You are on page 1of 14

Lamed

List za radoznale
Izabrao i priredio Ivan L Ninić
________________________________________________________________________
Godina 11 Broj 12 Decembar 2018

Vladislava Gordić Petković na leđima jarbola koji je bezmalo veći od njegove


sirotinjske kolibe samo su neke od referenci na
Hristovo raspinjanje na krst. Hemingvejev junak bez
Starac i more sumnje deli Isusovu agoniju i trijumf, iako su
identifikacija sa Božjim Sinom i tumačenje simbolike
kao parabola o borbi u tom svetlu podložne daljem neslaganju. "Umesto
heroja s kodeksom", piše Dž. R. Vilson, "koji je nihi-
listički univerzum prihvatao manje-više pasivno, i čiji
je jedini napor bio pokušaj pomirenja s tom mračnom
U jednom stihu španskog pesnika Federika Garsije
perspektivom putem ličnog prilagođavanja, ovde
Lorke o moru se govori na neuobičajen način: "More
srećemo inkarnaciju heroja koji dostiže smisao, ne
je Lucifer svetlosti. Nebo palo usled želje da bude
samo lični nego i univerzalni, tako što se potpuno
svetlost". O sličnom padu, ili makar poniranju, govori
posvećuje svom svetu i tako što gradi prisan odnos sa
i jedna pesma Emili Dikinson: "Pogledaj vreme s
stvorenjima iz tog sveta." (Wilson, 1977: 373). Tako
miloštom,/ On dade najbolje; /Što nežno roni sunce na
bi more Santjagovih iskušenja odista i moglo da bude
/Zapad ljudske prirode!".U originalnom tekstu, Vreme
luciferovski antijunak najvoljenije lektire adolescenata
je predstavljeno u muškom rodu (Look back on time
svih generacija.
with kindly eyes,/He doubtless did his best), kao junak
Riba sa kojom se rve, ipak, nije neprijatelj ni ljuti
i protagonista, te je tako moralo ostati i u prevodu;
protivnik: junak je doživljava kao svog dvojnika. S
njemu, Vremenu, pripada sunce što zalazi na zapad
druge strane, slika mora nosi negativna određenja u
ljudske prirode (How softly sinks his trembling sun/In
oceni Starca i mora koju iznosi Harold Blum,
human nature’s west!). Prolaznost i završetak prirod-
poredeći Hemingveja sa "Narcisom koji sebe
nog i životnog ciklusa neminovni su, a pesnikinja nas
posmatra u ogledalu mora" (Blum, 2008: 3). Kritičari
moli da prema gospodinu Vremenu imamo razume
poput Stivena Skota uvereni su u alegorijske i
vanja, da ga gledamo doslovce "ljubaznim okom".
metafizičke potencijale teksta koliko i u vezu
Lorka prostoru daje odlike ljudske prirode, a Emili
Santjagove misije s pisanjem, te su nekima od njih čak
Dikinson ljudsku prirodu meri kao fizički prostor, i
i ajkule koje uništavaju Santjagovu lovinu simbolički
orijentiše je u skladu sa živim okruženjem: naše
predstavljale kritičare ostrvljene na književni tekst.
postojanje ima strane sveta, orijentire i zakone orijen-
Skot takođe ukazuje na poreklo imena Santjago (Sveti
tacije; otud je zapad smiraj, pad i kraj, i tamo sunce
Jakov, sin Zavedejev, jedan od dvanaestorice apo-
može da drhteći potone, da uroni u dubine pejzaža
stola), koje je i ime zaštitnika Španije, i to ga učvrš-
koji ga okružuje.
ćuje u uverenju da je Santjago idealizovan, arhetipski
Možda ni Lorkina metafora o moru kao posrnulom
junak, apostol i ribar (Skot, 2007: 76). Kritičar Lezli
nebu, ni zamisao Emili Dikinson o ljubaznom gospo-
Filder roman je nazvao drugorazrednom imitacijom
dinu Vremenu nisu najbolji uvod u raspravu o
Hemingvejevih najboljih dela. Ima kritičara koji se
monumentalnom delu kakvo je Starac i more Ernesta
pozivaju na snažnu biografsku zasnovanost romana
Hemingveja. Činjenica jeste, međutim, da su najčešća
kao što čini Majkl Kalver ili Dženis Birn, dovodeći u
tumačenja ovog kratkog romana objavljenog 1952.
vezu Starca i more sa nekim piščevim putovanjima i
filozofska i apstraktna, spiritualna i parabolična; da
plovidbom čuvenim brodom "Pilar". Ketlin Morgan
listom govore o metaforičkoj opasnosti, figurativnom
nalazi tragove uticaja usmene književnosti i homer-
izazovu, čovekovoj istrajnoj i uzaludnoj borbi protiv
skog epa, a Stiven Skot povezuje Santjagov lov sa
nadmoćnih sila koje su uvek za korak ispred njega.
Sinbadovim putovanjima, odnosno sa Šeherezadinom
Opšte je mišljenje kritike da glavni lik Santjago petom pričom o Sinbadu iz Hiljadu i jedne noći.
nosi "težak teret simbolike Hrista" (Wilson, 1977: O popularnosti ovog Hemingvejevog kratkog roma-
369); izranavljene ruke, skorena krv na licu, nošenje na kod čitalaca dosta se govori jezikom brojki i
1
pukom statistikom. Dovoljno je pomenuti da je no, manifestno, lično, namerno, organizovano, insti-
magazin Lajf u broju od 1. septembra 1952. premijer- tucionalizovano, instrumentalizovano, sankcionisano,
no objavio celokupan tekst dela Starac i more, i za a ponekad ritualizovano i regulisano, nasilje." (Van
dva dana tako je prodato 5,3 miliona primeraka. der Dennen 1981: 128). Specifičnost rata kao granične
Knjiga koja je potom štampana imala je u izdanju situacije iskazuje se u izazivanju osećanja nemoći kod
"Skribnera" tiraž od pedeset hiljada primeraka i punih junaka čak i onda kad su mir i pomirenje na pomolu: i
šest meseci nalazila se na listi bestselera. Za godinu pored pokušaja da se ratna trauma poništi, potisne,
dana Starac i more preveden je na devet jezika. udalji od sebe vremenskim ili prostornim izmešta-
Čitalačka recepcija, nužno povezana sa autorovom njem, sećanje na rat ostaje da junacima ukaže na
projekcijom željene slike o sebi, razilazi se makar osećanje suvišnosti i alijenacije kom ne mogu da
delimično sa onom kritičkom. Ne nailazi ovaj roman pobegnu.
