You are on page 1of 20

VISOKA ŠKOLA ZA PRIMIJENJENE I PRAVNE NAUKE

"PROMETEJ" BANJA LUKA

SAMOFINANSIRANJE KAO IZVOR FINANSIRANJA

-SEMINARSKI RAD-

ARMIN BAŠIĆ dr ZORAN BABIĆ

1022/2015

POSLOVNA EKONOMIJA

BANJA LUKA, 2018.


SADRŽAJ:
1. UVOD ................................................................................................................................ 2

2. FINANSIRANJE PRIVREDNIH DRUŠTAVA ................................................................ 3

3. FINANSIJSKA POLUGA PREDUZEĆA ......................................................................... 6

4. SAMOFINANSIRANE KAO IZVOR FINANSIRANJA ................................................. 8

4.1. Dugoročno finansiranje ............................................................................................... 8

4.1.1. Finansiranje iz rezervi .......................................................................................... 8

4.1.1.1. Finansiranje iz otvorenih rezervi .................................................................. 8

4.1.1.2. Finansiranje iz skrivenih rezervi ................................................................. 10

4.1.2. Finansiranje iz amortizacije ............................................................................... 10

4.1.3. Specifični izvori finansiranja ............................................................................. 12

4.1.3.1. Faktoring ..................................................................................................... 12

4.1.3.2. Forfeting ...................................................................................................... 12

4.1.3.3. Lizing .......................................................................................................... 13

4.1.3.4. Franšizing .................................................................................................... 13

4.2. Kratkoročno finansiranje ........................................................................................... 14

4.2.1. Komercijalni papiri ............................................................................................ 14

4.2.2. Potraživanja od kupaca kao kolateralno obezbjeđenje ...................................... 15

4.2.3. Kratkoročne zalihe kao kolateralno obezbjeđenje.............................................. 16

5. ZAKLJUČAK .................................................................................................................. 18

LITERATURA ......................................................................................................................... 19

1
1. UVOD
Finansijsko planiranje predstavlja konkretizaciju finansijske politike preduzeća kroz
finansijske planove, a izraženo je u finansijskim pokazateljima za određeni vremenski period.
Finansijski plan predstavlja instrument finansijske politike u kojem se sintetizuje planiranje
ukupnih finansijskih sredstava preduzeća Za dobre odluke u postizanju boljeg rezultata
poslovanja poslužit će pokazatelji uspješnosti poslovanja preduzeća. Ovisno o vrsti
informacija koju pojedini pokazatelji daju, mogu se razlikovati dvije skupine, i to pokazatelji
uspješnosti i pokazatelji stabilnosti poslovanja preduzeća. Osim navedenih pokazatelja u
teoriji i praksi spominju se još i pokazatelji aktivnosti.

Uspješnost poslovanja može se odrediti s različitih stajališta (ekonomskog, tehničkog,


pravnog i drugog). Tako se, na primjer s ekonomskog stajališta smatra da je preduzeće
ostvarilo cilj svoga poslovanja u najširem smisli riječi ako je ostvarilo povoljan ekonomski
uspjeh. Ekonomska uspješnost poslovanja preduzeća utvrđuje se mjerilima uspješnosti
poslovanja koja se primjenjuju pri analizi finansijskih izvještaja.

Riječ analiza potječe od grčke riječi analysis što znači rastavljanje, rasčlanjenje neke
cjeline na njene sastavne dijelove, dok se ne dođe do njenih elemenata koji su dalje nedjeljivi.
Analiza finansijskih izvještaja najvažniji je dio cjelokupne analize poslovanja preduzeća.
Pokazatelje uspješnosti poslovanja potrebno je utvrditi kako bi se dobila informacijska
podloga potrebna za donošenje određenih poslovnih odluka. U okviru završnog rada biće
analizirano finansiranje privrednih društava sopstvenim sredtvima. Prilikom izrade rada
konsultovana je relevantna literatura iz oblasti finansijske analize i finansijskog
menadžmenta.

2
2. FINANSIRANJE PRIVREDNIH DRUŠTAVA
Razvoj poslovnih finansija kao naučne discipline bio je neravnomjeran i sa veoma
promjenljivom dinamikom. Za razliku od većine drugih naučnih disciplina, za poslovne
finansije je karakteristično da probleme rješava tako što iznalazi naučne postavke koje su,
prije svega, održive u praksi. Kao što je već istaknuto, poslovne finansije se kao naučna
disciplina ozbiljnije javljaju tek početkom XX vijeka.

Sa razvojem tehnoloških inovacija i novih industrija dvadesetih godina prošlog vijeka,


preduzeća su imala potrebu za većim obimom finansijskih sredstava, što je imalo za
posljedicu stavljanje naglaska na problematiku finansiranja preduzeća. Pri tome, pažnja je
usmjeravana na opisivanje metoda eksternog finansiranja, a vrlo malo na interno upravljanje
preduzećem.

Finansijski menadžment ili upravljanje finansijama preduzeća, ispoljava se kao uticaj na


rad, poslovanje i razvoj preduzeća putem raspoloživog obima novčanih sredstava. U skladu s
tim, može se reći da upravljanje finansijama obuhvata sljedeće:1

a) planiranje potrebnih novčanih sredstava,


b) organizovanje prikupljanja potrebnih novčanih sredstava,
c) donošenje odluka o raspoređivanju novčanih sredstava, i
d) kontrolu načina korištenja novčanih sredstava.

Efektivno upravljanje finansijama zahtjeva postojanje neke namjere ili cilja, jer se
ocjenjivanje efektivnosti odluka o finansiranju mora sprovoditi prema određenim
standardima. Ovo ujedno znači da je sa aspekta finansijskog menadžmenta izuzetno značajno
diferenciranje između pojmova efikasnosti i efektivnosti. Naime, riječ efikasnost znači
uspješnost i ona se izražava odnosom efekata i sredstava.

