You are on page 1of 23

Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku

Jump to navigationJump to search

Ovaj članak je dio niza o


povijesti Bosne i Hercegovine

Stari vijek
Iliri na tlu Bosne i Hercegovine
Rimljani u Bosni i Hercegovini
Srednji vijek
BiH u ranom srednjem vijeku
Srednjovjekovna bosanska država
Novi vijek
BiH u Osmanskom Carstvu
BiH u Austro-Ugarskoj
Kraljevina Jugoslavija
Država Slovenaca, Hrvata i Srba
BiH u Kraljevini Jugoslaviji
Socijalistička Jugoslavija
Drugi svjetski rat u BiH
BiH u socijalističkoj Jugoslaviji
Suvremena BiH
Rat u Bosni i Hercegovini
Postdaytonska država

Ovaj članak dio je niza o


povijesti Hrvatske

Hrvatska prije HrvataOtkrij


Rana povijest HrvataOtkrij
Srednji vijekOtkrij
Habsburška MonarhijaOtkrij
Prvi svjetski ratOtkrij
Versajska JugoslavijaOtkrij
Drugi svjetski ratOtkrij
Socijalističko razdobljeOtkrij
Neovisna HrvatskaOtkrij

U srednjem vijeku na tlu današnje Bosne i Hercegovine izdigla se srednjovjekovna bosanska


država. Od 12. stoljeća kao banovina, a 1377. godine postala je kraljevstvo. Prvi kralj je
bio Tvrtko I. U tom cijelom razdoblju su banovi i kraljevi priznavali hrvatsko-ugarske kraljeve za
svoje seniore. Bosni je titulu kraljevstva priznao papa (koji je u zapadnom svijetu jedini imao
pravo dodjelivati taj naslov) tek 1461. Njezinu konačnu propast 1463. godine uzrokovalo
je Osmansko carstvo. Tako je Bosna postojala 2. godine kao priznata kraljevina, 84 kao
nepiznata kraljevina, a 197 godina kao banovina. U cijelom tom razdoblju, ona je bila zavisna
zemlja i hrvatsko-ugarski vazal.
Ovisno o razvoju, srednjovjekovna Bosna je poznata pod imenima Banovina Bosna i Kraljevina
Bosna ili skupnim imenom Srednjovjekovna Bosna.
Poslije vladavine Stjepan II. Kotromanića su bili gotovo svi srednjovjekovni vladari Bosne
katolici.[1] Kraljevina Bosna je bila katolička i zapadno orijentirana kraljevina. Dragutin
Pavličević je opisuje kao tampon država izmedju katoličke Hrvatske i grkoistočne Srbije.[2]

Sadržaj

 1Postanak granične banovine


o 1.1Rani počeci istočne međe Hrvatske
o 1.2Ban Borić
o 1.3Ban Kulin
o 1.4Počeci hereze
o 1.5Borba za jaču neovisnost od središnje vlasti
o 1.6Bribirski knezovi i Kotromanići
o 1.7Vladavina Stjepana II. Kotromanića
 2Tvrtko I. Kotromanić i stvaranje kraljevstva
o 2.1Mladi ban Tvrtko I.
o 2.2Krunjenje Tvrtka za kralja
 3Tvrtkovi nasljednici i jačanje krupnih feudalaca
o 3.1Slabljenje središnje vlasti
o 3.2Borbe protiv Dubrovnika i za samostalnost
o 3.3Sukobi vlastele i jačanje turske moći
o 3.4Doba Stjepana Tomaša
o 3.5Stjepan Kosača i postanak Hercegovine
 4Pad srednjovjekovnog kraljevstva
 5Srednjovjekovno društvo
o 5.1Razvoj feudalizma
o 5.2Državno uređenje i politika
 6Ekonomski razvitak
 7Religija
o 7.1Katolička crkva
o 7.2Crkva bosanska
o 7.3Pravoslavna crkva
 8Kultura i umjetnost
 9Unutarnje poveznice
 10Izvori
 11Vanjske poveznice

Postanak granične banovine[uredi VE | uredi]


Rani počeci istočne međe Hrvatske[uredi VE | uredi]
Dio serije članaka o

Povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine


Srednjovjekovna Bosna i Osmanlije

Austro-Ugarska i prva Jugoslavija

Drugi svjetski rat i druga Jugoslavija

Domovinski rat u Bosni i Hercegovini

Postdaytonska Bosna i Hercegovina

Bosna je planinska zemlja koja se razvila u istočnom dijelu današnje BiH oko toka rijeke Bosne i
istočno od Vrbasa. Prvi put ju spominje Konstantin Porfirogenet u sastavu Srbije za
vrijeme Časlava i naziva ju "malena zemlja Bosna" s dva grada: Kotor (Kotorac kod Sarajeva)
i Desnik. Većim dijelom 10. i 11. stoljeća je bila provincija u sastavu Hrvatske, uz privremene
prekide Bizanta i zetskog kralja Bodina. Razdoblja u kojima je prvotna Bosna do 11. stoljeća
pripadala susjednoj hrvatskoj bila su mnogo duža nego razdoblja u kojima je pripadala srpskoj
državi.[3]
Kako Hrvatska 1102. ulazi u personalnu uniju s Ugarskom, te tako ostaje bez kraljeva narodne
krvi, na rubnim prostorima jačaju devolucijski procesi.
Ban Borić[uredi VE | uredi]

Povelja Kulina bana


Titula bana u Bosni spominje već i ranije, a prvi poznati ban je bio slavonski plemić ban
Borić (1154.- 1164.), mlad vladar i vazal hrvatsko-ugarskog kralja. Za njegovog banovanja vodio
veliki rat između hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantskog cara Manuela I.
Komnena (1143.-1180.) oko prevlasti na Balkanu. Kao podanik hrvatsko-ugarskog kralja, a sa
svojom vojskom je sudjelovao u opsadi Braničeva. Pri povratku je pretrpio poraz od bizantske
vojske. Tako je Bizant na kratko vrijeme pripojio Bosnu svome carstvu (1167. – 1180.).
Ban Kulin[uredi VE | uredi]
Nakon bana Borića na bansku vlast preuzima drugi slavonski plemić ban Kulin (1180. - 1204.).
Do 1180. priznaje bizantsku prevlast. Poslije smrti bizantskog cara Manuela I.
Komnena 1180. prestaje bizantska, a počinje ugarsko-hrvatska vlast nad banovinom. Sudjeluje u
borbama Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i Srbije protiv Bizanta (1181. - 1183.). Nakon tog
razdoblja Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo obnavlja vlast nad rubnim provincijama. Ban Kulinostaje
banom, a banovina mu se širi na prostore župa Usore i Soli, tako da je tadašnja banovina Bosna
obuhvaćala međurječje između rijeka Bosne, Drine i Save, tj. 1/3 današnje BiH. Do kraja 12.
stoljeća znatno napreduje i proces feudalizacije.
Teritorijalno širenje banske vlasti poticao je snažan unutarnji razvoj, koji se manifestirao
privrednim pokazateljima i međunarodnim poštovanjem. Potičući ekonomski razvoj, ban Kulin je
želio je poslovnu suradnju sa susjedima te je s Dubrovnikom sklopio trgovački ugovor. Taj
dokument, Povelja Kulina bana iz 29. kolovoza 1189. pokazuje više segmenata srednjovjekovne
banovine. Da osigura dubrovačke trgovce i pojača promet sa svojom banovinom, ban Kulin im je
osigurao punu slobodu kretanja i trgovanja bez plaćanja carine. Dubrovači trgovci su tako mogli
iskorištavati bogate bosanske rudnike. Povelja ukazuje na postojanje ranih veza s Dubrovnikom.
Uspostavio je dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine), koji je Kulinovu sestru uzeo za
ženu te sa srpskim velikim županom Stefanom Nemanjom. Preveliko jačanje banovine je smetalo
njezinim susjedima (Duklja) kao i seniorima, ugarsko-hrvatskim kraljevima. Sukobi su se doticali
crkvene vlasti kao i optužbi za herezu. Ban Kulin je umro 1204. godine.
Počeci hereze[uredi VE | uredi]

