MATEMATI

ˇ
CKA ANALIZA
I & II
Boris Guljaˇs
predavanja
Zagreb, 1.9.2010.
ii
Posljednji ispravak: srijeda, 13. listopad, 2010.
Uvod
Matematiˇcka analiza I. & II. su standardni jednosemestralni kolegiji koji se
predaju na prvoj godini studija matematike na PMF-Matematiˇckom odjelu
Sveuˇciliˇsta u Zagrebu. Gradivo tih kolegija izlaˇze se sa satnicom od tri sata
predavanja i tri ili ˇcetiri sata vjeˇzbi tjedno u prvom i drugom semestru studija.
Program kolegija obuhva´ca osnovna znanja o funkcijama realne varijable, od
definicija osnovnih elementarnih funkcija, preko pojma limesa niza i funkcije,
neprekidnosti funkcije, do diferencijalnog i integralnog raˇcuna.
Izlaganje gradiva podijeljeno je na ˇsest poglavlja, od kojih se prva tri
poglavlja izlaˇzu u prvom semestru, a posljednja tri u drugom semestru studija.
Ukljuˇcena su i dva dodatka koja omogu´cuju snalaˇzenje u jeziku matematiˇcke
logike i jeziku skupova koji se koriste u izlaganju.
U prvom poglavlju obraduju se osnovni pojmovi o skupovima i funkci-
jama, na naˇcin da se paˇznja posve´cuje konkretnim skupovima prirodnih,
cijelih, racionalnih i realnih brojeva. Prvo se intuitivno i heuristiˇcki opisuju
svojstva tih skupova, da bi u nastavku dali aksiomatiku skupa realnih bro-
jeva. Pojam funkcije se uvodi kroz ponavljanje poznatih pojmova iz sred-
nje ˇskole, a zatim se kroz uvodenje operacije kompozicije i pojma inverzne
funkcije, formalno definiraju arcus i area funkcije. Kod definiranja pojmova
infimuma i supremuma skupa, upoznajemo studente s strogim matematiˇckim
naˇcinom formuliranja tih pojmova pomo´cu logiˇckih veznika i kvantifikatora.
Takoder se upoznaju s naˇcinom kako razlikovati veliˇcinu beskonaˇcnih skupova
kroz pojam prebrojivog i neprebrojivog skupa.
Drugo poglavlje je posve´ceno nizovima realnih brojeva i njihovoj kon-
vergenciji. Naroˇcito se inzistira na pojmu konvergencije niza, jer to je prvi
ozbiljni susret s pojmom koji zahtijeva shva´canje beskonaˇcnog matematiˇckog
procesa. Posebno se inzistira na razumijevanju Cauchyjeve definicije limesa
niza. Na kraju se uvodi skup kompleksnih brojeva i konvergencija nizova u
njemu, te odnos s konvergencijom komponentnih realnih nizova.
U tre´cem poglavlju obraduje se limes funkcije i neprekidnost funkcije, s
tim da se ti pojmovi uvode pomo´cu nizova, ali se dokazuju i koriste Cau-
chyjeve varijante tih pojmova. Pokazuje se veza neprekidnosti i monotonosti
iii
iv
funkcije, te se dokazuje neprekidnost svih elementarnih funkcija.
Drugi semestar poˇcinje s ˇcetvrtim poglavljem o diferencijalnom raˇcunu i
teorijski i praktiˇcki relevantnim pojmovima u vezi s derivacijom. Posebno,
dokazuju se teoremi srednje vrijednosti i primjenjuju na probleme istraˇzivanja
toka funkcije. Takoder pokazujemo neke primjene u numeriˇckoj matematici.
Pojam integrabilnosti u Riemannovom smislu uvodi se u petom poglavlju.
Tu dokazujemo integrabilnost elementarnih funkcija pomo´cu njihove neprekid-
nosti ili monotonosti po dijelovima. Takoder se definira primitivna funkcija
i daju se osnovne tehnike integralnog raˇcuna. Obraduju se primjene na
nalaˇzenje povrˇsina likova i volumena tijela, kao i zakrivljenost ravninskih
krivulja.
Posljednje ˇsesto poglavlje je posve´ceno redovima brojeva i redovima funkcija.
Prouˇcava se apsolutna konvergencija redova i dokazuju se dovoljni uvjeti za
konvergenciju redova. Od redova funkcija poseban naglasak je na redovima
potencija. Specijalno se promatraju Taylorovi redovi osnovnih funkcija. Takoder
se ukratko obraduju i osnovne ˇcinjenice o Fourierovim redovima periodiˇckih
funkcija.
Dodaci A i B su uvrˇsteni zato da studentima budu na raspolaganju os-
novna znanja iz matematiˇcke logike i elementarne teorije skupova potrebna
za svladavanje ovog kolegija.
OBAVEZNA LITERATURA:
1. S. Kurepa, Matematiˇcka analiza 1: Diferenciranje i integriranje, Tehniˇcka
knjiga, Zagreb, 1984.
2. S. Kurepa, Matematiˇcka analiza 2: Funkcije jedne varijable, Tehniˇcka
knjiga, Zagreb, 1984.
DOPUNSKA LITERATURA:
1. M. H. Protter, C. B. Morrey, A First Course in Real Analysis, Springer
Verlag, 1991.
Boris Guljaˇs
Sadrˇzaj
Uvod iii
1 Skupovi i funkcije 1
1.1 Skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1
1.1.1 Skupovi N, Z, Q . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
1.1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu . . . . . . . . . . . . . 6
1.1.3 Decimalni brojevi, aproksimacija . . . . . . . . . . . . 7
1.1.4 Kartezijeva ravnina, koordinatni sustav . . . . . . . . . 8
1.2 Funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
1.2.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´cu grafa . . . . . . . 10
1.2.2 Linearne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
1.2.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost . . . . . . . . . . . . 12
1.2.4 Kvadratna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
1.2.5 Razlomljene linearne funkcije . . . . . . . . . . . . . . 15
1.2.6 Polinomi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
1.2.7 Racionalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
1.2.8 Kompozicija funkcija, inverzna funkcija . . . . . . . . . 16
1.2.9 Korijeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.2.10 Eksponencijalna funkcija na Q, logaritamska funkcija,
op´ca potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.2.11 Hiperbolne i area funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 22
1.2.12 Trigonometrijske i arkus funkcije . . . . . . . . . . . . 24
1.3 Aksiomi polja R, supremum i infimum, potpunost . . . . . . . 28
1.3.1 Aksiomi polja R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
1.3.2 Supremum i infimum skupa, potpunost . . . . . . . . . 31
1.3.3 Eksponencijalna funkcija na R (I.) . . . . . . . . . . . 35
1.4 Ekvipotentni skupovi, prebrojivost . . . . . . . . . . . . . . . 36
2 Nizovi 41
2.1 Niz i podniz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
2.2 Limes niza u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
v
vi SADR
ˇ
ZAJ
2.3 Operacije s konvergentnim nizovima . . . . . . . . . . . . . . . 45
2.3.1 Primjeri konvergentnih nizova . . . . . . . . . . . . . . 47
2.3.2 Eksponencijalne funkcije na R (II.) . . . . . . . . . . . 50
2.4 Limes superior i limes inferior . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
2.5 Cauchyjev niz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
2.6 Polje C, nizovi u C . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
2.6.1 Polje kompleksnih brojeva C . . . . . . . . . . . . . . . 55
2.6.2 Eksponencijalna funkcija na C . . . . . . . . . . . . . . 56
2.6.3 Nizovi u C, limes niza u C . . . . . . . . . . . . . . . . 57
3 Limes i neprekidnost funkcije 61
3.1 Limes funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61
3.1.1 Limes u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
3.1.2 Jednostrani limes u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66
3.2 Neprekidnost funkcije u toˇcki . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68
3.2.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama . . . . . . . . . . 72
3.2.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R . . . . . . 73
3.2.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija . . . . . . . . . 74
3.2.4 Neprekidnost funkcije na segmentu . . . . . . . . . . . 75
3.3 Neprekidnost i monotonost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77
3.3.1 Neprekidnost korijena, logaritamske, area i arcus funkcija 79
3.4 Jednostrana neprekidnost funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 82
3.5 Otvoreni skupovi u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
4 Derivacija 87
4.1 Motivacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87
4.2 Diferencijabilnost i operacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92
4.3 Derivacije elementarnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . 95
4.3.1 Potencije i korijeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
4.3.2 Trigonometrijske i arcus funkcije . . . . . . . . . . . . 95
4.3.3 Eksponencijalna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . 96
4.3.4 Hiperbolne i area funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 97
4.4 Teoremi srednje vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
4.5 Monotonost i derivacija funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
4.6 Taylorov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104
4.6.1 Odredivanje ekstrema pomo´cu derivacija viˇseg reda . . 105
4.6.2 Konveksne funkcije, infleksija . . . . . . . . . . . . . . 107
4.6.3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije . . . . . . . 112
4.6.4 Cauchyjev teorem srednje vrijednosti i
L’Hospitalovo pravilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113
4.7 Svojstva konveksnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114
SADR
ˇ
ZAJ vii
4.8 Neke primjene derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116
4.8.1 Lagrangeov interpolacijski polinom . . . . . . . . . . . 116
4.8.2 Newtonova metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
5 Riemannov integral 123
5.1 Problem povrˇsine i rada sile . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123
5.2 Integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124
5.3 Osnovna svojstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129
5.4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija . . . . . . . . 132
5.5 Primitivna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
5.6 Metode integriranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138
5.6.1 Direktna integracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138
5.6.2 Integracija racionalnih funkcija . . . . . . . . . . . . . 144
5.7 Primjene u geometriji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 146
5.7.1 Volumen rotacionog tijela . . . . . . . . . . . . . . . . 146
5.7.2 Duljina ravninske krivulje . . . . . . . . . . . . . . . . 146
5.7.3 Povrˇsina rotacione plohe . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
5.7.4 Zakrivljenost ravninske krivulje . . . . . . . . . . . . . 148
5.8 Nepravi integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149
5.8.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala . . . . . . . . 152
6 Redovi 155
6.1 Definicija reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
6.2 Definicija konvergencije reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
6.3 Usporedivanje redova, apsolutna konvergencija . . . . . . . . . 160
6.4 Uvjeti za konvergenciju reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163
6.5 Produkt redova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168
6.6 Redovi potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
6.7 Taylorovi redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
6.8 Fourierovi redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177
6.9 Uniformna konvergencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180
6.10 Sumiranje redova u smislu C´esara . . . . . . . . . . . . . . . . 184
A Algebra izjava 187
A.1 Izjave i veznici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187
A.2 Izjavne funkcije i kvantifikatori . . . . . . . . . . . . . . . . . 188
B Elementarna teorija skupova 191
B.1 Skupovi i operacije sa skupovima . . . . . . . . . . . . . . . . 191
B.2 Inkluzija i prazan skup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193
B.3 Zakoni unije, presjeka i oduzimanja . . . . . . . . . . . . . . . 194
viii SADR
ˇ
ZAJ
B.4 Univerzalni skup i komplement . . . . . . . . . . . . . . . . . 196
B.5 Kartezijev produkt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197
B.6 Relacije i funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198
Index 200
Poglavlje 1
Skupovi i funkcije
1.1 Skupovi
Pojmovi skup i element ili ˇclan skupa predstavljaju osnovne ili primitivne
pojmove koji se ne definiraju. Intuitivno, pojam skupa predstavlja cjelinu
koju ˇcine elementi ili ˇclanovi tog skupa. Za pisanje ˇcinjenice da je a element
skupa A koristimo oznaku a ∈ A, a da a nije element skupa A koristimo
oznaku a ∈ A.
Na primjer, postoji skup ˇciji ˇclanovi su svi primitivni brojevi manji od
10. To je skup od ˇcetiri elementa: 2, 3, 5 i 7. Taj skup moˇzemo oznaˇciti
nabrajaju´ci ˇclanove unutar vitiˇcastih zagrada: ¦2, 3, 5, 7¦. Nazovimo ga s A.
Neka je B skup svih rjeˇsenja polinomijalne jednadˇzbe x
4
− 17x
3
+ 101x
2

247x + 210 = 0. Moˇzemo provjeriti da skup B ima toˇcno ista ˇcetiri ˇclana 2,
3, 5 i 7. Iz tog razloga skupovi A i B su identiˇcni, tj. A = B.
Skup koji nema niti jednog ˇclana zovemo prazan skup i oznaˇcavamo s ∅.
Kaˇzemo da je skup A podskup skupa B i piˇsemo A ⊆ B, ako je svaki
element t ∈ A ujedno i element skupa B, tj. ∀t, (t ∈ A) ⇒(t ∈ B). Posljed-
nja izjava je napisana pomo´cu logiˇckih znakova i glasi: ”za svaki t, t element
od A povlaˇci (slijedi) t element od B”. Znak ∀ (za svaki) je logiˇcki kvan-
tifikator (univerzalni kvantifikator), i on opisuje opseg izjave koja iza njega
slijedi. Znak ⇒ je logiˇcki veznik koji zovemo implikacija. On povezuje dvije
izjave i ˇcitamo ga ”slijedi, povlaˇci, ako - onda”. Drug logiˇcki kvantifikator
je ∃, kvantifikator egzistencije ili postojanja. Npr. izjava ∃a(a ∈ A), ”pos-
toji element a koji je u skupu A”, kazuje da skup A ima barem jedan ˇclan,
tj. A = ∅. Pored navedenih kvantifikatora koristimo joˇs slijede´ce veznike
ili logiˇcke operacije: ∧, & (konjunkcija) koji odgovara jeziˇcnom vezniku ”i”,
∨ (disjunkcija)je veznik ”ili”, a ⇔ (ekvivalencija) ˇcitamo ”ako i samo ako”,
”onda i samo onda” i sliˇcno. Navedeni veznici odgovaraju pojedinim operaci-
1
2 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
jama sa skupovima. Operacija presjek skupova A i B u oznaci A∩B odgovara
vezniku ”i”, a njen rezultat je skup koji sadrˇzi one i samo one ˇclanove koji
su ˇclanovi skupa A i skupa B, tj. ∀t (t ∈ A ∩ B) ⇔ ((t ∈ A) ∧ (t ∈ B)).
Operacija unija skupova A i B u oznaci A∪B odgovara vezniku ”ili”, a njen
rezultat je skup koji sadrˇzi one i samo one ˇclanove koji su ˇclanovi skupa A ili
skupa B, tj. ∀t (t ∈ A ∪ B) ⇔ ((t ∈ A) ∨ (t ∈ B)). Ako veznik ⇔ povezuje
dvije izjave, onda su one jednako vrijedne, obje su istinite ili su obje laˇzne.
Osnovna znanja o logiˇckim izjavama i skupovima potrebna u daljnjim
razmatranjima obradena su u Dodatku A (str. 187.) i B (str. 191.). Sada
´cemo se posvetiti konkretnim skupovima kojima ´cemo se baviti u ovom kursu.
1.1.1 Skupovi N, Z, Q
U naˇsim razmatranjima posebno vaˇznu ulogu igraju skupovi koji nemaju
samo konaˇcno mnogo ˇclanova. Takav je skup prirodnih brojeva ko-
jeg oznaˇcavamo s N, a njegovi ˇclanovi su prirodni brojevi 1, 2, 3, . . ., tj.
N = ¦1, 2, 3, . . .¦. Na skupu N moˇzemo usporedivati brojeve, tj. za svaka dva
razliˇcita prirodna broja znamo koji je manji a koji je ve´ci, tj. koji je prije
kojega u prirodnom poretku. Zapravo, za svaki prirodni broj znamo koji
broj dolazi nakon njega, tj. tko mu je sljedbenik. Ako krenemo od prvog
prirodnog broja, kojeg oznaˇcavamo s 1, i od svakog broja predemo na nje-
govog sljedbenika, pro´ci ´cemo svim prirodnim brojevima. Sada smo upravo
opisali svojstva koja ˇcine Peanove
1
aksiome skupa N:
1. Postoji prvi element u skupu N i oznaˇcavamo ga s 1, tj. 1 ∈ N. To je
jedini element koji nije sljedbenik nekog prirodnog broja.
2. Svaki prirodni broj ima sljedbenika, tj. ∀n ∈ N, ∃s(n) ∈ N.
3. Vrijedi aksiom matematiˇcke indukcije:
Neka je S ⊆ N takav da vrijedi:
1) 1 ∈ S,
2) ∀n ∈ N, (n ∈ S) ⇒(s(n) ∈ S).
Tada je S = N.
Svaki skup za kojeg vrijede Peanovi aksiomi poistovje´cujemo sa skupom
prirodnih brojeva. Naravno, postoje razliˇcite realizacije skupa N. Naprimjer,
1
Giuseppe Peano (Cuneo [Piemonte], 27. kolovoz 1858. – Turin, 20. travanj 1932.)
talijanski matematiˇcar
1.1. SKUPOVI 3
jednu moˇzemo sagraditi od praznog skupa: N = ¦∅, ¦∅¦, ¦¦∅¦¦, ¦¦¦∅¦¦¦, . . .¦,
gdje je sljedbenik definiran sa s(a) = ¦a¦, ∀a ∈ N.
Pomo´cu funkcije sljedbenik moˇzemo na N definirati binarnu operaciju
zbrajanja. Za n ∈ N stavimo s(n) = n + 1. Sada stavimo
∀ n, m ∈ N, n + m = s(s(s(. . . s
. .. .
m
(n) . . .))) = s
[m]
(n).
Lako se provjeri da je ta operacija asocijativna (∀ n, m, k ∈ N), n+(m+k) =
(n + m) + k, i komutativna (∀ n, m ∈ N), n + m = m + n. Osim operacije
zbrajanja, na N moˇzemo definirati relaciju strogog uredaja < tako da kaˇzemo
∀n ∈ N, n < s(n), tj. imamo 1 < 2 < 3 < < n < n + 1 < .
Takoder, odmah imamo i uredaj ≤ ako stavimo
(n ≤ m)
def
⇔ ((n < m) ∨ (n = m)).
Taj uredaj je linearan ili jednostavan, tj. za svaka dva razliˇcita prirodna
broja jedan je manji od drugoga, tj. oni su usporedivi.
Kaˇzemo da je uredaj na skupu N dobar uredaj jer ima svojstvo da svaki
neprazan podskup skupa N ima prvi (najmanji) element.
Dakle, na N imamo zadanu algebarsku strukturu i uredaj. Pitanje je
sada koliko nam je ta struktura korisna i dostatna. Ve´c u prvim godinama
ˇskolovanja iz matematike uˇci se kako razne probleme matematiˇcki formuli-
rati i potom rjeˇsavati. Ve´c najjednostavniji problemi vode na rjeˇsavanje
jednadˇzbe oblika a +x = b, gdje su a, b ∈ N. Moˇzemo li tu jednadˇzbu rijeˇsiti
u skupu N za svaki izbor brojeva a, b ∈ N? Naravno, odgovor je negativan
ve´c za izbor a = b = 1. Naime, u skupu N ne postoji broj x sa svojstvom da
je x + 1 = 1. To slijedi iz 1. Peanovog aksioma. Kada bi takav broj posto-
jao, onda je iz definicije zbrajanja jasno da bi vrijedilo ∀n ∈ N, x + n = n.
ˇ
Sto moˇzemo sada uˇciniti? Uobiˇcajen postupak kod rjeˇsavanja sliˇcnih alge-
barskih problema je da proˇsirimo (ako je mogu´ce) skup tako da u tom ve´cem
skupu naˇsa jednadˇzba ima rjeˇsenje. Dodajmo, dakle, skupu N element koji
oznaˇcavamo s 0 i stavimo ga ispred jedinice jer vrijedi 0+1 = 1, tj. 1 = s(0).
To je tzv. neutralni element za zbrajanje ili nula, jer pri zbrajanju s 0 svi el-
ementi ostaju nepromijenjeni. Odmah je jasno da niti u skupu ¦0¦∪N nismo
u mogu´cnosti rijeˇsiti naˇsu jednadˇzbu za bilo koji izbor brojeva a, b ∈ ¦0¦∪N.
Naime, za bilo koji n ∈ N jednadˇzba n+x = 0 nema rjeˇsenje u ¦0¦∪N.Takav
x zovemo suprotnim element od n i oznaˇcavamo s −n. Dobro, dodajmo sada
skupu suprotne elemente za sve n ∈ N i poredajmo ih u obratnom poretku
od njihovih originala, tj. (n, m ∈ N) ((n < m) ⇒ (−m < −n)). Tako smo
4 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
doˇsli do skupa
Z = ¦. . . , −n, . . . , −2, −1, 0, 1, 2, . . . , n, . . .¦ = −N ∪ ¦0¦ ∪ N
kojeg nazivamo skupom cijelih brojeva. Na ˇcitav skup Z moˇzemo takoder
proˇsiriti i operaciju zbrajanja. Za −m, −n ∈ −N stavimo −n + −m =
−(n + m). Za −m ∈ −N, n ∈ N promatramo dva sluˇcaja. Ako je (n ≥
m) ⇒ ∃ k ∈ ¦0¦ ∪ N, n = m + k, pa stavljamo −m + n = k, a u sluˇcaju
(m ≥ n) ⇒∃ k ∈ ¦0¦ ∪ N, m = n + k, pa stavljamo −m + n = −k. Skup Z
sa operacijom + je algebarska struktura sa svojstvima:
1. ∀ a, b, c ∈ Z, a + (b + c) = (a + b) + c (asocijativnost).
2. ∃ 0 ∈ Z, ∀ a ∈ Z, 0 +a = a + 0 = a (neutralni element).
3. ∀ a ∈ Z, ∃ −a ∈ Z, a +−a = −a + a = 0 (suprotni elementi).
4. ∀ a, b ∈ Z, a + b = b + a (komutativnost).
Strukturu (Z, +) koja zadovoljava svojstva 1., 2. i 3. zovemo grupa, ako
joˇs vrijedi i svojstvo 4., zovemo je komutativna (Abelova
1
) grupa. To je
osnovna algebarska struktura u kojoj je uvijek rjeˇsiva jednadˇzba a + x = b.
Na skupu N moˇzemo definirati i drugu binarnu operaciju koju nazivamo
mnoˇzenje ako za ∀ n, m ∈ N stavimo n m = n + n + + n
. .. .
m
. Tu operaciju
moˇzemo lako proˇsiriti i na skup Z stavljaju´ci za −n, −m ∈ −N, (−n)(−m) =
n m, a za −m ∈ −N, n ∈ N, n (−m) = −(n m). Lako se pokaˇze da je i
ta operacija asocijativna, komutativna i u skupu Z postoji neutralni element
za mnoˇzenje 1, tj. ∀ n ∈ Z, n 1 = 1 n = n. Promatrajmo sada rjeˇsivost
jednadˇzbe a x = b za a, b ∈ Z. Ve´c za a = n ∈ N i b = 1 ta jednadˇzba nema
rjeˇsenje u Z. Broj x za koji vrijedi nx = 1 nazivamo reciproˇcni element od
n ili inverz od n za operaciju mnoˇzenje i oznaˇcavamo s n
−1
=
1
n
. Ako sada
proˇsirimo skup Z sa svim mogu´cim rjeˇsenjima jednadˇzbe nx = m, gdje je
n ∈ N i m ∈ Z dobivamo skup
Q = ¦
m
n
; n ∈ N, m ∈ Z¦
koji zovemo skupom racionalnih brojeva. Napominjemo da je prikaz
racionalnog broja u obliku
m
n
jedinstven ako su brojevi m i n relativno prosti,
tj. nemaju zajedniˇckog djelitelja razliˇcitog od 1 ili −1.
1
Niels Henrik Abel (Nedstrand, 5. kolovoz 1802. - Froland, 6. travanj 1829.) norveˇski
matematiˇcar
1.1. SKUPOVI 5
Operaciju mnoˇzenje na skupu Q definiramo tako da za

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n

m

n

=
mm

nn

∈ Q.
Skup racionalnih brojeva bez nule, s operacijom mnoˇzenja (Q, ) je takoder
komutativna grupa. Nula nema reciproˇcnog elementa, tj. s nulom nije
mogu´ce dijeliti.
Operaciju zbrajanje je mogu´ce proˇsiriti sa skupa Z na skup Q na slijede´ci
naˇcin:

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n
+
m

n

=
mn

+ m

n
nn

∈ Q.
Medutim, operacije zbrajanja i mnoˇzenja su povezane svojstvom distribu-
tivnosti mnoˇzenja prema zbrajanju, tj. ∀ n, m, k ∈ Q, n(m + k) = nm+ nk.
Struktura (Q, +, ) s gore navedenim svojstvima naziva se polje.
Uredaj sa skupa Z moˇzemo jednostavno proˇsiriti na skup Q tako da

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n

m

n

⇔ mn

≤ m

n. Ta relacija ima slijede´ca
svojstva:
1. ∀ a ∈ Q, (a ≤ a), (refleksivnost).
2. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ∧ (b ≤ a) ⇒(a = b), (antisimetriˇcnost).
3. ∀ a, b, c ∈ Q, (a ≤ b) ∧ (b ≤ c) ⇒(a ≤ c), (tranzitivnost).
4. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ∨ (b ≤ a), (linearnost ili totalnost).
Ako uredaj zadovoljava samo svojstva 1., 2. i 3. zovemo ga parcijalni
uredaj.
Taj uredaj je u suglasju s operacijama zbrajanja i mnoˇzenja. Vrijedi
1. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ⇒(∀c ∈ Q (a + c ≤ b + c)).
2. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ⇒(∀c ≥ 0 (ac ≤ bc)).
2.’ ∀ a, b ∈ Q, ((a ≥ 0) ∧ (b ≥ 0)) ⇒(ab ≥ 0).
Primjer 1.1. Relacija inkluzije je parcijalni uredaj na partitivnom skupu
{(U) nekog skupa U. Vrijedi
1. ∀ A ⊆ U, (A ⊆ A),
2. ∀ A, B ⊆ U, (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒(A = B),
3. ∀ A, B, C ⊆ U, (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒(A ⊆ C).
Taj uredaj nije linearan, npr. disjunktni skupovi nisu usporedivi.
6 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu
Skup cijelih brojeva prikazujemo na pravcu tako da izaberemo ˇcvrstu toˇcku
za ishodiˇste i njoj pridruˇzimo cijeli broj 0. Zatim izaberemo jediniˇcnu duˇzinu
i nanosimo ju uzastopno na desnu stranu za pozitivne i na lijevu stranu za
negativne cijele brojeve, kao ˇsto je prikazano na slijede´coj slici.
0 1 2 3 1 2 3
Da bismo prikazali racionalni broj
m
n
,
0 < m < n, na pravcu posluˇzimo se
Talesovim teoremom o sliˇcnim troku-
tima. Kao ˇsto se vidi na slici desno,
prvo na pomo´cnom pravcu nanesemo
n jednakih duˇzina, a zatim odredimo
traˇzeni broj. Na taj naˇcin je jasno da je
ravnalom i ˇsestarom mogu´ce na pravcu
konstruirati svaki racionalan broj.
0
1
1
2
m
n
1

n
m

n
Skup racionalnih brojeva Q je gust u
sebi, tj. ∀ q
1
, q
2
∈ Q, q
1
< q
2
, ∃ q ∈ Q,
q
1
< q < q
2
. Naravno, to je ispun-
jeno ve´c za q =
q
1
+ q
2
2
. Prirodno
pitanje je da li su na taj naˇcin do-
bivene sve toˇcke na pravcu, tj. da li
svaka toˇcka na pravcu predstavlja neki
racionalan broj. Konstruirajmo toˇcku
koja je od 0 udaljena za duljinu dijag-
onale kvadrata sa stranicama duljine
1. Iz Pitagorinog pouˇcka slijedi da ta
toˇcka odgovara broju ˇciji kvadrat je jed-
nak 2, tj. broju

2. Dokaˇzimo da

2 ∈ Q. Metoda kojom dokazujemo
tu tvrdnju vrlo je ˇcesta u dokazivanju
razliˇcitih matematiˇckih tvrdnji. Jedini
naˇcin da logiˇcki toˇcnim
0 1
1

2
zakljuˇcivanjem dobijemo neistinitu tvrdnju je da je polazna pretpostavka
neistinita.
Dakle, pretpostavimo da vrijedi

2 ∈ Q. Tada postoje relativno prosti
brojevi m, n ∈ N (nemaju zajedniˇckih faktora razliˇcitih od 1) takvi da je
1.1. SKUPOVI 7
m
n
=

2, odnosno
m
2
n
2
= 2, a odatle dobijemo m
2
= 2n
2
. Poˇsto je desna
strana posljednje jednakosti prirodan broj djeljiv s 2, tada je i m
2
djeljiv s
2. Tada je i m djeljiv s 2, tj. m = 2m
0
za neki m
0
∈ N. Naime, kada bi
bilo m = 2m
0
+ 1 slijedilo bi m
2
= 4m
2
0
+ 4m
0
+ 1. Sada imamo 4m
2
0
= 2n
2
,
odnosno 2m
2
0
= n
2
. Odatle pak zakljuˇcujemo da je i n = 2n
0
za neki n
0
∈ N.
Dakle, m = 2m
0
i n = 2n
0
, tj. dobili smo neistinu, odnosno kontradikciju s
pretpostavkom da su m i n relativno prosti.
Sada je jasno da sve toˇcke na pravcu ne predstavljaju racionalne brojeve,
ve´c ima (puno viˇse) toˇcaka koje ne predstavljaju racionalne nego tzv. ira-
cionalne brojeve. Sve te toˇcke zajedno predstavljaju skup realnih brojeva
koji oznaˇcavamo s R.
1.1.3 Decimalni brojevi, aproksimacija
Broj oblika
±(a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
), (1.1)
gdje je n, a
0
∈ N i a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦, zovemo decimalnim brojem.
Svaki decimalni broj je iz Q, jer se moˇze napisati kao kvocijent cijeloga broja
i 10
n
. Obratno, svaki racionalni broj oblika
m
2
k
5
n
, gdje je m ∈ Z, k, n ∈ N,
je decimalan broj. Zato ˇsto smo navikli raˇcunati u decimalnom sustavu
(valjda zbog deset prsti na rukama) decimalni brojevi su nam neophodni u
svakodnevnom ˇzivotu. No tih brojeva ima manje od realnih brojeva, pa ima
smisla pitanje da li je mogu´ce svaki realan broj po volji toˇcno aproksimirati
pomo´cu decimalnih brojeva. Drugim rijeˇcima, da li je mogu´ce na´ci decimalan
broj koji se od zadanog realnog broja razlikuje za manje od unaprijed zadane
traˇzene toˇcnosti ε > 0.
Mi u ovom trenutku moˇzemo dati samo geometrijsku ideju dokaza te
ˇcinjenice. Neka je d > 0 realan broj koji se nalazi negdje desno od 0 na
brojevnom pravcu. Sada uzmimo jediniˇcnu duˇzinu i nanosimo je uzastopno
na desno. Nakon konaˇcno koraka broj d ´ce biti pokriven tom duˇzinom. Ta
geometrijska tvrdnja naziva se Arhimedov
1
aksiom. Na taj naˇcin smo naˇsli
prirodan broj a
0
+1 za koji je a
0
≤ d < a
0
+1. Podijelimo sada taj segment
na deset jednakih dijelova i toˇcka koja reprezentira broj d ´ce pasti u jedan od
njih, tj. postoji a
1
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ tako da je a
0
+
a
1
10
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
1
10
.
Sada taj segment duljine
1
10
podijelimo na deset jednakih dijelova i dobijemo
broj a
2
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ tako da je a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+
1
10
2
.
1
Arhimed (287. pne. – 212. pne.) grˇcki matematiˇcar, fiziˇcar i astronom
8 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Prethodni postupak ponavljamo n puta, gdje je
1
10
n
< ε. Tako smo doˇsli do
brojeva a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ za koje je
a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
+
1
10
n
,
tj. naˇsli smo decimalan broj koji zadovoljava traˇzenu toˇcnost aproksimacije.
1.1.4 Kartezijeva ravnina, koordinatni sustav
Uredeni par dva objekta a i b je ureden skup koji oznaˇcavamo s (a, b) i kod
kojeg je osim samih elemenata vaˇzno i na kojem se mjestu oni nalaze. Dva
uredena para (a, b) i (c, d) su jednaka, tj. (a, b) = (c, d), ako i samo ako je
a = c i b = d.
Kartezijev ili Dekartov
1
produkt dva skupa A i B je skup kojeg
oznaˇcavamo s A B, a sastoji se od svih uredenih parova (a, b), gdje je
a ∈ A i b ∈ B, tj. AB = ¦(a, b); a ∈ A, b ∈ B¦.
U toˇcki 1.1.2. smo pokazali kako se toˇcke skupova Q i R reprezentiraju
na brojevnom pravcu. Sada ´cemo sliˇcnu stvar uraditi u ravnini.
U ravnini nacrtamo dva okomita brojevna pravca
i njihovom sjeciˇstu pridruˇzimo broj 0 na jednom
i na drugom pravcu. Ta dva pravca zovemo ko-
ordinatne osi. Sada svakoj toˇcki ravnine moˇzemo
pridruˇziti par realnih brojeva koji se dobiju tako
da se nacrtaju pravci koji su paralelni sa koordi-
natnim osima. Svaki od njih na pravcu na koji je
okomit jednoznaˇcno u svom sjeciˇstu odreduje re-
alan broj koji to sjeciˇste predstavlja na koordinat-
noj osi. Tako smo svakoj toˇcki ravnine T pridruˇzili
uredeni par realnih brojeva (x
0
, y
0
) kojima je ta
toˇcka jednoznaˇcno odredena. Ravninu s okomitim
0 1 x
1
y
Tx
0
,y
0
)
x
0
y
0
koordinatnim osima zovemo Kartezijeva koordinatna ravnina i moˇzemo
je poistovjetiti sa skupom R R = R
2
= ¦(x, y); x, y ∈ R¦.
1.2 Funkcije
Jedan od najvaˇznijih pojmova u matematici je pojam funkcije. Sada ´cemo
navesti ne baˇs previˇse formalnu definiciju tog pojma.
1
Ren´e Descartes (Le Haje [danas Descartes], 31. oˇzujak 1596. – Stocholm [
ˇ
Svedska],
11. veljaˇce 1650.) francuski filozof i matematiˇcar
1.2. FUNKCIJE 9
Definicija 1.1. Neka su A i B bilo koja dva
neprazna skupa. Funkcija sa skupa A u skup
B je pridruˇzivanje elemenata skupa A elemen-
tima skupa B, tako da je svakom elementu iz
A pridruˇzen toˇcno jedan element iz B. Tada
piˇsemo f : A → B, s tim da skup T(f) = A
zovemo podruˇcje definicije ili domena funkcije
f, skup /(f) = B nazivamo podruˇcje vrijed-
nosti ili kodomena funkcije f.
f A
B
Slika funkcije f je skup 1(f) = ¦f(x); x ∈ A¦ ⊆ B. Skup Γ(f) =
¦(x, f(x)); x ∈ T(f)¦ ⊆ A B je graf funkcije f.
Dvije funkcije f : A →B i f : C →D su jednake toˇcno onda kada vrijedi
A = T(f) = T(g) = C, B = /(f) = /(g) = D i ∀x ∈ A, f(x) = g(x).
Funkcija g je restrikcija ili suˇzenje funkcije f ako vrijedi T(g) ⊆ T(f)
i ∀x ∈ T(g), g(x) = f(x). Tada piˇsemo g = f[
T(g)
. Takoder se kaˇze i da je f
proˇsirenje od g.
U sluˇcaju kada je T(f) ⊆ R i /(f) ⊆ R,
onda je graf Γ(f) ⊂ R
2
, tj. moˇzemo ga nacr-
tati u Kartezijevoj ravnini. Domena se nalazi
na osi apscisa (x-osi), a kodomena je na osi
ordinata (y-osi). Svojstvo po kojem moˇzemo
razlikovati bilo koji podskup Kartezijeve rav-
nine od grafa funkcije je da u sluˇcaju grafa
funkcije, svaki pravac koji je paralelan s osi
ordinata sijeˇce graf funkcije u najviˇse jednoj
toˇcki. Na taj naˇcin za c ∈ T(f) postoji toˇcno
jedna toˇcka na grafu oblika (c, f(c)), a onda
je jedinstvena i toˇcka f(c) koja je pridruˇzena
toˇcki c. Toˇcku f(c) zovemo slikom toˇcke c, a
c zovemo originalom od f(c).
0 x
y
f)
c,fc))
c
fc)
10 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Na slici desno je primjer krivulje u Kartezi-
jevoj ravnini koja nije graf funkcije. Pravac
paralelan s osi y koji prolazi kroz c sijeˇce
krivulju u tri toˇcke. Tako nije mogu´ce na
jedinstven naˇcin preko grafa pridruˇziti toˇcki
funkcijsku vrijednost f(c).
0 x
y
c
1.2.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´cu grafa
Mnoga korisna svojstva realnih funkcija mogu se lako uoˇciti na grafu funkcije.
Definicija 1.2. Za funkciju f : I →R kaˇzemo da je:
1. rastu´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) ≤ f(x
2
)), (1.2)
2. strogo rastu´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) < f(x
2
)), (1.3)
0
raste
x
y
0
strogo raste
x
y
3. padaju´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) ≥ f(x
2
)), (1.4)
4. strogo padaju´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) > f(x
2
)). (1.5)
0
pada
x
y
0
strogo pada
x
y
Za takve funkcije kaˇzemo da su monotone, odnosno, strogo monotone.
1.2. FUNKCIJE 11
Definicija 1.3. Za funkciju f : '−a, a` →R
kaˇzemo da je:
1. parna na intervalu '−a, a` ⊆ R, ako
(∀x ∈ '−a, a`), f(−x) = f(x)), (1.6)
2. neparna na intervalu '−a, a` ⊆ R, ako
(∀x ∈ '−a, a`), f(−x) = −f(x)).
(1.7)
0
parna
x
y
0
neparna
x
y
1.2.2 Linearne funkcije
Ograniˇcimo se sada na funkcije koje se obraduju u srednjoj ˇskoli. To su prije
svega funkcije koje su zadane jednostavnim formulama.
Funkciju zadanu formulom y = f(x) = kx + l,
x ∈ R, zovemo linearnom funkcijom (to nije u
skladu s definicijom linearnosti u linearnoj alge-
bri). To je funkcija f : R → R ˇciji graf je pravac.
Broj k = tg α u formuli je koeficijent smjera, a
broj l je toˇcka na osi y u kojoj pravac sijeˇce os.
0 1
1
n
m
x
y
Α
Prisjetimo se nekoliko ˇcinjenica koje se uˇce o pravcima u srednjoj ˇskoli.
i. Jednadˇzba pravca koji prolazi toˇckom (x
0
, y
0
) ∈ R
2
i koji ima zadan
koeficijent smjera k je y = k(x −x
0
) + y
0
ii. Jednadˇzba pravca koji prolazi toˇckama (x
0
, y
0
), (x
1
, y
1
) ∈ R
2
, x
0
= x
1
,
je y =
y
1
−y
0
x
1
−x
0
(x −x
0
) + y
0
.
iii. Segmentni oblik jednadˇzbe pravca je
x
m
+
y
n
= 1, gdje su m, n toˇcke u
kojima pravac sijeˇce osi x i y.
12 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost
Kada govorimo o aproksimaciji onda je vaˇzno znati
kako se mjeri udaljenost medu objektima. U
sluˇcaju kada se radi o realnim brojevima tu vaˇznu
ulogu igra funkcija koju zovemo apsolutna vri-
jednost realnog broja definirana sa:
[x[ =

x ; x > 0
0 ; x = 0
−x ; x < 0
, (x ∈ R). (1.8)
0 1 x
1
y
Iz definicije funkcije za svaki a ∈ R slijedi nejednakost
−[a[ ≤ a ≤ [a[.
ˇ
Cesto je potrebno provjeriti nejednakost [x[ ≤ ε, gdje je ε ≥ 0 realan
broj. Ta nejednakost je ekvivalentna s dvije nejednakosti −ε ≤ x ≤ ε.
Za apsolutnu vrijednost imamo slijede´ce rezultate.
Teorem 1.1. 1. Apsolutna vrijednost zbroja realnih brojeva je manja ili
jednaka od zbroja apsolutnih vrijednosti pribrojnika, tj.
∀ a, b ∈ R, [a + b[ ≤ [a[ +[b[. (1.9)
2. Apsolutna vrijednost produkta realnih brojeva je jednaka produktu ap-
solutnih vrijednosti faktora, tj.
∀ a, b ∈ R, [a b[ = [a[ [b[. (1.10)
Dokaz: 1. Iz nejednakosti
−[a[ ≤ a ≤ [a[
−[b[ ≤ b ≤ [b[
zbrajanjem dobijemo
−([a[ +[b[) ≤ a + b ≤ [a[ +[b[
ˇsto daje (1.9).
2. Gledamo ˇcetiri sluˇcaja: i) a ≥ 0, b ≥ 0, ii) a ≥ 0, b ≤ 0, iii) a ≤ 0, b ≥ 0,
iv) a ≤ 0, b ≤ 0. U sluˇcaju i) je [a[ = a, [b[ = b pa je [a[[b[ = ab = [ab[. U
sluˇcaju ii) je ab ≤ 0 pa je [ab[ = −(ab) = a(−b) = [a[[b[, itd.
1.2. FUNKCIJE 13
Nejednakost (1.9) moˇzemo poop´citi na sumu od konaˇcno realnih brojeva
a
1
, . . . , a
n
∈ R:

n
¸
k=1
a
k


n
¸
k=1
[a
k
[.
Zadatak 1.1. Dokazati prethodnu nejednakost matematiˇckom indukcijom.
Korolar 1.1. Za bilo koje a, b ∈ R vrijedi nejednakost
[[a[ −[b[[ ≤ [a −b[. (1.11)
Dokaz: Vrijedi
[a[ = [(a −b) + b[ ≤ [a −b[ +[b[ ⇒[a[ −[b[ ≤ [a −b[.
Zamjenom a sa b dobijemo
[b[ = [(b −a) + a[ ≤ [b −a[ +[a[ = [a −b[ +[a[ ⇒[b[ −[a[ ≤ [a −b[.
Dakle,
−[a −b[ ≤ [a[ −[b[ ≤ [a −b[,
odakle slijedi nejednakost (1.11).
Ako a ∈ R aproksimiramo s a

∈ R onda je apsolutna greˇska jednaka
[a −a

[ a relativna greˇska je
[a −a

[
[a

[
.
U numeriˇckoj matematici se u praksi umjesto toˇcnih brojeva upotre-
bljavaju aproksimacije brojeva iz dosta ograniˇcenog skupa brojeva koje je
mogu´ce reprezentirati na raˇcunalu. Tako se zapravo raˇcuna s pogreˇsnim bro-
jevima i ta se greˇska stalno uveˇcava kod raˇcunskih operacija. Zato je od
interesa znati kako se pogreˇska ponaˇsa kod osnovnih operacija s brojevima,
kako bi bili u stanju procjenjivati i kontrolirati pogreˇsku u procesu raˇcunanja.
Teorem 1.2. Neka su a

, b

∈ R aproksimacije brojeva a, b ∈ R s toˇcnosti
ε
1
, ε
2
> 0, tj. [a −a

[ ≤ ε
1
i [b −b

[ ≤ ε
2
, onda je
[a + b −(a

+ b

)[ ≤ ε
1
+ ε
2
, (1.12)
[ab −a

b

[ ≤ ε
2
[a

[ + ε
1
[b

[ + ε
1
ε
2
. (1.13)
Dokaz: Vrijedi
[a + b −(a

+ b

)[ = [(a −a

) + (b −b

)[ ≤ [a −a

[ +[b −b

[ ≤ ε
1
+ ε
2
.
14 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Nadalje,
[ab −a

b

[ = [a

(b −b

) + (a −a

)b

+ (a −a

)(b −b

)[ ≤
≤ [a

|b −b

[ +[a −a

[[b

[ +[a −a

[[b −b

[ ≤ ε
2
[a

[ + ε
1
[b

[ + ε
1
ε
2
.

Iz teorema 1.2 moˇzemo zakljuˇciti da se pogreˇska zbrajanja ponaˇsa oˇcekivano,
tj. da ona nije ve´ca od zbroja pogreˇsaka pribrojnika. Nasuprot tome,
pogreˇska produkta nije manja od produkta pogreˇsaka faktora, ve´c tu bitan
utjecaj ima veliˇcine faktora pomnoˇzene s greˇskom kod svakog faktora. Dakle,
da bismo smanjili pogreˇsku raˇcunanja, potrebno je u raˇcunanju izbjegavati
mnoˇzenje sa suviˇse velikim brojevima o ˇcemu se stvarno u praksi vodi briga.
1.2.4 Kvadratna funkcija
Funkciju zadanu formulom f(x) = ax
2
, x ∈
R, zovemo kvadratna funkcija. To je
funkcija f : R →R ˇciji graf je parabola. Ako
je koeficijent a > 0 onda funkcija ima min-
imum jednak 0 u toˇcki x
0
= 0, a u sluˇcaju
a < 0 je maksimum 0 za x
0
= 0. Toˇcku
T = (0, 0) na grafu zovemo tjeme parabole.
0
a1
a1
0a1
a0
Op´ca kvadratna funkcija je zadana formulom
f(x) = ax
2
+bx+c =. Ona se moˇze napisati
u obliku f(x) = a

x +
b
2a

2
+ c −
b
2
4a
. Oda-
tle je vidljivo da je tjeme te parabole u toˇcki
T = (−
b
2a
, −
D
4a
), gdje je broj D = b
2
− 4ac
diskriminanta kvadratne funkcije. Ako je
D < 0 onda kvadratna funkcija ne sijeˇce os
apscisa, tj. funkcija nema realne nultoˇcke.
Ako je D ≥ 0 onda funkcija ima nultoˇcke
x
1,2
=
−b ±

D
2a
.
0 x
y
T
1.2. FUNKCIJE 15
1.2.5 Razlomljene linearne funkcije
Razlomljena linearna funkcija je zadana for-
mulom f(x) =
ax + b
cx + d
, gdje su a, b, c, d ∈ R.
Prirodno podruˇcje definicije te funkcije je
skup T(f) = R`¦−
d
c
¦, a slika je 1(f) = R`
¦
a
c
¦, tj. f : R` ¦−
d
c
¦ →R` ¦
a
c
¦. Funkciju je
mogu´ce prikazati u obliku f(x) =
a
c
+
bc−ad
c
2
x +
d
c
,
odakle je vidljivo da je graf funkcije f mogu´ce
dobiti translacijom grafa istostrane hiperbole
h(x) =
α
x
, gdje je α =
bc−ad
c
2
. Potrebno je
ishodiˇste (0, 0) Kartezijevog sustava trans-
latirati u toˇcku (−
d
c
,
a
c
).
0
x
y
1.2.6 Polinomi
Polinom stupnja n ∈ N je funkcija zadana formulom P
n
(x) = a
0
+ a
1
x +
a
2
x
2
+ + a
n
x
n
, gdje su a
0
, a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ R i a
n
= 0. Prirodno podruˇcje
definicije polinoma kao realne funkcije je skup R, tj. P
n
: R → R. Ako
je stupanj polinoma P
n
ve´ci ili jednak od stupnja polinoma Q
m
, onda je
P
n
(x) = P
n−m
(x)Q
m
(x)+R
p
(x), gdje je stupanj polinoma R
p
strogo manji od
stupnja divizora Q
m
, a stupanj od P
n−m
je razlika stupnjeva P
n
i Q
m
. Odatle
slijedi da za realnu nultoˇcku α polinoma P
n
vrijedi P
n
(x) = (x −α)P
n−1
(x).
Naime, po prethodnom vrijedi P
n
(x) = P
n−1
(x)(x −α) +r, gdje je ostatak r
polinom stupnja 0, tj. konstanta. Iz 0 = P
n
(α) = r slijedi tvrdnja.
Naravno, polinom s realnim koeficijentima moˇzemo shvatiti i kao polinom
P
n
: C → C. U tom sluˇcaju vrijedi P
n
(x) = P
n
(x), ∀x ∈ C. Ako je z ∈ C
nultoˇcka od P
n
, onda je i z nultoˇcka, tj. 0 = P
n
(z) = P
n
(z). Dakle, ako su
z, z nultoˇcke od P
n
, onda je on djeljiv s linearnim polinomima x −z i x −z
s koeficijentima u C, odnosno s kvadratnim polinomom x
2
−(z +z)x +zz =
x
2
− 2Re(z)x + [z[
2
s realnim koeficijentima. Svaki polinom nad C moˇze
rastaviti na produkt linearnih polinoma (”osnovni teorem algebre”). To ima
za posljedicu da se polinom s realnim koeficijentima moˇze faktorizirati u
obliku:
P
n
(x) = a
n
(x−x
1
)
k
1
(x−x
p
)
kp
(x
2
+b
1
x+c
1
)
l
1
(x
2
+b
m
x+c
m
)
lm
, (1.14)
gdje je n = k
1
+ + k
p
+ 2(l
1
+ + l
m
).
16 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.7 Racionalne funkcije
Racionalna funkcija zadana je formulom f(x) =
P(x)
Q(x)
, gdje su P, Q poli-
nomi nad R. Prirodno podruˇcje definicije racionalne funkcije skup R bez
nultoˇcaka nazivnika Q. Poˇsto je broj takvih nultoˇcaka manji ili jednak stup-
nju polinoma Q, to je domena T(f) = R ` ¦x
1
, , x
n
¦, gdje je Q(x
k
) = 0,
(k = 1, . . . , n). Racionalna funkcija je prava racionalna funkcija ako je
stupanj polinoma u brojniku manji od stupnja polinoma u nazivniku. Svaku
racionalnu funkciju je mogu´ce prikazati kao sumu polinoma i prave racionalne
funkcije, tj.
P(x)
Q(x)
= P
1
(x) +
R(x)
Q(x)
, gdje je stupanj polinoma R strogo manji
od stupnja polinoma Q.
1.2.8 Kompozicija funkcija, inverzna funkcija
Prirodna operacija s funkcijama, koja ne ovisi o tome kakve su strukture
zadane na skupovima, je dana u slijede´coj definiciji.
Definicija 1.4. Neka su funkcije f : A → B i g : C → D. Ako je 1(f) ⊆
T(g), onda je formulom h(x) = g[f(x)], ∀x ∈ A, definirana funkcija h : A →
D. Tu funkciju nazivamo kompozicijom funkcija f i g, te koristimo oznaku
h = g ◦ f.
Kompozicija funkcija je asocijativna operacija.
Teorem 1.3. Neka su f,g,h tri funkcije. Ako su definirane kompozicije g ◦f,
h ◦ g, h ◦ (g ◦ f) (h ◦ g) ◦ f, onda vrijedi h ◦ (g ◦ f) = (h ◦ g) ◦ f.
Dokaz: Da bismo dokazali jednakost funkcija, prvo dokaˇzimo da su im
domene jednake. Naime, T((h ◦ g) ◦ f) = T(f) i T(h ◦ (g ◦ f)) = T(g ◦ f) =
T(f). Nadalje je /((h◦g)◦f) = /(h◦g) = /(h) i /(h◦(g◦f)) = /(h). Sada,
za pravila vrijedi ∀x ∈ T(f), [h ◦ (g ◦ f)](x) = h[(g ◦ f)(x)] = h¦g[f(x)]¦ =
(h ◦ g)[f(x)] = [(h ◦ g) ◦ f](x).
Primjer 1.2. Kompozicija nije op´cenito komutativna operacija. To se lako
vidi na primjeru funkcija f, g : R → R, gdje je ∀x ∈ R, f(x) = 2x + 1 i
g(x) = x
2
+ 2. Oˇcito postoje funkcije g ◦ f, f ◦ g : R → R, ali (g ◦ f)(0) =
g[f(0)] = g(1) = 3 = (f ◦ g)(0) = f[g(0)] = f(2) = 5, tj. g ◦ f = f ◦ g.
Kao kod svake binarne operacije ima smisla pitanje o postojanju neutral-
nih elemenata za tu operaciju. Lako se provjeri da funkcija i
A
: A → A
definirana s ∀x ∈ A, i
A
(x) = x i funkcija i
B
: B → B definirana s ∀y ∈ B,
1.2. FUNKCIJE 17
i
B
(y) = y, imaju svojstvo ∀f : A → B, i
B
◦ f = f i f ◦ i
A
= f. Dakle,
i
A
je desni, a i
B
je lijevi neutralni element za operaciju ◦ i oni su op´cenito
razliˇciti.
Kada imamo lijevi i desni neutralni element za operaciju ◦, po analogiji s
operacijama zbrajanja i mnoˇzenje, ima smisla pitanje o postojanju inverznog
elementa za neku funkciju f : A →B.
Definicija 1.5. Neka je zadana funkcija f : A →B. Kaˇzemo da je funkcija
g : B →A inverzna funkcija od funkcije f ako vrijedi g◦f = i
A
i f ◦g = i
B
,
odnosno, ∀x ∈ A, g[f(x)] = x i ∀y ∈ B, f[g(y)] = y. Tada koristimo oznaku
g = f
−1
.
Graf Γ
f
−1 funkcije f
−1
simetriˇcan je grafu
Γ
f
funkcije f s obzirom na pravac y = x
koji raspolavlja 1. i 4. kvadrant Kartezijevog
koordinatnog sustava. Naime, vrijedi
Γ
f
−1 = ¦(y, f
−1
(y)); y ∈ T(f
−1
)¦ =
= ¦(f(x), x); x ∈ T(f)¦ = Γ
f
,
gdje je Γ
f
simetriˇcna slika grafa Γ
f
s obzirom
na pravac y = x.
x,fx))
fx),x)
0
1
1
x
y
f)
f
1
)
Jedinstvenu oznaku za inverznu funkciju f
−1
funkcije f moˇzemo koristiti
zato ˇsto je inverzna funkcija, ako postoji, jedinstvena. Naime kada bi pos-
tojale funkcije g
1
i g
2
koje ispunjavaju zahtjeve iz definicije 1.5, imali bismo
∀y ∈ B, g
1
(y) = g
1
¦f[g
2
(y)]¦ = (g
1
◦ f)[g
2
(y)] = g
2
(y), tj. g
1
= g
2
.
Prije nego odgovorimo na pitanje za koje funkcije postoji inverzna funkcija,
definirajmo slijede´ce pojmove.
Definicija 1.6. Kaˇzemo da je funkcija f : A →B injekcija ako vrijedi
∀ x
1
, x
2
∈ A, ((x
1
= x
2
) ⇒(f(x
1
) = f(x
2
))), (1.15)
ili ekvivalentno
∀ x
1
, x
2
∈ A, ((f(x
1
) = f(x
2
)) ⇒(x
1
= x
2
)). (1.16)
Dakle, kod funkcije koja je injektivna, razliˇciti elementi domene se pres-
likaju u razliˇcite slike. Kod funkcije koju nazivamo konstantnom funkcijom
situacija je potpuno razliˇcita. Tamo se svi elementi domene preslikaju u
jedan element kodomene. Primijetimo da suprotne implikacije od (1.15) i
(1.15) zadovoljava svaka funkcija.
18 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Svojstvo injektivnosti kod funkcija iz R u R najlakˇse moˇzemo ustanoviti
ako imamo nacrtan graf funkcije. Tada svaki pravac koji je paralelan s osi x
smije sje´ci graf funkcije u najviˇse jednoj toˇcki. Na taj naˇcin za svaku toˇcku
iz slike funkcije postoji toˇcno jedna odgovaraju´ca toˇcka na grafu, a s tim i
toˇcno jedan original u domeni funkcije.
Svojstvo strogog rasta ili strogog pada funkcije je vaˇzno zbog slijede´cih
posljedica.
Propozicija 1.1. Neka je funkcija f : I →R , strogo monotona na intervalu
I ⊆ R. Tada je ona injekcija.
Dokaz: Neka je funkcija strogo rastu´ce na I. Uzmimo bilo koje x
1
, x
2
∈ I,
x
1
= x
2
. Tada je x
1
< x
2
ili je x
2
< x
1
. Tada u prvom sluˇcaju sli-
jedi f(x
1
) < f(x
2
), a u drugom f(x
2
) < f(x
1
). U svakom sluˇcaju je
f(x
1
) = f(x
2
).
Definicija 1.7. Kaˇzemo da je funkcija f : A → B surjekcija ako je slika
funkcije jednaka kodomeni funkcije, tj. 1(f) = B, odnosno ako vrijedi
∀ y ∈ B, ∃ x ∈ A, (y = f(x)).
Ako znamo koji skup je slika funkcije, onda moˇzemo jednostavno uzeti
taj skup za kodomenu i postigli smo da je dana funkcija surjekcija. U pravilu
nije lako pogoditi skup koji je slika funkcije, a tada je joˇs teˇze dokazati tu
ˇcinjenicu.
Definicija 1.8. Kaˇzemo da je funkcija f : A → B bijekcija ili 1-1 ako je
ona injekcija i surjekcija, tj.
(∀y ∈ B) (∃!x ∈ A) (y = f(x)). (1.17)
Dakle, za svaki element kodomene postoji i jedinstven je njegov original.
Sada smo u stanju odgovoriti na pitanje o postojanju inverzne funkcije.
Teorem 1.4. Za funkciju f : A →B postoji inverzna funkcija f
−1
: B →A
ako i samo ako je f bijekcija.
Dokaz: Neka postoji f
−1
: B →A. Tada za svaki y ∈ B postoji x = f
−1
(y)
sa svojstvom f(x) = f[f
−1
(y)] = y, tj. f je surjekcija. Sada, (f(x
1
) =
f(x
2
)) ⇒(f
−1
[f(x
1
)] = f
−1
[f(x
2
)]) ⇔(x
1
= x
2
), tj. f je injekcija. Dakle, f
je bijekcija.
Neka je sada f bijekcija. Uvjet (1.17) kazuje da je svakom y ∈ B na
jedinstven (funkcijski) naˇcin pridruˇzen x ∈ A, y = f(x). Tada je dobro
1.2. FUNKCIJE 19
definirana funkcija g : B → A, g : y → x. Pokaˇzimo da ta funkcija zadovol-
java uvjete iz definicije 1.5. Naime, ∀x ∈ A, g[f(x)] = g(y) = x i ∀y ∈ B,
f[g(y)] = f(x) = y. Dakle, g = f
−1
.
Propozicija 1.2. Neka je funkcija f : I → 1(f), 1(f) ⊆ R strogo rastu´ca
(padaju´ca) na intervalu I ⊆ R. Tada ona ima inverznu funkciju f
−1
:
1(f) →I koja je strogo rastu´ca (padaju´ca)na 1(f).
Dokaz: Funkcija f : I → 1(f), je strogo rastu´ca surjekcija na intervalu
I ⊆ R, pa je po propoziciji 1.1. f bijekcija, te postoji f
−1
: 1(f) → I.
Pokaˇzimo da za bilo koje y
1
, y
2
∈ 1(f), (y
1
< y
2
) ⇒(f
−1
(y
1
) < f
−1
(y
2
)). U
suprotnom bi vrijedilo da postoje y
1
, y
2
∈ 1(f), y
1
< y
2
i f
−1
(y
2
) < f
−1
(y
1
).
No tada bismo zbog strogog rasta funkcije f imali f[f
−1
(y
2
)] < f[f
−1
(y
1
)],
tj. y
2
< y
1
, ˇsto je suprotno pretpostavci.
Primjer 1.3. Linearna funkcija zadana for-
mulom f(x) = kx + l, k = 0, je bijekcija
f : R → R. Naime, za bilo koji y ∈ R pos-
toji jedinstven x =
y −l
k
∈ R, njegov orig-
inal. Iz ovoga je odmah vidljivo da vrijedi
f
−1
(x) =
1
k
x −
l
k
.
Grafovi of f i f
−1
su simetriˇcni na pravac
y = x.
0
1
1
f
f
1
x
y
Primjer 1.4. Razlomljena linearna funkcija zadana formulomf(x) =
ax + b
cx + d
,
gdje su a, b, c, d ∈ R ima inverznu funkciju zadanu formulom f
−1
(x) =
−dx + b
cx −a
, koja je isto razlomljena linearna funkcija. Lako se vidi da je
skup svih razlomljenih linearnih funkcija (nekomutativna) grupa s obzirom
na kompoziciju kao grupnu operaciju i identitetu (a = d = 1, c = b = 0) kao
neutralni element.
20 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.9 Korijeni
Neparne potencije su funkcije zadane for-
mulom f(x) = x
2n+1
, ∀x ∈ R, n ∈ N.
To su bijekcije s R na R i imaju inverze
f
−1
(x) =
2n+1

x, ∀x ∈ R, neparne korijene.
To su neparne i strogo rastu´ce funkcije na R.
Za razliku od neparnih potencija, parne po-
tencije zadane formulom f(x) = x
2n
, ∀x ∈ R,
n ∈ N, su parne funkcije f : R → [0, +∞`,
pa tako nisu injekcije te nemaju inverze.
0
1
1
f
1
f
x
y
Medutim, njihove restrikcije f
+
= f[
[0,+∞)
su
strogo rastu´ce bijekcije f
+
: [0, +∞` → [0, +∞`.
One imaju inverzne funkcije f
−1
+
: [0, +∞` →
[0, +∞`.
Mogu´ce je uzeti i druge restrikcije f

= f[
/−∞,0]
koje su strogo padaju´ce funkcije f

: '−∞, 0] →
[0, +∞` i koje imaju inverzne funkcije f
−1

:
[0, +∞` →'−∞, 0] .
0
1
1
f

1
f

x
y
1.2.10 Eksponencijalna funkcija na Q, logaritamska funkcija,
op´ca potencija
Neka je a ∈ R, a > 0 i a = 1. Definiramo:
a
1
= a
a
n+1
= a
n
a, ∀n ∈ N.
Na ovaj naˇcin smo definirali funkciju f : N → R
+
, f(n) = a
n
, ∀n ∈ N. Ako
definiramo f(0) = a
0
= 1, onda smo proˇsirili funkciju do f : N ∪ ¦0¦ →R
+
.
Funkcija se lako proˇsiruje dalje do f : Z → R
+
, stavljanjem f(−n) =
1
a
n
,
∀n ∈ N.
Zbog ∀ n, m ∈ N, a
n
a
m
= a
n+m
funkcija f : Z →R
+
zadovoljava:
(i) f(0) = 1, f(1) = a,
(ii) f(n + m) = f(n)f(m), ∀ n, m ∈ Z.
Proˇsirimo funkciju f na skup racionalnih brojeva Q. Neka je q =
m
n
∈ Q, gdje
su m ∈ Z, n ∈ N, pa definiramo vrijednost funkcije s f(q) = f(
m
n
) =
n

a
m
.
1.2. FUNKCIJE 21
Tako smo dobili funkciju f : Q → R
+
koja i dalje zadovoljava funkcijsku
jednadˇzbu f(q + q

) = f(q)f(q

), ∀ q, q

∈ Q. Naime,
f(q + q

) = f(
m
n
+
m

n

) = f(
mn

+ m

n
nn

) =
nn


a
mn

+m

n
=
=
nn


a
mn

nn


a
m

n
=
n

a
m
n


a
m

= f(
m
n
)f(
m

n

) = f(q)f(q

).
Pokaˇzimo da je za a > 1 funkcija f :
Q → '0, +∞` strogo rastu´ca na Q.
Uzmimo q =
m
n
, q

=
m

n

∈ Q, q < q

,
tj. mn

< m

n. Tada je a
mn

< a
m

n
,
pa zbog strogog rasta funkcije x →
nn


x na R
+
imamo
nn


a
mn

<
nn


a
m

n
,
odnosno
n

a
m
<
n


a
m

, tj. f(q) <
f(q

).
0
1
a1 0a1
x
y
Teorem 1.5. Postoji toˇcno jedna bijekcija f : R →'0, +∞` tako da vrijedi
f(0) = 1, f(1) = a > 0 i f(x + y) = f(x)f(y), ∀x, y ∈ R.
Bijekciju iz teorema 1.5. zovemo eksponencijalna funkcija s bazom
a i oznaˇcavamo s f(x) = exp
a
(x) = a
x
, ∀x ∈ '0, +∞`. Sada funkcionalna
jednadˇzba ima oblik
a
x+y
= a
x
a
y
, ∀x, y ∈ R.
Eksponencijalna funkcija ima inverznu funkciju
f
−1
: '0, +∞` → R koja je strogo rastu´ca za
a > 1 i strogo padaju´ca za 0 < a < 1. Tu
funkciju zovemo logaritamska funkcija s bazom
a i oznaˇcavamo s f
−1
(x) = log
a
x, ∀x ∈ '0, +∞`.
Vrijedi log
a
1 = 0 i log
a
a = 1 za sve 0 < a = 1.
Funkcionalna jednadˇzba za logaritamsku funkciju
ima oblik
log
a
(xy) = log
a
x + log
a
y, ∀x, y ∈ '0, +∞`.
0 1
a1
0a1
x
y
To slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i
a
log
a
(xy)
= xy = a
log
a
x
a
log
a
y
= a
log
a
x+log
a
y
.
Zadatak 1.2. Za a, b > 0 dokazati da vrijedi
log
a
x =
log
b
x
log
b
a
, ∀x ∈ '0, +∞`.
22 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: Formula slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i
b
log
b
x
= x = a
log
a
x
= b
log
b
a
log
a
x
= b
log
a
x log
b
a
.
Specijalno, za a = e ≈ 2.71828182 oznaˇcavamo log
e
= ln i zovemo
prirodni logaritam, a za a = 10 piˇsemo log
10
= log i zovemo Briggsov
1
ili
dekadski logaritam.
Sada je mogu´ce definirati op´cu potenciju f : '0, +∞` →R kao funkciju
zadanu formulom f(x) = x
α
def
= e
αln x
.
1.2.11 Hiperbolne i area funkcije
Pomo´cu eksponencijalne funkcije definiramo hiperbolne funkcije slijede´cim
formulama:
shx =
e
x
−e
−x
2
, ∀x ∈ R (sinus hiperbolni), (1.18)
chx =
e
x
+ e
−x
2
, ∀x ∈ R (kosinus hiperbolni), (1.19)
thx =
shx
chx
=
e
2x
−1
e
2x
+ 1
, ∀x ∈ R (tangens hiperbolni), (1.20)
cthx =
chx
shx
=
e
2x
+ 1
e
2x
−1
, ∀x ∈ R ` ¦0¦ (kotangens hiperbolni). (1.21)
0
1
1

2
e
x
sh
ch
x
y
0
1
th
cth
x
y
1
Henry Briggs (Worley Wood, veljaˇca 1561. – Oxford, 26. sijeˇcanj 1630.) engleski
matematiˇcar
1.2. FUNKCIJE 23
Funkcije sh, th, cth su neparne, a ch je parna funkcija.
Osnovna formula koja vrijedi za hiperbolne funkcije je ch
2
x − sh
2
x = 1
i slijedi direktno iz definicija za ch (1.18) i za sh (1.19). Takoder vrijede
adicione formule
sh(x + y) = shx chy + chx shy, (1.22)
ch(x + y) = chx chy + shx shy. (1.23)
Za primjer pokaˇzimo (1.22):
shx chy + chx shy =
1
4
[(e
x
−e
−x
)(e
y
+ e
−y
) + (e
x
+ e
−x
)(e
y
−e
−y
)] =
=
1
4
(e
x+y
+ e
x−y
−e
−x+y
−e
−x−y
+ e
x+y
+ e
−x+y
−e
x−y
−e
−x−y
) =
=
1
2
(e
x+y
−e
−(x+y)
) = sh(x + y).
Iz ovih osnovnih formula lako se dobivaju mnoge druge formule za sumu ili
produkt hiperbolnih sinusa i kosinusa, kao i za hiperbolni tangens i kotan-
gens.
Funkcije sh, ch i th strogo rastu na [0, +∞`, a cth strogo pada na '0, +∞`.
Naime, e
x
i −e
−x
strogo rastu, pa sh kao suma strogo rastu´cih je strogo
rastu´ce funkcija na R. Iz ch
2
x = 1 +sh
2
x ≥ 1 slijedi da je 1(ch) ⊆ [1, +∞`.
Odatle za x, y > 0 imamo ch(x + y) = chx chy + shx shy > chx chy > chx,
pa ch strogo raste na [0, +∞`. Zbog parnosti ch strogo pada na '−∞, 0]. Za
x, y > 0 je
th(x + y) −thx =
sh(x + y)chx −ch(x + y)shx
ch(x + y)chx
=
sh(y)
ch(x + y)chx
> 0,
tj. thx < th(x+y), odnosno th strogo raste na R
+
, a zbog neparnosti strogo
raste i na R. Nadalje, zbog cthx =
1
thx
slijedi da cth strogo pada na '0, +∞`.
Zbog neparnosti je cth strogo padaju´ca i na '−∞, 0`. Odatle i iz propozicije
1.1. slijedi da su navedene funkcije injekcije.
Uz pretpostavku da je 1(exp) = '0, +∞` (dokazati ´cemo u korolaru
3.7.), moˇzemo dokazati da su funkcije sh : R → R, th : R → '−1, 1`,
cth : R ` ¦0¦ →R ` [−1, 1] i ch[
[0,+∞)
= Ch : [0, +∞` →[1, +∞` bijekcije.
Neka je y ∈ 1(sh), tj. ∃x ∈ R, y = shx =
e
x
−e
−x
2
. Tada je e
x
−e
−x

2y = 0, odnosno, uz zamjenu u = e
x
dobijemo jednadˇzbu u
2
− 2yu − 1 = 0.
Mogu´ce rjeˇsenja te jednadˇzbe su u = y ±

y
2
+ 1. Zbog u = e
x
> 0 jedino
rjeˇsenje je u = e
x
= y +

y
2
+ 1. Odatle je x = ln(y +

y
2
+ 1), gdje
24 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
je funkcija y → ln(y +

y
2
+ 1) definirana na R. Sada uzmimo bilo koji
y ∈ R i neka je x = ln(y +

y
2
+ 1). Jasno je da odatle slijedi y = sh x, tj.
1(sh) = R. Dakle, inverzna funkcija sh
−1
: R → R je definirana formulom
sh
−1
x = ln(x +

x
2
+ 1), ∀x ∈ R.
Neka je y ∈ 1(th) ⊆ '−1, 1`, tj. ∃x ∈ R, y = thx =
e
2x
−1
e
2x
+ 1
. Odatle je
(1 − y)e
2x
= 1 + y, odnosno x =
1
2
ln

1 +y
1 −y

. Kao u prethodnom sluˇcaju
zakljuˇcujemo 1(th) = '−1, 1` i da je inverzna funkcija th
−1
: '−1, 1` → R
definirana formulom th
−1
x =
1
2
ln

1 +x
1 −x

, ∀x ∈ '−1, 1`.
Zbog cthx =
1
thx
, ∀x ∈ R`¦0¦, je 1(cth) = ¦
1
t
; t ∈ '−1, 1`¦ = R`[−1, 1].
Takoder slijedi da je cth
−1
: R`[−1, 1] →R`¦0¦ zadana formulom cth
−1
x =
1
2
ln

x + 1
x −1

, ∀x ∈ R ` [−1, 1].
Neka je y ∈ 1(Ch) ⊆ [1, +∞`, tj. ∃x ∈ [0, +∞`, y = Chx =
e
x
+ e
−x
2
.
Tada dobijemo jednadˇzbu e
2x
− 2ye
x
+ 1 = 0, odnosno e
x
= y ±

y
2
−1.
No, x ≥ 0 ⇒ e
x
≥ 1 pa je jedino rjeˇsenje e
x
= y +

y
2
−1, tj. x =
ln(y+

y
2
−1). Odatle dobivamo 1(Ch) = [1, +∞` i funkcija Ch
−1
: R →R
je definirana formulom Ch
−1
x = ln(x +

x
2
−1), ∀x ∈ [1, +∞`.
1.2.12 Trigonometrijske i arkus funkcije
Neka je u Kartezijevom koordinatnom sustavu zadana kruˇznica polumjera
1 (trigonometrijska kruˇznica) i na njoj srediˇsnji kut α s vrhom u ishodiˇstu,
a prvi krak mu je pozitivni dio osi x. Kutu α pridruˇzujemo realan broj
koji odgovara duljini luka na kruˇznici koji odsjecaju krakovi kuta α. Ako je
drugi krak odmaknut od prvoga u pozitivnom smjeru (suprotnom od smjera
kazaljke na satu), onda je kut pozitivan, a u suprotnom je negativan. Tu
mjeru kuta nazivamo radijan. Dakle, puni kut je 2π radijana, a pravi kut je
π
2
radijana. Sa slike je jasno da je pridruˇzivanje koje realnim brojevima koji
odgovaraju radijanima pripadnih srediˇsnjih kutova pridruˇzuje toˇcke jediniˇcne
kruˇznice K, α
0
: [0, 2π` → K, bijekcija. Tu funkciju je mogu´ce proˇsiriti do
funkcije α : R →K, α(x) = α
0
(r
x
), gdje je x = 2kπ+r
x
, k ∈ Z, 0 ≤ r
x
< 2π.
1.2. FUNKCIJE 25
Sada ´cemo geometrijski definirati
trigonometrijske funkcije sinus (sin), kosinus
(cos), tangens (tg ) i kotangens (ctg ) tako
da pridruˇzimo koordinate A = (cos α, sin α),
B = (1, tg α) i C = (ctg α, 1). Iz sliˇcnosti
pripadnih pravokutnih trokuta vrijedi
tg α =
sin α
cos α
i ctg α =
cos α
sin α
.
0
11
Α
D
C
B
A
x
y
Definicija 1.9. Za funkciju f : T(f) →R kaˇzemo da je periodiˇcka perioda
τ > 0 ako vrijedi
1) ∀x ∈ T(f) ⇒x + τ ∈ T(f),
2) f(x + τ) = f(x), ∀x ∈ T(f).
Ako postoji najmanji period τ
0
> 0 onda njega zovemo temeljni period
funkcije f.
Primijetimo, ako je τ > 0 period funkcije f, onda je nτ takoder period od
f, ∀n ∈ N. S druge strane postoje periodiˇcke funkcije koje nemaju temeljnog
perioda kao npr. f : R → R definirana s f(x) = 1 za x ∈ Q i f(x) = 0 za
x ∈ Q. Svaki τ ∈ Q
+
je njen period, pa taj skup nema minimum ve´ci od 0.
0
1
Π

2
Π Π
cos
sin
x
y
Funkcije sin : R → [−1, 1] i cos : R → [−1, 1] su periodiˇcke s temeljnim
periodom 2π, tj. vrijedi sin(x + 2π) = sin x i cos(x + 2π) = cos x, ∀x ∈ R.
Iz slike je jasno da vrijedi sin x = cos(x −
π
2
), ∀x ∈ R, odnosno, cos x =
sin(x +
π
2
), ∀x ∈ R. Nadalje, sin je neparna, a cos parna funkcija.
Sa trigonometrijske kruˇznice je vidljivo da vrijedi
cos
2
x + sin
2
x = 1, ∀x ∈ R, (1.24)
ˇsto je osnovna trigonometrijska jednakost.
26 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Sada ´cemo geometrijski dokazati osnovni adicioni teorem za funkciju kos-
inus:
cos(x + y) = cos xcos y −sin xsin y, ∀ x, y ∈ R. (1.25)
Na slici desno istaknute su toˇcke
A = (cos β, −sin β),
B = (1, 0),
C = (cos α, sin α),
D = (cos(α + β), sin(α + β)).
Iz sliˇcnosti trokuta △ OAC i △ OBD slijedi
jednakost duljina d(A, C) = d(B, D). tj.
0
11
Β
Β
Α
B
D
C
A
x
y
(cos β −cos α)
2
+(−sin β −sin α)
2
= (1 −cos(α+β))
2
+(0 −sin(α+β))
2

cos
2
β −2 cos β cos α + cos
2
α + sin
2
β + 2 sin β sin α + sin
2
α =
= 1 −2 cos(α + β) + cos
2
(α + β) + sin
2
(α + β) ⇒
2 −2 cos αcos β + 2 sinαsin β = 2 −2 cos(α + β) ⇒(1.25).
Iz (1.25) lako slijedi adicioni teorem za funkciju sinus:
sin(α+β) = cos(
π
2
−α−β) = cos(
π
2
−α) cos β+sin(
π
2
−α) sin β = sin αcos β+cos αsin β.
Iz prethodnih formula lako dobijemo
sin xcos y =
1
2
[sin(x + y) + sin(x −y)],
cos xcos y =
1
2
[cos(x + y) + cos(x −y)], (1.26)
sin xsin y =
1
2
[cos(x −y) −cos(x + y)].
Funkcije tg : R`¦
π
2
+kπ; k ∈ Z¦ →R i ctg : R`¦kπ; k ∈ Z¦ →R imaju
osnovni period π. To slijedi iz tg (x + π) =
sin(x + π)
cos(x + π)
=
−sin x
−cos x
= tg x i
ctg x =
1
tg x
. Funkcije tg i ctg su neparne.
1.2. FUNKCIJE 27
0
1
Π

2

Π

2
tg
x
y
0
1
Π

2
Π Π

Π

2
ctg
x
y
Periodiˇcke funkcije nisu injekcije, pa zato nemaju inverzne funkcije. Medutim,
njihove restrikcije na dijelove podruˇcja definicije na kojem su strogo mono-
tone, jesu injekcije. Tako definiramo Sin = sin [
[−
π
2
,
π
2
]
, Cos = cos [
[0,π]
,
Tg = tg [
/−
π
2
,
π
2
)
i Ctg = ctg [
/0,π)
. Dakle, parovi inverznih funkcija su:
Sin : [−
π
2
,
π
2
] →[−1, 1],
Cos : [0, π] →[−1, 1],
Tg : '−
π
2
,
π
2
` →R,
Ctg : '0, π` →R,
Sin
−1
= arcsin : [−1, 1] →[−
π
2
,
π
2
],
Cos
−1
= arccos : [−1, 1] →[0, π],
Tg
−1
= arctg : R →'−
π
2
,
π
2
`,
Ctg
−1
= arcctg : R →'0, π`.
0
1
1 1
Π

2
Π

2

Π

2
Sin
arcsin
x
y
0
1
1 1
Π

2
Π

2
Π
Cos
arccos
x
y
28 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
0
1
Π

2

Π

2
Π

2

Π

2
Tg
arctg
x
y
0
1
Π

2
Π

2
Ctg
arcctg
x
y
Naravno, to nisu jedine restrikcije koje su bijekcije. Za svako n ∈ Z
je sin [
[−
π
2
+nπ,
π
2
+nπ]
= Sin
n
: [−
π
2
+ nπ,
π
2
+ nπ] → [−1, 1] bijekcija. Njena
inverzna funkcija Sin
−1
n
: [−1, 1] → [−
π
2
+ nπ,
π
2
+ nπ] moˇze se dobiti kao
Sin
−1
n
(x) = (−1)
n
Sin
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ [−1, 1].
Isto tako je cos [
[nπ,(n+1)π]
= Cos
n
: [nπ, (n + 1)π] → [−1, 1] bijekcija i za
njenu inverznu funkciju Cos
−1
n
: [−1, 1] → [nπ, (n + 1)π] vrijedi Cos
−1
n
(x) =
(−1)
n
(Cos
−1
(x) −
π
2
) + nπ +
π
2
, ∀x ∈ [−1, 1].
Joˇs je jednostavniji sluˇcaj inverznih funkcija restrikcija od tg i ctg . Za
tg [
/−
π
2
+nπ,
π
2
+nπ)
= Tg
n
vrijedi Tg
−1
n
(x) = Tg
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ R i analogno
za ctg [
/nπ,(n+1)π)
= Ctg
n
vrijedi Ctg
−1
n
(x) = Ctg
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ R.
Zadatak 1.3. Rijeˇsimo jednadˇzbe sin x = b i cos y = b za b ∈ [−1, 1].
Rjeˇsenje: Za svako n ∈ Z je x
n
= Sin
−1
n
(b) = (−1)
n
Sin
−1
(b) + nπ i
y
n
= Cos
−1
n
(b) = (−1)
n
(Cos
−1
(b) −
π
2
) + nπ +
π
2
.
Zadatak 1.4. Rijeˇsimo nejednadˇzbu a ≤ sin x ≤ b za −1 < a < b < 1.
Rjeˇsenje: Treba uzeti u obzir da su funkcije Sin
−1
n
strogo rastu´ce za parne
i strogo padaju´ce za neparne n ∈ Z. Zato za n = 2m, m ∈ Z, imamo
Sin
−1
(a) + 2mπ ≤ x ≤ Sin
−1
(b) + 2mπ, a za n = 2m − 1, m ∈ Z, je
−Sin
−1
(b) + (2m−1)π ≤ x ≤ −Sin
−1
(a) + (2m−1)π. Skup rjeˇsenja nejed-
nadˇzbe je unija svih prethodnih zatvorenih intervala (segmenata).
1.3 Aksiomi polja R, supremum i infimum,
potpunost
U ovoj toˇcki uvodimo aksiomatiku skupa realnih brojeva koja karakterizira
sva njegova svojstva s obzirom na algebarsku strukturu i uredaj na njemu.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 29
1.3.1 Aksiomi polja R
R je komutativna grupa s obzirom na operaciju zbrajanje + : R R →R.
A 1. Asocijativnost zbrajanja:
∀x, y, z ∈ R, x + (y + z) = (x + y) + z.
A 2. Postoji neutralni element 0 (nula):
∃!0 ∈ R, ∀x ∈ R 0 +x = x + 0 = x.
A 3. Svaki element iz R ima inverz za zbrajanje (suprotni):
∀x ∈ R, ∃!(−x) ∈ R, x + (−x) = (−x) + x = 0.
A 4. Komutativnost zbrajanja:
∀x, y ∈ R, x + y = y + x.
R ` ¦0¦ je komutativna grupa s obzirom na mnoˇzenje : R R →R.
A 5. Asocijativnost mnoˇzenja:
∀x, y, z ∈ R, x(yz) = (xy)z.
A 6. Postoji jedinstven neutralni element 1 (jedinica):
∃!1 ∈ R, 1 = 0, ∀x ∈ R 1 x = x 1 = x.
A 7. Svaki element iz R ` ¦0¦ ima inverz za mnoˇzenje (reciproˇcni):
∀x ∈ R ` ¦0¦, ∃!x
−1
=
1
x
∈ R, x
1
x
=
1
x
x = 1.
A 8. Komutativnost zbrajanja:
∀x, y ∈ R, xy = yx.
A 9. distributivnost mnoˇzenja prema zbrajanju:
∀x, y, z ∈ R, x(y + z) = xy + xz.
Uredenu trojku (R, +, ) nazivamo poljem.
30 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Primjer 1.5. Iz aksioma dokaˇzimo neka poznata svojstva operacija zbra-
janja i mnoˇzenja.
1. 0 je jedinstven neutralni element za zbrajanje i 1 je jedinstven neutralni
broj za mnoˇzenje.
Kada bi postojao broj a ∈ R, a = 0 sa svojstvo da ∀x ∈ R a + x =
x+a = x, imali bi a = a+0 = 0, a to je kontradikcija. Analogno, kada
bi postojao broj b ∈ R, b = 1 sa svojstvo da ∀x ∈ R bx = xb = x, imali
bi b = b1 = 1.
2. Suprotni i reciproˇcni brojevi su jedinstveni.
Neka je a ∈ R i c ∈ R, c = −a njegov suprotni broj, tj. a+c = c+a = 0.
Tada bi vrijedilo −a = −a + 0 = −a + (a + c) = (−a + a) + c =
0 +c = c, ˇsto je kontradikcija. Dokaz jedinstvenosti reciproˇcnog broja
je analogan.
3. Vrijedi ∀x ∈ R, −(−x) = x.
Po definiciji suprotnog elementa je −x+(−(−x)) = (−(−x))+(−x) = 0
i −x+x = x+(−x) = 0. Iz jedinstvenosti elementa s danim svojstvom
za −x, slijedi x = −(−x).
4. Pokaˇzimo da je −0 = 0.
Za svaki x ∈ R vrijedi x + (−0) = x + 0 + (−0) = x + 0 = x i
−0 + x = −0 + 0 + x = 0 + x = x, pa zbog jedinstvenosti nule vrijedi
−0 = 0.
5. Za svako x ∈ R vrijedi x0 = 0x = 0.
Naime, 0x = (0 + 0)x = 0x + 0x = 2 0x. Kad bi bilo 0x = 0, onda
bi taj element imao inverz, pa bi slijedilo 1 = 2, a odatle 0 = 1. To se
protivi zahtjevu iz A6.
6. Vrijedi (−1)(−1) = 1.
Imamo (−1)(−1) + (−1) = (−1)(−1) + (−1)1 = (−1)((−1) + 1) =
(−1)0 = 0 i isto tako (−1) + (−1)(−1) = 0. Odatle je (−1)(−1) =
−(−1) = 1.
7. Pokaˇzimo (ab = 0) ⇔((a = 0) ∨ (b = 0)).
Neka vrijedi ab = 0. Ako je a = 0 onda a ima reciproˇcni element, pa je
b = 1 b = a
−1
ab = a
−1
0 = 0. Analogno, ako je b = 0, onda je a = 0.
Obratna tvrdnja slijedi iz 5.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 31
Na skupu R je zadan linearan (totalan) uredaj ≤.
A 10. Linearnost uredaja:
∀x, y ∈ R, (x ≤ y) ∨ (y ≤ x).
A 11. Antisimetriˇcnost uredaja:
∀x, y ∈ R, ((x ≤ y) ∧ (y ≤ x)) ⇒(x = y).
A 12. Tranzitivnost uredaja:
∀x, y, z ∈ R, ((x ≤ y) ∧ (y ≤ z)) ⇒(x ≤ z).
Uredaj je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇzenja.
A 13. Uskladenost zbrajanja:
(x ≤ y) ⇒(∀z, (x + z ≤ y + z)).
A 14. Uskladenost mnoˇzenja:
((x ≥ 0) ∧ (y ≥ 0)) ⇒(xy ≥ 0).
(R, +, , ≤) je uredeno polje.
Primjer 1.6. Vrijedi monotonost mnoˇzenja:
((x ≤ y) ∧ (z ≥ 0)) ⇒(xz ≤ yz).
Imamo x ≤ y ⇒y −x ≥ 0 ⇒(y −x)z ≥ 0 ⇒yz −xz ≥ 0 ⇒xz ≤ yz.
Primjer 1.7. (Q, +, , ≤) je uredeno polje.
1.3.2 Supremum i infimum skupa, potpunost
Definicija 1.10. Kaˇzemo da je S ⊂ R, S = ∅, omeden odozgo u R, ako
postoji broj M ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S, x ≤ M. Broj M zovemo gornja
meda ili majoranta skupa S.
Kaˇzemo da je S ⊂ R, S = ∅, omeden odozdo u R, ako postoji broj
m ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S, m ≤ x. Broj m zovemo donja meda ili
minoranta skupa S.
Skup S ⊂ R, S = ∅, je omeden u R, ako je omeden odozdo i odozgo
u R.
32 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Jasno, ako S ima majorantu, onda on ima beskonaˇcno mnogo majoranti.
Naime, svaki ve´ci broj je takoder majoranta. U tom svjetlu ima smisla sli-
jede´ca definicija.
Definicija 1.11. Broj L ∈ R koji je najmanja majoranta nepraznog odozgo
omedenog skupa S ⊂ R nazivamo supremum skupa S i piˇsemo L = sup S.
L = sup S je karakteriziran slijede´cim svojstvima:
(i.) ∀x ∈ S, x ≤ L.
(ii.) ∀a ∈ R, a < L, ∃x ∈ S, a < x.
ˇ
Cesto je praktiˇcno uvjet (ii.) pisati u obliku:
(ii.)

∀ε > 0, ∃x ∈ S, L −ε < x.
Supremum koji je u skupu nazivamo maksimum, tj. ako je L = sup S ∈ S
onda je L = max S.
Sada smo u mogu´cnosti zadati posljednji aksiom skupa R.
A 15. Aksiom potpunosti:
Svaki neprazan odozgo omeden podskup S ⊂ R ima supremum u R.
Uredeno polje koje zadovoljava i A 15. zovemo uredeno potpuno polje.
Dakle (R, +, , ≤) je uredeno potpuno polje.
Teorem 1.6 (Arhimedov aksiom). U skupu R vrijedi tvrdnja:
∀ a, b ∈ R, a > 0, b > 0, ∃n ∈ N, na > b.
Dokaz: Pretpostavimo da tvrdnja teorema nije istinita, tj. neka vrijedi:
∃ a, b ∈ R, a > 0, b > 0, ∀n ∈ N, na ≤ b.
To znaˇci da je skup A = ¦na; n ∈ N¦ odozgo ograniˇcen skup u R. Sada
po A15. postoji c = sup A, tj. ∀n, na ≤ c i ∀ε >, ∃n ∈ N, c − ε < na.
Sada za ε = a > 0 dobijemo c − a < na, odnosno c < (n + 1)a ∈ A, ˇsto je
kontradikcija s ˇcinjenicom da je c gornja meda od S.
Zadatak 1.5. Pokaˇzite bez upotrebe A 15. da Arhimedov aksiom vrijedi u
skupu Q.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 33
Rjeˇsenje: Dovoljno je pokazati da ∀k, m ∈ N, ∃n ∈ N, nk > m. U suprot-
nom bismo imali k, m ∈ N, ∀n ∈ N, nk ≤ m. Tada za n = m imamo
mk ≤ m ⇒ k = 1. No tada bi vrijedilo ∀n ∈ N, n ≤ m, ˇsto nije istina ve´c
za n = m + 1. Sada za svaki q =
m
k
, q

=
m

k

∈ Q, m, k, m

, k

∈ N, postoji
n ∈ N takav da je nmk

> m

k, odnosno nq > q

.
Zadatak 1.6. Utvrdite da li postoji i ako postoji odredite supremum skupa
S = ¦
n
n+1
; n ∈ N¦.
Rjeˇsenje: Skup S je odozgo ograniˇcen s 1, tj. ∀n ∈ N,
n
n+1
≤ 1. Pokaˇzimo
da je 1 = sup S. Uzmimo bilo koji ε > 0. Trebamo na´ci n ∈ N tako da
vrijedi
1 −ε <
n
n + 1
⇔(1 −ε)(n + 1) < n ⇔−nε + 1 −ε < 0 ⇔1 < (n + 1)ε.
Iz Arhimedovog aksioma slijedi postojanje m ∈ N, mε > 1. Uzmimo sada
n = m−1 i imamo tvrdnju.
Primjer 1.8. Polje Q nije potpuno.
Neka je S = ¦q ∈ Q; 1 < q, q
2
< 2¦. Oˇcito je S odozgo omeden s
2 ∈ Q. Skup S nema maksimalan element. Naime, za bilo koji q ∈ S po
Arhimedovom aksiomu za brojeve 2 − q
2
> 0 i 2q + 1 > 0 postoji n ∈ N
tako da je n(2 −q
2
) > 2q + 1. Tada je n
2
(2 − q
2
) > n(2q + 1) = 2nq + n ≥
2nq + 1 ⇒(q +
1
n
)
2
< 2. Dakle, postoji q

= q +
1
n
∈ S, q

> q.
Pokaˇzimo da vrijedi: a ∈ Q, a > 0, je majoranta od S ⇔ a
2
> 2. Neka
je a ∈ Q, a > 0, majoranta od S. Tada je a
2
= 2 (

2 ∈ Q). Kada bi
bilo a
2
< 2, onda bi a bio maksimum od S, a takvog nema. Dakle, mora
biti a
2
> 2. Obratno, ako je 0 < a i a
2
> 2, onda za svaki q ∈ S imamo
q
2
< 2 < a
2
⇒q < a, tj. a je majoranta od S.
Pokaˇzimo da ne postoji najmanja majoranta skupa S u Q. Neka je a
bilo koja majoranta skupa S. Tada po Arhimedovom aksiomu za brojeve
a
2
−2 > 0 i 2a > 0 postoji n ∈ N takav da vrijedi n(a
2
−2) > 2a. Odatle je
2a
n
< a
2
− 2 < a
2
− 2 +

1
n

2
⇒ 2 <

a −
1
n

2
. Dakle, postoji majoranta
a

= a −
1
n
∈ Q, a

< a.
Zadatak 1.7. Dokaˇzite da je Q gust u R, tj.
∀ε > 0, ∀x ∈ R, 'x −ε, x + ε` ∩ Q = ∅.
34 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: U suprotnom sluˇcaju bi vrijedilo ∃ε > 0, ∃x ∈ R, ∀q ∈ Q,
(q ≤ x − ǫ) ∨ (x + ε ≤ q). Neka je q
1
≤ x − ǫ i x + ε ≤ q
2
. Uzmimo
n ∈ N tako da vrijedi 2nε > q
2
− q
1
i odredimo α
k
= q
1
+
k
n
(q
2
− q
1
) ∈ Q
(k = 0, 1, . . . , n − 1, n). Neka je 1 ≤ k
0
< n najve´ci od indeksa za koje je
α
k
≤ x − ǫ. Zbog x + ε ≤ α
k
0
+1
vrijedi
q
2
−q
1
n
= α
k
0
+1
− α
k
0
≥ 2ε, ˇsto je
kontradikcija s izborom broja n.
Definicija 1.12. Broj ℓ ∈ R koji je najve´ca minoranta nepraznog odozdo
omedenog skupa S ⊂ R nazivamo infimum skupa S i piˇsemo ℓ = inf S.
ℓ = inf S je karakteriziran slijede´cim svojstvima:
(i.) ∀x ∈ S, ℓ ≤ x.
(ii.) ∀a ∈ R, a > ℓ, ∃x ∈ S, x < a.
(ii.)

∀ε > 0, ∃x ∈ S, x < ℓ + ε.
Infimum koji je u skupu nazivamo minimum, tj. ako je ℓ = inf S ∈ S
onda je ℓ = min S.
Teorem 1.7. Neka je S ⊂ R, S = ∅, odozdo ograniˇcen skup. Tada postoji
ℓ = inf S ∈ R.
Dokaz: Neka je S

= ¦−x; x ∈ S¦. Skup S je odozdo omeden u R, tj.
postoji m ∈ R tako da vrijedi ∀x ∈ S, m ≤ x. Tada je ∀−x ∈ S

, −x ≤ −m,
tj. skup S

je odozgo omeden u R. Prema A 15. postoji L = sup S

∈ R,
tj. ∀ − x ∈ S

, −x ≤ L i ∀ε > 0, ∃ − x ∈ S

, L − ε < −x. To moˇzemo
napisati i na slijede´ci naˇcin: ∀x ∈ S , −L ≤ x i ∀ε > 0, ∃x ∈ S, x < −L+ε.
To kazuje da je ℓ = −L = inf S, tj. postoji infimum skupa S.
Zadatak 1.8. Neka je A ⊆ B ⊂ R i B ograniˇcen skup. Tada je sup A ≤
sup B i inf A ≥ inf B.
Rjeˇsenje: Svaka majoranta skupa B ujedno je i majoranta skupa A. Tako
je i sup B majoranta za A. Poˇsto je supremum od A najmanja majoranta
skupa A, to vrijedi sup A ≤ sup B. Analogno, svaka minoranta skupa B
ujedno je i minoranta skupa A, pa je infimum od B minoranta za A. Odatle
za infimum skupa a kao najve´cu minorantu od A vrijedi inf A ≥ inf B.
Aksiom A 15. karakterizira svojstvo potpunosti koje razlikuje polje R od
polja Q. Slijede´ci teorem opisuje to svojstvo na prihvatljiviji naˇcin.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 35
Teorem 1.8. (Cantorov
1
aksiom) Neka za svaki n ∈ N imamo segmente
[a
n
, b
n
] ⊂ R takve da vrijedi [a
n+1
, b
n+1
] ⊂ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Tada postoji
x ∈ R takav da je x ∈ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N.
Dokaz: Oznaˇcimo s A = ¦a
n
; n ∈ N¦ i B = ¦b
n
; n ∈ N¦. Skupovi A
i B su ograniˇceni (odozdo s a
1
i odozgo s b
1
) pa postoje sup A i inf B.
ˇ
Zelimo pokazati da vrijedi [sup A, inf B] ⊆ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Za sve n ∈ N
oˇcigledno vrijedi a
n
≤ b
n
, a
n
≤ a
n+1
i b
n+1
≤ b
n
. Dokaˇzimo da vrijedi
∀n, m ∈ N, a
n
≤ b
m
. Ako je n = m onda je to jasno. Ako je n < m, onda
n < n + 1 < < m − 1 < m povlaˇci a
n
≤ ≤ a
m
≤ b
m
, tj. a
n
≤ b
m
.
analogno vrijedi za m < n. Odatle zakljuˇcujemo ∀n ∈ N je a
n
donja meda
za skup B, dakle, ∀n ∈ N, a
n
≤ inf B. Sada je inf B gornja meda za skup A,
pa vrijedi sup A ≤ inf B.
Napomena 1.1. Druga mogu´ca aksiomatika polja R se dobije ako aksiom
A 15. zamijenimo s Arhimedovim aksiomom (teorem 1.6) i Cantorovim ak-
siomom (teorem 1.8).
1.3.3 Eksponencijalna funkcija na R (I.)
U ovoj toˇcki ´cemo proˇsiriti eksponencijalnu funkciju do skupa R i tako se
uvjeriti da je teorem 1.5. istinit.
Zadatak 1.9. Neka su A, B ⊂ R odozgo ograniˇceni neprazni skupovi. Tada
je skup A + B = ¦x + y ; x ∈ A, y ∈ B¦ odozgo ograniˇcen i vrijedi sup(A+
B) = sup A+ sup B.
Rjeˇsenje: Zbog x ≤ sup A, ∀x ∈ A, i y ≤ sup B, ∀y ∈ B, vrijedi x + y ≤
sup A + sup B, ∀x ∈ A, ∀y ∈ B, tj. sup A + sup B je gornja meda skupa
A+ B.
Neka je ε > 0 odabran po volji. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je
sup A −
ε
2
< x i sup B −
ε
2
< y. Tada je x + y > sup A −
ε
2
+ B −
ε
2
=
sup A + sup B −ε, tj. sup A+ sup B −ε nije gornja meda skupa A + B.
Zadatak 1.10. Neka su A, B ⊂ '0, +∞` odozgo ograniˇceni neprazni skupovi.
Tada je skup AB = ¦xy ; x ∈ A, y ∈ B¦ odozgo ograniˇcen i vrijedi
sup(AB) = sup Asup B.
1
Georg Ferdinand Ludwig Philipp Cantor (Saint Petersburg [Rusija], 3. oˇzujak 1845.
- Halle, 6. sijeˇcanj 1918.) njemaˇcki matematiˇcar
36 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: Zbog x ≤ sup A, ∀x ∈ A, i y ≤ sup B, ∀y ∈ B, vrijedi xy ≤
sup Asup B, ∀x ∈ A, ∀y ∈ B, tj. sup Asup B je gornja meda skupa AB.
Neka je 0 < ε <
(sup A+sup B)
2
4
odabran po volji i neka je 0 < ε
0
<
sup A+supB
2

(sup A+sup B)
2
4
−ε. Postoje x ∈ Ai y ∈ B takvi da je sup A−ε
0
<
x i sup B − ε
0
< y. Tada je xy > (sup A − ε
0
)(sup B − ε
0
) = ε
2
0
− (sup A +
sup B)ε
0
+sup Asup B > sup Asup B−ε. Dakle, sup Asup B−ε nije gornja
meda. Zato ˇsto je ε > 0 odabran po volji, vrijedi sup(AB) = sup Asup B.
Sada eksponencijalnu funkciju proˇsirujemo do funkcije f : R →'0, +∞`.
Za a > 1 i x ∈ R definiramo f(x) = sup¦a
q
; q ∈ Q, q < x¦. Zbog zadatka
1.10. imamo
f(x)f(y) = sup¦a
q
; q ∈ Q, q < x¦ sup¦a
q

; q

∈ Q, q

< y¦ =
= sup¦a
q+q

; q, q

∈ Q, q < x, q

< y¦ =
= sup¦a
q+q

; q, q

∈ Q, q + q

< x + y¦ = f(x + y).
1.4 Ekvipotentni skupovi, prebrojivost
Ako imamo dva skupa A i B s konaˇcnim brojem elemenata, teorijski je lako
ustanoviti imaju li oni jednak broj elemenata. Naime, provodimo slijede´ci
postupak: uzmimo element skupa A i element skupa B, sparimo ih. Nas-
tavimo li tako sparivati nesparene elemente skupa As nesparenim elementima
skupa B, nakon konaˇcno koraka do´ci ´cemo do jedne od slijede´cih situacija:
1. Niti u skupu A, niti u skupu B nema nesparenih elemenata.
2. U skupu B nema nesparenih elemenata.
3. U skupu A nema nesparenih elemenata.
U sluˇcaju 1. konstruirali smo obostrano jednoznaˇcno preslikavanje sa skupa
A na skup B (bijekciju) i jasno je da skupovi A i B imaju jednak broj
elemenata. U sluˇcaju 2. konstruirali smo injekciju sa skupa B u skup A i
jasno je da skup A ima viˇse elemenata od skupa B. U sluˇcaju 3. konstruirali
smo injekciju sa skupa A u skup B i jasno je da skup B ima viˇse elemenata
od skupa A. Ovo je motivacija za slijede´cu definiciju i u sluˇcaju kada skupovi
nemaju konaˇcan broj elemenata.
Definicija 1.13. Za skupove A i B kaˇzemo da imaju jednak broj elemenata,
tj. da su jednakobrojni ili ekvipotentni ako postoji bijekcija f : A →B.
1.4. EKVIPOTENTNI SKUPOVI, PREBROJIVOST 37
Tada joˇs kaˇzemo da A i B imaju jednak kardinalni broj i piˇsemo k(A) = k(B)
ili A ∼ B.
Ako postoji injekcija f : A →B onda kaˇzemo da A ima manje ili jednako
elemenata od B, tj. k(A) ≤ k(B).
Zadatak 1.11. Pokaˇzite da je ekvipotentnost relacija ekvivalencije, tj. da
vrijedi
(i) A ∼ A,
(ii) (A ∼ B) ⇒(B ∼ A),
(iii) (A ∼ B) ∧ (B ∼ C) ⇒(A ∼ C).
Rjeˇsenje:
(i) Identiteta i
A
: A →A je bijekcija,
(ii) f : A →B bijekcija ⇒(f
−1
: B →A) bijekcija,
(iii) f : A →B ∧ g : B →C bijekcije ⇒g ◦ f : A →C je bijekcija.
Slijede´ci teorem u konkretnim situacijama bitno olakˇsava utvrdivanje
ekvipotentnosti skupova, a navodimo ga bez dokaza.
Teorem 1.9 (Cantor-Bernstein
1
-Banach
2
). Ako postoje injekcije f : A →B
i g : B →A, onda je A ∼ B, odnosno
((k(A) ≤ k(B)) ∧ (k(B) ≤ k(A))) ⇒(k(A) = k(B)).
Primijetimo da prethodni teorem govori o antisimetriˇcnosti uredaja medu
kardinalnim brojevima.
Definicija 1.14. Kaˇzemo da je beskonaˇcan skup S prebrojiv ako je ekvipo-
tentan skupu prirodnih brojeva N. U suprotnom sluˇcaju kaˇzemo da je taj
skup neprebrojiv.
Zadatak 1.12. Pokaˇzite da vrijedi
1. N ∼ 2N.
1
Sergej Natanoviˇc Bernstein (Odessa, 5. oˇzujak 1880. – – Moskva, 26. listopad 1968.)
ukrajinski matematiˇcar
2
Stefan Banach (Krakow, 30. oˇzujak 1892. – Lowow, August 31 kolovoz 1945.) poljski
matematiˇcar
38 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
2. N ∼ 2N + 1.
3. N ∼ Z.
4. ∀a, b, c, d ∈ R, a < b, c < d, je 'a, b` ∼ 'c, d` i [a, b] ∼ [c, d].
5. ∀a, b ∈ R, a < b, je [a, b] ∼ 'a, b`.
6. ∀a, b ∈ R, a < b, je R ∼ 'a, b`.
7. N ∼ N N.
Rjeˇsenje:
1. Preslikavanje n →2n, ∀n ∈ N, je bijekcija.
2. Preslikavanje n →2n + 1, ∀n ∈ N, je bijekcija.
3. Preslikavanje f : N → Z definirano s f(2n) = n + 1, f(1) = 0 i
f(2n + 1) = −n, ∀n ∈ N je bijekcija.
4. f : 'a, b` →'c, d` definirano s f(x) =
d−c
b−a
(x −a) + c je bijekcija.
5. Identiteta je injekcija s 'a, b` u [a, b]. Po 4. postoji bijekcija s [a, b] na
bilo koji segment u 'a, b`, npr. na [
3a+b
4
,
a+3b
4
]. Tada je to injekcija s
[a, b] u 'a, b`. Sada po teoremu 1.9 slijedi tvrdnja.
6. Tg
−1
: R →'a, b` je bijekcija.
7. Konstruiramo preslikavanje f : N N →
N kako je grafiˇcki prikazano na slici desno.
Svakom uredenom paru prirodnih brojeva
jednoznaˇcno je odreden poredak na putanji
oznaˇcenoj na slici. Funkcija f je definirana
formulom:
f((m, n)) =

m + n −1
2

+ n; m + n −1 neparan

m + n −1
2

+ m; m + n −1 paran
0 m
n
1 2 3 4
1
2
3
4
Propozicija 1.3. Skup racionalnih brojeva Q je prebrojiv.
Dokaz: Skup Q = ¦
m
n
; n ∈ N, m ∈ Z, su relativno prosti¦, pa postoji
injekcija sa Q u N N. Nadalje, komponiramo tu injekciju s bijekcijom sa
N N na N iz zadatka 1.12. i dobijemo injekciju s Q u N. S duge strane
identiteta je injekcija s N u Q, pa po teoremu 1.9. imamo Q ∼ N.
1.4. EKVIPOTENTNI SKUPOVI, PREBROJIVOST 39
Propozicija 1.4. Neprazan podskup prebrojivog skupa je konaˇcan ili prebro-
jiv.
Dokaz: Neka je A ∼ N, f : A → N bijekcija, i B ⊆ A. Ako je B konaˇcan
onda je tvrdnja oˇcita. Ako B nije konaˇcan, onda je identiteta i : B → A,
i(x) = x, ∀x ∈ B, injekcija s B u A. Tada je f ◦ i : B → N injekcija.
Konstruirajmo injekciju g : N →B na slijede´ci naˇcin:
Uzmimo bilo koji b ∈ B i stavimo g(1) = b. Pretpostavimo da smo za
neki n ∈ N definirali g(k) = b
k
∈ B, 1 ≤ k ≤ n, gdje su svi b
1
, . . . , b
n
ra-
zliˇciti. Poˇsto skup B nije konaˇcan, to postoji b
n+1
∈ B takav da je b
n+1
= b
k
,
1 ≤ k ≤ n, pa stavimo g(n+1) = b
n+1
. Takvim postupkom definiramo g(n),
∀n ∈ N, a funkcija g je po konstrukciji injekcija. Po teoremu 1.9. slijedi
B ∼ N.
Teorem 1.10. Neka su a, b ∈ R, a < b. Segment [a, b] ⊂ R je neprebrojiv
skup.
Dokaz: Kada bi vrijedilo suprotno, tj. da je [a, b] prebrojiv, postojala bi
bijekcija f : N → [a, b] takva da je [a, b] = 1(f) = ¦f(n); n ∈ N¦. Stavimo
a
1
= a, b
1
= b. Ako je f(1) ≤
a
1
+b
1
2
stavimo a
2
=
a
1
+3b
1
4
i b
2
= b
1
, a u
sluˇcaju f(1) ≥
a
1
+b
1
2
stavimo a
2
= a
1
i b
2
=
3a
1
+b
1
4
. U oba sluˇcaja vrijedi
f(1) ∈ [a
2
, b
2
] i [a
2
, b
2
] ⊂ [a
1
, b
1
]. Na isti naˇcin, zamjenom a
1
↔a
2
i b
1
↔b
2
,
nademo f(2) itd. Na taj naˇcin dobivamo segmente [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N, sa svo-
jstvom [a
n
, b
n
] ⊃ [a
n+1
, b
n+1
] i f(n) ∈ [a
n+1
, b
n+1
], ∀n ∈ N. Po teoremu 1.8.
o potpunosti skupa R postoji x ∈ [a, b] tako da je x ∈ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Zbog
pretpostavke o bijektivnosti funkcije f : N →[a, b], postoji m ∈ N tako da je
x = f(m). No, po konstrukciji vrijedi f(m) ∈ [a
m+1
, b
m+1
], ˇsto je kontradik-
cija s izborom toˇcke x.
Korolar 1.2. Skup realnih brojeva R je neprebrojiv.
Dokaz: Kada bi R bio prebrojiv, tada bi po propoziciji 1.4. i segment
[a, b] ⊂ R bio prebrojiv, a to se kosi s tvrdnjom teorema 1.10.
40 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Poglavlje 2
Nizovi
2.1 Niz i podniz
Funkciju a : N → S zovemo niz u S. U ovom sluˇcaju odstupamo od
uobiˇcajenog naˇcina oznaˇcavanja funkcijskih vrijednosti, pa za n ∈ N piˇsemo
a(n) = a
n
i nazivamo n-tim ˇclanom niza. Uobiˇcajena oznaka za niz je (a
n
)
n∈N
ili (a
n
)
n
ili samo (a
n
). Kodomena niza moˇze biti bilo koji neprazan skup.
Nas ´ce najviˇse zanimati sluˇcajevi kada je taj skup R, C, ili skup realnih ili
kompleksnih funkcija.
Evo nekoliko primjera nizova:
1. Niz (a
n
)
n
s a
n
=
1
n
, ∀n ∈ N, je niz u R.
2. Niz (a
n
)
n
s a
n
= n +
i
n
, ∀n ∈ N, je niz u C.
3. Niz (a
n
)
n
je niz realnih funkcija, gdje je ∀n ∈ N, a
n
: R → R funkcija
definirana s a
n
(x) = sin nx, ∀x ∈ R.
Kao i kod drugih funkcija, monotonost je vaˇzno svojstvo koje niz moˇze
zadovoljavati. Za to je neophodno da je niz u skupu na kojem je definiran
uredaj.
Definicija 2.1. Neka je (a
n
)
n
u R.
Niz (a
n
)
n
je rastu´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
≤ a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je strogo rastu´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
< a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je padaju´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
≥ a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je strogo padaju´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
> a
n+1
.
41
42 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Pokaˇzimo da je ta definicija, iako se ˇcini slabijom, ekvivalentna s defini-
cijom monotonosti niz kao funkcije. Naime, niza kao funkcija je rastu´ci ako
vrijedi: ∀ n, m ∈ N, (n < m) ⇒ (a
n
≤ a
m
). Jasno je da iz toga slijedi da
je niz rastu´ci u smislu definicije 2.1. Dokaˇzimo da vrijedi obrat. Neka su
n, m ∈ N takvi da je n < m. Tada je n < n + 1 < < m− 1 < m pa iz
definicije 2.1. slijedi a
n
≤ a
n+1
≤ ≤ a
m−1
≤ a
m
, tj. a
n
≤ a
m
.
Definicija 2.2. Za niz b : N →S kaˇzemo da je podniz niza a : N →S, ako
postoji strogo rastu´ci niz p : N →N u N takav da je b = a ◦ p.
U oznakama (b
n
)
n
i (a
n
)
n
za nizove pisali bismo b
n
= b(n) = (a ◦ p)(n) =
a[p(n)] = a
p(n)
= a
pn
. Vaˇzno je uoˇciti da podniz nekog niza dobijemo tako da
izbacimo neke ˇclanove polaznog niza, a preostali ˇclanovi zadrˇzavaju prijaˇsnji
medusobni poredak.
Zadatak 2.1. Neka je (p
n
)
n
strogo rastu´ci niz u N. Tada vrijedi ∀ n ∈ N,
n ≤ p
n
.
Rjeˇsenje: Dokaˇzimo tvrdnju matematiˇckom indukcijom. Jasno je da vri-
jedi 1 ≤ p
1
tako da imamo bazu indukcije. Pretpostavimo da za n ∈ N vrijedi
n ≤ p
n
. Tad je p
n+1
> p
n
≥ n, tj. p
n+1
> n, pa mora biti p
n+1
≥ n + 1.
2.2 Limes niza u R
Intuitivno poimanje konvergencije ili teˇzenja ˇclanova niza (a
n
)
n
u R k nekom
broju a ∈ R sastoji se u tome da je ”puno” ˇclanova niza po volji blizu broju a,
a samo ”malen” broj ˇclanova daleko. U situaciji kada radimo s beskonaˇcnim
(prebrojivim) skupom, onda je prihvatljivo pod ”puno” shva´cati beskonaˇcno
mnogo ˇclanova, a pod ”malo” samo konaˇcno njih. U tom smislu fraza ”gotovo
svi ˇclanovi” znaˇci ”svi ˇclanovi osim eventualno njih konaˇcno mnogo”. Dakle,
moˇzemo re´ci da niz (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi broju a ako su gotovo svi ˇclanovi
po volji blizu broju a.
Prethodna definicija se realizira u skupu R tako da blizinu realnih brojeva
mjerimo pomo´cu razdaljinske funkcije d(x, y) = [x −y[. Ako je zadan ε > 0,
onda brojevi x koji su od a udaljeni za manje od ε zadovoljavaju [x−a[ < ε,
tj. oni se nalaze u intervalu 'a − ε, a + ε`. Pojam konvergencije u R ima
slijede´ci oblik:
Definicija 2.3. Niz realnih brojeva (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi k realnom broju
a ∈ R ako svaki otvoreni interval polumjera ε oko toˇcke a sadrˇzi gotovo sve
ˇclanove niza, tj.
(∀ε > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N), ((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ < ε)). (2.1)
2.2. LIMES NIZA U R 43
Tada a zovemo graniˇcna vrijednost ili limes niza (a
n
)
n
i piˇsemo a =
lim
n→∞
a
n
ili a = lim
n
a
n
.
a aΕ aΕ
a
5
a
3
a
2
a
4
a
6
a
1

Ako niz ne konvergira onda kaˇzemo da on divergira.
Jedan sluˇcaj divergencije niza moˇzemo podvesti pod pojam konvergencije.
U tu svrhu definiramo okoline od +∞ kao intervale oblika 'E, +∞`, gdje je
E > 0.
Definicija 2.4. Kaˇzemo da niz (a
n
)
n
u R konvergira k +∞ako svaka okolina
od +∞ sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza, tj.
(∀E > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N), ((n > n
ε
) ⇒(a
n
> E)). (2.2)
U tom sluˇcaju govorimo o konvergenciji niza (a
n
)
n
u R = [−∞, +∞] i piˇsemo
lim
n→∞
a
n
= +∞. Analogno moˇzemo definirati lim
n→∞
a
n
= −∞.
Provjeravanje da li definicija 2.3 vrijedi za neki konkretan niz i konkretan
limes sastoji se u tome da se za po volji zadani ε > 0 pronade ili barem dokaˇze
postojanje prirodnog broja n
ε
takvog da svi ˇclanovi s indeksima ve´cim od n
ε
leˇze u intervalu 'a −ε, a + ε`.
Primjer 2.1. Pokaˇzimo da niz (
1
n
)
n
konvergira i lim
n
1
n
= 0.
Uzmimo ε > 0 po volji. Iz Arhimedovog aksioma u teoremu (1.6) slijedi
postojanje m ∈ N tako da vrijedi mε > 1. Sada za n > m vrijedi nε > mε >
1. Dakle n
ε
= m je traˇzeno rjeˇsenje. Naime, ∀ n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒(nε > n
ε
ε > 1) ⇒

1
n
< ε

1
n
−0

< ε.
Teorem 2.1.
1. Konvergentan niz u R ima samo jednu graniˇcnu vrijednost.
2. Konvergentan niz u R je ograniˇcen.
Dokaz: 1. Pretpostavimo da konvergentan niz (a
n
)
n
ima dvije graniˇcne
vrijednosti a, b ∈ R, a = b. Tada bi za ε = [a − b[ > 0 zbog (2.1) postojali
n
a
, n
b
∈ N takvi da vrijedi
(n > n
a
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
) i (n > n
b
) ⇒([a
n
−b[ <
ε
2
).
44 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Sada za n
ε
= max¦n
a
, n
b
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a −b[ ≤ [a −a
n
[ +[a
n
−b[ <
ε
2
+
ε
2
= ε = [a −b[),
ˇsto je oˇcita neistina. Dakle, limes mora biti jedinstven.
2. U definiciji (2.1) uzmimo ε = 1, pa postoji n
ε
∈ N tako da (n > n
ε
) ⇒
([a
n
− a[ < 1). Sada za n > n
ε
imamo [a
n
[ ≤ [a
n
−a[ + [a[ ≤ 1 + [a[. Neka
je M = max¦[a
1
[, . . . , [a

[, 1 +[a[¦. Tada vrijedi ∀ n ∈ N, [a
n
[ ≤ M, tj. niz
je ograniˇcen.
Primjer 2.2. Sama ograniˇcenost nije dovoljna za konvergenciju niza. Niz
definiran s a
n
= (−1)
n
, ∀n ∈ N, je oˇcigledno ograniˇcen, ali niti jedan realan
broj nije mu graniˇcna vrijednost. Naime, za 0 < ε <
1
2
i bilo koji a ∈ R izvan
otvorenog intervala 'a − ε, a + ε` uvijek se nalazi beskonaˇcno ˇclanova niza.
Dakle, taj interval ne sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza.
Za oˇcekivati je da podnizovi niza nasljeduju dobra svojstva originalnog
niza.
Teorem 2.2. Svaki podniz konvergentnog niza u R i sam je konvergentan i
ima istu graniˇcnu vrijednost kao i niz.
Dokaz: Neka je (a
n
)
n
konvergentan niz u R, a = lim
n
a
n
, i neka je (a
pn
)
n
bilo koji njegov podniz. Uzmimo bilo koji ε > 0. Tada iz a = lim
n
a
n
i (2.1)
postoji n
ε
∈ N takav da (n > n
ε
) ⇒ ([a
n
− a[ < ε). Zbog toga ˇsto je niz
(p
n
)
n
strogo rastu´ci niz u N i zadatka 2.1. imamo ∀n ∈ N, p
n
≥ n. Odatle
slijedi
(∀n ∈ N), (n > n
ε
) ⇒(p
n
> n
ε
) ⇒([a
pn
−a[ < ε),
dakle, a = lim
n
a
pn
.
Od interesa je na´ci jednostavno provjerive dovoljne uvjete za konvergen-
ciju niza.
Teorem 2.3. Svaki ograniˇcen i monoton niz u R je konvergentan.
Dokaz: Neka je niz (a
n
)
n
rastu´ci, tj. ∀n ∈ N, a
n
≤ a
n+1
. Ograniˇcenost
rastu´ceg niza znaˇci ograniˇcenost skupa A = ¦a
n
; n ∈ N¦ odozgo, pa postoji
a = sup A ∈ R. Iz definicije supremuma skupa A imamo:
1. ∀n ∈ N, a
n
≤ a,
2. ∀ε > 0, ∃n
ε
∈ N, a −ε < a

.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 45
Iz 1. i 2. i rasta niza (a
n
)
n
imamo ∀ε > 0, ∃n
ε
∈ N, ∀ n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒(a −ε < a

≤ a
n
≤ a < a + ε) ⇒([a
n
−a[ < ε).
Dakle, lim
n→∞
a
n
= sup¦a
n
; n ∈ N¦. Analogno se za padaju´ci niz pokaˇze
lim
n→∞
a
n
= inf¦a
n
; n ∈ N¦.
Primjer 2.3. Monotonost nije nuˇzna za konvergenciju niza. Npr. niz
(−1)
n
n
konvergira k 0, a nije monoton.
Na desnoj slici prikazan je
odnos svojstava monotonosti
(M) i ograniˇcenosti (O) nizova
u odnosu na konvergentne (K)
nizove u R.
O
K
M
2.3 Operacije s konvergentnim nizovima
Za nizove u R kao funkcije s vrijednostima u R moˇzemo definirati sve op-
eracije po toˇckama. U sluˇcaju nizova to znaˇci da je suma (razlika) nizova
(a
n
)
n
i (b
n
)
n
niz oblika (a
n
±b
n
)
n
, tj. (a
n
)
n
±(b
n
)
n
= (a
n
±b
n
)
n
. Isto tako je
produkt nizova (a
n
)
n
i (b
n
)
n
niz oblika (a
n
b
n
)
n
, tj. (a
n
)
n
(b
n
)
n
= (a
n
b
n
)
n
.
Specijalno, za λ ∈ R je λ(a
n
)
n
= (λa
n
)
n
, pa je skup nizova vektorski prostor
(algebra). Sada ´cemo prouˇciti kako se limes ponaˇsa kod navedenih operacija
s nizovima.
Teorem 2.4. Neka su (a
n
)
n
i (b
n
)
n
konvergentni nizovi u R. Tada vrijedi:
1. Niz (a
n
±b
n
)
n
je konvergentan i lim
n→∞
(a
n
±b
n
) = lim
n→∞
a
n
± lim
n→∞
b
n
.
2. Niz (a
n
b
n
)
n
je konvergentan i lim
n→∞
(a
n
b
n
) = lim
n→∞
a
n
lim
n→∞
b
n
.
3. Ako je ∀n ∈ N, b
n
= 0, i lim
n→∞
b
n
= 0, onda je i niz

a
n
b
n

n
konvergentan
i lim
n→∞

a
n
b
n

=
lim
n→∞
a
n
lim
n→∞
b
n
.
4. Niz ([a
n
[)
n
je konvergentan i lim
n→∞
[a
n
[ = [ lim
n→∞
a
n
[.
46 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Dokaz: Neka su lim
n→∞
a
n
= a i lim
n→∞
b
n
= b.
1. Za ε > 0 zbog (2.1) postoje n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−b[ <
ε
2
).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a
n
+ b
n
−(a + b)[ ≤ [a
n
−a[ +[b
n
−b[ < ε).
2. Prije svega, zbog toga ˇsto je konvergentan, niz (a
n
)
n
je ograniˇcen, tj.
postoji M > 0 takav da ∀n ∈ N, [a
n
[ ≤ M. Sada za ε > 0 zbog (2.1) postoje
n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
M +[b[
) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−b[ <
ε
M +[b[
).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a
n
b
n
−ab[ ≤ [a
n
[[b
n
−b[[ +[a
n
−a[[b[ < ε).
3. Pokaˇzimo da vrijedi lim
n→∞
1
b
n
=
1
b
. Za ε =
[b[
2
> 0 imamo n
0
∈ N tako da
∀n ∈ N,
(n > n
0
) ⇒([b
n
−b[ <
[b[
2
) ⇒([b
n
[ ≥
[b[
2
).
Sada za ε > 0 postoji n
1
∈ N tako da ∀n ∈ N vrijedi
(n > n
1
) ⇒([b
n
−b[ <

[b[
2
).
Uzmimo n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦, pa ∀n ∈ N imamo
(n > n
ε
) ⇒(

1
b
n

1
b


[b
n
−b[
[b
n
[[b[
< ε).
Odatle pomo´cu 2. slijedi 3.
4. Tvrdnja slijedi jednostavno pomo´cu nejednakosti (1.11),
(n > n
ε
) ⇒[[a
n
[ −[a[[ ≤ [a
n
−a[ < ε.