Drugim riječima efikasnost znači raditi stvari na pravi način, dok efektivnost znači raditi
prave stvari. Pri tome, efektivnost je osnova uspjeha, dok je efikasnost minimalni uslov za
opstanak kada je uspjeh već postignut. Na osnovu sagledavanja značaja suštinskih razlika u
pojmovima efikasnosti i efektivnosti, može se reći da su ciljevi finansijskog menadžmenta
dvostruki, odnosno postizanje i efikasnosti i efektivnosti, a sve to posmatrano dinamički.

1
Donald, H, Chew, J., Corporate Finance, McGraw-Hill, Irwin, New York, 2001., str. 19.

3
Na osnovu izloženog, nesumnjivo proizlazi da je finansijsko upravljanje dio ukupnog
upravljanja preduzećem i da se ono svodi na usmjeravanje, regulisanje i mijenjanje
finansijskih tokova u cilju maksimalnog ostvarenja ukupnih ciljeva preduzeća (privrednih i
društvenih), kao i radi postizanja optimalnih poslovnih rezultata. Drugim riječima, finansijsko
upravljanje treba da obezbjedi realizaciju finansijskih ciljeva preduzeća. Najčešće definicije
finansijskih ciljeva preduzeća uglavnom obuhvataju sljedeće najznačajnije oblasti:
obezbjeđenje potrebnih finansijskih sredstava, obezbjeđenje likvidnosti, i maksimizacija
rezultata.

S druge strane, sublimirajući veoma različite definicije i pristupe finansijskim ciljevima


preduzeća, po našem mišljenju najcjelishodnije rješenje je izvršiti određenu sistematizaciju tj.
njihovo grupisanje i to na način koji će izražavati suštinu upravljački orijentisanih finansija
preduzeća. Analogno tome, ustanovljeno je grupisanje osnovnih finansijskih ciljeva
preduzeća, odnosno: 2 početni finansijski ciljevi, prelazni finansijski ciljevi, te krajnji
finansijski ciljevi.

Ilustracija 1. Finansijski ciljevi

Sa aspekta prikazane sistematizacije osnovnih finansijskih ciljeva preduzeća moguće


je dati i relativno određenje pojma upravljanja finansijama i to u smislu da upravljanje

2
Barać, S, Stakić, B., Osnovi ekonomije, Univerzitet Singidunum, Fakultet za fi nansijski menadžment
i osiguranje, Beograd, 2006., str. 58.

4
finansijama označava takvu operativno-stručnu djelatnost koja korišćenjem odgovarajućih
metoda i instrumenata, obezbjeđuje blagovremeno i optimalno izvršavanje osnovnih ciljeva
preduzeća. 3 Takođe, imajući u vidu finansijske ciljeve, upravljanje finansijama može se
definisati i kao dispozitivna djelatost koja uz pomoć odgovarajućih sredstava (instrumenata)
nastoji da obezbjedi realizaciju zadataka koji proizlaze iz područja finansijske funkcije, a
povezani su sa izvršenjem ciljeva preduzeća.4

3
Donald, H, Chew, J., Corporate Finance, McGraw-Hill, Irwin, New York, 2001., str. 21.
4
Krajčević F., Analiza poslovanja poduzeća, Informator, Zagreb, 1976., str. 156.

5
3. FINANSIJSKA POLUGA PREDUZEĆA
Finansijska poluga (engl. finansial leverage) se koristi u istraživanju optimalnih odnosa
između vlastitog i tuđeg finansiranja.5 Pravilo finansijske poluge kaže da se isplati korištenje
tuđih izvora finansiranja sve dok se poslovanjem ostvaruje stopa rentabilnosti veća od
ponderirane kamatne stope po kojoj se plaćaju kamate na tuđi kapital. Rentabilnost vlastitog
kapitala pod uticajem je efekta poluge i ovisi o obimu tuđeg finansiranja.

Efekt poluge kaže da se porastom tuđeg finansiranja povećava rentabilnost vlastitog


kapitala ako je rentabilnost ukupnog ulaganja veća od kamatne stope na tuđi kapital. Taj
pozitivni efekt naziva se i šansa poluge. 6 Smanjenje rentabilnosti ukupnog ulaganja ispod
stope troškova korištenja tuđeg kapitala vodi negativnom djelovanju poluge, tj. porastom
zaduživanja pada stopa rentabilnosti vlastitog kapitala. U tom slučaju govori se o riziku
poluge. Posljedica je rasta kamata na tuđi kapital ili smanjenja rentabilnosti ukupnog
ulaganja. Odnos tuđeg i vlastitog kapitala naziva se faktorom finansijske poluge.

Uspostavljanje odgovarajuće kombinacije izvora finansiranja preduzeća je vrlo


kompleksno pitanje i predstavlja jedno od temeljnih pitanja finansijskog menadžmenta. Pod
optimalnom konstrukcijom finansiranja može se podrazumijevati ona struktura izvora
sredstava pri kojoj se ostavruje najpovoljnija kombinacija rentabilnosti, likvidnosti i
sigurnosti poslovanja, te stabilnosti finansiranja. 7 Drugim riječima, to je ona kombinacija
izvora sredstava pri kojoj se osigurava najjeftinije finansiranje, a da se pri tome ne dovodi u
pitanje uredno izmirenje dospjelih finansijskih obaveza, sigurnost i stabilnost poslovanja, te
finansijske pretpostavke za permanentan razvoj preduzeća.

Kod optimalne kombinacije vlastitih i tuđih izvora finansiranja, preduzeće ne bi smjelo


dozvoliti da udio vlastitih sredstava padne ispod određenog nivoa. Iznos vlastitih sredstava
nije uopće određen, već zavisi od niza faktoram kao što su: vrsta preduzeća, njegova pozicija
na tržištu, rizičnosti ulaganja, uslovi pribavljanja tuđih izvora itd. Optimalna kombinacija
vlastitih i tuđih izvora finansiranja odnosi se na stepen zaduženosti preduzeća, tj. na korištenje
finansijske poluge u finansiranju poslovanja.