Ploča bana Kulina, kraj Visokog

Krajem 12. stoljeća započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike odnosno nevjernike.
Papa Inocent III., na te optužbe odgovara dozvolom bosanskom senioru, ugarsko-hrvatskom
kralju na pohod protiv nevjernika. Kralju je povjereno da uništi heretike, da im konfiscira imanja i
da ne poštedi ni bana. Unatoč tome nije došlo do većih bitaka, a sukobi s "hereticima" su se sveli
na sitne "čarke". Kralj je želio uspostaviti funkcionalniji nadzor nad bosanskom biskupijom pa se
u Rimu krajem 12. stoljeća zauzimao da biskupija potpadne pod jurisdikciju nadbiskupa u Splitu.
U to vrijeme i zetski knez Vukan, želeći diskreditirati i banovinu i Dubrovčane, šalje papi
pismo 1199. u kojemu se tuži da su ban Kulin, njegova žena i deset tisuća njegovih podanika
postali heretici. Reakcija bana je bila sazivanje skupa na Bilinom polju te je u prisustvu velikog
broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom javno potvrdio
vjernost učenjima katoličke crkve 8. travnja 1203. kako je Rim zatražio (Bilinopoljska izjava).
Time je izbjegnut veći sukob sa susjedima, no spomen na krivovjerje nije uništen te se od tog
vremena u izvorima spominje "Crkva bosanska" kao heretička nauka dualističkog tipa. Kako nisu
bili bogumili, nalaze potporu u državi kod vladara i vlastele od samih početaka.
Borba za jaču neovisnost od središnje vlasti[uredi VE | uredi]
Kulina je naslijedio ban Stjepan Kulinić (1204. - 1232.). Iako se oslanjao na čvrstu odanost papi i
ugarsko-hrvatskoj kruni, imao je problema s lokalnom plemstvom, koje ga je na kraju i zbacilo.
Stjepanov sin, Sebislav, je upravljao Usorom uz pomoć kralja sve do 1240.

Počeci istočnohrvatske banovine Bosne, prikazani tamno sivom bojom.

Na vlast 1232. godine dolazi ban Matej Ninoslav, kog optužuju za herezu. Papa šalje izaslanika
Jakova u banovinu, kojeg uznemiruje vjera bana i samog bosanskog biskupa. Matej Ninoslav i
njegov rođak Prijezda potvrđuju svoje katoličanstvo. Tada u banovinu dolaze dominikanci, koji
kao inkvizitori vrše pokrštavanje stanovništva, a Prijezda im je morao predati svoga sina kao
taoca kako ne bi odstupio od rimske crkve. Unatoč papinoj zaštiti 1233., Mateja se ponovno
optužuje za herezu.
Papa Grgur IX. zbog toga poziva 1234. na rat protiv Bosne i heretika i
postavlja 1235. dominikanca Ivana za novog biskupa, a hercega Kolomana 1235. potvrđuje
banom nakon što mu je otac Andrija II. dao Bosnu na upravu. Do rata dolazi 1235. s Kolomanom
na čelu koji traje do 1238. bez nekih trajnijih izmjena. Kraljeva vojska je u tom ratu poharala
Bosnu i Hum, a na strani kralja su bili Sebislav od Usore i Prijezda, koji je nakratko dobio bansku
čast. Ban Matej Ninoslav je 1240. zaključio ugovor s Dubrovnikom o trgovini i prijateljstvu kojim
se obavezao da će braniti Dubrovnik ako se zarati s raškim kraljem što znači da kraljeva vojna
nije skršila njegovu vlast i vojsku u tom razdoblju.
Kraljeva vojska se 1241. godine povukla na sjever suprotstavivši se Tatarima u najezdi na
Ugarsku pa je Matej uspio ponovno zadobiti vlast u banovini i ponovno postao banom. Tatari su
potukli ugarsku vojsku, opljačkali hrvatsko-ugarsku državu, a nakon smrti njihovog kana vratili su
se na istok zaobišavši banovinu bez većih šteta.
U ratu Splita protiv Trogira, Matej je stao na stranu Splita i bio je od 1242. - 1244. njegov knez.
Trogir je bio na strani Bele IV., koji je htio proširiti posjede u okolici Splita. Nakon oporavka svoje
vojske, Bela IV. 1244. kreće na banovinu. Ban Ninoslav se ipak pokorio kralju i priznao Katoličkoj
crkvi prava i povlastice na ranije danim posjedima, kao i odrekao svojih posjeda izvan banovine.
Bosanska biskupija nakon toga 1247. dolazi pod jurisdikciju kaločke metropolije, a novo sjedište
osiromašenog bosanskog biskupa postaje Đakovo.
Ninoslavov nasljednik, ban Prijezda I. (1250. - 1287.) vazal hrvatsko-ugarskog kralja i pravovjerni
katolik. Bela IV., vjerojatno s ciljem slabljenja problematičnih vazala smanjuje bosansku banovinu
i na području Usore i Soli i osniva Mačvansku banovinu kasnije uzdignutu u kneževinu. Sve to
daje Dragutinu koji je napustio vlast u Srbiji 1284. Nakratko je banovini bilo 1254. pripojeno
Zahumlje u ratu između ugarsko-hrvatskog kraljevstva i Srbije. Takve prilike su smanjile moć
bana, pa tako ban mora tražiti i suglasnost vlastele pri bitnim odlukama. Njegov sin, ban Prijezda
II. pravovjerni katolik, a na prijestolju je bio tri godine do svoje smrti 1290.
Bribirski knezovi i Kotromanići[uredi VE | uredi]

Hrvatska, Bosna i Donji kraji za Pavla Šubića

Hrvatska, Bosna i Hum za Mladena II. Šubića

Pri kraju 13. stoljeća Ugarska je u teškoj krizi zbog borbe oko prijestolja, a
u Dalmaciji i Hrvatskoj su ojačali bribirski knezovi iz roda Šubića. Tada je bansko mjesto u Bosni
naslijedio Stjepan I. zvan Kotroman, osnivač dinastije Kotromanića. Stjepan I. oženio se kćerkom
srpskog kralja Dragutina kako bi ostao u dobrim odnosima s Nemanjićima i osigurao saveznike
na istoku. Taj savez se nije svidio moćnim Šubićima, vladarima Hrvatske, pa su zbacili
neposlušnog bana i zavladali bosanskom banovinom. Pavao I. Šubić Bribirski od 1299. uzima
naziv "ban Hrvatske i Dalmacije, i gospodar Bosne" s tim da na krajnjem sjeveru, tj. području Soli,
još uvijek vladao Stjepan I. Upravu nad Bosnom dobio je i Pavlov brat Mladen I. kao "ban
bosanski", a posebnu prevlast je imao na zapadu, u Donjim Krajevima gdje su mu se priklonili
kneževi (Hrvatinići).
Vlast bribirskih knezova pridonosila je jačanju Katoličke crkve pri čemu se javlja i otpor.
Ban Mladen I. pogiba od pobunjenika, a na njegovo mjesto dolazi Pavlov sin Mladen
II. Svrgnutog bana Stjepana I. 1314. nasljeđuje njegov sin Stjepan II. Kotromanić. On se
pridružuje pobuni ostalih hrvatskih velikaša, njegove vlastite rodbine i dalmatinskih gradova protiv
Mladena II., što je podržavao i hrvatsko-ugarski kralj Karlo Robert Anžuvinski. Slomom Mladena
II. 1322. godine u bitki kod Bliske, Šubići prestaju gospodariti banovinom Bosnom i vraća se
prijašnja dinastija. Pod zaštitom kralja ban Stjepan II. Kotromanić sređuje unutrašnje odnose i
učvršćava svoj položaj, nagrađujući vjerno plemstvo. Iako je ojačao svoju vlast, plemstvo je još
uvijek utjecajno, pa se svi važniji poslovi rješaju u sporazumu s plemićima na državnom saboru -
"stanku".
Vladavina Stjepana II. Kotromanića[uredi VE | uredi]
Smrt bana Stjepana II. Kotromanića, detalj sa zadarske škrinje Svetog Šimuna

Poslije sloma bribirskih knezova Šubića, banovina Bosna ponovno jača i širi svoj teritorij. Uskoro
ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje 1326. veći dio humske zemlje te je tako prvi put stvorio od
Bosne i Hercegovine političku cjelinu. Do tada je Hum bio pretežito samostalan pod vlašću
lokalnih plemićkih obitelji. Banovini je pripojio i hrvatski teritorij od Neretve do Cetine (oko dvjesto
kilometara dalmatinske obale), Donje krajeve, Usoru i Soli. Uspostavlja veoma dobre odnose s
kraljem, te pomaže sa svojim vojnim trupama u gušenju pobuna plemstva. Sklapa trgovački
ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i s Venecijom. Povelja Dubrovčanima
iz 1332.spominje Bošnjane kao stanovnike srednjovjekovne bosanske banovine. Kao regionalno
hrvatsko imenovanje, ime Bošnjana se očituje na svim službenim dokumentima bosanske
banovine i kraljevine te na mnogim neslužbenim kao što su glose na krstjanskim vjerskim
knjigama i natpisima na stećcima gdje se i stanovnici tog prostora tako nazivaju.
Ban Stjepan II. Kotromanić podržava krstjane, te koristi njenu hijerarhiju za jačanje svoje vlasti,
što ga dovodi u sukob s papom. Radi toga 1340. daje vrlo veliku slobodu djelovanja franjevcima u
Bosni te on sam službeno potvrđuje svoje Pravovjerje u travnju 1347. kada šalje pismo papi, u
kojemu zahtijeva da se poveća broj školovanih katoličkih svećenika u njegovoj banovini, koji će
biti "vični u poučavanju vjere i koji će znati narodni govor".
Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu s carom Dušanom bilo je
osvajanje Huma. Međutim, banska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem na koncu
uspijeva u potpunosti protjerati srpsku vojsku i odbiti napad.
Udajom kćeri Elizabete 1353. za kralja Ludovika I. Anžuvinskog tada jednog od najutjecajnijih
europskih vladara, Stjepan II. je podigao ugled svoje dinastije Kotromanića koja se tada približila
najvišim nivoima europske politike. Stolovao je u Bobovcu, a pred kraj života je počeo graditi
Kraljevu Sutjesku. Ban Stjepan II. Kotromanić je umro 1353. i pokopan je u franjevačkom
samostanu u Visokom.

