You are on page 1of 43

Jednostavna astrofotografija (1)

by Bobo 29/11/2011
PRAKTIČNA ASTRONOMIJA 11
Jednostavna astrofotografija – drugi dio

Prije nego što počnete važno je znati dvije stvari o astrofotografiji:

 zvijezde su jako tamne


 Zemlja se okreće oko svoje osi

Ok, to ste možda i znali ali te stvari su bitne za odabir tehnike snimanja. Za vašu prvu
astrofotografiju nije važno da znate sve tehničke termine koji se tiču astronomije i fotografije, ali neke od
njih jednostavno ne možemo preskočiti budući da o njima ipak ovisi kakav će biti rezultat. Astrofotografija
nije tako teška kao što se na prvi pogled čini, pa ako se držite ovih savjeta već u prvom pokušaju moći ćete
snimiti dobru fotografiju zvjezdanog neba.
U
U svjetlosnom onečišćenju gradova mogu se snimiti tek najsjajnije zvijezde. ISO 400, 30s, f/11

Fotoaparat i stativ
Kao prvo, za snimanje noćnog neba potreban vam je čvrsti stativ da slika ne bude zamućena. Da bi snimili
zvijezde dobro je (ali nije nužno) imati svjetlosno jaki objektiv. Vrijeme ekspozicije mora biti dovoljno
dugo da se na čipu fotoaparata registriraju zvijezde. Budući da se Zemlja okreće oko svoje osi, na nebu se
prividno kreću i zvijezde. Ako se snima sa dugačkim ekspozicijama vidjeti ćete da zvijezde ostavljaju
tragove – manje li veće crtice. Za početak se ograničite na vrijeme ekspozicije do 30 sekundi kako zvijezde
ne bi bile previše izdužene. Za dulje ekspozicije će vam ionako trebati žičani okidač. Osim toga, zvijezde
će biti izduženije što je žarišna duljina (zoom) objektiva veća. Počnite sa objektivom postavljenim na
širokokutni kraj vašeg zoom raspona.

Za fotografiranje zvijezda preporučljivo je koristiti DSLR, no i kompaktni digitalci sa mogućnošću ručnog


namještanja postavki mogu napraviti zadovoljavajuće rezultate. U svakom slučaju, vaš fotoaparat mora
imati mogućnost namještanja ekspozicije od nekoliko sekundi. DSLR fotoaparati najčešće imaju postavku
snimanja do 30 sekundi i “bulb”, beskonačnu ekspoziciju sve dok je pritisnut okidač. U ovom slučaju vam
bulb nije potreban.
Nikon D600, 14mm, f/2.8, ISO3200, 30s.
Prije početka fotografiranja zvijezda, obavezno sve postavke namjestite na ručno podešavanje –
oznaka M (manual = ručno)

Objektiv
Poželjno je da objektiv koji koristite bude svjetlosno jak, tj. da ima što manji f-broj kako bi prikupio što
više svjetla. Za početak postavite najveći otvor objektiva kako bi prikupili čim više svjetlosti. Ponekad to
može rezultirati zamućenim zvijezdama na rubovima fotografije, ali budući da je cilj u što kraćem vremenu
snimiti što više zvijezda, to ćete morati tolerirati. Eventualno ako fotkate iz grada gdje je svjetlosno
onečišćenje veće pa ne dozvoljava ekspozicije od 20 ili 30 sekundi pokušajte malo zatvoriti objektiv
(postaviti veći f-broj) kako bi se te optičke greške smanjile. Tada će na čip fotoaparata doći manje svjetlosti
zvijezda pa je potrebno produljiti ekspoziciju.

Duljina ekspozicije
Vrijeme ekspozicije na tamnom nebu izvan grada namjestite na 30 sekundi, odnosno maksimalno koliko
vam aparat dozvoljava. Ako fotografirate iz naselja ili za vrijeme mjesečine, pokušajte sa 5-15s ekspozicije.
Isprobavajte postavke dok ne dobijete zadovoljavajući izgled zvijezda i dovoljnu količinu svjetlosti da
zvijezde budu dobro zabilježene na fotografiji. Nemojte vjerovati ekranu fotoaparata – svjetlina vas može
zavarati kad gledate ekran u mraku. Pravilnu provjeru možete napraviti jedino na računalu.
Lubenice, Cres. Nikon D600, 14mm, f/2.8, ISO 3200, kombinacija 30s za zvijezde + 2x2min za plažu.
Izoštravanje
U astrofotografiji je jako važno dobro izoštriti zvijezde. Automatsko izoštravanje najvjerojatnije neće
raditi jer su zvijezde uglavnom previše tamne. Ukoliko nemate mogućnost ručnog izoštravanja pokušajte
naciljati nekakav oštri osvijetljeni rub u daljini (zgradu, stup…) ili Mjesec ako je na nebu, a nakon toga
ponovo kadrirati. Čak i ako imate mogućnost ručnog izoštravanja možda će zvijezde biti mutne ako ga
samo postavite na oznaku beskonačno (∞) koja se nalazi na objektivu. I u ovom slučaju pokušajte
automatski izoštriti na neki sjajni udaljeni objekt (možda će uspjeti na najsjajnijoj zvijezdi koja je u tom
trenutku na nebu?) i zatim prebaciti na ručno izoštravanje da se fokus slučajno ne promijeni. Najbolje
rješenje je korištenje “live view” opcije kod DSLR aparata koji imaju takvu mogućnost. Postavite najveći
mogući otvor objektiva i visoku ISO osjetljivost. Na nebu pronađite najsjajniju zvijezdu ili planet i
uključite live view. Na ekranu povećajte zvijezdu (ne zumiranjem objektiva, već kontrolama slike na
ekranu!), a zatim ručno izoštrite. Kod zoom objektiva, prilikom mijenjanja žarišne duljine (“zumiranja”)
promijeniti će se i fokus pa je potrebno ponoviti proces izoštravanja.

Balans boje
Balans bijele boje (“white balance”) postavite na dnevno svjetlo (“daylight” – oznaka Sunca u opcijama)
kako se aparat ne bi mučio sa određivanjem balansa bijele boje jer će navjerojatnije odabrati nekoliko

krivih postavki za svaku sljedeću fotografiju Rezlutat će vam se možda činiti malo narančast, ali to je
normalno i posljedica je sveprisutnog svjetlosnog onečišćenja. Fotografirate li u blizini naselja pokušajte
namjestiti opciju “incandescent” (žaruljica). Aparat će se prilagoditi umjetnoj rasvjeti, no pazite da nebo ne
bude previše plavo. Ukoliko imate nebo neutralne boje sa “daylight” opcijom, znači da ste na odličnoj
tamnoj lokaciji bez svjetlosnog onečišćenja!
Tranzit Međunarodne svemirske stanice nad koncertnom dvoranom Lisinski u Zagrebu. Balans bijelog
postavljen je na “incandescent” kako bi se dobila plava boja neba.

ISO osjetljivost
Količina zvijezda koju će fotoaparat zabilježiti ovisi i o ISO osjetljivosti fotoaparata. Što je veća
osjetljivost više će biti prikazano zvijezda i maglica, međutim digitalni šum će biti veći i time pokvariti
ukupni dojam fotografije. ISO osjetljivost za početak postavite na 1600, a zatim provjerite da li ga možete
još povećati bez da šum postane pretjeran. Moderni DSLR aparati mogu snimati sa ISO 1600 ili 3200 bez
prevelikog gubitka kvalitete. Da bi smanjili digitalni šum dobro je koristiti redukciju šuma (“noise
reduction”), opciju koju mnogi digitalci imaju kad se koriste dugačke ekspozicije.

Digitalni šum je veći što je dulje vrijeme ekspozicije. Osim toga, ovisi i o temperaturi čipa u fotoaparatu –
na većim temperaturama i šum je veći. Redukcija šuma funkconira na način da fotoaparat nakon snimke
zvijezda snimi još jednu fotografiju istog vremena ekspozicije, ali sa spuštenim zatvaračem. Na taj način
dobije se slika digitalnog šuma koja se kasnije oduzme od snimke zvijezda, a rezultat je fotografija sa
znatno manjim digitalnim šumom. Za početak će biti dovoljno koristiti automatske postavke fotoaparata
za smanjenje digitalnog šuma.