Korolar 2.1. Neka su lim
n→∞
a
n
= a i lim
n→∞
b
n
= b. Tada je za bilo koje λ, µ ∈ R
niz (λa
n
+ µb
n
)
n
konvergentan i lim
n→∞
(λa
n
+ µb
n
) = λa + µb.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 47
Dokaz: Za bilo koji λ ∈ R uzmimo konstantni niz b
n
= λ, ∀n ∈ N. Tada
iz teorema 2.4 2. slijedi lim
n→∞
λa
n
= λa. Odatle i iz aditivnosti limesa imamo
linearnost.
Napomena 2.1. Skup svih konvergentnih nizova u R je vektorski prostor
(algebra).
Osim operacija na skupu R imamo zadan uredaj ≤. Konvergencija nizova
je u skladu s tim uredajem.
Teorem 2.5 (teorem o sendviˇcu). Neka su (a
n
)
n
i (b
n
)
n
konvergentni nizovi
u R.
1. Ako je ∀ n ∈ N, a
n
≤ b
n
, onda je lim
n→∞
a
n
≤ lim
n→∞
b
n
.
2. Ako je (c
n
)
n
niz za kojeg vrijedi ∀ n ∈ N, a
n
≤ c
n
≤ b
n
i lim
n→∞
a
n
=
lim
n→∞
b
n
= c, onda je (c
n
)
n
konvergentan i lim
n→∞
c
n
= c.
Dokaz: 1. Neka je niz (c
n
)
n
konvergentan i takav da vrijedi ∀n ∈ N, c
n
≥ 0.
Tada je lim
n→∞
c
n
= c ≥ 0. Kada bi bilo c < 0, onda bi u okolini 'c −
[c[
2
, c +
[c[
2
`
bili gotovo svi ˇclanovi niza, ˇsto nije mogu´ce zbog c +
[c[
2
< 0.
Sada za c
n
= b
n
−a
n
, ∀n ∈ N, i teorema 2.4. 1. slijedi tvrdnja.
2. Za ε > 0 zbog (2.1) postoje n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−c[ < ε) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−c[ < ε).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒(c −ε < a
n
≤ c
n
≤ b
n
< c + ε) ⇒([c
n
−c[ < ε).

2.3.1 Primjeri konvergentnih nizova
Propozicija 2.1. Neka je b > 0 realan broj. Tada postoji a > 0 takav da je
b = a
2
, tj. a =

b (surjektivnost kvadratne funkcije).
Dokaz: Pretpostavimo da je b > 1. Neka je niz (x
n
)
n
definiran rekurzijom
x
n
=
1
2

x
n−1
+
b
x
n−1

, ∀ n ∈ N, (2.3)
48 POGLAVLJE 2. NIZOVI
uz poˇcetnu vrijednost x
0
= b > 1. Dokaˇzimo indukcijom da je niz (x
n
)
n
padaju´ci i odozdo omeden s 1.
Prvo uoˇcimo da iz (2.3) imamo
x
2
n
−b = (x
n
−x
n−1
)
2
, (∀n ∈ N), (2.4)
x
n
−x
n−1
= −
x
2
n−1
−b
2x
n−1
, (∀n ∈ N). (2.5)
Baza indukcije slijedi iz x
1
=
1
2
(b + 1) < b = x
0
i x
1
> 1. Pretpostavimo
da vrijedi 1 < x
k
< x
k−1
, k = 1, . . . , n−1. Sada iz (2.4) imamo x
2
n−1
−b > 0,
a onda iz (2.5) slijedi x
n
−x
n−1
< 0. Iz (2.3) i 0 < (x
n−1
−1)
2
+b−1, ∀n ∈ N,
slijedi x
n
> 1. Dakle, postoji a = lim
n
x
n
. Iz (2.3) imamo a =
1
2

a +
b
a

,
odakle slijedi b = a
2
.
Za 0 < b < 1 imamo
1
b
> 1, pa postoji c > 1,
1
b
= c
2
. Sada je za a =
1
c
imamo tvrdnju.
Primjer 2.4. Vrijedi lim
n→∞
n

n = 1.
Za bilo koji ε > 0 po binomnom teoremu imamo:
(1 +ε)
n
= 1 +nε +
n(n −1)
2
ε
2
+ + ε
n
> n
n −1
2
ε
2
.
Uzmimo n
ε
∈ N za koji vrijedi (n
ε
−1)ε
2
> 2. Tada vrijedi
(n > n
ε
) ⇒(1 +ε)
n
> n
n −1
2
ε
2
> n
n
ε
−1
2
ε
2
> n,
odnosno
(n > n
ε
) ⇒1 < n < (1 +ε)
n
.
Zbog strogog rasta funkcije x →
n

x na '0, +∞` slijedi
(n > n
ε
) ⇒1 <
n

n < 1+ε.
Primjer 2.5. Za a > 0 vrijedi lim
n→∞
n

a = 1.
U sluˇcaju 1 < a je 1 < a < n za gotovo sve n ∈ N, odakle imamo
1 <
n

a <
n

n za gotovo sve n ∈ N. Sada tvrdnja slijedi iz teorema 2.5. 2.
Ako je a < 1 onda je
1
a
> 1, pa je
lim
n→∞
n

a =
1
lim
n→∞
n

1
a
= 1.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 49
Primjer 2.6. Nizovi a
n
=

1 +
1
n

n
, ∀n ∈ N, i b
n
=
n
¸
k=0
1
k!
, ∀n ∈ N, su
konvergentni i imaju isti limes.
Niz (b
n
)
n
je oˇcigledno strogo rastu´ci. Pokaˇzimo da vrijedi b
n
< 3, ∀n ∈ N.
Vrijedi
b
n+1
= 1+
1
1!
+

1
2!
+ +
1
(n + 1)!

= 2+
1
2

1 +
1
3
+ +
1
(n + 1) 3

<
< 2 +
1
2

1 +
1
2
+
1
3 2
+ +
1
n 2

= 2 +
1
2
(b
n
−1),
tj. imamo rekurziju b
n+1
< 2 +
1
2
(b
n
−1), ∀n ∈ N. Odatle indukcijom slijedi
tvrdnja. Naime, b
1
= 2 < 3, i ∀n ∈ N, b
n
< 3 ⇒ b
n+1
< 2 +
1
2
(b
n
− 1) <
2 +
1
2
(3 −1) = 3. Dakle, niz (b
n
)
n
je konvergentan.
Sada primjenom binomne formule na niz (a
n
)
n
imamo
a
n
=
n
¸
k=0

n
k

1
n
k
=
n
¸
k=0
n(n −1) (n −k + 1)
k!n
k
=
n
¸
k=0
1
k!

1 −
1
n

1 −
k −1
n

<
n
¸
k=0
1
k!
= b
n
.
pa je i niz (a
n
)
n
odozgo ograniˇcen. Zbog 1 −
p
n + 1
≥ 1 −
p
n
, za 0 ≤ p ≤ n,
vrijedi
a
n+1
=
¸
n
¸
k=0
1
k!

1 −
1
n + 1

1 −
k −1
n + 1

¸
+
1
(n + 1)
n+1
> a
n
,
ˇsto kazuje da je i niz (a
n
)
n
konvergentan.
Sada za bilo koji ˇcvrst p ∈ N i svaki n > p imamo
a
n
>
p
¸
k=0
1
k!

1 −
1
n

1 −
k −1
n

.
Prethodna nejednakost za n →∞ daje
lim
n→∞
a
n

p
¸
k=0
1
k!
= b
p
, ∀p ∈ N.
Odatle slijedi lim
n→∞
a
n
≥ lim
n→∞
b
n
. Zbog ranije pokazane nejednakosti a
n
< b
n
,
∀n ∈ N, imamo lim
n→∞
a
n
≤ lim
n→∞
b
n
, ˇsto daje lim
n→∞
a
n
= lim
n→∞
b
n
= e ≈
2.71828182.
50 POGLAVLJE 2. NIZOVI
2.3.2 Eksponencijalne funkcije na R (II.)
U ovoj toˇcki definiramo eksponencijalnu funkciju exp : R → '0, +∞` kao
limes niza funkcija.
U tu svrhu za svaki n ∈ N definiramo funkcije f
n
: [0, +∞` → '0, +∞`
tako da vrijedi
f
n
(x) =

1 +
x
n

n
, ∀x ∈ [0, +∞`. (2.6)
Definicija 2.5. Kaˇzemo da niz funkcija (f
n
)
n
, gdje su f
n
: I → R, I ⊆ R,
konvergira obiˇcno ili po toˇckama k funkciji f : I →R na intervalu I, ako
niz brojeva (f
n
(x))
n
konvergira k f(x), ∀x ∈ I.
Propozicija 2.2. Niz funkcija (f
n
)
n
, gdje su f
n
: [0, +∞` → '0, +∞`, n ∈
N, definirane s (2.6), konvergira na skupu [0, +∞`. Funkcija f : [0, +∞` →
'0, +∞`, f = lim
n→∞
f
n
, zadovoljava :
1. f(0) = 1,
2. f(1) = e,
3. f(x + y) = f(x)f(y), ∀x, y ∈ [0, +∞`.
Dokaz: Uzmimo x ≥ 0 i pokaˇzimo da je niz f
n
(x)
n
strogo rastu´ci i omeden.
Vrijedi
f
n
(x) =
n
¸
k=0

n
k

x
k
n
k
=
n
¸
k=0
1
k!

1 −
1
n

1 −
k −1
n

x
k
<
<
n
¸
k=0
1
k!

1 −
1
n + 1

1 −
k −1
n + 1

x
k
+
x
n+1
(n + 1)
n+1
= f
n+1
(x),
pa je (f
n
(x))
n
strogo rastu´ci niz. Neka je m ∈ N takav da je x ≤ m. Tada je
f
n
(x) ≤ f
n
(m), ∀n ∈ N. Za podniz (f
nm
(m))
n
strogo rastu´ceg niza (f
n
(m))
n
imamo f
nm
(m) = f
n
(1)
m
, ∀n ∈ N. Kako iz primjera 2.6. slijedi f
n
(1) ≤ 3,
∀n ∈ N, imamo f
n
(x) ≤ 3
m
, ∀n ∈ N. Odatle slijedi konvergencija niza
(f
n
(x))
n
, ∀x ∈ [0, +∞`.
Svojstvo 1. je jasno, a svojstvo 2. slijedi iz primjera 2.6. Za x, y ≥ 0
imamo

1 +
x
n

1 +
y
n

=

1 +
x + y
n
+
xy
n
2

1 +
x + y
n

.
Vrijedi

1 +
x
n

n

1 +
y
n

n

1 +
x + y
n

n
=

1 +
x + y
n
+
xy
n
2

n

1 +
x + y
n

n
=
2.4. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR 51
=
xy
n
2
¸
n−1
¸
k=0

1 +
x + y
n
+
xy
n
2

n−1−k

1 +
x + y
n

k
¸
,
pa zbog prethodne nejednakosti imamo
xy
n

1 +
x + y
n

n−1

1 +
x
n

n

1 +
y
n

n

1 +
x + y
n

n

xy
n

1 +
x
n

n−1

1 +
y
n

n−1
.
Sada iz prethodne nejednakosti za n →∞ dobijemo
lim
n→∞
¸

1 +
x
n

n

1 +
y
n

n

1 +
x + y
n

n

= 0,
odakle slijedi svojstvo 3.
Sada definiramo funkciju exp : R →'0, +∞` na slijede´ci naˇcin:
exp(x) =

f(x) ; x ≥ 0,
1
f(−x)
; x < 0.
(2.7)
Pokaˇzimo da vrijedi exp(x + y) = exp(x) exp(y), ∀x, y ∈ R. Ako su x i
y istog predznaka, onda je jednakost jasna. Jedini interesantni sluˇcajevi su
x > 0, y < 0, x + y > 0 i x > 0, y < 0, x + y > 0. U prvom sluˇcaju imamo
f(x) = f(x + y + (−y)) = f(x + y)f(−y), pa je exp(x + y) = f(x + y) =
f(x)
1
f(−y)
= exp(x) exp(y), a drugi ide analogno.
2.4 Limes superior i limes inferior
Lema 2.1. Svaki niz (a
n
)
n
u R ima monoton podniz.
Dokaz: Neka je A
m
= ¦a
n
; n ≥ m¦. Promatramo dva sluˇcaja:
1. ∃m ∈ N tako da skup A
m
nema maksimum.
2. ∀m ∈ N skup A
m
ima maksimum.
1. sluˇcaj: Bez smanjenja op´cenitosti uzmimo da je m = 1, tj. ve´c A
1
nema maksimum. To znaˇci da ∀n ∈ N ∃k ∈ N, k > n i a
k
> a
n
.
Poˇcnimo s n = 1 i medu svim k > 1 takvim da je a
k
> a
1
uzmimo
najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
, tj. a
p
1
> a
1
. Sada promatramo skup A
p
1
. Ovaj
skup isto nema maksimum, jer kada bi ga imao, onda bi i prethodni A
1
imao.
Medu svim k > p
1
takvim da je a
k
> a
p
1
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s
52 POGLAVLJE 2. NIZOVI
p
2
, tj. a
p
2
> a
p
1
, itd. Ovim postupkom dobivamo strogo rastu´ci niz (p
n
)
n
u
N takav da je a
pn
< a
p
n+1
, ∀n ∈ N, tj. podniz (a
pn
)
n
je strogo rastu´ci.
2. sluˇcaj: Neka je b
1
= max A
1
. Medu onim k ∈ N za koje je a
k
= b
1
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
, tj. (j < p
1
) ⇒ (a
j
< a
p
1
). Sada
gledamo A
p
1
+1
i neka je b
2
= max A
p
1
+1
. Jasno, b
2
≤ b
1
. Medu svim k > p
1
za koje je a
k
= b
2
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
. Jasno je da vrijedi
a
p
2
≤ a
p
1
, itd. Tim postupkom dobijemo strogo rastu´ci niz (p
n
)
n
u N takav
da je a
pn
≥ a
p
n+1
, ∀n ∈ N, tj. podniz (a
pn
)
n
je padaju´ci.
Korolar 2.2. Za konaˇcno nizova a
(1)
, a
(2)
, . . . , a
(n)
postoji strogo rastu´ci niz
p : N →N takav da su svi podnizovi a
(1)
◦ p, a
(2)
◦ p, . . . , a
(n)
◦ p monotoni.
Dokaz: Iz leme 2.1. postoji strogo rastu´ci niz q
(1)
: N → N takav da je
a
(1)
◦ q
(1)
monoton podniz od a
(1)
. Sada gledamo podnizove a
(1)
◦ q
(1)
, a
(2)

q
(1)
, . . . , a
(n)
◦ q
(1)
od kojih je prvi monoton, a ostali ne moraju bit mono-
toni. Sada po lem1 2.1. postoji strogo rastu´ci niz q
(2)
: N → N takav
da je a
(2)
◦ q
(1)
◦ q
(2)
monoton podniz od a
(2)
◦ q
(1)
. Zbog toga ˇsto je podniz
monotonog niza i sam monoton, medu podnizovima a
(1)
◦q
(1)
◦q
(2)
, a
(2)
◦q
(1)

q
(2)
, . . . , a
(n)
◦ q
(1)
◦ q
(2)
su prva dva monotona, a ostali ne moraju biti. Ovim
postupkom u n koraka dolazimo do podnizova a
(1)
◦ p, a
(2)
◦ p, . . . , a
(n)
◦ p,
gdje je p = q
(1)
◦ q
(2)
◦ ◦ q
(n)
, koji su svi monotoni.
U teoremu 2.1. i primjeru 2.2. smo vidjeli da je ograniˇcenost niza nuˇzna,
ali ne i dovoljna za konvergenciju toga niza. Slijede´ci teorem govori o tome
ˇsto se ipak moˇze zakljuˇciti iz ograniˇcenosti niza.
Teorem 2.6 (Weierstrass
1
). Ograniˇcen niz u R ima konvergentan podniz.
Dokaz: Pomo´cu leme 2.1. moˇzemo na´ci monoton podniz zadanog niza.
Poˇsto je niz ograniˇcen, onda je i svaki njegov podniz ograniˇcen. Sada za taj
ograniˇcen i monoton podniz iz teorema 2.3. slijedi konvergencija.
Definicija 2.6. Kaˇzemo da je α ∈ R gomiliˇste niza (a
n
)
n
realnih brojeva,
ako postoji podniz (a
pn
)
n
niza (a
n
)
n
takav da vrijedi lim
n→∞
a
pn
= α.
Iz definicije slijedi da je α ∈ R gomiliˇste niza (a
n
)
n
ako i samo ako ∀ε > 0
okolina 'α −ε, α + ε` sadrˇzi beskonaˇcno ˇclanova niza.
Primjer 2.7.
1
Karl Theodor Wilhelm Weierstrass (Ostenfelde, 31. listopad 1815. - Berlin, 19.
veljaˇca 1897.) njemaˇcki matematiˇcar
2.4. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR 53
i. Svaki ograniˇceni niz ima barem jedno gomiliˇste u R.
ii. Svaki konvergentan niz ima toˇcno jedno gomiliˇste, a to je graniˇcna
vrijednost.
iii. Niz iz primjera 2.2. ima toˇcno dva gomiliˇsta jer je (−1)
2n
→ 1 i
(−1)
2n−1
→−1.
iv. Skupovi N i Q su ekvipotentni, tj. postoji bijektivni niz r : N → Q.
Tada je R skup svih gomiliˇsta niza (r
n
)
n
, tj. svaki realan broj je limes
nekog niza racionalnih brojeva.
v. Niz (n)
n
nema niti jedno gomiliˇste u R.
Definicija 2.7. Neka je (a
n
)
n
ograniˇcen niz realnih brojeva i A ⊂ R skup
svih gomiliˇsta tog niza.
Supremum skupa A zovemo limes superior niza (a
n
)
n
i oznaˇcavamo
s limsup
n→∞
a
n
ili lim
n
a
n
, .
Infimum skupa A zovemo limes inferior niza (a
n
)
n
i oznaˇcavamo s
liminf
n→∞
a
n
ili lim
n
a
n
, .
Broj L ∈ R je limes superior niza (a
n
)
n
ako i samo ako vrijedi:
1. ∀ε > 0, je a
n
< L + ε za gotovo sve ˇclanove niza.
2. ∀ε > 0, je L −ε < a
n
za beskonaˇcno ˇclanova niza.
Broj ℓ ∈ R je limes inferior niza (a
n
)
n
ako i samo ako vrijedi:
1. ∀ε > 0, je ℓ −ε < a
n
za gotovo sve ˇclanove niza.
2. ∀ε > 0, je a
n
< ℓ + ε za beskonaˇcno ˇclanova niza.
Teorem 2.7. Ograniˇcen niz (a
n
)
n
u R je konvergentan ako i samo ako je
liminf
n→∞
a
n
= limsup
n→∞
a
n
.
Dokaz: Ako je niz (a
n
)
n
konvergentan, onda je po teoremu 2.2. svaki njegov
podniz ima istu graniˇcnu vrijednost kao i niz, pa je skup svih gomiliˇsta niza
jednoˇclan.
Obratno, ako vrijedi gornja jednakost, onda je skup svih gomiliˇsta jednoˇclan
i neka je α njegov element. Tada ∀ε > 0, iz definicije limesa inferiora, gotovo
svi ˇclanovi niza su > α−ε, a iz definicije limesa superiora, gotovo svi ˇclanovi
niza su < α + ε, tj. gotovo svi ˇclanovi su u intervalu 'α − ε, α + ε`. Dakle,
α = lim
n→∞
a
n
.
54 POGLAVLJE 2. NIZOVI
2.5 Cauchyjev niz
Sada navodimo nuˇzan i dovoljan uvjet za konvergenciju realnog niza koji u
sebi ne upotrebljava pojam limesa. Dakle, pomo´cu njega moˇzemo ispitati
konvergenciju niza a da nemamo kandidata za njegov limes.
Definicija 2.8. Kaˇzemo da je niz (a
n
)
n
realnih brojeva Cauchyjev
1
ili fun-
damentalan niz ako
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n, m ∈ N)((n, m > n
ε
) ⇒([a
n
−a
m
[ < ε)). (2.8)
Teorem 2.8. Niz u R je konvergentan ako i samo ako je Cauchyjev.
Dokaz: Neka je (a
n
)
n
konvergentan niz i a = lim
n
a
n
, tj.
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
)).
Neka je n, m > n
ε
, pa imamo [a
n
− a
m
[ ≤ [a
n
− a[ + [a − a
m
[ <
ε
2
+
ε
2
= ε,
dakle uvjet (2.8) je nuˇzan.
Obratno, neka je (a
n
)
n
Cauchyjev niz. Pokaˇzimo da je taj niz ograniˇcen.
Iz (2.8) za ǫ = 1 imamo n
1
∈ N takav da ∀n, m ∈ N, (n, m > n
1
) ⇒
([a
n
−a
m
[ < 1). Odatle za n > n
1
imamo [a
n
[ ≤ [a
n
−a
n
1
+1
[ +[a
n
1
+1
[. Sada
je M = max¦[a
1
[, . . . , [a
n
1
[, 1 +[a
n
1
+1
[¦ takav da vrijedi [a
n
[ ≤ M, ∀n ∈ N.
Po teoremu 2.6. ograniˇcen (a
n
)
n
niz ima konvergentan podniz (a
pn
)
n
, tj.
postoji a = lim
n
a
pn
. Pokaˇzimo da vrijedi a = lim
n
a
n
. Uzmimo ε > 0 po
volji. Iz konvergencije podniza (a
pn
)
n
imamo n

ε
∈ N takav da
((n > n

ε
) ⇒([a
pn
−a[ <
ε
2
)).
Zato ˇsto je niz (a
n
)
n
Cauchyjev imamo n
′′
ε
∈ N takav da
((n > n
′′
ε
) ⇒([a
n
−a
m
[ <
ε
2
)).
Neka je n
ε
= max¦n

ε
, n
′′
ε
¦ pa za n > n
ε
, zbog p
n
≥ n, slijedi
[a
n
−a[ ≤ [a
n
−a
pn
[ + [a
pn
−a[ <
ε
2
+
ε
2
= ε,
tj. a = lim
n
a
n
.
Cauchyjevo svojstvo je posebno vaˇzno u op´cenitijim strukturama od skupa
R, gdje nismo u mogu´cnosti pomo´cu uredaja definirati pojam potpunosti
skupa, kao u Aksiomu 15. Takav je npr. skup kompleksnih brojeva C o
kojem govorimo u slijede´coj toˇcki. Tada se kaˇze da je skup potpun ako svaki
Cauchyjev niz iz skupa konvergira u tom skupu.
1
Augustin Louis Cauchy (Paris, 21. kolovoz 1789. – Sceaux-Paris, 23. svibanj 1857.)
francuski matematiˇcar
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 55
2.6 Polje C, nizovi u C
2.6.1 Polje kompleksnih brojeva C
Neka je RR Kartezijev produkt skupa R sa samim sobom. RR je skup
svih uredenih parova (a, b) gdje su a, b ∈ R. Sada na R R definiramo
operacije zbrajanja i mnoˇzenja.
Neka je ⊕ : (RR) (RR) →(RR) operacija zbrajanja definiran s
∀(a, b), (c, d) ∈ R R, (a, b) ⊕(c, d) = (a + c, b + d), (2.9)
i neka je ⊙ : (R R) (R R) →(R R) operacija mnoˇzenja definiran s
∀(a, b), (c, d) ∈ R R, (a, b) ⊙(c, d) = (ac −bd, ad + bc). (2.10)
U daljnjem tekstu ´cemo umjesto oznaka ⊕ i ⊙ koristiti iste oznake kao i za
operacije u R, tj. + i , s tim da je uvijek jasno kada su operacije s parovima
realnih brojeva ili sa samim realnim brojevima.
Skup R R snabdjeven operacijom zbrajanja (2.9) i mnoˇzenja (2.10)
zovemo skup kompleksnih brojeva i oznaˇcavamo s C.
Teorem 2.9. Skup kompleksnih brojeva C je polje.
Dokaz: Pokaˇzimo da za skup C i operacije zbrajanja (2.9) i mnoˇzenja (2.10)
vrijede aksiomi A 1. do A 9. Aksiomi A 1. i A 4. slijede direktno iz istih
aksioma za R i definicije operacije zbrajanja. Neutralni element za zbrajanje
je par (0, 0), tj. (0, 0) +(a, b) = (0 +a, 0 +b) = (a +0, b +0) = (a, b). Za bilo
koji par (a, b) suprotni par −(a, b) = (−a, −b). Vrijedi (a, b) + (−a, −b) =
(a + (−a), b + (−b)) = (0, 0) i (−a, −b) + (a, b) = (−a + a, −b + b) = (0, 0).
Asocijativnost i komutativnost mnoˇzenja i distributivnost mnoˇzenja na
zbrajanje slijede direktnim raˇcunom iz asocijativnosti i komutativnost mnoˇzenja
i zbrajanja na R, te distributivnosti mnoˇzenja na zbrajanje u R. Jedinica
ili neutralni element za mnoˇzenje je par (1, 0), tj. za svaki par (a, b) imamo
(a, b)(1, 0) = (a1−b0, a0+b1) = (a, b) i (1, 0)(a, b) = (1a−0b, 1b+0a) = (a, b).
Za svaki (a, b) = (0, 0), tj. a
2
+ b
2
= 0, definiramo
(a, b)
−1
=

a
a
2
+ b
2
,
−b
a
2
+ b
2

.
Vrijedi (a, b)

a
a
2
+ b
2
,
−b
a
2
+ b
2

=

aa −b(−b)
a
2
+ b
2
,
a(−b) + ba
a
2
+ b
2

= (1, 0).

56 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Na C moˇzemo definirati uredaj ((a, b) _ (c, d))
def
= (a ≤ c) ∧ (b ≤ d). Taj
uredaj je samo parcijalni uredaj, jer npr. (1, 0) i(0, 1) nisu usporedivi.
Uoˇcimo podskup R

= ¦(x, 0); x ∈ R¦ ⊂ C. Taj skup je zatvoren na
operacije zbrajanja i mnoˇzenja, tj. (a, 0) + (b, 0) = (a + b, 0) i (a, 0)(b, 0) =
(ab, 0). U skupu R

vrijede aksiomi A 1. do A 9.
ˇ
Stoviˇse, restrikcija relacija
parcijalnog uredaja na C daje na R

linearan uredaj koji je u skladu s op-
eracijama zbrajanja i mnoˇzenja. Tako je R

uredeno potpuno polje, dakle,
moˇzemo ga izjednaˇciti s R. U tom smislu piˇsemo (0, 0) = 0, (1, 0) = 1 i
op´cenito (a, 0) = a.
Kompleksan broj (0, 1) zovemo imaginarna jedinica i oznaˇcavamo ga s
i = (0, 1). Tako za svaki kompleksan broj vrijedi (a, b) = (a, 0)+(b, 0)(0, 1) pa
piˇsemo (a, b) = a+bi. Tako vrijedi i
2
= (0, 1)(0, 1) = (−1, 0) = −(1, 0) = −1,
pa se operacije s kompleksnim brojevima svode na operacije s binomima. Ako
je z = a + bi ∈ C, onda je a = Rez realni dio i b = Imz imaginarni dio od z.
Za komleksni broj z = a+bi definiramo njegov konjugirani broj z = a−bi.
Realni broj [z[ =

a
2
+ b
2
=

zz zovemo modul kompleksnog broja z.
Vrijedi [Rez[ = [a[ ≤

a
2
+ b
2
= [z[ i [Imz[ = [b[ ≤

a
2
+ b
2
= [z[. Za
z, v ∈ C vrijedi z + v = z + v, zv = zv i [zv[ = [z[[v[. Takoder, za modul
vrijedi nejednakost trokuta
[z + v[ ≤ [z[ +[v[, ∀ z, v ∈ C. (2.11)
Vrijedi
[z + v[
2
= (z + v)(z + v) = [z[
2
+[v[
2
+ zv + zv = [z[
2
+[v[
2
+ 2Re(zv) ≤
≤ [z[
2
+[v[
2
+ 2[Re(zv)[ ≤ [z[
2
+[v[
2
+ 2[zv[ = ([z[ +[v[)
2
.
Odatle zbog rasta funkcije

na R
+
slijedi (2.11).
2.6.2 Eksponencijalna funkcija na C
Definiramo funkciju f : C →C na slijede´ci naˇcin:
f(x + iy) = e
x
(cos y + i sin y), ∀ x, y ∈ R. (2.12)
Za y = 0 dobijemo f(x) = e
x
, ∀ x, y ∈ R, pa je f proˇsirenje eksponencijalne
funkcije s R na C. Pokaˇzimo da to proˇsirenje zadovoljava osnovnu funkcijsku
jednakost koja karakterizira eksponencijalnu funkciju. Za z = x + iy, z

=
x

+ iy

, gdje su x, x

, y, y

∈ R, imamo
f(z)f(z

) = f(x + iy)f(x

+ iy

) = e
x
(cos y + i sin y)e
x

(cos y

+ i sin y

) =
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 57
= e
x+x

[cos y cos y

−sin y sin y

+ i(sin y cos y

+ cos y sin y

)] =
= e
x+x

[cos(y + y

) + i sin(y + y

)] = f(x + x

+ i(y + y

)) = f(z + z

).
Iz (2.12) vidimo da vrijedi f(z) = f(z), ∀z ∈ C. Takoder, ako je f(x+iy) = 0
onda zbog e
x
> 0 iz (2.12) slijedi cos y = sin y = 0, ˇsto je nemogu´ce zbog
(1.24).
Dakle imamo funkciju f : C → C ` ¦0¦ koju oznaˇcavamo s f(z) = e
z
,
∀z ∈ C. Sada moˇzemo kompleksnu eksponencijalnu funkciju pisati u obliku
e
x+iy
= e
x
(cos y + i sin y), ∀ x, y ∈ R. (2.13)
Za x = 0 dobije se Eulerova formula
e
iy
= cos y + i sin y, ∀ y ∈ R, (2.14)
iz koje slijedi veza trigonometrijskih funkcija i eksponencijalne funkcije
sin y =
e
iy
−e
−iy
2i
,
cos y =
e
iy
+ e
−iy
2
. (2.15)
Takoder, za svaki z ∈ C moˇzemo definirati
sin z =
e
iz
−e
−iz
2i
, (2.16)
cos iz =
e
iz
+ e
−iz
2
, (2.17)
shz =
e
z
−e
z
2i
, (2.18)
chiz =
e
z
+ e
z
2
. (2.19)
Lako se vidi da vrijedi cos iz = chz, sin iz = ishz.
2.6.3 Nizovi u C, limes niza u C
Neka je (a
n
)
n
niz u C , gdje je a
n
= α
n

n
i, ∀n ∈ N. Tako imamo pridruˇzena
dva realna komponentna niza (α
n
)
n
i (β
n
)
n
.
58 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Definicija 2.9. Niz kompleksnih brojeva (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi ka kompleksnom broju a ∈ C
ako svaki otvoreni krug polumjera ε oko toˇcke a
sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza, tj.
(∀ε > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N),
((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ < ε)). (2.20)
0
Re z
Im z
a
Ε
Definicija limesa niza u C je formalno ista kao i u R, te je stoga za oˇcekivati
da vrijede svojstva koja vrijede za konvergentne nizove u R. To se moˇze
dokazati koriste´ci definiciju limesa (2.20). Mi ´cemo to uˇciniti tako ˇsto ´cemo
dokazati da konvergiraju komponentni nizovi (α
n
)
n
i (β
n
)
n
.
Teorem 2.10. Neka je (a
n
)
n
niz u C , gdje je a
n
= α
n

n
i, ∀n ∈ N. Vrijedi
lim
n
a
n
= a = α + βi ako i samo ako je α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
.
Dokaz: Ako je a = lim
n
a
n
i a = α +βi, onda vrijedi [α
n
−α
n
[ ≤ [a
n
−a[ i

n
−β[ ≤ [a
n
−a[, odakle odmah imamo α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
. Obratno,
neka je α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
. Zbog [a
n
−a[ =


n
−α
n
[
2
+[β
n
−β[
2
slijedi a = lim
n
a
n
, gdje je a = α + βi.
Zato ˇsto se operacije s kompleksnim nizovima svode na operacije s realnim
komponentnim nizovima, sada je odmah jasno da i u kompleksnom sluˇcaju
vrijedi teorem 2.4. Za konvergentne nizove (a
n
)
n
, a
n
= α
n
+ β
n
i, ∀n ∈ N i
(b
n
)
n
, b
n
= γ
n
+ δ
n
i, ∀n ∈ N, imamo
lim
n
(a
n
+b
n
) = lim
n
((α
n

n
) + (β
n

n
)i) = lim
n

n

n
) +lim
n

n

n
)i =
= (lim
n
α
n
+ lim
n
β
n
i) + (lim
n
γ
n
+ lim
n
δ
n
i) = lim
n
a
n
+ lim
n
b
n
.
Naravno, i za mnoˇzenje imamo
lim
n
(a
n
b
n
) = lim
n
((α
n
γ
n
−β
n
δ
n
) + (αδ
n
+ β
n
γ)i =
= (lim
n
α
n
lim
n
γ
n
−lim
n
β
n
lim
n
δ
n
) + (lim
n
αlim
n
δ
n
+ lim
n
β
n
lim
n
γ)i) =
= (lim
n
α
n
+ lim
n
β
n
i)(lim
n
γ
n
+ lim
n
δ
n
i) = lim
n
a
n
lim
n
b
n
.
Takoder vrijedi i teorem 2.6. o ograniˇcenom nizu. Ako je kompleksni
niz (a
n
)
n
= (α
n
+ β
n
i)
n
ograniˇcen, onda su ograniˇceni njegovi komponentni
nizovi. Sada pomo´cu korolara 2.2 imamo njihove monotone podnizove s istim
indeksima (α
pn
)
n
i (β
pn
)
n
, pa smo u mogu´cnosti konstruirati konvergentan
podniz (a
pn
)
n
= (α
pn
+ β
pn
i)
n
kompleksnog niza (a
n
)
n
.
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 59
Primjer 2.8. Neka je a ∈ C, [a[ < 1. Tada je lim
n→∞
a
n
= 0.
Zbog [a
n
− 0[ = [a
n
[ − 0 = [a[
n
− 0 bez smanjenja op´cenitosti moˇzemo
uzeti 0 < a < 1. Tada vrijedi a
n+1
< a
n
, ∀n ∈ N, tj. niz (a
n
)
n
je strogo
padaju´ci. Po teoremu 2.3. lim
n→∞
a
n
= α = inf¦a
n
; n ∈ N¦ ≥ 0. Sada iz
∀n ∈ N, α ≤ a
n
, imamo ∀n ∈ N,
α
a
≤ a
n−1
. Iz svojstva infimuma slijedi
α
a
≤ α ⇒α(1 −a) ≤ 0 ⇒α ≤ 0 ⇒α = 0.
60 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Poglavlje 3
Limes funkcije i neprekidnost
funkcije
U ovom poglavlju obradujemo vaˇzne pojmove limesa funkcije i neprekidnosti
funkcije.
ˇ
Zelimo intuitivno promiˇsljanje o tim pojmovima pretvoriti u strogi
matematiˇcki jezik, tako da omogu´cimo egzaktno koriˇstenje tih pojmova na
funkcijama s kojima radimo.
3.1 Limes funkcije
Neka su zadane funkcije a : N → R, a(n) =
1
n
, ∀n ∈ N i f : '0, +∞` → R,
f(x) =
1
x
, ∀x ∈ R. Prva funkcija je niz i u prethodnom poglavlju smo
dobro prouˇcili ˇsto znaˇci lim
n→∞
1
n
= 0.
ˇ
Sto se tiˇce funkcije f, priliˇcno je jasno
intuitivno poimanje pojma lim
x→∞
1
x
= 0. Malo je manje jasno kako u vezu
dovesti lim
x→1
1
x
= 1 i analognu priˇcu s nizom. Kod niza nismo u mogu´cnosti
konstruirati proces pribliˇzavanja argumenata n k broju 1, dok kod realnih
brojeva je to mogu´ce. U slijede´coj definiciji dana je veza limesa funkcije i
limesa niza.
Definicija 3.1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f :
I ` ¦c¦ →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki c jednak L ako za svaki niz (c
n
)
n
u I vrijedi:
( lim
n→∞
c
n
= c) ⇒( lim
n→∞
f(c
n
) = L).
Tada piˇsemo lim
x→c
f(x) = L.
Iz definicije je vidljivo da je pribliˇzavanje broja x prema c ekvivalentno
pribliˇzavanju svih nizova koji konvergiraju k c. Dakle, u definiciji je potrebno
61
62 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
promatrati sve takve nizove, a ne samo jedan niz ili njih konaˇcno mnogo.
Tada se slike tih nizova po funkciji f moraju pribliˇzavati istom broju L. S
druge strane, nizovi koji konvergiraju k c imaju toˇcke i lijevo i desno od c,
pa je prirodno pretpostaviti da je toˇcka c iz nekog otvorenog intervala koji
je sadrˇzan u domeni funkcije f.
Prethodni pojam je mogu´ce opisati i bez upotrebe nizova. To je sadrˇzaj
tzv Cauchyjeve definicije limesa funkcije u toˇcki, koju dokazujemo u sljede´cem
teoremu.
Teorem 3.1 (Cauchyjeva definicija limesa). Neka je I ⊆ R otvoren interval,
c ∈ I i f : I ` ¦c¦ → R. Limes funkcije f u toˇcki c postoji i lim
x→c
f(x) = L
ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < [x −c[ < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.1)
Dokaz: Neka vrijedi (3.1). Uzmimo bilo koji niz (c
n
)
n
u I ` ¦c¦ takav da je
c = lim
n
c
n
, tj.
(∀δ > 0)(∃n
δ
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
δ
) ⇒([c
n
−c[ < δ)). (3.2)
Pokaˇzimo da je tada lim
n
f(c
n
) = L, tj.
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([f(c
n
) −L[ < ε)). (3.3)
Za ε > postoji δ > 0 tako da vrijedi (3.1). Za taj δ postoji n
δ
tako je
ispunjeno (3.2). Uzmimo sada n
ε
= n
δ
i za ∀n ∈ N imamo
(n > n
ε
) ⇒([c
n
−c[ < δ) ⇒([f(c
n
) −L[ < ε),
a to je upravo (3.3).
Obratno, neka je lim
x→c
f(x) = L, tj. vrijedi definicija 3.1. i neka ne vrijedi
(3.1), tj.
(∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x
δ
∈ I)((0 < [x
δ
−c[ < δ) ∧([f(x
δ
) −L[ ≥ ε > 0)). (3.4)
Sada za svaki n ∈ N uzmimo δ
n
=
1
n
u 3.4. i dobijemo c
n
= x1
n
. Tako smo
doˇsli do niza (c
n
)
n
u I ` ¦c¦ za koji vrijedi [c
n
−c[ <
1
n
i [f(c
n
) −L[ ≥ ε > 0,
dakle, lim
n
c
n
= c, a niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k L (kontradikcija s definici-
jom 3.1.). Dakle, ako je lim
x→c
f(x) = L, onda vrijedi (3.1).
Napomena 3.1. Cauchyjeva definicija limesa funkcije ima jednostavnu ge-
ometrijsku interpretaciju koja glasi:
Za svaku okolinu 'L−ε, L+ε` broja L postoji okolina 'c −δ, c +δ` broja
c koja se, s izuzetkom toˇcke c, preslikava u okolinu 'L −ε, L + ε`, tj.
f('c −δ, c + δ` ` ¦c¦) ⊆ 'L −ε, L + ε`.
3.1. LIMES FUNKCIJE 63
Limes funkcije je u skladu sa operacijama zbrajanja i mnoˇzenja s funkci-
jama. To je posljedica ˇcinjenice da je limes niza u skladu s tim operacijama
i definicije 3.1.
Teorem 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f, g : I ` ¦c¦ → R za
koje postoje lim
x→c
f(x) i lim
x→c
g(x). Tada vrijedi:
1. Funkcija f ±g ima limes u c i lim
x→c
(f(x) ±g(x)) = lim
x→c
f(x) ±lim
x→c
g(x).
2. Za svaki λ ∈ R funkcija λf ima limes u c i lim
x→c
λf(x) = λ lim
x→c
f(x).
3. Funkcija fg ima limes u c i lim
x→c
(f(x)g(x)) = lim
x→c
f(x) lim
x→c
g(x).
4. Ako je g(x) = 0, ∀x ∈ I ` ¦c¦ i lim
x→c
g(x) = 0, funkcija
f
g
ima limes u c
i lim
x→c
f(x)
g(x)
=
lim
x→c
f(x)
lim
x→c
g(x)
.
5. Funkcija [f[ ima limes u c i lim
x→c
[f(x)[ = [ lim
x→c
f(x)[.
Dokaz: Sve tvrdnje slijede iz odgovaraju´cih tvrdnji u teoremu 2.4. za nizove
(f(c
n
))
n
i (g(c
n
))
n
.
Teorem 3.3 (teorem o sendviˇcu). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i
f, g : I ` ¦c¦ →R za koje postoje lim
x→c
f(x) i lim
x→c
g(x).
1. Ako je f(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I ` ¦c¦, onda je lim
x→c
f(x) ≤ lim
x→c
g(x).
2. ako je h : I`¦c¦ →R takva da vrijedi f(x) ≤ h(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I`¦c¦ i
lim
x→c
f(x) = lim
x→c
g(x) = L, onda funkcija h ima limes u c i lim
x→c
h(x) = L.
Dokaz: Tvrdnje slijede iz odgovaraju´cih tvrdnji u teoremu 2.5. za nizove
(f(c
n
))
n
,(g(c
n
))
n
i (h(c
n
))
n
.
64 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Primjer 3.1. Pokazati da je lim
x→0
sin x
x
= 1.
Na trigonometrijskoj kruˇznici je vidljivo da je luk
koji odgovara vrijednosti kuta x > 0 u radijan-
ima ve´ci od tetive toga luka koja je hipotenuza
pravokutnog trokuta △ACD ˇcija je jedna kateta
duljine sin α, tj. sin α < α za α > 0. Odatle
imamo nejednakost
sin x
x
< 1, za x > 0. Zbog
neparnosti brojnika i nazivnika, ta nejednakost
vrijedi za sve x = 0. Sliˇcno, usporedimo li povrˇsinu
kruˇznog isjeˇcka P
OAD
=
1
2
α i povrˇsinu trokuta
P
△OBD
=
1
2
tg α, slijedi α < tg α, tj. cos x <
sinx
x
za 0 < x <
π
4
. Zbog parnosti funkcija s obije
strane nejednakosti isto vrijedi za sve x = 0.
Dakle, imamo nejednakosti cos x <
sinx
x
< 1, za
sve 0 < [x[ <
π
4
. Zbog lim
x→0
cos x = 1 i teorema 3.3.
slijedi lim
x→0
sin x
x
= 1.
0
1
Α
D C
B
A
x
y
sin x

x
cos x
Π

2
0
1
x
y
Primjer 3.2. Pokazati da je lim
x→0
e
x
−1
x
= 1.
Eksponencijalnu funkciju smo definirali u (2.7) pomo´cu funkcije f(x) =
lim
n→∞

1 +
x
n

n
iz propozicije 2.2. Za x > 0 i n ∈ N vrijedi
1 ≤

1 +
x
n

n
−1
x
=
1
n
¸

1 +
x
n

n−1
+ + 1

1 +
x
n

n−1
,
Odakle za n →∞ imamo
1 ≤
f(x) −1
x
≤ f(x). (3.5)
Za x < 0, zamjenom x s −x u (3.5) i djeljenjem s f(−x) > 0 dobijemo
1
f(−x)

1
f(−x)
−1
x
≤ 1. (3.6)
Iz (3.5) i (3.6) pomo´cu definicije eksponencijalne funkcije (2.7), za svaki x = 0
imamo
min¦1, e
x
¦ ≤
e
x
−1
x
≤ max¦1, e
x
¦, (3.7)
ˇsto zbog lim
x→0
e
x
= 1 pomo´cu teorema 3.3 daje tvrdnju.
3.1. LIMES FUNKCIJE 65
3.1.1 Limes u R
Pojam limesa funkcije moˇzemo proˇsiriti na sluˇcajeve kada argument funkcije
teˇzi k ±∞ ili kada vrijednost funkcije teˇzi k ±∞ ili oboje. Najprirodnije je
to uˇciniti tako da iskoristimo geometrijsku interpretaciju limesa iz napomene
3.1., s tim da prilagodimo pojam okoline novim situacijama. Ve´c smo kod
limesa niza vidjeli da kao okoline toˇcke +∞mogu posluˇziti intervali 'E, +∞`,
gdje je E > 0, sliˇcno, za okoline toˇcke −∞ uzimamo intervale '−∞, −E`,
gdje je E > 0.
Definicija 3.2.
1. Za funkciju f : 'a, +∞` →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki +∞ jednak
L ∈ R ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ 'a, +∞`) ((x > ∆) ⇒([f(x) −L[ < ε).
Tada piˇsemo lim
x→+∞
f(x) = f(+∞) = L.
2. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ` ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes u toˇcki c jednak +∞ ako vrijedi:
(∀E > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < [x −c[ < δ) ⇒(f(x) > E)).
Tada piˇsemo lim
x→c
f(x) = +∞.
3. Za funkciju f : '−∞, a` →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki −∞ jednak
−∞ ako vrijedi:
(∀E > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ '−∞, a`) ((x < −∆) ⇒(f(x) < −E).
Tada piˇsemo lim
x→−∞
f(x) = f(−∞) = −∞.
U sluˇcaju 1. konaˇcnog limesa u beskonaˇcnosti, tj. c = +∞ ili c = −∞,
vrijede svi rezultati u teoremima 3.2 i 3.3. kao i u sluˇcaju kada je c ∈ R.
Posebno, sluˇcaj lim
x→+∞
f(x) = L direktno poop´cava limes niza. Tako i neki
rezultati koji vrijede za nizove imaju svoj analogon u ovom sluˇcaju.
ˇ
Stoviˇse,
i tehnika dokaza je jednaka.
Teorem 3.4. Neka je f : 'a, +∞` →R rastu´ca funkcija na 'a, +∞`.
Limes od f u +∞ postoji ako i samo ako je f ograniˇcena na 'a, +∞`.
Tada vrijedi lim
x→+∞
f(x) = sup
/a,+∞)
f.
66 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Dokaz: Neka je f ograniˇcena na 'a, +∞`, tj. postoji L = sup
/a,+∞)
f.
Tada vrijedi:
(i) ∀x > a, f(x) ≤ L,
(ii) ∀ε > 0, ∃x
ε
> a, L −ε < f(x
ε
).
Odatle za ε > 0 i ∆ = x
ε
, zbog rasta funkcije f, imamo
(x > ∆) ⇒(L −ε < f(x
ε
) ≤ f(x) ≤ L < L + ε) ⇒([f(x) −L[ < ε),
tj. lim
x→+∞
f(x) = L.
3.1.2 Jednostrani limes u R
Kada bismo u definiciji 3.1. limesa funkcije f u toˇcki c promatrali samo
nizove koji konvergiraju k c s lijeve strane, ili samo rastu´ce nizove u I ` ¦c¦,
dobili bismo definiciju limesa slijeva funkcije u toˇcki c. Na isti naˇcin bismo
definirali i limes zdesna funkcije u toˇcki c.
Sada ´cemo dati Cauchyjevu definiciju jednostranog limesa funkcije.
Definicija 3.3.
1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ` ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes slijeva u toˇcki c jednak L ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < c −x < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.8)
Tada piˇsemo lim
xրc
f(x) = lim
x→c−
f(x) = f(c−) = L.
2. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ` ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes zdesna u toˇcki c jednak L ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < x −c < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.9)
Tada piˇsemo lim
xցc
f(x) = lim
x→c+
f(x) = f(c+) = L.
Jednostrani limes funkcije ima ista svojstva kao i limes funkcije, dakle,
vrijede teoremi 3.2. i 3.3 ako u njima limes zamijenimo s lijevim ili desnim
limesom.
3.1. LIMES FUNKCIJE 67
Primjer 3.3. Funkcija signum (predznak) defini-
rana s
sgn(x) =

x
[x[
x = 0,
0 x = 0.
nema limes u nuli, ali ima i lijev i desni limes
u nuli i oni su razliˇciti. Za svaki x < 0 je
sgn(x) = −1, a za x > 0 je sgn(x) = 1. Odatle
zakljuˇcujemo da za svaki niz koji konvergira k
nuli slijeva, pripadni niz funkcijskih vrijednosti
ima limes jednak −1, a za one s desna je jednak
1. To znaˇci da funkcija sgn nema limesa u nuli,
ali je zato lim
x→0−
sgn(x) = −1 i lim
x→0+
sgn(x) = 1.
0
1
1
x
y
Veza izmedu limesa funkcije i jednostranih limesa funkcije dana je sli-
jede´cim teoremom.
Teorem 3.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I ` ¦c¦ → R. Za
funkcija f postoji lim
x→c
f(x) ako i samo ako postoje i jednaki su lim
x→c−
f(x) i
lim
x→c+
f(x).
Dokaz: Ako postoji lim
x→c
f(x) = L, onda vrijedi (3.1), pa onda (3.8) i (3.9))
vrijede s istim L. Obratno, ako vrijede (3.8) i (3.9) s istim L, onda za dano
ε > 0 uzmimo minimalnog δ > 0 od onih koji postoje po (3.8) i (3.9). Za taj
δ > 0 vrijedi implikacija u (3.1).
Interesantno je slijede´ce svojstvo monotonih funkcija.
Teorem 3.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R monotona funkcija.
U svakoj toˇcki c ∈ I funkcija f ima lijevi i desni limes. Ako f raste, onda je
f(c−) ≤ f(c) ≤ f(c+), a ako pada f(c−) ≥ f(c) ≥ f(c+).
Dokaz: 1. Neka je f rastu´ca na I. Skup S = ¦f(x); x ∈ I, x < c¦ je odozgo
ograniˇcen s f(c), pa postoji d = sup S. Pokaˇzimo da je d = f(c−), tj.
∀ε > 0, ∃δ > 0, ∀x ∈ I, (c −δ < x < c) ⇒([f(x) −d[ < ε).
Poˇsto je d = sup S imamo
a) ∀x ∈ I, (x < c) ⇒(f(x) ≤ d),
b) ∀ε > 0, ∃x
ε
∈ I, x
ε
< c, d −ε < f(x
ε
).
68 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Uzmimo sada δ = c −x
ε
> 0 pa zbog rasta funkcije f imamo: (c −δ < x <
c) ⇒
(x
ε
< x < c) ⇒(d −ε < f(x
ε
) ≤ f(x) ≤ d < d + ε) ⇒([f(x) −d[ < ε).
Analogno se dokazuje postojanje f(c+). Tada je f(c+) = inf¦f(x); x ∈
I, x > c¦. Sluˇcaj kada je f padaju´ca funkcija se dokazuje tako da se
prethodni sluˇcaj primijeni na funkciju −f.
3.2 Neprekidnost funkcije u toˇcki
Intuitivno geometrijsko poimanje pojma neprekid-
nosti funkcije povezano je s ˇcinjenicom da od takve
funkcije oˇcekujemo da joj je graf krivulja povuˇcena
u jednom potezu, tj. nije pokidana. U tom
smislu je za oˇcekivati da je funkcija sgn iz prim-
jera 3.3. prekidna u toˇcki 0. Dakle, za oˇcekivati
je da je postojanje limesa u toˇcki nuˇzan uvjet da
bi funkcija u toj toˇcki bila neprekidna. Iz grafa
funkcije na slici desno je vidljivo da to nije i do-
voljan uvjet. Ta funkcija ima limes u toˇcki c, ali
je toˇcka (c, f(c)) izdvojena, tj. limes nije jednak
vrijednosti funkcije. I to je vrsta prekida, iako uk-
lonjiva.
0
fc)
c
f)
x
y
Prethodna razmatranja vode nas na sljede´cu definiciju pojma neprekidnosti
funkcije.
Definicija 3.4. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇcka c ∈ I. Za funkciju
f : I → R kaˇzemo da je neprekidna u toˇcki c ako postoji limes funkcije
f u toˇcki c i lim
x→c
f(x) = f(c). Funkcija je neprekidna na skupu I ako je
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ I.
Teorem 3.7 (Cauchyjeva definicija). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I
i funkcija f : I →R.
Funkcija f je neprekidna u toˇcki c ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)). (3.10)
Dokaz: Slijedi direktno iz definicije 3.4. i teorema 3.1.
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 69
Kako se uvjet (3.10) upotrebljava kod provjere neprekidnosti funkcije u
toˇcki? Uzmemo ε > 0 po volji i trebamo na´ci ili barem dokazati postojanje
δ > 0 tako da vrijedi gornja implikacija. Primijetimo, ako smo za neki ε
0
> 0
naˇsli odgovaraju´ci δ > 0, onda je taj δ dobar i za svaki ε > ε
0
. Obratno, ako
smo za neki ε > 0 naˇsli odgovaraju´ci δ
0
> 0, onda je svaki 0 < δ < δ
0
dobar
i za taj ε.
Cauchyjeva definicija neprekidnosti funkcije
u toˇcki (3.10) ima jasnu skupovnu inter-
pretaciju koja glasi:
Za svaki interval polumjera ε oko slike f(c)
postoji interval polumjera δ oko c koji se u
njega preslikava, tj.
f('c −δ, c + δ`) ⊆ 'f(c) −ε, f(c) + ε`.
0
fc)
· fc)Ε
V fc)Ε
c

c∆

c∆
f)
x
y
Dajemo nekoliko primjera neprekidnih funkcija. Njihovu neprekidnost
dokazujemo upotrebom Cauchyjeve definicije.
Primjer 3.4. Pokaˇzimo da je konstantna funkcija f : R → R, f(x) = d,
∀x ∈ R, neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Jasno je da uvijek vrijedi imp-
likacija (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒(0 = [d −d[ < ε)).
Primjer 3.5. Pokaˇzimo da je funkcija f : R → R, f(x) = x, ∀x ∈ R,
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε.
Tada vrijedi implikacija (∀x ∈ I) (([x −c[ < δ = ε) ⇒([x −c[ < ε)), tj. f je
neprekidna u c.
Primjer 3.6. Funkcija f : R → R, f(x) = [x[, ∀x ∈ R, neprekidna je u
svakoj toˇcki c ∈ R. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. Zbog nejednakosti
1.11 imamo
(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ = ε) ⇒([[x[ −[c[[ ≤ [x −c[ < δ = ε)).
Primjer 3.7. Pokaˇzimo da je funkcija f : R ` ¦0¦ → R, f(x) =
1
x
, ∀x ∈
R ` ¦0¦, neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R ` ¦0¦. Za bilo koji ε > 0 uzmimo
δ = min¦
[c[
2
,
ε[c[
2
2
¦. Imamo
([x −c[ < δ) ⇒

([x −c[ <
[c[
2
) ⇒(
[c[
2
< [x[) ⇒(
ε[c[
2
2
< ε[x[[c[)
([x −c[ <
ε[c[
2
2


70 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
⇒([x −c[ < ε[x[[c[) ⇒

[x −c[
[x[[c[
< ε

1
x

1
c

< ε

.
Primjer 3.8. Pokaˇzimo da je funkcija f : R → R, f(x) = x
2
, ∀x ∈ R,
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Za c = 0 i za bilo koji ε > 0 uzmimo
δ = min¦
[c[
2
,

5[c[
¦. Vrijedi
([x −c[ < δ) ⇒

([x −c[ <
[c[
2
) ⇒([x + c[ <
5[c[
2
) ⇒(

5[c[
<
ε
[x+c[
)
([x −c[ <

5[c[


⇒([x −c[ <
ε
[x + c[
) ⇒([x −c[[x + c[ < ε) ⇒[x
2
−c
2
[ < ε).
Za c = 0 i za bilo koji ε > 0 uzmimo δ =

ε > 0 te imamo ([x[ < δ =

ε) ⇒
([x
2
[ < ε).
Pogledajmo sada nekoliko primjera funkcija koje imaju prekid. Funkcija
f : I → R ima prekid u toˇcki c ∈ I ako nije neprekidna u c. To znaˇci da
moˇzemo na´ci niz (c
n
)
n
u I ⊆ R takav da je lim
n
c
n
= c i da niz (f(c
n
))
n
ne
konvergira k f(c). Negacija Cauchyjeve definicije glasi
(∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x ∈ I) (([x −c[ < δ) ∧ ([f(x) −f(c)[ ≥ ε)). (3.11)
Primjer 3.9. Za funkciju sgn definiranu u primjeru 3.3. je jasno da je
neprekidna u svim toˇckama osim u toˇcki 0. Funkcija je prekidna u nuli jer
ne postoji limes funkcije u nuli.
Primjer 3.10. Funkcija f : R →R definirana s
f(x) =

1; x ∈ Q,
0; x ∈ Q.
je prekidna u svakoj toˇcki. Neka je c ∈ Q i f(c) = 1. Uzmimo niz (c
n
)
n
iz
R ` Q koji konvergira k c. Tada je f(c
n
) = 0, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira
k 1. Analogno, za c ∈ Q i f(c) = 0, uzmimo niz (c
n
)
n
iz Q koji konvergira k
c. Tada je f(c
n
) = 1, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k 0.
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 71
Primjer 3.11. Funkcija f : R →R definirana s
f(x) =

x; x ∈ Q,
0; x ∈ Q.
je prekidna u svakoj toˇcki osim u toˇcki 0, gdje je neprekidna.
Da je f prekidna u svakoj toˇcki c = 0 vidi se sliˇcno kao u prethodnom
primjeru. Naime, za c ∈ Q uzmimo niz (c
n
)
n
iz R ` Q koji konvergira k c.
Tada je f(c
n
) = 0, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k c. Za c ∈ Q i f(c) = 0,
uzmimo niz (c
n
)
n
iz Q koji konvergira k c. Tada je f(c
n
) = c
n
, pa niz (f(c
n
))
n
konvergira k c, a ne k 0. Ako je c = 0, onda za niz (c
n
)
n
koji konvergira k 0
i niz (f(c
n
))
n
konvergira k 0.
Iz prethodnih primjera je vidljivo da prekidnost ili neprekidnost u nekoj
toˇcki nema utjecaj na prekidnost ili neprekidnost u ostalim toˇckama.
Ipak, ˇcinjenica da je funkcija neprekidna u nekoj toˇcki ima utjecaj na
ponaˇsanje funkcije u okolini te toˇcke. O tome se radi u slijede´cim lemama.
Lema 3.1. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I → R
neprekidna u c. Tada je f lokalno ograniˇcene oko c, tj. ∃η > 0 i ∃M > 0
tako da je ∀x ∈ I, ([x −c[ < η) ⇒([f(x)[ < M).
Dokaz: Iz Cauchyjeve definicije za ε = 1 postoji δ > 0 takav da vrijedi
(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x)[ ≤ [f(x) −f(c)[ +[f(c)[ < 1 +[f(c)[)).
Dakle, tvrdnja vrijedi za η = δ i M = 1 +[f(c)[.
Lema 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I → R
neprekidna u c. Ako je f(c) = 0 onda funkcija lokalno oko c ˇcuva predznak,
tj. postoji δ > 0 tako da
U sluˇcaju (f(c) > 0) vrijedi ([x −c[ < δ) ⇒(f(x) >
1
2
f(c) > 0),
a u sluˇcaju (f(c) < 0) vrijedi ([x −c[ < δ) ⇒(f(x) <
1
2
f(c) < 0).
Dokaz: U sluˇcaju f(c) > 0 uzmimo ε =
1
2
f(c) > 0 pa iz (3.10) dobijemo
δ > 0 takav da ∀x ∈ I,
([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ <
1
2
f(c)) ⇒
⇒(−
1
2
f(c) < f(x) −f(c) <
1
2
f(c)) ⇒(f(x) >
1
2
f(c)).
U sluˇcaju f(c) < 0 uzimamo ε = −
1
2
f(c) > 0 i postupamo analogno.
72 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
3.2.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama
Neprekidnost je uskladena sa uobiˇcajenim operacijama s realnim funkcijama.
To je posljedica ˇcinjenice da je limes funkcije u skladu s tim operacijama.
Stoga bez dokaza navodimo slijede´ci teorem.
Teorem 3.8. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i neka su funkcije
f, g : I →R neprekidne u c. Tada vrijedi:
1. Za svaki λ, µ ∈ R je funkcija λf + µg neprekidna u c.
2. Funkcija fg je neprekidna u c.
3. Ako je g(x) = 0, ∀x ∈ I, onda je funkcija
f
g
neprekidna u c.
4. Funkcije h, k : I → R definirane s h(x) = max¦f(x), g(x)¦ i k(x) =
min¦f(x), g(x)¦, ∀x ∈ I, su neprekidne u c.
Dokaz: Tvrdnje 1. 2. i 3. slijede direktno iz definicije 3.4. i teorema 3.2.
Za dokaz tvrdnje 4. prvo pretpostavimo da je f(c) = g(c). U sluˇcaju
kada je f(c) > g(c), po lemi 3.2. za funkciju f − g, postoji δ > 0 tako
da ∀x ∈ 'c − δ, c + δ` ∩ I vrijedi f(x) > g(x). Tada je h(x) = f(x), ∀x ∈
'c−δ, c+δ`∩I, iz ˇcega slijedi tvrdnja. Ako je f(c) < g(c) vrijedi h(x) = g(x),
∀x ∈ 'c −δ, c + δ` ∩ I, pa je zakljuˇcak isti.
U sluˇcaju f(c) = g(c) imamo h(x) −h(c) = max¦f(x) −f(c), g(x) −g(c)¦
ˇsto daje [h(x) − h(c)[ ≤ max¦[f(x) − f(c)[, [g(x) − g(c)[¦, ∀x ∈ I. Za
ε > 0 po volji, iz neprekidnosti funkcija f i g u toˇcki c imamo postojanje
δ > 0 tako da [x − c[ < δ povlaˇci [f(x) − f(c)[ < ε i [g(x) − g(c)[ < ε,
ˇsto povlaˇci [h(x) − h(c)[ < ε. Tvrdnja za funkciju k slijedi iz min¦a, b¦ =
−max¦−a, −b¦.
Korolar 3.1. Za svaki n ∈ N je funkcija f : R → R, f(x) = x
n
, ∀x ∈ R
neprekidna na R.
Dokaz: Indukcijom pomo´cu teorema 3.8.2.
Korolar 3.2. Svaki polinom je neprekidna funkcija na R.
Dokaz: Polinom P(x) = a
0
+ a
1
x + + a
n
x
n
je linearna kombinacija po-
tencija, pa je neprekidan po teoremu 3.8.1.
Korolar 3.3. Svaka racionalna funkcija je neprekidna na cijelom podruˇcju
definicije.
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 73
Dokaz: Racionalna funkcija f(x) =
P(x)
Q(x)
je kvocijent neprekidnih funkcija,
pa je neprekidna po teoremu 3.8.3.
Slijede´ci rezultat se odnosi na uskladenost neprekidnosti i operacije kom-
pozicije funkcija.
Teorem 3.9. Neka su I, J ⊆ R otvoreni intervali, f : I → R, g : J → R
funkcije za koje vrijedi f(I) ⊆ J, tj. dobro je definirana funkcija g ◦ f : I →
R. Ako je funkcija f neprekidna u toˇcki c ∈ I i funkcija g neprekidna u
d = f(c) ∈ J, onda je g ◦ f neprekidna u c.
Dokaz: Da bismo dokazali neprekidnost funkcije g◦f po Cauchyjevoj defini-
ciji, uzmimo ε > 0 po volji. Po pretpostavci o neprekidnosti funkcije g u toˇcki
d za svaki ε > 0 postoji η > 0 tako da vrijedi
(∀ y ∈ J) (([y −d[ < η) ⇒([g(y) −g(d)[ < ε)).
Isto tako, iz pretpostavke o neprekidnosti funkcije f u toˇcki c za svaki η > 0
postoji δ > 0 tako da vrijedi
(∀ x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < η)).
Sada imamo
(∀ x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < η) ⇒([g(f(x)) −g(f(c))[ < ε)),
dakle, g ◦ f je neprekidna u c.
3.2.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R
Eksponencijalnu funkciju exp : R → '0, +∞` definirali smo u (2.7) pomo´cu
rastu´ce funkcije f : [0, +∞` → '0, +∞` koja je limes niza funkcija (f
n
)
n
iz
(2.6).
Teorem 3.10. Funkcija exp : R →'0, +∞` je neprekidna na R.
Dokaz: Za x, c ≥ 0 vrijedi
f
n
(x)−f
n
(c) =

1 +
x
n

n

1 +
c
n

n
=
x −c
n
¸
n−1
¸
k=0

1 +
x
n

n−1−k

1 +
c
n

k
¸
,
a odatle imamo
[f
n
(x) −f
n
(c)[ ≤ [x −c[

1 +
max¦x, c¦
n

n−1
= [x −c[
f
n
(max¦x, c¦)

1 +
max|x,c¦
n
.
74 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Za n →+∞ dobivamo nejednakost
[f(x) −f(c)[ ≤ [x −c[f(max¦x, c¦).
Uzmimo sada ε > 0 po volji i neka je δ = min¦
c
2
,
ε
f(
3c
2
)
¦, pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒

([x −c[ <
c
2
) ⇒(x <
3c
2
) ⇒(f(max¦x, c¦) < f(
3c
2
))
([x −c[ <
ε
f(
3c
2
)


⇒([f(x) −f(c)[ ≤ [x −c[f(
3c
2
) < ε),
pa je exp neprekidna na '0, +∞`. Nadalje, funkcija f(−x) je kompozicija
neprekidnih funkcija, pa je onda i funkcija
1
f(−x)
neprekidna na '−∞, 0`, tj.
exp je neprekidna na '−∞, 0`.
Za funkciju exp vrijedi lim
x→0+
exp(x) = lim
x→0+
f(x) = 1 i
lim
x→0−
exp(x) = lim
x→0−
1
f(−x)
=
1
lim
x→0−
f(−x)
=
1
lim
x→0+
f(x)
= 1, tj. lim
x→0
exp(x) =
exp(0), ˇsto pokazuje neprekidnost u 0.
Korolar 3.4. Hiperbolne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju defini-
cije.
Dokaz: Funkcije sh i ch su linearne kombinacije funkcije exp i njene kom-
pozicije s funkcijom x → −x, pa su neprekidne po teoremu 3.8.1. Funkcije
th i cth su neprekidne kao kvocijenti od sh i ch po teoremu 3.8.3.
3.2.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija
Teorem 3.11. Funkcija sin : R →[−1, 1] je neprekidna na R.
Dokaz: U primjeru 3.1. koristili smo nejednakost [ sinx[ ≤ [x[, [x[ <
π
2
.
Sada za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = ε pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒([ sin x−sin c[ = 2[ sin(
x −c
2
)[[ cos(
x + c
2
)[ ≤ 2
[x −c[
2
< δ = ε),
dakle, sin je neprekidna u c.
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 75
Korolar 3.5. Trigonometrijske funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju
definicije.
Dokaz: Vrijedi cos x = sin(x+
π
2
), pa je cos kompozicija neprekidnih funkcija
te je neprekidna po teoremu 3.9. Funkcije tg i ctg su kvocijenti neprekidnih
funkcija pa su neprekidne po teoremu 3.83.
3.2.4 Neprekidnost funkcije na segmentu
Neka je funkcija f : [a, b] →R, gdje je [a, b] ⊂ R segment. Za toˇcke c ∈ 'a, b`
je jasno ˇsto znaˇci neprekidnost te funkcije u c, jer smo pojam neprekidnosti
definirali za toˇcke koje leˇze u nekom otvorenom intervalu sadrˇzanom u domeni
funkcije. Da bismo definirali neprekidnost i u rubnim toˇckama segmenta [a, b]
posluˇzimo se slijede´com definicijom.
Definicija 3.5. Neka je [a, b] ⊆ R i funkcija f : [a, b] → R razliˇcita od
konstantne funkcije. Kaˇzemo da je funkcija f neprekidna na [a, b] ako postoji
otvoren interval I ⊆ R i funkcija g : I →R takva da vrijedi:
1. [a, b] ⊂ I,
2. g(x) = f(x), ∀x ∈ [a, b] i
3. g je neprekidna na I.
Analogno definiramo neprekidnost na skupovima oblika [a, b` i 'a, b].
Iako se ˇcini da zahtjev za neprekidnoˇs´cu funkcije na segmentu nije bitno
razliˇcit od zahtjeva za neprekidnoˇs´cu na otvorenom intervali, slijede´ci vaˇzni
teorem to opovrgava.
Teorem 3.12 (Bolzano-Weierstrass). Neka je funkcija f : [a, b] →R neprekidna
na segmentu [a, b] ⊆ R. Tada je f([a, b]) = [m, M] takoder segment.
Dokaz: Tvrdnja teorema moˇze se razdvojiti na tri dijela:
1. f je ograniˇcena na [a, b], tj. postoje m = inf
[a,b]
f i M = sup
[a,b]
f.
2. Funkcija f postiˇze svoj minimum i maksimum na [a, b], tj. postoje
x
m
, x
M
∈ [a, b], f(x
m
) = m i f(x
M
) = M.
3. Za svaki C ∈ 'm, M` postoji c ∈ [a, b] tako da je C = f(c).
76 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Dokaz tvrdnje 1.: Kada bi funkcija f bila neograniˇcena odozgo, za svaki
n ∈ N bi postojao x
n
∈ [a, b] takav da vrijedi f(x
n
) > n. Niz (x
n
)
n
je u [a, b]
pa je ograniˇcen. Po teoremu 2.6. postoji njegov konvergentan podniz (x
pn
)
n
i
neka je lim
n
x
pn
= c. Uskladenost limesa niza i uredaja na R povlaˇci c ∈ [a, b].
Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi lim
n
f(x
pn
) = f(c), tj. niz (x
pn
)
n
je
konvergentan, pa je prema teoremu 2.1. ograniˇcen. To je kontradikcija s
izborom niza, tj. s f(x
pn
) > p
n
≥ n, ∀n ∈ N. Dakle, funkcija f je odozgo
omedena. Omedenost odozdo funkcije f se dokazuje tako da se prethodni
dokaz primjeni na funkciju −f.
Dokaz tvrdnje 2.: Ako je M ∈ 1(f) onda je M = max
[a,b]
f. Pretpostavimo
da M ∈ 1(f). Poˇsto je M = sup
[a,b]
f, onda postoji niz (a
n
)
n
u 1(f) takav
da je M = lim
n
a
n
. Zbog a
n
= f(x
n
), ∀n ∈ N, imamo niz (x
n
)
n
u [a, b]
koji je ograniˇcen. Tada postoji njegov podniz (x
pn
)
n
koji je konvergentan,
tj. lim
n
x
pn
= c ∈ [a, b]. Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi lim
n
a
pn
=
lim
n
f(x
pn
) = f(c). No, podniz konvergentnog niza ima isti limes kao i niz,
tj. M = f(c) ∈ 1(f) (kontradikcija). Analogno se dokazuje da je m ∈ 1(f).
Dokaz tvrdnje 3.: Neka je C ∈ 'm, M` bilo koji broj. Zbog odredenosti pret-
postavimo da je x
m
< x
M
. Oznaˇcimo A = ¦x ∈ [x
m
, x
M
]; f(x) < C¦. Zbog
f(x
m
) < C je x
m
∈ A, pa je A = ∅. Neka je c = sup A. Uzmimo niz (c
n
)
n
u
A takav da je c = lim
n
c
n
. Zbog f(c
n
) < C i neprekidnosti funkcije f vrijedi
f(c) = lim
n
f(c
n
) ≤ C. Za svaki y ∈ [a, b], y > c, vrijedi C ≤ f(y). Zbog
C < f(x
M
) je c < x
M
, pa je 'c, b` = ∅. Uzmimo niz (y
n
)
n
u 'c, b` takav da je
c = lim
n
y
n
. Tada vrijedi f(c) = lim
n
f(y
n
) ≥ C. Dakle, C = f(c).
Pokaˇzimo neke jednostavne primjene prethodnog teorema.
Korolar 3.6. Za bilo koji n ∈ N je funkcija f : [0, +∞` → [0, +∞` defini-
rana s f(x) = x
n
surjekcija.
Dokaz: Za bilo koje prirodne brojeve n, m > 1 vrijedi m < m
n
, pa je m <
f(m). Neka je C > 0 bilo koji broj. Tada po Arhimedovom aksiomu (teorem
1.6.) postoji m ∈ N takav da je f(0) = 0 < C < m < f(m). Zbog neprekid-
nosti funkcije f na segmentu [0, m] po teoremu 3.12. je [0, f(m)] ⊆ 1(f), pa
je i C ∈ 1(f). Dakle, 1(f) = [0, +∞`.
U dokazima surjektivnosti logaritamske, hiperbolnih i area funkcija ko-
ristili smo pretpostavku da je eksponencijalna funkcija surjekcija. Sada smo
u stanju to dokazati.
Korolar 3.7. Funkcija exp : R →'0, +∞` je surjekcija.
3.3. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 77
Dokaz: Pokaˇzimo najprije n < 2
n
, ∀n ∈ N. To je istina za n = 1, tj. 1 < 2
1
.
Neka je sada n < 2
n
. Tada vrijedi n + 1 < 2
n
+ 1 < 2
n
+ 2
n
= 2 2
n
= 2
n+1
.
Zbog strogog rasta potencija na R
+
imamo n < 2
n
< e
n
= exp(n), ∀n ∈ N.
Sada uzmimo bilo koji C > 1. Tada postoji n ∈ N takav da vrijedi
exp(0) = 1 < C < n < exp(n). Zbog neprekidnosti funkcije exp na segmentu
[0, n] je po teoremu 3.12. [exp(0), exp(n)] ⊆ 1(exp), pa je i C ∈ 1(exp),
tj. [1, +∞` ⊆ 1(exp). Zbog exp(−x) =
1
exp(x)
, ∀x ∈ [0, +∞` vrijedi
'0, 1] ⊆ 1(exp).
Iako je iz geometrijske definicije funkcije sinus moˇzda jasno da je njena
slika segment [−1, 1], ta se ˇcinjenica egzaktno dokazuje na sliˇcan naˇcin kao u
prethodnom korolaru.
Korolar 3.8. Funkcija sin : R →[−1, 1] je surjekcija.
Dokaz: Funkcija sin je neprekidna na segmentu [−
π
2
,
π
2
] pa je po teoremu
3.12. [sin(−
π
2
), sin(
π
2
)] = [−1, 1] ⊆ 1(sin). Obratna inkluzija slijedi iz ge-
ometrijske definicije funkcije sin.
3.3 Neprekidnost i monotonost, neprekidnost
inverzne funkcije
Uvjet monotonosti i uvjet neprekidnosti funkcije na nekom skupu su ra-
zliˇcitog tipa. Monotonost je definirana pomo´cu uredaja na skupu R, dok je
za neprekidnost dovoljno imati pojam okoline toˇcaka skupa, odnosno pojam
konvergencije nizova. Ipak, ta dva pojma primijenjena na funkciju ˇcesto daju
isti rezultat. Zapravo, pokazat ´cemo da svaki od tih pojmova , uz jedan do-
datni uvjet na funkciju, povlaˇci onaj drugi. U slijede´cim teoremima interval
nije nuˇzno konaˇcan skup. Svojstvo intervala koje istiˇcemo je da za svake
svoje dvije toˇcke sadrˇzi i sve toˇcke izmedu njih.
Teorem 3.13. Neka je I ⊆ R otvoren interval, funkcija f : I →R monotona
na I i I

= f(I) otvoren interval. Tada je f neprekidna funkcija na I.
Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da f raste na I. Uzmimo bilo koju toˇcku
c ∈ I i pokaˇzimo da je f neprekidna u c. Neka je 'a, b` ⊆ I konaˇcan interval
takav da je c ∈ 'a, b`. Neka su
M
1
= f

c + b
2

−f(c), M
2
= f(c) −f

a + c
2

.
78 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Zbog rasta funkcije f vrijedi M
1
≥ 0 i M
2
≥ 0.
U sluˇcaju M
1
= 0 i M
2
= 0 funkcija f je konstantna na segmentu

a+c
2
,
c+b
2

, pa je onda neprekidna u toˇcki c. Sluˇcajevi M
1
= 0 i M
2
> 0
ili M
1
> 0 i M
2
= 0 su kombinacija prethodnog sluˇcaja i sluˇcaja M
1
> 0 i
M
2
> 0, koji sada dokazujemo.
Provjerimo Cauchyjevu definiciju neprekidnosti (3.10). Uzmimo bilo koji
0 < ε < min¦M
1
, M
2
¦. Vrijedi ε < M
1
= f

c + b
2

− f(c), odnosno,
f(c) < f(c) +
ε
2
< f(c) +ε < f

c + b
2

. Zbog toga ˇsto je I

= f(I) interval,
to postoji δ

∈ R tako da vrijedi f(c) +
ε
2
= f(c + δ

). Zbog rasta funkcije f
mora biti δ

> 0.
Analogno, zbog ε < M
2
= f(c) − f

a + c
2

, odnosno, f

c + b
2

<
f(c)−ε < f(c)−
ε
2
< f(c), imamo δ
′′
∈ R takav da vrijedi f(c)−
ε
2
= f(c+δ
′′
).
Zbog rasta funkcije f je δ
′′
< 0. Uzmimo δ = min¦δ

, −δ
′′
¦. Imamo
(x ∈ 'c, c + δ`) ⇒(f(c) ≤ f(x) ≤ f(c + δ) ≤ f(c + δ

) = f(c) +
ε
2
) ⇒
⇒(−
ε
2
≤ f(x) −f(c) ≤
ε
2
) ⇒([f(x) −f(c)[ ≤
ε
2
< ε).
Isto tako
(x ∈ 'c −δ, c`) ⇒(f(c) ≥ f(x) ≥ f(c −δ) ≥ f(c + δ
′′
) = f(c) −
ε
2
) ⇒
⇒(
ε
2
≥ f(x) −f(c) ≥ −
ε
2
) ⇒([f(x) −f(c)[ ≤
ε
2
< ε).
Dakle, vrijedi (3.10), pa je f neprekidna u c. Zbog toga ˇsto je c ∈ I izabran
po volji, f je neprekidna na I.
Primjena prethodnog teorema u dokazivanju neprekidnosti konkretnih
funkcija je oteˇzana ˇcinjenicom da je ˇcesto vrlo teˇsko dokazati da je neki skup
slika funkcije. Mi smo ve´c dokazali neprekidnost nekih osnovnih funkcija,
pa nas interesira dokazivanje neprekidnosti njihovih inverznih funkcija. U tu
svrhu je koristan slijede´ci rezultat.
Teorem 3.14. Neka je I ⊆ R otvoren interval, funkcija f : I → R i I

=
f(I).
1. Ako je f strogo monotona i neprekidna funkcija na I, onda je I

otvoren
interval i f
−1
: I

→I neprekidna funkcija na I

.
3.3. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 79
2. Ako je f neprekidna bijekcija sa I na I

, onda je f strogo monotona
funkcija na I i f
−1
: I

→I neprekidna funkcija na I

.
Dokaz: 1. Neka je f strogo rastu´ca na I. Neka je −∞ ≤ a

= inf I

i
sup I

= b

≤ +∞. Pokaˇzimo da vrijedi a

∈ I

. Kada bi vrijedilo a

∈ I

=
f(I) postojao bi a ∈ I, a

= f(a). Poˇsto je I otvoren interval, to postoji
a
1
∈ I, a
1
< a. Tada je f(a
1
) < f(a) = a

ˇsto je kontradikcija s definicijom
infimuma. Analogno se dokazuje b

∈ I

.
Neka je z

∈ 'a

, b

` bilo koji element. Tada z

nije niti minoranta niti
majoranta skupa I

. Dakle, postoje x

, y

∈ I

takvi da vrijedi x

< z

< y

.
Neka je x = f
−1
(x

) i y = f
−1
(y

). Zbog strogog rasta funkcije f, a onda i
f
−1
, imamo x < y. Zbog [x, y] ⊂ I je f neprekidna na [x, y], pa po teoremu
3.12. vrijedi f([x, y]) = [x

, y

] ∋ z

, tj. z

∈ I

. Dakle I

= 'a

, b

`.
Neprekidnost od f
−1
slijedi iz teorema 3.13.
2. Funkcija f : I → I

je neprekidna bijekcija pa postoji f
−1
: I

→ I.
Pokaˇzimo da je f strogo monotona na I. Kada f ne bi bila strogo mono-
tona na I, postojale bi toˇcke x
1
, x
2
, x
3
∈ I takve da je x
1
< x
2
< x
3
i
(f(x
1
) < f(x
2
))∧(f(x
2
) > f(x
3
)) ili (f(x
1
) > f(x
2
))∧(f(x
2
) < f(x
3
)). U pr-
vom sluˇcaju postoji C tako da je (f(x
1
) < C < f(x
2
))∧(f(x
3
) < C < f(x
2
)).
Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentima [x
1
, x
2
] i [x
2
, x
3
] prema teoremu
3.12. postoje c

∈ 'x
1
, x
2
` i c
′′
∈ 'x
2
, x
3
` takvi da je C = f(c

) i C = f(c
′′
).
To je kontradikcija s pretpostavkom o bijektivnosti funkcije f. Analogno
se dobije kontradikcija i u drugom sluˇcaju. Dakle, f je strogo monotona
funkcija na I. Sada iz 1. slijedi neprekidnost od f
−1
.
3.3.1 Neprekidnost korijena, logaritamske, area i arcus
funkcija
Primijenimo rezultate prethodne toˇcke za dokazivanje neprekidnosti inverznih
funkcija.
Neparne potencija su neprekidne i strogo rastu´ce bijekcije s otvorenog
(beskonaˇcnog) intervala R na R, pa su korijeni neparnih potencija neprekidne
funkcije po teoremu 3.14.
80 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Parna potencija nije bijekcija, pa gledamo njenu
restrikciju f : [0, +∞` → [0, +∞` koja je
neprekidna i strogo rastu´ca bijekcija, pa postoji
inverzna funkcija f
−1
: [0, +∞` → [0, +∞`. f ne
ispunjava pretpostavke teorema 3.14. jer joj dom-
ena nije otvoren interval (konaˇcan ili beskonaˇcan).
No, posluˇzimo se trikom koji ´ce omogu´citi prim-
jenu spomenutog teorema. Proˇsirimo funkciju f
do funkcije g : R →R na slijede´ci naˇcin:
g(x) =

x
n
; x ≥ 0,
x; x ≤ 0.
0
1
1
g
1
g
x
y
Sada imamo funkciju g koja zadovoljava uvjete teorema 3.14., pa je njena
inverzna funkcija g
−1
: R → R neprekidna na R. Zbog toga ˇsto je f
−1
=
g
−1
[
[0,+∞)
, tj. f
−1
je restrikcija neprekidne funkcije, funkcija f
−1
je neprekidna
na [0, +∞` po definiciji 3.5
Zbog toga ˇsto je exp : R →'0, +∞` neprekidna bijekcija, iz teorema 3.14.
slijedi neprekidnost njene inverzne funkcije ln : '0, +∞` →R.
Isto vrijedi i za hiperbolne funkcije sh : R → R i th : R → '−1, 1` koje
su neprekidne bijekcije, pa su takve i njihove inverzne funkcije sh
−1
: R →R
i th
−1
: '−1, 1` →R.
Funkcija cth : R ` ¦0¦ → R ` [−1, 1] nema po-
druˇcje definicije interval, pa ne zadovoljava uvjete
teorema 3.14. Medutim, svaka njena restrikcija
cth

: '−∞, 0` → '−∞, −1` i cth
+
: '0, +∞` →
'1, +∞` ima po teoremu 3.14. neprekidan inverz
cth

: '−∞, −1` → '−∞, 0` i cth
−1
+
: '1, +∞` →
'0, +∞`. Zato ˇsto su i domene i slike funkcija cth

i cth
+
disjunktni skupovi, vrijedi
cth(x) =

cth

(x) ; x < 0
cth
+
(x) ; x > 0
,
a odatle slijedi
cth
−1
(x) =

cth
−1

(x) ; x < −1
cth
−1
+
(x) ; x > 1
.
0
1
Arccth
cth
x
y
3.3. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 81
Bijektivna restrikcija od ch je Ch : [0, +∞` →
[1, +∞` i nju proˇsirujemo do funkcije g : R → R
tako da stavimo
g(x) =

ch(x); x ≥ 0,
x + 1; x ≤ 0.
Tada je Ch
−1
: [1, +∞` → [0, +∞` restrik-
cija neprekidne funkcije g
−1
, pa je neprekidna po
definiciji 3.5.
0
1
1
g
g
1
x
y
Restrikcije Tg : '−
π
2
,
π
2
` →R i Ctg : '0, π` →R, imaju po teoremu 3.14.
neprekidne inverze Tg
−1
= arctg : R → '−
π
2
,
π
2
`, Ctg
−1
= arcctg : R →
'0, π`.
Da bismo dokazali neprekidnost funkcija
arcsin = Sin
−1
i arccos = Cos
−1
moramo
funkcije Sin : [−
π
2
,
π
2
] → [−1, 1] i Cos :
[0, π] → [−1, 1] proˇsiriti do neprekidnih bi-
jekcija sa otvorenog intervala na otvoren in-
terval. Tako definiramo g, h : R → R tako
da stavimo
g(x) =

x +
π
2
−1 ; x ≤ −
π
2
,
sin x ; −
π
2
≤ x ≤
π
2
,
x −
π
2
+ 1 ;
π
2
≤ x.
i
h(x) =

−x + 1 ; x ≤ 0,
cos x ; 0 ≤ x ≤ π,
−x + π −1 ; π ≤ x.
Po teoremu 3.14. funkcije g i h imaju
neprekidne inverze, pa su i njihove restrikcije
Sin
−1
= g[
[−1,1]
i Cos
−1
= h[
[−1,1]
neprekidne
funkcije po definiciji.
0
1
Π

2
1
Π

2
g
g
1
x
y
0
1
1 1
Π

2
Π

2
Π
h
h
1
x
y
Teorem 3.15. Elementarne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju defini-
cije.
Dokaz: Sve funkcije od kojih gradimo elementarne funkcije (potencije, ek-
sponencijalna funkcija, hiperbolne, trigonometrijske funkcije i njihove in-
verzne funkcije korijeni, logaritamske funkcije, area i arcus funkcije) su neprekidne
82 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
na cijelom podruˇcju definicije. Budu´ci da operacije pomo´cu kojih od tih
funkcija gradimo elementarne funkcije ˇcuvaju neprekidnost (teoremi 3.8. i
3.9.), to su elementarne funkcije neprekidne.
Definicija 3.6. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kaˇzemo da
f ima u toˇcki c ∈ I prekid prve vrste ako u c postoje i lijevi limes f(c−)
i desni limes f(c+) funkcije i ako su oni razliˇciti. Ostali prekidi su prekidi
druge vrste.
U sljede´cem teoremu se vidi kako sam uvjet monotonost ima utjecaj na
vrstu i broj prekida kod funkcije.
Teorem 3.16. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R monotona
funkcija.
1. Monotona funkcija moˇze imati samo prekide prve vrste.
2. Monotona funkcija ima najviˇse prebrojivo mnogo prekida.
Dokaz: 1. U teoremu 3.6. je dokazano da monotona funkcija ima u svakoj
toˇcki lijevi i desni limes. Ako f ima u toˇcki c prekid, onda je zbog postojanja
f(c−) i f(c+) taj prekid prve vrste.
2. Neka je f rastu´ca funkcija i neka je J skup svih toˇcaka prekida te
funkcije. Za svaku toˇcku a ∈ J imamo f(a−) < f(a+), pa toj toˇcki
pridruˇzujemo otvoreni interval I
a
= 'f(a−), f(a+)`. Ako su a, b ∈ J,
a = b, onda je I
a
∩ I
b
= ∅. Naime, u sluˇcaju a < b, zbog f(a+) =
inf¦f(x); x ∈ I, a < x¦ je f(a+) ≤ f(a +
b−a
2
). Isto tako, zbog f(b−) =
sup¦f(x); x ∈ I, x < b¦ je f(b−) ≥ f(b −
b−a
2
) = f(a +
b−a
2
). Dakle,
(a < b) ⇒ (f(a+) ≤ f(b−)), tj. I
a
∩ I
b
= ∅, jer su intervali otvoreni.
Sada za svaki a ∈ J uzmemo r
a
∈ I
a
∩Q pa imamo injekciju a →r
a
s J u Q.
Dakle, J ima manji ili jednak kardinalni broj od Q, tj. J je najviˇse prebrojiv
skup.
3.4 Jednostrana neprekidnost funkcije
Definicija 3.7. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇcka c ∈ I. Za funkciju
f : I → R kaˇzemo da je neprekidna slijeva u toˇcki c ako postoji limes
slijeva funkcije f u toˇcki c i lim
x→c−
f(x) = f(c). Funkcija f je neprekidna
zdesna u toˇcki c ako postoji limes zdesna funkcije f u toˇcki c i lim
x→c+
f(x) =
f(c).
3.4. JEDNOSTRANA NEPREKIDNOST FUNKCIJE 83
Ako u Cauchyjevu definiciju jednostranog limes uvrstimo vrijednost limesa
jednaku f(c) dobijemo Cauchyjevu definiciju jednostrane neprekidnosti:
f je neprekidna slijeva ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c −x < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)), (3.12)
i f je neprekidna zdesna ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ x −c < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)), (3.13)
Veza jednostrane neprekidnosti i neprekidnosti funkcije u nekoj toˇcki dana
je slijede´cim teoremom.
Teorem 3.17. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I →R.
1. Funkcija f je neprekidna slijeva u c ako i samo ako postoji funkcija
˜
f : I →R neprekidna u c i takva da je
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c.
2. Funkcija f je neprekidna zdesna u c ako i samo ako postoji funkcija
˜
f : I →R neprekidna u c i takva da je
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≥ c.
3. Funkcija f je neprekidna u c ako i samo ako je neprekidna i slijeva i
zdesna u c.
Dokaz: 1. Ako postoji neprekidna funkcija
˜
f : I → R takva da je
˜
f(x) =
f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c, onda vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([
˜
f(x) −
˜
f(c)[ < ε)).
i posebno
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c −x < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)),
tj. f je neprekidna slijeva u c.
Obratno, ako je f neprekidna slijeva u c, onda funkcija
˜
f : I →R defini-
rana s
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c, i
˜
f(x) = f(c), ∀x ∈ I, x ≥ c, zadovoljava
traˇzena svojstva.
2. se dokazuje analogno kao 1.
3. Ako je f neprekidna u c onda
˜
f = f zadovoljava uvjete iz 1. i 2. pa
je neprekidna i slijeva i zdesna u c. Obratno, neka je f neprekidna i slijeva i
zdesna u c. Tada postoje lijevi i desni limes funkcije i jednaki su f(c), pa po
teoremu 3.5. postoji limes funkcije i jednak je f(c), tj. funkcija je neprekidna
u c.
84 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Korolar 3.9. Funkcija f : [a, b] →R je neprekidna na segmentu, ako i samo
ako je neprekidna na otvorenom intervalu 'a, b`, te neprekidna zdesna u a i
slijeva u b.
Dokaz: Ako je funkcija neprekidna na segmentu u smislu definicije 3.5.,
onda
˜
f = g, gdje je g iz definicije 3.5., zadovoljava uvjete tvrdnji 1. i 2. iz
teorema 3.17.
Obratno, ako je f : [a, b] → R neprekidna na otvorenom intervalu 'a, b`,
te neprekidna zdesna u a i slijeva u b, onda ju po teoremu 3.17. postoji njeno
neprekidno proˇsirenje i lijevo i desno od segmenta [a, b].
3.5 Otvoreni skupovi u R
U svim razmatranjima u vezi s pojmom neprekidnosti funkcije u toˇcki ili
limesa funkcije u toˇcki bilo je vaˇzno da se toˇcka nalazi u otvorenom intervalu.
Naime, bilo je vaˇzno da s obije strane te toˇcke imamo toˇcaka koje se nalaze
u domeni funkcije, kako bismo bili u mogu´cnosti s obje strane promatrati
nizove koji konvergiraju k toˇcki. Otvoreni intervali nisu jedini skupovi s
takvim svojstvom.
Definicija 3.8. Za skup S ⊆ R kaˇzemo da je otvoren skup, ako je S ili
prazan skup ili unija po volji mnogo otvorenih intervala.
Skup F ⊆ R je zatvoren skup ako je komplement otvorenog skupa.
Primjer 3.12. Slijede´ci skupovi su otvoreni u R.
1. R je otvoren jer je R =
¸
n∈Z
'n, n + 2`.
2. Skupovi '0, +∞` =

¸
n=0
'n, n + 2` i '−∞, 0` =

¸
n=0
'−n − 2, −n` su
otvoreni skupovi, a takvi su i skupovi '−∞, a` i 'a, +∞`, za svaki
a ∈ R.
Primjer 3.13. Slijede´ci skupovi su zatvoreni u R.
1. Za svaki a ∈ R je jednoˇclan skup ¦a¦ zatvoren u R jer je ¦a¦
C
=
'−∞, a` ∪ 'a, +∞` otvoren skup.
2. Za sve a, b ∈ R, a < b, je segment [a, b] zatvoren jer je [a, b]
C
=
'−∞, a` ∪ 'b, +∞`.
3.5. OTVORENI SKUPOVI U R 85
Propozicija 3.1. Neprazan skup S ⊆ R je otvoren ako i samo ako za svaki
x ∈ S postoji ε
x
> 0 tako da je 'x −ε
x
, x + ε
x
` ⊆ S.
Dokaz: Ako je S ⊆ R otvoren skup, onda za svaki x ∈ S iz definicije 3.8.
slijedi postojanje otvorenog intervala takvog da je x ∈ 'a, b` ⊆ S. Uzmimo
ε
x
= min¦x −a, b −x¦ i imamo 'x −ε
x
, x + ε
x
` ⊆ S.
Obratno, neka za svaki x ∈ S postoji ε
x
> 0 tako da je 'x−ε
x
, x+ε
x
` ⊆ S.
Tada je S =
¸
x∈S
'x −ε
x
, x + ε
x
` pa je stoga otvoren skup.
Skup T koji sadrˇzi sve otvorene podskupove od R naziva se topologija
na R.
Propozicija 3.2. Neka je T topologija na R. Tada vrijedi
1. ∅, R ∈ T.
2. Ako je S
λ
∈ T, ∀λ ∈ Λ, onda je
¸
λ∈Λ
S
λ
∈ T.
3. Ako je S
k
∈ T, k = 1, . . . , n, onda je
n
¸
k=1
S
k
∈ T.
Dokaz: Tvrdnja 1. slijedi iz definicije 3.8. i primjera 3.12.
Da bismo dokazali tvrdnju 2. uzmimo x ∈
¸
λ∈Λ
S
λ
po volji. Po definiciju
unije postoji λ ∈ Λ takav da je x ∈ S
λ
. Sada zbog otvorenosti skupa S
λ
,
prema propoziciji 3.1. postoji ε
x
> 0 takav da je 'x −ε
x
, x+ε
x
` ⊆ S
λ
. Tada
vrijedi 'x−ε
x
, x+ε
x
` ⊆
¸
λ∈Λ
S
λ
, pa je po propoziciji 3.1 skup
¸
λ∈Λ
S
λ
otvoren.
Za dokaz tvrdnje 3. uzmimo x ∈
n
¸
k=1
S
k
po volji. Po definiciju presjeka vri-
jedi x ∈ S
k
, za sve k = 1, . . . , n. Zbog otvorenosti skupova S
k
, k = 1, . . . , n,
postoje ε
(k)
x
> 0, k = 1, . . . , n, takvi da je 'x−ε
(k)
x
, x+ε
(k)
x
` ⊆ S
k
, k = 1, . . . , n.
Uzmimo ε
x
= min¦ε
(k)
x
; k = 1, . . . , n¦ pa vrijedi 'x − ε
x
, x + ε
x
` ⊆ S
k
,
k = 1, . . . , n. Odatle je 'x − ε
x
, x + ε
x
` ⊆
n
¸
k=1
S
k
, pa je prema propoziciji
3.1. skup
n
¸
k=1
S
k
otvoren.
86 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Poglavlje 4
Derivacija funkcije
4.1 Motivacija; aproksimacija funkcije, prob-
lemi brzine i tangente
Jedna od ˇcesto upotrebljavanih metoda u rjeˇsavanju matematiˇckih problema
je aproksimacija ili pribliˇzno odredivanje nekog sloˇzenijeg matematiˇckog
objekta pomo´cu jednostavnijih objekata. Kako je u matematiˇckoj analizi od
interesa prouˇcavanje funkcija, to je razumno pitanje, da li je mogu´ce neku
funkciju dobro aproksimirati pomo´cu funkcija koje dobro razumijemo. Na
taj naˇcin bismo iz ponaˇsanja jednostavnih funkcija mogli neˇsto zakljuˇciti
o sloˇzenijoj funkciji. Funkcije koje svi dobro poznajemo i razumijemo su
polinomi, posebno polinomi prvog stupnja ˇciji su grafovi pravci. Stoga je za
neku funkciju f : I → R, I ⊆ R otvoren interval, interesantan problem koji
je polinom prvog stupnja oblika g(x) = k(x−c) +l, x ∈ R, lokalno oko toˇcke
c najbolja aproksimacija funkcije f. U tom sluˇcaju je prirodno zahtijevati da
se te funkcije podudaraju u toˇcki oko koje lokalno aproksimiramo funkciju,
tj. g(c) = f(c), ˇsto daje l = f(c). Sada iz zahtjeva da je f(x) ≈ g(x) kada je
x ≈ c imamo k ≈
f(x) −f(c)
x −c
.
Povijesno su dva po prirodi razliˇcita problema bila glavna motivacija za
razvoj diferencijalnog raˇcuna.
Jedan od njih je fizikalni problem definiranja pojma brzine za ˇcije rjeˇsenje
je zasluˇzan Isaac Newton.
1
Neka je s(t), t ≥ 0, funkcija koja mjeri put
koji je proˇsla materijalna toˇcka u vremenskom intervalu [0, t]. Prosjeˇcna
brzina te materijalne toˇcke u vremenskom intervalu [t
0
, t] definira se kao
1
Isaac Newton, (Woolsthorpe, 4. sijeˇcnja 1643. - London, 31. oˇzujka 1728.), engleski
fiziˇcar, matematiˇcar i astronom
87
88 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
v(t
0
, t) =
s(t) −s(t
0
)
t −t
0
. No pitanje je kako definirati pojam brzine u trenutku
t
0
. To je neˇsto ˇsto nije mogu´ce mjeriti, jer mi znamo mjeriti prosjeˇcnu brzinu
na nekom intervalu, a toˇcka predstavlja vremenski interval [t
0
, t
0
] duljine 0.
Mogu´ce je promatrati ponaˇsanje prosjeˇcne brzine na intervalima oko toˇcke
t
0
ˇcija duljina se smanjuje. Taj proces opisujemo pomo´cu limesa funkcije, tj.
moˇzemo re´ci da je brzina u toˇcki v(t
0
) = lim
t→t
0
v(t
0
, t) = lim
t→0
s(t) −s(t
0
)
t −t
0
, ako
taj limes postoji.
Drugi problem je geometrijske naravi, a njegovo rjeˇsenje je naˇsao G.W.
Leibnitz.
1
Odnosi se na pitanje postojanja jedinstvene tangente u nekoj
toˇcki
grafa Γ
f
funkcije f. Sekanta kroz toˇcke C =
(c, f(c)) i D = (d, f(d)) ima koeficijent smjera
k
s
=
f(d) −f(c)
d −c
. Ako d → c, odnosno, ako
se toˇcka D po grafu Γ
f
pribliˇzava toˇcki C, onda
sekanta s postaje tangenta t. Dakle, koeficijent
smjera sekante prelazi u koeficijent smjera tan-
gente, tj. k
t
= lim
d→c
f(d) −f(c)
d −c
.
0
x
y
f
t
s
c
fc)
d
fd)
U sva tri prethodna problema kao rjeˇsenje se name´ce broj kojem teˇzi izraz
oblika
f(x)−f(c)
x−c
kojeg nazivamo kvocijent diferencija za funkciju f u toˇcki
c. Stoga je od interesa slijede´ci pojam.
Definicija 4.1. Kaˇzemo da je funkcija f : I →R, diferencijabilna ili deriv-
abilna u toˇcki c otvorenog intervala I ⊆ R, ako postoji lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
. Taj
broj zovemo derivacija (izvod) funkcije f u toˇcki c i piˇsemo
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
. (4.1)
Joˇs se koriste oznake Df(c) ili
df
dx
(c).
Kaˇzemo da je f diferencijabilna na intervalu I ako je ona diferencijabilna
u svakoj toˇcki iz I. Tada je na I dobro definirana funkcija x → f

(x) koju
prirodno oznaˇcavamo s f

i takoder zovemo derivacija od f na I. Ako je sada
ta funkcija diferencijabilna u nekoj toˇcki c ∈ I, onda njenu derivaciju (f

)

(c)
1
Gottfried Wilhelm Leibnitz (Leipzig, 21. lipanj 1646. – Hanover, 14. studeni 1716.)
njemaˇcki matematiˇcar
4.1. MOTIVACIJA 89
zovemo druga derivacija od f u c i oznaˇcavamo s f
′′
(c), tj.
f
′′
(c) = lim
x→c
f

(x) −f

(c)
x −c
.
Analogno se definira tre´ca derivacija itd. Op´cenito, ako postoji n-ta derivacija
od f na I, tj. f
(n)
: I →R onda moˇzemo definirati
f
(n+1)
(c) = lim
x→c
f
(n)
(x) −f
(n)
(c)
x −c
,
uz uvjet da navedeni limes postoji.
U terminima derivacije funkcije, problemi navedeni kao motivacija imaju
sljede´ca rjeˇsenja:
1. Funkcija g definirana s g(x) = f

(c)(x − c) + f(c), x ∈ R, je lokalno
najbolja aproksimacija funkcije f oko c medu polinomima stupnja ≤ 1,
ˇsto dokazujemo u teoremu koji slijedi.
2. Brzina materijalne toˇcke, ˇciji put u vremenu t opisuje funkcija t →
s(t), dana je s v(t) = s

(t), tj. brzina je prva derivacija funkcije puta
po vremenu. Analogno se ubrzanje definira kao derivacija brzine po
vremenu, tj. a(t) = v

(t) = s
′′
(t).
3. Tangenta na graf funkcije f za toˇcku c (ili u toˇcki grafa (c, f(c))) je
pravac koji je graf linearne funkcije g it toˇcke 1. Jasno, mogu´ce je
odmah zadati i funkciju h(x) =
−1
f

(c)
(x −c) +f(c), ˇciji graf je normala
na graf funkcije u toˇcki c.
Primjer 4.1. Na´ci derivaciju konstantne funkcije f(x) = α, ∀ x ∈ R u toˇcki
c ∈ R.
Vrijedi
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
α −α
x −c
= 0,
dakle, f

(x) = 0, ∀ x ∈ R.
Primjer 4.2. Na´ci derivaciju funkcije f(x) = x, ∀ x ∈ R u toˇcki c ∈ R.
Vrijedi
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
x −c
x −c
= 1,
dakle, f

(x) = 1, ∀ x ∈ R.
90 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Sada razmotrimo vezu izmedu diferencijabilnosti i neprekidnosti funkcije
f. Ako je funkcija neprekidna u nekoj toˇcki, ona ne mora nuˇzno biti difer-
encijabilna u toj toˇcki. To se vidi u sljede´cem primjeru.
Primjer 4.3. Funkcija f(x) = [x[, x ∈ R, je neprekidna na R, a diferencija-
bilna na R ` ¦0¦. No, f nije diferencijabilna u 0. Naime,
lim
x→0−
[x[
x
= −1 i lim
x→0+
[x[
x
= 1,
dakle, lijevi i desni limes kvocijenta diferencija su razliˇciti, pa derivacija ne
postoji.
Obratno, diferencijabilnost povlaˇci neprekidnost.
Teorem 4.1. Ako je funkcija f : I →R diferencijabilna u toˇcki c otvorenog
intervala I, onda je f neprekidna u c.
Dokaz: Zbog diferencijabilnosti funkcije f u toˇcki c je funkcija
ω(x) =

f(x) −f(c)
x −c
−f

(c) , za x = c
0 , za x = c
. (4.2)
neprekidna u c. Naime, ω(c) = 0 = lim
x→c

f(x)−f(c)
x−c
−f

(c)

= lim
x→c
ω(x).
Sada je
f(x) = f(c) + (f

(c) + ω(x))(x −c), x ∈ I, (4.3)
odakle zbog neprekidnosti u c funkcija na desnoj strani jednakosti (4.3), sli-
jedi tvrdnja.
Sada egzaktno dokazujemo tvrdnju vezanu za problem aproksimacije
Teorem 4.2. Neka je funkcija f : I →R diferencijabilna u toˇcki c otvorenog
intervala I i neka je
g(x) = f

(c)(x −c) + f(c), ∀ x ∈ R. (4.4)
Ako je h polinom, sth ≤ 1, i h = g, onda postoji δ
h
> 0 tako da vrijedi
∀x ∈ I, (0 < [x −c[ < δ
h
) ⇒([f(x) −g(x)[ < [f(x) −h(x)[). (4.5)
Drugim rijeˇcima, polinom g je medu svim polinomima stupnja ≤ 1 lokalno
oko c najbolja aproksimacija funkcije f.
4.1. MOTIVACIJA 91
Dokaz: Polinom h moˇzemo pisati u obliku
h(x) = k(x −c) + l, ∀ x ∈ R, (4.6)
gdje su k, l ∈ R. Iz (4.6) i (4.3) dobivamo
f(x) −h(x) = [f(c) −l] + [f

(c) −k + ω(x)](x −c). (4.7)
Uvjet h = g je ispunjen u dva sluˇcaja: (l = f(c)) ili ((l = f(c))∧(k = f

(c))).
U sluˇcaju (l = f(c)) iz neprekidnosti funkcije f −h i zbog (f −h)(c) = 0
iz leme 3.3. iz M.A.I. slijedi postojanje δ
1
> 0 tako da vrijedi
([x −c[ < δ
1
) ⇒([f(x) −h(x)[ > ε) gdje je ε =
1
2
[f(c) −l[ > 0. (4.8)
Takoder, iz neprekidnosti funkcije f −g u c i zbog (f −g)(c) = 0 za ε iz (4.8)
postoji δ
2
> 0, tako da vrijedi
([x −c[ < δ
2
) ⇒([f(x) −g(x)[ < ε). (4.9)
Sada, za δ
h
= min¦δ
1
, δ
2
¦ iz (4.8) i (4.9) slijedi (4.5).
U sluˇcaju ((l = f(c)) ∧ (k = f

(c))) iz (4.7) imamo
[f(x) −h(x)[ = [f

(c) −k + ω(x)[[x −c[. (4.10)
Zbog lim
x→c
[f

(c) − k + ω(x)[ = [f

(c) − k[ > 0, iz leme 3.3. iz M.A.I. slijedi
postojanje δ
1
> 0 tako da
([x−c[ < δ
1
) ⇒([f

(c) −k +ω(x)[ > ε) gdje je ε =
1
2
[f

(c) −k[ > 0. (4.11)
Takoder, iz neprekidnosti funkcije ω u c i ω(c) = 0 dobivamo δ
2
> 0 tako da
([x −c[ < δ
2
) ⇒([ω(x)[ < ε). (4.12)
Iz (4.11) i(4.12) za δ
h
= min¦δ
1
, δ
2
¦ imamo
([x −c[ < δ
h
) ⇒([ω(x)[ < [f

(c) −k + ω(x)[). (4.13)
Pomnoˇzimo li (4.13) s [x −c[ dobivamo (4.5).
92 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.2 Diferencijabilnost funkcija i operacije s
funkcijama
Od interesa je istraˇziti kako se svojstvo diferencijabilnosti funkcije u toˇcki
ponaˇsa kod uobiˇcajenih operacija s funkcijama
Teorem 4.3. Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u toˇcki c
otvorenog intervala I.
1. Funkcija f + g je diferencijabilna u toˇcki c i
(f + g)

(c) = f

(c) + g

(c). (4.14)
2. Funkcija fg je diferencijabilna u toˇcki c i
(fg)

(c) = f

(c)g(c) + f(c)g

(c). (4.15)
3. Ako je funkcija
f
g
definirana na I, onda je i diferencijabilna u toˇcki c i

f
g


(c) =
f

(c)g(c) −f(c)g

(c)
g(c)
2
. (4.16)
Dokaz:
1. Za funkciju h = f + g imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
f(x) + g(x) −f(c) −g(c)
x −c
=
f(x) −f(c)
x −c
+
g(x) −g(c)
x −c
.
Odatle je
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
+ lim
x→c
g(x) −g(c)
x −c
,
odnosno vrijedi (4.14).
2. Za funkciju h = fg imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
f(x)g(x) −f(c)g(c)
x −c
=
f(x) −f(c)
x −c
g(x)+f(c)
g(x) −g(c)
x −c
.
Odatle je
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
lim
x→c
g(x) + f(c) lim
x→c
g(x) −g(c)
x −c
,
ˇsto zbog neprekidnosti funkcije g u c (teorem 4.1.) daje (4.15).
4.2. DIFERENCIJABILNOST I OPERACIJE 93
3. Uzmimo prvo h =
1
g
, pa imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
1
g(x)

1
g(c)
x −c
= −
g(x)−g(c)
x−c
g(c)g(x)
.
Zbog neprekidnosti funkcije g u c slijedi
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= −
lim
x→c
g(x)−g(c)
x−c
g(c) lim
x→c
g(x)
,
odnosno h

(c) =

1
g


(c) = −
g

(c)
g(c)
2
. Sada na funkciju
f
g
= f
1
g
primijenimo pravilo za deriviranje produkta funkcija (4.15) i dobivamo
(4.16).
Korolar 4.1. Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u toˇcki c
otvorenog intervala I. Tada je za sve λ, µ ∈ R funkcija λf + µg diferen-
cijabilna u toˇcki c i
(λf + µg)

(c) = λf

(c) + µg

(c). (4.17)
Skup svih funkcija s I u R koje su diferencijabilne u toˇcki c je vektorski pros-
tor (uz operacije zbrajanja i mnoˇzenja sa skalarom definiranim po toˇckama),
a pridruˇzivanje f →f

(c) je linearan funkcional na tom prostoru.
Dokaz: Uzmimo konstantnu funkciju h(x) = λ, ∀ x ∈ R. Tada je h

(c) = 0
u svakoj toˇcki c ∈ R. Sada formula za deriviranje produkta daje (λf)

(c) =
(hf)

(c) = h

(c)f(c)+h(c)f

(c) = h(c)f

(c) = λf

(c). Primjenom prethodnog
rezultata i formule za deriviranje sume dobivamo (4.17).
Teorem 4.4. (Derivacija kompozicije funkcija) Neka su f : I →R, g : J →
R i neka je f(I) ⊆ J, tj. kompozicija g ◦ f : I →R je dobro definirana na I.
Ako je funkcija f diferencijabilna u toˇcki c ∈ I i funkcija g diferencijabilna
u toˇcki d = f(c) ∈ J, onda je kompozicija g ◦ f diferencijabilna u c i vrijedi
(g ◦ f)

(c) = g

(d)f

(c). (4.18)
Dokaz: Uzmimo funkciju ω iz (4.2) tako da vrijedi (4.3) i analogno, neka je
ω
1
definirana s
ω
1
(x) =

g(y) −g(d)
y −d
−g

(d) , za y = d
0 , za y = d,
(4.19)
94 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
tako da vrijedi
g(y) = g(d) + (g

(d) + ω
1
(y))(y −d), y ∈ J, (4.20)
Neka je h = g ◦ f, pa imamo
h(x) = g[f(x)] = g(d) + [g

(d) + ω
1
(f(x))][f(x) −f(c)],
ˇsto daje
h(x) −h(c)
x −c
= [g

(d) + ω
1
(f(x))]
f(x) −f(c)
x −c
. (4.21)
Zbog neprekidnosti funkcije f u toˇcki c i neprekidnosti ω
1
u d = f(c), funkcija
ω
1
◦ f je neprekidna u c i (ω
1
◦ f)(c) = ω
1
[f(c)] = ω
1
(d) = 0. Sada je
h

(c) = lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
[g

(d) + ω
1
(f(x))] lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
,
odakle slijedi (4.18).
Teorem 4.5. (Derivacija inverzne funkcije) Neka je f : I → J, I, J ⊆ R, I
otvoren interval, bijekcija i neka je f neprekidna na I. Ako f ima derivaciju
u toˇcki c ∈ I i ako je f

(c) = 0, onda je f
−1
diferencijabilna u toˇcki d = f(c)
i vrijedi (f
−1
)

(d) =
1
f

(c)
.
Dokaz: Prema teoremu 3.14. je J otvoren interval i f
−1
: J → I je
neprekidna funkcija. Nadalje, iz diferencijabilnosti funkcije f u toˇcki c slijedi
f(x) −f(c) = (x −c)[f

(c) + ω(x)],
gdje je ω funkcija neprekidna u c definirana s (4.2).
Stavimo d = f(c) i y = f(x) pa dobivamo
y −d = [f
−1
(y) −f
−1
(d)][f

(c) + ω(f
−1
(y))].
Odatle dobivamo
f
−1
(y) −f
−1
(d)
y −d
=
1
f

(c) + ω(f
−1
(y))
,
ˇsto zbog neprekidnosti funkcije ω ◦ f
−1
u toˇcki d i (ω ◦ f
−1
)(d) = 0 daje
jednakost
(f
−1
)

(d) = lim
y→d
f
−1
(y) −f
−1
(d)
y −d
=
1
f

(c)
.

