Sophie Berg H S Interneta do bračnog kreveta

Sophie Berg
S Interneta do bračnog kreveta
Roman
S njemačkoga prevela Martina Glažar
biblioteka (Homantn
naslov izvornika:
Sophie Berg: Vom Internet ins Ehebett Copyright © 2005 by Moments in der area
verlag gmbh, Erftstadt
nakladnik: Harfa d.o.o., Split
za nakladnika: Ivan Orlović
urednik: Irena Orlović
lektura i korektura: Nana Moferdin
grafička priprema: Dušević & Kršovnik d.o.o,
tisak:
Znanje d.d., Zagreb
ISBN 978-953-7351-03-8
BERG, Sophie
S Interneta do bračnog kreveta : roman / Sophie Berg ; s njemačkog prevela
Martina Glažar. - Split: Harfa, 2007. - (Biblioteka Romansa)
Prijevod djela: Vom Internet ins Ehebett. ISBN 978-953-7351-03-8 470123011
"Žena bez muškarca
je kao riba bez bicikla."
Gloria Steinem, američka feministkinja
"Ako je ova rečenica točna, onda začuđujuće mnogo riba čezne za biciklom."
Sophie Berg
Napomena:
Osobe i radnja ovog romana su izmišljene. Svaka sličnost osobama koje žive ili
su živjele (uključujući i autoricu©) potpunosti je slučajna i posve nenamjerna.
Kada dobro promislim, večer kada se moj život drastično počeo mijenjati bila je
upravo ova:
Donijela sam odluku i gorjela od želje da je objavim svojim dvjema
prijateljicama. No morala sam se strpjeti još neko vrijeme. Konobar je Carli
upravo znalački servirao naručeni Campari kada su se ulazna vrata "Roberta"
naglo otvorila, a kroz njih je dolepršala Bea. Na sebi je imala ogrtač s
prorezom do bedara koji je, kao i uvijek, bio crne boje. Oko vrata joj je
lepršalo mnoštvo šarenih (vlastoručno obojenih1.) svilenih šalova. Ovoga su puta
svi bili u crvenom tonu, koji je naglašavao njezinu kratko ošišanu kosu boje
mrkve učvršćenu velikom količinom gela. Užurbani je konobar u prolazu odnio
ogrtač. Uočila nas je i mahnula nam uz glasni "Hej, najdraže moje!"
Nisam morala pogledati Carlu da bih shvatila kako je s negodovanjem podigla
pravilno oblikovanu obrvu. Carla nije voljela glasne nastupe. Pogotovo Beine
glasne nastupe. Tek kada je naša prijateljica stala tik do našega stola, pojavio
se neupadljiv lik koji se skrivao iza njezinih širokih leđa.
"Tu smo!" Bea nam je utiskivala prijateljske poljupce u obraze. "Oprostite na
kašnjenju, ali opet nismo mogle pronaći taksi. Ovo je moja sestrična Claudia.
Odmah se vidi da smo u rodu, zar ne? Ne, nemojte ništa reći." Odmahnula je
rukom. "Znam da nismo slične. Claudia je u najboljem slučaju kao pola mene."
Zvučno se smijala kao da joj to uopće ne smeta. Mi smo je pak predobro poznavale
da bismo se dale zavarati. Njezina joj je bujna figura bila bolna točka.
"Nećete li sjesti?" Carla je pripalila cigaretu.
"Bok svima", reklo je neupadljivo biće. Privukla je posljednju slobodnu stolicu,
objesila svoju pozamašnu crvenosmeđu torbicu na naslonjač, sjela i promatrala
nas puna iščekivanja. Konobar je došao po narudžbe.
"Smijem li...?" upita Bea kada je konobar ponovno žurno otišao prema kuhinji.
Izvukla je cigaretu iz Carlinog paketića ne sačekavši odgovor. "Prva danas."
Carla joj je pripalila bez komentara.
"Za nama je stresan dan, zar ne, Claudia? Pročešljale smo svu okolicu u potrazi
za tim glupim kipovima s fontana. Jeste li znale koliko ih ima u našem okrugu?"
"Pripremam monografiju o ženskim kipovima na fontanama", objasnila je njena
sestrična, a onda odmah dodala: "'Pripremati' možda nije prava riječ. Ja samo,
takoreći, slikam."
"Ne govori 'samoT strogo je prekine Bea. "U monografiji su slike najvažnije.
Claudia već tjednima putuje Njemačkom. Hajde, pričajl"
"Pa, uopće nije lako ući u trag kipovima na fontanama. Onim pravima. U vodičima
se fontane rijetko spominju. Prepuštena sam, takoreći, slučaju i uputama
stanovnika. Ne biste vjerovale na kakva se remek-djela može naići."
"I od toga se može živjeti?" Carlino područje nije uzalud bila ekonomija.
"Pa naravno", Claudia je počela objašnjavati neočekivano žustro. "To je jedan od
projekata koje potiče EU. Različiti oblici prikazivanja žene na njemačkom
govornom području, takoreći."
"Claudia je prije tri godine objavila monografiju o španjolskim ladanjskim
kućama." Bea je imala osjećaj da mora svoju sestričnu braniti od Carlina
skepticizma.
"O fincama na Balearima, da budem precizna. Dakle, o ladanjskim kućama i seoskim
imanjima na Menorci, Ibizi
i prije svega na Mallorci", ispravi je Claudia. "Naravno, samo one kuće koje su
renovirale ili preuredile žene."
"Naravno", potvrdi Carla s tragom sarkazma u glasu.
"I time je ubrala svu silu nagrada za umjetnost", nadoda Bea.
"Jednu, da budem precizna", iskreno ispravi sestričnu. Pocrvenjela je i smetenim
pokretom odmakla mišjesmeđu kosu s uskoga lica.
"Stvarno?" promrmljala je Carla.
"Ako Vas zanimaju ženski kipovi na fontanama, onda svakako morate u Grofigmain,
mjesto odmah nakon granice s Austrijom. Austrija je također zanimljiva za Vašu
knjigu, ili se fontane smiju nalaziti samo u Njemačkoj?" rekla sam, iznenada se
sjetivši jednog takvog kipa.
Claudia je odmahnula glavom: "Ne, ne. Austrija također dolazi u obzir. Pa to i
jest njemačko govorno područje, takoreći."
Bea se hihotala.
"Po čemu je taj kip poseban?"
"Tamo se nalaze dvije ženske statue, okrenute leđima jedna drugoj. Ako se ne
varam, voda teče ravno iz njihovih grudi."
"To je zanimljivo, takoreći", reče Claudia puna entuzijazma. Oči su joj počele
sjati, a njena pojava odjednom više nije djelovala tako neugledno. Iz velike je
torbice izvukla raskupusani notes.
"Pa to je čudesno", reče Carla te nadoda zločesto se cerekajući: "Takoreći."
Claudia nije obraćala pažnju na nju. Vrijedno je na papir švrljala bilješku.
"Sada mi samo treba netko tko će me tamo odvesti." Uzdahnula je: "Moj je
automobil prije tjedan dana 'ispustio dušu', a u radionici ne znaju kada će ga
opet dovesti u vozno stanje."
"Bez brige, naći ćemo nekog. Zbog čega imam toliko
prijatelja?" Bea položi ruku na sestričninu podlakticu. "Kao što znate, Claudia
je odnedavno u gradu, a i rastavila se pred par mjeseci."
"Muž i ja smo i dalje u prijateljskim odnosima", požurila je objasniti Claudia.
"U vašem je braku problem vjerojatno i bio u tome što ste bili samo dobri
prijatelji. Morate znati da je Claudijin bivši nekoliko godina mlađi od nje. A
zbog njenih čestih putovanja..."
"Koja je dama naručila Saltimbocca a la Romana?" upita konobar, upravo na
vrijeme da spriječi Beu da nam ispriča Claudijinu životnu priču.
Nekoliko smo minuta jele u tišini, a potom je Bea opet progovorila. Okrenuvši se
prema Claudiji, objašnjavala je odlučnim glasom: "Sada ti moram bolje
predstaviti moje prijateljice. Već sam ti mnogo pričala o njima. One su gotovo
moja druga obitelj. Ta poznajemo se još iz studentskih dana. Još otkad sam se
prije gotovo dvadeset godina doselila s mrskoga područja."
"Kakvi su tvoji špageti a la carbonara?" Carla je nabola komadić tune iz svoje
salate. "Izgledaju primamljivo."
No Bea se nije dala smesti: "Odlični su. Carla ne voli kada se govori o njoj."
Široko se osmjehnula. "Ali moja sestrična mora znati s kim se družim. Ipak je
ona moja posljednja živa rođakinja."
"Zaboravljaš moje roditelje i ujaka Hermanna iz Osnabriicka", savjesno je
ispravi Claudia.
"Osim tvojih roditelja i ujaka Hermanna", ispravi se Bea, ne obazirući se
previše. "A sad me pusti da počnem. Ovo je, dakle, Carla Martens. Studirala je
pravo. No to si sigurno i sama zaključila zbog njenog strogoga klasičnog
outfita."
"Bea..."
Carlin prijeteći ton nije ni najmanje djelovao na Beu. "Carla je vrlo uspješna.
Radi kod Moosburgera. Jesi li čula za Moosburger? Tvornica strojeva na rubu
grada. Carla vodi prodaju."
"Samo prodaju unutar Europe."
"Opet 'samo'", ljutila se Bea te je ukrala plošku krastavca iz Carline salate.
"Gdje vam je samopouzdanje? Europa je dovoljno velika. Ukratko, Carla bi trebala
postati član rukovodstva. Možeš joj već čestitati."
Claudia očito nije poznavala tvrtku Moosburger. Svejedno je čestitala.
"Carla je bila udana za Olivera Martensa. Njega pak sigurno znaš. No, ma znaš,
poznat i na jet-set sceni omiljen estetski kirurg. Onaj koji je Sibylli Segler
povećao grudi. Sibylle Segler, plavi topmodel. Ma to se vuklo po svim
časopisima. Njih dvoje imaju osmogodišnju kćer."
"Doktor i topmodel?" Claudia je bila vidno zbunjena.
"Doktor i Carla, naravno. Zove se Marie i jako je zgodna. Prava..."
"Bea, tvoji špageti se hlade", prekine je Carla s mukom se suzdržavajući.
Kao što je bilo za očekivati, Bea se sada okrenula k meni: "A ova elegantna dama
ovdje je Rosalind Steinberg. Dr. med. dent., da budem precizna. Nažalost, ima tu
staromodnu podignutu frizuru. Mogu govoriti koliko hoću, ali je nikako ne mogu
nagovoriti na šišanje. Slobodno mogu štedjeti riječi."
"I ne samo te", mrmljala je Carla.
"Ne pristaje svakome crvenonarančasta raskuštrana frizura", nisam se mogla
suzdržati da ne primijetim.
Bea se zvučno nasmijala: "Tu imaš pravo." Mahnula je konobaru: "Molim Vas, još
jednu čašu ovog izvrsnog Chiantija!" Opet se okrenula k sestrični: "Roli je
stomatolog. Partnerica je u zajedničkoj ordinaciji koja jako
dobro posluje. Iako joj nije uvijek bilo lako. Mora odgajati dvoje djece. Sama.
Njen je muž Peter bio odvjetnik. Car-lin kolega sa studija. Jesam li ti već
ispričala da je Peter poginuo pred gotovo tri godine u prometnoj nesreći?
Apsolutno strašna stvar."
"Strašno", potvrdi Claudia pocrvenjevši. Nakratko je podigla pogled sa svog
tanjura i uputila mi sažalan pogled. Takvih se pogleda rado odričem. Bea je
ponekad bila stvarno nepodnošljiva. Kad bi Carla sad izgubila živce i naredila
joj da šuti, ne bih imala ništa protiv. Pogledala sam je tražeći pomoć, ali ona
se šutke posvetila posljednjem zalogaju.
Bea je nesmetano nastavila: "Sada su već dečki. Sigurno sam ti već spomenula da
Roli ima blizance? Tim i Sebas-tian. Jednojajčani blizanci gotovo u dlaku
jednaki."
"To je uobičajeno u jednojajčanih blizanaca", dobacila je Carla.
"Sada imaju šesnaest godina. Možeš zamisliti probleme s kojima se Roli
svakodnevno mora nositi", pričala je dalje Bea.
Claudia, koja, koliko znam, nema djecu, očito nije mogla zamisliti te probleme.
Ipak je kimnula hrabro se smješkajući.
"O, mnogo hvala!" Bea je otpila velik gutljaj Chiantija kojega je konobar upravo
bio stavio pred nju. "Carla ima vrlo zanimljivog dečka. Njega svakako moraš
upoznati. Možda može sponzorirati jedno od tvojih predavanja. On je velika
zvijer u banci..."
Zaprepašteno je ušutjela. Carla je smatrala da je sad dobar trenutak da zaboravi
damske manire i da snažno šutne Beu u cjevanicu. To već stvarno nije bilo
normalno. Sto li je bilo Bei? Glupača je lako mogla spomenuti Konradovo ime. I
odjednom je neupadljiva sestrična mogla poznavati Konradovu ženu. Prije no što
bi se Carla
okrenula, imala bi za vratom probleme koje nikako nije željela. Kao što joj ih
ni ja nisam željela.
Bea je pod stolom trljala bolno mjesto. Razumjela je razlog udarca i sada je
prijateljici dobacila pogled pun molbe za oprost.
"A Vi također dolazite s područja Ruhra?" pitala sam, ne bih li iznenadnu tišinu
prekinula neutralnom temom.
Nismo dugo ostale, iako se Bea nadalje suzdržavala te je večer protekla u
harmoničnom brbljanju. Otpratile smo Claudiju do stajališta taksija koje se
nalazilo samo nekoliko metara niz ulicu.
"Sretan povratak, sestričnice", Bea je poljubi u oba obraza, "i ne brini. Naći
ću nekoga tko će s tobom pročešljati okolicu."
Visoko podignuvši ovratnike ogrtača, šutke smo požurile prema mojem automobilu
parkiranom u obližnjoj sporednoj ulici. Snijeg koji je padao cijeli dan ustupio
je mjesto neugodno jakom vjetru koji nam je neprijateljski puhao u lice. Carla
je na crvenkastozlatnu kosu navukla široku crnu traku. Ja sam nosila ugodno
toplu krznenu kapu za koju je Carla smatrala da mi ne pristaje. Bea se smrzavala
bez šešira.
Konačno smo bile same! Pravi trenutak da im iznesem svoj plan! Što li će misliti
o mojoj ideji? Hoće li smatrati da je još prerano? Možda Carla misli da je
ionako
bezizgledno. Ona i sama ima poneko iskustvo... Bolje bih se osjećala da i sama
nisam gajila tolike sumnje. Duboko sam udahnula.
"Cijelu vam večer želim reći", započela sam, u nekoliko rutinskih poteza
izvukavši automobil s parkirnog mjesta, "da sam donijela odluku."
"O jojoj", Bea je okrenula očima, "primjećuješ li, Carla? Glas joj zvuči
bezazleno, ali dramatičan uvod upućuje na nešto vrlo značajno."
Carla se udobno smjestila na stražnjem sjedištu te se sada znatiželjno nagnula
prema naprijed: "Konačno ćeš reći Hubertu da mora iseliti iz tvoje kuće?"
Bea se zvonko nasmijala. Sigurno je smatrala da bi mi život bitno olakšalo kada
mi svekar ne bi stalno bio u blizini. Nije bila u krivu.
Nije se radilo o tome pa sam odmahnula glavom: "Ne, ništa tako drastično. Iako,
kad dobro razmislim, to bi mogla biti posljedica moje odluke."
Prijateljice su se zbunjeno gledale: "Možeš li nam to možda pobliže objasniti?"
"Odlučila sam potražiti muškarca."
Činilo se da su obje stvarno oduševljene tom idejom. Nijedna nije spontano
izrekla moje sumnje. Svejedno mi se nije svidjelo ono što sam čula.
"Bravo! To je dobra novost", veselo reče Carla, "krajnje je vrijeme da uz sebe
opet imaš muškarca. Tvoji sinovi također trebaju muškog sugovornika. Hubert sa
svojim staromodnim stavovima sigurno nije idealan uzor..."
Zakočila sam refleksno, bez upozorenja. Nisam morala zaustaviti samo automobil
nego i ovakav način razmišljanja. "Neka vam jedno bude jasno", rekla sam
neobično žestoko. "Muškarca tražim za sebe. Za izlaske i razgovor. Ne tražim
hranitelja i obiteljskog taticu! Zar stvarno mislite da tražim muškarca koji će
se miješati u
odgoj moje djece? Ne mislite valjda to ozbiljno?" Nisam se mogla smiriti.
"Zapravo tražim ljubavnika", dodala sam. Čak je i meni ovo zazvučalo poprilično
tvrdo.
"Neka ti bude", reče dobro raspoložena Bea. Kao da ona može na to utjecati.
"U redu", složila se Carla sa zadnjeg sjedišta. "A kako misliš svoju odluku
provesti u djelo?"
Provesti u djelo? Tipično za Carlu. Uvijek želi sve odmah izvesti na čistac.
Ponosila sam se zbog činjenice da sam uopće donijela odluku. Zato sam samo
neodređeno slegnula ramenima: "Ima dovoljno barova koji vrve samcima", rekla sam
nemarno. Upravo sam pročitala članak o tome u prilogu jednih novina."
"A da?" Carla nije bila uvjerena.
"Ali ne samcima od preko četrdeset", ubacila se Bea.
"...visoko obrazovanim", dodala je Carla.
Aha, dakle tu su, moje vlastite sumnje. Ali kad sam ih čula iz tuđih usta,
morala sam im proturječiti. Nisam željela da mi njihov skepticizam sve pokvari.
"Vidjet ćete. Naći ću prikladan bar..."
"...i tamo ćeš sjesti za šank i pjevušiti: 'Hey, slatkiću!'", drsko dometne Bea.
"Tamo skreni desno na semaforu", zapovjedila je Carla otraga. Poslušala sam.
"Tako, a sada samo desno. Imaš sreće, naprijed je slobodno parkirno mjesto.
Brzo, dok ti ga netko ne zauzme."
Učinila sam kako mi je rekla, osjećajući se sve ne-ugodnije. Carlin odlučan ton
nije slutio na dobro.
"I, što ćemo tu?" okrenula sam se prema Carli.
"Planove odmah treba provesti u djelo", objasnila mi je gospođa voditeljica
prodaje za Europu i energično otvorila vrata. Hladan je zrak prostrujao
unutrašnjošću. "Kao što vidiš, preko puta se nalazi bar. 'Monte'. Oni imaju
nadasve odgovarajući šank."
Carla je upravo izašla i zalupila vratima. Nas dvije smo požurile i slijedile
je.
"Stvarno mislite da je danas pravi dan za to?" Jedno je bilo smisliti plan, ali
zar se odmah mora baciti na njegovo provođenje?!
"Danas, kao i bilo koja druga večer", Carla zavuče ruke u kožnim rukavicama u
džepove ogrtača. "Dakle, hajde vas dvije."
"Roli, mislim da bi bilo bolje kad bi to krzneno čudovište ostavila u
automobilu", predloži Bea. Poslušno sam bacila krznenu kapu na vozačko sjedište.
Zaključala sam i slijedila prijateljice u noć.
Odlučno su se uputile prema osvijetljenim ulaznim vratima. Bea je s odobravanjem
zaključila kako je "Monte" dobar izbor jer nema portira.
"Tko zna bi li ga pogled na nas razveselio", nabrala je čelo. "Danas pružamo
vrlo neobičnu sliku, drage moje. Tri žene u ranim četrdesetima, jedna strogo
poslovnog stila, druga je nevoljko slijedi odjevena u staromodan ogrtač od pliša
i s kosom dignutom u punđu."
Ova posljednja bila sam ja. Činjenica da Bea nije imala dlake na jeziku
djelovala je stvarno ohrabrujuće. Začudo ovaj put nije komentirala svoju
prekomjernu težinu.
Carla me energično gurnula u foaje. "Bolje da ne primijete da smo zajedno. Tri
žene za jednim stolom -tako nećeš imati ni najmanje šanse da upoznaš nekoga."
Ideja mi nije djelovala nimalo privlačno. Osjećala sam se neugodno i kada sam
sama ulazila u kafić. Pogledala sam Beu tražeći pomoć.
"Kad ima pravo, ima pravo", potvrdi ova neumoljivo.
"Sjedni za šank", naredila je Carla. "Slijedit ćemo te za par minuta. Naći ćemo
mjesto odakle te dobro vidimo. Ako dobro krene i započneš razgovor s nekim
muškarcem, izgubit ćemo se u vidu magle. Ne brini za nas, uzet ćemo taksi."
Otvorila je vrata lokala. Do nas je doprla glasna glazba. Sada više nije bilo
povratka. Ni u kom slučaju nisam htjela ispasti kukavica. To je naposljetku bila
moja ideja. Carla je zatvorila vrata za mnom.
Tako sam, dakle, stajala na ulazu na maloj platformi. Do lokala je vodilo
nekoliko stuba. Činilo mi se kao da sam izložena na pladnju. Promatralo me je
desetak pari očiju. Glazba je bila izuzetno glasna. Tutnjava koju sam već čula
iz CD-playera mojih sinova. A ni publika se nije činila mnogo starijom od njih.
Sve mladići i djevojke s nenavršenih dvadeset, u što sam se mogla kladiti. Tu i
tamo su se u gomili miješali muškarci mojih godina. Pokušavali su prići
djevojkama koje bi im lako mogle biti kćeri. Svi su separei bili zauzeti. Većina
se prisutnih probijala uz njih sa šarenim pićima u jednoj i cigaretama u drugoj
ruci. Činilo se da gotovo nitko ne razgovara. Što bi uz ovakvu buku ionako bilo
besmisleno. Zašto su svi buljili u mene? Osjećala sam kako me hvata panika i
steže me u grlu. Nisam pripadala ovdje.
Srećom, odmah do ulaza nalazio se ženski toalet. Nestala sam unutra i duboko
udahnula. "René je zakon", pisalo je na vratima. Ispod toga se nalazio broj
ženske kuće. A onda sam odjednom začula poznate glasove. Zid koji je WC dijelio
od lokala izgledao je čvrst, dok je onaj prema foajeu očito bio od drva.
"Pff", duboko je udahnula Bea, "misliš li da je ovo dobra ideja?"
Činilo se da Carla razmišlja. "Vjerojatno će se razočarati, ali je barem
pokušala."
"Trebale smo je dotjerati", primijeti Bea. "Nema baš neke šanse u ovom izdanju."
E, ovo je bilo zanimljivo.
Carla se tiho nasmijala: "Dotjerati Roli? Roli? Jesi li je ikada vidjela
dotjeranu ili barem malo ušminkanu? Sjeti se kad smo imale dvadeset godina. Sve
smo nosile tirkiznoplavi make-up i dugu raspuštenu kosu. Nosile smo minice koje
su nam jedva pokrivale gaćice. Rosalind je već onda nosila suknje do ispod
koljena."
"Tada su se zvale midi."
"Točno, midi. A još ih i sada nosi. Samo je promijenila boju. Nije li nekad bila
ona odvratna crveno--ljubičasta..."
"Aubergine."
"Točno, aubergine. Sada su bež-smeđe. A i kosu je već onda čedno podizala."
Instinktivno sam opipala glavu. Sto ne valja s mojom frizurom?
"A ipak je upecala Petera Steinberga. San svih studentica..."
"...na kojeg smo se sve palile", potvrdi Carla.
Ma vidi ti to! Sto li se sve dozna iza zida WC-a.
"Možda Rosalindin pristup nije posve pogrešan."
"Misliš da bih imala više šansi kad bih i ja podigla kosu?" Carlin je glas bio
mješavina skepse i ruganja. Još sam bolje naćulila uši. Otkada je Carla u
potrazi za princem na bijelom konju?
"Otkada si ti u potrazi za princem na bijelom konju?" Draga Bea mi je uzela
riječ iz usta. "Zar više nisi zadovoljna dobrim starim Konradom?"
"Može li se ikad biti potpuno zadovoljan?" neodređeno odvrati Carla.
Naravno da nije bila zadovoljna Konradom. Prije svega činjenicom da je oženjen i
da ima kćer Marijine dobi. Kao ni time što je njegova žena nedavno izrazila
želju za još jednim djetetom. Konrad nikad neće napustiti svoju obitelj. No.
Carla takvo što nije ni željela. Koliko sam je poznavala, ljutilo ju je što ga
ipak nije bila u stanju napustiti. No Carla neće o tome razgovarati s Beom,
pogotovo ne pred vratima lokala.
"Hej, koliko ti treba!" Neka je nestrpljiva ruka pro-drmala kvaku mojih vrata.
"Mislim da bismo trebale ući", čula sam kako govori Carla. /
Krajnje je vrijeme da napustim svoje tajno skrovište.
Utrčala sam prijateljicama ravno u naručje dok su još bile na ulazu pokušavajući
me pronaći u mnoštvu. Ni one nisu izgledale oduševljeno. Ništa me više nije
moglo zadržati u toj zadimljenoj rupi. "Idemo!" Carla me uhvatila za rukav: "Sto
se dogodilo? Trebala si nas čekati za šankom."
Ne zaustavljajući se, izišla sam u foaje. "Za šankom nije bilo mjesta. Stajalo
se u tri reda."
"Da, i? To je danas uobičajeno. Na svijetu je sve više ljudi i svi se žele
zabaviti."
"Zabaviti?!" E, ova ti je dobra. "To nikome nije zabavno. Znaš li uopće koliko
ovi unutra imaju godina? Većina nije starija od šesnaest. Mogla bih im biti
majka, a tako sam se i osjećala." Kopala sam po torbici tražeći ključeve
automobila. "A tek glasna glazba. Ne može se razgovarati."
"Roli, u ovakav bar nitko ne ide razgovarati. Ide se plesati, zavoditi, pokazati
se..."
"Ha, zavoditi! Koga bih ovdje trebala zavesti? Ovo su napola djeca koja bulje
uokolo kao telad u šarena vrata. Polugluhi od glazbe, poluslijepi od dima.
Zatupljeni od alkohola. Slabo mi je kad pomislim da u zadnje vrijeme moji dečki
sve češće zalaze u ovakve lokale."
"Ne misli uvijek na dečke i ne ponašaj se kao lavica koja štiti mlade", uzdahne
Carla. "Radi se o tebi. Ti želiš naći novog partnera. Nikad nećeš izgledati
zavodljivo dok su ti u mislima samo djeca. A zavodljivost je nužna ako želiš
imati uspjeha kod muškaraca."
"Moguće", rekla sam ja, lavica. Trudila sam se povratiti smirenost kojom sam se
inače tako ponosila. "Ali sad želim kući."
Nedjelja je bila jedini dan u tjednu kada se na zajedničkom doručku okupljala
"cijela obitelj". Našli bismo se u mojoj dnevnoj sobi koja je bila dovoljno
velika za ogroman stol od bukovine. Za njim su se bez problema mogli okupiti svi
članovi obitelji kao i dragi gosti. Ljeti bi široka vrata s bijelim prečkama
bila širom otvorena, pružajući pogled na mali vrt ispred kuće s kratko
podšišanom travom i gredicama cvijeća koje je Tim s ljubavlju njegovao. Tada bi
gusta živica bila zelena i ne bi propuštala znatiželjne poglede susjeda koji bi
mogli omesti idilu nedjeljnoga doručka.
Ali još nije bilo ljeto. Bio je početak veljače. Jutro je kao i prethodnih dana
osvanulo sivo i oblačno. Vremenska prognoza nije obećavala poboljšanje za
sljedeći tjedan. Većina je grmlja i živice bila ogoljela. Osim nekoliko
usamljenih visibaba, nigdje nije bilo ni traga cvijeću.
Posuđe je upravo bilo sklonjeno sa stola. Oslonivši se lijevim laktom na stol,
zamišljeno sam gledala uokolo. Grickala sam nokat palca, kao i uvijek kada sam,
izgubljena ^u mislima, buljila preda se. Navika koja bi Petera svaki put
natjerala na ljutit komentar: "Linda, nisi više beba." Peter. Naravno da me je
ponekad živcirao. Pa ipak, ima dana kada mi jako nedostaje. Njegov mi osmijeh
nedostaje i nakon više od dvije godine od njegove smrti. Nedostaje mi i njegov
ozbiljan pogled kada bi se zamislio nad nekim problemom. Njegova oštroumnost.
Njegove šale. Njegov
prijateljski odnos sa sinovima blizancima. Njegov ponos. Njegov stil. Naravno da
je bio arogantan. Nepodnošljivo arogantan kada je to htio. Kada samo pomislim na
njegove svađe s Beom. Bili su to pravi jezični dvoboji. Bilo je dosta da se njih
dvoje susretnu, i već bi praskalo. Iskra je bila dostatna za eksploziju. Ne radi
se o tome da Peter nije volio Beu. Dražila ga je njena samostalnost.
Samorazumljivost s kojom je pristupala muškarcima. Nedostatak suzdržanosti.
Potpuni nedostatak onoga što je za njega predstavljala "ženstvenost": sve odlike
dame, ranjivost, određena sramežljivost pred nepoznatim, traženje zaštite i
spremnost na ugađanje. Bea nije imala ni trunke tih osobina.
Pogledala sam Carlu. Upravo je češljala crveno-plave kovrče svoje kćeri. U kutu
usana visjela joj je srebrna kopča koju će pričvrstiti na Marijin potiljak.
Peter i Carla su se odlično slagali. Bila je elegantna, njegovana, a budući da
je bila unuka bake iz Istočne Pruske, uvijek je gospodarila svojim mislima i
osjećajima. Dama od vrha crveno-zlatne paž frizure pa do peta njenih finih
salonki od 300 €. Možda bi Carla i Peter bili mnogo bolji par. Nije li i sama
rekla Bei da se palila na njega? Morala sam se nasmiješiti. Kako neobičan izraz
iz Carlinih otmjenih usta. Bila sam ponosna što su tolike prelijepe žene
salijetale Petera kao što mušice lete oko svjetla. Od malih je nogu bio navikao
da ga svi vole. Tamna kovrčava kosa, velike tamne oči, 'oči kao u srne', kako je
njegova mama (s naglaskom na drugom "a") neprestano ponavljala. Njegov
pobjednički osmijeh. Privlačio je svakoga tko bi ga pogledao. To se nije
odnosilo samo na njegovu mamu nego i na njegovu tada još živu baku (naravno,
također s naglaskom na drugom "a") s majčine strane. Odnosilo se to i na tetke i
učiteljice. No nisu samo žene voljele Petera Steinberga. Svojim je šarmom,
ambicioznošću i
samorazumljivošću kojom je oblikovao svoj život privlačio i rođake, učitelje i
prijatelje (kojih je bilo bezbroj).
Činilo se da jedino Hubert ne pristaje posve u tu sliku. Hubert Steinberg,
strogi otac. Sin časnika. Unuk časnika. Rodio se neposredno pred Drugi svjetski
rat. Njegovi su bili vrlo pobožni katolici i svim srcem mrzili su nacistički
režim. Hubert je imao sedam godina kada je završio rat. Izrastao je u muškarca
čvrstih stavova i svjesnog svojih dužnosti. Njegov se otac nikada nije vratio iz
ruskoga zarobljeništva. On sam je pak, osim nekoliko unutarnjih i vanjskih
krhotina, bezbolno preživio rat. Uspio je maturirati iako su majka i on živjeli
u oskudici. To ga je kasnije ispunjavalo s onoliko ponosa koliko ga je u majke
izazivao srneći pogled njezina sina. Imao je sreće i zaposlio se u maloj tvrtki
koja je proizvodila juhe u konzervama. Radio je marljivo i neumorno te
napredovao, ali nikada ne bi bio dosegnuo visoku poziciju da jednog dana nije
upoznao Konstanzu, ljupku kćerku vlasnika tvrtke. Nikad mi nije bilo jasno što
je razmaženu kćer poduzetnika navelo da se zaljubi u Huberta. No ipak se
dogodilo. Zaručili su se i vjenčali nakon godinu dana. Za nekoliko je godina
Hubert od tasta preuzeo posao, što je rasrdilo Konstanzinog mlađeg brata Felixa
koji se otada brinuo za novootvorene pogone u Italiji. Tvrtka je postala ugledna
i ostvarivala dobar prihod. Sin jedinac rodio im se u drugoj godini braka. Sin,
muški potomak i nasljednik. Nazvali su ga Peter, po u međuvremenu preminulom
djedu. Peter, kojeg su svi voljeli i divili mu se. Onaj koji je ispunio sva
nadanja i izrastao u privlačnog mladog muškarca. Onaj koji je studirao i
doktorirao pravo. Huberta je akademski život sina koji je njemu samom bio
uskraćen ispunjavao radošću i zadovoljstvom. Peter je ubrzo postao mlađi partner
u vrlo uglednom odvjetničkom uredu Berendt &
Ployer, a Hubertova bi sreća bila nepomućena da Peter nije sreo mene, nevoljenu
snahu.
Uzdahnula sam i pogledala svekra. Svake bi se nedjelje nakon doručka povukao u
naslonjač pokraj kamina i detaljno proučavao vikend-izdanje novina. Tko bi
pomislio da ćemo jednom živjeti zajedno. Bez mame kao štita među nama. Bez
Petera, odnosno razloga zbog kojeg uopće imamo posla jedno s drugim.
Peter i ja smo se upoznali na jednoj studentskoj zabavi. Tada sam imala
dvadeset, a on dvadeset i dvije godine. Glazba je bila glasna, atmosfera
opuštena. Upravo sam se bila probila do improviziranog šanka ne bih li se kroz
gužvu dokopala hladnog, osvježavajućeg pića kadli se na moje rame spustila
nečija ruka i nepoznat me glas upitao: "Ja ću ti donijeti. Sto želiš?" Sirom
otvorenih očiju gledala sam kako se pred mladićem mnoštvo razdvaja. Vratio se s
dvije čaše za tren oka.
Peter Steinberg mi je pokazao mrvicu svog talenta. Nikoga nije čudilo što sam se
na licu mjesta zaljubila u njega. No svi koji su nas poznavali čudili su se što
se sljedećih tjedana i mjeseci nije odvajao od mene. Naravno, najviše sam se
čudila ja sama. Peter je bio iz imućne obitelji, a ja iz siromašne. Bio je
snalažljivo dijete velegrada, a ja sramežljiva, pomalo zatvorena djevojka iz
provincije. Imao je razmaženu mamu (naglasak na drugom "a", molim lijepo) za
kojom je uvijek lebdio dašak Chanela No. 5, a ja zabrinutu, poslom izmoždenu
samohranu majku koja je mirisala na biljni sapun i jeftine cigarete. Bio je u
središtu pažnje svoje obitelji, a ja starija sestra malog napornog brata. Za
njega je studij bio sâmo po sebi razumljiv korak na unaprijed isplaniranoj
ljestvici uspjeha, a za mene znak tvrdoglavosti i slobode koji sam si mogla
priuštiti zato što sam za vrijeme praznika u stričevoj gostionici teglila na
desetke krigli piva. Peter je imao ravnomjerne crte lica,
grčki profil i oči kao u srne; moje oči nisu upadljive, a usto ih skrivaju
naočale za kratkovidnost. A moj je profil užasan. Nos mi nije zakrivljen, već je
jednostavno velik, širok i dugačak. Moj brat Heinrich je davno izmislio pjesmicu
kojom je potkopavao moje samopouzdanje: "Dok momci bježeći jure, Rosina kljuka
im domahuje."
Svaki put kada bi izgovorio tu rečenicu, a govorio ju je često, moje je
samopouzdanje sve više tonulo. Mrzila sam ga zbog toga. Rastužilo bi me što se
majka svaki put glasno smijala glasom uništenim brojnim cigaretama. Već dugo
nisam vidjela Heinricha. Postao je policajac i dijeli pravdu negdje u
Schwarzwaldu.
"Gospode Bože, Rosalind! Možeš li već jednom svom sinu reći da mora sjediti
uspravno? Ne može se tako ponašati za stolom." Hubertove su me oštre riječi
trgle iz razmišljanja. Moj je svekar spustio novine i prijekorno me gledao.
Naočale za čitanje ljuljale su se na zlatnom lančiću nad tamnoplavim puloverom
bez rukava. Stresla sam se s osjećajem krivnje. Moji su sinovi najčešće
reagirali opuštenije.
"Molim te, eda, možeš nam sam reći", odvrati Sebastian i ustane nakon što je pod
stolom upecao papuče. Pograbio je walkman i ugurao slušalice u uši: "Dobra
zabava, ljudi. Odoh do Jordyja vidjeti što je u planu. Ideš, Time?"
Ovaj je začudo odmahnuo glavom. "Samo idi. Moram još učiti zemljopis. Znaš da je
učiteljica za sutra najavila ispit o skandinavskim zemljama."
"Skandinavske zemlje su važan dio Europe", objašnjavao je Hubert. "Znate da me
Sjever, a prije svega Švedska, posebno privlači. Dođi sa mnom, Time, dolje u
stanu imam nekoliko monografija o Skandinaviji. To obavezno moraš vidjeti."
Tim je bratu dobacio značajan pogled. "Neću stići do sutra, eda."
Sebastian je potisnuo smijeh.
Tim i dobrovoljno učenje nečega što se izričito ne zahtijeva u školi?
Nezamislivo. Učitelji su bili zadovoljni kad bi naučio minimum gradiva. Tim je
sigurno bio inteligentan kao i njegov brat. No učenje ga je, za razliku od
brata, rijetko oduševljavalo. Njegovi su talenti ležali u izvanškolskim
aktivnostima, kako je neumorno objašnjavao.
Hubert se opet posvetio čitanju. Koliko god je bio strog prema meni, toliko je
bio blag prema unucima. Otpočetka im je, doduše, zabranio da ga zovu "deda".
"Smekšan" izraz nedostojan odraslog muškarca. Ustrajao je na "djede". Dok su
dječaci učili govoriti nastalo je "eda", i tako je i ostalo.
Dečki su bili povod našeg vjenčanja pet godina nakon upoznavanja. Činjenica koju
mi Hubert nikad neće oprostiti. Njegov je sin mogao imati najljepše žene. Bogate
žene iz uglednih obitelji. A Peter se morao zadovoljiti sa mnom. Samo zato što
sam mu na vrat natovarila čak dvoje djece i time ga ulovila u zamku. Seljančica
nije čak imala ni pristojan miraz, dok bi drugi očevi bili spremni opremiti
svoje kćeri primjereno svom statusu. "Najmanje sa stotinu deva", kako je jednom
prezirno primijetila Bea.
Hubert nije volio Beu. Nije volio mene. No svojim unucima nije mogao odoljeti.
Sto su bili stariji, to su više osvajali njegovo srce. Bio je ponosan na
Sebastianova postignuća, a Timu je opraštao sve nepodopštine jer ga je svojom
radošću i šarmom podsjećao na Petera.
"Marie, grozno izgledaš kad se tako ulickaš." Sebastian je upravo išao prema
vratima.
"Sebastiane!" povikala sam zaprepašteno. Samo da ne bude plača! Sto li se
dogodilo mom inače razboritom sinu. Dobro se slaže s Marie i zna da se u
posljednje vrijeme vrijeđa na svaku sitnicu. Začudila sam se kad se Marie
nije uvrijedila. Okretala se i vrtjela tako da su letjeli i suknjica i konjski
rep. Inače je bila sportski tip i nosila praktične traperice. Svaki drugi tjedan
pretvarala se u pristojnu princezu.
"Tata voli kad se lijepo uredim za njega", okrenula se prema Timu koji se dosad
nije obazirao na nju, "a lijepa sam, zar ne, Time?"
"Nije loše", nakratko je podigao pogled s bilježnice. "Još bi moglo biti nešto
od tebe."
Marie je to shvatila kao kompliment.
"Pa, kad je za taticu, onda je naravno sve jasno", promrmljao je Sebastian,
mahnuo i zatvorio vrata za sobom. Ni on ni Tim nisu podnosili Marijinog oca
Olivera Martensa, ali su bili dovoljno pristojni pa nisu dopustili da Marie to
primijeti.
Opet sam pogledala uokolo. Postali smo prava velika obitelj.
Kako je samo bilo drugačije kada smo Peter i ja pred više od šesnaest godina,
odmah nakon vjenčanja, uselili ovamo. Kuća je pripadala Peterovoj vremešnoj
teti, sestri njegove pokojne bake. Ona je u to vrijeme s njegovateljicom živjela
u stanu u suterenu. Taj stan nije imao prozore koji gledaju na ulicu, ali je
zato imao mali vrt iza kuće. Mi smo se uselili u stan u prizemlju. Stan u
potkrovlju bio je iznajmljen jednom starijem bračnom paru. Kako je ovdje u to
vrijeme bilo tiho. No onda su došli blizanci, a s njihovim se dolaskom u staru
vilu vratila živost. Teta je ubrzo umrla i ostavila Peteru kuću. Stari bračni
par se nakon nekoliko godina odselio u dom za umirovljenike. Objasnili su mi da
im je penjanje stubama postalo prenaporno, ali njihovoj je odluci zasigurno
doprinijelo i divljanje blizanaca i njihova ljubav prema glasnom slušanju
glazbe.
Nekako je u isto vrijeme Peterova mama umrla od
raka, a Hubert je ostao sam u ogromnoj kući smještenoj na terenu tvrtke. On je,
doduše, i dalje bio direktor, ali jedini nasljednik je bio mamin brat Felix.
Felix se vratio iz inozemstva i svom se silom želio riješiti mrskoga šogora.
Namamio je radnike obećanjima, opozivao Hubertove odluke i iza leda mu se
nalazio s važnim poslovnim partnerima. Svi oni koji su godinama teško izlazili
nakraj s Hubertovim autoritativnim načinom rada, sada su širom otvorenih ruku
dočekali Felixa. Hubert je uvidio da ima sve manje utjecaja. Proveo je sate kod
svog odvjetnika razmišljajući o pravnim koracima koje bi trebao poduzeti protiv
omraženog šurjaka. Na koncu je ipak pobijedila briga obojice za ugled tvrtke i
obitelji. Nagodili su se izvan suda. Hubertu je isplaćena otpremnina, a kronične
je bolove u kralježnici iskoristio kao povod da u pedeset i osmoj godini ode u
preuranjenu, ali potpuno zasluženu mirovinu. Naravno da više nije mogao ni želio
živjeti na posjedu tvrtke. Razgovarao je sa svojim sinom koji nije imao
primjedbi. I prije no što sam se okrenula, Hubert se uselio u stan u suterenu.
Peter je naravno pretpostavio da ću se složiti. A jesam li mogla odbiti starog
usamljenog čovjeka kojemu su na ružan način oteli životno djelo? Ne baš. Ipak
sam neko vrijeme bila prilično ljuta.
Suživot nije prolazio bez trzavica, ali nije bilo ni tako loše kako sam se
bojala. Hubert ni u kom slučaju nije želio sa mnom, nevoljenom snahom, imati
posla više nego što je bilo nužno. Tako mi nije bio na teret. Za njegovo se
kućanstvo brinula njegova domaćica. Učlanio se u šahovski klub i ostao vrijedan
rotarijanac te uživao sudjelujući na brojnim okupljanjima i putovanjima koja je
organizirao klub. Ako smo Peter i ja željeli izaći, bez ustručavanja je
preuzimao ulogu babysitterice. Pritom je unucima posvećivao svu pažnju i vrijeme
koje je zbog karijere morao uskratiti svom voljenom sinu.
Tako je neko vrijeme nas petero živjelo u staroj vili. Stan u potkrovlju bio je
prazan i služio dečkima kao dodatni prostor za igru.
A tada je, prije dvije godine, došao onaj četrnaesti rujan. Tek sam popodne
morala biti u ordinaciji. Dečki su bili u školi, a ja sam upravo bila raspremala
ostatke doručka sa stola. Čudno, još uvijek se sjećam kako je stol izgledao. Set
od pruća. Posude s decentnim cvjetnim uzorkom koje smo dobili od mame kao
vjenčani poklon. Ostaci marmelade na noževima, otisak ruža na mojoj šalici.
Peter je na tanjuru ostavio malo šunke. Kao i uvijek, bio je preužurban da bi
mirno započeo dan. Šalica jake, crne kave, brzo prelistavanje novina, nekoliko
zalogaja na koje sam ga natjerala. U jedanaest sati morao je biti u gradu
udaljenom više od stotinu kilometara. Neki važan sastanak s nekim važnim
klijentom. Peter mi nikad nije govorio mnogo o svom poslu.
"Bok, Linda." Izvježbanim potezom dohvatio je kožnu aktovku. Provjera u
ogledalu. Brzo popravljanje kravate. Brz poljubac.
"Ne zaboravi da imamo karte za kazalište večeras."
"Bez brige, vratit ću se na vrijeme."
Bio je ponosan na nizak sportski auto. Nije bio crvene boje, jer takve su tada
svi imali. Nije bio ni metalik siv; to mu sw činilo pretjeranim. Ne, bio je
tamnoplav, zagasit kao i brujanje motora.
Kad je zazvonio telefon, nisam se žurila javiti. Prvo sam odnijela poslužavnik u
kuhinju i pospremila maslac u hladnjak. Nisam očekivala poziv. Kasnije su me
često pitali jesam li imala kakav predosjećaj. Neobičan osjećaj kad sam dotakla
slušalicu. No, uz najbolju volju, nisam ništa predosjetila. Nisam čak ni
posumnjala da bi se Peteru nešto moglo dogoditi. Uvijek je bio tako jak i
nepovrediv. Dijete sreće kojemu je sjekira pala u med...
"Bolnica Sankta-Barbara, sestra Doris pri aparatu. Jesam li dobila gospođu
Steinberg? Suprugu doktora Petera Steinberga?"
Potvrdila sam i zapravo se još nisam bila uznemirila. Je li Peter bio
hospitaliziran?
"Drago mi je da sam Vas dobila", nastavila je sestra. "Vaš je suprug dovezen
prije nekoliko minuta. Glavni liječnik želi da odmah dođete. Idete li
automobilom? Objasnit ću Vam put..."
Naškrabala sam na kuhinjsku ploču poruku za blizance, ali sam zaboravila
obavijestiti Huberta. Činjenica koju mi do danas nije oprostio. Navukla sam
lanenu jaknu svog zelenog kostima i požurila prema garaži. Bila sam, naravno,
uzbuđena. Sestrine riječi su me uznemirile. A ipak ni na trenutak nisam
pomislila da je Peter u velikoj opasnosti.
Kad sam stigla u bolnicu, bilo je prekasno. Peter je umro za vrijeme hitne
operacije ne došavši svijesti. Unutarnja krvarenja kao posljedica prometne
nesreće. Riskirao je želeći preteći teretnjak. Prekomjerna brzina, kako sam
saznala od nazočnog policijskog inspektora. Krivudanje po mokrom kolniku
prekrivenom lišćem. Udarac u stup. Isključena tuđa krivica.
Liječnik mi je bezizražajnim licem izrazio sućut. Policajac mi je u ruke utisnuo
iskrivljenu aktovku.
Kako bih dane i tjedne koji su bili uslijedili preživjela bez svojih
prijateljica? Carla je preuzela brigu o pokopu, pomogla mi pregledati Peterove
papire i istovremeno umirivala Huberta koji je svoju bol pokušao ublažiti
neopravdano me napadajući. Bea se brinula za dečke,
razgovarala s učiteljima i bila mi rame za plakanje. Nakon nepune godine, ja sam
tješila Carlu. Tko bi bio rekao da će Oliver Martens...
"Roli! Hej! Rosalind! Sanjariš? Netko zvoni!" Carline su me glasne riječi
vratile u sadašnjost. U međuvremenu je uzela šivaću košaricu i upravo
pričvršćivala dugme na Marijinoj haljini. Kćer joj je stajala okrenuta leđima i
nestrpljivo je tapkala. Požurila sam prema ulazu.
"Vidi, vidi, gazdarica glavom i bradom. Dobar dan, Rosalind." Oliver Martens se
sagnuo prema meni i ovlaš me poljubio u obraz. "Blijeda si. Živciraju li te
dečki? Ili pak moje dame?"
Svoju kćer i bivšu ženu rado je nazivao "svojim damama". Znala sam da ga zapravo
ne zanima kako sam pa sam se nasmiješila i povela ga u dnevnu sobu.
"Tata, tata!" Marie se oduševljeno obrušila na oca. Ulovio ju je i vrtio ukrug.
"Onda, slatkice? Spremna za izlazak? Opet izgledaš čarobno. Lijepa kao tvoja
mama." Prišao je Carli. "Kada je bila mlada", doda i pruži joj ruku.
Tipično za Olivera Martensa, pomislih ogorčeno. Nije znao izreći prijateljsku
rečenicu a da ne nadoveže skrivenu ili najčešće otvorenu primjedbu.
Činilo se da to Carli više ne smeta. Pozdravila je bivšeg muža s prijateljskom
distancom. Bilo je začuđujuće kako su se pristojno ponašali. Nitko se nije
usudio nadati se tome nakon dramatičnog tijeka njihova naglog razvoda.
"Nemoj je dovesti prekasno. Sutra ide na školski izlet i već u sedam mora biti
na kolodvoru."
Oliver ju je samo ovlaš slušao. Odsutno je kimnuo Timu
i savršenim naklonom pozdravio Huberta. Morala sam se nasmiješiti preko volje.
Oliver se znao umiljavati kad je htio. Gospodin doktor je bio sve samo ne lijep.
Malen, zdepast čovjek zbijene tjelesne grade i okruglog, uvijek lagano rumenog
lica. Njegove su se velike vodenastoplave oči isticale kao i s lica začešljani
crni uvojci koji su se sjajili od gela.
"Gdje je Tony?" javila se Marie. "Zar nije i on došao?"
Tony je bio razlog razvoda. Ili, kako je Carla iskreno priznala nakon dubokog
promišljanja i mnogih razgovora s nama, neposredan povod koji ju je potaknuo na
taj dalekosežan korak.
Njihova je ljubav zapravo već odavno bila nestala, a zajednički im je život
prešao u naviku. Mnogo prije no što je na scenu stupio Tony, Oliverov novi
partner. Bili su neobičan par. Tony je visok, a Oliver nizak. Tony je mišićav, a
Oliver debeo. Tony zgodan i glup, a Oliver ružan i pametan. Tako je barem
tvrdila Bea. Usporedba ipak nije posve točna, jer ni kirurga nije smatrala
pretjerano inteligentnim.
Ljubav dvojice muškaraca sada je trajala već dvije godine. Carla je bila
zaprepaštena kada je saznala. Kasnije je cijenila što Oliver nije dopustio da to
sazna slučajno. Jedne joj je večeri sve otvoreno izložio, ne štedeći je ničega.
Već je u internatu primijetio latentnu homoseksualnu sklonost. Ne, nije smatrao
nužnim daje obavijesti o tome. Mislio je da je odavno prerastao tu pubertetsku
zbunjenost. A onda je upoznao Tonyja. Dopratio je u kliniku kolegicu koja se
željela podvrgnuti korekciji grudi. Nije se radilo o povećanju već o zatezanju
jer je dama bila plesačica, točnije striptizeta, pa nije bilo primjereno da joj
opuštene grudi pri svakom pokretu plešu oko rebara. Oliver je volio vulgarne
riječi. Carla je zaprepašteno pitala je li i Tony striper. Tony je bio barmen, i
to odličan kako je Oliver
otkrio u tjednima nakon upoznavanja. Njegova je "Bloody Mary" bila izvrsna, a
ostali kokteli primamljivi. No mnogo je primamljivija bila čvrsta stražnjica u
pripijenim crnim, kožnim hlačama, kao i mišićava dlakava prsa koja su se
nazirala iz raskopčane svilene košulje. Pitao je Carlu može li zamisliti kako je
uzbudljivo dobro građeno muško tijelo? Mogla je. Može li tolerirati njegovu
aferu i nastaviti živjeti s njim? Nije mogla.
Ubrzo nakon tog razgovora Tony i Oliver su pronašli prostran stan u blizini
klinike. Razvod je sada bio puka formalnost. Marie je ostala kod majke.
Carla je upoznala Tonyja i svidio joj se, iako to nije ni očekivala ni željela.
Bio je šarmantan, susretljiv i odlično se slagao s Marie. Oliver je bio
nestrpljiv i usredotočen na sebe. Želio je lijepo uređenu kćer o kojoj se ne bi
morao brinuti i koju bi mogao ponosno pokazivati prijateljima i znancima. Kao
komad obožavane zbirke porculana. Tony je prihvatio Marie onakvu kakva je doista
bila. Ispunjavao joj je želje, posjećivao je kada je bila bolesna, pomagao joj
oko domaće zadaće i vodio je u kazalište lutaka.
"Tony je još u krevetu." Oliver razvuče kutove usana. "Sinoć je opet radio i
vratio se kući tek oko osam. Krajnje je vrijeme da tome stanem na kraj."
Carlu i mene je to stvarno zabavljalo. Koliko joj je puta Oliver tupio da bi
trebala napustiti posao i biti tu samo za njega. Financijski gledano, mogao si
je bez problema priuštiti kućanicu. Stalno se uspješno branila, a sada je očito
na redu bio Tony. Prošli su dani kada ga je Oliver s divljenjem gledao kako u
srebrnom shakeru miješa šarene tekućine te ih zatim u visokom luku ulijeva u
čaše. Prošla su vremena kada je Tonyjevu "Bloody Mary" smatrao izvrsnom. Sada mu
je izvrsno bilo Tonyjevo pečenje i želio je da Tony napusti bar i posve se
posveti kućanstvu i pripadajućem gazdi. Na Oliverovu žalost, Tony se nije
želio odreći samostalnosti i postati ovisan o Oliveru. Odluka koju smo Carla i
ja dobro shvaćale.
"Dođi, tata. Idemo probuditi Tonvja." Marie je pokušavala povući oca. "Obećao mi
je da ćemo popodne ići u kino gledati 'Malu sirenu'."
"Pa, dobro", Oliver je glumio da je pobijeđen, "onda idemo, brzo. Svima
prisutnima ugodan ostatak dana želim. I dobro uči, Sebastiane, ti uzor-učeniče.
Tvom bi bratu dobro došlo malo tvog truda." U prolazu je dobronamjerno potapšao
dječaka po ramenu.
Tim odgurne njegovu ruku. "Stvarno si pametan, Olivere", zajedljivo mu odvrati.
Oliver ga nije čuo jer se upravo bio okrenuo nama damama. Poljubio mi je ruku
iako je dobro znao da to ne podnosim. Carli je utisnuo malen poljubac u
potiljak, što se njoj još manje sviđalo. Tada je obgrlio uska ramena svoje
kćerke i gurnuo je u pravcu hodnika.
"Pričekajte, gospodine doktore! Ja ću Vas ispratiti." Hubert se podigao iz
naslonjača i upravo je svoje naočale za čitanje s pozlaćenim okvirom stavljao u
čvrst etui. Uvježbanim ih je pokretom gurnuo iza reda knjiga na srednjoj polici
regala. Bile su mu to rezervne naočale koje je koristio samo kad je bio kod nas.
"Ionako je vrijeme za moju nedjeljnu šetnju. Dečki su već preveliki da bi mi
pravili društvo. Velika šteta." Hubert je izgledao starije od drugih
šezdesetpetogodišnjaka. Nije se bavio nikakvim sportom osim svakodnevnih šetnji.
"Možda bih si trebao nabaviti psa. Moja će snaha biti protiv toga. Ali, ipak -
što Vi mislite, gospodine doktore?"
"Za Boga miloga, ne opet rasprava o psu", pomislila sam i zakolutala očima.
"O, da, super, ede! I ja želim psa. Molim te, ede, kupi psa!" Marie je sjala od
oduševljenja i uzbuđeno je pocupkivala ukrug. Huberta je zvala "ede" kao i
dečki.
Naravno da sam znala kako moj svekar čezne za nekim četveronošcem. Strahovala
sam da bi mogao ostvariti svoj plan. Moj ga otpor, kao i činjenica da sam ja
vlasnica kuće, neće zauvijek sprječavati. Već sam vidjela trapavog bernardinca
kako me fiksira svojim krvlju podlivenim očima i pušta čuperke dlaka po tepihu.
Ili slinavog boksera kako ostavlja tragove kandži po parketu. Ili njemačkog
ovčara koji mi režeći i keseći zube zabranjuje pristup mom vlastitom stanu. Moj
je brat Heinrich neko vrijeme imao neurotičnog ovčara gluhog na jedno uho.
Najviše je volio izgristi moje cipele i pokušavao me ugristi za bedro. Iako me
nikad nije stvarno ugrizao, najlonke su mi redovito završavale u smeću. Usto sam
morala slušati majčino prigovaranje i od jadnog džeparca nabavljati nove. To mi
je iskustvo bilo dovoljno do kraja života.
Oliver mi je neočekivano pomogao. "Sa psima ima mnogo posla, a i smrde kad se
smoče", kategorički je objašnjavao. "Usto su krajnje nehigijenski."
Čulo ih se kako raspravljaju sve dok se za njima nisu zatvorila teška ulazna
vrata.
"Nadam se da će Oliver uspjeti uvjeriti Huberta, inače će jednog dana stvarno
dovući neku divovsku zvijer." Ustala sam i dohvatila novine koje je moj svekar
uredno odložio na stolić do kamina.
"Ja volim pse, ali zaista im treba posvetiti mnogo vremena, stoga se i ja nadam
da će uspjeti", reče Carla dižući noge na stolicu ispred sebe. Taj je položaj
godio njenim venama, ali nikad to ne bi učinila u prisustvu nekog muškarca.
Blizanci se nisu računali. "Iako je Oliver rijetko kad koristan. Daj mi dio
novina."
Tim je pokupio svoje stvari i otišao kod Jordvja, školskog prijatelja koji je
živio preko puta i kod kojeg su moji sinovi provodili velik dio slobodnog
vremena.
Sljedeće su minute protekle u ugodnoj tišini. Obje
smo prikovale poglede na sitno tiskane retke nepraktičnih novina. Ono što sam
čitala bilo je vrlo zanimljivo, no ponekad bi mi se digla kosa na glavi:
"Ma ovo ne može biti istina. Carla, čuj ovo, ovome nisu sve daske na broju:
'Atraktivan, mišićav bik, dvadeset i sedam, sto osamdeset i dva, nezainteresiran
za mlado meso, traži zrelu, dobro situiranu damu od trideset i pet nadalje te
ostvaruje njezine skrivene želje.'"
III
Carla je spustila novine na koljena i zbunjeno me promatrala: "Za Boga miloga,
što ti to čitaš?"
"Ljubavi i poznanstva", trudila sam se da mi glas zvuči kao da je to nešto
sasvim normalno. "Ovaj je već bolji, slušaj: 'Činovnik, četrdeset i četiri, sto
sedamdeset i tri, razveden, sportski tip, zaokupljen poslom, zbog nedostatka
drugih mogućnosti ovim putem traži...'"
"Ne misliš se valjda ozbiljno javiti na oglas!" Carla se ukočila u naslonjaču
kao da je progutala metlu.
"Hej, drage moje! Propuštam li nešto? Ima li još kave za mene?" Bea je stajala
na vratima. Kao i uvijek nosila je crnu lepršavu odjeću. Ovaj put su to bile
crne hlače zataknute u drske, niske čizme na vezanje. Preko prevelikog pletenog
pulovera omotala je neizostavne šalove živih boja. Na obližnju je stolicu
doletjela kapa koja je vani skrivala kosu boje mrkve. Tim je očito ponovno
zaboravio zaključati ulazna vrata.
"Dobro jutro, Bea", ustala sam da iz staklene vitrine uzmem šalicu za svoju
prijateljicu. "Lijepo od tebe što si došla. Sjedni s nama. Upravo razmjenjujemo
suprotna mišljenja."
Bea je odvrnula poklopac termosice s kavom koju joj je Carla dodala bez riječi.
Kada se uvjerila da unutra ima dovoljno kave, nalila je u šalicu crnu, vrelu
tekućinu iz koje se dimilo.
"O čemu se radi? Da nije o Oliveru? Upravo sam vid-
jela kako se njegov auto odvezao, pretpostavljam da je bio ovdje."
"Roli se želi javiti na oglas za udaju", sumorno objasni Carla ne obazirući se
na Beinu pretpostavku. "Na oglas za ljubavi i poznanstva", ispravih je. "Da, i?"
upita Bea.
"Da, i?" ponovi Carla s nevjericom. "Je li to sve što ti pada na pamet? Smatraš
li dobrim da Rosalind..."
"Smatram da je dobro što je Roli konačno odlučila prestati se skrivati", upadne
joj Bea u riječ. Ono s barom nije upalilo, dakle, moramo pokušati nešto novo."
"Ali to nešto ne mora biti nešto vulgarno kao ovi oglasi!" Carla je izgledala
kao da bi najrađe lupila šakom o stol.
Bea nemarno slegne ramenima: "Ako bi pomoglo..."
Otpila je gutljaj kave i pokazala na pletenu jaknu mog svekra koju je zaboravio
na naslonu stolice. "Dobri stari Hubert ovdje se već toliko udomaćio da bi se
moglo pomisliti da ste vjenčani."
"Bože sačuvaj!" omaklo mi se. "Moja se odluka ne tiče ni Huberta ni djece..."
Zar nisu razumjele o čemu se radi?
"Znamo to, Roli", prekine me Carla. "Ali zar baš mora biti oglas?"
"A zašto ne bi?" Bea nemarno slegne ramenima. "I čistačicu se traži tim putem."
"Pa nije čistačica isto što i partner!" negodovala je Carla.
"Slažem se, iako je to dražesna zamisao. Ljubavnik koji bi ujedno pomagao u
kućanstvu... da, pa ne može se sve imati. Jeste li se već odlučile za neki
oglas?" reče nepopravljiva Bea.
Raširila sam novine po stolu. Nadvile smo se nad njih.
"Ma, ne znam", reče Carla kada se uspravila. "Mora postojati bolji način."
"Naravno da postoji, ali nema razloga da ne isprobamo i ovaj", vedro objasni
Bea.
"Žene starije od trideset i pet imaju više šanse da ih udari grom nego da nađu
muškarca", nisam se mogla suzdržati a da ne iznesem svoje sumnje.
"Ili da ih rastrga tigar", potvrdi Carla tmurno.
Ma bravo, mnogo hvala. Vrlo ohrabrujuće.
Nasreću, mogla sam se osloniti na Beu: "Koja glupost! Izmislili su je muškarci
ne bi li obeshrabrili žene, a već je ionako odavno pobijena. Statistike kažu..."
"...da je u našim godinama mnogo više žena nego "muškaraca." Sto li se dogodilo
s Carlom? Inače nije tako pesimistična.
Bea je samo nakratko razmislila o toj upadici: "Može biti. No Roli ne traži
mnogo muškaraca, nego jednog jedinog, a toga ćemo bogme naći."
Mogla sam je zagrliti zbog toga.
Carla je također priznala poraz. "Pa, dobro. Možda bi Rosalind trebala pisati
ovome: 'Suradnik u vladi, sto pedeset i šest, pedeset i četiri godine,
mladolik...'"
"Što će joj patuljak!" povika Bea zaprepašteno.
"Kako vam se sviđa ovaj oglas?" upitam i pročitam mog favorita: "Činovnik,
četrdeset i četiri, sto sedamdeset i tri, razveden, sportski tip, zaokupljen
poslom, zbog nedostatka drugih mogućnosti ovim putem traži..."
Bea je odmahnula glavom: "Razveden i ogorčen! 'Zbog nedostatka drugih
mogućnosti' - već ga vidim. Mlitavac."
"Mislila sam da se slažeš da se javim na oglas, a sada svakome nađeš manu."
Bea posegne za novinama: "Nije li ovo pravo čudo? Čuj: 'Usamljeni mladić traži
zrelu damu s velikim dudama i širokim srcem...' Ovaj bi te opelješio dok kažeš
keks. Što kažeš na ovaj: 'Dominantan muškarac u kasnim pedesetima traži podatnu
gospođicu...'"
"Dakle, Bea!" Carla je bila iskreno šokirana. "Ne želiš valjda naći nekog
sadista za Roli!"
"Udovac, pedeset i dvije godine, traži za sebe i svoje troje djece školskog
uzrasta..." čitala sam.
"Ne dolazi u obzir!" poviče Carla.
"Koga bih razmazio? Pametan dečko raduje se..." čitala je Bea.
"Ne dolazi u obzir!" povikah.
Beu se nije moglo zaustaviti: "Svaki lonac nađe poklopac. Ako ti, skromna ženo
do četrdeset godina, s kulinarskim umijećem (preferiram domaću hranu) želiš biti
moj poklopac..."
"Ne!" poviče Carla.
"Elegantan vlasnik sportskog automobila, sin poduzetnika, trideset i osam, vila
na Rivijeri, traži ženu bez tereta..."