Za bilježenje konjunkcija planeta i Mjeseca u sumrak koristite kraće ekspozicije. U tom slučaju važnije je
kvalitetno snimiti pejzaž (prirodu, panoramu grada) i boje sumraka. Sjajni planeti i Mjesec dobro će se
vidjeti i na kraćim ekspozicijama. Za ekspoziciju od 1/10 do 1/2 sekunde ponekad je dovoljno pronaći
čvrsti oslonac za fotoaparat da slika ne bude zamućena.
Mjesec i Venera nad Zagrebom, 5.12.2013. Nikon D600, 24mm, f/4, 1/4s, ISO 800
Ovo će vam biti sasvim dovoljno za prve pokušaje u astrofotografiji. Da bi vaš početak bio što bolji, evo
još nekoliko savjeta:

 Fotografirajte zvijezde što dalje od gradske rasvjete. Svjetlosno onečišćenje spriječiti će vidljivost
najtamnijih zvijezda.
 U kadar pokušajte ukomponirati dio pejzaža kako bi bolje dočarali odnos Zemlje i svemira.
 Kompaktni digitalni fotoaparati mogu se postaviti na male stative koje možete uvijek nositi sa
sobom.
 Planeti se dobro vide i iz najvećih gradova – bliski susreti planeta i/ili Mjeseca (konjunkcije)
uvijek su atraktivni, naročito kombinirate li ih sa nekim zanimljivih gradskim motivom u sumrak.
Za takve snimke dovoljne su ekspozicije od 1-5 sekundi. ISO može biti oko 400, a objektiv
zatvoren na f/5.6 – f/8 da snimka bude što oštrija.
 Nemojte se ravnati po prikazu fotografije na ekranu fotoaparata. Fotografirate li nešto što vam je
važno, svakako to napravite sa nekoliko različitih postavki. Ako možete, koristite RAW format
kako bi na stolnom računalu mogli dobiti što kvalitetniju fotografiju i bolje napraviti njenu obradu.
 Ako fotografirate zimi, obavezno se dobro obucite! Tijekom fotografiranja nećete se puno kretati –
jedna jakna nije dovoljna, važno je imati više slojeva.
Astrofotografija kroz teleskop

by Bobo 16/04/2017

ASTROFOTOGRAFIJA, PRAKTIČNA ASTRONOMIJA 2

Najčešće pitanje koje se postavlja prilikom kupovine teleskopa je upravo kako napraviti
fotografiju kroz teleskop. Fotografije šarenih maglica i udaljenih galaksija mamac su za sve
koji vole astronomiju. Odmah u startu morate znati da je astrofotografija kroz teleskop vrlo
zahtjevna. Odabir teleskopa, montaže i aparata za fotkanje ključan je za uspješnu
astrofotografiju. Zahtjevi su znatno drukčiji od teleskopa za vizualno promatranje. Ako vam
astrofotografija nije ključna, teleskop za vizualno promatranje će vas znatno manje koštati uz
puno veću satisfakciju.

Ukratko – ne, ne možete fotografirati kroz teleskop iz dućana za 3000 kn! Pročitajte članak pa
će vam biti jasno zašto.

Astrofotografijom se vrlo uspješno možete baviti i bez teleskopa. O tome više na sljedećim
linkovima:

 Jednostavna astrofotografija (1)


 Jednostavna astrofotografija (2)

Također preporučam i tekst o kupovini teleskopa kao poklon budući da sve u njemu napisano
odgovara za bilo koji početnički teleskop.

Ovaj tekst nije step by step uputa kako napraviti astrofotografiju. Biti će opisane smjernice za
opremu koja je potrebna za astrofotografiju kroz teleskop, na vama je da usavršite metodu
jednom kada opremu nabavite.
Za snimanje maglica i galaksija nužne su dugačke ekspozicije. Ovisno o teleskopu i aparatu
ekspozicije se kreću od 2 pa čak i do 30 minuta. Za to vrijeme slika koju projicira teleskop
mora biti savršeno mirna. Dakle, zvijezde se doslovno ne smiju niti malo mrdnuti inače će
fotografija biti mutna i upropaštena.
Kako fotografirati kroz teleskop?
Teleskop se zapravo koristi kao jedan veliki teleobjektiv. Umjesto okulara, direktno u fokuser
se stavlja fotoaparat s kojega je skinut objektiv. Potreban je adapter (prsten) za odgovarajući
bajonet proizvođača (Canon, Nikon, Sony…) na T navoj, a zatim još jedan s T navoja na
1.25″ ili 2″ promjer fokusera. Astronomske CCD kamere obično imaju već postavljen 1.25″
ili 2″ nastavak.

T-prsten za DSLR i adapter za 1.25″ fokuser.


Montaža
Ključna stvar za astrofotografiju kroz teleskop je montaža. Ona je vrlo važna za dobru
astrofotografiju i mora imati sljedeće karakteristike:

 ekvatorijalna
 motorizirana
 čvrsta i robustna

Astrofotografija se može raditi jedino s ekvatorijalnom montažom. Takva montaža ima os


koja je usmjerena prema nebeskom polu. Motori pokreću montažu brzinom rotacije Zemlje,
ali u suprotnom smjeru – na taj način objekt ostaje u vidnom polju kamere tijekom snimanja
fotografije. Alt-azimutalne montaže mogu također biti motorizirane i pratiti objekt koji se
promatra. Međutim, zvijezde se prividno gibaju u krugu oko nebeskog pola, dok alt-
azimutalna montaža radi korekcije u smjeru gore-dolje (altituda) i lijevo-desno (azimut) u
odnosu na tlo.

Tragovi zvijezda oko nebeskog pola tijekom 45 minuta snimanja fotografije. Snimljeno blizu Metajne
na Pagu.

Montaža za astrofotografiju je često skuplja od samog teleskopa. Nosivost montaže koju


navode proizvođači obično se odnosi na vizualno promatranje. Za astrofotografiju se najčešće
računa polovica te vrijednosti.
Prije snimanja montaža se mora nivelirati i jako dobro usjeveriti (rektificirati). Za vizualna
promatranja dovoljno je os otprilike usmjeriti prema nebeskom polu, no za astrofotografiju
rektifikacija mora biti gotovo savršena. U protivnom ćete na fotografiji dobiti rotaciju vidnog
polja – na rubovima će zvijezde opisivati maleni luk oko središta fotografije. Što je veća
žarišna duljina teleskopa, i rektifikacija mora biti bolja.

Neke fork (viličaste) montaže, popularne kod katadioptričkih teleskopa (schmidt-cassegrain)


mogu se “pretvoriti” u ekvatorijalne upotrebom tzv. wedge-a. To je vrlo praktično, no takav
sustav je nestabilniji od alt-azimutalne postavke.

Ekvatorijalna montaža

Montaže za astrofotografiju mogu imati polarni tražioc. To je maleni tražioc najčešće unutar
rekstacenzijske osi (ona koja je usmjerena prema nebeskom polu) s ucrtanim zvijezdama za
točno lociranje nebeskog pola. Na sjevernoj nebeskoj polutci nebeski pol se nalazi blizu
Sjevernjače, ali ipak je udaljen otprilike 3/4 stupnja od zvijezde. Poželjno je da tražioc bude
osvijetljen da bi se ucrtane oznake mogle vidjeti u mrklom mraku.

Usjeveravanje montaže
Ovaj dio možete preskočiti ako vas samo zanima što je sve potrebno za astrofotografiju. Ipak
nije loše da se upoznate s metodom jer kod astrofotografije nije dovoljno samo “postaviti
teleskop i početi fotkati”.