Kao što je veći istaknuto pod optimalnom konstrukcijom finansiranja može se


podrazumjevati ona struktura izvora sredstava pri kojoj se ostvaruje najpovoljnija
5
Finansijska poluga, http://limun.hr/main.aspx?id=10420, 09.07.2018.
6
Ibid., 09.07.2018.
7
Rovčanin, A., Upravljanje finansijama, V izdanje, Ekonomski fakultet Sarajevo, 2010., str. 102.

6
kombinacija rentabilnosti, likvidnosti i sigurnosti poslovanja, te stabilnost finansiranja. To je
ona kombinacija izvora sredstava pri kojoj se osigurava najjeftinije finansiranje, a da se pri
tome ne dovodi u pitanje uredno izmirenje dospjelih finansijskih obaveza, sigurnost i
stabilnost poslovanja, te finansijske pretpostavke za permanentni razvoj preduzeća. Moguće je
definisati određena pravila pri nastojanju da se uspostavi optimalna struktura kapitala:8

a) Prije angažovanja dopunskih sredstava za finansiranje preduzeća treba razmotriti


racionalnost korištenja postojećih sredstava i mogućnost da se nova sredstva efikasno
upotrijebe;
b) Dugoročna ulaganja finansirati iz dugoročnih izvora ukoliko ne postoji apsolutna
izvjesnost u pogledu mogučnosti konverzije nekog kratkoročnog izvora u dugoročno u
krajnjem preriodu;
c) Ne smije se prekoračiti onaj stepen zaduženosti koji ugrožava samostalnost
odlučivanja, likvidnost i kreditnu sposobnost;
d) Kod finansijski rizičnih poslova treba se osigurati na vlastite izvore;
e) Pri određivanju optimalnog stepena zaduženosti treba se koristiti instrument
finansijske poluge.
Dva pitanja koja se tiču globalnih odnosa u finansijskoj strukturi su optimalna
kombinacija vlastitih i tuđih izvora finansiranja, i optimalna kombinacija dugoročnih i
kratkoročnih izvora sredstava. Finansijska poluga odnosi se na korištenje eksternih tuđih
izvora finansiranja, tj. dugova u finansiranju preduzeća. 9 Ona omogućava stvaranje veće
ukupne profitne stope relativno manjim vlastitim sredstvima uz dovoljno visok stepen
zaduženosti. To znači da povećanje udjela sredstava kreditora (banaka, kupaca obveznica) u
ukupnim sredstvima preduzeća donosi dodatnu korist dioničarima koju oni realizuju preko
većih dividendi, kada se profit preduzeća distribuira, odnosno preko veće kapitalne zarade
kada se profit reinvestira.

8
Rovčanin, A., Upravljanje finansijama, V izdanje, Ekonomski fakultet Sarajevo, 2010., str. 105.
9
Van Horne, J. C., Wachowicz, J. M., Osnove finansijskog menadžmenta, Mate, Zagreb, 2002., str. 49-
50.

7
4. SAMOFINANSIRANE KAO IZVOR FINANSIRANJA
4.1. Dugoročno finansiranje
4.1.1. Finansiranje iz rezervi

Rezerve su značajan faktor uspješnog poslovanja preduzeća. One su po pravilu u


novčanom obliku i predstavljaju rezervni finansijski potencijal koji se može koristiti za
finansiranje preduzeća. 10 Rezerve nastaju iz ostvarenog neto dobitka kada se, u skladu sa
propisima, jedan dio neto dobitka raspoređuje za rezerve. To znači da su rezerve sopstveni
izvor finansiranja. One se formiraju u obliku novca koji se drži na posebnom računu ili na žiro
računu zajedno sa ostalim novčanim sredstvima. Rezerve čine dio ukupne imovine, odnosno
finansijskog potencijala preduzeća.

Specifičnost rezervi sastoji se u tome što se one koriste za finansijske intervencije i


sprječavanje negativnih posljedica koje mogu nastati uslijed dejstva rezličitih finansijskih i
drugih poslovnih rizika. Pri finansijskim intervencijama iz rezervi, one se koriste za trajnu ili
privremenu zamjenu nedostajuće ili supstituciju izgubljene imovine, odnosno izvora
finansiranja pod dejstvom raznih rizika. Politika rezervi može biti: politika otvorenih rezervi i
politika skrivenih rezervi.11 Nastajanjem i korištenjem otvorenih i skrivenih rezervi stvara se
rezervni kapital koji ne zahtjeva isplatu dividendi. Time se za preduzeće smanjuje novčani
izdatak.

4.1.1.1. Finansiranje iz otvorenih rezervi

Kod politike otvorenih rezervi cilj je da se raspodjelom ostvarenog neto dobitka u


preduzeću stvori rezervni kapital koji će u kriznim finansijskim situacijama biti važna potpora
poslovanju. Rezerve su dio neto dobitka koji se raspoređuje na stranu za slučaj očekivanih
rizika. One su po kvalitetu jednake zadržanom dobitku za razvoj. Osnovno načelo politike
otvorenih rezervi je načelo sigurnosti osnovnog kapitala akcionara. Njihov primarni zadatak
je da štite osnovni kapital vlasnika kojima se priznaje status povjerilaca. Preduzeće rezervama
štiti kako osnovni kapital koji je nastao emisijom akcija, tako i osnovni kapital koji je nastao

10
Krajčević F., Analiza poslovanja poduzeća, Informator, Zagreb, 1976., str. 124.
11
Bojović P., Ekonomska snaliza , Izdavački centar za industrijski menadžment, Kruševac, 2005., str.
55.

