostorije, kralj Kade sjedio je na masivnom,
efemernom prijestolju, koje se bojom stapalo sa podom,
zidovima i njegovom odjećom. Ĉinilo se kao da mu lice i ruke
lebde u zraku, zbog uniformnosti boja koje su ih okruţivale. I
kralj Kade upita: "Jesi li to došla zapaliti tamjan na mom oltaru?"
"Došla sam razbiti tvoj oltar. Svladala sam tvoje vojske. Sad si ti
na redu." Kralj Kade se nasmija, veselo, ţivahno. "Zabavljaš me.
Sad mi je jasno zašto te je đavo zadrţao. Moţda te ja zadrţim za
sebe. Stavit ću te u zlatan kafez, umjesto kakve zanimljive
papige, da me zabavljaš svojim dovitljivim opaskama. Priđi,
ratnice."
"Spremi se da umreš, budalo", odgovori Fatima.
Kralj Kade se opet nasmija. "Pokušaj to dubljim glasom reći, jer
ovako ne uliva strah slušatelju u srce."
"Zašto onda drhtiš?"
Obrazi kralja Kadea promijeniše boju, od pepeljaste do jarko
ruţičaste, mrgodan izraz zavlada mu licem. On podiţe ruku i
ispusti iz nje zraku vatrene svjetlosti. Talisman među Fatiminim
dojkama je usisa. Fatimina ruka, njena amajlija koja ju je štitila od
zla, grijala se i postajala sve plavlja, kako se zraka pojačavala. "I
ti misliš da sam ja zabavna?" upita ona.
224 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Više nisi", odgovori kralj Kade. "Postala si naporna."
On usmjeri zraku na njenu sablju, koja odletje na drugi kraj
prostorije, zazveča i smiri se u ćošku. Ona se okrenu da pode po
nju i tu je pogodi jak udarac, koji je obori.
"Ti si budala i kurva", reče kralj Kade. "Moţda si imuna na
magiju, ali krhka ćeš uvijek biti. Ne treba mi čarobnjaštvo da te
uništim."
Dva ogromna albinoa dugih srebrno-bijelih kosa, sa velikim
krilima koja su im rasla iz leda, nadvise se nad skvrčenu Fatimu.
Prvi je udari nogom i ona se zakotrlja po podu. Drugi je podignu
iznad glave i tresnu je o zid, koji se pretvori u čvrstu tvar kad
ona udari o njega.
"Budalo, budalo, budalo", mrmljao je kralj Kade.
Fatima pokuša otpuzati do sablje, ali je albino ponovo podignu i
tresnu o drugi zid.
"Ko da se pripremi da umre?" upita kralj Kade.
"Onaj ko se igra s anđelima", reče Fatima. "Propast te tvoja stiţe."
Kad ju je drugi albino podigao, Fatima izvadi šibicu iz ogrtača.
"Vatra", prošapta ona, i plamen suknu. Zapalila je anđelu krila i
ona istog časa izgorješe. On pusti Fatimu i zajeca, tuţno i bolno.
Ona opet prošapta: "Vatra", i spali krila drugom albinu. Oni se
presamitiše u agoniji, gorjeli su i topili se, dok od njih nije ostalo
ništa. Ona se okrenu prema kralju Kadeu i posla plamen u
njegovom pravcu.
On ga ugasi odmahnuvši rukom. "Ne moţeš mi nauditi
trivijalnim čarolijama", reče on. "Pobjeđivao sam ja ratnike puno
moćnije od tebe."
"Ali ne i borbenije", reče ona. "I sigurno ne ljepše od mene."
I ona baci posljednje blato na čarobnjakovu tuniku.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 225
Prepoznao sam široko, mesnato lice amidţe Jihada ispod šašave
bijele brade. Njegov pljucavi smijeh bio je lako prepoznatljiv.
Nagurao je najmanje dva jastuka pod svoj crveni kaput. Prišao
sam mu, pokazao prstom na bradu i rekao: "Pričao si italijanski
sa Mariellom, pa sa Fatimom. Nisi ti Deda Mraz."
On izdahnu i uglovi njegovih usana nestaše u beţivotnoj bradi,
nošeni osmijehom. "Ĉujem da neko govori" reče on na
engleskom, "ali ne znam odakle glas dolazi. Ima li tu kakvo
jadno, bespomoćno dijete, koje ne zna da ja letim preko cijelog
svijeta i pričam sa svom djecom na njihovom maternjem jeziku?
Gdje je to dijete koje ne vjeruje da sam ja Deda Mraz? Neka
priđe." On me hitro podignu, prije nego što sam uspio izbjeći da
me zgrabi.
"Onda pričaj kongoanski", začikah ga ja.
"Bla, bla, bla, bla, zločesti dječaci, bla, bla, bla."
"To nije jezik. Izmišljaš to."
"Šta? Sad odjednom razumiješ kongoanski? Ja taj jezik govorim
otkako je svijeta i vijeka. Primitivan je to jezik, znaš, ali je divan,
jer svako 'bla' ima drukčije značenje, u zavisnosti od intonacije.
Hoćeš da ti ispričam priču na kongoanskom?"
"Neću" rekoh ja. "Neću priču. Ne sad. Mogu li dobiti svoj poklon,
molim?"
Boţična zabava odrţavala se u stanu amidţe Halima i
amidţinice Nazek. Prošle godine, Deda Mraz je bio u našem
stanu. Okupljanje je bilo tako uspješno i djeca su se tako dobro
zabavila, da je porodica odlučila ponoviti ga kod amidţinice
Nazek, mada niko osim moje majke nije nikad okitio boţično
drvce. Amidţinica Nazek kupila je gorostasnu jelku, kako bi bila
sigurna da će se zabava odrţati u njenom domu. Jelka nije mogla
stati u dnevnu
226 Rabih Alameddine / HAKAV/ATI
sobu. Moja majka nije skidala oči sa nje. Zapričala bi se s nekim,
a pogled bi joj nehotice odlutao na divovsko drvo. Strop je trebao
biti viši najmanje za metar. Vrh drveta slomio se na dva mjesta;
jedan segment pruţao se duţ plafona, a vršak se savijao prema
podu. Srebrna zvijezda na vrhu upirala je ka drvenoj klupici za
noge u kutu. Iza leda začusmo ţenski glas kako šapće: "Klupica
predstavlja staju ili kolijevku?"
Majka i ja se okrenusmo prema gospođi Farouk, koja se naginjala
preko sofe. Nije mi bilo jasno šta je s tim mislila, ali majčine oči
se odjednom upališe, lijeva joj ruka sletje na srce i ona prasnu u
smijeh, tako glasan, da se cijela soba utišala. Smijala se grohotno,
resko, rasipajući zrak, ni najmanje damski, ali nije prestajala. Ja je
munuh laktom. "Šta je? Kaţi mi" rekoh. "Draga prijateljice, dođi
sjedi kod mene", reče majka, "dozvoli da otkrijem cijelu tvoju
ţivotnu priču. Znam da smo se već srele, ali nismo se upoznale
kako treba."
Gospoda Farouk sjede na naslon za ruku na majčinoj stolici i njih
dvije započeše šaputavu raspravu o dekoru . "Molim te kaţi mi
šta je sa stolićem za kafu" reče gospođa Farouk. "Šta misliš,
odakle joj? Škart iz neke jeftine robne kuće u Lahoreu?"
"Ma nije, draga. Rađen je ručno, po narudţbi. Vidjela ga u nekom
magazinu."
"U auto-moto magazinu, sto posto."
Opet onaj smijeh, grohotno, resko rasipanje zraka.
Lina dođe i sjede kraj mene. Drţala je svoje poklone, "Monopol" i
"Cluedo" Upita me šta je tako smiješno. Ja nisam imao pojma.
Mama preko sobe namignu Deda Mrazu, čije je cijelo tijelo
treperilo od razdraganosti i kikotanja.
"Šta misliš, je li zaobljeni strop dobar za drvce ili nije?" upita
gospođa Farouk. "Ĉovjek bi pomislio da će
Rabih Alameddine / hakavvati 227
8 Marka automobila (op.prev.).
zaobljenje smanjiti uglove pod kojima se drvce lomi, ali ne
smanjuje, iz nekog razloga. No, onom ko riskira mora se
aplaudirati. Bravo."
I moja majka ponovo prasnu u smijeh. Lina slegnu ramenima.
Bilo mi je lakše što više nisam bio jedini koji ne shvata šale. Sa
čeţnjom sam gledao u njene društvene igre, a onda skrenuo
pogled na trpezariju, gdje sam ostavio svoje poklone - dva
pištolja-igračke i komplet egzotičnih autića marke Matchbox, u
kojem je došla vijugava plastična cesta. Lina spusti svoje blago u
moje krilo.
"Uzgred, čujem da si prijateljica gospođe Daoud", reče gospoda
Farouk.
"Bila mi je najbolja prijateljica", reče moja majka. "Strašno mi
nedostaje."
"Mora da je divna ţena. Stan je u tako dobrom stanju, ništa
nisam morala mijenjati. Nevjerovatno da smo od svih stanova u
Bejrutu dobili baš njezin." Ona ispravi leđa, zagladi kosu
dlanom. Oči su joj bjeţale ustranu, pa se vraćale. "Italijanka,
takoreći. Ţivjela je u Bologni. Ja sam iz Rima. Nevjerovatno."
Majka uzdahnu i lice joj se ponovo smrknu. "Ne mogu joj
oprostiti" reče. "Ne mogu oprostiti Izraelu što mi ju je uzeo."
Probudio me je izraelski poklon. Sletjeli su na bejrut-ski
aerodrom, digli u zrak svih četrnaest aviona i otišli. "Izraelci to
zovu Operacija Poklon", reče Fatima. Sjedili smo pod svojim
grmom u vrtu s kapijom, prekoputa naše zgrade. Fatima i ja
imali smo nekoliko skrovišta, mada nisu sva bila skrovita, u
kojima smo se odjeljivali od svijeta. Pod grmom, iza crvenog
Ramblera* koji se godinama nije pomakao, pod fontanom u
predvorju naše zgrade, sve nas je štitilo od izraelskih
bombardiranja ili paklenskog prisustva mojih tetića.
228 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Tata kaţe da nisu samo bombardirali avione" dodade ona.
"Provalili su u kancelarije i ispisali svakakvih prostota po
zidovima. Napisali su da su Arapi magarad. E, to su uradili. A
onda je neko izvršio nuţdu na jednom od stolova. Odvratno."
"Bljak", rekoh ja. "Malu ili veliku?"
"Veliku."
Elie iziđe iz zgrade, strijeljajući očima ispred sebe, ne vidjevši
ništa na svom putu. On opsova nebesa dok je prolazio kraj nas;
onaj njegov snop crne kose ličio je na djetlićevu ćubu. Fatima ga
je strijeljala pogledima punim mrţnje. "On je zao", reče ona.
Motor protutnja pored nas. Mariella se drţala za nasmijanog
Elieja, ruku udobno smještenih oko njegovog struka. Izgledala je
ushićeno. On je nosio velik pištolj u koricama pričvršćenim za
bedro.
"Mene misliš poraziti mrljom od blata?" upita kralj Kade
sarkastično. "Ja mogu smiriti razgoropađene poplave i
razgoropaditi mirno more. Ja tjeram oblake i dozivam ih natrag.
Ĉinim da se tresu šume i gore. I ti me namjeravaš poraziti
pomoću ovoga?" on pogleda na prljavu fleku na tunici. Oči mu
se zacakliše kad uperi prstom na tamnu mrlju i zasmijulji se. On
podignu vjede i pokri rukom svoja razdragana usta. Uperi
prstom na Fatimu, pa opet na mrlju, i prasnu u histeričan smijeh.
Zasmijani čarobnjak više nije bio sasvim bijel, neuprljan. Smijao
se i smijao, a smijeh se postepeno mijenjao, gotovo nepri-mijetno,
od lahorastog, do grlenog i zagušenog šlajmom, dok i on sam na
koncu ne primijeti metamorfozu. Mrlja se širila po ogrtaču.
Njegova duga brada se skraćivala.
Uţasnut, kralj Kade reče: "Ali, nije se još smrklo. Noć
još nije pala."
Rabih Alameddine / HAKAVVAT! 229
Ogrtač se trčao, skupljao. Tkanina se izliza i pretvori u dronjke,
prije nego što potpuno nestade, ostavivši čarobnjaka golog. Tijelo
mu odbaci svu dlaku, a koţa potamni i smeţura se. Njegov penis
i skrotum se uvukoše u trbušnu duplju i poče se formirati
vagina. Stomak se skupi, bokovi se proširiše. Rijetka crna kosa
niknu po ćelavoj glavi stvorenja. Svaki drugi zub u reţećim
ustima čudovišta pade na pod, načinivši oko sebe mali krug od
gareţi, a oni koji su ostali u ustima pocrnješe poput ugaraka.
Dah stvora postade smradan. Grudi su joj visile ispod prsne
kosti, iz tamnih izduţenih bradavica kapala je otrovna zelena
ţuč po njenoj koţi nalik na juht. I osam kepeca pojavi se kraj
Fatime.
"Zlobo", povika Išmael, "kraj ti je došao."
"Prekasno" pijunu čudovište. Povuče se u ćošak, pokuša se
zguriti iza prijestolja od oblaka. Siktala je na ke-pece. "Osveta je
moja, jer brat vaš napustio je ovaj svijet."
"A ti ćeš mu se pridruţiti", reče Išmael. On zaskoči čudovište i
zari zube u njegovo meso. Izak mu se pridruţi i njegovi ugrizi
prouzročiše vriske, i jauke, i krckanje kostiju. Ezrini oštri zubi
oboriše se na njeno bedro. Jakov i Job jeli su joj prste, Noa
koljena. Ilija joj proguta dojke. A Adamu, Adamu pripade krv iz
vrata. Trgali su meso, hrskali hrskavicu, proţdirali moţdinu.
Krčkali su kosti i ţvakali ţilave mišiće. Njihove usne i obrazi
zacrvenješe se i zacakliše poput voska. Kepeci su se gostili, dok
čudovišta više ne bi.
Iskravši se iz stana sa oudom u ruci, pretrčah onih dvadeset i tri
koraka do vrata amidţe Jihada i pokucah. Kad on otvori vrata, ja
uletjeh unutra i brzo ih zatvorih za sobom. Stalno mi je polazilo
za rukom nasmijati amidţu Jihada, čak i kad mi to nije bila
namjera.
230 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Od koje se to zle organizacije skrivaš? Američke vlade? Dr.
Noa? Nixona? Mossada? PLO-a? Samo reci ko te ganja, pa ću ih
uništiti."
"Ne krijem se." Uputih se u dnevni boravak, da se uvjerim da
tamo nema drugih članova porodice. "Samo sam diskretan."
"Ah, diskrecija" reče on. "Privilegija mladosti."
Sjedoh na stolicu i rekoh: "Sjedi, sjedi" upirući prstom u sofu
ispred sebe. "Bit ćeš moja publika."
"Boţe moj", reče on ushićeno. On sjede, presavi list romana u
mekom uvezu koji je drţao, da označi dokle je došao, i spusti
knjigu. "Tako sam polaskan. Van sebe sam. Nisam navikao da
me genijalci biraju."
"Prestani. Moraš se fino ponašati. Naučio sam novi maqam, a
Istez Camil kaţe da bih ga trebao vjeţbati pred publikom.
Smatra da previše sviram sam i ne uključujem druge. Ti ćeš biti
moja vjeţba. Ponašaj se kao publika, u redu?"
On poče pljeskati i klicati. Ja sam sijao od sreće. "Naročiti je
stigao. Huraaa! Nakloni se." Ja se naklonih sa stolice, a on nastavi
pljeskati. Zviţdao je i tulio u znak negodovanja, sve dok ja ne
uzeh oud u ruke. Utišao se kad sam trznuo ţice da se uvjerim da
je instrument na-štiman. Razgibavao sam prste. "To je
nevjerovatno", reče on. "Još, još."
"Šta još? To je samo skala." Počeh svirati maqam, za koji sam
mislio da je najljepša melodija na svijetu. Istez Camil rekao je da
je star stotinama godina, i da je sva muzika potekla od njega.
Meni je to bilo svejedno, pošto nisam ţelio svirati bilo kakvu
drugu vrstu muzike. Ţelio sam biti Iračanin, ţivjeti u Bagdadu, u
kući sa ograđenim dvorištem, sa fontanom i bazenom, gdje bih
mogao primati goste po cijeli dan i noć, da me slušaju kako
sviram taj čudesni maqam.
Rabih Alameddine / hakavvati 231
Amidţa Jihad mi priđe i poljubi me u čelo. "To je bilo divno" reče
on, i savi koljena da bude u istoj ravni sa mnom. "Ne mogu
vjerovati kako si uznapredovao."
"Istez Camil kaţe da će mi trebati još sto godina da naučim
dobro svirati."
"U pravu je. Ali, moram reći, i siguran sam da bi se on sloţio sa
mnom, da ti sviraš divno i strastveno. Samo ti treba sto godina
sazrijevanja." Ja ga zagrlih. On me pomilova po potiljku. "Trebao
bi malo svirati ocu" dodade on. "Moţda ti se čini da on to ne bi
ţelio, ali nije tako. Naša nana, tvoja pranana, svirala je oud.
Kladim se da to nisi znao. Ali prestala je svirati kad se udala za
tvog pradedu. To je bila sjajna ljubavna priča. Daj da ti je
ispričam."
"Ne, ne" rekoh ja. "Ispričaj mi priču o oudu."
"Priču o najvećem muzičaru koji je ikad postojao", reče amidţa
Jihad.
"Je li on svirao oud?" upitah ja.
"Svirao je liru, od koje je oud nastao."
"Je li bio Libanac?" upitah ja.
"Ne", reče amidţa Jihad. "Bio je Italijan. Zvao se Orfej. Ţivio je
davno, davno. Prije nego što je on postao, najbolji muzičar bio je
njegov otac, bog Apolon. Svirao je bolje od bilo kojeg smrtnika,
pošto je bio bog, a to puno govori. Ali, jednog dana Apolon i
najstarija muza, Kalio-pa, dobiše sina Orfeja. Otac mu pokloni
prvu liru i nauči ga svirati. I sin nadmaši oca, učenik postade
bolji od učitelja, jer bio je sin boga muzike i muze poezije.
Svakim odsviranim tonom mogao je zavesti bogove, ljude i
zvijeri. Ĉak bi i drveće i bilje bilo mirno dok bi on svirao.
Njegova muzika bješe toliko moćna da je mogla ušutkati Sirene.
Orfej je bio čovjek, ali svirao je poput boga i zbog toga je izgubio
svoju ljudskost, postao nalik bogovima. Jedino za čim je mario
bio je savršeni ton, nota nad no-
232 Rabili Alameddine / hakavvati
tama. A onda, poput svih bogova, on pade - pokosi ga ljubav i
on ponovo postade čovjek.
Upoznao je Euridiku i oţenio se njome, ali Himen, bog braka,
nije mogao blagosloviti njihov brak, te se svadbene baklje nisu
mogle rasplamsati, več su tinjale, a od dima su suzile oči.
Nedugo nakon vjenčanja, Euridika je lutala livadama, kad je
spazi pastir Aristej. Opčinjen njenom ljepotom, on zviţdukom
izrazi svoje divljenje, zviţdukom dubokim, dugim i sporim."
"To ne valja" rekoh ja.
"Ne", odgovori on, "ne valja. Euridika se prepade i po-bjeţe. Dok
je bjeţala, ubode je u članak bijeli škorpion. Euridika umrije. A
Orfej bi shrvan. Pjevao je svoju pjesmu tuge, da svi čuju. Gore na
nebesima, bogovi su plakali. Toliko su plakali, da im se odjeća
skvasila i skupila. Zato su bogovi prikazani kao polugoli na
čuvenim slikama. Toliko su plakali da je kišilo četrdeset dana i
četrdeset noći. Jer, sve dok je Orfej pjevao, njegovim kapcima, a i
kapcima svijeta, bilo je zabranjeno da se sklope i spavaju.
Ĉetrdesete noći, on shvati da neće moći povratiti ţenu pjevajući
nebesima. Gledao je u pogrešnom pravcu. Morao se spustiti u
podzemlje i traţiti je natrag.
Pjesma ga je štitila od stanovnika podzemnog svijeta. Lira opčini
Kerbera, ogromnog troglavog psa, koji je čuvao podzemlje. Dok
se Orfej spuštao, duhovi su slušali njegovu pjesmu i ronili suhe
suze, jer su se prisjetili kakav je osjećaj kad dišeš. Sizif je sjedio
na svom kamenu i slušao. Tri Furije obustaviše mučenje,
pridruţiše se svojim ţrtvama u njihovoj opčinjenosti. Tantal na
trenutak zaboravi na svoju vječnu ţed.
I pjesma stisnu Prozerpinino srce. 'Vodi je) reče boginja
podzemnog svijeta. Ona pozva boga Merkura da dovede šepavu
Euridiku. 'Slijedi Orfeja iza njegove ţene) naredi Pro-
Rabih Alameddine / hakavvati 233
zerpina Merkuru. 'Oslobodi je u njegovom svijetu. Ali čuj,
Orfeju, i počuj ovo: tvoja će ţena ţivjeti ponovo pod jednim
uvjetom. Izvest ćeš je iz mog kraljevstva, ali ne smiješ se okretati.
Ako u tome ne uspiješ, uzet ću je nazad, zauvijek.' Orfej krenu da
iziđe iz podzemnog svijeta. Ĉuo je iza sebe hitre korake boga,
nekad jedva čujno, nekad ne. Vjerovao je i hodao kroz prolaze
mračne i strme, kroz vlaţne tunele, teškim stazama. Vjerovao je
da će ga njegova ljubav slijediti. Svjetlo se promijeni. Vidio je
kapiju pred sobom. Okrenu se i vidje svoju ţenu kako je Merkur
vuče nazad u podzemni svijet. 'Posljednji pozdrav! ču je kako
govori, ali zvuk doprije do njega tek kad ona nestade. I tako ju je
izgubio."
"Ali, nisu ţivjeli sretno za sva vremena" rekoh ja. "Obećao si da
ćeš mi pričati samo priče sa sretnim završecima."
"U pravu si, ali to se lako da srediti. Orfej je umro, spustio se u
podzemni svijet i mogao je gledati Euridiku koliko god je htio."
"I ţivjeli su sretno za sva vremena." Jesu.
"Zašto je uvijek loše okretati se?", upitah ja. "Šta ako će te nešto
udariti straga? Šta je sa retrovizorima?" "Zaista ne znam",
odgovori on.
Ja zastadoh. "Da li bi ti pokušao vratiti nanu iz podzemnog
svijeta?"
"Hmmm", oklijevao je on, pogledao uvis kao da razmatra pitanje.
"Ne bih rekao da bi ona htjela da je vratim. Bilo joj je vrijeme da
ode. Euridika je umrla prije vremena i zato je Orfej sišao po nju."
"Ako ja umrem", rekoh ja, "hoćeš li doći po mene?"
"Prevrnut ću svijet naglavačke i izvratiti ga. Naći ću te, ma gdje
bio. Ne samo da ću doći po tebe, povest ću čitavu vojsku sa
sobom. Ti si moj mali heroj. Eto šta si."
234 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Ko će dizati mrtve iz mrtvih? Fatima nade svog ljubavnika,
Afreet-Jehanama, u obliku demona, ali veličine čovjeka, kako leţi
opruţen i beţivotan na bijelom oltaru kralja Kadea. Kepeci
skočiše na oltar. Plačući, Išmael reče: "Naš brat je mrtav." Fatima
provuče prstima kroz demonovu kosu, koja više nije bila ţuta i
plamena, već samo nakupina mlitavih modrih vlasi. Ona poljubi
njegove nepokretne usne. "Budi se", reče ona, ali on je i dalje bio
mrtav. Ona poljubi njegov dlan, privi ga sebi na grudi. Njegovim
sabljolikim noktom posiječe si usnu. Ponovo ga poljubi. "Budi
se", reče: "pij mi krv" ali on je i dalje bio mrtav. Ona skinu
njegovu pregaču od nosorogove koţe i uze u ruku njegov mlitav
penis. Stavi penis u usta i li-znu. "Budi se", reče ona. "Nisam još s
tobom završila." I penis se ukruti, ali dţin ne dahnu. Ona se pope
na oltar. "Budi se" reče ona. "Ja sam Fatima, krotiteljica Afreet-
Jehanama, što je potukla kralja Kadea. Ja sam gospodarica svjetla
i tame. Budi se." Zajahala je svog ljubavnika, spuštala se na njega
dok se on ne nade u njoj. Ona osjeti u sebi kako ţivotna sila
drhti. I njegova kosa se upali. Ona se sagnu i poljubi ga. Tanak
mlaz krvi sli s njenih usana na njegove, pa niz oblinu njegovog
obraza. Pretvori se u mladu crveno-crnu zmiju kad dotaknu
oltar.
"Budi se", reče ona, i on otvori svoja tri crvena oka.
Elie se nasloni na sjedištu motora. Izgledao je nemirno i
uzrujano. Nije me primijetio dok mu se nisam našao tačno pred
nosom. Sad mu je bilo šesnaest, a moja majka je uvijek govorila
da su to uţasne godine, jer si tada gotovo sve vrijeme zao,
nesretan i sebičan, i na kraju počneš slušati američku muziku.
Elie je napredovao u miliciji.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 235
Već je zapovijedao jedinicom koja se sastojala od dječaka starijih
od njega i, što je još vaţnije, nosio je dva pištolja. Buljio je u svoje
cipele. Ja sam buljio u njega, sve dok krajičkom oka ne uhvatih
neko treperenje. Mariella iziđe iz predvorja, sa pijanim
osmijehom na licu, odjevena u dţemper tako uzak, da su joj
grudi izgledale poput police. Zviţdala je neku melodiju od
Beatlesa. Prošetala je pored nas, praveći se da nas ne vidi. Bila je
loša glumica, ali Elieja je zavarala. "Tu sam", doviknu on.
"Ah", uzdahnu ona. "Nisam te vidjela." Nastavila je hodati,
smijala se koketno. "Hoću da nešto popijem." Ona uđe u radnju u
prizemlju susjedne zgrade, pa onda izviri napolje. "Odmah se
vraćam."
"Moram naći neki stan" reče on. Ja klimnuh glavom, ne znajući
šta da kaţem. "Ona je ljuta jer ne mogu naći stan. Neće više da
ide sa mnom u stanove mojih prijatelja. Kaţe da joj je to ispod
nivoa." On zastade, odmjeri me da se uvjeri da shvatam šta ţeli
reći. "Ti si mi prijatelj, jel' tako? Ja sam tebe uvijek pazio, znači,
prijatelji smo." Ja klimnuh glavom, i dalje ne govoreći ništa.
"Morat ću se posluţiti tvojom sobom. Tvoja mama ide na časove
brid-ţa ponedjeljkom i četvrtkom. Moţemo kod tebe."
"A zašto ţeliš doći kod mene kad nje nema?", upitah ja.
"Ne budi budalast. Treba mi tvoja soba. Ti nećeš biti
tu."
"Hoćeš da budeš sam sa Mariellom?" "Da. Šta misliš, o čemu ja
ovdje kojeg vraga pričani?" "A šta je s Linom?" Mislio sam da joj
ne bi bilo drago znati da on ţeli biti s Mariellom. Sviđao se mojoj
sestri. Rrjesi je se.
Mariella dođe i pozdravi me, munuvši me kukom. "Kako je moj
mali momak?" drţala je bocu Pepsija objema rukama, ustima se
igrala slamkom.
236 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Posluţit ćemo se njegovom sobom" reče Elie.
Ona ne odgovori, čak ga ni ne pogleda. Koncentrirala se na moje
oči. Ja se zacrvenjeh. "Nije mi jasno zašto sviraš oud mojoj sestri,
a meni nećeš", reče ona. "Zar ti se ne sviđam?" Ja se ponovo
zacrvrnjeh.
Ĉekao sam u predvorju zgrade, u četvrtak popodne. Elie je rekao
da će sići čim završi sa Mariellom. Dugo sam čekao. On napokon
iziđe iz lifta, prođe kraj mene, nasmiješi se i uhvati se za
međunoţje.
Moj krevet bio je u neredu. Jorgan je bio na podu, kao i jedan od
dva jastuka. Drugi je bio sav zguţvan. Pokušao sam krevet malo
upristojiti. Zategnuo vlaţne čaršafe, protresao jastuke i sve to
prekrio jorganom. Onda sam sjeo na njega, kako bi izgledao
manje čudno.
Istez Camil mi reče da ponovim maqam. Prsti su me boljeli. Sa
mene se cijedio znoj, kao sa veša obješenog na štrik. Ali bio sam
sretan. Istez Camil to nije htio priznati, ali znao sam da je
impresioniran. Znao sam po tome što je sjedio uspravno na
stolici, a oči su mu se pretvorile u uske smeđe proreze,
nepomične, netremične, buljile u izvjeţbane prste moje lijeve
ruke.
"Ponovo." On zapljeska dlanovima dajući mi takt. Prva, pljes,
pljes, prva, pljes, pljes. Ja završih, a on htjede da ponovim, i to
otpočetka. Znoj mi upade u oči. Zamolih ga da malo sačeka.
Obrisah čelo, popih gutljaj vode i počešah svr-bljivu glavu. "Da
vidim" reče on. On ustade i uze me za ruku. Prođe svojim
roţnatim prstima kroz moju vlaţnu, ljepljivu kosu. Reče mi da
napravim pauzu i iziđe iz sobe. Moja majka uletje sekundu
kasnije. Tjeskoba mi je paralizirala jezik. Majka mi je drţala
glavu pognutom i traţila mi nešto po kosi. "Boţe moj" uzviknu
ona. "Ne miči se." Ona izjuri iz sobe. Ja je čuh kako telefonira, ali
nisam mogao razabrati šta priča.
Cijela porodica morala je prati kosu šamponom pro-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 237
tiv ušiju. Majka je telefonirala svima u zgradi i zahtijevala da ga
svi koriste. Sva posteljina u kući bi otkuhana i dezinficirana, kao
i moja kompletna garderoba.
Sestra me je strijeljala očima svaki put kad bi prošla kraj mene.
Bojao sam se da će shvatiti da je Elie bio u mojoj sobi. Svi rođaci
su me izbjegavali. Na kraju sam sjedio pod grmom u vrtu s
kapijom, zbijen uz Fatimu. Jednom su mi moji tetići, Hafez i
Amvar, pritrčali, stali jedan drugom kuštrati kosu i vikati: "Bljak,
bljak, bljak!"
Te noći, za večerom, pred televizorom koji je prikazivao vijesti,
majka nije prestajala pričati o ušima. Ja sam ćutao. Amidţa Jihad
munu me laktom. "Vidiš?" on pređe dlanom preko svog sjajnog
skalpa. "Ponekad je dobro biti ćelav."
Sada se činilo da je djed primjetno stariji i slabiji svaki put kad ga
vidim. Ĉešljao mi je kosu, a ja sam plakao. "Znao sam da ćeš me
trebati." Glas mu je bio mekan i njeţan, starački i slabašan. Svaki
put, nakon što bi provukao gusti češalj kroz moju kosu, umočio
bi ga u zdjelu sapu-njave, vrele vode. "Znao sam ja da oni neće
shvatiti. Tvoji su roditelji previše moderni." Pređe lijevim
dlanom preko mojih očiju, preko čela, pa sve do kose i zatiljka.
"Danas više niko ne razumije osjećaje, a kad ja napustim ovaj
svijet - što će vjerovatno biti uskoro - ko će razumjeti tvoje?" Ja
sam plakao, nisam se mogao prestati tresti. On je češljao. "Ti si
moj dječak, moja krv."
238 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
7
U Kairu, Bavbarsa i njegovu pratnju smjesti njegova tetka. "Ti si
sin moje sestre", reče mu ona. "Drag si mi koliko i njoj. Ova je
kuća dom tvoje porodice." Ona udesi da se njegove stvari odnesu
u njegove privatne odaje. Predstavi ga svom muţu, Najemu,
jednom od kraljevih vezira. Te noći, ona pripremi veličanstvenu
gozbu. "Pričaj mi o mojoj sestri", reče ona. "Tako bih voljela
slušati priče o njoj." I Bavbars joj ispriča kako mu je Sitt Latifah
spasila ţivot i usvojila ga, kako ga je naučila streličarstvu. Lice
njegove tetke ţarilo se od ljubavi.
Idućeg jutra, Bavbars poţeli udisati svjeţ kairski zrak. On i
njegovi ratnici ujahaše u grad. Al-Awwar nije bio dobre volje i
pobrinu se da njegov jahač to primijeti. I tako se nešto što je
trebalo biti ugodno razgibavanje pretvori u odmjeravanje snaga
volje između konja i jahača. "Ni naši konji nisu sretni", rekoše
ratnici. "Vezirovi konjušari brinu se o vezirovim konjima, a o
našima ne. Unajmili smo nekog da pomogne, ali Al-Awwaru bi
moţda trebao vlastiti konjušar."
Bavbars vidje da njegov pastuh nije bio dobro istima-ren, griva
mu nije bila počešljana. Bavbars se izvini svom konju. Al-Awwar
povi vrat i frknu.
Te noći, Bavbars upita svog tetka Najema zna li gdje se moţe
naći sposoban i dobar konjušar. Vezir reče: "Konj ušarska
zadruga je u četvrti Rumaillah i tamo ćeš sigurno naći dobrog
konjušara. Međutim, nipošto nemoj da si unajmio mladića po
imenu Othman. Taj probisvijet je otprilike tvojih godina, ali ima
kriminalno iskustvo starca. On je lopov koji se sprda sa zakonom
i čovjek ga moţe drţati pod kontrolom samo pomoću ţeljeza za
ţigosanje. Kralj je izdao nalog za njegovo hapšenje, ali on i dalje
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 239
nalazi načina da izmakne zakonu i nade naivnog svijeta da
prevari."
U konjušarskoj zadruzi, Bavbars srete jednog starca sa bradom
bijelom poput labuđeg perja. Bavbars reče glavnom konjušaru da
traţi konjušara, nekog pametnog i snaţnog, poštenog i
neprepredenog. Glavni mu predstavi jednog konjušara, ali ovaj
se Bavbarsu ne svidje, kao ni drugi, treći i četvrti.
Jedan napirlitani mladić sa licem glodara uđe u ko-njušarsku
zadrugu. Kad su ga vidjeli, svi se skloniše, osim Bavbarsa i
glavnog, koji pritrča mladiću, prostrije se pred njim i poljubi mu
ispruţenu ruku. Othman upita: "Jesi li šta zaradio danas?" a
glavni odvrati da nije. "A šta ovaj ţeli?"
"Traţi konjušara, ali nisu mu se svidjeli oni koje sam mu
pokazao" reče glavni.
"Mora da hoće nekog posebnog."
"Jesam li ti ja po volji?" upita Othman. I Bavbars reče, da.
Othman je mislio da će mladić biti laka meta: radit će za njega
tog dana, pa ga opljačkati navečer. Bavbars je mislio: "Ili će mi se
taj mladić pokoriti, ili ću ga ubiti i osloboditi svijet parazita."
Bavbars plati glavnom konjušaru pet dinara. Glavni pode staviti
novčiće u dţep, ali Othman ga prostrijeli pogledom i ovaj mu
predade novac.
Bavbars i njegov konjušar stigoše u Najemovu konjuš-nicu. Onog
časa kad ostali konjušari spaziše Othmana, razbjeţaše se na sve
strane. Bavbars reče: "Ovo je Al-Awwar. Vidim da mu se sviđaš,
što je izvrstan pokazatelj tvoje dobre naravi. Brini se o njemu,
čisti ga i hrani."
Kad je ostao sam u konjušnici, Othman se zahvali Bogu na
Njegovom veličanstvenom daru. Konjska oprema, vrednija od
svega što je dotad ukrao, visila je sa kuka na zidu; prelijepa,
zakučasto izvezena sedla leţala su po-
240 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
redana na drvenoj gredi. Šta prvo da uzme? On napuni dţepove
kaputa zlatnim dizginima i srebrnim đemovi-ma. Nađe neki
veliki dţak, u koji strpa dva sedla i pet srebrnih uzda. Uzjaha
svog konja i izjaha iz konjušnice.
"Gdje ćeš?", upita Bavbars, naslonjen na zid konjušnice.
"Idem oprati opremu", odgovori Othman. "To je ko-njušarev
posao. Još uvijek ne vjerujem ovim slugama ovdje. Ima da
unajmim ljude sa kojima sam prije radio."
"Ne mogu dopustiti da trošiš svoj novac na moju opremu", reče
Bavbars. "Dat ću ti deset dinara, pa time plati svojim čistačima."
Pohlepa natjera Othmana da sjaše i Bavbars ga osinu balčakom
sablje. On za kosu odvuče lupeţa nazad u konjušnicu. "Naučit
ćeš ti lekciju, nezahvalniče jedan laţljivi." Bavbars sveza
Othmana i objesi ga o jedan visoki stup. Primijeti da lopov
umjesto pojasa nosi bič. "Nosiš ga da njime nanosiš bol" reče
Bavbars. "A sad će ti bol nanijeti moj pravednički gnjev." I
Bavbars išiba Othmana tako da se konjušar onesvijesti.
Othman se probudi i vidje mnoštvo očiju koje ga gledaju.
"Skinite me odavde, braćo", reče on, "jer patim." Ostali konjušari
se ne pomjeriše s mjesta. "Ti", obrati se Othman najmlađem.
"Dođi i skini me odavde. Da se odmorim preko noći, pa me
ujutro moţeš opet objesiti."
Konjušar odveza Othmana i skide ga sa stupa. Othman udari
dječaka, sveza ga i objesi ga tamo gdje je maloprije i sam visio.
Svi drugi konjušari se posakrivaše. "Budale!" On uzjaha svog
konja i pobjeţe.
Ujutro, Bavbars nađe mladog konjušara kako visi umjesto
Othmana. On odveza dječaka i osedla AI-Awwa-ra. Sazva
konjušare i upita ih znaju li gdje Othman ţivi. Jedan od njih reče:
"Ţivi u četvrti Rumaillah, u mahali
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 241
Sharbeel, odmah do dugačkog bunara. Ne znam u kojoj kući.
Zaprijetio je da će ubiti onog ko kaţe gdje se kuća nalazi."
Bavbars izjaha, a za njim se pojaviše afrički ratnici. Kad je stigao
u mahalu, Bavbars upita jednog prolaznika zna li gdje je
Othmanova kuća, a čovjek uteče u suprotnom pravcu. Drugi
povika: "Ĉuvaj se urokljivog oka!" pa i on šmugnu. Treći ne
htjede odgovoriti, a četvrti se pomokri u gaće i onesvijesti se.
Bavbars uđe u mahalsku pekaru. Prodera se na pekara: "Moj
gospodar Othman kaţe da si ga prevario za dvanaest kruhova i
ako to ne središ, spalit će ti radnju."
"To nije moguće", odgovori pekar. "Koliko jučer sam mu poslao
dvanaest kruhova po ovom ovdje dječaku."
"Onda ti je bolje da to objasniš mom gospodaru, jer je on bijesan."
Pekar reče dječaku da ode do Othmanove kuće i sazna šta se
desilo. Dječak reče Bavbarsu: "Vi jašite ispred mene, ja ću hodati
dotamo. Šteta natjerati vašeg konja da kaska za mnom." Ali
Bavbars reče: "Imam ja bolju ideju. Pošto ti se toliko sviđa moj
konj, ti jaši na njemu, a mi ćemo za tobom." Pekarski pomoćnik
nije mogao vjerovati kakva ga je sreća snašla. Al-Awwar mu
dozvoli da ga uzjaše i dječak ih povede do Othmanove kuće. On
pođe pokucati na Othmanova vrata, ali ga Bavbars spriječi.
Dječak shvati da su ga prevarili kako bi im otkrio gdje je kuća i
raspameti se od panike. "Neću nikom reći" prošapta Bavbars. "Idi
sad." Dječak odjuri nazad u radnju. Othmanova majka otvori
vrata i upita Bavbarsa šta treba. On reče da treba Othmana. "A
ko ga traţi?" upita ona, a Bavbars odgovori: "Njegov gospodar.
On radi za mene. Namjeravam od njega načiniti časnog čovjeka,
izvesti ga na pravi put."
242 Rabih Alameddine / hakavvati
Othmanova majka ljutito pogleda Baybarsa i reče: "Bilo je i
vrijeme. Toliko dugo čekam. Moj je sin u jednoj od imamovih
pećina. Sa svojim je ljudima, pretpostavljam da planiraju kako da
se osvete vašoj porodici. Nađite ga, okrenite ga vrlini."
"A gdje su te pećine?"
"Blizu imamove grobnice, naravno. Pitajte nekog. Ne mogu ja
sve za vas učiniti."
Niko nije htio reći Bavbarsu i njegovim drugovima gdje su
imamove pećine. Od jednog prodavača, on kupi deset lubenica i
zamoli da se one dostave u imamovo turbe. Prodavač zovnu
starog nosača koji je imao magarca. Nosač natovari lubenice na
magarčeva leda i poče marširati ka turbetu. "Gdje vam je tačno
kuća, vaše gospodstvo?" upita nosač.
"Ja moram do pećina. Platit ću ti duplo ako me tamo odvedeš."
Nosač zadrhta i strese se. Magarac, njegov dugogodišnji pratilac,
zastade, pa priđe gospodaru da ga utješi. "Ne mogu vas tamo
odvesti", reče nosač. "Dušu bi mi uzeli. Samo siledţije i ubice
lutaju pećinama."
"Ako me ne odvedeš do pećina" reče Bavbars, "lično ću ti ţivot
oduzeti."
Starac napravi nekoliko koraka, pa prošapta magarcu na uho:
"Prijatelju, moj je penis veći od tvog." I magarac se toliko zasmija,
da koljena pod njim popustiše. Stomak mu dode do zemlje, a
revanje doprije do nebesa. "Pogledajte gospodaru" uzviknu
nosač. "Moj jadni magarac je u bolovima. Ne moţe dalje. Molim
vas, moram ga rasto-variti i pustiti ga da se odmori." On pokaza
na istok i do-dade: "Pećine su tamo. Ne moţete ih promašiti.
Neka se moj jadni magarac odmori."
Bavbars i njegovi pratioci produţiše, ostavivši nosača
Rabili Alameddine / HAKAVVATI 243
i njegovog magarca iza sebe. "Otišao je, je li tako?", upita
Bavbars, a jedan od njegovih ratnika, okrećući se, odgovori: "Jest,
eno ga, jaše magarca što brţe moţe, ide prema gradu."
Na brdu su bile brojne pećine, a Bavbars nije htio pretraţivati
svaku od njih. Jedan od njegovih ratnika ispusti prijeteći poklič:
"Othmane, konjušaru Bavbarsa hrabrog", urlao je ratnik, "tvoj
gospodar zahtijeva da se pojaviš." Othman se pojavi na ulazu
jedne od pećina, sa osamde-setoricom ljudi za leđima. "Zašto si
me slijedio ovamo?" upita on.
"Ti si moj konjušar" reče Bavbars, "a ja tvoj gospodar. Ili ćeš mi
sluţiti, ili ćeš umrijeti."
"Nestani" prodera se Othman. "Odlazi, ili ću reći svojim ljudima
da te isjeckaju na komadiće i kuhaju u nečistoj vodi na laganoj
vatri." Ratnici se laganim kasom uputiše prema banditima, a
banditi se isto tako lagano počeše razilaziti. "Ostanite tu i borite
se" naredi Othman. "Ima nas dvadeset na svakog od njih. Oni
samo izgledaju zastrašujuće." I Othman trgnu sablju iz korica i
zaurla: "Za mnom!" te se ustremi na svog dušmana, bez ikoga za
sobom. "Dozvolite", reče jedan od ratnika. On skoči sa konja, ne
isuka sablju. Sačekao je da Othman natrči i šamarom mu zaţario
lice, oborivši ga na zemlju. Ratnik sveza Othmanu ruke i baci ga
pastuhu na leda.
Kad stigoše do kairskih dveri, Othman poče cviliti. "Molim vas",
zaklinjao je, "ne vodite me u grad vezanih ruku i nepokrivene
glave. Ne pristoji se to."
"Bojiš se da će ti se rugati", reče Bavbars, "a ja se bojim da ćeš
pobjeći i prekršiti obećanje koje si dao, da ćeš mi sluţiti."
Othman se zakle da će sluţiti svog gospodara. Onaj ratnik
Afrikanac ga odveza i dade mu pokrov za glavu.
244 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Stigoše u Kairo i Othman reče: "Molim vas, sačekajte. Ja se svaki
put kad ulazim u grad pomolim u turbetu hazreti Zejnebe za
sreću." I Bavbars mu dozvoli.
Othman ude u turbe, kleknu i poče se moliti: "Draga Zejnebo,
majko svih nas. Stavljam se pod tvoju zaštitu. Spasi me od ovog
čovjeka." Othman osjeti Bavbarsovu ruku na ramenu. "Zgromi
ga, majko vjere! Satari ga ovog časa."
Othman ču kako Bavbars kleknu pokraj njega. "Slijedio si me",
proštenja on.
"Slijedit ću te gdje god ti išao", reče Bavbars. "Prije ću se rastati s
dušom nego s tobom."
"Zgromi ga", vrisnu Othman. "Zgazi ga, hazreti Zejnebo. Ovaj
me luđak ne ostavlja na miru. Pomozi slugi svome."
I ona se pojavi pred njima u svem svom sjaju i slavi. Svjetlucala
je plavim, sjajila srebrnim sjajem. A ona reče, očaravajućim
glasom: "Zadovoljna sam s tobom, prinče Bavbars. Ovaj je
konjušar od mog naroda i ja ću ga zauvijek paziti." Hazreti
Zejneba zastade, nasmija se. "On je godinama sluţio Bogu. Neka
sad tebi sluţi i pokorava ti se." Stavi ruku na Othmanovu glavu.
"Ja ću se pobrinuti da on ide putem kreposti i ispuni svoju
sudbinu."
A uplakani Othman reče: "Ĉasti mi, sada se kajem." On posegnu
za gospodarevom rukom. "Bit ću vam sluga." A uplakani
Bavbars odvrati: "A ja ću tebi."
Vezir Najem pobjesni kad vidje Othmana na svom posjedu. On
trgnu sablju iz korica. "Zaustavi ruku, tetak", reče Bavbars, "dok
ti sve ne objasnim. Ovaj se čovjek pokajao. Zakleo se Bogu na
pokornost. Naučio sam ga abdestu i molitvama."
Vezir pomno promotri Othmana i vidje vjeru u njegovim očima.
On mu čestita na prosvjetljenju, a Bavbarsu
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 245
na pronalasku čestitog konjušara. Onda reče: "Kralj svakog
proljeća lovi u Gizi i svi ga velikaši prate. Proljetno je doba došlo.
Naša kuća će se početi pripremati. Dobrodošao si u našem
šatoru, a ako ţeliš, moţeš ponijeti svoj vlastiti."
Bavbars je ţelio ići, ali ţelio je i vlastiti šator. "Hoću veliki šator",
reče on Othmanu. "Paviljon dostojan kralja. Idi kupi mi jedan
takav." Othman reče da toliki šator treba naručiti, te da nema
vremena. Razočarani Bavbars reče: "Dobro, onda mi nabavi
najbolji koji mogneš. Neću da mi se rugaju."
Othman zaključi da će paviljon dostojan kralja najprije naći na
kraljevskom dvoru, pa se tamo i uputi. Nade slugu zaduţenog
za kraljeve šatore, predstavi se i upita koliko šatora kralj ima.
"To moţe znati samo komornik" reče sluga. "Mora da ih ima na
stotine. Otkad sam ja ovdje, koristili smo samo deset."
"Dobro", reče Othman, "ako toliko dugo leţe u spremištu, kako
znaš da su još uvijek u upotrebljivom stanju? Kako tjeraš moljce?
Mirišu li ili zaudaraju? Šatori našeg svijetlog kralja ne bi smjeli
imati mana. Pregledat ću svaki od njih da se uvjerim da su
dostojni. Bit će mi čast i duţnost sluţiti svom kralju."
"Ali ima ih tako puno."
"Istina", odgovori Othman. "Moguće da će pregled potrajati do
kraja mog poštenog ţivota, ali mislim da sam za to rođen. Počet
ću od najvećeg paviljona koji imaš."
"Najveći je ogroman. Ne moţemo ga rasklopiti u pa-lati."
"E, onda svakako moram početi od njega" reče Othman.
I Othman povede dvadeset kraljevih slugu iz pala-
246 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
te, noseći veliki, smotani paviljon, koji se dao razmotati samo dio
po dio.
Bavbars uzviknu: "Nadmašio si samog sebe, Othma-ne. Ovo je
stvarno dostojno kralja."
"Za nekog staromodnog kralja", reče Othman. "Ţuto-smeđa je
dosadna boja. Moramo je promijeniti."
On ne reče da bi kraljev komornik mogao prepoznati šator ako se
boja ne promijeni.
"Dobro" reče Bavbars, "čini s njim šta te je volja. Samo ga odnesi
u Gizu i postavi prije nego što ja dođem. Tako mi je drago što
imam vlastiti šator." I on napusti svoje sluge.
Othman reče afričkim ratnicima: "Vas trojica biste trebali obojiti
šatorska krila. Vaša zemlja poznata je po raskošnim i jarkim
bojama. Vi ćete to uraditi puno bolje nego ja."
"Mazga bi to uradila bolje nego ti" reče jedan od ratnika.
Drugi dometnu: "I pašče bi."
A treći: "Ali to ne znači da bismo to mi trebali raditi. To je
drugorazredan posao."
"Braćo, vrijeđate me" reče Othman, "a ja se neću braniti. Zakleli
ste se da ćete sluţiti Bavbarsu, baš kao i ja, a ako će mu
bojadisanje ovog šatora povećati ugled, onda to nije
drugorazredan posao. Reći ću kućnoj posluzi da ga oboji. Obojit
ćemo ga korom drveta."
"Korom drveta?" reče prvi ratnik. "Mogao si vala okačiti na njega
znak na kojem piše da je vlasnik paviljona škrtac i budala."
"Treba nam pigmenta", reče prvi. "Treba nam vapnenca", reče
drugi. "Treba nam gumiarabike", reče treći.
"Sve to imamo", reče Othman.
"Da" rekoše oni, "ali nemamo slonovske balege."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 247
"Moţe li konjska?" upita Othman.
Othman i ratnici morali su uposliti sve sluge i muškarce koji su
se zatekli na ulici da im pomognu donijeti smotani šator do
broda. On zamoli svoju majku da im se pridruţi. "Kad si zadnji
put bila na odmoru?" upita je on. "Zamolit ću Bavbarsa da te
zaposli. Ti si najbolja kuharica u Kairu."
U Gizi, Othman uposli sve zdrave muškarce na postavljanju
paviljona. Trebala mu je stotina ljudi.
Kad paviljon bi postavljen, on shvati da nema ni pribliţno
dovoljno namještaja i svjetiljki za toliki šator. "Nismo mislili na
to", reče jedan od ratnika.
"Nema veze", reče Othman. On ode do rijeke, gdje vidje kraljeve
sluge kako istovaraju ćilime, jastuke i uljane svjetiljke za
kraljevski šator. "Drugovi moji dragi", reče on, "kralj je naredio
da sav namještaj dopremite u Bavbarsov šator, jer on ţeli večerati
kod Bavbarsa." A onda ugleda sluge kraljevog kadije i reče im to
isto. Pričao je sa slugama svih vezira. Kad stvari bijahu
dopremljene, Bavbarsov šator bio je pun svega i lijep kao rep
zlatnog pauna.
Bavbars stiţe idućeg dana i pobjesni kad vidje da je Othman
bespravno prisvojio namještaj cijelog vijeća. "Napravio si budalu
od mene", urlao je. "Tako mi boga, ţivog ću te odrati zbog
ovoga." On uze štap sa zemlje i Othman strugnu, a Bavbars mu
za petama.
Othman dođe do kraljevske povorke. On se prostri-je pred kralja
i reče: "Vaša Visosti, stavljam se pod vašu zaštitu. Moj gospodar
mi ţeli propast, rekao mi je da mu više nikad neću moći biti
sluga ako ne izručim poziv kralju Salehu."
"Našao si svoj spas" reče kralj. "Vodi nas do šatora svog
gospodara."
Ĉlanovi povorke morali su protrljati oči da se uvjere
248 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
da ono što su vidjeli pred sobom nije pustinjsko priviđenje.
Bavbarsov paviljon stajao je pred njima, velik poput grada.
Njegove boje i dezen bili su im potpuna novina. Bijele crte
dijelile su šator kao što šavovi dijele pokrivač. Na nekim
dijelovima mahnitali su apstraktni oblici - ma-slinastozeleni
trokuti, mrki kvadrati, kupe boje blijedog jorgovana,
nebeskoplavi krugovi, smeđe elipse, oker-ţute kapi stresene sa
kista. Na drugim dijelovima bili su prikazani prizori iz velikog
lova - smećkasti lavovi oboreni zlatnim kopljima, crni ratnici na
bijelim pastusima kako opkoljavaju krdo gnuova. I gosti gledaše
i gledaše u zapanjenoj tišini. Posjedaše unutra, a paviljon je i
dalje izgledao neispunjen. Bavbars im poţeli dobrodošlicu, pa
izjuri van i zovnu Othmana.
"Ko ti je rekao da pozoveš ovoliku gospodu i kako ćemo ih sve
nahraniti i dostojno počastiti?"
A Othman obeća da će se za sve pobrinuti. On otrča kraljevim
kuharima. "Kralj večera u Bavbarsovom šatoru, ali sumnja u
sposobnosti Bavbarsovih kuhara. Ne ţeli uvrijediti Bavbarsa, te
vam naređuje da kriomice posluţite večeru." Zatim ode
kuharima svih vezira i ispriča im to isto. Svojoj majci reče: "Cijeli
dvor dolazi na večeru. Molim te, napravi moja omiljena jela. Ovi
plemenitaši će hranu koju jedu njihovi siromašni podanici
smatrati delikatesom."
Za sat vremena, kralju i plemićima bi posluţena gozba ogromnih
razmjera. Kralj reče: "U ime Boga, najmilo-stivijeg" i uze prvi
zalogaj.
"Jedan od mojih kuhara pravi jelo slično ovome" reče jedan od
vezira, "samo što je ovo puno bolje. Okus mu je tananiji."
"A ja imam isti ovakav ćilim", reče drugi vezir, "ali vidi se da je
ovaj od finije svile."
Rabih Alameddine / hakavvati 249
Kralj reče: "Ovo jelo od riţe i leće je tako jednostavno, no ipak
tako ukusno. Moţeš li pitati svoje kuhare koji tajni sastojak
stavljaju?"
Bavbars otrča do Othmana i upita ga. Othman upita majku. "So i
biber" reče ona. Svi su jeli i veseli bili, i kralj reče: "Bog dao
domaćinu ove gozbe!"
U Kairu, na dvoru, Bavbars kleknu pred svog kralja, koji nije
prepoznao dječaka što ga je njegov san jednom zahtijevao, pošto
Bavbars više nije bio Mahmoud. I kralj objavi: "Dareţljiva
domaćina i onog ko ima besprijekoran ukus treba nagraditi. Ja
ovim nudim Bavbarsu odoru šefa protokola. On će biti zaduţen
za sve prijeme i ceremonije na ovom dvoru."
I tako Bavbars postade kraljev šef protokola.
Zvuk kockice što se kotrlja po ploči za tavlu odjekivao je u
dnevnoj sobi. Kad bi igrali moj otac i amidţa Jihad buka bi bila
glasna kao da se demoni tuku. Sa svakim potezom, tresnuli bi od
ploču ţetone od slonovače. Nemilosrdno su jedan drugog
zadirkivali, urlali i vrištali u šali. Obojica su voljeli kockati i
dobro su igrali. Kad bi igrali protiv drugih ljudi, bili su mirniji,
jer je u igri bio novac, ali jedan protiv drugog igrali su u siću, pa
su mogli pribjegavati galami i zadirkivanju. Muškost, a ne novac,
bila je na kocki. Svaki put sam se bojao da će razbiti stakleni
stolić pod pločom.
Leţao sam u krevetu i čitao kad je telefon zatvorio. Vrata sobe
bila su zatvorena. Podigao sam slušalicu i čuo majčin glas. Pitala
me je da li je amidţa Jihad tu. Ni zdravo, ni kako si. Rekla je da
ga ne moţe dobiti i da misli kako je sigurno s mojim ocem. "Kaţi
mu da se javi, ali nemoj reći ni njemu a ni svom ocu ko ga traţi."
250 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Zašto?" upitah ja.
"De, jedanput za promjenu uradi šta ti kaţem."
Amidţa Jihad ostavi partiju i javi se u foajeu. Samo je rekao
"Halo" a onda mu se lice zategnu i poče trzati. Spustio je
slušalicu ne rekavši ništa. Prije nego što sam uspio pitati šta je
bilo, on stavi prst na usne i nasmiješi se, tiho me zamoli da
saučestvujem u njegovoj zavjeri. "Moram ići", objavi on mom
ocu. "Klijenti zovu."
"Nedjeljom?" reče otac iz dnevne sobe. "Dođi da završimo
partiju. Derem ti guzove. Ne moţeš mi taj ćejf uskratiti. Napustit
će me sreća ako stanemo. Nemoj sada ići. Idi uvraga, mamlaze
bezobzirni. Neka te."
Majka dođe kući, noseći u naramku štene njemačkog ovčara.
Štene je bilo tako slatko, da se čak i moj otac nasmiješio kad ju je
ugledao. "Šta je to?" reče on, a majka odgovori da je vrijeme.
Dade mi štene. Ja pogledah Linu da vidim je li ljubomorna, ali
ona nije ni gledala psa. Pomno je posmatrala majku. Majka izu
svoje cipele s visokom petom u predsoblju; nikad je prije nisam
vidio da to radi.
"Imaš pravo" reče otac. "Vrijeme je da se dečko nauči
odgovornosti."
"Ja se odoh okupati" reče majka. "Dobro će mi doći." Dok je
prolazila kraj mene, ja ugledah modricu na njenom ristu.
Amidţa Jihad dođe nekoliko minuta kasnije i ode u dnevnu sobu
završiti partiju sa mojim ocem. Ja unesoh štene da ga on vidi. On
me upita kako ću ga zvati. Nisam razmišljao o tome. Štene mi je
balavilo po licu dok sam ga nosio u majčinu sobu. Majka je i
dalje bila u kupatilu. Stadoh pred vratima njenog kupatila,
osjetih da se mijenja vlaţnost zraka. Upitah je kako se moj pas
zove.
"Ne sada, dušo." Glas joj je uvijek zvučao muklo kad je bila u
kupatilu.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 251
"Odmaram se."
"Pas mora imati ime" insistirao sam ja.
"Neka se zove Tulip. Tako se zove jedan poznati vučjak."
Tek smo sutra saznali za nesreču. Otac pročitao na poslu u
jutarnjim novinama. Ja sam čuo u školi. Fatima mi je rekla ono
malo što je znala; detalji su joj bili nepotpuni. Majka je imala
saobraćajnu nesreću, lančani sudar u kojem su učestvovala četiri
vozila. Nekoliko ljudi je poginulo, ali majci nije bilo ništa. To sam
znao jer sam je vidio nakon sudara. Drugi dječaci iz razreda
počeše dodavati detalje. Veliki sudar. Neki kamion na putu iz
Damaska se zaletio u oštrim krivinama Araye, dok se spuštao
prema Bejrutu. Pregazio je i zdrobio nekoliko auta. Majčin Jaguar
našao mu se na putu. Ona se spasila tako što je poletjela sa litice.
"Kao leteći čilim" reče jedan dječak, "Jaguar )e poletio u nebesa."
"Mislila sam ti reći" reče majka kad je otac došao kući, "ali bila
sam preumorna."
Kad je legla na tamnocrveni divan u dnevnoj sobi, činilo se da je
sav namještaj u sobi - divan, mala Legerova slika koja je visila
iznad nje, mogulske minijature na zidu sa strane, stakleni stolići
za kafu i klub-stolići - ručno napravljen po njenoj mjeri.
"Ne razumijem zašto nisi", reče otac. "Mogla si poginuti, a nisi
mislila da je to dovoljno vaţno da mi kaţeš? Zašto? Zašto mi nisi
rekla?"
Majka je drţala cigaretu i buljila u dim koji je plutao prema
stropu. "Mislila sam ti reći. Bila sam umorna, u šoku. Trebala mi
je kupka. A vrijeme je prolazilo."
"A imala si vremena da kupiš štene?"
"Jesam", reče ona. "Zar nije slatko?"
Svi u porodici su govorili da bi firma Jaguar trebala
252 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
9 Bliskoistočna rakija aromatizirana anisom (op.prev.).
majci donirati auta. Ona im je bila najbolja reklama. Elie je rekao
da je vozila kao ratnik. Tetka Samia da je vozila kao muškarac.
Amidţa Halim da je vozila kao taksista. Amidţa Wajih da je
vozila kao Italijan. A amidţa Jihad je rekao da je vozila s elanom.
Paţnju je privlačio način na koji je upravljala autom. Lijevom
rukom malokad je dirala volan. Nagnula bi se na lijevu stranu,
isturila lakat kroz prozor, dlanom podbočila glavu. Vozila je kao
da je njen sav svijet i sve ceste na njemu.
Otac uzdahnu. Prestade tabanati po sobi. "Djeco, haj'te malo u
svoje sobe. Moram porazgovarati sa vašom majkom."
Ali majka i sestra rekoše: "Ne."
"Nisam ja dijete" dodade Lina.
"Neću sad da razgovaram" reče majka. "Dobro sam. Na autu je
totalna šteta, ali ja sam dobro. Sve se desilo začas. Reagirala sam
ja. Ispalo je da sam uradila kako treba."
"Koliko si brzo išla?" upita otac.
"Kakve to veze ima? Kamion je izgubio kontrolu. Prešao je u
moju traku. Da sam usporila, smrvio bi me kao i one ostale."
"Previše riskiraš za volanom", reče otac. "Stotinu puta sam ti to
rekao. Nikad me ne slušaš."
Majka duboko udahnu, i dalje buljeći u strop.
"Ovo ti je treći udes" reče on polako. "A ti nikako da se uozbiljiš."
On je pogleda, odmahnu glavom i iziđe iz dnevne sobe,
mrmljajući riječ "muţ".
Tetka Samia nasu sebi još jednu čašu araka9. Sjedili smo za
njenim trpezarijskim stolom. Veći dio porodice bio je na terasi.
"Zašto jednostavno ne unajmiš šofera?", upita ona mog oca.
"Time bi riješio sve probleme."
Prejeo sam se. Stomak mi se bunio i tutnjao. No, nisam htio ustati
od stola, jer sam htio da tetka prestane
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 253
pričati o majci, koja je ostala kod kuće.
"Prestani, Samia", reče amidţa Jihad. "Nema šanse da bi ona
pristala na šofera."
"Mogla je poginuti" reče ona.
"Da je neko drugi vozio", reče amidţa Jihad, "svi u kolima bi
izginuli. Ĉudom je preţivjela, ali da je imala šofera, to u ovom
slučaju ne bi nikog spasilo." Njegov mali ručnik radio je
prekovremeno. Obilno se znojio i stalno je brisao svoju ćelavu
glavu.
"Uvijek si na njenoj strani", reče tetka. "Nećeš da vidiš, iz nekog
razloga."
"Nije on ni na čijoj strani" prekinu je moj otac. Izgledao je
malaksalo i ispijeno. A meni reče: "Sto ne bi izišao van da se igraš
s dječacima?"
Ja slegnuh ramenima.
"Hajde" reče tetka Samia. "Ne moţeš ostati ovdje. Otac hoće da
iziđeš." Ja slegnuh ramenima. "Vidiš?" reče ona mom ocu. "Nisi
strog sa ukućanima. Nedisciplinirani su. Kako ih misliš
kontrolirati ako dopuštaš ovakve stvari?"
"Samia," Amidţa Jihad uzdahnu. "Nemoj počinjati s tim. Ručak
je bio divan. Nemoj ga pokvariti."
"Ja samo mislim na njegovu porodicu."
"Trebala bi malo manje" reče Lina, nakon što se materijalizirala,
kao kakvom vradţbinom. Ona se nasloni na dovratak. Nosila je
laganu haljinu i cipele s niskim petama, a kosu je zategnula u
rep, što joj je davalo odrastao i sofisticiran izgled. "Na kraju
krajeva", dodade ona, "mišljenje ti nikad nije bilo jača strana."
Oči su mi se ţarile u dupljama. Tetka Samia davila je čašu araka
objema rukama. Otac ustade, razbješnjen, mislio sam da će
ošamariti Linu, ali se svladao.
"Kako se usuđuješ?" urlao je. "Da više nikad nisi tim
254 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
tonom razgovarala sa starijima." Prsti su mu se savijali i
ispravljali, mišići na rukama titrali. "To je tvoja tetka. Kako
moţeš? Znam da sam te učio ljepšim manirima."
Lina je oklijevala. U očima sam joj gotovo mogao vidjeti kako
raščlanjuje sve moguće ishode. Monotonim glasom bez emocija,
reče: "U pravu si, oče. Ne znam šta me je spopalo." Nasmiješi se.
"Jako mi je ţao" reče ona tetki. "Ne znam šta mi bi da tako nešto
kaţem. Molim te, oprosti mi." Okrenu se i pođe izići iz sobe.
"Bit ćeš kaţnjena za ovo", viknu otac njenim leđima, koja su
nestajala.