Montaže za astrofotografiju najčešće su kompjuterizirane i u svom programu imaju opciju za


usjeveravanje. Nakon što montažu usmjerite prema nebeskom polu najbolje što možete, na
kontroleru montaže treba precizno kalibrirati go-to. Prvo je potrebno u kontroler upisati
datum, vrijeme i točne geografske koordinate. Zatim, program u kontroleru ponudi nekoliko
sjajnih zvijezda koje su trenutno vidljive, a na vama je da ih točno centrirate u vidnom polju
okulara ili fotografije. Zato bi bilo dobro da znate imena sjajnih zvijezda ili sa sobom imate
barem nekav atlas ili planetarij program na smartphoneu/laptopu. Naime, ovisno o točnosti
kojom ste napravili prethodne korake, program montaže pokušati će sam nanišaniti zvijezde
za kalibraciju, ali je sasvim moguće da će prvu potpuno promašiti. Osim toga, ovisno o
konfiguraciji terena Sjevernjača možda nije vidljiva na nebu! U centriranju će vam pomoći
okular s nitnim križem ili označena točna sredina vidnog polja fotoaparata.

Postoje dodaci pomoći kojih se usjeveravanje može ubrzati ili automatizirati. To su QHY
Polemaster, Celestron StarSense ili polar alignment opcija u SharpCap softveru.

Nakon go-to kalibracije program će vas uputiti da napravite korekcije na samoj montaži kako
bi se precizno usjeverili. Znači, morati ćete uz pomoć vijka malo pomaknuti osi/nagib
ekvatorijalne montaže. Metode proizvođača se mogu razlikovati, no najčešće treba centrirati
Sjevernjaču ili neku drugu zvijezdu u okularu. Dobre montaže uopće ne moraju uzeti u obzir
Sjevernjaču za usjeveravanje.

Ovaj korak se mora napraviti sa pažnjom i može trajati 30-60 minuta.

Ukratko:

 niveliranje tronošca
 grubo usjeveravanje
 unos datuma, vremena i geografskih koordinata
 go-to kalibracija
 korekcija ekvatorijalne glave za precizno usjeveravanje

Ne, montaža ne mora imati go-to da bi se precizno usjeverilo. U tom slučaju ćete morati
koristiti drift metodu i vrijeme za usjeveravanje se jaaaako produljuje.

Sad je možda jasnije zbog čega se mnogi astrofotografi odlučuju na izgradnju vlastite male
zvjezdarnice. Usjeveravanje se napravi samo jednom, vrlo precizno, i to je to!
Periodička greška
Ne, nismo još gotovi s montažom Pa napisao sam već da je montaža najbitnija za

astrofotografiju, zar ne?

OK, fino ste usjeverili montažu, stavite aparat, počnete snimati lijepi sjajni objekt poput
maglice Messier 42 u Orionu i nakon par minuta ekspozicije dobijete ovo:

Velika maglica u Orionu i periodička greška montaže.

Problem je sljedeći: motore teleskopa pokreću pužni vijci koji nikada nisu savršeno izrađeni
već imaju neke malene greške. Prostim okom to ne primjećujemo, ali za astrofotografiju, kao
što sam već napisao, zvijezde moraju stajati savršeno mirno tijekom ekspozicije. Te greške se
sa svakim okretom vijka ponavljaju pa to zovemo periodičkom greškom. Ona se manifestira
tako da se cijelo vidno polje prividno giba prvo u jednom pa zatim u drugom smjeru i to
se periodički ponavlja.
Teleskop, ovisno o žarišnoj duljini i velični piksela fotoaparata, ima neku moć razlučivanja.
Razlučivost ovisi i o stabilnosti atmosfere (seeing). Zbog gibanja zraka vidimo da zvijezde
trepere – dugačke ekspozicije će svjetlost zvijezde razvući na nekoliko piksela. Seeing se
označava u lučnim sekundama (oznaka “) koju prividno zauzima zvijezda. Tipičan seeing je
2-3″. S druge strane, periodička greška može biti ±15″ ili više u jednom smjeru!

Periodička greška montaže. Lijevo je skala u lučnim sekundama.

Rješenje? Morate raditi korekcije brzine gibanja motora. Neke montaže imaju ugrađenu PEC
(periodic error correction) funkciju. Čak i sa PEC funkcijom ostaje neka mala greška, obično
oko 5″. Nekada dok se snimalo na film, to je bilo sasvim dovoljno, no za CCD kamere i
digitalne fotoaparate se moraju raditi dodatne korekcije.
Autoguider
Još nismo došli ni do teleskopa, a već evo nove investicije u nizu opreme potrebne za
astrofotografiju! Za potpunu eliminaciju grešaka u praćenju potreban je autoguider.
Autoguider je dodatna kamera koja snima jednu jedinu zvijezdu u blizini objekta snimanja.
Čim se zvijezda malo pomakne, autoguider šalje signal montaži da malo uspori ili ubrza
okretanje pužnog vijka kako bi zvijezda ostala na istom mjestu.

Da, morate imati dodatnu kameru za korekcije praćenja. To može biti specijalizirana
autoguider kamera, kamera za snimanje planta, jeftina (starija?) CCD kamera ili čak bolja
web kamera. Ona mora biti dovoljno osjetljiva da otprilike u jednoj sekundi ekspozicije može
snimiti neku zvijezdu prema kojoj se rade korekcije. Ponekad se može desiti da u blizini
željenog objekta vaš autoguider uopće ne može naći dovoljno sjajnu zvijezdu!

Da bi autoguider kamera uopće mogla snimiti zvijezdu mora nekako doći do njene slike!
Autoguider kamera se može staviti na dodatni teleskop ili čak jači finder koji se stavlja
paralelno uz primarni teleskop, a može se staviti i na off-axis guider.

Off-axis guider

Off-axis guider ima maleno zrcalo koje “krade” dio svjetlosti teleskopa i odbija ga sa strane
gdje se stavlja kamera. Prednost je što se ne mora koristiti dodatni teleskop, ali je nedostatak
ograničenost u mogućnosti traženja zvijezde za korekcije.

Tvrtka SBIG (Santa Barbara Instrument Group) koja proizvodi odlične astronomske CCD
kamere ima patentirani dizajn gdje je paralelno s glavnim CCD čipom postavljen manji čip
koji služi za autoguiding.
Fotoaparat ili CCD/CMOS kamera?
Kod astrofotografije se teleskop zapravo koristi kao veliki teleobjektiv. Zbog toga aparat za
snimanje mora imati mogućnost skidanja objektiva ili se može koristiti specijalizirana CCD
kamera za astrofotografiju. Moderni digitalni aparati rade jako dobre fotografije u slabim
svjetlosnim uvjetima, no CCD kamere su znatno bolje.

Najveći neprijatelj snimanja tamnih objekata je digitalni šum. Pikseli na čipu “izmišljaju”
neke vrijednosti kada se pojačava signal pa zato slika nikada nije potpuno crna, čak i ako se
fotografira sa poklopljenim teleskopom ili objektivom. Šum reagira na temperaturu okoliša –
što je hladnije, manji je i digitalni šum. U astrofotografiji je cilj svesti taj šum na najmanju
moguću razinu da bi se željeni objekt bolje snimio. Budući da se šum ne pojavljuje uvijek
jednako na istom pikselu (hot pikseli su nešto drugo!) radi se po nekoliko snimki objekta koje
se uprosječuju kako bi se smanjio šum.

Šum se rješava i snimanjem tzv. dark framea – ekspozicije je jednaka kao kada se snima
željeni objekt, ali se snima sa poklopcem na teleskopu! Na taj način snima se samo digitalni
šum koji se u obradi fotografije oduzima od glavne fotografije da bi se smanjio šum.

CCD kamere za astronomiju imaju brojne prednosti u odnosu na digitalne fotoaparate. Jedna
od njih je upravo mogućnost hlađenja čipa. Čip se može hladiti 30° od temperature okoliša,
ponekad čak i niže! Sa svakih 5-7° šum se dvostruko smanjuje pa je to velika pogodnost.

CCD kamere snimaju fotografije u tzv. FITS formatu. Datoteke imaju 32-bitnu dubinu boje, a
to znači ogroman dinamički raspon, tj. broj nijansi koje ostaju zabilježene. Najbolji DSLR
aparati imaju tek 14-bitni konverter.

