You are on page 1of 102

Jure Karamarko / #kradljivcisnova

#kradljivcisnova

Nakladnik
Redak

Urednik/ica

Grafička priprema

Jure Karamarko

Ilustracija naslovnice
Jure Karamarko

Tisak
Redak

Knjiga je tiskana 2015. godine.

www.webknjizara.hr
Copyright © 2015. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se
reproducirati ni prenositi ni u kakvu obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim,
fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i
korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

2
Jure Karamarko

#kradljivcisnova
Jure Karamarko

Split, 2015.

3
#kradljivcisnova

4
Jure Karamarko

Predgovor

Uzora među navijačkim autorima nemam mnogo ali


izdvajam dvojicu. Cass Pennant i Dougie Brimson.
Gledajući što rade i kako stvaraju rekao sam sam sebi da
moram i ja pokušati. Oni su me potaknuli da napišem
svoj prvi roman „Grafičar“ nakon moje prve tri knjige
drugačijeg sadržaja. Oni su mi vodilja da jednom jedan
od mojih romana završi i na filmskom platnu. Od ljudi sa
domaćeg „terena“ koji me inspiriraju svojim
svakodnevnim pisanjem želim izdvojiti novinarku
Romanu Eibl i novinara Aleksandra Holigu čije tekstove
obožavam i čije pisanje me svakodnevno potiče da
ustrajem u onom što volim.

Posebno se želim zahvaliti ljudima koji rade na


internet portalu nogometplus jer njihov rad
svakodnevno vraća vjeru u onaj pravi nogomet i u
odnose u njemu kakve svi želimo vratiti. Tekstove sa
dozom emocije kakve obožavam svakodnevno
pronalazim tamo i hvala im što mi serviraju najdražu
hranu u vidu tih vrhunskih tekstova koje pišu vrhunski
ljudi a tek onda vrhunski novinari.

Hvala Nikolini iz moje izdavačke kuće. Hvala za


strpljenje i sve živce koje je siguran sam izgubila zbog
mene. Ovo je naš treći zajednički projekt i presretan sam
što nastavljamo zajedno.

5
#kradljivcisnova

Želim se posebno zahvaliti Sonji i Frani Grgat iz


Splita. Kada mi je bilo najteže u životu vas dvoje ste bili
uz mene. Daleko od domovine zatekla me vijest o borbi
koju ste prošli. Saznao sam dosta kasnije igrom slučaja i
dugo mi je bilo teško znajući da ste bili uz mene kada je
mojoj obitelji bilo najteže a da vam ja nisam bio podrška
i utjeha kada je vama bilo najteže.

Dugo sam smišljao način kako da vam se zahvalim


što ste mi ušli u život te 2008-e. Da nije bilo vas dvoje
možda nikada ne bih napisao nijednu od svojih sada već
6 knjiga. Da me niste sjeli za stol i rekli: „Ti to možeš“.
Da mi niste usadili ljubav prema čitanju, prema
educiranju. Zahvaljujući vama pročitao sam nekoliko
stotina knjiga.

Sa vama nisam nikada izgradio poslove koje smo


imali priliku izgraditi ali vas dvoje ste mi usadili neke
druge vrijednosti. Sonja, sjedili smo u predvorju jednog
hotela, Frane je nešto klikao po laptopu dok je Milan
upoznavao neke ljude. Rekla si mi sljedeće dok smo
čekali konobara: „Jure, uvijek ciljaj u mjesec, uvijek. Čak
i ako promašiš završit ćeš među zvijezdama“. Od tada je
prošlo 7 godina. Još uvijek ciljam. I kad nitko ne vjeruje
u mene, i kada se sve ruši ja ciljam i dalje jer znam, jedna
zvijezda gore je moja. Sonja, puno zdravlja ti želim, sve
ostalo već imaš.

Želim se od srca zahvaliti još jednoj osobi. Sreli smo


se 2004-e u Lissabonu. Bilo je preko 60 000 ljudi na
stadionu a mi smo bili na 3 metra jedan od drugoga.
Nismo se vidjeli 8 godina nakon toga. Sjedio sam na piću
sa Pejom i Lucijanom, zazvonio je Lucijanu mobitel.

6
Jure Karamarko

Zvao je Marinko Parić sa pitanjem: „Lucijan, daj pitaj


Peju može li doći nekako do Jure Karamarka“. Ovaj mu
govori: „Pa evo njega sjedi sa nama“. Nakon osam
godina, neka čudna sila nas je povezala opet. U skoro
dvije godine nakon tog dana gledajući strast sa kojom taj
čovjek radi. Gledajući glad za rezultatima, gledajući
njegovu emociju, gledajući jednu nevjerojatnu
predanost, beskompromisnost, žrtvu i njegov rast na
svim razinama po prvi puta u životu sam imao priliku
gledati na nečijem primjeru kako se ostvaruju snovi.
Kako se čovjek pretvara iz onoga što je u ono što je
zacrtao da će biti. Dan po dan, korak po korak, bez
osvrtanja. Kao da gledam film koji traje dvije godine, iz
prvog reda, najbolja sjedala. Ono što sam naučio od
njega nema cijenu. Ideju za ovaj roman imao sam dugo
ali pošto ne volim ništa na silu znao sam da će se
jednom dogoditi onaj kreativni klik a onda sam
02.06.2015 dobio mail od Marinka Parića. Pisalo je:

„Najbitnija stvar kad se nađeš u paklu je da se


nastaviš kretati :) tako ćeš što prije izaći iz njega. Drži se i
nikad ne odustaj od svojih snova.“

Nisam odustao. Marinko, baš taj dan se dogodio taj


klik, hvala ti. Roman je ispred nas.

Dragi prijatelji, uživajte čitajući. Od srca:


Jure Karamarko

7
#kradljivcisnova

#kradljivcisnova
#jurekaramarko

8
Jure Karamarko

Kišno popodne. Na rubnom dijelu grada tamo među


čempresima u tišini skupili su se najodaniji. Skupili su se
najvjerniji. Dok grmljavina para nebo uz bljeskove
gromova kiša pojačava. Kroz tišinu se čuju jecaji i plač
dok trubač svira jako tužnu pjesmu koja tjera dodatne
suze na oči. Drveni lijes je prekriven sa zastavom
nogometnog kluba i sa šalom a nosi ga šestero ljudi.
Šestero onih koji su najvrijednije trenutke proveli sa
onim koji danas odlazi sa ovoga svijeta. Šestero
prijatelja, šestero najodanijih.
Mike, stari Mike su ga zvali. Danas ga ne ispraćaju uz
rodbinu samo njegovi momci. Danas su ovdje na
njegovom ispraćaju i svi njegovi suparnici. Danas su
došli i svi oni cijenjeni momci iz drugih skupina da mu
se još jednom poklone. Da stanu ovaj puta pokraj njega,
posljednji puta. Da zapale jednu bengalku na njegovom
ispraćaju, njemu u čast jer odlazi jedan od onih koji je
vjerovao u neke druge snove i koji ih nikada nije
dosanjao. Onaj s kojim su se susretali i onaj kojega su
poštovali, onaj kojega su respektirali.
Mike je iza sebe ostavio jednog sina. 24 su mu
godine, Ari uzima bengalku koja nije paljena, skida sa
nje poklopac i stavlja je na lijes prije nego ga krenu
spuštati u zemlju.
- Stari, nek se nađe pri ruci gore, proslavi kad
zabiju gol. Zapali je za nas. Volim te!

Kiša opet pojačava, bengalke i narančaste dimne se


pale jedna za drugom uzduž groblja, trubač svira neku
jako tužnu pjesmu a gusti dim odlazi u nebo nošen
vjetrom. S njim i duša ovog vizionara i sanjara ide na
neka bolja, pravednija mjesta. Na mjesta gdje ne postoje
oni koji misle da ako imaju novac mogu krasti nečije

9
#kradljivcisnova

snove. A stari Mike je imao snove. Imao je snove koje su


mu ukrali.

PAR MJESECI KASNIJE

Zračna luka. Mlada novinarka Rose upravo chekira


svoju kartu i dok se sprema se za let taman joj zvoni
mobitel.
- Rose, samo da ti zaželim sreću. Čekamo te sa
nestrpljenjem u redakciji uskoro i znaj da ako ne
doneseš priču da ti nećemo pokriti cijenu leta.
- Šefe, ne brinite, znam u što se upuštam. Ne
sumnjajte u mene.
- To mi je reklo i 5 drugih novinara i sada su svi
bivši. Nadam se da znaš što radiš i da možeš odraditi tu
priču.
- Ne brinite. Moj red je sada, moram vam poklopiti,
pozdrav. Javim se kad sletim.

Zovem se Rose, to ste već vidjeli. Trebao se ovaj let


dogoditi i ranije ali uvijek bih ili zakasnila sa
rezervacijama ili bi preostale avionske karte bile
preskupe. Sada napokon letim. Napokon su se i meni sve
karte posložile i došao je dan kada idem po taj intervju.
Pratila sam ih dosta aktivno zadnjih nekoliko godina
a kako sam sportski novinar odlučila sam da je vrijeme
da u živo svjedočim tom spektaklu pred 80 000 navijača
na jednom od najljepših stadiona svijeta. Moj šef je već
nekoliko puta pokušao dobiti taj intervju ali uvijek
bezuspješno. On je htio da sada ja budem prva
novinarka koja je dobila ekskluzivni intervju sa
multimilijarderom, sa vlasnikom nogometnog kluba koji

10
Jure Karamarko

već 20 godina ne daje izjave. Od svoje kupnje tada


malenoga kluba taj čovjek nije dao niti jednu izjavu.
Nadam se da ću uskoro ja biti ta koja će znati njegove
razloge za šutnju. Zanima me kako je u 20 godina od
malog kluba stvorio giganta koji večeras igra polufinale
lige prvaka.
U rano jutro prije izlaska prvih zraka sunca na
aerodromu sam čekajući prtljagu zapazila na tisuće
turista. Svi u dresovima, sa kapama, sa šalovima oko
vrata daju naslutiti da se sprema nešto veliko. Bili smo
izmješani sa navijačima iz Liverpoola. Na aerodromu je
jako prometno, gužva je velika, buka i žamor. Avioni iz
Azije i sa bliskog istoka, avioni iz Emirata i Afrike slijeću
jedan za drugim. Privatni avioni većinom prevladavaju,
vip terminali rade punom parom, privatni zaštitari u
crnim odjelima sa slušalicama u ušima kruže i miču sa
puta znatiželjnike. Kažu mi zaposlenici da je ista stvar i
u gradskoj luci gdje su jučer cijeli dan pristizale
luksuzne jahte sa kojih su vlasnici vlastitim
helikopterima pristizali u grad. Neki su slijetali direktno
na krovove hotela gdje su zakupljivali po cijele katove
da ih nitko ne ometa.
Polufinale Lige prvaka. Veliki je to događaj. Sa jedne
strane Liverpool koji je takvih utakmica u svojoj
dugačkoj povijesti odigrao mnogo a sa druge strane klub
kojem je ovo prvi puta da je otišao ovoliko daleko, korak
do finala. Povijesna utakmica. Kako za koga, za
Liverpool i njegovih 50 000 navijača koji pristižu samo
je još jedna u nizu. James Woodie kojeg sam upoznala u
avionu zaklinje mi se da je njemu važniji i privlačniji
veliki derbi, taj obračun sa Manchester Unitedom
sljedeće nedjelje nego ova utakmica.

11
#kradljivcisnova

Čim sam sletila na aerodromu su me dočekale mlade


hostese obučene u boje nogometnog kluba domaćina.
Pokušavale su mi uvaliti neki suvenir kao poklon
dobrodošlice ali izbjegla sam ih dajući im do znanja da
sam u velikoj žurbi. Turisti iz cijelog svijeta stoje u redu
za rukavicu na napuhavanje, boje za bojanje lica, za
gratis znojnik ili žviždaljku. Nastavljam svojim putem.
Izlazim sa terminala, na kiosku gledam naslovnice
novina pa razmišljam dali sam uzela krive budući da na
naslovnicama nema nogometnih tema a polufinale je.
Trema me obuzela. Dosta sam nervozna iako sam se za
ovo dugo pripremala. Nakon preuzimanja prtljage
odlazim natrag na kiosk po sav dnevni tisak da još malo
dublje uđem u zbivanja u gradu. To ću čitati kasnije.
Odlučila sam cijeli dan uživati u gradu, u dobroj
hrani i pivu do večerašnje utakmice. Podzemnom
željeznicom sam stigla u centar za svega 10-ak minuta.
Tip koji sjedi pored mene čita novine a kad je došao na
stranicu gdje je tema polufinale samo je okrenuo list i
nastavio dalje čitati druge teme. Čudno, zaista čudno.
Idem gradom, promatram ljude. Imam osjećaj da je
na ulicama već u jutro preko 50 000 navijača koji su
došli sa svih strana svijeta pa si postavljam pitanje gdje
su domaći navijači. Prati li itko tu svoj klub. Obilazeći
druge gradove svih ovih godina primjetila sam mnoštvo
simbola, mnoštvo grafita, naljepnica, detalja koji
ukazuju na ljubav ljudi prema nogometnom klubu.
Ovdje to ne primjećjem. Samo na tisuće i tisuće navijača
iz cijelog svijeta koji su došli na jedan ili dva dana. U
dosta slučajeva gledam domaće ljude kako slikaju
strance. Simpatično im je gledati masu u zanosu.
Na nekoliko trgova organizirane su fan zone gdje se
toči službeno pivo, hostese se slikaju uz službene

12
Jure Karamarko

automobile lige prvaka a na improviziranim pultevima


otvaraju se računi kod banke sponzora svima onima koji
to žele. Prilazim iz znatiželje na jedan od štandova i
ljubazna djelatnica mi za svega 10 minuta čestita jer
sam postala član njihove banke i uručuje mi plastičnu
karticu sa promotivnih 10 Eura na kontu. Napominje mi
da taj novac mogu trošiti već večeras na stadionu, u
klupskom Fan shopu ili mogu platiti kartu za podzemnu
željeznicu koja je jedna od najsuvremenijih u ovom
dijelu svijeta. Promatram na tisuće i tisuće Engleza na
trgu kako napucavaju lopte u zrak, pjevaju i piju pivo
dok se ori iz sveg glasa pjesma: „You“ll never walk
alone...“
Nakon malo dužeg i upornog cjenkanja sa taksistom
pristaje me za 20 Eura odvesti na drugi dio grada gdje
imam u planu uživati u dobrom pivu i prežderati se
dobro začinjenom hranom. Putem mi objašnjava da su
cijene prijevoza na dan utakmice uvijek i nekoliko puta
veće zbog velikog broja turista koji dolaze u grad iz
cijelog svijeta ali da je meni dao dobru cijenu jer je
procjenio da sam dobra cura. Pokazuje mi crnu torbu na
sjedalu pokraj dok me promatra u retrovizoru. Nudi mi
kokain, hašiš, speed, lsd, bokser, teleskopsku palicu,
sprej za samoobranu, elektrošoker. Kaže mi i ako
trebam lažne isprave da može i to srediti za sat
vremena. Gledam mu naljepnicu iznad radija na kojoj
piše „AMF“ uz sliku stare nogometne lopte. Izraz koji
znači „Against Modern Football“ ne stavlja baš svatko u
taxi tako da ga neću pitati nikakva suvišna pitanja i
ulaziti u temu zbog koje sam stigla u grad.
Par puta je ponovio da mu najbolji prijatelj ima
naravno najbolje kurve u gradu ako treba ikom od mojih
prijatelja za zabavu. Na kraju našeg puta mi je još uvalio

13
#kradljivcisnova

i vizitku sa brojem mobitela ali bez imena ili prezimena


te zatrubio dok sam se ja udaljavala. Nakon 5 sekundi je
zastao kao iskusni lisac u slučaju da ga moram još nešto
upitati, kupiti robu od njega ili nešto treće. Spušta
prozor, izbacuje glavu i govori mi:
- Što ti još treba ? Nemam ja baš cijeli dan samo za
tebe. Sada se novac vrti na svakom koraku.
- Koji je najbolji navijački pub u blizini ? –
odgovaram mu ja gledajući njegov šok sa mojim
postavljenim pitanjem.
- Imaš 2 ulice dalje „Thieves dreams pub“. Nijedan
drugi nije vrijedan i nema težinu kao taj. Moja
preporuka. Pozdrav. – odlazi još uvijek zbunjen jer je
očekivao pitanje o spreju za samoobranu, drogi ili
oružju a ne o navijačkom pub-u.

Trebalo mi je svega par minuta laganog hoda do


ulice gdje je bio smješten pub u koji me poslao.
Zaustavljam trgovca koji na kolicima priprema i prodaje
sendviče, plaćam par eura i nakon nekoliko minuta
čekanja zagrizam svoj prvi zalogaj. Nisam nešto posebno
ni gladna ali znam da će mi pivo imati bolji okus nakon
par zalogaja. Stojim sama na uglu, naslonjena na zid i
promatram taj pub preko puta. Ne izgleda ništa ekstra ili
nekako posebnije od drugih u nizu. Dan utakmice je,
polufinale lige prvaka je i bez da lažem sama sebe
očekivala sam nekoliko stotina ljudi na ulazu i još toliko
unutra. Ono što sam gledala preko puta je bila pusta
ulica, lijepo ukrašena fasada i još ljepša reklama iznad
ulaza na kojoj je pisalo „Thieves dreams pub“. Svakih par
minuta netko bi ušao ili izašao a ja nakon posljednjeg

14
Jure Karamarko

zalogaja pretrčavam cestu i otvaram teška i golema


vrata te ulazim u „Thieves dreams pub“.
Scena mi je bila kao iz američkih westerna kada
kauboj ulazi u saloon pa se svi unutra okrenu u
njegovom pravcu i odmjere ga? E tako sam se ja osjećala
ulazeći u „Thieves dreams pub“ dok me minimalno 20-ak
istetoviranih muškaraca promaralo ispijajući svoje pivo.
Svaki od njih sa preko 100 kilograma mišićne mase i ne
baš prijatnih izraza lica. Lagano drhtavim koracima
dolazim do šanka dok zapušenim prostorom u kojem
ima dima kao da netko loži vartu odjekuje stari dobri
Elvis i „My way“. Barman je otprilike mojih godina,
krupne je građe, moglo bi se reći i sladak. Nakon što me
je vidno odmjerio prilazi mi.
- Strankinjo, za tebe ?
- Tamno pivo može, neko lokalno. - Odgovaram mu
puna nekog strahopoštovanja dok mi se noge odsjecaju
a koljena klecaju od nervoze i treme koja me obuzela.

On odlazi do frižidera a ja primjećujem da me više


nitko ne gleda i da atmosfera i nije toliko napeta koliko
se činila pri prvom dojmu. Gledam oko sebe. Na
zidovima vise slike sa nogometnog stadiona, desetci
šalova su obješeni na svakom koraku. Nekoliko
uokvirenih dresova visi na zidovima. Na jednom zidu
ima nekoliko stotina navijačkih naljepnica a na jednom
posebnom zidu na mjestu koje je vidljivo iz svakog dijela
puba piše sljedeće: „They can steal your dreams but can”t
kill your memories“ .
- Oni ti mogu ukrasti snove, ali ne mogu ubiti tvoja
sjećanja. Izvoli pivo strankinjo, u zdravlje. – Prekinuo je

15
#kradljivcisnova

barmen moje gledanje te lijepe i emotivne poruke na


zidu.
- Moćna, jako je moćna ova izreka, sviđa mi se.
Jako mi se sviđa. Tko su to oni ?
- Moćna je, da, bolna jako, slaba točka. Bilo bi
ljepše da je drugačija.- odgovara mi. – Što te dovelo u
grad ? Polufinale večeras ? Liga prvaka ?
- Da, da. Liga prvaka, planirala sam već dugo da
dođem i pogledam u živo sve te zvijezde. Sportska
novinarka sam u jednoj maloj novini i radim priču o
vašem klubu i ovom velikom uspjehu koji je postigao.

