You are on page 1of 7

MANIHEJSTVO-BOGUMILI I NJIHOVO PORIJEKLO

Uvod,Najuspjesnija tiranija nije ona koja upotrebljava silu da osigura homogenost, nego ona koja uskrati svijest drugih
mogucnosti, sto izgleda neshvatljivo da postoje I drugi postupci (obicaji) vrijedni i istiniti. Prije svega, kod svih rezima, ono
sto bi se nazvalo oficijelnomn interpretacijom proslosti, izgledajuci kao defektivna i na liniji vladajucih rezima, po nacelu:
prihvatljivo ali podlozno promjenama. U filozofskoj semi rezonovanja, sto znaci: svaki hiostoricar je predmet nesvjesnog
programiranja, sto ga cini podanikom njegovog vremena. Skoro je neshvatljivo za historicara,Balkanca da se drzi po strani,
i da sagleda historiju objektivno, jer je i sam je dio tog historijskog procesa. Historijske sinteze ovise o karakteru i naravi,
kao i socio-religioznog lokaciji gdje zivi. Iznad svga je neophodno studirati i izucavati historicara prije nego njegovu
historiju, kad on prizna sto ne moze izbjeci, naime, da on mora napraviti presudu ili zakljucak proslosti. U tom slucaju, on je
izgubio objektivnost. Historicar ne moze interpretirati dogadjaje. Cinjenice dobiju svoje znacenje kroz svjetsku,
medjunarodnu objektivnost. Bez toga, historija nema pravog znacenja. Na primjer, St. Augustine (382) je sagledao historiju
kao dokaz bozije pravde ili pravdenosti, dok je Hegel vido kao Bozije ukaze ili upozorenja.
Kako kaze engleski filozof Tomas Karlajl, najuspjesnija Historija je ona koja ima najbolju i najlogicniju informaciju, postoji
granica do propasti a onda posljedice. Pogresne interpretacije nisu samo zla sebi samom, vec inficiraju i dusu zlobom
(dijalog Platona). Oni koji zaboravljaju proslost osudjeni su na istu ili ponovnu propast, a ako ne govore i ne pisu o tome
drugi ce uistinu za njih urediti historiju kako njima pase. Historija je, dakle, jedan instrumeat koji omogucava zivo
psomatranje proslosti, iluminira sadasnjost i daje viziju buducnosti. Vecina Balkanaca prepustila je svoj intelekt unutarnjim
osjecajima (automatskom pilotskom upravljanju) posvecujuci vrlo malo paznje provjeravanju stvari. Cini nam se da
pokatkad djeluju besciljno kao mjesecari. A nama dobro poznata Sokratova izreka "Neprovjeren zivot nije vrijedno zivjeti".
Balkanci nisu u stanju odabrati prave dogadjaje sto ih cuju, jer je to za njih vec njihovim predetrminiranim nacionalistickim
programima selektirano. Oni ne mogu odrediti sta je vazno, jer je to vec odredjeno za njih.Oni su primarno posmatraci-
receptori imidza, glasova, stampe projektirano njima. Oni reagiraju pokatkad sa jako uskim pogledima prihvataju, koliko
dopuste da im mediji ispune prazninu vec selektiranim programom.
NJIHOVO PORIJEKLO
Vrlo je vazno iznijeti novije podatke o manihejstvu (bogumilstvu). Prilikom arheoloskih iskopavanja 1931. godine u Egiptu
blizu mjesta Lycopolis otkrivena je manihejska biblioteka-sa kompletnim manihejskim himnama koje opisuju tragicnu smrt
lidera Manija. Sve je pisano koptskim jezikom. Ovo je dobro opisano u djelu Ancient history, N. York, Macmillan, p. 505.
Javni nastup Manija desio se 20.marta 242 A.D., prilikom svecanog krunisanja bizantijskog kralja Sapura. Mani je trazio
sastanak sa kraljem. Kad ga je primio kralj Sapur sa velikim pocastima, pricinilo mu se kao da na njegova dva ramena
svijetle dva lampiona. Sapur ga je upitao za razlog dolaska. Mani je zatrazio nekoliko ustupaka od kralja. Jedan od njih bio
je da kralj dozvoli i pokaze razumijevanje i trpeljivost prema njegovim pristalicama u provincijama i ostalim dijelovima
carstva. Kralj je te zahtjeve prihvatio i tako je Mani poceo propagirati svoju nauku ne samo u Vizantiji nego i u Indiji, Kini i
svim obliznjim zemljama, postavljajuci u svakoj zemlji svoje ucenike da sire manihejsku nauku.
Manijevo ucenje o svojstvima Vjecnog Boga (neka je uzviseno njegovo ime, kako je svijet formiran u borbi izmedju svjetla
i mraka).,Sunce i mjesec igraju vaznu ulogu u manihejskom sistemu, stoga je svijet od pamtivijeka sacinjen od dva
elementa: svjetla i tmine. Svjetlo je bozanstvo koje ima suverenu vlast nad rajskim perivojima. Zato je post udesen prema
nebeskim pozicijama Sunca i Mjeseca, jer post, molitva i druga djela postizu izdvajanje svjetla od tmine i konacan trijumf
svjetla nad silama tmine. U tom mracnom svijetu formirala se sotona.
Manihejci su vjerovali da su demoni (sotone) nastojali kroz citavu historiju covjecanstva zarobiti ljude putem perverzija,
pogresaka i krivih vjera. Kad se govori o Isusu i njegovim djelima, tu treba odvojiti pravog Isusa koji je dosao iz svijeta
svjetla da pouci covjeka o velikoj drami zivota i moralnog vladanja.
Mani kaze "Isusa koga krivovjerci nazivaju sinom bozijim, a koga su po njihovom ucenju Zidovi razapeli na krstu, ustvari
onaj pravi Isus niti je trpio niti je umro na krizu.
Ostalo manaihejsko izucavanje cucemo u pismo "Slovo bogumilskog lidera Kozme".
Kad je perzisjski kralj Kisra (Bahram) pod uticajem zoroastrijskih svecenika naredio da se Mani dovede njemu, ugledavsi
njegovo lice kralj je rekao: "Ovaj covjek dolazi sa idejom da treba unistiti svijet. Stoga je potrebno to provesti prvo na
njemu. Naredio je da se manu ubije, te da se njegova koza napuni slamom i objesi na vratima grada Gundesapura. Ta se
vrata poslije smrti Manija zovu 'Manijeva vrata'. Poslije pogibije Manija kralj je zabranio podanicima svoje drzave da vode
bilo kakve vjerske rasprave o njemu. Nastao je progon manihejaca svuda gdje su postojali.
