You are on page 1of 9

Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet
Odsjek: Pedagogija-psihologija
Predmet: Metodika rada Pedagoga-Psihologa
Profesor: Dr.sc. Gabriel Pinkas, docent.
Asistent: Amela Kukuruzovic, ass.

PRIKAZ KNJIGA I ČLANAKA


Freire, P., (2002) Pedagogija obespravljenih, Zagreb: Odraz.
Radetić-Paić, M., (2002) Neka obilježja obitelji i roditelja kao rizičnih čimbenika za pojavu i
razvoj poremećaja u ponašanju djece i mladeži. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja
2002, Vol 38, br.2, str. 133-144
Bilić, V., (2016) Školski uspjeh djece i mladih koji odrastaju u siromaštvu i materijalno
nepovoljnim uvjetima. Nova prisutnost 14, br.1, str. 91-106
Hajnić, Lj., (2014) Sindrom otuđenja od roditelja. Ljetopis socijalnog rada 21 (1), str. 169-178

Student: Aleksandar Djukic

Tuzla, 2018
UVOD

U ovoj knjizi autor nam govori o tome da ovom sistemu u kojem živimo odgovara da ljudi budu
pasivni, odnosno da ljudi budu suprotno od onog kakvi bi trebali biti a to je aktivni sudionici
društva. Da bi ovakvu manipulaciju bilo moguće izvesti, sistem koristi metode koje su zapravo
manipulacija odnosno zavaravanje, jer na ovaj način ljudi gube moć da kritički promišljaju i
postaju poslušni robovi. Autor ovdje govori i o tome kako je upravo obrazovni sistem sistem koji
koristi ove metode i tehnike, jer se koristi nametanjem svojih statova, činjenica, mišljenja, te
samim tim učenici nemaju slobodu i mogućnost da sami donose zaključke, formiraju stavove, jer
to sve za njih radi učitelj. Na ovaj način ljudi širom svijeta su potlačeni, nezadovoljni te
obespravljeni. Freire se zalaže za sistem koji će osloboditi učenike, koji će omogućiti učenicima
da konačno sami mogu donositi odluke, zaključke te razmišljati. Zapravo je Freire osmislio
koncept osvješćivanja.

I POGLAVLJE

Prije svega dehumanizacija je oduvjek bila problem ljudi, to nije ništa novo za sistem u kojem
živimo. Pojam dehumanizacija uključuje i osobu kojoj je humanost oduzeta ali i osobu koja tu
humanost oduzima. Ovo je posljedica društva u kojem se dopušta potlačavanje, ušutkivanje i to
za posljedicu ima ovaj veliki problem sa kojim smo i dan danas suočeni, možda i više nego prije.
Jedan od osnovnih zadataka potlačenih trebao bi biti oslobadjanje, odnosno borba za svoja prava
tj. borba protiv dehumanizacije. Ova borba nije laka jer tlačitelji se koriste raznim metodama
kako bi stvorili pogrešnu sliku o njihovim pravim namjerama, jedna od tih metoda je lažna
velikodušnost. Oni koji su obespravljeni za svoju slobodu mogu jedino da se izbore na način da
zaista spoznaju svoje prave vrijednosti, mogućnosti, želje te da se ujedine i zajedno bore protiv
sistema. U ovom svemu ne bi trebali zaboraviti činjenicu da su i neki tlačitelji prije i sami bili
potlačeni, te su vjerovatno vidjeli priliku da i oni mogu biti jedni od onih koji oduzimaju ljudima
njihova prava. Dakle nije teško shvatiti da je kod obespravljenih prisutan strah od slobode, taj
strah se javlja kao posljedica prihvatanja pravila koje je postavio tlačitelj te im to dodatno otežava
borbu. Da bi ljudi mogli riješiti ovaj problem moraju prije svega biti objektivni, sagledati širu
sliku te shvatiti da mogu puno više da doprinesu društvu sa svojim mogućnostima, stavovima,
vještinama itd, te da trebaju da se izbore i sami za to. Naravno postoje i potlačeni koji su
prihvatili tu ulogu, svjesni su šta im se dešava ali su ipak odlučili da je bolje predati se nego
boriti, odnosno da je bolje trpiti nepravdu, vjerovatno zbog straha koji imaju a koji je izazvan
obično autoritetom i moći tlačitelja. Ovo se isto tako zove naučena bespomoćnost, odnosno
pomirenje sa situacijom u kojoj se potlačeni nalazi te prihvatanjem sistema. Da bi borba bila
moguća potrebno je preuzeti rizik i odgovornost, medjutim dosta ljudi to izbjegava što samo jača
sistem, odnosno namjeru sistema da bude u poziciji moći i kontorle. Ono što tlačitelji žele i jeste
upravo da ljudi prihvate sistem koji ih tlači, da što više ljudi sagne glavu i prihvati ono što im se
nameće, da budu poslušni, da se boje autoriteta, da umjesto vlastitog prihvataju tudje mišljenje.
II POGLAVLJE