Tvrtko I. Kotromanić i stvaranje kraljevstva[uredi VE | uredi]


Mladi ban Tvrtko I.[uredi VE | uredi]
Grb dinastije Kotromanić, Stjepana Tvrtka I. i bosanske države iz Fojničkog grbovnika.

Rast bosanske države omeđen je crtama različitih boja. Kraljevina Bosna za vrijeme Tvrtka je omeđena crnom.

Nakon bana Stjepana II. bansku stolicu preuzima petnaestogodišnji nećak, Tvrtko I.
Kotromanić (1353. - 1391.), zadnji ban i prvi kralj (iako mu titulu nije priznao papa, koji je jedini u
srednjem vijeku imao pravo dodijeljivanja te titule ), za kojeg će Bosna doživjeti najveći uspon i
opseg. U prvih 14 godina svoje vlasti, mladi ban je morao suzbijati pobune ojačalog plemstva.
Pokušavao ih je pridobiti (novacem i povlasticama) uz kraljevsku pomoć i autoritet. Vratio
je Ludoviku I. dio Huma zapadno od Neretve s trgom Drijeva (1357.) kao i
cijelo Završje s Krajinom, odnosno posjede osvojio njegov stric. Proganjao je krivovjerce, a on ili
njegov brat su bili i taoci na ugarskom dvoru. Međutim, takvo ponašanje potiče lokalni
otpor Crkve bosanske i plemstva, pa Tvrtko brani svoje vazale, čak i pred prijetnjama novih vojnih
pohoda (1358.).
Takvo ponašanje je dovelo do sukoba između bana Tvrtka i kralja Ludovika I.
Anžuvinskog godine 1363. Na banovinu su krenule dvije kraljeve vojske, koje su opustošile
zemlju, što je izazivalo tešku unutrašnju krizu i bezvlađe. Tvrtko je ponovno promijenio stranu,
obnovio veze s kraljem i nastojao oslabiti utjecaj Crkve bosanske u korist Katoličke crkve pa je na
dvoru prisutan fra Francesco Florentinac. Takvo često mijenjanje strana je dovelo do
pobune 1366. s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, nakon koje Tvrtko bježi kralju po pomoć te se
pobjednički vraća kao "ban bosanski po milosti božjoj i gospodara našeg Ludovika" i guši pobunu.
Ni Tvrtko I. nije mogao stvoriti moderniju plaćeničku vojsku, koja bi mu omogućila veću vlast nad
nemirnim plemićima. Nakon stabilizacije vlasti u zemlji i smirivanja lokalnih plemića, uz blagoslov
svoga seniora, kralja ugarsko-hrvatske države, Tvrtko širi vlast svoje banovine na njenim
jugoistočnim granicama. Zauzeo je dobar dio zemalja bivšeg srpskog carstva. U savezu sa
srpskim pokrajinskim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanovićem slama srpskog pokrajinskog
gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju svome kraljevstvu 1373. Uskoro se
Tvrtkovo kraljevstvo proširuje i na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlja. Početkom 1377. Tvrtko
proširuje kraljevstvo na Trebinje, te župe Konavle i Dračevica. Time je osigurao izlaz na
jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.
Krunjenje Tvrtka za kralja[uredi VE | uredi]
Ističući da je potomak Nemanjića po baki i u sklopu svih svojih uspjeha, okrunjen je 1377. za
"kralja Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i
Podrinju" u mjestu Mile kod Visokog(današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih
bosanskih kraljeva i banova. Nakon pripajanja na području Dalmacije i Hrvatske (majka mu je bila
iz obitelji Šubić) prisvaja i naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Neki povjesničari u ovom činu vide,
obnovu narodne vlasti u hrvatskoj državnosti.
Tadašnja "međunarodna zajednica" nije službeno prizavala status kraljevstva, njega u srednjem
vijeku dodijeljuje papa. Bez obzira na titulu, Tvrtko i nadalje ostaje vazal ugarsko-hrvatskom
kralju. U diplomatskom dopisivanju s Dubrovnikom, kako je ovladao dijelom srpske države i u
pogledu tih područja nije bio u vazalnom odnosu prema Ugarskom kralju pozivao se na krunjenje
krunom svojih predaka iz srpske dinastije Nemanjića - čijih je titula nasljednik bio samo on. Papa
- koji je u katoličkom svijetu imao odlučnu riječ o priznavanju kraljevskog statusa - je Bosni status
kraljevine priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša, 1445. godine.
U namjeri jačanja ekonomske politike kraljevine na istočnoj jadranskoj obali, Tvrtko teži oslabiti
utjecaj Dubrovnika. Da bi nadoknadio gubitak Drijeva, kojeg je vratio Hrvatskoj, Tvrtko je na ulazu
u Boku Kotorsku podigao grad i trgovačku luku Novi (danas Herceg Novi) gdje otvara tržište za
prodaju soli što je uzrokovalo sukob s Dubrovnikom. Dobivši konkurenciju u trgovini, Dubrovčani
su iskoristili činjenicu da Tvrtkovovi posjedi trgovački uveliko ovise o njima u i uspijeli nagovoriti
kralja da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Slanicu je ukinuo tek kad je opet
zauzeo Drijevu 1382. zajedno sa zapadnim Humom, Završjem i Krajinom. Počinje graditi i svoju
mornaricu (4 velika i 32 manja broda). Njegova rođakinja Elizabeta Tvrtku predaje Kotor.
Za vrijeme vladavine kralja i bana Tvrtka, modernizirana je vojska banovine. U upotrebu je
uvedeno vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne
tehnike. To je iskoristila 13. kolovoza 1378.prilikom napada mletačke flote na grad Kotor. Tom je
prilikom su upotrijebjena tri topa i uspješno obranjen grad.

Povelja kralja Tvrtka I. izdana 1381. u Moštrima blizu Visokog

Smrću njegovog seniora Ludovika 1382. Tvrko ponovno širi svoje posjede. Priključuje se
pobunjenim hrvatskim plemićima (Ivan Paližna, braća Horvati), koji su zajedno ustali protiv nove
kraljice, Ludovikove kćerke Marije. Njegova aktivnost je bila najviše prisutna na jug te
vojskom 1387. zauzima Klis i Ostrovicu preko kojih vrši pritisak na Split i Zadar. Priznanje
Tvrtkove vlasti u dalmatinskim gradovima odgodio je odlazak njegove vojske na Kosovo protiv
Turaka. Nakon te bitke, Tvrtko preuzima potpunu kontrolu nad većinom dalmatnskih gradova
pripaja kraljevstvu Split (1390.), Trogir, Šibenik, te otoke Šoltu, Brač, Korčulu i Hvar. Ovladavši
Hrvatskom sve do Velebita osim Zadra, Tvrtko proširuje svoj naslov i naziva se "kraljem Srbije,
Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja" (1390.) (koristeći pravo svoje majke iz obitelji Šubić).
Od pedesetih godina, osmanska vojska se kreće preko Balkana prema zapadu pa se kralj Tvrtko
suočava s upadima Osmanlija, najprije u jesen 1386., pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada na čelu s
vojvodom Vlatkom Vukovićempobjeđuje Osmanlije. Mladi kralj, shvaćajući opasnost od Turaka,
pomaže knezu Lazaru i na Kosovu. Tako njegova vojska ponovno pod zapovjedništvom Vlatka
Vukovića, sudjeluje u snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj i od predvodnika koalicije Srba,
te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavljajuaOsmanskom
carstvu. Bez znatnih gubitaka Vuković se povukao, a Tvrtko je primio čestitke na pobjedi
(Firenza). Hvaleći se da je kršćanska koalicija pobijedila, Tvrtko ipak postaje na jugoistoku, preko
vazalnih posjeda Vuka Brankovića, prvi susjed Osmanlija, koji su još više povećavali svoje
prodore nakon Kosovske bitke. Preminuo je 1391.
Tvrtkovi nasljednici i jačanje krupnih feudalaca[uredi VE | uredi]
Slabljenje središnje vlasti[uredi VE | uredi]

Posjedi velikaša, neokrunjenog kralja Hrvoja Vukčića Hrvatinića i drugih velikih vojvoda bosanskog rusaga (države), Sandalja Hranića

Kosače i Pavla Radinovića.