na nepodeljeno divljenje kritičara, teoretičara i Hemingvejevo književno delo, za koje se Ihab
biografa, a mnogi među njima nisu se libili da ukažu Hasan još pre dobrih pola veka nadao da će se
na strukturne, tematske i motivske slabosti: Džefri dokazati kao značajnije od opusa Vilijama Foknera,
Mejers prigovorio je romanu Starac i more sentimen- Tomasa Sternza Eliota i Judžina O'Nila, veliko je i
talnost i samosažaljenje, a u njemu demonstriran važno iz makar jednog razloga: najbliže je "našem
hrišćanski simbolizam doživeo je kao "usiljen i bezumlju i nadi", kako je to Hasan formulisao. U
napadan"; smatrao je da je Hemingvej ili samog sebe Hemingvejevom delu Ihab Hasan otkriva paralele sa
zavaravao u pogledu dometa i dubine sopstvene tradicijom takozvane antiknjiževnosti kakvu su pisali
umetnosti, ili svesno i planski izvrgao podsmehu De Sad, Kafka i Beket, a po želji za pročišćenjem
književnu mašineriju, čitalačku publiku, pa i religiju jezika poredi ga sa pesnicima simbolizma. Hasan nas
kao takvu, "pišući ironičnu i pseudoozbiljnu basnu podseća da Hemingvejev realizam proishodi iz otpora
koja im je pružila tačno ono što su želeli i očekivali" realističkim konvencijama koje krivotvore pravo
(citirano prema Cain 2006: 113). Kenet Lin dolazi da iskustvo, a događajima koji nisu istinski napeti pripi-
sličnog zaključka kad kaže da mu ostaje nejasno kako suje lažnu, falsifikovanu dramatičnost. Za Heming-
je knjiga puna plačevne sentimentalnosti i napadne veja, osnovna vrednost književnosti ostvaruje se u
pseudobiblijske simbolike postigla uspeh i kod učene sažetom prikazivanju konkretnog, i najvažnija mu je
publike i kod običnih čitalaca. strategija redukcije na primarni interes priče, na ono
Jedna od tajni dugotrajnog uspeha svakako se krije što je neophodno i važno, za razliku od verbalizacije i
u moru kao sveprisutnom književnom motivu, kao ekstenzivnog baroknog izraza koji vode u laž i
tematskom i egzistencijalnom izazovu. Od Beovulfa, apstrakciju.
junaka najpoznatijeg epa stare engleske književnosti, U Hemingvejevoj prozi surovosti rata i sporta samo
pa sve do kapetana Ahava Hermana Melvila, uz su do krajnosti dovedene brutalnosti bitisanja,
brojne protagoniste Džeka Londona i Džozefa svakodnevnog koliko i onog metafizičkog: borba na
Konrada nakon njih, ili pak Zetlanda, junaka jedne ratištu predstavlja zaoštren vid sazrevanja, prihvatanja
priče Sola Beloua na kog čitanje romana Mobi Dik životnih neminovnosti i osvedočenja o interakciji
ostavi takav efekat da u potpunosti promeni životne prirodnih i društvenih zakona, matrice čijim se pri-
odluke, plovidba morem je ona zavodljiva i zloslutna hvatanjem postaje formirana i odgovorna ličnost.
dimenzija čovekovog iskušenja. More je prostor Hemingvej se bavi odnosom između junaka i nepri-
opasnosti i izazova, usamljenosti i izopštenosti; iznad jateljskog univerzuma u kom caruju nasilje, patnja i
svega – prostor neravnopravne borbe, čovekovog smrt, univerzuma u kom nema logike i koji tera
trpljenja, snažnog poriva da se nadrastu i sopstvena čoveka da kao svoje najjače oružje upotrebi instinkt.
snaga i sopstvena slabost. Predmet Hemingvejevog dela su inkongruencije, ne
Ma koliko plovidba morem bila tema koja samo verbalne nego i ideološke: usredsređuje se na
podrazumeva izazov, napetost i opasnost, ona je deo unutrašnji svet junaka i izazove koji dolaze spolja,
Hemingvejevog simboličkog povratka miru u zaokuplja ga ispitivanje nesklada između onog
istorijskom i poetičkom smislu, jer ostavlja po strani razumskog u čoveku što nedvosmisleno osuđuje zlo i
ne samo karakteristična iskustva patriotskog entuzi- onog animalnog, koje je spremno da se povinuje zlu
jazma i posleratnog razočaranja, već i tipologiju kao principu indiferentnog kosmosa. Deo Heming-
junaka koji nisu ni heroji ni prevratnici a pokušavaju vejeve stvaralačke misije posvećen je nastojanju da
da zadrže privilegije tihog posmatrača i ostanu ispod uskladi zakone delovanja realnosti i mašte, te tako i
radara prevrata i revolucija. O ratu kao o neminov- sopstvenu biografiju kreira kao proračunati produže-
nosti istorije, izazovu geografije i neželjenoj šansi da tak umetničke poetike, uspostavljajući stvaralački
se svet i svrha egzistencije osmotre iz drugačije princip koji poreklo izmišljenog traži u stvarnosti tako
perspektive neretko se piše iz pozicije nevoljnog što ukazuje na derivativnu prirodu spisateljske
suočavanja sa paradoksima ljudske prirode i jalovošću invencije. Hemingvejevu prozu odlikuje egzisten-
ljudskih napora. Rat je vid nasilja: "kolektivno, direkt- cijalna napetost koja je odraz ne želje da se

2
fikcionalizuje autentično iskustvo, nego je, upravo kao doba ponosnog poraza. Pred nama je junak koji ne
suprotno, proistekla iz pokušaja da se ne bude prihvata pasivno proizvoljnost univerzuma, već nalazi
zatočenik autobiografije. Hemingvejev doživljaj pa- smisao i snagu u borbi koja se čini uzaludnom, ali i
triotskog entuzijazma i posleratnog razočaranja veza- utehu u saznanju da se čovek samo na sebe može
nog za iskustvo Prvog svetskog rata prenesen je u osloniti u trenutku kad je suočen sa nepremostivim
mnoge njegove kratke priče koje su se ticale koliko preprekama. Santjagov suparnik s kojim sarađuje i
ljubavi i smrti, toliko i odrastanja i sazrevanja, sve- neprijatelj kom se divi jeste sila, princip i snaga veća
deno i pažljivo, gotovo nepretenciozno. od njega samog, što vidimo i u opisima: "tada je riba
Odličje najbolje Hemingvejeve proze jeste oživela, noseći u sebi svoju smrt, i izdigla se visoko
mešavina akcije i parabole. Iz delanja protagoniste iznad vode pokazujući svu svoju grandioznu širinu i
mora da proizađe univerzalni smisao i duboko znače- dužinu, i svu svoju snagu i svoju lepotu. Izgledalo je
nje, kako to pokazuje paradigma svojstava koja se ne kao da lebdi u vazduhu". Ono što istovremeno nosi
menja tokom vremena: kritičari od Filipa Janga (koji smrt, snagu i lepotu ne može biti tek bilo kakav
je i skovao pojam "junak s kodeksom") preko Roberta slučajni antagonista: to može biti jedino ono bezumlje
Skoulza i sve do Džeksona Bensona i Suzan Bigel i nada na koje je mislio Ihab Hasan.