U drugom poglavlju se govori o tome kakav je zapravo odnos izmedju učitelja i učenika. U ovom
odnosu učitelj je Subjekt koji govori a učenici su Objekti koji slušaju. Učitelj najčešće učenicima
govori o stvarnosti na jedan jako loš način, on govori o stvarnosti koja djeluje kao da je siva i
monotona odnosno beživotna. Zadatak učitelja u ovom slučaju jeste da iznese učenicima sadržaj
koji nema vrijednost odnosno nema smisao na način da im to pripovijeda. Pripovijedanje navodi
učenike na mehaničko razmišljanje odnosno razmišljanje koje u sebi nema maštu, nema slobodu i
duh kritičkog promišljanja. Čest je slučaj da se učitelj učenicima predstavlja na pogrešan način,
odnosno krije pravu sliku sebe da daje učenicima lažni dojam. Ovo je jedan jako veliki problem
na kojem moramo ozbiljno da radimo, jer ako učenici imaju pogrešnu sliku o učitelju a uz to i
mehanički pamte oni gube moć kritičkog promišljanja te se njihovo učenje ide pogrešnim putem.
Ovdje se isto tako spominje bankarski koncept obrazovanja, to je zapravo kada učenici mehanički
pohranjuju informacije, odnosno pamte ono što im se kaže bez da promišljaju o tome. Ovo je
velika opasnost za obrazovanje jer obrazovanje treba da motiviše učenike da stvaraju vlastite
stavove, mišljenja, da dolaze do vlastitih zaključaka, da povezuju stvari, te stvaraju na osnovu
svega toga jednu širu sliku ali bakarsko obrazovanje sužava tu sliku na monotono upijanje
informacija. Na ovaj način učenici postaju pasivni a ne aktivni te oni jednostavno samo primaju
informacije odnosno slušaju ono što im se kaže. S druge strane obrazovanje za oslobadjanje se
sastoji od spoznaje, kritičkog promišljanja, povezivanja i slično a ne samo od monotonog
prenosa i primanja podataka. Učitelj i sam treba da uči u dijalogu sa učenikom a ne da učenik ima
utisak kao da je učitelj iznad njega i da učitelj sve zna i da je tačno samo ono što on kaže. Treba
da se izbriše osjećaj takve razlike izmedju učitelja i učenika. U obrazovanju postavljanjem
problema razvija se želja da pronalaskom odgovora odnosno riješenja za te probleme te to navodi
učenike da kritički promišljaju. U ovom svemu možemo jasno vidjeti da je bankarsko
obrazovanje prepreka pravom i istinskom obrazovanju, da je to prepreka koju trebamo da
uklonimo. Da bi to ostvarili moramo da se borimo udruženim snagama jer pojedinac ne može
sam protiv sistema.