Oboje su lagali.
Ali majka ju je kaznila. Morala je. "Tjeraš me da ovo uradim",
ponavljala je. "Ne dozvoljavam ruţne manire u svojoj kući." Otac
pokuša intervenirati u Lininu korist, ali majka nije htjela čuti.
Sestra je dobila sedmodnevnu zabranu izlazaka. Smjela je ići
samo u školu i sve obroke je morala jesti u svojoj sobi. Ja sam
krišom donosio kuglice od čokolade i svjeţeg rendanog kokosa
koje je tako voljela. Onda sam vidio da joj i otac krišom donosi
slatkiše. Amidţa Jihad donosio joj je glavna jela, razne vrste
gulaša sa riţom. Mislio sam da to rade majci iza leđa, ali trećeg
dana vidio sam majku kako Lini daje pun tanjir kolača od sira.
Na kraju je ta zabrana trajala samo četiri dana, jer je majka
smatrala da se Lina previše udebljala sjedeći u sobi. To vrijeme
Lina je provodila slušajući neku vrstu muzike o kojoj sam ja vrlo
malo znao, svu od teških zvukova i reskih akorda. Nisu to bili
The Beatles. Nisu ni Monkees, niti Partridge Familv. Virio sam
kroz ključaonicu da vidim kako se sluša takva treštava buka: uz
skakanje na sve strane, trzave pokrete rukama i mahanje glavom,
tako da se kosa što više razleti. Nisam razumio gruhanje basa.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 255
Kralj Saleh od Egipta imao je kadiju koji je bio zao tačno koliko
se doimao. Kad bi čovjek jasno prostudirao njegove crte lica,
došao bi do zaključka da ga je dirnula Satanina ruka: imao je
klempave uši, a vrh lijevog uha bio je razde-ran, kao kod divlje
mačke koja je izgubila u tuči. Taj čovjek, jedan od članova
kraljevskog vijeća, popeo se na ljestvici moći zahvaljujući svojoj
prijetvornosti i dvoličnosti. Pakosne psine bile su slatkiši za
kojima je njegovo srce ţudjelo, a podlost zrak koji je disao. Bio je
znan po imenu Mustapha al-Kallaj, ali to nije ime s kojim se
rodio. Zvao se Arbusto. Rodio se u Farou, u Portugalu, kao
kraljev bratić. Odgojen je u izobilju, obrazovali ga najbolji
učitelji, roditelji ga voljeli, ali ni najplodnija zemlja ni voda iz
najdubljeg bunara ne mogu pretvoriti zlo sjeme u plodonosno
drvo.
Rodila mu se sestra, dvije godine nakon njega. Ĉak i kao mala
djevojčica, bila je mudra poput najvećeg mudraca i lijepa kao
savršen smaragd. Sjedila je svojim učiteljima do nogu, utaţivala
ţeđ za znanjem. Zvali su je Portugalska Ruţa, drţala se
graciozno poput čempresa.
Njen pokvareni brat obeščasti je na njen četrnaesti rođendan.
Silom je uze u njenim odajama. Njene sluškinje pojuriše da je
spase čim začuše njene krike, da bi ih pomorio njegov mač. Kad
je gnusni Arbusto otišao, njegova sestra otpuza do iskasapljenih
leševa svojih prijateljica i umoči ruke u njihovu još toplu krv.
"Ţrtva koju ste podnijele neće biti uzaludna" reče ona. "Šetat
ćemo Vrtom zajedno." I probode sebi srce bodeţom.
Sutra ujutro, djevojčicina majka je naricala: "Dvoje mi djece uzela
noć." Kralj naredi da Arbusta uhapse, ali niko ga nije mogao
pronaći. Bio je odjedrio u Kairo i tamo se, sluţeći se svojim
znanjem i lukavstvom, pretvarao da je učen musliman.
256 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Arbusto postade kraljev kadija i kralj se oslanjao na njegove
savjete.
Arbustovo srce ispuni se mrţnjom i prezirom kad ugleda
Bavbarsa kako stoji na vratima divvana u svom novom svojstvu
šefa protokola. On napisa pismo čovjeku po imenu Azkoul,
jednoj pokvarenoj duši koja je uţivala u ubistvu, klanju i
sakaćenju. "Ĉim pročitaš ovu poruku", pisalo je u pismu, "treba
da odjašeš u Kairo. Kad dođeš u diwan, jedan čovjek će te pitati
šta si trebao - on je taj za kojeg ţelim da više ne diše. Kaţi mu da
ţeliš pred diwan iznijeti molbu i pruţi mu svitak papira. Kad ti
okrene leđa, usmrti ga. Ja ću se pobrinuti da ne budeš kaţnjen."
Azkoul se sav ushiti, jer ubistvo bješe na vidiku.
Princ Bavbars na dvoru preuze papir od Azkoula i okrenu se da
otvori vrata divvana. Azkoul isuče sablju i dignu ga da udari.
Kako Bavbars otvori vrata, onako se Azkoulova krvava glava
otkotrlja u diwan, a njegovo tijelo se skljoka pred princa.
"Kakvo je to ubistvo?" urlao je kraljev kadija. "Kako moţe šef
protokola ubiti pohoditelja divvana?"
Dva čovjeka uđoše u divvan i pokloniše se pred kraljem.
"Pohoditelja ne ubi niko drugi do nas dvojice" pri-znaše dva
divlja Uzbekistanca. Zapanjenom vijeću oni podastriješe priču.
"Ĉovjek se zove Azkoul; on je zloglasni ubica. Vidjeli smo ga
gdje ulazi u grad i prepoznali ga. Slijedili smo ga, jer smo znali
da gdje on kroči nogom, za njim stupa podmuklost. Vidjeli smo
kad je podigao sablju da ubije princa, koji se bio okrenuo, i
posjekli smo ga, otkinuli čir sa lica boţije zemlje.
A kralj reče: "Pravda ponovo prevlada."
Bavbars se zahvali Uzbekistancima što su mu spasili ţivot i
pozva ih sebi u goste. Oni izjahaše iz palate sa Bavbarsom. Kad
su stigli kod Najema, upitaše ga da li je
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 257
to njegov dom, a princ odgovori da kuća pripada njegovom
tetku. Bavbars nije mogao posjedovati kuću, pošto je sam bio
posjedovan. "Ali to nije istina", reče jedan od Uzbeka. "Sutra
ćemo pred kralja iznijeti šta imamo reći."
Ujutro, princ i ratnici kleknuše pred kralja. Uzbeki-stanci rekoše:
"Vaše Veličanstvo, princ Bavbars nije rob. On nije ni manje ni
više no kraljevski sin. Imamo dokaz njegovog porijekla i njegov
rodoslov."
A kralj reče: "Ţelim čuti sve o princu Bavbarsu. Kako je došao na
svijet? Ko je on? Šta se dogodilo. Ispričajte mi priču o njemu."
*****
Moj djed je umro u Aprilu 1973. Samo što sam došao iz škole,
kad filipinska sluškinja tetke Šamije dođe kod majke, sva
uspaničena, i reče da djedu, koji je bio kod svoje kćerke, nije
dobro. Majka otrča uz stepenice, u kućnoj haljini i klompama.
Djed je leţao na kauču, tresao se, a tetka Samia klečala pred njim.
I ona se tresla, ali na potpuno drukčiji način. "Ne razumijem"
reče ona. "Šta da radim?" Djed se grabio za srce desnom rukom.
Kad tetka Samia vidje moju majku, poče je zaklinjati: "Molim te,
pomagaj." Majka kleknu do tetke. Rame uz rame, činilo se kao da
se mole pred mojim djedom, oltarom. Ja sam bio jedini svjedok.
"Srce", reče tetka. Nazva hitnu pomoć. "Pita kako se zove." Glas
joj je bio nalik na jeftinu plastiku. "Ne zna kako zove?"
Djed je jedva disao. On odmahnu glavom. "Ne", progovori on.
"Ne daj se, oče" reče tetka Samia. "Pomoć stiţe." "Zoveš se Ismail
al-Kharrat" reče moja majka. "Mi te znamo", reče tetka Samia.
"Bit ćeš ti dobro. Mi znamo ko si ti."
258 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Očni kapci su mu podrhtavali; očima kao daje vrištao od bolova.
"On ne zna kako se zovem."
"Ko?" upita majka. "Osama? Osama zna kako se zo-veš? Pa, svi
znamo."
"Ne" reče on. "Ne zna Osama." Drhtanje se smirivalo.
"Smiri se oče", reče tetka Samia. "Samo diši. Udahni, izdahni.
Udahni, izdahni. Ne sekiraj se."
On se ponovo zatrese, nezemaljskim trzajem. "Ne." Dlan mu se
skvrči.
Tetka Samia zajeca. Majka zasuzi. "Zna on kako se zo-veš", reče
ona. "Oduvijek je znao."
"Ne", reče on. "Ne zna on moje ime."
"Kaţi kako ti je ime", reče majka. "Šapni mi na uho, pa će On
čuti." Tetka Samia buljila je u moju majku. Zgrabi je za mišku. "Iz
mog uha u Njegovo" reče majka.
Ona pribliţi glavu djedovim usnama. I djed nešto reče.
"Zna Spasitelj tvoje ime", reče majka. "Zna."
Bolničari stigoše pet minuta kasnije. Odguraše ga u lift na
bolničkim kolicima. "Ti vozi." Tetka Samia dade majci ključeve.
"S tobom ćemo stići prije nego sa njima." One se stuštiše niz
stepenice. Majčine su klompe klepe-tale po kamenim
stepenicama, klepet odjekivao po među zidovima. Djed je umro
na putu do bolnice.
Ja sam znao njegova imena. Znao sam priču o njemu.
Majka nije dala da prisustvujem pogrebu. Premlad sam, uporno
je tvrdila. Ostat će mi oţiljak na duši. Isprva se otac slagao s
njom. Prisustvovat ću izjavljivanju sauče-šća, ali ne i ukopu.
Ali onda tetka Samia dobi napad. I amidţa Wajih dobi napad. I
amidţa Halim dobi napad. Ja sam imao dvanaest godina, bio
sam muško, a radilo se o porodičnoj stvari. Prema meni se
ravnalo: rođaci stariji od mene (Anwar,
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 259
I lafez) će prisustvovati; mlađi rođaci (Munir i ostali) neće.
Majka je plakala bez prestanka i nije izlazila iz sobe. Kad se
počelo smrkavati i kad su ostali članovi porodice i gosti počeli
pritjecati, zovnuli smo je da iziđe. Nosila je crninu koja je isticala
crvenilo u njenim natečenim očima. Kad je vidje, amidţinica
Nazek zagrmi: "Pogledaj. Pogledaj i vidi kakvu si tugu za sobom
ostavio." Tetka Samia lupala se po prsima i vrištala: "Zašto, oče,
zašto? Zašto si me ostavio?"
Očevi rođaci, Arisseddineovi, preuzeše na sebe logistiku. Počeše
slati djecu sa vijestima o smrti u sva druska sela. Doimali su se
tako ekspeditivnima i sposobnima. Sinovi Jalala Arisseddinea
raspodijeliše se po selima i dţematima. Svaki put kad bi otac
prišao rođacima, zaboravio bi šta je htio reći, pa bi ga Lina, koja
se od njega nije odvajala, odvela nazad do stolice. Kao da je bio
ogrnut maglom. Ţene Arisseddineovih dočekivale su oţalošćene,
kako je koji pristizao, i vodile ih do nas. Donosile su stolice iz
stana amidţe Jihada. Solje kafe neprestano su kruţile.
Majka se doimala izgubljenom i očajnom. Mlitavila se u stolici,
pogrbljena, oborene glave, buljila u svoje cipele. Većina gospođa
je plakala, a tetka Samia je zavijala. Zavijanje probudi majku.
Ona ustade, uspravi se, pogleda me, pa onda uputi preko sobe
pogled Lini, koja je sjedila uz oca. Podignu obrve kad uhvati
Linin pogled. Majka po-kvasi usne, a Lina izvadi maramicu i
obrisa ruţ sa svojih. Majka zatim ode do oca i poče mu nešto
šaptati na uho. On klimnu glavom jednom, pa drugi put. Pa
odmahnu odrično. Pa opet klimnu. I ţivot mu se vrati na lice.
Nije slučajno što je Aladdin bio Kinez.
"Jednom davno, u davna vremena, u zemlji kineskoj"
260 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
počinjao bi djed priču, "bio jedan nestaško po imenu Ala'eddine."
"Zašto baš u Kini?" pitao bih ja.
"Druţi i Kinezi su srodni narodi", odgovorio bi on.
Nisam ličio na Kineza. Jednom upitah oca je li to istina, a on to
prezrivo odbaci kao djedove brbljarije. A tako i majka. "E, vidiš",
pričao je djed, "Druţi vjeruju da kad neko umre, njegova duša
odmah uskoči u tijelo bebe koja se rađa. Tako da moţemo znati
ko se reinkarnirao u koga. Druza nema jako puno. Druski
mudraci, a ti znaš da oni baš i nisu naročito mudri, shvatiše da tu
postoji problem. Neki Druz bi umro, a u tom trenutku se niko ne
bi rađao. Morali su se negdje rađati, znaš. Mrtvi bi se ponekad
rađali u Kini, zemlji hiljadu praskozorja. Kinezi vjeruju u
reinkarnaciju, što bi moglo značiti da su srodni Druzima. A
najvaţnije od svega, Kina je dovoljno daleko, tako da se ne moţe
provjeriti. Kinezi se rađaju ovdje, a mi se ponovo rađamo u
Kini."
Kad sam to ispričao majci, ona je smatrala da je to besmislica.
Međutim, dok smo sjedili u dnevnoj sobi, na dan kad je djed
umro, Ghassan Arisseddine, jedan od starijih očevih rođaka, tiho
reče prisutnima: "Blago finom narodu kineskom što si ti među
njima u ovaj čas." Ni majka ni otac se ne lecnuše.
U osam ujutro, porodica se okupila da isprati lijes na putu od
mrtvačnice do sela, do begovog konaka, gdje se pogreb
odrţavao. Mrtvačka kola predvodila su povorku od trideset
automobila, koja je mrtvački sporo vozila uz planinu.
Sjedio sam u autu, iza majke, dok smo se polako, u tišini vozili
uzbrdo. Orijentiri su promicali sporo, poput puţeva,
neprepoznati - narandţasti voćnjak, tri gaja
Rabih Alameddine / hakavvati 261
bananinih stabala zaredom, neobiljeţeno skretanje, iz-bočena
stijena nalik na slona bez surle. Raskošna plava obala, obično
rasplesana, sad je samo njihala ramenima. Prelazak sa zelenila
borova na zelenilo hrastova trajao je duţe; nijanse okera gasnule
su polako, utiskivale čudne mješavine boja na moje roţnjače.
Majka je samo jednom prekinula tišinu. "Nije pametno što je lijes
otvoren."
Otac me povede prema paviljonu u kojem su se okupili
muškarci. Stotine bijelih plastičnih stolica stajale su poredane u
redove, okrenute prema još jednom redu stolica sa izblijedjelim
smečkastim jastučićima. Beg, njegov brat i dva sina priđoše našoj
porodici; svi međusobno razmijeniše poljupce, te izraze
saučešća. Otac mije prethodno rekao da odgovaram sa "Bog vam
dao zdravlje" na sve što mi se kaţe. Bilo je rasprave i neiskrenih
protesta zbog rasporeda stolica. Kao najstariji od petero braće i
sestara, amidţa Wajih sjedio je u sredini, a beg do njega. Amidţa
Jihad uzeo je stolicu na kraju reda, a ja onu do njega. Otac se
uglavio do mene. Begov brat dotrča do oca i ponudi mu da
zamijene mjesta. Otac se zahvali i odbi. "Sigurno će se raspored
promijeniti kad počnu pristizati ostali."
I tako smo sjedili u tišini. Otac nije trepnuo. Buljio je u redove
praznih stolica okrenutih prema njemu. Amidţa Jihad buljio je
udesno, nizbrdo, u lelujave maslinjake što su se prostirali ispod
nas. Vlaţan, hladan dašak vjetra šibao mi je i lizao lice. Amidţa
Jihad navuče sako na prsa. Tiho je plakao. Otac nije plakao. "Je li
ti hladno?" upita me amidţa Jihad.
Kao da su planirali i koordinirali, stanovnici tri sela stigoše u isto
vrijeme. Muškarci i ţene razdvajali su se na kapiji begovog
konaka i maširirali uz blagi uspon. Ţene
262 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
su nam klimale glavom, lagano prolazeći pored nas. Ispred nas,
muškarci su se poredali u red. Ĉinilo se kao da je unaprijed bilo
dogovoreno ko stoji gdje i do koga. Stavili su dlanove na srca,
uglas izgovarali nešto što ja nisam razumio. Otac i amidţa, i svi
muškarci u našem redu učiniše isti gest i odgovoriše nekom
drugom nerazumljivom rečenicom. Njihov red poče zmijugati
prema našem; njihove ruke stiskale su naše. Većina njih poljubi
begu ruku.
Kršćanske porodice nisu izvele taj ritual. Nisu ni muslimani. Svi
su odali poštu. Prijatelji su se ljubili pri pozdravljanju. Svaki put
kad se pojavio neko videniji, dobio je mjesto u porodičnom redu:
ti si familija, sjedi kod nas. Specijalni gosti primiše nekoliko
rundi saučešća, pa se utopiše u anonimnosti sa običnim gostima.
Ajaweedi, druski svećenici, sjedili su u prvom redu, okrenuti
nama, od glave do pete odjeveni u svoje tradicionalne nošnje.
Beg se pomjeri do oca. Bio je puno stariji od njega, što se vidjelo.
Nosio je odijelo engleskog kroja i čudan fes. "Moj je otac volio
tvoga", reče on, fitiljeći bijeli brk palcem i kaţiprstom. Ĉovjek iz
izgubljenog vijeka.
"Na tome smo" odgovori otac, "vječno zahvalni."
"Ako išta zatreba u ovom vremenu iskušenja, moja će porodica
učiniti sve što bude trebalo."
"Vaša je širokogrudost beskrajna", reče moj otac begu.
Obojica ustadoše da pozdrave novopridošle. Ritual je iznova
počinjao. Kao da se radilo o mađioničarskom triku, amidţa Jihad
je sad sjedio do bega, a otac do mene, ali s druge strane.
"Tako nam je drago bilo kad smo čuli vijest" reče amidţa Jihad,
pokrivajući oči tamnim sunčanim naočalama. "Napokon
dostojan unuk. Cijela se naša porodica radovala sa vašom."
Rabih Alameddine / hakavvati 263
"Rođenje je uvijek sretna vijest" reče beg. On se zacrveni, a
trepavice mu spastično zatreptaše u amidţinom pravcu.
"Razveselilo nas je rođenje" reče amidţa, "ali nije to ono što nam
je usadilo radost u srca. Najljepša je vijest da je dječak isti vi. Bog
nam se nasmiješio."
Beg se zakikota i zadrmusa, pokuša zatomiti veselje. "Jest, mali
beg se bacio na mene."
"Bog je oteţao damama iz njegovog naraštaja. Kako li će
odolijevati čarima malog vragolana?"
Beg se pljesnu po bedru i njegova ţelatinozna trbuši-na se veselo
zaljuljuška. "Stvarno, kako?"
Ustasno da pozdravimo iduću turu. Kad smo sjeli, očevo mjesto
bilo je prazno. Sjedio je između svoja dva starija brata. Anwar i
Hafez tukli su se laktovima. Već im je postalo dosadno. Ja sam
provodio vrijeme brojeći odijela, sportske jakne i vjerske druske
nošnje. Izbrojao sam tri fesa, dvadeset i tri Ajaweedske kape,
jedan Bor-salino šešir i sedamnaest ćelavih glava. Nebo se
spustilo, a proljetna magla se digla. Iz doline se prema nama
tromo dizala tanka sumaglica, zaklanjajući nam pogled na Bejrut.
Obično se vidio cijeli grad, višekatnice duţ obale, stare
mediteranske kuće, aerodrom sa svojim izukršta-nim pistama
duţ plaţe. Magla je sve izbrisala. Koncentrirao sam se na
poluproziran sloj magle koji je prekrivao maslinjake. Dizala se i
prekrivala, redom, japanske mušmule, limunova stabla, dudove i
smokve. Ĉinila je da selo izgleda kao da se leluja, kao da se klati
na vrhu kakve klisure.
Kad vidješe da se jedan mršav čovjek, u odijelu koje mu ne
pristaje, kreće prema sklepanom podiju, grupice brbljača se
utišaše. On poče nazalnim glasom recitirati poeziju, krasno
pjevati, poput prehlađenog češljugara.
264 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Atmosfera se promijeni. Pjesnik se prisjećao mog djeda, pojao o
njegovoj porodici i svima onima koje je ostavio za sobom. Kad je
spomenuo godine sluţenja begu, nazvao ga je begovim
prijateljem, a ne slugom. Begovo lice stopi se u tuţan izraz na
spomen imena njegovog vlastitog rahmetli oca. Nekoliko mjesta
od njega, amidţa Wajih kašljao je i pročišćavao grlo, u
upadljivom nastojanju da sakrije suze. Moj otac se i dalje drţao
stoički.
Pjesnik zastade, duboko udahnu i obori pogled. Zrak se
kostriješio od napete tišine. Pjesnik započe novi stih, dignu glas
do gordih nebesa. Side s podija, i svi ustadoše. Osjetih na leđima
ruku amidţe Jihada kako me navodi. Muški članovi porodice
marširali su za pjesmom, a ostali oţalošćeni muškarci za nama.
Uđosmo u kuću, a pjesma, dovedena do usijanja, ni jednom ne
zastade.
Ţene, sve u crnini, sa bijelim šamijama, sjedile su u polukrugu
oko otvorenog lijesa, redovi i redovi ţena. Djed je izgledao kao
voštana figura koju je izvajao nesposoban kipar. Kosa mu je bila
počešljana, nasilu ukroćena, po prvi put. Lice mu je izgledalo
poput fotorobota. Model nije pozirao umjetniku.
Ţene su naricale. Tetka Samia zazivala je braću, s molbom da joj
oca vrate u ţivot, da udahnu plam ţivota u njegova pluća.
Seljanke su oplakivale begovu nesreću. Moja sestra je jedino
mogla izgledati šokirano i preneraţeno. Majka je buljila u pod.
Iza nje nijemo je sjedila gospoda Farouk. Pjesnik je pjevao o
djedovom smislu za humor. Muškarci su milovali lijes. Amidţa
Jihad sklopio je oči i krasnoslovio poboţne riječi. Ja poloţih dlan
na drvo i lijes se pretrese kao da je ljutit, odbi moj dodir. Ja
sklopih ruke iza leda. Moji tetići izgledali su skamenjeno. Majka
pokuša uhvatiti moj pogled. Smiri se, išaretile su mi njene ruke.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 265
Ţene počeše sa završnim ţalopojkama. "Ko će ga nadomjestiti?"
"Kako ćemo ţivjeti s tolikom ţalosti?" "Gospodaru, olakšaj mu na
njegovom putu." Amidţinica Nazek prostrije se po lijesu, vičući:
"Ne nosite ga." Tetka Samia raskrči sebi put, gurnuvši ustranu
dvojicu muškaraca. Uhvati očevo lice rukama, ali ih na prvi
dodir povuče nazad. "Ne ideš bez mene." Ona odvoji lijevu nogu
od poda i podignu koljeno, ali nije mogla njime doseći lijes.
Pokuša se podići drhtavim rukama. "Idem i ja s tobom", priopći
ona.
Muškarci podigoše lijes, digoše ga iznad ramena. Lijes otpluta
niz hodnik. Nakon molitvi, odnesoše ga na groblje. Gledao sam
ga kako se utapa, tone u sumaglicu.
"Je li ti to loše?" upita amidţa Jihad. "Je li zbog sahrane?"
"Zašto su svi onoliko galamili?", upitah ja. Tulip mi je leţala pod
nogama, a ja sam je koristio kao klupicu za noge, baš kako je ona
voljela. "Zar se mi Druţi ne bismo trebali ukopavati u tišini?"
On je lagano ispijao piće, kao da razgovara sa stropom, a ne sa
mnom. "U principu da, ali ne i u stvarnosti, jer kako bi onda
mrtvi znali da ih volimo?" reče on. "Znaš, dušo, kad sam ja bio
tvojih godina, sahrane su bile još dramatičnije. Vjerovao ti meni
ili ne, sad su tiše, mirnije." On zastade, pa popi još jedan gutljaj.
"Ja ne mogu ni zamisliti na šta će ličiti kad ti budeš mojih godina.
Vje-rovatno niko neće ni dolaziti. Tuf, tuf, tuf - i gotovo. Ţa-
lobnici će dolaziti samo ako bude alkohola, kao na irskim
sahranama." On prevuče krpom preko glave. "To je samo
sahrana, mali moj. Znaš, neki ljudi se bičuju prvog, trećeg,
sedmog i četrdesetog dana. To je beskrajan proces. Sahrane su
nam lude, i to je to. Mi smo puno normalniji, je li tako?"
Pretpostavio sam da je pitanje retoričko. "Ne pali ovo kod tebe,
jel' da?" Ja odmahnuh glavom.
266 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"E, pa, slušaj. Davno, davno", započe on, "kad su mongolske
horde divljale našim svijetom, nakon što je barbarski kralj spalio
Bagdad do zadnje trijeske, nakon što je pobio stotinu hiljada ljudi
u Damasku i gledao kako rijeka krvi preplavljuje gradske ulice,
nakon što se mongolski general obrušio na našu plodnu zemlju,
počinje moja priča. Generalov brat Tu Khan bio je gladan."
"Tukan?", upitah ja. "Loša igra riječima. Nije ni za Sirijce."
"Ne prekidaj me, dječače" odgovori on. Njegove oči, i dalje
zanesene, bile su široko razmaknute, tamne i pune neke nove
ţivosti. "Krenulo me. Tu-kan, gla-dan."
"Nije ti neka rima."
"Au, jest, loša je. Slušaj. Tu Khan odluči da napravi gozbu.
Dovede sedmoricu najboljih kuhara u cijeloj regiji i naredi im da
načine najbolji obrok ikad posluţen. Kuhari su rintali i hrmbali i
napravili sedam jela. Prvo je bilo izvrsno, ostriga na podlozi od
pirea od limuna. Tu Khan je pojede u jednom zalogaju i zaplaka,
jer okus bješe veličanstven. Kako bi bio siguran da niko drugi
neće osjetiti taj okus i tako mu pokvariti doţivljaj, Tu Khan
naredi da se kuharu odrubi glava. Drugo jelo bila je supa, bistri
bujon od svinjetine i jabuka. Tako tanka, tako prozirna, tako
ukusna, te njen tvorac osta bez glave. Treći jelo bili su pirjani
iverci, četvrto fazan s roštilja, peto file minjon. Ostadoše svi
kuhari kraći za glavu. Šesto jelo bila su, naravno, jagnjeća
rebarca. Tu Khan nije mogao vjerovati vlastitom nepcu. Vilice
mu se isturiše prema tanjiru. Za nekoliko minuta, usta su mu
stršala za širinu dlana ispred lica."
"A, zato je tukan", rekoh ja.
"Upravo", nastavi amidţa Jihad. "I tu ubismo predzadnjeg
kuhara." E, sad, sedmi kuhar bio je Bejrućanin.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 267
Nije bio nikakva budala i nije mu se umiralo. On napravi creme
brulee, od mlijeka krava koje su se napajale vodom iz zagađene
rijeke Litani. Tu Khan pojede prvi zalogaj i opet zaplaka. Bio je
kremast, klizio niz grlo, besprijekoran. Ali prije drugog zalogaja,
Tu Khanov stomak zakruli. On oliza kašiku, i jauknu. Crijeva mu
se počeše prazniti prije trećeg zalogaja, bez prestanka. Pljlj,
pljljljlj, dijareja, dizenterija, Tu Khan se nije stigao pomaknuti;
uneredio se u gaće i opoganio veličanstvenu tkaninu sa Paisley
uzorkom na kojoj je sjedio. 'Ma, dobro je meni', reče on, no nije
mu bilo nimalo dobro. U prvih sat vremena izgubio je pet kila,
još tri u drugih, te još tri u trećih sat vremena. Stomak mu je
krulio i krulio, nije se prestajao prazniti. Nije htio spavati na
nogama, pa je naredio svojim robovima da ga postave na ivicu
kreveta sa člancima i gleţnjevima u stremenima, tako da stolica
moţe neometano prskati iz njega. Pljus, pljus, čitavu boţiju noć;
dijareja je bila tako eksplozivna da je špricao zid na suprotnom
kraju sobe, naslikao apstraktni ekspresionistički mural. Nije bio
ništa naročito, doduše. Osrednja slika inspirirana Lee
Krasnerom. Do jutra je Tu Khan bio mrtav, okopnio kao čiča-
gliša.
Oţalošćeni Genghis Khan ne htjede ukopati brata u tuđini, jer bi
mu duša ostala lutati zemljom, vječno traţeći dom. Htio ga je
ukopati među njihovim precima.
Tuga, ţalost, jad. Započe mongolski posmrtni marš. Ali nije bilo
dovoljno tugovati, ţaliti i jad jaditi u spomen na velikana kakav
je bio Tu Khan." I tu amidţa poče pričati dubljim, ozbiljnijim
glasom. "Ne, ne. Nije bilo dovoljno. Pogrebna povorka usput je
pobila sve ţivo na šta je naišla: čitava sela, gradove; ljude, ţene,
djecu, pokoljenja i pokoljenja još nerođene djece; ţivotinje, ptice,
ţbunje, cvijeće, šume, drveće. Sve su satrli na putu od Bejruta do
268 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Ulan Batora, ostavili za sobom ljepljiv trag smrti i razaranja, da
obiljeţe pogrebno putovanje."
On proguta ostatak viskija. Ja sam čekao da kaţe nešto.
"Pa dobro, danas je ipak bolje", rekoh ja. On se nasmiješi, klimnu
glavom. Ja se nasmijah, nervozno. "A kad je oţenio Ritu
Hayworth?"
"Prestani." Amidţa se nasmija. "To je druga priča."
"Ĉekaj, ti sad reče da je Genghis Khan razorio i Bejrut. Ja sam
mislio da je Hulagu pokorio Bliski Istok. Zašto da ti vjerujem?"
"Nikad ne vjeruj pripovjedaču", reče on. "Vjeruj priči."
Uzbeci počeše pričati kralju priču o Bavbarsu: Bavbarsov djed
imao je tri sina, Talaka, Lamaka i Ja-maka. Bio je star i ţelio je
iskušati svoje sinove i procijeniti koji je od njih kadar da ga
naslijedi na prijestolju. On posadi Talaka na prijesto i reče mu da
vlada jedan dan. Te noći, kralj upita svog najstarijeg sina kako je
vladao, a princ odgovori: "Bio sam strašni leopard, a moji
podanici ovce." Drugog dana, bijaše red na Lamaka i on reče ocu:
"Bio sam grozomorni jastreb, a narod jato golubova." Na kraju
trećeg dana, najmlađi sin reče: "Presuđivao sam pravedno
objema stranama u sporu. Štitio sam progonjene od njihovih
progonitelja. Dao sam sve od sebe da vladam tako da ne osjetim
ni zrnce krivice i kajanja kad dođe vrijeme da stanem pred
Boga." Na ogromno zaprepaštenje starijih sinova, kralj proglasi
Jamaka svojim nasljednikom.
Nakon kraljeve smrti, Shah Jamak preuze prijesto te učini svoju
braću vezirima i proglasi da će njih trojica zemljom vladati
zajednički. Ali njegova braća kovala su
Rabih Alameddine / hakavvati 269
plan da ga ubiju, jer su im se u srcima zakorijenili blizanci zloba i
zavist. Usred noći, braća svezaše Jamaka na spavanju i strpaše ga
u veliku vreću. Dadoše vreću jednom ratniku-robu i narediše mu
da je odnese u pustinju i probode dvadest i jedan put, da se sva
natopi crvenilom.
Ratnik posluša naređenje. U pustinji, on isuka sablju. Glas iz
vreće upita: "Ko si ti?" na šta on odvrati: "ja sam tvoja smrt."
"Ne moţe biti", reče Jamak, "jer moja smrt bi trebala biti časna.
Ona bi zahtijevala da vidi lice svoje ţrtve." Ĉasni ratnik se
zastidi. Pusti kralja iz vreće. "Nikad nisam ubio nenaoruţana
čovjeka", prizna on.
"Ne bi trebao ni sad." Jamak se okrenu i ode u pustinju.
Jamak je hodao i hodao, preko brda i dolina, kad jednog dana,
nedaleko od grada Samarkanda, ugleda lava kako napada nekog
starca na konju. Starac zazva upomoć, jer više nije imao snage da
se brani od zvijeri. Jamak reče lavu: "Dođi i bori se sa onim koji
će te potući." Mada nenaoruţan, Jamak ne ustuknu kad se lav
okrenu prema njemu. Upravo u trenutku kad se zvijer spremala
skočiti, starac posljednjom snagom dobaci svoju sablju svom
mladom spasitelju. Jamak jednim pokretom uhvati sablju, izvuče
je iz korica, udari lava u glavu i ubi ga. On obrisa krv sa sablje od
lavovu riđu grivu, vrati oruţje vlasniku, i reče: "Poţivjet ćeš još
jedan dan, oče."
Starac mu se zahvali i zamoli ga da ostane s njim, kako bi mu
mogao počastiti kao svog gosta. Njih dvojica odjahaše u
Samarkand, gdje ih pozdravi velika povorka. Jamak shvati da
jaše na istom konju sa gradskim kraljem. "Gospodaru", upita
Jamak, "zašto ste jahali sami, kad ste mogli imati čitavu vojsku u
pratnji?"
A kralj odgovori: "Lovio sam sa svojim prijateljima, vidio jednu
srnu i dao se u potjeru za njom, ali nisam joj
270 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
se mogao dovoljno pribliţiti. Pratio sam je dok se nisam izgubio,
a onda si se pojavio ti, u najboljem mogućem trenutku." Kralj
zamoli Jamaka da mu kaţe nešto o sebi. Starac se zadivi šahovoj
hrabrosti, plemenitosti i bogatstvu. On učini Jamaka vezirom i
oţeni ga svojom kćerkom, Heather.
Kralj Samarkanda umrije i Jamak dođe na prijesto. Vladao je
pravedno, odavao počasti junacima, koji su ga zauzvrat voljeli i
pokoravali mu se. Bog ga je blagoslovio s pet sinova, a najmlađi,
Mahmoud, bio mu je mezimac. Jednog dana, šah ode na dţumu i
vidje svoju braću, Talaka i Lamaka, kako prose ispred dţamije.
On zovnu svoje sluge i reče: "Odvedite ove ljude u hamam, neka
se okupaju, pa ih odjenite u najfinije haljine i pošaljite ih meni."
U palati, kad Jamakove oči ugledaše njegovu braću, koja su sad
izgledala kako ih je on zapamtio, on ih izgrli. Posjede ih do sebe i
upita za zdravlje. Braća rekoše: "Tu smo zato što si nam toliko
nedostajao. Napustili smo zemlju i izgubili sve što imamo
nastojeći da te pronađemo. Bogu hvala što si ţiv i imućan." I
Jamak im ukaza dobrodošlicu i učini ih vezirima. No, ubrzo,
zloba i zavist još više narastaše u njihovim srcima.
Braću su bila snašla teška vremena. Kad su se riješili Jamaka,
vladali su zemljom mrakom i prezirom. Nakon mnogo
pretrpljene nepravde, narod se pobuni, zarobi dva laţna kralja,
htjede ih pogubiti. Braća beščasno i očajno izmoliše svoje ţivote.
Narod ih oslobodi, posla u progonstvo i nade poštena čovjeka da
vlada.
Braća primijetiše koliko je Jamak volio Mahmouda, pa skovaše
plan. Otet će Mahmouda i zahtijevati čitavu kraljevsku riznicu za
njega. Tokom noći, braća svezaše mladog princa i odjahaše s
njim dok su svi spavali. Kad šah otkri da su njegova braća
nestala sa njegovim sinom,
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 271
on ih prokle i samog sebe ţestoko izgrdi zbog svoje blesavosti.
Kraljica Heather je plakala i obukla se u crninu.
Braća odvedoše svog bratića u jednu pećinu i tu ga dr-ţaše
svezana, namjeravajući da ga umore kad dobiju otkupninu.
Ostaviše Mahmouda samog i odoše van loviti i skupljati hranu.
Kad su otišli, princ poče zvati upomoć. Neki perzijski derviš
slučajno je prolazio, te on spasi dječaka. Perzijanac odluči odvesti
Mahmouda u Bursu, gdje ga je mogao prodati za dobre pare.
Princ se razboli, a Perzijanac ga odvede u hamam, gdje ga
prodade jednom trgovcu robljem, koji se tu zatekao jer sudbina
je sve lijepo udesila.
Kralj se zahvali Uzbecima na priči. Okrenu se princu i reče: "Sine
moj Bavbarse, nisi ti rob." I Bavbars reče: "Slava Uzvišenom."
I tako princ Bavbars postade slobodan čovjek.
Bio je to prvi put da sam vidio Istez Ĉamila od djedove sahrane.
Bio je tu prvog dana ţalosti, ali ja sam bio u školi. Za vrijeme
ţalosti nije se smjela svirati muzika. Istez Camil doimao se
nervoznijim nego inače, umornim i ispijenim. Nosio je bijelu
košulju sa mrljama od znoja u obliku polumjeseca ispod pazuha i
široke, tanke, sive pamučne hlače, kratkih nogavica i izlizanih
koljena.
Šta god da sam svirao činilo mi se laganim. Sipao sam tonove iz
prstiju, novopronađenom vještinom. Istez Camil odmahivao je
glavom. Usne su mu bile blijede, bio-njače neobično mutne. "Ne
ide ti", reče on nadmeno.
"Šta ne ide?" Ja prestadoh svirati, zabuljih se u njega. "Mislim da
sviram dobro, jako dobro, nema grešaka."
"Vodopad miline, sjećaš se? Ovo više nije vodopad miline." Nije
me htio pogledati. "Pogađaš prave tonove, ali nije sve u tome."
272 Rabih Alameddine / hakavvati
"Ovo, ono, ovako, onako" prasnuh ja. "Dobro sviram." Sad ni ja
njega nisam htio gledati. Zapanjen vlastitom poletaračkom
smionošću, ja spustih glas. "Kaţete da nije dobro, ali ne ţelite mi
reći šta tačno hoćete, šta treba da radim. Više osjećaja, više
osjećaja. Osjećam ja. Kako znate sviram li s osjećajem ili ne?"
"Znam", reče on, lagano, "a znaš i ti." On ustade, ponovo mi
okrenu leda i zabulji se kroz veliki jednokrilni prozor. "Moraš
biti iskreniji prema sebi. Moraš."
"Dobro sviram", uporno sam tvrdio. Prošaptah svojim cipelama:
"Ovo sam ja."
Mojoj sestri nije bilo dovoljno što su moji časovi ouda ponovo
počeli. Ĉekala je dan kad će otac ponovo početi zviţdati dok se
brije ujutro. Tog poslijepodneva, zatvorila je vrata svoje sobe i
nastavila puštati svoju nepodnošljivu muziku do daske, što bi
rekao otac. On bi je zamolio da malo utiša, što bi ona i učinila, ali
na nekoliko minuta, a onda bi ponovo prisvojila eter.
Samo što meni ta muzika više nije bila nepodnošljiva. Počeo sam
uviđati njene jednostavne draţi. Također sam počeo
raspoznavati solaţe Jimmvja Pagea, prepoznavati Claptonovih
ruku jedinstvena djela.
Jednog poslijepodneva, ja otvorih njena vrata bez kucanja i
zatekoh je kako eksperimentira sa olovkama za oči u raznim
bojama. Strijeljala je pogledom moj odraz u toaletnom ogledalu.
Zrak je bio bremenit na-petošću i kiselim mirisom brojnih
parfema. Ja legoh na njen krevet i zabuljih se u strop. Ona ne reče
ništa. Šum krvi koja mi je kolala venama pratio je ritam basa. U
glavi mi je zujalo. "Pusti nešto uvrnuto", rekoh ja kad se pjesma
završila.
"Poljubi me u guzicu, glupane" reče ona preko ramena. "Budi
kao komad namještaja, zaveţi."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 273
Kad je ustala, ja primijetih da nosi uske, svijetloljubi-časte kratke
hlače, pripijene za njene obline poput mokrog kupaćeg kostima.
"Ne znam je li ti to pametno." Glavu sam podbočio njenim
jastucima i slijedio sam je očima. "Znaš da se to ocu neće
svidjeti."
"Neću u školu u ovome, bit će sve u redu."
Nisam protuslovio. Ona ode do ormara. Zadnjih nekoliko
godina, činilo se da raste sa svakim korakom koji napravi. I dalje
me je uznemiravala veličina i oblik njenih hlačica, u kojima je
izgledala neprirodno i kao da mi nije sestra. Na podu, kraj njenih
stopala (u crnim čizmama do koljena, na vezanje) leţala je ploča
na čijem omotu je bilo lice muškarca koji je nosio više šminke
nego ona. "Pusti ovo" rekoh ja.
"Zaveţi" odgovori ona. "Ako ţeliš ostati u sobi, ne smiješ pričati."
Idućeg popodneva, opet sam leţao na njenom krevetu. Ona pusti
Davida Bovvieja. ]a zanijemih, kao komad namještaja.
Oktobarski rat počeo je nekoliko mjeseci kasnije. Mi smo
pobjeđivali, mada se činilo da malo ljudi u to vjeruje. Sirijci i
Egipćani iznenadili su Izraelce. Radio stanice su i ovaj put jasno i
nedvosmisleno trubile o arapskoj pobjedi. "Pričekajte", govorio je
otac. "Amerikanci neće dopustiti da se to dogodi."
U školi, palestinski dječaci su sijali od sreće, vidno pocupkivali
pri svakom koraku. Vjerovali su. Učeničko vijeće pozvalo je na
protest podrške ratu. Trebali su se odrţati neki govori, ali ja sam
otišao kući. Vidio sam Linu kako puši cigaretu u raljama garaţe.
Elie je objahao svoj ugašeni motor i pričao sa njom. Pitao sam se
da li su svi-jetloljubičaste hlačice bile tu da njega impresioniraju.
Iz
274 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
daleka, Elie je, poput onih dječaka iz Palestine, izgledao kao da
vjeruje.
Legoh na Linin krevet i pustih Deep Purple. Ona stiţe ljuta,
noseći gitaru. "Moraš naučiti svirati."
"Rat je", rekoh ja, jer nešto sam morao reći.
"Koga briga?" reče ona. Dade mi gitaru i odjuri do stalka s
pločama. "Moraš naučiti svirati, i to dobro, i pri tom izgledati
kao.da je to nešto sasvim lagano i jednostavno, i to do subote
navečer. Imamo dva dana. Dva dana da skontamo šta ćeš svirati,
i kako da to izvedeš besprijekorno." Preturala je po kolekciji
ploča i na kraju izabrala "Abbey Road". Ogrebala je ploču Deep
Purplea kad ju je hitro skinula s gramofona, ne vrativši je u
omot. "Ovo moraš naučiti. Impresivno je."
Uvodni tonovi iz "Here Comes the Sun."
Morao sam ponijeti gitaru u školu. Dok su razne vode učeničkih
organizacija drţali govore, ja sam svirao u ćoš-ku, na terasi
kafeterije. Nesvjestan svega što se oko mene događalo, nisam
čuo izraelski avion, sve dok se nije našao tačno nada mnom, u
niskom letu, zaglušujuće bučan.
Dva maturanta sjedoše na pod do mene, prepavši me. "Ne
obaziri se ti na nas", reče jedan. Znao sam ga po ču-venju, ali
nisam mogao ni zamisliti da bi mi se obratio. Bio je sin jedne
Libanke i jednog kuvajtskog princa, mada nije tako izgledao.
Nikad ga niko nije vidio da nosi bilo šta osim prljavih pamučnih
majica, dukserica i farmerki. Imao je samo jedne patike. Mislim
da je očajnički ţelio izgledati više kao amerikanac nego kao
arapski princ. Doduše, nije smrdio kao njegov prijatelj.
"Samo ti sviraj", reče njegov prijatelj. "Mi ćemo slušati."
"Bolje nego da slušamo one glupe govore" dodade prvi.
Rabih Alameddine / hakavvati 275
Ja ponovo odsvirah uvod. Kuvajćanin poče pjevati i prijatelj mu
se pridruţi. To me je iznenadilo, jer nisam razmišljao o vokalima.
Bio sam naučio pjesmu napamet, ali nije mi palo na pamet da je
otpjevam. Nisam baš bio siguran da je ţelim recitirati. Prestadoh
svirati. Kuvajćanin zadignu obrvu. "Ne ide mi još uvijek", rekoh
ja. "Tek sam počeo."
"Vidi se" reče on. Ja zastadoh. "Nije ti to gitarska tr-zalica."
"Za oud je. Ja sviram oud."
"Oud je za staromodne Arape. Daj da ja nešto odsviram."
Svirao je bez trzalice, otpjevao neku narodnu pjesmu, s
američkim ili australskim naglaskom. Svirao je loše, a njegov
prijatelj je drmao glavom u neravnomjernom ri-1 mu. Kuvajtski
princ me upita sviđa li mi se pjesma i dade mi gitaru. Ja rekoh da
mi se sviđa i njemu se lice opusti, poprimi izraz zahvalnosti.
"Pitam se jesu li završili s govorima" reče njegov prijatelj dok su
ustajali.
"Moţeš li zamisliti šta bi se desilo da dobijemo jedan rat?"
"Ovaj put smo zamalo dobili. Moţda ćemo idući put." Nisam
imao dojam da su vjerovali. Nastavih svirati.
U subotu sam odsvirao "Here Comes the Sun" Lini. Bila je
impresionirana, mada ne i iznenađena koliko sam ja očekivao.
"Zar nećeš pjevati?" upita ona. Rekoh joj da mi za to treba još
vjeţbe, pošto nikad prije nisam pjevao. (,'inilo se da to Lini nije
bilo vaţno.
Tog popodneva iziđosmo iz kuće bez gitare. Lina je nosila
šminku u ludim bojama i svoje svijetloljubičaste hlačice.
Izgledala je kao da bi se bolje uklopila u Iondon-
276 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
skoj ulici Carnabv nego u Bejrutu. Išli smo četiri stanice
autobusom i obreli se u grupi zgrada nalik na našu, samo što je
bila puno otmjenija. Sedam zgrada od samog mramora i stakla.
Lina me uvede u jednu čije je predvorje bilo zatvoreno,
klimatizirano i prazno. U liftu, ona reče da bi najradije da ja ne
pričam previše.
Jedna djevojka njenih godina otvori vrata. Imala je dvije
pletenice koje su joj počinjale na vrhu glave i padale nezgrapno
na ramena. "Jesi to dovela bracu?" Lijevi ugao njenih usta zguţva
se da se spoji s okom. "Jesam" odgovori moja sestra i prođe kraj
nje, uđe u stan. Ja uţurbano pođoh za njom. Nije mi trebalo reći
da je Pleteničarka razlog zbog kojeg sam morao svirati gitaru, da
je nečim uvrijedila Linu.
Desetak djevojaka i mladića mililo je uokolo na velikom
zastakljenom balkonu, glasno ćeretajući, ignorirajući rock
muziku koja je svirala. "Sjedi tu" reče Lina, pokazujući na veliku
narandţastu fotelju na napuhavanje i pridruţi se nekim dvjema
djevojkama.
Niko od tih tinejdţera nije obraćao paţnju na mene. Ĉinilo se da
su bili obuzeti nastojanjem da izgledaju moderno, cool i
zapadnjački. Ja se usredotočih na muziku, posluţih se flašom
Pepsija. Sestra je neprestano dobacivala poglede jednom
visokom plavokosom momku na drugom kraju sobe. Izgledao je
tako samodopadno, naviknut da bude u centru paţnje, koju je
dočekivao sa malom dozom prezira. Kod Line nije bilo malih
doza; njen prezir bio je potpun i neobuzdan. Pogledi koje je
dobacivala bili su sve upadljivi i puniji mrţnje. Pitao sam se
kakva je njegova uloga u drami koja se odvijala. Nisam se dugo
pitao.
Pleteničarka uđe u sobu sa gitarom. Ĉim je plavokosi tip spazi,
on dignu ruke, kao da pokušava odagnati silu
Rabih Alameddine / hakavvati 277
nečistu. "Moraš nam nešto odsvirati", reče ona, isključujući
muziku.
"Ne, ne", reče on. "Neću da kvarim atmosferu."
"Molim te", navaljivala je djevojka. "Za mene."
Moja sestra udari poput izgladnjele kobre. Istrgnu Pleteničarki
gitaru iz ruku. "Ako neće, ne mora" reče ona idući prema meni.
"Ovaj ovdje malac zna svirati. Nije loš." Dade mi instrument i
splasti se kraj mene u fotelju.
"Sviraj" naredi ona, munuvši me laktom.
Ja zasvirah. Sestra poče pjevati. Njene dvije prijateljice se
pridruţiše poslije druge strofe. Nisam dizao pogled s gitare, bio
sam previše nervozan. Nisu naročito dobro pjevale, ali prije
zadnje strofe pola prisutnih pusti glas.
"Super je bilo", reče jedna od djevojaka. "Hajde da ponovimo."
Sestra ne bi mogla sakriti radost ni da je htjela. Izgledala je kao
da je upravo pojela teglu svjeţeg meda. Nije bila jedina; njene
dvije prijateljice su se smijale.
"Hajde da ne ponovimo" reče Pleteničarka. "Hajde da opet
slušamo pravu muziku."
"A da tvoj momak pokuša nešto odsvirati?" reče Lina.
"Ne", odbrusi on.
"Sviraj neku drugu pjesmu", viknu mi jedna od Lininih
prijateljica. "Dobar si."
"Tek sam počeo učiti" rekoh ja tiho. "Ne znam puno pjesama."
"Daj još jednu, molim te."
"U redu je" reče moja sestra. "Jedna pjesma je dosta, zasada."
"Mogu odsvirati još jednu, ako je znaš otpjevati" rekoh ja njoj.
Izgledala je zbunjeno. Ja počeh svirati uvod u "Something". Ona
razgorači oči i bionjače joj zacakliše. Poče pjevati, glasno, veselo.
Prestao sam uzimati časove ouda.
278 Rabih Alameddine / hakavvati
8
A svi su oni vjerovali u sudbinu. Zar misliš da bi se nana udala
za djeda da nije bilo sudbine? Zar se ne pitaš kako ju je osvojio?
Bilo je suđeno. Priča već ispričana. Sve je bilo zapisano.
Prvi put ju je vidio krajem Prvog svjetskog rata, 1918., kad je
harala kuga, za siromašnih godina, kad je infan-tilizirajuća
francuska okupacija zamijenila malicioznu osmansku. Nana je
išla u školu sa jednom rođakom. Naj-la je nosila šamiju, ali nije
pokrivala lice. Rastegla bi je preko svojih krhkih ramena. U to
vrijeme se puno pričalo o šamijama, treba li nositi providne ili
neprovidne, treba li ih uopće nositi, ali ne mislim da je ona
šamijom htjela poslati neku poruku. Rado je pokazivala lice i
bujnu kosu, a djed je imao tu sreću da je spazi. Prizor ga je
omamio. Imala je tek četrnaest godina. On osamnaest. Viđao je i
prije lijepe djevojke. Ali ona je bila prekrasna i tako draţesna. On
se upita šta da uradi da ga ona zapamti, pa pomisli - engleski.
Ona je išla prema misionarskoj školi u selu. On reče, ali pazi, na
engleskom: "Zdravo, lijepa moja princezo."
Ona se nasmija i reče da je šeikovska kći, a ne princeza, i da bi
on, jedan drski deran, to trebao znati. Ostavila ga je zbunjenog
na brdovitoj stazi. "Drski" je rekla na engleskom - "cheekv", a on
nije imao pojma šta to znači. Nije znao koga da pita. Zahvaljući
svom ocu, doktoru, govorio je malo engleskog, ali zahvaljući
doktorovoj ţeni nije znao čitati na tom prokletom jeziku.
Premišljao se da upita bega, ali nije smio riskirati da ga dovede u
situaciju da se osramoti zato što ne zna. Morao je naći nekog
Engleza.
Rabih Alameddine / hakavvati 279
Bila su tu dvojica Engleza koji su pokušavali preobratiti seljane
na kršćanstvo. Djed se dva sata motao oko misionarske škole,
kad vidje jednog stranca kako izlazi iz zgrade. Djed je bio
pristojan, ali uporan. Ponavljao je i ponavljao: "Oprostite,
gospodine", ali čovjek nije obraćao paţnju; Englezi nikad ne
slušaju. Na kraju se prodera, pa se misionar zaustavi. Djed ga
upita šta znači "cheekv", a misonar ga izmarška.
Idućeg jutra, dok je čekao Najlu, djed je sjedio na uzbrdici više
ceste, jer nije htio djelovati nepristojno. Kad se ona pribliţila, on
joj prizna, na libanskom druskom dijalektu: "Ne znam šta znači
riječ 'cheekv'. Nije moj engleski bog zna šta."
Nanina rodica ju je sve vrijeme vukla za rukav, da je natjera da
krene. Nana odgovori, gledajući u svoja stopala: "Ma, nije ni moj.
Ne znam ni ja šta to znači. Prošle sedmice učili smo neku priču o
nekakvim 'cheekv' dječacima što pričaju sa finim djevojčicama u
gradu Londonu."
I on shvati da je ona ona prava.
Pomislit ćeš da nije bilo šanse. Sigurno ćeš reći, taj čovjek bio je
begov hakavvati i beg ga je volio, ali on nije imao porodicu. Priča
o njegovom porijeklu bila je nejasna. Ljudi su znali da je rođen u
nekom selu u Matnu, ali niko nikad nije čuo za Kharratove. Tek
će se znatno kasnije otkriti da porodica Kharrat ne postoji. Kako
bi moj djed mogao oţeniti jednu finu drusku djevojčicu - i to
šeikovsku kćerku, ni manje ni više? Zašto bi jedna ugledna
porodica dala pristanak za takav brak?
E, pa, moja nana nije bila tako fina kao što se činila. Bilo je u
njenoj porodici problema.
Znaš da je djed mog oca, s očeve strane, bio jedan doktor, Englez,
misionar, a njegova nana, s očeve strane, misionarova armenska
sluškinja. Očevi djed i nana,
280 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
U pet ujutro, tri dana nakon što sam stigao, primio sam poziv od
kojeg sam strepio. Lina reče da je otac u kritičnom stanju i da bih
odmah trebao doći u bolnicu. Poziv me je potresao i obeshrabrio,
ali ne i iznenadio. Očevo stanje se već bilo pogoršavalo. No ipak,
kad je telefon zazvonio u mraku i kad sam se javio, krevet se
činio prevelikim.
Sestra i njena kćerka stajale su u dovratku i plakale, isprepletenih
ruku. Mnoštvo doktora, staţista i sestara lebdjelo je nad ocem
koji je leţao u krevetu. Izgledali su kao galebovi što lebde iznad
plijena. Ja izvih vrat da zavirim, ali jedan galeb zatvori vrata.
Moja sestra zasopta. Jedna od lohotnih neonki poče štucati.
Salwa me njeţno munu i pokaza mi na bolnička kolica koja su
stajala dalje niz hodnik. Odvedoh sestru do kolica i pomogoh joj
da sjede. Lina je buljila u imaginarnu tačku na suprotnom zidu.
Osjećao sam se kao da mi stopala više nisu bila usidrena, a tlo
pod nogama činilo se meko. Međutim, nisam se mogao
pomaknuti sa mjesta, onako naslonjen na kolica. Morao sam
ostati nepomičan, kao da bi mi duša dobila morsku bolest da se
pomaknem. "Misle da su mu pluća kolabirala." Lina se nije
obraćala meni. Buljila je ispred sebe, govorila tiho, kao da se
ispovijeda. Ni ja, njen ispovijednik, nisam gledao u nju. "Cijelu
noć ne moţe disati." Ona uzdahnu. "Disanje mu se pogoršavalo,
s majčine strane, bili su gotovo u dlaku isti. Moj pradjed bio je
doktor, Druz, za koga su mnogi vjerovali da je postao engleski
misionar, a moja pranana bila je njegova albanska sluškinja. Jest,
istina je.
Smiri se. Ima razlika medu njima, i to priču čini boljom.
Rabih Alameddine / hakavvati 281
dok nije došlo dotle da uopće ne moţe udisati. Izgledao je tako
uplašeno. Sad je vjerovatno izvan sebe od straha." Jauci pacijenta
koji je leţao dvije sobe od nas označavali su protok vremena.
Pruţali su neku čudnu utjehu. Zamišljao sam kako svojim
sporim ritmom smiruju raspomamljene doktore iza zatvorenih
vrata. Strah mi je sa svakim dahom prţio pluća.
Negdje oko 1880. godine, sultan-paša se otisnu iz Istanbula, na
savjet svojih vezira. Malaksalo Otomansko carstvo soptalo je i
borilo se za dah, te je vladalo mišljenje da bi dobronamjeran
obilazak carskih zemalja moţda podsjetio njegove ne baš tako
vjerne podanike da pravovremeno plaćaju poreze. Za svog
boravka u Libanu, prenoćio je jednu noć u selu mog pradjeda,
kao begov gost. Sultan je bio tako impresioniram begovom
širokogrudo-šću, da je odlučio svom domaćinu ponuditi naročit
dar, jednu od svojih sluškinja.
"Zašto mi taj kurvin brat nudi sluţavku?" urlao je beg idućeg
jutra. "Šta hoće reći, da moja posluga nije dobra? Da moj konak
nije čist? I hoće da pošaljem nekog po nju, i to u Tripoli!" Para
mu je išla na uši čitavo jutro dok je primao goste. Posjetitelji i oni
koji su došli da iznesu kakvu molbu pili su tursku kafu u tišini,
previše preplašeni da bi progovorili. Upravo je u tom
nepovoljnom trenutku moj pradjed, mladi šeik Mahdallah
Arisseddine, stigao u posjetu begu. Beg ga pozdravi riječima: "A
ti ćeš se, dječače moj, oduţiti za moju naklonost tako što ćeš otići
u Tripoli po tu djevojku."
Mahdallah je bio iz šeikovske porodice sa fermanom. Nisu bili ni
prinčevi ni begovi, čak ni jako vaţni šeici, ali ipak su bili
ugledna, poštovana porodica od izvjesnog
282 RaMh Alameddine / HAKAVVATI
značaja. Bio je najmlađi od sedmero djece i prvi u porodici, prvi
u čitavom selu, koji je išao na univerzitet. Njegov otac nije
mogao plaćati njegovo obrazovanje nakon što je podigao sedam
potomaka, budući da ni prije nije bio imućan. Pošto je htio da u
selu ima doktora Druza, beg priskoči u pomoć. U trenutku kad
ga je beg tako ne-uljudno poslao po sluškinju, jedna godina gaje
dijelila od diplome medicine na Sirijskom Protestantskom
koledţu. Ţivio je u maloj jazbini od sobe u Bejrutu; posjećivao je
porodicu u planinskom selu - i klanjao se begu -kad god bi mu se
ukazala prilika.
Beg je imao mnoštvo drugih razloga da se stara o porodici
Arisseddine. Begovi, u svim svojim inkarnacijama, u cjelokupnoj
svojoj historiji, nikad nisu bili altruisti. Još dok je moj pradjed
išao u misionarsku školu, bilo je očito da je bistriji od ostalih
dječaka iz sela. Beg je ţelio najinteligentnijeg čovjeka u selu za
duţnika, pa je stoga platio njegov studij medicine. Također je
mrzio činjenicu da je neko pametniji od njega, pa je neprestano
slao mladića da za njega obavlja proste zadatke.
Begovi su bili podjednako neinteligentni, vjerovatno zbog
ţenjenja sa bliskim srodnicima - postojale su samo dvije porodice
iz kojih su se smjeli ţeniti. Po priči mog djeda, rodoskvrnuće je
negativno utjecalo na muške, dok su ţene u begovskoj porodici
bile izuzetno oštroumne. Stoga, tvrdio je djed, begova ţena je
vjerovatno uočila da se spremaju promjene. Politika neće biti
kakva je dotad bila, te se begovi više nisu mogli oslanjati samo
na slijepu podršku neobrazovanih kako bi zadrţali svoju moć.
Trebao im je novi izvor lojalnosti. Kasnije će se pokazati da su
Ma-hdallah Arisseddine i njegova porodica, naročito njegov
drugi sin, Jalal, dar s nebesa. Ali sad sam malo preskočio.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 283
Otac je bio pod narkozom, glave neznato uzdignute. Izgledao je
neprepoznatljivo, nos mu je bio ogroman, jedini dio njegovog
tijela koji se nije skupio. Debelo rebrasto crijevo respiratora
guralo se kroz njegova usta do pluća, prisiljavajući mu prsa da se
šire i skupljaju. Prsa, obrasla rijetkim dlakama, sasušena, napeta,
izgledala su poput indijanskog bubnja. Tanke, prozirne oker
cijevčice izvlačila su mu krv iz boka i sprovodile je u aparat za
dijalizu, koji ju je, pročišćenu, upumpavao nazad u njegov
organizam. Kateter prikačen za sisaljku prolazio mu je kroz
penis i ureter, isisavao mu urin.
Erupcija zvukova. Sestrin plač u ćošku, njeni oštri udisaji, u
neskladu s respiratorom. Klokot dijalize, tehničar zaduţen za
aparat kao omamljen njegovim brbotavim tečnim zvukom.
Metronomsko pištanje monitora. Skoko-vita crvena linija, nalik
na onu na seizmografu, jedna pet-ljava bijela, valovita ţuta, te
jedna zelena na ekranu iznad očeve glave. Da li je Mesmer
mogao zamisliti hipnotičke kretnje i zvukove ovih savremenih
naprava? Morao sam se ošamariti, podsjetiti se da to nije san, niti
repriza jednog ranijeg prizora. Prije dosta godina, tiskali smo se
oko majčinog bolničkog kreveta, a sad se tiskamo oko očevog.
Stajao sam uz podnoţje kreveta, buljio u oca, moja lijeva ruka
dodirivala je njegovo stopalo. Moja sestrična ude u sobu i dogega
se do mene, izgledajući kao da bi se mogla istog časa na licu
mjesta poroditi. Stade kraj mene i pomilova me po leđima. Moja
sestra se okrenu, obrisa suze gornjom stranom kaţiprsta.
"Jedno od vas dvoje mora tamo" reče Salvva. "Treba mi predah.
Ima puno svijeta, a vaša tetka me izluđuje."
"Ja ću", reče Lina. Ona ode do kreveta, poljubi oca u čelo.
284 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Priča o tome kako se moj pradjed zaljubio je relativno poznata,
tako da neću sad ulaziti u nju. Samo zamisli Tri-stana i Izoldu u
vozu iz Tripolija za Bejrut, ali bez smrti
"Sve će biti u redu", reče mu, plač joj ponovo poče gušiti glas.
Ona pokri usta rukom, okrenu se, izvadi paket maramica iz
grudnjaka. "Pričajte sa njim", reče ona. "Limenka kaţe da nas još
uvijek čuje. Tješite ga. Znate kako se prepadne svaki put."
Sahva uze očevu ruku i stisnu je. "Ja sam, djede." Pogleda me,
pokaza mi glavom na stolicu. Ja joj je prima-knuh i ona se spusti
na nju. "Imaš li bolove?", upita ga ona. Zvučala je tako zrelo,
samouvjereno. "Ĉuješ li me? Ako čuješ, stisni mi ruku."
On stisnu. Moji prsti se lecnuše sami od sebe.
"Imaš li bolove? Stisni mi ruku ako imaš." On ponovo stisnu.
"Ţuljaju li te jastuci?" Stisak. Salwa i ja, svako sa druge strane
kreveta, pridigosmo ga malo, drţeći ga za ramena. Namjestismo
mu jastuke. "Je li sad bolje? Hoćeš vode?" Sahva umoči gazu u
šoljicu vode i prevuče je preko njegovih usta, iznad i ispod
crijeva respiratora. On stegnu usne, zadrţavajući gazu na
trenutak. "Usne ti izgledaju suhe? Hoćeš da ti ih namaţem
balzamom?" On ne stisnu. "Ĉuješ li me još uvijek?" Ona ga
pomilova po čelu. "Spavaj. Znam da dijaliza boli, ali neće dugo
trajati. Dobit ćeš novu krv. Bubrezi ti ne rade, zato ti je bilo loše.
Ne boj se. Svi smo tu."
Ona pruţi ruku prema meni. Ja pređoh na njenu stranu kreveta,
primih je za ruku. Ona navede moju ruku do svojih ramena i ja
ih izmasirah. "Anesteziolog kaţe da sve ţivo zaboravlja od
lijekova", reče mi ona. "Ne bih rekla da je budan, šta ti misliš?
Moţda je tako bolje."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 285
ili debelih operskih pjevačica. Doduše, bilo je pjevanja, ali druge
vrste.
Uostalom, koga ja zavaravam? Moram ti ispričati tu priču ili
barem glavne dijelove. Ne mogu odoljeti. Osim toga, ti si među
rijetkima koji je nisu čuli.
Turski sultan mora da je htio impresionirati bega, jer dar biješe
naročit, mada ga primatelj nije znao cijeniti. Moja pranana Mona
bila je više od sluţavke; nije bila obična domaćica. Bila je
zabavljačica; svirala je oud, imala milozvučan, tanak glas i znala
više od stotinu pjesama, uključujući neke narodne melodije iz
svoje rodne Albanije. Zbog toga što je znala dobro izvoditi
hvalospjeve, bila je jedna od sultanovih miljenica i zato je ostala
djevica u njegovom haremu.