bavili su se analizom ove paradigme ponekad i tako U snazi vode i mora kriju se slabost i moć
što su tumačenja Hemingvejeve proze svodili na Hemingvejevih junaka, a u nestalnosti i nepred-
postupak osvešćenja delovanja pravila čiji je cilj bio vidljivosti vodenog prostranstva njihova kob. Prisutno
da se perpetuira slika muževnog junaka koji i na dlanu i u bezmerju, bilo u Hamletovom "moru
objedinjuje u sebi fizičku snagu i filozofsku zrelost. nevolja" protiv kog se dižemo na oružje zaboravljajući
Struktura Hemingvejeve proze zasniva se na da se s morem ne ratuje, bilo u slikama pučine u
antitezama i opozicijama, odraz je ljudskog iskustva, Šekspirovoj Buri, vodeno prostranstvo ne prestaje da
njegov reprezent i realizacija. Ernest Hemingvej bio je pruža otpor, podseća i opominje, makar samo na to da
u potpunosti uveren da književna proza može samo da je tragični junak savremenog sveta sazdan od te tvari
nagovesti totalitet, ali ne i da ga obuhvati ili ovaploti, koja mu daje i slabost, i varljivu snagu, i opasnu,
već i stoga što pisac ne može da eksponira sve ono što impulsivnu odlučnost.
zna: proza predstavlja piščevo znanje i iskustvo, ali
samo prethodno filtrirano, i selekcija građe u tom IZVORI I CITIRANA LITERATURA
postupku igra važnu, nezanemarljivu ulogu. Bloom, Harold. Ernest Hemingway's The Old Man and the Sea.
Starac i more jeste herojski muški narativ o New York: Infobase Publishing, 2008.
prevazilaženju prepreka, alegorija o borbi s prirodom, Cain, William E. Death Sentences: Rereading The Old Man and
ali i svojevrsna homilija, mala etička pouka o sva- the Sea. Sewanee Review, CXIV/1 (2006): 112-125
Comley, Nancy R. and Robert Scholes. Hemingway's Genders:
kodnevnom trpljenju i ispaštanju. Takođe, to je Rereading the Hemingway Text. New Haven and London: Yale
intergeneracijska priča o solidarnosti, negovanju i sta- University Press, 1994.
ranju, gde dečak posvećeno brine o starcu ne samo Dennen, van der Johan M. G. On War: Concepts, Definitions,
zato što mu je učitelj i autoritet čiji sjaj i snaga gasnu, Research Data. UNESCO Yearbook on Peace and Conflict Studies
1980. Westport CT: Greenwood Press, 1981, 128-189.
već i stoga što tu brigu nalaže njihov čvrsto Gordić, Vladislava. Hemingvej: poetika kratke priče. Novi Sad:
uspostavljeni etički savez. Odnos dečaka i starca, kao Matica srpska, 2000.
odnos podupiranja i poverenja, nije samo sentimen- Hemingway, Ernest. The Old Man and the Sea. London:
talni izlet u idealizaciju ljudskih relacija, već i osnova Jonathan Cape, 1952.
jednog epa o drugarstvu zasnovanom na zajedničkom Moddelmog, Debra. The Unifying Consciousness of a Divided
Conscience: Nick Adams as Author of In Our Time. U: New
iskustvu. Starošću kao naracijom nemoći i slabljenja, Critical Approaches to the Short Stories of Ernest Hemingway,
ali i starošću kao mogućnošću ironične, sentimentalne Jackson J. Benson (ur.). Durham: Duke University Press, 1990,
ili cinične rekapitulacije doživljenog bave se mnoga 17-32.
književna dela nastala u različitim istorijskim Scott, Steven. Santiago, Scheherazade and Somebody:
Storytelling from Hemingway to Barth. Mattoid LV (2007): 74-
periodima i kulturama: junaci već pomenutog epa 88.
Beovulf govore o "odvratnoj starosti" i mirnoj smrti Tetlow, Wendolyn E. Hemingway's In Our Time: Lyrical
kao poniženju za ratnika, Šekspirove su drame pune Dimensions. London and Toronto: Bucknell University Press,
staraca željnih pažnje koliko i laskanja, staraca koji 1992.
brane dogmu i autoritet zahtevajući da se drevni Wilson, G. R. Incarnation and Redemption in The Old Man and
the Sea, Studies in Short Fiction, XIV/4 (1977): 369-373.
zakoni poštuju dosledno i doslovno koliko god bili
nesmisleni. Starost je s jedne strane bespomoćna, s
druge totalitarna, kao slika nemilosrdnog Kronosa koji Prof. dr Vladislava Gordic Petkovic, Department
guta sopstvenu decu kako bi mogao vladati neo- of English Studies, Faculty of Philosophy
graničeno. University of Novi Sad, Serbia
U Hemingvejevoj noveli, međutim, starost je
predstavljena kao vreme dostojanstvene borbe, ali i

3
Mario Kopić Već je, između ostalog, čitanje neprispodobivih
Kunderinih studija o europskom romanu upućivalo na
jednu drugu istinu. Cilj tradicionalnog europskog ro-
Konstantinović mana bio je identitet. Junak naime hoće svoj život
uskladiti s idejom. Roman se dakle rađa prema mjeri
Čitajući Filosofiju palanke nastajanja i događanja novovjekovne (europske)
metafizike subjektiviteta subjekta. Otkad su se, s
Kad sam prvi put pročitao Filosofiju palanke Descartesom, ideje preselile u subjektivitet subjekta,
Radovana Konstantinovića, a bilo je to nakon pojave transcendencija je ostala bez svojega tla. Junakova
njezina Nolitova izdanja 1981. godine, sjećam se akcija i njegovo mijenjanje svijeta pod nebom Ideje su
kakav mi je intelektualni užitak pritom pružila ta u tom značenju nešto neutemeljeno. Roman kao
briljantna knjiga. Opčinila me svojom sistematskom i epopeja svijeta u kojem se čovjek postavlja na mjesto
spretnom dijalektikom, svojim totalizirajućim duhom, Boga jest epopeja humanističkog svijeta i humanizma
mogućnošću autora da niz pojava podvede pod uopće, zasnovana ni na čemu izvan sebe, ni na čemu
zajednički nazivnik, spregne ih, otkrije jedinstvo izvan subjektiviteta subjekta. Tragični kraj junaka
njihova izvorišta. Prije svega i iznad svega bio je romana svjedočanstvo je o besmislenosti njegove
užitak čitati takvu nemilosrdnu, oštru, brizantnu, akcije. Akcija kao promjena svijeta vodi u poraz!