Prethodnu formulu ˇcesto koristimo u obliku
(f
−1
)

(x) =
1
f

(f
−1
(x))
.
4.3. DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 95
4.3 Derivacije elementarnih funkcija
4.3.1 Potencije i korijeni
Neka je n ∈ N i f(x) = x
n
, x ∈ R. Tada se indukcijom pomo´cu formule
za deriviranje produkta funkcija lako dobije f

(x) = nx
n−1
, ∀x ∈ R. Sliˇcno,
neka je n ∈ N i f(x) = x
−n
, x ∈ R ` ¦0¦. Iz prethodnog i formule za
deriviranje kvocijenta dobijemo (x
−n
)

= (
1
x
n
)

=
−nx
n−1
x
2n
= −nx
−n−1
.
Neka je za n neparan f
−1
: R → R ili za n paran f
−1
: '0, +∞` −→
'0, +∞` definirana s f
−1
(x) =
n

x = x
1
n
. Tada vrijedi (f
−1
)

(x) =
1
f

(f
−1
(x))
=
1
n(
n

x)
n−1
=
1
nx
n−1
n
=
1
n
x
1
n
−1
.
Neka je q ∈ Q ` ¦0¦ i f : '0, +∞` −→ '0, +∞` definirana s f(x) = x
q
.
Pokaˇzimo da vrijedi formula (x
q
)

= qx
q−1
. Naime, za q =
m
n
, m ∈ Z i
n ∈ N, iz prethodnog i pomo´cu formule za deriviranje kompozicije imamo
(x
m
n
)

= [(x
m
)
1
n
]

=
1
n
(x
m
)
1
n
−1
mx
m−1
=
m
n
x
m
n
−m+m−1
=
m
n
x
m
n
−1
.
4.3.2 Trigonometrijske i arcus funkcije
Za 0 < x <
π
2
vrijedi sin x < x i tg x > x. Odatle, za x ∈ '−
π
2
,
π
2
` ` ¦0¦
vrijedi nejednakost cos x <
sinx
x
< 1. Odatle slijedi lim
x→0
sin x
x
= 1.
Sada za ∀c ∈ R vrijedi
sin x −sin c
x −c
=
2 sin
x−c
2
cos
x+c
2
x −c
=
sin
x−c
2
x−c
2
cos
x + c
2
,
ˇsto daje
lim
x→c
sin x −sin c
x −c
= lim
x→c
sin
x−c
2
x−c
2
lim
x→c
cos
x + c
2
= cos c.
Odatle je za f(x) = sin x, derivacija f

(c) = cos c za ∀c ∈ R ili u drugoj
oznaci (sin x)

= cos x.
Nadalje, iz cos x = sin(x+
π
2
) dobivamo (cos x)

= cos(x+
π
2
) 1 = −sin x.
Pomo´cu formule za deriviranje kvocijenta imamo
(tg x)

= (
sin x
cos x
)

=
cos xcos x −sin x(−sin x)
cos
2
x
=
1
cos
2
x
.
Analogno slijedi
(ctg x)

= (
cos x
sin x
)

=
−sin xsin x −cos xcos x
sin
2
x
= −
1
sin
2
x
.
96 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Za f(x) = Sin x je f
−1
(x) = Sin
−1
x, pa formula za deriviranje inverzne
funkcije daje
(Sin
−1
x)

=
1
cos(Sin
−1
x)
=
1

1 −[sin(Sin
−1
x)]
2
=
1

1 −x
2
.
Za f(x) = Cos x je f
−1
(x) = Cos
−1
x, pa formula za deriviranje inverzne
funkcije daje
(Cos
−1
x)

=
−1
sin(Cos
−1
x)
=
−1

1 −[cos(Cos
−1
x)]
2
=
−1

1 −x
2
.
(Tg
−1
x)

=
1
1
cos
2
(Tg
−1
x)
=
1
1 + [tg (Tg
−1
x)]
2
=
1
1 +x
2
, ∀x ∈ R,
(Ctg
−1
x)

=
1
−1
sin
2
(Ctg
−1
x)
=
−1
1 + [ctg (Ctg
−1
x)]
2
=
−1
1 +x
2
, ∀x ∈ R.
4.3.3 Eksponencijalna funkcija
Za x ≥ 0 definirali smo f
0
(x) = lim
n
(1+
x
n
)
n
. Sada je eksponencijalna funkcija
definirana s
f(x) = e
x
=

f
0
(x) , za x ≥ 0
1
f
0
(−x)
, za x < 0
.
Za x, c > 0 vrijedi
(1 +
x
n
)
n
−(1 +
c
n
)
n
x −c
=
=
1
n

(1 +
x
n
)
n−1
+ (1 +
x
n
)
n−2
(1 +
c
n
) + + (1 +
x
n
)(1 +
c
n
)
n−2
+ (1 +
c
n
)
n−1

.
Odatle imamo

1 +
min¦x, c¦
n

n−1

(1 +
x
n
)
n
−(1 +
c
n
)
n
x −c

1 +
max¦x, c¦
n

n−1
Prelaskom na limes dobivamo
f
0
(min¦x, c¦) ≤
f
0
(x) −f
0
(c)
x −c
≤ f
0
(max¦x, c¦).
4.3. DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 97
Funkcije x −→min¦x, c¦ i x −→max¦x, c¦ su neprekidne pa za x →c slijedi
f

0
(c) = lim
x→c
f
0
(x) −f
0
(c)
x −c
= f
0
(c).
Sada, za x < 0 imamo f(x) =
1
f
0
(−x)
, pa je
f

(x) = −
f

0
(−x)(−1)
[f
0
(−x)]
2
=
f
0
(−x)
[f
0
(−x)]
2
=
1
f
0
(−x)
= f(x).
U sluˇcaju c = 0 moramo posebno gledati lijevi i desni limes od
f(x)−1
x
. Za
x > 0 imamo 1 ≤
f
0
(x)−1
x
≤ f
0
(x), ˇsto zbog neprekidnosti od f
0
u 0 i f
0
(0) = 1
daje
lim
x→0+
f(x) −1
x
= 1 = f(0).
Za x < 0 je
lim
x→0−
f(x) −1
x
= lim
x→0−
1
f
0
(−x)
−1
x
= lim
−x→0+
f
0
(−x) −1
−x
1
lim
−x→0+
f
0
(−x)
= 1 = f(0),
pa je f

(0) = f(0). Dakle, za ∀x ∈ R je (e
x
)

= e
x
.
Za logaritamsku funkciju f
−1
(x) = lnx kao inverznu funkciju od ekspo-
nencijalne imamo
(ln x)

=
1
e
lnx
=
1
x
, ∀x > 0.
Primjer 4.4. Neka je f(x) = ln [x[ za x = 0. Tada za x > 0 imamo f(x) =
ln x, pa je f

(x) =
1
x
. Za x < 0 je f(x) = ln(−x), pa je f

(x) =
1
−x
(−1) =
1
x
.
Dakle ∀x = 0 je (ln [x[)

=
1
x
.
Primjer 4.5. Op´ca eksponencijalna funkcija za x > 0 i α ∈ R`¦0¦ definirana
je s x
α
= e
αln x
. Odatle je (x
α
)

= e
αln x
α
1
x
= αx
α−1
.
Primjer 4.6. Eksponencijalna funkcija s bazom a > 0 definira se kao a
x
=
e
x lna
za ∀x ∈ R. Odatle je (a
x
)

= e
x ln a
ln a = a
x
ln a. Njena inverzna funkcija
log
a
x ima derivaciju (log
a
x)

=
1
a
log
a
x
lna
=
1
xln a
.
4.3.4 Hiperbolne i area funkcije
(sh x)

=

e
x
−e
−x
2


=
e
x
+ e
−x
2
= ch x, ∀x ∈ R,
98 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
(ch x)

=

e
x
+ e
−x
2


=
e
x
−e
−x
2
= sh x, ∀x ∈ R,
(th x)

=

sh x
ch x


=
ch
2
x −sh
2
x
(ch x)
2
=
1
ch
2
x
, ∀x ∈ R,
(cth x)

=

ch x
sh x


=
sh
2
x −ch
2
x
(sh x)
2
=
−1
sh
2
x
, ∀x ∈ R ` ¦0¦,
(sh
−1
x)

=
1
ch(sh
−1
x)
=
1

1 + (sh(sh
−1
x))
2
=
1

1 +x
2
, ∀x ∈ R,
(Ch
−1
x)

=
1
sh(Ch
−1
x)
=
1

(ch(Ch
−1
x))
2
−1
=
1

x
2
−1
, ∀x > 1,
(th
−1
x)

=
1
1
ch
2
(th
−1
x)
=
1
1 −[th(th
−1
x)]
2
=
1
1 −x
2
, ∀x ∈ '−1, 1`,
(cth
−1
x)

=
1
−1
sh
2
(cth
−1
x)
=
1
1 −[cth(cth
−1
x)]
2
=
1
1 −x
2
, ∀x ∈ R ` [−1, 1].
Primjer 4.7. (Logaritamsko deriviranje) Neka su f : I → '0, +∞`, g :
I → R, I ⊆ R otvoren interval, diferencijabilne funkcije. Tada je i funkcija
h : I → R, definirana s h(x) = f(x)
g(x)
, ∀x ∈ I, diferencijabilna. Naime,
ln(h(x)) = g(x) ln(f(x)), pa deriviranjem lijeve i desne strane ove jednakosti
imamo:
h

(x)
h(x)
= g

(x) ln(f(x)) +g(x)
f

(x)
f(x)
. Odatle je
h

(x) = f(x)
g(x)
¸
g

(x) ln(f(x)) +g(x)
f

(x)
f(x)

.
4.4 Teoremi srednje vrijednosti i primjene
Lema 4.1. Neka je f : I →R, diferencijabilna u toˇcki c otvorenog intervala
I ⊆ R. Ako je f

(c) > 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi
(x ∈ 'c −δ, c`) ⇒(f(x) < f(c)) ,
(x ∈ 'c, c + δ`) ⇒(f(c) < f(x)) .
Ako je f

(c) < 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi
(x ∈ 'c −δ, c`) ⇒(f(x) > f(c)) ,
(x ∈ 'c, c + δ`) ⇒(f(c) > f(x)) .
4.4. TEOREMI SREDNJE VRIJEDNOSTI 99
Dokaz: Sliˇcno kao u dokazu teorema 4.1., iz diferencijabilnosti funkcije f u
c slijedi neprekidnost u c funkcije g : I →R definirane s
g(x) =

f(x)−f(c)
x−c
, za x = c
f

(c) , za x = c
.
Zbog g(c) = f

(c) > 0, po lemi 3.3. iz M.A.I. ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I
([x −c[ < δ) ⇒g(x) ≥
1
2
g(c) > 0. To daje
(x ∈ 'c −δ, c`) ⇒
f(x) −f(c)
x −c
> 0 ⇒(f(x) −f(c) < 0) ,
(x ∈ 'c, c + δ`) ⇒
f(x) −f(c)
x −c
> 0 ⇒(f(x) −f(c) > 0) .

Definicija 4.2. Za funkciju f : I → R kaˇzemo da u c otvorenog intervala
I ⊆ R ima
a) lokalni maksimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≤ f(c)),
b) strogi lokalni maksimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < [x−c[ <
δ) ⇒(f(x) < f(c)),
c) lokalni minimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≥ f(c)),
d) strogi lokalni minimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < [x−c[ <
δ) ⇒(f(x) > f(c)).
Takve toˇcke zovemo toˇckama lokalnih ekstrema, odnosno, strogih lokalnih
ekstrema.
Lema 4.2 (Fermat). Neka f : I → R u toˇcki c otvorenog intervala I ⊆ R
ima lokalni ekstrem. Ako je f diferencijabilna u c, onda je f

(c) = 0.
Dokaz: Neka f ima u c lokalni maksimum. Kada bi bilo f

(c) > 0 onda
bi postojao δ > 0 takav da (x ∈ 'c, c + δ`) ⇒ (f(c) < f(x)), tj. f ne
bi imala lokalni maksimum u c. U sluˇcaju f

(c) < 0 ∃δ > 0 takav da
(x ∈ 'c −δ, c`) ⇒(f(x) > f(c)), pa f opet ne bi imala lokalni maksimum u
c. Dakle, mora biti f

(c) = 0.
100 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Uvjet da je derivacija u toˇcki jednaka nuli nije dovoljan da bi u toj toˇcki
funkcija imala lokalni ekstrem. Toˇcke iz otvorenog intervala u kojima je
derivacija jednaka nuli nazivamo stacionarnim toˇckama.
Primjer 4.8. Za funkciju f(x) = x
3
je f

(x) = 3x
2
, tj. f

(0) = 0, ali f nema
lokalni ekstrem u 0 jer je f strogo rastu´ca na R.
Teorem 4.6 (Rolle
1
). Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom
intervalu I ⊆ R i neka za a, b ∈ I, a < b, vrijedi f(a) = f(b) = 0. Tada
∃ c ∈ 'a, b` takav da je f

(c) = 0.
Dokaz: Budu´ci da je funkcija f neprekidna na segmentu [a, b] ⊂ I,onda ona
poprima minimum m i maksimum M na tom segmentu (B-W teorem).
Ako je m = M onda je f konstantna funkcija na tom segmentu, pa je
f

(c) = 0, ∀c ∈ 'a, b`. Pretpostavimo da je m < M. Onda se barem jedna od
tih vrijednosti poprima unutar intervala 'a, b`, i pretpostavimo da je to M,
tj. ∃x
M
∈ 'a, b`, M = f(x
M
). Sada po lemi 4.2. je f

(x
M
) = 0, tj. c = x
M
je traˇzena toˇcka.
Teorem 4.7 (Lagrange
2
). Neka je f : I →R, diferencijabilna na otvorenom
intervalu I ⊆ R i neka su a, b ∈ I, a < b. Tada ∃ c ∈ 'a, b` takav da je
f(b) −f(a) = f

(c)(b −a).
Dokaz: Neka je funkcija g : I →Rzadana s g(x) = f(x)−f(a)−
f(b)−f(a)
b−a
(x−
a). Funkcija g je diferencijabilna na I i g

(x) = f

(x) −
f(b)−f(a)
b−a
, ∀x ∈ I.
Takoder je g(a) = g(b) = 0, pa g zadovoljava sve uvjete Rolleovog teorema,
tj. ∃ c ∈ 'a, b` takva da je 0 = g

(c) = f

(c) −
f(b)−f(a)
b−a
.
1
Michel Rolle (Ambert, 21. travanj 1652. – Paris, 8. studeni 1719.) francuski
matematiˇcar
2
Joseph Louis Lagrange [Giuseppe Lodovico Lagrangia] (Turin [Sardinija] 25. sijeˇcanj
1736.– Paris, 10. travanj 1813. , talijansko-francuski matematiˇcar
4.4. TEOREMI SREDNJE VRIJEDNOSTI 101
Geometrijska interpretacija Lagrangeovog
teorema srednje vrijednosti kaˇze da za svako
a, b ∈ I i sekantu koja prolazi toˇckama
(a, f(a)) i (b, f(b)) na grafu Γ(f) funkcije
f postoji tangenta s diraliˇstem (c, f(c)) na
grafu Γ(f) koja je paralelna s tom sekantom.
Naime, jednakost iz Lagrangeovog teorema
moˇze se pisati kao
f

(c) =
f(b) −f(a)
b −a
,
a to je upravo jednakost koeficijenata smjera
tangente i sekante.
0 x
y
f)
t
s
a
fa)
c
fc)
b
fb)
Postoji nekoliko sliˇcnih, ali u nekim detaljima razliˇcitih, formulacija Rolleovog
i Lagrangeovog teorema. Ako je f : [a, b] → R, onda se pretpostavlja
njena neprekidnost na [a, b] i diferencijabilnost na 'a, b`. Neprekidnost na
segmentu [a, b] je dovoljna za primjenu Bolzano-Weierstrassovog teorema u
dokazu Rolleovog teorema, a stacionarna toˇcka je i onako iz otvorenog inter-
vala 'a, b`, pa je dovoljno pretpostaviti diferencijabilnost na 'a, b`.
Takoder, nekada se toˇcka c ∈ 'a, b` piˇse u obliku c = a+ϑ(b−a), ϑ ∈ '0, 1`.
Sada ´cemo dokazati da za funkciju diferencijabilnu na otvorenom intervalu
I ⊂ R, njena derivacija f

: I → R definirana s (f

)(x) = f

(x), ∀x ∈ I, ne
moˇze biti bilo kakva funkcija.
Teorem 4.8. Neka je f : I → R diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊂ R i neka funkcija f

: I → R ima u toˇcki c ∈ I limes slijeva (limes
zdesna). Tada je f

neprekidna slijeva (zdesna) u c.
Dokaz: Neka je x ∈ I, x < c, pa po Lagrangeovom teoremu srednje vrijed-
nosti postoji toˇcka c
x
∈ 'x, c` takva da vrijedi f(x) − f(c) = f

(c
x
)(x − c).
Odatle je
f(x) −f(c)
x −c
= f

(c
x
). Po pretpostavci postoji lim
x→c−
f

(x). No,
tada je lim
x→c−
f

(x) = lim
x→c−
f

(c
x
), odnosno, zbog postojanja f

(c) vrijedi
lim
x→c−
f

(x) = lim
x→c−
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= f

(c).
Interesantna je sljede´ca posljedica.
Korolar 4.2. Ako realna funkcija f ima derivaciju f

na otvorenom intervalu
I ⊆ R, onda funkcija f

nema prekida prve vrste na I.
102 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.5 Monotonost i derivacija funkcije
Teorem 4.9. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R. Funkcija f raste na I ako i samo ako je f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Funkcija
f pada na I ako i samo ako je f

(x) ≤ 0, ∀x ∈ I.
Dokaz: Neka f raste na I, tj. ∀x
1
, x
2
∈ I (x
1
< x
2
) ⇒ (f(x
1
) ≤ f(x
2
)).
Kada bi postojala toˇcka c ∈ I takva da je f

(c) < 0, onda bi po lemi 4.1.
postojao δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ 'c − δ, c`) ⇒ (f(x) > f(c)), a to je u
suprotnosti s rastom funkcije. Dakle, f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.
Obratno, neka je f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Neka su x
1
, x
2
∈ I, x
1
< x
2
. Po
Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃ x ∈ 'x
1
, x
2
` tako da je f(x
2
) −
f(x
1
) = f

(c)(x
2
−x
1
) ≥ 0, tj. f(x
1
) ≤ f(x
2
).
Druga tvrdnja slijedi iz prve tvrdnje za funkciju −f.
Uvjet da je f

(x) > 0, ∀x ∈ I, je dovoljan za strogi rast funkcije f na I,
ali taj uvjet nije nuˇzan. To pokazuje primjer funkcije f(x) = x
3
, ∀ x ∈ R.
Naime, ta je funkcija strogo rastu´ca, ali f

(0) = 0. Nuˇzan i dovoljan uvjet
dan je u sljede´cem teoremu.
Teorem 4.10. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R i neka je S = ¦x ∈ I; f

(x) = 0¦. Funkcija f strogo raste (pada) na
I ako i samo ako skup S ne sadrˇzi otvoreni interval i f

(x) > 0 (f

(x) < 0),
∀x ∈ I ` S.
Dokaz: Neka f strogo raste na I. Po prethodnom teoremu vrijedi f

(x) ≥ 0,
∀x ∈ I. Kada bi postojao otvoren interval I
0
⊂ S, onda bi ∀ x
1
, x
2
∈ I
0
,
x
1
< x
2
postojao c ∈ 'x
1
, x
2
` takav da je f(x
2
) −f(x
1
) = f

(c)(x
2
−x
1
) = 0,
a to je suprotno pretpostavci o strogom rastu funkcije f na I. Dakle, skup
S ne sadrˇzi interval.
Pretpostavimo sada da je f

(x) > 0, ∀x ∈ I ` S i da S ne sadrˇzi interval.
Zbog f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ S, prema teoremu 4.9. funkcija f raste na I. Kada
bi postojale toˇcke x
1
, x
2
∈ I
0
, x
1
< x
2
, takve da je f(x
1
) = f(x
2
), onda bi
zbog rasta funkcije f za svaki x ∈ 'x
1
, x
2
` vrijedilo f(x
1
) ≤ f(x) ≤ f(x
2
), tj.
f(x) = f(x
1
) = f(x
2
). Tada bi funkcija bila konstantna na intervalu 'x
1
, x
2
`,
tj. 'x
1
, x
2
` ⊆ S, ˇsto se protivi pretpostavci.
Sada smo u mogu´cnosti opisati dovoljne uvjete za lokalne ekstreme difer-
encijabilne funkcije pomo´cu njene derivacije.
Teorem 4.11. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R.
4.5. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE 103
1. Ako je c ∈ I, f

(c) = 0 i ako ∃δ > 0, 'c −δ, c + δ` ⊆ I, tako da
(x ∈ 'c −δ, c`) ⇒(f

(x) > 0) i (x ∈ 'c, c + δ`) ⇒(f

(x) < 0),
onda f ima u toˇcki c strogi lokalni maksimum.
2. Ako je c ∈ I, f

(c) = 0 i ako ∃δ > 0, 'c −δ, c + δ` ⊆ I, tako da
(x ∈ 'c −δ, c`) ⇒(f

(x) < 0) i (x ∈ 'c, c + δ`) ⇒(f

(x) > 0),
onda f ima u toˇcki c strogi lokalni minimum.
Dokaz: 1. Neka je f

(c) = 0 i (x ∈ 'c − δ, c`) ⇒ (f

(x) > 0) i (x ∈
'c, c + δ`) ⇒(f

(x) < 0). Prema Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti
∀x ∈ 'c −δ, c +δ` ∃t izmedu c i x tako da vrijedi f(c) −f(x) = f

(t)(c −x).
Sada, za x ∈ 'c − δ, c` imamo x < t < c, pa je f

(t) > 0. Stoga je
f(c) −f(x) = f

(t)(c −x) > 0. Za x ∈ 'c, c +δ` je c < t < x, pa je f

(t) < 0,
odakle slijedi f(c) −f(x) = f

(t)(c−x) > 0. Dakle, ∀x ∈ 'c−δ, c+δ`, x = c,
je f(x) < f(c), tj. f u c ima strogi lokalni maksimum. Sluˇcaj 2. slijedi iz 1.
zamjenom f s −f.
Primjer 4.9. Ispitati lokalne ekstreme i na´ci intervale monotonosti funkcije
f(x) =
x
1 +x
2
.
Funkcije f i f

su definirane na R i f

(x) =
1 −x
2
(1 +x
2
)
2
.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1 i x
2
= 1.
Zbog f

(−2) < 0 funkcija pada na '∞, −1`, zbog f

(0) = 1 f raste na
'−1, 1` i zbog f

(2) < 0 f pada na '1, +∞`.
Stoga imamo lokalne ekstreme: min(−1, −
1
2
) i max(1,
1
2
).
'−∞, −1` '−1, 1` '1, ∞`
f’ – + –
f ց ր ց
-6 -4 -2 2 4 6
-0.4
-0.2
0.2
0.4
104 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Primjer 4.10. Ispitati lokalne ekstreme i na´ci intervale
monotonosti funkcije f(x) =
1
4
x
4
−x
3
−2x
2
+ 1.
Funkcije f i f

su definirane na R i
f

(x) = x
3
−3x
2
−4x = (x
2
−3x −4)x.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1, x
2
= 0 i x
3
= 4.
Vrijednosti derivacije izmedu stacionarnih toˇcaka
su f

(−2) = −12, f

(−
1
2
) =
9
8
, f

(1) = −6.
Lokalni ekstremi su: min(−1,
1
4
), max(0, 1),
min(4, −31).
'−∞, −1` '−1, 0` '0, 4` '4, ∞`
f’ – + – +
f ց ր ց ր
-4 -2 2 4 6
-20
20
40
4.6 Taylorov teorem srednje vrijednosti i prim-
jene
Definicija 4.3. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R ima n-tu
derivaciju na I. Za c ∈ I polinom
T
n
(x) = f(c) +
n
¸
k=1
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
, x ∈ R, (4.22)
zovemo Taylorov
1
polinom n-tog reda za funkciju f u toˇcki c, a funkciju
R
n
(x) = f(x) −T
n
(x) , x ∈ I, (4.23)
zovemo n-ti ostatak funkcije f u c.
Lagrangeov teorem srednje vrijednosti ima sljede´ce uop´cenje.
Teorem 4.12. (Taylor) Neka je I ⊆ R otvoren interval i neka f : I → R,
ima derivaciju n + 1-vog reda na I. Neka je c ∈ I i T
n
Taylorov polinom za
f u toˇcki c definiran s (4.22). Tada ∀x ∈ I, ∃c
x
izmedu c i x, tako da je
R
n
(x) =
f
(n+1)
(c
x
)
(n + 1)!
(x −c)
n+1
, (Lagrangeov oblik ostatka). (4.24)
1
Brook Taylor (Edmonton, 18. kolovoz 1685.– London, 30. studeni 1731.) engleski
matematiˇcar
4.6. TAYLOROV TEOREM 105
Dokaz: Za ˇcvrsto x ∈ I, x = c, definirajmo funkciju F : I →R formulom
F(t) = f(x) −f(t) −
n
¸
k=1
f
(k)
(t)
k!
(x −t)
k
−A
(x −t)
n+1
(n + 1)!
, (4.25)
gdje je
A =
(n + 1)!
(x −c)
n+1
¸
f(x) −f(c) −
n
¸
k=1
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
¸
. (4.26)
Lako je provjeriti da je F(x) = 0, a zbog (4.26) vrijedi F(c) = 0. Nadalje,
F

(t) = −f

(t) −
n
¸
k=1
¸
f
(k+1)
(t)
k!
(x −t)
k

f
(k)
(t)
(k −1)!
(x −t)
k−1

+ A
(x −t)
n
n!
=
(x −t)
n
n!

A−f
(n+1)
(t)

.
Iz Rolleovog teorema srednje vrijednosti zakljuˇcujemo da ∃c
x
strogo izmedu
c i x takav da vrijedi F

(c
x
) = 0. To povlaˇci da je A = f
(n+1)
(c
x
), ˇsto pomo´cu
(4.25) daje (4.24).
4.6.1 Odredivanje ekstrema pomo´cu derivacija viˇseg
reda
U proˇslom teoremu pokazali smo da je f

(c) = 0 nuˇzan uvjet za postojanje
lokalnog ekstrema diferencijabilne funkcije f u toˇcki c. Sada ´cemo dati do-
voljan uvjet za lokalne ekstreme pomo´cu derivacija viˇseg reda u toˇcki c.
Teorem 4.13. Neka je I ⊆ R otvoren interval, f : I → R, f ∈ C
(n+1)
(I).
Neka je c ∈ I stacionarna toˇcka, tj. f

(c) = 0. Ako postoji n ∈ N, takav da
∀k ∈ ¦1, . . . , n¦ vrijedi f
(k)
(c) = 0 i f
(n+1)
(c) = 0, tada je u sluˇcaju
I. ako je n + 1 paran broj i f
(n+1)
(c) > 0, f ima strogi lokalni minimum
u c,
II. ako je n +1 paran broj i f
(n+1)
(c) < 0, f ima strogi lokalni maksimum
u c,
III. ako je n+1 neparan broj, f nema lokalni ekstrem u c (ima horizontalnu
infleksiju).
106 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Dokaz: Pretpostavimo da je nastupio I. sluˇcaj. Tada zbog neprekidnosti
f
(n+1)
u toˇcki c ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ 'c − δ, c + δ` vrijedi f
(n+1)
(x) > 0.
Po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti, ∀x ∈ 'c − δ, c + δ` ∃c
x
izmedu
c i x tako da je f(x) = f(c) +
f
(n+1)
(cx)
(n+1)!
(x − c)
n+1
> f(c) (zbog parnosti
eksponenta n + 1). Dakle, f ima u c strogi lokalni minimum. Sluˇcaj II. se
dokazuje analogno.
U sluˇcaju III., zbog neparnosti eksponenta n +1, na razliˇcitim stranama
od c vrijednost od f
(n+1)
(c
x
)(x − c)
n+1
ima razliˇcite predznake, tj. u c nije
lokalni ekstrem funkcije f.
Primjer 4.11. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f(x) =
1
4
x
4
−x
3
−2x
2
+1.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
Imamo f

(x) = x
3
−3x
2
−4x = (x
2
−3x −4)x i f
′′
(x) = 3x
2
−6x −4.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1, x
2
= 0 i x
3
= 4.
Vrijedi f
′′
(−1) = 5 > 0, f
′′
(0) = −4 < 0, f
′′
(4) = 20 > 0, pa su toˇcke
lokalnih ekstrema:
min(−1,
1
4
), max(0, 1), min(4, −31).
Primjer 4.12. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f(x) = x
4
e
−x
2
.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) = e
−x
2
(4x
3
−2x
5
)
f
′′
(x) = e
−x
2
(4x
6
−18x
4
+ 12x
2
)
f
′′′
(x) = e
−x
2
(−8x
7
+ 60x
5
−96x
3
+ 24x)
f
(4)
(x) = e
−x
2
(16x
8
−176x
6
+ 492x
4
−33612x
2
+ 24)
Stacionarne toˇcke su x
1
= −

2,
x
2
= 0 i x
3
=

2.
Vrijedi f
′′
(−

2) =< 0, f
′′
(0) =
0,
f
′′′
(0) = 0, f
(4)
(0) = 24 > 0,
f
′′
(−

2) =< 0,
-4 -2 2 4
0.1
0.2
0.3
0.4
0.5
pa imamo lokalne ekstreme: max(−

2, 4e
−2
), min(0, 0), max(

2, 4e
−2
).
4.6. TAYLOROV TEOREM 107
Primjer 4.13. Funkcija f(x) =

e

1
x
2
, za x = 0
0 , za x = 0
je klase C
(∞)
(R) i
vrijedi f
(n)
(0) = 0, ∀n ∈ N.
To slijedi iz lim
x→∞
x
n
e
−x
= 0, odnosno, lim
x→0
e

1
x
x
n
= 0, n ∈ N. Odatle je
lim
x→0
P

1
x

e

1
x
2
= 0, za svaki polinom P. Upravo su toga oblika i limesi
pomo´cu kojih se raˇcuna derivacija f
(n)
(0).
Dakle, tu nije mogu´ce primijeniti prethodno pravilo za odredivanje ek-
strema. Medutim, vrijedi f

(x) =

2
x
3
e

1
x
2
, za x = 0
0 , za x = 0
, pa iz toga slijedi
da f ima u toˇcki 0 strogi lokalni minimum (nacrtaj graf).
4.6.2 Konveksne funkcije, infleksija
Definicija 4.4. Za realnu funkciju f kaˇzemo
da je konveksna na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) f

x
1
+ x
2
2


f(x
1
) + f(x
2
)
2
.
(4.27)
Funkcija f je strogo konveksna ako u
(4.27) za x
1
= x
2
vrijedi stroga nejednakost.
O
f|x1]
f|
x1 x2

2
|
f|x1] f|x2]

2
f|x2]
x1 x2 x1 x2

2
Funkcija f je konkavna ako vrijedi
(∀x
1
, x
2
∈ I) f(
x
1
+ x
2
2
) ≥
f(x
1
) + f(x
2
)
2
, (4.28)
a strogo konkavna ako u (4.28)za x
1
= x
2
vrijedi stroga nejednakost.
Teorem 4.14. (Jensenova nejednakost) Neka je f : I → R funkcija defini-
rana na otvorenom intervalu I ⊆ R. Funkcija f je neprekidna i konveksna
na I ako i samo ako vrijedi nejednakost
(∀ x
1
, x
2
∈ I), (∀ t ∈ [0, 1]), f((1−t)x
1
+tx
2
) ≤ (1−t)f(x
1
)+tf(x
2
). (4.29)
Ako jednakost u (4.29) vrijedi za neko t ∈ '0, 1`, onda jednakost vrijedi
∀ t ∈ [0, 1].
108 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Dokaz: Neka je f neprekidna i konveksna na I. Za bilo koje x
1
, x
2
∈ I
definirajmo neprekidnu funkciju g : [0, 1] →R s
g(t) = f((1 −t)x
1
+ tx
2
) −(1 −t)f(x
1
) −tf(x
2
), ∀ t ∈ [0, 1]. (4.30)
ˇ
Zelimo dokazati da je g(t) ≤ 0, ∀ t ∈ [0, 1]. Pretpostavimo suprotno, tj. neka
g postiˇze svoj maksimum u toˇcki c i neka je g(c) > 0. Zbog g(0) = g(1) = 0
je c ∈ '0, 1`. Neka je δ = min¦c, 1−c¦, tj. segmenti [c −δ, c +δ] i [0, 1] imaju
barem jedan zajedniˇcki rub. Sada zbog konveksnost funkcije f imamo
g(c) = g

(c −δ) + (c + δ)
2


g(c −δ) + g(c + δ)
2
. (4.31)
Budu´ci da je g(c −δ) = 0 ili g(c +δ) = 0, to je desna strana od (4.31) strogo
manja od g(c), ˇsto je kontradikcija s ˇcinjenicom da je g(c) > 0 maksimum.
Dakle, vrijedi g(t) ≤ 0, ∀ t ∈ [0, 1].
Ako je g(c) = 0 za neko c ∈ '0, 1`, onda za izbor δ > 0 takav da vrijedi
[c −δ, c +δ] ⊆ [0, 1], iz (4.31) slijedi g(c −δ) +g(c +δ) = 0. Zbog g(c −δ) ≤ 0
i g(c + δ) ≤ 0, to povlaˇci g(c − δ) = 0 i g(c + δ) = 0. Iz toga slijedi da je
g(t) = 0, ∀ t ∈ [0, 1], tj. jednakost u (4.29) tada vrijedi za svako t ∈ [0, 1].
Neka za funkciju f vrijedi Jensenova nejednakost (4.29). Za x
1
, x
2
, x
3
∈ I,
x
1
< x
3
< x
2
imamo x
3
=
x
2
−x
3
x
2
−x
1
x
1
+
x
3
−x
1
x
2
−x
1
x
2
. Iz Jensenove nejednakosti (4.29)
za t =
x
3
−x
1
x
2
−x
1
dobivamo f(x
3
) ≤
x
2
−x
3
x
2
−x
1
f(x
1
) +
x
3
−x
1
x
2
−x
1
f(x
2
). Odatle je
f(x
3
)−f(x
1
) ≤

x
2
−x
3
x
2
−x
1
−1

f(x
1
)+
x
3
−x
1
x
2
−x
1
f(x
2
) = (f(x
2
)−f(x
1
))
x
3
−x
1
x
2
−x
1
,
ˇsto daje
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1
.
Analogno se dobije nejednakost
f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
.
Dakle, ∀x
1
, x
2
, x
3
∈ I, x
1
< x
3
< x
2
vrijedi
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
. (4.32)
Uzmimo bilo koju toˇcku c ∈ I i δ > 0 takav da je 'c − δ, c + δ` ⊂ I.
4.6. TAYLOROV TEOREM 109
Definirajmo funkcije
g(x) =

f(c)−f(c−δ)
δ
(x −c) + f(c) ; x ≤ c
f(c+δ)−f(c)
δ
(x −c) + f(c) ; c ≤ x
,
h(x) =

f(c+δ)−f(c)
δ
(x −c) + f(c) ; x ≤ c
f(c)−f(c−δ)
δ
(x −c) + f(c) ; c ≤ x
.
O
f
g
h
g
h
f
fc∆
fc
fc∆
c∆ c∆ c
Pokaˇzimo da za x ∈ 'c − δ, c + δ` vrijedi h(x) ≤ f(x) ≤ g(x). Za
x = c je h(c) = f(c) = g(c). Ako je x ∈ 'c − δ, c`, onda iz (4.32) za
x
3
= x, x
1
= c − δ i x
2
= c imamo
f(c)−f(c−δ)
δ

f(c)−f(x)
c−x
. Odatle je f(x) ≤
f(c)−f(c−δ)
δ
(x − c) + f(c) = g(x). Za x
3
= c, x
1
= x i x
2
= c + δ imamo
f(c)−f(x)
c−x

f(c+δ)−f(c)
δ
, a odatle h(x) =
f(c+δ)−f(c)
δ
(x − c) + f(c) ≤ f(x).
Analogno, za x ∈ 'c, c + δ`, iz (4.32) za x
3
= x, x
1
= c i x
2
= c + δ imamo
f(x)−f(c)
x−c

f(c+δ)−f(c)
δ
. Odatle je f(x) ≤
f(c+δ)−f(c)
δ
(x − c) + f(c) = g(x).
Za x
1
= c − δ, x
3
= c, x
2
= x i imamo
f(c)−f(c−δ)
δ

f(x)−f(c)
x−c
, a odatle
h(x) =
f(c)−f(c−δ)
δ
(x −c) + f(c) ≤ f(x).
Teorem 3.3 o sendviˇcu za limes funkcije daje lim
x→c
f(x) = f(c).
Napomena 4.1. Otvorenost intervala u prethodnom teoremu je nuˇzna da bi
Jensenova nejednakost povlaˇcila neprekidnost funkcije. To se vidi iz primjera
funkcije f : [0, +∞` →R za koju je f(0) = 1 i f(x) = 0 za x > 0.
Teorem 4.15. Neka je f : I → R diferencijabilna funkcija na otvorenom
intervalu I ⊆ R. Funkcija f je konveksna na I, ako i samo ako je njena
derivacija f

rastu´ca funkcija na I.
Dokaz: Neka je f konveksna na otvorenom intervalu I. Zbog neprekidnosti
funkcije f i teorema 4.14 za f vrijedi Jensenova nejednakost (4.29). Odatle,
kao u dokazu teorema 4.14 za bilo koje x
1
, x
2
, x
3
∈ I, x
1
< x
3
< x
2
imamo
nejednakost (4.32). Ako u (4.32) prvo predemo na lim
x
3
→x
1
, a zatim na
lim
x
3
→x
2
, dobivamo nejednakost
f

(x
1
) ≤
f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1
≤ f

(x
2
),
tj. (x
1
< x
2
) ⇒f

(x
1
) ≤ f

(x
2
). Dakle, f

je rastu´ca funkcija na I.
Obratno, neka je f

rastu´ca funkcija na I. Uzmimo po volji x
1
, x
2
∈ I,
x
1
< x
2
. Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃c
1
∈ 'x
1
,
x
1
+x
2
2
` i
110 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
∃c
2
∈ '
x
1
+x
2
2
, x
2
` takvi da je
f

x
1
+ x
2
2

−f(x
1
) = f

(c
1
)
x
2
−x
1
2
i f(x
2
)−f

x
1
+ x
2
2

= f

(c
2
)
x
2
−x
1
2
.
Zbog (c
1
< c
2
) ⇒(f

(c
1
) ≤ f

(c
2
)) i x
2
−x
1
> 0 vrijedi
1
2
¸
f

x
1
+ x
2
2

−f(x
1
)


1
2
¸
f(x
2
) −f

x
1
+ x
2
2

,
odakle slijedi
f

x
1
+ x
2
2


1
2
f(x
1
) +
1
2
f(x
2
),
tj. f je konveksna funkcija na I.
Korolar 4.3. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na
otvorenom intervalu I ⊆ R. Funkcija f je konveksna na I ako i samo ako je
f
′′
(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.
Dokaz: Po prethodnom teoremu f je konveksna na I ako i samo ako je f

rastu´ca na I, a to vrijedi onda i samo onda ako je f
′′
(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.
Definicija 4.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Toˇcka c ∈ I
je toˇcka infleksije ili prijevojna toˇcka, ako postoji δ > 0 takav da je na
intervalu 'c −δ, c` funkcija f strogo konveksna, a na intervalu 'c, c +δ` je f
strogo konkavna ili obratno. Joˇs kaˇzemo da je toˇcka (c, f(c)) toˇcka infleksije
grafa funkcije f.
Teorem 4.16. Neka je f : I → R dva puta neprekidno diferencijabilna
funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka je c ∈ I izolirana nultoˇcka od
f
′′
, tj. f
′′
(c) = 0 i f
′′
(x) = 0 na nekom intervalu oko c. Toˇcka c je toˇcka
infleksije funkcije f ako i samo ako funkcija f

ima u c strogi lokalni ekstrem.
Dokaz: Neka je f strogo konveksna na 'c − δ, c` i strogo konkavna na
'c, c + δ`. Tada f

strogo raste (pada) na 'c − δ, c` i strogo pada (raste)na
'c, c + δ`, tj. f

ima strogi lokalni maksimum (minimum) u c.
Obratno, neka f

ima u c strogi lokalni maksimum. Tada ∃δ > 0 takav
da f
′′
> 0 na 'c −δ, c` i f
′′
< 0 na 'c, c +δ`. Stoga je f strogo konveksna na
'c −δ, c` i strogo konkavna na 'c, c + δ`.
4.6. TAYLOROV TEOREM 111
Primjer 4.14. Ispitati lokalne ekstreme i toˇcke infleksije funkcije f(x) =
e
−x
2
.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) = −2xe
−x
2
f
′′
(x) = (4x
2
−2)e
−x
2
Stacionarna toˇcka je x
1
= 0. Mogu´ce toˇcke
infleksije su x
2
= −

2
2
i x
3
=

2
2
.
Vrijednosti f
′′
(−1) > 0, f
′′
(0) < 0,
f
′′
(1) > 0, max(0, 1) odreduju konveksnost i
konkavnost u intervalima izmedu toˇcaka in-
fleksije.
-3 -2 -1 1 2 3
0.2
0.4
0.6
0.8
1
x2 x1 x3
'−∞, −

2
2
` '−

2
2
, 0` '0,

2
2
` '

2
2
, ∞`
f” + – – +
f’ + + – –
f ր ր ց ց
s. konv. s.konkav. s. konkav. s. konv.
Primjer 4.15. Ispitati lokalne ekstreme i toˇcke infleksije funkcije f(x) =
x
1 +x
2
.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) =
1−x
2
(1+x
2
)
2
f
′′
(x) =
2x(x
2
−3)
(1+x
2
)
3
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1 i x
2
= 1.
Mogu´ce toˇcke infleksije su x
3
= −

3,
x
4
= 0 i x
5
=

3.
-3 -2 -1 1 2 3
-0.4
-0.2
0.2
0.4
x3 x1
x4 x5 x2
Vrijednosti druge derivacije izmedu toˇcaka infleksije su: f
′′
(−2) > 0,
f
′′
(0) < 0, f
′′
(1) > 0, a jedini lokalni ekstrem je max(0, 1).
'−∞, −

3` '−

3, −1` '−1, 0` '0, 1` '1,

3` '

3, ∞`
f” – + + – – +
f’ – – + + – –
f ց ց ր ր ց ց
s. konkav. s. konvek. s. konvek. s. konkav. s. konkav. s. konvek.
112 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.6.3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije
Definicija 4.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R funkcija ˇciji je
graf Γ
f
⊂ R R. Kaˇzemo da je pravac p asimptota na graf funkcije Γ
f
, ako
udaljenost izmedu pravca i toˇcke T ∈ Γ
f
teˇzi k 0 kako se toˇcka T beskonaˇcno
udaljava od ishodiˇsta.
Graf Γ
f
ima okomitu asimptotu u rubnoj toˇcki podruˇcja definicije c ∈ R
ako je lim
x→c±
f(x) = ±∞.
Graf Γ
f
funkcije f : I →R ima kosu ili horizontalnu asimptotu y = kx+l
u ±∞, ako je
1. 'a, +∞` ⊆ I za neko a ∈ I,
2. lim
x→+∞
f(x)
x
= lim
x→+∞
f

(x) = k ∈ R,
3. lim
x→+∞
(f(x) −kx) = l ∈ R
1’. '−∞, a` ⊆ I za neko a ∈ I,
2’. lim
x→−∞
f(x)
x
= lim
x→−∞
f

(x) = k ∈ R,
3’. lim
x→−∞
(f(x) −kx) = l ∈ R
Primjer 4.16. Ispitaj tok i nadi asimptote
funkcije f(x) =

x + 1
x
.
1. Prirodna domena funkcije je
T(f) = [−1, 0 > ∪'0, +∞`.
2. f

(x) = −
x+2
2x
2

x+1
, x ∈ T(f).
3. lim
x→0−

x + 1
x
= −∞ , lim
x→0+

x + 1
x
=
+∞. Dakle, f ima asimptotu u 0.
[−1, , 0 > '0, ∞`
f’ – –
f ց ց
-1 -0.5 0.5 1 1.5 2
-60
-40
-20
20
40
60
Primjer 4.17. Ispitaj tok i nadi asimptote
funkcije f(x) =
x
2
−3
x −2
.
1. Prirodna domena funkcije je T(f) =
R ` ¦2¦
2. f

(x) =
x
2
−4x + 3
(x −2)
2
, x ∈ T(f).
Stacionarne toˇcke su x
1
= 1 i x
2
= 3.
-2 2 4 6
-15
-10
-5
5
10
15
20
1 3
4.6. TAYLOROV TEOREM 113
lim
x→2−
x
2
−1
x −2
= −∞, lim
x→2+
x
2
−1
x −2
= +∞.
Dakle, f ima okomitu asimptotu u 2.
lim
x→±∞
x
2
−1
x(x −2)
= 1 , lim
x→±∞
x
2
−1
x −2
−x = lim
x→±∞
2x −1
x −2
= 2, tj.
y = x + 2 je kosa asimptota u ±∞.
'−∞, 1` '1, 2` '2, 3` '3, +∞`
f’ + – – +
f ր ց ց ր
4.6.4 Cauchyjev teorem srednje vrijednosti i
L’Hospitalovo pravilo
Sada ´cemo dokazati tzv. Cauchyjev poop´ceni teorem srednje vrijednosti za
dvije diferencijabilne funkcije.
Teorem 4.17 (Cauchy). Neka su f, g : I →R, diferencijabilne na otvorenom
intervalu I ⊆ R i neka su a, b ∈ I, a < b. Tada ∃ c ∈ 'a, b` takav da je
(f(b) −f(a))g

(c) = (g(b) −g(a))f

(c).
Dokaz: Neka je funkcija h : I → R zadana formulom h(x) = (f(b) −
f(a))(g(x) −g(a)) −(f(x) −f(a))(g(b) −g(a)), ∀x ∈ I. Funkcija h je difer-
encijabilna na I i h

(x) = (f(b) − f(a))g

(x) − f

(x)(g(b) − g(a)), ∀x ∈ I.
Takoder je h(a) = h(b) = 0, pa h zadovoljava sve uvjete Rolleovog teorema,
tj. ∃ c ∈ 'a, b` takva da je 0 = h

(c) = (f(b)−f(a))g

(c)−f

(c)(g(b)−g(a)).
Teorem o limesu kvocijenta funkcija
f
g
u toˇcki c ∈ R podrazumijeva pos-
tojanje limesa obje funkcije u toj toˇcki i lim
x→c
g(x) = 0. Slijede´ci teo-
rem predstavlja uop´cenje tog rezultata, ali uz odredene uvjete na derivacije
funkcija f i g.
Teorem 4.18. (L’Hospitalovo
1
pravilo) Neka su f i g funkcije definirane na
I ` ¦c¦ ⊂ R, neka su diferencijabilne na tom skupu i neka vrijedi
lim
x→c
f(x) = 0, lim
x→c
g(x) = 0, g(x) = 0, g

(x) = 0, ∀ x ∈ I ` ¦c¦.
Ako je lim
x→c
f

(x)
g

(x)
= L tada je lim
x→c
f(x)
g(x)
= L.
1
Guillaume Franois Antoine Marquis de L’Hospital (Paris, 1661. – Paris, 2. veljaˇca
1704.) francuski matematiˇcar
114 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Dokaz: Bez smanjenja opˇcenitosti moˇzemo pretpostaviti da su funkcije f i
g neprekidne na I i da je f(c) = g(c) = 0. Iz Cauchyjevog teorema srednje
vrijednosti 4.17. za svaki x ∈ I ` ¦c¦ vrijedi:
f(x)
g(x)
=
f(x) −f(c)
g(x) −g(c)
=
f

(c
x
)
g

(c
x
)
, (4.33)
gdje je c
x
izmedu c i x. Sada zbog x →c vrijedi c
x
→c iz ˇcega slijedi tvrdnja
teorema.
Korolar 4.4. Ako funkcije f, g imaju n-tu derivaciju na skupu I ` ¦c¦ ⊂ R
i ako vrijedi
lim
x→c
f
(k)
(x) = 0, lim
x→c
g
(k)
(x) = 0, (k = 0, 1, . . . , n −1),
g
(k)
(x) = 0, ∀ x ∈ I ` ¦c¦, (k = 0, 1, . . . , n).
Ako je lim
x→c
f
(n)
(x)
g
(n)
(x)
= L tada je lim
x→c
f(x)
g(x)
= L.
Dokaz: Slijedi rekurzivnom primjenom teorema 4.18.
4.7 Svojstva konveksnih funkcija
Definicija 4.7. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kaˇzemo da f
ima u toˇcki c ∈ I lijevu derivaciju ako postoji f


(c) = lim
x→c−
f(x) −f(c)
x −c
,
odnosno desnu derivaciju ako postoji f

+
(c) = lim
x→c+
f(x) −f(c)
x −c
.
Napominjemo da treba razlikovati f


(c) od limesa s lijeva derivacije
f

(c−), odnosno f

+
(c) od limesa s desna derivacije f

(c+)
Teorem 4.19. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R neprekidna i
konveksna funkcija na I.
1. U svakoj toˇcki x ∈ I funkcija f ima lijevu f


(x) i desnu f

+
(x) desnu
derivaciju, te vrijedi f


(x) ≤ f

+
(x).
2. Funkcija x → f


(x) je rastu´ca i neprekidna slijeva na I, a funkcija
x →f

+
(x) je rastu´ca i neprekidna zdesna na I.
4.7. SVOJSTVA KONVEKSNIH FUNKCIJA 115
3. Funkcija f ima derivaciju na I`J, gdje je J ⊂ I najviˇse prebrojiv skup.
Dokaz: Za a < x
1
< x
3
< x
2
< b, kao u dokazu teorema 4.14., vrijedi
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
. (4.34)
1. Neka je c ∈ I bilo koja toˇcka. Za x
2
= c, x
1
= c −s i x
3
= c −t desna
nejednakost u (4.34) daje
f(c) −f(c −s)
s

f(c) −f(c −t)
t
(0 < t < s). (4.35)
Za x
1
= c, x
3
= c + t i x
2
= c + s lijeva nejednakost u (4.34) daje
f(c + t) −f(c)
t

f(c + s) −f(c)
s
(0 < t < s). (4.36)
Zbog
f(c) = f
¸
(c + t) + (c −t)
2


1
2
[f(c + t) + f(c −t)] ⇒
⇒f(c) −f(c −t) ≤ f(c + t) −f(c).
Odatle, dijeljenjem s t i upotrebom (4.35) i (4.36) dobivamo:
f(c) −f(c −t)
t

f(c + s) −f(c)
s
(0 < t < s). (4.37)
Iz (4.35) slijedi da funkcija definirana s F(t) =
f(c) −f(c −t)
t
pada na
intervalu '0, ε` za neki ε > 0. Prema teoremu 3.26. iz M.A.I. padaju´ca
funkcija ima limes zdesna u 0, tj. postoji F(0+) i
F(0+) = lim
t→0+
F(t) = lim
t→0+
f(c) −f(c −t)
t
= lim
−t→0−
f(c −t) −f(c)
−t
= f


(c).
Analogno, iz (4.36) dobivamo egzistenciju f

+
(c). Za t →0+ u (4.37) i onda
s →0+ slijedi f


(c) ≤ f

+
(c).
2. Neka je x < y (x, y ∈ I). Iz vanjske nejednakosti u (4.34) za x
1
= x,
x
2
= y i x
3
= x + t = y −t slijedi:
f(x + t) −f(x)
t

f(y) −f(y −t)
t
. (4.38)
Lijeva strana od (4.38) je ve´ca od f

+
(x), a desna strana manja od f


(y),
pa je f

+
(x) ≤ f


(y). Budu´ci da je u toˇcki 1. pokazano f


(x) ≤ f

+
(x) i
f


(y) ≤ f

+
(y) imamo
(x < y) ⇒(f


(x) ≤ f


(y)), (f

+
(x) ≤ f

+
(y)), (f

+
(x) ≤ f


(y)), (4.39)
116 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
tj. funkcije f


i f

+
su rastu´ce na I.
Pokaˇzimo da je f

+
neprekidna zdesna na I. Neka je c ∈ I bilo koja toˇcka.
Za svaki x ∈ I i dovoljno malo t > 0 imamo:
f

+
(x) ≤
f(x + t) −f(x)
t
. (4.40)
Prelaskom na limes x →c+ u (4.40), zbog neprekidnosti funkcije f, imamo:
lim
x→c+
f

+
(x) ≤
f(c + t) −f(c)
t
. (4.41)
Odavde za t →0+ dobivamo:
lim
x→c+
f

+
(x) ≤ f

+
(c). (4.42)
S druge strane, zbog rasta funkcije f

+
je lim
x→c+
f

+
(x) ≥ f

+
(c). Dakle,
vrijedi lim
x→c+
f

+
(x) = f

+
(c), tj. f

+
je neprekidna s desna. Analogno se
dokazuje neprekidnost slijeva funkcije f


.
3. Za x < y (x, y ∈ I) imamo
f


(x) ≤ f

+
(x) ≤ f


(y). (4.43)
Prema teoremu 3.36. iz M.A.I. rastu´ca funkcija f


ima najviˇse prebrojivo
prekida na intervalu I. Ako je f


neprekidna u toˇcki x ∈ I, onda iz (4.43) za
y → x+ dobivamo f


(x) ≤ f

+
(x) ≤ f


(x), odnosno f


(x) = f

+
(x). Dakle,
f ima derivaciju u svakoj toˇcki u kojoj je f


neprekidna funkcija.
4.8 Neke primjene derivacije
U ovoj toˇcki pokazujemo kako se ideje povezane s derivacijom primjenjuju na
neke praktiˇcne zada´ce kao ˇsto su numeriˇcko rjeˇsavanje nelinearnih jednadˇzbi
i aproksimacija funkcija pomo´cu polinoma.
4.8.1 Lagrangeov interpolacijski polinom
Neka je {
n
skup svih polinoma s realnim koeficijentima stupnja ≤ n oblika
p(x) =
n
¸
k=0
a
k
x
k
,
s realnim koeficijentima a
0
, . . . , a
n
.
4.8. NEKE PRIMJENE DERIVACIJE 117
Zadani su uredeni parovi realnih brojeva (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n), gdje
su x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
ˇcvorovi interpolacije. Nadi p ∈ {
n
tako da
vrijedi
p(x
k
) = f
i
(k = 0, 1, . . . , n). (4.44)
Takav polinom zovemo interpolacijski za parove (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n).
Teorem 4.20. Neka su zadani parovi realnih brojeva (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n),
gdje su x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
ˇcvorovi interpolacije.
Postoji toˇcno jedan polinom p ∈ {
n
tako da je
p(x
k
) = f
i
(k = 0, 1, . . . , n) .
Dokaz: (jedinstvenost:) Neka su p
1
, p
2
∈ {
n
interpolacijski polinomi. Tada
je p
1
−p
2
∈ {
n
jer je {
n
vektorski prostor. Oˇcigledno vrijedi (p
1
−p
2
)(x
k
) = 0,
(k = 0, 1, . . . , n), tj. p
1
− p
2
∈ {
n
ima n + 1 nultoˇcku. Dakle, vrijedi
p
1
−p
2
≡ 0.
(egzistencija:) Egzistenciju dokazujemo pomo´cu tzv. Lagrangeovih poli-
noma. Promatrajmo specijalni interpolacijski problem: ˇcvorovi interpolacije
x
k
(k = 0, 1, . . . , n) su kao i prije, a traˇzimo polinome L
i
∈ {
n
(i = 0, 1, . . . , n)
tako da vrijedi
L
i
(x
k
) = δ
ik
=

1 za i = k ,
0 za i = k .
Znaˇci L
i
∈ {
n
ima nultoˇcke x
0
, . . . , x
i−1
, x
i+1
, . . . , x
n
pa je nuˇzno oblika
L
i
(x) = α(x −x
0
) (x −x
i−1
)(x −x
i+1
) (x −x
n
) .
Koeficijent α odredujemo iz uvjeta L
i
(x
i
) = 1 ˇsto daje
α = 1/(x
i
−x
0
) (x
i
−x
i−1
)(x
i
−x
i+1
) (x
i
−x
n
) .
Polinom f
i
L
i
∈ {
n
ima svojstvo
f
i
L
i
(x
k
) = f
i
δ
ik
=

f
i
za i = k ,
0 za i = k ,
pa je polinom p =
¸
n
i=0
f
i
L
i
∈ {
n
traˇzeni interpolacijski polinom. Njega
moˇzemo zapisati u tzv. Lagrangeovom obliku:
p(x) =
n
¸
i=0
f
i
L
i
(x) =
n
¸
i=0
f
i
n
¸
j=0(j,=i)
x −x
j
x
i
−x
j
.
Prirodno pitanje je koliko toˇcno polinom P aproksimira funkciju f u
toˇckama koje se razlikuju od ˇcvorova, dakle treba ocijeniti f(x) − P(x) za
x = x
k
.
S tom svrhom dokazujemo slijede´ci teorem srednje vrijednosti.
118 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Teorem 4.21. Neka je a ≤ x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
≤ b i funkcija
f ∈ C
n+1
[a, b]. Tada za svaki ξ ∈ 'a, b` postoji x(ξ) ∈ 'a, b` tako da vrijedi
f(ξ) −P(ξ) =
1
(n + 1)!
f
(n+1)
(x(ξ))(ξ −x
0
)(ξ −x
1
) (ξ −x
n
) . (4.45)
Dokaz: Neka je ξ = x
k
(k = 0, 1, . . . , n), inaˇce je jednakost (4.45). trivijalno
zadovoljena. Definirajmo pomo´cnu funkciju
G(x) = f(x) −P(x) −α(x −x
0
) (x −x
n
) , x ∈ [a, b] , (4.46)
gdje je α ∈ R za sada proizvoljan. Oˇcigledno vrijedi G(x
k
) = 0 (k =
0, 1, . . . , n) neovisno o izboru α. Izaberimo α tako da vrijedi G(ξ) = 0.
Zbog ξ = x
k
, funkcija G ima u [a, b] n + 2 razliˇcite nultoˇcke. Tada
po Rolleovom teoremu srednje vrijednosti derivacija G

ima na [a, b] barem
n + 1 razliˇcitu nultoˇcku. Istim naˇcinom dolazimo do zakljuˇcka da n + 1-va
derivacija G
(n+1)
ima barem jednu nultoˇcku u 'a, b`. Oznaˇcimo tu nultoˇcku
s x(ξ). Zbog P ∈ {
n
vrijedi P
(n+1)
≡ 0, pa imamo
0 = G
(n+1)
(x(ξ)) = f
(n+1)
(x(ξ)) −α(n + 1)! ,
a odatle slijedi tvrdnja teorema.
Lema 4.3. Neka su ˇcvorovi interpolacije jednoliko udaljeni, tj. x
k+1
−x
k
= h
(k = 0, 1, . . . , n −1). Tada za svako n ∈ N vrijedi
[(x −x
0
)(x −x
1
) (x −x
n
)[ < n!h
n+1
.
Dokaz: Za 0 = x ∈ [x
0
, x
n
] postoji i ∈ ¦1, . . . , n¦ tako a je x ∈ [x
i−1
, x
i
].
Tada vrijedi [x − x
i+k
[ < (k + 1)h (k = 0, . . . , i − n) i [x − x
i+k
[ < [k[h
(k = −1, . . . , −i). Dakle,
[(x −x
0
)(x −x
1
) (x −x
n
)[ < i!(n + 1 −i)!h
n+1
.
Zbog

n + 1
i

≥ n + 1 (i = 1, . . . , n) slijedi tvrdnja.
Primjer 4.18. Neka su zadani ˇcvorovi interpolacije x
1
= 1, x
2
= 2, x
3
= 3
i x
4
= 4. Interpolacijski polinom za funkciju f je oblika
p(x) = −
1
6
f(1)(x −2)(x −3)(x −4) +
1
2
f(2)(x −1)(x −3)(x −4)−
4.8. NEKE PRIMJENE DERIVACIJE 119

1
2
f(3)(x −1)(x −2)(x −4) +
1
6
f(4)(x −1)(x −2)(x −3).
U slijede´cim primjerima smo interpolirali funkcije
1. f(x) = 3 sin(x +
1
2
) + 2x −
2
5
,
2. f(x) = 3 cos(x) +
2
5
,
3. f(x) =
1
x
,
4. f(x) = ln x,
5. f(x) =
1
2
sin(4x) +
1
2
,
6. f(x) = tg (
1
2
x −
5
4
),
s tim da su na slikama grafovi funkcija isprekidani, a grafovi interpo-
lacijskih polinoma puni.
0 x
y
fx)2sinx
1

2
)x
3

2
x11 x22 x33 x44
0 x
y
fx)3cos x
1

2
x11
x22 x33 x44
0 x
y
fx)
1

x
x11 x22 x33 x44
0 x
y
fx)ln x
1 2 3 4
0 x
y
fx)
1

2
sin4x)
1

2
1 2 3 4
0 x
y
fx)tg
1

2
x
5

2
)
1 2
3 4
4.8.2 Newtonova metoda
Neka je f : I → R, I = [a, b], funkcija klase C
2
('a, b`). Pretpostavimo
da je x

∈ 'a, b` nultoˇcka funkcije f, tj. f(x

) = 0. Neka je x
0
∈ 'a, b`
aproksimacija nultoˇcke x

. Prema Taylorovom teoremu srednje vrijednosti
postoji η izmedu x
0
i x

tako da vrijedi
0 = f(x

) = f(x
0
) + f

(x
0
)(x

−x
0
) +
1
2
f
′′
(η)(x

−x
0
)
2
.
Ako je x
0
blizu x

, tj. za (x
0
− x

)
2
<< 1, promatrajmo jednadˇzbu koja se
dobije tako da se funkcija f zamijeni s najboljom lokalnom aproksimacijom
120 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
funkcije f u blizini x

, tj.
0 = f(x
0
) + f

(x
0
)(x −x
0
) . (4.47)
U tom je sluˇcaju razumno oˇcekivati da ´ce rjeˇsenje jednadˇzbe (4.47) biti do-
bra aproksimacija rjeˇsenja originalne jednadˇzbe, barem bolja od x
0
. Ako je
f

(x
0
) = 0, mogu´ce je to rjeˇsenje x
1
dobiti u obliku
x
1
= x
0

f(x
0
)
f

(x
0
)
.
Nastavljanjem tog postupka dobije se niz (x
n
)
n∈N
0
definiran rekurzijom
x
n
= x
n−1

f(x
n−1
)
f

(x
n−1
)
, n ∈ N , (4.48)
s poˇcetnom vrijednosti x
0
. Taj postupak nalaˇzenja aproksimacije rjeˇsenja
naziva se Newtonovom metodom ili metodom tangenti. Naime, ge-
ometrijski smisao ove metode dan je idu´com slikom.
Slijede´ci teorem se zasniva na geometrijskim svojstvima Newtonove metode.
Teorem 4.22. Neka je f ∈ C
2
([a, b]) i neka vrijedi
f(a) f(b) < 0, (4.49)
f

(x) = 0 , f
′′
(x) = 0 , ∀x ∈ [a, b] . (4.50)
Tada za x
0
∈ [a, b] takav da vrijedi f(x
0
) f
′′
(x
0
) > 0, niz definiran s (4.48)
konvergira k jedinstvenoj nultoˇcki x

funkcije f na [a, b].
Vrijedi ocjena pogreˇske
[x
n
−x

[ ≤ C[x
n−1
−x

[
2
, (n ∈ N), (4.51)
gdje je C =
max
[a,b]
f
′′
2 min
[a,b]
f

.
Dokaz: Egzistencija nultoˇcke slijedi iz Bolzano - Weierstrassovog teorema
i uvjeta (4.49). Zbog f

(x) = 0 funkcija je strogo monotona pa je nultoˇcka
jedinstvena na [a, b]. Razlikujemo sluˇcajeve
1. f(a) > 0, f(b) < 0, f

< 0, f
′′
< 0
2. f(a) > 0, f(b) < 0, f

< 0, f
′′
> 0
3. f(a) < 0, f(b) > 0, f

> 0, f
′′
< 0
4. f(a) < 0, f(b) > 0, f

> 0, f
′′
> 0
0
x
y
f
x
0
x
1
x
2
x

4.8. NEKE PRIMJENE DERIVACIJE 121
Dokazujemo samo sluˇcaj 4. koji odgovara slici, a ostali se dokazuju
analogno.
Zbog f

(x) f
′′
(x) > 0 je x

< x
0
. Pokaˇzimo indukcijom da za (x
n
)
n∈N
0
vrijedi x

< x
n
, n ∈ N. Tvrdnja vrijedi za n = 0. Pretpostavimo da tvrdnja
vrijedi za n. Zbog
x
n+1
= x
n

f(x
n
)
f

(x
n
)
,
x
n+1
−x

= x
n
−x


f(x
n
)
f

(x
n
)
=
f(x

) −f(x
n
) −f

(x
n
)(x

−x
n
)
f

(x
n
)
,
x
n+1
−x

=
f
′′

n
)(x

−x
n
)
2
2f

(x
n
)
> 0 , η
n
∈ [x

, x
n
] , (4.52)
slijedi x

< x
n+1
. Zbog x
n+1
= x
n

f(x
n
)
f

(x
n
)
< x
n
niz (x)
n∈N
0
je padaju´ci.
Za padaju´ci i odozdo ograniˇcen niz postoji x
∗∗
= limx
n
. Zbog neprekidnosti
funkcija f i f

iz (4.48) slijedi f(x
∗∗
) = 0, ˇsto zbog jedinstvenosti nultoˇcke
daje x
∗∗
= x

. Ocjena pogreˇske slijedi iz (4.52).
Korolar 4.5. Za svaki m ∈ N i svaki realni broj b > 0 postoji a > 0 takav
da je b = a
m
.
Dokaz: Neka je m > 1 i b > 1. Neka je niz (x
n
)
n
definiran rekurzijom (4.48)
za funkciju f(x) = x
m
−b uz poˇcetnu aproksimaciju x
0
= b, tj.
x
n
=
(m−1)x
m
n−1
+ b
mx
m−1
n−1
, (∀n ∈ N). (4.53)
Funkcija f : [1, b] → R zadovoljava uvjete teorema 4.22. sluˇcaj 4. tj.
f(1) = 1 − b < 0, f(b) = b
m
− b > 0, f

(x) = mx
m−1
> 0 i f
′′
(x) =
m(m − 1)x
m−2
> 0, ∀x ∈ [1, b], pa niz konvergira k jedinstvenoj nultoˇcki
funkcije f u intervalu '1, b`. Funkcije f

i f
′′
su rastu´ce na [1, b] pa je
max
[1,b]
f
′′
= m(m − 1)b
m−2
i min
[1,b]
f

= m. Odatle slijedi ocjena pogreˇske
[x
n
−a[ ≤
(m−1)b
m−2
2
[x
n−1
−a[
2
, (n ∈ N).
Primjer 4.19. Izraˇcunajmo
3

5 Newtonovom metodom na 50 decimala.
Zbog ocjene pogreˇske (4.51) kaˇzemo da niz konvergira kvadratnom brzinom.
Kvadratna brzina konvergencije u pravilu znaˇci da je u svakoj novoj iteraciji
dvostruko ve´ci broj toˇcnih znamenaka.
122 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
x
0
= 5
x
1
= 2.7708333333333333333333333333333333333333333333333
x
2
= 2.0643062857645366549205092932833336474017123008021
x
3
= 1.767315594852839675630814501991099802877564157758
x
4
= 1.711816182730850357259567369723776592320652455091
x
5
= 1.709977924257737717994546579193826487753056762840
x
6
= 1.70997594667898405119733103179107967836688376517
x
7
= 1.70997594667669698935311193144763560051192536599
x
8
= 1.70997594667669698935310887254386010986805511054
Poglavlje 5
Riemannov integral
5.1 Problem povrˇsine i rada sile
Znamo odrediti povrˇsinu nekih jednostavnih likova u ravnini, npr. kvadrata,
pravokutnika, trokuta, trapeza itd.
P a
2
a
a
P ab
a
b
P ab/2
a
b
P hab)/2
a
b
h
Postavlja se problem odredivanja povrˇsine
likova koji imaju sloˇzenije granice. Takav je
dio ravnine omeden grafom funkcije (pseu-
dotrapez) kao na slici desno. Oznaˇcimo s µ
funkciju koja dijelu ravnine P pridruˇzuje re-
alnu vrijednost koju zovemo povrˇsina, µ(P).
Od te funkcije oˇcekujemo slijede´ca svojstva.
1. µ(P) ≥ 0,
2. P
1
∩ P
2
= ∅ ⇒
µ(P
1
∪ P
2
) = µ(P
1
) + µ(P
2
),
3. P
1
⊆ P
2
⇒µ(P
1
) ≤ µ(P
2
).
0
f
P
P
1
P
2
P P
1
P
2
fc
a b c
Funkciju koja zadovoljava gornja svojstva zovemo mjera.
123
124 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Ako ve´c odmah nismo u mogu´cnosti
neposredno odrediti µ(P) (ako taj broj uop´ce
ima smisla), onda pokuˇsajmo aproksimirati
dio ravnine P pomo´cu jednostavnijih likova
ˇcije povrˇsine znamo jednostavno izraˇcunati,
npr. pravokutnika. Podijelimo segment [a, b]
na n(∈ N) dijelova toˇckama a = x
0
< x
1
<
. . . < x
n−1
< x
n
= b kao na slici desno. Pra-
vokutnici koje smo tako dobili imaju svojstvo

n
k=1
p
k
⊆ P ⊆ ∪
n
k=1
P
k
. Njihove povrˇsine
su jednake µ(p
k
) = m
k
(x
k
− x
k−1
), µ(P
k
) =
M
k
(x
k
−x
k−1
), (k = 1, . . . , n), gdje su m
k
, M
k
visine upisanih i opisanih pravokutnika.
a x
0
x
1
x
2
x
3
x
4
x
5
x
6
x
7
b x
8
p
1
p
2
p
3
p
4
p
5
p
6
p
7
p
8
P
1
P
2
P
3
P
4
P
5
P
6
P
7
P
8
Odatle imamo
¸
n
k=1
µ(p
k
) =
¸
n
k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) ≤ µ(P) ≤
¸
n
k=1
M
k
(x
k

x
k−1
) =
¸
n
k=1
µ(P
k
). Razliˇcitim podjelama segmenta [a, b] dobivamo razliˇcite
aproksimacije povrˇsine lika P odozdo, odnosno odozgo. Sa slike je jasno da
´ce aproksimacija biti u pravilu bolja ako je podjela segmenta finija. Dakle,
povrˇsina µ(P) ´ce imati smisla ako moˇzemo po volji blizu na´ci jednu gornju i
jednu donju aproksimaciju oblika kao u prethodnoj nejednakosti
U klasiˇcnoj mehanici se rad konstantne sile f(x) = c za sve x, koja
djeluje na materijalnu toˇcku izmedu x = a i x = b, tj. na putu duljine
s = b − a, definira kao W = c s. Ako funkcija f nije konstantna, onda
ˇcitav put podijelimo na manje dijelove a = x
0
< x
1
< . . . < x
n−1
< x
n
=
b, a na tim dijelovima silu aproksimiramo odozdo i odozgo konstantnom
silom m
k
i M
k
. Tako za rad sile W na tom putu dobivamo donju i gornju
aproksimaciju
¸
n
k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) ≤ W ≤
¸
n
k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
). Pojam rada
sile na putu ´ce imati smisla ako moˇzemo dobiti po volji bliske donje i gornje
aproksimacije. Dakle, problem odredivanja rada sile na putu je istovjetan
problemu odredivanja povrˇsine ispod grafa funkcije.
5.2 Riemannov
1
integral ograniˇcene funkcije
na segmentu
Neka je [a, b], a < b, segment u R i neka je f : [a, b] →R funkcija ograniˇcena
na segmentu [a, b]. To znaˇci da postoje m = inf
[a,b]
f i M = sup
[a,b]
f, tj. ∀x ∈
[a, b], m ≤ f(x) ≤ M.
Uoˇcimo, ako je [a

, b

] ⊆ [a, b] podsegment, onda vrijedi ∀x ∈ [a

, b

], m ≤
1
Georg Friedrich Bernhard Riemann (Breselenz, 17. studeni 1826. – Selasca[Italija],
20. srpanj 1866.) njemaˇcki matematiˇcar
5.2. INTEGRAL 125
m

≤ f(x) ≤ M

≤ M, gdje je m

= inf
[a

,b

]
f i M

= sup
[a

,b

]
f. Dakle, infimum
na podsegmentu je ve´ci ili jednak infimumu na segmentu i supremum na
podsegmentu je manji ili jednak supremumu na segmentu.
Sada ´cemo provesti konstrukciju koju smo najavili u prethodnoj toˇcki.
Za n ∈ N podijelimo (izvrˇsimo subdiviziju) segment [a, b] toˇckama
a = x
0
< x
1
< . . . < x
k
< . . . < x
n−1
< x
n
= b (5.1)
na n dijelova. Neka je m
k
= inf
[x
k−1
,x
k
]
f i M
k
= sup
[x
k−1
,x
k
]
f, (k = 1, . . . , n). Za
po volji izabrane toˇcke t
k
∈ [x
k−1
, x
k
], (k = 1, . . . , n), definirajmo sume:
s =
n
¸
k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
), σ =
n
¸
k=1
f(t
k
)(x
k
−x
k−1
), S =
n
¸
k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
).
(5.2)
Broj s zovemo donja Darbouxova
1
suma, S je gornja Darbouxova suma, a σ
je integralna suma. Jasno je da vrijedi
m(b −a) ≤ s ≤ σ ≤ S ≤ M(b −a). (5.3)
Neka je A skup svih donjih Darbouxovih suma s, B je skup svih gornjih
Darbouxovih suma S, a C je skup svih integralnih suma σ funkcije f na
segmentu [a, b]. Sve te sume dobiju se variranjem broja n ∈ N, svim razliˇcitim
izborima subdivizije (5.1) i toˇcaka t
k
. Iz nejednakosti (5.3) slijedi da su
skupovi A, B i C ograniˇceni odozdo s m(b −a) i odozgo s M(b −a). Prema
aksiomu potpunosti postoje
1

(f; a, b) = sup A, 1

(f; a, b) = inf B. (5.4)
Definicija 5.1. Broj 1

zovemo donji Riemannov integral funkcije f na
segmentu [a, b], a broj 1

zovemo gornji Riemannov integral funkcije f
na segmentu [a, b].
Iz prethodnog je jasno da donji i gornji Riemannov integral postoje za
svaku funkciju f : [a, b] →R koja je ograniˇcena na segmentu [a, b].
Teorem 5.1. Neka je f : [a, b] → R funkcija ograniˇcena na segmentu [a, b],
neka su 1

i 1

donji i gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu
[a, b]. Tada je
1

(f; a, b) ≤ 1

(f; a, b). (5.5)
1
Jean Gaston Darboux (Nmes, 14. kolovoz 1842. - Paris, 23. veljaˇca 1917.) francuski
matematiˇcar
126 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Dokaz: Dokaz provodimo u tri dijela.
Prvo pokaˇzimo da se donja Darbouxova suma pove´ca ili ostane jednaka, a
gornja Darbouxova suma se smanji ili ostane jednaka ako subdiviziji dodamo
jednu toˇcku. Dakle, neka je sa a = x
0
< x
1
< . . . < x
k−1
< x
k
< . . . <
x
n−1
< x
n
= b zadana subdivizija Σ i neka su s i S pripadne Darbouxove
sume. Napravimo novu subdiviziju Σ

tako da subdiviziji Σ dodamo toˇcku
x

takvu da je x
k−1
< x

< x
k
. Pripadne Darbouxove sume oznaˇcimo s s

i S

. Suma S

nastaje iz S tako da pribrojnik M
k
(x
k
− x
k−1
) zamijenimo s
M

k
(x

−x
k−1
) +M
′′
k
(x
k
−x

), gdje je M

k
= sup
[x
k−1
,x

]
f i M
′′
k
= sup
[x

,x
k
]
f. Budu´ci
da su [x
k−1
, x

] i [x

, x
k
] podsegmenti od [x
k−1
, x
k
], to vrijedi M

k
≤ M
k
i
M
′′
k
≤ M
k
. Tada je M

k
(x

−x
k−1
) +M
′′
k
(x
k
−x

) ≤ M
k
(x

−x
k−1
) +M
k
(x
k

x

) = M
k
(x
k
− x
k−1
), pa je stoga S

≤ S. Analogno, za m

k
= inf
[x
k−1
,x

]
f i
m
′′
k
= inf
[x

,x
k
]
f vrijedi m

k
≥ m
k
i m
′′
k
≥ m
k
, a odatle m

k
(x

−x
k−1
) +m
′′
k
(x
k

x

) ≥ m
k
(x

−x
k−1
) + m
k
(x
k
−x

) = m
k
(x
k
−x
k−1
), tj. s

≥ s.
Primijetimo sada da isti zakljuˇcak vrijedi ako nekoj subdiviziji dodamo
konaˇcan broj novih toˇcaka. Naime, moˇzemo zamisliti da te toˇcke dodajemo
jednu po jednu pa svaki put vrijedi zakljuˇcak iz prethodnog razmatranja.
To znaˇci da se donja Darbouxova suma s

na novoj subdiviziji ne smanji, tj.
s ≤ s

, a gornja ne pove´ca, tj. S

≤ S.
Sada pokazujemo da je svaka donja Darbouxova suma manja ili jednaka
svakoj gornjoj Darbouxovoj sumi, bez obzira na subdivizije na kojima su
nastale. Dakle, neka su Σ
1
i Σ
2
dvije subdivizije i neka je s
1
donja Darboux-
ova suma odredena subdivizijom Σ
1
i S
2
gornja Darbouxova suma odredena
subdivizijom Σ
2
. Napravimo sada novu subdiviziju Σ
3
od unije toˇcaka iz sub-
divizija Σ
1
i Σ
2
i oznaˇcimo pripadne Darbouxove sume sa s
3
i S
3
. Dakako,
Σ
3
je nastala iz Σ
1
dodavanjem (konaˇcno) toˇcaka iz Σ
2
ali takoder i iz Σ
2
dodavanjem (konaˇcno) toˇcaka iz Σ
1
. Iz prethodnog zakljuˇcka slijedi s
1
≤ s
3
i S
3
≤ S
2
. Poˇsto vrijedi s
3
≤ S
3
, jer su obje Darbouxove sume na istoj
subdiviziji Σ
3
, imamo s
1
≤ s
3
≤ S
3
≤ S
2
.
Dakle, dokazali smo (∀s ∈ A) (∀S ∈ B) , s ≤ S. Odatle zakljuˇcujemo
(∀s ∈ A) s ≤ inf B, a odatle sup A ≤ inf B, tj. 1

≤ 1

.
Definicija 5.2. Za funkciju f : [a, b] → R ograniˇcenu na segmentu [a, b]
kaˇzemo da je integrabilna u Riemannovom smislu ili R-integrabilna na
segmentu [a, b] ako je
1

(f; a, b) = 1

(f; a, b). (5.6)
Tada se broj 1 = 1

= 1

naziva integral ili R-integral funkcije f na seg-
5.2. INTEGRAL 127
mentu [a, b] i oznaˇcava jednom od slijede´cih oznaka
1 =

[a,b]
f(t)dt =

b
a
f(x)dx =

[a,b]
f =

b
a
f. (5.7)
Neka je f : [a, b] → R
+
integrabilna funkcija na [a, b] i neka je P =
¦(x, y) ∈ R R; 0 ≤ y ≤ f(x), ∀ x ∈ [a, b]¦ pseudotrapez. Sada povrˇsinu
µ(P) pseudotrapeza definiramo s
µ(P) =

b
a
f(x)dx.
Zadatak. Neka su A, B ⊂ R takvi da je sup A ≤ inf B. Ako postoje A

⊆ A
i B

⊆ B takvi da je sup A

= inf B

onda je i sup A = inf B.
Rjeˇsenje. Zbog A

⊆ A imamo sup A

≤ sup A, a zbog B

⊆ B imamo
inf B ≤ inf B

. Odatle je sup A

≤ sup A ≤ inf B ≤ inf B

, ˇsto daje sup A =
inf B.
Iz ovog zadatka zakljuˇcujemo da je za integrabilnost funkcije na segmentu
dovoljno da supremum nekog podskupa A

skupa svih donjih Darbouxovih
suma A bude jednak infimumu nekog podskupa B

skupa svih gornjih Dar-
bouxovih suma B. Tako je ponekad dovoljno gledati samo tzv. ekvidistantne
subdivizije, tj. za n ∈ N su toˇcke oblika x
k
= a+kh, k = 0, 1, . . . , n, h =
b−a
n
.
Izraˇcunajmo direktno iz definicije integrale nekih jednostavnih
funkcija.
Primjer 5.1. Neka je C ∈ R
+
i f(x) = C,
∀x ∈ R. Za a, b ∈ R
+
, a < b, izraˇcunajmo

b
a
f(x)dx =

b
a
Cdx. Za bilo koju subdi-
viziju uvijek vrijedi m
k
= M
k
= C, ∀k ∈
¦1, . . . , n¦. Odatle je
s =
n
¸
k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) = S =
n
¸
k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
)
= C
n
¸
k=1
(x
k
−x
k−1
) = C(b −a),
tj. A = B = ¦C(b − a)¦. Dakle, imamo
1

= sup A = inf B = 1

= C(b − a), pa je

b
a
Cdx = C(b −a).
0
a b
128 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.2. Neka je f(x) = x, ∀x ∈ R,
i a, b ∈ R
+
, a < b. Lik na slici desno je
trapez (okrenut) s bazama duljine a i b, te
visinom b−a. Njegova povrˇsina je
a+b
2
(b−a).
Izraˇcunajmo integral:
Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu
ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a, b], tj.
x
k
= a+kh, k = 0, 1, . . . , n, h =
b−a
n
. Budu´ci
da f raste na R, to je ∀ k ∈ ¦0, 1, . . . , n¦
m
k
= f(x
k−1
) = a + (k −1)h,
M
k
= f(x
k
) = a + kh .
Odatle je
s
n
=
n
¸
k=1
(a+(k−1)h)h = nah+h
2
n
¸
k=1
(k−1) =
0
a b
= nha + h
2
(n −1)n
2
= na
b −a
n
+
(b −a)
2
n
2
(n −1)n
2

s
n
=
b
2
2

a
2
2

(b −a)
2
2n
.
Analogno se dobije
S
n
=
b
2
2

a
2
2
+
(b −a)
2
2n
.
Neka je sada
A

= ¦s
n
; n ∈ N¦ =

b
2
2

a
2
2

(b −a)
2
2n
; n ∈ N

,
B

= ¦S
n
; n ∈ N¦ =

b
2
2

a
2
2
+
(b −a)
2
2n
; n ∈ N

.
Odatle imamo sup A

= inf B

=

b
a
xdx =
b
2
2

a
2
2
.
5.3. OSNOVNA SVOJSTVA 129
Primjer 5.3. Neka je f(x) = x
2
, ∀x ∈ R, i
a, b ∈ R, 0 < a < b.
Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu
ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a, b], tj.
x
k
= a +kh, k = 0, 1, . . . , n, h =. Budu´ci da
f raste na R, to je ∀ k ∈ ¦0, 1, . . . , n¦
m
k
= f(x
k−1
) = (a + (k −1)h)
2
,
M
k
= f(x
k
) = (a + kh)
2
.
0
a b
Raˇcunamo
s
n
=
n
¸
k=1
(a + (k −1)h)
2
h = na
2
h + 2ah
2
n
¸
k=1
(k −1) +h
3
n
¸
k=1
(k −1)
2
=
= na
2
h + 2ah
2
(n −1)n
2
+ h
3
(n −1)n(2n −1)
6
=
=
(b −a)
3
3

1 −
3
2n
+
1
2n
2

+ a(b −a)
2

1 −
1
n

+ a
2
(b −a)
i analogno
S
n
=
(b −a)
3
3

1 +
3
2n
+
1
2n
2

+ a(b −a)
2

1 +
1
n

+ a
2
(b −a).
Odatle,
sup A

= inf B

=
(b −a)
3
3
+ a(b −a)
2
+ a
2
(b −a) =
b
3
3

a
3
3
.
5.3 Osnovna svojstva Riemannovog integrala
Teorem 5.2. Neka je f : [a, b] → R ograniˇcena funkcija na [a, b] ⊂ R.
Funkcija f je integrabilna na [a, b] ako i samo ako ∀ε > 0 postoji subdivizija
segmenta [a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε.
Dokaz: Neka ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a, b] takva da za pripadne
Darbouxove sume vrijedi S−s < ε. Tada ∀ε > 0 vrijedi 0 ≤ I

−I

≤ S−s <
ε i stoga je I

= I

.
Obratno, neka je f R-integrabilna na [a, b], tj. I

= I

. Iz svojstava
infimuma i supremuma slijedi da ∀ε > 0 postoje Darbouxove sume S
1
i
s
2
(op´cenito na razliˇcitim subdivizijama) takve da vrijedi S
1
< I

+ ε/2 i
130 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
s
2
> I

− ε/2. Uzmimo novu subdiviziju koja je odredena unijom toˇcaka
iz subdivizija od S
1
i s
2
, te neka su S i s pripadne Darbouxove sume. Iz
dokaza prethodnog teorema znamo da je s
2
≤ s ≤ S ≤ S
1
. Sada imamo
S −s ≤ S
1
−s
2
< I

+ ε/2 −I

+ ε/2 = ε. Q.E.D
Glavna svojstva Riemannovog integrala dana su slijede´cim teoremima.
Teorem 5.3. Neka su f, g : [a, b] → R integrabilne funkcije na [a, b] ⊂ R.
Za bilo koje α, β ∈ R funkcija αf + βg je integrabilna na [a, b] i vrijedi

b
a
(αf + βg) = α

b
a
f + β

b
a
g. Ako je f ≤ g na [a, b] onda je

b
a
f ≤

b
a
g.
Takoder vrijedi [

b
a
f[ ≤

b
a
[f[ ≤ (b −a) sup
[a,b]
f.
Dokaz: Iz inf
K
f +inf
K
g ≤ f(x)+g(x) ≤ sup
K
f +sup
K
g za svako x ∈ K ⊆
[a, b] slijedi inf
K
f + inf
K
g ≤ inf
K
(f + g) ≤ sup
K
(f +g) ≤ sup
K
f + sup
K
g
za svaki K ⊆ [a, b]. Odatle, na bilo kojoj subdiviziji a = x
0
< x
1
< <
x
n−1
< x
n
= b segmenta [a, b], za Darbouxove sume funkcija f, g, f + g
imamo s
f
+ s
g
≤ s
f+g
≤ S
f+g
≤ S
f
+ S
g
. Po teoremu 5.3 za bilo koji ε > 0
postoje subdivizije segmenta [a, b] tako da za pripadne Darbouxove sume
s

f
, S

f
, s
′′
g
, S
′′
g
vrijedi S

f
− s

f
< ε/2 i S
′′
g
− s
′′
g
< ε/2. Na subdiviziji koja je
odredena unijom toˇcaka iz prethodnih subdivizija za pripadne Darbouxove
sume s
f
, S
f
, s
g
, S
g
vrijedi S
f
− s
f
≤ S

f
− s

f
< ε/2 i S
g
− s
g
≤ S
′′
g
− s
′′
g
<
ε/2. Sada za Darbouxove sume funkcije f + g na toj subdiviziji imamo
S
f+g
−s
f+g
≤ S
f
+S
g
−(s
f
+s
g
) = S
f
−s
f
+S
g
−s
g
< ε. Sada po teoremu
5.3 zakljuˇcujemo da je funkcija f + g integrabilna na [a, b]. Takoder, za bilo
koji ε > 0 i prethodno konstruiranu subdiviziju, imamo

b
a
(f+g)−

b
a
f−

b
a
g ≤ S
f+g
−s
f
−s
g
≤ S
f
+S
g
−s
f
−s
g
= S
f
−s
f
+S
g
−s
g
< ε
i

b
a
(f+g)−

b
a
f−

b
a
g ≥ s
f+g
−S
f
−S
g
≥ s
f
+s
g
−S
f
−S
g
= s
f
−S
f
+s
g
−S
g
> −ε,
tj. [

b
a
(f + g) −

b
a
f −

b
a
g[ < ε. Odatle slijedi aditivnost integrala, tj.

b
a
(f + g) =

b
a
f +

b
a
g.
Za α > 0 i bilo koji ε > 0 prema teoremu 5.3 postoji subdivizija segmenta
[a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε/α. Zbog
inf
K
αf = αinf
K
f i sup
K
αf = αsup
K
f za svaki K ⊆ [a, b] vrijedi s
αf
=
αs
f
i S
αf
= αS
f
, pa imamo S
αf
−s
αf
= α(S
f
−s
f
) < ε, ˇsto po teoremu 5.2.
daje integrabilnost funkcije αf. Takoder vrijedi
5.3. OSNOVNA SVOJSTVA 131
−ε < α(s
f
−S
f
) = s
αf
−αS
f

b
a
αf−α

b
a
f ≤ S
αf
−αs
f
= α(S
f
−s
f
) < ε,
tj. [

b
a
αf − α

b
a
f[ < ε. To povlaˇci

b
a
αf = α

b
a
f. Jasno, iz adi-
tivnosti slijedi

b
a
−f = −

b
a
f, pa za α < 0 po prethodnom vrijedi

b
a
αf =

b
a
−(−α)f = −

b
a
(−α)f = −(−α)

b
a
f. Za α = 0 prethodna tvrdnja je
oˇcita, dakle, integral je homogeno preslikavanje, ˇsto uz aditivnost daje lin-
earnost integrala.
Ako je f ≥ 0 onda su sve Darbouxove sume nenegativne pa je i

b
a
f ≥ 0.
Za f ≤ g je g −f ≥ 0, pa zbog linearnosti imamo

b
a
g −

b
a
f ≥ 0.
Pokaˇzimo da integrabilnost funkcije f povlaˇci integrabilnost funkcije [f[.
Definirajmo funkcije f
+
= max¦f, 0¦ i f

= max¦−f, 0¦. Vrijedi f = f
+
−f

i [f[ = f
+
+ f

. Dovoljno je dokazati integrabilnost funkcije f
+
. Pokaˇzimo
da na bilo kojem podskupu K segmenta [a, b] vrijedi sup
K
f
+
− inf
K
f
+

sup
K
f − inf
K
f. Naime, ako je f ≥ 0 na K, onda je sup
K
f
+
= sup
K
f i
inf
K
f
+
= inf
K
f, pa je sup
K
f
+
−inf
K
f
+
= sup
K
f −inf
K
f. U sluˇcaju f ≤ 0
je f
+
= 0 pa je sup
K
f
+
−inf
K
f
+
= 0 ≤ sup
K
f −inf
K
f. Ako je sup
K
f ≥ 0
i inf
K
f ≤ 0 imamo sup
K
f
+
= sup
K
f i inf
K
f ≤ 0 = inf
K
f
+
, ˇsto daje
sup
K
f
+
− inf
K
f
+
= sup
K
f ≤ sup
K
f − inf
K
f. Iz ovoga zakljuˇcujemo da
je na svakoj subdiviziji razlika gornje i donje Darbouxove sume za funkciju
f
+
manja ili jednaka razlici Darbouxovih suma za funkciju f. To pomo´cu
teorema 1. daje integrabilnost funkcije f
+
. Sada iz f

= f
+
− f dobi-
vamo integrabilnost funkcije f

, a onda i [f[. Posljednja tvrdnja slijedi iz
−[f[ ≤ f ≤ [f[ i prethodno dokazanih svojstava.
Prethodni teorem kaˇze da je 1([a, b]), skup funkcija integrabilnih na seg-
mentu [a, b], realan vektorski prostor (reˇsetka), a integral je linearan i mono-
ton funkcional na 1([a, b]).
Teorem 5.4. Neka je f : [a, b] → R ograniˇcena funkcija na [a, b] ⊂ R i
c ∈ 'a, b`. Ako je funkcija f integrabilna na segmentima [a, c] i [c, b], onda
je f integrabilna na [a, b] i

b
a
f =

c
a
f +

b
c
f.
Dokaz: Po teoremu 5.2, za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije a = x
0
<
x
1
< < x
n−1
< x
n
= c segmenta [a, c], S

− s

=
¸
n
k=1
(M
k
− m
k
)(x
k

x
k−1
) < ε/2, i c = x
n
< x
n+1
< < x
n+m−1
< x
n+m
= b segmenta
[c, b], S
′′
− s
′′
=
¸
n
k=n+1
(M
k
− m
k
)(x
k
− x
k−1
) < ε/2. Uzmimo subdiviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n+m−1
< x
n+m
= b segmenta [a, b]. Za pripadne
Darbouxove sume vrijedi S = S

+ S
′′
i s = s

+ s
′′
. Odatle je S − s =
132 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
S

− s

+ S
′′
− s
′′
< ε, ˇsto po teoremu 5.2. daje integrabilnost funkcije f na
[a, b]. Sada na prethodnoj subdiviziji imamo

b
a
f −

c
a
f −

b
c
f ≤ S −s

−s
′′
= S

+ S
′′
−s

−s
′′
< ε
i

b
a
f −

c
a
f −

b
c
f ≥ s −S

−S
′′
= s

+ s
′′
−S

−S
′′
> −ε,
tj. [

b
a
f −

c
a
f −

b
c
f[ < ε. Odatle je

b
a
f =

c
a
f +

b
c
f, tj. integral je
aditivan po podruˇcju integracije. Q.E.D
Svaka funkcija koja je ograniˇcena na segmentu nije i Riemann integrabilna
na tom segmentu. Promatrajmo f : [0, 1] → R za koju je f(x) = 1 ako je
x ∈ Q ∩ [0, 1] i f(x) = 0 ako je x ∈ Q∩ [0, 1]. Za svaki [α, β] ⊆ [0, 1] vrijedi
inf
[α,β]
f = 0 i sup
[α,β]
f = 1, ˇsto daje I

= 0 i I

= 1, tj. I

= I

5.4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih
funkcija
Prirodno je pitanje koje od do sada prouˇcavanih svojstava funkcije je do-
voljno za Riemann integrabilnost. Specijalno, jesu li su elementarne funkcije
R-integrabilne na segmentima koji su sadrˇzani u podruˇcju definicije. Dokazu-
jemo da su monotonost na segmentu ili neprekidnost na segmentu svojstva
koja povlaˇce integrabilnost
Teorem 5.5. Neka je f : [a, b] →R monotona funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona R-integrabilna na [a, b].
Dokaz: Pretpostavimo da je f rastu´ca na [a, b]. Ako je f(a) = f(b) onda
je f konstantna funkcija na [a, b] pa je integrabilna (primjer 5.1.). Stoga
pretpostavimo da je f(b) − f(a) > 0. Neka je ε > 0 bilo koji i n ∈ N takav
da vrijedi nε > (f(b) − f(a))(b − a). Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju
x
k
= a + kh, (k = 0, 1, . . . , n), h = (b −a)/n. Za svaki [α, β] ⊆ [a, b] vrijedi
inf
[α,β]
f = f(α) i sup
[α,β]
f = f(β). Stoga su pripadne Darbouxove sume
oblika s =
¸
n
k=1
f(x
k−1
)h i S =
¸
n
k=1
f(x
k
)h. Vrijedi S −s =
¸
n
k=1
(f(x
k
) −
f(x
k−1
))h = h(f(b) −f(a)) = (f(b) −f(a))(b −a)/n < ε. Po teoremu 5.3 f
je R-integrabilna. Q.E.D
Definicija 5.3. Za funkciju f : [a, b] → R kaˇzemo da je monotona po di-
jelovima na segmentu [a, b] ako postoji subdivizija a = c
0
< c
1
< . . . <
c
k−1
< c
k
< . . . < c
n−1
< c
n
= b takva da je f[
[c
k−1
,c
k
]
monotona funkcija za
sve k = 1, . . . , n.
5.4. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA133
Korolar 5.1. Neka je f : [a, b] → R po dijelovima monotona funkcija na
[a, b] ⊂ R. Tada je ona R-integrabilna na [a, b].
Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5.5. i svojstva aditivnosti integrala po
podruˇcju integracije, tj.

b
a
f(x)dx =
n
¸
k=1

c
k
c
k−1
f(x)dx.

Bitno je sloˇzenije dokazati integrabilnost funkcije neprekidne na segmentu.
U tu svrhu potrebno je profiniti neka saznanja o neprekidnim funkcijama.
Definicija 5.4. Za funkciju f : I →R kaˇzemo da je jednoliko (uniformno)
neprekidna na intervalu I ⊆ R ako
∀ε > 0 ∃δ > 0 ∀x

, x
′′
∈ I ([x

−x
′′
[ < δ) ⇒([f(x

) −f(x
′′
)[ < ε).
Teorem 5.6. Neka je f : [a, b] →R neprekidna funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona jednoliko neprekidna na [a, b].
Dokaz: Kada tvrdnja teorema ne bi bila istinita, onda bi funkcija f bila
neprekidna na [a, b] i vrijedilo bi
∃ε > 0 ∀δ > 0 ∃x

δ
, x
′′
δ
∈ [a, b] ([x

δ
−x
′′
δ
[ < δ) ∧ ([f(x

δ
) −f(x
′′
δ
)[ ≥ ε).
Sada za n ∈ N uzmimo δ =
1
n
pa imamo a
n
= x

δ
i b
n
= x
′′
δ
takve da vrijedi
([a
n
−b
n
[ <
1
n
) ∧([f(a
n
) −f(b
n
)[ ≥ ε). Niz (a
n
)
n∈N
je u segmentu [a, b], pa je
ograniˇcen, te ima konvergentan podniz (a
pn
)
n∈N
, tj. lim
n
a
pn
= c ∈ [a, b].
Zbog [a
pn
− b
pn
[ <
1
pn
, ∀n ∈ N, vrijedi lim
n
b
pn
= c. Zbog neprekid-
nosti funkcije f u c imamo lim
n
f(a
pn
) = lim
n
f(b
pn
) = f(c), ˇsto zbog
[f(a
pn
) − f(b
pn
)[ ≥ ε > 0 daje kontradikciju. Dakle, tvrdnja teorema je
istinita.
Sada dokazujemo Riemannov teorem o integrabilnosti neprekidne funkcije.
Teorem 5.7. Neka je f : [a, b] →R neprekidna funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona R-integrabilna na [a, b]. Takoder, postoji toˇcka c ∈ [a, b] takva da je

[a,b]
f(x)dx = f(c)(b −a).
Dokaz: Prema teoremu 5.2 dovoljno je pokazati da ∀ε > 0 postoji subdiviz-
ija segmenta [a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε.
134 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Neka je ε > 0 zadan po volji. Zbog jednolike neprekidnosti funkcije f
na [a, b] postoji δ > 0 tako da ∀x

, x
′′
∈ I, ([x

− x
′′
[ < δ) ⇒ ([f(x

) −
f(x
′′
)[ <
ε
b−a
). Uzmimo n ∈ N takav da je h =
b−a
n
< δ i napravimo
ekvidistantnu subdiviziju s toˇckama x
k
= a + kh, k = 0, 1, . . . , n. Zbog
neprekidnosti funkcije f na segmentu [x
k−1
, x
k
], k = 1, . . . , n, postoje toˇcke
[x

k
, x
′′
k
∈ [x
k−1
, x
k
] takve da je m
k
= f(x

k
) = inf
[x
k−1
,x
k
]
f i M
k
= f(x
′′
k
) =
sup
[x
k−1
,x
k
]
f, k = 1, . . . , n. Zbog ([x

k
−x
′′
k
[ ≤ h < δ) imamo M
k
−m
k
<
ε
b−a
,
k = 1, . . . , n. Odatle je S −s =
¸
n
k=1
(M
k
−m
k
)h <
ε
b−a
nh = ε. Dakle, f je
integrabilna na [a, b].
Neka su sada m = min
[a,b]
f i M = max
[a,b]
f. Tada ∀x ∈ [a, b] imamo
m ≤ f(x) ≤ M. Zbog monotonosti integrala slijedi m(b−a) ≤

[a,b]
f(x)dx ≤
M(b −a), tj. m ≤
1
b−a

[a,b]
f(x)dx ≤ M. Po Bolzano-Weierstrasseovom teo-
remu postoji c ∈ [a, b] tako da je f(c) =
1
b−a

[a,b]
f(x)dx.
Korolar 5.2. Neka je f : I →R neprekidna funkcija na otvorenom intervalu
I = 'a, b`. Ako za svaki segment [u, v] ⊂ 'a, b` vrijedi

v
u
f(x)dx = 0, onda
je f(x) = 0 za svako x ∈ I.
Dokaz: Kada bi postojala toˇcka c ∈ I takva da je f(c) > 0, po lemi
3.3. iz M.A.I. bi postojao δ > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I, ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≥
1
2
f(c)). Neka je h = min¦δ, c − a, b − c¦. Tada je [c − h, c + h] ⊂ I
i zbog neprekidnosti funkcije f postoji t ∈ [c −
h
2
, c +
h
2
] tako da vrijedi

c+
h
2
c−
h
2
f(x)dx = f(t)h > 0, ˇsto je suprotno pretpostavci.
U sluˇcaju da postoji toˇcka c ∈ I takva da je f(c) < 0 zakljuˇcujemo
analogno.
Propozicija 5.1. Ako h : [a, b] → R iˇsˇcezava svugdje osim moˇzda u toˇcki
c ∈ [a, b], onda je h integrabilna na [a, b] i

b
a
f(x)dx = 0.
Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da je M = h(c) > 0. Jasno je da vrijedi
za svaku donju Darbouxova sumu s = 0 jer je na svakoj subdiviziji m
k
= 0
na svakom podsegmentu od [a, b]. Uzmimo ε > 0 po volji i pokaˇzimo da
postoji subdivizija tako da za njenu gornju Darbouxova sumu vrijedi S < ε.
Naime, za c ∈ 'a, b` uzmimo subdiviziju a = x
0
< x
1
< x
2
< x
3
= b, gdje
je x
1
= c − h, x
2
= c + h, h < min¦
ε
2M
, c − a, b − c¦. Za pripadnu gornju
Darbouxovu sumu vrijedi S = 2hM < ε. U sluˇcaju c = a uzmemo subdi-
viziju a = c = x
0
< x
1
< x
2
= b, gdje je x
1
= c + h, h < min¦
ε
M
, b − c¦,
u sluˇcaju c = b subdiviziju a = x
0
< x
1
< x
2
= c = b, gdje je x
1
= c − h,
h < min¦
ε
M
, c−a¦. Tako je opet S = 2hM < ε. To daje sup A

= inf B

= 0.
5.4. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA135

Korolar 5.3. Neka ograniˇcena funkcija f : [a, b] → R ima na segmentu
[a, b] ⊂ R najviˇse konaˇcno toˇcaka prekida i neka su to prekidi prve vrste.
Tada je ona R-integrabilna na [a, b].
Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5.7., prethodne propozicije i svojstva
aditivnosti integrala po podruˇcju integracije. Naime, neka su a ≤ c
1
<
. . . c
k−1
< c
k
< . . . < c
n
≤ b toˇcke u kojima f ima prekide prve vrste, tj.
postoje f(c
k
−), f(c
k
+), k = 1, . . . , n. Neka su f
k
: [a, b] →R (k = 1, . . . , n))
definirane s
f
k
(x) =

0 , za a ≤ x < c
k−1
f(c
k−1
+) , za x = c
k−1
f(x) , za c
k−1
< x < c
k
f(c
k
−) , za x = c
k
0 , za c
k
< x ≤ b
0
a b c
k1
c
k
f
k
Iz teorema 5.7. i prethodne propozicije imamo

b
a
f
k
(x)dx =

c
k
c
k−1
f
k
(x)dx
za sve k = 1, . . . , n. Nadalje, funkcija f −
¸
n
k=1
f
k
ima na [a, b] samo konaˇcno
mnogo vrijednosti razliˇcitih od 0, pa je njen integral na [a, b] jednak 0. Tvrd-
nja korolara sada slijedi iz aditivnosti integrala.
Primjer 5.4. Ovdje definiramo funkciju f : [0, 1] → R koja ima prebrojivo
toˇcaka prekida koje ˇcine gust skup u [0, 1], a koja je ipak integrabilna na
[0, 1]. Neka je
f(x) =

0 ; x ∈ [0, 1] ` Q
1
n
; x =
m
n
, 0 < m < n, m i n su relativno prosti .
(5.8)
Uzmimo bilo koji c ∈ [0, 1] i bilo koji injektivan niz (x
n
)
n
u [0, 1] takav da
je lim
n→∞
x
n
= c. Pokaˇzimo da je lim
n→∞
f(x
n
) = 0. U suprotnom sluˇcaju bi
postojao ε > 0 sa svojstvom da za beskonaˇcno mnogo ˇclanova x
n
∈ [0, 1] ∩Q
vrijedi f(x
n
) > ε. No, f(x
n
) =
1
k
za neko k ∈ N, pa
1
k
> ε ⇒ k <
1
ε
, tj.
ima samo konaˇcno mnogo takvih k. S druge strane x
n
=
m
k
, gdje je m < k,
pokazuje da takvih x
n
ima konaˇcno mnogo, ˇsto je kontradikcija.
Odatle slijedi da je f neprekidna samo u toˇckama c ∈ [0, 1] u kojima je
f(c) = 0, a to su c ∈ [0, 1] ` Q.
Pokaˇzimo da je f R-integrabilna na [0, 1] i

1
0
f(x)dx = 0. Jasno je
da je svaka donja Darbouxova suma s = 0. Sada pokaˇzimo da za bilo koji
136 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
ε > 0 moˇzemo konstruirati gornju Darbouxovu sumu S < ε. Neka su α
k
(k = 1, . . . , n
ε
) sve toˇcke za koje vrijedi f(α
k
) >
ε
2
(vidjeli smo da ih ima
konaˇcno mnogo) i neka je M = max¦f(α
k
); k = 1, . . . , n
ε
¦.
Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju segmenta [0, 1], x
k
=
k
n
, k = 0, 1, . . . , n,
gdje je n >
2Mnε
ε
. Poˇsto ima najviˇse n
ε
segmenata u kojima je neki od α
k
, to
je suma ˇclanova u gornjoj Darbouxovoj sumi S koja njima odgovara manja
od
nεM
n
<
ε
2
. Kako je ostatak sume manji od
ε
2
, to je S < ε. To dokazuje
tvrdnju.
5.5 Primitivna funkcija
Definicija 5.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Primitivna
funkcija ili antiderivacija funkcije f na skupu I je svaka funkcija F : I →R
sa svojstvom F

(x) = f(x), ∀ x ∈ I.
Teorem 5.8. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R zadana funkcija.
Ako su F i G bilo koje dvije primitivne funkcije od f na intervalu I, onda
postoji konstanta C ∈ R takva da vrijedi G(x) = F(x) + C, ∀x ∈ I.
Dokaz: Ako je F

= f i G

= f, onda je (G − F)

= G

− F

= f − f = 0,
tj. H

(x) = 0, ∀ x ∈ I, gdje je H = G −F. Ako su x
1
, x
1
∈ I, x
1
= x
2
, bilo
koje dvije toˇcke, onda iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti imamo
H(x
2
) − H(x
1
) = H

(c)(x
2
− x
1
), gdje je toˇcka c izmedu x
1
i x
2
. Zbog
H

(c) = 0 dobivamo H(x
2
) = H(x
1
). Prema tome je H konstantna funkcija
na I, tj. H(x) = C, ∀x ∈ I. Dakle, vrijedi G(x) = F(x) + C, ∀x ∈ I.
Slijede´ci teorem daje dovoljne uvjete za postojanje primitivne funkcije
Teorem 5.9. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I →R funkcija neprekidna
na I. Tada postoji primitivna funkcija od f na I.
Dokaz: Uzmimo toˇcku a ∈ I po volji. Za bilo koju toˇcku x ∈ I je restrikcija
funkcije f na segment [a, x] ili [x, a] neprekidna funkcija, pa je integrabilna u
Riemannovom smislu. Tada je funkcija F : I →R dobro definirana formulom
F(x) =

x
a
f(t)dt, ∀ x ∈ I. (5.9)
Pokaˇzimo da je F primitivna funkcija od f na I, tj. F

(x) = f(x), ∀x ∈ I.
Za bilo koju toˇcku c ∈ I i svaki x ∈ I, pomo´cu (5.9), svojstava integrala i
Riemannovog teorema 5.7. imamo θ
x
∈ [0, 1] tako da je
F(x) −F(c) =

x
a
f(t)dt −

c
a
f(t)dt =

x
c
f(t)dt = f(c + θ
x
(x −c)).
5.5. PRIMITIVNA FUNKCIJA 137
Odatle imamo
F(x) −F(c)
x −c
= f(c + θ
x
(x −c)), gdje je θ
x
∈ [0, 1].
Iz neprekidnosti funkcije f u toˇcki c dobivamo
F

(c) = lim
x→c
F(x) −F(c)
x −c
= lim
x→c
f(c + θ
x
(x −c)) = lim
x→c
f(x) = f(c).

Sada dokazujemo Leibniz-Newtonovu formulu koja daje vezu izmedu
primitivne funkcije (odnosno pojma derivacije) i Riemannovog integrala funkcije.
Teorem 5.10. Ako je f neprekidna funkciju na otvorenom intervalu I i F
bilo koja primitivna funkcija funkcije f na I, onda za svaki segment [a, b] ⊂ I
vrijedi

b
a
f(x)dx = F(b) −F(a). (5.10)
Dokaz: Ako je F primitivna funkcija definirana s (5.9), onda zbog F(a) = 0,
vrijedi formula (5.10). Ako je G bilo koja druga primitivna funkcija od f na
I, onda imamo C ∈ R tako da vrijedi G(x) = F(x) + C, ∀x ∈ I. Sada je
G(b) −G(a) = (F(b) +C) −(F(a) +C) = F(b) −F(a) = F(b) =

b
a
f(x)dx.

Napomena 5.1. Prethodni teorem je istinit i bez pretpostavke da je f
neprekidna na I. Dovoljno je pretpostaviti da je f integrabilna funkcija i da
postoji F primitivna funkcija od f na I. Naime, tada za bilo koju subdiviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n−1
< x
n
= b segmenta [a, b] iz Lagrangeovog teorema
srednje vrijednosti imamo
F(b) −F(a) =
n
¸
k=1
(F(x
k
) −F(x
k−1
)) =
=
n
¸
k=1
F

(t
k
)(x
k
−x
k−1
) =
n
¸
k=1
f(t
k
)(x
k
−x
k−1
) = σ,
za neke t
k
∈ [x
k−1
, x
k
], k = 1, . . . , n, gdje je σ integralna suma. Dakle, za
pripadne Darbouxove sume imamo s ≤ F(b) − F(a) ≤ S, no poˇsto broj u
sredini ne ovisi o subdiviziji, onda je s ≤ F(b)−F(a) ≤ S, za bilo koju donju
D-sumu s i bilo koju gornju D-sumu S. Odatle je 1

≤ F(b) − F(a) ≤ 1

,
ˇsto zbog pretpostavke 1

= 1

daje tvrdnju.
138 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Napomena 5.2. Ako je F primitivna funkcija od f na otvorenom intervalu
I ⊂ R, onda je ona diferencijabilna na I, pa iz Lagrangeovog teorema srednje
vrijednosti za bilo koje a, b ∈ I, a < b, slijedi egzistencija toˇcke c ∈ 'a, b`,
tako da je F(b) − F(a) = F

(c)(b − a). Ako iskoristimo Leibniz-Newtonovu
formulu dobivamo

b
a
f(x)dx = f(c)(b −a),
ˇsto odgovara integralnom teoremu srednje vrijednosti iz Riemannovog teo-
rema 5.7., s tim da je ovdje rezultat precizniji, tj. a < c < b.
Na isti naˇcin bi za dvije integrabilne funkcije f, g : I → R koje imaju
primitivne funkcije F i G na otvorenom intervalu I ⊂ R i za bilo koje a, b ∈ I,
a < b, iz Cauchyjevog teorema srednje vrijednosti (teorem 4.17.) dobili
egzistenciju toˇcke c ∈ 'a, b`, tako da je (F(b) − F(a))G

(c) = F

(c)(G(b) −
G(a)), odnosno u integralnom obliku
g(c)

b
a
f(x)dx = f(c)

b
a
g(x)dx.
5.6 Metode integriranja
5.6.1 Direktna integracija
Derivacije elementarnih funkcija su opet elementarne funkcije. Na ˇzalost to
nije istina kada se radi o primitivnim funkcijama ili antiderivacijama. Prim-
jeri elementarnih funkcija ˇcije primitivne funkcije nisu elementarne su e
−x
2
,
1
lnx
,
sinx
x
,

xsin x itd. Ne postoji op´ci naˇcin kako utvrditi je li primitivna
funkcija elementarne funkcije opet elementarna funkcija. Navodimo tablicu
osnovnih elementarnih funkcija i njihovih primitivnih funkcija. U pravilu
pokuˇsavamo nalaˇzenje primitivnih funkcija za sloˇzenije funkcije raznim pos-
tupcima svesti na te jednostavne funkcije.
5.6. METODE INTEGRIRANJA 139
f F
x
α
(α = −1)
x
α+1
α+1
1
x
ln [x[
e
x
e
x
sin x −cos x
cos x sin x
1
cos
2
x
tg x
1
sin
2
x
−ctg x
shx chx
chx shx
1
ch
2
x
thx
1
sh
2
x
−cthx
1

1−x
2
Sin
−1
x
1
1+x
2
Tg
−1
x
1

1+x
2
sh
−1
x
1
1−x
2
th
−1
x
1

x
2
−1
ch
−1
x
Kod upotrebe Leibniz-Newtonove formule ˇcesto se upotrebljava oznaka
F(x)

b
a
= F(b) −F(a).
Zbog upotrebe primitivnih funkcija u raˇcunanju integrala pomo´cu Leibniz-
Newtonove formule, ˇcesto se koristi oznaka za neodredeni integral funkcije
f u obliku integrala bez granica

f(x)dx. Ta oznaka zapravo predstavlja
skup svih primitivnih funkcija od f, koje se, kao ˇsto znamo, medusobno
razlikuju samo za konstantnu funkciju.
Osnovna pravila za nalaˇzenje primitivnih funkcija su zapravo obratno
interpretirana pravila za deriviranje funkcija. Tako prvo navodimo pravilo
koje je posljedica linearnosti derivacije i integrala.
Teorem 5.11. Ako je F primitivna funkcija od f na I i G primitivna od
g na I, onda je αF + βG primitivna funkcija od αf + βg na I. U oznaci
neodredenog integrala to piˇsemo kao

(αf(x) + βg(x))dx = α

f(x)dx + β

g(x)dx.
Dokaz: Funkcija H = αF +βG ima derivaciju H

= αF

+βG

= αf +βg.
140 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Druga metoda je supstitucija ili uvodenje nove varijable. Ta je metoda
posljedica pravila za deriviranje kompozicije funkcija.
Teorem 5.12. Neka su I i J otvoreni intervali, ϕ diferencijabilna funkcija
na J i F primitivna funkcija od f na I. Neka je ϕ(J) ⊆ I, tj. f ◦ ϕ je
definirana na J. Tada je G = F ◦ ϕ primitivna funkcija od (f ◦ ϕ)ϕ

na J.
Takoder, ∀ α, β ∈ I vrijedi

β
α
f(ϕ(t))ϕ

(t)dt =

ϕ(β)
ϕ(α)
f(x)dx. (5.11)
Dokaz: Zbog ϕ(J) ⊆ I je funkcija G = F ◦ ϕ definirana i diferencijabilna
na J. Vrijedi G

(x) = F

(ϕ(x))ϕ

(x) = f(ϕ(x))ϕ

(x) ˇsto daje

β
α
f(ϕ(x))ϕ

(x)dt = G(β) −G(α) = F(ϕ(β)) −F(ϕ(α)) =

ϕ(β)
ϕ(α)
f(x)dx.

Ako je ϕ strogo monotona funkcija J na I i ψ = ϕ
−1
inverzna funkcija od
ϕ, onda uz oznake a = ϕ(α), b = ϕ(β) iz (5.11) dobivamo

b
a
f(x)dx =

ψ(b)
ψ(a)
f(ϕ(t))ϕ

(t)dt. (5.12)
Sada primitivnu funkciju F nalazimo uz supstituciju x = ϕ(t), odnosno t =
ψ(x), na sljede´ci naˇcin:
F(x) =

f(x)dx =

f(ϕ(t))ϕ

(t)dt = G(t) + C = G(ψ(x)) +C,
gdje je C konstanta po volji.
Primjer 5.5. Na´ci primitivnu funkciju od f(x) =
x
5
−2x
4
+3

x−
3

x
2
+5

x
.
Rjeˇsenje. Vrijedi f(x) = x
9
2
−2x
7
2
+ 3 −x
1
6
+ 5x

1
2
pa je

f(x)dx =
2
11
x
11
2

4
9
x
7
2
+ 3x −
6
7
x
1
6
+ 10x
1
2
+ C.
Primjer 5.6.

2ax + b
ax
2
+ bx + c
dx.
Rjeˇsenje. Uz supstituciju y = ax
2
+bx+c imamo dy = (2ax+b)dx pa imamo

2ax + b
ax
2
+ bx + c
dx =

1
y
dy = ln [y[ + C = ln [ax
2
+ bx + c[ + C.
5.6. METODE INTEGRIRANJA 141
Primjer 5.7.

sin
n
xcos xdx
Rjeˇsenje. Supstitucijom y = sin x imamo dy = cos xdx ˇsto daje

sin
n
xcos xdx =

y
n
dy =
1
n + 1
y
n+1
+ C =
1
n + 1
sin
n+1
x + C.
Primjer 5.8. Na´ci

sin mx sin nxdx, za sve m, n ∈ N.
Rjeˇsenje. U tu svrhu koristimo trigonometrijsku formulu: sin α sin β =
1
2
[cos(α −β) −cos(α + β)]. Za m = n i m = −n imamo

sin mx sin nxdx =
1
2

[cos(m−n)x −cos(m+ n)x]dx =
=
sin(m−n)x
2(m−n)

sin(m+ n)x
2(m+ n)
.
Za m = n imamo

(sin mx)
2
dx =

1 −cos 2mx
2
dx =
x
2

sin 2mx
4m
+ C.
Primjer 5.9.

ln x
x
dx.
Rjeˇsenje. Supstitucijom t = ln x dobivamo

ln x
x
dx =

tdt =
t
2
2
+ C =
ln
2
x
2
+ C
Primjer 5.10. F(x) =

dx
x

x
2
−a
2
.
Rjeˇsenje. Supstitucijom x =
a
t
, dx = −
adt
t
2
dobivamo
F(x) =

1
a
t

(
a
t
)
2
−a
2


adt
t
2

= −
1
a

dt

1 −t
2
=
= −
1
a
Sin
−1
t + C = −
1
a
Sin
−1

a
x

+ C.
Ako su u podintegralnoj funkciji korijeni oblika

c
2
−x
2
ili

c
2
+ x
2
ili

x
2
−c
2
, onda se pomo´cu supstitucije x = c sin t, odnosno x = c tg t,
odnosno x =
c
cos
2
t
rjeˇsavamo korijena. Takoder je u sluˇcaju

c
2
+ x
2
mogu´ce
je koristiti supstituciju x = c sht, a u sluˇcaju

x
2
−c
2
mogu´ce koristiti sup-
stituciju x = c cht
142 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.11.

dx
(1 +x
2
)

1 +x
2
.
Rjeˇsenje. Stavimo x = tg t, dx =
dt
cos
2
t
pa zbog
1
cos
2
t
= 1 + tg
2
t imamo

1
(1 + tg
2
t)

1 + tg
2
t
dt
cos
2
t
=

cos tdt = sin t + C =
x

1 +x
2
+ C.
Primjer 5.12. Izraˇcunajmo povrˇsinu kruga radijusa r, tj. P = 4

r
0

r
2
−x
2
.
Rjeˇsenje.
F(x) =


r
2
−x
2
=

x = ϕ(t) = r sin t
dx = r cos tdt

=

r
2
−r
2
sin
2
t r cos tdt =
= c
2

cos
2
tdt =
c
2
2

(1 + cos 2t)dt =
c
2
2
(t +
sin 2t
2
) + C = G(t).
Sada je ϕ(α) = r sin α = 0 i ϕ(β) = r sin β = r, zbog strogog rasta funkcije
ϕ : [0,
π
2
] →[0, r] postoji njen inverz, te vrijedi
P = 4

r
0

r
2
−x
2
= 4
π
2
0
r
2
cos
2
tdt = 2r
2
(t +
sin 2t
2
)

π
2
0
= r
2
π.
Tre´ca je metoda parcijalne integracija koja je posljedica pravila za derivi-
ranje produkta funkcija
(uv)

(x) = u

(x)v(x) + u(x)v

(x).
Teorem 5.13. Za funkcije u, v : I →R i za svaki par a, b ∈ I vrijedi

b
a
u

(x)v(x)dx = u(x)v(x)

b
a

b
a
u(x)v

(x)dx, (5.13)
uz uvjet da integrali u (5.13) postoje.
Dokaz: Funkcija F(x) = u(x)v(x) je primitivna funkcija od f(x) = u

(x)v(x)+
u(x)v

(x) pa vrijedi
u(x)v(x)

b
a
=

b
a
(u

(x)v(x)+u(x)v

(x))dx =

b
a
u

(x)v(x)dx+

b
a
u(x)v

(x)dx.