"Sto mu znači 'teret'?" pitala sam zbunjeno. "Vjerojatno djeca", pojasni Bea još
uvijek zadubljena u novine.
"Koja budala!" negodovala sam svim srcem.
Bea nas pogleda i cerekajući se reče: "Čini mi se da vam nijedan od ove gospode
nije dovoljno dobar. Ne preostaje ti ništa drugo nego da sama daš oglas."
"Jesi li poludjela?" uzvikne Carla. "Zamisli kad se pročuje gradom: 'Rosalind
Steinberg, poznata zuba-nca...
"Da, i? Sto bi se dogodilo, dovraga?" planula je Bea. "Zašto se mora tajiti kad
se traži muškarac? I, uostalom, kako bi se doznalo? Grad je velik i Roli ne
poznaje baš svatko. Ako joj odgovori netko koga zna..."
"Ne poznajem nijednog koji traži ženu. U tome i jest problem", javila sam se i,
kako bih okončala diskusiju, dodala: "Mislim da ću pisati onoj dvojici
razvedenih."
Svoju sam namjeru mogla provesti u djelo već nakon nekoliko minuta. Moje su se
prijateljice povukle u Carlin stan u potkrovlju. Carla je bila članica
međunarodne udruge ženskih menadžera. Ime udruge stalno sam zaboravljala; znala
sam samo da kratica glasi EWMD. Nagovorila je Beu da na sljedećem sastanku
udruge održi predavanje. Bea je bila povjesničarka specijalizirana za ulogu žena
u 18. i 19. stoljeću. Sada je s Carlom dogovarala pojedinosti izlaganja i
sastavljala grafoprozirnice da bi predavanje bilo preglednije. Sjela sam za
pisaći stol, uključila laptop i još jednom pročitala oglas "ogorčenog i
razvedenog". Sto znači "ogorčen"? I sama sam bila ogorčena. Dobra majka dvoje
djece, vjerna suprugu i nakon njegove smrti. Tko bi mi pristajao bolje od nekog
ogorčenog, razvedenog muškarca. Odlučila sam se za kratko pismo. Nakon bezbroj
uzaludnih pokušaja bila sam gotovo zadovoljna:
"Poštovani neznance, privukao me je Vaš oglas. Imam četrdeset i dvije godine,
vitka sam i sportski sam tip. Radim na području medicine. Radovao bi me Vaš
poziv."
Smatrala sam da sam vrlo mudro izabrala izraz "na području medicine". Sada je
neznanac okvirno znao čime se bavim, a ako je "neznanac" zapravo netko koga
poznajem, neće me prepoznati. Carla me je uspjela učiniti nesigurnom. Naravno da
ću prešutjeti prezime. Najbolje da se potpišem kao "Linda". Peter me je zvao
Linda. "Linda" je podsjećalo na bogatstvo i ljepotu, na "Dinastiju", omiljenu
sapunicu osamdesetih godina. Nije podsjećalo na dobru mamu s velikim nosom.
Ispod sam napisala svoj privatni broj telefona (zvati između devetnaest i
dvadeset sati), isprintala pismo i stavila ga u omotnicu. Odnijela sam ga u
poštanski sandučić na uglu ulice prije no što se predomislim.
Sljedećih bih se dana stresla svaki put kada bi negdje zazvonio telefon. Stalno
sam si ponavljala da bi mogli proći tjedni dok mi se "ogorčeni razvedeni" ne
javi i da me sigurno neće nazvati u ordinaciju.
"Što sam si to natrpala na vrat?" prostenjala sam, nadajući se Beinom
suosjećanju. Našle smo se na ručku kao i svakoga utorka. Danas smo objedovale u
malom lokalu zdrave prehrane u blizini moje ordinacije. Ponedjeljkom, utorkom i
četvrtkom radila sam i poslijepodne. Bea je utorkom popodne u obližnjoj javnoj
srednjoj školi držala predavanja na temu "Kako napisati roman?" Ta je predavanja
odmilja nazvala "sat kućanica". Ona je već napisala dva romana. Jedan o Marie
von Ebner-Eschenbach. Drugi o Napoleonovoj drugoj ženi Josephini. Nažalost, još
nije našla izdavača koji bi objavio njene romane.
Bea nije pokazivala znakove suosjećanja: "Baš je super da se konačno nešto
događa! Kada ti ponovno proključa krv, pa makar zbog jednog običnog oglasa."
"Osjećam se kao dobra mala djevica sa sela."
"Pričaš gluposti!" Bea zagrize list salate. "Nisi ti nikakva mala djevica, ili
si dečke možda začela po Duhu Svetome?"
Morala sam se nasmijati: "Naravno da nisam. Nedostaje mi razdoblje kada sam
imala dvadeset. Tada sam upoznala Petera i drugi me muškarci više nisu
zanimali."
"Greška", reče Bea. "Konobar, čašu soka od ribiza, molim Vas."
"Jednostavno mi nedostaje samopouzdanje kada sam među muškarcima."
Bea zažmiri: "Klecaju li ti koljena i kad ti neki muškarac sjedne na zubarsku
stolicu, širom otvorenih usta, s ubrusom oko vrata?"
Opet sam se morala nasmijati: "Ne, naravno. Ili možda malo. Moram priznati da
imam podosta prokleto zgodnih pacijenata."
"I?" Bea je bila vidno znatiželjna.
"Njihove su žene također moje pacijentice, kao i krdo njihove vesele djece. Kako
to uopće zamišljaš? Kada bi jedan od njih i bio samac, nikad ga ne bih mogla
pozvati van."
Činilo se da Bea razmišlja: "Možda kad bi malo trepnula okicama i nabavila kutu
s dubljim dekolteom..." predloži Bea smijući se.
"Sad ti govoriš gluposti!"
Konobar je donio sok od ribiza.
"Hoćeš li doći idući tjedan na moje predavanje za Carlinu udrugu?"
"Bilo bi zanimljivo, ali jesam li dobrodošla s obzirom da nisam menadžer?"
Bea me iznenađeno pogleda, a onda nevoljko otpuhne: "Samopouzdanje ti nije na
nuli samo što se muškaraca tiče, draga moja." Glas joj je postao strog. "Koliko
znam, kriteriji su odgovornost i stručnost pri vođenju poduzeća. Budući da imaš
i te kakvu odgovornost, očekujem te sljedećeg ponedjeljka na mom predavanju.
Slobodno pogledaj ostale prisutne žene. Možda je udruga prava stvar za tebe.
Konobar, račun molim", energično mahne. "Moram ići. Čekaju me moje kućanice."
Sljedeći je ponedjeljak brzo došao. Odlučila sam pratiti Carlu na Beino
predavanje. Nije mi bilo posve svejedno. Peter nije mnogo držao do "ženskih
udruga". Stajala sam u spavaćoj sobi pred ogledalom i upravo namjeravala
uvježbanim pokretima podići kosu.
"Ma-ma!" kućom je odzvanjao Timov glas. "Telefon!"
Zaprepašteno sam ispljunula kopču koju sam držala u ustima. Požurila sam u
dnevnu sobu i prošaptala: "Tko je?"
Tim slegne ramenima, prije no što je u uši ponovno nabio slušalice CD-playera.
"Nemam pojma. Nikad nisam čuo to ime."
Odvukao se u pravcu kuhinje. Morala sam pripaziti da se od uzbuđenja ne
spotaknem o rub tepiha. Dakle, došlo je do toga. Javlja se "ogorčeni razvedeni".
Upravo sada kada će Carla svaki tren pokucati na vrata. Kako sam samo mogla biti
tako luda i javiti se na oglas? Posegla sam za slušalicom zadržavajući dah. Već
sam se htjela javiti uobičajenim "Steinberg", kad sam se sjetila da želim ostati
anonimna.
"Halo, ovdje Linda", zapjevuših. Nadam se da mi glas zvuči simpatično. Jedva sam
se usudila disati.
Muškarac na drugoj strani linije se nakašljao.
"Halo?" zvučao je vidno zbunjen. "Govorim li s gospođom doktoricom Steinberg?"
Još nikad nisam čula taj glas. Kako "ogorčeni razvedeni" zna moje ime?
Promucala sam kratko "Da-a..."
"Ovdje profesor Meierhofer. Sveučilišna klinika Beč. Dobra večer, kolegice.
Oprostite što Vas ometam kod kuće, ali pretpostavljam da ste navikli. Radi se o
programu godišnje skupštine u Beču u lipnju."
Spustila sam se na Hubertov naslonjač. Bilo je jasno da ovo nije "ogorčeni
razvedeni". Kako sam bila sretna! Ili razočarana? Nisam bila sigurna. Uopće mi
nije bilo jasno što bečka sveučilišna klinika želi od mene.
Netko je pokucao na vrata. Sigurno Carla, a ja još nisam spremna. "Da!" povikah.
Ušla je Carla.
"Dobro", reče Bečanin, "odmah ću prijeći na stvar."
To mi je odgovaralo jer nisam imala vremena. Carla je već nestrpljivim pokretom
pokazivala na sat. Moramo se požuriti. Pokazala sam joj da sjedne. Carla podigne
obrvu i nevoljko sjedne.
"Dogovorio sam s kolegom Sporerom da ćete govoriti o integriranju implantata u
čeljust. Vaše je predavanje planirano za 14. lipnja u 11:30, neposredno prije
ručka. Moje je predavanje predviđeno u poslijepodnevnim satima. Govorit ću o
najnovijim saznanjima na području profilakse u njezi zuba u mladih..."
"Dok mi je profesor Kako-se-ono-zvao nadugo i naširoko objašnjavao o čemu će
govoriti, sve je pomalo dobivalo smisao. Beč će ove godine biti domaćin
međunarodnog kongresa stomatologa koji se održavao jednom godišnje. Svake se
godine održavao u drugoj državi, a sudjelovali su stomatolozi sa svih pet
kontinenata. Predavači su bili visokokvalificirani, teme raznovrsne, a posebno
je zanimljiva bila razmjena iskustava s kolegicama i kolegama iz cijeloga
svijeta. Moja je ordinacija redovito slala predavače na takve skupove. Zadnjih
je godina to bio kolega Frank Sporer. Frank je najstariji partner i njegova je
riječ zadnja. Prije nekoliko tjedana pitao me bih li mogla predavati o području
za koje sam specijalizirana, ali nije spomenuo da bi se radilo o tako velikoj
publici.
Carla je ustala i nestrpljivo krenula prema vratima.
"Radujem se tom predavanju", pomalo drsko prekinem profesorovu bujicu riječi.
Moja je prijateljica stala i okrenula se prema meni začuđeno me gledajući.
Vjerojatno se čudila što ću se usuditi govoriti u javnosti. Ja koja sam
posljednjih godina uvijek skromno ostajala u pozadini i svjetlost pozornice
prepuštala Peteru ili mojim prijateljicama. A sada sam
pozvana na međunarodni kongres! E, pa začudit će se! Baš sam ih željela
iznenaditi.
"Dobro. Onda ćemo ga uvrstiti u program. Predavanje traje sat vremena, s
mogućnošću postavljanja pitanja. Poslat ću Vam materijale. Doviđenja, kolegice,
ljubim ruke."
"Doviđenja."
Spustila sam slušalicu kao u transu i ustala iz naslonjača. "Održat ću
predavanje."
"Bea također, i to za pola sata", hladno odgovori Carla. Nikad nije kasnila.
"Hoćeš li podignuti kosu ili je ovo tvoj novi look?"
Požurila sam u spavaću sobu prije no što sam se pridružila gospođi
Neraspoloženoj.
Kada smo došle do hotela u kojem se udruga sastajala, jedna je žena upravo
pozdravljala nazočne. Spustile smo se na dvije stolice u predzadnjem redu. Carla
se trudila privući što manje pozornosti. Sapćući je pozdravljala na sve strane i
krišom mahala udaljenim poznanicima. Pristojno sam kimala glavom smiješeći se.
Pozdravili su Beu. Stupila je na podij praćena prijateljskim pljeskom. Uvijek
sam se iznova čudila sigurnosti njenog nastupa. Već je prvim riječima znala
probuditi interes publike.
"U 18. se stoljeću točno znalo kako mora izgledati pristojna žena", započela je
bez dugačkog pozdrava i citirala poznati priručnik: "Ograničila se na obveze
žene i majke i žrtvovala se prakticiranju vrlina..."
Bea je povukla povijesnu paralelu između srednjeg vijeka i sadašnjice i za svako
razdoblje navodila primjere hrabrih žena koje se nisu dale sputati strogim
konvencijama. Njene su riječi poticale na razmišljanje, ali su i izazivale
smijeh. Kad smo se nakon predavanja uputile na večeru u restoran, sve smo bile
dobro raspoložene. Pripremljeni su okrugli stolovi za po osam osoba. Sjela sam
do Bee, koja se žedno bacila na čašu mineralne vode, i čestitala joj na
uspješnom predavanju. Priključile su nam se ostale žene pa su mjesta za stolom
brzo bila popunjena.
"Bok, nismo se još upoznale. Ja sam Franziska Que-
rulin, predsjednica kluba. Zanima Vas naša mreža?" upita me žena meni slijeva i
srdačno se nasmiješi.
Kimnula sam. "Carla Martens i Bea moje su prijateljice. Zovem se Steinberg.
Rosalind Steinberg."
"Steinberg? Da niste slučajno u rodu s Peterom Stein-bergom?" raspitivala se
žena preko puta. "Ja sam također odvjetnica. S Vašim sam se mužem znala dobro
posvađati u sudnici."
"Zašto ste se učlanili u EWMD?" upita blijeda plavuša koja je očito također bila
nova.
"Više je razloga. Najvažniji je da pojedinac nikad nije jak kao grupa. Muškarci
to već godinama prakticiraju. Osnivaju klubove i lobije te si pomažu u
napredovanju u karijeri", odvjetnica se potpuno zanijela. "Zašto ih onda ne
bismo uzele kao primjer? Dojadilo mi je boriti se sama."
Da, zaista. Zašto ne bismo slijedile njihov primjer?
"Da samo znate kako sam sretna što sam naišla na ovaj klub! Doselila sam se u
grad prije godinu dana i bilo mi je teško snaći se u novoj okolini. Gdje bih
inače tako brzo i lako našla nove prijateljice i poslovne partnerice? Ah, da, ja
sam Margarite Meiner. Stilistica sam i savjetnica za boje."
"Kako ste se odlučili baviti poviješću žena?" upita odvjetnica Beu.
Bea je polako objašnjavala, a druge su žene dodavale anegdote iz poslovnog
života. Jelo je bilo odlično. Sve u svemu, večer je bila odlična. Kad sam
konačno ušla u Carlin automobil, imala sam cijeli niz novih zanimljivih
poznanica.
"Hvala što si me povela", rekla sam kad smo se uputile prema kući.
"Bea je prava zvijezda", potvrdi Carla, "trebala bi to bolje iskoristiti. Tu bi
se dalo zaraditi mnogo novca."
"Nije mi se svidjelo samo predavanje već i cjelokupna atmosfera, kao i neke
prisutne dame. Uvijek sam tvoj klub zamišljala nekako ukočenijim. Zamišljala sam
dvoranu prepunu hladnokrvnih poslovnih žena i mislila da se neću ugodno
osjećati. No bilo mi je ugodno. Drago mi je što ste me nagovorile da dođem. Rado
ću opet doći."
Bea je bila oduševljena: "Kongres u Beču! Pa to je divna novost. Samo kad
pomislim na mnoštvo muškaraca. Svi ti stomatolozi i čeljusni kirurzi. To je
idealno za tvoj naum. Uvijek kažem da su seminari prava stvar za upoznavanje
ljudi. Ali kongres... prokletstvo, što se rimuje s 'kongres'?"
Sjela je na kuhinjski element i mahala nogama. Ovog su puta šalovi nad njenim
crnim puloverom bili zeleni: zeleni kao trava, kao jelka, kao boca, kao maslina,
kao otrov. Zgrabila je list salate iz zdjele i grickala ga izgubljena u mislima
dok je desnom rukom dirigirala kao da će izmisliti novu filozofsku teoriju.
"Kongresnici su pjesnici!" uzviknu konačno.
Upravo sam iz ormara vadila bocu octa. "Bravo! Pravi si pjesnik! To poetsko
remek-djelo svakako moraš upotrijebiti u svom novom romanu." Lupila sam je po
prstima. "Nemoj pojesti svu salatu. Trebat će nam za večeru." Za svaki sam
slučaj zdjelu maknula na sigurnu udaljenost.
"Holzi me uvijek pusti da kradem", promrmlja moja prijateljica dječjim glasom.
"Kada će se konačno vratiti s dopusta?"
Holzi je bila naša domaćica. Gospođa Maria Holzinger iz Donje Austrije. Pravi
biser koji je trenutno sa svojom
sestrom bio na Kanarima i vratit će se tek za jedanaest dana. Kada se Carla
prije dvije godine uselila ovamo, nije dovela samo Marie i hrpu dizajnerskog
namještaja nego i već spomenutu Holzi, dobroćudnu, okruglu ženu bezvremenskog
izgleda i s velikom uštirkanom pregačom. Kada je Carla podnijela zahtjev za
razvod, isprva je oklijevala napustiti Olivera ("Jadni mladi doktor!"), ali
činjenica da će se za kućanstvo brinuti visoki, dobro građeni barmen bila joj je
previše. Uselila se, dakle, u prostranu sobu do Carlinoga stana u potkrovlju i
osim njenog kućanstva preuzela i moje. Uvijek mi se obraćala s "gospođa doktor".
("Ali, naravno, gospođo doktor. Kako drugačije kad ste vi prava gospođa doktor?
Kod nas se i doktorovu suprugu naziva gospođa doktor, jer se inače uvrijedi.")
Nije dugo potrajalo da i dečke ("Ne, dva tako draga momka!") zavoli kao Marie.
Do sada sam se snalazila s više ili manje pouzdanim domaćicama pa sam sada
uživala da me mazi. Strašno mi je nedostajala.
Bea se opet vratila na prijašnju temu: "Koliko je sudionika na jednom takvom
kongresu?"
Ni sama nisam bila posve sigurna. Nekoliko stotina?
"Sve muškarci?" Oduševljeno je pljesnula rukama.
Morala sam se zahihotati i odmahnuti glavom. "Cisto sumnjam. Možeš li narezati
ova tri luka? Ja uvijek počnem plakati kao kišna godina."
Bea sklizne s kuhinjskog ormarića i dohvati dasku za rezanje. "S kim ljetuje
Holzi?" raspitivala se.
"Sa svojom sestrom."
"Nije otišla s novim znancem, visokim činovnikom?"
"Naša Holzi je časna žena."
"Sto si rekla, gdje je upoznala gospodina?"
"Na župnom sajmu. Prodavala je teglice svoje čuvene marmelade od ogrozda, koju
je brižljivo ukuhala još prošloga ljeta."
Bea nakrivi glavu i počne naglas razmišljati: "Vidi, vidi. Možda bi i ti trebala
ukuhati marmeladu od ogrozda. Ili je barem prodavati..."
Cak, cak, cak - brzim, spretnim potezima rezala je luk. Povukla sam se u
najudaljeniji kut kuhinje: "Hoću, vraga! Osim toga, ne zanimaju me činovnici."
Bea kimne: "Možda ti stvarno bolje odgovara stomatolog. Kamo ću s lukom?"
Zazvonio je telefon. Refleksno sam se trznula. Danima sam čekala poziv
"ogorčenog razvedenog". Nikako nisam željela telefonirati u blizini Beinih
znatiželjnih ušiju. Stvarno je bilo krajnje vrijeme da si nabavim mobitel. Svi
su ga moji poznanici imali, ali Peter je uvijek bio protiv...
Ponovno je zazvonilo.
"Da se ja javim?" upita Bea, koja je već gotovo bila član kućanstva.
Požurila sam u dnevnu sobu. "Ne, ne, ja ću. Molim te, stavi luk u tavu."
Zatvorila sam kuhinjska vrata. Duboko diši, ne zaboravi na anonimnost: "Halo?"
Zvao je Tony da pita je li Marie slučajno kod mene. Ima iznenađenje za nju.
Marie je bila u glazbenoj školi. Prije nekoliko je mjeseci na našu žalost počela
učiti svirati flautu. Vrijeme kad je vježbala dalo se preživjeti samo uz pomoć
čepića za uši ili tutnjanja tehno glazbe u slušalicama. Obećala sam Tonyju da ću
prenijeti poruku Mariji. Još smo malo čavrljali. Bio je šarmantan, ljubazan
dečko koji mi se sviđao mnogo više od Olivera.
"Tony je zvao", obavijestila sam Beu vrativši se u kuhinju. "Sto se tiče tvojih
razmišljanja, idem u Beč jer su me pozvali da održim predavanje, a ne zato da
tamo upoznam muškarca."
"Baš lijepo od tebe", Bea mi nije vjerovala ni riječi. "Ne
ljutiš se što sam rajčice narezala na kriške? Jesi li znala da sam se prije
strašno bojala nastupa pred ljudima?"
Bila sam iskreno iznenađena: "Ali ti si ekstremno komunikativna osoba. Upoznaješ
ljude i na pokretnim stubama podzemne željeznice."
"Nije isto razgovarati s pojedincima odnosno manjom grupom i držati predavanje
pred publikom. Bila bih najradije propala u zemlju. Mislila sam da će svi
vidjeti kako sam nesigurna."
Uzimala sam tanjure namjeravajući ih odnijeti u dnevnu sobu. Večeras nas je
osmero za stolom: Bea i njen suprug Richie, blizanci i ja, Carla, Marie i Carlin
Konrad. Rijedak gost za stolom. Supruga mu je sa svojom majkom bila u Bad
Wiesseeu.
"Iskreno rečeno, nije me strah samog predavanja", priznala sam, "već dolaska na
podij."
"Želiš li znati kako sam prevladala sram?" upita Bea. "Vrlo djelotvornom vježbom
koju sam naučila na jednom od brojnih seminara. Zove se 'Walk with Grace and
Power'."
"Ima li to veze s nekadašnjom princezom od Monaca?" Donijela sam čaše u dnevnu
sobu.
Bea je svake godine pohađala najrazličitije seminare i radionice te uvijek
pokušavala odmah primijeniti stečeno znanje. Slijedila me je noseći tanjure.
"Glupost. Nema veze s Grace Kelly, iako je ona odlično vladala tom tehnikom.
Radi se o nastupu punom ljupkosti i energije. Molim te, odloži čaše."
Oklijevala sam: "Carla dolazi za nekoliko minuta."
"Neće dugo trajati", Bea nije popuštala. "Roli, molim te, odloži čaše."
Učinila sam kako mi je rekla.
Bea je stala uz mene: "Dobro, sad se prisjeti situacije
kad ti je nešto pošlo za rukom, kad si se osjećala posebno jakom i
samouvjerenom."
"Kada sam maturirala?" predložih. Tada sam s prosjekom 4,9 bila najbolja u
razredu. Čudno što sam se baš toga sjetila.
"Dobro", reče Bea. "Zamisli da si opet devetnaesto-godišnjakinja i da ideš po
svoju svjedodžbu. Gdje stoji učiteljica?"
Slegnula sam ramenima. "Tamo do prozora." Stvarno sam je vidjela pred sobom.
Njenu strogu, jednostavnu, sivu haljinu. Cipele niskih potpetica. Kosa spletena
u čvor. Ogrlica od poludragog kamenja oko žilavoga vrata. Velika dlakava
bradavica u kutu usana. Gospođa Felsbrat.
"A sad idi k njoj i uzmi svjedodžbu", naredi Bea, moja nova trenerica.
Krenula sam.
"Ma ne tako." Bea uzdahne. "Ne? Kako onda?"
Ponovno sam stala pokraj stola do nje.
"Imaš devetnaest godina", reče Bea odlučno, "i upravo si maturirala. Ideš po
svjedodžbu. Stvarno si ponosna na sebe..."
Osjetila sam kako su mi se ramena ispravila i kako sam podigla glavu. Lice mi je
zasjalo.
"A sad idi i uzmi svoju pošteno zarađenu svjedodžbu. Ali ne zaboravi hodati
ljupko i energično."
Bea je pljeskala u ritmu aplauza dok sam koračala dnevnom sobom uzdignute glave
i sjajnog lica.
Bila sam bezgranično oduševljena: "Ludnica!" uzviknuh kada sam došla do prozora.
"Osjećala sam se tako dobro i sigurno. I to djeluje samo zato što sam
zamislila?"
Bea kimne, vidno obradovana usješno izvedenom vježbom.
"Fantastično. Odmah ću opet probati."
Zazvonio je telefon. Došetala sam do njega s "Grace and Power". "Steinberg."
"Dobra večer, Steuerthal ovdje. Prije nekog ste se vremena javili na moj oglas."
V
Od zaprepaštenja sam ostala bez daha. Tražeći pomoć, pogledah prema Bei. Upravo
je počela prostirati stol. "Grace and Power" su iznenada nestali. "Oh, dobra
večer. Ljubazno..." protisnula sam.
"Sljedeći tjedan imam vremena pa sam mislio da bismo nas dvoje mogli na večeru.
Sto mislite o tome?" Gospodin Steuerthal je očito volio odmah prijeći na stvar.
"Mislim da je to dobra ideja."
"Odlično, dogovoreno." Gospodin Steuerthal ispusti uzdah zadovoljstva. "Kamo
ćemo?" Kamo ćemo? Nemam pojma...
"K 'Robertu'?" Bio je to prvi lokal koji mi je pao na pamet. Je li to bila dobra
ideja? Vjerojatno mu je bio preskup.
"Odlično", složi se gospodin Steuerthal. "Samo mi još kažite gdje se nalazi."
Navela sam mu adresu.
"Odlično", ponovno se složi gospodin Steuerthal.
"Kako bi bilo u srijedu oko dvadeset sati?"
"Odlično, dogovoreno", reče ne baš pretjerano originalni gospodin Steuerthal.
"Hoćete li nam rezervirati stol? Ili Vam je to problem?"
"Ne, ne, mislim, nije mi problem. Bit će sve u redu", požurih objasniti. Pa ja
sam emancipirana, zar ne? Pete-
tt
Kada?
ru nikad ne bi palo na pamet pustiti me da rezerviram stol u restoranu. To je
bila dužnost kavalira.
"Odlično", javi se gospodin Steuerthal. "Onda do srijede. Ah, da, još nešto. Na
koje ćete ime rezervirati stol? Tako da Vas nađem."
"Na Steuerthal", ispalih refleksno.
"Odlično", reče gospodin Steuerthal ponovno se nasmijavši. Ovaj put je zaboravio
reći "dogovoreno". "Onda do viđenja do srijede."
"Bok." Spustila sam slušalicu. Osjećala sam se omamljeno. A opet, uopće nije
bilo tako teško kako sam se bojala.
"Što je 'Steuerthal'?" upita Bea.
"Dobra večer, vas dvije", reče Carla s vrata. Uopće nisam čula da kuca.
"Odsvirat ću vam nešto!" povika Marie uletjevši u sobu. U ruci je već držala
oružje, mislim, flautu. O, ne, samo ne još i to.
"Marie, zvao je Tony", sjetila sam se spasonosne vijesti. "Želi da ga nazoveš.
Odmah."
"Roli, što je 'Steuerthal'?" nije popuštala Bea.
Nije mi se dalo slušati podrugljive komentare mojih dragih prijateljica. Marie
je bila u sobi. Dečki su upravo stizali. Svakog su časa mogli stići korektni
Konrad i lijepi Richie.
"Moj porezni savjetnik", rekla sam onako usput i prekopavala po ladici praveći
se da ne mogu pronaći vadičep. Bila sam majstorica u laganju.
"Tvoj se porezni savjetnik zove Steuerthal? Ludnica." Bea se glasno smijala.
"Kakve to gluposti pričaš Bei? Tvoj se porezni savjetnik zove Wittman", reče
Carla.
"Možda se vjenčao?" predloži Bea.
"Točno", rekla sam. Zašto su bile tako znatiželjne? Ionako će sve saznati na
vrijeme.
"Dobra večer", odjekne Konradov glas iz predvorja. Još mu se nikad nisam tako
razveselila.
Navečer prije spavanja ponovno sam se sjetila gospođe Felsbrat. Imala je istu
frizuru kao ja sada. To mi dosad uopće nije palo na pamet.
Bila je večer, dva dana kasnije. Sjedila sam za laptopom i naručivala neke
stručne knjige preko amazon.coma. To mi je štedilo naporan put do centra i mogla
sam se baciti na koncept predavanja koje ću održati u Beču. Dečki su bili u
kinu. Sve je bilo mirno dok nisam začula zvono na vratima. Odgurnula sam knjige
ustranu i nevoljko ustala. Tko god bio, došao je u krivo vrijeme.
Bila je Carla. Uletjela je unutra kipeći od bijesa. "Smetam li?"
"Želiš li šalicu čaja?"
Zbogom, predavanje. Carla je izgledala kao da će joj trebati malo suosjećanja.
Još je bila odjevena u uzan poslovni kostim. Aktovka koju je ljutito bacila na
Hubertov naslonjač bila je svjedok da dolazi ravno iz ureda.
"Ne, hvala, neću se dugo zadržati. Moram ići kod Tonyja po Marie. Roli, mogu li
nakratko popričati s tobom?"
Sjele smo na kauč. "Da, naravno, o čemu se radi?"
"Radi se o Rotteru! I o vođenju odjela za izvoz naše tvrtke. Tako sam bijesna.
Puknut ću ako ne popričam s nekim."
Ustala sam i uzela pepeljaru. Nisam baš voljela da se puši u mojoj dnevnoj sobi,
ali Carla je izgledala kao netko kome je cigareta nužno potrebna. A možda ću
mirisnim štapićima uspjeti prikriti učinak cigareta. Bar djelomično.
Zahvalno mi se nasmiješila i zapalila cigaretu izvježbanim pokretom. "Znaš da
postoji odjel prodaje za Europu koji vodim ja, a Rotter vodi odjel prodaje za
prekomorske zemlje. Oba odjela dobro posluju. Drago mi je što ne moram previše
surađivati s Rotterom. Ne samo što je umišljen i bahat već je i neiskren, a da
ne spominjem da mrzi uspješne žene."
Znala sam da Carla ne podnosi svog kolegu.
"Prošle su godine u tvrtku došli vanjski savjetnici i sve preokrenuli
naglavačke..."
Kimnula sam. Predobro sam se sjećala kako bi navečer nervozna dolazila kući.
"Oni su zaključili da bi odjele izvoza trebalo ujediniti, navodno zbog povećanja
učinkovitosti."
I to sam već znala.
"Već sam ti govorila o razgovoru sa Seniorom odnosno starim Moosburgerom. Dao je
naslutiti da bih mogla preuzeti vodstvo novog odjela čim ga ujedinimo. Drugi bi
kolega preuzeo prodaju u Europi, a ja bih bila koordinator. Ne bih više tako
mnogo putovala i puštala Marie samu, a i plaća bi bila veća. Naravno, F. J. to
nije mogao mirno gledati."
F. J. je bio Rotter. F. J. umjesto Ferdinand Jakob. "Efdžej" je zvučalo
američki, dinamično.
"Sto ti Rotter može kad ti je šef obećao mjesto?" zanimalo me.
"Da, obećao..." promrmlja Carla. "'Obećao' je prejaka riječ. Samo mi je
nagovijestio, ali to je bilo prije nego je u tvrtku došao Bubi."
Bubi je bio Junior. Puno mu je ime bilo Franz Moos-burger IV, a Bubi nadimak
koji mu je potajno nadjenula Carla. Moosburger Junior bio je u kasnim
dvadesetima. Odmah nakon fakulteta i prakse zaposlio se u očevom poduzeću.
"Sve se promijenilo otkad je šefov sin došao u tvrtku. Misli da je velika faca i
pokušava preuzeti vodstvo dok mu je otac u bolnici." Duboko je povukla dim:
"Rotter, naravno, nema pametnijeg posla pa se ulizuje Bubiju."
Rotter ga sigurno ne zove "Bubi", pomislih. I sigurno mu ne da naslutiti da ga
smatra premladim, preneiskus-nim i nekompetentnim kao što to sigurno čini Carla.
Predobro sam je poznavala. Nikad nije znala prikriti svoju nesklonost prema
nekoj osobi.
"Mladom zelembaću imponira što, ah, tako okretan čovjek kao što je Rotter skače
oko njega i pita ga za savjete..."
"A okretna gospođa Martens ne želi se pokoriti i pitati ga za savjet?" raspitah
se za svaki slučaj.
"Ne budi smiješna", frkne Carla.
"Misliš da bi ti Rotter u savezu s Bubijem mogao zagorčati posao?"
Carla kimne: "Izgleda, iako sam u poduzeću gotovo koliko i on, raspolažem
podjednakim iskustvom i bolje sam kvalificirana."
Sto sam mogla reći? Carla uzdahne. I ja uzdahnem.
"Kad bih barem znala koliki je Rotterov utjecaj. Otkada je stigao Bubi, postali
su nerazdvojni. Rotter se već pobjednički smješka. Nadam se da još nije
prekasno."
"Misliš li da Rotter već ima to mjesto u ruci?" Trudila sam se ne izgubiti nit.
Budući da nikad nisam radila u nekom poduzeću, teško sam se-snalazila u
pitanjima hijerarhije.
"Rotterov je cilj preuzeti kontrolu nad svim prodajnim
aktivnostima. Dobri stari F. J. zna biti vrlo spretan i uvjerljiv."
"Mislila sam da je F. J. lijen", prekinula sam je pomalo zbunjena. "Zašto bi si
onda želio natrpati još posla?"
Carla me zbunjeno pogleda i odmahne glavom: "Roli, ne radi se ovdje o poslu već
o moći i o tome tko ima zadnju riječ! Kad ujedinimo odjele, Rotter ne bi imao
više posla nego titulu 'voditelj prodaje'. To dobro izgleda na vizitkama! S te
mu pozicije ne bi bio problem prijeći u rukovodstvo..."
"Ali mladi Moosburger ne može donijeti tako važnu odluku bez oca!" uzviknem.
"Stari me Moosburger favorizira jer stvarno cijeni moj rad. No ne želi ništa
odlučiti prije nego se sin priključi tvrtki. Razumijem ja to, ali sad je Senior
bolestan i bojim se najgorega. Ako Rotter preuzme cjelokupno vodstvo, letim kroz
prozor. Opet ću se ubijati od posla, a F. J. će imati zadnju riječ."
"Moosburgeri znaju da ste kao pas i mačka. Ne razumijem zašto donose tako
nerazboritu odluku."
Carla se kiselo nasmiješi: "Junior je sposoban donijeti još nerazboritije
odluke. Pokušava se igrati gazde i pritom ispada smiješan onako dječjeg lica
rumenih obraščića."
Ulazna vrata se zalupe i začuje se pseći lavež.
"Mama! Mama!" čulo se kako se Marie bučno uspinje stubama.
Carla zgnječi cigaretu i požuri k vratima. "Ovdje sam", poviče, "kod Rosalind u
dnevnoj sobi."
Slijedila sam je ne bih li otkrila uzrok čudnih zvukova i gotovo se spotakla o
klupko vune. Klupko vune ponovno zalaje. Očito se radilo o pudlici.
"Čija je ovo životinja?" osorno sam upitala. No svi su znali da nisam luda za
psima, za pudlicama još manje, a najmanje za psima u mojoj kući.
Marie euforično doskakuta stubama. Nešto njezine sigurnosti nestane pred
neprijateljskim tonom moga glasa i Carlinim pogledom punim iščekivanja: "Ovo je
Puxi. To je iznenađenje o kojem je govorio Tony. Nije li slaaaaatka?"
Buljila sam u ulazna vrata kao da će mi ona dati objašnjenje. Tko bi to shvatio?
Godinama sam se borila s Hubertom zabranjujući da u kuću dovede pseto. A sad
ovo!
"Zar Tony nije došao s tobom?"
Marie odmahne glavom. Sagnula se i počela gladiti pudlicu. Ova je prestala
lajati i bacila se na leđa. Očito joj češkanje nije smetalo.
"Ne", reče Marie ne dižući pogled sa životinje, "najprije je htio, ali onda mu
se odjednom počelo žuriti. Dovezao me je i odmah otišao."
Pogledala sam Carlu. Izgledala je kao da se nalazi između dvije vatre. Znala je
moj stav. Tony ga je također znao. Carla se sigurno ne bi bunila zbog psa. I
sama je imala irskog setera prije Marijinog rođenja. Ali ovo je bila moja
kuća...
"Zao mi je, zlato", započne nakon što me nakratko pogledala i s lica mi
pročitala vrlo očito neslaganje. "Ne možemo zadržati Puxija. Je li ti Tony rekao
gdje ga je nabavio?"
Kao što sam se bojala, Marie je odmah počela plakati. Srećom nije tulila kako je
to u zadnje vrijeme običavala.
"Mama, ne možemo vratiti Puxi. Silvie ga je kupila za sebe. Ona prsata koja radi
kod Tonyja", doda kada je primijetila Carlino začuđeno lice. "Ma znaš, ona s
velikom plavom frizurom koju je tata bio operirao. Ona preko koje je upoznao
Tonyja."
Carla kimne. Znala je o kome Marie govori.
"Sad je Silvie dobila alergiju i liječnik kaže da ga ne
smije zadržati. Zato moramo udomiti jadnog Puxija."
"Ma, super", prostenjala sam. Zar se stvarno nisam mogla izvući?
Carla me još jednom postrance pogledala. Ovaj pogled nije bio pretjerano
prijateljski.
"Ma, super", pomislih još jednom. Sada je možda ljuta na mene jer ne želim
ispuniti želju njenoj kćeri?! Kvragu i taj Tony.
"Ne može, zlato", čula sam Carlu, "budi dobra curica, moramo..."
Sada je počelo tuljenje. Glasno i neumoljivo.
Puxi se prestrašio, poskočio i ostavio lokvicu na pločicama hodnika.
"Još i to. Umukni, Marie, jer će biti svega!" Carlin je glas izgubio onu damsku
nijansu. Požurila je u smjeru kuhinje: "Kad dohvatim Tonyja, zavrnut ću mu
vratom."
"Pomoći ću ti", obećah i požurih za njom. Carla je skoro uzela jednu od mojih
najboljih krpa za brisanje posuđa ne bi li uklonila lokvicu. Marie je i dalje
tulila.
Uzela sam kablić iz smočnice i napunila ga vrućom vodom i deterdžentom. Potom
sam Carli bez riječi u ruke gurnula spužvu.
Marijino tuljenje se malo stišalo. Pogledavala je majku, koja je kamenog izraza
lica uklanjala ono što je Puxi ostavio za sobom. Otvorila su se ulazna vrata.
Hubert je ušao držeći u ruci svežanj ključeva u znak protesta. Marie je od
uzbuđenja zaboravila zaključati vrata. Puxi mu je pritrčao veselo mašući malim,
podrezanim repom i bacio se na njega.
Marie je također poskočila: "Ede, ede!" vikala je potrčavši za Puxijem. Bilo je
očito da u mom svekru traži saveznika. "Imamo psa. Uvijek si ga želio, zar ne?"
Jako spretno, zvijer mala.
"Ovo nije pas", prijezirno primijeti Hubert, "ovo je igračka."
Naćulila sam uši. Bravo, Huberte, samo tako. Je li moguće da će mi Hubert
pomoći?
Marie je to očito odlučila prečuti: "Ali sviđaš mu se, ede. Vidi kako maše
repićem. Voli te."
"Misliš?" raspekmezi se Hubert. Sagnuo se i počeškao pudlicu po glavi, našto je
ova počela oduševljeno cvi-ljeti.
"Ipak nije pas." Uspravio se, ali više nije zvučao tako prijezirno.
"Predomislila si se, mama." To nije bilo pitanje već izjava. Na vratima je
stajao Sebastian. "Znao sam da ne možeš vječno govoriti 'ne'."
"Ništa ja nisam rekla", planula sam. "Nitko me, naime, nije ni pitao."
Sada su svi navalili na mene: "Ah, Roli, molim te, dopusti!" Marie me molećivo
gledala. "Puxi je drag i jaaaako dobar. Obećajem..."
"Rosalind, molim te, nemoj se osjećati obaveznom..." Carli je cijela situacija
bila neugodna. No osjećala sam njezino nestrpljenje. Iz pogleda sam joj mogla
pročitati: "Moraš li raditi takvu predstavu zbog jednog tako malog psa?"
"Možda je dobar čuvar", razmišljao je Hubert. "U današnje su vrijeme čuvari sve
važniji."
Ma, da! Dragi mali Puxi će nas osloboditi zlih provalnika. Kakva glupost!
"Vaaau, pas! Jel' naš? CoolV Posljednje je riječi uputio Tim, koji je uletio u
kuću i veselo podigao pudlicu. Puxi ga je veselo polizao po obrazu.
Znala sam. Morat ću popustiti milom ili silom: "Obećajete li svi da ćete se
brinuti za zvijer?" pitala sam gledajući ukrug. "Marie ne može sama."
Svi su složno kimnuli glavama.
"Ne želim imati nikakve veze s tom životinjom. Apsolutno nikakve." "Ni
najmanje."
"Kad Carla otputuje, zvijer ide Tonvju."
"Tony ga je već pozvao", potvrdi Marie oduševljeno. "Tata nema ništa protiv."
"Neće ući u moj stan dok ne bude čist kao sunce", nastavila sam. Ovo je bila
neka nova Roli. Roli koja postavlja uvjete. Roli koja mi se sviđa. "I nikad, ama
baš nikad neće ući u moju spavaću sobu."
"Nikad, nikad, nikad."
"Dobro, onda ga nosi gore, Marie."
Kao što sam i očekivala, mala je počela plesati od sreće, čvrsto me zagrlila i
poljubila u obraz.
"Hvala, Roli." Na Carli se vidjelo da mi je iskreno zahvalna. Krenula je u svoj
stan u pratnji svoje kćeri i lajave hrpice. Ostali su se također povukli: "Mama,
film je bio super. Jeli smo u kinu. Još ćemo malo biti u Timovoj sobi, mora još
nešto obaviti za školu. Doći ćemo ti zaželjeti laku noć."
Nakon silnog uzbuđenja, godila mi je tišina. Ponovno sam sjela za laptop i
nastavila raditi na referatu. Nije se bilo lako ponovno koncentrirati.
Bila sam dobro raspoložena kad sam se tog utorka probudila rano ujutro. Radovala
sam se slobodnom poslije-podnevu. Ovaj put nisam imala nikakvih obveza i mogla
sam se posvetiti glačanju rublja. Baš dobro da se Holzi brzo vraća s odmora.
Uskočila sam u kućni ogrtač i kao svakog jutra pošla u kuhinju uključiti aparat
za kavu te uzeti novine s ulaznih vrata. Na hodniku sam se spotakla o kuštravog
apricot psa. Ugledala sam bijeli papir nakoso zalijepljen s unutarnje strane
vrata. Na njemu je Carlinim krupnim, uspravnim rukopisom pisalo:
"U bolnici s Marie. Jaki bolovi u trbuhu. Javim čim saznam više. Nismo te htjele
buditi. Možeš izvesti Puxija na pi-pi? C."
Mogu li izvesti Puxija na pi-pi? Ne, ne mogu. Prije svega, ne želim. Nemam pojma
kako se psa izvodi na pi--pi. Ljutito posegnem za novinama u prorezu vrata.
Nikad nisam željela imati psa. Sto su mi ono obećali: "Nikad se nećeš morati
brinuti o njemu! Nikad, Rosalind." Obeshrabreno se nasmiješim. Evo me kako
stojim sama s klupkom vune koje me gleda i veselo maše kratkim repićem.
E, pa dan je krasno započeo. Odlučila sam prvo obilno doručkovati i tada
krenuti. Puxi će morati čekati u hodniku. Ljutito sam bacila novine na stol, a
tada mi pogled padne na datum. Upomoć! Danas je 3. ožujak. Sutra se sastajem s
gospodinom Steuerthalom. Potpuno
sam zaboravila rezervirati stol kod "Roberta". Uzela sam telefonski imenik i
potražila broj. Naravno, nisam imala sreće. U osam sati ujutro u restoranu nije
bilo nikoga. Prošla me volja za obilnim doručkom. Brzo sam ispila par gutljaja
prevruće kave, pogledom preletjela preko novinskih naslova i nestala u
kupaonici. Morala sam se istuširati i odjenuti. Pas je čekao.
Kada smo konačno stigli u park, već sam se bila pomalo ohladila. Puxi je sve
vrijeme poslušno tapkao uz mene i samo bi se katkad zaustavljao pronjuškati i
obilježiti svako stablo uz koje smo prošli. Na rubu parka nalazio se znak "Za
pse obavezna uzica" kojeg se nije moglo previdjeti. Vidjela sam ga. Pročitala
sam ga. Nisam ga se pridržavala.
Koliko sam već puta prošla ovim parkom. Uvijek su mi ususret dolazili psi bez
uzice. Neka Puxi slobodno šeće. On sigurno neće napasti stare gospođe. Nisam se
sjetila da se psi međusobno privlače. U ovo je doba dana park bio poluprazan.
Nekoliko je džogera odrađivalo svoje krugove, a dah im se maglio u rano
proljetno jutro. I sama rado džogiram, ali u hladnim zimskim mjesecima nemam
previše volje za to. Ah, kako se veselim ljetu! Ususret su nam došli jedna stara
dama i njen jednako star jazavčar. Psi su se kratko pozdravili, ali očito nisu
bili zainteresirani jedno za drugo. Uskoro je svaki nastavio svojim putem.
No odjednom se sve zbilo u sekundi: niotkuda se stvorio ogroman čupavi pas.
Obrušio se ravno na Puxija. Puxi je lajao i vrtio se oko svoje osi kao lud.
Čupava zvijer je ispuštala čudne zvukove i bacala se na pudlicu.
Povikala sam: "Kakav je ovo pas? Čija je to neman? Zavežite tu zvijer!"
Dok sam gledala kako se psi tuku i izgubila svaku nadu da ću Puxija izvući živog
iz ralja ogromnog psa, u vidokrug su mi ušle dvije dugačke, ravne noge u
trapericama. Uz traperice su išli crna jakna punjena perjem, trodnevna bradica,
smeđe oči, vunena kapa i opušten, dubok glas koji je rekao: "Zvijer se zove
Norbert. To je bobtail."
"Ne zanima me. Učinite nešto. Vidite da Vaša zvijer kolje malog Puxija."
Koraknula sam prema psima. Možda uspijem uloviti Puxija za ogrlicu i odvući ga.
"Ja to ne bih učinio da sam na Vašem mjestu." Muževan glas i dalje je bio
opušten. "Nikad ne dirajte pse kad se tuku ili igraju."
"Igraju?!" Jel' čovjek bio slijep? "Želite li reći da se igraju?!"
"A što ste Vi mislili?"
Ako nešto nisam podnosila, onda je to bio podrugljiv prizvuk.
"Dobro znate da se ne igraju. Vaš monstrum želi ubiti pudlicu, a Vi samo
stojite, ništa ne poduzimate i dijelite glupe savjete..."
Čovjek mi je dobacio pogled koji nisam znala protumačiti. Tada je zazviždao i
mirno, ali odlučno zapovjedio: "Dođi, Norberte!" Podigao je ruku na pozdrav i
krenuo. Norbert se zaustavio, nakrivio glavu i radosno otapkao za svojim
gospodarom.
Puxi se otresao te dotrčao veselo mašući repom. Nije mu bilo ništa. Moji su
živci bili pri kraju. Čovjek je bio arogantan idiot! Nikad me više nitko neće
nagovoriti da preuzmem odgovornost za ovog psa!
Tek sam oko četiri poslijepodne, nakon bezbroj uzaludnih
pokušaja, konačno uspjela dobiti nekoga u "Robertu". Ženski se glas ispričavao:
"Ne, signora, uz najbolju volju ne možemo Vam pomoći. Sutra navečer smo
popunjeni do zadnjeg mjesta, i to već danima."
Ma, krasno. Nisam imala telefonski broj gospodina Steuerthala i nisam mu mogla
javiti. Pitat će za stol rezerviran na ime Steuerthal i nitko neće znati ništa o
toj rezervaciji. Odlična organizacija, Rosalind Steinberg, pravi si talent!
Cijeli sam dan bila uzbuđena. U ordinaciji sam se s velikom mukom i snagom volje
koncentrirala na pacijente. Sto da odjenem? Uopće ne poznajem gospodina
Steuerthala. Kako da onda znam kakav će stil odijevanja biti prikladan?
Sljedeće sam se večeri podzemnom željeznicom odvezla do ugovorenog lokala. U
blizini "Roberta" teško bih pronašla parkirno mjesto. Brzo sam uvidjela da to
nije bila dobra ideja. Metro je bio pretrpan. Stajala sam držeći se za rukohvat
i osjećala kako se moja crna lanena haljina sve više gužva. Nepodnošljivo sam se
znojila u svom ogrtaču od pliša.
"Oprostite", reče neki ženski glas u blizini mog lijevog uha. Pokušala sam se
okrenuti prema ženi trudeći se da ne zabodem lakat u rebra mladića koji je
stajao do mene. "Ne možete ni zamisliti koliko sam sretna što vidim poznato
lice! Krenula sam u ulicu Siegmund, na kojoj bi stanici bilo najbolje da
izađem?"
Ugledala sam okruglo, punašno lice i plave oči koje su me gledale pune
iščekivanja. Prednost punašnih je što im koža ostaje zategnuta, proleti mi kroz
glavu. Žena je sigurno bila mojih godina, ali nije imala ni jednu jedinu
boru. Čak ni na čelu. Slično kao i Bea. Bila mi je poznata iako trenutno, ni uz
najbolju volju, nisam znala otkuda.
Odmah sam saznala: "Upoznale smo se nedavno u EWMD-u. Sjećate li se? Ja sam
Margarite Meiner."
"Naravno da se sjećam", rekla sam ne posve iskreno. "Želite u ulicu Siegmund?
Izađite na sljedećoj stanici. I ja ondje izlazim, jer također idem u ulicu
Siegmund."
Vlak se zaustavio i obje smo se progurale kroz vrata.
"Koja slučajnost!" radovala se gospođa Meiner. "Budući da je poznato da
slučajnosti ne postoje, ovo mora nešto značiti. Ne znam, doduše, što, ali ću Vam
za svaki slučaj dati svoju vizitku."
Kopala je po svojoj velikoj torbi i pronašla vizitku tek kad smo se pokretnim
stubama uspele na ulicu gdje nas je zapuhnuo hladan zimski zrak. Zahvalila sam
joj, spremila vizitku i odlučno krenula svojim putem.
"Doselila sam se tek prije godinu dana. Zbog ljubavi." Gospođa Meiner podigne
ovratnik ogrtača. "Nije se lako snaći u svim dijelovima grada. Naravno, grad je
divan. Živite li dugo ovdje?"
Brzo smo stigle u ulicu Siegmund. Brbljanje mi je pomoglo da gotovo potpuno
zaboravim na uzbuđenje zbog sastanka s gospodinom Steuerthalom. Došle smo ispred
"Roberta" te se ispostavilo da je i gospođa Meiner krenula u ovaj restoran.
Kad sam ušla obavio me ugodno topao zrak. Jedan je muškarac stajao blizu
garderobe i čekao. Bio je vitak, srednjeg rasta, odijelo skupo. Markantnu je
bradu glatko izbrijao, a sijedi zalisci odavali su dojam uglađenosti. Njegov je
osmijeh bio izuzetno atraktivan.
Ni u najsmjelijim snovima nisam tako zamišljala gospodina Steuerthala. Tako
dojmljivog. Tako elegantnog. Tako prokleto dobrog izgleda. Pogledao je prema
vratima i lice mu je zasjalo. O, Bože, mislila sam da ću ostati bez
zraka. Bilo je tako nestvarno. Tako lijepo. Moj princ iz snova stajao je ovdje -
i raširio ruke.
Bila sam previše iznenađena da bih mu uzvratila. Voljela bih da imam hrabrosti
pasti mu u zagrljaj! Ostala sam stajati na vratima kao skamenjena dok mi je
prilazio raširenih ruku.
"Hej, ljepotice moja", reče melodičnim glasom. A tada ovije ruke oko Margarite
Meiner.
Pozdravila me mahnuvši i smiješeći se dopustila da je moj princ iz snova odvede
do rezerviranog stola. Takvi muškarci iz snova uvijek na vrijeme rezerviraju
stolove, i to one najbolje. A ne kao ja.
Zašto sam to, dovraga, uopće preuzela na sebe? Zašto to nije učinio gospodin
Steuerthal? Gdje je on uopće? Zašto stojim ovdje, a nitko me ne dolazi primiti u
naručje?
Pozdravio me je bračni par, moji pacijenti, koji je sjedio za prvim stolom.
Posramljeno sam odzdravila i bila bih najradije propala u zemlju. Sigurno su
vidjeli ovu scenu i pitali se zašto još uvijek stojim. Bila sam jadna,
nevoljena, usamljena...
Vrata su se naglo otvorila i nemilosrdno me udarila u leđa. Stigao je gospodin
Steuerthal.
"Oh, pardon. Čovječe, koji promet. Tebe tražim, jel' da? Mogu odmah prijeći na
'ti'? Čekaš me već dugo? Mogla si slobodno sjesti, našao bih te. Nadam se da
imaju dobru pizzu. Umirem od gladi."
Dakle, kao prvo, ovo je bio otmjen talijanski restoran. Riječ "pizza" se ovdje
nije upotrebljavala. Kao drugo, gospodin Steuerthal nije bio ogorčeni razvedeni.
Kao treće, bio je barem deset godina mlađi od mene. I kao četvrto, njegov je
kaput bio zamrljan. Zanemarimo činjenicu da su mi takvi kaputi odvratni i bez
mrlja.
Na koncu smo dospjeli u neki oronuli kineski restoran na sljedećem uglu. Nisam
se trudila pronaći pristojniji restoran. Gospodinu Steuerthalu, koji je bio
"gladan ko pas", ambijent je ionako bio nevažan. Kako sam samo došla na idiotsku
ideju da se javim na novinski oglas?
Prebirala sam po slatko-kiseloj svinjetini dok je gospodin Steuerthal pokušavao
štapićima jesti svojih "osam blaga". Nije mu uspijevalo. Komadići mesa su jedan
za drugim padali na ionako ne pretjerano čist stolnjak. Konačno mu je dojadilo
te je, dohvativši porculansku žlicu za rižu, nastavio trpati hranu u sebe. Jedva
sam nešto progovorila. On je pak govorio mnogo.
Nakon dva sata znala sam sve o "mamicu" kod koje je živio. Mamić mu je bila
majka. Tatić je već bio umro (Tko bi mu zamjerio?). Christianu, nevjernu ženu,
prije dvije godine su on i mamić izbacili iz zajedničke kuće. Ne, još se nisu
zakonski razveli. On ne voli birokraciju, iako i sam radi na tom području.
Činovnik u prometnom uredu. Promet mu je strast. U svakom pogledu, hahaha.
Strast su mu i motori i, naravno, kamper koji mu je sve na svijetu otkad je
Christiane dala petama vjetra.
Ne, hvala, nisam željela vino od šljiva.
Nakon dva sata opet smo se našli na ulici.
"Bilo mije lijepo s tobom. Stvarno super", reče gospodin Steuerthal. Alois, kako
sam saznala u međuvremenu. "Moramo to obavezno ponoviti."
Nisam mu odgovorila nego sam mu pružila promrzlu
ruku. Zbog ovog nemogućeg tipa nisam morala kod kuće ostaviti svoju toplu
krznenu kapu.
"Ništa od toga", negodovao je Alois, "ja ću te odvesti kući. Auto mi je u
sljedećoj ulici."
Mogućnost povratka kući u toplom automobilu zvučala je primamljivo, pa makar i s
Aloisom Steuerthalom. Nisam se u ovako hladnoj noći željela mučiti podzemnom
željeznicom. Gospodin Steuerthal mi je položio ruku na leda gurajući me prema
naprijed.
"Imaš li sutra nešto u planu? Idem s nekoliko kompića na curling. Neki od njih
će povesti i cure. Nalazimo se svakog četvrtka u lovačkoj gostionici izvan
grada. Imaju najbolje kuhano vino. Vjeruj, uvijek se ludo zabavimo. Tamo možeš
posuditi opremu za curling, ako nemaš vlastitu."
Nažalost, već sam nešto imala u planu. Sto god to bilo.
Mogućnost da se na hladnoći do mrtvila opijam kuhanim vinom u društvu još
desetak tipova sličnih Steuerthalu i njihovih "cura" nije me nimalo privlačila.
Njegovo je vozilo stvarno bilo u blizini. Veliki, bijeli, neopisiv kamper.
Otvorio je stražnja vrata i omogućio mi pogled na svježe pripremljen bračni
krevet.
"Želiš li jabuku?" Gurnuo mi je u ruku smežuranu voćku.
Zbunjeno sam odmahnula glavom. Kao Adam i Eva, prođe mi kroz glavu. Ljubavno
gnijezdo u prirodi. Adam Evi pruža jabuku. Asocijacija nije sasvim u redu?
Naravno da nije u redu. Ni u kom slučaju. Alois Steuerthal nije bio Adam. Prije
svega ja nisam Eva. Nikako me nije mogao dovesti u iskušenje. Brzo sam otvorila
prednja vrata, odložila jabuku i spustila se na suvozačevo sjedalo. Ne znam što
je Alois mislio i čemu se nadao, ali bez riječi je zatvorio stražnja vrata i
sjeo za volan: "I, kamo sad?"
Dala sam mu Beinu adresu. Živjela je u kući udaljenoj od moje par minuta hoda.
Nisam željela sljedećih dana strepjeti hoću li ugledati bijeli kamper i hoću li
na vrijeme stići pobjeći. Na cesti je u ovo kasno doba bilo malo prometa. Za
nekoliko smo minuta stigli do Beine kuće.
Alois Steuerthal je bio iznenađujuće šutljiv.
"Tamo preko, žuta kuća."
Spretnim se manevrom bočno parkirao direktno ispred ulaznih vrata.
"Mnogo hvala na vožnji." Posegnula sam za kvakom. Željela sam izaći čim prije!
"A pusica..." Alois Steuerthal se napućenih usnica pun iščekivanja nagnuo prema
meni.
"Ne dolazi u obzir!" zgroženo sam uzviknula. Zar tip nije shvatio da me ni
najmanje ne zanima? Brzo sam iskočila iz vozila.
"Stvarno je pripremio bračni krevet", u nevjerici je govorila Bea, "spreman da
postane putujuće ljubavno gnijezdo?" Bea se glasno smijala: "To je nešto novo.
Tako nešto originalno još nikad nisam čula!"
"Imam njegov telefonski broj", rekla sam sumorno. "A da ga nazoveš? Aloisu će
sigurno biti drago uputiti te u tajne svog kampera." Nasmijala sam se preko
volje.
Sjedile smo u Beinoj kuhinji i pijuckale vruć zeleni čaj s aromom limete iz
kojeg se pušilo. Naravno da sam joj morala do u tančine opisati večer. Izvrsno
se zabavljala slušajući sve ono što je meni bilo dosadno. Sada kada smo se tome
zajedno smijale, i meni se sve činilo mnogo originalnije no što je bilo. Beu je
posebno zabavljala moja usporedba s Adamom i Evom. Odlučila
je tu priču ovjekovječiti u svom sljedećem romanu. "Ako ikad odlučim napisati
još jedan."
"Večer je imala i dobrih strana", rekla sam zadovoljno. "Sada točno znam što
želim. Muškarac kakvog tražim mora biti stariji od mene. Ne previše. Mora biti
pojava. Visok, sijedih zalizaka, elegantan, kao muškarac one žene... kako se ono
zvala, ona iz Carlinog kluba? Netko tko se zna ponašati, tko dobiva najbolji
stol u svakom restoranu i tko govedinu ne jede žlicom. Ne želim nekog tko još
živi s majkom, vozi kamper i ne zna što želi. Želim nekog tko ima vilu i
vlastito mišljenje. Ozbiljnog, odraslog muškarca. Muškarca koji me nikad neće
nazvati 'svojom curom'. Takvog tražim. Takvog ću i naći. Tako je."
Prošlo je nekoliko dana. Marie je istog dana kada sam Puxija vodila na pi-pi
bila na operaciji slijepog crijeva. Još je bila u bolnici, ali se oporavljala.
Jordv je došao u posjet Timu i Sebastianu. Donio je sa sobom najnoviju
kompjutersku igricu pa je u kući bilo neobično tiho. Prava atmosfera za nastavak
rada na mom predavanju. I za razmišljanje o prijatelju gospode Meiner. Te oči,
taj glas! Zamišljala sam kako bi bilo da je meni prišao širom raširenih ruku.
Bila bih se privila uz njega i osjetila notu sandalovine njegovog aftershavea -
takvi muškarci uvijek mirišu na sandalovinu. Bože moj, koliko dugo nisam
osjetila miris muškarca! Preznojavanje mojih muških pacijenata se ne računa.
Željela sam osjetiti miris muškarca dok ležim u njegovim rukama. Uzdahnula sam.
Muškarac iz snova je pripadao gospodi Meiner. Sreća da sam u "Robertu" bila
previše iznenađena da bih mu se bacila u naručje dok sam mislila da je njegov
srdačan pozdrav namijenjen
meni. Jasno da je tako zgodan muškarac već bio zauzet.
"All you need is love!" zapjeva moj mobitel grubo prekinuvši moje sanjarenje.
Da, nabavila sam mobitel. Bea je namjestila ovaj orginalan ton zvona. Ustala sam
i zgrabila mobitel sa stola: "Halo."
"Hi, Carla je. U čemu ti upravo smetam?"
"U čitanju članka o zubnim implantatima." To je uglavnom bilo točno. Bolje da
Carli ne govorim ništa o svojim sanjarijama. Bila je previše realna da bi
nastavila sanjariti sa mnom. Odmah bi poželjela sve provesti u djelo. "Još
jednom dobro promotri tog muškarca", čula sam je u mislima kako govori. "Onda
možeš odlučiti hoćeš li okušati sreću s njim." Ali kako da to namjestim?
"To bismo mogle pokušati, je li tako, Roli, što misliš?"
Sto mislim o čemu? Jesam li možda razmišljala naglas? Ili Carla govori o nečem
sasvim drugom, a ja je zbog svojega sanjarenja opet nisam čula? Moja majka, teta
Hilde-gard, a kasnije i Peter imali su pravo: sanjarenje je bila prokleto glupa
navika. Sanjareći se gubio dio stvarnog života i čula bi se samo polovica onoga
što ti drugi govore. A možda i manje.
"Roli, halo, jesi li tu? Ne čujem te. Najbolje da dođem dolje." Carla je
poklopila.
Uzdahnula sam, navukla papuče koje sam odbacila ispod pisaćeg stola i krenula
otvoriti vrata prijateljici. Već je elegantnim korakom silazila stubama.
Naravno, u besprijekornim salonkama. Je li Carla uopće imala običnu obuću? Ja je
u svakom slučaju nijednom nisam vidjela u njoj. U lijevoj je ruci nosila bocu
svog omiljenog crnog vina. "Oprosti na smetnji, Roli. Želiš li čašicu?"
Željela sam. Nije me bilo teško odvući od priprema za predavanje i od misli o
muškarcu sijedih zalizaka.
Sjele smo u kuhinju s dvije čaše vina. Carla je iz košare uzela jabuku i
pohlepno je grizla.
"Ne znam jesi li me prije čula. Pričala sam ti da sam dobila pozivnicu za neki
domjenak iz novog luksuznog hotela u blizini mog ureda. Za dvije osobe. Sada
imaju tjedne španjolske hrane i serviraju mediteranske specijalitete. Ne znam,
doduše, kojom sam zaslugom dobila pozivnicu; vjerojatno jer smo susjedi. U
svakom slučaju to je sljedeće srijede. Budući da se srijedom najčešće nalazimo
na ručku, mislim da bismo mogle ići. Sto ti misliš?"
Kimnula sam: "Rado ću ići s tobom. Naravno da neću propustiti luksuzni domjenak.
Pogotovo kad je besplatan. Ali što je s Konradom? Nećeš li radije s njim..."
"Konrad!" Glas joj je zvučao odbojno. "Gospodin Konrad je čudan u zadnje
vrijeme. Ako zanemarimo činjenicu da se nerado pojavljuje sa mnom u javnosti.
Pogotovo u blizini mog ureda gdje bi ga kolega Rotter mogao vidjeti sa mnom.
Njemu ne bi dugo trebalo da zbroji dva i dva i javio bi Konradovoj ženi. Poznaju
se iz školskih dana i dobri su prijatelji."
"Sto podrazumijevaš pod 'čudan'?"
Slegnula je ramenima. "Rijetko ga viđam u zadnje vrijeme. Kad se zbroje sve
obiteljske zabave kojima je proteklih tjedana obavezno morao prisustvovati,
pomislilo bi se da je poglavar kakvog škotskog klana. Nije moguće da toliko
stričeva, tetki, nećaka i nećakinja slave 'okrugle' rođendane. Pretpostavljam da
ima ljubavnicu."