Nije mi ništa odgovorio jer je uzimao nove pive i


nosio nekim momcima koji su bili udaljeni svega par
metara dalje. Vraća se za šank, uzima krpu za brisanje i
dok vadi čašu iz perilice nastavlja sa pričanjem:
- Našem klubu ? Hm. Nekada nitko nije dolazio sa
strane da vidi utakmicu. Nekada je bilo onako. – govori
mi i pogled usmjerava prema slici na zidu.
- Neka stara slika ?
- Moglo bi se reći da je jako stara. 20 godina je
prošlo od tada. Vidiš li? Mali stadion, samo 12 000 ljudi
je primao. Bilo je lijepo, uvijek je bio pun, uvijek sa puno
strasti, sa puno emocije. Navijačine su bile za pamćenje,
kažu ljudi da je tlo pod nogama podrhtavalo od prve do
zadnje minute svake utakmice bez obzira na protivnika.
Sve dok nisu došli oni...
- Tko dok nije došao? – pitam ga ne povezujući još
cijelu priču niti shvaćajući što mi pokušava ispričati.

16
Jure Karamarko

- Kradljivci snova, moja strankinjo. Dok nisu došli


kradljivci snova.

Nisam ga odmah htjela pitati detalje ili da nastavi sa


pričom jer se vidi da je emotivan, vidim da su mu oči
zasjale. Po nekom prvom dojmu čini mi se zaista da smo
otprilike jednakih godina. Ne izgleda mi puno starije pa
mi nije jasno kako se on sjeća nečega od prije 20 godina.
- Mogu li te počastiti sa još jednim pivom, da
nazdravimo ? – pitam ga a on klima glavom i vadi 2
komada iz frižidera. U par gutljaja ispija više od pola
svog piva i nastavlja.
- Tada sam imao 4 godine pa se ne sjećam detalja
jer sam bio dijete. Moj otac je bio vođa navijača u gradu
tada. Pričao mi je sve što se zbivalo dosta godina kasnije
kada sam narastao. Stadion je bio jako mali, ne kao
danas ovaj, primao je samo 12 000 gledatelja. Da, da, pa
to sam ti već rekao. Gubim se na ovoj temi koliko je
emotivna. Jebiga mala tako je.
- 12 000 gledatelja samo ? Ne mogu još vjerovati.
Zaista mali stadion naspram ovoga danas. Pa sada taj
stadion prima više od 80 000 gledatelja, izrasli ste u
giganta onda, u veliki nogometni klub. Gledala sam videa
i reportaže koje su objavljivane po internetu. Jedva
čekam doživjeti večeras taj spektakl.
- Što je za tebe veliki klub ? – uzvraća mi sa
pitanjem.

Sada već ne shvaćam, sada se i ja gubim u razgovoru.


Pokušavam ga čitati, barem donekle shvatiti da se mogu
kvalitetnije postaviti u ovom našem razgovoru. Jedino
17
#kradljivcisnova

što ne želim sada je reći neku krivu riječ pa još otići


odavde izbačena. Trudim se pojasniti zašto mislim da su
veliki nogometni klub. Sa nekog mog novinarskog
gledišta.
- Pa gledaj ovako. Kako ja na to gledam. Od 10
najvećih i najskupljih nogometaša na svijetu u ovom
trenutku kod vas igraju šestorica. Igrate polufinale lige
prvaka večeras po prvi puta u vašoj povijesti. U
novinama i po news portalima sam pročitala podatak da
je vlasnik kluba rekao treneru da za Božić sastavi listu
želja i da će mu za vrijeme zimskog prijaznog roka
dovesti sve igrače koje zaželi u momčadi. Osvajate titule
već godinama. Uzeli ste sve kupove u zadnjih 10-ak
godina pa jebiga, mislim, veliki ste klub postali.
Pogotovo sad ako znam i taj detalj da ste nekad imali
mali stadion od samo 12 000 mjesta za navijače.

- Djevojko, netko ti je trebao objasniti da se


veličina kluba ne mjeri tako. Večeras ćeš gledati samo
jednu „lijepu nogometnu priču“ u kojoj ćeš uživati kao i
svi ostali turisti koje turističke agencije dovode zadnjih
nekoliko dana u grad. Ovo ti samo je jebeni nogometni
Disneyland, ljudi dođu da osjete tih 80 000 ljudi, da se
slikaju sa zvjezdama koje su do sada gledali samo na
televizoru.

Oni dođu da uslikaju scenu kada 80 000 ljudi digne u


zrak karton u boji koji ih čeka na sjedalici pa da
formiraju neku koreografiju i to je to. Ovo je samo igra

18
Jure Karamarko

novca, obični usputni hobi i zajebancija milijardera koji


su uzeli klub samo za sebe i pretvorili ga u svoju igračku.
Ovdje ti nema apsolutno nikakve strasti i adrenalin
ovdje ne postoji, emocija ne postoji a nakon poraza
kluba nitko u gradu ne plače. Pobjede nitko ne slavi
koliko god velike ili važne bile a stadion koji prima više
od 80 000 gledatelja se isprazni za svega 9 minuta
nakon što utakmica završi. Nekada je 12 000 navijača
trebalo tjerati sa stadiona sat vremena pomoću policije,
da, nekada. Dok je stanovala strast u gradu, dok se
živjelo za te boje i klub. Dok je to bio sveti klub svakog
stanovnika grada. Ponavljam ti, dok nisu došli oni.
- Kradljivci snova kako si rekao, da. Slušam te sve.
– Govorim mu ja sve znatiželjnija, ispijam malo piva pa
ga puštam da nastavi dalje sa ovom pričom jer čini se
jako zanimljivo.

On prekida na kratko naš razgovor, pedantan je


jako, odlazi do stola, kupi prazne boce, briše krpicom
stol i baca u kantu smeće neke salvete. Daje znak
konobaru da preuzme njegov posao u baru a on uzima
stolac pa sjeda za šank odmah do mene.
- Ok strankinjo. Slušaj me. Želiš li zaista čuti ovu
priču ?
- Da, zvuči mi jako zanimljivo, nekako je
intrigantno.
- Ispričat ću ti je cijelu ali imam jedan uvjet.
- Kakav sada uvjet imaš? Pa zar to nije samo priča?

19
#kradljivcisnova

- Želim da ti je ispričam večeras za vrijeme


utakmice. Ja i ti sami negdje na piću. Ponesi diktafon,
papir i olovku i biti ćeš prva kojoj ću ispričati sve stvari
koje mi je otac pričao. Dovoljno sam šutio i vrijeme je da
neke nove generacije dobiju širu sliku.
- Pa kako večeras? Utakmica je, ubit će me šef.
Imam dogovoren intervju sa vlasnikom kluba. Čovjek
nije dao izjavu 20 godina.
- Ha. Taj idiot će progovoriti? I mene zanima o
čemu on to ima reći išta pametno. Kako se zoveš
djevojko?
- Rose. I ne zovi me djevojko jer čini mi se da smo
istih godina.
- Rose, gle, ja sam Ari. Večeras u 21:00 ja ću biti
ovdje a ti odluči koju priču želiš. Priču o gelu na kosi
nekog šminkera koji zarađuje milione da se slika pred
turistima ili priču o emocijama, strasti, osjećaju
pripadnosti i ljubavi prema nogometu, gradu, klubu i
navijanju. Priču o izgubljenoj bitci i ukradenim snovima.
Ovaj pub se ne zove bezveze tako kako si pročitala da se
zove. Ako te zanima onda svakako večeras, ja i ti i
„Thieves dreams pub“.

Nazdravio mi je, otpio do kraja, namignuo i vratio se


svom poslu a meni dao na razmišljanje. Ostavila sam mu
svoju vizitku i na njoj napisala broj od hotela pa sam mu
je dala da možemo ostati u kontaktu. Izašla sam iz puba,
pozvala taxi i uputila se prema hotelu gdje sam imala
unaprijed uplaćen smještaj. U ovom poslu uvijek je moj
šef donosio sve bitne odluke i slao me na razne zadatke i

20
Jure Karamarko

sada se prvi puta nalazim u ovakvoj situaciji. Borim se


sama sa sobom a to mi se rijetko događa. Sa jedne strane
imam priliku dobiti po prvi puta intervju sa čovjekom
koji je u 20 godina sagradio jedan od najvećih
nogometnih klubova na svijetu a sa druge strane imam
priliku dobiti priču od sina navijača kojem je prije 20
godina kako sam povezala Arijevu priču, ukraden isti taj
nogometni klub. Nevjerojatno mi zvuči. Intrigantno mi
je, filmski.
Dolazim pred hotel nakon sat vremena vožnje kroz
gužvu. Na recepciji su kolone Engleza koji konstantno
pristižu. Uzimam napokon svoj ključ i ulazim u sobu.
Ostavljam sve stvari na krevetu i bacam se pod topli tuš
da razbistrim glavu malo. Sa balkona puca pogled u
hotel koji je preko puta. Na više od stotinu balkona stoji
obješena engleska zastava. Na svakoj zastavi piše ili ime
grada od kuda dolazi ili ime grupe koja je nosi.
Impresivna slika. Dominiraju natpisi YNWA na svakoj
skoro. Ulazim opet u sobu, uzimam telefon kraj kreveta,
zovem svoju redakciju dok su noge ispružene. Šef se
javio nakon dosta čekanja.
- Imaš li priču Rose? Daj mi nešto veliko. Jebeno
veliko.
- Imam nešto bolje šefe. Svidjet će vam se. Za
naslovnicu.
- Pojasni, moje vrijeme ima cijenu i nemam ga
namjeru trošiti na vas sportske novinare. Na vas nisko
rangirane. Imaš pola minute, vrijeme sad.
- Prije 20 godina, prije nego je klub prodan ovom
šeiku ovdje su se ljudi borili da ostane njihov i izgubili
su bitku. Upoznala sam sina od tadašnjeg vođe navijača i

21
#kradljivcisnova

mogu dobiti tu priču koju nikada nikom nije ispričao.


Čini mi se intrigantno.
- Mala jesi li ti normalna? Evo reci mi jebeno jesi li
ti normalna ? Ja znam da nisi jer da jesi ne bi ti takvo
nešto palo na pamet. Zar si poludila od leta avionom?
Znaš li ti uopće tko su naši najveći sponzori, znaš li tko
su najveći oglašivači u našim novinama? Znaš li ti mala
nezahvalnice tko ti plaću daje ? Znaš li ti od koga mi
živimo ? Od jebenih priča od prije 20 godina ha? Radi
svoj posao, radi to zašto si poslana i nemoj me
zajebavati, odradi ono za što si plaćena ili se ne moraš
vraćati. Plaćamo te da radiš a ne da misliš. Jer da sam za
taj zadatak trebao nekoga da misli ne bih tebe slao.

Htjela sam još nešto dodati ali već je poklopio


slušalicu. To je bio moj šef. Uvijek isti. Uvijek
mrzovoljan, uz psovke, uz omalovažavanje, uz uvrede taj
je uvijek dobivao ono što bi zacrtao. Nikada nije mario
koliko njegovo ponašanje vrijeđa nas koji za njega
radimo. Za njega je samo jedno mjerilo vrijedilo a to je
broj prodanih primjeraka. Uzimam opet telefon i zovem
recepciju hotela.
- Možete li me spojiti molim vas? Trebam nazvati
„Thieves dreams pub“
- Par trenutaka molit ću vas. Nema nikakvih
problema samo se strpite da vas prespojim. Ugodan
ostatak dana vam želimo.

Tih par trenutaka razvuklo se na par minuta čekanja


a onda je napokon sa druge strane krenula zvonjava i
javio se netko.

22
Jure Karamarko

- „Thieves dreams pub“, izvolite.


- Dobar dan trebala bih Arija.
- A tko ga treba?
- Sportska novinarka Rose je na telefonu. Moje
poštovanje, jutros smo pričali na kratko Ari i ja pa sam
mislila ako...
- Hej Rose, ja sam, ja sam. Jesi li odlučila, stižeš li ili
ne?
- Da, jebeš sve ostalo, vidimo se u 21:00 večeras
tamo. Doći ću.
- Super. Drago mi je da si tako odlučila. Bit će mi
zadovoljstvo. Imam sada nekog posla pa ne mogu
pričati. Večeras se vidimo.

Nakon što sam poklopila slušalicu srce mi je kucalo


toliko brzo da sam išla u toalet, nagnula se na slavinu i
napila se vode, umila se hladnom vodom i pogledala se u
ogledalo onako mokra i sama sebi rekla.
- Što to radiš Rose, što to radiš?

Kako se večer približavala Englezi su bili sve pijaniji,


sve raspjevaniji i sve glasniji. Odlučila sam dio puta
propješačiti da malo uživam u atmosferi prije nego
uzmem taxi. Poslikala sam i nekoliko kadrova. Na
svakom koraku su raspjevani ljudi, selfie štapovi na sve
strane, turisti iz cijelog svijeta slikaju kadrove. Probijam
se kroz masu i hvatam prvi slobodan taxi.
- „Thieves dreams pub“ molim vas.
- Op.a. Pa tko bi rekao da će netko večeras putovati
u suprotnom pravcu od stadiona. Dobar izbor djevojko.
Čestitam.

23
#kradljivcisnova

Nisam ga ništa pitala dalje. Vozili smo se u tišini dok


sam kroz prozor gledala masu koja ide u suprotnom
pravcu sa šalovima, selfie štapovima i klobucima na
glavama. Sponzorske rukavice na rukama, ljudima lica
obojana, kolone izgledaju kao da je vrijeme karnevala.
Dolazim do pub-a. Na ulazu stoje dva zaštitara od kojih
svaki ima preko 100 kilograma mišića i skoro 2 metra
visine.
- Mlada damo jeste li sami?
- Očito da jesam ha ?
- Kako se osjećate? Jeste li ok ?

Tu me već zbunio ali sam vidjela da je to valjda neko


pravilo jer pitaju i ostale ljude na ulazu koji dolaze isto
pitanje.
- Osjećam se super, moram se za desetak minuta
naći sa Arijem. Imamo dogovoreno.
- Aha. Uđite, zabavite se. Uživajte.

Pozdravio me i pomaknuo konopac da mogu proći.


Pub je ovaj puta bio prekrcan. Svira dobri stari rock.
Ljudi se zabavljaju, šankovi su puni. Pivo teče u
potocima. Žamor, buka, smijeh. Ljudi plešu. Veliki ekrani
su ugašeni iako je vrijeme utakmice. Oduševila me
atmosfera i ambijent. Gledam Arija kako nervozno nešto
objašnjava osoblju a onda smo se susreli pogledima.
Mahnuo mi je, nabacio osmijeh i rukom pokazao da stiže
ubrzo. Dolazi mi zaštitar i pita me:
- Vi ste Rose?
- Molim? Ne čujem vas dobro. Buka je.
- Jeste li vi djevojko Rose?
- Jesam, ja sam Rose. Trebate me?

24
Jure Karamarko

- Pođite samnom, Ari će doći svaki tren, čeka vas


separe, ovuda molim.

Probijam se kroz gužvu a dobri stari rok mi tako


jebeno dobro paše. Vraća me u tinejdžerske dane.
Atmosfera je baš opuštena. Predobra. Očekivala sam
pijane navijače a zatekla nešto sasvim drugo. Puno ljudi
koji se savršeno zabavljaju, pješu, pjevaju, uživaju u
društvu, u piću.
- Hey, hey, hey. Roseeee, lijepo te vidjeti opet. Nisi
na utakmci?

Došao je Ari do mene i pozdravio me a ujedno i


bocnuo sa pitanjem zašto nisam na utakmici. Lijepo
obučen je, poslovni look večeras. Malo drugačije od
jutrošnjeg izgleda kada sam ga zatekla da radi i pomaže.
Večeras mi izgleda kao da je on šef ovdje a ne barmen.
- Bok Ari, dobit ću otkaz zbog ovoga vjerojatno ali
instinkt mi je govorio da moram biti ovdje sada. Samo
mi reci da sam u pravu molim te jer ću poluditi od
nervoze.
- Meni instinkt govori da ćemo popiti nešto za
početak. Jesi li za šampanjac ? Pivo možda ? Vino bijelo
ili crno ? Što pije tako lijepa djevojka na zadatku ? Ili ne
pije ništa ?
- Čašu crnog vina ću za početak.

Počela sam vaditi iz torbe papir za bilješke i olovku


pripremajući se za naš razgovor.
- Rose, hej, što to radiš?
- Pa treba mi papir i olovka da mogu pisati sve što
mi bude zanimljivo. Moram raditi bilješke.

25
#kradljivcisnova

- Ej pa nisi valjda luda, to ćemo sutra. Opusti se,


ima vremena. Nije sada vrijeme ni mjesto. Pogledaj kako
se svi zabavljaju, opusti se malo, daj da te upoznam bolje
malo.
- Ubit ću te, znam te jedan dan ali moram ti to reći.
Ubit ću te Ari. Kako si mi mogao ovo napraviti?
- Imaš li dečka Rose ?
- Imaš li ti mozga Ari? Ja sam sad trebala biti na
stadionu i dobiti priču koju nitko nije dobio 20 godina a
ti se igraš samnom. Najbolje bi bilo da krenem.

Konobar još nije stigao sa mojom čašom vina a ja


sam već odlučila da napuštam ovaj prostor. Skupila sam
svoje papire i istrčala vani ljuta i bijesna na sebe što sam
se uopće dovela u ovakvu situaciju. Trebala sam samo
odraditi jebeni intervju koji mi je šef sredio a ja izvodim
ovakve gluposti i slušam svoj instinkt koji mi nikada nije
donio ništa dobro. Kiša je opet padala. Pozvala sam prvi
taxi. Taman prije kretanja Ari je dotrčao i počeo kucati
na staklo dok je lijevalo po njemu.
- Rose, znam da smo krivo počeli, jebiga. Daj mi
priliku.
- Jebi se kretenu, za ovo sam živila a ti me
zajebavaš.
- Hej Rose, daj.
- Nisi normalan, ljuta sam na tebe.

Gledam kako kiša pada po njemu dok čeka moj


odgovor. Gledam ga onako snuždenog i izgleda mi
jebeno iskreno. Opet vjerojatno donosim krivu odluku i
opet vjerojatno postupam totalno krivo i nepromišljeno.

26
Jure Karamarko

Ne znam koji dio mene je proradio. Onaj kojem se Ari


svidio na neki način i koji je privlačio ili onaj dio mene
koji je htio čuti njegovu priču.
- Pusti me u taxi. Ili hoćeš da se razbolim ovdje na
kiši?

Otvorila sam vrata i pustila ga da uđe. Još uvijek sam


bila ljuta i bijesna.
- Rose, Rose, ti si stvarno otkačena. Molim vas, Old
Dreamers Street.
- Što je tamo Ari? Gdje idemo? Koja je to ulica?
- Želiš li pravu priču ili ne želiš ?
- Pa želim. Naravno da želim.

Gledam ga onako mokrog i uspuhanog i počima mi


se sviđati. Susreli smo se pogledima a on govori:
- Onda mi vjeruj. Imat ćeš priču. Samo mi vjeruj.
Gospodine možete li molim vas promijeniti stanicu na
radiju. Ne sluša mi se utakmica, stavite neku glazbu da
svira ako nije problem.
- Može mladiću, nije problem. Idemo znači u Old
Dreamers?
- Da.

Nakon skoro pola sata vožnje dolazimo u neku


zapuštenu ulicu na rubnom dijelu grada. Oko nas nigdje
u blizini nema ljudi, samo jedna zgrada preko puta i
pustoš. Sve je slabo osvjetljeno, u daljini se čuje buka od
nekog vlaka koji prolazi. Stotinjak metara dalje iz zgrade
se čuju pijani muž i žena kako psuju jedno na drugo i
svađaju se. Susjed sa kata iznad ih psuje i viče da će zvati

27
#kradljivcisnova

policiju ako se ne stišaju. Kiša pojačava još više i sada


sam i ja mokra kao nikada. Sva roba se slijepila uz mene.
- Ti si lud čovječe, gdje smo ovo? Gdje si me doveo?
- Vjeruj mi, idemo, samo minutu odavde je.
- Što je samo minutu odavde Ari?
- Vidjet ćeš, samo polako. Pa ništa mi ne vjeruješ.
Daj malo povjerenja.