Vjerujem da je nevinost izgubila u vozu.
Moj pradjed mora da je proklinjao i svoju sreću i čitavu begovu
porodicu na dugom i zamornom putovanju u grad na sjeveru. A
onda je došao na sultanov brod da je preuzme. Prestao je
proklinjati sreću kad ju je vidio kako hoda niz dasku, sa svojim
malim oudom i ličnim stvarima u torbici. Zahvalio se Bogu kad
mu je ona, četiri sata kasnije, otpjevala jednu ljubavnu pjesmu u
vozu, uz umilne akorde, slatke tonove. A pranana, ona nikad
dotad nije srela nekog ko ju je gledao s takvim oboţavanjem.
Nada joj procvjeta u srcu, nada da će je neko vidjeti kao nekog
drukčijeg, nekog boljeg, nada da će je neko uopće vidjeti.
"Ne mogu dopustiti da čistiš kod bega", reče joj on. "Jednostavno
ne mogu."
"Radim šta moram."
"Ne dam da pjevaš drugom čovjeku."
Kad su stigli u selo, pradjed nije odmah otišao u begov konak.
Navratio je do svojih roditelja, ostavio oud i onda otišao u konak,
a pranana za njim, korak iza njega. Kad
286 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ju je predstavio begu, reče: "Molim da mi učinite jednu milost, o
beţe. Ova sluţavka bila bi mi od velike koristi. Ţivim sam, nema
se ko brinuti za mene. Mojoj sobi treba ţenska ruka. Ne moţe mi
niko doći u goste, jer ne znam skuhati kafu. Ako vam nije stalo
do nje, ja bih je rado uzeo."
Beg se nasmija. "Ti misliš da sam ja budala. Neće ona tebi samo
kuhati kafu. Nije bogzna kako lijepa, ali dobro. Uzmi je. Ne
moţemo dozvoliti da budući seoski doktor nema iskustva u tim
stvarima."
Moji pradjed i pranana iziđoše zajedno iz konaka sa begovim
blagoslovom.
A moj pradjed reče: "Ţelim provesti ţivot s tobom."
Moja pranana reče: "Ja ću biti tvoja porodica, a ti moj čovjek."
Moja pranana nikad više nije nekom drugom zasvira-la na oudu.
Godinama prije toga, kad se beg ţenio, dvadest i jedna seljanka
kuhala je cijele dvije sedmice, a svadba je trajala šest dana. Kad
se ţenio Mahdallahov brat, njegova svadba je trajala tri dana.
Svadba mog pradjeda i pranane trajala je cijeli jedan sat.
Mahdallah je morao izgovoriti šehadet i preći na islam. Njegovo
prvo preobraćenje.
Mona je u maloj sobi kuhala kafu njegovim gostima. Bili su sretni
i zadovoljni, brinuli se jedno o drugom, te počeše razmišljati o
djeci. Njihov prvi sin, očev daidţa Aref, rodio se u Bejrutu, prije
nego što će pradjed preuzeti sluţbu doktora u svom rodnom
selu, koja mu je po pravu pripadala.
Ali, dok nisam zaboravio, ţelim ti ispričati zašto svi
Mahdallahovi sinovi, daidţe mog oca, imaju kratka imena (Aref,
Jalal, Ma'an).
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 287
Prvog dana škole, kad je moj pradjed, ne baš visok osmogodišnji
dječak, upoznao svoju učiteljicu, ona ga upita, na uštogljen, pravi
britanski način, zna li engleski.
"Znam, gospođo."
Strogim, nerazgovijetnim glasom, ona mu naredi da ode na tablu
i napiše svoje ime. On to i učini:
MAHDALLAH ARISSEDDINE "Dragi dječače" reče učiteljica,
"tvoje je ime veće od tebe."
A pradjed se tako posramio, da se zarekao da niko od njegovih
potomaka neće morati podnijeti takvo poniţenje.
Moja sestrična je plakala. Otac joj je prestao odgovarati. Tehničar
je klimao glavom kraj aparata za dijalizu. Krv u cjevčicama
izgledala je više crna nego crvena, a takva se i vraćala u oca.
Respirator je udisao, a otac izdisao; otac izdisao, respirator
udisao. je li to obrnuto proporcionalni ili proporcionalni odnos?
Znanje matematike ne sluţi me baš najbolje.
Htio sam se pomoliti, ali nisam znao kome da uputim svoje
molbe. Nisam imao kartu po kojoj bih se ravnao. Moja ruka
milovala je očevo stopalo, naišla na presahle klisure. Linije koje
su formirale nestvarne obrise zemalja na njegovom ristu i
tabanu. Otišao sam do noćnog ormarića i posuo ruke losionom
sa mirisom verbene. Masirao ovlaţivačem presahlu koţu
njegovog stopala. Volio sam taj miris, bio je majčin omiljeni. Bilo
je logično što ga je on nastavio koristiti nakon njene smrti.
Minijaturni ram i dalje je bio kraj njegovog kreveta. Njena slika.
Imala je isti vječni pogled na svakoj fotografiji, kraljevsku mješa-
288 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
vinu strogoće i dobrohotnosti. Pitao sam se da li zaista vidim tu
premalenu fotografiju ili moje pamćenje popunjava šupljine
tamo gdje vid zakaţe.
Pomozi mi, majko. Bio ti je muţ.
Tehničar otvori oči. Na trenutak je izgledao ošamu-ćen,
omamljen. "Još samo nekoliko minuta" priopći on, zvaničnim
tonom.
Sestrična i ja vidjeli smo jasno kako velike crvene cifre bljeskaju,
odbrojavaju vrijeme - dvije minute, trideset sedam sekundi.
Trideset šest. Trideset pet.
Sahva zgrabi očevu ruku. "Sve će biti u redu, djede."
Aparat zapišta, neprekidnim, visokim piskom, neočekivano
utješnim. Zadovoljan samim sobom, tehničar otkri toplu vodu:
"Gotovo je." On smaknu pamučnu plahtu, očev pokrivač.
Razdvoji cjevčice, smota crijevo aparata, otvori mali kapak na
prednjem kraju i potrpa sve unutra. Stipaljkama zatvori
usamljene komade cjevčica koji su nicali iz krvave, jodom
umrljane koţe očevog boka. Mirisi lijekova.
"Hoćemo li izvaditi cjevčice?" upitah.
Buljio je u mene zbunjenim, zgasnulim očima. Htio sam oca
osloboditi bar nekolicine tih uljeza. Kad bih mogao izvući jednu
cjevčicu - jednu jedinu - svima bi nam bilo lakše. Tehničar još
brţe spakira aparat. Moja sestrična sve je to zbunjeno gledala.
Bili smo stranci, u zemlji u kojoj starosjedioci govore
nerazumljivim jezikom.
Mahdallah je godinu dana radio kao doktor kad ga je
kontaktirao jedan od njegovih bivših učitelja. Englez mom
pradjedu iznese primamljivu ponudu. Anglikanci će ga poslati u
Englesku da dalje studira, da radi i uči u prvoklasnim bolnicama.
Misija će sve platiti, troškove
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 289
boravka u Engleskoj cijele njegove porodice. Međutim, misija
tako nešto moţe ponuditi samo članovima vlastite vjerske
zajednice. Da bi prihvatio ponudu, Mahdallah se mora pokrstiti.
Moj pradjed nije bio poboţan. Radilo se o tome da nisi mogao
tek tako promijeniti vjeru. To se ne radi. On je moţda postao
musliman, ali nije prakticirao vjeru, nije je shvatao ozbiljno.
Učinio je to samo da bi se mogao oţeniti. Kao Druz, nije se
mogao oţeniti muslimankom ili bilo kojom ţenom koja nije
druske vjere. Samo je izgovorio šehadet, posvjedočio da nema
Boga osim Allaha, i da je Muhammed Njegov Poslanik. I to je
bilo to. Nikakva f'rka. Puka formalnost.
Krštenje. E, to je obaveza.
Anglikanci su godinama nastojali pokrstiti Druţe. Te dvije
skupine nisu mogle jedna bez druge, baš kao nilski krokodili i
ptice vodarice koje im čiste čeljusti. Većina in-11 astrukture iz
otomanskog perioda bila je u gradovima i muslimanskim selima.
Francuzi katolici i njihove dobrotvorne organizacije svoj rad su
usmjerile na kršćanska sela. Englezi i njihovi misionari nisu imali
gdje drugo otvoriti radnju nego kod Druza. Stopa prelazaka na
kršćanstvo nije bila jako visoka.
Jedna Engleskinja bila se utaborila u selu godine 1843. /.vala se
Helen Kitchen. Iz svojih naizgled neograničenih fondova, dala je
izgraditi kompleks koji se sastojao od tri impresivne zgrade,
prve zgrade sa crijepom pokrivenim krovovima u selu. Škola za
dječake već je postojala, pa ona osnova školu za djevojčice.
Preobraćenje na kršćan-•t vo postavila je kao uvjet za upis.
Djevojčice su rado učile. Kriţale su se, radile zadaće, završavale
školu, udavale se, rađale djecu, ali niko nije imao na umu da njih
više ne bi trebalo smatrati Druskinjama.
290 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Nakon nekoliko godina, gospođica Kitchen shvati da djevojčice
čitaju Bibliju i izvrsno pjevaju vjerske himne, ali da to ne
smatraju religijom. Kad je pokušala ritual učiniti ozbiljnijim
(recimo, uvesti krštenje), djevojčice se zgranuše i unez-godiše.
Gospođica Kitchen ukide prelazak na kršćanstvo kao uvjet za
upis. Djevojčice su i dalje čitale Bibliju, pjevale himne i boţične
pjesme, ali više nije bilo pretvaranja. Jednom, kad je neki
misionar stao pred nju s optuţbom da "djevojčice nisu kršćanke"
ona odgovori: "Nije bio ni Isus."
Obrazovala je hiljade djevojčica, od kojih su mnoge bile iz
susjednih sela. Zapravo je i sama postala mještan-ka. Kad je
umrla, ukopana je na druskom groblju. Do dana današnjeg,
mnoge Libanke i Libanci, bili Druţi ili kršćani, posjećuju njen
grob i odrţavaju grobište čistim.
Mahdallah se pokrsti. Bi poprskan vodom. U tajnosti, doduše.
Odbio je pokrstiti sina Arefa. Niko nije traţio da se njegova ţena
preobrati. Ostatak svog ţivota provest će poričući taj čin.
Porodica je provela pet godina u Londonu. Tmurno vrijeme nije
im odgovaralo. Hladnoća im nije smetala -bilo je hladnije u
njihovom selu - ali nedostatak sunca pobrinuo se da se nikad
zastalno ne nastane u tom gradu.
Seoski ogovarači su govorili: Tmurno vrijeme od ha-remkinje
pravi nerotkinju.
Seoski ogovarači su govorili: I Bog izdajnika više nikad neće
blagosloviti.
Seoski ogovarači bili su u oba pitanja u krivu. Moji pradjed i
pranana dobili su još djece, samo je potrajalo - ne kao kod
Abrahama i Sare, ali dovoljno dugo da se tračevi počnu širiti.
Evo dvije činjenice, obje provjerene i dokumentirane:
Moji pradjed i pranana, Dr. Mahdallah i Mona Arisseddine, i
njihov sin Aref, tada oko pet godina star, ukr-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 291
cali su se na brod Leopold II, koji je pod belgijskom zastavom
plovio iz Engleske u lučki grad Bejrut, juna 1889. godine.
Moj drugi pradjed, veleuvaţeni misionar Dr. Simon Tvvining, u
pratnji svoje odskorašnje zaručnice, srca tame, plovio je iz
Engleske u Bejrut na tom istom brodu, Leopold II, juna 1890.
godine.
Dva doktora bi se sigurno upoznali da su bili na istoj plovidbi. O
čemu bi razgovarali, stojeći na palubi, drţeći se za ogradu,
gledajući kako se sunce davi u zlatnoj vodi Mediterana? Nosili
su slična pamučna odijela zapadnjačkog kroja, bijele košulje,
kravate. I šeširi su im bili slični. Mahdallah nije stavio fes, sve
dok nisu došli u selo. Imali su toliko toga zajedničkog, bezbroj
stvari, odnosno, imat će u vremenu koje je bilo pred njima, a
razgovor bi tekao ţustro, sve dok jedan od njih dvojice ne bi
rekao: "Ah, gospodine, šta kaţete da spojimo plod prepona mojih
i plod prepona vaših, pa stvorimo neke iritantno čudne likove:
zlu babu sa planine, naivnog i oholog seljanina, škrtu budalinu,
talentiranog, frustriranog homoseksualca, te seksualnog Sizifa
koji će izdati svoju porodicu, nekoliko puta?"
Bila je tu još i zla Sitt Hawwar.
Nakon što se odlučio vratiti u svoje rodno selo, Mahdallah, dok
je još bio u Londonu, unajmi seoskog graditelja, čovjeka po
imenu Hawwar, da mu sazida kuću. I lawwar mladom doktoru
naplati bezobrazno veliku svotu. Jedan od Mahdallahove braće
imao je nadgledati gradnju i finansiranje, ali mora da ga je nešto
omelo, jer kad se doktor vratio, zatekao je kostur kuće, bez
prozora, sa iskrpljenim cementnim podovima i jednim jedinim
slojem temeljne boje.
Mahdallah se poţali. Hawwar obeća da će posao završiti brzo,
prije zime. Mahdallah i njegova porodica mogli
292 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
su kod njegovih roditelja pričekati da kuća bude gotova. Ali
ţena, djevojka iz harema, Albanka, ustrajno je tvrdila da su ti
goli zidovi njen dom. Ona useli porodicu, po-stidivši time
graditelja, natjeravši ga da radi napornije i brţe.
Bila je to greška. I ona je dodatno pogorša. Ništa drugo nije ni
mogla - bila je strankinja. Mona Arisseddine reče komšijama
istinu. Reče da su mogli tri kuće izgraditi za te pare. Spomenu
koliko je njen muţ platio svaki materijal. Peć čak nije bila ni
nova, vidjelo se da je korištena. "Vidi" govorila je stalno,
"pogledaj."
Sitt Hawwar, graditeljeva ţena, puno mlađa od njega, postade
neprijateljica Mone Arisseddine.
Mona Arisseddine reče narodu da je graditelj varalica.
Sitt Hawwar reče narodu da je ljekar kršćanin.
Trojica Druza pojaviše se jednog jutra u Mahdallaho-voj
ambulanti da ubiju dobrog ljekara.
Jedino što ga je spasilo bio je veliki broj pacijenata tog dana.
Trojica uđoše u ambulantu i rekoše da ţele kod ljekara. Bi im
rečeno da su idući na redu. Jedna ţena sa bolesnim djetetom ude
u ordinaciju, te njih trojica odlučiše da puste doktora da
pomogne djetetu, prije nego što ga ubiju. Zatim dođe jedna
starija ţena, pa čovjek sa slomljenim stopalom, još jedno bolesno
dijete, i tako dalje. Pred kraj radnog vremena, dođe snaha jednog
od toboţnjih ubica sa svojom bolesnom kćerkom. Upita svog
djevera šta radi, a on odgovori da čeka da likvidira doktora.
"Jesi li ti normalan?" derala se ona. "Taj čovjek mi liječi kćer a ti bi
ga ubio? Što ne odeš ubiti kakvog funkci-onera, ili šta ja znam?"
Trojica postiđenih ubica odoše i rodi se seoska priča. A beg
izdade upozorenje da će svojim rukama mučiti i ubiti svakog ko
pokuša nauditi doktoru Druzu.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 293
"Da se ta ţena nije pojavila", reče djed, "vas djeco sada ne bi bilo.
Razmislite malo. Tako je bilo suđeno. Mahdallah se prevjerio i
tako uvrijedio njihovu vjeru. Kom-šije su i prije ubijali komšije.
Zašto nije vaš pradjed bio ubijen? Pitajte, pa ću vam reći. Zato što
je bilo suđeno da ja oţenim vašu nanu, naravno. Shvatate li?"
"Ne", rekoh ja. Ostala djeca nisu ga ni čula. Anvvar je bio previše
zaokupljen devetanjem Hafeza. Lina, koja je bila sjedila do mene,
nestala je sa mojim drugim amidţi-ćima i tetićima. Mala Mona
bila je u naramku tetke Šamije, ritala se.
"Prestani, babo", reče tetka Samia. "Bajram je, nije vrijeme za
tvoje lude priče. Nemaš pojma kako loš primjer daješ djeci." Ona
ustade, spusti kćerku. "A ti", prekori me ona, "što ti tu sjediš i
slušaš? Što se ne bi pomarisao sa tetićima? Hoćeš da narod misli
da si kukavica? Izlazi van, i da si odmah opalio nekom od njih
šamar."
Ja skočih sa kauča i istrčah iz sobe da nađem mater. Nije bila u
trpezariji, gdje je urlao ostatak porodice. Punom brzinom otrčah
na terasu. Svi stanovi u zgradi imali su veliki balkon, ali stan
tetke Šamije bio je opasan terasom. Zavidio sam Amvaru i
Hafezu što su mogli trčkarati po terasi kad god im se prohtije.
Moj otac je rekao da je tetka Samia dobila najveći stan u zgradi
jer je bila najstarija.
Moja majka je rekla da je tetka Samia dobila najveći stan jer je
ravnih deset dana cmizdrila kako joj treba, jer se udala za
najnesposobnijeg čovjeka na svijetu.
Optrčao sam gotovo cijelu terasu dok nisam našao majku kako
naslonjena na zid puši cigaretu. Otac je pričao, umorno je gledao.
Ona je buljila u pjegave bejrutske krovove, smetena, kao da
pokušava prebrojati krake svake antene na svakom krovu u
gradu.
294 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Previše vremena provodiš sama" reče moj otac, "i zato ti je tako
teško trpiti druge ljude. Layla, ovo je porodično okupljanje. Ne
moţeš otići prije ručka."
Nakon svakog povučenog dima, majka bi rukom opipala pundu
nad potiljkom, kao da sumnja u njeno postojanje. Dim bi na
trenutak obavio punđu, pa se raspršio.
"Da su ta djeca moja", reče ona, "prikačila bih ih na struju. Bum!
Tras! Sve se stumba. Motor malo zaštekti, pa crkne. I nema više
graje."
Očevo lice zategnu se od šoka. "Ako je i od tebe, uţasno je. Kako
moţeš?"
Majka me primijeti. Usne joj se poviše u osmijeh. "Osama, neću
da se previše druţiš sa tetićima. Pokupit ćeš loših navika."
Znao sam da je ţeljela da ovo pitanje postavim baš u tom
trenutku: "Je li istina da u selu ubijaju kršćane?"
Otac me pogleda, sav uţasnut. "Naravno da nije. Ko ti je to
rekao?"
"Djed sad reče da su seljani zamalo ubili tvog djeda Arisseddinea
zato što je bio kršćanin."
"Koliko sam ti puta rekao da ne vjeruješ djedovim pričama? On
je hakavvati. On izmišlja. Moj djed nije bio kršćanin, nego Druz.
Znaš to i sam. Ako ga je neko i pokušao ubiti, bilo je to zbog
nečeg drugog."
"Jest" reče majka. Sunce joj pade na lice i ozari ga. "Sigurno se
radilo o nekakvom liftu. Takvi su ti Druţi. Gostoljubivi i brinu se
jedni o drugima. Ĉuvaj sedmog komšiju i tako te priče."
"Nemoj počinjati molim te", reče otac. "Jesu li dovoljne priče od
starog? Nemoj da se dijete dodatno zbunjuje, preklinjem te."
Majka se uspravi. "Imaš pravo." Njen ţivahan glas stopi se sa
zvukom koraka koji su se pribliţavali. "Niko nije htio ubiti
nikakve kršćane u selu. Tvoj djed izmišlja."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 295
Lina se pomoli iza ugla, praćena Amvarom, koji ju je stalno
pokušavao uključiti u nekakvu zamršenu igru. "U selu ubijaju
kršćane?", upita ona.
"Ne" reče otac. "Ne ubijaju." On se okrenu prema ogradi.
"Ako je to istina", reče Anwar Lini, "ja ću tebe morati zaklati
noţem."
"Ali prije nego što me zakolješ" odvrati Lina s nokta, "ja ću ti
oduzeti noţ i gurnuti ga gdje ti sunce ne sija."
Anwar zasopta. I majka i otac se proderaše: "Lina!"
"Odoh ja malo popričati s onom budalom", reče otac. "Ne moţe
ovo više ovako. Postao je opasan"
"Nemoj." Majka ispruţi ruku. "Samo ćeš se uzrujati i poslije će ti
biti ţao. Pusti. Ne moţe se ništa učiniti. Ne ovdje, i ne sada." On
uze njenu ruku. "Porodica" reče ona, i privuče ga k sebi, pa baci
ispušenu cigaretu.
"O, ne", reče Anvvar. "Majka se naljuti ako neko baca opuške na
terasi."
"Ozbiljno?" Majka zgazi cigaretu štiklom, list noge joj se nape.
Pomijerala je petu lijevo, pa desno, pa lijevo. Ona uhvati oca pod
ruku i ode, ostavljajući za sobom trostruk trag od pepela,
pasiranog filtera i duhana.
A sad nešto o liftu. Kad se Mahdallah vratio iz Londona, seljani
su ga pitali šta je sve vidio u velikoj stranoj zemlji.
Mnoga čudesa. Ĉudne stanovnike. Ima zgrada u Londonu u
kojima stanari ne koriste stepenice. Ima neka pokretna soba koja
prevozi putnike sa sprata na sprat, (iosti se ne moraju zamarati
penjući se uz stepenice. Ma, u velikom gradu New Yorku zgrade
su još više. Dvadeset spratova, i preko dvadeset.
Seljani odoše odmahujući glavom. Treba li tako budalastom
čovjeku dopustiti da se šeta seoskim sokacima?
296 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Je li on opasan po okolinu? Treba li dopustiti luđaku da se miješa
sa neduţnima? Nekakva komisija bi poslana da neupadljivo
ispita doktora. Srećom po našu porodicu, Mona je bila tu kad su
došli. Ĉlanovi komisije rekoše kako su neki od seljana stekli
predodţbu da zgrade u zemlji stranaca imaju pokretne sobe.
Kako se to tačno Londonci kreću sa sprata na sprat?
Prije nego što je doktor mogao odgovoriti, u razgovor se ubaci
njegova ţena. Pa, penju se uz stepenice i silaze, naravno. Kad
hoće gore, onda se penju. Većina stepenica je od cementa i
kamena, neke su od drveta, a te su često lohotne. Doktor je buljio
u svoju ţenu, ništa mu nije bilo jasno. Ĉlanovi komisije su čekali
da i on nešto kaţe. Stepenišne ograde imaju velike stupove, reče
im on. Prekrasno izrezbarene. Neka stepeništa bila su prelijepo
ukrašena. Neke zgrade imale su impozantne stepenice sa svake
strane, sve sa balustradama i izrezbarenim mitskim ţivotinjama.
Ĉlanovi komisije izviniše se doktoru. Seljani su prost narod,
rekoše mu. Nikad ne čuju dobro ono što im se kaţe, niti razumiju
kako treba. Zamoliše za oprost i ostaviše prizemljenog doktora
da se snalazi kako zna i umije.
Napokon, moji predjed i pranana dobiše drugo dijete. Jalal
Arisseddine rodio se 1891. Njegov brat Aref tada je imao osam
godina. Mona se mogla nadati da će je s Jala-lovim rođenjem
narod prestati zvati djevojkom iz harema, pošto je sad bila majka
dva šeika.
Jalal će odrasti i postati vaţna ličnost u libanskoj historiji. Bio je
pravnik, marljivo proučavao knjiţevost, posjedovao prodoran
intelekt, bio vrijedan svakog divljenja. Poštovali su ga čak i
njegovi kritičari, a imao ih je mnogo, jer je u svojim napisima
odbacivao pan-arabizam. Tri puta ga je zatvarala francuska
kolonijalna vlast. Njegovo
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 297
zadnje zatvaranje vremenski se poklopilo sa krajem viši-jevske
vladavine u Libanu. Pušten je u novembru 1943., na Dan
nezavisnosti.
Dok je bio u zatvoru, njegova stara majka svakog mu je dana
donosila hranu, mada je ona sama postila u znak protesta. Jedva
je hodala, ali nikom nije dozvoljavala da nosi hranu umjesto nje.
Na dan njegovog oslobađanja, čekala je pred zatvorskom
kapijom.
On je izišao kao junak. Ona je i dalje bila ona djevojka iz harema.
Očev daidţa, Ma'an Arisseddine, rodio se 1894. Moj otac ga je
jako volio, jer on je bio čovjek koji mu je otvorio mnoge
mogućnosti u ţivotu. U velikoj knjizi priča, on je bio niko i ništa,
gotovo nedostojan spominjanja, jer nije bio ni čudan, a ni
zanimljiv lik. Bio je nit, jedna od mnogih, bez koje bi se tapiserija
raspala, vunica se ra-sprela, a priča se isparala.
Ali znam ja još jednu nit.
Iako se zla Sitt Havvvvar gnušala moje pranane ili moţda
upravo zato što je se gnušala, pojavila se da čestita novopečenoj
majci kad se rodio mali Ma'an. Za sobom je vukla muţa,
graditelja, koji je nosio ogrtač od kineske svile. Ona natjera muţa
da prošeta po skučenoj dnevnoj sobi. Seljani su vikali uuuu i
aaaaa, diveći se po prvi put u ţivotu stranoj svili, ignorirajući
novorođenče. E, sad, poslovica kaţe da moraš paziti sedmog
komšiju, a Sitt Havvvvar je Moni Arisseddine bila druga
komšinica zdesna, te ju je Mona trebala još bolje tretirati ili
barem biti opreznija. Ali historija je historija. I Mona Arisseddine
upita komšinicu koliko je ogrtač koštao.
Ova priča o komšijama dolazi izdaleka, i zato slušaj. Parabola je
iračka, iz samog grada Bagdada; ovamo je doletjela na talasima
zraka, ţeleći da sleti u razjapljene
298 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
uši. Jednom davno, u minula vremena, ţivješe jedan čestit
beduin, koji bijaše tako gostoljubiv i dobrohotan da bješe znan
kao Abou al-Karam, otac dareţljivosti. Jednog dana, jedan
siromah zabode svoje šatorske šipke kraj be-duinovog šatora, a
Abou al-Karam se, naravno, poštara da njegovom komšiji ničeg
ne fali, ponudivši mu hranu, vodu i odjeću. Sedam godina, kad
god je pleme putovali, njihovi šatori ostaše jedan do drugog.
Komšija postade znan kao Bin al-Kareem, sin dareţljivog. Svaki
put kad bi pleme izvršilo prepad, Abou-al Karam dijelio bi plijen
sa svojim komšijom: konje, mazge, hranu, kamile, robove, stvari
koje su pripadale protivničkom plemenu.
Za tih sedam godina, Bin al-Kareem i njegovi sinovi postaše
bogati. Za tih sedam godina, Abou al-Karamo-va najmlađa
kćerka postade pustinjska ljepotica, gipka i visoka poput jablana,
ljupka kao golubica. I Bin al-Ka-reemov mladi sin je poţeli.
Udvarao joj se. Govorio bi joj stihove, slijedio je kad je išla na
izvor, klečao pred njenim šatorom dok bi ona pokušavala
zaspati, šaptao joj njeţne riječi. Ljepotica ga je odbijala. On ju je
proganjao gdje god bi se uputila, onemogućio joj da se slobodno
kreće. I djevojka to reče svom ocu, koji joj reče: "Sačekaj još samo
jednu noć i više te taj pokvareni dječak neće zabrinjavati."
Te noći, kad je djevojka legla, dječak se pojavio pred njenim
šatorom i počeo joj šaputati. "Pričekaj još jednu noć", reče mu
ona, "pa ćeš dobiti zasluţenu nagradu."
U zoru, Abou-al Karam izda naređenje da se tabor rasformira.
Kasnije tog jutra, pleme natovari kamile i te-gleću marvu i
započe marš. Ĉitavih sedam godina je Bin al-Kareem podizao
šator gdje god bi ga podigao Abou al-Karam. Tog dana, kad su
došli na pogodan pašnjak, Abou al-Karam traţio je mjesto za
šator, dok ne nađe jedno pokraj mravinjaka koji je kipio od
mrava. Kad Bin
Rabih Alameddine / hakavvati 299
al-Kareem dođe da podigne svoj šator, reče: "O, dragi ko-mšija,
na mom mjestu je mravinjak."
"Jeste", odvrati Abou al-Karam, "ali je boţija zemlja prostrana."
Bin al-Kareem ne reče više ništa. On pokupi stvari i povede svoju
porodicu na sjever, daleko od plemena, daleko od svog nekad
voljenog komšije. Ali srce ga je boljelo i bio je jako uznemiren. U
glavi je iznova i iznova oţivljavao sjećanje na uvredu. Zašto,
pitao se. Zašto ga je njegov prijatelj izdao? Jedne noći, on usni
san. Vidje Abou al-Karamovu kćer kako hoda pustinjom,
praćena sveţnjevima oblaka i odgonetnu šta se moglo dogoditi.
Idućeg jutra, dok je lovio sa starijim sinom, on reče: "Kakva šteta
što smo morali otići od našeg dobrog komšije. I one njegove
kćerke. Kakva ljepotica. Naša porodica manjeg je ugleda od
njene i nije bilo nade da bismo se mogli oroditi, ali svjedno,
kakva lijepa djeva. Šteta što odosmo, a ti nisi imao priliku da
pokušaš nešto sa njom."
"Šteta?" urlao je sin. "Tebi je to šteta? Šteta je što se ti ne stidiš tih
svojih riječi. Zar mi ona nije bila sestra? Zar nismo istu hranu
jeli? Zar nije sedam punih godina njen obraz bio moj obraz, njena
čast moja čast? Samo bi kurvinom sinu, i bestidnikovom, palo na
pamet to o čemu pričaš."
"Oprosti mi sine", reče otac. "Bit će da mi je tuga zbog rastanka
pomutila razum. Vratimo se u šator i zaboravimo ovaj razgovor."
Idućeg jutra, u lovu, Bin al-Kareem reče mlađem sinu: "Šteta
zbog one prelijepe djevojke."
"Šteta?" uzdahnu dječak. "Još jedna noć, oče, još jedna noć i bila
bi moja. Samo još jedna noć."
I otac isuka sablju i otkinu sinu glavu.
I otac stade motati vunenu nit oko sinovljeve glave,
300 Rabih Alameddine / hakavvati
pa je motao i motao, dok ne dobi veliko klupko vunice. Ĉekao je
dok nije sreo jednog putnika što je išao na jug, pa ga upita:
"Hoćeš li odnijeti ovaj dar mom prijatelju, Abou al-Karamu?"
Kad putnik dođe u tabor, nade Abou al-Karama u njegovom
šatoru, kako sjedi s gostima. On stavi dar pred njega, a on ga
upita: "Ko šalje ovaj dar?"
"Jedan čovjek koji te naziva svojim bratom i prijateljem" reče
putnik.
Abou al-Karam sazva svoje robove da razmotaju klupko. Kad ga
razmotaše, otkriše sinovljevu glavu. I Abou al-Karam poče se
lupati u prsa od tuge, pokajnički uzdisati. On shvati da mu je
čovjek, koji mu je sedam godina bio komšija, odan kao brat, i da
je, poput njega, ljubomoran na ime svoje sveto. Gosti su
zahtijevali da im se ispriča cijela priča i Abou al-Karam je ispriča.
Gosti jednoglasno rekoše da on kćerku mora udati za komšijinog
starijeg sina, što će Abou al-Karama i Bin al-Kareema zbratimiti,
I tako i bi. Dvoje komšija, različita ugleda, ali jednaki po časti i
uznositosti, postadoše jedna porodica i poţivješe dugo, uţivajući
u svojoj djeci.
Mahdallah Arisseddine radio je naporno. Kao doktor bio je
poštovan u cijeloj regiji. Pacijenti su pristizali odasvud. No, ipak
nije mogao znatnije uvećati porodicu.
Napokon, deset godina po rođenju njegovog trećeg sina, Mona
ponovo zatrudni. Ovog puta svi su znali da nosi djevojčicu.
Dugo su na nju čekali. Najstarijem, Are-fu, bila je već dvadeset i
jedna godina. Kad je Mona bila u osmom mjesecu trudnoće,
doktora zamoliše da ode u Aleppo da izliječi jednog čovjeka iz
porodice Al-Atrash, princa iz sirijske oblasti Jabal al-Druze, koji
se teško razbolio na putovanju. Mona se usprotivi, ali Mahdallah
joj reče da će se vratiti prije njenog poroda. Ona reče da mu
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 301
ne vjeruje. On reče da joj nikad dotad nije slagao. Ona ga pusti
na put.
Zadnje riječi koje mu je uputila bile su: "Nazvat ću je Najla, po
mojoj materi."
Zadnje, jer je doktor, mada je izliječio princa - umro. Svojih
zadnjih nekoliko dana proveo je daleko od porodice, kopneći u
tuđem krevetu, pokušavajući sam sebe izliječiti, bez igdje ikog, u
tom gradu koji je od Tripolija, gdje je upoznao svoju ţenu, bio
puno dalje prema sjeveru.
Poput moje pranane Lucine Guiragossian, moj pradjed
Mahdallah Arisseddine umro je od amebične dizen-terije. Umro
je 1904., četiri godine nakon nje, u Aleppu, malo dalje od Urfe,
gdje je umrla ona.
Umro je kao Druz, ali ukopali su ga na kršćanskom groblju,
pošto u Aleppu nije bilo druskog groblja. Boţe, mira mu duši.
Neće to biti jedina tragedija koju će Mona doţivjeti. Aref, daidţa
mog oca, bio je razuzdan mladić. Dok mu je otac još bio ţiv,
polazilo mu je za rukom da se donekle kontrolira. Otac je na
njega imao jak utjecaj, tako da je mladić maturirao kao najbolji
đak u razredu i upisao medicinu na istom univerzitetu na kojem
je studirao njegov otac. Mahdallah mu je u Bejrutu iznajmio
sobičak. Aref je zdušno učio, još zdušnije ţenskario. Glasine o
njegovim ludim osvajanjima procurile su do sela.
Svom povodljivom bratu Jalalu, tada tinejdţeru, rekao je: "Sve
ţene su različite. Druska ţena je poput nedopečene jagnjetine sa
ruţmarinom i paprikama, maronitki-nja ima okus govedine
marinirane u maslinovom ulju, sunitkinja teleće dţigerice u
bijelom vinu, šiitkinja okus piletine u sirćetu sa borovim
sjemenkama, pravoslavka okus ribe u sosu od sušama, Jevrejka
okus zapečene ćuf-te od bulgura, grkokatolkinja okus variva sa
krupicom,
302 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
protestantkinja okus pileće supe, a alevijka okus bamije u
goveđem bujonu."
Aref je kušao sve njih, i ne samo njih. Htio je probati po zalogaj iz
svake sekte u njegovoj zemlji i ta se ţelja prometnula u
gurmansku opsesiju. Do sunitkinje (studentice), maronitkinje
(domaćice u Sinn el-Fil), pravoslavke (domaćice u Ain el-
Rumanehu) i Druskinje (sluţavke u Beiteddineu) nije bilo teško
doći. Nije bilo teško ni sa Jevrejkom, suprugom gospodina
Salima Kuhina; upoznao ju je pred sinagogom u gradu. Zbog
grkokatol-kinje je morao otputovati čak u dolinu Bekaa, u Zahle,
i naći gospodu Ballat, upravnicu pansiona u kojem je odsjeo. Bilo
je teško sa šiitkinjom. Otputovao je na jug i upoznao puno
djevojaka, ali grad Sidon mu ne otvori svoje dveri. I grad Tir mu
se opirao, baš kao i Aleksandru Velikom. Poput Aleksandra,
imao je petlje i bio lukav, ali nije imao strpljenje i snalaţljivost
Dvorogog10. Tir porazi Arefa. Imao je sreće, pa je našao jednu
šiitsku prostitutku u nekom noćnom klubu u blizini bejrutske
luke.
Tri dana nakon Arefovog dvadest i prvog rođendana, umrije mu
otac. Aref se oslobodi svih stega. Protestantkinja, Engleskinja,
predavala mu je biologiju, ali on odluči da ona, budući
strankinja, nije reprezentativan uzorak iz bogate sektaške palete
okusa. Tri mjeseca je morao traţiti, pao na jednom ispitu, jedva
se provukao na drugom, dok nije našao prikladnu libansku
protestantkinju. Išao je vozom u Tripoli da kuša alevijku, dva
mjeseca je morao provesti u gradu da dok je nije potpuno zaveo.
Na povratku u Bejrut, vodio je ljubav s jednom Armenkom u
Bourj Hammoudu.
Kad je završio s kompletnim jelovnikom, jednu noć je pio sa
prijateljima i razmetao se da proslavi, pa se vratio u selo na
10 Dvorogi - Zulkarnejn iz sure El-Kehf, nazvan Dvorogim jer je
bio na oba sunčeva "roga", istoku i zapadu. Smatra se da se ova
sura odnosi na Aleksandra Velikog (op.prev.).
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 303
nekoliko dana. Svoje medicinsko obrazovanje bio je već gotovo
potpuno zaboravio. Tih nekoliko dana razvuće se na još
nekoliko, pa još nekoliko, kad mu se poče sviđati jedna udata
ţena, Sitt Yasmine, čiji je muţ radio kao teţak kod bega.
Svakog jutra, Aref bi se sakrio iza ogromnog hrasta, čekao da
teţak ode raditi. Onda bi odjahao do njegove kuće, pripeo ga za
prozorski kapak i zabavljao se sa Sitt Yasmine. Da je makar
pripinjao konja za straţnji prozor. Komšije rekoše muţu da mu
ţena nabija rogove, ali on isprva nije vjerovao. Jednog jutra ga
neki njegov prijatelj uhvati za mišku i odvuče ga nazad do kuće.
"Vidiš", reče mu prijatelj, "eno mu konja." Teţak vrisnu, prodera
se: "O šeiče! Izlazi mi iz kuće, inače ću počiniti ubistvo." Aref
uteče na straţnja vrata. Teţak i njegov prijatelj pojuriše za njim, u
namjeri da ga tuku grabljama, motikom i praznom kantom. Aref
se smijao, pokušavao trčeći svezati pojas. I tako dođe do
terasastog maslinjaka, srebrnozele-nog drveća što se prostiralo
pod njim do podnoţja brda. On skoči na prvu terasu, doskoči na
meko tlo, potrča još malo, opet skoči, ali ovaj put stopalo mu
zape za maslinovu granu. Njihao se u zraku kao lopta na
kanapu, pa se stuštio naglavačke na zemlju. Ostao je na mjestu
mrtav.
Teţak vrati konja mojoj pranani. Mora da je drţala u naramku
moju nanu Najlu kad mu je otvorila vrata.
Nekim čudom, Sitt Yasmine ne nastrada. Priča se da je se teţak
tako šokirao kad je vidio šeikovu pogibiju, da je zaboravio na
ţeninu izdaju i zaboravio je pretući.
Kad je moj djed odlučio da ţeli moju nanu za ţenu, javio je
njenom bratu Jalalu, koji je u svojoj dvadeset i sedmoj već bio
ugledan porodični čovjek. Jalal je već bio napustio selo koje ga je
sputavalo, zamijenio njegove okove kozmopolitskim ţivotom u
Bejrutu. Kako Ismail al-Kharrat nije imao porodicu koja bi ga
predstavljala, poslao je jednog od svojih
304 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
oboţavatelja, finog, ali ne pretjerano bistrog momka, koji je i sam
bio šeik, a i begov prvi rođak sa majčine strane. Očev da-idţa ga
primi kako dolikuje dobrom domaćinu, ali kad gost zamoli ruku
njegove setre za hakavvatija, Jalal, jednostavno, reče ne. I
nasmijao bi se, ali nije imao smisla za humor.
"Kopilan je samo rekao ne", reče djed. "Nije obrazloţio, nije
osjećao potrebu da objasni svoj stav. Ja sam onog svog pripremio
da se nagovori svakakvih divnih i krasnih stvari o meni, da
objasni zašto bih ja bio dobar muţ za tvoju nanu, ali kopilan se
nije udostojio pustiti mog čovjeka da progovori. Ne, i zdravo."
"Nemoj govoriti da je kopilan, babo" reče tetka Samia. "On je moj
daidţa. Ne moţeš ga tako vrijeđati."
"On jest bio kopilan" reče amidţa Halim. Već pijan, lagano je
pijuckao svoj arak. On srknu još jedan mali gutljaj, pa iskapi
ostatak. "Nije babo ništa novo otkrio."
"Jesi ti to na njegovoj strani?", reče tetka Samia. Ona ustade,
dodade malu Monu svom zbunjenom muţu. "Ti si zadnji koji bi
trebao imati toliko drskosti pa reći tako nešto." Akram je drţao
djevojčicu ispruţivši ruke, kao da je ona smotuljak smrdljivog
veša iz svlačionice. "U mojoj kući?" Monine noge visile su u
zraku. Njen otac okretao se lijevo-desno, nadajući se da će ga
neko spasiti. "I to pred svom ovom djecom? Šta ako izrastu u
cigane bez trunke morala? Moţda bi htio da izrastu u Kurde?"
Ona se uputi prema kuhinji, okrenu se na peti, vrati se po kćer.
"A ti", prekori ona svog muţa, "sjediš tu i slušaš ga kako mi
vrijeđa familiju i ništa ne činiš."
"Nije to moja familija." Tetak Akram okrenu se mom ocu, traţeći
podršku.
"Uvijek to činiš. Kad god te trebam, ti se sakriješ." Ona udahnu
duboko, podignu glas. "Upravo nazvaše daidţu Jalala
kopilanom. Da vidim šta ćeš ti učiniti!"
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 305
"Nije on moj daidţa" reče njen muţ.
"I uz to je kopilan", reče amidţa Halim, cerekajući se.
"Nije" reče tetka Samia. "Nije, nije, nije." Njena kćerka poče pućiti
usne i kmečati.
Lina se široko osmijehnu. Majka je pogleda i namignu. Amidţa
Jihad, koji je sjedio na kauču u ćošku, pridruţi se festivalu
namigivanja. Onda klimnu glavom mojoj majci, kao da hoće reći
da se slaţe sa njom u nečemu, pa onda i on ude u ring.
"Osama" viknu on glasno, "šta je s onim parama što si posudio
od mene?" Ja nisam razumio o čemu priča. "Jesi ih sve potrošio?"
Glas mu se nije slagao sa izrazom lica. Moja majka je pokušavala
da mu privuče paţnju. Ona pokaza glavom na malu Monu, i
zadignu obrve. "Samia, dušo", reče amidţa Jihad, "dodaj mi
bebicu, molim te." Tetka Samia, još uvijek buljeći u amidţu
Halima, dade mu kćerku, sva smetena. Kad je uzeo djevojčicu u
naramak, amidţa Jihad vrati se meni. "Osama, jesi mislio da ću
zaboraviti na te pare?" On udahnu par puta, pa dodade: "Jesi li
spiskao-", udah, "ili si sakrio-", udah, "pare?"
Majka razvuče usne u širok osmijeh, polako klimnu glavom
lijevo-desno, kao da ţeli reći amidţi Jihadu da je zadivljena. On
slegnu ramenima, kao da odgovara da to nije ništa.
Mogao si izbrojati. Jedan. Dva. I dţini iz pakla pokidaše svoje
lance.
"Ti si mi ukrao pare", prodera se tetka Samia na amidţu Halima,
koji se vidno trţnu. Lice joj se zacrvenjelo kao da ga je neko
potopio u paradajz-sos, a oči su joj bile bijele i široke poput
tanjira.
"Samia, nemoj" prodera se moj otac, ali ona je već bila odlutala u
svoj uvrijeđeni svijet.
"Bio je to moj novac. Moj. Majka ga je meni htjela dati. Meni. Moj
novac."
306 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Samia" molio je djed, "prestani."
"Komšije, Samia" dodade otac, "čut će komšije."
Anwar i Hafez zalijepiše se za naslone stolica. Lina se nagnu
naprijed. Amidţa Jihad kao da je izgubio interes. Pokušavao je
zabaviti malu Monu, koja je buljila u svoju pobješnjelu mater.
"Mrziš Jalala zato što je on htio da vratiš novac mami. Ali ti si ga
sakrio. Nije on kopilan. Ti si. Ti si ništarija."
"Da nije djece", prodera se amidţa Halim, "sad bih te tako opalio,
frcila bi do sela, kretenušo jedna lajava." Amidţinica Nazek mu
priđe, pokuša ga smiriti, ali on ustade. "Vratio sam novac. Nisam
ga sakrio. Laţljiva si koliko si teška." On joj priprijeti prstom.
"Sreća tvoja što su djeca tu."
"Ovo nije moguće", reče djed.
"Nisam ja laţljiva. Sakrio si ih. Sakrio si pare."
Otac ustade. Po njegovom izrazu lica vidjelo se da je gotovo.
Kiptio je.
"Sad svi jedite govna i zaveţite" urlao je on. Tišina. Otac
uzdahnu. "Samia. Bilo mu je osam godina. A tebi - koliko ono -
dvanaest. Šta je tebi? Bili ste djeca. Kakve vraţje veze ima šta je
uradio. Koliko je sakrio? Dvadeset i pet para? Pedeset?"
"Briga me", reče ona, ali svi smo čuli kako joj se poraţeni ton
uvukao u glas. "Ukrao mi je pare." Njeno ubrzano disanje poče
usporavati. "I poslije toga mi je krao pare. Mogu dokazati."
"Osam godina?" upita majka amidţu Jihada.
"Da." On klimnu glavom, pomilova Malu Monu po kosi. "Ja sam
bio ovako kao Mona. I, kaţem ti, istraumi-ralo me je to." On
trepnu jednom, pa drugi put. Pogleda u strop, toboţe rastuţen.
"Taj događaj upropastio mi je ţivot."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 307
"A ti." Moj otac se okrenu svom. "Zašto stalno pričaš djeci one
priče?"
"Nisu to samo tvoja djeca", odgovori djed. "I ne moţeš me kriviti
za ovu. Samo sam pričao kako sam oţenio tvoju majku. Starac se
ima pravo prisjećati, a djeca moraju znati odakle potječu." Djed
nije htio gledati u mog oca.
"Svaki put kad im nešto ispričaš, desi se neki uţas."
"Šta fali priči o tome kako sam ja upoznao tvoju mater?"
Moja majka ustade, lijeno se protegnu, svetački se nasmiješi
djedu. "Znaš, čika Ismaile, moţda ta priča nije prikladna za
djecu. Vidiš, ako im je ispričaš, odrast će u uvjerenju da cijele
porodice, gotovo svih nas ovdje u sobi, ne bi bilo da nije bilo
bega."
"To nije istina", rekoše i otac i djed.
"A to ne ţelimo, je li tako?" upita majka.
Bolnički raspored bio je pravi mediteranski: posjete, nakon
popodnevne sieste, bile su od četiri do osam. Večer je sobu
ispunila sjetom. Već sam bio umoran, a tek što je bolničar počeo
razvoziti večeru po sobama. U očevu sobu nije ulazio.
Ugnijezdio sam se do Fatime u naslanja-ču; njena ruka me je
progutala. "Bojim se", prošaputah.
"Znaš, tuga je slična strahu, gotovo da je ista stvar", reče ona.
"Ĉovjek bi pomislio da se na tugu moţe navići, ali ne moţe."
Njeţno me je milovala po kosi, češkala, pucketala noktima. To
smo zvali "trijebljenje ušiju." Fatimina majka, Italijanka, znala je
to raditi. Volio sam to kao dijete, a i sad.
Lina se dogega u sobu. Izgledala je kao da će se svakog časa
raspasti - oči joj natekle, koţa pod njima tamna. Dade nam do
znanja da nas je primijetila, ali uputi se pravo prema očevom
krevetu.
308 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Kad je djed saznao da je odbijen, iznio je svoj slučaj pred bega.
To je cura za njega, rekao je. On je voli. Neće ni jednu drugu.
Ako se Najla ne uda za njega, ko će drugi? Moţe li se beg zauzeti
za njega? I beg se zauze. Pozvao je Jalala Ari-
"Jesu li svi otišli?" upita Fatima. Sestra klimnu glavom, kroz suze
i uzdahe.
Fatima sačeka. "A Salvva?"
"Hovik ju je odvezao kući" odgovori Lina.
"Dobro. Izgledala je iscrpljeno. Doduše, ne kao ti. I ti ideš kući.
Spavaj u krevetu večeras."
"Ma, ne, ostat ću ja ovdje, nije problem."
"Ne, ja ću ostati. Ti idi kući. Ne moţeš spavati u naslonjaču. Ja ću
preuzeti."
"Ne idem ja kući", reče sestra. "On hoće da sam ja tu. Navikla
sam ja na naslonjač. Kad se probudi i vidi da nisam tu, pošizi.
Moram ostati."
Zvukovi aparata, njegovi udisaji i izdisaji, odjekivali su mi u
glavi. Udisaj, biiiiip, biiiiip, izdisaj. Glava kao da mi se topila.
Ĉuh sebe kako govorim: "Ne, obje idete kući, ja ostajem." One se
zabuljiše u mene, kao da sam utvara. "Vama treba odmor, a meni
malo vremena sa njim."
Fatima s dlana otpuhnu poljubac u mom pravcu. Na-brzinu
pokupi sestrine stvari.
Lina nije skidala oči s mojih očiju. Ja trepnuh. "Jesi siguran?"
upita ona.
Fatima pokupi sestrinu torbu, poljubi me i poče vući moju sestru
prema vratima. Lina se iskobelja i dođe do mene. "Idi na
recepciju, dat će ti jastuk i deku." Zagrli me. "Zovi ako se išta
desi." Ĉvrsto me privi uza se. "Budalo, uvijek smo bili sami nas
dvoje. Bili, i bit ćemo." I poljubi me u tjeme. Zvuk poljupca
odjekivao mi je u glavi.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 309
sseddinea, zamolio ga da razmisli još jednom. Hakavvati je
njegov štićenik, dobar momak. Beg će se lično pobrinuti da
djevojka bude dobro zbrinuta. Na kraju krajeva, neće ona boljeg
muţa ni naći. Siroče je, nečistog porijekla, a i imala je brata koji je
bio na lošem glasu - tri minusa.
Djevojčin brat pristade da je uda za begovog hakavva-tija. Njena
majka ne pristade. I beg pozva Monu Arisseddine. Ona stavi
šamiju i odgega se uzbrdo do konaka. Beg joj ispriča istu priču, a
ona reče ne. On ponovi iste riječi, a ona opet reče ne. On još
jednom ponovi, a ona po treći put odbi njegovu ponudu. Onda
se oprosti od zbunjenog bega i vrati se kući.
Beg onda zovnu svoju majku. Njegova majka reče: "Stid me je što
sam odgojila takvu budalu."
I begova majka stavi šamiju i odgega se nizbrdo da posjeti Monu
Arisseddine. Majke su raspravljale o hakavva-tiju. Mona reče da
on nema porodicu. Begova majka je podsjeti da je ni ona, Mona,
nema, pa je opet ispala divna majka. Mona reče da se radi o
jednom zabavljaču. Begova majka poče ruminirati o tome kako
ljudi brzo zaboravljaju.
Moţe li je on usrećiti? Begova majka reče Moni da to pita svoju
kćer.
Majke upitaše Najlu smatra li da bi je hakavvati mogao usrećiti.
Najla ih pogleda i reče da je on nasmijava.
Svadbene će se baklje rasplamsati.
Planinske svadbe poznate su po mnogočemu: gozbi i pratećoj
groznici hranjenja; plesu, libanskom "dabke" kolu i plesovima sa
štitovima i mačevima; obredom odlaska po mladu na konju; ali
prije svega po "zajalu", pjesničkim dvobojima.
Pjesnici su se na svadbama takmičili u hvalospjevima na račun
mlade, mladoţenje, mudrih glava koje prisu-
310 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
stvuju slavlju, te općenito bračnih tradicija. Također su
zapodijevali dvoboje, zabavljali svijet nabacujući se hva-stama na
svoj i uvredama na protivnikov račun, u stihovima sklopljenim
na licu mjesta. Pjesniku je bio zajamčen poziv na svaku svadbu.
Dobar pjesnik bio bi još i plaćen. Na nekim svadbama su se
uključivali i amateri, okušavali se u stihovanju. Vjenčanje mojih
djeda i nane postalo je poznato po jednoj strofi.
Neukusnom, svake osude vrijednom katrenu kojeg je izgovorila
zla Sitt Hawwar, glavom i bradom.
Mladoţenja velikih usta, punih nepotrebnih riječi
A kutnjaka U' sjekutića nigdje ni jednog
Oţeni curu usta još većih
Ĉiji zubi prije nje prolaze kroz vrata
Slijedio sam mirise koji su izbijali iz kuhinje, ali nisam bio lud da
uđem. Zaustavio sam se u pomoćnoj kuhinji. Tetka Samia ţalila
se nekome, najvjerovatnije amidţini-ci Nazek. "Ne mogu ja ovo
više podnijeti" govorila je. Ja zgrabih komad kruha sa stola i
zagrizoh ga. "Ne znam na osnovu čega ona misli da moţe onako
dizati nos", čuh je kako govori. "Pa nije ni ona izrodila sepet
sinova, nego jednu ruţnu kćerku i jednog krţljavog sina." Ja
zagrizoh kruh, zagrizoh i opet zagrizoh.
Djed mi priđe s leda i pokri mi oči. Znao sam da je on, zbog
njegovog mirisa, ali nisam mu mogao to reći, jer su mi usta bila
puna. "To sam samo ja", reče on, smijuljeći se. "I nemoj jesti suh
kruh, kod toliko hrane."
Što je tiše mogao, on primaknu jednu stolicu do stola i išaretom
mi reče da se popnem na nju. On otklopi jednu duboku zdjelu na
sredini stola i primaknu je meni. Vidjeh varivo u zdjeli. "Tajna"
prošapta on. On nagnu glavu, a i ja za njim. Vidjeh njeţnu paru
kako se uvija, zamišlja da više nema porcelanskog poklopca.
"Zdjela ima usta", reče
Rabih Alameddine / HAKAIVATI 311
on, "i moţe ti pričati priče, ako dozvoliš ušima da slušaju i nosu
da pomiriše."
"Ili usnama da poljube", rekoh ja tiho, sagnuh se i para mi
pomilova trepavice, oliza mi usne. Ja isplazih jezik i uzvratih
istom mjerom.
Ude tetka Samia. "Vraćaj taj pogani jezik u usta!"
Ja skočih sa stolice i odjurih koliko me noge nose. Ĉuo sam je
kako pita: "Babo, kako si mu to mogao dozvoliti?", ali ne i djedov
odgovor.
Našao me je na terasi, nagnutog preko ograde, kako buljim u
grmove ruţa, dolje, u vrtu s kapijom. "Ovo je bilo zabavno" reče
on. "Kladim se da ne znaš šta je bilo u zdjeli. Znam da misliš daje
bio pileći paprikaš, ali nije, ni u kojem slučaju. Bio je to paprikaš
od kepeca. Treba uhvatiti te male vragove, nisu veći od kokoši,
ali teško ih je uloviti. Nije lako ubiti kepeca. Moraš ih naći u
pravo doba godine, pa zamrznuti. E, tako se to radi. Nije Iako."
"Ma, daj."
"Jest, jest. I moraš ih bijeliti krečom da se riješiš njihove crvene
boje, da se ne primijeti da je paprikaš od kepeca. Nećeš valjda da
ti se gosti ispovraćaju, je li tako?"
"Ali gosti će prepoznati po okusu."
"Ma, ne, kepeci imaju okus po piletini. Samia nas hoće prevariti."
Ja ne rekoh ništa. Ĉuh ga kako diše.
"Voli li tvoj otac meso još uvijek?" upita djed.
"Pitaj njega", rekoh ja.
"Pa, nema ga sad, je li tako? Zato tebe pitam. Jel' se još uvijek zna
ušuljati u kuhinju i pojesti 'aliveh' kad ga niko ne vidi?"
"Staje 'aliveh'?"
"Prţena janjetina sa crvenim i bijelim lukom, posoljena i
zabiberena. S tim pripremaš paprikaš, daješ mu aro-
312 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
mu. Kad je tvoja nana kuhala, pravila je najbolji 'aliveh' - dobro,
sve je ona najbolje pravila. Bila je najbolja kuharica koja je ikad
hodila ovom prokletom zemljom."
"Naš kuhar je vjerovatno bolji. To svi kaţu."
"Ne budi smiješan. Niko nikad neće kuhati kao tvoja nana. Njena
jela budila su mrtve i bogove. Gdje sam stao? Tvoj otac. E, tvoj
zločesti otac bi otpuzao u kuhinju na sve četiri, noseći komad
kruha u ustima, da se ne vuče po podu. Došao bi do šporeta,
pridigao se na brzinu, umočio kruh u 'aliveh' koji se prţio,
pokupio koliko god moţe i utekao da ga mati ne uhvati. Trčao bi
i puhao u 'aliveh' da se ohladi. Puhao i izmicao se pred tvojom
nanom, koja ga je jurila. To je bila njihova igra, a on je morao
nagurati kruh u usta, inače bi mu ga ona oduzela. Mora da je bio
tvojih godina, moţda malo stariji. Nismo mogli priuštiti puno
mesa kad je on bio mali. Nismo mogli ni kepece priuštiti."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 313
9
Dolje, u podzemnom svijetu, Fatima reče: "Moram na površinu."
"Zašto?" reče Afreet-Jehanam. "Trebala bi se ovdje poroditi."
"Moje će se dijete roditi na površini. Poznavat će ovaj svijet, ali
mora biti građanin onoga gore."
"Pa ti mene stvarno tretiraš kao igračku" progunda njen
ljubavnik. "Ja sam otac. I ja se nešto pitam."
"Naravno, dragi, pitaš se. A sad, molim te, idi donesi mi čilim.
Moram krenuti. Neću da mi pukne vodenjak dok sam u zraku."
U dvorcu, emirova ţena osjeti prve bolove u istom trenutku kad
i Fatima u podzemnom svijetu. Drţala se za stomak, smiješila se
muţu.
"Da prekinem priču?" upita emir. "Da zovem nekog?' Da stavim
vodu da prokuha? Gdje je babica? Šta - "
"Ne, muţu, nastavi. Zabavlja me ovaj Othman. Samo mi dodaj
još jastuka." Ona se odgurnu prema nadglavlju, stenjući. "Dolazi,
nevaljalac", reče ona. "Molim te, muţu, nastavi, zabavi me."
Princ Bavbars, Othman, Afrikanci i Uzbekistanci bili su na
dţumi. Vjernici su Othmana gledali s mješavinom
strahopoštovanja, zabrinutosti i straha. Othman se prodera:
"Prestanite buljiti. Pokajao sam se pred Bogom, koji sve grijehe
prašta, pa sad klanjam kao i vi."
Vjernici ga priviše na grudi. Nakon molitve, dok su izlazili iz
dţamije, začuše telala kako objavljuje da je kuća princa Ahmada
al-Sabakija, koja se proteţe od zelene pijace do mliječne, na
prodaju. Bavbars upita ko je vlasnik
314 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
kuće, a telal odgovori da su to četiri unuke princa Ah-mada.
Telal povede druţinu do jednih od četvero vrata kuće, gdje im
reče: "Oprostite mi, gospodaru, ali hanume su rekle da svako ko
se zanima za kuću mora ući na zelena vrata, koja niko nije uspio
otvoriti već generacijama." Bavbars okrenu ključ u bravi i vrata
se otvoriše, šarke kli-znuše tiho, kao da ih je neko baš tog jutra
podmazao. Unutrašnjost kuće bila je raskošna. Othmanu su se
prsti tresli, morao je sklopiti ruke. Telal nestade i vrati se
nekoliko minuta kasnije, da saopći kako su hanume spremne da
ih pozdrave.
Oni uđoše u prostranu odaju, gdje su se četiri hanume izleţavale
na ţivopisnim divanima. Jednim glasom, njih četiri rekoše: "Koji
je od vas otvorio vrata?", i princ se javi. "Kako se zoveš,
mladiću?" upita njihov glas. Princ Bavbars im reče.
"Ne", rekoše one. "Kako ti je rođeno ime?"
"Rođen sam s imenom Mahmoud."
"A odakle si?"
"Iz Damaska."
"Ne" ču se njihov glas. "Gdje si rođen?" "Rođen sam u
Samarkandu." "A ko si?", upitaše hanume.
I princ Bavbars ispriča priče o svom djedu i ocu, te o svojoj majci,
amidţama i daidţama. "To sam ja", reče on napokon.
Ţene upitaše moţe li on kuću priuštiti, a princ Bavbars im, uz
uvjeravanja, reče da moţe. A one rekoše: "Tvrdiš da si bogat, a
na tebi ni traga od bogatstva. Ti si licemjer." Bavbars se naljuti.
Lavlji nabori ukazaše mu se pri korijenu nosa i mladeţ mu
pocrveni. "Ti si taj", rekoše one. "Predugo smo morale na tebe
čekati. Kuća je tvoja, ako
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 315
prođeš test i obećaš nešto." Bavbars upita o kakvom se testu radi.
"Onaj stećak treba pomjeriti." Hanume pokazaše na prahistorijski
menhir u ćošku. "Kuća je sagrađena oko njega, jer ga niko nije
uzmogao premjestiti. Zna se da ga moţe podići jedino gospodar
ove kuće."
Bavbarsovi ljudi okupiše se oko stećka. "Ovo bi trebalo biti lako"
reče jedan od Afrikanaca. Afrikanci i Uzbe-kistanci pokušaše
podići kamen, ali on se ne pomaknu. Bavbars im se priključi da
pomogne i, gle čuda, kako poloţi ruke na stećak, onako ga
iščupa. "Glomazan je, ali nije teţak", reče on svojim slugama. On
napravi nekoliko koraka i, onako skriven iza menhira, upita
hanume: "Gdje da ga spustim?"
"Tu gdje jesi" rekoše one, "da moţeš dati obećanje. Svakoj od nas
moraš izgraditi dţamiju koja će nositi njeno ime. Obećaj to i
preuzmi svoj dom."
I tako Bavbars postade kućevlasnik.
Moja tetka stigla je na svijet prva, godine 1920., kad je nani bilo
šesnaest godina. Najla dobi trudove ujutro. U šest navečer, dok je
ona još bila u bolovima, beg posla jednog od svojih sluga po mog
djeda. Bio je počeo piti rano tog jutra i htio je zabavu.
"Trči", reče mu pranana Mona. "Ovdje nisi potreban."
Babica, vraćajući se kući nakon porođaja, izvijesti noćobdiju na
kapiji konaka da je begov hakavvati dobio zdravu djevojčicu.
Noćobdija reče jednom od sluga, koji onda sačeka pauzu u priči
koju je djed pričao, da objavi novosti.
Da je bio dječak, sluga bi ga prekinuo. "Dobro je što si ovdje",
reče beg djedu. "Ni jedna ţena ne ţeli odmah po porodu
obavijestiti muţa da mu je
316 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
upravo rodila kćerku. Ţene su ti jako emocionalne. Trebao bi
nazvati kćerku Samira, po mojoj dragoj majci." Najla je nazva
Samia.
Najla odluči da ţeli jesti "meghli" slatkiš koji se pravi od začina.
On se posluţuje nakon što se rodi dječak, ali Najla reče: "Ako
meni pomaţe da omliječim, nije li onda dobar i kad se rodi
djevojčica?"
Babica se sloţi da bi sve porodilje trebale jesti "meghli" ali
posavjetova Najlu da ga ne sluţi gostima. "Koješta" reče Mona.
"Ne moţe moja kćerka jesti 'meghli) a da ga ne posluţi gostima.
Odoh ja napraviti prvu turu."
"Hoću da moja kćerka bude kraljica ovog sela" reče Najla svojoj
majci, koja se sloţi od sveg srca. Zamalo joj se ostvari. Tetka
Samia procvjeta u kraljicu koja to nije.
Jednog dana, kralj Saleh išao je na konju kroz grad i došao u
Ulicu hazreti Zejnebe. Bio je tu mali zaliv, premo-šćen daskama,
koji su njegovi podanici teškom mukom prelazili. On se zastidi
što se hazreti Zejnebin maqam ne nalazi u sretnijoj četvrti. I reče:
"Ovdje ima da se izgradi most ijedna mahala, sa prikladnim
kućama i dostojnim dućanima." On zaduţi Bavbarsa za gradnju,
a Bavbars se osjeti počašćenim zbog povjerene mu odgovornosti.
Princ naredi Othmanu da sazove mimare da sagrade most.
Unajmiše stolare i majstore i sagradiše mahalu, draţesnu kao da
je hazreti Zejneba lično bdjela nad njom. Štitila ju je velebna
kapija, a čiste ulice mamile su stanovnike. Princ reče Othmanu:
"Dovedi mi piljare, mesare, trgovce parfemima, krojače, trgovce
uljem, trgovce kafom i razne druge poštene poduzetnike."
Othman dovede dućandţije i oni se kroz nekoliko mjeseci useliše
u mahalu, pretvoriše je u najnaseljeniju u gradu.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 317
Zli Arbusto, kraljev kadija, ču za čudo i zavist mu za-kola
venama. On ode do svog bliskog prijatelja, gradonačelnika Kaira.