prodornu analizu konkretnog života, njegovih glavnih Ideja u ime koje je junak tradicionalnog europskog
problema i objektivnih emanacija. Na jednoj strani, junaka odlazio u borbu za raj na zemlji, na kraju
Konstantinović mi je „govorio iz srca“. S njegovom junaka ostavlja u praznoći, tako da se junak umiče,
kritikom palanke teško se bilo ne složiti. Kako je, uništen ili samo-uništen. Moderni pak roman istinu o
primjerice, samo lucidno raskrinkao pamfletizam, tu nihilizmu Ideje i akcije subjekta u njezino ime
rak-ranu naše kulturne tradicije, tu totalnu nemo- raskriva eksplicitno. Joseph K. iz Procesa sam hrli u
gućnost autorefleksije, suočavanja s vlastitom egzis- smrt. Njegova smrt ima karakter samoubojstva.
tencijom, objektiviranje sveg Zla u drugoga i Nasilna smrt u svijetu identiteta ideje i života sada
neprestano napadanje svega „drugog i drukčijeg“, neposredno svjedoči i o nečemu drugome, svjedoči o
svega onoga što je izvan „nas“. Kako zaboraviti diferenciji između biti i biti-za-Ideju. Ukoliko živjeti
njegovo: „…nema zla u plemenu, zlo je uvek s onu pod okriljem Ideje vodi u poraz, u smrt, u ništinu, tada
drugu stranu brda“? istinski biti u svakom slučaju znači biti na neki drugi i
No nakon stanovitog vremena (i pokušaja boljeg i drukčiji način. Ne stari, nego novi svijet, svijet
dubljeg razumijevanja tragike naše najnovije po- ozbiljene Ideje, svijet skladnosti, svijet harmonije,
vijesti) jedan drukčiji horizont razmišljanja započeo je kojem su težili junaci tradicionalnog romana
privlačiti moju pozornost. Nije me više opsjedala (personifikacije novovjekovne metafizike subjekti-
diskrepancija između lijepe Ideje i ružne (palanačke) viteta) jest svijet nihilizma, svijet ekstremnog
zbilje. Tu sam opreku započeo smatrati prividnom. nihilizma, odnosno svijeta identiteta u ništini. Dok je
Započeo sam se pitati: Nije li zbilja palanke koja nas u tradicionalnom europskom romanu „sve“ bilo na
toliko pritišće upravo posljedica realizacije lijepe početku, a na kraju „niština“, u modernom je pak
Ideje? Nije li naše prepoznavanje zbilje kao palanačke romanu (nakon ozbiljenja revolucionarne parole „bili
u odlučnom smislu uzvratno određeno upravo lijepom smo ništa, budimo sve“) „sve“ i „niština“ su-pripadno.
(„ne-palanačkom“) Idejom u svjetlu koje nam se To znači: ako je rezultat akcije u ime Ideje nihilistički
stvarnost pokazuje takvom kakvom nam se pokazuje, svijet identiteta, tada u srcu, u jezgru same Ideje mora
kao palanačka zbiljnost? biti neka praznina, odsutnost, ukratko: niština.
Dublji studij hermeneutičke fenomenologije Vratimo li se, nakon tog i takvog duhovnog
pokazao mi je da su Ideje platonističkog (meta- iskustva Konstantinovićevoj briljantnoj knjizi, smjesta
fizičkog) podrijetla, i da Ideja (kao ideja ideja), kao nam se postavlja pitanje: možemo li tu neprijatnu, čak
vrhovna ideja unutar onto-teološke strukture meta- infernalnu, neprestano nazočnu logiku palanke uopće
fizike, nije ništa drugo nego platonističko ime za izbjeći? Ne zapada li u nju i sam Konstantinović,
najviše bivstvujuće (boga). I kao što najviše bivstvu- suprotstavljajući na svoj način radikalno i nespojivo
juće nije isto što i bivstvovanje, tako ni biti nije isto dva držanja, dva stajališta, dva svijeta? Na jednoj
što i biti-za-Ideju. Smisao bivstvovanja nije istovjetan strani pozitivne momente egzistencije, poput
s djelovanjem u ime Ideje, nije istovjetan s akcijom iracionalnosti, života, povijesti, odstupanja, raspona,
koja mijenja svijet ili preobraća ljude. Akcija pod prava na grešku, kreativnosti, prije svega pak slobode,
okriljem Ideje ne samo da je smrtonosna, nego i različitosti, subjektivnosti, a na drugoj negativne,
samoubilačka. Označuje negaciju antropogene razlike poput pristanka, usuglašavanja, slaganja, podređiva-
između čovjeka i subjekta (akcije), odnosno zaborav nja, jedinstva, normalnosti, trajanja, identiteta,
ontološke razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg i reifikacije, razuma itd. Je li takva podjela uopće
time zaborav samog bivstvovanja kao bivstvovanja. moguća i zbiljska? Ne susrećemo li se kod

4
Konstantinovića u temelju s ideo-logijom koja kazuje participira u tom svijetu, da je ta egzistencija uopće
da su Ideje-Vrijednosti prije živih konkretnih ljudi i nešto temeljito, „autentično“, nešto što se nahodi kao
ponad njih? čovjekovo jezgro ispod njegovih socijalnih uloga, da
Nije li Konstantinović i sam zapao manihejskoj je „palanka“, ukratko, samo naš „objektivni“ usud. A
logici koju otklanja? Nije li u njegovoj knjizi, na stvar nije baš takva. Svi ti fenomeni što ih tako
jednoj strani, samo zlo, a na drugoj dobro? Na jednoj briljantno opisuje Konstantinović jesu naš nutarnji
čuvstvo i ono nemoguće, a na drugoj svijest i ono usud, dio su naše „najautentičnije“ egzistencije što je
moguće? Na jednoj strani otvorena, slobodna stvara- ne mogu – kao kirurškim skalpelom – odrezati od
lačka egzistencija, a na drugoj zatvorena istina (usud) svoje ideologije i svoje društvene uloge.