Širenjem posjeda, Tvrtko I. se oslanjao isključivo na feudalnu vojsku što je ojačalo moć plemića,
koji su u osvojenim područjima dobivali nove posjede. Nakon smrti Tvrtka I., središnja vlast još
više slabi, a na politička zbivanja u utječu četiri činitelja: hrvatsko - ugarski kralj Žigmund
Luksemburški, domaći plemići, Turci i problemi s herezom u narodu. U sukobu tih sila situacije su
se brzo mijenjale, a koalicije su se sklapale kao što su se i raskidale. U tom razdoblju, sabor
(stanak) ima velik utjecaj na bana i kralja.
Istaknule su se dvije plemićke obitelji, koje su u kraljevstvu imale moć: najprije Hrvatinići i
kasnije Kosače. Najvažniji su bili Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača i Pavao
Radinović. Hrvoje Vukčić Hrvatinić je bio vojvoda i gospodar Donjih krajeva.
Stao je uz Ladislava Napuljskog, koji ga postavlja 1391. za bana i 1398. za namjesnika u
Hrvatskoj, a 1403. postaje splitskim hercegom i dobiva Brač, Hvar i Korčulu. Vlatkov nasljednik i
nećak, Sandalj Hranić Kosača(1392.-1435.), širi svoju vlast od Prijepolja, Pljevalja i Nikšića sve
do Cetine. Pavlovići svoje posjede drže na istoku BiH, a Pavao Radinović ima Olovo,
Borač, Trebinje i dio Konavla s Cavtatom. Oni prisvajaju danak od 1 dukata, carinu te uzimaju
prihode od Drijeva. Humski vlastelini, župan Bjeljak Sanković i vojvoda Radič Sanković, pokušali
su prodati Konavle Dubrovčanima, ali su kažnjeni oduzimanjem posjeda. Napali su ih vojvoda
Vuković i knez Pavao Radenović, koji su njihove posjede i Konavle međusobno podijelili.
Borbe protiv Dubrovnika i za samostalnost[uredi VE | uredi]

Hvalov zbornik

Dubrovčani odmah šalju poslanstvo u Dalmaciju i daju savjete gradovima da se vrate pod vlast
hrvatsko-ugarskog kralja. Plemići nisu htjeli priznati Tvrtkova sina za vladara, nego su kraljem
proglasili starog i nesposobnog člana dinastije, Stjepana Dabišu (1391. - 1395.). Priznao
je 1393. Žigmunda za svog vrhovnog gospodara i svoga nasljednika u Bosni (Đakovački ugovor)
čime su njegovi posjedi ponovno postali vazali hrvatsko-ugarskog kralja. Odrekao se posjeda
u Hrvatskoj i Dalmaciji te je time njegova vlast na zapadu svedena na granice prije Tvrtka.
Kako bi obranili vlast plemići nakon Dabišine smrti 1395. za nasljednicu biraju Dabišinu
ženu Jelenu Grubu 1395. - 1398.), umjesto kralja Žigmunda koji se tada spremao za rat protiv
Turaka (Nikopolje) pa se nije upleo u unutarnje stvari banovine. Time nastaje interregnum što im
omogućava jačanje u odnosu na ugarskog kralja. Kako je Jelenu na vlast doveo Hrvoje Vukčić,
zapravo je on sam bio pravi vladar bosanske banovine. Interregnum završava 1398., kada na
prijestolje dolazi najmlađi sin Tvrtka I., Stjepan Ostoja.
Ostoja je Dubrovčanima zbog dugova krajem 1399. prodao primorje od Stona do Gruža, a zatim
neuspješno ratuje protiv Dubrovnika (1403. - 1404.). Osjećajući Ladislavovu slabost, Ostoja se
miri sa Žigmundom 1404. Nakon toga Hrvoje zbaci kralja Ostoju 1404., a dovodi starijeg
Tvrtkovog sina Tvrtka II. Kotromanića. Zbog spora oko sela Lisac mir s Dubrovnikom je postignut
tek 1405.
Stjepan Ostoja bježi svom senioru ugarsko-hrvatskom kralju Žigmunudu, koji mu odlučuje pomoći
i slomiti otpor hrvatskih i bosanskih plemića. Opet se objavljuje križarski rat protiv heretika. Više
godina kraljeva vojska navaljuju na pobunjenike uz djelomičan uspjeh. Osvojena je najveća
tvrđava Bobovac gdje je doveden Ostoja. Nakon Žigmundovog vojnog pohoda 1408. i pokolja
200 hrvatskih plemića u Doboru, Hrvoje prelazi na Žigmundovu stranu. U završnom gašenju
pobune plemića dosta je bio značajan Filip Mađar. (en:Pipo of Ozora)
Sandalj Hranić i Pavao Radinović vođe su otpora i podupiru kralja Ostoju, koji s njihovom pomoći
opet dolazi na vlast 1409.. Protivnici kralja se oslanjaju i na Turke. To uzrokuje novu Žigmundovu
intervenciju 1410., kada kreće nova intervencija s Hrvojevom pomoći, u kojoj Hrvoje biva
postavljen za potkralja Bosne. Opet nije proveden Đakovački ugovor, a Žigmund priznaje Ostoju
za kralja i vazala pod svojim suverenitetom.
Sukobi vlastele i jačanje turske moći[uredi VE | uredi]

Posjedi i vlast Hrvatinića u Bosni, na istočnohrvatskim međama i u ostatku Hrvatske i Ugarske

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Žigmund je htio poraziti moćnog Hrvoja Vukčića, proglasivši ga veleizdajnikom unatoč svim
Hrvojevim naporima da dokaže odanost ugarskom dvoru te mu oduzima Split, otoke i Sanu.
Hrvoje je jedini spas vidio u savezništvu s Turcima, koji 1414., upadaju u Bosnu. Osmanlijsko
carstvo tada podržava Tvrtka II. kojega je Hrvoje želio dovesti na prijestolje umjesto Ostoje.
Turci 1415. pobjeđuju Žigmundovu vojsku u lašvanskoj bitci pa se njegov utjecaj smanjio, a
plemići i Ostoja su se okrenuli protiv Žigmunda. Sandalj se izmirio s Hrvojem i usprkos
osmanskom uspjehu, politički odabir Tvrtka II. se nije zbio, a sultan je za kralja potvrdio Stjepana
Ostoju. U dogovoru s kraljem i banom, Sandalj je ubio kneza Pavla Radinovića, koji je podržavao
Tvrtka II., a sinovi kneza Pavla, da bi se održali, pozivaju Turke u pomoć da pustoše Hranićeve
zemlje. Velikaši ne pozivaju turske čete samo kao pomoć u međusobnom obračunu, nego
uzimaju i stvarne obveze postajući sultanovim prisežnicima. Pritom je Sandalj priznao tursku
vlast.
Zemlju su razdirali unutarnji sukobi i prava feudalna anarhija pri čemu su velikaši svoje posjede
pretvarali u samostalna područja. Premda se od 1386. prati osmanska nazočnost u
srednjovjekovnoj Bosni, tek su događaji iz sredine drugog desetljeća 15. stoljeća označili njihov
aktivniji politički angažman. Iako je Bosna bila vazal ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda, sukobi
među velikašima omogućili su jačanje turskog utjecaja u Bosni. U početku se on pokazuje samo
u pljačkaškim pohodima, no ubrzo postaje važan i ravnopravan činitelj u razvoju događaja u
Bosni koji negativno djeluje na njezinu stabilnost.
Poslije smrti Stjepana Ostoje 1418. vladarem je postao njegov sin Stjepan Ostojić koji se suočio s
istim problemima i to suparništvom plemićkih obitelji te turskim uplitanjem. Prodao je Dubrovniku
Konavle. Zamjerio se i krstjanima i na kraju je 1421. godine protjeran.