Mnoge maglice na nebu su od vodika koji im daje karakterističnu crvenkastu boju. DSLR
aparati ispred čipa imaju filter koji blokira veći dio emisijske linije vodika (h-alpha linija).
Neke sjajnije maglice će se zabilježiti kao crvenkaste, ali mnoge će ostati blijedo sive. Postoje
posebni DSLR-ovi koji propuštaju nešto više crvene svjetlosti (Canon 60Da, Nikon D810A),
ali i dalje će CCD kamere biti puno osjetljivije na taj dio spektra. Dobro rješenje je kupiti
stariji i jeftiniji DSLR te ga modificirati micanjem filtera ispred čipa. Treba staviti drugi filter
koji blokira infracrvenu svjetlost jer su čipovi osjetljivi na infracrveno.

CCD kamere mogu biti monokromatske – bez bayer filtera na pikselima. Prednost je puno
veća osjetljivost jer bayer filteri propuštaju samo 1/3 dolazne svjetlosti. Astronomskim
kamerama bayer filter nije potreban budući da su objekti dubokog svemira – nepokretni. Da bi
se dobila fotografija u boji snimaju se fotografije kroz R, G i B filter koje se zatim
kombiniraju s L (luminance) kanalom snimljenim kroz prozirni filter koji propušta cijeli
spektar, a blokira samo infracrveno. Astronomske CCD kamere ponekad imaju integrirani
kotač sa filterima, najčešće njih 5. Uz L (luminance, propušta cijeli vidljivi spektar), R, G i B
filtere dodaje se i h-alpha filter koji propušta samo vodikovu liniju kako bi se dobile
spektakularne fotografije vodikovih maglica.
California Nebula

Neki astrofotografi se odlučuju modificirati svoj DSLR stavljanjem peltier hlađenja.


Astronomske CCD kamere i dalje su u prednosti – hlađenje je najčešće regulirano, tj. drži se
konstatno na zadanoj temperaturi. Naime, da bi dark frameovi bili efikasni moraju se snimati
na jednakoj temperaturi kao i fotografije objekta. Ovako se dark frame može snimiti kasnije, a
noć cijela iskoristiti za astrofotografiju. Također, dark frameovi se mogu snimiti samo jednom
i onda koristiti kasnije više puta!

CCD kamere za astronomiju nemaju memorijske kartice pa je potrebno korisiti laptop za


snimanje i korekcije praćenja.

Teleskop
Evo, napokon smo došli i do teleskopa! Naravno da on nije najmanje bitan, ali za
astrofotografiju je vrlo važno shvatiti gore napisane probleme.

Nije svaki teleskop pogodan za astrofotografiju. Kao i kod objektiva za fotoaparate, važan je
f-broj – što je manji to će i ekspozicije biti kraće.

Najbitnije je, ipak, odabrati odgovarajuću vrstu teleskopa. Akromatski refraktori nisu pogodni
za astrofotografiju upravo zbog kromatske aberacije. Zvijezde će imati ljubičasti halo i cijela
fotografija će izgledati neoštro. Mnogi reflektori također nisu povoljni ako nisu osmišljeni baš
za astrofotografiju. Moraju imati dovoljno veliko sekundarno zrcalo kako ne bi došlo do
vinjetiranja, te fokuser niskog profila da slika na čipu uopće može doći u fokus.

Katadiopteri poput maksutov-cassegrain i maksutov-newton teleskopa imaju veliki f-broj i


maleni snop svjetlosti pa bi ekspozicije trebale biti ekstremno dugačke i došlo bi do
vinjetiranja. Schmidt-cassegrain teleskopi se pak često koriste u astrofotografiji iako su
obično f/10. Ponekad se koriste u kombinaciji sa reduktorom fokusa. Katadiopter teleskopi su
odlični za snimanje Mjeseca i planeta video kamerama.

Teleskopi za astrofotografiju moraju biti jako dobro korigirani na optičke pogreške. To


naročito dolazi do izražaja na rubovima fotografije budući da su moderni čipovi sve većih
formata. Čak i veliki, skupi teleskopi će profitirati od nekakvog korektora ili field flattenera.
Nije baš zgodno da uz svu tu silnu opremu na rubovima vidnog polja imate izdužene i
deformirane zvijezde.

Najčešći teleskopi za astrofotografiju su mali apokromatski refraktori. Ne zahtjevaju


masivne montaže, uz field flattener zvijezde su oštre do ruba, a f-broj je obično povoljan.
odlični su za snimanje maglica, no najčešće nemaju dovoljnu žarišnu duljinu za većinu
galaksija. Uz nekoliko iznimaka, galaksije su obično malene

Reflektori, newtoniani, također su popularan izbor. Obično se koriste oni veliki, od 8″ na


više. Potrebne su im vrlo čvrste montaže pa nije čudno da teleskop nosi montaža koja je 3×
skuplja od njega! Reflektori na rubu vidnog polja imaju komu pa je za veće čipove također
potreban korektor. Dobro je što imaju male f-brojeve, ne pate od kromatske aberacije, a velike
žarišne duljine i promjeri omigućuju detaljne fotografije galaksija.

Postoje i razni drugi dizajni teleskopa, specijalizirani astrografi koji se koriste samo za
astrofotografiju. To su razni richtey-chretieni (“kreteni”), brzi newtoniani sa ugrađenim
korektorima, brzi apo refraktori sa dodatnim lećama, korigirani schmidt-cassegraini itd. No o

tome sada nije potrebno pisati – astrofotografi koji ih žele sigurno neće čitati ovaj tekst
Astro Systeme Austria f/3.8 newtonian sa Wynne korektorom.

Za kraj
Još uvijek se želite baviti astrofotografijom? Nadam se da je sada jasnije zbog čega
astrofotografija kroz teleskop nije jednostavna da se samo stavi aparat i počne pucati fotke.
Nemojte da vas ovaj tekst obeshrabri – napraviti astrofotku kroz teleskop veliko je
zadovoljstvo. Ovo što ste pročitali shvatite kao prečac za odabir opreme za astrofotografiju.

Uzmite u obzir da se sve ovdje napisano odnosi na fotografiranje objekata dubokog neba kroz
teleskop. Astrofotografija može biti puno više od toga! Kroz teleskop se mogu snimati
fantastični detalji na planetima bez korištenja silne navedene opreme. Kao što sam napisao na
početku, astrofotke su odlične čak i bez teleskopa, a dugačke ekspozicije možete napraviti
širokokutnim objektivima ili čak manjim teleobjektivima uz pomoć barndoor montaže vlastite
izrade ili komercijalnog trackera. Osim toga, fotoaparat možete koristiti piggyback na svom
teleskopu s ekvatorijalnom montažom!

U svakom slučaju, sretno sa izborom, slobodno pišite komentare i pitajte što vas zanima!
ASTROFOTOGRAFIJA 0

2 Comments

1.

Antonio 13/03/2018 at 10:26

Odličan tekst kao i uvijek.


Znam da je nezahvalno pisati o cijenama pogotovo jer postoji stvarno pregršt opcija, ali recimo
koji bi bio entry price point?
Znam da nije naj pametnije štediti na montaži ali pretpostavljam da se na teleskopu i CCD kameri
sa malo istraživanja i razmišljanja može proći nešto povoljnije.

Reply

1.

Bobo 17/03/2018 at 19:24

Dobar teleskop za početi s astrofotografijom je ED80. Za snimanje je popularno koristiti


rabljene DSLRove, modificirane za astrofotografiju (zamjena filtera ispred čipa), a dobrih
hlađenih astronomskih kamera ima već od €1000.
Ljepše zvijezde i balans boja u obradi
astrofotografija
by Bobo 22/08/2009
PRAKTIČNA ASTRONOMIJA 1

Prilikom obrade astrofotografija fotograf uglavnom nastoji iz rezultirajuće snimke (nakon kalibracije i
stackiranja) izvući maksimum detalja iz tamnih dijelova. Takvom obradom često zapostavljamo izgled
zvijezda koje tada izgledaju “prekurene” odnosno njihovi središnji dijelovi su potpuno zasićeni, bez
ikakvih detalja i informacija o sjaju i boji. Naravno, za prikazivanje fotografija na webu ili izložbi to i nije
tako bitno kao što je kod npr. određivanja točnog sjaja zvijezde, no moje je mišljenje da u tome gubimo
jednu čar astrofotografije – šarene i dobro definirane zvijezde uvijek su estetski privlačne gledatelju.
Međutim, prilikom obrade teško je održati sjajne zvijezde pod kontrolom kako ne bi izgubile informacije u
svojem središtu. Umjesto kreiranja maske kojom će se zaštititi centri sjajnih zvijezda od gubitka
informacije moj prijedlog je da se korekcije naprave kasnije, nakon “deep sky” obrade.