5.6. METODE INTEGRIRANJA 143
Primjer 5.13.

xe
x
dx.
Rjeˇsenje. Stavimo u

(x) = e
x
i v(x) = x, pa je u(x) =

e
x
dx = e
x
i
v

(x) = 1. Odatle je

xe
x
dx = xe
x

e
x
dx = xe
x
−e
x
+ C = (x −1)e
x
+ C.
Primjer 5.14. F(x) =

e
αx
cos βxdx.
Rjeˇsenje. Stavimo u

(x) = cos βx i v(x) = e
αx
, pa je u(x) =

cos βxdx =
1
β
sin βx i v

(x) = αe
αx
. Odatle je
F(x) =

e
αx
cos βxdx =
1
β
e
αx
sin βx −
α
β

e
αx
sin βxdx
Sada ponovimo prethodni postupak za

e
αx
sin βxdx s tim da uzmemo
u

(x) = sin βx i v(x) = e
αx
, pa je u(x) =

sin βxdx = −
1
β
cos βx i v

(x) =
αe
αx
. Tako dobivamo

e
αx
sin βxdx = −
1
β
e
αx
cos βx+
α
β

e
αx
cos βxdx = −
1
β
e
αx
cos βx+
α
β
F(x).
Uvrˇstavanjem u prvi integral dobivamo
F(x) =
1
β
e
αx
sin βx −
α
β
¸

1
β
e
αx
cos βx +
α
β
F(x)


¸
1 +
α
2
β
2

F(x) =

1
β
e
αx
sin βx +
α
β
2
cos βx

e
αx

F(x) =
β
α
2
+ β
2

sin βx +
α
β
cos βx

e
αx
Primjer 5.15. F
n
(x) =

dx
(x
2
+ 1)
n
, n ∈ N.
Rjeˇsenje. Uzmimo u

(x) = 1 i v(x) = (x
2
+ 1)
−n
, pa imamo u(x) = x i
v

(x) = −2nx(x
2
+ 1)
−(n+1)
. Odatle je
F
n
(x) =
x
(x
2
+ 1)
n
+2n

x
2
(x
2
+ 1)
n+1
dx =
x
(x
2
+ 1)
n
+2n[F
n
(x)−F
n+1
(x)] ⇒
F
n+1
(x) =
1
2n
x
(x
2
+ 1)
n
+
2n −1
2n
F
n
(x), (n ∈ N). (5.14)
Za n = 1 imamo
F
1
(x) =

dx
x
2
+ 1
= Tg
−1
x + C,
pa sada moˇzemo rekurzivno pomo´cu (5.14) raˇcunati ostale F
n
, n ≥ 2.
144 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
5.6.2 Integracija racionalnih funkcija
Neka je P(x) = a
0
+a
1
x+a
2
x
2
+. . .+a
n−1
x
n−1
+a
n
x
n
, a
n
= 0, polinom stupnja
n s koeficijentima a
0
, a
1
, . . . , a
n
∈ R. Polinom P je mogu´ce faktorizirati na
polinome s realnim koeficijentima prvog i drugog stupnja na slijede´ci naˇcin:
P(x) = a
n
(x−x
1
)
k
1
(x−x
p
)
kp
(x
2
+a
1
x+b
1
)
l
1
(x
2
+a
s
x+b
s
)
ls
, (5.15)
gdje je
¸
p
i=1
k
i
+2
¸
s
j=1
l
j
= n, x
1
, . . . , x
p
su realne nultoˇcke polinoma P, te
vrijedi a
j
, b
j
∈ R, a
2
j
< 4b
j
, (j = 1, . . . , s).
Prisjetimo se da svaku racionalnu funkciju mogu´ce napisati kao sumu
polinoma i prave racionalne funkcije. Sada bez dokaza navodimo teorem
koji nam omogu´cava rastav prave racionalne funkcije na jednostavne prave
racionalne funkcije
Teorem 5.14. Neka su P i Q polinomi, neka je stP < stQ i neka je Q =
Q
1
Q
n
, gdje su Q
i
(i = 1, . . . , n) u parovima relativno prosti polinomi, tj.
nemaju zajedniˇckih nultoˇcaka.
Tada postoje i jedinstveni su polinomi P
i
, stP
i
< stQ
i
, (i = 1, . . . , n),
takvi da je
P(x)
Q(x)
=
n
¸
i=1
P
i
(x)
Q
i
(x)
. (5.16)
Posebno, ako je Q(x) = (x − x
0
)
k
i stP < k tada postoje i jedinstveni su
A
i
∈ R, (i = 1, . . . , k) takvi da je
P(x)
Q(x)
=
k
¸
i=1
A
i
(x −x
0
)
i
. (5.17)
Ako je Q(x) = (x
2
+ px + q)
k
, p
2
< 4q i stP < 2k tada postoje i jedinstveni
su A
i
, B
i
∈ R, (i = 1, . . . , k) takvi da je
P(x)
Q(x)
=
k
¸
i=1
A
i
x + B
i
(x
2
+ px + q)
i
. (5.18)
Prethodni teorem svodi integraciju prave racionalne funkcije na integrale
oblika:

dx
(x −a)
n
, (n ∈ N), (5.19)

Ax + B
(x
2
+ px + q)
n
dx, (n ∈ N), (p
2
< 4q). (5.20)
5.6. METODE INTEGRIRANJA 145
Sada za n > 1 imamo

dx
(x −a)
n
=
1
1 −n
1
(x −a)
n−1
+ C,
a za n = 1 je

dx
x −a
= ln [x −a[ + C.
Drugi integral moˇzemo za n ≥ 2 rastaviti na

Ax + B
(x
2
+ px + q)
n
dx =
A
2

2x + p
(x
2
+ px + q)
n
dx+(B−
Ap
2
)

dx
(x
2
+ px + q)
n
=
= −
A
2(n −1)
1
(x
2
+ px + q)
n−1
+ (B −
Ap
2
)

dx
(x
2
+ px + q)
n
i dalje

dx
(x
2
+ px + q)
n
=
1
(q −
p
2
4
)
n

dx

2x+p

4q−p
2

2
+ 1

n
=
1
(q −
p
2
4
)
n−
1
2
F
n

2x + p

4q −p
2

,
gdje je F
n
zadana rekurzijom (5.14).
Za n = 1 imamo

Ax + B
x
2
+ px + q
dx =
A
2

2x + p
x
2
+ px + q
dx + (B −
Ap
2
)

dx
x
2
+ px + q
=
=
A
2
ln(x
2
+ px + q) +

2B −Ap

4q −p
2

F
1

2x + p

4q −p
2

.
146 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
5.7 Primjene u geometriji
5.7.1 Volumen rotacionog tijela
Neka je P(x) povrˇsina presjeka tijela i rav-
nine okomite na os x. Uzmimo subdiviz-
iju segmenta [a, b], a = x
0
< x
1
< . . . <
x
n−1
< x
n
= b. Integralne sume su oblika
n
¸
k=1
P(t
k
)(x
k
−x
k−1
), ˇsto predstavlja aproksi-
maciju volumena tijela. Tada je volumen
tijeka jednak V =

b
a
P(x)dx. Specijalno,
ako je tijelo nastalo rotacijom povrˇsine ispod
grafa funkcije f oko osi x, onda je P(x) =
πf(x)
2
, ˇsto daje
Px)
a b
0 x
y
z
V = π

b
a
f(x)
2
dx. (5.21)
Primjer 5.16. Izraˇcunati volumen kugle radijusa r. Funkcija koja opisuje
kruˇznicu na segmentu [−r, r] je f(x) =

r
2
−x
2
pa je V = π

r
−r
(r
2
−x
2
)dx =
π[r
2
(r −(−r)) −(
r
3
3

−r
3
3
)] = π[2r
3

2r
3
3
] =
4r
3
π
3
.
5.7.2 Duljina ravninske krivulje
Problem odredivanja duljine luka (rektifikacija) kruˇznice i nekih drugih krivulja
ve´c je zaokupljao paˇznju starih Grka, a bio je i jedan od problema na kojima
se razvijao diferencijalni i integralni raˇcun u 17. stolje´cu. Tom problemu
moˇzemo pristupiti na slijede´ci naˇcin:
Neka je krivulja dio grafa funkcije f na seg-
mentu [a, b] kao na slici desno. Naˇcinimo sub-
diviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n−1
< x
n
= b (5.22)
segmenta [a, b] i oznaˇcimo s T
k
= (x
k
, f(x
k
)),
k = 0, 1, . . . , n, pripadne toˇcke na grafu.
Duljinu krivulje izmedu toˇcaka T
k−1
=
(x
k−1
, f(x
k−1
)) i T
k
= (x
k
, f(x
k
)) aproksimi-
ramo duljinom
0 x
y
f
L
k
L
k1
T
k1
T
k
T
k1
x
k1
x
k
x
k1
L
k
= d(T
k−1
, T
k
) =

(x
k
−x
k−1
)
2
+ (f(x
k
) −f(x
k−1
))
2
=
5.7. PRIMJENE U GEOMETRIJI 147
=

1 +

f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1

2
(x
k
−x
k−1
). (5.23)
Pomo´cu Lagrangeovog teorema dobivamo
f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1
= f

(t
k
), (k = 1, . . . , n). (5.24)
Poˇsto je udaljenost L
k
= d(T
k−1
, T
k
) izmedu toˇcaka manja ili jednaka
duljini luka izmedu tih toˇcaka, to je donja aproksimacija L za duljinu krivulje
L dana s
L =
n
¸
k=1
L
k
=
n
¸
k=1

1 +

f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1

2
(x
k
−x
k−1
) ≤ L. (5.25)
Pomo´cu (5.24) iz (5.23) i (5.25) dobivamo
L =
n
¸
k=1

1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
), (5.26)
a to je integralna suma za subdiviziju (5.22) funkcije
g(x) =

1 + [f

(x)]
2
, x ∈ [a, b], (5.27)
Ako je funkcija g integrabilna na [a, b], onda je duljina krivulje dana s
L =

b
a

1 + [f

(x)]
2
dx. (5.28)
5.7.3 Povrˇsina rotacione plohe
Neka je ploha nastala rotacijom oko osi x grafa funkcije f na segmentu [a, b].
Za zadanu subdiviziju segmenta [a, b], a = x
0
< x
1
< . . . < x
n−1
< x
n
=
b, aproksimacija dijela rotacione povrˇsine na segmentu [x
k−1
, x
k
] je oblika
2πf(t
k
)

1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
). Dakle, integralna suma je

n
¸
k=1
f(t
k
)

1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
),
ˇsto daje formulu za raˇcunanje oploˇsja
O = 2π

b
a
f(x)

1 + [f

(x)]
2
dx. (5.29)
Primjer 5.17. Izraˇcunati oploˇsje kugle radijusa r. Funkcija koja opisuje
kruˇznicu na segmentu [−r, r] je f(x) =

r
2
−x
2
, a

1 +f

(x)
2
=
r

r
2
−x
2
.
Dakle, O = 2π

r
−r
rdx = 2πr(r −(−r)) = 4πr
2
.
148 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
5.7.4 Zakrivljenost ravninske krivulje
Oznaˇcimo s α(M
0
, M) kut ˇsto ga zatvaraju tan-
gente na krivulju Γ u toˇckama M
0
i M. Neka je
µ(M
0
, M) duljina luka krivulje Γ izmedu toˇcaka
M
0
i M. Tada je

α(M
0
, M)
µ(

M
0
M)

(5.30)
prosjeˇcna zakrivljenost luka

M
0
M krivulje Γ.
Ako prosjeˇcna zakrivljenost teˇzi nekom broju kada
toˇcka M po krivulji Γ teˇzi k M
0
, onda taj broj
zovemo zakrivljenost krivulje Γ u toˇcki M
0
.
0 x
y
M
M0

Τx)
Α
Neka je I ⊆ R otvoren interval, f : I → R funkcija koja ima neprekidnu
drugu derivaciju na I i neka je Γ
f
graf funkcije f. Tangenta na graf Γ
f
u toˇcki M = (x, f(x)) ima koeficijent smjera f

(x) i sa osi apscisa zatvara
kut τ(x) = Tg
−1
f

(x). Pomo´cu Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za
funkciju τ = Tg
−1
f

imamo α(M
0
, M) = τ(x)−τ(x
0
) = τ

(t)(x−x
0
) za neko
t izmedu x
0
i x. Zbog τ

(t) = [Tg
−1
f

]

(t) = [Tg
−1
]

(f

(t))f
′′
(t) =
f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2
je
α(M
0
, M) =
f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2
(x −x
0
) za neko t izmedu x
0
i x. (5.31)
Za duljinu luka imamo formulu (5.28):
µ(

M
0
M) =

x
x
0

1 + [f

(u)]
2
du.
Pomo´cu teorema srednje vrijednosti za taj integral dobivamo
µ(

M
0
M) =

1 + [f

(s)]
2
(x −x
0
), (5.32)
gdje je s ∈ [x
0
, x]. Iz formula (5.32), (5.31) i (5.30) dobivamo formulu za
prosjeˇcnu zakrivljenost

f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2

1

1 + [f

(s)]
2

, (5.33)
gdje su t i s izmedu x
0
i x. Kada x → x
0
, onda t → x
0
i s → x
0
, pa (5.33)
poprima oblik
κ(M
0
) =

f
′′
(x
0
)
[1 + [f

(x
0
)]
2
]
3
2

.
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 149
Dakle, zakrivljenost krivulje Γ
f
(grafa funkcije f : I →R) u toˇcki (x, f(x)),
x ∈ I, je
κ(x) =

f
′′
(x)
[1 + [f

(x)]
2
]
3
2

. (5.34)
5.8 Nepravi integral
Do sada smo koristili pojam Riemann integrabilne funkcije na segmentu.
Ta je funkcija morala biti ograniˇcena na segmentu, da bi se uop´ce mogla
razmatrati njena integrabilnost. Sada ´cemo proˇsiriti pojam integrabilnosti
na intervale koji nisu zatvoreni, a ne moraju biti ni ograniˇceni. Takvi su
intervali [a, b`, 'a, b], 'a, b` s tim da moˇze biti a = −∞ ili b = ∞. Tako
dobiveni integral ´cemo zvati nepravi integral.
Neka je zadana funkcija f(x) = e
−x
,
x ∈ R. Za tu funkciju vrijedi lim
x→∞
e
−x
=
0. Da li je mogu´ce osjenˇcanom dijelu rav-
nine S omedenom koordinatnim osima i
grafom funkcije pridruˇziti broj koji bi imao
smisao povrˇsine. Poˇsto je interval [0, ∞`
neograniˇcen, to nije mogu´ce upotrijebiti pra-
vokutnike kao aproksimaciju tog dijela rav-
nine. No iz slike desno je vidljivo da bi
za dovoljno veliki B povrˇsina dijela ravnine
S
B
ispod grafa na segmentu [0, B] mogla
aproksimirati traˇzenu povrˇsinu (ako tako
neˇsto ima smisla).
0 x
y
fx) e
x
S
B
B
Povrˇsina skupa S
B
je dana sa

B
0
e
−x
dx = −e
−x

B
0
= 1 − e
−B
, pa je
razumno broj lim
B→∞

B
0
e
−x
dx = lim
B→∞
(1 − e
−B
) = 1 proglasiti povrˇsinom
dijela ravnine S. Tada piˇsemo


0
e
−x
dx = lim
B→∞

B
0
e
−x
dx, (5.35)
i taj limes zovemo nepravi integral.
Neka je zadana funkcija f(x) =
1

x
, x > 0. Za tu funkciju vrijedi
lim
x→0+
1

x
= 0. Je li mogu´ce osjenˇcanom dijelu ravnine S omedenom koordi-
natnim osima, pravcem x = 1 i grafom funkcije pridruˇziti broj koji bi
150 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
imao smisao povrˇsine. Poˇsto je na intervalu
'0, 1] funkcija neograniˇcena, to nije mogu´ce
upotrijebiti pravokutnike kao gornju aproksi-
maciju tog dijela ravnine. No iz slike desno je
vidljivo da bi za dovoljno mali ε > 0 povrˇsina
dijela ravnine S
ε
ispod grafa na segmentu
[ε, 1] mogla aproksimirati traˇzenu povrˇsinu
(ako povrˇsina ima smisla).
0 x
y
fx)
1

x

1 Ε
Povrˇsina dijela ravnine S
ε
dobije se kao

1
ε
1

x
dx = 2

x

1
ε
= 2(1−

ε).
Sada piˇsemo

1
0←
dx

x
= lim
ε→0+

1
ε
dx

x
= 2. (5.36)
Definicija 5.6. Neka je funkcija f : [a, b` → R integrabilna na svakom
segmentu [a, B] gdje je B < b ≤ +∞. Ako postoji konaˇcan limes
lim
B→b−

B
a
f(x)dx, (5.37)
onda se taj limes zove nepravi integral funkcije f na [a, b` i oznaˇcava s

→b
a
f(x)dx. (5.38)
Takoder se kaˇze da integral (5.38) konvergira. Ako limes u (5.37) ne
postoji kaˇzemo da integral (5.38) divergira.
Analogno definiramo integral na 'a, b] :

b
a←
f(x)dx = lim
A→a+

b
A
f(x)dx.
Ako je f integrabilna na svakom segmentu [A, B] ⊂ 'a, b`, onda, uz uvjet da
svi limesi postoje, definiramo

→b
a←
f(x)dx = lim
A→a+

c
A
f(x)dx + lim
B→b−

B
c
f(x)dx,
gdje je c ∈ 'a, b` bilo koja toˇcka. Moˇze se pokazati da prethodna definicija
ne ovisi o c.
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 151
Napomena Zato ˇsto su i limes funkcije i R-integral monotoni i linearni, ta
svojstva ima i neodredeni integral.
Primjer 5.18.

+∞
0
dx
1 +x
2
= lim
B→+∞

B
0
dx
1 +x
2
= lim
B→+∞
(Tg
−1
x

B
0
) = lim
B→+∞
Tg
−1
B =
π
2
.
Primjer 5.19.

0
−1←
dx

1 −x
2
= lim
ε→−1+

0
ε
dx

1 −x
2
= lim
ε→−1+
(−Sin
−1
ε) =
π
2
.
Primjer 5.20.

+∞
0
cos xdx divergira jer je

F
0
cos xdx = sin B, a lim
B→+∞
sin B
ne postoji.
Teorem 5.15. Neka je a > 0.
1. Integral

+∞
a
dx
x
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1.
2. Integral

a
0←
dx
x
p
konvergira za 0 < p < 1 i divergira za p ≥ 1.
3. Integral

+∞
0←
dx
x
p
divergira za svako p ≥ 0.
Dokaz: 1. Za p = 1 imamo

+∞
a
dx
x
= lim
B→+∞
(ln x

B
a
) = lim
B→+∞
ln B −ln a = +∞,
pa integral divergira k +∞. Za p = 1 je

B
a
dx
x
p
=

1
1 −p
1
x
p−1

B
a
=
1
1 −p
(B
1−p
−a
1−p
).
Zbog lim
x→+∞
x
α
=

+∞ (α > 0)
0 (α < 0)
, imamo

+∞
a
dx
x
p
=

+∞ (1 −p > 0)
a
1−p
p−1
(1 −p < 0)
.
2. Za p = 1 je
lim
ε→0+

a
ε
dx
x
= ln a − lim
ε→0+
ln ε = +∞.
152 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Za p = 1 imamo
lim
ε→0+

a
ε
dx
x
p
=
1
1 −p
(a
1−p
− lim
ε→0+
ε
1−p
) =

∞ (1 −p < 0)
1
1−p
a
1−p
(1 −p > 0)
.
3. Slijedi iz 1. i 2.
5.8.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala
Teorem 5.16. Neka je a > 0 i neka su funkcije f, ϕ : [a, +∞` → R takve
da vrijedi
(i) 0 ≤ f(x) ≤ ϕ(x) za svaki x ≥ x
0
> a,
(ii) za svako B > a postoje integrali

B
a
f(x)dx i

B
a
ϕ(x)dx.
Ako je integral

+∞
a
ϕ(x)dx (5.39)
konvergentan, onda je konvergentan i integral

+∞
a
f(x)dx (5.40)
i vrijedi

+∞
a
f(x)dx ≤

+∞
a
ϕ(x)dx. (5.41)
Ako je integral (5.40) divergentan, onda je i integral (5.39) divergentan.
Dokaz: Funkcije F(x) =

x
a
f(t)dt i Φ(x) =

x
a
ϕ(t)dt rastu i vrijedi
F(x) ≤ Φ(x), za svaki x > a. Za rastu´cu funkciju limes u beskonaˇcnosti
F(+∞) = lim
x→+∞
F(x) postoji ako i samo ako je ta funkcija ograniˇcena
odozgo. Odatle slijedi tvrdnja teorema.
Korolar 5.4. Neka su funkcije f, ϕ : [a, +∞` →R pozitivne i neka postoji
lim
x→+∞
f(x)
ϕ(x)
= c (0 ≤ c ≤ +∞). (5.42)
Ako je c < +∞ i ako konvergira integral (5.39) onda konvergira i integral
(5.40), odnosno, ako divergira integral (5.40) onda divergira i integral (5.39).
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 153
Ako je c > 0 i ako konvergira integral (5.40) onda konvergira i integral
(5.39), odnosno, ako divergira integral (5.39) onda divergira i integral (5.40).
Ako je 0 < c < +∞ onda oba integrala istovremeno konvergiraju ili
divergiraju.
Dokaz: Ako je c < +∞ onda ∀ ε > 0 ∃ ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒
([
f(x)
ϕ(x)
− c[ < ε) ⇒ (
f(x)
ϕ(x)
< c + ε) ⇒ (f(x) < (c + ε)ϕ(x)), pa kon-
vergencija (5.39) povlaˇci konvergenciju (5.40), odnosno divergencija (5.40)
povlaˇci divergenciju (5.39). Analogno, c > 0 i 0 < ε < c daju posto-
janje ∆ > 0 tako da (x > ∆) ⇒ ([
f(x)
ϕ(x)
− c[ < ε) ⇒ (
f(x)
ϕ(x)
> c − ε)
⇒ ((c − ε)ϕ(x) < f(x)), pa konvergencija (5.40) povlaˇci konvergenciju
(5.39), odnosno divergencija (5.39) povlaˇci divergenciju (5.40). U sluˇcaju
0 < c < +∞, zbog lim
x→+∞
f(x)
ϕ(x)
= c ⇔ lim
x→+∞
ϕ(x)
f(x)
=
1
c
, (5.40) i (5.39)
istovremeno konvergiraju ili divergiraju.
Ako konvergira integral

→b
a
[f(x)[dx, onda kaˇzemo da integral (5.38)
apsolutno konvergira. Ako integral (5.38) konvergira ali ne konvergira
apsolutno, onda kaˇzemo da uvjetno konvergira
Propozicija 5.2. Neka je f : [a, +∞` →R funkcija koja je za svaki b > a in-
tegrabilna na segmentu [a, b]. Ako je konvergentan nepravi integral

+∞
a
[f(x)[dx,
tada je konvergentan i nepravi integral

+∞
a
f(x)dx, tj. ako je integral ap-
solutno konvergentan, onda je i konvergentan.
Dokaz: Prisjetimo se da je po teoremu 5.3 i funkcija [f[, za svaki b > a,
integrabilna na segmentu [a, b]. Neka su f
+
, f

: [a, +∞` → R definirane s
f
+
(x) = max¦0, f(x)¦ za x ≥ a, i f

(x) = max¦0, −f(x)¦ za x ≥ a. Tad je
f(x) = f
+
(x) −f

(x) i [f(x)[ = f
+
(x) +f

(x) za x ≥ a. Funkcije f
+
i f
+
su
takoder, za svaki b > a, integrabilna na segmentu [a, b].
Zbog 0 ≤ f
+
(x) ≤ [f(x)[ i 0 ≤ f

(x) ≤ [f(x)[ za x ≥ a, konvergen-
cija

+∞
a
[f(x)[dx i teorem 5.16. daju konvergenciju nepravih integrala

+∞
a
f
+
(x)dx i

+∞
a
f

(x)dx. Sada je

+∞
a
f(x)dx =

+∞
a
f
+
(x)dx −

+∞
a
f

(x)dx.
Obratna tvrdnja od tvrdnje u prethodnoj propoziciji nije op´cenito istinita.
154 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.21. Nepravi integrali

+∞
0
e
−x
2
dx,

+∞
0
cos x
1 +x
2
dx,

+∞
a
cos x
x
p
dx, (a > 0, p > 1),
su konvergentni. To slijedi iz korolara 5.4. i prethodne propozicije:
zbog e
−x
2
≤ e
−x
za x ≥ 1 konvergira prvi, zbog
[ cos x[
1+x
2

1
1+x
2
konvergira
drugi, a zbog
[ cos x[
x
p

1
x
p
konvergira tre´ci nepravi interval za p > 1.
Primjer 5.22. (Gama funkcija) Za α ≥ 1 definiramo nepravi integral
Γ(α) =

+∞
0
e
−x
x
α−1
dx. (5.43)
Konvergencija integrala (5.43) vidi se na slijede´ci naˇcin:
Za α ≥ 1 vrijedi lim
x→+∞
e
−x
x
α+1
= 0 pa za ε = 1 postoji ∆ > 0
takav da (x > ∆) ⇒ (e
−x
x
α−1
x
2
= e
−x
x
α+1
< 1) ⇒ (e
−x
x
α−1
<
1
x
2
). Sada
konvergencija integrala (5.43) slijedi pomo´cu teorema 5.15.1. i teorema 5.16.
Funkciju Γ : [1, +∞` → R zovemo gama funkcija. Za gama funkciju
vrijedi rekurzija:
Γ(α + 1) = αΓ(α), (α ≥ 1). (5.44)
Naime, parcijalnom integracijom dobivamo:

t
0
e
−x
x
α
dx = −e
−x
x
α

t
0
+ α

t
0
e
−x
x
α−1
dx.
Odatle zbog lim
t→+∞
e
−t
t
α
= 0 dobivamo (5.44).
Vrijedi
Γ(1) =

+∞
0
e
−x
dx = 1,
pa za n ∈ N imamo Γ(n + 1) = nΓ(n) = = n(n − 1) 1 Γ(1) = n!,
tj. Gama funkcija je poop´cenje faktorijela. Ta funkcija se javlja u mnogim
matematiˇckim problemima u raznim granama matematike.
Poglavlje 6
Redovi
6.1 Definicija reda
Definicija 6.1. Neka je (a
n
)
n
niz realnih brojeva. Nizu (a
n
)
n
pridruˇzujemo
niz (s
n
)
n
definiran s:
s
1
= a
1
s
2
= a
1
+ a
2
s
3
= a
1
+ a
2
+ a
3
.
.
.
s
n
= a
1
+ a
2
+ + a
n
.
.
.
(6.1)
Red je uredeni par ((a
n
)
n
, (s
n
)
n
) nizova (a
n
)
n
i (s
n
)
n
. Element a
n
zovemo
op´ci ˇclan reda, a s
n
je n-ta parcijalna suma reda. Oznake za red su
¸
a
n
ili
¸
n∈N
a
n
ili
¸
N
a
n
ili

¸
n=1
a
n
ili a
1
+ a
2
+ + a
n
+ .
Primjer 6.1. Pretvaranje racionalnih brojeva u decimalne.
1
9
=
1
10
10
9
=

1
10
+
1
10
2

+
1
9
1
10
2
=

1
10
+
1
10
2
+ +
1
10
n

+
1
9
1
10
n
155
156 POGLAVLJE 6. REDOVI
Iz prethodnog, zbog lim
n→∞
1
9
1
10
n
= 0, dobivamo
1
9
= lim
n→∞

1
10
+
1
10
2
+ +
1
10
n

,
a to piˇsemo
1
9
=

¸
n=1
1
10
n
i govorimo da je
1
9
suma reda

¸
n=1
1
10
n
.
Primjer 6.2. Geometrijski red. Za x = −1 imamo
1
1 −x
=
1 −x + x
1 −x
= 1 +
x
1 −x
= 1 +
x −x
2
+ x
2
1 −x
= 1 +x +
x
2
1 −x
=
= (1 +x + x
2
+ + x
n
) +
x
n
1 −x
.
Za [x[ < 1 je lim
n→∞
x
n
= 0, a odatle slijedi
1
1 −x
= lim
n→∞
(1 +x + x
2
+ + x
n
) =

¸
n=0
x
n
.
Primjer 6.3. Pokuˇsajmo na´ci funkciju f : R →R koja je rjeˇsenje diferenci-
jalne jednadˇzbe
f

(x) = f(x), x ∈ R, (6.2)
s poˇcetnim uvjetom f(0) = 1. Traˇzimo funkciju u obliku polinoma neodredenog
stupnja
f(x) = a
0
+ a
1
x + a
2
x
2
+ a
3
x
3
+ + a
n
x
n
+ . (6.3)
Derivacija je oblika
f

(x) = a
1
+ 2a
2
x + 3a
3
x
2
+ + na
n
x
n−1
+ ,
pa kad zbog (6.2) izjednaˇcimo koeficijente uz iste potencije dobivamo
a
1
= a
0
a
1
= a
0
2a
2
= a
1
a
2
=
1
2!
a
0
3a
3
= a
2
a
3
=
1
3!
a
0
4a
4
= a
3
a
3
=
1
4!
a
0
.
.
.
.
.
.
(n + 1)a
n+1
= a
n
a
n+1
=
1
(n+1)!
a
0
.
.
.
.
.
.
Uvjet f(0) = 1 daje
a
0
= 1, a
1
=
1
1!
, a
2
=
1
2!
, a
3
=
1
3!
, . . . , a
n
=
1
n!
, . . . ,
6.2. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 157
ˇsto pokazuje da ne postoji polinom koji bi zadovoljavao traˇzenu diferencijalnu
jednadˇzbu sa zadanim poˇcetnim uvjetom. Stoga je razumno oˇcekivati da za
∀ x ∈ R vrijedi
f(x) = lim
n→∞
(1 +
x
1!
+
x
2
2!
+ +
x
n
n!
) =

¸
n=0
x
n
n!
.
S druge strane znamo da je funkcija e
x
rjeˇsenje diferencijalne jednadˇzbe (6.2),
pa moˇzemo oˇcekivati da ∀ x ∈ R vrijedi
e
x
=

¸
n=0
x
n
n!
. (6.4)
6.2 Definicija konvergencije reda
Definicija 6.2. Za red

¸
n=1
a
n
(6.5)
realnih ili kompleksnih brojeva kaˇzemo da je konvergentan (sumabilan,
zbrojiv), ako je niz (s
n
)
n
parcijalnih suma reda (6.5) konvergentan. Ako je
red (6.5) konvergentan onda broj
s = lim
n→∞
s
n
(6.6)
zovemo sumom reda (6.5) i oznaˇcavamo sa
s =

¸
n=1
a
n
= a
1
+ a
2
+ + a
n
+ . (6.7)
Red (6.5) je divergentan ako je niz (s
n
)
n
divergentan.
Za niz kompleksnih brojeva (a
n
)
n
= (α
n
+ iβ
n
)
n
moˇzemo promatrati tri
reda

¸
n=1
a
n
,

¸
n=1
α
n
,

¸
n=1
β
n
,
s parcijalnim sumama
s
n
= a
1
+ + a
n
, σ
n
= α
1
+ + α
n
, τ
n
= β
1
+ + β
n
.
Budu´ci da je s
n
= σ
n
+iτ
n
to niz (s
n
)
n
konvergira ako i samo ako konvergiraju
nizovi (σ
n
)
n
i (τ
n
)
n
. Tada vrijedi
lim
n→∞
s
n
= lim
n→∞
σ
n
+ i lim
n→∞
τ
n
,
158 POGLAVLJE 6. REDOVI
odnosno

¸
n=1
a
n
=

¸
n=1

n
+ iβ
n
) =

¸
n=1
α
n
+ i

¸
n=1
β
n
.
Pitanje konvergencije reda, a pogotovo sume reda, moˇze biti vrlo kompli-
cirano. Za poˇcetak dajemo primjer u kojem je na oba pitanja mogu´ce lako
odgovoriti
Primjer 6.4. Pokaˇzimo da red

¸
n=1
1
n(n + 1)
konvergira i nadimo njegovu
sumu. Prvo uoˇcimo da za svaki n ∈ N vrijedi
1
n(n + 1)
=
1
n

1
n + 1
, pa
imamo
s
n
=
n
¸
k=1
1
k(k + 1)
=
n
¸
k=1

1
k

1
k + 1

= 1 −
1
n + 1
.
Sada je jasno da vrijedi lim
n→∞
s
n
= 1, tj.

¸
n=1
1
n(n + 1)
= 1.
Teorem 6.1. (Nuˇzan uvjet konvergencije reda)
Ako red

¸
n=1
a
n
konvergira, onda niz (a
n
)
n
konvergira k nuli, tj. vrijedi
(

¸
n=1
a
n
konvergira ) ⇒( lim
n→∞
a
n
= 0). (6.8)
Dokaz: Ako red (6.5) konvergira k broju s, onda vrijedi
lim
n→∞
a
n
= lim
n→∞
(s
n
−s
n−1
) = lim
n→∞
s
n
− lim
n→∞
s
n−1
= s −s = 0.

Obratna implikacija u (6.8) nije op´cenito istinita, ˇsto je vidljivo iz sljede´ceg
primjera
Primjer 6.5. Harmonijski red

¸
n=1
1
n
(6.9)
divergira k +∞.
6.2. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 159
Uoˇcimo da vrijedi s
n+1
= s
n
+
1
n + 1
> s
n
pa je niz (s
n
)
n
strogo rastu´ci.
Pokaˇzimo da je podniz (s
2
n)
n
odozgo neograniˇcen. U tu svrhu indukcijom
dokazujemo da ∀ n ∈ N vrijedi nejednakost s
2
n ≥ 1 +
1
2
n. Za n = 1 imamo
s
2
= 1 +
1
2
ˇsto daje bazu indukcije. Sada
s
2
n+1 = s
2
n +
1
2
n
+ 1
+
1
2
n
+ 2
+ +
1
2
n
+ 2
n
> s
2
n +
1
2
n
+ 2
n
+ +
1
2
n
+ 2
n
=
= s
2
n + 2
n
1
2
n+1
= s
2
n +
1
2
≥ 1 +
1
2
n +
1
2
= 1 +
1
2
(n + 1).
Odatle zakljuˇcujemo lim
n→∞
s
2
n = +∞, a to povlaˇci lim
n→∞
s
n
= +∞. Primije-
timo, red divergira, a vrijedi lim
n→∞
1
n
= 0. Dakle, konvergencija niza op´cih
ˇclanova k nuli nije dovoljan uvjet za konvergenciju reda.
Primjer 6.6. Alterniraju´ci harmonijski red

¸
n=1
(−1)
n−1
1
n
(6.10)
konvergira. Nuˇzan uvjet konvergencije je ispunjen, tj. lim
n→∞
(−1)
n−1
1
n
= 0.
Nadalje, vrijedi
s
2m
=

1 −
1
2

+

1
3

1
4

+ +

1
2m−1

1
2m

ˇsto pokazuje da je podniz (s
2m
)
m
strogo rastu´ci. Nadalje,
s
2m
= 1 −

1
2

1
3

1
4

1
5

− −

1
2m−2

1
2m−1


1
2m
< 1,
pokazuje da je niz (s
2m
)
m
odozgo ograniˇcen. Prema teoremu o rastu´cim
nizovima taj niz je konvergentan. Neka je lim
m→∞
s
2m
= s ≤ 1. Zbog s
2m+1
=
s
2m
+
1
2m+1
imamo lim
m→∞
s
2m+1
= s, dakle i lim
n→∞
s
n
= s, ˇsto pokazuje da je
red (6.10) konvergentan.
Konvergencija redova je u skladu s operacijama zbrajanja redova i mnoˇzenja
redova sa skalarima.
160 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.2. Neka su

¸
n=1
a
n
i

¸
n=1
b
n
konvergentni redovi sa sumama A i B.
Za svaki par λ, µ ∈ C je red

¸
n=1
(λa
n
+ µb
n
) konvergentan i vrijedi

¸
n=1
(λa
n
+ µb
n
) = λ

¸
n=1
a
n
+ µ

¸
n=1
b
n
. (6.11)
Dokaz: Oznaˇcimo A
n
= a
1
+ + a
n
, B
n
= b
1
+ + b
n
, C
n
= (λa
1
+
µb
1
) + +(λa
n
+µb
n
). Zbog C
n
= (λA
n
+µB
n
) za sve n ∈ N, lim
n→∞
A
n
= A
i lim
n→∞
B
n
= B imamo lim
n→∞
C
n
= λ lim
n→∞
A
n
+ µ lim
n→∞
B
n
, tj. vrijedi (6.11).
Sada ´cemo prouˇciti konvergenciju geometrijskog reda koji igra vaˇznu ulogu
u narednim rezultatima o konvergenciji redova.
Teorem 6.3. Za q ∈ C, [q[ < 1, geometrijski red

¸
n=0
q
n
= 1 +q + q
2
+ (6.12)
konvergira i ima sumu
1
1 −q
. Za [q[ ≥ 1 red (6.12) divergira.
Dokaz: Za [q[ < 1 imamo
1 −q
n
= (1 −q)(1 +q + + q
n−1
)
odakle slijedi
s
n
= 1 +q + + q
n−1
=
1 −q
n
1 −q
=
1
1 −q

1
1 −q
q
n
.
odatle zbog lim
n→∞
q
n
= 0 dobivamo lim
n→∞
s
n
=
1
1 −q
.
Ako je [q[ ≥ 1, onda je ∀ n ∈ N, [q
n
[ ≥ 1, pa niz op´cih ˇclanova reda (6.12)
ne teˇzi k nuli, dakle taj red divergira.
6.3 Usporedivanje redova, apsolutna konver-
gencija redova
Definicija 6.3. Za red
¸
a
n
kaˇzemo da je red s pozitivnim ˇclanovima ako
je ∀ n ∈ N, a
n
≥ 0.
6.3. USPOREDIVANJE REDOVA, APSOLUTNA KONVERGENCIJA161
Teorem 6.4. 1. Red
¸
a
n
s pozitivnim ˇclanovima konvergira ako i samo
ako je njegov niz parcijalnih suma (s
n
)
n
ograniˇcen. Tada je
¸

n=1
a
n
=
sup¦s
n
; n ∈ N¦.
2. Ako red
¸

n=1
a
n
s pozitivnim ˇclanovima konvergira, onda njegova suma
ne ovisi o poretku ˇclanova, tj. vrijedi

¸
n=1
a
n
=

¸
n=1
a
σ(n)
, gdje je σ : N →
N bijekcija (permutacija).
Dokaz: 1. Neka je (s
n
)
n
niz parcijalnih suma reda
¸

n=1
a
n
. Jasno, s
n+1
=
s
n
+ a
n+1
pa je niz (s
n
)
n
rastu´ci. Takav niz je konvergentan ako i samo ako
je ograniˇcen.
2. Oznaˇcimo s (s

n
)
n
niz parcijalnih suma reda
¸

n=1
a

n
, a

n
= a
σ(n)
. Za
bilo koji n ∈ N postoje p, q ∈ N takvi da je σ(1) < p, σ(2) < p, . . . , σ(n) <
p, τ(1) < q, τ(2) < q, . . . , τ(n) < q, gdje je τ = σ
−1
. Odatle je s

n
=
a
σ(1)
+a
σ(2)
+. . . +a
σ(n)
≤ a
1
+a
2
+. . . +a
p
= s
p
i s
n
= a
1
+a
2
+. . . +a
n
=
a
σ(τ(1))
+ a
σ(τ(2))
+ . . . + a
σ(τ(n))
≤ a
σ(1)
+ a
σ(2)
+ . . . + a
σ(q)
= s

q
. To daje
sup¦s

n
; n ∈ N¦ = sup¦s
m
; m ∈ N¦, odnosno

¸
n=1
a
n
= lim
n→∞
s
n
= lim
m→∞
s

m
=

¸
m=1
a

m
.
Lema 6.1. (usporedivanje redova) Neka su
¸
a
n
,
¸
b
n
redovi s pozitivnim
ˇclanovima i neka postoji K > 0 tako da je
a
n
≤ K b
n
, ∀n ∈ N. (6.13)
Ako konvergira red
¸
b
n
, onda konvergira i red
¸
a
n
i vrijedi
¸
a
n
≤ K
¸
b
n
.
Ako red
¸
a
n
divergira, onda divergira i red
¸
b
n
.
Dokaz: Neka je s
n
=
¸
n
k=1
a
k
i t
n
=
¸
n
k=1
b
k
. Nizovi (s
n
)
n
i (t
n
)
n
su
rastu´ci i zbog (6.13) vrijedi s
n
≤ Kt
n
, ∀n ∈ N. Niz (t
n
)
n
konvergira ako i
samo ako je ograniˇcen. Tada je i niz (s
n
)
n
ograniˇcen, pa konvergira i vri-
jedi lims
n
≤ K limt
n
. Ako je niz (s
n
)
n
neograniˇcen, tada je i niz (t
n
)
n
neograniˇcen.
Primjer 6.7. Red

¸
n=1
1
n
2
je konvergentan jer (n + 1)
2
> n(n + 1) povlaˇci
1
(n + 1)
2
<
1
n(n + 1)


¸
n=1
1
(n + 1)
2


¸
n=1
1
n(n + 1)
= 1.
162 POGLAVLJE 6. REDOVI
Primjer 6.8. Red

¸
n=1
1
n
p
konvergira za p ≥ 2, jer je n
p
≥ n
2
ˇsto povlaˇci

¸
n=1
1
n
p


¸
n=1
1
n
2
.
Primjer 6.9. Red

¸
n=1
1
n
p
divergira za p ≤ 1, jer je n
p
≤ n, odnosno
1
n

1
n
p
,
ˇsto povlaˇci

¸
n=1
1
n


¸
n=1
1
n
p
,
a red

¸
n=1
1
n
divergira.
Teorem 6.5. Neka je (a
n
)
n
niz u C.
1. Ako konvergira red

¸
n=1
[a
n
[ (6.14)
onda konvergira i red

¸
n=1
a
n
i vrijedi [

¸
n=1
a
n
[ ≤

¸
n=1
[a
n
[.
2. Ako konvergira red (6.14) i ako je σ : N →N bijekcija, onda konvergira
i red

¸
n=1
a
σ(n)
i vrijedi

¸
n=1
a
n
=

¸
n=1
a
σ(n)
.
Dokaz: I. Pretpostavimo da je (a
n
)
n
niz u R i definirajmo
a
+
n
=

a
n
ako je a
n
≥ 0
0 ako je a
n
< 0
, a

n
=

0 ako je a
n
≥ 0
−a
n
ako je a
n
< 0
.
Za nizove (a
+
n
)
n
i (a

n
)
n
s pozitivnim ˇclanovima vrijedi
a
n
= a
+
n
−a

n
, [a
n
[ = a
+
n
+ a

n
(∀ n ∈ N). (6.15)
Budu´ci da po pretpostavci red
¸

n=1
[a
n
[ konvergira i da ∀n ∈ N vrijedi
a
+
n
≤ [a
n
[, a

n
≤ [a
n
[, po lemi 6.1. redovi
¸

n=1
a
+
n
i
¸

n=1
a

n
konvergiraju.
Neka su A
+
i A

nizove sume. Tada po teoremu 6.2. vrijedi A
+
− A

=
¸

n=1
a
+
n

¸

n=1
a

n
=
¸

n=1
(a
+
n
− a

n
) =
¸

n=1
a
n
, tj. red
¸

n=1
a
n
je kon-
vergentan. Prema teoremu 6.4. imamo A
+
=
¸

n=1
a
+
σ(n)
i A

=
¸

n=1
a

σ(n)
,
iz ˇcega slijedi
¸

n=1
a
n
= A
+
−A

=
¸

n=1
(a
+
σ(n)
−a

σ(n)
) =
¸

n=1
a
σ(n)
.
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 163
II. Neka je (a
n
)
n
niz u C, a
n
= α
n
+ iβ
n
, α
n
, β
n
∈ R. Zbog [α
n
[ ≤ [a
n
[,

n
[ ≤ [a
n
[, ∀n ∈ N, slijedi konvergencija redova
¸

n=1

n
[ i
¸

n=1

n
[, a
odatle i redova
¸

n=1
α
n
i
¸

n=1
β
n
. Odatle opet slijedi konvergencija reda
¸

n=1

n
+ iβ
n
) =
¸

n=1
a
n
. Nadalje, za svaki k ∈ N imamo [
¸
k
n=1
a
n
[ ≤
¸
k
n=1
[a
n
[ ≤
¸

n=1
[a
n
[, pa za k →∞ dobivamo [
¸

n=1
a
n
[ ≤
¸

n=1
[a
n
[.
Konaˇcno,
¸

n=1
a
n
=
¸

n=1
α
n
+i
¸

n=1
β
n
=
¸

n=1
α
σ(n)
+i
¸

n=1
β
σ(n)
=
¸

n=1

σ(n)
+ iβ
σ(n)
) =
¸

n=1
a
σ(n)
.
Definicija 6.4. Za red
¸

n=1
a
n
kaˇzemo da je apsolutno konvergentan ako
je red
¸

n=1
[a
n
[ konvergentan. Red
¸

n=1
a
n
je uvjetno konvergentan ako
konvergira, ali red
¸

n=1
[a
n
[ divergira.
Teorem 6.6. Neka su
¸
a
n
,
¸
b
n
redovi u C i neka postoji K > 0 tako da
je
[a
n
[ ≤ K [b
n
[, ∀n ∈ N. (6.16)
Ako red
¸
b
n
apsolutno konvergira, onda apsolutno konvergira i red
¸
a
n
.
Ako red
¸
a
n
ne konvergira apsolutno , onda niti red
¸
b
n
ne konvergira
apsolutno.
6.4 Neki dovoljni uvjeti za konvergenciju reda
Promotrimo

¸
n=1
(−1)
n−1
a
n
(6.17)
red u R gdje je a
n
> 0, ∀n ∈ N (alterniraju´ci red)
Teorem 6.7. (Leibnitzov kriterij) Ako niz (a
n
)
n
realnih pozitivnih brojeva
strogo pada i lim
n
a
n
= 0, tada red (6.17) konvergira k broju A za koji vrijedi
0 < A < a
1
.
Dokaz: Neka je (s
n
)
n
niz parcijalnih suma reda (6.17). Vrijedi s
2m
=
(a
1
− a
2
) + (a
3
− a
4
) + + (a
2m−1
− a
2m
), tj. podniz (s
2m
)
m
je strogo
rastu´ci. Nadalje je s
2m
= a
1
−(a
2
−a
3
) − −(a
2m−2
−a
2m−1
) −a
2m
< a
1
,
pa je podniz (s
2m
)
m
ograniˇcen odozgo. Dakle, podniz (s
2m
)
m
je konvergen-
tan; neka je A = lim
m
s
2m
. Zbog s
2m+1
= s
2m
+ a
2m+1
je = lim
m
s
2m+1
= A,
pa je takoder i lim
n
s
n
= A. Iz prethodnog slijedi ocjena s
2m
< A < s
2m−1
,
∀m ∈ N.
164 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.8. (D’Alembertov
1
kriterij) Neka je (a
n
)
n
niz u C i a
n
= 0,
∀n ∈ N.
1. Ako postoje m ∈ N i q ∈ '0, 1` ⊂ R takvi da vrijedi

a
n+1
a
n

≤ q,
∀n ≥ m, onda red

¸
n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Ako postoji m ∈ N takav da vrijedi

a
n+1
a
n

≥ 1, ∀n ≥ m, onda red

¸
n=1
a
n
divergira.
Dokaz: 1. Za n = m + k, k ∈ N, imamo [a
m+k
[ ≤ q[a
m+k−1
[ ≤ ≤
q
k
[a
m
[, odakle slijedi
¸

k=1
[a
m+k
[ ≤ [a
m
[
¸

k=1
q
k
=
q
1−q
, pa red
¸

k=1
[a
m+k
[
konvergira (jer je majoriziran s konvergentnim geometrijskim redom). Tada
konvergira i red
¸

n=1
[a
n
[, tj.
¸

n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Iz drugog uvjeta imamo [a
n
[ ≥ [a
m
[ > 0, ∀n ≥ m, pa niz (a
n
)
n
ne teˇzi
k nuli, tj. nije ispunjen nuˇzan uvjet konvergencije reda.
Teorem 6.9. (Cauchyjev kriterij) Neka je (a
n
)
n
niz u C.
1. Ako postoje m ∈ N i q ∈ '0, 1` ⊂ R takvi da vrijedi
n

[a
n
[ ≤ q, ∀n ≥ m,
onda red

¸
n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Ako vrijedi
n

[a
n
[ ≥ 1 za beskonaˇcno mnogo indeksa n ∈ N, onda red

¸
n=1
a
n
divergira.
Dokaz: 1. Za n ≥ m imamo [a
n
[ ≤ q
n
, pa je
¸

n=m
[a
n
[ ≤
¸

n=m
q
n
=
q
m
1−q
.
Tada konvergira red
¸

n=1
[a
n
[, odnosno,
¸

n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Uvjet 2. kaˇze da za podniz (a
pn
)
n
niza (a
n
)
n
vrijedi
n

[a
pn
[ ≥ 1,
odnosno, [a
pn
[ ≥ 1, ∀n ∈ N. Tada podniz (a
pn
)
n
ne konvergira k nuli, a onda
niti niz (a
n
)
n
ne konvergira k nuli. Tako nije ispunjen nuˇzan uvjet konver-
gencije reda.
1
Jean le Rond d’Alembert (Paris, 16. studeni 1717. - Paris, 29. listopad 1783.)
francuski filozof, matematiˇcar i fiziˇcar
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 165
Korolar 6.1. Neka je (a
n
)
n
niz u C i a
n
= 0, ∀n ∈ N. Ako neki od nizova

a
n+1
a
n

n
,

n

[a
n
[

n
konvergira k r ∈ R
+
, onda za 0 ≤ r < 1 red

¸
n=1
a
n
apsolutno konvergira, a za 1 < r red divergira.
Dokaz: Ako je 0 ≤ r < 1, onda postoji ε > 0 takav da je r + ε <
1. Sada za taj ε postoji m ∈ N sa svojstvom ∀n ∈ N (n ≥ m) ⇒

r −ε <

a
n+1
an

< r + ε = q

ili (n ≥ m) ⇒

r −ε <

n

[a
n
[

< r + ε = q

.
Sada iz desnih nejednakosti i teorema 6.8 ili teorema 6.9. slijedi apsolutna
konvergencija reda

¸
n=1
a
n
. U sluˇcaju 1 < r uzimamo ε > 0 takav da je
r − ε > 1. Tada pomo´cu lijevih nejednakosti i teorema 6.8 ili teorema 6.9.
zakljuˇcujemo divergenciju reda

¸
n=1
a
n
.
U sljede´cem primjeru se vidi da korolar 6.1. u sluˇcaju r = 1 ne daje
odluku.
Primjer 6.10. Redovi za koje niti D’Alembertov niti Cauchyjev kriterij ne
daju odluke o konvergenciji ili divergenciji:

¸
n=1
1
n(n + 1)
konvergira i

a
n+1
an

=
n(n+1)
(n+1)(n+2)
=
n
n+2
→1.

¸
n=1
1
n
divergira i

a
n+1
an

=
n
n+1
→1.

¸
n=1
1
n
2
konvergira i
n

1
n
2
=

1
n

n

n
→1.

¸
n=1
1
n
divergira i
n

1
n
=

1
n

n

→1.
Napomena 6.1. Ako D’Alembertov kriterij daje odluku, onda ju daje i
Cauchyjev kriterij. Naime, ako je [a
m+k
[ ≤ q
k
[a
m
[, ∀k ∈ N, onda imamo
m+k

[a
m+k
[ ≤
m+k

[a
m
[ q
k
m+k
k→∞
−→ q. Tada za ε > 0, q

= q + ε < 1, postoji
m ∈ N takav da (k ≥ m) ⇒
m+k

[a
m+k
[ ≤ q

. Obratna tvrdnja nije istinita,
ˇsto pokazuje slijede´ci primjer.
Primjer 6.11. Dajemo primjer reda ˇcija konvergencija se moˇze ustanoviti
pomo´cu Cauchyjevog kriterija, ali D’Alembertov kriterij ne daje odluku o
166 POGLAVLJE 6. REDOVI
konvergenciji ili divergenciji. Neka je niz (a
n
)
n
definiran s a
2n
=
1
4
n
, a
2n+1
=
2
4
n
, ∀n ∈ N. Tada je
a
2n+1
a
2n
= 2 i
a
2n
a
2n−1
=
4
n−1
4
n
2
=
1
8
, tj. niz

a
n+1
a
n

n
ne
konvergira, ali ni po teoremu 6.8. nije mogu´ca odluka. Naprotiv,
2n

[a
2n
[ =
1
2
i
2n+1

[a
2n+1
[ =
1
2
2
2
2n+1
n→∞
−→
1
2
, tj. lim
n
a
n
=
1
2
.
Primjer 6.12. Za svako z ∈ C red

¸
n=0
z
n
n!
apsolutno konvergira. Naime,

a
n+1
a
n

=

z
n+1
(n+1)!
z
n
n!

=
[z[
n + 1
n→∞
−→ 0 = r < 1.
Po korolaru 6.1. red apsolutno konvergira i definira funkciju E : C →C,
E(z) =

¸
n=0
z
n
n!
, E(0) = 1, E(1) = e.
Primjer 6.13. Za svaki z ∈ C apsolutno konvergiraju redovi
S(z) =

¸
n=0
(−1)
n
z
2n+1
(2n + 1)!
, C(z) =

¸
n=0
(−1)
n
z
2n
(2n)!
.
Ti su redovi apsolutno majorizirani s redom

¸
n=0
z
n
n!
.
Teorem 6.10. (Integralni Cauchyjev kriterij) Neka je f : [1, +∞` →[0, ∞`
neprekidna i padaju´ca funkcija na [1, +∞`.
1. Red

¸
n=1
f(n) konvergira ako i samo ako integral

+∞
1
f(x)dx konver-
gira.
2. Ako red konvergira onda vrijedi

+∞
1
f(x)dx ≤

¸
n=1
f(n) ≤ f(1) +

+∞
1
f(x)dx.
Dokaz: Neka je s
n
=
n
¸
k=1
f(k) parcijalna suma reda i neka je F(x) =

x
1
f(t)dt, ∀x ∈ [1, +∞`.
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 167
Funkcija f je padaju´ca, pa ∀k ∈ N i ∀t ∈ [k, k + 1] imamo f(k + 1) ≤
f(t) ≤ f(k). Odatle je f(k + 1) ≤

k+1
k
f(t)dt ≤ f(k), ∀k ∈ N. Vrijedi
F(n + 1) =

n+1
1
f(t)dt =
n
¸
k=1

k+1
k
f(t)dt ≤
n
¸
k=1
f(k) = s
n

≤ f(1) +

2
1
f(t)dt +

3
2
f(t)dt + + +

n
n−1
f(t)dt = f(1) +F(n).
Dakle, ∀n ∈ N imamo F(n + 1) ≤ s
n
≤ f(1) +F(n).
1. Neka konvergira

+∞
1
f(x)dx, tj. postoji lim
x→+∞
F(x). Poˇsto je F
rastu´ca funkcija, taj limes postoji ako i samo ako je F ograniˇcena, tj. ∃ sup F.
Tada vrijedi s
n
≤ f(1) + sup F, pa je i rastu´ci niz (s
n
)
n
ograniˇcen, tj. red

¸
n=1
f(n), konvergentan. Obratno, ako red

¸
n=1
f(n) konvergira, onda je niz
(s
n
)
n
ograniˇcen, a tada je i niz (F(n))
n
ograniˇcen. Zbog rasta funkcije F je
i ta funkcija ograniˇcena, pa postoji sup F = lim
x→+∞
F(x) =

+∞
1
f(x)dx.
Primjer 6.14. Funkcija f(x) =
1
x
p
je neprekidna i padaju´ca na [1, +∞`.
Prema teoremu 5.15

+∞
1
dx
x
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. Tada
i red

¸
n=1
1
n
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1.
Primjer 6.15. Ispitaj konvergenciju reda

¸
n=2
1
nln
p
n
za p > 1. Funkcija
f(x) =
1
xln
p
x
, x ∈ [2, +∞` je neprekidna i padaju´ca. Vrijedi
F(x) =

x
2
dt
t ln
p
t
=

y = lnt
dy = dt/t

=

ln x
ln2
dy
y
p
=
= −
1
p −1
y
1−p

ln x
ln 2
= −
1
p −1
1
ln
p−1
x
+
1
p −1
1
ln
p−1
2
,
pa je lim
x→+∞
F(x) =
1
p −1
1
ln
p−1
2
=

+∞
2
dx
xln
p
x
. Dakle, red

¸
n=2
1
nln
p
n
konvergira za p > 1.
168 POGLAVLJE 6. REDOVI
6.5 Produkt redova
Definicija 6.5. Neka su

¸
n=0
a
n
i

¸
n=0
b
n
redovi u R ili
C. Definirajmo niz (c
n
)
n
sa
c
n
=
n
¸
k=0
a
k
b
n−k
, k = 0, 1, 2, . . . . (6.18)
0 x
y
a0 a1 a2 a3
b0
b1
b2
b3
Red

¸
n=0
c
n
zovemo produktom redova

¸
n=0
a
n
i

¸
n=0
b
n
.
Teorem 6.11. Ako red

¸
n=0
a
n
apsolutno konvergira k A i red

¸
n=0
b
n
konver-
gira k B, onda red

¸
n=0
c
n
definiran s (6.18) konvergira k AB.
Dokaz: Oznaˇcimo A
n
=
n
¸
k=0
a
k
, B
n
=
n
¸
k=0
b
k
, B

n
= B
n
− B, ∀n ∈ N
0
i
a =

¸
n=0
[a
n
[. Ako je a = 0 onda je a
n
= 0, ∀n, a tada je A = 0 i c
n
= 0, ∀n,
pa je tvrdnja istinita.
Neka je sada a > 0, pa za parcijalne sume reda

¸
n=0
c
n
imamo:
C
n
= a
0
b
0
+ (a
0
b
1
+ a
1
b
0
) + + (a
0
b
n
+ a
1
b
n−1
+ + a
n
b
0
) =
= a
0
B
n
+a
1
B
n−1
+ +a
n
B
0
= a
0
(B+B

n
)+a
1
(B+B

n−1
)+ +a
n
(B+B

0
),
tj. C
n
= A
n
B + C

n
, gdje je C

n
= a
0
B

n
+ a
1
B

n−1
+ + a
n
B

0
.
Pokaˇzimo da vrijedi lim
n→∞
C

n
= 0. Budu´ci da je lim
n→∞
B

n
= lim
n→∞
(B
n
−B) =
0, to postoji M > 0 tako da ∀n, [B

n
[ ≤ M. Takoder, za bilo koji ε > 0 postoji
p ∈ N takav da (n > p) ⇒([B

n
[ < ε
1
=
ε
2a
). Zbog konvergencije reda

¸
n=0
a
n
vrijedi lim
n→∞
a
n
= 0, pa za ε
2
=
ε
2(p+1)M
> 0 postoji q ∈ N (q ≥ p) takav da
∀n (n > q) ⇒([a
n
[ < ε
2
).
Uzmimo sada n
ε
= p + q. Za n > n
ε
imamo:
[C

n
[ ≤ ([B

0
[[a
n
[ + +[B

p
[[a
n−p
[) + ([B

p+1
[[a
n−p−1
[ + +[B

n
[[a
0
[).
6.6. REDOVI POTENCIJA 169
Zbog n−p > q vrijedi [C

n
[ ≤ ε
2
([B

0
[ + +[B

p
[) +ε
1
([a
0
[ + +[a
n−p−1
[) <
ε
2
(p + 1)M + ε
1
a = ε. Dakle, lim
n→∞
C

n
= 0, a odatle lim
n→∞
C
n
= AB.
Napomena. U prethodnom teoremu nije mogu´ce izostaviti uvjet apsolutne
konvergencije kod oba reda. Naime, red

¸
n=0
(−1)
n

1 +n
konvergira po Leibnit-
zovom kriteriju. Kvadrat toga reda ima op´ci ˇclan
c
n
= (−1)
n

1
1

1 +n
+
1

2n
+ +
1

k(2 +n −k)
+ +
1

1 +n

.
Zbog
1

k(2 +n −k)

1
1 +n
, ∀k ∈ ¦1, 2, . . . , n + 1¦
imamo [c
n
[ ≥ 1, ∀n, pa kvadrat polaznog reda divergira.
Primjer 6.16. Pokaˇzimo da za funkciju E iz primjera 6.12. vrijedi E(x)E(y) =
E(x + y), ∀x, y.
E(x)E(y) =

¸
n=0
x
n
n!

¸
m=0
y
m
m!
=

¸
n=0

n
¸
k=0
x
k
k!
y
n−k
(n −k)!

=

¸
n=0
1
n!

n
¸
k=0
n!
k!(n −k)!
x
k
y
n−k

=
=

¸
n=0
1
n!

n
¸
k=0

n
k

x
k
y
n−k

=

¸
n=0
(x + y)
n
n!
= E(x + y).
Dakle, funkcija E je eksponencijalna funkcija.
6.6 Redovi potencija
Neka je (f
n
)
n
niz funkcija f
n
: I → R( ili C), I ⊆ R( ili C). Red

¸
n=0
f
n
zovemo redom funkcija.
170 POGLAVLJE 6. REDOVI
Ako je ∀n ∈ N
0
, f
n
(x) = a
n
(x − c)
n
, x ∈ I,
onda se red

¸
n=0
a
n
(x −c)
n
(6.19)
naziva red potencija oko toˇcke c. Neka je
K = ¦z ∈ C; red (6.19) konvergira u z¦.
Sada definiramo r = sup¦[z − c[; z ∈ K¦
i nazivamo ga radijus konvergencije reda
(6.19).
0
Re z
Im z
c
r
Zbog jednostavnijeg pisanja uzmimo c = 0, tj. imamo red potencija oko
nule

¸
n=0
a
n
x
n
. (6.20)
Red

¸
n=1
na
n
x
n−1
. (6.21)
zovemo derivacijom reda (6.20) ˇclan po ˇclan, a red

¸
n=0
a
n
n + 1
x
n+1
. (6.22)
zovemo antiderivacijom (neodredenim integralom) reda (6.20) ˇclan po ˇclan.
Teorem 6.12. (o radijusu konvergencije)
1. Redovi (6.20), (6.21) i (6.22) imaju jednak radijus konvergencije.
2. Ako je r radijus konvergencije reda (6.20) i r > 0, onda svi redovi
apsolutno konvergiraju za ∀z ∈ C, [z[ < r, i divergiraju za ∀z ∈ C,
[z[ > r.
3. Ako je ρ = limsup
n
n

[a
n
[, onda je r =
1
ρ
.
Dokaz: Neka je radijus konvergencije reda (6.20) r > 0 i neka je u ∈ C,
0 < [u[ < r. Tada postoji z
0
∈ K, [u[ < [z
0
[ < r, tj. red
¸

n=0
a
n
z
n
0
konvergira. Zbog toga niz (a
n
z
n
0
)
n
konvergira k nuli pa je ograniˇcen, tj.
∃M > 0, [a
n
z
n
0
[ ≤ M, ∀n, a odatle je [a
n
[ ≤
M
[z
0
[
n
, ∀n. Sada imamo
[a
n
u
n
[ ≤ Mq
n
, gdje je q =
[u[
[z
0
[
< 1. (6.23)
6.6. REDOVI POTENCIJA 171
Odatle slijedi konvergencija reda
¸

n=0
[a
n
u
n
[, tj. apsolutna konvergencija
reda
¸

n=0
a
n
u
n
. Dakle, red (6.20) apsolutno konvergira ∀z ∈ K(0, r), tj.
[z[ < r.
Pokaˇzimo sada konvergenciju redova (6.21) i (6.22) na istom skupu. U tu
svrhu pomnoˇzimo (6.23) prvo s
n
[u[
, a zatim s
[u[
n+1
, pa imamo:
[na
n
u
n−1
[
1
n−1
≤ b
n−1
q, odnosno

a
n
n + 1
u
n+1

1
n+1
≤ c
n+1
q, gdje je (6.24)
b
n−1
=

M
nq
[u[
1
n−1
, c
n+1
=

M
[u[
(n + 1)q
1
n+1
.
Vrijedi lim
n
b
n−1
= lim
n
c
n+1
= 1. Za q < 1 ∃ε > 0 tako da je q

= (1 +ε)q <
1, a takoder postoji n
ε
∈ N tako da (n > n
ε
) ⇒(b
n−1
< 1+ε)∧(c
n+1
< 1+ε).
Tada za n > n
ε
iz (6.24) imamo

na
n
u
n−1

1
n−1
≤ (1 +ε))q = q

< 1, i

a
n
n + 1
u
n+1

1
n+1
≤ (1 +ε)q = q

< 1,
pa redovi (6.21) i (6.22) apsolutno konvergiraju po Cauchyjevom kriteriju. Iz
prethodnog slijedi da za radijuse konvergencije r
2
i r
3
redova (6.21) i (6.22)
vrijedi r = r
1
≤ r
2
i r
1
≤ r
3
. Red (6.20) je antiderivacija reda (6.21) ˇclan po
ˇclan, pa po prethodnom vrijedi r
1
≥ r
2
. Analogno, red (6.20) je derivacija
reda (6.22) ˇclan po ˇclan, pa je r
1
≥ r
3
. Dakle r = r
1
= r
2
= r
3
,a za [z[ > r
redovi divergiraju, jer bismo u suprotnom imali kontradikciju s definicijom
radijusa konvergencije kao supremuma. Tako smo dokazali tvrdnje 1. i 2.
3. Ako je 0 ≤ ρ < +∞ onda su za svaki ε > 0 gotovo svi ˇclanovi niza
(
n

[a
n
[)
n
manji od ρ + ε, a beskonaˇcno ˇclanova je ve´ce od ρ −ε.
Sada za [z[ >
1
ρ
odaberimo ε > 0 tako da je (ρ−ε)[z[ ≥ 1. Uzmimo podniz
pn

[a
pn
[ > ρ − ε, pa za [z[ >
1
ρ
vrijedi
pn

[a
pn
z
pn
[ ≥ (ρ − ε)[z[ ≥ 1. Dakle,
podniz (a
pn
z
pn
)
n
ne konvergira k nuli, a tada niti niz (a
n
z
n
)
n
ne konvergira
k nuli, tj. red divergira u svakoj toˇcki z ∈ C, [z[ >
1
ρ
.
Uzmimo z ∈ C, [z[ <
1
ρ
i ε > 0 tako da je (ρ + ε)[z[ < 1. Sada za gotovo
sve ˇclanove niza (
n

[a
n
z
n
[)
n
vrijedi
n

[a
n
z
n
[ ≤ (ρ + ε)[z[ = q < 1, tj. red
apsolutno konvergira po Cauchyjevom kriteriju.
Pokazali smo da red apsolutno konvergira ∀z ∈ C, [z[ <
1
ρ
i divergira
∀z ∈ C, [z[ >
1
ρ
, dakle, r =
1
ρ
.
Ako je r > 0 radijus konvergencije redova (6.20), (6.21) i (6.22), onda su
sa
f(z) =

¸
n=0
a
n
z
n
, (6.25)
172 POGLAVLJE 6. REDOVI
f
1
(z) =

¸
n=1
na
n
z
n−1
, (6.26)
f
2
(z) =

¸
n=2
n(n −1)a
n
z
n−2
, (6.27)
M
2
(z) =

¸
n=2
n(n −1)[a
n
[[z[
n−2
(6.28)
definirane funkcije na K(0, r) ⊆ C.
Lema 6.2. Neka je r > 0 radijus konvergencije reda (6.25). Za svaki 0 <
r
1
< r i svaki par u, z ∈ C, u = z i [u[ ≤ r
1
, [z[ ≤ r
1
, vrijedi nejednakost

f(z) −f(u)
z −u
−f
1
(u)


1
2
M
2
(r
1
)[z −u[. (6.29)
Dokaz: Vrijedi
u
k
−z
k
= (u−z)(u
k−1
+u
k−2
z +uz
k−2
+z
k−1
) ⇒[u
k
−z
k
[ ≤ kr
k−1
1
[u−z[, ∀k ∈ N,
a odatle je

z
n
−u
n
z −u
−nu
n−1

= [z
n−1
−u
n−1
+ (z
n−2
−u
n−2
)u + + (z −u)u
n−2
[ ≤
≤ [z−u[[(n−1)r
n−2
1
+(n−2)r
n−2
1
+ +1r
n−2
1
] ≤ [z−u[r
n−2
1
n(n −1)
2
, (n = 2, 3, . . .).
Odatle slijedi

f(z) −f(u)
z −u
−f
1
(u)

=


¸
n=0
a
n
z
n
−a
n
u
n
z −u


¸
n=1
na
n
u
n−1

=
=


¸
n=2
a
n

z
n
−u
n
z −u
−nu
n−1

≤ [z−u[

¸
n=2
n(n −1)
2
[a
n
[r
n−2
1
= [z−u[M
2
(r
1
).

Korolar 6.2. Neka su f : '−r, r` →R i f
1
: '−r, r` →R definirane s (6.25)
i (6.26). Tada je f
1
(x) = f

(x), ∀x ∈ '−r, r`. Funkcija f ima derivaciju
svakog reda na '−r, r`, tj. f ∈ C

('−r, r`). Takoder za a, b ∈ '−r, r`,
a < b, imamo

b
a

¸
n=0
a
n
x
n
dx =

¸
n=0
a
n

b
a
x
n
dx =

¸
n=0
a
n
n + 1
x
n+1

b
a
=

¸
n=0
a
n
n + 1
(b
n+1
−a
n+1
).
Dokaz: Iz leme 6.2 slijedi je f
1
= f

na '−r, r`, a onda rekurzivnim za-
kljuˇcivanjem slijedi da je f ∈ C

('−r, r`).
6.7. TAYLOROVI REDOVI 173
6.7 Taylorovi redovi
Neka je f : 'c −r, c +r` →R zadana s f(x) =
¸

n=0
a
n
(x−c)
n
, gdje je r > 0
radijus konvergencije reda. Tada je f ∈ C

('c −r, c + r`) i vrijedi
f(c) = a
0
f

(c) = a
1
f
′′
(c) = 2a
2
.
.
.
f
(n)
(c) = n!a
n
.
.
.
Formula za koeficijente je
a
n
=
f
(n)
(c)
n!
, (n = 0, 1, . . .). (6.30)
Definicija 6.6. Neka je funkcija f ∈ C

('c −r, c + r`). Red

¸
n=0
f
(n)
(c)
n!
(x −c)
n
(6.31)
zovemo Taylorov red funkcije f oko toˇcke c. Taylorovi polinomi T
n
(x) =
¸
n
k=0
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
su parcijalne sume Taylorovog reda.
Teorem 6.13. Neka je I ⊆ R otvoreni interval, c ∈ I i f : I → R klase
C

(I).
Ako postoje n
0
∈ N, δ > 0, M > 0 i C > 0, takvi da je
[f
(n)
(x)[ ≤ CM
n
n!, ∀x ∈ I

= 'c −δ, c + δ` ∩ I, ∀n ≥ n
0
, (6.32)
onda red (6.31) konvergira k f(x), ∀x ∈ I

∩ 'c −
1
M
, c +
1
M
`.
Dokaz: Za svaki x ∈ I, po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti, postoji
c
x
izmedu c i x tko da vrijedi
f(x) = T
n
(x) +
f
(n+1)
(c
x
)
(n + 1)!
(x −c)
n+1
.
Odatle je
[f(x)−T
n
(x)[ =
[f
(n+1)
(c
x
)[
(n + 1)!
[x−c[
n+1
≤ C
M
n+1
(n + 1)!
(n + 1)!
[x−c[
n+1
= C(M[x−c[)
n+1
.
Za x ∈ I

∩ 'c −
1
M
, c +
1
M
` je M[x −c[ < 1 pa je lim
n→∞
[f(x) −T
n
(x)[ = 0, tj.
lim
n→∞
T
n
(x) =

¸
n=0
f
(n)
(c)
n!
(x −c)
n
= f(x).
174 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.14. Neka je I ⊆ R otvoreni interval, c ∈ I i f : I → R klase
C

(I). Ako postoje δ > 0 i C > 0 takvi da je
[f
(n)
(x)[ ≤ C, ∀x ∈ I

= 'c −δ, c + δ` ∩ I, ∀n ∈ N, (6.33)
onda red (6.31) konvergira k f(x), ∀x ∈ I

.
Dokaz: Vrijedi
[f(x) −T
n
(x)[ =
[f
(n+1)
(c
x
)[
(n + 1)!
[x −c[
n+1
≤ C
[x −c[
n+1
(n + 1)!
n
−→0,
zbog konvergencije reda
¸

n=0
x
n
n!
.
Primjer 6.17. Za funkciju f(x) = e
x
, x ∈ R i c = 0 je f
(n)
(0) = 1, pa je
Taylorov red oko nule
¸

n=0
x
n
n!
. Za δ > 0 vrijedi (x < δ) ⇒ (e
x
< e
δ
), tj.
∀x ∈ '−δ, δ` je [e
x
[ < e
δ
= C. Sada, za svaki x ∈ R, postoji δ > 0, takav da
je x ∈ '−δ, δ`, pa red konvergira k funkciji na ˇcitavom R
Primjer 6.18. Za funkcije f(x) = sin x i f(x) = cos x je [f
(n)
(x)[ ≤ 1,
∀x ∈ R, pa vrijedi
sin x =

¸
n=0
(−1)
n
x
2n+1
(2n + 1)!
i cos x =

¸
n=0
(−1)
n
x
2n
(2n)!
,
za sve x ∈ R.
Primjer 6.19. Binomni red Za α ∈ R i k ∈ Ndefiniramo

α
k

=
α(α−1)(α−k+1)
k!
,
s tim da je

α
0

= 1. Promatrajmo red potencija

¸
n=0

α
n

x
n
. Po D’Alembertovom
kriteriju imamo

a
n+1
a
n

=

α
n + 1

[x[
n+1

α
n

[x[
n
=
[α −n[
n + 1
[x[
n
−→[x[ = r,
dakle, za [x[ < 1 red apsolutno konvergira, a za [x[ > 1 divergira. Neka je
f : '−1, 1` → R funkcija definirana s f(x) = (1 + x)
α
. Vrijedi f
(n)
(x) =
α(α −1) (α −n + 1)(1 +x)
α−n
, pa je
f
(n)
(0)
n!
=

α
n

, ∀n ∈ N. Pokaˇzimo
da je f(x) =

¸
n=0

α
n

x
n
, ∀x ∈ '−
1
2
, 1`.
6.7. TAYLOROVI REDOVI 175
Neka je n
0
∈ N, n
0
> α + 1. Tada za n > n
0
imamo n − α > 1,
pa

α
n

= [α[[1 −
α+1
2
[ [1 −
α+1
n
0
−1
[(1 −
α+1
n
0
) (1 −
α+1
n
) ≤

α
n
0
−1

.
Odatle je

f
(n)
(x)
n!

=

α
n

(1 +x)
α−n

α
n
0
−1

(1 +x)
α−n
.
U sluˇcaju x ≥ 0 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)
−n
≤ 1, ∀n ∈ N. Odatle
slijedi da je na intervalu [0, 1` ispunjen uvjet (6.33) iz teorema 6.14 za C =

α
n
0
−1

max¦1, 2
α
¦.
U sluˇcaju [x[ ≤
1
2
je 1 + x ≥
1
2
pa vrijedi (1 + x)
−n
≤ 2
n
, ∀n ∈ N.
Stoga na intervalu '−
1
2
,
1
2
` vrijedi uvjet (6.32) iz teorema 6.13 za C =

α
n
0
−1

max¦(
3
2
)
α
, 2
α
¦ i M = 2.
Primjer 6.20. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = ln(1 + x) i
ispitati njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) =
1
1 +x
=

¸
n=0
(−1)
n
x
n
, za x ∈ '−1, 1` (geometrijski red).
Tada po teoremu 6.12. i korolaru leme 6.2. imamo f(x) = ln(1 + x) =

¸
n=0
(−1)
n
x
n+1
n + 1
=

¸
n=1
(−1)
n−1
x
n
n
, za x ∈ '−1, 1`.
Primjer 6.21. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = Tg
−1
x i ispitati
njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) =
1
1 +x
2
=

¸
n=0
(−1)
n
x
2n
, za x ∈ '−1, 1` (geometrijski
red). Tada po teoremu 6.12. i korolaru leme 6.2. imamo f(x) = Tg
−1
x =

¸
n=0
(−1)
n
x
2n+1
2n + 1
=

¸
n=1
(−1)
n−1
x
2n−1
2n −1
, za x ∈ '−1, 1`.
Primjer 6.22. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = Sin
−1
x i ispitati
njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) = (1−x
2
)

1
2
=

¸
n=0
(−1)
n


1
2
n

x
2n
, za x ∈ '−1, 1` (binomni
red). No,
(−1)
n


1
2
n

=
1 3 (2n −1)
2
n
n!
=
1 3 (2n −1)
2 4 2n
=
(2n −1)!!
(2n)!!
,
176 POGLAVLJE 6. REDOVI
pa imamo f

(x) =

¸
n=0
(2n −1)!!
(2n)!!
x
2n
. Odatle je
f(x) = Sin
−1
x =

¸
n=0
(2n −1)!!
(2n)!!
x
2n+1
2n + 1
, za x ∈ '−1, 1`.
Teorem 6.15. (Abelov teorem) Ako red

¸
n=0
a
n
konvergira i ima sumu s,
onda je s
f(x) =

¸
n=0
a
n
x
n
, [x[ < 1, (6.34)
definirana funkcija f : '−1, 1` →R i vrijedi s = lim
x→1−
f(x).
Dokaz: Trebamo dokazati
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x)((0 < 1 −x < δ) ⇒([f(x) − s[ < ε)).
Mnoˇzenjem (6.34) s
1
1 −x
=

¸
n=0
x
n
(6.35)
dobivamo
f(x)
1 −x
=

¸
n=0
s
n
x
n
, [x[ < 1, (6.36)
gdje je s
n
=
n
¸
k=0
a
k
parcijalna suma polaznog reda. Pomnoˇzimo (6.35) sa
s(1 −x) te (6.36) s 1 −x. Oduzimanjem dobivenih rezultata slijedi
f(x) −s = (1 −x)

¸
n=0
(s
n
−s)x
n
, [x[ < 1. (6.37)
Uzmimo sada ε > 0 bilo koji. Zbog lim
n→∞
s
n
= s ∃n
ε
∈ N takav da
(n ≥ n
ε
) ⇒([s
n
−s[ <
ε
2
). Neka je δ =
ε
2


¸
n=0
[s
n
−s[

−1
. Desnu stranu od
(6.37) rastavimo na sumu od 0 do n
ε
i od n
ε
+1 do ∞. Tada za 0 < 1−x < δ
imamo
[f(x) −s[ ≤ (1 −x)

¸
n=0
[s
n
−s[x
n
+ (1 −x)

¸
n=nε+1
[s
n
−s[x
n

6.8. FOURIEROVI REDOVI 177
(1 −x)

¸
n=0
[s
n
−s[ + (1 −x)
ε
2

¸
n=nε+1
x
n
<
ε
2
+
ε
2
= ε.

Primjer 6.23. Vrijedi

¸
n=1
(−1)
n−1
n
= ln 2. Naime, funkcija f iz primjera
6.20. i prethodni red zadovoljavaju uvjete Abelovog teorema.
Korolar 6.3. Ako redovi
¸
a
n
,
¸
b
n
,
¸
c
n
konvergiraju k A, B, C i ako je
c
n
=
¸
n
k=0
a
k
b
n−k
, ∀n, onda je C = AB.
Dokaz: Oznaˇcimo f(x) =

¸
n=0
a
n
x
n
, g(x) =

¸
n=0
b
n
x
n
, h(x) =

¸
n=0
c
n
x
n
, [x[ <
1. Vrijedi h(x) = f(x)g(x), ∀x ∈ '−1, 1`. Prema teoremu 6.15 je C =
lim
x→1−
h(x), A = lim
x→1−
f(x), B = lim
x→1−
g(x), pa po teoremu o jednostranom
limesu produkta vrijedi
C = lim
x→1−
h(x) = lim
x→1−
(f(x)g(x)) = lim
x→1−
f(x) lim
x→1−
g(x) = AB.

Korolar 6.4. Neka je f : 'ε, r` → R, gdje je 0 < ε < r, definirana s
f(x) =

¸
n=0
a
n
x
n
, neka postoji f(r−) i neka red

¸
n=0
a
n
r
n
konvergira. Tada je
f(r−) =

¸
n=0
a
n
r
n
.
Dokaz: Red potencija

¸
n=0
a
n
r
n
x
n
zadovoljava uvjete teorema 6.15. na in-
tervalu '−1, 1`.
6.8 Fourierovi redovi
Neka je f : R → R periodiˇcka funkcija s periodom 2π.
ˇ
Zelimo tu funkciju
prikazati pomo´cu jednostavnijih funkcija istog perioda. Takve funkcije su
oblika Asin(ωx+ϕ), gdje A nazivamo amplitudom, ω je kutna frekvencija, a
178 POGLAVLJE 6. REDOVI
ϕ je fazni pomak. Funkciju
n
¸
k=0
A
k
sin(kx+ϕ
k
) zovemo trigonometrijski poli-
nom. Trigonometrijski polinom mogu´ce je napisati u obliku
n
¸
k=0
(a
k
cos kx +
b
k
sin kx). Red oblika
a
0
2
+

¸
n=1
(a
n
cos nx + b
n
sin nx) (6.38)
zovemo trigonometrijski red.
Promotrimo vektorski prostor V svih neprekidnih funkcija f : [−π, π] →
R snabdjeven sa skalarnim produktom (f[g) =

π
−π
f(x)g(x)dx. Za funkcije
sin nx, cos nx, (n ∈ N), vrijedi

π
−π
cos nxdx = 0 , ∀n ∈ N,

π
−π
sin nxdx = 0 , ∀n ∈ N,

π
−π
sin nx cos mxdx = 0 , ∀n, m ∈ N,

π
−π
sin nx sin mxdx = πδ
n,m
, ∀n, m ∈ N,

π
−π
cos nx cos mxdx = πδ
n,m
, ∀n, m ∈ N.
To pokazuje da je skup funkcija ¦
1


,
1

π
sin nx,
1

π
sin nx; n ∈ N¦, ortonormi-
ran skup vektora u V . Ako u konaˇcno dimenzionalnom unitarnom prostoru V
ˇzelimo vektor x prikazati kao linearnu kombinaciju vektora neke ortonormi-
rane baze ¦e
1
, e
2
, . . . , e
n
¦ onda su koeficijenti u tom prikazu oblika (f[e
k
),
k = 1, . . . , n. Neka je f : [−π, π] →R zadana s f(x) =
a
0
2
+

¸
n=1
(a
n
cos nx +
b
n
sin nx). Po analogiji s konaˇcno dimenzionalnim sluˇcajem, koeficijenti u
tom prikazu su oblika
a
n
=
1
π

π
−π
f(x) cos nxdx, ∀n ∈ N ∪ ¦0¦, (6.39)
b
n
=
1
π

π
−π
f(x) sin nxdx, ∀n ∈ N,
i nazivaju se Euler
1
–Fourierovi
2
koeficijenti.
Oznaˇcimo sumu Fourierovog reda s S(x) =
a
0
2
+

¸
n=1
(a
n
cos nx+b
n
sin nx)
1
Leonhard Paul Euler (Basel, 15. travanj 1707. – St Petersburg [Rusija], 18. rujan
1783.) ˇsvicarski matematiˇcar
2
Jean Baptiste Joseph Fourier (Auxerre, 21. oˇzujak 1768. – Paris, 16. svibanj 1830.)
francuski matematiˇcar
6.8. FOURIEROVI REDOVI 179
Teorem 6.16. (Dirichlet)
1
Neka je f : [−π, π] →R takva da vrijedi
(i) Funkcija f ima najviˇse konaˇcno prekida i to prve vrste na [−π, π].
(ii) Funkcija f je po dijelovima monotona na [−π, π].
Tada Fourierov red funkcije f konvergira ∀x ∈ R. Neka je S : R →R suma
Fourierovog reda.
Ako je f neprekidna u x ∈ '−π, π`, onda je S(x) = f(x). Ako f ima
prekid u x ∈ '−π, π`, onda je S(x) =
f(x−) + f(x+)
2
. Takoder je S(−π) =
S(π) =
f(π−) + f(−π+)
2
.
Dokaz: Dokazujemo samo konvergenciju reda i to uz jaˇci uvjet da je f ∈
C
(2)
([−π, π]). Parcijalnom integracijom dobivamo
a
n
=
1
π

π
−π
f(x) cos nxdx =
f(x) sin nx

π
−π

1

π
−π
f

(x) sin nxdx =
=
f

(x) cos nx
n
2
π

π
−π

1
n
2
π

π
−π
f
′′
(x) cos nxdx = −
1
n
2
π

π
−π
f
′′
(x) cos nxdx,
gdje su prethodni sumandi jednaki nuli zbog periodiˇcnosti. Zbog neprekid-
nosti f
′′
postoji M > 0 tako da je [f
′′
(x)[ ≤ M, ∀x ∈ [−π, π]. Odatle je
[a
n
[ ≤
2M
n
2
, ∀n ∈ N. Analogno se dobije [b
n
[ ≤
2M
n
2
, ∀n ∈ N. Odatle slijedi
da je Fourierov red apsolutno majoriziran s redom 4M
¸

n=1
1
n
2
, a potonji je
konvergentan.
Primjer 6.24. Neka je f(x) =

−1 x ∈ [−π, 0`
1 x ∈ [0, π`
, i neka je po peri-
odiˇcnosti proˇsirena na R, tj. f(x + 2π) = f(x), ∀x ∈ R. Imamo
a
n
=
1
π

π
−π
f(x) cos nxdx = 0,
b
n
=
1
π

π
−π
f(x) sin nxdx =
2
π

π
0
sin nxdx =
−2
πn
cos nx

π
0
=
2
πn
[1 −(−1)
n
],
tj. b
2n
= 0, b
2n−1
=
4
(2n−1)π
, n ∈ N.
Dakle, S(x) =

¸
n=0
sin(2n + 1)x
2n + 1
, s tim da je S(x) = f(x) za x = nπ i
s(nπ) =
f(−kπ+)−f(kπ−)
2
= 0.
1
Johann Peter Gustav Lejeune Dirichlet (Dren, 13. veljaˇca 1805. – G¨ottingen, 5.
svibanj 1859.) njemaˇcki matematiˇcar
180 POGLAVLJE 6. REDOVI
6.9 Uniformna konvergencija nizova i redova
funkcija
Neka je (f
n
)
n
niz funkcija f
n
: I → R, I ⊆ R, ∀n ∈ N
0
. Niz funkcija
konvergira (obiˇcno ili po toˇckama) k funkciji f : I :→ R, ako ∀x ∈ I,
f(x) = lim
n→∞
f
n
(x)
Primjer 6.25. Neka je za n ∈ N funkcija
f
n
: [0, 1] →R definirana s
f
n
(x) =

−nx + 1 ; 0 ≤ x ≤
1
n
0 ;
1
n
≤ x ≤ 1
.
Vrijedi f(x) = lim
n→∞
f
n
(x) = 0, ∀x ∈ '0, 1]
i f(0) = lim
n→∞
f
n
(0) = 1, tj. funkcija f ima
prekid u toˇcki 0. Dakle, obiˇcni limes niza
funkcija ne ˇcuva neprekidnost.
0
x
y
1
1
1

n
Cauchyjev oblik definicije limesa niza funkcija po toˇckama glasi:
(∀x ∈ I)(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ < ε)).
(6.40)
Definicija 6.7. Za niz funkcija (f
n
)
n
, ∀n ∈ N
0
, f
n
: I → R, I ⊆ R, kaˇzemo
da uniformno ili jednoliko konvergira k funkciji f : I →R na I, ako
(∀ε > 0) (∃n
ε
∈ N) (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ < ε)).
(6.41)
Teorem 6.17. Neka su ∀n ∈ N, f
n
: I →R, I ⊆ R, neprekidne funkcije na
I. Ako niz (f
n
)
n
uniformno konvergira na I k funkciji f : I →R, onda je f
neprekidna na I.
Dokaz: Uzmimo bilo koju toˇcku c ∈ I i dokaˇzimo da je f neprekidna u c,
tj.
(∀ε > 0) (∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)).
Neka je ε > 0 bilo koji. Iz uniformne konvergencije niza (f
n
)
n
k f, postoji
n
ε
∈ N tako da
(∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ <
ε
3
)). (6.42)
Zbog neprekidnosti funkcije f
n
u c vrijedi
(∃δ
n
) (∀x ∈ I) (([x −c[ < δ
n
) ⇒([f
n
(x) −f
n
(c)[ <
ε
3
)). (6.43)
6.9. UNIFORMNA KONVERGENCIJA 181
Uzmimo sada bilo koji n > n
ε
i stavimo δ = δ
n
, pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒([f(x)−f(c)[ ≤ [f(x)−f
n
(x)[+[f
n
(x)−f
n
(c)[+[f
n
(c)−f(c)[ < ε).
Dakle, f je neprekidna u c, a onda i na I.
Neka je ∀n ∈ N, u
n
: I →R, I ⊆ R, i neka je

¸
n=1
u
n
red funkcija, a s
n
=
n
¸
k=1
u
k
, n ∈ N, njegove parcijalne sume. Red

¸
n=1
u
n
uniformno konvergira na
I, ako niz (s
n
)
n
uniformno konvergira na I.
Teorem 6.18. Ako je svaki ˇclan reda funkcija

¸
n=1
u
n
po apsolutnoj vrijed-
nosti manji ili jednak od odgovaraju´ceg ˇclana konvergentnog reda s pozitivnim
ˇclanovima

¸
n=1
a
n
, tj.
[u
n
(x)[ ≤ a
n
, ∀x ∈ I, ∀n ∈ N, (6.44)
onda red

¸
n=1
u
n
uniformno konvergira na I.
Dokaz: Zbog (6.44) je red

¸
n=1
u
n
(x) apsolutno majoriziran s konvergentnim
redom

¸
n=1
a
n
, ∀x ∈ I. Tada red

¸
n=1
u
n
(x) apsolutno konvergira ∀x ∈ I
i definira funkciju f : I → R, f(x) =

¸
n=1
u
n
(x). Dokaˇzimo da niz (s
n
)
n
uniformno konvergira k f.
Uzmimo bilo koji ε > 0. Tada postoji n
ε
∈ N takav da ∀n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒ (

¸
k=n
a
k
< ε). Dakle, za n > n
ε
, zbog ∀x ∈ I,


¸
k=n
u
k
(x)



¸
k=n
[u
k
(x)[ ≤

¸
k=n
a
k
< ε, vrijedi ∀x ∈ I, [s
n
(x) − f(x)[ < ε, tj. imamo
uniformnu konvergenciju.
Korolar 6.5. Ako red potencija

¸
n=0
a
n
x
n
konvergira za neko x
0
∈ R, onda
on uniformno konvergira na svakom segmentu I ⊆ '−[x
0
[, [x
0
[`.
182 POGLAVLJE 6. REDOVI
Dokaz: Uzmimo bilo koji segment I ⊆ '−[x
0
[, [x
0
[`. Tada postoji q ∈ [0, 1`
takav da vrijedi [x[ ≤ q[x
0
[, ∀x ∈ I. Poˇsto red

¸
n=0
a
n
x
n
0
konvergira, njegov
op´ci ˇclan teˇzi k nuli, pa postoji M > 0 takav da je [a
n
x
n
0
[ ≤ M, ∀n ∈ N.
Sada imamo [a
n
x
n
[ ≤ [a
n
x
n
0
[
[x[
n
[x
0
[
n
≤ Mq
n
, ∀n ∈ N, pa po teoremu 6.18. red

¸
n=0
a
n
x
n
uniformno konvergira na I.
Korolar 6.6. Ako je za svako n ∈ N, u
n
: I → R neprekidna funkcija na
I, te ako red

¸
n=1
u
n
uniformno konvergira na I k f : I → R, onda je f
neprekidna na I.
Teorem 6.19. Neka je za svaki n ∈ N, u
n
: I → R neprekidna funkcija na
I = [a, b], te neka red

¸
n=1
u
n
uniformno konvergira na I k f : I → R. Tada
za svaki x ∈ I red

¸
n=1

x
a
u
n
(t)dt uniformno konvergira na I k

x
a
f(t)dt, tj.
vrijedi

x
a


¸
n=1
u
n
(t)

dt =

¸
n=1

x
a
u
n
(t)dt. (6.45)
Dokaz: Po prethodnom korolaru je f : I →R neprekidna na I, pa za svaki
x ∈ I postoji

x
a
f(t)dt. Oznaˇcimo sa s
n
=
n
¸
k=1
u
k
i s V
n
=
n
¸
k=1
U
k
, U
k
(x) =

x
a
u
k
(t)dt. Zbog uniformne konvergencije reda

¸
n=1
u
n
za bilo koji ε > 0,
postoji n
ε
∈ N takav da ∀n ∈ N, ∀t ∈ I, (n > n
ε
) ⇒ ([f(t) − s
n
(t)[ <
ε
b−a
).
Tada za F(x) =

x
a
f(t)dt i ∀x ∈ I imamo
[F(x)−V
n
(x)[ =

x
a
f(t)dt −

x
a
s
n
(t)dt

x
a
[f(t)−s
n
(t)[dt ≤ ε
x −a
b −a
< ε.
Dakle, red

¸
n=1
U
n
uniformno konvergira k F.
6.9. UNIFORMNA KONVERGENCIJA 183
Primjer 6.26. Integral i limes niza funkcija
op´cenito ne komutiraju, ako konvergencija
niza nije uniformna. Definirajmo f
n
:
[0, π] →R, n ∈ N, na slijede´ci naˇcin:
f
n
(x) =

nsin nx ; 0 ≤ x ≤
π
n
0 ;
π
n
≤ x ≤ π
.
Funkcije f
n
su neprekidne na I, f(x) =
lim
n
f
n
(x) = 0, ∀x ∈ I,

π
0
f(x)dx = 0 i

π
0
f
n
(x)dx =
π
n
0
nsin nxdx = 2, ∀n ∈ N.
0 x
y
Π
n
Π

n
Teorem 6.20. Neka za svaki n ∈ N, funkcija u
n
: I → R ima neprekidnu
derivaciju na I = [a, b], neka red

¸
n=1
u
n
konvergira k f : I → R na I i neka
red

¸
n=1
u

n
uniformno konvergira k g : I →R na I. Tada je g = f

na I, tj.


¸
n=1
u
n


=

¸
n=1
u

n
.
Dokaz: Funkcija g =

¸
n=1
u

n
je suma uniformno konvergentnog reda neprekid-
nih funkcija na I, pa je i sama neprekidna na I. Po teoremu 6.19. funkciju
g smijemo integrirati ˇclan po ˇclan, tj.

x
a
g(t)dt =

¸
n=1

x
a
u

n
(t)dt =

¸
n=1
[u
n
(x) −u
n
(a)] =

¸
n=1
u
n
(x) −

¸
n=1
u
n
(a) = f(x) −f(a).
Dakle, g = f

na I.
Primjer 6.27. Derivacija i limes funkcija op´cenito ne komutiraju, ako kon-
vergencija niza derivacija nije uniformna. Definirajmo f
n
: [−π, π] → R,
n ∈ N, sa f
n
(x) =
1
n
sin nx, ∀x ∈ I = [−π, π]. Vrijedi lim
n
f
n
= 0 uniformno
na I, ali niz (f

n
)
n
ne konvergira na I.
184 POGLAVLJE 6. REDOVI
6.10 Sumiranje redova u smislu C´esara
Oznaˇcimo s R
N
vektorski prostor svih nizova realnih brojeva. Neka je S ⊂ R
N
skup nizova (a
n
)
n
za koje red

¸
n=1
a
n
konvergira. S je vektorski prostor, tj.
za ∀λ, µ ∈ R i ∀a, b ∈ S je λa + µb ∈ S. Funkcija L : S → R koja nizu
pridruˇzi sumu odgovaraju´ceg reda, tj. L : a = (a
n
)
n
→s =

¸
n=1
a
n
je linearan
funkcional, tj. L(λa + µb) = λL(a) + µL(b), ∀λ, µ ∈ R i ∀a, b ∈ S.
Neka je s = lim
n→∞
s
n
, gdje su s
n
=
n
¸
k=1
a
k
, n ∈ N, parcijalne sume reda.
Definiramo niz (σ
n
)
n
sa
σ
n
=
1
n
n
¸
k=1
s
k
, n ∈ N. (6.46)
Definicija 6.8. Neka je (s
n
)
n
niz u R i (σ
n
)
n
niz definiran s (6.46). Ako
niz (σ
n
)
n
konvergira i σ = lim
n→∞
σ
n
, onda σ zovemo limes niza (s
n
)
n
u smislu
C´esara
1
.
Propozicija 6.1. Ako niz (s
n
)
n
konvergira i ako je s = lim
n→∞
s
n
, onda i niz

n
)
n
konvergira i s = lim
n→∞
σ
n
.
Dokaz: Neka je s = lim
n→∞
s
n
i neka je ε > 0 bilo koji. Oznaˇcimo ε
n
= s
n
−s,
n ∈ N, pa postoji m ∈ N takav da ∀n ∈ N, (n > m) ⇒ ([ε
n
[ <
ε
3
). Sada za
n > m + 1 imamo
σ
n
=
s
1
+ . . . + s
m+1
n
+
s
m+2
+ . . . + s
n
n
=
=
s
1
+ . . . + s
m+1
n
+
n −m−1
n
s +
ε
m+2
+ . . . + ε
n
n
,
a odatle

n
−s[ <
[s
1
+ . . . + s
m+1
[
n
+
m+ 1
n
[s[ +
n −m−1
n
ε
3
.
Uzmimo n
ε
> m+1 takav da vrijedi
[s
1
+ . . . + s
m+1
[
n
ε
<
ε
3
i
(m + 1)[s[
n
ε
<
ε
3
.
Sada ∀n ∈ N, (n > n
ε
) ⇒[σ
n
−s[ < ε.
1
Ernesto Cesaro (Napulj, 12. travanj 1859. - 12. listopad 1906.) talijanski
matematiˇcar
6.10. SUMIRANJE REDOVA U SMISLU C
´
ESARA 185
Primjer 6.28. Neka je a
n
= (−1)
n−1
, n ∈ N. Red

¸
n=1
a
n
ne konvergira u
obiˇcnom smislu, ali konvergira u smislu C´esara. Naime, s
2n
= 0, s
2n−1
= 1,
n ∈ N i σ
2n
=
1
2
i σ
2n−1
=
n−1
2n−1
, n ∈ N, tj. lim
n
σ
n
=
1
2
.
Primjer 6.29. Geometrijski red konvergira u smislu C´esara ∀x ∈ [−1, 1` i
vrijedi formula

¸
n=0
x
n
=
1
1 −x
.
186 POGLAVLJE 6. REDOVI
Dodatak A
Algebra izjava
A.1 Izjave i veznici
Mnoga razmatranja u teoriji skupova postaju preglednija ako koristimo logiˇcke
simbole i logiˇcke zakone konstruirane u toj logici. Iz tog razloga navodimo
osnovne pojmove iz matematiˇcke logike na koje ´cemo se pozivati.
Osnovni objekti matematiˇcke logike su izjave koje oznaˇcavamo p, q, r,
. . . od kojih svaka moˇze biti ili istinita ili laˇzna, ali ne i oboje. Od izjava se
pomo´cu logiˇckih veznika i operatora negacije, uz upotrebu lijevih i desnih
zagrada, slaˇzu druge izjave.
Osnovni veznici su i, ili, ako. . . onda, onda i samo onda:
p ∧ q (i) konjunkcija , logiˇcki produkt,
p ∨ q (ili) disjunkcija , logiˇcka suma,
p ⇒q (ako. . . onda) implikacija,
p ⇔q (onda i samo onda) ekvivalencija.
Operator negacije je p (ne p).
Ako s 1 oznaˇcimo vrijednost istinite izjave, a s 0 vrijednost neistinite
izjave, logiˇcki veznici i operator negacije definirani su slijede´com tabelom:
p q p ∧ q p ∨ q p ⇒q p ⇔q
0 0 0 0 1 1
0 1 0 1 1 0
1 0 0 1 0 0
1 1 1 1 1 1
p p
0 1
1 0
.
Logiˇcki zakoni ili tautologije su izjave sastavljene od slova p, q, r, . . . i
logiˇckih simbola ∧, ∨, ⇒, ⇔, , takve da kad slova zamijenimo bilo kakvim
izjavama, istinitim ili laˇznim, uvijek dobijemo istinitu izjavu.
187
188 DODATAK A. ALGEBRA IZJAVA
Ako za neku izjavu ˇzelimo provjeriti da li je tautologija onda, koriste´ci
definicione vrijednosti za logiˇcke operatore iz tabele, uvrˇstavamo sve mogu´ce
istinosne vrijednosti za ulazna slova. Taj postupak za izjavu
(p ∧ q) ⇒(p ∨ r)
ispisujemo pomo´cu tabele:
p q r p ∧ q p ∨ r (p ∧ q) ⇒(p ∨ r)
0 0 0 0 0 1
0 0 1 0 1 1
0 1 0 0 0 1
0 1 1 0 1 1
1 0 0 0 1 1
1 0 1 0 1 1
1 1 0 1 1 1
1 1 1 1 1 1
.
U zadnjem stupcu tabele su samo jedinice, ˇsto znaˇci da je gornja izjava
tautologija.
Slijede´ce tautologije su osnovni zakoni algebre logiˇckih izjava:
(p ∨ q) ⇔ (q ∨ p) komutativnost disjunkcije
((p ∨ q) ∨ r)) ⇔ (p ∨ (q ∨ r)) asocijativnost disjunkcije
(p ∧ q) ⇔ (q ∧ p) komutativnost konjunkcije
((p ∧ q) ∧ r)) ⇔ (p ∧ (q ∧ r)) asocijativnost konjunkcije
(p ∧ (q ∨ r)) ⇔ ((p ∧ q) ∨ (p ∧ r)) prvi zakon distribucije
(p ∨ (q ∧ r)) ⇔ ((p ∨ q) ∧ (p ∨ r)) drugi zakon distribucije
(p ∨ p) ⇔p , (p ∧ p) ⇔p idempotentnost
(p ∨ 1) ⇔1, (p ∧ 0) ⇔0 , (p ∨ 0) ⇔p, (p ∧ 1) ⇔p apsorpcija
((p ⇒q) ∧ (q ⇒r)) ⇒ (p ⇒r) tranzitivnost implikacije
(p ∨ p) ⇔1 , p ⇔p dvostruka negacija
(p ∨ q) ⇔ p ∧ q de Morganovi
(p ∧ q) ⇔ p ∨ q zakoni
(p ⇒q) ⇔ (q ⇒p) kontrapozicija
(p ⇒q) ⇔ (p ∨ q)
(p ⇒q) ⇔ (p ∧ q)
0 ⇒p, p ⇒p , p ⇒1 .
A.2 Izjavne funkcije i kvantifikatori
Promatramo izjave s promjenjivom varijablom Φ(x). Ako za objekt x stavimo
ime nekog objekta i ako tako dobivena izjava bude istinita onda kaˇzemo da
A.2. IZJAVNE FUNKCIJE I KVANTIFIKATORI 189
taj objekt zadovoljava izjavnu funkciju Φ. U nekim sluˇcajevima je varijabla
te funkcije ograniˇcena nekim skupom A, a mogu´ce je da nema ograniˇcenja.
Ta se ˇcinjenica opisuje pomo´cu kvantifikatora. Imamo dva kvantifikatora:
∀ univerzalni kvantifikator,
∃ kvantifikator egzistencije.
Ako je neka funkcija ograniˇcena konaˇcnim skupom A = ¦a
1
, . . . , a
n
¦ onda
vrijedi:
∀(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a
1
) ∧ Φ(a
2
) ∧ ∧ Φ(a
n
),
∃(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a
1
) ∨ Φ(a
2
) ∨ ∨ Φ(a
n
).
Nadalje vrijedi:
∀(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔1 , ∃(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔0.
Za a ∈ A imamo:
∀(x ∈ A)Φ(x) ⇒Φ(a) , Φ(a) ⇒∃(x ∈ A)Φ(x). (A.1)
Pravila koja daju vezu izmedu kvantifikatora i logiˇckih operacija su:
∀x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇔ (∀xΦ(x) ∧ ∀xΨ(x)), (A.2)
∃x(Φ(x) ∨ Ψ(x)) ⇔ (∃xΦ(x) ∨ ∃xΨ(x)). (A.3)
Prethodne relacije govore o distributivnosti univerzalnog kvantifikatora na
produkt i kvantifikatora egzistencije na sumu.
(∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇒ ∀x(Φ(x) ∨ Ψ(x)), (A.4)
∃x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇒ (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)). (A.5)
Za prethodne dvije implikacije ne vrijedi obrat. Vezu kvantifikatora i opera-
tora negacije daju izjave:
(∀xΦ(x)) ⇔ ∃x(Φ(x)), (A.6)
(∃xΦ(x)) ⇔ ∀x(Φ(x)). (A.7)
U sluˇcaju kada je izjavna funkcija konstantna u implikacijama (A.1),(A.4), i
(A.5) vrijedi ekvivalencija.
(∀x)p ⇔ p, (A.8)
(∃x)p ⇔ p, (A.9)
∀x(p ∨ Φ(x)) ⇔ p ∨ (∀xΦ(x)), (A.10)
∃x(p ∧ Φ(x)) ⇔ p ∧ (∃xΦ(x)). (A.11)
(p ⇒∀xΦ(x)) ⇔ ∀x(p ⇒Φ(x)), (A.12)
(∀xΦ(x) ⇒p) ⇔ ∃x(Φ(x) ⇒p). (A.13)
190 DODATAK A. ALGEBRA IZJAVA
Izjavne funkcije mogu imati viˇse argumenata, npr. Ψ(x, y), Φ(x, y). Za
njih vrijede isti zakoni (A.1) - (A.13), a u (A.7) - (A.13) moˇze se uzeti izjavna
funkcija koja ne zavisi o x.
Imamo slijede´ca pravila:
∀x∀yΦ(x, y) ⇔ ∀y∀xΦ(x, y), (A.14)
∃x∃yΦ(x, y) ⇔ ∃y∃xΦ(x, y). (A.15)
Iz tog razloga umjesto ∀x∀y piˇsemo skra´ceno ∀x, y, a umjesto ∃x∃y piˇsemo
∃x, y. Vrijedi :
(∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇔ ∀x∀y(Φ(x) ∨ Ψ(y)), (A.16)
(∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)) ⇔ ∃x∃y(Φ(x) ∧ Ψ(y)). (A.17)
Za sluˇcaj kombinacije kvantifikatora egzistencije i univerzalnog kvantifika-
tora imamo dijagram kao na slici (A.1), gdje je Φ(x, y) izjavna funkcija.
∀x, yΦ(x, y)
∃x∀yΦ(x, y)
∀xΦ(x, y)
∃y∀xΦ(x, y)
∀y∃xΦ(x, y)
∃xΦ(x, y)
∀x∃yΦ(x, y)
∃x, yΦ(x, y)
Slika A.1: Dijagram implikacija za kvantifikatore
Dodatak B
Elementarna teorija skupova
U ovom dodatku cilj je definirati osnovne operacije sa skupovima i ispitati
njihova svojstva. Uvodimo i jednostavnu aksiomatiku dostatnu za izgradnju
tzv. Boole-ove algebre skupova.
B.1 Skupovi i operacije sa skupovima
U ovoj toˇcki uvodimo najjednostavniju aksiomatiku koja nam omogu´cava za-
snivanje Boole-ove algebre skupova, tj. strukture u kojoj su definirane samo
binarne i unarne operacije sa skupovima. Osnovni ili primitivni pojmovi su
skup i element skupa.
AKSIOMI ELEMENTARNE TEORIJE SKUPOVA
(O) Aksiom obuhvatnosti:
Ako su A i B skupovi sastavljeni od jednih te istih elemenata onda se
oni podudaraju, tj. A = B onda i samo onda ako vrijedi
∀x((x ∈ A) ⇔(x ∈ B)).
(A) Aksiom unije:
Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi svi elementi
skupa A i svi elementi skupa B i koji ne sadrˇzi druge elemente, tj.
∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)))).
(B) Aksiom razlike:
191
192 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi oni i samo
oni elementi skupa A koji nisu elementi skupa B, tj.
∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)))).
(C) Aksiom egzistencije (postojanja):
Postoji barem jedan skup.
Teorem B.1. Skupovi ˇcije postojanje slijedi iz (A) i (B) su jedinstveni.
Dokaz: Pretpostavimo da postoje dva skupa C
1
i C
2
koji zadovoljavaju
uvjete aksioma (A). Tada vrijedi
∀x
((x ∈ C
1
) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B))
((x ∈ C
2
) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B))

⇒((x ∈ C
1
) ⇔(x ∈ C
2
)).
Odatle po aksiomu (O) slijedi C
1
= C
2
.
Analogno pretpostavimo da postoje dva skupa D
1
i D
2
koji zadovoljavaju
uvjete aksioma (B). Tada vrijedi
∀x
((x ∈ D
1
) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ∈ B))
((x ∈ D
2
) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ∈ B))

⇒((x ∈ D
1
) ⇔(x ∈ D
2
)).
Odatle po aksiomu (O) slijedi D
1
= D
2
.
Napomena B.1. Kao posljedicu Teorema B.1. imamo mogu´cnost uvodenja
jedinstvenih oznaka za uniju A∪ B i za razliku A−B.
Pomo´cu unije i razlike moˇzemo definirati dvije nove operacije sa skupovima.
Definicija B.1. Presjek skupova A i B je skup
A∩ B = A−(A−B).
Napomena B.2. Iz definicije razlike slijedi
x ∈ A∩ B ⇔(x ∈ A) ∧(x ∈ A−B) ⇔(x ∈ A) ∧ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇔
⇔((x ∈ A) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔(x ∈ A) ∧ (x ∈ B).
Dakle
x ∈ A∩ B ⇔(x ∈ A) ∧ (x ∈ B). (B.1)
B.2. INKLUZIJA I PRAZAN SKUP 193
B.2 Inkluzija i prazan skup
Definicija B.2. Za skupA kaˇzemo da je podskup skupa B ako
∀x((x ∈ A) ⇒(x ∈ B)). (B.2)
Tada piˇsemo A ⊆ B ili B ⊇ A.
Ako je A ⊆ B i A = B, skup A zovemo pravim podskupom skupa B.
Oˇcigledno vrijedi (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒A = B.
Navedimo i dokaˇzimo najvaˇznija svojstva inkluzije.
Tranzitivnost inkluzije
(A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒(A ⊆ C), (B.3)
slijedi iz (B.2) i tranzitivnosti implikacije.
Unija skupova sadrˇzi svaki pojedini skup, a presjek je sadrˇzan u svakom
pojedinom skupu, tj.
A ⊆ A∪ B , B ⊆ A∪ B, (B.4)
A∩ B ⊆ A , A∩ B ⊆ B. (B.5)
Inkluzije (B.4) slijede iz tautologije p ⇒ p ∨ q, a inkluzije (B.5) slijede iz
p ∧ q ⇒p.
Razlika dva skupa je sadrˇzana u skupu kojeg umanjujemo : A−B ⊆ A.
Propozicija B.1. Relaciju inkluzije moˇzemo definirati pomo´cu jednakosti i
jedne od operacija ∪ ili ∩.
A ⊆ B ⇔(A∪ B = B) ⇔(A∩ B = A). (B.6)
Dokaz: Ako je A ⊆ B onda vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)). Pomo´cu
tautologije (p ⇒q) ⇒((p ∨ q) ⇒q) slijedi
((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒(x ∈ B).
ˇsto dokazuje A ∪ B ⊆ B. Zbog (B.4) slijedi prva ekvivalencija u (B.6).
Analogno, koriste´ci tautologiju (p ⇒q) ⇒(p ⇒(p ∧ q)) imamo A ⊆ A∩ B,
odatle zbog (B.5) imamo drugu ekvivalenciju u (B.6).
Po aksiomu (B) postoji barem jedan skup A. Tada postoji i skup A−A.
Zbog (x ∈ A − A) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ A) ⇔ 0 slijedi da taj skup ne
sadrˇzi niti jedan element. Kada bi postojala dva skupa Z
1
i Z
2
s prethodnim
svojstvom, izjava ∀x(x ∈ Z
1
⇔ x ∈ Z
2
) bi bila istinita jer su obje strane
194 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
laˇzne. Odatle po aksiomu (O) slijedi Z
1
= Z
2
. Zbog jedinstvenosti skupa s
prethodnim svojstvom koristimo oznaku ∅ za taj skup. Dakle, ∀x(x ∈ ∅), tj.
(x ∈ ∅) ⇔0.
Budu´ci je implikacija s laˇznom premisom uvijek istinita to vrijedi ∀x(x ∈
∅ ⇒x ∈ A) iz ˇcega zakljuˇcujemo
∀A(∅ ⊆ A).
Iz x ∈ (A ∪ ∅) ⇔(x ∈ A) ∨ (x ∈ ∅) ⇒(x ∈ A) ∨ 0 ⇒(x ∈ A) zakljuˇcujemo
A∪∅ ⊆ A, ˇsto zajedno s (B.4) daje A∪∅ = A. Analogno dobijemo A∩∅ = ∅.
Skupovi A i B su disjunktni ako nemaju zajedniˇckih elemenata, tj.
A∩ B = ∅.
B.3 Zakoni unije, presjeka i oduzimanja
Slijede´ce zakonitosti za operacije sa skupovima prvi je istraˇzio John Boole
(1813-1864).
Zakon komutativnosti :
A∪ B = B ∪ A , A∩ B = B ∩ A. (B.7)
Ovi zakoni slijede iz zakona komutativnosti za disjunkciju i konjunkciju u
algebri sudova.
Zakon asocijativnosti:
(A∪ (B ∪ C)) = ((A∪ B) ∪ C) , (A∩ (B ∩ C)) = ((A∩ B) ∩ C). (B.8)
Dokaz slijedi iz zakona asocijativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri
sudova.
Zakoni distributivnosti:
(A∪(B∩C)) = (A∪B)∩(A∪C) , (A∩(B∪C)) = (A∩B)∪(A∩C). (B.9)
Dokaz slijedi iz zakona distribucije disjunkcije prema konjunkciji i obratno.
Napomena B.3. Za konaˇcan broj skupova A
i
(i = 1, . . . , n) i B
j
(j =
1, . . . , m) imamo
(
n
¸
i=1
A
i
) ∩ (
m
¸
j=1
B
j
) =
n
¸
i=1
m
¸
j=1
(A
i
∩ B
j
).
(
n
¸
i=1
A
i
) ∪ (
m
¸
j=1
B
j
) =
n
¸
i=1
m
¸
j=1
(A
i
∪ B
j
).
B.3. ZAKONI UNIJE, PRESJEKA I ODUZIMANJA 195
Zakoni idempotencije:
A∪ A = A , A ∩ A = A. (B.10)
Jednakosti u (B.10) slijede iz zakona idempotencije za sudove.
Oduzimanje skupova nije obratna operacija uniji ˇsto se vidi iz
A ∪ (B −A) = A ∪ B. (B.11)
Nadalje vrijedi
A−B = A−(A∩ B), (B.12)
ˇsto slijedi iz:
x ∈ (A−(A∩B)) ⇔(x ∈ A)∧(x ∈ A∩B)) ⇔(x ∈ A)∧((x ∈ A)∨(x ∈ B)) ⇔
((x ∈ A) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔
⇔(x ∈ A) ∧ (x ∈ B) ⇔x ∈ (A−B).
Zakon distributivnosti mnoˇzenja prema oduzimanju oblika
A∩ (B −C) = (A∩ B) −C, (B.13)
ˇsto slijedi iz
x ∈ A∩(B−C) ⇔(x ∈ A) ∧x ∈ (B−C) ⇔(x ∈ A) ∧(x ∈ B) ∧(x ∈ C) ⇔
⇔x ∈ (A∩ B) ∧ (x ∈ C) ⇔x ∈ ((A∩ B) −C).
Zakoni de Morgana za oduzimanje glase:
A−(B ∩ C) = (A−B) ∪ (A−C), (B.14)
A−(B ∪ C) = (A−B) ∩ (A−C).
Takoder vrijede jednakosti :
(A ∪ B) −C = (A−C) ∪ (B −C), (B.15)
A −(B ∪ C) = (A−B) −C. (B.16)
Vezu izmedu relacije inkluzije i operacija unije, presjeka i razlike daju
jednakosti:
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A∪ C) ⊆ (B ∪ D)), (B.17)
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A∩ C) ⊆ (B ∩ D)), (B.18)
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A−D) ⊆ (B −C)), (B.19)
(C ⊆ D) ⇒ ((A−D) ⊆ (A−C)). (B.20)
196 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
B.4 Univerzalni skup i komplement
Za neki skup Amoˇzemo promatrati sve objekte koji nisu ˇclanovi tog skupa, tj.
¦x[x ∈ A¦. Takav objekt op´cenito nije skup, suviˇse je opseˇzan. U konkret-
nim situacijama prouˇcavamo samo one skupove koji su podskupovi nekog
konkretnog skupa ˇciji ˇclanovi su objekati koji nas interesiraju (atomi). Takav
skup zovemo univerzalni skup i oznaˇcavamo s U. U tom sluˇcaju oˇcigledno
vrijedi: ∀A
A ⊆ U , A∩ U = A , A∪ U = U. (B.21)
Skup U − A = A
C
= −A zovemo komplement skupa A (u odnosu na
skup U).
Za skupove u idu´cim rezultatima ove toˇcke pretpostavljamo da su pod-
skupovi univerzalnog skupa U. Vrijede slijede´ce osnovne jednakosti.
Propozicija B.2. Neka su A i B skupovi. Tada je
A∩ −A = ∅ , A∪ −A = U, (B.22)
−(−A) = A, (B.23)
−(A∩ B) = −A ∪ −B , −(A∪ B) = −A∩ −B. (B.24)
Jednakost (B.23) je pravilo dvostrukog komplementa, a (B.24) su de Morganovi
zakoni za komplement.
Iz aksioma (B) je oˇcigledno
A−B = A ∩ (U −B) = A∩ −B = −(−A ∪ B)
Propozicija B.3. Neka su A i B skupovi. Vrijede slijede´ce ekvivalencije:
A ⊆ B ⇔(A ∩ −B = ∅), (B.25)
A ⊆ B ⇔−B ⊆ −A (B.26)
Dokaz: Za dokaz relacije (B.25) koristimo monotonost inkluzije na presjek
A ⊆ B ⇒A∩ −B ⊆ B ∩ −B = ∅ ⇒A ∩ −B = ∅.
Obratno, ako je A∩ −B = ∅ onda
A = A∩ U = A ∩ (B ∪ −B) = (A∩ B) ∪ (A ∩ −B) = A∩ B ⊆ B.
Relacija (B.26) slijedi iz logiˇckog zakona o kontrapoziciji.
Napominjemo da su formule koje se dobivaju u Booleovoj algebri pod-
skupova ekvivalentne odgovaraju´cim izjavama algebre sudova. Naime, samo
je potrebno shvatiti skupove kao izjave, a simbole ∩, ∪, =, ⊆, −, ∅, U zami-
jeniti simbolima ∧, ∨, ⇔, ⇒, , 0, 1.
B.5. KARTEZIJEV PRODUKT 197
B.5 Kartezijev produkt
Definicija B.3. (Kolmogorov
1
) Za bilo koja dva a i b definiramo skup
(a, b) = ¦¦a¦, ¦a, b¦¦ (B.27)
koji nazivamo uredeni par elemenata a i b.
Teorem B.2. Da bi vrijedilo (a, b) = (c, d) nuˇzno je i dovoljno da bude
istinita izjava (a = c) ∧ (b = d).
Dokaz: Neka je (a, b) = (c, d). Tada po (B.27) i aksiomu (O) imamo dva
mogu´ca sluˇcaja:
(i) ¦a¦ = ¦c¦ i ¦a, b¦ = ¦c, d¦,
(ii) ¦a¦ = ¦c, d¦ i ¦a, b¦ = ¦c¦.
U sluˇcaju (i) oˇcito vrijedi (a = c) ∧(b = d). U sluˇcaju (i) imamo a = c = d i
a = b = c.
Jednostavna posljedica teorema B.2. je (a, b) = (b, a) ⇔a = b.
Definicija B.4. Za bilo koje skupove X i Y oznaˇcimo
X Y = ¦(x, y)[(x ∈ X) ∧ (y ∈ Y )¦. (B.28)
Taj skup zovemo Dekartov ili Kartezijev produkt skupova X i Y .
Jasno je da za svaki skup X vrijedi X ∅ = ∅ i ∅ X = ∅. Navodimo
neka jednostavna svojstva Dekartovog produkta.
Propozicija B.4. Neka su A, B i C skupovi. Vrijedi
(A ∪ B) C = (AC) ∪ (B C), (B.29)
C (A∪ B) = (C A) ∪ (C B), (B.30)
(A ∩ B) C = (AC) ∩ (B C), (B.31)
C (A∩ B) = (C A) ∩ (C B), (B.32)
(A−B) C = (AC) −(B C), (B.33)
C (A−B) = (C A) −(C B). (B.34)
Nadalje, neka su A, B, C i D skupovi. Tada je
C D −AB = ((C −A) D) ∪ (C (D −B)). (B.35)
Dekartov produkt je monoton na ⊆, tj. za C = ∅ vrijedi
A ⊆ B ⇔(AC) ⊆ (B C) ⇔(C A) ⊆ (C B). (B.36)
1
Andrej Nikolaeviˇc Kolmogorov (Tambov, 25. travanj 1903. – Moskva, 20. listopad
1987.) ruski matematiˇcar
198 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
Dokaz: Za (B.29) imamo
(x, y) ∈ (A∪B)C ⇔(x ∈ A∪B)∧y ∈ C ⇔((x ∈ A)∨(x ∈ B))∧(y ∈ C) ⇔
((x ∈ A)) ∧ (y ∈ C)) ∨ ((x ∈ B) ∧ (y ∈ C)) ⇔
((x, y) ∈ (AC)) ∨ ((x, y) ∈ (B C)) ⇔(x, y) ∈ (A C) ∪ (B C).
Jednakosti (B.30), (B.31), (B.32), (B.33) i (B.34) dokazuju se analogno.
Dokaˇzimo (B.35).
(x, y) ∈ C D −AB ⇔((x, y) ∈ C D) ∧ ((x, y) ∈ AB) ⇔
((x ∈ C) ∧ (y ∈ D)) ∧ ((x ∈ A) ∨ (y ∈ B)) ⇔
((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (y ∈ B)) ⇔
(x ∈ (C −A) ∧ (y ∈ D)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ (D −B))) ⇔
((x, y) ∈ ((C −A) D)) ∨ ((x, y) ∈ (C (D −B))) ⇔
(x, y) ∈ ((C −A) D) ∪ (C (D −B)).
Posljednja tvrdnja slijedi iz
A ⊂ B ⇔A−B = ∅ ⇔∅ = (A−B)C = AC−BC ⇔AC ⊆ BC.