Gradonačelnik htjede znati zašto kadija izgleda tako tuţno, i ovaj
mu reče: "Ima jedan prizor u gradu koji mi lomi srce. Rob
Bavbars izgradio je ţivahnu mahalu, koju bih ja volio vidjeti
pretvorenu u prah i pepeo."
"Znam na koju misliš", reče gradonačelnik. "Bit će mi
zadovoljstvo da je se riješim. Onaj gad Othman me je nekoliko
puta nasamario, a sad ću mu vratiti milo za drago."
Gradonačelnik ode kod jednog odmetnika po imenu Harhash i
reče mu da ţeli spaliti mahalu. Harhash upita gdje se mahala
nalazi. Gradonačelnik reče: "Odmah do maqama hazreti
Zejnebe."
Harhash se lecnu. "Ne mogu ja to učiniti. Spalit ću bilo koju
drugu mahalu, ali ne Zejnebinu. To je blasfemija."
Gradonačelnik se prodera: "Nije to blasfemija, konji-no. Ti ne
znaš ni šta to znači. Ti i tvoji ljudi ćete spaliti šta vam ja kaţem
da spalite, inače ću te strpati u zatvor i dok si ţiv nećeš vidjeti
danjeg svjetla."
I Harhash pristade na paljevinu, jer nije imao drugog izbora. On
ode sa dvojicom svojih ljudi da prouči mahalu. Njegovi ljudi mu
rekoše: "Ovu mahalu moţemo spaliti jedino u gluho doba noći,
kad nema svjedoka." Hazreti Zejneba, zaštitnica mahale, pobrinu
se da dan bude tako vruć, da se jedan krojač morao odmarati na
podu svoje radnje umjesto kod kuće, pa je tako čuo njihov
razgovor, koji se odvijao u blizini. Kad su otišli, krojač potraţi
Oth-mana i reče mu šta je čuo.
Othman ujaha u mahalu sa uzbečkim i afričkim ratnicima. Reče
čuvarima kapije da kapiju zatvore, ali ostave vrata na njoj
otvorena. Naredi stanovnicima da ne pale lampe te noći. I
prinčevi sluge sačekaše da padne mrak.
318 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Harhash i njegovih dvanaest ljudi stigoše sa bačavama petroleja i
zatekoše mahalu zamračenu, a kapiju zatvorenu. "Ovo je boţije
davanje" prošapta Harhash. "Moţemo obaviti posao, a da nas
niko ne vidi." On posla jednog od svojih ljudi kroz vrata. Ĉim je
ušao, jedan od Afrikanaca opali ga po tjemenu stisnutom šakom
i odmetnik se skljoka bez svijesti. Othman sačeka malo, pa
zazviţdi. Ude drugi odmetnik, a njega opali drugi Afrikanac.
Othman ponovo zazviţdi. Ude treći odmetnik, udari ga Othman,
ali se ovaj ne sruši. Buljio je razgoračenih očiju u Afrikance i
jedan od njih ga nabrzinu udari šakom. Othman se namršti.
Ratnici su se smjenjivali zviţdeći i mameći odmetnike, dok
Harhash, kao posljednji, ne dođe na red. Palikuće se probudiše i
vidješe da su vezani. Nikad u ţivotu nisu vidjeli ljude koji su
izgledali tako opasno poput Othmana i ratnika. Harhash poče
plakati.
"O, Harhash" reče Othman, "jesu li tako teška vremena došla, da
se s vatrom moraš igrati?" A Harhash odvrati: "Ne budi okrutan,
prijatelju. Zar misliš da sam toliki nevjernik da bih počinio jedan
tako podmukao zločin, i to u blizini hazreti Zejnebe, da nisam
bio primoran? To što ovi ratnici stoje tu i štite mahalu mi je
dovoljan dokaz da je njeno oko budno. Sad znam da nikad neću
okusiti rajsko voće."
I Othman poče plakati sa Harhashem. Sjede na tlo i reče: "O,
Harhash, nisi ti za sva vremena proklet. Ako se pokaješ pred
hazreti Zejnebom, kao što sam ja, Bog će te čuti i oprostiti."
Harhash i njegovi ljudi siđoše sa stranputice i zakleše se Bogu na
vjernost. Othman reče: "Sad ti i tvoji ljudi moţete raditi za mene",
a jedan od Uz-bekistanaca reče: "Ali ti si i sam sluga." Othman
odgovori: "Istina, ali ja se penjem na društvenoj ljestvici. Uskoro
će Harhash moći sebi priuštiti da ima svoje vlastite sluge. To je
beskrajan proces hijerarhijskog uspona."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 319
Fatimina soba bila je na drugom kraju hodnika, nasuprot
kraljevskih odaja. Drugi ţalac boli koji je probode izmami joj
jauk, sličan onom koji je ispustila emirova ţena. Fatima zamoli
svoje podvornike da je ostave, ali kad ostade sama, shvati da
sama ne ţeli biti.
"Išmaele", reče ona, "dođi." I Išmael se stvori kraj nje na krevetu.
"Kako uţasno izgleda ova soba" reče on. "Hoćeš da ti dijete bude
učenjak kad odraste?"
"Pa, poduzmi nešto."
"Sa zadovoljstvom", odgovori Išmael veselo.
"Ĉekaj", reče Izak, dok se materijalizirao.
"Ja ću" reče Ilija. "Ti nemaš ukusa."
"Idite kući", reče Išmael. "Mene je zamolila."
Njegovih sedam braće ga izignoriraše. Adam učini da zavjese
poprime ljubičastu boju, a Noa je promijeni u plavu. Ezra i Ilija
hrvali su se zbog čilima. Na Fatiminoj posteljini, četiri različita
uzorka borila su se za mjesto. Kad je viknula "Dosta!" soba je već
bila potpuna katastrofa, sva u drečavom neskladu. Fatima
pogleda oko sebe. "Ovo je stvarno uţas. Jako mi se sviđa."
Tetka Samia voljela je svoju majku, uzdizala ju je na pijedestal.
Što se nje tiče, moja nana nije mogla ni u čemu pogriješiti. Bog je
u svom golemom obilju stvorio svijet za šest dana, a sedmog
dana se posvetio stvaranju Naj-le. Ona je bila najkreposnija ţena
koja je ikad kročila zemljom, najpoboţnija, najinteligentnija, naj
ovo, naj ono. Moja jadna, jadna nana Najla, rođena kao siroče,
udata za jednu niškorist od hakavvatija, ipak je uspjela podići
savršenu porodicu i omogućiti djeci da rastu voljena. Tetka
Samia oponašala je svaki njen pokret, izgradila
320 Rabih Alameddine / hakavvati
Ujutro, gradonačelnik ujaha sa svojim ljudima u hazreti
Zejnebinu mahalu. Iznenađen što mahala još uvijek stoji, on
upita jednog dućandţiju da li je prethodne noći išta čuo ili vidio.
Dućandţija mu reče da nije, jer je bio ugasio fenjere i zaspao.
Gradonačelnik se prodera: "Protiv zakona je gasiti lampe!" i
naredi svojim ljudima da ga izvedu iz dućana i pretuku. On
prede u susjedni dućan i upita dućandţiju da li je prošle noći
ugasio lampe. Ĉovjek mu odgovori da jest, jer mu je Othman
tako naredio, što gradonačelnika još više razljuti i on naredi
svojim ljudima da i tog dućandţiju pretuku. On ode i u idući
dućan, parfimeriju, i reče dućandţiji: "Pokaţi mi suhe karanfile."
Parfimer otvori jednu kutiju, a gradonačelnik reče: "Ovaj karanfil
je iskrivljen." Zbunjeni dućandţija reče: "Nađite mi neki koji
nije", i dobi uţasan degenek zbog svoje drskosti. Gradonačelnik
upita mljekara: "Zašto je kravlje mlijeko bijelo, a tvoj maslac ţut?"
a mljekar odgovori: "Pa, to je uvijek tako" te i njega iskandţijaše.
Gradonačelnik je tako išao od radnje do radnje, dijelio teške
degeneke.
svoju ličnost po uzoru na nju. Naučila je kuhati ista jela, tkati iste
tkanine, vesti iste mustre. Kad god bi se sjetila, tetka Samia bi
izgovarala glas "s" isto kao i nana, zalivaju-ći sugovornika
pljuvačkom. Srećom, nije se često sjećala, a kad je nana umrla,
prestala je to raditi.
Tetka Samia imala je istu protivnicu kao moja nana i pranana,
nikog drugog do zlu Sitt Hawwar, graditeljevu ţenu, koja je
protiv nje činila najgnusnija djela. Tetka Samia mislila je da će
provesti čitav ţivot s majkom, pošto je ostala usidjelica dugo
nakon što je stasala za udaju.
"Nas dvije ćemo ostariti zajedno", zanala je reći nani.
"Nećemo, nećemo" odgovorila bi joj Najla. "Udat ćeš se ti."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 321
Dućandţije potraţiše Othmana, koji reče: "Riješit ću ja vaš
problem, ali morate mi platiti." Ljudi ga upitaše šta ţeli, a
Othman reče: "Korito najţućeg maslaca, jedan kriv karanfil,
jedan sendvič s jagnjetinom, fildţan kafe i jedno saće meda."
Dućandţije se nasmijaše i rekoše: "Ti nama pomo-zi oko
gradonačelnika, dat ćemo ti od svega po dvoje." A Othman
dodade: "Eh, i desert hoću. Mora se i slatko kusati. A ako koji od
vas sutra ugleda gradonačelnika u mahali, mora vikati: 'Baklava,
baklava!! da me podsjeti na moju slatku nagradu."
Sutra, kad trgovac uljem vidje gradonačelnika u svom dućanu,
on zavika: "Baklava, baklava!" a za njim i sve i jedan dječak u
mahali. I druge dućandţije počeše vikati: "baklava!" Zbunjeni
gradonačelnik upita: "Ma ko još traţi slatko u trgovini uljem?", te
začu Othmanov glas: "Za takve kao ti je samo gorko, a ne slatko."
Othman, Harhash i ratnici opkoliše gradonačelnika i njegove
ljude, razoruţaše ih i skinuše im odjeću, ostaviše ih k'o od majke
rođene. Gradonačelnik reče: "Ima da te strpam u zatvor i bacim
ključ." Othman se nasmija. "Ne moţeš ti mene 11 pati u zatvor. Ja
sad radim za princa. Da kralj zna šta si bio naumio, on bi tebe
strpao u zatvor."
Ratnici odnesoše golog gradonačelnika kod koţara i zagnjuriše
ga u bure puno crne boje. "Evo ga, crnji od mene", reče jedan od
Afrikanaca. Posadiše golog gradonačelnika na konja, naopako, i
izvedoše ga iz grada. Dječaci iz mahale trčali su za njim, rugali
mu se i zviţdali.
I gradonačelnik se zakle da će se osvetiti Othmanu i bavbarsu.
On naredi svojim ljudima da mu kupe lijes, odnesu ga u dhvan u
lijesu i kaţu kralju da ga je Othman ubio.
Kad vidje svog umorenog gradonačelnika, kralj pozva bavbarsa i
Othmana i upita ih šta se dogodilo. Othman
322 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
reče: "Volio bih da sam ga ubio, ali nisam. Da se nisam zarekao
da ću slijediti put pravednika, sigurno bih mu glave došao." Kralj
mu reče da to pobliţe objasni, što Othman i učini, pozivajući
svjedoke: dućandţije, ratnike i Harhasha.
A Arbusto reče: "Ali pretukao si predstavnika vlasti i evo ga sad
leţi u lijesu pred nama. Ovo je ubistvo, zbog kojeg ti zasluţuješ
smrt."
Othman reče: "Ne zasluţujem. Ako već moram biti smaknut
zbog njega, onda sam barem trebao imati to zadovoljstvo da ga
zaista ubijem. Sad mi pade na pamet, ne vjerujem da će Bogu
smetati ako ubijem mrtvog čovjeka." Othman isuče sablju i
probode gradonačelnika u lijesu. Gradonačelnik se uspravi, pa
ponovo umrije. "Je li ovo Lazar?" uzviknu Othman.
Razljućeni kralj reče: "Ovaj čovjek nije bio mrtav. Bila je to varka.
Moj vlastiti gradonačelnik pokušao je prevariti svog kralja.
Dobro je što je sad uistinu upokojen. Tebe, pošteni Bavbarse,
pozivam da nosiš odoru gradonačelnika."
I tako Bavbars postade gradonačelnik velikog grada Kaira.
"Zabavite me" reče Fatima.
"Hajdemo opet preurediti sobu" reče Job. Kepeci su se izleţavali
oko njenog kreveta.
"Ne", odgovori ona. "Ispričajte mi priču, tako čudnu, tako
istinitu, tako bajnu i tako zanimljivu, da će mi zavesti um."
"Demonske priče", uskliknu Ezra.
"Ne", reče Fatima. "Toliko puta sam ih čula."
"Papagajske priče", reče Izak. "One su najbolje."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 323
"Ja ću pričati", reče Išmael. "Nećeš, nego ću ja", reče Ilija. "Ja, ja,
ja."
I Fatima odluči da će se kepeci smjenjivati, a da će započeti
Išmael. "Međutim, ako uđe koja od sluškinja, zblanut će se kad
vas vidi. Preuzmite neki manje šokantan oblik." Išmael i Izak
pretvoriše se u crvene papagaje. Ostali slijediše njihov primjer i
svaki se pretvori u papigu svoje boje. Papagaji duginih boja
čučali su na naslonu za glavu na krevetu, na karnišama,
svjetiljkama i stupicu na podnoţju kreveta.
Moj amidţa Wajih rodio se dvije godine nakon Šamije. Nije dizao
frku dok se rađao. "Kad odraste, bit će mudar" rekla je babica.
Njegovo rođenje bilo je povod brojnim proslavama. Beg je lično
blagoslovio amidţu. "Postat će glava veličanstvene porodice,
poţnjeti golem ugled, steći bogatstvo, biti čovjek od imetka."
Djed je svim muškarcima u selu dijelio cigare. Nana je dijelila
slatkiše. Zla Sitt Havvvvar morala se na neko vrijeme umiriti.
Amidţa Halim se prvi put pojavio u svijetu godine L925. Nije
bilo porođajnih komplikacija; nije ga slučajno zadavila pupčana
vrpca. No ipak, nana je primjetila da nešto nije u redu onog časa
kad ga je uzela u naručje. Ĉinilo se da mu je glava trunčicu
pretopla, a oči nervozno trepere kad ih sklopi. "Bit će sanjalica"
reče babica.
Onda se 1930. rodio moj otac, a dvije godine kasnije amidţa
Jihad. Njih dvojica bili su mezimci svojih roditelja. "Bili smo
premladi", rekao mi je djed jednom prilikom. "Ne radi se o tome
da nismo voljeli svu svoju djecu, jer jesmo. Ali kad se rodio tvoj
otac Farid, bili smo u braku već jedanaest godina. Bili smo, ne
znam, zreliji. Razlike je bilo, ali ona nije bila namjerna."
324 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Mene nije bilo briga. Bio sam zaokupljen posmatra-njem jednog
guštera kako stoji potpuno mirno.
"Tvoja je nana voljela Farida. Bio je poseban, puno pametniji od
svoje braće i sestara. Da staviš na jedan tas inteligenciju drugih
troje djece, a na drugi inteligenciju tvog oca, njegova bi
prevagnula. Poslije njega, najbistriji je bio Jihad - on je
progovorio prije nego što je napunio devet mjeseci. Bio je sjajan,
a ja tako ponosan na njega. Ko moţe zamjerati tvojoj nani što ih
je drukčije tretirala? Ko joj moţe zamjerati što je njih dvojicu
voljela više? Njih dvojica bili su odabrani."
Po povratku kući, Bavbars zateče intendante i pod-vornike
bivšeg gradonačelnika koji su ga tamo čekali. On upita šta moţe
učiniti za njih, a oni rekoše: "Došli smo izjaviti saučešće zbog
smrti bivšeg gradonačelnika, čestitati na unapređenju i ponuditi
svoje usluge." Bavbars zamoli da ga svaki od njih izvijesti o
duţnosti koju je obavljao u bivšoj gradskoj upravi i plati koju je
primao.
"Nije bilo nikakve plate, vaše gospodstvo. Prošli gradonačelnik
posrkao bi sve i jedan drţavni dukat koji bi mu upao u ćasu. Za
ţivot smo zarađivali od nameta koje su plaćali kairski redovi
lopova, kockara, trgovaca vinom i kriminalaca."
"A kako ste prikupljali te namete?"
"Svaki red ima glavešinu, a glavešina svih glavešina je
komandant Khanjar, zapovjednik gradske kapijske straţe."
Bavbars naredi svom novom osoblju da siđe sa stranputice. "Ja
ću vam platu isplaćivati, dovoljno da hranite i odijevate
porodice. Ni od kog drugog ne smijete novac uzimati. Pokajte se
za svoja prošla nedjela, dajte zavjete poštenja, klanjajte i postite.
Ako čujem da je koji od vas
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 325
počinio djelo koje bi razljutilo Boga, ja, gradonačelnik Kaira,
iskat ću osvetu." I njegovo osoblje zakle se na vjernost Bogu i
Bavbarsu. "Zovite mi Othmana", zapovijedi Bavbars.
Te noći, Bavbars i Othman posjetiše komandanta u njegovom
štabu. Okruţen svojim ljudima, sjedio je na stolici, poput
ponositog tigra, u pomodnoj odjeći. Kha-njar ne ustade da
pozdravi posjetitelje, niti ih upita za zdravlje, jer njegova glava
bješe natekla od oholosti.
Bavbars pozdravi komandanta: "Mir s tobom."
Khanjar odgovori: "Ne znam ja za mir. Kaţi šta si trebao, dječače.
Jesi li ti onaj što mu kralj dade ruho gradonačelnika? Jesi li ti onaj
što zavara Othmana i Harhasha da predu na put vrline? Slijedi
me, budi moj dječak, a ja ću te nagraditi. Brinut ću se za tebe, sve
tvoje ţelje i potrebe, i više od toga." Othman se ubaci: "Došli smo
traţiti vaš blagoslov."
Komandant je sijao od sreće. Na oči mu pokipiše radost i
pohlepa. "Onda ste ovdje od srca dobrodošli. Ako uhvatite
nekog od mojih zanatlija, oslobodite ga, i ja ću vam novcem
nadoknaditi. Pokoravajte mi se, pa ćete se obogatiti, ali prevarite
li me, kajat ćete se do kraja svojih ţivota, a ja ću vam ţivote
skratiti."
"Samo vam ţelimo sluţiti, oče moj", reče Othman. "Ali, kako ću
znati da sam uhvatio nekog od vaših ljudi?"
Khanjar razmisli. "Moţda da vam daju tajnu lozinku? Kaznite
svakog ko ne radi za mene, ali morate poštedjeti one koji rade."
Othman se usprotivi. "U svijetu kriminala, ni jedna lozinka ne
ostaje dugo tajna. Bolje bi bilo da nas upoznate sa članovima
redova. Obavijestite pripadnike klanova da ih novi
gradonačelnik ţeli upoznati, sve do jednoga."
326 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Graaak, započe papagaj Išmael. Grakni ovdje, grakni ondje.
Zaplovimo pričama mudrog papagaja. Bio jednom jedan bogat
trgovac, koji oţeni jednu mladu ţenu izuzetne ljepote. Prve
bračne noći, on izvijesti svoju ljupku ţenu da sutra odlazi na
dugačak put. Ţena ga zamoli da ne ide, jer će biti usamljena ako
on ode. On reče: "Moj posao zahtijeva od mene da putujem. Svilu
kupujem u Kini, pamuk u Egiptu. Začine nabavljam u Indiji,
mirise u Perziji. Moram nabaviti robu za dućan" a ona mu
odgovori: "Ali ja te trebam. Kad si ti kraj mene, meni novac ne
treba."
Njen muţ sijao je od ponosa. On reče: "Ko nema novca, k'o da
nema oca, a dom bez novca je uklet. Sirotinju sunce nikad ne
ogrije." Ali, što kaţe izreka, ko previše putuje, ne zasluţuje da se
ţeni.
Idućeg dana, trgovac ode u bazar i kupi veličanstvenog papagaja
i jednu svraku. Naloţi ţeni da od obje ptice traţi odobrenje svaki
put kad bude morala donijeti neku odluku. Pticama on zaprijeti
uţasnom smrću ako dozvole da ga ţena prevari. I otisnu se na
put. Sedmice su prolazile, pa mjeseci, a trgovac je svoje
putovanje stalno produţavao. Jednog dana, dok je draţesna ţena
na krovu vješala oprano rublje, ona primijeti kraljevsku povorku.
Vidje jednog zgodnog princa kako hodi uz svog ata i srce joj se
ispuni ljubavlju i poţudom. Princ slučajno baci pogled uvis i
zaslijepi ga ljupkost lijepe dame. Po povratku u dvorac, princ
posla jednu staricu da joj uruči njegov poziv da tu noć dođe u
palatu, što ova prihvati, kako i spada. Odijevajući se u najfinije
ruho i kiteći se svojim najljepšim nakitom, ona se okrenu
pticama.
"Draga svrako", reče ona. "Šta mniješ, pristoji li se moj naum?"
"Nije mi po volji" reče svraka. "Zabranjujem ti da ideš."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 327
Tri noći, nakon sastanka sa Khanjarom, Bavbars njemu bi
domaćin; zapovjednik straţe trebao je tu noć predstaviti sve
kairske kriminalce i lopove. "Da počnemo sa predstavljanjem?"
upita Bavbars. "Othmane, uvedi prvi red." U odaju uđe trideset
ţena u crnim ogrtačima, svaka u pratnji jednog sluge. Sve se
pokloniše pred Bavbarsom. "Komandante", upita Bavbars, "ko su
ove ţene?"
"One su red divljih golubica, lijepe i smrtonosne. Ţive u svim
kairskim mahalama. Prilaze muškarcima i nagovaraju ih da
pođu s njima kući. Divlja golubica onda zali-va ţrtvu vinom, dok
se ovaj ne napije, a onda dolazi sluga i prekrije mu lice jastukom,
pa sjede na jastuk, dok se čovjek ne uguši. Uzmu mu sve što ima
uţase, zakopaju tijelo u dvorištu, pa sve ispočetka."
Othman odvede grupu u drugu dvoranu, pa uvede dvadeset
ţena u smeđim ogrtačima. "Ovo je red lutajućih golubica" reče
komandant. "One su kroti<e i mirne, dok neki blesan ne
povjeruje da je našao podatnu ţrtvu. Kad je pozove kod sebe
kući, ona zatraţi da popiju malo vina. Onda mu vino začini
opijumom, liši ga dragocjenosti i ostavi besvjesnog."
Ţene iz treće grupe nosile su crvene ogrtače. "Ovo su slatke
golubice, najljepše od svih, i najvještije; one pre-
Lijepa dama otvori kavez i zavrnu svraki šiju. Okrenu se
papagaju. "Dragi moj papagaju. Šta mniješ, pristoji li se moj
naum?"
A mudri papagaj reče: "Gospo moja. Tako ste lijepi večeras. Vaša
draţest zasjenjuje mjesec, koji briţne u plač od stida i drhti od
jala na sami spomen imena vašeg. Sjedite, gospo. Da vas malo
zabavim. Ja sam hakavvati, a vaša me divota nadahnjuje da
ispripovijedim veličanstvenu priču. Dozvolite da počnem."
328 Rabih Alameddine / hakavvati
varom navedu muškarca da zauzme nedoličnu pozu, pa onda
otuđe dragocjenosti, dok njihova bespomoćna ţrtva gleda. Svaki
muškarac ţeli piti iz pehara njihove ljepote, čak i kad zna da to
moţe biti smrtonosno."
Ĉetvrtu grupu činilo je deset ţena u bijelim ogrtačima.
"Gugutave golubice" reče komandant. "One dţepa-re i kradu iz
dućana." U petoj grupi bilo je dvadeset pet dječaka. "Dikobraščići
su lopovi." U šestoj deset mladih dječaka. "Jeţevi su
specijalizirani dţeparoši. Jeţ uvijek radi sa dikobraščićem. Kad
spaze moguću ţrtvu, diko-braz udari jeţa, koji onda otrči ţrtvi i
moli je za spas. Dok ţrtva tješi jeţa, dikobraz joj isprazni
dţepove." Sedmi red činile su stare golubice. "Ove babe prave se
da su mudrice, vidovnjakinje i gatare. Narod ih poziva u kuće,
odakle se ove rijetko vraćaju praznih ruku." Osmi, deveti, deseti i
jedanaesti red činili su dikobrazi: provalnici, kockari, drumski
razbojnici i ubice.
"A dvanaesti?" upita Bavbars, a komandant mu odgovori:
"Dvanaesti red sam ja."
Bavbars ostavi Khanjara u dvorani i potraţi hordu kriminalaca
okupljenu u drugoj odaji. On stade pred njih sa Othmanom, pa
reče: "Naređujem vam da se odreknete svog zločinstva i utjehu
potraţite u boţijoj ljubavi. Zavje-tujte se na pošten ţivot i
zakunite se da više nećete grijehe činiti. Onaj ko se zavjetuje, bit
će oslobođen, a ko se ne zavjetuje, bit će okovan." Ţene rekoše:
"Ali kako da ţivimo poštenim ţivotom kad dugujemo novac
komandantu? On nas tjera da radimo, kako bismo mu mogle
vratiti dug."
Bavbars reče: "Ako date zavjet Bogu, dugovi će vam biti
oprošteni. Ima li ovdje ikog ko ne ţeli dati zavjet i odreći se
zločinačkog ţivota?" Niko ne dignu ruku.
Othman zapali vatru i ţeljezom za ţigosanje označi lijevi zglob
svakog kriminalca, golubice, dikobraza i jeţa
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 329
koji se pokajao. Kad je ţigosao jednu od slatkih golubica, ona
prošapta: "Znam trideset i sedam raznih načina da ti pruţim
uţitke tim ţeljezom", od čega se Othman zacrveni i zajapuri, pa
hitro pređe na iduču.
"Ako iko ko nosi ovaj ţig bude uhvaćen da čini kakav zločin,
smrtna će se kazna nad njim izvršiti" reče Bavbars. "Tako ima da
bude."
I Bavbars se vrati Khanjaru, i reče: "Moj oče, pretvorio sam tvoje
radnike u čestite ljude i ţene. Djecu ću dati u školu. Sad si ti na
redu. Imaš preko osamdeset godina. Zar nisi za sve to vrijeme
Boga oboţavao? Zar nisi klanjao ili postio?"
Khanjar odgovori: "Nikad nisam nogom u dţamiju kročio.
Sedamdeset godina kradem od ljudi, varam ih i ubijam. Zar
misliš da će mene biti lako preobratiti, kao moje mezimce? Ti si
budala, maloumnik i praznoglavac." I on isuka sablju i zamahnu,
ali Bavbarsova sablja odbi komandantov udarac jednim
elegantnim pokretom, usput ga oborivši balčakom.
Othman sveza komandanta i odvuče ga u zatvor, gdje je proveo
ostatak ţivota.
Grakni ovdje, reče papagaj Izak, grakni ondje. I papagaj
hakavvati poče ljupkoj ţeni pričati ovu priču: Ĉetvorica ljudi -
jedan krojač, jedan draguljar, jedan stolar i jedan derviš - bili su
skupa na dugom putovanju. Jedne su se noći ulogorili i
smjenjivali, čuvajući svoje stvari. Stolar je prvi straţario, dok su
ostali spavali. ()n vidje neku veliku kladu gdje leţi na zemlji, pa
od nje i/.rezbari statuu prelijepe ţene, da ubije vrijeme. Krojač se
probudi i, dok su ostali hrkali, on se zadivi ljupkoj figuri i odluči
dami sašiti veličanstvene halje. Od boţanstve-
330 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ne tkanine, on iskroji ruho dostojno kraljice. Onda dode red na
draguljara, koji za kip načini čudesne ukrase od najdragocjenijih
dragulja. A kad derviš vidje tvorevinu, ona ga tako opčini, da se
on od sveg srca pomoli Bogu da od nje načini pravu ţenu. I kad
se sunce diţe, njih četvorica vidješe pravu, ţivu ţenu, tako
ubavu, da im srca za njom poludješe. Sva četvorica je htjedoše za
ţenu. Prepirali su se, svađali, ali nisu uspjeli donijeti odluku koja
je svima prihvatljiva.
Na kraju, vidješe jednog beduina koji je prolazio, jašući na
kamili, i zamoliše ga da presudi.
"Ja sam je od drveta izrezbario", reče stolar.
"Ja je odjenuo."
"Ja je sjajem okitio."
"A ja joj dah udahnuo", reče derviš.
Beduin reče: "Sva četvorica polaţete pravo na nju, a ja ne vidim
načina da se ta ţena podijeli. Stoga je uzimam sebi. Stvorena je u
pustinji, a pustinja je moja zemlja. Ona će biti moja."
I tako su se njih petorica prepirali i prepirali, ali nisu mogli naći
rješenja svom problemu. Ujahaše u grad i zamoliše prvog
policajca na kojeg su naišli da presudi. Svaki od njih objasni
zašto misli da polaţe pravo, a policajac reče: "Svaki od vas ima
pravo, a ja se i za jednog od vas ne mogu odlučiti, stoga uzimam
ovu divnu ţenu sebi."
Njih šestorica odoše kod kadije i zabaviše ga svojim pričama.
Kadija reče: "Imamo problem. U interesu poštenja i
nepristranosti, uzimam ovu ţenu sebi. Ona će biti moja ţena,
tako da se vi prestanete svađati.
Rječkali su se do noći. Na kraju, derviš reče: "Ne moţemo naći
rješenje, jer niko ne moţe između nas presuditi. Niko ne moţe
odoljeti čarima naše voljene. Moramo se obratiti sucu koji nije
ljudskog roda, Drvetu Znanja."
Rabih Alameddine / hakavvati 331
Sedam udvarača i ţena odoše do mudrog drveta u centru grada.
Ĉim su se pribliţili divovskom hrastu, njegova kora puče i raširi
se, a ţena utrča, pa se se stablo opet zatvori. Drvo Znanja reče:
"Sve se vraća onom od čega je postalo", a sedmorica se
postidješe.
Kad se rodio amidţa Jihad, tetka Samia imala je dvanaest
godina. Jutrom je išla u englesku misionarsku školu, a popodne
pomagala majci u kućanskim poslovima. Pošto je moja nana bila
zauzeta oko novorođenčeta, tetka Samia je svakog dana šetala do
pekare u susjednom kršćanskom selu, za koju je porodica
smatrala da je bolja od one u našem selu. Pekarova kćerka bila je
tetkinih godina i njih dvije se sprijateljiše. Tetka poče ići po kruh
malo ranije, da bi mogla otići kod pekarove kćeri i čavrljati s
njom. Naučila iu je pjevati jednu pjesmu koju je učila u školi,
"There's a l'.eautiful Land Far, Far Away", a njena prijateljica je
nju naučila "Marseljezu". Jednog dana, nakon što je provela cijelu
sedmicu u pjesmi, tetka Samia dobi groznicu i poče oteţano
mokriti. Nana ju je odvela doktoru u Bejrut, gdje je tetka provela
dvije noći u bolnici. Radilo se o manjoj upali. Vratila se u selo.
Morala je dvije sedmice mirovati u krevetu. Izgubila je kontakt
sa pekarovom kćeri.
Zla Sitt Havvvvar proširi glasinu da je tetka morala izvaditi
maternicu, te da više ne moţe rađati djecu. Tada u porodici niko
nije znao za to. Zla Sitt Havvvvar nije izravno govorila da je
tetka abortirala, no učinila je da nagovještaj visi u zraku. Niti
jedan udvarač nije se pojavio kad je tetka stasala za udaju. Kako
je vrijeme prolazilo, glasina bi iznova isplivala na površinu, čim
bi se neka porodica ili momak počeli raspitivati za nju. Ĉekala je
i čekala da je neko odabere, pitala se šta je to na njoj tako uţasno
da niko nije htio
332 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
zabaciti udicu u njene vode. Udala se mnogo kasnije: tek nakon
što su se poţenila trojica njene mlade braće, tek nakon što je
iskusila sramotu bivanja usidjelicom, tek nakon što je napunila
trideset i osam, neko vrijeme krijući godine, tek nakon što se moj
djed konačno umiješao i pronašao joj najneprikladnu'eg muţa u
historiji.
Tetka godinama nikom nije pričala o svom prijateljstvu sa
pekarevom kćeri. Ĉinilo se da je mislila kako je ono usko
povezano sa onim ruţnim glasinama, pošto su se vremenski
preklapali. Vjerovala je da trpi kaznu za grijeh prijateljevanja s
nekim izvan porodičnog saveza. Na koncu je sve rekla svom
najmlađem bratu, Jihadu, jedne noći, početkom 1976., dok je rat i
dalje bjesnio, ali još nije bio prisilio porodicu da napusti zgradu.
Priznala je u garaţi, koja nam je sluţila kao sklonište, dok su
rakete parale naše nebo. Amidţa Jihad joj je pokušao objasniti da
ono što je uradila nije bio nikakav grijeh. Rekao joj je da je imala
jedno sasvim uobičajeno oboljenje, i da je bila ţrtva zlobe i
naivnosti brđana.
"Je li ti stvarno misliš da te neko kaţnjava zato što si pjevala
pjesme sa jednom finom djevojčicom?"
Ne radi se o pjevanju.
"Šta? Jeste li šta drugo radile - moţda štogod nedolično?"
"Naravno da nismo. Kako se usuđuješ? Bila mije samo
prijateljica. Pričale smo."
"I šta je u tome loše? O čemu ste pričale?"
"Ne sjećam se. Pričale smo svaka o svojoj porodici, svaka o svom
selu. Malo o Francuzima, hoće li se povući ili neće. Detalja se
stvarno ne sjećam."
"I ti misliš da te neko kaţnjava uţasnim ţivotom zato što si
sedam dana razgovarala sa jednom djevojčicom? Pa to je
iracionalno i naivno. I nema nikakvog smisla."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 333
"Ne razumiješ ti to."
Amidţa Jihad nije razumio. Nakon što ju je mjesec dana
pokušavao razuvjeriti, u pojačanje je pozvao konjicu - moju
majicu. Tetka je isprva bila uţasnuta što se za njenu tajnu
pročulo. Majka joj je rekla da je budalasta. To joj je redovno
govorila. "Kako moţeš misliti da ima ičeg lošeg u tome što si se
sprijateljila s nekim?", reče majka. "()no što ti se dogodilo bilo je
djelo jedne zlokobnice i nema nikakve veze ni sa kakvim
grijesima. Sitt Havvvvar bila je jedna zla, odvratna osoba. Nisi ti
kriva. I pogledaj se malo. Nije ti ţivot jadan. Bogata si, glava si
jedne velike porodice i, što je najvaţnije, tvoja bi majka bila
ponosna da vidi koliko si uspješna. A znaš ko je kaţnjen? Sjećaš
se kako je uţasnom smrću umrla Sitt Havvvvar? Ko joj je bdio uz
krevet kad je napuštala ovaj svijet? Niko. Djece i oj nigdje nije
bilo. Sjećaš se tračeva? Bila je u bolnici, dolazili su joj razni ljudi u
posjetu, ali članova porodice nije bilo. Ima li goreg ţivota od
toga? Umrla je sama i nikog nije bilo briga. Samia, glupačo jedna.
Sitt Havvvvar je izgubila. Duša joj je otišla sa ovog svijeta
neoplakana."
Tetka Šamiji od tog bi lakše. Od tog dana, počela je nositi cipele s
visokom petom.
A kad je priča papagaja hakavvatija bila završena, reče papagaj
Ezra, trgovčeva ţena povuče se u svoje odaje na počinak, pošto je
za posjetu princu bilo prekasno. Iduće večeri, ona obuče najbolji
ogrtač i zatraţi od papagaja dozvolu da ide. Da vam ispričam
priču, reče papagaj.
Nekoć davno, u nekoj dalekoj zemlji, ţivio jedan stari kralj, koji
se uţasno plašio smrti. Odsjekao se od svijeta u svojim odajama,
nije htio vidjeti svoje vezire. Zanemario je drţavne poslove.
Njegovi podanici su se brinuli.
334 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Sluge plakale u samoći. Veziri iscrpili sve mogućnosti i naume
da kralja izmame iz kreveta. Kraljev veličanstveni papagaj raširi
svoja smaragdna krila i vinu se u nebesa. Penjao se nebu pod
oblake, sve više i više. Dode do raja i sletje u rajski vrt. Tamo
pokupi plod koji je pao sa Drveta Besmrtnosti. Vrati se svom
gospodaru, pa reče: "Uzmi sjeme iz ovog ploda, posadi ga u
plodnu zemlju. Hrani ga ljubavlju i mudrošću, pa će mladica
izrasti u plodonosno stablo. Starost će se odvrći od svakog ko
bude jeo njegove plodove, a krepkost će mu se vratiti." I kraljeve
sluge se iznenadiše kad njihov gospodar povika: "Posadite
sjemenku ovog ploda u mom vrtu. Ţelim za ţivota vidjeti ono
što iz nje nikne."
Oštroumna ptica reče: "Sjeti se legende o mudrom kralju
Solomonu i vrelu besmrtnosti. Nije htio ugasiti ţed, jer nije ţelio
nadţivjeti svoje voljene."
"Bah!" reče kralj. Ţivot mu je kolao venama, nada ga oţivjela i on
se svakog jutra budio da svjedoči postepenom rastu svog drveta.
"Više ga volite" govorio je vrtlarima. "Brţe, brţe, mora narasti."
Drvo naraste i pupoljci prsnuše u cvjetove, od kojih nastaše sitni
plodovi. Napokon osvanu dan kad su plodovi bili zreli. "Onaj mi
uberi" reče ţivahni kralj. "On izgleda najsočnije."
Vrtlar prinese drvetu male merdevine. U tom času, jedan orao
visoko u oblacima spazi zmiju kako gmiţe nedaleko od kraljevog
vrta. Orao se stušti i zgrabi zmiju, podiţe je u nebesa. Svojim
posljednjim dahom, zmija ispljunu otrov i jedna kap pade na
plod dok su ga prinosili kralju.
"Dovedite mi nekog starog fakira" zapovijedi kralj. Kad sluge
pronađoše jednog, kralj mu naredi da kuša voćku. Fakir zagrize,
izvrnu se na leda i umrije.
Kralj je bjesnio. "Je li to onaj uţasni papagaj nastoji da mi kraj što
prije dode?" on ščepa pticu za stopala, zavrti
Rabih Alameddine / hakavvati 335
Slike sa vjenčanja amidţe Wajiha prikazuju mladu, pomalo
smušenu tetku Šamiju. Nije naročito zdušno odobravala bratov
brak sa amidţinicom Wasilom. Nosila je smiješnu haljinu i bila
loše našminkana; kosa joj je bila duga i ravna, padala joj na
ramena. Na svadbi amidţe Halima izgledala je starija i pomalo
nesretna. Na vjenčanju mojih roditelja izgledala je potpuno
snuţdeno - posljedica libanskog usidjelištva. Jednog dana, moj
djed kao da se trgao iz mrtvila i shvatio da je njegova tridest i
osam
ie iznad glave i tresnu od stablo. Papagaj slomi vrat i snađe ga
smrt. Drvo postade znano kao Drvo Otrova i niko mu se više ne
pribliţi.
Kako ga je nada napuštala, tako je kralj bio sve bole-sijiviji.
Ponovo se povukao u svoje odaje i vrijeme provodio proklinjući
drvo sa prozora. Uskoro vidje prikazu smrti kako mu se
pribliţava.
I dok se to odvijalo, jedna pokvarena mlada nevjesta svađala se
sa svojom starom svekrvom. Djevojka je dizala glas na svoju
starješinku i klela. Šokirana svekrva o svemu izvijesti svog sina,
a nezahvalnik stade na stranu svoje ţene. Njegova majka bila je
tako bijesna i izbezumljena, da se odluči ubiti, kako bi sin bio
kriv za njenu smrt. Ona pronađe kraljev vrt, zagrize jedan plod
sa Drveta Otrova i istog se časa pretvori u mladu krasoticu.
"Kakvo je ovo čudo?", upita ljupka djevojka.
Kralj s prozora vidje transformaciju. "Koliko sam zgriješio?" reče
on samom sebi. "Ubio sam iskrenog prijatelja." On pozva svoje
sluge, slabašnim glasom. "Uberite mi jedan plod", prošapta on.
Ali opaka smrt ga stiţe prije nego što plod bi ubran.
336 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
11 Takht - orkestar (op.prev.).
godina stara kćerka i dalje neudata. Moj otac poricao je istinitost
te verzije priče. On je rekao da je cijela porodica stalno
raspravljala o nedostatku prosaca tetkine ruke. Nana mora da je
često pričala sa djedom o tome, ali djed je govorio da nikad nije
obraćao paţnju, da je bio prezauzet, sve dok jednog dana ne
otpade s očiju njegovih krljušt. "Kad nam već niko nije došao na
vrata" reče on nani, "morat ćemo sami pronaći nekoga."
Od tog trenutka prosvjetljenja, djed je sve muškarce dijelio u
dvije kategorije: mogući budući zet i nemogući budući zet. U
prvu kategoriju upao je samo jedan čovjek, i to jedva.
Tetak Akram bio je još jedan zabavljač kojeg je beg plaćao.
Perkusionist, da budem precizan. Svirao je li-banski tarabuk, i to
jako dobro. Ali posao kod bega nije zasluţio svojim bubnjarskim
talentom. Na kraju krajeva, perkusionista u planinama ima više
no magaradi. Pravi talent tetka Akrama bila je njegova
narkolepsija, koju je beg nalazio smiješnom. Svirao bi "takht"11 -
oud, violina, moţda blok-flauta i tarabuk - neko bi moţda i
pjevao uz muziku, a onda bi usred pjesme ritam stao. Tetku
Akramu bi glava pala na prsa i on bi zaplivao u svom moru
snova. Orkestar bi ili prestao svirati, ili nastavio bez njega, u
zavisnosti od begovog raspoloţenja i stepena pijanstva. Prestali
oni ili ne, kad bi tetak Akram došao sebi, nastavio bi svirati isti
onaj ritam koji je svirao prije nego će zaspati. Od toga se beg nije
prestajao ceniti. Tetak Akram nikad nije shvatio da je predmet
šale, a beg je svima zabranio da ga prosvijetle.
Djed je prišao tetku Akramu i pitao ga da oţeni tetku Šamiju,
koja je bila puno starija od njega. Pogodbu je začinio obećavši da
će pričati sa svojim sinom Faridom o
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 337
mogućem zaposlenju: otac je netom prije otvorio zastupništvo.
Natuknuo je da bubnjanje nije zanimanje koje donosi stalan
prihod.
Nana nije smatrala da je tetak Akram dobra partija za njenu
kćerku. A nije ni njena kćerka, a ni moje amidţe. Međutim,
slagali su se da je tetak Akram čestit čovjek.
Kad sam se ja rodio, tetak Akram je već godinama radio u
zastupništvu, a tetka Samia nije bila ni nalik onim strogim,
marljivim domaćicama koje čvrsto stoje s obje noge na zemlji, s
kojima sam ja povezivao gorštake. Niti jedna od mojih tetaka i
amidţinica nije to bila. Uvijek sam se pitao kad se ta
transformacija dogodila. Kad su one zbacile svoje suhe gorštačke
koţe i evoluirale u Bej-rućanke, sjajne, mada ne baš najbolje
izbrušene? Ni jedna od njih nije završila srednju školu, niti čitala
knjige, pa sam pretpostavio da je katalizator metamorfoze bio ili
novac, ili lokacija, ali sam se ponekad pitao da li se radi,
jednostavno, o njihovim karakterima.
Godine 1985., otac je morao avionom u London da mu hitno
ugrade trostruku premosnicu. Naravno, majka i sestra su išle sa
njim, a ja sam doletio iz Los Angelesa, gdje sam tad ţivio. Majka
je iznajmila stan u ulici South Street, blizu Park Lanea. Došavši
na pomisao da ni majka ni sestra nisu mogle brinuti o ocu kako
treba - a ni ja, kad smo kod toga - tetka Samia uporno je
insistirala da i ona pode, kako bi se brinula o svima nama. "Sta
moţe Layla bez svojih kućnih pomoćnica? Ne zna kuhati, ne zna
čistiti. Ne zna razlikovati tavu od električnog lonca. Kćerka joj je
još gora. Kako će se ona brinuti o mom bratu? Sredit će mu
poslovne knjige?"
Izuzev libanskog, nije razumjela niti jedan jezik i potpuno je
zaboravila ono malo engleskih riječi i pjesmica što je naučila u
školi. Bilo joj je to prvo putovanje izvan
338 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
arapskog svijeta. No, kad smo stigli u London, jedino što me je
zamolila bilo je da zapišem adresu stana na komad papira, da
moţe pokazivati taksistima gdje ţeli ići.
U to vrijeme, bila je robusna, dobro obuvena, punašna
šezdesetpetogodišnjakinja. Prvih četrdeset osam sati, dok su oca
pripremali za operaciju, ona je navlačila zalihe u kuhinju. Našla
je neki supermarket, sama kupila sve što nam je trebalo. "Bio je
tamo jedan mesar, usred supermarketa" reče ona, dok je pričala
ocu o svojoj prvoj šoping-ekspediciji, "ali sve je bilo zapakirano.
Nisam htjela kupovati plastično meso. Zazviţdala sam da mu
privučem paţnju, ali nisam znala kako se kaţe jagnjetina, pa sam
blejala: 'Beeee, beeee', i on me je razumio. Digla sam jedan prst, i
rekla: 'Kilo.' Ali on onda otkinu jedan fin komad i zamota ga, k'o
da sam ja kakvo pašče pa mogu zubima trgati. Kaţem ja njemu:
'No, no) pa počnem iša-retiti objema rukama da hoću da mi
isiječe. Kaţe on: 'Chop?' i pokaza mi noţ. Ja mu se namiješim i on
isjecka na manje komadiće, ali nije razumio da je meso za
prţenje. Zovnem ja njega i kaţem, 'Chop, chop, chop, chop,
chop, chop, chop, chop' i njemu mozak napokon proradi, pa sam
tako dobila fino sjeckanu jagnjetinu. Nemaju ovi ovdje pojma o
kuhanju."
Kad su oca na kolicima dovezli u operacionu salu, majka me je
zamolila da izvedem tetku na ručak, pošto će zahvat trajati
najmanje četiri sata. Vratili smo se tri sata kasnije. Kroz prozor
taksija, vidio sam majku kako plače iza staklenih vrata bolnice,
rukama pokrila lice, sva se trese. Sestra ju je bila obgrlila. Srce mi
se spustilo u mošnje. Tetka Samia se skotrljala iz crnog taksija
prije nego što se zaustavio, kao hrpa ljuljuškavog sala i mišića na
štiklama. "Brate moj", jecala je. "Ubiše te, brate moj." Ja izletjeh iz
taksija za njom. Moja majka, lica još uvi-
Rabih Alameddine / hakavvati 339
jek mokrog, pokušavala je smiriti tetku, koja je sjedila na podu
na ulazu, raširivši noge ispred sebe. "Samia", reče moja majka,
"bit će on dobro. Plačem od olakšanja, ne od tuge. Operacija je
bila jako uspješna. Doktori su maloprije izišli. Moći ćemo ga
posjetiti za sat vremena."
Tetki je trebalo malo vremena da registrira podatke i promijeni
izraz lica u grimasu naobuzdanog bijesa. "Prepala si me", siktala
je ona. "Upravo si mi uzela deset godina ţivota." Majka se
povuče unazad, kao da je upravo dobila šamar. Rijetko sam je
viđao izgubljenu. Lina stade ispred majke, strijeljajući tetku
čeličnim pogledom. Tetka je izgledala uţasnuto. "Tako mi je
ţao", reče, naginjući glavu da vidi majčino lice iza sestre.
"Oprosti mi. Molim te oprosti mi. Nisam to smjela reći." Ona
pokuša ustati, a Lina joj ne htjede pomoći. Majka joj priđe, uhvati
je za lakat i podiţe. "Za ovo nema opravdanja." Tetka Samia poče
plakati. "Prepala sam se."
Otac se morao dvije sedmice opravljati u stanu u Londonu. Tetka
je kuhala i vodila domaćinstvo. Oca je grizla savjest što ona
toliko radi, pa me zamoli da je povedem u Playboy kasino,
koristeći njegovu člansku kartu. Poput većine Libanaca, moja
tetka se voljela kockati i lice joj se i izari kad je čula. Otac je
smatrao da bih se ja bez problema mogao provući predstavljajući
se kao on, pošto mu niko nikad nije traţio nikakav dokument,
osim članske karte. Bio je u krivu. Predao sam kartu
recepcionaru i on me upita jesam li ja Farid al-Kharrat. Shvativši
da je iskr-sao nekakav problem, tetka strugnu poput tenkića kroz
okretna vrata, pa u kasino. Kad su mi dozvolili da uđem, nakon
što sam objasnio ko sam, zatekao sam je za stolom za ajnc, kako
pijucka dţin-tonik i upire prstom u dilera da joj ovaj podijeli.
"I tako", započe Jakov, "dok je papagaj završio priču, već je bilo
kasno i gospa se nije mogla sastati sa princom."
Fatima osjeti trud i ču vrisak emirove ţene u drugoj sobi. Ona
podiţe dlan i prekinu priču. Jedna uzbuđena sluškinja upade u
sobu. "Emir vas ţeli obavijestiti da se gospodarica porađa" reče
ona, pa zastade, diveći se osmorici čudesnih šarenih papagaja.
"Stiţe moj bratić" reče papagaj Išmael.
"Ĉekaj", reče Fatima. "Ĉekaj. Ima još vremena. Kaţi mi kako se
priča završava."
"Dolazi gospodar" objavi papagaj Izak.
"Znam, znam", reče Fatima. "Priča. Priča."
"Htio sam ispričati priču o dervišu i tri novčića", reče papagaj
Job. "Ta je najizvanrednija."
"Što se mene tiče" reče Papagaj Noa, "ja bih radije ispričao svoju
omiljenu, o Aladdinu i lampi. Ta je najuzvišenija."
Papagaj Adam reče: "Ja bih ispričao priču o tome kako je
Abraham ušao u ukleti Egipat i kako je sakrio svoju lijepu Saru u
sanduk."
"Pogledajte čudo" reče papagaj Ilija. "Dolazi gospodar."
"Ne" reče Fatima, "ima vremena. Završi."
"Papagaj je ispričao devedest priča" reče Išmael.
"Moţda i više", reče Izak, "a moţda i manje. A trgovac se na kraju
vratio kući. Primijetio je da svrake više nema i upitao papagaja
šta se desilo. Papagaj mu je ispričao sve o njegovoj ţeni i princu,
te o pričama."
Jakov reče: "Trgovac je, u naletu bijesa, usmrtio svoju ţenu zbog
njene dvoličnosti i zavrnuo papagaju vrat zato što je svjedočio
njegovoj sramoti."
"Uuuuuuf", reče Fatima.
"Pogledajte čudo", reče papagaj Ilija.
"Gospodar stiţe", reče papagaj Izak.
"Drhtite" reče papagaj Išmael.
"Aaaaaaaj" reče Fatima.
A zavedeni slijede pjesnike. Kuran
Ako se ne moţeš popeti na drvo na koje se tvoj otac popeo
makar dodirni stablo rukama. Ahmadou Kourouma, Ĉekajući da
divlje zvijeri glasaju
Ţivot u koji bogovi nisu pozvani nije vrijedan ţivljenja.
Roberto Calasso, Brak Kadma i Harmonije
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 347
10
Los Angeles Times objavio je da je Elvis mrtav. Ispod glavnog
naslova, NOVE POPLAVE HARAJU PUSTINJOM, stajao je
jedan manji: ELVIS PRESLEY UMRO U 42. GODINI; LEGENDA
ERE ROCK 'N' ROLLA. Ĉitao sam novine preko ramena jednog
čovjeka koji je stajao ispred mene, u redu na carini na aerodromu
u Los An-gelesu. Red se brzo pomjerao, pošto je carinik samo
letimično pregledavao pasoše i puštao sve da prođu. Kad sam ja
došao na red, moj pasoš nije ni pogledao, već me je samo poslao
kod drugo dvoje carinika, koji su stajali iza sjajnog metalnog
stola. Muškarac, crvenokosi brko, neobično nalik na Prasca
Gicka, zahtijevao je da stavim torbe na sto. Ţena, deblja od svog
kolege, pokaza prstom na moju ručnu torbicu. Ja se nasmiješih,
pazeći da ne pokaţem zube. Prednji su mi bili krivi. Gicko poče
rovariti po mojim stvarima, njuškati. Htio sam se našaliti da
nemam hrane u torbama, no pomislih da mu to ne bi bilo
smiješno.
"Koja je svrha vaše posjete?" upita agentica.
"Samo odmor. Nikad nisam bio u Americi." Predvi-djevši iduće
pitanje, odmah sam odgovorio: "Bit ću samo deset dana." Mrzio
sam lagati.
Gicko je guţvao sve što je moja majka bila pedantno spakirala.
Priđe još jedan debeli carinik, s njemačkim ovčarom uz bok. Pas
me podsjeti na moju Tulip, koja je nedavno umrla od srčanog
udara. Sagnuh se da ga pomilujem. "Ne dirajte psa", obrecnu se
Gicko s druge strane stola. "Molim, stavite torbe na kolica i
pođite za mnom."
Moj lijevi očni kapak sporadično je titrao. Diskretno sam ga
pokrio lijevom rukom i pošao za Gickom u mali ured bez
prozora, u kojem su se nalazili samo metalni sto
348 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
i drvena stolica. Carinik sa psom na uzici išao je za nama. Vučjak
mi onjuši torbe.
"Nemam ništa za prijaviti" rekoh ja nervozno, dok je Gicko
zatvarao vrata. "Kunem se." Prebacio sam teţinu na drugu nogu.
Košulja mi je bila mokra na leđima. Kroz bijele zidove, na
brojnim obijenim mjestima, provirivalo je cementno sivilo.
"Molim, izvadite sve iz dţepova i stavite na sto" reče Gicko
otresito. Cesto je koristio riječ "molim", ali tonom koji ne
odgovara molbi. Ruke su mi se tresle. Iz dţepova iziđe kutija
cigareta, moj novčanik, ključevi našeg stana u Bejrutu, dvije
gitarske trzalice i paket ţvakaćih guma Chiclets. Vučjak mi
onjuši međunoţje. Njegov gazda stajao je malo dalje, gornju
usnu prezrivo zadigao ukoso. "Molim vas, skinite jaknu", reče
Gicko, iznenadivši me. Ja mu dadoh svoju smeđu koţnu jaknu.
On je stisnu i dade psu da je onjuši. "Izujte cipele, molim vas."
"Ovo su čizme", rekoh ja, "a ne cipele." Razlika je bila vaţna. Bile
su to kaubojske čizme, kupljene posebno za ovo putovanje, i to
ručni rad. Ručno rađeno u Texasu, pisalo je na etiketi. Kupio sam
ih za sedamdeset pet dolara, od jednog uličnog prodavca u
Bejrutu. Bile su smeđe i na svakoj je bila zmija izvezena plavim
koncem. Nisam htio ţivjeti u Americi i nositi bilo kakve cipele.
"Molim vas, skinite košulju" reče on. Znoj mi je curio niz prsa.
Ţelio sam da sam krupniji, da su mi prsa impresivnija. "I hlače."
Gicko i njegov zemljak prekopaše mi farmerke, izvrnuše prednje
dţepove, opipaše straţnje, prstom pročačkaše po dţepiću za
novčiće. Pas onjuši farmerke. "Molim vas, okrenite se prema
zidu." Stavio sam ruke na zid i raširio noge, kao da me hapse
lično Starskv i Hutch. "Ne morate to raditi. Samo svucite gaće."
Gic-kov ton odjednom postade ljubazniji. U glasu mu se čula
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 349
nijansa nelagode. "Moţete li, molim vas, raširiti polutke
straţnjice?"
Trebalo mi je malo da shvatim šta je podrazumijevao pod
polutkama. Na kraju sam shvatio, ali bilo mi je neugodno što
nisam znao to značenje riječi. Osjetio sam kako se njegovo lice
pribliţava mom anusu.
"Hvala vam" reče Gicko, ovaj put nesigurnim tonom. "Moţete se
obući."
Kad sam izišao, potraţio sam taksi. Rano predvečer-nje svjetlo
bilo je ravnomjerno, nebo neznatno oblačno, /rak je bio teţak,
pun čestica. Disao sam plitko, dok je taksist utovarao moje torbe
u prtljaţnik. Lijeva ruka bila mu je tamnija od desne, a vrhovi
ušiju izgorjeli od sunca. On me poveze mojim prvim američkim
autoputem, četi-ristopeticom. Primijetio sam da je cesta mokra.
Sišli smo sa autoputa i skrenuli u Wilshire Boulevard, upali
pravo u gust saobraćaj. Taksist je psovao. Gledao sam u auto do
mene, crni Alfa Romeo Spider, spuštenog krova. Vozač, u
šarenoj košulji, sa Porsche naočalama, pjevao je glasno uz "Oh!
Darling" od Beatlesa, drmusao glavom, bubnjao po volanu.
"Please believe me", pjevao sam ja, i bi mi ţao što nisam ponio
gitaru.
Nisam ja bio nikakav seljo sa planine. I prije sam odsjedao u
hotelima - Plaţa Athenee u Parizu i Dorchester u Londonu, ali
nijedan od ta dva nije me pripremio za sjaj i raskoš Beverlv
Wilshirea. Recepcionar, dečko ne puno stariji od mene, kose boje
pustinjskog pijeska i sjajnih plavih očiju, stajao je za pultom,
smiješio se, pokazivao svoje izvrsne zube. "Zovem se Osama al-
Kharrat" rekoh. "Moj otac je već ovdje."
"Ah, gospodin Al-Kharrat. Iščekujemo vas." Glas mu umilan,
samouvjeren. "Otac vam je ostavio poruku, kaţe da će se njegova
grupa vratiti oko devet."
350 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Grupa" su bili moj otac i amidţa Jihad. Obojica su otprije ţeljeli
kockati u Las Vegasu. Odlučili su da im se pridruţim u Los
Angelesu, gdje bih mogao potraţiti neki univerzitet na koji bih se
upisao. Ţivot u Bejrutu postajao je sve mučniji. Građanski rat, za
koji su svi mislili da će trajati nekoliko mjeseci, trajao je već
nekoliko godina, a kraj mu se nije nazirao.
Recepcionar mi dade ključeve. "Zar ne ţelite vidjeti moj pasoš?"
upitah ga.
"Ne, vjerujem vam." Usne mu se razvukoše u još širi osmijeh.
"Ako vi niste gospodin Al-Kharrat, bit ću u velikoj nevolji."
Nosio je tamno odijelo i bijelu košulju, ali kravata je bila jarko
ţuta i po njoj su na sve strane trčkarali sićušni Parkovi Đače.
Uzvratio sam mu osmijeh. "Jesam, ja sam onaj za kojeg se
izdajem."
"Apartman je na dva sprata", reče posluţitelj, otvarajući vrata.
Ušao sam prije njega, nastojeći svim silama da ne izgledam
previše uzbuđeno. "Na ovom spratu su dvije spavaće sobe, a
glavna je dolje." On unese moje torbe u jednu od soba. Stajao sam
na galeriji kraj ograde i buljio dolje, u dnevnu sobu. Kuglasti
kristalni luster visio je sa katedralnog stropa, dopirući do donjeg
sprata. Zastori, debeli i teški, poput onih u pozorištu, prekrivali
su prozore visoke dva sprata. Bili su iste zlatne boje kao tapete i
imali isti uzorak - stilizirane metalik-sivo-plave Paisley paunove.
Avokado-zeleni tepisi bili su nekoliko centima-tara debeli,
protezali se od zida do zida. Upijao sam prizor očima, kad
primijetih da je posluţitelj još uvijek iza mene, čeka.
"Oh, izvinite", rekoh, vadeći novčanik. Nisam imao ništa sitnije
od pet dolara. On mi se zahvali i ode. To je bila jedina mana tog
hotela. U Parizu, u Plazi Athenee,
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 351
posluţitelji i konobari te posluţe i odu, prije nego što im uspiješ
dati napojnicu. To je puno otmjenije. Udoh u prvu sobu, zastrtu
istim onim avokado-zelenim tepihom, oblijepljenu
tamnocrvenim tapetama sa krupnim cvijetnim uzorkom, koje su
se slagale sa zavjesama i posteljinom. Posluţitelj je tu unio moje
torbe. Kupatilo je bilo u krem i oker boji, sa dvoja vrata, od kojih
su svaka vodila u jednu od soba na spratu. Ušao sam kroz
kupatilo u drugu sobu, za koju sam pretpostavio da je očeva, ali
na noćnom ormariću stajao je Patek Philippe, a ne jedan od
očevih Baume et Mercier satova. Kolonjska voda bila je crni Paco
Rabane, prejaka za oca, definitivno amidţina. Sišao sam niz
stepenice do dnevne sobe i glavne spavaće. Sjeo na krevet,
pomilovao jastuk, spustio glavu. Obično sam volio mirise mojih
roditelja na njihovom krevetu, ali nešto je tu bilo čudno. Ustao
sam, pogledao oko sebe i vidio jedan od očevih satova.
Otišao sam na balkon svoje sobe sa novinama u ruci i zapalio
cigaretu, misleći da nema šanse da me otac tu uhvati. Vidio sam
Beverly Hills i Ameriku, auta kako paradiraju beskrajnim
bulevarom. Sumrak. Oblaci na nebu postali su nekako zloslutniji,
poprimili kositrenu boju. Bio sam uzbuđen, vidjet ću ljetnu oluju.
Na neonskom panou, na zgradi prekoputa, pisalo je
jarkocrvenim ciframa: 78 stepeni. To je u Celzijusima 25.555,
beskonačna decimala, pomislih.
Opet poţeljeh da sam ponio gitaru, ali nisam smio riskirati da
sluţbenici imigracijskog ureda shvate da nisam došao u kratku
turističku posjetu. U svakom slučaju, nadao sam se da ću kupiti
bolju gitaru za svoj novi ţivot u Americi. U Los Angeles Timesu
stajala je vremenska prognoza za četvrtak, više padavina, najviša
dnevna između osamdeset i devedeset. Bila je tu i jedna reklama
za
352 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"radničke" košulje od batista, sa crtom otmjenosti. Zašto samo
crtom? Otmičar autobusa oslobodio sedamdeset talaca, koje je
drţao u jednom bahaističkom hramu, nedaleko od Los Angelesa.
Osjetio sam vlaţnost u zraku, toplu, svjetlom zamrljanu noć.
Ugasio cigaretu u pepeljari.
* K= * * #
Iz bolničkih neonki širilo se dosadno zujanje. Bio sam se navikao
na njega u očevoj prvoj sobi, ali kad je Limenka, na insistiranje
moje sestre, premjestio oca u drugu sobu, sa svim onim
monitorima, neprestano zujanje počelo mi je ići na ţivce. Ugasio
sam glavno svjetlo i upalio malu lampu, sa naboranim
abaţurom, koju je sestra donijela. Sjeo sam na krevet u kojem je
leţao otac i gledao ga. Prisiljavao sam se da ga gledam, da ga
vidim onakvog kakav zaista jest. U mojoj glavi se preko
njegovog lica stalno lijepila njegova mlada verzija. Nisam bio
siguran ni da je ta mlađa slika vjerodostojna. Otac je znao reći da
je isti Robert Mitchum - ista kosa, isti nos, ista usta. "Ja sam mu
brat", govorio bi nam. Naravno, nije bio ni nalik na tog glumca -
niti kosom, niti nosom, niti ustima - ali niko ga nije mogao
ubijediti.
Sad mu je koţa bila mlitava i spuţvasta. Nozdrve mu se više
nisu nervozno širile: nos je postao samo još jedan beskoristan
organ u njegovoj kolekciji. Očni kapci su vi-sili, nepomični. Kosa
potpuno sijeda, čak i obrve, a usne praktički nestale. Poljubio
sam ga u čelo.
Kako ti je kosa bila crna.
Trebao sam nahraniti njegove gladne uši, no umjesto toga,
besramno i bezvučno sam zaplakao.
Krivnja, taj mali demon, grize i slabi, krade glas. Probudi me
uklješten ţivac u ramenu i Lina koja je
Rabili Alameddine / HAKAVVATI 353
ušla u sobu. "Trebao si uzeti jastuk i deku." Svjetlo se činilo
mutnim, kao da sam gledao svijet kroz prljava soči-va. Lina
priđe ocu. Kosa joj je izgubila sjaj, slijepila se od spavanja. Na
čudnom jutarnjem svjetlu, Lina se doimala jako usamljenom.
"Kako mu je?"
Umire, htjedoh reći. Prije dva dana se činilo da mu je dobro. Ili
moţda prije tri dana. Nisam htio spavati sinoć. I ltio sam
provesti noć uz njega, biti mu na raspolaganju. I ltio sam ga
očarati. Toliko toga sam htio.
* * »A * *
Ĉuo sam kako se na donjem spratu okreće ključ u bravi,
provjerio da li su balkonska vrata zatvorena i sišao niz vijugave
stepenice da pozdravim oca. Amidţa Jihad sipao je piće za
sobnim barom.