Prvo je potrebno postići odgovarajući balans boja na fotografiji. Mnogi programi to pokušavaju napraviti
automatski sa više ili manje uspjeha, ali ako ste dobro kalibrirali snimke (korekcije sa dark i flat
frameovima) pozadina neba bi vam trebala biti neutralno crna ili siva. Pozadina NE SMIJE IMATI RGB
VRIJEDNOST 0/0/0 !! Tako ćete izgubiti dragocjene informacije u tamnom dijelu snimke što je sve samo
ne poželjno! Često je teško odrediti koji dio fotografije bi trebao biti “crni”. Pokušajte to napraviti u
Photoshopu tako da odaberete opciju image -> adjustments -> threshold. Pomicanjem strelice sa lijeve
strane na desno slika će postepeno sa potpuno bijele boje dobivati crne fleke gdje je pozadina najtamnija.
Od trenutka kada vidite prve “crne” detalje pomaknite strelicu za još 10-20 piksela u lijevo kako ne bi
došlo do gubitka informacije prilikom daljnje obrade. Na tu vrijednost potrebno je postaviti lijevi kraj
levelsa svakog od RGB kanala (image -> adjustments -> levels).
Obratite pažnju gdje se nalaze ti najtamniji dijelovi i na njih postavite “eyedropper tool” točku koja će vam
u desnoj kućici “info” dati podatke o vrijednosti tog polja. Veličina uzorka (“sample size”) treba biti
barem 5×5 piksela. U mojem primjeru stavio sam tri kontrolne točke – RGB vrijednost se vidi u kućici
“info” na desnoj strani.

RGB vrijednost tih najtamnijih dijelova potrebno je postaviti da bude približno jednakih vrijednosti.
Ovisno o fotografiji, ta vrijednost će biti između 20 i 50. Ja sam u ovom primjeru to napravio vrlo uspješno,
no često to neće biti tako. Zato je potrebno imati više kontrolnih (“sample”) točaka i iz njih pokušati
zaključiti koja vrijednost je odgovarajuća.
Pogledajte sada na desnoj strani histogram – iako je crna točka namještena na neutralnu boju evidentno je
da je pozadina precrvena. To se vidi po tome što je crveni histogram “deblji” od zelenog i plavog. U
situaciji kada imate crvene maglice (poput maglice Sjeverna Amerika) to je možda moguće tolerirati, ali
ovdje gdje se nalaze samo zvijezde želimo dobiti neutralni balans boja. Pomoću opcije image ->
adjustments -> curves pod “options” odabrati opciju koja će izjednačiti vrijednosti histograma. U mom
slučaju to je bio odabir “Enhance per Channel Contrast” kao što se vidi na slici. Dobro pazite da
“clipping” crnog dijela ne bi pojeo detalje koje ste u prethodnom dijelu pažljivo namjestili!

Nakon toga treba krenuti na dodatno namještanje boja. Ova metoda dobro će doći svima kojima je pozadina
neba “šumovita”. Ako je puno šuma probajte ovaj korak napraviti prvi! Duplicirajte layer (layer ->
duplicate layer) i nakon toga dabirom opcije filter -> noise -> dust&scratches treba pokušati eliminirati
šum pozadine i tamnije zvijezde. Pokušajte sa vrijednostima radiusa od 2 ili 3 piksela. Međutim,
rezultirajuće zvijezde su nekako nepravilne. “Zaokružite” ih upotrebom filtera “gaussian blur” manje
vrijednosti (1-2 piksela). Sada duplicirajte taj layer i na njemu još jednom napravite isti gaussian blur – taj
layer će se kasnije koristiti za povećanje saturacije boja.

Isti taj najgornji layer selektirajte (edit -> select all) i kopirajte (edit ->copy). Kliknite na “oko” koje se
nalazi lijevo od tog layera tako da ne bude vidljiv – koristiti ćete ga kasnije. Klinite na srednji layer i
odaberite layer -> layer mask -> reveal all. Desno od tog layera će se pojaviti bijela kućica koja predstavlja
masku layera. Tu masku ćemo koristiti kako bi “popunili” sredine sjajnih zvijezda u kojima na početku nije
bilo informacija sa bojom koju smo dobili “zamućivanjem” drugog (sada središnjeg) layera. Držite tipku
“alt” i kliknite na bijelu masku tog layera i zatim naredite edit -> paste (iliti kombinaciju tipki ctrl+V za

napredne ).
Oprostiti ćete mi ako ovaj opis djeluje zamorno, ali bitno je da shvatite o čemu se radi. Princip je zapravo
vrlo jednostavan i jednom kada ga shvatite koristiti ćete ga redovno! Slična metoda je opisana u
elektronskoj knjizi Jerrya Lodrigussa, no on ju koristi u nekim drugim slučajevima. Korištenje maske je
vrlo moćan alat za astrofotografe, pa i obične fotografe u mnogim situacijama.

Sada ćete vidjeti crno bijelu mutnu sliku – točnije, gornji mutni layer koji ste kopirali u prethodnom
koraku. Maska djeluje na način da BIJELI dijelovi PROPUŠTAJU obradu i efekte na layer na kojem se
maska nalazi, a CRNI ih BLOKIRAJU. Ja sam namjestio “curves” tako da pozadina neba bude potpuno
crna (lijevu točku na krivulji sam povukao malo udesno – vidi sliku), a tek najsjajnije zvijezde su potpuno
bijele. Maska je mutna (gaussian blur se može napraviti i kasnije na samoj maski, u ovom primjeru je to
napravljeno unaprijed) kako se na rezultatu ne bi vidio oštri prijelaz između obrađenog i neobrađenog dijela
snimke, ali i da se lakše može manipulirati obradom (curves) maske.

Kliknite natrag na središnji layer (pazite da gornji layer bude isključen, tj. da mu se ne vidi “oko”!) i
primjetite razliku – sredine sjajnih zvijezda koje su do sada bile “spaljene”, tj. potpuno bijele bez detalja
poprimile su boju od središnjeg zamućenog layera! Klikom na “oko” središnjeg layera vidjeti ćete razliku.
Ukoliko vam se efekt čini prejak, namjestite “opacity” srednjeg layera na manju vrijednost. Ja sam u ovom
slučaju stavio opacity na 50%. Efekt je moguće pojačati različitim vriejdnostima gaussian blura i obradom
maske. Efekt možda djeluje suptilno, ali meni je dovoljno da su rubovi zvijeda bar malo manje oštri.
Izgledaju puno ljepše kada se gledaju na 100% veličini slike na ekranu ili kada se približite uvećanoj
razvijenoj fotografiji na fotopapiru.

Za kraj uključite gornji layer i namjestite mu blending na saturation. Zatim opcijom image -> adjustments -
> saturation povećajte zasićenost boja (+30 je obično dovoljno). Bitno je da taj layer također bude “mutan”
(gaussian blur) kako se ne bi znatnije pojačavala saturacija pozadine neba i šuma koji se tamo nalazi.
Naravno, i u ovom layeru možete koristiti masku i pojačati zasićenost boja samo sjajnim zvijezdama!