Oh, oh, nije dobro zvučalo. Nije bio prigodan trenutak da joj povjerim svoje
sanjarije.
"Carla, ne mogu to zamisliti. Kako si došla na tu ideju? Možda je stvarno imao
mnogo zabava na kojima se morao pojaviti... Možda..."
Digla je ruku braneći se: "Hvala, ljubazno od tebe,
Roli. Ne trudi se uzalud. Konrad mi, naime, ionako već neko vrijeme ide na
živce. Sasvim sam zadovoljna kada ga ne vidim. Jesi li zapravo zamijetila kako
je uobražen i pravi se da sve zna najbolje?"
Itekako sam to zamijetila! Konrad je bio savršena kopija Carlinog bivšeg supruga
Olivera. Obojica su prštala od samopouzdanja i obojica su se smatrala pozvanima
drugima objašnjavati kako stvari stoje bez da ih itko išta pita. Rado su se
gurali u središte zbivanja i procjenjivali druge s velikom dozom sarkazma.
Uvijek sam smatrala da Carlu privlače takvi muškarci.
Odlučila sam odgovoriti neodređenim "Mmhhh".
"Zapravo, ne radi se samo o Konradu. Sve mi se skupilo: Konradove mane, Marijina
operacija, a tu su i stalne trzavice s Rotter om..."
"Zar se pravi šef još nije vratio iz bolnice?
Postavila sam košaru s voćem u sredinu. Činilo se da će ovo biti duga večer.
Lakomost s kojom je Carla pojela jabuku dala je naslutiti da danas nije previše
jela.
"Stari se gospodin vratio. Prije dva dana. Nasreću, radilo se samo o kolapsu
krvotoka, a ne o srčanom udaru, kako su isprva sumnjali. Naravno, još se mora
čuvati. Ne smije putovati u inozemstvo i svaki dan ranije odlazi kući. Najviše
me brine što ga tvrtka, čini mi se, više ne zanima kao nekada. Bubijeve ovlasti
su sve veće. To mi ne olakšava život."
Carla je uzdahnula prije nego što mi je ispričala daljnje pojedinosti o Bubiju,
Rotteru i starom Moosburgeru. Ovo stvarno nije bila prava večer da joj ispričam
o susretu s muškarcem mojih snova.
Sljedeće sam srijede bila u velikoj žurbi. U čekaonicu je upala pacijentica
natečenog obraza taman kada je sestra Mathilde htjela zaključati ulazna vrata.
Ponovno sam uskočila u bijelu kutu i čekala rendgensku snimku. Zub je bio
prekriven karijesom i potpuno gnojan. Nije bilo druge. Morala sam ga izvaditi,
što je nasreću prošlo bez komplikacija.
Ponovno sam se presvukla, ali nisam imala vremena iznova podići kosu. Zašto još
uvijek nosim tu nepraktičnu frizuru? Peteru se tako sviđala. Mene sada podsjeća
na moju staru učiteljicu. Njega je podsjećala na njegovu majku. Zašto mi je to
prije laskalo?
"Doviđenja, sestro Mathilde."
Mathilde je bila izučena medicinska sestra i godinama mi je bila desna ruka.
Stvarno sam mogla biti sretna što imam tako lojalnu, kompetentnu i obazrivu
suradnicu.
Jurila sam do podzemne željeznice. Carla će me sigurno već čekati. Mrzila je kad
bi netko kasnio. Tada bi postajala nesnosna, a to mi ne treba. Ni sama nisam
bila sretna. Sto sam ono obznanila na sav glas? Tražim muškarca! Ha, kako divna
ideja! A kako bi se to trebalo dogoditi, molim lijepo, kad mi iz glave ne izlazi
zauzet muškarac? Nisam mu znala ni ime ni adresu. Gdje da nađem drugoga? Nikako
preko oglasa, to je bilo jasno. Barove sam također mogla zaboraviti. Gdje bih
inače trebala upoznati muškarca? Možda ovdje u podzemnoj
željeznici? Ha, smiješno. Ovdje ionako nitko ni na koga nije obraćao pažnju.
Svatko je imao dovoljno vlastitih briga. Sto sam ono nedavno pročitala u nekom
časopisu s blještavom naslovnicom: "Tražite muškarca? Nema problema! Sjednite u
praonicu rublja - one vrve samcima."
Ah, da? A gdje je, molim vas, praonica rublja? Znala sam samo praonice u kojima
se može predati rublje i gdje ga nakon nekoliko dana možete podići svježe
izglačanog. Osim toga, sumnjala sam da bi zgodni muškarci poput neznanca iz
"Roberta" svoje donje rublje prali u praonici. Takvi muškarci sigurno imaju
čistačicu i vlastiti stroj za rublje. Kakav se još ono "apsolutno siguran" tip
spominjao u časopisu? Ah, da: "Subotom u trgovini stanite do vitrine s duboko
smrznutim namirnicama! Promatrajte kupce bez žurbe. Ako muškarac kupuje
obiteljsko pakiranje smrznutog povrća - prste k sebi!! Taj ima ženu i djecu. Ako
kupuje malo pakiranje umaka za špagete - bingo! Samac!"
Super! Stvarno vrlo jednostavno. Sto mi vrijedi ta mudrost? Trebam li se možda
obrušiti na takvog muškarca i pitati ga: "Slatkiću, hoćemo li te špagete pojesti
kod mene ili kod tebe?" Neizvedivo. Barem za mene.
Zašto me onaj muškarac preko puta stalno gleda? Sada se i nasmiješio. Imam li
mrlju na nosu? Krv moje zadnje pacijentice? To bi mi bilo nalik. Iako sam prije
odlaska bacila pogled u ogledalo i nisam primijetila ništa posebno. Najbolje da
ne obraćam pažnju na njega. Okrenula sam se i pravila se da proučavam šarene
vozne linije podzemne željeznice koje su bile prikazane iznad izlaza.
Konačno smo stigli do moje stanice. Iskočila sam iz vlaka, požurila pomičnim
stubama, prešla vrlo prometnu ulicu i stigla u hotelsko predvorje dvadeset
minuta nakon dogovorenog vremena. Carlu je bilo nemoguće previdjeti.
Stajala je na rubu veće skupine ljudi i prijekorno gledala na sat.
"Oprosti, molim te!" dahtala sam i poljubila zrak uz njezin obraz. "Prvo sam
morala pacijentici izvaditi bolan zub, a onda nije bilo vlaka." Pogledala sam
uokolo: "Gdje je španjolski domjenak na koji si pozvana?"
Dvorana je bila dekorirana crvenim i žutim bojama. Slike španjolskih gradova i
kulturno-povijesnih znamenitosti ukrašavale su zidove recepcije. Katedrala iz
Seville je visjela malo ukoso.
U tom se trenutku skupina ljudi počela kretati. Otvorila su se dvokrilna vrata i
omogućila pogled na dvoranu sa svečano ukrašenim okruglim stolovima. Stolnjaci
bijeli kao snijeg, blistave kristalne čaše, polirani srebrni pribor za jelo.
Potražile smo dva mjesta za stolom uz prozor s kojeg smo imale dobar pogled na
dvoranu. Vidno se popunjavala te je uskoro bila ispunjena do posljednjeg mjesta.
Konobar je donio još dvije stolice za dvoje koji su kasnili.
"Stvarno velikodušno", šapne mi Carla kad je okretna konobarica u čaše ulila
vino. "Ovdje je dobrih sto pedeset ljudi. Nisam mislila da će hotel pozvati
toliko ljudi na besplatan domjenak."
Ustala je da bi stala u red. Požurila sam slijediti njen primjer. Obje smo iza
sebe imale naporno prijepodne. Ne znam za nju, ali ja sam bila strašno gladna.
Stol je bio prekriven specijalitetima. Kuhari u štirkanim bijelim pregačama i s
visokim kapama na glavama savjetovali su goste i dijelili jela na tanjure. Losos
u umaku od meda i senfa, crveni i crni kavijar, račići i fine paštete kao
predjelo. Purica u umaku ili bakalar u umaku od šafrana kao glavno jelo. Sve je
bilo odlično.
"Izgleda li ti ovo španjolski?" šapnula sam Carli.
"Pa, radi se o španjolskom domjenku."
"Znam. Zato mi i izgleda španjolski jer nijedno jelo nije tipično za
Španjolsku."
Carla začuđeno pogleda svoje pečene krumpire. "Stvarno čudno. Možda sam nešto
preskočila na pozivnici. U svakom slučaju, meni odgovara."
I menije prijalo. Šestorica muškaraca za našim stolom prijateljski su nas
pogledavali, ali nisu nam posvećivali previše pozornosti. Međusobno su se dobro
poznavali i ubrzo su se udubili u žustru raspravu o struci, pri čemu se radilo o
okviru ekstra dugačke grede - što god to značilo. U svakom slučaju neka visoka
tehnologija u vezi izgradnje podzemne željeznice.
"Tipično za reklamno okupljanje", šaptala je Carla pogledavajući uokolo.
"Pozvali su većinom muškarce. Valjda misle da su samo muškarci potencijalni
klijenti. Kao da si žene ne mogu priuštiti ovako skup hotel."
Došlo je vrijeme za desert. Dok je Carla salvetom otmjeno brisala usnice i zbog
kalorija se odrekla deserta, ja sam ponovno stala u red. Čega sve nije bilo, a
sve je bilo slasno i navodilo na grijeh! Tortice od jagoda, pariški roščići,
komadići Linzer-torte, kreme, voćne salate... Ponovno nijedno španjolsko jelo.
"Oh, zdravo!" Muškarac ispred mene se okrenuo i njegove su mi se smeđe oči
smiješile. "Da sam znao da ste kolegica..."
Bio je visok, mlađi od mene, imao je trodnevnu bradicu i uz najbolju volju nisam
se mogla sjetiti gdje sam ga već vidjela. Očito se to vidjelo na meni.
"Norbert. Sjećate li se?"
"Zao mi je, Norberte. Inače dobro pamtim lica, ali trenutno se stvarno ne mogu
sjetiti..."
Počeo se smijati, a smeđe su mu oči sjajile od zadovoljstva: "Ne zovem se ja
Norbert. Ja sam Gregor Neuhof. Norbert je moj pas. Bobtail, nedavno u parku..."
Najradije bih se bila lupila po čelu. Naravno, Norbert, ogromni monstrum koji je
gotovo udavio Puxija. A ovo je bio njegov gospodar, nemoguć čovjek podrugljivog
glasa. Danas nije bilo podrugljivog tona. Ne, bio je dobro raspoložen i činilo
se da je sretan što me opet vidi.
"Da, točno, Norbert", nasmijah se i ja. Pa što sad, Puxi je živ. Bilo je lijepo
sresti barem jedno poznato lice među tolikim strancima. Dobro, bar djelomično
poznato. Poželjela sam da se u parku nisam onako derala na njega.
"Zgodan domjenak", rekla sam ne bismo li ponovno uspostavili razgovor. "Samo,
nema nijednog španjolskog jela. Ne čudi li to i Vas?"
Gregor Neuhof me iznenađeno pogledao: "Ne, zar bi trebalo?"
"Mislila sam da je ovo španjolski domjenak. Barem je tako pisalo na pozivnici."
"Stvarno? Gdje ste to pročitali? Trebao sam bolje pročitati papire."
"Poziv je u svakom slučaju velikodušan. Nisam očekivala ovoliko finih jela."
Tu se Gregor Neuhof u potpunosti složio sa mnom: "Da, stvarno velikodušno.
Doduše, plaćamo dovoljno doprinosa, pa nam jednom godišnje mogu servirati nešto
pošteno."
"Doprinosa?" O, Bože, možda se na ulazu moralo platiti, a Carla i ja nismo
vidjele blagajnu. Upravo sam ga htjela pitati gdje se predaju doprinosi kadli me
netko čvrsto zgrabio za ruku.
"Moramo ići. Odmah!" Carla je stajala do mene. Lice joj je bilo blijedo i posuto
crvenim mrljama. Držala me željeznim stiskom.
"Ali željela sam probati torticu od jagoda", odgovorih tvrdoglavo. Već sam skoro
bila na redu, a i tako sam se lijepo zabavljala.
"Zaboravi tortu od jagoda i dolazi ovamo", siktala je.
"Oprostite." Kratak naklon crvene paž-frizure bio je namijenjen Gregoru Neuhofu.
Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu mahnem na rastanku. Da su mi se sviđali
muškarci s trodnevnom bradicom, rekla bih da je ovaj zgodan. Stajao je i
začuđeno gledao za nama. Carla me ne baš nježno izvukla iz dvorane u prazno
predvorje.
"Znaš li kakav je ovo bio domjenak?" upita i zapali cigaretu.
"Nije bio španjolski", zaključila sam.
Carla odmahne glavom. Najprije se činilo da nešto želi reći, ali je šutjela i
pokazala na nekoliko usamljenih stolova pokraj recepcije. Prije, dok je prostor
bio ispunjen ljudima, uopće se nisu vidjeli. Iznad stolova je visio konopac sa
španjolskim zastavicama. Na svakom se stoliću nalazio pladanj s tapasima -
malim, tipičnim španjolskim predjelom. Žena u flamenco-kostimu dijelila je
sangriju iz glinenog vrča. Nekoliko je usamljenih gostiju sjedilo na niskim
stolicama. Ostali su na polupraznim srebrnim pladnjevima tražili ostatke hrane.
"Znaš li što je ovo?" Carla je teškom mukom zadržavala smijeh.
"Naš španjolski domjenak?" To je bila više izjava nego pitanje. Sada se Carla
počela glasno smijati, a ja sam joj se pridružila. Situacija je stvarno bila
jedinstvena! Primila me pod ruku: "Dođi, nestanimo iz hotela dok naši susjedi za
stolom ne napuste restoran i ugledaju nas ovdje. Idemo na kavu u slastičarnicu
preko puta. Ja častim."
"Da, rado, sada mi stvarno treba šalica kave. Ali reci mi, ako su ovi jadni
tapasi na recepciji bili španjolski domjenak, na kakav smo ono prijem upale?"
"Ovih se dana u hotelu održava godišnje okupljanje njemačkih inženjera i
arhitekata. To mi je rekao jedan od susjeda za stolom. Vrlo me pristojno pitao
otkuda
dolazimo jer nas još nikad nije vidio na radionicama i predavanjima!"
"Ah, zato je rekao da je platio dovoljno doprinosa."
"Misliš na zgodnog muškarca s kojim si razgovarala? Poznaješ li ga? Je li
slobodan?"
Slegnula sam ramenima: "Nemam pojma."
"Trebala bi se koncentrirati na ovoga. Jako je zgodan."
Ne, hvala, taj nije bio za mene. Premlad. Preneuredan. Neobrijan. Tada sam joj
ispričala o susretu s njenom klupskom kolegicom Meiner i o muškarcu iz snova iz
"Roberta". Iz torbe sam izvukla vizitku koju mi je dala gospođa Meiner i koju
sam u međuvremenu pročitala bar tisuću puta.
"Margarite Meiner je relativno nova u mojoj udruzi. Do sada smo izmijenile svega
nekoliko riječi", reče Carla. "Da je bolje poznajem, rado bih je nazvala i
pitala za tog muškarca iz snova. No to bi bilo malo čudno. Znaš li što? Najbolje
bi bilo da je nazoveš i dogovoriš termin. Tako usput možeš saznati nešto o tom
tipu. Najbolje da to odmah učiniš. Čemu ti služi mobitel?"
Pretpostavljala sam da će biti tako. Carla je odmah sve željela provesti u
djelo. Kada sam napustila kafić, imala sam dogovoren termin kod gospođe Meiner.
"To se zove ubiti dvije muhe jednim udarcem", Carla otpuhne kolutove dima u
zrak. "Šansa da doznaš nešto o muškarcu iz snova. Ako to ne uspije, barem ćeš
imati živahan izgled."
Pa, nisam se previše nadala. Pogotovo što se tiče muškarca iz snova. Bio je
nedostižan i zato ga je trebalo zaboraviti. Što se tiče mog živahnog izgleda, ni
tu nisam gajila neke nade. Još nikada u životu nisam izgledala živahno. Kako da
onda počnem u četrdeset i drugoj godini? No, nova frizura - to je bila
primamljiva ideja!
VIII
Studio gospođe Meiner nalazio se iznad pasaža s trgovinama na najboljoj poziciji
u središtu grada. U istom su se pasažu vrlo praktično smjestili frizerski salon
te optika. Kao što sam uskoro saznala, Margarite Meiner i njezine pretežno
ženske klijentice bile su česte gošće mnogobrojnih butika u okolici. Sve su
prostorije njenog studija bile u bijelom tonu. Zapravo nisu bile opremljene već
stilizirane. Dizajnerska sofa i dizajnerski tepih. Dizajnerske stolice smještene
ispred široke staklene stijene odakle se pružao prekrasan pogled na zelenilo
trga u starom gradu. Sve je bilo svijetlo i prozračno. Svježu su atmosferu
naglašavale lončanice različitih nijansi zelene boje.
"Važno je imati dovoljno dnevnog svjetla!" Gospođa Meiner mi se prijateljski
smiješila dok mi je namještala udobnu bijelu stolicu. "Lijepo od Vas što ste
došli! Dok smo zajednički hodale ulicom bilo je mračno. No već sam tada
pomislila: kako lijepa žena! Kakvo pravilno lice. Šteta što ova žena ne pokazuje
svoju ljepotu. Odmah se vraćam. Skoknut ću po tkanine. Mogu li Vam usput
donijeti neko piće? Što kažete na šalicu kave?"
Pomalo omamljena, zamolila sam čašu lagano gazirane mineralne vode. Nisam mogla
shvatiti da je govorila o meni. U vezi s mojim izgledom čula sam već mnogo
pridjeva. "Lijepa" sigurno nije bio jedan od njih.
Gospođa Meiner je preda mnom rasprostrta šarenu paletu boja. Odmah me je
očarala. Nakon nekoliko
minuta potpuno sam zaboravila pravi razlog mog dolaska. Zapravo sam samo željela
doznati tko je taj strašno zgodan muškarac koji ju je tako veselo dočekao u
"Robertu". Je li još s njim i postoji li i sićušna, makar teoretska šansa da ga
osvojim. Tek sam nakog nekog vremena saznala više o tome.
Najprije su na red došle šarene tkanine koje je pred mene gurnula gospoda
Meiner. Kosu mi je posve sakrila bijelom kapicom kakvu nose kirurzi. Moje su
naočale ležale na stoliću. U međuvremenu sam saznala da su bile posve pogrešan
model za mene.
"Naočale su nakit. Služe da bi istakle finoću lica i učinile ga zanimljivijim",
objasni gospoda Meiner i odmahne glavom kad mi ih je skinula. "Naočale za stalno
nošenje ne smiju se previše isticati, što ne znači da moraju biti tako
neugledne, s mišje sivim okvirom kao ove Vaše. Lice Vam zbog njih izgleda suviše
blijedo i dosadno. K tome čak ni s obrvama ne tvore lijepi luk."
Kako ću ikada više nositi te naočale nakon ove porazne procjene? Izlet gospodi
Meiner koštat će me skuplje no što sam mislila. Ipak sam se počela zabavljati.
Pokazivala mi je, jednu za drugom, četiri tkanine različitih nijansi crvene
boje, a ja sam instinktivno trebala odabrati onu zbog koje bi mi oči najviše
zasvjetlucale. Nisam imala naočale. Približila sam se ogledalu dovoljno da jasno
vidim svoj odraz i da mogu promatrati sjaj u očima. Odabir nije bio težak, a
gospođa Meiner je bila zadovoljna mojim izborom. Pri odabiru jedne od četiriju
zelenih tkanina pouzdala sam se u stručan izbor moje savjetnice. Pravu plavu sam
odmah prepoznala. Na moje iznenađenje, određena nijansa sivosmeđe boje
pristajala mi je bolje od crne. Nakon sat vremena pronašle smo sve "moje" boje.
Gospođa Meiner mi je uručila iskaznicu
boja koja će mi ubuduće dobro doći pri kupovini. Bila sam "ljeto".
Carla je već bila na savjetovanju o bojama. Ona je bila "jesen".
"Po čemu se razlikuju ljeto i jesen?"
"Boje jeseni su tamne. Ljeto voli nježne boje", gospođa Meiner podigne
odgovarajuće tkanine. "Lagane su i djeluju pomalo 'zagasito'. Primjerice ova
svjetloplava. Nježan jorgovan ili plavozelena. Na svojoj ćete paleti pronaći
boje kojima je temelj plava, nježne, diskretne boje: ma-lina-crvena, sljez-
crvena, bordo, menta i vuneno bijela."
To je značilo: nema crne. Umjesto žućkasto-bež boje, koju sam dosad nosila -
sivosmeđa. Kad dobro razmislim, to je također značilo da tri četvrtine sadržaja
mog ormara odlazi u staru robu, ili ću je pak pokloniti sestri Mathildi, za
njezinu svekrvu. Stara je gospođa nosila isti konfekcijski broj kao i ja i
uvijek se radovala mojim odbačenim stvarima. Do sada mi nije bilo čudno što je
moja odjeća primjerena jednoj sedamdesetogodišnjakinji. I to
sedamdesetogodišnjakinji koja nije zadržala mladolik izgled. To će se sada
promijeniti! I to brzo! Nabavit ću si garderobu kakvu svekrva sestre Mathilde
nikad neće ni taknuti. Morala sam se nasmiješiti - kakva apsurdna, ali
istovremeno radosna zamisao.
Na kraju sam kod optičara u pasažu naručila nove naočale. Jednostavne,
četvrtaste, smeđe boje koja mi je tako dobro pristajala i naglašavala boju mojih
očiju. Ta je smeđa bila prirodna boja moje kose, samo nekoliko nijansi
svjetlija. To sam već gotovo bila zaboravila. Posljednjih sam godina svoju
dugačku grivu stalno pokušavala osvježiti crvenkastom nijansom. Potpuno
pogrešno, kako sam upravo saznala. Ljetnim tipovima, kao što sam ja, u kosi je
potrebna pepeljasta nijansa, iako ne onako jaka kao u zimskih tipova. Kome bi
palo na pamet dobrovoljno
obojiti kosu u boju koja nosi naziv "pepeljasta"? Sada sam u frizerskom salonu u
prizemlju dobila svoju pepeljastu nijansu. Moram reći da izgleda odlično.
Pogotovo na mojoj novoj, stupnjevito ošišanoj frizuri u visini brade. Nema više
moje duge kose. Kakav nov osjećaj! Nema više dugotrajnog feniranja ujutro ni
podizanja kose izučenim pokretima. Glava mi je bila lagana i poletna. Spremna za
novu avanturu! Ja sam, naravno, bila spremna gospođu Meiner slijediti u obližnju
trgovinu jeansom.
Kad smo već kod avanture, krajnje je vrijeme da mislim na svoju stvarnu misiju:
"Rekli ste da ste se u grad doselili zbog ljubavi", započela sam, potpuno izvan
konteksta. Upravo sam pokušavala navući uske traperice, prve nakon ni sama ne
znam koliko godina. Gospođa Meiner mi je uz njih u kabinu dodala majice boje
maline i boje dima. Sada je strpljivo čekala pred zavjesom. "Je li se
isplatilo?"
Bila sam prilično direktna. Nadam se da mi neće zamjeriti. Nadam se da će
odgovoriti: "Ne, nažalost. Nije to bila velika ljubav. Razišli smo se."
"Itekako se isplatilo", reče ona umjesto toga i nasmije se. Njeno je lice
zračilo kad je provirila kroz otvor na zavjesi. "Wolfram je savršen partner za
mene. Muškarac kakvog sam tražila. Zvuči pretjerano, zar ne? Ali istina je. On
je moja srodna duša. Nakon kraha prvog braka čvrsto sam odlučila da se više
nikad neću udati. A pogledajte me sad; smekšala sam se zbog Wolframa! Nitko još
ne zna da ćemo najesen stati pred oltar."
Samo sam se nadala da nisam izgledala previše zaprepašteno. Požurila sam
promrmljati "čestitam odsrca". Sto sam očekivala? Zašto bi takav presavršen tip
iz snova čekao samo mene?
"Crvena Vam majica dobro stoji", gospođa Meiner prekine moje misli koje srećom
nije mogla čuti. "Odmah izgledate mlađe i svježije. Svejedno isprobajte i plavu,
možda Vam stoji još bolje."
Na koncu sam kupila obje, kao i traperice i traper jaknu. Idealna kombinacija za
proljeće. Jesam li kupovala zbog frustriranosti? Wolfram je, dakle, bio
prekrižen, nedostižan, gotovo oženjen: Sranje, sranje, sranje!
"Ako želite, mogu ovih dana navratiti do Vas i pomoći Vam u čišćenju ormara",
predloži gospođa Meiner. Kad smo se vratile u njezin studio, vani je već odavno
bio mrak. Ideja mi se jako sviđala. Sama sigurno ne bih imala srca odreći se
svih tih haljina, kostima, blejzera i jakni iako mi nisu pristajali. Proteklih
sam si godina uostalom priuštila samo najpotrebnije odjevne predmete. Djeca,
posao, uspomene na Petera - to mi je bilo važnije od modernog izgleda. Bilo je
krajnje vrijeme da osvježim svoje krpice. Dogovorile smo se za srijedu za dva
tjedna. Čišćenje ormara i planiranje nove garderobe - prava zanimacija za
slobodno poslijepodne.
Još uvijek nisam imala mira: "Kako ste upoznali Wolframa?"
Moja mi je savjetnica već bila pružila ruku na rastanku. Provele smo dan zajedno
i dobro se zabavile. Smatrala sam da si mogu dopustiti još jedno direktno
pitanje. Gorjela sam od znatiželje. U kakvim se lokalima motaju muškarci iz
snova kao što je Wolfram?
Činilo se da je gospođi Meiner pomalo neugodno: "Smijat ćete se, ali upoznali
smo se preko Interneta. Jedne sam večeri, više iz zabave i radoznalosti,
ostavila poruku na stranici za samce. Nisam mnogo očekivala. No drugi sam dan
imala dvadeset i četiri poruke, a sljedećeg ih je stiglo još dvanaest. Tu još
nije bilo Wolframa, ali sam upoznala vrlo zanimljive ljude npr. bankara
Manfreda. S
njim se i danas družim. Wolframu se također sviđa. Kad sam primijetila da među
tridesetšestoricom još nema onog pravog, pokušala sam ponovno. Opet su mi se
mnogi javili. Jedan od njih je bio Wolfram. Samo se ne smije odustati."
"Na Internetu se mogu naći takvi muškarci?"
"Da, naravno. Danas većina ljudi ima priključak za Internet. Mnogi žele
isprobati mogućnosti koje Internet pruža. Kažem Vam, doći će vrijeme kada će se
većina upoznavati na taj način. Slobodno mi vjerujte, još ćete se sjetiti mojih
riječi", nadoveže kad je ugledala moj sumnjičav pogled. "Kako se ono kaže? Važan
je prvi dojam. Mlada djevojka, dugih, vitkih nogu prolazi uz jezero ili ide u
disko. Žena naših godina puna humora i elana. Gdje bi oboje bolje primijenilo
nego u pisanoj riječi?"
"Da, ali", ubacih, "na Internetu se mota cijela hrpa šarlatana, lažljivaca,
perverznjaka..."
"Ne više nego u stvarnom životu."
Bilo je istine u tom odgovoru.
"Ali, anonimnost. Nikad se ne zna tko se nalazi na drugom kraju žice.
Dvanaestogodišnjaci se mogu zabavljati praveći se da su seksi i da imaju
dvadeset i pet godina. Šezdesetogodišnjaci se mogu izdavati za tridesetogo-
dišnjake. Ili oženjeni muškarci koji se pretvaraju da traže partnericu, a
zapravo samo traže kratku avanturu..." Primijetila sam da sam se potpuno
uživjela.
"Brzo prepoznate šarlatane, lažljivce i muškarce koje zanima žena za jednu noć.
Mislite li da su takvi zainteresirani za intenzivno dopisivanje? Ako im nakon
druge poruke ne želite dati broj telefona, odmah odustaju. Ne, ne, anonimnost
ima mnogo dobrih strana. Nitko ne zna tko ste. Znaju samo Vaš 'nickname'. Putem
e-mailova možete mnogo saznati jedno o drugom. U kraćem se razdoblju možete
upoznati bolje nego izravnim kontaktom. Ako se
neko vrijeme dopisujete, možete kontaktirati i telefonom. Telefoniranje je
prijeko potrebno. Glas odaje mnogo toga. Kako govori? Kako se smije? Sto govori?
Tako se stječe još intenzivniji dojam. Ja sam si nabavila poseban mobitel upravo
za te pozive. Vrlo je praktično." Gospođa Meiner se veselo nasmije. "S nekima
sam razgovarala satima prije no što bismo se sastali. Jedan mi je čak izjavio
ljubav. No kad smo se sreli nismo više imali što reći jedan drugome. I to se
može dogoditi. Dopisivanjem i telefoniranjem stvorite u glavi sliku te osobe
koja ne mora odgovarati stvarnosti. Sto se tiče Wolframa, stvarnost je nadmašila
sva očekivanja."
Mislila sam na večer s Aloisom Steuerthalom. Da smo se najprije dopisivali,
sigurna sam da nikad ne bih izašla s njim. Tako bih poštedjela sebe dosadne,
neugodne večeri, a Bea se ne bi imala čemu smijati.
"Prije sastanka se, po želji, mogu izmijeniti digitalne fotografije. Tako se
također sprječavaju neugodna iznenađenja. A onda dolazi i prvi sastanak. Obično
se javlja osjećaj prisnosti. Kao da si sa starim znancem kojeg već dugo
poznaješ. Da, da, bilo je zabavno tražiti partnera putem Interneta. Koliko god
sam sretna što sam našla Wolframa, ne bih voljela da sam propustila tu
avanturu."
Ma, ne znam. Razmjenjivati e-mailove s potpuno nepoznatim muškarcima? Upoznati
ih putem Interneta? To je više bilo u stilu gospode Meiner. Bila je otvorena
prema novim iskustvima, vesela, ekstrovertirana. Za mene, Peterovu udovicu,
Hubertovu snahu, za mene, dobru staru sanjalicu Roli - nije to bilo za mene. U
to sam bila sigurna.
"Time, Sebastiane, jeste li kod kuće? Znate li kako se otvara anonimna e-mail
adresa?"
Nisam li bila savršen primjer dosljednosti? Nisam još ni zatvorila ulazna vrata
za sobom, a neobuzdan me nagon već bio natjerao da se odmah bacim na posao. Kada
je gospođa Meiner na Internetu pronašla svog Wolframa, zašto i meni ne bi
uspjelo nešto slično? Odložila sam vrećice pokraj komode i bacila brz pogled na
ogledalo. Nije loše. Neobično. Ali dobro. Nova je frizura činila lice ljepšim.
Još kad dodam nove naočale...
U tom su se trenutku otvorila ulazna vrata Carlinog stana i čula sam kako se
Oliver Martens oprašta od svoje kćeri. Brzim je koracima sišao stubama. Na
desnom je kažiprstu opušteno vrtio ključeve svog engleskog sportskog automobila.
Kad me je ugledao, ukopao se i promatrao me začuđenog izraza lica: "Vidi ti to!
Gospoda doktorica Steinberg. Stvarno si se promijenila. Sto to znači? Ideš u lov
na muškarce, Rosalind?"
Nikad nisam trpjela Oliverov ironičan ton. Uvijek me je zastrašivao. Koliko sam
se samo puta ljutila što nisam na vrijeme smislila odgovarajući odgovor.
"Ne raduj se prerano, Olivere. Tebe sigurno ne lovim. Uopće nisi moj tip." Jesam
li to zaista rekla naglas? Oliver je zapanjeno umuknuo.
Carlina se glava pojavila kroz odškrinuta vrata: "Roli ide u lov na muškarce?
Sto time želiš reći, Olivere?"
Razrogačila je oči kad me je ugledala: "Što se tebi dogodilo? Odlično izgledaš!
Sjećam se te boje kose. Nosila si je na početku studija. Dobro ti stoji. A ja
sam mislila da si otišla gospođi Meiner samo da saznaš adresu." Namig-nula mi
je.
U međuvremenu su iz kuhinje dojurili i moji sinovi: "Kakva adresa?" raspitivao
se Tim okrenuvši se prema meni: "Mama, što je za večeru? Može li Jordy jesti s
nama? Noćas će prespavati kod nas. Nemaš ništa protiv, jel' tako, mama?"
Carla ispusti uvrijeđen uzdah: "Time", reče strogo, "tvoja majka ima novu
frizuru."
Zahihotala sam se. Carla se nije znala nositi s muškim ignoriranjem. Tim me je
pozorno promotrio: "Au, da, točno. Sličiš na Meg Ryan. Je li u redu ovo s
Jordyjem?"
Sin me usporedio s Meg Ryan? Junakinjom filma "Kad je Harry sreo Sally", filma
kojeg sam pogledala najmanje tri puta? I onda bih njegovom najboljem prijatelju
trebala uskratiti večeru i prenoćište? Brzo sam pogledala u ogledalo. Pa, možda
i nije mnogo pogriješio.
"Sve je u redu", rekla sam, našto mi je Tim mahnuo i nestao u kuhinji.
Sebastian, koji se tiho držao u pozadini, nasmiješio mi se i prije nego je
otišao za bratom rekao: "Dobro ti stoje traperice, mama." Kuhinjska vrata se
zatvore za njim.
"Potpuno je u pravu", javi se Bein zadovoljan glas s ulaznih vrata. "Roli,
izgledaš veličanstveno!" Dramatično podigne ruke u zrak. "Netko te je konačno
uspio promijeniti. Uvijek sam mislila da se u tebi skriva više nego što
pokazuješ. Ipak nisam mislila da imaš tako slatku stražnjicu." Bea se drsko
hihotala.
I ja sam se hihotala. Toliki komplimenti u jednom danu.
"Vidi ti to, dobra stara Beatrix", pozdravi je Oliver svojim najarogantnijim
tonom, "sad je konačno vrijeme da se izgubim."
Nismo ga zadržavale.
Bea se nije obazirala na njegove bezobrazne riječi. Odbojnost koja je vladala
između Bee i Carlinog bivšeg muža bila je uzajamna. Crni je ogrtač objesila na
vješalicu i poravnala svoje svilene šalove boje dima, leda, kobalta i tamnoplave
boje s tračkom zelene. Sto bi gospođa Meiner rekla na ovu kombinaciju boja?
Kojem je tipu pripadala Bea? Proljeće? Ljeto? Jesen? Zima? Ili sva godišnja doba
u jednom? Prišla mi je ne bi li me bolje promotrila.
"Hajde, reci. Kako se zove? Koji te je muškarac natjerao da konačno izađeš iz
sivila? Gdje si ga upoznala? Tko je on, što ima, što zna?"
Morala sam se nasmijati: "Bea, zvučiš kao moja majka."
"To mi je i bila namjera", moja je prijateljica bila nepopravljiva.
"On nije 'on' nego 'ona'. 'Ona' se zove gospođa Meiner, stilistica i savjetnica
za boje. Poznaješ je, Bea. Sjedila je za našim stolom one večeri kad si u mom
klubu održala predavanje", objasni joj Carla. "Roli je zapravo otišla do nje
samo da bi pobliže saznala nešto o određenoj osobi. Bar sam ja tako shvatila. No
Margarita je uspjela nagovoriti Roli na novi outfit. Žena zna što radil Naravno,
živo me zanima što je sve Roli saznala." Carla se opet okrenula prema meni:
"Roli, obećaj nam da ćeš nam sve ispričati do u tančine. Ali ne sad. Čekajte me,
molim vas. Samo ću na brzinu staviti Marie u krevet pa ću se spustiti k vama.
Umirem od znatiželje."
I tako smo pola sata kasnije sjedile u mojoj ugodnoj dnevnoj sobi te sam
prijateljicama prepričavala dan proveden kod gospođe Meiner. Tješile su me zbog
činjenice da je Wolfram nepovratno izgubljen.
Bea me potapša po koljenu: "Znaš kako se kaže? Muškarci su kao zahodi. Ili su
zauzeti ili posrani! Želite li i vi još jednu čašu vina?" zaljuljala je bocu
nudeći nas.
Carla je bila zaprepaštena: "Dakle, stvarno, Bea. Gdje samo nalaziš takve
poslovice? Takvo što se ne govori."
"Ovo je pristojna kuća", smijala sam se bezobrazno.
Carla mi baci jastuk na glavu. Dopustila je Bei da joj napuni čašu.
"Namjeravam slijediti primjer gospođe Meiner", započela sam. Već sam znala da će
moja ideja o traženju muškarca putem Interneta naići na različita mišljenja.
"Zar ćeš i ti postati savjetnica za boje?" Bea se smijala. Vino joj je sigurno
već udarilo u glavu.
"Da, sigurno. Hoćeš li preuzeti moju ordinaciju?"
Bea mi je mahala rukama pred nosom: "Ma, nema šanse! Beskrajno ti se divim što
strancima čačkaš po ustima. Dakle, ja to ne bih mogla..."
"Ja ne čačkam!" ispravila sam je praveći se ljućom no što sam bila.
"Možete li, molim vas, prijeći na stvar?" strogo naredi Carla. "Roli, u čemu
želiš slijediti primjer gospođe Meiner? Samo nemoj reći da se poigravaš idejom
da i ti objaviš oglas na Internetu."
Evo, znala sam!
"Pa to je super ideja!" Bea je, naravno, bila oduševljena.
Kako li sam samo naišla na dvije tako različite prijateljice? Uostalom, nisam
imala ni najmanje volje ponovno raspravljati o tome. Rasprava će završiti slično
kao i ona od prije par tjedana o javljanju na novinski oglas. Već sam
donijela odluku. Ako je gospođa Meiner svog Wolframa našla putem Interneta, to
mi je bio dovoljan dokaz da se muškarac iz snova može naći i na taj način. Nisam
željela da me Carline sumnje pokolebaju. Osim toga, postojala je jedna posve
drugačija tema o kojoj sam već danima razmišljala.
"Prije no što se upustite u bezrazložnu svađu", prekinuh Beu, koja je upravo
htjela sasuti bujicu riječi, "imam jedno posve drugačije pitanje koje mi je
mnogo važnije. Sto je s prvim seksom?"
Carla naglo spusti čašu crnog vina koju je upravo htjela prinijeti usnama.
Pogled joj je odavao zbunjenost. "Roli, sinovi ti imaju šesnaest godina i cijele
dane provode s prijateljima. Muškim prijateljima, koliko znam. Zašto se brineš?"
"Tim i Sebastian sigurno imaju lijep broj ženskih prijatelja", odvratih oštrije
no što sam namjeravala. "No ne radi se o njima. Radi se o meni."
"Prošlo je barem sedamnaest godina od tvog prvog puta. Gledano čisto
matematički. Mislim, s obzirom na tvoje sinove. No, pretpostavljam da je tomu
već više od dvadeset godina. Zašto sad želiš govoriti o svom prvom putu?" Bilo
je očito da Carla nema blage veze o čemu govorim.
"Ne mislim na svoj prvi put", oneraspoložio me toliki nedostatak sposobnosti
uživljavanja, "nego na prvi put nakon mnogo vremena. Peter je mrtav već gotovo
tri godine, moj seksualni život također. Sad nemam pojma kako se ponašati kad
dođe do toga. Tko zna, možda ubrzo nekog upoznam i onda će na red doći ovo
pitanje. Kako da se postavim?"
U mislima sam ugledala Wolframa. Njegovo lijepo oblikovano, fascinantno lice.
Elegantna pojava. Razmišljala sam kako bi bilo grliti tog muškarca. Mhm, da,
peckav
osjećaj. Bila sam nesigurna. Hoću li znati što očekuje od mene? Sigurno je imao
afere s mnogim uzbudljivim ženama. A onda stižem ja, bljedunjava Roli. Potpuno
zahrđala. Sa strijama na trbuhu. Nije moguće da si samo ja postavljam ovakva
pitanja. Jesu li druge žene stvarno bile toliko samouvjerenije od mene? Nisam ni
očekivala da će mi Carla odgovoriti. Načela sam temu koja joj je bila neugodna.
Sjedila je i promatrala slike pokraj Hubertovog naslonjača. Bilo je očito da se
nada kako će Bei pasti na pamet nešto prigodno i tako je riješiti obveze da mi
odgovori. Smijala sam se u sebi.
Bea je nije razočarala. "Seks je kao vožnja bicikla", zadovoljno si je u čašu
natočila još malo crnog vina. "Nikad se ne zaboravlja. I sama sam jednom gotovo
godinu dana bila bez partnera, ako se sjećate. Neposredno prije no što sam
upoznala mog Richija. Svejedno sam se prve noći provedene s njim bez problema
sjetila svojih prijašnjih iskustava." Hihotala se. "Nemaš se zašto brinuti,
Roli. Uostalom, svatko tko se upušta u nešto sa četrdesetogodišnjakinjom zna da
nismo više svježe kao jutarnja rosa. Ukoliko se ne kaniš spetljati s nekim
dvadesetpetogodišnjakom, tada će i muškarac pokraj tebe imati poneki ožiljak i
tjelesni nedostatak. Tako ti je to u životu."
Raspravu su naglo prekinuli moji sinovi ušavši u sobu. "Nemaš vremena za
kuhanje, jel' da, mama? Odlučili smo naručiti pizzu."
Odlična ideja! Zamolila sam Tima da naruči pizzu sa salamom, a Bea se odlučila
za pizzu s tunom i lukom.
Carla odmahne glavom: "Večeras će navratiti Konrad. Vrijeme je da si pripravim
nešto. Dakle, Roli, ne razbijaj glavu nepotrebnim mislima. Hvala na vinu."
Mahnula nam je i izašla iz dnevne sobe.
Čula sam kako Tim u kuhinji naručuje pizze. Znam
da je smiješno, ali ipak me to radovalo. Nije li to dokaz da sam djecu odgojila
tako da postanu samostalni ljudi? Sumnjam da bi se Jordvjeva majka složila sa
mnom. Po školama je držala predavanja o suvremenoj biološkoj ishrani. Nisam
sigurna dapizza spada u tu kategoriju.
Bea je u međuvremenu uključila moj laptop. "Daj da ubijemo vrijeme. Kako bi
željela sročiti oglas?"
"Sročiti oglas?" Večeras sam namjeravala u miru posjetiti nekoliko web-stranica
za samce. Možda pisati ponekom. Ni u snu nisam pomislila da sama napišem oglas.
Rekla sam to Bei.
"A zašto ne? Ako sama napišeš oglas, možeš sama odlučivati."
"Najprije moram otvoriti anonimnu e-mail adresu. Zamolit ću dečke da mi to sutra
srede." Nadala sam se da ću tako dobiti na vremenu.
"Zašto čekati do sutra? Ne moraju ti sinovi pomoći. Možemo to napraviti i
zatvorenih očiju."
I tako sam se nakon dobrih sat vremena na Internetu pojavila kao "Gularo".
Korisničko je ime možda zvučalo malo neobično, ali je bilo prvo kod kojeg me
kompjuter nije crvenim natpisom upozorio: "Korisničko ime se već koristi."
"Kako ćeš se zvati?" pitala me Bea.
Odmah sam eliminirala Rosalind, Roli, Linda. Nisam imala srednje ime, a bilo mi
je neobično izabrati neko drugo žensko ime. Sviđalo mi se "Suncokret". Naravno,
odavno je bilo zauzeto. Kompjuter me savjetovao da dopišem godine. Ali
"Suncokret42"? Ne, to mi se nimalo nije sviđalo. Slično je bilo i s jagodom,
ljetnim suncem, ljetnom livadom, ljetnim povjetarcem. Nije bilo teško pogoditi
da se već radujem ljetu. Vlažnih, hladnih i sumornih dana bilo mi je već dosta.
No kompjuter je odbijao svaku riječ koja je imala veze s ljetom.
Bea se nije dala smesti. "Kamo najradije putuješ?" Ni tu nismo imale sreće. Beč,
Rim, Venecija, Toskana - sva su ta imena već bila iskorištena.
"Što najradije jedeš?"
"Pa ne mogu se zvati 'kuhana govedina' ili 'Saltimbocca a la Romana'", odgovorih
negodujući.
Bea se glasno nasmije. "A kako ti se sviđa 'slatkokisela svinjetina'? Sigurna
sam da još nitko nije registrirao to korisničko ime." To mi se ime činilo
apsurdnim.
Bei je sinula ideja: "Znam! Ovime te krstim u 'Gularo'! Bilo je očito daje
zadovoljna svojom odlukom. Kompjuter po prvi put nije imao primjedbu.
"Gularo?" ponovih. "Ne zvuči loše. Uostalom, to ništa ne znači."
"Itekako znači!" Beine su oči vragolasto zasvjetlucale." Ako stvarno želiš
znati, 'Gularo' na kineskom znači 'slatkokisela svinjetina'. Bar mi je tako
zvučalo kad sam prošle godine s Richijem bila u Šangaju. Jedna od rijetkih
riječi koje sam upamtila. Sjećam se još samo 'Nihao!' što znači 'Dobar dan!'"
"Prekrasno." Nisam bila pretjerano oduševljena. Ali predala sam se. Zamišljala
sam svakojaka prekrasna korisnička imena, a završila sam kao "slatkokisela
svinjetina". Nasreću, nitko nikad neće pogoditi pravo značenje te riječi. Tko bi
se, osim Bee, sjetio takvog korisničkog imena?
U tom je trenutku zazvonilo na vratima i dostavljač je donio vrele pakete iz
kojih se pušilo. Bea me slijedila u kuhinju. Izvadila sam tanjure iz ormara, a
Bea je na njih rasporedila vruće kriške. Uskoro smo složno žvakale za kuhinjskim
stolom. Dečki su se povukli u Timovu sobu. Znam, znam, zajednička večera je
važna za pravilan razvoj djece i mladih. No večeras su njih trojica morali
raspraviti o nečemu važnom, vezanom za Charh/jev party
iznenađenja. Nisam mogla srediti misli i pratiti njihove planove. Misli su mi
bile kod Wolframa. I Gulara. Ovaj će put razvoj mojih sinova iznimno morati u
drugi plan.
Bea je dovukla laptop u kuhinju i zavukla se pod kuhinjski stol ne bi li ga
uključila u struju. "Dakle", ponovno je izronila crvena u licu, "što ćemo
napisati u tvom oglasu?"
"Ah, opet smo tu?" Glumila sam da sam potpuno zaokupljena pizzom.
"Hajde, Roli, reci koje su tvoje prednosti? Moramo te prikazati u pravom svjetlu
da ih čim više zagrize." Bea zgrabi blok u koji sam uvijek zapisivala popis
namirnica koje treba kupiti. U desnoj je ruci držala kemijsku olovku kako bi
zapisala što ću reći. U lijevoj je držala veliki komad pizze. Topljeni sir je
kapao na tanjur.
Moje prednosti? Koje su moje prednosti? Tko bi samo tako na brzaka mogao
nabrojiti svoje prednosti?
"Ne znam je li pametno početi nabrajanjem mojih prednosti", rekla sam, jer mi
ništa nije padalo na pamet.
Bea podigne obrvu: "Ne? Dobro. Kako onda želiš započeti? Možda svojim
slabostima? Ili da napišem: 'Žena koja ne zna svoje prednosti traži muškarca
koji bi ih pronašao'?"
"Dobra ideja!" Smijala sam se.
Bei sad nije bilo do šale. "Krenimo s druge strane. Kako zamišljaš svog muškarca
iz snova?"
"Višeg od mene", ispalila sam kao iz puške. "Zgodnog, s prosijedofn kosom ili
ne, radije napiši sa sijedim zaliscima. Važna mi je i inteligencija te životno
iskustvo." Trudila sam se što bolje opisati Wolframa. "Mora biti stariji od
mene. Obavezno. Naravno, dobro situiran. Obrazovan. Čovjek koji zna što želi.
Evo, to bi trebalo biti upotrebljivo, zar ne?"
Bea odmahne glavom. "Ovom opisu odgovara i Hubert", reče suho.
U svojim sam se mislima upravo bila ponovno zaljubila u Wolframov izgled. Sada
sam se prilično grubo vratila u stvarnost. "Hubert?!" Jesam li stvarno opisala
svog svekra? Očito sam morala biti malo preciznija.
"Sto mora znati? Sto mora voljeti?" Bea je još uvijek držala olovku u desnici.
Do sada još ništa nije bila zapisala.
"Znati? Voljeti? Mora voljeti mene. I društvene događaje. Putovanja?" Odjednom
više nisam bila sigurna.
"Ovako nećemo daleko stići." Bea se nevoljko namršti i zatvori web-stranicu te
odmah upiše novu homepage adresu.
"Sto misliš pod tim: nećemo daleko stići?" Razočarano sam pijuckala crno vino.
"Još nikad nisam pisala oglas. Ne znam hvaliti samu sebe. Ako želiš odustati..."
"Nema odustajanja", Bea pokaže na ekran koji se u međuvremenu obojio u ružičastu
i tamnocrvenu boju, a uokolo su lebdjela crvena srdašca.
"Za Boga miloga, što je to?"
"Neka druga stranica za samce. Ovdje ne moraš napisati oglas nego ispuniti
upitnik o tome što voliš i što te zanima. To je sigurno lakše."
Nisam mogla doći k sebi: "Bea, otkud ti sve te web-stranice? Reci ti meni, draga
moja, ne varaš li možda svog muža?" Nisam to ozbiljno mislila.
Bea je hihoćući se odmahivala glavom: "Ma kakvi. Nema potrebe. Adresu mi je
rekla jedna kućanica koju sam upoznala predajući po školama. Nedavno je
pročitala vrlo zanimljivu knjigu. Čak se još sjećam kako se zvala: 'S Interneta
do bračnog kreveta'. Zvuči šaljivo, zar ne? Tako, sad te moramo registrirati."
Tako je i učinila.
Ni ovdje nasreću nikom nije palo na pamet nazvati se "slatkokisela svinjetina"
pa je 'Gularo' prihvaćen. Bea je počela ispunjavati upitnik ništa me ne
pitajući. Dobro, nisam imala primjedbi na "žensko, četrdeset dva, vitka, visoka
sto sedamdeset i tri".
"Kosa mi nije crvenkasta nego pepeljastoplava", ispravih je protresavši svojom
novom frizurom.
Bea klikne na "tamnoplava". "Pepeljastoplava ne zvuči privlačno", primijeti.
Nisam se željela svađati.
"Koliko bi godina trebao imati?"
"Najmanje pedeset." Ako sam u nešto bila sigurna, onda su to bile godine. Neki
mladac tipa Steuerthal nije dolazio u obzir.
Naravno da je Bea imala primjedbu i žestoko klikne na "Minimum: četrdeset". "Ne
želimo nepotrebno smanjivati krug onih koji dolaze u obzir, zar ne? I među četr-
desetogodišnjacima ima onih koji se znaju ponašati."
Složile smo se oko "Visina: iznad sto sedamdeset i pet, boja kose: svejedno".
Sijedi zalisci koje sam željela bit će ionako automatski prisutni u ovoj
skupini.
Bea mi je postavljala pitanja. Odgovarala sam, a ona je tipkala i samovoljno
dopunjavala.
"Omiljeni glumac?"
"Anthony Hopkins. U 'Zorrou' je dobro pritisnuo ljepuškastog Banderasa."
Tipkala je i dopunila: "Johnny Deep".
"Bolje nemoj", dobacila sam. "Mislit će da želim mladog gusara."
"Koji ti je omiljen film?" upita praveći se da nije čula moju primjedbu.
"Don Juan de Marco."
"Vidiš. I to sigurno ne zbog Marion Branda. Iako je glumio veličanstveno",
trezveno objasni Bea i ostavi Johnnyja Deepa.
"Omiljena glazba?" "Verdi, Vivaldi."
"Verdi, Vivaldi, R.E.M., Herbert Gronemeyer", utipka Bea.
"To stvara potpuno pogrešan dojam." Sad sam već bila gotovo očajna. Muškarac
poput Wolframa nikad se neće javiti na ovakav oglas.
"A tko je satima stajao čekajući u redu ne bi li nabavio karte za posljednji
R.E.M.-ov koncert?" ponovno je stigao trezven odgovor. "Hobiji?"
"Kazalište, putovanja, čitanje, kuhanje", rekla sam. To bi se Wolframu sigurno
sviđalo.
"Kazalište, putovanja, čitanje, džogiranje, rolanje, sajmovi, kabarei", tipkala
je Bea, a Wolfram je bio sve dalje i dalje.
"Kako bi trebao izgledati tvoj muškarac iz snova? Da mi nisi počela opisivati
nekog tko me podsjeća na Huberta", stresla se kao da se naježila.
Na "dobro situiran, inteligentan, duhovit, obrazovan" konačno nije imala
primjedbi. Dodala je još "osjećajan i optimističan". Dogovoreno.
"Što tražiš: udaja, veza, afera, preljub, e-mail poznanstvo?"
Pitanje je bilo posve retoričko, jer je Bea već kliknula na "udaja" i "veza".
"Što očekuješ od muškarca?"
"Da zna što želi. I da se uz njega osjećam zaštićeno."
"...i da se zajednički možemo smijati", dopuni Nepopravljiva. "Žele znati što
voliš."
"Svoju djecu." Ona su, naravno, bila na prvom mjestu. "Prijateljice, razgovor,
Toskanu, sunce u proljeće i toplu ljetnu kišu."
"...i dobar seks", dopuni Bea i predloži da izostavim djecu jer će "on" ionako
na vrijeme saznati da ih imam.
Ovaj sam put ostala čvrsta. Djeca ostaju, seks izbacujemo. To sa seksom će "on"
stvarno saznati na vrijeme.
Jedan klik i upitnik je poslan. Bea zadovoljno uzdahne i natoči si u čašu zadnje
kapi crnog vina. "Pa, da vidimo. Ne vjerujem da će već sutra biti mnogo poruka,
ali sljedećih će ti dana sandučić biti prepun."
Sva sam se naježila od pomisli na to.
Naravno da sam namjeravala odmah ujutro provjeriti sandučić. No moja je budilica
izabrala baš to jutro da ispusti dušu. Ili sam je možda sinoć zaboravila naviti?
Dok sam, opijena vinom i bojažljivim iščekivanjem onoga što sam možda pokrenula
ulogiravši se na stranicu za samce, mislila da neću moći oka sklopiti. A onda
sam ipak brzo zaspala? Kako god bilo, sljedećeg se jutra nisam probudila na
vrijeme. Sebastian me je probudio oko sedam i trideset. Skočila sam, požurila u
kupaonicu, odjenula se, u prolazu srknula malo hladne kave koju mi je bila
pripremila gospođa Holzinger. Nisam ni pomislila da bacim oko na Internet.
U ordinaciji je bila ludnica. Uspjela sam, doduše, doći čak pet minuta prije
početka radnog vremena. Naravno, bila sam posljednja. Zanimljivo, svi su se
okupili oko prijemnog šaltera i promatrali čekaonicu kao da je prvi put vide.,
"Je li se nešto dogodilo?" Još sam hvatala dah jer sam se uspinjala po dvije
stube odjednom. Ordinacija se nalazila u dobro održavanoj, elegantnoj,
starinskoj zgradi. Lifta nije bilo.
"Gospoda Petermann je dala otkaz", rekli su uglas.
"Već?" Ma, krasno. Tajnica je kod nas radila tek dva mjeseca. Napustila nas je
taman kad smo je obučili dovoljno da može raditi samostalno. Kao i njena
prethodnica. Razlog sigurno nije bilo nepovoljno radno okružje. Od-
nosili smo se jedni prema drugima prijateljski i s poštovanjem. Gospođa
Burghart, naša dugogodišnja tajnica, kod nas je radila više od dvadeset godina
prije no što je otišla u zasluženu mirovinu. Otkad je otišla, triput smo
mijenjali tajnicu. I to otkad smo lani potpuno preuredili i obnovili ordinaciju.
To je već bilo vrlo neobično.
"Postoji li neki poseban povod? Je li rekla zašto nas napušta?"
"U telefonskom mi je razgovoru rekla da se nije ugodno osjećala", progovori
Frank Sporer. "Još nije našla drugi posao, ali je sigurna da će uskoro naći
nešto odgovarajuće."
"Što bi trebalo značiti 'nije se osjećala ugodno'?" Kolega Troger naglasi svaku
pojedinu riječ. "Kod nas nije uvijek tiho i mirno. Ako žena ne može izdržati
opterećenje, onda je bolje da smo je se riješili."
"Ne preostaje nam ništa drugo nego da ponovno u novine stavimo oglas i potražimo
novu radnu snagu." Frank nije želio ulaziti u riječi kolege Trogera. "Tko će to
preuzeti ovaj put?"
Nastane tišina. Sa zanimanjem sam promatrala drveni pod.
"Ja ću to srediti", javi se kolegica Ina. Poželjela sam je zagrliti. Ja
definitivno nisam bila stvorena za to. Nisam talentirana za pisanje oglasa.
Dan je protekao kaotično kao što je i započeo. Nervozni, razdraženi pacijenti,
djeca koja vrište. Predstavnik proizvoda za njegu zuba predstavio mi je svoj
novi asortiman, a u međuvremenu je neprestano zvonio telefon. Sveučilišna
klinika u Beču željela je koncept mog predavanja.
Trebala bih ga unaprijed poslati profesoru. Moj koncept? Nisam ga još dovršila.
Još je bilo dovoljno vremena do kongresa. Namjeravala sam provesti ugodnu večer
kod kuće. Brbljati s dečkima, večerati u krugu obitelji i, naravno, navaliti na
Internet. Odgovoriti na tri-četiri e-maila koja su dosad valjda već došla. Ali
nije bilo pomoći. Morat ću skratiti ugodnu večer. Navalit ću, doduše, na laptop,
ali kako bih doradila koncept. Nisam mogla ni željela pustiti profesora da čeka.
Dobro da imam Holzi. Nisam se morala brinuti za večeru.
Kad sam navečer mrtva umorna otključavala ulazna vrata boljela su me leđa i noge
su mi bile teške. Kako se radujem ljetu! Opet ću džogirati i plivati. Tijekom
zime sam se premalo kretala. Tijelo mi se osvećivalo ukoče-nošću. Nakon dugog
radnog dana jedva sam dočekala da skinem cipele. U tom sam trenutku poželjela
stati pod vrući tuš, a onda ravno u krevet.
Kuhinjska vrata se naglo otvore i Tim žurnim korakom stupi u hodnik. Brat ga je
slijedio: "Hi, mama. Idemo trčati."
"Ideš s nama?"
Jesam li već spomenula da volim svoje dečke? Uvijek me iznova dirne
samorazumljivost kojom me uključuju u svoje pothvate. Kad se samo sjetim svog
brata Heinricha i svoje majke. Nezamisliva je bila i sama pomisao da on majci
postavi takvo pitanje. Uvijek mu je bilo ispod časti da ga se u javnosti vidi u
društvu majke i sestre, ženkoga dijela kućanstva. Zanemarimo činjenicu da je
majka već
tada lako ostajala bez daha. Previše cigareta. Premalo kretanja. Bez kondicije.
"No, onda? Čekat ćemo te ako požuriš!" Timov me nestrpljiv glas trgnuo iz
razmišljanja.
"Nije li vani prehladno? Zima je."
"Mama, odavno je proljeće. Sunce je sjalo cijeli dan."
Pa, kad je tako. Uopće nisam primijetila. Nakon napornih dana u ordinaciji,
jedva da bih zapazila kakvo je vrijeme.
I tako sam ubrzo kaskala parkom u društvu sinova. Bili smo dobar tim, uigrani
nakon mnogih godina zajedničkog trčanja. Dok su dečki još bili mali,
prilagođavala sam se njihovom tempu. Sada su već godinama bili u boljoj
kondiciji. Kada bi pojačali tempo, najčešće sam trčala sama. No danas su ostali
u mojoj blizini. Primijetila sam koliko mi godi svjež zrak i kako kisik polako
unosi život u moje umorno tijelo. Stvarno više nije bilo tako hladno. Prošli su
dani kad mi se na noćnom zraku ocrtavao dah. Trebala bih mnogo češće džogirati s
dečkima. Tako mi je godilo. Kada s nogostupa nestanu i zadnji tragovi pijeska za
posipanje snijega, izvući ću role iz podruma. Veselila sam se tome. To je svake
godine bio znak da smo se konačno riješili zime i približavali se toplijem
godišnjem dobu.
S jednog nam je sporednog puteljka pritrčao pas. Naravno, bez uzice. Zašto
vlasti uopće postavljaju znakove zabrane? Ova je životinja bila prijateljski
raspoložena. Veselo je mahao repom. Njegova mi se siva kuštrava dlaka činila
poznatom, kao i dubok glas koji je odjeknuo istog časa: "Norbert, ovamo!"
Sada se pojavio i usamljeni džoger koji nam je pritrčao živahnim tempom. Toplu
je vunenu kapu navukao preko ušiju. Osmijeh sam odmah prepoznala. Gregor Neuhof,
arhitekt.
"O, zdravo!" veselo reče kad me je ugledao. Usporio je tempo i pridružio se
našoj maloj grupi. Norbert je trčao uz nas mašući repom.
"Dobra večer." Primijetila sam da se brzo zapušem kad počnem govoriti. Odlučila
sam usporiti. Stručnjaci savjetuju da bi se za vrijeme trčanja trebalo moći
razgovarati. Iako nisam znala o čemu bih pričala s njim.
"Nije li lijepo što je opet zatoplilo? Kad je prehladno, nije tako zabavno."
Gospodin Neuhof mi je uzeo riječ iz usta.
Tim mu dobaci skeptičan pogled: "Poznajemo li se?"
Činilo se da gospodinu Neuhofu ne smeta drsko pitanje: "Ne. Ja sam Gregor. Moj
pas Norbert poznaje vašu pudlicu."
"Aha." Činilo se da je dečkima ovo objašnjenje bilo dovoljno. "Ja sam Tim. Ovo
je Sebastian. Mamu, izgleda, već znaš. Trčiš li često po ovom parku?"
Njih trojica nisu primijetili da sam usporila i ubrzo su se udaljili, udubljeni
u veseo razgovor. Sva su trojica bila otprilike jednake visine. Svi viši od
metar osamdeset. Moji su sinovi stvarno bili visoki za svoje godine. Odostraga
se nije vidjela razlika u godinama. Svi su bili odjeveni u modernu sportsku
odjeću i trčali su gotovo ujednačeno. Primijetila sam kako moji sinovi uživaju
razgovarati s odraslim muškarcem. Nikada do sad nisam toliko bila svjesna
činjenice da će moj izbor partnera uvelike utjecati na dečke. Sigurno bi bili
oduševljeni muškarcem kakav je bio Gregor Neuhof. No tu im nisam mogla
udovoljiti. U obzir nisu dolazili muškarci mlađi od mene. Bio mi je potreban
netko stariji, ozbiljniji,
džentlmen starog kova. Ipak, iako sam to znala, morala sam priznati da Gregor
Neuhof ima seksi stražnjicu. Norbert mi je prišao i nježno me gurnuo. Potapšala
sam ga po glavi i odjednom ga se više nisam bojala. Složno smo kaskali za njima.
Kada smo nakon gotovo sat vremena ponovno stajali pred našim ulaznim vratima,
Gregor Neuhof nas pozdravi kratko mahnuvši. Činilo se da Norbert razmišlja bi li
možda ostao s nama. Nakon kratkog zvižduka svog gospodara, odlučio gaje
slijediti.
"Simpatičan tip", reče Tim dok sam otključavala ulazna vrata.
"Cool teniske", reče Sebastian, što je značilo da se slaže s bratovim
mišljenjem.
Krenula sam pod tuš. Uskoro potom sjedili smo složno u kuhinji i uz vrući čaj
jeli ostatke ručka. Sebastian je pričao o školi. Tim o tjelesnom odgoju. Jedini
školski sati koji su ga stvarno zanimali. Promašen gol u nogometu zadavao mu je
više glavobolje nego loša ocjena iz matematike. Povukli su se da bi na
televiziji pratili dodjelu nekakvih MTV Awardsa.
Konačno sam imala vremena sjesti za laptop. Odložila sam šalicu zelenog čaja na
pisaći stol i uključila kompjuter. Nesvjesno sam se ulogirala na Internet. Znam
da sam čvrsto naumila "prvo posao, onda zadovoljstvo". Majka mi je uvijek držala
takve prodike, kao i teta Hildegard,
njena sestra, koja nas je uvijek posjećivala (usrećivala?) za blagdane.
Ali vidi ti to. Moja majka i teta Hildegard mi više nisu mogle zapovijedati.