Kada su Arapi osvojili Perziju, garantirali su Zoroastrijancima i Manihejcima isti pravedan i ljudski status kakv su imali
Jevreji i Krscani. Manihejstvo se sirilo na zapad u dva pravca: prema Siriji i Egiptu. Ovi iz Egipta su sirili Manihejstvo po
sjevernoj Africi I u svom prodoru dosli do Spanije, Francuske I Italije. U tim zemljama zatrveni su ognjem i macem.
Drugi pravac je isao preko Sirije do cartsva velikog kana-kralja Turaka i dalje u Bugarsku, Rasku i Zetu, a iz ovih srpskih
zemalja u Bosnu. Po dolasku Bogumila na Balkan znamo da su tu zivjela razna tracka plemena (na istoku Balkana), Iliri i
Kelti na predjelima koji se poklapaju sa teritorijama bivse Jugoslavije. Sta je bilo sa ovim plemenima po dolasku Slavena,
jesu li iscezla ili su se asimilirala sa Slavenima. Historija ne daje na ovo pitanje dovoljno jasan odgovor. Ko su bila sva ta
slavenska plemena, sto su se doselilila, koliki je bilo njihov broj-to je velika historijska enigma. Ima o tome biljezaka, ali
nisu osobito pouzdane. Njih historicari nasih vremena tumace kontradiktorno. Prema historicaru Knezevicu u njegovom
djelu "Pad Bosne" strana 11., te Stefanovica i Vilovskog u njihovom zajednmickom djelu "Srbija" na strani 51. Stoji: "Srbi
(Surabi) su zauzeli istocni dio teritorije predjasnje Jugoslavije. Hrvati (Krobati) zapadni dio, dok je jedno plemeno pod
imenom Bozi zauzelo centar izmedju srpskih i hrvatskih plemena. To se desavalo pocetkom 7.vijeka. Neosporno je da su se
iz toga mracnoga doba, iz tih nekoliko plemenskih drzava koje su u tom periodu nastale, kristalisale tri drzavne jedinice.
One su razvijale do kraljevskog ranga kao Bosanska, Hrvatska i Srpska drzava."

Slovo Bogumila Kozme.


Jos u 8.stoljecu javlja se u Bugarskoj bogumilstvo, kao direktan izdanak Manihejstva. Taj novi izdanak imace u sebi
izvjesne slavenske karakteristike, ali ce zadrzati stari manihejski dualizam. Vrlo vazan dokumenat za proucavanje
bogumilstva na Balkanu je "Besjeda-Slovo" bugarskog svecenika Prezbitere Kozme, koji je zivio u 10. Stoljecu. Njegovo
djelo se nalazi u biblioteci Teoloske akademije u Moskvi. S obzirom da je djelo vrlo obimno, ovdje ce biti dat vrlo koncizan
osvrt. Kozma pise kako Bogumili odbacuju liturgiju i crkvene sakramente, te napadaju svecenike radi lijenosti i pijanstva.
Oni kazu: "ako ste vi posveceni kao sto tvrdite, zasto onda ne prilagodite vas zivot idejama zakona i rijecima apostola
Pavla? Biskup treba biti besprijekoran, muz samo jedne zene, trijezan, agilan, uredan, dobrog vladanja, gostoprimiv, odan
ucenju i propovijedi a ne vinu i tuci. Oni ne smiju biti pohlepni za novcem, te imati materijalne prohtjeve i ucestvovati u
bucnim pijankama. Nadalje, svecenici treba da drze svoje kuce u dobrom redu a djecu podvrgnuti uzornoj disciplini.
Svecenici isto tako rade sve suprotno Evandjelju. Oni su odani picu, pljacki i tajno rade svaki grijeh. Pavle kaze: "One koji
grijese ukori pred svima tako da bi ostali imali straha (Prva poslanica Timotiju, 5:20)." Biskupi kjoji se sami ne mogu
suzdrzati, pa prema tome ne mopgu sprijeciti ne mogu sprijeciti ni svecenike od krsenja bzoijih zapovijedi. Bogumili
odbacuju ikone i kazu: Ako smo mi potekli od Boga, ne smijemo zamisljati da je bozanstvo slicno onome sto je izradila
ljudska ruka, bilo to od zlata, srebra, ili kamena. Oni se ne usudjuju pribliziti sanduku u kome su pohranjene svete relikvije,
koje su date pravim krscanima da ih stite od zla i nesrece. Oni (bogumili) se ismijavaju nama kad nas vide da relikvije sa
poboznoscu postujemo.
O bozijem krstu oni kazu: kako cemo se klanjati krstu ako je Isus razapet na njemu, krst bi morao biti mrzak Bogu. Kad bi
neko umorio sina kraljeva na komadu drveta, logicno bi bilo da taj kralj mrzi to drvo. To je isto sa krstom. Bogumili ne
pricaju previse niti lijeno, niti se glasno smiju, te ne pokazuju nikakvu znatizeljnost. Oni paze sta rade. Mole se Bogu vise
nego prvai krscani. Odbacuju sveto krstenje i osjecaju neku odvratnost prema krstenoj djeci. Zatvore se u kuce i tamo se
mole pet puta dnevno, ali u molitvi se nikada ne prekrste. Padaju na koljena izrazavajuci poniznost Bogu. Oni uce svoje
pristalice da se ne klanjaju gospodi, grde bogatase , ismijavaju cara i prigovaraju plemstvu da su propali kod Boga. Kad
citaju rijeci Jakova, brata Isusova, koji kaze: "Ispovijedite vase grijehe jedan drugom i molite jedan za drugog, da bi ste bili
izlijeceni" (Jakovljeva poslanica, 5:16). Biblija ne govori da se ispovjedate popovima, to je njihova crkvena podvala.
Bogumili, prema misljenju krscana, ne razumiju da su ove rijeci iz Poslanice upucene samo svestenicima, pa kazu da je to
samo crkvena zamka da sto vise novaca dobiju prevarom sirotinje. A oni-Bogumili, i muski i zene, praktikuju ispovijedanje
i oprastanje grijeha jedni drugima medjusobno, umjesto da to, kao krscani, cine ekskluzivno pred svestenicima. Ovo
upucuje na ravnopravno ucestvovanje bogumilskih zena u liturgiji, za razliku od zene u krscanstvu koja, prema Poruci
Timotija (2:11-12), ima "da zena suti sa poniznoscu", jer on-Timoti "ne trpi da zena uci covjeka ili da nad njim preuzme
komandu, nego da zivi u sutnji."
Oni ne vjeruju u sveto nerazlucivo trojstvo, kao specificirano u Ivanovoj Poslanici (5:7) "jer je troje sto svjedoci na nebu,
Otac, sin i sveti duh i ovo troje je jednako."
Drugi Vatikanski koncil (1962 I 1965) izbacio jedinu indiciju trojstvo kao laznu interpolaciju.(prvo pismo Ivanovo 5:7)
Ne priznaju sveto pricesce i Kristovu krv, te se ne mole blazenoj djevici Mariji. Ne klece i pregibaju pred svetim krstom.