III POGLAVLJE

U obrazovanju se trebamo koristiti dijalogom jer u dijalogu učenje nije samo u službi slijepe
pohrane informacija već je to jedan proces koji podrazumijeva razmišljanje. Zapravo dijalog nas
navodi da promišljamo o svijetu, daje nam osjećaj da smo mi dio svijeta u kojem živimo te nas
motiviše za akcije koje trebamo poduzeti kako bi promijenili svijet. Dakle dijalog, razmišljanje i
akcija su povezani i to je pravi odraz obrazovanja za razliku od bakarskog obrazovanja. Dijalog
nam daje mogućnost da budemo kreativni i da stvaramo odnosno mijenjamo i on se nikada ne bi
trebao koristiti u funkciji potlačivanja drugih. Medjutim moramo razumijeti da dijalog ne može
biti ostvaren ukoliko nema ljubavi prema svijetu i ljudima.
Ljubav povezujemo sa lijepim osjećanjima, zato ako je u dijalogu prisutna ljubav onda znamo da
je srž tog dijaloga dobra namjera, želja za pozitivnim promjenama, želja za spoznajom te želja za
prenošenjem informacija na pravi način. Da bi se mogli osloboditi se od tlačitelja moramo imati
dijelog u čijoj se osnovi nalazi ljubav. Mejdutim da bi dijalog uošte bio moguć mi moramo imati
želju za učenjem, želju za mijenjanjem, te moramo biti ponizni, moramo shvatiti da nismo iznad
drugih te da nismo osobe koje sve znaju i da uvijek ima prostora za poboljšavanjem. Jer ako
mislimo da je ovo najbolje što može biti mi nikada nećemo imati volju i potrebu za promjenama.
Isto tako da bi dijalog bio uspješan mora postojati povjerenje odnosno vjera da iza tog dijaloga
stoje dobre namjere, namjre koje su usmjerene ka pozitivnom napretku a ne nazadovanju ili
stagniranju. Lažne namjere, lažna ljubav i lažane informacije mogu samo dovesti do potlačivanja
ali nikako do istinskog obrazovanja i napredovanja. Isto tako jedan od osnovnih uslova za dijalog
je kritičko promišljanje te sloboda iznošenja informacija. Dijalog ne može biti uspješan ukoliko
učenik ima strah da iznese svoje pravo mišljenje, dakle mora biti uključen i faktor slobode. Bez
dijaloga nema komunikacije a bez komunikacije nema istinkog odnosno pravog odgoja. Dakle mi
moramo vršiti promjene udruženi a ne pojedinačno, jer samo udruženi možemo da donesemo
odredjene promjene. U dijalogu trebamo dati drugim ljudima mogućnost da iznesu svoje stavove,
želje i mišljenja a ne da ih sputavano ili ograničavamo u tome ili da im namećemo vlastite
stavove kako to tlačitelji vole da rade.

IV POGLAVLJE

Ljudi su bića promišljanja, prakse i djelovanja te se na taj način razlikujemo od životinja koje su
bića puke aktivnosti. Ljudska djelovanja se sastoje od objektivnog posmatranja svijeta,
zaključivanja, promišljanja, povezivanja odnosno prakse koja je usmjerena ka mijenjanju svijeta.
Revolucionarna praksa ne može da se sastoji od tlačitelja odnosno ne može da se sastoji od
nametanja mišljenja i stavova te pukog nastojanja da ljudi samo upijaju informacije bez da
razmišljaju o tim informacijama na pravi način jer je to onda dominacija. Revolucionarna praksa
treba biti borba za pravo i istinsko obrazovanje a ne manipulisanje potlačenih jer je manipulacija
odlika dominacije i tlačitelja. Jedna od osnova revoliconarne prakse je dijalog odnosno razmjena
mišljenja i stavova a ne monotono upijanje nametnutih stavova. U toj revoluciji nema straha od
iznošenja mišljenja odnosno nema straha od dijaloga sa ljudima jer ona mora biti iskrena i njen
cilj mora biti navodjenje ljudi da kritički promišljaju. Dijalog nije jednostavno samo potreba
revolucije već je to i potreba ljudi jer su ljudi komunikativna bića. Ovu revoluciju ne bi trebali da
vode pojedinci već udruženi ljudi, a jedan od zadataka tlačitelja jeste da razbiju ljudsko
udruživanje jer na taj način su jači i mogu jednostavnije da dominiraju jer je lakše tako upravljati
ljudima, držati ih razdvojene, posvadjanje i u lažima. To znači da bi mogli ostvariti pozitivne
promjene moramo se udružiti a nikako ići jedni protiv drugih jer to bi bila bitka u kojoj bi samo
tlačitelji bili pobjednici. Dakle obrazovna revolucija može biti postignuta jedino kroz dijalog i
zajedništvo. U nastavku će biti navedei odredjeni oblici antidijaloškog djelovanja odnosni
odredjeni načini na koje tlačitelji djeluju.
Osvajanje

Antidjaloški pojedinac ima za cilj osvajanje, kada se radi o ovom tipu osvajanja tlačitelj će se
koristiti svim sredstvima kako bi osvojio ono što želi. Osvajanje se vrši na način da osoba nameće
svoje ideje i stavove, da govori o sebi kao da je iznad drugih te da uvjerava druge da je samo
njegovo mišljenje ispravno te da je istina sve ono što kaže. Tlačitelji uglavnom koriste
slatkoriječivost odnosno pričaju potlačenim ono što oni žele da čuju i uvjeravaju ih u laži te ih na
taj način drže u svojim zamakama kako bi mogli zadržati moć i natjerati ljude da vjeruju u ono
što im govore.