Dolazimo do kraja te ulice. Ispred mene stoji zid u


cigli dugačak sigurno 200 metara i visok oko 2 metra.
Hodamo lagano u tišini uza zid dok se kiša slijeva po
nama. Nakon 50-ak metara usporavamo.
- Mora biti tu negdje, mrak je pa slabo vidim.
- Što mora biti tu?
- Samo malo, samo malo, evo nas. Tu smo.
- Što je ovdje Ari ? Ne razumijem ?

Ari se okreće prema zidu ispred nas i pokazuje mi da


pogledam u ciglu koju pokazuje prstom. Dok munje
sjevaju nebom a kiša pada po nama ja gledam u crvenu
ciglu zabetoniranu u zidu na kojoj je urezano njegovo
ime. Na cigli piše riječ Ari. Gledam u njega pored sebe i
više ne razumijem da li je on proplakao ili je to od kiše
što se sljeva po njegovom licu. Zbunjena sam, ne znam
što da kažem, što da pitam, što da mislim u ovom
trenutku.
- Ari...
- Slušaj me Rose, prije točno 20 godina kada sam
imao svega 4 godine naš mali klub je bio pred
bankrotom. Onaj što sam ti spomenuo jutros. Moj otac je
tada bio vođa navijača i pokrenuli su veliku akciju da svi
navijači kupe po jednu ciglu i da se sazida uz jednu
28
Jure Karamarko

stranu stadiona zid u čast svima koji su spasili klub. Zid


u čast svakome tko je dao novac i pomogao da se dug
krene sanirati. Moj otac je tada kupio jednu ciglu, u nju
je ugravirao moje ime i zabetonirao ju je ovdje sa
ostalima. To je bilo prije 20 godina a ovaj zid i „Thieves
dreams pub“ je jedino što je ostalo od tada. Zanima li te
sada ostatak ove priče Rose?

Pita me dok kiša pada i dalje. Stoji desetak


centimetara od mene i gleda me očekujući moj odgovor.
Roba nam se sljepila uz tijela od kiše. Gledam ga i mislim
se hoću li ja morati prva poljubiti njega ili će on mene ali
čini mi se očito to nešto među nama. Što mi se ovo
događa ne znam ni sama. Joj što mi se događa. On je
prekinuo sve i progovorio.
- Idemo odavde Rose, ne želim da se razboliš, sva
si mokra.
- Da, da, u pravu si, najbolje da krenemo.
- Hoćeš li da se nađemo sutra u jutro da ti ispričam
ostatak ?
- Naravno Ari ali sada ja imam uvjet za tebe.
- Znao sam. Reci.
- Naći ćemo se u mom hotelu rano u jutro na
doručku i uz čaj ćemo početi sa ovom pričom.
- Može, nema problema. Neka bude kako ti kažeš.
A sad krenimo odavde dok nije postalo još gore.
- Gdje da krenemo? A taxi?
- Nema ovdje taxija, moramo par ulica dalje hodati
pa ćemo tamo hvatati taxi.

29
#kradljivcisnova

Uhvatili smo odmah niz ulicu prvi slobodan taxi i


napokon sjeli na suho. Ari je i ovog taksistu zamolio da
ugasi prijenos nogometne utakmice na radiju i da stavi
neku glazbu. Meni iz glave ne izlazi neka druga misao i
pitam se zašto sam uopće očekivala da me on tamo na
kiši poljubi dok mi je pokazivao svoje ime na cigli. Pitam
se zašto uopće razmišljam o tome a ne o svom članku.
- Što Rose radi kada ne piše članke?
- Oooo, pa ti i govoriš, mislila sam da si od kiše
zanijemio. Ništa posebno ne radim. Završila sam studij
novinarstva i dobila sam posao u mediju gdje sam radila
honorarno za vrijeme školovanja. Ovo je trebala biti
moja prva velika priča.
- I biti će velika.
- A ti ? Što radi Ari kada ne vodi pub ? Žena, djeca,
obitelj?
- Ha? Ma neeee. Nemam obitelj. Već par mjeseci
sam slobodan. Bio sam u vezi ali ostavila me taman kada
mi je umro otac. Pritisak prevelik valjda. Ne znam. Samo
ugostiteljstvo Rose, samo to. Do nedavno sam pomagao
ocu samo i eto sudbina je htjela da nastavim sam.
- Tužno. Hm. Žao mi je.
- Ma ne brini, sve je ok. Bolje da me ostavila mala
sponzorušica. Tek sad shvaćam koliko sam sretan.

Malo sam se ipak rastužila. Prilazimo centru grada u


kojem je gužva opet sve veća a po cesti susrećemo
kolone navijača koji se vraću sa utakmice koja je upravo
završila. Nitko ne slavi. Gledam navijače Liverpoola kako
tuguju i ne reagiram baš sve dok vozač taxija nije
progovorio.

30
Jure Karamarko

- U finalu smo. Kakav ludi dan. Liverpool je pao.


Pobjedili su ih 3-0 čovječe. U finalu lige prvaka prvi puta
u povijesti i nikog nije briga. E to je još luđe u cijeloj
priči.

Tad sam postala svjesna situacije. U ovom gradu


nitko ne navija za ovaj klub. Gledam u svoj mobitel na
kojem se ispraznila baterija tako da imam osjećaj da me
čekaju propušteni pozivi iz redakcije. Poruke od šefa
koji provjerava imam li priču od čovjeka koji je stvorio
nogometnu zvijer koja je sada u finalu.
- Ari, mislim da sam dobila otkaz.

Taxi je stao ispred „Thieves dreams pub-a“ . Ari se


nagnuo prema meni i na moje zaprepaštenje dao mi
lagani poljubac u lice. Baš me razveselio zbog rečenice
na odlasku.
- Ne brini ništa Rose, bit će sve u redu, obećavam
ti. U jutro se vidimo na doručku i nastavljamo gdje smo
stali.
- Hvala ti za danas. Vidimo se u jutro Ari.

Viknula sam za njim ali nije me ni čuo jer je utrčao u


pub da ga kiša ne smoči opet. Ja sam nastavila prema
hotelu gledajući kolone tužnih ljudi kako se razilaze.
Scena koja me impresionirala. Ljudima je iz očiju izlazila
tuga i razočaranje. Očaj na svakom koraku. Mislim na
navijače Liverpoola naravno. U hotelu na recepciji vlada
tišina, za barom sjede navijači, ispijaju u tišini pivo dok
je pogled usmjeren u kriglu. Vlada tuga koja se može
osjetiti. Svako malo prođe i pokoji strani turist
nasmješen, oduševljen jer je bio na velikoj utakmici,
uslikao zvijezde koje je gledao samo na televiziji.

31
#kradljivcisnova

Nakon vrelog tuša koji mi je bio potreban nakon


svega bacam se na krevet u ogrtaču. Palim svoj mali
laptop, cigareta na noćnom ormariću stoji u pepeljari,
prozor je otvoren da ne bi slučajno dim aktivirao alarm.
Kroz prozor se sa ulice čuje tužna melodija nekoliko
stotina navijača koji su počeli pjevati pred hotelom
svoju odu i zakletvu o tome kako njihov Liverpool nikad
neće hodati usamljen. Zvuk se probija kroz kišu dok ja
tipkam naslov. Dok odabirem ime za ovu priču.
Razmišljam što bi bilo najprikladnije i onda bez puno
razmišljanja samo otipkam te dvije riječi. Gledam sa
smješkom u ekran jer osjećam da je to to. Da sam
pogodila u naslovu. Uzimam cigaretu i zadovoljno se
šetam po sobi. Otvaram mini bar, uzimam malu bočicu
pa stavljam u čašu dvije kocke leda, točim si kratki
whiskey. Gledam kroz prozor, ispijam dobar gutljaj dok
sama sebi govorim:
- Ovo će biti dobro. Biti će. Mora biti dobro inače
sam sjebana. Sjebana sam skroz. Mora biti dobro. Jebem
ti Arija i utakmicu. Jebem ti sve.

Odlazim na krevet. Legla sam i tako zaspala


gledajući u ekran mog laptopa na kojem je pisalo:
„Kradljivci snova“.
Zvonjava telefona me probudila jako rano.
- Dobro jutro, imamo li priču Rose ? Telefoni nam
zvone cijelo jutro, ušli su u finale sinoć i sada priča
dobiva na vrijednosti još više. Na čemu si mala? Tipkaš
cijelu noć pretpostavljam.
- Šefe dobro jutro i vama, radim na tome.

32
Jure Karamarko

- Radiš na tome, jel ti mene zajebavaš mala, a što


ako ti kažem da ja radim na tvom otkazu? Imaš li jebenu
priču ili nemaš?
- Nemam još ali radim na tome. Vjerujte mi.
- Slušaj mala. Do kraja radnog dana ako ne dobijem
ono po što sam te poslao, ako priča ne bude gotova onda
je tvoja priča ovdje završena.
- Ali šefe...

Poklopio je. Krasno buđenje. Nakon svega par


minuta telefon opet zvoni.
- Šefe mogu vam sve objasniti.
- Nije šef, smiri se, čekam te dolje. Ari je na
telefonu.
- Halo, tko je to?
- Ari je, tko bi bio? Spavaš još ? Ha ha.
- Ajoj oprosti, imala sam vatreno buđenje. Daj mi
desetak minuta da se spremim i stižem. Glava mi puca.

Spustila sam se u predvorje razmišljajući u liftu već


o pitanjima i o konceptu koji ću odabrati za priču odmah
sada na doručku.
- Hey, hey Rose. Spremna ha? Ovo je tvoj dan.
- Naravno, jedva čekam da počnemo jer ako ovo ne
napravim gotova sam. Već mi je zaprijetio seronja
otkazom.
- Idemo.
- Gdje idemo ? Ne idemo nigdje, kakav je bio
dogovor?

33
#kradljivcisnova

- Gle dogovori su da se krše. Htjela si doručak, imat


ćeš doručak. Daj mi malo povjerenja. Doručak u
jebenom hotelu je svugdje isti. Švedski stol je isti
svugdje samo što ti jutros možeš uz doručak uživati
gledajući stotine Engleza kako žvaču zalogaje plačući
zbog poraza sinoć. Idemo na drugo mjesto.
- Ari ne smiješ me zajebati.
- Ajde nije daleko. Vidjela si sinoć da mislim
ozbiljno, morao sam te odvesti tamo da vidiš, da osjetiš.
Da dobiješ u svojoj glavi tu sliku inače ne bi mogla
razumjeti, osjetiti.

Odlučila sam da će bti po njegovom, skupila stvari


koje mi trebaju i krenula zajedno sa njim. Došli smo na
mali trg svega par ulica udaljen od hotela. Sjeli smo na
terasu a Ari je naručio bogati doručak. Pravi English
breakfast sa mnogo raznovrsne hrane. Ari ispija sok od
naranče i gleda u mene dok ja pijem svoju prvu kavu
jutros.
- Malo sam spavala noćas. Nervoza jebena. Sinoć
sam prije spavanja popila whiskey da se malo smirim.
- Znaš li koliko je ljudi od kada mi je otac preminuo
došlo u pub tražeći priču koju sam tebi počeo pričati?
- Ne znam. Ja sam mislila da sam ja prva. Ha ha.
- Ne ne. Ti nisi tražila priču. Ti si imala druge
zadatke, intervju sa tim zlom i to. Mislim na priču o mom
ocu i događanjima prije 20 godina.
- Ne znam, reci ti meni.
- Sve svjetske redakcije koje nešto vrijede su
pokušali. Odbio sam sigurno preko stotinu novinara u

34
Jure Karamarko

nekoliko mjeseci. Svi oni su nešto negdje načuli, svi su


znali nešto ali nitko nikad nije dobio pravu priču
iznutra.
- A zašto onda pričaš samnom o tome?
- Vidiš Rose, ti si prva novinarka koja je došla. Sve
su do sada bili novinari, ti si prva djevojka i ne samo to
nego još imaš ime dobiveno po cvijetu. Volim ruže. A ako
netko mora dobiti priču onda kažem sam sebi neka onda
bude ruža, neka bude Rose.
- Sada me i zafrkavaš.
- Ozbiljan sam. I da, sviđaš mi se, to je isto jedan od
razloga.

Od nervoze sam ispijala jedan po jedan gutljaj svoje


kave. Prije nego sam mu išta na ovo odgvorila on
nastavi.
- Vidiš ovaj trg. Ovo mjesto gdje smo mi sada. Prije
20 godina ovim ulicama tekla je krv građana. Moj otac i
njegovi momci vodili su jednu od svojih posljednjih
bitki. Da li ti je upaljen taj diktafon?
- Je, upaljen je, slušam te i snimam. Bilježit ću i sa
strane ako mi nešto bude zanimljivo.
- Bili smo tada predzadnji na tablici. Kada kažem
mi tada mislim na nogometni klub. Ljudi koji vode grad
su vodili i klub. Imali su svoje ljude u svim važnim
tijelima u klubu. Izvlačili su novac preko tih fiktivnih
ugovora samo za sebe. Napuhivali su plaće igračima pa
poslije kada bi igrači dobili novac pola su vraćali natrag
tim ljudima. Izvlačili su novac iz kluba i nije ih bilo briga

35
#kradljivcisnova

za rezultate. Prijetilo nam je ispadanje iz lige i ono


najgore, bankrot bez povratka.
U to vrijeme naš klub bio je instant hit. Igrali smo
godinu ranije čak par evropskih utakmica. Nekolicina
mladih igrača napravilo je iskorak, cijena im je narasla
dosta. Uprava koju su činili političari iz grada je donjela
odluku da se prodaju svi dečki koji vrijede. Imali smo 5-
6 transfera preko 15 miliona eura vrijednosti. Trener je
smjenjen te sezone a doveden je novi i skuplji stranac.
Oko kluba su se počeli motati neki čudni ljudi i nakon
što su potrošili sav sviježi kapital na nova pojačanja sve
je krenulo loše. Pojačanja nisu bila pojačanja već
prosječni nogometaši koji su dobili velike ugovore.
Kasnije se taj novac dijelio između njih, njihovih
menadžera a dio je odlazio političarima koji su preko
uprave odobravali te transfere.
Rezultatski je išlo dosta loše, borba za opstanak je
bila cijele sezone. Više je bilo poraza nego pobjeda,
trenera smo mjenjali par puta. Strani trener je otišao
nakon svega par kola a isplaćena mu je odšteta za cijelu
sezonu koju nije odradio.
Igrači su odlazili a od stanja plusa ostvarenog
transferima blagajna je došla u teški minus.

Ljudi iz uprave su posegnuli za nekoliko kredita da


stabiliziraju poslovanje a grad kao većinski vlasnik
kluba vraćao je te kredite. U javnosti se nikada nije puno
pričalo o tim problemima jer političari su htjeli mir u
gradu a pun stadion nisu htjeli imati protiv sebe. Da klub

36
Jure Karamarko

ima novčanih problema svi su znali i nezadovoljstvo je


tinjalo među ljudima a onda jedno jutro mog oca kojeg
su zvali Mike je probudio taj poziv sa informacijama da
grad navijačima iza leđa priprema prodaju kluba. E da,
kasnije kako je stario su ga prozvali Stari Mike.
- Zvuči mi sve zanimljivije.
- Meni si ti sve zanimljivija Rose. Ovo je bilo prije
20 godina. A što nam donosi sutra tko bi znao ha?

Opet prije nego sam išta uspjela odgovoriti on uzima


zalogaj omleta, komad kobasice, malo slanine, zaljeva
sve sa sokom od naranče i nastavlja.
- Mike je poslao poruku svojim dečkima da se
moraju naći što prije da dogovore temnim za mali
nogomet. To je bila njihova šifra za jako bitan i
neodgodiv sastanak budući da su znali da ih policija
prati a neke čak i prisluškuje. Već popodne isti dan su se
našli na periferiji njih 20-ak. Momci iz nekoliko
podgrupa i uže vodstvo skupine. Svi su bili protiv
prodaje kluba i vjerovali su da i domaći ljudi pod
uvjetom da su stručni i pošteni mogu voditi klub. Titule
su ionako bile manje bitne kad su uživali na svakoj
utakmici. Imali su pun stadion stalno a nogometaši su
davali sve od sebe koliko god bili dobri ili loši. Kad su
dobivali ili kad su gubili oni su slavili svoj klub jer bio je
njihov, svih njih koji su išli na sve utakmice i davali mu
sebe godinama.

Dogovorili su tada brzinski prve korake i prvi potez


je bio da se pod hitno sazove konferencija za medije gdje

37
#kradljivcisnova

će izraziti negativan stav prema mogućnosti da se klub


proda privatnom vlasniku. Dogovoreno je da će pratiti
svaki potez koji će političari povući i svim silama se
boriti naš klub jer ako dođu investitori samo zbog
profita klub će postati tvornica novca a ne tvornica
strasti, emocija i ljubavi kao što je to bio do tog trenutka.
A zašto ti ne jedeš? Sve ti se ohladilo? Hoćeš nešto
drugo?
- Ma ne ne, slušam te, ne brini, zanimljivo mi je
ovo, cijela sam u priči Ari. Oprosti.
- Konobar, dajte molim vas još jednu kavu za ovaj
cvijet pored mene, ovo će potrajati.
- Ari ne sramoti me, kakav cvijet? Zar si poludio?
- Rose, Rose. Imaš li internet na tom tvom laptopu.
Upali youtube pa da nastavimo dalje. Valjda ćeš popiti tu
kavu kad već nisi doručkovala. Vidim ja da ti je malo bila
jedna.
- Ma Ari ne brini. Reci što da upišem u tražilicu.
- Upiši „Stari Mike legendarna presica“
- Aha, samo malo, čekaj, klik, traži, evo našla sam.
- Eto, pusti to pa poslušaj što je bilo dalje, ja znam
na pamet ali bolje da vidiš. E da, još bolje, uključi
slušalice pa ćeš imati bolji dojam. Neće ti smetati ova
buka oko nas.

Stavila sam slušalice na uši. Uključila ih u laptop i


stisnula na početak. Odmah nakon prvih 5,6 sekundi
sam stisnula pauzu. Imala sam osjećaj da je na ekranu
ari a ne njegov otac.

38
Jure Karamarko

- Isti si otac. Ne mogu vjerovati, iste crte lica, ma


sve. Nešto nevjerojatno koliko sličite jedan drugom.
- Gle Rose, ako ćemo sada pričati o meni onda
zaklopi taj laptop i odemo odavde negdje. Ha ha ha.
Znam da sam lijep na starog. Ajde upali sada, nemam
cijeli dan vremena.

Pogledala sam ga mrko jer me je lijepo spustio.


Stisnula sam play a onda sam začula govor gledajući
Starog Mike-a kako sa svojim dečkima sjedi za stolom i
održava pressicu za medije:
- Dragi prijatelji, predstavnici medija kako
elektronskih tako i tiskanih primite naše pozdrave. Mi
navijači smo vas pozvali danas kako bismo ukazali na
zakulisne igre koje se događaju u našem gradu a tiču se
budućnosti nogometnog kluba kojeg vi pratite godinama
a za kojeg mi živimo godinama.

Vjerujemo kako vam je poznato da sada dok smo mi


ovdje naš gradonačelnik u Dubaiju ima jako bitne
poslovne razgovore sa investitorima koji se odnose na
izgradnju podzemne željeznice. Taj veliki projekt, taj
suvremeni Metro zanimljiv je i nama kao i svim
građanima koji ovdje žive. Svjesni smo da naš grad može
dobiti megalomanski projekt koji će ga pretvoriti u
metropolu i život sviju nas učiniti boljim, bržim i
sigurnijim. Ono na što želimo ukazati je da mi protiv
izgradnje Metroa nemamo ništa i da jedan takav veliki
projekt podržavamo ali nećemo podržati neke druge
stvari koje se kriju iza cijele te priče.