"Njihovo prihvatanje Islama nije trebalo velike modifikacije", to su doslovne rijeci eminentnog historicara profesora
londonskog univerziteta Arnolda Toinbia, Truhelke, Franje Rackog, Dr. Basagica i drugih.

Historicari domaceg izrasta. Da se ogranicim samo na neke, jer ih uistinu ima sijaset.
Domaca literatura o bosanskim Bogumilima moze se podieliti u dvije kategorije:
1.Polemicka i
2. Naucna.
U prvu grupu spadaju sva ona djela srspskog ili hrvatskog porijekla koja svojataju Bosnu. Ta literatura je prepuna
kontradikcija i prozeta je idejom borbe za prisvajanje Bosne nego idejom istrazivanja historijeske istine o Bosni.
Motivisana politickim ciljevima, ona tom pitanju pristupa sa unaprijed predodredjenim ciljem i planom, jer nateze
historijske izvore na te svoje neodrzive ciljeve. Najizrazitijio predstavnici te grupe na srpskoj strani su: Bozidar
Pewtranovic i Vasa Glusac, a na hrvatskoj Jaroslav Zidak, isusovac Hofer, Ciro Truhelka, Marko Vega, Muzic, Vujica,
Domenik Fra Mandic i drugi.
Pisci-historicari druge grupe, koji su pitanju historije Bosne pristupili kao naucnici bez predrasuda. Na temelju domacih i
stranih izvora nastojali su da otkriju istinu. Tu spadaju: Franjo Racki, Aleksandar Solovjev, Knievald, Nada Klaic, te sa
bosanske strane: M. Handzic, S. Balic, M. Imamovic, K. Avdic, A Purivatra, Safvet-beg basagic, Suljaga Salihagic.
Istiniti izvori o historijskom razvoju nasih naroda mogu se gledati kroz prizmu tzv neutralnih historicara, kao: Arnold, J.
Toinbee (Study of history, 8 tomova). U petom tomu podnaslovu: Bogumili-Patareni na Balkanu, od strane 575-580 govori
o Bogumilima. Historicar Will Duran u svojoj Historiji civilizacije u sest knjiga na vise mjesta, a narocito u petoj knjizi
(strana 455), govori o Bogumilima na Balkanu.
Edward Gibbon u svom monumentalnom djelu Uspon i pad Rimskog carstva na vise mjesta pominje Bogumile. Philip K.
Hitti u Historiji Arapa (izdanje Sarajevo, 1973) i mnogi drugi govore o Bogumilima koristeci vjerodostojne latinske i
carigradske izvore.
Evo kratkog osvrta na nacionalisticki usmjerene srpske historicare o Bosni.
Bozidar Petranovic-analizira (Slovo) Prezbitera Kozme. Opisuje i tumaci neke dokumente na posve proizvoljan nacin. Tvrdi
da je vecina naroda u BiH bila uvijek pravoslavna, da je od kraja 12. vijeka bilo nesto Bogumila, ciji se broj stalno
smanjivao i da je padom Bosne pod Tursku pravoslavna hijerarhija izgubila svoju dominaciju. Drugim rijecima, Bosna
pripada pravoslavlju i srpstvu.
Vase Glusac iz Beograda lansira knjigu "Istina o Bogumilima" . On nastoji da dokaze da je Bosna uvijek bila pravoslavna i
da sva katolicka i druga osporavanja te cinjenice nemaju nikakvu osnovu, nego su prozeta emocinalnim porivima. Da svoju
tezu dokaze, on isto analizira Slovo Prezbitere Kozme, te kasnije i srednjovjekovne bosanske crkve i dolazi do "zakljucka"
da bogumilstvo nikada nije ni postojalo, da je to ustvari bio samo jedan politicki pokret, jedna srednjovjekovna kaludjerska
mistifikacija, jedna historijska iluzija. On kaze da historijski izvori dokazuju da Bogumila nije bilo ni u Bugarskoj, ni Srbiji
niti u Bosni. Svaka od tih zemalja bila je samostalna drzava sa autokefalnom crkvom. Rimska crkva je napadala te
samopstalne pravoslavne crkve, vodeci protiv njih zucne propagandne akcije pripisujuci im sva moguca hereticka ucenja i
nazivajuci ih svim mogucim heretickim imenima. Jedino to je prava istina o Bogumilima-uporan je Glusac.
Sa kakvim nacionalistickim zarom a sa koliko malo naucne objektivnosti je Glusac pristupio svojoj tezi nabolje se vidi iz
rijeci historicara Vjekoslava Klajica u djelu "Bosanska crkva i Paterani", str. 69. Dajuci licnu ocjenu Glusiceve teze, Klajic
kaze: "Pisac se pricinja tako uvjeren, da je bjelodano dokazao tako-zvane "nepobitne istine" svoje teze, te trazi da se smjesta
rezultati njegovi uvrste u skolske knjige, "da bude jednom kraj bajkama i bludnjama". Gotovo je cudo sto ne trazi da se
muslimani smjesta pokrste i povrate u krilo pravoslavne crkve kojoj su, po njemu, nekada pripadali kad su i po vjeri bili isto
sa pravoslavnim Srbima. Cini mi se da je citava rasprava s tom namjerom inapisana", zakljucak je Klajica.
Vladimir Corovic i njegovo djelo "Bosna i Hercegovina" str. 363-382. Corovic citira glagoljski dokumenat ispocetka
16.vijeka pod naslovom "dijalog Pape Grgura Velikog" koji govori ovako: "O nesrecno kraljevstvo bosansko, na koga ni
rosa ni dazd ne pade, pokle rodi i ishrani i brani tolike i takove jeretike." Dakle, pripisuju im se posve nepravoslavne
bogumilske zablude. Na istoj strani navodi pisac rukopisni tipik manastira Krusedola koji spominje sluge djavolove
(Bogumile), koji idu nocu i odvracaju krscane od prave Bozije vjere. Na strani 44. Corovic kaze o raskim babunima i borbi
snjima. Veliki zupan Stevan Nemanja je, da bi utvrdio pravoslavlje u svojoj drzavi, energicno istreljivao Bogumile,
progoneci ih nemilosrdno, plijenio njihova imanja, kaznjavao ih cupanjem jezika, izgaranjem lica usijanim zeljezom,
spaljivanjem njihopvih ucitelja zajedno sa knjigama kojima su poucavali. Gonjeni Bogumili bjezali su iz Srbije na sve
strane, a najvise ih se spasilo u susjednoj Bosni.
Interesanstno je spomenuti i Hrvata isusovca, A.Hoffera u djelu "Spomeni knjige iz Bosne", pod urednistvom dr-a Ivana
Sarica. On govori kako je Bosna od najstarijih vremena pripadala pod rimsku stolicu i kako je ona ocuvala mnoge vjerske
obicaje iz doba Cirila i Metodija, i da prema tome bosansku bogumilsku crkvu treba smatrati katolickom crkvom
orjentalnog bogosluzja.