Podijeli i vladaj

Da bi tlačitelji mogli zadržati svoju moć oni moraju ljude da podijele jer na taj način ih
kontrolišu. Ako se ljudi drže zajedno onda je njima puno teže manipulisati medjutim ako ljude
podijelimo i zavadimo mnogo je lakše da ih kontrolišemo. Tlačitelji će poduzeti sve što je u
njihovoj moći da ljudi ostanu podjeljeni jer im to daje sigurnost i snagu. Uostalom mnogo je veća
vjerovatnoća da će se ljudi pobuniti protiv sistema ako su zajedno, jer kada su zajedno shvataju
koliku zapravo snagu imaju dok su podijeljeni slabi a slabost odgovara anditijaloškom sistemu.

Manipulacija

Ovo je strategija kojom se moćnici služe kako bi držali narod pod kontrolom. Manipulacija
uključuje laži, obmane, navodjenje na pogrešan put i slično. Manipulacija je potrebna onda kada
ljudi shvate da se nešto dešava ali se može koristiti da ne bi došlo do toga. Ovo je jedno od
osnosvnih sredstava kojim se tlačitelji služe te se na ovaj način ljudi udaljavaju od istine odnosno
kod ljudi se pokušava na osnovu manipulacije stvoriti pogrešna slika o onom što se zaista dešava.
Na ovaj način se potiskuje kritičko promišljanje a teži se ka pasivnom upijanju informacija. Jer
ljudi ako kritički promišljaju mogu vrlo brzo da uvide šta se zapravo dešavanja oko njih te to
moćnici pokušavaju izbjeći na sve načine.

Kulturna invazija

Cilj ove strategije jeste prodiranje u kulturu druge skupine te izmjena te kulture na način koji
odgovara tlačiteljima. Odnosno tlačitelji na ovaj naćin žele da ograniče stvaralačko
promišmljanje, stvaralački duh i kulturu potlačenih jer na taj način mogu njima manipulisati.
Kulturna invazija zapravo znači da tlačitelji donose odluke jer se potlačeni osjećaju kao manje
vrijedni odnosno prihvataju da su tlačitelji iznad njih. Svaka dominacija znači preuzimanje
kontrole a u ovom slučaju to je preuzimanje kontrole nad kulturom te manipulacija tom kulturom
na način na koji to odgovara moćnicimi odnosno osvajačima.
Teorija dijaloškog kulturnog djelovanja se bazira na drugačijim postavkama koje će biti izložene
u nastavku.

Saradnja

Da bi se potlačeni izborili protiv tlačitelja neophodno je da postoji saradnja. U ovoj teoriji ljudi se
medjusobno udružuju da bi zajedničkim snagama promijenili svijet na bolje. Ljudi uvažavaju
jedni druge, dopšutaju jedni drugima da iznesu svoja mišljenja i stavove te rado saslušaju jedni
druge. Bez saradnje nema uspjeha jer smo mi ljudi bića koja moraju saradjivati da bi mogli
uspjeti. Ako nema saradnje propast je zagarantovana. Ovdje nema mjesta za osvajanje,
dominaciju i tlačenje, ovdje ima mejsta samo za uvažavanje, promišljanje i slobodu prihvatanja a
ne nametanja i tjeranja. Zajedništvom se ljudi ujedinjinjuju te na taj način stvaraju snagu koja je
potrebna da bi se promijenio svijet na bolje.

Jedinstvo za oslobodjenje

U ovoj teoriji ljudi se moraju posvetiti ka ujedinjavanju da bi na taj način pobijedili dominaciju.
Ljudi se moraju ujediniti kako bi zajedničkim snagama mogli pobijediti moćnike. Jedinstvo
obespravljenih znači zajednička borba ljudi a ne stvari. Jedinstvo isto tako uključuje zajedničku
borbu obespravljenih za njihova prava, medjutim ovo jedinstvo mora biti zdravo i ispravno
odnosno mora uključivati uvažavanje, poštovanje, slobodu govora, povjerenje i prihvatanje
različitosti.