Znatiželja je, naravno, pobijedila. Nakratko sam zaboravila profesora i otvorila
e-sandučić. Trideset i šest poruka!
To ne može biti istina! Mora da se radi o grešci. Za Boga miloga, kakvu sam to
lavinu pokrenula? Obavezno sam u pomoć morala pozvati Beu.
"Pa, konačno!" bile su njene prve riječi kad mi je prepoznala glas. "Već satima
sjedim kao na žeravici. Gdje si bila sve vrijeme? Koliko se tipova javilo?"
"Trideset i šest", rekoh s mješavinom pretjerivanja i trijumfa. Tek sam sjela za
kompjuter. Još nisam ni pogledala poruke. Htjela bih da to učinimo zajedno.
Mislila sam da će te zanimati što ljudi pišu."
"U to se možeš kladiti", čulo se s druge strane telefonske linije. "Ipak, ne
mogu izaći. Richie je naručio električara, a nema ga kod kuće. Trebali su doći
prije dobra dva sata. Još im nema ni traga ni glasa. Ali možemo i telefonski.
Dakle, čitaj!"
Nije mi trebala dvaput reći. Otvorila sam prvu poruku: "Cijenjena damo", čitala
sam, "dozvolio sam si odgovoriti na Vaše retke. Moje usamljeno srce čezne za
ljubavlju i nešto radosti u mom sumornom postojanju..."
Za Boga miloga, kakav je ovo lik?
"Žene su me dosad uvijek razočarale. No možda ste upravo Vi slavna iznimka, koju
usrdno čeka moja napaćena duša."
"Ma ne dolazi u obzir!" prekine me Bea kategorički. Imala je pravo. Kliknula sam
na broj dva. "Moram li svima odgovoriti?" S grižnjom savjesti pomislim na svoj
referat.
"Možeš napisati standardiziran odgovor koji ćeš slati
svima koji te ne zanimaju. To je poštenije nego da im se uopće ne javiš."
Dobra ideja! Ispostavilo se da ipak neću pisati svima jer: "Hi, seksi mišiću. I
ja sam napaljen za vruću noć. Žena mi sljedećeg vikenda putuje na doškolovanje.
Imaš li vremena?" nije zaslužilo poštenje. Taj je završio jednostavnim klikom na
"briši".
Bea se hihotala.
"Molim Vas, ne dajte da Vas uplaši činjenica da imam tek dvadeset i dvije
godine. Sviđaju mi se starije žene. Već sam se kao mladić bolje snalazio s
prijateljicama moje majke nego sa svojim vršnjakinjama. Želim učiti, skupljati
iskustva..."
"Zvuči primamljivo." Činilo se da se Bei sviđa ideja da pomognem mladiću u
skupljanju iskustava. Meni se nije sviđala. Zaista se nisam vidjela u ulozi
starije ljubavnice koja bi mladića uvela u tajne seksualnog užitka. Dakle,
sljedeći molim.
"Zovem se Horst, imam šezdeset i pet godina, umirovljeni činovnik. I ja rado
putujem i pozivam Vas, draga neznanko, da mojim kamperom zajedno istražimo
svijet. Ako usto rado kuhate..."
"Briši", uzviknu Bea.
"Ali zašto?" upitah, više da bih je isprovocirala nego zbog želje da stvarno
upoznam tog muškarca. Da sam željela kamper, mogla sam uzeti gospodina
Steuerthala.
"Prestar je za tebe", objašnjavala je kategorički. "Osim toga, on traži
kuharicu."
"Hi, nepoznata, drago mi je što sam te upoznao. Ja sam Bobby. Imam četrdeset pet
godina, studiram ekonomiju, širokih sam interesa..."
Bea se smijala, ja sam brisala. Nisam imala volje financirati studij nekom
četrdesetpetogodišnjaku. Zvono na Beinim vratima zazvoni jasno i glasno.
"Oh, kvragu. Evo električara. Roli, morat ćeš sama nastaviti. I da si mi
podnijela iscrpno izvješće. Javit ću ti se kasnije."
Nakon sat i pol i još tri šalice čaja stekla sam bolji, ali još uvijek ne
pretjerano jasan uvid u mailove tridesetšesto-rice muškaraca u potrazi za
partnericom. Dvanaest sam odmah izbrisala. No većina ih je bila ljubazna, neki
su bili šaljivi, neki su me dirnuli svojom čvrstom željom da se riješe
usamljenosti. Do sada mi se tek negdje u pozadini mozga nalazila misao da i
muškarci mogu biti usamljeni i čeznuti za ljubavlju. Kad bolje razmislim, to
nije bilo iznenađujuće. Ni muškarcima mojih godina nije bilo lako pronaći
odgovarajuću partnericu. Osim ako se nisu sreli na poslu. Nije ni čudo da su
neki bili usamljeni i jako patili zbog toga. Ipak, nisam željela muškarca koji u
meni budi suosjećanje. Ti su dospjeli na hrpu "standardizirani odgovor". Potom
su s popisa ispali oni koji su odmah naveli svoj telefonski broj i očekivali moj
poziv. Slijedili su ih premladi (ispod četrdeset) i prestari (iznad pedeset i
pet).
"Popis", morala sam se nasmijati. Kad je neka žena imala ovako dugačak popis za
biranje? Ja sigurno nisam. Čak ni sa sedamnaest godina. Ne, onda više uopće.
Sada sam sigurno bila šarmantnija nego tada. Da ne spominjemo samopouzdanje!
Odbila sam, naravno, i sve "koji žive rastavljeno" ili "nesretno vezane". Nisam
namjeravala dijeliti Carlinu sudbinu. Nije mi trebao neki Konrad koji bi dolazio
i odlazio kad njemu odgovara, a mene puštao da čeznutljivo čekam uz telefon
gladna ljubavi. Na koncu je još uvijek ostalo dvanaest muškaraca. U svijesti mi
se pojavi slika profesora Meierhofera. Vidjela sam ga na prospektu
prošlogodišnjeg kongresa. Ozbiljan muškarac rijetke kose i s naočalama bez
okvira. Ukočeno je gledao u objektiv
kad su ga fotografirali. Nije izgledao tako strogo i ljutito kao sada u mojim
mislima. Činilo mi se kao da gleda na sat i upozoravajući kucka po brojčaniku
kao što to rado čini Carla. Bilo je krajnje vrijeme da se posvetim stručnim
temama. Dvanaest će muškaraca morati pričekati.
XI
"Roli, ne čini li ti se ponekad da sam paranoična?"
Ponovno je bila nedjelja. Zajednički je doručak završio. Prljavo je posuđe još
stajalo na stolu i upravo sam skupljala tanjure. Hubert je otišao u šetnju s
Marie i Puxijem. Više nikad nije rekao da mala dama nije "pravi" pas. Osvojila
je srce mog svekra jednako brzo kao i moje. Moji su dečki ponovno bili kod
Jordyja i vratit će se tek na večeru.
Već sam bila uočila da je Carla neobično šutljiva. Mnogo je radila u posljednje
vrijeme; jedva da je dolazila kući. Često bi već prošla ponoć kad bih čula da
stiže njen mali plavi sportski automobil. Mogla je biti zahvalna što su se
gospođa Holzinger i Tony naizmjence brinuli o Marie. Njen se odnos s Konradom
vidno ohladio. Barem ja već danima nisam pred našom kućom vidjela njegovu
limuzinu.
"Paranoična?" ponovila sam i razmislila. "Ne, nisam primijetila. Imaš svakojakih
mana, draga moja, ali paranoja nije jedna od njih."
Posljednje sam riječi izrekla u šali, ali Carli očito nije bilo do šale. Bila je
blijeda, pušila je i gledala kroz mene.
Pustila sam tanjure i sjela do nje. "Je li se dogodilo nešto između tebe i
Konrada?" upitah. Još sam se sjećala jednog od naših zadnjih razgovora.
Carla se trgne iz svojih misli. "Konrad." Glas joj je zvučao prezirno. "Konrad
me može poljubiti u guzicu."
Oh, oh, oh, kakav je ovo neuobičajen način izražavanja neprimjeren jednoj dami?
Nešto tu ne štima.
"Prekinuli smo. Prošlog utorka."
Aha. I to tek sada saznajem? I to samo zato što sam pitala? Kada sam posljednji
put vidjela Carlu? Prošlu je nedjelju provela u uredu. Pripremala se za važan
posao kojeg je ovaj tjedan željela finalizirati.
"Je li te pogodilo?" natočila sam joj još jednu šalicu kave iz termosice.
Nemarnim pokretom odmakne kosu s lica. Hitno je morala posjetiti frizera. Sijedi
je izrast jasno pokazivao da je posljednjih godina kemija zaslužna za sjaj njene
crvenkasto-zlatne paž-frizure. Sto se, za Boga miloga, dogodilo mojoj
prijateljici? Stanje u tvrtki se već odavno trebalo stabilizirati.
"Ne, Roli, nije me pogodilo. Bilo je krajnje vrijeme da okončam tu vezu. Dugujem
to sebi i svom dostojanstvu. Sto sam predstavljala Konradu? Zgodnu razonodu.
Dobrodošla promjena u odnosu na njegovu jedru, prsatu gospođu suprugu.
Zaslužujem bolje od toga. Veza s Konradom nije imala budućnosti. Uostalom,
trenutno me muče sasvim drugi problemi."
"Misliš na tvrtku? Zar ti Rotter i Junior još uvijek ne daju mira?"
"Talijani nisu potpisali ugovor."
"Misliš li na posao koji si željela zaključiti ovaj tjedan? Zbog kojeg si prošlu
nedjelju provela u uredu?"
"Da, i mnoge prekovremene sate prije i poslije toga. U petak je trebala
doputovati talijanska delegacija. Svoj su dolazak najavili poslovođa i voditelj
prodaje. Ugovore smo trebali potpisati za vrijeme male proslave. Sve je bilo
ugovoreno, proučen svaki i najmanji detalj. Naši su pravnici složili ugovore.
Talijanski su odvjetnici dali zeleno svjetlo. Ama baš nikad ne bih pomislila da
bi se
nešto moglo ispriječiti. A onda mi je iznenada u četvrtak navečer stigao kratak
e-mail: Predomislili su se i otkazali let. Neće potpisati ugovore. Još uvijek se
osjećam kao da me je netko lupio mokrom krpom po glavi."
"Znaš li koji je razlog njihovog otkazivanja?"
Carla odmahne glavom: "To me i izluđuje. Nemam pojma. Prošle smo godine s istom
tvrtkom obavili sličan posao. Bez ikakvih problema. Isporučili smo robu na
vrijeme. Oni su na vrijeme platili. Tada sam ostvarila velik dobitak. Moosburger
me je stalno hvalio. Znaš da dobivam udio zarade od ugovora koje sam sklopila.
Zahvaljujući tome, prošle sam godine dobila pristojnu premiju." Uzdahnula je,
opet zatresla glavom i posegla za sljedećom cigaretom.
"Reci mi, koliko cigareta dnevno popušiš?"
Carla odmahne rukom: "Sto ja znam? Trideset, četrdeset. Trenutno možda i više.
Koga to zanima? Radi se
0 mojoj egzistenciji. Zar ne razumiješ, Roli? Upropastila sam velik posao, a uz
najbolju volju, ne znam zašto. Vjeruj mi da stari Moosburger nije bio
oduševljen. Pogotovo zato što mi je to već drugi posao u kratkom razdoblju koji
je na neobjašnjiv način propao. Još jedan takav promašaj
1 letim kroz prozor. Sad se više ne radi samo o mjestu šefa prodaje. Radi se o
mom poslu. Već vidim F.J.-a kako zadovoljno trlja ruke. Gospođa Suparnica se
zahvaljujući svojoj nesposobnosti sama izbacila iz igre, kako bi Oliver rekao.
Bubi će reći da je oduvijek znao..."
"Zar ne možeš razgovarati s Talijanima?"
"Misliš da već nisam pokušala?" nevoljko odgovori Carla. Rukovodstvo se pravi da
ih nema. Uzalud ih pokušavam dobiti na telefon. Na koncu su mi rekli da su oba
gospodina sljedeći tjedan na službenom putu. Već sam razgovarala s dobavljačem
zaduženim za taj posao. Bilo je očito da mu je strašno neugodno. No on
mi nije znao navesti razloge, a ionako nije mjerodavan za mijenjanje odluka. Da
bar nisam bila tako sigurna..." Ponovno uzdahne. "Napravila sam veliku grešku
kad sam odjelu proizvodnje dala nalog za proizvodnju strojeva. Bila sam uvjerena
da ćemo potpisati ugovor. Namjeravali smo ponuditi vrlo kratak rok isporuke. Po
svaku sam ga cijenu željela održati. Trebalo je početi s proizvodnjom, što
prije, to bolje. Moj je nalog bez potpisanog ugovora u svakom slučaju bio
ogromna greška."
"A to znači?" Nije mi bila posve jasna dalekosežnost te pogreške.
"To znači da nam sad u hali leži velika količina napola gotovih strojeva bez
kupca. Naći ću, naravno, nekoga tko će ih otkupiti jer se radi o standardnoj
izvedbi. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da se radilo o posebnim strojevima
koji bi bili upotrebljivi samo Talijanima. U tom bih slučaju sad već bila
gotova. No, ako i uspijem naći novog kupca, proći će neko vrijeme. Ako se u
branši pročuje da nam je na lageru ostala gomila nedovršenih strojeva, cijena će
im vrtoglavo pasti, a ja ću dobrano zagaziti u zonu gubitaka."
Ustala je i počela skupljati prljavo posuđe. "Ali, što se može? Sad više ništa
ne mogu promijeniti. Sljedeći ću put bolje paziti. Neću slijepo vjerovati
usmenom obećanju koje ne mogu dokazati na sudu."
Kako sam sretna što se ne moram zamarati pravnim temama!
"Osim otkupa tih strojeva, imam u vidu još tri-četiri manja posla. Sljedećih bih
mjeseci trebala zaključiti ogroman posao s jednim engleskim prerađivačkim
poduzećem. Ako to prebrodim bez poteškoća, opet bih mogla ostvariti znatan
dobitak. Znači moram zasukati rukave i punom parom naprijed!"
Odnijela je šalice u kuhinju. Požurih za njom noseći tanjure.
"Što je ono Bea jučer rekla? Već si dobila prve poruke? Rekla je da ti se na
oglas javilo više od trideset muškaraca. Ludnica! Nikad to ne bih pomislila."
Okrenula se prema meni. U lice joj se već vratilo malo boje. Očigledno joj je
pomoglo to što mi je iznijela svoje poslovne probleme. Iako joj uopće nisam
mogla pomoći.
Otvorila sam svoj laptop. "Ni ja nisam računala s tim. Sljedećeg ih je dana
stiglo još jedanaest. Tu i tamo još uvijek stigne poneki e-mail."
Danas Carli nije padalo na pamet rugati se. Začudila sam se kad me upitala:
"Smijem li pročitati neke mailove?"
Otvorila sam sandučić. "Do sada sam odgovorila dvadesetorici. Ostali su još
Jochen, Markus, "Winnetou" i "Ronioc44". Ta su mi četvorica posebno simpatična.
Već smo razmijenili nekoliko e-mailova. Uzbudljivo je sjediti ovdje i čitati
pisma nepoznatih muškaraca, izmjenjivati misli..."
Ulazna su se vrata naglo otvorila i bučno se zatvorila. Hodnikom je odjeknulo
glasno, dvoglasno: "Ma-ma! Gdje si?"
"A gdje bih bila?" upitah otvarajući kuhinjska vrata na kojima se pojaviše dva
uzbuđena lica.
"Mama, Jordy ide sa svojim tatom na izložbu automobila koja se jučer otvorila.
Povest će i nas. Nemaš ništa protiv, jel' da?"
Naravno da nisam imala ništa protiv. Bila sam sretna uvijek kad bi moji dečki
našli smislenu zanimaciju za nedjeljno poslijepodne umjesto da ga provedu
buljeći u kompjuterske igrice. Osim toga, moći ću u miru čitati e-mailove i
odgovoriti na njih.
"Slobodno malo razgledaj", rekla sam Carli i izgurala sinove iz kuhinje.
"Trebalo bi nam malo novaca." Tim me pogleda svojim pogledom u stilu "dobar mali
dečko".
"Imate svoj džeparac." Pokušavala sam ostati stroga i dosljedna. "Zar ste sve
potrošili?"
"Ali, mama, ovo je ekstra izdatak na kojeg stvarno nismo mogli računati..."
U kuhinju sam se vratila dvadeset minuta kasnije, nakon kratkog razgovora s
Jordyjevim ocem koji je došao po njih. Hubert i Marie su se upravo vratili iz
šetnje. Carla je ustala da bi se posvetila kćeri koja je, rumenih obraza i
sjajnih očiju, stajala na vratima. Puxi više nije bio apricot već smeđe boje.
Valjao se u blatu i grozno zaudarao. Sapama je tapkao po mom svježe opranom
kuhinjskom podu i za sobom ostavljao blatnjave mrlje.
"Van!" naredih strogo. Sto je previše, previše je. I moja novootkrivena ljubav
prema psima ima svoje granice.
"Na tvom bih mjestu pisala Bernhardu", reče mi Carla osvrnuvši se, "čini mi se
jako simpatičan. Bok, draga moja, želim ti ugodno poslijepodne. S vremena na
vrijeme razgibaj ramena, to pomaže kod napetosti u vratu nakon dugog pisanja."
Nasmijala se zadirkujući me i otišla. Kćer i pas su je slijedili u stopu.
Sjela sam za laptop i pročitala nekoliko e-mailova. Napisala sam nekolicinu:
Jochenu, Markusu, "Winnetou", "Roniocu44" i... Bernhardu.
Od: gularo@yahoo.com Za: bernhardb@...com Predmet: Hvala za tvoj e-mail
Zdravo, Bernharde,
mnogo hvala na tvom e-mailu. Napisao si da si stručnjak za kompjutere.
Kompjuteri mi baš nisu jača strana. Zadovoljna sam što se znam služiti laptopom,
koji koristim
za pisanje svojih predavanja i pisama, naručivanje knjiga preko amazon.coma i,
naravno, za slanje mailova.
Internet je stvarno uzbudljiva stvarčica. Sjedim i pišem potpunom neznancu. Nije
li uzbudljivo upoznati se na ovaj način? Upoznavanje inače počinje prvim dojmom.
Prvi se dojam stječe na osnovi cjelokupnog dojma, lica, kose. Ovdje se pak prvi
dojam stječe putem pisane riječi. Saznajemo ponešto jedni o drugima ne viđajući
sugovornika. Moram priznati da to smatram uzbudljivim. Naročito ti se sviđa
Engleska? Prošle sam godine bila tamo s prijateljicom. Tjedan dana smo krstarile
jugom zemlje. Privlači me engleska prijaznost i njihov pomalo apsurdan humor.
Mojoj se prijateljici Engleska jako sviđa i već ju je više puta posjetila. Mene
više privlači jug. Volim Italiju, pogotovo Toskanu. Možda zato što je tamo
toplije i rjeđe pada kiša.
Budući da znam što si po zanimanju, ne želim ti, naravno, tajiti svoje zvanje.
Stomatolog sam i radim u velikoj zajedničkoj ordinaciji. To sam zvanje odabrala
zato što volim raditi s ljudima, a precizan posao me zabavlja. U slobodno
vrijeme rado džogiram ili rolam. Zbog toga se već sada radujem toplijem
godišnjem dobu. Sto ti voliš raditi u slobodno vrijeme? Jesi li sportski tip?
Sto mi još možeš ispričati o sebi a što bih obavezno trebala znati?
Iza te sam rečenice stavila ©, oprostila se i poslala mu e-mail.
XII
"Oprostite, znam da kasnim!" Margarite Meiner stajala je pred mojim ulaznim
vratima zračeći od veselja. "Jutros sam imala ludnicu."
I ja sam se nasmiješila i pomakla se ustranu kako bih je pustila unutra. Bila je
srijeda poslijepodne. Akcija čišćenja ormara mogla je započeti.
"Organiziram modnu reviju jednog japanskog kreatora na ovogodišnjim Salzburškim
ljetnim igrama. To mi je velika prilika! Zamislite samo kakva će se medijska
graja podići. Očekuju se televizijske kuće iz svih krajeva svijeta. Modele će
nositi samo poznate žene, znate već, glumice, pjevačice, supruge političara.
Naravno, najprije se moram sastati s damama da svakoj odredim kojem tipu boje
pripada. Odjeća treba odgovarati njihovom tipu. Samo tako može potpuno doći do
izražaja." Objesila je svoj ogrtač na vješalicu i uspinjala se za mnom stubama.
Pratila me je do spavaće sobe, ne prekidajući bujicu riječi. "Neke su dame
iznenađujuće simpatične. Uopće nisu mušičave kako izgledaju na televiziji. A
druge opet..." Značajno okrene očima.
Otvorila sam ormar, a gospoda Meiner se iznenada umirila i koncentrirala.
Zgrabila je prvi komad odjeće. Bež komplet koji se sastojao od topa, suknje i
jaknice. Znala sam da ni najmanje ne odgovara trenutnoj modi. Nitko više nije
nosio takve jastučiće za ramena! No Peteru sam se tako sviđala u tome. Zato sam
ga spremila i nosila ga i
sada kada bi me uhvatila nostalgija. Odmah je bilo jasno da ću si ubuduće za
takve nostalgične trenutke morati pronaći neku drugu odjeću. Strogo oko moje
savjetnice nije imalo milosti za takve odjevne predmete.
"Zar nikad niste primijetili da u ovome izgledate kao leš koji je već neko
vrijeme u vodi?" Zgroženo je odmahivala glavom.
Provele smo vrlo ugodno poslijepodne. Gospođa Meiner je postala Margarite. Ja
sam postala žena s polupraznim ormarom. Druga je polovica sadržaja mog ormara
nestala u velikim crnim vrećama koje je Margarite obzirno donijela sa sobom.
"Uvijek imam ove vreće u torbici. Napunit ću ih i odmah odnijeti u sakupljalište
stare odjeće. Tako ćemo učiniti dobro djelo, a ja ću se uvjeriti da se moja
klijentica neće predomisliti i ponovno staru odjeću objesiti u ormar. Neki se
vrlo teško rastaju od svoje odjeće."
Pod stručnim sam vodstvom isprobala sve svoje odjevne predmete. Margarite je
pronašla mnogo novih zapanjujućih mogućnosti kombiniranja odjeće. Onda su na red
došle moje cipele. Rasprostrla sam pred njom i svoje torbice. Čudila se što imam
tako malo marama. Marame nikad nisu bile moja strast. To prepuštam Bei.
U međuvremenu sam nam skuhala kavu. Brbljale smo i smijale se. Doznala sam mnogo
iz svijeta slavnih i bogatih. Margarite, doduše, nije navodila imena. Diskrecija
je bila iznad svega. Ipak sam iz poneke priče naslutila o kome bi se moglo
raditi.
No bila sam posve sigurna kad je pričala o ženi jednog direktora banke. Gospođa
je bila u srednjim četrdesetima
i upravo je čekala drugo dijete. Starija kćer je imala osam godina. Margarite je
prošlog tjedna s budućom majkom kupovala odjeću za trudnice. Buduća majka nije
bila nitko drugi nego Konradova supruga. Nije bilo nikakve dvojbe. Uspjela je,
dakle, provesti svoju volju. Nije ni čudo da je Carla zauvijek prekinula s
Konradom. To je vjerojatno bila točka na "i" koja joj je ukazala da će uvijek
biti druga violina. Sada je Konradova supruga imala muža samo za sebe. Pitanje
je samo koliko će to potrajati.
Margarite sam, naravno, ispričala o svojim pokušajima da putem Interneta
pronađem muškarca koji bi mi odgovarao. Razgovor s njom me je i potaknuo na taj
korak.
"Pa to je divno, Roli", odmah se oduševila, "i kakva si iskustva već skupila? Je
li ti se javilo mnogo nemogućih tipova? Najbolje da takve odmah izbrišeš i ne
dopustiš da ti pokvare zabavu."
"Misliš li na onog koji me pitao želim li piercing u pupku?" upitah smijući se,
sretna što mogu izvijestiti o svojim prvim kontaktima, "ili misliš na muškarca
koji kao djelatnik službe za dezinsekciju putuje njemačkim supermarketima kako
bi uništavao miševe i žohare? Obećao mi je da će mi dezinficirati kuhinju, i to
besplatno."
"Fuj, u supermarketima ima gamadi? Odvratno. Drago mi je da ne znam što se tamo
događa. Zanemarivši takve, nije li uzbudljivo koga sve možeš upoznati na 'netu'?
Zamisli, meni se bio javio katolički svećenik. Bio je potpuno rastrgan između
zavjeta i čežnje da se približi nekoj ženi."
"Svašta se događa." Hubert bi bio preneražen kad bi to znao. "Baš me zanima što
ću još doživjeti sa svojim e-mail muškarcima."
Tjedni koji su prethodili mom putovanju u Beč prolet-jeli su u trenu. Podigla
sam svoje nove naočale. Prvih bih se dana uvijek trgnula kad bih se ugledala u
izlogu ili ogledalu. Nisam se još navikla na svoj novi izgled. No uskoro sam
postala vrlo ponosna na njega. Lice mi je odjednom djelovalo mnogo svježije,
puno života. Možda se to moglo objasniti činjenicom da sam uživala u još jednom
obilnom šopingu. Po prvi sam put u životu nosila blejzer boje dima. Trenutno je
bilo pretopio za moju novu malina-crvenu jaknu za kišu, no uskoro ću je moći
odjenuti prvi put. Moje su majice sada također bile živahnijih boja. S bojom je
u moju svakodnevicu stigao i nov polet. Možda moje nove boje i nisu bile toliko
zaslužne. Možda je razlog bilo to što sam se zaljubila.
"Zaljubila?" Carla skeptično podigne svoju lijepo oblikovanu obrvu. "Što bi
trebalo značiti - zaljubila? Jesi li se već sastala s tim Bernhardom?"
Odmahnuh glavom.
"Dakle, sad stvarno ništa ne razumijem. Kako si se mogla zaljubiti u njega a
niste se još ni vidjeli?" namršti se Bea.
Našle smo se na ručku u našem omiljenom kineskom restoranu. Bila je srijeda. U
subotu ću vlakom krenuti za Beč. Vikend sam željela iskoristiti za razgledavanje
grada. Bila sam, doduše, jednom s Peterom, ali to je bilo prije najmanje deset
godina. Uspomene su mi već izblijedjele. Još sam se sjećala Pratera. Ogroman
kotač s velikim, crvenim kabinama...
"Na što pak sad misliš?" Bea mi je mahala dlanom pred očima: "Halo, zemlja zove
zrak! Željela si nam ispričati
svoje e-mail avanture. A ponajprije o čarobnom biću koje te zgrabilo u
prostranstvima mreže."
"Proteklih sam dana komunicirala s više muškaraca. Ne možete ni zamisliti kako
je zabavno upoznavati muškarce na ovaj način. Jedan se muškarac nazvao
"Winnetou". Do kraja nisam mogla dokučiti zašto se tako nazvao. Uvijek mi je
slao šaljive slike i figurice koje bi plesale po mom ekranu. Kad je saznao da
sam strijelac u horoskopu, poslao mi je malog bucmastog anđela koji je letio po
mom ekranu oboružan lukom i strijelom."
Carla nije bila pretjerano oduševljena. "Sto se dogodilo s veseljakom? Sto
misliš pod tim 'do kraja'?"
"Bio je oženjen. To se ispostavilo tek nakon nekoliko tjedana svakodnevnog
dopisivanja. Bilo mi je, doduše, stvarno žao jer je na fotografijama koje mi je
poslao izgledao izuzetno atraktivno. Preplanuo, guste tamne kovrče. Lula u kutu
usana. Ali što se može? Zaklela sam se da neću gubiti ni vrijeme ni osjećaje na
nekog ože-njenog."
"Razumijem te. No kakva korist od zavjeta? Ja sam svoj pogazila prije dvije
godine. Kad dođe do toga, ne pomaže nikakav zavjet..." gorko reče Carla. Duboko
je uvukla dim.
Ljubazna kineska konobarica žurno pokupi naše zdjelice i pruži Carli pepeljaru.
Ova joj zahvali nemarnim osmijehom. Promatrala sam prijateljicu i ponovno uočila
kako je blijeda.
"Kako je završio tvoj posao s Talijanima?" upitah. "Jesu li se javili?" Možda je
u međuvremenu uspjela saznati razlog tako naglog i iznenadnog otkazivanja
suradnje.
Carlin se pogled još više smračio: "Ne, nitko se nije javio. Potpuno zatišje.
Rotter je prodao strojeve. Dva dana nakon što je pukla suradnja s Talijanima.
Nije, doduše, mogao postići jednako dobru cijenu, ali je svejedno
ostvario dobru zaradu koja će sada, naravno, ići u njegovu korist. .No ne ljuti
me samo to. Vidjela sam kako ga stari Moosburger s odobravanjem lupka po ramenu.
Bubi je, naravno, također bio ushićen. Stajala sam tamo kao nesposobna glupača.
Trebale ste vidjeti Rotterov pogled. Cisti trijumfi"
"Kad-tad ćeš mu dati po gubici", reče Bea, što nije utješilo Carlu.
"Žele li dame desert?" upita ljubazna Kineskinja. Dame nisu željele desert.
"Vratimo se tom Bernhardu", strogo naredi Bea, "i požuri. Tečaj mi počinje za
pola sata."
"Nisam mu se uopće namjeravala javiti. To je bila Carlina ideja. Ne znam kako da
ti zahvalim, Carla. Imala si dobar nos." Nasmiješila sam se prijateljici.
"Dopisujemo se već dobra dva tjedna. Barem jednom dnevno. Ne možete ni zamisliti
kako je lijepo kad se svakog dana zbližavate sve više."
"O čemu pišete?" željela je znati Bea.
Da, o čemu? "O Bogu i svijetu. Načeli smo temu politike. Naravno, o kazalištu.
Bernhard je također strastveni posjetitelj kazališta. Voli Englesku. Carla,
pričala sam mu da smo nas dvije lani ljetovale na jugu otoka."
"I to ti je dovoljno da se zaljubiš?" Na Beinom se licu odražavala čista skepsa.
"Govorili smo i o našoj prošlosti. Bernhard je razveden četiri godine. Nema
djece. Živi sam. Negdje na rubu grada. Već smo si povjerili planove za
budućnost."
"Sve je to lijepo i dobro. No jeste li barem razmijenili fotografije? Znaš li
otprilike kako izgleda?"
"Opisali smo se jedan drugome. Bernhard je visok otprilike metar i osamdeset.
Ima svjetlosmeđu kosu. Zašto ti je izgled tako važan? Ne postoji li nešto
važnije?"
Bernhard je u mojim mislima odavno imao Wolfra-movo lice. No to neću ispričati
svojim prijateljicama. Hoće li mi Margarite Meiner zamjeriti što sam kopirala
lice njenog dragog zamišljajući da je Bernhardovo?
"Kada ćete se sastati?" Naravno, Carla. Ponovno želi istog časa sve provesti u
djelo.
"Ne znam još. Bernhard još ništa ne poduzima."
"I to ti se ne čini neobičnim? Želi li čisto platonsko e-mail prijateljstvo?
Možda je oženjen, a nema dovoljno hrabrosti, ili je prepristojan da bi prevario
ženu? Možda ti piše iz zatvora ili zatvorenog odjela psihijatrijske ustanove pa
se zato ne možete naći."
"Možda ti piše iz samostana", doda Bea hihoćući se.
"Ne, nije mi sumnjivo", počela sam se braniti. "Želim bolje upoznati osobu putem
e-maila prije no što se sastanemo. Jedan sastanak naslijepo bio mi je sasvim
dosta."
"Cime se bavi taj tvoj Bernhard?"
Tvoj Bernhard. Moj Bernhard. Dobro je zvučalo. Srcem mi se raširi toplina.
Slično mi se događalo kad bih uvečer došla kući i odmah sjela za laptop da vidim
je li mi pisao. Nikad me nije razočarao. Svake se večeri u mom sandučiću nalazio
dugačak e-mail.
"On je stručnjak za kompjutere. Vlasnik je tvrtke specijalizirane za izradu
programa za zaštitu od virusa."
"Onda ima pune ruke posla."
"Sigurno. Posao mu dobro ide. Sljedećih će godina potražnja za antivirus
programima biti sve veća. To je svakako posao budućnosti."
"Ovo progovara Rolina potreba za sigurnošću." Bein je glas zvučao podrugljivo.
No imala je pravo. Naravno da mi je bilo važno da moj partner ima siguran posao.
Stalan prihod i u kriznim vremenima. Kod kuće smo imali novaca samo za
najnužnije, a i to je ponekad bilo premalo.
Nisam više nikad željela razmišljati hoće li biti dovoljno novaca za zimske
čizme. Dobro, u međuvremenu sama zarađujem vlastiti novac. Dovoljno da sinovima
omogućim bezbrižan život. Od muškarca u svakom slučaju očekujem da se može
brinuti sam o sebi i da u kriznoj situaciji može uskočiti kao hranitelj
obitelji.
"Možda biste mogli razgovarati telefonski?" predloži Carla dok je konobarici
davala znak da želimo platiti. Da, mogli bismo. Namjeravala sam pitati Bernharda
želi li moj broj telefona. Ili bi bilo bolje da on to predloži? Muškarci su
lovci, odzvanjao mi je u glavi glas tete Hildegard. No jesu li se mudrosti tete
Hildegard odnosile i na Internet?
XIII
Od: bernhardb@...com Za: gularo@yahoo.com Predmet: Duga noć s virusima
Draga Rosalind,
mnogo hvala na ovčici koju si mi poslala. Dok ti ovo pišem, ona trči ovamo-onamo
po ekranu ispuštajući čudne zvukove. Nasmijava me i zamišljam kako ćemo jednom
sjediti jedno nasuprot drugome i zajedno se smijati *san*.
Mislim da je lijepo što o tebi već toliko toga znam. Vanjština je, naravno,
sasvim sporedna. A ipak gorim od znatiželje da saznam kako izgledaš. Jesi li
skenirala fotografiju koju bi mi mogla poslati?
Danas je na poslu bio naporan dan. Sigurno si već čitala
0 najnovijem napadu virusa koji se proširio iz Amerike. Imali smo pune ruke
posla. Moji se suradnici nisu mogli nositi sa silnim poslom pa sam i ja cijeli
dan kružio uokolo
1 oslobađao naše klijente virusa. Kada putuješ u Beč? Nadam se da ćeš tamo brzo
pronaći neki Internet-cafe. Ne želim više ni dana biti bez tvojih e-mailova.
Bernadette je spominjala neki navodno simpatičan Internet-cafe u prvom okrugu.
Pokušat ću nabaviti adresu, OK?
Sad se moram baciti na programiranje. Nisam stigao cijeli dan. Bit će ovo duga
noć. Nadam se da ćeš provesti
ugodnu večer. Sada kada si dovršila predavanje možda nađeš par minuta vremena da
misliš na mene. Možda ćeš me i sanjati? Lijepo je što smo se našli.
Smatraj se poljubljenom.
Bernhard
Od: gularo@yahoo.com
Za: bernhardb@...com
Predmet: Zašto još nema fotografije
Dragi Bernharde,
hvala na slatkom e-mailu i poljupcu. Oboje je dobrodošlo. I meni je drago što
smo se pronašli. Dani su mnogo zabavniji i puni topline otkad me svakog dana
obrađuješ e-mailom.
Danas sam bila s prijateljicama na ručku. Bea i Carla, već sam ti pisala o
njima. Njima je čudno što se još nismo vidjeli i ne znamo kako izgledamo. Nije
mi lako poslati svoju sliku jer sam tek nedavno potpuno promijenila out-fit. Ako
ti sada pošaljem staru sliku steći ćeš potpuno krivi dojam. Skratila sam kosu (u
visini brade) i promijenila garderobu. Nažalost, još nemam novih fotografija.
Večeras ću zamoliti sinove da me slikaju. Ako mi se koja fotografija svidi,
poslat ću ti je, obećajem.
Dakle, strpljenje, dragi moj, dok se ne vratim iz Beča.
Hoću li ti tu i tamo poslati koji e-mail iz Beča? Tko zna? Možda mi pažnju
toliko zaokupe simpatični i zgodni kolege da uopće neću misliti na tamo nekog
Bernharda. ;-) Trenutno, naime, poprilično mislim na tamo nekog Bernharda.
To mi se sviđa. Lijepi pozdravi i lijepo sanjaj! Rosalind
P.S. Tko je Bernadette?
Od: bernhardb@...com Za: gularo@yahoo.com Predmet: Priznanje
Još jednom: Draga Rosalind,
pretrpan sam poslom. Toliko bih toga trebao napraviti, ali se uz najbolju volju
ne mogu koncentrirati. Znam da ti dugujem objašnjenje. Odmah ću ti ga dati jer
imaš pravo na to. Dakle, Bernadette je žena s kojom sam dvije godine. Krivi
izraz, jer smo zajedno mnogo manje. Berna je stjuardesa. Leti po cijelome
svijetu. Ponekad po Europi, ali najčešće na Daleki Istok. Cesto je odsutna više
od tjedan dana. Zbog toga su naši ponovni susreti prije bili intenzivniji.
Uživali smo u njenim slobodnim danima. Njeno često izbivanje mi dugo nije
smetalo. Naprotiv, imao sam toliko posla u tvrtki da sam često dokasna radio.
Imao bih grižnju savjesti kad bih radio do ponoći, a partnerica me kod kuće čeka
s toplim jelom ili sa željom da zajedno idemo nekamo. U posljednje je vrijeme
došlo do nekih promjena. Zadnjih se mjeseci, kad je Bernadette kod kuće, stalno
prepiremo. Nijedne nježne riječi, nema više zajedničkog smijeha. Čini se da nema
više ničega na čemu je počivala naša veza. Više ne radim tako mnogo kao prije
pola godine. Zaposlio sam još suradnika koji su me dosta rasteretili. Ako nemamo
posla s intenzivnim napadom virusa, kao što imamo sada, mogu s poslom završiti u
šest popodne. Onda imam vremena za partnericu i zajedničko druženje. No
Bernadette nema. Jednom tjedno se nađem s prijateljima i bavimo se nekim
sportom. Oni odavno imaju vlastite obitelji i nemaju vremena sa mnom provoditi
svaku večer, a kamoli vikende. Nije neki užitak otići sam u kazalište ili na
koncert. A onda mi je jedne večeri pala na pamet ideja da pogledam što se događa
na tržištu samaca. Nisam
stvarno mislio sklapati poznanstva na taj način. No onda sam našao tebe. Naši me
mailovi usrećuju. Nisam ti lagao kad sam ti napisao da svaki dan čeznem za
porukom od Gulara. (Što zapravo znači tvoj nadimak?) Stvarno si mi postala
draga. Zamišljam kako govoriš, kako se smiješ...
U posljednje sam vrijeme mnogo razmišljao. Zaključio sam da Bernadette nije
prava žena za mene. To nema veze s tobom, Rosalind, ili možda samo sasvim
malo ;-) Ne želim da budeš pod pritiskom. Ili da misliš da si odgovorna za
prekid veze. Nisi. Nadam se da te moje priznanje nije previše pogodilo.
Bernadette dolazi sljedeći vikend. Sve ću joj objasniti i prekinuti vezu. Možeš
li mi oprostiti, Rosalind? Ako si on-line, pošalji mi, molim te, kratak e-mail,
da mogu mirno nastaviti raditi. Stvarno si mi draga.
Bernhard
Od: gularo@yahoo.com Za: bernhardb@...com Predmet: Adieu
Hey, Bernharde,
potpuno sam ošamućena. Nisi li mi sve to mogao ranije napisati? Prije nego sam
ti povjerila toliko toga o sebi i svom životu? Prije no što sam uložila toliko
osjećaja? Ne dopisujem se sa zauzetim muškarcima. Čak ni s onima koji me
zavaravaju da će se razvesti. Adieu, sretno ti bilo, pozdravi Bernadette.
Rosalind
P.S. Bio si samo virus u mom životu.
Od: bernhardb@...com Za: gularo@yahoo.com Predmet: Iskreni izvuku deblji kraj
Što sad imam od toga? Želio sam biti iskren prema tebi, Rosalind. Ne zavaravati
te. Htio sam ti reći da sam još u vezi, ali da sam pred raskidom. Vidim da je to
bila greška. Isto sam ti tako mogao reći da sam slobodan. Mogao sam se naći s
tobom i praviti se da Bernadette ne postoji. No nisam to želio. Nisi li se
čudila što te nikad nisam molio da se nađemo? Htio sam biti fer prema tebi.
Želio sam najprije srediti svoj život i situaciju s Bernom. Nisam se želio
sastati s tobom dok sam zauzet. Zar bi ti bilo draže da sam ti lagao? Znam da je
moje priznanje došlo kasno. No nikad ti nisam lagao.
Sada putuješ u Beč. Ja ću u međuvremenu porazgovarati s Bernadette i sve
razjasniti. Javit ću ti se. Nemoj se ljutiti, ali neću odustati od tebe tako
brzo.
Šaljem ti poljupce odsrca
Bernhard
Isključila sam laptop.
XIV
"Ima djevojku!"
Najprije sam sama pokušala probaviti šok koji sam pretrpjela nakon Bernhardovog
e-maila. Bila sam pametna žena u ranim četrdesetima, a ne bespomoćna, povučena
školarka željna ljubavi. No upravo sam se tako osjećala. Povrijeđeno. Tužno.
Jadno. Najradije bih plakala. Ubrzo sam pokucala na Carlina vrata. Otvorila mi
je odjevena u kućni ogrtač. Na lice je nanijela zelenu svjetlucavu masku za
vlaženje kože. U ruci je držala šalicu kipućeg biljnog čaja. Nema sumnje, moja
se prijateljica upravo spremala u krevet. No nije me se mogla tako brzo
riješiti. Uvela me je u dnevnu sobu. Zavalila sam se na čvrst, nježnožuti
dizajnerski kauč i ispričala joj o Bernhardovom e-mailu.
Na Carlinom se licu nije očitovala ni trunka iznenađenja: "To sam i mislila",
reče trezveno, "tip koji se nakon prvih par e-mailova ne želi sastati s tobom
skriva nešto. Što bi tip mogao skrivati ako ne ženu?"
"Bernhard nije oženjen. Ima djevojku."
Carla slegne ramenima: "Pa, dobro. Zauzeto je zauzeto."
"Želi prekinuti sa svojom djevojkom." Možda se stvarno nepotrebno brinem. Možda
je Bernhard govorio istinu. Otputovat ću u Beč, a kad se vratim on će biti
slobodan.
"Ha", sumorno se nasmije Carla, "ni sama ne vjeruješ uto!"
Tako sam željela vjerovati.
"Što misliš, koliko me je puta Konrad uvjeravao da će se ubrzo rastati od svoje
žene? Sutra ili prekosutra će razgovarati s njom. Uvijek se nešto ispriječilo.
Jednom je punica bila bolesna pa ženi nije mogao zadavati dodatne brige. Drugi
put mu je kćer imala loše ocjene u školi pa je zbog razvoda mogla ugroziti
prelazak u viši razred. Zatim je pas bio nestao pa nije bio trenutak da i on
pobjegne."
"A sada mu je draga trudna", izlanem ne razmišljajući.
Carla je postala bijela kao kreda: "Konradova žena je štoooo?" U pogledu joj se
očitovala nevjerica.
"Konradova žena je trudna. Nemoj reći da nisi znala?" Bilo mi je užasno neugodno
što sam to izlanula tako bezosjećajno. No bila sam uvjerena da Carla to odavno
zna.
"Otkud sam to mogla znati?" obrati mi se oštro. "Konrad nije rekao ni riječi,
njegovu ženu Cordulu nisam vidjela već cijelu vječnost. Prije smo se tu i tamo
sretali na koncertima. Kao što znaš, imali su istu pretplatu kao Bea i ja. Kako
sam samo mrzila glumiti da ne poznajem Konrada. Stalno je gledao kroz mene kao
da sam zrak. Glupan." Carla je morala biti jako uznemirena kada je izgovorila
ovakvu riječ. "Konrad je u zadnje vrijeme na koncerte dolazio s majkom. Njegova
je žena za to vrijeme sigurno bila na gimnastici za trudnice ili je rigala."
Opet jedna riječ neprimjerena dami. Stoga me nije čudilo kad je gurnula ustranu
biljni čaj te ustala da bi otvorila bar. "Je li i tebi potrebna rakija?"
Fuj. Nisam željela rakiju. Ni inače nisam voljela alkohol.
"Imaš li viljamovku?" Jesam li ja to rekla? Pa, možda mi pomogne da zaboravim
brige zbog Bernharda.
"Koje smeće!" Carla je psovala i ulijevala rakiju u odgovarajuću kristalnu čašu.
"Žena mu čeka djete, a što on radi? Potajno dolazi k meni i priča mi kojekakve
laži. Jučer, jučer se opet pojavio oko devet navečer. Bio je umoran, iscrpljen.
Želio se opustiti."
"Želiš reći da ste spavali? Mislila sam da ste ionako prekinuli."
"I jesmo. Ipak sam mislila da je rastanak prolazan. Nije prvi put da ga
izbacujem iz kuće. No prije me je uvijek uspijevao nagovoriti da se predomislim.
To smeće zna biti tako šarmantno. Kad želi, kaže prave riječi u pravo vrijeme. A
u krevetu je majstor, to mu se mora priznati."
"A jučer?" upitah brzo ne bih li joj s lica maknula blažen pogled.
"Jučer sam mu izmasirala vrat i poslužila čašu vina. To je sve, Roli, ne lažem.
Rekao je da želi da ostanemo prijatelji. Pogledao me svojim najiskrenijim, a
odmah zatim požudnim pogledom. Rukom mi je gladio nadlakticu, dotaknuvši mi
pritom kao slučajno prsa."
Učinila je pokret rukom kao da sada želi otresti tu ruku: "Ha, ostati
prijatelji! Ni ne pomišljam na to. Nemam više što reći tom finom gospodinu. Ili,
još bolje. Još ću mu jednom jasno i glasno reći što mislim, a onda mu više nemam
što reći."
Iako moje brige nisu bile ništa u usporedbi s Carlinima, ipak me je boljelo što
sam se prevarila u pogledu mog e-mail partnera. Ubrzo smo obje sjedile na
širokoj sofi i grdile Konrada. I Bernharda. I Rottera. I Bubija. I cijeli svijet
općenito, a posebno muškarce.
Vlak za Beč stigao je na kolodvor. Moje se rezervirano mjesto nalazilo u
prostranom vagonu. Bio je to moderan vagon u kojemu ljudi sjede kao da su u
zrakoplovu. I jedva imaju mjesta za noge. Više su mi se sviđali stari kupei u
kojima se sjedilo jedan nasuprot drugome. Ako nije bilo nikoga, mogli ste podići
noge na sjedalo. No to sada nije dolazilo u obzir jer je vlak bio dupkom pun.
Austrija je ovog lipanjskog jutra očito privlačila mnoge. Mjesto do mene je još
bilo slobodno. Žuti je kartončić s rezervacijom odavao da još jedna osoba
namjerava putovati u Beč. Za svaki sam slučaj ponijela diskman da bih se
zaštitila od neželjenih razgovora. Ležao je ispred mene na preklop-nom stoliću.
U slučaju nužde mogla sam njime začepiti uši i slušati R.E.M. Iako sam zapravo
namjeravala još jednom proći materijale. U utorak, dakle već za tri dana, održat
ću predavanje. Polako mi se u želucu stvarao neobičan osjećaj uzbuđenja.
Vlak je krenuo. Moj se susjed još nije pojavio. Kroz uzan se prolaz još uvijek
vukao dugačak red putnika koji su tražili slobodna mjesta. Zatvorila sam oči i u
mislima mi se odmah pojavila slika Wolframa. VVolframovo lice koje je izgovaralo
Bernhardove rečenice, da budem precizna. Nisam si mogla pomoći, morala sam se
nasmiješiti. Bernhard mi je slao tako drage e-mailove, još jučer i danas ujutro.
Nisam mu odgovorila. Iako mi je teško palo. Neka još nekoliko dana bude u
neizvjesnosti. Kad
samo pomislim kako sam se već radovala našem prvom sastanku] Konačno se činilo
da sam se sasvim približila cilju. "Mr. Right" je čekao na sljedećem uglu.
Trebala sam samo doći i zgrabiti ga1. A onda taj brutalan obrat. Da čovjek
iskoči iz vlastite kože. Već sam detaljno zamislila svoj život s Bernhardom. U
mojim smo snovima već proputovali čitav svijet. Imali smo jednake poglede na
svijet i slične interese. Oboje smo uskoro željeli manje vremena posvetiti
poslu, a više uživanju u životu. A sad taj čovjek ne pripada meni nego nekoj
Bernadette koja leti svijetom i ne zna ga ni cijeniti1 Ah, kako je to
nepravedno1 Naglo sam se uspravila. Kakva korist od samosažaljenja? Nikakva.
Naravno da ću se naći s Bernhardom kad se vratim kući1. Tko kaže da tu
Bernadette ne mogu ukloniti jednim udarcem?
"Hi! Kakvo ugodno iznenađenje! Nova frizura?"
Gregor Neuhof je dizao svoju putnu torbu u pretinac za prtljagu iznad mog
sjedala. Zatim se srušio na sjedalo do moga i u mrežicu na sjedalu utrpao
mnoštvo časopisa.
"Oh, zdravo", pozdravila sam ga ne znajući bih li se trebala radovati. Ugodno će
čavrljanje sigurno skratiti dugačku vožnju. No o čemu pričati s muškarcem kojeg
gotovo i ne poznaješ i koji je sigurno podosta mlađi od tebe? Radi sigurnosti
sam približila diskman.
"Danas nema Norberta?" upitah da bih nešto rekla. Primijetio je moju novu
frizuru što je zapanjujuće s obzirom da smo se dosad vidjeli samo tri puta. Bilo
mi je drago, naravno, ali nisam znala kako reagirati.
"Norbert je kod moje žene", čula sam kako odgovara Gregor Neuhof.
"Ima li novih?" istovremeno zaurla kondukter koji je stao do nas. "Karte,
molim!"
"Uvijek ga ostavljam tamo kad putujem. Nema smisla
vući psa uokolo. Ovdje u vlaku ionako nema mjesta za njega, a u Beču bi mi
smetao." Gregor Neuhof je kopao po džepu svog sakoa tražeći kartu.
Kod njegove žene. Aha, tako. Gregor Neuhof je oženjen. Naravno. Drugačije nisam
ni očekivala. Izgleda da su svi dobri muškarci zauzeti. Ljutila sam se što me
ljuti činjenica da je Gregor Neuhof zauzet. Jer ovaj me muškarac uopće nije
zanimaol Moji su osjećaji često bili tako zbrkani da ih ni ja sama nisam mogla
pratiti.
Gospodin Neuhof je u međuvremenu također proučio žute kartončiće s rezervacijama
nad našim glavama: "I vi putujete u Beč!" zaključi radosno. "To ja zovem
slučajnost. Sto Vas vodi u taj lijepi grad? Idete li na godišnji?"
Odmahnuh glavom: "Ne, putujem na međunarodni kongres stomatologa."
Široko se nasmiješio, a zatim se namrštio: "A što ćete raditi na tom kongresu?
Pratite li supruga?"
"Moj suprug je mrtav", zazvučalo je oštrije no što sam namjeravala. "Osim toga,
on je bio odvjetnik. Postoje i žene koje sudjeluju na kongresima, gospodine
Neuhof. Primjerice ja. Ja sam stomatolog."
"Vi ste arhitektica. Ili građevinski inženjer", ispravi me. Čudila sam se samo
par sekundi. Zatim sam se sjetila neugodnog događaja kada smo Carla i ja
navalile na raskošan domjenak. Bez pozivnice. Bez plaćanja. Ispričala sam mu što
se dogodilo, a on se odlično zabavljao.
"Ah, sad razumijem. Zbog toga ste tada tako brzo nestali. Ništa mi nije bilo
jasno. Umirio sam se sad kad znam da ja nisam razlog Vašeg bijega. Već sam se
pobojao da Vaša kolegica misli da sam čudovište. Nas smo dvoje baš lijepo
čavrljali, a onda je ona doletjela bez upozorenja, zgrabila Vas za ruku i
nemilosrdno odvukla iz dvorane."
Smijala sam se. Još nisam razmišljala o tom događaju na taj način. "Nije to bila
kolegica, nego moja prijateljica. Carla."
"Aha, Carla. A Vi ste?"
Na domjenku mi je rekao svoje ime, a ja nisam stigla učiniti isto. Bilo bi
krajnje vrijeme da se predstavim: "Zovem se Rosalind. Rosalind Steinberg."
"Rosalind", ponovio je ime kao da želi isprobati kako zvuči. "Rosalind. Lijepo
ime. Ima u sebi nešto sanjarsko, pomalo staromodno. Budući da te ne smatram
staromodnom, zvat ću te Rosi. Mislim da ti Rosi pristaje. Ja sam Greg."
"Znam, gospodine Neuhof", rekla sam namjerno službenim tonom. Čovjek je stvarno
imao petlje. Kako se usuđuje moje ime nazvati staromodnim? Naravno da je
Rosalind staromodno ime. No takvo što se ne govori!
"Zašto me ne bi zvala samo Greg?" veselo se smješkao. '"Gospodin Neuhof zvuči
tako službeno. Sada sam na praznicima čitava dva dana, a onda u ponedjeljak opet
na posao. Možemo odmah prijeći na 'ti'. Sada ćemo četiri dana biti zajedno, pa
će ionako doći do toga. Stoga, zašto ne bismo započeli odmah?"
Nisam imala ništa protiv. Bio mi je zabavan. Neobičan, ali zabavan. Tako otvoren
i izravan; stvarno nije bilo mjesta za formalnu distancu. Wolfram je bio tip
muškarca s kojim se duže ostajalo na Vi. Barem je to bio slučaj s Wolframom
kojeg sam upoznala preko Margarite. Na Internetu je tikanje bilo uobičajeno.
Bernhard je odmah prešao na "ti".
"Ipak imaš nešto protiv?" čudio se Greg. Pogrešno je protumačio moju šutnju.
Požurila sam ispraviti ga: "Ne, ma kakvi! Ali što bi trebalo značiti da ćemo
zajedno provesti četiri dana?"
"I ja putujem na isti kongres."
"Ali ti stvarno jesi arhitekt, ili?"
"Jesam. No ipak sam pozvan na vaš kongres. Skrenuo sam pozornost na sebe
pojavljujući se u medijima. Pišem članak na temu 'feng shui u svim područjima
života'. Već sam objavio dvije knjige o tome. Zato ću u ponedjeljak održati
predavanje o feng shuiju u stomatološkim ordinacijama."
O feng shuiju sam, naravno, već čula ponešto. No to nije bilo dovoljno da bih
mogla stvoriti kompletnu sliku o tome.
"A jesi li ti samo sudionik ili ćeš i ti pokazati što znaš?" raspitivao se moj
suputnik.
Navela sam mu naslov svog referata i s priznanjem se nasmiješio. "Zvuči
dojmljivo. Srećom, još imam sve zube", nasmijao se pokazavši besprijekorne,
savršeno njegovane zube, "no kad jednom dođe vrijeme za to, draži su mi
implantati od zubala u čaši vode. Ostaješ li samo do završetka kongresa u
srijedu ili ćeš ostati još par dana da razgledaš Beč i njegovu prekrasnu
okolicu?"
"Ne, ostajem samo do srijede. Vikend će morati biti dovoljan za razgledavanje.
Znam da je to premalo za grad koji može ponuditi toliko toga. No moram se
vratiti, ne želim sinove predugo ostaviti same. Osim toga, čekaju me pacijenti.
A ti?"
"Ja u Austriji ostajem još četrnaest dana. Doduše, ne zbog razgledavanja.
Ostajem zbog posla. Na bečkom području imam velik broj klijenata koji mi žele
pokazati svoje kuće. Jedan od njih, industrijalac, želi mi pokazati ogromnu vilu
u Donjoj Austriji. Investirao je enormnu svotu, a ipak se u njoj ne osjeća
ugodno. Već je razmišljao da je nanovo sagradi iako je nova novcata. Mislim da
to uopće neće biti potrebno. Kad se zna kako, može se i jednostavnim sredstvima
poboljšati zdravlje, a samim time i kvaliteta života."
"Tako da se na kuhinjska vrata zalijepi poster na kojem je prikazan vodopad?"
dobacih. Taj sam savjet nedavno pročitala u nekom ženskom časopisu. "Ili tako da
se uvijek spušta poklopac WC-školjke kako bi novac ostao u kući?" Znala sam da
mi glas zvuči podrugljivo, no takve sam savjete smatrala apsurdnima. Kad sam ih
pročitala Bei, počela se smijati na sav glas iako ju je ezoterija privlačila
mnogo više nego mene, a da ne spominjemo Carlu.
Činilo se da mi Greg ne zamjera ruganje: "Oh, stručnjakinja!" reče dobro
raspoložen, a zatim nastavi stručnim tonom: "Mnoge stvari nemaju smisla kad ih
se izvadi iz konteksta, zar ne, Rosi? Tako je i ovdje. No činjenica je da ljudi
stoljećima poznaju određena pravila pomoću kojih se postiže i održava harmonija.
U Kini se feng shui već tisućljećima primjenjuje kao znanost o harmoničnom
uređenju životnog prostora. Otuda i potječe ime 'feng shui'. Znaš li što to u
prijevodu znači?"
Znala sam, naravno. Nisam uzalud pročitala taj neobičan članak. "Vjetar i voda",
ispalila sam odgovor kao iz puške.
Na Gregovom se licu pojavi osmijeh: "Da, točno. Stvarno si upućena." Činilo se
da ga to raduje. "Znaš li da se na svim krajevima svijeta mogu susresti temeljna
pravila feng shuija, naravno, pod drugim imenom. Proteklih se stoljeća mnogo
toga zaboravilo. Bilo bi vrijeme da ih iznova otkrijemo i iskoristimo."
Ono što je govorio zvučalo je razumljivo i posve drugačije od onoga što sam
pročitala. Nisam stekla dojam nekakvog hokus-pokusa.
Neko smo vrijeme proveli u tišini gledajući kroz prozor. Bio je sunčan dan,
gotovo bez ijednog oblačka na nebu. Nadala sam se da će ostati tako. Mnogo je
ljepše
upoznavati grad kad sija sunce, a osim toga svoju sam kišnu jaknu boje maline
ostavila kod kuće.
"I onda, što si još planirala?" Greg prekine moje misli.
Pogledala sam ga i slegnula ramenima: "Moram priznati da nisam stigla proučiti
neki vodič. Čvrsto sam bila odlučila potražiti informacije na Internetu. No
nikako nisam uspjela naći vremena da se udobno smjestim pred laptop."
"A kada sam i imala vremena, radije sam čitala e-mail-ove ili pisala Bernhardu",
dodala sam u sebi.
Naglas sam rekla: "Ne znam uopće što Beč nudi početkom lipnja. Naravno, želim
posjetiti neki muzej. Možda turističkim autobusom razgledati grad. A najvažnije
je: želim posjetiti Café Sacher i pojesti komad glasovite torte. Jedan kolega iz
ordinacije svake godine godišnji odmor provodi u Austriji. On mi je objasnio da
je, ako odeš u Beč a ne posjetiš Sacher, isto kao da i nisi bio u Beču. Jesi li
ti već bio tamo?"
Greg odmahne glavom: "Već sam, doduše, četiri puta bio u Beču, ali još nisam
stigao u Sacher. No rado ću ići s tobom. Kako bi bilo da odemo odmah danas? Ili
za danas imaš nešto drugo u planu?"
"Nemam nikakav plan. Mislila sam lutati gradom, možda posjetiti Stephansdom.
Idućih sam dana namjeravala potražiti neki park. Ponijela sam tenisice, kao i
bikini u slučaju da hotel ima bazen. Zamisli, čak ni to ne znam. Da, čak ne znam
ni gdje se točno hotel nalazi."
Brzo se ispostavilo da Greg ima jasniju predodžbu svog boravka u Beču. Želio je
posjetiti mnoga mjesta koja nisu bila na popisu turističkih atrakcija. Radilo se
prije svega o arhitektonski zanimljivim građevinama. Budući da smo već
dogovorili zajednički posjet kafiću, nije nam trebalo dugo i već smo kovali
opsežne planove za naš zajednički
boravak u glavnom gradu Austrije. Gregor je imao pravo: sljedeća ćemo četiri
dana provesti zajedno. Bio je to lijep osjećaj. Nisam često sretala tako pametne
muškarce s kojima sam mogla pričati bez ustručavanja. Peter i ja nismo međusobno
toliko razgovarali. U većini je slučajeva on govorio, a ja sam se ograničila na
slušanje. S Gregom je bilo drugačije. Vjerojatno zato što sam otpočetka znala da
on nije onaj "Pravi".
Zašto se s ljudima koji konkuriraju za mjesto "Mr. Righta" nikad ne može
razgovarati tako neusiljeno? Čovjek se stalno trudi ostaviti što bolji dojam.
Izgledati ljupko, tajanstveno se smješkati, izbjegavati jela s makom ili
peršinom, da se ne zavuku među zube. To svakom osmijehu oduzima dah erotičnosti.
Da sjedim do Wolframa mnogo bih više pazila da sjedim uspravno i ni u kojem
slučaju ne prekrižim noge. Paničarila bih je li ruž, kojeg sam nemarno nanijela
prije polaska, možda ostavio crveni trag na mojim sjekutićima. S Gregom mi je
bilo svejedno. Ugodno sam se smjestila u naslonjač, glasno sam se smijala, a da
sam na zubima imala tragove ruža, on bi me na to upozorio pa bih ih pobrisala.
Lako je kad se radi o "Mr. Wrongu". I stvarno ugodno. Nisam zamišljala da će mi
putovanje proteći ovako zabavno.
Greg je pričao o svojim putovanjima diljem svijeta. Bio je u Kini i Južnoj
Americi. Jedno je vrijeme živio s Aboridžinima, australskim domorocima. Pritom
je proučavao arhitekturu starih civilizacija i prikupio opsežno znanje o
različitim načinima življenja. Iznenadio se zaključivši da postoji nešto što je
zajedničko svim kulturama: težnja za harmonijom. To ga je saznanje navelo na
proučavanje feng shuija. Osjetila sam daje oduševljen tom znanošću. Ništa
nametnuto, čime se počeo baviti samo zato što je bilo u modi. Općenito se činilo
da je
Gregor Neuhof muškarac koji zna što želi. A sada je želio nešto popiti.
"Što kažeš da potražimo vagon-restoran, Rosi? Do Beča imamo još dobra dva sata."
Probijali smo se hodnicima vagona hodajući jedno iza drugoga. Imali smo sreće.
Radilo se o pravom vagonu restoranu, a ne o jednom od onih modernih selfservice
restorana. Čak smo uspjeli naći slobodan stol za nas dvoje.
"Što bi gospoda željela?" upita konobar. Vidi se da se približavamo nekadašnjoj
carskoj prijestolnici.
Iz zvučnika je krčalo: "Dame i gospodo, približavamo se glavnom kolodvoru u
Linzu!"
"Jesi li već bila u Linzu?" upita moj suputnik sipajući šećer u kavu. Odmahla
sam glavom.
"Svakako ga jednom moraš posjetiti", reče na moje iznenađenje, "grad je
neotkriven biser. Imaju jako zgodan muzej, 'Lentos'. Međunarodni se stručni
tisak uvijek divi njegovoj arhitekturi. Ja sam, naravno, odmah razgledao zgradu.
Smještena je uz Dunav, ima ostakljenu fasadu koja je noću osvijetljena, a boja
svjetla se stalno mijenja. Totalna ludnica." Rukama je u zraku opisivao
četvrtaste obrise zgrade. U njegovom se glasu očitovalo toliko oduševljenja, da
mi se oko srca počela širiti toplina. Sviđala mi se sposobnost nekih ljudi da ih
nešto oduševi. Oduševljavalo me je kada bi pokazali svoje veselje. S takvim je
ljudima mnogo ljepše komunicirati nego s onima koji se smatraju nadređenima ili
koji nizašto ne pokazuju zanimanje. Ovaj Greg mi se sve više sviđao. Bilo bi mi
jako drago kad bismo postali prijatelji. U tom sam se trenutku sjetila jednog od
svojih omiljenih filmova. Kako je Harry rekao Sally: "Muškarci i žene nikad ne
mogu biti prijatelji. Uvijek im se na putu ispriječi seks." To je, naravno, bila
glupa izmišljotina.
"A svakog se rujna tamo održava Ars Electrónica", pričao je dalje Greg. "Stvarno
još nisi čula za to? Radi se o kompjuterskim animacijama i modernim medijima.