Dolje je moj rezultat na snimki Double Clustera. Pozadina neba je neutralna, zvijezde definirane,
saturirane, ugodnih rubova bez oštrih prijelaza. S lijeve strane je cijela, umanjena fotografija (malo
croppana u odnosu na original), a desno je detalj jednog od skupova u originalnoj (100%) veličini.
Astrofotografija za svakoga - snimajte i vi!
Autor: Danijel Reponj
Iznenadili biste se koliko ima toga što u noći možemo snimiti. Fotografija
kojom ćemo se ovdje baviti, ne snima se teleskopom, ali nije ni klasična
fotografija već astronomska fotografija.
Subota, 13. travnja 2013. u 08:49 sati
Astronomija - Zanimljivosti

Astrofotografije možete snimati i vi. © Ljubaznošću: ESO


Članak
0Komentari
Broj otvaranja 17062

Ovaj sam članak objavio u časopisu Čovjek i svemir, broj 3 iz 2011./2012. godine pod naslovom
Astrofotografija bez teleskopa.

Mnogi ljudi misle da se u mraku ne može fotografirati bez bljeskalice. Nije im za zamjeriti. U klasičnoj fotografiji u
većini slučajeva zaista je tako. Nema svjetla, nema fotografije. Sve je crno. No, mi se ovdje nećemo baviti
klasičnom fotografijom nego astronomskom fotografijom. Tu je obratno, bljeskalica je u većini slučajeva
beskorisna. Osim ako želimo osvijetliti nešto u prvom planu, naravno. Recimo, postavite opremu, osobe ili nešto
što biste željeli da se vidi na fotografiji, a iznad toga zvjezdano nebo. U mrklome mraku ćete trebati bljeskalicu
kako biste osvijetlili ono što je na zemlji, ili nekom lampicom osvjetljavati prvi plan. To se zove Light painting -
slikanje svjetlom. No, ni to nije tema ovoga članka. Ovdje je riječ o fotografiranju neba i nebeskih objekata, ali bez
teleskopa. Puno ljudi ima fotoaparat, a nemaju teleskop. Bez teleskopa nema onih prekrasnih fotografija šarenih
maglica, zvjezdanih skupova i svih onih čudesa kojih se možemo nagledati na webu i astronomskim časopisima.
Pa što onda možemo fotografirati bez teleskopa?
Izlazak Sunca. ISO 200, exp. 1/60 sec. © Snimio: Danijel Reponj
Iznenadili biste se koliko ima toga što možemo snimiti. Fotografija kojom ćemo se ovdje baviti, ne može se
snimati teleskopom. Nas zanima snimanje kadrova širokog polja vidljivosti. Koristimo li teleobjektiv, tada se
približavamo onome što snimamo teleskopima. Razlika je u tome da nemamo praćenje kao kod montaže
teleskopa. Naravno, postoje rješenja i za to no kako većina ljudi koji imaju fotoaparat nema te naprave za
praćenje, nećemo ih ni mi koristiti. A snimati možemo sve, od Mjeseca na nebu, zvijezda, meteora, satelita,
Međunarodne svemirske postaje, do pjega na Suncu, planeta i panorama obasjanih mjesečinom.
Stativ, fotoaparat s teleobjektivom i filtrom za snimanje Sunca i prijenosno računalo
Za početak, što nam je potrebno od opreme? Svakako najosnovnije je imati fotoaparat jer bez njega nema
fotografije. Kakav fotoaparat? Danas su digitalni fotoaparati zbog svojih prednosti i praktičnosti, gotovo u
potpunosti potisnuli analogne koji su koristili film za snimanje fotografija. U principu svaki digitalni fotoaparat može
biti dobar, no neke minimume bi trebao zadovoljavati. Kao prvo, treba imati mogućnost ručnog postavljanja
različitih postavki, poput odabira ISO osjetljivosti, duljine ekspozicije, postavki objektiva i isključivanja automatike.
Zašto? Koliko god automatika bila korisna u svakodnevnom dnevnom fotografiranju, u mraku je beskorisna i
obično upropasti fotografiju. Jednostavno nije namijenjena tako zahtjevnom zadatku koji pred nju stavljamo pa
neće ispravno odraditi svoj dio posla. To su neki minimumi. Imate li fotoaparat koji ih zadovoljava, odlično.

Za astrofotografiju su se odličnima pokazali DSLR fotoaparati jer nam dopuštaju punu slobodu kreativnosti. Oni
su i skuplji no nisu nedostupni pa ih puno ljudi koristi. Osim fotoaparata, vrlo je poželjno imati i nekakav stativ,
tronožac na kojemu će se nalaziti pričvršćen fotoaparat. I onaj najjeftiniji će biti dobar, a ako ga ne posjedujete,
tada će vam poslužiti i obična vrećica napunjena pijeskom na koju možete staviti fotoaparat u željeni položaj, a da
se ne miče. Ima li vaš fotoaparat mogućnost priključivanja vanjskog okidača, bilo žičnog ili bežičnog, svakako ga
koristite. Ako nema, tada koristite vremenski okidač, takozvani timer. Neki DSLR-i imaju mogućnost upravljanja
putem računala, pa ako vaš fotoaparat ima tu mogućnost, obavezno ju iskoristite jer slika koju vidite više neće biti
mala kao što je na zaslonu fotoaparata nego će biti velika preko cijelog zaslona prijenosnog računala, laptopa, a
to je puno bolje kada radite fokusiranje, možete izoštriti u piksel točno. Ukoliko vaš DSLR ima još kakav dodatni
objektiv, svakako i njega koristite. Izazov je u eksperimentiranju. I to je sve što vam treba.
Žični okidač
Sada možete krenuti u mrak fotografirati svoje prve astrofotografije. Ne zaboravite prije toga napuniti baterije jer
nema ništa gorega kada vam u pola posla otkažu prazne baterije! Imate li pričuvne, ponesite i njih. Važno je
dobro odabrati mjesto s kojega ćete fotografirati. U pravilu, što je mjesto mračnije i tamnije, to je bolje. Treba
izbjegavati mjesta koja su osvijetljena uličnim lampama, svjetlećim reklamama i općenito tamo gdje je svjetlosno
onečišćenje veliko, jer želimo snimati zvjezdano nebo, a ne žarulje. Dobro je otići van grada, negdje gdje je mrak,
na livadu ili polje s kojeg imamo nesmetani pogled na nebesko prostranstvo.
Refleksija Mjeseca i zvijezda u vodi. ISO 400, exp. 30 sec. © Snimio: Danijel Reponj
Kada snimamo sa stativa moramo znati neke stvari. Ukoliko vaš fotoaparat ima stabilizaciju slike - IS, image
stabilization, obavezno to isključite! Ne napravite li tako, fotografije će vam biti malo defokusirane, mutne. Zašto?
Sustav stabilizacije slike u fotoaparatu konstantno će tražiti pomake fotoaparata, a koji ne postoje jer je fotoaparat
na stativu, i tom prilikom će stalno pomicati fokus nastojeći preduhitriti potencijalni pomak. Posljedica toga su
malo defokusirane fotografije. Osim toga trebate isključiti i AF, autofokus. On je koristan u dnevnom snimanju, no
u snimanju u mraku, obično će krivo fokusirati pa će rezultat opet biti mutna fotografija. To je onaj dio preuzimanja
ovlasti nad fotoaparatom od strane fotografa, koji je poželjan. Ukoliko nemate fotoaparat kojemu možete isključiti
automatiku, namučiti ćete se oko snimanja dobre astrofotografije. Što još trebate napraviti? Blendu na objektivu
otvorite maksimalno. Sjetite se, snimate u mraku i svaki foton kojeg možete dobiti u objektiv je više nego dobro
došao. Zato mu otvorite vrata i pustite ga unutra.

