You are on page 1of 304

Ivan Pokaz

“OLUJA” − ODGOVOR NA “STRATEGIJU REALNE PRIJETNJE”

(pregled i raščlamba vojne situacije u RH i BiH u razdoblju od 1991. do 1995. u kontekstu operacije “Oluja”)

Izdavač:

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb

Za izdavača:

dr. sc. Ante Nazor

Urednici:

dr. sc. Ante Nazor dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić

Lektorica:

Julija Barunčić Pletikosić

Izrada kazala:

Domagoj Štefančić

Predgovor prevela na engleski:

Ana Perišić Mijić

Priprema i tisak:

Tiskara Rotim i Market

Naklada:

500 primjeraka / copies

Sva prava pridržavaju izdavači.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000899632.

ISBN 978-953-7439-61-3

EKSPERTNO IZVJEŠĆE brigadnog generala u mirovini Ivana Pokaza ZA PREDMET IT-60-09-T

“OLUJA”

− ODGOVOR NA “STRATEGIJU REALNE PRIJETNJE”

(pregled i raščlamba vojne situacije u RH i BiH u razdoblju od 1991. do 1995. u kontekstu operacije “Oluja”)

Zagreb, 2015.

Sadržaj

Riječ urednice/urednika

10

Editor’s Note

11

PREDGOVOR

13

FOREWORD

23

UVOD

33

1. AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU

POKUŠAJ REALIZACIJE IDEJE „VELIKE SRBIJE“

39

Uvod

39

1.1. Pretvorba JNA u srpsku vojsku - od vojske „bez države” do vojske iznad države

42

1.1.1. O položaju JNA u sustavu obrane i jugoslavenskom društvu

42

1.1.2. O procesu pretvorbe JNA u srpsku vojsku

46

1.2. Potpora u održavanju uspostavljenog stanja okupacije

54

1.2.1. Okupacija RH i uspostava Srpske vojske Krajine

54

1.2.2. Potpora koju je SRJ (VJ) davala „RSK“ (SVK)

57

2. “STRATEGIJA REALNE PRIJETNJE”

POKUŠAJ OČUVANJA STANJA OKUPACIJE

63

Uvod

63

2.1. “Strategija realne prijetnje” – strategija terorizma

64

2.1.1. Temeljna polazišta

64

2.1.2. Podcjenjivanje drugih važna je značajka tvoraca i realizatora ideje „Velike Srbije”

66

2.2. Traženje odgovora primjerenog „strategiji realne prijetnje“

68

2.2.1. Izrada prve idejne zamisli napadajne operacije za oslobađanje svih tada okupiranih područja RH

68

2.2.2. Osposobljavanje sustava obavještajnog djelovanja za potporu u operacijama

73

2.3. Aktivnosti neprijatelja – provedba „strategije realne prijetnje“

75

Uvod

75

2.3.1. Početak preustroja SVK

77

2.3.2. Borbene aktivnosti

81

2.3.3. Pokušaj popravljanja strateškog položaja zauzimanjem područja zapadne Bosne

82

3. NEUČINKOVIT MANDAT UNPROFOR-a NIJE BIO JAMSTVO ZA MIRNU REINTEGRACIJU

91

Uvod

91

 

3.1. Uspostava UNPROFOR-a

92

3.1.1. Agresija na Hrvatsku i hrvatska nastojanja za uspostavu mira

92

3.1.2. Kronologija prihvaćanja Vanceovog plana i uspostave UNPA

93

3.1.3. Mandat UNPROFOR-a/UNCRO-a

94

3.2. Neučinkovitost UNPROFOR-a/UNCRO-a

97

3.2.1. Opstrukcije Vanceova plana i rezolucija Vijeća sigurnosti

97

3.2.2. Nedostatak objektivnosti i neutralnosti u provođenju mandata

102

4. STANJE I AKTIVNOSTI VRS I SVK PRIJE POČETKA OPERACIJE „OLUJA“

109

Uvod

109

 

4.1. Washingtonski sporazum – utjecaj na aktivnosti u BiH i RH

110

Uvod

110

4.1.1. Veza Washingtonskog i Zagrebačkog sporazuma

110

4.1.2. (Ne)izravni učinci dva sporazuma

114

4.2. Stanje i aktivnosti VRS i SVK početkom ljeta 1995. godine

118

4.2.1. Opće značajke stanja

118

4.2.2. Indikatori strateški značajnih aktivnosti i promjena u SVK

121

4.3. Početak operacije „Oluja“ uvjetovan je aktualnim stanjem u zapadnim dijelovima BiH

126

4.3.1. Plan izvođenja napadajne operacije na 5. korpus A BiH

126

4.3.2. Grupiranje snaga SVK za napadajnu operaciju

128

4.3.3. Uvjeti i tijek izvođenja napadajne operacije SVK

130

4.3.4. Operacija „Ljeto-’95“

131

4.4. Ostali čimbenici koji su utjecali na izbor vremena početka i načina izvedbe operacije „Oluja“

134

Umjesto zaključka

139

KRATICE

 

273

PRILOZI

277

POPIS PUBLIKACIJA I DOKUMENATA KOJI SU KORIŠTENI TIJEKOM IZRADE I NA KOJE SE REFERIRA U TEKSTU EKSPERTIZE

142

KAZALO

IMENA

297

KAZALO

MJESTA

299

O

autoru

303

Contents

INTRODUCTION

1. AGGRESSION AGAINST THE REPUBLIC OF CROATIA – THE ATTEMPT

149

TO REALIZE THE IDEA OF THE ‘GREATER SERBIA’

155

Introduction

155

1.1. Transformation of the JNA to the Serb army

from the Military ‘without a State’ to the military above the State

158

1.1.1. The position of the JNA in the system of defense and the Yugoslav society

159

1.1.2. Process of transformation of the JNA into the Serb army

163

1.2. Support in maintaining the established status of occupation

172

1.2.1. Establishing occupation and the ‘Serb Army of Krajina’

172

1.2.2. Support the SRJ (VJ) gave to the ‘RSK’ (SVK)

176

2. STRATEGY OF REAL THREAT – ATTEMPT TO MAINTAIN THE STATE OF OCCUPATION

183

Introduction

183

2.1. The Strategy of Real Threat – the strategy of terrorism

185

2.1.1. Basic starting point

185

2.1.2. Underestimating others is an important characteristic of the creators and realizers of the idea of the ‘Greater Serbia’

187

2.2. In search of an appropriate answer to the strategy of real threat

189

2.2.1. Drafting the first conceptual idea of the offensive operation for the

liberation of all of the then occupied areas of the Republic of Croatia

190

2.2.2. Training personnel for intelligence activity for support during operations

195

2.3. Enemy activities – implementation of the ‘strategy of real threat’

198

Introduction

198

2.3.1. Beginning of the reorganization of the SVK

200

2.3.2. Combat activities

204

2.3.3. Attempts to improve the strategic position by occupying the area of Western Bosnia

206

3. INEFFICIENT UNPROFOR MANDATE WAS NO GUARANTY OF PEACEFUL REINTEGRATION

217

Introduction

217

3.1.

Establishment of the UNPROFOR

219

 

3.1.1. Aggression against Croatia and Croatian efforts in establishing peace

219

3.1.2. Chronology of the acceptance of the Vance Plan and the establishment of the UNPA areas

219

3.1.3. UNPROFOR/UNCRO mandate

220

 

3.2.

Inefficiency of the UNPROFOR / UNCRO

224

 

3.2.1. Obstructions of the Vance Plan and the Security Council’s

Resolutions

224

3.2.2. Lack of objectivity and neutrality in the implementation of the mandate

230

4.

SITUATION AND ACTIVITIES OF THE VRS AND SVK PRIOR TO

OPERATION „STORM“

237

Introduction

237

4.1. The Washington Agreement – effects on the activities in BiH and the Republic of Croatia

238

Introduction

238

 

4.1.1. The relation between the Washington Agreement and the Zagreb Agreement

238

4.1.2. In(direct) effects of the two agreements

242

 

4.2. The state and activities of the Serb Republic Army (VRS) and the Serb Krajina Army (SVK) in early Summer 1995

247

 

4.2.1. General aspects of the situation

247

4.2.2. Indicators of the strategically significant activities and changes within

the Serb Krajina Army (SVK)

249

4.3. Beginning of Operation “Storm” conditioned by the latest developments in

the western parts of Bosnia and Herzegovina

4.3.1. Plan for the conduct of the offensive operation against the 5 th Corps

256

of the Army of Bosnia and Herzegovina (A BiH)

257

4.3.2. Grouping of the SVK forces for the offensive operation

258

4.3.3. Conditions and the course of the offensive operation of the SVK

261

4.3.4. Operation “Summer ‘95”

262

4.4. Other factors that determined the choice of the time for the commencement

and the modality of implementation of Operation “Storm”

265

Instead of a conclusion

271

Slobodna Dalmacija, 7. kolovoza 1995.

Slobodna Dalmacija, 7. kolovoza 1995.

Riječ urednice/urednika

U knjizi je prikazan sadržaj ekspertnoga izvješća brigadnog generala u mirovini Ivana Pokaza, izrađenog za „Predmet IT-60-09-T“, kao prilog obrani generala Ante Gotovine u sudskom procesu na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugosla- viju u Haagu. Izvorni tekst na hrvatskom jeziku neznatno je preuređen u odnosu na izvorni tekst koji je u lipnju 2009. pripremljen za suđenje u Haagu, a sadržaj engle- skog izvornika nije promijenjen. Kao uvod u izvorni tekst, autor je za potrebe ove knjige pripremio predgovor o organizaciji obavještajnog sustava u Hrvatskoj vojsci i njegovoj djelatnosti u pripremi oslobodilačke operacije „Oluja“. Na kraju knjige objavljen je popis dokumenata koje je autor koristio u izradi ovoga ekspertnog izvje- šća, a koje je podrobnije opisao u navedenom predgovoru. Također, među prilozima na kraju knjige objavljeni su pojedini zemljovidi na koje se autor u tekstu poziva, preuzeti iz knjige Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I i II. (CIA, Washington DC, May 2002, October 2003), kao i ae- ro-foto snimke pojedinih dijelova okupiranog teritorija Republike Hrvatske, koji se navode u tekstu.

Izvori navedeni u ovoj knjizi potvrđuju da je „Oluja“ bila legitimna i legalno izve- dena vojna operacija u skladu s načelima i doktrinom izvođenja borbenih operacija, da se zbog isključive politike srpskog vodstva okupirano područje Republike Hrvat- ske moglo osloboditi jedino vojnom operacijom, te da se zbog stanja u BiH, posebice na bojištu oko Bihaća, „Oluja“ više nije smjela odgađati.

Editor’s Note

This publication presents the contents of the expert report of the retired Briga- dier General Ivan Pokaz, made for the “Subject IT-60-09-T”, as a contribution to the defence of General Ante Gotovina in the trial at the International Criminal Tribu- nal for the former Yugoslavia in The Hague. The original text in Croatian has been slightly altered from the original text that was prepared for the trial in The Hague in June 2009, and the content of the English original has not been changed. As an intro- duction to the original text, for the purposes of this publication the author has pre- pared the foreword on the structure of the intelligence system in the Croatian Army and its activities in the preparation of the liberation operation “Storm”. At the end of the publication a list of documents that the author used in the making of this expert report was published, which were further described in the aforementioned foreword. Also, among the contributions at the end of the publication several maps were pub- lished that were mentioned in the text by the author, taken from the book Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I and II (CIA, Washington DC, May 2002, October 2003), as well as the aerial shots of certain parts of the occupied Croatian territory, referred to in the text.

The sources listed in this publication have confirmed that the “Storm” was a le- gitimate and legally conducted military operation in accordance with the principles and doctrine of combat operations, that due to the exclusive policy of the Serbian leadership the occupied territory of the Republic of Croatia could be liberated only by a military operation, and that due to the condition in Bosnia and Herzegovina, especially on the battlefield around Bihać, “Storm” could no longer be delayed.

PREDGOVOR

Ekspertiza s naslovom „Pregled i analiza vojne situacije u RH i BiH u razdoblju od 1991. do 1995. godine u kontekstu operacije ‘Oluja’“ izrađena je u skladu s potre- bama odvjetničkog tima za obranu generala Ante Gotovine u sudskom procesu vo- đenom pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Temeljni cilj ekspertize bio je: analizom raspoloživih dokumenata, poglavito onih izrađenih ili korištenih u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvat- ske (ObU GS OSRH) 1 u razdoblju na koje se ekspertiza odnosi, pokazati:

• da operacija „Oluja“ nije ni planirana ni izvedena kao zločinački pothvat, kako je to tvrdilo Tužiteljstvo, nego je bila legitimna i legalno izvedena vojna operacija u skladu s načelima i doktrinom izvođenja borbenih operacija;

• da je reintegracija tada okupiranih područja u državnopravni sustav Repub- like Hrvatske bila realna i moguća jedino njihovim oslobađanjem uz prim- jenu vojne sile, odnosno izvođenjem napadajne vojne operacije kakva je bila vojno – redarstvena operacija „Oluja“;

• da bi odgađanje provedbe operacije „Oluja“ omogućilo okupaciju zapadne Bosne od strane „srpskih vojski“, uz genocid i humanitarnu katastrofu ve- likih razmjera te čvršćih veza između „Republike Srpske Krajine“ i Republike Srpske, što bi Republiku Hrvatsku dovelo u vrlo nepovoljan položaj;

• da su stanje i aktivnosti „srpskih vojski“ na području RH i BiH bile međusobno snažno korelirane i uvjetovane, osobito nakon potpisivanja Washingtonsk- og i Zagrebačkog sporazuma, pa je i početak operacije „Oluja“ bio u velikoj mjeri uvjetovan stanjem na području BiH.

Da bi se to pokazalo, bilo je potrebno objasniti stanje i aktivnosti „srpskih“ vojski na okupiranim područjima RH i BiH, dakle stanje i aktivnosti Srpske vojske Krajine (SVK) i Vojske Republike Srpske (VRS), i na temelju toga prosuditi namjere politič- kih struktura samoproglašenih tvorevina kakve su bile Republika Srpska i „Republi- ka Srpska Krajina“ u vezi uporabe vojne sile radi trajnog održanja stanja okupacije i ujedinjenja uspostavljenih srpskih „država“ u zajedničku državu u skladu s idejom „Velike Srbije“.

1 Ovdje se koristi naziv ObU GS OSRH iako se taj naziv tijekom vremena mijenjao, bilo da se mije- njao naziv Obavještajne uprave (na primjer: Uprava za obavještajne poslove), bilo da se mijenjao naziv Glavnog stožera (na primjer: Glavni stožer Hrvatske vojske – GSHV).

S obzirom na to da je istraživanje i poznavanje stanja i aktivnosti tih vojski, kao

i aktivnosti Vojske Jugoslavije vezanih uz stalnu i svakovrsnu potporu njima, te pro- sudba njihovih mogućnosti i namjera bila stalna zadaća obavještajnih struktura OSRH, na čelu s ObU GS OSRH, kao temelj za izradu Ekspertize korišteni su:

1)

dokumenti izrađeni u Obavještajnoj upravi GS OSRH u razdoblju od 1992.

2)

do 1995. godine relevantni dokumenti SVK i VRS koji su bili na raspolaganju ObU GS OSRH

3)

te javno publicirani stavovi visokih vojnih dužnosnika SVK, VRS i Vojske Jugo- slavije (VJ), odnosno JNA. 2

Tri poglavlja Ekspertize (prvo, drugo i četvrto) odnose se upravo na prikaz stanja

i

aktivnosti te na prosudbu namjera SVK i VRS. Od ukupno 99 referenci na koje se

u

ta tri poglavlja poziva, da bi se dokumentiralo iznijete tvrdnje, 81 od njih pripada

naprijed navedenu skupinu dokumenata. Od toga broja na pojedine kategorije od- nosi se sljedeći broj referenci:

u

− obavještajni dokumenti izrađeni u ObU GS OSRH, kao što su dnevne obavještajne informacije, tjedne raščlambe obavještajnih informaci- ja, obavještajne raščlambe koje se odnose na specifične aktivnosti, stanja i mogućnosti protivnika ili neprijatelja, obavještajne prosudbe namjera pro- tivnika ili neprijatelja i drugi oblici obavještajnih proizvoda – ukupno 49;

− dokumenti zapovjedništava i stožera iz sastava SVK i VRS – ukupno 27;

− javno publicirani stavovi visokih dužnosnika VJ (JNA), SVK i VRS – ukupno 5.

Ovakav pristup u izradi Ekspertize, u kojem je potvrda postavljenih hipoteza te- meljena na dokumentima od kojih je njih 50% izrađeno u ObU GS OSRH, dakle u onoj upravi Glavnog stožera koja je bila zadužena za istraživanje i poznavanje nepri-

jatelja, a 25% su dokumenti kreirani upravo od strane tog neprijatelja, primijenjen je

iz sljedećih razloga:

− radi se o dokumentima koji se odnose samo na neprijatelja i na implikaci- je koje njegove aktivnosti, mogućnosti i namjere imaju na proces traženja rješenja za reintegraciju okupiranih područja;

2 Dokumenti navedeni pod 1) i 2) deklasificirani su i moguće ih je za potrebe istraživanja dobiti na uvid u središnjoj pismohrani MORH-a, a sadržaj tih dokumenata, koji je izravno relevantan za Ek- spertizu, naveden je u tekstu Ekspertize.

− Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) dobio je na uvid ve- liki broj obavještajnih dokumenata izrađenih u razdoblju na koje se Eksperti- za odnosi, od kojih se ni jedan ne odnosi na operaciju „Oluja“ i svi su izrađeni prije početka operacije. Svaki od tih dokumenata potvrđuje neku konkretnu tvrdnju ili zaključak iz Ekspertize, ali je sadržaj većine tih dokumenata znat- no širi i odnosi se na brojne druge podatke, informacije, raščlambe ili pro- sudbe o neprijatelju. Na taj način MKSJ je imao priliku uvjeriti se kako nigdje nema nikakvog govora o nečemu što bi ukazivalo na možebitni zločinački pothvat te kako se obavještajno djelovanje u odnosu na neprijatelja izvodilo u skladu s recentnim doktrinama vojnog obavještajnog djelovanja i u skladu s poznatim i priznatim načelima obavještajnog djelovanja, koja iz takvih dok- trina proizlaze;

− na dokumente kreirane od strane zapovjedništava ili postrojbi SVK, odnos- no VRS, poziva se kako bi se i na taj način potvrdila korektnost i utemeljen- ost prosudbi koje je davala ObU GS OSRH u odnosu na namjere neprijatel- ja, osobito u vezi s aktivnostima tijekom napadajnih operacija VRS i SVK na područje zapadne Bosne, kao i u vezi s problematikom popune i ustroja postrojbi SVK.

U Ekspertizi se na više mjesta poziva i na konstatacije iz publikacije Balkan Battle- grounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I i II, koju je u svibnju 2002. i listopadu 2003. objavila CIA (Central Intelligence Agency). Iako u toj knjizi ima i ocjena koje se, blago rečeno, mogu smatrati dvojbenima, na tu knjigu i osobito na zemljovide iz nje koji se odnose na borbena djelovanja tijekom operacija koje su vodile postrojbe SVK i VRS radi osvajanja područja takozvane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne, poziva se da bi se usporedbom raščlambi i prosudbi ObU GS OSRH izrađenih u vrijeme izvođenja tih operacija, sa stanjem i aktivnostima pri- kazanim na spomenutim zemljovidima, pokazalo kako su potpuno vjerodostojne i objektivne bile analize i prosudbe ObU GS OSRH. Pritom na umu treba imati i či- njenicu da su ti dokumenti, rađeni u vrijeme izvođenja operacija, dakle u realnom vremenu, s težištem na prosudbi budućih aktivnosti SVK i VRS, u nekim detaljima precizniji, potpuniji i točniji od prikaza na zemljovidima iz knjige pisane i objavljene nekoliko godina nakon završetka ratnih djelovanja u BiH.

U vezi poglavlja s naslovom „Neučinkovit mandat UNPROFOR-a nije bio jam- stvo za mirnu reintegraciju“ (treće poglavlje Ekspertize) treba naglasiti, da je MKSJ u Hagu tražio da se to poglavlje izdvoji iz Ekspertize. Braniteljski tim generala Gotovi- ne složio se s takvim zahtjevom MKSJ-a, tako da se formalno – pravno gledajući, to

poglavlje ne smatra sastavnim dijelom Ekspertize. Međutim, ovdje se ono daje kao

sastavni dio teksta Ekspertize, kako bi čitatelji mogli sagledati cjelovitu ideju vodilju

u izradi Ekspertize.

Naime, u tom poglavlju objašnjava se uloga misije UNPROFOR-a, čija je neučin- kovitost, odnosno neprimjerenost mandata doprinijela da izvođenje vojne operacije s ciljem oslobađanja tada okupiranih područja RH ostane jedino primjereno rješenje koje će omogućiti reintegraciju tada okupiranih područja RH u njezin državnoprav- ni sustav. Taj dio Ekspertize nije temeljen na dokumentima ObU GS OSRH, nego poglavito na dokumentaciji Ureda za vezu s UN-om i EZ-om Ministarstva obrane RH, jer djelovanje obavještajnog sustava OSRH nije bilo usmjereno prema struktu- rama UNPROFOR-a, koje nisu kvalificirane ni kao protivnik ni kao neprijatelj.

Kako je već istaknuto, pri izradi Ekspertize korištena je dokumentacija koja je najvećim dijelom izrađena u Obavještajnoj upravi GS OSRH. Radi se o redovitim obavještajnim proizvodima izrađenim u analitičkom odjelu ObU GS OSRH u raz-

doblju od 1992. do 1995. godine. U njihovoj izradi korišteni su podaci i informaci-

je pribavljene svim uobičajenim obavještajnim disciplinama (oblicima prikupljanja)

kojima je HV u tom razdoblju raspolagao, kao što su:

− SIGINT (Signal Intelligence), odnosno pribavljanje podataka i informacija elektroničkim izviđanjem (presretanjem elektromagnetskih signala) radio i radio-relejnih komunikacijskih sustava protivnika i sustava na području pod okupacijom ili nadzorom protivnika;

− HUMINT (Human Intelligence), odnosno pribavljanje podataka i infor- macija od ljudskih izvora, uključujući i izvidničke aktivnosti na bojišnici i u dubini okupiranog područja;

− IMINT (Imagery Intelligence), odnosno prikupljanje slikovnih prikaza o stanju i rasporedu elemenata borbenog rasporeda protivnika na zemljištu, poglavito snimanjem iz zraka uz uporabu bespilotnih letjelica;

− OSINT (Open Source Intelligence), odnosno korištenje otvorenih izvora, po- glavito tiskanih i elektroničkih medija s okupiranih područja RH i BiH.

Navedene oblike prikupljanja podataka i informacija provodile su specijalizirane postrojbe HV-a (od taktičke do strategijske razine) iz stručne nadležnosti ObU GS OSRH, te obavještajni odjeli zapovjedništava zbornih područja, HRZ-a i HRM-a, odnosno obavještajni odsjeci postrojbi ranga brigade. Struktura obavještajnog sus- tava OSRH tijekom razdoblja od 1992. do 1995. godine shematski je prikazana na sljedećim slikama:

1)

Na slici broj 1 dan je pojednostavljeni prikaz organizacijskog sastava HV-a, pri čemu pojedine skraćenice imaju sljedeća značenja:

• GSHV – Glavni stožer Hrvatske vojske koji je u svojem sastavu imao Obavještajnu upravu (ObU) kao stožerno tijelo, zaduženu za obavještajnu potporu OS RH i kao najviše strukovno tijelo u OS RH odgovorno za funkcioniranje cjelokupnog obavještajnog sustava u OS RH, pri čemu su taj sustav činila obavještajna tijela u stožerima svih zapovjedništava i postrojbe iz stručne nadležnosti Obavještajne uprave zadužene za priku- pljanje obavještajnih podataka uz primjenu određenih obavještajnih dis- ciplina;

• HRZ – Zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koje je u svojem stožeru imalo Obavještajni odjel (ObO);

• HRM – Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice, koje je u svojem stožeru imalo Obavještajni odjel (ObO);

• ZP – Zapovjedništvo Zbornog područja (u početku rata bile su to Opera- tivne zone), koje je u svojem stožeru imalo obavještajni odjel (ObO);

• gbr – gardijske brigade koje su u sastavu stožera imale obavještajni odsjek (obod). 3

2)

Na slici broj 2 prikazana je načelna struktura postrojbi zaduženih za priku- pljanje podataka izviđanjem na bojišnici i u dubini neprijateljskog rasporeda:

• IS – izvidničke satnije gardijskih brigada (i u drugim postrojbama ranga brigade);

• vED - vod za elektroničko djelovanje iz sastava gardijskih brigada, koji je

u početku bio samostalna postrojba, a kasnije u sastavu izvidničke sat- nije;

• IDS – izvidničko diverzantska satnija koju je u svojem sastavu, kao samo- stalnu postrojbu, imalo svako zborno područje;

• IDS GSHV – izvidničko diverzantska satnija Glavnog stožera ko-

ja je, u skladu s prijedlogom ObU GSHV, dodjeljivana kao ojačanje u

obavještajnoj potpori zapovjedništvu ili postrojbi koja je bila nositelj iz- vedbe neke operacije ili je bila na glavnom naporu.

3 Radi bolje preglednosti na shemi nisu prikazane druge postrojbe razine brigade/pukovnije (pričuv- ne brigade, domobranske pukovnije) kao ni postrojbe ranga bojne (samostalne ili iz sastava brigada/ pukovnija), koje su također imale svoje obavještajne organe i izvidničke postrojbe.

Slika broj 1: obavještajna tijela u Glavnom stožeru i u stožerima pojedinih zapovjedništava i postrojbi.

Slika broj 1: obavještajna tijela u Glavnom stožeru i u stožerima pojedinih zapovjedništava i postrojbi.

i u stožerima pojedinih zapovjedništava i postrojbi. Slika broj 2: izvidničke postrojbe gardijskih brigada i

Slika broj 2: izvidničke postrojbe gardijskih brigada i izvidničko diverzantske postrojbe zbornih područja i GS HV-a.

3)

Na slici broj 3 prikazano je mjesto i uloga postrojbe bespilotnih letjelica:

• VBL – vod bespilotnih letjelica Glavnog stožera OSRH, koji je u svojem sastavu imao 3 desetine bespilotnih letjelica,

• BL – desetine bespilotnih letjelica teritorijalno raspoređene u Slavons- kom Brodu, Sinju i Zagrebu.

VBL je imao središnji laboratorij za analizu snimaka u Zagrebu. Deseti- ne BL bile su osposobljene za davanje potpore izviđanjem iz zraka u realnom vremenu (Imagery) za potrebe djelovanja određenog operativnog zapovjed- ništva ili postrojbe, a vod u cjelini bio je osposobljen za obavještajnu potporu u planiranju operacija (IMINT) na operativnoj i strategijskoj razini. Bespilot- na letjelica, uključujući i sustav upravljanja i vođenja te snimanja i prijenosa slike u realnom vremenu, bila je proizvod djelatnika VBL. Ustroj postrojbe se mijenjao, tako da je koncem rata prerasla u satniju bespilotnih letjelica.

da je koncem rata prerasla u satniju bespilotnih letjelica. Slika broj 3: Mjesto i uloga postrojbe

Slika broj 3: Mjesto i uloga postrojbe bespilotnih letjelica Glavnog stožera OSRH.