nesubjektivnog svijeta? Ukoliko bismo željeli biti Obrevši se u Berlinu 1965. godine, poljski knji-
dosljedni zahtjevu za samorefleksijom i otklanjanjem ževnik Witold Gombrowicz zapisuje u svoj fascinan-
pamfletizma, morali bismo onda svekoliko iskustvo i tni Dnevnik: „Prihvatili su me s velikom i brižljivom
praksu palanke kao negativiteta naprosto interio- gostoljubivošću i ne manjim prijateljstvom – ali ne,
rizirati, potražiti u sebi, ne dakle samo u socijalnoj glupost, u tome uopće nije bilo politike, ali zato
sferi, u povijesnom prijelazu plemena u „palanku“. mnogo, pretpostavljam, toga što sam Poljak. Jasno.
Ako bismo pak to učinili, tada ne bismo mogli više Kao Poljak opterećivao sam im savjest. Osjećali su se
zasnivati svoju filozofiju na slobodnom samokre- krivi. Ne vrijedi! Ne vrijedi! Ne budite djeca, vaši
ativnom subjektu, koji je za Konstantinovića svo- osmjesi i sav vaš komoditet koji ste mi mogli
jevrsna Arhimedova točka sa zbiljskom ontološkom pokloniti, neće uništiti nijedan minut jednog jedinog
perspektivom (premda tragičnom), nego bismo svoju od poljskih umiranja tolikih tisuća i tako raznolikih i s
pozornost morali prenijeti s povijesti društva na samu tako širokom ljestvicom mučenja. Nisam oprostio, ali
povijest subjektiviteta subjekta, na ontološko- dogodilo mi se nešto gore. Ja Poljak morao sam
povijesnu dramu europske subjektivnosti subjekta. I postati Hitler. Morao sam uzeti na sebe sve one
pritom otkriti da ono što se cijelo vrijeme pripisuje zločine, potpuno kao da sam ih sam počinio. Postao
samo negativnoj prirodi (naravi) „palanke“ nije niti sam Hitler, i morao sam prihvatiti da je Hitler bio
samo niti prije svega rezultat same te „palanke“, prisutan u svakom Poljaku koji je ginuo, da je još
odnosno strukture društva, nego upravo rezultat – uvijek u svakom živom Poljaku. Osuda, prijezir, to
povijesti subjektiviteta subjekta. nije metoda, to nije ništa … takvo vječno okomlja-
Ta radikalna disjunkcija između otvorene vanje na zločin samo ga učvršćuje…Treba ga
egzistencije i subjekta, na jednoj strani, i duha progutati. Treba ga pojesti. Zlo se može prevladati, ali
„palanke“ i objektiviteta, na drugoj strani, prožima samo u sebi. Narodi svijeta: zar vam se još uvijek čini
cijelu Konstantinovićevu knjigu. Ono što je povijesni da je Hitler bio isključivo Nijemac?“
usud (autonomnog, slobodnog, u posljednjoj konsek- Da, spustiti se u duboku, mračnu, pljesnivu
venci dakle humanističkog) subjektiviteta subjekta, podzemnu klet svjetsko-povijesne duše modernog
dakle samouništenje, samodestrukcija čovjeka kao subjekta i u tom njegovom javnom nesvjesnom
njegov konačni, ali od sama početka skroviti onto- „pronaći“ svojega „Hitlera“ – zlo. I zato palanku treba
teološki cilj i njegova zadnja postaja, to je za progutati, palanku treba „pojesti“. Palanka se može
Konstantinovića naprosto nemoć individualnosti u prevladati, ali jedino u sebi. Jer ona nije isključivo
konfliktu sa svijetom (s „palankom“). Narod, provin- „naša“.
cija, „palanka“, grupa, klasa… samo su neizbježne Bilo kako bilo, izvjesno je tek da dijalog s
postaje, tek „uloge“ imanentne logike subjektiviteta promišljenim, misaono svježim i refleksivno jasnim
koje se danas nahode u svojem epohalnom kraju, u stajalištem koje zrači iz Konstantinovićeve Filosofije
perpetuiranju svojega kraja. palanke, može raskriti problematiku oko koje se svi
Konstantinovićeva knjiga je odista briljantna, vrtimo, nervozno je načinjemo, na svoj način tuma-
precizna lijevo-hegelovska fenomenologija povijesne čimo, ostajući još uvijek njezinim tek netrijumfalnim
situacije u kojoj se zadesio jedan narod u posljednjem – plijenom.
stoljeću, fenomenologija utemeljena na tragično-
herojskom egzistencijalizmu. Kao takva dragocjena je
Libreto
kao konkretno ideološko, odnosno kritičko oružje u
našem svakodnevnom suočavanju sa zaostalim Mario Kopić (Dubrovnik, 13. ožujka) je hrvatski
socijalnim i psihološkim strukturama, no ujedno i filozof, publicist i prevoditelj. Njegov znanstveni
knjiga koja zavodi, dajući nam osjećaj, odnosno interes obuhvaća fenomenologiju, filozofiju kulture i
iluziju da je „loša beskonačnost“ u kojoj živimo samo filozofiju religije, etiku i povijest ideja.
„objektivna“, da je ona povijesno (revolucionarno?)
nadvladiva u smjeru (vraćanja ili) razvijanja prema
slobodnom stvaralačkom subjektu koji stvara svoj
svijet i sebe sama, da „moja“ egzistencija ne

5
Slavica Garonja Radovanac Podeljen na dve odelite celine, roman ima i dva
literarno samosvojna postupka i dva glasa: u prvom
delu romana, pod simboličnim naslovom „Vila
Hortenzija“, to je, kroz introspekciju glavne junakinje,
Gorke trave Sonje, već u raljama rata (skrivene na tavanu vile u
nekoj banji, u srcu Srbije), lična priča u fragmentima
Fride Filipović retrospektivnog sećanja na proživljeno vreme u
porodičnoj kući, sa akcentom na skorašnjoj udaji i
ili triler o Holokaustu ženskom preokupiranošću još uvek mirnodopskim
problemom – braka, ljubavi kao takve i sentimentalnih
pitanja, da li je njen muž još uvek voli. U drugom
Iako je o temi Holokausta nakon Drugog svetskog
delu, roman je, međutim, dat iz perspektive jednog
rata napisana čitava biblioteka publicističkih i
mladog beogradskog novinara (Bore) nakon posete
fikcionalnih dela u svetskoj književnosti (kao i
Minhenu, a povodom zbivanja vezanih za slučaj
snimljenih filmova), kojoj su u srpskoj književnosti
preživele logorašice (Sonje), koju on prepoznaje i koja
svoje najbolje stranice posvetili i naši najznačajniji
je inače, bila njegova prva ozbiljna ljubav, čime
književnici jevrejskog porekla sedamdesetih i
njihovo prepoznavanje, ali i izukšrtana mreža odnosa
osamdesetih prošlog veka (Aleksandar Tišma, Danilo
ostalih likova u romanu, prerasta u pravi psihološki
Kiš), čini se da je jedan roman – na putu „ka
triler sa svim elementima moderne svetske proze od
evropskom romanu“ - ostao poprilično skrajnut i
najboljeg kova.