39
#kradljivcisnova

Po nekim informacijama sa kojima mi raspolažemo i


u čiji izvor ne sumnjamo taj investicijski fond iz Dubaija
koji želi izgraditi Metro i kojima naš gradonačelnik nudi
koncesiju ima i druge motive. Predugovor ćemo vam
nakon što ovo obraćanje završi podijeliti jer je kopija u
našem posjedu. U tom predugovoru koji se užurbano
priprema u odvjetničkim krugovima izričito stoji da će
grad investitorima u podzemnu željeznicu prodati točno
51% dionica našeg nogometnog kluba.

Kao razlog prodaje navodi se nemogućnost grada


kao većinskog vlasnika da održava klub, da vraća
kredite, plaća obaveze i vodi klub. Političari koji vode
grad i koji su sve učinili da klub zaduže. Koji su sve
učinili da našu svetinju srozaju ovako nisko skupljajući
godinama jeftine poene sada ga žele prodati i čak
zaraditi na njemu nakon što su isisali koliko su mogli u
zadnjih par godina. Ovom prilikom oštro se protivimo
prodaji našeg kluba stranim investitorima. Njihove
namjere nas ne zanimaju. Ako žele graditi Metro neka ga
grade, ako žele nebodere neka ih izgrade, ako žele luku
neka je kupe, prošire. Ako žele još jednu zračnu luku
neka je izgrade.

Nogometni klub neka ne diraju jer to je klub svih nas


građana ovog grada, svih nas koji smo mu ostavili
najbolje godine. I kada smo bili treća liga, i kada smo bili
druga liga i sada kada se borimo u prvoj ligi za opstanak

40
Jure Karamarko

naša ljubav nije bila upitna. Nikada. Naša strast prema


duši ovoga grada traje uz sve loše što se događa. Novaca
je nekad bilo, danas ih nema ali to nije razlog da se
odreknemo simbola grada. To nije razlog da jedino s čim
se ljudi poistovjećuju prodamo. Našem gradonačelniku
želimo ugodan boravak u hotelu od 7 zvjezdica.

Neka se provede ali neka zna da ćemo se boriti svim


pravnim sredstvima i da ćemo koristiti sve mogućnosti
da obranimo i sačuvamo naš klub. Klub uz kojeg su bile
generacije i generacije navijača, koji je ostavljen nama
na čuvanje od strane naših roditelja i kojeg planiramo
svojoj djeci na isti način ostaviti. Ne želimo prljavi novac
u klubu, ne želimo preko noći postati „lijepa nogometna
priča“ u kojoj će sve imati svoju cijenu a sve želje
ostvarive i dostižne uz dovoljan broj nula. Ne želimo
zabijati kao nojevi glavu u pijesak i uživati u lažnim
rezultatima, u lažnim slavljima praveći se da nismo
postali samo svjećica na njihovoj umjetnoj torti.

Ne želimo da neko dijete na 300 metara pod


zemljom nekog prljavog rudnika pušta krv za gazdu koji
će novac slijevati ovamo. Ne želimo da ljudi umiru na
naftnim bušotinama krvareći za gazde koji će ovdje
sljevati svoje milione. Ne želimo da se ljudi ubijaju
oružjem čija je prodaja obogatila gazde koji će ovdje
kupovati klub. Ne želimo prljavi novac sa mirisom zla.
Ne dirajte nam ono što je nama sveto i ako ste

41
#kradljivcisnova

nesposobni dajte klub sposobnima. Prodati ga nećete.


Mi vam to nećemo dozvoliti.

Isto tako, želimo napomenuti da je sramota da se


ovakve odluke donose na zatvorenim sjednicama u
gradu. Sramota je da se bez ikakvih javnih rasprava
odlučuje o prodaji kluba koji je za javnost i sve žitelje
našeg grada svetinja. Postavljamo pitanje tko si to daje
za pravo da klub svih građana pretvara u igračku koju će
prodati najboljem ponuđaču uz uvjet da samo pokrije
financijeske dubioze?

Ako ljudi koji vode grad i klub nisu dovoljno


sposobni da ga održavaju u plusu ili profitabilnim neka
daju ostavke i mjesta prepuste stručnim i nepodobnim
ljudima. Minus od nekoliko miliona ne može i neće biti
razlog za prodaju. Sa ovog mjesta poručujemo gospodi u
finim odjelima da im zamisao neće proći i da će prije
nego je ostvare ako treba poteći krv. U ime svakog kome
je ovaj klub ikada pružio zrno radosti ja vas srdačno
pozdravljam i zahvaljujem se na pažnji.
- Ari, koji jebeni govor, evo naježila sam se čovječe
a nisam navijač. Nisam znala za ovaj video.
- Teško ga je naći zato jer ga skidaju sa neta ali
uporno ga i mi stavljamo opet i opet i opet. Nekome nije
u interesu da to bude na internetu pa ga svako malo
obrišu.
- Što je bilo iza toga? Kako se priča nastavlja?
- Inače si tako nestrpljiva kao sada ili?

42
Jure Karamarko

- Pa onako, moglo bi se reći. Ha ha. Pa kad mi je


interesantno. Nestrpljiva sam, da. Ali samo malo.
- Imam osjećaj da si pod tremom, sigurno zbog
mene.
- Ma naravno, ja samo o tebi mislim. Daj nastavi,
baterija na diktafonu će se isprazniti.
- Nakon konferencije za medije svima je podjeljeno
i pisano priopćenje uz kopiju predugovora između grada
i investitora a u razgovoru sa novinarima oca i ekipu
oko njega šokirao je njihov pozitivan stav kad je moguća
prodaja kluba u pitanju. Kažu mnogi novinari da samo
ako klub bude imao jednog gazdu koji će donjeti svoje
novce i odlučivati mogu svi očekivati bolje dane. Oni se
sa takvim mišljenjem nisu slagali a u raspravu sa njima
nisu htjeli jer rat sa novinarima se nikom nikada do tada
nije isplatio.

Nije prošlo niti nekoliko sati od presice koju si ti


pogledala upravo a na svim lokalnim medijima kružila je
informacija da će se gradonačelnik na večer putem
video linka obratiti građanima te ih izvjestiti o sastanku
u Dubaiju koji će kako su navodili odrediti budućnost
grada i neki novi pravac. Na lokalnim tv postajama u
kutu je pisalo „Breaking news: Obraćanje
gradonačelnika“

U klubu navijača bilo je preko 400 ljudi koji su se


skupili u svega sat vremena, razvukli su platno, upalili
projektor i čekali to javljanje. Kažu da je vladao muk,

43
#kradljivcisnova

nervoza, iščekivanje. Zbog smetnji i slabog


uspostavljanja veze uključenje je kasnilo oko 40-ak
minuta a onda je počela emisija u studiju. Kao gosti su
bili ljudi koji rade prostorne planove i većinom se
raspravljalo o mogućoj trasi za podzemnu željeznicu.
Građani su se javljali zabrinuti hoće li trenje od bušenja
naštetiti kućama i zgradama a stručnjaci su razglabali
koliko to znači za grad i što svi dobivamo. Nakon još
pola sata voditelj je najavio gradonačelnika koji je
pročitao unaprijed napisano priopćenje. Sjedio je za
stolom u profinjenom odjelu a s njim je bilo još 5 ljudi
koji su predstavljali investitore. Sada klikni na ovaj tu
video pokraj, to je govor gradonačelnika. Malo je
isprekidan signal ali sve ćeš čuti kako treba. Stavi
slušalice za bolji dojam i pusti play.

Napravila sam sve kako je rekao, potegnula gutljaj


kave i bacila se na gledanje i slušanje videa.
- Dragi sugrađani, dragi kolege, dragi prijatelji. Sve
vas lijepo pozdravljam iz dalekog Dubai-a. Kao što vam
je već poznato danas sam sa najbližim suradnicima imao
niz sastanaka sa moćnim poslovnim ljudima koji već
dugo pokazuju zanimanje za ulaganje u krucijalne i
važne projekte u našem gradu. Koristim ovu priliku da
sa vama podijelim svoje zadovoljstvo odrađenim
sastancima. Da sa vama podijelim svoje oduševljenje i
da vas obavijestim da smo prije svega svega sat i pol
vremena potpisali ugovor sa investitorom koji će
izgraditi novi i suvremeni Metro u našem gradu.

44
Jure Karamarko

Želio sam ovu veliku vijest odmah podijeliti sa svima


vama jer od danas više ništa u našem gradu neće biti
kao prije. Stvorili smo sve važne preduvjete da sa
nekoliko velikih projekata naš grad koji toliko volimo
naraste i postane još bolji, moderniji, suvremeniji i
ugodniji za život. Sa investitorom smo dogovorili
koncesiju koju ćemo izdati za metro a koji će oni
izgraditi o vlastitom trošku i njime upravljati sljedećih
30 godina nakon čega će grad postati vlasnik. Drugi
projekt koji smo potpisali je izgradnja poslovne zone na
sjevernom dijelu grada koju investitor preuzima na
sebe. Završetkom izgradnje otvorit će se preko 7000
novih radnih mjesta čime će egzistencima mnogim
obiteljima u ova teška vremena biti osigurana. Jako se
veselimo ovim novostima.

Treća investicija koju smo obuhvatili sa potpisanim


ugovorom odnosi se na naš i vaš nogometni klub koji
već dugo vremena stvara velike gubitke i postao je
preveliki uteg za gradski proračun. Investitor će pokriti
sva dugovanja koja klub ima prema vjerovnicima a
nakon sanacije grad će mu prepustiti 51% vlasništva
kluba. Investitor nam obećava novi stadion koji će
sagraditi. Obećavaju nam klub u koji će uložiti preko
200 miliona eura godišnje, po potrebi i više, obavezali su
se sagraditi novi moderni stadion koji će imati više od
80 000 mjesta te naš grad pozicionirati na karti
nogometne moći u sam vrh. Da, dobro ste čuli, na mjestu
gdje je sada stadion od 12.000 mjesta oni će sagraditi

45
#kradljivcisnova

novi za više od 80 000 ljudi. Vjerujte mi to je dovoljna


garancija i potvrda da ovi ljudi misle ozbiljno. Veselimo
se svi zajedno ovim vijestima koje vam donosim.

Video je bio gotov. Čini se da je jako zanimljivo sve


što se događalo iza ove objave koja je potresla tada grad.
- Čekaj malo, i to je to ha? Samo tako se javio
građanima i rekao da je prodao nogometni klub?
- Da, točno. Samo tako. Iz vedra neba. Nakon ovog
zadnjeg dijela izlaganja kada je sve postalo jasno više
nitko nije gledao u ekran, nastao je žamor, zavladao je
šok neđu ljudima, prava nevjerica, bijes. Mobiteli su
počeli zvoniti, poruke su počele stizati. Sve se svelo
samo na jedno, i vodilo je samo jednom, spontani
prosvjed isti tren na gradskom trgu. Preko 400 ljudi je
krenulo u koloni u pravcu trga. Porazbijano je nekoliko
stakala i izloga, većinom na bankama uz cestu koje su u
stranom vlasništvu. Kako su se približavali trgu
pridružio im se veliki broj ljudi koji su ostali zapanjeni
prodajom kluba tako da je kolona u jednom trenutku
brojala preko 2000 sudionika.

Dolazi se upravo na ovaj trg gdje sada nas dvoje


sjedimo. Odmah kreću skandiranja protiv političara,
protiv svih stranaka, protiv lijeve i desne političke
opcije. Pale se bengalke jedna za drugom a nakon što je
razbijeno još nekoliko izloga dolazi specijalna policija
jer situacija izmiče kontroli. Tu momci imaju prvi sukob
s njima gdje ih potiskuju sa trga. Koriste se letve,
kamenja, kaiši, daske, rakete i bengalke. Sredstva se ne
46
Jure Karamarko

biraju. Policija se povlači. Masa skandira: „Uzmite sve al


nogomet ne!“ te vrijeđa gradonačelnika. Pridružuje se
još par tisuća sugrađana i stanje izmiče kontroli jer
brojka prosvjednika je prešla preko 5000 na momente.
- Ne mogu vjerovati. Prava drama se događala. I to
upravo ovdje gdje mi sada sjedimo? Upravo ovdje ha?
Nevjerojatno, ej pa pod dojmom sam.
- Tako je bilo, ne čudi se. Ovdje gdje smo mi sada
prije točno 20 godina tekla je krv, ljudi su ratovali sa
policijom, bio je to početak kraja. Piješ li tu kavu ili ne
piješ ?
- Ma pijem. Pusti moju kavu sada, zanima me dalje
ova priča, što je bilo onda ?
- Idemo li nas dvoje na večeru u neki restoran
večeras? Ja te častim. Bit će mi zadovoljstvo. Može ?
- Pričaj čovječe, moram do večeras poslati članak.
O kakvoj ti večeri pričaš? Nisi normalan. Pa što mijenjaš
temu tako samo odjednom? Samo nastavi. Samo nastavi
sa pričom Ari. Kada te već tako lijepo ide šteta da
mijenjaš temu. Ajde, navali, nastavljamo, ako završimo
na vrijeme možda i bude nešto od te večere.

Nasmijala sam su se slatko, bar mislim da je bilo


slatko. Otpila sam još jedan gutljaj kave i pustila ga da
nastavi.
- Zakuhava se cijela situacija, postaje sve napetije,
nervoza je sve veća. Specijalna policija isto dobiva
pojačanje i preko megafona pozivaju da iz mase istupi
netko s kime će razgovarati. Traže predstavnika. Nije
nitko istupio, stavljaju ljudi kape na glave, mlađi momci

47
#kradljivcisnova

su donjeli molotovljeve koktele i pripremaju vratiti


policiji i udaljiti ih opet sa trga ako krenu na njih. Čim je
specijalna policija dobila zapovijed da stave kacige na
glave i pripreme štitove znalo se da je stigla naredba da
krenu. Reagira masa odmah, iznenađuju ih sa
molotovljevim koktelima i potiskuju po drugi puta sa
trga. Policija je očekivala fizički otpor ne nadajući se
vatrenim udarima, mirisu benzina i plamenu pod
nogama.

Bili su iznenađeni, povukli su se i nakon toga samo


se čekalo da krenu sa gumenim metcima. Naši momci
šalju sms poruke političarima preko kanala koje su
imali, gradonačelnik dobiva poruku: „Otkaži prodaju
kluba jer ćemo zapaliti grad noćas“. Mlađa ekipa opet
priprema molotovljeve koktele a sa obližnjeg zida
čupaju cigle i pripremaju za bacanje ako krene novi
napad. Skandira se cijelo vrijeme protiv političara,
vrijeđa se gradonačelnika. Na mahove se pjevaju i
navijačke pjesme, cijeli trg navija, bengalke ne prestaju
goriti. Skoro svaka druga bengalka koja je bila zapaljena
već nakon dvadesetak sekundi bi bila bačena u pravcu
policije koja je samo stajala i čekala nove zapovijedi.

Nakon što su telefonske linije počele raditi među


ljude dolazi informacija da će gradonačelnik odustati od
prodaje kluba, da moli ljude da se raziđu kućama i da će
se za 2 dana kad se vrati sjesti za stol sa navijačima te
naći rješenje koje će zadovoljiti sve strane.

48
Jure Karamarko

- Što je bilo onda? Nemoj stati sada.


- Bilo je sranje. Eto što je bilo. Tu su nasjeli i nakon
pola sata uvjeravanja da će se dogovor ispoštovati
prekinuli su prosvjed te se masa razilazi kućama. Otac i
njegova ekipa nisu išli spavati u svoje domove već su
kod drugih ljudi prenoćili jer postojala je mogućnost da
policija istu noć krene sa privođenjima. On i njegovi su
se već u ranu zoru prije nego je svanulo uputili opet
izvan grada da dogovore sljedeće korake. Izvadili su svi
baterije iz mobitela i svu su tehniku ostavili u autima te
100 metara dalje u šumi obavili nikad važniji razgovor.
Skoro svi su prisluškivani i bili su pod nadzorom.

Pao je dogovor da će u danima koji dolaze aktivno i


bezkompromisno tražiti ostavku cijele uprave u
nogometnom klubu koja je postavljena političkim putem
i koja je radila elaborat o prodaji mjesec dana bez
konzultiranja navijača i bez ikakve javne rasprave.
Dogovoreno je da će se nastaviti sa pritiscima na
političare koji su cijelu stvar i pripremili i da nema
odstupanja. Cijelo jutro onako kako su i pretpostavljali
da će se dešavati policija je dolazila ljudima u kuće i
privodila redom sve koje su zabilježili i snimili sa svojim
kamerama u sranjima večer prije. Par ljudi koje su otac i
momci znali u policiji poslali su informacije sms-om da
su dobili naredbu iz vrha da „riješe“ sve koje mogu što
prije.

49
#kradljivcisnova

Upadali su cijelo jutro ljudima u kuće i stanove,


izvlačili ih sa posla, privodili pred kolegama, pred
djecom, ženama. Cijeli dan svi mediji su izvještavali o
„huliganima i nasilnicima koje treba pozatvarati“ .
Večernja izdanja novina donosile su ekskluzivne
naslovnice sa slikama trga u plamenu. Sa slikama kako
se molotovljevim koktelima gađa policija, slike ljudi sa
kapama, sa letvama, sa kamenjima. Prevladavali su
naslovi: „Huligani će upropastiti na tisuće radnih mjesta“,
„Grad je taoc huligana“, „Ovo su ljudi zbog kojih će vam
dijeca biti gladna“, „Huligani kočnica u razvoju grada“ i
slična sranja. Onih par razbijenih izloga su predstavili
kao novo ratno stanje. Gradonačelnik je umjesto onih
pomirljivih poruka koje je odaslao večer prije javio da
reda u gradu mora biti i da sve gradske službe
neometano moraju funkcionirati. Tokom dana su svi
bitni ljudi iz skupine su privedeni i zadržani u policiji.
Ispitivani su i maltretirani satima. Nekima od njih je
određen 30-dnevni pritvor i optužilo ih se za
organizaciju nereda, ozljeđivanje, napad na službene
osobe. Moj otac je bio zatvoren mjesec dana. Ja sam
imao 4 godine tada, majka je skoro infarkt dobila od
stresova i šokova. Cijeli svijet se okrenuo u samo 48 sati.

U večernjim vijestima na svim lokalnim Tv i radio


postajama građanima se obratila glasnogovornica koja
predstavlja investitore. Ona je izjavila da investitori
vjeruju da će se cijela situacija u gradu smiriti i da imaju
čvrsto obećanje dano od gradonačelnika da će sve biti u

50
Jure Karamarko

redu i po planu kako je dogovoreno i potpisano.


Sindikati koji okupljaju nezaposlene optužili su navijače
zbog prosvjeda i zbog žestoke reakcije na vijest o
prodaji kluba. Odaslali su upozorenja da će navijače
smatrati odgovornima ako sva nova radna mjesta
propadnu i ako investitori odustanu od svojih projekata.
U sljedećih 48 sati privedeno je još preko 100 najjačih
ljudi u skupini. Odvodili su redom jednog po jednog
navijača. Sa posebnim vozilima, sa maskirnim kapama
preko glave privodili su ljude kao da su ubojice.
Onemogućeno je bilo kakvo djelovanje, koordinacija je
bila nemoguća, sva komunikacija među ljudima bila je
onemogućena.