4)

Na slici broj 4 prikazano je mjesto i uloga postrojbi za elektroničko djelova- nje, s težištem na Središnjici elektroničkog izviđanja:

• SEI – Središnjica elektroničkog izviđanja kao pristožerna postrojba GS OSRH iz stručne nadležnosti ObU GS OSRH, namijenjena za pribavljan- je podataka elektroničkim izviđanjem (SIGINT) radi obavještajne pot- pore strategijskoj razini zapovijedanja;

• SED – Središte elektroničkog djelovanja, ustrojbena cjelina Središnjice EI, namijenjena za provedbu zadaća elektroničkog izviđanja na određenom dijelu teritorija RH u odnosu na neprijateljske radio i radio-relejne ko- munikacijske sustave. Središta ED imala su zapovjedništva u Osijeku, Za- grebu, Puli i Splitu;

• IPS – izdvojena prislušna skupina, kao temeljni prikupljački element svakog SED-a, a broj IPS-ova u sastavu pojedinog SED-a ovisio je o kon- figuraciji zemljišta, rasporedu objekata veze neprijatelja, uvjetima propa- gacije elektromagnetskih valova u određenom frekvencijskom području, planovima izvođenja operacija i dr.;

• Lab – laboratorij za multisenzorsko izviđanje koji je obavljao zadaće ana- lize satelitskih snimaka, uzimanja i analize termovizijskih snimaka s plat- forme kakav je bio helikopter MI-24, zadaće ELINT s platforme kakav je bio zrakoplov AN-2;

• SatED GSHV – satnija za elektroničko djelovanje Glavnog stožera HV-

a

bila je poglavito namijenjena za zadaće elektroničke borbe u potpo-

ri

operacijama. Satnija ED uvijek se davala kao ojačanje zapovjedništvu

ili postrojbi koja je bila nositelj izvođenja posebno značajne zadaće. Glede zadaća EI SatED bila je uvezana u sustav elektroničkog izviđanja Središnjice EI posredstvom Središta ED u čijem području odgovornosti se nalazila i u odnosu na to Središte ED imala je isti status kao bilo koja IPS iz sastava tog Središta.

• vED – vod elektroničkog djelovanja iz sastava gardijske brigade, koji je glede zadaća EI bio uvezan u sustav Središnjice EI, posredstvom teri- torijalno nadležnog SED-a na čijem području odgovornosti se nalazila raspoređena ili se planirala uporaba gardijske brigade kojoj je pripadao vod ED. U odnosu na SED, vod ED se pojavljivao kao IPS.

Slika broj 4: Mjesto i uloga postrojbi za elektroničko izviđanje (SIGINT). Sustav izvješćivanja unutar Središnjice

Slika broj 4: Mjesto i uloga postrojbi za elektroničko izviđanje (SIGINT).

Sustav izvješćivanja unutar Središnjice EI išao je od IPS-a (vED, SatED) prema

teritorijalno nadležnom SED-u, od analitike SED-a prema analitici Središnjice EI-a. Obavještajni proizvodi iz Središnjice EI-a dostavljani su u ObU GS OSRH, a proizvo-

di

specifični za zrakoplovstvo dostavljani su u ObO HRZ-a.

Svi oni djelatnici koji su bili dio toga sustava, od izvidnika, elektroničkih izvidni-

ka

i „bespilotnih“ izvidnika, do analitičara na svim razinama i u svim obavještajnim

disciplinama, dali su svoj doprinos stalnom i sustavnom istraživanju, upoznavanju i razumijevanju neprijatelja, njegovih mogućnosti i namjera te tako doprinijeli uspješ- noj provedbi operacija HV-a tijekom Domovinskog rata i omogućili dokumentiranje tvrdnji i zaključaka iz Ekspertize.

U izradi Ekspertize izravno su svojim savjetima i prijedlozima, pomaganjem u pronalaženju potrebnih dokumenata, ili svojim pisanim prilozima pridonijeli djelat- nici MORH-a i OSRH, koji su u vremenu od 1991. do 1995. godine obnašali odgo- varajuće dužnosti u Obavještajnoj upravi GS OSRH i u Uredu za UN i EZ MORH-a, kao i djelatnici iz Tima za potporu obrani generala Ante Gotovine, a osobito pukov- nik Budimir Pleština, satnik Goran Žugić, brigadir Braco Perić, kapetan bojnog bro-

da mr. sc. Željko Miše, pukovnik Anđelko Kozina, bojnik Zvonimir Rogić i pukovnik

mr. sc. Dario Klarić.

FOREWORD

The Expertise entitled “Review and analysis of the military situation in Croatia and Bosnia and Herzegovina in the period from 1991 until 1995 in the context of the Operation “Storm” was made in accordance with the needs of the legal team for the defence of General Ante Gotovina in a trial conducted before the International Criminal Court in The Hague. The ultimate objective of the Expertise was: by ana- lysing the available documents, especially those made by or used in the Intelligence Administration of the General Staff of the Armed Forces of the Republic of Croatia (ObU GSOSRH) 4 in the period to which the Expertise relates, show that:

• The Operation “Storm” was neither planned nor executed as a criminal en- terprise, as the prosecution claimed, but it was a legitimate and legally con- ducted military operation in accordance with the principles and doctrines of combat operations;

• The reintegration of the occupied territory into the state legal system of the Republic of Croatia was realistic and only possible through its liberation with the use of military force, that is, through carrying out offensive military op- erations such as military and police operation “Storm”;

• The delay of the Operation “Storm” would have allowed the occupation of the West Bosnia by the “Serbian armies”, with genocide and humanitarian catas- trophe of major proportions and closer ties between the “Republika Srpska Krajina” and the “Republika Srpska” of that time, which would result in put- ting the Republic of Croatia in a very disadvantageous position;

• The status and activities of the “Serbian armies” on the territory of Croatia and Bosnia and Herzegovina were strongly correlated and conditioned, espe- cially after the signing of the “Washington” and “Zagreb” agreement, so that the beginning of the Operation “Storm” was largely conditioned by the situa- tion in Bosnia and Herzegovina.

To be able to prove these statements, it was necessary to explain the status and activities of the “Serbian” armies in the occupied areas of Croatia and Bosnia and Herzegovina, hence the status and activities of the “Serbian Army of Krajina” (SVK)

4 The title ObU GSHV is used here although this title has changed during time, either the Intelligence Department (for instance: the Directorate of Intelligence Affairs), or the General Staff (for instance:

the General Staff of the Croatian Army – GSVH). GSHV title is used here only in connection with graphical displays.

and the “Army of the Republika Srpska” (VRS), and based on that judge the inten- tion of political structures of the self-proclaimed entities such as “Republika Srpska” and “Republika Srpska Krajina” regarding the use of military force in order to main- tain the status of permanent occupation and unification of the established Serbian “states” in a common state in accordance with the idea of the “Greater Serbia”.

Given that the research and knowledge of the status and activities of those armies, as well as the activities of the Yugoslav Army related to the constant and all sorts of support to them, and the judgment of their capabilities and intentions was the continuous task of the intelligence structures of the GS OSRH, headed by the ObU OSRH, as the basis for the Expertise the following were used:

1)

the documents prepared in the Intelligence Administration of GS OSRH in

2)

the period from 1992 until 1995 and the relevant documents of SVK and VRS which were at disposal of ObU GS

3)

OSRH and the widely publicized views of senior military officials of the SVK and the VRS and the Yugoslav Army (VJ), that is, “JNA”. 5

Three chapters of the Expertise (the first, second and fourth) refer directly to the display of the status and activities and the judgment of the intentions of the SVK and VRS. From a total of 99 references stated in those three chapters in order to docu- ment the expressed statements, 81 of them belong to the above mentioned group of documents. Of this number, the following number of references refers to the follow- ing categories:

Intelligence documents created in the ObU GS OSRH, as well as daily intel- ligence, weekly analysis of intelligence information, intelligence analysis per- taining to specific activities, conditions and opportunities of the adversary or enemy, intelligence judgments of its intentions and other forms of intelli- gence products – a total of 49;

Documents of the Command and Staff from the composition of the SVK and VRS - a total of 27;

the widely publicized views of senior military officials of the VJ (“JNA”), SVK and VRS – a total of 5.

5 The documents listed under 1) and 2) have been declassified and it is possible for the purposes of research to gain insight into them in the central archives of the MORH, and the contents of these documents, directly related to the Expertise, is indicated in the text of the Expertise.

Such an approach in the making of the Expertise, where the confirmation of the set hypotheses is based on the documents out of which 50% was made in the ObU GS OSRH, that is, in the very administration of the General Staff which was respon- sible for research and knowledge of the enemy, and 25% of the documents were cre- ated by that very enemy, was used for the following reasons:

These are the documents that relate only to the enemy and the implications of its activities, capabilities and intentions on the process of finding a solution for the reintegration of the occupied territories;

The International Criminal Court has received for review a large number of intelligence documents prepared during the period to which the Expertise relates to, none of which relating to the Operation “Storm” and all were made before the start of the operation. Each of these documents confirms a partic- ular argument or conclusion from the Expertise, but the content of most of these documents is significantly broader and refers to a number of other data, information, analyses or judgments about the enemy. In this way, the ICC had the opportunity to see that there is no mention of anything that would indicate eventual criminal enterprise and how the intelligence in relation to the enemy was carried out in accordance with recent doctrines of military in- telligence activities and in accordance with well-known and recognized prin- ciples of intelligence activities that arise from such doctrines.

The references are made to the documents created by the commands and units of the SVK and the VRS, thus confirming the correctness and sound- ness of judgment by ObU GS OSRH in relation to the enemy intentions, es- pecially with regard to activities during the offensive operations of the VRS and SVK on the territory of Western Bosnia, as well as in connection with the issue of manning and organization of the SVK units.

In several places the Expertise calls on the findings contained in “Balkan Battle- grounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I and II”, published by the Central Intelligence Agency in May 2002 and October 2003. Al- though this book contains some judgments that can be considered, to put it mildly, questionable, this book and especially its cartography related to combat operations during operations conducted by the units of the SVK and VRS in order to seize the area of the so called Autonomous Province of Western Bosnia are called upon to prove that, by comparing the analysis and judgment of the ObU GS OSRH made at the time of performing of these operations with the situation and activities shown in the above mentioned maps, the analyses and the judgment of the ObU GS OSRH

were completely credible and objective. In doing so, one must keep in mind the fact that these documents, made in the run-time operations, that is, in real time, with emphasis on the judgment of the future activities of the SVK and the VRS, are in some details more precise, complete and accurate than the maps from the book writ- ten and published several years after the end of the armed conflict in Bosnia and Herzegovina.

Regarding the chapter entitled “The ineffective UNPROFOR mandate was not a guarantee for the peaceful reintegration” (chapter three of the Expertise) it should be noted that the ICC in The Hague requested that this section be isolated from the Expertise. The General Gotovina defence team agreed to such a request from the ICC, so formally and legally speaking, this chapter is not considered an integral part of the Expertise. However, here it is given as an integral part of the text of the Exper- tise, so that the readers could have the complete guiding principle in the making of the Expertise.

Specifically, this chapter explains the role of the UNPROFOR mission, whose inefficiency or inadequacy of the mandate contributed that the performance of the military operation in order to liberate the then occupied territory of Croatia re- mained the only appropriate solution allowing for the reintegration of the then oc- cupied territory of Croatia in its state and legal system. That part of the Expertise is not based on documents of the ObU GS OSRH, but mainly on the documentation of the Liaison Office of the Ministry of Defence with the United Nations and the Euro- pean Union, because the activity of the intelligence system was not directed towards the structures of the UNPROFOR.

As already stated, in making of this Expertise the documentation was used that was mostly made in the Intelligence Administration of GS OSRH. These are regular intelligence products made in the analytical department of the ObU GS OSRH from 1992 until 1995. In their making, the data and information were used that were gath- ered by all regular intelligence disciplines (forms of collection) which the HV in this period possessed, such as:

SIGINT (Signal Intelligence) or the acquisition of data and information by intercepting electromagnetic signals of radio and radio - relay communica- tion systems of the adversary and the systems in the areas under occupation or under control of the adversary;

HUMINT (Human Intelligence), or obtaining data and information from human sources, including reconnaissance activities on the battlefield and in the depths of the occupied territory;

IMINT (Imagery Intelligence), or the collection of graphics on the status and distribution of elements of combat deployment of enemy units on the ground, especially aerial photography using unmanned aerial vehicles;

OSINT (Open Source Intelligence), or the use of open source, especially the print and electronic media from the occupied areas of Croatia and Bosnia.

These forms of data collection and information were conducted by the special- ized units of the HV (from tactical to strategic levels) from professional competence of the ObU GS OSRH and the Intelligence Departments of the commands of the Corps, HRZ and HRM, that is, the Intelligence departments of the troops in the rang of a brigade. The structure of the intelligence system of the OSRH during the period from 1992 until 1995 is schematically illustrated in the following images:

1)

In Image No. 1 there is a simplified representation of the organizational structure of the Croatian Army, where certain abbreviations have the follow- ing meanings:

• GSVH – the General Staff of the Croatian Army which had in its composi- tion the Directorate of Intelligence Affairs (ObU) as a central body respon- sible for intelligence support to the Armed Forces (OS RH). It was the high- est ranking professional body in the OS RH responsible for the functioning of the entire intelligence system in the OS RH, where the system consisted of intelligence bodies in the headquarters of all commands and units in the professional competence of the Directorate of Intelligence Affairs respon- sible for intelligence gathering with the use of appropriate intelligence disci- plines;

• HRZ - Command of the Croatian Air Force, which had the Intelligence Department (ObO) at its headquarters;

• HRM- Command of the Croatian Navy, which had the Intelligence De- partment (ObO) at its headquarters;

• ZP - Command of the Corps (at the beginning of the war it was called the Operational Zone), which had the Intelligence Department (ObO) at its headquarters;

• gbr - guards brigades, which had the Intelligence Section (obod) at its headquarters 6 .

6 Due to better transparency of the scheme, other units on the level of a brigade/regiment (reserve brigades, defence regiments) are not shown on the scheme, as well as the units on the level of batta-

Reporting on data and information from the intelligence bodies from the headquarters of the lower
Reporting on data and
information from the
intelligence bodies from the
headquarters of the lower
commands towards ObU GSHV.
Reporting on data, information
and judgments from the
intelligence bodies towards
the competent headquarters,
commander/command.
Support with the data and
intelligence products from ObU
GSHV towards the intelligence
bodies of the commands and
units.

Image 1: The Intelligence bodies at the General Staff and in headquarters of subordinated commands and units.

2)

Image No. 2 shows the principal structure of the units responsible for data gathering through reconnaissance on the battlefield and in the depth of the enemy’s position:

• IS - reconnaissance company of the guards brigades (in other units at bri- gade level as well);

• vED – EW/SIGINT platoon from the composition of the guards brigades, which was originally an independent unit, and later a part of the recon- naissance company;

• IDS - reconnaissance company each Corps had in its composition as an independent unit;

• IDS GSHV - long range reconnaissance company of the General Staff, which in line with the proposal of the OBU GSHV was allocated as a re- inforcement in the intelligence support to the Command or units holding the execution of an operation or in the main effort.

lion (either independent or forming part of a brigade/regiment), which also had their intelligence organs and reconnaissance units.

Reporting on gathered data and information by the reconnaissance companies towards the intelligence department/section.
Reporting on gathered data
and information by the
reconnaissance companies
towards the intelligence
department/section.

Image No. 2: Reconnaissance units of the Guards Brigade and of the Corps and GS HV.

3)

Image No. 3 shows the number and role of the unmanned aerial vehicle (drone) unit:

• VBL - the unmanned aerial vehicle (UAV) platoon of the General Staff, which had three squads of the unmanned aerial vehicles in its composi- tion,

• BL - squads of the unmanned aerial vehicles territorially distributed in Slavonski Brod, Sinj and Zagreb.

VBL had a central laboratory for the analysis of images in Zagreb. The squads of BL were trained for supporting aerial reconnaissance in real time (Imagery) for the purposes of a certain operational command or unit, and the platoon as a whole was trained for intelligence support in planning op- erations (IMINT) at the operational and strategic level. The unmanned aerial vehicle, including the system of image transfer in real time was a product of the personnel of VBL. The structure of the unit has been changing over time evolving into the UAV company towards the end of the war.

Reporting on data and information gathered by aerial reconnaissance (AFS) using UAVs and the real
Reporting on data and
information gathered by aerial
reconnaissance (AFS) using UAVs
and the real time support by
assigning an UAV to the command
or unit that is preparing or
carrying out a combat task.

Image No. 3: The place and role of the UAV unit of the General Staff of the OS RH.

4)

Image No. 4 shows the place and role of the SIGINT and EW units, with a fo- cus on a SIGINT Centre:

• SEI - The SIGINT Centre as a unit of the GS OSRH from the professional competence of the ObU GS OSRH, intended for intelligence support to the strategic level of command;

• SED - SIGINT and EW Centre, organizational unit of the SEI intended to implement the SIGINT tasks on a certain part of the territory of the Re- public of Croatia there were altogether four territorial (regional) distrib- uted SIGINT and EW Centres (SED).

• IPS – SIGINT site, a fundamental collection element of every SED. The number of IPSs in any SED depended on the configuration of the terrain, the arrangement of the enemy communication system, the conditions of propagation of electromagnetic waves in a certain frequency range, op- eration plans etc.

• Lab – the laboratory for multisensory surveillance, which performed tasks of analysing satellite imagery, collection and analysis of thermal im- aging shots from a platform such as MI-24 helicopter, ELINT tasks from the platform such as AN-2 aircraft

• satED GSHV – the EW/SIGINT company of the General Staff of the HV was especially designed for the tasks of EW in operations support. Re- garding the SIGINT tasks, the company was bound in a system of SI- GINT Centre through the SED to which area of responsibility it belonged and in relation to the SED it had the same status as any IPS from the com- position of that SED.

• vED - regarding SIGINT activities vED was involved, through territori- ally competent SED in whose area of responsibility it was deployed. In relation to the SED, the vED appeared as an IPS.

In relation to the SED, the vED appeared as an IPS. Image No. 4: The place

Image No. 4: The place and role of the SIGINT and EW units.

The reporting system within the SIGINT Centre went from IPS (vED, SatED) to the territorially competent SED, from the analytics of the SED to the analytics of the SEI. The intelligence products from the SEI were delivered to the ObU GS OSRH, and products specific to the aviation were delivered to the ObO HRZ.

All those employees who were part of that system, from the members of recon- naissance, EW, UAV and SIGINT units, to the analysts at all levels and in all in- telligence disciplines, have contributed to the continuous and systematic research, knowledge and understanding of the enemy, the enemy’s capabilities and intentions. In this way they gave great contribution to the successful implementation of the Cro- atian Army operations during the Homeland War and enabled the documentation of the allegations and conclusions of the Expertise.

In making of the Expertise the numerous employees of the MORH and OSRH, as well as the members of the team for support to defense of General Ante Gotovina, have contributed directly with their advice and suggestions, assisting in finding the required documents, or with their written contributions: Colonel Budimir Pleština, Captain Goran Žugić, Colonel Braco Perić, Captain Željko Miše, Lieutenant colonel Anđelko Kozina, Major Zvonimir Rogić and Lieutenant colonel Dario Klarić.

UVOD

Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ planirana je, pripremana i provedena kao le- galno, legitimno i opravdano rješenje koje je u tadašnjim uvjetima omogućilo rein- tegraciju okupiranih područja u državnopravni sustav Republike Hrvatske. Naime, po mnogočemu je bilo očito, da bi svako daljnje zadržavanje statusa quo, kako na području RH tako i na području BiH onemogućavalo elementarno funkcioniranje i daljnji razvoj Republike Hrvatske kao moderne europske države (vodilo bi, kako se to kolokvijalno govorilo, „ciprizaciji“ RH), te bi potenciralo postojeće i proizvodilo nove nestabilnosti kao i sigurnosne, ratne i humanitarne krize i ugroze u užoj i široj regiji.

Tadašnji status quo svodio se na činjenicu da su dijelovi teritorija Republike Hr- vatske i BiH uporabom vojne sile (agresijom JNA) i paravojnih snaga (pobunom di- jela lokalnog srpskog pučanstva) 1991. godine (u BiH tijekom 1992. godine) nasilno okupirani i etnički (o)čišćeni, s namjerom da se taj dio teritorija odcijepi od matične države i pripoji drugoj državi (SRJ ili nekoj drugoj, „projektiranoj“ srpskoj državi). Pri tome su i ostali dijelovi teritorija RH bili izloženi borbenim djelovanjima, u na- mjeri da se Hrvatskoj onemogući ili barem oteža organiziranje obrane svojega teri- torija i sprječavanje ostvarenja ciljeva planirane velikosrpske politike.

U planiranju, organiziranju i provedbi pobune lokalnog srpskog pučanstva, agre- sije na RH i okupacije dijela njezinog teritorija, ključnu ulogu je imala JNA. To je samo po sebi moralo rezultirati primjenom vojnih sredstava u realizaciji ciljeva već spomenute velikosrpske politike, te otvorenom agresijom na RH snagama JNA iz Sr- bije i s područja tadašnje BiH.

Već općepoznati i javno dostupni članci i publikacije, kao što su Memorandum SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti), javni nastupi Slobodana Miloševića, knjiga Veljka Kadijevića Moje viđenje raspada (1993.), knjiga admirala Branka Ma- mule Slučaj Jugoslavija (2000.), članci generala Radovana Radinovića, knjiga gene- rala Milisava Sekulića Knin je pao u Beogradu (2001.), te knjiga Borisava Jovića Po- slednji dani SFRJ (1996.), dakle iskazi i svjedočenja izravnih sudionika s agresorske strane, pokazuju:

• da je pobuna lokalnih Srba tijekom 1991. godine:

− osmišljena, potaknuta i potpomognuta od tadašnje jugoslavenske (odnos- no srbijanske i velikosrpske) politike i JNA,

− izvedena kao oružani i teroristički čin protiv Republike Hrvatske,

− bila dio plana (strategije) realizacije ideje i politike „Velike Srbije“;

• da je formiranje „Republike Srpske Krajine

− bio ne samo rezultat, nego i temeljni cilj te politike,

− nužan korak na putu k ostvarivanju ideje „Velike Srbije“, u skladu s motom te politike – „svi Srbi u jednoj državi“, što nije bilo moguće ostvariti bez razbijanja Hrvatske, odnosno bez okupacije i odvajanja dijelova njezina teritorija nasilnim putem, kao ni bez razbijanja BiH i okupacije najvećeg dijela njezina teritorija;

• da je na okupiranim područjima RH formirana „Srpska vojska Krajine“ kako bi:

− nakon formalnog povlačenja JNA osigurala „obranu“ uspostavljenih „granica RSK“, odnosno „zapadnih granica Velike Srbije“, a da

− ni njezino formiranje ni njezino održavanje (financiranje, popuna, raz- voj, opremanje, obuka i djelovanje) nije bilo moguće bez svekolike i kon- tinuirane potpore SRJ i VJ;

• da „RSK“ sa svojim vojnim, prirodnim, gospodarskim, ljudskim i inim resur- sima, unatoč svakovrsnoj potpori iz SRJ (VJ) nije mogla osigurati učinkovito izvršenje misije (odcjepljenje okupiranih dijelova teritorija), te je radi toga i osmišljena „strategija odmazde“ ili „strategija realne prijetn- je“ koja je, kako su to otvoreno tvrdili njezini kreatori, trebala Republiku Hrvatsku dovesti u stanje „dugotrajnog umiranja u agoniji“;

• da je „strategija odmazde“ smišljena kako bi odvratila RH od bilo kakvog pokušaja primjene vojnih sredstava radi oslobađanja i reintegracije svojih tada okupiranih područja, pod prijetnjom nanošenja „neprihvatljivih gu- bitaka“ djelovanjem topničko-raketnih sustava po gradovima i drugim civil- nim ciljevima i objektima koji nisu bili vojni.

U takvim uvjetima ni nastojanja RH ni međunarodne zajednice nisu više davala niti naslutiti da bi se tada okupirana područja RH mogla mirnim putem reintegrirati u državnopravni sustav RH, a osobito ne u dogledno i racionalno prihvatljivo vrije- me. U vezi s tim postalo je jasno:

• da ni mandat UNPROFOR-a, na način na koji je bio definiran i sredstvima te metodama kojima je trebao biti realiziran, nije predstavljao nikakvo jamstvo da će reintegracija okupiranih područja RH biti uspješno obavljena, jer za to nisu bile ostvarene ni temeljne pretpostavke, kao što su:

demilitarizacija UNPA (United Nations Protected Area – zaštićena zona Ujedinjenih naroda),

povratak prognanika na UNPA područja,

uspostava hrvatske vlasti u takozvanim „ružičastim“ zonama,

sprječavanje borbenih djelovanja s okupiranih područja RH prema za- padnoj Bosni i po gradovima na slobodnom dijelu RH;

• da je stanje na okupiranim područjima RH bilo izuzetno snažno uvjetovano stanjem na području BiH, jer je područje Republike Srpske:

davalo potrebnu operativnu dubinu za učinkovitu obranu okupiranih područja,

omogućavalo povezivanje (prometno, teritorijalno, političko, gospodar- sko, nacionalno) „srpskih zemalja“ bez čega nije bila moguća realizacija ideje „Velike Srbije“,

bilo jedan od čimbenika na kojem je bila utemeljena provedba „strategije realne prijetnje“.

Nakon gotovo petogodišnje okupacije dijela hrvatskog državnog teritorija, ope- racijom „Oluja“ oslobođen je veći dio tog područja te je tako omogućeno njegovo integriranje u državnopravni sustav Republike Hrvatske.

Međutim, osobito je značajno istaknuti, da su tek vojne operacije koje su HV, HVO i A BiH proveli na području BiH, bilo da su prethodile operaciji „Oluja“ ili bile njezin logični nastavak, osigurale uvjete za prestanak rata u BiH i za poraz politike koja je prijetila trajnom destabilizacijom regije.

To je u konačnici omogućilo:

• mirnu reintegraciju tadašnjeg UNPA sektora Istok u državnopravni sustav RH,

• otklanjanje opasnosti od možebitne vojne ili terorističke ugroze iz zagraničnih područja RH te

• prestanak rata u BiH i uspostavu „daytonske“ BiH.

Bez ulaženja u objašnjavanje drugih (relevantnih) konteksta u kojima se odvija- la operacija „Oluja“, kao što su politički, nacionalni, vjerski, regionalni, diplomatski, geostrategijski, povijesni itd., a sagledavajući poglavito vojnu dimenziju (vojne as- pekte uzroka, razloga, uvjeta izvedbe i dosega), ova Ekspertiza pokazuje:

• da je vojno-redarstvena operacija „Oluja“ bila regularna i legitimna vojna operacija, dugotrajno planirana i pripremana 7 te na kraju izvedena s ciljem

7 HMDCDR, 18., Referat, Stožerni brigadir Obradović, Zagreb, 19. rujna 1995.

oslobađanja i integriranja tada okupiranih dijelova RH u njezin državnopravni sustav, uz primjenu vojnih sredstava, jer dotadašnja nastojanja Republike Hrvatske i međunarodne zajednice da se reintegracija tih područja postigne političkim sredstvima i na miran način, nisu dala očekivani i željeni rezultat;

• da je opcija vojnog oslobađanja okupiranih područja RH pripremana od samih početaka agresije na RH, kao alternativa za slučaj da druge aktivnosti koje su poduzimane radi reintegracije tada okupiranih područja RH mirnim putem i političkim sredstvima, u razumnom roku ne daju željene rezultate, a posebno su aktualizirane i intenzivirane nakon pojave „strategije realne pri- jetnje“;

• da su vrijeme pokretanja i način izvedbe operacije „Oluja“ uvjetovani raz- vojem ukupne situacije u širem i užem okružju Republike Hrvatske, a osobito vojnim stanjem na području BiH i poglavito na području Bihaća i Graho- va.

Tekst Ekspertize sadrži četiri poglavlja:

U prvom poglavlju se ukazuje na genezu (oružane) pobune srpskog etnič- kog pučanstva u Hrvatskoj, usmjerene protiv stvaranja samostalne države Hrvatske, a u funkciji ostvarenja ideje „Velike Srbije“:

• objašnjava se uloga JNA koja je bila odlučujuća za takav razvoj događaja, kao i činjenica da se dotadašnja, barem formalno jugoslavenska vojska transformirala u srpsku;

• ukazuje se na vezu između ideje i politike „Velike Srbije“ i realizacije te politike kroz stvaranje, funkcioniranje i održavanje „Republike Srpske Krajine“ i njezine „vojske“ kao jedinstvenog dijela „srpskih teritorija“, odnosno „srpskih vojski“.

U drugom poglavlju je objašnjen značaj obznanjivanja „strategije realne pri- jetnje“ kao poluge i pokušaja trajnog održavanja stanja okupacije:

• u prvom dijelu tog poglavlja težište je na objašnjenju teorijsko – doktri- narnog značaja usvajanja i primjene „strategije realne prijetnje“;

• u drugom dijelu prikazana je geneza nastanka idejne zamisli operacije „Oluja“ kao jedinog mogućeg odgovora na „strategiju realne prijetnje“;

• u trećem dijelu objašnjeno je stanje, aktivnosti i namjere neprijatel- ja u razdoblju od usvajanja „strategije realne prijetnje“ pa do operacije

„Oluja“, kako bi se pokazalo da je ta strategija provođena u praksi i da oslobađanje tada okupiranih dijelova RH i njihova reintegracija nije bila moguća bez vojne operacije.

U trećem poglavlju objašnjeno je kako provedba mandata UNPROFOR-a nije mogla biti nikakvo jamstvo da će se reintegracija okupiranih područja RH obaviti mirnim putem, poglavito zbog nekooperativnosti srpske strane, ali i zbog neodlučnosti pojedinih dijelova kontingenta UNPROFOR-a da pri- moraju srpsku „stranu“ na kooperativan odnos.

Osim značaja aktivnosti koje je provodila SVK u vrijeme nakon operacije „Bljesak“, u četvrtom poglavlju objašnjava se i značaj te utjecaj stanja i ak- tivnosti zaraćenih strana na području BiH na završno planiranje i provedbu operacije „Oluja“. Ukazuje se kako je operacija „Oluja“, iako od presudnog značaja za oslobađanje tada okupiranih područja RH, bila i dio ukupnih voj- nih aktivnosti, uključujući i one koje su joj prethodile i one koje su slijedile nakon nje, a realizirale su ih snage HVO-a, HV-a i A BiH na području BiH, koje su dovele do konačnog prekida ratnih djelovanja na području RH i BiH, a u konačnici i do poraza politike koja je prijetila (dugo)trajnom destabiliza- cijom područja jugoistoka Europe.

1.

AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU – POKUŠAJ REALIZACIJE IDEJE „VELIKE SRBIJE“

Uvod

Dana 28. lipnja 1989. godine, u povodu obilježavanja 600. obljetnice bitke na Kosovu, na Gazimestanu, nedaleko od Prištine, upriličen je veliki skup na kojem je govorio predsjednik Srbije Slobodan Milošević, izgovorivši tada, između ostaloga, i sljedeće riječi:

„Danas, šest stoljeća kasnije, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, premda takve još nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su one, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovnosti.“

Dakle, samo tri godine nakon objave Memoranduma SANU, u kojem je revitali- zirana i aktualizirana, u 19. stoljeću rođena, ideja „Velike Srbije“, Milošević otvoreno govori o vremenu pred bitke, pri čemu ni oružane ne isključuje. Radi se o bitkama koje će u skladu s idejom „Velike Srbije“ i kao rezultat tvrdnje da su „Srbi povijesno, etno- loški i antropogeografski najvrjednije stanovništvo i jezgra Balkanskog poluotoka, te da imaju pravo u svoju državu uključiti sve zemlje gdje ima Srba i, dakako, vladati nji- ma“ 8 te u skladu s tezom iz Memoranduma, da je „srpski narod nakon II. svjetskog rata opljačkan, a svi Srbi izvan Srbije u drugim federalnim dijelovima SFRJ su ugroženi“, bi- ti poduzete kako bi se oživotvorila spomenuta parola o „svim Srbima u jednoj državi“. 9

8 Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb, 1991., 328.

9 Dijelovi „Memoranduma“ objavljeni su u Večernjim novostima, Beograd, 24. i 25. rujna 1986.

Vrijeme je to kada se već naslućuje raspad SFRJ, a jedinim „kohezijskim“ čim- benikom jedinstvene SFRJ, koji može i mora osigurati realizaciju parole „svi Srbi u jednoj državi“, (samo)proglašava se tadašnja Jugoslavenska narodna armija (JNA).

Spomenuti Memorandum i vodstvo tadašnje Socijalističke Republike Srbije stvo- rili su podlogu za realizaciju namjere za dominacijom na 2/3 prostora bivše SFRJ. Realizaciji te ideje postupno pristupa partijsko – političko vodstvo Srbije uz pomoć tadašnje federalne vojske – JNA, koja se postupno pretvara u instrument (veliko) srpske politike.

Ideja „Velike Srbije“ nije mogla biti realizirana ako prethodno nisu bili ispunjeni određeni uvjeti. Na ispunjenju tih uvjeta sustavno je radilo političko vodstvo tadaš- nje Srbije:

• redefiniranje Ustava SR Srbije, kojim je praktično ukinut autonomni status Kosova i Vojvodine u okviru Srbije i SRJ, što je predstavljalo prvi korak pre- ma stvaranju „Velike Srbije“,

• nasilno gušenje pokreta i protesta kosovskih Albanaca u njihovim nastojan- jima za ostvarenjem autonomije,

• proširenje Srbije na teritorije nekadašnjih republika bivše SFRJ, poglavito na dijelove teritorija Hrvatske i BiH.

Raspad SFRJ i nastanak novih država na području bivše SFRJ tumačen je od stra- ne ideologa i realizatora ideje „Velike Srbije“ kao izravna ugroza srpskih nacionalnih interesa pa je tu ugrozu trebalo spriječiti i oružanom silom - uporabom tadašnje JNA. Tako je na poticaj i uz potporu SRJ te uz izravno angažiranje JNA, u agresiji na RH sudjelovao značajan dio srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj koji nije želio Hrvatsku kao svoju državu, nego je od matice zemlje pokušao odcijepiti dio hrvat- skih područja, približno do crte Virovitica - rijeka Kupa – Karlovac - Karlobag, s ci- ljem stvaranja „Velike Srbije“.

O tome vrlo „egzaktno svjedoči i knjiga generala Veljka Kadijevića 10 Moje viđenje raspada (Beograd, 1993.), u kojoj se između ostaloga kaže sljedeće:

„Glavne ideje iz osnovne zamisli na kojima su razrađeni planovi uporabe JNA na cijelom jugoslavenskom prostoru su bile: poraziti Hrvatsku vojsku potpuno, ako situacija dozvoli, obavezno u mjeri koja će omogućiti izvršenje postavljenih ciljeva; ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj krajini…“ 11

10 U vrijeme raspada Jugoslavije general Veljko Kadijević obnašao je dužnost saveznog sekretara za narodnu obranu, što je zapravo bila funkcija ministra obrane SFRJ.

11 Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada – vojska bez države, „Politika“, Beograd, 1993., 134.

„Ideja manevra sadržala je sledeće osnovne elemente:

potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora;

pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška – Virovitica; Bihać – Karlovac – Zagreb; Knin – Zadar; Mostar – Split. Najjačom grupacijom ok- lopno - mehanizovanih snaga osloboditi Istočnu Slavoniju, a zatim brzo nas- taviti dejstvo na zapad, spojiti se sa snagama u Zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije. Istovremeno jakim snagama iz rejona Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik sa kopna i iz- biti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar – Split;

nakon dostizanja određenih objekata, obezbjediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske (…)“ 12

Međutim, značajno je zapaziti da se na stranici 134., na kraju trećeg ulomka, potpuno jasno kaže i sljedeće: „posebno voditi računa da će uloga srpskoga naro- da u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskoga naroda u cjelini. Tome prilagoditi lociranje snaga JNA.“

General Kadijević je tako na određeni način anticipirao ono što će se zapravo na koncu i dogoditi: poraz velikosrpske politike u odnosu na Hrvatsku i Bosnu i Her- cegovinu morat će se dogoditi u BiH. Naime, upravo u skladu s naprijed rečenim „lociranjem JNA“, srpske snage u BiH su do 1994. godine okupirale (stavile pod svoj nadzor) više od 70% teritorija BiH 13 i tek u operacijama Armije BiH, HVO-a i HV-a, vođenim na području BiH nakon operacije „Oluja“, stvoreni su uvjeti za vojni poraz Vojske Republike Srpske (VRS), a time i za poraz velikosrpske politike.

12 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 135.

13 “Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict”, 1990-1995, Volume I, Central Intelligence Agency, May 2002, Zemljovid „L“ (Prilog na str. 283.).

1.1. Pretvorba JNA u srpsku vojsku - od vojske „bez države” do vojske iznad države

Pretvaranje Jugoslavenske narodne armije (JNA) iz oružane sile „svih naroda i narodnosti“, kako je tadašnjim političkim rječnikom bilo uobičajeno govoriti, u voj- sku jednog naroda ili srpsku vojsku 14 (što će se kao pojam i naziv dalje rabiti), a što se događalo tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, zaslužuje osobitu pozornost.

Potreba osobite pozornosti proizlazi iz nesporne činjenice da je upravo pretva- ranje JNA u srpsku vojsku jedan od bitnih fenomena krize bivše SFRJ. Naime, taj fe- nomen je političku krizu bivše države dijelom i proizvodio i dodatno komplicirao, a nedvojbeno je imao ključnu ulogu u nametanju rata kao načina njezinog „raspleta“.

Radi se o tome, da je prvo prijetnja uporabom, a potom i uporaba oružane sile s ciljem onemogućavanja ostvarivanja legitimnih težnji za osamostaljenjem iz okvira SFRJ, a pod izgovorom „spašavanja države“, neizbježno vodila i dovela do rata na tlu bivše Jugoslavije.

1.1.1. O položaju JNA u sustavu obrane i jugoslavenskom društvu

S više strana je položaj JNA u jugoslavenskom društvu bio osobit pa i neobičan u odnosu na ustavnopravna određenja oružanih snaga modernih država druge po- lovice prošlog stoljeća. Takve značajke njezina položaja upravo su došle do izražaja tijekom 1980-ih godina, dakle u vrijeme pojačavanja i kompliciranja jugoslavenske krize. Najvažnija je ta, da je JNA u jugoslavenskom društvu djelovala kao jedan od značajnih političkih čimbenika i moglo bi se reći da su se kroz to pokazivale i sve druge specifičnosti njezinog položaja. Ustavnopravno, JNA je bila određena kao „za- jednička oružana sila svih naroda i narodnosti“ i „dio jedinstvenih oružanih snaga“, koje je uz nju činila Teritorijalna obrana (TO). Namjena joj je bila da zajedno s TO „štiti nezavisnost, suverenitet, teritorijalnu cjelokupnost i Ustavom utvrđeno druš- tveno uređenje SFRJ“. Dakle, zadaća JNA je, po Ustavu, bila sastavljena iz dva dijela:

− obrana zemlje od vanjske agresije i

− zaštita Ustavom utvrđenog poretka. 15

14 To dakako uključuje i sve druge koji su iz različitih pobuda prihvatili parolu „borbe za Jugoslaviju“, iako je ona bila samo paravan za unitarističke velikosrpske ambicije. 15 Ima mjesta tvrdnji da bi ustavnopravna ekspertiza pokazala da se uistinu radi samo o dvije strane jedne iste zadaće, obrane od vanjske agresije, ali to nije predmet ovoga rada, već kakvo je bilo uobičajeno tumačenje ustavnog određenja.

Temeljem takvog položaja u sustavu, JNA je politički tretirana prvo kao „važan čimbenik unutarnje stabilnosti“, a kasnije, kako su odnosi u federaciji sve jače zapa- dali u krizu, kao „jedan od najvažnijih“ integrirajućih čimbenika države, što je vre- menom doseglo i epitet „jedinog preostalog pravog“ čimbenika jedinstva i teritori- jalne cjelovitosti zemlje.

Bitna značajka položaja JNA sadržana je i u činjenici da je u njoj djelovala „Or- ganizacija SKJ u JNA“, kao dio SKJ po svom položaju gotovo jednak položaju orga - nizacija SK republika i pokrajina koje su činile bivšu SFRJ. Već je to, samo po sebi, omogućavalo djelovanje na jugoslavenskoj političkoj sceni u ulozi stvarno osamosta- ljenog, iako ne i formalno samostalnog političkog čimbenika. Moglo bi se reći da je temeljem toga, osim što je bila „oružana sila svih naroda i narodnosti“, JNA u sustavu objektivno imala i položaj „oružane sile partije“, ili „partijske vojske“. Razumije se, ovo treba shvatiti u ideološko – političkom, a ne u funkcionalnom smislu.

To je generiralo značajne negativne posljedice, koje su se najdrastičnije manife - stirale u političkim uzurpacijama vrha JNA, od kojih je najteža pretvaranje JNA u srpsku vojsku te provociranje i nametanje rata za račun velikosrpske politike, a pod izlikom „spašavanja Jugoslavije“. Spomenute uzurpacije političke uloge u jugosla- venskoj krizi osobito postaju jasne kada se sagleda sustav zapovijedanja oružanim snagama bivše države.

Treba podsjetiti da je na vrhu zapovjedne strukture oružanih snaga bivše SFRJ bilo Predsjedništvo SFRJ, kao najviše kolektivno tijelo upravljanja i zapovijedanja. U ime Predsjedništva, po Ustavu, vrhovno zapovijedanje ostvarivao je u danom trenut- ku njegov aktualni predsjednik, koji je po propisanoj proceduri biran između člano- va Predsjedništva na razdoblje od jedne godine. Nije nevažan detalj da je ova proce- dura bila pokrenuta nakon smrti Josipa Broza Tita, pa je kasnije bila permanentna i bio je unaprijed poznat redoslijed „izbora“ na tu dužnost.

Predsjedništvo SFRJ imalo je nadležnosti da, uz ostalo, utvrđuje postojanje izrav- ne ratne opasnosti, da zapovjedi opću ili djelomičnu mobilizaciju i, ako to Skupština SFRJ nije u mogućnosti, proglasi ratno stanje te shodno tome odobri planove upo- rabe i zapovjedi uporabu oružanih snaga. Treba naglasiti, da je upravo bojna upora- ba oružanih snaga, što znači postrojbi i drugih efektiva JNA i TO, bila u isključivoj nadležnosti Predsjedništva SFRJ i nije se mogla prenositi na niže instance u sustavu zapovijedanja.

Najviše upravno tijelo i ujedno stožerno tijelo vrhovnog zapovijedanja, službeno nazivano i „štabom vrhovne komande“, bio je Savezni sekretarijat za narodnu obra-

nu (SSNO), na čijem je čelu bio savezni sekretar, a u sastavu SSNO-a je, uz ostale dijelove, bio Generalštab JNA (GŠ JNA), kao najviše stožerno tijelo i operativno – plansko tijelo SSNO-a.

Kao takav, iako u miru svestrano odgovoran za koncepcijska i doktrinarna pita- nja razvoja i pripremanja oružanih snaga za obranu zemlje u slučaju agresije, u koju svrhu je na njega bio prenesen niz ovlasti Predsjedništva SFRJ, kao vrhovnog zapo- vjednika, SSNO nije imao ovlast odlučivanja o uporabi i zapovijedanja uporabe po- strojbi JNA.

Što se tiče drugog dijela oružanih snaga bivše SFRJ, tj. TO republika i pokraji- na, dostatno će biti spomenuti da je upravljanje i zapovijedanje bilo u nadležnosti predsjedništava republika i pokrajina, koja su kao stručna operativno – planska tijela imala (republičke, pokrajinske) štabove TO, koji su u operativnom smislu bili po- dređeni zapovjedništvima JNA strateške razine, a vrhovno je zapovijedanje i nad tim snagama, razumije se, ostvarivalo Predsjedništvo SFRJ. Očite dvojnosti i preplitanja u ovom dijelu sustava za ova razmatranja nisu bitna.

Iako to po ovom sažetom prikazu najviše razine sustava možda i ne izgleda ta- ko, sustav zapovijedanja oružanim snagama u bivšoj državi funkcionalno je bio vrlo kompliciran i podložan blokadama, što znači i ranjiv. Ta njegova, po svemu temeljna značajka proizlazila je iz samog karaktera države i njezinog društveno – političkog sustava, što uključuje i ranije opisani osobit položaj JNA.

Događaji krajem 1980-ih i oružani sukobi početkom 1990-ih godina su to na upečatljiv način pokazali. Tada je, treba podsjetiti, vrh JNA gotovo sasvim otvoreno sebi uzurpirao ekskluzivno pravo arbitriranja u aktualnim političkim previranjima i sukobima. Sukladno tomu, pokušavao je nametati svoja rješenja „u interesu svih“, a s druge strane je opstruirao i odbijao sve inicijative i pokušaje drugačijih rješenja, pa sve do manje ili više otvorenog iskazivanja neposlušnosti i autonomnog djelovanja, tj. uporabe snaga JNA mimo svojih ovlasti, dakle protuzakonito. Na taj način doveo se u položaj iznad države i neprekidno optužujući druge da to pokušavaju, objektiv- no sâm blokirao sustav zapovijedanja na najvišoj razini.

Obilje je materijala i dokaza u prilog ovome dala i već spomenuta knjiga generala Veljka Kadijevića Moje viđenje raspada.

Za ilustraciju će iz nje biti dostatno sljedeće:

• „… autori Ustava iz 1974. godine [su se] potrudili da obezbede da se na usta- van način ruši (…) cjelokupnost jugoslovenske države, a da se istovremeno na ustavan način to ne može spriječiti. (…) Oružane snage su bile dovedene

u situaciju da rade protuustavno… Tu se postavljalo još nekoliko krupnih pi -

tanja kao što su - koji to ustavni poredak štititi (…) i gdje je legitimitet takvog postupka…“ 16

• „Druga krupna dilema je bila - da li će oružane snage svoju zadaću izvršavati

u okviru postojećeg pravnog sistema (…) ili mimo i protiv (…); ako u okviru

sistema, kako; odnosno, ako autonomno, kako. 17

• „… kada je riječ o planiranju, izdavanju pisanih Direktiva, Odluka ili Naređenja Vrhovne komande mi nismo mogli raditi kao što normalno rade manje više sve armije na svijetu, jer bi svaki takav pisani dokumenat odmah stigao u ruke neprijatelju. Zato smo bili primorani raditi na sasvim drugi način.“ 18

• I sam autor konstatira da se radi o „rješavanju prvorazrednih političkih pitanja“ i pita se „kuda bi to zaista odvelo u postojećim unutarnjim i međunarodnim okolnostima“, ali kao što je poznato, nije ustuknuo pred tom odgovornošću. Dapače, on samouvjereno naglašava da nikada ne bi slijedio kao uzor sovjetsku armiju „koja nije prstom mrdnula a SSSR se kao država raspao“. 19

Kao što je vidljivo već i na temelju ovako djelomične raščlambe, položaj oružanih snaga u društvu i sustav zapovijedanja omogućavali su razne deformacije, kao po- sljedicu mogućih sukoba unutarnjih političkih suprotnosti, a kao izgledna, latentna, bilo je upravo svrstavanje uz unitarističku, u biti velikosrpsku politiku i pretvaranje u sredstvo za pokušaj uspostave njoj primjerene države.

Razumije se, njezin naziv je sporedan. Pri tome, dakako, ne treba ni spominjati da je nacionalni sastav JNA bio temeljni preduvjet, jer je to samo po sebi jasno. S ove distance gledano, a pogotovo poslije svega, može se reći da je bilo tek pitanje spleta unutarnjih i vanjskih okolnosti kada će se to dogoditi.

Stoga valja razmotriti kako je teklo i kako se pokazivalo pretvaranje JNA u srp- sku vojsku.

16 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 84.

17 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 87.

18 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 91.

19 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 150.

1.1.2.

O procesu pretvorbe JNA u srpsku vojsku

Postupnu pretvorbu JNA u vojsku jedne, tj. unitarističke i velikosrpske političke opcije, ili uvjetno jednog naroda, treba promatrati kao proces u okviru opće krize bivše jugoslavenske države i društva, koja je počela ubrzano jačati nakon smrti Josipa Broza Tita. Na ubrzavanje i kompliciranje te krize tijekom 1980-ih i njezino razbuk- tavanje krajem 1980-ih djelovale su zasigurno i tadašnje međunarodne okolnosti, ali to za ova razmatranja nije toliko značajno.

Kao spomenutu krizu, i proces pretvorbe JNA moguće je sagledavati na način da se razgraniče, uvjetno, tri razdoblja ili faze:

1. od pojave „problema Kosovo“ 1981. do 1987. godine,

2. od 1988. do 1990. godine,

3. vrijeme zgusnutih događanja krajem 1990. do otpočinjanja otvorene agresije na Republiku Hrvatsku u ljeto 1991. godine.

Prvo razdoblje pretvorbe

Prvo razdoblje započinje izbijanjem nemira na Kosovu u proljeće 1981. godine. Nakon neuspješnih pokušaja smirivanja i normaliziranja stanja, državno vodstvo se ubrzo odlučuje za proglašavanje izvanrednog stanja i primjenu mjera koje je takva odluka, po Ustavu i tadašnjim zakonima, omogućavala i nalagala. Među njima je, dakako, jedna od najznačajnijih bila uporaba postrojbi JNA. Tada se, po prvi put i praktički, JNA pokazuje u ulozi sile koja je oružjem ne samo pripravna „štititi ustav- ni poredak i jedinstvo zemlje“, već to i čini.

Postrojbe Prištinskog korpusa JNA, razmještene na prostoru AP Kosovo, dove- dene su do razine ratnog ustroja i, iako se to formalno nije konstatiralo, djelatno su provodile ulogu glavne snage za „normalizaciju“ stanja.

Vremenom, zapovjedništvo korpusa postaje „institucija“ čiji su podaci i ocjene o stanju na Kosovu tretirani vjerodostojnim i objektivnim, tj. pouzdanim i točnim. To čelnicima JNA imponira, a istupi tadašnjeg SSNO admirala Branka Mamule u Skup- štini SFRJ ili drugim prigodama u Srbiji se počinju rabiti kao prvorazredni materijal i poticaj za napade na ona rukovodstva u zemlji koja su drugačije gledala na uzroke, posljedice i načine prevladavanja krize na Kosovu. U Srbiji ubrzo nadjačavaju one političke snage kojima nije bilo do normaliziranja i smirivanja stanja u AP Kosovo, koliko do manipuliranja tim problemom u cilju nametanja unitarističke, velikosrp- ske koncepcije odnosa u državi.

Nakon Titove smrti, vrh JNA sve učestalije, manje ili više javno nastupa s pozicije presuditelja i jedinog „nepristranog promatrača“ glede političkih problema, prisvaja- jući „pravovjernost“ državi i društvu. Za priželjkivanu takvu ulogu i njima odgovara „problem Kosova“ kao dobar i jak povod za sve otvorenije iskazivanje nezadovoljstva „labavošću države“, osobito Republike Srbije, „prouzročene“ aktualnim Ustavom iz 1974. godine.

Kroz to vojni vrh vuče JNA na stranu onih snaga u Srbiji koje, rabeći Kosovo kao povod i argument, započinju politički obračun sa „zapadnim republikama“, kako su tada označavali Sloveniju i Hrvatsku, a s ciljem nametanja promjena Ustava suklad- no spomenutoj unitarističkoj i velikosrpskoj koncepciji.

Ovo razdoblje, uz ostalo, označilo je i mijenjanje organizacije i sustava zapovi- jedanja JNA na strateškoj razini, nametnuto od vojnog vrha, a koje je još ponekad predmet sporenja i nagađanja glede motiva i političke pozadine.

Radi se o tome, da se do tada postojeća organizacija JNA uglavnom poklapala s područjima republika i pokrajina, pa je svaka od njih imala „svoju“ armiju(e), što je bio naziv strateško – operativne grupacije, odnosno Crna Gora i pokrajine „svoje“ korpuse. To je vojni vrh, naime, počeo ocjenjivati posljedicom „duha razgradnje sve- ga federalnoga, pa i vojske“ 20 iz Ustava 1974. godine.

Kao „predmet najžešćih napada razbijača Jugoslavije“, kako tvrdi V. Kadijević, sredinom 1980-ih proveden je preustroj, pa su umjesto dotadašnjih šest armija, ustrojena tri vojišta (strateške grupacije: sjevero-zapadno, centralno i jugo-istočno), čija je teritorijalna podjela zanemarivala granice republika i pokrajina. Uz to, štabovi TO republika i pokrajina u operativnom su smislu podređeni zapovjedništvima vo- jišta, što je osobito znakovito. Cilj je bio, prema mišljenju Kadijevića, narušiti „već uhodanu kontrolu republika i pokrajina nad njihovom teritorijalnom obranom“ i umanjiti „već legalizirani njihov utjecaj na JNA“. 21

Prema tome, koliko god se tih godina (sredina 1980-ih) pokušavalo uvjeravati da su razlozi vojne, tj. strateško – operativne prirode dominantno uvjetovali ove pro- mjene, nema mjesta dvojbi da je pravi motiv bio politički i to izravno unitaristički, bez obzira kako su ga njegovi stvaratelji označavali pa i doživljavali. Ocjena V. Ka- dijevića, da je ovo bio „predmet najžešćih napada“, kao i činjenica da su naznačene promjene uslijedile unatoč takvom protivljenju, čak i bez suglasnosti Slovenije, što je bio presedan, donekle oslikavaju situaciju kako je vojni vrh miješanjem u političku domenu uistinu i proizvodio i zaoštravao jugoslavensku krizu.

20 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 75.

21 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 78.

Razumije se, nimalo slučajno, ovo razdoblje je označila i „pojava“, tj. javno ob- znanjivanje poznatog Memoranduma SANU, kojim je srpska intelektualna „elita“ pred javnost postavila „problem srpskog naroda u drugoj Jugoslaviji“. 22

Uistinu je to bio politički događaj od osobitoga značenja za aktualne okolnosti, a može se reći i događaj s dalekosežnim političkim učincima. Ipak, ovdje je bitno i do- statno istaknuti da je pojava Memoranduma, za razliku od mnogih drugih događaja neusporedivo manjeg značenja, izazvala vrlo mlaku reakciju JNA. Skoro bi se moglo reći da je „prošla neopaženo“. To je, naravno, djelovalo zbunjujuće za protivnike, ali što je važnije, ohrabrujuće za pristalice „memorandumskoga“ gledanja na tadašnje političke i druge probleme u državi.

Na kraju treba spomenuti, da je sam „svršetak“ toga razdoblja označila uspostava prevlasti birokratsko – nacionalističkih i unitarističkih snaga SK Srbije i pojava Slo- bodana Miloševića na političkoj pozornici tadašnje države. Iza toga slijedi vrijeme u kojem vojno vodstvo nastoji u javnosti održavati privid distanciranosti od Miloševi- ćeve politike, a djelatno ju podupirati, ne samo stvaranjem uvjeta i „otvaranjem pro- stora“ politički podudarnim traženjima i inicijativama, već i samim neprotivljenjem. To će se u nastavku nastojati izravnije pokazati.

Drugo razdoblje pretvorbe

Drugo razdoblje (1988. – 1990.), kao logičan slijed prethodnoga, obilježilo je vrlo intenzivno djelovanje JNA u političkoj domeni. Bilo je usmjereno na nametanje, čak iznudu promjena u Ustavu koje bi, među ostalim, omogućile sigurnije financiranje JNA pa tako i veću autonomiju u odlučivanju, ali i na ometanje i kompromitiranje djelovanja onih političkih snaga u zemlji koje su sve snažnije tražile demokratske promjene i uvođenje višestranačja.

Na inicijative iz Srbije i JNA, 1988. godine obavljene su i neke promjene u Ustavu SFRJ. Međutim, kakve su prave nakane stajale iza tih inicijativa iščitava se iz sljedeće ocjene V. Kadijevića: „Jedini ozbiljan pozitivni rezultat bile su one promjene Ustava SFRJ koje su se odnosile na položaj autonomnih pokrajina (…) i koje su omogućile da se promjenama u Ustavu SR Srbije stvori jedinstvena Republika Srbija.“ 23

Stvarno ukidanje dotadašnjih autonomija pokrajina vojni vrh ocjenjuje „kori- snim“, ali i neuspjelim pokušajem „da se ustavnim promjenama 1988. godine save- zna država koliko – toliko stavi na noge“. Pune tadašnje ambicije pojašnjava Kadije-

22 Večernje novosti, Beograd, 24. i 25. 9. 1986., u: Ante Nazor, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990- ih, Zagreb, 2011., 16-17.

23 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 104.

vić tek 1993. godine, kada javno kaže da se „vojno rukovodstvo“ još tada (1988./’89.) „zalagalo za brzo stvaranje nove Jugoslavije“ od onih naroda „koji zaista žele da žive u zajedničkoj državi“. Dakle, iz toga je vidljivo da je tobožnje principijelno stajalište:

„Da vojska ne donosi nikakve političke odluke ali da učestvuje u pripremi svih po- litičkih odluka u čijem provođenju se ona angažira“, 24 samo floskula, a da je još oko ustavnih promjena 1988. godine vojska, sasvim izravno, iako ne i javno, stala na stra- nu „onih“ za koje je ocjenjivala da „žele živjeti u zajedničkoj državi“.

Politička narav te odluke je sasvim jasna. Od tada vojni vrh bivše države defini- tivno sebi uzurpira pravo političkog presuđivanja i etiketiranja na crti „za ili protiv države“, dovodeći se tako, nezadovoljan postojećim, u položaj „vojske bez države“ (Kadijević), a zapravo – vojske iznad države.

Paralelno sa snažnim pritiskom u smjeru „popravljanja države“ po svojoj (i nji- hovoj) mjeri, vojno je vodstvo provodilo vojno – stručno planiranje i pripremanje uporabe oružanih snaga, sukladno aktualnoj prosudbi unutarnjih i međunarodnih uvjeta, a shodno cilju stvaranja „nove Jugoslavije“. Planovi su modificirani i dorađi- vani ovisno o razvoju situacije.

Za ilustraciju vrijedi spomenuti neka od opredjeljenja temeljne zamisli uporabe oružanih snaga. Kadijević tako piše, da su planirali poduzimati „radnje i aktivnosti koje će omogućiti da se zadaća izvrši funkcijom odvraćanja“. To, među ostalim, treba tumačiti i kao „pokazivanje sile“, koja je u biti imala za posljedicu stalno podizanje napetosti u društvu i poticanje „ratne psihoze“. Zatim, „svjesno dozvoliti da neprija- telj prvi napadne tako da cijeli svijet jasno vidi tko je agresor i što hoće“. 25

Ovo, dakako, samo naivni mogu tumačiti kao usmjerenost na pasivno čekanje, jer je očito, a događaji su to potvrdili, da je uistinu bilo planirano provocirati sukobe, kako bi se stvorio povod za intervenciju postrojbi JNA. Kroz ovo treba, djelomice, sagledavati i uzroke srpske pobune protiv Republike Hrvatske.

I konačno, odrednica zamisli, čija je realizacija u javnosti dosta kontroverzno tu- mačena, a radi se o sljedećem: „Teritorijalnu obranu maksimalno paralizirati u onim dijelovima zemlje gdje bi ona mogla poslužiti kao baza za stvaranje vojske secesioni- stičkih republika“. Tu Kadijević i dalje piše neistinu, da je „u tom cilju sva“ TO razo- ružana, a odmah zatim se i sam demantira objašnjenjem da su „TO srpskih dijelova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upotrijebili u djelovanjima zajedno s JNA“. 26

24 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 89-90.

25 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 92-93.

26 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 93-96.

Kao što je odluka o oduzimanju oružja TO donijeta na Predsjedništvu SFRJ na- kon silnih pritisaka vrha JNA, tako je i realizacija ostalih dijelova „zamisli“ uporabe oružanih snaga predmnijevala uporno nastojanje da se to pravno legitimira. Zato je kraj toga razdoblja bio obilježen nastojanjem, da se na raznovrsne načine isprovocira i nametne odluka o proglašavanju izvanrednog stanja u zemlji, kako bi se „pokrile“ namjere i djelovanja na onemogućavanju započetih demokratskih promjena. Zapre- ka na tome smjeru bio je nedostatak „prave države“ i „pravog vrhovnog komandanta

u licu Predsjedništva SFRJ“, ocjenjuje tadašnji čelnik JNA. 27

Da bi otklonili ili bar ublažili taj „nedostatak“, vojno vodstvo je pokušalo instali- rati Slobodana Miloševića na mjesto predsjednika Vlade (Saveznog izvršnog vijeća - SIV), ali prijedlog nisu prihvatili Milošević i srbijansko rukovodstvo. No, bitno je da

„razlike nije bilo u ciljevima, ali jeste u načinu njihova ostvarenja“. 28 Razumije se, ra- dilo se samo o poznatoj Miloševićevoj pragmatičnosti. Znakovito je da se, inače, tih godina Milošević skoro nikad u svojim istupima nije izjašnjavao u prilog, a pogotovo ne pozivao na JNA. Bila je očito na djelu „tiha“ suradnja na zajedničkom „poslu“, jer

je vrijedilo i obrnuto - iz vojnog vrha prema srbijanskom vodstvu nije išla ni najma-

nja kritika, ali ni javna potpora.

Prvu polovicu 1990. godine, koja je uvjetno svršetak ovoga razdoblja, označili su, osim spomenutog razoružavanja TO, pokušaji vrha JNA da preko Predsjedništva SFRJ i SIV-a „progura“ odluke koje bi, faktično, tada onemogućile i odgodile više- stranačke izbore u Sloveniji i Hrvatskoj. Tada je, uz ostalo, učinjen i izravan pritisak na rukovodstvo tadašnje SR Hrvatske, na posebno upriličenom sastanku u Zagrebu, na inicijativu SSNO-a, mjesec dana prije višestranačkih izbora u RH. Kad ni to nije uspjelo, pristupilo se djelovanjima koja prethode i izravna su priprema za potpuno i otvoreno nastupanje u ulozi vojske koja „stvara novu državu“.

Treće razdoblje pretvorbe

Tako se ulazi u treće razdoblje ovoga procesa, znakovito po zgusnutom nizu do- gađanja u relativno kratkom vremenu, snažnom psihološko-promidžbenom djelo- vanju u smjeru kompromitacije višestranačja i, osobito, politike stranaka koje su iz- borima došle na vlast, te provociranju „međunacionalnih sukoba“, kako bi se stvorio povod za intervenciju JNA, bilo pod legitimitetom postupanja u izvanrednom stanju ili na način neke od varijanti „vojnog udara“.

27 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 93-96.

28 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 106.

Sukladno tomu, provodi se i daljnja prilagodba planova uporabe postrojbi JNA, a prema novodefiniranoj zadaći – „obraniti pravo naroda koji žele živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji“, što uistinu znači i ući u oružani sukob s onima koji to ne žele.

Jasno je da takva odluka, u tada aktualnim uvjetima, ne može biti prihvaćena u redovnoj proceduri i od svih, već je ona kao takva bila autonomna i rezultat uzurpa- cije nepripadne političke, a još manje pravne uloge. Iz toga slijedi da je ta „obrana“ mogla biti i provođena jedino na način komplota ili zločinačkog pothvata. To, nada- lje, podrazumijeva i primjerene, prikrivene i tajne aktivnosti specijaliziranih službi, tj. dijelova sigurnosno – obavještajnog sustava JNA, uz oslonac na Službu državne bezbednosti (SDB) Srbije i druge.

Za relativno kratko vrijeme pokazao se prvi veliki učinak takvog prikrivenog djelovanja, u obliku poznate „Balvan revolucije“ na kninskom području i dijelovima Like i Korduna pretežito nastanjenim Srbima, u kolovozu 1990. godine.

Od tada pa nadalje potiče se zaoštravanje izazvane napetosti i, u biti, upravlja „kriznim stanjem“. To upravljanje oslikava tijek događanja, od kontinuiranog istica- nja sve manje prihvatljivih političkih zahtjeva prema Republici Hrvatskoj kao državi, do poznatih „incidenata“ oko uspostave novih policijskih postaja (Plitvice, Kijevo) i „pobune“ policajaca (Pakrac, Glina).

Poseban smjer takvog djelovanja činilo je otkrivanje i praćenje priprema za obra- nu od očekivane intervencije JNA u Republici Hrvatskoj, označavano kao ilegalno naoružavanje i ustrojavanje paravojnih oružanih sastava. To je područje ocjenjiva- no kao najpogodnije za svakovrsnu političku kompromitaciju nove vlasti Republike Hrvatske, uključujući i realno izvediv pokušaj sankcioniranja po tadašnjem Zako- nu o vojnim sudovima, kao kažnjivog djela „pripremanja oružane pobune“ i drugih iz okvira „kontrarevolucionarnog ugrožavanja Ustavom SFRJ utvrđenog uređenja“. Ujedno, kroz to se uočavala mogućnost novog snažnog pokušaja iznude odluke o proglašenju izvanrednog stanja u državi.

Međutim, kad je i to propalo, na sjednici Predsjedništva SFRJ (12. - 15. ožujka 1991.) vojno vodstvo sve usmjerava na izazivanje oružanih sukoba. Osobito značaj- na komponenta ukupnog djelovanja JNA tijekom ovoga razdoblja bila je sadržana u poticanju i pomaganju vojnog organiziranja „obrane srpskog naroda u Hrvatskoj“. Razumije se, radi se o naoružavanju srpskog pučanstva oružjem iz skladišta JNA, te tajnom osposobljavanju postrojbi iz ratnog ustroja JNA i TO na područjima kasnije

proglašene „SAO Krajine“. 29 Kako je to rađeno po „modificiranoj ulozi JNA u odno- su na ulogu utvrđenu Ustavom“, prema pisanju Kadijevića, govori osnovna ideja „ge- neralnog političkog cilja“, a taj je bio „zaštititi srpski narod u Hrvatskoj“ i omogućiti

Zadatak izvršavati u okviru sprječava-

nja međunacionalnih sukoba, kako je to Predsjedništvo SFRJ formuliralo. 30

Temeljem toga slijedi i „učvršćivanje vojničkog samoorganiziranja“, što znači okrupnjavanja postrojbi putem ustrojavanja više razine zapovijedanja, dakako uz kadrovsko popunjavanje i druge vojno – stručne aktivnosti iz JNA.

Sve je to bilo usmjereno na realizaciju temeljne i jedinstvene zamisli da se „zašti- ta srpskog naroda u Hrvatskoj“ provede „na način što će se svi krajevi sa većinskim srpskim stanovništvom osloboditi u svakom pogledu od prisustva hrvatske vojske i hrvatske vlasti. (…)“ 31 Dakle, cilj je radikalan, a to je okupacija i otimanje dijelova tuđeg teritorija.

Kakav je to plan bio, znakovito pokazuje ideja manevra „operativno – strategij- ske napadajne operacije“ (čitati: agresije), kako je obznanjuje V. Kadijević, a što je već objašnjeno na prethodnim stranicama. 32

Ako se ima u vidu kada i kako je taj plan zamišljen i stvoren, a osobito posljedice koje je njegova provedba proizvela, mora nestati svaka dvojba o tome da je uistinu ključna odgovornost na vrhu JNA, i to za rat izazvan zločinačkim pothvatom.

Jednako tako, sasvim je jasno da definitivno u proljeće 1991. godine politikom vojnog rukovodstva nestaju i zadnje natruhe jugoslavenskoga karaktera JNA, pa ui- stinu ostaje samo prazan uobičajeni naziv „JNA“.

Ne pretendirajući na to da je fenomen pretvaranja JNA u srpsku vojsku dostat- no cjelovito zahvaćen, prezentirani sadržaj upućuje na utemeljenost nekoliko bitnih tvrdnji o toj problematici:

• pretvaranje JNA u srpsku vojsku jest jedna od posebnih i osobito značajnih pojavnosti krize bivše SFRJ;

• takva deformacija JNA proizašla je iz karaktera samog društvenog i političkog sustava u kojem je ona (JNA), kao sasvim ideologizirana i politizirana oružana

mu vojničko samoorganiziranje za obranu

29 Kakve su sve podvale pokušavane, oslikava i činjenica da je na kninskom području u siječ- nju 1991. godine, u sklopu „akcije razoružavanja paravojnih formacija“, uistinu bila „prikupljena i predana“ stanovita količina oružja, što je trebao biti dokaz „jednakog“ pristupa JNA i „koopera- tivnosti“ Srba.

30 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 134.

31 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 134.

32 Veljko Kadijević, Moje viđenje…, 135.

sila, po prirodi stvari, latentno težila miješanju i arbitriranju u političkoj, pa čak i drugim društvenim domenama, razumije se, personalizirano u nastupu i djelovanju osoba koje su u duljem razdoblju činile „vojni vrh“;

• tijekom jugoslavenske krize vojni vrh je postupno sve više uzurpirao sebi nepripadno pravo političkog presuđivanja i etiketiranja na crti „za ili pro- tiv“ Jugoslavije, te svojim djelovanjem komplicirao već postojeće i proiz- vodio nove političke probleme i sukobe, a kako je u tome zlorabio „auto- ritet“ oružane sile, uključujući i prijetnju njenom uporabom, objektivno nosi najveću odgovornost za rat(ove) na prostoru bivše SFRJ. Ovo, i osobito zato što je oružanu silu stavio u službu jedne politike i jednog naroda, neovlašteno odlučujući da na taj način „stvori državu od naroda koji u njoj žele živjeti“;

• u završnom razdoblju krize djelovanje vojnog rukovodstva je bilo označeno manevriranjem na samom rubu Ustava i zakona bivše države, a u prvoj po- lovici 1991. godine dolazi do pripremanja i uporabe oružanih sastava mimo i protivno zakonu i to, prvo, proizvoljnim tumačenjem odluka nadležnih, a zatim i potpuno autonomnim djelovanjem;

• naznačena djelatnost po svemu je imala obilježja komplota i zločinačkog pothvata, jer je provođena izvan i mimo postojećih institucija sustava, čak i uz izravno i javno odricanje poslušnosti nadređenima, koji su „usput“ etik- etirani „rušiteljima Jugoslavije“ i „mrziteljima srpskog naroda“, a inicijalne dokaze o svemu sadrži spominjana knjiga V. Kadijevića. Njezina uvjerljivost u tome smislu je velika, jer je nastala nedugo nakon događaja koje opisuje, dok autor još ne uviđa da će „misija“ doživjeti krah, a uvjeren je da je „isprav- no postupao“.

1.2. Potpora u održavanju uspostavljenog stanja okupacije

1.2.1. Okupacija RH i uspostava Srpske vojske Krajine

U skladu s glavnim idejama iz osnovne zamisli, JNA je svoje zadaće i obavila. O tome je general Kadijević progovorio i u svojstvu svjedoka na suđenju generalu Vladi Trifunoviću – zapovjedniku 32. (Varaždinskog) korpusa JNA, o čemu piše i beograd- ski dnevnik „Borba“ od 18. svibnja 1993. godine:

„Da nije potpisan Vanceov plan išli bismo i u Zagreb“, tim riječima započeo je svjedočenje u procesu generalu V. Trifunoviću, general armije Veljko Kadijević. Prvi put pred krivičnim vijećem Vojnog suda od nekadašnjeg prvog čovjeka JNA javno se čulo koji su bili zadaci Armije u Hrvatskoj. Formulacija Predsjed- ništva SFRJ „sprječavanje međunacionalnih sukoba“ značila je zapravo „oslo- bađanje srpskih krajeva, a zatim izvlačenje jedinica JNA na granice jedne bu- duće Jugoslavije“. Ovaj prvi zadatak u potpunosti je izvršen, jer je 1/3 hrvatskog teritorija ostala u srpskim rukama, kaže Kadijević. Osim toga, nastavio je, jed- na armija uspjela je stvoriti tri vojske – Jugoslavije, Republike Srpske te je omo- gućila stvaranje vojske u srpskim krajevima. Veljko Kadijević tvrdi da „s ovim planom nije bilo upoznato cijelo Predsjedništvo SFRJ, a pred njega su iznošene samo djelomične i početne ideje, dok su naređenja zapovjednicima korpusa davana usmeno, kako za njih ne bi saznao neprijatelj“. Glavnim protivnicima proglasio je „hrvatsku vojsku, indoktrinirani hrvatski narod, međunarodnu za- jednicu i vrlo organizirani i sinkronizirani mirovni pokret pacifista i majki“. Jedno od pitanja bilo je i to zašto poslije Vukovara JNA nije okupirala i Zagreb, na što Kadijević odgovara: „Do Zagreba nismo išli jer je potpisan Vanceov plan pa ga nismo htjeli prekršiti. Da to nije učinjeno išlo bi se u deblokadu naših je- dinica.“ Na kraju dodaje kako zna da je u Hrvatskoj osuđen zbog ratnih zloči- na i rušenja Osijeka, Dubrovnika, Vukovara…, no zaključuje: „Ja sam radio po svojoj savjesti i opet bih isto učinio“.

U stvarnosti, general Kadijević je nakon pada Vukovara imao namjeru (želio) produžiti djelovanje JNA u smjeru Zagreba (koridorom uz Savu) i Varaždina (kori- dorom uz Dravu), ali takvo djelovanje nije dopustilo vodstvo države. 33

JNA je praktično uspostavila i organizirala stanje okupacije na dijelovima teri- torija RH, dajući kontinuiranu potporu svim aktivnostima, a osobito onima na us-

33 “Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume II”, Central Intelligence Agency, October 2003, 207-208.

postavi „srpske vojske“, na pretvorbi (organizaciji, popuni, ustroju, osposobljavanju) Teritorijalne obrane u Srpsku vojsku Krajine (SVK), koja je formalno uspostavljena u listopadu 1992. godine. 34

Srpska vojska Krajine ustrojena je u 6 operativnih sastava (korpusa), različitoga ustroja i jačine, raspoređenih po regionalnim cjelinama tada okupiranih područja Republike Hrvatske (tadašnja tzv. RSK). To su:

11. istočnoslavonski korpus, sastava:

- 6 motoriziranih (pješačkih) brigada (35., 37., 39., 40., 43., 45.)

- 1 mješovita artiljerijska pukovnija (map)

- 2 bitnice srednjeg samohodnog raketnog puka (ssrp) PZO „KUB“

- i ukupne jačine: 10.000 do 11.000 ljudi 35 , 120 do 130 tenkova, 65 do 70 OT/ BVP, 120 do 130 topničkih oružja kalibra 105 mm ili većeg.

18. zapadnoslavonski korpus, sastava:

- 3 lake (pješačke) brigade (51., 54., 98.)

- 2 odreda (59. i 63.)

- i ukupne jačine: 4000 do 4500 ljudi, 25 do 30 tenkova, 20 OT/BVP, 50 do 55 topničkih oružja kalibra 105 mm i većeg.

39. banijski korpus, sastava:

- 4 pješačke (lake) brigade (24., 26., 31., 33.)

- 1 odred

- 1 oklopna bojna (okb)

- 1 map

- i ukupne jačine: 5000 do 6000 ljudi, 40 do 50 tenkova, 20 OT/BVP, 110 do 120 topničkih oružja kalibra 105 mm i većeg.

34 HMDCDR, 26., kut. 6., Odluka Glavnog štaba TO RSK o preimenovanju u Glavni štab Vojske RSK, Knin, 16. 10. 1992. 35 Podaci o broju ljudi u korpusima i ostalim postrojbama SVK ne odnose se na ratnim ustro- jem predviđen broj nego na prosječnu razinu popune, kakva je bila u vrijeme prije potpisivanja „Zagrebačkog sporazuma“ krajem ožujka 1994. godine. Radi se poglavito o podacima iz prosud- bi Obavještajne uprave GSHV-a („Prosudba stanja, mogućnosti i namjera neprijatelja“, 7. 11. 1993., odnosno „Obavještajna prosudba mogućeg razvoja događaja na vojno-političkom planu i moguća ugroza RH u narednom razdoblju, osobito u varijantama angažiranja Hrvatske vojske“, 26. 3. 1994.). Brojno stanje bilo je nešto veće odmah nakon ustrojavanja SVK, o čemu svjedoči i podatak iz izjave generala Mile Novakovića na svjedočenju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu (listopad 2000. i veljača 2001.), u: HMDCDR, 18., mapa 31. – Doku- menti.

21. kordunski korpus, sastava:

- 4 lake brigade (3., 11., 13., 19.)

- 2 mješovita artiljerijska divizijuna (mad)

- i ukupne jačine: 4500 do 5000 ljudi, 45 do 50 tenkova, 20 OT/BVP, 65 do 70 topničkih oružja kalibra 105 mm i većeg.

15. lički korpus, sastava:

- 1 motorizirana brigada (9.)

- 4 pješačke (lake) brigade (18., 50., 70., 103.)

- 2 mad-a

- i ukupne jačine: 5500 do 6000 ljudi, 60 do 70 tenkova, 25 do 30 OT/BVP, 70 do 75 topničkih oružja kalibra 105 mm i većeg.

7. sjevernodalmatinski korpus, sastava:

- 2 mtbr (75. i 92.)

- 2 lake brigade (1. i 4.)

- 2 pješačke brigade (2. i 3.) 36

- 1 map

- 1 laka topnička pukovnija (ltp) PZO

- 2 bitnice ssrp PZO KUB

- i ukupne jačine: 8000 do 9000 ljudi, 90 do 100 tenkova, 45 do 50 OT/BVP, 110 do 120 topničkih oružja kalibra 105 mm i većeg.

105. zrakoplovna brigada (Udbina), sastava:

- 1 eskadrila (12 – 16 zrakoplova „Jastreb“ i „Galeb“)

- 1 eskadrila (3 helikoptera „Gazela“, 4 „Ga-MA“ i 2 MI-8).

1 raketni divizijun R-65 „Luna“

4 višecjevna lansera raketa „Orkan“

raketna brigada PZO-a

75. mabr

ostale pristožerne postrojbe i institucije GŠ SVK.

Radi se, dakle, o vojsci u čijem sastavu je približno 40 do 50 tisuća ljudi, koja na raspolaganju ima razmjerno i apsolutno veliki broj različitih oružja i oružanih susta- va, koja stoga može predstavljati i predstavlja realnu ugrozu, iz koje je 1993. godine

36 Treća pješačka brigada ustrojena je naknadno, u veljači 1994. godine.

izvedena i „strategija realne prijetnje“, zasnovana na barem tri čimbenika „odvraća- nja“ od pokušaja možebitnog oslobađanja okupiranih područja RH vojnim sredstvi- ma:

• ugroza koju sama SVK predstavlja svojom snagom i operativnim raspore- dom,

• ugroza koju predstavlja topništvo (raketna i topnička oružja) SVK u čijem dosegu se nalaze brojni veći (uključujući glavni grad Zagreb) i manji gradovi u RH,

• mogućnost angažiranja dijela snaga iz sastava VJ i/ili VRS (zagranična područja RH) kao operativnu ili strategijsku pričuvu, kao izravna ojačanja, ili kao izravnu potporu.

Međutim, kako SVK ne bi mogla biti ni formirana bez svestrane i svakovrsne po- moći i potpore JNA, jednako tako ni njezino kasnije djelovanje u funkciji održavanja stanja okupacije dijela teritorija RH, na kojem je bila samoproglašena „Republika Srpska Krajina“ (RSK), ne bi bilo moguće bez stalne potpore VJ.

1.2.2. Potpora koju je SRJ (VJ) davala „RSK“ (SVK)

Potpora koju je SRJ, odnosno JNA (VJ) davala „RSK“, odnosno SVK, može se po svojem sadržaju promatrati u tri različita vremenska razdoblja:

• prije pobune

• od prvih naznaka pobune do uspostave „RSK“ i SVK

• od uspostave SVK do operacije „Oluja“, ali je cilj te potpore uvijek bio osigu- rati uvjete za odvajanje tzv. „srpskih teritorija“ od matice Hrvatske i njihovo pripajanje „jedinstvenom srpskom prostoru“ radi formiranja „Velike Srbije“ (nove Jugoslavije), a u sva tri razdoblja su prepoznatljive „dvije“ konstante:

- politička – uspostava „RSK“ i odvajanje od RH radi ostvarivanja ideje „Velike Srbije“

- vojna – izravna potpora navedenoj politici, bez ograničenja glede načina i sredstava realiziranja te potpore.

Različiti sadržaji i oblici vojne potpore (i suradnje), osobito u razdoblju nakon formiranja SVK, jasno pokazuju jedinstvenost funkcioniranja VJ, VRS i SVK, što nedvojbeno ukazuje na namjere ujedinjenja „srpskih prostora“ u jednu državu. 37

37 Jedinstvenost funkcioniranja odnosi se i na VRS, odnosno RS, s kojom je 1995. godine čak potpisana deklaracija o ujedinjenju u jedinstvenu državu, ali se tu ne radi o uzročno-posljedičnim

Do uspostave SVK potpora JNA ogledala se poglavito u sljedećem:

− razoružavanje Teritorijalne obrane RH (preuzimanje skladišta) na područjima s većinskim hrvatskim pučanstvom;

− raspoređivanje postrojbi JNA u područjima većih koncentracija srpskog pučanstva;

− naoružavanje lokalnog srpskog pučanstva;

− sprječavanje intervencija hrvatske policije u žarištima pobune („tampon zone“);

− pretvaranje postrojbi JNA (oprema) u postrojbe SVK;

− izravna borbena potpora u osvajanju pojedinih područja i naselja;

− izravne napadajne operacije radi okupacije pojedinih područja RH.

Nakon formiranja SVK, potpora iz SRJ, odnosno VJ postaje još intenzivnija i raznovrsnija, a posebno je bila izražena kada je u pitanju popuna kadrovima, 38 na kom je području SVK i praktično funkcionirala kao sastavni dio VJ. 39

Potpora koju je VJ (SRJ) pružala SVK („RSK“) može se svrstati u sljedeće katego- rije, a zbog opsežnosti materijala koji tu potporu dokazuju, ovdje će referentni doku- menti biti navedeni samo uz neke od navedenih kategorija:

Kadrovska potpora:

• popuna najvišim časničkim kadrom, koji se iz postrojbi VJ raspoređuje u postrojbe SVK i obrnuto:

- general Dušan Lončar, do tada zapovjednik 37. užičkog korpusa VJ, imenovan 4. travnja 1994. za zapovjednika 11. korpusa SVK; 40

- general pukovnik Mile Mrkšić postavljen je na dužnost zapovjednika SVK 18. svibnja 1995. godine 41 , nakon što je ostavku podnio dotadašnji zapovjednik general bojnik Milan Čeleketić. Na tu dužnost general Mrkšić došao je izravno s dužnosti pomoćnika načelnika GŠ VJ za speci-

vezama iste razine kao u slučaju veza sa SRJ. „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 14. do 21. veljače 1994.“, 21. veljače 1994. godine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-

06/1-94-453.

38 HMDCDR, 41., kut. 5, „Podaci za analizu komandnog kadra“, Komanda 15. korpusa, 5. 1. 1995.

39 HMDCDR, 2., kut. 5006., „Informacija jedinicama” (o govoru generala Mile Mrkšića u Skupštini RSK), Komanda 2. pbr, 3. 6. 1995.

40 Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje 4. do 11. travnja 1994. godine, 12. travnja 1994., MORH, klasa: 833-05/93-02/02, Ur. broj: 512-06-06/1-94-880.

41 Služebni glasnik RSK, br. 3, 9. 6. 1995., 136.

jalne postrojbe. Treba napomenuti da je general Mrkšić početkom agresi-

je na RH bio sudionik napada na područje Srijema i Vukovara, kao za-

povjednik 1. motorizirane gardijske brigade.

- pukovnik Slobodan Tarbuk, od sredine 1992. godine zapovjednik 39.

banijskog korpusa SVK, a 1993. godine, na osobni zahtjev, premješten

u

SRJ, na dužnost načelnika stožera kragujevačkog korpusa VJ; ponovo

je

krajem svibnja 1995. imenovan na dužnost zapovjednika 39. korpusa

SVK, 42 nakon što je pukovnik Žarko Gačić smijenjen s te dužnosti, jer je zapovijed o djelovanju „Orkanom“ po Zagrebu dobio 1. svibnja u 13.00 sati, a djelovanje je odobrio tek 2. svibnja („ponašao se kukavički“, po ocjeni časnika sigurnosti).

• popuna časnicima raznih nedostajućih vojnih specijalnosti (zrakoplovne, oklopne, EI i PED, raketne, PZO): „Osloncem na kadrovsku i tvarnu pot- poru VJ 43 počelo je i ustrojavanje postrojbi ED u korpusima SVK te Centra EI i PED SVK na Plitvicama. Na temelju zapovijedi načelnika GŠ VJ, u sastav SVK upućena su i dva kompletna voda ED iz sastava VJ.“ 44

• popuna ljudstvom mobiliziranim na području SRJ (pričuvni kadar, ročnici):

tipičan primjer je akcija vođena tijekom lipnja i srpnja 1995. godine na području SRJ pod kodnim nazivom „Oluja“, a o kojoj će više riječi biti u 4. poglavlju;

• specijalistička obuka ročnika pojedinih specijalnosti, 45 za koje se obuka nije mogla organizirati u SVK: u izvješćima o brojnom stanju pojedinih zapovjedništava SVK razvidno je da se određeni broj ročnika nalazio na obu- ci u VJ i VRS; 46

• školovanje kadeta na vojnim školama i akademijama: cjelokupno školovanje budućeg časničkog kadra obavljano je na području SRJ, jer u SVK nije bilo vojnih škola.

42 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje 22. do 29. svibnja“, 31. svibnja 1995. godine; MORH, klasa: 804-08/95-172/02, Ur. br.: 512-06-06/1-95-1362.

43 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 16. do 23. svibnja 1994. godine“, 23. svibnja 1994., MORH, klasa: 833-05/93-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-1181.

44 “Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 31. siječnja do 7. veljače 1994. godine“, 7. ve- ljače 1994., klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-329.

45 “Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 7. do 14. veljače 1994. godine“, 14. veljače 1994., klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-403.

46 HMDCDR, 18., „Pregled popune jedinica 7. korpusa po RF“, Komanda 7. K, 28. 10. 1994.

Teorijsko – doktrinarna suradnja:

• definiranje strategije obrane: „strategija realne prijetnje“ izrađena je pod vodstvom generala R. Radinovića; 47

• izrada doktrine uporabe postrojbi: u SVK su rabljeni pravilnici iz VJ (Pravilo službe, Strojevo pravilo 48 );

• pripreme preustroja i modernizacije: kada je dolaskom generala Mrkšića za zapovjednika SVK pokrenuta inicijativa za ustroj specijalnih (manevarskih) snaga na razini SVK i u korpusima, 49 radi pružanja stručne pomoći u Slunj je došla ekipa časnika - instruktora iz Korpusa specijalnih snaga VJ (KSS VJ), na čelu sa zapovjednikom KSS VJ generalom Miodragom Panićem. 50

• sigurnosno – obavještajna suradnja: uvezivanje i centralno vođenje djelovan- ja obavještajnih službi VJ, VRS i SVK. 51

„Dana 7. veljače 1994. godine u ObU GŠ VJ održana raščlamba rada postrojbi za EI na kojoj su sudjelovali i predstavnici iz SVK.“ 52

• odlazak na konzultacije i „brifinge“ u GŠ VJ: „U Beogradu je 5. lipnja 1995. godine održan jedan od redovitih sastanaka predstavnika SVK i VJ s glavnom temom kako mobilizirati vojno sposobne osobe u SRJ za potrebe popune SVK.“ 53

General Mile Mrkšić, zajedno s nekoliko časnika iz GŠ SVK te sa zapovjednikom 11. korpusa (general Dušan Lončar) bio je na sastanku s predsjednikom Srbije Slo- bodanom Miloševićem (pitanje izbora ministra obrane) i s načelnikom GŠ VJ (ana- liza realizacije zadaća i bojne spremnosti postrojbi SVK). 54

47 O tome će više govora biti u sljedećem poglavlju (br. 2).

48 HMDCDR, 8., kut. 7, „Organizacija života i rada u 7. korpusu naređenje“, Komanda 7. k, 22. 6. 1994.

49 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 14. do 21. lipnja 1995. godine“, 21. lipnja 1995. godine, MORH, klasa: 804-08/95-172/02, Ur. br.: 512-06-06/1-95-1555.

50 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 7. do 14. lipnja 1995. godine“, 16. lipnja 1995. godine, MORH, klasa: 804-08/95-172/02, Ur. br.: 512-06-06/1-95-1517.

51 „Raščlamba…“, 16. lipnja 1995. godine, MORH, klasa: 804-08/95-172/02, Ur. br.: 512-06-06/1-95-

1517.

52 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 14. do 21. veljače 1994.“, 21. veljače 1994. go- dine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-453.

53 “Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 30. svibnja do 6. lipnja 1995. godine“, od 7. lipnja 1995. godine, MORH, klasa: 804-08/95-172/02, Ur. br.: 512-06-06/1-95-1414.

54 „Obavještajna informacija za 5. srpnja 1995. godine“, 6. srpnja 1995. godine, MORH, klasa: 804- 08/95-172/02, Ur. br.: 512-06-06/1-95-1666.

• međuvojna suradnja: 20. kolovoza 1993. general Ratko Mladić (zapovjednik VRS) posjetio je 18. korpus SVK, 55 a govorio je o zajedničkoj obrani srpskih zemalja.

Na susretu Milana Martića i Radovana Karadžića 17. veljače 1994. godine „raz- govaralo se o obvezama vojne suradnje (…) i drugim aktivnostima usmjerenim na ujedinjavanje u zajedničku državu“. 56

Koordinacija rada SVK i VRS u djelovanjima na području Dinare i Bosanskog Grahova te zapadne Bosne. 57

Logistička potpora: 58

• opskrba streljivom različitih vrsta

• opskrba gorivom

• opskrba rezervnim dijelovima za različita borbena sredstva

• opskrba vojnim i policijskim odorama

• remont tehničkih sredstava SVK u SRJ

• ispomoć u ljudstvu za održavanje tehnike.

Ojačanja:

• topničke postrojbe do ranga divizijuna

• raketne postrojbe do ranga divizijuna

• tenkovske postrojbe do ranga bojne

• postrojbe EI i PED do ranga satnije.

55 HMDCDR, 6., kut. 5, „Informacija potčinjenim jedinicama“, 20. 08. 1993.

56 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 14. do 21. veljače 1994.“, 21. veljače 1994. go- dine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-453.

57 HMDCDR, 2-2. KK VRS, kut. 3, Dopis Komande 2. krajiškog korpusa Glavnom štabu Vojske Re- publike Srpske, 27. 5. 1995.

58 O tome govore sljedeći dokumenti: „Informacija o ojačanjima u tenkovima pristiglim na područ- je sektora ‘Istok’“, 7. veljače 1994. godine, MORH, Ur. br.: 512-06-06/1-94-327; Informacija od 24. rujna 1993. godine, MORH, Ur. br.: 512-06-06/1-93-3067; „Pokazatelji i značajke potpore SRJ pre- ma ‘RSK’“, 30. ožujka 1995. godine, MORH, Ur. br.: 512-06-06/1-95-797; „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 3. do 10. listopada 1994. godine“, 11. listopada 1994. godine, MORH, Ur. br.: 512-06-06/1-94-2356; HMDCDR, 8., kut. 7, „Referat po pitanjima borbene gotovosti“, Ko- manda 7. korpusa, 15. 4. 1994.

Opremanje i modernizacija:

• topnička i raketna oružja: na primjer, topnička i raketna oružja za formiranje Korpusa specijalnih jedinica, o čemu će više riječi biti u nastavku;

• tenkovi: tijekom siječnja 1994. godine dopremljeno je 35 tenkova T-34 za potrebe 11. korpusa SVK (u funkciji jačanja obrane), popuna tenkovima M-84 iz sastava specijalne brigade (Niš) u lipnju 1995. godine, za potrebe formiranja KSJ SVK;

• raketni lanseri,

• helikopteri,

• sustavi veze.

Značaj i opseg potpore osobito ilustriraju podaci o potpori koja je iz SRJ (VJ) do- lazila u „RSK“ (SVK) nakon kolovoza 1994. godine, kada je SRJ uveden embargo na svaku vrstu financijske, gospodarske i vojne pomoći usmjerene prema RS i „RSK“, 59 o čemu će više riječi biti u 3. poglavlju, ali i podaci o potpori neposredno prije početka završne faze napadajne operacije na zapadnu Bosnu. 60

59 „Podaci o potpori koju VJ pruža SVK“, 22. 6. 1995., MORH, klasa: 804-08/95-172/02, Ur. br.: 512-

06-06/1-95-1538.

60 „Pregled ojačanja upućenih iz VJ u ‘RSK’ tijekom lipnja 1995.“, 28. 6. 1995., MORH, klasa: 804- 08/95-172/02, Ur. br.: 512-06-06/1-95-1598.

2.

“STRATEGIJA REALNE PRIJETNJE” – POKUŠAJ OČUVANJA STANJA OKUPACIJE

Uvod

Nepunih osam godina od nastanka Memoranduma SANU, početkom 1994. go- dine, kada se u vojnim strukturama „RSK“ razmišlja o preustroju (djelomičnoj pro- fesionalizaciji) „Srpske vojske Krajine“, zahvaljujući vojnoj implementaciji ideje „Ve- like Srbije“, tvorac vojne strategije „Republike Srpske Krajine“ general pukovnik VJ Radovan Radinović 61 u intervjuu listu „Vojska Krajine“ 62 očito opravdano tvrdi:

„Bez odlučujućeg poraza na bojnom polju upravo te vojske (misli na SVK) Hr- vatska ne može računati na ostvarenje svog još nedosanjanog sna – na reintegraciju RSK u svoj državno–pravni i teritorijalni poredak.“

Naime, do tada su na prostoru bivše Jugoslavije formirane tri „srpske države“ i u njima odgovarajuće „srpske vojske“:

• Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) i njoj pripadajuća Vojska Jugoslavije (VJ),

• Republika Srpska (RS) i njezina Vojska Republike Srpske (VRS) te

• „Republika Srpska Krajina“ („RSK“) i njezina Srpska vojska Krajine (SVK).

61 General pukovnik prof. dr. Radovan Radinović bio je poznati vojni teoretičar u bivšoj JNA. U vri- jeme objavljivanja „Strategije realne prijetnje“ nalazio se na dužnosti načelnika Uprave za strate- gijske studije i politiku obrane MO SRJ. Radi se, dakle, o voditelju najviše specijalizirane državne institucije, zadužene za znanstveno osmišljavanje uporabe vojske i drugih potencijala države, su- kladno njezinoj politici.

62 HMDCDR, 18., „Uzroci i ciljevi preustroja Srpske vojske Krajine“, Zagreb, travanj 1994.

Još ranije, u veljači 1993. godine, javno je obznanjena takozvana „strategija real- ne prijetnje“ ili „strategija odvraćanja“, kako je još nazivana, koja je u biti predstavlja- la kontinuitet velikosrpske vojne strategije. To je činjenica koju kreatori i propagatori te strategije (prije svih general Radovan Radinović) nisu ni nastojali ozbiljnije prikri- ti. Štoviše, naglašavanjem da bi „agresijom Hrvatske (misli se „agresijom“ na „RSK“) faktički bio nametnut rat cijelom srpskom narodu“, ta činjenica se otvoreno rabi za pojačanje dojma o „realnoj prijetnji“.

„Strategija realne prijetnje“ zapravo je rezultat evolucije velikosrpske vojne stra- tegije – od „strategije oslobađanja“ (radi se zapravo o strategiji osvajanja s počet- ka 1990-ih) do „strategije obrane“ (radi se o strategiji „realne prijetnje“ ili „odvra- ćanja“), koja treba omogućiti očuvanje rezultata agresije, tj. do tada uspostavljenih „granica Velike Srbije“.

2.1. “Strategija realne prijetnje” – strategija terorizma

2.1.1. Temeljna polazišta

Dok “strategija” ima svoja

izvorišta u ideji „Velike Srbije“, a

uporišta u sveukupnoj snazi srpskih zemalja,

oblici i metode njezine realizacije nedvojbeno spadaju u domenu terorizma. 63

To se, bez svake sumnje, vidi iz teksta članka objavljenog u listu „Vojska Krajine“, dvobroj 4-5 (srpanj – kolovoz 1993.), s nadnaslovom „Prednosti krajiške strategijske pozicije“ i naslovom „Realna prijetnja na delu“ generala pukovnika Radovana Radi- novića.

Očita je namjera redakcije, da upravo autoritetom autora pojača uvjerljivost po- stavljenih tvrdnji i obrazloženja, kako bi se člankom ostvario psihološko promidž- beni učinak, tj. kako bi se ohrabrile vlastite snage, što im je u tom trenutku bilo jako potrebno. Takav zaključak sugerira i činjenica, da se tih dana u medijima u „RSK“ pojavljuje niz izjava s izravnim prijetnjama o napadu na Zagreb, kao odgovoru na „možebitni napad HV na Knin”. 64

63 „Izvorišta i bitne značajke vojne strategije RSK – informacija“, 11. listopada 1993. godine, MORH, klasa: 833-05/93-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-93-3202.

64 „Prosudba aktualnih grožnji neprijatelja o odmazdi po gradovima u R. Hrvatskoj“, 1. rujna 1993. godine, MORH, klasa: 833-05/93-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-93-2845.

To „ohrabrivanje“ ima i sve naznake „oslobađanja“ od preostalih etičkih „kočni- ca“ koje bi, moguće, priječile tipično terorističke „vatrene udare“ po civilnim objek- tima, bez obzira radi li se o stambenoj zgradi, školi, sakralnom ili drugom objektu kulture, ili pak bolnici i sličnom objektu. Jer, obrazlaže i dokazuje general, „odmazda je osnova strategije obrane RSK“.

Sljedeći citat iz navedenog članka najbolje potvrđuje navedenu tvrdnju: „Područ- je Zagreba s infrastrukturom i industrijskim kapacitetima nalazi se na 24 kilometra od srpskih položaja, a to je daljina uspješnog dometa raketnih sustava i najkvalitet- nijih sustava topništva za potporu koji su raspoređeni na kordunskom i banijskom dijelu ratišta. U slučaju hrvatske agresije na Krajinu svi ti sustavi težišno bi se sručili na Zagreb i njegovu najbližu okolicu. Nikakvih kalkulacija pri tome ne bi bilo, jer bi svi Srbi bili svjesni da se radi o konačnom obračunu Krajine i Hrvatske, odnosno o borbi za opstanak. Krajina, ustvari, ne bi imala drugog izbora, nego da se brani svim dostupnim sredstvima i metodama. Zagreb bi bio izložen takvim razaranjima koja bi život u njemu učinila za duže vrijeme nemogućim, a gubici civilnog stanovništva bili bi ogromni.

Na teritoriju ‘Krajine’ nema takve urbane koncentracije, s izuzetkom Knina, pa je preživljavanje ratnih udara jednostavnije nego što se to može osigurati u Hrvatskoj. Ta prijetnja je realno ostvariva bez obzira na zamah i intenzitet hrvatskih udara, uk- ljučujući i masovne raketne i zrakoplovne udare, za što sada Hrvatska nije spremna, ali se u perspektivi i uz pomoć svojih moćnih mentora može osposobiti.“ 65

Autor jednako tako prijeti i Karlovcu koji bi „bio izložen razaranjima svih siste- ma za podršku, bez ozbiljnijih mogućnosti Hrvatske da to efikasno spriječi“, kao što i na „dalmatinskom frontu“ prijeti „efikasnom vatrom“ po gradovima „Sinju, Splitu, Šibeniku, Biogradu i Zadru“ te „stavljanjem pod potpunu vatrenu kontrolu“ magi- strale između Šibenika i Zadra, Novigradskog ždrila, Zračne luke Zemunik i HE Pe- ruča.

General u članku nadalje tvrdi da je „strategija realne prijetnje djelovala veoma uvjerljivo i tako će djelovati i ubuduće.“ Samo po sebi je jasno, da je objavljivanjem članka „uvjerljivost prijetnje“ trebalo pojačati i tako dokazati „prednosti krajiške strategijske pozicije“. Osobito i višestruko značenje ima i činjenica da sadržaj član- ka, očito u pretjeranoj želji za postizanjem što boljih promidžbenih učinaka (s jedne strane zastrašivanja, a s druge ohrabrivanja i podizanja morala), moguće za autora i redakciju i neopaženo, razotkriva pravu, terorističku bit strategije. Pri tome je otkri- vanje namjere za uporabom „svih dostupnih sredstava i metoda“ (znači i svih vrsta

65 Vojska Krajine, broj 4-5, juli-avgust 1993., 7-9.

oružja), promaknuo i izravno navedeni zaključak da bi „gubici civilnog stanovništva bili ogromni“. Uz to, gradovi i sve što oni jesu i znače, ponovo izričito spominjući Dubrovnik, po ovoj strategiji su glavni „objekti vatrenih udara“, tj. odmazde. 66

2.1.2. Podcjenjivanje drugih 67 važna je značajka tvoraca i realizatora ideje „Velike Srbije”

Za potpunije sagledavanje dosega „strategije“ zanimljivo je razmotriti i tekst is- pod podnaslova „Geostrategijski kaos Hrvatske“. Već sam podnaslov dovoljno ilu-

strira način na koji razmišlja autor. Čak štoviše, nije mu dovoljno da geostrategijski položaj Hrvatske u odnosu na „RSK“ ocijeni „krajnje nepovoljnim“, što je u određe- noj mjeri točno, nego to još naglašava smišljanjem podcjenjivačke sintagme „geo- strategijski kaos“, a svemu još dodaje i tvrdnju: „U Europi nema države koja ima tako

I za onoga koji

toliko ranjiva da je

njena efikasna obrana integralnog državnog prostora u ratu nemoguća, bez obzira na to kakva i kolika joj vojna sila bude protivnik “

Razumljivo, iz takvog podcjenjivačkog prilaza niti ne može slijediti drugo osim

daljnje projekcije namjera, što je vidljivo i iz sljedećih tvrdnji: „Uspostavljanjem RSK kao samostalne države Hrvatska je otjerana od Dunava koji predstavlja najznačajniju vezu jugoistočne i središnje Europe. RSK faktički presijeca Hrvatsku na nekoliko di-

jelova

Polje – mađarska granica, Karlovac – Metlika, i Maslenički most…“ 69

Strategija odgovara i na pitanje kako izvesti to „brzo cijepanje“ teritorija Hrvat- ske „na četiri, pet pa i više dijelova“, što se sugerira kao strategijski odgovor na mo- žebitnu odluku Hrvatske „da srpsko pitanje u svojim bivšim administrativnim gra- nicama rješava vojnim sredstvima“. To je „moguće izvesti s relativno malobrojnim snagama, pa čak i samo stavljanjem pod vatrenu kontrolu najosjetljivijih prostornih objekata na navedenim pravcima“, tvrdi autor ne sustežući se napisati: „to Hrvatska ničim i nikako ne može braniti“.

Eventualni pravci presijecanja Hrvatske na odvojene cjeline bili bi: Grubišno

nepovoljno komponiran i oblikovan državni prostor kao Hrvatska

nije ni slova pročitao iz strategije nema dileme da je država (

)

68

66 Vojska Krajine, broj 4-5, juli-avgust 1993., 7-9.

67 Misli se na pripadnike drugih naroda i nacionalnih manjina u okviru bivše Jugoslavije, ili dr- žava nastalih na području na kojem je egzistirala bivša Jugoslavija.

68 Vojska Krajine, broj 4-5, juli-avgust 1993., 7-9.

69 Prepoznatljive su u tome i ambicije početne strategije agresije na Republiku Hrvatsku (vidi knjigu generala V. Kadijevića Moje viđenje raspada), u čijem osmišljavanju je general Radinović, već pre- ma svojoj dužnosti i funkciji imao značajnu, ako ne i glavnu ulogu, ali i razlozi za kasnije (1994.) započetu ofenzivu na područje zapadne Bosne.

Na kraju, autor tvrdi: „U raspeću između dviju krajnjih solucija – odlučiti da Sr- bima ne prizna državnu samostalnost i nemogućnosti da to vojnički podupre – Hr- “

vatska je osuđena da kao država u dugoj agoniji umire

Da „strategija realne prijetnje“ neće ostati samo puko teoretiziranje ili predmet akademskih rasprava, pokazali su i događaji koje su slijedili i dokumenti koji su tre- bali dovesti do njezine daljnje praktične primjene. Među takvim dokumentima je i „Direktiva za djelovanje SVK“ koju je predsjednik „RSK“ odobrio u veljači 1995. go- dine. 71 Tražeći odgovore na možebitne vojne ugroze koje bi u odnosu na „RSK“ mo- gle predstavljati različite inačice napadajnih djelovanja HV-a, Direktiva kao rješenje ne nudi samo defenzivne aktivnosti SVK, nego podrazumijeva i napadajna (protu- napadajna) djelovanja. Radi se o napadajnim djelovanjima koja bi za rezultat trebala imati presijecanje državnog teritorija RH na već spomenutim smjerovima, ali i „oslo- bođenje“ onih „srpskih područja“ koja trenutno nisu bila u sastavu „RSK“. Direktiva uključuje, između ostaloga, i izbijanje na jadransku obalu.

O daljnjim osvajanjima i „presijecanjima“ govorio je i Milan Martić, 72 kada je 25. i 26. travnja 1995., zajedno sa zapovjednikom SVK generalom Milanom Čeleketi- ćem, bio u posjetu zapadnoj Slavoniji. Govoreći o jačanju obrambenih sposobnosti SVK, dakle i 18. (zapadnoslavonskog) korpusa, iskazuje i tvrdnju kako će taj korpus biti sposoban za „oslobađanje trenutno okupiranih područja“. 73

Nema nikakve dvojbe da je „strategija realne prijetnje“ rezultat nemoći s jedne, te arogancije i podcjenjivanja s druge strane. Jednako tako je nedvojbeno, da je ta strategija provođena u život i da je bila izraz i rezultat politike koja nije pristajala na rješenja koja nisu podrazumijevala trajno odvajanje „RSK“ od RH.

Razumijevanje ovakvog pristupa bitno je za razumijevanje svega onoga što se kasnije događalo, 74 što ovdje neće biti razmatrano s ostalih aspekata osim s vojnog, a što je neminovno dovelo do traženja vojnog rješenja za reintegraciju tada okupiranih područja u državnopravni sustav RH.

70

70 Vojska Krajine, broj 4-5, juli-avgust 1993., 7-9.

71 HMDCDR, 18, „Direktiva za upotrebu Srpske vojske Krajine“, februar 1995.

72 HMDCDR, 6., kut. 9, „Izvještaj o uzrocima i načinu pada Zapadne Slavonije“, Republika Srpska

Krajina, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Knin, 11. 7.

1995.

73 Istovjetne stavove Milan Martić iznio je i u svom izlaganju na “Referisanju o borbenoj gotovosti SVK” 10. veljače 1995. u Kninu (HMDCDR, 6., kut. 3).

74 Odbijanje Plana Z-4 (siječanj 1995.) od strane „mjerodavnih“ struktura “RSK”, koji je „Krajini“ nudio veću autonomiju u okviru RH nego što ju je realno „RSK“ imala u to vrijeme, posljedica je činjenice da nisu bili spremni pristati na formulaciju iz Plana u kojoj se „Krajina“ definira kao dio RH s praktično konfederativnim sustavom.

2.2. Traženje odgovora primjerenog „strategiji realne prijetnje“

Značajan dio priprema za izvođenje napadajne operacije za oslobađanje tada okupiranih dijelova teritorija RH odvijao se, prije svega, i na obavještajnom planu, u sklopu ukupnih priprema Oružanih snaga RH. Pripreme vojnog obavještajnog se- gmenta bile su cijelo vrijeme realizirane kroz praktično i konkretno istraživanje ak- tualnog i realnog neprijatelja. Kao rezultat rada toga sustava, samo na razini Obavje- štajne uprave GSHV-a do završetka operacije „Oluja“ izrađeno je:

- više od tisuću dnevnih obavještajnih informacija

- preko stotinu tematskih obavještajnih informacija

- 150 tjednih raščlambi obavještajnih informacija

- više desetaka obavještajnih prosudbi.

Intenzivnije obavještajne aktivnosti u funkciji obavještajne pripreme bojišta (IPB - IPOE), radi izvođenja napadajne operacije s ciljem oslobađanja okupiranih područ- ja RH, počele su s pojavom „strategije realne prijetnje“. Dakako, one tada nisu bile usmjerene (izravno i samo) na pripremu operacije „Oluja“, ali su bile usmjerene na istraživanje protivnika radi pronalaženja najučinkovitijih odgovora za neutraliziranje štetnih učinaka „strategije realne prijetnje“ i na nalaženje rješenja za izvođenje napa- dajne vojne operacije za oslobađanje tada okupiranih područja Republike Hrvatske.

2.2.1. Izrada prve idejne zamisli napadajne operacije za oslobađanje svih tada okupiranih područja RH

„Obznana“ „strategije realne prijetnje“ i njezino dodatno tumačenje od strane generala Radinovića nedvojbeno su pokazali da su izgledi za mirnu reintegraciju tada okupiranih dijelova RH samo teoretski održivi. Bio je to dovoljan razlog da se pristupi analizi utjecaja koji bi takva „strategija“ mogla imati na strategijska pitanja obrane, odnosno integriranja cjelokupnog državnog teritorija RH u jedinstveni dr- žavnopravni sustav. 75

Rezultiralo je to i izradom prve vizije napadajne operacije, prezentirane u mate- rijalu Obavještajne uprave GSHV-a, pod nazivom „Prilog razmatranju vojne strate- gije RH“ i podnaslovom „Skica mogućeg modela ‘odgovora’ na primjenu ‘strategije realne prijetnje RSK’“.

75 HMDCDR, 18., „Prilog razmatranju Vojne strategije RH“, listopad 1993. godine.

Ovdje se ukazuje na glavne naglaske iz tog dokumenta. Kao prvo, postavlja se pitanje nužnosti nalaženja konkretnih „odgovora“ na temeljne probleme (glavna pi- tanja) koje nameće primjena „strategije realne prijetnje“:

• kako neutralizirati prednosti neprijatelja koje su proizlazile iz mogućnosti korištenja „povoljnijeg geostrategijskog položaja“, a koje su mogle rezultirati „otvaranjem fronta od Baranje do Prevlake“?

• koji je to dostatan odnos snaga za izvođenje munjevite ofenzive s ciljem oslobađanja tada okupiranih područja i kako ga osigurati?

• na koji način izbjeći posljedice početnog udara (odmazde) i što prije onemogućiti nastavljanje odmazde raketno - topničkim sredstvima?

• kojim načinom djelovanja i na kojim smjerovima iznenaditi neprijatelja i na- nijeti mu udare koji će najbrže dezorganizirati njegov sustav obrane i osigu- rati izbijanje na državnu granicu na tada okupiranim područjima te stvoriti uvjete za razbijanje SVK?

• kako spriječiti dovođenje ojačanja ili uvođenje strategijske pričuve s područja SRJ i RS, odnosno iz sastava VJ i VRS?

Budući da se neprijateljska strategija odmazde temeljila na uporabi raketno-top- ničkih sredstava velikog dosega, koja su omogućavala udare po urbanim središtima i gospodarskoj infrastrukturi na slobodnim dijelovima RH, model odgovora nužno je morao uključivati kompleks aktivnosti usmjerenih s jedne strane na precizno utvr- đivanje i praćenje vrsta, količina i razmještaja tog naoružanja, a s druge, na naoru- žavanje postrojbi HV-a sredstvima za učinkovito otkrivanje položaja i uništavanje spomenutih raketno-topničkih sustava neprijatelja.

Bitno je, dakle, bilo onemogućiti neprijatelja da potencijalnu strategijsku pred- nost materijalizira realizacijom zamisli o nanošenju Hrvatskoj „neprihvatljivih raza- ranja i gubitaka“, tj. bitno je bilo stvoriti uvjete koji će osigurati „prihvatljivu“ (racio- nalnu) razinu razaranja i drugih gubitaka.

Budući da bi se na taj način eliminirala prednost na kojoj neprijatelj gradi cije- lu strategiju obrane, to bi već samo po sebi osiguralo strategijski povoljniji položaj. Nadalje, to bi omogućilo i relativno brzo ostvarivanje strategijske inicijative i drugih preduvjeta za realizaciju zamisli razbijanja neprijatelja i definitivnog oslobađanja ta- da okupiranih područja RH.

Glavni strategijski problem bilo je ispunjavanje temeljnog uvjeta za poduzimanje napadajne operacije po načelima „doktrine munjevitog rata“. Treba podsjetiti da su tvorci neprijateljske strategije također ispravno zaključivali da bi načela upravo ta- kve doktrine Hrvatska morala primijeniti. Više je dokaza u prilog takvoj ocjeni, a u

ovom kontekstu izgleda dostatnim istaknuti samo sljedeće: ni jedna zamisao opera- cije oslobađanja tada okupiranih područja koja se ne bi temeljila na ideji brzog pro- boja odabranim smjerovima, radi rasijecanja snaga neprijatelja na manje dijelove, de- zorganizacije sustava obrane i izbijanja na državnu granicu s ciljem onemogućavanja pristizanja pomoći s područja BiH i iz Srbije, ne bi imala izglede za uspjeh. Dakako, pri ovome se poglavito mislilo na područja Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dal- macije, koja je neprijatelj s razlogom tretirao kao „prostorno strategijsko težište“, iako se prethodno jednako odnosilo i na dijelove zapadne i/ili istočne Slavonije i Baranje.

Nedvojbeno se javljala potreba ustrojavanja i svestranog pripremanja potrebnog broja postrojbi odgovarajuće jačine te adekvatno naoružanih i uvježbanih, sposob- nih za izvršenje zadaća nositelja ofenzive.

Iako bi tek dublje sagledavanje konkretnih zadaća kojima bi se općenito, i na određenim smjerovima posebno pokazalo kakvi bi trebali biti njihov izgled i bitne značajke, 76 već tada se moglo ustvrditi da bi te postrojbe morale biti:

- združeno - taktičke razine,

- jačine 3 do 4 tisuće odabranih, profesionalno uvježbanih i visoko motivira- nih ljudi,

- naoružane modernim oklopnim transporterima, sredstvima za snažnu au- tonomnu vatrenu potporu, sposobnim za brzo premještanje te

- opremljene sredstvima za PO borbu i za zaštitu od napada iz zraka.

Očito je, naime, s obzirom na namjenu i glavne zadaće, da je njihova temeljna značajka morala biti sposobnost:

• nanošenja snažnog udara i

• proboja bojišnice na odabranom smjeru te

• nastavljanja brzog prodora što dublje u neprijateljev raspored, a potom

• prijelaz u obranu radi osiguranja uspjeha i/ili poduzimanja napada na odsječene ili okružene dijelove neprijatelja.

Bilo je posve izvjesno da opisane postrojbe, makar i vrhunski opremljene, ne bi mogle obaviti svoje zadaće ako se prethodno ne bi osigurali i drugi uvjeti: prije svega, misli se na poduzimanje planskih frontalnih bojnih djelovanja, najmanje sa svrhom

76 Upravo takav pristup bio je jedan od bitnih kriterija pri donošenju odluke o uporabi postrojbi Specijalne policije MUP-a u operaciji „Oluja“, na smjeru koji je s Velebita izvodio prema Gračacu i Metku, jer je doktrina uporabe takvih postrojbi, a prema tome i njihova obuka i oprema bila primjerena upravo takvoj zadaći, na takvom zemljištu.

razvlačenja i vezivanja snaga neprijatelja te onemogućavanja njihovog manevra duž

bojišnica, kako bi se zatvorili oni smjerovi na kojima bi se nanosio udar naših snaga

s ciljem proboja i prodora u dubinu. Razumije se, optimalno bi bilo aktivirati cijelu

bojišnicu („strategijsku frontu“), nanijeti neprijatelju što veće gubitke u početnom rasporedu i, gdje god je moguće, potisnuti ga s utvrđenih položaja, narušavajući tako raspored snaga i postupno dezorganizirajući njegov sustav obrane. Pod pretpostav- kom postizanja iznenađenja, makar i na operativnoj razini, naznačeni način djelova- nja doveo bi neprijatelja pred problem nametnutog „aktiviranja strategijskog fronta“. Naime, na taj način bio bi preduhitren u namjeri da on otvori frontu „od Baranje do Prevlake“. Time bi se osigurala strategijska inicijativa, kao bitan preduvjet za učinko- vito djelovanje nositelja ofenzive i sveukupno plansko odvijanje operacije.

Međutim, težina problema onemogućavanja neprijatelja u ostvarivanju strategij- ske zamisli o „aktiviranju fronte od Baranje do Prevlake“ upućuje na potrebu uka-

zivanja na još neke aspekte planiranja takve operacije. Naime, „strategija realne pri- jetnje“ uključuje „odgovarajuće akcije RSK i RS na svim operativnim pravcima koji vode od tih ‘republika’ na prostor Hrvatske“, u čemu se s razlogom moglo prepoznati

i „najavu“ sličnih „akcija s područja SRJ“. To je samo po sebi potenciralo niz pita-

nja u vezi snaga i njihovog načina djelovanja protiv neprijatelja na tada okupiranim područjima zapadne Slavonije i istočne Hrvatske, zatim obrane Posavine od napada iz sjeverne Bosne te zatvaranja operativnog smjera Šid – Vinkovci i smjerova prema području južne Hrvatske (osobito Konavle), kojima bi, u najnepovoljnijoj varijanti, napadale snage VJ iz SRJ.

Prosuđivano je, da bi ojačanja (strategijska pričuva) određene jačine mogla biti uvedena na sljedeća područja i na sljedećim smjerovima:

Istočna Slavonija i Baranja:

- 2 do 3 mbr

- 3 do 4 mad-a

- 2 mpoad-a

- smjerom Šid – Vinkovci i preko mostova kod Bogojeva i Batine;

Banovina i Kordun:

- 2 mtbr

- 2 lpbr

- 2 mad-a

− smjerom Prijedor - Dvor (Glina ili Vrginmost) i

− smjerom Prijedor - Kostajnica - Dubica;

Lika:

- 1 mtbr

- 1 lpbr

- smjerom B. Petrovac – Vrtoče – Kulen Vakuf – Donji Lapac – Udbina;

Sjeverna Dalmacija:

- 1 mtbr

- 1 lpbr

- smjerom Bosansko Grahovo – Knin.

Uvođenjem naznačenog kompleksa pitanja u cjelinu razmatranja, brzo su se na- metnula sljedeća dva zaključka (dvije prosudbe):

• ofenzivnom operacijom sa zadaćom oslobađanja okupiranih područja ne bi bilo moguće odjednom obuhvatiti sva tada okupirana područja, i • realna bi bila ona strategijska zamisao koja bi ofenzivu usmjerila na već spominjano „prostorno strategijsko težište“ neprijatelja, dok bi se za osta- la navedena bojišta predviđala jednovremena bojna djelovanja sa svrhom onemogućavanja proboja neprijatelja, tj. izvođenje sklopa bojnih djelovanja tipa „obrambene operacije“.

U nizu pitanja na koje je odgovore trebala dati vojna strategija, značajno mjesto pripadalo je i izboru trenutka poduzimanja navedenih operacija. Pri tome je ukaza- no na potrebu da bi radi izvođenja takve operacije bilo nužno uspostaviti suradnju s Armijom BiH i HVO-om, kako bi se njihovim usklađenim djelovanjem vezivalo sna- ge VRS, koje bi na taj način bile onemogućene u ostvarivanju svoje uloge strategijske (u nekim elementima samo operativne) pričuve SVK.

„Strategija realno usklađivanih koraka“

U zaključku navedenog dokumenta konstatirano je:

„Budući da je, kako je već navedeno, u tijeku primjena neprijateljeve strate- gije ‘realne prijetnje’, ‘odgovor’ na nju također mora početi odmah i sustav- no. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, očito je da se radi o čitavom kompleksu aktivnosti i mjera, postupno i temeljito usklađivanih s realnim mogućnostima i okolnostima, ali sustavno okrenutih konačnoj svrsi – oslo- bađanju trenutno okupiranih područja i uspostavi hrvatskog suvereniteta i na tim dijelovima, makar i ratom, kao jedinim preostalim legitimnim sred-

stvom. Imajući u vidu naznačeni sadržaj, izgleda da se samo po sebi nameće kako ‘strategiji realne prijetnje’ treba suprotstaviti našu vojnu strategiju ‘real- no usklađivanih koraka’.“

Dakle, već tada, u listopadu 1993., prosuđeno je kako „strategija realne prijetnje“ ne ostavlja nikakvu dvojbu glede odlučnosti „RSK“ da i uporabom SVK omogući trajno odvajanje dijela teritorija RH radi njegovog pripajanja „srpskim zemljama“, te da je vjerojatnost mirne reintegracije tada okupiranih područja RH praktično zane- mariva. Točnost i opravdanost takve prosudbe potvrđena je kasnijim događanjima koja su rezultirala nužnom primjenom vojne sile u cilju oslobađanja okupiranih di- jelova RH.

2.2.2. Osposobljavanje sustava obavještajnog djelovanja za potporu u operacijama

Izrada „Prosudbe mogućeg razvoja događaja na vojno-političkom planu i mogu- ća ugroza RH u narednom razdoblju, osobito u varijantama angažiranja HV“ 77 (ožu- jak 1994. godine) ukazuje na činjenicu da su namjere protivnika na vojnom planu bile bitno uvjetovane mandatom UNPROFOR-a te da one, u konačnici, mogu rezul- tirati dugotrajnim sukobima niskog intenziteta (slučaj da dođe do promjene manda- ta UNPROFOR-a u skladu s prijedlozima RH), ili mogu dovesti do sukoba visokog intenziteta, u slučaju da ne dođe do izmjene mandata UNPROFOR-a i da RH bude dovedena u situaciju da vojnim sredstvima riješi problem integriranja tada okupira- nih područja u svoj državnopravni sustav.

S vojnog gledišta je druga inačica (sukob visokog intenziteta) podrazumijevala snažnu, pravovremeno uvedenu i učinkovito uporabljenu operativnu (strategijsku) pričuvu iz sastava VJ i VRS. Nadalje, to je podrazumijevalo popunu i osposobljava- nje postrojbi SVK, dobro inženjerijsko uređenje prvog i drugog pojasa obrane, te elastičnu obranu prvog pojasa.

Kao najslabija točka prosuđeno je pravodobno uvođenje operativne pričuve (do 36 sati), što je rezultiralo zaključkom kako je potrebno sustavno i centralizirano usmjeravanje obavještajnog djelovanja. Predloženo je:

• „Pojačati ofanzivno obavještajno prodiranje u operativnu i strategijsku du- binu neprijatelja i tako osigurati sustavno obavještajno istraživanje sa svrhom

77 „Obavještajna prosudba mogućeg razvoja događaja na vojno-političkom planu i moguća ugro- za RH u narednom razdoblju, osobito u varijantama angažiranja HV“, 26. ožujka 1994. godine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-742.

pravodobnog otkrivanja i učinkovitog praćenja aktivnosti, koje bi ukazivalo na pripreme iz oblasti ‘sivih’ operacija (sukob niskog intenziteta), ili na prom- jene kojima bi se značajnije mijenjao odnos snaga, kako bi se na taj način spriječilo iznenađenje;

• Uspostaviti jedinstven sustav prikupljanja obavještajnih podataka (uključiti sve službe – SIS, SZUP, COB, Ured za vezu s UN i EZ, koje sada djeluju sa- mostalno i ponekad pogrešno koriste vojne obavještajne podatke) kako bi se Obavještajnoj upravi omogućila potpunija i svestranija raščlamba i temeljem toga prosudba.“ 78

Slijedom takve prosudbe i danih prijedloga poduzet je niz mjera koje nedvojbe- no spadaju u skup mjera obavještajnih priprema za izvođenje operacije.

Radi se o sljedećim mjerama:

Organizacija sustava prikupljanja podataka i izvješćivanja:

• horizontalno uvezivanje na razini države (zahtjev i prijedlog iz ObU) za us- postavu koordinacije svih službi na razini države, kako bi se osigurala razm- jena obavještajnih podataka;

• horizontalno, vertikalno i strukovno uvezivanje unutar vojnog sustava uprav- ljanja i prikupljanja obavještajnih podataka, kako bi se osigurala pravodobna raspoloživost podataka: ustroj i opremanje postrojbi iz stručne nadležnosti ObU (posebno težište na bespilotne letjelice i vodove ED gardijskih brigada), kako bi se omogućila primjena onih oblika prikupljanja obavještajnih po- dataka koji neće dovoditi do provokacija na bojišnici, a koji bi zasigurno mo- gli otežavati obuku postrojbi HV-a; izvođenje zadaća prikupljanja podataka u skladu s mogućim inačicama izvedbe napadajnih operacija (angažiranje obavještajnih resursa na pretpostavljenim područjima i/ili smjerovima angažiranja u operaciji):

sustavno AFS (aero-foto snimanje): cjelokupne crte razdvajanja (bojišnice); smjerova koji izvode u dubinu; rasporeda elemenata primjene „strategije realne prijetnje“; zapovjednih mjesta i središta veze; uređenja drugog pojasa obrane (do 10 km); ukupno je snimljeno približno 6000 km 2 površine teritorija pod nadzorom neprijatelja.

78 „Obavještajna prosudba mogućeg razvoja događaja na vojno-političkom planu i moguća ugro- za RH u narednom razdoblju, osobito u varijantama angažiranja HV“, 26. ožujka 1994. godine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-742.

2.3. Aktivnosti neprijatelja – provedba „strategije realne prijetnje“

Uvod

Prosudbom aktualnog stanja 79 (početak 1994. godine), jačine i rasporeda snaga protivnika na okupiranim područjima RH, uključujući i moguća ojačanja i potpore od strane VJ i VRS dolazi(lo) se do zaključka, da se radi o respektabilnim snagama koje se nalaze u relativno povoljnom operativnom položaju.

Takav zaključak proizlazio je i iz činjenica:

• da je protivnik raspolagao zavidnom količinom snažnog oružja, poglavi- to topničko-raketnog i oklopno-mehaniziranog, što je uključivalo i sustave dalekometnog oružja („Orkan“, R-65 „Luna-M“, protubrodske rakete P-21 i P-22 modificirane za gađanje ciljeva na kopnu) kojima je i prijetio odmaz- dom po gradovima 80 i civilnim objektima od vitalnog značaja, • da je položaje snažno utvrdio i inženjerijski uredio 81 te da mu je ljudstvo još uvijek bilo relativno motivirano, čime se djelomično ublažavao vrlo izražen problem nedostatka ljudstva, a realno je mogao računati na već spominjanu svestranu pomoć iz SRJ i RS.

Ipak, operativni položaj protivnika postupno su oslabljivali sve brojniji i teži pro- blemi. Osim konstanti sadržanih u činjenicama da se radi o vrlo dugačkoj bojišnici na inače razdvojenim dijelovima „Krajine“, mjestimično vrlo male dubine, iz čega su proizlazili skoro nerješivi problemi manevra snagama i osiguranja elastičnosti obra- ne, sve je izraženiji postajao nedostatak ljudstva, kao i gospodarskih mogućnosti za održavanje vojske.

Samo za osiguranje približno 900 km „granice“/bojišnice bilo je potrebno odvo- jiti približno 50% ljudskog potencijala SVK (to bi bilo 18.000 ljudi, odnosno 20 po kilometru), što objektivno nije bilo moguće, a svi podaci ukazivali su na angažiranje maksimalno 1/3 ukupnog ljudstva.

79 „Obavještajna prosudba mogućeg razvoja događaja na vojno-političkom planu i moguća ugro- za RH u narednom razdoblju, osobito u varijantama angažiranja HV“, 26. ožujka 1994. godine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-742.

80 HMDCDR, 18., AFS položaja za „Orkan“ (Prilog na str. 282, AFS paljbenog položaja, Markovine).

81 HMDCDR, 18., AFS nekih uređenih obrambenih položaja na prvoj i drugoj crti (Vedro Polje – Hrastovac; Veljun).

U vezi s potrebom rješavanja tog problema može se naći i jedan od uzroka za preustroj brigada SVK, pokrenut početkom 1994. godine. Preustrojem je trebalo ri- ješiti dva značajna problema:

zaštitu „granice“, što je postalo značajno nakon potpisivanja Zagrebačkog sporazuma (krajem ožujka 1994.) i

manji i ujednačeniji sastav brigada, temeljnih združenih taktičkih postrojbi kojih je bilo najmanje tri vrste.

U pokušaju rješavanja problema zaštite „granice“, odnosno osiguranja obrane na bojišnici, ali i po dubini teritorija, u uvjetima izrazito ograničenih ljudskih i tvarnih resursa, dolazi se do rješenja koja nemaju nikakvog utemeljenja u tadašnjoj vojnoj praksi i teoriji. Naime, predloženo rješenje podrazumijeva da se odjeljenju dodjeljuje pojas odgovornosti širine do 2 km, u kojem se raspoređuju tri grupe, svaka sastavlje- na od tri vojnika. 82 Ako se u obzir uzme normalna rotacija ljudstva, po principu 1/3 na bojišnici, 1/3 na odmoru i 1/3 na pripremi za zadaću, proizlazi da bi za obranu ukupne bojišnice bilo angažirano svega nekoliko tisuća vojnika. Takvo stanje najbo- lje ilustrira veličinu problema s kojim se susretala SVK i koja zbog toga nikada nije ni mogla samostalno funkcionirati. Problem održavanja ratne vojske predstavljao je i veliko opterećenje kako za an- gažirano ljudstvo, tako i za gospodarstvo. U vezi s tim, odmah nakon potpisivanja Zagrebačkog sporazuma izrađena je i privremena formacija koja je postojeće po- strojbe svela na „granične“, pri čemu su granične satnije (po jedna iz sastava svake bojne) predstavljale ujedno i mirnodopsku jezgru ratnih bojni. 83 Broj graničnih sat- nija po pojedinim korpusima i brigadama, s odgovarajućim odsjecima „granice“ pri- kazan je u dokumentu „Sastav graničnih jedinica“. 84 Ovakvo stanje održavano je praktično do proljeća 1995. godine, a postrojbama je bilo zabranjeno angažiranje većeg broja ljudstva od dopuštenog, 85 što je dovodilo u pitanje normalno izvršavanje svakodnevnih zadaća. Radi ujednačavanja sastava i borbenih mogućnosti brigada, u suradnji s GŠ VJ izrađen je prijedlog novog ustroja „lake pješačke brigade“. 86

82 HMDCDR, 18., “Prelazak na novu organizacijsko-formacijsku strukturu 7. korpusa, naređenje“, 22. 04. 1994.

83 HMDCDR, 18., “Privremena formacija Komande 7. korpusa“, 23. 04. 1994. (primjer za 3. pbr i 92. mtbr).

84 HMDCDR, 18., Sastav graničnih jedinica SVK po korpusima.

85 HMDCDR, 41., kut. 5, „Dozvoljeno prosečno dnevno brojno stanje angažovanog ljudstva, Nare- đenje“, 7. 2. 1995.

86 Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 31. svibnja do 6. lipnja 1994. godine“, 6. lip- nja 1994. godine, MORH, klasa: 833-05/93-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-1280.

U vezi s tim, tijekom 1994. godine posebno je istraživano sljedeće:

− preustroj SVK i potpora iz SRJ i RS,

− borbene aktivnosti,

− promjene strategijskog položaja.

2.3.1. Početak preustroja SVK

Početkom 1994. godine u listu „Vojska Krajine“ intervjue daju predsjednik RSK Mi-

lan Martić i general Radovan Radinović. 87 Martić iznosi glavne prioritete jačanja „RSK“

i njezinog određenja kao države, među kojima je na prvom mjestu: „Ostvariti učinkovit

i stabilan sustav obrane, kao preduvjet za ostvarenje proklamiranih političkih i drugih ciljeva, za što su potrebne organizacijske, ustrojbene i kadrovske promjene“. 88

General Radinović ističe kako je nedvojbeno da će „SVK imati najznačajnije mjesto u borbi za stjecanje političke samostalnosti srpskog naroda“ te kako je upravo iz tih razloga „potrebna njezina reorganizacija“, kojom se, između ostaloga, želi os- posobiti SVK za zadaće „strategijskog odvraćanja na visokom stupnju rizika i prijet- nji za napadača te učinkovit strategijski doček, uključujući i sposobnost strategijske ofanzive na izabranim smjerovima“. 89 Pokazuje se da „RSK“ zapravo nije ni imala alternative procesu preustroja, jer je od svih atributa državnosti ta „država“ bila u stanju (koliko-toliko) materijalizirati (ostvariti) samo jedan – vojsku. Cilj vodstva „RSK“ bio je ustrojiti takvu vojsku koja će biti u stanju održati za- tečeno stanje (stanje okupacije dijelova RH) do trenutka do kojeg će se možebitno promijeniti odnos međunarodnih čimbenika prema problemu reintegracije tih po- dručja (UNPA). 90 S obzirom na ograničene resurse (ljudski, tvarni) i prostornu uvjetovanost susta- va „obrane“, kao kompromisno rješenje (nužno zlo) predložen je kombinirani sa- stav vojske, koji je podrazumijevao tri komponente:

• profesionalne postrojbe - kao prvi strategijski postroj,

• mirnodopske postrojbe (stajaća vojska) - kao drugi strategijski postroj i

• pričuvne postrojbe (narodna vojska) - kao treći strategijski postroj.

87 HMDCDR, 18., „Uzroci i ciljevi preustroja Srpske vojske Krajine“, Zagreb, travanj 1994.

88 Iste prioritete definira i Borislav Mikelić na prvoj sjednici Vlade nacionalnog jedinstva održanoj

22.

travnja 1994. godine (HMDCDR, 4., kut. 11, „Zapisnik s 82. sjednice Vlade održane dana 22.

04.

1994. u Kninu sa početkom u 10,30 časova“).

89 HMDCDR, 18., „Uzroci i ciljevi preustroja Srpske vojske Krajine“, Zagreb, travanj 1994.

90 U tom intervjuu general Radinović iznosi tezu o nemogućnosti reintegracije RSK” u RH bez od- lučujućeg poraza na bojnom polju upravo te vojske (SVK).

Tako zamišljena organizacija vojske (i/ili sustav obrane) trebala je omogućiti os- tvarenje nekoliko strategijskih zadaća:

• obranu svakog dijela teritorija, po cijeloj dubini i širini;

• relativno povoljan odnos snaga u početnom grupiranju za strategijsku ob- ranu (do 50.000 ljudi u „prostorno strategijskom težištu“ „RSK“);

• brzo narastanje vojske do veličine predviđene ratnim ustrojem i mobilizacija naroda za potrebe vođenja rata;

• strategijsko odvraćanje na visokom stupnju rizika i prijetnji za napadača;

• strategijski doček, uključujući i sposobnost strategijske ofenzivne aktivnosti na više izabranih smjerova.

Profesionalne postrojbe

Činile bi brojčano manji dio vojske, ali po bojnoj spremnosti i opremljenosti tre- bale su biti najučinkovitije. Bile bi temeljna snaga za sprječavanje strategijskog izne- nađenja i za strategijske protuudare po ciljevima u dubini slobodnog teritorija RH, dakle snaga strategijskog odvraćanja i strategijske odmazde. One bi trebale biti sposobne uspješno se suprotstaviti strategiji „akcije ograničenih ciljeva“. 91

Doktrina uporabe temeljila bi se na sljedećem:

• ostvarivanje „realne prijetnje“ na kojoj se temelji strategija „odvraćanja“, a manifestira se djelovanjem topničko-raketnih sustava po važnijim gospodar- skim objektima na slobodnom teritoriju RH;

• izvođenje napadajnih aktivnosti po postrojbama HV-a koje su se uklinile u dubinu obrane, s ciljem ponovnog osvajanja izgubljenog područja.

Radilo bi se, dakle, o postrojbama koje bi predstavljale strategijsku pričuvu GŠ SVK, koje bi bile opremljene modernim borbenim sredstvima i sustavima, raspore- đene u dubini teritorija RSK, na jednom ili više smjerova djelovanja (uporabe), a koje bi za manevar mogle koristiti unutarnje taktičke i operativne smjerove.

91 Naziv koji se u SVK rabio za akcije HV-a koje su zapravo bile dio „strategije realno usklađenih ko- raka“.

Mirnodopska vojska

Popunjavala bi se po sljedećem:

• u miru, časnicima u djelatnoj službi, a vojnički sastav bi u cjelini bio ročni;

• u ratu, pričuvnim vojnicima i časnicima, koji bi se u slučaju mobilizacije jav- ljali u postrojbe.

Bojna spremnost ovih postrojbi osiguravala bi se i održavala povremenim pozi- vanjem na vojne vježbe pričuvnog sastava, te redovnom obukom kod ročnog dijela sastava. One bi bile uključene u sustav snaga za sprječavanje strategijskog iznenađe- nja i za prihvat prvog strategijskog udara napadača. Mirnodopski razmještaj i ope- rativni razvoj bio bi usklađen s vojno-geografskim i vojno-teritorijalnim podjelama, geopolitičkim položajem i stanjem, dakle i u skladu s analizom ratišta, bojišta i ope- rativnih smjerova.

Narodna vojska

Radi se o postrojbama koje bi predstavljale teritorijalnu (prostornu) komponen- tu. Koristile bi se samo u slučaju rata, a trebale bi osigurati potrebnu gustoću obrane na cijelom teritoriju „RSK“ i potreban brojčani omjer snaga. 92

Glavni problem glede ustroja takvih oružanih snaga predstavljao je nedostatak dva glavna resursa: ljudi i moderna (učinkovita) borbena sredstva. I dok je nedosta- tak borbenih sredstava činio najveće probleme glede ustrojavanja manevarskih i spe- cijalnih postrojbi, nedostatak ljudi odražavao se na ustroj sve tri sastavnice vojske.

Upravo na primjeru „manipuliranja“ tim resursom, a u cilju ustroja „ratne voj- ske“, odnosno popune vojske po ratnoj formaciji, može se uvidjeti puni nesklad iz- među onoga proklamiranog i onoga ostvarivog, pa dakle i sva iracionalnost jedne politike koja je nastanak i opstanak „države“ temeljila na vojnim sredstvima.

O tome govore i sljedeći podaci:

• resursi za popunu SVK ljudstvom definitivno su bili ograničeni brojem pučanstva, kojega je na području „RSK“ sredinom 1994. godine bilo približno 430.000, što bi uz maksimalna naprezanja i uz uvažavanje nekih u svijetu ust- aljenih normi, omogućavalo formiranje ratne vojske od približno 50.000 do 60.000 ljudi;

92 Treba napomenuti da su i vodstvo SVK, ali i veći dio pričuvnog sastava nekritički prihvatili pozitivna „iskustva“ sustava Teritorijalne obrane iz vremena bivše države, prenoseći gotovo izravno ta „iskustva“ o „naoružanom narodu“ u ustroj SVK, zanemarujući između ostaloga i činjenicu, da ni ta „iskustva“ nisu bila u praksi provjerena.

istovremeno, u dokumentima 7. korpusa SVK, na primjer, konstatira se

u

srpnju 1994. godine, 93 kako na području iz kojega se korpus popunjava

(sjeverna Dalmacija) živi približno 70.000 stanovnika, od kojih je za pop- unu postrojbi 7. korpusa moguće angažirati 15.000 boraca, a ratnim ustro- jem predviđeno je da korpus ima približno 17.000 ljudi. Računa se dakle na angažiranje nešto više od 24% ukupnog pučanstva, što je potpuno neshvatlji- va računica, čak i ako se zanemari nepovoljna dobna struktura pučanstva koje je u to vrijeme živjelo na tom području;

iz

dokumenata zapovjedništva 7. korpusa vidljivo je i sljedeće: iako je po

ratnom ustroju predviđen sastav od 17.000 ljudi, za popunu po tom ustroju predviđena su (pronađena su) 13.523 vojna obveznika, što je razina popune od približno 80%. Kod popune časničkim kadrom stanje je još lošije, jer je od 1276 ustrojbenih mjesta osigurana popuna 693 ustrojbena mjesta; 94

zbog stalno prisutnog procesa iseljavanja, koji je osobito izražen kod mlađih godišta, stanje glede popune se postupno pogoršava, što opet ilustriraju do- kumenti zapovjedništva 7. korpusa iz tog vremena. 95 Samo nepuna tri mjese- ca kasnije, ratnim ustrojem predviđen broj ljudi je povećan na 17.355, a planom popune osigurana je popuna samo 12.466 ustrojbenih mjesta, što predstavlja realizaciju popune na razini od 72%.

Nedvojbeno je da se stanje glede mogućnosti popune domicilnim ljudstvom stal- no pogoršavalo, što je bio slučaj i kod drugih korpusa razmještenih na području „prostornog strategijskog težišta“, pa je očito da se u popuni postrojbi po ratnom ustroju moralo računati na potporu iz RS i SRJ, ili se svjesno manipuliralo „snagom“ vojske, bilo radi dizanja morala vlastitog pučanstva, bilo s ciljem pokušaja odvraća- nja hrvatskog vodstva od možebitnog poduzimanja vojnih akcija radi oslobađanja okupiranih područja.

U skladu s takvim stanjem, jedina realna opasnost koja je mogla proizlaziti iz preustroja SVK bila je povezana s mogućnošću ustroja manevarskih snaga i profesi- onalnih postrojbi.

93 HMDCDR, 8., kut. 7, „Zaključci iz mobilizacijske procene“, Komanda 7. korpusa, jun 1994.

94 HMDCDR, 18., „Pregled popune po RF“, Komanda 7. korpusa, 9. 8. 1994.

95 HMDCDR, 18., „Pregled popune jedinica 7. korpusa po RF“, 13. 10. 1994.

2.3.2. Borbene aktivnosti

Značajan „problem“ za „RSK“ ostaju nedefinirane „granice“ i u cilju njihovog „utvrđivanja i konačnog definiranja“, uz uporabu snaga SVK, a koristeći aktivnosti UNPROFOR-a na postavljanju nadzornih točaka, počinje izvođenje akcije pod na- zivom „Granica-’94“. 96 Cilj akcije bio je ojačavanje i utvrđivanje većeg dijela postoje- ćih crta razdvajanja, koje bi nakon razmještaja nadzornih točaka UNPROFOR-a bile označene kao „državna granica“. To dovodi do sustavne proizvodnje novih žarišta sukoba, čije provociranje je posebno usmjereno na područja Like i sjeverne Dalma- cije, za razliku od dotadašnjeg stanja, kada je težište takvih aktivnosti bilo na po- dručju istočne Slavonije. Smisao izazivanja stalnih napetosti i sukoba niskog inten- ziteta duž cijele „granice“ bio je u tome da se s jedne strane demonstrira sila koja bi trebala biti čimbenik odvraćanja od možebitne namjere za poduzimanje napadajne operacije, a s druge se željelo pokazati kako integracija okupiranih područja RH u njezin državnopravni sustav nije moguća, što je za posljedicu trebalo imati produže- nje tadašnjeg mandata UNPROFOR-a i zadržavanje nepromijenjenog statusa „Kraji- ne“. U tom kontekstu logično je i prebacivanje težišta aktivnosti vojnog provociranja na „prostorno strategijsko težište“.

Inženjerijski se nastoji još bolje utvrditi prvi pojas obrane, ali i organizirati obra- nu po dubini, što bi trebalo upozoravati na organiziranje uporne obrane i također odvratiti RH od možebitnog poduzimanja vojne operacije radi oslobađanja okupira- nih područja. GŠ SVK izdaje zapovijed korpusima o sustavnom pristupu uređivanju starih i izradi novih položaja za obranu, o zabrani pregovora i sklapanja primirja na razinama lokalnih vojnih zapovjedništava, a na bojišnicama duž svih okupiranih po- dručja povećava se broj „kriznih“ točaka i pojava izazivanja sukoba.

GŠ VJ donosi odluku po kojoj svi časnici iz sastava VJ koji su kao pomoć upuće- ni u sastav SVK, ostaju trajno u sastavu SVK (ostvarivanje zamisli o jednoj vojsci), a raznovrsna potpora iz VJ i dalje se intenzivira.

Provedba sporazuma o primirju (prva faza, izvlačenje topničkog oružja u dubinu i izvlačenje ljudstva iz pojasa dubine 1 km od crte razdvajanja) sustavno se usporava

96 O tome opširnije u: „Raščlamba djelovanja neprijatelja u razdoblju 15. veljače do 17. ožujka 1994. godine, Specifičnosti provođenja strategije realne prijetnje“, 17. ožujka 1994., MORH, klasa: 833- 05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-670; „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 21. do 28. ožujka 1994. godine“, 29. ožujka 1994. godine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-761; „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 21. do 28. veljače 1994. godine“, 28. veljače 1994., MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-513; „Oba- vještajna informacija o tijeku realizacije operacije ‘Granica-94’“, 13. ožujka 1994. godine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-9-616.

i opstruira, što zapravo predstavlja pokušaj realizacije zacrtanog plana o „uspostav- ljanju i zaštiti granice“, kao glavne odrednice „državnosti“ „RSK“. Topništvo se ne izvlači na definirane lokacije ili se čak ostavlja na položajima s kojih je trebalo biti izvučeno, a ljudstvo se u civilnoj odjeći ili u policijskim odorama i dalje nalazi u „de- militariziranom“ pojasu.

Svi zapovjednici korpusa i brigada SVK dobili su Odluku o formiranju sektor- skih (regionalnih) i lokalnih (općinskih) komisija za određivanje i korekcije crte razdvajanja, koje su za svoj rad odgovorne središnjoj „republičkoj“ komisiji, na či- jem čelu je general Mile Novaković, savjetnik predsjednika „RSK“ za vojna pitanja. Komisije imaju za cilj „tumačiti“ pojedine točke sporazuma kako bi se osigurala izmjena dogovorenih crta razdvajanja ili ostanak topništva unutar zabranjenog po- jasa. 97

2.3.3. Pokušaj popravljanja strateškog položaja zauzimanjem područja zapadne Bosne

Nedvojbeno je da je područje zapadne Bosne, tada većim dijelom pod kontro- lom snaga 5. korpusa Armije BiH, a manjim pod kontrolom snaga Narodne obrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NO APZB), 98 bio prostor od strateškog zna- čaja za „RSK“, kako glede mogućnosti za održanje stanja okupacije zapadnih dijelova „RSK“, tako i glede možebitnih aspiracija u vezi daljnje ugroze dijelova teritorija RH. Takav značaj područja zapadne Bosne proizlazio je i iz činjenica da je to područje (dok je pod kontrolom Armije BiH):

narušavalo prometnu povezanost okupiranih područja Banovine, Korduna i Like, a u dobroj mjeri i sjeverne Dalmacije s ostalim „srpskim zemljama“;

bitno smanjivalo operativnu dubinu snaga 39., 21. i 15. korpusa SVK, bez koje nije bila moguća ni kvalitetna obrana, a ni bilo kakva ofenzivna djelovan- ja (u slučaju okupacije područja zapadne Bosne operativna dubina bi s aktu- alnih 25-30 km bila povećana i na 100 km);

97 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 18. do 25. travnja 1994. godine“, 25. travnja 1994., MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-984. 98 Paravojne formacije organizirane u Cazinskoj krajini, sastavljene od Bošnjaka lojalnih lokalnom političkom vođi Fikretu Abdiću, koje su se borile protiv legalnih postrojbi Armije BiH (snage 5. korpusa, pod zapovijedanjem generala Atifa Dudakovića), a za političku i teritorijalnu autonomiju zapadne Bosne u odnosu na BiH. Ove snage su formirane uz pomoć i na inicijativu RS i „RSK“, ta- ko da su one kolaborirale sa snagama SVK. Vidi: „Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I”, Zemljovid br. 23 (Prilog na str. 284.).

vezalo znatan dio snaga spomenutih korpusa SVK, koje zbog toga nisu mo- gle biti uporabljene na bojišnici prema HV-u, te snaga 2. krajiškog korpusa VRS, koji je trebao imati funkciju strategijske pričuve SVK;

priječilo učinkovitu obranu okupiranih područja RH (Banovina, Kordun, Lika, sjeverna Dalmacija) u slučaju napadajne operacije HV-a.

U takvim uvjetima trebalo je očekivati poduzimanje napadajnih djelovanja zdru- ženih snaga SVK i VRS na područje zapadne Bosne, s ciljem razbijanja snaga 5. kor- pusa Armije BiH i stavljanja tog područja pod nadzor VRS. Napadajna operacija na područje zapadne Bosne pokrenuta je u rujnu 1994. godine.

Tijek operacije u jesen 1994. godine

Tijek napadajne operacije „srpskih“ vojski na područje zapadne Bosne ovdje je prikazan nešto detaljnije, kako kronološki, tako i po sadržaju i specifičnostima po- jedinih aktivnosti, kako bi se njezin značaj u vezi s poduzimanjem operacije „Oluja“ potpunije sagledao.

Krajem kolovoza 1994. uspješno je završila napadajna operacija snaga 5. korpusa Armije BiH, 99 koja je dovela do razbijanja snaga NO APZB, 100 te je tako osujećen ra- niji plan „srpskih“ vojski koji je temeljen na prosudbi da će dugotrajnim i iscrpljuju- ćim međusobnim borbama dviju muslimanskih (bošnjačkih) vojski oslabiti ukupna snaga Bošnjaka na području zapadne Bosne, što bi srpskim snagama omogućilo lak- še izvođenje operacije s ciljem stavljanja pod nadzor desne obale rijeke Une i unske pruge, a potom i cijelog područja zapadne Bosne.

Istodobno, srpske „vlasti“ na okupiranim područjima Banovine i Korduna su- očene su s velikim brojem izbjeglica, civila i pripadnika vojnih postrojbi lojalnih Fikretu Abdiću (ukupno 19 do 20 tisuća ljudi), raspoređenih poglavito u području Turnja i Batnoge.

Prosuđujući kako je operativni položaj snaga 5. korpusa Armije BiH vrlo nepo- voljan, jer se

• nalaze u okruženju „srpskih“ vojski,

• angažirane su na vrlo dugačkoj bojišnici,

• smanjene su im mogućnosti popune ljudstvom zbog velikog broja izbjeglica i sukoba s „abdićevcima“,

99 HMDCDR, 18., „Aktivnosti i namjere snaga SVK i VRS glede snaga 5. korpusa A BiH“, 5. rujna 1994. godine. 100 “Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I”, Zemljo- vid br. 49 (Prilog na str. 285.).

• trajno su izložene nedostatku teškog topničkog oružja i tenkova,

• trajno im je otežana svakovrsna logistička potpora; zapovjedništvo 39. kor- pusa SVK odlučilo je izvesti napad.

Za napad na smjerovima Bojna – Golubići i Žirovac – Bužim angažirane su 1. rujna 1994. snage 24. (glinske) pbr, a cilj napadajne operacije bio je stavljanje sjever- nog dijela zapadne Bosne pod nadzor srpskih snaga. 101

Međutim, brzim i dobro organiziranim protunapadom snage 5. korpusa A BiH su već 2. rujna zaustavile, a potom 2./3. rujna i razbile snage napadača te izbile na granicu s RH. Tijekom napada, a prema izvješću zapovjednika 39. korpusa, 24. lbr imala je 11 poginulih, 10 zarobljenih i desetke ranjenih pripadnika, dok su snage 5. korpusa A BiH imale 7 poginulih.

Od tog razdoblja pa nadalje počinju pripreme snaga VRS i SVK za pokretanje napadajne operacije širih razmjera na područje zapadne Bosne, s ciljem potpunog razbijanja snaga 5. korpusa A BiH i spajanja (povezivanja) „srpskih zemalja“ (RS i „RSK“). Međutim, zbog nedostatka operativne pričuve i snaga za manevar (aktivne su i druge bojišnice u BiH pa VRS nema potrebne pričuve), ali i zbog prosudbe da snage 5. korpusa A BiH neće poduzimati napadajna djelovanja širih razmjera, snage VRS i SVK, a posebno one iz sastava 2. krajiškog korpusa VRS, neodlučno i sporo se pripremaju za napadajnu operaciju.

Kako bi smanjile pritisak srpskih snaga koje, pripremajući se za napadajnu ope- raciju, nesustavno i razmjerno neorganizirano (nekoordinirano) borbeno (poglavito topnički) djeluju po snagama 5. korpusa A BiH, postrojbe 5. korpusa poduzimaju tijekom rujna niz manjih (protu)napada, primoravajući snage 2. krajiškog korpusa VRS da na području Grabeža i Otoke, a snage 39. banijskog korpusa SVK na područ- ju Bojne i Žirovca, prijeđu u obranu te poduzimaju veći broj diverzantskih akcija u zahvatu šireg pojasa bojišnice. 102

Ovakva djelovanja snaga 5. korpusa A BiH nedvojbeno su usporila pripreme združenih srpskih snaga za napadajnu operaciju, a dovele su do toga da snage 5. kor- pusa postupno preuzmu sustavnu inicijativu na cijeloj bojišnici.

101 „Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I”, Ze- mljovid br. 37 (Prilog na str. 286.). 102 Treba napomenuti da su postrojbe 5. korpusa A BiH razvile posebnu doktrinu napadajnih djelo- vanja, kojom su kompenzirale nedostatak topništva. Naime, djelovanjem brojnih diverzantskih skupina u dubini neprijateljskog rasporeda, po ciljevima po kojima se inače djeluje topništvom, postizali su čak i bolje učinke nego da su stvarno djelovali topništvom.

Generalno gledajući, to ipak nije bitno promijenilo operativni položaj snaga 5. korpusa A BiH, koje su i dalje bile u okruženju, izložene iscrpljivanju zbog trajnih borbenih djelovanja i otežane logistike te gotovo onemogućene popune ljudstvom. Prosuđujući da u takvim uvjetima nije moguće dugotrajno održavati inicijativu, a s obzirom na stalno očekivane pritiske i nešto usporenije ali i dalje prisutne pripreme (ojačavanja) srpskih snaga za napadajnu operaciju, postrojbe 5. korpusa A BiH po- duzimaju napadajnu operaciju na bihaćkom dijelu bojišnice. 103

Operacija je počela 24. listopada, 104 napadom na (glavnim) smjerovima:

• Grabež – Veliki Radić – Bosanska Krupa i

• Bihać – Ripač – Bosanski Petrovac (Kulen Vakuf). 105

U napadajnim djelovanjima na grabeškom dijelu bojišnice probijene su crte obrane 17. ključke i 15. petrovačke brigade 2. KK VRS te je presječena prometnica Bihać – Bosanska Krupa u području Velikog Radića. Tijekom 25. listopada postroj- be 5. korpusa A BiH uspjele su ovladati područjem do crte Grmuša – Veliki Radić – Ripač – Lohovska brda. Tijekom 26. listopada nastavljena su napadajna djelovanja uz angažiranje glavnine snaga na smjeru Ripač – Gorjevac – Vrtoče (Kulen Vakuf) i manjim snagama na smjeru Grmuša – Kezlovac – Mali Radić.

Do kraja dana snage 5. korpusa A BiH su na južnom dijelu ovladale crtom Lo- hovo – Račić brdo – Veliki Ljutoč – tt 707 – Gorjevac. Pritom su snage 5. korpusa A BiH zarobile (zauzele su vojna skladišta) veće količine naoružanja i streljiva (3 tenka, uništile 7 tenkova i zarobile divizijun haubica 105 mm).

Popuna streljivom i oružjem te raspad sustava obrane postrojbi VRS doveo je do poduzimanja daljnjih napadajnih djelovanja, tako da su postrojbe 5. korpusa A BiH 28. listopada izbile na crtu Mali Radić – Vrtoče – Kulen Vakuf, a na sjevernom dijelu su do 30. listopada uspostavile kontrolu nad prometnicom Bihać – Bosanska Krupa te u okruženje dovele Bosansku Krupu.

Međutim, glavni cilj operacije – spajanje sa snagama 7. korpusa A BiH, koje su napadale iz smjera Kupresa, nije uspio, a do 30. listopada snage VRS i SVK poduzele

103 Očito je da se pri donošenju takve odluke imalo u vidu da su aktivne bile i druge bojišnice (Posavina, Kupres), što je slabilo mogućnosti snaga angažiranih na bihaćkoj bojišnici, koje su do- vođene u poziciju da čak moraju upućivati ojačanja na druga područja (Posavina).

104 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 24. do 31. listopada 1994. godine“, 1. stude- noga 1994. godine, MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-2549.

105 “Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I”, Zemljo- vid br. 38 (Prilog na str. 287.).

su niz mjera za zaustavljanje napada postrojbi 5. korpusa A BiH i za stvaranje uvjeta za prijelaz u protunapad. Nedvojbeno je da je nesavladivu prepreku u vezi s nastav- kom napadajnih djelovanja 5. korpusa A BiH predstavljala:

• nemogućnost uvođenja svježih snaga,

• duboki prodor (klin) u smjeru Kulen Vakufa bez mogućnosti osiguranja bo- kova te

• nedostatna i otežana logistička potpora.

S druge strane:

• Radovan Karadžić je proglasio ratno stanje uz poziv svim vojnim obveznici- ma da se u svoje postrojbe jave najkasnije do 30. listopada,

• na zapadnobosansku bojišnicu upućena su brojna ojačanja i dragovolj- ci, među ostalima i iz sastava SVK (600 ljudi iz 11. korpusa, vod specijalne policije iz Okučana, 1 bojna iz sastava 7. korpusa u područje Drvara, satnija iz specijalne bojne RSUP RSK upućena je iz Plaškog na bihaćku bojišnicu i dr.);

• u Bosanskom Petrovcu i Drvaru objavljena je opća mobilizacija, kojom su obuhvaćeni obveznici od 18 do 55 godina;

• iz sastava Istočnobosanskog korpusa VRS upućena je na bihaćku bojišnicu kao ojačanje specijalna bojna „Pantere“;

• iz svih korpusa VRS prikupljaju se dragovoljačke satnije i upućuju se na za- padnobosansku bojišnicu;

• ustrojeno je operativno zapovjedništvo snaga VRS pod kodnim nazivom „Pauk“, a za zapovjednika je postavljen načelnik Glavnog štaba VRS general pukovnik Manojlo Milovanović.

Početkom studenoga 1994. godine počinje operacija združenih snaga VRS i SVK 106 i do 15. studenog praktično je bila realizirana 1. faza operacije, u kojoj su sna- ge 2. KK VRS povratile glavninu područja izgubljenih tijekom prethodne operacije snaga 5. korpusa i ponovo ovladale područjem grabeškog platoa te uz sudjelovanje snaga iz sastava 15. ličkog korpusa ugrozile i sam Bihać (izbile na crtu Lohovska br- da - Golubić - Ripač - Pritoka). 107

106 HMDCDR, 18., „Operativni položaj i prosudba namjera snaga VRS i SVK na području Zapadne Bosne“, 13. studenoga 1994. godine.

107 “Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I”, Zemljo- vid br. 39 (Prilog na str. 288.).

Odmah zatim počinje 2. faza operacije uz angažiranje snaga 21. i 39. korpusa SVK te snaga NO APZB. 108 Cilj te faze operacije bio je povećati pritisak na kordun- sko-banovinskom dijelu bojišnice, uz maksimalno korištenje pritiska izbjeglica za vraćanje u Cazinsku krajinu.

General Milovanović tada izdaje proglas u kojem poziva snage 5. korpusa A BiH na predaju, uz prijetnju da će u suprotnom „VRS biti prinuđena da goni pripadnike 5. korpusa, ma gdje se oni nalazili, što će veoma otežati razdvajanje krivih od neduž- nih i dovesti do stradanja velikog broja nedužnog muslimanskog stanovništva“. 109

S obzirom na izuzetno teško stanje na području zapadne Bosne, predsjednik Fra- njo Tuđman obratio se 18. studenoga 1994. predsjednici Vijeća sigurnosti UN-a Ma-

deleine Albright. Obavijestio ju je o napadima pobunjenih hrvatskih Srba na Bihać.

U vezi s ovime zatražio je pomoć UN-a, odnosno zračne udare na srpske snage.

Vijeće sigurnosti UN-a 19. studenoga 1994. donijelo je Rezoluciju 958. U njoj se podsjetilo na Rezoluciju 836, u kojoj je izražena zabrinutost zbog pogoršanja situaci-

je u Bihaću. Rezolucija je potvrdila teritorijalni integritet i suverenitet Republike Hr-

vatske, čime se očito željelo reći da Srbi iz UNPA područja ne smiju napadati Bihać.

U

Rezoluciji je zaključeno da će se u cilju zaštite Bihaća primijeniti zračni udari, a da

se

ti udari mogu primijeniti i na ciljeve u Hrvatskoj.

Istoga dana Vijeće sigurnosti UN-a je donijelo i Rezoluciju 959. U njoj je osuđe- na bilo kakva povreda međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i zahtijeva se od svih strana u sukobu, a posebno od snaga kra- jinskih Srba, da u potpunosti poštuju granice i suzdrže se od njihove povrede, što se odnosilo na napade na Bihać.

Kako su postupno osigurani preduvjeti za 3. fazu operacije, tj. za pad zaštićenog područja Bihaća i razbijanje 5. korpusa A BiH, NATO snage poduzimaju tijekom 21. studenoga zračni napad na zračnu luku Udbina, a 23. studenoga i napad na ciljeve VRS na području zapadnobosanske bojišnice. 110

Iako na taj način nije u potpunosti zaustavljena napadajna operacija na područje zapadne Bosne, bitno je smanjen njezin intenzitet, spriječena je humanitarna kata-

108 „Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 15. do 24. studenog 1994.“, 25. studenoga 1994., MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-2789.

109 Raščlamba obavještajnih podataka za razdoblje od 24. studenoga do 5. prosinca“, 5. prosinca 1994., MORH, klasa: 833-05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-2905.

110 „Operacija zračnih snaga NATO na području Zapadne Bosne (23. 11. 1994.)“, MORH, klasa: 833- 05/94-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-2779.; HMDCDR, 6., kut. 2, „Informacija Glavnog štaba Srp- ske vojske, RSK“, 22. 11. 1994.

strofa do koje bi došlo padom Bihaća, a omogućena je i doprema humanitarne po- moći za područje Cazinske krajine i Bihaća.

Ovakav ishod napadajne operacije nedvojbeno je ukazao na neke bitne slabosti u njezinom planiranju i izvođenju:

nedostatak manevarskih snaga i snaga za brze prodore u dubinu rasporeda protivnika, što je snagama 5. korpusa A BiH omogućilo organiziranje obrane na bojišnici, jer nije bilo potrebe za organiziranje obrane po dubini teritorija, tako da se mogla osigurati kakva-takva pričuva za zamjenu snaga koje su bile najviše iscrpljene bojnim djelovanjima;

sporo (iz)vođenje operacije ostavilo je dovoljno vremena za reakciju međunarodnih čimbenika, koji nisu mogli dopustiti izazivanje humanitarne katastrofe velikih razmjera i veliki broj civilnih žrtava, do kojih bi sigurno došlo, kako je to bilo najavljeno i u prijetnji generala Milovanovića;

nedovoljno usklađeno djelovanje snaga VRS, SVK i NO APZB, po vre- menu, po objektima i po oblicima;

• kroničan nedostatak ljudstva za popunu postrojbi SVK (i VRS) dovodio je do prekomjernog iscrpljivanja angažiranog ljudstva, što je u kombinaciji s nedostatkom motivacije i jačanjem osjećaja besperspektivnosti bitno sman- jivalo moral i učinkovitost ljudstva i postrojbi.

Napadi na područje zapadne Bosne nastavljeni su s manjim intenzitetom i tije- kom prve polovice 1995. godine, pri čemu su snage 5. korpusa A BiH uspjele ostvari- ti određene pomake na jugoistočnom i istočnom dijelu bojišnice, u odnosu na snage 2. krajiškog korpusa, a izgubile su dio teritorija na sjeverozapadnom dijelu bojišnice, gdje su napadale snage OG „Pauk“, 111 sastavljene poglavito od pripadnika NO APZB, koje su obučavali i kojima su zapovijedali instruktori SDB SRJ.

Od kolikog je značaja bilo zauzimanje područja zapadne Bosne vidi se i iz dopisa koji je zapovjednik 2. krajiškog korpusa brigadir Radivoje Tomanić uputio 16. velja- če 1995. godine Glavnom štabu VRS, osobno generalu Manojlu Milovanoviću. 112 U dopisu se izvješćuje o sastanku koji je predsjednik Republike Srpske Radovan Ka- radžić 15. veljače 1995. godine organizirao u Grahovu, na kojem se susreo s pred- stavnicima vlasti u općinama s područja odgovornosti 2. krajiškog korpusa i sa zapo- vjednicima brigada iz sastava tog korpusa te s časnicima iz zapovjedništva korpusa.

111 “Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I”, Zemljo- vid br. 55 (Prilog na str. 289.).

112 HMDCDR, 18., Komanda 2. krajiškog korpusa, str. pov. broj 3-36 od 16. 2. 1995.

Informirajući GŠ VRS o sadržaju izlaganja Radovana Karadžića, Tomanić navodi kako je rekao da „5. korpus Armije BH mora biti uništen, da je bio decidiran, a ne da se prenose glasine kako je međunarodna zajednica i politički vrh spriječio zau- zimanje Bihaća. (…) Istakao je da je Bihać ključ rata i zato traži da se s RSK riješi – uništi 5. K A BiH“. Izvješće završava konstatacijom: „Predsjednik nije ništa posebno zaključivao, izuzev što je rekao da će država nastojati da primirje iskoristi za osigu- ranje streljiva i goriva za potrebe VRS, te da se 5. korpus A BiH mora razbiti, a da je planirano osnivanje zajedničkog Savjeta za obranu RS i RSK“. 113

O značaju Bihaća govori i konstatacija iz knjige „Balkan Battlegrounds“, u kojoj se u Dodatku 62 o operaciji „Zima-94“, navodi: „Unatoč izrazitoj pobjedi na bojišni- ci, operacija ‘Zima-94’ nije uspjela postići neposredni strateški cilj slabljenja pritiska srpskih snaga na Bihać. To nije bio odraz strategije snaga HV/HVO, već rezultat svje- sne odluke Glavnog štaba VRS da nastavi napadajna djelovanja na enklavu umjesto da izdvoji snage za smanjivanje prijetnje ugroženom sektoru. To je odraz beskonačne strateške dvojbe s kojom se Glavni štab VRS suočavao – nedostatak strateških i ope- rativnih pričuva. Teška odluka nametnuta Mladiću i Milovanoviću u 1994. godini, postala je još teža 1995.

Međutim, nemogućnost VRS da prebaci snage za pokrivanje područja Livna za- sigurno je doprinijela uspjehu Hrvata u postizanju drugog ključnog cilja operacije. Cilj HV-a bio je da oduzme dio srpskog područja u sektoru Dinara - Livno tako da jedinice HV-a budu u mogućnosti da zauzmu položaje s kojih bi mogli lakše napasti Knin, glavni grad krajiških Srba. Unatoč širini bojišta i ograničenim resursima, bra- nitelji VRS-a uspjeli su se sakupiti u dovoljnom broju da uspore vješt napad HV-a i zaustave snage HVO. Da je zapovjedništvo VRS moglo ili bilo voljno angažirati veći broj jedinica u borbena djelovanja, pomaci HV-a mogli su biti još manji. Time bi bi- lo još teže za HV da na vrijeme zauzme položaje za svoju ofenzivu sredinom 1995. godine i porazi RSK.“ 114

Iako naprijed navedeno dovoljno ilustrira koliko je za Srbe bilo značajno razbiti 5. korpus A BiH, značaj razbijanja snaga 5. korpusa A BiH i zauzimanja toga pod- ručja još bolje ilustrira hitan dopis koji je zapovjednik 2. korpusa Radivoje Tomanić uputio u GŠ VRS, izravno zapovjedniku VRS-a Ratku Mladiću. Informirajući ga o razgovoru s generalom Mrkšićem, s kojim se 22. svibnja 1995. sastao u Bosanskom Grahovu, a tijekom susreta je konstatirano kako je „ovakvo ponašanje SVK i NO ZB

113 HMDCDR, 18., Komanda 2. krajiškog korpusa, str. pov. broj 3-36 od 16. 2. 1995.

114 Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume II”, Cen- tral Intelligence Agency, October 2003, Dodatak 62, str. 547.

neodrživo“, jer se „taj muslimanski korpus u potpunom okruženju uspješno nosi s tri korpusa SVK, 2. KK i pripadnicima NO ZB“, on moli zapovjednika GŠ VRS „da s generalom Mrkšićem procijeni mogućnost i sačini hitno zajednički plan operacije za razbijanje i uništenje 5. korpusa A BiH jer je to nužno i za RS i RSK (…) jer se postižu strateški ciljevi u ovom prijelomnom i teškom vremenu.“ 115

A radi se o vremenu kada su hrvatske snage već izvele akciju „Skok-1“ i opera- ciju „Bljesak“.

već izvele akciju „Skok-1“ i opera- ciju „Bljesak“. Novi list, 24. studenoga 1994. 1 1 5

Novi list, 24. studenoga 1994.

115 HMDCDR, 2-2. KK VRS, kut. 3, Dopis Komande 2. krajiškog korpusa Glavnom štabu Vojske Re- publike Srpske, 27. 5. 1995.

3.

NEUČINKOVIT MANDAT UNPROFOR-a NIJE BIO JAMSTVO ZA MIRNU REINTEGRACIJU

Uvod

Dokumenti iz vremena u kojem je provođena misija UNPROFOR-a na području Republike Hrvatske jasno pokazuju da temeljne zadaće iz mandata UNPROFOR-a nisu obavljene na način na koji su trebale biti obavljene niti je bilo realno očekivati da će u dogledno vrijeme biti obavljene. Može se potvrditi poznata činjenica, da je UNPROFOR bio neučinkovit i da nije bilo nikakvih jamstava da će on omogućiti da okupirana područja RH budu mirnim putem reintegrirana u državnopravni sustav RH. Na neučinkovitost mandata UNPROFOR-a utjecali su brojni čimbenici, a među najznačajnije sigurno spada nedostatak političke odlučnosti i suglasnosti najvažnijih međunarodnih čimbenika da prepoznaju i zaustave projekt stvaranja „Velike Srbije“.

U takvim uvjetima, kao najveći problem pokazala se nespremnost srpskoga vod- stva u Kninu da pristane na bilo kakav modus integriranja u državnopravni sustav Republike Hrvatske, a UNPROFOR nije imao mandat koji bi ih na to primorao. UNPROFOR nije nudio ništa više od statusa quo ili nadziranja brojnih neuspješnih sporazuma o primirju ili razdvajanju sukobljenih „strana“.

Status quo bio je apsolutno neprihvatljiv Republici Hrvatskoj, jer je značio zau- stavljanje svakog razvoja i funkcionalnog opstanka države, baš onako kako je to i u pisanom obliku izrazio tvorac „strategije realne prijetnje“: „Hrvatskoj je bilo nami- jenjeno dugotrajno umiranje u agoniji“. Uz to, daljnje vojno-osvajačke namjere „srp- skih vojski“ bile su usmjerene i prema području zapadne Bosne, enklave koja je svo-

jim geografskim smještajem bitno priječila kvalitetno ujedinjenje „srpskih zemalja“ („RSK“ i RS). Možebitni uspjeh zajedničke napadajne operacije SVK i VRS ne samo da bi doveo do humanitarne katastrofe i novog genocida na području BiH, nego bi „RSK“ doveo u značajno povoljniji geostrategijski položaj u odnosu na RH, što bi izglednijim učinilo i provedbu daljnjih osvajačkih namjera, a manje izgledna bi po- stala reintegracija UNPA u državnopravni sustav RH. Paralelno s time realizirale su se i srpske osvajačke namjere prema enklavama u BiH, praćene etničkim čišćenjem u cilju osiguranja etničke homogenosti zamišljene „Velike Srbije“.

Prema podacima koji su navedeni u dokumentu UN-ovog Komiteta za elimi- naciju rasne diskriminacije, iz rujna 1993., navodi se da je iz UNPA područja u raz- doblju od travnja 1992. do srpnja 1993. prisilno iseljeno 9998 osoba. Ove osobe su iseljene pod pratnjom predstavnika UN-a. Bez pomoći UN-a, još je 13.470 osoba protjerano iz UNPA područja i „ružičastih zona“, tako da je ukupan broj osoba koje su protjerane nakon što je UN preuzeo odgovornost za zaštićena područja dosegao 23.470. U istom vremenskom razdoblju su na UNPA područjima ubijene 273 oso- be. 116

Iako su se ti procesi odvijali „pred očima“ UNPROFOR-a, s njegove strane ni- je bilo nikakvih naznaka da će to zaustaviti. Može se ustvrditi da je neučinkovitost UNPROFOR-a jedan od temeljnih razloga za donošenje odluke hrvatskog državnog vodstva o primjeni vojnih sredstava radi oslobađanja tada okupiranih dijelova dr- žavnog teritorija.

3.1. Uspostava UNPROFOR-a

3.1.1. Agresija na Hrvatsku i hrvatska nastojanja za uspostavu mira

Kako bi se zaštitila, Hrvatska je od početka agresije nastojala internacionalizirati taj problem i pozvati mirovne snage. U tome nije uspijevala, između ostaloga i zbog činjenice što još nije bila priznata kao samostalna država (samostalni međunarod- ni subjekt) pa joj je za dolazak mirovnih snaga UN-a trebao i pristanak (suglasnost) jugoslavenskih vlasti. To tada nije odgovaralo Jugoslaviji (Srbiji), jer su njezine vla- sti računale kako će vojnim sredstvima poraziti obranu Hrvatske, koja je tek bila u nastajanju, te kako će okupirati dijelove njezina teritorija koji su u skladu s idejom

116 HMDCDR, 18., United Nations, International Convention on the Elimination of all Forms of Racial Discrimination, CERD/C/249, 17 September 1993, Committee on the Elimination of Ra- cial Discrimination, Forty-third session.

„Velike Srbije“ trebali ući u sastav te tvorevine. Tek kasnije, nakon što je od strane JNA i lokalnih paravojnih srpskih postrojbi okupirana skoro trećina hrvatskog dr- žavnog teritorija i kada hrvatska vojna sposobnost počinje značajnije jačati, za dola- zak mirovnih snaga UN-a počinju se zalagati i tadašnje jugoslavenske vlasti. Kao što će događaji koji su slijedili jasno pokazati, prekid ratnih djelovanja i uspostava mira u Hrvatskoj potrebni su bili i Srbiji kako bi rasteretila snage koje će biti uporabljene za agresiju u Bosni i Hercegovini.

3.1.2. Kronologija prihvaćanja Vanceovog plana i uspostave UNPA

• 25. rujna 1991. Rezolucijom 713 uvodi se embargo na naoružanje svim re- publikama SFRJ. JNA i Srbija koriste nadmoć u naoružanju i intenziviraju otvoreni rat protiv Hrvatske.

• 26. listopada 1991. dovršeno je povlačenje JNA iz Slovenije.

• 18. - 20. studenoga 1991.: nakon što je grad topničkom paljbom razorila, JNA zauzima Vukovar. Po okupaciji grada čini zločine: egzekucije civila te ratnih zarobljenika i ranjenika.

• 23. studenoga 1991. u Ženevi se potpisuje sporazum o primirju i prihvaća se Vanceov koncept mirovne operacije UN-a. Sporazum potpisuju Hrvatska, Srbija i JNA.

• 2. siječnja 1992. potpisuje se Sarajevsko primirje kojim se operacionalizira sporazum o prekidu ratnih djelovanja potpisan u Ženevi.

• 15. siječnja 1992. počinje proces međunarodnog priznanja Republike Hrvatske kao samostalne i suverene države.

• 21. veljače 1992. Rezolucijom 743 Vijeće sigurnosti UN-a uspostavlja peace- keeping misiju UNPROFOR-a i nalaže što brži početak mirovne operacije. Vanceov koncept je proglašen peacekeeping planom misije UNPROFOR-a.

Već u vrijeme prije potpisivanja Sarajevskog primirja (2. siječnja 1992.), Hrvat- ska je bila u znatnoj mjeri vojno organizirana i osnažena i na više mjesta je uspješno provela akcije oslobađanja dijelova okupiranog teritorija. To je bilo posebno značaj - no na području zapadne Slavonije gdje je, upravo zahvaljujući opredijeljenosti Hr- vatske za nalaženje mirnog rješenja, zaustavljeno daljnje izvođenje uspješne operaci- je Hrvatske vojske koja bi to područje vjerojatno već tada oslobodila.

Krajem lipnja i početkom srpnja 1992. godine, otprilike pola godine nakon pot- pisivanja Sarajevskog primirja, dovršeno je razmještanje UNPROFOR-a po svim

UNPA sektorima. U to su vrijeme UNPA područja već gotovo sasvim etnički očišće- na od Hrvata i ostalih stanovnika nesrpske etničke pripadnosti. Preostali stanovnici nesrpske etničke pripadnosti koji su ostali na tim područjima bili su izloženi stalnoj diskriminaciji, teroru i pritiscima za napuštanje tih područja.

3.1.3. Mandat UNPROFOR-a/UNCRO-a

Mandat UNPROFOR-a sastojao se od peacekeeping plana (Vanceov plan) i dru- gih zadaća i dužnosti utvrđenih rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a.

Vanceov plan 117 predviđao je, u najkraćim crtama, sljedeće:

• uspostavu i demilitarizaciju UNPA područja tako da sve oružane snage osim UNPROFORA-a budu povučene i demobilizirane; razmještanje vojnih promatrača (UNMO – United Nations Military Observer) u UNPA, kako bi nadzirali i verificirali demilitarizaciju; povlačenje JNA iz svih područja Re- publike Hrvatske;

• uspostavu Civilne policije (CIVPOL) sukladno etničkom sastavu prije izbi- janja sukoba i nadzor CIVPOL-a nad radom lokalnih policijskih snaga radi zaštite ljudskih prava i sprječavanja svakog oblika diskriminacije, bez obzira na nacionalnost, vjeru i dr.;

• povratak svih prognanika i izbjeglica u svoje domove u UNPA područja i zaštitu stanovništva u UNPA područjima od straha od oružanih napada.

Zaštitna funkcija koju su trebale provoditi međunarodne vojne snage UN-a pred- viđala je razmještanje snaga u dubini UNPA područja, dok je na graničnim crtama UNPA područja bila predviđena uspostava nadzornih kontrolno-propusnih punkto- va na prometnicama. Predviđeno je da se zaštitna funkcija preuzima paralelno s pro- cesom demilitarizacije. Razmještanje vojnih snaga UN-a između sukobljenih strana bilo je predviđeno samo unutar UNPA, ali i na granicama područja UNPA. Smisao prisutnosti zaštitnih vojnih snaga UN-a bio je u osiguranju uvjeta u kojima će UNPA biti demilitarizirana i u sprječavanju međuetničkih konflikata nakon povratka pro- gnanika nesrpske nacionalnosti.

Vanceov plan je predvidio da mandat UNPROFOR-a bude privremen, a da nje- gova provedba ne prejudicira političko rješenje. Paralelno s mirovnom operacijom UNPROFOR-a predviđao se i politički pregovarački proces. Ovaj proces je vođen

117 HMDCDR, 18., “Concept for a UN peace keeping operation in Yugoslavia, Annex III”, November/ December 1991.

od strane ICFY-a (International Conference on Former Yugoslavia – Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji). Iako je planom bila predviđena uspostava 3 UNPA područja, formirana su 4 UNPA područja koja su djelovala kao UN sektori Istok, Za- pad, Sjever i Jug. 118 Provedba mandata UNPROFOR-a bila je predviđena isključivo u UNPA područjima.

Rezolucijom 762 od 30. lipnja 1992. godine odobrava se plan glavnog tajnika UN-a sadržan u točci 16 njegovog izvješća od 26. lipnja 1992. godine, kojim se utvr- đuje prioritetna reintegracija „ružičastih zona“ u sastav RH. 119 Time se mandat UN- PROFOR-a proširio i na „ružičaste zone“:

• JNA se mora povući u SR Jugoslaviju, a do kraja povlačenja sve teško naoružanje mora se staviti pod nadzor snaga UN-a;

• Hrvatska vojska i ostale naoružane postrojbe moraju se izvući iz „ružičastih zona“;

• angažira se UNCIVPOL, s ciljem ponovnog uspostavljanja hrvatske vlasti u tim područjima;

• osniva se zajednička komisija pod predsjedanjem UNPROFOR-a koja će se sastojati od predstavnika Vlade RH i od predstavnika lokalnih, srpskih „vlas- ti“, uz sudjelovanje Europske zajednice koja će nadgledati proces vraćanja hrvatske vlasti u „ružičaste zone“.

„Ružičaste zone“ su bile okupirana područja RH koja po Vanceovom planu ni- su pripadala u sastav UNPA područja. Takvih prostora najviše je bilo u sektoru Jug.

Rezolucije 815 (1993.), 871 (1993.) i 947 (1994.) utvrđuju da se pregovaračko rješenje za status UNPA područja treba tražiti u okviru reintegracije u RH. Navede- no je izraženo i u „Deklaraciji o stanju na okupiranim područjima Hrvatske“, koju je Opća skupština UN-a donijela 9. prosinca 1994. godine. SR Jugoslavija pozvana je da poštuje teritorijalni integritet Hrvatske i da odmah prekine sve administrativne, vojne i prometne mjere integracije UNPA područja u svoj sastav. Od SR Jugoslavije zatraženo je da odmah prekine s vojnom i logističkom potporom samoproglašenim srpskim vlastima u UNPA područjima, a zatraženo je i da se Hrvatska i SR Jugosla- vija međusobno priznaju u međunarodno priznatim granicama.

118 Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, Volume I”, Zemljo- vid „J“ (Prilog na str. 290.).

119 HMDCDR, 18., Izvješće glavnog tajnika UN-a od 26. lipnja 1992.

Misija UNCRO-a (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia – Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj) uspostavljena je Rezolucijom 981 od 31. ožujka 1995. godine. Kako UNPROFOR u tri godine nije us- pio pokrenuti implementaciju Vanceova plana, RH je odlučila uskratiti suglasnost za produženje mirovne misije. Pod diplomatskim pritiskom međunarodne zajednice, a poglavito SAD-a, RH je pristala na produženje mirovne misije, ali s određenim pro- mjenama. Prijedlog RH za promjenom peacekeeping plana nije usvojen, ali je usvojen zahtjev za reorganizacijom i razdvajanjem mirovnih misija. Razdvajanje je naprav- ljeno na zahtjev RH i Makedonije, dok se BiH suglasila tražeći promjene u načinu funkcioniranja UNPROFOR-a.

Formirane su UNCRO misija za Hrvatsku, UNPROFOR misija za BiH i UN- PREDEP (United Nations Preventive Deployment Force) misija za Makedoniju. Or- ganizacijska struktura misija definirana je paragrafom 84 Izvješća glavnog tajnika UN-a od 22. ožujka 1995. godine. 120 Navedene misije su u Izvješću označene kao UNPF-1, UNPF-2 i UNPF-3. U novoj strukturi značajno je sljedeće:

• misije će djelovati samostalno i svaka će imati civilnog šefa misije u rangu pomoćnika glavnog tajnika UN-a i vojnog zapovjednika;

• radi smanjenja troškova, ali i povezanosti problema, sveukupno vođenje i za- povijedanje s navedenim mirovnim operacijama bit će u rukama posebnog predstavnika glavnog tajnika i vrhovnog zapovjednika UN snaga na ratištu;

• u Zagrebu će se formirati zapovjedništvo ratišta pod nazivom UNPF HQ u sklopu kojeg će biti centralizirane funkcije logistike, administracije i javnog informiranja.

Iako je Rezolucijom 981 nedvosmisleno postavljen zahtjev za razdvajanjem ope- rativnih elemenata misija, to se u praksi nije provelo. Umjesto da se ograniči samo na centralizaciju logistike, administracije i javnog informiranja, UNPF HQ je sebi izravno podredio UNMO i CIVPOL, tako da njihova izvješća s terena nisu ni bila upućivana u stožer UNCRO-a, već izravno u UNPF HQ.

Kako su sve ključne funkcije zapravo bile centralizirane u UNPF HQ, značaj šefa misije UNCRO-a i vojnog zapovjednika misije UNCRO-a bio je marginaliziran i minoran. Reorganizacija misije je rezultirala nepromijenjenim stanjem i dodatnim gomilanjem administracije.

120 HMDCDR, 18., Izvješće glavnog tajnika UN-a od 22 ožujka 1995.

Mandat UNCRO-a bio je sljedeći:

peacekeeping plan i dalje je ostao isti (Vanceov plan),

• zadaće UN snaga definirane su sporazumom o prekidu vatre od 29. ožujka 1994. (nadzor i verifikacija razdvajanja snaga),

• verificirane su funkcije potpore provedbi Gospodarskog sporazuma od 2. prosinca 1994.,

• nadzor prelaska vojnih snaga, opreme i naoružanja preko državnih granica RH i BiH te RH i Jugoslavije,

• funkcije nadzora demilitarizacije područja poluotoka Prevlake preuzete od misije UNMOP-a (United Nations Mission of Observers in Prevlaka),

• potpora dopremi humanitarne pomoći za BiH preko teritorija RH,

• provedba svih prethodnih relevantnih rezolucija.

Rezolucija u točki 5 nedvosmisleno definira da se pregovaračko rješenje treba tražiti u okviru reintegracije UNPA u sastav RH, uz poštivanje građanskih prava svih zajednica. Temeljem poglavlja VII Povelje UN-a, UNCRO-u je bila dopušte- na primjena vojne sile isključivo u svrhu samoobrane i osiguranja vlastite slobode kretanja.

3.2. Neučinkovitost UNPROFOR-a/UNCRO-a

Provedba mandata UNPROFOR-a, a kasnije i UNCRO-a, nije bila utemeljena na VII. poglavlju Povelje UN-a, što znači da UNPROFOR/UNCRO nije mogao pri- mjenjivati silu u provedbi mandata. Uporaba sile je bila dopuštena isključivo u sa- moobrani, a kasnije i radi osiguranja slobode vlastitog kretanja. Provedba mandata ovisila je isključivo o spremnosti strana da poštuju potpisane sporazume i rezolucije Vijeća sigurnosti. Međutim, i pored navedenog, UNPROFOR/UNCRO je imao zna- čajnu mogućnost utjecaja na razvoj događaja.

3.2.1. Opstrukcije Vanceova plana i rezolucija Vijeća sigurnosti

Jedini provedeni element Vanceova plana bilo je povlačenje JNA iz RH, ali i to samo formalno. Naime, JNA se na okupiranim područjima u dobrom dijelu samo transformirala u „miliciju“, „teritorijalnu obranu“ ili Srpsku vojsku Krajine (SVK) koja nikada nije ni prestajala djelovati bez potpore JNA, odnosno kasnije Vojske Ju- goslavije (VJ).

Kako je temeljni cilj srpske pobune i agresije JNA na RH bio odcjepljenje okupi- ranih područja od RH, kninske vlasti nisu pristajale na rješenja koja bi vodila prema reintegraciji tih područja u RH, o čemu govore i sljedeće ocjene:

• David Owen, tada supredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugo- slaviji, u svojoj knjizi napisao je da su on i Cyrus Vance, drugi supredsjedatelj iste Konferencije, 19. i 20. studenoga 1992. posjetili UNPA područja. „Posta- jalo je jasno“, pisao je Owen, „da se Vanceov plan ne provodi“. „U sklopu toga trebalo je obnoviti most na području Maslenice, kako bi kontinentalna Hrvats- ka dobila vezu s Dalmacijom. No, na pregovorima u Kninu vodstvo krajinskih Srba odbilo je pružiti potporu bilo čemu osim secesiji od Hrvatske, odnosno postojanju nezavisne srpske republike na dijelovima hrvatskog teritorija“. 121

• Glavni tajnik UN-a je u svome izvješću S/25777 od 15. svibnja 1993., u vezi s mandatom UNPROFOR-a izrazio zabrinutost oko trenutne situacije u UN- PA područjima i „ružičastim zonama“. Glavni tajnik UN-a tom je prilikom utvrdio da UNPROFOR nije uspio provesti mirovni plan u Hrvatskoj zbog odbijanja lokalnih Srba da prihvate načelo da je, kako se u izvješću navodi, „jedina osnova za smirivanje njihovo prihvaćanje hrvatske suverenosti u za- mjenu za jamčenje njihovih manjinskih prava“. 122

• Voditeljica odjela civilnih poslova UNPROFOR-a u sektoru Jug, Jeannie Pe- terson, u svom dopisu od 25. ožujka 1993. godine, upućenom zamjeniku šefa misije i direktoru civilnih poslova Cedricu Thornberryju navodi: „Velika su bi-

la hrvatska očekivanja za povratak raseljenih osoba na područja što su ih Srbi

okupirali, a to nije ispunjeno. Hrvatska sada traži jednaku razinu odlučnosti

u traženju mirnog rješenja u Hrvatskoj, provedbom rezolucije VS i pod pok-

roviteljstvom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kao što je to poduzeto glede Bosne. Predlažu produženje od šest mjeseci za pojačan UN- PROFOR-ov mandat. Srpska strana je postala odlučna da stoljećima zadrži teritoriju koju su okupirali i da dobije priznanje svoje države (RSK). Tvrde da ta područja nisu nikada bila dijelom hrvatske države, te insistiraju na jedna- kom pravu na samoodređenje kao i druge teritorije bivše Jugoslavije.“ 123

• Predsjednik RH u pismu 124 glavnom tajniku UN-a od 21. ožujka 1995. traži promjenu mirovnog plana jer se navedeni mirovni plan ne provodi niti post-

121 David OWEN, Balkanska Odiseja, Zagreb, 1998., 106-107.

122 HMDCDR, 18., Izvješće S/25777, 15. svibnja 1993.

123 Dopis Jeannie Peterson od 25. ožujka 1993. upućen zamjeniku šefa misije i direktoru civilnih po- slova Cedricu Thornberryju, MORH, klasa: 018-04/93-01, Ur. br.: 3101-93-202.

124 HMDCDR, 18., Pismo predsjednika RH glavnom tajniku UN-a, 22. ožujka 1995.

oje pomaci koji bi ukazivali da pobunjeni Srbi pristaju na reintegraciju u sas- tav RH. U pismu se navodi kako se tijekom trajanja misije UNPROFOR-a na područja UNPA nije vratio niti jedan prognanik i kako je u razdoblju UNPROFOR-ove nazočnosti u UNPA ubijeno još oko 600 osoba nesrpske etničke pripadnosti, a njih 12.000 protjerano je s područja UNPA.

Nikakve rezolucije Vijeća sigurnosti nisu pokolebale kninske vlasti u namjeri da na okupiranim područjima RH stvore i uz primjenu vojnih sredstava zadrže stanje okupacije i svoju „državu“. Za njih su rezolucije predstavljale kršenje Vanceova pla- na, a stav su temeljili na odredbi koja je govorila da UN misija neće prejudicirati ko- načno rješenje. O tome govori i interni dopis ICFY-a od 14. veljače 1994. u kojem McLeod informira Thorvalda Stoltenberga: „3. Vanceov plan je utvrdio da primjena plana neće prejudicirati konačno političko rješenje, i to je element na kojeg se sada poziva Knin. Pa ipak, Rezolucije 815 i druge specificiraju da su UNPA integralni dije- lovi RH, što ide k prejudiciranju konačnog političkog rješenja. To je prvi problem“. 125

Stav Vlade „RSK“ bio je da ona s Hrvatskom može pregovarati samo s pozicije „nezavisne i suverene države“. U skladu s tim predmet pregovora ne može biti nije- dan dokument Vijeća sigurnosti UN-a koji zahtijeva uključenje „RSK“ (UNPA) u sastav Hrvatske. Mogu se voditi samo pregovori o primirju i razgraničenju „RSK“ i Republike Hrvatske.

Stav Vlade „RSK“ prema rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a bio je:

Skupština „RSK“ je ovlastila Vladu „RSK“ da se izvrši revizija svih rezolucija čije su odredbe suprotne postavci Vanceova plana po kojem on neće prejudicirati poli- tičko rješenje. U tom smislu Vlada „RSK“ trebala je raditi na reviziji rezolucija 762, 769, 815 i 820. Skupština „RSK“ je ove rezolucije odbila na svom zasjedanju u Belom Manastiru 10. listopada 1993. godine. Zato je Vlada „RSK“ obvezana da kod Vijeća sigurnosti UN-a, supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i UNPROFOR-a inzistira na promjeni tih rezolucija. Time bi iz Rezolucije 762 treba- lo izbaciti pojam „ružičastih zona“, iz Rezolucije 769 trebalo je izbaciti postavku o primjeni hrvatskih carinskih i drugih propisa na granicama UNPA područja prema drugim državama, iz Rezolucije 815 trebalo je izbaciti odredbu o UNPA područji- ma kao sastavnom dijelu hrvatskog teritorija, a iz Rezolucije 820 izbaciti postavku da hrvatska strana treba dati dozvolu za promet roba u i iz UNPA područja. Kao što se vidi, krajinski Srbi odbacivali su postavke relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a.

125 HMDCDR, 18., Dokumenti o novom mandatu UNPROFOR-a u Hrvatskoj, 23. veljače 1994.

Govoreći o potpisanim sporazumima na relaciji Zagreb – Knin, može se primijeti- ti i sljedeće: Zagrebački sporazum o prekidu vatre i razdvajanju snaga potpisan je 29. ožujka 1994. godine. Za hrvatsku stranu primirje je trebalo biti uvod u obnovu promet- nih i infrastrukturnih veza s UNPA područjima, a to bi dalje vodilo u njihovu reintegra- ciju u sklop Hrvatske. Međutim, srpskom vodstvu je odgovaralo primirje na „zapadnoj granici“ prema RH zbog strateške prekretnice koja se dogodila u BiH. Jedanaest dana ranije, 18. ožujka 1994., potpisan je Washingtonski sporazum kojim je uspostavljeno sa- vezništvo između A BiH i HVO-a, što je bila izravna opasnost za srpske snage u cjelini. No, osim navedenog, SVK nije poštovala temeljne odrednice Zagrebačkog spo- razuma. Sporazum je, između ostaloga, predviđao i izvlačenje topničkih oružja (za- visno od dometa) iz pojaseva određene dubine od crte razdvajanja te stavljanje tog oružja na lokacije pod nadzorom UNPROFOR-a. Ovdje se navode samo neki od primjera takvog kršenja sporazuma, pri čemu po- sjedanje topničkih ili raketnih položaja uz samu crtu razdvajanja nedvojbeno govo- ri o namjerama primjene „strategije odmazde“, a ni u kom slučaju ne o „potrebama organiziranja obrane“.

• Dana 13. 2. 1995. godine snimljeni su uz pomoć bespilotne letjelice paljbeni položaji topničke bitnice 130 mm (4 komada) 126 nedaleko mjesta Draksenić (na području BiH, na desnoj obali rijeke Une i Save, usmjereni prema teritoriju Republike Hrvatske (vjerojatni ciljevi na području Novske odnosno Kutine).

• Dana 8. 5. 1995. godine snimljen je uz pomoć bespilotne letjelice paljbeni položaj VLR „Orkan“, 127 čiji raspored nedaleko (6 km zračne linije) od crte razdvajanja (bojišnice) jasno ukazuje na namjeru djelovanja po „ciljevima“ u dubini slobodnog teritorija RH, što je i učinjeno dana 2. svibnja 1995. godine, tijekom operacije „Bljesak“, kada je s tog položaja djelovano po Zagrebu.

• U slučajevima kada je teško naoružanje i stavljeno pod kontrolu UNPRO- FOR-a, postrojbe SVK koristile su različita opravdanja i povode kako bi to naoružanje izuzeli izvan kontrole UNPROFOR-a.

• Podaci o pripremama, provođenju i ciljevima napadajne operacije na područje zapadne Bosne iznose se u poglavlju 4 kako bi se pokazalo da se radilo o aktivnostima koje zbog svojeg opsega, angažiranih snaga i vremena trajanja nisu mogle prolaziti neopaženo za pripadnike UNPROFOR-a, a ako su ipak prolazile neopaženo, onda je to dokaz nezainteresiranosti UNPRO- FOR-a za izvršavanje zadaća iz svojega mandata. 128

126 HMDCDR, 18., AFS posjednutih paljbenih položaja, Draksenić, 13. 2. 1995.

127 HMDCDR, 18., AFS paljbenog položaja, Markovine, 8. 5. 1995.

128 Raščlamba obavještajnih informacija za razdoblje od 18. do 25. srpnja 1994.“, 26. srpnja 1994., MORH, klasa: 833-05/93-02/02, Ur. br.: 512-06-06/1-94-1647.

Gospodarski sporazum između Zagreba i Knina potpisan je 2. prosinca 1994.,

a u skladu s njim 21. prosinca 1994. otvorena je za promet autocesta kroz zapadnu

Slavoniju. Taj sporazum trebao je predstavljati daljnji korak u reintegraciji okupira- nih područja u sastav hrvatske države. Međutim, Gospodarski sporazum bio je od izuzetnog značaja i za „srpske“ zemlje i vojske, kojima je bilo kakav oblik „popušta- nja“ prema RH odgovarao zbog vođenja borbenih aktivnosti na području zapadne Bosne. U prosincu 1994. združene srpske snage provodile su jednu od svojih najve- ćih operacija na području zapadne Bosne. Bihać je bio pred padom, a RH je bila pred odlukom o neposrednoj vojnoj intervenciji.

Zbog nepoštivanja preuzetih obaveza, RH je uputila UNPROFOR-u, a kasnije i UNCRO-u, niz prosvjeda. Ovdje se, primjera radi, navode samo neki:

9. 8. 1992.

Dopis generala A. Tusa, načelnika GSHV-a, upućen generalu Satishu Nambiaru, za- povjedniku UNPROFOR-a. 129 Od UNPROFOR-a se traži da spriječi raketiranje Slavon- skog Broda i drugih gradova i naselja te da UNPROFOR ponovo uspostavi svoj nadzor- ni punkt u s. Donji Varoš, s kojega su se snage UNPROFOR-a povukle, a zatim su ga zauzele snage pobunjenih Srba te s tog punkta otvaraju pješačku paljbu po selu Pivare.

9. 4. 1993.

Dopis ministra obrane Gojka Šuška upućen generalu L. E. Wahlgrenu, zapovjed- niku snaga UNPROFOR-a. 130 U dopisu se upozorava na kontinuirane napade srpskih

paravojnih snaga po područjima Zadra i Šibenika, a od UNPROFOR-a se traži da „po- duzme potrebne korake za povećanje UNPROFOR-ovih snaga u sektoru Jug, osobito

) kako bi se time,

u duhu potpisanog sporazuma u Ženevi, uspostavio nadzor nad agresorskim topniš-

tvom, što je preduvjet provedbe citiranog sporazuma i Rezolucija VS UN 815 i 802“.

uz bojišnicu i na lokalitetima grupiranja agresorovog topništva (

8. 6. 1993.