Jaroslav Sidak iz Zagreba odluci da ispita citavu tadasnju literaturu o srednjevjekovonoj bosanskoj crkvi. On dolazi do
zakljucka da crkva bosnaska nije bila hereticka, On medjutim otkriva jednu cinjenicu koju su Petranovic i Glusac
propustrili. Naime, da srpsko-pravoslavna crkva cesto anatemizira Babune-heretike iz Bosne. Zbog toga bi po Sidaku bilo
nemoguce smatrati proklete heretike pravoslavcima.
Nalazi za shodno da analizira jedno pismo carigradskog patrijarha Gennadiusa (1453-1459) upuceno kaludjerima sinajskog
samostana, u kome Petranovic kaze: "Ne moze biti nikakve sumnje u to da Ortodoksna Pravoslavna crkva ne smatra crkvu
bosanskih krscana katolickom po karakteru.." On dolazi do zakljucka da crkva bosanska nije bila hereticka, a nije bila ni
vezana sa pravoslavnom i katolickom crkvom, sto znaci nije priznavala papskog primata, a niti se smatrala pravoslavnom
crkvom. To je bila ustvari jedna posve samostalna krscanska crkva, sa apostolskim porijeklom. On zastupa liniju isusovca
Hofera veli da treba smatrati pucanstvo srednjevjekovne Bosne kao katolike orijentalnog bogosluzja (starokatolike).
Godine 1937 franjevac Marko Vego u svom djelu "Povijest humske zemlje" , Samobor, 1937. Iznosi ideju da je u
srednjevjekovnoj Bosni i Humu postojala cisto narodna katolicka vjera bez narocito utvrdjenog sistema. Bila je to jedna
posebna varijacija katolicke vjere, prilagodjena duhovnim posebnostima bosanskog naroga, koja je upotrebljavala narodni
jezik u sluzbi Bozijoj.
Valja napomenuti da se na dva stecka (nadgrobna spomenika) spominje Sracin, ocito Saracen (musliman). Jedan je iz 14. a
drugi iz 15. Vijeka. U djelu Marka Vege "Zbornik srednjovjekovnih natpisa" III, red. Br. 160 i 190. Indikativna je pojava
Saracena na bosanskom grbu "Bosnae", (ciju repliku imamo i u nasem bosnjackom centru u Torontu).
Glava Saracena javlja se na grbu "Bosnae" koji se smatra za drzavni grb koji se ustalio tada u bosanskoj drzavi. Grb ima
dvije glave sa dva kljuca postavljena unakrst, sa polumjesecom i zvijezdom, a registrovan je u glasovitoj Munsterskoj
kozmografiji, (1544. godine), a navodi ga Urlich Von Reinchenthal, cije je djelo prvi put stampano 1483. godine. Pojavu
Saracena na bosanskom grbu najbolje objasnjava dr. Pavao Andjelic, pa kaze: "Lik Saracena je identican grbu pronadjenom
sa medaljom jedne goticke bifore iz palace grada Travnika. Slika je objavljena u njegovoj knjizi Bobovac i Kraljeva
Sutjeska", Sarajevo 1973, str. 214. To upucuje da se likovno prikazivanje glave Saracena srece u Bosni izvan grba. Andjelic
je zapisao da su ovakve glave bile uobicajene i na srednjovjekovnim madjarskim novcima, narocito u doba kralja Ljudevita
(1342-1382).
Saraceni u Ugarskoj bili su poznati po tome sto su upravljali kovnicama novca. Pojedini madjarski novci iz 12 vijeka imali
su cak i natpis arapskim slovima. Neki autori kao Kardoli Chegledy i Vilmos Voigd zapazili su utjecaj Magriba, islamske
Spanije i Berbera iz Sjeverne Afrike.
Debata o Bosni i crkvi bosanskoj ne prestaje od drevnih pa do danas. Po novim prilikama neki istrazivaci mijenjaju ranije
stecena uvjerenja.
Kao Ciro Truhelka, koji je dugo I mnogo pisao o Bogumilima u Bosni, i on izlazi sa svojim modificiranim djelom "Povijest
hrvatskih zemalja Bosne I Hercegovine" pa kaze: "Crkva bosanska je bila jedna specificna crkvena i nacionalna ustanova,
kao sto su crkve armenske, koptske I abesinske. Sve te crkve ostale su u svojoj biti katolicke, iako su u to vrijeme usvojile
izvjesne orijentalne liturgijeske elemente po kojima su se mogle razlikovati od ostalih katolickih crkava. Prema Truhelki
bosanska crkva nije bila hereticka nego katolicka.
Jedan od historicara koji su pristupili kao naucnjaci bez predrasuda tome pitanju na temelju domacih I stranih izvora
nastojeci da otkriju historijsku istinu bio je Franjo Racki. On se pojavljuje sa djelima Borba Juznih Slavena za drzavnu
nezavisnost, te sa monumentalnim djelom "Bogumili i Paterani". Na ovom zadnjem djelu radio je skoro punih 15 godina
prucavajuci sve moguce izvore o Bogumilima i slicnim pokretima kroz citavu srednjovjekovnu Evropu. On je vrlo
ubjedljivo dokazao da je Crkva Bogumilska bila isto toliko hereticna kao sto su bile crkve Katarske druzbe na jugu
Francuske i
Lombardije. Nalazi Rackog potpuno su zasjenili Petranovicevo djelo i djela polemicara s obje strane. Dokazi Rackog bili su
prihvacenih od najkompetentnijih slavistickih krugova. Njegovi izvori su uglavnom zapadni (latinski). Njegova su djela iz
podrucja srednjovjekovne bosanske crkve i ostala su klasicna djela u svom domenu do danas. Bogumilska teorija o
Bosanskoj crkvi Franje Rackog uziva popularnost I vjerodostojnost, jer se smatra da logicno objasnjava dva druga slozena
pitanja bosanske historije.
Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je misterija bosanskih stecaka (nadgrobnih spomenika). Na mnogim steccima
uklesan je krst koji su Bogumili odbacivali. Poznati historicar Arnold Toynbi u svom znamenitom djelu Proucavanje
istorije, vol. V, da su Bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, a s obzirom da su bili blizi
Islamu nego vjerama svojih krscanskih progonitelja, upravo iz tih razloga masovno prihvatali Islam.
Na steccima se susrecu uklesani razliciti motivi i simboli, od paganskih do krscanskih, heretickih, ratnickih i drugih motiva.