"Osama", reče on glasno. Oči mu se zacakliše, usne ra-zvukoše u
divan osmijeh. Usuo je vode u svoj dupli viski i uspio popiti
gutljaj, prije nego što sam došao do njega. Popeo sam se na prste
da ga poljubim u obraz. Nije on bio naročito visok, ali ja sam se,
sa svojih metar i šezdeset, morao dizati na prste ako sam mislio
ikoga poljubiti. Na njegovom debeljuškastom licu pojaviše se
nabori veselja. Izgledao je dotjerano, u plavom odijelu, iz
raskopčanog sakoa virio mu je nabrekli stomak, kao da je
progutao košarkašku loptu. Ĉuo sam oca kako hoda po svojoj
sobi. "Hoćeš da ti natočim piće?" upita amidţa Jihad.
"Daj mi kolu", rekoh ja, idući prema očevoj sobi.
Mlada plavokosa ţena stajala je pred očevim ogledalom,
nanosila ruţ boje vina na pune usne. Ona se nasmiješi, stavi ruţ
u torbicu na komodi. "Zdravo", reče, pruţajući ruku. "Ja sam
Melanie." Moj otac iziđe iz kupatila, zakopčavajući hlače.
Osjetih amidţinu ruku na ramenu. "Evo ti kola" reče on.
354 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Umro Elvis", saopći moj otac, na arapskom. Sjedio je na velikoj
sofi, pijuckajući viski. On je bio potpuna suprotnost svog brata:
imao je gustu, valovitu kosu, u kojoj si mogao izgubiti novčić.
Presvukao se u smeđe kratke hlače i zelenu Lacoste košulju - što
je bio ustupak načinjen zbog Melanie, koja je medu nama bila
stranac. Da nije bilo nje, bio bi u boksericama i majici kratkih
rukava.
Ja na trenutak pogledah Melanie. Malo zastadoh, pa odgovorih
na arapskom: "Znam, čitao sam."
Ĉak i u zapadnjačkoj odjeći, moj otac nije izgledao kao
Amerikanac - bio je prenizak, previše zdepast. Kad sam bio mali,
stalno je htio da s njim gledam hrvanje na televiziji. Prije borbe,
on bi izabrao hrvača za kojeg će navijati, a meni bi ostao onaj
drugi. Nikad mi ne bi dozvolio da biram prvi ili odaberem onog
za kojeg on navija. Njegov bi svaki put pobijedio. "Izaberi onog
koji ti djeluje kao pošten čovjek", govorio je. "Pošteni nikad ne
gube." Pošto je meni uvijek ostajao gubitnik, vrijeme sam ubijao
uporedujući oca, u gaćama i majici, sa hrvačima u uskim
trikoima.
Otac je imao mlitave listove čovjeka naviklog na sjedenje.
"Mislio sam da ćeš se više nasekirati", reče on. "Rock and Roll je
umro, i tako to."
"Ne sekiram se uopće." Glas mi se povisi. "Briga me za Elvisa. Ne
volim ga. Bio je star, debeo i glup. Bilo je i vrijeme da umre."
Otac frknu. "Sutra imamo sastanak sa dekanom tehničkog
fakulteta na UCLA." I dalje je pričao arapski, potpuno
ignorirajući Melanie, koja je sjedila na drugom kraju sobe.
"Kaţe da je jesenski upisni rok završen, ali ga je impresionirala
tvoja mladost i dobre ocjene."
Rabih Alameddine / hakavvati 355
Melanie je čitala "Time" magazin, pućila usne.
"Nije ti ovo dječija igra", reče otac. "To je razgovor koji određuje
tvoju budućnost. Razumiješ li to?"
"Razumijem, razumijem. Spreman sam ja."
"Sastanak je sutra poslijepodne, u tri sata", reče on,
zabarikadiravši se novinama. To je značilo da je razgovor
završen.
Melanie je spokojno sjedila u fotelji. Izgledala je mlada, nije
mogla imati više od dvadeset tri, ali nosila se samouvjereno. Bila
je kao ljepša verzija Nancy Sinatre, sa punim grudima, koje samo
što joj nisu ispale iz crne dekoltirane haljine. Oblajhana kosa
padala joj je ispod ramena. Obrve su joj bile počupane. Htio sam
ih pomno promotriti, da vidim da nisu izbrijane, pa nacrtane
smeđom olovkom. Imala je mali nos i sićušnu bradu. Šminka je
bila najistaknutiji aspekt njenog lica. Ruţ, nanesen u debelom
sloju, bio je suviše taman za njenu put. Olovka /.a oči kao da joj
je pokrivala kapke, a sjenilo je bilo u tri nijanse: svijetloljubičasto,
grimizno i svijetloplavo. Bila je suprotnost moje majke, koja je
šminku nanosila umjereno. Znao sam da me odmjerava koliko i
ja nju, samo što je ona to radila neupadljivije.
Amidţa Jihad milovao je svoju čašu. I dalje je bio u odijelu,
kravata mu neznatno nakrivljena. "Zašto tehničke nauke?", upita
me on. "Prije mjesec dana si mi rekao da ţeliš studirati
matematiku."
Gledao sam brazde i ulegnuća na njegovoj ćelavoj glavi. Znoj se
skupljao u njima, formirao minijaturne bazene. Svakih nekoliko
minuta, maramicom je prelazio preko tjemena, na trenutak
smanjujući sjaj. Svaki put kad su on i otac išli kockati, otac bi ga
poljubio u tjeme, za sreću.
"Sviđa mi se matematika, amidţa. Ide mi od ruke. Tehnika je, u
principu, primijenjena matematika."
356 Rabih Alameddine / hakavvati "Jesi siguran da to ţeliš?"
"Naravno da je siguran", prekinu nas otac, i dalje skriven iza
novina. "Od čega će ţivjeti sa diplomom matematičara?"
Bilo je gotovo jedan iza ponoći, jedanaest ujutro po bejrutskom
vremenu, a ja sam bio budan preko trideset i šest sati, no nije mi
se još spavalo. Potonuo sam u stolicu, misli su mi se rojile u
glavi. "Lije k'o iz kabla", rekoh ja na engleskom, u namjeri da
uključim Melanie u razgovor.
"Lije posvuda", reče amidţa Jihad.
"Ovo nije normalno", reče Melanie. Mekan, melodičan glas.
"Neobično za ovo doba godine. U pustinjama u Californiji su
ogromne poplave. Ĉak je i u Vegasu padala kiša."
"Jeste se tu upoznali?" upitah ja.
Leţao sam i razmišljao, u mraku, u velikom krevetu. Otac je
otišao u svoju sobu sa njom, zatvorivši vrata. Noć je bila vlaţna.
Aparat za dijalizu srkao je očevu krv i bljuvao je nazad u njega.
Moţe li nešto biti deja vu ako se zaista ponavlja? Nije ovo isti
dan. Salwa je sjedila na krevetu i drţala mog oca za ruku. "Neće
ovo još dugo" reče mu. "Još samo četrdeset pet i minuta." Moja
sestra se zavalila u naslonjaču boje hrđe, prekrila oba oka
podlakticom. Glava narkolep-tičnog tehničara počivala je na
njegovim prsima. Ja sam stajao u podnoţju kreveta, odbrojavao
crveno vrijeme zajedno sa aparatom.
Neko pokuca na otvorena vrata. Ja sam bio jedini koji je mogao
vidjeti napolje i sestra mi mahnu rukom, dade mi znak da ne
puštam nikog unutra. Na vratima je stajala lijepa ţena,
neodređenih godina, u ekstravagan-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 357
i noj bundi od samurovine i cipelama sa tankim, visokim
petama. Bila je elegantno i obilno našminkana, pa joj je lice
izgledalo bijelo i čisto, kao kolut halumi sira. Svoju kratku kosu,
friziranu u stilu Jackie Kennedv, farbala je 11 kestenjastosmeđe,
sa ravnomjerno raspoređenim plavim pramenovima. Prepoznao
sam je kad se nasmiješila, djetinjim osmijehom, no ipak
vrckavim. Nisam je vidio preko dvadeset godina.
"Nisrine", rekoh ja tiho, idući prema njoj. Iznenadio sam samog
sebe što sam je oslovio imenom. Izljubismo se, obraz uz ubraz, tri
puta. "Mislim da bi bilo bolje da ne ulaziš", rekoh ja. "Ne voli da
ga gledaju bolesnog."
Drţala je ruku na mom obrazu. "Samo sam mu kucnula da vidim
je li dobro." Ona ušeta u sobu i stade, kao da je naletjela na
nevidljivu električnu ogradu, kao da se našla licem u lice sa smrti
i njenom kosom. Slabašan jauk ote joj se iz usta i lice joj se
zguţva. Prva suza izora brazdu u sloju njenog tečnog pudera.
Ruka joj se pomjeri do lijevog oka, izvadi jedno sočivo, pa drugo.
Plakala je, drţeći sićušna sočiva na dlanu, kao da ih prinosi
bogovima tuge na ţrtvu.
Nisrine i Jamil Sadek doselili su se na treći sprat zgrade iza naše,
godine 1967. Začas su postali najpopularniji liračni par u mahali.
Ona je bila lijepa, dovitljiva, sklona llertovanju, a on draţesno
pijan. Malo ko je pamtio da je I)ila majka troje djece, jer se ona s
djecom u javnosti rijetko pojavljivala, a gotovo niko nije mogao
odoljeti deformiranom patološkom laţovu za kojeg je bila udata.
Kapetan lamil bio je jedini muškarac u mahali na kojeg sam
mogao gledati s visine, doslovno i figurativno. Bio je niţi od
mnoge djece, ali nije bio nedorast. Uvijek se činilo da će ga
njegova Ť igromna trbušina prevrnuti. Kosu sa sljepoočnica
navlačio ie preko ćelavog tjemena i nije bio nikakav kapetan.
358 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Priča o njemu bilo je sijaset, ali nijedna nije bila poznata poput
one o neuspjesima koje je redao u svom nastojanju da ga
promaknu u pravog pilota. Insistirao je da ga svi zovu kapetan
Jamil. Bio je najstariji kopilot u firmi i pao na sve i jednom ispitu
za kapetana, ali to se iz razgovora sa njim nije moglo naslutiti.
Pričao je priče o tome kako je na letovima sprečavao sigurne
katastrofe, o putnicima koji su mu pisali snopove pisama
iskazujući mu zahvalnost. Pričao je o kapetanima koji su mu se
divili i molili ga za časove letenja. Niko mu nije vjerovao, ali svi
su se pretvarali da vjeruju.
Jednog dana, došao je kod nas na ručak. Na poklon je donio bocu
kupaţiranog škotskog viskija, u ţutoj kutiji sa slikama bogatih,
dobro odjevenih ljudi. "Ovaj viski zove se House of Lords",
saopći on. "Pravi se maksuz za englesku kraljevsku porodicu i
plemstvo. Poklonio mi ga je jedan britanski parlamentarac, koji
je, usput, kraljičin najbolji prijatelj, kad sam zadnji put bio u
Londonu." Bio je to jedini put da je neko javno razobličio neku
njegovu laţ. Dok su servirali ručak, amidţa Jihad se odvezao do
supermarketa i vratio se nakon pola sata sa flašom istog tog
jeftinog viskija u ţutoj kutiji. Stavio je kutiju na sto i saopćio da
mu ju je kraljica lično poklonila, ali pod jednim uvjetom.
"Kraljica mi je rekla, svojim savršenim britanskim akcentom,
naravno, da me voli i smatra dostojnim boce tako savršenog
viskija, ali taj veličanstveni napitak ima se sluţiti samo
najprobranijem društvu, najboljim prijateljima." A onda je nasuo
čašu kapetanu Jamilu.
Kapetanova mlada ţena bila je ta zbog koje su njih dvoje bili
pozivani na sve prijeme i zabave. Ona je bila tip osobe koji uţiva
u ţivotu, bistra, mada ne pretjerano kultivirana ili rafinirana. Bila
je neobrazovana sunitki-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 359
uja iz Tripolija, koja je shvatila da se mora osloniti na svoj
prodoran um i šarm, kako bi savladala teret činjenice da je udata
za hodajuću parodiju i probila se u ţivotu. 1 bogami se probijala.
Na svakom okupljanju, muškarci su se rojili oko nje poput
krijesnica. Zabavljala ih je, draškala i umiljavala im se. Pričala je
najbolje masne viceve i najsmješnije proste priče. Bila je to jedina
ţena koja je našeg mahalskog militanta, Elieja, mogla pretvoriti u
drhturavog derana zaljubljenih očiju, koji očajnički prikriva
uzbuđenje svaki put kad ona naiđe. Ona i amidţa Jihad formirali
su udruţenje međusobnih štovatelja. Sjedili bi u ćošku i
ismijavali sve ostale. Jednom ju je upitao zašto se udala za svog
muţa, kad je mogla puno bolje proći. Ona mu odgovori da je bila
mlada. Kapetan Jamil pojavio se pred njenim vratima u svom
sportskom automobilu. Zaslijepila ju je pilotska uniforma. Pričao
joj je o letenju i kako je to kad si u zraku, o slobodi, blaţenstvu,
bijegu od svakodnevnice. Sanjala je o letećim ćilimima.
Jednog dana, tetak Akram napravio je grešku i natuknuo mom
ocu i amidţi Jihadu da je spavao sa Nisrine. Na jednom noćnom
okupljanju na našem balkonu, dok je Nisrine delikatno puckala
šišu, moj otac joj se obrati: "Nisrine, draga, Akram priča gdje
stigne da te je pova-lio." Ona prasnu u smijeh i zakašlja se, dim
joj pokulja na usta, poput iznenadne erupcije planinskog
termalnog izvora. Vidio sam nepatvorenu radost u smeđim
očima amidţe Jihada. "Hej, Akrame", vikao je on preko cijelog
balkona. "Hajde ovamo, da malo popričamo." Tetak dojuri,
poput djeteta kojeg omiljeni učitelj zove na tablu. "Kaţi mi, dušo"
gugutala je ona. "Ĉujem da znaš divnu priču, a ja volim priče."
Ona se nasmiješi, zatrepta tre-puškama nekoliko puta i povuče
dug dim iz šiše, koji za-
360 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Natočio sam sebi čašu soka od cijeđenog grejpa, dok je otac čitao
jutarnje novine. Melanie je već bila odjevena u svijetlozeleni
ljetni komplet. Stajala je kraj visokih prozora.
"Izgleda da se razvedrava", reče ona. "Moglo bi biti fino danas.
Mogli smo u šetnju." "Gdje ćemo?" upitah ja.
"U kupovinu" reče otac. "Moram kupiti nešto tvojoj majci."
Otac ode u sobu da se obuče, a ja sjedoh da nazovem majku.
Zaboravio sam nazvati kad sam tek došao, a bio sam joj obećao.
Htjela je razgovarati. "Već mi nedostaješ."
Ja nešto promumlah, u znak odobravanja. "Hoćeš li se sigurno
čuvati?" Pogledao sam oko sebe. "Zvat ćeš me svake sedmice?"
Gledao sam kako Melanie pali Kool sa filterom i pije kafu.
Koristio sam riječ "mama", tako da ona shvati s kim razgovaram.
Ona se okrenu na stolici, prekriţi noge. "Ne zanima me koliko
godina imaš, ti ćeš uvijek biti moja beba." Mrlja od ruţa pojavi se
na filteru. Melanie je kaţiprstom dramatično otresala pepeo. "Ne
znam kako ću bez tebe." Dim se izvijao iz njenih usta. Ovog jutra,
ruţ je bio roza. "Ti si materin jedini sin."
Kad sam završio razgovor, Melanie mi se ispitivački nasmiješi.
"Da nisi premlad za univerzitet?"
"Strašno sam pametan."
"To vidim i sama." Ona se nasmija. Smijeh je uključivao
neprivlačno šmrkanje.
Otac se htio odvesti na Rodeo Drive našim iznajmljenim
Cadillacom. Amidţa Jihad htio je prošetati, pošto je
vodnički puhnu u njegovo nestrpljivo lice. "Ĉujem da si me jeb'o,
pa sam htjela pitati, jesam li bila dobra?"
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 361
Uodeo Drive bio preko ceste. Vratar predloţi da idemo
hotelskim autom, koji nas odbaci do Giorgiovog restorana, dva
bloka od hotela. Mora da smo prolaznicima predstavljali
zanimljiv prizor, izgledali im kao kakva na-vrat-nanos sklepana
porodica.
Prodavač se usredsredio na mog oca, ignorirajući nas ostale.
Sigurno zbog očevog Brioni odijela. Otac mu objasni šta ţeli.
Prodavač, privlačan mladić, izgledao je normalno ispod pojasa,
ali torzo mu je bio nagnut prema natrag, pod gotovo
neprirodnim uglom. Lijevu ruku ra-stegao je preko torza, a
desnom kao da je prebirao imaginarnu nisku bisera. Odjednom,
oba njegova kaţiprsta uperiše se u mog oca. "Imam nešto što bi
moglo biti savršeno", reče on i odskakuta preko radnje, nestade
nam iz vidokruga. Vrati se sa smotuljcima tkakine u bojama
ugodnim za oko: raznim nijansama crvene i ţute, u rasponu od
limun-ţute do okera, te šatirane zelene. Stavi ih na pult i raširi
jedan. "Marame od kašmira", reče on. "Ni jedna im ţena ne moţe
odoljeti." Ruka mu je širokim pokretima milovala tkaninu. "Samo
još da izaberete boju."
"Šta ti misliš?" upita otac. Nisam bio siguran koga, mene ili
Melanie.
Ja istupih, dodirnuh tkaninu istim širokim pokretom. "Ovo je
krasno."
"Slaţem se", reče Melanie.
Otac prekopa po hrpi i izabra jednu, u boji tamne cigle. "Misliš
da će se i mami svidjeti?" Ja klimnuh glavom. On dodade
maramu prodavcu. Otac nastavi prekopavati, izabra jednu
plavo-zelenu maramu i podignu je, da je uporedi sa Melanienim
očima. "Dajte mi i ovu", reče on prodavcu. Melanie pocrvenje.
"Hoću da znaš", reče otac na arapskom. "Ona nije prostitutka."
362 Rabih Alameddine / hakavvati
Promrmljao sam nešto nerazumljivo. Nisam znao šta da kaţem.
"Ne plaćam joj." Buljio je u udaljeni ugao radnje.
"Ţeli biti pjevačica. Ne znam je li dobra, ne razumijem ja tu
muziku. Stalno pjeva, a ti slušaj, pa mi kaţi valja li."
Počelo je lagano kišiti. Amidţa Jihad nosio je bočicu kolonjske i
zviţdao neku libansku melodiju. On uze jednu drečavo ţutu
maramu, prebaci jedan kraj preko lijevog ramena, promatrajući
rezultat u velikom ogledalu. Melanie je gledala neku haljinu na
ofingeru, opipavala materijal. "Sto je ne bi probala?" upita otac.
"Ljubav", rekoh ja, nadjačavajući buku u prostoriji.
Moja sestra odvede Nisrine u sobu za posjetitelje. Fatima se
vratila i zauzela njeno mjesto. Crveni brojevi na aparatu za
dijalizu, koji su se smjenjivali od višeg ka niţem, bacali su je u
trans, baš kao i mene.
Dvadeset i dvije minute, trinaest sekundi. Salwa je drţala oca za
ruku.
"Kako to misliš?" upita ona.
"Očigledno je da ga Nisrine voli", odgovorih ja. "Onakvu reakciju
ne moţeš odglumiti. Srce mi je puklo kad sam ono vidio."
"Da", reče ona. "Nekad su bili ljubavnici."
"Nisu" prasnuli ja. "Nisu. Ĉinilo se da jesu, jer su oboje voljeli
flertovati." Moja sestrična me samo pogleda, obrve joj po-primiše
oblik gornjeg dijela upitnika. "Uostalom, šta ti znaš?" rekoh ja.
"Nisi tada bila ni rođena." Glas mi je podrhtavao. "Ne moţe biti.
Flertovao je sa njom pred mojom majkom. Ne bi to činio da je
između njih nešto zaista bilo. Bili su prijatelji."
Fatima podignu ruke u očaju i uzdahnu.
Sahva me pogleda očima moje majke, smeđim i kru-
Rabili Alameddine / hakavvati 363
l>nim. Mirnim glasom, ona reče: "Bila mu je jedna od brojnih
ljubavnica."
"Kako moţeš biti sigurna?" upitah ja, glasom puno slabijim od
njenog. "Ne kaţem da ti ne vjerujem, ali ti znaš samo ono što ti
Lina kaţe."
"Platio je školovanje njenog najstarijeg sina. To znaš i sam."
"Naravno" odgovorih ja. "Bili su nam kućni prijatelji."
"Prestani, Osama", zapovijedi Fatima, dovoljno glasno da
probudi tehničara. "Vjeruj nam. Ako ţeliš da ti nabrojim sve
njegove ljubavnice, nabrojat ću ih. Moţda je vrijeme da popričaš
sa sestrom, i da sravnite bilješke."
Lina je na balkonu ispunjavala pluća dimom. Ja sam proučavao
pravilne crte krovova okolnih zgrada. "Kako 11 je uspjelo
promaći da su bili u vezi?", upita Lina. Oboje smo gledali mirni
Mediteran, koji se vidio kroz veliki razmak između dvije zgrade.
"Pobogu, Osama. Znaš da je spavao sa drugim ţenama. Nije
moguće da si bio toliko slijep kraj očiju. Sta misliš, zašto ga je na
kraju ostavila?"
"Molim te. Nisam glup. On svoje kurvaluke nije krio od mene.
Ponosio se njima. Jednostavno mi nije palo na pamet da je to
činio s Nisrine. Ne znam zašto. Ne bi valjda sa njom."
Ona se nagnu preko ograde i povuče još jedan dim. "A zašto ne
sa njom?"
"Ma, ne znam" otpuhnuh ja. "Moţda zato što je bila kućna
prijateljica. Moţda zato što ju je majka znala. Moţda zato što smo
je svi znali. Ne znam."
Ona ispruţi ruke i privuče me k sebi. Ja joj uzeh cigaretu iz ruke i
ispuših je dopola, glasno cmokćući. "Ruţno se ponio", reče ona.
"Jest, upravo tako", prasnuh ja. "Do pičke materine ruţno. E,
tako."
364 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Prvo osjetih da se trese, pa je onda čuh kako prasnu u
isprekidan, stakato smijeh. Trebalo mi je par sekundi da joj se
pridruţim. Prejako sam otresao pepeo, pa mi ţar cigarete pade
preko ograde na ulicu. "Jebote, ne mogu vjerovati" rekoh ja.
"Jest, jebote."
"Ali, nisi u pravu. Nije ga ostavila samo zbog ţenska-renja. Znaš
to dobro. Nije samo to bilo u pitanju." Stisnuo sam balkonsku
ogradu rukama i glasno udahnuo. "Imao je on neki svoj pogled
kojim je gledao ţene s kojima je očijukao, nešto izraţajno - čak i
smiješno. Kao da ih je očima molio da mu se povjere, da mu
pričaju svoje priče."
"Mene očima nikad nije molio da bilo šta podijelim s njim" reče
ona.
"Ni mene."
Sjedili smo na tamnonarandţastoj trpezarijskoj garnituri, otac,
Melanie i ja, čekali amidţu Jihada da se istušira. Moja sestra je
bila nazvala, zadirkivala me kao i obično. Rekla je da majci toliko
nedostajem, da je kupila saksiju hortenzije i sad se uopće ne
primjećuje da mene nema. Otac je pušio, čitao novine, pio kafu.
Grgotao je svaki gutljaj.
"Moramo vidjeti za smještaj", reče on. "Gdje ćeš ţivjeti?"
"Ne znam. Moţda u studentskom." Osvrnuh se po apartmanu.
"A moţda ostanem ovdje. Ovo je dovoljno otmjeno za mene."
"Ništa u poređenju sa apartmanom u Las Vegasu. Imali smo
bazen u sobi."
"Istina" reče Melanie.
"U hotelskoj sobi? Zašto? Jeste se kupali?"
Rabih Alameddine / hakavvati 365
"Nismo" odgovori otac. "Zašto da se kupam u bazenu?" "Ne
znam. Ako imaš bazen u sobi, trebao bi se kupati u njemu."
"Gluposti." On zgnječi cigaretu u pepeljari i uze novine.
"Joj, tata, ti prosto nemaš mašte."
Melanie se morala suspregnuti da ne prasne u smijeh.
Otac smota novine. "Što vas dvoje ne biste otišli na ples sutra
navečer? Idite negdje u neki plesni klub i dobro se provedite.
Kako se zove ono mjesto što si spominjala?"
" 'My Place' ", reče Melanie. "Sad je furka ići tamo."
"Hoćeš da idemo na ples?", upitah ja, da se uvjerim da sam
ispravno razumio.
"Da. Idite van i provedite se. Ja ne idem ni u kakav plesni klub.
Uši mi to ne bi mogle podnijeti. Idite i zabavite se malo."
Amidţa Jihad side zviţdućući polku, dajući sebi tempo
koracima. On zastade na trenutak, učini se kao da ga ie nešto
zabrinulo i problijedi. Ĉinilo se kao da je ostao bez daha, ali
zapravo je samo na trenutak prekinuo polku. Muzički štucaj. On
veselo side niz stepenice. Otac ustade. "Idemo", reče on. "Da ne
zakasnimo na razgovor."
*****
U čekaonici, moj tetić Hafez se nagnu i šapnu mi na uho:
"Moram ga vidjeti. Moram." Njegove vlaţne, mole-i ive oči
gledale su me sa takvom gorljivošću, kao da sam i a svetac, a moj
blagoslov ono za šta on ţivi. Ili moţda • ičev blagoslov?
"Pitat ću Linu."
"Molim te, nemoj. Znaš da me neće pustiti." Ruka mu pade na
moje koljeno, baš kao što je očeva nekad znala, kad god je on htio
da ga paţljivo slušam. "Tebe pitam."
366 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Kampus univerziteta UCLA bio je veliki kao grad. Nastava još
nije bila počela, ali u kampusu je svejedno
Kao da ga prvi put u ţivotu vidim. Zdravo, ja sam tvoj tetić
Hafez. Odrasli smo skupa i proveli zajedno sate, i dane, i
sedmice, i mjesece, i godine, ali ti nemaš pojma ko sam ja.
Dozvoli da se predstavim. Ja sam ti trebao biti poput brata
blizanca, ali...
Hafez zastade na vratima prije nego što ude sa mnom. Moja
sestra mu se nasmiješi. Ja pokazah glavom na balkon i Lina
shvati. Išaretom pokaza da ţeli zapaliti i ustade. Tiho otvori
balkonska vrata i iskliznu van.
Hafez i ja bili smo poput studije kontrasta. Ja u Nike patikama,
farmerkama i UCLA dukserici, a on u odijelu, kravati i
italijanskim mokasinama. Moja raštrkana kosa pod hitno je
trebala makaze, a njegova je bila frizirana, zalizana gelom. Više je
ličio na oca u najboljim godinama nego ja. Bio je porodični
čovjek, sa troje djece tinejdţera, a ja samo neuredni tinejdţer,
mada je između nas bilo samo šest sedmica razlike. Uvijek je više
pripadao porodici nego ja.
On stade uz podnoţje kreveta, što je bilo moje mjesto. Izgledao je
kao da će zaplakati, ali se još nije bio navikao na tu pomisao.
Buljio je u mog oca kao da mu je nešto ţelio reći ili kao da je ţelio
da otac izgladi stvari. "Valjda mu je srce umorno", prošapta on i
udahnu duboko. Pribliţio mi se što je mogao više, ali tako da se
ne dodirujemo. "Nisam očekivao da će on pasti prije moje majke.
Dobro joj je ove sedmice, skupila se familija za Bajram, ali počet
će se pogoršavati kad se Mona vrati u Dubai, a Munir u Kuvajt.
Njih dvoje - " On ušuti. Zacrveni se i sklopi oči. Jedini razlog
zbog kojeg njegovi brat i sestra nisu odletjeli kućama u Zaliv je
što bi se morali vraćati u Liban, na pogreb mog oca.
Rabih Alameddine / hakavvati 367
vrvjelo. Otac je dao Melanie par stotina dolara da potroši u
studentskoj prodavnici. Tehnički fakultet zauzimao je čitavu
jednu zgradu. Dekanovi gabariti bili su u skladu sa zgradom. Bio
je visok dva metra i zaobljen. Preko njegove uštirkane bijele
kragne širili su se podvoljci, poput čipke. Predstavio se kao
"Dekan Johnson, ali zovite me Fred."
"Ĉujem da ste vi jedan jako inteligentan mladić", reče dekan.
Djelovao je kao veseljak, fina i prijatna osoba, sa veselim,
vragolastim izrazom na mesnatom licu.
"Dobar sam u testovima." Imao sam instinkt za pitanja sa
ponuđenim odgovorima.
"Jesi li polagao SAT?" On se zavali u fotelji.
"Jesam. Sve je u fasciklu"
On uze fascikl i napreskok pročita papire. "Hiljadu i šesto
bodova?", upita on - pretpostavljao sam da je pitanje retoričko.
"Morali smo ga poslati na GCE u Britansko vijeće", reče otac.
"Nismo bili sigurni hoće li ove godine biti mature, zbog rata."
"Sve je ovo jako impresivno", reče Fred, odmahujući glavom. "Da
ste bar došli malo ranije. Upisi su završili nedavno." Nije skidao
oči s mojih rezultata. "Jeste li uzimali u obzir neki drugi
univerzitet?" upita on, ne diţući oči s mojih papira. "Stanite.
Nemojte odgovarati na ovo pitanje. Samo da telefoniram." On
ustade i ode iz kancelarije.
Niti ja, niti otac, niti amidţa Jihad nismo progovorili ni jednu
jedinu riječ dok je dekan bio napolju, kao da bi jedan jedini slog
navukao dţinsku kletvu na cijelu proceduru. Ĉuh kako se usne
mog oca spajaju sa ćelom amidţe Jihada. Poljubac za sreću.
Dekan se vrati u kancelariju, vidno uzbuđen. Nasloni se na svoj
radni sto ispred mene.
368 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Moţe biti da mi je pošlo za rukom da učinim nešto, ali moram ti
postaviti nekoliko pitanja. Jesi li siguran da je UCLA pravi
univerzitet za tebe? Jesi li razmislio o onome što mi ovdje
nudimo?"
"Jesam. Sviđa mi se univerzitet. Sviđa mi se Los An-geles."
"A u tvojoj zemlji je rat, je li tako?"
"Jeste", odgovorih ja. Nisam bio siguran na šta cilja.
"A UCLA ti je u ovom trenutku jedina šansa da se neometano
obrazuješ, je li tako? UCLA će ti pruţiti mirno okruţenje, u
kojem ćeš doći do diplome i nastaviti se isticati na akademskom
planu. Je li tako?" Ja klimnuh glavom. "Odlično. Znači, to smo
sredili." On se nasmija od srca.
"Evo šta ćeš uraditi, mladiću. Ţelim da popuniš zahtjev za upis.
To moraš odmah, da stignem odnijeti na studentsku sluţbu prije
nego što zatvore. Uz to ćeš morati napisati i sastav. Hoćeš moći
sada?" Ja opet klimnuh glavom.
"Josepehine će te odvesti u neku praznu kancelariju, pa se baci
na posao. Eno nje u predsoblju. A ja ću popričati sa tvojim ocem
oko tehničkih pojedinosti."
"Mogu li pohađati i časove muzike?" upitah ja. Ĉuh oca kako
uzdiše.
Dekan me začuđeno pogleda. "Nije uobičajeno da iri-ţinjeri
pohađaju časove muzike."
"Zar ne bi trebalo biti?" upitah ja. "U srednjem vijeku, muzika i
matematika su se izučavale skupa. Nije se moglo izučavati jedno
bez drugog. Oni se nadopunjuju. Tako je bilo do prošlog stoljeća.
Razdvajanje muzike i matematike je novina."
"Ne treba ti muzika" reče otac strogo. "Dovoljno si učio muziku.
Nema više rasprave."
Rabih Alameddine / hakavvati 369
"Popunjavanje zahtjeva bi moglo potrajati", reče dekan ocu.
"Moţete ga sačekati ili da ga ja pošaljem taksijem u hotel kad
završi, kako vam je zgodnije."
"Jeste li sigurni da ga moţete ubaciti?" upita otac.
"Nisam. Prodekan za nastavu je voljan pogledati njegove papire.
To je dobar znak. Znat ću uskoro. U svakom slučaju, evo
formulara." Dade mi neke formulare.
"Samo to odnesi van kod Josephine, ona će ti naći mirno mjesto
da ispuniš."
Ja mu se zahvalih i ustadoh da iziđem. "Zapamti", reče on, "u
sastavu ćeš napisati sve ono o čemu smo pričali maloprije. I
nemoj spominjati onu teoriju o muzici i matematici, jel' u redu?"
Kad sam zatvorio vrata, čuo sam oca kako kaţe: "On je samo
malo nezreo, ponekad. Ne uvijek."
Prije nego što će me Josephine odvesti u kancelariju, pitao sam je
gdje je muški toalet. Ušao sam, piškio, masturbirao, kradomice
povukao par dimova cigarete. Sastav koji sam napisao bio je
razrada moje teorije o kombiniranju matematike i muzike.
Dodao sam i vremensku skalu u vidu grafikona.
Tek što sam izišao iz tuš-kabine, amidţa Jihad otvori vrata
kupatila koja su vodila u njegovu sobu. Ja se pokrih peškirom.
Počela su mi ići na ţivce kupatila koja povezuju dvije sobe. "Nije
da te nikad nisam vidio golog" reče on, dok sam ja omotavao
peškir oko struka. On nagnu svoju bočicu kolonjske i nakapa
nekoliko kapi na tjeme.
"Vidim, i ti si porazbijao bočice s parfemom", rekoh ja. On se
nasmija.
Amidţa Jihad znao je pričati priču o papagaju, ljubimcu jednog
trgovca uljem i parfemima. Godinama je papiga zabavljala
mušterije pričama i anegdotama. Jedne noći, mačka uleti u
dućan, vijajući miša, i uplaši papigu. Papiga
370 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Lina je na balkonu ispušila tri cigarete, jednu za drugom.
Išaretom mi pokaza da se riješim Hafeza, prevlače-ći kaţiprstom
preko grla. Ona je moţda izišla iz sobe, ali njen duh nije. "Ĉujem
da si bio u staroj mahali" reče Ha-
je letjela od police do police, rušeći za sobom bočice. Kad se
trgovac vratio, udario je papigu tako da joj je otkinuo perje sa
glave. Ćelava papiga danima se grizla, dok jednog jutra u radnju
ne ude neki ćelav čovjek. Ptica razdragano povika: "Jesi li i ti
porazbijao bočice parfema?"
Amidţa Jihad opra ruke, slaţući u lavabou sloj na sloj sapunice.
"Mislim da te dekan stvarno ţeli upisati." Razgovarao je sa
mojim odrazom u ogledalu.
"Da. Mislim da sam upao." Osuših se drugim ručnikom. "Otac
hoće da povedem Melanie na ples."
"Reče mi. Mislim da je to dobra ideja. On smatra da si previše
vremena proveo učeći i čitajući. Melanie će se zabaviti, a i tebi će
dobro doći."
"On bi je trebao odvesti."
"Nije ti on tip koji pleše."
Buljio je u moja prsa, vjerovatno se pitajući zašto se dosad nisam
popunio.
Ja odoh u svoju sobu i obukoh pamučnu majicu, sa logom
univerziteta, koju mi je Melanie kupila.
"Gdje su se upoznali njih dvoje?" upitah ja.
"Kod stola za bakaru."
"I njemu nije naumpalo da je ona samo malo starija od Line?"
"Hej", reče amidţa, prijekorno vrteći prstom, "da te više nisam
čuo da si tako nešto rekao. To ne smiješ ni pomisliti." Stajao je
preda mnom u mojoj sobi, crven u licu od bijesa. Iz nekog
razloga, izgledao je iscrpljeno.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 371
liv/. "Ja u zadnje vrijeme često odem, da ne bih zaboravio.
Mogao bih te odvesti u tvoj stan ako ţeliš."
"To bi moglo biti zanimljivo."
"Što mu ne odsviraš nešto na oudu?"
Ja zastadoh, iznenađen. "Hafeze, nisam svirao oud ima trideset
godina."
Sad je na njemu bio red da izgleda zapanjeno. "Zašto? lako si
dobro svirao. Šta je bilo?"
"Davno sam prešao na gitaru, pa sam i nju prestao svirati.
Dosadilo mi."
"Ne razumijem." Malo je podigao glas, više nije šap-l ao. Ĉinilo
se kao da je malo ţivnuo. "Svi su ti zavidjeli. (čitava familija
pričala je o tome kako ti sviraš. Kako ti moţe muzika dosaditi?
Meni ne bi dosadila." On mi se nasmiješi; u očima mu se
zadrţalo malo sjaja. "Trebao bih sada krenuti, da vidim kako mi
je majka. Javi se ako budeš htio do mahale." Otpratih ga do vrata,
četiri koraka. "Da sam ja imao tvoj talent, ne bih prestao svirati",
reče on. "Ne bih prestao."
Te noći, sestra i ja bili smo u očevoj sobi. Svjetla na odje-lu bila su
prigušena. Ona se sklupčala na naslonjaču, a ja sam sjedio na
podu, naslonjen na krevet. Munu me stopalom, jednom, pa drugi
put. Idi kući. Idi kući. Drţao sam njeno stopalo objema rukama,
palčevima pritiskajući petu.
"Nije Hafez jedini razočaran što si ti prestao svirati", reče ona.
"Mislim da ti nikad nisam oprostila. Niko ti nije oprostio. Kad je
Sahva bila mala, zabavljala sam je pričama o tome kako si
izvrsno svirao. Nikad te nije čula. I to bih ti trebala zamjerati."
"Zamjeraj." Uštinuh je za stopalo. "Svirao sam kad sam bio dijete,
i to je to."
"A, moram priznati da sam više voljela kad si svirao oud, nego
gitaru."
372 Rabili Alameddine / hakavvati
"Gitaru sam zbog tebe naučio."
Ona dohvati bocu vode sa stolića. "Mogla bih ti ispričati jednu
čudnu priču o Hafezu. Mislim, ako ţeliš."
"Naravno. Trač raspiruje plam moje duše."
"Ha. Eh, odakle da počnem? Hafez, u zadnjih šest-sedam godina,
nestane bez traga nekoliko popodneva u sedmici. To znaš, je li
tako? Zakleo se ţeni da je ne vara, ali ni njoj, niti kome drugom,
nije htio reći šta radi. Znala sam ja da je Hafez ne vara - Anvvar
je šupak i kurvar, Hafez nije. Samo, niko nije imao pojma šta to
on muti. Elem, prije nekoliko godima, Fatima odlučila otići do
Tripolija, malo na pijacu, malo u turizam, malo da se druţi s
običnim svijetom. Odvukla je i mene sa sobom, pa mi jedan dan
kod zlatara, kad on tamo. Nosio je turistički vodič za Liban, na
engleskom, okrenuo korice prema naprijed, da svi vide. Trudio
se izgledati zbunjeno i zaneseno, buljio oko sebe kao da sve vidi
prvi put u ţivotu. Ja ga taman htjela zovnuti, kad neka ţena
prođe kraj njega i reče mu, na engleskom: 'Dobrodošli u Liban.'
On sinu, k'o da je progutao mjesec, zvijezde i sunce. Onda
ugleda nas dvije i pocrveni k'o prezreo paradajz. Zakleo nas je da
nikom ne pričamo i sve objasnio. Ispostavilo se da mu je
omiljena zabava hodati okolo i praviti se da je turist. Uglavnom
je to radio po Bejrutu, ali znao je trknuti i do drugih glavnih
turističkih odredišta u Libanu. Hodao je uokolo, s turističkim
vodičem u ruci, očajnički nastojeći da svi misle da je neko drugi."
Strugotine svjetla bile su razbacane po tepihu boje avokada.
Spavao sam dokasno. Na donjem spratu, nije se čulo ništa.
Raširio sam zavjese, upustio divan dan, svjetlo jasno i
nesmiljeno. Obukao sam kratke hlače i stavio
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 373
naočale, izišao na balkon da zapalim jutarnju cigaretu. Zavalio
sam se u stolicu, upijao sunčeve zrake, pjevušio "California
Dreaming."
"Ali the leaves are brown." Hladan dašak panike. Skočio sam sa
stolice i sakrio cigaretu iza leda. Melanie je stajala na balkonskim
vratima, u kratkim hlačama, sa sunčanim naočalama zataknutim
za gornji dio bikinija; nosila je lončić kafe i dvije šoljice na tacni.
"Izvini što sam le prepala, mislila sam da bi moţda htio popiti
kafu na balkonu. Njih dvojica su otišli u kupovinu." U osmijehu
joj se čitao tračak vragolanštine. "Slobodno izvadi cigaretu iz
guzice." Morao sam se nasmijati. Ona sjede, nasu nam kafu.
Gornji dio bikinija pokrivao joj je samo bradavice. "Ne moramo
na ples ako ti se ne ide. Moţemo otići u kino i reći im da smo bili
na plesu."
"Stvar je u tome što ja mrzim disko" rekoh ja. "Ne idem u plesne
klubove."
"Znači, to je dogovoreno." Ona zapali cigaretu. "Šta voliš raditi?
Šta si radio u Bejrutu petkom uvečer?"
"Postavljao eksploziv, pucao na pješake sa balkona i tako to."
Ona se umalo uguši kafom. Opet ono njeno čudno šmrkanje.
"Uglavnom sam ili ostajao kod kuće, ili izlazio s prijateljem",
rekoh ja. "Svirao. Napušavao se."
"Hoćemo se večeras napušiti?" Mjerkala me je pogledom.
"Naravno."
"Imam prijatelja u gradu, moţemo do njega. Ima strašnu
kolekciju ploča i super travu. Provest ćemo večer kod njega. On
je pošten diler. Svaki student treba jednog takvog."
Ponovo sam se namjestio u stolici, pio kafu. Gledao njene ruke,
savršeno njegovane. Nosila je puno manje šminke. I )ivio sam se
njenom privlačnom profilu, maloj ali koščatoj bradi, evropskom
nosu, malom i prćastom. Nos moje maj-
374 Rabili Alameddine / hakavvati
ke nije se mogao mjeriti s njenim; majčin je bio tanak, dug i
povijen, poput ptičjeg kljuna. Moja majka bila je poznata po
svojoj ljepoti, ali radilo se o sasvim drugoj vrsti ljepote. "Pomisliš
li ikad na moju majku?" upitah je. "Ja ne znam tvoju majku."
Zagledao sam se u bistro nebo, plavetnilo puno drukčije nego
ono u Libanu.
Kad su moj otac i amidţa Jihad ušli u sobu, Melanie je Ť zamalo
pokvarila iznenađenje. Prhtala je uokolo, poput trogodišnje
djevojčice koja se prejela slatkiša, pa joj šećer udario u glavu, ne
skidajući osmijeh s lica. Nosila je crne kratke hlačice i dţins jaknu
sa rukavima do podlaktica. Ja sam sjedio na velikoj sofi, s desnim
stopalom na lijevom koljenu, sav vaţan. Otac poče sumnjati da
se nešto čudno događa. "Pred tobom je UCLA student", saopćih
mu.
Njegovo lice preplavi nepatvorena radost. U skoku pređe preko
sobe, podignu me i prebaci preko ramena. Ja sam skvičao, ne
mogavši obuzdati oduševljenje. Melanie je skakala u mjestu.
Htjede zagrliti amidţu Jihada, ali zaustavi se u posljednjem
trenutku.
"Tako sam ponosan na tebe", reče otac odozdo.
"Onda me spusti" rekoh ja, smijuljeći se. I on me spusti, ali me
onda uhvati u medvjeđi zagrljaj. Morao sam ga odgurnuti od
sebe, jer nisam mogao disati. "Zvao je dekan Johnson. Primljen
sam. U ponedjeljak se mogu prijaviti u dom, a nastava počinje u
srijedu."
"Jesi zvao mater?"
"Jesam, rekao sam joj. U ponedjeljak moramo platiti školarinu,
tata."
"U redu. Hajde sad da ti otvorimo račun u banci. I evo ti ovo."
Dade mi American Express karticu, koja je glasila na moje ime.
"Vezana je za račun firme. Koristi je samo za hitne slučajeve. Jesi
me razumio? Slat ću ti novac
Rabih Alameddine / hakavvati 375
svakog mjeseca. Hoću da zapisuješ sve troškove. Hoću da vidim
mjesečne izvještaje. Do zadnjeg novčića."
Malo sam oklijevao, ali sam shvatio da je to sigurno najbolji
mogući trenutak da načnem tu temu. "Tata, htio sam kupiti
gitaru."
"Ne dolazi u obzir. Apsolutno ne dolazi u obzir. Nema više
gitara. To sam ti još u Bejrutu rekao. Ovdje si da studiraš. Neću
više da čujem ni jednu riječ o gitarama. Nađi neki drugi hobi."
"Ali, tata, dobro sviram. Moram vjeţbati."
"Prestani jadikovati, nema ništa od gitare."
Melaniein prijatelj Mike ţivio je u malom stanu na Pico bulevaru
u Zapadnom Los Angelesu. Dok smo hodali niz otvoreni hodnik,
vidio sam bljeskanje plavog svjetla TV ekrana iza navučenih
zavjesa, čuo salve studijskog smijeha iz humorističkih serija.
Fonzie je na televiziji izgovarao svoj zaštitni znak: "Hej!" Svi
stanovi bili su okrenuti ka svjetlucavom bazenu. Melanie pokuca
na vrata sa brojem sedam ugraviranim na potamnjeloj mjedenoj
pločici. Mike otvori vrata, odjeven u sive široke kupaće gaće,
plavu pamučnu majicu kratkih rukava i crvene japanke. Bio je
visok i mišićav, valovite crne kose, gustih brkova, dugih
čekinjastih zolufa, sa malim naočalama ţutih ţicanih okvira, na
nosu grabljivice. Oţiljak, bijel poput mramora, pruţao mu se
vratom. "Ti si sigurno Osama." Glas mu je bio dvaput dublji i
gromkiji od mog. "Melanie mije puno pričala o tebi."
Mali, svijetlosmeđi mješanac zaskoči Melanie, čim ova uđe na
vrata. Ona vrisnu, zamalo se saplete i zagrli psa. "Bobsie" reče
ona tepajući, "ti si najslađi cuko na svijetu, jesi li?"
Pod je bio zastrt avokado-zelenim tepihom, jeftinijom verzijom
onog u hotelu. Reprodukcija jedne slike Patric-
376 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ka Nagela visila je na zidu, u pomno izrađenom okviru. Sjedoh
do Melanie, na ţuto-zelenu Herculon sofu. Nastade čavrljanje.
Kako mi se sviđa Amerika? Zemlja krupnih i visokih sa
savršenim zubima. Je li mi drago što ću ţivjeti u Los Angelesu?
Bolje nego provoditi svaku noć u bejrut-skim skloništima.
Melanie otvori kutiju za cipele sa stolića za kafu u obliku kotura
za kabl. "Pomiriši ovo", reče ona, drţeći mi grančicu marihuane
pod nosom. "Vrhunska roba."
"Super miriše, ali kladim se da nije dobra kao haš. Kod nas u
Libanu se trava baca. Haš je polen." Ponovo sam sjeo, umalo
srušivši nekakvu kromiranu lampu.
"Ovakva se ne baca." Mike se smiješio dok je išao prema
muzičkom stubu da pusti ploču Ala Di Meole. Melanie je motala
dţoint, pomoću nekakve naprave sa uzorkom američke zastave.
Ona zapali dţoint i proslijedi ga meni. "Dobra ţganja."
Prvi dim me uradi. Mazio sam psa koji je skočio na sofu i stavio
mi glavu u krilo. "Sviđaš mu se" reče Mike.
"Imao sam ja divnog psa, zvala se Tulip, umrla je od infarkta
prije godinu i nešto dana."
"Tvoj tata mi reče da ju je satrao auto" reče Melanie.
"Ma, jok. Dobila infarkt. Ja sam bio u planinama, a Tulip u
Bejrutu, kod mojih roditelja. Vodile su se ţestoke borbe i
pucnjava ju je toliko prepala, da je dobila infarkt. Pravo sam se
nasekirao što nisam bio tu kad je umrla. Ali tata je sve sredio."
Povukao sam još jedan dim, bio sam već napušen, ali i pomalo
uznemiren. Zalutali novčići gnijezdili su se u naborima sofe.
Mike sasu vrećicu tortilla čipsa u plavu kristalnu zdjelu - prva
meksička hrana koju sam probao u ţivotu. "Jesi li ţivio u samom
Bejrutu?" upita Mike između dva dima. "Usred ratne zone?"
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 377
"Jesam. Ĉak su par puta pucali na mene. Ludara. Ne moţeš ni
zamisliti kako je to."
On se nasmija, motajući drugi dţoint. "Mogu. Odradio sam tri
turnusa u Vijetnamu."
Nisam bio siguran jesam li ga dobro čuo. Već sam bio napušen,
osjećao se prekrasno. "Tri puta su te mobilizirali?" Melanie me je
gledala sa goveđim osmjehom. Do-dade mi drugi dţoint, ustade,
pa zavodljivo zaplesa uz muziku.
"Ne, samo prvi put." On se zavali u stolicu, raširi noge. "Druga
dva puta sam se dobrovoljno prijavio." Izgledao je napušen
koliko i ja. Buljio sam u njegove mišićave nadlaktice.
"Što si to uradio?" ispetljah ja jezikom.
"Ne znam, stvarno." On stavi naočale, pa ih skinu, hu-knu u
stakla i očisti ih majicom. Melanie prođe kroz zastor od bobica,
ode u kuhinju i vrati se noseći pivo i kolu u rukama, pa mi
ponudi i jedno i drugo. Pokazah rukom na kolu. Mike uze pivo.
"Ko zna zašto donosimo odluke koje donosimo", reče on,
naginjući se preko stola da otvori moju limenku kole. "Moţda
zato što se ţivot na ratištu činio stvarnijim nego u svijetu." On se
blago nasmiješi. "Jesi dobro? Treba li ti išta?"
Svirao je album "Tubular Bells", ali ja nisam upratio kad se
muzika promijenila. Mike je govorio nešto što je zvučalo kao:
"Kamp specijalaca Plei Me." Nisam bio siguran da mi se muzika
sviđa, mada sam je čuo bezbroj puta prije toga. "Bitka za Ia
Drang." Mikeova lijeva ruka masirala mi je vrat. "Sigurno je i u
Bejrutu bilo strašno." Na čelu mu se pojaviše sićušni nabori.
"Seks i smrt, smrt i seks, ili obratno." On desnom rukom podignu
još jedan dţoint do mojih usana i ja povukoh još nekoliko
dimova. "Puškomitraljezi M-60, rešetaju li rešetaju." Poče mi
378 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
se priviđati glava Linde Blair kako se rotira i nisam se mogao
prestati smijuljiti. Pokušao sam se izviniti Mikeu, ali nisam
mogao suspregnuti smijeh. Kako je otac mogao zaboraviti kako
je Tulip umrla? Rekao mi je da ju je drţao u rukama kad je dobila
infarkt. A sad se ne sjeća kako je umrla. Pitao sam se hoću li mu
to moći oprostiti. Ona reprodukcija Nagela bila je ruţna. Pitao
sam se posjeduje li iko u svijetu originalnog Nagela. Srknuo sam
gutljaj kole i natrpao usta tortilla čipsom. Jedan od jastučića bio
je ukrašen saćastim uzorkom od kojeg mi se zavrtje u glavi. Sve
vrijeme sam pokušavao shvatiti da li se radi
0 crnom uzorku na bijeloj podlozi ili obratno. Zabacio sam glavu
unazad, promatrao strop oţbukan rustikom. Naglo uspravih
glavu. "Pao mi Hendrix na pamet, pa sam se prepao", rekoh
naglas. Bio sam sam u sobi.
"Tubular Bells" ponovo je svirao. Mrvice tortilla čipsa na dnu
kristalne zdjele. Gurnuh zdjelu, ona pade sa stola
1 razbi se.
Melanie ispade iz spavaće sobe, popravljajući suknju, skačući na
jednoj nozi, s jednom cipelom u ruci. "Ponoć je", reče ona veselo.
"Ne smijemo zakasniti." Mike iziđe za njom, samo u
boksericama.
Ustadoh, dok je Melanie nanosila ruţ na usne i popravljala
frizuru ispred ogledala. "Drago mi je što smo se upoznali" reče
Mike. Ja iziđoh, ne odgovorivši mu.
Melanie je vozila Cadillac. Vraćali smo se u hotel. Ja spustih
štitnik za sunce i pogledah se u ogledalu. "Jesi dobro?" upita ona.
"Dobro sam", slagah ja. "Misliš da su mi zubi ruţni?"
"Ne, nisu ruţni. Ako misliš da jesu, mogu se popraviti, ali ja
mislim da su slatki - čak i seksi."
"Ali ne dovoljno seksi da bi ti spavala sa mnom", rekoh ja, buljeći
pravo pred sebe. Osjetih kako se ona unezgo-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 379
clila. "Ne sekiraj se", dometnuh ja. "Svakako ne ţelim spavati s
tobom."
"Znam", reče ona, stidljivo, ravnodušnim glasom. "Nisam ni
mislila da ţeliš."
Sestra bi u jednom trenutku pričala sa mnom, tiho šaptala ni o
čemu posebno, da bi joj u idućem glas postupno iščezao. Ĉak i u
snu, izgledala je napeto, disala poput brčka, a ne kao neko ko se
odmara. Ja se polako odlijepiti od poda. Mišići donjeg dijela
mojih leda i tetive bolno zastenjaše i pobuniše se. Prošao sam
oko kreveta i otišao do oca. Ĉinilo se kao da postepeno
implodira, kao da mu beskrvna koţa, ne ţureći, proţdire
nutrinu, pa će mu se tijelo uskoro urušiti, nakon što se ţderanje
završi.
Kad dode red na mene, nadam se da ću otići brzo, iznenada,
neočekivano, kao amidţa Jihad, a ne kao moj otac i ne kao moja
majka.
Drţao sam oca za ruku i milovao mu suhu kosu, ţeleći osjetiti
neki refleks, neku naznaku da reagira na moj dodir. Ţelio sam
vjerovati. Sagnuo sam se i poljubio ga u čelo, košuljom ovlaš
dodirnuvši crijevo respiratora. Poţeljeti ţeljeznom šipkom
razbiti aparat, zdrobiti ga. Patetični bijes bespomoćnih.
Sve vrijeme sam se molio da otac napravi kakav-takav pokret.
Sagnuo sam glavu u njegov poput proreza uzak vidokrug, u
nadi da će ga utješiti loše osvijetljeljen prizor poznatoga lica,
člana porodice.
Jednom, kad mi je bilo osam ili devet godina, roditelji su me
odveli u London, u moju prvu posjetu smrknutome gradu.
Majka je htjela prošetati Hyde Parkom. Otac, kojem nikako nije
bilo jasno zašto ljudi još uvijek hodaju, desetinama godina nakon
što je izmišljen automobil, reče
380 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Amidţa Jihad nije odgovorio kad sam pokucao na zaključana
vrata kupatila. Prošao sam okolo u njegovu sobu, još uvijek u
ranojutarnjem bunilu. Ni u sobi ga nije bilo. Pokucao sam na
vrata koja su vodila u iz njegove sobe u kupatilo, pa se uhvatio
za kvaku. Bila su otključana. Amidţa Jihad sjedio je na šolji,
donji dio pidţame mu oko gleţnjeva, oči zabuljene u tačku na
prostirci. U kupatilu je smrdjelo po govnima. Suspregnuh vrisak.
Odjurih do njega, prodrman ga za rame. Koţa mu je bila hladna.
Ja ustuknuh. Sagnuh se da mu pogledam lice. Oči su mu bile
beţivotne. Ispipah mu puls na ručnom zglobu. Pulsa nije bilo.
Briznuh u tihi plač. Tresući se, izidoh iz kupatila u narandţasti
hodnik, drţeći se za metalnu ogradu. Otac je sjedio za
trpezarijskim stolom, pio kafu i čitao novine. Melanie je sjedila
prekoputa njega, već odjevena i našminkana.
"Tata", rekoh ja, iskrivljenim glasom. "Amidţa Jihad je mrtav u
kupatilu."
da će poći sa nama dvoma, jer nije htio ostati sam u hotelu. Izišli
smo iz foajea kroz okretna vrata i tu nas preplavi razmiljelo
mnoštvo ljudi. Majka se okrenu i pođe nazad u hotel, ali otac se,
kao opčinjen, nije micao. Drţao me je za ruku i gledao kako ga
plavi more bijele koţe. Na trenutak je izgledao zbunjeno, a onda
se nasmiješi i reče dobro jutro, na libanskom, jednom prolazniku
u odijelu. Prolaznik se nasmiješi i odgovori, također na
libanskom. Onda sagnu glavu i lijevi dlan mu pođe prema srcu -
pretjeran gest. Nakon toga, klimnu meni glavom u znak
pozdrava i nastavi svojim putem. To libansko lice, nepoznato, no
ipak blisko, prikovalo je oca u mjestu. Ponovo sretan, on me
uvede nazad u hotel.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 381
On me pogleda u nevjerici. Gledao sam kako mu se lice
postupno mijenja; oči mu izblijedješe, usta se otvoriše. On otrča
uz stepenice, a Melanie za njim. Pustio sam ih da prođu kraj
mene. Ĉuo oca kako jauče. Nikad prije nisam vidio oca
uplakanog, niti tako izbezumljenog. Klečao je na podu i ljuljao
amidţu Jihada u naručju. Nisam razumio ni riječi od onoga što je
govorio. Stajao sam na vratima, šokiran. ()tac nije prestajao.
Plakao je, zvuk je odjekivao kupatilom. Između dva grcaja, ljubio
je amidţinu ćelavu glavu. Melanie ga je bezuspješno pokušavala
smiriti. Niz lice su joj se slivale suze. Više nisam mogao
prepoznati čovjeka kojeg sam vidio pred sobom. Nazvao sam
majku. "Slušaj me" reče ona. "Daj mi oca na telefon. Onda idi u
njegovu sobu i uzmi njegov neseser. U njemu ćeš naći kutijicu s
tabletama. Izvadi jedan Valium i daj mu ga. Razumiješ li?"
U kupatilu, Melanie je grlila oca, koji je grlio amidţu jihada. Dao
sam ocu slušalicu telefona koji je stajao u kupatilu, pa mu gledao
u lice dok se on počinjao smirivati. Onda sam strčao niz
stepenice i vratio se sa tabletom za smirenje. Gledao sam kako
otac klima glavom, pristajući na majčine upute. Doda mi telefon.
Majka mi reče da ga smjestim u krevet, i da će nazvati za deset
minuta, nakon što nazove upravu hotela.
Melanie i ja pomogosmo ocu da, ruku prebačenih preko nas
dvoje, siđe niz stepenice. Ja ga smjestih u krevet, pod pokrivače.
Melanie navuče zavjese, zamrači sobu. Milovao sam ga po glavi,
onako kako sam nebrojeno puta dotad vidio da čini moja majka.
On istog časa potonu u san.
Vratio sam se gore da se pobrinem za amidţu Jihada. Nisam htio
da ga iko vidi golog, spuštene pidţame. Kad sam ušao u
kupatilo, začepio sam nos i pustio vodu.
"Ţeliš li ga odnijeti u krevet?" upita Melanie.
Klimnuh glavom. Podizao sam mu pidţamu, kad pri-
382 Rabih Alameddine / hakavvati
mijetih da mu je straţnjica prljava. Obrisah je mokrim peškirom.
Stomak mi se opet prevrnu.
Pokušao sam ga podići za ramena, dok je Melanie drţala njegova
stopala, ali bio je preteţak. Na kraju smo ga lagano vukli.
Pidţama mu je od trenja stalno spadala, otkrivajući genitalije.
Kad smo ga stavili na krevet, sa mene je kapao znoj. Pokrio sam
ga pokrivačem i sklopio mu oči. Koţa mu je na dodir već bila
poput juhta.
Amidţa Jihad pričao mi je, nekad, jednu Iračku priču o tome
koga treba oplakivati.
Veliki je halifa Haroun al-Rashid putovao po svojoj zemlji, kad
naiđe na jednu ţenu koja je plakala i naricala. On upita za razlog
njene pregoleme tuge, a ona mu odgovori da oplakuje svog
voljenog sina, koji je upravo umro. On je upita šta je njen sin
radio dok je bio ţiv. Ona reče da je izdrţavao nju. Bila je
siromašna, a sin ju je odrţavao na ţivotu. Više nije imala nikoga
ko bi se brinuo o njoj, nikoga ko bi joj zaradio za ţivot. "Obrisi
suze", reče halifa. "Dat ću ti jednu jedru mazgu da radi za tebe i
izdrţava te. Neće ti sin nedostajati. Ţivjet ćeš lagodno, kao i
prije."
Haroun al-Rashid krenu dalje. Naiđe na drugu ţenu koja je
plakala kraj groba svog sina. Halifa joj postavi isto pitanje: "Šta je
radio tvoj sin dok je bio ţiv?"
"Moj sin? Okupljao je na gozbama plemenitaše i uglednike.
Sluţio im najukusnija jela. Zabavljao ih naj-boţanstvenijom
muzikom, razgaljivao najizvrsnijim pričama. Kad su odlazili, on
bi ih pratio, pravio im društvo, dok se njegov šator više ne bi
vidio."
"Plači, o majko najdraţeg sina", reče halifa. "Plači i suze roni, jer
niko te, pa ni ja, utješiti ne moţe, niti takav gubitak nadoknaditi."
I Haroun al-Rashid zaplaka.
Sjedio sam na krevetu, plakao, milovao amidţu Jihada
Rabih Alameddine / hakavvati 383
po glavi. Majka nazva. Samo što reče da će neko iz uprave doći u
sobu, začu se kucanje na vratima. Majka je nazvala Air France,
rezervirala ocu let za Bejrut. Melanie uvede tri čovjeka u
odijelima u sobu amidţe Jihada. "Samo ţelim da ukrcaš oca na
avion danas poslijepodne", rekla je majka. "To je sve. Sve ostalo
će biti sređeno. Kad ga strpaš u avion, Air France će se pobrinuti
da on stigne ovamo, ali ti ga moraš ukrcati. Kad doktor i
mrtvozornik urade svoje, hotel će poslati Jihada u Bejrut. Samo
se pobrini za oca. Moţeš ostati u sobi dok ne preseliš u dom. I to
je sređeno."
"Ubacit ću ga u avion", obećah ja. Gledao sam kako još neki ljudi
ulaze u sobu amidţe Jihada.
"Još nešto", reče ona. "Pobrini se da ona ode. Neću da koristi
apartman nakon što ti otac otputuje. Nemoj mu reći da znam. Ali
zapamti, nakon što ti otac ode, odlazi i ona. Neću je u tvojoj
blizini."
Prigušeni koraci zvučali su čudno. Bili su tiši od koraka
bolničarki, u obući s gumenim donovima. Fatimina naherena
glava pojavi se na vratima, proviri u sobu. Kosa joj je bila
nesvezana, padala joj oko lica. Ona se široko nasmiješi i ude na
prstima, noseći dva jastuka i deku pod miškom jedne ruke, te
svoje štikle u drugoj ruci. "Kako si ušla?" prošaptah ja.
"Kako to misliš? Jednostavno sam ušla. Ĉekala sam te kod kuće,
pa pomislila, jebi se, ne dam ti da spavaš na podu."
"Ali, ne bismo smjeli biti ovdje. Ne moţemo ovamo unijeti
krevet."
"Onda si trebao otići kući. A i Lina isto tako", prošapta ona,
spuštajući cipele i krevetninu kraj naslonjača u kojem je moja
sestra tiho hrkala.
384 Rabih Alameddine / hakavvati
Fatima nestade u hodniku i vrati se sa bolničkim kolicima. "Ako
smo jeli sa njih, moţemo i spavati na njima. Ja sigurno ne
namjeravam spavati na podu." Ona podignu jastuke sa poda,
rastrese ih, pa leţe na kolica. "Dolazi ovamo" reče ona.
Podigoh se na kolica i stisnuh se do nje. Ona me obujmi rukama i
poče mi nosom milovati vrat. "Utisnula mi se tvoja ogrlica u
leda", prošaptah ja.
Ona je zarotira za sto osamdeset. "Je li sad bolje?"
"Kakvog ima smisla staviti smaragdnu ogrlicu, pa doći ovamo?"
"Znam, ali od svih mojih ogrlica, tvoj otac ovu najviše voli.
Uvijek mi je govorio da je lijepa. Mislila sam, znaš, kad bi..."
Smotao sam amidţinu odjeću, stavio je u njegov kofer. Pregledao
sam njegovu sobu, pedalj po pedalj, prečešljao svaki zakutak, da
ne bih šta zaboravio.
Očeve stvari sam spakirao sa Melanie, dok je on sjedio u ćošku,
kataleptičan. Kleknuo sam pred njega, uzeo ga za ruku. Trebalo
mu je malo vremena da me pogleda.
"Moram te obući", rekoh ja. "Ideš kući."
Pazio sam da obuče laganu pamučnu košulju. Premišljao se da li
da mu dam njegove omiljene rupičaste cipele ili mokasine, koje
bi bilo lakše izuti tokom leta. Odlučio sam se za rupičaste, pošto
je ocu izgled bio na prvom mjestu. Nosio je svoju najbolju
kravatu, svezanu dvostrukim čvorom.
"Znaš kako ćeš doći do mene", reče Melanie. "Samo trebaš
nazvati Mikea, on uvijek zna gdje će me naći. Ako ti ikad išta
zatreba..." Glas joj je iščezavao.
Odvezao sam se na aerodrom s ocem, u hotelskoj limuzini.