8
iz zadržanog dobitka. Kada preduzeće ima veći rezervni kapital, veća je vjerovatnoća da će u
slučaju njegove likvidacije iz ostatka likvidacione mase, po isplati svih drugih obaveza, moći
da se isplati akcionarima nominalna vrijednost akcijskog kapitala. Zato mnoge zemlje
propisuju obavezu stvaranja rezervi. Prema našim propisima preduzeća su dužna da iz
ostvarenog dobitka izdvoje najmanje pet procenata za obaveznu rezervu, sve dok ona ne
dostigne deset procenata od osnovnog kapitala. Zakonske rezerve u prvom redu služe za
pokriće gubitka, a u slučaju njihovog smanjenja preduzeće je dužno da ih dopuni do
propisanog iznosa. Ne može se vršiti isplata dividende dok se iz dobitka nakon oporezivanja
ne izdvoje neophodni iznosi za obavezne rezerve.

Statutarne rezerve se obrazuju po pravilu namjenski i služe za pokriće finansijskih šteta iz


poslovnog rizika, za sanaciju šteta zbog više sile (poplava, požar, suša) i sl. Politikom
otvorenih rezervi povećava se kumuliranje dijela neto dobitka za rezerve, a smanjuje se dio
neto dobitka za dividendu i za zadržani dobitak. Ovom politikom osiguravaju se rezerve za
slučaj očekivanih rizika. Što su veći rizici, veće su i rezerve. 12 Velike rezerve omogućuju
politiku stabilnih dividendi, čime se povećava tržišna vrijednost akcija. Prilikom trajnog i
privremenog finansiranja kratkoročnih i dugoročnih potreba preduzeća iz rezervi treba voditi
takvu politiku koja će maksimalno doprinositi kvantitativnom i kvalitativnom jačanju
finansijske snage preduzeća.

Politikom rezervi treba nastojati da se kvantitativno očuva i poveća imovina koja se


direktno koristi u poslovanju. Privremenom upotrebom rezervi radi otklanjanja insolventnosti
privremeno se uvećavaju izvori koji se direktno koriste u finansiranju poslovanja preduzeća.
Trajnom upotrebom rezervi dolazi do trajnog uključivanja rezervnih sredstava u poslovanje,
čime se nadoknađuje izgubljena vrijednost imovine; tako se u isto vrijeme smanjuje iznos
raspoloživih rezervi. Pošto se trajnom upotrebom rezervi smanjuju rezervna sredstva,
preduzeće ima obavezu da formira nova sredstva rezervi. Zato politikom rezervi treba težiti
kvantitativnom očuvanju rezervnih sredstava putem smanjenja njihove trajne upotrebe,
odnosno eliminisanjem uzroka koji dovode do trajne upotrebe rezerve. Smanjenjem trošenja
rezervi preduzeće stvara uslove da izdvaja veći dio neto dobitka za druge namjene.13

12
Meigs, W. B., Robert F., Financial Accounting, McGraw-Hill Book Company, 1970., str. 78.
13
Bojović P., Ekonomska snaliza , Izdavački centar za industrijski menadžment, Kruševac, 2005., str.
57.

9
4.1.1.2. Finansiranje iz skrivenih rezervi

Skrivene rezerve imaju preduzeća čiji bilans sadrži latentne rezerve koje nastaju
potcjenjivanjem aktive ili precjenjivanjem pasive. Preduzeće često vodi politiku skrivenih
rezervi. Kada preduzeće ima veće skrivene rezerve, tada su manje potrebe za kratkoročnim i
dugoročnim zaduživanjem. Vođenje politike skrivenih rezervi ograničeno je propisima o
bilansiranju i bilansnim načelima. Skrivene (latentne) rezerve nastaju potcjenjivanjem
vrijednosti dijelova aktive (imovine) ili precjenjivanjem vrijednosti dijelova pasive (obaveza).

One se ne vide u bilansu. Osnovica po kojoj se vrši procjena pojedinih bilansnih pozicija
često nije najtačnija, pa preduzeće može imati skrivene rezerve ili skrivene gubitke. Skrivene
rezerve i skriveni gubici nastaju kao razlika između stvarnog i inventarnog bilansa. I jedan i
drugi bilans su izraz procjene pojedinih pozicija aktive i pasive, tako da i skrivene rezerve i
skriveni gubici imaju obilježje subjektivnosti. Skrivene rezerve od potcjenjivanja dijelova
aktive mogu nastat ipotcjenjivanjem vrijednosti osnovnih sredstava, potcjenjivanjem
vrijednosti zaliha i potcjenjivanjem vrijednosti potraživanja i hartija od vrijednosti.14

4.1.2. Finansiranje iz amortizacije

Amortizacija označava postepeno gašenje neke vrijednosti (iznosa) u nekom periodu. 15


Amortizacija osnovnih sredstava predstavlja postepeno prenošenje vrijednosti osnovnih
sredstava na nove proizvode. Onaj dio amortizacione vrijednosti koji je u datom periodu
prenjet na nove proizvode naziva se amortizaciona kvota. Ona se izračunava primjenom
određenih amortizacionih stopa na osnovicu amortizacije. Amortizacione stope osnovnih
sredstava predstavljaju odnos između amortizacione kvote i amortizacione vrijednosti, a
utvrđuju se u zavisnosti od trajanja osnovnih sredstava, odnosno od njihovog fizičkog i
moralnog rabaćenja.

Amortizaciona vrijednost (ili osnovica za amortizaciju predstavlja onu veličinu na koju se


primjenjuju amortizacione stope u cilju dobijanja odgovarajućeg iznosa amortizacione kvote,
tj. onog dijela vrijednosti osnovnog sredstva koji je u jednoj godini istrošen. Neki teoretičari
smatraju da osnovicu amortizacije treba da čini početna (nabavna) vrijednost osnovnog
sredstva, međutim, preovlađuje stanovište da amortizacionu vrijednost treba da predstavlja

14
Lung, H., Fundamentals of Financial Accounting. Elsevier, 2009., str. 34.
15
Jordan, S., Ross, A., Randolph W., Bradford D., Fundamentals of corporate finance, Boston:
McGraw-Hill., 2010., str. 89.

