You are on page 1of 2

RASTKO PETROVIĆ 1898-1949

Bio je dobrovoljac u ratu, povlačio se sa vojskom preko Albanije. U Parizu završava srednju školu, poslije
rata i pravni fakultet. Uporedo studira književnost i istoriju umjetnosti. Kao diplomatski službenik u Rimu
putuje po Italiji, Španiji, Turskoj, Francuskoj. Odlazi i u Afriku gdje piše putopis „Afrika“. Poslije odlazi u
Ameriku koo službenik i putuje SAD-om, Kanadom, Meksikom i Kubom. Za vrijeme studiranja u
Francuskoj čitao je Bodlera, Verlena, Dostojevskog i Bergsona. Zanimao se za naivnu umjetnost,
poslebno afričku. Pisao je eseje o slikarstvu, crtao i skupljao umjetničke predmete. 1921. godine
obrazuje grupu Alfa sa Crnjanskim, Vinaverom, Todorom Mihajlovićem itd. Ko moderni pisac prestavio je
roman „Burleska gospodina Peruna boga groma“ 1921. tu je pokazao svoju naklonost prema mitologiji i
istoriji.

U njegovim djelima sreću se različita i međusobno suprotstavljena osjećanja i stav prema čovjeku i
životu, prošlosti, neprolaznost, tragika, radost, bunt. Za života je objavio Peruna „Sa silama nemerljivim“
1927. Afrika 1930. „Ljudi govore“ 1931. i posmrtno objavljen roman „Dan šesti“ 1960.

Bio je brat Nadežde Petrović, poznate srpske slikarke iz perioda moderne.

1922. godine pojavljuje se i njegova najbolja knjiga „Otkrovenje“ – zbirka poema nabijenih emocijama,
međutim kritika je prihvata. On je svoju književnuepohu započeo legendama i radosnim slovenskim i
paganskim legendama. U 12 pjesama Otkrovenja dopire do najdubljih ekstaza, piše elegiju o jednom
nerazjašnjenom psihičkom životu, o samoj traumi rađanja, nastoji da prodre u tajne samog bića.
Pustolov u kavezu govori o rođenju, smrti, ljubavi. U isti mah sipa krv i zvijezde u isti pehar, on je na
kraju samo jedan stari Sloven. On se guši od dosade kao Dionis utapa se u razvratu, njegove pjesme su
dosta dinamične, čas je na zemlji čas se penje u nebesa. Kao što je Laza Kostić htio da uspostavi dijalog
sa Bogorodicom u nevinosti jedne građevine tako je i Rastko hito da usptostavi ravnotežu između radosti
i rađanja i paklenosti smrti. Kod njega imamo strahovitu želju da se vrati u majčinu utrobu. Crnjanski je
pisao da su njegovi stihovi teški i potresaju do suza. Njegova poezija ne počiva na svilenoj versifikaciji i
poezskoj misteriji njegova poezija je nastala iz bijesa. On Cnjanski i Vasiljev pišu pobunjeničkim duhom
čovjeka koji pjeva poslije rata. Njegov književni rad prihvatili su Isidora Sekulić, Andrić, Marko Ristić,
nadrealisti. Njega i Odiseja povezuje sudbina očajnika i on upada u neku vrstu pjesničke ekstaze. On je
svoje ekstaze oblačio u metafore i slike. U njegovim pjesmama Sunce je simbol i svetilište a bol u Sunce
podjednako su natrpani u lišće.

Njegova velika stras bila je misterija tjelesnog koje se manifestovalo kroz disanje, koračanje, sitost,
glad... on nije mnogo mario za alhemiju riječi, on se trudio da neposredno iskaže svoje misli, to je bio
jedini cilj. U središtu Otkrovenja je egzoltacija nagonske prirode čovjeka iz čijeg mesa izviru ove i ljepote i
sva saznanja: i poezija i religija i moral. Ćovjek je ačinje on boli a u središtu njega je ono najdivnije po se
budi sudoram seksova koje pjesnik proslavlja. Uzrok patnje je to što su čovjekove čeljusti razjapljene
prema beskraju i ni slasti koje je okusio ni zvjerstva koja je počinio ni drumovi kojima se uputio ne mogu
da ga zasite. On je pun metafizičke gladi. On proslavlja san djeteta u utrobi majke koje nije završeno
bolešću svijesti koje je bezbjedno u svom neznanju i on sve vrijeme osjeća nostalgiju za tim snom i
trobom materinom. Za njega je rođenje trauma i vječno teži povratku u zlatno doba bivstvovanja u
utrobi. A da ironija bude veća majka ga je rodila sa 7 mjeseci.