Ĉekao sam dok nije došla uposlenica Air Francea
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 385
cl u ga otprati. Kad ga je pokušala provesti kroz detektor metala,
on mi nije htio pustiti ruku. "Hoću da idem sa njim", rekoh ja,
"dok se on ne ukrca."
Iziđe jedna stjuardesa da ga otprati do sjedišta. Ja ustadoh i
zagrlih ga. On se blago njihao na petama, ali ruke je drţao uz
bokove. Gledao sam mlaţnjak kako uzli-jeće u treperav zrak,
nosi mog oca kući.
Otišao sam u prodavnicu muzičkih instrumenata na Sunset
bulevaru prije nego što sam se vratio u apartman u Beverlv
Wilshireu. Svojom American Express karticom kupio sam
Gibson J200, najskuplju gitaru koja mi je pala na pamet, istu
kakvu je Elvis svirao.
384 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Fatima nestade u hodniku i vrati se sa bolničkim kolicima. "Ako
smo jeli sa njih, moţemo i spavati na njima. Ja sigurno ne
namjeravam spavati na podu." Ona podignu jastuke sa poda,
rastrese ih, pa leţe na kolica. "Dolazi ovamo" reče ona.
Podigoh se na kolica i stisnuh se do nje. Ona me obujmi rukama i
poče mi nosom milovati vrat. "Utisnula mi se tvoja ogrlica u
leđa", prošaptah ja.
Ona je zarotira za sto osamdeset. "Je li sad bolje?"
"Kakvog ima smisla staviti smaragdnu ogrlicu, pa doći ovamo?"
"Znam, ali od svih mojih ogrlica, tvoj otac ovu najviše voli.
Uvijek mi je govorio da je lijepa. Mislila sam, znaš, kad bi..."
Smotao sam amidţinu odjeću, stavio je u njegov kofer. Pregledao
sam njegovu sobu, pedalj po pedalj, prečešljao svaki zakutak, da
ne bih šta zaboravio.
Očeve stvari sam spakirao sa Melanie, dok je on sjedio u ćošku,
kataleptičan. Kleknuo sam pred njega, uzeo ga za ruku. Trebalo
mu je malo vremena da me pogleda.
"Moram te obući", rekoh ja. "Ideš kući."
Pazio sam da obuče laganu pamučnu košulju. Premišljao se da li
da mu dam njegove omiljene rupičaste cipele ili mokasine, koje
bi bilo lakše izuti tokom leta. Odlučio sam se za rupičaste, pošto
je ocu izgled bio na prvom mjestu. Nosio je svoju najbolju
kravatu, svezanu dvostrukim čvorom.
"Znaš kako ćeš doći do mene", reče Melanie. "Samo trebaš
nazvati Mikea, on uvijek zna gdje će me naći. Ako ti ikad išta
zatreba..." Glas joj je iščezavao.
Odvezao sam se na aerodrom s ocem, u hotelskoj limuzini.
Ĉekao sam dok nije došla uposlenica Air Francea
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 385
tla ga otprati. Kad ga je pokušala provesti kroz detektor metala,
on mi nije htio pustiti ruku. "Hoću da idem sa njim", rekoh ja,
"dok se on ne ukrca."
Iziđe jedna stjuardesa da ga otprati do sjedišta. Ja ustadoh i
zagrlih ga. On se blago njihao na petama, ali ruke je drţao uz
bokove. Gledao sam mlaţnjak kako uzli-jcće u treperav zrak,
nosi mog oca kući.
Otišao sam u prodavnicu muzičkih instrumenata na Sunset
bulevaru prije nego što sam se vratio u apartman u Beverlv
Wilshireu. Svojom American Express karticom kupio sam
Gibson J200, najskuplju gitaru koja mi je pala na pamet, istu
kakvu je Elvis svirao.
386 Rabih Alameddine / hakavvati
11
Fatima se znojila, a papagaji kreštali. Jedna sluškinja sipala je
vrelu vodu iz krčaga u porcelansku posudu za umivanje. Fatima
se usredotočila na paru koja se dizala iz posude i stapala se s
tirkiznim arabesknim uzorkom na krčagu. "Kraaa", zagrmi
Išmael.
"Dosta!", povika Fatima, steţući vlaţne čaršafe. "Ili prekinite, ili
se gubite."
"Diši", reče Ilija. "Koncentriraj se na disanje."
"Imam prejake bolove."
Ilija poče glasno disati, u ritmu vojne koračnice. Ostali papagaji
mu se pridruţiše.
"Udahni" reče Job. "Izdahni." I Fatima svoje disanje uskladi s
disanjem kormilara Joba.
Ona ponovo vrisnu. "Bole me leđa."
"Okreni se", reče Izak. "Tako ćeš smanjiti pritisak."
Raspamećena, raščupana pomoćnica babice uletje u sobu.
Zatetura kad vidje Fatimu na sve četiri, tri papagaja kako joj
hodaju po donjem dijelu leđa i pet kako unisono dišu.
"Gazdarica pita moţete li još malo odgoditi" reče pomoćnica.
"Rada se emirovo dijete, a majka ima teškoća. Gazdarica ne moţe
sada doći."
Unatoč bolu i tegobama, Fatima se htjede nasmijati. "Odgoditi?
Moţe li dan odgoditi noć? Kaţi gazdarici da se ne brine za
mene."
Pomoćnica izjuri van. Papagaji su s nestrpljenjem buljili u
Fatimu. Ona dobaci pogled sluškinji koja je još bila u sobi, i reče:
"Moţeš ići. Nisi potrebna ovdje." Previjala se od bolova.
"Zar se ne bi trebala vratiti u naš svijet?" upita Adam. "Ova
razvratna palata nije dobro mjesto za rađanje."
Pomoćnica ponovo uđe u sobu. "Gazdarica je rekla da vas ja
porodim."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 387
"Ne, glupačo" povika Fatima. "Sama ću se poroditi."
Dva vriska odjeknuše u isto vrijeme. Babica presiječe pupčanu
vrpcu emirovom sinu, u istom trenutku kad pomoćnica presiječe
vrpcu u drugoj sobi.
"Dječak je" saopći pomoćnica.
"Znam", odgovori Fatima.
"Dječak je" saopći babica.
"Taman je", reče emir.
"Sigurno će posvijetliti kad ga okupamo." Babica pre-dade
dječaka sluškinji, koja ga odnese pomoćnici da ga ova okupa.
Sluškinja i pomoćnica u isti čas otvoriše svaka svoja vrata, noseći
po rasplakani smotuljak. Njih dvije odoše niz hodnik do
hamama. Dječaci se utišaše čim ih poloţi-še jednog do drugog.
Pomoćnica ih okupa vodom i blagim sapunom, namaza ih
maslinovim uljem i lavandom. Pruţi ruku da dohvati pamučne
tkanine da ih povije, pa se zaustavi na pola puta, zapanji se
vidjevši bebe. Već dvije godine je bila pomoćnica babice, vidjela
je puno porođaja i beba, ali nikad ništa ni slično toj dvojici. Jedan
je bio najljepše dijete koje je ikad vidjela. Kosa mu boje ţutog
plamena, suncem okupanih pšeničnih polja. Koţa bijela poput
vapnenca, crte lica - mala savršenstva. Drugi je bio najruţnije
dijete. Kosa mu boje čađi, a koţa još tamnija. Velike uši, veliki
nos, velika usta, sitne oči, uţasna ljudska spodoba.
Pomoćnica povi oba dječaka, predade bijelog dječaka sluškinji i
iziđe noseći tamnog. "Evo tvog sina", reče pomoćnica. "Izgleda
veoma zdrav."
Fatima uze bebu u naručje, svih osam papagaja glasno zakrešta.
"Nije ovo naš dječak", reče Izak kad je pomoćnica otiš-
388 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Nije to moj bratić" reče Noa. "Nije to tvoj sin", reče Išmael.
"Jest" odgovori Fatima. "Obojica su moji sinovi." Ona poljubi
dijete u čelo.
Emir se ozari kad ugleda svog nasljednika svijetlog lica. Njegova
ţena ispruţi ruke da uzme bebu. "Tako je lijep, muţu.
Najsavršeniji dječak na svijetu."
"Jest, sve je to moje djelo. Moja priča o Bavbarsu učinila je čudo i
ima da uţivam razgaljujući ga preostalim dijelovima." Emir se
nadnese nad majku i dijete. "Zaista je dostojan sin" reče on. "Bijel
kao bijeli dan, sjajan kao sunce sjajno, po kojem će dobiti ime.
Dobrodošao, Shams, na svijet koji će uskoro biti tvoj."
U drugoj sobi, kepec Išmael drţao je bebu. "Kako ćeš se zvati?"
On poljubi dijete i predade ga Izaku, koji reče: "Dobrodošao,
gospodaru moj" pa ga i on poljubi.
"I po mraku i na svjetlu" reče Ezra.
"U nevjeri i u vjeri", reče Jakov.
"I po vedrom i po tmuši" reče Job.
"I po suncu i po kiši", reče Noa.
"I u ţalu i radosti", reče Ilija.
"U obilju i skromnosti", reče Adam. "Mi ćemo te slijediti i uz bok
tvoj stajati."
"Mi smo porodica" reče Izak.
A Fatima prošapta dječaku: "Lijep si kao oniks, crn k'o najcrnja
noć, po kojoj ti ime dajem. Dobrodošao u svijet koji je oduvijek
bio tvoj, Layl."
"Ustani, sine" reče Išmael, "i pozdravi rod svoj."
I Layl otvori oči, a u emirovoj sobi, Shams otvori svoje.
Kraljev kadija, Arbusto, posla pismo Khodr al-Boha-iriju u Gizu.
"Dragi moj druţe, ţelim te obavijestiti da
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 389
se pojavio jedan kraljev miljenik, mrski rob, poznat pod
prokletim imenom Bavbars, kojem je kralj dodijelio velike ovlasti
i počasti. Molim te, sine moj, da mi pomogneš odagnati
uzurpatora i osloboditi narod njegove vladavine. Pošalji svoje
Arape da izazivaju smutnju, kradu od naroda Gize, pljačkaju
putnike, pustoše i haraju po tvom kraju. Ja ću savjetovati kralja
da pošalje roba, da stavi situaciju pod kontrolu, a ti ćeš ga ubiti
kad stigne. Da te nagradim, preporučit ću kralju da ti postaneš
novi gradonačelnik Gize."
Kad je pročitao poruku, Khodr al-Bohairi vidje svoju budućnost
kako sija zlatnim sjajem.
Te noći, on i njegovi ljudi postaviše busiju gradonačelniku Gize i
ubiše ga. U roku od dvije sedmice, do kralja dopriješe vijesti o
haosu i neredu u Gizi - gradonačelnik ubijen, duţnosnici
poklani, poreznici napadnuti iz zasjede, trgovci opljačkani.
Arbusto reče: "Jedini koji moţe počistiti Gizu i odagnati zlo iz nje
je onaj koji je počistio Kairo, njegov gradonačelnik, princ
Bavbars."
Vrhovni kadija od Gize zavapi: "Pomozite mi, prinče Bavbars.
Khodr al-Bohairi oteo je moju kćerku, djevicu, u namjeri da je
proda. U Gizi nema junaka da mu se suprotstavi, osim vas. Niko
ne zna gdje je taj zločinac i gdje mu je skrovište." Bavbars reče:
"Ne mogu vam spasiti kćerku, niti mogu ubiti Khodr al-Bohairija
ako ne znam gdje se nalaze" a kadija zajeca: "Ah, kćeri moja, ako
te noćas ne pronađemo, propala si."
"Naći ćemo je noćas", reče Othman, a Harhash doda-de: "Prije
izlaska sunca."
Ova priča nam stiţe od beduinskih plemena iz Arabije. Slušaj
paţljivo.
Bio jednom jedan mudar i istaknut beduin, koji povede svog
malog sina na pijacu na kojoj se trgovalo ka-
390 Rabih Aiaineđđine / HAKAVVATI
milama. Dok se on cjenjkao sa jednim trgovcem, dječaka neko
ote. Beduin je traţio posvuda, ali nije mogao naći sina. On
unajmi telala da hoda gore-dolje po pijaci, vičući: "Moj će gazda
platiti stotinu rijala za sinovljev siguran povratak." Pohlepa
procvjeta u otmičarevom srcu. On odluči sačekati da cijena
poraste. Ali, idućeg dana, telal je vikao: "Moj će gazda platiti
pedeset rijala za sinovljev siguran povratak." Otmičar
pretpostavi da je u pitanju neka greška. Trećeg dana, telal je
vikao: "Moj će gazda platiti deset rijala za sinovljev siguran
povratak." Otmičar brzo vrati dječaka i uze nagradu. On upita
beduina zašto je cijena tako drastično opala, a beduin reče:
"Prvog je dana moj sin bio ljut i nije htio jesti tvoju hranu.
Drugog dana, pojeo je malo od onog što si mu ponudio, da utaţi
glad. Trećeg dana je vjerovatno sam traţio hranu. Prvog dana,
moj dječak je još uvijek imao svoj ponos i čast, a drugog dana,
glad i čast su se cjenjkale. Trećeg dana, kad je ponizno molio
svog otmičara za hranu, već je bio izgubio ponos, pa mu je stoga
opala vrijednost."
Prije nego što se te noći mjesec digao nad Gizom, Harhash i
Othman obiše osam kuća, provališe u pet dućana i lišiše mjenjača
novca velikog zaveţljaja gotovine, dok se vraćao kući sa dva
nesposobna straţara. Predadoše plijen vrhovnom kadiji i vratiše
se na posao. Do ponoći, napali su još tri radnje, uključujući jedan
dućan s vinom, čijeg su vlasnika svezali i objesili naglavce za
gleţnjeve.
"Ovo je lakrdija" reče Othman. "Ovi su ljudi potpuno
nesposobni."
"To su šeprtlje" odgovori Harhash. "Moramo malo griješiti.
Postaje mi dosadno." A Othman reče: "Ţene. Ţene mora da su
pametnije." I oni provališe u bordel. Uđoše kroz prozor, kako bi
izbjegli prometni glavni ulaz i popeše se uz stepenice na začelju.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 391
Polugole ţene sa isukanim sabljama i bodeţima čekale su ih u
jednoj sobi na spratu.
"Muškarci većinom ulaze na prednji ulaz" reče njihova
predvodnica.
"Ali, nije to uvijek zadovoljavajuće", odgovori Othman.
"Konačno smo zarobljeni i stojimo bespomoćni pred tobom."
"Vijesti o vašim večerašnjim poduhvatima stiţu prije vas", reče
ona. "Ja uopće nisam očekivala samo dvojicu."
"Neobično smo vješti", reče Harhash.
"I previše dovitljivi", reče ona. "Ipak, ja svoju ulogu u ovoj drami
moram odigrati, te vas predati Khodr al-Hohairiju. Dođite kod
mene kad svršite s tom budalom. Sigurna sam da moţemo
sklopiti mnoge dogovore, na obostrano zadovoljstvo."
Khodr je lupao nogama o pod i sipao bujice riječi. "Trebao bih
vam ovog časa obojici odsjeći glave. Kako se usuđujete doći u
moj grad bez moje dozvole? Na osnovu čega ste mislili da
moţete krasti od mene?"
"Pretpostavili smo da gradom ne upravlja niko, pošto je
gradonačelnik ubijen", reče Othman. "Tek smo stigli iz Kaira, i da
smo znali da si ti glavni, prvo bismo došli da se poklonimo."
"Vi ste iz Kaira?" upita Khodr al-Bohairi. "Kakva sreća. Da li biste
mogli prepoznati roba koji se odaziva na ime Bavbars?"
"Ma, naravno" reče Othman. "On je tek dječačić. Mnogo puta sam
mu krao dţeparac, no on mi ipak vjeruje. Ako ţeliš, mogu ti ga
dovesti za manje od sat vremena."
"Ovo je takva sreća", reče Khodr al-Bohairi. "Dovedi mi dječaka."
Othman i Harhash vratiše se u Khodrovo skrovište sa
392 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Bavbarsom, Afrikancima i Uzbekistancima. Zapodjenu se bitka i
potraja nekoliko minuta. Ratnici pobiše četrdeset i tri hajduka, ali
ostaviše poraţenog Khodr al-Bo-hairija nakratko na ţivotu. "Gdje
drţiš zatočenu kadijinu kćer?" upita Bavbars. Vođa bande
pokaza na jedna vrata i Harhash izvede djevojku, ţivu i zdravu.
"Moraš platiti za gnusna zlodjela koja si počinio", saopći Bavbars
i otkinu banditu glavu.
Bavbars vrati djevojku ocu idućeg dana, a vrhovni kadija vrati
svu opljačkanu robu zakonitim vlasnicima. A junačka se djela
proslaviše.
Fatima osjeti da je ojačala. Ustala je iz kreveta, uzela dijete u
naručje i posjetila emira i njegovu ţenu. Emi-rovih dvanaest
kćeri skloniše se kako bi Fatima vidjela njihovog presvijetlog
brata, dječaka koji izgledom bijaše više nego dorastao njihovoj
čuvenoj ljepoti. "Izgledaš boţanstveno", reče emir Fatimi, "kao da
si upravo izišla iz hamama, a ne iz porodiljske postelje."
Njegova ţena, iscrpljena, raščupana, u bolovima, upita: "A kako
si za samo nekoliko sati toliko smršavila?" Osjećala se neobično
što na nečemu zavidi svojoj podanici.
"Tebi smo", reče emir, "vječno zahvalni na našoj velikoj sreći, pa
ćemo i mi tebi veliku sreću podariti. Od danas si slobodna.
Dozvoli da tvoj sin odraste uz moga. Imat će isto obrazovanje,
iste prilike u ţivotu. I, što je najvaţnije, obojicu ću ih razgaljivati
veličanstvenom pričom o kralju Bavbarsu."
"Draga Fatima", reče emirova ţena, "pokaţi nam svog sina."
Fatima podignu svog dječaka i soptaj se ote iz svih usta u
prostoriji.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 393
"Tako je... emmmmm... ", reče emirova ţena, "taman. Da, taman.
Kako zanimljiva put. Daj da ga vidim. Da pri-drţim dva mala
ratnika. Koje si mu ime dala?"
"Zove se Layl", reče Fatima.
Emirova ţena uze Shamsa u naramak desne ruke, a Layla u
naramak lijeve. Dječaci su gledali jedan drugog u oči. "Da
zauvijek budu prijatelji."
"Shams i Layl", reče emir. "Kakva divna imena. Kako jedri
dječaci."
Emirova ţena nije imala mlijeka za dojenje, dok su Fatimi grudi
toliko nabrekle, da su bile smiješne. "Mogu ja dojiti obojicu", reče
Fatima.
Osam kepeca ushićeno je buljilo u savršeni prizor. Ljubičasti
Adam, plavi Noa i narandţasti Ezra klečali su na podu, ruke i
glave poloţili na veličanstveni divan. Zeleni Job, indigo Ilija i
ţuti Jakov sjedili su na naslonu, odozgo netremice gledajući
odalisku. Crveni Izak i njegov brat, crveni Išmael, izleţavali su se
uz bokove goloj Fatimi, koja je ljuljala blizance. Shams je sisao iz
desne dojke, Layl iz lijeve.
Kad čestitari počeše pristizati u palatu, emirova ţena pokuša
odvojiti Shamsa od Layla. Mali princ bi zaplakao čim bi iz
vidokruga izgubio Lavlovo tamno lice.
"Znaš me", reče emirova ţena svom muţu. "Nemam ja
predrasuda. Ne smeta mi što je Shamsov drug u igri sin
sluškinje. Ali, taj dječak je tako odvratan. Kraljevi i emiri, sultani
i velikaši redaju se da se poklone mom sinu. Ne mogu ga
predstaviti pripadnicima njegovog staleţa dok je u društvu one
nakaze. Ne mogu to podnijeti."
"Draga moja", odvrati njen muţ, "kako je divno što si tako
osjetljiva. Ne boj se. Svi će znati da je rugoba rob našeg sina.
Našem dječaku će podići ugled to što ima slugu u tako ranoj
dobi. Lijepo će se njih dvojica slagati."
394 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
Jednog prekrasnog jutra, bez ijednog oblačka, u velikoj dvorani u
dvorcu, sva kraljevska krv u zemlji, svi mudraci, kadije i pjesnici
čestitaše emiru i njegovoj ţeni na rođenju nasljednika.
Nosili su novorođenom djetetu darove, zlato i srebro, sablje i
koplja, krune i dragulje, sandalovinu i mošus, tamjan i mirhu.
Mali emir ignorirao je sve svoje udvorice i njihove darove, jer
samo je Layla očima gledao.
"Slava Bogu" rekoše kraljevi. "Naš gospodar je stigao."
"Kakav divan dječak", rekoše kraljice. "Kako draţesni papagaji,
tako ţivopisni. Gdje li ih samo nađoste?"
Te noći, papagaji postaše kepeci i okruţiše porodicu - Fatimu,
Afreet-Jehanama, Shamsa i Layla - dok su kraljevi i kraljice,
velikaši i zvijer inje iz podzemnog svijeta stizali da se poklone.
Dţini iz svih sedam krugova pakla, lađari sa rijeka smrti, sirene,
harpije i svi demoni i vragovi pokloniše se pred Laylom. Stup
boje ebanovine izni-knu iz zemlje, pa stade rasti i rasti, pa
postade dţinovski dţin sa dvije škrinje na širokim ramenima.
Prvu škrinju, od drva kapurova, dţin otvori i pokloni tamnom
princu; puna zlata, i dragulja, i mirisa bijaše. Drugu kad otvori,
iz nje iskoči njegova prekrasna supruga, ljudsko biće; poput
sjajnog sunca bijaše. Ona pade ničice, iz kese koja joj se klatila
između bijelih grudi izvadi prsten, pa ga zataknu u djetetove
povoje. Ona prošapta, da njen muţ ne čuje: "Ovo je jedan od
mojih petsto sedamdeset i dva prstena, ali mi je najmiliji, jer
nekad je pripadao Shahzamanu, koji je od svih ljubavnika bio
najbolji, čak i pod prinudom. Sjeti me se kad budeš stariji."
Afreet-Jehanam podignu Layla, da ga svi vide, a svjetina zasopta
od divljenja. "Tako divno dijete", pojali su kepeci. Škorpioni se
stuštiše na bebe sa svih strana i izu-badaše ih, a dječaci su sve
vrijeme gugutali. Poslije škor-
Rabih Alameddine / hakavvati 395
Harhash priđe Baybarsu, i reče: "Moj prinče, kao što znate, ja
nemam porodicu da govori u moje ime. Ţivot sam posvetio
sluţenju vama i smatram vas bratom. Ţelim se oţeniti kćerkom
kadije od Gize. Ona je ljepotica i nedirnuta djevica. Bila bi mi čast
kad bi vi pričali sa njim i saopćili mu moje ţelje."
Baybars se sloţi. Sastade se sa kadijom i zatraţi ruku njegove
kćeri, u ime svog pratioca. Kadija odgovori: "Bit će mi čast." I
tako bude. Druţina se vrati u Kairo; razdragani Harhash jahao je
sa svojom ljupkom nevjestom. Othman mu je zavidio. "I ja ţelim
oţeniti djevicu", reče on Baybarsu. "I ja ţelim biti sretan." A
Baybars mu reče: "I ja
piona dođoše zmije, pa im se onda komarči zariše u koţu. Na
kraju, Fatima uze po jednog dječaka u obje ruke i tišina prekri
stanovnike podzemnog svijeta. Njenih osam kepeca je sijalo od
sreće.
"Mislim da su dječaci gladni" reče Fatima. "Zahvaljujemo vam se
na darovima."
Kao po komandi, Layl napući usne, a Shams se ugleda na njega.
Layl otvori svoja bezuba usta i zijevnu. Razjapljena usta uskoro
mu prekriše gotovo cijelo lice. Razja-piše se još više, vrisak se ote
iz njih, sve glasniji i glasniji, dok ne pređe u urlik u stalnom
krešendu, kakav ljudsko grlo ne moţe proizvesti. Shams mu se
pridruţi, istim tonom, iste visine. Fatima se osvrnu oko sebe.
Izak i Išmael već su se dali u riku. Kao i Noa, Job i Adam. Afreet-
Jehanam rikao je još glasnije. Svi vragovi, svi demoni, zavijali su
jednim glasom i svi stadoše u isti čas. Tišina.
Layl i Shams su spavali.
"Naš gospodar je stigao" povikaše demoni. "Sad počinje naša
priča."
396 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ţelim da ti budeš sretan. Neka ti majka nade ţenu. Ona je tvoja
porodica."
Po povratku u Kairo, Othman zamoli majku da mu nađe ţenu, i
ona pristade. Obuče ogrtač i ode do maqama hazreti Zejnebe.
Ude u turbe, kleknu i pomoli se hazreti Zejnebi da joj pokaţe put
i pomogne joj odabrati savršenu mladenku za svog nekad
bludnog sina. Ona otvori oči i tu, pored nje, klečala je mlada
ţena izuzetne ljepote.
Othmanova majka protrlja oči, jer bijaše pomislila da je klečeća
moliteljica zapravo prikaza hazreti Zejnebe, ali nije bila. Djevojka
se molila. Njena poboţnost i zanos u molitvi davali su njenom
licu anđeoski izgled. Othmanova majka je upita: "Kako ti je ime,
kćeri?" a mlada joj ţena reče da se zove Layla. "A noć, tvoja
imenjakinja, muči se da dostigne tvoju ljepotu. Preklinjem te,
kaţi mi iz.koje si porodice, jer ţelim prositi tvoju ruku za svog
sina."
Layla reče: "Ja nemam porodice, osim brata, a on je kadija u
Gizi."
Othman otrča Bavbarsu. "Majka mije našla ţenu. Ona je glavom i
bradom sestra kadije od Gize. Hoćete li molim vas pričati s njim
u moje ime, kao što ste u Harhashevo?"
Bavbars od sveg srca pristade i posla pismo kadiji u Gizu, objavi
mu sretne vijesti i zatraţi ruku njegove sestre za Othmana. U
kadijinom odgovoru, pisalo je: "Gospodaru moj. Vama ne mogu
ni jednu molbu uskratiti. Rado ću dati svoju mladu sestru za
vašeg pratioca. Međutim, već godinama o njoj nisam ništa čuo.
Jeste li sigurni da je ona dostojna tako časnog čovjeka? Zar on ne
bi radije oţenio ţenu privrţeniju našoj vjeri?"
Baybars pročita pismo Othmanu. "Privrţeniju vjeri?" vikao je on
bijesno. "Moja buduća ţena molila se u turbetu hazreti Zejnebe.
Ona ju je za me odabrala. Moja ţena je vjernica i revna u vjeri.
Napišite mu to."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 397
U kadijinom idućem pismu, stajalo je samo: "Ko? Moja sestra?"
Othmanova svadba trajala je tri dana. Prisustvovao joj je kralj
Saleh i cijeli njegov dvor. Bavbars je svom prijatelju upriličio
gozbu nad gozbama, pa čak su i Afrikanci i Uzbekistanci slavili i
čestitali svom drugu. Na kraju, kad dode prva bračna noć, par se
povuče u svoju sobu, ostavljajući goste koji su klicali i dobacivali.
"Otkrij mi se." Othman kleknu pred svoju ţenu na jedno koljeno.
"Pokaţi svoju ljepotu, ţivote moj." Layla skinu svoj bračni veo, a
Othman, zaslijepljen ljepotom, zaplaka. "Kad bih proveo sve i
sekundu ţivota moleći se hazreti Zejnebi, ne bih mogao iskazati
svu svoju zahvalnost. Da ponudim svoj ţivot u znak zahvalnosti,
ne bi bilo dovoljno. Ti si najljupkiji stvor koji je ikad krasio moj
bijedni ţivot. Skrušen sam pred tvojim čarima."
"A ti si, muţu moj, izuzetno rječit" reče Layla. "Dođi."
Ona ga privuče k sebi i poljubi ga, sa strašću koja ga iznenadi.
Razodjenu ga, dok se on mučio razvezujući čvorove na njenoj
haljini. Ona ga poloţi na krevet, stavi mu glavu na jastuk i
nastavi ga ljubiti. On joj pokuša skinuti haljinu. "Opusti se"
prošapta ona odozgo. Uskoro se spusti na njega. On ispusti
ekstatičan krik, koji se pomiješa sa smijehom u dvoranama. "Ti si
moj muţ" reče ona. "Moj." I ona ga poče bockati i štipati po
mjestima za koja on nije ni znao. Njegov naredni krik bio je
mješavina radosti i boli.
"Stani", viknu on, ali ona ne stade.
"Nemoj", reče on, ne misleći ozbiljno.
"Ali" reče Othman, "ti nisi djevica."
Na njenom licu pokaza se iznenađenje. "Nisam nikad ni tvrdila
da jesam."
"Ne", reče on. "Ne. To ne moţe biti. Hazreti Zejneba te je
odabrala za mene."
398 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Pa?"
"Samo se vjernici mole u turbetu."
"Ne budi blesav", reče ona. "Molim se čitav ţivot. Kakve veze
ima nevinost s tim? Zar me se ne sjećaš?" Ona zasuka lijevi rukav
i pokaza ţig.
"Mislila sam da si me zato oţenio."
"Oh, ne", proštenja on. "Kojim si golubicama pripadala?"
"Slatkim" reče ona, uvrijeđeno. "Molim te."
"Od mog ţivota više nema ništa. Rugat će mi se svi u Egiptu."
"Zavidjet će ti svi u Egiptu."
"Trebalo je da oţenim djevicu."
"A ti sam nisi trebao biti djevac."
"O tom da nisi nikom pisnula", reče on molećivo.
"Ti si moj muţ", reče ona. "Tvoja sramota moja je sramota, a moja
je tvoja. Ja te nikad neću izdati, a nećeš ni ti mene. Obraz nam je
zajednički."
Othman prekri rukama oči. "Ovo mi je kazna za sve nepravde
koje sam počinio."
"Kazna?" upita Layla, zapanjena. "Ti misliš da ti je kazna što si
me oţenio? Budeš li to i dalje mislio, ja ću ti pokazati šta je prava
kazna. Ako ikad budeš smatrao da ja nisam tvoj idealni partner,
ako to makar na trenutak pomisliš, pretvorit ću ti ţivot u noćnu
moru. Mislit ćeš da si u sedmom krugu pakla, oţenjen Afreet-
Jehanamom. Kazna? Bah! Ja sam Layla. Layla je tvoja idealna
ţena, tvoja savršena ljubav. Stalno to ponavljaj, do kraja ţivota.
Hazreti Zejneba dala te je meni. Ona nikad ne griješi. Ti si
savršeni muţ za mene."
"Ali ti nisi ono što sam ja traţio", pobuni se Othman.
"Ono što si traţio? Je li ti moţda palo na pamet da je hazreti
Zejneba uslišavala moje molitve, a ne tvoje? Ni-
Rabili Alameddine / HAKAVVATI 399
sam ja traţila muţa. Molila sam se za druga, partnera, nekog s
kim bih dijelila radost. Prestala sam se baviti svojim zanimanjem
i bilo mi je dosadno. Zamolila sam hazreti Zejnebu da mi ukaţe
na prijatelja koji me moţe nasmijati, pričati mi priče, povesti me
u pustolovinu. I ona se pojavi preda mnom. 'Slušaj, kćeri moja',
reče mi. 'Vjerno si mi sluţila i donijela mi mnogo radosti.
Nagradit ću te idealnim muţem. On je sluga Boţiji, i to je bio
davno prije nego što će se meni zakleti. On je varalica i Bogu
sluţi da ga nasmije. Ako tvoj budući muţ moţe skinuti prašinu
sa Boţijeg srca, tvoje će sigurno za sva vremena usjajiti.' " "To ti je
rekla?"
"A tvoja majka mi je prišla čim je hazreti Zejneba završila
besjedu. Ti si odgovor na moje molitve. Ne znam da li sam ja
odgovor na tvoje, ali bolje ti je da misliš da jesam, jer ja sam se
molila da me voliš i usrećiš, pa tako ima da bude."
Na Othmanovom licu polako se pojavi osmijeh, pa se onda vrati
mrgod.
"Šta ću ujutro, bez krvavog čaršafa?", upita on.
Ona sklopi svoje oči boje cimeta i odmahnu glavom. "Ti si
djetinjast i puno toga moraš naučiti." Ona ga uze za lijevu ruku.
Poljubi je, isuče bodeţ i pokaza mu ga. "Gosti ţele vidjeti
djevičansku krv. Moţemo im je pokazati." On klimnu glavom,
dade pristanak. Na njegovom zglobu, ona načini plitku
posjekotinu. Poljubi ga. "Krvari za mene, muţu." Ponovo ga
poljubi. "Ţigošem te, kao što si i ti mene."
Emirova ţena pobjesni. Bacala je u zid sve staklene predmete u
odaji. Emir ju je pokašavao smiriti. Fiijuuuu, profijuka bočica
parfema preko cijele sobe.
400 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Smiri se, draga" reče emir. "Nisi razumna."
Pljus! i još jedna bočica parfema razbi se o namirisani zid.
"Razumna?" vrištala je njegova ţena. "Očekuješ da budem
razumna kad se radi o mom sinu?"
"Pa, dobro, ali razbijaj i nešto drugo, a ne samo bočice parfema.
Ovdje se ne moţe disati. Pretjeruješ, draga."
"Nazvao ju je mamom. Njegova prva izgovorena riječ, a uputio
ju je njoj, a ne meni. Moj sin misli da mu je sluškinja majka. Ne
moţe to tako."
"Ne brini se, draga. To je samo privremeno. Zar misliš da će naš
dječak - ili bilo ko drugi - povjerovati da je on, boţanstveno
stvorenje, potekao od jedne robinje? Ona provodi više vremena s
njim. Hoćeš li mu ti mijenjati pelene? Budi strpljiva. Još malo, pa
će on početi shvatati kakav je svijet i koje mjesto u njemu
zauzimaju sluge."
"Ĉak se ni njegove sestre ne mogu igrati sa njim. Počne zavijati
čim mu se jedna od njih pribliţi. Radije se igra sa onim vraţjim
papagajima. Ima da ih sve očerupam, iščupam im pero po pero -
čup, čup, čup."
"Ne još, draga. Pokušala si ga nakratko odvojiti od papiga i šta se
dogodilo?"
"Istog je časa otpuzao njoj i njenom djetetu, vrištao iz petnih ţila
dok nije došao do njih."
"I niko ga, vragolana, nije mogao zadrţati" reče emir. "Moj sin se
bacio na mene, tako je jak i moćan."
"Ima da otrujem tu nezahvalnu kučku od sluškinje i da je gledam
kako umire. Spor otrov ima da nađem, da joj patnja na sve pore
curi."
"Ne, draga. Sačekaj još godinu, dok Shams ne bude malo
samostalniji, pa je onda otruj."
"Iščupati mi pero po pero?" graknu Job. "Iščupat ću ja njoj oči."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 401
Shams je puzao po ćilimu s Lavlom, glava mu se gotovo spojila
sa bratovom zadnjicom.
"Ĉup" reče Jakov, "čup, čup. E, tako je rekla."
Fatima se odmarala. Leţala je na divanu, s glavom na I ri meka
jastuka od nojevog perja.
"Slušajte, slušajte", reče Išmael. "Nije to najbolji dio njenog
napada bjesnila."
"Namjerava otrovati Fatimu" reče Izak.
Fatima se nasmija u jastuke. Svih osam papiga se za-kikota, Job
tako jako, da pade sa naslona. Noge su mu stršale uvis, a perje se
treslo od smijeha. Kakofonija veselja iznenadi i razveseli dva
blizanca. Oni se osvrnuše oko sebe i pridruţiše se smijehu.
"Riješit ću se ja nje" reče Ezra. "Prebacit ću je u drugi svijet."
"Nema potrebe", reče Adam. "Večeras će guja posjetiti njeno
kurvanjsko visočanstvo. Razmeće se otrovom, otrov će i dobiti."
"Ništa od toga", zapovijedi Fatima. "Ta ţena je majka mog sina."
*****
Kralj Saleh sjedio je na svom prijestolju u divvanu kad mu
pristupi glasnik, noseći pismo koje je gradonačelnik Aleppa
uputio njemu, vođi muslimanskog svijeta: "Spasite nas, Vaše
Veličanstvo. Zli kralj Halawoon skupio je vojsku koja, dok ja ovo
pišem, steţe opsadu, na domašaj koplja od zidina našeg grada.
Halowoon i njegova vojska vatropoklonika mora pretrpjeti
poraz. Sazovite svoje vojske, neka prava vjera još jednom razvije
svoje pobjedonosne barjake."
I Arbusto reče: "Pošaljite princa Bavbarsa. Dajte mu vojsku od
pedeset robova. Bude li Bog uz njihove sablje, začas će poraziti
Halavvoona i vratiti se u Kairo za pola mjeseca."
402 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Pedeset?" upita kralj. "Da se s pedesetoricom bori protiv
Halavvoonove vojske? Da li je to mudro?"
"Pa, dobro, neka bude stotina. Ratnik Bavbarsovog kalibra
sigurno moţe jednim dahom uništiti Halavvoona. Isprobajmo
nove robove. Dobro su obučeni i lako če izići na kraj sa vojskom
nevjernika."
"Istina. A kolika je Halavvoonova vojska?"
"U pismu ne piše ništa. Ja lično sumnjam da ih ima više od
nekoliko stotina, inače bi se prošetali kroz Ale-ppo. Naša će ih
robovska vojska sve isklati, a glavninu snaga moţemo zadrţati u
Egiptu."
Kralj malo razmisli, pa reče: "Stotinu robova neće biti dovoljno.
Daj našem princu Bavbarsu dvije stotine ljudi."
"Sto pedeset."
"Dogovoreno", reče kralj. "Sto pedeset. Princ Bavbars i njegova
robovska vojska će osloboditi Aleppo i podnijeti nam izvještaj."
Othmanova ţena je sve vrijeme ponavljala: "Jesi li siguran?" a
Othman je klimao glavom. "Kralj hoće da pošalje sto pedeset
ljudi da se bore protiv cijele vojske?" upita ona. "Je li on
poludio?"
"Ko će znati?", odgovori Othman. "Kad je princ Bavbars zatraţio
još ljudi, odgovorio mu je da mu više ne treba. Princ misli da će
sve biti u redu. Sazvat ću članove svoje bivše bande, a i Harhash
će. Trebali bismo okupiti još sedamdeset ljudi, ili tako nešto."
"Ja ću sazvati golubice", reče Layla.
"Ne dolazi u obzir. Bit će mi dosta belaja kad kaţem ljudima da
moja mahnita ţena ţeli iskusiti ratne pustolovine. Ne treba nam
još ţena."
Bavbars, Uzbekistanci i tri Afrikanca odjahaše da izvrše smotru
vojnika-robova na dan kad su trebali krenuti. Harhash je stajao
sa svojim ljudima, a Othman sa svojim. Bivši hajduci bili su
dobro naoruţani, ali više su ličili na
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 403
grupu opasnih luđaka u dronjcima, nego na vojsku. Robovi, s
druge strane, bili su besprijekornog izgleda i ponašanja. Bavbars
bi zadovoljan.
On odluči podijeliti robove u dvije grupe i staviti ih pod
komandu Afrikancima i Uzbekistancima, ali jedan od robova
uzviknu: "Molim za riječ, gospodaru" i Bavbars mu dozvoli da
mu se obrati. "Mi smo dva buljuka robova, gospodaru" reče on.
"Oba se godinama zajedno obučavaju. Ne bi bilo uputno
nasumično ih podijeliti."
Princ Bavbars zagleda se u kraljevskog roba-ratnika, pa reče:
"Prijatelju, ponovo se srećemo."
"Da, gospodaru" odvrati Avdmur. "Opet nam se sudbine
isprepliću. Ovo je buljuk sa kojim sam se ja obučavao. Ima nas
dvadeset pet Ĉerkeza, dvadeset pet Gruzija-ca i dvadeset pet
Azerbejdţanaca. Dovedeni smo ovamo da budemo kraljevska
straţa, ali su nas svi zaboravili."
"Ja, dragi moj Avdmure, nisam zaboravio ni tebe ni tvoju
dobrotu u onom hamamu u Bursi. Da nije bilo tebe, moţda bih
još uvijek bio rob onog Perzijanca. Bilo je predviđeno da budem
član tvoje grupe."
"U našim srcima, gospodaru, uvijek ćete biti jedan od nas."
"Jesi li kadar predvoditi oba buljuka?"
"Bit će mi čast, gospodaru", odgovori Azerbejdţanac Avdmur.
"Ovo je dobar predznak", saopći princ. "Avdmure, brate moj,
pozivam te da povedeš vojsku robova. Jašimo."
"Ko je taj čovjek?" prošapta Othman Harhashu. "Dojma se
uobraţenim i razmetljivim."
"Pitaj ţenu", reče Harhash, pokušavajući suspregnuti smijeh.
"Ona zna svakog."
Othman napade Harhasha. Layla nije mogla obuzdati osmijeh.
Pogledaj. Bliţi se vladavina kralja-roba.
404 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Na dan svog drugog rođendana, goli Shams priđe Fa-timi,
ispruţi ruku, pa reče: "Vidi, mama." Kepeci prasnu-še u smijeh
kad vidješe taj prizor. Layl im se pridruţi. Sav ponosan, ozarena
lica, Shams je drţao govno u ruci.
"Ah", reče Fatima. "Drago mi je da to sad moţeš sam. Međutim,
takve stvari se ne drţe u ruci, pogotovo ne na rođendan. Svijet se
okupio zbog slavlja. Moramo biti što je moguće čišći." I, hitro
poput lepeta kolibrićevih krila, Fatima ispruţi prst, nokat joj se
izduţi u oštar mač i ona otkinu sinu dlan. Zapovijedi patrljku da
stari dlan zamijeni novim. "E, tako, sad je bolje. A sad, da te
spremimo za gozbu."
"Ja ću ga počešljati", povika Ilija.
"A ja obuti", reče Išmael.
Noa dočara fontanu tople vode nasred odaje i kepeci okupaše
blizance svjetla i tame. Adam ih pomaza mirisima. Jakov i Job
odjenuše ih u svilu i kadifu. Ezra im okiti ruho draguljima, a Izak
okruni zlatom.
Fatima uvede blistave blizance u veliku dvoranu. Sva kraljevska
krv u zemlji uzdahnu kad vidje Shamsovu izuzetnu ljepotu, pa
opet kad vidje ţivopisne papagaje kako kruţe iznad njega.
Emirova ţena zgrabi Shamsa i odnese ga do središta sobe.
Podignu ga, da mu se svi dive. "Pogledajte mog sina." Velikaši se
poredaše da se poklone. Jedan po jedan, sagnuše se pred malim
emirom i poljubi-še mu ruku. I na dan svog prvog rođendana,
mali Shams izvede svoje prvo čudo. Turban sedme osobe u redu,
jednog princa iz daleke zemlje, privuče mu paţnju. Dok se princ
klanjao, Shams mu skinu turban. Osramoćen, princ pokuša
rukama pokriti ćelavu glavu, ali Shamsa njegovo tjeme još više
zaintrigira. Shams mu dodirnu tjeme, a princ poskoči od boli.
Emirova ţena se poče izvinjavati,
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 405
ali princ je odjednom prestade slušati. On podignu ruke ispred
lica. Sigurno je osjetio da ih je nešto poškakljalo. On opipa glavu,
kad tamo - kosa. Cijela dvorana vidje kako raste po glavi nekad
ćelavog princa.
Jedan čovjek potrča na pročelje reda, pokazujući ćelu. "Dodirni
me", povika on.
"Dodirni me." Pridruţi mu se još jedan ćelavac, pa još jedan ili
dvojica. Reda više nije bilo. Progura se jedna ţena. "Otklanjaš li
bradavice?" derala se ona. Druga je u zraku drţala svog
novorođenog sina, i vikala: "Rascjep na usni."
Emirova ţena htjede se izmaknuti, ali nije imala kamo. Rulja
plemenitaša okruţila ju je sa svih strana. Shams poče plakati.
"Svi će doći na red" apelirala je emirova ţena.
"Neće više niko doći na red." Fatima podignu ruku, a zeleni
papagaj, Job, nadleti guţvu. Ponovo je podignu, da spriječi
ljubičastog papagaja Adama da se pridruţi bratu.
Odjednom se kraljevske ličnosti počeše bjesomučno češati. Buhe
su se gostile plavom krvlju. Ilija se obruši i podignu Shamsa.
Ĉim se Shams pridruţi Laylu u Fatimi-nom naručju, buhe
nestadoše.
"Ne bojte se", reče emirova ţena, sveudilj se češući po rukama.
"Molim vas, ne idite. Buha više nema, zapalit ćemo ţalfiju da se
ne bi opet pojavile." Ruke su joj sve više crvenjele. "Ne idite. Moj
će vas sin sve izliječiti. Izvest će golema čuda. On je odabrani. Ja
sam mu majka."
"Mislim da je za danas bilo dosta uzbuđenja." Fatima izvede
svoje sinove i papagaje iz dvorane.
*****
Al-Awwar zanjišta, prope se i ubrza kas. "Da" reče Bavbars svom
konju, "pribliţavamo se domu."
406 Rabih Alameddine / hakavvati
Kad je komandant Issa, vladar Damaska, čuo vijest o dolasku
vojske robova, bio je prisiljen izvesti svoju vojsku iz grada da
pozdravi kraljevog novog vojskovođu, svog dušmanina, princa
Bavbarsa. Issa se pokloni, ali srce mu je proţdirao plam mrţnje i
jala. "A kad če stići ostatak vojske?" upita komandant i Bavbars
mu reče da nema ostatka. Radost prokrči put do komandantova
srca. "Jako sam impresioniran. Kralj mora da vas smatra velikim
junakom, prinče Bavbars, kad vam je dodijelio tako malo ratnika
za borbu protiv hiljada Halavvoonovih ljudi."
Princ Bavbars reče: "Da li bi ti, komandante moj, bio tako
ljubazan, pa nam ustupio vojnika da nam pomognu poraziti
vatropoklonike?" Komandant Issa reče da bi više nego rado
udovoljio princu, ali da mu ljudi trebaju da odrţavaju red u
gradu.
Sitt Latifah čekala je kod gradske kapije da stigne njen ljubljeni
sin. Kad joj oči sletješe na princa koji je jahao svog bojnog
ţdrijepca, ona mu potrča u susret. Bavbars skoči s konja, kleknu
pred mater, poljubi joj ruku i vidje dvije malene staračke pjege,
kojih tu nije bilo kad ju je zadnji put poljubio. Ona mu poljubi
kosu. "Pogledajte", reče ona stanovnicima. "Vidite mog slavnog
sina, velikog ratnika Bavbarsa. Moje se dijete vraća na čelu
vojske, baš kao što je moj san predskazao. Kupajte se u njegovom
sjaju." Sitt Latifah te noći priredi pir za Bavbarsovu vojsku. "Sine
moj" reče ona, "u mom snu predvodio si silnu vojsku i potukao
Boţijeg neprijatelja, Halavvoona. To je suđeno. Ne sumnjam u
hrabrost i odvaţnost tvojih boraca, ali očekivala sam veći broj
ljudi pod tvojom komandom." Princ Bavbars objasni kako kralj
nije bio mišljenja da će mu trebati više ljudi. "Ne ţelim
proturiječiti kraljevima" reče Sitt Latifah, "ali neću poslati sina u
bitku, a da mu nešto fali. Sazvat ću strijelce. Sa svih strana će se
skupiti da oduţe
Rabili Alameddine / hakavvati 407
dug našoj porodici. Hiljadu ćeš najboljih streličara imati."
Othman i Harhash se ispričaše. Poljubiše ruku Sitt Latin, pa
rekoše: "Oprostite nam na nepristojnosti, ali mjesec je visoko na
nebu. Sad je naše vrijeme."
Idućeg dana, vratiše se sa stotinom ljudi, koji su izgledali kao da
su na zlu glasu. Othman reče Bavbarsu: "Ovi će se ljudi boriti uz
vas, gospodaru." Bavbars upita jesu li se pokajali. "Naravno, svi
do jednog", odgovori Othman. "Pristali su se pokajati, ako
izvedem čudo. Jučer sam im pokazao gdje su Issaove skrivene
škrinje s blagom. To ih je propisno impresioniralo i svi su se
pokajali jutros."
Njih stotinu reče: "Slava Bogu", i potapša kese sa zlatom za
pojasima.
"I tako raste naša vojska", reče Bavbars.
Hiljadu strijelaca na konju dođe da se priključi vojsci robova. Sitt
Latifah ih pozdravi. "Vi ste časni ljudi. Ovo je moj sin. Slijedite ga
u boju, a ja ću pokoljenja vaših sinova snabdijevati najbiranijim
lukovima. Mi smo zahvalni."
Bavbars se oprosti od Sitt Latife i vojska robova iz-maršira iz
grada. Ne stigoše prevaliti ni jednu vrstu, kad spaziše oblak
prašine iza sebe. Damaskanska jedinica od hiljadu ljudi jurila je
da ih stigne. Njihov zapovjednik jahao je na veličanstvenom
šarcu. "Slijedit ću vas, prinče moj", reče narednik Lou'ai. "Moji
ljudi i ja borit ćemo se protiv nevjernika."
Bavbars reče: "Tvoja čast nema granica, narednice moj. Već si mi
jednom spasio ţivot, stostruko si dug oduţio."
"Sad nas ima gotovo dvije i po hiljade" reče Othman Harhashu.
"Sada sam pošten čovjek, ali pohlepnička krv mi još uvijek kola
venama. Što više ljudi imamo, to ja više ţelim."
Harhash odgovori: "Pohlepa iz pravednih pobuda je opravdana.
Ja sam uz tebe."
408 Rabih Alameddine / hakavvati
"Pohlepa?" uzviknu Lavla. "To što ţeliš više ljudi je znak razuma.
Ţene u Damasku šiju crninu. Smatra se da Halavvoonova vojska
broji najmanje trideset hiljada."
Robovska se vojska zaustavi u Hamahu radi odmora. Lavla reče
Othmanu: "Ne ţelim ovdje prenoćiti. Prevruće je, a i nema
noćišta. Vodi me na obalu. Moţemo prenoćiti u tvrđavi Marqab,
kod Latakie."
"Tvrđavi Maqab?" povika Othman. "Nije nam usput. Idemo u
rat."
"Noćišta?", rugao se Harhash.
"Drago mi je što me podrţavaš, dragi Harhash", reče Lavla. "Kaţi
našem gospodaru da ćemo vam se pridruţiti za dva dana, prije
nego što stignete do Aleppa, kad se dobro odmorim i nadišem
njeţnog morskog povjetarca."
Allepo se ukaza pred robovskom vojskom. Bavbars vidje
Halawoonove snage kako opsjedaju grad, po jedna divizija sa
svake strane - sa istoka, sa zapada, sa sjevera, sa juga.
"Velika je to vojska" reče Bavbars. "Prevelika", dodade Othman.
"Bolje bi nam bilo da se ne borimo s njima po ravnom" reče
Avdmur. "Moramo ući u grad. Napasti juţnu diviziju koja je
pred nama, razbiti im redove, prokrčiti put do kapije. Druge
divizije neće im stići priteći u pomoć. Kad uđemo, mi biramo kad
se i protiv koga borimo, a i strijelci će imati više sreće gađajući s
tornjeva."
"Ne treba nama sreća, vaše gospodstvo", reče jedan od strijelaca.
"Bog navodi naše strijele."
"Izvinite što prekidam" reče Lavla, odmorna, "ali ta njihova
divizija ima otprilike osam hiljada ljudi. Na koji ih način mislite
potući?"
"Robovi će formirati klin", reče Avdmur.
"A ovaj rob će biti sami vršak klina", reče Bavbars.
Rabih Alameddine / hakavvati 409
"A ova tri roba bit će uz vas", rekoše Afrikanci.
"Ja ću biti u drugom valu", reče Layla. "Draţa mi je smrt kad je
manje sigurna."
"A ja moram štititi svoju ţenu ", reče Othman.
A kad su historičari sjeli da napisu priču o veličanstvenoj
vladavini mamluka, kraljeva-robova, prije nego što su potanko
opisali tih dvjesto pedeset godina, prije nego što su
ispripovijedali prvi poraz od mongolskih hordi, prije nego što su
objasnili kako je kralj-rob zgazio kriţare, morali su zabiljeţiti
prvu bitku, koja u knjigama ostade poznata kao Al-Awwarova
bitka, po najboljem bojnom konju koji je ikad kasao zemljom.
Priče o Shamsovim iscjeliteljskim moćima širile su se po cijeloj
zemlji, od istoka do zapada, od pustinja do planina, a vjernici,
puni nade, pješačili su miljama i miljama da vide čudo i
sudjeluju u njemu. Nakon svog drugog rođendana, počeo je
liječiti tegobe brojnih molitelja, ali specijalnost mu je bila i ostala
ćelavost. Njegova sposobnost da ćelavu glavu navede da obraste
kosom uđe u legendu. Međutim, njegove moći bile su ograničene
stvarima logističke naravi. Njegov nerazdvojni pratilac, Layl, i
makar jedan od papagaja, morali su biti prisutni za vrijeme
liječenja. Najbolje rezultate - meku, glatku kosu koja se ne mrsi -
postizao je kad su tu bili dvojica crvenih. I vrijeme je bilo od
ogromnog značaja: Shams je mogao liječiti samo sat pred
spavanac.
Emirova ţena ţeljela je da joj je beba poslušnija. Kad bi samo
mogla učiniti da on shvati razmjere i vaţnost svojih moći. Kad bi
ga samo mogla odvojiti od njegovog tamnog sluge. Vremenska
ograničenja teško su padala i hodočasnicima. Red onih koji su
čekali da ih dodirne Je-
410 Rabih Alameddine / hakavvati
dini bio je beskrajan - i stalno se mijenjao, kako su hodočasnici s
plemićkim titulama išli ispred običnog svijeta. Nakon sat
vremena diranja, Shams bi sklopio oči da zaspi i papagaji bi, s
njim u kandţama, istog časa odletjeli iz dvorane.
Kad je napunio tri godine, Shamsove moći i dalje su bile čisto
kozmetičke naravi. Emirova ţena je njegovu novu specijalnost
radije nazivala "usavršavanjem grudi" nego "povećavanjem" jer
"Kad on dodirne par neprirodno malih dojki, one narastu na
idealnu veličinu. Odabrani ništa ne radi nasumce, već ga vodi
Nepogrešiva Boţanska Mudrost." Kasnije te godine, razvio je
sposobnost prilago-đavanja tjelesne teţine: njegov dodir
povećavao je teţinu mršavog čovjeka, a smanjivao teţinu
debelog. Krojači su bili oduševljeni, posao im je postao puno
lakši zbog čuda, pošto su gotovo svi stanovnici emirove zemlje
uskoro imali iste mjere. Prestali su nositi sve boje osim boje ne-
bijeljenog platna, slijedeći trend koji je postavila Shamso-va
majka. "Sin me tjera da teţim jednostavnosti" rekla je emirova
ţena. "Mom ţivotu više ne trebaju začini."
Do svog četvrtog rođendana, Shams je bio u stanju liječiti
prehladu i impotenciju. Zbog ovog potonjeg, pastva mu se
stostruko uveća, od hiljadu, do bezbroj.
"Moj sin, stručnjak za estetiku tijela", frknu Afreet-Jehanam
svojoj ljubavnici, dok je ona gledala dječake kako se igraju
dvjema ljigavim, gmizavim zmijama. "Njegovi sljedbenici su
imbecili, a ona što nosi samo nebijeljenu tkaninu je luda." On
stisnu Fatimino rame, zagrlivši je. "I nije dobro za njega što ga
nazivaju prorokom." Layl ustade, prekriven gujama, i pruţi ruke
prema vranama koje su razigrano letjele iznad njega. "Uvijek su
mi smetali proroci. Oni ne vide nijanse, ne razumiju ništa što je
suptilno. Ne bi ti oni shvatili ironiju ni da ih ošamari."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 411
Shams objema rukama zgrabi crnog škorpiona i pokuša mu
odgristi sjajni rep.
"Ne, dušo", reče Afreet-Jehanam. "To se ne smije." On poljubi
Fatiminu kosu. "Ţelio bih da ih češće viđam. Nedostaju mi
dječaci, a ti još više. Obećaj da ćeš ih češće dovoditi."
U dobi od pet godina, Shams je liječio dvije teške bolesti, ludilo i
gubu. Njegova dva imena, Shams i Guruji -ovo drugo dala mu je
jedna mala grupa, koja je došla čak iz Calcutte - cvjetala su na
usnama molitelja po cijelom poznatom svijetu, od zabiti Irske,
preko sibirskih stepa, do močvara Kine.
I lavine nebijeljenog platna sručiše se prema proroku.
Al-Awwar promatrao je prizor pred sobom, kako bi procijenio
gdje je najbolje napasti. On dignu glavu, za-drmusa njome i
frknu. Glasno zanjišta, da objavi svoje namjere svojim
iznenađenim neprijateljima i jurnu. Nevjernicu su jurili da
zauzmu odbrambene poloţaje. Zapodjenu se ogromna bitka.
Prije nego što Al-Awwar dođe do prvog raštrkanog reda, hiljada
strelica vinu se uvis, preletje mu iznad glave i sletje u hiljadu
nevjerničkih srca. A kad Al-Awwar pregazi prvog vojnika, još
jedna hiljada strelica obori još hiljadu. Ĉelični vršci strijela virili
su iz grla Halavvoonovih vojnika, a pera virila iz njihovih
potiljaka, podrhtavajući na vjetru. I robovska vojska krenu u
napad, formiravši ogroman klin.
"Ostavite i nama malo", derao se narednik Lou'ai predvodeći
drugu navalu. Othman je jahao uz svoju ţenu kako bi je zaštitio,
ali ona ga odgurnu. Iz pojasa izvuče koţni korbač sa više repova,
a na svakom repu pričvršćena po jedna oštra metalna kuka, te
pusti svoj jarost s
412 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
lanca i obori se na neprijatelja. Koţa i krv prštali su svud pred
njom.
"Plašiš me", uzviknu Othman.
"Ne bih ti ja bio u koţi" grmio je Harhash.
Kad Al-Awwar dođe do zidina, kapije se otvoriše da mu pruţe
dobrodošlicu, ali on ne ude. Okrenu se na pola koraka i vrati u
bitku. Poput povodnja kad udari u zid, klin se na kapiji razdvoji
na dva dijela i ponovo se pridruţi navali. Za manje no što je
potrebno iskusnom strijelcu da ispali strelicu u nebesa i dočeka je
da padne, robovska vojska iskla jednu diviziju Halavvoonove
vojske i vojnici uđoše na dveri Aleppa kao slavni junaci. Gradsko
stanovništvo izjuri iz svojih domova, zasu ratnike jasminom i
ruţama i pokloni se pred svojim spasiteljem, princom
Bavbarsom.
Sa parapeta istočnog bedema, gradonačelnik Aleppa pokazivao
je Bavbarsu i njegovim pratiocima neprijateljske redove i
poloţaje.
"Eno Halavvoona tamo", reče Othman. "Ne izgleda mi previše
sretan."
"Ona njegova zastava sa plamenima pali mi srce", reče Bavbars.
Jedan od strijelaca zategnu luk i ispali strijelu; zastava se
pocijepa na dvoje. Zapanjeni gradonačelnik čestita strijelcu i
upita ga kako to da moţe dobaciti puno dalje od bilo kojeg
gradskog strijelca. "Naše je lukove načinila Sitt Latifah" reče
strijelac, "a od njih nema boljih."
Othmanova ţena uspe se stepenicama na parapet, noseći
nekakav zamotuljak. "Ako moţeš strijelom domašiti zastavu",
reče ona, "zašto ne bi oborio nekoliko vatropo-klonika, prije nego
što shvate da su u dometu?"
"Zovite strijelce ovamo", naredi Bavbars. "Udrite ih dok se nisu
povukli." Strijelci pojuriše i prva kiša streli-
Rabih Alameddine / HAKAVVATi 413
ca stušti se po Halavvoonovoj vojsci. Vatropoklonici na-rediše
ţurno povlačenje i nastade pometnja. Hawaloon se skrivao iza
jednog od svojih oficira. Robovi podigoše šator u
kraljevskocrvenoj boji da ga ponesu, i on se pod njega skloni od
neprijateljske vatre. Onaj strijelac ispali strelicu i presiječe njome
glavnu šipku šatora. Šator poklopi svog stanovnika, a
Halavvoon se zakoprca poput grimiznog duha. Narod Aleppa
poče klicati. "Kakav pogodak!", uzviknu princ Bavbars.
Saadi, veliki perzijski pjesnik, jednom je ispričao priču koja ide
ovako: Ne tako davno, kralj boţanskog grada Shiraza odrţa
takmičenje u streličarstvu, da razonodi svoje prijatelje. Naručio je
od jednog zlatara suštu kra-sotu od prstena, u koji bi umetnut
dragulj neprocjenjive vrijednosti. Kralj dade da se prsten postavi
na vrh Asa-dove kupole. Telal rastelali da će prsten pripasti
onom ko kroz njega ispali strelicu, kao nagrada za njegovu
besprijekornu vještinu. Hiljada najboljih strijelaca u zemlji gađala
je prsten bez uspjeha. Desilo se da se jedan dječak na krovu neke
zgrade igrao malim lukom. Jedna od njegovih strelica, nasumce
ispaljena, prođe kroz prsten. Zanesena publika stade klicati.
Oduševljeni kralj dade prsten mudrom dječaku, koji uze svoju
veliku nagradu i odjuri kući da spali luk, kako bi taj izvrsni
podvig ostao zauvijek neukaljan.
Layla razmota smotuljak i ukaza se mali pozlaćeni kavez, a u
njemu crvena golubica zaguguta kad ugleda vlasnicu. Ona
otvori kavez i golubica joj sletje na prst. Lavlin muţ reče:
"Donijela si goluba iz Kaira?" a ona odgovori: "Dva."
"A gdje je drugi?" upita Othman.
"Upravo ga zovemo, uskoro će nam se pridruţiti."
Bavbars reče svojim pratiocima: "Moramo odlučiti
414 Rabih Alameddine / hakavvati
kad ćemo napasti neprijatelja. Istina je da ih je više nego nas, ali
mi nosimo hrabrost u srcima. Sa gradskom posadom/sad nas
ima pet hiljada." A Avdmur dodade: "Neprijatelju je ostalo još
dvadeset pet hiljada ljudi. Odlučnost i dobar plan napada
izravnat će brojčanu neravnopravnost."
Lavla dignu ruke u zrak, a golubica zaklepeta krilima od radosti.
"Evo ga, stiţe" reče Lavla. Prekrasan crveni golub pojavi se na
nebu, načini jedan krug, pa sletje na Lavlinu ispruţenu ruku.
"Odakle dolazi?" upita Othman.
"Nadam se ne izdaleka", reče Lavla. Ona smjesti oba goluba na
kavez i skinu poruku sa muţjakove noge. "Ostavite se
planiranja" reče ona Bavbarsu i ratnicima. "Vojska sinova
Išmaelovih dolazi da spasi kraljev obraz. Ima ih pet hiljada i
ţedaju za nevjerničkom krvlju. Ako je i vama stalo da okusite
dušmansku krv, ne oteţite, jer Halavvoonove vojske neće još
dugo biti." Na dalekom horizontu cvjetao je veliki kovitlac
prašine.
"Dovedite konje", naredi princ Bavbars.
Emirova ţena tabanala je tamo-amo po svojim odajama, ljutita.
"Previše ih je. Nema otkud ne dolaze, a red je svakim danom sve
duţi. Ne mogu više ni u vrt otići da ne prođem kroz smrdljivu
rulju. I ne samo to, neki naši prijatelji se više ne ţele liječiti, jer se
ne ţele miješati sa prostim narodom."
"Ako ne ţeliš da narod ide kod našeg sina" reče emir, "moţemo
zabraniti pristup. Dat ćemo da se pročita obavijest i molitelji će
se začas vratiti kućama. Iskreno rečeno, ni ja nisam
prezadovoljan situacijom. Bilo je sjajno i zabavno pomagati
potrebitima, ali tolike godine nepre-
Rabih Alameddine / hakavvati 415
glednih redova - dosta je. Toliko molbi i preklinjanja teško padne
na dušu. Mislio sam da te sve to usrećuje, ali sad kad znam da
nije tako, obustavit ćemo ludilo."
"Ne, nećemo. Udaljit ćemo ljude od našeg doma. Izgradit ćemo
svetište, velebno zdanje sa stubovima debelim kao tijela
dvadeset ljudi, visokim lukovima i najmanje dva minareta koji
dopiru do neba. Shams će primati posjetitelje u hramu, a mase će
se moliti za njega dok čekaju. Zar to neće biti divno?"
Robovska vojska izjaha iz grada kroz zapadnu kapiju, s
Bavbarsom na čelu, i doprije do neprijateljskih redova prije
vojske sinova Išmaelovih. Zveket mačeva i ratni pokliči junaka
orili su se bojnim poljem. Vatrobošci su sjekli i bivali sječeni. Al-
Awwar nije obraćao paţnju na njih; traţio je grimiznu utvaru
vatrenog kralja. Kukavac se krio iza svojih robova. Al-Awwar
jurnu naprijed, od-gurnu s puta jednog ata, pa još jednog.