Tvrtkova prijestolnica Bobovac

Konačno 1421. godine kralj Tvrtko II. Kotromanić ponovo preuzima prijestolje. Njegovu vladavinu
obilježava razvitak gospodarstva i gradova te jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Sultan Murat
II. s velikom vojskom napada kraljevstvo 1424. i 1426.
Radoslav Pavlović je 1430. godine zaratio s Dubrovnikom, a rat je potrajao do 1433., ostavivši
veliki trag na Dubrovnik, Hum i Bosnu.[4]
Tvrtko II. se obraća ugarsko-hrvatskom kralju kao svom senioru za pomoć zbog pobune domaćih
plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji su uz osmanlijsku pomoć
ovladavali istokom banovine od 1433. do 1435.Turci osvajaju gradove Hodidid
i Vrhbosnu 1434./1435. godine. Nakon smrti vojvode Sandalja 1435. Tvrtko II. se vraća na vlast i
ponovno Turskoj plaća godišnji danak. Prijestolnica Tvrtka II. bio je utvrda Bobovac, dok su
Srebrenica i Zvornik bili pod upravom srpskog despota s kojim ratuje zbog bogatog rudarskog
područja u istočnoj Bosni. Nakon toga, jačaju i turski upadi u Bosnu (Srebrenice pada 1440.), a
Sandaljev nasljednik Huma postaje Stjepan Vukčić Kosača. Tvrtko ostaje na vlasti sve do svoje
smrti 1443.
Doba Stjepana Tomaša[uredi VE | uredi]
Pretposljednja kraljica Katarina Kosača-Kotromanić

Kralj Stjepan Tomaš Kotromanić

Godine 1443. plemstvo postavlja na vlast kralja i bana Stjepana Tomaša, izvanbračnog sina
kralja Ostoje. Potvrdio je svoje katoličanstvo 1445. i čvrsto se povezao s Ugarsko-hrvatskom
državom zbog sve većih turskih napada. Stjepan Vukčić Kosača, najmoćniji plemić na
jugoistočnom području kraljevstva odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja što
je rezultiralo unutarnjim sukobom koji je okončan 1446. bračnom vezom bosanskog vladara
s Katarinom Kosačom, kćeri moćnoga vojvode. Nastojao je dobiti potporu Ivana Hunjadija, koji
mu plaća godišnju pomoć od 3.000 zlatnika. Radivoj Ostojić se tako kao turski pretendent na
prijestolje nije uspio nametnuti. Neki od plemića potvrđuju svoje katoličanstvo, a Crkva
bosanska ubrzano nestaje. Stjepan Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak utjecaj na svome
posjedu što potvrđuje činjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio zemlje, stari
Hum ili Zahumlje, kasnije biti i prozvan Hercegovina.

Stjepanova vojvodina - Hercegovina

Zbog osmanskih napada, kralj Tomaš 1450. traži vanjsku pomoć i obraća se papi. U Bosni se
nastojalo ojačati katolički utjecaj preko franjevaca. Crkvu bosanska je ponovno optužena za
krivovjerje.
Kralj 1459. saziva starješine Crkve bosanske i nudi im dva izbora. Ili će prihvatiti katoličanstvo ili
će biti protjerani iz kraljevstva. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2.000 pristaje prijeći
na katoličanstvo, a ostalih 40.000 se sklanja na prostor južne Bosne u Humu i nalaze zaštitu u
okrilju vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanin, o čemu postoji i detaljan opis,
koji je zabilježio papa Pio II. u svojim Komentarima (Commentarii). Tako su Bosnu oslabili s jedne
strane Turci svojim napadima, a s druge strane vjerski sukobi.
Stjepan Kosača i postanak Hercegovine[uredi VE | uredi]

Herceg Stjepan Vukčić Kosača

Grb Kosača iz Fojničkog grbovnika

Sandalj Hranić Kosača je imao posjede od Mileševa do Cetine, a nakon smrti Pavla
Radinovića 1415. i Hrvoja Vukčića 1416. postaje najmoćniji čovjek u Bosni. Naslijedio ga je
nećak Stjepan Vukčić Kosača (1435. - 1466.).
Radoslav Pavlović je tada ušao u sukob sa Stjepanom na čijoj su strani bili Turci pa
su Pavlovići 1438. izgubili Trebinje, a prihode od Drijeva tada uzima samo Vukčić. Dolazi do
osamostaljenja velikog vojvodsta Huma koji postaje posebna politička jedinica zavisna o Turcima.
Stjepan u Zeti nakratko zauzima Medun i Sokol 1439., a napušta ih nakon obnove srpske
despotovine. 1440. osvaja Omiš i Poljicu, a nedugo zatim mu Mlečani i zetski vojvoda Stjepan
Crnojević otimaju Bar, Gornju Zetu i Omiš. Nakon smrti Vladislava I. 1444. uključuje se u
dinastičke borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje i sklapa savezništvo sa Alfonsom V.
Aragonskim koji je bio pretendent za hrvatsko-ugarskog kralja. Kako nije ima vlastitu flotu
Hercegu je to savezništvo kratkotrajno pomoglo u borbi sa Mlečanima ali zbog napredovanja
Osmanlija 1450. sklapa primirje sa Mlečanima.
Vukčić odbija priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomaša (1443.-1461.) te se nekoliko godina
vodi građanski rat potpomažući s Turcima drugog pretendenta, Tomaševa brata Radivoja.
Primirje je sklopljeno 1446.kad je udao svoju kćer Katarinu za Tomaša, ali Vukčić je i dalje
pomagao turskog vazalu i srpskom vladaru Đurađu Brankoviću, koji je ratovao s Tomašem u
istočnoj Bosni oko Srebrenice.
Stjepan se 1448. okitio godine novom titulom: "Herceg od Huma i Primorja" istaknuvši svoju
neovisnost. Poslije je titulu izmijenio u "Herceg od Svetog Save", prema svecu pokopanom u
Mileševu na njegovu teritoriju. Teritorij pod njegovom vlašću protezao se od Lima do Cetine i od
Rame do Kotorskoga zaljeva, a kasnije će dobiti naziv Hercegovina.
Zabranjuje podanicima da u Dubrovniku kupuju sol, otvara novu solanu u Sutorini i 1449. otvara u
Novom radionicu sukna. Grad Novi želi razviti u trgovačko i pomorsko središte pa zbog toga
ratuje s Dubrovnikom (1451. - 1454.). Na stranu Dubrovčana su stali bosanski kralj Stjepan
Tomaš i srpski despot Đurađ Branković te su htjeli kupiti hercegovu zemlju od sultana za
150,000 dukata, a herceg je s Mlečanima planirao napad na Dubrovnik. Ali sukob s ekonomski
jakim Dubrovnikom za hercega je postajao sve nepovoljniji pa se uz osmansku vojnu pomoć
pomirio sa sinom Vladislavom 1453. i 1454. s Dubrovnikom. Nedugo zatim i Osmanlije počinju
upadati u njegovu zemlju te se 1461. miri s novim vladarem u Bosni, Stjepanom Tomaševićem.
Herceg Stjepan Vukčic Kosača preminuo je 1466.

Pad srednjovjekovnog kraljevstva[uredi VE | uredi]

Posjedi i razgraničenja nakon Otomanskog zauzeća Bosne i Matjaševog osnivanja Jajačke i Srebreničke banovine

Za novoga kralja i bana Bosne 1461. je postavljen Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana
Tomaša. On se suočava s jakom prijetnjom osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema
Bosni. Predviđajući tursku najezdu velikih razmjera, traži pomoć u obrani od pape, seniora iz
Ugarsko-hrvatske države te Venecije zbog osmanske opasnosti. Plemići su složno podržali kralja,
kao i herceg Stjepan Vukčić koji se s njim pomirio i pristao poduprijeti njegovu težnju za pomoć
od Zapada. Papa je poslao krunu, čime je Bosna formalno priznata kao kraljevstvo. Potom kralj
Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom carstvu 1462.. Zahvaljujući jakom uporištu
u župi Vrhbosni i Bosanskom Krajištu, Osmanlije su mogli vrlo brzo izvesti napad na Bosnu. Kada
se uvjerio da pomoć neće doći, kralj je zamolio Portu na primirje od 15 godina, što je i obećano
bosanskim poslanicima kako bi se prikrile sultanove prave namjere. Nekoliko dana poslije
odlaska poslanstva, krenuo je Mehmed II. s velikom vojskom na Bosnu. Kad se vojska pojavila,
nastalo je rasulo. Pavlovići i vojvoda Tvrtko Kovačević su se predali i pogubljeni su. U snažnom
osmanskom naletu stara kraljevska tvrđavaBobovac pala je 20. lipnja 1463., a kralj Stjepan
Tomašević je pobjegao u utvrdu Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje se predati, nakon
čega biva pogubljen u Jajcu. Središnja Bosna je šaptom pala čime je prestala postojati
srednjovjekovno kraljevstvo.
U jesen 1463. Matijaš Korvin zauzima Jajce i Srebrenik. Herceg Stjepan podupirao je tu akciju s
juga i ponovno počeo osvajati gradove. Mehmed II. je 1464. opet pokušao osvojiti Jajce. Sjeverna
Bosna (Usora i Soli, te Donji Kraji) je oslobođena od Turaka, a Matijaš postavlja slavonskog
velikaša Emerika Zapolju za vladara Bosne. Organizirane su Jajačka i Srebrenička banovina
čime je Slavonija bila zaštićena od napada Turaka. Matijaš Korvin daje naslov kralja Bosne
velikašu Nikoli Iločkom (1471. - 1477.), koji je kovao i svoj novac. Herceg Stjepan Vukčić traži
potporu zapadnih sila: Ugarske, Venecije, Napulja i pape. Nastaje nemir, a njegov najstariji sin
Vladislav bježi 1462. sultanu nudeći mu 100 000 dukata za polovinu očevih
zemalja. Sultan zahtijeva tu svotu od hercega ili predaju tri grada, a herceg mu ipak odstupa
jedan dio. Turci 1465. osvajaju velik dio Hercegovine, Mlečani zauzimaju Krajinu (od Neretve do
Cetine), čime hercegu ostaje samo uzak dio s Novim što je ostavio Vlatku (1460. - 1482.).
Turci 1482. osvajaju Novi, čime je pala i Hercegovina. Srebrenik je
pao 1521., Šabac i Beograd 1521., a Jajce 1528.