ISO osjetljivost postavite na maksimum, koliko to god vaš fotoaparat omogućava. Tu se možete igrati,
eksperimentirajte s različitim ISO postavkama, od najveće prema najmanjoj. Sve ovisi što želite dobiti. Kod
najveće ISO vrijednosti, imat ćete i najviše šuma na fotografiji. To je ekvivalent zrnatosti emulzije na filmu. Što
veća osjetljivost, više šuma, manja osjetljivost ima imanje šuma. Zato se obično s najvećim ISO vrijednostima
rade kraće ekspozicije i najveća ISO vrijednost se koristi samo za snimanje objekata vrlo slabog sjaja ili za
snimanje meteora koji imaju kratko vrijeme "svijetljenja". No, kako tu ništa nije striktno određeno, a mjesta na
memorijskim karticama imate dovoljno, dajte mašti na volju i slobodno eksperimentirajte, samo tako ćete vidjeti
koje postavke daju najbolje rezultate na vašem fotoaparatu. Iduće na što trebate paziti je ekspozicija. U
astrofotografiji ekspozicije se kreću od nekoliko tisućinki sekunde pa do nekoliko minuta. Stoga je dobro vidjeti
koje su najduže ekspozicije koje vaš fotoaparat može dati. Većina kompaktnih modela može dati ekspozicije
ispod minute. Tu se također možete igrati i eksperimentirati. Kombinirajte različite ISO vrijednosti s ekspozicijama.
Ukoliko imate fotoaparat koji ima BULB opciju, to znači da možete raditi duge i beskonačne ekspozicije. Obično
se ta opcija otvara ako na fotoaparat priključimo vanjski okidač ili ga priključimo na računalo. Ukoliko ste sretnik
koji ima DSLR tada imate to sve i možete se baciti na malo napredniju astrofotografiju. I sada možemo početi
snimati.
Fotoaparat s teleobjektivom i filtrom za snimanje Sunca
Većina će odmah okrenuti fotoaparat ravno u nebo i poželjeti snimiti galaksije. Nemojte. Ako nikada niste snimali
astrofotografije, krenite s obzorom, horizontom. Na obzorju uvijek imate nekakva udaljena svjetla koja možete
iskoristiti za fokusiranje, fino izoštravanje fotografije. Ukoliko ih nemate, odaberite najsjajniju zvijezdu koju vidite.
Na njima ručno namjestite fokus, ukoliko imate fotoaparat koji ima prikaz slike na malom zaslonu, onda vjerojatno
imate i mogućnost povećanja slike na zaslonu 5 ili 10 puta. Pazite, ovo nije zoom funkcija na objektivu nego samo
povećanje slike na zaslonu fotoaparata. Ukoliko imate objektiv s promjenjivom žarišnom duljinom, takozvani zoom
objektiv, možete zumirati izvor svjetla kako biste ga najbolje vidjeli i tada fino ručno izoštrite sliku na način da
dobijete što manju površinu točkastog izvora. Zvijezde moraju biti točkice, a ne loptice. Kada ste to napravili,
ručno odzumirajte sliku, odnosno objektiv kako biste dobili što šire vidno polje. I sada više ne dirajte objektiv.
Odmah moram reći, takozvani digitalni zoom ne koristite, on će više odmoći nego pomoći. Ako ste fotoaparat
priključili na prijenosno računalo, onda putem njega možete upravljati fotoaparatom, no u tom slučaju AF mora biti
uključen jer ćete računalom njime upravljati. Ako je isključen, fokusiranje ćete morati raditi ručno za što nema
potrebe jer na računalu to možete napraviti daleko preciznije. Sada možete početi snimati.
Bljesak satelita Iridium 10. ISO 800, exp. 136 sec. © Snimio: Danijel Reponj
Rekli smo da krećete od obzora. To će vam pomoći da namjestite perspektivu i vidite obrise objekata na zemlji i
naviknete se na rad s fotografijom u mraku. Naravno, njih smjestite pri dnu fotografije jer u astrofotografiji se
bavimo zvjezdanim nebom pa je poželjno da se na fotografiji vide i zvijezde. Postavite ekspoziciju na recimo 20
sekundi pri ISO 800 i snimajte. Nakon što je snimak završen, pogledajte ga i promijenite postavke. Na primjer,
produljite vrijeme ekspozicije na 40 sekundi ili stavite ISO na 1600. Cilj je dobiti fotografiju na kojoj se vide obrisi
objekata na zemlji i zvijezda iznad njih. Kada ste se uhodali, možete krenuti prema zvijezdama i zviježđima.
Najpoznatija zviježđa su svakako Veliki i Mali medvjed. Okrenite fotoaparat prema njima i pokušajte ih snimiti. Što
duža ekspozicija, to bolje. Već nakon 20 sekundi zvijezde će, zbog rotacije nebeskog svoda, na fotografiji
ostavljati tragove. Duža ekspozicija, duži su i tragovi zvijezda, no tu ima jedna mala zanimljivost. Ukoliko snimate
područje Malog medvjeda, na samom vrhu njegova repa nalazi se zvijezda Sjevernjača. Ona će na fotografiji
ostati gotovo točkica dok će ostale zvijezde oko nje imati tragove, što su dalje od nje to će tragovi biti dulji.
Zanimljivo, zar ne? Sada spustite fotoaparat na stativu najniže što možete, okrenite ga prema zvijezdama,
ekspoziciju postavite na recimo minutu, uključite bljeskalicu i vremensko okidanje, timer, pokrenite odbrojavanje i
stanite nekoliko metara dalje, u kadar koji snimate. Kada snimanje započne, bljeskalica će se uključiti i osvijetliti
vas, a kada snimanje završi, pogledajte što se snimilo na fotografiji. Zanimljivo, jelda? Idemo dalje.
Tranzit Međunarodne svemirske postaje. ISO 400, exp. 84 sec. © Snimio: Danijel Reponj
Za one koji imaju teleobjektiv ili fotoaparat sa zoom objektivom veće žarišne duljine, recimo od barem 200
milimetara, snimat ćemo Mjesec. Najbolje ga je snimati kada se nalazi u nekoj od mijena, kada nije pun. Tada se
na njemu mogu snimiti mora i veliki krateri, sjene, a naročito je zanimljivo snimati ga kada se vidi pepeljasta
svjetlost, odnosno dok je u obliku vrlo tankog srpa. Približite ga najviše što možete i u ovisnosti od mijene u kojoj
se nalazi, ekspozicija može biti od nekoliko stotinki sekunde do nekoliko desetinki sekunde. ISO vrijednost
možete staviti između 100 i 400 pa eksperimentirajte. Mjesec možete snimati i danju jer se jasno vidi. Kadrirati
možete i tako da ga snimite kroz grane drveća, a meni se posebno sviđa snimati ga dok zalazi iza brda na kojemu
se nalazi drveće ili udaljeni krovovi kućeraka. Pepeljastu svjetlost možete snimati s ekspozicijama do dvije
sekunde nakon čega se razmuti jer se vidi pomak. Ukoliko nemate teleobjektiv, Mjesec kao i pepeljastu svjetlost
je najbolje snimati tako da u kadru imate i nešto zemaljsko, drvo, kuću i slično jer će on sam biti sitan i
nezanimljiv. Ekspozicija tada može biti i duža, pet do deset sekundi, a posebno je zanimljivo snimati takvu
fotografiju kada nebom plove oni prozračni bijeli oblaci, zbog duljine ekspozicije oblaci će biti prekrasno fluidni jer
se kreću i prekriju li Mjesec, oko njega naprave pravi vatromet svjetla. Tada ekspozicija može biti još duža jer se
zbog spomenutog efekta neće vidjeti Mjesečev pomak na nebu. Pokušajte svakako.
Tri u jednom - tranzit ISS-a (lijevo), bljesak satelita Iridium 58 (desno gore) i satelita Cosmos 2151 (ispod).
ISO 800, exp. 72 sec. © Snimio: Danijel Reponj
Vjerojatno ste već promatrali prelet ISS - Međunarodne svemirske postaje preko neba. I nju također možete
snimiti. Registrirajte se na web stranicama CalSky i na Heavens-Above gdje ćete moći vidjeti kada će ISS
preletjeti iznad vas i tada ćete ju moći snimati. Kod njezina snimanja postupak je isti kao i kod snimanja zviježđa,