Organizira se i multimedijalni open-air koncert, 'zvučni oblak', koji odjekuje
čitavim parkom uz Dunav. Veličanstveno. Sigurno opet dolazim u rujnu, dođi sa
mnom!"
Morala sam se nasmijati. Potpuno me je spontano uključivao u svoje planove. Bila
sam sigurna da postoji netko tko uopće nije oduševljen tom idejom. Odlučila sam
potisnuti gospođu Neuhof iz misli i posuditi njenog muža na sljedeća četiri
dana. Naravno, sasvim pošteno. Čisto prijateljski.
Iako - pogledala sam Grega. Smjestio se u naslonjač i gledao krajolik koji je
velikom brzinom promicao pred našim prozorom. S usana mu još nije nestao osmijeh
oduševljenja. Imao je vrlo lijepe usne, ni tanke ni krute. No nisu bile ni
ženstveno pune. Prave muške usne. Zbog putovanja je obrijao trodnevnu bradicu.
Razmišljala sam kako bi bilo poljubiti ovog muškarca. Osjetiti njegove usne na
svojima. Njegove bi me ruke privukle k sebi. Imao je uske, lijepe, njegovane
ruke. Kako bi bilo ležati u njegovom naručju? Osjetiti ga. Udisati njegov miris.
Mirisao je dobro. To sam znala. Nisam uzalud satima sjedila do njega na uskim
sjedalima vlaka. Miris mi je jako važan, pogotovo u muškarca.
Pogledao me je. U očima mu se pojavio izraz iznenađenja, a zatim mu se na usnama
pojavio mali, jedva primjetan smiješak. Nikako nije mogao naslutiti o čemu sam
upravo razmišljala! Osjetila sam kako crvenim i zaključila da je vrijeme da
zabodem nos u svoju veliku torbu. Digla sam je u krilo, pognula glavu i pravila
se da
tražim maramice. Kakav je to pogled bio1. Prožeo me je skroz-naskroz i naveo
neke u meni davno zaboravljene strune da se ponovno oglase.
Nakon gotovo dva sata stigli smo u Beč. Hotel u kojem sam trebala odsjesti bio
je preporučen u prospektu tiskanom povodom kongresa. Zbog toga mi je naša
tajnica tamo rezervirala sobu. Nije nas previše iznenadilo što je i Gregova
tajnica slijedila istu preporuku.
"Slučajnosti ne postoje", u mislima sam čula Margarite Meiner.
Budući da nijedno od nas dvoje nije znalo kako doći do hotela, uzeli smo taksi.
Sef recepcije nas je srdačno pozdravio i pripremio nam prijavnice. "Za gospodu
su rezervirane dvije jednokrevetne sobe", reče gledajući u kompjuter. "Želite li
možda umjesto toga jednu dvokrevetnu sobu? Doduše, gotovo smo puni, ali nešto bi
se već dalo organizirati."
Greg mi se kratko i drsko naceri, a zatim reče službenim glasom: "Ne, hvala. U
redu je ovako."
Da već ionako nisam bila smetena, ovaj bi me osmijeh sigurno zbunio. Kako mu to
samo uspijeva? Zapravo se nismo međusobno privlačili. Njegova je supruga sigurno
bila barem deset godina mlađa od mene.
"Izvolite", šef recepcije nam je predao kartice soba, "broj 354 i 356. Treći
kat. Sobe se nalaze jedna do druge. Obje gledaju na park."
Vrlo pažljiv gospodin. Domahnuo je nosaču koji se pobrinuo za našu prtljagu.
Krenuli smo prema dizalu. Bila su dva sata poslijepodne. Sunce je sjalo. Bio je
topao, blistav dan kasnog proljeća.
"Koliko će ti trebati?" upita Greg kad smo došli pred sobe. "Je li petnaest
minuta dovoljno? Doći ću po tebe."
"Sto ćemo raditi?"
"Mislim da bismo mogli istražiti centar. Želiš u Sacher, zar ne? Najbolje da
idemo pješice. Ako me moj smisao za orijentaciju ne vara, nalazimo se u blizini
Stephansdoma. No ne garantiram. Dakle, najbolje da obuješ udobne cipele."
Pristala sam te vesela i puna elana ušla u sobu. S televizora je dopirala glasna
glazba. Na ekranu je stajao pozdrav dobrodošlice: "Dobar dan, gospođo
Bonnevvind". Ja nisam gospođa Bonnevvind. Portir me je očito premjestio i dao mi
drugu sobu kako bih mogla biti blizu Grega. Vjerojatno je mislio da smo zajedno,
ali da to ne želimo priznati. Šesto čulo ponekad prevari i najiskusnije hotelsko
osoblje.
Osvježila sam se, objesila suknje i blejzere u ormar i uskočila u mokasine. U
njima ću moći izdržati i najdužu šetnju. Peter je uvijek ustrajao u želji da
nosim cipele s visokom potpeticom kada smo zajedno izlazili. Smatrao je da to
pristaje dami. Imao je pravo. Osim toga, smatrao je da sam seksi kad sam se
šepirila hodajući uz njega u visokim potpeticama. Prema njegovom su mišljenju
cipele niskih peta i pamučno donje rublje najneerotičniji izumi čovječanstva. U
međuvremenu sam se navikla na cipele niskih peta. Dobro je što se ne moram
truditi da se svidim Gregu. Moja su mu stopala već sada bila zahvalna.
XVI
Krenuli smo. Greg je sako zamijenio tamnoplavom polo majicom. Njegove su dugačke
noge i dalje bile u trapericama. Nosio je tenisice poznate marke na kojima bi mu
Sebastian itekako zavidio. Timu je bilo svejedno što mu je na nogama sve dok u
tome može igrati nogomet i čeprkati po vrtu. Sebastian je bio slab na obuću. Ako
ga se htjelo razveseliti, dovoljno je bilo otići u prodavaonicu obuće. A kaže se
da su samo žene lude za cipelama.
Ja sam također nosila traperice, a uz njih majicu kratkih rukava boje maline.
Našminkala sam se ružem iste nijanse. Bez Margaritinog se poticaja nikad ne bih
usudila kupiti tako upadljiv ruž. No, pogledavši se u ogledalo u kupaonici,
uvjerila sam se da mi odlično pristaje. Lice mi je djelovalo svježije, puno
života. Proteklih sam se tjedana stvarno promijenila, svaka mi čast!
"Svaka čast", rekao je i Greg kad sam mu otvorila vrata, "odlično izgledaš!
Dođi, ljepotice moja, idemo u osvajanje svijeta!"
"Moja ljepotice", tako je Wolfram u "Robertu" nazvao Margante. Pokušala sam
zamisliti kako bi bilo da sam sada u Beču s Wolframom. Nije mi uspijevalo. Greg
mi, nasreću, nije mogao čitati misli. Pružio mi je ruku kao da je to
najnormalnija stvar na svijetu. Nisam dugo oklijevala. Šetali smo ulicama držeći
se za ruke. Naš je odraz u izlozima dućana prikazivao vrlo privlačan par.
Zahvaljujući Margante. Bez njenog bih se utjecaja osjećala
kao Gregova majka. Hvala i gospođi Neuhof koja mi je posudila svog supruga iako
to ni ne zna. Bilo je lijepo ponovno švrljati ulicama u pratnji nekog muškog
bića. Bilo je lijepo što me za ruku drži velika, topla ruka.
Beč se pokazao u najboljem svjetlu. Sunce je obasjavalo raskošne fasade dvoraca
i kuća. Na svakom se uglu osjećao dah prošlosti. Greg mi je skrenuo pozornost na
neke znamenitosti pokraj kojih bih inače prošla ne primijetivši ih. Kao što je
predvidio, za nekoliko smo minuta došetali do Stephansdoma. Trg pred katedralom
vrvio je turistima iz svih krajeva svijeta. Bili su tamo i mladići odjeveni u
Mozartove kostime koji su turiste mamili na različite priredbe i koncerte.
Ušli smo u crkvu kroz "divovska vrata". "Želiš li znati zašto se divovska vrata
zovu divovska?" nasmiješio mi se Greg. Naravno da sam željela znati.
"Postoje dvije različite legende. Jedna govori o divovima koji su pomogli
graditi crkvu i koji su se onda ovdje krstili. Druga kaže da ime potječe od
divovske kosti mamuta koju su ovdje pronašli sredinom 15. stoljeća pri izgradnji
sjevernog zvonika."
"Što li ti sve ne znaš", rekla sam iskreno mu se diveći. "Nemoj mi samo reći da
si to naučio za vrijeme studiranja."
"Ne", smješkao se Greg, "ali proteklih sam dana više puta prolistao vodič." Iz
džepa je izvukao tanku, šarenu knjižicu. "Zato znam i da se ovdje nalazi
grobnica cara Friedricha III."
Stupili smo u unutrašnjost crkve. Izvana mi je izgledala mnogo tamnija.
Iznenadile su me svjetlost i prozračnost. Razlog je, nažalost, bio i Drugi
svjetski rat za kojega je katedrala bila uništena pa su zamijenjena prvotna
stakla, koja su sigurno bila oslikana tamnije od sadašnjih svjetloljubičastih.
Dok smo razgledavali crkvenu lađu,
do nas je dopirala kakofonija šapata na svim jezicima. Razmišljala sam bih li za
Petera zapalila svijeću. To mi se činilo neobičnim u Gregovoj prisutnosti pa sam
radije odustala.
Kada smo izašli, jednoglasno smo zaključili da smo zaslužili kavu. "Sacher" nije
bio daleko. Bila je subota i centar je vrvio ljudima željnim kupovine. Naravno,
nije samo pješačka zona bila prepuna. Na vratima kavane stajao je konobar koji
je pozdravljao goste i upućivao ih na slobodna mjesta. Uz mnogo smo sreće dobili
posljednji slobodan stol. Naručili smo dvije kave s mlijekom i dva komada sacher
torte sa šlagom. Uživali smo u otmjenom, pomalo morbidnom ambijentu, okruženi
uljima na platnu i kristalnim lusterima.
Kada smo se ponovno našli na ulici, Greg je smatrao da se još nismo dovoljno
uživjeli u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i da se moramo provozati kočijom.
"Ozbiljno to misliš?"
Izdaleka sam vidjela niz kočija. Konji s naočnjacima su mašući glavama tjerali
dosadne muhe. Čula sam topot kopita na kamenom pločniku. Pogledala sam na ulicu
upravo u pravi čas i uspjela izbjeći svježu konjsku balegu.
"Naravno da mislim ozbiljno. Pa ti si htjela u obilazak grada. A postoji li u
Beču bolji način za to od vožnje kočijom?"
Tu je svakako bio u pravu. Odveo me je do stajališta kočija i pokušao se s
kočijašem dogovoriti oko cijene velike ture.
"Glejte, gospon", reče kočijaš. Bio je odjeven u pulover
bez rukava preko karirane košulje i vidjelo se da je pravi Bečanin. Polucilindar
je bio malo pretijesan za njegovu okruglu glavu. "Imamo fiksne cijene. Zato ću
Vam pokazat najljepšu stranu svog rodnog grada. Dakle, zemite gospodu suprugu
pod ruku i idemo!"
Iako nisam bila gospođa supruga, Greg ga je poslušao smijuljeći se. Pružio mi je
ruku i ja sam se, hihoćući se, uspela u kočiju. Dan je bio lijep i krov je,
naravno, bio spušten. Sjedili smo jedno pored drugoga. Kočijaš je raširio
laganu, kariranu deku koja je mirisala na konje i njome nam brižljivo pokrio
noge. Skočio je na sjedalo i pucnuo bičem po zraku. Polako smo krenuli. Sjedili
smo stisnuti jedno uz drugo pokriveni dekom. Kroz traperice sam osjećala njegovo
toplo bedro. Ulala! Kada mi je zadnji put neki muškarac bio ovako blizu? Ako
nisam ponovno željela pocrvenjeti, morala sam skrenuti misli na banalnije
stvari.
"Nikad se nisam vozila u kočiji", rekoh stoga, "malo mi je neugodno. Ponašamo se
kao turisti."
"Mi jesmo turisti", ispravi me Greg smijući se.
Kočija je uz štropot skrenula za ugao i zanijela me na Gregova prsa. Položio je
ruku na moja ramena i tako smo se nastavili voziti. Nismo mnogo govorili jer smo
bili zaokupljeni razgledavanjem. Kočijaš nam je pričao o povijesti ulica kroz
koje smo prolazili i tko je sve živio u kućama smještenim u tim ulicama. Beč je
prepun povijesti. Zaboravila sam da bi mi tjelesna bliskost s Gregom trebala
smetati i uživala sam u vožnji punim plućima. Osjećala sam se zaštićeno,
oslonjena na njegova široka ramena. Bila sam znatiželjna što mi donose idući
dani i ovaj prekrasan grad.
Kad nas je kočijaš vratio odakle smo krenuli, javila se glad. Cijeli dan nismo
pojeli ništa konkretno. Greg je znao neku gostionicu u blizini poznatu po dobrom
bečkom odresku. Naravno da sam bila za. Kad sam već bila u Beču, onda sam morala
pojesti bečki odrezak. Iako inače nisam luda za teletinom. Naručili smo dvije
porcije. Kratko sam premišljala da li da naručim i juhu jer sam stvarno bila
strašno gladna. No kada su nam poslužili odreske, bila sam sretna što to nisam
učinila. Takvo što još nisam vidjela! Gotovo prozirno meso, zlatnožuta korica.
Odrezak je visio na sve strane s ionako velikog tanjura.
Greg se glasno nasmijao kada je primijetio zaprepaštenje na mojem licu. "Sad
pokaži što možeš", uživao je u prvom zalogaju.
Dakle, da duže ostajem u Beču, sigurno bih dobila deset kila dok kažeš keks.
Najprije odlična torta, sad ovaj izvrstan odrezak. Kako bih tome trebala
odoljeti?
"Slažeš li se da bi džogiranje bila dobra ideja? Sutra ujutro, prije doručka?
Jesi li vidjela park preko puta našeg hotela? Siguran sam da se onuda može
lijepo trčati."
Smijala sam se: "Kao da mi čitaš misli. Upravo sam mislila da je ovdje predobro
jelo! Stoga mi je malo kretanja nužno potrebno. Osim toga, rado trčim kad sam na
putovanju. Tako upoznaješ grad na drugi način. Pogotovo u rano jutro. Jesi li i
ti ranoranilac? Smatram da se mnoge stvari najbolje obave ujutro."
Greg kimne: "Da, slažem se. Tada sam naspavan i najbolje se koncentriram, a osim
toga u to doba još ne zvone telefoni."
Krenuli smo prema hotelu siti i zadovoljni. Išli smo se osvježiti i presvući.
Hitno sam morala nazvati Tima, Sebastiana i Carlu, koja je bila tako dobra i
držala na oku njih dvojicu dok me nije bilo. Znam da mi sinovi imaju
šesnaest godina, dovoljno da se nekoliko dana snađu bez mene. Holzi im je uz to
svaki dan servirala ručak, a ponekad i večeru. Usprkos svemu, bila sam sretna
što je moja prijateljica u blizini. Na kraju krajeva, nikad se ne zna što se
može dogoditi. Naše se stanovanje pod istim krovom ponovno pokazalo kao pravi
blagoslov.
Greg će doći po mene točno u devet sati. Želio mi je pokazati "Loos American
Bar". Odlazak u bar s muškarcem, ah, kako sam uživala!
Prije polaska sam srećom u kovčeg spakirala i "malu tamnosmeđu" (nakon
savjetovanja o bojama, "mala crna" više nije bila poželjna u mom ormaru)
haljinu. Za svaki sam slučaj na kongrese uvijek nosila jednostavnu kok-tel-
haljinu. Nikad nisam znala što me navečer očekuje. Peter je mrzio najlonke. Zato
sam još uvijek rado nosila samostojeće čarape. Obula sam nove cipele s visokom
potpeticom. Na uši sam stavila naušnice od štrasa koje sam kupila lutajući
buticima s Margaritom.
Kad je Greg pokucao na vrata, upravo sam zakopčavala tanak srebrni lančić.
Otvorila sam vrata jednom rukom i pozvala ga da uđe. Još sam samo morala uzeti
ogrtač.
Gledao me je, a oči su mu blistale. Obuzeo me osjećaj topline. Ponovno se javio
i onaj drugi osjećaj koji mi je protekle tri godine tako nedostajao, a trenutno
ga nisam znala imenovati. Bacila sam kratak pogled na visoko ogledalo. Stvarno
sam sjajno izgledala. Margarite Meiner je bila pravo zlato. Ne smijem joj
zaboraviti donijeti nešto za zahvalu. Možda sacher tortu koju se moglo kupiti
već upakiranu u otmjenu drvenu kutijicu. Najbolje bi bilo
da kupim još jednu ili dvije male torte. Bile su prekrasan poklon za svaku
prigodu.
Taksi nas je doveo pred "Loos American Bar". Greg mi je kavalirski savršenim
pokretom pomogao izaći iz automobila. Osjećala sam se kao diva pred veliki
nastup. Pritom, začudo, gotovo i nisam bila uzbuđena. Da, uživala sam u toj
ulozi! Budući da je još bilo rano, bar je bio poluprazan, iako je bio
neočekivano malen, rekla bih najviše šest sa četiri metra. Našli smo mjesta na
jednoj od klupa presvučenih zelenom kožom. Greg je bio oduševljen uređenjem
bara, a njegovo je oduševljenje kao i obično bilo zarazno.
"Znaš li da je ovaj bar početkom prošlog stoljeća uredio poznati američki
arhitekt Alfred Loos? Bio je u Americi i otamo donio za svoje vrijeme potpuno
nove ideje. Upotrebljavao je samo drvo, staklo, mesing, mramor i oniks.
Genijalno, zar ne?"
Gregu se sviđalo i zlatnožuto svjetlo. Sto se mene tiče, moglo je slobodno biti
više zatamnjeno. Dakle stvarno, Roli, saberi se. Doduše, zbog čega? Ne kaže li
jedna mudra izreka: "Dobro je, naravno, kad žena čeka onog Pravog. No zašto se u
međuvremenu ne bi ludo zabavljala sa svim onim Pogrešnima?" Negdje sam čula da
je ove genijalne riječi izrekla pjevačica Cher. Još mi se nikad nisu učinile
tako prikladnima kao danas. Da, zasigurno ću se ludo zabaviti s ovim Pogrešnim.
Zabava je već počela.
"Trebali bismo naručiti neki koktel", Greg nasreću nije prozreo moje misli,
"barmeni su ovdje poznati po Martini-koktelima."
Radije sam naručila Planter's Punch. Volim slatka, voćna pića.
Gregu je poslužen Martini s maslinom, "protresen, a ne promiješan", kako ga je
uvjeravao barmen.
Bar se naočigled punio. Gosti su dolazili u grupicama. Morali smo se stisnuti na
klupi jer su se do nas ugurale još dvije plavuše. Za šankom su stajala petorica
mladih muškaraca odjevenih u siva odijela i s kravatom oko vrata. Svatko je od
njih jednu ruku držao u džepu hlača, dok su drugom držali čaše viskija. Neko smo
ih vrijeme šutke promatrali, a onda smo se oboje počeli hihotati.
"Podsjećaju me na staru pjesmu Helmuta Qualtingera. Ne znam je li ti poznata ta
pjesma, Rosi. Qualtinger je bio austrijski glumac. Glumio je debelog redovnika u
'Ime ruže'. Sjećaš se?"
Sjećala sam se kroz maglu. Taj sam film gledala prije mnogo godina.
Pjevao je negdje 60-ih. Snimao je i ploče, a jedna od njegovih najpoznatijih
pjesama ide otprilike ovako: 'Tatica će to već sredit' - tj. sve će dovesti u
red - 'Tatica će to već sredit, to spada u njegove dužnosti, zato i postoji!'"
Glasno se nasmijao, a ja sam ga slijedila.
"Sto je bilo s tobom kad si bila stara kao ovi tipovi za šankom? Za vrijeme
studija. Je li tvoj tata sve sređivao?" upita Greg.
Evo još jednog razloga za smijeh: "Moj je otac odmaglio kad sam imala dvanaest
godina. Bio je vozač, najčešće na relaciji Njemačka-Sicilija, te ga nisam često
viđala tako da mi nije pretjerano nedostajao. Majka je govorila da ju je ionako
sve vrijeme varao. Na svakom je odmorištu imao drugu ljubavnicu. Ne znam, nije
me ni zanimalo. Prije nekoliko je godina došlo pismo od neke nepoznate žene,
koja nas je obavijestila o njegovoj smrti. Odrasla sam s majkom i bratom
Heinrichom", dodala sam. "Nije bilo nikoga tko bi za mene 'sredio' stvar. Osim
mog strica Alfreda, ako se on računa. Svakog bih ljeta radila
u njegovoj gostionici. Tako sam zaradila novac za studij jer ne bih mogla
živjeti samo od državne stipendije." Pitala sam ga o njegovim roditeljima.
"Imamo mali stolarski obrt, koji će preuzeti moj stariji brat. Otac je, doduše,
sufinancirao moj studij, ali nije imao sluha za moja putovanja u daleke zemlje,
a pogotovo ne za moje zanimanje za strane kulture i feng shui. Tako sam radio po
gradilištima čim bi se pružila prilika. Tu bih uvijek zaradio dobru svotu.
Naučio sam osnove za studij i uštedio si odlaske na fitness." Smješkao se i
pijuckao Martini.
Krišom sam pogledala njegove nadlaktice. Još uvijek su bile snažne, iako sigurno
već dugo ne radi po gradilištima.
Postalo je preglasno za razgovor pa smo šutke sjedili jedno do drugoga. Pili smo
svoje koktele i promatrali ljude. Osjećala sam se odlično. Prošle su već godine
otkad sam se zadnji put osjećala ovako atraktivno, zadovoljno, poželjno.
Odjednom sam osjetila Gregov pogled koji je zamišljeno počivao na meni. Okrenula
sam se prema njemu i pogledi su nam se sreli. Htjela sam odmah odvratiti pogled,
ali kad sam vidjela izraz u Gregovim tamnim očima, ostala sam nepomična i
zadržala dah. U njegovom je pogledu bilo toliko nježnosti, toliko topline i...
"Imate li možda vatre?" Nadlakticu mi je dodirnula lijepo manikirana ruka.
Trgnula sam se. Plavuša do mene sjedila je s nezapaljenom cigaretom u ustima.
Lijevom je rukom oponašala paljenje imaginarnog upaljača. "Moj je upravo
ispustio dušu."
Rekla sam da mi je žao, nisam pušač i nemam upaljač.
Bilo mi je još više žao zbog nečeg drugog. Kad sam se ponovno okrenula prema
Gregu, više nije bilo onog
pogleda od maloprije. Mahnuo je konobaru. Naručili smo drugu turu, a kada nam je
konobar donio piće, Greg je iskoristio priliku i platio.
"Ja častim." Zahvalila sam mu i nazdravili smo. Gregov je pogled sad bio
prijateljski. Sigurno sam se bila prevarila.
"Pa, hvala Bogu", korila sam samu sebe, strogo i nepopustljivo, "još ti samo
fali da počneš mutiti s oženjenim muškarcem. Bolje bi ti bilo da se držiš
Bernharda." Imala sam pravo, ali ipak nisam mogla tako lako otjerati
razočaranje.
Kada smo izašli iz bara, dočekala nas je iznenađujuće hladna noć. Čvršće sam uz
tijelo privila jaknu, a Greg me zagrlio. Sigurno samo kako bi me ugrijao. Brzo
smo koračali ulicama. Nismo govorili. Jasno sam osjećala njegovu blizinu. Srce
mi je brže zakucalo.
"Rosi, molim te", u mislima sam čula tetu Hildegard, "nijednom ti riječju nije
signalizirao da te smatra poželjnom!" To je u svakom slučaju bilo točno. No što
je s pogledom kojeg sam uhvatila? Zar pogled ne vrijedi više od tisuću riječi?
"Pogled si samo umislila." Tetu Hildegard se nije moglo uvjeriti.
U hotel smo stigli nakon dobrih petnaest minuta i stupili u osvijetljeno
predvorje. Greg je odavno maknuo ruku s mojih ramena. Noćni portir, kojeg još
nismo bili vidjeli, pristojno nam je zaželio laku noć. Lift nas je čekao
otvorenih vrata. Šutjeli smo dok smo se uspinjali prema sobama. Varam li se ili
je u zraku ipak bilo neke zbunjenosti? Vjerojatno sam samo bila umorna i malo
opijena alkoholom. Duhovna mi je ravnoteža bila narušena neuobičajenom blizinom
atraktivnog muškarca.
"Vidimo se onda sutra ujutro na džogiranju?" glas mu je bio pomalo promukao.
"Osam sati, ako ti odgovara?"
"Da, dobra ideja. Hvala ti za lijep dan."
Greg je bio neobično škrt na riječima. Željela sam da kaže nešto zabavno i tako
razbije napetu atmosferu. Ili, još bolje, da ga ta napetost navede da me stisne
uz sebe i poljubi. Naredila sam teti Hildegard da šuti.
"Hvala ti, Rosi", bilo je sve što je rekao, a zatim se sagnuo prema meni. Nije
izgledalo da će me, opijen strašću, privući u naručje. Stoga sam mislila da
slijede tipični prijateljski poljupci u oba obraza. Poljubio me samo jednom.
Sasvim mali poljubac, gotovo nalik dašku vjetra. Tik uz desni kut usana. Tada je
provukao karticu kroz ključanicu, promrmljao "Laku noć" i zatvorio vrata za
sobom.
Ostala sam stajati potpuno zbunjena. Podigla sam ruku i lagano opipala desni kut
usana.
"Što bi trebao značiti ovaj poljubac?" srce mi je zakucalo još brže. "Ne znači
ništa", javi se teta Hildegard još glasnije nego prije, "želio te samo
prijateljski poljubiti u obraz, ali je promašio. To je sve."
Otključala sam vrata i ušla u sobu.
Te sam noći sanjala neobične snove. Ponovno su se pojavile plavuše iz bara. Obje
su se zvale gospođa Neuhof i ganjale su me metlom. Privila sam se uz VVolframa
tražeći zaštitu. No on je kao u holivudskim hororima šutke skinuo kožu s lica, a
ispod se pojavilo Gregovo lice. Zatim su me obje gospođe Neuhof mlatile metlom,
da bi me na kraju poljubile u oba kuta usana. Probudila sam se okupana znojem.
Bilo je šest i trideset. Osjećala sam se kao da me je netko pretukao.
Brzo sam stala pod tuš.
Postoji li ljepši način započinjanja dana od ranojutarnjeg trčanja? Dobro, ne
baš ranojutarnjeg. Već je bilo prošlo osam sati kada smo izašli iz hotela. Dobro
raspoloženje mi se srećom vratilo. Nad parkom je lebdjela tišina nedjeljnog
jutra. Kaskali smo jedno uz drugo posve nesvjesno prilagodivši tempo jedno
drugome. Ptice su cvrkutale, a kroz oblake su se probijale prve sunčeve zrake.
Kakav osjećaj! Kakav početak dana!
"Svaka čast! U odličnoj si kondiciji." Greg je dahtao dok smo, nakon pola sata
trčanja, u parku radili vježbe iste-zanja.
"Želiš reći da trčim dobro s obzirom na moje godine? Znam da sam nekoliko godina
starija od tebe, ne moraš to posebno naglašavati", ispalila sam.
Greg je iznenađeno podigao obrve, a ja sam razmišljala kako je ovo bila prilično
glupa izjava. Zašto mi toliko smeta razlika u godinama?
"Koliko godina imaš, Rosi?" upita me izravno.
"Četrdeset i dvije", rekla sam potišteno.
"Ja imam trideset sedam. U čemu je problem?"
Da, u čemu je zapravo problem? Greg je ionako oženjen. Upravo smo bili na
najboljem putu da se sprijate-
ljimo. Nismo bili ljubavni par. Bilo je posve nevažno koliko je star muškarac s
kojim trčim.
"Ah, zaboravi", rekla sam, "nema problema."
I sam je tako mislio te se složio sa mnom: "Točno. A sad kada smo to riješili,
što kažeš da se vratimo u sobe, otuširamo se i spustimo se u restoran na
doručak?"
Jako mi se sviđao taj prijedlog.
Za manje od pola sata sjedili smo u uglu restorana za stolom okupanim suncem i
uživali u kasnom doručku. Hotel je bio prilagođen "pospancima" pa se moglo
doručkovati sve dok nije došlo vrijeme ručka. Uzela sam musli sa svježim voćem.
Greg je očito sa zadovoljstvom gutao veliku porciju jaja sa slaninom.
"I što ćemo danas raditi?" Greg s užitkom zagrize svježu, hrskavu žemlju.
Slegnula sam ramenima: "Muzej?"
Nije li to zanimljivo? Kod kuće godinama nisam bila u muzeju iako bih za vrijeme
dugih nedjeljnih poslije-podneva sigurno našla vremena. No čim sam se našla u
nekom drugom gradu, otkrila bih ljubav prema likovnoj umjetnosti. Ta nam je
ljubav bila zajednička. Predložio je da posjetimo "Museumsquartier" koji se
otvorio tek prije par godina. Nisam znala što mogu očekivati i vjerovala sam
njegovom izboru.
Podzemnom smo željeznicom lako stigli do Museums-quartiera. Nalazio se u centru
grada. Greg je uzeo pros-
pekt i iskoristio čekanje u redu pred blagajnom da bi se informirao.
Museumsquartier se sastojao od više zgrada od kojih su neke poticale iz doba
Austro-Ugarske Monarhije, a druge su pak bile moderne građevine.
Odlučili smo pogledati zbirku Ludwig te Muzej moderne umjetnosti u sklopu kojega
se nalazila velika zbirka Leopold, koju je bečki okulist Rudolf Leopold oporučno
ostavio gradu. Greg se posebno radovao brojnim slikama Egona Schielea. Ja sam se
radovala slikama Gustava Klimta. Za vrijeme školovanja zidove soba nekih mojih
prijateljica ukrašavali su posteri na kojima su bile prikazane njegove slike.
Najpopularniji je bio "Poljubac". Grega nisu oduševljavala samo umjetnička djela
već i zgrade. Sa sjajem u očima objašnjavao mi je arhitektonske pojedinosti,
posebnost materijala i dileme koje su zasigurno mučile arhitekte pri planiranju
ovih zgrada.
Ostatak smo poslijepodneva proveli odvojeno. Greg je morao još nešto pripremiti
za svoje sutrašnje predavanje. Vjerojatno je već bilo krajnje vrijeme da nazove
suprugu. Namjeravala sam provesti sat-dva u hotelskom bazenu, ali prvo sam se
povukla u sobu i nazvala svoje sinove. Bili su dobro. Upravo su bili krenuli na
nogometno igralište gdje su ih čekali prijatelji. Legla sam na krevet i pokušala
započeti čitati roman koji me mamio s noćnog ormarića. Samo nakratko, prije no
što potražim bikini i ručnik. Misli su mi, naravno, stalno bježale. U sobi do
moje nalazi se najzanimljiviji muškarac kojeg sam ikad upoznala i s kojim ću
najvjerojatnije izaći na večeru. Wolframovo je lice izblijedjelo tijekom dana
provedenih s Gregom.
A ipak je još uvijek bilo tu. Sjetila sam se Bernharda. Internet-cafe! Potpuno
sam ga zaboravila potražiti. A bila sam čvrsto odlučila da ću mu pisati. Sigurno
sam zaspala mozgajući. Iz dubokog me je sna trgnula prodorna zvonjava telefona.
Tapkala sam još posve zbunjena tražeći slušalicu: "Halo?"
Glas koji mi se javio bio je posve budan. "Oh, dobro jutro, madam. Nisam te
valjda probudio?"
Glas mi je očito zvučao jako pospano.
"Pozivam te na večeru. Portir mi je preporučio restoran u kojem se poslužuje
drugi po redu austrijski specijalitet: kuhana govedina sa svakojakim finim
začinima. Jesi li za? Rezervirat ću nam stol."
Itekako sam bila za.
"Fino. Drago mi je. Odgovara li ti da dođem po tebe malo prije osam?"
I to mi je odgovaralo.
"I, jesi li obavio telefonske pozive?" pitala sam ga kad smo konobaru predali
narudžbu.
Činilo se da Greg nije primijetio da dosad nismo spominjali telefoniranje. "Da,
jesam."
Dakle ipak je razgovarao sa suprugom. Slutila sam to. Za takve sam stvari imala
šesto čulo.
Jelo je bilo vrlo ukusno, a najviše su mi se sviđale ribane jabuke pomiješane s
hrenom. Mljac! Bila sam sita, ali je Greg predložio da naručimo platu s više
vrsta deserata. Sada je tanjur stajao između nas i jeli smo zajedno. Bilo je
nečeg intimnog u tome.
"Reci mi, Rosi, što misliš o ljubavi? Postoji li velika ljubav ili ne?"
Od iznenađenja mi je u grlu gotovo zapela Mousse au Chocolat.
"Naravno da vjerujem u veliku ljubav", odgovorih duboko uvjerena, "i sama sam je
već doživjela. Moj pokojni suprug Peter je bio moja velika ljubav."
"Jako ti nedostaje?"
Već sam bez razmišljanja htjela odgovoriti s "da", a onda sam se zamislila: "Na
početku, prije tri godine, nakon te strašne prometne nesreće, nisam znala kako
ću preživjeti. Na životu su me održala samo moja djeca i odgovornost za njih. S
godinama mi je postalo lakše. Naučila sam biti sretna i bez njega. Naravno, još
uvijek često mislim na njega, ali ne tako često kao prošle godine. Peter će
uvijek biti dio mog života."
"Koliko ste bili zajedno?"
"Devetnaest godina, od toga četrnaest u braku. Poprilično dugo."
"I sve to vrijeme nisi ga nijednom prevarila? Ili se barem igrala tom zamisli?"
Odmahnuh glavom: "Ne, nikad. Ja spadam u vjerne žene. Sto je s tobom? Jesi li ti
ikad prevario svoju ženu?" Zadržala sam dah. Kako će glasiti njegov odgovor?
Greg odmahne glavom: "Nijednom u deset godina. Iako ona nikad nije bila moja
velika ljubav. Kada sam je zaprosio, očito sam bio zamijenio prijateljstvo i
zajedničke interese s ljubavlju. U međuvremenu smo to oboje uvidjeli. A i
prijateljstvo može biti lijepo."
"Daj, daj", mislila sam podrugljivo, "samo mi sad nemoj reći da se namjeravaš
razvesti. To bi bilo preprozir-no."
No Greg nije rekao ništa takvoga. "Može li čovjek dva ili više puta u životu
sresti osobu koja bi mogla biti njegova velika ljubav?"
"Pa naravno!" Čvrsto sam vjerovala u to. Kakvog bi
inače smisla imala moja potraga za partnerom? "Nedavno sam, doduše, pročitala
roman u kojem piše suprotno. Autorica kreće od teze da se ljudi poznaju iz
prijašnjih života, ali se ne nalaze u istim ulogama. Primjerice, moj mi je sin u
prijašnjem životu mogao biti otac. Osoba koja mi je tada bila simpatična, sviđat
će mi se i u ovom životu. Stalno sam u potrazi za muškarcem kojeg sam voljela u
prošlom životu pa potpuno sretna mogu biti samo ako ga pronađem."
"No to bi značilo da u životu postoji samo jedna prava ljubav", doda Greg.
Kimnula sam: "Zato mislim da je ta teorija glupost."
Greg se nasmije: "Sad mi je lakše. I meni to više nalikuje na bajku. I, Rosi,
jesi li u potrazi za drugom velikom ljubavi tvog života?" Nagnuo se prema meni.
Sa zanimanjem je čekao moj odgovor.
"Pa naravno. Ljubav mi je najvažnija u životu. Ne tražimo li je svi?"
Greg je razmišljao: "Da, svi čeznemo za velikom ljubavi. No tu riječ treba
koristiti s oprezom. Jer što znači 'ljubav'? Rosi, što za tebe znači ljubav?"
"Povjerenje", rekla sam. Točno sam znala što za mene znači ljubav. "Međusobna
pažnja i poštivanje. Zajednički interesi. Slični pogledi na život i budućnost.
Jako je važno da par bude u stanju razgovarati i zajedno se smijati."
Prisjetila sam se svog braka. Jesam li s Peterom mogla razgovarati? Kod nas je
on određivao kako i što. Ako sam se slagala s njim, rekla bih mu. Ako se nisam
slagala, šutjela sam. Tada sam smatrala da je to jamstvo dobrog braka.
Zahvaljujući poznanicima predobro sam znala čemu vodi neprestano svađanje. Carla
i Oliver su bili pravi primjer. Tamo se sve prašilo. Pomirenja su tada, naravno,
često bila posebno slatka. S godinama su pomirenja bila sve rjeđa. Na koncu je
preostalo samo svađanje. Ni sada
nisam željela svađu. No više nisam mogla zamisliti da šutim kad nešto ne bi
odgovaralo mojem mišljenju.
"A erotika? Nije li ti seks važan, Rosi?"
Ponovno se pojavio onaj pogled. Ponovno su mu oči zasvjetlucale. Ovaj put nisam
spustila pogled. Nisam odgovorila na pitanje nego sam lagano podigla obrve.
Znala sam da se igram s vatrom. No bila sam itekako spremna prepustiti se toj
vatri.
"Konobar, račun, molim!" pozove Greg energično.
Pred vratima smo navalili jedno na drugo.
Nije to bilo lagano dodirivanje ili plah pokušaj zbližavanja. Bio je to vatreni
poljubac pun strasti. Usne su nam se divlje spojile, jezici se sve jače
ispreplitali. Činilo se kao da se želimo čvrsto prilijepiti jedno uz drugo i
više se nikad ne pustiti. Vau! Takvo što još nikad nisam doživjela. Morala sam
navršiti četrdeset i drugu da bih doživjela poljubac koji me tako uzbudio. I k
tome od muškarca koji mi ne pripada i kojeg po pravilu ne bih trebala željeti.
No što je još bilo "po pravilu"? Osjećala sam da ću ubrzo završiti u krevetu s
ovim muškarcem. Moj se razum složio. Teti Hildegard sam naredila da konačno
ušuti. Utihnula je nakon nekoliko plahih pokušaja obrane.
Bila sam na najboljem putu da se zaljubim u potpuno pogrešnog muškarca. Iako sam
znala da ljubav može trajati samo do srijede, a onda će prestati jednom
zauvijek. Tada ću Grega vratiti gospodi Neuhof. Malo korištenog, ali ću ga ipak
vratiti. Sigurno. Dugovala sam to njoj i svom duševnom miru.
No još nije bila srijeda. Još je trebalo uživati u ovoj
ljubavi. Još ga je trebalo ljubiti, čvrsto držati i nikad ga više ne pustiti.
Barem ne večeras.
"Ej", zagrmi nepoznat muški glas s druge strane ulice. "Zar kod kuće nemate
krevet?"
Greg se nasmijao, ali me nije pustio. Odmaknuo me i upitao: "Imamo li kod kuće
krevet, Rosi?"
Vidjela sam izraz u njegovim očima, osjećala njegove ruke na sebi i osjećala
neukrotivu strast prema tom muškarcu: "Pa naravno da ga imamo!"
Sve su moje skrupule, misli koje su mi prolazile glavom i strahovanja nestali
kao rukom odneseni. Postojali smo samo nas dvoje: ja, poželjna žena, i on, ludo
erotičan muškarac kojeg sam željela po svaku cijenu.
Dospjeli smo u njegovu sobu. Jednim je potezom ruke bacio na pod sve materijale
o feng shuiju koje je bio raširio po krevetu. Pali smo na krevet. Ljubili smo se
divlje i strastveno. Njegove su ruke putovale mojim tijelom. Mazio mi je obraze,
vrat, sve do podlaktica, spuštajući se leđima do stražnjice. Otkopčao mi je
jaknu i maknuo je s ramena. Nježno me poljubio u čelo, vršak nosa, bradu, a
zatim su nam se usne ponovno spojile. Činilo mi se da se sve odvija presporo:
imala sam previše odjeće na sebi, a prije svega, on je također imao previše toga
na sebi. Nije se sad valjda sjetio da ga kod kuće čeka gospođa Neuhof? Prvi sam
put nakon tri godine gorjela od želje za nekim muškarcem. Nisam imala ni
najmanju namjeru dopustiti da mi netko oduzme tu želju. Nisam željela dugu
predigru. Ne prvi put. Drugi put može. Vodit ćemo ljubav polako i potpuno.
Nasmijala sam se u sebi - Greg ima tek trideset sedam. Neću morati dugo čekati
na drugi
put. Kakva uzbuđujuća pomisao! Otela sam se njegovim rukama. Već je htio
protestirati, ali ga je spriječio izraz mog lica. Napeto je promatrao svaki moj
pokret. Ustala sam i stala pred krevet. Ostao je ležati, a u očima mu se sve
više ocrtavala iznenađenost.
Polako sam otkopčala košulju, dugme po dugme. To sam jednom vidjela na
televiziji i činilo mi se jako erotično. Očito nisam samo ja tako mislila. Greg
je tiho zastenjao, ali se nije micao. Pustila sam košulju da lagano klizne na
pod. Slijedila ju je suknja. Znala sam da imam dobro oblikovano tijelo. Dužina
nogu odgovarala je mojoj visini, a mišići su bili zategnuti zahvaljujući
redovitom džogiranju. U ovom su mi trenutku trudničke strije na trbuhu bile
posve nevažne. Jesam li ikad zamišljala da ću s toliko samopouzdanja pokazivati
svoje tijelo? Stajala sam u grudnjaku, gaćicama, samostojećim čarapama i
cipelama s visokom potpeticom. Zabacila sam kosu i pogledom punim iščekivanja
pogledala muškarca na bijelim plahtama hotelskog kreveta. Sada je on bio na
redu. Bilo je očito da je Greg zaboravio na bračni zavjet. Rijetko sam viđala da
se muškarac skine takvom brzinom. Začas je skinuo sa sebe sve osim crnih gaćica.
Imao je mišićavo tijelo kao što sam pretpostavila. Dugačke, ravne noge. Gola
prsa. Koliko sam mogla vidjeti, jako sam ga napalila. Kakav osjećaj!
Koliko sam mogla misliti... Ne, nisam više željela misliti. Željela sam se u
potpunosti predati osjećajima i ovom muškarcu. To sam i učinila.
Mnogo, mnogo kasnije zaspala sam u njegovom naručju. Prvi smo put ljubav vodili
silovito. Drugi put polako,
gotovo lijeno. Njegove su ruke istraživale moje tijelo. Njegov je jezik otkrio
moja najosjetljivija mjesta. Greg je na meni svirao kao na instrumentu. A bio je
pravi virtuozi Kada sam svršila, bila bih najradije vikala tako da cijeli svijet
zna. Da, bila sam sretna u rukama tog muškarca. Potisnula sam slabašnu bol koja
se javila čim se uključio razum. Privila sam se uz Gregovo golo tijelo. Njegova
me je čvrsta ruka držala zarobljenom. Tako sam zaspala. Nakratko sam se
probudila kad sam blizu uha osjetila dah i začula nježan glas: "Volim te, Rosi."
O, Bože, i ja sam voljela njega.
Ali neću mu to nikad reći. Njegova je ljubav samo na posudbi. Usprkos tome,
zaspala sam zadovoljno se smješkajući. Bila sam sita i zadovoljna kao mačka kad
proguta kanarinca.
XVIII
Sljedećeg je dana došao kraj našim mirnim danima provedenim udvoje. Greg je
svoje predavanje trebao održati u četrnaest sati.
Već smo u devet sati bili u Hofburgu. Koračali smo crvenim tepihom kroz otmjene
dvorane obložene mramorom. U prolazu smo pozdravili bistu cara Franje Josipa.
Upisali smo se na listu sudionika kongresa i dobili pločice s imenima te aktovku
(sponzorstvo jedne farmaceutske tvrtke) u kojoj su se nalazili program i neki
važni materijali. Saznala sam da će se Gregovo predavanje održati u svečanoj
dvorani.
"Ovo je mjesto zaista prožeto prošlošću." Krenuli smo u potragu za svečanom
dvoranom. "Sigurno znaš da je Hofburg do 1918. bio rezidencija Habsburgovaca."
Kimnula sam.
"No znaš li da je u ovoj svečanoj dvorani 1810. Napo-leon isprosio Louisu? A
sada ću u istoj toj dvorani održati predavanje. To me se u svakom slučaju
dojmilo."
"Napoleon je bio veličanstven osvajač", prošaptala sam naizgled usputno, no ne
bez skrivenih primisli. "Hoćeš li noćas ponovno biti moj osvajač?"
"Pa naravno", Greg se nasmiješi i lagano me uštipne za stražnjicu. Upomoć! Nadam
se da cijenjeno mnoštvo, koje se u sve većem broju okupljalo u otmjenim
dvoranama, nije ništa primijetilo.
Nije više bilo vremena za nepristojno ljubakanje. Mo-
rala sam na uvodno predavanje. Grega, naravno, nisu pretjerano zanimala
najnovija saznanja s područja stomatologije, pa je odlučio bolje razgledati
raskošnu građevinu. Dogovorili smo se da ćemo se naći na ručku nakon radionice o
najnovijim smjesama za plombiranje.
Švedski stol postavljen u povijesnim prostorijama mezanina bio je odličan.
Sjedili smo za stolom s kolegama iz Australije koji se nisu mogli prestati
diviti ljepoti grada i Hofburga. Greg uopće nije djelovao uzbuđeno, iako je do
njegova predavanja preostalo manje od sat vremena. Jeo je juhu mirno i opušteno.
Njegovo je predavanje počelo u četrnaest sati. Propustila sam paralelno
predavanje o oboljenjima sluznice usne šupljine kojemu sam prije željela
prisustvovati. Sjedila sam u prvom redu i očito bila uzbuđenija od predavača.
Predavanje nije započeo pozdravnim floskulama već s: "Dame i gospodo, bavite se
jednim od zasigurno naj-nametljivijih i najagresivnijih zanimanja koje znamo."
Publikom se proširio šapat. Prestravljeno sam zadržala dah. Greg se nije dao
smesti: "Tko još smije upasti neznancu u usta i tamo bušiti, strugati, vaditi
zube?"
Slušatelji su kimali. Da, to im je bilo poznato.
"Vaše je zanimanje prema nauci feng shui tipično yang zanimanje. Yang
utjelovljuje mušku energiju. Zbog toga je važno uređenjem prostorije naglasiti
yin odnosno toplinu, zaštićenost, ljepotu, estetiku."
Gregovo je predavanje bilo stvarno prvoklasno. Njegove su riječi bile
utemeljene, počivale su na iskustvu i bile potkrijepljene primjerima iz mnogih
zemalja i kultura. Kolege i kolegice iz svih zemalja svijeta nemalo su se
iznenadili kad je u sklopu powerpoint prezentacije prikazao trg sv. Petra u
Rimu. Katolička je Crkva već stoljećima znala kako uspostaviti harmoniju u
svojim građevinama te kako uspostaviti djelovanje koje će privući što veći broj
vjernika. To je na primjeru stomatoloških ordinacija značilo da se čekaonice
moraju pretvoriti u mirne, zaštićene prostorije. One se ni u kom slučaju ne bi
smjele nalaziti u hodniku, kao što se još uvijek prakticira u nekim
ordinacijama.
Do mene je sjedila kolegica iz Nizozemske i marljivo pisala bilješke. Posebno
joj se svidjela ideja da se u čekaonicu postavi fontana koja bi proizvodila
umirujuć, nježan žubor, ali "ne pljuskanje - zbog mjehura", naglasi Greg.
Nekoliko se kolega s razumijevanjem nasmijalo, a Nizozemka podcrta primjedbu
dodavši uskličnik. Greg je prešao na opisivanje uređenja same ordinacije.
Još je dugo nakon predavanja bio okružen zainteresiranima koji su mu željeli
postaviti ciljana pitanja. Jedna je knjižara pred svečanom dvoranom postavila
štand na kojem su se mogle kupiti njegove knjige. Bila sam impresionirana. U
vlaku mi je, doduše, spomenuo da se na tržištu nalaze dvije njegove knjige na
temu feng shuija, ali je prešutio da se jedna od njih dugo nalazila na listi
najprodavanijih naslova. Stvarno nije bio hvalisavac. Podijelio je mnogo
vizitki. Ovo mu je predavanje donijelo sigurno barem pet-šest novih poslova. Taj
gospodin Neuhof nije bio samo pametan već i sposoban.
Večer smo proveli u krevetu. Gdje bismo je bolje proveli? Naručili smo večeru u
sobu. Greg je otvorio malu bocu šampanjca i sama sam sebi djelovala bezočno i
grešno. I sretno. Zbog novih sam događaja gotovo zaboravila uzbuđenje zbog
predavanja. Zamišljala sam to potpuno drugačije. Stalno sam mislila da ću
uzbuđeno šetati sobom gore-dolje izvodeći Beine vježbe ljupkosti i energije. Kad
sam se toga sjetila, ustala sam da Gregu pokažem svoj "Walk with Grace and
Power". Rekao je da izgledam prekrasno. Puna energije. Zračim.
A zatim me je naveo da se osjećam još bolje. Ponovno sam zaboravila na
uzbuđenje.
Sljedećeg se jutra uzbuđenje udvostručilo. Uopće nisam mogla doručkovati,
zalogaji su mi zapinjali u grlu. Greg me je odlučio pratiti na kongres. Sjeo je
u drugi red i glasno pljeskao dok sam se penjala na podij. Po Beinom sam
uputstvu hodala uspravno, uzdignute glave. Nisam morala misliti na gospođu
Felsbrat ni na svjedodžbu o maturi. Ljupkost i energija su došle same od sebe
kad sam pogledala muškarca u drugom redu.
Samo mi predavanje nije predstavljalo problem. Proteklo je kako sam se nadala.
Moja se intenzivna priprema isplatila. Prave su riječi dolazile same od sebe i
uspjela sam uvjeriti publiku u moje stavove. Dugotrajan je pljesak potvrdio moj
dobar predosjećaj. Prije no što sam napustila katedru, na podij je došao
profesor Meierhofer kako bi mi pred svima zahvalio. Novinarka jednog medicinskog
časopisa željela je intervju za sljedeće izdanje. Lebdjela sam kao u oblacima.
Utorak je prošao i došla je srijeda. Bilo je vrijeme za rastanak.
Greg me je otpratio do kolodvora. "Danas poslijepodne putujem klijentu u
najzabačeniji dio Donje Austrije", reče dok smo stajali na vratima vagona.
"Znaš, onaj industrijalac o kojem sam ti pričao. Već sam jednom bio tamo pa znam
da mi mobitel tamo nema signala. Klijent me je upozorio da još nije uveo struju,
a bojim se da seoska gostionica u kojoj ću odsjesti nema priključak za Internet.
Dakle, može se dogoditi da ti se sljedećih dana neću moći javiti."
Aha. Počelo je. Greg je pripremao kraj. Nekoliko se dana neće javljati. Onda će
možda stići neodređen SMS da bi na kraju nestao svaki kontakt s njegove strane.
Ovo su bile riječi koje su me samo trebale pripremiti na to. Znala sam to
otpočetka. Zašto su me onda njegove riječi toliko boljele?
"Nema veze", trudila sam se govoriti bezbrižnim glasom. Bog zna kako mi je na
pamet pao Schillerov citat: "Stigao je kraj lijepim danima u Aranjuezu."
"Super", odgovori Greg ne pretjerano oduševljen, "pa znala si da ću ostati još
nekoliko dana u Austriji. Zašto se sad tako ljutiš?"
Nisam se ljutila zato što ostaje u Austriji. Ljutila sam se jer je bio oženjen i
zato nije mogao biti moj. Reagirala sam povrijeđeno jer sam se zaljubila u njego
preko ušiju, iako sam otpočetka znala da ne može biti moj. Tako je to s
osjećajima. Nema planiranja. Ne može ih se isključiti po želji. Gregu sam bila
zabavna četverodnevna avantura. Stoga nije bilo potrebe da ga uvlačim u kaos
koji je vladao mojim osjećajima.
"Pažnja. Mole se putnici na peronu 4 da udu u vlak. Vlak polazi."
Mali poljubac. Još jedan mali poljubac. Kratko mahanje. Ušla sam u vagon i vrata
su se zatvorila.
Vlak je krenuo. Greg je mahao. I ja sam mahala sve dok ga više nisam mogla
vidjeti. Sjela sam u svoj kupe i plakala. U sebi. Na sjedalu preko puta sjedila
je zabrinuta starija žena i buljila pred sebe, ravno u moje lice.
"Sve ima svoj kraj", mislila sam.
"Samo kobasica ima dva", dopuni teta Hildegard. Njena je uvijek morala biti
zadnja.
"Pa to je fantastično!" Bea razdragano odloži šalicu čaja. Upravo sam joj
prepričala kako sam provela dane u Beču. Nisam, naravno, mogla potpuno izbaciti
Grega iako sam se trudila umanjiti značaj našeg odnosa i prije svega mojih
osjećaja prema njemu. Bea je imala sreće i vjenčala se s izrazito zgodnim
muškarcem. Zato smo ga s vremenom i prozvale "lijepi Richie". No imala je i peh,
jer nikad nije znala bi li možda s pravom trebala biti ljubomorna. Nije imala ni
mrvicu razumijevanja za žene koje trče za oženjenim muškarcima. Od nje sam
očekivala komentar u stilu: "Pa jesi li ti poludjela?" a ne: "Pa to je
fantastično!"
"Sada si konačno srušila zid žalosti i dopustila nekom muškarcu da ti se
približi. Mislim da je to super." Gotovo je poskakivala od sreće.
"Srušila zid žalosti", kako je to čudno zvučalo! Ovaj bi izraz bio prikladan za
neki od njezinih povijesnih romana, ali na i za moju situaciju. Čudno, Beina me
je reakcija svojski živcirala. Željela sam biti s Gregom! Željela
sam ga osjetiti, a ne govoriti o njemu kao o sredstvu za postizanje nekog cilja.
Nakon mnogo tjedana razbijat ću si glavu pitanjem zašto Bei nisam spomenula
Gregovo prezime. No večeras sam samo željela promijeniti temu razgovora.
"Bilo kako bilo", rekoh tobože olako, "bila je to zgodna epizoda. No sad je
gotovo. Tako, a sad mi pričaj. Sto ti se sve događalo proteklih tjedana?"
Brzo sam se vratila u svakodnevicu. Tim je katastrofalno napisao školsku zadaću
iz matematike. Moje je znanje matematike odavno ishlapjele Stoga nisam imala
pojma kako odgovoriti na njegova pitanja vezana uz rješavanje zadataka s
vektorima. Sebastian je kao i obično odlično napisao školsku zadaću, ali je
podučavanje brata smatrao preteškom zadaćom. Morali smo naći nekoga tko će mu
davati poduke. Tu je odluku bilo lakše donijeti nego provesti u djelo. Tim nije
želio grupne poduke. Razgovarala sam s nekoliko ljudi koji su dali oglase u
novinama, no svi su oni stanovali na drugom kraju grada. Nisam željela da mi sin
satima putuje podzemnom željeznicom; ionako je imao premalo slobodnog vremena.
Tim je obećao da će se raspitati u školi. Možda pronađe nekog učenika viših
razreda.
Carla je još uvijek bila zatrpana poslom. Marie je rijetko bila kod kuće, većinu
je vremena provodila kod oca ili, bolje rečeno, pod Tonyjevim nadzorom. Kuća je
stoga bila neobično tiha, a psu nije bilo ni traga ni glasa. Uopće nisam znala
gdje se Hubert skriva sve to vrijeme. Ujutro bi rano izlazio iz kuće. Njegov je
automobil rijetko bio u garaži. Ako se ne varam, proteklih dana nije često
spavao kod kuće. Izgleda da su razni klubovi, u koje je bio učlanjen, zadnjih
tjedana pripremali mnogo aktivnosti. Lijepo je što postoje starija gospoda
sličnih nazora s kojom je moj svekar mogao korisno provoditi vrijeme. Nisam se
morala brinuti za njega. Nisam imala ni vremena ni volje za takvo što.
Potpuno sam zaboravila pregledati e-poštu.
Greg još uvijek ne daje znakove života.
XIX
Nekoliko dana nakon mog povratka iz Beča srela sam Carlu na hodniku. I to samo
zato što sam doslovno vrebala na njezin dolazak. Upravo je stigla kući i
uspinjala se prema svom stanu umornim koracima. Prestrašila sam se. Moja se
prijateljica pretvorila u sjenu. Izgledala je umorno i napeto. Počela sam se
ozbiljno brinuti.
"Zdravo, Roli", potrudila se nasmiješiti se, "gotovo i nisam primijetila da si
se vratila. Tvoji su se dečki uzorno ponašali dok te nije bilo. Je li u Beču
bilo lijepo? Jesi li upoznala zanimljive ljude? Obavezno mi sve moraš ispričati,
ali ne danas. Nemoj se ljutiti, molim te. Mrtva sam umorna, a moram još proći
neke dokumente. Želim se samo otuširati i leći u krevet."
"Carla, mogu li učiniti nešto za tebe?" Rado bih joj ispričala o Gregu. No znala
sam da ovo nije pravo vrijeme. A tako sam željela s nekim razgovarati o tom
muškarcu!
"Lijepo od tebe, Roli. Hvala, ali trenutno mi ne možeš pomoći", duboko je
uzdahnula. "Ni u kom slučaju ne smijem zabrljati posao s Parker-Stokingtonom.
Znaš, ugovor s velikom engleskom tvrtkom. Ako mi i ovaj posao propadne, Bubi će
imati dovoljno argumenata da me otpusti. A tko će me zaposliti kad se to pročuje
u branši? Žao mi je, Roli, ali moj se život trenutno vrti samo oko tog posla.
Ako sve dobro završi, opet ću imati više vremena za tebe. Više vremena za Marie,
za svoj život..."
Kucnula je rukom po aktovci: "Ponijela sam sa sobom
Sa žaljenjem sam rekla: "Ne, nažalost, ne mogu pričekati, uz najbolju volju.
Moram juriti u ordinaciju. Za danas je zakazana jedna implantacija i ne mogu
dopustiti da me tim čeka."
Žurno sam krenula prema automobilu da izbjegnem Hubertovog prijatelja,
vjerojatno VValtera Stadlera, koji bi me zadržao daljnjim brbljanjem o
automobilu.
Sada je bilo sedamnaest sati i Sebastian i ja smo bili sami kod kuće. Stajali
smo u dnevnoj sobi i pregledavali regal s knjigama. Trebao je održati referat na
satu njemačkog jezika o jednom njemačkom književniku 20. stoljeća. Mogao je sam
birati o kome će pisati pa smo razmišljali koga bi izabrao. Odjednom je, kao iz
vedra neba, ispalio teško pitanje: "Mama, reci mi, zašto si prekinula s Gre-
gom.;
Hvatala sam zrak. Najradije bih se od straha i iznenađenja bila srušila u
obližnji naslonjač. Sto je Sebastian znao o Gregu i meni? Otkuda je uopće znao
za Grega?
"Ne znam na što misliš." Tipičan odgovor majke koja nije znala što bi trebala
reći.
"Upoznali smo Grega prije nekoliko mjeseci dok smo džogirali. Sjećaš se? I ti si
bila s nama i upoznala nas. U međuvremenu se često susrećemo na trčanju. Norbert
je jako drag pas. Čak mi dopušta da ga češkam. Mislim da Tima ne voli toliko.
Ponekad reži kad..."
"Sto vam je Greg ispričao?" Trenutno me uopće nije zanimalo da li Norbert reži.
"Nije nam mnogo rekao", Sebastian iz regala izvuče "¦Poštenjaković i palikuće"
Maxa Frischa. "Možda bi Max Frisch bio dobar za moj referat?"
"O čemu ste pričali?" Nisam popuštala.
"Greg je rekao da ste se sreli u Beču. To nam uopće nisi rekla, mama", u
njegovom se glasu osjećala neznatna doza prijekora. "Rekao je da ste se lijepo
proveli, ali da se sada više ne javljaš. Greg je simpatičan. Zašto mu se ne
javljaš? I što ću s Maxom Frischom? Odgovara ili ne?"
"Je li vam Greg ispričao što smo radili u Beču?" Za Boga miloga, kakve su
detalje znali moji sinovi? Koga još zanima Max Frisch? Mene sigurno ne. Ne
trenutno.
"Nije rekao što ste radili. Zašto?" Sebastian je sada postao stvarno
znatiželjan: "A što nam je to trebao ispričati? Što ste vi to tako zanimljivo
radili?"
Osjetila sam da opet crvenim te sam zaposleno kopala po regalu: "Ah, ništa
posebno... Samo sam mislila, mislila sam... Zanimalo me je što je rekao." Sve
sam željela saznati. Riječ po riječ! No kako da ga dalje ispitujem a da ne
ispadnem smiješna?
"Zar ti se Greg ne sviđa? Glas ti je nekako čudan."
"Naravno da mi se sviđa. Simpatičan momak. Sam si tako rekao."
"Onda je sve OK", reče Sebastian. Kad imaš šesnaest godina sve je odmah OK. "Ako
misliš da je simpatičan momak, zašto više ne izlaziš s njim? Čini mi se da je
ozbiljno bacio oko na tebe."
Ma vidi ti to. Moj je sin imao dobru sposobnost opažanja. Morala sam se
nasmiješiti. Bilo mi je drago što je Greg bacio oko na mene. Bilo mi je jako,
jako drago.
Bilo mi je drago i što moj sin očito nema ništa protiv. Za njega je to bila
potpuno nova situacija. Neki je muškarac bio zainteresiran za njegovu majku.
"Je li ti on to rekao?" zanimalo me je.
"Ne, ne izravno. Čovječe, pa to se vidi. Dakle, hoćeš li sada izaći s njim? I da
li da uzmem Maxa Frischa?"
"Uzmi Maxa Frischa", rekla sam samo da se riješim te
teme. Max Frisch ili netko drugi, sasvim svejedno. "Ne izlazim s Gregom jer je
oženjen. Ne izlazim s oženjenim muškarcima."
Sebastian je vagao moj odgovor. "Aha", reče naposljetku, "zvuči razumno. Uzet ću
tu knjigu i idem u svoju sobu. Mogu li ti pokazati referat kad završim?"
"Možeš, naravno."
Sebastian se povukao.
Otišla sam u svoju spavaću sobu. Proteklih dana nisam reagirala na Gregove SMS-
ove niti sam uključivala mobitel kako ne bi mogao doći do mene. Divila sam se
svojoj dosljednosti. Zaljubila sam se u njega, ali sam ga morala zaboraviti. To
mi neće biti teško jer sutra izlazim sa Stefanom. Stefan, taj muškarac iz snova,
potjerat će Grega iz mojih misli. Jednom zauvijek. Bez problema! No bilo je
zanimljivo što se Greg nalazi s dečkima da bi zajedno trčali. Greg je morao
stanovati negdje u blizini. Nije, dakle, bilo isključeno da ćemo se jednoga dana
sresti. Znala sam da bi mi bilo drago. No teta Hildegard se nadala da se to
nikad neće dogoditi i da ga više nikad neću vidjeti jer onda ne bih odgovarala
za svoje postupke. Bila bih u stanju baciti mu se oko vrata, stisnuti ga uz
sebe, pokriti mu lice poljupcima... Stop! Energično sam otvorila ormar kako bih
razmislila što ću odjenuti za svoj prvi rendez-vous sa Stefanom. Naravno, nisam
pronašla ništa što bi odgovaralo. Moji su me najljepši odjevni predmeti
podsjećali na Beč. U novu sam vezu željela ući u novoj odjeći. Za nekoliko sam
trenutaka sjedila u automobilu vozeći se prema centru grada. Prvi ćemo put biti
sami. Ovaj je značajan događaj zahtijevao seksi odjeću i novi par cipela s
visokim potpeticama.
Došla je subota. Cijeli sam dan drhtala od nervoze i bilo mi je drago što se
dečki presvlače u svojim sobama. Danas je Cindy, najljepša djevojka u njihovom
razredu, slavila rođendan. To je značilo da treba pronaći najšire traperice i
onih, nasreću samo nekoliko prišteva, sakriti debelim slojem kreme u boji kože.
Dobro je da su obojica bila zauzeta intenzivnim pripremama. Kako bih im
objasnila da uopće nisam u stanju koncentrirati se na razgovor. Nimalo nisam
zaostajala za sinovima što se tiče uzbuđenja zbog predstojećih događaja.
Promatrala sam se u ogledalu sa svih strana. Na koju god sam se stranu okrenula,
bila sam zadovoljna onime što sam vidjela. Moj je novi tamnoplavi blejzer
odlično pristajao uz uzan top koji je lijepo naglašavao moj dekolte. Moje su
prijateljice imale pravo. Stvarno je bilo zabavno prikazati se u najboljem
svjetlu.