10
reprodukciona vrijednost osnovnog sredstva. Na taj način se kroz obračunatu amortizaciju
prikupi onoliko sredstava koliko je potrebno za naturalnu nadoknadu istrošenih osnovnih
sredstava. Ako bi se obračun amortizacije vršio od početne (nabavne) vrijednosti, onda bi u
uslovima inflacije došlo do izvjesnog gubljenja amortizacije. Zbog toga se svake godine vrši
revalorizacija osnovnih sredstava.

Amortizacija se može posmatrati sa nekoliko aspekata: općeekonomskog,


računovodstvenog i finansijskog. U seminarskom radu je akcenat na finansijski aspekt
amortizacije. Ona predstavlja specifičan trošak preduzeća i srazmjerna je postupnom fizičkom
i ekonomskom trošenju dugoročne imovine. Vrijednost dugoročne imovine se postepeno
prenosi na nove proizvode, te amortizacija treba da odrazi realno trošenje dugoročne imovine.
Trošak amortizacije ne zavisi od promjena u obimu proizvodnje. U dužem vremenskom
periodu preduzeće mijenja veličinu privrednih kapaciteta, povećava veličinu i vrijednost
dugoročne imovine koja podliježe obavezi amortizacije, zbog čega amortizacija postaje
promenljiv trošak.

Kada se amortizacija posmatra u odnosu na proizvedenu količinu gotovih proizvoda, tada


je trošak amortizacije promjenljiv. Trošak amortizacije može biti viši ili niži po jedinici
proizvoda. Ako se poveća obim proizvodnje, trošak amortizacije se raspoređuje na veću
količinu proizvoda i postaje niži po jedinici proizvoda, i obrnuto. Smanjenje troška
amortizacije po jedinici proizvoda donosi veću zaradu po jedinici, veću rentabilnost
poslovanja i veći ukupni finansijski rezultat. Trošak amortizacije i finansijski rezultat nalaze
se u međusobnoj zavisnosti. Što je veća amortizacija, manji je finansijski rezultat, i obrnuto. S
tim u vezi postavlja se pitanje da li je sa finansijskog aspekta celishodnije obezbjediti sredstva
preko veće amortizacije ili većeg finansijskog rezultata. Prihvatljivije je vršiti finansiranje
preko veće amortizacije pošto je raspoređivanje finansijskog rezultata neizvjesno i izaziva
izdatak u vidu isplate dividendi.16

Kada preduzeće želi da što prije iskaže bolji finansijski rezultat, da time poveća
dividendu, da poveća potražnju za akcijama, kao i da privuče investitore radi povećanja
kapaciteta i povećanja obima poslovanja, obračun amortizacije će vršiti po rastućoj
amortizaciji. Time stvara mogućnost za veće zadržavanje dobitka i jačanje osnovnog kapitala,
čime preduzeće osigurava veću sadašnju vrijednost novca koji obezbjeđuje iz finansijskog

16
Jordan, S., Ross, A., Randolph W., Bradford D., Fundamentals of corporate finance, Boston:
McGraw-Hill., 2010., str. 92.

11
rezultata. Politika rastuće amortizacije praktikuje se u kriznim vremenima kada preduzeće teži
da smanji negativan efekat troška amortizacije na svoj finansijski rezultat.

4.1.3. Specifični izvori finansiranja

4.1.3.1. Faktoring

Faktoring je kupovina potraživanja gdje na osnovu ugovora o faktoringu prodavac


potraživanja nudi na otkup sva svoja potraživanja nastala isporukom roba i usluga, dok se
kupac potraživanja obavezuje sva ta potraživanja otkupiti i u određenom postotku odmah
platiti. Ovdje se radi o prvoj kupovini kojom potraživanja postaju vlasništvo faktor-preduzeća
na koje prelazi obaveza vođenja svih knjigovodstvenih poslova i poslova naplate potraživanja.
Na taj način kupac proizvoda ili usluga postaje dužnik faktor-preduzeća, prema kojem
izvršava određene obaveze po osnovu otkupljenih potraživanja.

Suština faktoringa se sastoji u tome da prodavac potraživanja vrlo brzo može dobiti i
koristiti novčana sredstva koja mu stavlja na raspolaganje faktoring-preduzeće. Faktoring
aranžman često sadrži i klauzulu o obaveznoj rezervi, kada faktor-preduzeće zadržava dio
nominalne vrijednosti potraživanja. Ako gubici stvarno nastanu, faktor-preduzeće će ih
nadoknaditi iz rezervi, a ako potraživanje bude u cjelosti naplaćeno, faktor će ukupan iznos
zadržane rezerve uplatiti na račun preduzeća.17

4.1.3.2. Forfeting

Forfeting je otkup potraživanja preduzetnika od strane banke, odnosno finansijske


institucije za koje se naplaćuje određena provizija, u obliku diskontovane isplate samog
potraživanja. 18 Njačešče ga obavljaju preduzetnici koji posluju s inostranstvom, te žele
naplatiti svoja potraživanja prije isteka datog otplatnog roka kako bi oslobodili novčana
sredstva za dalje poslovanje. Posao forfetinga ispunjava dvije funkcije: finansiranje i prenos
rizika. Potraživanja i pogodnosti za posao forfetinga imaju rok dospjeća između najmanje šest
mjeseci i najviše šest godina.