što dulja ekspozicija, biti će i duži trag na astrofotografiji. Također je dobro kombinirati i zemaljske objekte, a
posebno je zanimljivo snimati ISS na dijelu neba gdje ona ulazi u zemljinu sjenu, tada joj sjaj postepeno slabi i
nestaje, što se lijepo vidi na fotografiji. Osim ISS tu su i nama najzanimljiviji Iridium sateliti koji imaju karakteristiku
da vrlo snažno znaju zabljesnuti na nebu pa se njihovi bljeskovi lako snimaju. Riječ je o jakoj refleksiji sunčeva
svjetla s površine njihovih solarnih panela, a kako ih ima puno, često ih se može vidjeti. Kada će se vidjeti također
možete saznati na gore spomenutim web stranicama. Snimaju se tako da odredite njihovu lokaciju gdje će se
vidjeti, i kadrirate taj dio neba. ISO može biti 800, a ekspozicije taman tolike da se vidi cijeli bljesak. Obično
počinjete snimati pola minute ranije jer uvijek postoje tolerancije oko predviđanja točnog vremena, a snimanje
zaustavljate nakon što je bljesak završio. Bljesak može trajati od nekoliko sekundi pa do nekoliko desetaka
sekundi. Možete ih snimati i tako da vizualno čekate kada će se pojaviti i kada ga uočite pokrenete snimanje, a
prekinete kada završi. Naravno, najatraktivniji će uvijek biti oni sjajniji.
Planet Jupiter sa svojim prirodnim satelitima. ISO 100, exp. 1/3 sec. © Snimio: Danijel Reponj
Prava avantura je snimanje meteora. Naime, oni imaju jednu nezgodnu karakteristiku da se pojavljuju kada oni
hoće i gdje hoće. Znači, ne možemo izračunati kada će se i gdje pojaviti. Možemo pokušati, ako su u pitanju neki
iz poznatih meteorskih rojeva ili potoka, no to ne garantira da će se oni zaista tamo i pojaviti. Pa kako se onda
snimaju meteori? Najlakše je onima koji imaju širokokutne objektive ili one koji pokrivaju vidljivi kut od 180
stupnjeva, takozvane fisheye objektive. Kako su ti objektivi vrlo skupi, malo ljudi si ih može priuštiti, ali oni koji ih
imaju vrlo lako snimaju meteore. Fotoaparat se okrene tako da pokriva cijelo nebo i započne snimanje. ISO
vrijednost u takvim situacijama se postavlja na najvišu vrijednost koju fotoaparat nudi i snimaju se snimci s
ekspozicijama od 30 sekundi do nekoliko minuta. Proleti li u tom trenutku meteor bilo gdje na nebu, svi su izgledi
da će ga fotoaparat s takvim objektivom uredno zabilježiti. Ako nemamo takav objektiv, osuđeni smo na snimanje
samo manjeg dijela neba i uzdati se u sreću da će baš onuda proletjeti kakav meteor. Izgledi se povećavaju ako
nas je više pa s više fotoaparata pokrijemo veći dio neba.
Rotacija sjevernog nebeskog pola oko Sjevernjače. ISO 1600, exp. 25 sekundi po fotografiji,
stackirano oko 300 fotografija. © Snimio: Danijel Reponj
Metoda je sasvim ista, što veći ISO i što dulje ekspozicije, pri čemu moramo paziti da ne pretjeramo s duljinom
ekspozicije, zbog onoga šuma kojega smo spomenuli. On može "pojesti" fotografiju pa je zbog toga najbolje
probnim snimanjima pronaći najbolji omjer ekspozicije/šuma i tako snimati. Zatim možemo snimati cijele noćne
panorame. Ukoliko imate mogućnost popeti se na kakvo brdo i s njega snimati recimo grad ili selo i okolicu,
možete i to. Ako ima puno svjetla, tada ISO možete staviti čak na 100 ili 200, a ekspoziciju na dvije minute i da
vidiš čuda. Osim svjetala na zemlji, vidjet će se i zvijezde i njihov pomak, a tu tehniku možete primijeniti i u blizini
vode, recimo jezera ili ribnjaka, kada je voda potpuno mirna. Tada se u refleksiji s vodene površine mogu vidjeti i
zvijezde, kao i Mjesec što može posebno efektno izgledati. Pri dužim ekspozicijama na mjesečini, kada snimate
prirodu recimo, vidjet ćete da mrak nije crn nego je prepun lijepih boja i sjena. Fotografija će izgledati baš kao da
ste ju snimili u podne, a da to nije baš tako pokazat će jedino tragovi zvijezda na plavome nebu.
Uz dugačku ekspoziciju možemo snimiti boje mraka. ISO 400, exp. 378 sec. © Snimio: Danijel Reponj
Možete snimati i planete, koji se neće posebno razlikovati od ostalih zvijezda, no ukoliko imate teleobjektiv, tada
imate mogućnost snimati planet Jupiter i njegove prirodne satelite. Zbog sjaja vidjet će se samo njegova četiri
galilejanska satelita što je sasvim dovoljno da ih možete pratiti. Način snimanja je jednostavan, zumirajte
teleobjektivom Jupiter, namjestite najveću ISO vrijednost koju imate i eksponirajte snimak ne dulje od jedne
sekunde. Namjestite li dužu ekspoziciju, Jupiter će se iz kuglice pretvoriti u duguljastu mrljicu.
Sunce i Sunčeve pjege. ISO 100, exp. 1/1000 sec. © Snimio: Danijel Reponj
I za kraj je ostalo snimanje Sunčevih pjega. Ovo je nešto sasvim drugačije. Za snimanje Sunca i pjega potrebno
je imati teleobjektiv od barem 200 milimetara ili veći. Nemate li ga, nemojte ni pokušavati jer nećete uspjeti snimiti
sitne detalje poput pjega. Zatim morate obavezno imati posebni filtar za promatranje Sunca. Tu ne dolaze ikakvi
kompromisi u obzir poput začađenog stakla, osvijetljenog filma ili stakla maske za zavarivanje i slično... Previše je
toga u igri da biste se kockali. Tu morate ići na sigurno. Danas je najpoznatija Baader AstroSolar folija za
promatranje Sunca. Bez nje nemojte ni pomišljati svoju tehniku okretati u Sunce, dovoljan je djelić sekunde da
vaš fotoaparat ode u staro željezo jer će mu jaka sunčeva svjetlost spržiti osjetljivi foto senzor dok kažete keks. A
o vašim očima da ni ne govorimo. Dakle, nabavite foliju za promatranje Sunca, i napravite od nje filtar koji ćete
staviti na objektiv vašeg teleobjektiva. Tek tada možete fotoaparat okrenuti prema Suncu. Kako Sunce ima
dovoljno svjetla, neće biti problem ispravno ga fokusirati i snimati. Čak možete uključiti AF i IS ako snimate iz
ruke, rezultati bi trebali biti sasvim pristojni. Ukoliko nemate teleobjektiv, tada nemojte snimati Sunce jer rezultati
koje ćete dobiti nisu vrijedni truda. Osim naravno ukoliko snimate pomrčinu Sunca, tada i bez teleobjektiva
možete snimiti fazu pomrčine, naravno, uz sve ove mjere predostrožnosti koje su navedene gore.
Izlazak pomračenog Mjeseca iznad Bilogore, 15.06.2011. godine. ISO 400, exp. 1/13 sec. © Snimio: Danijel
Reponj
Eto, nadam se da je ovaj tekst probudio onog malenog crva znatiželje u vama i da ćete se okušati u snimanju
astrofotografija i pri tome se dobro zabaviti, jer ovo i je ono čime se bavimo, hobi i dobra zabava! Želite li saznati
još više o astrofotografiji i okušati se u naprednim tehnikama snimanja i obradi astrofotografija, tada obavezno
koristite našu digitalnu knjigu Vodič kroz digitalnu astrofotografiju. I zapamtite, ovdje su vam dane one osnovne
smjernice. Ne ustručavajte se eksperimentirati i pokušajte izvući najbolje što možete iz svojeg fotoaparata. Nisu
svi fotoaparati jednaki, svaki je poseban za sebe i ima svoje specifičnosti. Na vama je da se sprijateljite s njime i
pronađete ono što mu najbolje odgovara u određenim situacijama, a on će vas tada nagraditi lijepim
astrofotografijama. Kako izgledaju astrofotografije naših astronoma, možete vidjeti u Astrogaleriji.