Cijeli je dan sipila kišica, a sada je lijevalo kao iz kabla. Moja mi se jakna
boje maline činila prenapadnom u kombinaciji s blejzerom. Srećom, imala sam i
tamnoplavi kišni ogrtač koji je bio jedan od rijetkih odjevnih predmeta koji su
preživjeli Margaritin pohod. Zvono se oglasilo točno u sedam i četrdeset i pet.
Stajao je na vratima odjeven u svjetlosivi trenčkot. Njegove su savršene crte
lica bile sakrivene šeširom za kišu duboko navučenim na lice. Još nisam bila
odjenula kišni ogrtač i pozvala sam ga da uđe.
"Dobra večer", na usnama mu se ocrtavao lagan osmijeh. Otresao je velik kišobran
i prislonio ga uza zid. Slijedio me je u hodnik. Gledala sam u ogledalo dok mi
je pomagao da odjenem ogrtač. Posve sam jasno vidjela
malen blijesak u njegovim očima. Nisam mogla vjerovati. O, Bože, i on je gorio!
Osjetila sam kako mi je srce počelo ubrzano tući. Hoće li me sad konačno
poljubiti?
"Mama, ostavi nam, molim te, malo novca. Moramo kupiti piće za Cindyn party.
Jordy je već kupio i za nas pa mu moramo vratiti. Njegova nas mama vozi do
Cindy, što je vrlo praktično zbog ove kiše."
Nisam ni primijetila kad su se moji sinovi stvorili iza mene. Gotovo se činilo
da ih je iz sobe izvukla znatiželja. Trebala sam pretpostaviti da im nije
promakla moja uzbuđenost. Željeli su znati tko ili što je razlog te uzbuđenosti.
"Oh, zdravo, nisam znao da imaš posjet", reče mlađi sin hineći iznenađenje. "Ja
sam Tim." Pružio je Stefanu ruku i dobro ga promotrio. Sebastian je žurno
slijedio bratov primjer.
"Ovo su moji sinovi", rekla sam iako sam znala da je to i sam mogao zaključiti.
Budući da Stefan nije rekao ništa osim "Dobra večer", požurila sam ga
predstaviti svojim sinovima. Imali su pravo znati tko je muškarac s kojim
njihova majka večeras izlazi i kojeg ubuduće namjerava češće dovoditi u kuću.
"A ovo je Stefan..." rečenica je ostala visjeti u zraku. Zaprepastilo me što
više nisam imala pojma kako se preziva. To mi je bilo vrlo čudno.
"Auer-Bergenthal", dovrši Stefan moju rečenicu. Bilo je očito da nije navikao
komunicirati s mladima. Stajao je na hodniku pomalo ukočeno i osjećao se
neugodno. Ta me činjenica nije previše uzrujavala. Moji sinovi nisu bili
komplicirani. Dobro će se slagati kad ih bolje upozna.
Da ne bih dalje nepotrebno mučila Stefana, brzo sam izvukla novčanik i pružila
Timu novčanicu. "Molim vas, budite kod kuće najkasnije u jedan." Zašto majke
moraju
izgovarati ovakve rečenice? Moji su sinovi ionako znali pravila.
"Imate odrasle sinove. Iznenađen sam", Stefan mi je otvorio vrata automobila.
Nije rekao da izgledam premlado za tako veliku djecu. To bi bilo preprozirno.
Njegova je obična izjava djelovala kao kompliment. Jednostavno i elegantno.
Utonula sam u duboko kožno sjedalo i uživala u vožnji gradom. Sa CD-playera je
dopirala tiha glazba glasovira. Kroz zamagljena su stakla dopirala svjetla
grada. Činilo mi se da na svijetu postojimo samo nas dvoje: Stefan i Rosalind.
Kiša je neumorno romorila po krovu automobila. Široki su brisači bez problema
uklanjali potoke vode.
Zaustavili smo se pred najboljim restoranom u gradu. Pokraj ulaznih vrata
restorana gorjele su dvije lanterne. U loncima od terakote nalazilo se u kuglu
oblikovano grmlje koje je obilježavalo put od parkirališta rezerviranog za goste
do restorana.
Šef sale nam je prišao brzim korakom. Na usnama mu je lebdio ushićen osmijeh.
"Dobra večer, milostiva. Dobrodošli, gospodine veleposlanice. Vaš je uobičajen
stol spreman, gospodine veleposlanice. Patrik, ogrtači! Izvolite me slijediti."
Pozvani je konobar uzeo naše mokre ogrtače. U garderobi je srećom ostao i šešir.
Iako nije bio kariran, podsjećao me je na Huberta.
Dobili smo najbolji stol, bez ikakve sumnje. Bili smo smješteni u maloj niši
odijeljenoj od ostalih gostiju. Direktno uz prozor s kojeg se pružao prekrasan
pogled na osvijetljeni park okupan kišom.
"Gospodin veleposlanik?" upitah kad smo sjeli za stol.
Stefan se smješkao: "Da, honorarni sam veleposlanik republike Bocvane. Ponosno
pokaže malu značku na reveru. Već sam je uočila kada je konobaru predavao
ogrtač. Značka je imala usku crnu prugu uokvirenu jednako tankim bijelim i
debljim svjetloplavim prugama.
"Ovo je zastava Bocvane", objasni mi uz smiješak. "Njena je simbolika
fascinantna. Svjetloplave pruge simboliziraju vodu. Shvaćate da je ona od
životne važnosti za zemlju u kojoj vječno prijeti suša. Bijele i crne pruge
predstavljaju miran suživot crnaca i bijelaca."
Ovaj je odgovor ostavio snažan dojam na mene.
"U mojoj je obitelji postala tradicija preuzeti službu honorarnog veleposlanika.
Moj je nećak veleposlanik Hondurasa, a stric je bio veleposlanik Trinidada.
Časna je zadaća služiti svojoj zemlji na taj način. Mislim da ćemo započeti s
dvije čaše Veuve Cliquota", nadoveže obraćajući se šefu sale koji je još uvijek
marljivo čekao.
Uz naš je stol prošao konobar vodeći jedan bračni par do njihovog stola.
Muškarac je zastao kad je prepoznao Stefana: "Dobra večer, gospodine Auer-
Bergenthal." U njegovom se glasu nije moglo prečuti strahopoštovanje.
Stefan ustane: "Dobra večer, gospodine odvjetnice. Dobra večer, gospođo Singer."
Pružio je ruku dami i lagano se naklonio. "Da vam predstavim svoju pratnju..."
No to nije bilo nužno. Poznavali smo se već dugi niz godina. Heinz i Elke Singer
su bili Peterovi bliski prijatelji. Pripadali su onoj skupini poznanika koju
nisam vidjela već gotovo četiri godine.
"Roli!" uzvikne Heinz ugodno iznenađen. "Lijepo te je ponovno vidjeti. Kako si?
Moramo se obavezno ponovno vidjeti. Najbolje bi bilo da vas jednom pozovemo na
večeru, zar ne, Elke?"
Njegova se supruga kiselo smiješila. Milostivo sam joj pružila ruku. Bila bih
najradije klicala od zadovoljstva.
Muškarci su još izmijenili nekoliko beznačajnih riječi, a zatim su nam Singeri
poželjeli ugodnu večer i povukli se za svoj stol. Sada će sigurno imati o čemu
pričati.
Natkonobar je donio jelovnike. Prave knjige uvezene u tamnoplavu kožu. Otvorila
sam svoj jelovnik i nisam mogla suzdržati smijeh.
"Što se dogodilo? Nešto nije u redu?" vidjelo se da je Stefan iziritiran.
"Dobila sam jelovnik za dame." To sam smatrala originalnim. Nisam znala da takvo
što još uvijek postoji. Jelovnik u kojem obzirno nisu bile istaknute cijene.
Stefan nije dugo oklijevao: "Normalan jelovnik za moju pratnju", reče ne
smatrajući situaciju smiješnom.
Ponovno se obratio meni: "U pravu ste, draga moja. Nalazimo se u eri
emancipacije kada bi trebalo izbaciti ovakve jelovnike. Danas i žene znaju
vrijednost novca."
Itekako sam znala vrijednost novca. Kada sam vidjela cijene navedene iza svakog
jela, poželjela sam da ih nisam vidjela. Večeras ćemo pojesti dobar mali
automobil.
Složili smo se oko večere od šest slijedova. Stefan je još neko vrijeme s
natkonobarom raspravljao o podrijetlu lubena kojega je stručno zvao "brancin".
Dvoumio se bi li naručio chateaubriand "medium" ili "medium rare". Chateaubriand
"medium rare" je zapravo bio gotovo krvava govedina koja nije dolazila u obzir
za mene. Kada se natkonobar udaljio, somelijer je već bio spreman posavjetovati
nas o izboru vina uz svako pojedino jelo. Ili se Stefan odlično razumio u vina
ili je konobar bio dovoljno pametan i odobravao njegove odluke govoreći:
"Naravno, gospodine veleposlanice!" i "U potpunom ste pravu, gospodine
veleposlanice". Stefan nije ni trepnuo. Činilo se da je navikao da mu se obraća
s poniznošću.
Njegova je napojnica očito bila izdašna! Ova je misao bila cinična i odmah se
javila teta Hildegard koreći me.
Kada se marljiva posluga konačno udaljila, Stefan se nagnuo prema meni i uz
ohrabrujući smiješak rekao: "Želim saznati sve o Vama."
"Nemam mnogo toga za reći", odgovorih automatski. Bea bi me sigurno prebila zbog
ovog odgovora. "Stomatolog sam, kao što znate", požurih krenuti ispočetka.
"Stomatolozi", uzdahne Stefan. "Dvojica mojih prijatelja s kojima igram golf su
također stomatolozi. Pametni ste vi. Kratko radno vrijeme, a zgrnete lijepu
svotu novaca. Nitko se ne može mjeriti s vama. Kada se prisjetim prvih dvadeset
godina. Nikad nisam izlazio iz ureda prije devet navečer. Sada je malo lakše.
Moji su namještenici i vanjski suradnici preuzeli rutinske poslove pa se mogu
posvetiti bitnim stvarima. Ah, šampanjac!"
Natkonobar je s grandezzom servirao kristalne čaše za šampanjac.
"Za Vas, draga moja gospođo Steinberg", podario mije svoj najblistaviji osmijeh.
"Hoćete li mi učiniti zadovoljstvo i dopustiti da Vas zovem Rosalind?"
Kimnula sam, još posve omamljena. Nisam bila sigurna je li me omamilo Stefanovo
mišljenje o mom zanimanju ili zaluđujući pogled njegovih plavih očiju. Sve je na
njemu bilo savršeno. Imao je čak i plave oči. Neće mi biti teško zvati ga
Stefan. Posljednjih sam dana to često činila u svojim snovima. Svaki dan od dana
kada sam ga prestala zvati Wolfram. Sto li bi rekao kad bi saznao da sam već
mjesecima zaokupljena njegovim licem?
Nazdravili smo. Uzalud sam čekala poljubac sad kad smo prešli na "ti". Stefan
nije pokazivao ni najmanju namjeru da to učini. Vjerojatno ne bi bilo primjereno
u ovoj otmjenoj sredini.
"Sada ti ipak moram proturječiti", odložila sam čašu.
Nikako nisam samo tako mogla prihvatiti njegove riječi od maloprije. "Moje je
zanimanje vrlo teško. To je vrlo odgovoran posao koji zahtijeva maksimalnu
koncentraciju. Iako ne provedem četrdeset sati tjedno uz zubarski stolac, kada
se u obzir uzmu papirologija i ostalo, svodi se na isto. A da ne spominjem
usavršavanje, čitanje stručne literature..."
"Ali, draga moja Rosalind", umirujuće položi ruku na moju podlakticu, "to nije
razlog da se braniš. Svi znamo kakva je zasluga vas liječnika."
To sam zaista dobro znala.
"A tvoji sinovi?" raspitivao se sa zanimanjem. "Sprema li se koji od njih
krenuti tvojim stopama?"
"Ne znam. Tek im je šesnaest godina i ne znaju još točno koje bi zanimanje
izabrali. Mislim da će Sebastian nakon mature upisati ekonomski fakultet. No
zanima ga i glazba. Samo Bog zna što će biti s Timom. Još nije sigurno ni hoće
li maturirati."
"Na svijetu ne mogu postojati samo akademici", reče Stefan i odmah nadoveže:
"Moj se sin školuje za diplomata."
Posluženo nam je prvo jelo. U čaše nam je uliveno prvo vino uz podrobno
objašnjenje. Stefan je zlatnožutu tekućinu Gewiirztraminera vrtio u čaši, otpio
gutljaj i činilo se kao da ga žvače.
Njegova je presuda glasila: "Izvrsno!" Vidjelo se da je konobar odahnuo.
Sve što su nam poslužili bilo je odlično. Stefanu se činilo da se u želeu od
cvjetova bazge previše ističe okus voća da bi odgovarao uz paštetu od guščje
jetre. Što se okusa
tiče, i sol na korici brancina se preintenzivno isticala. Razlog je vjerojatno
bio taj što su upotrijebili sitnija zrnca soli no što je on želio. Još nikad
nisam razbijala glavu veličinom zrnca soli. Vidjelo se da je Stefan bio gurman
školovanog nepca. Nije imao primjedbi o creme caramel u kombinaciji s voćem pa
smo mirno uživali u desertu.
"Moram priznati da sam slab na slatko", nasmiješio se neočekivano sramežljivo.
"Creme caramel ili pana cotta, ne mogu im odoljeti. Najdraža mi je ipak crema
catana koju mi u Arti servira don Vicence kad god ga posjetim."
Nisam znala tko je don Vicence niti sam se na brzinu mogla sjetiti gdje se
nalazi Arta.
Objasnio mi je: "Arta je gradić na sjeveroistoku Mallorce. Imam kuću u okolici
grada. Staru fincu, koju sam luksuzno opremio. Moja najstarija prijateljica na
otoku, dona Mariangela Forres y Alonsa, ima izvanredan ukus. Otmjen i probran, a
opet bez imalo razmetljivosti, znaš što mislim. Mariangela mi je pomagala
stručnim savjetima pri unutarnjem uređenju. Bilo mi je važno da kuću renoviram u
stilu tipičnom za Mallorcu. Tu mi njemački arhitekti ne bi koristili."
Pri spomenu "njemačkog arhitekta" u misli su mi se uvukle smeđe oči i nježne
ruke koje su milovale moje tijelo. Usne koje su me ljubile divlje i strastveno.
Naravno, pocrvenjela sam.
Stefan je primio moju ruku, okrenuo je dlanom prema gore i poljubio me u bilo.
"Stvarno si čarobna", reče.
Natkonobar je donio račun. Stefan je izvukao zlatnu karticu. Moram priznati da
sam uživala u tom luksuzu. Dugo sam čeznula za nekim tko će mi udvarati.
"Prekrasni tereni za golf jedan su od razloga zašto gotovo pola godine provedem
na Mallorci. Predivno je odmah nakon doručka otići na golf-teren."
Nasmijala sam se njegovom oduševljenju. "Zvuči zabavno. Tko zna, možda te jednog
dana posjetim."
Je li ovaj pokušaj zbližavanja bio prenezgrapan? Činilo se da ga Stefan nije
registrirao jer nije reagirao: "Najčešće sam tamo od veljače do svibnja ili
lipnja", reče umjesto toga. "Sve je moguće u eri faxa i Interneta. U srpnju i
kolovozu se povučem jer je otok pretrpan turistima. Njemački turisti u
inozemstvu stvarno nisu društvo u kojem se rado krećem. Draži su mi Nijemci u
Njemačkoj. Stoga ljetne praznike najčešće provodim ovdje. U rujnu ili listopadu
se ponovno vraćam u Artu. Zimu provodim u Njemačkoj jer je otok u to doba siv,
kišovit i sumoran. U uredu je tada najviše posla. U studenom i prosincu treba
izraditi godišnje planove pa moram biti osobno nazočan."
Slušala sam i kimala. Ovaj je muškarac znao što želi. Malo me je podsjećao na
Petera. Naravno, Stefan je bio drugačiji: stariji, iskusniji, zreliji. No i on
je živio istim stilom koji mi je tako imponirao u Petera. Moj je suprug također
počeo igrati golf prije no što je naglo izgubio život u onoj prometnoj nesreći.
U međuvremenu bi sigurno i on razvio istu strast prema golfu kao i Stefan.
Iako je Stefan pio, nije ni približno izgledalo da alkohol utječe na njega. Bez
oklijevanja je sjeo za upravljač i vozio me kući. To mi se baš nije sviđalo, no
vozio je dobro i sigurno.
Pomogao mi je da izađem iz automobila kao pravi džentlmen. Samo što me nije
poljubio. Pogledala sam ga s iščekivanjem. Cijele je večeri u zraku lebdjela
napetost. Tako sam čeznula da me primi u zagrljaj. Bila sam neizmjerno željna
ljubavi. Bih li ga trebala zamoliti da uđe "na kavu"?
Ubrzo se ispostavilo da Stefan ima potpuno drugačije planove. Na licu mu se
ocrtavala ozbiljnost kad me je primio za ruku i rekao: "Zahvaljujem ti na
prekrasnoj večeri, Rosalind", lagano me poljubio u čelo. "Želio bih da provedemo
još mnogo ovakvih večeri. Dopusti da idemo polako, ljubo moja. Nemojmo žuriti.
Pričekajmo da vidimo što nam je sudbina pripremila."
Još sam bila pod dojmom njegovih riječi dok se on već vraćao prema automobilu,
kratko mi mahnuo i nestao u unutrašnjosti automobila.
Da, dopusti da idemo polako. Prave se veze razvijaju polako. Prenagljenost bi
samo smetala. Iako je to mom razumu bilo sasvim jasno, čeznula sam za jednim
prenagljenim poljupcem.
Što sam sada trebala učiniti? Bila sam previše uznemirena da bih legla u krevet.
Mogla bih poskakivati od nestrpljenja i neutažene žudnje. Automatski sam krenula
prema pisaćem stolu.
Čekala sam da se otvori e-sandučić.
Greg me više nije pokušavao dobiti. Mobitel se nije oglasio već danima. I on je
odustao. Bili smo samo intermezzo jedno drugome. Ništa o čemu bi vrijedilo
razmišljati.
Stefan. Koliko sam vremena mislila da pripada Mar-gariti. No večeras smo bili na
večeri. Nije štedio truda ni novaca da bi me razmazio. Prekrasna večer, divan
muškarac. Bio je muškarac kakvog sam sanjala. A ipak je večer završila krajnje
nezadovoljavajuće. Strpljenje mi nikad nije bila jača strana.
A tu je još i Bernhard. Bernhard? Upomoć, još mu se uvijek nisam javila! Što ako
polako počne gubiti strpljenje? Ako na Internetu potraži druge žene? Još uopće
nisam znala kako će se stvari razvijati sa Stefanom. Možda sam Stefanu bila samo
prolazna avantura, kao i Gregu? Izgubila bih i Bernharda. Morala sam to
spriječiti. Je li bilo fer držati ga u pričuvi i pržiti ga na laganoj vatrici?
Ne, nije bilo fer. No bilo je razumno. Kad je, uostalom, život bio fer? Pogotovo
kad se radi o ljubavi.
U mom se e-sandučiću nalazila jedna nova poruka. Bernhard se ponovno javio.
Pisao mi je svaki dan. Njegova su izvješća bila neka vrsta dnevnika. Pisao mi je
o novostima u svom životu, o svojim mislima. Nije me požurivao. Nikad mi nije
predbacio što mu se danima ne javljam.
Od: bernhardb@....com Za: gularo@yahoo.com Predmet: Pozdrav za laku noć
Draga moja Rosalind,
što mi radiš ovoga kišnog vikenda? Bio sam u kinu s jednom susjedom, da ne visim
cijeli dan u kući. Film je bio dosadan, susjeda također. Nije zabavno izaći sa
ženom koja ne razumije ono malo smiješnih scena u filmu, ali se zato smije kad
uopće nije smiješno. Sve sam vrijeme želio da si ti uz mene. Siguran sam da bi
mi uz tebe i najdosadniji film bio zabavan. Imaš li već štogod na rasporedu za
sljedeći vikend?
Želim ti laku noć. Lijepo sanjaj!
Odsrca,
tvoj Bernhard
Od: gularo@yahoo.com Za: bernhardb@...com Predmet: Molim malo strpljenja
Hej, Bernharde,
oprosti što si toliko morao čekati na moj odgovor. Kod mene je trenutno pravi
kaos pa se može dogoditi da se sljedećih dana ne stignem javiti. Još nisam
sigurna što ću raditi sljedeći vikend. Možda budem morala zamijeniti kolegu na
dežurstvu. Molim te, strpi se još malo što se tiče našeg sastanka. Uskoro ću
ponovno moći jasno razmišljati.
Lijepi pozdravi
Rosalind
Brzo sam poslala e-mail dok mi nije pozlilo od vlastitog muljanja.
XXI
U nedjelju ujutro kuća je ponovno bila neobično tiha. Carla je bila u uredu.
Marie je bila kod oca i Tonyja. Gospođa Holzinger je otišla u posjet svojoj
sestri. Hubert se vozikao u kabrioletu. Iskreno sam se nadala da ima čvrst krov
i da su ga postarija gospoda uspjela namjestiti prije nego što je prvi prolom
oblaka sve potopio. Nakon prvog je pljuska uslijedilo još nekoliko, a činilo se
da kiša nema namjeru stati. Doručkovala sam u kuhinji sa sinovima.
"Mama, tko je ona starudija koja je jučer došla po tebe?" Tim s užitkom zagrize
sendvič sa sirom.
"Molim?" Činilo mi se da ne čujem dobro. Ljubomora je bila u redu, ali ovo je
otišlo malo predaleko.
"Pitao sam tko je ona starudija koja..." ponovi Tim. Očito je mislio da se nije
izrazio dovoljno jasno.
"To je mamin novi prijatelj", objasni Sebastian.
"Tip nosi šešir!" Izjava koja je dokazivala da Tim to smatra nemogućim.
"Točno, užasno izgleda", potvrdi njegov brat, "ali ima rukom šivane cipele."
Zbog te je činjenice očito zaboravio na šešir.
"Je li to nešto ozbiljno, mama?" Tim je namjerno želio da pitanje zazvuči
usputno, ali sam primijetila da su obojica zadržala dah čekajući moj odgovor.
Bila bih ih najradije zagrlila od ganuća. "Ne znam
208
još", odgovorih otvoreno i iskreno, "tek se odnedavno poznajemo. No moram
priznati da mi se sviđa."
"Više od Grega?" izleti Sebastianu.
"Sebastiane, o tome smo već raspravljali", nevoljko sam uzdahnula. "Gregor
Neuhof je oženjen i prema tome ne dolazi u obzir."
"Stvarno?" upita Tim.
"Stvarno", rekla sam i uzdahnula.
"Nije li ta starudija..."
"Tim, možeš li ga, molim te, prestati tako zvati? Ime mu je Stefan."
"Nije li taj Stefan prestar za tebe? Kako izgleda, mogao bi nam biti djed."
Prva mi je rečenica laskala. Druga je rečenica poništila dobar osjećaj: "On je
mnogo mlađi od vašeg djeda!" protestirala sam energično.
"Koliko je star, mama?" upita Sebastian.
"Ne znam točno. Mislim da ima negdje oko pedeset i šest." Stvarno sam morala
iskoristiti sljedeći susret da pitam Stefana koliko mu je godina? Ne zato što bi
to moglo utjecati na moju zaljubljenost. Jednostavno me je zanimalo.
"Odgovara", reče Tim, a u glasu mu se osjećao trijumf. "Ja imam šesnaest, ti bi
mogla imati trideset dvije, a on bi komotno mogao biti moj djed."
"Ali ja nemam trideset dvije", branila sam se.
"Znamo da imaš četrdeset i dvije, a tip je četrnaest godina stariji od tebe. To
bi značilo da bih si trebao naći neku dvogodišnjakinju!" Sebastian nije mogao
vjerovati.
"Ili tridesetogodišnjakinju", predloži Tim cereći se od uha do uha, znajući da
ću snažno protestirati.
"Bilo kako bilo", Sebastian se prvi uozbiljio, "to je tvoja odluka, mama. Mi
ćemo se već nekako naviknuti na tog tipa."
"Još ništa nisam odlučila. Dakle, ne brinite bez razloga", rekla sam kako bih
umirila nesigurna dječja srca.
"Osobno bih više volio da nas poštediš tog seronje", reče Tim. Nikad nije bio
diplomat kao njegov brat. Željela sam odgovoriti nešto oštro, no obiteljski je
mir spasilo zvono. Žestoko zvono najavljivalo je Beu. Danas je u termosici
sigurno bilo dovoljno kave.
Sljedeće sam srijede sa Stefanom izašla na ručak. Utonula sam u udobnu stolicu
od ratana, uživala ručajući s njim u omiljenom talijanskom restoranu i hvatajući
iznenađene, ali i ljubomorne poglede drugih žena. Sjedili smo na terasi pod
šarenim suncobranom. Veselila sam se toplim sunčevim zrakama. Bila sam ponosna
na svoje nove sunčane naočale s dioptrijom. Izgledala sam kao filmska diva,
objasnila mi je Margarite, koju sam slučajno srela pred optikom i odvukla je
unutra. Nisam je morala previše nagovarati jer je ionako bila znatiželjna te
napeto pitala: "Onda, kako vam ide? Iz njega se ništa ne može izvući."
Ispričala sam joj da smo u subotu izašli na večeru, a da ćemo se u srijedu
ponovno sastati. Margarite zazviždi s priznanjem: "Već treći sastanak u tako
kratkom periodu. Lijepo si ga očarala! Stefan inače nije tako ubrzan!"
Ubrzan? To je bilo ubrzano? Bila sam sretna što nisam morala doživjeti kad je
bio spor.
Konobar je raščistio stol. Stefan zatraži račun. Bilo je jedan i trideset i
zanimalo me kako ćemo provesti slobodno poslijepodne.
Njegovo me je sljedeće pitanje uistinu šokiralo: "Želiš li da te povezem?"
"Povezem?" ponovila sam nadajući se da se moje sumnje neće obistiniti. "Povesti
kamo?"
"Pitao sam želiš li da te odvezem kući", reče kao da je to najnormalnija stvar
na svijetu.
"Ali ti danas također imaš slobodno poslijepodne!" Mrzila sam što sam zvučala
kao razočarana tinejdžerka kojoj otac ne želi ispuniti neku želju.
"Slobodna poslijepodneva uvijek, naravno, provodim igrajući golf. Sto misliš,
kako bih uspio postići tako nizak broj udaraca bez vježbanja, vježbanja i opet
vježbanja? Dakle, što ćemo? Zuri mi se. Nikako ne bih želio da me kolege čekaju.
To bi bilo nepristojno."
Nisam se željela predati tek tako: "I ja imam slobodno poslijepodne. Što kažeš
da pođem s tobom?"
Stvarno bih voljela vidjeti Stefana u elementu. Upoznati neke njegove
prijatelje. Zamišljala sam kako u klubu sjedim na suncu i promatram ga kako
udara bijelu lopticu tjerajući je da leti zrakom u visokom luku. Pritom bih
svoje nove sunčane naočale izazovno zatakla u kosu.
"Jesi li završila tečaj golfa, ljubo moja?"
Od prvog me je sastanka zvao "ljubo moja". Izraz je bio pun poštovanja, ali je
zvučao vrlo staromodno. Stoga nisam bila sigurna sviđa li mi se to. Pristajalo
je uz Stefana.
"Ne, nisam bila na tečaju golfa. Kako bih i mogla kad još nikad nisam bila u
blizini nekog terena za golf?"
"Bez završenog tečaja nemaš što tražiti tamo gdje igram", objasni mi
kategorički.
Konobar je donio račun. Zlatna je kreditna kartica nestala ispod salvete na za
to predviđenom tanjuriću. Stefan je pospremio račun u unutarnji džep sakoa.
Vjerojatno će ga iskoristiti za povrat poreza pa se nisam ponudila platiti svoj
dio. Koliko sam ga poznavala, time bih ga ionako uvrijedila. Nisam željela
pretjerivati.
"Dakle, što ćemo sad? Da te odvezem ili ne?" Kad mu je odgovaralo, znao je biti
brz.
"Hvala. Došla sam vlastitim automobilom."
"No, pa to je odlično." Podsjetio me je na gospodina Steuerthala.
Glas mu se smekšao i postao nježan: "Ne ljuti se na mene, Rosalind. Radi se o
mojoj golferskoj časti. Obe-ćajem da ću ti se uskoro javiti, a onda ćemo uživati
u posebnoj večeri. Molim te, osmijehni se opet. Volim kad se smiješ."
Smješkala sam se. Što sam drugo mogla nakon tako lijepog komplimenta? Stefan se
također smješkao. Tada me lagano poljubi u čelo i ode. Gledala sam za njim i
zatim žurno krenula prema svom automobilu. Čudno. Već sam prošli put dok me
ljubio u čelo osjetila pljesniv zadah. Čini se da fini vuneni materijal od kojeg
su bila šivana njegova odijela u sebi zadražava opore mirise. Dobro sam osjećala
zadah iako mi se nikad nije približio više no što je bilo potrebno da me poljubi
u čelo ili u ruku.
U četvrtak navečer sa sinovima sam izašla u restoran čija se terasa nalazila u
vrtu. Uživali smo u toplom ljetnom predvečerju sjedeći u sjeni visokog stabla
kestena. Tim se smiješio od uha do uha. Zbilja smo imali povod za slavlje. Dobio
je prvu trojku iz matematike nakon više od tri godine i izbjegao popravni.
Oduševljeno sam ga zagrlila kad mi je obznanio tu veselu novost mašući mi
zadaćnicom ispred nosa.
Odlično smo se zabavljali i kovali planove za godišnji odmor. Obojica su se
željela vratiti u Italiju. Tim zbog dobre hrane, Sebastian zbog mnogobrojnih
prodavaonica
obuće. Svih nas je privlačilo more. Možda nas Stefan pred kraj praznika pozove u
svoju fincu na Mallorcu? Rado bih je vidjela. Bolje da tu ideju još ne spominjem
sinovima. Bilo ih je bolje oprezno i polako zagrijavati za takvo što. Sjetila
sam se još nečega što sam morala obaviti. Svakako sam željela Timovom
instruktoru pokloniti neku sitnicu. Još mi je preostala jedna sacher torta iz
Beča. Možda ga to razveseli. Stvarno sam mu bila zahvalna. Ne smijem zaboraviti
poslati mu tortu po Timu.
U petak me je Stefan želio izvesti u kazalište. Nakon posla sam odmah krenula u
centar grada u potragu za odgovarajućom haljinom. Moju staru, preširoku, jadnu
bordo večernju haljinu nisam mogla prokrijumčariti pred Mar-garitinim strogim
okom. Bila sam sretna što je u trgovinama već započela sezonska rasprodaja.
Proteklih sam tjedana u svoje novo Ja investirala neuobičajeno mnogo novca.
Do sada sam uvijek pronašla nešto odgovarajuće u buticima koje mi je preporučila
Margarite. Tako je bilo i sada. Već sam u drugom izlogu ugledala onu Pravu. San
snova! Imala je tanke naramenice i bila je sašivena od tamnoplavog materijala
sjajnog poput svile. Prodavačica me uvjeravala da se ovaj materijal mnogo lakše
održava. Djelovala je vrlo elegantno i jednostavno. Vrlo mi je lijepo
pristajala, no morala sam priznati da je uza sav popust bila skupa. Srećom, kod
kuće sam imala odgovarajuće sandale s remenčićima i visokim potpeticama. Već sam
se radovala Stefanovom požudnom pogledu. Dakle, ako ga ne očaram ovom seksi
haljinom, onda je stvarno nizašto.
Moj je kavalir, kao i obično, bio točan u minutu. Izgledao je veličanstveno u
laganom končanom odijelu tamnosive boje. Snježnobijela košulja, na manšetama
amblem njegovog golf kluba. Prugasta kravata decentnih boja. Kosa mu je bila
kraća i vidjelo se da dolazi ravno iz frizerskog salona. Opila me tolika
količina muževnosti!
"Dobra večer, ljubo moja", sagnuo se kao da će mi poljubiti ruku, "izgledaš
zanosno."
Znala sam! Okretala sam se kako bi me vidio sa svih strana i pritom mu se
zavodnički smješkala.
"Možeš li požuriti?" reče umjesto očekivanog komplimenta, a u glasu mu se jasno
očitovalo nestrpljenje. "Parkirao sam na zabranjenom mjestu. Pred kućom nije
bilo nijednog mjesta. Uzmi na brzinu pasminu i idemo."
"Pasminu? Uopće je nisam namjeravala ponijeti."
"Ali naravno, ljubo moja", bio je zaprepašten, "kad se budemo vraćali kući bit
će ti drago što je imaš. Noći još uvijek znaju biti svježe."
"Sinoć sam do ponoći sjedila na terasi restorana u košulji kratkih rukava.
Mislim da..."
"Rosalind, idemo u kazalište, a ne na plažu." Sto sam mogla odgovoriti na ovakvu
izjavu? Otišla sam u spavaću sobu i kao u transu otvorila ormar. Nisam imala
pasminu koja bi potpuno odgovarala uz haljinu pa sam uzela svjetloplavu maramu.
Ponijet ću je i nositi u ruci, ali nema šanse da je stavim na sebe.
U kazalište smo stigli petnaest minuta prije početka opere. Stefan je Jaguara
parkirao na rezervirano mjesto
u garaži koja se nalazila u blizini kazališta. "Uzeo sam u trajni najam mjesto u
više garaža u gradu", zaključao je automobil pritiskom na dugme. "Ništa nije
dosadnije od traženja parkirnog mjesta."
Galantno mi je pružio ruku te smo koračali velikim, popločenim trgom ispred
kazališta. Jedan je umjetnik ispred zgrade kazališta postavio ogromna ogledala.
Veliki je plakat odavao da se instalacija zove "Nebo i zemlja". Ogledala bi
trebala uhvatiti što se događa na ulici i odražavati te događaje prema nebu i
zemlji. Originalna ideja. No još je važnije bilo da su mnogobrojna ogledala bila
kao stvorena za podizanje mojeg samopouzdanja. Vidjela sam se kako hodam uz
Stefana - kakav pogled! Sigurno smo bili najatraktivniji par. Svjetloplava
marama uopće nije izgledala tako jadno kao što sam strahovala. Drugi su nas
posjetitelji pozdravljali sa svih strana. Više smo puta zastajali da bi Stefan s
njima izmijenio par riječi. Ja sam se samo smješkala.
"Vjenčanje godine!" već sam u mislima vidjela kako se u gradskim novinama ističe
naslov tiskan velikim slovima. "Poznati poduzetnik i veleposlanik ženi se
poznatom zubaricom!" Morala sam se hihotati. Jedine poznate osobe koje su mi
dolazile u ordinaciju bile su umirovljeni direktor zoološkog vrta i televizijska
voditeljica koju je uredništvo lani proglasilo prestarom za izvlačenje brojeva
lota. U liječničkom je kartonu pisalo da je tri godine mlađa od mene.
Izvodila se Verdijeva opera "Simone Boccanegra". Stefan nam je rezervirao ložu.
Dok se na pozornici vodila borba ljutih neprijatelja, ja sam se borila s
vrućinom. U loži je bilo vruće i jedva sam izdržala umotana u svjetoplavu
maramu. Osjećala sam kako mi se niz kralježnicu slijevaju potočići znoja.
Za vrijeme pauze Stefan je otišao na šank po dvije čaše šampanjca. Trebalo mu je
toliko vremena da se već bilo oglasilo prvo zvono koje je označavalo kraj pauze.
Bio je vrlo ljut: "Nije mi jasno zašto ne zaposle više konobara. Usto, žene na
šanku sporo rade. Malo je nedostajalo da jednoj od njih ne uzmem bocu iz ruke i
sam je otvorim." Nazdravili smo.
"Ah, gospodine direktore, dobra večer, gospođo Schneider!" Stefanovo je
nezadovoljstvo nestalo munjevitom brzinom. Blistavim je osmijehom pozdravio par
koji nam se približavao. Pokazao je na mene: "Gospođa Steinberg!"
Pružili smo si ruke.
"Kako je bilo na Maldivima, draga gospođo Schneider? Tamošnja flora i fauna
nemaju premca. Je li tamo ronjenje stvarno tako prekrasno kako se priča?"
"I više nego prekrasno, dragi gospodine Auer-Bergen-thal!" potvrdi plavuša
bujnih oblina. Njezin je glasan smijeh odzvanjao foajeom. Stefan je zurio u
njene usne kao da govori o nečemu od životne važnosti, a ne o detaljima boravka
na otoku.
Slušala sam samo ovlaš. Pažnju mi je privlačila uska crvena strech haljina
gospođe Schneider koja uopće nije imala naramenice. Nije bilo ni traga ni glasa
nekoj pasmini, a Stefanov je pogled ipak s odobravanjem počivao na njenim
oblinama. Jednim sam potezom skinula maramu s ramena. Ah, kako je to godilo!
Konačno sam na koži osjećala svjež zrak! Kako sam bila glupa! Izgledala sam
stoput bolje od gospođe Schneider. Zar bih se trebala skrivati samo zato što je
Stefan tako želio? Krajnje je vrijeme da pokažem svoje samopouzdanje i
predstavim se onako kako ja smatram da je najbolje!
Nisam mogla previdjeti način na koji me je pogledao gospodin Schneider. Da nije
bio takva ulizica, možda bih počela očijukati s njim. Samo da Stefanu vratim
milo za drago. Tko zna bi li reagirao ljubomorom? Šteta što gospodin Schneider
nije bio muškarac koji bi mi pomogao da to saznam.
Kada smo se vratili u ložu, upravo se dizao zastor.
"Radnja je potpuno nezanimljiva", prošaptao je Stefan. "Da glazba nije ovako
strastvena i izražajna, nitko ne bi gledao ovu operu."
Imao je potpuno pravo. Drugi mi se dio svidio daleko više od prvog. Sada kada se
više nisam morala koncentrirati na preživljavanje vrućine, mogla sam uistinu
uživati u Verdijevoj glazbi.
Nakon predstave smo ponovno sreli bračni par Schneider. Gotovo se činilo da su
vrebali na nas pred vratima lože iako su uskliknuli: "Kakva slučajnost!" Pratili
su nas u bar koji se nalazio u blizini kazališta. Gospoda Schneider se
zalijepila za Stefana i nastavila svoj monolog tamo gdje ga je prekinula kad je
završila pauza. Pratila sam ih u društvu šutljivog gospodina Schneidera i
pokušavala ignorirati njegove nametljive poglede. Večer smo završili čašicom
sherryja. Tako sam željela drugačiji završetak ove večeri.
Ponovno je došla nedjelja.
Ovog se vikenda nisam mogla sastati sa Stefanom jer ga je pozvala njegova
vremešna majka. To mi je u potpunosti odgovaralo jer sam morala posvetiti nešto
pažnje svojim sinovima i prijateljicama. Ove smo se nedjelje ponovno okupili na
doručku kao velika obitelj. Tim i Sebastian su
kovali planove o tjednu kojeg će provesti na pripremama sa svojim nogometnim
klubom. Budući da su putovali u kraj kojeg je Hubert često posjećivao u mladim
danima, počeo je prekapati po sjećanjima i dijeliti im dobre savjete. Moj je
svekar u zadnje vrijeme stvarno procvao. Slušala sam i čudila se. Anegdote koje
je pričao bile su zaista zabavne. Barem jedna od njih. Moji su ga dobrodušni
sinovi slušali neko vrijeme. Marie se ubrzo počela dosađivati. Tony joj je
poklonio najnoviji CD Britney Spears. Gorjela je od nestrpljenja da ga presluša
s mojim sinovima. Cisto sam sumnjala da im je do Britney Spears stalo više nego
do djedove duge priče, ali su zahvalno iskoristili priliku i slijedili
djevojčicu.
"Sada kada su djeca napustila prostoriju, želio bih vam nešto obznaniti."
Upravo sam namjeravala raspremiti stol. Carla je skočila da mi pomogne. Cijeloga
je jutra šutke sjedila za stolom. Zaustavile smo se kad smo čule Hubert ove
riječi izrečene svečanim tonom.
"Draga moja snaho, doći će do nekih promjena i mislim da je krajnje vrijeme da
te upoznam s njima." Oh, oh, oh, ovo nije dobro zvučalo. "Iako", nastavi Hubert,
"ti te promjene neće biti odveć mrske."
Sjela sam na stolicu nasuprot njemu i čekala da nastavi. Očekivala sam sve, ali
sigurno ne: "Odlučio sam se oženiti."
Hvatala sam zrak. Ove su jednostavne riječi uistinu pobuđivale pažnju. Nije
moguće da misli ozbiljno! S kim se Hubert želio oženiti? Ili, bolje rečeno: Tko
se želio vjenčati s Hubertom? Još ga nikad nisam vidjela s nekom ženom! Otkud se
odjednom stvorila? Koliko sam znala, svi su članovi njegovog šahovskog kluba
bili muškarci. U Rotary klubu također. Jedina žena s kojom je bio u kontaktu
bila je njegova spremačica.
Činilo se da je Carla mnogo manje iznenađena: "Odsrca čestitam, Huberte.
Pretpostavljam da je sretnica Clau-dia."
"Claudia? Koja Claudia?"
"Claudia od fontana", reče Carla kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Hubert se smješkao neočekivano sramežljivo. Još nikad nisam nisam vidjela da je
pocrvenio, no sada sam se mogla zakleti da mu je obraze oblilo lagano rumenilo.
"Da, znam da je moja izabranica mnogo mlađa od mene. No ako razlika u godinama
ne smeta njoj, meni smeta još manje." Još nikad nisam čula da se tako smije.
Da nisam bila toliko zaokupljena svojim dogodovštinama, vjerojatno bih već
odavno bila primijetila koliko se Hubert promijenio. Slušala sam kako se smije i
gledala ga kao da ga vidim prvi put. Gdje je nestao bordo pulover bez rukava?
Gdje je bio lančić za naočale? Oboje je nestalo. Naočale s pozlaćenim okvirom
zamijenile su neke modernijeg oblika.
"Koliko je tvoja izabranica mlađa od tebe?" Uz najbolju volju nisam mogla
dokučiti što znači izraz "Claudia od fontana", a nisam poznavala nijednu ženu
koja se preživala Fontana.
U tom je trenutku Bea pokucala na vrata dnevne sobe i ušla. "Opet nije bilo
zaključano", objasni. "Ima li još kave u termosici?"
Morala sam se nasmijati, iako sam još uvijek bila zbunjena Hubertovom objavom.
Svake nedjelje isti ritual. Bea bi došla i zgrabila termosicu. Ovaj nas put nije
pitala kako smo nego se raspitivala pucajući od veselja: "I? Je li vam Hubert
već objavio veličanstvenu novost?"
Još jedan razlog za hvatanje zraka. Sto je to Bea znala, a da ja nisam? Zašto mi
se činilo da obje moje prijateljice odavno znaju da Hubert samo što nije učinio
nešto za što ni u snu ne bih pomislila da je moguće?
"Ne znam ja što ti znaš. Ni otkud to znaš. No moj nam je svekar upravo obznanio
da se želi oženiti." I sama sam primijetila da mi glas zvuči tvrdo. No zašto sam
ja posljednja doznala tu novost?
"Da", Bea se smiješila od uha do uha, "nije li to fantastično? Nije li to
senzacionalno? Claudia mi je sinoć sve ispričala. Tako sam sretna zbog vas
dvoje! Naravno, posebno sam ponosna što sam vas ja spojila." Široko se osmjehne
i doda pokazujući na Carlu, mene i sebe: "A nas tri ćemo biti djeveruše."
"Kako da ne", odgovori Carla suho te je svima bilo jasno da ne namjerava biti
ničija djeveruša.
"Ako me i dalje budete mučili, vrištat ću", umiješah se ljutito. "Tko je Claudia
od fontana? Odakle je poznaješ? Koliko se poznajete?"
Znam, znam da sam zvučala više kao Hubertova majka nego kao snaha. No nimalo mi
se nije sviđala pomisao da će se u kuću useliti njegova, kako se činilo, mnogo
mlađa supruga. Razmišljala sam kako bih to spriječila, ali se nisam mogla
sjetiti ničeg prikladnog. Nisam mogla svekru zabraniti da se oženi.
"Govorimo o 'takoreći Claudiji'", reče Carla, što je prema njenim mjerilima bila
vrlo drska izjava.
Odjednom mije sinulo. Govorili su o Beinoj sestrični. Onoj Claudiji koja je za
EU-projekt fotografirala kipove na fontanama po cijeloj Njemačkoj. Jasno sam se
sjećala da je nakon gotovo svake rečenice govorila "takoreći". Sada će se dakle,
takoreći, vjenčati s takoreći Hubertom. Kako li ću samo izdržati suživot s
Claudijom Takoreći? Morala sam se sabrati i reći nešto pozitivno: "Oh, čestitam,
Huberte. To je stvarno iznenađujuća i radosna novost!"
Brzo sam mu stisnula ruku. "Nije samo radosna nego i senzacionalna vijest.
Koliko godina ima Claudia? Sredina četrdesetih?"
"Claudia ima četrdeset i šest godina", reče Bea, "a nemam pojma kakve veze
godine imaju s ljubavlju. Potpuno je svejedno je li mlada mnogo mlađa ili je
možda mladoženja mlađi. Glavno je da se vole i da imaju o čemu razgovarati. Nije
li tako, Huberte?"
Otkad su se njih dvoje tako sprijateljili? Bea je Huberta uvijek smatrala
smutljivcem, a ona je za njega bila glasna debeljuca nemogućeg smijeha. Sada se
činilo da su najbolji prijatelji. Pitala sam se gdje sam bila proteklih tjedana
i što li sam još sve propustila.
"Tako je", kimne Hubert, "a Claudia i ja imamo mnogo zajedničkih tema. Imamo
iste interese, primjerice šah, fotografiranje i, naravno, Skandinaviju. Zato će,
draga moja snaho, ovdje doći do nekih promjena." Ponovno ta uznemiravajuća
rečenica.
Otvorila sam usta da odgovorim bilo što, ali mi ništa nije padalo na pamet.
Nisam mu samo tako mogla narediti da iseli.
Kao da mi je čitao misli. "Iselit ću se odavde. Claudia i ja smo se odlučili
preseliti u Švedsku." Kao što znaš, volim prirodu. Claudia dijeli tu ljubav sa
mnom. Oduvijek se željela preseliti u Švedsku jer i ona voli tu zemlju. Dosada
nije mogla ostvariti svoj san. Njezin se muž, odnosno bivši muž, žestoko
protivio. Želio je ostati u Njemačkoj zbog posla. Upoznao sam ga. Claudia i on
su ostali prijatelji. Čudno, zar ne? Toga nije bilo u moje vrijeme. No čini mi
se da je on sasvim pristojan čovjek", Hubert uzdahne. "Da, koliko god mi to bilo
teško izgovoriti, moja je mladenka razvedena žena. Rosalind, znam da ti znaš moj
stav o nerazrješivosti braka. Je li veliko svetogrđe ako pogazim svoja temeljna
načela i oženim se razvedenom ženom?"
I predobro sam se sjećala Hubertova vatrenog govora protiv razvoda, a pogotovo
protiv ponovnog vjenčavanja razvedenih. To je bio grijeh. Kršenje šeste Božje
zapovijedi.
"Bla, bla, bla!" uzvikne Bea prije nego što sam uspjela išta reći. Iskoristila
je činjenicu da će Hubert skorim vjenčanjem postati njen nećak i obraćala mu se
mnogo opuštenije. "Da se Claudia nije razvela, ne bi se mogao njome oženiti. Bi
li ti to bilo draže? Ne? Pa onda budi sretan što se razvela." Evo oglednog
primjerka Beine logike.
"Znate li već kamo ćete se preseliti?" upita Carla, vjerojatno da bi okončala
raspravu o grješnosti razvoda. Sigurno se još jako dobro sjećala Hubertovih
riječi koje je s prijekorom izgovorio povodom njezina razvoda.
Hubert blaženo kimne: "Selimo se na jug Švedske, u okolicu Ronnebvja. U blizini
se nalazi jezero Angsjon okruženo šumom. Claudia je protekle dvije godine tamo
provela nekoliko tjedana. Prema njenom sam opisu zaključio da je tamo upravo
onako kako sam oduvijek želio: mirno, svježe i zeleno. Claudia je već pronašla
kuću uređenu u drvu koju planiramo kupiti. U blizini našeg novog doma nalaze se
mnoga zaštićena područja. Claudia već planira sljedeću monografiju o poznatim
ženama u Švedskoj. Siguran sam da će nam preostati dovoljno vremena za šetnje i
vožnju biciklom. Možda se počnem baviti pecanjem, tko zna? Ispeći ću vam ogromnu
ribu kad nam prvi put dođete u posjet." Zadovoljno se smijao. "Vidite li što mi
se događa? Još nemam ni udice, a već pričam lovačke priče!"
Nisam mogla vjerovati. Hubert se želi preseliti u Švedsku? Želi se baviti
sportom? Još sam ga manje mogla zamisliti u drvenoj kolibi s Claudijom.
"A što ćeš raditi zimi? Što je s tvojim prijateljima? Unucima? Zar ne misliš da
ćeš nedostajati Timu i Sebastia-nu.;
Prokletstvo, zašto to govorim? Nisam željela da ostane. Pogotovo ne s Claudijom
od fontane.
"Ah, unuci", Hubert duboko uzdahne. "Unuci su odrasli i ne treba im više djed.
Uskoro će i sami otići."
Od toga sam strahovala. Uopće nisam željela da me netko na to podsjeća.
"Osim toga, ne idem na kraj svijeta. Zrakoplovom si u Švedskoj za tren oka. U
našoj ste kući uvijek dobrodošli. Zimi ću sigurno često dolaziti u grad. Claudia
će iznajmiti samo dio kuće. Zadržat ćemo nekoliko soba za sebe tako da možemo
doći uvijek kad nas zatrebate."
XXII
Sve su to stvarno bile radosne vijesti. No jedan je sićušan, nostalgičan dio
mene mislio da će mi Hubert ipak možda nedostajati. U jednom je sigurno imao
pravo. Dečki su već gotovo odrasli. Više nisam trebala babysitter koja bi
živjela u kući.
"Gdje ste se upoznali?" Naravno, bila sam znatiželjna.
Bea je preuzela riječ: "Sigurno se sjećaš kad smo se našle na večeri u
'Robertu'. Claudijin je auto ispustio dušu, a morala je obaviti neke poslove u
okolici grada. Željela je otići i u Austriju pogledati fontanu o kojoj si joj
govorila. Ah, da, slike su senzacionalne. Sigurna sam da će njena monografija
pobuditi pažnju i izvan struke." Bea je ponovno skrenula s teme.
"Da skratimo priču", upadne joj Carla u riječ, "tvoj se svekar ljubazno ponudio
da bude Claudijin vozač."
"Vrlo sam rado to učinio", reče Hubert. "Vjerujte, već je bilo krajnje vrijeme
da dobijem neki zadatak. Još se osjećam premladim za penzionerski život. Ne
ispunjuju me igranje šaha i šetanje pudlice. U klubu se sastajemo samo jednom
tjedno na ručku ili večeri. Ne mogu vječno sa svojim prijateljem Walterom
raspravljati o smislu života. Znam da mi život nudi još mnogo toga. Sudbina mi
je bila naklonjena i dopustila mi je da to proživim uz svoju mladu suprugu."
Njegove su me se riječi dojmile. Nikad nisam čula da
moj svekar govori tako otvoreno i iskreno. Kratko je šutio, pogledao me u oči i
ozbiljnim glasom rekao: "Rosalind, nadam se da imam tvoj blagoslov."
Huberta je zanimalo moje mišljenje? Želio je moj blagoslov? Čuda se događaju! U
tom sam trenutku spoznala koliko mi je zapravo tijekom svih ovih godina
prirastao srcu. Očito se i njemu dogodilo nešto slično.
Uhvatila sam ga za ruku: "Naravno da imaš moj blagoslov, Huberte. Od sveg ti
srca želim sve, sve najbolje. Zahvaljujem ti na svemu što si učinio za mene i
djecu."
Carla nikad nije dobro podnosila dirljive scene. "Ovo zaslužuje šampanjac!"
ustala je da bi donijela čaše.
Žurno smo raspremile stol. Hubert je ulio šampanjac u čaše.
"Kada će se održati sretan događaj?" Oprezno sam pijuckala šampanjac. Nisam
voljela kad bi mi mjehurići ušli u nos.
"U subotu za dva tjedna. U crkvici sv. Ane koja je okružena šumom. Moja je
mladenka doduše razvedena, ali se srećom, ako to možemo tako nazvati, prvi put
nije udala u crkvi. Stoga možemo sklopiti bračni savez pred Bogom. To me jako
raduje."
Morala sam izreći svoje sumnje: "Huberte, zar ne misliš da ste prebrzo donijeli
tu odluku? Poznajete se tek sedam mjeseci. Ne bi li bilo bolje pričekati neko
vrijeme? Možda biste trebali neko vrijeme živjeti zajedno da vidite da li ste
stvarno jedno za drugo?"
Moje mu upozorenje, naravno, nije bilo potrebno: "Lijepo od tebe što se brineš
za mene, draga snaho. No, vjeruj mi, nisam lako donio tu odluku. Još nikad
nijedna žena nije u meni izazvala osjećaj da želim ostarjeti s njom. Osim,
naravno, moje prve žene, ali to je bilo davno. Jasno mi je", smiješio se
zamišljeno, "da ću ostarjeti mnogo brže od Claudije. Već sam na najboljem putu,
a ona je
još na sredini svog životnog puta. No smijemo se istim anegdotama, čitamo iste
knjige, a ako ne pazim dobro, može me čak pobijediti u šahu." I to nešto znači.
"Zajednički život bez vjenčanog lista, kako si predložila, ne dolazi u obzir. To
je za modernu mladež. Kad sam ja bio mlad, toga nije bilo. Nikad to ne bih mogao
zahtijevati od žene. Ne, ne, tako je ispravno. Znaš, Rosalind, nisam više u
cvijetu mladosti. Ne želim gubiti dragocjeno vrijeme."
Hubert je ustao i odložio novine na regal s knjigama kako je to činio svake
nedjelje već dugi niz godina. Danas ih nije pročitao. Srce mi se stegnulo. Još
će samo jednom uvježbanim pokretom odložiti novine na regal, spremiti naočale za
čitanje u etui i sakriti ga iza knjiga. Došao je kraj njegovog boravka u ovoj
kući, a time će nestati i ustaljeni običaji. Uvijek sam se teško rastajala od
onoga na što sam navikla. Hubert je bio mnogo hrabriji od mene.
Kada je moj svekar napustio dnevnu sobu, navalila sam na prijateljice koreći ih
što mi prije nisu povjerile tu tajnu. Bea je mislila da mi je već jednom
spomenula da bi Hubert mogao voziti Claudiju. Pretpostavljam da je bila u pravu;
vjerojatno mi je to spomenula, a ja nisam dobro slušala.
"Nadam se da ću se u subotu vratiti na vrijeme." Činilo se da Carla u mislima
vrti stranice rokovnika. "Srijedu i četvrtak sam u Londonu da bih konačno,
konačno, konačno završila pregovore i potpisala ugovor s tvrtkom Parker &
Stokington. Uložila sam zadnje atome snage u taj posao. Ako uspješno obavim taj
posao, spasila sam se.
Onda mirno možemo zaboraviti moje prijašnje greške, i opet sam u utrci."
"Nije bilo nikakve greške, Carla", prekine je Bea strogim glasom, "i prestani
stalno preuzimati na sebe krivnju zbog nečega na što nisi mogla utjecati. Ako
klijenti iznenada odustanu od suradnje, ne znači da si ti kriva. Postoje tisuće
drugih razloga."
Carla kimne: "Znam, znam. Samo kažem da ovaj put ništa ne smije krenuti po zlu.
Srijeda, četvrtak, drugi sam tjedan u svakom slučaju u Londonu. No možda duže
potraje. Svakako ću se potruditi da se vratim do subote. Nikako ne želim
propustiti taj događaj. Kad se još žena naših godina uspije sretno udati?"
"Bilo bi mi jako drago kad bi bila ovdje", rekla sam ne obazirući se na zadnju
rečenicu izrečenu rezigniranim glasom. "Ne želim ići sama. Vjenčanja me uvijek
deprimiraju. Neugodno mi je pojaviti se sama među svim tim parovima."
Vidjelo se da bi Bea najradije bila rekla da imam nju i da ćemo ići zajedno, ali
je šutjela. Ona će crkvom koračati u pratnji svog supruga, lijepog Richija. U
crkvi sv. Ane nije bilo mjesta da svi troje sjedimo zajedno.
Nije li bila dobra ideja pitati Stefana hoće li me pratiti na vjenčanje? Kako
bih se rado pojavila s njim! Već sam zamišljala Hubertove rođake kako nas
promatraju razjapljenih vilica! Do sada su me poznavali samo kao tihu ženu koja
se držala u Peterovoj sjeni. Ovako bih bila mladoženjina snaha koja blista od
zadovoljstva u pratnji najzgodnijeg uzvanika. No odbacila sam tu ideju. Stefan
nije tip čovjeka kojeg možeš zamoliti za uslugu. Njegov
je raspored bio prenatrpan. Njegovi su mu prijatelji sigurno bili važniji od
vjenčanja u crkvici usred šume. Osim toga njegov bi dolazak značio da ga moram
upoznati s prijateljicama i "uvesti" ga u obitelj. Još nismo stigli tako daleko.
Još smo uvijek puštali da se stvari "polako razvijaju".
Možda bi Bernhard bio idealan pratitelj? Možda bih se trebala naći s njim i
zamoliti ga da me prati na vjenčanje. Hm, to je bila zamamna ideja. Uostalom,
ionako bi bilo krajnje vrijeme da mu se ponovno posvetim. Proteklih sam ga
tjedana grozno zanemarila. Bio je tako drag i pisao mi dirljive, ali i smiješne
e-mailove.
Budući da sam vrlo nestrpljiva, bila sam sretna kad su moje prijateljice otišle.
Odnijela sam čaše za šampanjac u kuhinju, uključila stroj za pranje posuđa, a
zatim sam brzo sjela za laptop.
Od: gularo@yahoo.com Za: bernhardb@...com Predmet: Radujem se sastanku
Dragi Bernharde,
zahvaljujem ti što si imao toliko strpljenja sa mnom. Svaki sam dan čitala tvoje
e-mailove i drago mi je što si mi se javljao. Sada se stanje malo smirilo i
ponovno se mogu posvetiti svojoj budućnosti. Napisao si mi da bi se rado sastao
sa mnom. Vrijedi li to još uvijek? Bila bih vrlo sretna da te konačno upoznam.
Lijep pozdrav
Rosalind
Bernharda sam stavila u pričuvu da bih ga mogla izvući van ako zatreba. Sada mi
je trebao. Da bih umirila grižnju savjesti razmišljala sam kako ga na ovaj način
usrećujem.
A ako ga usrećujem, onda cilj opravdava sredstvo, zar ne?! Zavalila sam se u
naslonjač; možda je Bernhard bio muškarac za kojim tako dugo čeznem? Ili je to
bio Stefan? Kako bi bilo lijepo da postoji kombinacija njih dvojice, koju sam
izmislila dok sam se dopisivala s Bernhardom. Zamišljala sam Stefanove plemenite
crte lica i Bernhardov drag, prijateljski, jednostavan karakter. No muškarac
kojeg sam zamišljala nije postojao. Bilo bi vrijeme da to konačno shvatim! Mogla
sam imati ili jednog ili drugog. Još nisam znala za koga ću se odlučiti.
XXIII
Life is what happens to you
while you 're busy making other plans. (Život je ono što ti se dogodi
dok si zaokupljen kovanjem drugih planova.)
John Lennon
Često se događa da čovjek misli, razmišlja, premišlja kakve bi odluke trebao i
želio donijeti. Odvaguje razloge za i protiv. A onda se sve dogodi onako kako
uopće nismo planirali. Zurilo mi se donijeti odluku? Odluka je pala. Ali ja
nisam bila ta koja ju je donijela.
Počelo je sljedećeg ponedjeljka ujutro. Odvezla sam se u ordinaciju kao i
obično. Svakog smo tjedna ponedjeljkom u osam sati imali kolegij. To je bila
dobra prigoda za raspravljanje o novostima i o teškim slučajevima u ordinaciji
te za planiranje zajedničkih aktivnosti. Trebalo je dogovoriti raspored odlazaka
na godišnji odmor u kolovozu i rujnu, a kolegica Ina Feiler je već održala prve
razgovore sa zainteresiranima za mjesto tajnice.
Baš kad sam željela krenuti, Tim mi je pod nos gurnuo neke papire od njegovog
nogometnog kluba koje sam trebala pročitati i potpisati. A onda trkom na posao!
U ordinaciju sam ušla kad je sat otkucavao osam sati. Svi su se već bili okupili
u prostoriji za sastanke. Nisam imala vremena presvlačiti se u radnu odjeću nego
sam samo u garderobi odložila kišni ogrtač. Uletjela sam u prostoriju i ukočila
se kad sam vidjela tko je u njoj. U prostoriji je bila kolegica Ina. Bili su
tamo i svi muški kolege. A tamo je stajao i Gregor Neuhof.
Stajao je uz sama vrata i skoro sam se zaletjela u njega kada sam ulazila.
Mislila sam da će mi srce stati.
"Hi", rekla sam. Nije baš inventivno, ali s obzirom na situaciju bilo je čudno
da sam uopće nešto uspjela izgovoriti. Sto Greg radi na našem sastanku? Kako je
došao u ordinaciju? Sto to znači? I zašto se, za Boga miloga, pravi da me ne
poznaje?
Njegov je osmijeh ostao neodređen kada mi je pružio ruku: "Dobro jutro, ja sam
Gregor Neuhof."
"Steinberg", promrmljala sam automatski.
Kolege su me ugledali: "Rosalind je stigla, možemo početi."
Početi? Početi s čime?
"Drage kolegice i kolege, kao što ste primijetili danas je s nama gospodin
Neuhof", započne Frank Sporer. "Gospodin Neuhof je arhitekt, a jedna od njegovih
užih specijalnosti je feng shui. Preporučio nam ga je profesor Meierhofer iz
Beča. Njegovo je predavanje na temu "Feng shui u stomatološkim ordinacijama"
pobudilo veliku pažnju na nedavno održanom međunarodnom kongresu u Beču.
Rosalind, jesi li slučajno bila na tom predavanju?"
Automatski sam kimnula. Dakle, otuda vjetar puše. Dopuhao je Gregora Neuhofa
ravno u moju ordinaciju, a time i u moj život. A bila sam čvrsto odlučila da ga
više nikad neću vidjeti, pa čak ni misliti na njega. Sasvim sam zaboravila kako
dobro izgleda! Te tople, smeđe oči. Te usne, taj osmijeh. A kako je samo bio
mlad! Odjeven
u tamnozelenu polo majicu i svijetle hlače. Preplanule ruke. Je li i u Beču imao
tako zategnute mišiće? Kosa mu je bila duža no što sam se sjećala. Dobro mu je
stajala. Nije bilo trodnevne bradice. Markantna mu je brada bila izbrijana.
Izgledao je vrlo muževno.
"Rosalind, saberi se!" naredi teta Hildegard.
"Zahvaljujem na pozivu", Greg se nasmiješi prisutnima.
Njegov je glas u meni odmah ponovno izazvao lavinu, koju nije smio izazvati.
Ponovno sam se odlučno sabrala. Nazvat ću Stefana i pitati možemo li se naći na
ručku. Sto se prije počnem baviti nečim drugim, to bolje.
"Većini sam najavio dolazak gospodina Neuhofa", Frank Sporer se okrene prema
kolegi Trogeru i meni: "Rosalind, Hans-Peter, vas nažalost nisam uspio dobiti.
No smatram da je ovo i u vašem interesu. Gospodin Neuhof će pogledati sve naše
prostorije i ispitati ih prema feng shui kriterijima. Posebnu će pozornost
posvetiti čekaonici. Nije moguće da u njoj nijedna tajnica ne izdrži mnogo.
Potreban nam je stručnjak koji će nam pomoći da čekaonicu pretvorimo u prostor
ispunjen pozitivnim radnim ozračjem. Tko je od nas voljan još jednom proći
mukotrpno traženje i obučavanje nove tajnice, da bi nas onda u kratkom roku
ponovno napustila?"
Ostali su potvrdno kimnuli. Požurila sam slijediti njihov primjer.
"Ima li kakvih pitanja koja bismo trebali unaprijed razjasniti? Ako nema,
zamolio bih gospodina Neuhofa za nekoliko uvodnih riječi da dobijemo predodžbu o
onome što nas očekuje."