Poznato je da se starjesine i pripadnici Crkve Bosanske nisu priklonili Osmanlijama tako lahko niti jednostavno. Naprotiv,
smatra se da su se gospodin Radin, jedan od najuglednijih bogumilskih vjerskih starjesina, kao i utjecajni dvorani Herceg
Stjepana, obratili 1466 godine Veneciji u okviru delegacije koja je brojala oko 50-60 uglednih clanova s molbom da ostanu
na njihovim teritorijama, uz uvjet da tamo zadrze svoju vjeru. Racki se poziva na papske (latinske) izvore, posebno pape Pia
II, koji je zivio na pocetku druge polovice 14. Stoljeca. Prema njemu Crkva Bosanska predstavlja izdanak Bogumilstva,
koje je kao ucenje i pokret utemeljio neki bugarski svecenik Bogumil. Njegovo se ucenje brzo prosirilo po Bugarskoj,
Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Raske i Zete preslo u Bosnu. Bogumili su propovijedali da zivotom i svijetom ravnaju
dva nacela koja se stalno medjusobno bore. To su nacelo zla i nacelo dobra, odnosno tame i svjetla. Iza nacela zla stoji
sotona a iza nacela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog i materijalnog svijeta sto nas okruzuje, od cijeg se zla covjek moze
osloboditi odricanjem od ovosvjetskih uzivanja, kao sto su: meso, vino i sl, da bi se priblizili Bogu sa poboznoscu i postom.
Odbacivali su materijalizam, kojem je, kao sto je dobro poznato, sluzbena Crkva u Evropi bila naklonjena i predana, kao sto
su odbacivali i cjelokupnu organizaciju i hijerarhiju katolicke crkve . Sam krst postao je omrazeni simbol laznog vjerovanja.
Posebno priznanje je neophodno odati profesoru A. Solovjevu koji je neumorno radio dok je bio Sarajevskom univerzitetu.
On je uistinu dokazao tezu Rackog o postojanju Bosanske crkve. Narocito je vazan podatak Rackog iz rukopisa Anselma
Aleksandijskog iz druge polovice 13. Stoljeca, u kojem se definitvno utvrdjuje da ta crkva nije nista drugo crkva bosanskih
Bogumila, kako je to Racki ranije tvrdio.
Znacajno je spomenuti Ivana Muzica i njegovo djelo Razmatranja o povijesti Hrvata-Split 1963. On usmjerava svoju kritiku
o poistovjecivanju katolicke vjere i hrvatstva. Intelektualci Hrvati smatraju da je ta izjava nanijela mnogo zla hrvatskom
narodu. Gorki plodovi te zablude ponovise se u novijim zbivanjima na Balkanu.
Stanko Vujica u svojoj potkrepi Muzicevim mislima navodi na strani 147 svoje knjige Razmisljanja o sadasnjosti Hrvata-
Cikago, 1968. Da "unutar nasih granica zive Hrvati dviju vjera, katolici I muslimani", prikazujuci da u BiH ima preko 95%
muslimana hrvatskog podrijetla. "To je pucanstvo, ustvrdio je on, "sacuvalo najcisci hrvatski jezikI strukturu". Usljed
svetosti stovanja doma i obitelja u islamskom zivotu, tako da je veliki dio starih obicaja Hrvata ostao sacuvan unutar cvrste
strukture muslimanske obitelji. Te kvalitete nisu zadrzali Hrvati ostalih krajeva Hrvatske, zbog mijesanja sa razlicitim
narodima, sto je unekoliko mijenjalo njihove obicaje, tradiciju i jezik, s ozbirom da im nije bila svojstvena ekskluzivnost
homogenosti obiteljskog zivota kao sto je bio slucaj kod Hrvata islamske vjeroispovijesti. Narocito treba spomenuti
savremenijeg historicara Fra Dominika Mandica sa njegovim djelima:
1.Bogumilska crkva bosanskih krstijana, Hrvatska pov. Inst., Cikago, 1962
2.Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatska pov. Inst., Rim, 1963
3.Herceg-Bosna i Hrvatska, Hrvatska revija, posebni otisak-Buenos Aires, 1963
4.Etnicka povijest Bosne i Hercegovine, Hrvatske pov. Int., 1967, Kanada
5.Bosna je hrvatska, Hrvatska misao, 41/18, 1982
On istice kako glavnina danasnjih muslimana potice od Hrvata katolika, jer je broj Bogumila bio relativno malen na
predjelima Herceg-Bosne. On u svojim djelima nije nasao slucajeva trajnog naseljavanja Saracena (Muslimana) iz Spanije i
Azije u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, glavnina muslimana iz Bosne I Hercegovine potice od Hrvata-katolika, mada je
imao vec daleko starije dokaze Marka Vege (Zbornik srednjovjekovnih natpisa, 1937) o Saracenima (Muslimanima) u
Bosni. Taj podatak o posebnosti toga integralnog djela hrvatske kulturne bastine o svojatanju Bosne, dr. Fra Mandic pise sto
su Hrvati jos uvijek u snu povijesne nelogicnosti koja je bila podupirana od onih koji su od toga imali interesa, da pojam
"Hrvat" nuzno podrazumijeva i pojam "katolik". Zapostavljanje Bosne i Hercegovine koja je primila krivu vjeru prema
definicijama Rima i podcjenjivanja "muslimanskih Hrvata" koja je rezultat trajnih povijesnih zabluda niti je nova a niti
ogranicena pojava. U nizu historiografskih djela hrvatskog porijekla koja pokusavaju da naucno dokazu da je Bosna i
Hercegovina oduvijek bila hrvatska zemlja, a Bogumili, koji su poslije presli na Islam, oduvijek samo Hrvati. Ovakve teze
jasno izviru iz knjige dr.-a Fra Mandica Etnicka povijest Bosne i Hercegovine, Buenos Aires, 1963.
Neki unaprijed odredjeni ljudi za hrvatsku opciju iz redova "Hrvata-Muslimana", kao dr. Asaf Durakovic iz Toronta (sada
zivi u USA) u svojoj knjizi Mjesto Muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici na stranama od 17-20 pise da djelo Dr-a Atifa
Purivatre Nacionalni i politicki razvitak Muslimana, Sarajevo 1969. je nedovoljno argumentirana. Naime, Dr. Purivatra
navodi primjere koji su dostojni svake osude, a to je izostavljanje pojma Muslimana u Enciklopediji Jugoslavije u cijem su
stvaranju velikim dijelom radili hrvatski znanstveni radnici. Tu nema niti traga o doprinosu muslimana kulturi Juznih
Slovena. On kaze da je pitanje muslimana namjerno zanemareno kako od strane hrvatskih tako I od strane srpskih autora
novijeg vremena.
Knjiga Fra Mandica je sigurno hvale vrijedna sto se tice novih podataka, mnogih novih cinjenica u vezi sa bogumilima i
muslimanima, te nekih uspjesno prezentiranih analiza, objavljenih izvjestaja, dokumenata posebno iz arhive katolicke crkve
i njenih organizacija, te date obimne naucne literature. Ovaj autor cini greske u prilazu da po svaku cijenu dokaze hrvatstvo
i tamo gdje ga ne moze biti. To isto cine i mnogi srpski historiografi, samo obratno.