Jedan dio ljudi je zastrašen, velik broj mlađih


momaka je imao neviđene pritiske od strane roditelja
jer je generaliziranje medijski odrađeno u toj mjeri da se
sve označilo kao svo zlo grada. Ostali momci, oni koji
nisu bili privedeni pisali su noću parole po pročeljima
protiv političara, tipkali i printali plakate, pokušavali
utjecati na javnu svijest bilo kako budući da nisu mogli
stupiti u početku sa nikim u zatvorima u kontakt. Imali
su i navijači neke svoje informacije, pokušali su u
javnost pustiti priču o teškoj prometnoj nesreći koju je
sin od gradonačelnika skrivio ali je bilo prikriveno.
Pokušali su pustiti vani priču o nekoliko miliona
pokradenih u gradskoj firmi za vodoopskrbu, imali su
dokaze za nekoliko afera sa zemljištima gdje svaki
političar pada u svakom normalnom društvu. Ali svi

51
#kradljivcisnova

ljudi su bili u zatvoru, novinari su isključili telefone. Bilo


je nemoguće plasirati išta vani. Ispred kluba navijača po
cijele dane bila su parkirana policijska vozila i kupili su
svakoga tko se približavao tako da prostorije danima
nisu ni otvarane.
- Ne mogu vjerovati.
- Vjeruj. Tako je bilo. Jesi li inače u životu
nevjerna?
- Ari. Ne zajebavaj me. Ništa od večere ako ne
nastaviš. Ovo je predobro.
- Zajebavam te. Nastavljam. Hoću tu večeru. Na
svim lokalnim portalima osvanuli su uskoro reklamni
baneri naručeni i plaéni od strane investicijskog fonda
sa kojim je grad sklopio ugovor. Na mnogima je pisalo:
„Hvala na šansi da zajedno izgradimo nešto veliko...“ ili
„Zajedno za grad budućnosti“ a najviše je bola u oči
reklama na velikim panoima sa motom: „Brži promet,
Više posla, Veći klub“.

Ljudi koji su vlasnici tih lokalnih portala dobili su


veliki novac za oglašavanje i navijačko nezadovoljstvo
nije ih nimalo zanimalo. Obećana su im mjesta u
marketingu kluba, mjesta glasnogovornika, mjesta u
raznim odborima i oni su preko noći zauzeli svoj stav.
Lokalne tiskane medije zadovoljili su i primirili sa
nekoliko debelih uplata za promotivne aktivnosti, za
oglašavanje, za press cliping. Nakon par dana
gradonačelnik se vratio i na presici od 90 novinara nitko
nije postavio nijedno pitanje vezano za nezadovoljstvo

52
Jure Karamarko

navijača opcijom prodaje kluba. Nitko nije spominjao


prosvjed, nerede, privođenja, pretrpane zatvore. Izrazio
je oduševljenje što će sa 3 velika projekta grad
podignuti, unaprijediti i oživjeti. Najavio je da uskoro
dolaze investitori i da će paralelno krenuti sva 3
projekta. Dodao je i da je papirologija spremna i da se
vrpca na mjestu gdje će niknuti novi stadion reže
uskoro. Kamen temeljac je već bio spreman i svečanost
pripremljena. Stavljeni su u poziciju uzmi ili ostavi. Otac
je bio pod optužbom da je vrijeđao policajca, da je
udario službenu osobu, remetio javni red i mir.

Dobio je na godinu dana zabranu dolaska na sve


utakmice i kaznu od 2000 Eura. Mjesec dana je proveo u
zatvoru kao da je najveći kriminalac. Ali pričali su ljudi
da su tamo on i njegovi sve držali pod kontrolom. Držali
su se skupa i nisu dali na sebe. Trenirali su po cijele
dane, ojačali su i fizički i mentalno. Konstantno su
napadani od sitnih polukriminalaca koji su ubačeni u
zatvor samo da im nešto smjeste i da ih sjebu još više.
Nekoliko puta su im pokušali prije pretresa ćelija uvaliti
kokain i druge droge pa kao da njima to stražari
pronađu ali svaki puta su bili mudriji. Uvijek su ih
prokužili, bili su mudri, nisu se dali. Vrijeme je brzo
proletilo. Vratio se iz zatvora, uzeo me u krilo i rekao
riječi koje pamtim i danas: „Sine ne brini, tata ima plan.“
- Naježila sam se Ari. Koji plan je imao?
- Polako, smiri se. Konobar, molim vas naplatite
mi.

53
#kradljivcisnova

Platio je doručak. Ja sam spremila laptop i diktafon u


torbu. Pokupila sam svoje papire i sve bilješke a onda
smo nastavili šetnju centrom grada ulicama koje su
popločene izlizanim kamenom. Vodio me užim centrom
dok smo vodili opušteni razgovor.
- Rose?
- Da?
- Koliko dugo planiraš ostati u gradu?
- Ne znam. Par dana vjerojatno. Ako danas bude
sve u redu, ako moj urednik bude zadovoljan sa ovom
pričom onda ću se malo odmoriti i dati si oduška.
Vjerojatno dva dana. Malo ću razgledati grad i onda se
vraćam natrag.
- Treba li ti vodič za razgledavanje?
- Ha ha. A ti se to meni kao nudiš da mi grad
pokažeš?
- Ja se nikad ne nudim, ali ako me lijepo zamoliš da
budem tvoj osobni vodič razmislit ću o toj ponudi.
- Zajebavaš me ha?
- Gle, nikad nisam bio ozbiljniji.
- Ari što je bilo dalje? Kakav plan je imao tvoj otac
tada?
- Otac je organizirao zajedno sa svojim dečkima
nekoliko projekata. Pošto ugovor koji je grad imao sa
investitorima još nije bio aktivan jer su se usuglašavale
neke stvari oni su tu vidjeli priliku da ipak pokušaju
spasiti klub. Pokrenuli su nekoliko akcija i pokušali
skupiti novac da se pokriju minusi i da tako uvjere
političare da odustanu od prodaje. Vjerovali su da ako
navijači daju sve od sebe i spase klub od sloma da će
54
Jure Karamarko

dobiti javnost na svoju stranu. Da će ljudi shvatiti da


zaista nema potrebe prodavati klub nekom strancu
samo zato jer je trenutno u financijskim problemima.

Osmislili su akciju pod motom „Ne dajmo da ga


sruše, pojačajmo mu temelje, ugradimo ciglu u temelj
naše duše“. Ideja je bila da svaki građanin koji želi
pomoći u spašavanju kluba kupi jednu ciglu. Na svakoj
cigli je kupac ostavio svoje ime i preko 10 000 ljudi je
kupilo po jednu za sebe. Iako ni oni sami nisu vjerovali
da će plan uspjeti. Cijela jedna strana stadiona bila je
obložena sa tim ciglama u čast onima koji su dali sebe za
spas kluba. Onima koji nisu htjeli da se stranom vlasniku
proda nešto što je njima sveto.
- Pa zar to nisu one cigle gdje smo sinoć bili? To su
te cigle ha?
- Jesu, tamo su. Svih 10.000 komada već 20 godina
stoje tamo. Slušaj me dalje. Na utakmicama bi bilo jako
malo ljudi. Jedva oko 3000 bi se skupilo od mogućih
12.000 mjesta. Teško je bilo iskoordinirat masovne
dolaske i dobre atmosfere jer je preko 300 najvatrenijih
ljudi dobilo zabranu odlaska na utakmice a brojka je iz
dana u dan samo rasla. Maltretiranja ljudi su bila
nenormalna i za neke neizdrživa. Navijanja skoro pa i
nije bilo jer je ekipa bila rasuta i onemogućeno je skoro
svako djelovanje.

Momčad je zaredala sa nekoliko poraza a mediji su


počeli još više ismijavati navijačke poteze, akcije i

55
#kradljivcisnova

skupljanja novaca. Ljudima su prikazivali i servirali tu


njima jako primamljivu sliku gdje svi problemi kluba
nestaju sa samo jednim potpisom. Sa tom prodajom
nakon koje će samo teći med i mlijeko. Da novac samo
čeka u raznim fondovima koje posjeduju ovi investitori i
da od kluba koji se urušava treba taj jedan potpis da ga
pretvori respektabilnog giganta.

Političari iz grada su malo priču oko kluba pustili sa


strane i sve karte bacili na ovaj drugi projekt jer su znali
da narod neće smekšati na pitanju emocija ali da je to
moguće ako je u pitanju vlastiti džep tom narodu.
Smekšavali su otpor ljudi sa otvorenim i agresivnim
forsiranjem primamljive priče o novim radnim mjestima
koja su im nudili i dobivali dan po dan čovjeka po
čovjeka. Agresivnim marketingom prali su mozak
ljudima na svakodnevnoj bazi. Pokazivali su im samo tu
jednu sliku i servirali samo jednu istinu, onu koju su oni
kreirali. Tada je bilo u gradu preko desetak internet
portala, oni su kupili skoro sve samo da kontroliraju
pisanje. Neke su čak nakon kupnje i ugasili. Sve novine
koje su imale dosta velike tiraže oni su financirali,
upucavali im novac na oglašavanje koje je bilo
nepotrebno. Na sve strane su ljudima puštali informacije
o gradu budućnosti koji će procvasti. Uspori sada malo,
tu smo, moram ti pokazati nešto. Zato smo ovdje. Vidiš li
onaj fan shop preko puta ? Onaj klupski dućan sa
rekvizitima.
- Da, vidim, idemo li sada tamo?

56
Jure Karamarko

- Ni mrtav ne bih ušao tamo. Proveo sam te ovom


ulicom samo iy rayloga da ti pokažem taj dućan. Vlasnik
tog fan shopa je tvrtka registrirana na Kajmanskim
otocima, zove se David LTD. Direktor i vlasnik te tvrtke
je kako samo ime govori David. Prije točno 20 godina isti
taj David je rame uz rame na onom trgu sa mojim ocem
vadio remen iz hlača, motao ga oko ruke i jurišao na
policajca. Isti taj David je bacao molotovljeve koktele na
policiju, bio u prvim redovima i branio grupu, bio protiv
prodaje kluba da bi samo par tjedana kasnije dok su
mnogi već bili u zatvorima bio među prvima koji se
prodao.
- Kako misliš da se prodao?
- Već od ranije zbog nekih sranja imao je uvjetnu i
nakon sranja na trgu dali su mu izbor. Mogao je još 6
mjeseci u zatvor ili je mogao na slobodu ali uz neke
uvjete. Ti uvjeti su bili da raskrinka cijelu strukturu
kojom je moj otac upravljao. Da otkuca sve bitne ljude i
način na koji grupa funkcionira. Da raskrinka sve koje se
cijeni, kanale kojima se komunicira, mjesta gdje se rade
sastanci. Način vođenja ljudi, način na koji kruže
informacije, organizaciju same grupe. Da izda ključne
ljude i pomogne policiji , inspektorima, ljudima iz kluba i
investitorima da unište navijački otpor do kraja. David
je tada sa njima sklopio dogovor ali je i on bio zajeban
pregovarač tada pa je za uzvrat tražio da on bude jedini
distributer rekvizita i vlasnik fan shopova kada
investitori krenu sa projektom. Njima koji imaju
milijarde tada je taj zahtjev izgledao smješno i odmah su

57
#kradljivcisnova

pristali na sve što je tražio. Njima je to bila mala cijena


za ono što su dobivali uništavanjem navijačkog pokreta
u gradu. David danas živi u ogromnoj vili na gradskoj
periferiji okružen zaštitarima, kamerama i visokim
zidovima u naselju gdje žive samo milijunaši.
- Znači prodao se i to skupo. Jel on bio jedini koji je
to učinio?
- Ha ha ha, ne nasmijavaj me Rose. David je bio
jedna ajmo ga nazvati krupna riba iz naših redova i
jedan od jačih ljudi i on je odmah prekrižen. Najveći
problem je bio agresivno kupovanje malih ljudi. David je
znao sve o svakom i po tim informacijama oni su
djelovali. Znali su točno tko je od momaka u kreditima,
tko jedva spaja kraj sa krajem. Znali su kome su djeca
gladna, kome je brak pred rasulom zbog financijskih
problema, znali su tko je pred izbacivanjem iz kuće, tko
je pred ovrhama, kome su roditelji ili djeca bolesni. I
onda su oni svjesno išli direktno na te ljude sa novcem,
sa riješenjima za sve njihove životne probleme.

Davali su ljudima sitne usluge, poslove na


svakakvim pozicijama i zagarantirani mnogima posao
među ovih 7000 čim se otvori veliki projekt.
Kad je bilo najteže, kad su bile neke najzajebanije
situacije, upadi u druge gradove, obračuni sa drugim
skupinama, razne čeke, otimanja transparenata,
tučnjave, otac se uvijek mogao osloniti na Charley-a.
Momak je tada kažu imao najjači udarac, uvijek u
treningu. Volio je adrenalin, živio je 24 sata u danu. Brzi

58
Jure Karamarko

auti i još brže žene. A osim što je volio bijelo prodavao


ga je na kile, ne na grame, samo na kile. Ali više od ičega
volio je dobru tuču, onako fer, na ulici, bez oružja. Dobra
stara makljaža. Navukao se na navijanje i godinama je
bio uvijek na prvoj crti poznat kao jako zajeban štemer.
Privatno je to sam ti već rekao kokain prodavao ne na
grame nego samo na kilograme. Nakon nekog vremena
pao je i on sa nekoliko kilograma na granici i isto su ga
ucjenili. Bio je zajeban igrač.

Zbog posla koji je radio je znao mnoge


visokopozicionirane političare, inspektore, ljude iz
javnog života i kad su ga stisli znali su da će ga teško
slomiti i da je prerizično ga dirati do kraja. Pustili su ga
uz uvjet samo da se makne od navijanja. Imao je izbor ili
to ili 4 godine u zatvor. Popustio je, pristao na uvjete.
Nikada nije odao nikoga ali od navijanja se maknuo.
Kasnije je uvijek nekim svojim kanalima slao novac za
akcije, podržavao oca i momke logistički ali on nikada
više nije bio tu. Jer, jebiga, imali su ga u šaci.
- Pa kada su onda investitori preuzeli klub? Jer
očito mi je već da su ga preuzeli.
- Polako, polako Rose, ima vremena. Prvo su
novinari imali svoje zadatke. Jedan od najpoznatijih
novinara u gradu koji je pisao uvijek na rubu ali se
usuđivao naginjati na stranu navijača trebao je hitno na
operaciju kralježnice. Osiguranje mu nije pokrivalo
skupu operaciju u inozemstvu i tada ga je nazvao
direktor kluba. Donio mu je u gotovini novac za

59
#kradljivcisnova

operaciju i ništa od njega nije tražio za uzvrat. Ali on je i


bez toga logično postao neki drugi novinar, tekstovi su
naglo otupili i krenuli niz dlaku investitorima i krupnom
kapitalu. Naglo su postale bitne samo titule i
međunarodne utakmice.

Uvjeravao je narod da se ne živi od strasti i od


pjesme nego od titula i rezultata. I tu priču je zagrizla
velika navijačka baza u tridesetim godinama i ovi stariji.
Pogotovo ljudi koji su tog novinara čitali redovito i
konstantno više od 20-ak godina njegove karijere. Kako
je vrijeme išlo oni su jednostavno njemu vjerovali i
njegova riječ je kod njih imala na težini. Bez obzira da li
je on u krivu oni su ga upijali kao nešto relevantno jer to
je on ej, pa piše više od 20 godina, oni ga čitaju, znaju ga,
njihov je. Ako on tako misli pa onda je tako. Ljudi su
povjerovali da je sve to moguće ako se klub proda i sve
više su bili za tu opciju. Mlađe generacije su sustavno
uništavane represijom a starije i njihovi stavovi su se
riješavali agresivnim pranjem mozga.
- Sve je išlo onda samo u jednom pravcu. Put u
kojem kako mi se čini nije postojala opcija za skretanje.
- Sve ide u pravcu da te izvedem na večeru. Kakve
su mi šanse za sada ?
- Čudo si. Ovako si svaku novinarku pokušao
odvest na večeru?
- Ne, ti si prva sa kojom pričam o ovom. Već sam ti
rekao. Svi drugi bili su novinari.
- Ja ti i dalje ne vjerujem.

60
Jure Karamarko

- To je tvoj izbor, vjerovati ili ne. Ja kažem onako


kako je. Što ti se jede večeras onda?
- Još nisam pristala Ari, tvrd sam ja orah. Moraš se
malo više potruditi. Znam ja da ti to možeš. Ha ha ha.

Bio mi je privlačan skroz. Od prvog dojma pa do


sada. Taj neki poseban način na koji priča samnom.
Način na koji se vraća u daleku prošlost koju osobno nije
okusio i prepričava te događaje u kojima nije osobno
sudjelovao nego mu ih je prenio otac. I da, lijep je. Ne
mogu se oteti pozitivnom dojmu da pričam sa osobom
kakvu do sada još nisam srela ali još uvijek pokušavam
ostati samo novinarka koja radi priču. Da živim ovdje
hm, tko zna što bi bilo. Ovako pokušavam ostati hladna
na njega i trudim se upijati i pratiti samo priču koju
priča. I priznajem, nije baš lako ostati fokusiran.
Prolazimo ulicom pokraj frizerskog salona i taman
izlazi stari brijač i trese od dlaka neku krpu. Javlja se
Ariju pun oduševljenja.
- Pa gdje si mi ti sinko? Kako si mi? Baš si izrastao
u krasnog mladića. Baš mi je drago da te vidim.
- Bok Steven. Lijepo te vidjeti, još uvijek si ti kao
mladić. U boljoj formi si od mene. Pogledaj se.
- Prošle su moje godine Ari. Odavno su moje
godine prošle.
- Vidiš, Rose. E da, Steven, ovo je Rose, Rose ovo je
Steven. Vidiš Rose, Steven je vršnjak od mog oca. Stari
štemer je bio kažu ljudi. Zvali su ga Steven britva ali ne
zbog zanata.

61
#kradljivcisnova

- Ari, ma daj pusti to. Nemoj mi sjećanja vraćati.


Ovu ljepu djevojku sigurno ne zanimaju te teme. Jeste li
za neko piće? Nisam te vidio još od sprovoda.
- Hvala ti Steven. Drugom prilikom ćemo popiti
nešto, imamo dosta drugih obaveza sada. Drago mi je da
sam te sreo. Stojim pri izjavi da si mi još kao mladić.
- Sretno ti Ari i čuvaj tu djevojku, ima nešto u njoj.
Možda sam ostario ali mogu vidjeti još uvijek neke
stvari.
- Pozdrav Steven. Ha ha ha.

Nastavili smo dalje oboje malo šokirani i zbunjeni


ovom zadnjom rečenicom koju je Steven izgovorio. Meni
je baš došlo neugodno. Pocrvenila sam. Pokušala sam
spasiti temu i održati razgovor a da tema ostane ona
koja mi je potrebna.
- Zašto Steven britva? Ima li neku simboliku njegov
nadimak?
- Priča kaže da je jedno jutro Steven došetao do
gradskog poglavarstva sa britvom i prijetio da će se ubiti
ako grad proda dionice kluba investitorima.
Prosvjedovao je par sati. Došli su i novinari a političari
su ga pozivali da odustane. Stigla je policija nakon što se
priča proširila. On im je govorio da ne prilaze jer će se
izrezati. Oni su mislili da blefira i kada su mu se približili
on je krenuo britvom rezati sam sebi ruke. Sve je bilo
puno krvi. Bio je u bolnici mjesec dana iza toga. Jedva su
ga doktori spasili da ne iskrvari. Od tada nikad više nije
nosio majice kratkih rukava.

62
Jure Karamarko

- Sigurno je bio veliki fanatik ako je bio sposoban


napraviti takav jedan potez?
- Je, je. Bio je veliki. I ostao je uvijek veliki. Jedan je
od onih ljudi koji nikada nisu napustili mog oca. On je
isto tako i jedan od onih šestero koji su ga nosili na
sprovodu.
- A ostali ljudi? Tko su bili ostali?
- Bilo ih je 6, Steven je jedan od njih. Do ostalih
ćemo stići, nema žurbe. Medijski pritisak je bio sve veći.
Mog oca i sve ljude povezane uz vodstvo skupine
svakodnevno su blatili. Prikazivali su ih kao kriminalce,
kao dilere, kao mafijaše samo da se stvori podjela među
navijačima. Sve sa ciljem da navijači izgube podršku od
naroda u svojoj borbi.

Preko sitnih kriminalčića po gradu pumpali su


nezadovoljstvo među ljude i poticali mlađe momke da se
osamostale i da ne budu uz krovnu navijačku skupinu.
Pokazivali su im neke projekcije kluba kakav zamišljaju,
putovanja po cijelom svijetu, uživanje, slavlja po
najvećim stadionima koja će biti uskoro izvediva. Ti
momci nikada nisu zagrizli do kraja ali su poželjeli malo
tog uspjeha. Premladi su bili da bi shvaćali cijelu igru
koja se odvija u pozadini. Nisu jož znali kako se igra
zapravo odvija.