Srednjovjekovno društvo[uredi VE | uredi]


Razvoj feudalizma[uredi VE | uredi]

Razvoj upravnih jedinica u Bosni, na istočnim međama hr. kraljevstva od 11. do 15. stoljeća

Pod utjecajem naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora u Bosni se počelo raspadati
staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. stoljeća
Bosna je postala država s razvijenim feudalnim karakteristikama. Feudalni sustav zasniva se na
nasljeđu plemića, koja je uobičajena u zapadnoeuropskim zemljama. Ono predstavlja trajnu
svojinu s vazalnim odnosima zasnovanim na sustavu vjerne službe i vjere između seniora kao
gospodara i vazala kao podanika.
U lokalnom društvu je postojala bitna razlika između naroda i plemstva, iako tamošnji plemići nisu
imali nasljedno pravo. Moćniji plemići su postavljali i svrgavali banove i kraljeve. Potkraj
srednjega vijeka okupljali su se na sluzbenim državnim "vijećima" da raspravljaju o nasljeđivanju
vladara i drugim važnim političkim poslovima. Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizirane
državne kancelarije, u kojima su često, poslije četrdesetih godina 14. stoljeća, radili i franjevci.
Spisi su se pisali na slavenskom ili latinskom jeziku. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaju
bosanski plemići koja vodi mladu državu. Velika moć plemića nije dopuštala da se razvije sustav
pronija koji pretpostavlja jaču vladarevu vlast. Prema ekonomskoj moći plemići se dijele
na: velmože, vlastelu i vlastelinčiće. Oni su imali feudalne posjede koje su dobili za različite vojne
zasluge u ratu pomažući vladaru koji je sa svojom dinastijom bio na čelu hijerarhije društva.
Stvarna je moć ovisila o količini zemlje, a rang je više ovisio o službi. Oni koji su obavljali
najvažnije državne službe zvali su se velmože, a niži službenici nosili su titulu kneza. Župan
(stara slavenska titula) je bio negdje između te dvije razine. Krupni velmože imaju pod sobom
čitav niz većih ili manjih plemića. Predstavnici velikih vlastelinskih rodova bili su vojvode.
Građanska klasa se sporo razvijala, a najčešće su bili katolici. Stranci, u prvom redu Dubrovčani,
ostali su stalno važan činitelj u unutrašnjoj i vanjskoj trgovini Bosne. S razvojem rudarstva i
privrede jača i domaće građanstvo.
Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su zavisni ljudi odnosno kmetovi koji su pripadali
vladaru ili vlasteli. Crkva bosanska nije imala feudalnih vlastelinstava pa prema tome ni zavisnih
seljaka. Svaka kuća zemljoradnika i stočara (Vlasi) je godišnje plaćala jedan dukat. Potkraj
samostalnosti Bosne položaj seljaka se pogoršava. Ali slobodno seljaštvo nije potpuno iščezlo.
Do 14. stoljeća u Bosni je ropstvo bilo vrlo razvijeno. Najviše se robova izvozila početkom 15.
stoljeća, a Bosna je bila ozloglašena kao zemlja prodaje ljudi. Postojao je i robovski rad (de
genere servorum Bosniensium). Mnogi robovi (većina ratni zarobljenici) su se prodavali ili
kupovali na velikoj tržnici roblja u Dubrovniku te zatim izvozili u katoličke zemlje
(u Veneciju, Firencu, Genovu, Siciliju, južnu Francusku i Kataloniju).
Državno uređenje i politika[uredi VE | uredi]
U razvijenom srednjem vijeku Bosna je najprije bila banovina na čelu koje je stajao ban. Zemlja je
bila podjeljena na župe. Značajnu ulogu u političkom životu odigrale su susjedne sile:
Bizant, Kraljevina Ugarska, Srbija, Zeta, a kasnije i Osmanlijsko carstvo, s obzirom na položaj
Bosne kao granične međe hrvatskog kraljevstva. Od bana Mateja Ninoslava, vladari Bosne
pripadali su jednoj obitelji, dinastiji Kotromanić.
Od 1377. Bosna je postala samoproglašenom kraljevina kad se Tvrtko I. Kotromanić okrunio za
kralja. Njeni vladari će tu titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti 1463. Ali suverenitet
vladara je često bio ograničen zbog moćnih plemića. Područje Bosne je bilo podijeljeno u
nekoliko zasebnih upravnih jedinica: Bosnu, Hum, Travunju, Soli, Usoru, Završje i Donje kraje.
Osim Tvrtka I. nijedan vladar nije bio bogatiji od velikaša. Dvije najveće plemićke obitelji koje su
krojile državnu politiku nakon Tvrtkove smrti su Hrvatinići i Kosače.
Za svog postojanja Bosna je bila 197 godina banovina (1180-1377), a 86 godina kraljevina (1377-
1463). Realna razlika između dva statusa je samo u tituli, vladari su vazali i službenici hrvatsko-
ugarskih kraljeva, a sve zemlje kojima su vladali, osim Raške su se smatrale dijelom tog
kraljevstva.
Prihodi vladara su bili: davanja od zemlje, jedan dukat po kući, različite carine, trgovina od
brodova, određeni postotak metala (urbura), prihodi od kovnica, “stonski dohodak”
od Dubrovnika (500 perpera), a otkad je proglašeno kraljevstvo i “svetodmitarski dohodak” od
2,000 perpera. Bladar je u miru upravljao zemljom te izdavao povelje. Njegovu vlast je
ograničavao državni sabor - stanak, u kojem sudjeluje isključivo vlastela gdje se rješavaju važniji
državni poslovi unutarnje ili vanjske politike te o dodjeljivanju ili oduzimanju posjeda velmožama.

Ekonomski razvitak[uredi VE | uredi]