Osnovna sličnost između faktoringa i forfetinga je što kod oba posla prodavac dolazi do
gotovine ne čekajući naplatu potraživanja i što dolazi do prenosa rizika. Faktoring se razlikuje
od forfetinga u činjenici da banka, odnosno finansijska institucija ne otkupljuje potraživanja

17
Lung, H., Fundamentals of Financial Accounting. Elsevier, 2009., str. 42.
18
Ibid, str, 44.

12
na temelju prenosivih bankarskih instrumenata, već prodavac robe nudi na prodaju svoja
potraživanja iz ugovora o isporuci. Dakle, radi se o prodaji kratkoročne neosigurane aktive,
radi ostvarivanja prijevremene naplate ili umanjenja rizika nenaplate.19

4.1.3.3. Lizing

Lizing aranžman je takva transakcija na osnove koje jedan privredni subjekt, umjesto da
kupi investicionu opremu koja mu je potrebna, obraća se lizing preduzeću koje mu tu opremu
daje u zakup na određeni rok. Odnosno, to je ugovor po kojem vlasnik nekog sredstva
dodjeljuje drugoj strani isključivo pravo korištenja imovinskog objekta ili sredstva, obično u
toku ugovorenog razdoblja, u zamjenu za plaćanje najamnine.

Ekonomsko-finansijski smisao lizinga se zasniva na činjenici da imovina donosi profit


samo ako se kapitalizira, ako je kapital, ako je u spoju s radom da bi stvorila novu vrijednost,
odnosno profit.

Zavisno od toga na koje se vrijeme oprema uzima u zakup, postoje:20

− Operativni (poslovni) lizing, koji se temelji na ugovor o zakupu. Tim ugovorom


vlasnik nekretnine, mašine ili opreme-davalac lizinga, prenosi drugoj strani-primaocu
lizinga, pravo na upotrebu dotičnog dobra, na određeni rok, uz ugovorenu naknadu.
Rok zakupa mu je raletivno kratak u odnosu na životni vijek dobra.
− Finansijski (kapitalni) lizing se takođe temelji na ugovor o zakupu, gdje je rok
korišćenja opreme, nekretnine ili dobra, jednak procjenjenom životnom vijeku
dotičnog dobra. Primalac kapitalnog lizinga stiče gotovo ista prava kao da je sam
vlasnik tih dobara. Obaveze proizašle iz ovog ugovora su dugoročne finansijske
obaveze.

4.1.3.4. Franšizing

Najčešće se definiše kao jedna vrsta poslovnog aranžmana gdje proizvođač ili distributer
proizvoda (usluga) daje pravo lokalnom distributeru da samostalno vrši prodaju prema

19
Needles, B., E., Powers, M., Principles of Financial Accounting. Financial Accounting Series,
Cengage Learning, 2013., str. 158.
20
Galogaža, M., Poslovne financije, MM College, Novi Sad, 2007., str. 71.

13
standardizovanoj poslovnoj proceduri.21 Znači, franšizing je metod poslovanja, gdje franšizer
(lice koje nudi robu ili uslugu na franšizu) obezbjeđuje prenošenje licence kupcu franšize da
distribuira njegovu robu, bilo da je riječ o maloprodaji ili veleprodaji.

Kod franšizinga preduzetnik sa mnogo manje poslovnog rizika započinje posao, obzirom
da je riječ o razvijenom poslu, u koji se on uključuje. Povoljna okolnost je što se u ovom
slučaju koristi već razrađena poslovna ideja, ime firme, stečeni imidž firme, znanje i iskustvo
koje franšizer daje na uslugu preduzeću, a ono mu zato plaća nadoknadu. Ova nadoknada se
franšizeru može plaćati sedmično ili mjesečno, i obično se obračunava kao procenat od
ostvarenog prometa roba ili usluga, a ne od profita i obično varira i kreće se od 2 do 20%.

Dužina ugovora o franšizi ide od jedne do dvadeset pet godina (pa i više). Pored prednosti,
ovaj vid obavljanja poslovnih aktivnosti ispoljava i izvjesne nedostatke: ograničena je sloboda
kod kupovine franšize, ograničena je prodaja franšize i dr. Perspektive ovog sistema su
izuzetno velike. Poslednjih godina franšizing nastavlja svoj rast u pogledu zaposlenih,
asortimana proizvoda koji se nude na prodaju i ujedno predstavlja jednu od najboljih
mogućnosti za poboljšanje konkurentske sposobnosti u odnosu na velike kompanije. Jedan od
najboljih primjera u svijetu u ovom domenu je Benetton, koji je prisutan u preko 80 zemalja
sveta. Iako su franšizing aranžmani prvenstveno trgovački posao, mogu predstavljati i
pogodan oblik za angažovanje sredstava partnera iz inostranstva.

4.2. Kratkoročno finansiranje


4.2.1. Komercijalni papiri

Komercijalni papiri predstavljaju kratkoročne hartije od vrijednosti, kao što su


neosigurane mjenice koje emituju preduzeća sa visokim kreditnim bonitetom. Pored toga njih
emituju najčešće velika preduzeća sa visokom finansijskom sngom. Emitovane mjenice ulaze
u platni promet i dospjevaju na naplatu nakon nekoliko dana, a najduže do devet mjeseci.
Mjenice mogu kupovati druga preduzeća, poslovne banke, kompanije za osiguranje, sa ciljem
da plasiraju svoja privremeno slobodna finansijska sredstva u hartije od vrednosti radi
ostvarivanja što većih prinosa.

21
Needles, B., E., Powers, M., Principles of Financial Accounting. Financial Accounting Series,
Cengage Learning, 2013., str. 161.

14
Za komercijalne papire se može reći da spadaju u hartije od vrijednosti visokog rejtinga,
jer ih izdaju preduzeća koja imaju finansijsku snagu. 22 Komercijalni papiri se prodaju uz
diskont (popust) koji umanjuje njihovu nominalnu vrijednost. Rizik kupovine komercijalnog
papira zavisi od preduzeća koje ih emituje, odnosno prodaje. Stoga se troškovi finansiranja ne
mogu standardizovati, već su fluktirajući (promjenljivi) od slučaja da slučaja.