Organizovanje

Organizovanje naroda se protivi želji tlačitelja jer smanjuje njihovu snagu i moć djelovanja. U
dijaloškom djelovanju manipulaciju zamjenjuje organizacija, te za revolucionarnog vodju
organizacija značu organizovati sebe zajedno sa narodom a ne manipulisati istim. U ovoj teroiji
organizovanje zahtijeva autoritet i slobodu. Ne možemo razmišljati o dijaloškom djelovanju bez
slobode jer ljudi imaju pravo na izbor, samo tlačitelji teže da oduzmu ljudima pravo izbora.
Borba za oslobodjenje mora biti zajedničko nastojanje i zato mora postojati organizovanje
naroda. Jer bez organizacije ne moguće je pobijediti tlačitelje.

Kulturna sinteza

Kulturno djelovanje može služiti ili za oslobodjenje ljudi ili za dominaciju ljudima. U kulturnoj
sintezi vodje trebaju da uče zajedno sa narodom, da budu iskreni, transparentni odnosno da ljudi
imaju pravu sliku o njima a ne da se ponašaju na način da su iznad ljudi, te da im samo daju
informacije koje će oni upijati. Umjesto da slijede odredjene planove, vodje moraju zajedno sa
narodom da prave smjernice, da donose zaključke te da uče jedni od drugih. Kulturna sinteza
služi organizovanju a organizacija oslobodjenju.
ZAKLJUČAK
U ovom djelu se govori o razlikama izmedju tlačitelja i potlačenih, Isto tako govori se o
strategijama koje tlačitelji koriste da bi kontrolisali potlačene ali isto tako o strategijama pomoću
kojih se potlačeni mogu boriti protiv moćnika koji žele da ih kontrolišu kako bi održali svoju moć
i autoritet. Da bi tlačitelji ostvarili svoje cilje ovi se koriste lažima, manipulacijama,
zavaravanjima, nastoje narod uvjeriti da je istina samo ono što oni kažu te ljude posmatraju
stvari. Njihov cilj je da ljudi pasivno primaju informacije koje im oni daju te da se ponašaju na
način na koji oni to žele.Da bi se potlačen izborili protiv tlačitelja moraju da vode dijaloge a u tim
dijalozima mora postojati ljubav, povjerenje, razumijevaje, prihvatanje i slično. Dakle potlačeni
moraju da se organizuju i ujedine. Da počnu kritički razmišljati, odnosno moraju postati aktivni a
ne ostati pasivni i samo primati odnosno upijati informacije. Dakle potlačeni moraju zajedno sa
svojim vodjama da se izbore protiv tlačitelja, zajedno i organizovano.

ČLANAK: Neka obilježja obitelji i roditelja kao rizičnih čimbenika za pojavu i razvoj
poremećaja u ponašanju djece i mladeži

Cilj ovog istraživanja jeste utvrditi povezanost izmedju odredjenih poremećaja u ponašanju kod
mladih i djece te povezanost tih poremećaja sa odredjenim obelježijima povezanih sa obitelji i
roditeljima te na osnovu toga pronaći stepen predvidjanja tih poremećaja na osnovu navedenih
obilježja. Prije svega treba reći da je porodica prva sredina u kojoj čovjek raste i u kojoj se razvija
te je uloga obitelji i roditelja jako važna, posebno u djetinjstvu ali i tokom ostatka života. Obitelj
je ta koja treba da pruži djetetu žastitu, sigurnost, priliku da razvija svoju autonomiju, poželjna i
zdrava društvena ponašanja, te ljubav, brigu, odgoj i slično. Ukoliko u obitelji ili kod roditelja
postoje odredjeni poremećaji ili odredjena ponašanja koja nisu prihvatljiva to može ostaviti
velike posljedice na mladu osobu. Posljedice koje tu osobu mogu da prate kroz čitav život te da
naruše normalno funkcionisanje i zdrav pogled na svijet. Dakle negativno roditeljsko ponašanje
može osaviti ozbiljne posljedice te je jako važno da obratimo pažnju na porodicu u kojoj djete
raste. Dakle roditelji a i porodica uopšteno koji loše utiču na dijete na način da zanemaruju dijete,
uskraćuju njegova prava, potrebe, njegovu potrebu za ljubavlju, pažnjom, igrom, zdravljem i
slično, mogu biti prediktori pojavljivanja poremećaja kod djeteta. Još jedan prediktor koji je
povezan sa razvojem poremećaja jeste kruta disciplina. Zapravo roditelji koji odbacuju,
zanemaruju djete ili su previše striktni sami stvaraju uslove za razvoj poremećaja. To nam govori
da kada osoba ima odredjene poremećaje moramo se upoznati sa uslovima u kojima je ta osoba
rasla, odnosno moramo imati uvid u porodicu te osobe, odnosno na koji se način porodica
ophodila prema osobi. U istraživanjima možemo vidjeti da postoji velika povezanost izmedju
roditelja koji su imali odredjene kriminalne oblike ponašanja i istog tog ponašanja kod djece,
jedan od mogućih uzroka tome jeste činjenica da djeca uče uvidjanjem.
U ovom radu se postavlja pitanje koje su to konkretne varijable koje doprinose pojavi poremećaja
ponašanja u svrhu intervenisanja i prevencije za obitelji mladih iz grada Pule. Pri tome se testira
hipoteza kojoj se pretpostavlja postojanje statistički značajne povezanosti obilježja porodice i
rizika za pojavu i razvoj poremećaja u ponašanju kod djece i mladih u gradu Puli. Istraživanjem
je obuhvaćen uzorak od 100 djece, mladih, maloljetnika koji su bili u tretmanu Centra za
socijalnu skrb u Puli. U uzorku je bilo 94 ispitanika i 6 ispitanica.Snimanje rizika /potreba djece i
mladeži u ovom istraživanju ispitivano je Formularom za procjenu rizičnosti potreba ispitanika.
Instrument je razvijen na generalnoj teoriji koja implicira širok niz ličnih i kontekstualnih
činitelja u određenju kriminalnog ponašanja mladih. Sastoji se od 6 dijelova, a za potrebe ovog
rada korisni su drugi i treći dio. U obradi podataka je korištena regresijska analiza kao
multivarijantna obrada podataka kojom se utvrđuje prognostička valjanost skupa prediktorskih
varijabli. Istraživanje je provedeno 1999. godine, u Centru za socijalnu skrb grada Pula, kao što je
već spomenuto. Rezultati koji su dobijeni pokazuju da se hipoteza koja predpostavlja da postoji
statistički značajna povezanost izmedju pojedinih obilježja obitelji i rizika od pojave poremećaja
u ponašanju može smatrati tačnom.Varijable koje su dovele do tih rezultata su postojanje
emocionalnih problema u porodici, povijest kriminalnog ponašanja oca, zlostavljanje od strane
oca i druge.

ČLANAK: Školski uspjeh djece i mladih koji odrastaju u siromaštvu i materijalno


nepovoljnim uvjetima

Dakle cilj ovog članka kako možemo i u samom nazivu da vidimo jeste utvrditi da li postoji
povezanost izmedju djece i mladih koji odrastaju u siromaštvu i materijalno nepovoljnim
uvjetima sa školskim uspjehom i kakva je ta povezanost odnosno u čemu se ona ogleda. Svjesni
smo da na školski uspjeh utiču brojni faktori. U mnogim istraživanjima utvrdjeno je da postoji
povezanost izmedju školskog uspjeha i nepovoljnih uvjeta. Dakle djeca i mladi koji odrastaju u
siromaštvu imaju veće šanse za ostvarivanje lošijeg školskog uspjeha a razlozi za to su brojni,
neki od tih razloga su nedostatak zdravstvene brige, izloženost teškim fizičkim poslovima,
nedostatak pristupa obrazovanju, nedostatak novca za zadovoljavanje osnovnih čovjekovih
potreba i slično. Ovo je jako zabrinjavajuće jer je broj siromašnih osoba u porastu, te svi smo
svjedoci da je danas život prilično težak sa normalnim primanjima, dakle siromašnima je još teže.
Jedan od faktora koji objašnjava zašto postoji ovakva povezanost jeste da roditelji koji imaju
bolja materijalna sredstva će više ulagati u obrazovanje svoje djece. Moći će da im kupe potreban
pribor za školu, da finansiraju studiranje, da im obezbjede adekvatne uslove za život tako da je
djeci lakše da se usmjere na obrazove. Dok kod siromašnih obrazovanje nije prioritet već je to
pronalazak novca za preživljavanje. Dakle roditelji koji su boljeg materijalnog stanja u boljoj su
poziciji da investiraju u obrazovanje svoje djece te njihova djeca mogu lakše da se fokusiraju na
obrazovanje.
Još jedan od razloga zašto djeca koja su slabijih materijalnih sredstava imaju veće šanse za
postizanjem lošijeg školskog uspjeha jeste kvalitet obiteljskih odnosa. To je lako za shvatiti jer u
obitelji koja je siromašna postoji veća šansa za pojavom negativnih emocija kao što su stres,
ljutnja i slično. Djetetu je mnogo teže da se fokusira na školski uspjeh u takvoj obitelji jer na neki
način izloženo emocionalnoj i psihičkoj torturi. Siromašna djeca se u svom odrastanju suočavaju
sa većim poteškoćama koje mogu dovesti do odredjenih poremećaja a ti poremećaji mogu znatno
da utiču na uspjeh. Ova djeca ne dobivaju adekvatne poticaje za razvoj socijalnih vještina koje bi
ih pripremile za školu pa se kod njih uočavaju kognitivni i bihejvioralni nedostatci. Dakle iz ovog
svega možemo zaključiti da ako djeca nemaju adekvatne uslove za život, izložena su stalnom
stresu, nemaju zadovoljene osnovne potrebe i slično postoje veće šanse za lošiji školski uspjeh i
uopšteno uspjeh u životu.

ČLANAK: Sindrom otuđenja od roditelja

U ovom radu je riječ o otudjenju od roditelja tokom i nakon razvoda braka kao posljedica
nestabilnih odnosa medju partnerima. Razvod braka je jedan jako stresan proces koji može da
ostavi brojne posljedice na dijete. Neki od razloga su zanemarivanje djeteta, ucjenjivanje od
strane roditelja, život u stresnoj okolini, nasilje u obitelji, uskraćivanje djetovih potreba i slično.
Sve ovo može ostaviti velike posljedice na djete koje ga mogu pratiti kroz čitav život. Razvod
braka nije znak da će djete imati odredjene posljedice, da će biti zanemareno i slično, postoje
razvodi gdje se roditelji dogovorom razidju te pružaju djetetu sve što mu je potrebno, bez stresa i
slično ali u većini situacija to nije slučaj. Djecu takodje može dosta opteretiti uključivanje drugih
članova obitelji u bračne sukobe u tom slučaju najbolje je odvesti djete stručanju da mu on pruži
pomoć, to može biti psiholog, pedagog, socijalni radnik ili učitelj. Oni mogu djetetu biti podrška,
mogu dosta pomoći djetetu da se osjeća bolje i slično te na taj način umanjiti rizik od
pojavljivanja odredjenih poremećaja u ponašanju odnosno mogu spriječiti odredjene posljedice
koje nosi buran razvod. Richard Gardner uvodi pojam sindrom otudjenja jednog od roditelja, a
odnosi se na poteškoće koje mogu zadesiti djete zbog nesvjesnog ili svjesnog ponašanja roditelja.
Iz sledećeg primjera možemo vidjeti sindrom odudjenja jednog od roditelja u praksi. Došlo je do
razvoda bračkog para koji su zajedno živjeli 13 godina. Žena se odlučila na razvod jer nije više
mogla da trpi stalnu verbalnu i psihičku tortutu muža. Imali su dvoje djece, dječaka i djevojčicu.
Kada je žena krenula od muža povela je djevojčicu sa sobom a dječak je ostao kod oca. Otac je
bio ljut zbog situacije i dječaku je uporno govorio sve loše o majci. Kada bi majka došla da ga
vidi odbijao je susret te je na kraju prirpao ocu jer nije htio da ima bilo kakvu komunikaciju sa
majkom. Dakle dijete je postalo otudjeno od majke što će kasnije rezultirati lošim emocionalnim
odnosima. Ovdje možemo da vidimo kako manipulacija nakon razvoda može da utiče na djete.
Nažalost ovo je samo jedan od primjera a mnogo ih ima, posebno jer smo svjedoci da je broj
razvoda u stalnom porastu.