Usprkos povremenim građanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka
uživala u stvarnom blagostanju. Ključ njenom bogatstvu je bio u rudarstvu.
Potkraj 13. i na početku 14. stoljeća stigli su u Bosnu prvi njemački rudari iz Ugarske i
Transilvanije poznati pod imenom Sasi i počeli eksploatirati njene rude. Stjepan II. Kotromanić i
kralj Tvrtko I. poticali su razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasništvu mjesnih
zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopuštao da sijeku šume i podižu rudarska
naselja. Neki od njih su postali i ugledni ljudi. Rudarski centri su bili Ostružnica, Hvojnica
(Fojnica), Kreševo, Dusina, Busovača, a od druge polovice 14. stoljeća Olovo i Kamenica. Na
nekim mjestima kopao se bakar i olovo, ali je najvažniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica
je postala najveće rudarsko i trgovačko središte s brojnim dubrovačkim kolonijama. Već
se 1339. godine izvozilo i zlato iz Bosne. Najnaprednija su bila Drijeva (danas Gabela) s velikim
skladištima soli.
Dobar dio uvoza i izvoza išao je dolinom Neretve na čijem je ušću nastalo nekoliko
trgova: Osinj, Posrednica, luka Ploče, Nekranj, Brštanik. Uvoze se tkanine, vino, ulje,
usoljena riba, šećer, južno voće, začini, oružje, metalni, stakleni i kožni predmeti, papir, sol, dok
se izvozi stoka, koža, krzna, loj, vuna, sir, med, vosak i razni metali kao srebro, bakar i olovo na
kojima je i zasnovan ekonomski razvoj. Dubrovčani su imali poseban monopol na trgovanje
srebrom, a i sav prekomorski izvoz kovina išao je preko Dubrovnika. Kako
su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile više od jedne petine srebra u Europi, bilo je
puno bogatih ljudi koji su si mogli prijuštiti skupocjene tkanine. Dubrovačke kolonije zajedno sa
Sasima nisu samo dominirale u spomenutim rudarskim mjestima nego i u važnim trgovačkim
središtima kao sto je bila Foča. Dubrovačka je kolonija postojala i u Visokom, političkoj
prijestolnici banovine Bosne za većeg dijela srednjega vijeka.
Kako su stranci (Sasi i Dubrovčani) bili najaktivniji u privrednom životu tako su jačali domaću
privredu koja je pak jačala domaće građane. Razvijaju se razna nova gradska naselja,
karavanske stanice i putovi. Gradovi su se sastojali od dva dijela: tvrđave (castrum) u kojoj je
sjedište vojničke posade i gradske uprave te podgrađa (suburbium) gdje su stanovali trgovci.
Središnju vlast predstavlja knez kojeg postavlja vladar, a vrši upravnu i sudsku vlast. Putem
karavanske trgovine koju obavljaju ponosnici na čelu s kramarima vrši se prijenos robe i razmjena
bosanskih proizvoda s primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na
širim prostorima. To doprinosi da razvitku carina u srednjovjekovnom dobu.
Važni gradovi s katoličkim zajednicama Sasa, Dubrovčana i drugih stanovnika dalmatinskih
komuna privlačili su franjevce koji su tu počeli osnivati samostane, a gradovi su zadobili izrazito
katolički izraz. Među ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovačkim putovima u Bosni isticali
su se još i Jajce, Travnik, Goražde i Livno. Uz ta glavna središta bilo je i mnogo manjih utvrđenih
mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni). Među njima je bila i Vrhbosna (kasnije
Sarajevo), koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala isključivo od tvrđave i sela.
Dolazi do jačanja robno-novčane privreda. Pavao Bribirski počinje kovati svoj
srebrni novac (denarius, groš) u malim količinama, a isključivo bosanski novac kuje Stjepan II.
Kotromanić. Tvrtkovi četverostruki dukati su jedini poznati zlatni novac u hrvatskim zemljama.
Na selu su većinu naroda sačinjavali kmetovi koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje
gospodare, a desetinu plaćali kralju. Stočare u planinama, od kojih su neki bili Vlasi, bilo je teže
uključiti u feudalni poredak.

Religija[uredi VE | uredi]
Općenito, u srednjem vijeku na tlu Bosne i Hercegovine postojale su tri crkve koje je prakticiralo
izmješano slavensko stanovništvo. Po nekim procjenama na području srednjovjekovne Bosne
uoči turskog osvajanja je živjelo 850.000 - 900.000 stanovnika, sljedećeg vjerskog sastava:

 katolika oko 750.000 ili 85,22 %.


 krstjana oko 80.000 ili 9,09 %.
 pravoslavaca oko 50.000 ili 5,68 %.
Katolička crkva[uredi VE | uredi]
Nakon dolaska na današnja područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvati su primili
kršćanstvo. Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa
strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u IX.stoljeću, ali
neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala poganska
vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim
nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice).
Toranj sv. Luke u Jajcu, druga polovica 15. stoljeća

Podjela Bosanske vikarije na kustodije

Najstarija biskupija na području današnje Bosne i Hercegovine je ona u Trebinju, osnovana


prije 1022. godine. Bosanska biskupija koja je sigurno postojala već 1067. sa sjedištem kod
današnjeg Sarajeva, od XIII. stoljeća je imala svoje sjedište u Đakovu u Slavoniji, izvan Bosne.
Godine 1340. utemeljena je Bosanska vikarija sa sjedištem u Milama, koja se proširila na mnogo
veći teritorij od same Bosne. Već 1385. ima 35 samostana, od kojih je samo 4 bilo na području
Bosne. To su bili franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463.
godine će se izgraditi još 12 franjevačkih samostana širom Bosne, uglavnom u jakim centrima
privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.
Stanovništvo je bilo slavensko, po svojim etničkim i vjerskim značajkama hrvatsko. Osim samoga
spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što
su jezik (čakavstina, štokavska i šćakavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve
karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. bosančica ili hrvatska
ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je
istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost
zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom katoličkom kršćanstvu
(hrvatska Dalmacija i Bosna su potpadale pod istu vjersku jurisdikciju -
Splitsku odnosno Dubrovačku dijacezu), te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije
(Romanika). Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski
vladari nosili od najranijih vremena, a koja je isključivo hrvatska politička titula. Svi
bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija.
Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više
isticala te značajke.
Na području današnje Bosne i Hercegovine prostiralo se u srednjem vijeku (u 14. i 15. stoljeću)
devet biskupija. Bosanska, duvanjska i trebinjska biskupija prostirale su se potpuno u granicama
današnje BiH. Zagrebačka, kninska, krbavska, makarska, splitska i stonska biskupija obuhvaćale
su tek dijelove bosanskog teritorija. Tako npr. zagrebačka biskupija širila se od današnjeg
Bosanskog Petrovca do rijeke Ukrine i od Save do blizu Ključa i Jajca. Na ruševinama katoličkih
crkava i manastira podignuti su iza pada Bosne pod Turke i dolaska Vlaha u te krajeve brojne
pravoslavne crkve i manastiri npr. Moštanica, Liplje, Gomionica, Rmanj i drugi. To govori i Prvi
shematizam srpske mitropolije Banjalučko-Bihaćke za godinu 1901. (str. 75):
"A što narod drži, ili sto mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zadužbina Nemanjića...,
ne slaže se nikako s istorijom iz toga uzroka, što u Pounju kao i uopće u cijeloj Bosanskoj
krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku
kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinsko-rimska."
Zagrebačka biskupija imala je 1334. na bosanskom zemljištu 3 crkvena dekanata (dubički,
sanski i vrbaski) i preko 40 župa između Sane i Vrbasa. Područje Cazina i Bosanske
Krupe danas uopće nemaju ni jedne jedine katoličke župe; prije dolaska Turaka imao je svaki
po 20 župa, što više, kninski biskup stolovao je više od 50 godina u Cazinu u 15. stoljeću.

Samostani u na prostorima današnje Bosne i Hercegovine u 15. stoljeću

Na teritoriju današnje Bosne djelovali su u srednjem vijeku od katoličkih redovnika