B.6 Relacije i funkcije
Definicija B.5. Podskup R kartezijevog produkta XY nazivamo relacija.
Da su dva elementa a ∈ X i b ∈ Y u relaciji R piˇsemo
< a, b >∈ R ili aRb.
Skup T(R) ⊆ X zovemo domena relacije. Kodomena relacije je /(R) = Y .
Prazan skup ∅ je relacija.
Ponekad se ˇcinjenica da < x, y >∈ R piˇse x Ry.
Medu najvaˇznijim relacijama je relacija ekvivalencije. Ona se javlja kod
nastojanja da elemente skupa identificiramo na osnovi nekog njima zajedniˇckog
svojstva. Na taj naˇcin se skup raspada na podskupove elemenata koji su
identiˇcni u pogledu tog svojstva. Poˇsto usporedujemo elemente istog skupa
A jasno je da za relaciju ekvivalencije R vrijedi R ⊆ AA.
B.6. RELACIJE I FUNKCIJE 199
Definicija B.6. Relacija R ⊆ AA je relacija ekvivalencije ako vrijedi:
(i) R je refleksivna na A:
∀x(< x, x >∈ R).
(ii) R je simetriˇcna:
∀x, y((< x, y >∈ R) ⇒(< y, x >∈ R)).
(iii) R je tranzitivna:
∀x, y, z((< x, y >∈ R) ∧ (< y, z >∈ R)) ⇒(< x, z >∈ R).
Takoder, medu najvaˇznije relacije ubrajamo relacije uredaja ili poretka.
Definicija B.7. Relacija R se naziva relacijom poretka ili uredaja ako
vrijedi
(1) ∀x(xRx) refleksivnost,
(2) ∀x, y, z((xRy) ∧ (yRz) ⇒(xRz)) tranzitivnost ,
(3) ∀x, y((xRy) ∧ (yRx) ⇒(x = y)) antisimetriˇcnost .
Relacija s gornjim svojstvima joˇs se naziva parcijalni uredaj .
Uredaj R je linearan ili jednostavan ako vrijedi
∀x, y(x = y ⇒(xRy ∨ yRx)).
Standardna oznaka za relaciju uredaja je ≤ ili _.
Ako relacija nije antisimetriˇcna onda se zove poluuredaj.
Pojam funkcije svakako je jedan od najvaˇznijih pojmova u matematici.
Intuitivno, pod tim pojmom podrazumjevamo jednoznaˇcno pridruˇzivanje ele-
menata jednog skupa elementima drugog skupa. Funkcija je specijalni sluˇcaj
medu relacijama.
Definicija B.8. Relacija F je funkcija ako vrijedi
∀x, y, z(((< x, y >∈ F) ∧ (< x, z >∈ F)) ⇒(y = z)).
Zbog jedinstvenosti, umjesto oznake < x, y >∈ F ili xFy piˇsemo y = F(x).
Indeks
A
aksiom
– Arhimedov, 7, 32
– Peanovi, 2
– potpunosti, 32
antisimetriˇcnost
aproksimacija, 7, 85
– funkcije, 87, 113
– nultoˇcke, 116
– povrˇsine, 120
apsorpcija
– logiˇcka, 184
asocijativnost
– disjunkcije, 184
– konjunkcije, 184
– presjeka, 190
– unije, 190
B
binarna operacija
– zbrajanje, 3
brojevi
– cijeli, 4
– decimalni, 7
– racionalni, 4
brojevni pravac, 7
brzina, 85
– prosjeˇcna, 85
D
de Morganovi zakoni
– logiˇcki, 184
– za skupove, 191
derivacija, 86
disjunkcija, 183
distributivnost
– kvantifikatora, 185
– logiˇcka, 184
– presjeka na uniju, 190
– unije na presjek, 190
E
ekvipotentni skupovi, 36
ekvivalencija, 183
Eulerova formula, 57
F
funkcija, 9, 195
– apsolutna vrijednost, 12
– arcus, 27
– area, 23
– bijekcija, 18
– derivabilna, 86
– diferencijabilna, 86
– domena, 9
– eksponencijalna, 20, 35, 50
– – na C, 56
– gama, 150
– graf, 9
– hiperbolne, 22
– injekcija, 17
– inverzna, 17
– izjavna, 185
– – viˇse argumenata, 186
– kodomena, 9
– korijen, 20
– kvadratna, 14
– linearna, 11
200
INDEKS 201
– logaritamska, 21
– monotona, 10
– – po dijelovima, 128
– neprekidna, 68
– – uniformno, 129
– op´ca potencija, 22
– padaju´ca, 10
– polinom, 15
– prekidna, 69
– primitivna, 132
– racionalna, 16
– rastu´ca, 10
– razlomljena linearna, 15
– restrikcija, 9
– surjekcija, 18
– trigonometrijske, 24
G
gomiliˇste niza, 52
graniˇcnu vrijednost, 43
greˇska
– apsolutna, 13
– relativna, 13
grupa
– komutativna, 4
I
idempotentnost
– logiˇcka, 184
– skupovna, 191
implikacija, 183
infimum, 34
integral
– donji, 121
– gornji, 121
– neodredeni, 135
– nepravi, 146
– Riemannov, 122
interpolacija
– ˇcvorovi, 113
– polinomom, 113
K
Kartezijev produkt, 8, 193
Kartezijeva ravnina, 8
kompozicija funkcija, 16
komutativnost
– disjunkcije, 184
– konjunkcije, 184
konjunkcija, 183
kontrapozicija, 184
konvergencija
– niza, 42
– – uniformna, 176
– reda, 153
– – apsolutna, 159
– – uniformna, 177
koordinatni sustav, 8
kvantifikator
– egzistencije, 185
– univerzalni, 185
kvocijent diferencija, 86
L
limes
– inferior, 53
– superior, 53
limes funkcije, 61
– Cauchyjeva definicija, 62
– jednostrani, 65
– u R, 64
limes niza, 42
– funkcija, 50
– u C, 57
– u R, 43
– u R, 42
M
majoranta, 31
maksimum, 32
matematiˇcka indukcija, 2
metoda tangenti, 117
minimum, 34
202 INDEKS
mjera, 119
N
nepravi integral
– kriterij konvergencije, 148
neprekidnost funkcije, 68
– jednostrana, 81
niz, 41
– Cauchyjev, 54
– fundamentalan, 54
– funkcija, 50
– konvergentan, 42
– padaju´ci, 41
– podniz, 42
– rastu´ci, 41
O
obuhvatnost, 187
operator negacije, 183
P
podniz, 42
polinom, 15
– interpolacijski, 113
– Lagrangeov, 113
– Taylorov, 102
polje, 5
– kompleksnih brojeva, 55
– realnih brojeva, 29
– uredeno, 31
poluuredaj, 195
R
radijan, 24
red, 151
– binomni, 170
– Fourierov, 174
– funkcija, 165
– geometrijski, 152
– harmonijski, 154
– konvergentan, 153
– kriterij konvergencije
– – Cauchyjev, 160
– – D’Alambertov, 160
– – integralni, 162
– – Leibnitzov, 159
– parcijalna suma, 151
– potencija, 165
– – radijus konvergencije, 165
– produkt redova, 164
– Taylorov, 169
– trigonometrijski, 174
refleksivnost, 195
relacija, 194
– domena, 194
– ekvivalencije, 195
– kodomena, 194
– poretka, 195
– uredaja, 195
S
sekanta, 86
skup
– gust, 33
– gust u sebi, 6
– komplement, 192
– neprebrojiv, 39
– otvoren, 83
– podskup, 189
– prebrojiv, 37
– presjek, 188
– univerzalni, 192
– zatvoren, 83
sljedbenik, 2
suma
– Darbouxova, 121
– integralna, 121
– reda, 153
– – parcijalna, 151
– – u smislu C´esara, 180
supremum, 32
T
INDEKS 203
tangenta, 86
– koeficijent smjera, 86
tautologija, 183
tranzitivnost, 195
– implikacije, 184
U
uredaj, 3
– jednostavan, 195
– linearan, 5, 195
– parcijalni, 5, 195
uredeni par, 193

ii

Posljednji ispravak: srijeda, 13. listopad, 2010.

Uvod
Matematiˇka analiza I. & II. su standardni jednosemestralni kolegiji koji se c c predaju na prvoj godini studija matematike na PMF-Matematiˇkom odjelu Sveuˇiliˇta u Zagrebu. Gradivo tih kolegija izlaˇe se sa satnicom od tri sata c s z predavanja i tri ili ˇetiri sata vjeˇbi tjedno u prvom i drugom semestru studija. c z Program kolegija obuhva´a osnovna znanja o funkcijama realne varijable, od c definicija osnovnih elementarnih funkcija, preko pojma limesa niza i funkcije, neprekidnosti funkcije, do diferencijalnog i integralnog raˇuna. c Izlaganje gradiva podijeljeno je na ˇest poglavlja, od kojih se prva tri s poglavlja izlaˇu u prvom semestru, a posljednja tri u drugom semestru studija. z Ukljuˇena su i dva dodatka koja omogu´uju snalaˇenje u jeziku matematiˇke c c z c logike i jeziku skupova koji se koriste u izlaganju. U prvom poglavlju obraduju se osnovni pojmovi o skupovima i funkcijama, na naˇin da se paˇnja posve´uje konkretnim skupovima prirodnih, c z c cijelih, racionalnih i realnih brojeva. Prvo se intuitivno i heuristiˇki opisuju c svojstva tih skupova, da bi u nastavku dali aksiomatiku skupa realnih brojeva. Pojam funkcije se uvodi kroz ponavljanje poznatih pojmova iz srednje ˇkole, a zatim se kroz uvodenje operacije kompozicije i pojma inverzne s funkcije, formalno definiraju arcus i area funkcije. Kod definiranja pojmova infimuma i supremuma skupa, upoznajemo studente s strogim matematiˇkim c naˇinom formuliranja tih pojmova pomo´u logiˇkih veznika i kvantifikatora. c c c Takoder se upoznaju s naˇinom kako razlikovati veliˇinu beskonaˇnih skupova c c c kroz pojam prebrojivog i neprebrojivog skupa. Drugo poglavlje je posve´eno nizovima realnih brojeva i njihovoj konc vergenciji. Naroˇito se inzistira na pojmu konvergencije niza, jer to je prvi c ozbiljni susret s pojmom koji zahtijeva shva´anje beskonaˇnog matematiˇkog c c c procesa. Posebno se inzistira na razumijevanju Cauchyjeve definicije limesa niza. Na kraju se uvodi skup kompleksnih brojeva i konvergencija nizova u njemu, te odnos s konvergencijom komponentnih realnih nizova. U tre´em poglavlju obraduje se limes funkcije i neprekidnost funkcije, s c tim da se ti pojmovi uvode pomo´u nizova, ali se dokazuju i koriste Cauc chyjeve varijante tih pojmova. Pokazuje se veza neprekidnosti i monotonosti iii

iv funkcije, te se dokazuje neprekidnost svih elementarnih funkcija. Drugi semestar poˇinje s ˇetvrtim poglavljem o diferencijalnom raˇunu i c c c teorijski i praktiˇki relevantnim pojmovima u vezi s derivacijom. Posebno, c dokazuju se teoremi srednje vrijednosti i primjenjuju na probleme istraˇivanja z toka funkcije. Takoder pokazujemo neke primjene u numeriˇkoj matematici. c Pojam integrabilnosti u Riemannovom smislu uvodi se u petom poglavlju. Tu dokazujemo integrabilnost elementarnih funkcija pomo´u njihove neprekidc nosti ili monotonosti po dijelovima. Takoder se definira primitivna funkcija i daju se osnovne tehnike integralnog raˇuna. Obraduju se primjene na c nalaˇenje povrˇina likova i volumena tijela, kao i zakrivljenost ravninskih z s krivulja. Posljednje ˇesto poglavlje je posve´eno redovima brojeva i redovima funkcija. s c Prouˇava se apsolutna konvergencija redova i dokazuju se dovoljni uvjeti za c konvergenciju redova. Od redova funkcija poseban naglasak je na redovima potencija. Specijalno se promatraju Taylorovi redovi osnovnih funkcija. Takoder se ukratko obraduju i osnovne ˇinjenice o Fourierovim redovima periodiˇkih c c funkcija. Dodaci A i B su uvrˇteni zato da studentima budu na raspolaganju oss novna znanja iz matematiˇke logike i elementarne teorije skupova potrebna c za svladavanje ovog kolegija.

OBAVEZNA LITERATURA: 1. S. Kurepa, Matematiˇka analiza 1: Diferenciranje i integriranje, Tehniˇka c c knjiga, Zagreb, 1984. 2. S. Kurepa, Matematiˇka analiza 2: Funkcije jedne varijable, Tehniˇka c c knjiga, Zagreb, 1984. DOPUNSKA LITERATURA: 1. M. H. Protter, C. B. Morrey, A First Course in Real Analysis, Springer Verlag, 1991.

Boris Guljaˇ s

. prebrojivost . . . . . . . . . . . . . .2. . . .2.Sadrˇaj z Uvod 1 Skupovi i funkcije 1. . . . 1. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. . . . . . potpunost . . . supremum i infimum. . . . . . . . .10 Eksponencijalna funkcija na Q. . . .3 Aksiomi polja R. . . . . . . . . . . . . . . . .3. . . . . . logaritamska op´a potencija . . . . . . . . . . . . . . . .2 Linearne funkcije . . c 1. 1. 1. . . . . 1. iii 1 1 2 6 7 8 8 10 11 12 14 15 15 16 16 20 20 22 24 28 29 31 35 36 41 2 Nizovi 2.6 Polinomi . . . 1. . .2. . . . . . . . . . . . . . . . 1. .2. . .12 Trigonometrijske i arkus funkcije . . . . . . . . . . . . . . . Z. . . . .8 Kompozicija funkcija. . . . . . .3 Apsolutna vrijednost i udaljenost . . . . . .2 Limes niza u R . . . .1 Niz i podniz . . . .2. . . . . . . . 1. aproksimacija . . . . . 1. . . . . inverzna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . .1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´u grafa . . .2. 1. . . . . 1. . . . . . . .1 Skupovi N.2 Funkcije . . 1. . . . . . .3 Decimalni brojevi. .3 Eksponencijalna funkcija na R (I. . . koordinatni sustav . . . . . .1. 1. . . funkcija. . 42 v . . .1.2. . . c 1. . . . . . 41 2. . . . . . . . . . . .2. . . . . .1 Aksiomi polja R .2. .1. . . . . .2. . .11 Hiperbolne i area funkcije . .1 Skupovi . . . . .2. . . . . . . . . . . . . . . . . .4 Kartezijeva ravnina. . . . . . . . . . . . . . . . .3. . . . . . . . 1. . . . . . . .4 Ekvipotentni skupovi. . . . . . . . . . . . 1. . . . . . . . . . . . . . . . . . . Q . . . . . . 1. . . . . . . .5 Razlomljene linearne funkcije . . . 1. . . . . . .2 Supremum i infimum skupa. . . 1. . . . . . .2 Prikaz skupova Q i R na pravcu . . . . .1. . . . . . . . . potpunost . . . . . . . . . . . . . . . . 1. . . . . . .9 Korijeni .) . . . . . .7 Racionalne funkcije . . .3. . . . . .4 Kvadratna funkcija . .2. . 1. . . . . .

. . . . 3. . . .1. . . . .2 Konveksne funkcije. . . . . 114 . . . . . 2. . . . 4. . . .3. .6. . . . . . .2. . limes niza u C . . . . . . . . . .vi 2. . . . .1 Neprekidnost i operacije s funkcijama . . . . . . . . . .2 Eksponencijalne funkcije na R (II. . . . . . 3. . . . . . . . . 4. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1 Polje kompleksnih brojeva C . . . . . . . . . . . . .1 Odredivanje ekstrema pomo´u derivacija viˇeg reda c s 4. .) 2. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ˇ SADRZAJ . . .3 Eksponencijalna funkcija . 4. . .2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R . . . . . .3 Operacije s konvergentnim nizovima . . . .1 Limes u R . . . . . . . . . 4. . . . 4. . . . . .2. . . . .3. . . . . . . . . . . . .2 Trigonometrijske i arcus funkcije . . . . . . . . . . . . . .6. . . . . . . . . .6. . .3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .4 Cauchyjev teorem srednje vrijednosti i L’Hospitalovo pravilo . . . . . 4. . . . . . . . . . . . .4 Jednostrana neprekidnost funkcije . . . . . . . . . . . . . . .2. . .2. . . . . . . 4. . . . 3. . . .3 Derivacije elementarnih funkcija . . . . . . . . . . 45 47 50 51 54 55 55 56 57 61 61 65 66 68 72 73 74 75 77 79 82 84 87 87 92 95 95 95 96 97 98 102 104 105 107 112 3 Limes i neprekidnost funkcije 3.3. . . . . . .1 Limes funkcije . . .2 Eksponencijalna funkcija na C . . . .4 Neprekidnost funkcije na segmentu . . . .3. .6. . . . . 4.2 Neprekidnost funkcije u toˇki . .1 Potencije i korijeni . . . . . . c 3.1 Primjeri konvergentnih nizova . 4.4 Limes superior i limes inferior . 3. . . . . . infleksija . 3. .2 Jednostrani limes u R . . . . . . . 4. . . . .1. . . .1 Neprekidnost korijena. . 3. . . . . . . . . .3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija . . . . . . . . . 4 Derivacija 4.6 Taylorov teorem . . . . . .6 Polje C. . .6. logaritamske. .3. . . . 2. 2. . . . . . . . . . . . . . 2. . . . . . . . . . . . .6. . . .5 Monotonost i derivacija funkcije . . 2. 4. . . . . . . 113 . . . . . . . . . 2.3. . . . . . . . . . .3 Nizovi u C. . . . . . . . . . nizovi u C . . . . . . . . . . . 3. .4 Hiperbolne i area funkcije . .3. . . . . . . . . 3. 4. . . . . . . . .5 Otvoreni skupovi u R . .7 Svojstva konveksnih funkcija . . . . . . .5 Cauchyjev niz . . .6. . . . . . . . . . . . . 2. . .2 Diferencijabilnost i operacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. . . . . . . . . . . . .4 Teoremi srednje vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . area i arcus funkcija 3. .1 Motivacija . . . . . . 3. . .3 Neprekidnost i monotonost . . . . . . . . . . . . . .

. 5.6 Metode integriranja . . . . .3 Povrˇina rotacione plohe . . .1 Lagrangeov interpolacijski polinom . . 6. . . 194 . . . . . .8 Nepravi integral . . . . . . . . . . . . . .2 Izjavne funkcije i kvantifikatori . . . . . . . . 5. . . . . . . . . 116 4. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . s 5. . . . . . . . . . . . . . .7. . . . 6. . . . . 191 B. . . . . . 6. . . . . . . . . .1 Skupovi i operacije sa skupovima . . . . . . . . . . . . . . .9 Uniformna konvergencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . A Algebra izjava 187 A. . . . .8 Fourierovi redovi . . . . . . . . . . 5. . . . .1 Kriterij konvergencije nepravog integrala 6 Redovi 6. . . . . . . . . . . . . . . . .8. . . .1 Volumen rotacionog tijela . . . . . . . 6. . . . . .1 Problem povrˇine i rada sile . . 193 B.2 Inkluzija i prazan skup . . . . . . .7 Taylorovi redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Primitivna funkcija . 187 A. apsolutna konvergencija 6. . . . . . .8. . . . . . . . . . . . . . 5. . . . . . . . . . . . . . . presjeka i oduzimanja . . . . . . . . . . . . .3 Zakoni unije. .7 Primjene u geometriji . . . . . . . . . . . . 5. . . . . . . . . . . .4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija 5. .1 Izjave i veznici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .4 Zakrivljenost ravninske krivulje . . .2 Newtonova metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 B Elementarna teorija skupova 191 B. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . s 5. . . . . . . . . . . .7. . . . . . . . .2 Integracija racionalnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. . . . . . . . .8.8 vii Neke primjene derivacije . . . . . . . e . . . 6. . . . . .3 Usporedivanje redova. . . . 6. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2 Integral . . . 6. 5. . .10 Sumiranje redova u smislu C´sara . 116 4.3 Osnovna svojstva . .6. . . . . . . .1 Direktna integracija . . . . .6 Redovi potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Produkt redova . . . . . . . . .6. . . . . 123 123 124 129 132 136 138 138 144 146 146 146 147 148 149 152 155 155 157 160 163 168 169 173 177 180 184 5 Riemannov integral 5. . . . 5. . . . . . . . . . 5. . . . .7. . . .7. . . . . . . . .1 Definicija reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2 Duljina ravninske krivulje . . . . .4 Uvjeti za konvergenciju reda . . 5. 5. .ˇ SADRZAJ 4. 119 . . . . . . . . . . . . . . . . . . .2 Definicija konvergencije reda . . .

197 B. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 B. .5 Kartezijev produkt . . . . . . . . . . . . . . . . . . .6 Relacije i funkcije . . . . . . .viii ˇ SADRZAJ B. .4 Univerzalni skup i komplement . . . . . . . . . 198 Index 200 .

z c c c 3. A = ∅. Moˇemo provjeriti da skup B ima toˇno ista ˇetiri ˇlana 2. c ”onda i samo onda” i sliˇno. 5 i 7. ∀t. 3.Poglavlje 1 Skupovi i funkcije 1. Navedeni veznici odgovaraju pojedinim operacic 1 . c Skup koji nema niti jednog ˇlana zovemo prazan skup i oznaˇavamo s ∅. 7}. kvantifikator egzistencije ili postojanja. (t ∈ A) ⇒ (t ∈ B). Iz tog razloga skupovi A i B su identiˇni. izjava ∃a(a ∈ A). Intuitivno. Drug logiˇki kvantifikator c c c je ∃. Taj skup moˇemo oznaˇiti c z c nabrajaju´i ˇlanove unutar vitiˇastih zagrada: {2. tj. c ∨ (disjunkcija)je veznik ”ili”. & (konjunkcija) koji odgovara jeziˇnom vezniku ”i”. pojam skupa predstavlja cjelinu koju ˇine elementi ili ˇlanovi tog skupa. tj. t element c c c c od A povlaˇi (slijedi) t element od B”. Za pisanje ˇinjenice da je a element c c c skupa A koristimo oznaku a ∈ A. A = B. 3. ako je svaki z s element t ∈ A ujedno i element skupa B. Znak ∀ (za svaki) je logiˇki kvantifikator (univerzalni kvantifikator). ”posc toji element a koji je u skupu A”. postoji skup ˇiji ˇlanovi su svi primitivni brojevi manji od c c 10. tj.onda”. Na primjer. a ⇔ (ekvivalencija) ˇitamo ”ako i samo ako”. Znak ⇒ je logiˇki veznik koji zovemo implikacija. i on opisuje opseg izjave koja iza njega c slijedi. c c Kaˇemo da je skup A podskup skupa B i piˇemo A ⊆ B. Nazovimo ga s A. povlaˇi. ako . a da a nije element skupa A koristimo oznaku a ∈ A.1 Skupovi Pojmovi skup i element ili ˇlan skupa predstavljaju osnovne ili primitivne c pojmove koji se ne definiraju. On povezuje dvije izjave i ˇitamo ga ”slijedi. kazuje da skup A ima barem jedan ˇlan. To je skup od ˇetiri elementa: 2. Posljednja izjava je napisana pomo´u logiˇkih znakova i glasi: ”za svaki t. 5. c c c Neka je B skup svih rjeˇenja polinomijalne jednadˇbe x4 − 17x3 + 101x2 − s z 247x + 210 = 0. Pored navedenih kvantifikatora koristimo joˇ slijede´e veznike s c c ili logiˇke operacije: ∧. Npr. 5 i 7.

∀t (t ∈ A ∪ B) ⇔ ((t ∈ A) ∨ (t ∈ B)). .) talijanski matematiˇar c 1 1) 1 ∈ S. tko mu je sljedbenik. Sada ´emo se posvetiti konkretnim skupovima kojima ´emo se baviti u ovom kursu. tj. pro´i ´emo svim prirodnim brojevima. travanj 1932. tj. Q U naˇim razmatranjima posebno vaˇnu ulogu igraju skupovi koji nemaju s z samo konaˇno mnogo ˇlanova. . SKUPOVI I FUNKCIJE jama sa skupovima. Tada je S = N. Sada smo upravo c c opisali svojstva koja ˇine Peanove1 aksiome skupa N: c 1. koji je prije c c kojega u prirodnom poretku. c c N = {1. Vrijedi aksiom matematiˇke indukcije: c Neka je S ⊆ N takav da vrijedi: 2) ∀n ∈ N. . tj.2 POGLAVLJE 1. ∀n ∈ N. tj. Naravno. 20. c Operacija unija skupova A i B u oznaci A ∪ B odgovara vezniku ”ili”. tj.1 Skupovi N. tj. Takav je skup prirodnih brojeva koc c jeg oznaˇavamo s N. postoje razliˇite realizacije skupa N. kojeg oznaˇavamo s 1. a njen rezultat je skup koji sadrˇi one i samo one ˇlanove koji z c su ˇlanovi skupa A i skupa B. Ako veznik ⇔ povezuje dvije izjave. ∃s(n) ∈ N. za svaka dva z razliˇita prirodna broja znamo koji je manji a koji je ve´i. onda su one jednako vrijedne. za svaki prirodni broj znamo koji broj dolazi nakon njega. – Turin. ∀t (t ∈ A ∩ B) ⇔ ((t ∈ A) ∧ (t ∈ B)). 27.1. 1 ∈ N. Naprimjer. kolovoz 1858. 2. To je c jedini element koji nije sljedbenik nekog prirodnog broja. c c 1. z Osnovna znanja o logiˇkim izjavama i skupovima potrebna u daljnjim c razmatranjima obradena su u Dodatku A (str. 2. Operacija presjek skupova A i B u oznaci A∩B odgovara vezniku ”i”.). c Giuseppe Peano (Cuneo [Piemonte]. a njen rezultat je skup koji sadrˇi one i samo one ˇlanove koji su ˇlanovi skupa A ili z c c skupa B.) i B (str. 3. i od svakog broja predemo na njec govog sljedbenika. 187.}. . Na skupu N moˇemo usporedivati brojeve. tj. Ako krenemo od prvog prirodnog broja. 3. Svaki prirodni broj ima sljedbenika. . Postoji prvi element u skupu N i oznaˇavamo ga s 1.. Zapravo. a njegovi ˇlanovi su prirodni brojevi 1. 3. Z. obje su istinite ili su obje laˇne. (n ∈ S) ⇒ (s(n) ∈ S). tj. 2. . 191. . Svaki skup za kojeg vrijede Peanovi aksiomi poistovje´ujemo sa skupom c prirodnih brojeva.

1.1. SKUPOVI

3

jednu moˇemo sagraditi od praznog skupa: N = {∅, {∅}, {{∅}}, {{{∅}}}, . . .}, z gdje je sljedbenik definiran sa s(a) = {a}, ∀a ∈ N. Pomo´u funkcije sljedbenik moˇemo na N definirati binarnu operaciju c z zbrajanja. Za n ∈ N stavimo s(n) = n + 1. Sada stavimo ∀ n, m ∈ N, n + m = s(s(s(. . . s(n) . . .))) = s[m] (n).
m

Lako se provjeri da je ta operacija asocijativna (∀ n, m, k ∈ N), n+ (m+ k) = (n + m) + k, i komutativna (∀ n, m ∈ N), n + m = m + n. Osim operacije zbrajanja, na N moˇemo definirati relaciju strogog uredaja < tako da kaˇemo z z ∀n ∈ N, n < s(n), tj. imamo 1 < 2 < 3 < · · · < n < n + 1 < · · ·. Takoder, odmah imamo i uredaj ≤ ako stavimo (n ≤ m) ⇔ ((n < m) ∨ (n = m)). c Taj uredaj je linearan ili jednostavan, tj. za svaka dva razliˇita prirodna broja jedan je manji od drugoga, tj. oni su usporedivi. Kaˇemo da je uredaj na skupu N dobar uredaj jer ima svojstvo da svaki z neprazan podskup skupa N ima prvi (najmanji) element. Dakle, na N imamo zadanu algebarsku strukturu i uredaj. Pitanje je sada koliko nam je ta struktura korisna i dostatna. Ve´ u prvim godinama c ˇkolovanja iz matematike uˇi se kako razne probleme matematiˇki formulis c c rati i potom rjeˇavati. Ve´ najjednostavniji problemi vode na rjeˇavanje s c s jednadˇbe oblika a + x = b, gdje su a, b ∈ N. Moˇemo li tu jednadˇbu rijeˇiti z z z s u skupu N za svaki izbor brojeva a, b ∈ N? Naravno, odgovor je negativan ve´ za izbor a = b = 1. Naime, u skupu N ne postoji broj x sa svojstvom da c je x + 1 = 1. To slijedi iz 1. Peanovog aksioma. Kada bi takav broj postojao, onda je iz definicije zbrajanja jasno da bi vrijedilo ∀n ∈ N, x + n = n. ˇ c Sto moˇemo sada uˇiniti? Uobiˇajen postupak kod rjeˇavanja sliˇnih algez c c s barskih problema je da proˇirimo (ako je mogu´e) skup tako da u tom ve´em s c c skupu naˇa jednadˇba ima rjeˇenje. Dodajmo, dakle, skupu N element koji s z s oznaˇavamo s 0 i stavimo ga ispred jedinice jer vrijedi 0 + 1 = 1, tj. 1 = s(0). c To je tzv. neutralni element za zbrajanje ili nula, jer pri zbrajanju s 0 svi elementi ostaju nepromijenjeni. Odmah je jasno da niti u skupu {0} ∪ N nismo u mogu´nosti rijeˇiti naˇu jednadˇbu za bilo koji izbor brojeva a, b ∈ {0} ∪ N. c s s z Naime, za bilo koji n ∈ N jednadˇba n+ x = 0 nema rjeˇenje u {0} ∪N.Takav z s x zovemo suprotnim element od n i oznaˇavamo s −n. Dobro, dodajmo sada c skupu suprotne elemente za sve n ∈ N i poredajmo ih u obratnom poretku od njihovih originala, tj. (n, m ∈ N) ((n < m) ⇒ (−m < −n)). Tako smo
def

4 doˇli do skupa s

POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE

Z = {. . . , −n, . . . , −2, −1, 0, 1, 2, . . . , n, . . .} = −N ∪ {0} ∪ N kojeg nazivamo skupom cijelih brojeva. Na ˇitav skup Z moˇemo takoder c z proˇiriti i operaciju zbrajanja. Za −m, −n ∈ −N stavimo −n + −m = s −(n + m). Za −m ∈ −N, n ∈ N promatramo dva sluˇaja. Ako je (n ≥ c m) ⇒ ∃ k ∈ {0} ∪ N, n = m + k, pa stavljamo −m + n = k, a u sluˇaju c (m ≥ n) ⇒ ∃ k ∈ {0} ∪ N, m = n + k, pa stavljamo −m + n = −k. Skup Z sa operacijom + je algebarska struktura sa svojstvima: 1. ∀ a, b, c ∈ Z, a + (b + c) = (a + b) + c (asocijativnost). 2. ∃ 0 ∈ Z, ∀ a ∈ Z, 0 + a = a + 0 = a (neutralni element). 3. ∀ a ∈ Z, ∃ − a ∈ Z, a + −a = −a + a = 0 (suprotni elementi). 4. ∀ a, b ∈ Z, a + b = b + a (komutativnost). Strukturu (Z, +) koja zadovoljava svojstva 1., 2. i 3. zovemo grupa, ako joˇ vrijedi i svojstvo 4., zovemo je komutativna (Abelova1 ) grupa. To je s osnovna algebarska struktura u kojoj je uvijek rjeˇiva jednadˇba a + x = b. s z Na skupu N moˇemo definirati i drugu binarnu operaciju koju nazivamo z mnoˇenje ako za ∀ n, m ∈ N stavimo n · m = n + n + · · · + n. Tu operaciju z
m

moˇemo lako proˇiriti i na skup Z stavljaju´i za −n, −m ∈ −N, (−n)·(−m) = z s c n · m, a za −m ∈ −N, n ∈ N, n · (−m) = −(n · m). Lako se pokaˇe da je i z ta operacija asocijativna, komutativna i u skupu Z postoji neutralni element za mnoˇenje 1, tj. ∀ n ∈ Z, n · 1 = 1 · n = n. Promatrajmo sada rjeˇivost z s jednadˇbe a · x = b za a, b ∈ Z. Ve´ za a = n ∈ N i b = 1 ta jednadˇba nema z c z rjeˇenje u Z. Broj x za koji vrijedi nx = 1 nazivamo reciproˇni element od s c 1 n ili inverz od n za operaciju mnoˇenje i oznaˇavamo s n−1 = n . Ako sada z c proˇirimo skup Z sa svim mogu´im rjeˇenjima jednadˇbe nx = m, gdje je s c s z n ∈ N i m ∈ Z dobivamo skup Q={ m ; n ∈ N, m ∈ Z} n

koji zovemo skupom racionalnih brojeva. Napominjemo da je prikaz racionalnog broja u obliku m jedinstven ako su brojevi m i n relativno prosti, n tj. nemaju zajedniˇkog djelitelja razliˇitog od 1 ili −1. c c
Niels Henrik Abel (Nedstrand, 5. kolovoz 1802. - Froland, 6. travanj 1829.) norveˇki s matematiˇar c
1

1.1. SKUPOVI Operaciju mnoˇenje na skupu Q definiramo tako da za z ∀ m m′ mm′ m m′ , ′ ∈ Q, stavimo · ′ = ∈ Q. n n n n nn′

5

Skup racionalnih brojeva bez nule, s operacijom mnoˇenja (Q, ·) je takoder z komutativna grupa. Nula nema reciproˇnog elementa, tj. s nulom nije c mogu´e dijeliti. c Operaciju zbrajanje je mogu´e proˇiriti sa skupa Z na skup Q na slijede´i c s c naˇin: c m m′ m m′ mn′ + m′ n , ′ ∈ Q, stavimo + ′ = ∈ Q. n n n n nn′ z Medutim, operacije zbrajanja i mnoˇenja su povezane svojstvom distributivnosti mnoˇenja prema zbrajanju, tj. ∀ n, m, k ∈ Q, n(m + k) = nm + nk. z Struktura (Q, +, ·) s gore navedenim svojstvima naziva se polje. Uredaj sa skupa Z moˇemo jednostavno proˇiriti na skup Q tako da z s m m′ m m′ ′ ′ ∀ n , n′ ∈ Q, stavimo n ≤ n′ ⇔ mn ≤ m n. Ta relacija ima slijede´a c svojstva: ∀ 1. ∀ a ∈ Q, (a ≤ a), (refleksivnost). 2. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ∧ (b ≤ a) ⇒ (a = b), (antisimetriˇnost). c 3. ∀ a, b, c ∈ Q, (a ≤ b) ∧ (b ≤ c) ⇒ (a ≤ c), (tranzitivnost). 4. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ∨ (b ≤ a), (linearnost ili totalnost). Ako uredaj zadovoljava samo svojstva 1., 2. i 3. zovemo ga parcijalni uredaj. Taj uredaj je u suglasju s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. Vrijedi z 1. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ⇒ (∀c ∈ Q (a + c ≤ b + c)). 2. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ⇒ (∀c ≥ 0 (ac ≤ bc)). 2.’ ∀ a, b ∈ Q, ((a ≥ 0) ∧ (b ≥ 0)) ⇒ (ab ≥ 0). Primjer 1.1. Relacija inkluzije je parcijalni uredaj na partitivnom skupu P(U) nekog skupa U. Vrijedi 1. ∀ A ⊆ U, (A ⊆ A), 2. ∀ A, B ⊆ U, (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒ (A = B), 3. ∀ A, B, C ⊆ U, (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒ (A ⊆ C). Taj uredaj nije linearan, npr. disjunktni skupovi nisu usporedivi.

6

POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE

1.1.2

Prikaz skupova Q i R na pravcu

Skup cijelih brojeva prikazujemo na pravcu tako da izaberemo ˇvrstu toˇku c c za ishodiˇte i njoj pridruˇimo cijeli broj 0. Zatim izaberemo jediniˇnu duˇinu s z c z i nanosimo ju uzastopno na desnu stranu za pozitivne i na lijevu stranu za negativne cijele brojeve, kao ˇto je prikazano na slijede´oj slici. s c

3

2

1 0

1

2

3

Da bismo prikazali racionalni broj m , n 0 < m < n, na pravcu posluˇimo se z Talesovim teoremom o sliˇnim trokuc tima. Kao ˇto se vidi na slici desno, s prvo na pomo´nom pravcu nanesemo c z n jednakih duˇina, a zatim odredimo traˇeni broj. Na taj naˇin je jasno da je z c ravnalom i ˇestarom mogu´e na pravcu s c konstruirati svaki racionalan broj.

n m

1 0 1 n

2

m n

1

Skup racionalnih brojeva Q je gust u sebi, tj. ∀ q1 , q2 ∈ Q, q1 < q2 , ∃ q ∈ Q, q1 < q < q2 . Naravno, to je ispunq1 + q2 . Prirodno jeno ve´ za q = c 2 pitanje je da li su na taj naˇin doc bivene sve toˇke na pravcu, tj. da li c 1 svaka toˇka na pravcu predstavlja neki c racionalan broj. Konstruirajmo toˇku c koja je od 0 udaljena za duljinu dijagonale kvadrata sa stranicama duljine 1. Iz Pitagorinog pouˇka slijedi da ta c toˇka odgovara broju ˇiji kvadrat je jedc c √ nak 2, tj. broju 2. Dokaˇimo da z √ 0 1 2 2 ∈ Q. Metoda kojom dokazujemo tu tvrdnju vrlo je ˇesta u dokazivanju c razliˇitih matematiˇkih tvrdnji. Jedini c c naˇin da logiˇki toˇnim c c c zakljuˇivanjem dobijemo neistinitu tvrdnju je da je polazna pretpostavka c neistinita. √ Dakle, pretpostavimo da vrijedi 2 ∈ Q. Tada postoje relativno prosti brojevi m, n ∈ N (nemaju zajedniˇkih faktora razliˇitih od 1) takvi da je c c

. Nakon konaˇno koraka broj d ´e biti pokriven tom duˇinom. z c Mi u ovom trenutku moˇemo dati samo geometrijsku ideju dokaza te z ˇinjenice. . aproksimacija ±(a0 + a1 a2 an + 2 + · · · + n ). a odatle dobijemo m2 = 2n2 . jer se moˇe napisati kao kvocijent cijeloga broja z m n i 10 .1. c ve´ ima (puno viˇe) toˇaka koje ne predstavljaju racionalne nego tzv. – 212.) grˇki matematiˇar. 10 10 10 10 10 1 Arhimed (287. Obratno. 9} tako da je a0 + ≤ d < a0 + + . No tih brojeva ima manje od realnih brojeva. Svaki decimalni broj je iz Q. 2.1) Broj oblika gdje je n.3 Decimalni brojevi. zovemo decimalnim brojem.1. 9}. a0 ∈ N i a1 . . Naime. . 1. Drugim rijeˇima. Sada uzmimo jediniˇnu duˇinu i nanosimo je uzastopno c z na desno. tj. svaki racionalni broj oblika k n . . c 1. . Na taj naˇin smo naˇli c s prirodan broj a0 + 1 za koji je a0 ≤ d < a0 + 1. 1. m = 2m0 i n = 2n0 . 1. Tada je i m djeljiv s 2. . tj. Ta c c z 1 geometrijska tvrdnja naziva se Arhimedov aksiom. Odatle pak zakljuˇujemo da je i n = 2n0 za neki n0 ∈ N. SKUPOVI m n 7 √ 2 = 2. da li je mogu´e na´i decimalan c c c c broj koji se od zadanog realnog broja razlikuje za manje od unaprijed zadane traˇene toˇnosti ε > 0. . Podijelimo sada taj segment na deset jednakih dijelova i toˇka koja reprezentira broj d ´e pasti u jedan od c c a1 a1 1 njih. Zato ˇto smo navikli raˇunati u decimalnom sustavu s c (valjda zbog deset prsti na rukama) decimalni brojevi su nam neophodni u svakodnevnom ˇivotu. Sada imamo 4m2 = 2n2 . . pne. c 0 Dakle. n ∈ N. pa ima z smisla pitanje da li je mogu´e svaki realan broj po volji toˇno aproksimirati c c pomo´u decimalnih brojeva. . m = 2m0 za neki m0 ∈ N. postoji a1 ∈ {0. 9} tako da je a0 + + 2 ≤ d < a0 + + 2 + 2 . . 2. 10 10 10 1 Sada taj segment duljine 10 podijelimo na deset jednakih dijelova i dobijemo a1 a2 a1 a2 1 broj a2 ∈ {0. Sve te toˇke zajedno predstavljaju skup realnih brojeva c koji oznaˇavamo s R.1. 2. pne. odnosno m2 = 2. gdje je m ∈ Z. 2 5 je decimalan broj. . a2 . Poˇto je desna s n strana posljednje jednakosti prirodan broj djeljiv s 2. k. an ∈ {0. 0 0 odnosno 2m2 = n2 . 10 10 10 (1. dobili smo neistinu. kada bi bilo m = 2m0 + 1 slijedilo bi m2 = 4m2 + 4m0 + 1. . . fiziˇar i astronom c c c . Neka je d > 0 realan broj koji se nalazi negdje desno od 0 na c brojevnom pravcu. odnosno kontradikciju s pretpostavkom da su m i n relativno prosti. Sada je jasno da sve toˇke na pravcu ne predstavljaju racionalne brojeve. tj. tada je i m2 djeljiv s 2. . irac s c cionalne brojeve. .

d) su jednaka. gdje je c a ∈ A i b ∈ B. x. a sastoji se od svih uredenih parova (a. s s ˇ Ren´ Descartes (Le Haje [danas Descartes]. e z 11. Tako smo svakoj toˇki ravnine T pridruˇili c z uredeni par realnih brojeva (x0 . koordinatni sustav Uredeni par dva objekta a i b je ureden skup koji oznaˇavamo s (a. 9} za koje je a0 + < ε. tj. y0 ) kojima je ta toˇka jednoznaˇno odredena. y ∈ R}. .4 Kartezijeva ravnina. b ∈ B}. Svaki od njih na pravcu na koji je okomit jednoznaˇno u svom sjeciˇtu odreduje rec s x 1x0 0 alan broj koji to sjeciˇte predstavlja na koordinats noj osi. b) i (c. s z c 1. Sada ´emo z c navesti ne baˇ previˇe formalnu definiciju tog pojma. y). Kartezijev ili Dekartov1 produkt dva skupa A i B je skup kojeg oznaˇavamo s A × B. U toˇki 1. .2 Funkcije Jedan od najvaˇnijih pojmova u matematici je pojam funkcije. b) i kod c kojeg je osim samih elemenata vaˇno i na kojem se mjestu oni nalaze. . tj. naˇli smo decimalan broj koji zadovoljava traˇenu toˇnost aproksimacije. b) = (c. . Ta dva pravca zovemo koordinatne osi.8 POGLAVLJE 1. b). veljaˇe 1650. (a. 31. Sada ´emo sliˇnu stvar uraditi u ravnini. gdje je brojeva a1 . 1. 10 10 10 10 10 10 10 tj. SKUPOVI I FUNKCIJE 1 10n Prethodni postupak ponavljamo n puta. . .1. Sada svakoj toˇki ravnine moˇemo c z T x0. – Stocholm [Svedska]. .) francuski filozof i matematiˇar c c 1 . Ravninu s okomitim c c koordinatnim osima zovemo Kartezijeva koordinatna ravnina i moˇemo z 2 je poistovjetiti sa skupom R × R = R = {(x. d). oˇujak 1596. Tako smo doˇli do s a1 a2 an a1 a2 an 1 + 2 + · · · + n ≤ d < a0 + + 2 + · · · + n + n. an ∈ {0. a2 . b). a ∈ A. ako i samo ako je a = c i b = d. smo pokazali kako se toˇke skupova Q i R reprezentiraju c c na brojevnom pravcu.1. . 1. 2.2.y0 1 y0 pridruˇiti par realnih brojeva koji se dobiju tako z da se nacrtaju pravci koji su paralelni sa koordinatnim osima. Dva z uredena para (a. c c U ravnini nacrtamo dva okomita brojevna pravca i njihovom sjeciˇtu pridruˇimo broj 0 na jednom s z y i na drugom pravcu. A × B = {(a.

a c c c c zovemo originalom od f (c). tako da je svakom elementu iz A pridruˇen toˇno jedan element iz B.1. c onda je graf Γ(f ) ⊂ R2 . x ∈ A} ⊆ B. tj. {(x. a onda c je jedinstvena i toˇka f (c) koja je pridruˇena c z toˇki c. Tada z c piˇemo f : A → B. f (x)). Takoder se kaˇe i da je f s z proˇirenje od g. f (c)).2. Neka su A i B bilo koja dva neprazna skupa. Tada piˇemo g = f |D(g) . Svojstvo po kojem moˇemo z razlikovati bilo koji podskup Kartezijeve ravnine od grafa funkcije je da u sluˇaju grafa c funkcije. svaki pravac koji je paralelan s osi ordinata sijeˇe graf funkcije u najviˇe jednoj c s toˇki. Na taj naˇin za c ∈ D(f ) postoji toˇno c c c jedna toˇka na grafu oblika (c. moˇemo ga nacrz tati u Kartezijevoj ravnini. s U sluˇaju kada je D(f ) ⊆ R i K(f ) ⊆ R. FUNKCIJE Definicija 1. s tim da skup D(f ) = A s zovemo podruˇje definicije ili domena funkcije c f . 9 f B Skup Γ(f ) = Dvije funkcije f : A → B i f : C → D su jednake toˇno onda kada vrijedi c A = D(f ) = D(g) = C. Domena se nalazi na osi apscisa (x-osi). Slika funkcije f je skup R(f ) = {f (x). x ∈ D(f )} ⊆ A × B je graf funkcije f . B = K(f ) = K(g) = D i ∀x ∈ A. Toˇku f (c) zovemo slikom toˇke c. skup K(f ) = B nazivamo podruˇje vrijedc nosti ili kodomena funkcije f . Funkcija g je restrikcija ili suˇenje funkcije f ako vrijedi D(g) ⊆ D(f ) z i ∀x ∈ D(g). y c. a kodomena je na osi ordinata (y-osi). Funkcija sa skupa A u skup A B je pridruˇivanje elemenata skupa A elemenz tima skupa B. f (x) = g(x).f c f c f 0 c x . g(x) = f (x).1.

z . ako c (∀x1 . SKUPOVI I FUNKCIJE y Na slici desno je primjer krivulje u Kartezijevoj ravnini koja nije graf funkcije.10 POGLAVLJE 1. strogo padaju´a na intervalu I ⊆ R. x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) < f (x2 )). x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≥ f (x2 )).2) 0 x 0 x 2. (1. strogo monotone. (1.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´u grafa c Mnoga korisna svojstva realnih funkcija mogu se lako uoˇiti na grafu funkcije. x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) > f (x2 )). (1. Tako nije mogu´e na c c jedinstven naˇin preko grafa pridruˇiti toˇki c z c funkcijsku vrijednost f (c). 0 c x 1.2. x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≤ f (x2 )).4) 0 x 0 x raste strogo raste y y 4. ako c (∀x1 .3) 3. (1. Za funkciju f : I → R kaˇemo da je: z 1. Pravac paralelan s osi y koji prolazi kroz c sijeˇe c krivulju u tri toˇke. padaju´a na intervalu I ⊆ R.5) pada strogo pada Za takve funkcije kaˇemo da su monotone. odnosno. rastu´a na intervalu I ⊆ R.2. strogo rastu´a na intervalu I ⊆ R. ako c (∀x1 . c Definicija 1. ako c y y (∀x1 .

FUNKCIJE Definicija 1. parna na intervalu −a. zovemo linearnom funkcijom (to nije u skladu s definicijom linearnosti u linearnoj algebri). Funkciju zadanu formulom y = f (x) = kx + l. y1 ) ∈ R2 . x0 = x1 . n toˇke u c m n kojima pravac sijeˇe osi x i y.2. x ∈ R. z c y1 − y0 je y = (x − x0 ) + y0 . a ).3. a → R kaˇemo da je: z 1. f (−x) = −f (x)).1. a ).6) 0 x 0 y y 11 x 2. neparna na intervalu −a. f (−x) = f (x)). gdje su m. To je funkcija f : R → R ˇiji graf je pravac. c c y 1 n Α m 0 1 x Prisjetimo se nekoliko ˇinjenica koje se uˇe o pravcima u srednjoj ˇkoli. c c s i.2. x1 − x0 x y iii. y0 ). a ⊆ R. a ⊆ R. Segmentni oblik jednadˇbe pravca je z + = 1. (1. Jednadˇba pravca koji prolazi toˇkama (x0 . Jednadˇba pravca koji prolazi toˇkom (x0 .7) parna neparna 1.2 Linearne funkcije Ograniˇimo se sada na funkcije koje se obraduju u srednjoj ˇkoli. c . ako (∀x ∈ −a. Za funkciju f : −a. (1. y0) ∈ R2 i koji ima zadan z c koeficijent smjera k je y = k(x − x0 ) + y0 ii. a broj l je toˇka na osi y u kojoj pravac sijeˇe os. ako (∀x ∈ −a. c Broj k = tg α u formuli je koeficijent smjera. (x1 . To su prije c s svega funkcije koje su zadane jednostavnim formulama.

U sluˇaju i) je |a| = a. itd.9). Iz nejednakosti −|a| ≤ a ≤ |a| −|b| ≤ b ≤ |b| zbrajanjem dobijemo −(|a| + |b|) ≤ a + b ≤ |a| + |b| ˇto daje (1. ∀ a. x = 0 . b ≤ 0. ∀ a. c Teorem 1. tj.x > 0 0 . tj. b ∈ R. x < 0 Iz definicije funkcije za svaki a ∈ R slijedi nejednakost −|a| ≤ a ≤ |a|. c c c iv) a ≤ 0. Ta nejednakost je ekvivalentna s dvije nejednakosti −ε ≤ x ≤ ε. s 2. ii) a ≥ 0.1. Za apsolutnu vrijednost imamo slijede´e rezultate. 0 1 x ˇ Cesto je potrebno provjeriti nejednakost |x| ≤ ε.8)  −x . |a + b| ≤ |a| + |b|. Apsolutna vrijednost zbroja realnih brojeva je manja ili jednaka od zbroja apsolutnih vrijednosti pribrojnika. Dokaz: 1. (1. b ∈ R. c (1. 1. Apsolutna vrijednost produkta realnih brojeva je jednaka produktu apsolutnih vrijednosti faktora. U sluˇaju ii) je ab ≤ 0 pa je |ab| = −(ab) = a(−b) = |a||b|. gdje je ε ≥ 0 realan broj. (x ∈ R). |b| = b pa je |a||b| = ab = |ab|. b ≥ 0.2. Gledamo ˇetiri sluˇaja: i) a ≥ 0. U sluˇaju kada se radi o realnim brojevima tu vaˇnu c z ulogu igra funkcija koju zovemo apsolutna vrijednost realnog broja definirana sa:   x .10) . SKUPOVI I FUNKCIJE 1.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost y 1 Kada govorimo o aproksimaciji onda je vaˇno znati z kako se mjeri udaljenost medu objektima. iii) a ≤ 0.12 POGLAVLJE 1. b ≤ 0. b ≥ 0. |x| = (1.9) 2. |a · b| = |a| · |b|.

|a′ | U numeriˇkoj matematici se u praksi umjesto toˇnih brojeva upotrec c bljavaju aproksimacije brojeva iz dosta ograniˇenog skupa brojeva koje je c s mogu´e reprezentirati na raˇunalu. FUNKCIJE 13 Nejednakost (1. −|a − b| ≤ |a| − |b| ≤ |a − b|. |ab − a′ b′ | ≤ ε2 |a′ | + ε1 |b′ | + ε1 ε2 . Ako a ∈ R aproksimiramo s a′ ∈ R onda je apsolutna greˇka jednaka s |a − a′ | |a − a′ | a relativna greˇka je s . . Dokazati prethodnu nejednakost matematiˇkom indukcijom. s c Teorem 1.1. Za bilo koje a. Zamjenom a sa b dobijemo |b| = |(b − a) + a| ≤ |b − a| + |a| = |a − b| + |a| ⇒ |b| − |a| ≤ |a − b|.2.11) . Neka su a′ . tj. s s kako bi bili u stanju procjenjivati i kontrolirati pogreˇku u procesu raˇunanja. odakle slijedi nejednakost (1. ε2 > 0.1.13) (1.1. b ∈ R s toˇnosti c ′ ′ ε1 . .12) (1. an ∈ R: n n k=1 ak ≤ k=1 |ak |. Zato je od s c c interesa znati kako se pogreˇka ponaˇa kod osnovnih operacija s brojevima. Dokaz: Vrijedi |a| = |(a − b) + b| ≤ |a − b| + |b| ⇒ |a| − |b| ≤ |a − b|. (1. Dokaz: Vrijedi |a + b − (a′ + b′ )| = |(a − a′ ) + (b − b′ )| ≤ |a − a′ | + |b − b′ | ≤ ε1 + ε2 .9) moˇemo poop´iti na sumu od konaˇno realnih brojeva z c c a1 . Tako se zapravo raˇuna s pogreˇnim broc c c jevima i ta se greˇka stalno uveˇava kod raˇunskih operacija. c Korolar 1. . Zadatak 1.11). |a − a | ≤ ε1 i |b − b | ≤ ε2 . onda je |a + b − (a′ + b′ )| ≤ ε1 + ε2 . b ∈ R vrijedi nejednakost ||a| − |b|| ≤ |a − b|. . b′ ∈ R aproksimacije brojeva a. Dakle.2.

z c s s c tj. 0) na grafu zovemo tjeme parabole. Ako c je koeficijent a > 0 onda funkcija ima minimum jednak 0 u toˇki x0 = 0. a u sluˇaju c c a < 0 je maksimum 0 za x0 = 0.2 moˇemo zakljuˇiti da se pogreˇka zbrajanja ponaˇa oˇekivano. SKUPOVI I FUNKCIJE |ab − a′ b′ | = |a′ (b − b′ ) + (a − a′ )b′ + (a − a′ )(b − b′ )| ≤ ≤ |a′ b − b′ | + |a − a′ ||b′ | + |a − a′ ||b − b′ | ≤ ε2 |a′ | + ε1 |b′ | + ε1 ε2 .2. 2a a 1 a 1 0 a 1 0 a 0 y T 0 x .2 = . funkcija nema realne nultoˇke. Iz teorema 1. da ona nije ve´a od zbroja pogreˇaka pribrojnika. tj. gdje je broj D = b2 − 4ac 2a 4a diskriminanta kvadratne funkcije. Ona se moˇe napisati z b 2 b2 u obliku f (x) = a x + 2a + c − 4a . z s c 1. To je funkcija f : R → R ˇiji graf je parabola. c s pogreˇka produkta nije manja od produkta pogreˇaka faktora.14 Nadalje. x ∈ R.4 Kvadratna funkcija Funkciju zadanu formulom f (x) = ax2 . Nasuprot tome. zovemo kvadratna funkcija. c z s da bismo smanjili pogreˇku raˇunanja. Dakle. Toˇku c T = (0. Ako je D < 0 onda kvadratna funkcija ne sijeˇe os c apscisa. Op´a kvadratna funkcija je zadana formulom c f (x) = ax2 + bx + c =. − ). potrebno je u raˇunanju izbjegavati s c c mnoˇenje sa suviˇe velikim brojevima o ˇemu se stvarno u praksi vodi briga. Odatle je vidljivo da je tjeme te parabole u toˇki c D b T = (− . ve´ tu bitan s s c utjecaj ima veliˇine faktora pomnoˇene s greˇkom kod svakog faktora. c Ako je D ≥√0 onda funkcija ima nultoˇke c −b ± D x1. POGLAVLJE 1.

tj. cx + d Prirodno podruˇje definicije te funkcije je c skup D(f ) = R \ {− d }. konstanta.2. a2 . onda je on djeljiv s linearnim polinomima x − z i x − z c s koeficijentima u C. .1. an ∈ R i an = 0. c Naime. a slika je R(f ) = R \ c { a }. odnosno s kvadratnim polinomom x2 − (z + z)x + zz = x2 − 2Re(z)x + |z|2 s realnim koeficijentima.14) gdje je n = k1 + · · · + kp + 2(l1 + · · · + lm ). Potrebno je c2 x ishodiˇte (0. a ). Prirodno podruˇje c definicije polinoma kao realne funkcije je skup R. gdje je stupanj polinoma Rp strogo manji od stupnja divizora Qm . b. . tj. Odatle slijedi da za realnu nultoˇku α polinoma Pn vrijedi Pn (x) = (x − α)Pn−1(x). d ∈ R. FUNKCIJE 15 1. 0 = Pn (z) = Pn (z). tj. onda je c Pn (x) = Pn−m (x)Qm (x)+Rp (x). gdje je α = bc−ad . a stupanj od Pn−m je razlika stupnjeva Pn i Qm . U tom sluˇaju vrijedi Pn (x) = Pn (x). Iz 0 = Pn (α) = r slijedi tvrdnja. a1 . .6 Polinomi Polinom stupnja n ∈ N je funkcija zadana formulom Pn (x) = a0 + a1 x + a2 x2 + · · · + an xn . 0) Kartezijevog sustava transs latirati u toˇku (− d . Pn : R → R. To ima za posljedicu da se polinom s realnim koeficijentima moˇe faktorizirati u z obliku: Pn (x) = an (x − x1 )k1 · (x − xp )kp (x2 + b1 x + c1 )l1 · · · (x2 + bm x + cm )lm . polinom s realnim koeficijentima moˇemo shvatiti i kao polinom z Pn : C → C. Ako je stupanj polinoma Pn ve´i ili jednak od stupnja polinoma Qm . Funkciju je c c c a bc−ad 2 mogu´e prikazati u obliku f (x) = + c d . z nultoˇke od Pn . gdje su a0 . c c c y 0 x 1. ∀x ∈ C. f : R \ {− d } → R \ { a }. onda je i z nultoˇka. gdje su a. c. Naravno. Svaki polinom nad C moˇe z rastaviti na produkt linearnih polinoma (”osnovni teorem algebre”). . tj. Ako je z ∈ C c nultoˇka od Pn .2.5 Razlomljene linearne funkcije Razlomljena linearna funkcija je zadana forax + b mulom f (x) = . (1. ako su c c z.2. . gdje je ostatak r polinom stupnja 0. c c x+ c odakle je vidljivo da je graf funkcije f mogu´e c dobiti translacijom grafa istostrane hiperbole α h(x) = . Dakle. po prethodnom vrijedi Pn (x) = Pn−1 (x)(x − α) + r.

SKUPOVI I FUNKCIJE 1. onda vrijedi h ◦ (g ◦ f ) = (h ◦ g) ◦ f .16 POGLAVLJE 1. tj.3. h ◦ (g ◦ f ) (h ◦ g) ◦ f . c Definicija 1. Dokaz: Da bismo dokazali jednakost funkcija. Sada. f ◦ g : R → R. Svaku racionalnu funkciju je mogu´e prikazati kao sumu polinoma i prave racionalne c P (x) R(x) funkcije. Prirodno podruˇje definicije racionalne funkcije skup R bez c nultoˇaka nazivnika Q.8 Kompozicija funkcija. . gdje je ∀x ∈ R. gdje je stupanj polinoma R strogo manji Q(x) Q(x) od stupnja polinoma Q.h tri funkcije.4. Naime.g. te koristimo oznaku h = g ◦ f. Ako je R(f ) ⊆ D(g). Neka su funkcije f : A → B i g : C → D. Tu funkciju nazivamo kompozicijom funkcija f i g. . Racionalna funkcija je prava racionalna funkcija ako je stupanj polinoma u brojniku manji od stupnja polinoma u nazivniku. Teorem 1. Primjer 1.2. = P1 (x) + . iA (x) = x i funkcija iB : B → B definirana s ∀y ∈ B. ∀x ∈ A. h ◦ g. Nadalje je K((h◦g)◦f ) = K(h◦g) = K(h) i K(h◦(g◦f )) = K(h). xn }. prvo dokaˇimo da su im z domene jednake. Kompozicija nije op´enito komutativna operacija. Racionalna funkcija zadana je formulom f (x) = 1. n). gdje su P. to je domena D(f ) = R \ {x1 . Oˇito postoje funkcije g ◦ f. Lako se provjeri da funkcija iA : A → A definirana s ∀x ∈ A. definirana funkcija h : A → D. g ◦ f = f ◦ g. . onda je formulom h(x) = g[f (x)]. Kao kod svake binarne operacije ima smisla pitanje o postojanju neutralnih elemenata za tu operaciju. Ako su definirane kompozicije g ◦ f . Poˇto je broj takvih nultoˇaka manji ili jednak stupc s c nju polinoma Q. Kompozicija funkcija je asocijativna operacija. f (x) = 2x + 1 i g(x) = x2 + 2. (k = 1. g : R → R. . gdje je Q(xk ) = 0. [h ◦ (g ◦ f )](x) = h[(g ◦ f )(x)] = h{g[f (x)]} = (h ◦ g)[f (x)] = [(h ◦ g) ◦ f ](x). ali (g ◦ f )(0) = c g[f (0)] = g(1) = 3 = (f ◦ g)(0) = f [g(0)] = f (2) = 5. To se lako c vidi na primjeru funkcija f. je dana u slijede´oj definiciji. D((h ◦ g) ◦ f ) = D(f ) i D(h ◦ (g ◦ f )) = D(g ◦ f ) = D(f ). tj.2. koja ne ovisi o tome kakve su strukture zadane na skupovima. · · · . . inverzna funkcija Prirodna operacija s funkcijama.2.7 Racionalne funkcije P (x) . za pravila vrijedi ∀x ∈ D(f ). Q poliQ(x) nomi nad R. Neka su f.

y ∈ D(f −1)} = = {(f (x). Tada koristimo oznaku g = f −1 . f [g(y)] = y. odnosno.5.2. tj. Graf Γf −1 funkcije f −1 simetriˇan je grafu c Γf funkcije f s obzirom na pravac y = x koji raspolavlja 1. c Definicija 1. razliˇiti elementi domene se presc likaju u razliˇite slike. imaju svojstvo ∀f : A → B. Primijetimo da suprotne implikacije od (1. definirajmo slijede´e pojmove. x). ((x1 = x2 ) ⇒ (f (x1 ) = f (x2 ))). ima smisla pitanje o postojanju inverznog z elementa za neku funkciju f : A → B. jedinstvena. iA je desni.1. ((f (x1 ) = f (x2 )) ⇒ (x1 = x2 )). Kaˇemo da je funkcija f : A → B injekcija ako vrijedi z ∀ x1 . c Kada imamo lijevi i desni neutralni element za operaciju ◦. Tamo se svi elementi domene preslikaju u c jedan element kodomene.f x 1 f f x . g[f (x)] = x i ∀y ∈ B. ako postoji. g1 = g2 . x2 ∈ A. i 4.6. x ∈ D(f )} = Γf . .16) (1.15) zadovoljava svaka funkcija. Jedinstvenu oznaku za inverznu funkciju f −1 funkcije f moˇemo koristiti z zato ˇto je inverzna funkcija. imali bismo ∀y ∈ B. Neka je zadana funkcija f : A → B. Kod funkcije koju nazivamo konstantnom funkcijom c situacija je potpuno razliˇita. g1 (y) = g1 {f [g2(y)]} = (g1 ◦ f )[g2 (y)] = g2 (y). x2 ∈ A. (1. kvadrant Kartezijevog koordinatnog sustava.x 0 f 1 1 x Dakle. Kaˇemo da je funkcija z g : B → A inverzna funkcija od funkcije f ako vrijedi g◦f = iA i f ◦g = iB .15) y x. vrijedi Γf −1 = {(y.15) i (1. Naime. kod funkcije koja je injektivna. gdje je Γf simetriˇna slika grafa Γf s obzirom c na pravac y = x. ∀x ∈ A. a iB je lijevi neutralni element za operaciju ◦ i oni su op´enito c razliˇiti. Prije nego odgovorimo na pitanje za koje funkcije postoji inverzna funkcija. Dakle. iB ◦ f = f i f ◦ iA = f . po analogiji s operacijama zbrajanja i mnoˇenje.5. Definicija 1. Naime kada bi poss tojale funkcije g1 i g2 koje ispunjavaju zahtjeve iz definicije 1. ili ekvivalentno ∀ x1 . f −1(y)). FUNKCIJE 17 iB (y) = y.

4. R(f ) = B. Propozicija 1. Na taj naˇin za svaku toˇku c s c c c iz slike funkcije postoji toˇno jedna odgovaraju´a toˇka na grafu. Kaˇemo da je funkcija f : A → B surjekcija ako je slika z funkcije jednaka kodomeni funkcije. Uvjet (1. tj. (∀y ∈ B) (∃!x ∈ A) (y = f (x)). tj. Neka je funkcija f : I → R . y = f (x). Dakle. odnosno ako vrijedi ∀ y ∈ B. f je bijekcija. Tada je ona injekcija. U pravilu nije lako pogoditi skup koji je slika funkcije. onda moˇemo jednostavno uzeti z taj skup za kodomenu i postigli smo da je dana funkcija surjekcija. c x1 = x2 .17) kazuje da je svakom y ∈ B na jedinstven (funkcijski) naˇin pridruˇen x ∈ A. c Svojstvo strogog rasta ili strogog pada funkcije je vaˇno zbog slijede´ih z c posljedica. U svakom sluˇaju je c f (x1 ) = f (x2 ). Kaˇemo da je funkcija f : A → B bijekcija ili 1-1 ako je z ona injekcija i surjekcija. f je injekcija. tj. a s tim i c c c toˇno jedan original u domeni funkcije. a tada je joˇ teˇe dokazati tu s z ˇinjenicu.18 POGLAVLJE 1. ∃ x ∈ A.1. Dokaz: Neka je funkcija strogo rastu´e na I. x2 ∈ I. tj. (f (x1 ) = f (x2 )) ⇒ (f −1 [f (x1 )] = f −1 [f (x2 )]) ⇔ (x1 = x2 ). Tada u prvom sluˇaju slic jedi f (x1 ) < f (x2 ). a u drugom f (x2 ) < f (x1 ). Dokaz: Neka postoji f −1 : B → A. (y = f (x)). Tada je x1 < x2 ili je x2 < x1 . f je surjekcija. Za funkciju f : A → B postoji inverzna funkcija f −1 : B → A ako i samo ako je f bijekcija. Tada svaki pravac koji je paralelan s osi x smije sje´i graf funkcije u najviˇe jednoj toˇki.8.7. Neka je sada f bijekcija. Definicija 1. c Definicija 1. SKUPOVI I FUNKCIJE Svojstvo injektivnosti kod funkcija iz R u R najlakˇe moˇemo ustanoviti s z ako imamo nacrtan graf funkcije. strogo monotona na intervalu I ⊆ R. za svaki element kodomene postoji i jedinstven je njegov original. Ako znamo koji skup je slika funkcije. (1.17) Dakle. Sada. Sada smo u stanju odgovoriti na pitanje o postojanju inverzne funkcije. Tada je dobro c z . Tada za svaki y ∈ B postoji x = f −1 (y) sa svojstvom f (x) = f [f −1 (y)] = y. Teorem 1. Uzmimo bilo koje x1 .

Linearna funkcija zadana formulom f (x) = kx + l.2. g = f −1 . njegov origk inal. je bijekcija f : R → R. k = 0. Primjer 1. cx + d gdje su a.3. FUNKCIJE 19 definirana funkcija g : B → A. Tada ona ima inverznu funkciju f −1 : c R(f ) → I koja je strogo rastu´a (padaju´a)na R(f ). c = b = 0) kao neutralni element. tj. Iz ovoga je odmah vidljivo da vrijedi 1 l f −1 (x) = x − . ∀x ∈ A.4. d ∈ R ima inverznu funkciju zadanu formulom f −1 (x) = −dx + b . g[f (x)] = g(y) = x i ∀y ∈ B.1. b. y2 < y1 . f [g(y)] = f (x) = y. y2 ∈ R(f ).5. k k Grafovi of f i f −1 su simetriˇni na pravac c y = x. U z suprotnom bi vrijedilo da postoje y1 . za bilo koji y ∈ R posy−l toji jedinstven x = ∈ R. Lako se vidi da je cx − a skup svih razlomljenih linearnih funkcija (nekomutativna) grupa s obzirom na kompoziciju kao grupnu operaciju i identitetu (a = d = 1. ˇto je suprotno pretpostavci. Naime.2. Pokaˇimo da ta funkcija zadovolz java uvjete iz definicije 1. c. je strogo rastu´a surjekcija na intervalu c I ⊆ R. te postoji f −1 : R(f ) → I. Propozicija 1. (y1 < y2 ) ⇒ (f −1 (y1 ) < f −1 (y2 )). R(f ) ⊆ R strogo rastu´a c (padaju´a) na intervalu I ⊆ R. f bijekcija.1. g : y → x. No tada bismo zbog strogog rasta funkcije f imali f [f −1 (y2 )] < f [f −1 (y1 )]. y1 < y2 i f −1 (y2 ) < f −1 (y1 ). y2 ∈ R(f ). y 1 f 1 0 f 1 x ax + b . Razlomljena linearna funkcija zadana formulom f (x) = . s Primjer 1. koja je isto razlomljena linearna funkcija. c c Dokaz: Funkcija f : I → R(f ). Pokaˇimo da za bilo koje y1 . Neka je funkcija f : I → R(f ). pa je po propoziciji 1. Dakle. Naime.

Medutim. 0] → c −1 [0. +∞ → [0. s a ∀n ∈ N. m ∈ Z. su parne funkcije f : R → [0. +∞ → −∞.20 POGLAVLJE 1. n . Mogu´e je uzeti i druge restrikcije f− = f | −∞.+∞ su strogo rastu´e bijekcije f+ : [0. neparne korijene. Na ovaj naˇin smo definirali funkciju f : N → R+ . a > 0 i a = 1. logaritamska funkcija. Zbog ∀ n. Neka je q = m ∈ Q. f (1) = a. To su bijekcije s R na R i imaju inverze √ f −1 (x) = 2n+1 x.2. njihove restrikcije f+ = f |[0. ∀n ∈ N. ∀x ∈ R.10 Eksponencijalna funkcija na Q. Proˇirimo funkciju f na skup racionalnih brojeva Q. +∞ . stavljanjem f (−n) = n . pa tako nisu injekcije te nemaju inverze. ∀x ∈ R. +∞ i koje imaju inverzne funkcije f− : [0. +∞ . f (n) = an . y 0 f 1 x 1 f 1 0 f 1 x 1. parne potencije zadane formulom f (x) = x2n . s 1 Funkcija se lako proˇiruje dalje do f : Z → R+ . Definiramo: a1 = a an+1 = an · a. +∞ . m ∈ N. ∀x ∈ R. ∀n ∈ N. an am = an+m funkcija f : Z → R+ zadovoljava: (i) f (0) = 1. n ∈ N. onda smo proˇirili funkciju do f : N ∪ {0} → R+ . c −1 One imaju inverzne funkcije f+ : [0. ∀ n. To su neparne i strogo rastu´e funkcije na R. +∞ → [0. gdje s n √ su m ∈ Z. op´a potencija c Neka je a ∈ R. Ako c definiramo f (0) = a0 = 1. (ii) f (n + m) = f (n)f (m).2. n ∈ N.9 Korijeni y 1 f 1 Neparne potencije su funkcije zadane formulom f (x) = x2n+1 . SKUPOVI I FUNKCIJE 1. c Za razliku od neparnih potencija. 0] .0] c koje su strogo padaju´e funkcije f− : −∞. n ∈ N. pa definiramo vrijednost funkcije s f (q) = f ( m ) = n am .

√ n′ ′ odnosno n am < am . a 1 0 1 x To slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i aloga (xy) = xy = aloga x aloga y = aloga x+loga y . ∀x. +∞ . +∞ . f (1) = a > 0 i f (x + y) = f (x)f (y). y ∈ 0. Postoji toˇno jedna bijekcija f : R → 0. c ′ Uzmimo q = m . q < q ′ .5. z x Teorem 1. Tu c funkciju zovemo logaritamska funkcija s bazom a i oznaˇavamo s f −1 (x) = loga x. ∀x. +∞ strogo rastu´a na Q. q ′ ∈ Q. y 0 a 1 Eksponencijalna funkcija ima inverznu funkciju f −1 : 0.2. +∞ tako da vrijedi c f (0) = 1.1. Sada funkcionalna c jednadˇba ima oblik z ax+y = ax ay .2. ∀x. ∀x ∈ 0. Za a. zovemo eksponencijalna funkcija s bazom a i oznaˇavamo s f (x) = expa (x) = ax . tj.5. b > 0 dokazati da vrijedi loga x = logb x . logb a . y ∈ R. Zadatak 1. f (q + q ′ ) = f ( Tako smo dobili funkciju f : Q → R+ koja i dalje zadovoljava funkcijsku jednadˇbu f (q + q ′ ) = f (q)f (q ′). ∀ q. +∞ . Funkcionalna jednadˇba za logaritamsku funkciju z ima oblik loga (xy) = loga x + loga y. n n ′ ′ 0 a 1 a 1 tj. c Vrijedi loga 1 = 0 i loga a = 1 za sve 0 < a = 1. y ∈ R. = n n Pokaˇimo da je za a > 1 funkcija f : z y Q → 0. Bijekciju iz teorema 1. Tada je amn < am n . FUNKCIJE 21 √ mn′ + m′ n m m′ nn′ + ′ ) = f( )= amn′ +m′ n = n n nn′ √ ′ √ √ √ n′ m′ m nn′ nn′ amn′ am n = n am am′ = f ( )f ( ′ ) = f (q)f (q ′). pa zbog strogog rasta funkcije√x → √ √ nn′ nn′ nn′ 1 x na R+ imamo √ amn′ < am′ n . q ′ = m′ ∈ Q. +∞ . f (q) < 0 ′ f (q ). +∞ → R koja je strogo rastu´a za c a > 1 i strogo padaju´a za 0 < a < 1. ∀x ∈ 0. Naime. ∀x ∈ 0. mn′ < m′ n.

SKUPOVI I FUNKCIJE Rjeˇenje: Formula slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i s blogb x = x = aloga x = blogb a loga x = bloga x logb a .(1. za a = e ≈ 2. Specijalno. 26. – Oxford.22 POGLAVLJE 1.2.21) y ch cth 1 1 1 x e 2 0 sh x th 0 x Henry Briggs (Worley Wood. ∀x ∈ R 2 ex + e−x . ∀x ∈ R \ {0} shx e −1 shx = y (sinus hiperbolni).19) (tangens hiperbolni).) engleski c c matematiˇar c 1 . (1.18) (kosinus hiperbolni). ∀x ∈ R chx = 2 shx e2x − 1 thx = = 2x .71828182 oznaˇavamo loge = ln i zovemo c prirodni logaritam. +∞ → R kao funkciju c c α def α ln x zadanu formulom f (x) = x = e . (1. Sada je mogu´e definirati op´u potenciju f : 0. sijeˇanj 1630. (1. 1.20) (kotangens hiperbolni).11 Hiperbolne i area funkcije c Pomo´u eksponencijalne funkcije definiramo hiperbolne funkcije slijede´im c formulama: ex − e−x . veljaˇa 1561. a za a = 10 piˇemo log10 = log i zovemo Briggsov1 ili s dekadski logaritam. ∀x ∈ R chx e +1 chx e2x + 1 cthx = = 2x .

FUNKCIJE 23 Funkcije sh. pa sh kao suma strogo rastu´ih je strogo c rastu´e funkcija na R. Naime. 2 Iz ovih osnovnih formula lako se dobivaju mnoge druge formule za sumu ili produkt hiperbolnih sinusa i kosinusa. a ch je parna funkcija. z Mogu´e rjeˇenja te jednadˇbe su u = y ± y 2 + 1.). cth su neparne. Zbog parnosti ch strogo pada na −∞.18) i za sh (1. thx < th(x + y). a cth strogo pada na 0.2. Osnovna formula koja vrijedi za hiperbolne funkcije je ch2 x − sh2 x = 1 i slijedi direktno iz definicija za ch (1.19). ch(x + y) = chx chy + shx shy. uz zamjenu u = ex dobijemo jednadˇbu u2 − 2yu − 1 = 0. y = shx = . tj. odnosno. gdje s . +∞ . z cth : R \ {0} → R \ [−1. th : R → −1.+∞ = Ch : [0. ∃x ∈ R. Nadalje. th. 1] i ch|[0. +∞ . y > 0 imamo ch(x + y) = chx chy + shx shy > chx chy > chx. +∞ bijekcije. odnosno th strogo raste na R+ . slijedi da su navedene funkcije injekcije. Funkcije sh. Zbog u = ex > 0 jedino c s z rjeˇenje je u = ex = y + y 2 + 1. 1 . c Odatle za x. ex i −e−x strogo rastu. Odatle je x = ln(y + y 2 + 1). 0 . pa ch strogo raste na [0.22) (1. thx Zbog neparnosti je cth strogo padaju´a i na −∞. Tada je ex − e−x − 2 2y = 0. Uz pretpostavku da je R(exp) = 0. moˇemo dokazati da su funkcije sh : R → R. Takoder vrijede adicione formule sh(x + y) = shx chy + chx shy. ch i th strogo rastu na [0. +∞ (dokazati ´emo u korolaru c 3.7. zbog cthx = 1 slijedi da cth strogo pada na 0. +∞ . Za primjer pokaˇimo (1. Odatle i iz propozicije c 1. +∞ . +∞ → [1. 0]. ch(x + y)chx ch(x + y)chx (1. Za x. Iz ch2 x = 1 + sh2 x ≥ 1 slijedi da je R(ch) ⊆ [1.1.23) tj. a zbog neparnosti strogo raste i na R.22): z 1 shx chy + chx shy = [(ex − e−x )(ey + e−y ) + (ex + e−x )(ey − e−y )] = 4 1 = (ex+y + ex−y − e−x+y − e−x−y + ex+y + e−x+y − ex−y − e−x−y ) = 4 1 = (ex+y − e−(x+y) ) = sh(x + y). kao i za hiperbolni tangens i kotangens. +∞ . ex − e−x Neka je y ∈ R(sh).1. y > 0 je th(x + y) − thx = sh(x + y)chx − ch(x + y)shx sh(y) = > 0.

Ako je z drugi krak odmaknut od prvoga u pozitivnom smjeru (suprotnom od smjera kazaljke na satu). gdje je x = 2kπ +rx . 1] → R \ {0} zadana formulom cth−1 x = 1 x+1 ln . Neka je y ∈ R(Ch) ⊆ [1. odnosno ex = y ± y 2 − 1. ∃x ∈ R. x ≥ 0 ⇒ e ≥ 1 pa je jedino rjeˇenje ex = y + y 2 − 1. tj. α(x) = α0 (rx ). +∞ i funkcija Ch−1 : R → R ln(y+ y √ je definirana formulom Ch−1 x = ln(x + x2 − 1). Odatle dobivamo R(Ch) = [1. Sada uzmimo bilo koji y ∈ R i neka je x = ln(y + y 2 + 1). x = s 2 − 1). 2 1−x (1 − y)e2x = 1 + y. SKUPOVI I FUNKCIJE je funkcija y → ln(y + y 2 + 1) definirana na R. Jasno je da odatle slijedi y = sh x. Odatle je e2x + 1 ex + e−x . tj. a pravi kut je π radijana. y = Chx = Zbog cthx = 1 . inverzna funkcija sh−1 : R → R je definirana formulom √ sh−1 x = ln(x + x2 + 1). 0 ≤ rx < 2π. z x No. tj. Kao u prethodnom sluˇaju c 2 1−y zakljuˇujemo R(th) = −1. t thx −1 Takoder slijedi da je cth : R \ [−1. 1]. bijekcija. R(sh) = R.24 POGLAVLJE 1. y = thx = e2x − 1 . puni kut je 2π radijana.2. k ∈ Z. 2 x−1 1. Dakle. Tu funkciju je mogu´e proˇiriti do z c s funkcije α : R → K.12 Trigonometrijske i arkus funkcije Neka je u Kartezijevom koordinatnom sustavu zadana kruˇnica polumjera z 1 (trigonometrijska kruˇnica) i na njoj srediˇnji kut α s vrhom u ishodiˇtu. Sa slike je jasno da je pridruˇivanje koje realnim brojevima koji z 2 odgovaraju radijanima pripadnih srediˇnjih kutova pridruˇuje toˇke jediniˇne s z c c kruˇnice K. Tu mjeru kuta nazivamo radijan. 1]. a u suprotnom je negativan. ∀x ∈ [1. 1 . 2 Tada dobijemo jednadˇbu e2x − 2yex + 1 = 0. ∀x ∈ R\{0}. ∀x ∈ −1. +∞ . Dakle. α0 : [0. 1 . odnosno x = Neka je y ∈ R(th) ⊆ −1. tj. . 1 i da je inverzna funkcija th−1 : −1. 1 → R c 1+x 1 definirana formulom th−1 x = ln . z s s a prvi krak mu je pozitivni dio osi x. je R(cth) = { 1 . +∞ . 1 1+y ln . onda je kut pozitivan. t ∈ −1. 1 } = R\[−1. ∀x ∈ R \ [−1. ∀x ∈ R. Kutu α pridruˇujemo realan broj z koji odgovara duljini luka na kruˇnici koji odsjecaju krakovi kuta α. +∞ . 2π → K. ∃x ∈ [0.

z B = (1. kosinus (cos). odnosno. sin α). ako je τ > 0 period funkcije f . ∀n ∈ N.24) . Za funkciju f : D(f ) → R kaˇemo da je periodiˇka perioda z c τ > 0 ako vrijedi 1) ∀x ∈ D(f ) ⇒ x + τ ∈ D(f ).1. cos x = 2 sin(x + π ). Svaki τ ∈ Q+ je njen period. 1] i cos : R → [−1.2. Nadalje. c 1 y sin Π 0 Π 2 Π x cos Funkcije sin : R → [−1. pa taj skup nema minimum ve´i od 0. 1). Iz sliˇnosti c pripadnih pravokutnih trokuta vrijedi sin α cos α tg α = i ctg α = . f : R → R definirana s f (x) = 1 za x ∈ Q i f (x) = 0 za x ∈ Q. cos α sin α y 1 25 C A B Α D 0 x Definicija 1. a cos parna funkcija. s (1. Ako postoji najmanji period τ0 > 0 onda njega zovemo temeljni period funkcije f . sin je neparna. ∀x ∈ R. ∀x ∈ D(f ). tangens (tg ) i kotangens (ctg ) tako da pridruˇimo koordinate A = (cos α. 2) f (x + τ ) = f (x). ˇto je osnovna trigonometrijska jednakost. ∀x ∈ R. 1] su periodiˇke s temeljnim c periodom 2π. Primijetimo. ∀x ∈ R. ∀x ∈ R.9. tg α) i C = (ctg α. S druge strane postoje periodiˇke funkcije koje nemaju temeljnog c perioda kao npr. FUNKCIJE Sada ´emo c geometrijski definirati trigonometrijske funkcije sinus (sin). 2 Sa trigonometrijske kruˇnice je vidljivo da vrijedi z cos2 x + sin2 x = 1. vrijedi sin(x + 2π) = sin x i cos(x + 2π) = cos x. Iz slike je jasno da vrijedi sin x = cos(x − π ). tj. onda je nτ takoder period od f .

B = (1.26 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE Sada ´emo geometrijski dokazati osnovni adicioni teorem za funkciju kosc inus: cos(x + y) = cos x cos y − sin x sin y. D = (cos(α + β).25) Na slici desno istaknute su toˇke c A = (cos β. 0). k ∈ Z} → R imaju 2 sin(x + π) − sin x osnovni period π. (cos β − cos α)2 + (− sin β − sin α)2 = (1 − cos(α + β))2 + (0 − sin(α + β))2 ⇒ cos2 β − 2 cos β cos α + cos2 α + sin2 β + 2 sin β sin α + sin2 α = = 1 − 2 cos(α + β) + cos2 (α + β) + sin2 (α + β) ⇒ 2 − 2 cos α cos β + 2 sin α sin β = 2 − 2 cos(α + β) ⇒ (1. D). k ∈ Z} → R i ctg : R \ {kπ. 2 1 cos x cos y = [cos(x + y) + cos(x − y)].25) lako slijedi adicioni teorem za funkciju sinus: π π π sin(α+β) = cos( −α−β) = cos( −α) cos β+sin( −α) sin β = sin α cos β+cos α sin β. (1. .26) Funkcije tg : R \ { π + kπ. tj. − sin β). 2 sin x cos y = 0 Β Α Β y 1 D C B x A (1. sin(α + β)). ∀ x. C) = d(B. C = (cos α. Iz sliˇnosti trokuta △ OAC i △ OBD slijedi c jednakost duljina d(A.25). To slijedi iz tg (x + π) = = = tg x i cos(x + π) − cos x 1 ctg x = tg x . 2 1 sin x sin y = [cos(x − y) − cos(x + y)]. y ∈ R. Iz (1. sin α). 2 2 2 Iz prethodnih formula lako dobijemo 1 [sin(x + y) + sin(x − y)]. Funkcije tg i ctg su neparne.

y Π 2 1 arcsin Sin arccos Π 2 1 Π 2 1 0 1 Π x 2 1 0 1 Π 2 x Cos Sin−1 = arcsin : [−1. parovi inverznih funkcija su: 2 2 Sin : [− π .π . pa zato nemaju inverzne funkcije.π] . π] → [−1. jesu injekcije. 1]. Cos = cos |[0. 2 2 Ctg : 0. y Π . π]. 2 2 Cos : [0. π → R. π ] . Medutim. π ]. 1] → [− π . 1] → [0. π i Ctg = ctg | 0. FUNKCIJE 27 y y tg ctg 1 1 Π 2 0 Π 2 x Π Π 2 0 Π 2 Π x Periodiˇke funkcije nisu injekcije.1. 2 2 Cos−1 = arccos : [−1. π → R. c njihove restrikcije na dijelove podruˇja definicije na kojem su strogo monoc tone. Tg−1 = arctg : R → − π .2. Dakle. π . 1]. Tg : − π . 2 2 Ctg−1 = arcctg : R → 0. 2 2 Tg = tg | − π . π ] → [−1. π . Tako definiramo Sin = sin |[− π .

Njena 2 2 2 2 −1 z inverzna funkcija Sinn : [−1. 1] bijekcija. (n + 1)π] → [−1. π +nπ] = Sinn : [− π + nπ.3. SKUPOVI I FUNKCIJE y Tg Π 2 1 Ctg Π 21 arctg Π 2 Π 2 0 Π 2 x 0 Π 2 arcctg x Naravno. ∀x ∈ R.3 Aksiomi polja R. Rijeˇimo nejednadˇbu a ≤ sin x ≤ b za −1 < a < b < 1.4. Rijeˇimo jednadˇbe sin x = b i cos y = b za b ∈ [−1.28 y POGLAVLJE 1. . Isto tako je cos |[nπ. je −Sin−1 (b) + (2m − 1)π ≤ x ≤ −Sin−1 (a) + (2m − 1)π. Za svako n ∈ Z je sin |[− π +nπ. 2 2 Rjeˇenje: Treba uzeti u obzir da su funkcije Sin−1 strogo rastu´e za parne s c n i strogo padaju´e za neparne n ∈ Z. π +nπ = Tgn vrijedi Tg−1 (x) = Tg−1 (x) + nπ. 1]. m ∈ Z. 1]. to nisu jedine restrikcije koje su bijekcije. a za n = 2m − 1. 2 Joˇ je jednostavniji sluˇaj inverznih funkcija restrikcija od tg i ctg . 1] → [nπ. ∀x ∈ R i analogno n 2 2 za ctg | nπ. n Zadatak 1. potpunost U ovoj toˇki uvodimo aksiomatiku skupa realnih brojeva koja karakterizira c sva njegova svojstva s obzirom na algebarsku strukturu i uredaj na njemu. s z 1. Skup rjeˇenja nejeds nadˇbe je unija svih prethodnih zatvorenih intervala (segmenata). 1]. supremum i infimum. s z −1 Rjeˇenje: Za svako n ∈ Z je xn = Sinn (b) = (−1)n Sin−1 (b) + nπ i s −1 −1 yn = Cosn (b) = (−1)n (Cos (b) − π ) + nπ + π . π + nπ] moˇe se dobiti kao 2 2 −1 −1 n Sinn (x) = (−1) Sin (x) + nπ. ∀x ∈ [−1. imamo c Sin−1 (a) + 2mπ ≤ x ≤ Sin−1 (b) + 2mπ. (n + 1)π] vrijedi Cos−1 (x) = n −1 π (−1)n (Cos (x) − 2 ) + nπ + π . π + nπ] → [−1. 1] → [− π + nπ. m ∈ Z. z Zadatak 1. Za s c tg | − π +nπ.(n+1)π = Ctgn vrijedi Ctg−1 (x) = Ctg−1 (x) + nπ. 1] bijekcija i za −1 njenu inverznu funkciju Cosn : [−1.(n+1)π] = Cosn : [nπ. ∀x ∈ [−1. Zato za n = 2m.

A 3. y ∈ R. x(y + z) = xy + xz. ·) nazivamo poljem. A 4. Postoji neutralni element 0 (nula): ∃!0 ∈ R. Svaki element iz R ima inverz za zbrajanje (suprotni): ∀x ∈ R. A 2.1 Aksiomi polja R R je komutativna grupa s obzirom na operaciju zbrajanje + : R × R → R. 1 = 0.1. Asocijativnost zbrajanja: ∀x.3.3. Komutativnost zbrajanja: ∀x. AKSIOMI POLJA R. y. A 9. ∃!(−x) ∈ R. x + y = y + x. z A 5. x(yz) = (xy)z. z ∈ R. Postoji jedinstven neutralni element 1 (jedinica): ∃!1 ∈ R. Komutativnost zbrajanja: ∀x. x + (y + z) = (x + y) + z. x + (−x) = (−x) + x = 0. xy = yx. A 6. Svaki element iz R \ {0} ima inverz za mnoˇenje (reciproˇni): z c ∀x ∈ R \ {0}. A 1. A 7. 1 1 1 ∈ R. ∀x ∈ R 1 · x = x · 1 = x. ∀x ∈ R 0 + x = x + 0 = x. R \ {0} je komutativna grupa s obzirom na mnoˇenje · : R × R → R. x = x = 1. SUPREMUM I INFIMUM. y ∈ R. y. Uredenu trojku (R. +. ∃!x−1 = A 8. distributivnost mnoˇenja prema zbrajanju: z ∀x. x x x . POTPUNOST 29 1. Asocijativnost mnoˇenja: z ∀x. z ∈ R. y. z ∈ R.

4. −(−x) = x. 7. Vrijedi ∀x ∈ R. Ako je a = 0 onda a ima reciproˇni element. onda je a = 0. imali bi b = b1 = 1. 3. Za svako x ∈ R vrijedi x0 = 0x = 0. a+c = c+a = 0. Obratna tvrdnja slijedi iz 5. c Neka je a ∈ R i c ∈ R. Vrijedi (−1)(−1) = 1. Dokaz jedinstvenosti reciproˇnog broja s c je analogan. Pokaˇimo da je −0 = 0. ˇto je kontradikcija. imali bi a = a + 0 = 0. kada bi postojao broj b ∈ R. Imamo (−1)(−1) + (−1) = (−1)(−1) + (−1)1 = (−1)((−1) + 1) = (−1)0 = 0 i isto tako (−1) + (−1)(−1) = 0.30 POGLAVLJE 1. a odatle 0 = 1. z 1.5. Tada bi vrijedilo −a = −a + 0 = −a + (a + c) = (−a + a) + c = 0 + c = c. . Za svaki x ∈ R vrijedi x + (−0) = x + 0 + (−0) = x + 0 = x i −0 + x = −0 + 0 + x = 0 + x = x. 2. Kad bi bilo 0x = 0. Analogno. onda bi taj element imao inverz. z Neka vrijedi ab = 0. pa zbog jedinstvenosti nule vrijedi −0 = 0. Iz aksioma dokaˇimo neka poznata svojstva operacija zbraz janja i mnoˇenja. a = 0 sa svojstvo da ∀x ∈ R a + x = x + a = x. pa je c −1 −1 b = 1 · b = a ab = a 0 = 0. 0x = (0 + 0)x = 0x + 0x = 2 · 0x. 6. z Kada bi postojao broj a ∈ R. tj. a to je kontradikcija. b = 1 sa svojstvo da ∀x ∈ R bx = xb = x. Iz jedinstvenosti elementa s danim svojstvom za −x. SKUPOVI I FUNKCIJE Primjer 1. 0 je jedinstven neutralni element za zbrajanje i 1 je jedinstven neutralni broj za mnoˇenje. c = −a njegov suprotni broj. Po definiciji suprotnog elementa je −x+(−(−x)) = (−(−x))+(−x) = 0 i −x + x = x + (−x) = 0. Pokaˇimo (ab = 0) ⇔ ((a = 0) ∨ (b = 0)). Naime. slijedi x = −(−x). z 5. Odatle je (−1)(−1) = −(−1) = 1. ako je b = 0. Analogno. pa bi slijedilo 1 = 2. To se protivi zahtjevu iz A6. Suprotni i reciproˇni brojevi su jedinstveni.

potpunost Definicija 1. ako je omeden odozdo i odozgo u R. omeden odozdo u R. Primjer 1. A 10. ((x ≤ y) ∧ (y ≤ x)) ⇒ (x = y). AKSIOMI POLJA R. ·.3. y. z A 13. Skup S ⊂ R. S = ∅. omeden odozgo u R.3. y ∈ R.10. (Q. ((x ≤ y) ∧ (y ≤ z)) ⇒ (x ≤ z). A 11. Uskladenost mnoˇenja: z ((x ≥ 0) ∧ (y ≥ 0)) ⇒ (xy ≥ 0). (x ≤ y) ∨ (y ≤ x). ako z postoji broj M ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S. (x + z ≤ y + z)). Kaˇemo da je S ⊂ R. +. Uredaj je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. Linearnost uredaja: ∀x. y ∈ R. A 12. POTPUNOST Na skupu R je zadan linearan (totalan) uredaj ≤.6. Broj m zovemo donja meda ili minoranta skupa S. x ≤ M. SUPREMUM I INFIMUM. 31 Imamo x ≤ y ⇒ y − x ≥ 0 ⇒ (y − x)z ≥ 0 ⇒ yz − xz ≥ 0 ⇒ xz ≤ yz. Uskladenost zbrajanja: (x ≤ y) ⇒ (∀z. m ≤ x.7. Vrijedi monotonost mnoˇenja: z ((x ≤ y) ∧ (z ≥ 0)) ⇒ (xz ≤ yz). Broj M zovemo gornja meda ili majoranta skupa S. S = ∅. S = ∅. z ∈ R. A 14. ≤) je uredeno polje. 1. Kaˇemo da je S ⊂ R. +. . Antisimetriˇnost uredaja: c ∀x.1. Primjer 1. ≤) je uredeno polje.2 Supremum i infimum skupa. (R. je omeden u R. ako postoji broj z m ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S. ·. Tranzitivnost uredaja: ∀x.

a < x. U tom svjetlu ima smisla slic jede´a definicija. c A 15. c − ε < na. Supremum koji je u skupu nazivamo maksimum. . Uredeno polje koje zadovoljava i A 15. c Zadatak 1. zovemo uredeno potpuno polje. na ≤ c i ∀ε >. Broj L ∈ R koji je najmanja majoranta nepraznog odozgo omedenog skupa S ⊂ R nazivamo supremum skupa S i piˇemo L = sup S. Dakle (R. odnosno c < (n + 1)a ∈ A. a < L. ˇ Cesto je praktiˇno uvjet (ii. na > b. b ∈ R. ∃x ∈ S. ako S ima majorantu. tj. Teorem 1. x ≤ L. onda on ima beskonaˇno mnogo majoranti. L − ε < x. Dokaz: Pretpostavimo da tvrdnja teorema nije istinita. b > 0. tj. s L = sup S je karakteriziran slijede´im svojstvima: c (i. a > 0. ˇto je s kontradikcija s ˇinjenicom da je c gornja meda od S.32 POGLAVLJE 1. Sada za ε = a > 0 dobijemo c − a < na.) ∀x ∈ S. SKUPOVI I FUNKCIJE Jasno. ·. b > 0. Sada smo u mogu´nosti zadati posljednji aksiom skupa R. Sada c c po A15. ∀n ∈ N. c Naime. +. ∀n. To znaˇi da je skup A = {na. a > 0. postoji c = sup A. da Arhimedov aksiom vrijedi u z skupu Q.5. c Definicija 1. tj. ≤) je uredeno potpuno polje.11.6 (Arhimedov aksiom). svaki ve´i broj je takoder majoranta. b ∈ R.)′ ∀ε > 0. n ∈ N} odozgo ograniˇen skup u R. na ≤ b. ∃n ∈ N.) ∀a ∈ R. neka vrijedi: ∃ a.) pisati u obliku: c (ii. Pokaˇite bez upotrebe A 15. ∃x ∈ S. (ii. Aksiom potpunosti: Svaki neprazan odozgo omeden podskup S ⊂ R ima supremum u R. ∃n ∈ N. ako je L = sup S ∈ S onda je L = max S. U skupu R vrijedi tvrdnja: ∀ a.

Dakle. .6. ako je 0 < a i a2 > 2. Tada po Arhimedovom aksiomu za brojeve a2 − 2 > 0 i 2a > 0 postoji n ∈ N takav da vrijedi n(a2 − 2) > 2a. nk > m. Kada bi bilo a2 < 2.1. ∀x ∈ R.8. x + ε ∩ Q = ∅. Dakle. Dakle. tj. 1 < q. Oˇito je S odozgo omeden s c 2 ∈ Q. Tada je n2 (2 − q 2 ) > n(2q + 1) = 2nq + n ≥ 1 1 2nq + 1 ⇒ (q + n )2 < 2. POTPUNOST 33 Rjeˇenje: Dovoljno je pokazati da ∀k. Polje Q nije potpuno. AKSIOMI POLJA R. Skup S nema maksimalan element. postoji q ′ = q + n ∈ S. a takvog nema. Primjer 1. a > 0. q ′ = m′ ∈ Q. ∃n ∈ N. Uzmimo bilo koji ε > 0. postoji k k n ∈ N takav da je nmk ′ > m′ k. Utvrdite da li postoji i ako postoji odredite supremum skupa n S = { n+1 . n z Rjeˇenje: Skup S je odozgo ograniˇen s 1. Neka z S 2 je a ∈ Q. Naime. a > 0. tj. tj. ∀n ∈ N. z ∀ε > 0. SUPREMUM I INFIMUM. n+1 ≤ 1. nk ≤ m. n ≤ m. x − ε. Neka je S = {q ∈ Q. m. No tada bi vrijedilo ∀n ∈ N.3.7. mora biti a2 > 2. mε > 1. Pokaˇimo da ne postoji najmanja majoranta skupa S u Q. Dokaˇite da je Q gust u R. onda bi a bio maksimum od S. Pokaˇimo da vrijedi: a ∈ Q. za bilo koji q ∈ S po Arhimedovom aksiomu za brojeve 2 − q 2 > 0 i 2q + 1 > 0 postoji n ∈ N tako da je n(2 − q 2 ) > 2q + 1. q 2 < 2}. m′ . je majoranta od√ ⇔ a2 > 2. Odatle je 2 2 1 1 2a < a2 − 2 < a2 − 2 + ⇒ 2 < a− . U suprots nom bismo imali k. Pokaˇimo s c da je 1 = sup S. q ′ > q. ˇto nije istina ve´ s c ′ za n = m + 1. Tada je a = 2 ( 2 ∈ Q). m ∈ N. Trebamo na´i n ∈ N tako da c vrijedi 1−ε< n ⇔ (1 − ε)(n + 1) < n ⇔ −nε + 1 − ε < 0 ⇔ 1 < (n + 1)ε. majoranta od S. n+1 Iz Arhimedovog aksioma slijedi postojanje m ∈ N. Uzmimo sada n = m − 1 i imamo tvrdnju. odnosno nq > q ′ . n ∈ N}. k. postoji majoranta n n n 1 a′ = a − n ∈ Q. Zadatak 1. Neka je a z bilo koja majoranta skupa S. Sada za svaki q = m . k ′ ∈ N. a je majoranta od S. onda za svaki q ∈ S imamo q 2 < 2 < a2 ⇒ q < a. Tada za n = m imamo mk ≤ m ⇒ k = 1. Zadatak 1. ∀n ∈ N. Obratno. m ∈ N. a′ < a.

m ≤ x. Uzmimo k n ∈ N tako da vrijedi 2nε > q2 − q1 i odredimo αk = q1 + n (q2 − q1 ) ∈ Q (k = 0. c c To kazuje da je ℓ = −L = inf S. . c Aksiom A 15. s ℓ = inf S je karakteriziran slijede´im svojstvima: c (i. postoji infimum skupa S. Prema A 15. Infimum koji je u skupu nazivamo minimum. Teorem 1. x < a. postoji L = sup S− ∈ R. tj.8. c c . Tako s je i sup B majoranta za A. Odatle za infimum skupa a kao najve´u minorantu od A vrijedi inf A ≥ inf B. ∃x ∈ S. ∃ − x ∈ S− . −x ≤ L i ∀ε > 0.) ∀a ∈ R. . x < ℓ + ε. Rjeˇenje: Svaka majoranta skupa B ujedno je i majoranta skupa A. Poˇto je supremum od A najmanja majoranta s skupa A. (ii. Definicija 1. ˇto je kontradikcija s izborom broja n. ℓ ≤ x. S = ∅. (ii. . tj. ∃x ∈ S. Neka je A ⊆ B ⊂ R i B ograniˇen skup. tj.)′ ∀ε > 0. ako je ℓ = inf S ∈ S onda je ℓ = min S. Broj ℓ ∈ R koji je najve´a minoranta nepraznog odozdo c omedenog skupa S ⊂ R nazivamo infimum skupa S i piˇemo ℓ = inf S. n). pa je infimum od B minoranta za A. Tada je sup A ≤ c sup B i inf A ≥ inf B. Neka je q1 ≤ x − ǫ i x + ε ≤ q2 .) ∀x ∈ S. Slijede´i teorem opisuje to svojstvo na prihvatljiviji naˇin. Zbog x + ε ≤ αk0 +1 vrijedi n = αk0 +1 − αk0 ≥ 2ε. tj. ∃x ∈ R. Zadatak 1. 1. ∃x ∈ S. a > ℓ. n − 1. L − ε < −x. Analogno. skup S− je odozgo omeden u R. ∀ − x ∈ S− . Neka je S ⊂ R. s c (q ≤ x − ǫ) ∨ (x + ε ≤ q). postoji m ∈ R tako da vrijedi ∀x ∈ S. x ∈ S}. karakterizira svojstvo potpunosti koje razlikuje polje R od polja Q. −L ≤ x i ∀ε > 0. Tada postoji c ℓ = inf S ∈ R.12.7. svaka minoranta skupa B ujedno je i minoranta skupa A. to vrijedi sup A ≤ sup B. tj. odozdo ograniˇen skup. SKUPOVI I FUNKCIJE Rjeˇenje: U suprotnom sluˇaju bi vrijedilo ∃ε > 0.34 POGLAVLJE 1. Dokaz: Neka je S− = {−x. . −x ≤ −m. To moˇemo z napisati i na slijede´i naˇin: ∀x ∈ S . Neka je 1 ≤ k0 < n najve´i od indeksa za koje je c q2 −q1 s αk ≤ x − ǫ. ∀q ∈ Q. x < −L + ε. Tada je ∀−x ∈ S− . Skup S je odozdo omeden u R.

Druga mogu´a aksiomatika polja R se dobije ako aksiom c A 15. +∞ odozgo ograniˇeni neprazni skupovi. m ∈ N. n ∈ N}. n ∈ N} i B = {bn . Tada je x + y > sup A − 2 + B − 2 = sup A + sup B − ε. Skupovi A c i B su ograniˇeni (odozdo s a1 i odozgo s b1 ) pa postoje sup A i inf B. 1. AKSIOMI POLJA R. Zadatak 1. ∀n ∈ N. Rjeˇenje: Zbog x ≤ sup A. ∀y ∈ B.9. sup A + sup B je gornja meda skupa A + B. ∀x ∈ A. SUPREMUM I INFIMUM. oˇujak 1845. tj.Halle.1. bn ]. x ∈ A. sijeˇanj 1918. istinit.3. 3. B ⊂ 0. Neka su A.10. ∀x ∈ A.6) i Cantorovim aksiomom (teorem 1. bn+1 ] ⊂ [an . POTPUNOST 35 Teorem 1. 6. Tada c je skup A + B = {x + y . Ako je n < m. ∀n ∈ N. an ≤ bm . bn ] ⊂ R takve da vrijedi [an+1 . i y ≤ sup B. B ⊂ R odozgo ograniˇeni neprazni skupovi. tj. Za sve n ∈ N oˇigledno vrijedi an ≤ bn .8. Neka su A. Dokaˇimo da vrijedi c z ∀n. an ≤ inf B. Napomena 1.) U ovoj toˇki ´emo proˇiriti eksponencijalnu funkciju do skupa R i tako se c c s uvjeriti da je teorem 1.5. sup A + sup B − ε nije gornja meda skupa A + B. c analogno vrijedi za m < n. inf B] ⊆ [an . an ≤ bm . y ∈ B} odozgo ograniˇen i vrijedi c sup(AB) = sup A sup B. Sada je inf B gornja meda za skup A. ∀y ∈ B.8). (Cantorov1 aksiom) Neka za svaki n ∈ N imamo segmente [an . y ∈ B} odozgo ograniˇen i vrijedi sup(A + c B) = sup A + sup B. Dokaz: Oznaˇimo s A = {an . Odatle zakljuˇujemo ∀n ∈ N je an donja meda c za skup B. c Tada je skup AB = {xy . pa vrijedi sup A ≤ inf B.3. Tada postoji x ∈ R takav da je x ∈ [an . bn ]. x ∈ A. zamijenimo s Arhimedovim aksiomom (teorem 1. Zadatak 1. vrijedi x + y ≤ s sup A + sup B. Neka je ε > 0 odabran po volji.3 Eksponencijalna funkcija na R (I. z . dakle. Ako je n = m onda je to jasno. bn ]. an ≤ an+1 i bn+1 ≤ bn . ∀n ∈ N. c ˇ Zelimo pokazati da vrijedi [sup A. tj.1.) njemaˇki matematiˇar c c c 1 . Georg Ferdinand Ludwig Philipp Cantor (Saint Petersburg [Rusija]. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je ε ε ε ε sup A − 2 < x i sup B − 2 < y. onda n < n + 1 < · · · < m − 1 < m povlaˇi an ≤ · · · ≤ am ≤ bm . ∀n ∈ N.

i y ≤ sup B. Za skupove A i B kaˇemo da imaju jednak broj elemenata. U skupu B nema nesparenih elemenata. s Za a > 1 i x ∈ R definiramo f (x) = sup{aq . q ′ ∈ Q. tj. sparimo ih. q. q. Nastavimo li tako sparivati nesparene elemente skupa A s nesparenim elementima skupa B.13. 2 Neka je 0 < ε < (sup A+sup B) odabran po volji i neka je 0 < ε0 < 4 − ε. niti u skupu B nema nesparenih elemenata. U sluˇaju 3.4 Ekvipotentni skupovi. q ′ < y} = ′ ′ ′ sup A+sup B − 2 (sup A+sup B)2 4 1. vrijedi sup(AB) = sup A sup B. q + q ′ < x + y} = f (x + y). Zato ˇto je ε > 0 odabran po volji. q ′ < y} = = sup{aq+q . konstruirali smo obostrano jednoznaˇno preslikavanje sa skupa c c A na skup B (bijekciju) i jasno je da skupovi A i B imaju jednak broj elemenata. U sluˇaju 2. q < x}. sup A sup B − ε nije gornja s meda. sup A sup B je gornja meda skupa AB. U skupu A nema nesparenih elemenata. q < x} sup{aq . q ∈ Q. SKUPOVI I FUNKCIJE Rjeˇenje: Zbog x ≤ sup A. vrijedi xy ≤ s sup A sup B. Tada je xy > (sup A − ε0 )(sup B − ε0 ) = ε2 − (sup A + 0 sup B)ε0 + sup A sup B > sup A sup B − ε. Ovo je motivacija za slijede´u definiciju i u sluˇaju kada skupovi c c nemaju konaˇan broj elemenata. q ′ ∈ Q. da su jednakobrojni ili ekvipotentni ako postoji bijekcija f : A → B. ∀x ∈ A. Sada eksponencijalnu funkciju proˇirujemo do funkcije f : R → 0. konstruirali smo injekciju sa skupa B u skup A i c jasno je da skup A ima viˇe elemenata od skupa B. +∞ .36 POGLAVLJE 1. ∀y ∈ B. Naime. konstruirali s c smo injekciju sa skupa A u skup B i jasno je da skup B ima viˇe elemenata s od skupa A. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je sup A−ε0 < x i sup B − ε0 < y. q ∈ Q. imamo f (x)f (y) = sup{aq . . q < x. nakon konaˇno koraka do´i ´emo do jedne od slijede´ih situacija: c c c c 1. q ′ ∈ Q. U sluˇaju 1. = sup{aq+q . teorijski je lako c ustanoviti imaju li oni jednak broj elemenata.10. c Definicija 1. ∀y ∈ B. Niti u skupu A. ∀x ∈ A. provodimo slijede´i c postupak: uzmimo element skupa A i element skupa B. Zbog zadatka 1. Dakle. prebrojivost Ako imamo dva skupa A i B s konaˇnim brojem elemenata. 2. z tj. 3.

9 (Cantor-Bernstein1 -Banach2 ). tj. Teorem 1. a navodimo ga bez dokaza.14. Ako postoje injekcije f : A → B i g : B → A. (iii) f : A → B ∧ g : B → C bijekcije ⇒ g ◦ f : A → C je bijekcija. da z vrijedi (i) A ∼ A.1. – Lowow. Slijede´i teorem u konkretnim situacijama bitno olakˇava utvrdivanje c s ekvipotentnosti skupova.) poljski z matematiˇar c 1 . Definicija 1. N ∼ 2N. Rjeˇenje: s (i) Identiteta iA : A → A je bijekcija. Pokaˇite da vrijedi z 1. U suprotnom sluˇaju kaˇemo da je taj c z skup neprebrojiv. 5. PREBROJIVOST 37 Tada joˇ kaˇemo da A i B imaju jednak kardinalni broj i piˇemo k(A) = k(B) s z s ili A ∼ B. Ako postoji injekcija f : A → B onda kaˇemo da A ima manje ili jednako z elemenata od B. Kaˇemo da je beskonaˇan skup S prebrojiv ako je ekvipoz c tentan skupu prirodnih brojeva N. Zadatak 1. 30. August 31 kolovoz 1945. Sergej Natanoviˇ Bernstein (Odessa. oˇujak 1880. Zadatak 1. Pokaˇite da je ekvipotentnost relacija ekvivalencije. odnosno ((k(A) ≤ k(B)) ∧ (k(B) ≤ k(A))) ⇒ (k(A) = k(B)). tj. – – Moskva. k(A) ≤ k(B). EKVIPOTENTNI SKUPOVI. (ii) f : A → B bijekcija ⇒ (f −1 : B → A) bijekcija. (ii) (A ∼ B) ⇒ (B ∼ A). listopad 1968. 26. onda je A ∼ B.12. (iii) (A ∼ B) ∧ (B ∼ C) ⇒ (A ∼ C). Primijetimo da prethodni teorem govori o antisimetriˇnosti uredaja medu c kardinalnim brojevima. oˇujak 1892.4.) c z ukrajinski matematiˇar c 2 Stefan Banach (Krakow.11.

na [ 3a+b . b → c. b ∈ R. d ∈ R. 6. postoji bijekcija s [a. Rjeˇenje: s 1. je a. je [a. 5. Preslikavanje f : N → Z definirano s f (2n) = n + 1. Identiteta je injekcija s a. b] u a. ∀a. imamo Q ∼ N. b].3. m ∈ Z. pa po teoremu 1. Propozicija 1. ∀a. pa postoji n injekcija sa Q u N × N. c < d. komponiramo tu injekciju s bijekcijom sa N × N na N iz zadatka 1. d]. b je bijekcija. a < b. 3.12. f : a. S duge strane identiteta je injekcija s N u Q. b . 6. 3. je R ∼ a.9 slijedi tvrdnja. b. N ∼ N × N. m + n − 1 neparan m + n − 1 paran 0 1 2 3 4 m n 4 3 2 1 + m. 7.38 2. d definirano s f (x) = d−c (x b−a − a) + c je bijekcija. POGLAVLJE 1. Skup racionalnih brojeva Q je prebrojiv. je bijekcija. i dobijemo injekciju s Q u N. Preslikavanje n → 2n. SKUPOVI I FUNKCIJE 4. n ∈ N. c. b] ∼ a. b . npr.9. ∀n ∈ N. b] ∼ [c. Konstruiramo preslikavanje f : N × N → c N kako je grafiˇki prikazano na slici desno. 2. d i [a. Tada je to injekcija s 4 4 [a. b . 7. b ∼ c. Dokaz: Skup Q = { m . ∀a. Svakom uredenom paru prirodnih brojeva jednoznaˇno je odreden poredak na putanji c oznaˇenoj na slici. ∀n ∈ N. b . b ∈ R. je bijekcija. . Sada po teoremu 1. N ∼ Z. ∀n ∈ N je bijekcija. Preslikavanje n → 2n + 1. Funkcija f je definirana c formulom: f ((m. b] na bilo koji segment u a. a+3b ]. a < b. b u [a. 4. n)) =          m+n−1 2 m+n−1 2 + n. Po 4. f (1) = 0 i f (2n + 1) = −n. T g −1 : R → a. 5. Nadalje. N ∼ 2N + 1. su relativno prosti}. a < b.

Tada je f ◦ i : B → N injekcija. bn+1 ] i f (n) ∈ [an+1 . Ako je f (1) ≤ a1 +b1 stavimo a2 = a1 +3b1 i b2 = b1 . ∀n ∈ N. b] ⊂ R je neprebrojiv skup. Na isti naˇin. to postoji bn+1 ∈ B takav da je bn+1 = bk . a u 2 4 +b sluˇaju f (1) ≥ a1 +b1 stavimo a2 = a1 i b2 = 3a14 1 . Pretpostavimo da smo za neki n ∈ N definirali g(k) = bk ∈ B. Ako je B konaˇan c onda je tvrdnja oˇita.4. Neka su a. Segment [a. EKVIPOTENTNI SKUPOVI. postojala bi bijekcija f : N → [a. bn razliˇiti. injekcija s B u A. Ako B nije konaˇan. tj.8. b] takva da je [a. bm+1 ]. o potpunosti skupa R postoji x ∈ [a. a funkcija g je po konstrukciji injekcija. bn+1 ]. b2 ] ⊂ [a1 . Dokaz: Kada bi vrijedilo suprotno. a < b. tada bi po propoziciji 1. slijedi B ∼ N. ˇto je kontradiks cija s izborom toˇke x. f : A → N bijekcija. Konstruirajmo injekciju g : N → B na slijede´i naˇin: c c Uzmimo bilo koji b ∈ B i stavimo g(1) = b. postoji m ∈ N tako da je x = f (m).4. gdje su svi b1 . U oba sluˇaja vrijedi c c 2 f (1) ∈ [a2 . Stavimo a1 = a. n ∈ N}. b ∈ R. Na taj naˇin dobivamo segmente [an .10. b1 = b. 1 ≤ k ≤ n. b1 ]. c c nademo f (2) itd. Teorem 1. ∀n ∈ N. Skup realnih brojeva R je neprebrojiv. b] = R(f ) = {f (n). . ∀n ∈ N. . Neprazan podskup prebrojivog skupa je konaˇan ili prebroc jiv. Po teoremu 1. b] prebrojiv. . Poˇto skup B nije konaˇan. c Korolar 1.4. da je [a.9. zamjenom a1 ↔ a2 i b1 ↔ b2 . b2 ] i [a2 . i B ⊆ A. onda je identiteta i : B → A.1. bn ] ⊃ [an+1 .2. Takvim postupkom definiramo g(n). sa svojstvom [an . Dokaz: Kada bi R bio prebrojiv. pa stavimo g(n + 1) = bn+1 .10. Po teoremu 1. ∀x ∈ B. ∀n ∈ N. i segment [a. PREBROJIVOST 39 Propozicija 1. Dokaz: Neka je A ∼ N. bn ]. c s c 1 ≤ k ≤ n. Zbog pretpostavke o bijektivnosti funkcije f : N → [a. . c c i(x) = x. po konstrukciji vrijedi f (m) ∈ [am+1 . b]. b] ⊂ R bio prebrojiv. a to se kosi s tvrdnjom teorema 1. . b] tako da je x ∈ [an . No. bn ].

40 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE .

∀x ∈ R. an ≥ an+1 . ∀n ∈ N.1 Niz i podniz Funkciju a : N → S zovemo niz u S.1. je niz u C. an < an+1 . c Niz (an )n je padaju´i ako ∀ n ∈ N. Niz (an )n s an = n . i 2. an : R → R funkcija definirana s an (x) = sin nx. C. ili skup realnih ili c s c kompleksnih funkcija. Definicija 2. ∀n ∈ N. an ≤ an+1 . gdje je ∀n ∈ N. Neka je (an )n u R. Evo nekoliko primjera nizova: 1 1. Kodomena niza moˇe biti bilo koji neprazan skup.Poglavlje 2 Nizovi 2. Kao i kod drugih funkcija. c Niz (an )n je strogo rastu´i ako ∀ n ∈ N. je niz u R. U ovom sluˇaju odstupamo od c uobiˇajenog naˇina oznaˇavanja funkcijskih vrijednosti. c 41 . an > an+1 . Uobiˇajena oznaka za niz je (an )n∈N c c ili (an )n ili samo (an ). c Niz (an )n je strogo padaju´i ako ∀ n ∈ N. Niz (an )n je rastu´i ako ∀ n ∈ N. Niz (an )n s an = n + n . z Nas ´e najviˇe zanimati sluˇajevi kada je taj skup R. Niz (an )n je niz realnih funkcija. monotonost je vaˇno svojstvo koje niz moˇe z z zadovoljavati. Za to je neophodno da je niz u skupu na kojem je definiran uredaj. pa za n ∈ N piˇemo c c c s a(n) = an i nazivamo n-tim ˇlanom niza. 3.

42 POGLAVLJE 2. c a samo ”malen” broj ˇlanova daleko. Dokaˇimo da vrijedi obrat. slijedi an ≤ an+1 ≤ · · · ≤ am−1 ≤ am . pa mora biti pn+1 ≥ n + 1. Tada vrijedi ∀ n ∈ N. Rjeˇenje: Dokaˇimo tvrdnju matematiˇkom indukcijom. Tada je n < n + 1 < · · · < m − 1 < m pa iz definicije 2. c (∀ε > 0). c onda brojevi x koji su od a udaljeni za manje od ε zadovoljavaju |x − a| < ε. Dakle. U tom smislu fraza ”gotovo c c svi ˇlanovi” znaˇi ”svi ˇlanovi osim eventualno njih konaˇno mnogo”.2 Limes niza u R Intuitivno poimanje konvergencije ili teˇenja ˇlanova niza (an )n u R k nekom z c broju a ∈ R sastoji se u tome da je ”puno” ˇlanova niza po volji blizu broju a. niza kao funkcija je rastu´i ako c vrijedi: ∀ n. Neka su c z n. Definicija 2. tj. tj.1. tj.1. m ∈ N takvi da je n < m. Niz realnih brojeva (an )n konvergira ili teˇi k realnom broju z c z a ∈ R ako svaki otvoreni interval polumjera ε oko toˇke a sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza. an ≤ am .1) . a preostali ˇlanovi zadrˇavaju prijaˇnji c c z s medusobni poredak. iako se ˇini slabijom. oni se nalaze u intervalu a − ε. m ∈ N. onda je prihvatljivo pod ”puno” shva´ati beskonaˇno c c mnogo ˇlanova. c n ≤ pn . (∀n ∈ N). Za niz b : N → S kaˇemo da je podniz niza a : N → S. pn+1 > n.2. a pod ”malo” samo konaˇno njih. (∃nε ∈ N). Ako je zadan ε > 0. y) = |x − y|. Naime. Neka je (pn )n strogo rastu´i niz u N. Tad je pn+1 > pn ≥ n. (n < m) ⇒ (an ≤ am ). Pretpostavimo da za n ∈ N vrijedi n ≤ pn . NIZOVI Pokaˇimo da je ta definicija. c c c c moˇemo re´i da niz (an )n konvergira ili teˇi broju a ako su gotovo svi ˇlanovi z c z c po volji blizu broju a. a + ε . tj. Vaˇno je uoˇiti da podniz nekog niza dobijemo tako da z c izbacimo neke ˇlanove polaznog niza. U situaciji kada radimo s beskonaˇnim c c (prebrojivim) skupom. 2. (2. Prethodna definicija se realizira u skupu R tako da blizinu realnih brojeva mjerimo pomo´u razdaljinske funkcije d(x. ((n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε)).1.3. Pojam konvergencije u R ima slijede´i oblik: c Definicija 2. Zadatak 2. c U oznakama (bn )n i (an )n za nizove pisali bismo bn = b(n) = (a ◦ p)(n) = a[p(n)] = ap(n) = apn . ako z postoji strogo rastu´i niz p : N → N u N takav da je b = a ◦ p. Jasno je da vris z c jedi 1 ≤ p1 tako da imamo bazu indukcije. Jasno je da iz toga slijedi da je niz rastu´i u smislu definicije 2. ekvivalentna s definiz c cijom monotonosti niz kao funkcije.

((n > nε ) ⇒ (an > E)). n→∞ n→∞ (2. Naime. Konvergentan niz u R ima samo jednu graniˇnu vrijednost. Iz Arhimedovog aksioma u teoremu (1. Analogno moˇemo definirati lim an = −∞.2. 1. a + ε . LIMES NIZA U R 43 Tada a zovemo graniˇna vrijednost ili limes niza (an )n i piˇemo a = c s lim an ili a = limn an .1) postojali na . Sada za n > m vrijedi nε > mε > 1. z Provjeravanje da li definicija 2. 1 <ε n ⇒ 1 −0 n < ε. +∞ . 2 2 . z c (∀E > 0).2) U tom sluˇaju govorimo o konvergenciji niza (an )n u R = [−∞.2. z 1 1 Primjer 2. Pokaˇimo da niz ( n )n konvergira i limn n = 0. n→∞ a Ε a1 a4 a6 a a5 a3 a Ε a2 Ako niz ne konvergira onda kaˇemo da on divergira. tj.6) slijedi postojanje m ∈ N tako da vrijedi mε > 1. Kaˇemo da niz (an )n u R konvergira k +∞ ako svaka okolina z od +∞ sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza.4. b ∈ R. z s (n > nε ) ⇒ (nε > nε ε > 1) ⇒ Teorem 2. Definicija 2. Konvergentan niz u R je ograniˇen. ∀ n ∈ N. nb ∈ N takvi da vrijedi ε ε (n > na ) ⇒ (|an − a| < ) i (n > nb ) ⇒ (|an − b| < ). a = b. gdje je E > 0. c Dokaz: 1. Pretpostavimo da konvergentan niz (an )n ima dvije graniˇne c vrijednosti a. Dakle nε = m je traˇeno rjeˇenje. z Uzmimo ε > 0 po volji.1.1. (∃nε ∈ N). c 2. (∀n ∈ N). z Jedan sluˇaj divergencije niza moˇemo podvesti pod pojam konvergencije. c z U tu svrhu definiramo okoline od +∞ kao intervale oblika E. Tada bi za ε = |a − b| > 0 zbog (2. +∞] i piˇemo c s lim an = +∞.3 vrijedi za neki konkretan niz i konkretan limes sastoji se u tome da se za po volji zadani ε > 0 pronade ili barem dokaˇe z postojanje prirodnog broja nε takvog da svi ˇlanovi s indeksima ve´im od nε c c leˇe u intervalu a − ε.

je oˇigledno ograniˇen. ∃nε ∈ N. ∀n ∈ N. Odatle c slijedi (∀n ∈ N). . imamo ∀n ∈ N. NIZOVI ε ε + = ε = |a − b|). (n > nε ) ⇒ (pn > nε ) ⇒ (|apn − a| < ε). a = limn an . . Svaki podniz konvergentnog niza u R i sam je konvergentan i ima istu graniˇnu vrijednost kao i niz. c Primjer 2. an ≤ an+1 . ali niti jedan realan c c broj nije mu graniˇna vrijednost. Iz definicije supremuma skupa A imamo: 1. Dakle. niz je ograniˇen. tj.1) postoji nε ∈ N takav da (n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε). an ≤ a. tj. Tada vrijedi ∀ n ∈ N.44 Sada za nε = max{na . z c Za oˇekivati je da podnizovi niza nasljeduju dobra svojstva originalnog c niza. . s c 2. Sada za n > nε imamo |an | ≤ |an − a| + |a| ≤ 1 + |a|. taj interval ne sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza. Naime. a − ε < anε . pa postoji nε ∈ N tako da (n > nε ) ⇒ (|an − a| < 1). pa postoji c c c a = sup A ∈ R. ∀n ∈ N.2. Tada iz a = limn an i (2. Teorem 2.2. i neka je (apn )n bilo koji njegov podniz.1. Sama ograniˇenost nije dovoljna za konvergenciju niza. Teorem 2. za 0 < ε < 1 i bilo koji a ∈ R izvan c 2 otvorenog intervala a − ε. n ∈ N} odozgo. 2 2 ˇto je oˇita neistina. ∀n ∈ N. limes mora biti jedinstven. Od interesa je na´i jednostavno provjerive dovoljne uvjete za konvergenc ciju niza. pn ≥ n. . U definiciji (2. dakle. |an | ≤ M. |anε |. nb } imamo (n > nε ) ⇒ (|a − b| ≤ |a − an | + |an − b| < POGLAVLJE 2. c Dokaz: Neka je niz (an )n rastu´i. Zbog toga ˇto je niz s (pn )n strogo rastu´i niz u N i zadatka 2. 1 + |a|}. . Niz c n definiran s an = (−1) . Uzmimo bilo koji ε > 0. Ograniˇenost c c rastu´eg niza znaˇi ograniˇenost skupa A = {an . a + ε uvijek se nalazi beskonaˇno ˇlanova niza. Svaki ograniˇen i monoton niz u R je konvergentan. 2.1) uzmimo ε = 1.3. Neka je M = max{|a1 |. ∀ε > 0. c Dokaz: Neka je (an )n konvergentan niz u R. c c Dakle. a = limn apn .

tj. n ∈ N}. Npr. Specijalno. Sada ´emo prouˇiti kako se limes ponaˇa kod navedenih operacija c c s s nizovima. n ∈ N}. Monotonost nije nuˇna za konvergenciju niza. . Tada vrijedi: 1.3 Operacije s konvergentnim nizovima Za nizove u R kao funkcije s vrijednostima u R moˇemo definirati sve opz eracije po toˇkama. (an )n ± (bn )n = (an ± bn )n . Analogno se za padaju´i niz pokaˇe c z n→∞ n→∞ lim an = inf{an . O K (−1)n n M 2. n→∞ n→∞ n→∞ 3. ∃nε ∈ N. (an )n · (bn )n = (an · bn )n . tj. Na desnoj slici prikazan je odnos svojstava monotonosti (M) i ograniˇenosti (O) nizova c u odnosu na konvergentne (K) nizove u R. Neka su (an )n i (bn )n konvergentni nizovi u R. pa je skup nizova vektorski prostor (algebra). za λ ∈ R je λ(an )n = (λan )n . Niz (an ± bn )n je konvergentan i lim (an ± bn ) = lim an ± lim bn . OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA Iz 1. Niz (an · bn )n je konvergentan i lim (an · bn ) = lim an · lim bn . bn = 0. onda je i niz n→∞ an bn konvergentan n i lim n→∞ an bn = limn→∞ an . z Primjer 2. n→∞ n→∞ n→∞ 2. limn→∞ bn n→∞ n→∞ 4.3.2. ∀ n ∈ N. i rasta niza (an )n imamo ∀ε > 0. niz konvergira k 0. 45 Dakle. i 2. lim an = sup{an . U sluˇaju nizova to znaˇi da je suma (razlika) nizova c c c (an )n i (bn )n niz oblika (an ± bn )n . Niz (|an |)n je konvergentan i lim |an | = | lim an |. i lim bn = 0. Teorem 2.3.4. (n > nε ) ⇒ (a − ε < anε ≤ an ≤ a < a + ε) ⇒ (|an − a| < ε). Isto tako je produkt nizova (an )n i (bn )n niz oblika (an · bn )n . a nije monoton. Ako je ∀n ∈ N.

c 4. Neka su lim an = a i lim bn = b. 2 2 Sada za ε > 0 postoji n1 ∈ N tako da ∀n ∈ N vrijedi (n > n0 ) ⇒ (|bn − b| < (n > n1 ) ⇒ (|bn − b| < Uzmimo nε = max{n1 . 2 2 Sada za nε = max{n1 . (n > n1 ) ⇒ (|an − a| < ε ε ) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − b| < ).1) postoje n1 . Pokaˇimo da vrijedi lim z ∀n ∈ N. 3. |an | ≤ M. Za ε = b |b| 2 > 0 imamo n0 ∈ N tako da |b| |b| ) ⇒ (|bn | ≥ ). tj.1. ε ε (n > n1 ) ⇒ (|an − a| < ) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − b| < ). c (n > nε ) ⇒ ||an | − |a|| ≤ |an − a| < ε. n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N. n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (|an + bn − (a + b)| ≤ |an − a| + |bn − b| < ε). niz (an )n je ograniˇen. M + |b| M + |b| Sada za nε = max{n1 . n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N. n→∞ n→∞ POGLAVLJE 2. 2. n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (|an bn − ab| ≤ |an ||bn − b|| + |an − a||b| < ε). Tada je za bilo koje λ. Korolar 2. Tvrdnja slijedi jednostavno pomo´u nejednakosti (1. |b|2 Odatle pomo´u 2. NIZOVI 1. bn b |bn ||b| 2ε ). µ ∈ R n→∞ n→∞ niz (λan + µbn )n konvergentan i lim (λan + µbn ) = λa + µb. n2 }. pa ∀n ∈ N imamo (n > nε ) ⇒ ( 1 |bn − b| 1 − ≤ < ε). 1 n→∞ bn = 1 . s c postoji M > 0 takav da ∀n ∈ N.11). Sada za ε > 0 zbog (2.46 Dokaz: Neka su lim an = a i lim bn = b.1) postoje n1 . slijedi 3. Prije svega. n→∞ . zbog toga ˇto je konvergentan. Za ε > 0 zbog (2.

Odatle i iz aditivnosti limesa imamo n→∞ linearnost. Dokaz: Pretpostavimo da je b > 1. ∀n ∈ N.3. Neka je b > 0 realan broj. c s c 2 Sada za cn = bn − an .4 2. (n > n1 ) ⇒ (|an − c| < ε) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − c| < ε). cn ≥ 0.1. slijedi lim λan = λa.1. Skup svih konvergentnih nizova u R je vektorski prostor (algebra). c + |c| 2 2 n→∞ 2.3) . Teorem 2. Za ε > 0 zbog (2. slijedi tvrdnja. a = b (surjektivnost kvadratne funkcije).4.2. Napomena 2. Ako je (cn )n niz za kojeg vrijedi ∀ n ∈ N. n→∞ n→∞ 2. Neka su (an )n i (bn )n konvergentni nizovi c u R.1) postoje n1 . Neka je niz (cn )n konvergentan i takav da vrijedi ∀n ∈ N. tj. Dokaz: 1. onda je lim an ≤ lim bn . 2. ˇto nije mogu´e zbog c + |c| < 0. i teorema 2. Tada je lim cn = c ≥ 0.1 Primjeri konvergentnih nizova Propozicija 2. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 47 Dokaz: Za bilo koji λ ∈ R uzmimo konstantni niz bn = λ. (2. n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (c − ε < an ≤ cn ≤ bn < c + ε) ⇒ (|cn − c| < ε). an ≤ cn ≤ bn i lim an = n→∞ n→∞ lim bn = c. 1. onda bi u okolini c − |c| . Sada za nε = max{n1 .5 (teorem o sendviˇu). ∀ n ∈ N. Neka je niz (xn )n definiran rekurzijom xn = 1 2 xn−1 + b xn−1 . Osim operacija na skupu R imamo zadan uredaj ≤.3. Ako je ∀ n ∈ N. Konvergencija nizova je u skladu s tim uredajem. n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N. Kada bi bilo c < 0. 1. Tada postoji a > 0 takav da je √ b = a2 . onda je (cn )n konvergentan i lim cn = c. n→∞ bili gotovo svi ˇlanovi niza. Tada iz teorema 2. an ≤ bn . ∀n ∈ N.

pa postoji c > 1. b slijedi xn > 1. Iz (2. Vrijedi lim √ n n = 1. .5) slijedi xn −xn−1 < 0. +∞ slijedi √ (n > nε ) ⇒ 1 < n n < 1 + ε. √ Primjer 2. 2 odakle slijedi b = a2 . 2 a onda iz (2. Za a > 0 vrijedi lim n a = 1. 2xn−1 (2. 2 2 Uzmimo nε ∈ N za koji vrijedi (nε − 1)ε2 > 2. postoji a = limn xn . n x2 − b xn − xn−1 = − n−1 . Pretpostavimo 2 2 da vrijedi 1 < xk < xk−1 . Dokaˇimo indukcijom da je niz (xn )n c z padaju´i i odozdo omeden s 1. Sada je za a = 1 b b c imamo tvrdnju. n→∞ n−1 2 nε − 1 2 ε >n ε > n. Tada vrijedi (n > nε ) ⇒ (1 + ε)n > n odnosno (n > nε ) ⇒ 1 < n < (1 + ε)n . 1 Ako je a < 1 onda je a > 1.3) imamo c x2 − b = (xn − xn−1 )2 . 2. c Prvo uoˇimo da iz (2. n→∞ Za bilo koji ε > 0 po binomnom teoremu imamo: (1 + ε)n = 1 + nε + n(n − 1) 2 n−1 2 ε + · · · + εn > n ε. .5) Baza indukcije slijedi iz x1 = 1 (b + 1) < b = x0 i x1 > 1. Iz (2.4.4) imamo xn−1 − b > 0. 1 = c2 . ∀n ∈ N. (∀n ∈ N). 2 2 U sluˇaju 1 < a je 1 < a < n za gotovo sve n ∈ N. Sada iz (2. odakle imamo √ c√ 1 < n a < n n za gotovo sve n ∈ N.4) (2. Sada tvrdnja slijedi iz teorema 2.48 POGLAVLJE 2. Za 0 < b < 1 imamo 1 > 1. Dakle.3) imamo a = 1 a + a . √ Zbog strogog rasta funkcije x → n x na 0.5. . Primjer 2.3) i 0 < (xn−1 −1) + b−1. n − 1. . NIZOVI uz poˇetnu vrijednost x0 = b > 1. (∀n ∈ N).5. pa je n→∞ lim √ n a= lim 1 n n→∞ 1 a = 1. . k = 1.

Prethodna nejednakost za n → ∞ daje n→∞ lim an ≥ k=0 1 = bp . Zbog 1 − c ≥ 1 − . Zbog ranije pokazane nejednakosti an < bn .2. (n + 1)n+1 ˇto kazuje da je i niz (an )n konvergentan. b1 = 2 < 3. Pokaˇimo da vrijedi bn < 3. k! k=0 k=0 p p pa je i niz (an )n odozgo ograniˇen. n→∞ n→∞ ∀n ∈ N. 2 an = k=0 n n 1 = k nk 1− 1 n n k=0 n(n − 1) · · · (n − k + 1) = k!nk k−1 n n 1 = bn .71828182. i bn = k=0 Niz (bn )n je oˇigledno strogo rastu´i. c c z Vrijedi 1 1 1 bn+1 = 1+ + +···+ 1! 2! (n + 1)! <2+ = 2+ 1 2 1+ 1 1 + ···+ 3 (n + 1) · · · 3 < tj. 2 Sada primjenom binomne formule na niz (an )n imamo n 1 1 1 1 1+ + +···+ 2 2 3·2 n···2 1 = 2 + (bn − 1). i ∀n ∈ N. za 0 ≤ p ≤ n. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 1 Primjer 2. Naime.3. s Sada za bilo koji ˇvrst p ∈ N i svaki n > p imamo c p an > k=0 1 k! 1− p 1 n ··· 1− k−1 n . Odatle indukcijom slijedi 2 tvrdnja. . bn < 3 ⇒ bn+1 < 2 + 1 (bn − 1) < 2 2 + 1 (3 − 1) = 3. k! Odatle slijedi lim an ≥ lim bn . niz (bn )n je konvergentan. ∀p ∈ N. imamo lim an ≤ lim bn . imamo rekurziju bn+1 < 2 + 1 (bn − 1).6. ∀n ∈ N. n n 49 1 . ∀n ∈ N. ˇto daje lim an = lim bn = e ≈ s n→∞ n→∞ n→∞ n→∞ 2. Nizovi an = 1 + n konvergentni i imaju isti limes. Dakle. ∀n ∈ N. n+1 n vrijedi ··· 1− < n 1 k! an+1 = k=0 1 k! 1− 1 k−1 ··· 1− n+1 n+1 + 1 > an . su k! . ∀n ∈ N.

6). +∞ → 0.2. U tu svrhu za svaki n ∈ N definiramo funkcije fn : [0.5. f (0) = 1. f (x + y) = f (x)f (y). ∀x. +∞ . +∞ → 0. ∀n ∈ N.50 POGLAVLJE 2. (2. n+1 (n + 1)n+1 pa je (fn (x))n strogo rastu´i niz. Tada je c fn (x) ≤ fn (m). Kaˇemo da niz funkcija (fn )n . f (1) = e.) U ovoj toˇki definiramo eksponencijalnu funkciju exp : R → 0. ∀n ∈ N. +∞ kao c limes niza funkcija. Za podniz (fnm (m))n strogo rastu´eg niza (fn (m))n c m imamo fnm (m) = fn (1) . slijedi iz primjera 2.6.3. zadovoljava : n→∞ 1. Niz funkcija (fn )n . Neka je m ∈ N takav da je x ≤ m. +∞ . 3. +∞ → 0. Svojstvo 1. NIZOVI 2. y ∈ [0. 2. slijedi fn (1) ≤ 3. y 1+ n n x+y − 1+ n n = x + y xy 1+ + 2 n n x+y − 1+ n n = . +∞ . +∞ tako da vrijedi x n fn (x) = 1 + . I ⊆ R. ∀n ∈ N. ∀x ∈ I. n ∈ N.6. je jasno.6) n Definicija 2. z konvergira obiˇno ili po toˇkama k funkciji f : I → R na intervalu I. imamo fn (x) ≤ 3m . ∀x ∈ [0. +∞ . gdje su fn : [0. Za x. a svojstvo 2. ∀n ∈ N.2 Eksponencijalne funkcije na R (II. f = lim fn . Kako iz primjera 2. Funkcija f : [0. +∞ . +∞ . z c Vrijedi n fn (x) = k=0 n n xk = k nk 1 n+1 n k=0 1 k! 1− 1 n · 1− k−1 xk < n < k=0 1 k! 1− · 1− k−1 xn+1 xk + = fn+1 (x). Propozicija 2. definirane s (2. Dokaz: Uzmimo x ≥ 0 i pokaˇimo da je niz fn (x)n strogo rastu´i i omeden. gdje su fn : I → R. y ≥ 0 imamo 1+ Vrijedi x 1+ n n x n 1+ y = n 1+ x + y xy + 2 n n ≥ 1+ x+y n n . ako c c niz brojeva (fn (x))n konvergira k f (x). Odatle slijedi konvergencija niza (fn (x))n . ∀x ∈ [0. konvergira na skupu [0.

pa zbog prethodne nejednakosti imamo xy n 1+ x+y n n−1 ≤ 1+ x n n 1+ y n n − 1+ x+y n n ≤ xy x 1+ n n n−1 1+ y n n−1 . odakle slijedi svojstvo 3.  f (−x) (2. Svaki niz (an )n u R ima monoton podniz. Jedini interesantni sluˇajevi su x > 0. x + y > 0. tj. n ≥ m}. Medu svim k > p1 takvim da je ak > ap1 uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s c . Dokaz: Neka je Am = {an . To znaˇi da ∀n ∈ N ∃k ∈ N. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR xy = 2 n n−1 51 x+y 1+ n k k=0 x + y xy 1+ + 2 n n n−1−k . c Poˇnimo s n = 1 i medu svim k > 1 takvim da je ak > a1 uzmimo c najmanji i oznaˇimo ga s p1 . Ovaj c skup isto nema maksimum. jer kada bi ga imao. Promatramo dva sluˇaja: c 1. k > n i ak > an .7) Pokaˇimo da vrijedi exp(x + y) = exp(x) exp(y). pa je exp(x + y) = f (x + y) = 1 f (x) f (−y) = exp(x) exp(y). onda je jednakost jasna.   exp(x) = 1   . Sada definiramo funkciju exp : R → 0.4. 2. 2. ∀m ∈ N skup Am ima maksimum. Ako su x i z c y istog predznaka. y < 0. sluˇaj: Bez smanjenja op´enitosti uzmimo da je m = 1. U prvom sluˇaju imamo c f (x) = f (x + y + (−y)) = f (x + y)f (−y). Sada promatramo skup Ap1 .1. ve´ A1 c c c nema maksimum. onda bi i prethodni A1 imao. x < 0. y < 0. a drugi ide analogno. ap1 > a1 . tj. x + y > 0 i x > 0.4 Limes superior i limes inferior Lema 2.2. 1. ∃m ∈ N tako da skup Am nema maksimum. x ≥ 0. y ∈ R. Sada iz prethodne nejednakosti za n → ∞ dobijemo n→∞ lim 1+ x n n 1+ y n n − 1+ x+y n n = 0. ∀x. +∞ na slijede´i naˇin: c c   f (x) .

Zbog toga ˇto je podniz s (1) (1) (2) (2) monotonog niza i sam monoton. Ograniˇen niz u R ima konvergentan podniz. a ◦ p. slijedi konvergencija. itd. . a ostali ne moraju biti. 19. a ◦ p monotoni. . (j < p1 ) ⇒ (aj < ap1 ).1. ap2 > ap1 . . Tim postupkom dobijemo strogo rastu´i niz (pn )n u N takav c c da je apn ≥ apn+1 . . NIZOVI p2 . podniz (apn )n je strogo rastu´i. Ovim postupkom dobivamo strogo rastu´i niz (pn )n u c c N takav da je apn < apn+1 . . . n→∞ Iz definicije slijedi da je α ∈ R gomiliˇte niza (an )n ako i samo ako ∀ε > 0 s okolina α − ε. . i primjeru 2. Sada po lem1 2. Za konaˇno nizova a(1) . . . Medu svim k > p1 za koje je ak = b2 uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s p1 . . a(2) ◦ p. U teoremu 2. Dokaz: Iz leme 2. medu podnizovima a ◦ q ◦ q . .) njemaˇki matematiˇar c c c 1 . ∀n ∈ N. listopad 1815. a ◦ q (1) ◦ q (2) . . 31. α + ε sadrˇi beskonaˇno ˇlanova niza. Slijede´i teorem govori o tome c ˇto se ipak moˇe zakljuˇiti iz ograniˇenosti niza. c Definicija 2. Korolar 2. c z ali ne i dovoljna za konvergenciju toga niza.Berlin. a(2) . gdje je p = q (1) ◦ q (2) ◦ · · · ◦ q (n) . Karl Theodor Wilhelm Weierstrass (Ostenfelde.2. a ostali ne moraju bit monotoni. Sada gledamo podnizove a(1) ◦ q (1) . onda je i svaki njegov podniz ograniˇen. a(n) ◦ p. a(n) postoji strogo rastu´i niz c c (1) (2) (n) p : N → N takav da su svi podnizovi a ◦ p. podniz (apn )n je padaju´i. .52 POGLAVLJE 2. Ovim postupkom u n koraka dolazimo do podnizova a(1) ◦ p. z c c Primjer 2. .6. 2.3. .6 (Weierstrass1 ). z s ako postoji podniz (apn )n niza (an )n takav da vrijedi lim apn = α. . a(n) ◦ q (1) od kojih je prvi monoton.7. b2 ≤ b1 .1. c z c Poˇto je niz ograniˇen. . Sada c gledamo Ap1 +1 i neka je b2 = max Ap1 +1 . veljaˇa 1897. itd. Kaˇemo da je α ∈ R gomiliˇte niza (an )n realnih brojeva. tj. . Jasno je da vrijedi c ap2 ≤ ap1 . postoji strogo rastu´i niz q (1) : N → N takav da je c (1) (1) (1) a ◦ q monoton podniz od a . sluˇaj: Neka je b1 = max A1 . postoji strogo rastu´i niz q (2) : N → N takav c da je a(2) ◦ q (1) ◦ q (2) monoton podniz od a(2) ◦ q (1) . ∀n ∈ N. tj. a(n) ◦ q (1) ◦ q (2) su prva dva monotona. smo vidjeli da je ograniˇenost niza nuˇna. a(2) ◦ q (1) .1. Medu onim k ∈ N za koje je ak = b1 c uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s p1 . . moˇemo na´i monoton podniz zadanog niza. tj. koji su svi monotoni.2. c Dokaz: Pomo´u leme 2. s z c c Teorem 2. tj. Sada za taj s c c ograniˇen i monoton podniz iz teorema 2.1. . . Jasno.

je L − ε < an za beskonaˇno ˇlanova niza. pa je skup svih gomiliˇta niza c s jednoˇlan. n→∞ . tj. gotovo svi ˇlanovi su u intervalu α − ε. tj. ∀ε > 0. c Broj L ∈ R je limes superior niza (an )n ako i samo ako vrijedi: 2. tj. Svaki konvergentan niz ima toˇno jedno gomiliˇte. v. Dakle. Niz iz primjera 2.2.4. Skupovi N i Q su ekvipotentni. c Obratno.7. c c 1. onda je skup svih gomiliˇta jednoˇlan s c i neka je α njegov element. svaki njegov podniz ima istu graniˇnu vrijednost kao i niz. Niz (n)n nema niti jedno gomiliˇte u R.2. ako vrijedi gornja jednakost. je ℓ − ε < an za gotovo sve ˇlanove niza. c c Dokaz: Ako je niz (an )n konvergentan.2. iv. Svaki ograniˇeni niz ima barem jedno gomiliˇte u R. . s Supremum skupa A zovemo limes superior niza (an )n i oznaˇavamo c s lim sup an ili limn an . ima toˇno dva gomiliˇta jer je (−1)2n → 1 i c s (−1)2n−1 → −1. ∀ε > 0. a iz definicije limesa superiora. Neka je (an )n ograniˇen niz realnih brojeva i A ⊂ R skup c svih gomiliˇta tog niza. c α = lim an . c Broj ℓ ∈ R je limes inferior niza (an )n ako i samo ako vrijedi: Teorem 2. iz definicije limesa inferiora. ∀ε > 0. ∀ε > 0. n→∞ n→∞ 2.7. onda je po teoremu 2. gotovo svi ˇlanovi niza su > α − ε. . α + ε . iii. a to je graniˇna c s c vrijednost. s Definicija 2. je an < L + ε za gotovo sve ˇlanove niza. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR i. je an < ℓ + ε za beskonaˇno ˇlanova niza. Tada je R skup svih gomiliˇta niza (rn )n . Tada ∀ε > 0. Ograniˇen niz (an )n u R je konvergentan ako i samo ako je c lim inf an = lim sup an . gotovo svi ˇlanovi c c niza su < α + ε. n→∞ 1. c s 53 ii. svaki realan broj je limes s nekog niza racionalnih brojeva. n→∞ Infimum skupa A zovemo limes inferior niza (an )n i oznaˇavamo s c lim inf an ili limn an . postoji bijektivni niz r : N → Q.

Tada se kaˇe da je skup potpun ako svaki c c z Cauchyjev niz iz skupa konvergira u tom skupu. m > n1 ) ⇒ (|an − am | < 1). Odatle za n > n1 imamo |an | ≤ |an − an1 +1 | + |an1 +1 |. . c postoji a = limn apn . ograniˇen (an )n niz ima konvergentan podniz (apn )n . Niz u R je konvergentan ako i samo ako je Cauchyjev. tj. a = limn an . . Teorem 2. zbog pn ≥ n. Pokaˇimo da vrijedi a = limn an . skup kompleksnih brojeva C o kojem govorimo u slijede´oj toˇki. |an1 |. svibanj 1857. NIZOVI 2. Kaˇemo da je niz (an )n realnih brojeva Cauchyjev1 ili funz damentalan niz ako (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n. m > nε . m > nε ) ⇒ (|an − am | < ε)). Sada je M = max{|a1 |. 2 ′′ Zato ˇto je niz (an )n Cauchyjev imamo nε ∈ N takav da s ε ((n > n′′ ) ⇒ (|an − am | < )). m ∈ N.54 POGLAVLJE 2. kao u Aksiomu 15.8) za ǫ = 1 imamo n1 ∈ N takav da ∀n. Takav je npr. nε } pa za n > nε . ε 2 ′ ′′ Neka je nε = max{nε . kolovoz 1789. Pokaˇimo da je taj niz ograniˇen. (n. Po teoremu 2.8. 2 2 tj. – Sceaux-Paris. ε (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|an − a| < )). pomo´u njega moˇemo ispitati c z konvergenciju niza a da nemamo kandidata za njegov limes.) francuski matematiˇar c 1 (2. 23. Cauchyjevo svojstvo je posebno vaˇno u op´enitijim strukturama od skupa z c R. Definicija 2.6. Augustin Louis Cauchy (Paris. Uzmimo ε > 0 po z volji.8) je nuˇan. m ∈ N)((n.5 Cauchyjev niz Sada navodimo nuˇan i dovoljan uvjet za konvergenciju realnog niza koji u z sebi ne upotrebljava pojam limesa. . Iz konvergencije podniza (apn )n imamo n′ε ∈ N takav da ε ((n > n′ε ) ⇒ (|apn − a| < )). 2 ε ε Neka je n. 1 + |an1 +1 |} takav da vrijedi |an | ≤ M. gdje nismo u mogu´nosti pomo´u uredaja definirati pojam potpunosti c c skupa.8. z c Iz (2. Dokaz: Neka je (an )n konvergentan niz i a = limn an . z Obratno. pa imamo |an − am | ≤ |an − a| + |a − am | < 2 + 2 = ε.8) . ∀n ∈ N. slijedi ε ε |an − a| ≤ |an − apn | + |apn − a| < + = ε. tj. . neka je (an )n Cauchyjev niz. Dakle. 21. dakle uvjet (2.

Sada na R × R definiramo operacije zbrajanja i mnoˇenja. Vrijedi (a. d) ∈ R × R. b) i (1. b + (−b)) = (0.9) i mnoˇenja (2. a0+b1) = (a. R × R je skup svih uredenih parova (a. 0 + b) = (a + 0. 0) i (−a. a2 aa − b(−b) a(−b) + ba . (a. 0)(a. b) = (−a. za svaki par (a. (c. (2. ad + bc). a2 + b2 a2 + b2 .10) z zovemo skup kompleksnih brojeva i oznaˇavamo s C. 0) = (a1−b0. Skup kompleksnih brojeva C je polje. z Neka je ⊕ : (R × R) × (R × R) → (R × R) operacija zbrajanja definiran s ∀(a. b) = (1a−0b. 0). te distributivnosti mnoˇenja na zbrajanje u R. b) = (−a + a. + i ·. Neutralni element za zbrajanje je par (0.9. = (1.10) z z vrijede aksiomi A 1. c Teorem 2.2. 0). (a.6. Jedinica z ili neutralni element za mnoˇenje je par (1. tj. do A 9. nizovi u C Polje kompleksnih brojeva C Neka je R × R Kartezijev produkt skupa R sa samim sobom.6. Dokaz: Pokaˇimo da za skup C i operacije zbrajanja (2. 0) + (a. b + d). b) + (−a. b) suprotni par −(a. d) ∈ R × R. d) = (a + c. Asocijativnost i komutativnost mnoˇenja i distributivnost mnoˇenja na z z zbrajanje slijede direktnim raˇunom iz asocijativnosti i komutativnost mnoˇenja c z i zbrajanja na R. −b) + (a. −b + b) = (0. 2 a2 + b2 +b a2 = a −b . b) ⊕ (c. tj. Skup R × R snabdjeven operacijom zbrajanja (2. b) = (0 + a.1 Polje C.6 2. b)−1 = Vrijedi (a. b). 2 a2 + b2 +b . a2 + b2 = 0. b). Aksiomi A 1. −b) = (a + (−a). b) imamo z (a. Za svaki (a. (0. 0). (2. 0). b) gdje su a. d) = (ac − bd. POLJE C. b). b)(1. b) a −b . definiramo (a. b) ⊙ (c. (c. b ∈ R. −b). b) = (0. NIZOVI U C 55 2. tj. s tim da je uvijek jasno kada su operacije s parovima realnih brojeva ili sa samim realnim brojevima.9) i mnoˇenja (2. 1b+0a) = (a. slijede direktno iz istih aksioma za R i definicije operacije zbrajanja. b). b + 0) = (a. i A 4.10) U daljnjem tekstu ´emo umjesto oznaka ⊕ i ⊙ koristiti iste oznake kao i za c operacije u R. Za bilo koji par (a. 0).9) i neka je ⊙ : (R × R) × (R × R) → (R × R) operacija mnoˇenja definiran s z ∀(a. tj.

b) (c. 0)+(b. ∀ x. jer npr. tj. onda je a = Rez realni dio i b = Imz imaginarni dio od z. d)) = (a ≤ c) ∧ (b ≤ d). y ∈ R.12) Definiramo funkciju f : C → C na slijede´i naˇin: c c Za y = 0 dobijemo f (x) = ex . 0)(b. (a.11) 2. Stoviˇe. dakle. c Kompleksan broj (0. 0) = 0. Pokaˇimo da to proˇirenje zadovoljava osnovnu funkcijsku z s jednakost koja karakterizira eksponencijalnu funkciju.56 POGLAVLJE 2. x ∈ R} ⊂ C. NIZOVI def Na C moˇemo definirati uredaj ((a. Taj skup je zatvoren na c operacije zbrajanja i mnoˇenja. (1. 1) zovemo imaginarna jedinica i oznaˇavamo ga s c i = (0. 0) = −(1. ∀ z. Vrijedi |z + v|2 = (z + v)(z + v) = |z|2 + |v|2 + zv + zv = |z|2 + |v|2 + 2Re(zv) ≤ ≤ |z|2 + |v|2 + 2|Re(zv)| ≤ |z|2 + |v|2 + 2|zv| = (|z| + |v|)2 . Taj z uredaj je samo parcijalni uredaj. 0) i (a. √ √ Realni broj |z| = a2√ b2 = zz zovemo modul kompleksnog broja z. v ∈ C vrijedi z + v = z + v. 1) nisu usporedivi. 0) + (b. pa je f proˇirenje eksponencijalne s funkcije s R na C. v ∈ C. 0).2 Eksponencijalna funkcija na C f (x + iy) = ex (cos y + i sin y). U skupu R vrijede aksiomi A 1. do A 9. restrikcija relacija s ′ parcijalnog uredaja na C daje na R linearan uredaj koji je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. + √ Vrijedi |Rez| = |a| ≤ a2 + b2 = |z| i |Imz| = |b| ≤ a2 + b2 = |z|. z moˇemo ga izjednaˇiti s R. b) = (a. b) = a+bi. U tom smislu piˇemo (0. Tako za svaki kompleksan broj vrijedi (a. ∀ x. y ∈ R. imamo f (z)f (z ′ ) = f (x + iy)f (x′ + iy ′) = ex (cos y + i sin y)ex (cos y ′ + i sin y ′) = ′ . Tako je R′ uredeno potpuno polje.11). 0) = (a + b. 0) = 1 i z c s op´enito (a.6. 1)(0. s pa se operacije s kompleksnim brojevima svode na operacije s binomima. gdje su x. (2. √ Odatle zbog rasta funkcije · na R+ slijedi (2. (1. Tako vrijedi i2 = (0. Uoˇimo podskup R′ = {(x. za modul vrijedi nejednakost trokuta |z + v| ≤ |z| + |v|. 0). Za z = x + iy. 1) = (−1. 0) = z ′ ˇ (ab. 1). y. 1) pa piˇemo (a. 0) = a. zv = zv i |zv| = |z||v|. 0) i(0. 0)(0. (2. x′ . y ′ ∈ R. Takoder. Za z. z ′ = x′ + iy ′. Ako je z = a + bi ∈ C. 0) = −1. Za komleksni broj z = a+bi definiramo njegov konjugirani broj z = a−bi.

14) (2. 2i eiy + e−iy .24). za svaki z ∈ C moˇemo definirati z sin z = cos iz = shz = chiz = eiz − e−iz . ˇto je nemogu´e zbog s c (1. 2 ez − ez . ∀ y ∈ R. (2.18) (2. ∀ x.6. Tako imamo pridruˇena z dva realna komponentna niza (αn )n i (βn )n . Takoder. 2 (2.2. ako je f (x+iy) = 0 onda zbog ex > 0 iz (2. Sada moˇemo kompleksnu eksponencijalnu funkciju pisati u obliku z ex+iy = ex (cos y + i sin y). POLJE C.3 Nizovi u C.16) (2.13) iz koje slijedi veza trigonometrijskih funkcija i eksponencijalne funkcije eiy − e−iy . 2i eiz + e−iz .12) vidimo da vrijedi f (z) = f (z). . Dakle imamo funkciju f : C → C \ {0} koju oznaˇavamo s f (z) = ez .17) (2. ′ ′ 57 Iz (2. c ∀z ∈ C. 2. 2i ez + ez . y ∈ R. sin iz = ishz.15) Lako se vidi da vrijedi cos iz = chz. NIZOVI U C = ex+x [cos y cos y ′ − sin y sin y ′ + i(sin y cos y ′ + cos y sin y ′)] = = ex+x [cos(y + y ′ ) + i sin(y + y ′)] = f (x + x′ + i(y + y ′)) = f (z + z ′ ).6.19) (2. limes niza u C Neka je (an )n niz u C . gdje je an = αn +βn i. Za x = 0 dobije se Eulerova formula eiy = cos y + i sin y. ∀n ∈ N.12) slijedi cos y = sin y = 0. ∀z ∈ C. cos y = 2 sin y = Takoder.

tj. onda vrijedi |αn − αn | ≤ |an − a| i |βn −β| ≤ |an −a|. Ako je kompleksni c niz (an )n = (αn + βn i)n ograniˇen.4. To se moˇe z dokazati koriste´i definiciju limesa (2. Zato ˇto se operacije s kompleksnim nizovima svode na operacije s realnim s komponentnim nizovima. o ograniˇenom nizu. Teorem 2. i za mnoˇenje imamo z lim(an bn ) = lim((αn γn − βn δn ) + (αδn + βn γ)i = n n = (lim αn lim γn − lim βn lim δn ) + (lim α lim δn + lim βn lim γ)i) = n n n n n n n n = (lim αn + lim βn i)(lim γn + lim δn i) = lim an lim bn .10. odakle odmah imamo α = limn αn i β = limn βn . ∀n ∈ N i (bn )n . ((n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε)).2 imamo njihove monotone podnizove s istim c indeksima (αpn )n i (βpn )n . Zbog |an − a| = |αn − αn |2 + |βn − β|2 slijedi a = limn an .20). n n n n n n Takoder vrijedi i teorem 2.9. ∀n ∈ N. Niz kompleksnih brojeva (an )n konvergira ili teˇi ka kompleksnom broju a ∈ C z ako svaki otvoreni krug polumjera ε oko toˇke a c sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza.6. (∀n ∈ N). (∃nε ∈ N). sada je odmah jasno da i u kompleksnom sluˇaju c vrijedi teorem 2.58 POGLAVLJE 2. bn = γn + δn i. . Dokaz: Ako je a = limn an i a = α + βi. gdje je an = αn +βn i. Vrijedi limn an = a = α + βi ako i samo ako je α = limn αn i β = limn βn . te je stoga za oˇekivati c da vrijede svojstva koja vrijede za konvergentne nizove u R. pa smo u mogu´nosti konstruirati konvergentan c podniz (apn )n = (αpn + βpn i)n kompleksnog niza (an )n . gdje je a = α + βi. imamo lim(an + bn ) = lim((αn + γn ) + (βn + δn )i) = lim(αn + γn ) + lim(βn + δn )i = n n n n = (lim αn + lim βn i) + (lim γn + lim δn i) = lim an + lim bn . an = αn + βn i. (2. Mi ´emo to uˇiniti tako ˇto ´emo c c c s c dokazati da konvergiraju komponentni nizovi (αn )n i (βn )n . z c Ε a (∀ε > 0). neka je α = limn αn i β = limn βn . Neka je (an )n niz u C . Sada pomo´u korolara 2. Za konvergentne nizove (an )n . NIZOVI Im z Definicija 2. n n n n n n Naravno. onda su ograniˇeni njegovi komponentni c c nizovi. ∀n ∈ N. Obratno.20) Re z 0 Definicija limesa niza u C je formalno ista kao i u R.

a . ∀n ∈ N. tj. Tada je lim an = 0. Po teoremu 2. Iz svojstva infimuma slijedi a α ≤ α ⇒ α(1 − a) ≤ 0 ⇒ α ≤ 0 ⇒ α = 0. α ≤ a . Neka je a ∈ C. lim an = α = inf{an . ≤ an−1 . n→∞ 59 Zbog |an − 0| = |an | − 0 = |a|n − 0 bez smanjenja op´enitosti moˇemo c z uzeti 0 < a < 1.8. NIZOVI U C Primjer 2. niz (an )n je strogo padaju´i. POLJE C. Sada iz c n→∞ α n ∀n ∈ N.6. imamo ∀n ∈ N.2. |a| < 1. n ∈ N} ≥ 0.3. Tada vrijedi an+1 < an .

NIZOVI .60 POGLAVLJE 2.

Dakle. ∀x ∈ R. Prva funkcija je niz i u prethodnom poglavlju smo 1 ˇ = 0. Sto se tiˇe funkcije f . 3. +∞ → R. 1 f (x) = x . Malo je manje jasno kako u vezu intuitivno poimanje pojma lim x→∞ x 1 dovesti lim = 1 i analognu priˇu s nizom. ∀n ∈ N i f : 0. Definicija 3. u definiciji je potrebno z 61 . n→∞ n→∞ Tada piˇemo lim f (x) = L.Poglavlje 3 Limes funkcije i neprekidnost funkcije U ovom poglavlju obradujemo vaˇne pojmove limesa funkcije i neprekidnosti z ˇ funkcije. dok kod realnih z brojeva je to mogu´e. s x→c Iz definicije je vidljivo da je pribliˇavanje broja x prema c ekvivalentno z pribliˇavanju svih nizova koji konvergiraju k c. Zelimo intuitivno promiˇljanje o tim pojmovima pretvoriti u strogi s matematiˇki jezik.1. a(n) = n . priliˇno je jasno c c dobro prouˇili ˇto znaˇi lim c s c n→∞ n 1 = 0. Kod niza nismo u mogu´nosti c c x→1 x konstruirati proces pribliˇavanja argumenata n k broju 1. U slijede´oj definiciji dana je veza limesa funkcije i c c limesa niza. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I.1 Limes funkcije 1 Neka su zadane funkcije a : N → R. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes u toˇki c jednak L ako za svaki niz (cn )n z c u I vrijedi: ( lim cn = c) ⇒ ( lim f (cn ) = L). tako da omogu´imo egzaktno koriˇtenje tih pojmova na c c s funkcijama s kojima radimo.

tj. preslikava u okolinu L − ε. Uzmimo bilo koji niz (cn )n u I \ {c} takav da je c = limn cn .2). a to je upravo (3. ako je lim f (x) = L.4) Napomena 3. limn cn = c. c + δ broja c koja se. onda vrijedi (3. tj. x→c (∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃xδ ∈ I)((0 < |xδ − c| < δ) ∧ (|f (xδ ) − L| ≥ ε > 0)). .62 POGLAVLJE 3.4. i dobijemo cn = x 1 . To je sadrˇaj c z tzv Cauchyjeve definicije limesa funkcije u toˇki.1. c f ( c − δ. tj. tj. Neka je I ⊆ R otvoren interval. c + δ \ {c}) ⊆ L − ε. neka je lim f (x) = L. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE promatrati sve takve nizove. (∀δ > 0)(∃nδ ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nδ ) ⇒ (|cn − c| < δ)). (3. (3. (3. c ∈ I i f : I \ {c} → R.3). Uzmimo sada nε = nδ i za ∀n ∈ N imamo (n > nε ) ⇒ (|cn − c| < δ) ⇒ (|f (cn ) − L| < ε). L + ε . tj.1 (Cauchyjeva definicija limesa). Dakle. c pa je prirodno pretpostaviti da je toˇka c iz nekog otvorenog intervala koji c je sadrˇan u domeni funkcije f .1). Cauchyjeva definicija limesa funkcije ima jednostavnu geometrijsku interpretaciju koja glasi: Za svaku okolinu L − ε. nizovi koji konvergiraju k c imaju toˇke i lijevo i desno od c. s izuzetkom toˇke c. z Prethodni pojam je mogu´e opisati i bez upotrebe nizova.1. z (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|f (cn ) − L| < ε)). Limes funkcije f u toˇki c postoji i lim f (x) = L c x→c ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < |x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)). s dakle. Za taj δ postoji nδ tako je ispunjeno (3. a niz (f (cn ))n ne konvergira k L (kontradikcija s definicijom 3.1.1). 1 Sada za svaki n ∈ N uzmimo δn = n u 3. c Tada se slike tih nizova po funkciji f moraju pribliˇavati istom broju L. Obratno.1). a ne samo jedan niz ili njih konaˇno mnogo. i neka ne vrijedi x→c (3. Tako smo n 1 doˇli do niza (cn )n u I \ {c} za koji vrijedi |cn − c| < n i |f (cn ) − L| ≥ ε > 0. L + ε . vrijedi definicija 3.2) Za ε > postoji δ > 0 tako da vrijedi (3.1) Dokaz: Neka vrijedi (3. Teorem 3.3) (3. Pokaˇimo da je tada limn f (cn ) = L. koju dokazujemo u sljede´em c c teoremu.).1). L + ε broja L postoji okolina c − δ. S z druge strane.

x→c x→c Dokaz: Sve tvrdnje slijede iz odgovaraju´ih tvrdnji u teoremu 2. Ako je g(x) = 0. Funkcija f ± g ima limes u c i lim(f (x) ± g(x)) = lim f (x) ± lim g(x). Teorem 3. c ∈ I i c f. x→c x→c x→c Dokaz: Tvrdnje slijede iz odgovaraju´ih tvrdnji u teoremu 2. Neka je I ⊆ R otvoren interval. x→c g(x) lim g(x) x→c 5. Neka je I ⊆ R otvoren interval. c ∈ I i f. Funkcija |f | ima limes u c i lim |f (x)| = | lim f (x)|.5. za nizove c (f (cn ))n . Ako je f (x) ≤ g(x). Za svaki λ ∈ R funkcija λf ima limes u c i lim λf (x) = λ lim f (x). onda je lim f (x) ≤ lim g(x).1. x→c x→c 3. za nizove c (f (cn ))n i (g(cn ))n .3 (teorem o sendviˇu). ako je h : I\{c} → R takva da vrijedi f (x) ≤ h(x) ≤ g(x).(g(cn ))n i (h(cn ))n . Funkcija f g ima limes u c i lim(f (x)g(x)) = lim f (x) lim g(x). ∀x ∈ I\{c} i lim f (x) = lim g(x) = L. x→c x→c x→c 2.1. Tada vrijedi: x→c x→c 1. x→c x→c 2.4. g : I \ {c} → R za koje postoje lim f (x) i lim g(x). To je posljedica ˇinjenice da je limes niza u skladu s tim operacijama c i definicije 3. x→c x→c x→c 4. x→c x→c 1. LIMES FUNKCIJE 63 Limes funkcije je u skladu sa operacijama zbrajanja i mnoˇenja s funkciz jama.2. funkcija x→c f ima limes u c g i lim lim f (x) f (x) = x→c . . ∀x ∈ I \ {c} i lim g(x) = 0. Teorem 3. ∀x ∈ I \ {c}. g : I \ {c} → R za koje postoje lim f (x) i lim g(x).3. onda funkcija h ima limes u c i lim h(x) = L.

3 daje tvrdnju.7). x→0 x Α 0 y 1 C D 1 x sin x x cos x 0 Π 2 x Eksponencijalnu funkciju smo definirali u (2. Odatle imamo nejednakost sin x < 1. za svaki x = 0 c imamo ex − 1 min{1. 4 x→0 sin x = 1. sin α < α za α > 0. Odakle za n → ∞ imamo 1≤ f (x) − 1 ≤ f (x). slijedi lim x→0 x Primjer 3.3. Zbog x neparnosti brojnika i nazivnika.1.64 POGLAVLJE 3.2. s c x→0 . Pokazati da je lim x→0 Na trigonometrijskoj kruˇnici je vidljivo da je luk z koji odgovara vrijednosti kuta x > 0 u radijanima ve´i od tetive toga luka koja je hipotenuza c pravokutnog trokuta △ACD ˇija je jedna kateta c duljine sin α.7) pomo´u funkcije f (x) = c x n lim 1 + iz propozicije 2.2. Za x > 0 i n ∈ N vrijedi n→∞ n 1≤ 1+ x n n x −1 = 1 n 1+ x n n−1 +···+1 ≤ 1+ x n n−1 . ta nejednakost vrijedi za sve x = 0. tj. x y A B Primjer 3. x (3. Dakle. Zbog parnosti funkcija s obije 4 strane nejednakosti isto vrijedi za sve x = 0.7) x ˇto zbog lim ex = 1 pomo´u teorema 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE sin x = 1. za x sve 0 < |x| < π . (3. imamo nejednakosti cos x < sin x < 1. slijedi α < tg α. cos x < sin x 2 x za 0 < x < π . Pokazati da je lim ex − 1 = 1. zamjenom x s −x u (3. usporedimo li povrˇinu c s s kruˇnog isjeˇka POAD = 1 α i povrˇinu trokuta z c 2 P△OBD = 1 tg α.6) Iz (3. ex }. Zbog lim cos x = 1 i teorema 3. tj. ex } ≤ ≤ max{1.5) i (3. Sliˇno. (3. za x > 0.5) i djeljenjem s f (−x) > 0 dobijemo 1 ≤ f (−x) 1 f (−x) x −1 ≤ 1.6) pomo´u definicije eksponencijalne funkcije (2.5) Za x < 0.

konaˇnog limesa u beskonaˇnosti. Za funkciju f : −∞. tj. s x→+∞ 2. Tada piˇemo lim f (x) = f (−∞) = −∞. +∞ .+∞ . a ) ((x < −∆) ⇒ (f (x) < −E). −E . kao i u sluˇaju kada je c ∈ R.3. Teorem 3. Tako i neki c c x→+∞ ˇ rezultati koji vrijede za nizove imaju svoj analogon u ovom sluˇaju. LIMES FUNKCIJE 65 3. s tim da prilagodimo pojam okoline novim situacijama. +∞ → R rastu´a funkcija na a. c c Limes od f u +∞ postoji ako i samo ako je f ograniˇena na a. Tada piˇemo lim f (x) = f (+∞) = L. a → R kaˇemo da ima limes u toˇki −∞ jednak z c −∞ ako vrijedi: (∀E > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ −∞.3. sluˇaj lim f (x) = L direktno poop´ava limes niza.2 i 3. Stoviˇe. c s i tehnika dokaza je jednaka. Tada vrijedi lim f (x) = sup f . Najprirodnije je z z to uˇiniti tako da iskoristimo geometrijsku interpretaciju limesa iz napomene c 3. Definicija 3.1. Za funkciju f : a.1 Limes u R Pojam limesa funkcije moˇemo proˇiriti na sluˇajeve kada argument funkcije z s c teˇi k ±∞ ili kada vrijednost funkcije teˇi k ±∞ ili oboje. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes u toˇki c jednak +∞ ako vrijedi: z c (∀E > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < |x − c| < δ) ⇒ (f (x) > E)). x→+∞ a. Neka je f : a. +∞ .1. +∞ . sliˇno. c z c c gdje je E > 0.. Tada piˇemo lim f (x) = +∞.4. 1. c c c vrijede svi rezultati u teoremima 3. +∞ → R kaˇemo da ima limes u toˇki +∞ jednak z c L ∈ R ako vrijedi: (∀ε > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ a. gdje je E > 0. Ve´ smo kod c limesa niza vidjeli da kao okoline toˇke +∞ mogu posluˇiti intervali E. c Posebno. s x→−∞ U sluˇaju 1. c = +∞ ili c = −∞. za okoline toˇke −∞ uzimamo intervale −∞. s x→c 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I.1. +∞ ) ((x > ∆) ⇒ (|f (x) − L| < ε).

2 Jednostrani limes u R Kada bismo u definiciji 3. +∞ . zbog rasta funkcije f . .1. f (x) ≤ L. i 3. L − ε < f (xε ). dakle. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. vrijede teoremi 3. limesa funkcije f u toˇki c promatrali samo c nizove koji konvergiraju k c s lijeve strane. c dobili bismo definiciju limesa slijeva funkcije u toˇki c. 1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. (ii) ∀ε > 0. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Dokaz: Neka je f ograniˇena na a. imamo (x > ∆) ⇒ (L − ε < f (xε ) ≤ f (x) ≤ L < L + ε) ⇒ (|f (x) − L| < ε). lim f (x) = L. tj. c Sada ´emo dati Cauchyjevu definiciju jednostranog limesa funkcije. Na isti naˇin bismo c c definirali i limes zdesna funkcije u toˇki c.9) Tada piˇemo lim f (x) = lim f (x) = f (c+) = L. (3.66 POGLAVLJE 3. Odatle za ε > 0 i ∆ = xε . x→+∞ 3.8) Tada piˇemo lim f (x) = lim f (x) = f (c−) = L.1. s xցc x→c+ Jednostrani limes funkcije ima ista svojstva kao i limes funkcije. s xրc x→c− 2. c Definicija 3. c a.2.+∞ Tada vrijedi: (i) ∀x > a. ili samo rastu´e nizove u I \ {c}. (3. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes slijeva u toˇki c jednak L ako vrijedi: z c (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < c − x < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)).3 ako u njima limes zamijenimo s lijevim ili desnim limesom. tj.3. ∃xε > a. postoji L = sup f . Za funkciju f : I \ {c} → R c kaˇemo da ima limes zdesna u toˇki c jednak L ako vrijedi: z (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < x − c < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)).

3.1. LIMES FUNKCIJE Primjer 3.3. Funkcija signum (predznak) definirana s  x  |x| x = 0, sgn(x) =  0 x = 0.

67

y 1

nema limes u nuli, ali ima i lijev i desni limes u nuli i oni su razliˇiti. Za svaki x < 0 je c sgn(x) = −1, a za x > 0 je sgn(x) = 1. Odatle zakljuˇujemo da za svaki niz koji konvergira k c nuli slijeva, pripadni niz funkcijskih vrijednosti ima limes jednak −1, a za one s desna je jednak 1. To znaˇi da funkcija sgn nema limesa u nuli, c ali je zato lim sgn(x) = −1 i lim sgn(x) = 1.
x→0− x→0+

0

x

1

Veza izmedu limesa funkcije i jednostranih limesa funkcije dana je slijede´im teoremom. c Teorem 3.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I \ {c} → R. Za funkcija f postoji lim f (x) ako i samo ako postoje i jednaki su lim f (x) i
x→c x→c− x→c+

lim f (x).
x→c

Dokaz: Ako postoji lim f (x) = L, onda vrijedi (3.1), pa onda (3.8) i (3.9)) vrijede s istim L. Obratno, ako vrijede (3.8) i (3.9) s istim L, onda za dano ε > 0 uzmimo minimalnog δ > 0 od onih koji postoje po (3.8) i (3.9). Za taj δ > 0 vrijedi implikacija u (3.1). Interesantno je slijede´e svojstvo monotonih funkcija. c Teorem 3.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R monotona funkcija. U svakoj toˇki c ∈ I funkcija f ima lijevi i desni limes. Ako f raste, onda je c f (c−) ≤ f (c) ≤ f (c+), a ako pada f (c−) ≥ f (c) ≥ f (c+). Dokaz: 1. Neka je f rastu´a na I. Skup S = {f (x); x ∈ I, x < c} je odozgo c ograniˇen s f (c), pa postoji d = sup S. Pokaˇimo da je d = f (c−), tj. c z ∀ε > 0, ∃δ > 0, ∀x ∈ I, (c − δ < x < c) ⇒ (|f (x) − d| < ε). Poˇto je d = sup S imamo s a) ∀x ∈ I, (x < c) ⇒ (f (x) ≤ d), b) ∀ε > 0, ∃xε ∈ I, xε < c, d − ε < f (xε ).

68

POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE

Uzmimo sada δ = c − xε > 0 pa zbog rasta funkcije f imamo: (c − δ < x < c) ⇒ (xε < x < c) ⇒ (d − ε < f (xε ) ≤ f (x) ≤ d < d + ε) ⇒ (|f (x) − d| < ε). Analogno se dokazuje postojanje f (c+). Tada je f (c+) = inf{f (x); x ∈ I, x > c}. Sluˇaj kada je f padaju´a funkcija se dokazuje tako da se c c prethodni sluˇaj primijeni na funkciju −f . c

3.2

Neprekidnost funkcije u toˇki c

Intuitivno geometrijsko poimanje pojma neprekidnosti funkcije povezano je s ˇinjenicom da od takve c funkcije oˇekujemo da joj je graf krivulja povuˇena c c y u jednom potezu, tj. nije pokidana. U tom smislu je za oˇekivati da je funkcija sgn iz prim- f c c jera 3.3. prekidna u toˇki 0. Dakle, za oˇekivati c c f je da je postojanje limesa u toˇki nuˇan uvjet da c z bi funkcija u toj toˇki bila neprekidna. Iz grafa c funkcije na slici desno je vidljivo da to nije i do0 voljan uvjet. Ta funkcija ima limes u toˇki c, ali c c x je toˇka (c, f (c)) izdvojena, tj. limes nije jednak c vrijednosti funkcije. I to je vrsta prekida, iako uklonjiva. Prethodna razmatranja vode nas na sljede´u definiciju pojma neprekidnosti c funkcije. Definicija 3.4. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇka c ∈ I. Za funkciju c f : I → R kaˇemo da je neprekidna u toˇki c ako postoji limes funkcije z c f u toˇki c i lim f (x) = f (c). Funkcija je neprekidna na skupu I ako je c x→c neprekidna u svakoj toˇki c ∈ I. c Teorem 3.7 (Cauchyjeva definicija). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I → R. Funkcija f je neprekidna u toˇki c ako i samo ako vrijedi c (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). Dokaz: Slijedi direktno iz definicije 3.4. i teorema 3.1. (3.10)

ˇ 3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI

69

Kako se uvjet (3.10) upotrebljava kod provjere neprekidnosti funkcije u toˇki? Uzmemo ε > 0 po volji i trebamo na´i ili barem dokazati postojanje c c δ > 0 tako da vrijedi gornja implikacija. Primijetimo, ako smo za neki ε0 > 0 naˇli odgovaraju´i δ > 0, onda je taj δ dobar i za svaki ε > ε0 . Obratno, ako s c smo za neki ε > 0 naˇli odgovaraju´i δ0 > 0, onda je svaki 0 < δ < δ0 dobar s c i za taj ε.
y

Cauchyjeva definicija neprekidnosti funkcije u toˇki (3.10) ima jasnu skupovnu interc pretaciju koja glasi: Za svaki interval polumjera ε oko slike f (c) postoji interval polumjera δ oko c koji se u njega preslikava, tj. f ( c − δ, c + δ ) ⊆ f (c) − ε, f (c) + ε .

f c

Ε

f

f c
f c Ε

0 c ∆ c c ∆

x

Dajemo nekoliko primjera neprekidnih funkcija. Njihovu neprekidnost dokazujemo upotrebom Cauchyjeve definicije. Primjer 3.4. Pokaˇimo da je konstantna funkcija f : R → R, f (x) = d, z ∀x ∈ R, neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R. Jasno je da uvijek vrijedi impc likacija (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (0 = |d − d| < ε)). Primjer 3.5. Pokaˇimo da je funkcija f : R → R, f (x) = x, ∀x ∈ R, z neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. c Tada vrijedi implikacija (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ = ε) ⇒ (|x − c| < ε)), tj. f je neprekidna u c. Primjer 3.6. Funkcija f : R → R, f (x) = |x|, ∀x ∈ R, neprekidna je u svakoj toˇki c ∈ R. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. Zbog nejednakosti c 1.11 imamo (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ = ε) ⇒ (||x| − |c|| ≤ |x − c| < δ = ε)).
1 Primjer 3.7. Pokaˇimo da je funkcija f : R \ {0} → R, f (x) = x , ∀x ∈ z R \ {0}, neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R \ {0}. Za bilo koji ε > 0 uzmimo c |c| ε|c|2 δ = min{ 2 , 2 }. Imamo    (|x − c| < |c| ) ⇒ ( |c| < |x|) ⇒ ( ε|c|2 < ε|x||c|)    2 2 2 (|x − c| < δ) ⇒ ⇒    (|x − c| < ε|c|2  2

70

POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE |x − c| <ε |x||c| ⇒ 1 1 − <ε . x c

⇒ (|x − c| < ε|x||c|) ⇒

Primjer 3.8. Pokaˇimo da je funkcija f : R → R, f (x) = x2 , ∀x ∈ R, z neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R. Za c = 0 i za bilo koji ε > 0 uzmimo c 2ε δ = min{ |c| , 5|c| }. Vrijedi 2 (|x − c| < δ) ⇒   (|x − c| <    (|x − c| <
|c| ) 2 2ε 5|c|

⇒ (|x + c| <

5|c| ) 2

2ε ⇒ ( 5|c| <

ε ) |x+c|

    

ε ) ⇒ (|x − c||x + c| < ε) ⇒ |x2 − c2 | < ε). |x + c| √ √ Za c = 0 i za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = ε > 0 te imamo (|x| < δ = ε) ⇒ (|x2 | < ε). ⇒ (|x − c| < Pogledajmo sada nekoliko primjera funkcija koje imaju prekid. Funkcija f : I → R ima prekid u toˇki c ∈ I ako nije neprekidna u c. To znaˇi da c c moˇemo na´i niz (cn )n u I ⊆ R takav da je limn cn = c i da niz (f (cn ))n ne z c konvergira k f (c). Negacija Cauchyjeve definicije glasi (∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x ∈ I) ((|x − c| < δ) ∧ (|f (x) − f (c)| ≥ ε)). (3.11)

Primjer 3.9. Za funkciju sgn definiranu u primjeru 3.3. je jasno da je neprekidna u svim toˇkama osim u toˇki 0. Funkcija je prekidna u nuli jer c c ne postoji limes funkcije u nuli.

je prekidna u svakoj toˇki. Neka je c ∈ Q i f (c) = 1. Uzmimo niz (cn )n iz c R \ Q koji konvergira k c. Tada je f (cn ) = 0, pa niz (f (cn ))n ne konvergira k 1. Analogno, za c ∈ Q i f (c) = 0, uzmimo niz (cn )n iz Q koji konvergira k c. Tada je f (cn ) = 1, pa niz (f (cn ))n ne konvergira k 0.

Primjer 3.10. Funkcija f : R → R definirana s   1; x ∈ Q, f (x) =  0; x ∈ Q.

Dokaz: U sluˇaju f (c) > 0 uzmimo ε = 1 f (c) > 0 pa iz (3.1. f (x) =  0. x ∈ Q. Dokaz: Iz Cauchyjeve definicije za ε = 1 postoji δ > 0 takav da vrijedi Dakle. Iz prethodnih primjera je vidljivo da prekidnost ili neprekidnost u nekoj toˇki nema utjecaj na prekidnost ili neprekidnost u ostalim toˇkama. c ∈ I i funkcija f : I → R neprekidna u c. pa niz (f (cn ))n ne konvergira k c. s c c Lema 3.10) dobijemo c 2 δ > 0 takav da ∀x ∈ I. c tj. x ∈ Q. Za c ∈ Q i f (c) = 0. gdje je neprekidna. Naime.2. c c Da je f prekidna u svakoj toˇki c = 0 vidi se sliˇno kao u prethodnom c c primjeru. Tada je f (cn ) = 0. Tada je f lokalno ograniˇene oko c. Neka je I ⊆ R otvoren interval. 1 (|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < f (c)) ⇒ 2 1 1 1 ⇒ (− f (c) < f (x) − f (c) < f (c)) ⇒ (f (x) > f (c)). Tada je f (cn ) = cn . tvrdnja vrijedi za η = δ i M = 1 + |f (c)|. Lema 3. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI Primjer 3. 2 2 2 1 U sluˇaju f (c) < 0 uzimamo ε = − 2 f (c) > 0 i postupamo analogno. Ako je f (c) = 0 onda funkcija lokalno oko c ˇuva predznak.2. za c ∈ Q uzmimo niz (cn )n iz R \ Q koji konvergira k c. Ako je c = 0. c c Ipak. c . ∃η > 0 i ∃M > 0 c tako da je ∀x ∈ I. ˇinjenica da je funkcija neprekidna u nekoj toˇki ima utjecaj na c c ponaˇanje funkcije u okolini te toˇke. 71 je prekidna u svakoj toˇki osim u toˇki 0.11. c 1 a u sluˇaju (f (c) < 0) vrijedi (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) < 2 f (c) < 0). postoji δ > 0 tako da 1 U sluˇaju (f (c) > 0) vrijedi (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) > 2 f (c) > 0). a ne k 0. O tome se radi u slijede´im lemama. Funkcija f : R → R definirana s   x. c ∈ I i funkcija f : I → R neprekidna u c. (|x − c| < η) ⇒ (|f (x)| < M). onda za niz (cn )n koji konvergira k 0 i niz (f (cn ))n konvergira k 0. Neka je I ⊆ R otvoren interval. c (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x)| ≤ |f (x) − f (c)| + |f (c)| < 1 + |f (c)|)). tj. uzmimo niz (cn )n iz Q koji konvergira k c.ˇ 3. pa niz (f (cn ))n konvergira k c.

. f (x) = xn . Funkcije h. Korolar 3. −b}. c ∀x ∈ c − δ. c+δ ∩I. g(x)} i k(x) = min{f (x). Za svaki λ. µ ∈ R je funkcija λf + µg neprekidna u c.8. Tada vrijedi: 1. c ˇto povlaˇi |h(x) − h(c)| < ε. Za svaki n ∈ N je funkcija f : R → R. i teorema 3. Dokaz: Tvrdnje 1. ∀x ∈ R neprekidna na R. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE 3. iz neprekidnosti funkcija f i g u toˇki c imamo postojanje c δ > 0 tako da |x − c| < δ povlaˇi |f (x) − f (c)| < ε i |g(x) − g(c)| < ε.8.2. c + δ ∩ I vrijedi f (x) > g(x). c Teorem 3.2. 2. iz ˇega slijedi tvrdnja. c To je posljedica ˇinjenice da je limes funkcije u skladu s tim operacijama. i 3. pa je neprekidan po teoremu 3. g(x) − g(c)} c ˇto daje |h(x) − h(c)| ≤ max{|f (x) − f (c)|. Svaka racionalna funkcija je neprekidna na cijelom podruˇju c definicije. Funkcija f g je neprekidna u c.2. Ako je f (c) < g(c) vrijedi h(x) = g(x). ∀x ∈ c−δ. Tvrdnja za funkciju k slijedi iz min{a. |g(x) − g(c)|}. Svaki polinom je neprekidna funkcija na R. 3. Korolar 3. Dokaz: Polinom P (x) = a0 + a1 x + · · · + an xn je linearna kombinacija potencija. ∀x ∈ I. c ∈ I i neka su funkcije f.8. postoji δ > 0 tako da ∀x ∈ c − δ.72 POGLAVLJE 3. pa je zakljuˇak isti. U sluˇaju c kada je f (c) > g(c).2. Za s ε > 0 po volji. su neprekidne u c. slijede direktno iz definicije 3.2.1. k : I → R definirane s h(x) = max{f (x). Tada je h(x) = f (x). ∀x ∈ I.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama Neprekidnost je uskladena sa uobiˇajenim operacijama s realnim funkcijama.1. b} = s c − max{−a. c + δ ∩ I. Dokaz: Indukcijom pomo´u teorema 3. Za dokaz tvrdnje 4. onda je funkcija f g neprekidna u c.4. 2. po lemi 3. c U sluˇaju f (c) = g(c) imamo h(x) − h(c) = max{f (x) − f (c). prvo pretpostavimo da je f (c) = g(c). g(x)}. c Stoga bez dokaza navodimo slijede´i teorem. za funkciju f − g. 4. Neka je I ⊆ R otvoren interval. ∀x ∈ I. Ako je g(x) = 0.3. c Korolar 3. g : I → R neprekidne u c.

c} |fn (x) − fn (c)| ≤ |x − c| 1 + n n−1 n c − 1+ n n x−c = n n−1 1+ k=0 x n n−1−k 1+ c n k . g : J → R funkcije za koje vrijedi f (I) ⊆ J. . Teorem 3. g ◦ f je neprekidna u c.9. Neka su I.2.3.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R Eksponencijalnu funkciju exp : R → 0. = |x − c| fn (max{x. c Isto tako.10. iz pretpostavke o neprekidnosti funkcije f u toˇki c za svaki η > 0 postoji δ > 0 tako da vrijedi (∀ x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < η)). c}) 1+ max{x. 3.ˇ 3. +∞ koja je limes niza funkcija (fn )n iz c (2. +∞ definirali smo u (2. Ako je funkcija f neprekidna u toˇki c ∈ I i funkcija g neprekidna u c d = f (c) ∈ J. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI Dokaz: Racionalna funkcija f (x) = pa je neprekidna po teoremu 3.8.c} n . onda je g ◦ f neprekidna u c.2. Funkcija exp : R → 0. Teorem 3.7) pomo´u c rastu´e funkcije f : [0.6). Dokaz: Za x. Dokaz: Da bismo dokazali neprekidnost funkcije g◦f po Cauchyjevoj definiciji. Po pretpostavci o neprekidnosti funkcije g u toˇki c d za svaki ε > 0 postoji η > 0 tako da vrijedi (∀ y ∈ J) ((|y − d| < η) ⇒ (|g(y) − g(d)| < ε)). c ≥ 0 vrijedi x fn (x)−fn (c) = 1 + n a odatle imamo max{x. +∞ → 0. dakle. dobro je definirana funkcija g ◦ f : I → R. Slijede´i rezultat se odnosi na uskladenost neprekidnosti i operacije komc pozicije funkcija. P (x) Q(x) 73 je kvocijent neprekidnih funkcija. +∞ je neprekidna na R. J ⊆ R otvoreni intervali. f : I → R. tj. uzmimo ε > 0 po volji. Sada imamo (∀ x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < η) ⇒ (|g(f (x)) − g(f (c))| < ε)).

Dokaz: U primjeru 3.11. 3. s Korolar 3.8. lim exp(x) = x→0− x→0− f (−x) x→0 lim f (−x) lim f (x) x→0− x→0+ exp(0).1. c}). c}) < f ( 3c ))  2  ⇒ 3c ) < ε). |x| < Sada za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = ε pa imamo (|x−c| < δ) ⇒ (| sin x−sin c| = 2| sin( dakle. 2 2 2 . 2 Teorem 3. sin je neprekidna u c.3. c Uzmimo sada ε > 0 po volji i neka je δ = min{ 2 . +∞ . koristili smo nejednakost | sin x| ≤ |x|. Funkcije th i cth su neprekidne kao kvocijenti od sh i ch po teoremu 3. tj. 2 pa je exp neprekidna na 0.4. f (ε ) }. funkcija f (−x) je kompozicija 1 neprekidnih funkcija. exp je neprekidna na −∞.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija π .8.2. 0 . Hiperbolne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju definic cije. pa su neprekidne po teoremu 3. Za funkciju exp vrijedi lim exp(x) = lim f (x) = 1 i ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ |x − c|f ( x→0+ x→0+ 1 1 1 lim exp(x) = lim = = = 1. tj.74 POGLAVLJE 3. 1] je neprekidna na R. ˇto pokazuje neprekidnost u 0. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Za n → +∞ dobivamo nejednakost |f (x) − f (c)| ≤ |x − c|f (max{x. Nadalje. Funkcija sin : R → [−1.1. 0 . pa imamo 3c 2 (|x − c| < δ) ⇒  c  (|x − c| < 2 ) ⇒ (x <  (|x − c| < ε f ( 3c ) 2 3c ) 2  ⇒ (f (max{x. Dokaz: Funkcije sh i ch su linearne kombinacije funkcije exp i njene kompozicije s funkcijom x → −x. x−c x+c |x − c| )|| cos( )| ≤ 2 < δ = ε). pa je onda i funkcija f (−x) neprekidna na −∞.

g(x) = f (x). Da bismo definirali neprekidnost i u rubnim toˇkama segmenta [a. b]. b] c posluˇimo se slijede´om definicijom. b] ⊆ R i funkcija f : [a.12 (Bolzano-Weierstrass).5. . g je neprekidna na I. c [a. b] ⊂ I.ˇ 3. tj. slijede´i vaˇni c sc c z teorem to opovrgava. b] ⊂ R segment. 2.2. M] takoder segment. tj. b] → R. Za svaki C ∈ m. b] → R razliˇita od c konstantne funkcije. pa je cos kompozicija neprekidnih funkcija 2 te je neprekidna po teoremu 3.b] [a. Za toˇke c ∈ a. Funkcija f postiˇe svoj minimum i maksimum na [a. 3.5. Iako se ˇini da zahtjev za neprekidnoˇ´u funkcije na segmentu nije bitno c sc razliˇit od zahtjeva za neprekidnoˇ´u na otvorenom intervali. postoje m = inf f i M = sup f . Dokaz: Tvrdnja teorema moˇe se razdvojiti na tri dijela: z 1. b].2. xM ∈ [a.4 Neprekidnost funkcije na segmentu Neka je funkcija f : [a. b]. Funkcije tg i ctg su kvocijenti neprekidnih funkcija pa su neprekidne po teoremu 3. Trigonometrijske funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju c definicije. M postoji c ∈ [a. ∀x ∈ [a. f je ograniˇena na [a. gdje je [a. b c je jasno ˇto znaˇi neprekidnost te funkcije u c. Kaˇemo da je funkcija f neprekidna na [a. b] ⊆ R. b]) = [m. f (xm ) = m i f (xM ) = M. Neka je [a. z c Definicija 3. Analogno definiramo neprekidnost na skupovima oblika [a. 3. b] i 3. Dokaz: Vrijedi cos x = sin(x+ π ). NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI 75 Korolar 3. postoje z xm . b] → R neprekidna na segmentu [a. b] ako postoji z otvoren interval I ⊆ R i funkcija g : I → R takva da vrijedi: 1. Tada je f ([a.83. b] tako da je C = f (c).9. b i a.b] 2. b]. Teorem 3. jer smo pojam neprekidnosti s c definirali za toˇke koje leˇe u nekom otvorenom intervalu sadrˇanom u domeni c z z funkcije. Neka je funkcija f : [a. [a.

C = f (c). Tada vrijedi f (c) = limn f (yn ) ≥ C. Dakle. Po teoremu 2. +∞ . y > c. z Korolar 3. podniz konvergentnog niza ima isti limes kao i niz. Uzmimo niz (cn )n u A takav da je c = limn cn .12.) postoji m ∈ N takav da je f (0) = 0 < C < m < f (m). Analogno se dokazuje da je m ∈ R(f ).1. limn xpn = c ∈ [a. xM ]. Dokaz: Za bilo koje prirodne brojeve n. M bilo koji broj. b]. pa je i C ∈ R(f ). Pokaˇimo neke jednostavne primjene prethodnog teorema. b] takav da vrijedi f (xn ) > n. vrijedi C ≤ f (y). postoji njegov konvergentan podniz (xpn )n i c neka je limn xpn = c. Dakle.76 POGLAVLJE 3. Zbog c f (xm ) < C je xm ∈ A. Dokaz tvrdnje 3. Zbog C < f (xM ) je c < xM . M = f (c) ∈ R(f ) (kontradikcija). tj. Zbog odredenosti pretpostavimo da je xm < xM . Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentu [0. onda postoji niz (an )n u R(f ) takav s [a. Korolar 3. Uzmimo niz (yn )n u c.b] da M ∈ R(f ). tj.: Neka je C ∈ m. Uskladenost limesa niza i uredaja na R povlaˇi c ∈ [a. To je kontradikcija s c izborom niza. Tada postoji njegov podniz (xpn )n koji je konvergentan. Oznaˇimo A = {x ∈ [xm . b] koji je ograniˇen. hiperbolnih i area funkcija koristili smo pretpostavku da je eksponencijalna funkcija surjekcija. pa je c. pa je prema teoremu 2.: Ako je M ∈ R(f ) onda je M = max f . . Pretpostavimo [a.b] da je M = limn an . Omedenost odozdo funkcije f se dokazuje tako da se prethodni dokaz primjeni na funkciju −f . Poˇto je M = sup f . f (x) < C}. Sada smo u stanju to dokazati. Neka je c = sup A. ograniˇen. +∞ je surjekcija. tj. ∀n ∈ N. c Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi limn f (xpn ) = f (c). +∞ → [0. Funkcija exp : R → 0. je [0. za svaki c n ∈ N bi postojao xn ∈ [a.: Kada bi funkcija f bila neograniˇena odozgo. Dakle.6.6. Neka je C > 0 bilo koji broj. pa je A = ∅.6. U dokazima surjektivnosti logaritamske. +∞ definirana s f (x) = xn surjekcija. No. imamo niz (xn )n u [a. f (m)] ⊆ R(f ). Niz (xn )n je u [a. Zbog f (cn ) < C i neprekidnosti funkcije f vrijedi f (c) = limn f (cn ) ≤ C. b].7. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Dokaz tvrdnje 1. m] po teoremu 3. b takav da je c = limn yn . b]. ∀n ∈ N. c tj. R(f ) = [0. Dokaz tvrdnje 2. Za svaki y ∈ [a. s f (xpn ) > pn ≥ n. b] pa je ograniˇen. Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi limn apn = limn f (xpn ) = f (c). Za bilo koji n ∈ N je funkcija f : [0. funkcija f je odozgo omedena. Tada po Arhimedovom aksiomu (teorem 1. b = ∅. niz (xpn )n je konvergentan. pa je m < f (m). m > 1 vrijedi m < mn . Zbog an = f (xn ).

Obratna inkluzija slijedi iz ge2 2 ometrijske definicije funkcije sin. Zbog exp(−x) = . 1 tj. Tada postoji n ∈ N takav da vrijedi exp(0) = 1 < C < n < exp(n). pa je i C ∈ R(exp). tj. Zbog strogog rasta potencija na R+ imamo n < 2n < en = exp(n). Tada vrijedi n + 1 < 2n + 1 < 2n + 2n = 2 · 2n = 2n+1 . Tada je f neprekidna funkcija na I. ∀n ∈ N. ta se ˇinjenica egzaktno dokazuje na sliˇan naˇin kao u c c c prethodnom korolaru. [exp(0). Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da f raste na I. Funkcija sin : R → [−1. [1. Ipak. povlaˇi onaj drugi. dok je c c za neprekidnost dovoljno imati pojam okoline toˇaka skupa. Zbog neprekidnosti funkcije exp na segmentu [0. 1]. +∞ vrijedi exp(x) 0. z Neka je sada n < 2n . Uzmimo bilo koju toˇku c c ∈ I i pokaˇimo da je f neprekidna u c. ∀n ∈ N. 1] je surjekcija.8. sin( π )] = [−1.12. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 77 Dokaz: Pokaˇimo najprije n < 2n . c z c Teorem 3. 1 < 21 .13. neprekidnost inverzne funkcije Uvjet monotonosti i uvjet neprekidnosti funkcije na nekom skupu su razliˇitog tipa. ∀x ∈ [0. uz jedan doc datni uvjet na funkciju. Neka je I ⊆ R otvoren interval. [sin(− π ). π ] pa je po teoremu 2 2 3. b . 1] ⊆ R(exp). M2 = f (c) − f a+c 2 .12. +∞ ⊆ R(exp). Dokaz: Funkcija sin je neprekidna na segmentu [− π . Monotonost je definirana pomo´u uredaja na skupu R. odnosno pojam c konvergencije nizova. Zapravo. exp(n)] ⊆ R(exp). pokazat ´emo da svaki od tih pojmova . b ⊆ I konaˇan interval z c takav da je c ∈ a. ta dva pojma primijenjena na funkciju ˇesto daju c isti rezultat. n] je po teoremu 3. Neka su M1 = f c+b 2 − f (c). .3 Neprekidnost i monotonost. To je istina za n = 1. Sada uzmimo bilo koji C > 1. U slijede´im teoremima interval c c nije nuˇno konaˇan skup. 1] ⊆ R(sin). Neka je a. Iako je iz geometrijske definicije funkcije sinus moˇda jasno da je njena z slika segment [−1.3. Korolar 3.3. funkcija f : I → R monotona na I i I ′ = f (I) otvoren interval. Svojstvo intervala koje istiˇemo je da za svake z c c svoje dvije toˇke sadrˇi i sve toˇke izmedu njih. 3.

funkcija f : I → R i I ′ = f (I). −δ ′′ }. imamo δ ′′ ∈ R takav da vrijedi f (c)− 2 = f (c+δ ′′ ). vrijedi (3. Vrijedi ε < M1 = f − f (c). Uzmimo bilo koji c+b 0 < ε < min{M1 . Provjerimo Cauchyjevu definiciju neprekidnosti (3. pa je f neprekidna u c. s f (c) < f (c) + < f (c) + ε < f 2 2 ε to postoji δ ′ ∈ R tako da vrijedi f (c) + 2 = f (c + δ ′ ). M2 }. zbog ε < M2 = f (c) − f . odnosno. Uzmimo δ = min{δ ′ . . c+b a+c Analogno. Zbog rasta funkcije f ′ mora biti δ > 0.14. Primjena prethodnog teorema u dokazivanju neprekidnosti konkretnih funkcija je oteˇana ˇinjenicom da je ˇesto vrlo teˇko dokazati da je neki skup z c c s slika funkcije. onda je I ′ otvoren interval i f −1 : I ′ → I neprekidna funkcija na I ′ . c pa nas interesira dokazivanje neprekidnosti njihovih inverznih funkcija. U tu svrhu je koristan slijede´i rezultat. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Zbog rasta funkcije f vrijedi M1 ≥ 0 i M2 ≥ 0. odnosno.10). 1. Imamo ε (x ∈ c. 2 2 2 Isto tako ε (x ∈ c − δ. c Teorem 3. koji sada dokazujemo. 2 2 2 Dakle. 2 . Sluˇajevi M1 = 0 i M2 > 0 c c 2 ili M1 > 0 i M2 = 0 su kombinacija prethodnog sluˇaja i sluˇaja M1 > 0 i c c M2 > 0. c ) ⇒ (f (c) ≥ f (x) ≥ f (c − δ) ≥ f (c + δ ′′ ) = f (c) − ) ⇒ 2 ε ε ε ⇒ ( ≥ f (x) − f (c) ≥ − ) ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ < ε).10). Zbog toga ˇto je c ∈ I izabran s po volji. pa je onda neprekidna u toˇki c.78 POGLAVLJE 3. Zbog toga ˇto je I ′ = f (I) interval. Neka je I ⊆ R otvoren interval. 2 Zbog rasta funkcije f je δ ′′ < 0. 2 c+b ε . Mi smo ve´ dokazali neprekidnost nekih osnovnih funkcija. U sluˇaju M1 = 0 i M2 = 0 funkcija f je konstantna na segmentu c a+c c+b . f < 2 2 ε ε f (c)−ε < f (c)− < f (c). c + δ ) ⇒ (f (c) ≤ f (x) ≤ f (c + δ) ≤ f (c + δ ′ ) = f (c) + ) ⇒ 2 ε ε ε ⇒ (− ≤ f (x) − f (c) ≤ ) ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ < ε). Ako je f strogo monotona i neprekidna funkcija na I. f je neprekidna na I.

3. pa su korijeni neparnih potencija neprekidne c funkcije po teoremu 3. b′ . y ′ ∈ I ′ takvi da vrijedi x′ < z ′ < y ′ . Neka je −∞ ≤ a′ = inf I ′ i c sup I ′ = b′ ≤ +∞.12. Kada bi vrijedilo a′ ∈ I ′ = z f (I) postojao bi a ∈ I. 2. x3 ] prema teoremu 3. Ako je f neprekidna bijekcija sa I na I ′ . onda je f strogo monotona funkcija na I i f −1 : I ′ → I neprekidna funkcija na I ′ . Pokaˇimo da vrijedi a′ ∈ I ′ . x2 ] i [x2 . y]) = [x′ . area i arcus funkcija Primijenimo rezultate prethodne toˇke za dokazivanje neprekidnosti inverznih c funkcija. To je kontradikcija s pretpostavkom o bijektivnosti funkcije f . tj. postoje x′ .13. a′ = f (a). Zbog [x.14. to postoji s a1 ∈ I. z ′ ∈ I ′ . y] ⊂ I je f neprekidna na [x.3. Neka je f strogo rastu´a na I. Dakle I ′ = a′ . Dokaz: 1. Kada f ne bi bila strogo monoz tona na I. Pokaˇimo da je f strogo monotona na I.3. logaritamske. y].3. x3 ∈ I takve da je x1 < x2 < x3 i c (f (x1 ) < f (x2 ))∧(f (x2 ) > f (x3 )) ili (f (x1 ) > f (x2 ))∧(f (x2 ) < f (x3 )). vrijedi f ([x. . f je strogo monotona c funkcija na I. imamo x < y. Tada z ′ nije niti minoranta niti majoranta skupa I ′ . a1 < a. Neka je x = f −1 (x′ ) i y = f −1 (y ′). Analogno se dokazuje b′ ∈ I ′ . Neprekidnost od f −1 slijedi iz teorema 3. x2 . a onda i f −1 . Poˇto je I otvoren interval. Sada iz 1.12. Zbog strogog rasta funkcije f . Tada je f (a1 ) < f (a) = a′ ˇto je kontradikcija s definicijom s infimuma. y ′ ] ∋ z ′ . slijedi neprekidnost od f −1 . Neparne potencija su neprekidne i strogo rastu´e bijekcije s otvorenog c (beskonaˇnog) intervala R na R. postoje c′ ∈ x1 . x3 takvi da je C = f (c′ ) i C = f (c′′ ). U prvom sluˇaju postoji C tako da je (f (x1 ) < C < f (x2 ))∧(f (x3 ) < C < f (x2 )). b′ bilo koji element.1 Neprekidnost korijena. Neka je z ′ ∈ a′ . x2 i c′′ ∈ x2 . c Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentima [x1 . pa po teoremu 3. Dakle. Analogno se dobije kontradikcija i u drugom sluˇaju. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 79 2. Funkcija f : I → I ′ je neprekidna bijekcija pa postoji f −1 : I ′ → I. Dakle. postojale bi toˇke x1 .

iz teorema 3. x ≥ 0. x > 1 + cth− (x) . Zbog toga ˇto je f −1 = s g −1|[0. y Funkcija cth : R \ {0} → R \ [−1. −1 i cth+ : 0. 0 → −∞. s slijedi neprekidnost njene inverzne funkcije ln : 0. Sada imamo funkciju g koja zadovoljava uvjete teorema 3. 0 i cth−1 : 1. +∞ → R. funkcija f −1 je neprekidna na [0. jer joj domena nije otvoren interval (konaˇan ili beskonaˇan).+∞ . svaka njena restrikcija cth− : −∞. posluˇimo se trikom koji ´e omogu´iti primz c c jenu spomenutog teorema. Proˇirimo funkciju f s do funkcije g : R → R na slijede´i naˇin: c c g(x) = y 1 g 1 0 g 1 x xn . +∞ neprekidna bijekcija. c c No. cth−1 (x) .14.14. pa ne zadovoljava uvjete c teorema 3. +∞ → 1. pa gledamo njenu restrikciju f : [0. pa su takve i njihove inverzne funkcije sh−1 : R → R i th−1 : −1. Medutim. pa postoji c −1 inverzna funkcija f : [0. 1 koje su neprekidne bijekcije. x. +∞ → [0. +∞ ima po teoremu 3. x < 0 .. Isto vrijedi i za hiperbolne funkcije sh : R → R i th : R → −1.14. 1] nema podruˇje definicije interval. +∞ → + 0. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Parna potencija nije bijekcija. Zato ˇto su i domene i slike funkcija cth− s i cth+ disjunktni skupovi. x ≤ 0. +∞ po definiciji 3. 1 → R. tj. x > 0 cth 1 Arccth 0 x . neprekidan inverz cth− : −∞. +∞ . vrijedi cth(x) = a odatle slijedi cth−1 (x) = cth−1 (x) .80 POGLAVLJE 3.14. f −1 je restrikcija neprekidne funkcije.14. f ne ispunjava pretpostavke teorema 3. +∞ . +∞ koja je neprekidna i strogo rastu´a bijekcija. +∞ → [0.5 Zbog toga ˇto je exp : R → 0. −1 → −∞. pa je njena inverzna funkcija g −1 : R → R neprekidna na R. cth+ (x) . x < −1 − .

π → R. π ] → [−1.1] neprekidne funkcije po definiciji. y Da bismo dokazali neprekidnost funkcija arcsin = Sin−1 i arccos = Cos−1 moramo funkcije Sin : [− π . logaritamske funkcije. 1 Teorem 3. +∞ → [0. +∞ i nju proˇirujemo do funkcije g : R → R s tako da stavimo g(x) = −1 81 y 1 g ch(x). g(x) = 2 2  x − π + 1 .5. 0 ≤ x ≤ π. Ctg−1 = arcctg : R → 2 2 0. x ≥ 0.1] i Cos−1 = h|[−1. pa su i njihove restrikcije Sin−1 = g|[−1. π → R i Ctg : 0.14. +∞ restrikcija neprekidne funkcije g −1 .  −x + 1 cos x . x + 1. x ≤ 0. area i arcus funkcije) su neprekidne .15. trigonometrijske funkcije i njihove inverzne funkcije korijeni. hiperbolne. h(x) =  −x + π − 1 . +∞ → [1. 1] proˇiriti do neprekidnih bis jekcija sa otvorenog intervala na otvoren interval. π ≤ x. 1] i Cos : 2 2 [0. Dokaz: Sve funkcije od kojih gradimo elementarne funkcije (potencije. eksponencijalna funkcija. π ≤ x. NEPREKIDNOST I MONOTONOST Bijektivna restrikcija od ch je Ch : [0.14. 0 g 1 1 x Tada je Ch : [1. h : R → R tako da stavimo   x + π − 1 . −π ≤ x ≤ π . pa je neprekidna po definiciji 3. π . 2 2 sin x . Restrikcije Tg : − π . funkcije g i h imaju neprekidne inverze. x ≤ −π . x ≤ 0.3. Tako definiramo g.3. π . h Π 2 1 g 1 g 0 1 Π x 2 y 1 Π Π 2 1 0 Π 2 1 x h Po teoremu 3. Elementarne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju definic cije. imaju po teoremu 3. π] → [−1. 2 2 i  . 2 2 neprekidne inverze Tg−1 = arctg : R → − π .

Ako su a. s Dokaz: 1.4 Jednostrana neprekidnost funkcije Definicija 3. onda je zbog postojanja c c f (c−) i f (c+) taj prekid prve vrste. Sada za svaki a ∈ J uzmemo ra ∈ Ia ∩ Q pa imamo injekciju a → ra s J u Q.8. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇka c ∈ I. Dakle. Za funkciju c f : I → R kaˇemo da je neprekidna slijeva u toˇki c ako postoji limes z c slijeva funkcije f u toˇki c i lim f (x) = f (c). Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R monotona funkcija. z 2. f (a+) . Ako f ima u toˇki c prekid. Teorem 3. Monotona funkcija ima najviˇe prebrojivo mnogo prekida. .82 POGLAVLJE 3. b ∈ J. Za svaku toˇku a ∈ J imamo f (a−) < f (a+). Naime. x ∈ I. i c 3. to su elementarne funkcije neprekidne.16. tj. z a = b. x < b} je f (b−) ≥ f (b − b−a ) = f (a + b−a ). 2 2 (a < b) ⇒ (f (a+) ≤ f (b−)).6. tj. Dakle. Neka je f rastu´a funkcija i neka je J skup svih toˇaka prekida te c c funkcije. je dokazano da monotona funkcija ima u svakoj toˇki lijevi i desni limes. zbog f (b−) = 2 sup{f (x). Budu´i da operacije pomo´u kojih od tih c c c funkcija gradimo elementarne funkcije ˇuvaju neprekidnost (teoremi 3.7. Monotona funkcija moˇe imati samo prekide prve vrste. x ∈ I.). Isto tako. 1. 2. onda je Ia ∩ Ib = ∅. Kaˇemo da z f ima u toˇki c ∈ I prekid prve vrste ako u c postoje i lijevi limes f (c−) c i desni limes f (c+) funkcije i ako su oni razliˇiti. J ima manji ili jednak kardinalni broj od Q.6. u sluˇaju a < b. J je najviˇe prebrojiv s skup.9. Definicija 3. Funkcija f je neprekidna c x→c− zdesna u toˇki c ako postoji limes zdesna funkcije f u toˇki c i lim f (x) = c c x→c+ f (c). Ia ∩ Ib = ∅. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE na cijelom podruˇju definicije. U teoremu 3. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Ostali prekidi su prekidi c druge vrste. zbog f (a+) = c inf{f (x). 3. jer su intervali otvoreni. a < x} je f (a+) ≤ f (a + b−a ). pa toj toˇki c c pridruˇujemo otvoreni interval Ia = f (a−). U sljede´em teoremu se vidi kako sam uvjet monotonost ima utjecaj na c vrstu i broj prekida kod funkcije.

ako je f neprekidna slijeva u c. tj. Funkcija f je neprekidna u c ako i samo ako je neprekidna i slijeva i zdesna u c. x ≥ c. Tada postoje lijevi i desni limes funkcije i jednaki su f (c). i 2. 1. x ≤ c.13) Veza jednostrane neprekidnosti i neprekidnosti funkcije u nekoj toˇki dana c je slijede´im teoremom. zadovoljava ˜ rana s f traˇena svojstva. se dokazuje analogno kao 1. neka je f neprekidna i slijeva i zdesna u c. x ≥ c. ˜ Obratno. Obratno. onda vrijedi ˜ ˜ (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f(x) − f (c)| < ε)). . ∀x ∈ I. Ako postoji neprekidna funkcija f : I → R takva da je f(x) = f (x). ∀x ∈ I. ∀x ∈ I. tj.3. Funkcija f je neprekidna slijeva u c ako i samo ako postoji funkcija ˜ ˜ f : I → R neprekidna u c i takva da je f(x) = f (x).17. z 2. (3. i f (x) = f (c). 2. f je neprekidna slijeva u c. Neka je I ⊆ R otvoren interval. ∀x ∈ I. onda funkcija f : I → R defini˜(x) = f (x). ˜ ˜ Dokaz: 1. Ako je f neprekidna u c onda f = f zadovoljava uvjete iz 1. pa je neprekidna i slijeva i zdesna u c. ˜ 3. i posebno (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c − x < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)).4. x ≤ c. ∀x ∈ I. Funkcija f je neprekidna zdesna u c ako i samo ako postoji funkcija ˜ ˜ f : I → R neprekidna u c i takva da je f(x) = f (x).12) i f je neprekidna zdesna ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ x − c < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). c Teorem 3. postoji limes funkcije i jednak je f (c). c ∈ I i funkcija f : I → R. (3. JEDNOSTRANA NEPREKIDNOST FUNKCIJE 83 Ako u Cauchyjevu definiciju jednostranog limes uvrstimo vrijednost limesa jednaku f (c) dobijemo Cauchyjevu definiciju jednostrane neprekidnosti: f je neprekidna slijeva ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c − x < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). pa po teoremu 3. funkcija je neprekidna u c.5. x ≤ c. 3.

Skup F ⊆ R je zatvoren skup ako je komplement otvorenog skupa. ako je S ili z prazan skup ili unija po volji mnogo otvorenih intervala. Funkcija f : [a. za svaki a ∈ R. te neprekidna zdesna u a i slijeva u b. bilo je vaˇno da s obije strane te toˇke imamo toˇaka koje se nalaze z c c u domeni funkcije. n + 2 . b] → R je neprekidna na segmentu. 2. kako bismo bili u mogu´nosti s obje strane promatrati c nizove koji konvergiraju k toˇki. ako i samo ako je neprekidna na otvorenom intervalu a. Slijede´i skupovi su otvoreni u R. b . ako je f : [a. zadovoljava uvjete tvrdnji 1.17. b] zatvoren jer je [a. s 3. gdje je g iz definicije 3.. b] → R neprekidna na otvorenom intervalu a. a takvi su i skupovi −∞. b]. a i a.12. 2. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Korolar 3. c Primjer 3. c z c Naime. Dokaz: Ako je funkcija neprekidna na segmentu u smislu definicije 3. Za svaki a ∈ R je jednoˇlan skup {a} zatvoren u R jer je {a}C = c −∞. a < b. n + 2 i −∞. onda ju po teoremu 3. +∞ . +∞ = n. a ∪ a. b . i 2. postoji njeno neprekidno proˇirenje i lijevo i desno od segmenta [a.17. R je otvoren jer je R = n∈Z ∞ n=0 ∞ n=0 n. . Za sve a. b ∈ R. je segment [a. Slijede´i skupovi su zatvoreni u R. Za skup S ⊆ R kaˇemo da je otvoren skup. ˜ onda f = g.5 Otvoreni skupovi u R U svim razmatranjima u vezi s pojmom neprekidnosti funkcije u toˇki ili c limesa funkcije u toˇki bilo je vaˇno da se toˇka nalazi u otvorenom intervalu. 1..5. 0 = −n − 2. Definicija 3. te neprekidna zdesna u a i slijeva u b. iz teorema 3. −n su otvoreni skupovi.5. +∞ .9. +∞ otvoren skup. Obratno.84 POGLAVLJE 3. b]C = −∞. Otvoreni intervali nisu jedini skupovi s c takvim svojstvom. Skupovi 0.13. a ∪ b.8. Primjer 3. c 1.

x + εx ⊆ Sk .8. pa je po propoziciji 3.8. uzmimo x ∈ Sk po volji. x + εx ⊆ n Sk .3. Po definiciju λ∈Λ unije postoji λ ∈ Λ takav da je x ∈ Sλ . x + εx ⊆ S. Tada vrijedi 1. . . neka za svaki x ∈ S postoji εx > 0 tako da je x−εx . Uzmimo εx = min{x − a. R ∈ T. .2. slijedi postojanje otvorenog intervala takvog da je x ∈ a. Ako je Sλ ∈ T. OTVORENI SKUPOVI U R 85 Propozicija 3. uzmimo x ∈ Sλ po volji. Propozicija 3. ∀λ ∈ Λ. k = 1. n. . . 2. k = 1. Odatle je x − εx . onda je k=1 Sk ∈ T. . k = 1. takvi da je x−εx . Neka je T topologija na R. . ∅. n. (k) Uzmimo εx = min{εx . skup k=1 Sk otvoren. n. onda je λ∈Λ Sλ ∈ T. .1 skup Sλ otvoren. k = 1. Dokaz: Ako je S ⊆ R otvoren skup. . x + εx ⊆ Sλ . x+εx ⊆ Sk . b ⊆ S. n. . n 3. . . x+εx ⊆ S. . Sada zbog otvorenosti skupa Sλ . .1. . onda za svaki x ∈ S iz definicije 3.1. . n. . n. n k = 1. (k) (k) (k) postoje εx > 0. . x + εx pa je stoga otvoren skup. . . Dokaz: Tvrdnja 1.12. . . prema propoziciji 3. Da bismo dokazali tvrdnju 2. . . b − x} i imamo x − εx .1. Tada je S = x∈S Skup T koji sadrˇi sve otvorene podskupove od R naziva se topologija z na R. Obratno. x + εx ⊆ Sλ . i primjera 3. . . Po definiciju presjeka vrik=1 jedi x ∈ Sk . . x − εx . Ako je Sk ∈ T. x + εx ⊆ S. postoji εx > 0 takav da je x − εx . k = 1. n} pa vrijedi x − εx . slijedi iz definicije 3. λ∈Λ n λ∈Λ Za dokaz tvrdnje 3. za sve k = 1. Tada vrijedi x − εx . . .5. pa je prema propoziciji k=1 3. Zbog otvorenosti skupova Sk . Neprazan skup S ⊆ R je otvoren ako i samo ako za svaki x ∈ S postoji εx > 0 tako da je x − εx .

86 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE .

. (Woolsthorpe. funkcija koja mjeri put z koji je proˇla materijalna toˇka u vremenskom intervalu [0. interesantan problem koji je polinom prvog stupnja oblika g(x) = k(x − c) + l. aproksimacija funkcije. Funkcije koje svi dobro poznajemo i razumijemo su z polinomi. U tom sluˇaju je prirodno zahtijevati da c se te funkcije podudaraju u toˇki oko koje lokalno aproksimiramo funkciju. 4. Kako je u matematiˇkoj analizi od c c interesa prouˇavanje funkcija. g(c) = f (c). I ⊆ R otvoren interval. lokalno oko toˇke c c najbolja aproksimacija funkcije f . t]. Stoga je za c neku funkciju f : I → R. Neka je s(t). x−c Povijesno su dva po prirodi razliˇita problema bila glavna motivacija za c razvoj diferencijalnog raˇuna. posebno polinomi prvog stupnja ˇiji su grafovi pravci. da li je mogu´e neku c c funkciju dobro aproksimirati pomo´u funkcija koje dobro razumijemo. to je razumno pitanje. Sada iz zahtjeva da je f (x) ≈ g(x) kada je s f (x) − f (c) x ≈ c imamo k ≈ . c Jedan od njih je fizikalni problem definiranja pojma brzine za ˇije rjeˇenje c s 1 je zasluˇan Isaac Newton. sijeˇnja 1643. matematiˇar i astronom c c 1 87 . engleski c z fiziˇar. ˇto daje l = f (c). c tj. oˇujka 1728.London.Poglavlje 4 Derivacija funkcije 4.). Na c taj naˇin bismo iz ponaˇanja jednostavnih funkcija mogli neˇto zakljuˇiti c s s c o sloˇenijoj funkciji. Prosjeˇna s c c brzina te materijalne toˇke u vremenskom intervalu [t0 . problemi brzine i tangente c Jedna od ˇesto upotrebljavanih metoda u rjeˇavanju matematiˇkih problema c s z c je aproksimacija ili pribliˇno odredivanje nekog sloˇenijeg matematiˇkog z objekta pomo´u jednostavnijih objekata.1 Motivacija. t] definira se kao c Isaac Newton. x ∈ R. t ≥ 0. 31.

Odnosi se na pitanje postojanja jedinstvene tangente u nekoj toˇki c grafa Γf funkcije f . d→c d−c y f d t s f f c 0 c d x U sva tri prethodna problema kao rjeˇenje se name´e broj kojem teˇi izraz s c z f (x)−f (c) oblika x−c kojeg nazivamo kvocijent diferencija za funkciju f u toˇki c c. t0 ] duljine 0.) njemaˇki matematiˇar c c 1 . onda c z c sekanta s postaje tangenta t. c Mogu´e je promatrati ponaˇanje prosjeˇne brzine na intervalima oko toˇke c s c c t0 ˇija duljina se smanjuje. No pitanje je kako definirati pojam brzine u trenutku t − t0 t0 .1. Taj proces opisujemo pomo´u limesa funkcije. studeni 1716. Kaˇemo da je funkcija f : I → R. Sekanta kroz toˇke C = c (c. Dakle. To je neˇto ˇto nije mogu´e mjeriti. koeficijent smjera sekante prelazi u koeficijent smjera tanf (d) − f (c) gente. ako d−c se toˇka D po grafu Γf pribliˇava toˇki C. x→c x−c (4. – Hanover. ako postoji lim c . odnosno. Drugi problem je geometrijske naravi. c c s(t) − s(t0 ) moˇemo re´i da je brzina u toˇki v(t0 ) = lim v(t0 . tj. lipanj 1646. f (d)) ima koeficijent smjera f (d) − f (c) ks = .88 v(t0 . t) = POGLAVLJE 4. diferencijabilna ili derivz f (x) − f (c) abilna u toˇki c otvorenog intervala I ⊆ R. a njegovo rjeˇenje je naˇao G. kt = lim .W. onda njenu derivaciju (f ′)′ (c) c Gottfried Wilhelm Leibnitz (Leipzig. t) = lim z c c . Tada je na I dobro definirana funkcija x → f ′ (x) koju c prirodno oznaˇavamo s f ′ i takoder zovemo derivacija od f na I. f (c)) i D = (d. 21. DERIVACIJA s(t) − s(t0 ) .1) df (c). tj. Taj x→c x−c broj zovemo derivacija (izvod) funkcije f u toˇki c i piˇemo c s f ′ (c) = lim Joˇ se koriste oznake Df (c) ili s f (x) − f (c) . a toˇka predstavlja vremenski interval [t0 . jer mi znamo mjeriti prosjeˇnu brzinu s s c c na nekom intervalu. ako t→t0 t→0 t − t0 taj limes postoji. s s 1 Leibnitz. c Definicija 4. Stoga je od interesa slijede´i pojam. Ako d → c. Ako je sada c ta funkcija diferencijabilna u nekoj toˇki c ∈ I. 14. dx Kaˇemo da je f diferencijabilna na intervalu I ako je ona diferencijabilna z u svakoj toˇki iz I.

Op´enito. Funkcija g definirana s g(x) = f ′ (c)(x − c) + f (c). f (c))) je c c pravac koji je graf linearne funkcije g it toˇke 1. c c Vrijedi f (x) − f (c) x−c f ′ (c) = lim = lim = 1. tj. ∀ x ∈ R. f ′ (x) = 0. Vrijedi f (x) − f (c) α−α f ′ (c) = lim = lim = 0. mogu´e je c c −1 c odmah zadati i funkciju h(x) = f ′ (c) (x − c) + f (c). x→c x − c x→c x−c dakle. Tangenta na graf funkcije f za toˇku c (ili u toˇki grafa (c. c Primjer 4. problemi navedeni kao motivacija imaju sljede´a rjeˇenja: c s 1. U terminima derivacije funkcije. dana je s v(t) = s (t). tj. ˇiji graf je normala na graf funkcije u toˇki c. s 2.2. Na´i derivaciju konstantne funkcije f (x) = α. a(t) = v ′ (t) = s′′ (t). tj.4. Jasno. . f : I → R onda moˇemo definirati z f (n+1) f (n) (x) − f (n) (c) (c) = lim . x→c x−c 89 Analogno se definira tre´a derivacija itd. c f ′′ (c) = lim f ′ (x) − f ′ (c) . x→c x−c uz uvjet da navedeni limes postoji. x→c x→c x − c x−c dakle. Primjer 4. brzina je prva derivacija funkcije puta po vremenu. je lokalno najbolja aproksimacija funkcije f oko c medu polinomima stupnja ≤ 1. MOTIVACIJA zovemo druga derivacija od f u c i oznaˇavamo s f ′′ (c). Brzina materijalne toˇke. ˇiji put u vremenu t opisuje funkcija t → c c ′ s(t). Analogno se ubrzanje definira kao derivacija brzine po vremenu. x ∈ R. Na´i derivaciju funkcije f (x) = x. 3. ∀ x ∈ R. ∀ x ∈ R u toˇki c ∈ R. ∀ x ∈ R u toˇki c c c ∈ R. tj. ako postoji n-ta derivacija c c (n) od f na I. f ′ (x) = 1.1. ˇto dokazujemo u teoremu koji slijedi.1.

∀ x ∈ R. x→0+ x x→0− x lim dakle. je neprekidna na R. DERIVACIJA Sada razmotrimo vezu izmedu diferencijabilnosti i neprekidnosti funkcije f . f nije diferencijabilna u 0. x−c Sada je f (x) = f (c) + (f ′ (c) + ω(x))(x − c).5) (4. Naime. .2. Funkcija f (x) = |x|. Dokaz: Zbog diferencijabilnosti funkcije f u toˇki c je funkcija c   f (x) − f (c) − f ′ (c) . onda postoji δh > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I. i h = g. a diferencijabilna na R \ {0}. No. x ∈ R. (4.1. Naime. Ako je funkcija neprekidna u nekoj toˇki. |x| |x| = −1 i lim = 1. za x = c . ona ne mora nuˇno biti diferc z encijabilna u toj toˇki. pa derivacija ne c postoji. c c Primjer 4.3). polinom g je medu svim polinomima stupnja ≤ 1 lokalno c oko c najbolja aproksimacija funkcije f . ω(x) = x−c  0 .2) neprekidna u c.4) Drugim rijeˇima. za x = c (4. ω(c) = 0 = limx→c f (x)−f (c) − f ′ (c) = limx→c ω(x).3. lijevi i desni limes kvocijenta diferencija su razliˇiti. x ∈ I. (4. Sada egzaktno dokazujemo tvrdnju vezanu za problem aproksimacije Teorem 4.3) odakle zbog neprekidnosti u c funkcija na desnoj strani jednakosti (4. onda je f neprekidna u c. c Teorem 4. slijedi tvrdnja. diferencijabilnost povlaˇi neprekidnost.90 POGLAVLJE 4. Ako je funkcija f : I → R diferencijabilna u toˇki c otvorenog c intervala I. Obratno. To se vidi u sljede´em primjeru. (0 < |x − c| < δh ) ⇒ (|f (x) − g(x)| < |f (x) − h(x)|). Ako je h polinom. sth ≤ 1. Neka je funkcija f : I → R diferencijabilna u toˇki c otvorenog c intervala I i neka je g(x) = f ′ (c)(x − c) + f (c).

4.1. MOTIVACIJA Dokaz: Polinom h moˇemo pisati u obliku z h(x) = k(x − c) + l, ∀ x ∈ R, gdje su k, l ∈ R. Iz (4.6) i (4.3) dobivamo f (x) − h(x) = [f (c) − l] + [f ′ (c) − k + ω(x)](x − c).

91

(4.6)

(4.7)

Uvjet h = g je ispunjen u dva sluˇaja: (l = f (c)) ili ((l = f (c))∧(k = f ′ (c))). c U sluˇaju (l = f (c)) iz neprekidnosti funkcije f − h i zbog (f − h)(c) = 0 c iz leme 3.3. iz M.A.I. slijedi postojanje δ1 > 0 tako da vrijedi 1 (|x − c| < δ1 ) ⇒ (|f (x) − h(x)| > ε) gdje je ε = |f (c) − l| > 0. 2 (4.8)

Takoder, iz neprekidnosti funkcije f − g u c i zbog (f − g)(c) = 0 za ε iz (4.8) postoji δ2 > 0, tako da vrijedi (|x − c| < δ2 ) ⇒ (|f (x) − g(x)| < ε). Sada, za δh = min{δ1 , δ2 } iz (4.8) i (4.9) slijedi (4.5). U sluˇaju ((l = f (c)) ∧ (k = f ′ (c))) iz (4.7) imamo c |f (x) − h(x)| = |f ′(c) − k + ω(x)||x − c|. (4.10) (4.9)

Zbog lim |f ′ (c) − k + ω(x)| = |f ′(c) − k| > 0, iz leme 3.3. iz M.A.I. slijedi x→c postojanje δ1 > 0 tako da 1 (|x − c| < δ1 ) ⇒ (|f ′ (c) − k + ω(x)| > ε) gdje je ε = |f ′(c) − k| > 0. (4.11) 2 Takoder, iz neprekidnosti funkcije ω u c i ω(c) = 0 dobivamo δ2 > 0 tako da (|x − c| < δ2 ) ⇒ (|ω(x)| < ε). Iz (4.11) i(4.12) za δh = min{δ1 , δ2 } imamo (|x − c| < δh ) ⇒ (|ω(x)| < |f ′ (c) − k + ω(x)|). Pomnoˇimo li (4.13) s |x − c| dobivamo (4.5). z (4.13) (4.12)

92

POGLAVLJE 4. DERIVACIJA

4.2

Diferencijabilnost funkcija i operacije s funkcijama

Od interesa je istraˇiti kako se svojstvo diferencijabilnosti funkcije u toˇki z c ponaˇa kod uobiˇajenih operacija s funkcijama s c Teorem 4.3. Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u toˇki c c otvorenog intervala I. 1. Funkcija f + g je diferencijabilna u toˇki c i c (f + g)′ (c) = f ′ (c) + g ′ (c). 2. Funkcija f g je diferencijabilna u toˇki c i c (f g)′(c) = f ′ (c)g(c) + f (c)g ′(c). 3. Ako je funkcija
f g

(4.14)

(4.15)

definirana na I, onda je i diferencijabilna u toˇki c i c f g

(c) =

f ′ (c)g(c) − f (c)g ′(c) . g(c)2

(4.16)

Dokaz: 1. Za funkciju h = f + g imamo h(x) − h(c) f (x) + g(x) − f (c) − g(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = = + . x−c x−c x−c x−c h(x) − h(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = lim + lim , x→c x→c x→c x−c x−c x−c lim odnosno vrijedi (4.14). 2. Za funkciju h = f g imamo h(x) − h(c) f (x)g(x) − f (c)g(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = = g(x)+f (c) . x−c x−c x−c x−c h(x) − h(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = lim lim g(x) + f (c) lim , x→c x→c x→c x→c x−c x−c x−c lim ˇto zbog neprekidnosti funkcije g u c (teorem 4.1.) daje (4.15). s

Odatle je

Odatle je

4.2. DIFERENCIJABILNOST I OPERACIJE
1 3. Uzmimo prvo h = g , pa imamo

93

h(x) − h(c) = x−c

1 g(x)

x−c

1 g(c)

=−

g(x)−g(c) x−c

g(c)g(x)

.

Zbog neprekidnosti funkcije g u c slijedi limx→c g(x)−g(c) h(x) − h(c) x−c lim =− , x→c x−c g(c) limx→c g(x) odnosno h′ (c) = g ′(c) f 1 1 (c) = − . Sada na funkciju = f · 2 g g(c) g g primijenimo pravilo za deriviranje produkta funkcija (4.15) i dobivamo (4.16).

Korolar 4.1. Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u toˇki c c otvorenog intervala I. Tada je za sve λ, µ ∈ R funkcija λf + µg diferencijabilna u toˇki c i c (λf + µg)′(c) = λf ′ (c) + µg ′ (c). (4.17)

Skup svih funkcija s I u R koje su diferencijabilne u toˇki c je vektorski prosc tor (uz operacije zbrajanja i mnoˇenja sa skalarom definiranim po toˇkama), z c ′ a pridruˇivanje f → f (c) je linearan funkcional na tom prostoru. z Dokaz: Uzmimo konstantnu funkciju h(x) = λ, ∀ x ∈ R. Tada je h′ (c) = 0 u svakoj toˇki c ∈ R. Sada formula za deriviranje produkta daje (λf )′ (c) = c ′ (hf ) (c) = h′ (c)f (c)+h(c)f ′ (c) = h(c)f ′ (c) = λf ′ (c). Primjenom prethodnog rezultata i formule za deriviranje sume dobivamo (4.17). Teorem 4.4. (Derivacija kompozicije funkcija) Neka su f : I → R, g : J → R i neka je f (I) ⊆ J, tj. kompozicija g ◦ f : I → R je dobro definirana na I. Ako je funkcija f diferencijabilna u toˇki c ∈ I i funkcija g diferencijabilna c u toˇki d = f (c) ∈ J, onda je kompozicija g ◦ f diferencijabilna u c i vrijedi c (g ◦ f )′ (c) = g ′ (d)f ′(c). (4.18) Dokaz: Uzmimo funkciju ω iz (4.2) tako da vrijedi (4.3) i analogno, neka je ω1 definirana s   g(y) − g(d) − g ′ (d) , za y = d ω1 (x) = (4.19) y−d  0 , za y = d,

94 tako da vrijedi

POGLAVLJE 4. DERIVACIJA

g(y) = g(d) + (g ′ (d) + ω1 (y))(y − d), y ∈ J, Neka je h = g ◦ f , pa imamo ˇto daje s h(x) = g[f (x)] = g(d) + [g ′ (d) + ω1 (f (x))][f (x) − f (c)],

(4.20)

h(x) − h(c) f (x) − f (c) = [g ′ (d) + ω1 (f (x))] . (4.21) x−c x−c Zbog neprekidnosti funkcije f u toˇki c i neprekidnosti ω1 u d = f (c), funkcija c ω1 ◦ f je neprekidna u c i (ω1 ◦ f )(c) = ω1 [f (c)] = ω1 (d) = 0. Sada je h′ (c) = lim f (x) − f (c) h(x) − h(c) = lim[g ′ (d) + ω1 (f (x))] lim , x→c x→c x→c x−c x−c

odakle slijedi (4.18).