Njegova rečenica nije ni jednu misao mogla da iskaže do kraja ona se ne prestano uplitala u
kontradikcije, puno je alogičnih rečenica i dosta njih je deško objasniti na gramatičkom planu. Njegova
poezija je rastrgnuta između intelektualnog i emotivnog značenja. Idući stopama Remboa, on nije uvidio
da njigova poetska riječ i kada je bila prekrivena vlom tajanstvenosti nikada nije bila jezički mutna a on je
bio ratrgnut između francuskog i srpskog jezičkog obraza ne znajući kako ih uskladiti. Prvi sloj njegovih
pjesama je „frajdistički“, javljaju se kompleksi iz djetinjstva. On reži za sintezom između savremenosti i
tradicije kosmopolitičkog i nacionalnog duha, između savremenosti i tradicije lirika iz vremena naše
moderne je prepavljena pejzažima sutona i jeseni. Jesen se ponavlja sve do monotonije. Kod Rastka je to
proljeće, sunčev uspon. Nagovještaj tajanstvenog rođenja kao čovjekove bačenosti u svijet prije Rastka
dao je Dis. On je sličan Disu i po motivu „nedirnutog“ preegzistencijalnog kao i po jezičkoj nevještosti.
Kod Disa nam je pojedine pjesme savršeno izgledaju ali između grupa stihova pucaju, nejednakost
vrijednosšžu, kod Rastka je poezija uzela optar oblik fragmetarnosti, možda i rasula a kod disa to
narušavanje djeluje spontanije. Njegove čaše su uvijek prazne od pospodina boga Peruna do Otkrovenja.
Poslije 2. svjetskog rada i prijatelji su ga se odrekli i postao je izgnanik kao Bodler, Stendal i Borhes. On je
ipak bio prvi učitelj beogradskim nadrealistima, on ih je uputio ka evropskoj umjetničkoj avangardi, a ne
oni njega. On je gorio, a oni su uzimali od njega ognja. Bio je i romansijer, i pjesnik, i pripovjedač, esejist,
crtač, slikar, fotograf, filmski snimatelj.

Mladićstvo narodnog genija

Govori o našoj narodnoj umjetnosti kao ogromnoj duhovnoj arhitekturi i poredi je sa folklorskom
civilizaciom Indije. On smatra da je najveća zabluda to što se misli da je naša narodna umjetnost
jednoobrazna. Najveći dio naših najpopularnijih arija ima u sebi plamen Istoka i to osmanlijskog istoka. I
naše narodne priče su primitivnije za razliku od Arapskih ili Indijskih, naše pripovjetke pripadaju
arabljanima. Čak i naši vezovi i tepisi imaju grublji i primitivniji kolorit. Smatra se da naša epska poezija
pruža mnogo više od karaktera jednog naroda. Prve narodne pjesme su bile dosta mistične, tada još
čovjek nije razumio prirodu i svev oko sebe i bile su magijskog ili vradžbinskog karaktera.

Rastko želi da uđe u srž onoga tajanstvenog u duhovnom životu narodnog umjetnika. Dobija se osjećaj
da narod kolektivno osjeća prisustvo jedne više sile u sebi. To nisu hrišćanski zakoni niti djelovanje
mitologije, već neka težnja da ispuni manje-više stare rituale kojima će da oslobodi energiju koja se
skuplja u njemu. Kro vijekove vidimo da su određeni narodi imali neke vizije ili fiks ideje (pokolji, krstaški
ratovi). 1212. godine u francuskoj okupila se neka dječija vojska koja je imala viziju da mora spasiti svete
zemlje. Tako su nastale mnoge pjesme koje su pratile te događaje ili vizije npr kraljičke pjesme su se
uvodile samo onda kada bi s o Trojičine dne razboljeli ljudi. U vrijeme fransuskog simbolizna bodler remo
i drugi pokušali su da ralizuju alhemiju riječi. Pokušavali su da im jezik bude iznenadan, značajan da se
pojavi iznenadno kao emocija kao što je iznenadna potreba za izražavanjem, kao muzika koja sve
potrese a njen smisao nije isti za svagoka. Rembo je pokušavao da stvori poeziju čiste neposredneosti,
čiste podsvijesti, tražeći riječi koji bi mogao iskoristiti u tim momentima inspiracije.