benediktinci (samostan sv. Petra u Čičevu kod Trebinja, Konoba na Uni), dominikanci, pavlini
i franjevci, koji su u Bosni imali samo malenkost od 45 samostana, od kojih petnaestak još u
14. stoljeću. Najstariji i najveći franjevački samostani ležali su u Podrinju: Srebrenica (po njoj
se provincija i zove Bosna Srebrena), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kod
Bijeljine), Zvornik, Teočak, Ljubovija i Olovo. U tim stranama nestalo je potpuno katolika do
17. i početka 18. stoljeća (zadnji spomen katolika u Srebrenici potječe iz godine 1724.). Kako
ističu stariji povjesničari, u svemu od ondašnjih 56 bosanskohercercegovačkih kotara za 52
od njih iz povijesnih dokumenata znamo, da su imali barem jednu katoličku župu, a svi kotari
osim jednog (Gacko) sačuvali su izvjesne uspomene na katolike u tome kraju.
Treba spomenuti još i one brojne crkve, koje godine 1244. spominje ban Matej Ninoslav. On
navodi u povelji najprije katedralu sv. Petra bosanske biskupije u Brdu kod
Vrhbosne (današnjeg Sarajeva), u župi Vrhbosni spominje crkve u Vrutcima na vrelu Bosne,
zatim u Bulinu i Knešpolju, u župi Neretvi u Buljini, u Viduši (Ljubincima)
između Kaknja i Zenice, u župi "Brod" u Bilinu Polju (kod Zenice), u župi Lašvi "Tri crkve", u
župi Lepenici Rotilj (Kiseljak), u Skopju crkva sv. Ive, u župi "Mel" crkva sv. Kuzme i Damjana
(valjda Kozmin na Drini) i konačno u župi Borcu "Praču - Biskupniju". I danas, skoro 700
godina, u čisto muslimansko-pravoslavnom kraju, na sastavcima rječica Prače i Gračanice, u
Sjetlini, izvjesni predio zove "Biskupina".
Crkva bosanska[uredi VE | uredi]
Crkva bosanska je vjerska sljedba utjecajna u
predturskim srednjovjekovnim zemljama Bosni i Humu. Pripadnici "Crkve bosanske" su
nazivani "krstjanima".
Nastala je u krilu već postojeće i organizirane katoličke biskupije, koja je priznavala papinsko
vrhovništvo koristeći se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja. Čak je i sam
naziv institucije, “Crkva bosanska", zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja
se latinski nazivala “ecclesia bosnensis". Za svoga trostoljetnoga djelovanja “crkva bosanska"
nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inače, bile suvremene
Katolička crkva ili pravoslavne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog kruga. Sve do
sredine XV. st. bosanski državni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami
odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici “Crkve bosanske”), nisu smatrali kako treba
poduzimati radikalne mjere za uništavanje “Crkve bosanske" kao institucije.
Neki od velikaša su također bili krstjani kao što su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj
Hranić, Stjepan Vukčić Kosača i Pavao Klešić.
Pravoslavna crkva[uredi VE | uredi]
Istočna područja današnje Bosne i Hercegovine, prije svega Podrinje, Hum i Travunja (koji
otprilike odgovaraju istočnoj Hercegovini i dijelu Crne Gore) su tek od 16. stoljeća postali u
velikoj mjeri pravoslavni (Podrinje je to bilo i prije). Asimilacijom pravoslavnih Vlaha,
utjecaj srpske države i kulture se proširio i na taj dio zemlje, što je posebno došlo do izražaja
nakon osvajanja toga područja od strane prvog bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića, koji je
uzeo u službu srpske pisare, pa, iako je centar njegovih političkih i kulturnih težnji ostao
vezan za hrvatsko-katolički zapad (sam Tvrtko je bio i ostao katolik), određen broj bizantskih i
srpskih civilizacijskih obilježja vidljiv je na njegovom dvoru. Srpski povjesničari utvrdivši
da Tvrtko nije bio pravoslavac nego katolik i tvrde da u tvrtkovoj državi nije bilo niti jednog
pravoslavnog manastira. Doduše spominju manastir u Dobrunu, na desnoj obali Drine,
nadomak Višegradu. Taj manastir, podignut 1383., nalazi se zapravo u onom dijelu Srbije,
koji je istom kralj Tvrtko pripojio Bosni (1374.).

Kultura i umjetnost[uredi VE | uredi]


Podrobniji članak o temi: Hrvatska kulturna baština u Bosni i Hercegovini
Podrobniji članak o temi: Povijest jezika u Bosni i Hercegovini
U srednovjekovnoj Bosni su se rabila tri pisma: bosančica, latinica i glagoljica.

Stećci, Radmilja
Stećak, Zgošća

Najstariji dokument na bosančici je Povelja Kulina bana s dubrovačkim knezom Krvasom


iz 1189. Odlomak Djela apostolskih, tzv. Grškovićev odlomak je napisan na glagoljici (12./13.
stoljeće) kao i Humačka ploča koja pokazuje sjaj ranosrednjovjekovne pismenosti. Ljepotom
se ističe, Hvalov zbornik iz 1404. kojeg je napisao krstjanin Hval za vojvodu Hrvoja Vukčića.
Od 13. do 15. stoljeća nastaju patarenski iluminirani rukopisi. Najznačajniji pisani spomenik te
epohe bila je Tajna knjiga iz 13. stoljeća koja nažalost nije sačuvana. U njoj je bila sadrzan
opis nastanka svijeta, mitologija, filozofija i etika bosanskih krstjana. Od ostalih vjerskih knjiga
najpoznatije su Miroslavljevo evanđelje i Mostarsko evanđelje. Sačuvano je i nekoliko
rukopisa koji su ukrašeni minijaturama. Od glagoljskih pisanih spomenika najvažniji
je Hrvojev misal, molitvenik koji je bio napisan za Hrvoja Vukčića Hrvatinića s njegovim
prikazom na konju.
Viteški turnir u Budimu 1412. dokazuje pripadnost bosanske vlastele Zmajevom redu kao i
razvoj glazbe pokazuje praćenje najvažnijih tokova ritersko-dvorjanske kulture u Europi.
Razvoj heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i pečata, kojima su se služili
bosanski vladari i vlastela. U Dobrunu se nalaze freske u srpsko - moravskom stilu.
U Bosnu su dolazili umjetnici i obrtnici iz primorja. Na žalost, sačuvano je malo njihovih djela,
ali se klesarske vještine mogu razabrati na fragmentima skulptura s dvora kralja Tvrtka u
Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrašenog bosanskim kraljevskim
simbolom, ljiljanovim cvijetom.
Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvrđavama i dvorovima
vladara poput veličanstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca kao ljetnim rezidencijama i zimskih
poput Kuknja i Samobora na Drini. Dolazi i do uporabe kamena kao građevnog materijala u
svakodnevnoj stambenoj kulturi. Najpoznatiji spomenik dalmatinskog graditeljstva je ckva sv.
Luke u Jajcu. Vjernici Crkve bosanske nisu podizali nikakve crkve ni samostane.
Najvrijedniji spomenici kulture srednjovjekovne Bosne su nadgrobni spomenici, stećci. Oni su
statusni simbol kulturnog i umjetničkog izraza tadašnje Bosne. Na području Bosne i
Hercegovine pa i šire ima velik broj nekropola s preko 50.000 očuvanih stećaka na kojima se
nalaze razni oblici, simboli (sunce, polumjesec, ljiljan, loza, vijenac itd.), ukrasi
i epitafske poruke. Najveća koncentracija stećaka je u Hercegovini
(Bileća, Stolac, Trebinje, Gacko, dolina Neretve), a najpoznatija nekropola je Radimlja kod
Stoca. Najslavniji pojedinačni stećak je Zgošćanski stećak.

Jajce, grad Hrvatinića u Donjim krajima, potom kraljevski grad


Narodna glazba je po postanku vrlo stara. Prenosila se usmeno, pjevanjem, a početci
umjetničke glazbe gube se u tami srednjeg vijeka. Prvi napjevi za crkvene potrebe zabilježeni
su u Bosni i Hercegovini tijekom 11. i 12. stoljeća. Jedna od posebnosti glazbenog života na
ovim područjima je glagoljaško pjevanje - pojanje. Zbog gospodarskih poteškoća, političke i
kulturne izoliranosti od zapadne Europe, razvoj glazbe u Bosni i Hercegovini je tekao vrlo
usporeno i s velikim vremenskim zaostatcima. To se, uostalom, odnosi i na sve druge grane
umjetnosti, znanosti i kulture uopće.
Do osmanskog zauzimanja Bosne, pa zatim i Hercegovine, srednjovjekovna bosanska
država imala je stalne dodire sa srednjom Europom i Italijom, poglavito preko Dubrovnika. U
to doba u crkvama i samostanima te na dvorovima velikaša, banova i kraljeva postoje začetci
glazbene umjetnosti. Prvi izvori o bosanskim umjetnicima, sviračima i plesačima hrvatske krvi
i imena nađeni su u Dubrovačkom arhivu iz početka 15. stoljeća. Herceg Stjepan Vukčić
Kosača imao je na svom dvoru godine 1442. čitav orkestar frulaša, a u njegovoj oporuci stoji
da je imao i orgulje, vjerojatno prve na području Bosne i Hercegovine. O crkvenoj glazbi,
poglavito onoj Crkve bosanske nema nikakvih podataka.

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]


 Crkva bosanska
 Popis bosanskih banova
 Popis bosanskih kraljeva
 Vrhbosna, Usora i Soli,
 Donji kraji, Zapadne strane,
 Humska zemlja, Trebinje, Podrinje

Izvori[uredi VE | uredi]
 Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne, Sarajevo 1990.
 Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Zagreb 1994.

1. ↑ "Bosnien und Herzegowina", Uni Oldenburg, objavljeno 25. travnja 2018. pristupljeno 7. svibnja
2018. (njemački)
2. ↑ Dr. sc. Dragutin Pavličević. Kratka politička i kulturna povijest Hrvatske, Hrvatski informativni
centar pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}}
{{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. “Bila je to zapadno orijentirana, katolicka kraljevina koja postaje tampon
drzava izmedju katolicke Hrvatske i grkoistocne Srbije.”
3. ↑ Bosna i Hercegovina. http://enciklopedija.hr. Leksikografski zavod Miroslav Krleža Arhivirano s izvorne
stranice 3. veljače 2019., pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}}
{{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. “Ipak, mnogo su bila duža razdoblja u kojima je prvotna Bosna do XI. st.
pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi.”
4. ↑ Pavo Živković, Ivana Jakić, Marija Brandić: Uloga bosanskog kralja u Konavoskom ratu (1430. - 1433.),
Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe, sv.2 br.3 listopad 2008.