Karakteristike komercijalnih papira jesu, da su njihove prinosne stope po pravilu niže od


primarne kamatne stope (koja se obračunava na kratkoročne kredite). Upravo iz tih razloga
preduzeća koje emituju komercijalne papire može da pribavi kratkoročne izvore finansiranja
po nižoj cijeni nego što bi bila cijena zaduživanja kod poslovnih banaka. Prinos od prodaje
komercijalnih papira zaračunava se i plaća u procentu od njihove nominalne vrijednosti do
dana njihovog dospjeća, bez obzira da li su pribavljena finansijska sredstva potrebna ili nisu
potrebna preduzeću.

Kamata na kratkoročne kredite (koje odobrava poslovna banka) plaća se na ostatak duga,
te tako bankarski kredit manje opterećuje dužnika nego što to vremenski posmatrano čini
komercijalni papir. Razlog zašto komercijalni papiri nisu dominantan izvor finansiranja leži u
činjenici da preduzeća (potencijalni njihovi kupci) često kalkulišu sa uvjeravanjem kako treba
da razviju konkretan poslovni odnos (dugoročno posmatrano) sa svojom poslovnom bankom.

4.2.2. Potraživanja od kupaca kao kolateralno obezbjeđenje

Potraživanja od kupaca se mogu založiti prodati radi obezbjeđenja kratkoročnih izvora


finansiranja preduzeća. Kod zaloge potraživanja od kupca, povjerilac ima pravo odobriti
(selekriati) potraživanja i zahtjevati da ista predstavljaju zalogu za odobreni kratkoročni
kredit. U takvim slučajevima povjerioci izostavljaju potraživanja čije su mogućnosti naplate
neizvjesne. S obzirom da povjerilac sam vrši provjeru boniteta budućeg dužnika, on u
zavisnosti od boniteta određuje i iznos kredita (od 70 do 90% od realne vrijednosti založenog
potraživanja).

U praksi postoje slučajevi, u kojima budući dužnik raspolaže većim brojem računa kupaca
sa relativno malim prosječnim iznosom novčanih sredstava. U takvim slučajevima povjerilac
se ne opredjeljuje na selekciju potraživanja jer bi ista bila i suviše skupa uz postojanje
mogućnosti pogrešnog izbora potraživanja. Umjesto toga, povjerilac se opredjeljuje da od

22
Galogaža, M., Poslovne finansije, MM College, Novi Sad, 2007., str. 105-6.

15
budućeg dužnika preuzme sva potrživanja od kupaca sa pravom opšteg raspolaganja nad
istima. Praktična iskustva ukazuju da uz takav oblik zaloge povjerilac odobrava budućem
dužniku manje iznose kratkoročnog kredita. Visina odobrenog kredita kreće se do 50% u
odnosu na knjigovodstvenu vrijednost ukupnih potraživanja.

Ako se preduzeće obrati sa kreditnim zahtjevom poslovnoj banci da joj odobri kratkoročni
kredit nudeći pri tom potraživanja od kupca kao zalogu, banka je u obavezi da utvrdi da li
pojedinačni iznosi na računima kupaca založno pokrivaju iznos traženog kratkoročnog
kredita. Banka je takođe dužna da provjeri kreditni bonitet (pomoću kreditnih standarda)
svakog kupca.

Kod provjere boniteta kupaca, prvo se provjerava prosječan period naplate potraživanja u
odnosu na kreditne uslove koji se nude kupcima. Ako se preduzeće obrati poslovnih banci za
kratkoročni kredit u fiksnom iznosu, tada će poslovna banka izvršiti selekciju potraživanja od
kupaca i odobriti ono potraživanje koje može poslužiti kao najbolja zaloga za traženi fiksni
iznos kredita.

4.2.3. Kratkoročne zalihe kao kolateralno obezbjeđenje

Zalihe kao instrument obezbjeđenja u uslovima kratkoročnog finansiranja preduzeća


široko su primjenljive u praksi. Njihova atraktivnost počiva u činjenici, da im je tržišna
vrijednost veoma često veća od knjigovodstvene vrijednosti. 23 S obzirom da se zalihe
procjenjuju po knjigovodstvenoj vrijednosti, one predstavljaju atraktivan oblik kolateralne
zaloge. Naime, njihovom prodajom se u cjelini mogu izmiriti sve obaveze dužnika nastale po
kratkoročnom kreditu. Treba istaći, da nisu sve zalihe podjednako prihvatljive kao instrument
osiguranja kredita. Razlika između zaliha prisutna je zbog njihovih fizičkih karakteristika i
njihove potencijalne realizacije.

Preduzeće koje uzima kratkoročni kredit ponudi će kreditoru (poslovnoj banci) sve vrste
zaliha, dok se kreditor (poslovna banka) opredjeljuje za one zalihe koje su najbrže naplative, a
to su zalihe gotovih proizvoda i robe. Poslovna banka kao kreditor izbjegavaće zalihe lako
pokvarljive robe i zalihe sa posebnim uslovima uskladištenja. Za kreditora su interesantne
zalihe kao instrument osiguranja kredita, koje ne izazivaju velike troškove, odnosno koje se

23
Vunjak, N., Finansijski menadžment, Ekonomski fakultet, Subotica, 2005., str. 12-3

16
mogu relativno brzo pretvoriti iz robnog u novčani oblik. Pravo povjerioca na raspolaganje
zalihama može biti po pojedinačnim ili ukupnim zalihama.

Pojedinačne zalihe kao kolateralna zaliha sastoje se od skupocjenih predmeta koji ostaju
na raspolaganju preduzeću radi obavljanja njihove redovne poslovne aktivnosti. U praksi ove
zalihe kupuje preduzeće dužnik, lageruje u skladište, a povjerilac (poslovna banka) vrši
njihovo plaćanje dobavljaču i svojim dužnikom (kupcem zaliha) potpisuje ugovor o kreditu i
osiguranju kredita.