Teorem 4.5. (Derivacija inverzne funkcije) Neka je f : I → J, I, J ⊆ R, I otvoren interval, bijekcija i neka je f neprekidna na I. Ako f ima derivaciju u toˇki c ∈ I i ako je f ′ (c) = 0, onda je f −1 diferencijabilna u toˇki d = f (c) c c 1 −1 ′ i vrijedi (f ) (d) = f ′ (c) . Dokaz: Prema teoremu 3.14. je J otvoren interval i f −1 : J → I je neprekidna funkcija. Nadalje, iz diferencijabilnosti funkcije f u toˇki c slijedi c f (x) − f (c) = (x − c)[f ′ (c) + ω(x)], gdje je ω funkcija neprekidna u c definirana s (4.2). Stavimo d = f (c) i y = f (x) pa dobivamo y − d = [f −1 (y) − f −1 (d)][f ′ (c) + ω(f −1(y))]. Odatle dobivamo f −1 (y) − f −1 (d) 1 = ′ , y−d f (c) + ω(f −1 (y))

ˇto zbog neprekidnosti funkcije ω ◦ f −1 u toˇki d i (ω ◦ f −1 )(d) = 0 daje s c jednakost f −1 (y) − f −1 (d) 1 −1 ′ (f ) (d) = lim = ′ . y→d y−d f (c) Prethodnu formulu ˇesto koristimo u obliku c 1 (f −1 )′ (x) = ′ −1 . f (f (x))

3. x ∈ R.1 Derivacije elementarnih funkcija Potencije i korijeni Neka je n ∈ N i f (x) = xn . za q = m . +∞ definirana s f −1 (x) = n x = x n . deriviranje kvocijenta dobijemo (x−n )′ = ( x1n )′ = −nx x2n Neka je za n neparan f −1 : R → R ili za n paran f −1 : 0. iz cos x = sin(x + π ) dobivamo (cos x)′ = cos(x + π ) · 1 = − sin x.3 4. +∞ −→ 0. +∞ definirana s f (x) = xq . ∀x ∈ R. x→c x→c x→c x−c 2 2 lim Odatle je za f (x) = sin x. Odatle. 2 sin x sin x sin x sin x ′ cos x cos x − sin x(− sin x) 1 ) = = . Nadalje. iz prethodnog i pomo´u formule za deriviranje kompozicije imamo c m 1 1 m m 1 (x n )′ = [(xm ) n ]′ = n (xm ) n −1 mxm−1 = m x n −m+m−1 = m x n −1 . π \ {0} 2 2 2 vrijedi nejednakost cos x < sin x < 1. DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 95 4. Pokaˇimo da vrijedi formula (xq )′ = qxq−1 .3. Tada se indukcijom pomo´u formule c ′ n−1 za deriviranje produkta funkcija lako dobije f (x) = nx . Odatle slijedi lim sin x = 1. 2x cos x cos cos2 x . za x ∈ − π .3. Tada vrijedi (f −1 )′ (x) = f ′ (f −1 (x)) = √1 n( n x)n−1 = 1 n−1 nx n 1 = n x n −1 .4. x−c x−c 2 2 ˇto daje s sin x−c sin x − sin c x+c = lim x−c2 lim cos = cos c. c neka je n ∈ N i f (x) = x−n . m ∈ Z i z n n ∈ N. derivacija f ′ (c) = cos c za ∀c ∈ R ili u drugoj oznaci (sin x)′ = cos x. Sliˇno. x x Sada za ∀c ∈ R vrijedi 2 sin x−c cos x+c sin x−c sin x − sin c x+c 2 2 = = x−c2 cos . x ∈ R \ {0}. Iz prethodnog i formule za n−1 = −nx−n−1 . n n 4. 2 2 Pomo´u formule za deriviranje kvocijenta imamo c (tg x)′ = ( Analogno slijedi (ctg x)′ = ( cos x ′ − sin x sin x − cos x cos x 1 ) = =− 2 .2 Trigonometrijske i arcus funkcije x→0 Za 0 < x < π vrijedi sin x < x i tg x > x. Naime. +∞ −→ √ 1 1 0. 1 Neka je q ∈ Q \ {0} i f : 0.

c}). pa formula za deriviranje inverzne funkcije daje (Cos−1 x)′ = −1 = sin(Cos−1 x) 1 1 cos2 (Tg −1 1 − [cos(Cos x)]2 −1 −1 =√ −1 . c} n n−1 ≤ x c (1 + n )n − (1 + n )n ≤ x−c 1+ max{x. c > 0 vrijedi 1+ min{x. n n n n n n n Odatle imamo Za x. = −1 1 + x2 1 + [ctg (Ctg x)]2 (Ctg−1 x)′ = 1 sin2 (Ctg −1 −1 = x) 4. 1 − x2 (Tg−1 x)′ = = x) 1 1 = . Sada je eksponencijalna funkcija definirana s   f0 (x) .96 POGLAVLJE 4. za x < 0  f0 (−x) x c (1 + n )n − (1 + n )n = x−c x x c x c c 1 = (1 + )n−1 + (1 + )n−2 (1 + ) + · · · + (1 + )(1 + )n−2 + (1 + )n−1 . c}) ≤ f0 (x) − f0 (c) ≤ f0 (max{x. za x ≥ 0 x 1 f (x) = e = . pa formula za deriviranje inverzne funkcije daje (Sin−1 x)′ = 1 = cos(Sin−1 x) 1 1 − [sin(Sin x)]2 −1 =√ 1 . x−c .3. −1 2 1 + x2 1 + [tg (Tg x)] −1 −1 . ∀x ∈ R.3 Eksponencijalna funkcija x Za x ≥ 0 definirali smo f0 (x) = limn (1+ n )n . c} n n−1 Prelaskom na limes dobivamo f0 (min{x. DERIVACIJA Za f (x) = Sin x je f −1 (x) = Sin−1 x. . 1 − x2 Za f (x) = Cos x je f −1 (x) = Cos−1 x. ∀x ∈ R.

Odatle je (ax )′ = ex ln a ln a = ax ln a. ∀x ∈ R.6. lim x→0+ x Za x < 0 je f (x) − 1 lim = lim x→0− x→0− x 1 f0 (−x) x −1 = lim f0 (−x) − 1 1 = 1 = f (0). 2 2 [f0 (−x)] [f0 (−x)] f0 (−x) U sluˇaju c = 0 moramo posebno gledati lijevi i desni limes od f (x)−1 . e x Primjer 4. Primjer 4. c} su neprekidne pa za x → c slijedi ′ f0 (c) = lim f0 (x) − f0 (c) = f0 (c). Primjer 4. −x→0+ −x lim−x→0+ f0 (−x) pa je f ′ (0) = f (0). za x < 0 imamo f (x) = f ′ (x) = − pa je ′ f0 (−x) 1 f0 (−x)(−1) = = = f (x). 1 Dakle ∀x = 0 je (ln |x|)′ = x . x→c x−c 1 . c} i x −→ max{x. Za x < 0 je f (x) = ln(−x).3. Odatle je (xα )′ = eα ln x α x = αxα−1 . Dakle. za ∀x ∈ R je (ex )′ = ex . Za logaritamsku funkciju f −1 (x) = ln x kao inverznu funkciju od eksponencijalne imamo 1 1 (ln x)′ = ln x = . pa je f ′ (x) = x . Eksponencijalna funkcija s bazom a > 0 definira se kao ax = ex ln a za ∀x ∈ R. Op´a eksponencijalna funkcija za x > 0 i α ∈ R\{0} definirana c 1 je s xα = eα ln x . ∀x > 0. Njena inverzna funkcija 1 loga x ima derivaciju (loga x)′ = aloga1x ln a = x ln a .4. f0 (−x) Sada. Tada za x > 0 imamo f (x) = 1 1 1 ln x. 4. pa je f ′ (x) = −x (−1) = x .4. 2 .4 Hiperbolne i area funkcije ex − e−x 2 ′ (sh x) ′ = = ex + e−x = ch x . DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 97 Funkcije x −→ min{x. Neka je f (x) = ln |x| za x = 0.5.3. ˇto zbog neprekidnosti od f0 u 0 i f0 (0) = 1 s x daje f (x) − 1 = 1 = f (0). Za c x x > 0 imamo 1 ≤ f0 (x)−1 ≤ f0 (x).

c ) ⇒ (f (x) > f (c)) . diferencijabilne funkcije. Tada je i funkcija h : I → R.7. Odatle je h(x) f h′ (x) = f (x)g(x) g ′(x) ln(f (x)) + g(x) f ′ (x) . (x ∈ c − δ. c ) ⇒ (f (x) < f (c)) . ∀x ∈ −1. −1 2 1 − x2 1 − [cth(cth x)] −1 =√ 1 x2 − 1 . . 1]. 2 sh x (sh x) sh x 1 1 1 = . Naime. Ako je f (c) > 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c − δ.98 (ch x)′ = (th x)′ (cth x)′ (sh−1 x)′ ′ POGLAVLJE 4. Ako je f ′ (c) < 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c. 2 2 ′ ch2 x − sh2 x 1 sh x = = = 2 . ∀x ∈ I. Neka je f : I → R. c + δ ) ⇒ (f (c) > f (x)) . ∀x > 1. definirana s h(x) = f (x)g(x) . g : I → R. ∀x ∈ R. ∀x ∈ R \ {0}. = =√ −1 ch(sh x) −1 1 + x2 2 1 + (sh(sh x)) 1 = sh(Ch−1 x) 1 ch2 (th−1 x) 1 sh2 (cth−1 x) −1 1 (Ch−1 x)′ = (th−1 x)′ = (cth−1 x)′ = 1 (ch(Ch −1 x))2 = 1 1 = . diferencijabilna. ∀x ∈ R. I ⊆ R otvoren interval.1. ∀x ∈ R \ [−1.4 Teoremi srednje vrijednosti i primjene Lema 4. 2 ch x (ch x) ch x ′ 2 2 ch x sh x − ch x −1 = = = 2 . 1 . c + δ ) ⇒ (f (c) < f (x)) . = Primjer 4. −1 1 − x2 1 − [th(th x)]2 1 1 = . +∞ . ln(h(x)) = g(x) ln(f (x)). diferencijabilna u toˇki c otvorenog intervala c ′ I ⊆ R. ∀x ∈ R. pa deriviranjem lijeve i desne strane ove jednakosti ′ (x) ′ imamo: h (x) = g ′ (x) ln(f (x)) + g(x) f (x) . (Logaritamsko deriviranje) Neka su f : I → 0. (x ∈ c. DERIVACIJA ex + e−x ex − e−x = = sh x . f (x) 4.

4.4. TEOREMI SREDNJE VRIJEDNOSTI

99

Dokaz: Sliˇno kao u dokazu teorema 4.1., iz diferencijabilnosti funkcije f u c c slijedi neprekidnost u c funkcije g : I → R definirane s g(x) =
f (x)−f (c) x−c ′

f (c)

, za x = c . , za x = c

Zbog g(c) = f ′ (c) > 0, po lemi 3.3. iz M.A.I. ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I 1 (|x − c| < δ) ⇒ g(x) ≥ 2 g(c) > 0. To daje (x ∈ c − δ, c ) ⇒ (x ∈ c, c + δ ) ⇒ f (x) − f (c) > 0 ⇒ (f (x) − f (c) < 0) , x−c f (x) − f (c) > 0 ⇒ (f (x) − f (c) > 0) . x−c

Definicija 4.2. Za funkciju f : I → R kaˇemo da u c otvorenog intervala z I ⊆ R ima a) lokalni maksimum f (c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) ≤ f (c)), b) strogi lokalni maksimum f (c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < |x−c| < δ) ⇒ (f (x) < f (c)), c) lokalni minimum f (c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) ≥ f (c)), d) strogi lokalni minimum f (c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < |x − c| < δ) ⇒ (f (x) > f (c)). Takve toˇke zovemo toˇkama lokalnih ekstrema, odnosno, strogih lokalnih c c ekstrema. Lema 4.2 (Fermat). Neka f : I → R u toˇki c otvorenog intervala I ⊆ R c ima lokalni ekstrem. Ako je f diferencijabilna u c, onda je f ′ (c) = 0. Dokaz: Neka f ima u c lokalni maksimum. Kada bi bilo f ′ (c) > 0 onda bi postojao δ > 0 takav da (x ∈ c, c + δ ) ⇒ (f (c) < f (x)), tj. f ne bi imala lokalni maksimum u c. U sluˇaju f ′ (c) < 0 ∃δ > 0 takav da c (x ∈ c − δ, c ) ⇒ (f (x) > f (c)), pa f opet ne bi imala lokalni maksimum u c. Dakle, mora biti f ′ (c) = 0.

100

POGLAVLJE 4. DERIVACIJA

Uvjet da je derivacija u toˇki jednaka nuli nije dovoljan da bi u toj toˇki c c funkcija imala lokalni ekstrem. Toˇke iz otvorenog intervala u kojima je c derivacija jednaka nuli nazivamo stacionarnim toˇkama. c

Primjer 4.8. Za funkciju f (x) = x3 je f ′ (x) = 3x2 , tj. f ′ (0) = 0, ali f nema lokalni ekstrem u 0 jer je f strogo rastu´a na R. c

Teorem 4.6 (Rolle1 ). Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka za a, b ∈ I, a < b, vrijedi f (a) = f (b) = 0. Tada ∃ c ∈ a, b takav da je f ′ (c) = 0. Dokaz: Budu´i da je funkcija f neprekidna na segmentu [a, b] ⊂ I,onda ona c poprima minimum m i maksimum M na tom segmentu (B-W teorem). Ako je m = M onda je f konstantna funkcija na tom segmentu, pa je f (c) = 0, ∀c ∈ a, b . Pretpostavimo da je m < M. Onda se barem jedna od tih vrijednosti poprima unutar intervala a, b , i pretpostavimo da je to M, tj. ∃xM ∈ a, b , M = f (xM ). Sada po lemi 4.2. je f ′ (xM ) = 0, tj. c = xM je traˇena toˇka. z c

Teorem 4.7 (Lagrange2 ). Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka su a, b ∈ I, a < b. Tada ∃ c ∈ a, b takav da je f (b) − f (a) = f ′ (c)(b − a). Dokaz: Neka je funkcija g : I → R zadana s g(x) = f (x)−f (a)− f (b)−f (a) (x− b−a a). Funkcija g je diferencijabilna na I i g ′(x) = f ′ (x) − f (b)−f (a) , ∀x ∈ I. b−a Takoder je g(a) = g(b) = 0, pa g zadovoljava sve uvjete Rolleovog teorema, tj. ∃ c ∈ a, b takva da je 0 = g ′(c) = f ′ (c) − f (b)−f (a) . b−a
1

Michel Rolle (Ambert, 21. travanj 1652. – Paris, 8. studeni 1719.) francuski matematiˇar c 2 Joseph Louis Lagrange [Giuseppe Lodovico Lagrangia] (Turin [Sardinija] 25. sijeˇanj c 1736.– Paris, 10. travanj 1813. , talijansko-francuski matematiˇar c

4.4. TEOREMI SREDNJE VRIJEDNOSTI Geometrijska interpretacija Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti kaˇe da za svako z a, b ∈ I i sekantu koja prolazi toˇkama c (a, f (a)) i (b, f (b)) na grafu Γ(f ) funkcije f postoji tangenta s diraliˇtem (c, f (c)) na s grafu Γ(f ) koja je paralelna s tom sekantom. Naime, jednakost iz Lagrangeovog teorema moˇe se pisati kao z f ′ (c) = f (b) − f (a) , b−a

101

y
f b t s

f f c f a

a to je upravo jednakost koeficijenata smjera tangente i sekante.

0

a

c

b

x

Postoji nekoliko sliˇnih, ali u nekim detaljima razliˇitih, formulacija Rolleovog c c i Lagrangeovog teorema. Ako je f : [a, b] → R, onda se pretpostavlja njena neprekidnost na [a, b] i diferencijabilnost na a, b . Neprekidnost na segmentu [a, b] je dovoljna za primjenu Bolzano-Weierstrassovog teorema u dokazu Rolleovog teorema, a stacionarna toˇka je i onako iz otvorenog interc vala a, b , pa je dovoljno pretpostaviti diferencijabilnost na a, b . Takoder, nekada se toˇka c ∈ a, b piˇe u obliku c = a+ϑ(b−a), ϑ ∈ 0, 1 . c s Sada ´emo dokazati da za funkciju diferencijabilnu na otvorenom intervalu c I ⊂ R, njena derivacija f ′ : I → R definirana s (f ′ )(x) = f ′ (x), ∀x ∈ I, ne moˇe biti bilo kakva funkcija. z Teorem 4.8. Neka je f : I → R diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊂ R i neka funkcija f ′ : I → R ima u toˇki c ∈ I limes slijeva (limes c ′ zdesna). Tada je f neprekidna slijeva (zdesna) u c. Dokaz: Neka je x ∈ I, x < c, pa po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti postoji toˇka cx ∈ x, c takva da vrijedi f (x) − f (c) = f ′ (cx )(x − c). c f (x) − f (c) = f ′ (cx ). Po pretpostavci postoji lim f ′ (x). No, Odatle je x→c− x−c tada je lim f ′ (x) = lim f ′ (cx ), odnosno, zbog postojanja f ′ (c) vrijedi
x→c− x→c−

f (x) − f (c) f (x) − f (c) lim f ′ (x) = lim = lim = f ′ (c). x→c− x→c− x→c x−c x−c Interesantna je sljede´a posljedica. c Korolar 4.2. Ako realna funkcija f ima derivaciju f ′ na otvorenom intervalu I ⊆ R, onda funkcija f ′ nema prekida prve vrste na I.

102

POGLAVLJE 4. DERIVACIJA

4.5

Monotonost i derivacija funkcije

Teorem 4.9. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R. Funkcija f raste na I ako i samo ako je f ′ (x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Funkcija f pada na I ako i samo ako je f ′ (x) ≤ 0, ∀x ∈ I. Dokaz: Neka f raste na I, tj. ∀x1 , x2 ∈ I (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≤ f (x2 )). Kada bi postojala toˇka c ∈ I takva da je f ′ (c) < 0, onda bi po lemi 4.1. c postojao δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c − δ, c ) ⇒ (f (x) > f (c)), a to je u suprotnosti s rastom funkcije. Dakle, f ′ (x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Obratno, neka je f ′ (x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Neka su x1 , x2 ∈ I, x1 < x2 . Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃ x ∈ x1 , x2 tako da je f (x2 ) − f (x1 ) = f ′ (c)(x2 − x1 ) ≥ 0, tj. f (x1 ) ≤ f (x2 ). Druga tvrdnja slijedi iz prve tvrdnje za funkciju −f . Uvjet da je f ′ (x) > 0, ∀x ∈ I, je dovoljan za strogi rast funkcije f na I, ali taj uvjet nije nuˇan. To pokazuje primjer funkcije f (x) = x3 , ∀ x ∈ R. z Naime, ta je funkcija strogo rastu´a, ali f ′ (0) = 0. Nuˇan i dovoljan uvjet c z dan je u sljede´em teoremu. c Teorem 4.10. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka je S = {x ∈ I; f ′ (x) = 0}. Funkcija f strogo raste (pada) na I ako i samo ako skup S ne sadrˇi otvoreni interval i f ′ (x) > 0 (f ′ (x) < 0), z ∀x ∈ I \ S. Dokaz: Neka f strogo raste na I. Po prethodnom teoremu vrijedi f ′ (x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Kada bi postojao otvoren interval I0 ⊂ S, onda bi ∀ x1 , x2 ∈ I0 , x1 < x2 postojao c ∈ x1 , x2 takav da je f (x2 ) − f (x1 ) = f ′ (c)(x2 − x1 ) = 0, a to je suprotno pretpostavci o strogom rastu funkcije f na I. Dakle, skup S ne sadrˇi interval. z Pretpostavimo sada da je f ′ (x) > 0, ∀x ∈ I \ S i da S ne sadrˇi interval. z ′ Zbog f (x) ≥ 0, ∀x ∈ S, prema teoremu 4.9. funkcija f raste na I. Kada bi postojale toˇke x1 , x2 ∈ I0 , x1 < x2 , takve da je f (x1 ) = f (x2 ), onda bi c zbog rasta funkcije f za svaki x ∈ x1 , x2 vrijedilo f (x1 ) ≤ f (x) ≤ f (x2 ), tj. f (x) = f (x1 ) = f (x2 ). Tada bi funkcija bila konstantna na intervalu x1 , x2 , tj. x1 , x2 ⊆ S, ˇto se protivi pretpostavci. s Sada smo u mogu´nosti opisati dovoljne uvjete za lokalne ekstreme diferc encijabilne funkcije pomo´u njene derivacije. c Teorem 4.11. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R.

c + δ ⊆ I. odakle slijedi f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x) > 0. c Zbog f ′ (−2) < 0 funkcija pada na ∞. 1 + ր 1.2 -0. c + δ ) ⇒ (f ′ (x) < 0). 103 Dokaz: 1. tako da (x ∈ c − δ. x = c. −1 . Dakle. (1 + x2 )2 f’ f −∞. tako da (x ∈ c − δ. f u c ima strogi lokalni maksimum. ∀x ∈ c − δ. zbog f ′ (0) = 1 f raste na −1. Sluˇaj 2. Ako je c ∈ I. c + δ ⊆ I. − 1 ) i max(1. c + δ ∃t izmedu c i x tako da vrijedi f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x). pa je f ′ (t) < 0. 2 2 0. f ′ (c) = 0 i ako ∃δ > 0. c ) ⇒ (f ′ (x) > 0) i (x ∈ c.4 1 − x2 . Ako je c ∈ I. c − δ. Za x ∈ c. Ispitati lokalne ekstreme i na´i intervale monotonosti funkcije c x f (x) = . +∞ .2 -6 -4 -2 -0. ∞ – ց 0. 1 ). c zamjenom f s −f .5. slijedi iz 1. c + δ . 1 + x2 Funkcije f i f ′ su definirane na R i f ′ (x) = Stacionarne toˇke su x1 = −1 i x2 = 1. pa je f ′ (t) > 0. f ′ (c) = 0 i ako ∃δ > 0.9. c + δ ) ⇒ (f ′(x) > 0). 1 i zbog f ′ (2) < 0 f pada na 1. c + δ je c < t < x. c + δ ) ⇒ (f ′(x) < 0). Stoga imamo lokalne ekstreme: min(−1. c ) ⇒ (f ′ (x) < 0) i (x ∈ c. za x ∈ c − δ. c onda f ima u toˇki c strogi lokalni minimum. 2. Primjer 4. c ) ⇒ (f ′ (x) > 0) i (x ∈ c. Stoga je f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x) > 0. Prema Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∀x ∈ c − δ. je f (x) < f (c). tj. Neka je f ′ (c) = 0 i (x ∈ c − δ. −1 – ց −1. c onda f ima u toˇki c strogi lokalni maksimum. c − δ. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE 1. Sada. c imamo x < t < c.4.4 2 4 6 .

DERIVACIJA Primjer 4. ∃cx izmedu c i x. c Vrijednosti derivacije izmedu stacionarnih toˇaka c su f ′ (−2) = −12. −1 – ց −1. 30. x2 = 0 i x3 = 4. x ∈ R.23) f (n+1) (cx ) (x − c)n+1 . k! (4. a funkciju c Rn (x) = f (x) − Tn (x) . -4 4 -2 2 4 6 20 40 -20 f’ f 4.24) Brook Taylor (Edmonton.10. Za c ∈ I polinom n Tn (x) = f (c) + k=1 f (k) (c) (x − c)k . Lagrangeov teorem srednje vrijednosti ima sljede´e uop´enje. (n + 1)! (4. 2 8 Lokalni ekstremi su: min(4.22) zovemo Taylorov1 polinom n-tog reda za funkciju f u toˇki c. f ′ (− 1 ) = 9 . c c Teorem 4. (Lagrangeov oblik ostatka). studeni 1731. ima derivaciju n + 1-vog reda na I. Neka je c ∈ I i Tn Taylorov polinom za f u toˇki c definiran s (4. (Taylor) Neka je I ⊆ R otvoren interval i neka f : I → R.104 POGLAVLJE 4. 4 Funkcije f i f ′ su definirane na R i f ′ (x) = x3 − 3x2 − 4x = (x2 − 3x − 4)x. zovemo n-ti ostatak funkcije f u c. 1 ). 4 – ց min(−1. ∞ + ր 4. max(0.6 Taylorov teorem srednje vrijednosti i primjene Definicija 4.– London. x ∈ I. −31). Ispitati lokalne ekstreme i na´i intervale c monotonosti funkcije f (x) = 1 x4 − x3 − 2x2 + 1.3. −∞. 1).) engleski matematiˇar c .22).12. kolovoz 1685. Tada ∀x ∈ I. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R ima n-tu derivaciju na I. 18. f ′ (1) = −6. tako da je c Rn (x) = 1 (4. 0 + ր 0. Stacionarne toˇke su x1 = −1.

25) daje (4. f ima strogi lokalni maksimum u c. ako je n + 1 paran broj i f (n+1) (c) < 0.25) (n + 1)! A= f (x) − f (c) − (x − c)n+1 n k=1 f (k) (c) (x − c)k k! .24). (4. III. . Ako postoji n ∈ N.4. Neka je I ⊆ R otvoren interval. n! Iz Rolleovog teorema srednje vrijednosti zakljuˇujemo da ∃cx strogo izmedu c ′ c i x takav da vrijedi F (cx ) = 0. k! (n + 1)! (4.26) vrijedi F (c) = 0. TAYLOROV TEOREM 105 Dokaz: Za ˇvrsto x ∈ I. f nema lokalni ekstrem u c (ima horizontalnu infleksiju). f ima strogi lokalni minimum u c. f : I → R.26) Lako je provjeriti da je F (x) = 0. Neka je c ∈ I stacionarna toˇka. takav da c (k) ∀k ∈ {1. To povlaˇi da je A = f (n+1) (cx ).6. f ∈ C (n+1) (I). . 4. definirajmo funkciju F : I → R formulom c n F (t) = f (x) − f (t) − gdje je k=1 f (k) (t) (x − t)n+1 (x − t)k − A . n F ′ (t) = −f ′ (t) − k=1 f (k+1) (t) f (k) (t) (x − t)n (x − t)k − (x − t)k−1 + A k! (k − 1)! n! = (x − t)n A − f (n+1) (t) . a zbog (4. ˇto pomo´u c s c (4. tj. II. tada je u sluˇaju c I. Nadalje. f ′ (c) = 0. x = c.1 Odredivanje ekstrema pomo´u derivacija viˇeg c s reda U proˇlom teoremu pokazali smo da je f ′ (c) = 0 nuˇan uvjet za postojanje s z lokalnog ekstrema diferencijabilne funkcije f u toˇki c. ako je n + 1 paran broj i f (n+1) (c) > 0. . . Sada ´emo dati doc c voljan uvjet za lokalne ekstreme pomo´u derivacija viˇeg reda u toˇki c. . n} vrijedi f (c) = 0 i f (n+1) (c) = 0. c s c Teorem 4.6.13. ako je n+1 neparan broj.

c Vrijedi f ′′ (−1) = 5 > 0. f ′′ (0) = −4 < 0. √ √ pa imamo lokalne ekstreme: max(− 2. Funkcije f . -4 4 -2 2 √ f ′′ (− 2) =< 0. zbog neparnosti eksponenta n + 1. min(0. f ′ (x) = e−x (4x3 − 2x5 ) f ′′ (x) = e−x (4x6 − 18x4 + 12x2 ) f ′′′ (x) = e−x (−8x7 + 60x5 − 96x3 + 24x) f (4) (x) = e−x (16x8 − 176x6 + 492x4 − 33612x2 + 24) √ Stacionarne toˇke su x1 = − 2. 0.. 4e−2 ).3 0. c + δ vrijedi f (n+1) (x) > 0. 0. 0). 1). u c nije c lokalni ekstrem funkcije f . x2 = 0 i x3 = 4. f ′ i f ′′ su definirane na R. f ′ i f ′′ su definirane na R. 1 Primjer 4. Tada zbog neprekidnosti c f (n+1) u toˇki c ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ c − δ.5 x2 = 0 i x3 = 2. c √ 0. −31). Dakle. f ′′ (4) = 20 > 0. 4 Primjer 4.106 POGLAVLJE 4. U sluˇaju III. f (4) (0) = 24 > 0. min(4. 4e−2 ). Ispitati lokalne ekstreme funkcije f (x) = 4 x4 − x3 − 2x2 + 1. tj. na razliˇitim stranama c c (n+1) n+1 od c vrijednost od f (cx )(x − c) ima razliˇite predznake. DERIVACIJA Dokaz: Pretpostavimo da je nastupio I. c + δ ∃cx izmedu (n+1) (c c i x tako da je f (x) = f (c) + f (n+1)!x ) (x − c)n+1 > f (c) (zbog parnosti eksponenta n + 1). f ima u c strogi lokalni minimum. max(0. Stacionarne toˇke su x1 = −1. c Po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti. se c dokazuje analogno. Sluˇaj II. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f (x) = x4 e−x . 0. pa su toˇke c lokalnih ekstrema: min(−1. sluˇaj. Funkcije f .12. max( 2.2 f ′′′ (0) = 0. f ′′ (0) = 0. 1 ). ∀x ∈ c − δ.4 √ Vrijedi f ′′ (− 2) =< 0.11. Imamo f ′ (x) = x3 − 3x2 − 4x = (x2 − 3x − 4)x i f ′′ (x) = 3x2 − 6x − 4.1 2 2 2 2 2 .

1]). pa iz toga slijedi 0 . tu nije mogu´e primijeniti prethodno pravilo za odredivanje ekc 1 2 − x2 . c c e− x = 0. 1]. . Upravo su toga oblika i limesi lim P x→0 x pomo´u kojih se raˇuna derivacija f (n) (0). To slijedi iz lim x e x→∞ n −x 107 e− x2 0 1 . lim n = 0. za x = 0 da f ima u toˇki 0 strogi lokalni minimum (nacrtaj graf). (∀x1 . ako f (x1 ) + f (x2 ) . za x = 0 1 je klase C (∞) (R) i 1 − 12 e x = 0. vrijedi f (x) = .2 Konveksne funkcije. Odatle je x→0 x Dakle.13. 2 2 (4. f ((1 −t)x1 + tx2 ) ≤ (1 −t)f (x1 ) + tf (x2 ). Teorem 4. za x = 0 ′ 3e x strema.29) Ako jednakost u (4. Funkcija f (x) = vrijedi f (n) (0) = 0.14. (4.28)za x1 = x2 vrijedi stroga nejednakost. odnosno. 2 (4.27) za x1 = x2 vrijedi stroga nejednakost. x2 ∈ I) f ( x1 + x2 f (x1 ) + f (x2 ) )≥ .27) Funkcija f je strogo konveksna ako u (4. x2 ∈ I).4.29) vrijedi za neko t ∈ 0. za x = 0 . 1 . onda jednakost vrijedi ∀ t ∈ [0. Funkcija f je neprekidna i konveksna na I ako i samo ako vrijedi nejednakost (∀ x1 . n ∈ N. TAYLOROV TEOREM Primjer 4. ∀n ∈ N. c 4. (∀ t ∈ [0.6.4. x2 ∈ I) f x1 + x2 2 ≤ f x1 2 f x2 f x1 f x1 2 x2 O x1 x1 2 x2 x2 Funkcija f je konkavna ako vrijedi (∀x1 .6. Medutim. Za realnu funkciju f kaˇemo z da je konveksna na intervalu I ⊆ R. infleksija f x2 Definicija 4. (Jensenova nejednakost) Neka je f : I → R funkcija definirana na otvorenom intervalu I ⊆ R.28) a strogo konkavna ako u (4. za svaki polinom P .

x3 − x1 x2 − x1 x2 − x3 (4. Sada zbog konveksnost funkcije f imamo c g(c) = g (c − δ) + (c + δ) 2 ≤ g(c − δ) + g(c + δ) . x3 ∈ I. x2 ∈ I definirajmo neprekidnu funkciju g : [0. 1]. Odatle je x2 −x1 f (x3 )−f (x1 ) ≤ ˇto daje s f (x2 ) − f (x1 ) f (x3 ) − f (x1 ) ≤ . ∀ t ∈ [0. 1]. segmenti [c − δ. c + δ ⊂ I. 1 . c . ∀x1 . x3 ∈ I. tj. x1 < x3 < x2 vrijedi f (x3 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) ≤ ≤ . ∀ t ∈ [0. 1] → R s g(t) = f ((1 − t)x1 + tx2 ) − (1 − t)f (x1 ) − tf (x2 ). Neka je δ = min{c. (4. 1].108 POGLAVLJE 4.31) slijedi g(c − δ) + g(c + δ) = 0. 2 (4. 1] imaju barem jedan zajedniˇki rub. tj. 1 − c}.30) ˇ Zelimo dokazati da je g(t) ≤ 0. Za x1 .31) strogo c manja od g(c). x2 . Pretpostavimo suprotno. vrijedi g(t) ≤ 0. Zbog g(0) = g(1) = 0 z c je c ∈ 0. 1 . DERIVACIJA Dokaz: Neka je f neprekidna i konveksna na I. to povlaˇi g(c − δ) = 0 i g(c + δ) = 0.29).29) tada vrijedi za svako t ∈ [0. Neka za funkciju f vrijedi Jensenova nejednakost (4. x2 . onda za izbor δ > 0 takav da vrijedi [c − δ. ∀ t ∈ [0. x2 − x1 x2 − x3 Dakle. Za bilo koje x1 . neka g postiˇe svoj maksimum u toˇki c i neka je g(c) > 0. s c Dakle. 1]. ∀ t ∈ [0. tj. x3 − x1 x2 − x1 f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) ≤ . c + δ] i [0. Ako je g(c) = 0 za neko c ∈ 0. to je desna strana od (4.29) x2 −x1 x2 −x1 x3 −x1 x3 −x1 za t = x2 −x1 dobivamo f (x3 ) ≤ x2 −x3 f (x1 ) + x2 −x1 f (x2 ). jednakost u (4. iz (4. c + δ] ⊆ [0. Zbog g(c − δ) ≤ 0 i g(c + δ) ≤ 0.32) x2 − x3 x3 − x1 x3 − x1 − 1 f (x1 )+ f (x2 ) = (f (x2 )−f (x1 )) . ˇto je kontradikcija s ˇinjenicom da je g(c) > 0 maksimum. 1]. x1 < x3 < x2 imamo x3 = x2 −x3 x1 + x3 −x1 x2 . 1]. Iz toga slijedi da je c g(t) = 0. Iz Jensenove nejednakosti (4. x2 − x1 x2 − x1 x2 − x1 Analogno se dobije nejednakost Uzmimo bilo koju toˇku c ∈ I i δ > 0 takav da je c − δ.31) Budu´i da je g(c − δ) = 0 ili g(c + δ) = 0.

32) za x3 = x. a odatle h(x) = f (c+δ)−f (c) (x − c) + f (c) ≤ f (x). δ Teorem 3.29).3 o sendviˇu za limes funkcije daje lim f (x) = f (c). x2 = x i imamo f (c)−f (c−δ) ≤ f (x)−f (c) . x1 = c − δ i x2 = c imamo f (c)−f (c−δ) ≤ f (c)−f (x) . c + δ . (x1 < x2 ) ⇒ f ′ (x1 ) ≤ f ′ (x2 ). Uzmimo po volji x1 . To se vidi iz primjera c funkcije f : [0. +∞ → R za koju je f (0) = 1 i f (x) = 0 za x > 0. − c) + f (c) . x−c δ δ Za x1 = c − δ. c x1 < x2 . Otvorenost intervala u prethodnom teoremu je nuˇna da bi z Jensenova nejednakost povlaˇila neprekidnost funkcije. ako i samo ako je njena derivacija f ′ rastu´a funkcija na I. Odatle. Odatle je f (x) ≤ δ c−x f (c)−f (c−δ) (x − c) + f (c) = g(x).14 za bilo koje x1 . Za z x = c je h(c) = f (c) = g(c).4. x1 < x3 < x2 imamo nejednakost (4.1. iz (4. c Obratno.6. Odatle je f (x) ≤ f (c+δ)−f (c) (x − c) + f (c) = g(x). Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃c1 ∈ x1 . Funkcija f je konveksna na I. c ≤ x f c ∆ f c g f f h h(x) = h O c ∆ c c ∆ Pokaˇimo da za x ∈ c − δ. x1 = x i x2 = c + δ imamo δ f (c)−f (x) ≤ f (c+δ)−f (c) . a odatle δ x−c h(x) = f (c)−f (c−δ) (x − c) + f (c) ≤ f (x). c Dokaz: Neka je f konveksna na otvorenom intervalu I. x3 ∈ I. TAYLOROV TEOREM 109 Definirajmo funkcije g(x) = f (c)−f (c−δ) (x δ f (c+δ)−f (c) (x δ f (c+δ)−f (c) (x δ f (c)−f (c−δ) (x δ f c ∆ g − c) + f (c) . f ′ je rastu´a funkcija na I. − c) + f (c) . x2 − x1 tj. x3 = c. x ≤ c . za x ∈ c. x1 = c i x2 = c + δ imamo f (x)−f (c) ≤ f (c+δ)−f (c) .15. c−x δ δ Analogno. Teorem 4. kao u dokazu teorema 4.32). c x→c Napomena 4. c + δ vrijedi h(x) ≤ f (x) ≤ g(x). a zatim na limx3 →x2 . x2 . c . Za x3 = c. Zbog neprekidnosti funkcije f i teorema 4. Dakle. Neka je f : I → R diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R. dobivamo nejednakost f ′ (x1 ) ≤ f (x2 ) − f (x1 ) ≤ f ′ (x2 ).32) prvo predemo na limx3 →x1 . Ako u (4. Ako je x ∈ c − δ. neka je f ′ rastu´a funkcija na I. c ≤ x − c) + f (c) . onda iz (4. x2 ∈ I. x1 +x2 i 2 .14 za f vrijedi Jensenova nejednakost (4. x ≤ c .32) za x3 = x.

neka f ′ ima u c strogi lokalni maksimum. 2 2 x1 + x2 2 − f (x1 ) ≤ 1 f (x2 ) − f 2 x1 + x2 2 . c i strogo konkavna na c. f (c)) toˇka infleksije s z c c grafa funkcije f .110 ∃c2 ∈ f x1 +x2 . ako postoji δ > 0 takav da je na c c intervalu c − δ. c Definicija 4. c i strogo konkavna na c. Funkcija f je konveksna na I ako i samo ako je f ′′ (x) ≥ 0. f ′ ima strogi lokalni maksimum (minimum) u c. Tada ∃δ > 0 takav da f ′′ > 0 na c − δ. Dokaz: Po prethodnom teoremu f je konveksna na I ako i samo ako je f ′ rastu´a na I. c + δ je f strogo konkavna ili obratno. Dokaz: Neka je f strogo konveksna na c − δ. c i f ′′ < 0 na c. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. c i strogo pada (raste)na c. c + δ . c funkcija f strogo konveksna. tj. Teorem 4. tj. ∀x ∈ I.3. DERIVACIJA takvi da je x1 + x2 2 = f ′ (c2 ) x2 − x1 . x2 2 POGLAVLJE 4.16. Korolar 4. 2 x2 − x1 x1 + x2 −f (x1 ) = f ′ (c1 ) i f (x2 )−f 2 2 Zbog (c1 < c2 ) ⇒ (f ′ (c1 ) ≤ f ′ (c2 )) i x2 − x1 > 0 vrijedi 1 f 2 odakle slijedi f x1 + x2 2 1 1 ≤ f (x1 ) + f (x2 ). . Tada f ′ strogo raste (pada) na c − δ. Toˇka c je toˇka c c infleksije funkcije f ako i samo ako funkcija f ′ ima u c strogi lokalni ekstrem. a to vrijedi onda i samo onda ako je f ′′ (x) ≥ 0. tj.5. c + δ . f je konveksna funkcija na I. Joˇ kaˇemo da je toˇka (c. Stoga je f strogo konveksna na c − δ. f (c) = 0 i f (x) = 0 na nekom intervalu oko c. ∀x ∈ I. Neka je f : I → R dva puta neprekidno diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka je c ∈ I izolirana nultoˇka od c ′′ ′′ ′′ f . Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R. Toˇka c ∈ I c je toˇka infleksije ili prijevojna toˇka. Obratno. c + δ . c + δ . a na intervalu c.

3.4 0. konvek. TAYLOROV TEOREM 111 Primjer 4. f ′ i f ′′ su definirane na R. √ − 3.15. 3 – – ց s. √ 1. konv.6.4. 1) odreduju konveksnost i konkavnost u intervalima izmedu toˇaka inc fleksije. 0 + + ր s. −1. 1). f ′ (x) = f ′′ (x) = 1−x2 (1+x2 )2 2x(x2 −3) (1+x2 )3 -3 -2 0.14. 2 2 √ + – ց s. − √ 2 . √ f” f’ f – + ր s. − 3 – – ց s. a jedini lokalni ekstrem je max(0. −1 + – ց s. Ispitati lokalne ekstreme i toˇke infleksije funkcije f (x) = c Funkcije f . − 22 + + ր s.4 1 x2 x5 2 3 Stacionarne toˇke su x1 = −1 i x2 = 1.6 0. c ′′ ′′ f (0) < 0. f ′′ (0) < 0. konkav. max(0.konkav. f ′′ (1) > 0. c √ Mogu´e toˇke infleksije su x3 = − 3. Funkcije f . f ′ (x) = −2xe−x 2 1 0. −∞. konkav.0 2 0. 0.8 0. konkav. 1 – + ր s. konvek.2 x3 x1 -1 x4 -0. √ – – ց s. ∞ + – ց s.2 -0. konv. konkav. Vrijednosti f ′′ (−1) > 0. √ c Mogu´e toˇke c c √ infleksije su x2 = − 22 i x3 = 22 . f” f’ f √ −∞. konvek. Ispitati lokalne ekstreme i toˇke infleksije funkcije f (x) = c 2 e−x . f (1) > 0.∞ 2 Primjer 4.2 -3 -2 -1 x2 x1 x3 1 2 3 f ′′ (x) = (4x2 − 2)e−x 2 Stacionarna toˇka je x1 = 0. x .4 0. √ . c c √ x4 = 0 i x5 = 3. f ′ i f ′′ su definirane na R. 1 + x2 2 . Vrijednosti druge derivacije izmedu toˇaka infleksije su: f ′′ (−2) > 0.

a. lim x+1 x+1 = −∞ . x→+∞ x→+∞ x lim (f (x) − kx) = l ∈ R 1’. lim (f (x) − kx) = l ∈ R 60 40 20 -1 -0. √ Ispitaj tok i nadi asimptote x+1 funkcije f (x) = . −∞.112 POGLAVLJE 4. lim f (x) = lim f ′ (x) = k ∈ R.5 0. ∞ f’ – – f ց ց Primjer 4.17. x−2 1. 0 > 0. lim = x→0+ x→0− x x +∞. DERIVACIJA 4. a ⊆ I za neko a ∈ I. 2. x+2 2. 3. 0 > ∪ 0. +∞ ⊆ I za neko a ∈ I. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R funkcija ˇiji je c graf Γf ⊂ R × R. f ima asimptotu u 0. ako je 1. x→−∞ x x→−∞ x→−∞ x→+∞ Primjer 4. 2’. .5 1 1. (x − 2)2 Stacionarne toˇke su x1 = 1 i x2 = 3. Prirodna domena funkcije je D(f ) = R \ {2} x2 − 4x + 3 2. c -60 20 15 10 5 -2 -5 1 2 3 4 6 -10 -15 . 3’. ako z udaljenost izmedu pravca i toˇke T ∈ Γf teˇi k 0 kako se toˇka T beskonaˇno c z c c udaljava od ishodiˇta. f ′ (x) = − 2x2 √x+1 .6.16.5 2 3. +∞ . x 1. Kaˇemo da je pravac p asimptota na graf funkcije Γf . x ∈ D(f ). s Graf Γf ima okomitu asimptotu u rubnoj toˇki podruˇja definicije c ∈ R c c ako je lim f (x) = ±∞. x ∈ D(f ).6. Ispitaj tok i nadi asimptote x2 − 3 funkcije f (x) = . f ′ (x) = .3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije Definicija 4. Dakle. √ √ -20 -40 [−1. Prirodna domena funkcije je D(f ) = [−1. lim f (x) = lim f ′ (x) = k ∈ R. x→c± Graf Γf funkcije f : I → R ima kosu ili horizontalnu asimptotu y = kx+l u ±∞.

x→±∞ x(x − 2) x→±∞ x − 2 x→±∞ x − 2 y = x + 2 je kosa asimptota u ±∞.) francuski matematiˇar c . ∃ c ∈ a. Dokaz: Neka je funkcija h : I → R zadana formulom h(x) = (f (b) − f (a))(g(x) − g(a)) − (f (x) − f (a))(g(b) − g(a)). g(x) = 0. Takoder je h(a) = h(b) = 0. ∀ x ∈ I \ {c}. x→c g ′ (x) x→c g(x) Guillaume Franois Antoine Marquis de L’Hospital (Paris. x→2− x − 2 x→2+ x − 2 lim 113 Dakle. pa h zadovoljava sve uvjete Rolleovog teorema. 1661. Slijede´i teoc c rem predstavlja uop´enje tog rezultata.4 Cauchyjev teorem srednje vrijednosti i L’Hospitalovo pravilo Sada ´emo dokazati tzv. TAYLOROV TEOREM x2 − 1 x2 − 1 = −∞ . f’ f −∞. neka su diferencijabilne na tom skupu i neka vrijedi x→c lim f (x) = 0. 2 – ց 2.6. b ∈ I.18. ∀x ∈ I. b takva da je 0 = h′ (c) = (f (b)−f (a))g ′ (c)−f ′(c)(g(b)−g(a)). lim = +∞. Funkcija h je diferencijabilna na I i h′ (x) = (f (b) − f (a))g ′(x) − f ′ (x)(g(b) − g(a)).6. g : I → R. ∀x ∈ I. veljaˇa c 1704. tj. Teorem 4.4. +∞ + ր 4. diferencijabilne na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka su a.17 (Cauchy). x2 − 1 x2 − 1 2x − 1 lim = 1 . x→c Ako je lim 1 f ′ (x) f (x) = L tada je lim = L. b takav da je (f (b) − f (a))g ′(c) = (g(b) − g(a))f ′(c). Teorem o limesu kvocijenta funkcija f u toˇki c ∈ R podrazumijeva posc g tojanje limesa obje funkcije u toj toˇki i limx→c g(x) = 0. Neka su f. lim − x = lim = 2. 3 – ց 3. a < b. Cauchyjev poop´eni teorem srednje vrijednosti za c c dvije diferencijabilne funkcije. Tada ∃ c ∈ a. 2. tj. g ′(x) = 0. lim g(x) = 0. 1 + ր 1. – Paris. f ima okomitu asimptotu u 2. Teorem 4. ali uz odredene uvjete na derivacije c funkcija f i g. (L’Hospitalovo1 pravilo) Neka su f i g funkcije definirane na I \ {c} ⊂ R.

za svaki x ∈ I \ {c} vrijedi: f (x) f (x) − f (c) f ′ (cx ) = = ′ . 1. . (k = 0.7 Svojstva konveksnih funkcija Definicija 4. Kaˇemo da f z f (x) − f (c) ′ ima u toˇki c ∈ I lijevu derivaciju ako postoji f− (c) = lim c .4.17.114 POGLAVLJE 4. . Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R neprekidna i konveksna funkcija na I. (n) (x) x→c g x→c g(x) g (k) (x) = 0. Iz Cauchyjevog teorema srednje vrijednosti 4. U svakoj toˇki x ∈ I funkcija f ima lijevu f− (x) i desnu f+ (x) desnu c ′ ′ derivaciju. Sada zbog x → c vrijedi cx → c iz ˇega slijedi tvrdnja c teorema. . Korolar 4. DERIVACIJA Dokaz: Bez smanjenja opˇenitosti moˇemo pretpostaviti da su funkcije f i c z g neprekidne na I i da je f (c) = g(c) = 0.18. g imaju n-tu derivaciju na skupu I \ {c} ⊂ R i ako vrijedi x→c lim f (k) (x) = 0. (k = 0. odnosno f+ (c) od limesa s desna derivacije f ′ (c+) Teorem 4. x→c+ x−c ′ ′ Napominjemo da treba razlikovati f− (c) od limesa s lijeva derivacije ′ f (c−).19. te vrijedi f− (x) ≤ f+ (x). n). Ako funkcije f. lim g (k) (x) = 0. ′ 2. 4. n − 1). a funkcija c ′ x → f+ (x) je rastu´a i neprekidna zdesna na I. ′ ′ 1. . . Dokaz: Slijedi rekurzivnom primjenom teorema 4. Funkcija x → f− (x) je rastu´a i neprekidna slijeva na I. x→c Ako je lim f (n) (x) f (x) = L tada je lim = L. ∀ x ∈ I \ {c}. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. g(x) g(x) − g(c) g (cx ) (4. 1. .33) gdje je cx izmedu c i x. c . x→c− x−c f (x) − f (c) ′ odnosno desnu derivaciju ako postoji f+ (c) = lim .7. . .

(4. pokazano f− (x) ≤ f+ (x) i c c ′ ′ f− (y) ≤ f+ (y) imamo ′ ′ ′ ′ ′ ′ (x < y) ⇒ (f− (x) ≤ f− (y)).34) 1. Iz vanjske nejednakosti u (4. x1 = c − s i x3 = c − t desna c nejednakost u (4. y ∈ I).4. Za x2 = c. Funkcija f ima derivaciju na I\J. x3 = c + t i x2 = c + s lijeva nejednakost u (4. vrijedi f (x3 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) ≤ ≤ .34) daje f (c) − f (c − s) f (c) − f (c − t) ≤ s t f (c + s) − f (c) f (c + t) − f (c) ≤ t s Zbog f (c) = f (c + t) + (c − t) 1 ≤ [f (c + t) + f (c − t)] ⇒ 2 2 ⇒ f (c) − f (c − t) ≤ f (c + t) − f (c).36) dobivamo: f (c) − f (c − t) f (c + s) − f (c) ≤ t s Iz (4. dijeljenjem s t i upotrebom (4.38) ′ ′ Lijeva strana od (4. t t (4..34) daje (0 < t < s). 2. (4.38) je ve´a od f+ (x). Budu´i da je u toˇki 1. x3 − x1 x2 − x1 x2 − x3 (4.35) i (4.A.36) Odatle.39) .37) f (c) − f (c − t) pada na t intervalu 0.I. c ′ ′ ′ ′ pa je f+ (x) ≤ f− (y). (4. postoji F (0+) i F (0+) = lim F (t) = lim t→0+ ′ Analogno.35) Za x1 = c. tj. t→0+ −t→0− t −t f (x + t) − f (x) f (y) − f (y − t) ≤ . (f+(x) ≤ f+ (y)). iz M. kao u dokazu teorema 4. ε za neki ε > 0. a desna strana manja od f− (y).26.14. s Dokaz: Za a < x1 < x3 < x2 < b. (f+(x) ≤ f− (y)). Prema teoremu 3.34) za x1 = x.35) slijedi da funkcija definirana s F (t) = (0 < t < s).7. Za t → 0+ u (4. padaju´a c funkcija ima limes zdesna u 0. Neka je c ∈ I bilo koja toˇka. (4. iz (4. Neka je x < y (x. gdje je J ⊂ I najviˇe prebrojiv skup. (0 < t < s). x2 = y i x3 = x + t = y − t slijedi: f (c) − f (c − t) f (c − t) − f (c) ′ = lim = f− (c). SVOJSTVA KONVEKSNIH FUNKCIJA 115 3.37) i onda ′ ′ s → 0+ slijedi f− (c) ≤ f+ (c).36) dobivamo egzistenciju f+ (c).

tj.41) Odavde za t → 0+ dobivamo: x→c+ ′ ′ lim f+ (x) ≤ f+ (c).36. c ′ Pokaˇimo da je f+ neprekidna zdesna na I. imamo: x→c+ ′ lim f+ (x) ≤ f (c + t) − f (c) . Dakle. iz M.I. (4. t (4. ′ f ima derivaciju u svakoj toˇki u kojoj je f− neprekidna funkcija.1 Lagrangeov interpolacijski polinom n Neka je Pn skup svih polinoma s realnim koeficijentima stupnja ≤ n oblika p(x) = k=0 ak xk . Za x < y (x. c 4.43) za c ′ ′ ′ ′ ′ y → x+ dobivamo f− (x) ≤ f+ (x) ≤ f− (x). .40).8 Neke primjene derivacije U ovoj toˇki pokazujemo kako se ideje povezane s derivacijom primjenjuju na c neke praktiˇne zada´e kao ˇto su numeriˇko rjeˇavanje nelinearnih jednadˇbi c c s c s z i aproksimacija funkcija pomo´u polinoma. funkcije f− i f+ su rastu´e na I. onda iz (4. .116 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA ′ ′ tj. z c Za svaki x ∈ I i dovoljno malo t > 0 imamo: ′ f+ (x) ≤ f (x + t) − f (x) .A. t (4. odnosno f− (x) = f+ (x). zbog rasta funkcije f+ je limx→c+ f+ (x) ≥ f+ (c). . an . . .8. 3.43) ′ Prema teoremu 3. Dakle. y ∈ I) imamo ′ ′ ′ f− (x) ≤ f+ (x) ≤ f− (y). ′ ′ ′ vrijedi limx→c+ f+ (x) = f+ (c). Neka je c ∈ I bilo koja toˇka. Analogno se ′ dokazuje neprekidnost slijeva funkcije f− . f+ je neprekidna s desna. c 4. Ako je f− neprekidna u toˇki x ∈ I. (4. s realnim koeficijentima a0 . zbog neprekidnosti funkcije f .40) Prelaskom na limes x → c+ u (4.42) ′ ′ ′ S druge strane. rastu´a funkcija f− ima najviˇe prebrojivo c s ′ prekida na intervalu I.

. Tada je p1 −p2 ∈ Pn jer je Pn vektorski prostor. .20. n) . . . (k = 0. . . c Postoji toˇno jedan polinom p ∈ Pn tako da je c p(xk ) = fi (k = 0. s Koeficijent α odredujemo iz uvjeta Li (xi ) = 1 ˇto daje α = 1/(xi − x0 ) · · · (xi − xi−1 )(xi − xi+1 ) · · · (xi − xn ) . . n). . 1. . . dakle treba ocijeniti f (x) − P (x) za c c x = xk . . Li (xk ) = δik = 0 za i = k . Oˇigledno vrijedi (p1 −p2 )(xk ) = 0. Dokaz: (jedinstvenost:) Neka su p1 . . . z pa je polinom p = n fi Li ∈ Pn traˇeni interpolacijski polinom. .8. . . . . . . xi+1 . 1. . 1. . . . Lagrangeovih polic noma. n) su kao i prije. Polinom fi Li ∈ Pn ima svojstvo fi Li (xk ) = fi δik = fi 0 za za i=k . 1. p1 − p2 ∈ Pn ima n + 1 nultoˇku. c (k = 0. n). fk ). . Njega i=0 moˇemo zapisati u tzv.44) Takav polinom zovemo interpolacijski za parove (xk . i=k . xi−1 . p2 ∈ Pn interpolacijski polinomi. . xi − xj Prirodno pitanje je koliko toˇno polinom P aproksimira funkciju f u c toˇkama koje se razlikuju od ˇvorova. . c . NEKE PRIMJENE DERIVACIJE 117 Zadani su uredeni parovi realnih brojeva (xk . (k = 0. . . gdje su x0 < x1 < x2 < · · · < xn ˇvorovi interpolacije. gdje su x0 < x1 < x2 < · · · < xn ˇvorovi interpolacije. . Znaˇi Li ∈ Pn ima nultoˇke x0 . . . . n) z tako da vrijedi 1 za i = k . . n). a traˇimo polinome Li ∈ Pn (i = 0. fk ). Nadi p ∈ Pn tako da c vrijedi p(xk ) = fi (k = 0. Promatrajmo specijalni interpolacijski problem: ˇvorovi interpolacije c xk (k = 0. . Teorem 4. xn pa je nuˇno oblika c c z Li (x) = α(x − x0 ) · · · (x − xi−1 )(x − xi+1 ) · · · (x − xn ) . Lagrangeovom obliku: z n n n p(x) = i=0 fi Li (x) = i=0 fi j=0(j=i) x − xj . n). Neka su zadani parovi realnih brojeva (xk . 1. 1. 1. 1. (4. S tom svrhom dokazujemo slijede´i teorem srednje vrijednosti. fk ). n). . tj. (k = 0. . . . Dakle. vrijedi c p1 − p2 ≡ 0. (egzistencija:) Egzistenciju dokazujemo pomo´u tzv. .4.

Neka su ˇvorovi interpolacije jednoliko udaljeni. b]. . Dokaz: Za 0 = x ∈ [x0 . Tada vrijedi |x − xi+k | < (k + 1)h (k = 0. . 1. (4. . . . inaˇe je jednakost (4.18. x ∈ [a. . .118 POGLAVLJE 4. i Primjer 4. Interpolacijski polinom za funkciju f je oblika 1 1 p(x) = − f (1)(x − 2)(x − 3)(x − 4) + f (2)(x − 1)(x − 3)(x − 4)− 6 2 .21. Neka je a ≤ x0 < x1 < x2 < · · · < xn ≤ b i funkcija f ∈ C n+1 [a. (n + 1)! (4. . xn ] postoji i ∈ {1. . . funkcija G ima u [a. Tada za svako n ∈ N vrijedi |(x − x0 )(x − x1 ) · · · (x − xn )| < n!hn+1 . n) neovisno o izboru α. x2 = 2. a odatle slijedi tvrdnja teorema. . Oznaˇimo tu nultoˇku c c c (n+1) s x(ξ). Tada za svaki ξ ∈ a. xk+1 −xk = h c (k = 0. |(x − x0 )(x − x1 ) · · · (x − xn )| < i!(n + 1 − i)!hn+1 . . Neka su zadani ˇvorovi interpolacije x1 = 1.45) Dokaz: Neka je ξ = xk (k = 0. Dakle. n). trivijalno c zadovoljena. . n} tako a je x ∈ [xi−1 . b postoji x(ξ) ∈ a.46) gdje je α ∈ R za sada proizvoljan. Izaberimo α tako da vrijedi G(ξ) = 0. i − n) i |x − xi+k | < |k|h (k = −1. Definirajmo pomo´nu funkciju c G(x) = f (x) − P (x) − α(x − x0 ) · · · (x − xn ) . Oˇigledno vrijedi G(xk ) = 0 (k = c 0. 1. b] . xi ]. Tada c c ′ po Rolleovom teoremu srednje vrijednosti derivacija G ima na [a. . . . pa imamo 0 = G(n+1) (x(ξ)) = f (n+1) (x(ξ)) − α(n + 1)! . n − 1).3. . Istim naˇinom dolazimo do zakljuˇka da n + 1-va c c c c derivacija G(n+1) ima barem jednu nultoˇku u a. . . . b tako da vrijedi f (ξ) − P (ξ) = 1 f (n+1) (x(ξ))(ξ − x0 )(ξ − x1 ) · · · (ξ − xn ) . Zbog n+1 ≥ n + 1 (i = 1. . . . . b . Zbog P ∈ Pn vrijedi P ≡ 0. −i). DERIVACIJA Teorem 4.45). b] n + 2 razliˇite nultoˇke. 1. . x3 = 3 c i x4 = 4. . n) slijedi tvrdnja. Lema 4. . b] barem n + 1 razliˇitu nultoˇku. Zbog ξ = xk . tj. .

2 6 U slijede´im primjerima smo interpolirali funkcije c 1 2 4. b ). tj. f (x) = sin(4x) + . 2 Ako je x0 blizu x∗ .8. f (x∗ ) = 0.8. tj. a grafovi interpolacijskih polinoma puni. 2. y f x 2sin x 1 2 x 3 2 y f x 3cos x y 1 2 f x 1 x x2 2 x3 3 x4 4 0 x1 1 x 0 y x1 1 x2 2 x3 3 x4 4 x 0 x1 1 x2 2 x3 3 x4 4 x f x ln x y f x 1 sin 4x 2 1 2 y f x tg 1 5 x 2 2 1 0 0 0 1 2 3 4 x 1 2 3 4 x 2 3 4 x 4. 3. 2 4 x s tim da su na slikama grafovi funkcija isprekidani. 2 2 5 5 1 1 6. Prema Taylorovom teoremu srednje vrijednosti c postoji η izmedu x0 i x∗ tako da vrijedi 1 ′′ 0 = f (x∗ ) = f (x0 ) + f ′ (x0 )(x∗ − x0 ) + f (η)(x∗ − x0 )2 .4. b c aproksimacija nultoˇke x∗ . f (x) = 3 cos(x) + . b nultoˇka funkcije f . funkcija klase C 2 ( a.2 Newtonova metoda Neka je f : I → R. za (x0 − x∗ )2 << 1. f (x) = . f (x) = 3 sin(x + ) + 2x − . promatrajmo jednadˇbu koja se z dobije tako da se funkcija f zamijeni s najboljom lokalnom aproksimacijom . 2 5 1 1 2 5. f (x) = tg ( x − ). I = [a. NEKE PRIMJENE DERIVACIJE 119 1 1 − f (3)(x − 1)(x − 2)(x − 4) + f (4)(x − 1)(x − 2)(x − 3). Pretpostavimo da je x∗ ∈ a. Neka je x0 ∈ a. f (x) = ln x. 1. b].

b]) i neka vrijedi f (a) · f (b) < 0. b]. Neka je f ∈ C 2 ([a.120 funkcije f u blizini x∗ . tj. f ′ (xn−1 ) (4. mogu´e je to rjeˇenje x1 dobiti u obliku c s x1 = x0 − f (x0 ) . f ′ < 0. POGLAVLJE 4. c Teorem 4.49). f (a) < 0. geometrijski smisao ove metode dan je idu´om slikom. f ′ (x0 ) Nastavljanjem tog postupka dobije se niz (xn )n∈N0 definiran rekurzijom xn = xn−1 − f (xn−1 ) . Zbog f (x) = 0 funkcija je strogo monotona pa je nultoˇka c jedinstvena na [a. b] takav da vrijedi f (x0 ) · f (x0 ) > 0. b].22.b] f ′′ . ′′ (4. (n ∈ N). f ′ > 0. DERIVACIJA 0 = f (x0 ) + f ′ (x0 )(x − x0 ) . f (b) < 0. f (a) > 0. f < 0 4. niz definiran s (4. f (b) > 0. 2 min[a. f > 0 3.49) (4.47) U tom je sluˇaju razumno oˇekivati da ´e rjeˇenje jednadˇbe (4. Taj postupak nalaˇenja aproksimacije rjeˇenja c z s naziva se Newtonovom metodom ili metodom tangenti.48) konvergira k jedinstvenoj nultoˇki x∗ funkcije f na [a. f (a) > 0.47) biti doc c c s z bra aproksimacija rjeˇenja originalne jednadˇbe.b] f ′ Dokaz: Egzistencija nultoˇke slijedi iz Bolzano . c Slijede´i teorem se zasniva na geometrijskim svojstvima Newtonove metode. ∀x ∈ [a. f (x) = 0 . (4.n ∈ N . b] . Naime. f (b) > 0. f (b) < 0. f < 0 2. Ako je s z f ′ (x0 ) = 0. ′′ f ′ (x) = 0 . (4. barem bolja od x0 .51) gdje je C = max[a. f ′ > 0. Razlikujemo sluˇajeve c 1. f ′ < 0. f > 0 ′′ ′′ ′′ ′′ y f x 0 x2 x1 x0 x . f (a) < 0.50) Tada za x0 ∈ [a.Weierstrassovog teorema c ′ i uvjeta (4.48) s poˇetnom vrijednosti x0 . c Vrijedi ocjena pogreˇke s |xn − x∗ | ≤ C|xn−1 − x∗ |2 .

∀x ∈ [1.b] |xn − a| ≤ (m−1)bm−2 |xn−1 2 − a|2 .b] f = m. f ′ (xn ) f (x∗ ) − f (xn ) − f ′ (xn )(x∗ − xn ) f (xn ) = . b]. c m ′ m−1 f (1) = 1 − b < 0.52) 2f ′(xn ) f (xn ) < xn niz (x)n∈N0 je padaju´i. (∀n ∈ N). ηn ∈ [x∗ . a ostali se dokazuju c analogno.5. Tvrdnja vrijedi za n = 0. Funkcije f i f su rastu´e na [1. b] → R zadovoljava uvjete teorema 4. pa niz konvergira k jedinstvenoj nultoˇki c ′ ′′ funkcije f u intervalu 1. Zbog neprekidnosti c c ′ funkcija f i f iz (4. Pretpostavimo da tvrdnja vrijedi za n. b . Zbog xn+1 = xn − xn+1 − x∗ xn+1 − x∗ f (xn ) .8.48) slijedi f (x∗∗ ) = 0. c . c xn = (m − 1)xm + b n−1 . slijedi x∗ < xn+1 . (4. tj. c Zbog ocjene pogreˇke (4. Izraˇunajmo 3 5 Newtonovom metodom na 50 decimala. xn ] .51) kaˇemo da niz konvergira kvadratnom brzinom. koji odgovara slici. c f ′ (xn ) Za padaju´i i odozdo ograniˇen niz postoji x∗∗ = lim xn . Ocjena pogreˇke slijedi iz (4. Neka je niz (xn )n definiran rekurzijom (4. NEKE PRIMJENE DERIVACIJE 121 Dokazujemo samo sluˇaj 4. = xn − x∗ − ′ f (xn ) f ′ (xn ) ′′ f (ηn )(x∗ − xn )2 = > 0 . s z Kvadratna brzina konvergencije u pravilu znaˇi da je u svakoj novoj iteraciji c c dvostruko ve´i broj toˇnih znamenaka. Odatle slijedi ocjena pogreˇke s [1. (n ∈ N). Pokaˇimo indukcijom da za (xn )n∈N0 z vrijedi x∗ < xn . sluˇaj 4.4. Dokaz: Neka je m > 1 i b > 1. Za svaki m ∈ N i svaki realni broj b > 0 postoji a > 0 takav da je b = am . ′′ Zbog f ′ (x) · f (x) > 0 je x∗ < x0 .48) za funkciju f (x) = xm − b uz poˇetnu aproksimaciju x0 = b.22. tj. m−1 m xn−1 (4.19. f (b) = b − b > 0. √ Primjer 4.53) Funkcija f : [1. b] pa je c ′′ m−2 ′ max f = m(m − 1)b i min[1. n ∈ N. f (x) = mx > 0 i f ′′ (x) = m−2 m(m − 1)x > 0. ˇto zbog jedinstvenosti nultoˇke s c s daje x∗∗ = x∗ . Zbog xn+1 = xn − Korolar 4.52).

122 x0 = 5 POGLAVLJE 4.7708333333333333333333333333333333333333333333333 x2 = 2.70997594667898405119733103179107967836688376517 x7 = 1.709977924257737717994546579193826487753056762840 x6 = 1.767315594852839675630814501991099802877564157758 x4 = 1.70997594667669698935311193144763560051192536599 x8 = 1.0643062857645366549205092932833336474017123008021 x3 = 1. DERIVACIJA x1 = 2.70997594667669698935310887254386010986805511054 .711816182730850357259567369723776592320652455091 x5 = 1.

Oznaˇimo s µ c funkciju koja dijelu ravnine P pridruˇuje rez f c alnu vrijednost koju zovemo povrˇina. b a a P a2 P a ab P b b a ab 2 h P a h a b 2 Postavlja se problem odredivanja povrˇine s likova koji imaju sloˇenije granice. P1 ∩ P2 = ∅ ⇒ µ(P1 ∪ P2 ) = µ(P1 ) + µ(P2 ). s pravokutnika. Funkciju koja zadovoljava gornja svojstva zovemo mjera.1 Problem povrˇine i rada sile s Znamo odrediti povrˇinu nekih jednostavnih likova u ravnini. µ(P ) ≥ 0. 2. trapeza itd. npr. kvadrata. trokuta. 123 . s Od te funkcije oˇekujemo slijede´a svojstva. Takav je z dio ravnine omeden grafom funkcije (pseudotrapez) kao na slici desno. µ(P ).Poglavlje 5 Riemannov integral 5. c c 1. 0 P P1 P P1 P2 f P2 a c b 3. P1 ⊆ P2 ⇒ µ(P1 ) ≤ µ(P2 ).

b′ ] ⊆ [a. Tako za rad sile W na tom putu dobivamo donju i gornju n aproksimaciju k=1 mk (xk −xk−1 ) ≤ W ≤ n Mk (xk −xk−1 ). – Selasca[Italija]. RIEMANNOV INTEGRAL Ako ve´ odmah nismo u mogu´nosti c c neposredno odrediti µ(P ) (ako taj broj uop´e c ima smisla). To znaˇi da postoje m = inf f i M = sup f . onda ˇitav put podijelimo na manje dijelove a = x0 < x1 < .124 POGLAVLJE 5. b]. b] dobivamo razliˇite c c k=1 aproksimacije povrˇine lika P odozdo. a < b. m ≤ f (x) ≤ M.2 Riemannov1 integral ograniˇene funkcije c na segmentu [a. definira kao W = c · s. . µ(Pk ) = Mk (xk −xk−1 ). < xn−1 < xn = c b. b] p4 p5 na n(∈ N) dijelova toˇkama a = x0 < x1 < c p3 p6 p1 p2 p7 p8 . tj. Mk visine upisanih i opisanih pravokutnika. c s c P1 P2 npr. Odatle imamo n µ(pk ) = n mk (xk −xk−1 ) ≤ µ(P ) ≤ n Mk (xk − k=1 k=1 k=1 xk−1 ) = n µ(Pk ). gdje su mk . tj. 17. Uoˇimo. .b] Neka je [a. (k = 1. onda pokuˇajmo aproksimirati s P5 P6 P7 dio ravnine P pomo´u jednostavnijih likova c P4 P3 P8 ˇije povrˇine znamo jednostavno izraˇunati. b] podsegment. studeni 1826. . b′ ]. problem odredivanja rada sile na putu je istovjetan problemu odredivanja povrˇine ispod grafa funkcije. . c povrˇina µ(P ) ´e imati smisla ako moˇemo po volji blizu na´i jednu gornju i s c z c jednu donju aproksimaciju oblika kao u prethodnoj nejednakosti U klasiˇnoj mehanici se rad konstantne sile f (x) = c za sve x. onda vrijedi ∀x ∈ [a′ . Dakle. Sa slike je jasno da s ´e aproksimacija biti u pravilu bolja ako je podjela segmenta finija. srpanj 1866. b]. ∀x ∈ c [a. n). odnosno odozgo. Razliˇitim podjelama segmenta [a. Pravokutnici koje smo tako dobili imaju svojstvo a x0 x1 x2 x3 x4 x5 x6 x7 b x8 ∪n pk ⊆ P ⊆ ∪n Pk . Njihove povrˇine s k=1 k=1 su jednake µ(pk ) = mk (xk − xk−1 ). Podijelimo segment [a. m ≤ c Georg Friedrich Bernhard Riemann (Breselenz. pravokutnika. 20. Dakle. Pojam rada k=1 sile na putu ´e imati smisla ako moˇemo dobiti po volji bliske donje i gornje c z aproksimacije.b] [a. b] → R funkcija ograniˇena c na segmentu [a. segment u R i neka je f : [a. . s 5. Ako funkcija f nije konstantna. koja c djeluje na materijalnu toˇku izmedu x = a i x = b. . b]. . < xn−1 < xn = b kao na slici desno. ako je [a′ . . na putu duljine c s = b − a. a na tim dijelovima silu aproksimiramo odozdo i odozgo konstantnom silom mk i Mk .) njemaˇki matematiˇar c c 1 .

b] → R koja je ograniˇena na segmentu [a. Jasno je da vrijedi m(b − a) ≤ s ≤ σ ≤ S ≤ M(b − a).1) i toˇaka tk . Prema c aksiomu potpunosti postoje I∗ (f . infimum ′ [a . B i C ograniˇeni odozdo s m(b − a) i odozgo s M(b − a). b).5. S je gornja Darbouxova suma. Tada je I∗ (f .5) Jean Gaston Darboux (Nmes. Dakle. (5. b) = sup A. . a.3) slijedi da su c skupovi A. b]. Neka je mk = [xk−1 .b′ ] na podsegmentu je ve´i ili jednak infimumu na segmentu i supremum na c podsegmentu je manji ili jednak supremumu na segmentu. . b]. Sada ´emo provesti konstrukciju koju smo najavili u prethodnoj toˇki. b]. (5. n). Za [xk−1 . .4) Definicija 5. Iz prethodnog je jasno da donji i gornji Riemannov integral postoje za svaku funkciju f : [a. b]. . a. b) = inf B. < xn−1 < xn = b na n dijelova. b) ≤ I ∗ (f . veljaˇa 1917.1. . a. . a broj I ∗ zovemo gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a. b] toˇkama s c a = x0 < x1 < .xk ] (5. I ∗ (f . definirajmo sume: c n n n s= k=1 mk (xk − xk−1 ). σ = k=1 f (tk )(xk − xk−1 ). a. 14. c neka su I∗ i I ∗ donji i gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a. . Neka je f : [a. Iz nejednakosti (5. a σ je integralna suma. kolovoz 1842. c Teorem 5. . n).b ] [a′ . xk ].3) Neka je A skup svih donjih Darbouxovih suma s. b]. gdje je m′ = inf′ f i M ′ = sup f . . (k = 1.) francuski c matematiˇar c 1 . (k = 1. b] → R funkcija ograniˇena na segmentu [a.1) inf f i Mk = sup f . c c Za n ∈ N podijelimo (izvrˇimo subdiviziju) segment [a. . (5. (5. . INTEGRAL 125 m′ ≤ f (x) ≤ M ′ ≤ M. Sve te sume dobiju se variranjem broja n ∈ N. S = 1 k=1 Mk (xk − xk−1 ).Paris.2.xk ] po volji izabrane toˇke tk ∈ [xk−1 . B je skup svih gornjih Darbouxovih suma S.1.2) Broj s zovemo donja Darbouxova suma. b]. < xk < . a C je skup svih integralnih suma σ funkcije f na segmentu [a. . 23. Broj I∗ zovemo donji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a. . svim razliˇitim c izborima subdivizije (5.

c Sada pokazujemo da je svaka donja Darbouxova suma manja ili jednaka svakoj gornjoj Darbouxovoj sumi. < c xn−1 < xn = b zadana subdivizija Σ i neka su s i S pripadne Darbouxove sume. a gornja ne pove´a. . Poˇto vrijedi s3 ≤ S3 . Napravimo novu subdiviziju Σ′ tako da subdiviziji Σ dodamo toˇku c x′ takvu da je xk−1 < x′ < xk . c Σ3 je nastala iz Σ1 dodavanjem (konaˇno) toˇaka iz Σ2 ali takoder i iz Σ2 c c dodavanjem (konaˇno) toˇaka iz Σ1 . za m′k = inf ′ f i [xk−1 . bez obzira na subdivizije na kojima su nastale. Definicija 5. . a. Suma S ′ nastaje iz S tako da pribrojnik Mk (xk − xk−1 ) zamijenimo s ′ ′′ ′ ′′ Mk (x′ − xk−1 ) + Mk (xk − x′ ). s′ ≥ s. Pripadne Darbouxove sume oznaˇimo s s′ c i S ′ . b) = I ∗ (f . tj. gdje je Mk = sup f i Mk = sup f . x ] i [x . (5. to vrijedi Mk ≤ Mk i ′′ ′ ′ ′′ ′ ′ Mk ≤ Mk . neka je sa a = x0 < x1 < .126 POGLAVLJE 5. Dakle. Dakle.xk ] ′ ′ ′ x ) ≥ mk (x′ − xk−1 ) + mk (xk − x′ ) = mk (xk − xk−1 ). Dakako. s ≤ S. b] ako je I∗ (f . a odatle m′k (x′ − xk−1 ) + mk (xk − k k ′ [x . neka su Σ1 i Σ2 dvije subdivizije i neka je s1 donja Darbouxova suma odredena subdivizijom Σ1 i S2 gornja Darbouxova suma odredena subdivizijom Σ2 . b] c kaˇemo da je integrabilna u Riemannovom smislu ili R-integrabilna na z segmentu [a.x ] ′′ m′′ = inf f vrijedi m′k ≥ mk i m′′ ≥ mk . Analogno. moˇemo zamisliti da te toˇke dodajemo c c z c jednu po jednu pa svaki put vrijedi zakljuˇak iz prethodnog razmatranja. pa je stoga S ′ ≤ S.xk ] ′ da su [xk−1 . < xk−1 < xk < . c ′ s ≤ s . imamo s1 ≤ s3 ≤ S3 ≤ S2 . b] → R ograniˇenu na segmentu [a. Prvo pokaˇimo da se donja Darbouxova suma pove´a ili ostane jednaka. . jer su obje Darbouxove sume na istoj s subdiviziji Σ3 . Dakle. S ′ ≤ S. Naime. . dokazali smo (∀s ∈ A) (∀S ∈ B) . a. Odatle zakljuˇujemo c (∀s ∈ A) s ≤ inf B. c To znaˇi da se donja Darbouxova suma s′ na novoj subdiviziji ne smanji. Tada je Mk (x − xk−1 ) + Mk (xk − x ) ≤ Mk (x − xk−1 ) + Mk (xk − x′ ) = Mk (xk − xk−1 ). b).6) Tada se broj I = I∗ = I ∗ naziva integral ili R-integral funkcije f na seg- . tj. xk ] podsegmenti od [xk−1 . Budu´i c [xk−1 . tj. Iz prethodnog zakljuˇka slijedi s1 ≤ s3 c c c i S3 ≤ S2 . a z c gornja Darbouxova suma se smanji ili ostane jednaka ako subdiviziji dodamo jednu toˇku. Primijetimo sada da isti zakljuˇak vrijedi ako nekoj subdiviziji dodamo c konaˇan broj novih toˇaka. Za funkciju f : [a. tj. RIEMANNOV INTEGRAL Dokaz: Dokaz provodimo u tri dijela.2. xk ]. Napravimo sada novu subdiviziju Σ3 od unije toˇaka iz subc divizija Σ1 i Σ2 i oznaˇimo pripadne Darbouxove sume sa s3 i S3 .x′ ] [x′ . I∗ ≤ I ∗ . a odatle sup A ≤ inf B.

Neka je C ∈ R+ i f (x) = C. Odatle je sup A′ ≤ sup A ≤ inf B ≤ inf B ′ . b]} pseudotrapez. ∀x ∈ R. Ako postoje A′ ⊆ A i B ′ ⊆ B takvi da je sup A′ = inf B ′ onda je i sup A = inf B.b] f= a f. A = B = {C(b − a)}. . a .5. INTEGRAL mentu [a. . Za a. . n}. tj. ekvidistantne subdivizije. ∀ x ∈ [a.2. Iz ovog zadatka zakljuˇujemo da je za integrabilnost funkcije na segmentu c dovoljno da supremum nekog podskupa A′ skupa svih donjih Darbouxovih suma A bude jednak infimumu nekog podskupa B ′ skupa svih gornjih Darbouxovih suma B. b] → R+ integrabilna funkcija na [a. pa je b Cdx = C(b − a). . Za bilo koju subdia viziju uvijek vrijedi mk = Mk = C. b] i neka je P = {(x. b] i oznaˇava jednom od slijede´ih oznaka c c b b 127 I= f (t)dt = [a. tj. Tako je ponekad dovoljno gledati samo tzv. a zbog B ′ ⊆ B imamo s inf B ≤ inf B ′ . c n Izraˇunajmo direktno iz definicije integrale nekih jednostavnih c funkcija. Zbog A′ ⊆ A imamo sup A′ ≤ sup A.7) Neka je f : [a. Zadatak. n. 1. ∀k ∈ {1. Dakle. . izraˇunajmo c b b f (x)dx = a Cdx. y) ∈ R × R. ˇto daje sup A = s inf B.1. Odatle je n n s= k=1 mk (xk −xk−1 ) = S = n k=1 Mk (xk −xk−1 ) 0 a b =C k=1 (xk − xk−1 ) = C(b − a). Rjeˇenje. b ∈ R+ .b] a f (x)dx = [a. a < b. Sada povrˇinu s µ(P ) pseudotrapeza definiramo s b µ(P ) = a f (x)dx. . Neka su A. imamo I∗ = sup A = inf B = I ∗ = C(b − a). 0 ≤ y ≤ f (x). h = b−a . (5. . Primjer 5. B ⊂ R takvi da je sup A ≤ inf B. . za n ∈ N su toˇke oblika xk = a+kh. k = 0.

a < b. Lik na slici desno je trapez (okrenut) s bazama duljine a i b. 2 2 2n A′ = {sn .n ∈ N . to je ∀ k ∈ {0. s 2 Izraˇunajmo integral: c Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a. Budu´i n da f raste na R. tj. .2. i a. 2 2 2n b2 a2 (b − a)2 = {Sn . h = b−a . . b ∈ R+ .128 POGLAVLJE 5. n. . Mk = f (xk ) = a + kh . n ∈ N} = − + . n ∈ N} = B′ b2 a2 (b − a)2 − − . c xk = a+kh. Neka je f (x) = x.n ∈ N . 1. RIEMANNOV INTEGRAL Primjer 5. Njegova povrˇina je a+b (b−a). n} mk = f (xk−1 ) = a + (k − 1)h. k = 0. ∀x ∈ R. b]. 2 2 . . . 1. . . Odatle je n n 0 a b sn = k=1 (a+(k−1)h)h = nah+h 2 k=1 (k−1) = = nha + h2 (n − 1)n b − a (b − a)2 (n − 1)n = na + ⇒ 2 n n2 2 b2 a2 (b − a)2 − − . . 2 2 2n sn = Analogno se dobije Sn = Neka je sada b2 a2 (b − a)2 − + . 2 2 2n b Odatle imamo sup A′ = inf B ′ = a xdx = b2 a2 − . te visinom b−a.

b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε. 1. k = 0. .2. h =. OSNOVNA SVOJSTVA Primjer 5. Budu´i da c f raste na R. . b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε. Dokaz: Neka ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a. b]. b]. . tj. . sup A′ = inf B ′ = (b − a)3 b3 a3 + a(b − a)2 + a2 (b − a) = − . . Raˇunamo c n n n 0 a b 129 sn = k=1 (a + (k − 1)h) h = na h + 2ah = na2 h + 2ah2 2 2 2 k=1 (k − 1) + h 3 k=1 (k − 1)2 = = (b − a)3 3 (n − 1)n (n − 1)n(2n − 1) + h3 = 2 6 3 1 1 1− + 2 + a(b − a)2 1 − + a2 (b − a) 2n 2n n i analogno Sn = Odatle. n} mk = f (xk−1 ) = (a + (k − 1)h)2 .3. Tada ∀ε > 0 vrijedi 0 ≤ I ∗ −I∗ ≤ S −s < ε i stoga je I ∗ = I∗ . 0 < a < b. b] → R ograniˇena funkcija na [a. ∀x ∈ R. b] ako i samo ako ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a. n. 1. c Funkcija f je integrabilna na [a. to je ∀ k ∈ {0. 3 3 3 (b − a)3 3 1+ 3 1 + 2 2n 2n + a(b − a)2 1 + 1 n + a2 (b − a).3 Osnovna svojstva Riemannovog integrala Teorem 5. tj.5. xk = a + kh. . b ∈ R. 5. . Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a. Mk = f (xk ) = (a + kh)2 . . neka je f R-integrabilna na [a. Obratno. Iz svojstava infimuma i supremuma slijedi da ∀ε > 0 postoje Darbouxove sume S1 i s2 (op´enito na razliˇitim subdivizijama) takve da vrijedi S1 < I ∗ + ε/2 i c c . Neka je f (x) = x2 . I ∗ = I∗ . i a.3. Neka je f : [a. b] ⊂ R.

b] f . b] i vrijedi b b b b b (αf + βg) = α a f + β a g. b b tj.3 za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije segmenta [a. b] → R integrabilne funkcije na [a. imamo b b b (f +g)− a a f− a g ≤ Sf +g −sf −sg ≤ Sf +Sg −sf −sg = Sf −sf +Sg −sg < ε i b b b (f +g)− a b a f− a g ≥ sf +g −Sf −Sg ≥ sf +sg −Sf −Sg = sf −Sf +sg −Sg > −ε. a Za α > 0 i bilo koji ε > 0 prema teoremu 5. Takoder. s daje integrabilnost funkcije αf . Uzmimo novu subdiviziju koja je odredena unijom toˇaka c iz subdivizija od S1 i s2 . Po teoremu 5.3 zakljuˇujemo da je funkcija f + g integrabilna na [a. Ako je f ≤ g na [a. Takoder vrijedi . na bilo kojoj subdiviziji a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b segmenta [a. b] tako da za pripadne Darbouxove sume ′ ′′ ′ ′′ s′f . Za bilo koje α. Odatle. Sada za Darbouxove sume funkcije f + g na toj subdiviziji imamo Sf +g − sf +g ≤ Sf + Sg − (sf + sg ) = Sf − sf + Sg − sg < ε. Dokaz: Iz inf K f +inf K g ≤ f (x)+g(x) ≤ supK f +supK g za svako x ∈ K ⊆ [a. ˇto po teoremu 5. β ∈ R funkcija αf + βg je integrabilna na [a. za Darbouxove sume funkcija f. Sada imamo S − s ≤ S1 − s2 < I ∗ + ε/2 − I∗ + ε/2 = ε. Q. Neka su f. b] ⊂ R. g : [a.E. b]. Sf .2. b]. b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε/α. | a (f + g) − a f − a g| < ε. b] vrijedi sαf = αsf i Sαf = αSf .130 POGLAVLJE 5.3. b]. b b b (f + g) = a f + a g. RIEMANNOV INTEGRAL s2 > I∗ − ε/2. b] slijedi inf K f + inf K g ≤ inf K (f + g) ≤ supK (f + g) ≤ supK f + supK g za svaki K ⊆ [a. pa imamo Sαf − sαf = α(Sf − sf ) < ε. g. c Teorem 5. Sada po teoremu 5. s′′ . Iz dokaza prethodnog teorema znamo da je s2 ≤ s ≤ S ≤ S1 . te neka su S i s pripadne Darbouxove sume. Sg vrijedi Sf − s′f < ε/2 i Sg − s′′ < ε/2. Sf . sg . tj.3 postoji subdivizija segmenta [a. za bilo c koji ε > 0 i prethodno konstruiranu subdiviziju. Na subdiviziji koja je g g odredena unijom toˇaka iz prethodnih subdivizija za pripadne Darbouxove c ′ ′′ sume sf . Odatle slijedi aditivnost integrala. f + g imamo sf + sg ≤ sf +g ≤ Sf +g ≤ Sf + Sg . b] onda je a f ≤ a g. a b b Takoder vrijedi | a f | ≤ a |f | ≤ (b − a) sup[a. Zbog inf K αf = α inf K f i supK αf = α supK f za svaki K ⊆ [a.D Glavna svojstva Riemannovog integrala dana su slijede´im teoremima. Sg vrijedi Sf − sf ≤ Sf − s′f < ε/2 i Sg − sg ≤ Sg − s′′ < g ε/2.

b]. iz adic b b b tivnosti slijedi a −f = − a f . pa je supK f+ −inf K f+ = supK f −inf K f . Naime. z c Definirajmo funkcije f+ = max{f. i c = xn < xn+1 < · · · < xn+m−1 < xn+m = b segmenta [c. Ako je supK f ≥ 0 i inf K f ≤ 0 imamo supK f+ = supK f i inf K f ≤ 0 = inf K f+ . ˇto daje s supK f+ − inf K f+ = supK f ≤ supK f − inf K f .5. Uzmimo subdiviziju a = x0 < x1 < · · · < xn+m−1 < xn+m = b segmenta [a. U sluˇaju f ≤ 0 c je f+ = 0 pa je supK f+ − inf K f+ = 0 ≤ supK f − inf K f . Pokaˇimo da integrabilnost funkcije f povlaˇi integrabilnost funkcije |f |. Za α = 0 prethodna tvrdnja je a oˇita. Teorem 5. b tj. b] → R ograniˇena funkcija na [a. b] i a f = a f + c f . b b Za f ≤ g je g − f ≥ 0. | a αf − α a f | < ε. b].2. a integral je linearan i monos ton funkcional na I([a. Za pripadne Darbouxove sume vrijedi S = S ′ + S ′′ i s = s′ + s′′ . c]. daje integrabilnost funkcije f+ . integral je homogeno preslikavanje. Dovoljno je dokazati integrabilnost funkcije f+ . onda b c b je f integrabilna na [a.3. dakle. OSNOVNA SVOJSTVA 131 b b −ε < α(sf −Sf ) = sαf −αSf ≤ b b a αf −α a b f ≤ Sαf −αsf = α(Sf −sf ) < ε. ako je f ≥ 0 na K. Neka je f : [a. b]). onda je supK f+ = supK f i inf K f+ = inf K f . S ′ − s′ = n (Mk − mk )(xk − k=1 xk−1 ) < ε/2. Iz ovoga zakljuˇujemo da c je na svakoj subdiviziji razlika gornje i donje Darbouxove sume za funkciju f+ manja ili jednaka razlici Darbouxovih suma za funkciju f . a onda i |f |. za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = c segmenta [a. Dokaz: Po teoremu 5. Odatle je S − s = . Jasno. ˇto uz aditivnost daje linc s earnost integrala. Posljednja tvrdnja slijedi iz −|f | ≤ f ≤ |f | i prethodno dokazanih svojstava. Prethodni teorem kaˇe da je I([a. b] vrijedi supK f+ − inf K f+ ≤ supK f − inf K f . b . To povlaˇi a αf = α a f . Vrijedi f = f+ −f− i |f | = f+ + f− . Sada iz f− = f+ − f dobivamo integrabilnost funkcije f− . pa zbog linearnosti imamo a g − a f ≥ 0. pa za α < 0 po prethodnom vrijedi a αf = b b b −(−α)f = − a (−α)f = −(−α) a f . 0} i f− = max{−f. b]). b]. c] i [c. b]. Ako je funkcija f integrabilna na segmentima [a. To pomo´u c teorema 1. realan vektorski prostor (reˇetka). b Ako je f ≥ 0 onda su sve Darbouxove sume nenegativne pa je i a f ≥ 0.4. b] ⊂ R i c c ∈ a. skup funkcija integrabilnih na segz mentu [a. Pokaˇimo z da na bilo kojem podskupu K segmenta [a. 0}. S ′′ − s′′ = n k=n+1 (Mk − mk )(xk − xk−1 ) < ε/2.

1] → R za koju je f (x) = 1 ako je x ∈ Q ∩ [0. .β] f = f (α) i sup[α. b]. < ck−1 < ck < . ˇto daje I∗ = 0 i I ∗ = 1. tj. 1] i f (x) = 0 ako je x ∈ Q ∩ [0.D je R-integrabilna. (k = 0. ˇto po teoremu 5.β] f = 0 i sup[α. jesu li su elementarne funkcije R-integrabilne na segmentima koji su sadrˇani u podruˇju definicije.D Svaka funkcija koja je ograniˇena na segmentu nije i Riemann integrabilna c na tom segmentu. c Q. . . . 1] vrijedi inf [α.1. Tada je ona R-integrabilna na [a. Stoga su pripadne Darbouxove sume oblika s = n f (xk−1 )h i S = n f (xk )h. b] pa je integrabilna (primjer 5. . Neka je f : [a.ck ] monotona funkcija za sve k = 1. Za svaki [α. b]. | f − f − f | < ε. n). .). .β] f = f (β).3. integral je aditivan po podruˇju integracije. Specijalno. b] ⊂ R. tj. Definicija 5. daje integrabilnost funkcije f na s [a. Ako je f (a) = f (b) onda c je f konstantna funkcija na [a. β] ⊆ [0.132 POGLAVLJE 5. . Sada na prethodnoj subdiviziji imamo b a c b f− a c f− c b f ≤ S − s′ − s′′ = S ′ + S ′′ − s′ − s′′ < ε f ≥ s − S ′ − S ′′ = s′ + s′′ − S ′ − S ′′ > −ε. b c b i a b a b f− c a a f− b c c tj.E. b] vrijedi inf [α. . b] → R kaˇemo da je monotona po diz jelovima na segmentu [a. Vrijedi S − s = n (f (xk ) − k=1 k=1 k=1 f (xk−1 ))h = h(f (b) − f (a)) = (f (b) − f (a))(b − a)/n < ε. Neka je ε > 0 bilo koji i n ∈ N takav da vrijedi nε > (f (b) − f (a))(b − a).4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija Prirodno je pitanje koje od do sada prouˇavanih svojstava funkcije je doc voljno za Riemann integrabilnost. Odatle je a f = a f + c f . b] → R monotona funkcija na [a. Dokaz: Pretpostavimo da je f rastu´a na [a. Za funkciju f : [a. β] ⊆ [a. b].3 f Q. Za svaki [α. I∗ = I ∗ s 5. n. Dokazuz c jemo da su monotonost na segmentu ili neprekidnost na segmentu svojstva koja povlaˇe integrabilnost c Teorem 5. Promatrajmo f : [0. .E. Po teoremu 5. Stoga pretpostavimo da je f (b) − f (a) > 0. 1]. . . b] ako postoji subdivizija a = c0 < c1 < . 1.β] f = 1. h = (b − a)/n.2.5. RIEMANNOV INTEGRAL S ′ − s′ + S ′′ − s′′ < ε. < cn−1 < cn = b takva da je f |[ck−1. . Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju xk = a + kh.

b] ⊂ R. x′′ ∈ I (|x′ − x′′ | < δ) ⇒ (|f (x′ ) − f (x′′ )| < ε). c Zbog |apn − bpn | < p1 . b] → R neprekidna funkcija na [a. Dakle. b]. Neka je f : [a. δ δ δ 1 ′′ Sada za n ∈ N uzmimo δ = n pa imamo an = x′δ i bn = xδ takve da vrijedi 1 (|an − bn | < n ) ∧ (|f (an ) − f (bn )| ≥ ε).1. b] ⊂ R.5.2 dovoljno je pokazati da ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a. Zbog neprekidn nosti funkcije f u c imamo limn f (apn ) = limn f (bpn ) = f (c).4. Teorem 5. . Niz (an )n∈N je u segmentu [a. b]. Takoder.5. [a. b]. Bitno je sloˇenije dokazati integrabilnost funkcije neprekidne na segmentu.6. b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε. postoji toˇka c ∈ [a.7.4. Tada je ona R-integrabilna na [a. vrijedi limn bpn = c. b] ⊂ R. onda bi funkcija f bila neprekidna na [a. b] takva da je c f (x)dx = f (c)(b − a). b] (|x′δ − x′′ | < δ) ∧ (|f (x′δ ) − f (x′′ )| ≥ ε). Neka je f : [a. tj. b] → R neprekidna funkcija na [a. Sada dokazujemo Riemannov teorem o integrabilnosti neprekidne funkcije.b] Dokaz: Prema teoremu 5. Za funkciju f : I → R kaˇemo da je jednoliko (uniformno) neprekidna na intervalu I ⊆ R ako ∀ε > 0 ∃δ > 0 ∀x′ . Neka je f : [a. i svojstva aditivnosti integrala po podruˇju integracije. Tada je ona R-integrabilna na [a. b]. b]. Tada je ona jednoliko neprekidna na [a. b] → R po dijelovima monotona funkcija na [a. te ima konvergentan podniz (apn )n∈N . z U tu svrhu potrebno je profiniti neka saznanja o neprekidnim funkcijama. c b n ck f (x)dx = a k=1 ck−1 f (x)dx. limn apn = c ∈ [a. ∀n ∈ N. z Definicija 5. Teorem 5. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA133 Korolar 5. tvrdnja teorema je istinita. tj. pa je ograniˇen. Dokaz: Kada tvrdnja teorema ne bi bila istinita. b] i vrijedilo bi ∃ε > 0 ∀δ > 0 ∃x′δ . x′′ ∈ [a. ˇto zbog s |f (apn ) − f (bpn )| ≥ ε > 0 daje kontradikciju. Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5.

b − c}. tj. Za pripadnu gornju Darbouxovu sumu vrijedi S = 2hM < ε. Po Bolzano-Weierstrasseovom teo1 remu postoji c ∈ [a. (|x′ − x′′ | < δ) ⇒ (|f (x′ ) − ε f (x′′ )| < b−a ). b]. n. Propozicija 5. . . .xk ] f i Mk = f (xk ) = ε sup[xk−1. b] postoji δ > 0 tako da ∀x′ . c Dokaz: Kada bi postojala toˇka c ∈ I takva da je f (c) > 0. Uzmimo n ∈ N takav da je h = b−a < δ i napravimo n ekvidistantnu subdiviziju s toˇkama xk = a + kh. U sluˇaju c = a uzmemo subdic ε viziju a = c = x0 < x1 < x2 = b. . Tada ∀x ∈ [a. Tako je opet S = 2hM < ε. postoje toˇke c ′ ′′ ′ ′′ [xk . b] tako da je f (c) = b−a [a. c − a. Naime. h < min{ M . gdje je x1 = c − h. f je integrabilna na [a. onda je f (x) = 0 za svako x ∈ I. po lemi 3.3. k = 1. Tada je [c − h. . c + h ] tako da vrijedi 2 2 c+ h 2 U sluˇaju da postoji toˇka c ∈ I takva da je f (c) < 0 zakljuˇujemo c c c analogno. n. xk ] takve da je mk = f (xk ) = inf [xk−1 . c − a}.b] f . . xk ∈ [xk−1 . bi postojao δ > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I. b uzmimo subdiviziju a = x0 < x1 < x2 < x3 = b. onda je h integrabilna na [a.I. c ε h < min{ M . . Neka su sada m = min[a. Dakle. b . b − c}.A. k = 1. Odatle je S − s = k=1 (Mk − mk )h < b−a nh = ε. . Ako za svaki segment [u. Zbog (|x′k − x′′ | ≤ h < δ) imamo Mk − mk < b−a . . c − a. b − c}. s .2. Neka je h = min{δ. Neka je f : I → R neprekidna funkcija na otvorenom intervalu v I = a. n. u sluˇaju c = b subdiviziju a = x0 < x1 < x2 = c = b. b] imamo m ≤ f (x) ≤ M. m ≤ b−a [a. . . b]. Ako h : [a. b] → R iˇˇezava svugdje osim moˇda u toˇki sc z c b c ∈ [a. . Zbog monotonosti integrala slijedi m(b−a) ≤ [a. . gdje ε je x1 = c − h. iz M. k = 0. za c ∈ a.b] f (x)dx ≤ M. h < min{ 2M . b vrijedi u f (x)dx = 0. Jasno je da vrijedi za svaku donju Darbouxova sumu s = 0 jer je na svakoj subdiviziji mk = 0 na svakom podsegmentu od [a. b]. Uzmimo ε > 0 po volji i pokaˇimo da z postoji subdivizija tako da za njenu gornju Darbouxova sumu vrijedi S < ε. k n ε k = 1. Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da je M = h(c) > 0. Zbog jednolike neprekidnosti funkcije f na [a. xk ]. v] ⊂ a. n. (|x − c| < δ) ⇒ 1 (f (x) ≥ 2 f (c)). Zbog c neprekidnosti funkcije f na segmentu [xk−1 . x′′ ∈ I.b] f i M = max[a. ˇto je suprotno pretpostavci.134 POGLAVLJE 5.1. Korolar 5. . c + h] ⊂ I i zbog neprekidnosti funkcije f postoji t ∈ [c − h . c− h 2 f (x)dx = f (t)h > 0. gdje je x1 = c + h.b] f (x)dx. 1. To daje sup A′ = inf B ′ = 0. .b] f (x)dx ≤ 1 M(b − a). b] i a f (x)dx = 0. RIEMANNOV INTEGRAL Neka je ε > 0 zadan po volji. . x2 = c + h.xk ] f .

i prethodne propozicije imamo a fk (x)dx = ck−1 fk (x)dx za sve k = 1. 1] → R koja ima prebrojivo toˇaka prekida koje ˇine gust skup u [0. ε ima samo konaˇno mnogo takvih k. Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5. b] samo konaˇno c k=1 mnogo vrijednosti razliˇitih od 0. . . a to su c ∈ [0. b c Primjer 5.4. ˇto je kontradikcija. . 1]. No. Ovdje definiramo funkciju f : [0. za ck−1 < x < ck f (x) fk (x) =   f (ck −) . 1] ∩ Q c c 1 1 vrijedi f (xn ) > ε. . Naime. za x = ck    0 . INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA135 Korolar 5. za x = ck−1  . b]. . ck−1 < ck < . 1]. . c postoje f (ck −). 1] \ Q 1 m (5. . Neka ograniˇena funkcija f : [a. k = 1. b] → R (k = 1. . s c c Tada je ona R-integrabilna na [a. n n Uzmimo bilo koji c ∈ [0. c s Odatle slijedi da je f neprekidna samo u toˇkama c ∈ [0. .3. b] ⊂ R najviˇe konaˇno toˇaka prekida i neka su to prekidi prve vrste. .. x ∈ [0. f (ck +). Sada pokaˇimo da za bilo koji z . n. .8) . x = . a koja je ipak integrabilna na c c [0. Jasno je da je svaka donja Darbouxova suma s = 0. . Pokaˇimo da je lim f (xn ) = 0. funkcija f − n fk ima na [a. n. za a ≤ x < ck−1  0 fk    f (ck−1 +) . . 1] u kojima je c f (c) = 0. prethodne propozicije i svojstva aditivnosti integrala po podruˇju integracije. m i n su relativno prosti . pa je njen integral na [a. Tvrdc nja korolara sada slijedi iz aditivnosti integrala. . S druge strane xn = m . gdje je m < k. 1] \ Q.7. tj. b] → R ima na segmentu c [a. Nadalje. c k pokazuje da takvih xn ima konaˇno mnogo.7. Neka je 0 .4. 1 Pokaˇimo da je f R-integrabilna na [0. b] jednak 0. . n)) definirane s  . neka su a ≤ c1 < c . pa k > ε ⇒ k < 1 . . 1] takav da je lim xn = c. 1] i bilo koji injektivan niz (xn )n u [0. f (xn ) = k za neko k ∈ N. 1] i z 0 f (x)dx = 0. tj.5. 0 < m < n. U suprotnom sluˇaju bi z c f (x) = n→∞ n→∞ postojao ε > 0 sa svojstvom da za beskonaˇno mnogo ˇlanova xn ∈ [0. za ck < x ≤ b 0 a ck 1 ck b k Iz teorema 5. Neka su fk : [a. < cn ≤ b toˇke u kojima f ima prekide prve vrste.

Tada postoji primitivna funkcija od f na I. 5. pomo´u (5. . 1]. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. svojstava integrala i c c Riemannovog teorema 5. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R funkcija neprekidna na I. . Ako su F i G bilo koje dvije primitivne funkcije od f na intervalu I. tj. x] ili [x. nε ) sve toˇke za koje vrijedi f (αk ) > 2 (vidjeli smo da ih ima c konaˇno mnogo) i neka je M = max{f (αk ). x1 = x2 . tj. nε }. .5 Primitivna funkcija Definicija 5. gdje je toˇka c izmedu x1 i x2 .7. onda iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti imamo c H(x2 ) − H(x1 ) = H ′ (c)(x2 − x1 ). Teorem 5.9. Primitivna funkcija ili antiderivacija funkcije f na skupu I je svaka funkcija F : I → R sa svojstvom F ′(x) = f (x).9) Pokaˇimo da je F primitivna funkcija od f na I. gdje je H = G − F . Poˇto ima najviˇe nε segmenata u kojima je neki od αk . imamo θx ∈ [0. H ′ (x) = 0. z Za bilo koju toˇku c ∈ I i svaki x ∈ I. xk = n . s s gdje je n > 2M nε . Neka su αk z ε (k = 1. 1. ∀x ∈ I. Dokaz: Uzmimo toˇku a ∈ I po volji. . ∀x ∈ I. Dakle. . (5. . . .136 POGLAVLJE 5. 1] tako da je x c x F (x) − F (c) = a f (t)dt − f (t)dt = a c f (t)dt = f (c + θx (x − c)). ∀x ∈ I. ∀ x ∈ I. ∀x ∈ I. to ε je suma ˇlanova u gornjoj Darbouxovoj sumi S koja njima odgovara manja c M ε ε od nεn < 2 . . onda je (G − F )′ = G′ − F ′ = f − f = 0. bilo koje dvije toˇke. c k Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju segmenta [0. k = 1. Dokaz: Ako je F ′ = f i G′ = f . Za bilo koju toˇku x ∈ I je restrikcija c c funkcije f na segment [a. Kako je ostatak sume manji od 2 . onda postoji konstanta C ∈ R takva da vrijedi G(x) = F (x) + C. Slijede´i teorem daje dovoljne uvjete za postojanje primitivne funkcije c Teorem 5. x1 ∈ I. . pa je integrabilna u Riemannovom smislu. . F ′ (x) = f (x). .9). ∀ x ∈ I. . k = 0.8. H(x) = C. Prema tome je H konstantna funkcija na I. vrijedi G(x) = F (x) + C. Zbog c H ′ (c) = 0 dobivamo H(x2 ) = H(x1 ). tj. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R zadana funkcija. to je S < ε. ∀ x ∈ I. Ako su x1 . n. a] neprekidna funkcija.5. RIEMANNOV INTEGRAL ε > 0 moˇemo konstruirati gornju Darbouxovu sumu S < ε. To dokazuje tvrdnju. Tada je funkcija F : I → R dobro definirana formulom x F (x) = a f (t)dt.

gdje je θx ∈ [0. . ˇto zbog pretpostavke I∗ = I ∗ daje tvrdnju.5. . Ako je f neprekidna funkciju na otvorenom intervalu I i F bilo koja primitivna funkcija funkcije f na I.9). onda zbog F (a) = 0. Dovoljno je pretpostaviti da je f integrabilna funkcija i da postoji F primitivna funkcija od f na I. onda imamo C ∈ R tako da vrijedi G(x) = F (x) + C. s . b] iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti imamo n F (b) − F (a) = n k=1 (F (xk ) − F (xk−1 )) = n = k=1 F ′ (tk )(xk − xk−1 ) = k=1 f (tk )(xk − xk−1 ) = σ. n. x→c x→c x→c x−c 137 Sada dokazujemo Leibniz-Newtonovu formulu koja daje vezu izmedu primitivne funkcije (odnosno pojma derivacije) i Riemannovog integrala funkcije. Sada je b G(b) − G(a) = (F (b) + C) − (F (a) + C) = F (b) − F (a) = F (b) = f (x)dx. onda je s ≤ F (b) − F (a) ≤ S.1. x−c Iz neprekidnosti funkcije f u toˇki c dobivamo c F ′ (c) = lim F (x) − F (c) = lim f (c + θx (x − c)) = lim f (x) = f (c).10) Dokaz: Ako je F primitivna funkcija definirana s (5. Dakle. tada za bilo koju subdiviziju a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b segmenta [a. xk ]. za bilo koju donju D-sumu s i bilo koju gornju D-sumu S. b] ⊂ I vrijedi b a f (x)dx = F (b) − F (a).5. Ako je G bilo koja druga primitivna funkcija od f na I. gdje je σ integralna suma. ∀x ∈ I. . onda za svaki segment [a. PRIMITIVNA FUNKCIJA Odatle imamo F (x) − F (c) = f (c + θx (x − c)). Teorem 5. za pripadne Darbouxove sume imamo s ≤ F (b) − F (a) ≤ S. Prethodni teorem je istinit i bez pretpostavke da je f neprekidna na I. vrijedi formula (5. 1]. (5. za neke tk ∈ [xk−1 . Naime. a Napomena 5.10). no poˇto broj u s sredini ne ovisi o subdiviziji. k = 1. Odatle je I∗ ≤ F (b) − F (a) ≤ I ∗ . .10.

a < b. iz Cauchyjevog teorema srednje vrijednosti (teorem 4. Ako iskoristimo Leibniz-Newtonovu formulu dobivamo b a f (x)dx = f (c)(b − a). g : I → R koje imaju c primitivne funkcije F i G na otvorenom intervalu I ⊂ R i za bilo koje a. Navodimo tablicu osnovnih elementarnih funkcija i njihovih primitivnih funkcija. ˇto odgovara integralnom teoremu srednje vrijednosti iz Riemannovog teos rema 5.7. slijedi egzistencija toˇke c ∈ a. c √ 1 .138 POGLAVLJE 5.6 5. 5.) dobili egzistenciju toˇke c ∈ a. b ∈ I. Na isti naˇin bi za dvije integrabilne funkcije f. tako da je (F (b) − F (a))G′ (c) = F ′ (c)(G(b) − c G(a)). x sin x itd. c tako da je F (b) − F (a) = F ′ (c)(b − a)..6. b ∈ I. Ne postoji op´i naˇin kako utvrditi je li primitivna c c ln x x funkcija elementarne funkcije opet elementarna funkcija. tj. . a < b.2. U pravilu pokuˇavamo nalaˇenje primitivnih funkcija za sloˇenije funkcije raznim poss z z tupcima svesti na te jednostavne funkcije. b . pa iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za bilo koje a. Na ˇalost to z nije istina kada se radi o primitivnim funkcijama ili antiderivacijama.1 Metode integriranja Direktna integracija Derivacije elementarnih funkcija su opet elementarne funkcije.17. Prim2 jeri elementarnih funkcija ˇije primitivne funkcije nisu elementarne su e−x . b . odnosno u integralnom obliku b b g(c) a f (x)dx = f (c) a g(x)dx. RIEMANNOV INTEGRAL Napomena 5. a < c < b. Ako je F primitivna funkcija od f na otvorenom intervalu I ⊂ R. onda je ona diferencijabilna na I. sin x . s tim da je ovdje rezultat precizniji.

5. kao ˇto znamo. Ta oznaka zapravo predstavlja skup svih primitivnih funkcija od f . Osnovna pravila za nalaˇenje primitivnih funkcija su zapravo obratno z interpretirana pravila za deriviranje funkcija. Dokaz: Funkcija H = αF +βG ima derivaciju H ′ = αF ′ +βG′ = αf +βg. . Zbog upotrebe primitivnih funkcija u raˇunanju integrala pomo´u Leibnizc c Newtonove formule. medusobno s razlikuju samo za konstantnu funkciju. koje se. METODE INTEGRIRANJA 139 f x α F xα+1 α+1 (α = −1) e sin x cos x 1 cos2 x 1 sin2 x 1 x x shx chx 1 √ ch2 x 1 sh2 x 1 ln |x| ex − cos x sin x tg x −ctg x chx shx thx −cthx Sin−1 x Tg−1 x sh−1 x th−1 x ch−1 x 1−x2 1 1+x2 √ 1 1+x2 1 1−x2 √ 1 x2 −1 Kod upotrebe Leibniz-Newtonove formule ˇesto se upotrebljava oznaka c b F (x) a = F (b) − F (a). Tako prvo navodimo pravilo koje je posljedica linearnosti derivacije i integrala. ˇesto se koristi oznaka za neodredeni integral funkcije c f u obliku integrala bez granica f (x)dx.11. onda je αF + βG primitivna funkcija od αf + βg na I.6. Teorem 5. Ako je F primitivna funkcija od f na I i G primitivna od g na I. U oznaci neodredenog integrala to piˇemo kao s (αf (x) + βg(x))dx = α f (x)dx + β g(x)dx.

RIEMANNOV INTEGRAL Druga metoda je supstitucija ili uvodenje nove varijable.140 POGLAVLJE 5. y . ϕ diferencijabilna funkcija na J i F primitivna funkcija od f na I. β ∈ I vrijedi β ϕ(β) f (ϕ(t))ϕ (t)dt = α ϕ(α) ′ f (x)dx. Neka je ϕ(J) ⊆ I. Takoder. tj. 11 9 7 2ax + b dx. Ta je metoda posljedica pravila za deriviranje kompozicije funkcija.12. Vrijedi f (x) = x 2 − 2x 2 + 3 − x 6 + 5x− 2 pa je s f (x)dx = Primjer 5. Na´i primitivnu funkciju od f (x) = c 9 7 1 1 √ √ 3 x5 −2x4 +3 x− x2 +5 √ . Tada je G = F ◦ ϕ primitivna funkcija od (f ◦ ϕ)ϕ′ na J.6. Primjer 5. gdje je C konstanta po volji. Uz supstituciju y = ax2 +bx+c imamo dy = (2ax+b)dx pa imamo s 2ax + b dx = ax2 + bx + c 1 dy = ln |y| + C = ln |ax2 + bx + c| + C. na sljede´i naˇin: c c F (x) = f (x)dx = f (ϕ(t))ϕ′(t)dt = G(t) + C = G(ψ(x)) + C. ϕ(α) Ako je ϕ strogo monotona funkcija J na I i ψ = ϕ−1 inverzna funkcija od ϕ.12) Sada primitivnu funkciju F nalazimo uz supstituciju x = ϕ(t).11) Dokaz: Zbog ϕ(J) ⊆ I je funkcija G = F ◦ ϕ definirana i diferencijabilna na J. odnosno t = ψ(x). ax2 + bx + c Rjeˇenje. Teorem 5.11) dobivamo b ψ(b) f (x)dx = a ψ(a) f (ϕ(t))ϕ′ (t)dt. (5. Neka su I i J otvoreni intervali. (5. x Rjeˇenje. f ◦ ϕ je definirana na J. Vrijedi G′ (x) = F ′ (ϕ(x))ϕ′ (x) = f (ϕ(x))ϕ′ (x) ˇto daje s β α ϕ(β) f (ϕ(x))ϕ (x)dt = G(β) − G(α) = F (ϕ(β)) − F (ϕ(α)) = ′ f (x)dx. 1 2 11 4 7 6 1 x 2 − x 2 + 3x − x 6 + 10x 2 + C.5. b = ϕ(β) iz (5. ∀ α. onda uz oznake a = ϕ(α).

2(m − n) 2(m + n) 1 − cos 2mx x sin 2mx dx = − + C. x Rjeˇenje. a u sluˇaju x2 − c2 mogu´e koristiti supc c stituciju x = c cht .10. a a x √ √ Ako su u podintegralnoj funkciji korijeni oblika c2 − x2 ili c2 + x2 √ ili x2 − c2 . Na´i c y n dy = 1 1 y n+1 + C = sinn+1 x + C. dx = − adt dobivamo s t t2 F (x) = 1 a t dx √ . n+1 n+1 sin mx sin nxdx. x x2 − a2 ( a )2 t − a2 · − adt t2 =− 1 a √ dt = 1 − t2 1 1 a = − Sin−1 t + C = − Sin−1 + C. U tu svrhu koristimo trigonometrijsku formulu: sin α · sin β = s 1 [cos(α − β) − cos(α + β)]. sinn x cos xdx 141 Rjeˇenje.5. Supstitucijom x = a . Rjeˇenje. Takoder je u sluˇaju c2 + x2 mogu´e s c c √ je koristiti supstituciju x = c sht.6. METODE INTEGRIRANJA Primjer 5. onda se pomo´u supstitucije x = c sin t.8. c √ c odnosno x = cos2 t rjeˇavamo korijena. za sve m.7. Za m = n i m = −n imamo 2 sin mx sin nxdx = = Za m = n imamo 1 2 [cos(m − n)x − cos(m + n)x]dx = sin(m − n)x sin(m + n)x − . n ∈ N. odnosno x = c tg t. Supstitucijom y = sin x imamo dy = cos xdx ˇto daje s s sinn x cos xdx = Primjer 5.9. Supstitucijom t = ln x dobivamo s ln x dx = x Primjer 5. F (x) = tdt = t2 ln2 x +C = +C 2 2 Rjeˇenje. ln x dx. 2 2 4m (sin mx)2 dx = Primjer 5.

v : I → R i za svaki par a. Rjeˇenje. s F (x) = = c2 √ r 2 − x2 = x = ϕ(t) = r sin t dx = r cos tdt = r 2 − r 2 sin2 t r cos tdt = c2 sin 2t c2 (1 + cos 2t)dt = (t + ) + C = G(t).13) postoje. te vrijedi 2 cos2 tdt = r P =4 0 √ r2 − x2 =4 0 π 2 sin 2t ) r cos tdt = 2r (t + 2 2 2 2 π 2 = r 2 π. 2 2 2 Sada je ϕ(α) = r sin α = 0 i ϕ(β) = r sin β = r. π ] → [0. pa zbog 1 cos2 t (1 + x2 ) 1 + x2 Rjeˇenje. Stavimo x = tg t. zbog strogog rasta funkcije ϕ : [0. P = 4 c s 0 √ r 2 − x2 .11. 0 Tre´a je metoda parcijalne integracija koja je posljedica pravila za derivic ranje produkta funkcija (uv)′(x) = u′ (x)v(x) + u(x)v ′ (x). Izraˇunajmo povrˇinu kruga radijusa r. Teorem 5. b ∈ I vrijedi b b b u (x)v(x)dx = u(x)v(x) a a ′ − u(x)v ′ (x)dx. Dokaz: Funkcija F (x) = u(x)v(x) je primitivna funkcija od f (x) = u′ (x)v(x)+ u(x)v ′ (x) pa vrijedi b b b b u(x)v(x) a = a (u (x)v(x)+u(x)v (x))dx = a ′ ′ u (x)v(x)dx+ a ′ u(x)v ′ (x)dx.12. r] postoji njen inverz. Za funkcije u. dx √ POGLAVLJE 5. 1 + x2 r dt = (1 + tg t) 1 + tg t cos2 t cos tdt = sin t + C = √ Primjer 5. tj.13. RIEMANNOV INTEGRAL . .142 Primjer 5. dx = s 1 2 2 dt cos2 t = 1 + tg 2 t imamo x + C. a (5.13) uz uvjet da integrali u (5.

Odatle je β F (x) = eαx cos βxdx = α 1 αx e sin βx − β β eαx sin βxdx Sada ponovimo prethodni postupak za eαx sin βxdx s tim da uzmemo 1 u′ (x) = sin βx i v(x) = eαx . 143 Rjeˇenje. eαx cos βxdx. xex dx. Stavimo u′(x) = cos βx i v(x) = eαx . Odatle je xex dx = xex − Primjer 5. pa imamo u(x) = x i s ′ v (x) = −2nx(x2 + 1)−(n+1) .13. Uzmimo u′ (x) = 1 i v(x) = (x2 + 1)−n .5.15. Tako dobivamo α 1 α 1 eαx cos βxdx = − eαx cos βx+ F (x). (5. 2 +1 x pa sada moˇemo rekurzivno pomo´u (5. Fn (x) = 2 + 1)n (x Rjeˇenje. Odatle je 1+ α2 F (x) = β2 x2 x dx = 2 +2n[Fn (x)−Fn+1 (x)] ⇒ 2 + 1)n+1 (x (x + 1)n 1 x 2n − 1 + Fn (x).14. F (x) = ex dx = ex i ex dx = xex − ex + C = (x − 1)ex + C.6. pa je u(x) = s 1 sin βx i v ′ (x) = αeαx . n ∈ N. n ≥ 2. z c c .14) raˇunati ostale Fn . cos βxdx = Rjeˇenje. pa je u(x) = sin βxdx = − β cos βx i v ′ (x) = αeαx . Stavimo u′ (x) = ex i v(x) = x. pa je u(x) = s ′ v (x) = 1. eαx sin βxdx = − eαx cos βx+ β β β β Uvrˇtavanjem u prvi integral dobivamo s 1 α 1 α F (x) = eαx sin βx − ⇒ − eαx cos βx + F (x) β β β β x Fn (x) = 2 +2n (x + 1)n 1 αx α e sin βx + 2 cos βx eαx ⇒ β β β α F (x) = 2 sin βx + cos βx eαx 2 α +β β dx . (n ∈ N).14) Fn+1 (x) = 2 + 1)n 2n (x 2n Za n = 1 imamo dx F1 (x) = = Tg−1 x + C. METODE INTEGRIRANJA Primjer 5. Primjer 5.

