You are on page 1of 3

Hugenoti su bili zbrisani u Francuskoj iz doba revolucije i osim RKC nije bilo druge organizirane vjerske

grupacije. Protestantizam teško da je uticao na Voltaira a bome i na Russoa koji je rekao da upravo ti
protestantske vođe i reformatori ne mogu Muhamedu ni opanaka okrenuti.

Nisu oni kao glavni inspiratori revolucije bili ni pod uticajem renesanse jer se renesansa divila Antičkoj
Grčkoj a Russo to nije šljivio. Civilizacija je iskvarila čovjeka.

I Robespierre je bio posebna priča.

Maximilien François Marie Isidore de Robespierre (Arras, 6. svibnja 1758. - Pariz, 28. srpnja 1794.),
francuski revolucionar, fizički vođa Francuske revoulucije.

Zadojen idejama Rousseaua istupa protiv kraljevskog apsolutizma. U Ustavotvornoj skupštini zalaže se
za opće pravo glasa, istupa protiv imovinskog cenzusa, a za ravnopravnost Židova i domorodaca u
kolonijama te traži ukidanje ropstva. Član je Društva prijatelja Crnaca. Vjernost revolucionarnim idealima te
odbijanje unosnih mjesta i počasti pribavili su mu nadimak - Nepotkupljivi. Od 1791. godine istaknuta je
ličnost Francuske revolucije.

Robespierre je smatrao kako se blagostanje naroda ne može osigurati bez obaranja plutokracije: Velika
bogatstva kvare one koji ih posjeduju, kao i one koji im zavide...(uz njih) čak se i sam talent smatra
sredstvom ne toliko korisnim za domovinu koliko za to da se stekne imetak. Pod tim okolnostima sloboda
je isprazna himera, a zakoni su samo instrument ugnjetavanja. Za vladavine Legislative djeluje preko tribine
Jakobinskog kluba gdje se suprotstavlja žirondincima. Nakon ustanka 10. kolovoza 1792. godine izabran je
za člana revolucionarne pariške komune, a zatim je za vladavine Konventa na čelu montanjara. U nacrtu
Deklaracije prava čovjeka ne negira privatno vlasništvo, ali ga ograničava i zahtijeva da se uvede progresivni
porez prema imetku, proglašava pravo na opće obrazovanje, pravo na rad i socijalnu pomoć. Uz to
ozakonjuje revolucionarnu akciju (članak 17.): Kada vlada nasiljem krši prava naroda, ustanak je njegov
najsvetiji zadatak. Zalaže se i za solidarnost svih naroda povezanih u univerzalnoj težnji za slobodom:

Ljudi svih zemalja su braća. Različiti narodi trebaju se međusobno pomagati koliko god mogu, kao građani
jedne države. Tko tlači jednu naciju, neprijatelj je svih ostalih nacija. One koji vode rat protiv jednog naroda
da bi zaustavili napredak slobode i uništili prava čovjeka trebaju svi progoniti i to ne kao obične neprijatelje
već kao ubojice i buntovne razbojnike. Jakobinski je klub oduševljeno prihvatio njegovu Deklaraciju, ali ju je
Ustavotvorna skupština smatrala suviše smionom pa je mnoge dijelove izmijenila ili odbacila. Od 27. srpnja
1793. godine član je Komiteta javnog spasa, gdje se zalaže da se oštre mjere primjene samo protiv onih čija
je krivica protiv sigurnosti Republike dokazana. Iako nije imao nikakvih diktatorskih ovlasti, ali uživajući
golem moralni ugled de facto je davao smjer jakobinskoj diktaturi, a istupao je i kao njen teoretičar: Do
kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom? Od 1793.
godine kada počinje raskol u stranci montanjara drži se srednje linije nastojeći održati revolucionarni savez
između jakobinske buržoazije i narodnih masa. U tom smislu bori se protiv ultrarevolucionarnih heberista,
a zatim protiv desnog krila tzv. pomirljivih s Dantonom na čelu (iza kojih se kriju interesi novih bogataša i
ljudi povezanih s emigracijom).

Istupajući protiv pokreta tzv. dekristijanizacije, čije su pristalice - u njegovim očima - fanatici sa suprotnim
predznakom. Kao rusoovski deist pokušava zemlji dati novu duhovnu bazu. Bazu zasnovanu na kultu
Vrhovnog bića te odbija i kontrarevolucionari katolicizam i ateistički kult razuma Hébertovih
sljedbenika. Kada je istupio protiv nekih krvoloka smatrajući da slijepom primjenom terora kompromitiraju
Revoluciju oni su udružili s Pomirljivima i skovali protiv njega zavjeru 9. termidora (27. srpnja) 1794. godine
te ga oborili u Konventu ne davši mu da dođe do riječi. Narednog su ga dana na giljotini smaknuli zajedno s
njegovim najbližim suradnicima - Saint-Justeom i Coulthonom.

