You are on page 1of 24

VISOKA ŠKOLA ZA PRIMIJENJENE I PRAVNE NAUKE

"PROMETEJ" BANJA LUKA

KONCEPT LEAN PROIZVODNJE

-SEMINARSKI RAD-

ARMIN BAŠIĆ prof. dr SIMONIDA VILIĆ

1022/2015

POSLOVNA EKONOMIJA

BANJA LUKA, 2018.


SADRŽAJ:
1. UVOD ................................................................................................................................. 2

2. PROIZVODNI PROCES .................................................................................................... 3

2.1. Proizvodnja u kratkom roku ........................................................................................ 3

2.2. Proizvodnja u dugom roku .......................................................................................... 6

3. KONCEPT LEAN PROIZVODNJE .................................................................................. 9

4. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 22

LITERATURA ......................................................................................................................... 23

1
1. UVOD

Preduzeće angažuje ulazne resurse (inpute) kako bi proizvelo, i u konačnici prodalo, svoje
proizvode i usluge (outpute). Da bi proizvelo outpute u količini Qj, preduzeće koristi inpute u
količinama Xi. Funkcija koja povezuje količine inputa s količinama outputa naziva se
funkcijom proizvodnje. 1 Inputi su različite sirovine, poluproizvodi koji se ugrađuju u
proizvod, pa zatim rad radnika, mašine i proizvodni pogoni, i tako dalje. Terminom input
obuhvata se sve što je potrebno da bi se proizveo proizvod ili usluga. Ako se govori o
inputima u smislu šire definisanih kategorija, onda se često koristimo pojmom faktora
proizvodnje. Osnovni faktori proizvodnje su zemlja, kapital i rad.2

Ipak, u mikroekonomskoj teoriji proizvodnje po pravilu se misli na značajno detaljniju


podjelu inputa. Outputi preduzeća su svi njegovi proizvodi. Rijetko koje preduzeće proizvodi
samo jedan proizvod. Tako na primjer, fabrika automobila proizvodi, recimo, petnaest
različitih tipova automobila, a i svaki od tih tipova prodaje se u sijaset različitih varijanti, s
obzirom na opremu vozila, snagu motora, estetske dodatke, itd. Većina proizvodnih preduzeća
na svijetu proizvodi više outputa, i to koristeći više inputa, ponekad čak i mnogo inputa.
Središnje pitanje teorije proizvodnje je optimalizacija korištenja inputa, odnosno postizanje
najveće proizvodnje uz dana ograničenja resursa raspoloživa preduzeću. Seminarski rad
analizira koncep Lean proizvodnje.

1
Burda, M., Wyplosz C., Macroeconomics – A European Text, Fourth Edition, Oxford University Press,
Oxford., 2005., str. 147.
2
Ibid, str. 149-50.

2
2. PROIZVODNI PROCES

Ljudi žive u svijetu punom ograničenja, a ograničenost prirodnih i ostalih resursa


proizvodnje (ljudski kapital, materijalni kapital u obliku mašina i opreme, novčani kapital)
predstavlja jedan od najvećih limita sa kojima se ljudi suočavaju. Osnovni problem
ekonomske nauke jeste kako na racionalan način koristiti ograničene resurse uz postizanje
većeg nivoa materijalnog bogatstva i zaštitu prirodnog okoliša u dugom roku. Zadaci koji su
postavljeni pred ekonomsku nauku su veoma kompleksni i ekonomska nauka ih, naravno, ne
može izolovano rješavati bez pomoći ostalih nauka. Ekonomska nauka treba da pomiri na prvi
pogled nepomirljive ciljeve – rast materijalnog bogatstva nije moguće postići bez povećanja
proizvodnje, a povećanje proizvodnje nije moguće postići bez korištenja neobnovljivih i
obnovljivih prirodnih resursa. Također, gotovo sve proizvodnje podrazumijevaju zagađivanje.
Pri tome proizvodnje u nekim industrijskim granama podrazumijevaju natprosječno ispuštanje
štetnih gasova u atmosferu.

2.1.1. Proizvodnja u kratkom roku

Da bi se predstavila optimizacija proizvodnje u kratkom roku neophodno je u zajednički


dijagram ucrtati pravac budžetskog ograničenja koji odgovara stvarnom ograničenju S, kao i
familiju izokvanti koje opisuju preferencije u odabiru inputa s obzirom na razinu proizvodnje:

Ilustracija 1. Budžetska ograničenja koja odgovaraju stvarnom ograničenju

3
Uz dato budžetsko ograničenje, preduzeće će nastojati “uhvatiti” izokvantu
najudaljeniju od ishodišta, a koja još uvijek u jednoj tački zadovoljava budžetsko ograničenje.
Naravno, radi se o izokvanti koja tangira zadani pravac budžetskog ograničenja. Kombinacija
inputa bit će definisana tačkom u kojoj budžetski pravac tangira izokvantu: (x1,opt, x2,opt).
Upravo to je izokvanta s najvišom mogućom razinom proizvodnje uz zadano budžetsko
ograničenje, i upravo to je tačka koja određuje kombinaciju inputa koju će preduzeće
primijeniti. Potrebno je istaći da je granična stopa tehničke supstitucije po predznaku jednaka
recipročnoj vrijednosti kvocijenta graničnih proizvoda faktora:3

SM(1→2) = ∂x2/∂x1 = –QM,1/QM,2.

Ali, u tački optimalne kombinacije inputa, (x1,opt, x2,opt), granična stopa tehničke
supstitucije (tj. nagib izokvante), također je po apsolutnoj vrijednosti jednaka kvocijentu
jediničnih cijena faktora:4

SM(1→2) = ∂x2/∂x1 = –QM,1/QM,2 = –P1/P2.

Iz toga jednostavno slijedi jedan vrlo važan odnos:

QM,1/P1 = QM,2/P2.

Optimalna kombinacija inputa je ona kod koje je omjer graničnih proizvoda i


jediničnih cijena inputa jednak. Ako preduzeće u proizvodnji koristi N različitih inputa, ono
će optimizirati proizvodnju tako da izabere količinsku kombinaciju inputa kod koje granični
proizvod zadnje jedinice novca jednak za sve inpute. Matematički se to pravilo najmanjeg
troška zapisuje na sljedeći način:5

To znači da je “znak raspoznavanja” optimalno organizirane proizvodnje sljedeći: ako


preduzeće pri danoj razini proizvodnje uloži neku određenu (malu) sumu novca u dodatan

3
Arnold R., A., Microeconomics, Thomson, South-Western, Mason, Ohio., 2004., str. 279.
4
Ibid., str. 284.
5
Ibid., str. 303.

4
angažman bilo kojeg inputa, doprinos ukupnom proizvodu bit će jednak bez obzira o kojem se
inputu radilo.

Kada ne bi bilo tako, preduzeće bi znalo da nije u optimalnoj tački jer bi bilo očito da
trenutno zapošljava neke inpute koji su manje učinkoviti (tj. skuplji) od nekih drugih. Tada bi
ono restrukturiralo proizvodnju kupujući više efikasnijih inputa (npr. novih strojeva), i
istodobno rješavajući se onih manje efikasnih inputa (npr. kroz otpuštanje radnika). No, zbog
zakona padajućeg graničnog proizvoda, inputi čije bi korištenje raslo (strojevi) bili bi u
graničnom smislu sve manje efikasni, a oni čije bi korištenje padalo (radnici) bili bi u
graničnom smislu sve više efikasni. U jednom trenutku bi došlo do izjednačenja. Na taj način
bi preduzeće na kraju eliminiralo razlike u troškovnoj učinkovitosti svih inputa koje koristi, i
došlo bi u stanje optimuma opisanog zadnjom formulom.

Promotrimo sada kako preduzeće vrši ekspanziju proizvodnje u kratkom roku. Sljedeći
grafikon prikazuje više pravaca budžetskog ograničenja i više izokvanti u istom prikazu. Ako
preduzeće dobro posluje, akumulirajući dobit, i kroz godine postiže da mu je svota
raspoloživa za dobavu varijabilnih inputa sve veća i veća, točke u kojima će preduzeće raditi
pomiču se od ishodišta prema van po trajektoriji koju čine dirališta pravaca budžetskog
ograničenja i izokvanata na sve višoj razini proizvodnje. Naravno, oblik te linije može biti
bilo kakav – to ovisi o obliku i međusobnom položaju izokvanti, odnosno o preferencijama
proizvođača prema varijabilnim inputima. Duž čitave te linije preduzeće je u ravnoteži, tj. ono
ostvaruje načelo najmanjeg troška, samo pri različitim razinama proizvodnje.

5
Ilustracija 2. Pravci budžetskog ograničenja i izokvanti

2.2. Proizvodnja u dugom roku

Zakonitosti koje smo upoznali u dosadašnjem tekstu, a to su zakon padajućeg graničnog


proizvoda i pravilo najmanjeg troška,tipične su zakonitosti kratkog roka. Pod pojmom kratkog
roka u smislu teorije proizvodnje podrazumijeva se razdoblje u kojem jedan (ili nekolicina)
inputa varira, dok su svi ostali (većina) konstantni.

Nasuprot tome, dugi rok je razdoblje u kojemu su svi inputi varijabilni. Kao što je već
istaknuto , zakon padajućeg graničnog troška, iz kojega se izravno izvodi načelo najmanjeg
troška, posljedica je, među ostalim, pretpostavke da input kojeg promatramo varira, dok su svi
ostali inputi konstantni. U dugom roku ta temeljna pretpostavka ne stoji, tako da niti zakon
padajućeg graničnog proizvoda u općem slučaju ne mora nužno vrijediti.

U dogom roku razmatrat ćemo jedan sasvim drugačiji koncept, a to je koncept prinosa na
opseg. Za razgraničenje pojmova kratkog i dugog roka uopće nije odlučujuće vremensko
trajanje samo po sebi. Preduzeća koja proizvode pomoću stabilne i uhodane, a jednostavne,
tehnologije možda će se u kratkom roku nalaziti dosta godina, dok će neka preduzeća, koja
stalno moraju investirati u proširenje kapaciteta zbog stalno rastuće potražnje (npr.
infrastrukturne mreže, poput mreža za prijenos električne energije), mogu poslovati
permanentno u uvjetima dugog roka.

6
U dugom roku, zbog pretpostavke varijabilnosti svih inputa, ne možemo sa sigurnošću
primijeniti logiku kratkoročnog modela padajućeg graničnog proizvoda zbog toga što se
promjenama inputa koji su u kratkom roku varijabilni mogu prilagoditi promjene onih inputa,
koji su u kratkom roku bili fiksni.

Na primjer, ako u neku fabričku halu sa strojevima stane najviše dvije stotine radnika, koji
opslužuju strojeve, operiraju sirovinama, proizvodima, ambalažom i slično, prevoze robu, itd.,
počnemo dodavati još radnika, umjesto da povećamo proizvodnju, smanjit ćemo je, jer će
radnici početi smetati jedni drugima. No, kada “pređemo” u dugi rok sagradivši još jednu
proizvodnu halu, broj radnika možemo znatno povećati, a njihov dodatni proizvodni učinak
bit će pozitivan i sumjerljiv njihovom broju. Prema tome, kada dopustimo da se mijenjaju svi
faktori proizvodnje, mnogi učinci ograničenosti fiksnih resursa, koji su doveli do fenomena
padajućeg graničnog proizvoda varijabilnih faktora, ili mu barem doprinijeli, više ne
egzistiraju. Stoga za dugi rok ne vrijede kratkoročni modeli koje smo razmatrali.

U dugom roku najčešće se promatra jedna posebna situacija, u kojoj se svi faktori
proizvodnje (inputi) mijenjaju za isti faktor, k. Tada govorimo o prinosima na opseg, koje
razvrstavamo u tri kategorije: Padajući prinosi na opseg (padajuće ekonomije razmjera) –
povećanje svih faktora proizvodnje za isti faktor k dovodi do povećanja proizvodnje, ali za
faktor manji od k. Konstantni prinosi na opseg (konstantne ekonomije razmjera) – povećanje
svih faktora proizvodnje za isti faktor k dovodi do povećanja proizvodnje tačno za faktor k.
Rastući prinosi na opseg (rastuće ekonomije razmjera) – povećanje svih faktora proizvodnje
za isti faktor k dovodi do povećanja proizvodnje tačno za faktor veći od k.

Ista proizvodna tehnologija može u fazama svog životnog ciklusa proći kroz sva tri oblika
ekonomije razmjera. Pritom treba imati na umu da najčešće vremenskim razdobljima koja se
protežu kroz desetke godina, pa i više. Kad je tehnologija u ranoj fazi uzleta, koja slijedi fazu
prihvaćanja, količina proizvoda može naspram ukupnog proizvodnog kapaciteta rasti vrlo
brzo, i k tome još ubrzavati. U stabilnoj fazi životnog ciklusa, kad je tehnologija „zrela“, ona
može pokazivati karakteristike konstantne ekonomije razmjera, dok pri kraju životnog
ciklusa, kad je tehnologija zastarjela i kad je „pregažena“ novim načinima proizvodnje,
dodatna ulaganja u opseg postaju sve manje učinkovita, sve dok, jednog dana, tehnologija
konačno ne izumre.

Međutim, postoje i tehnologije, odnosno industrije, u kojima praktički uvijek prevladava


jedan tip ekonomije razmjera. Primjerice, u mrežnim industrijama rastuća ekonomija opsega

7
prisutna je gotovo u svim slučajevima i uvijek, zbog mrežnih sinergijskih efekata. Mreže su
najčešće to korisnije, što ih više korisnika upotrebljava. Pod pojmom „mreže“ ne treba
podrazumijevati samo industrije u kojima postoje stvarne fizičke mreže. Na primjer, i
društvene mreže, koje se sastoje od socijalnih kontakata, a ne od žica i čvorova, pokazuju
učinke mrežne ekonomije. Za vježbu, uzmite po vlastitom odabiru bilo koji primjer mrežne
industrije, bilo s fizičkim, bilo s ne-fizičkim mrežama.

Tehnologije kod kojih postoje rastući prinosi na opseg često se susreću u industrijama u
kojima postoje prirodni monopoli. Prirodni monopol, štoviše, najčešće i jest posljedica
rastućih prinosa na opseg. Rastuća efikasnost korištenih faktora proizvodnje znači, na primjer,
da je efikasnije koristiti jedan dvostruki obujam inputa nego dva jednostruka. Bolje je imati
jednu veliku tvornicu, nego dvije male. Utoliko manji igrači ne mogu biti konkurentni
velikima, a sa stanovišta alokacije ukupnih društvenih resursa, monopol je ekonomski
najučinkovitiji način proizvodnje. Ekonomije opsega predstavljaju ozbiljne barijere za ulaz
novih konkurenata u industriju (engl. entry barriers).

8
3. KONCEPT LEAN PROIZVODNJE

Vitka proizvodnja je koncept koji je poznati pod nazivom Lean, a to je riječ koja potiče iz
engleskog jezika i kod nas se terminološki koristi u području organizacije i menadžmenta.
Ova riječ u prevodu znači: mršav, tanak, vitak. Analogijom Lean označava vitku proizvodnju
koja minimizira gubitke tokom procesa proizvodnje. Vitka proizvodnja je skup metoda i
tehnika koje imaju za cilj da u najvećoj mogućoj mjeri smanje sve gubitke koji nastaju tokom
procesa proizvodnjue i svih procesa u preduzeću.

U početku je Lean terminologija bila vezivana isključivo za proizvodnju. Poslije nekoliko


godina pokušaja da se Lean koncept uvede samo u proizvodne procese američkih
autokompanija, došlo se do zaključka da je tako nešto nemoguće. Da bi Lean imao pun efekat
potrebno je cijelu kompaniju prilagoditi filozofiji neprestanog unapređenja proizvodnog
procesa i eliminacije suvišnih troškova. Potrebno je da svi, od top menadžmenta do radnika u
pogonu, poznaju suštinu vitke proizvodnje i da su posvećeni njegoj implementaciji. Tada se
već govori o Lean preduzeću, a ne samo o proizvodnji sa Lean elementima.

Prilikom analize literature i trenutnog stanja u oblasti mapiranja toka vrijednosti, polazi se
prvenstveno od malo šireg pojma kome ova oblast pripada a to je područje upravljanje tokom
vrijednosti. To je zapravo strategija unapređenja koja povezuje potrebe top menadžmenta sa
potrebama upravljačkih struktura na operativnom nivou, pri čemu top menadžment preduzeća
mora iskreno da vjeruje u koristi procesa upravljanja tokom vrijednosti prije nego što primjeni
to u okviru organizacije, a menadžeri na operativnom nivou upravljanja moraju da razumiju
kako taj proces zapravo funkcioniše i da ga primjene kako bi unaprijedili i olakšali proces
stvaranja vrijednosti. Drugim riječima, prilaz upravljanju ne može više da se zadržava na
agregatnom nivou, odnosno nivou preduzeća, nego nivo upravljanja mora da se prebaci i na
operativni nivo jer se većina problema nalazi tamo, a isto tako i pruža najveće mogućnosti za
unaprjeđenje.

Upravljanje tokom vrijednosti se sastoji od 8 koraka: posvetiti se implementaciji Lean-a,


izabrati tok vrijednosti, učiti o Lean-u, mapirati trenutno stanje toka vrijednosti, odrediti
parametre za mjerenje unaprjeđenja, mapirati buduće – željeno stanje toka vrijednosti, kreirati
kaizen planove – dnevni planovi kontinuiranog unaprjeđenja u kojim učestvuju svi zaposleni i
implementirati kaizen planove.

9
U jednom preduzeću, se pod procesom upravljanjem tokom vrijednosti može smatrati
samo onaj proces koji povezuje zaposlene, Lean alate, parametre za mjerenje stepena
unaprjeđenja i izvještavanje. Sistem upravljanja mora biti dobro postavljen kako bi
obezbjedio uopšte održivost Lean filozofije, a to je moguće, između ostalog postići i
konstantnom edukacijom i treningom kako bi svi u preduzeću što bolje razumjeli Lean i
kontinuirano unaprjeđivali svoje znanje. U nekoliko navrata je istaknuta važnost
uravnoteženja tokova i njihove neprekidnosti, a dobar sistem upravljanja tokom vrijednosti
treba da obezbjedi kontrolisan tok procesa na nivou proizvodnog sistema.

Implementacija Lean sistema je uvijek praćena formiranjem timova koji rade na


unaprjeđenju cijelog procesa ili na konkretnom unaprjeđenju unutar procesa uz koordinatora
tima. Međutim, najvažnije je imati na umu da sprovođenje ovih formalnih koraka u smislu
definisanja timova, imenovanja koordinatora i slično, neće doprinjeti unaprjeđenju. Ono na
čemu se mora insistirati je da se svi zaposleni uključe kako bi se dobile što kvalitetnije
informacije o stvarnom stanju, a isto tako je potrebno ohrabrivati te zaposlene da slobodno
iznose svoje ideje i predloge prilikom kreiranja budućeg stanja.

Krajnji cilj eliminacije aktivnosti koje ne dodaju vrijednost jeste zapravo skraćenje
vremena trajanja procesa. Jedna od važnijih mjera uspješnosti implementacije Lean-a je
smanjenje vremena koje protekne od momenta kada preduzeće dobije porudžbinu do
momenta isporuke proizvoda i naplate (eng. lead time). Osnovna pretpostavka je da što manje
proizvod provede vremena u sistemu, manje će mu se troškova pridružiti. S tim da kod analize
vremena sa ovog aspekta, dobro je znati da postoje četiri kategorije vremena na koje treba
obratiti pažnju i težiti njegovom skraćenju:

a) ukupno vrijeme – suma svih vremena tokom kojeg se dodaje vrijednost proizvodu,
b) pripremno-završno vrijeme – suma svih vremena potrebnih da se tehnološki sistem ili
radno mjesto pripremi za obradu sljedećeg proizvoda,
c) ukupno vrijeme transporta – suma svih vremena kada se proizvod pomjera sa jednog
na drugo mjesto u okviru procesa i
d) ukupno vrijeme čekanja – što uključuje i vrijeme potrošeno na ispitivanje kvaliteta
proizvoda, vreme čekanja proizvoda da se otkloni kvar na mašini i slično.6

6
Sliger, M., Broderick, S., The Software Project Manager's Bridge to Agility. Addison-Wesley, 2008.,
str. 30.

10
Osim konkretnog vremena obrade, sve ove druge kategorije ne dodaju vrijednost
proizvodu. Međutim, iako neke aktivnosti ne dodaju vrijednost proizvodu, one prosto moraju
da postoje jer bez njih ne bi bilo moguće realizovati proces. Na primjer, pripremno-završno
vrijeme ili vrijeme transporta su definitivno vremena u toku kojih se ne dodaje nikakva
vrijednost proizvodu, ali nemoguće ih je eliminisati. Kada su u pitanju ovakve aktivnosti,
onda se naglasak stavlja na što većoj racionalizaciji istih. Ali kada imamo recimo vrijeme koje
se troši da bi neki radnik otišao do nekog mjesta da uzme dijelove, to je definitivno aktivnost
koja može biti potpuno uklonjena na način što će se radno mjesto dugačije organizovati i
dijelovi će biti dostupni radniku na licu mjesta.

Nova vrijednost se stvara u procesima rada preduzeća koji predstavljaju skup aktivnosti
koje ulazne veličine, putem procesnih pretvaraju u izlazne veličine. Lanac vrijednosti
predstavlja skup funkcija u okviru kojih se stvara nova vrijednost uključujući i one funkcije
koje obezbjeđuju odnos sa okolinom (dobavljači i partneri koji učestvuju u stvaranju
vrijednosti). Razlika između tradicionalnog lanca snabdjevanja (lanca vrijednosti) i toka
vrijednosti je u tome što je tradicionalni prilaz obuhvatao sve aktivnosti svih preduzeća
uključenih u lanac snabdjevanja, dok se kasnije fokusiraju samo na specifične dijelove
preduzeća koji zaista dodaju vrijednost proizvodu koji se posmatra. A tok vrijednosti daje
daleko više sadržajniji pogled na procese koji dodaju vrijednost proizvodu unutar jednog
preduzeća.

Međutim, mnoga preduzeća nisu u mogućnosti da identifikuju i prepoznaju tok vrijednosti


i ograničavaju tokove vrijednosti samo na proizvodni proces. Procesi su često ukorjenjeni u
ljudski rad i teško je da radnici mogu da vide bilo šta drugo, osim da onošto rade, rade na
potpuno ispravan način. Zato se procedura identifikacije tokova vrijednosti sprovodi u
nekoliko iteracija i u tome učestvuju zaposleni iz različitih departmana preduzeća, koji
prolaze kroz čitav proces, prikupljaju i bilježe sve relevantne informacije, razgovaraju sa
radnicima koji su direktno povezani sa procesima koji se snimaju kako bi dobili što
kvalitetnije informacije koje nisu vidljive za njih. Uvijek je dobro da u tom timu učestvuje i
neko ko je potpuno van sistema, kako bi se povećala objektivnost procjene.

Preteča mapiranja toka vrijednosti je zapravo mapiranje procesa koje utemeljeno još
početkom dvadesetog vijeka, a razlika je samo u posmatranju stvari sa različitog nivoa
detaljnosti i različite perspektive. Bez obzira na nivo detaljnosti, cilj je isti a to je da se dobiju
odgovori na pitanja gde se preduzeće trenutno nalazi, a gdje želi da bude, kako da stigne do

11
tog željenog stanja i koje su to prepreke i teškoće koje se očekuju na tom putu do cilja. Bitno
je samo prije početka mapiranja, precizno definisati cilj, odnosno šta je zapravo cilj tog
konkretnog projekta i na kom nivou je potrebno implementirati unapređenja.

Bez obzira koji nivo detaljnosti je izabran, i mapiranje procesa i mapiranje toka
vrijednosti obezbeđuju vizualizaciju koja olakšava analizu i ukazuje na kritična mjesta kojima
je potrebno unapređenje. Nekoliko pitanja svakako treba postaviti prije početka mapiranja kao
na primjer šta će tačno biti obuhvaćeno mapiranjem (koji proizvod ili usluga), koji procesi će
biti uključeni, ko treba da bude uključen u tim, kako se mjeri uspjeh, ko donosi odluke i šta
treba uraditi prije početka mapiranja kako bi tim koji radi na tome nesmetano obavio posao.

LEAN preduzeća kreiraju vrijednost u svojim procesima za identifikaciju, razvoj i


proizvodnju novog proizvoda ili usluge locirajući procese jedan pored drugog i nesmetano
procesuirajući po jedan proizvod u jednom trenutku. Oni ističu da u cilju ojačavanja procesa
kreiranja vrijednosti preduzeća treba da organizuju sve procese u formalne tokove vrijednosti
za sve proizvode koji imaju iste ili slične funkcije i karakteristike. Drugim riječima, tok
vrijednosti je sastavljen od svih proizvoda koji imaju istu putanju u okviru preduzeća, od
momenta prijema porudžbine od kupca do momenta isporuke proizvoda, naplate i
postprodajnog servisa i takav jedan tipčan tok je prikazan na sljedećoj slici.

12
Ilustracija 3. Elementi toka vrijednosti

Pojedini autori ipak upozoravaju da treba biti obazriv prilikom donošenja odluke da li
primeniti tehniku mapiranja toka vrijednosti, jer definitivno postoje situacije kada ona nije
primjenjiva i može da izazove i kontraefekat, pa se tim situacijam preporučuje mapiranje na
nivou procesa u kombinaciji sa grupnom tehnologijom. Naime, ako je u pitanju manji obim
proizvodnje, ako postoji veliki broj proizvoda koji nemaju slične tehnološke postupke
proizvodnje, ako jako mnogo proizvoda koristi istu opremu i slično, onda mapiranje toka
vrijednosti može biti suviše komplikovano.

Jedan od ključnih ciljeva mapiranja je identifikacija procesa koji ne stvaraju dodatu


vrijednost sa ciljem njihove eliminacije i zajedno sa planom implementacije toka vrijednosti
predstavljaju strateške alate koji se koriste da identifikuju i odrede prioritet aktivnosti
kontinuiranog unaprjeđenja. Prvo se kreira mapa trenutnog stanja, koje se vrši prikupljanjem
informacija iz proizvodnog sistema i time se obezbjeđuju informacije potrebne za razvoj
budućeg stanja.

13
Fokus se stavlja na smanjenje vremena trajanja ciklusa proizvodnje, skraćenja vremena
trajanja aktivnosti koje ne dodaju vrijednost i eliminisanje gubitaka. U odnosu na druge
tehnike mapiranja, koje se u većini slučajeva baziraju na toku proizvoda, mapiranje toka
vrijednosti uzima u obzir i tok informacija, zatim sadrži informacije o tome gdje je materijal
uskladišten i na koji način se taj materijal kreće kroz sistem.

Proces mapiranja podrazumijeva tri faze: početno stanje, buduća stanja i akcioni plani.
Može se primetiti da je kod druge faze upotrebljena množina, a to je iz razloga što postoji više
mogućih budućih (željenih) stanja i ključna uloga i odgovornost menadžera se ogleda u
sposobnosti izbora najpovoljnijeg budućeg stanja kome preduzeće treba da teži. A kada se
izabere jedno željeno stanje kome se teži, onda se pravi akcioni plan za implementaciju
predloženih promjena i unaprjeđenja, a onda se proces ponavlja kako bi se prikupili novi
podaci i stvorio prostor za nova unaprjeđenja. Jer kao što je već nekoliko puta pomenuto,
LEAN podrazumijeva kontinuirano unaprjeđenje i nema kraja implementaciji novih ideja.
Mapiranje toka vrijednosti se mora sprovesti tako što se svi potrebni podaci prikupljaju u
samom toku vrijednosti, posmatranjem, bilježenjem informacija, pregledanjem prateće
dokumentacije, ručnim mjerenjem vremena i slično.

Podaci koje je neophodno prikupiti se uglavnom odnose na vrijeme proizvodnje,


pripremno-završno vrijeme, vrijeme u radu i vrijeme u otkazu za svaku mašinu, broj radnika,
efektivni kapacitet, procenat otpada, veličina i kapacitet ambalaže za pakovanje, zalihe, itd.
Na sljedećoj ilustraciji je prikazana jedan prost primjer mape toka vrijednosti. Ono što je
uvijek potrebno imati na umu jeste da se u ovom slučaju prikupljaju realni podaci, a ne
preuzimaju se podaci koji su zapisani u procedurama, tehnološkim postupcima, uputstvima za
proizvodnju i drugoj tehničko-tehnološkoj i upravljačkoj dokumentaciji. Tok informacija od
preduzeća ka dobavljačima i kupcima, kao i između procesa unutar toka vrijednosti i tok
materijala moraju biti dobro identifikovani i obilježeni tokom mapiranja.

14
Ilustracija 4. Mapa toka vrijednosti – opšti primjer

Koraci mapiranja toka podrazumijevaju označavanje kupaca, dobavljača i mjesta


odakle se upravlja proizvodnjom. Zatim se kupcu pridružuju zahtjevi na mjesečnom i
dnevnom nivou, a nakon toga se računaju količine dnevne proizvodnje i potrebe za
kontejnerima. Dalje se dodaju procesi u nizu, sa lijeve i desne strane kojima se pridružuju
tabele za unos podataka o procesu kao i vremenska linija za bilježenje u kojim tačkama se
stvara nova vrijednost, a u kojima ne. Nakon toga se pridružuju obilježja za tokove
informacija, uključujući način i frekvenciju komunikacije. Zatim se definišu atributi koji
opisuju procese i upisuju se u tabele za podatke.

Tehnološki proces čini osnovu tehnološkog sistema. Tehnološki proces je tačno


određeni postupak, redoslijed po kojem se pod određenim uslovima izrađuje dio (sklop,
proizvod) iz osnovnog materijala (dijelova, sklopova), sa određenim alatima, priborima, na
određenim mašinama (radnim mjestima), u određenom vremenu. Tehnološki proces je dio
proizvodnog procesa koji je vezan za redoslijed i način izvođenja tehnoloških operacija u
kojima se vrši postupno mijenjanje oblika, dimenzija, spoljašnjeg izgleda, unutrašnje strukture
materijala, a sve u cilju dobijanja zahtjevanog gotovog proizvoda.

Tehnološki proces se odnosi samo na proizvodnju jednog proizvoda. Jasno je da


postoji veliki broj raznovrsnih tehnoloških procesa, ali je svima zajedničko to što determinišu
postupak izrade nekog proizvoda ili poluproizvoda. Za izradu nekog proizvoda mogu se
koristiti razni tehnološki postupci. U jednom proizvodnom procesu može se nalaziti jedan ili

15
više tehnoloških procesa. Broj tehnoloških procesa u proizvodnom procesu zavisi od tipa
proizvodnje. Kod masovne i velikoserijske proizvodnje u okviru proizvodnog procesa, obično
postoji samo jedan tehnološki proces što znači da se ova dva procesa u ovom slučaju
poklapaju. Kod srednjeserijske, maloserijske i pojedinačne proizvodnje, proizvodni procesi
imaju više tehnoloških procesa.7

Tehnološki proces definiše odnos i kretanje elemenata proizvodnje na pojedinim


radnim mjestima. Pored toga, tehnološki proces određuje i režime rada, metode rada,
složenost rada, vremena izrade, broj i redoslijed operacija i zahvata i dr. Tehnološkim
procesom vrši se transformacija ulaznih u izlazne veličine. Iz zakona tehnologije slijedi da će
sa promjenom tehnološkog postupka, doći do promjene konačnog rezultata. Zbog toga je
veoma važno da se u toku proizvodnje u bilo kome njenom segmentu, ne odstupi od
propisanog tehnološkog procesa. Struktura tehnološkog procesa može se prikazati šematski.

Ilustracija 5. Struktura tehnološkog procesa

Tehnološki proces se sastoji iz više tehnoloških postupaka, tehnološki postupak sastoji se od


više operacija, operacije iz više podoperacija i tako redom sve do pokreta kao što se vidi na
prethodnoj ilustraciji. Tehnološki postupak predstavlja skup svih obrada na predmetu obrade
koje se izvode na odgovarajućim mašinama uz primjenu potrebnog reznog, steznog i mjernog
alata, kao i režima obrade. Elementi tehnološkog postupka su operacije. Operacija predstavlja
obradu jednog predmeta obrade na jednoj mašini (odnosno radnom mjestu) uz jednu pripremu
mašine. Operacija obuhvata sve radove na jednom predmetu obrade od trenutka njegovog
uzimanja do trenutka odlaganja. U okviru jedne operacije može da postoji više podoperacija.
7
Sliger, M., Broderick, S., The Software Project Manager's Bridge to Agility. Addison-Wesley, 2008.,
str. 33.

16
Podoperacija predstavlja jedan položaj predmeta obrade u odnosu na mašinu i stezni alat ili
pribor. To znači da se u okviru jedne podoperacije izvode sve obrade pri jednom
pozicioniranju i stezanju predmeta obrade. Podoperacije se dijele na zahvate.

Zahvat predstavlja istovremeno dejstvo jednog ili više alata na jednu ili više
obrađivanih površina, jednog predmeta obrade, pri nepromjenjivom režimu obrade. Zahvati
mogu biti pipremno-završni i zahvati obrade. Prvi imaju za cilj da omoguće izvršenje zahvata
obrade. Zahvati obrade se dijele na prolaze. Prolaz predstavlja skidanje sloja materijala
predmeta obrade jednim alatom. Za izvršenje jdnog prolaza potrebno je više pokreta. Pokret je
element prolaza. Pokreti su: primicanje alata, rezanje, odmicanje alata i sl. Pokreti se mogu
reščlaniti na mikropokrete koji se ne mogu dalje dijeliti.

Postoji više načina da se jedan deo izradi pa se postavlja pitanje koji od njih izabrati.
Optimizacija tehnoloških procesa vrši se na osnovu sljedećih funkcija:

a) Funkcije stanja. Ona definiše tehnološki sistem: obradni, montažni, merni, transportni
sistem, sistem za rukovanje materijalima itd. Osim toga, sagledavaju se kapaciteti
sistema i uzimaju u obzir osobine samog sistema.
b) Funkcija ograničenja. Ona predstavlja zadatu količinu proizvoda u vremenu, odnosno
ritam (takt) proizvodnje.
c) Funkcije kriterijuma. Ona predstavlja parametar za izbor tehnološkog procesa. Za
funkciju kriterijuma obično se uzima minimizacija troškova.8

Tehnološki proces predstavlja uređen niz uzastopnih promena stanja. Ovaj niz se
sastoji iz više operacija različitih vrsta obrade. Na primjer, u izradi mašinskih dijelova mogu
da učestvuju sljedeće obrade: kovanje, livenje, zavarivanje, termičke obrade (poboljšanje,
cementacija, žarenje, nitriranje, otpuštanje i dr.), obrade plastičnim deformisanjem
(probijanje, presjecanje, savijanje, duboko izvlačenje, sabijanje, istiskivanje, kovanje i dr.),
obrada rezanjem - skidanjem strugotine (struganje, glodanje, rendisanje, bušenje, brušenje,
izrada navoja, izrada zupčanika, provlačenje i sl.).

Koje će od svih obrada biti primjenjene u izradi nekog mašinskog dijela i kojim
redoslijedom, zavisi od izbora optimalnog postupka izrade tog dijela. Izbor vrsta obrade,
redoslijeda tehnoloških operacija, mašina i opreme mora biti takav da u prvom redu

8
Sliger, M., Broderick, S., The Software Project Manager's Bridge to Agility. Addison-Wesley, 2008.,
str. 37.

17
obezbjedi zahtjevani kvalitet i funkcionalnost proizvoda, ali uz minimalne troškove i vrijeme
izrade. Pri tome se mora uzeti u obzir potrebna produktivnost, ekonomičnost, rentabilnost,
koeficijent obrta kapitala i kvalitet procesa i proizvoda. Isto tako, maksimalno se moraju
uvažavati mogućnosti konkretne proizvodnje (oprema i kapaciteti).

Pri pojedinačnoj i maloserijskoj porizvodnji, obično se ne pristupa razradi više


varijanti tehnološkog procesa i postupka obrade. Međutim, kada je u pitanju srednjeserijska,
velikoserijska i masovna proizvodnja, tada je svrsishodno i isplativo izraditi nekoliko varijanti
tehnološkog procesa. Zatim se određuje optimalna varijanta, a sam postupak optimizacije
zasniva se na prethodno usvojenim funkcijama stanja, ograničenja i kriterijuma (cilja). Pri
izboru varijante obrade treba težiti da se njihov broj, od prethodno definisanih, svede na
nekoliko interesantnih (najčešće osnovna varijanta i njoj alternativna). Zatim se za ove dvije
varijante vrši tehno - ekonomska analiza koja omogućuje odabiranje optimalne varijante.

Projektovanje tehnološkog procesa obuhvata: izbor metoda obrade, određivanje


redoslijeda operacija, izbor mašina i alata, izbor režima obrade, određivanje (normiranje)
vremena izrade, određivanje kategorije posla, rasporeda mašina i rješenje unutrašnjeg
transporta. Tehnološki proces treba da je isprojektovan tako da se postigne sljedeće:
zahtjevani kvalitet proizvoda (tačnost dimenzija, kvalitet obrađene površine, funkcionalnost,
pouzdanost, dizajn i dr.), potreban obim proizvodnje (količina proizvoda), isporuka
predviđene količine u predviđenom roku, maksimalno iskorištenje proizvodnih kapaciteta,
minimalni troškovi kako bi prodajna cijena bila konkurentna.9

Sve ovo je veoma teško postići, naročito u uslovima proizvodnje većeg broja
proizvoda gde dolazi do preklapanja proizvodnih kapaciteta. Projektovanje tehnološkog
procesa zahtjeva sistematičan, racionalan pristup u kome treba težiti optimalnom rješenju. Pri
tome od velike pomoći mogu biti brojne kvantitativne metode i softveri koji se koriste u
projektovanju i optimizaciji tehnoloških procesa. Za projektovanje tehnološkog procesa,
neophodno je raspolaganje podacima vezanim za program proizvodnje koji je definisan
asortimanom i obimom proizvodnje koji treba ostvariti u predviđenim rokovima.

Polazna tačka za projektovanje tehnološkog procesa je tehnička (konstruktivna)


dokumentacija. Za izradu pojedinog dijela, ta dokumentacija je radionički crtež koji nastaje u
tehničkoj pripremi prilikom konstrukcije proizvoda. Radionički crtež mora sadržati sve

9
Sliger, M., Broderick, S., The Software Project Manager's Bridge to Agility. Addison-Wesley, 2008.,
str. 41.

18
potrebne detalje kako bi se dio mogao pravilno izraditi. Da bi određena konstrukcija (dio) bila
tehnologična (racionalna za izradu), neophodna je uska saradnja između konstruktora i
tehnologa još u fazi projektovanja.10

Za određeni tehnološki proces, za svaku operaciju i zahvat tehnološkog postupka,


neophodno je definisati parcijalne troškove. Zbir ovih troškova daje ukupne troškove.
Troškovi u tehnološkom procesu se mogu sistematizovati na više načina, ali se u osnovi, oni
sastoje iz: troškova materijala (cijena sirovina i/ili poluproizvoda), troškova obrade (troškova
učesnika u radu, troškovi mašina, opreme, alata i pribora), troškova energije (električna
energija za pokretanje mašina, grijanje, osvatljavanje i ventilaciju industrijskih pogona) i
ostalih troškova (oni se takođe moraju uzeti u obzir, a njihova visina se obično kreće u
rasponu 10-30% od zbira prethodno navedenih troškova).11

Cjelokupni postupak izrade bilo kog proizvoda sastoji se iz više različitih operacija.
Ove operacije izvode se na određenim mjestima koja predstavljaju radna mjesta. Poslovi i
zadaci radnog mjesta su operacije koje se na njima izvode. Radno mjesto je najmanja
tehnološki i organizaciono zaokružena cjelina u okviru koje se odvija jedan tačno određen dio
tehnološkog procesa. Prema tome, radno mjesto je osnovna ćelija u procesu proizvodnje i
procesu rada u cjelini. U opštem slučaju, radno mjesto se sastoji iz pet tehnološki i
organizaciono međuzavisnih elemenata:

a) Predmet rada (proizvod / usluga). Predmet rada je polazni činilac na osnovu koga se
stvara radno mjesto.
b) Posao radnog mjesta (tačno određeni dio cjelovitog procesa koji treba da se izvrši na
radnom mjestu). Posao radnog mjesta je definisan, ako su za radno mjesto određeni:
radni zadatak, materijal, alat i dokumentacija.
c) Sredstva za rad (mašina, alati, pribori, uređaji i instalacije).
d) Prostor za rad. Prostor za rad treba da ima odgovarajuću: veličinu, oblik, mikroklimu i
psihosociološke uslove. Veličina i oblik prostora za rad definisani su površinom i
zapreminom radnog mesta.
e) Mikroklima radnog prostora određena je brojnim parametrima od kojih su najvažniji:
temperatura vazduha, vlažnost vazduha, brzina strujanja vazduha, osvjetljenje, buka i

10
Sliger, M., Broderick, S., The Software Project Manager's Bridge to Agility. Addison-Wesley, 2008.,
str. 44.
11
Želanović, D., Projektovanje prizvodnih sistema, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad., 2012., str. 79.

19
vibracije, čistoća i dr. Psihosociološki uslovi radnog mjesta određeni su odnosima
među ljudima, kako na samom radnom mjestu, tako i šire, u čitavom preduzeću.
f) Čovjek. Čovjek je najvažniji element radnog mjesta koji objedinjuje sve ostale
elemente. On treba da ima odgovarajuće: znanje, sposobnosti, psihofiziološke osobine,
psihosociološke osobine i dr.12

Radno mjesto, elementi koji ga određuju i njihove međuzavisnosti prikazani su ilustrativno na


sljedećoj ilustraciji.

Ilustracija 6. Elementi radnog mjesta

Važno je skrenuti pažnju na pojam gotovost radnog mjesta. Radno mjesto je “gotovo”,
odnosno ima odgovarajuću gotovost, ako je organizovano i postavljeno tako da su svi
elementi adekvatno i na vrijeme pripremljeni i spremni za izvršenje predviđenog posla. Na
radnim mjestima u proizvodnji mogu se sagledati pozitivne i negativne strane preduzeća u
organizacionom smislu. Sa stanovišta organizacije rada na radnom mjestu i organizacije
procesa proizvodnje, postoje tri osnovna organizaciona vida radnih mjesta:

a) Otvorena. Ova radna mjesta imaju najniži nivo organizovanosti. Samo manji dio
raspoloživog vremena se koristi za rad, a ostatak vremena su gubici zbog loše

12
Zelenović, D., Projektovanje proizvodnih sistema, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad., 2012., str. 83-
4.

20
organizacije. Radnik mora često da prekida rad i napušta radno mjesto, a rad je
neefikasan.
b) Zatvorena. Zatvorena radna mjesta imaju znatno viši nivo organizovanosti u odnosu
na otvorena radna mjesta. Kod zatvorenog radnog mjesta, radnik ne napušta radno
mesto, skoro svo raspoloživo vrijeme koristi za rad, rad je efikasan, a radni učinak
veliki. Ovo je omogućeno otklanjanjem svih nedostataka radnog mjesta otvorenog
tipa, osim onog koji je naveden kao prvi.
c) Stabilizovana radna mjesta. Ova radna mjesta imaju najviši nivo organizovanosti.
Uslov za ostvarenje stabilizovanog radnog mjesta je prethodno zatvaranje radnog
mjesta. Kada se kod zatvorenog radnog mjesta studijom metoda rada način rada na
radnom mjestu optimizira sa stanovišta efikasnosti i humanizacije rada, onda
zatvoreno radno mjesto postaje stabilizovano. Kod stabilizovanog radnog mjesta rad
je najefikasniji i najhumaniji, otklonjeni su svi nedostaci, a radni učinak je najveći.

U našim preduzećima radna mjesta su uglavnom otvorena. To znači da je organizacija


veoma loša, ali istovremeno to ostavlja dosta prostora za poboljšanja. Velike su mogućnosti
za povećanje produktivnosti rada korišćenjem samo unutrašnjih rezervi, bez značajnih
investicija i proširenja kapaciteta. Generalno, preduzeća treba da teže postizanju takvog nivoa
organizovanosti koji će omogućiti uvođenje zatvorenog tipa radnih mjesta, a kasnije i
stabilizovanog tipa radnih mjesta.

ABC metoda temelji se na pretpostavkama da nosioci troškova koriste određene


aktivnosti, a aktivnosti ili poslovni procesi upotrebljavaju određene resurse. Zavisno od cilja,
ABC metoda će ponuditi rješenja ukoliko postoji adekvatna informacijska podloga. ABC
metoda analizira procese i utroške te ih raspoređuje na nosioce. Indirektni troškovi i direktni
troškovi na taj način postaju vezani uz proizvode i usluge koje se vrednuju s obzirom na
opravdanost njihovog održanja, razvoja ili napuštanja. Primjenom ABC metode u
proizvodnom preduzeću postiže se kvalitetnije i objektivnije razvrstavanje opštih troškova
proizvodnje u poređenju s tradicionalnom metodom razvrstavanja troškova. Primjenom ABC
metode omogućava se vrednovanje proizvoda u skladu sa njegovim realnim doprinosom u
ukupnom poslovnom rezultatu preduzeća.13

13
Mankiw, G., N., Osnove ekonomije, Mate, Zagreb., 2006., str. 248.

21
4. ZAKLJUČAK

Proizvodni proces preduzeća predstavlja tehnološki process ili postupak fizičke,


hemijske i biološke obrade predmeta rada čiji je rezultat novi proizvod. Proizvodnja
materijalnih dobara i njena prodaja na tržištu obezbeđuje preduzeću prihod. Svakom obimu
proizvodnje koje preduzeće ostvari odgovaraju određeni troškovi proizvodnjekao umnožak
količine utrošaka i cijene utrošaka. Proizvodni proces preduzeća kao tehnološki postupak
može se analitički izraziti proizvodnom funkcijom. Proizvodna funkcija preduzeća pokazuje
vezu između proizvodnih utrošaka i količine gotovih proizvoda.

Cilj preduzeća je maksimiziranje profita kao razlike između ukupnog prihoda i troškov
apreduzeća. Osnovno pitanje ekonomije preduzeća je izbor onog obima proizvodnje koji
omogućava maksimiziranje profita. Vitka proizvodnja je koncept koji je poznati pod nazivom
Lean, a to je riječ koja potiče iz engleskog jezika i kod nas se terminološki koristi u području
organizacije i menadžmenta. Ova riječ u prevodu znači: mršav, tanak, vitak. Analogijom Lean
označava vitku proizvodnju koja minimizira gubitke tokom procesa proizvodnje. Vitka
proizvodnja je skup metoda i tehnika koje imaju za cilj da u najvećoj mogućoj mjeri smanje
sve gubitke koji nastaju tokom procesa proizvodnjue i svih procesa u preduzeću.

22
LITERATURA

1. Arnold R., A., Microeconomics, Thomson, South-Western, Mason, Ohio., 2004.


2. Burda, M., Wyplosz C., Macroeconomics – A European Text, Fourth Edition, Oxford
University Press, Oxford., 2005.
3. Mankiw, G., N., Osnove ekonomije, Mate, Zagreb., 2006.
4. Sliger, M., Broderick, S., The Software Project Manager's Bridge to Agility. Addison-
Wesley, 2008.
5. Želanović, D., Projektovanje prizvodnih sistema, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad.

23