(5. + px + q)n (5. polinom stupnja n s koeficijentima a0 . (5. . . . takvi da je n P (x) Pi (x) = . Sada bez dokaza navodimo teorem koji nam omogu´ava rastav prave racionalne funkcije na jednostavne prave c racionalne funkcije Teorem 5. k) takvi da je P (x) = Q(x) k i=1 (x2 Ai x + Bi .16) Q(x) Qi (x) i=1 Posebno. .15) gdje je p ki + 2 s lj = n. .14. . a1 . . . (i = 1.20) . c c Tada postoje i jedinstveni su polinomi Pi . aj < 4bj . Prisjetimo se da svaku racionalnu funkciju mogu´e napisati kao sumu c polinoma i prave racionalne funkcije. bj ∈ R. tj. .+an−1 xn−1 +an xn . stPi < stQi . Neka su P i Q polinomi. . (5. (j = 1. an ∈ R. . te c i=1 j=1 2 vrijedi aj .2 Integracija racionalnih funkcija Neka je P (x) = a0 +a1 x+a2 x2 +. (p2 < 4q). p2 < 4q i stP < 2k tada postoje i jedinstveni su Ai . . (i = 1. . an = 0. . gdje su Qi (i = 1. nemaju zajedniˇkih nultoˇaka. n). . .19) (x − a)n (x2 Ax + B dx. RIEMANNOV INTEGRAL 5.18) Prethodni teorem svodi integraciju prave racionalne funkcije na integrale oblika: dx . . . . . ako je Q(x) = (x − x0 )k i stP < k tada postoje i jedinstveni su Ai ∈ R. . x1 . .6. + px + q)i (5. k) takvi da je P (x) = Q(x) k i=1 Ai . n) u parovima relativno prosti polinomi. . s). . (x − x0 )i (5.17) Ako je Q(x) = (x2 + px + q)k . . neka je stP < stQ i neka je Q = Q1 · · · Qn . . Polinom P je mogu´e faktorizirati na c polinome s realnim koeficijentima prvog i drugog stupnja na slijede´i naˇin: c c P (x) = an (x − x1 )k1 · · · (x − xp )kp (x2 + a1 x + b1 )l1 · · · (x2 + as x + bs )ls . (n ∈ N). (n ∈ N). . .144 POGLAVLJE 5. xp su realne nultoˇke polinoma P . Bi ∈ R. . (i = 1. .

METODE INTEGRIRANJA Sada za n > 1 imamo dx 1 1 = + C. Za n = 1 imamo Ax + B A dx = + px + q 2 2x + p Ap dx + (B − ) + px + q 2 dx = + px + q x2 x2 x2 = A ln(x2 + px + q) + 2 2B − Ap 4q − p2 F1 2x + p 4q − p2 . x−a Drugi integral moˇemo za n ≥ 2 rastaviti na z Ax + B A dx = n + px + q) 2 2x + p Ap dx+(B− ) n + px + q) 2 145 (x2 (x2 (x2 dx = + px + q)n =− i dalje A 1 Ap + (B − ) 2 + px + q)n−1 2(n − 1) (x 2 (x2 dx + px + q)n (x2 1 dx = 2 n + px + q) (q − p4 )n dx 2 2x+p √ 4q−p2 n = 1 (q − p2 +1 ) 4 n− 1 2 Fn 2x + p 4q − p2 . n (x − a) 1 − n (x − a)n−1 a za n = 1 je dx = ln |x − a| + C.5. gdje je Fn zadana rekurzijom (5.14). .6.

.7.22) segmenta [a.7. . Specijalno.146 POGLAVLJE 5. Integralne sume su oblika n k=1 P x P (tk )(xk −xk−1 ). 1. n. Izraˇunati volumen kugle radijusa r. a = x0 < x1 < . 3 3 3 5. RIEMANNOV INTEGRAL 5. (5. b] kao na slici desno. r] je f (x) = r 2 − x2 pa je V = π −r (r 2 −x2 )dx = z 2r 3 4r 3 π 3 3 π[r 2 (r − (−r)) − ( r3 − −r )] = π[2r 3 − ]= . b tijeka jednak V = a P (x)dx. ˇto predstavlja aproksis Tada je volumen a b maciju volumena tijela. Funkcija koja opisuje c √ r kruˇnicu na segmentu [−r.2 Duljina ravninske krivulje Problem odredivanja duljine luka (rektifikacija) kruˇnice i nekih drugih krivulja z ve´ je zaokupljao paˇnju starih Grka. Uzmimo subdiviziju segmenta [a. pripadne toˇke na grafu. Tom problemu c c moˇemo pristupiti na slijede´i naˇin: z c c Neka je krivulja dio grafa funkcije f na segy mentu [a. 0 z ako je tijelo nastalo rotacijom povrˇine ispod s grafa funkcije f oko osi x. .7 5. f (xk )). Naˇinimo subc f diviziju Tk a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b (5. c k = 0. . f (xk )) aproksimiramo duljinom Lk = d(Tk−1 . stolje´u. b]. . b] i oznaˇimo s Tk = (xk .21) Primjer 5. Tk ) = Lk Tk 1 1 Lk Tk 1 0 xk 1 xk xk 1 x (xk − xk−1 )2 + (f (xk ) − f (xk−1 ))2 = . < xn−1 < xn = b.1 Primjene u geometriji Volumen rotacionog tijela y Neka je P (x) povrˇina presjeka tijela i ravs nine okomite na os x. . c Duljinu krivulje izmedu toˇaka Tk−1 = c (xk−1 . ˇto daje s b x V =π a f (x)2 dx.16. f (xk−1 )) i Tk = (xk . onda je P (x) = πf (x)2 . a bio je i jedan od problema na kojima c z se razvijao diferencijalni i integralni raˇun u 17.

Za zadanu subdiviziju segmenta [a. xk ] je oblika s ′ (t )]2 (x − x 2πf (tk ) 1 + [f k k k−1 ). a = x0 < x1 < .7.22) funkcije g(x) = Ako je funkcija g integrabilna na [a. . PRIMJENE U GEOMETRIJI f (xk ) − f (xk−1) = 1+ (xk − xk−1 ). < xn−1 < xn = b. x ∈ [a.28) 5. .26) a to je integralna suma za subdiviziju (5. . Dakle.25) Pomo´u (5.24) iz (5. integralna suma je n 2π k=1 f (tk ) 1 + [f ′ (tk )]2 (xk − xk−1 ). onda je duljina krivulje dana s b 1 + [f ′ (x)]2 . .25) dobivamo c n L= k=1 1 + [f ′ (tk )]2 (xk − xk−1 ). z r Dakle. .27) L= (5. b ˇto daje formulu za raˇunanje oploˇja s c s O = 2π a f (x) 1 + [f ′ (x)]2 dx.23) i (5. .3 Povrˇina rotacione plohe s Neka je ploha nastala rotacijom oko osi x grafa funkcije f na segmentu [a. b]. a (5. Funkcija koja opisuje kruˇnicu na segmentu [−r.17. . r] je f (x) = r 2 − x2 . n). (5. aproksimacija dijela rotacione povrˇine na segmentu [xk−1 . b]. (5.5. 1 + [f ′ (x)]2 dx. xk − xk−1 Pomo´u Lagrangeovog teorema dobivamo c f (xk ) − f (xk−1 ) = f ′ (tk ).29) Primjer 5. a 1 + f ′ (x)2 = √r2r−x2 . O = 2π −r rdx = 2πr(r − (−r)) = 4πr 2 . Izraˇunati oploˇje kugle√ c s radijusa r. (k = 1.24) Poˇto je udaljenost Lk = d(Tk−1. b]. xk − xk−1 2 147 (5.23) (5. (5. to je donja aproksimacija L za duljinu krivulje c L dana s n n L= k=1 Lk = k=1 1+ f (xk ) − f (xk−1 ) xk − xk−1 2 (xk − xk−1 ) ≤ L. Tk ) izmedu toˇaka manja ili jednaka s c duljini luka izmedu tih toˇaka. b].7.

28): µ(M0 M ) = x0 ⌢ x 1 + [f ′ (u)]2 du. [1 + [f ′ (x0 )]2 ] 2 . (5.31) 1 + [f ′ (t)]2 Za duljinu luka imamo formulu (5. c ⌢ ⌢ M M0 (5. Tada je α(M0 . Pomo´u Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za c funkciju τ = Tg−1 f ′ imamo α(M0 . c Ako prosjeˇna zakrivljenost teˇi nekom broju kada c z toˇka M po krivulji Γ teˇi k M0 . Kada x → x0 . M) µ(M0 M) prosjeˇna zakrivljenost luka M0 M krivulje Γ.4 Zakrivljenost ravninske krivulje y Oznaˇimo s α(M0 . f : I → R funkcija koja ima neprekidnu drugu derivaciju na I i neka je Γf graf funkcije f . M) = (5.30) Τ x 0 Α x Neka je I ⊆ R otvoren interval.148 POGLAVLJE 5.32) gdje je s ∈ [x0 . onda t → x0 i s → x0 . Zbog τ ′ (t) = [Tg−1 f ′ ]′ (t) = [Tg−1 ]′ (f ′(t))f ′′ (t) = 1 + [f ′ (t)]2 je f ′′ (t) (x − x0 ) za neko t izmedu x0 i x. M) = τ (x) − τ (x0 ) = τ ′ (t)(x − x0 ) za neko f ′′ (t) t izmedu x0 i x. M) kut ˇto ga zatvaraju tanc s gente na krivulju Γ u toˇkama M0 i M. (5. M) duljina luka krivulje Γ izmedu toˇaka c M0 i M. Neka je c µ(M0 . RIEMANNOV INTEGRAL 5. Pomo´u teorema srednje vrijednosti za taj integral dobivamo c µ(M0 M ) = ⌢ 1 + [f ′ (s)]2 (x − x0 ).33) poprima oblik f ′′ (x0 ) κ(M0 ) = 3 .30) dobivamo formulu za prosjeˇnu zakrivljenost c f ′′ (t) · 1 + [f ′ (t)]2 1 .33) gdje su t i s izmedu x0 i x. Iz formula (5. f (x)) ima koeficijent smjera f ′ (x) i sa osi apscisa zatvara c kut τ (x) = Tg−1 f ′ (x). x]. Tangenta na graf Γf u toˇki M = (x.32). pa (5. onda taj broj c z zovemo zakrivljenost krivulje Γ u toˇki M0 . 1 + [f ′ (s)]2 (5.31) i (5. α(M0 .7.

c Neka je zadana funkcija f (x) = e−x . a. zakrivljenost krivulje Γf (grafa funkcije f : I → R) u toˇki (x. Sada ´emo proˇiriti pojam integrabilnosti c s na intervale koji nisu zatvoreni. s B B Povrˇina skupa SB je dana sa s B 0 −x e dx = −e −B −x −x 0 = 1 − e−B . b . 0 (5. B] mogla aproksimirati traˇenu povrˇinu (ako tako z s neˇto ima smisla). c x ∈ I. je f ′′ (x) κ(x) = (5. x ∈ R. pravcem x = 1 i grafom funkcije pridruˇiti broj koji bi z . No iz slike desno je vidljivo da bi 0 x B za dovoljno veliki B povrˇina dijela ravnine s SB ispod grafa na segmentu [0. Tako z dobiveni integral ´emo zvati nepravi integral. Je li mogu´e osjenˇanom dijelu ravnine S omedenom koordic c x→0+ x natnim osima. ∞ s s neograniˇen. Takvi su c intervali [a. a ne moraju biti ni ograniˇeni. a.34) 3 . da bi se uop´e mogla c c razmatrati njena integrabilnost. [1 + [f ′ (x)]2 ] 2 5. Za tu funkciju vrijedi x 1 lim √ = 0. Ta je funkcija morala biti ograniˇena na segmentu. b]. Poˇto je interval [0.5. x > 0. b s tim da moˇe biti a = −∞ ili b = ∞. Za tu funkciju vrijedi lim e−x = x→∞ 0. Da li je mogu´e osjenˇanom dijelu ravc c nine S omedenom koordinatnim osima i y grafom funkcije pridruˇiti broj koji bi imao z f x e x smisao povrˇine.35) i taj limes zovemo nepravi integral. to nije mogu´e upotrijebiti prac c SB vokutnike kao aproksimaciju tog dijela ravnine. 1 Neka je zadana funkcija f (x) = √ . f (x)).8 Nepravi integral Do sada smo koristili pojam Riemann integrabilne funkcije na segmentu. Tada piˇemo s ∞ 0 0 e dx = lim (1 − e B→∞ ) = 1 proglasiti povrˇinom s B e dx = lim −x B→∞ e−x dx. pa je razumno broj lim B→∞ dijela ravnine S.8. NEPRAVI INTEGRAL 149 Dakle.

b . x Definicija 5.37) ne z postoji kaˇemo da integral (5. definiramo →b a← c A→a+ B B→b− f (x)dx = lim f (x)dx + lim A f (x)dx. z Analogno definiramo integral na a.36) dx √ = lim x ε→0+ 1 ε dx √ = 2.6. Moˇe se pokazati da prethodna definicija c z ne ovisi o c.150 POGLAVLJE 5. 1] funkcija neograniˇena. No iz slike desno je vidljivo da bi za dovoljno mali ε > 0 povrˇina s dijela ravnine Sε ispod grafa na segmentu [ε. c gdje je c ∈ a. uz uvjet da svi limesi postoje. a (5. Neka je funkcija f : [a. B] gdje je B < b ≤ +∞. 1] mogla aproksimirati traˇenu povrˇinu z s (ako povrˇina ima smisla). s 0 Ε f x 1 x SΕ 1 x 1 Povrˇina dijela ravnine Sε dobije se kao s Sada piˇemo s ε 1 0← √ 1 √ dx = 2 x x 1 ε √ = 2(1 − ε). b bilo koja toˇka.38) konvergira.38) divergira.38) Takoder se kaˇe da integral (5. A Ako je f integrabilna na svakom segmentu [A. to nije mogu´e c c upotrijebiti pravokutnike kao gornju aproksimaciju tog dijela ravnine. Ako postoji konaˇan limes c B B→b− lim f (x)dx. . B] ⊂ a. (5. Poˇto je na intervalu s s 0. b → R integrabilna na svakom segmentu [a. onda. b] : b b f (x)dx = lim a← A→a+ f (x)dx. b i oznaˇava s c →b a f (x)dx.37) onda se taj limes zove nepravi integral funkcije f na [a. (5. RIEMANNOV INTEGRAL y imao smisao povrˇine. Ako limes u (5.

Primjer 5.8. xp dx divergira za svako p ≥ 0. B→+∞ pa integral divergira k +∞. Integral a a dx konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. imamo 0 (α < 0) +∞ a dx = xp a +∞ (1 − p > 0) . xp +∞ 3. 2 Primjer 5. 2 1 − x2 ε→−1+ F 0 Primjer 5. ne postoji. 1−p Zbog lim xα = x→+∞ +∞ (α > 0) . Integral 0← dx konvergira za 0 < p < 1 i divergira za p ≥ 1.5. Neka je a > 0.19.15. xp 2. cos xdx divergira jer je cos xdx = sin B. a limB→+∞ sin B Teorem 5. +∞ 1. NEPRAVI INTEGRAL 151 Napomena Zato ˇto su i limes funkcije i R-integral monotoni i linearni. 0 −1← √ dx = lim 1 − x2 ε→−1+ +∞ 0 0 ε √ dx π = lim (−Sin−1 ε) = . +∞ 0 dx = lim 1 + x2 B→+∞ B 0 dx = lim (Tg−1 x 1 + x2 B→+∞ B ) = lim Tg−1 B = 0 B→+∞ π . Za p = 1 imamo +∞ a dx = lim (ln x B→+∞ x B a ) = lim ln B − ln a = +∞. Za p = 1 je B a dx = xp 1 1 1 − p xp−1 B = a 1 (B 1−p − a1−p ).18. ε→0+ x . a1−p (1 − p < 0) p−1 2. ta s svojstva ima i neodredeni integral. Za p = 1 je ε→0+ lim ε dx = ln a − lim ln ε = +∞. Integral 0← Dokaz: 1.20.

40) divergentan.40). +∞ → R pozitivne i neka postoji f (x) = c (0 ≤ c ≤ +∞). odnosno. Za rastu´u funkciju limes u beskonaˇnosti c c F (+∞) = limx→+∞ F (x) postoji ako i samo ako je ta funkcija ograniˇena c odozgo.16. Neka je a > 0 i neka su funkcije f. onda je konvergentan i integral +∞ (5. 5. +∞ → R takve da vrijedi (i) 0 ≤ f (x) ≤ ϕ(x) za svaki x ≥ x0 > a.39) divergentan. ako divergira integral (5. Dokaz: Funkcije F (x) = a f (t)dt i Φ(x) = a ϕ(t)dt rastu i vrijedi F (x) ≤ Φ(x). ϕ : [a.42) x Ako je c < +∞ i ako konvergira integral (5.40) onda divergira i integral (5. RIEMANNOV INTEGRAL lim ε dx 1 = (a1−p − lim ε1−p ) = p ε→0+ x 1−p 1 a1−p 1−p ∞ (1 − p < 0) .39). onda je i integral (5.39) onda konvergira i integral (5.39) f (x)dx a (5.41) Ako je integral (5. Slijedi iz 1.40) i vrijedi a +∞ +∞ f (x)dx ≤ x ϕ(x)dx. Neka su funkcije f.152 Za p = 1 imamo a ε→0+ POGLAVLJE 5. (1 − p > 0) 3.8. ϕ : [a. B B (ii) za svako B > a postoje integrali a f (x)dx i a ϕ(x)dx. . Korolar 5. x→+∞ ϕ(x) lim (5. Ako je integral a +∞ ϕ(x)dx konvergentan. za svaki x > a. i 2. a (5.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala Teorem 5.4. Odatle slijedi tvrdnja teorema.

40).39) istovremeno konvergiraju ili divergiraju.39).5.38) z apsolutno konvergira.16.39). Neka je f : [a. ako divergira integral (5.40) povlaˇi konvergenciju c (5. Ako je 0 < c < +∞ onda oba integrala istovremeno konvergiraju ili divergiraju. −f (x)} za x ≥ a. +∞ a daju konvergenciju nepravih integrala +∞ +∞ f+ (x)dx i +∞ f− (x)dx. tada je konvergentan i nepravi integral a f (x)dx. Zbog 0 ≤ f+ (x) ≤ |f (x)| i 0 ≤ f− (x) ≤ |f (x)| za x ≥ a. onda je i konvergentan. pa konvergencija (5. b].38) konvergira ali ne konvergira apsolutno. za svaki b > a.40). onda kaˇemo da uvjetno konvergira z Propozicija 5. Obratna tvrdnja od tvrdnje u prethodnoj propoziciji nije op´enito istinita. f− : [a. Tad je f (x) = f+ (x) − f− (x) i |f (x)| = f+ (x) + f− (x) za x ≥ a. odnosno divergencija (5. zbog limx→+∞ ϕ(x) = c ⇔ limx→+∞ f (x) = c . +∞ → R funkcija koja je za svaki b > a in+∞ →b tegrabilna na segmentu [a. tj.39) povlaˇi divergenciju (5. c > 0 i 0 < ε < c daju postoc f (x) f (x) janje ∆ > 0 tako da (x > ∆) ⇒ (| ϕ(x) − c| < ε) ⇒ ( ϕ(x) > c − ε) ⇒ ((c − ε)ϕ(x) < f (x)).39).40). Sada je f (x)dx = a a f+ (x)dx − a f− (x)dx. Dokaz: Ako je c < +∞ onda ∀ ε > 0 ∃ ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒ f (x) f (x) (| ϕ(x) − c| < ε) ⇒ ( ϕ(x) < c + ε) ⇒ (f (x) < (c + ε)ϕ(x)).39) onda divergira i integral (5. odnosno.39) povlaˇi konvergenciju (5. ako je integral ap- solutno konvergentan.3 i funkcija |f |.8. b]. Ako integral (5. konvergen+∞ cija +∞ a a |f (x)|dx i teorem 5. c . +∞ → R definirane s f+ (x) = max{0. za svaki b > a.40) i (5. pa konvergencija (5. f (x)} za x ≥ a. U sluˇaju c c f (x) ϕ(x) 1 0 < c < +∞. Analogno. onda kaˇemo da integral (5.40) onda konvergira i integral (5. Neka su f+ . Ako je konvergentan nepravi integral +∞ a |f (x)|dx. integrabilna na segmentu [a. odnosno divergencija (5. b]. i f− (x) = max{0. Ako konvergira integral a |f (x)|dx.2. Dokaz: Prisjetimo se da je po teoremu 5. (5. Funkcije f+ i f+ su takoder. integrabilna na segmentu [a. NEPRAVI INTEGRAL 153 Ako je c > 0 i ako konvergira integral (5.40) c povlaˇi divergenciju (5.

4. 0 2 +∞ cos x dx.15.154 POGLAVLJE 5. Naime. c Funkciju Γ : [1. pa za n ∈ N imamo Γ(n + 1) = nΓ(n) = · · · = n(n − 1) · · · 1 · Γ(1) = n!.44).16. To slijedi iz korolara 5. xp Primjer 5. zbog |1+xx| ≤ 1+x2 konvergira 2 c drugi. i teorema 5.43) vidi se na slijede´i naˇin: c c Za α ≥ 1 vrijedi limx→+∞ e−x xα+1 = 0 pa za ε = 1 postoji ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒ (e−x xα−1 x2 = e−x xα+1 < 1) ⇒ (e−x xα−1 < x12 ).22. su konvergentni. c . Odatle zbog limt→+∞ e−t tα = 0 dobivamo (5. Gama funkcija je poop´enje faktorijela. parcijalnom integracijom dobivamo: t 0 t t e x dx = −e −x α −x α x +α 0 0 e−x xα−1 dx. (α ≥ 1). (Gama funkcija) Za α ≥ 1 definiramo nepravi integral +∞ Γ(α) = 0 e−x xα−1 dx. i prethodne propozicije: 2 cos 1 zbog e−x ≤ e−x za x ≥ 1 konvergira prvi. Za gama funkciju vrijedi rekurzija: (5. (5. Ta funkcija se javlja u mnogim c matematiˇkim problemima u raznim granama matematike.43) Konvergencija integrala (5. tj. Vrijedi +∞ Γ(1) = 0 e−x dx = 1. +∞ → R zovemo gama funkcija.44) Γ(α + 1) = αΓ(α).21.43) slijedi pomo´u teorema 5. 1 + x2 +∞ a cos x dx.1. Sada konvergencija integrala (5. p > 1). xp (a > 0. a zbog | cos x| ≤ x1p konvergira tre´i nepravi interval za p > 1. Nepravi integrali +∞ 0 e−x dx. RIEMANNOV INTEGRAL Primjer 5.

Red je uredeni par ((an )n . . (sn )n ) nizova (an )n i (sn )n . .1 Definicija reda Definicija 6. Element an zovemo op´i ˇlan reda. 1 1 10 = 9 10 9 1 = + 10 1 = + 10 1 1 1 + 2 10 9 102 1 1 +···+ n 2 10 10 155 + 1 1 9 10n . Nizu (an )n pridruˇujemo z niz (sn )n definiran s: s1 = a1 s2 = a1 + a2 s3 = a1 + a2 + a3 . Neka je (an )n niz realnih brojeva. . a sn je n-ta parcijalna suma reda. sn = a1 + a2 + · · · + an .1) an ili N an ili ∞ n=1 an ili a1 + a2 + · · · + an + · · · . Primjer 6. . Pretvaranje racionalnih brojeva u decimalne.Poglavlje 6 Redovi 6.1.1. Oznake za red su c c an ili n∈N (6.

x ∈ R. . . REDOVI . . a1 = an+1 = . an = . . 1 1 1 1 1 1 = 0.3) Derivacija je oblika f ′ (x) = a1 + 2a2 x + 3a3 x2 + · · · + nan xn−1 + · · · .3. . . Za x = −1 imamo 1 1−x+x x = =1+ 1−x 1−x 1−x 2 2 x2 x−x +x = 1+ = 1+x+ = ··· 1−x 1−x xn = (1 + x + x2 + · · · + xn ) + . . . Pokuˇajmo na´i funkciju f : R → R koja je rjeˇenje diferencis c s jalne jednadˇbe z f ′ (x) = f (x).156 Iz prethodnog.2) izjednaˇimo koeficijente uz iste potencije dobivamo c a1 2a2 3a3 4a4 = = = = . a3 = . zbog lim POGLAVLJE 6. Traˇimo funkciju u obliku polinoma neodredenog c z stupnja f (x) = a0 + a1 x + a2 x2 + a3 x3 + · · · + an xn + · · · . . .2. . dobivamo = lim + 2 +···+ n n n→∞ 9 10 9 n→∞ 10 10 10 ∞ ∞ 1 1 1 1 a to piˇemo = s i govorimo da je suma reda . . Uvjet f (0) = 1 daje a0 = 1. . 1−x n→∞ Za |x| < 1 je lim xn = 0. Primjer 6. pa kad zbog (6. . (6. 1 1 1 1 . a odatle slijedi 1 = lim (1 + x + x2 + · · · + xn ) = 1 − x n→∞ ∞ n=0 xn . Geometrijski red. . 1 a (n+1)! 0 (n + 1)an+1 = an . a2 = . 1! 2! 3! n! . a0 a1 a2 a3 a1 a2 a3 a3 = a0 1 = 2! a0 1 = 3! a0 1 = 4! a0 . . (6.2) s poˇetnim uvjetom f (0) = 1. n 9 n=1 10 9 10n n=1 Primjer 6.

Budu´i da je sn = σn +iτn to niz (sn )n konvergira ako i samo ako konvergiraju c nizovi (σn )n i (τn )n . τn = β1 + · · · + βn .4) 6.6) zovemo sumom reda (6. Stoga je razumno oˇekivati da za z c c ∀ x ∈ R vrijedi x x2 xn f (x) = lim (1 + + +···+ ) = n→∞ 1! 2! n! ∞ n=0 xn . βn . Tada vrijedi n→∞ lim sn = lim σn + i lim τn .5) je divergentan ako je niz (sn )n divergentan.5) konvergentan. (6.5) i oznaˇavamo sa c s= ∞ n=1 an = a1 + a2 + · · · + an + · · · . Ako je red (6. n! S druge strane znamo da je funkcija ex rjeˇenje diferencijalne jednadˇbe (6. σn = α1 + · · · + αn . Za red an (6. z zbrojiv). n! (6.2 Definicija konvergencije reda ∞ n=1 Definicija 6. ako je niz (sn )n parcijalnih suma reda (6. Za niz kompleksnih brojeva (an )n = (αn + iβn )n moˇemo promatrati tri z reda ∞ ∞ ∞ an . n=1 n=1 n=1 s parcijalnim sumama sn = a1 + · · · + an .5) realnih ili kompleksnih brojeva kaˇemo da je konvergentan (sumabilan.2. n→∞ n→∞ . αn .5) konvergentan onda broj s = lim sn n→∞ (6.2.7) Red (6. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 157 ˇto pokazuje da ne postoji polinom koji bi zadovoljavao traˇenu diferencijalnu s z jednadˇbu sa zadanim poˇetnim uvjetom.6.2). s z pa moˇemo oˇekivati da ∀ x ∈ R vrijedi z c ex = ∞ n=0 xn .

5. Pitanje konvergencije reda. Harmonijski red ∞ n=1 1 n (6. (Nuˇan uvjet konvergencije reda) z Ako red ∞ an konvergira. Prvo uoˇimo da za svaki n ∈ N vrijedi c = − . onda niz (an )n konvergira k nuli.1. pa n(n + 1) n n+1 imamo n n 1 1 1 1 = − =1− . n→∞ (6. REDOVI ∞ n=1 an = (αn + iβn ) = αn + i βn . sn = k(k + 1) k=1 k k + 1 n+1 k=1 Primjer 6. n→∞ ∞ n=1 ∞ 1 = 1.9) divergira k +∞.5) konvergira k broju s.8) Dokaz: Ako red (6.4. moˇe biti vrlo kompliz cirano. a pogotovo sume reda. tj.158 odnosno ∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1 POGLAVLJE 6. onda vrijedi n→∞ lim an = lim (sn − sn−1 ) = lim sn − lim sn−1 = s − s = 0. n(n + 1) Teorem 6. ˇto je vidljivo iz sljede´eg c s c primjera Primjer 6. n→∞ n→∞ n→∞ Obratna implikacija u (6. Za poˇetak dajemo primjer u kojem je na oba pitanja mogu´e lako c c odgovoriti 1 konvergira i nadimo njegovu n(n + 1) n=1 1 1 1 sumu.8) nije op´enito istinita. Pokaˇimo da red z Sada je jasno da vrijedi lim sn = 1. vrijedi ∞ n=1 n=1 ( an konvergira ) ⇒ ( lim an = 0). . tj.

red divergira. Konvergencija redova je u skladu s operacijama zbrajanja redova i mnoˇenja z redova sa skalarima. Primijec c n→∞ n→∞ 1 timo. konvergencija niza op´ih c n→∞ n ˇlanova k nuli nije dovoljan uvjet za konvergenciju reda.10) 1 konvergira. lim (−1)n−1 = 0. c n+1 Pokaˇimo da je podniz (s2n )n odozgo neograniˇen. dakle i lim sn = s. Sada s2n+1 = s2n + 1 1 1 1 1 + n +· · ·+ n > s2n + n +· · ·+ n = 2n + 1 2 + 2 2 + 2n 2 + 2n 2 + 2n 1 2n+1 = s2n + 1 1 1 1 ≥ 1 + n + = 1 + (n + 1). Za n = 1 imamo 1 s s2 = 1 + 2 ˇto daje bazu indukcije. tj. a to povlaˇi lim sn = +∞. . Alterniraju´i harmonijski red c ∞ n=1 (−1)n−1 1 n (6.10) konvergentan. vrijedi s2m = 1− 1 2 + 1 1 − 3 4 +···+ 1 1 − 2m − 1 2m ˇto pokazuje da je podniz (s2m )m strogo rastu´i.6. ˇto pokazuje da je s red (6. 2 2 2 2 = s2n + 2n Odatle zakljuˇujemo lim s2n = +∞. Nuˇan uvjet konvergencije je ispunjen. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA Uoˇimo da vrijedi sn+1 = sn + c 159 1 > sn pa je niz (sn )n strogo rastu´i. z n→∞ n Nadalje. Prema teoremu o rastu´im c c nizovima taj niz je konvergentan.6.2. Nadalje. c Primjer 6. U tu svrhu indukcijom z c 1 dokazujemo da ∀ n ∈ N vrijedi nejednakost s2n ≥ 1 + 2 n. a vrijedi lim = 0. Zbog s2m+1 = s2m + 1 2m+1 m→∞ m→∞ n→∞ imamo lim s2m+1 = s. Dakle. Neka je lim s2m = s ≤ 1. 2m pokazuje da je niz (s2m )m odozgo ograniˇen. s c s2m = 1 − 1 1 − 2 3 − 1 1 − 4 5 −···− 1 1 − 2m − 2 2m − 1 − 1 < 1.

12) konvergira i ima sumu Dokaz: Za |q| < 1 imamo odakle slijedi 1 . REDOVI an i ∞ ∞ n=1 bn konvergentni redovi sa sumama A i B.11). Cn = (λa1 + c µb1 ) + · · · + (λan + µbn ). lim An = A n→∞ z Sada ´emo prouˇiti konvergenciju geometrijskog reda koji igra vaˇnu ulogu c c u narednim rezultatima o konvergenciji redova. z odatle zbog lim q n = 0 dobivamo lim sn = 6. onda je ∀ n ∈ N. Zbog Cn = (λAn + µBn ) za sve n ∈ N.11) i lim Bn = B imamo lim Cn = λ lim An + µ lim Bn .2.3 Usporedivanje redova. vrijedi (6. Za svaki par λ.12) divergira. Za |q| ≥ 1 red (6. tj. 1−q 1 − q n = (1 − q)(1 + q + · · · + q n−1 ) sn = 1 + q + · · · + q n−1 = 1 − qn 1 1 = − qn. apsolutna konvergencija redova an kaˇemo da je red s pozitivnim ˇlanovima ako z c Definicija 6. Bn = b1 + · · · + bn . .160 Teorem 6. 1−q 1−q 1−q 1 . Teorem 6. n→∞ n→∞ 1−q Ako je |q| ≥ 1. an ≥ 0. n→∞ n→∞ n→∞ n→∞ Dokaz: Oznaˇimo An = a1 + · · · + an . Za red je ∀ n ∈ N. Neka su ∞ n=1 POGLAVLJE 6. (6. |q n | ≥ 1. dakle taj red divergira.3.3. pa niz op´ih ˇlanova reda (6. |q| < 1. geometrijski red ∞ n=0 qn = 1 + q + q2 + · · · (6.12) c c ne teˇi k nuli. µ ∈ C je red ∞ n=1 (λan + µbn ) konvergentan i vrijedi ∞ n=1 ∞ n=1 n=1 (λan + µbn ) = λ an + µ bn . Za q ∈ C.

. . Ako je niz (sn )n neograniˇen. . Ako konvergira red bn . Nizovi (sn )n i (tn )n su rastu´i i zbog (6.13) vrijedi sn ≤ Ktn .1. n ∞ m=1 ′ am . odnosno ∞ ′ an = lim sn = lim sm = n→∞ m→∞ n=1 Lema 6. τ (1) < q. + aσ(q) = s′q . tj. + aσ(τ (n)) ≤ aσ(1) + aσ(2) + . Niz (tn )n konvergira ako i c samo ako je ograniˇen. (usporedivanje redova) Neka su ˇlanovima i neka postoji K > 0 tako da je c an .7.13) an ≤ K bn . bn redovi s pozitivnim (6. . . Za c n=1 bilo koji n ∈ N postoje p. 1. Red an s pozitivnim ˇlanovima konvergira ako i samo c ako je njegov niz parcijalnih suma (sn )n ograniˇen. . ∀n ∈ N. + ap = sp i sn = a1 + a2 + . + aσ(n) ≤ a1 + a2 + . . σ(2) < p. 2. . . onda konvergira i red an i vrijedi Ako red an divergira. gdje je σ : N → Dokaz: 1. onda divergira i red bn . tada je i niz (tn )n c neograniˇen. . q ∈ N takvi da je σ(1) < p. τ (2) < q. ∈ N} = sup{sm . .3. Takav niz je konvergentan ako i samo ako c je ograniˇen. . . Ako red ∞ n=1 an s pozitivnim ˇlanovima konvergira. . Red 1 je konvergentan jer (n + 1)2 > n(n + 1) povlaˇi c n2 ∞ n=1 1 1 < ⇒ (n + 1)2 n(n + 1) 1 ≤ (n + 1)2 ∞ n=1 1 = 1. Odatle je sn = aσ(1) + aσ(2) + . . ∀n ∈ N. onda njegova suma c ∞ n=1 ne ovisi o poretku ˇlanova. an = ∞ n=1 aσ(n) . n ∈ N}. an ≤ K bn . m ∈ N}. + an = aσ(τ (1)) + aσ(τ (2)) + . gdje je τ = σ −1 . Neka je (sn )n niz parcijalnih suma reda ∞ an . Tada je ∞ an = c n=1 sup{sn . . Oznaˇimo s (s′n )n niz parcijalnih suma reda ∞ a′n . σ(n) < ′ p. Tada je i niz (sn )n ograniˇen.4. c 2. To daje sup{s′n . sn+1 = n=1 sn + an+1 pa je niz (sn )n rastu´i. c ∞ n=1 Primjer 6. vrijedi c N bijekcija (permutacija). APSOLUTNA KONVERGENCIJA161 Teorem 6. pa konvergira i vric c jedi lim sn ≤ K lim tn . n(n + 1) . Jasno. . a′n = aσ(n) . USPOREDIVANJE REDOVA. .6. n n Dokaz: Neka je sn = k=1 ak i tn = k=1 bk . τ (n) < q.

n Teorem 6. c n=1 n=1 σ(n) n=1 σ(n) . Prema teoremu 6. |an | = a+ + a− (∀ n ∈ N).9. Red ˇto povlaˇi s c 1 divergira za p ≤ 1. n n n n=1 n Neka su A+ i A− nizove sume. ako je an < 0 Za nizove (a+ )n i (a− )n s pozitivnim ˇlanovima vrijedi c n n an = a+ − a− . n=1 σ(n) iz ˇega slijedi ∞ an = A+ − A− = ∞ (a+ − a− ) = ∞ aσ(n) .14) an | ≤ ∞ n=1 onda konvergira i red ∞ n=1 an i vrijedi | ∞ |an |.5. redovi ∞ a+ i n=1 a− konvergiraju. n=1 n=1 n=1 Dokaz: I. tj. REDOVI 1 konvergira za p ≥ 2. np a red ∞ n=1 1 divergira. odnosno np ∞ n=1 ≤ 1 . po lemi 6. 2. vrijedi A+ − A− = ∞ ∞ ∞ ∞ ∞ + − + − n=1 an − n=1 an = n=1 (an − an ) = n=1 an .162 Primjer 6. Pretpostavimo da je (an )n niz u R i definirajmo a+ = n an 0 ako je an ≥ 0 . jer je np ≥ n2 ˇto povlaˇi s c p n ∞ n=1 ∞ n=1 1 ≤ np ∞ n=1 1 . Neka je (an )n niz u C.2. a− ≤ |an |. red n=1 an je kon∞ + − + vergentan.15) Budu´i da po pretpostavci red ∞ |an | konvergira i da ∀n ∈ N vrijedi c n=1 ∞ a+ ≤ |an |.14) i ako je σ : N → N bijekcija. n n n n (6. onda konvergira i red ∞ aσ(n) i vrijedi ∞ an = aσ(n) . jer je np ≤ n.1. 1. Red ∞ n=1 POGLAVLJE 6. Tada po teoremu 6. imamo A = n=1 aσ(n) i A = ∞ a− .8. np 1 ≤ n ∞ n=1 1 . ako je an < 0 a− = n 0 −an ako je an ≥ 0 . Ako konvergira red ∞ n=1 |an | ∞ n=1 (6. n2 1 n Primjer 6.4. Ako konvergira red (6.

17). pa je takoder i limn sn = A. Za red ∞ an kaˇemo da je apsolutno konvergentan ako z n=1 ∞ je red ∞ |an | konvergentan. n=1 Teorem 6.17) red u R gdje je an > 0. Red n=1 an je uvjetno konvergentan ako n=1 konvergira. bn redovi u C i neka postoji K > 0 tako da (6. an = αn + iβn . |βn | ≤ |an |.6.4. onda apsolutno konvergira i red an .16) |an | ≤ K |bn |. pa za k → ∞ dobivamo | ∞ an | ≤ ∞ |an |. Zbog s2m+1 = s2m + a2m+1 je = limm s2m+1 = A. Vrijedi s2m = (a1 − a2 ) + (a3 − a4 ) + · · · + (a2m−1 − a2m ). Nadalje je s2m = a1 − (a2 − a3 ) − · · · − (a2m−2 − a2m−1 ) − a2m < a1 . UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 163 II. (Leibnitzov kriterij) Ako niz (an )n realnih pozitivnih brojeva strogo pada i limn an = 0. n=1 n=1 Definicija 6. Dokaz: Neka je (sn )n niz parcijalnih suma reda (6.6. neka je A = limm s2m . Nadalje. n=1 n=1 n=1 Konaˇno. Neka su je Ako red Ako red apsolutno. αn . ∞ an = ∞ αn +i ∞ βn = ∞ ασ(n) +i ∞ βσ(n) = c n=1 n=1 n=1 n=1 n=1 ∞ (ασ(n) + iβσ(n) ) = ∞ aσ(n) . c c pa je podniz (s2m )m ograniˇen odozgo. tj. ∀n ∈ N.7. ∀m ∈ N.17) konvergira k broju A za koji vrijedi 0 < A < a1 . slijedi konvergencija redova ∞ |αn | i ∞ |βn |. Zbog |αn | ≤ |an |. Neka je (an )n niz u C. a n=1 n=1 odatle i redova ∞ αn i ∞ βn . . podniz (s2m )m je konvergentan. an . ali red ∞ |an | divergira. bn apsolutno konvergira. tada red (6. an ne konvergira apsolutno .4 Neki dovoljni uvjeti za konvergenciju reda ∞ n=1 Promotrimo (−1)n−1 an (6. Dakle. onda niti red bn ne konvergira 6. βn ∈ R. Odatle opet slijedi konvergencija reda n=1 n=1 ∞ (αn + iβn ) = ∞ an .4. za svaki k ∈ N imamo | k an | ≤ n=1 n=1 n=1 k ∞ |an | ≤ n=1 |an |. ∀n ∈ N (alterniraju´i red) c Teorem 6. Iz prethodnog slijedi ocjena s2m < A < s2m−1 . ∀n ∈ N. podniz (s2m )m je strogo rastu´i.

1 ⊂ R takvi da vrijedi ∀n ≥ m. tj. onda red ∞ an+1 an ≤ q. Za n = m + k. ∀n ≥ m. Uvjet 2. Ako vrijedi ∞ n=1 |an | ≥ 1 za beskonaˇno mnogo indeksa n ∈ N. listopad 1783. odakle slijedi ∞ |am+k | ≤ |am | ∞ q k = 1−q . a onda niti niz (an )n ne konvergira k nuli. an apsolutno konvergira.9. Ako postoji m ∈ N takav da vrijedi ∞ an divergira.Paris. ∀n ∈ N. Ako postoje m ∈ N i q ∈ 0. kaˇe da za podniz (apn )n niza (an )n vrijedi n |apn | ≥ 1. nije ispunjen nuˇan uvjet konvergencije reda. ∀n ≥ m. z Teorem 6. imamo |am+k | ≤ q|am+k−1 | ≤ · · · ≤ q q k |am |. ∞ an apsolutno konvergira. pa niz (an )n ne teˇi z k nuli. ∀n ∈ N. onda red an n=1 2. k ∈ N. n n=1 2. Tada podniz (apn )n ne konvergira k nuli. odnosno. an apsolutno konvergira. tj.8. ∀n ≥ m. 16. 29. ∞ an apsolutno konvergira. Ako postoje m ∈ N i q ∈ 0. studeni 1717. 1 ⊂ R takvi da vrijedi onda red ∞ n |an | ≤ q. Tako nije ispunjen nuˇan uvjet konverz gencije reda. n=1 Dokaz: 1. pa red ∞ |am+k | k=1 k=1 k=1 konvergira (jer je majoriziran s konvergentnim geometrijskim redom). (Cauchyjev kriterij) Neka je (an )n niz u C. pa je ∞ |an | ≤ ∞ q n = 1−q . z odnosno.) francuski filozof. Jean le Rond d’Alembert (Paris. matematiˇar i fiziˇar c c 1 . REDOVI Teorem 6. Iz drugog uvjeta imamo |an | ≥ |am | > 0. n=1 n=1 2.164 POGLAVLJE 6. (D’Alembertov1 kriterij) Neka je (an )n niz u C i an = 0. 1. m q Dokaz: 1. Za n ≥ m imamo |an | ≤ q n . n=m n=m Tada konvergira red ∞ |an |. 1. Tada konvergira i red ∞ |an |. |apn | ≥ 1. an+1 ≥ 1. . n=1 n=1 2. onda red c an divergira.

an Sada iz desnih nejednakosti i teorema 6.9. Obratna tvrdnja nije istinita.9. Tada za ε > 0. a za 1 < r red divergira. Ako neki od nizova ∞ an+1 n . onda ju daje i Cauchyjev kriterij. u sluˇaju r = 1 ne daje c c odluku. Napomena 6. Dajemo primjer reda ˇija konvergencija se moˇe ustanoviti c z pomo´u Cauchyjevog kriterija.1. U sluˇaju 1 < r uzimamo ε > 0 takav da je c ∞ r − ε > 1. Ako D’Alembertov kriterij daje odluku. Redovi za koje niti D’Alembertov niti Cauchyjev kriterij ne daju odluke o konvergenciji ili divergenciji: ∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1 1 konvergira i n(n + 1) 1 divergira i n an+1 an an+1 an = n(n+1) (n+1)(n+2) = n n+2 → 1. Dokaz: Ako je 0 ≤ r < 1.1. onda postoji ε > 0 takav da je r + ε < 1. s c Primjer 6. c zakljuˇujemo divergenciju reda c an . = n n+1 → 1.10. ali D’Alembertov kriterij ne daje odluku o c . ∀k ∈ N. postoji m ∈ N takav da (k ≥ m) ⇒ m+k |am+k | ≤ q ′ . 1 √ nn n 1 konvergira i n2 1 divergira i n n n 1 n2 = → 1. 1 n = 1 √ nn → 1. Neka je (an )n niz u C i an = 0. Primjer 6. Sada za taj ε postoji m ∈ N sa svojstvom ∀n ∈ N (n ≥ m) ⇒ r − ε < an+1 < r + ε = q ili (n ≥ m) ⇒ r − ε < n |an | < r + ε = q . Naime. |an | konvergira k r ∈ R+ . Tada pomo´u lijevih nejednakosti i teorema 6.8 ili teorema 6.1. ˇto pokazuje slijede´i primjer. q ′ = q + ε < 1.4. onda imamo k k→∞ m+k |am+k | ≤ m+k |am | q m+k −→ q. onda za 0 ≤ r < 1 red an an n n n=1 apsolutno konvergira. n=1 n=1 U sljede´em primjeru se vidi da korolar 6. slijedi apsolutna konvergencija reda ∞ an . ako je |am+k | ≤ q k |am |.8 ili teorema 6. ∀n ∈ N.6. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 165 Korolar 6.11.

. Ako red konvergira onda vrijedi 1 +∞ f (x)dx ≤ ∞ n=1 f (n) ≤ f (1) + f (x)dx. ∀n ∈ N. n! = |z| n→∞ −→ 0 = r < 1. ∞ n=1 +∞ f (n) konvergira ako i samo ako integral 1 f (x)dx konver- +∞ 2. Naprotiv. nije mogu´a odluka. Naime. Red gira. E(1) = e. Za svako z ∈ C red an+1 = an z n+1 (n+1)! zn n! ∞ n=0 zn apsolutno konvergira. +∞ → [0. tj.1. +∞ . c 1. n+1 Po korolaru 6. ali ni po teoremu 6. E(z) = ∞ n=0 zn . n! Primjer 6. (2n)! Ti su redovi apsolutno majorizirani s redom zn .166 POGLAVLJE 6. Neka je niz (an )n definiran s a2n = Primjer 6. 1 n Dokaz: Neka je sn = x 1 k=1 f (k) parcijalna suma reda i neka je F (x) = f (t)dt. Tada je a2n+1 = 2 i a2n−1 = 4n 2 = 1 . red apsolutno konvergira i definira funkciju E : C → C. (Integralni Cauchyjev kriterij) Neka je f : [1. Za svaki z ∈ C apsolutno konvergiraju redovi S(z) = ∞ n=0 (−1)n z 2n+1 .13. limn an = 2 . niz ne 4n a2n 8 an n konvergira. ∀x ∈ [1. ∞ neprekidna i padaju´a funkcija na [1. E(0) = 1.12.8. REDOVI 1 . |a2n+1 | = 2 · 2 i 2 4n−1 konvergenciji ili divergenciji. 4n a2n+1 = an+1 a2n 2 . C(z) = (2n + 1)! ∞ n=0 ∞ n=0 (−1)n z 2n .10. 2n |a2n | = 1 c 2 2 n→∞ 1 1 1 2n+1 2n+1 −→ . n! Teorem 6. +∞ . tj.

Obratno. +∞ .6. pa je i rastu´i niz (sn )n ograniˇen. 1 1 = p−1 p − 1 ln 2 dx . x ∈ [2. 1. red c c ∞ f (n).15. Tada xp 1 je neprekidna i padaju´a na [1. c xp 1 konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. ∃ sup F . pa ∀k ∈ N i ∀t ∈ [k. Vrijedi c x lnp x x F (x) = 2 dt = t lnp t ln x ln 2 y = ln t dy = dt/t ln x = ln 2 dy = yp 1 =− y 1−p p−1 pa je lim F (x) = x→+∞ =− 1 1 1 1 + p−1 p−1 . taj limes postoji ako i samo ako je F ograniˇena.15 i red ∞ n=1 1 dx konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. Ispitaj konvergenciju reda 1 za p > 1. n−1 Dakle. postoji limx→+∞ F (x). tj. ∀n ∈ N imamo F (n + 1) ≤ sn ≤ f (1) + F (n). onda je niz +∞ n=1 n=1 (sn )n ograniˇen. konvergentan. Zbog rasta funkcije F je c c i ta funkcija ograniˇena. k + 1] imamo f (k + 1) ≤ c k+1 f (t) ≤ f (k). tj. np ∞ n=2 Primjer 6. Dakle. Primjer 6. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 167 Funkcija f je padaju´a. Funkcija n lnp n 1 f (x) = . a tada je i niz (F (n))n ograniˇen. p − 1 ln x p − 1 ln 2 +∞ 2 konvergira za p > 1. Vrijedi k+1 k n F (n + 1) = 1 2 f (t)dt = k=1 3 f (t)dt ≤ n k=1 f (k) = sn ≤ ≤ f (1) + f (t)dt + 1 2 +∞ f (t)dt + · · · + + f (t)dt = f (1) + F (n). tj. Odatle je f (k + 1) ≤ n+1 k n f (t)dt ≤ f (k). Neka konvergira 1 f (x)dx.14. ∀k ∈ N. Funkcija f (x) = +∞ Prema teoremu 5. ako red ∞ f (n) konvergira. pa postoji sup F = lim F (x) = c x→+∞ 1 f (x)dx. Poˇto je F s c rastu´a funkcija. +∞ je neprekidna i padaju´a. red x lnp x ∞ n=2 1 n lnp n . c Tada vrijedi sn ≤ f (1) + sup F .4.

1.5 Produkt redova ∞ n=0 Definicija 6. ′ ′ ′ ′ ′ tj. cn zovemo produktom redova ∞ n=0 (6. Definirajmo niz (cn )n sa n cn = k=0 ak bn−k . 2. ∞ n=0 Teorem 6. ∀n. n n Dokaz: Oznaˇimo An = c a= ∞ n=0 k=0 ak . Bn = Bn − B. onda red ∞ n=0 an apsolutno konvergira k A i red bn konver- cn definiran s (6. |Bn | ≤ M. 2a Zbog konvergencije reda an n=0 vrijedi lim an = 0. Ako je a = 0 onda je an = 0. Budu´i da je lim Bn = lim (Bn −B) = z c ′ 0. . pa za ε2 = ∀n (n > q) ⇒ (|an | < ε2 ). . ∞ n=0 pa je tvrdnja istinita. a tada je A = 0 i cn = 0. ′ ′ Pokaˇimo da vrijedi lim Cn = 0. .5. pa za parcijalne sume reda cn imamo: Cn = a0 b0 + (a0 b1 + a1 b0 ) + · · · + (a0 bn + a1 bn−1 + · · · + an b0 ) = ′ ′ ′ = a0 Bn +a1 Bn−1 +· · ·+an B0 = a0 (B +Bn )+a1 (B +Bn−1 )+· · ·+an (B +B0 ).168 POGLAVLJE 6. . za bilo koji ε > 0 postoji n→∞ n→∞ n→∞ ∞ p ∈ N takav da (n > p) ⇒ n→∞ ′ (|Bn | < ε1 = ε 2(p+1)M ε ). Takoder.11. Uzmimo sada nε = p + q. ∀n. Ako red gira k B.18) b ∞ n=0 0 0 a0 a1 a2 a3 x Red ∞ n=0 an i ∞ n=0 bn . REDOVI 6. Neka su an i ∞ n=0 y bn redovi u R ili b3 b2 b1 C. . gdje je Cn = a0 Bn + a1 Bn−1 + · · · + an B0 . Cn = An B + Cn . ∀n ∈ N0 i |an |. k = 0. Neka je sada a > 0.18) konvergira k AB. to postoji M > 0 tako da ∀n. Bn = k=0 ′ bk . Za n > nε imamo: > 0 postoji q ∈ N (q ≥ p) takav da ′ ′ ′ ′ ′ |Cn | ≤ (|B0 ||an | + · · · + |Bp ||an−p |) + (|Bp+1 ||an−p−1| + · · · + |Bn ||a0 |).

funkcija E je eksponencijalna funkcija. n + 1} 1+n imamo |cn | ≥ 1. .16. red konvergira po Leibnit1+n n=0 zovom kriteriju. vrijedi E(x)E(y) = z E(x + y). 6. a odatle lim Cn = AB. lim Cn = 0. Red zovemo redom funkcija. . Zbog 1 k(2 + n − k) ≥ 1 . pa kvadrat polaznog reda divergira. Kvadrat toga reda ima op´i ˇlan c c 1 1 √ + √ +···+ 1 1+n 2n 1 k(2 + n − k) 1 1+n cn = (−1)n +···+ √ . n→∞ n→∞ Napomena. fn . . ∀k ∈ {1. ∀n.6. 2. REDOVI POTENCIJA 169 ′ ′ ′ Zbog n − p > q vrijedi |Cn | ≤ ε2 (|B0 | + · · · + |Bp |) + ε1 (|a0 | + · · · + |an−p−1 |) < ′ ε2 (p + 1)M + ε1 a = ε. Pokaˇimo da za funkciju E iz primjera 6. Naime. U prethodnom teoremu nije mogu´e izostaviti uvjet apsolutne c ∞ (−1)n √ konvergencije kod oba reda. I ⊆ R( ili C). ∀x. Dakle.6 Redovi potencija ∞ n=0 Neka je (fn )n niz funkcija fn : I → R( ili C). . n! Dakle. E(x)E(y) = ∞ n=0 xn n! ym = m! m=0 ∞ ∞ n=0 n k=0 xk y n−k k! (n − k)! ∞ n=0 = ∞ n=0 1 n! n k=0 n! xk y n−k k!(n − k)! = = ∞ n=0 1 n! n k=0 n k n−k x y k = (x + y)n = E(x + y).6. y.12. Primjer 6.

∀n.21) i (6.12.19) c r naziva red potencija oko toˇke c.21) zovemo derivacijom reda (6. ∞ n 0 < |u| < r.20). tj.20) i r > 0.19). a odatle je |an | ≤ .20) ˇlan po ˇlan.22) zovemo antiderivacijom (neodredenim integralom) reda (6. gdje je q = |u| < 1.20) r > 0 i neka je u ∈ C. onda se red ∞ n=0 POGLAVLJE 6. imamo red potencija oko nule ∞ an xn . x ∈ I. (o radijusu konvergencije) 1. Sada definiramo r = sup{|z − c|. |z| > r. red (6. Tada postoji z0 ∈ K. Ako je ρ = lim supn n 1 |an |. ρ Dokaz: Neka je radijus konvergencije reda (6. tj.22) imaju jednak radijus konvergencije. red n=0 an z0 n konvergira.170 Ako je ∀n ∈ N0 . |u| < |z0 | < r. (6. tj. c M n ∃M > 0. Ako je r radijus konvergencije reda (6.20) ˇlan po ˇlan.23) . c c Teorem 6. Redovi (6. onda je r = . onda svi redovi apsolutno konvergiraju za ∀z ∈ C. a red c c ∞ n=0 an n+1 x . |z| < r. n+1 (6. |an z0 | ≤ M. Zbog toga niz (an z0 )n konvergira k nuli pa je ograniˇen. z ∈ K} 0 i nazivamo ga radijus konvergencije reda (6. |z0 | (6. i divergiraju za ∀z ∈ C. 3.20) Red ∞ n=1 nan xn−1 . REDOVI Im z an (x − c)n (6. Sada imamo |z0 |n |an un | ≤ Mq n . 2. fn (x) = an (x − c)n . Neka je c K = {z ∈ C.19) konvergira u z}. n=0 Re z (6. Zbog jednostavnijeg pisanja uzmimo c = 0. ∀n. (6.

6. red (6. pa je r1 ≥ r3 . c ρ 1 Uzmimo z ∈ C.24) imamo 1 n−1 nan u n−1 an n+1 ≤ (1 + ε))q = q < 1. Sada za |z| > 1 odaberimo ε > 0 tako da je (ρ−ε)|z| ≥ 1.20).21) i (6. red (6. Tada za n > nε iz (6.22). i u n+1 ′ 1 n+1 ≤ (1 + ε)q = q ′ < 1. (6. Sada za gotovo sve ˇlanove niza ( n |an z n |)n vrijedi n |an z n | ≤ (ρ + ε)|z| = q < 1. |z| < ρ i ε > 0 tako da je (ρ + ε)|z| < 1. Red (6. Tako smo dokazali tvrdnje 1. pa za |z| > 1 vrijedi pn |apn z pn | ≥ (ρ − ε)|z| ≥ 1.21) i (6. Dakle r = r1 = r2 = r3 . U tu z |u| n svrhu pomnoˇimo (6. ρ podniz (apn z pn )n ne konvergira k nuli.22) na istom skupu. red c apsolutno konvergira po Cauchyjevom kriteriju. Dakle. r = 1 . tj. tj. tj. apsolutna konvergencija reda ∞ an un .6. jer bismo u suprotnom imali kontradikciju s definicijom radijusa konvergencije kao supremuma. REDOVI POTENCIJA 171 ∞ Odatle slijedi konvergencija reda n=0 |an un |. 3. pa redovi (6.20) je antiderivacija reda (6. Dakle. pa po prethodnom vrijedi r1 ≥ r2 .20) apsolutno konvergira ∀z ∈ K(0. gdje je 1 (6.20) je derivacija c reda (6.21) i (6.25) . i 2.22) vrijedi r = r1 ≤ r2 i r1 ≤ r3 . r). n=0 |z| < r. Pokaˇimo sada konvergenciju redova (6.21) ˇlan po c ˇlan. |z| < ρ i divergira 1 ∀z ∈ C.23) prvo s |u| . |z| > 1 . pa imamo: z |nan un−1 | 1 n−1 an n+1 ≤ bn−1 q. cn+1 = M . Uzmimo podniz ρ pn |apn | > ρ − ε. (6.22) apsolutno konvergiraju po Cauchyjevom kriteriju. Analogno. Za q < 1 ∃ε > 0 tako da je q ′ = (1 + ε)q < 1. bn−1 = M |u| (n + 1)q Vrijedi limn bn−1 = limn cn+1 = 1. a takoder postoji nε ∈ N tako da (n > nε ) ⇒ (bn−1 < 1+ε)∧(cn+1 < 1+ε).22) ˇlan po ˇlan. 1 Pokazali smo da red apsolutno konvergira ∀z ∈ C.24) n+1 |u| nq n−1 . Iz prethodnog slijedi da za radijuse konvergencije r2 i r3 redova (6. a tada niti niz (an z n )n ne konvergira k nuli. Ako je 0 ≤ ρ < +∞ onda su za svaki ε > 0 gotovo svi ˇlanovi niza c c c c ( n |an |)n manji od ρ + ε. dakle.a za |z| > r c c redovi divergiraju. red divergira u svakoj toˇki z ∈ C. |z| > ρ . odnosno u n+1 1 1 n+1 ≤ cn+1 q. ρ Ako je r > 0 radijus konvergencije redova (6.21) i (6. a beskonaˇno ˇlanova je ve´e od ρ − ε. tj. onda su sa f (z) = ∞ n=0 an z n . a zatim s n+1 .

Funkcija f ima derivaciju svakog reda na −r. Dokaz: Vrijedi a odatle je k−1 uk −z k = (u−z)(uk−1 +uk−2z · · ·+uz k−2 +z k−1 ) ⇒ |uk −z k | ≤ kr1 |u−z|.26) (6.28) Lema 6. vrijedi nejednakost f (z) − f (u) 1 − f1 (u) ≤ M2 (r1 )|z − u|. (n = 2. n(n − 1)|an ||z|n−2 (6. .2. tj.26). Tada je f1 (x) = f ′ (x). r ). Neka je r > 0 radijus konvergencije reda (6. . r . imamo b ∞ a n=0 an x dx = n ∞ n=0 b an a x dx = n ∞ n=0 ′ an n+1 x n+1 b = a ∞ n=0 an (bn+1 −an+1 ). b ∈ −r.25) i (6. r → R i f1 : −r. r → R definirane s (6. . ∀k ∈ N. n(n − 1)an z n−2 .27) (6. c . r) ⊆ C. ∀x ∈ −r. REDOVI nan z n−1 . Neka su f : −r. Za svaki 0 < r1 < r i svaki par u. r . a onda rekurzivnim zakljuˇivanjem slijedi da je f ∈ C ∞ ( −r.29) definirane funkcije na K(0. |z| ≤ r1 . z ∈ C.2 slijedi je f1 = f na −r.2. r . a < b. r ). r .172 f1 (z) = f2 (z) = M2 (z) = ∞ n=1 ∞ n=2 ∞ n=2 POGLAVLJE 6. 2 Korolar 6. n+1 Dokaz: Iz leme 6. f ∈ C ∞ ( −r. z−u 2 (6. 3.). Takoder za a.25). 2 Odatle slijedi f (z) − f (u) − f1 (u) = z−u = ∞ n=2 ∞ n=0 an z n − an un − nan un−1 = z−u n=1 ∞ n=2 ∞ an z n − un − nun−1 z−u ≤ |z−u| n(n − 1) n−2 |an |r1 = |z−u|M2 (r1 ). u = z i |u| ≤ r1 . z n − un − nun−1 = |z n−1 − un−1 + (z n−2 − un−2)u + · · · + (z − u)un−2| ≤ z−u n−2 n−2 n−2 n−2 ≤ |z−u|[(n−1)r1 +(n−2)r1 +· · ·+1r1 ] ≤ |z−u|r1 n(n − 1) .

Dokaz: Za svaki x ∈ I. (n + 1)! |f (n+1) (cx )| M n+1 (n + 1)! |x−c|n+1 ≤ C |x−c|n+1 = C(M|x−c|)n+1 .13.7. δ > 0. Formula za koeficijente je f (n) (c) .6. . po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti. ∀x ∈ I ′ ∩ c − |f (n) (x)| ≤ CM n n!. Ako postoje n0 ∈ N. c + r ). ∀x ∈ I ′ = c − δ. c + r ) i vrijedi f (c) = a0 f ′ (c) = a1 f ′′ (c) = 2a2 . gdje je r > 0 radijus konvergencije reda.7 Taylorovi redovi ∞ Neka je f : c − r. n! je M|x − c| < 1 pa je lim |f (x) − Tn (x)| = 0. . ∀n ≥ n0 .c M (6. . c ∈ I i f : I → R klase C ∞ (I). k=0 k! Teorem 6. postoji cx izmedu c i x tko da vrijedi f (x) = Tn (x) + Odatle je |f (x)−Tn (x)| = Za x ∈ I ′ ∩ c − n→∞ ∞ f (n+1) (cx ) (x − c)n+1 .). Red an = ∞ n=0 (6. takvi da je onda red (6. 1 . (n + 1)! (n + 1)! 1 . .c M + 1 M lim Tn (x) = n=0 f (n) (c) (x − c)n = f (x). f (n) (c) = n!an . Neka je I ⊆ R otvoreni interval. n→∞ .32) + 1 M . . 1. Tada je f ∈ C ∞ ( c − r. c + r → R zadana s f (x) = n=0 an (x − c)n .31) konvergira k f (x). TAYLOROVI REDOVI 173 6. tj. . Neka je funkcija f ∈ C ∞ ( c − r. (n = 0. . n! Definicija 6. Taylorovi polinomi Tn (x) = c n f (k) (c) k (x − c) su parcijalne sume Taylorovog reda.30) f (n) (c) (x − c)n n! (6.6. M > 0 i C > 0. c + δ ∩ I.31) zovemo Taylorov red funkcije f oko toˇke c.

18. ∀n ∈ N. (2n)! za sve x ∈ R. 1 → R funkcija definirana s f (x) = (1 + x)α . Za funkciju f (x) = ex . Neka je f : −1. REDOVI Teorem 6. ∀x ∈ − 2 .31) konvergira k f (x). a za |x| > 1 divergira. n n=0 . onda red (6. pa je n Taylorov red oko nule ∞ x . ∀n ∈ N. δ je |ex | < eδ = C. postoji δ > 0. ∀x ∈ I ′ . tj. Ako postoje δ > 0 i C > 0 takvi da je |f (n) (x)| ≤ C. x ∈ R i c = 0 je f (n) (0) = 1. Za funkcije f (x) = sin x i f (x) = cos x je |f (n) (x)| ≤ 1. Binomni red Za α ∈ R i k ∈ N definiramo ∞ α = k α(α−1)···(α−k+1) . Sada. za svaki x ∈ R. c + δ ∩ I. Za δ > 0 vrijedi (x < δ) ⇒ (ex < eδ ). δ . Dokaz: Vrijedi |f (x) − Tn (x)| = zbog konvergencije reda |f (n+1) (cx )| |x − c|n+1 n |x − c|n+1 ≤ C −→ 0.33) Primjer 6. pa vrijedi x2n+1 sin x = (−1) (2n + 1)! n=0 n ∞ i cos x = ∞ (−1)n n=0 x2n . 1 . Pokaˇimo z n n! ∞ α n 1 da je f (x) = x . c ∈ I i f : I → R klase C ∞ (I). Po D’Alembertovom 0 n n=0 kriteriju imamo an+1 = an α |x|n+1 n+1 |α − n| n = |x| −→ |x| = r. pa je = .174 POGLAVLJE 6. za |x| < 1 red apsolutno konvergira. ∀x ∈ I ′ = c − δ.19. Neka je I ⊆ R otvoreni interval. k! α α n s tim da je = 1. n+1 α |x|n n dakle. takav da je x ∈ −δ.17. Promatrajmo red potencija x . (n + 1)! (n + 1)! ∞ xn n=0 n! . (6. Vrijedi f (n) (x) = f (n) (0) α α(α − 1) · · · (α − n + 1)(1 + x)α−n . ∀x ∈ R. pa red konvergira k funkciji na ˇitavom R c Primjer 6.14. n=0 n! ∀x ∈ −δ. Primjer 6.

1 . 2α}. n0 − 1 U sluˇaju |x| ≤ 1 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)−n ≤ 2n .20. c 2 2 Stoga na intervalu − 1 . n n0 − 1 n! U sluˇaju x ≥ 0 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)−n ≤ 1. n0 − 1 Primjer 6. i korolaru leme 6.6. 1 vrijedi uvjet (6.21. ∞ 1 (−1)n x2n .12.2.32) iz teorema 6. n + 1 n=1 n n=0 Primjer 6.13 za C = 2 2 α 3 α α max{( 2 ) . Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = ln(1 + x) i c ispitati njegovu konvergenciju.2. Tada za n > n0 imamo n − α > 1. ∞ 1 ′ Vrijedi f (x) = = (−1)n xn . imamo f (x) = ln(1 + x) = ∞ ∞ n+1 xn n x (−1) = (−1)n−1 .14 za C = α max{1. ∞ 1 − 1 2n ′ 2 −2 2 x .33) iz teorema 6.22. Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = Sin−1 x i ispitati c njegovu konvergenciju. 2 } i M = 2. 1 ispunjen uvjet (6. za x ∈ −1. Odatle c slijedi da je na intervalu [0. TAYLOROVI REDOVI 175 Neka je n0 ∈ N. 1 (geometrijski red). za x ∈ −1. Tada po teoremu 6. 1 . i korolaru leme 6. 2n + 1 n=1 2n − 1 n=0 Primjer 6. za x ∈ −1.7. ∀n ∈ N. α α α+1 pa . (−1)n −1 2 n = 1 · 3 · · · (2n − 1) 1 · 3 · · · (2n − 1) (2n − 1)!! = = . n0 > α + 1. ∀n ∈ N.12. imamo f (x) = Tg−1 x = ∞ ∞ 2n+1 x2n−1 n x (−1) = (−1)n−1 . 1+x n=0 Tada po teoremu 6. za x ∈ −1. = |α||1 − α+1 | · · · |1 − n0 −1 |(1 − α+1 ) · · · (1 − α+1 ) ≤ 2 n0 n n n0 − 1 f (n) (x) α α Odatle je = (1 + x)α−n ≤ (1 + x)α−n . za x ∈ −1. No. n n! 2 2 · 4 · · · 2n (2n)!! . 1 (binomni Vrijedi f (x) = (1−x ) = (−1)n n n=0 red). 1 (geometrijski Vrijedi f ′ (x) = = 1 + x2 n=0 red). Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = Tg−1 x i ispitati c njegovu konvergenciju.

Oduzimanjem dobivenih rezultata slijedi f (x) − s = (1 − x) ∞ n=0 (sn − s)xn . Mnoˇenjem (6.176 pa imamo f (x) = ′ ∞ n=0 POGLAVLJE 6.34) definirana funkcija f : −1. x→1− (6. 1 . Tada za 0 < 1 − x < δ imamo Uzmimo sada ε > 0 bilo koji.34) s z 1 = 1−x dobivamo f (x) = 1−x n ∞ n=0 ∞ n=0 xn (6.37) rastavimo na sumu od 0 do nε i od nε + 1 do ∞. za x ∈ −1.15.36) gdje je sn = k=0 ak parcijalna suma polaznog reda. REDOVI (2n − 1)!! 2n x . (6. Desnu stranu od 2 n=0 (6. Odatle je (2n)!! ∞ n=0 f (x) = Sin−1 x = (2n − 1)!! x2n+1 . Pomnoˇimo (6. n −1 (6. (2n)!! 2n + 1 ∞ n=0 ∞ n=0 Teorem 6.37) ε ε ε (n ≥ nε ) ⇒ (|sn − s| < 2 ). (Abelov teorem) Ako red onda je s f (x) = an konvergira i ima sumu s. Dokaz: Trebamo dokazati (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x)((0 < 1 − x < δ) ⇒ (|f (x) − s| < ε)). Zbog limn→∞ sn = s ∃nε ∈ N takav da nε |f (x) − s| ≤ (1 − x) n=0 |sn − s|x + (1 − x) n ∞ n=nε +1 |sn − s|xn ≤ .36) s 1 − x.35) sa z s(1 − x) te (6. |x| < 1. 1 → R i vrijedi s = lim f (x). |x| < 1. Neka je δ = |sn − s| . an xn .35) sn xn . |x| < 1.

onda je C = AB. x→1− x→1− x→1− x→1− Korolar 6.3. 2 2 Primjer 6. |x| < 1. ω je kutna frekvencija.6. B = lim g(x). pa po teoremu o jednostranom x→1− x→1− x→1− limesu produkta vrijedi C = lim h(x) = lim (f (x)g(x)) = lim f (x) lim g(x) = AB. B. gdje je 0 < ε < r.8 Fourierovi redovi ˇ c Neka je f : R → R periodiˇka funkcija s periodom 2π. Vrijedi (−1)n−1 = ln 2.15 je C = lim h(x). Takve funkcije su c oblika A sin(ωx + ϕ). bn . Zelimo tu funkciju prikazati pomo´u jednostavnijih funkcija istog perioda. C i ako je n cn = k=0 ak bn−k . an r n xn zadovoljava uvjete teorema 6. i prethodni red zadovoljavaju uvjete Abelovog teorema. Tada je f (r−) = n=0 ∞ n=0 n=0 Dokaz: Red potencija tervalu −1.20. Vrijedi h(x) = f (x)g(x). Neka je f : ε. Ako redovi an . A = lim f (x). gdje A nazivamo amplitudom. funkcija f iz primjera n n=1 6. g(x) = ∞ n=0 bn xn . Naime. ∞ n=0 n ∞ an r n konvergira. definirana s f (x) = ∞ an x . neka postoji f (r−) i neka red an r n . ∀n. na in- 6. ∀x ∈ −1. Dokaz: Oznaˇimo f (x) = c ∞ n=0 an xn . cn konvergiraju k A.8. 1 .4. FOURIEROVI REDOVI ε (1 − x) |sn − s| + (1 − x) 2 n=n n=0 nε ∞ ε +1 177 xn < ε ε + = ε. a .23.15. 1 . h(x) = ∞ n=0 cn xn . r → R. Prema teoremu 6. ∞ Korolar 6.

. vrijedi π −π π −π π −π π −π π −π f (x)g(x)dx.39) i nazivaju se Euler1 –Fourierovi2 koeficijenti. travanj 1707. ∀n ∈ N. m ∈ N. 15. . n. ortonormi2π ran skup vektora u V . .38) zovemo trigonometrijski red. ∞ a0 Oznaˇimo sumu Fourierovog reda s S(x) = c + (an cos nx + bn sin nx) 2 n=1 Leonhard Paul Euler (Basel. . π] → R zadana s f (x) = (an cos nx + + 2 n=1 bn sin nx). Promotrimo vektorski prostor V svih neprekidnih funkcija f : [−π. svibanj 1830. REDOVI Ak sin(kx + ϕk ) zovemo trigonometrijski polik=0 n ϕ je fazni pomak. . 1 1 To pokazuje da je skup funkcija { √1 . (n ∈ N). oˇujak 1768. 16. √π sin nx. 18. (6. – St Petersburg [Rusija]. Po analogiji s konaˇno dimenzionalnim sluˇajem. f (x) sin nxdx. . ∀n ∈ N. . n ∈ N}.m cos nx cos mxdx = πδn. . – Paris. m ∈ N. . en } onda su koeficijenti u tom prikazu oblika (f |ek ). cos nx. e2 . ∀n. . π] → π R snabdjeven sa skalarnim produktom (f |g) = sin nx. Funkciju nom. ∞ a0 k = 1. Neka je f : [−π. rujan 1783.) ˇvicarski matematiˇar s c 2 Jean Baptiste Joseph Fourier (Auxerre. ∀n ∈ N. ∀n. . 21. Ako u konaˇno dimenzionalnom unitarnom prostoru V c ˇelimo vektor x prikazati kao linearnu kombinaciju vektora neke ortonormiz rane baze {e1 . √π sin nx. Red oblika a0 + (an cos nx + bn sin nx) 2 n=1 ∞ (6. ∀n.) z francuski matematiˇar c 1 . koeficijenti u c c tom prikazu su oblika an = bn 1 π 1 = π π −π π −π f (x) cos nxdx.m . ∀n ∈ N ∪ {0}. Za funkcije −π cos nxdx = 0 sin nxdx = 0 sin nx cos mxdx = 0 sin nx sin mxdx = πδn.178 n POGLAVLJE 6. m ∈ N. Trigonometrijski polinom mogu´e je napisati u obliku c k=0 (ak cos kx + bk sin kx). .

π . Johann Peter Gustav Lejeune Dirichlet (Dren. Neka je f (x) = 1 an = π bn = 1 π π π f (x) cos nxdx = 0. FOURIEROVI REDOVI Teorem 6. ∀n ∈ N. π]). a potonji je n=1 konvergentan. ∀x ∈ [−π. 13.6. – G¨ttingen. b2n−1 = Dakle.) njemaˇki matematiˇar c c . π] → R takva da vrijedi (i) Funkcija f ima najviˇe konaˇno prekida i to prve vrste na [−π. π odiˇnosti proˇirena na R. Takoder je S(−π) = 2 f (π−) + f (−π+) S(π) = . Analogno se dobije |bn | ≤ 2M . −π gdje su prethodni sumandi jednaki nuli zbog periodiˇnosti. 5.16. Odatle je |an | ≤ 2M . i neka je po peri1 x ∈ [0. 0 . s c (ii) Funkcija f je po dijelovima monotona na [−π. −π π f (x) sin nxdx = −π 4 . Ako f ima f (x−) + f (x+) prekid u x ∈ −π. Parcijalnom integracijom dobivamo an = = 1 π π f (x) cos nxdx = −π π −π f (x) sin nx nπ π −π − 1 nπ π f ′ (x) sin nxdx = −π π f ′ (x) cos nx n2 π − 1 n2 π π −π f ′′ (x) cos nxdx = − 1 n2 π f ′′ (x) cos nxdx. 179 Tada Fourierov red funkcije f konvergira ∀x ∈ R. Neka je S : R → R suma Fourierovog reda. Imamo c s Primjer 6. 2 Dokaz: Dokazujemo samo konvergenciju reda i to uz jaˇi uvjet da je f ∈ c (2) C ([−π. onda je S(x) = f (x). π . b2n = 0.24. n ∈ N. Odatle slijedi n2 n2 1 da je Fourierov red apsolutno majoriziran s redom 4M ∞ n2 . π]. onda je S(x) = . Ako je f neprekidna u x ∈ −π. −1 x ∈ [−π. S(x) = s(nπ) = 1 n=0 f (−kπ+)−f (kπ−) 2 sin(2n + 1)x . ∀n ∈ N. πn tj. (Dirichlet)1 Neka je f : [−π. π].8. c o svibanj 1859. veljaˇa 1805. s tim da je S(x) = f (x) za x = nπ i 2n + 1 = 0. tj. f (x + 2π) = f (x). Zbog neprekidc nosti f ′′ postoji M > 0 tako da je |f ′′ (x)| ≤ M. (2n−1)π ∞ 2 π sin nxdx = 0 −2 cos nx πn π = 0 2 [1 − (−1)n ]. ∀x ∈ R. π].

25. Iz uniformne konvergencije niza (fn )n k f . 3 Zbog neprekidnosti funkcije fn u c vrijedi ε (∃δn ) (∀x ∈ I) ((|x − c| < δn ) ⇒ (|fn (x) − fn (c)| < )).41) Teorem 6. c c f (x) = lim fn (x) n→∞ Primjer 6. 1] → R definirana s y fn (x) = 1 −nx + 1 . 1] x (∀x ∈ I)(∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < ε)). I ⊆ R. ako (∀ε > 0) (∃nε ∈ N) (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < ε)). 1 0 . kaˇemo z da uniformno ili jednoliko konvergira k funkciji f : I → R na I. ∀x ∈ 0.43) 3 .7.9 Uniformna konvergencija nizova i redova funkcija Neka je (fn )n niz funkcija fn : I → R.17. Neka su ∀n ∈ N. postoji nε ∈ N tako da ε (6.42) (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < )). ∀n ∈ N0 . ako ∀x ∈ I. Dakle. 0 ≤ x ≤ n .180 POGLAVLJE 6. (∀ε > 0) (∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). (6. REDOVI 6. neprekidne funkcije na I. onda je f neprekidna na I. fn : I → R. I ⊆ R. Ako niz (fn )n uniformno konvergira na I k funkciji f : I → R. funkcija f ima n→∞ 1 1 n prekid u toˇki 0. Za niz funkcija (fn )n .40) Definicija 6. (6. Dokaz: Uzmimo bilo koju toˇku c ∈ I i dokaˇimo da je f neprekidna u c. (6. c z tj. Neka je za n ∈ N funkcija fn : [0. ∀n ∈ N0 . tj. fn : I → R. Niz funkcija konvergira (obiˇno ili po toˇkama) k funkciji f : I :→ R. obiˇni limes niza c c 0 funkcija ne ˇuva neprekidnost. Neka je ε > 0 bilo koji.n ≤x≤1 n→∞ 1 i f (0) = lim fn (0) = 1. c Cauchyjev oblik definicije limesa niza funkcija po toˇkama glasi: c Vrijedi f (x) = lim fn (x) = 0. I ⊆ R.

Ako je svaki ˇlan reda funkcija c ∞ ∞ n=1 un po apsolutnoj vrijed- nosti manji ili jednak od odgovaraju´eg ˇlana konvergentnog reda s pozitivnim c c ˇlanovima c an . ∞ k=n ak < ε). un uniformno konvergira na I.9. vrijedi ∀x ∈ I. a sn = k=1 uk . za n > nε .6.5. tj. Red ∞ n=1 un uniformno konvergira na I. (n > nε ) ⇒ ( ∞ k=n ∞ k=n ∞ k=n un (x). UNIFORMNA KONVERGENCIJA Uzmimo sada bilo koji n > nε i stavimo δ = δn . ∀x ∈ I. Dakle. Uzmimo bilo koji ε > 0. ako niz (sn )n uniformno konvergira na I. |x0 | . f (x) = uniformno konvergira k f . |sn (x) − f (x)| < ε. uk (x) ≤ |uk (x)| ≤ ak < ε. pa imamo 181 (|x−c| < δ) ⇒ (|f (x)−f (c)| ≤ |f (x)−fn (x)|+|fn (x)−fn (c)|+|fn (c)−f (c)| < ε). Dakle.44) onda red ∞ n=1 Dokaz: Zbog (6.18. Teorem 6. ∀x ∈ I. i neka je n ∞ n=1 un red funkcija. ∀n ∈ N. Ako red potencija ∞ n=0 an xn konvergira za neko x0 ∈ R. |un (x)| ≤ an . imamo uniformnu konvergenciju. un : I → R. Neka je ∀n ∈ N. tj. . a onda i na I. Dokaˇimo da niz (sn )n z Tada postoji nε ∈ N takav da ∀n ∈ N. f je neprekidna u c. njegove parcijalne sume. ∞ n=1 n=1 (6. zbog ∀x ∈ I. Tada red un (x) apsolutno konvergira ∀x ∈ I ∞ n=1 i definira funkciju f : I → R. onda on uniformno konvergira na svakom segmentu I ⊆ −|x0 |. Korolar 6.44) je red redom ∞ n=1 un (x) apsolutno majoriziran s konvergentnim ∞ n=1 an . I ⊆ R. n ∈ N.

1 takav da vrijedi |x| ≤ q|x0 |. te neka red za svaki x ∈ I red vrijedi ∞ n=1 x a ∞ n=1 x a ∞ n=1 ∞ n=1 a x un uniformno konvergira na I k f : I → R. ∀x ∈ I.19. |x0 | . n=1 un uniformno konvergira na I k f : I → R. pa postoji M > 0 takav da je |an xn | ≤ M.6. tj. b]. pa za svaki x n n x ∈ I postoji x a f (t)dt. pa po teoremu 6. Tada postoji q ∈ [0. b−a Un uniformno konvergira k F . Uk (x) = uk (t)dt. n=0 Korolar 6. Zbog uniformne konvergencije reda x un za bilo koji ε > 0. ε ). Tada x un (t)dt uniformno konvergira na I k a f (t)dt. ∀t ∈ I. Neka je za svaki n ∈ N. ∀n ∈ N. b−a postoji nε ∈ N takav da ∀n ∈ N. njegov 0 op´i ˇlan teˇi k nuli. Poˇto red s ∞ an xn konvergira. REDOVI Dokaz: Uzmimo bilo koji segment I ⊆ −|x0 |. un (t) dt = un (t)dt. (6. red ∞ n=1 a f (t)dt − a sn (t)dt ≤ a |f (t)−sn (t)|dt ≤ ε x−a < ε.18. Ako je za svako n ∈ N. Oznaˇimo sa sn = c a k=1 u k i s Vn = ∞ n=1 k=1 Uk . un : I → R neprekidna funkcija na I. red |x0 |n ∞ n=0 an xn uniformno konvergira na I.45) Dokaz: Po prethodnom korolaru je f : I → R neprekidna na I. .182 POGLAVLJE 6. (n > nε ) ⇒ (|f (t) − sn (t)| < Tada za F (x) = a f (t)dt i ∀x ∈ I imamo x x x |F (x)−Vn (x)| = Dakle. un : I → R neprekidna funkcija na I = [a. ∀n ∈ N. te ako red ∞ neprekidna na I. c c z 0 n n n n |x| Sada imamo |an x | ≤ |an x0 | ≤ Mq . onda je f Teorem 6.

n ≤x≤π π 183 y n Funkcije fn su neprekidne na I. ∀x ∈ I. ako konc vergencija niza derivacija nije uniformna.20. pa je i sama neprekidna na I. n π f (x)dx = 0 i 0 0 Π n Π x fn (x)dx = 0 0 π n n sin nxdx = 2.27. Derivacija i limes funkcija op´enito ne komutiraju. funkciju g smijemo integrirati ˇlan po ˇlan. Definirajmo fn : [−π. b]. Tada je g = f ′ na I. ali niz (fn )n ne konvergira na I. ∞ n=1 ∞ n=1 ′ un = ∞ n=1 u′n . Vrijedi lim fn = 0 uniformno n n ′ na I. tj. π 0 . na slijede´i naˇin: c c fn (x) = n sin nx . Dakle. c c x g(t)dt = a ∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1 a x ′ un (t)dt = ∞ n=1 [un (x) − un (a)] = ′ un (x) − un (a) = f (x) − f (a).9. neka red red ∞ n=1 n=1 un konvergira k f : I → R na I i neka u′n uniformno konvergira k g : I → R na I. tj. π] → R. Dokaz: Funkcija g = u′n je suma uniformno konvergentnog reda neprekid- nih funkcija na I. ∞ Teorem 6. Integral i limes niza funkcija op´enito ne komutiraju.6. n ∈ N. ako konvergencija c niza nije uniformna. ∀x ∈ I = [−π. π] → R. f (x) = lim fn (x) = 0. Po teoremu 6. . 1 n ∈ N. Neka za svaki n ∈ N. Primjer 6. g = f na I. UNIFORMNA KONVERGENCIJA Primjer 6.19. ∀n ∈ N.26. Definirajmo fn : [0. funkcija un : I → R ima neprekidnu derivaciju na I = [a. sa fn (x) = sin nx. 0 ≤ x ≤ π n . π].

b ∈ S.1. n n n 3 |s1 + . onda σ zovemo limes niza (sn )n u smislu C´sara1 . .12. + sn σn = + = n n εm+2 + . + εn s1 + . n ∈ N. ∀λ. . ∞ za ∀λ. + sm+1 | m + 1 n−m−1ε + |s| + . listopad 1906. nε 3 nε 3 Sada ∀n ∈ N. L : a = (an )n → s = z c n n=1 an je linearan n=1 funkcional. n ∈ N. Definiramo niz (σn )n sa 1 σn = n n k=1 sk . parcijalne sume reda. (n > m) ⇒ (|εn | < 3 ). pa postoji m ∈ N takav da ∀n ∈ N. .) talijanski . L(λa + µb) = λL(a) + µL(b). (6. Ako niz (σn )n konvergira i σ = lim σn .8. REDOVI 6. . S je vektorski prostor. b ∈ S je λa + µb ∈ S. + sm+1 sm+2 + . . . onda i niz n→∞ (σn )n konvergira i s = lim σn . . Neka je S ⊂ RN c skup nizova (an )n za koje red an konvergira. 12. . + sm+1 n − m − 1 = + s+ . matematiˇar c 1 travanj 1859. µ ∈ R i ∀a.184 POGLAVLJE 6.10 Sumiranje redova u smislu C´sara e ∞ Oznaˇimo s RN vektorski prostor svih nizova realnih brojeva. n→∞ Dokaz: Neka je s = lim sn i neka je ε > 0 bilo koji. Uzmimo nε > m + 1 takav da vrijedi Ernesto Cesaro (Napulj. tj. gdje su sn = n→∞ k=1 ak . . tj. Neka je (sn )n niz u R i (σn )n niz definiran s (6. Ako niz (sn )n konvergira i ako je s = lim sn . + sm+1 | ε (m + 1)|s| ε < i < . . Oznaˇimo εn = sn − s. Funkcija L : S → R koja nizu pridruˇi sumu odgovaraju´eg reda. c ε n ∈ N. n n n a odatle n→∞ |σn − s| < |s1 + .46) Definicija 6.46). . tj. Sada za n > m + 1 imamo s1 + . (n > nε ) ⇒ |σn − s| < ε. e n→∞ Propozicija 6. . Neka je s = lim sn . µ ∈ R i ∀a. .

c e 1 n−1 n ∈ N i σ2n = 2 i σ2n−1 = 2n−1 . 2 Primjer 6. Naime. SUMIRANJE REDOVA U SMISLU CESARA Primjer 6.28. Geometrijski red konvergira u smislu C´sara ∀x ∈ [−1. s2n = 0. limn σn = 1 . ali konvergira u smislu C´sara.29. n ∈ N. tj. Red an ne konvergira u obiˇnom smislu.´ 6. Neka je an = (−1) n−1 185 ∞ n=1 . n ∈ N. s2n−1 = 1. 1 i e vrijedi formula ∞ 1 xn = . 1−x n=0 .10.

186 POGLAVLJE 6. REDOVI .

z Osnovni veznici su i. . Od izjava se z z pomo´u logiˇkih veznika i operatora negacije. uvijek dobijemo istinitu izjavu. istinitim ili laˇnim. Iz tog razloga navodimo c osnovne pojmove iz matematiˇke logike na koje ´emo se pozivati. c (ili) disjunkcija . uz upotrebu lijevih i desnih c c zagrada. onda i samo onda: p∧q p∨q p⇒q p⇔q (i) konjunkcija .1 Izjave i veznici Mnoga razmatranja u teoriji skupova postaju preglednija ako koristimo logiˇke c simbole i logiˇke zakone konstruirane u toj logici.Dodatak A Algebra izjava A. c c . z 187 . ako. . . logiˇki veznici i operator negacije definirani su slijede´om tabelom: c c p 0 0 1 1 q 0 1 0 1 p∧q 0 0 0 1 p∨q 0 1 1 1 p⇒q 1 1 0 1 p⇔q 1 0 0 1 p 0 1 ¬p 1 . q. . c c Osnovni objekti matematiˇke logike su izjave koje oznaˇavamo p. ili. . (onda i samo onda) ekvivalencija. onda) implikacija. q. takve da kad slova zamijenimo bilo kakvim c izjavama. logiˇka suma. . . . 0 Logiˇki zakoni ili tautologije su izjave sastavljene od slova p. ⇒. Operator negacije je ¬p (ne p). logiˇki produkt. r. od kojih svaka moˇe biti ili istinita ili laˇna. onda. r. a s 0 vrijednost neistinite c izjave. ∨. ¬. Ako s 1 oznaˇimo vrijednost istinite izjave. ali ne i oboje. ⇔. c (ako. . slaˇu druge izjave. i c logiˇkih simbola ∧.

Slijede´e tautologije su osnovni zakoni algebre logiˇkih izjava: c c (p ∨ q) ((p ∨ q) ∨ r)) (p ∧ q) ((p ∧ q) ∧ r)) (p ∧ (q ∨ r)) (p ∨ (q ∧ r)) (p ∨ p) ⇔ p (p ∨ 1) ⇔ 1. ⇒ . uvrˇtavamo sve mogu´e c s c istinosne vrijednosti za ulazna slova. A. 0 1 1 0 1 1 1 0 0 0 1 1 1 0 1 0 1 1 1 1 0 1 1 1 1 1 1 1 1 1 U zadnjem stupcu tabele su samo jedinice. koriste´i z c definicione vrijednosti za logiˇke operatore iz tabele. . (p ∧ 1) ⇔ p (p ⇒ r) p ⇔ ¬¬p ¬p ∧ ¬q ¬p ∨ ¬q (¬q ⇒ ¬p) (¬p ∨ q) (p ∧ ¬q) p⇒1 komutativnost disjunkcije asocijativnost disjunkcije komutativnost konjunkcije asocijativnost konjunkcije prvi zakon distribucije drugi zakon distribucije idempotentnost apsorpcija tranzitivnost implikacije dvostruka negacija de Morganovi zakoni kontrapozicija . (q ∨ p) (p ∨ (q ∨ r)) (q ∧ p) (p ∧ (q ∧ r)) ((p ∧ q) ∨ (p ∧ r)) ((p ∨ q) ∧ (p ∨ r)) (p ∧ p) ⇔ p (p ∨ 0) ⇔ p. Taj postupak za izjavu (p ∧ q) ⇒ (p ∨ r) ispisujemo pomo´u tabele: c p q r p ∧ q p ∨ r (p ∧ q) ⇒ (p ∨ r) 0 0 0 0 0 1 0 0 1 0 1 1 0 1 0 0 0 1 . p ⇒ p ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ .2 Izjavne funkcije i kvantifikatori Promatramo izjave s promjenjivom varijablom Φ(x). ALGEBRA IZJAVA Ako za neku izjavu ˇelimo provjeriti da li je tautologija onda. ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ . Ako za objekt x stavimo z ime nekog objekta i ako tako dobivena izjava bude istinita onda kaˇemo da . ˇto znaˇi da je gornja izjava s c tautologija.188 DODATAK A. (p ∧ 0) ⇔ 0 ((p ⇒ q) ∧ (q ⇒ r)) (p ∨ ¬p) ⇔ 1 ¬(p ∨ q) ¬(p ∧ q) (p ⇒ q) (p ⇒ q) ¬(p ⇒ q) 0 ⇒ p.

4) (A. c c c Ta se ˇinjenica opisuje pomo´u kvantifikatora. i c (A. p.(A.2. p ∧ (∃xΦ(x)). an } onda c c vrijedi: ∀(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a1 ) ∧ Φ(a2 ) ∧ · · · ∧ Φ(an ). (A. (∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇒ ∀x(Φ(x) ∨ Ψ(x)).A. Φ(a) ⇒ ∃(x ∈ A)Φ(x).2) (A. Vezu kvantifikatora i operatora negacije daju izjave: ¬(∀xΦ(x)) ⇔ ∃x(¬Φ(x)).1).10) (A. a mogu´e je da nema ograniˇenja.11) (A.7) U sluˇaju kada je izjavna funkcija konstantna u implikacijama (A.5) Za prethodne dvije implikacije ne vrijedi obrat. (A.9) (A.1) (A.8) (A. ¬(∃xΦ(x)) ⇔ ∀x(¬Φ(x)). Imamo dva kvantifikatora: c c ∀ ∃ univerzalni kvantifikator. Ako je neka funkcija ograniˇena konaˇnim skupom A = {a1 . ∀x(p ⇒ Φ(x)). ∃x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇒ (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)).12) (A. (A.5) vrijedi ekvivalencija. ∃(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔ 0. Prethodne relacije govore o distributivnosti univerzalnog kvantifikatora na produkt i kvantifikatora egzistencije na sumu. IZJAVNE FUNKCIJE I KVANTIFIKATORI 189 taj objekt zadovoljava izjavnu funkciju Φ. ∃(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a1 ) ∨ Φ(a2 ) ∨ · · · ∨ Φ(an ). U nekim sluˇajevima je varijabla c te funkcije ograniˇena nekim skupom A. (A. ∀(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔ 1 . . ∃x(Φ(x) ⇒ p). p ∨ (∀xΦ(x)). (∀x)p (∃x)p ∀x(p ∨ Φ(x)) ∃x(p ∧ Φ(x)) (p ⇒ ∀xΦ(x)) (∀xΦ(x) ⇒ p) ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ p. . .4). ∃x(Φ(x) ∨ Ψ(x)) ⇔ (∃xΦ(x) ∨ ∃xΨ(x)). kvantifikator egzistencije. ∀(x ∈ A)Φ(x) ⇒ Φ(a) .3) Nadalje vrijedi: Za a ∈ A imamo: Pravila koja daju vezu izmedu kvantifikatora i logiˇkih operacija su: c ∀x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇔ (∀xΦ(x) ∧ ∀xΨ(x)).6) (A.13) . .

13). y). a umjesto ∃x∃y piˇemo s c s ∃x.15) Iz tog razloga umjesto ∀x∀y piˇemo skra´eno ∀x.14) (A.190 DODATAK A. npr. ∃x∀yΦ(x. gdje je Φ(x. (A. y) ⇔ ∀y∀xΦ(x.(A. (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)) ⇔ ∃x∃y(Φ(x) ∧ Ψ(y)).1) . y) ∃x. yΦ(x.17) Za sluˇaj kombinacije kvantifikatora egzistencije i univerzalnog kvantifikac tora imamo dijagram kao na slici (A.13) moˇe se uzeti izjavna z funkcija koja ne zavisi o x.1: Dijagram implikacija za kvantifikatore . y) izjavna funkcija. Imamo slijede´a pravila: c ∀x∀yΦ(x.1). y). y) ∀x∃yΦ(x.(A. y) Slika A. y. y) ⇔ ∃y∃xΦ(x.7) . ∃x∃yΦ(x. Vrijedi : (∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇔ ∀x∀y(Φ(x) ∨ Ψ(y)). ALGEBRA IZJAVA Izjavne funkcije mogu imati viˇe argumenata. Φ(x. y) ∃y∀xΦ(x. Za s njih vrijede isti zakoni (A. y. y). Ψ(x. y) ∀y∃xΦ(x. y) ∀xΦ(x. y) ∀x.16) (A. yΦ(x. (A. y) ∃xΦ(x. y). a u (A.

Osnovni ili primitivni pojmovi su skup i element skupa. tj. Boole-ove algebre skupova. strukture u kojoj su definirane samo binarne i unarne operacije sa skupovima. z ∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)))).Dodatak B Elementarna teorija skupova U ovom dodatku cilj je definirati osnovne operacije sa skupovima i ispitati njihova svojstva. tj. (A) Aksiom unije: Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi svi elementi skupa A i svi elementi skupa B i koji ne sadrˇi druge elemente.1 Skupovi i operacije sa skupovima U ovoj toˇki uvodimo najjednostavniju aksiomatiku koja nam omogu´ava zac c snivanje Boole-ove algebre skupova. (B) Aksiom razlike: 191 . AKSIOMI ELEMENTARNE TEORIJE SKUPOVA (O) Aksiom obuhvatnosti: Ako su A i B skupovi sastavljeni od jednih te istih elemenata onda se oni podudaraju. A = B onda i samo onda ako vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇔ (x ∈ B)). tj. B. Uvodimo i jednostavnu aksiomatiku dostatnu za izgradnju tzv.

1) . Odatle po aksiomu (O) slijedi D1 = D2 .1. Napomena B. Odatle po aksiomu (O) slijedi C1 = C2 . ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi oni i samo oni elementi skupa A koji nisu elementi skupa B. ∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)))). Dakle x ∈ A ∩ B ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B). c z Definicija B.192 DODATAK B. (B. Presjek skupova A i B je skup A ∩ B = A − (A − B). Napomena B. (C) Aksiom egzistencije (postojanja): Postoji barem jedan skup.1. Tada vrijedi ∀x ((x ∈ C1 ) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ((x ∈ C2 ) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒ ((x ∈ C1 ) ⇔ (x ∈ C2 )). Skupovi ˇije postojanje slijedi iz (A) i (B) su jedinstveni. tj.1.2. Kao posljedicu Teorema B.1. Analogno pretpostavimo da postoje dva skupa D1 i D2 koji zadovoljavaju uvjete aksioma (B). Pomo´u unije i razlike moˇemo definirati dvije nove operacije sa skupovima. Tada vrijedi ∀x ((x ∈ D1 ) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ((x ∈ D2 ) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇒ ((x ∈ D1 ) ⇔ (x ∈ D2 )). c Dokaz: Pretpostavimo da postoje dva skupa C1 i C2 koji zadovoljavaju uvjete aksioma (A). Teorem B. imamo mogu´nost uvodenja c jedinstvenih oznaka za uniju A ∪ B i za razliku A − B. Iz definicije razlike slijedi x ∈ A ∩ B ⇔ (x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A − B) ⇔ (x ∈ A) ∧ (¬(x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇔ ⇔ ((x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B).

z Propozicija B. (B. c odatle zbog (B.2) i tranzitivnosti implikacije. c Navedimo i dokaˇimo najvaˇnija svojstva inkluzije. B ⊆ A ∪ B. izjava ∀x(x ∈ Z1 ⇔ x ∈ Z2 ) bi bila istinita jer su obje strane .2) Definicija B. tj.2 Inkluzija i prazan skup ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)). Relaciju inkluzije moˇemo definirati pomo´u jednakosti i z c jedne od operacija ∪ ili ∩. INKLUZIJA I PRAZAN SKUP 193 B. (B.4) (B.6). (B.5) slijede iz p ∧ q ⇒ p. skup A zovemo pravim podskupom skupa B. A ∩ B ⊆ B. ˇto dokazuje A ∪ B ⊆ B. Razlika dva skupa je sadrˇana u skupu kojeg umanjujemo : A − B ⊆ A.3) slijedi iz (B.2. Zbog (B.5) imamo drugu ekvivalenciju u (B. Oˇigledno vrijedi (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒ A = B. a presjek je sadrˇan u svakom z z pojedinom skupu.6) Dokaz: Ako je A ⊆ B onda vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)). Pomo´u c tautologije (p ⇒ q) ⇒ ((p ∨ q) ⇒ q) slijedi ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒ (x ∈ B). A ∩ B ⊆ A .5) Inkluzije (B. Za skupA kaˇemo da je podskup skupa B ako z Tada piˇemo A ⊆ B ili B ⊇ A.2.1. z z Tranzitivnost inkluzije (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒ (A ⊆ C).6). Po aksiomu (B) postoji barem jedan skup A. A ⊆ B ⇔ (A ∪ B = B) ⇔ (A ∩ B = A). Unija skupova sadrˇi svaki pojedini skup. Kada bi postojala dva skupa Z1 i Z2 s prethodnim z svojstvom. a inkluzije (B. s Analogno. A ⊆ A ∪ B . koriste´i tautologiju (p ⇒ q) ⇒ (p ⇒ (p ∧ q)) imamo A ⊆ A ∩ B. s Ako je A ⊆ B i A = B.4) slijedi prva ekvivalencija u (B. Tada postoji i skup A − A. Zbog (x ∈ A − A) ⇔ (x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A) ⇔ 0 slijedi da taj skup ne sadrˇi niti jedan element.B.4) slijede iz tautologije p ⇒ p ∨ q. (B.

Analogno dobijemo A∩∅ = ∅. Odatle po aksiomu (O) slijedi Z1 = Z2 . presjeka i oduzimanja Slijede´e zakonitosti za operacije sa skupovima prvi je istraˇio John Boole c z (1813-1864). . c A ∩ B = ∅. (A∩(B ∪C)) = (A∩B) ∪(A∩C). Budu´i je implikacija s laˇnom premisom uvijek istinita to vrijedi ∀x(x ∈ c z ∅ ⇒ x ∈ A) iz ˇega zakljuˇujemo c c ∀A(∅ ⊆ A). .8) Dokaz slijedi iz zakona asocijativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri sudova. B. ∀x(x ∈ ∅).4) daje A∪∅ = A. (B. Za konaˇan broj skupova Ai (i = 1. n) i Bj (j = c 1.3 Zakoni unije. Dakle. . tj. .7) Ovi zakoni slijede iz zakona komutativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri sudova. Zakon asocijativnosti: (A ∪ (B ∪ C)) = ((A ∪ B) ∪ C) . Zakon komutativnosti : A ∪ B = B ∪ A . . tj. m) imamo n m n m ( i=1 n Ai ) ∩ ( Ai ) ∪ ( Bj ) = j=1 m n m i=1 j=1 (Ai ∩ Bj ). Napomena B. Zakoni distributivnosti: (A∪(B ∩C)) = (A∪B) ∩(A∪C) . s Skupovi A i B su disjunktni ako nemaju zajedniˇkih elemenata.9) Dokaz slijedi iz zakona distribucije disjunkcije prema konjunkciji i obratno.3. Zbog jedinstvenosti skupa s z prethodnim svojstvom koristimo oznaku ∅ za taj skup. ( i=1 Bj ) = j=1 i=1 j=1 (Ai ∪ Bj ). . (A ∩ (B ∩ C)) = ((A ∩ B) ∩ C). ˇto zajedno s (B. (B.194 DODATAK B. . . ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA laˇne. . (B. Iz x ∈ (A ∪ ∅) ⇔ (x ∈ A) ∨ (x ∈ ∅) ⇒ (x ∈ A) ∨ 0 ⇒ (x ∈ A) zakljuˇujemo c A∪∅ ⊆ A. (x ∈ ∅) ⇔ 0. A ∩ B = B ∩ A.

Jednakosti u (B. A − (B ∩ C) = (A − B) ∪ (A − C). ((A − D) ⊆ (B − C)). 195 (B. Vezu izmedu relacije inkluzije i operacija unije. ((A − D) ⊆ (A − C)).15) (B.17) (B. (B. PRESJEKA I ODUZIMANJA Zakoni idempotencije: A ∪ A = A .18) (B.12) x ∈ (A−(A∩B)) ⇔ (x ∈ A)∧(x ∈ A∩B)) ⇔ (x ∈ A)∧((x ∈ A)∨(x ∈ B)) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔ Zakon distributivnosti mnoˇenja prema oduzimanju oblika z A ∩ (B − C) = (A ∩ B) − C. A − (B ∪ C) = (A − B) ∩ (A − C). presjeka i razlike daju jednakosti: (A ⊆ B) ∧ (C (A ⊆ B) ∧ (C (A ⊆ B) ∧ (C (C ⊆ D) ⊆ D) ⊆ D) ⊆ D) ⇒ ⇒ ⇒ ⇒ ((A ∪ C) ⊆ (B ∪ D)). A − (B ∪ C) = (A − B) − C. A ∩ A = A.19) (B. (B.B. Oduzimanje skupova nije obratna operacija uniji ˇto se vidi iz s A ∪ (B − A) = A ∪ B. ((A ∩ C) ⊆ (B ∩ D)).20) .10) (B.16) (B.11) (B. Nadalje vrijedi ˇto slijedi iz: s A − B = A − (A ∩ B). Takoder vrijede jednakosti : (A ∪ B) − C = (A − C) ∪ (B − C).13) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B) ⇔ x ∈ (A − B). ZAKONI UNIJE.14) (B. ˇto slijedi iz s x ∈ A ∩ (B − C) ⇔ (x ∈ A) ∧ x ∈ (B − C) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B) ∧ (x ∈ C) ⇔ Zakoni de Morgana za oduzimanje glase: ⇔ x ∈ (A ∩ B) ∧ (x ∈ C) ⇔ x ∈ ((A ∩ B) − C).3.10) slijede iz zakona idempotencije za sudove.

a simbole ∩. −. Obratno. U konkretc s z nim situacijama prouˇavamo samo one skupove koji su podskupovi nekog c konkretnog skupa ˇiji ˇlanovi su objekati koji nas interesiraju (atomi).25) koristimo monotonost inkluzije na presjek . Tada je A ∩ −A = ∅ . Takav objekt op´enito nije skup. ∨. Za skupove u idu´im rezultatima ove toˇke pretpostavljamo da su podc c skupovi univerzalnog skupa U.24) su de Morganovi zakoni za komplement. ako je A ∩ −B = ∅ onda A = A ∩ U = A ∩ (B ∪ −B) = (A ∩ B) ∪ (A ∩ −B) = A ∩ B ⊆ B. (B. Iz aksioma (B) je oˇigledno c A − B = A ∩ (U − B) = A ∩ −B = −(−A ∪ B) Propozicija B.4 Univerzalni skup i komplement Skup U − A = AC = −A zovemo komplement skupa A (u odnosu na skup U). z c {x|x ∈ A}.2. suviˇe je opseˇan. =. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA B. A ∩ U = A .26) slijedi iz logiˇkog zakona o kontrapoziciji. ∅. Naime. Vrijede slijede´e ekvivalencije: c A ⊆ B ⇔ (A ∩ −B = ∅). c Napominjemo da su formule koje se dobivaju u Booleovoj algebri podskupova ekvivalentne odgovaraju´im izjavama algebre sudova. − (A ∪ B) = −A ∩ −B. samo c je potrebno shvatiti skupove kao izjave.23) je pravilo dvostrukog komplementa. c Propozicija B. −(−A) = A.22) (B. U zamijeniti simbolima ∧. Takav c c skup zovemo univerzalni skup i oznaˇavamo s U. ∪.196 DODATAK B. 0. Neka su A i B skupovi.21) (B. U tom sluˇaju oˇigledno c c c vrijedi: ∀A A ⊆ U .24) Jednakost (B. tj. −(A ∩ B) = −A ∪ −B . Vrijede slijede´e osnovne jednakosti. A ∪ U = U. Neka su A i B skupovi. A ⊆ B ⇔ −B ⊆ −A A ⊆ B ⇒ A ∩ −B ⊆ B ∩ −B = ∅ ⇒ A ∩ −B = ∅. 1. a (B. Relacija (B.25) (B.3.23) (B. Za neki skup A moˇemo promatrati sve objekte koji nisu ˇlanovi tog skupa.26) Dokaz: Za dokaz relacije (B. ⇒. (B. ⇔. ¬. A ∪ −A = U. ⊆.

30) (B. (A × C) ∩ (B × C). y)|(x ∈ X) ∧ (y ∈ Y )}. b}} (B. (B. b) = {{a}.28) (ii) {a} = {c. (B. Da bi vrijedilo (a.35) (B.4. d) nuˇno je i dovoljno da bude z istinita izjava (a = c) ∧ (b = d).32) (B. b} = {c}. za C = ∅ vrijedi A ⊆ B ⇔ (A × C) ⊆ (B × C) ⇔ (C × A) ⊆ (C × B). neka su A. – Moskva. Definicija B.36) Andrej Nikolaeviˇ Kolmogorov (Tambov. U sluˇaju (i) imamo a = c = d i c c c a = b = c. 20. KARTEZIJEV PRODUKT 197 B. b) = (c. je (a.33) (B. B i C skupovi. Jasno je da za svaki skup X vrijedi X × ∅ = ∅ i ∅ × X = ∅. Za bilo koje skupove X i Y oznaˇimo c Taj skup zovemo Dekartov ili Kartezijev produkt skupova X i Y .27) Definicija B.31) (B.29) (B. C i D skupovi. a) ⇔ a = b. 1 (B. b} = {c. Tada po (B.27) i aksiomu (O) imamo dva mogu´a sluˇaja: c c (i) {a} = {c} i {a.3.2.2.5 Kartezijev produkt (a. Navodimo neka jednostavna svojstva Dekartovog produkta. Jednostavna posljedica teorema B. tj. b) = (b.B. Dekartov produkt je monoton na ⊆. Propozicija B. d} i {a. (C × A) ∪ (C × B). Teorem B. {a. (C × A) − (C × B). travanj 1903.4. Dokaz: Neka je (a. (C × A) ∩ (C × B). B. Vrijedi (A ∪ B) × C C × (A ∪ B) (A ∩ B) × C C × (A ∩ B) (A − B) × C C × (A − B) = = = = = = (A × C) ∪ (B × C). Neka su A. b) = (c.34) Nadalje.5. d).) ruski matematiˇar c . (A × C) − (B × C). (Kolmogorov1 ) Za bilo koja dva a i b definiramo skup koji nazivamo uredeni par elemenata a i b. d}. listopad c 1987. 25. Tada je C × D − A × B = ((C − A) × D) ∪ (C × (D − B)). X × Y = {(x. U sluˇaju (i) oˇito vrijedi (a = c) ∧ (b = d).

34) dokazuju se analogno.32). y) ∈ (A∪B)×C ⇔ (x ∈ A∪B)∧y ∈ C ⇔ ((x ∈ A)∨(x ∈ B))∧(y ∈ C) ⇔ ((x ∈ A)) ∧ (y ∈ C)) ∨ ((x ∈ B) ∧ (y ∈ C)) ⇔ ((x. Dokaˇimo (B. y >∈ R piˇe x Ry. y) ∈ ((C − A) × D)) ∨ ((x. y) ∈ C × D) ∧ ((x. Ona se javlja kod z nastojanja da elemente skupa identificiramo na osnovi nekog njima zajedniˇkog c svojstva. .30). (B. Jednakosti (B.31). z (x. s Ponekad se ˇinjenica da < x. y) ∈ ((C − A) × D) ∪ (C × (D − B)). B. y) ∈ A × B) ⇔ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D)) ∧ ((x ∈ A) ∨ (y ∈ B)) ⇔ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (y ∈ B)) ⇔ (x ∈ (C − A) ∧ (y ∈ D)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ (D − B))) ⇔ ((x. Da su dva elementa a ∈ X i b ∈ Y u relaciji R piˇemo s < a. c Medu najvaˇnijim relacijama je relacija ekvivalencije. (B. y) ∈ (A × C)) ∨ ((x. Na taj naˇin se skup raspada na podskupove elemenata koji su c identiˇni u pogledu tog svojstva.198 DODATAK B. Kodomena relacije je K(R) = Y . Poˇto usporedujemo elemente istog skupa c s A jasno je da za relaciju ekvivalencije R vrijedi R ⊆ A × A.35).33) i (B.6 Relacije i funkcije Definicija B. (B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA Dokaz: Za (B.5. b >∈ R ili aRb. Skup D(R) ⊆ X zovemo domena relacije. Podskup R kartezijevog produkta X ×Y nazivamo relacija. Prazan skup ∅ je relacija. y) ∈ (B × C)) ⇔ (x. y) ∈ C × D − A × B ⇔ ((x.29) imamo (x. y) ∈ (C × (D − B))) ⇔ (x. Posljednja tvrdnja slijedi iz A ⊂ B ⇔ A−B = ∅ ⇔ ∅ = (A−B)×C = A×C −B ×C ⇔ A×C ⊆ B ×C. y) ∈ (A × C) ∪ (B × C).

z >∈ F )) ⇒ (y = z)).B.6. RELACIJE I FUNKCIJE 199 Definicija B. Funkcija je specijalni sluˇaj c medu relacijama. (2) ∀x. s . pod tim pojmom podrazumjevamo jednoznaˇno pridruˇivanje elec z menata jednog skupa elementima drugog skupa. c Relacija s gornjim svojstvima joˇ se naziva parcijalni uredaj . Definicija B.7. (ii) R je simetriˇna: c ∀x. (iii) R je tranzitivna: ∀x. y. medu najvaˇnije relacije ubrajamo relacije uredaja ili poretka. Relacija R se naziva relacijom poretka ili uredaja ako vrijedi (1) ∀x(xRx) refleksivnost. s Uredaj R je linearan ili jednostavan ako vrijedi ∀x. Standardna oznaka za relaciju uredaja je ≤ ili . x >∈ R)). Zbog jedinstvenosti. y((< x.6. z Intuitivno. y >∈ F ili xF y piˇemo y = F (x). z(((< x. z Definicija B. (3) ∀x.8. z >∈ R). y. y. y >∈ F ) ∧ (< x. y >∈ R) ⇒ (< y. y(x = y ⇒ (xRy ∨ yRx)). y >∈ R) ∧ (< y. z((xRy) ∧ (yRz) ⇒ (xRz)) tranzitivnost . z >∈ R)) ⇒ (< x. x >∈ R). Takoder. Ako relacija nije antisimetriˇna onda se zove poluuredaj. c Pojam funkcije svakako je jedan od najvaˇnijih pojmova u matematici. umjesto oznake < x. y((xRy) ∧ (yRx) ⇒ (x = y)) antisimetriˇnost . z((< x. Relacija R ⊆ A × A je relacija ekvivalencije ako vrijedi: (i) R je refleksivna na A: ∀x(< x. Relacija F je funkcija ako vrijedi ∀x.

184 – konjunkcije. 183 Eulerova formula. 190 E ekvipotentni skupovi. 85 c D de Morganovi zakoni – logiˇki. 7. 3 brojevi – cijeli. 184 c – presjeka na uniju. 14 – linearna. 183 distributivnost – kvantifikatora. 186 s – kodomena. 20. 120 s apsorpcija – logiˇka. 22 – injekcija. 85 – prosjeˇna. 190 B binarna operacija – zbrajanje. 184 c asocijativnost – disjunkcije. 116 c – povrˇine. 9 – korijen. 4 brojevni pravac. 2 – potpunosti. 195 – apsolutna vrijednost. 27 – area.Indeks A aksiom – Arhimedov. 9 – eksponencijalna. 12 – arcus. 113 – nultoˇke. 191 derivacija. 17 – izjavna. 86 – diferencijabilna. 184 c – za skupove. 7. 32 – Peanovi. 36 ekvivalencija. 7 brzina. 57 F funkcija. 190 – unije na presjek. 20 – kvadratna. 18 – derivabilna. 56 – gama. 190 – unije. 150 – graf. 32 antisimetriˇnost c aproksimacija. 9 – hiperbolne. 17 – inverzna. 50 – – na C. 85 – funkcije. 86 – domena. 87. 11 200 . 23 – bijekcija. 35. 184 – presjeka. 86 disjunkcija. 9. 7 – racionalni. 4 – decimalni. 185 – logiˇka. 185 – – viˇe argumenata.

2 c metoda tangenti. 53 funkcije. 24 G gomiliˇte niza. 50 u C. 16 – rastu´a. 121 – neodredeni. 113 K Kartezijev produkt. 184 konvergencija – niza. 121 – gornji. 135 – nepravi. 34 . 184 konjunkcija. 129 – op´a potencija. 18 – trigonometrijske.INDEKS – logaritamska. 15 – prekidna. 122 interpolacija – ˇvorovi. 117 minimum. 62 jednostrani. 185 – univerzalni. 65 u R. 68 – – uniformno. 176 – reda. 69 – primitivna. 52 s graniˇnu vrijednost. 128 – neprekidna. 64 niza. 183 infimum. 132 – racionalna. 8. 57 u R. 43 c greˇka s – apsolutna. 183 kontrapozicija. 185 kvocijent diferencija. 159 – – uniformna. 53 superior. 8 kompozicija funkcija. 153 – – apsolutna. 16 komutativnost – disjunkcije. 184 c – skupovna. 146 – Riemannov. 191 implikacija. 8 kvantifikator – egzistencije. 86 L limes – – limes – – – limes – – – – 201 inferior. 31 maksimum. 10 c – razlomljena linearna. 32 matematiˇka indukcija. 34 integral – donji. 13 grupa – komutativna. 43 u R. 177 koordinatni sustav. 21 – monotona. 193 Kartezijeva ravnina. 61 Cauchyjeva definicija. 184 – konjunkcije. 15 – restrikcija. 113 c – polinomom. 10 c – polinom. 4 I idempotentnost – logiˇka. 9 – surjekcija. 13 – relativna. 42 funkcija. 22 c – padaju´a. 42 – – uniformna. 10 – – po dijelovima. 42 M majoranta.

160 – – D’Alambertov. 165 – produkt redova. 154 – konvergentan. 24 red. 15 – interpolacijski. 187 operator negacije. 41 c O obuhvatnost. 152 – harmonijski. 54 – fundamentalan. 42 – padaju´i. 2 suma – Darbouxova. 153 – kriterij konvergencije INDEKS – – Cauchyjev. 195 – kodomena. 5 – kompleksnih brojeva. 194 – ekvivalencije. 32 T . 42 polinom. 189 – prebrojiv. 180 e supremum. 41 – Cauchyjev. 188 – univerzalni. 55 – realnih brojeva. 195 relacija. 162 – – Leibnitzov. 151 – – u smislu C´sara. 50 – konvergentan. 39 – otvoren. 37 – presjek. 119 N nepravi integral – kriterij konvergencije. 41 c – podniz. 192 – zatvoren.202 mjera. 174 refleksivnost. 83 sljedbenik. 68 – jednostrana. 33 – gust u sebi. 148 neprekidnost funkcije. 113 – Lagrangeov. 195 – uredaja. 195 S sekanta. 86 skup – gust. 169 – trigonometrijski. 113 – Taylorov. 153 – – parcijalna. 121 – reda. 102 polje. 160 – – integralni. 54 – funkcija. 29 – uredeno. 195 R radijan. 81 niz. 183 P podniz. 6 – komplement. 192 – neprebrojiv. 159 – parcijalna suma. 83 – podskup. 164 – Taylorov. 42 – rastu´i. 174 – funkcija. 121 – integralna. 170 – Fourierov. 31 poluuredaj. 194 – domena. 165 – – radijus konvergencije. 165 – geometrijski. 194 – poretka. 151 – binomni. 151 – potencija.

184 U uredaj. 183 tranzitivnost. 5. 3 – jednostavan. 193 203 . 195 – parcijalni. 86 tautologija. 195 – linearan. 86 – koeficijent smjera.INDEKS tangenta. 195 – implikacije. 5. 195 uredeni par.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful