Turbofolk ustaše Rajka Vasića

Piše: Vuk Bačanović

Nisam navijao za Hrvatsku iz prijateljskih razloga. Jednostavno kao Homo-

sapiens, koji, spletom istorijskih i raznih drugih okolnosti proizlazi i iz srpskog,
ali i hrvatskog naroda ne mogu da se poistovjetim sa društvenim vrijednostima
turbofolk katolicizma i light ustaštva. Sa društvenim postupanjem u kojem je
prihvatljivo stidjeti se vlastitog oca - Srbina, kao što je to učinio golman
Subašić, a opet, s druge strane, donirati novce tragično-smiješnoj sektaškoj
nakaradi Dariju Kordiću, poput Luke Modrića, u čemu Subašić i njegovi
suigrači ne vide ništa sporno. Kao ni u tome da se, po vlastitom izboru, pred
550.000 ljudi grle sa Thompsonom.

Znate, to je onaj pjevač koji se oblači u crno, urliče “Za dom spremni”, maše
smiješnim plastičnim mačem povećih gabarita, krade opskurne melodije od
Vardara do Triglava, mijenjajući im riječi u stilu “Hrvat zauzeto” i pri svemu
tvrdi da nema ništa sa ustaštvom. Pa i nema. Još gore, ima veze sa light
ustaštvom. To je mirnodopska verzija te ideologije zbog koje Srbin u meni
osjeća (za sada) imaginarnu oštricu pod vratom, dok Hrvat shvata da zemlje
nisu samo geografske lokacije i imena. Već i stanja uma, te naprosto ne može
navijati. Ne za zemlju koju smatra svojom i narod koji smatra svojim, kao i
svaku stopu i čovjeka bivše Jugoslavije. Nego za jedan duboko skučeni koncept,
zločesti mindset, koji se o njoj nameće, isključiv i uvrjedljiv za svakoga ko, u
najmanju ruku, nije primjer bijednog autorasizma i samoporicanja kao golman
Subašić.

Ali ne misle svi tako. Rajko Vasić, mislilac, književnik, skulptor, ne tako
utjecajan u vladajućoj stranci, ali opet ne tako neutjecajni influenser, je na svom
blogu “Samostalnost Srpske” izneo zanimljivu teoriju. Hrvati su, za razliku od
Srba, to jeste Srbije i Bošnjaka uspješni, ni manje ni više, nego zbog toga što su
- ustaše! “Srbija neprestano, kao i sarajevski muslimani, gleda preko plota šta
ko radi, pa se ljuti, pa saopštava, pa kuka i leleče, pa se žali, pa kleči pred
vještačkim prijateljima”, promišlja Rajko, umjesto da postupa kao Hrvati, koji
su se odrekli “zajedničkog mentaliteta naših dragih naroda i narodnosti” i koji
“na ustaškoj vertikali grade naciju”, te više “ne vide Srbiju, Bosnu ili Kosovo i
Makedoniju. To za njih ne postoji. Okrenuli su se sebi.”
Bez da bih generalno kritikovao neko “okretanje sebi”, nije mi baš jasno šta je
Vasić pod tim podrazumijevao kada su Srbi u pitanju, osim nekih uopštenih
misli o “okretanju Kini i Rusiji”. Da li to znači zaokret ka društvu u kojem će
bešćutnost, poput rečenice “nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad
vama, sačekajte sljedeću priliku” i slično “jebanje matere uzduž i poprijeko” biti
potpis srpskog identiteta i norma društvenog ponašanja? Ako išta da bi
reprezentacija imala elana da igra bolje od Modrića, Rakitića, nesretnog
Subašića i drugih žrtava Thompsona i turbofolk katolicizma? Nikada. Srbija,
Srpska, Srbi generalno, pa i svi oni koji im se u tome žele na bilo koji način
pridružiti moraju, nezavisno od bilo kakvih međunarodnih afilijacija biti nešto
sasvim drugo.

Zato, zapravo, imamo “korijene” za koje smo, do sada, malo marili. To bi, na
prvom mjestu bile najnaprednije odrednice Sretenjskog ustava, a prevashodno
ona da “ Svaki Srbin ima pravo birati način življenja svog po svojoj volji”, pa i
ona, iz toliko omrznutog, a nikada shvaćenog Načertanija da “Jedna od glavnih
osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode.” Drugim riječima, da
bismo bili uspješni, moramo postati nešto drugo, sasvim drugo od onoga što
diktira zatvorenost, zatucanost i zaostalog.

Srbija, ili bilo koja država u kojoj su Srbi većina svoj identitet mora graditi tako
da će se u njoj svako ljudsko biće osjećati dostojanstveno, prihvaćeno, sigurno i
voljeno i imati neprikosnovenu slobodu svijesti i savjesti. Srbija i Srpska, prema
tome, ne mogu i ne smiju biti srpska Thompsonova utopija, mjesto raskalašnog
divljanja turbofolk light fašista, kasarna za postrojavanje bolesnih umova,
zluradih kvazivjernika i njihovih preplašenih i poniženih žrtava sa
Štokholmskim sindromom. Već, za razliku sramnoga naslijeđa prošloga rata,
sve suprotno od toga. Štoviše, utočište za sve one koji od toga, bilo gdje na
svijetu žele pobjeći. Ili, barem, uzor kako popraviti stvari. Jer da je to bilo tako,
danas, sasvim sigurno ne bismo morali svakoga vući za ruku da nam bude
prijatelj, ili slušati o prednostima toga da postanemo još više ustašama nalik.