zapostavljen u našoj književnosti. Reč je o romanu
Na svom tavanskom skrovištu u vili banje, gde su
književnice Fride Filipović, pod naslovom Gorke
nakon šestoaprilskog bombardovanja izbegli brojni
trave (2000), doskora potpuno nepoznat (čak i
Beograđani, i gde glavna junakinja dočekuje
potpisnici ovih redova), koji se, međutim, dogodio
okupaciju (kroz tajno posmatranje kroz zavesu scene
kao idealna poenta za elaboraciju naše teme u knjizi
ulaska prvih nemačkih motociklista), suočena sa
Žena i ideologija (2017). 1
samoćom i ogromnom količinom vremena pred
Nema u srpskoj književnosti mnogo romana koji
sobom – Sonja preispituje, kroz odabrane sekvence,
govore o Holokaustu, i tim je čudnije što ovaj roman,
još uvek sveže istrgnuta iz mirnodopskog života –
objavljen na samom osvitu 21. veka (čime se odlično
iskustvo i sopstvenu prošlost: kao ćerke „jedinice“ u
uklapa u našu naznačenu matricu elaboracije i
dobrostojećoj kući jevrejskog advokata (bečkog đaka)
„ženskog“ ideološkog iskustva o logorima 20. veka),
u Skenderbegovoj ulici na Dorćolu, razmatra se njeno
nije zavredeo značajnija kritička vrednovanja, ostajući
i ne baš naglašeno jevrejstvo5, druženja u školi i na
suštinski nepročitan, da bi se onda, na istu temu,
fakultetu, pobuna protiv roditelja odlukom da se uda
recimo, najnoviji roman Filipa Davida doživeo kao
(usred studija), za sposobnog mladog docenta, i
otkriće.2 I sama književnica Frida Filipović (1913-
zavodnika, Srbina Kostića. Frida Filipović među prvi
2002), tokom svog dugog veka od savremenika
ženama književnicama (još od svoje zbirke Priče o
prilično zaboravljena, objavljujući svoj jedini roman
ženi, 1937) uvodi erotiku kao integralni pristup žen-
Gorke trave, gotovo na samom kraju svog životnog
skom doživljaju sveta, što je prisutno i u sekvencama
puta, zaveštala nam je, međutim, jedno briljantno,
ovog romana. Sa detaljima koji efektno slikaju i
tematski, stilski i kompoziciono perfektno izvedeno
ideološki duh tridesetih uoči svetskog rata, kao i
romaneskno delo, kojim bi se ponosile i veće
Sonjinu generaciju (njena rođaka Hana, vatrena je i
književnosti nego što je naša.
organizovana komunistkinja oko Ženskog pokreta
Roman Gorke trave ima svoju predistoriju – nastao
KPJ), glavna junakinja je uglavnom apolitična i
iz scenarija za istoimeni film3, i možda upravo zbog te
usredsređena na ulogu mlade, udate žene koja ugađa
pozicije neopravdano dugo nije ušao u orbitu
mužu i prihvata sve bračne konvencije bez pogovora.
ozbiljnije kritičarske pažnje.4 Film nisam (još) videla,
I sada, usred pretećeg ratnog haosa, najviše je svedena
ali je srpska književnost svakako dobila jedan literarni
na čekanje (retkih) pisama od muža; ona još uvek više
dragulj, u kojem je iz specifične, ne samo „ženske
strepi za njegovu ljubav, nego za stvarnu opasnost i
perspektive“, već na univerzalan način iz novog i
egzistencijalnu teskobu u kojoj se nalazi, a iz koje ne
originalnog ugla oživljeno tragično stradanje Jevreja
može ni da dosluti sav užas koji kolektivno čeka njen
na našim prostorima. Reč je, u ovom slučaju o
narod i nju lično. Egzistencijalna promena i unutrašnja
dorćolskim Jevrejima, prelomljeno kroz sudbinu
promena jedinke iz psihološke čamotinje (uz kratke i
mlade, udate žene, Jevrejke iz Skednerbegove ulice,
efektne karakterizacije malog kruga osoba koji koje
čije preživljavanje Aušvica, otvara još dublji i
joj donose hranu i znaju za njeno prebivalište, sa
subverzivniji problem nacizma, tj. mehanizam skri-
glasovima Nemaca, gostiju kafane, ispod njene sobe)
vanja i prikrivanja fašističkih zločina i preoblikovanja
nastupa dobijanjem dva pisma. Prvo je, gotovo
nacizma u legitimne posleratne političke tokove – a
nažvrljano u žurbi, očevo pismo sa važnim porukama
čiji smo svedoci i danas, čak više nego ikad.
6
(koje će biti i poslednji trag o njenim roditeljima), a bivših nacista, koji na sve prevejane načine poku-
drugo, muževljevo, gde se biranim rečima nagoveš- šavaju da spreče njeno svedočenje (da stvarna istina o
tava da – zbog lične bezbednosti (odnosno karijere) on njihovim zlodelima nikako ne dopre u svet), do
želi razvod od nje. Ove vesti aktiviraju u glavnoj njihovog susreta ipak dolazi. Time se Bori pruža
junakinji (iz naglašene pasivnosti), iznenadan i gotovo prilika da sazna zašto je došlo do njenog povlačenja
nerazuman aktivistički princip – ona izlazi sa tavanske svih iskaza, kao i negiranja Borine knjige sa
sobe, pravo na šetalište Banje, i u toj kratkoj šetnji na sopstvenim svedočanstvima uoči suđenja nacisti
slobodi, ona tek tada shvata da su zidovi svih zgrada Bergeru, (tip „zaplašenog svedoka“). U tom susretu, u
oblepljeni plakatima sa pozivom svim Jevrejima da se ponovo stečenom poverenju i bliskosti sa Borom,
prijave u „načelstvo“ radi evidentiranja. U jednom videće se, kroz retrospektivne sekvence događaja, kao
sasvim somnabulnom trenutku, ona se u toj šetnji jedinog čoveka koji joj je zapravo bio (kratko)
našla i pred kućom starih prijatelja iz Beograda, ulazi utočište, nakon preživljenog pakla i logorskih trauma
u nju (izvanredno reljefne karakterizacije doktora koje su se sa godinama samo pojačavale, učiniće se
Uroševića i njegove vamp-žene), da bi se u izne- varljivo i načas, da će ona ponovo steći svoju ličnost.
nađenom društvu našla i lično upoznala sa uglađenim Štaviše, bliskost koja se ponovo rađa među njima i
SS oficirom dr Bergerom – videće se – ključnom trenuci koji su zaličili na one davne mirnodopske, pre
ličnošću svog budućeg života i (tragičnog) udesa. rata, kada je Sonja bila celovita ličnost, povećavaju tu
Na ovom mestu, roman se efektno „reže“, tj. nadu. (Uzgred, u retrospektivnim fragmentima, saz-
zaustavlja priču u ovom diskursu6, da bi je smenio naje se i nastavak njene ratne priče iz Banje, koji je
drugi deo romana, takođe simboličnog naslova vrlo kratak: po povratku u Beograd, muž ju je
„Svedok pakla“ kao sasvim drugačiji pripovedački „sklonio“ kod kumova, gde je vrlo brzo, ipak, već
glas, iz vremenski udaljene perspektive, koji govori o krajem 1941. uhapšena, a sa njom su zajedno stradali i
zbivanjima dvadesetak godina kasnije. Ovog puta, kumovi Kostići). U ponovo pronađenoj bliskosti sa
naracija je data iz pera jednog jugoslovenskog Borom, iz Sonje naviru sve strašniji i duboko potisnuti
novinara, koji naglašava da će, zbog isuviše velike logorski traumatični sadržaji, čiji vrhunac predstavlja
bliskosti i snage proživljenog, pisati u trećem licu, način na koji je uopšte preživela – nakon izdvajanja za
čime roman dobija autorski otklon i uslovno, drugog Bergerovu laboratoriju, gde mu je bila pomoćnica (i
glavnog junaka, komplementarnog po značaju Sonji, povremena ljubavnica, ali i sterilisana u eksperi-
nekog ko simbolično zaokružuje i dopričava njenu mentima kao i ostale logorašice), nakon njegovog
priču i sudbinu. To je Bora – uspešni beogradski odlaska, dobrovoljno se prijavila za logorski bordel
novinar koji šezdesetih godina 20. veka, dobija poziv (ovo Bora ne saznaje od nje lično). Mreža koja se
iz Minhena (od svog nemačkog izdavača Langa i steže oko nje (lovci na naciste i njihovi skrivači), u
advokata Hofmana), a povodom njegove knjige ovoj ljušturi od ličnosti, krhkih nerava i slabe
Svedok pakla – ispovesti preživele logorašice iz konstrukcije, u vanredno snažnim i dramskim sme-
Aušvica, sa ključnom informacijom: da je pronađena nama planova, ali i finom psihologizacijom, bliži se
logorašica Sonja koja živi u Nemačkoj koja treba da svojoj kulminaciji, u ključnoj Sonjinoj traumi: zvuku
svedoči povodom upravo otkrivenog i uhapšenog koraka i cokula, dok su se esesovci penjali uz
nacističkog zločinca dr Bergera, ali koja sada stepenište i lupanje na vrata (kada su došli da je
opovrgava sve što je rekla u njegovoj knjizi! Dok se uhapse i odvedu u Aušvic) – sa njenom, videće se,
sprema na put, već uveliko porodičan čovek, u Bori se testamentarnom zakletvom pred Borom: „Neće me
fragmentarno bude uspomene na „čudnu devojku“ više uhvatiti!“ (i vajkanjem, što tada nije skočila kroz
Sonju, sa kojom je, sem poslovne saradnje, započeo i prozor, i poštedela sebe pakla logora, ali i njegovog
svoju prvu (i duboku) ljubavnu vezu, a koja ga je preživljavanja, tj. života posle toga).
iznenada napustila i o kojoj dvadeset godina nije ništa U pravom smislu filmskom smenom događaja,
čuo. izvanredno psihološki poentiranih, sve se stapa u
U pravom smislu psihološka drama sa krimi- tačku klimaksa: pošto je odlučila da ne menja iskaz i
nalističkim zapletom, fokusira se potom na zbivanja u dok je Bora otišao načas da sredi sa Hofmanom
hotelu „Astoriju“ – gde je odsela Sonja (život po „olakšavajuću okolnost“ (da Sonja ne mora da se
hotelima je, kako će se videti - njen jedini način suoči sa Bergerom, tj. da se prihvati njeno posredno
života: obezbeđena nekim silnim novčanim obešte- svedočenje na magnetofonskoj traci, odnosno, da se
ćenjima kao preživela logorašica, ona ide od mesta do ne pojavljuje na sudu) – buka u hotelu „Astorija“ i
mesta, i nigde ne može i ne želi da se ustali), a u penjanje polupijanih Amerikanaca, koji su pogrešili
kojem odseda i Bora. Iako je u prvi mah, Sonja, sada sobu i zakucali na Sonjina vrata, aktivira u njoj,
sredovečna žena, odbila da vidi Boru, ova, u suštini zaspaloj pod sedativima, halucinantan trenutak od pre
obeskorenjena i psihički uništena ličnost, koja se, dvadeset godina koji je vratio u traumu – žrtva je
lutajući svetom i plaćajući ljubavnike, nalazi zapravo skočila sa balkona hotela, da više nikada ne bi stigla u
sve više u paukovoj mreži „dušebrižnika“, advokata logor, da bi bila konačno slobodna.