Po Fra Mandicu Hrvati su svi koji su po doseljenju Slavena i primanju krscanstva sa Zapada bili katolici. Mandic se poziva,
isto kao i neki srpski historiografi, kao na krunskog svjedoka Spisak cara Konstantina Porfirogenija "De Administrado
Imperis (O vladavini naroda)." Izmedju 1949 I 1951 godine.
Porfirogenitov podatak o dolasku Hrvata i Srba na Balkan na poziv cara Iraklija odavno se ne uzima kao valjana cinjenica
ili dokumenat. Njime je trebalo I Porfirogenitovo vrijeme dokazati da su ovi narodi vazali vizanstijski. U ovom spisu se prvi
put u jednom pisanom izvoru pominje naziv Bosna, te da je Bosna tada bila u sastavu Srbije. Ovaj podatak se veoma mnogo
koristi i razlicito tumaci. Sarajevski akademik, historicar Ante Babic jos 1955. Godine u svojoj raspravi o pitanju formiranja
srednjevojekovne bosanske drzave podrobno je razmatrao proces nastanka Bosanske drzave u ranom srednjem vijeku, i to
od devetog do 12. Vijeka. On je ubjedljivo u to vrijeme dokazao postojanje samostalne bosanske drzave. U isto vrijeme
kada su tu bile Hrvatska i Raska, on kaze "Bosanska drzava je u sastav Srbije dosla samo na kratko u vrijeme Caslava (931-
960). Kad je i na koji nacin Caslav zauzeo Bosnu, o tome nema pisanih tragova. Njene granice su bile tada na zapadu
Hlivno i Pliva. Prema hrvatskom istoricaru Dr. Mandicu Caslav je vladao Bosnom 10-12 godina (od 948 do 960). Poslije
pogibije Caslav u borbi sa Madjarima (oko 960. Godine) njegova drzava se raspala i Bosna je ponovo postala samostalna.
Dakle, Bosna u sastavu Raske mogla biti zaista samo jedno krace vrijeme. Bitno je to da je prvi i posljednji put u citavoj
historiji za 13oo godina Bosna bila u sastavu Srbije. Ako je bilo od Caslava pa do propasti bosanskog kraljevstva, 1463.
Vise od jednom neka historicari koji to tvrde navedu makar godinu kada se to desilo i neka dokumentuju radi historijske
istine.
Dr.Fra Mandic na vise mjesta analizira povelje franackog pisca Anharda te ljetopis popa Dukljana. Kao sto sam spomenuo
prethodno i on se kao i srpski historiografi poziva kao na glavnog svjedoka na to, po kome su Hrvati I Srbi dosli na poziv
cara Iraklija pocetkom 7. Vijeka. Samo sto se obje historiografske grane kojima odgovara kazivanje ovoga cara ne mogu
nikako podudariti gdje je bila ta toboznja granica, da li rijeka Drina, kao sto tvrde hrvatski istoricari ukljucujuci Mandica, ili
rijeke Bosna i Vrbas kao sto tvrde njihovi oponenti Srbi.
Autor Fra Mandic se kriticki osvrtao na pisce Franju Rackog, Sisica, Corovica i druge, da ne idu njegovom linijom. Za
njega su Bosnjaci, njihovi banovi i kraljevi oduvijek bili Hrvati. Na kraju svoga feljtona smatra da ce voditi polemika jos
jedno dva stoljeca i opet se nece znati ko je u pravu. Od devetog do dvanaestog vijeka bio je period u proslosti bosanske
drzave. Jer, cesto su se smjenjivala razdoblja mira i ratovanja. Sto se tice drzave Hrvatske i njenog potcinjavanja Bosne, iz
historijskih izvora veoma su nejasni i lahko zloupotrebljivi.
Mocni kralj Tomislav (910-913) izgleda da je zauzeo zupe Hlivno i Plivu na zapadnoj granici Bosne, ali nije isao dalje.
Nema sumnje da je on mogao sa svojom vojskom, tada najacom uz Bugarsku na Balkanu, savladati tadasnjeg bosanskog
bana. Tomislav je svoju vojsku radije usmjerio na sjever i pridruzio panonsku Hrvatima, te je sirio granice primorske
hrvatske i zauzimao otoke. On je porazio bugarsku vojsku cara Simeona negdje na granici Bosne I Hercegovine. Drugi
hrvatski vladar koji je pokusao osvojiti Bosnu bio je kralj Kresimir II (949-969). Dok se Bosna konsolidovala poslije
otcjepljena od Caslavove Raske, kralj Kresimir II je, prema historicaru Vjekoslavi Klajicu, poveo rat 968. Protiv bosanskog
bana i opustio zupe Uskoplje, Luku I Plivu, koje je ranije bio zauzeo Caslav od Bosne. Potpuno kontradiktorno, prema
kzivanju Popa Dukljana, da je Kresimir zauzezo citavu Bosnu.
Poznata historicarka za srednji vijek, prof. Zagrebackog sveucilista, Dr. Nada Klajic, koja je 1989 izdala knjigu
Srednjovjekovna Bosna. Ona je prva medju historicarima naucno dokazala da Bosna nije nikad pripadala ni srpskim ni
hrvatskim zemljama, i njen suverenitet bi dolazio u pitanje za period koji je historijski zanemarljiv. Drzava Bosna je prema
Nadi Klajic samonikla tvorevina kakve su bile i Hrvatska, Raska i Duklja. Ona je znanstveno dokazala da hrvatski i srpski
historicari nemaju osnova da tvrde da je Bosna pripadala bilo kojoj strani. Ona otkriva pravi kljuc zasto se krivotvori
historija ranog perioda srednjovjekovne Bosne. Njena je teeza da je bosanska drzava medju svojim susjedima najstarija
drzava. Ona je ustanovila i objavila tragove i cinjenice o postojanju bosanske drzave jos u vrijeme avarske vladavine, i to
cak prije doseljenja Hrvata i obrazovanja njihove prve drzave. Rusenju tendencioznih teza o doseljenju Hrvata i Srba
pocetkom sedmog vijeka i njihovoj medjusobnoj diobi teritorija i vlasti nad ranije doseljenim Slavenima uveliko su
doprinijela najnovija istrazivanja vise njemackih, slovenackih i hrvatskih savremenih historicara. Takva istrazivanja su
publikovana i poznata strucnjacima kao historicaru L.Margeticu, koji kaze: "Hrvati su se doselili u danasnje krajeve
pocetkom sedmog vijeka nego pocetkom devetog vijeka. Oni, dakle, nisu dosli kako se to sve do skoro smatralo, na poziv
cara Iraklija 610-641. iz velike ili bijele Hrvatske nego sa sjeverozapada, iz pravca Karantanije (Slovenije), i to zajedno sa
franackom vojskom u vrijeme ratovanja sa Avarima.
