You are on page 1of 3

BRNKO MILJKOVIĆ 1934-1961

Jednolikost lirskoh teksta narušava diskurzivnim iskazima. U lirskim sihovima mali aforistički sklopovi idu
zajedno sa slikovnim, a kod Miljkovića nije tako, on odstupa od tog pravila i skokovima umeće stihovi
koji su načinjeni kao filozofeme. Ovim postupkom se poezija diće do mišljenja ali dobija oblik mišljenja
pevanja

Njegove pjesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i filozofije Heraklita.
Dobije je Oktobrsku nagradu Beograda 1960. za zbirku „Vatra i ništa“.

1961. nađeno je tijelo u parku u centru zagraba obješeno o drvo.

Upisuje filozofski fakultet. Par njegovih pjesama je bilo objavljeno u poznatom časopisu „Delo“ čiji je
urednik bio Oskar Davičo.

1956. Smrću protiv smrti


1960. Vatra i ništa
1961. Krv koja svetli

Do 1971. godine dijeli se nagrada Branko Miljković za najbolju književnu pjesmu. Miljkovićeve zbirke
okrenute su prema „svijetu koji nestaje polako“ i svoju inspiraciju crpi iz antičkih motiva kao zajedničkog
bogadstva svih kultura. Njegov proces stvaranja je bio zaposjednut smrću ili manifestacijama smrti. Petar
Džadžič je uradio prvu obimniju studiju o Miljkovićevom pjesništvu 1965. Džadžić se koncentrisao na
njegov odnos prema svijetu i sopstvenom djelu.

Miljković je pjesnik inetelektualac, uvjeren da je pjesma izraz patetike uma, i da izražava stanje uma, a
ne srca. Smatra da nema velike poezije bez stroge i određene forme, bio je jedan od obnovitelja soneta
u naštoj poslednjoj poeziji. Pokazao je otvorenost prema nekim tradicionalnim vrijednostima. Njegovao
je socijalnu i rodoljubivu poeziju, dopunjavao motivima i simbolima iz naše narodne pjesme. Miljković
pripada drugoj poslijeratnoj generaciji srpskih pjesnika, koji su krenuli tek prokrčenim putem moderne
poezije, oslobođeni borbe da se bore protiv dogmi i ideoloških stega. Mogli su da se posvete stvaranju
sopstvenom pjesničkom opredjeljenju i po diktatu sopstvenih pjesničkih afiniteta.

Pjva pjesnička knjiga „Uzalud je budim“ 1957. nastala je od pjesama objavljenih u časpisu Delo i dobila je
naziv po jednoj od pjesama iz tog časopisa – kritika je prihvatila zbirku.

Sa Draganom Jeremićem osniva grupu neosimbolista. Po sopstvenom principu pokušavao je da izmiri


simolističku i neorealističku poetiku 1959. godine a Blaženom Šćepanovićem objavljuje knjigu
rodoljubive poezije – Smrću protiv smrti.

Vjerovao je da se filozofski sistem može prepjevati. U njegovoj zbirci su najčešće spominjani bilje,
rastinje, cvijeće, voće, trave, flora. Napisao je poemu o Euridiki, a mislio je na sebe kao na Orfeja koji
ulazi u podnezmni svijet sluteći ga dublje nego svakodnevni i nadzemni.

Pisao je esej o Majakovskom, Majakovski se nije ubio u trenutku duševne krize. Njega je ubio višak
vlastite snage, revolverski pucanj iznutra. Bilje i smrt su osnovni simboli poezije Branka Miljkovića.

Kada odlazi u Zagreb, odriče se svog prethodnog pjesništva „Želim da se zna da sam ja raščistio sa onim
što sam naškrabao za ovo nekoliko godina. Odričem se..“
U njegovom jeziku imamo igru života i smrti. Branko V. Radičević je pisao o smrti Miljkovića i rekao je da
su ubili hrvatski nacionalisti, koji su počeli djelovati oko 10 godina prije Hrvatskog proljeća. Miljkković
pjeva o 7 mrtvih pjesnika. Branko, Njegoš, Laza, Dis, Tin, Nastasijević i Goran. „Uzalud je budim“ – zbirka.
Branku – tema i motiv pjesme su isti kod obojice. Oba pjesnika su zagledana u dubine i ponore života i
smrti o njoj često pišu svojoj poeziji. Pjesma „Branko“ je inspirisana Stražilovom, mjestima na Fruškoj
Gori, gdje je grob Branka Radičevića. Stražilovo doživljava kao mjesto zaspalog uma Brankova, gdje je
neophodna svjetiljka.