Sinovi Išmaelovi pređoše prag bitke. Kad ču njihove ratne
pokliče, Halavvoon Gnusni uzjaha konja i naredi svojim
mezimcima da ga štite, pa pobjeţe sa svojim kraljevskim
robovima i odredom straţara. Al-Awwar je kaskao za njim, ali
bitka je bila za njegovim leđima. On se okrenu, ljut što je
dozvolio kukavici da uzmakne, i smrvi svoje neprijatelje, pogazi
ih silinom lava koji davi orik-sa. Ratnici-robovi izvojevaše
blistavu pobjedu. Njihovi dušmani bijahu ili pomoreni, ili
porobljeni. Pobjednici se sretoše na bojnom bolju, među mrtvima
i potučenima. Princ Bavbars čestita svojim trupama na pobjedi.
"Junačka je to pobjeda bila", reče jedan od sinova Išmaelovih. "Ja
sam Ma'rouf ben Jamr, kraljev sam nadzornik utvrda i bedema.
Moji ljudi i ja smo vam na usluzi."
416 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Ja se zahvaljujem, nadzornice moj. Stigli ste u najbolji čas. Kako
vas je sudbina potakla da se suprotstavite našem dušmanu baš
na ovaj svečani dan?"
"Nadahnulo nas je rječito pismo jedne vaše podanice, ţestok
dopis kojim nas je pozvala na oruţje, da stanemo uz odanog
princa Bavbarsa, branitelja vjere."
Othman povika: "A gdje prebiva kraljev nadzornik utvrda? Samo
mi nemojte reći da je u tvrđavi Marqab." A Ma'rouf odvrati:
"Upravo tamo."
"Gdje je moja nevjerna ţena?" zapita Othman.
"Nevjerna?" upita njegova ţena, dok se probijala kroz krug
muškaraca. "Ti pisca onog pisma nazivaš nevjernim? Igram svoju
ulogu u boţijoj predstavi. Ne blati ono što ne razumiješ."
"Traţila si moju dozvolu da posjetiš svoje prijateljice u utvrdi, a
ne nadzornika."
"Pa, i jesam posjetila prijateljice. One sasvim slučajno prebivaju u
haremu."
"Ti mi se rugaš", reče Othman. "Ostadoh lišen časti, puka ljuštura
ljudska."
"Ne budi prestrog sudija ni svojoj ţeni, a ni sebi", prekinu ga
Ma'rouf. "Davno sam ja tvoju ljupku golubicu... upoznao.
Kraljevstvo je bilo ugroţeno, a djela tvoje ţene junačka. Ţenina
hrabrost ne umanjuje muţevu čast."
"Ne znam kako ću ţivjeti s ovom sramotom", reče Othman.
"Vjeţbaj", reče Lavla.
Vojska se uputi nazad u Kairo. "Jaši s nama do Damaska" reče
Bavbars Ma'roufu. "Bit ćeš moj gost. Dozvoli da oči moje majke
vide veličanstveni prizor tvoje vojske. Bit će joj drago kad vidi da
joj se san ostvario." I tako slavna vojska uđe u Damask i pir se
odrţa u njenu čast. Sitt Latifah bila je oduševljena. Vojska je
pirovala tri dana, pa se
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 417
razdvojila. Sinovi Išmaelovi vratiše se svojim domovima, .1
robovska vojska nastavi prema Kairu, gdje se još jedan pir odrţi,
u slavu oslobodiocima Aleppa, braniteljima kraljevstva. Kralj
pokloni Bavbarsu novo ruho.
I tako Bavbars postade zapovjednik kraljeve vojske.
Prvi poljubac u javnosti dogodio se na njihov sedmi rođendan,
za vrijeme ceremonije u hramu sunca sa dva minareta. Emirova
ţena proslavu je počela planirati mjesecima unaprijed, a u isto
vrijeme su se oboţavatelji, natovareni darovima, počeli krditi.
Emirova ţena nadala se da će se Shams, prorok sunca, ponašati
više kao prorok na svoj rođendan. Osam papagaja kreštalo je
više i glasnije nego obično, od čega ona dobi uţasnu migrenu.
Tamni i svijetli blizanac sjedili su rame uz rame na šil-tetu od
nojevog perja, a Shams je dirao glave oboţavatelja koji su ničice
padali pred njim. Kad bi mu oboţavatelj uručio dar, Shams bi ga
proslijedio Laylu, koji je cijepao pakete. Kad Layl pronađe u
jednom paketu prekrasnog konja u minijaturnom drvorezu,
pokaza ga uzbuđenom Shamsu, koji ga poljubi. Nije to bio
prijateljski poljubac, nije bio ni bratski, već pravi poljubac u usta,
nepristojno dug. Lice emirove ţene pocrveni poput papagaja,
Išmae-la i Izaka, koji su se kikotali na vrhu prijestolja.
"Poljubio ga je" reče emirova ţena. "Pred svima, i to sramotno.
Ne bih se nimalo iznenadila da su na licu mjesta razodjenuli
jedan drugog."
"Tek im je sedam godina, draga", reče emir. "Dječaci u tim
godinama snaţno izraţavaju osjećaje. Nije to ništa. On je princ i
moţe raditi šta mu je volja. Većina prinčeva radi gore stvari sa
svojim robovima."
"Ali se ne ljube s njima. Ne razumijem zašto tamni
418 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
mora stalno biti sa njim. Nikad ga ne viđam nasamo. I šta je s
onim prokletim papigama? Neprestano prhte iznad njega, kao
da nije dosta straţara. Ona ţena, Fatima, upropastila je mog sina.
Zašto ga viđam samo sat vremena dnevno? Kad zahtijevam da
ga vidim mimo određenog vremena, moj rođeni sin me odbija,
bjesni dok ja ne popustim i ne dozvolim mu da se vrati u svoje
odaje. Unajmila sam mu učitelja, ali učitelj mi reče da ga nema
čemu naučiti. Reče mi da se moj sin rodio obrazovan."
"Da li se ti to ţališ što naš sin već zna čitati i pisati?"
"Ne, naravno da ne. Naslijedio je naše najbolje osobine. Ja samo
ne mogu podnijeti njegovo društvo. Ta je ţena usred mog
kraljevstva osnovala svoje. Ne mogu to više podnositi."
"Onda je se riješi."
"Pokušala sam. Rekla sam joj da mi više ne trebaju njene usluge,
a ona mi se nasmijala. Poslala sam straţu da je izbaci, a Shams je
pobjesnio. On misli da mu je majka ona, a ne ja. O, muţu, ja
nisam pametna, šta da činim."
"Šta ja mogu učiniti da ti olakšam patnje? Hoćeš li da nastavim
pričati priču o Bavbarsu?"
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 419
12
Probudio sam se zbunjen, ne znajući gdje sam. Bila su prošla već
dva mjeseca otkad sam se uselio u sobu u studentskom domu, ali
još uvijek je nisam mogao zamisliti kao svoj dom. Svakog jutra,
budio sam se s osjećajem tjeskobe. Očekivao sam da ću biti
ushićen što konačno ţivim sam, samostalan, daleko od porodice,
ali nije bilo suđeno. Prve sedmice imao sam cimera, što sam tad
sma-trao lošom srećom - traţio sam jednokrevetnu. Ali on je Ino
sav snuţden, jedva da je progovarao, a i slušao. Toliko je patio za
domom, da se spakirao i ispisao s univerziteta druge sedmice.
Nedostajao mije.
I ja sam ţelio da se mogu spakirati, ali ja se nisam imao gdje
vratiti.
Telefon zazvoni i ja se javih, nakon malo oklijevanja. Doplatio
sam za vlastiti telefon u sobi, ali još se nisam bio navikao da
primam pozive. Poziv je bio iz Rima. "Nisam bila sigurna hoćeš
li biti kod kuće" reče Fatima. "Mislila sam, moţda si na
predavanjima." Ona je 1975. odselila u Rim s majkom, kad je
počeo rat u Libanu. Dok smo bili u Bejrutu, nije bilo dana da
nismo razgovarali, ali otkako smo se razdvojili, nikako nam nije
polazilo za rukom da se drţimo rasporeda. Nastojali smo da se
čujemo makar jednom sedmično.
"Trebao bih biti", rekoh ja, "ali..." - nisam dovoljno brzo
razmišljao; postoji li dobar razlog da se ne ode na predavanja? -
"umoran sam, pa sam ostao kod kuće jutros." Buljio sam u
buketić svilenih oker ljiljana, koji je slučajno završio pod kaučem,
čekao da bude bačen u smeće. Pripadali su bivšem cimeru, koji
ih je zaboravio ponijeti kad se vratio u Fresno. Trebao sam
izbaciti i stolicu od laţnog drveta, sa škakljavom, smeđom,
kariranom presvlakom.
420 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Upita me jesam li još uvijek nesretan. Ja izbrbljah sve svoje
prituţbe. Ispričao sam joj kako ne razumijem nikog od studenata
na mom spratu, a bilo ih je tako puno, kako se iz petnih ţila
trudim upoznati ove Amerikance i kako su oni prijateljski
nepristupačni. Nisu ni libanski studenti bili ništa bolji. Ni njima
nisam pripadao. Rekao sam joj koliko mrzim svoju sobu. "Ali,
znaš", nastavih ja, "vidio sam sobe nekih drugih momaka iz
Libana ovdje i puno su gore." Zamišljao sam je u njenom
raskošno osvijetljenom apartmanu u Rimu, vjerovatno leţi na
stomaku, kako je običavala leţati, nogu povijenih u koljenima,
gleţnjeva prekriţenih u zraku. Njen telefon sigurno nije ni nalik
na ovaj moj jeftini, marke Princess.
"Naviknut ćeš se na samoću", reče ona. "Svi se naviknemo." Reče
mi koliko joj nedostaje mahala; čak je priznala koliko joj
nedostaje njena uobraţena, samoţiva, neodgovorna, nebriţna
sestra, koja nije htjela otići iz Bejruta. "Pošto nema Marielle,
nemam koga mrziti svakog dana", dodade ona. "Seksa se sa
svojim militantom u Bejrutu, a ja joj više ne mogu govoriti da je
kurva. Nedostaje mi to. Brinem se za nju." Ĉuh je kako zape u
govoru. "I tvoja sestra petlja s jednim militantom."
"O čemu ti?"
"Lina uţiva u Eliejevom društvu", reče Fatima. "Uvijek joj se
sviđao. Ne znam zašto. Mislim, prije rata je bio propalica, a sad
je ubica."
Svi smo znali da će Elie biti vojnik kad poraste; brzo je
napredovao u miliciji kao dječak. Pošto nikom od nas nije padalo
na pamet da će doći do građanskog rata, niko nije pomišljao da
će to jednog dana nešto predstavljati. "Nije mi to spominjala"
rekoh ja.
Dţoint u pepeljari se bio ugasio. U koštanoj srţi osje-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 421
tih potrebu da ga zapalim i vučem duge dimove. Posegnuli za
kutijom Gauloisesa.
"Naravno da nije. Ti si joj familija. Ja sam joj prijateljica."
Priča ide ovako.
Prekrasan dan; snijeg je prekrio cijelo selo, nad koje se nadnijelo
besprijekorno plavo nebo. Bio je mjesec januar, godine 1938., a
amidţa Jihad, punih pet godina star, borio se za majčinu paţnju.
Bockao ju je prstom u bedro, dok ga ona napokon nije pljusnula
po ruci.
"Obuci kaput i idi igraj se s ostalim dječacima", reče moja nana.
"Ne ometaj odrasle u razgovoru."
"Ne ometam ja vas u razgovoru", reče amidţa Jihad. "Ometam
vas u radu."
Moja pranana Mona, moja nana Najla i moja
sedamnaestogodišnja tetka Samia sjedile su oko gusane peći i
plele. "Sestra ne bi trebala plesti moj dţemper" dodade on. "Ne
zna ona to."
"Prestani se petljati u stvari koje te se ne tiču", reče nana. Od njih
tri, ona je bila jedina bez šamije. Pranana je svojom omotala kosu;
tetka Samia svoju je stavila na stolić za kafu ispred njih.
"Tiče me se." Amidţa Jihad ponovo ubode majku prstom. "Ja ću
ga morati nositi."
"Pssssst, dječače." Pranana rukom začepi usta mom amidţi.
"Koliko energije ima ovo dijete. Smiri se. Prvo, nećeš ga ti nositi.
Ovaj je za Farida. A tvoja sestra moţda ne plete kao tvoja majka i
ja, ali kad smo nas dvije bile njenih godina, nismo plele kako ona
sad plete. U tome je svrha, ona se uči. Plete samo jedan rukav. I
zato, budi tih i pusti nas da radimo."
422 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Zašto mu uvijek sve objašnjavaš?" upita tetka Samia. "Zašto
njega svi tretiraju drukčije nego ostalu djecu? Kaţi mu da šuti i
bude miran."
"Šuti i budi miran" reče moja nana.
Ţene nastaviše s poslom i razgovorom. Moja pranana izrazi
zabrinutost za svog sina Jalala. "Pravi probleme. Nije mi jasno
zašto to radi. Piše one grozne stvari u novinama, a Francuzi ga
upozoravaju da prestane, inače će snositi posljedice. Svi ga loše
savjetuju. Beg ga podbada, potiče ga da piše, ali begu niko ne
prijeti. On Evropljanima stalno ljubi ruke, a hoće da Jalal
uzburkava stvari. Francuzi hoće da ga strpaju u znaš-već-šta."
"Ne-znam-već-šta", reče tetka Samia.
"Zatvor" reče amidţa Jihad. "Francuzi misle da je da-idţa Jalal
zao, zato što su mu članci provokativni."
"Provokativni?" reče tetka Samia. "Šta to znači?"
Moja pranana i nana se zgledaše. Pranana se nasmija. Nana
odmahnu glavom i umota amidţu Jihada u vunu: vuneni kaput,
vunenu kapu, vuneni šal, vunene rukavice. Odvede ga do
kućnih vrata. "Idi, igraj se." Pokaza mu na strmo brdo na ivici
borove šume. "Farid je tamo. Ne moţeš stalno biti u kući. Idi."
"Hladno je" odgovori amidţa Jihad.
"Nije toliko hladno." Ona pokaza na svoju dugu crnu suknju i
crni dţemper. "Vidi, ja ni kaput nisam obukla."
"Sad ćete vi pričati o muţu za Šamiju."
"To se tebe ne tiče", reče moja nana. "Idi, igraj se i ne vraćaj se do
ručka."
Ah, tolike priče počinju sa ţenama koje pletu i pričaju. Evo moje
omiljene...
Jedne večeri, jedan kralj istraţivao je svoj grad, hodao sokacima,
slušao kroz otvorene lučne prozore. I tako on prođe kraj jedne
kuće u kojoj su tri sestre plele oko vatre.
Rabih Alameddine / hakavvati 423
Najstarija reče: "Voljela bih se udati za pekara. Svaki dan bih
mogla jesti svjeţ kruh. I kolače - jela bih divne kolače." Srednja
reče: "Ja bih se voljela udati za mesara. Mogla bih jesti meso kad
god mi se prohtije." Najmlađa reče: "Ja bih se voljela udati za
našeg kralja. Voljela bih ga i pazila, brinula se o njemu,
odagnavala mu brige, da moţe još pravednije vladati."
Kralju se svidje to što je čuo. On naredi da se tri djevojke dovedu
pred njega, a kad vidje najmlađu, on odluči učiniti da joj se ţelja
ostvari. Najstariju udade za svog pekara, a srednju za svog
mesara. I naredi dvojici mladoţenja: "Ophodite se prema svojim
ţenama s najdubljim poštovanjem, dajite im da jedu šta god
poţele." Onda se oţeni najmlađom, na veličanstvenoj ceremoniji,
koja Irajaše mnogo dana i noći. Kralj obasu svoju ţenu darovima
i raskoši, što u srca njenih sestara usadi sjeme zavisti. Nova
kraljica ostade bremenita, a kralj bi oduševljen. Najstarija sestra
reče srednjoj: "Ako naša sestra svom muţu podari nasljednika,
on će je vječno voljeti. Ne smijemo to dozvoliti." One ponudiše
babici zlata, pod uvjetom da se riješi kraljičinog djeteta. Mlada
kraljica rodi zdravog dječaka, ali prije nego što ga iko uspje
vidjeti, babica ga poprska čarobnom vodicom i izgovori bajalicu.
Beba se pretvori u štene. Kralj zatraţi da vidi svoje dijete.
"Ovo vam je ţena rodila." Babica podiţe psića. Kralja umalo ne
udari kap. On reče: "Ne ţelim biti otac šteneta" i vlastitim mačem
otkinu sinu glavu.
Kraljica ponovo ostade trudna, a kad se porodi, babica pretvori
dječaka u prase. "Ovo vam je ţena rodila" reče babica.
Razbješnjeli kralj reče: "Ne ţelim biti otac praseta", i ubi svog
sina.
Babica pretvori trećeg sina u bijelo tele. Tele pogleda u oca, baš
kad se spremao da zamahne mačem, i kralj za-
424 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
ustavi ruku. "Ne ţelim biti otac teleta", reče kralj. "Recite mesaru
da ţelim teleće srce za večeru."
Kraljica zaplaka, pa upita: "Šta se desilo sa mojom djecom?" Kralj
joj se obrati: "Sve sam ti pruţio, a zauzvrat sam dobio bol i
prezir. Ne mogu to više podnositi. Ne ţelim ti više biti muţ." On
zabrani kraljici da napušta svoje odaje i prestade je posjećivati.
Kad su tele odnijeli mesaru, on pomisli: "Ovo je veličanstven
primjerak. Šteta bi bilo zaklati ga zbog jednog jela. Zaklat ću
drugo tele i sačuvati ovu kraljevsku ţivotinju za rasplod." Tele
dokaza da se mesar razumije u stoku, tako što izraste u bijelog
bika, neviđene veličine i ljepote. Veličanstveni bik rastao je i zrio
sa ostalom kraljevom stokom, dok se jednog dana ne pojavi
jedna nova mljekarica, u koju se on zaljubi. Mlada djeva lecnu se
i problijedi kad joj se veličanstveni bijeli bik pribliţi. Ona pobjeţe
od njega, a on ne pojuri za njom, jer ne htjede preplašiti svoju
voljenu. Ona se pridruţi ostalim djevojkama u muţnji krava, ali
pogled joj je sve vrijeme potajno bjeţao na veličanstvenu
ţivotinju.
Idućeg jutra, bijeli bik povede krave na livadu obeha-ralu
obiljem proljetnog cvijeća. Radost procvjeta na licima mljekarica
kad vidješe cvijeće i one se dadoše u branje narcisa, ruţa,
zumbula, ljubičica i majčine dušice. Bik ispusti ljubavni zov i
djeva mu priđe, ovjenča mu široku vratinu gardenijama, srebrne
rogove okiti Ijubičicama, zumbulima i majčinom dušicom. Bik
uzdahnu od zadovoljstva i spusti se na koljena pred svojom
voljenom. Djeva ga zajaha, a on ustade i odnese je. Ostale
mljekarice zacrvenješe se kad vidješe djevicu kako jaše na
veličanstvenom biku. Nosio ju je mnogo vrsta, te oni naiđoše na
jednu babu koja se odmarala na golemom kamenu. Djeva
pozdravi babu, koja je upita: "je li ti on muţ?" Djevojka
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 425
reče da nije, a baba je upita: "Je li ti brat?" Djeva se zakle da nije.
"Zašto si onda nepokrivena?" začudi se baba.
"Ta, on je marva." Djeva pomilova bika po vratini.
"On je zaljubljeni dječak. Vještica ga je pretvorila u bika."
"To je uţasno" uzviknu djeva. "Bio bi tako zgodan muškarac.
Moţe li se išta učiniti?"
"Uvijek se nešto moţe učiniti. Teško je jednu vrstu pretvoriti u
drugu, to zahtijeva čarobnih moći, vještine i sloţenih napitaka.
Ali vratiti nekog u prvobitni oblik je jednostavno, potrebno je
samo da ga neko njegove vrste iskreno i njeţno voli."
Djeva upita: "Ţeliš li moţda reći - " Ali kad podignu pogled, babe
više nije bilo. Bik ponovo leţe na travu i djeva mu side s leda. "Ja
ću te voljeti" reče mu ona. Vodili su ljubav tu na livadi i kad
djeva na kraju otvori oči, puna i ispunjena, vidje nad sobom
savršenog princa.
Mljekarice čuše za čudo i rekoše mesaru, koji se htjede na svoje
oči uvjeriti. Mesar reče dječaku: "Ličiš mi na nekoga, kao da si mi
rod." Njegova ţena pocrveni i zadrh-ta, pa je mesar poče tući,
dok mu ona ne reče istinu.
Kralj sasluša priču i naredi da se dvjema sestrama i babici
odrube glave na gradskom trgu. Prvi put nakon mnogo godina,
on posjeti svoju kraljicu i zatraţi oprost, ali ona reče: "Sve sam ti
pruţila, a zauzvrat sam dobila bol i prezir. Neću to više
podnositi. Ne ţelim ti više biti ţena."
Kralj reče: "Bio sam u krivu. Kako se mogu iskupiti?" "Umri",
odgovori kraljica.
I tako bi. Tuga i grizodušje ubiše nevjernog kralja. Kraljica vidje
kako njen sin sjeda na prijesto, a mljekarica stavi zaručničku
krunu.
Pokušavao sam prestati plakati. Boljelo me je koljeno,
426 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
bolio me je lakat, a uboj na gornjoj lijevoj nadlaktici iz sekunde u
sekundu sve je više tamnio. Amidţa Jihad klečao je preda mnom,
smirivao me, ušutkivao.
Svoju kutiju za prvu pomoć stavio je na trpezarijski sto, a mene
na jednu od trpezarijskih stolica.
"A bili su i stariji od mene" reče on. "Bili su Wajiho-vi drugovi.
To je moju majku najviše izludilo. Wajih nije ništa loše uradio, ali
nije ni spriječio svoje drugove. Bio se toliko uplašio, samo je
gledao. To ti pokušavam reći. Tebe ti dječaci ne mrze. Boje te se.
Puno si pametniji od njih, puno nadareniji."
"I manji" odbrusih ja. "A njih ima puno."
"Znam." On tupferom nanese antiseptik na moje koljeno. "Ali,
neće to dugo trajati. Uskoro ćeš te glupane vući za nos. Ima da ti
glancaju cipele i kupe otpatke za tobom." On me poškaklja po
stomaku. "To će biti super, ha?"
"Ali, šta da radim sad? Ne mogu čekati da dođe to tvoje 'uskoro!'
"Sad-zasad ću ja srediti stvar. Ništa se ti ne brini." "Nećeš reći
ocu?"
On se napravi da zašiva usta iglom i koncem. Zalijepi mi flaster
na koljeno i poče mi pregledati lakat. "Šta ću im reći kad me vide
ovakvog?", upitah ja. "Kaţi da si pao."
"Nagovaraš me da laţem roditeljima?" buljio sam u njega.
"Ma, gdje bih ja to?" odgovori amidţa Jihad, toboţe ozbiljno.
"Nikad, nikad nemoj nikom lagati, a pogotovo ne svojim
roditeljima; ne valja lagati. Ali dobro je biti diskretan. Pao si, je li
tako? Moţe biti da su te gurnuli, ali ipak, kako god okreneš, ti si
pao. Tako ćemo reći. Nećemo im reći sve, i to za njihovo dobro.
Nećemo da se bezveze sekiraju." Ja se lecnuh kad mi tupferom
nanese
Rabili Alameddine / hakavvati 427
hidrogen-peroksid na lakat. "Sačekaj" reče on. "Mislim da smo
zasluţili malo voćnog soka." On ode u kuhinju i vrati se sa dvije
duboke čaše, dopola pune soka od nara.
"Hoćeš li mi ispričati šta ti se dogodilo tog dana?" upitah ga ja.
"Posmatrao sam seoske dječake. Bilo je hladno, ali vedro, pa su
se svi dječaci koji nisu radili sankali niz brdo. Snijeg je bez
prestanka padao tri prethodna dana, bilo je savršeno. Nisu,
naravno, imali prave sanke, samo nekakve polomljene drvene
sanduke. Vidio sam Farida sa drugovima, ali prije nego što sam
došao do njih, zaskoči me pet starijih dječaka. Oni su bili
Wajihovi drugovi, znači nisu mogli imati manje od petnaest
godina. Podigli su me i strpali u sanduk, pa ga gurnuli nizbrdo.
Njima je to bilo zabavno. Bio sam se toliko prepao, da nisam
mogao ni vrištati i nisam imao pojma šta da radim. Ruke i noge
su mi bile u sanduku. Sanduk je ubrzavao. Ĉak su se i ostali
dječaci prestali smijati. Onda sam čuo kako se Farid dere, viče mi
da rukama zaustavim sanduk. Pokušao sam, ali nisam mogao.
Farid je trčao za mnom nizbrdo, ali sanduk je išao prebrzo, i to
prema litici. Pazi, nije to bila velika litica, ali nije bila ni za
skakanje u sanduku. Svi su mislili da sam gotov, pa i ja. I bio sam
gotov. Došao sam do ivice i poletio, sve više i više, a onda jedan
veliki bor pruţi ruku i uhvati me u zraku."
"Bor pruţio ruku?"
"Mašta, dečko moj. Cum grano salis. Bila je to borova grana.
Mislio sam da je ruka, jer me je drvo uhvatilo u letu. Boţija ruka
se spustila s nebesa i preuzela oblik borove grane. Uhvatila me je
za kaput, a sanduk je letio, sve više i više, i razbio se na
komadiće kad je pao. Bio sam spašen."
"Kako si sišao s drveta?"
"Trebalo mi je jako dugo."
428 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Stabla kineske magnolije bila su prekrivena boţen-stvenim roza-
bijelim beharom. Bio je to maltene jedini lijep prizor u blizini sale
za predavanja. Za razliku od ostatka univerziteta, kampus
instituta za prirodne nauke bio je ruţan, većina zgrada bile su
sagrađene u ruţnim šezdesetima: velike betonske kocke, čiji su
se prozori otvarali uvis, kao da zgrade kolektivno plaze jezik
svijetu i govore: "Ruţne smo i baš nas briga."
Neko viknu: "Đe si, frajeru." Priđoh jednom stolu za kojim su
sjedili moji zemljaci, Libanci. Ĉetvorica od šestorice su se kartali,
a jedan je jeo hamburger, iako je još bilo jutro. U koja god doba
dana da si ušao u Bom-bshelter, hamburger-bar u predvorju
Instituta za prirodne nauke, gotovo je sigurno da bi zatekao
makar jednog libanskog studenta. Ĉim bi se sastala dvojica,
odnekud bi isklijale karte. Ja sam vjerovatno bio jedini Libanac
na cijelom UCLA-u kojeg karte nisu zanimale.
"Đe si dosad?" povika Sharbel. Bio je daleko najveći i najstariji u
grupi, za dvije glave nadvisivao sve ostale. Bili smo skupa na tri
predavanja.
"Gdje je?" upita on. Pokušavao je zvučati veselo, ali glas mu je
odavao napetost. Ja mu dadoh svoj fascikl i on odmah poče
prepisivati zadaću iz matematike u svoju biljeţnicu. Bio je toliki,
da je zauzimao gotovo pola stola, a ostali su svoju partiju karata
morali stisnuti na drugu polovicu.
"Kako moţeš ţivjeti u domu?" upita Iyad. "Ne smeta li ti guţva?"
"Moraš ţivjeti sa nepoznatim ljudima" reče Joseph. S njim sam
pohađao dva predavanja. Svi libanski studenti na UCLA-u bili
su na tehničkom fakultetu, bez izuzetaka. Samo što su studirali
različite tehničke discipline; ja sam bio na informatici.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 429
"Ne ţivim ni sa kakvim nepoznatim ljudima", pobunih se ja.
"Imam sobu samo za sebe."
"Pa, dobro", reče Sharbel, "ali nije to isto kao kad ţiviš sa
prijateljem. Nije to isto."
Iyad lupi šakom od sto i trijumfalno uskliknu. Svi Amerikanci
prijekorno su buljili u naš sto. Ja se okrenuh leđima prema stolu,
malo pomjerih stolicu, u nadi da će svako ko pogleda prema
nama pomisliti da ja nisam dio grupe.
Dva Amerikanca sa tehničkih nauka u prolazu kli-mnuše
glavom Iyadu. On ih potpuno izignorira. Kad je bio sa
Libancima, a uglavnom je bio, prema svim neli-bancima
pokazivao je prezir. Jednom je svoju djevojku, Amerikanku,
nazvao svojim spremištem sperme dok mu je sjedila u krilu, a on
se kartao. Svi u grupi razgovarali su na libanskom, čak i ako je,
odnosno naročito ako je u blizini bilo ljudi koji libanski ne
razumiju. Da su bili u Libanu, pričali bi francuski ili engleski, ali
u Americi, pričali su na arapskom. Svi smo bili neprilagođeni.
Jutro nakon što je Bog, u spodobi čudotvornog drveta, spasio
njenog najmlađeg, moja nana obuče dvije crne veste i pokri glavu
i gornji dio tijela prozirnom šamijom, koja joj je preko leđa
padala gotovo do zemlje. Tako odjevena, u crno i bijelo, po
druski, ona iziđe iz kuće i odgega uzbrdo kroz cjelac, do
begovog konaka. Bilo je zvanično vrijeme za posjete. Podnositelji
zahtjeva i molbi su ulazili i izlazili kroz glavni ulaz, te moja nana
odluči ući sa strane. Pozdravi se sa ţenama u ţenskim odajama,
sjede i upita moţe li je primiti beg. Da, lično beg, a ne njegova
presvijetla ţena. Zna ona da je on zauzet, jako, jako zauzet, ali
kad bi on mogao izdvojiti koju minutu, ona bi
430 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
mu bila zahvalna. Naravno, moţe ona pričekati. Ima cijeli dan na
raspolaganju. Pila je kafu sa drugim posjetiteljica-ma, ćaskala sa
ţenama. Popila je i drugu kafu. "Znam ja da će on tebe primiti"
reče begovica. "Oprosti mu, jako je zauzet, svijet se priprema za
idući veliki rat."
"Njegova širokogrudost ne zna za granice", odgovori moja nana.
Na koncu, jedna od sluţavki prošapta da će beg primiti moju
nanu. Ona i begovica odoše u jednu manju sobu, u kojoj se beg
bio zadubio u diskusiju sa nekim čovjekom.
Beg upotrijebi moju nanu kao izgovor da prekine razgovor.
"Delikatno pitanje", reče on čovjeku. "Bojim se da ne moţe
pričekati."
Kad je ostala sama sa begom i begovicom, nana je morala prvo
upitati za djecu, unučad, rodbinu, domaćinstvo, hranu, odmore,
da bi je beg na kraju pitao šta ţeli. "Bili ste jako velikodušni
prema našoj porodici", reče nana. "Da vas Bog još dugo zadrţi
nad nama, da nas upućujete, štitite i pruţate nam svijetao
primjer. Vaš otac iškolovao je mog oca i amidţe, a vaša dobrota
dotakla je i moju braću. Vječni smo vam duţnici."
"Jako ljubazno od tebe", reče begovica, a beg dodade: "I jako
rječito."
"Naša porodica napreduje zahvaljujući vašoj plemenitosti i
neugodno mi je što ovo moram spominjati. Kao što vjerovatno
znate, moja dva najmlađa sina idu u seosku školu. Dobro uče,
predobro. Nisam sigurna da im škola pruţa dovoljno
mogućnosti."
Begovica se nakašlja. "Ţeliš li reći da škola nije dovoljno dobra za
tvoje dječake?"
"Ne, naravno da ne. Dobra je to škola. I moji stariji dječaci su išli
u nju, ali ova dva mlađa su posebna. Najmlađi voli čitati, a u
školi nema knjiga."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 431
"Jesi li popričala sa muţem o ovome?" Beg se zavali u stolici, ne
nalazeći više za shodno da sluša. "Ţeliš ih upisati u bolju školu?"
"To bi bilo idealno, ali koštalo bi jako puno novca. Ja sam voljna
raditi. Starija djeca me više ne trebaju u kući da ih čuvam. Sve ću
vratiti."
"Najbolje škole su jako skupe. Jesi li molila braću za pomoć?"
"Moja braća imaju svoju djecu i svoje brige."
"Baš kao i ja. A ja imam puno više djece, dobrotvornih projekata i
obaveza", reče beg.
"Najveća sreća je kad čovjek prihvati ţivot onakav kakav jeste."
Priča o begovima ima pregršt - o njihovom porijeklu, hrabrosti,
junaštvu, galantnosti, širokogrudosti, pameti, odnosno
nedostatku iste. Omiljena priča amidţe Jihada o porijeklu
begova:
U trinaestom stoljeću, moţda četrnaestom, moţda petnaestom,
jedan hajduk, odbjegli rob iz Egipta, harao je i pustošio dolinom
rijeke Bekaa i planinom Liban. Ni mjesne vlasti, ni osmanska
uprava nisu mogli ništa učiniti da ga zaustave. I glava mu bi
ucijenjena. Ubijao je neduţne, silovao nevine. Osmanlije objaviše
da će onaj ko uhvati ili ubije tog roba dobiti begovski ferman. (U
nekim verzijama priče, bila je ponuđena titula paše, a bilo je
potrebno još jedno junačko djelo da se radnja razgrana i ispuni
pustolovinom, kako i priliči priči o begovima.) Hajduk prođe
kroz selo i silova dvije ţene. Jedna od njih bila je sestra
uskorašnjeg bega, a druga zaručnica, njegova prva rodica.
Nakon što je umorio svoju sestru i pobrinuo se da njegovu
zaručnicu časno ubije njen brat, uskorašnji beg pretraţi selo i
obronke planine, no zalud. Te noći, očajan, on namjeri utopiti
tugu, te se spusti u podrum da
432 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
se svojski podnapije vina rujnoga iz svojih tajnih zaliha. A tamo -
gle čuda: crni rob leţao je opruţivši sve četiri, lica zagnjurenog u
plitku lokvicu prosutog vina. Van sebe od bijesa, on udari
omlitavljelog roba batinom u glavu, raspoluti mu lobanju i krv se
smiješa sa vinom u lokvi.
I on se proslavi, bi mu ukazana čast i postade naš beg.
Ĉekaj. Ima još jedna. Nije o porijeklu begova, već o njihovoj
pameti. Jedne noći, u osamnaestom stoljeću, moţda čak
početkom devetnaestog, beg naredi jednom od svojih podanika
da isporuči pismo jednom šeiku u Hasbayyu, gradić udaljen
nekoliko sati jahanja. Ĉovjek upita moţe li sačekati da se razdani
prije nego što odjaše. Beg htjede da se on istog časa uputi, pa mu
reče: "Ne boj se, jer mjesec je pun i sjajan, a ja ću mu narediti da
te prati i svijetli ti put."
Ĉovjek se zaputi na konju. Svakih nekoliko minuta, gledao je u
nebesa i svaki put ugledao mjesec. Koliko god se udaljavao od
sela, mjesec ga je pratio. On ujaha u Hasbayyu i razbudi sve
stanovnike. "Ţivio naš mudri beg" derao se. "Naredio je mjesecu
da me prati i, bogami, pratio me je. Pogledajte u nebesa, da vidite
šta su čudesa, beg je vašem selu poslao dar. Diţite se, diţite se i
pogledajte čudo."
Varošani se probudiše, izmlatiše ga i vratiše se na spavanje.
"Znaš", reče moja nana, "nisam ga ja pitala idu li njegova unučad
u seosku školu ili neku drugu." Rezala je sir za sendviče.
Amidţa Jihad drţao je knjigu pred licem i pravio se da ne sluša.
Moja pranana zapucketa jezikom. Ĉekala je da prokuha voda u
kuhalu.
"Zašto si mu uopće otišla?" upita pranana. "Šta si mislila da će
budalina reći? 'Evo ti, uzmi sav moj novac, jer meni je stalo do
tvojih problema'?"
Rabih Alameddine / hakavvati 433
"Drugim ljudima pomaţe. Zašto ne bi i našoj porodici?" Nana
prestade rezati sir, uzdahnu.
"Nisam imala izbora."
"Naravno da si imala. Pitat ćemo Ma'ana."
"Ima on dovoljno svojih briga."
"Svako ima dovoljno briga. Ovo je porodica."
Evo još jedne priče iz begovskih predanja. Ova je o jednoj ţeni.
U kasnom osamnaestom stoljeću, beg se oţeni jako uglednom
ţenom. Kao i obično, ona je bila puno pametnija od njega. Zvala
se Amira, što znači "princeza", i ime joj je sasvim pristajalo, ne u
smislu da je ona bila neka fina dama koja je čekala da je neko
spasi, nego zato što je njoj bilo suđeno da vlada izravno, a ne
putem posrednika. Njen muţ bio je čestit beg, koliko je feudalac
u to vrijeme uopće mogao biti, ali nikad nije bilo ni najmanje
sumnje o tome ko je bio stvarni vladar. Za njegove vladavine,
krvavi obračuni gotovo su nestali, porezi su plaćani na vrijeme,
hajduci su nestali iz planine, sve zato što je on počeo smicati one
koji nisu slijedili njegove zapovijedi. Njegova ţena bila je
nemilosrdna. Beg je umro neobično rano, ostavivši tri sina iza
sebe. Sitt Amira saopći starješinama i šeicima da će ona vladati
dok joj sinovi ne stasaju. Starješine i šeici se mudro sloţiše, mada
spisi pokazuju daje njenom najstarijem sinu tada bilo devetnaest
godina. Sitt Amira bila je beg dvadeset godina. Sjedila je sa
šeicima i seoskim starješinama i zapovijedala im. Doduše, kad bi
je pohodili molitelji, slijedila je tradiciju, manje-više. Sjedila bi iza
laganog prozorskog zastora i rješavala sporove sluţeći se samo
glasom.
Nije bila omiljena. Kaţe se da pola naroda ne voli vladara, i to
kad je vladar pravedan. Ona nije bila pravedna. Nahuškavala je
razne libanske frakcije jedne protiv dru-
434 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
gih. Osmanlije je namamila u rat protiv egipatskog paše.
Sklapala je savezništva sa pobjednicima svih bitaka, ali isključivo
nakon bitaka. Rješavala se svakog ko joj nije bio po ćejfu. Do
1820., bila je postala toliko moćna, da je Osmansko carstvo nešto
moralo poduzeti, pa je poslalo vojsku da je zbaci. Sitt Amira bila
je vrhunski političar i lukava poput šakala, ali nije se mogla
boriti protiv cijele vojske. Pobjegla je u planine i prerušila se u
pastiricu, čekajući da se vojska povuče. Na njenu nesreću,
planinske pastirice hodale su bosonoge. Prvog dana, neki dječak,
pastir, vidje njena mliječnobijela stopala, vrati se u selo i stade se
hvaliti kako je vidio najljepša stopala na cijelom svijetu, nigdje
nijednog ţulja na njima. Osmanlije je istog časa uhapsiše i o njoj
se više ništa nije čulo.
Nana i pranana sjedoše u neku krntiju od autobusa i odoše u
Bejrut kod Ma'ana, nenajavljene, po običaju. Nana nije puno
dvojila o tome kojem bratu da se obrati. Niti jedan od njih
dvojice nije bio naročito bogat, tako da to nije igralo nikakvu
ulogu. Jalal je bio ugledniji, bolje obrazovan, ali i uznositiji. Nana
je također smatrala da je njegovo domaćinstvo nestabilnije, pošto
su njegovi napisi izazivali pomutnju. Budući da su Francuzi
gubili konce u Evropi, stezali su ih u kolonijama, a Jalal je plaćao
cijenu. Bila je bliskija s Ma'anom. Vjerovala mu je.
Nana izloţi šta je na stvari. Ukratko, drţeći se najvaţnijeg, ona
saopći svom bratu da njena dva mlađa sina treba upisati u bolju
školu. Ako ostanu u selu, nema im budućnosti. Ne kaţe ona da
dječaci zasluţuju bolje zato što su njeni sinovi, već zato što imaju
potencijala. Daid-ţa mog oca bezrezervno se sloţi, dozvolivši joj
da ostale praktične argumente zadrţi u njedrima. "Nemoj mi,
sestro, dolaziti i pitati za pomoć", reče on. "Uvijek pođi od tog da
na nju moţeš računati. Trebao sam to i sam
Rabih Alameddine /' hakavvati 435
U sobi su vladali mrak i tišina, izuzev buke auta koji su
povremeno prolazili napolju, i kratkotrajnih odsjaja njihovih
farova na zavjesama. Leţao sam u krevetu, buljio u strop. Ispušio
sam dţoint i bio sam prekrasno utrnuo.
Začu se šaputavo kuckanje na vratima, tako tiho, da nisam bio
siguran ni jesam li ispravno čuo glas koji, s one strane vrata, tiho
upita: "Spavaš li?"
"Svi spavaju", odgovorih ja, "ali je Jardovvn budan."
"Šta?"
Skočio sam s kreveta. Kad sam otvorio vrata, prepoznao sam
zapitkivača. Bio je to onaj bubuljičavi Jake, ili Jack, ili John, ili
Jim, iz treće sobe zdesna. Reče mi da je primijetio prolazan, no
ipak prepoznatljiv miris koji je
predloţiti. Onog tvog lopova, najmlađeg, treba poslati u najbolje
škole. Toliko je pametan da bi mu moglo jednog dana naškoditi."
I moja nana poče liti vodoskoke suza.
U roku od dvije sedmice, moji otac i amidţa bijahu odvojeni od
roditelja, braće i sestara. Ma'an ih je smjestio kod sebe i upisao u
jedan internat u Bejrutu. Isprva je dogovor bio da će dječaci ići u
selo subotom popodne, ali su ga se pridrţavali sve manje i
manje, a dječaci su pronalazili sve više i više izgovora da ostanu
u gradu. Otac i amidţa Jihad više nikad neće smatrati selo svojim
domom. S vremena na vrijeme, proveli bi tamo sedmicu ili
mjesec dana. Za vrijeme građanskog rata, dok se Bejrut bičevao i
derao koţu s vlastitih leđa, otac je čak proveo neko vrijeme u
svojoj vikendici u selu. A amidţa Jihad - amidţa Jihad smatrao je
selo "starinski šarmantnim i autentičnim, bez uobičajenih zamki
za turiste. Pa i bez turista, ako ćemo pravo."
436 Rabih Alameddine / hakavvati
prodirao ispod mojih vrata. Njemu i njegovom cimeru je nestalo
trave, pa su mislili pitati da bih ja bio voljan dati im malo.
Pozvao me u njihovu sobu, da kuliramo, kako on reče, a njih
dvojica će već nekako uzvratiti uslugu.
Njihovu skučenu i zakrčenu sobu osvjetljavala je samo jedna
stolna lampa. Trave im je sigurno nestalo maloprije, jer se u sobi
osjećao miris. Napušeni cimeri, u identičnim farmerkama i
majicama, sjedili su na jednom od kreveta, leđima naslonjeni na
zid, na poster tri Charliejeva anđela, te na poster nekog visokog
košarkaša. Jake, ili Jack, ili John, ili Jim zapali dţoint koji sam mu
dao. Obojica su se glupavo kreveljila, a vjerovatno sam i ja. Nije
nam polazilo za rukom započeti razgovor. Jakeov cimer upita
sluša li mi se muzika. Ja odmahnuh glavom i uzeh gitaru sa
drugog kreveta. Odsvirao sam "Stairway to Heaven."
"Dobar je", reče Jake cimeru, koji povuče još jedan dim. Dţoint je
u mraku plamtio poput baklje.
"Dobro svira, ali nekako hladno, distancirano" reče cimer,
glasom koji kao da dopire iza nekakve koprene. "Kao da je
muzika tu, a on nije."
Uspravio sam se. "Molim?" rekoh, ali ne pođe mi za rukom
nijednog od njih dvojice nagnati da ponovi rečeno. Oči su im se
caklile, gubile se u daljini. Kao da nisu bili svjesni da sam uopće
tu.
*****
"U moje vrijeme, zemlje su imale manje granica", reče amidţa
Jihad. "U Bejrutu su ţivjele mnoge nacionalnosti, a u našu školu
išli su dječaci iz cijelog svijeta. Meni je promjena malo teško pala,
ali tvoj otac, on se bacio na školu kao na hurmašice. Sprijateljio se
sa nekom trojicom dječaka, bili su nerazdvojni. Do današnjeg
dana su
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 437
prijatelji. Ja? Ja sam dugo bio izgubljen. Nekoliko godina nisam
imao prijatelja. Moglo bi se reći da sam se sprijateljio sa dva
drveta, dva velika drveta u školskom dvorištu, jedan rogač i
jedan crveni hrast, koji nije mogao biti mlađi od četiristo godina.
Sve svoje slobodno vrijeme provodio sam na ta dva drveta. Svi
su me zvali Drvko, i to jako dugo. Rogaču sam dao ime Chacha,
a crvenom hrastu Karlo Veliki. Drveće mi je bilo draţe nego
ljudi. Onda su mi golubovi postali draţi nego ljudi, ali prvo je
bilo drveće.
Moj otac ima svoje priče o golubovima, a ja imam svoje, jer ţivot
se, poput dobre priče, ponavlja. Prvi put sam obratio paţnju na
jato golubova na bejrutskom nebu kad sam bio trinaestogodišnji
dječak. Oduvijek su oni bili tu, ali ja ih, poput većine ljudi, nisam
primjećivao. Ali, jednom kad primijetiš njihovo postojanje,
počneš ih viđati posvuda i uvijek. Ja tada nisam imao pojma da
je moj otac bio golubar kad je bio mali, i to uţasan, navodno.
Otac nam je malo pričao o svom odrastanju. Valjda se stidio svog
porijekla ili je moţda htio sve svoje priče sačuvati za tebe. Vidio
sam prvo jato, pa onda i drugo, deset minuta kasnije, pa treće, pa
četvrto i odjednom je moje nebo kipjelo od golubova. Jednog
popodneva, dok sam bio na Karlu Velikom i divio se jednom jatu
u letu, počeo sam se pitati da tu nema kakve čarolije. Bio sam u
stanju proniknuti u umjetnost leta i logiku letnih obrazaca.
Spoznaja mi dođe i iznenada, i postepeno. Ĉarolija.
Ĉim sam doţivio to prosvjetljenje, moje oči su shvatile gdje treba
traţiti izvor čarolije. Premda ga nisam vidio, čarobnjak je sigurno
bio na krovu stare trospratnice, niţe škole.
Idućeg popodneva, odjurio sam do zgrade i pitao za golubove.
Vlasnik dućana u prizemlju reče mi da se po-
438 Rabili Alameddine / hakavvati
pnem na krov. Golubar, stariji čovjek, vidje da sam opčinjen
golubovima. Dozvoli mi da prošetam uokolo i pogledam
njegovu zbirku nagrada.
Na krovu je bilo pet kaveza, svaki veći od moje sobe. U jednom
su bili golubići raznih sorti, u drugom samo upareni golubovi.
Jedan je bio prazan, jer su golubovi koji su njemu boravili upravo
letjeli. Prošetao sam po krovu i zaljubio se. Htio sam reći nešto
pametno, da se svidim golubaru, tako da ga opet mogu posjetiti,
ali mozak mi je bio utrnuo. On je očito bio gospodin, ali ja sam se
pitao hoće li me pustiti gore drugi ili treći put. Neće li mu brzo
dosaditi dječak koji ţeli provoditi vrijeme s golubovima? Prepao
sam se i promucao: 'Mogu li ja raditi za vas?'
Golubar me odmjeri od glave do pete. Nasmiješi se i odrično
odmahnu glavom. Reče da sam premali i očito iz predobre
familije da bih radio za njega. Ja se, za manje od sekunde,
pretvorih iz šutljivca u blagoglagoljivca. Rekoh mu da ću dolaziti
svaki dan poslije nastave, jer on je samo nekoliko metara od
škole, a ja brzo učim i radit ću sve što mi se kaţe, i nikad se neću
ţaliti, i da izgledam kao da sam iz dobre familije zato što idem u
dobru školu, a zapravo sam sa planine, i moja je porodica još
uvijek gore, i kako jako ţelim puštati golubove, i da bi me on
trebao isprobati. Postade očito da daje sve od sebe da ne prasne
u smijeh. Reče da mi moţe platiti samo jednu liru sedmično, što
je bogatstvo, i on to zna. Da sam otišao kad mi je rekao da me
neće unajmiti, pao bih na prvom golu-barskom ispitu. Uvijek je
govorio da je znao da ću postati golubar onog časa kad sam
kročio na krov, da je to vidio u opsesivnom sjaju mojih očiju.
Ĉovjek se zvao Ali Itani. Bio je Ši'it i vlasnik te stare zgrade - koja
nije imala lift, moram reći. Došao sam na posao idućeg
popodneva i zatekao ga kako se bučno
Rabih Alameddine / hakavvati 439
i ţučno raspravlja sa Kamalom Houranijem, čovjekom koji je
izgledao poput njegovog blizanca, samo što je bio katolik. 'Ti,
kurvin brate, ne bi znao šta je obraz ni da ti se do zemlje otegne',
rekao bi jedan, a drugi bi odvratio: 'Obraz? Ti ćeš meni o obrazu,
ništarijo?' Obojici je tada bila sedamdeset jedna godina i nosili su
identičnu odjeću, ali različite cipele: karirane teget-plave košulje,
krojene hlače, iznošene i otrcane. Alije nosio crne moka-sine, dok
su Kamalove bile tamnocrvene, i jedne i druge udobno
razgaţene godinama. Mada su se sve ţešće i ţešće vrijeđali,
stajali su blizu jedan drugom, opušteni. Moj mozak Sherlocka
Holmesa dokuči da su njihove svađe uobičajena pojava.
Ispostavilo se da su Ali Itani i Kamal Hourani najbolji prijatelji
od svoje šeste godine. Obojica mi se zakleše da se bez prestanka
vrijeđaju još od 1898. Preţivjeli su školovanje, posao, brak,
podizanje porodice, udovanje, dva okupatora, jedan svjetski rat,
sijaset malih ratova, vjerske konflikte i nezavisnost, da im nikad
nije palo na pamet da obustave to prostačko vrijeđanje. Osjećao
sam se kao da sam ušao u Rajski vrt.
Bio je to moj prvi pravi doticaj sa svijetlim gradom Bejrutom.
Naravno, ţivio sam tu već sedam godina, od svoje pete, ali
dotad, kao da sam bio samo turist. Poput svih gradova, Bejrut
ima brojne slojeve, a ja sam bio spoznao samo jedan ili dva. Tog
dana, kad su se Ali i Kamal vrijeđali, upoznao sam Bejrut
bejrutskog naroda. Uzmeš razne grupe, nabacaš ih jednu na
drugu, krčkaš na laganoj vatri oko hiljadu godina, stalno dodaješ
nova i nova čudna plemena, krčkaš još hiljadu godina, posoliš i
za-biberiš religijom i dobiješ prekrasnu papazjaniju, uvijek
slasnu i egzotičnu, ma koliko je puta kušao. Njih dvojica su
proveli stoljeća jedan s drugim, a kako im je davno nestalo
razgovora, preostalo im je samo da se gloţe i me-
440 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
đusobno rugaju, te ponavljaju jedan drugom velike priče.
Za vrijeme prvog zatišja u nadvikivanju, Ali me primijeti kako
stojim, pokaza na mene, i reče: 'Ovo je mladić o kojem sam ti
pričao.' Kamal se prodera, ne dozvoliv-ši mu ni da završi
rečenicu: 'Bjeţi, sinko. Bjeţi koliko te noge nose. Kloni se ovog
beskičmenjaka, on se samo ţeli poput crva zaroviti u ţivote
boljih od njega i hraniti se njihovim ljubavima, jer svoje nema.'
Vidiš? Kaţem ti, tu sam bio pronašao dom.
Naravno, Ali mi reče da se obazirem na Kamala i poče mi
objašnjavati šta su mi duţnosti. Pretpostavljao sam da ću čistiti
za golubovima i hraniti ih, ali on je već imao jednog dječaka koji
je to radio. Iznenadio me je. Htio je da zavodim ptice. Zbunjujući
zadatak, čak i za mene. 'Neka se zaljube u tebe', reče Ali. 'Ţelim
da se golubovi ţele vratiti kući zbog tebe.' Nisam imao pojma o
čemu priča. Mora da sam samo stajao i buljio kao budala, što je
izmamilo uragane smijeha od te dvije stare budaletine. 'Ne
sekiraj se, sinko! reče Kamal. 'Uskoro ćeš ti naučiti jezik
Tromoglavog. Hoće da ideš u kaveze, da se ptice naviknu na
tebe. To je još jedna u nizu jednostavnih stvari koje Tromoglavi
nikako da savlada.'
Znači, moj posao je bio da provodim vrijeme u kavezima, budem
s golubovima, drţim ih u ruci i mazim ako mi dopuste. Tako
sam shvatio, pa sam prvih nekoliko dana to i radio. Dolazio sam
poslije škole. Stari blizanci bi pričali dok ne bi munje počele
sijevati, svađali bi se zbog sitnica i krupnica. Isprva sam mislio
da se ni oko čega ne mogu sloţiti, ali bio sam u krivu, naravno.
Slagali su se da je zabavno zadirkivati me.
'Maziš li dovoljno ta dva prevrtača?', pitao bi Kamal, a Ali bi
dodao: 'Pogledaj ovog ţućkastog. Izgleda da se mršti jer mu ne
posvećuješ dovoljno paţnje.' Ja bih se
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 441
*****
usplahirio, otišao do golubova koje su oni spominjali, a golubovi
bi bjeţali od mene. Mislio sam da me nikad neće zavoljeti. Jesam,
toliko sam bio naivan.
Bio je tu jedan prekrasan par istanbulskih prevrtača, kojem sam
se tako divio. Bili su lijepi za oko, imali ta-mnosivo perje
prošarano bijelim tačkicama i narandţa-sta prsa, koja kao da je
neko napumpao. Bili su ogromni, kao kokoši. Nisu se razdvajali
jedno od drugog, muţjak se činio potpuno opčinjen svojom
druţicom. Stalno joj je gugutao, a ona je to voljela. Posmatrao
sam ih, četvrtog ili petog dana, i svijet kao da mi se skupio na
veličinu to dvoje ljubavnika. Ona se šepurila po podu kaveza,
naglim pokretima kljuckala sjemenke, a on ju je slijedio u stopu,
sav razgugutan i zanesen. Ona zastade i okrenu se prema njemu,
a on joj se poče kljunom uvirati pod vrat. Pa onda se on poče
šepuriti, a ona za njim. 'Divni ste', rekoh im ja. I shvatih da
pričam naglas sa pticama. Osvrnuh se oko sebe i vidjeh blizance
zblanute. 'Ako ništa, makar znaš odabrati dječake', reče Kamal
Aliju. Bio je to prvi put da sam čuo jednog od njih kako se obraća
drugom bez ikakve pogrde.
Nakon toga sam se oslobodio, iz mene je provalilo i počeo sam
stalno pričati sa golubovima. Pričao sam im o svemu. Govorio im
kako su divni. Upozoravao ih na opasnosti koje vrebaju u svijetu,
čestitao im na izboru partnera. Pričao sam i pričao, a Ali i Kamal
shvatiše da su pronašli dječaka koji će ih još dugo zabavljati.
Golubovi su pokazivali da to dopire do njih. Moţda nisu
razumjeli ni riječi, ali počeli su uţivati u mom glasu. Kad više ne
bih znao šta da im kaţem, samo bih brbljao. A vjerovatno i sam
pretpostavljaš šta je onda bilo. Pričao sam i pričao, pa sam
jednog dana počeo raditi ono u čemu sam najbolji. Svojoj publici,
golubijoj i ljudskoj, počeo sam pričati priče."
442 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Sharbel je sjedio s moje desne strane, a Ziad s njegove, treći red
sprijeda, dovoljno daleko od asistenta, ali ne u sumnjivim,
zadnjim redovima. Kad sam uzeo ispitna pitanja od studenta
ispred mene, ruka mi se tako tresla, da sam jedva odvojio svoj
primjerak i proslijedio ostatak. Stavio sam list na sto, ali nisam
pogledao pitanja. Bio je to moj ritual. Pred svaki test, morao sam
se smiriti. Ako ne bih smirio ţivce, pisao bih nečitko. Kad bih
konačno uspostavio kontrolu nad sobom, sve je išlo brzo, tako da
se nikad nisam brinuo zbog vremena koje bih potrošio na
opuštanje. Doduše, danas mi je trebalo više vremena, zbog
prepisivanja. Sharbel me je uvjeravao da se neću uvaliti, jer se
uvijek mogu zakleti da nisam znao da neko prepisuje od mene,
ali znao sam da laţe. Ako napravim grešku, Sharbel će je
prepisati od mene, a Ziad od njega. Nisam ni pomišljao da bi se
bilo koji od nas mogao pravdati neduţnošću, niti sam mislio da
bi njih dvojica bili tako galantni da me ne otkucaju ako ih uhvate,
na kraju krajeva, bili su Libanci.
Sklopio sam oči, udisao i izdisao. Koncentrirao sam se na to da
opustim ruke, pa koljena. Zamišljao sam sebe kako s lakoćom
pišem. Dok sam se zamišljao kako se trijumfalno smješkam,
izlazim, palim pobjedničku cigaretu, nešto me munu u desno
rame, tako da umalo padoh sa stolice. Sharbel me je gledao
očima jagnjeta pred klanje. On zapitkivački zadignu obrve,
prestravljen, jer je vidio da čak ni ne čitam pitanja.
Počeh rješavati prvi zadatak. Bacih pogled prema Sharbelu.
Pravio se da radi, nepomičnom olovkom pritiskivao papir, ali
nije ništa radio, dok ja nisam ispisao prvi list i gurnuo ga
ustranu, prema njemu. Onda poče bjesomučno pisati. Kad sam
ispisao drugi list, on me munu. Ja podigoh pogled. Prekrio sam
prethodni list ovim drugim
Rabih Alameddine / hakavvati 443
"Nije da se hvalim", reče amidţa Jihad, "ali čak i tad sam bio
dobar. Sjećam se prve priče koju sam ispričao golubovima. Bio
sam u jednom od dva bolja kaveza, gdje su bili rašidije, šarabije i
crni bavumi golubovi. Bile su tu neke od ptica koje Ali ne bi
volio izgubiti, pa sam im ispričao ovu priču iz "Priča srca
pismonošinog".
Bio jednom jedan siromašan pastir iz jednog planinskog sela. Bio
je tako siromašan da nije mogao prehraniti djecu, pa su njegovi
ukućani češće išli u krevet gladni no siti. Jedne noći, bio je tako
gladan, da je sanjao Bejrut, grad kruha i blagostanja. Odlučio je
otići u grad i zaraditi bogatstvo. Nije ni časa časio, već je
spakirao torbicu i uputio se u Bejrut. Traţio je posao, pričao sa
svakim trgovcem, graditeljem, pekarom, kuharom i sahadţijom
u gradu. Preklinjao je da ga zaposle, ali niko ga nije ţelio.
Pokušao je sutra, i prekosutra, ali posla nije mogao naći. Kako će
tako zaraditi bogatstvo? Sedam dana kasnije, bio je gladniji no
ikad i usamljen kako nije mogao ni zamisli-
prije nego što je on prepisao. Kad sam ga pokušao smaknuti,
nešto me tresnu s leda. Amerikanac koji je sjedio iza mene vidio
nas je kako mutimo i iz sve snage opalio nogom po mojoj stolici.
Osvrnuh se oko sebe, gradeći se nevješt. Zašto je opalio moju
moju stolicu, a ne Sharbelo-vu? Uvijek je najvaţnije ko je veći.
Sharbel je bio najmanje trideset centimetara viši i dvadeset kila
teţi od njega. Pokušah skupiti svoje papire, ali Sharbel me opet
munu. Bio sam siguran da će nas onaj iza mene ocinkati. Počeh
se tresti. Radio sam brzo, jedva kontrolirajući olovku, pa predao
rad i izjurio van. Bilo mi je ostalo još dvadeset i pet minuta. Dok
sam izlazio, osjetio sam kako mi Shar-belove bijesne oči buše
potiljak.
444 Rabih Alameddine / HAKAWAT!
ti. Bio je umoran, a kad je pala noć, otišao je u dţamiju i legao na
ćilime. Ali, usred noći, probudi ga zaptija, pretuče i odvede u
zatvor. Stajao je pred kadijom, koji ga upita zašto je provalio u
dţamiju. Pastir mu ispriča za san, ali kadije se priča nije dojmila,
pa ga osudi na tri dana zatvora. 'Snovi su za budale', reče kadija.
'Eto, upravo sam sinoć usnio blago zakopano u planinama, u
polju gdje dvije sikomore, dva hrasta i jedna topola bacaju sjenke
koje se lejujaju poput plesača. Jesi li me moţda vidio da sam
ostavio posao i otišao traţiti blago iz snova?' Pastir provede tri
noći u zatvoru. Kad su ga oslobodili, on otrča pravo kući i
potraţi poznato mu polje, na kojem dvije sikomore, dva hrasta i
jedna topola bacaju sjenke koje se lejujaju poput plesača - polje
na kojem je sve te godine napasao ovce. On iskopa blago i
postade bogat, nahrani porodicu, pa je otad svake noći spavao sit
i zadovoljan."
*****
Jake, ili Jack, ili John, ili Jim i njegov cimer pozvaše me da
navratim, sedmicu dana kasnije. Oni su nabavili travu, a ja sam
ponio gitaru. Toliko smo ispušili u tako kratkom vremenu, da
smo već nakon nekoliko minuta plutali u milini. "Daj da ti vidim
gitaru", reče Jake.
Bio sam tako napušen, da nisam mogao stajati na nogama, ali
nekako ustadoh. Sjeo sam do njega sa gitarom, a on je s
divljenjem gledao instrument, milovao mu vrat.
"Kako je lijepa", guknu on.
"To je J200."
"Šta?" Mutne oči digoše se prema meni.
Htio sam mu reći da je to oznaka modela, naziv, ali riječi mi se
nisu htjele odlijepiti sa usana. Odsvirao sam jedan ton; zvučao je
zagušeno, jer je njegova ruka još uvijek bila na vratu. Odmaknuo
sam se od njega i odsvirao
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 445
par akorda. Cimer upita moţe lije uzeti na trenutak. Prvo ju je
malo drţao, a onda iz nje pokuljaše čudni zvuči: neshvatljivi
akordi, otrzani brzo, bez ritma i logike. Mlatio je glavom kao
kakav panker, kao klatno nakljukano metam-fetaminima. Pjevao
je promuklim glasom, van intonacije. "Volim svirati strastveno",
reče. "I sviđa mi se tvoja gitara. Bilo mi je super svirati je. Osjećao
sam se stvarno."
"Stvarno", ponovih ja. Pokušavao sam smisliti još nešto što bih
mogao reći, da ostavim dojam.
"Odakle si?", reče Jake.
Pitao sam se da li se sprda sa mnom, ali bio je previše napušen za
to. "Iz Bejruta", rekoh.
"Bejrut." Jake sklopi oči. "To je u Srednjoj Americi, jel' tako?"
"Jest" rekoh ja.
"Znaš li odsvirati nešto iz svoje zemlje?"
"Tango ili salsu?" Smijuljio sam se vlastitoj šali. Povukao sam
dug dim i zadrţao ga, da mi proţme pluća. Mozak mi se zahvali.
"Moţe li nešto iz Bagdada?" Započeli maqam, prvi put nakon
godina i godina, nespretno u prvih par taktova. Gitara je zvučala
čudno, pa sam morao jače trzati. Prsti su mi se i dalje sjećali
maqama, ali pragovi su smetali. Morao sam improvizirati.
Usporih, da dobijem malo na vremenu, da se prilagodim. Count
Basie, ne Oscar Peterson. Predoh na Maqam Bavati, koji sadrţi
najmanje polovinki i četvrtinki. Slike nepregledne pustinje
promicale su mi iza očnih kapaka, prţile ih. Tonovi su se nizali s
takvom prirodnom logikom. Prsti su pleli poput snenog pauka.
Kad sam otvorio oči, vidio sam Jakea razjapljenih usta. Izraz na
njegovom licu bio je začinjen šokom i čuđenjem. Njegov cimer
izgledao je zblanut. "Ovo je bilo nešto sasvim drukčije", reče Jake.
446 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
"Godinama sam radio za Alija, dok sam bio u školi, pa na
fakultetu" nastavi amidţa Jihad. "I, da znaš, ti divni golubari su
puno doprinijeli da naša porodica postigne to što je postigla. Bio
je tu još jedan golubar, sad ću ti objasniti. Ali je mrzio ovog
jednog golubara, Mohamma-da Be'ainija. Bili su smrtni
neprijatelji, ali ne samo zato što su Be'ainijevi bili suniti a
Itanijevi ši'iti. Izgleda da je Alijev otac nekad davno uvrijedio
Mohammadovog i zla krv se otad gnojila. Ali i Mohammad
nikad nisu progo-
"Nemoj svirati ništa osim ovoga", reče cimer. "Ovo ima dušu."
Dlake na podlaktici mi se na trenutak nakostriješiše. Započeo
sam drugi maqam, nastojeći da se izgubim u muzici. Svirao sam
deset minuta, onda prestao i vidio da su se njih dvojica komirali.
Nastavio sam maqam, ali nisam mogao natjerati gitaru da
proizvede zvukove koje sam čuo u glavi. Napokon mi sinu. Znao
sam šta nije bilo u redu. Izišao sam iz sobe i otišao u zajedničku
kuhinju. Skinuo sam ţice sa gitare i spustio je na pult od lamini-
rane plastike. Pretraţio sam ladice u potrazi za odgovarajućom
alatkom, ali nisam našao ništa bolje od noţa za meso, da njime
izvadim pragove iz gitare. Bio je previše tanak, pa sam probao sa
noţem za kruh. Nije ni sa njim išlo. Uključih u utičnicu električni
noţ i struja ga prodr-ma, vrati u ţivot. Bacih se na posao. Zvuk
sićušnog motora postajao je sve glasniji, ali ja nisam odustajao.