"Dakle, ja sam skeptičan", javi se kolega Troger. Bio je zatvoren tip sklon
kritici. Zaista dobar stomatolog, ali ga nikad nisam vidjela da se smije. Kad
smo nešto planirali, najčešće se on najviše protivio. "Moje prostorije možete
prekrižiti sa svog popisa. A sada me ispričajte, moram se posvetiti svojim
pacijentima. Tako, naime, zarađujemo za život."
Okrenuo se i otvorio vrata. Bili smo zbunjeni. Uvijek je bio čangrizav i rijetko
kad dobre volje. No njegovo je neprijateljsko raspoloženje prema našem gostu
bacalo ružno svjetlo na našu ordinaciju.
Frank Sporer glasno uzdahne.
Greg reče opušteno: "Naravno, ne dajte da Vas ometam. Shvaćam da ova znanost ne
zanima sve ljude."
Kolega Troger zastane još uvijek držeći kvaku. "Znanost?" Njegov je glas bio
natopljen sarkazmom.
"Naravno, feng shui je drevna kineska nauka o energiji. Radi se o znanosti
uređenja životnog i radnog prostora u skladu s prirodom i ljudima koji borave u
tom prostoru." Greg zastane da provjeri želi li ga Troger i dalje slušati.
Budući da je ovaj nijemo stajao kod dovratka, Greg nastavi: "Ne želim Vas
zamarati teorijom. Donio sam rukopis svog predavanja iz Beča. Ako nađete
vremena, možete ga prolistati. Kad se nešto bolje upozna, ne djeluje više tako
zastrašujuće."
Predao je Trogeru mapu koju je ovaj s oklijevanjem prihvatio. Greg mu se
pobjednički osmjehne: "Ljudi su najsretniji kada žive u skladu s okolinom.
Mislim da se oko toga slažu i liječnici i arhitekti."
Troger zatvori vrata.
"Želio bih se ispričati zbog svoje osornosti", reče dok mu se na licu ocrtavala
molba za oproštaj. "Nisam htio dovesti u pitanje Vašu kompetentnost, gospodine
Neuhof. Radi se o tome da je moja supruga prije dva tjedna pohađala tečaj feng
shuija za početnike. Sada u kutu naše spavaće sobe, kojega ona naziva 'dječji
kutak', visi poster te američke nazovi 'foto-umjetnice'. Zamislite samo,
debeljuškasto dijete viri iz glavice kelja! Znate,
moja supruga odavno želi dijete, ali do sada, nažalost, nismo imali sreće. Sada
nam na zidovima vise posteri djece bucmastih obraza, a na prozoru mobili. Zvone
i zveckaju pri svakom dašku vjetra, a prozori se više ne mogu ni otvoriti kako
treba."
U njegovom je glasu bilo toliko očaja da smo se jednostavno morali hihotati.
Kolega Troger nije navikao biti u središtu pažnje. Ohrabren našim zanimanjem,
nastavi: "Možete li razumjeti da u ordinaciji ne želim vješati nikakve drvene
mobile? Dosta mi je što u svojoj dnevnoj sobi udaram glavom o njih."
Greg se nasmije, a mi smo se pridružili smijehu. Djelovalo je olakšavajuće. I
kolega Troger se smijao. Izgledalo je čudno. Nismo bili navikli da se smije.
"Nadam se da zastupate drugačiju vrstu feng shuija. Kad to čime se bavite
nazivate znanošću, pretpostavljam da nam po ordinacijama neće visjeti posteri s
djecom u glavici kelja."
Uzbuđenje se stišalo. Greg je brzo obećao da ne namjerava po zidovima vješati
takve postere: "Jasno, sve što radim, radim uz vaše odobrenje. Vi ste oni koji
ovdje rade. Vi ste odgovorni za brzo ozdravljenje vaših pacijenata."
Ove smo riječi prihvatili kimajući glavama i potvrdno mrmljajući.
"Ako želite", nastavi Greg obraćajući se kolegi Trogeru, "rado ću jednom
razgledati Vaš stan. Možda mogu pomoći Vašoj supruzi da feng shui uklopi u stan
tako da se ugodnije osjećate u njemu. To je zapravo svrha feng shuija."
"To ste dobro rekli." Muškarci su se rukovali, a tada je kolega Troger izašao.
Greg je imao nov posao i sigurno još jednog zadovoljnog klijenta. Sto se sve
može postići uz malo opuštenosti i humora!
"Pogledat ću ordinaciju po ordinaciju", reče, "molim
vas, neka netko sastavi raspored kada mogu detaljno razgledati koju prostoriju a
da vas pritom ne ometam u poslu. Volio bih nakratko porazgovarati sa svakim od
vas. Moram točno znati što želite. Moramo razgovarati i o čekaonici, iako sam
pri dolasku već zamijetio neke stvari. Sve je hladno i sterilno, nedostaje
ugodna atmosfera. Tajnica sjedi ispod prozora i kad se otvore vrata, a sigurno
se često otvaraju, pogled joj pada na hladan hodnik. Recepcija je premala,
regali su pretrpani. I još nešto, vaše pacijente ne dočekuje samo tajnica već i
sama zgrada. Jeste li već primijetili da je kontejner za smeće prvo što vaši
pacijenti vide kad dođu pred vašu zgradu?"
Naravno, već sam to odavno primijetila. Stajao je tamo godinama, ali svi smo
bili toliko zaokupljeni poslom da ga više nismo ni primjećivali. Frank Sporer je
obećao da će izraditi raspored i zamolio Gregora da najprije pregleda njegovu
ordinaciju, budući da će prvi pacijent doći tek iza deset saati.
Greg se oprosti od nas ostalih prijateljski nam kimnuvši. Ulovila sam pogled
koji me prožeo do srži. Nisam mogla protumačiti taj pogled. Odjednom sam dobila
grižnju savjesti. Požurila sam u svoju ordinaciju. Nisam željela pustiti
pacijente da čekaju.
Sestra Mathilde je već u kompjuter utipkala imena svih naručenih pacijenata i
pronašla odgovarajuće rendgenske snimke. Prvih dvoje pacijenata dolazilo je samo
na kontrolu pa nije trebalo više od par plombi. Sljedeća je na redu bila
dugogodišnja pacijentica kojoj je trebalo liječiti korijen. Izgleda da je
kasnila, što joj nije bio prvi put.
"Doktorice, na recepciji je neki gospodin koji uporno
zahtjeva da ga netko pregleda. Tvrdi da će inače propustiti let." Sestra
Mathilde je stajala na vratima ne znajući što da učini.
Digla sam pogled s pisaćeg stola: "Neki gospodin? Poznajemo li ga? Je li naš
pacijent?"
Odmahnula je glavom: "Ne, inače je kod dr. Hagen-berga. Izgleda da je tamo pukla
cijev pa su danas zatvoreni. Mislila sam, budući da gospođa Muller-Schulze opet
kasni, možda biste mogli primiti tog čovjeka. Čini se da ima jake bolove. Desni
mu je obraz opasno otekao. Inače je vrlo zgodan."
"Pa, pošaljite ga onda unutra i pripremite sve što je potrebno."
Idućeg su se trenutka vrata otvorila i u ordinaciju je žustrim korakom ušetao
visok, vitak muškarac. Vau, ovaj je muškarac znao što hoće. Nije ni čudo da se
svidio sestri Mathilde. Pružio mi je ruku osvajački se smiješeći, prije no što
je osmijeh ustupio mjesto bolnom trzaju.
"Zahvaljujem, doktorice. Spasili ste me. Kao što sam već rekao Vašoj
asistentici, jako mi se žuri. Za tri sata moram biti u zračnoj luci. A muči me
taj prokleti zub. Radite s njim što god želite. Samo me oslobodite boli i
omogućite mi da stignem na ovaj važan poslovni put. Bila bi totalna katastrofa
kad ne bih stigao." Sa čela je uklonio svoju dugu crnu kosu.
Slušala sam ga i pritom pažljivo proučavala njegove crte lica. Bio je stvarno
jako zgodan! Uspjeh se očitovao iz svake njegove pore. No bilo je čudno što mi
se činilo da mi je taj muškarac odnekud poznat. Već sam negdje vidjela to lice.
No uz najbolju se volju nisam mogla sjetiti gdje je to bilo. On nijednom riječju
nije dao naslutiti da smo se već sreli.
Pokazala sam mu da sjedne na stolicu: "Izvolite, sjednite", pristojno sam mu se
nasmiješila, "vidjet ću što mogu učiniti za Vas."
U tom je trenutku glasno zazvonio nečiji mobitel. Njegov mobitel. Iz džepa jakne
izvukao je sićušnu spravicu koju bi se teško moglo prepoznati kao mobitel.
"Molim Vas, isključite mobitel", zahtijevala sam svojim najstrožim glasom. "U
ordinaciji se nalaze elektronski instrumenti kojima mobitel može naštetiti." Sto
on misli, gdje se nalazi? Danas svi znaju da se u liječničkim ordinacijama
moraju isključiti mobiteli. Ispričavajući se reče: "Oprostite, hitno je. Bit ću
kratak." Pritisnuo je zelenu tipku kako bi preuzeo poziv.
"Halo? Pa konačno, gospođo Gruber, trebala Vam je cijela vječnost. Ne, kod
stomatologa sam. Dobro slušajte: očekujem e-mail od Parker-Stokingtona. Trebao
bi stići u roku od pola sata. Donesite mi taj e-mail u ordinaciju. Ne, čekajte,
donesite mi ga radije u zračnu luku. Na check-in šalter. Ma molim Vas, gospođo
Gruber, naći ćete ga. Nije to baš tako teško. Ne zaboravite izbrisati taj e-
mail. Stvar je vrhunska tajna! Nikome ni riječi. Da, to bi bilo sve." Prekinuo
je razgovor bez pozdrava. "Još se jednom ispričavam. Sad sam samo Vaš." Sjeo je
na stolicu.
Okrenula sam se prema ekranu. Sestra Mathilde je u međuvremenu unijela
pacijentove podatke. "Rotter, Ferdinand Jakob", pisalo je tiskanim slovima. Sad
mi se upalila lampica! Zato mi se činio tako poznat! Carla mi je jednom pokazala
sliku s neke zabave u tvrtki. Ovaj okretan muškarac nije bio nitko drugi doli
Efdžej Rotter, Carlin trn u oku. Bila je prava ironija što ga je sudbina dovela
baš u moju ordinaciju. Predao se u ruke najboljoj prijateljici svoje najljuće
neprijateljice. No mogao je biti miran. Nisam bez razloga položila zakletvu.
Njome se nije predviđalo mučenje.
Pregledala sam zub koji ga je bolio i poslala Rottera na rendgen. Nakon nekoliko
je minuta stigla potvrda. Zub je bio potpuno gnojan. Nije bilo drugog izbora -
morao je van.
Sestra Mathilde je pripremila sve za vađenje zuba. Izvukla sam injekciju.
Parker-Stokington... Zašto mi je to neobično ime bilo poznato?
"Kamo putujete? Idete li na odmor?" raspitivala sam se više da bih pacijentu
umanjila strah, a ne zbog znatiželje. Rado sam čavrljanjem ubijala vrijeme
potrebno da bi injekcija počela djelovati.
"Ne, ne, putujem poslovno. Letim za London. Možete li sada početi?" Rotter je
bio vidno nestrpljiv.
Za njegovo sam dobro pričekala još neko vrijeme. Vađenje zuba je bio rutinski
posao koji je trajao samo nekoliko minuta. I ovaj je put bilo brzo gotovo.
Očistila sam ranu i rekla asistentici da pacijentu da sredstvo protiv bolova u
slučaju da mu večeras bude potrebno.
"Koliko ostajete u Engleskoj?"
Rotter slegne ramenima: "Dan-dva."
Kimnula sam: "Dobro. Ako dođe do neočekivanih komplikacija, možete se obratiti
nekom od tamošnjih stomatologa. No smatram da to neće biti potrebno."
Rotter se zahvalio i pružio mi ruku. Okrenuo se i napustio ordinaciju žureći u
zračnu luku. Čudan tip. Čudan tip kojemu čudna osoba šalje e-mail. Kako se ono
zvala? Parker-Stokington? Odjednom sam se sjetila otkuda mi je poznato to ime.
Carla posluje s tvrtkom koja se tako zove, a nalazi se u Londonu. Rotter je
upravo krenuo za London. To je moralo biti povezano! Moram obavezno obavijestiti
Carlu! Odmah!
Tek sam oko pet sati poslijepodne uspjela dobiti Carlu na mobitel: "Nikad nećeš
pogoditi tko je danas bio u ordi-
naciji!" Unaprijed sam se radovala njenom zaprepaštenju. "Visok je, ima dugu
crnu kosu i ti ga ne voliš." "King Kong?"
"Ne, nisi ni blizu. Netko iz tvoje uže okoline."
"Iskreno, Roli, trenutno nisam raspoložena za zagonetke. Moram se pripremiti za
put u London."
"Ne želim te zadržavati. Željela sam ti samo reći da je Rotter bio u ordinaciji.
Izvadila sam mu zub prije nego što je otišao u zračnu luku."
"Rotter je otišao u zračnu luku?" Carla se iskreno začudila.
"Da, zar nisi znala?"
"Samo znam da je uzeo dva slobodna dana. Nisam znala da će u ta dva dana ići na
godišnji zrakoplovom."
"Ne ide na godišnji. Koliko sam ga razumjela, ide na poslovni put u London. Želi
posjetiti onu tvrtku. Parker-Nešto. Onu koju si proteklih tjedana više puta
spominjala. Zato mi je i ostala u sjećanju. Tvrtka s kojom želiš sklopiti taj
veliki posao."
Na drugoj je strani linije zavladao muk.
"Roli, ne miči se. U blizini sam, stižem. Želim da mi sve ispričaš, riječ po
riječ." Prekinula je vezu.
Pregledala sam posljednjeg pacijenta za danas, a ubrzo nakon toga kroz vrata
proviri Carlina glava.
"Dakle, još jednom polako." Mislim da još nikad nisam vidjela Carlu ovako
ozbiljnu i koncentriranu. "Telefonski si mi rekla da je Rotter došao u
ordinaciju. Jesi li sigurna da je to bio F. J.? Ferdinand Jakob Rotter?"
Utipkala sam njegovo ime u kompjuter i pojavili su se podaci: Rotter, Ferdinand
Jakob. Navela sam joj adresu.
Carla kimne. "To je on. Kako znaš da putuje u London?"
"Jednostavno, sam mi je rekao. Razgovarao je i s asistenticom ili tajnicom. Zvao
ju je gospođa Huber ili Gruber..."
Carla kimne: "Gruber. Da, to mu je tajnica. Dakle, razgovarao je s njom? Tu iz
ordinacije?" "Čekao je e-mail od te tvrtke Parker." "Parker-Stokington?"
Kimnula sam: "Da, točno. Naložio je gospođi Gruber da mu taj e-mail donese u
zračnu luku jer ga obavezno mora imati prije no što otputuje za London. Ljutila
sam se što koristi mobitel u ordinaciji. Rekao mi je da mu je taj poziv izuzetno
važan."
"Zašto Rotter očekuje e-mail od Parker-Stokingtona?" Carla je bila potpuno
zbunjena. "On nema nikakve veze s tim poslom. Ja vodim prodaju unutar Europe.
Zato se on uopće ne miješa u Englesku, a mene nije briga što on radi po Južnoj
Americi. Jesi li sigurna da se nisi zabunila?"
"Kako se možeš zabuniti s imenom Parker-Stokington?
Carla kimne: "Imaš pravo. Moram saznati što piše u tom e-mailu."
"Mislim da to nikad nećeš saznati. Naložio je toj gospođi Gruber da ga odmah
izbriše."
"E, pa tko bi to razumio. Ja ne, ali mi se ne sviđa. Nikako mi se to ne sviđa,
Roli. Ako mi se upetlja u posao, zavrnut ću mu vratom."
"Stani malo", pokušala sam je smiriti, "tko zna što je pisalo u tom e-mailu.
Možda se nepotrebno uzbuđuješ." Ni sama nisam vjerovala u to.
"Moguće je nekako pročitati i izbrisane e-mailove", Carla se nije obazirala na
moj pokušaj ublažavanja situacije, "samo što ja nemam pojma kako to ide. Znaš li
što bi bilo najpametnije?"
Čekala sam da nastavi. "Najbolje bi bilo da odem u ured. Ne sad, sada je još
Bubi tamo, a vjerojatno i gospođa Gruber. Iz nje neću ništa izvući jer je odana
Rotteru. Kad svi odu, prilijepit ću se za Rotterov PC i pokušati naći taj e-
mail."
"Zar je tako jednostavno dokopati se Rotterovog PC-a?" Sumnjičavo odmahnem
glavom. "Kako ćeš ući? Kompjuter vrlo vjerojatno ima lozinku. Znaš li kako
glasi?"
"Ne, otkud bih znala?" Carla nevoljko uzdahne. "Uostalom, politika naše tvrtke
je da se lozinka mijenja svakih pet tjedana. Ali ne vjerujem da je teško
provaliti njegovu lozinku. Možda je kao lozinku uzeo djevojačko prezime svoje
supruge, ime psa ili ime jednoga od svoje djece. Rotter je sve samo ne
originalan i kreativan."
"I? Znaš li djevojačko prezime njegove supruge?" izazivački upitah.
"Bernberg", ispali Carla kao iz puške, "grofica Dorothea Bernberg. Njezin je
otac vlasnik najvećeg zemljišta zapadno od grada. Ona je jedina nasljednica.
Dobri stari F. J. se dobro uvalio."
"Znaš li i ime njegovog psa?"
Carla digne, a zatim ponovno spusti ruke: "Ne, ne znam. Ali kako bi netko
nemaštovit nazvao psa? Hasso? Bello? Više me brine što nemam pojma kako pronaći
izbrisani e-mail. Imaš li ti kakvu ideju? Svakako moram saznati što se to tu
zbiva. Radi se o mojoj egzistenciji."
"Ti to ozbiljno pitaš mene jesam li u stanju riješiti kompjuterski problem? Mene
koja sam sretna što znam pisati u Vvbrdu i slati e-mailove? Potreban ti je
stručnjak, netko tko se razumije u kompjutere."
Carla, koja je počela hodati ukrug po ordinaciji, odjednom stane: "Fantastična
ideja, baš to trebamo. Naći ćemo stručnjaka za kompjutere."
"Imate li koga u tvrtki? Sigurno imate."
Carla je razmišljala: "Imamo tri informatičara, ali nijednom od njih ne mogu
povjeriti ovu zadaću. Ne mogu doći i reći: 'Molim Vas, budite tako ljubazni i
uđite potajno u Rotterov sistem. Dajte mi informaciju koju
želi sakriti od mene i nemojte nikome reći da sam Vas to zamolila.' Ne, to bi se
sigurno saznalo, i što bi onda bilo sa mnom?! Treba nam netko tko nema apsolutno
nikakve veze s mojom tvrtkom. Roli, znaš li nekoga tko bi nam odgovarao?"
Razmišljala sam. Jedini stručnjak za kompjutere kojeg sam se spontano sjetila
bio je Bernhard. Bernhard, moj e-mail-prijatelj. No njemu nismo mogle povjeriti
ovu škakljivu zadaću. Osim toga, još se nikad nismo vidjeli. Da smo se sreli, da
sam znala kakav je to muškarac, onda bismo ga možda mogle pitati, ali ovako...
Rekla sam Carli svoju ideju i svoje dvojbe.
"Svejedno. Nema veze što ga ne poznaješ. Ako se razumije u kompjutere, moraš ga
zvati. Imaš li njegov telefonski broj?"
Odmahnula sam glavom.
"Onda mu pošalji e-mail i moli se da je on-line." Carla me gurnula prema
kompjuteru.
I tako sam po prvi put sa službenog kompjutera ušla u privatni e-mail-sustav i
Bernhardu poslala kratak e-mail.
Od: gularo@yahoo.com
Za: bernhardb@...com
Predmet: Hitno! Treba mi tvoja pomoć!
Dragi Bernharde,
nadam se da si on-line. Hitno mi je potrebna tvoja pomoć. Prijateljica i ja
moramo pročitati izbrisani e-mail. Moramo također ući u sistem, a ne znamo
lozinku. Možeš li nam pomoći? Hitno je i jako važno. Molim te, javi se odmah.
Čekamo tvoju poruku.
Pozdrav
Rosalind
Sjedile smo i čekale. Molile smo se da Bernhard nije kod nekog klijenta pa da
tek za dan-dva sjedne za svoj kompjuter. Molitve su nam uslišane i za deset je
minuta u desnom donjem uglu ekrana zatitrala kuvertica. Stigao je novi e-mail.
Od: bernhardb@...com Za: gularo@yahoo.com Predmet: Stojim na usluzi
Draga Rosalind,
to ja zovem neobičnim načinom upoznavanja. ;-) No sretan sam što ćemo se konačno
upoznati pa mi okolnosti nisu važne. Reci gdje i kad, i ja ću doći.
Doskora!
Bernhard
Carla uzdahne i odahne: "Tako treba, Bernharde. Napiši mu adresu mog ureda. Neka
dođe u osam, ili bolje u osam i dvadeset. Onda sigurno više nikoga nema. Tim
koji posluje s Amerikom uvijek ostaje dulje zbog vremenske razlike. Napiši mu da
ga čekamo na ulazu."
Učinila sam kako mi je rekla. Sad je trebalo čekati. Na brzinu sam nazvala
dečke. Neću im nedostajati, na MTV-u je bio neki unplugged koncert.
Otišle smo u kineski restoran na uglu da ubijemo vrijeme. Naručila sam porciju
kiseloslatke svinjetine. "Gularo", mislila sam smiješeći se.
Kad smo oko osam i dvadeset konačno došle pred zgradu, uredi su već bili u
potpunom mraku. Parkiralište je bilo
tiho i pusto. Carla je automobil parkirala iza široke živice tako da ga nije
mogao vidjeti nitko tko bi ovako kasno neočekivano došao u tvornicu.
"Imaš li uopće ključ Rotterovog ureda?" Možda nam plan propadne zbog banalnosti.
Carla kimne: "Svi šefovi odjela imaju univerzalni ključ." Otključala je velika,
teška ulazna vrata. "Moramo imati pristup svim prostorijama u svako doba noći i
dana u slučaju da se nešto dogodi odnosno u slučaju neposredne opasnosti. Pritom
se najviše misli na požar. No kad bolje razmisliš, odnosi se i na ovu situaciju.
Meni u svakom slučaju gori pod petama! Najbolje da čekamo ovdje." Pokazala je
dvije moderne, tapecirane stolice. "Ovo je čekaonica za posjetitelje. Još malo
pa će se pojaviti tvoj Bernhard."
Moj Bernhard? Moj Bernhard? Upomoć, bila sam toliko zaokupljena pomaganjem oko
rješavanja problema, razmišljanjem kako se dokopati Rotterovog e-maila i što bi
on trebao značiti, da sam potpuno zaboravila da je ovo ujedno i moj prvi
sastanak s Bernhardom. Koliko već traje naše dopisivanje! Sto smo sve već rekli
jedno drugome! Koliko sam puta razmišljala kako bih se na našem prvom sastanku
prikazala u najboljem svjetlu. A sada stojim u neosvijetljenoj čekaonici tvrtke
Moosburger. Kroz široku je staklenu stijenu dopiralo blijedo svjetlo ulične
rasvjete s parkirališta. Stvarno neobično mjesto za nečiji prvi sastanak. Ni
traga romantici. Na sebi sam imala običnu odjeću, a našminkala sam se decentno
kao i svakog radnog dana. Barem sam to mogla promijeniti. Obavezno moram
popraviti ruž. "Postoji li ovdje negdje toalet?"
Carla mi pokaže put. Pokušala sam spasiti što se dalo spasiti. U svojoj sam
ogromnoj torbi srećom pronašla maškaru, a boja ruža je napola odgovarala.
Učinilo mi se da čujem otvaranje ulaznih vrata popraćeno laganom
škripom. Stigao je Bernhard! Žurno sam napustila prostoriju.
Nisam se prevarila. Carla je stajala nasuprot nepoznatom muškarcu prosječne
visine. Pružili su si ruke. Zapravo sam mu namjeravala veselo prići, no nešto me
je zaustavilo. Nešto je tu bilo čudno. Pružili su jedno drugom ruku, a pokreti
su im bili kao na usporenoj snimci. Nije im se žurilo pustiti ruke.
"Rosalind", čula sam kako govori Bernhard, "konačno. Nećeš vjerovati kako sam se
veselio ovom trenutku! Ni u najsmjelijim snovima nisam zamišljao da si ovako
lijepa. Tako si..." Ostatak je rečenice ostao visjeti u zraku. Bio je posve
očaran mojom prijateljicom.
A Carla, ona odlučna i energična Carla? Ona Carla koja je mislila samo na London
i Rottera? Carla je stajala, blaženo se smješkala i nije smatrala potrebnim
objasniti da je riječ o zabuni.
Smatrala sam da je sad došlo vrijeme da se umiješam: "Hej, Bernharde", rekla sam
hodajući prema njima i pomalo nespretno mahnula desnom rukom. "Ja sam Rosalind.
Ruka koju držiš pripada mojoj prijateljici Carli. Lijepo od tebe što si odmah
došao. Carla ima velik problem i nadamo se da joj možeš pomoći."
Činilo se kao da se oboje probudilo iz dugog sna.
"Dobra večer, Carla." Bernhard joj još jednom stisne ruku, a onda je konačno
pusti.
"Dobra večer, Bernharde", reče Carla.
Bernhard jedva makne pogled s Carle, okrene se prema meni i pruži mi ruku. Na
njegovom se licu ocrtavalo mnogo manje oduševljenja dok je govorio: "Ti si,
dakle, Rosalind. Drago mi je što sam te upoznao. Što mogu učiniti za vas?"
"I meni je drago da smo se konačno upoznali."
To je, dakle, bio Bernhard. Bernhard, čije sam e-mailove
voljela čitati. A što mi je značio on? Je li zaljubljenost za koju sam mislila
da osjećam još uvijek tu? Ne, nisam osjećala ništa. Ovaj muškarac nije imao
nikakve veze sa slikom koju sam stvorila u svojoj mašti. Osim toga, činilo se da
se na prvi pogled zaljubio u Carlu. Tako, dakle, stvari stoje. Nedostajat će mi
njegovi e-mailovi.
"Rosalind je rekla da si stručnjak za kompjutere", čula sam kako govori Carla.
"Vlasnik sam tvrtke specijalizirane za izradu antivirus programa." Način na koji
joj se nasmiješio bio je mnogo nježniji no što je zahtijevala ova jednostavna
rečenica. To sam primijetila i u polumračnoj prostoriji.
"Ali ne baviš se samo virusima?" javila sam se iznenada obuzeta strepnjom,
"razumiješ se i u informatiku općenito, zar ne?"
Bernhard makne pogled s Carle, pogleda me i objasni nam da se itekako razumije u
informatiku. "Može li mi jedna od vas dvije reći o čemu se ovdje točno radi?
Mora biti neka strašna tajna kad smo se našli ovako kasno u mraku. Doduše, volim
avanture, ali mislim da bismo trebali konačno početi i izvesti stvar na čistac."
Carla je blistala. Činilo se da ih nije fascinirao samo vanjski izgled. Bernhard
je očito bio točno po Carlinom ukusu. Želio je prijeći odmah na stvar i izvesti
sve na čistac bez mnogo odugovlačenja.
Moja nas je prijateljica zamolila da je slijedimo u njezin ured. Više se uopće
nisu obazirali na mene pa sam mogla na miru pomno proučiti svog e-mail-
prijatelja. Bio je prosječne visine. Ne bi se moglo reći da je bio debeljuškast,
ali nije mi se činio ni vitak. Možda su to bili mišići skriveni ispod košulje. U
svakom je slučaju imao široka ramena. Njegova je plava kosa bila ošišana vrlo
kratko. Na čelu je već bila prorijeđena i jasno su se vidjeli zalisci. Oči su mu
se skrivale iza ovalnih
naočala. Nosio je kariranu košulju i bež hlače sa crtom. Njegova odjeća sigurno
nije bila ono što je fasciniralo Carlu. Razmišljala sam o Oliveru u odjelu s
dvostrukim kopčanjem koji je figuru činio ljepšom. Mislila sam i na Konrada u
tamnoplavom klupskom blejzeru i sa svilenom kravatom. Karirana košulja
informatičara se nikako nije uklapala u ovaj niz.
Dizalom smo se uspeli do trećeg kata. U dizalu smo stajali licem u lice i
smiješili se. Nitko nije znao što bi rekao. No ovo je bila vrlo neobična
situacija.
Kad smo ušli u Carlin ured, oprezno je za nama zatvorila vrata. Upalila je
svjetlo i pokazala nam da se smjestimo za njezin ovalni stol za primanje
stranaka.
"Ovo postaje stvarno napeto", javi se Bernhard. "Što namjeravate? Nadam se da
nije ništa ilegalno. Trebam li se uvući u sistem neke tajne službe?"
Carla se nasmiješi, ali se brzo uozbilji i skoncentrira: "Ne boj se. Radi se o
nečemu potpuno suprotnom. Želimo spriječiti nešto ilegalno ili, bolje rečeno,
nepošteno." U kratkim je crtama ispričala o čemu se radi. Promatrala sam ih i
ulovila pogled koji joj je Bernhard uputio. Srcem mi se širila toplina. Ovo se
dvoje ljudi zaljubilo preko ušiju jedno u drugo. Nikad nisam mislila da je takvo
što moguće. Pogotovo ne kad je riječ o mojoj suzdržanoj prijateljici. Bila sam
svjedok te senzacije. Željela sam da i ja nađem nekoga tko će mi se smiješiti s
toliko ljubavi. U sjećanju mi se pojavi Gregovo lice. Kako me je držao u svom
naručju. Kako su mu oči svjetlucale. Kako je lagano spustio kapke prije no što
me je privio uza se i pritisnuo usne na moje...
"Onda se bacimo na posao", reče Bernhard. "Gdje je kompjuter tvog kolege?"
Carla je ugasila svjetlo u svom uredu te smo se odšuljali u ured F. J. Rottera
koji se nalazio točno preko puta
Carlinog. Brzo je otvorila vrata univerzalnim ključem. Prostorija je bila u
gotovo potpunom mraku. Jedini je izvor svjetla bio mjesec, koji je kroz staklenu
prozorsku stijenu bacao blijedo svjetlo. Jedva su se nazirali pisaći stol, stol
za primanje stranki, stolice i Rotterova teška, crna kožna stolica s visokim
naslonom. Mirisalo je na vodicu poslije brijanja.
"Bilo bi mi drago kad ne bismo morali paliti svjetlo. Netko bi mogao proći uz
zgradu. Bilo bi neobično da iz Rotterovog ureda dopire svjetlo kad svi znaju da
je na godišnjem. Rotter nije tip čovjeka koji se za vrijeme godišnjeg pojavljuje
u uredu, pogotovo ne ovako kasno. Hoće li ti svjetlost s ekrana biti dovoljna,
Bernharde?"
Carla ga je, naravno, zvala Bernhard. Nije bilo ni traga otmjenoj
distanciranosti s kojom se inače obraćala muškarcima. Kakva neobična večer. Još
nikad nisam bila svjedok ljubavi na prvi pogled. Bilo je čudno osjećati kao da
više ne postojiš. No nisam imala drugog izbora; morala sam ostati. Došle smo,
naime, Carlinim automobilom, a uostalom nizašto na svijetu nisam željela
propustiti daljnji razvoj situacije. Sjela sam, dakle, za Rotterov
konferencijski stol. Potajno sam se smješkala. Dobrica je sada u Londonu i ne
sluti ništa zlo. Za to se vrijeme tri mračne siluete žele dokopati njegovog
ureda, a prije svega njegovog kompjutera. Proklet će dan kada je ušao u moju
ordinaciju. Zašto je od svih stomatologa u gradu došao baš k meni?1
Bernhard i Carla su složno nagnuli glave dok je Bernhard tipkao po tipkovnici.
Palo mi je na pamet da je zapravo Carlina ideja bila da pišem Bernhardu. Njegov
mi e-mail uopće nije zapeo za oko. Je li to bila intuicija? Sudbina? Božja
providnost?
"Zar stvarno nemaš pojma kako bi mogla glasiti lozinka?" čula sam kako pita
Bernhard. "Već sam pokušao
s imenima djece i s djevojačkim prezimenom njegove žene. Hasso i Bello također
ne prolaze. Koji je datum rođenja?"
Carla mu reče datum, Bernhard ga utipka, kompjuter ga odbije. "Opet ništa.
Najčešće se radi o susjednim tipkama na tipkovnici. Cesto se koriste jer ih se
lako pamti." Bernhard je isprobao svakojake kombinacije. Bezuspješno. "Možemo
biti sretni što ovaj sistem dopušta toliko pokušaja. Mnogi se sistemi
zablokiraju nakon trećeg pogrešnog unosa. Pada li ti još što na pamet?"
Trgnula sam se. Nisu li se to čuli koraci?
Carla i Bernhard su također poskočili i još uvijek držeći glave jednu uz drugu
buljili u otvorena vrata. U hodniku se upalilo svjetlo. Sada je svaka zabuna
bila isključena.
"Halo?" oglasi se neki muški glas. "Gospodine Rotter, jeste li to vi? Sto radite
u mraku?" Na vratima se pojavi visok lik. Upalio je svjetlo. Morala sam
zatreptati; moje se oči nisu privikle na iznenadnu svjetlost.
"Ah, to ste Vi, gospođo Martens." Bilo je očito da je čovjek vrlo iznenađen i da
želi znati što se ovdje događa.
Carla mu pristupi smješkajući se. Srce joj je sigurno bilo u petama kao i meni.
No izvrsno se kontrolirala i vladala situacijom. "Ah, dobra večer, gospodine
Hansemann."
Tko je gospodin Hansemann? Ustala sam i približila se Bernhardu iza kompjutera.
Ako gospodin Hansemann sada pozove policiju, nisam željela biti sama.
"Sigurno postoji razlog zbog kojeg sam Vas zatekao u uredu gospodina Rottera
tako kasno?" Glas gospodina Hansemanna je zvučao prijekorno. Bilo je očito da
nije bio pretjerano naklonjen Carli i da je uživao zatekavši je na djelu.
Carla to primijeti i uspravi ramena. Sada je opet postala distancirana poslovna
žena naučena na uspjeh. "Naravno
da postoji razlog. Smijem li Vam predstaviti..." pokaza na mene, "gospođu
Steinberg i gospodina..." Naravno, nije imala pojma kako se Bernhard preziva.
Tjednima sam se dopisivala s njim, a ni sama-nisam znala njegovo prezime. No
Carla je zastala samo nakratko: "I gospodina Bernharda. Kao što znate, proteklih
su nas mjeseci često napadali virusi. Moj je kompjuter bio posebno pogođen pa
sam angažirala tvrtku za zaštitu od virusa da ga pregleda. Gospodin Rotter me je
zamolio da pogledamo i njegov kompjuter. Dobro se poklopilo da je sada na
godišnjem pa ga nećemo ometati u poslu. A ovo..." pokazala je na čovjeka
odjevenog u sivo, "ovo je gospodin Hansemann, voditelj našeg pravnog odjela."
"Ovako kasno ga ne biste ometali u poslu ni kad je ovdje", odgovori gospodin
Hansemann, kojeg očito još nije uvjerila da se ne događa ništa sumnjivo. "Rade
li tvrtke za zaštitu od virusa uvijek ovako kasno?"
"Naravno", Bernhard se uspravio, "od posljednjeg vala napada virusa radimo više-
manje dvadeset i četiri sata dnevno. Inače ne bismo stigli riješiti sve upite.
No Vi nam možete znatno olakšati posao. Vaš nam je cijenjeni kolega zaboravio
ostaviti lozinku. Možete li nam pomoći?"
Zadržala sam dah. Nije li ovakav pristup bio malo predrzak? Nije trebalo
pretjerivati.
Činilo se da Carla misli isto što i ja: "Ali, gospodine Bernharde, gospodin
Hansemann sigurno nema pojma kako bi mogla glasiti lozinka."
Gospodin Hansemann nije mogao šutjeti. "Naravno da znam lozinku", objavi
trijumfalno.
Zadržala sam dah. Bernhard je ponovno sjeo, položio ruke na tipkovnicu i spremno
čekao da utipka riječ. Malen, jedva primjetan smiješak otkrivao je da se raduje
uspjehu svoje strategije.
"Mogu li Vas najprije zamoliti da mi pokažete svojti
vizitku?" Gospodin Hansemann priđe bliže i ispruži ruku. "Nećete mi zamjeriti
što želim biti siguran."
Bernhard ustane, iz stražnjeg džepa svojih bež hlača izvadi novčanik i pruži mu
malo zgužvanu, ali čitljivu vizitku: "Tvrtka Virenex, Bernhard Braun,
poslovođa."
Tek sam se sad prestravila. Sto ako i mene zamoli da mu pokažem vizitku?
No Carla se već umiješala: "Ja vam jako zamjeram, gospodine Hansemann. Još Vam
nikad nisam dala povoda da sumnjate u moje riječi." Glas joj je zvučao oštro.
Carlin kolega digne pogled s vizitke i vidjelo se da mu je neugodno: "Naravno da
niste, gospođo Martens. Oprostite ako je tako izgledalo. No moja je zadaća sve
ispitati. Razumijete..."
"Lozinka", zahtijevao je Bernhard.
Gospodin Hansemann izvuče posljednjeg asa iz rukava: "Lozinka gospodina Rottera
glasi vrlo jednostavno: 'Sef prodaje'."
Carla glasno udahne. Gospodin Hansemann ju je čuo i podlo se nacerio. Nakon
kratkog pozdrava napustio je prostoriju i zatvorio vrata za sobom.
Bernhard se smijao: "Ovo smo dobro izveli. Imaš li još ovako ljupkih kolega,
Carla?"
"Sef prodaje!" žestila se moja prijateljica. "Jeste li vi to čuli? Glupan je već
uvjeren u to."
"Izgleda da smo upravo na dobrom putu da mu zapaprimo", rekla sam, sretna što je
taj Hansemann nestao.
Bernhard je unio lozinku i - "Bingo!"
"Sad smo unutra", Carla se još nije htjela veseliti, "no to je bila samo prva
prepreka. Čini mi se da je drugu mnogo teže svladati. Kako ćeš pronaći izbrisani
e-mail?"
"U informatici postoji nekoliko vrlo važnih pravila", reče Bernhard, "a jedno od
njih glasi: kad tražiš izbrisani e-mail, prvo pogledaj u 'koš za smeće'.
Devedeset i devet
posto e-mailova se, doduše, obriše, ali ih se ne ukloni iz koša. Na taj ih se
način još nekoliko dana može čitati bez problema."
Morala sam se nasmijati. Zar će stvarno biti tako jednostavno?
Bernhard je nekoliko puta kliknuo mišem, a onda se zadovoljno zavalio u
Rotterovu tešku kožnu stolicu: "Voila, evo ga! Za ovo vam nije trebao stručnjak
za kompjutere. Bio je u 'košu', kao što sam i predvidio." Pokazao je na ekran i
kliknuo mišem da isprinta e-mail.
Carla je bila izvan sebe od sreće: "Hvala, hvala, mnogo hvala!" Bacila se
Bernhardu oko vrata. Poljubili su se i potpuno zaboravili da sam ja tu. Potpuno
su zaboravili da je ovo s e-mailom ozbiljno i da bi bilo najbolje da što prije
nestanemo odavde.
Ustala sam i krenula prema štampaču koji je zujeći ispljunuo e-mail. Pročitala
sam tekst, ali nisam ništa razumjela. Kada su se konačno prestali ljubiti, nakon
otprilike deset minuta, pružila sam prijateljici list papira.
Preletjela ga je pogledom: "Koja svinja! Znate li što Rotter radi? Sutra se
sastaje s mojim najboljim klijentima. Namjerava zaključiti posao koji sam ja
mukotrpno pripremala proteklih mjeseci. Pripremila sam ugovor i samo ga još
treba potpisati. Organizirala sam sve što je potrebno za proizvodnju, skupila
ponude, sve sama, ja, ja, ja."
"Ali kako on to može?" Nije mi bilo jasno. "Pa ti si zadužena za Englesku. Zašto
to radi? Sto on ima od toga? I zašto može nagovoriti tvoje klijente da te
prijeđu?"
Carla je dahtala: "Kad bih barem znala! Nemam pojma što se događa." Srušila se
na jednu od stolica i još jednom pročitala e-mail.
Bernhard je gledao preko njenog ramena: "Ovdje je navedena neka cijena", pokazao
je određeno mjesto.
Carla se trgla: "Da, imaš pravo. Cijena je nešto niža od one koju sam ja
ponudila. To sam potpuno previdjela." Ustala je i počela hodati gore-dolje:
"Doduše, još mi nije sve jasno, ali jedno je sigurno. Nema druge, moram
obavijestiti gospodina Moosburgera. Moramo nešto poduzeti. Sumnjam da Rotter ne
šteti samo meni već i cijeloj tvrtki, a sve zato da bi se prikazao u boljem
svjetlu. Mislila sam da je sposoban za mnogo toga, ali ovo prelazi granice moje
mašte."
Uputila se prema telefonu i automatski utipkala broj svog nadređenog. Prošlo je
neko vrijeme dok se netko javio na drugoj strani linije.
"Da, Martens pri telefonu. Oprostite što smetam ovako kasno, gospođo Moosburger.
Moram hitno razgovarati s gospodinom Moosburgerom. Ne, ne sa sinom. S Vašim
suprugom. Obavezno s Vašim suprugom. Hvala Vam odsrca." Carla je čekala, stavila
je ruku preko slušalice: "Još mi je samo to nedostajalo. Gospođa Moosburger je
željela pozvati Bubija na telefon." Okrenula je očima.
Bernhard me upitno pogleda.
"Bubi je mladi šef u tvrtki. Carla ga tako zove. Jasno ti je da Carla ne želi da
se on upliće u ovu situaciju. Pogotovo zato što pretpostavlja da se Rotter
udružio s Bubijem."
"Ne samo da pretpostavljam, to je činjenica", siktala je Carla. "Ah, dobra
večer, gospodine Moosburger. Da, Martens pri telefonu. Oprostite što smetam
ovako kasno. Upravo sam saznala nešto o čemu obavezno moram govoriti s Vama.
Radi se o tvrtki. Ne, nažalost, ne može čekati do sutra. Jako je hitno. Još
danas moram razgovarati s Vama. Da, da, rado, da, dolazim za dvadeset minuta."
Spustila je slušalicu i duboko udahnula: "Hvala Bogu da je kod kuće. I još je
bio budan. Znam da rano ide u krevet otkako je bio u bolnici. Već sam se bojala
da ću
ga morati probuditi. Bernharde, hvala ti. Spasio si mi život."
Nakratko je izgledalo da će ga ponovno zagrliti. No predomislila se: "Znate li
što još piše? Misinakijeve bilance su stigle u London."
"Tko ili što je pak Misinaki?"
Carla slegne ramenima: "Nemam pojma. Zvuči kao neko japansko ime no ja ga u
svakom slučaju nisam nikad čula pa samo pretpostavljam."
Bernhard je već ponovno sjeo za kompjuter: "Da vidimo što kaže Internet."
Stvarno je bio muškarac koji bez odugovlačenja želi odmah sve izvesti na čistac.
Oliveru bi za ovo sigurno trebala asistentica, kao i Konradu. Bernhard će Carli
mnogo bolje odgovarati. "Dakle, kako glasi ime?"
Carla mu je držala e-mail pod nosom, a Bernhard je utipkao ime u tražilicu.
Ubrzo su se na ekranu pojavili mnogobrojni rezultati pretrage. Bernhard je
kliknuo na prvi.
Na Carlinom se licu nije mogla previdjeti napetost. Čitala je u sebi, a zatim
duboko udahnula. "Kao što sam i očekivala, Misinaki je japanska tvrtka. Ponosno
i s radošću objavljuje svoju fuziju s Parker-Stokingtonom do koje je došlo
prošlog listopada. Još, doduše, ne znam što to znači, ali Rotter će morati
objasniti mnogo toga. Bernharde, možeš li mi još to isprintati? A onda moram
krenuti. Ne smijem pustiti starog Moosburgera da me čeka. Bilo bi smiješno da
sad ne uspijemo zapapriti dragom Rotteru.
Činilo se da je sigurna u pobjedu. Već je dugo nisam vidjela takvu.
XXIV
Budući da se Carla odvezla do šefa, Bernhard se ponudio da me odveze kući. Rado
sam prihvatila njegovu ponudu. Ubrzo sam sjedila u njegovom kombiju među
kablovima i dijelovima kompjutera, hrpama papira i knjiga. Neko smo se vrijeme
vozili šuteći, a onda Bernhard prekine tišinu: "Zao mi je", u njegovom se glasu
čula iskrena potištenost, "nisam mogao ni slutiti kako će se sve to odvijati..."
"Ne mora ti biti žao", glas mi je zvučao osornije nego što sam namjeravala, "ti
i Carla si savršeno odgovarate! Mnogo bolje nego nas dvoje. Uostalom, što se još
može reći protiv ljubavi na prvi pogled? Tu smo svi nemoćni."
Bernhard je blistao: "Lijepo od tebe što to kažeš. Da mi je netko rekao da će me
ljubav pogoditi kao munja, rekao bih mu da ide kvragu. Još mi se nikad nije
dogodilo nešto poput ovoga s Carlom. Misliš li da se i ja njoj sviđam?"
Zadnje je riječi izgovorio s tako dirljivom mješavinom nade i nesigurnosti da
sam se morala nasmiješiti iako nisam htjela. "Naravno da joj se sviđaš. To se
nije moglo previdjeti."
Bernhard još jače zablista. Upravo smo se vozili kroz dio grada u kojem su se
nalazili mnogobrojni lokali i restorani. Na nogostupu se guralo mnoštvo ljudi.
Svi su stolovi bili zauzeti. U automobil su kroz otvorene prozore dopirali
smijeh i galama. Bernhard se zaustavio iza parkiranih automobila.
"Odmah se vraćam." Iskočio je iz automobila. Ostala
sam sjediti i začuđeno gledala za njim kroz vjetrobransko staklo. Sto je pak
sad?
Vidjela sam kako Bernhard žuri do prodavača koji je nudio ruže kružeći oko
stolova. Kupio je sve koje je ovaj imao i vratio se noseći ogroman buket crvenih
ruža. Izvukao je jednu i pružio mi je, a ostatak je položio na hrpu papira na
stražnjem sjedalu.
"Ova je ruža za tebe, Rosalind. Znak zahvalnosti za zaista lijepo e-mail-
prijateljstvo i zato što sam preko tebe upoznao Carlu. Nadam se da ćemo i dalje
biti dobri prijatelji."
"Pa naravno da ćemo ostati prijatelji." Zabola sam nos u ružu. Nije imala
nikakav miris. Kvragu, i ja sam željela muškarca koji će mi pokloniti ogroman
buket cvijeća!
"Možeš li dati buket Carli kad je sljedeći put vidiš?"
"Mogu, i to još večeras. Mi, naime, stanujemo u istoj kući." Razmišljala sam.
Carla se sigurno neće ljutiti: "Želiš li njen telefonski broj?"
Itekako je želio njen broj. Na rastanku smo se poljubili u obraze. Lijepo je što
ćemo biti prijatelji. Bit će lijepo vidjeti Carlu ponovno sretnu. No bilo bi
vrijeme i da ja ponovno budem sretna. Malo ću ubrzati tempo sa Stefanom.
Začudilo me je što se Carla vratila ubrzo nakon mog povratka kući. Otključala je
ulazna vrata i ušla. Jedva sam uspjela staviti ruže u vodu i sakriti ih iza
zavjese kada je pokucala na vrata mog stana.
"Roli?" šaptala je. "Roli, jesi li još budna?"
Otvorila sam joj vrata i pozvala je da uđe. "Misliš li da bih oka sklopila ne
znajući što ti je šef rekao o ovoj misterioznoj situaciji? Dakle, pričaj."
Carla sjedne u Hubertov naslonjač. "Kratko smo razgovarali. Kad sam se pojavila,
Moosburger je već bio u pidžami i kućnom ogtaču. Gospođa Moosburger bi me
najradije bila zadavila. Razumijem kako joj je, muž joj je bolestan i želi ga
držati podalje od svega što bi ga uznemirilo. No postoje stvari koje mu se ne
smiju skrivati. Ni gospodin Moosburger ne može povezati što to Rotter izvodi i
naravno da se uznemirio. Njemu je Rotter napričao nešto o mirnim danima koje će
sa suprugom provesti na selu u vikendici njenih roditelja. Još je bio toliko
pametan i spomenuo da je vikendica na tako zabačenom mjestu da mu mobitel nema
signala pa neće biti dostupan. Vrlo lukavo, zar ne?"
Stvarno, vrlo lukavo. Taj mi je izgovor bio jako poznat.
"No razjasnit ćemo o čemu je riječ", nastavi Carla ne primijetivši da su mi
misli ponovno odlutale. "Gospodin Moosburger i ja hvatamo sutra prvi let za
London. Provjerili smo na Internetu, kreće u pola sedam što znači da u pola šest
moram biti u zračnoj luci. Možeš li se, molim te, ujutro pobrinuti za Marie i
Puxija i obavijestiti Holzi? Ne želim je buditi."
Kimnula sam: "Naravno, nema problema. Napeto iščekujem rezultate vaše istrage."
Carla zijevne: "Odsrca ti hvala, Roli. Kakva večer! Vrijeme je da legnem u
krevet. Neću baš dugo spavati."
Ustala je iz naslonjača. Razmišljala sam kako je sad pravi trenutak da joj
predam Bernhardove ruže kadli je rekla: "I, Roli, hvala za Bernharda."
"Oh", rekla sam velikodušno i krenula unatraške prema zavjesi, "nema na čemu."
"Ne oduzimam ti ga, zar ne, Roli? Ne čini mi se da si se zaljubila u njega. Reci
mi otvoreno ako želiš da se povučem. Znaš kako mi je važno naše prijateljstvo."
I da sam joj imala štogod za reći, čisto sumnjam da bi to nešto promijenilo.
Carla je bila zaljubljena preko ušiju, a ni Bernhard nije bio bolji.
"Ma daj. Drago mi je što ste se vas dvoje našli. Kod vas to ide brzinski. Činilo
mi se gotovo kao da ste iz ureda željeli ravno pred oltar."
Carla se smijala. Već je dugo nisam vidjela tako sretnu: "Misliš kao naslov one
knjige o kojoj je govorila Bea, 'S Interneta do bračnog kreveta?"
Obje smo se smijale.
"Ne, ne, bez brige, neću žuriti. Kad završi ovo s Londonom i sve se razjasni,
uzet ću si dovoljno vremena da upoznam Bernharda. I tebi se čini da i on mene
želi bolje upoznati, zar ne, Roli?"
Kimnula sam: "Ma naravno." Pružila sam ruku kroz otvor među zavjesama i svojoj
zapanjenoj prijateljici pod nos stavila ogroman buket ruža sa čijih se peteljki
još cijedila voda: "Evo ti dokaz. Sa srdačnim pozdravima od Bernharda."
Ovo je bilo previše za Carline prenapete živce. Istovremeno se smijući i
plačući, zaroni glavu u buket ruža.
"I još nešto", rekla sam kad je ponovno izronila, "dala sam mu broj tvog
mobitela."
Snažno me zagrlila: "Roli, ti si pravo zlato!"
Nestala je sva u oblacima noseći svoj buket ruža.
Sljedećeg dana, otprilike u vrijeme ručka, zapišti mobitel: "Sve je riješeno.
Rotter je luđak. Stižem sutra oko osamnaest sati. Bernhard dolazi po mene.
Stižem kući. Carla."
Pa, hvala Bogu. Nije bilo ništa novo da Carla misli kako
je Rotter luđak. Jedva sam čekala da čujem pojedinosti. Saznat ću ih sutra
navečer. Bernhard će doći po nju u zračnu luku. Znači da ju je već nazvao, a ona
nije nepotrebno okolišala. Uopće nisam bila iznenađena. Muškarac od akcije je
sreo ženu od akcije.
Upravo sam se bila povukla na kratku pauzu za kavu. Svi su kolege bili zauzeti
pacijentima. Grega nije bilo na vidiku. Naravno, to me veselilo. Taj mi se
čovjek pojavljivao u mislima mnogo češće no što sam željela. Sjećanja na dane
sreće. Sjećanja na ukradene trenutke. Baš sam glupa što trošim vrijeme misleći
na njega. Jedno je bilo sigurno: Greg više nije želio ništa od mene. Bio je
ljubazan i ponašao se korektno. No ponašao se kao da naših zajedničkih dana u
Beču nije ni bilo. To me je povrijedilo. I to jako.
Naći ću se sa Stefanom na ručku. Ako me danas konačno ne poljubi, preuzet ću
inicijativu. Baš me briga za ponašanje dolično jednoj dami. Bilo mi je dosta.
Ustala sam i oprala ruke. Već me je čekao novi pacijent.
Ponovno smo se našli u talijanskom restoranu. Stefan nije podnosio kineske
restorane. Njemačku je kuhinju smatrao premasnom. Prišao mi je širom raširenih
ruku: "Rosalind, ljubo moja. Uvijek se iznova razveselim kad te vidim."
Nije li ovo bio srdačan pozdrav? Budio je želju za nečim više. Činilo se da
Stefanu pomisao da to "više"
ubrzo provede u djelo više nije tako odbojna. Primio me je pod ruku i kažiprstom
desne ruke nježno milovao moj obraz. Pogledala sam ga i smiješila se.
"Uspio sam nam rezervirati stol u zaklonjenom dijelu terase. Voliš tamo sjediti,
zar ne, ljubo moja? Meni je također najdraži."
Položio mi je ruku na leđa i gurnuo me u smjeru terase. Posjednička gesta. Jesam
li iz ovog mogla zaključiti da će se moja nadanja uskoro ispuniti? Moje se
preuranjeno veselje, kao već mnogo puta ranije, ubrzo stišalo: "Kakav lijep,
sunčan dani Razmišljam da ranije odletim na Mallorcu iako je tek početak
kolovoza i otok sigurno već vrvi turistima. Pretpostavljao sam da ću se cijelo
ljeto baviti jednim velikim projektom, no mogli bismo ga srediti i prije. Već
čujem kako me zovu golf tereni."
Sjeli smo za naš stol. Kao i uvijek, radilo se o najboljem stolu u restoranu.
Kao i uvijek, već se pojavila hrpa konobara da preuzme naše narudžbe. U
međuvremenu sam se uvjerila da su Stefanove napojnice kraljevske.
Izgubila sam tek, još i to! Nisam računala da će se Stefan tako brzo povući na
jug. Planirala sam da bismo najesen mogli zajedno odletjeti na Mallorcu. To je
trebala biti prikladna prigoda da se moji sinovi i Stefan bolje upoznaju...
"Ovdje imaju odličan vitello tonnato", Stefan je prekinuo moje misli i dao
konobaru znak da smo spremni naručiti. Ipak sam se radije odlučila za mozzarellu
s rajčicama i bosiljkom. Ljeti sam kao i obično osjećala neutaživu potrebu za
vitaminima.
Sjedili smo jedno nasuprot drugome. Gledala sam u njegove ledenoplave oči. Hoću
li uspjeti otopiti taj led svojim posebno toplim i srdačnim pogledima? Možda bi
tada odustao od leta za Mallorcu kako bi ostao u mojoj blizini! Ili će sam
predložiti da pođem s njim. Smiješila
sam se i jezikom lagano prešla preko donje usne. "Tako ćete ga sigurno
uspaliti." Ovaj sam savjet nedavno pročitala u nekom časopisu za žene.
Djelovalo je, Stefanov se pogled promijenio.
Jesam li u njemu vidjela iznenađenost? Odlučila sam isprobati još jedan savjet i
par puta sam trepnula. Željela sam brže, više, divlje.
Stefan se nagnuo prema meni, primio me za ruke i pogledao me u oči: "Je li ti
trepavica pala u oko?" Glas mu je zvučao više nestrpljiv nego zabrinut. "Ili ti
smeta sunce?"
Brzo sam prestala treptati. "Ni jedno ni drugo", rekla sam grubo istrgnuta iz
romantičnog sanjarenja i vraćena u stvarnost.
"Onda je sve u redu. Već sam ti želio preporučiti svog okulista. Stari smo
prijatelji s golfa. Pravi je stručnjak u svom području. Ah, prije nego
zaboravim, zamolio sam te da mi doneseš prospekt hotela u kojem si odsjela u
Beču. Jesi li se sjetila donijeti mi ga, ljubo moja?"
Naravno da sam se sjetila. Već sam ga prije nekoliko dana ubacila u torbu. Sad
sam je otvorila i počela kopati. Prednost velikih torbi je što u njih stane brdo
stvari. "Soba, kuhinja, ostava", kako bi to rekla gospođa Holzinger, a što bi
značilo: cijeli stan. Nedostatak je bio da se više ništa nije moglo pronaći.
Pogotovo kad si želio ostaviti dobar dojam i kad bi najradije elegantnim
pokretom na stol izvadio ono što tražiš. "Sadržaj torbice je odraz duše njene
vlasnice", pročitala sam jednom. Ma super, Stefan je sada dobio lijepu predodžbu
o mojoj duši. Kopala sam i kopala, ali nije pomoglo. Morala sam na stol izvaditi
novčanik, ključeve, maramice, ruž, nekoliko starih fotografija, rokovnik, etui s
vizitkama, ah, konačno, traženi prospekt. Izravnala sam poprilično zgužvan list
papira i gurnula ga prema Stefanu.
Već je upecao jednu staru fotografiju snimljenu prošloga Badnjaka. Stajala sam s
obojicom sinova ispred božičnog drvca. Kosa mi je tada još imala crvenkaste
tonove i nosila sam je dignutu u punđu. Bila sam odjevena u bež haljinu s
jaknicom, a oko vrata mi je visjela teška ogrlica od jantara. Pripadala je
Peterovoj majci i nosila sam je Hubertu za ljubav. Već sam onda znala da mi ne
pristaje uz lice. Stefan je skinuo naočale kao i svaki put kad je nešto htio
dobro promotriti: "Tko je ovo?" raspitivao se.
"To su moji sinovi. Tim i Sebastian, jednom si ih vidio nakratko, kad si došao
po mene, zar se ne sjećaš?"
Odmahnuo je rukom: "Ne, znam da su ovo tvoji sinovi", reče nestrpljivo, "želim
znati tko je ova žena u sredini?"
Nasmijala sam se odsrca. "Zar sam se stvarno toliko promijenila? To sam ja. No
sada imam nove naočale i drugačiju frizuru."
Stefan digne pogled s fotografije, pogleda me, vra-ti pogled na fotografiju pa
na mene, zatim opet na fotografiju. Očekivala sam da će konačno reći: "Dakle,
stvarno si se promijenila!"
Rekao je: "Dakle, stvarno si se promijenila!"
Morala sam se nasmiješiti. Poznajem muškarce.
"Zašto si to učinila? Bila si lijepa žena."
Prerano sam se poveselila. Ni u snu nisam očekivala ovakve riječi! U tom je
trenutku konobar donio jelo. Bila sam tako zbunjena da nisam bila sposobna
smisliti nikakav odgovor.
"Tko te je nagovorio na taj novi izgled?" nastavi Stefan. "Kako se otmjena
elegancija može zamijeniti..." Ni sam nije znao kako bi dovršio rečenicu. "Da,
pa", reče naposljetku, "možeš ponovno pustiti da ti naraste kosa."
Zatim se posvetio svojoj teletini izrezanoj na sitne komadiće, posložene u
obliku lepeze na staklenom tanjuru.
Meso je bilo preliveno umakom od tune i ukrašeno malim, zelenim kaparima. Dok
sam u tišini jela svoju mozzarellu, razmišljala sam bih li se, Stefanu za
ljubav, bila spremna ponovno vratiti svom starom izgledu. Ne, nisam bila N
spremna. Stefan će se morati snaći s mojim sadašnjim izgledom jer sam se ovako
osjećala mnogo bolje.
"Kako vrijeme brzo prolazi", promijenio je temu. "Opet je srijeda, što znači da
nam se bliži vikend. Imaš li nešto lijepo u planu, ljubo moja?" ¦
Sjetila sam se subote i Hubertovog vjenčanja. Već sam vidjela uzvanike kako
prolaze između klupa u crkvi. Svi u paru, samo ja sama. Smogla sam hrabrosti i
pitala prije no što se opet predomislim: "Dobro da si to spomenuo, Stefane.
Planiraš li nešto za subotu? Pozvana sam..."
"Ovu subotu?" ponovi Stefan upavši mi u riječ. "Stvarno si mislila na ovu
subotu? Da, ljubo moja, naravno da već imam nešto u planu. Sutra navečer u
Njemačku stižu moji prijatelji iz Arte. Moja je dužnost posvetiti im svoju punu
pozornost za vrijeme njihovog boravka. U subotu smo pozvani na veliku zabavu.
Pokazat ću im grad, a onda idemo u Beč. Zato sam te i zamolio za prospekt."
"Koliko ostaju tvoji prijatelji?" Ljutila sam se na sebe zato što mi je glas
zvučao tako potišteno. Još nikad nije spomenuo te prijatelje.
"Tjedan, možda dva? Ovisi o vremenu."
Jedan ili dva tjedna? Nije valjda stvarno očekivao da ću tjedan dana, ili možda
čak dva, sjediti kod kuće i čekati da gospodin nađe vremena za mene? Zašto nisam
smjela upoznati te prijatelje? Mogla sam ići s njima dok im pokazuje grad. Još
ga nikad nisam pratila na neku zabavu, a očito su ga često pozivali. Ne, zaklela
sam se sama sebi da ću učiniti sve da me povede na tu zabavu i predstavi me
svojim prijateljima govoreći: "Ovo je Rosalind, moja ljuba."
Zavest ću ga prema svim pravilima umjetnosti zavođenja. Morala sam se
nasmiješiti zbog te zamamne zamisli. Zašto ne bih odmah stupila u akciju? Bila
je srijeda i imala sam slobodno poslijepodne. Stefan je također bio slobodan
iako sam znala da je u mislima već napola na golf terenu. Kako stvari stoje,
danas neće biti ništa od golfa. Moji su sinovi srijedom imali nogometni trening
do pola sedam. Nije se moglo bolje poklopiti. Imala sam slobodan teren.
"Račun, molim!" začula sam Stefanov energičan glas dok je desnom rukom domahnuo
konobaru. Sad ili nikad!
"Ah Stefane..." Saptala sam glasom male djevojčice najbolje što sam znala i
potrudila se gledati ga bespomoćnim pogledom. Iz iskustva sam znala da takvi
pogled jako dobro prolaze kod muškaraca kao što je Stefan. "Moj se automobil
pokvario. Hoće li ti biti teško da me odvezeš kući?"
Imala sam pravo. Bespomoćan pogled i molećiv glas malene djevojčice bili su
učinkovitiji nego lascivno oblizivanje donje usne. Barem u nekih muškaraca, a
prije svega u muškaraca kakav je bio Stefan.
Primio me je za ruku: "Ali naravno, ljubo moja", ljubazno se smješkao, "rado ću
to učiniti za tebe. Tvoja se kuća ionako nalazi na putu za golf teren."
Kako praktično. Napustili smo restoran i bila sam sretna što sam automobil
parkirala u jednoj od obližnjih ulica. Ne bi se uklapalo u moj plan da ga je
otkrio parkiranog pred restoranom. Kako bih mu što uvjerljivije objasnila svoju
laž? Povremeni gubitak pamćenja nije bio baš pretjerano seksi izgovor.
Sjedili smo u negovim luksuznim "kolicima", motor je preo, a ja sam se radovala
onome što će uslijediti. Danas ga golf teren sigurno neće vidjeti. Neću ga
pustiti da
ode. Više neće ni željeti otići! Mogla sam točno zamisliti: Izaći će iz
automobila da mi otvori vrata. Zamolit ću ga da me otprati do vrata. Tamo ću ga
pritisnuti uza zid i poljubiti ga, on će mi uzvratiti, a ja ću izvježbanim
pokretom, ne prekidajući poljubac, otključati vrata i odvući ga u dnevnu sobu.
Završit ćemo u krevetu i voditi ljubav strastveno i potpuno. Tako ćemo postati
par i bit ćemo spremni pokazati se u javnosti. "Ah, Rosalind, ljubo moja", reći
će, "ti si žena mog života." Sve će mi žene zavidjeti.
Kada smo stali pred kućom, bila sam poprilično zadihana. Kladim se da su mi se
obrazi zacrvenjeli. Ovaj put ne zbog srama ili zbunjenosti, nego zbog neukrotive
požude.