Njegošu – Grob na Lovćenu. On se oduševljavao poezijom Njegoševom. Njegov grob uvijek je obasjavala
svjetlost žuta i tako čuva osisak njegovog lica. Feniks koji se iznova rađa je simbol uskrsnuća poezije.

Kostić – Miljković se saosjeća sa Lazinim bolom, hoće sa njim u tami i ništavilu traći vilu neviđene ljepote.
„Koji su predeli u tvome srcu sada?“ – želi da zna da li je Laza napokon spokojan.

Dis – oda Disovoj poetici u žaru poljubaca i teska. Ovdje se osvrće na Disov tragični kraj, putovanje u
Jonskom moru. On je kao i Miljković predosjetio svoju smrt i postao je „utopljena duša“. Završivši
pjesme ima pomirljiv ton, koji podsjeća na čovjekovu skolonost padu, ali i tamnu noć koja se opire
životu.

Tin – zlo je sveprisutno u prostoru. Dovoljno „noći“ se nakupilo u glasu Miljkovića da više ni ne žudi za
izgubljenim prostorima koje posjeduju sunca. Vidimo da je to bio već poduži proces nakupljanja noći i da
se nekad žudilo za veselijim prostorima no vrijeme je učinilo svoje. „Krv moja ne bunca“ – nema više
revolucije u njemu, nema borbe i njegova krv je sada mirna i spava kod kamenom koji pjeva. Ova naša
zemlja je prokletno tlo, ovdje kamenje pjeva a i ako nikne poneki cvijet i tog prokletog tla on se skameni
kao i ptica.

Nastasijević – ukleto tijelo je zatočenik tajne i odbegne krvi. Metafizika počinje i surovost egzistencije
koja ispunjava i petiku Momčila i Miljkovića. Pjesnik je privolio „predeo“ koji plaštom čuva svoju
providnost samo za one koji vide. Sluti kako se vraća na svoje prvobitno mjesto, česte duše napokon se
oslobađa svog ukletog tijela.

Goranu – posvećena Ivanou Goranu Kovačiću, pjesma je sva u slutnjama i naslućivanju smrti. Noć je
suviše velika za moje zvezdano čelo – zlo i tama prožimaju cijeli svijet, svijet koji niče iz prokletog tla nije
dovoljno jak da suprotstavi svoje zvijezde sveopštoj i dominatnoj tami. Njegov mrak je sjenka ptice koja
je svojim tamnim krilima sakrila svaki tračak svjetlosti.

Miljković je poput svoga idola MALARMEA koji je napisao ciklus pjesama posvećen svojim idolima tako i
on. Miljkovićeva težnja ka simbolizmu i nadrealizmu samo je svjedok njegove razapetosti izmešu spoljnih
granica i unutrašnje nesputanosti. Dinamika tema te poezije je poezija.

„Spavaj, zlu je vrijeme. Zauvijek su proklet. Zlo je u srcu.“ – poistovjećuje sebe sa Orfejem u podzemlju,
čuvenim sviračem i pjesnikom. Javlja se motiv borbe Orfeja da vrati Euridiku među žive, ali sa druge
strane i želja da se pridruži njoj u smrti. Euridika je ovdje simbol voljene žene a Orfejeva ljubav je reflek
spjesnikovog osjećanja ljubavi. „Crne price oblijeću oko moje glave“ – vjerovatno se misli na gavranima,
pticu koja se povezuje sa smrću koje kruže oko njegovog tijela, kao lešinari. Javljanje ovog gavrana u
pjesmama sa motivom mrtve drage imamo napr kod Poa, kuca mu gavran dok on misli o Leonori. Od
sada jedina euridika postoji u njegovoj pjesmi.
Pjesnik sluteći zlo i tamu u svom svijetu ipak osluškuje pun nade strane svijeta „positovjećivanje bića i
riječi)

„Crni konjanik“, „Pesma za moj 27. rodjendan“

On je ispratio kanon (srednjovjekovnu formu pjesme), ali ne kao himno pojac već kao savremeni pjesnik.
Vukovom reformom je prikazana ta srednjevjekovna književna tradicija, danas je teško čitati takve stvari
u jednom obliku zbog vuka i to su mane reforme. I sad Miljković i drugi pokušavaju da izvrše reformu i
vrate srednjovjekovne književne reforme i zato se on okreće kanonu.