Neophodno je pojedinačno evidentirati založene primjerke zaliha sa njihovim opisom i


serijskim brojevima. Preduzeće – dužnik, može prije povrata kratkoročnog kredita takve
zalihe prodati uz obavezu da poslovnoj banci otplati dug i kamatu srazmjerno vrijednosti
prodatih zaliha. Za iznos otplate duga skida se od strane povjerioca (poslovne banke) pravo
raspolaganja sa dotičnim zalihama.

Ukoliko povjerilac preuzme pravo raspolaganja sa ukupnim zalihama tada preduzeće


kupac posjeduje relativno stabilan nivo zaliha, čiji pojedinačni primjerci nemaju visoke
cijene. S obzirom da su ograničene realne mogućnosti provjere svih zaliha od strane
povjerioca (davaoca kredita) visina kratkoročnog kredita se odobrava do 50% od
knjigovodstvene vrijednosti prosječnih godišnjih zaliha. Kamata kao cijena kapitala na takve
kratkoročne kredite kreće se od 1-5% iznad primarne kamatne stope.

Kratkoročni kredit na osnovu potvrde o uskladištenju zaliha (skladišnice) pružaju


povjeriocu (poslovnoj banci) maksimalnu sigurnost u vezi obezbjeđenja povrata kreditnih
sredstava. Povjerilac je dužan selektirati zalihe, izdvojiti zalihe i iste povjeriti na čuvanje
javnom skladištu u mjestu ili van mjesta dužnika. Izdvojene zalihe mogu se skladištiti i u
posebnom magacinu dužnika, pri čemu su zalihe pod kontrolom (ključem) povjerioca.

Obaveza skladištara jeste, da ne dozvoli otuđivanje zaliha koje su predmet kolateralne


zaloge, odnosno koje su zapisane u skladišnici i to bez pismene saglasnosti povjerioca. Na
takve zalihe povjerilac može odobriti dužniku kratkoročni kredit do 90% od knjigovodstvene
vrijednosti zaliha evidentiranih u skladišnici.24 Po otplati dijela kredita povjerilac je dužan da
izuzme svoje pravo na raspolaganje jednim dijelom zaliha i omogući dužniku da te zalihe
otuđi ili koristi u svoje redovne poslovne aktivnosti. Karakteristika takvih zaliha jeste da su
prenosive.

24
Vunjak, N., Poslovne finansije, Ekonomski fakultet, Subotica, 1991., str. 33.

17
5. ZAKLJUČAK
Uloga finansija u održavanju finansijskog zdravlja preduzeća nikada ne može biti
prenaglašena. Od svih područja u nekoj organizaciji, nijedno nema veću odgovornost za
osiguravanje konstantnog fokusa na stvaranje vrijednosti u organizaciji. Ova činjenica je
posebno dobila na značaju u današnjoj eri globalne konkurencije gdje spoljni činioci poput
dramatične konkurencije među preduzećima, brzih i konstantnih tehnoloških promjena,
nestabilnosti kamatnih stopa i inflacije, deviznih kurseva, atmosfere opće ekonomske
nesigurnosti i sl., koje finansijskom menadžeru nameću potrebu za upravljanjem finansijama
iz nove perspektive.

Takva perspektiva zahtjeva širenje fokusa ciljeva i funkcija finansijskog menadžmenta, i


značajnog otklona od njegove dosadašnje tradicionalne uloge koja se do skoro svodila na
obezbjeđenje i izvještavanje finansijskih informacija, na kontrolu troškova, trošenja i
upravljanje tokovima gotovine. Danas finansijski menadžer igra dinamičnu ulogu u razvoju
moderne kompanije, a finansije počinju da grade više funkcionalni koncept stvaranja
vrijednosti. Odeljenje finansija postaje strateški partner u poslu preduzeća, opsežno
doprinoseći stvaranju i nadgledanju vrijednosti organizacije. Tradicionalna uloga finansija se
svodi na domen kontrole. Aktivnosti su u najvećoj mjeri usmjerene na izvještavanje,
kontrolisanje različitih troškova i sa njima povezanih aktivnosti i na aktivnosti upravljanja
rizikom. Međutim danas se od zaposlenih očekuje više.

18
LITERATURA
1. Barać, S, Stakić, B., Osnovi ekonomije, Univerzitet Singidunum, Fakultet za fi
nansijski menadžment i osiguranje, Beograd, 2006.
2. Bojović P., Ekonomska snaliza , Izdavački centar za industrijski menadžment,
Kruševac, 2005.
3. Donald, H, Chew, J., Corporate Finance, McGraw-Hill, Irwin, New York, 2001.
4. Finansijska poluga, http://limun.hr/main.aspx?id=10420, 09.07.2018.
5. Galogaža, M., Poslovne financije, MM College, Novi Sad, 2007.
6. Jordan, S., Ross, A., Randolph W., Bradford D., Fundamentals of corporate finance,
Boston: McGraw-Hill., 2010.
7. Krajčević F., Analiza poslovanja poduzeća, Informator, Zagreb, 1976.
8. Lung, H., Fundamentals of Financial Accounting. Elsevier, 2009.
9. Meigs, W. B., Robert F., Financial Accounting, McGraw-Hill Book Company, 1970.
10. Needles, B., E., Powers, M., Principles of Financial Accounting. Financial Accounting
Series, Cengage Learning, 2013.
11. Rovčanin, A., Upravljanje finansijama, V izdanje, Ekonomski fakultet Sarajevo, 2010.
12. Van Horne, J. C., Wachowicz, J. M., Osnove finansijskog menadžmenta, Mate,
Zagreb, 2002.
13. Vunjak, N., Finansijski menadžment, Ekonomski fakultet, Subotica, 2005.
14. Vunjak, N., Poslovne finansije, Ekonomski fakultet, Subotica, 1991.

19