Sve se odvijalo kako sam pretpostavila. Stefan je ugasio motor, pridržao mi
vrata i želio se oprostiti. Zamolila sam ga, smješkajući se, da me otprati do
ulaznih vrata. Ova mu se želja nije činila čudnom. Pružio mi je ruku, ali je
nisam prihvatila nego sam svoje ruke položila oko njegovih ramena. Bilo je kao u
filmu. Pritisnula sam ga uza zid dramatično uzdahnuvši kao da unaprijed želim
spriječiti svaki pokušaj bijega. Energično sam pritisnula svoje usne na njegove.
"Ah Stefane!" zastenjala sam. Možda mrvicu preteat-ralno, ali cilj opravdava
sredstvo. Isprva je bio potpuno zbunjen, a zatim je i on uzdahnuo i rastvorio
usne da mi uzvrati poljubac.
U tom sam trenutku naučila tri stvari. Prvo: postoje muškarci stariji od pedeset
godina koji se očajno ljube. Drugo: odbojan pljesniv zadah nije dopirao iz
njegovih odijela, kao što sam ranije mislila, nego iz njega samoga. Stefan nije
samo smrdio kao stari pas, već je imao i takav okus. Kao treće, naučila sam da
postoji stupanj arogantnosti kojeg dosad nisam smatrala mogućim.
Stresao se kao da se mora otarasiti nečeg neugodnog. Rukama je prešao po
rukavima kao da želi ukloniti imaginarne čestice prašine i prljavštine. "Ovo je
bilo vrlo vulgarno, zar ne, draga moja?" Njegov glas još nikad nije zvučao tako
nazalno kao sad. "Čemu sve to? Ja određujem tempo. Sto si željela postići ovim
prepadom? Zar si stvarno mislila da ovakvim ponašanjem možeš uza se vezati mene
i moje imanje?"
Trebalo mi je nekoliko sekundi da probavim ove riječi. "Ne, ljubane moj",
odgovorih jednako hladno i arogantno, "ovo je bio samo test. Test muževnosti,
kad već želiš znati, ljubane moj." Namjerno sam posebno istakla izraz "ljubane
moj".
Stefan, koji je već krenuo prema automobilu, okrenuo se. Pokazalo se da je
znatiželja uz arogantnost njegova glavna osobina: "I?" Pun iščekivanja podigne
obje obrve.
"I..." ponovila sam i s užitkom zastala, "nisi prošao taj test."
Okrenula sam se i ušla u stan. Stefan Auer-Bergenthal je seronja. Da sam slušala
sinove, poštedjela bih se njegovih gluposti, a pogotovo ovog neugodnog događaja
od maloprije. Pokušala sam zaplakati, ali se iznenađujuće brzo javio moj smisao
za humor. Odlučila sam nazvati Beu. Ona obavezno mora prva saznati kako je
završila ova priča.
XXV
Bea je nakon poziva odmah uskočila u automobil i došla do mene. Provele smo vrlo
ugodno poslijepodne tijekom kojega sam joj od riječi do riječi prepričala sve
detalje mog razgovora sa Stefanom. Čudila sam se sama sebi što me nimalo ne
boli. Zar sam stvarno mislila da mi taj bezobraznik odgovara? Zašto odmah nisam
primijetila njegove mane? Možda zato što sam se dugo dopisivala s Bernhardom i
pritom zamišljala Stefana? Zato što sam se na taj način uvjerila da mi je Stefan
napisao sve one lijepe e-mailove? Stefan mi nikad ne bi poslao onako osjećajne
e-mailove. Bila sam sigurna da se Stefan nikad nije ni potrudio dopisivati se s
nekim.
U osam su se sati vrata naglo otvorila i pojavila se Carla. Blistala je. Oči su
joj svjetlucale, usne se smijale, a ja je proteklih tjedana, ne, nikad u životu,
nisam vidjela ovako zgodnu i sretnu.
"Vratila sam se!" Bacila mi se u zagrljaj. "Drago mi je što si i ti ovdje!"
Zagrlila je Beu i pokazala muškarca koji je dosada šutke stajao na vratima: "Da
ti predstavim Bernharda. Rosalind nas je spojila."
Požurila sam pozdraviti Bernharda i uvesti ga u dnevnu sobu. Bea mu prijateljski
stisne ruku: "Drago mi je što
sam te upoznala, Bernharde. Carlini prijatelji su i moji prijatelji. Ja sam
Bea."
"Jesi li gladna?" upitah Carlu.
Odmahnula je glavom. "Ne, već sam večerala u zrakoplovu."
"Bernharde?"
Bernhard me žurno uvjerio da ni on nije gladan pa smo sjeli za veliki, teški
stol u dnevnoj sobi i pijuckali crno vino.
"A sad pričaj", naredi Bea, "umiremo od znatiželje. Molim te, kreni od samog
početka. Kako je izgledao Rotter kad si se pojavila?"
Carla se smijala i pijuckala vino. "Bilo je kao na filmu. Kažem vam da ni na
filmu nema dramatičnijeg nastup-a od onoga što smo ga kod Parker-Stokingtona
odigrali gospodin Moosburger i ja." Glasno se nasmijala. "Uhvatili smo, dakle,
prvi let i negdje oko osam sati, po britanskom vremenu, bili u centru. Mogli smo
se u miru odvesti do zgrade s uredima naših poslovnih partnera. Preko puta se
srećom nalazi neki kafić pa smo sjeli za stol do prozora. Polovica je prozora
bila pokrivena zastorom koji nas je zaklanjao od znatiželjnih pogleda
prolaznika. Mogli smo gledati van a da nas nitko ne otkrije. Malo prije devet
sati, iz velikog je crnog londonskog taksija izašao Rotter. Još nikad nisam
vidjela gospodina Moosburgera tako raspoloženog za akciju. Oboje smo bili sasvim
mirni i opušteni. U zrakoplovu smo ukratko dogovorili što ćemo napraviti i sve
se odvijalo po planu. Već sam triput posjetila ove klijente i znala sam
proceduru. Uputila sam se, dakle, ravno do ljubazne tajnice za prijemnim pultom,
predstavila se i rekla kako mi je drago da sam opet u lijepom Londonu. Rekla sam
također da smo gospodin Moosburger i ja malo zakasnili na sastanak, ali da bi
kolega Rotter već trebao biti ovdje. Ljubazna me se
gospođa sjećala i susretljivo se smješkala. Otpratila nas je na najviši kat.
Pokucala je na visoka vrata od masivnog drva, ušla i najavila nas jasno i
glasno: 'Gospođa Martens i gospodin Moosburger, Sir.' Stala je ustranu kako bi
nas propustila."
"Zvuči kao iz romana Jane Austen", dobaci Bea, "batler earlu od Warwicka
najavljuje dolazak gostiju."
Carla krmne: "Da, ja sam imala isti dojam. Pobudili smo enormnu pozornost!" Bila
je vidno uzbuđena: "Direktor tvrtke, gospodin Parker, odmah je skočio i prišao
nam. Znate li što me je pitao?"
Napeto smo čekali.
'"Mrs. Martens, I'm too glad to see you. Kako Vaša noga?' Dobrica Rotter mu je
rekao da sam pala s konja, slomila nogu i zato je on došao umjesto mene."
"Svaka čast", pobjeglo mi je, "tip je premazan svim mastima!"
"Ne možete ni zamisliti kako je Rotter problijedio kad nas je ugledao", hihotala
se Carla. "Neprestano je kroz kosu provlačio desnu ruku što je znak velike
napetosti."
"Zar nije ništa rekao?" zanimalo je Beu.
"Je." Carla je pokušala imitirati njegov glas: '"Sve Vam mogu objasniti,
gospodine Moosburger.' Zvučao je jadno."
"Mogu misliti. Sto si onda učinila?"
"Požurila sam predstaviti gospodina Moosburgera prisutnoj gospodi. Laskalo im je
što je šef osobno doputovao na ovaj sastanak. Da skratim, pregovori su trajali
satima, dva dana. No u svakom su pogledu uspješno okončani. Sklopila sam ugovor
kakvom se nisam nadala ni u najsmjelijim snovima."
"Još uvijek ne razumijem što je Rotter imao od toga da te zamijeni u Londonu?"
"To u početku ni nama nije bilo jasno. No kad smo proučili dokumente koje je
Rotter pripremio za sastanak,
dobro smo se začudili. Želio je uvjeriti Engleze da strojeve ne kupe oni nego
njihova japanska sestrinska tvrtka Misinaki."
"Čemu sve to?" javio se sad Bernhard. S velikim je zanimanjem i očitim
divljenjem pratio njeno izlaganje.
"Razlog je jednostavan. Rotter je zadužen za Japan, a ne za Englesku."
"Da, i?"
"Znate da u našem poduzeću šefovi svih odjela imaju udio u dobiti. To znači da
za svaki ugovor kojeg sklopim i uspješno provedem u djelo dobijem određen
postotak zarade koji mi se isplati u obliku premije. Kad se radi o velikom
poslu, kao stoje ovaj s tvrtkom Parker- Stokington, radi se i o velikoj premiji.
Zato je Rotter odlučio da tu premiju želi za sebe. No to je dolazilo u obzir
samo ako je klijent izvan Europe. Uložio je sva raspoloživa sredstva kako bi
nagovorio Engleze da ugovor ne potpišu oni nego da se posao provede u ime
njihove sestrinske tvrtke iz Japana."
"Jako lijepo", reče Bernhard suho. "No zašto bi Englezi prihvatili taj
prijedlog?"
Carla se smješkala: "Zato što je naša dobrica Rotter bio vrlo darežljiv.
Primijetio si cijenu istaknutu u onom e-mailu kojeg smo pronašli u Rotterovom
kompjuteru, zar ne? Bila je niža od cijene koju sam im ja ponudila. Kad se radi
o velikom broju strojeva, i mali je popust značajan. S ekonomskog bi stajališta
bilo glupo odbiti takvu ponudu."
"Vau!" Bea je istovremeno bila zbunjena i fascinirana.
"Ali tu nije kraj Rotterovog plana." Želio je da mi Englezi priopće kako više
nisu zainteresirani za suradnju. To mu je već uspjelo s Talijanima, sjećate se,
zar ne, Bea, Roli?"
"I to je bilo Rotterovo maslo?" Mislim, pa tko bi to više shvatio?
"Upravo tako." Carla stisne usnice.
Koliko si je samo predbacivala zbog neuspjeha tih pregovora!
"U tvrtki bi zbog toga nastala prava pomutnja. Bubi bi se smatrao pozvanim
proglasiti Rottera šefom prodaje, a stari Moosburger više ne bi mogao učiniti
ništa da to spriječi. Mene bi stavili pod Rotterov nadzor ili bi čak razmišljali
o otkazu. Rotter bi se tada sigurno milostivo založio da mi pruže još jednu
šansu. Založio bi se da ostanem jer mu treba netko tko bi obavljao posao za
njega, a on bi ubirao premije."
"Trebala sam mu iščupati glavu, a ne samo zub!" Ovo me je stvarno pogodilo.
"Nedugo nakon propalog posla s Parker-Stokingtonom, Rotter bi iz rukava izvukao
ugovor s japanskom tvrtkom Misinaki, koja bi bila spremna otkupiti sve strojeve.
Svi bi se veselili i divili mu se. Nitko ne bi primijetio da su Parker-
Stokington i Misinaki povezani. Rotter bi izigravao nenadmašivog junaka."
"Kako su završili vaši pregovori u Londonu?" raspitivala se Bea.
Uspjeli smo uvjeriti Engleze da potpišu ugovor ne uplićući Misinaki. Naravno,
morali smo odobriti nešto nižu cijenu jer bi im inače bilo sumnjivo."
"Što će biti s Rotterom?"
"Moosburger mu je dao dva dana da preda svoju ostavku. Ako to ne učini sam, bit
će otpušten bez otkaznog roka i protiv njega će biti podnijeta prijava državnom
odvjetništvu. Imamo dovoljno razloga pa sam uvjerena da Rotter neće dopustiti da
dođe do toga. Dobri stari F. J. pripada prošlosti." Digla je čašu i nazdravila.
"Rotter se sam izbacio iz igre. To sam željela već godinama, ali
nikad ga ne bih uspjela izgurati ovako savršeno kako je on sam uspio."
"Dakle, ovo je dokaz da tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada", reče Bea, a
zatim smo se kucnuli.
XXVI
Petak ujutro. Do vjenčanja je preostao još samo jedan dan. Raspoloženje mi je
bilo ravno nuli.
Bacila sam pogled na popis za danas naručenih pacijenata koji mi je pripremila
sestra Mathilde. Petkom sam radila samo prijepodne. Poslijepodne je bilo
rezervirano za kupovinu namirnica za vikend. Otkrila sam termin u pola dva kojeg
do sada nisam primijetila.
"Tko je Feng?" upitah asistenticu.
"Onaj zgodni arhitekt, trebala sam upisati feng shui. Cijeli ste tjedan bili
jako zauzeti pa sam pomislila da će petak biti u redu. Odgovara li Vam ili da ga
pomaknem za neki drugi dan?"
Osjetila sam kako mi je srce počelo ubrzano tući od uzbuđenja. Razmišljala sam
što bi se promijenilo pomicanjem termina? Greg će doći, pogledati moju
ordinaciju, razgovarat ćemo o mogućim promjenama. Zatim će ponovno otići. Sudeći
prema njegovom distanciranom ponašanju, ne moram se bojati da će spominjati dane
provedene u Beču. Zašto sam onda bila tako uzbuđena?
Posljednji je pacijent napustio ordinaciju malo prije pola dva. "Tako, gotovi
smo, gospodine Sommer. Vidimo se na kontroli za šest mjeseci." Zahvalio je i
otvorio vrata koja su vodila u čekaonicu.
Greg je već bio tamo i čekao. Propustio je pacijenta i ušao u ordinaciju: "Hi.
Imaš li vremena?" Barem je opet prešao na "ti".
Rukom sam ga pozvala da uđe: "Naravno, uđi. Neće dugo trajati, zar ne? Gladna
sam kao vuk."
S Gregova je lica osmijeh nestao brzo kako se i pojavio. "Naravno", reče
odrješito, "požurit ću."
Dobro je pogledao moju prostoriju i usporedio je s planom kojeg je prethodno
dobio. "Tvoja je prostorija u obliku kvadrata, to je dobro. Dobri su i žuto
obojeni zidovi te bijeli strop. Boje koje prema vrhu postaju svjetlije djeluju
ugodno i podižu raspoloženje, što je pacijentima potrebno. Sjedni na stolac."
Molim? Čemu sad to? Trebam li isprobati stolicu? Testirati je li dovoljno
mekana?
Greg me primi za nadlakticu. "No, hajde, žuri ti se... Već si zaboravila?"
Njegov je dodir prožeo svaki komadić moga tijela. Odjednom je sve ponovno
oživjelo. Dani u Beču, njegove ruke, usne, riječi i djela. Požurila sam izvršiti
ono što me je zamolio i sjela sam u stolac.
"Sada", glas mu je zvučao neočekivano promuklo, "zamisli da si jedan od tvojih
klijenata. Zamisli da te je strah, sjediš otvorenih usta i očajnički gledaš pred
sebe. Sto vidiš?"
Rekla sam što vidim: "Zid. Žuti zid."
"Točno, vidiš zid. Smatraš li to ugodnim i umiru-jućim?"
Gledala sam u zid i pokušala se zamisliti u ulozi jednog od mojih pacijenata.
"Iskreno rečeno, Greg, ovdje nema ničega što bi me umirilo, ali ni ničega što bi
me uznemirilo. Vidim zid. Svježe oličen. I dio stropa."
"Ovdje nema ničeg što bi te uznemirilo?" Greg to očigledno nije mogao shvatiti.
"Dakle, oprosti, molim te,
ali vjeruj mi da postoje ljudi koje tvoje zvanje uznemiruje. Sto je s tobom? I
ti moraš povremeno na pregled kod nekog od svojih kolega. Ideš li rado?"
Naravno da nisam rado sjedala na stolac Franka Spo-rera. Bila sam prevelika
kukavica da bih to priznala pa se nisam obazirala na njegovu primjedbu nego sam
krenula u obranu svog zanimanja.
Greg digne ruku braneći se: "Ovdje se ne radi o tome, Rosi. Govorimo o energiji
u ovoj prostoriji." S tog je stajališta Greg sigurno bio u pravu. "Sto misliš o
jednoj slici smještenoj tako da je vidi onaj tko sjedi na stolcu?"
Razmišljala sam: Slika u ordinaciji? U čekaonici smo, naravno, imali slike. Ali
u ordinaciji?
"Slike na kojima su prikazane biljke djeluju umirujuće. Odgovarala bi neka
livada, što misliš?"
Kimnula sam.
"Ne smije se podcijeniti važnost ugodne atmosfere u ordinaciji. Moto bi,
naravno, trebao glasiti: Ovdje se radi stručno i intenzivno. No treba
signalizirati klijentima - ljude koji posjećuju liječnika radije nazivam
klijentima nego pacijentima - da se sve događa kako bi se oni kasnije bolje
osjećali. 'Dragi klijentu, kad preživiš sve ovo, postat ćeš zdraviji, sigurniji
i imat ćeš više samopouzdanja.'"
Potpuno sam se slagala.
"Zato je tako važno da ordinacija bude svijetla, otvorena i prijateljska te da
je sve posloženo i organizirano. Uzmimo, naprimjer, tajnicu na prijemnom pultu.
Sjedi pred velikim, otvorenim regalom koji je od vrha do dna pretrpan knjigama,
lijekovima, papirićima, kemijskama, fotografijama i još kojekakvim drangulijama.
Nije ni čudo što se ne osjeća ugodno. Zamisli veliki regal kao okvir slike, kao
okvir žene koja sjedi ispred njega. Bi li se ti osjećala dobro okružena takvim
kaosom?"
"Dakle, što predlažeš?"
"Otvoreni regal treba odmah zamijeniti zatvorenim, a pult okrenuti za devedeset
stupnjeva. Važno je paziti na sitnice. Svježe cvijeće podiže energiju prostorije
i veseli ljude. A veselje je ono što nam svima treba, zar ne, Rosi?"
Točno sam znala da više ne govori o ordinaciji i nisam mogla izdržati njegov
prodoran pogled.
"Mislio sam da te nikad neću pitati, ali sad te ipak pitam. Zašto se nisi
javljala, Rosi? Zašto mi nisi odgovarala na pozive? Zar bi ti otpali prsti da si
mi natipkala mali SMS i objasnila mi svoje ponašanje?"
Osjetila sam kako crvenim, ali sad se nisam mogla sakriti. Žurno sam ustala sa
stolca. Ovaj sjedeći položaj stvarno nije bio pogodan za podizanje
samopouzdanja.
"Sigurno si ipak bio sretan što sam ti olakšala prekid." Samo sam nagađala.
No Greg nije ni približno razumio o čemu govorim. "Zašto bih bio sretan što si
tajanstveno nestala?" Glas mu je bio ljutit. "Pokušavaš li ti to prebaciti
krivicu na mene?"
"Ne radi se o krivici. Radi se o činjenicama", žestila sam se. "Nisam ja ta koja
je u braku. Bila sam slobodna. Spremna započeti novu vezu. Ali nisam bila
spremna poslužiti kao afera nekom oženjenom muškarcu. Mislila sam da sam to
svojim nejavljanjem jasno dala na znanje. Uostalom, ni ti se nisi javljao prvih
dana." Znala sam da je ovaj prigovor nepravedan.
Greg je odmah reagirao: "Bio sam u Donjoj Austriji. U najzabačenijem dijelu
Donje Austrije. Ne znam znaš li, ali moj mobitel tamo nema signala. To sam ti
unaprijed rekao, dakle, molim te, ne budi djetinjasta."
"Ja sam djetinjasta?" Rado sam se ulovila za ovu izjavu. Svake me je minute ovog
razgovora sve više mučila grižnja savjesti zato što mu se nisam javila.
Jednostavno sam
otpisala Grega ne pruživši mu šansu. Ne objasnivši mu svoje razloge. Svoju sam
dosljednost smatrala vrijednom divljenja. Teta Hildegard me zbog toga
dobronamjerno hvalila. Uletjela sam u vezu sa Stefanom. Nije funkcioniralo.
Stefan nije Gregu bio ni do koljena. No sada uopće nisam bila raspoložena za
priznavanje svojih pogrešaka. Osim toga; ionako je bilo prekasno.
"Ja sam, dakle, djetinjasta? Ja sam, dakle, djetinjasta, ha?" Glas mi je zvučao
agresivno.
"Naravno da jesi", Greg je izvana i dalje djelovao opušteno, ali sam primijetila
da se teškom mukom svladava. "Znam da ti je potpuno svejedno, ali ipak ću ti
reći. Patio sam ko pseto. Zaljubio sam se u tebe, Rosi. Mislio sam da će od nas
biti nešto. Proklinjao sam svoj boravak u Donjoj Austriji. Došao je u potpuno
neprikladnom trenutku. Želio sam k tebi. Ništa nisam želio više nego razgovarati
s tobom, slušati te, držati te, ljubiti i osjećati te."
O, Bože. Postalo mi je teško oko srca. Grlo mi se stislo. Kako sam uopće mogla
slutiti da mu toliko mnogo značim? Da mu značim onoliko koliko je on značio
meni? Zar se ne kaže da oženjeni muškarci žele samo aferu i da nikad, nikad,
nikad ne napuštaju svoje žene? Mislila sam da će mu moje nejavljanje olakšati
povratak supruzi i da se neće morati brinuti kako bi me se riješio na
najbezbolniji način.
"Mislila sam da ćeš mi biti zahvalan", mucala sam.
"Zahvalan? Zašto bih ti bio zahvalan? Imaš čudnu predodžbu o životu, ljubavi
moja."
"Ne zovi me 'ljubavi moja'1" planula sam. Nisam više mogla čuti taj izraz.
Podsjećao me je na Stefana, no to mu nisam rekla.
"Pa dobro, gospodo doktorice Steinberg. Imate čudnu predodžbu o životu. Najprije
provedete četiri dana s muškarcem, očarate ga i zaludite tako da izgubi glavu
zbog vas, a onda ga napustite kao da je kužan. Bez razloga. Bez objašnjenja."
Planula sam: "Bez razloga?" ponovila sam rugajući se. "Imala sam itekakav
razlog, i ti to dobro znaš. Zato sad ne izigravaj..." Nije mi na pamet padao
nijedan prigodan izraz. Znala sam da sam nepravedna, ali nisam znala što bih
drugo rekla. Ovo je bila čista samoobrana.
Greg me uhvatio za zapešća, podigao moje ruke i čvrsto ih pritisnuo uza zid.
"Reci mi da ne osjećaš ništa za mene. Reci mi da se nisi zaljubila dok smo bili
u Beču i pustit ću te, pustit ću te da odeš."
Stajao je preda mnom i nagnuo se prema meni. Gledali smo se u oči. Mogla sam
osjetiti njegov dah. U tom sam se trenutku mogla utopiti u njegovim očima.
Željela sam samo da me primi u zagrljaj. Za njim sam čeznula svih ovih tjedana.
Znala sam to sve vrijeme, ali nisam željela priznati samoj sebi. Neću priznati
ni sada, ali mu neću ni lagati. Stajala sam, šutjela i jedva se usudila disati.
On je također stajao, čekao i nije rekao ni riječi.
Strujanje zraka nam otkrije da je netko otvorio vrata: "Doktorice, zvali su Tim
i Sebastian. Nisam Vam željela smetati pa sam im rekla da ste usred sastanka.
Vaši će sinovi ubrzo doći po Vas, nadam se da Vam to odgovara. Krenula bih kući
ako Vam više ne trebam."
Pogledala sam preko Gregova ramena i u očima sestre Mathilde ugledala
znatiželju. Greg Neuhof i ja smo pružali senzacionalno komičan prizor. Još sam
uvijek bila prislonjena uza zid, a on mi je čvrsto držao ruke nad glavom.
Nisam željela da Mathilde pomisli da nas je uhvatila u nečem nedoličnom. "Aha",
rekla sam stoga glasno, "mnogo hvala, gospodine Neuhof. Tako se dakle mjeri
pozitivna energija prostorije."
Greg me brzo pustio i odmah shvatio što radim. "Da,
točno", nakašljao se, "da, točno, gospođo Steinberg, tako je."
Namignula sam mu i okrenula se prema asistentici: "Hvala, ništa mi više ne
treba, sestro Mathilde. Želim Vam ugodan vikendi"
Moja asistentica zatvori vrata za sobom kimajući glavom. Sigurno je mislila da
je feng shui neka vrlo neobična znanost.
Ponovno sam se okrenula prema Gregu. Prekid je učinio svoje. Nestala je napetost
koja je vladala maloprije. Stajali smo jedno nasuprot drugome, a Greg je utučeno
gledao u pod: "Nisam te smio siliti. Oprosti mi, Rosi."
A onda sam rekla nešto što mi je izletjelo iz dubine duše i što uopće nisam
namjeravala reći: "Hoćeš li me konačno poljubiti, glupane?"
Iznenadila sam samu sebe, prije svega svojim načinom izražavanja. Greg nije bio
toliko iznenađen. Zgrabio me je i poljubio tako da više nisam ni čula ni
vidjela.
"Ne pristaje mi uloga ljubavnice nekog oženjenog muškarca", rekla sam kad smo se
nevoljko odvojili jedno od drugoga.
Greg kimne: "Nisam to ni mislio. Bilo mi je lakše razumjeti tvoje ponašanje kada
sam saznao da mi se ne javljaš jer misliš da sam oženjen."
"Pa naravno, što bi me inače spriječilo?" Glas mi je ponovno postao grub. "Zar
misliš da mi te je bilo lako zaboraviti nakon ona četiri predivna dana?"
"Da, na početku sam stvarno tako mislio", glas mu je djelovao ogorčeno, "no kada
sam čuo objašnjenje, postalo mi je jasno. Ponovno sam se počeo nadati. Najprije
sam želio odbiti posao kad me je tvoj kolega Sporer zamolio da pogledam vašu
ordinaciju. No onda je stigao tvoj mali dar. Nisam mogao vjerovati da se javljaš
nakon tako mnogo vremena. Odavno sam se prestao nadati. Nakon toga sam,
naravno, prihvatio posao. Znao sam da je to dobra prilika da ponovno stupimo u
kontakt. Bez ikakvih obveza i da ne izgleda kao da trčim za tobom. Znaš, moj mi
muški ponos ne bi dopustio da trčim za tobom." Smiješio se, a smiješak mu je
djelovao pomalo rezervirano. Ponovno me zagrlio: "Ah Rosi, kako je lijepo držati
te u naručju."
Mogla sam samo kimnuti i uživati u čvrstom zagrljaju. Još sam jednom u glavi
vrtjela njegove riječi, jednu po jednu. Godilo mi je znati da sam i ja njemu
nedostajala kao što je i on meni.
"Sto bi trebalo značiti da sam ti poslala mali dar? I što znači da si saznao da
je tvoja supruga razlog mog nejavljanja? Sto znači 'saznao'? Tko ti je to
rekao?"
"Pa, Sebastian", reče Greg kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Oslobodila sam se njegovog zagrljaja. "Razgovarao si s mojim sinom? Sa
Sebastianom?" Nisam mogla vjerovati.
"Da, naravno", reče Greg, "davao sam Timu poduke iz matematike, a Sebastian je
prisustvovao većini satova. To si znala, ili? Ma, oprosti, nemoj reći da si
iznenađena. Ipak si mi poslala malu sacher tortu i tako me ohrabrila da te
ponovno potražim."
U tom su se trenutku ponovno otvorila vrata ordinacije i u sobu su uletjeli moji
sinovi. Kako sam bila sretna zbog toga! Trenutno sam bila jako zbunjena. Poslala
sam Gregu sacher tortu? Ta je torta bila povod tome što sad stojimo ovdje i što
smo se upravo strastveno poljubili?! Tortu sam poslala instruktoru! Bez ikakvih
primisli! Čudni su putovi kojima nas život često odvede. Trebam li to objasniti
Gregu? Sigurno će uskoro saznati istinu i bez da mu ja kažem.
"Mama, mislili smo da bismo mogli doći po tebe", reče Sebastian još s vrata.
"Ah, zdravo, Greg. Mama, je li to
tvoj sastanak zbog kojeg ti nismo smjeli smetati? Sastanak s Gregom?"
"Hi, mama, hi, Greg", javi se i moj drugi sin. "Hoćete li još dugo? Mama, moramo
hitno krenuti. Trebaju nam nove kopačke, a još nismo kupili poklon za djedovo
sutrašnje vjenčanje."
Sebastian je izlazeći prošao uz Grega "JeP upalilo?" raspitivao se.
"Yeah", jednostavno odgovori Greg.
Lupili su dlanom o dlan. Sto god značio taj ritual, bilo je očito da se dobro
razumiju.
"Greg može ići s nama u kupovinu, ako želi." Tim je nestrpljivo poskakivao s
noge na nogu.
Greg nije želio ići s nama. Oprostio se pred zgradom u kojoj se nalazila
ordinacija: "Pa, želim vam ugodan šoping i pazite da ne otjerate majku u
bankrot." Dečki su mu odgovorili cerekanjem. Tada se obratio meni: "Rosi, drago
mi je što smo se ponovno našli. Doći ću po tebe večeras u osam, odgovara ti, zar
ne?
Kimnula sam pomalo omamljena. Kakvog bi smisla imala daljnja obrana?
Gledala sam ga kako se brzim korakom udaljava. Bio je očito dobro raspoložen.
Sinovi su me odvukli u smjeru podzemne željeznice. Zamolit ću Grega da me prati
na vjenčanje. Lebdjelo je nada mnom kao Damoklov mač! Ah, kad bi barem sve već
bilo gotovo!
XXVII
Zvono se oglasilo točno u osam sati. Iza nas je bio topao dan, a činilo se da će
ga zamijeniti jednako topla ljetna noć. Odjenula sam "malu tamnosmeđu" koja se
Gregu u Beču jako svidjela. Posebno sam se potrudila oko šminke. Željela sam se
upustiti u vezu s ovim muškarcem. Željela sam uživati u svakom trenutku sve dok
traje. Makar sreća bila prolazna, bar ću znati da se dogodila.
Docupkala sam do vrata u svojim sandalama s visokim potpeticama.
Stajao je odjeven u obične tamne hlače i odgovarajuću polo majicu. Cijelo mu je
lica obasjavao topao osmijeh: "Madam je naručila taksi?" pružio mi je ruku.
Bože, kako sam bila zbunjena! Kako je ovom muškarcu uspijevalo natjerati moj
puls da luduje? Kako se dobro ljubio! Kako je dobro mirisao! Neke stvari počneš
cijeniti tek kad se opečeš.
"Kamo idemo?" pitala sam kad mi je otvorio vrata svog audija.
"Iznenađenje!" Tako se nježno smiješio da bih najradije bila vriskala od veselja
i zahvalnosti. Željela sam se odreći ovakvog muškarca i pustiti ga da ode? Zar
sam bila potpuno sišla s uma?
Iznenadilo me je što ne idemo prema centru. Greg je spretno vozio opustjelim
ulicama. Iza sebe smo ostavili znak koji je označavao kraj grada. Skrenuo je
slijedeći putokaz uz rub ceste. Cestica je vijugala kroz šumu. Pred
očima nam se pojavilo tamnozeleno jezero. Uz jezero se nalazila bijela kućica
ukrašena šarenim cvijećem koje je visjelo ispod prozora. Široka se terasa sa
suncobranima nalazila uz samo jezero.
"Kako je lijepo!" Bila sam iskreno oduševljena.
Greg se smješkao: "Znao sam da će ti se sviđati. Moji su prijatelji prošle
godine kupili ovu kuću. Bila je prilično oronula, ali je položaj jedinstven.
Uložili su mnogo vremena, ljubavi i novca i uspjeli je pretvoriti u pravi
biser."
"U skladu s feng shui kriterijima?"
"U skladu s feng shui kriterijima", potvrdi i dalje se smiješeći. "Kako bi inače
postala biser? Pauline odlično kuha. Svako je njeno jelo pravo remek-djelo."
Izgleda da se već pročulo za ovaj biser. Greg je jedva našao mjesto na prilično
velikom parkiralištu. Registra-cijske oznake na automoblima odavale su da ljudi
ovamo dolaze iz cijelog okruga.
"Greg, drago mi je da si došao." Domaćin nam se veselo približi.
"Rosi, ovo je Michi, Michi, ovo je Rosi." Sve je bilo tako jednostavno. No Greg
nije veleposlanik. Nasmiješila sam se.
"Zdravo, Rosi, drago mi je što sam te upoznao. Rezervirao sam vam stol u kutu."
Hodao je ispred nas vodeći nas na terasu. Stolice su bile netipične za restoran
i vrlo udobne. Ni jelovnik nije nudio tipična profinjena jela.
"Pauline je spremila svinjske medaljone u umaku od gljiva, još ih nema na
jelovniku. Osim toga imamo i svježe pastrve."
Riba je bila primamljiva. Dvije porcije pastrve "a la Mullerin", molim, a usto
Savignon Blanc. Sunce je polako počelo tonuti u jezero.
"Ovdje bih mogla ostati zauvijek", zavalila sam se u
stolicu i uživala. "Sve je tako spokojno, toplo i nekompli-cirano."
"Nekomplicirano?" raspitivao se Greg. "Zar je tvoj život proteklih tjedana bio
tako kompliciran?"
Samo sam kimnula. Nije mi se dalo kvariti ovu večer pričom o Stefanu. Michi je
donio vino. Greg ga je zavrtio u čaši, pomirisao i otpio malen gutljaj. Dakle, i
on se razumije u vino. No on nije radio grimase kao da žvače, zbog čega sam mu
bila vrlo zahvalna. Michi nije šutke čekao njegovu presudu: "Dobra kapljica, zar
ne? Taj sam vinograd otkrio prošle godine na proputovanju po sjevernoj Italiji.
Cista sreća."
Riba je bila ukusna. Salata svježa i hrskava. Za desert smo ponovno naručili
zajedničku platu svakojakih slastica. Stavili smo je između sebe i složno jeli u
tišini. To sam jednom trebala predložiti gospodinu veleposlaniku! Kakva apsurdna
pomisao! Greg i ja smo već jednom dijelili desert. U Beču - kako mi se to činilo
dalekim! Tada je to bio uvod u prekrasnu noć. No danas je bilo drugačije jer,
iako smo složno jeli, razgovor nam je povremeno zapinjao. Još se uvijek nismo
bili opustili. Još smo bili oprezni. Nismo još točno znali kako će se stvari
dalje odvijati. Najlakše je bilo razgovarati o bezazlenim stvarima: o izborima u
susjednoj saveznoj državi, o najnovijem filmu Johnnvja Deepa, o jazz koncertu na
kojem je Greg bio. Nijednom riječju nismo spomenuli Beč. Tko bi se usudio načeti
tu temu?
"Želim plesati s tobom", odjednom reče Greg.
Skoro mije zapeo zalogaj u grlu. Već najmanje dvadeset godina nisam bila na
plesu. "Vrlo rado", pokušala sam stišati uzbuđenje.
"Što kažeš na 'Daviš'?" Rukom je signalizirao Michiju da želimo platiti. Izvukla
sam novčanik.
"Ja častim." Bunila sam se. "Stvarno, Rosi, molim te, pusti da te počastim. Ti
ćeš platiti sljedeći put."
Bilo mi je drago. Najviše me radovala činjenica da već ima u planu ponovni
izlazak. Zapravo nisam ni sumnjala u to, no u svakom slučaju nisam bila sigurna
na čemu sam.
"Daviš" se razvio u jazz podrum u umjetničkom kvartu grada. Slijedila sam Grega
spuštajući se mračnim, zavojitim stubama. "Upomoć", razmišljala sam, "ne želim
biti ovdje! Ne pripadam tu!" Predobro sam se sjećala svog posljednjeg posjeta
nekom baru koji se uglavnom sveo na boravak u WC-u i prisluškivanje
prijateljica. Bila sam prestara za takve lokale. Bila sam prejadna. Uopće nisam
pristajala u takvo okruženje. To bi Greg trebao znati! Zašto me vodi ovamo? Bilo
je zamračeno i prenatrpano. Kad su mi se oči privikle na toplo, tamnožuto
svjetlo, pogledala sam oko sebe. Prosječna starost gostiju bila je od trideset
godina naviše. Možda je bilo i nekoliko dvadesetogodišnjaka, ali se zato
pijanist sigurno već bližio sedamdesetoj. Prsti su mu s oduševljenjem klizili
tipkama glasovira. Uz njega su bili bas, bubnjevi i, naravno, saksofon.
"Saksofon je najerotičniji instrument od svih koje znam", šapne mi Greg na uho.
Glas mu je bio topao, zamaman, obećavajuć. Osjetila sam kako mi se kralježnicom
spuštaju trnci. Glazba, atmosfera i prije svega: ovaj muškarac. U lokalu sam se
osjećala ugodno. Instinktivno sam znala da ću se s ovim muškarcem posvuda
osjećati ugodno.
Očekivala sam da ćemo pronaći stol, ali Greg rukama obuhvati moje bokove.
Nesvjesno sam obavila ruke oko njegovog vrata. Kako sam se samo mogla odreći
dodira ovog muškarca?
Na pozornicu se uspela tamnoputa pjevačica i uzela mikrofon. Počela je pjevati
"Somewhere over the rainbow". Da, tamo smo se sad nalazili. Negdje iznad duge.
Miljama udaljeni od stvarnosti. Stopljeni s glazbom. Dvoje ljudi među kojima
vlada harmonija. Osjećala sam njegovu uzbuđenost. Osjećala sam svoju uzbuđenost.
Osjećala sam kako njegove ruke pritišću moje bokove uz svoje. Tijela su nam se
kretala u istom ritmu. Nitko se nije obazirao na naš intenzivan poljubac. Većina
se ostalih parova također predala glazbi. Nekoliko je usamljenih gostiju sjedilo
za barom ispijajući viski ili rum-kolu. U zraku su lebdjeli oblaci dima. Mogla
bih vječno ovako plesati. Mogla bih se vječno ovako ljubiti. No još bih radije
tom muškarcu strgnula odjeću s tijela i odvukla ga u najbliži krevet. Greg je
sigurno primijetio da me pali, ali nije pokazivao namjeru da poduzme sljedeći
korak kojeg sam toliko priželjkivala. Ostali smo gotovo do dva sata ujutro.
Nismo mnogo pili; ionako smo bili opijeni.
Greg pogleda na sat: "Slažeš li se da te sad odvezem kući? Sutra rano ustajem,
imam jedan važan termin."
"Sutra!" postala sam bolno svjesna sutrašnjeg dana. Sutra je Hubertovo
vjenčanje! Naglo sam se probudila iz sanjarenja. Nisam uspjela naći pratioca.
Užasno ću izgledati nakon samo pet sati sna!
Greg me dovezao kući. Mali poljubac. Ništa od "kod mene ili kod tebe?" kako sam
se potajno nadala. Ništa ni od "Kad ćemo se ponovno vidjeti?" Budući da ništa
nije pitao, pitala sam ja. Ja sam, naposljetku, moderna, emancipirana žena.
Gotov je s pregledavanjem prostorija i više neće dolaziti u ordinaciju. Ako sada
ne preuzmem inicijativu, tko zna kad bismo se ponovno sreli. "Greg, kad ćemo se
opet vidjeti?"
Zaprepastilo me i uznemirilo što neko vrijeme nije ništa rekao, a zatim je
slijedilo olako rečeno "Ma, već će nam se putovi ponovno ukrstiti."
Kao da me netko tresnuo po glavi. Nakon ovakve večeri, ovakav odgovor? Jesam li
večeras učinila nešto krivo? Nisam mogla shvatiti Gregovo ponašanje. Osim ako ga
je moje neodgovaranje na pozive povrijedilo više nego što sam pretpostavljala.
Osvećuje li mi se ovako? Ušla sam u kuću posve zbunjena.
XXVIII
Stiglo je, dakle, i Hubertovo vjenčanje. Osvanuo je blistav i sunčan dan.
Trebali smo se okupiti oko pola jedanaest pred crkvom. Nakon mise će biti
priređen svečani objed u obližnjem restoranu s tri zvjezdice. Uzvanici će do
restorana ići pješice u veseloj, šarenoj procesiji.
Mrzovoljno sam ustala strahujući od predstojećih događaja. Prošle sam noći, prvi
put nakon dugo vremena, jako loše spavala. Oči su mi natekle od dima. Iz glave
mi nije izlazio Gregov neobičan rastanak. Je li želio nešto sa mnom ili ne? Ako
je želio, zašto se ponašao tako komplicirano? Čas toplo, s mnogo ljubavi,
požudno. Čas nezainteresirano, gotovo hladno. Je li me namjerno puštao da se
pržim na laganoj vatri? Nije bilo fer! No jesam li zaslužila fer igru?
Dosta, gotovo! Na Grega mogu misliti i kasnije. Sad sam se morala spremiti za
vjenčanje. Tim i Sebastian su bili vrlo "uzbuđeni". "Najradije ne bismo išli",
reče Sebastian, "jer ćemo sigurno umirati od dosade. No, naravno, ne možemo to
napraviti edu. Mislim da ćemo Tim i ja biti jedini gosti mlađi od šezdeset, oh,
oprosti mama, mislio sam mladi od četrdeset."
"Onda nas je već troje koji ne želimo ići", rekla sam, "ali ništa nam drugo ne
preostaje. Dakle, gospodo moja", stavila sam pred njih zdjelice s cornflakesom i
trudila se zvučati vedro, "brzo doručkujte pa uskočite u svoje najbolje krpice."
"Koliko će eda još živjeti kod nas?"
"Hoćeš reći kad će se iseliti? Mislim da vaš djed više uopće neće živjeti u ovoj
kući. Večeras će prenoćiti kod svoje nove supruge. Vidjela sam kako jučer nosi
dva velika kovčega u svoj novi dom."
"Sto ćemo sad s njegovim stanom, mama?"
"To bi bio super ured za Grega", reče Sebastian. "Ionako se mora iseliti iz svog
sadašnjeg ureda."
"Oh, da, dobra ideja", Tim je bio oduševljen, "ne smijem mu to zaboraviti
predložiti kad ga vidim."
Nisam bila uvjerena da će Greg željeti boraviti u mojoj blizini. Osim toga,
teško će to objasniti svojoj ženi.
"Kad smo već kod Grega", potrudila sam se zvučati kao stroga majka i podbočila
se objema rukama o kukove, "zar nemate ništa za reći?"
Na licima mojih sinova vidjelo se čisto iznenađenje: "Ne, mama, što bismo ti
trebali reći?"
"Kako to da je Greg Timu davao poduke a da ja nisam znala ništa o tome?"
"Ah mama, bila si tako zauzeta", olako reče Tim i zagrabi žlicu cornflakesa,
"satima si sjedila pred laptopom, a u međuvremenu si se nalazila s onom
starudijom."
"Pa bila si sretna što se brzo riješio problem poduke. Ili možda nisi?" doda
Sebastian. To je bila istina.
"Zar je stvarno bilo tako loše? Jeste li se osjećali da vas zapostavljam?"
kupala sam se u moru krivnje.
"Ne!" složno uzviknu obojica. "Čak je bilo zgodno biti odgovoran sam za sebe.
Proteklih si godina stalno kvocala."
"Sto nije bilo loše", žurno doda Sebastian kad je primijetio izraz na mom licu,
"jer smo bili mlađi. Ali sad imamo šesnaest i vrijeme je da nam prepustiš neke
odluke."
"Točno", složi se njegov brat.
"A zašto mi niste rekli da je instruktor Greg?" ustrajala sam.
"Mislili smo da ćeš se protiviti", objasni Sebastian iskreno.
"Ali Greg je bio dobar izbor, zar ne, mama? Pa sad imam četvorku iz matematike.
Nikad to ne bih uspio bez Grega."
"A kako si znao da sam ostavila Grega i da je jedini razlog bio taj što je
oženjen?" ispitivala sam Sebastiana.
Ovaj slegne ramenima: "Pa sama si mi to ispričala, mama. Zar se više ne sjećaš?"
Sto sam trebala odgovoriti na ovo?
Pred crkvu smo stigli u deset i dvadeset. Sve je bilo svečano ukrašeno cvijećem,
brojni su gosti već počeli pristizati. Parkiralište je bilo gotovo popunjeno.
Mlade i mladoženje nije bilo na vidiku, ali nisam to ni očekivala. Hubert će
svoju Claudiju sigurno vidjeti tek pred oltarom. Tako nalaže tradicija, a Hubert
je jako držao do tradicije.
Hubertov najbolji prijatelj Walter Stadler obavljao je dužnost meštra
svečanosti. U ruci je držao dugačak popis gostiju. Čim bi neki gost došao,
stavljao je veliku kvačicu iza njegovog imena. Bea i Richi su već bili tu. Carla
i Bernhard su upravo dolazili stubama koje su vodile na parkiralište s druge
strane crkve. Bila sam sretna što ih vidim i pridružila sam im se. Carla je
upoznala Bernharda i Richija. Stajali smo postrani i promatrali goste koji su
dolazili.
Tim i Sebastian su nestali. Otkrili su prijateljicu iz razreda za koju nisu
znali da dolazi. Stigli su svi iz Hu-
bertovog šahovskog kluba. Neka su gospoda iz Rotary kluba iza crkve uvježbavala
veselu serenadu. Hubertov brat je stigao iz Offenburga. Hubert očito nije pozvao
nikoga od obitelji pokojne žene. Bar ja nisam nigdje vidjela njenog omraženog
brata Felixa. Claudijinih je uzvanika bilo nešto manje. Bili su tu njeni
roditelji. Bilo ih je lako prepoznati jer je Claudia bila majčina slika i
prilika. Njen otac nije bio mnogo stariji od mladoženje. Nekoliko je
prijateljica s muževima stajalo pred ulazom u crkvu hihoćući se i brbljajući.
Došli su i lokalni novinari da bi medijski popratili događaj. Claudia je očito
svojim fotografijama stekla slavu, a i Hubert je bio poznat u gradu.
A onda sam čula jako poznat zvuk. Nisam se morala okrenuti da bih vidjela koji
je automobil stigao - jaguar. Kotrljao se širokim prilaznim putem. Okrenula sam
se ustranu i vidjela tamnocrveni jaguar, potpuno isti kao Stefanov. No što bi
Stefan radio na ovom vjenčanju? Sigurno je samo automobil bio isti, a drugi
vozač.
Vozač je izašao. Stefan.
Najradije bih bila propala u zemlju. Nakon onog neugodnog događaja prije par
dana nisam više nikad željela vidjeti tog muškarca. Pogotovo ne na vjenčanju
svog svekra gdje nije bilo izlaza. Stefan je obišao automobil i otvorio
suvozačeva vrata. Nova žena, stara procedura.
Bea me gurnula u rebra: "Zar ovo nije tvoj elegantni, bogati udvarač?"
"Pssst!" zarežala sam. "Još jedna riječ o tom čovjeku i počet ću vrištati."
Bea se glasno nasmijala. Carla je pratila njen pogled i također se počela
smijati jer je u međuvremenu saznala sve o neslavnom kraju moje takozvane veze s
veleposlanikom Stefanom Auer-Bergenthalom.
U međuvremenu je Stefan pružio ruku dami na su-
vozačevom sjedalu nakon čega su se iz automobila najprije pojavile dvije
beskonačno duge noge u cipelama s remenčićima i visokim potpeticama. Usprkos
visokoj temperaturi, na nogama je imala svjetlucave svilene najlonke, kao što i
priliči jednoj dami. Noge su joj bile vitke i sigurno rezultat vježbanja. Imala
je uske zglobove. Iz jaguara je upravo izlazila elegantna osoba visoka rasta.
Vitko je tijelo bilo obavijeno tamnocrvenom haljinom, tamnu je kosu podigla u
čvrstu punđu koju je pridržavala ogromna marama. Kritički je promotrila okolinu
i pritom se okrenula prema nama. Tako je čvrsto zategnula kosu da su joj oči
izgledale kao dva proreza.
Walter Stadler požuri pozdraviti novopridošle goste: "Kontesa, velika mi je
čast."
Odmah mi je bilo jasno tko je ta dama. "To je donna Mariangela Forres y Alonsa",
šapnula sam Bei. Bila sam ponosna što sam zapamtila to neobično ime. "Potječe iz
jedne od najstarijih plemićkih obitelji na Mallorci."
Bea slegne ramenima nimalo impresionirana: "Naravno, to je Mariangela. Poznajem
je. Cesto dolazi u Njemačku. Kad je prošli put bila ovdje izašla sam s Claudijom
i s njom na večeru. Hladna je to žena, Roli. Otmjena, plemićkog roda, ali
hladna. Nemate ništa zajedničko. Budi sretna što si se riješila tog muškarca.
Ako mu se sviđa Mariangela, to je još jedan dokaz da mu ti nikad ne bi
odgovarala."
"Itekako sam sretna što sam ga se riješila. Bez ikakve sumnje. No Bea, reci mi,
misliš li da je kontesa pozvana na vjenčanje? Već sam se začudila tko je mogao
pozvati Stefana."
"Da, sigurno je pozvana kontesa. Tvoj je udvarač samo pratnja. Claudia je
upoznala Mariangelu kad je pripremala monografiju o fincama. Sjećaš se da je
slikala ladanjske kuće na Balearima. Naravno, samo one koje su uredile žene."
"Naravno", javi se Carla podrugljivo. "Takoreći", dodala sam. Ponekad smo
stvarno bile zločeste.
Crkvena su zvona počela glasno zvoniti. Došlo je vrijeme za formiranje dugačke
povorke u kojoj ćemo dvoje po dvoje ulaziti u crkvu. Walter Stadler se posve
uživio u svoju ulogu. Poput batlera je čitao imena gostiju koji su u paru
trebali doći do njega. Prvi su bili kumovi, Claudijina najbolja prijateljica i
Hubertov prijatelj Leopold iz šahovskog kluba. Zatim su slijedili mladenkini
roditelji, mladenkin brat sa svojom suprugom, mladenkina teta sa svojim
suprugom, mladoženjini unuci, mladoženjina snaha, a iza mene će se poredati svi
ostali parovi.
Walter Stadler je upravo prozivao moje sinove, koji su odnekud dotrčali te se
znojni i zapuhani uvrstili u red. "Zatim pozivam gospođu Steinberg", objavi
Walter Stadler, a ja požurih zauzeti mjesto iza svojih sinova. Stajala sam sama
u povorci u kojoj je svatko imao pratnju.
"S arhitektom Gregorom Neuhofom."
Mislila sam da nisam dobro čula.
Greg je sigurno stajao u blizini jer se brzo pojavio i pružio mi ruku. Njegov je
bezobrazan osmijeh odavao koliko uživa vidjevši moju iznenađenost i nesigurnost.
"Sto ti radiš ovdje?" šapnula sam mu.
No on samo podigne desni kažiprst stavivši ga na usne i tako mi pokaže da šutim.
Obred je bio po ukusu mladenaca, vrlo svečan i dugačak. Crkveni je zbor pjevao
svečanu "Ave Mariju". Mladenkina je majka plakala. Svećenik je govorio
dostojanstveno i dirljivo. Mladenkina je prijateljica pročitala vrlo kreativno
sročene molitve vjernika. Dok su mladenci izlazili iz crkve, male su djevojčice
u ružičastim haljinama pred njih bacale bijele ruže.
Mladenkina je vjenčanica boje bijele kave bila ukrašena briselskom čipkom.
Umjesto vela je nosila šeširić koji je sigurno bolje odgovarao njenim godinama.
Svejedno sam poželjela da jednom upozna gospođu Meiner. Margarite bi sigurno
osvježila njezin neugledan izgled. No, tako osvježenog izgleda sigurno više ne
bi pristajala uz Huberta.
Po završetku obreda ponovno smo se poslušno uvrstili u povorku i tako se
zaputili u restoran u kojem će se održati svečani ručak. Moji su sinovi
ignorirali pravilo po kojem bi se u povorci trebalo ići dvoje po dvoje i otrčali
su do svoje prijateljice, koja se dosađivala kaskajući za svojim roditeljima.
"Dakle, reci mi", naredila sam Gregu, koji se još uvijek smješkao hodajući uz
mene. Izgledao je potpuno smireno. "Kako si dospio ovamo? Otkud poznaješ Waltera
Stadlera? Zašto te je uvrstio na popis uzvanika?"
"Zar ti nije drago što sam ovdje, Rosi?" pitao je, iako je sigurno i sam znao
odgovor.
"Naravno da sam sretna što si tu." Zašto bih lagala? "Još sam te jučer željela
pitati bi li me pratio, ali ti si brbljao o nekom važnom terminu..."
"Stani malo", ljutio se Greg, "nije li vjenčanje važan termin?"
"Ma naravno da je vjenčanje važno", postajala sam sve nestrpljivija, "ali još
uvijek ne znam kako si uspio nagovoriti Waltera Stadlera da te uvrsti do mene."
"Rosi, tvoje su najveće mane znatiželja i nestrpljivost. Strpi se malo. Ponekad
i muškarci imaju tajne." To je bilo sve što sam uspjela izvući iz njega.
Zviznula sam ga po boku. Smiješila sam mu se naj-zavodljivije što sam znala.
Prijetila sam mu batinama. Ništa nije pomagalo. Greg se smiješio i šutio.
Naravno, znao je da neću ostvariti svoje prijetnje. Bar ne pred ovim otmjenim
društvom.
Na ulazu u restoran zastali smo u blizini donne Marian-gele Forres y Alonsa.
Rukovali smo se, a nitko se od nas četvero nije sjetio predstaviti jedno
drugome.
"Vrlo lijep obred, zar ne?" rekla sam samo da nešto kažem.
"Svakako", složio se Stefan.
"Da, bio je prekrasan", reče grofica bez tračka osmijeha. "Me gusta mucho. I vi
Nijemci znate slaviti."
To je valjda trebao biti kompliment pa sam se prisilila nasmiješiti.
Kontesa zgrabi Grega za podlakticu: "Kad imaš vremena za mene, Gregore?
Pročitala sam knjigu o feng shuiju o kojoj pričati s tobom želim. Osim toga, već
dugo hoću da ti doći u moju kuću da je pogledaš. Osjećam da 'chi' još nije
optimalan." Ovu je izjavu naglasila dramatičnom gestom. "Očekujem te prije zime,
Gregore. Jesi li me razumio? Neću više dugo prihvaćati tvoje 'ne'. Dođi sa
svojom djevojkom. I ona je pozvana."
Vidjela sam kako je iz Stefanovog lica iščezla sva krv.
"Vrlo ću rado doći, mnogo Vam hvala", smiješila sam se naglašeno prijateljski, a
svaka mi je riječ pružala čisto zadovoljstvo.
"Koliko si još ovdje, Mariangela?" upita Greg. Dogovorili su sastanak za
sljedeći tjedan.
"Dame i gospodo, molim vas, zauzmite svoja mjesta", Walter Stadler je uzbuđeno
zrakom mahao listovima papira, "nemojmo dopustiti da nas jelo čeka."
Jelovnik je bio izvrstan. Drugačije nisam ni očekivala. Hubert je bio pravi
sladokusac iako bi si rijetko kad priuštio taj užitak.
Gudački je trio, vjerojatno se radilo o studentima konzervatorija, svirao u
pozadini.
Nakon "Pozdrava iz kuhinje", predjela i juhe, mladenkin je otac smatrao da mu je
dužnost održati govor: "Dragi gosti! Veliko mi je zadovoljstvo što sam još
jednom uspio udati svoju voljenu kćer."
Svi smo se nasmijali. Mladenka je pocrvenjela i na-mrštila se. Aha, nisu baš u
najboljim odnosima.
"I tako sam dobio zeta kojeg uz najbolju volju ne mogu zvati 'sine'. Jer kako mi
netko tko je samo dvije godine mlađi od mene može biti sin? Dakle, prijatelju",
dobronamjerno potapša mladoženju po ramenu, "zvat ću te 'prijatelj'. Tako ću se
osjećati mlađim."
Svi smo se ponovno nasmijali, a sada se i mladoženja mrštio.
"Ne pitajte me o ženskoj duši", mladenkin je otac nastavio svoj šaljiv govor,
"jer nikad neću razumjeti žene. Kad se radi o mojoj kćeri, već sam odavno
odustao." Čekao je hoće li se netko nasmijati, ali ovaj je put u sali vladala
tišina. "Dakle, ako se mene pita, raspored bi bio ovakav: Najprije bih uzeo
stariju ženu od koje bih učio i profitirao od njezina iskustva. Dok sam mlad,
ona još ne
bi bila toliko stara da je se ne može pogledati. A kad se više ne bismo slagali,
uzeo bih neku mladu."
Sada se i treća osoba mrštila. Njegova supruga. Zbilja divan govor.
-Ovo se, naravno, ne odnosi na mene. Nemojte me krivo shvatiti, dragi gosti. Ne
dam ja svoju Hertu, jer mi se u životu nije mogla dogoditi bolja stvar."
Primaknuo je svojim usnama ženinu ruku i glasno je poljubio.
Herta se opet udobrovoljila. Mladenci su se nadali da je govor završio, ali
želja im se još nije ispunila.
"A što je napravila moja Claudia?" nastavi njen otac. "Ona je napravila posve
suprotno. Najprije je uzela mladog neiskusnog muškarca. Punih devet godina
mlađeg od sebe. Siromašnog studenta bez ikakvih primanja. Hranila ga je sve dok
konačno nije diplomirao." Glasno se nasmijao "Ne, Gregore, prije nego što me
ubiješ, znam da si sam financirao svoj studij."
Zastao mi je dah. Brzo sam pogledala svog pratioca, a kraj mene se sada mrštila
osoba broj četiri.
"Nemoj mi zamjeriti, stari moj, krivo, mladi moj", mladenkin se otac najglasnije
smijao svojoj šali, "jer sada je 'stari moj' netko drugi", još se jednom
nasmijao. "Nadam se da ćeš se i dalje osjećati kao član obitelji, Gregore. Zato
mi je drago da si danas ovdje."
Greg se prestao mrštiti i kimnuo je svom bivšem tastu koji mu je nazdravljao.
"Budući da smo stali kod 'starog', prijeđimo sad na 'novog'. Dragi Huberte,
dobrodošao u našu obitelj] Nadam se da ćeš se u njoj ugodno osjećati. Iako se
definitivno mogu oprostiti od želje za unucima, drago mi je da je moja kćer
pronašla nekoga tko je usrećuje." Dignuo je čašu: "Zato, dragi gosti", dovršavao
je govor i gledao uokolo očekujući pljesak, "pijmo za sreću moje kćeri Claudije
i njenog novopečenog supruga Huberta.
Neka im devetnaest godina razlike nikad ne zasmeta."
Gosti su žurno ustali da bi nazdravili mladencima. Hubertovi su prijatelji
zborno zapjevali serenadu.
"A mi sad idemo van", rekla sam kad su svi ponovno sjeli i zgrabila Grega za
ruku. Pratio me je ne pružajući otpor. Šutke smo prešli hodnik i izašli na
sunce. Produžila sam još par koraka dok nismo dospjeli u šumicu iza restorana.
Nisu baš svi morali čuti naš razgovor: "Možeš li mi objasniti ovo?"
"Objasniti što?" Bilo je očito da se Greg namjerno pravi kao da ne zna o čemu
govorim. "To je bio govor mog dragog bivšeg tasta. Sad si dobila uvid u ono što
sam morao trpjeti proteklih deset godina. Čovjek je pravi davež i nikome, a
pogotovo Claudiji, nije lako s njim."
"Claudia je tvoja žena. Tvoja bivša žena, da budem preciznija", rekla sam samo
provjere radi.
Greg kimne.
"A Claudia, tvoja žena, danas se udala za Huberta." Greg ponovno kimne. Sve se
jače smijuljio. "To znači da ti nisi oženjen."
Greg opet kimne: "Imaš nevjerojatno brzu moć zaključivanja, zlato moje", reče
rugajući mi se, ali s mnogo ljubavi. Želio me je povući u zagrljaj, ali još
nisam bila spremna. Najprije sam ovo željela raščistiti do kraja: "Kad ste se
razveli?"
"Prije, prije..." činilo se da Greg razmišlja, "jedanaest mjeseci."
"To znači", hvatala sam zrak, "to znači da si već bio razveden kad smo bili u
Beču?"
"Pa naravno. Znaš, Rosi, ja sam vrlo vjeran muškarac. Misliš li da bih se samo
tako upustio u aferu s tobom da sam još bio u braku? Bez da razmislim o tome?
Bez da s tobom podijelim svoja razmišljanja? Lijepo ti mišljenje imaš o meni."
"Rekao si da si oženjen." "Nikad to nisam rekao."
Razmišljala sam. Kako su točno glasile njegove riječi? "Rekao si da je Norbert
kod tvoje žene."
"Nikad! To si ti čula, Rosi. Ne znam točno što sam rekao. Možda sam rekao da je
Norbert kod moje bivše žene, a ti si prečula ono 'bivše'. Nisi više smatrala
potrebnim raspitivati se o mojoj ženi. Jednostavno si pretpostavila da je imam.
Jednostavno si mi dodijelila ulogu svinje koja bezobzirno švrlja ženi iza leđa i
koja se spetljala s tobom da bi te kasnije jednostavno napustila. Zapravo te
uopće ne bih trebao ovoliko voljeti."
Sada mi je stajao posve blizu i ponovno me gledao onim pogledom od kojeg sam se
osjećala malaksalo. Imala sam osjećaj da će mi koljena popustiti ako ga odmah
čvrsto ne zagrlim i stisnem se uz njega. To sam i učinila.
"Stvarno me voliš?" Ovaj put nisam glumila glas male djevojčice. Pojavio se kao
znak moje nesigurnosti. Znak napetosti s kojom sam čekala odgovor.
"Volim te, Rosalind Steinberg." Zatim me je poljubio.
Uzvratila sam mu poljubac u kojem su se nalazile sva ljubav i strast koje sam
osjećala prema tom muškarcu. Bi li bilo nepristojno potajn6 nestati odavde?
"Ah, tu ste se sakrili. Pdsvuda smo vas tražili. Već je posluženo glavno jelo i
svi su primijetili da vas nema. Ako vama nije neugodno, meni jest." Ove je
stroge riječi izgovorio moj šesnaestogodišnji sin Tim, čija se glava pojavila
iza velikog hrasta.
Za sekundu se pojavila i glava njegovog brata. "Da, molim vas, vratite se prije
nego se onaj neugodni bivši tast nastavi šaliti na račun vašeg nestanka. Ah, da,
Greg, našli smo ti novi ured. Sad kad moraš preseliti ured iz kuće tvoje bivše
žene, bilo bi praktično da se doseliš kod
a.
nas. Stan u suterenu je prazan sad kad se eda odselio."
"Sto bi trebalo značiti da je Gregov bivši tast zbijao neugodne šale na račun
našeg nestanka? Sto je rekao, za ime Božje?"
Tim se cerio: "Rekao je da je Claudia, koja je bila gospođa Neuhof, danas
postala gospođa Steinberg i da bi bilo vrlo originalno kad bi ubrzo neka gospođa
Steinberg postala gospođa Neuhof i da se čini da bi se to moglo i dogoditi."
Greg se nasmijao: "Stari je gospodin ovime dokazao da je pronicljiviji no što
sam mislio."
Položio mi je ruku oko ramena i svi smo se požurili vratiti na vjenčanje.
Zahvale
Ponajprije zahvaljujem svojoj obitelji. Nije uvijek lako živjeti pod istim
krovom sa spisateljicom, pogotovo ako je ona usto odvjetnica, menadžment-
instruktorica te nastupa u kabareima. Zahvaljujem svojim agenticama Lianni Kolf
i Ingeborg von Castell što su me primile u svoje redove. Naravno, zahvalna sam i
Isoldi Wehr, izdavačici biblioteke "Moments" te svojoj lektorici Petri Kästner-
Henn na ugodnoj suradnji.
Zahvaljujem Günthern Šatoru, jednom od najvećih zapadnjačkih stručnjaka za feng
shui, što je sa mnom podijelio svoja znanja o temi "Feng shui u stomatološkoj
ordinaciji". Hvala mojoj šurjakinji Hannelore Leindecker na korekturi te Valerie
Kalmar i njenim damama na savjetima pri čitanju rukopisa. Zahvaljujem također
svojim kolegicama i kolegama iz DeLia-e, udruge autorica i autora ljubavnih
romana njemačkog govornog područja. Naše je intenzivno dopisivanje u meni
potaklo želju za pisanjem ovog romana.
Sophie Berg je spisateljica, odvjetnica, menadžment-instruktorica i
kabaretistica.
"S Interneta do bračnog kreveta" je njezin prvi suvremeni roman. Pod pseudonimom
Sophie Farago objavila je četiri Regency romana od kojih su dva dospjela na
listu najprodavanijih naslova u Austriji. Sophie Berg živi s obitelji u Linzu
(Austrija).
www.sophieberg.at