Forsirali su stav da bi možda čak i trebalo pustiti da


se klub proda ali da se zadrži pravi navijački život.
Njima čak i nije toliko važno tko je vlasnik kluba ako im

63
#kradljivcisnova

je dozvoljeno ono drugo. A to je da se rade koreografije i


dalje, da se navija, da se pjeva, da se putuje. Da mogu
neometano organizirati napade na druge skupine ili
upadati u gradove. Da mogu paliti pirotehniku, da budu
bolji od drugih navijača. Njima čak ni rezultat nije bio
bitan, snaga kluba, igra na terenu, sve im je bilo manje
bitno od njih samih. Uvjeravali su oca i ekipu da se i uz
prodaju kluba može zadržati navijačka strast. Nisu
shvaćali da ništa to ne vrijedi ako se duša proda.

Tu su počele prve interne trzavice među ekipom


koja je odjednom počela imati podjeljene stavove. Mlađi
su imali jedan stav a stariji drugačiji a interes i jednih i
drugih je bio stabilan klub i očuvanje navijačkog pokreta
i tradicije u gradu. Mlađi su bili spremni na kompromis a
otac i njegovi nikako.
- Izgleda da je zaiskrilo među njima onda?
- Prije nego je zaiskrilo mlađi su se jako brzo
probijali i na ulici. Budući da je policija imala sve
informacije o skupini jer su ovi momci koji su se prodali
sve odali znali su da mlađi rade na ulici. Svjesno su ih
puštali da rade i trguju jer su osjetili da su labilni i da će
čim malo dobiju krila i osjećaj moći krenuti otpor prema
starijim navijačima. Namjerno su ih puštali da trguju, da
se malo osile jer su znali da će tako dobit muda pa da će
se suprostavit vodstvu a to bi značilo još veće podjele u
skupini. Što su podjele veće skupina postaje ranjivija.

64
Jure Karamarko

Zaiskrilo je i na stadionu. Momak iz očeve ekipe


Peter je jedan od onih koji su se uspjeli nakon prvih
nereda izvući bez zabrane odlaska na stadion jer mu
nisu ništa dokazali. Preko njega je otac nekako uspjevao
kontrolirati zbivanja na navijačkoj tribini tako da je
Peter vukao sve konce i još uvijek spriječavao da mlađi
momci preuzmu sve. Kako su mediji sve više pumpali
priču u javnosti trebalo je istoj toj javnosti ukazati na
navijačke stavove svim mogućim sredstvima. Na jednoj
utakmici Peter je utrčao u travnjak. Pretrčao je teren
noseći 5 litara benzina i dotrčao je pred svečanu ložu te
napravio performance. Otvorio je kantu, isproljevao
benzin po podu i podigao krpu na kojoj je pisalo. „Ovaj
teren se natapao znojem a vi bi ga natapali naftom.“

Nakon toga je priveden. Već na terenu su ga policajci


tukli sa palicama dok su ga odvodili. Bio je desetak dana
u zatvoru. Taj događaj potegao je mnoge priče i reakcije
ljudi. U večernjim emisijama su se vodile rasprave,
društvo se malo probudilo i neki su se zamislili treba li
stvarno prljavim novcem spašavati klub. Peter je isto
jedan od onih koji su oca nosili na sahrani. Na toj
utakmici je i on dobio zabranu pojećivanja stadiona a još
50-ak momaka je zabranu dobilo samo taj dan zbog
pjevanja nepoželjnih pjesama. Naravno da među tim
ljudima nitko od ovih mlađih momaka nije priveden. Tu
je postalo jasno u kojem pravcu se stvari odvijaju u
pozadini.

65
#kradljivcisnova

- Kakve su bile te nepoželjne pjesme, uvredljive ili


samo nisu pasale ovima u klubu?
- Bilo je svakakvih.
- Pa daj reci neku od njih. Zanima me. Zanimljivo
je.
- „Od naroda grada vi ste birani, da mu služite,
toliko glupi ste, pa ne kužite, da uradiste, od svetinje
ove samo zgarište“.
- Lijepa pjesma. Ha ha ha. Dobra, dobra. I zbog toga
su privodili ljude?
- Bilo je dosta takvih.
- Daj još neku.
- „Kad je radost oteta, djeca su vam prokleta“.
- Tko je to sve smišljao?
- Roni. Roni je bio jedan od 6 najodanijih mom ocu.
Kažu ljudi koji su sa njim provodili vrijeme da mu je
trebalo svega par sekundi da smisli bilo kakvu rimu,
složi neko priopćenje, izmisli parolu. Najjači kreativac u
ekipi je bio. On je sastavljao priopćenja, dopise kada su
se pisali, smišljao poruke, parole, pjesme. Čovjek je bio
nevjerojatna inspiracija. On je isto dobio zabranu
dolaska na utakmice kad je zamjenio koreografije po
noći i zakuhao sranje.
- Ne kužim te. Kako zamjenio? Otišao si već u novu
temu Ari. Događaji idu jedan za drugim ha?
- A gle, tako je bilo. Što da ti kažem.
- Šalim se ja, samo ti nastavi. Imaš večeru, zaslužio
si.

66
Jure Karamarko

- Znači to je to ha ? A ništa, gasi onda diktafon,


spremi stvari i idemo odavde.
- Ha ha ha. Da ne bi slučajno. Nastavi dalje, vidim ja
da nismo još gotovi. Ma zamisli. Ti bi odmah prekinuo i
po svome dalje. Ajde, ajde, nastavi. Nećeš se tako lako
izvući.
- Imali su jednu od bitnijih utakmica za ostanak u
ligi. Dosta ljudi je bilo na stadionu ali tribina nije bila
krcata i to se znalo i prije zbog svih mogućih zabrana.
Roni i momci napravili su veliku zastavu koja se trebala
dignuti preko ruku. Donjeli su sve večer prije na stadion
i policija je provjerila poruke, izgled koreografije tako da
spriječe sadržaje koji ne odgovaraju njima i ovima iz
kluba. Sve je bilo u redu i nakon pregleda zastava je
zamotana i ostavljena spremna u prvom redu.

Roni je u sred noći sa svojim momcima provalio u


stadion i zamjenio zastave. Onu koju su na večer donjeli
da je policija pregleda su po mraku odnjeli sa stadiona i
iz kombija istovarili drugu koju su unjeli. Na dan
utakmice nitko nije znao što se sprema. Početak
utakmice se bliži. Igrači istrčavaju na teren i cijela
tribina diže zastavu preko ruku. Na njoj stoji slika
hotelske sobe. U sobi stoji krevet a na krevetu nacrtana
silueta grada sa svim simbolima u obliku žene koja leži.
Na ormariću pokraj kreveta stoji smotuljak dolara i slika
bogatog šeika kako napušta sobu. Na zidu stoji
uokvirena slika na kojoj je naftna bušotina. Poruka
ispod transparenta je bila „Zbog slave, novca i moći,

67
#kradljivcisnova

prodaju te kao djevojku noći“. Pola stadiona je zviždalo,


pola pljeskalo. Podjela među ljudima bila je sve
izraženija. Pratiš me Rose?
- Taj Roni je kreativac stvarno bio, oduševljena
sam. Jebeno dobro odrađeno. Impresionirana sam
čovječe ej. Ježim se, pogledaj mi ruke.

Oduševljena ovom pričom jedva sam čekala da Ari


nastavi jer postaje sve zanimljivije i intrigantnije. Naš
razgovor prekinula je neprekidna zvonjava moga
telefona.
- Oprosti Ari moram se javiti.
- Uradi što moraš, nema problema.
- Halo.
- Rose? Jel imaš priču?
- Rekla sam do kraja dana da će biti nešto.
- Očito me ne razumiješ. Zvali su iz uprave već
nekoliko puta, vijesti na temu utakmice klikaju se u
milionima posjeta. Žele priču što prije. Reci mi da je
imaš inače je i moja i tvoja guzica ovdje upitna.
- Slabo vas čujem. Halo. Halo. Prekida me.

Poklopila sam slušalicu i spremila mobitel u torbu.


Samo sam željela jedno a to je da Ari nastavi gdje je stao.
- Nastavi Ari.
- Nisi mu valjda prekinula? Ha ha ha. Ne mogu
vjerovati što si napravila upravo.
- Ari nastavi, nema zajebancije. Gori mi pod
nogama, sjebana sam skroz.

68
Jure Karamarko

- Naravno, samo prati sve jer nemam namjeru


ponavljati. Taxiiiii. Čekaj da stane ovaj. Idemo do pub-a.
Pričat ću ti putem. Moram samo neku sitnicu tamo
obaviti pa te vodim na ručak. Neću da mi novinarka
bude gladna. Kažu da ruža najbolje cvate ako se dobro
zaljeva.
- Samo me ti zajebavaj.

Smisao za humor mu je bio dobar. Putem mi je


pričao o jednom novinaru koji je tada bio mlad, kao mi
sada u našim godinama.
- Mlad i perspektivan je bio pa su u klubu za njega
izmislili poziciju koordinatora za protok vijesti i platili
ga jako skupo. Dali su mu nebitan posao, dobro ga platili
i tako ga ušutkali jer je morao dati otkaz u matičnoj
firmi. Dali su mu ogromnu plaću a znali su da mu je
supruga trudna i na tu su ga kartu dobili. Uz njega su
zaposlili još nekoliko novinara, dali im jako dobre plaće i
pustili da ljudima serviraju samo jednostrane članke. Uz
to su imali svoju prostoriju u klubu sa nekoliko računala
od kuda su sa lažnim profilima na mnogim internet
servisima, forumima i raznim mjestima za komentiranje
i rasprave branili opciju prodaje kluba. Stvarali su na
stotine profila i vodili svaku raspravu u istom pravcu
stvarajući lažnu iluziju da javnost i veliki broj ljudi
zapravo podržava tu opciju. A javnost imajući tu sliku
ispred sebe i zaista misleći da većina to podržava samo
se nesvjesno priklanjala kako je vrijeme išlo i po malo
mijenjala stav.

69
#kradljivcisnova

- Ne mogu vjerovati na što su sve bili sposobni i


kojim pokvarenim metodama su se služili. Prvi puta
čujem za takvo nešto sada.
- Nisu se ni naši dali tek tako. Organizirali su
peticiju protiv prodaje kluba. Grad je bio obljepljen
tisućama plakata. Paul, očev prijatelj i čovjek od
najvećeg povjerenja povukao je cijelu akciju. Nikad
tolika koordinacija nije bila kao tada. Stari, mladi, svi su
se uključili. Organizirana je peticija sa kojom se tražilo
organiziranje referenduma na kojem bi građani trebali
odlučiti o sudbini kluba. U velikoj kampanji angažirano
je sve što se moglo angažirati. Na svim nadvožnjacima
stajali su pozivi na referendum, plakati su bili na
zidovima, po lokalima. Skupljeno je dovoljno potpisa u
rekordnom roku i iz grada su političari najavili
raspisivanje referenduma.

Paralelno sa tim akcijama u gradu se dogodilo nešto


drugo. Iako je grad najavio referendum procurila je
informacija da je baš tih dana osnovana nova tvrtka za
marketing i promociju sa sjedištem u gradu. Nakon
unošenja temeljnog kapitala u tvrtku od nekoliko
miliona dolara za početak kao direktori su imenovani
ljudi bliski klubu i nekoliko ljudi za koje se znalo da su
ljudi bliski gradonačelniku i politici. Njihov prvi potez
bio je zakupljivanje svih oglasnih površina u gradu, svih
banera na internet portalima. Plaćeni članci, plaćene
radijske emisije. Hostese na svakom uglu. Agresivnim i
gerilskim marketingom koristeći sve resurse, medije i

70
Jure Karamarko

ostale alate pokazivali su ljudima sliku u što će se klub


pretvoriti nakon privatizacije.

Taxi je upravo stao pored pub-a.


- Idemo unutra?
- Ne, ne. Samo moram izletiti na par sekundi,
pričekaj me u taxiju.

Sjedim u taxiju oduševljena. Gledam prema pub-u


ovaj puta sa nekim drugim očima. Nije isti osjećaj kao
prvi puta kada sam stala ispred i gledala u samo još
jedan pub u nizu. Za ovaj već znam da ima dušu i da nije
još jedan u nizu. Da u pozadini stoji velika priča. Gledam
u reklamu na kojoj piše „Thieves dreams pub“ a onda
gledam svoje ruke koje su se naježile pri pomisli kolika
je težina ove priče. Jedva čekam da čujem ostatak. Da
vidim što mi Ari ima za reći. Vraća se i on ubrzanim
korakom. Nisam ga dugo čekala.
- Idemo? Spremna?
- A gdje idemo?
- Idemo kod mene kući. Ručat ćemo. Dug je dan
pred nama.
- Vodiš me kući? Molim ?
- Gle možeš me zajebati jednom ali ne možeš dva
puta.
- Ne razumijem te. Kako sam te zajebala?
- Platio sam ti doručak a ti ga nisi okusila.
Počastim te sa kavom a ti pijuckaš dva sata i popiješ
jedva pola šalice. Što bi sada? Da te vodim u neki skupi
restoran pa da ne okusiš ništa opet? Idem sada na
sigurno.

71
#kradljivcisnova

- Ma ti si čudo Ari. Imaš ono nešto, Svaka čast.


- A da li je to ono nešto dovoljno da izađemo
večeras?
- Vidjet ćemo, vidjet ćemo još. Sumnjiv si mi Ari.

Došli smo pred njegovu kuću. Ispred stoji zeleni


svježe pokošen travnjak i nogometni gol. Pravi
nogometni gol u pravim dimenzijama. Lijepa kućica sa
terasom, sa garažom, sa vrtom. Ajoj, kuća mojih snova.
Impresionirana sam. Opet. Tko zna koji puta više.
- Nemoj se diviti previše Rose. Tek sam kupio
kuću. Tamo gdje stoji gol i onaj travnjak, tamo ću
jednom sa djetetom pucati na gol. Tamo sa druge strane
će biti roštilj pa da kad stignu obiteljski prijatelji
zajedno možemo ispeći neko meso dok se djeca igraju sa
loptom. Idemo unutra?
- Da, da. Idemo. Lijepo je ovdje. Mirno.

Malo sam izvan sebe ostala gledajući kakvu je lijepu


kućicu kupio, gledajući ga kako mašta o djeci, o
obiteljskim okupljanjima, grilu sa prijateljima, o
klincima koji pucaju na gol. Ulazimo u kuću. U hodniku
sa obe strane ima nekoliko desetaka starih slika. Svaka
od slika je neka druga priča. Neki drugi događaj. Kuća je
topla, ugodna, ugrijana.
- Jesi li za neko piće Rose?
- Pa ne znam, bilo što. Sok neki može.
- Nisi baš za alkohol? Ono si u pubu pila pivo i vino
samo da me impresioniraš, uvjeren sam.
- Da, sigurno. Vidiš kako znaš sve. Ha ha. Pa radije
volim uživati uz čašu crnog vina i uz dobro društvo.

72
Jure Karamarko

- E onda ću ti uliti čašu vina jer dobro društvo


imaš. Što još voliš ? Što te opušta?
- Volim pročitati dobru knjigu. Slušati laganu
glazbu. Eto čuo si dovoljno.
- Mogla bi ti sad malo pričati. Nekako mi je
zanimljivije.
- Hoćeš li nastaviti ?

Morala sam ga prekinuti jer tko zna kako bi završilo.


- Gdje sam stao uopće?
- Ono kad su zakupili banere za oglase i sav ostali
prostor za oglašavanje u medijima.
- Aha. Da. Tako je. Okrenuli su svijest ljudima u
jako malo vremena. Putem svojih kanala su u nekim od
vodećih svjetskih medija koji prate nogomet puštali
priče o nekim nogometnim zvjezdama koje se spremaju
potpisati nakon što ovi preuzmu klub. Narod je zagrizao,
jebiga. Gledaju klub kako se bori za opstanak a ovamo
im se pušta priča sa druge strane da će najbolji igrači
svijeta doći ako projekt krene. Referendum je bio
promašen pokušaj.

Većina građana je podržala prodaju kluba i bilo je


samo pitanje vremena kada će postati sve službeno.
Otac i prijatelji su izradili plakate koji su stavljani po
gradu i na kojima je pisalo: „Simbol grada prodali bi,
lažna slavlja odmah vi bi, obraz kod vas cijenu ima, ne
mjeri se čašću nego dolarima“. To je bilo upućeno svima
koji su na referendumu glasali za prodaju kluba. Svima

73
#kradljivcisnova

koji su upali u zamku medijske ofanzive i agresivnog


nametanja stava.
- Daj molim te ponovi mi još jednom kako si rekao
ono da je zvučala ta parola?
- „Simbol grada prodali bi, lažna slavlja odmah vi bi,
obraz kod vas cijenu ima, ne mjeri se čašću nego
dolarima“
- Brutalno čovječe. Ne trebam ni pitati tko je
smislio to?
- He he he. Nema potrebe, sve znaš. Prava si.
- Koji je ovo dres na zidu iznad kamina ako te
smijem prekinuti?
- Primjetila si ha? Imaš osjećaj za detalje.
- Pa i nije baš da se ne primjećuje toliki dres. Ha ha.
- Walker, stari dobri Walker. Jebena legenda.
- Što je bilo s njim? Kako je on postao legenda?
- Nakon što je na referendumu izglasano da su
građani za prodaju kluba slijedila je ta utakmica doma.
Walker je bio kapetan momčadi. Dijete grada. Nikada
nije igrao za nijedan drugi klub. Prošao je sve selekcije,
od pionira, kadeta, preko juniora do prve momčadi.
Mnogi su se promjenili u klubu, odlazili i dolazili ali on je
uvijek ostajao. Simbol kluba je bio, idol navijačima,
poznavao je navijače, oni su poznavali njega. Družili su
se po gradu, pomagao je ljudima, sve što je ikada zaradio
je podijelio onima kojima je trebalo.

Na tribinama je uvijek bio mali transparent sa


njegovim likom njemu u čast. Prije početka utakmice u

74
Jure Karamarko

loži je bila velika gužva. Svi političari su se nakon


rezultata referenduma natiskali da budu viđeni. Počela
je borba za pozicije i svatko se htio ogrebati za malo
slave i stisnuti ruku izaslanicima u loži. Znalo se da će
šeik biti gost na utakmici i sav politički šljam se natiskao
u loži. Samo da budu u blizini. Da budu na slikama, da i
njih bljeskovi fotografa uhvate u blizini.

Walker kao kapetan momčadi dolazi na centar prije


samog početka utakmice i sudac uzima novčić da ga baci
pa da kapetani odaberu hoće li birati stranu ili loptu.
Kad je sudac bacio novčić Walker se sagnuo, uzeo novčić
u ruku i na zgražanje svih krenuo trčati sa centra u
pravcu svečane lože. Od one buke nije se čulo što je
vikao ali svjedoci su potvrdili kasnije da je vikao:
„Odjebite, odjebite od ovoga kluba, koliko vam treba? Jel
vam malo novaca? Jel vam malo? Evo vam, evo vam još
prodane duše“ i onda je uzeo onu kovanicu i bacio prema
političarima u loži.

Skinuo je onda sa sebe dres, bacio ga na travnjak i


odšetao do navijačke tribine, popeo se preko ograde i
pridružio navijačima. Sve iza toga bila je povijest. Ovaj
dres tu stoji njemu u čast. Poslije je sa ocem postao jako
dobar prijatelj, kućni prijatelj, dolazio je često kod nas
na druženja, na večeru. Doveo bi i djecu. Njegov sin i ja
smo vršnjaci. Skoro 20 godina je bio među odabranim
prijateljima mog oca. Jedan od onih 6 što sam ti
spomenuo. Što bi jela? Gladna si ?

75
#kradljivcisnova

- Ma gle, svejedno mi je Ari, ne želim smetati.


- Ma ne smetaš, hajde brzinski ću nam nešto
spremiti.
- Kako ti kažeš. Neka bude.
- Hajde pomogni mi, dohvati mi tu posudu.

I tako se njegovo spremanje ručka meni pretvorilo u


naše zajedničko spremanje ručka nama. Ne znam da li je
neka kemija u pitanju ili se nešto drugo događa ali znam
da mi ovo društvo odgovara. Nekako mi se čini i da ja
njemu pašem. Ili je stvarno toliko dobar pa da mu je ovo
minimum pristojnosti koji mene opet tako intrigira.
Ručali smo na terasi iza kuće sa pogledom na travnjak
uz čašu nekog dobrog crnog vina. Nisam ni pitala kako
se zove. Pričali smo o stotinu drugih tema. O fakultetu,
školovanju, životu u velikom gradu, snovima, ciljevima,
pogledima na život. Pričali smo o svemu što nisam
planirala. Diktafon je bio ugašen za vrijeme ručka a onda
sam ga morala opet upaliti.
- Ari, što je bilo dalje?
- Walker je suspendiran na 3 utakmice jer je toliko
tada ostalo utakmica do kraja prvenstva a onda je nakon
toga raskinut ugovor s njim. Ispali smo iz lige kao zadnji
na tablici a trenutak kada će grad i službeno objaviti
prodaju se bližio. U gradu je vladalo neko čudno stanje.
Mnogi koji su glasali za prodaju kluba su se povukli,
pritajili, izbjegavali rasprave. Boljele su ih parole i
poruke koje su bile upućene njima. Na pročeljima je
pisalo: „Zbog bržeg prijevoza i brzih rezultata prodali ste
dušu, izdali ste brata...“

76
Jure Karamarko

Otac je sa momcima organizirao veliki prosvjed na


dan objave potpisa službenog ugovora. Na prosvjedu se
pojavilo svega stotinjak ljudi, svega stotinjak onih koje
nisu mogli slomiti, zgaziti, kupiti ili ucjeniti. U samo par
mjeseci od nekoliko tisuća ljudi na onom trgu one večeri
kada su ponosno stali brojka je sustavnim gaženjem
zaokružena na stotinjak nepokolebljivih.

Grad je objavio vijest u službenom glasilu da je


ugovor potpisan. Na prosvjedu je vladala tišina, tuga,
bol. Ljudi su postali svjesni svega koliko god zadnjih
mjeseci se trudili to potiskivati. Svjesni da su izgubili rat.
Otac je uzeo megafon u ruke i obratio se svojim
momcima rekavši: „Danas je dan kada su nam i službeno
isčupali srce iz naše utrobe i dali u ruke nekom drugom.
Od danas će netko drugo odlučivati kako, kada i gdje će
to srce kucati. Danas je tužan dan za sve ljude ovog
grada a za nas ovdje je radostan. Danas ste pokazali da
da vi ljudi niste na prodaju. Danas su nam uzeli mnogo.
Uzeli su nam sve da budem točniji i precizniji.

Uzeli su nam, ma ne uzeli, oteli su nam nasljeđe


naših očeva koje je ostavljeno na čuvanje nama a mi to
nismo uspjeli sačuvati, nismo uspjeli obraniti. Dali smo
sve od sebe braćo, dali smo, znate to. Budite ponosni.
Dali smo najbolje godine, dali smo svoje živote, dali smo
svoju mladost i danas su nam uzeli snove koje smo
sanjali. To su nam uzeli i to mogu ali zapamtite.

77
#kradljivcisnova

Zapamtite prijatelji moji. Oni mogu ukrasti naše snove


ali ne mogu ubiti naša sjećanja.

Ta sjećanja živjet će u nama zauvjek znajući što smo


prošli, kako smo živjeli i što smo sve dali za taj klub i za
te boje. Molim vas sada, preklinjem vas, raziđimo se
svojim kućama, raziđimo se svojim obiteljima, ova borba
nas je iscrpila ali nije ubila. Odmorite se par dana i
krećemo, krećemo sanjati nove snove, krećemo graditi
novu budućnost, naši očevi su nam to usadili i prema
našoj djeci imamo tu obavezu. Dužni smo njima
osigurati tu emociju, najljepše trenutke i sjećanja za
cijeli život. Hvala vam. Nije kraj, početak je...“
- Poznata mi je ta rečenica iz njegovog govora. U
pubu stoji taj natpis ako se ne varam.
- Da, u pravu si. Tamo je taj natpis. „Oni mogu
ukrasti naše snove ali ne mogu ubiti naša sjećanja“ Ljudi
su plakali dok je izgovarao te rečenice. Kažu da je to
jedan od njegovih najemotivnijih istupa bio. Jesi li za
neki desert? Kolač možda?
- Joj kako ti paziš na mene.
- Moram biti dobar pred dragim gostima. U ovom
slučaju prema dragoj gošći.
- Hvala ti, nema potrebe za desertom. Čaša vina je
sasvim ok. Što se događalo kasnije?
Nakon prodaje tog udjela od 51% novim vlasnicima?
- Počele su neke sumnjive igre i igrice. Nogometni
savez je ničim izazvan od jednom donio odluku da se
liga sa 16 klubova proširi na 18 od sljedeće sezone tako

78
Jure Karamarko

da je klub ostao u ligi i nije ispao iako je trebao. Javnost


se zgražala ali nije bilo nikakve pomoći. Izigrali su sve
pravilnike i ostavili klub u ligi a novi vlasnici su odmah
za početak sanirali sva dugovanja bez da je ikad itko
pitao tko je kada i gdje te minuse napravio.

Bez da je itko ikada pitao u čijim džepovima je novac


završio. Oni su pokrili sve minuse i svi su bili sretni.
Doveli su dosta skupih igrača i najavili napadanje prvog
mjesta. Na rubnom djelu grada krenula je izgradnja
stadiona za 80 000 gledatelja. Građani su bili
oduševljeni.

Cijeli grad se pretvorio u jedno veliko gradilište


budući da se na više mjesta počelo sa prvim kopanjima
za izgradnju podzemne željeznice. Industrijska zona je
bila pri kraju a 7000 novih radnih mjesta je samo čekalo
na prve zaposlenike. Ljudi su se masovno učlanjivali u
razne političke stranke svih opcija, podmićivali su,
trgovali, učlanjivali se u razne udruge. Svatko je
pokušavao zakulisnim metodama ubaciti i uhljebiti
nekoga svoga. Posao se obećavao svima i odmah se
vidjelo da će 7000 mjesta biti malo za ovoliki grad i da
se zadovolji sve one kojima je svašta obećano kada je
krenula ta priča. Novi vlasnici su imali toliko novca da
su plaćali nekoliko tisuća radnika koji su na stadionu
radili 24 sata dnevno i velebno izdanje je poprimalo svoj
oblik iz dana u dan. Ljudi su se na ulici rugali ocu i
prijateljima kada bi ih sretali pitajući ih kad će na

79
#kradljivcisnova

utakmice krenuti. Na kojem katu stadiona će kupiti


pretplatu. Da li su spremni za ligu prvaka i slična pitanja.
- Sigurno mu je bilo teško ha ? Trpiti sve to nakon
poraza?
- Njemu bilo teško? Ma kakvi teško. Oni su se
oporavili brže od ikoga i iz svega izašli još jači. Nisu bez
veze tolike godine proveli uz navijanje, uz putovanja,
dobra druženja, dobro društvo i stekli tolika
prijateljstva da bi tek tako odustali. Već sljedeće godine
je njih stotinjak osnovalo svoj vlastiti nogometni klub i
počeli su se natjecati u najnižem rangu natjecanja.
- Ma daj zajebavaš me sada čovječe. Ma 100% me
sada zajebavaš. O Bože koja priča. Nevjerojatno.
- Broj navijača koji su dobivali zakonske zabrane
odlaska na utakmice kluba rastao je iz dana u dan. Skoro
svi aktivni navijači su imali zabranu, bitka je skoro bila
izgubljena i tada je bilo bitno ljude koji su se jako puno
istrošili na borbe vratiti na put strasti. Na put u kojem
navijači vole, bodre, navijaju, uživaju, pjevaju, putuju i
žive taj život. U momentu kada se predugo vodi rat
postoji opasnost da umjesto navijača kreneš odgajati
ratnike a oni nisu htjeli u tom smjeru odvesti navijački
pokret u gradu. Htjeli su da ljudima i dalje usađuju neke
druge vrijednosti.

Postalo je očito da će ako se nastavi sa borbom gdje


je samo jedan ishod moguć u tadašnjem omjeru snaga
samo uništiti nekoliko vlastitih generacija navijača,
sugrađana i prijatelja. Oni koji su vodili sa ocem skupinu

80
Jure Karamarko

tada su donjeli odluku da neće zbog svoje tvrdoglavosti,


ega ili nekog inata dozvoliti da jedan posložen i umrežen
sustav uništi i zgazi nekoliko generacija mladih momaka
koji su uz njih i koji dolaze a koji su tada samo čekali
upute i sve su bili spremni napraviti.

Oni su procijenili da je bolje tim momcima opet


vratiti strast, emocije, pjesmu na usne i šal u ruke.
Procjenili su da tada na prekretnici moraju donjeti
odluku da li da sa posljednjih 100 ljudi idu do kraja u rat
i da ih naoružaju za borbu svim sredstvima u gradu gdje
su im svi već okrenuli leđa ili da idu drugim putem. Da
usade strast, da usade ljubav, da pokrenu pjesmu, da
isprovociraju emociju. Da pokažu svima što je nogomet,
zbog koga postoji i za koga se igra.

Uzeli su u najam jedan mali lokalni stadion na koji je


tada moglo stati samo 3000 ljudi. Pokušavali su im
političari na sve moguće načine uništiti tu ideju.
Pokušavali su ih spriječiti. Usporavali su im proceduru
oko dobivanja papirologije i svih dozvola. Stalno su
nalazili nove pravilnike i radili sve da ih sputaju. Na
vlasnike tog malog stadiončića vršili su pritisak,
ucjenjivali ih, prijetili im jer znali su da je ta ideja
plemenita i da će narod jednom shvatiti i podržati ih.
Sve je bilo stalo jedno vrijeme.

Gradonačelnik se zainatio i nije htio potpisati


papirologiju. Ratno stanje bilo je očito. Više nije bilo

81
#kradljivcisnova

izbora. Otac i još dvojica njegovih otišli su u blizinu


osnovne škole. Sačekali su da završi nastava a kada je
sin od gradonačelnika izašao oni su mu se približili.
Ćućnuli su pokraj njega, pomilovali ga po glavi i dali mu
na poklon dječji dres od nogometnog kluba sa
izmjenjenim grbom. Dres sa grbom kluba koji su
osnovali. Rekli su mu da kad dođe doma pozdravi tatu
obavezno i pokaže mu dres koji je dobio. Udaljili su se i
pozdravili klinca. Poruka je bila i više nego kristalno
jasna a gradonačelnik je dobio gledajući svoje veselo
dijete skrivenu poruku i postao je svjestan da se više
sredstva neće birati. Odmah sutradan u jutarnjim
satima je gradonačelnik u strahu za vlastito dijete
potpisao to konačno rješenje sa kojim se daje dozvola da
klub prijavi taj stadiončić za natjecanje u zadnjoj ligi.
Najveća zvjezda momčadi bio je tada.
- Walker?
- Kako si znala?
- Ženska intuicija, ha ha. Nastavi.
- Iako je već bio malo stariji ipak je pristao igrati.
Za zadnju ligu i igrače koji su u njoj igrali on je doslovno
bio Bog nogometa. Idol je bio svima. Moto im je tada bio:
„Na novom mjestu stari su snovi, ne predaju se lako
momci ovi“. Na svakoj utakmici imali su pun stadion. Na
svakoj utakmici zamisli taj krcat stadion i 3000 ljudi uz
glasno navijanje, dobru glazbu, dobro pivo, dobar
provod i loš nogomet. Jako loš nogomet a 3000 ljudi u
zanosu, sve ruke uvijek u zraku, skakanje, podrška,
slavljenje golova kao da osvajaju naslove. Samo golovi

82
Jure Karamarko

su jako rijetko padali. Bili su jebeno loši. To su sve bili


navijači koje je vodila samo istinska želja a ne stručnjaci
za neke druge stvari. Bili su svjesni da će trebati neko
vrijeme da se klub posloži na svim razinama i da to
djeluje maksimalno ozbiljno. Vrlo brzo su od stotinjak
ljudi proširili tu strast i učinili stadion krcatim na svakoj
utakmici. Ljudi su opet prepoznali emociju i iskrenu
nogometnu priču. Onu iz srca.

U prvoj sezoni su bili predzadnji u najnižoj ligi a


rezultat je bio najmanje bitan. Slavila se činjenica da su
sačuvali strast. Činjenica da svaki drugi vikend u
njihovom gradu, na njihovom stadionu tih 3000 ljudi u
kojima su probudili ponos i strast od prve do zadnje
minute postaje jedno tijelo na tribini. Zabrane odlaska
na utakmice nisu vrijedile za njihov klub i zadnju ligu
tako da su svi momci mogli ići. Na gostujuće utakmice je
moglo ići uvijek samo par stotina ljudi. Ovisilo bi o
kapacitetu stadiona gdje su dolazili a to su sve bili mali
stadiončići sa nekoliko tisuća mjesta. Gostovanja nisu
nikada bila daleka jer je liga bila regionalna.

Otac je te godine skupio svu ušteđevinu, podignuo


uz taj novac još jedan kredit i otvorio „Thieves dreams
pub“ Tamo su se dečki uvijek nalazili i to im je bilo novo
mjesto za okupljanje. Da, zaboravio sam ti reći. Klub
navijača je grad oduzeo navijačima jer je prostor bio u
vlasništvu grada. Nisu ga oteli silom već su legalnim
putem u par mjeseci slali na desetke inspekcija koje su

83
#kradljivcisnova

nalazile stotine prekršaja. Od toga da utičnica nije


postavljena u zidu na dovoljnoj visini pa do visine
stropa, jačine ispuha ventilacije i slično. Ispisali su
stotine kazni, prijava, poziva na suđenja. Bilo je
neizdrživo. Policija je odradila svoje tako da je svaku
večer rađena racija. Svi koje bi se zateklo se maltretiralo.
Snimalo se ljude sa kamerom. Svatko bi morao stati uza
zid držeći svoju ID karticu ili neki drugi dokument. Ljudi
su počeli izbjegavati dolazak. Više nikom nije bilo
zanimljivo ni privlačno pojaviti se ako zna da će policija
upasti svaki tren.

Kad je otac otvorio pub druženja su zaživjela više


nego ikada. Skupljali su se, uživali u druženju, u dobroj
glazbi, u pričama oko svoga kluba. Smišljali su neke
svoje lude ideje, planirali poteze oko kluba, organizirali
putovanja. U sljedećoj sezoni su pronašli nekoliko malih
sponzora i uveli su naplatu karata za utakmice. Krenuli
su sa učlanjivanjem u klub. Sa donacijama, sa prodajom
suvenira sve sa ciljem da se skupi novac za reflektore i
da bi mogli zaposliti nekoliko trenera pa da krenu i sa
treniranjem djece. Mnogi od navijača su htjeli da vlastitu
djecu upišu u školu nogometa a oni je još nisu imali pa
im je to postao prioritet da se realizira.
- A ovaj stadion za 80.000 je bio već gotov tada?
- Bio je pri kraju izgradnje i tada je u medijima
najavljivano rušenje starog stadiona. Tu se digla velika
galama jer nisu mogli rušiti cijeli stadion. Znaš da sam ti
nabrojao 5 očevih najbližih prijatelja. Fali još jedan. To

84
Jure Karamarko

je bio Greg. On je bio vlasnik male parcele koja se


naslanjala na rub starog stadiona. Točno uz tribinu.
Kada su mu investitori došli sa ponudom da otkupe
zemljište sa vrata im je prijetio sačmaricom. Nikad nije
htio prodati svoj dio. Kasnije su srušili cijeli stadion, sve
su sravnili sa zemljom a ostao je na njegovom terenu
samo zid sa ciglama koji su sagradili navijači kada su
pokušali skupiti novac za minuse i spasiti klub.
- Pa to je onaj zid gdje si me vodio Ari. Misliš na taj
zid ?
- Da, to je taj zid. To sam ti već spomenuo samo ti
gledaš u mene i ne slušaš pa si zaboravila. Ha ha ha.
Zajebavam te malo. Cijelo to zemljište stoji onako već 20
godina neupotrebljeno jer on ne želi nikome dati teren.
Zid je jedino što je ostalo kao uspomena na tom mjestu.
Kada je novi stadion na rubnom dijelu grada bio gotov
na otvorenju je bio pun. Više od 80 000 ljudi bilo je u
zanosu. Vlasnik kluba odmah je prodao ime stadiona
jednom od najvećih svjetskih brandova za proizvodnju
sportske odjeće. Oni su na otvorenje doveli dvije
momčadi sastavljene od najboljih nogometaša svijeta
koji imaju osobne ugovore sa tim sponzorom.

Zaluđena masa je došla da se slika. Kažu ljudi da bi


pri izvođenju kornera u kutu blicalo na tisuće bljeskalica
od fotoaparata. Grad je bio prepravljen turistima iz
cijelog svijeta koji su dolazili na jednodnevne izlete. Više
nikada nije zapaljena bengalka na stadionu. Nije bilo
navijanja. Ljudi bi sjedili i pljeskali na svaki potez. Kad bi

85
#kradljivcisnova

pao gol stali bi na noge i pljeskali pa onda opet sjeli. Oko


terena bi gledatelje animirali ljudi obučeni u maskote ali
bezuspješno. Ako bi momčad gubila onda bi im zviždali
cijelo vrijeme. Publika je bila razmažena. Dovedene su
im zvijezde koje su imali priliku gledati samo na tv-u.
Uskoro su i u ime kluba dodali riječ leopardi jer je gazda
procjenio da će tako njegov klub imati opasnije ime. Da
će biti privlačniji navijačima, medijima i naravno
korporacijama.

Nije bilo uživanja u nogometu, nije bilo strasti, nije


bilo emocija. Ako bi netko ustao i navijao redar bi ga
upozorio da mora sjesti jer ometa druge dok gledaju
utakmicu. U to vrijeme na drugom kraju grada mali
stadion sa samo 3000 mjesta bio bi prekrcan. U zraku bi
se osjetio miris kobasica, miris piva. Navijalo se od prve
do zadnje minute bez stajanja. Uvijek tih 3000 navijača
u ekstazi svih ekstaza, ponosni, glasni, časni. Delirij.
Gradili su opet svoj san, gradili svoj svijet. Izvadi laptop
opet pa ga upali, pokazat ću ti jedan video iz te godine.
- Daj mi minutu i svakako uključi kabel u punjač
jer mi je baterija gotova.
- Ovu struju ću ti naplatiti znaš?
- Ha ha ha. Ma može.
- Utipkaj u tražilicu „prljava lova i kradljivci snova“
- To je neka pjesma?
- Da, da. Samo utipkaj pa ćeš pogledati video.

86
Jure Karamarko

Prošlo je malo vremena dok sam ja to uspjela naći.


Nakon što mi je Ari pokazao koji video da upalim na
ekranu se pojavio taj mali stadion. Na terenu igrači
igraju taj loš nogomet a tribine koje vidim su u zanosu.
Pola ljudi nema na sebi majice. Na desetke zastava se
vijore, šalovi su u zraku, ljudi bacaju majice u zrak,
bubnjari udaraju neki ludi ritam dok pjesma grmi. Dok
jebeno dobro odzvanja.

SVI ZNAJU TO, DA SU


KRADLJIVCI SNOVA
SVI ZNAJU TO, DA JE
PRLJAVA LOVA
UKRALA SNOVE
AL NIJE KUPILA
SRCE ŠTO POKREĆE
SVE LJUDE OVE

Gledam ovaj spektakl i poželim na momente da sam


tamo. Na laptopu malo pojačavam zvuk i gledam u ekran
dok se pale bengalke i neke narančaste dimne bombe.
Navijači svih generacija nalaze se na jednom mjestu,
roditelji sa djecom, mame, bake, starci. Svi pomješani,
svi navijaju za svoj klub. Video me oduševljava. Pustio
mi je još nekoliko videa tako da sam vidjela i kolonu od
10 autobusa kada su imali najveće gostovanje te sezone
sa 500 ljudi. Ostala sam zapanjena kad sam vidjela na
nekom odmorištu nekoliko stotina ljudi kako stoje
poredani i vrše nuždu.
Na nekim videima uopće nema policije, samo
navijači uz teren koji navijaju. Prava strast. Oduševila
me koreografija na jednoj utakmici. Oko 400 ljudi je na
utakmicu donjelo papir, riješenje sa suda u kojem im se

87
#kradljivcisnova

izdaje zabrana odlaska na utakmice kada su se događala


najveća sranja u borbi protiv prodaje kluba. Sada su
donjeli te papire i napravili koreografiju na način da je
njih 400 dignulo u zrak te zabrane. U tom trenutno su
preko ograde koja dijeli teren od tribina podignuli
veliku poruku na kojoj je pisalo „Naše zabrane su istekle,
naše rane su zarasle...“ a nakon nekoliko minuta svi ti
navijači spuštaju papire i podižu nove. Podiži crvena
srca u zrak i na ogradi mjenjaju parolu na kojoj piše „...a
naša srca, ona su netaknuta !“
Ostala sam izvan sebe koliko me ovo taknulo u srce i
oduševilo. Pustila sam suzu od sreće. Ni na kraj pameti
mi nije bilo da će mi se to desiti, da ću zaplakati u
ijednom trenutku. Zaklopila sam laptop i ostavila ga da
se puni trudeći se da Ari ne primjeti da sam zasuzila
malo.
- Kada si ti počeo ići na utakmice, ranije ili kasnije?
Mislim, prije nego je počela borba ili tek na novi stadion
?
- Prije me otac nije vodio, taman kada je ova priča
počela sam i ja krenuo s njim, sa nekih 6 godina. Od tada
sljedećih 18 godina idem bez prestanka. Na sve
utakmice redovito.

Zastao je malo i sagnuo se pored ormara. Izvadio


neku kutiju i krenuo kopati po njoj. Vadi nešto što mi
onako na prvi pogled izgleda kao album. Zavalio se u
kauč i pozvao me da sjednem pokraj njega. Odlažem
čašu vina na stol i nastavljamo razgovor.
- Nemoj mi samo reći da imaš karte od 18 sezona?
- Imam nešto još bolje Rose. Bolje od karata.
- Što imaš unutra? Što se krije iza tih korica?

88
Jure Karamarko

- Imam 18 pretplatničkih iskaznica. Od svake


sezone po jednu. Od moje prve sezone do ove tekuće.
Čuvam ih sve kao uspomenu.
- Čekaj, čekaj, čekaj malo Ari, sada te ne pratim.
Želiš li mi ti to reći da taj nogometni klub još postoji i
ove sezone se natječete isto negdje?
- Naravno, zadnja liga smo još uvijek, stadion sada
prima 4 000 ljudi. Imamo 300 djece koji treniraju u svim
uzrastima. Imamo 20 zaposlenih ljudi u klubu. Nismo
nikom dužni. U 20 godina postojanja kluba nikada ali
baš nikada se nije dogodilo da stadion nije bio
rasprodan.

Već par sezona smo ili drugi ili treći. Desetak godina
je rezultat bio manje važan jer se skupljao novac da se
otkupi teren i stadion tako da je sada klub vlasnik svoga
stadiona i svih građevinskih terena. Ove sezone smo
prvi na tablici. Imamo 1 bod više od drugoplasiranoga a
zadnja utakmica je kod nas doma. Ako napokon
osvojimo ovo sljedeće godine bi mogli u rang više pa
postoji ideja da se proširi stadion za još dodatnih 1000
mjesta i tu akciju imamo u planu napraviti za 9-10
mjeseci, ranije nećemo biti u mogućnosti sa financijama
pa za tada planiramo neke veće akcije. Po nekim našim
kalkulacijama će ranije biti neizvedivo.
- Bez teksta sam Ari. Ja sam jebeno bez teksta. Ne
znam, zaista ne znam što mi se događa ali izvan sebe
sam.

89
#kradljivcisnova

- Od vina ili zbog priče? Pa nisi ni dvije čaše popila


ženo.
- Kada je sljedeća utakmica? Voljela bih pogledati u
živo, ubaciti neke dojmove, to bi bilo nevjerojatno
iskustvo.
- Igramo ovaj vikend doma. To je za pet dana.
Koliko si se ti u gradu planirala zadržati?
- Sutra sam trebala krenuti natrag. Do večeras bih
trebala on line chekirati kartu za let. Joj što da radim?
Bez te utakmice mi nekako fali dio priče, presudan dio.
Moram to pogledati u živo. Sada moram krenuti prema
hotelu. Imam sada dosta tipkanja oko svega ovoga što si
mi napričao. Večeras se vidimo onda? Prihvaćam poziv
za večeru ako još vrijedi. Naravno da prihvaćam čovječe.
Poremetio si me totalno.
- Pokupit ću te oko 21:00. Može?
- Ti ćeš mene pokupiti?
- Pa da, sa autom. Vozim te na jedno mjesto. Kažeš
da si izvan sebe ha? Nisam znao da sam toliko privlačan.
- Ma ne, Ari, priča, ovaj, ti, ma bolje da krenem.
Večeras ćemo se vidjeti.

Nisam ni znala da ima auto budući da se samo sa


taxijem vozi. Možda je bio u garaži. Ispratio me do taxija
i dao mi pusu opet.
- Bila si mi super društvo, nadam se da nisam bio
naporan previše.
- Naporan? Ari, bilo mi je predobro i prekratko.
Vidimo se večeras.

90
Jure Karamarko

Dok je taxi napuštao dvorište njegove kuće on je


taman hvatao zalet i napucavao nogometnu loptu u
pravcu gola koji mu stoji u dvorištu. Gledam kroz prozor
fasade, gledam nebodere, zgrade, taxi se kreće lagano
kroz gužvu. Vozač me ne pita ništa jer vidi i on da sam u
nekom svom svijetu, zamišljena, negdje daleko.
Kao da je znao, 20 godina sam daleko, slažem u glavi
sve te scene, povezujem te priče, sve te ljude, te
događaje. O Bože kakva je to bila bitka, kakva bitka,
kakav tek poraz, sustav koji ih je zgazio a tek kakvo
podizanje iz pepela i kakav put. Pa jel moguće da je tako.
U iščekivanju večeri bacam se pod tuš razmišljajući
što mi još Ari ima ispričati. Što bi još to moglo biti a da
nedostaje, koji to detalj krije, koliko duboka je ova priča.
Nervoza me drži, vidim da imam nešto veliko, strašno
veliko, emocionalno. Vidim već naslovnicu u svojoj glavi.
Vidim priču svog života. Smijem se. Sretna sam,
presretna. Zvonjava telefona opet prekida moje misli.
- Rose? Mala? Jel priča gotova? U kojoj si fazi?
Kakav je dojam ostavio vlasnik kluba ?
- Pa, slušajte, nismo se našli, radila sam nešto još
bolje. Bit ćete prezadovoljni.
- Slušaj ti mene mala. Znam ja jako dobro da se
niste našli jer telefon ne staje sa zvonjavom. Zvali su me
iz nogometnog kluba osobno, ej mala, jel čuješ tu riječ,
osobno. Da ti slovkam, osobno! Znaš li kada mene zovu
osobno? Znaš li kada? Samo ako mi žena našmrkana
kokainom puši nekom u wc-u me zovu da spriječe
skandal ti mala nezahvalnice. Servirao sam ti sve na
dlanu. Trebala si biti prvi novinar koji je dobio intervju s
njim i ti zajebeš.

91
#kradljivcisnova

Jebi se, jebi se i ti i onaj tko te obučio, tko te


školovao i dao ti diplomu. Otpuštena si a kartu za natrag
si plaćaj sama, ma još bolje, ostani tamo da te više nikad
ne vidim. A znaš tko je kriv najviše? Kriv sam koji sam ti
dao posao vjerujući da si sposobna upaliti diktafon i
pustiti da snima a poslije to otipkati. Jebeni diktafon je
sposobniji od tebe. Od tog tvog sićušnog mozga koji nije
mogao povezati što treba napraviti.

Nakon toga sam mu poklopila slušalicu jer imam i ja


malo dostojanstva. Telefon je nastavio sa zvonjavom.
Nakon desetak poziva odustao je i on. Uzela sam
mobitel, legla na krevet i krenula mu tipkati mail: „Ne
možeš ti meni dati otkaz zato jer ga ja dajem tebi smeće
jedno seksističko. Ovo što sam napravila ovdje dobit će
Pulizera koju težinu i snagu ima, samo zapamti šugavi
starče, u potpisu će biti moje ime kao samostalni novinar
a ne kao tvoj djelatnik. Sa nikad većim zadovoljstvom ti
šaljem ovaj mail i završavam ga velikim slovima i sa dvije
riječi, JEBI SE!“
Nakon toga usljedilo je još nekoliko poziva na koje
nisam odgovarala. Spremila sam se za večeru i spustila
se u predvorje hotela. Na šanku sam naručila whiskey sa
par kocki leda i izašla na terasu. Sjela sam za stol,
zapalila cigaretu, otpuhnula zadovoljno dim u zrak
sretna jer imam priču svih priča. Samo uz tu priču sve
više mi se kroz glavu vrti i onaj tko mi ju priča. Ari. Sviđa
mi se a sudeći po dvjema pusama s njegove strane i ja
njemu odgovaram. Što će večer donjeti, kakav je tok
priče, što je bilo sa kradljivcima snova. Uh. Popila sam
još jedan whiskey da smirim želudac, popušila još jednu

92
Jure Karamarko

u miru a onda je Ari taman stigao. Donio mi je ružu na


poklon.
- Ajoj Ari nisi trebao. Prekrasna je.
- Ništa posebno, Rose za Rose.
- Slatko. Idemo li?
- Idemo, idemo.

Sjeli smo u auto i on je krenuo sa vožnjom nekim


gradskim ulicama valjda znajući gdje idemo i ovaj puta.
Do sada je sve imao u glavi, valjda zna i sada.
- I zaista nikada još nisi bio na tom novom
stadionu? Ne mogu vjerovati.
- Nikada. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da ja
svojom nogom kročim tamo. Možda jednom u
budućnosti ako njih izvučemo u kup natjecanju pa odem
na gostovanje. Da, vidiš, to zvuči kao super scenarij
samo ako želiš doživjeti i taj dio priče morat ćeš ostati u
gradu. Može biti sljedeće godine a možda za pet a možda
za deset. Možda ne dočekamo nikad.

Nisam komentirala dalje. Malo smo se vozili u tišini


dok je Ari vozio prema restoranu. Dolazimo i sjedamo za
stol.
- Rose. A da ostaneš u gradu ima li šanse?
- Zašto da ostanem? Imaš nešto na pameti?
- Pa da se još možemo vidjeti. Malo mi je ovo
vrijeme što smo proveli. Nisam baš tip koji svakom daje
šansu ali volio bih te bolje upoznati. Zaintrigirala si me
malo.
- Malo? Samo malo sam te zaintrigirala?
- Umišljena si znaš ?

93
#kradljivcisnova

- Što je bilo dalje Ari? Mijenjaj temu čovječe kako


god znaš. Vidiš da sam se zacrvenjela.
- Ha ha ha. Strašna si. Onda je najbolje da uživamo
u večeri bez da su tema kradljivci snova. Pričaj mi malo
o sebi. Oprostite, konobar, za gospodičnu jednu čašu
crnoga vina a za mene, ma ne ne, donesite nam bocu.
Večeras ja pratim njen odabir.
- Ma zamisli ti njega ha. Ti bi mene pratio u mom
odabiru.
- Pa imam neki osjećaj da kada Rose bira da zna
odabrati.

Opet me bocnuo malo sa par rečenica. Svjesno mi


pokazuje da je svjestan da mi se sviđa. Više od dva sata
smo sjedili za stolom, pojeli smo nekoliko slijedova
dobrih jela i popili dvije boce vrhunskog vina. Na kraju
smo uz desert popili kavu. Konobaru smo ostavili dobru
napojnicu jer je Ari rekao da je momak pretplatnik i
veliki navijač. Ali i hrana je bila prva liga pa je i sa te
strane zaslužio. Krenuli smo sa parkinga i trebao me
odvesti prema hotelu. Vozili smo se u tišini neko vrijeme
mračnim ulicama a onda sam ga pogledala onako milo,
polupijano, mamurno, pospano, znatiželjno i rekla mu:
- Ostat ću u gradu Ari. Odlučila sam.
- Koliko dugo misliš ostati?
- Koliko dugo bude trebalo toliko ću ostati.
- Sada ja tebe ne razumijem Rose po prvi puta.
Kako to misliš koliko dugo bude trebalo da ćeš ostati.
- Pa rekao si da ova priča koju si mi ispričao
dobiva finalnu draž i smisao tek onog trena kada ih
izvučete u kupu zar ne?

94
Jure Karamarko

- Da ali to može biti tko zna kada. Možda nikada.


- Pa eto, spremna sam pokušati to sačekati. Možda
u tom vremenu saznam još koji detalj koji si mi
propustio ispričati. Tako imam dovoljno vremena da te
još bolje upoznam.
- Zezaš me ha? Sada ti mene malo zajebavaš. Rose?

Sa jednom rukom je držao volan dok je sa drugom


rukom smanjio glazbu tako da me bolje čuje jer sam ga
zbunila totalno sada.
- Rose? Onda? Zezaš me ha?
- Ne, ozbiljna sam zaista. Ostajem.

Susreli smo se u pogledima. Zaustavio je auto.


Povukao je ručnu kočnicu na sred ceste. Prislonio glavu i
poljubio me. Ovoga puta ne u lice. Više nije vozio u
smjeru moga hotela već u pravcu svoje kuće. Noć za
pamćenje. Pošto je svijetlo bilo ugašeno nisam imala
priliku razgledati sobu jer smo odmah završili na
njegovom krevetu. U jutro sam se probudila uz cvrkut
ptica. Odmah kad sam otvorila oči na zidu sobe vidjela
sam uokviren šal od nogometnog kluba, protrljala sam
oči. Ari nije bio u krevetu. Ulazim u kuhinju a on već
spremio doručak za nas i čita moje bilješke.
- Rose, nije ti loša ova priča mogu ti reći. Čak zvuči
bolje kada gledam kako netko drugi o tom priča.
- Gledaš mi bilješke vraže ? Ari, daj pusti to!
- Pa moram provjeriti da nisi nešto izostavila. Da ti
ne promakne neki važan detalj.
- Dat ću ti ja detalj da znaš. Još sam pospana a ti me
zajebavaš odmah za dobro jutro.

95
#kradljivcisnova

Prišao mi je, poljubio me.


- Onda ružo, nek ti je dobro jutro.

Nakon dva dana sam iz hotela gdje sam bila


smještena premjestila sve svoje stvari kod njega u kuću
jer nije imalo smisla plaćati sobu kada sam s njim stalno.
On je inzistirao na tom. Sve se odvijalo filmskom
brzinom.
Bili smo odmah za vikend i na domaćoj utakmici.
Bilo je impresivno i baš onako strastveno kako sam i
zamišljala. Samo ljubav na sve strane, emocije, strast,
pjesma. Atmosfera me oduševila. Ipak ono što je
usljedilo nadmašilo je sva moja očekivanja. Vodio me na
odlčujuću utakmicu na taj mali stadion. Jedva mi je
nekako nabavio godišnju ulaznicu od nekog prijatelja
koji nije mogao ići. Karte nisu ni bile u prodaji jer je cijeli
kapacitet samo za pretplatnike. Bilo je prekrasno.
Ambijent pun strasti, glasno navijanje, podrška
nogometašima od prve do zadnje minute. Ulazak u viši
rang proslavljen je spektakularno pred punim
stadionom. Sve sezonske karte za novu sezonu bile su
rasprodane već prije kraja tekuće sezone.
Koreografija je bila predivna. Očarala me. U živo je
doživljaj definitivno bolji nego kada se gleda na
internetu. Na tisuće papirića u zraku, konfeti, zastavice,
baloni. Transparenti na ogradama, ljudi koji padaju u
trans od navijanja. Koreografija me oborila sa nogu.
Transparent se podignuo preko cijele tribine, silueta
gladnog navijača u bojama kluba koji sjedi za stolom sa
nožem i vilicom u rukama i čeka svoj obrok raširenih
zjenica sa pogledom uperenim u tanjur.
Na ogradi iza leđa navijača i iznad tog velikog
transparenta je stajala parola „Gurmani znaju za ponudu

96
Jure Karamarko

sa prave strane grada...“ a na prvoj ogradi koja razdvaja


teren i tribine je stajala druga parola „...Nogomet sa
okusom ljubavi i strasti bez mirisa nafte i nezdravih
masti“.
Dečki su na terenu odigrali maestralno. Druge opcije
uz delirij na tribinama nije ni bilo. Pobjeda se slavila
srčano, svaki gol je proslavljen uz pirotehniku, uz dim u
nosnicama. Jedno nevjerojatno iskustvo i doživljaj. Oko
sredine drugog poluvremena u samoj jezgri gdje su
najvatreniji navijači pri rezultatu 3-0 podignuta je
parola na kojoj je pisalo: „Mike, sad je kresni gore,
vrijeme je...“ Najvatreniji navijači tako su još jednom
odali počast Starom Mike-u znajući da su mu na pogrebu
stavili bengalku na lijes. Emotivno, jebeno emotivno je i
za mene sve ovo.
Nakon utakmice bio je veliki koncert lokalnih
bendova uz litre i litre piva i stari dobri rock. Ari i ja
imali smo isto još jednu večer za pamćenje koja nam je
ispostavilo se kasnije donjela i anđela za pamćenje.
Baš u vrijeme kada sam bila u devetom mjesecu
trudnoće bila je pokrenuta akcija da se dogradi dio
tribine i poveća kapacitet stadiona za novih 1000
sjedećih mjesta. Ari je po uzoru na oca 20 godina kasnije
organizirao otkup cigli sa kojima su navijači financirali
radove. Došla sam taj dan sa ogromnim stomakom,
taman pred porod na stadion i zajedno sa Arijem kupila
jednu ciglu. Otišli smo na mjesto gdje su se ugrađivale,
ugravirali smo na nju tekst i zabetonirali ju zajedno sa
ostalima.
Poljubili smo se, Ari me je zagrlio čvrsto a oboje smo
stajali tako bez riječi i gledali u ugravirana slova na cigli.
Pisalo je: „Little Mike“. Stojimo nas dvoje tako i dalje u

97
#kradljivcisnova

tišini a Ari progovori sasvim tiho: „Ne brini sine, tata ima
plan...“

A moja priča? Neka pričeka izvlačenje kupa. Možda


jednom a možda nikada. Možda...

KRAJ

98
Jure Karamarko

99
#kradljivcisnova

O AUTORU

Jure Karamarko iz Zadra poznati je navijački autor i


bloger. Komentator je mnogih aktualnih zbivanja oko
navijačke borbe za pravedni i pošteni nogometni sustav.

Autor je poznatog navijačog romana „Grafičar“ kao i


nastavka po imenu „Genova“.

Jure je jedan od rijetkih navijačkih autora u svijetu


koji pišu izmišljene navijačke romane koji čitatelje
navode da ulaze u priču, zamisle sebe i ljude oko sebe u
svim radnjama koje se opisuju.

Roman „#kradljivcisnova“ njegov su treći takav


uradak. Tek mu je 29 godina tako da vjerojatno on neće
stati na ovom romanu i ono najbolje možemo tek
očekivati.

100
Jure Karamarko

#kradljivcisnova
Jure Karamarko

Split, 2015.

101
#kradljivcisnova

102