Kod prvog praga sam otišao preduboko, kod drugog je bilo malo
bolje. Uferčio sam kod trećeg i četvrtog, ali sam kod petog stao.
Buljio sam u umirući instrument pred sobom i ostavio ga. Vratio
sam se u sobu i legao. U glavi mi je zujalo.
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 447
vorili jedan s drugim. Odrasli su uz taj porodični sukob i svaki je
pretpostavljao da je onaj drugi zao. Jednog dana, dvije ili tri
godine nakon što sam počeo dolaziti kod Alija - moţe biti 1948. -
jedan od Mohammadovih golubova sletje na naš krov. Ali ga
odmah prepozna i ućuta se. Golub je izgledao kao da se izgubio,
pa sam mu prišao s leđa, uhvatio ga mreţom i odnio u jedan
mali kavez, ali onda mi Ali reče: 'Ne. Zavrni mu vrat.
Mohammad ga neče traţiti, a ja ga neću vratiti.' Ja sam se
zabezeknuo. Nisam to htio učiniti. 'To je za njegovo dobro) reče
Ali. 'Patit će se, pošto nije kod svoje kuće. Ne moţemo ga
zadrţati. To je najhumanije što moţemo učiniti.' Ja mu ga pruţih.
Ako ga ţeli vidjeti mrtvog, neka ga sam ubije. Kamal mi priteče
u pomoć: 'Ne moţeš momka tjerati da radi ono što je tvoj posao.
Ili ga ubij sam, ili ga vrati.'
'Neću ga vraćati', ukopistio se Ali. Rekoh mu da ću ga ja vratiti, a
on odgovori: 'Zna on da ti radiš za mene. Nema ništa od toga.' E,
sad, znao sam ja kako se čuva obraz. 'Odnijet ću mu ga i reći da ti
nisi bio tu kad je sletio.' I Alijevo lice se ozari od olakšanja. Ĉak
se i Kamal nasmiješio. Odnio sam goluba Mohammadu Be'ainiju.
Da si mu samo vidio izraz na licu kad me je prepoznao. Rekao
sam mu da Ali nije bio tu, ali on mi nije povjerovao. Odnio je
goluba u kavez i zahvalio mi se.
"E, sad, u nekoj bajnoj priči, Ali i Mohammad bi postali najbolji
prijatelji, njihova unučad bi se međusobno ţenila i udavala, pa bi
se orodili, ali to nije bio slučaj. Mohammad je jednostavno
prestao pričati loše o Aliju i nije više htio biti u blizini drugih koji
to rade. A svaki put kad bi neko pohvalio njegov veličanstveni
golubarnik, Ali bi rekao: 'Volio bih da su moji golubovi lijepi kao
Be'ainijevi.' Obojica su umrli ne progovorivši ni riječi jedan s
drugim. A sad se ti pitaš zašto ti pričam priču bez bajnog kraja?
448 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Zato što ni u jednoj bajnoj priči kraj nije tamo gdje ti očekuješ.
Mohammad Be'aini nije postao ni moj prijatelj. Međutim, kad
sam diplomirao i kad je daidţa Ma'an smjestio tvog oca i mene u
naš prvi stan, napravio sam mali golubarnik na balkonu. Ali mi
je dao tri para rašidija, par turskih prevrtača i par bjelorepih
visokoletača. Dva dana nakon što sam montirao golubarnik,
jedan dječak mi pokuca na vrata, noseći neprocjenjiv dar od
Mohammada, par prekrasnih jehudija. Nismo se bili vidjeli još
od onog dana kad sam mu vratio goluba, pa sam ga posjetio i
zahvalio mu se.
Uskoro mi se pruţila prilika da mu se oduţim. Vidiš, golubovi
su me voljeli. Razmnoţavali su se da mi udovolje. Jedno vrijeme
sam vjerovatno bio najbolji uzgajivač u Bejrutu. Moji jehudije bili
su svi odreda vrhunski golubovi. Poklonio sam Mohammadu
jedan prekrasan par. Također sam mu dao pjegavih bjelorepih
visokoletača. Naravno, slične parove sam poklonio i Aliju. I tako
su se, vidiš, Mohammad i Ali na kraju ipak orodili. Ja sam postao
poznat golubar. U to je i moj otac saznao za moje golubarenje i
htio je da prestanem, zato što je mrzio golubove. Smatrao je to
zanimanje poniţavajućim. Znaš li da se golubarevo svjedočenje
ne priznaje na sudu? A znaš li zašto? Po zakonu, golubarevoj
riječi se ne moţe vjerovati, zato što je golubar stalno na krovu i
viri narodu u kuće. Ljudi su naivni. Naravno, iz istog razloga,
većina mujezina su slijepci. Moţda se penju visoko, ali zato ne
vide.
I tvoj je otac htio da prestanem. Bilo to pravedno ili nepravedno,
društvo je preziralo golubare, a on je htio da ga poštuju ljudi od
ugleda. Što je još vaţnije, koja bi se to pristojna ţena udala za
njega da mu je brat ostao
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 449
golubar? Tvoja majka sigurno ne bi. Morao sam prestati i
osnovati firmu sa njim. Kad je došlo vrijeme da dignem ruke od
golubarenja, prodao sam golubove za jednu finu svoticu, koja je
postala sjeme naše korporacije, ali nam je trebalo još puno više
novca. Ali Itani i Kamal Houra-ni dali su mi koliko god su mogli.
Nijedan od njih nije bio bogat, ali nisu škrtarili. Tad im je obojici
bilo preko osamdeset. Obojica su umrli prije nego što sam im
uspio vratiti dug. Kamal je prvi umro, a Ali to, naravno, nije
mogao podnijeti, pa je otišao za Kamalom, ni deset dana nakon
njegove smrti. Da ti kaţem, tih desetak dana proveo sam sa
Alijem. Njegova tuga bila je nepodnošljiva, smrt ga je spasila.
Dug sam vratio njihovim porodicama.
Međutim, pošto sam bio u očajnoj situaciji, zamolio sam i
Mohammada Be'ainija za pozajmicu, a on se nije krzmao.
Ispostavilo se da je bio bogatiji od svih koje sam znao. Na kraju je
on, od cijele vojske anđela, dao najveći novčani doprinos.
Sreća pa sam bio pri sebi kad je majka nazvala. Pitala me je kako
ide škola. Kako mi idu ispiti? Ide li sve kako treba? No, ipak sam
čuo napetost u njenom glasu. "Slušaj", reče ona, "hoću da ti
kaţem ovo, dok nisi čuo od koga drugog. Sestra ti se udaje iduće
sedmice. Neće biti veliko vjenčanje, samo porodica i bliski
prijatelji. Ne pravimo veliku pompu oko cijele stvari."
Gledao sam svoju ruku kako stišće slušalicu. Usta su mi bila
suha poput vate. Glava me je boljela.
"Kako to misliš?", upitah.
"Kako to misliš, kako to mislim? Sestra, udaja, svadba. Šta ti nije
jasno?" "Za koga se udaje?"
450 Rabih Alameddine / hakavvati
"Pa za Elieja, naravno. Svadba je iduće sedmice. Zaljubljeni su,
sretni, vjenčavaju se."
"Ne razumijem. Zašto se udaje za njega. Zašto tako brzo?"
Začuh uzdah na drugom kraju veze. "Slušaj, dušo" reče ona, "sad
se moraš ponašati zrelo. Ne mora ti se sve objašnjavati. Razmisli
malo." Ona zastade na trenutak. "Zašto bi se udavala odmah
nakon što je Jihad umro? Trudna je" Ona opet zastade. "Zašto bih
joj inače dozvolila da se uda za tog jebenog gada bez mozga?" Još
jedna stanka, dug uzdah, tiši. "E, sad, dušo, nemoj me više ništa
pitati. Samo ti govorim da se Lina udaje, a kad se uda, ja ću je
ubiti."
Spustila je slušalicu bez pozdrava. Mislio sam da u ovoj situaciji
ima mnogo razloga da se ljuti, ali znajući nju, činjenica da će u
njenim godinama postati nana mogla bi prevagnuti.
Odlučio sam otići u Liban, u subotu, nakon ispita. Ako sjedem na
avion za New York, pa Rim, pa Bejrut, mogao bih stići na
vrijeme. Briga me za rat. Već šest dana vladalo je zatišje. Mogao
bih otići na svadbu, provesti neko vrijeme sa porodicom i vratiti
se prije nego što ponovo počnu predavanja. Svadba će biti u
planinama. Tamo se ništa ne događa. Nije bilo bombi ni
pucnjave, barem u zadnje vrijeme.
Rabih Alameddine / hakawati 451
13
Jednog dana, glasnil< uđe u diwan noseći pismo gra-
donačelnil<a Aleksandrije: "Veličanstvena galija pod zastavom
mira uplovila je u našu luku i usidrila se. Iz nje se iskrcao plemić
i saopćio da je vezir kralja Đenove, da nosi pismo za sultana
islama, te brojne darove za Vaše Veličanstvo. Traţi da ga primite
u diwanu." Kralj posla odgovor, naloţi gradonačelniku da veziru
dozvoli ulazak. Vezir od Đenove jedrio je Nilom i otišao u diwan
po dolasku u Kairo. Ničice je pao pred kraljem i pruţio pismo
svog gospodara. Kralj Saleh reče svom kadiji, Arbustu, da
pročita pismo, u kojem je stajalo da je kralj Đenove dao zavjet
kad se razboljela njegova kćerka Maria. Obećao je Bogu da će
poslati kćerku na hodočašće u Sveti Jerusa-lem, ako je Bog
izliječi. Sad je njegova kćerka opet zdrava i monarh ţeli ispuniti
svoj zavjet. On moli dozvolu za Marijino hodočašće i traţi od
kralja Saleha da se pobrine za njenu bezbjednost tako što će joj
dodijeliti lojalne i hrabre vojnike daje čuvaju. Kralj Đenove platit
će njenim čuvarima pet hiljada dinara.
Običaji pruţanja zaštite bili su u nadleţnosti nadzornika utvrda i
bedema, Ma'roufa ben Jamra, i tako kralj Saleh naredi princu
Bavbarsu da odnese nadzorniku pismo, kako bi ovaj na sebe
preuzeo zaštitu princeze.
Princ Bavbars odjaha u tvrđavu Marqab, gdje ga Ma'rouf
srdačno pozdravi. Kad Ma'rouf pročita pismo, on ga poljubi i
dodirnu njime čelo. "Za vas, vjerni moj prijatelju, i za sultana,
lično ću štititi princezu. Nikakva mi naknada ne treba. Neka se
novac podijeli potrebitima, udovicama i siročadi."
Ma'rouf je pet dana čekao u Jaffi da se đenovski brod ukotvi u
luci.
452 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Kad se princeza i njene dvorjanke iskrcaše i ulogoriše, Ma'rouf ih
posjeti. Kad Maria vidje svog zaštitnika, ona ustade i pozdravi
ga. Njegovo drţanje i šarm zapeše joj za oko i ljubav se zakotrlja
u njenom srcu. Maria upita: "Jeste li vi moja pratnja, dragi
gospodine?" a on odgovori potvrdno. Ona ga pozva da sjede i
pridruţi joj se. Reče svojim sluškinjama da posluţe gosta. Idućeg
dana, Ma'rouf povede konvoj u Sveti Grad. Princeza je sjedila u
nosiljci koju su nosili robovi, a nadzornik utvrda i njegovi ljudi
okruţivali su je sa svih strana. Princeza ude u grad sa
Ma'roufom. Posjeti svetišta jerusalemska, podijeli milodare
sirotinji, nadivi se gradskim čudesima. Dţamija Al-Aqsa je
zapanji. Ona upita Ma'roufa moţe li ući, a on odvrati da moţe,
ali sa njim, bez sluškinja i podvornica. Maria i Ma'rouf divili su
se arhitekturi dţamije. Dok je lutala po unutrašnjosti, Maria vidje
mudrog imama kako čita mladim učenicima. Maria upita
Ma'roufa: "Da li bi ovaj uzvišeni učitelj znao protumačiti san?"
Ma'rouf upita imama, a imam reče: "Ispričaj mi svoje snove,
djevo mlada, a mojim tumačenjem upravljat će Bog."
I Maria započe: "U pustoj dolini, ţedala sam. Hodala sam, sve
dok nisam došla do rijeke, čije su vode bile bijele poput mlijeka i
slatke poput meda. Sklopila sam dlanove i popila gutljaj, koji
ugasi jaru moje ţeđi i uguši bolan plam u mom srcu. Jedna crna
muha ispade mi iz usta na tle. U usta mi uletje bijela muha i
nastani mi se u grlu. Rijekom je plovio brod i ja na njemu, sve
dok ne dođoh u drugu zemlju, drugu dolinu, koja bijaše zelena,
puna potoka i rječica, puna ptičjeg poja i plodonosnog drveća.
Spavala sam pod vrbom, jedna bijela ptica kljucnu mi glavu, a iz
glave izletje ptičica koju odmah jako zavoljeh. Jedna crna ptica
napade bijelu ptičicu i odnese je. Plakala sam za svojom otetom
ptičicom i probudila se."
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 453
I mudri imam reče: "Pusta dolina je mjesto iz kojeg dolaziš, a Bog
te je doveo u zelenu dolinu Islama. Crna muha je tama, a bijela
koja ti se u grlu nastanila je šeha-det, muslimansko svjedočenje
vjere - svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i da je
Muhammed Njegov Poslanik. Brod je lađa ţivota. Bijela ptica je
časni čovjek koji će te oţeniti i voljeti. Iz vaše će zajednice
proklijati sjeme, koje će se pretvoriti u cvijet negdje daleko od
tebe. Bog ti je pokazao put. Predaj se Njegovoj volji."
"Postat ću muslimanka", reče Maria, pa izgovori še-hadet, od
srca. Ona poljubi imamovu ruku i on je blagoslovi. Zatim mu
reče: "Ne mogu se vratiti u Denovu kao muslimanka. Moram se
udati za junaka, vjernika koji će me štiti i braniti u mom novom
ţivotu." Imam joj reče da mu dovede svog izabranika, i da će ih
on odmah vjenčati. "Moj je izabranik tu", reče Maria. "Dostojnijeg
nigdje nema." Ma'roufu srce zadrhta i zatreperi.
"Koliki je njen vjenčani dar?" upita imam.
"Dajem deset hiljada dinara" odgovori Ma'rouf, "časti mi moje,
čim se vratim u tvrđavu Marqab."
"Neka bude tako." Imam vjenča ushićeni par, potpisa
dokumente. On napisa potvrdu, u kojoj reče da je djevojka prešla
na islam i udala se od svoje volje. "Bog te čuvao, kćeri moja.
Omotaj se tom maramom, ne izlazi kako si ušla."
Sa razglasa još uvijek nisu bili najavili ukrcavanje. Nazvao sam
Fatimu iz govornice, da je iznenadim. Bio sam u Rimu -
aerodrom Da Vinci u Fiumicinu, da budem precizniji - i nisam se
namjeravao sresti s njom. Letio sam za Bejrut, da sve iznenadim.
"Zašto se tvoja glupa sestra udaje za onog idiota?", derala se
Fatima u slušalicu. "Neće da razgovara sa mnom. Svakog
izbjegava. Ne razumijem."
454 Rabih Alameddine / hakavvati
Na putu za Jerusalem, Maria je leţala u svojoj nosiljci, ali
smaknula je zavjese i smiješila se svom muţu, koji je jahao do
nje. Od sreće je Ma'rouf sjedio uspravno u sedlu, jahao je blizu
svoje nevjeste, lice mu se ţarilo. On povede svitu pored skretanja
za Jaffu, a vezir od Đenove ga upita gdje to idu. "U tvrđavu
Marqab" odgovori Ma'rouf, "gdje ćete biti moji počasni gosti."
Gozba se odrţa u tvrđavi Marqab po njihovom povratku. A kad
dođe prva bračna noć, Ma'rouf posjeti svoju princezu. Idućeg
jutra, on iziđe iz njenih odaja i zauze svoje uobičajeno mjesto,
među svojim ljudima. Đenovski vezir mu reče: "Bili ste jako
ljubazni i velikodušni prema nama. Zahvalni smo. Ali sad
moramo krenuti."
"Vratite se kući i recite đenovskom kralju da je njegova kćerka
postala muslimanka i udala se za Ma'roufa, kraljevskog
nadzornika utvrda i bedema."
Vezir problijedi. "Jeste li joj ulazili u odaje?"
"Dabome da jesam. Ona je moja ţena."
Vezir zastenja, poče se šamrati i udarati se po prsima. "Ubijte me
odmah, gospodine. Ne mogu se vratiti u Đenovu bez nje."
Kralj Đenove začu jauke i ţalopojke Marijinih sluškinja i prije
nego su ušle u dvor. Vezir, blijed i ispijen, saop-
"Zaljubljeni su", rekoh ja, neuvjerljivo.
"Ne budi glup. Taj gad ne zna ni šta ta riječ znači, a Lina je
blesava. Upropastit će joj ţivot. Tvoja majka hoće da ona pobaci,
ali ona je ne sluša. Hoće njegovo dijete, a neće da odgaja kopile.
Nije normalna."
Ne rekoh ništa. Slušalica mi je bila teška. "Počelo je ukrcavanje"
rekoh.
"I ako još jednom dođeš ovamo a ne dođeš kod mene, ima da te
ispečem u velikoj italijanskoj rerni."
Rabih Alameddine / hakavvati 455
ći: "Vaše Veličanstvo, princeza se odrekla vjere i udala se za
muslimana. Nije se htjela vratiti."
Kralj se razjari. "Pošaljite pismo kralju Salehu i ubijte ovog
glasnika."
U divvanu, kadija kralja Saleha pročita mu pismo. "Ovo ne moţe
biti, Vaše Veličanstvo", reče Arbusto. "Kralj Đenove uzdao se u
Boga i u vas da zaštitite obraz njegove kčeri. Vi ste to povjerili
Bavbarsu, a on i njegov prijatelj Ma'rouf su vas izdali. Ja
ovakvom skandalu nikad nisam svjedočio." Kralj pozva Bavbarsa
u dhvan i zatraţi objašnjenje. Bavbars reče: "Primio sam pismo
od Ma'roufa, u kojem mi kaţe da je princeza pravu vjeru sama
odabrala, niko je nije tjerao. Bog ju je nadario. Ma'rouf ima
potvrdu imama Al-Aqse, kojom potvrđuje da je princeza primila
boţiji dar i sama odabrala Ma'roufa za muţa."
Kralj Saleh reče: "Istinita je to priča. Islam je dar od Svemogućeg.
Kadijo moj, pošali pismo kralju Đenove, objasni mu šta se desilo.
Budi obazriv. Teško će mu biti kad čuje da je njegova kćerka
odlučila ţivjeti tako daleko od njega."
Kraljev kadija nije bio obazriv u pismu. "Kralj Saleh dozvolio je
svom štićeniku princu Bavbarsu da otme Vašu kćerku", stajalo je
u njegovom pismu, "i proda je u Ma'roufov harem. Ako mi
pošaljete brod u Jaffu, škrinju novca i odred prerušenih ljudi,
lično ću vratiti Vašu kćerku. Kralj je duševno obolio, a ja ne ţelim
ostati ovdje i gledati kako kraljevstvo propada pod njegovim
nasljednicima." Kadija posla pismo u Đenovu po glasniku. On
spakira svoje stvari i sva dobra što je tokom godina ukrao.
Arbusto odbaci kadijsko ruho i napusti lijepi grad Kairo.
Maria se probudi bolesna i Ma'rouf pozva Ijekara. "Izliječi mi
ţenu, ljekaru" reče on. "Preklinjem te. Učini da ozdravi." Ljekar
pregleda Mariju i reče: "Promjena kli-
456 Rabih Alameddine / hakavvati
me joj ne godi. Odvedite je u Deir ash-Shakeef, neka se odmara
tri mjeseca. Ne prepoznajem simptome, ali tromjesečni odmor
trebao bi je izliječiti, ma od čega patila."
Ma'rouf, u pratnji odreda vojske, odvede svoju ţenu na ljekoviti
zrak Deir ash-Shakeefa. Za nekoliko sedmica, ona se poče
osjećati bolje, mada tromije. "Muţu moj," reče ona, "nisam ja
bolesna, osim ako bremenitost nije bolest." Ma'rouf je skakao od
radosti.
Nakon nekog vremena, Arbusto posjeti Ma'roufa u Deir ash-
Shakeefu. Nitkov se predstavi kao bogati trgovac i pokloni
Ma'roufu raskošne tkanine za njegovu ţenu. "Veličanstven dar,
pošteni trgovce" reče Ma'rouf, "ali, čime sam ja zasluţio takvu
velikodušnost?" Arbusto reče da ţeli samo jednu stvar, a to je
pismo od kraljevskog nazornika utvrda i bedema koje nosioca
ovlašćuje da neometano putuje zemljom. "Vaša hrabrost i
poštenje su čuveni", reče Arbusto. "Kad bih imao to pismo, niko
se ne bi usudio da mi prepriječi put." Ma'rouf mu udovolji.
Arbusto prespava napolju, van zidina Deir ash-Shakeefa. Ujutro,
on podera svoju odjeću, protrlja kosu pijeskom i izudara se
kamenom po licu. On posjeti Ma'roufa, koji, šokiran, uzviknu:
"Šta bi s tobom, pošteni trgovce?" Arbusto reče: "Dvadeset vrsta
sjeverno od grada zaskoči me iz busije banda nasilnika. Pokazah
im vaše pismo, a oni pljunuše na njega. 'Nadzornik utvrda i
bedema je mlitavi hvalisavac i krezava kućna mačka koja se
pretvara da je lav', rekoše hajduci. Savladaše me i sve mi stvari
oduzeše."
Junak ustade i zaurla ka stropu: "Ja, kućna mačka?" On odjuri po
svoju sablju. "Ostanite ovdje", reče on trgovcu. "Vratit ću se sa
vašim dragocjenostima i bezvrijednim glavama vaših napadača."
On odjaha na sjever sa svojim ljudima, ostavivši dvojicu straţara
da mu čuvaju ţenu.
Rabih Alameddine / hakavvati 457
Arbusto je tabanao tamo-amo pred vojnicima, hineći da je napet.
Vadio je bombone iz lijevog dţepa, trpao ih u usta. Jedan od
straţara ga upita šta to jede. "Bombone od datula", odgovori
Arbusto. "Hoćete li i vi malo?" iz svog desnog dţepa on izvadi
šaku bombona i dade ih straţari-ma. Nakon pola sata, sedativ im
je prošao venama i stra-ţari su leţali bez svijesti. Arbusto provali
u princezine odaje, zamota uspavanu Mariju u veliku jutenu
vreću i odnese je.
Bife dolaznog terminala na Bejrutskom aerodromu bio je
maglovit, poput nejasnih mjesta na kojima se odvijaju radnje
snova. Sam prostor se nije promijenio, ali zrak je bio čudan,
zaudarao na kamfor, cigarete i ljudski rod. Ĉestice prašine jurile
su po kamenom podu, u paničnom strahu da će ih neko zgaziti.
Posvud izlijepljeni posteri smrknutog sirijskog predsjednika
tjerali su me da buljim ispred sebe. Pripadnika njegove tajne
sluţbe, u sintetičkim civilnim odijelima, bilo je samo malo manje
no njegovih slika.
Pogodio sam cijenu voţnje sa taksistom, čovjekom očevih
godina. Traţio je bezobrazno veliku svotu. Njegov Mercedes bio
je renoviran, obnovljen. Pogledaj. Vidiš? Ni ogrebotine, ni jedne
rupe od metka. "Pogledaj me" rekoh ja. "Da li ti ja ličim na nekog
koga je briga u kakvom će se autu voziti?" On spusti za dvadeset.
Ja za još dva. On reče da je selo daleko, najmanje četrdeset
minuta voţnje. Ja rekoh da mogu naći drugi taksi.
Redovi zloslutnih oblaka, sivih poput šljake, lebdjeli su dok smo
se vozili plainskim putevima. Drveće kao da je postajalo sve
rjeđe. "Ogrjev", objasni vozač. Auto se gr-čio od svake rupe na
cesti. "Ako ništa, ovaj rejon je zasada
458 Rabili Alameddine / hakavvati
Kralj Saleh disao je teškim, bolesničkim dahom. Ljekari
preporučiše mjesec dana odmora na umjerenoj klimi. Kralj i
dvorjani prijeđoše u Al-Mansouru, gdje svjeţ povjetarac liječi
mnoge tegobe. Zdravlje mu se vrati, pa se i on vrati u Kairo, gdje
se opet razbolio. Ĉuo je posmrtna zvona.
"Dovedite mi mog sina", reče kralj. Bavbars pojuri do kraljevog
uzglavlja. "Jednom si mi izgradio mahalu, sine moj", prošapta
kralj. "Podari mi dţamiju koja će za vječna vremena nositi moje
ime."
Bavbars sazva mimare, graditelje i zanatlije. "Ja neću spavati, a
nećete ni vi, sve dok se ova veličanstvena dţa-
bezbjedan", reče vozač. "Barem za tvoj narod. Ti su Druz, je li
tako?"
"Napola" rekoh ja.
On mi se okrenu sa ispitivačkim izrazom na licu, kao da mu je
koncept miješanog braka potpuno stran. Ĉekao je da ja pojasnim,
što ja nisam učinio. "Zašto si se Vratio? Niko se više ne vraća."
"Svadba."
"I dolaziš praznih ruku?' "Torba stiţe sutra."
"Nekad su se emigranti vraćali sa vrećama i vrećama finih stvari,
novaca, nakita. Našli bi zlatnu ţilu u ino-stranstvu, pa se vratili
kući da ţive k'o ljudi. Sad svi samo odlaze, a niko se ne vraća. Da
sam ja na tvom mjestu, ne bih se vratio, ma ni zbog svadbe."
"Otišao sam prije samo nekoliko mjeseci."
On odmahnu glavom u nevjerici. "Bogami, izgledaš kao da si
davno otišao."
Htjedoh se pogledati u ogledalu, promotriti svoje lice. Izgledam
li kao stranac?
Rabih Alameddine / hakavvati 459
mija ne sazda u čast našeg sultana. Počnite." Za jedan mjesec,
dţamija, bez premca u svom sjaju, bi podignuta. U prvi petak
nakon što je završena, kralj je posjeti, a njegove sluge su mu
pomagali da se kreće. "Sad sam sretan čovjek", reče on. Kad se
vratio u diwan, pokušao je sjesti, ali nije mogao. Odnijeli su ga u
krevet. "Okrenite me prema kibli", reče kralj. "Boţiji smo, Bogu se
vraćamo." On leţe, okrenut istoku. "Svjedočim da nema drugog
boga osim Allaha, i da je Muhammed njegov Poslanik." Kralj
umrije.
Selo je sjajilo na zalazećem suncu. Jedan straţar u tamnom
odijelu i otrcanoj bijeloj košulji, sa automatskom puškom o
ramenu, zaustavi taksi na kapiji očeve kuće. On se sagnu da
proviri kroz vozačev prozor. "Ko si ti?" upita on.
"A ko si ti?" odgovorih ja.
On se zasmija. "Ko si? Nisi odjeven za svadbu" Još jedan čovjek u
jeftinom odijelu, sa automatskom puškom, pridruţi mu se, i
sagnu se da me vidi. On se iskezi, pošto je očito rano počeo
nazdravljati.
"Da je mladoţenja toga dostojan", rekoh ja, "bolje bih se obukao,
ali pošto se radi o jednom blesavom komunistu koji je izdao
uzvišeni cilj, nije mi se dalo."
Obojica se dadoše u pijani smijeh. Onaj drugi uzvi-knu: "Znam
te."
Nastojao sam zvučati ozbiljno. "Recite svom vodi da su ove trice
i kučine ispod njegovog nivoa. Došao sam da ga izruţim."
"Pusti ga, jadnika", šalio se prvi. "Nije svjestan u šta se uvaljuje."
Još ljudi se okupi. Reflektorima osvijetljena kuća nalazila se oko
dvadeset metara od kapije, cijeli vrt na pro-
458 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
bezbjedan", reče vozač. "Barem za tvoj narod. Ti su Druz, je li
tako?"
"Napola" rekoh ja.
On mi se okrenu sa ispitivačkim izrazom na licu, kao da mu je
koncept miješanog braka potpuno stran. Ĉekao je da ja pojasnim,
što ja nisam učinio. "Zašto si se vratio? Niko se više ne vraća."
"Svadba."
"I dolaziš praznih ruku?' "Torba stiţe sutra."
"Nekad su se emigranti vraćali sa vrećama i vrećama finih stvari,
novaca, nakita. Našli bi zlatnu ţilu u ino-stranstvu, pa se vratili
kući da ţive k'o ljudi. Sad svi samo odlaze, a niko se ne vraća. Da
sam ja na tvom mjestu, ne bih se vratio, ma ni zbog svadbe."
"Otišao sam prije samo nekoliko mjeseci."
On odmahnu glavom u nevjerici. "Bogami, izgledaš kao da si
davno otišao."
Htjedoh se pogledati u ogledalu, promotriti svoje lice. Izgledam
li kao stranac?
Kralj Saleh disao je teškim, bolesničkim dahom. Ljekari
preporučiše mjesec dana odmora na umjerenoj klimi. Kralj i
dvorjani prijeđoše u Al-Mansouru, gdje svjeţ povjetarac liječi
mnoge tegobe. Zdravlje mu se vrati, pa se i on vrati u Kairo, gdje
se opet razbolio. Ĉuo je posmrtna zvona.
"Dovedite mi mog sina", reče kralj. Bavbars pojuri do kraljevog
uzglavlja. "Jednom si mi izgradio mahalu, sine moj", prošapta
kralj. "Podari mi dţamiju koja će za vječna vremena nositi moje
ime."
Bavbars sazva mimare, graditelje i zanatlije. "Ja neću spavati, a
nećete ni vi, sve dok se ova veličanstvena dţa-
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 459
mija ne sazda u čast našeg sultana. Počnite." Za jedan mjesec,
dţamija, bez premca u svom sjaju, bi podignuta. U prvi petak
nakon što je završena, kralj je posjeti, a njegove sluge su mu
pomagali da se kreće. "Sad sam sretan čovjek", reče on. Kad se
vratio u divvan, pokušao je sjesti, ali nije mogao. Odnijeli su ga u
krevet. "Okrenite me prema kibli", reče kralj. "Boţiji smo, Bogu se
vraćamo." On leţe, okrenut istoku. "Svjedočim da nema drugog
boga osim Allaha, i da je Muhammed njegov Poslanik." Kralj
umrije.
Selo je sjajilo na zalazećem suncu. Jedan straţar u tamnom
odijelu i otrcanoj bijeloj košulji, sa automatskom puškom o
ramenu, zaustavi taksi na kapiji očeve kuće. On se sagnu da
proviri kroz vozačev prozor. "Ko si ti?" upita on.
"A ko si ti?" odgovorih ja.
On se zasmija. "Ko si? Nisi odjeven za svadbu" Još jedan čovjek u
jeftinom odijelu, sa automatskom puškom, pridruţi mu se, i
sagnu se da me vidi. On se iskezi, pošto je očito rano počeo
nazdravljati.
"Da je mladoţenja toga dostojan", rekoh ja, "bolje bih se obukao,
ali pošto se radi o jednom blesavom komunistu koji je izdao
uzvišeni cilj, nije mi se dalo."
Obojica se dadoše u pijani smijeh. Onaj drugi uzvi-knu: "Znam
te."
Nastojao sam zvučati ozbiljno. "Recite svom vodi da su ove trice
i kučine ispod njegovog nivoa. Došao sam da ga izruţim."
"Pusti ga, jadnika", šalio se prvi. "Nije svjestan u šta se uvaljuje."
Još ljudi se okupi. Reflektorima osvijetljena kuća nalazila se oko
dvadeset metara od kapije, cijeli vrt na pro-
460 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
čelju bio je preplavljen borcima koji su se očajnički nastojali
prikazati kao svatovi. Samo begovih tjelohranitelja bilo je preko
trideset. Od početka građanskog rata, beg je skupljao zaštitnike,
kao što kučka koja se tjera skuplja kerove.
"Znam te", ponovi drugi čuvar. "Upoznali smo se prije godinu
dana. Ti nisi ovdje."
"Naravno da nisam. Ja sam priviđenje. A sad se maknite.
Nemojte da izlazim iz auta."
Oni prasnuše u smijeh. Jedan uzviknu: "Stigao je ne-vjestin brat."
Drugi ga ispravi: "Stigao je brat nove šefice." Neko ispali rafal u
zrak, istog časa istjeravši iz mene svaki trag veselja. Pa još jedan
rafal. Pa još jedan. Nekoliko metara dalje, begovi tjelohranitelji
ugledaše se na Elieje-ve militante, pridruţiše im se u
ekstatičnom, rafalnom orgazmu.
Kad su se puške utišale, jedan dizelski agregat nastavi tamo gdje
su one stale. Bio je star, zvučao je kao klepetanje parne
lokomotive. U selu je nestalo struje. Otac je tu kuću sagradio da
mu sluţi kao ljetnikovac, ali borbe su prisilile porodicu da se u
nju privremeno preseli. Kao vikendica bila je udobna, ali nije bila
niti dovoljno prostrana, niti adekvatno opremljena za stalni
boravak. U svakom slučaju, nije bila dovoljno grandiozna za
svadbu.
Otac iziđe iz kuće kad začu rafalnu dobrodošlicu. Svatovi još
nisu počeli pristizati. Kad me je vidio da izlazim iz taksija,
izgledao je kao da mu se neko obraća na jeziku koji ne razumije.
Izraz na njegovom licu bio je vrijedan svih muka kojima sam se
izloţio. Vidio sam da mi ţeli prići. Zamišljao sam kako mu se
pod odijelom napinju mišići, čekaju dugo odlagano opuštanje.
Popeo sam se uz pet stepenica, do njega. Njegove oči bile su
poput tanane vlaţne prevlake na mom licu. Ĉim sam ga poljubio
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 461
u obraze, njegove me ruke obaviše. Dozvolih sebi da se topim u
njegovim rukama.
Nova runda rafala nas prepade i razdvoji. Tjelohranitelji, dirnuti
prizorom koji se odvijao pred njima, ponovnim susretom oca i
sina, izraziše svoje odobravanje pucanjem u nebo.
Otac me uvede u kuću. Letimičan pogled pokaza mi porodicu i
bliske prijatelje kako se pripremaju za dolazak svatova, promukli
meteţ aktivnosti. Moj tetić Hafez prvi me je primijetio, s drugog
kraja sobe. Pijuckao je viski dok je bedrom odgurivao sto
ustranu. Šok mu procvjeta na licu, a za njim osmijeh. "Šta, moj
brat?" izusti on. Ja mu uzvratih osmijeh.
Majka izroni iz hodnika koji je vodio u spavaće sobe. Kad god je
bila pod pritiskom, kad se osjećala kao da je sama protiv svijeta,
prvo što bi uradila je da se dotjera što bolje moţe. Ĉak i da nisam
znao ništa o razlozima ovog vjenčanja, pretpostavio bih da ga
ona ne odobrava, jer je izgledala izvanredno. Farah Diba bi ubila
šaha da tako izgleda. Nosila je visoku pundu, sa nasumično
prikačenim biserima krem boje. Crna kosa bila joj je sprijeda
zategnuta, razdijeljena po sredini. Na ušima po četiri bisera,
jedan crni u sredini, dva krem sa svake strane, i jedan veliki
viseći, krem, u obliku suze. I haljina joj je bila krem, bez girtla,
ukrojena i uska, ukrašena istim onim biserima, nasumično
raspoređenim. "Kaţi onim kretenima da prestanu pucati. Svadba
je, nije pijanka." Ona zastade, zabulji se u mene, zblanuta. Ja se
nasmiješih. Ona rukom prekri usta. Zadrhta, zanjiha se i pade na
jedno koljeno. Ĉuh tiho cijepanje tkanine. Otac pojuri do nje.
Uskoro je okruţiše manje-više svi koji su se nalazili u kući.
"Mjesta", derala se amidţinica Wasila, nepristojno gurajući ljude
ustranu. "Šta ste se sjatili oko nje? Dajte joj
462 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
Maria se probudi u magnovenju. Osjećala se zbrčkano i
dezorjentirano, dok nije shvatila da se krevet lagano ljulja. "Gdje
sam?" upita ona, a Arbusto, ogrnut tamom, reče: "Na moru. Na
brodu za Denovu." Ona pokuša dokučiti šta se dogodilo.
Razmišljala je o onom što ju je zadesilo. Kako je moglo takvo
poniţenje uslijediti nakon takvog sjaja? Plakala je u tišini,
prepustila svoju sudbinu Bogu. Tri dana i tri noći, suze su joj bile
ljubavnici, prisni prijatelji. A trećeg dana, izbi oluja.
Daţd se stušti iz nebesa, prepuni more. Jedino svjetlo bijahu
munje, a gromovi su sa svih strana šibali brod. Koban nalet
vjetra polomi jarbol. Oluje i vjetrovi šibali su usamljeni brod,
sedmicama, mjesecima. Mornari izgubi-še razum, a njihov
kapetan kontrolu nad brodom. Onog dana kad su se oluje
utišale, Arbusto se uspe na palubu broda nasukanog u plićaku,
na nekom ostrvu.
"Gdje smo?" upita Arbusto kapetana, koji odgovori da se ostrvo
zove Tabish. Jedan zapušteni manastir virio je iz šume koja je
zastirala ostrvo. Kapetan posla putnike na
da diše." Beg, koji se saginjao da pomogne mojoj majci, bi
neuljudno odgurnut ustranu, skupa s ostalima. "Razlaz. Sad će
svatovi."
"Mislila sam da je duh" reče majka ocu.
"Nije, dušo. Stvaran je." Zabrinutost na njegovom licu činila je
njegov osmijeh ţalobnim. "Jesi li dobro?" On joj pomognu da
ustane.
"Bit će ona dobro. Treba joj malo vremena." Amidţinica Wasila
uze je za ruku i povede niz hodnik. "Ti" doviknu ona meni, "dođi
ovamo i pričaj s majkom dok se oporavlja."
Na podu se presijavao biser koji je ostavila za sobom.
Rabih Alameddine / hakavvati 463
obalu s mornarima, koji su morali sjeći drvo da poprave
polomljeni brodski kostur od hrastovine.
Na pustom ostrvu, Maria još više malaksa i trudovi je obuzeše.
"Moram se olakšati", reče ona svom otmičaru i ode u šumu.
Arbusto se nije protivio, znajući da ostrvo ne pruţa mogućnost
za bijeg. I Maria uđe u šumu. Hodala je i hodala, korak po korak,
nije razmišljala o svom beznađu. Dođe do manastira, pope se na
napušteni oltar, gdje rodi dječaka, lijepog kao mladi mjesec.
Maria zamota svog sina svojim ogrtačem i reče: "Ako pođeš sa
mnom, sudbina ti je da budeš hrana gladnim ribama. Ostavljam
te u boţijoj kući, prepuštam Njegovoj milosti." Ona sklopi vlaţne
oči, spusti se na umorna koljena i pomoli se.
"Obećaj mi, o slugo ovog svetog mjesta, u ime Boga i njegovih
presvijetlih proroka, da ćeš čuvati ovog dječaka, štititi ga od svih
zala koja mu budu dušu vrebala."
Ona ostavi dječaka i vrati se do broda. Sedam dana kasnije, bi
izvedena pred oca u Đenovi. Arbusto shvati da bi se mogao
predstavljati kao svećenik, ako mu je već pošlo za rukom da
bude kraljev kadija. On obuče odoru duhovnjaka i povede
Mariju na audijenciju kod kralja, koji svoju kćer upita: "Jesi li
napustila svoju vjeru?"
"Napustila sam i više od vjere."
"Moraš snositi kaznu što si se udala za muslimana", reče njen
otac. "Bit ćeš zatočena u svojim odajama, do kraja vremena." I
tako je uplakana Maria provodila svoje dane gledajući kroz
prozor, čekajući boţije izbavljenje.
*****
Poderotina se nalazila na lijevom boku majčine haljine, mala, ali
upadljiva. Amidţinica Wasila kleknu da je pregleda. Majka se
naginjala ustranu pred velikim ogledalom, rukom gladila
pokidanu tkaninu. "Hajdemo je pokušati zalijepiti s unutrašnje
strane", reče ona.
464 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
Pitao sam se zašto se amidţinica Wasila toliko trudi da
pomogne. Uvijek se distancirala od porodice, a pogotovo otkad
je amidţa Wajih umro, prije četiri godine.
"Traka je ljepljiva", reče amidţinica Wasila. "Poderotina je mala.
Gdje ti je pribor za šivanje?"
"Izgledaš sjajno", promrmorih ja.
"A ti ne izgledaš", reče majka. "Idi presvući se."
Objasnio sam joj da mi torba još nije stigla. Ona upita imam li
problema u Los Angelesu. Nezadovoljna mojim 'ne', ona upita
kako ide škola. Amidţinica Wasila provuče dugačku nit kroz
poderotinu.
"Mislio sam da ćeš me trebati", rekoh ja.
Majka se vidno opustila. "Fino od tebe. A sad se počešljaj. Nosiš
farmerke na sestrinoj svadbi. Na šta će ovaj svijet izići?"
Moja tetična Mona pokuca i ude, ne obazirući se na amidţinicu
Wasilu. "Lina ţeli znati zašto njen brat nije ušao da je vidi" reče
Mona, pa se nasmija, "doduše, nije ga baš nazvala bratom."
Lina istjera sve naše rodice kad sam ušao u sobu. "Toliko se
frkaju da na kraju ja njih moram smirivati, a ne one mene."
Sjedila je na tabureu, gledala svoj odraz u ogledalu. Bila je
našminkana i već je nosila vjenčanicu. Samo je trebalo da
pribadačama zakači veo. "Jel" me to pokušavaš zasjeniti
elegancijom?", upita ona.
"A kad mi je to uopće pošlo za rukom?" Sjeo sam na krevet. Noge
su me boljele. "Kako da se mjerim s tobom, kad tako
veličanstveno izgledaš?"
"Kako si samo fin. Otkud to? Nisi napušen?"
Ispruţio sam se po krevetu, zagnjurio glavu u njen jastuk, udisao
njene parfeme. Očajnički sam ţelio da moţemo leći i slušati
David Bovvieja ili da nam zavijaju i stenju Led Zep-pelini, samo
nama dvoma. Ona ustade, a ja sam pokušavao
Rabih Alameddine / hakavvati 465
ustanoviti da li se udebljala. Bila je najviša u porodici. I majka je
bila visoka, ali mršava i koščata. Lina nije bila debela, no imala je
čime popuniti haljinu, pa je bilo teško procijeniti joj teţinu. Sjela
je na krevet, nalaktila se. "Voljela bih sad leći, ali ako legnem,
kosa će mi se pretvoriti u havariju."
Ja kleknuh, presavih dva jastuka, i stavih ih na podnoţje kreveta.
"Lezi ovako" rekoh. "Vjeruj mi."
Ona polako leţe, vrat su joj pridrţavali jastuci, a kosa plutala
zrakom. Ona potapša donji dio haljine, koji kao da se napuhao,
poput suflea, kad se opruţila.
"Skini mi cipele. Ah, tako."
Legao sam i doţivio bliski susret s njenim stopalima, u bijelim
najlonskim čarapama. Nabrah nos. Ona začemiga noţnim
prstima. "Ne mogu vjerovati da si tu" reče ona. "I tako mi je
drago što mi ne postavljaš glupa pitanja."
"Toliko ih imam, da ne znam od kojeg da počnem. Gdje ćete
ţivjeti?"
"Ne započinji" reče ona.
"Ne pitam te zašto, samo pokušavam biti praktičan. Ne pitam te
voliš li ga, ili nešto slično. Gdje ćete ţivjeti. Ne moţete u kasarnu,
ili gdje se on već brloţi ovih dana. A on ne moţe ţivjeti ovdje s
tobom, dok god ratuje."
"Kupit ćemo stan kad se rat završi. A dotad ćemo ovako. Neće
još dugo potrajati. Snaći ćemo se."
"Kako će te uzdrţavati? Napustila si fakultet. Zašto? Ti si
najpametnija osoba koju poznajem."
"Završit ću ga kasnije. Slušaj, ići će nekako. Zaveţi. Odmaram
se."
Ma'rouf i njegovi ljudi nisu mogli naći nikakve hajduke ni
odmetnike. U svakom selu na koje je naišao, pitao je
466 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
da li je iko čuo za bandu ništarija koji su iz busije napali
neduţnog trgovca. Uskoro se poče pitati da nije trgovac sklon
lagarijama. Ma'rouf se vrati u Deir ash-Shakeef i otkri da mu
nema ţene. "Ja sam sujetan i glup čovjek" proglasi on.
On posla čete za prijetvornim nitkovom. Jedna je četa pratila
Arbustov trag do grada Jaffe, gdje saznaše da se on ukrcao na
brod za Đenovu. Ma'rouf sazva svoje ljude. "Isplovit ću, vratiti
svoju ţenu i iskasapiti svakog ko je bio umiješan u ovu podlost.
Vratite se u Marqab, vršite moju duţnost dok se ja ne vratim."
U Đenovi, Ma'rouf se uputi prema kraljevskoj palati. On isuka
sablju i htjede napasti straţu na kapiji, ali jedna lastavica
račvastog repa dvaput obletje oko sablje i nastavi letjeti ispred
njega. Ma'rouf je slijedio lastavicu u letu i došao do jedne od
kula, obrasle lozom dragoljuba u cvatu. On začu jedva čujan
plač, koji mu stisnu srce, jer prepoznao je plač svoje voljene.
"Ĉujem te", uskliknu on.
On se pope uz loze, drţeći se za udubine i pukotine u kamenima,
sve do najvišeg prozora. Unutra vidje svoju ţenu kako sjedi za
nepomičnim tkalačkim stanom.
"Ko je tamo?", upita Maria.
"Ja sam, Ma'rouf, tvoj muţ."
Maria je jecala i grcala. "Moţeš me, Ma'roufe, traţiti, ali još me
nećeš pronaći. Ţiva sam koliko i ovaj propali stan, prazna kao
ovo malodušno predivo. Bez našeg sina, ja ne postojim, a ti nisi
čovjek. On se nalazi na ostrvu Tabish. Dok mi ne dovedeš sina, ja
ne napuštam ovaj mauzolej."
Ma'rouf poče plakati sa ţenom. On se spusti niz toranj, vrati se u
luku i odjedri za Tabish. Pretraţio je ostrvo. Popeo se na svako
brdo, prevrnuo svaki kamen, počupao drveće iz korijena.
Razrušio je manastir, ciglu po
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 467
ciglu, balvan po balvan. Ali sina nije mogao naći. Ma'rouf kleknu
pred nepopustljivo more i zaplaka nad hirovito-šću sudbine.
"Ţivota mi oca mog, i oca mog oca, i oca očevog oca, kunem se
krvlju njihovom što mi kola venama da ću naći svog sina, svoju
krv i meso, svoj ţivot."
*****
"Još malo" reče moja majka. Natjera Linu da ustane i pokaţe se.
Ona, tetka Samia i djevojke ništa nisu prepustile slučaju. Niko
nije bio sasvim zadovoljan vjenčanicom. Istina, nije bila kupljena
u prodavnici, ali krojač ju je sašio navrat-nanos.
"Tako si lijepa", reče tetka Samia. "A mi tako ponosne." Lina je
izgledala zbunjeno, kao da nije sigurna da li se zapravo priča o
njoj. "Ma, vidi je samo", reče tetka Samia Moni. "Vidi kako se
nosi. Tako se nosi mlada na noć vjenčanja." Prikaza mi se što
nikad nisam pomislio da ću vidjeti - Lina pocrvenjela od stida.
"Ugledaj se na nju, kćeri. Digla glavu, nasmiješena,
samouvjerena. Da te moţe nana vidjeti. Bila bi ponosna, koliko i
ja."
Majka uze sestrinu ruku, prinese je usnama, poljubi.
"Dajte veo" reče tetka Samia. "Nemoj da te otac čeka kad stigne."
Drţala je tkaninu u ruci, promatrala je, kao kontrolor kvalitete u
fabrici tekstila. "Hoćemo ga namjestiti da pada, kao skut?
Haj'mo, cure, na posao." Onda se okrenu meni. "A šta ti ovdje
radiš, dečko? Izlazi napolje. Moramo pričati o medenom
mjesecu, a to nije za tvoje uši."
"Neće biti medenog mjeseca, zasad", reče Lina. "On nema
vremena. Otići ćemo kad se rat završi. Tetkino lice se lecnu. Na
trenutak se činilo da će joj sva energija odjednom iscuriti, ali ona
se sabra na vrijeme. "Ma, dobro je to, ako ćeš mene pitati. Šta ćeš
na medenom mjesecu, da ostaviš familiju ovdje dok je rat? Ja se
nisam provela na
468 Rabili Alameddine / HAKAVVATI
svom medenom mjesecu, pa ne preporučujem nikom da ide.
Akram je prespavao sedmicu dana u Kairu. Ako mi ne vjeruješ,
pitaj ga šta je najbolje što je vidio u gradu, pa će ti reći da je to
jastuk u Hiltonu. Sigurno ćeš ga morati probuditi da ga pitaš, ali
reći će ti. Medeni mjeseci - nije to za našu porodicu."
"Jesi spremna?" upita majka, pa istjera sve iz sobe. "Ako mislite
vidjeti mladu kako izlazi, morate biti vani."
Pogledah Linu i ona mi klimnu glavom da ne izlazim. Majka
saopći s vrata: "Poslat ću ti oca za minutu."
"Mama", zovnu Lina. Majka stade i okrenu se. Ĉekala je da Lina
nešto kaţe, ali ova nije mogla progovoriti. Majka zatvori vrata i
pođe prema njoj.
"Hoću da te poljubim", reče majka, "ali nije to pametno. Ali,
zračni poljupci neće pokvariti šminku." Majka uze Linu za obje
ruke i njih dvije se triput poljubiše u zraku. Majka pođe prema
vratima. "Gledaj da si spremna."
Otac, dotjeran, lordovskog drţanja, ispruţi ruku prema mojoj
sestri. Lina zastade, baci zadnji pogled na svoj odraz u ogledalu i
krenu prema njemu. Rukom pod ruku, oni zakoračiše jednom,
pa posrnuše. "Ja vodim" šalio se otac. Krenuše ponovo, ali
svečani korak je ponovo izgledao raštimano, kao da je otac cijeli
ţivot vjeţbao za taj trenutak, ali ţivot nije htio sarađivati.
Očekivao sam da će otac biti potišteniji, ali sam pot-cijenio
njegovu ţilavost. Nije izgledao kao neko kome je upravo umro
drugi brat, i to brat koji mu je bio najbolji prijatelj. Ja sam se
vukao za njima, pa zastao, gledao ih kako idu niz zamračeni
hodnik u svjetlo dnevne sobe. Nastade klicanje, aplauzi,
zviţduci, vriska, toliko glasno da su zaglušili Mendelssohnov
"Svadbeni marš" koji je pištao iz zvučnika. Neko, tetak Akram,
pretpostavljam, poče bubnjati po tarabuku. Jedna ţena se dade u
neku
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 469
brđansku svadbenu pjesmu, himnu lijepoj nevjesti. Dok sam
došao do kraja hodnika, otac je već predao svoju kćerku Elieju,
koji je očajnički nastojao izgledati samouvjereno, odjeven u
odijelo, a ne svoju uobičajenu poli-gonsku uniformu. Tetak
Akram, vidno iznerviran što mu Mendelssohn pravi disonantnu
konkurenciju, sruši gramofon bedrom. Začu se grebanje, pa
gudači umukoše, a tetak poče jače lupati po tarabuku, brţe
sinkopirajući.
Mladenci izrezaše tortu. Elie je pokušavao ukrstiti ruku sa
Lininom, ali viljuška mu se stalno priječila. Komad torte pade
Lini na rukav, pa na pod. Ona se nasmija. Majka je odmahivala
glavom. Neka djeca posegnuše za palim komadom. Begov unuk,
umotan u dva dţempera, iako je u sobi bilo vruće, strpa onaj
komad torte u usta. Naš budući beg pogleda u Linu, širom otvori
usta, isplazi jezik i pokaza joj komad torte, dodatno namočen u
ustima.
Svi su bili u svečarskom raspoloţenju, ali ne samo zbog
vjenčanja. Ratni dernek je uvijek euforična rabota, gdje se svi liše
inhibicija. Pokušavao sam pričati sa Elie-jem, ali činilo se kao da
me izbjegava - mene, a i ostatak porodice, ako ćemo pravo.
Zbunjujuće je bilo vidjeti militanta koji zapovijeda desetinama
boraca, glavosječu, kako očajnički nastoji izbjeći moj pogled. Kad
sam ga stjerao u ćošak da poţelim sve najbolje, on me prekinu, i
ispuca: "Nisam ja kriv. Sve je trebala biti samo zajebanci-ja."
Zvučao je kao prestravljeni četverogodišnjak, oči mu se širile
preko cijelog gornjeg dijela lica.
Noge su me boljele. Pulsiralo mi je u tabanima. Posljednji svatovi
redali su se na izlazu, ali još nije bilo vrijeme da se raziđe red za
doček. Lina je izgledala najumorni-ja, dok se Elie činio sve
svjeţijim kako je slavlje odmicalo. Amidţinica Wasila i njena
djeca otišli su sa svatovima, kao i amidţa Halim sa svojom
porodicom. Tetka Samia
470 Rabih Alameddine / HAKAVVATI
izula je svoje štikle i pomagala posluţiteljima da raščiste stolove,
sve dok joj moja majka nije rekla da prestane.
"Daj mi dvadeset minuta da se malo osvjeţim, pa ćemo ići", reče
Lina Elieju.
On pročisti grlo. "Moţda je najbolje da se ja vratim u Bejrut sa
svojim ljudima." Nije mogao odlijepiti pogled od vrhova cipela.
"Moraju biti na poloţaju, za svaki slučaj, i - ehmmmm - mislim
da nije u redu, ako dođe do okršaja, da mene nema tamo. Mogli
bi nas napasti."
"Na svadbenu noć?"
"Pa, neprijateljske gadove nije briga za moju svadbenu noć"
promuca on.
"E, ako je tako, onda i treba da ideš", reče Lina.
"Ja, trebao bih." On se odmaknu, laganim, neodlučnim koracima.
"Hvala svima. Bila je divna svadba." Zatim pogleda moju majku.
"Hvala puno. Šteta što moji nisu mogli doći." On iziđe, sazva
svoje pijane ljude. Oni usko-čiše u tri raskrhana Range Rovera i
odjuriše nizbrdo prema gradu. U daljini, Bejrut, obavijen
potpunim mrakom, proguta im štop-svjetla u jednom zalogaju.
"Svakako bih se trebala presvući", reče Lina.
"Da" odgovori majka. Sjedila je na sofi, noge opruţila na maleni
otoman. "Idi obuci nešto udobnije, a ja ću ti nasuti viski."
Ĉim Lina ode u svoju sobu, moj otac dozvoli svom bijesu da mu
pokori lice. On se skljoka na kauču, pored majke. Zračio je
bijesom i napetošću po cijeloj sobi. Znao sam da će eksplodirati
izgovori li i jednu jedinu riječ.
"I tebi ću nasuti viski" reče majka.
"Moţda nam se posreći", reče tetka Samia. "Moţda ih stvarno
napadnu večeras."
"Ha", frknu majka. "Nemoj reći dvaput." Ona odmahnu glavom.
"Ha."
Rabih Alameddine / hakavvati 471
Obrati se ocu: "Ima li neko koga bismo mogli nazvati?" Otac se
zasmijulji.
Moţda se i sam pitaš šta se desilo s dječakom. Moţda se pitaš
kako to da ga otac nije uspio pronaći. Slušaj. Jedna druga oluja
uzburkala je vode Mediterana i prislila brod, koji je nosio
Kinvara, kralja Tesalije, da se ukotvi na ostrvu Tabish. Kralj i
njegova posada istraţili su ostrvo i otkrili manastir. "Ovo je
najumiljatije dijete koje su moje kraljevske oči ikad vidjele"
saopći Kinvar. On pruţi ruke da uzme sina Ma'roufovog i
Marijinog, kad ga jak šamar obori na zadnjicu. On se osvrnu oko
sebe, preplašen. Njegovi ljudi trgoše oruţje. Ne vidješe ništa. "Što
me udari?" upita Kinvar manastir. "Ja sam otac ovog djeteta,
došao sam da ga odnesem majci." On ponovo pruţi ruke prema
novorođenčetu i ovaj put ne bi oboren. On istrča van s dječakom,
a njegovi ljudi jurnuše za njim, posrćući i zapinjući. Iskradoše se
na brod.
Galija iz Tesalije zaustavi brod pun hodočasnika na putu u Sveti
Grad. Kralj pređe na zarobljeni brod i proglasi: "Traţim
dobrovoljca, dojilju da mi nahrani dijete. Sve ću vas pobiti ne
date li mi ono šta ţelim."
Jedna mlada opatica reče: "Već sam jednom dala svoj ţivot i sad
ću ga opet dati. Nema potreba da svi umremo." Kinvar je povede
na svoj brod, a njenoj druţini dozvoli da nastavi svojim putem.
Opatica otkri dojku gladnom dječaku i mlijeko čudom poteče.
"Dijete će preţivjeti", reče opatica, a Kinvar reče: "Nazvat ću ga
Taboush, po ostrvu koje mi ga je darovalo."
Ujutro nakon svadbe, jeli smo rani doručak. Ocu komad kruha
zape u grlu. Kašljao je, lupao se po prsima,
472 Rabih .Alameddine / HAKAVVATI
pa posegnuo za čašom vode. Majka ga je gledala budnim okom,
blago zabrinutim, s druge strane stola. On pročisti grlo, zapali
cigaretu i srknu kafu. "Danas odoh obići stan", saopći on.
"Nema se šta obilaziti." Majka je mazala maslac na tost. Bila je
jedina u porodici koja je mazala kruh maslacem. "Ponijeli smo
sve što je iole vrijedno."
"Moram obići zgradu. Ako ne budemo stavljali do znanja da smo
tu, uselit će nam se neko u stan."
"Dosad se niko nije uselio zato što je u mahali još uvijek opasno.
Budi razuman. Nije vrijedno rizika. To što se ti jednom mjesečno
pojaviš neće spriječiti izbjeglice da se usele."
Bit ću paţljiv", reče on.
Malo kasnije, rekao sam majci da idem u dugu šetnju i ušunjao
se u auto sa njim. Pošto majka nije odobravala to što on ide u
mahalu, sigurno mi ne bi dozvolila da mu se ja prikačim.
"Naprijed, u nove pustolovine", reče on. Usput smo prošli
mnogo kontrolnih punktova, prelazili sa teritorija jedne milicije
na teritorij druge i niko nas nije gnjavio. Od našeg planinskog
sela do Bejruta, vjerovatno si mogao naići na sve i jednu moguću
miliciju i vjersku grupu.
Kad smo stigli, osjećao sam se izbačenim iz ravnoteţe. Naša
mahala nije bila tako teško razorena kao neke druge, ali je
stradala. Također je bila nenaseljena poput "Zone sumraka".
Otac provjeri naš stan. Namještaj je bio zastrt prašnjavim
čaršaflma, kao ćefinima. Odnijeli smo sve što je moglo stati u
auto. Samo je jedan prozor bio razbijen. Otišao sam u svoju sobu.
Moj krevet, polica s knjigama i ormar izgledali su poput
ogromne, deformirane djece prerušene u duhove na Noć vještica.
Otac letimično pre-
Rabih Alameddine / hakavvati 473
gleda stan amidţe Jihada. Nije se htio zadrţavati u njemu. Ja
jesam. Hodao sam po dnevnoj sobi i trpezariji. Pokrovi u ovom
stanu očito su bili tu za stalno.
Amidţa je bio poznat po svojim brojnim opsesijama. Bio je
zagriţeni italofil, ljubitelj Brueghela, lud za filmovima,
oboţavetelj narodnih priča, skupljač rijetkih mar-kica, filmskih
časopisa, minijaturnih kristalnih skulptura, kutija šibica,
restoranskih jelovnika i libanske grnčarije. Stan je nekad bio pun
njegove esencije, sitnica razbacanih posvud. Sve je bilo izneseno.
Gotovo sve. Na podu sam našao odbačenu razglednicu sa
motivom Brueghe-love slike "Dulle Griet", jedne od amidţinih
omiljenih. Dvije stvari u vezi s tom slikom nikad neću zaboraviti:
odlučan pogled Lude Griet, njen stav koji poručuje: ima da
uzmem šta je moje u ovom šejtanskom brlogu, i onaj ogromni
gabor što ţaračem istovara sadrţaj guzice dok masa ispod njega
ţeljno iščekuje blago koje samo što nije počelo padati. Podigao
sam razglednicu s poda, promatrao boje, smeđe, i oker, i crvene,
čudne kreature iz pakla, koplja i mačeve, izgubljene glave,
ţivotinje, i polutke brodova, i bedeme, i ţenu, jedino ljudsko biće
na slici, s isukanim mačem u desnoj i korpom drangulija u lijevoj
ruci, punom kesom za pašom, kako hoda sa šljemom na glavi i
čeličnom odlučnošću. Uzela je ono po šta je došla i sad je vrijeme
da se ide. Baš kao što pamtim. Strpao sam razglednicu u dţep.
Ušao sam u njegovu radnu sobu. "Zid filmova" još uvijek je bio
tu. Nije ga se moglo maknuti. Godinama je amidţa Jihad sjeckao
slike iz filmskih časopisa, naročito italijanskih, i od njih napravio
kolaţ preko cijelog zida. Jedan od prozora u sobi bio je razbijen,
a komad stakla se zario u sliku ringlšpila iz "Trećeg čovjeka".
Izvadio sam ga i posjekao kaţiprst. Zabio sam prst u usta i sisao
ranu.
474 Rabih Aiarneđđime / HAKAVVATI
Počeo sam posmatrati zid očima budističkog svećenika. Filmske
zvijezde buljile su u mene. Najmanje tri Marilvn, na jednoj sjedi
u rediteljskoj stolici, gleda preko ramena. Jane Fonda, u "Kluteu"
i "Barbarelli", Bette Daviš u "Jezebel" i "Sad, putniče", Audrev
Hepburn u "Prazniku u Rimu" i "Doručku kod Tiffanvja" Warren
Beaty, u ulozi Clvdea leţi na Faye Dunaway u ulozi Bonnie.
Marlon Brando sjedi do Jacka Nicholsona. Sophia Loren, pada na
koljena u "Dvije ţene", Anna Magnani pada na koljena u sve i
jednom svom filmu. Catherine Deneuve u "Belle de Jour" Julie
Christie u "Doktoru Ţivagu" Hedy Lamarr u dugoj večernjoj
haljini, s lijevom rukom na leđima, dlanom obujmila desni lakat;
na posteru piše: "II Piu Gran-de fil per la stagione 1948-49,
'Disonorata!' Katharine Hepburn u sceni sa Johnom Wayneom,
Glenda Jackson izlazi iz voza, Shirley MacLaine izgleda
zapanjeno. Julie Andrews i Christopher Plummer nastupaju sa
Von Tra-ppovim klincima. Prestravljena Joan Cravvford, u titlu
piše "So che mi uccidrerai!" Shirley Temple, Cary Grant, Clark
Gable, Jimmy Stevvart. Tri četvrtine Sissy Spacek i Shelley
Duvall. James Dean bez košulje. Sean Connery bez košulje. Tri
verzije brkatog Burta Reynoldsa. Natalie Wood razdragano juri
ususret svom momku, pripadniku maloljetničke bande. Maria
Callas sjedi u loţnici u Pa-solinijevoj "Medeji" Olivia de
Havilland, Twiggy i Ingrid Bergman. Sve boje izblijedile, osim
karmina Marlene Di-etrich, koji kao da je retuširan, crvenilo
presijeca samo njena cigareta. Jedna ajkula, Robert Shaw, Roy
Scheider i Richard Dreyfuss reklamiraju film "Lo squalo". Gene
Kelly pleše, Johnny Weissmuller glumi Tarzana. Scene s plaţe iz
"Dr. Noa" i "Odavde do vječnosti" Dustin Hoff-man i bedro neke
ţene na konju, opkoljeni indijancima. Statua Oskara, na većem
broju slika. Zamamno pazuho
Rabih Alameddine / HAKAVVATI 475
Rite Hayworth iz "Gilde", prelijepe oči Elizabeth Taylor u
"Mjestu pod suncem". Mae West, ljepotica iz devedesetih. Franco
Nero, prekrasan sa dvodnevnom bradom, Robert Redford i Paul
Nevvman, Steve McQueen u "Tom Hornu", William Holden i
Kim Novak, Dean Martin i Jerry Levvis. Ursula Andress, Romy
Schneider i Dalida. )udy Garland, Judy Garland, Judy Garland.
Ali u donjem desnom uglu, jednu sliku je neko ogulio sa zida i
vidjela se ţbuka. Nije mi niko morao reći koja je to slika bila i ko
ju je ogulio. Nakon amidţine smrti, otac nije htio da iko vidi
sliku Alana Batesa i Olivera Reeda kako se strastveno ljube.
Mora da je proveo dosta vremena guleći.
Prst mi je i dalje krvario. Razmazao sam krv oko usana i poljubio
napušteni komad zida. Crveni oti