Franci, a ne Vizantija, su dopustili Hrvatima da se u Dalmaciji prosire na ona podrucja koja su ranije pripadala Avarima.
Krajem desetog vijeka Bosnu je zauzeo, kao i Rasku, Duklju i Traumiju, makedonski car Samuilo. On je opustosio
Dalmaciju sve do Zadra, a onda se preko Bosne i Raske vratio kuci. Poslije propasti ove makedonske drzave , 1080-1125.
Bosna je priznala, kao i Raska, Duklja i Dalmacija, vrhovnu vlast Vizantije. Kad se narod digao na ustanak u Duklji, 1040.
godine i smakeo sve grcke lidere, vizantijski car je nastojao, kako tvrdi pop Dukljanin, da dobije raskog zupana, bosanskog
bana i zahumskog kneza da kao vazali Vizantije ucestvuju u ratu protiv Zet i Duklje. Iz ovoga se vidi da su oni samo
nominalno priznavali vrhovnu vizantijsku vlast. O zauzimanju Bosne od strane hrvatskog kralja Kresimira IV (1058-1074)
nema pouzdanih podataka. Bez obzira na to da li je to tacno ili nije, bio bi to posljednji pokusaj u srednjem vijeku . Oni su
pokusavali par puta upadati i uspijevalo na kratko ovladati nekim dijelovima Bosne, svaki put sa ogranicenim uspjehom i na
kratk.
Kad je Bosna postala ponovno samostalna, 1085, nezavisna od Raske i Duklje, kakva je bila prvih sest decenija 13. Vijeka.
To se vidi iz spisa vizantijskog pisca Kinama, ucesnika u vizantijsko-ugarskim ratovima, koji je u drugoj polovici 12.
Vijeka pisao da je Bosna posebna teritorijalno-politicka cjelina. Da je ona od Srbije odijeljena rijekom Drinom niti je
potcinjena velikom srpskom zupanu, nego da je samostalna, sa svojim posebnom upravom. Kinam, pisuci o bosanskom
banu Boricu, prvom imenom poznatom bosanskom banu, i njegovom ucescu u ratu protiv Vizantije na strani Ugarske
(1154), te izraito tvrdi da je Boric vladar Bosne i Dalmacije i saveznik panonskog ugarskog kralja u tom ratu. Ranije
spomenuta historicarka Nada Klaic pita zasto neki historicari ovo izvrcu izmisljaju o Boricevom vazalstvu podanistvu
ugarskom kralju. Cini se da su oni svoje glediste zasnivali na jednoj povelji iz 1137. godine, od kada ugarski kraljevi
redovno nose titulu "rex Rame" (kralja Bosne). Nada Klaic je nazvala tu titulu cistim historijskim falsifikatom i dokazala da
je tu titilu dodijelila Vizantija svome sticeniku Beli tek oko 1180. godine. Neophodno je upozoriti citaoce da sa sirokim
pogledima proucavaju vec napisana istorijska djela o srednjovjekovnoj Bosni.
Ako uzmemo u ruke historije zagrebackih ili beogradskih pisaca i nakon prvog pregleda uporedimo njihove sadrzaje,
vidjecemo da iz njih proistice da je Bosna bila samo hrvatska, odnosno srpska zemlja, uz obavezan dodatak da je ona uvijek
bila i vazal Ugarske. Razlike u tretiranju Bosne i njene srednjovjekovne proslosti, izmedju beogradskih i zagrebackih
historicara, postoje u tome sto prvi prikazuju Bosnu i njenu drzavu tako da se ona samo odvojila od srpske ili posla svojim
putem od Kulina bana i razvijala se kao jedna od srpskih drzava. Drugi opet smatraju da je Bosna, ne samo od doselenja
Hrvata, uvijek bila sastavni dio hrvatske drzave, nego da je ona i u razvijenom periodu srednjeg vijeka, sa hrvatskim
banovima i kraljevima. Konstantno se naglasava da je hrvatska drzava preko ovih vladara, toboze, produzila svoj samostalni
zivot cak do sredine 15. Vijeka. Osim toga, Bosna je bila sudbinski vezana sa Hrvatskom i njenom vladavinom i krunom
"Ugarskom". Uz to, katolicka crkva je bila uzrok pripajanju Bosne Hrvatskoj. Mozda bi bilo tako da nije bilo Bogumila-tih
Paterana (nekrstenih), koji nisu htjeli priznavati ni hrvatsko-ugarske krune niti srpsku pravoslavnu crkvu. Buduci da
politicari i publicisti raznih profesija, obrazovani na udzbenicima, skriptama ili propagandistickim brosurama hrvatskih ili
srpskih nacinalno naklonjenih u svojim javnim istupima, prilikom odrzavanja zborova, davanja intervjua preko radio i tv-
mreze, dnevne stampe a i u svojim pisanim radovima i dalje uporno isticu da je Bosna bila oduvijek srpska, odnosno
hrvatska zemlja, kojoj su nacionalisti namijenili rasparcavanje u slucaju eventualnog raspada i rasparcavanja Jugoslavije.
Dokazi su podjela Bosne izmedju Cvjetkovica i Maceka (1939.) te pokusaj Tudzmana i Milosevica u medjusobnoj podjeli
Bosne.
Nisu samo istocna zapadna crkva razdirale pateransku crkvu. Jos za vrijeme Nemanje Bogumili, koji su dolazili iz
Bugarske, bili su brutalno proganjani. Istom su brutalnom tretmanu bili izlozeni i za vrijeme njegovog sina Stefana
Nemanje, zvanog Stefan Prvovjencani koji je vladao (1196-1228). Srpska pravoslavna crkva bila je sve do tada pod
direktnim uticajem i upravom carigradskog patrijarha i nije imala svoje samostalne patrijarsije. On hvata zgodan politicki
momenat, poziva svog brata Savu koji se bio povukao u manastir na gori Atos, i salje ga 1219. kao ambasadora u
Kostantinopol. Potom se Sava vraca u Srbiju, 1221. sa porukom da ocisti sce srpske zemlje od heretika (Bogumila), pa ce
onda dobiti statut autokefalne crkve sa vlastitom patrijarsijom.
Sazvan je veliki Sabor u gradu Zici 1221. Sabor je imao istu zadacu kao i prethodno Sabor Borila u Bugarskoj, te je kao
dekret velikog zupana Stevana Nemanje nalagao istrjebljenje Bogumila. Mjere su bile zvjerske i u praksi su znacile:
konfiskacija imovine, cupanje jezika, izgaranje lica usijanim zeljezom, silovanje, te konacno progonstvo. Bogumili su
bjezali na sve strane, a ponajvise u susjednu Bosnu, pise Aleksandar Solovljev u svome djelu Svjedocanstvo pravoslavnih
izvora o Bogumilina na Balkanu, strana 40., a to isto potvrdjuje i V. Corovic u svom djelu Istorija Jugoslavije, str. 98.
I "heretici" (Bogumili) iz Hrvatske i Dalmacije sklanjaju se pred progonima katolicke inkvizicije, masovno bjezeci u Bosnu.
Bosna je bila utociste svih proganjanih, koji su iz susjednih krajeva morali bjezati zbog raznih vjerskih i drugih uvjerenja.
To je upravo bio period vladavine bana Kulina (1180-1204). Kako je ban Kulin dosao na celo Bosne, ne zna se. Vjerovatno
u vrijeme kada je Vizantija vladala Bosnom (od 1167-1180). S njenom vojskom je stigao u Bosnu veliki broj pristalica
bogumilske vjere. Oslobodivsi se vizantijske vlasti, Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni i nazivali njeni
vladari. Zagrebacka historicarka Nada Klaic tvrdi da su u Bosni jos u ranom srednjem vijeku postajale dvije banovine:
Bosanska i Usorska (lat. Banatus, iz cega je izvedena titula bana). Znamo da je Kulin ban vladao citavim prostorima od
Drine, u blizini Foce, do njenog usca dolinom Save do blizu Broda na sjeveru, zatim od izvora Ukrinem, iduci priblizno
linijom koja se proteze od vrbaskog grada Banje Luke i srednjeg toka Sane, a zatim od Grmec-planine na zapadu, te na jug
granica je presijecala zupe Glamoc, Hlivno, Ramu i dolinom Rame izbijala na gornji tok Neretve, i preko Jelaca do iznad
Foce na Drinu.
Ban Kulin je vjerovatno najtipicnija licnost srednjovjekovne Bosne i bio je jedini bosanski vladar cije se ime sacuvalo u
narodnoj tradiciji (pr. poslovica: "Od Kulina-bana I dobrijeh dana"). On je vise nego i najmocniji bosanski vladar, kralj
Tvrtko, simbolizirao duh karaktera Bosne kao nezavisne zemlje, boreci se svim sredtstvima za tu bosansku samostalnost.
Ban Kulin istovremeno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgovackim vezama Bosne sa Dubrovnikom, te
jamci Dubrovcanima slobodno kretanje po zemlji kojom on vlada. Za vrijeme Kulina bana sirenje bogumilskog ucenja u
Bosni uzelo je toliko maha da ga je i on sam prihvatio zajedno sa svojom porodicom, rodjacina, dvoranima i oko 10 hiljada
podanika, a Bogumilstvo banskim aktom postade drzavnom vjerom Bosne. Ban je znao da samostalnost Bosne moze
ocuvati jedino oslanjajuci se na Bogumile. Papa je bio jako uznemiren na pojavu tolikog broja Bogumila u Bosni. Oktobra
11., 1200. godine papa naredjuje ugarskom kralju Emeriku da poduzme sve potrebne mjere kako bi prisilio Kulina bana da
prihvati katolicku vjeru, a ako to ne ucine, da se svrgne. Heretici se moraju iz cijelog kraljevstva protjerati, a imanje im se
zaplijeniti-bio je ultimatum pape. Emerik je to dobro razumio i kao vjerni sluga katolicke crkve krenuo na Bosnu.
Kulin je studirajuci sve okolnosti, smatrao da je za Bosnu najbolje taj spor rijesiti bez prolijevanja krvi. Bogumili su ucili da
je u momentu opasnosti po zivot dopusteno za cas prikriti pravo uvjerenje i na oko pristati na ono sto se od covjeka trazi. To
se nije smatralo odricanjem od vec stecenog uvjerenja, jer priznanje pod pritiskom sile ne obavezuje i ne dovodi u pitanje
vjerovanje. To ucenje Bogumila spominje Prezbitera Kozma u svom "Slovu". Kulin ban se obraca papi, kako je on bio
uvjeren, da su Bogumili pravi krscani i ponudi da posalje u Rim jednu delegaciju koja bi papi rastumacila sta Bogumili
vjeruju i da onda od pape saznaju ako su negdje skrenuli. Nema sumnje da je to bio samo jedan vjest politicki manevar od
strane Kulina.
Papa salje svoe emisare kako je dogovoreno izmedju njega i Kulina. Na celu papine delegacije bio je kapelan Johan de
Casamaris. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama
vodjenim protiv Katara i paterana u Franscuskoj i Italiji, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike-Bogumile u
katolicku vjer. Ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi prema propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se
upotrijebi sila. Na dan 8. Aprila 1203. Dolazi do ogromnog narodnog zbora na "Bilinom Polju" na desnoj obali rijeke
Bosne, gdje su Bogumili zajedno sa svojim banom i uciteljima priznase iz politickih razloga toboznje vrhovnistvo Rimske
crkve. Da je ovaj akt Kulina bana na Bilinom polju bio samo jedan mudar manevar, najbolje se vidi iz toga sto broj
Bogumila u Bosni, poslije 1203, ne samo da ne opada, nego je u stalnom porastu.
Papa Inocentije je htio povesti krizarski rat na Bosnu, ali svjetski dogadjaji nisu pruzili mogucnosti, jer je tada imao pune
ruke posla u Juznoj Franscuskoj, gdje je bjesnio krizarski rat na tamosnje Katare ili Albiganeze.
Pripadnici ove dvije sekte su pripadali istom vjerskom ucenju kao I bosanski Bogumili. To je jedna od najkrvavijih i
najbrutalnijih papinih akspedicija protiv "heretika" u citavoj krvavoj vjerskoj historiji Evrope. U pohodu Katare i
Albiganeze dolaze do izrazaja najnizi, najokrutniji i najsvirepiji instinkti ljudske prirode, koji ostaju kao vjecna crna mrlja
na licu ljudske savjesti. S jedne strane, covjek je ovdje pokazao da moze prema drugom covjeku biti okrutniji od vuka, lava
ili tigra, dok s druge strane ovaj rat manifestira onu vjecnu istinu da nema zrtve koju covjek nije u stanju podnijeti za
slobodu i uvjerenje. Prema izvorima koje navodi Racki postalo je duhovno-intelektualno bratstvo izmedju Albiganeskih
Katara u Franscuskoj i nasih pradjedova-bosanskih Bogumila.
Dolazili su studenti iz Francuske i Italije u srenjovjekovnu Bosnu da tamo savrseno i tacno usvoje nauku od ucitelja koji
zive predjelu Evrope koji se zove Bosna, a isto tako iz Bosne su isli u Francusku identicnim razlozima.
Iz brosure, radio programa BiH - KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA (Radna kopija)
http://www.youtube.com/watch?v=N1iEFYoz96s
http://www.youtube.com/watch?v=iy-IEOLpvBQ