Russo je bio isti taki ko ti. Jednom je otišao kod Ruske carice Katarine velike i rekao: pobijedite Muslimane i
ja ću biti zadovoljan. Rusija je u to vrijeme bila u ratu sa Otomanskom Turskom. Na kraju, sve je polizao što
je popljuvao i nahvalio Muhameda.
Nije ti poznato da su Mahinejci postojali u Arasu rodnom gradu Robespierra?
Pa i Mahinejstvo je supstrat ranog Kršćanstva i Zoroastrizama. Šta zagovaraju Mahinejci ako ne suverenitet naroda?
Masonske podvale su nastale prekasno da bi him se pripisala autentičnost.

Manihejstvo je jednim djelom i prisutno u Bosni kao i diljem Balkana te Europe.


Tadašnja Bosna kao i danas je zaostala i izolirana zemlja i kao takva pogoda za sklanjaje razne progonjenih vjerskih
skupina i sa zapada i istoka.
Ostaje samo pitanje zašto je plemstvo Bosne i sama vlast toliko tolerantna i otvorena prema svim ovim učenjima.

Prvi spomen krivovjerava u Bosni o govori o progonu istih iz Dalmacije


Papa Inocent III. se 11. listopada 1200. obraća ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optužujući njegova vazala Kulina
da je »dao sigurno utočište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard nedavno otjerao
iz Splita i Trogira«.

I zaista u Bosni se šire vjerske zajednice koje žive odvojeno od ostatka stanovnika rimskog i grčkog obreda, lako se
prepoznaju po odjeći koja se razlikuje od ostalog stanovništva te rijetko komuniciraju s okolinom
.
Sam papa nastoji urediti život krstjana po uzoru na postojeće statute redovničkih zajednica koje žive u siromaštvu.
Predpostavlja se da se međusobno nazivaju krstjanima jer slijede redovnička pravila sv. Bazilija, čija Velika i Mala
pravila redovnike tituliraju »kršćanima«.

Ivan de Casamare javlja papi Inocentu III. da je bosanska biskupija trenutačno bez biskupa, sugerirajući mu da za
novog biskupa imenuje jednog Latina, a da se zbog efikasnije uprave prostrani bosanski teritorij podijeli na tri ili
čak četiri dijeceze.

Zadovoljan bilinopoljskim uspjehom, čiji će završni akt postati uzor za pravno ustrojstvo laičkih evangeličkih
zajednica u srednjem vijeku, papa Inocent III. u Bosni nastoji uspostaviti crkvenu ravnotežu u skladu s
metropolitanskim pravom dubrovačkog nadbiskupa Leonarda, koji je 1209. za novog bosanskog biskupa posvetio
nekog Dragonju, kandidata slavenskog imena.

Bosansko-humski krstjani nastoje živjeti u duhu evanđeoskih načela prvih kršćanskih zajednica ali zbog kritika
kleričkih ustanova i otpora plaćanju crkvene desetine njihova plemenita nastojanja nailaze na nerazumijevanje i
osudu Crkve. Njihovu će otporu pridonijeti i necrkvena ali stvarna teritorijalna presezanja ugarskih vladara, kojima
će unutrašnja vjerska previranja poslužiti kao povod za križarski rat protiv »krivovjernih krstjana«, a zapravo protiv
osamostaljenja srednjovjekovne Bosne.
U prosincu 1221. papa Honorije III. upućuje legata Akoncija u Bosnu »gdje brojni krivovjerci (...) javno naučavaju i
svoje zablude otvoreno iznose«, čime je prekinut osamnaestogodišnji vjerski mir uspostavljen bilinopoljskom
abjuracijom (1203). Misije istrebljenja bosanske hereze nakon Akoncija prihvatio se kaločki nadbiskup Ugrin koji se
sa svojim križarima morao zadovoljiti tek neznatnim uspjehom u područjima Soli i Usore

Prvo obziran prema krstjanima, ban Matej Ninoslav prisiljen je mijenjati takav stav, kako bi se približavanjem
papinstvu zaštitio od agresivne ugarske politike, što se pokazalo uspješnim jer ga već 10. listopada 1233. papa
uzima »u zaštitu sv. Petra i Apostolske Stolice«

Zatečen neželjenim razvojem događaja, jer se umjesto teološkim razlozima krstjane počelo uvjeravati oružjem,
biskup Ivan iz Wildeshausena »zbog ratnih napora (koji ga) nepodnosivo tište« podnosi ostavku na upravu bosanskom
biskupijom, očito smjerajući na postupke Kolomanovih križara u središnjoj Bosni. Nakon neuspješnog nagovaranja
da povuče ostavku (20. rujna 1235), papa Grgur IX. ga u proljeće 1237. razrješuje biskupske službe. Na Ivanovo
mjesto 26. travnja 1238. dolazi njegov redovnički subrat, ugarski dominikanac Ponsa, koji Bosnu »budno i marljivo
čisti od krivovjerja«. Njegovim zalaganjem bosanska biskupija 1247. dolazi pod jurisdikciju kaločke metropolije, a
biskup Ponsa svoju rezidenciju u srednjoj Bosni zamjenjuje sigurnijim Đakovom, čime zapravo, ironijom povijesti,
ovaj prekaljeni borac protiv krivovjerja oslobađa prostor krstjanima koji će na prostoru katoličke dijeceze
organizirati moćnu heterodoksnu Crkvu bosansku.