7
3
Završetak ovog „romana u romanu“, jeste Borin Film Gorke trave, snimljen je u jugoslovensko-nemačka
povratak u Beograd – još pod strašnim utiskom – sa koprodukcija 1967. godine, u režiji Žike Mitrovića, sa
odbijenom molbom izdavaču Langu da proširi svoju Irenom Papas u glavnoj ulozi.
knjigu i zaokruži Sonjin (tragični) život. U povratku 4
Jovan Deretić, „Istorija srpske književnosti“ (Nolit,
porodici (pogled na ženu, koju kao da prvi put vidi, i 1983), uopšte ne spominje Fridu Filipović kao književnicu,
decu), u njemu se odjednom javlja želja da svi zajedno iako već tad sa zavidnim opusom: (Knjige pripovedaka:
odu nekud na odmor. U hotelu na Zlatiboru, namerno Priče o ženi, 1937, Do danas, 1956, Razilaženja, 1973.
sklonjene novine, koje on ipak pronalazi (žena je sve Scenarija za dokumentarne filmove: Prve svetlosti,
znala!), donose vest – da se i nacista Berger ubio pre Prizrenski motivi. Scenarija za igrane filmove: Mirno leto,
Potraži Vandu Kos, Gorke trave (1967). O njenom opusu
početka suđenja – što u Bori otvara saznanje o
nedavno je u Izraelu odbranjena doktorska disertacija Dine
čitavom spektru fluidnih mehanizama uklanjanja svih Katan Benicion: Svet o kome ona piše (2014).
neželjenih svedoka, i to nižih struktura, da bi više i
5
najviše ostale neotkrivene i mirno nastavile svoj život, Naslov romana Gorke trave, simbolična sintagma,
često i rad u istoj misiji i sa istim (nepromenjenim) preuzeta iz dela jevrejskog obreda Pesah: „a gorke trave –
koren hrena s još nečim, valjda lišćem pelena – nisam,
ubeđenjima, a povremeno bi - u novom svetskom
razume se, volela: one su nas potsećale na naš gorak život u
poretku, napravile i pravu političku karijeru (slučaj izgnanstvu, u zemlji faraona...“ (Gorke trave, str. 194), što
nacističkog zločinca Kurta Valdhajma, kasnije gene- se kao metafora prenosi na čitavu zajednicu, istorijsko ali i
ralnog sekretara OUN, inače jednog od glavnih anti- univerzalno nacionalno iskustvo Jevreja, kao i pojedinačno
likova i u romanu Sretena Božića Vongara, Raki)7. iskustvo glavne junakinje, najzad, koja se može shvatiti kao
Sasvim na dnu pasusa u tom novinskom članku, jedna univerzalna metafora ljudskog života.
rečenica aktivira Boru da ipak dovrši svoj rukopis 6
Prvi deo romana, kao zasebnu pripovest pod naslovom
dosledno, o tragičnom kraju jedne nacističke žrtve: „Ma šta se desilo“ , Frida Filipović je objavila u zbirci
„...zanimljivo je napomenuti da je prošle jeseni sa pripovedaka Razilaženja (Prosveta, Beograd, 1973), str. 5-
četvrtog sprata jednog minhenskog hotela „pala“ i 101.
poginula i jedna bivša logorašica Aušvica, 7
Videti: Jelena Arsenijević Mitrić: TERRA AMATA VS.
jugoslovenskog porekla, koja je trebalo da bude glavni TERRA NULLIUS: Diskurs o (post)kolonijlaizmu u delima
svedok protiv dr Bergera“. (230). Spomenuta u dnu, B. Vongara i Ž. M. G. Le Klezioa, FILUM, Kragujevac
kao jedna „nevažna Jevrejka jugoslovenskog porekla“, (edicija Crvena linija knj. 2), str.265-292.
čitava jedna strašna i tragična sudbina među
milionima sličnih, podvedena u 20. veku pod pod
najčudovišniji „izum“ čovečanstva – Holokaust ili
genocid jednog naroda nad drugim – pokreće novinara
da kao kontrast tim olakim prelascima preko tolikih
miliona masovno uništenih života, aktivira i prikaže
svu dubinu i bogatstvo ličnosti žene koju je jednom
voleo - jedinke, individue, neponovljive ličnosti –
izvanredno lucidno slikajući i mehanizme koji su se
stekli u njenom tragičnom slučaju, kako da zločin
ostane nekažnjen – što kao ključna poenta i poruka
obasjava novim značenjem čitavu ovu knjigu.
Izvanredno srezana, proživljena, moderno i
fragmentarnou izukrštanim vremenskim i psihološkim
planovima vođena naracija, sa efektnim dramskim
smenjivanjem scena i dijaloga, ova proza šalje jednu
od najjačih i ne samo ideoloških poruka u ženskom
ideološkom romanu 20. i 21. veka u srpskoj književ-
nosti, ali, dodali bismo – obezbeđivanjem prevoda
ovaj roman bi trebalo da ima i znatno širu, evropsku i
svetsku recepciju.

Fusnote Slavica Garonja Radovanać je književnica i profesor


univerziteta.
1
Slavica Garonja Radovanać, Žena i ideologija u srpskoj
književnosti, FILUM, Kragujevac, 2017.
2
Filip David, Kuća sećanja i zaborava, NIN-ova nagrada
za 2014.

8
Narcisa Potežica njegovom bukom, njegovim šarolikim stanovnicima –
otkrio mu je gotovo sve o budućnosti u kojoj se ima
nastaniti. Točnije, gotovo sve. Iako pomalo žali za
Robert Seethaler rodnim mjestom koje je napustio, on s oduševljenjem
misli i govori o velikom gradu.
TRAFIKANT “U mislima mu je izronila slika budućnosti kao
Roman o dolasku fašizma i primjeru udaljena obala iz jutarnje magle: još trunčicu nejasna i
mutna, no svejedno obećavajuća i lijepa. I odjednom
suprotstavljanja mračnim silama je sve postalo lako i ugodno.”

U romanu Roberta Seethalera Trafikant , koji je u


nakladi HENA COM tiskan u listopadu, 2017. (s
njemačkog u prijevodu Željke Gorički) na 224
stranice majstorski se opisuje Beč u vrijeme okupacije
od strane Trećeg Reicha. Snažno su oživljene bečke
ulice, trgovine i navike njegovih stanovnika u kasnim
tridesetim godinama. Osjeća se psihoza straha i
neizvjesnost pred nadolazećim nacizmom, pa mlađe
čitatelje asocira na atmosferu poznatog filma
"Cabaret".
Pisac nas postepeno suočava s postupcima ljudi u
doba fašizma, pa dok jedni podržavaju okrutni poli-
tički okvir, drugi mu se nadljudskom hrabrošću Robert Seethaler
suprotstavljaju. U toj se oprečnosti skriva snaga ove
proze, fiktivne priče, s jedne strane turobne i mračne, Franz o dolasku u Beč piše svojoj majci duga
a opet čovječne i blage, s druge strane. Roman je to pisma, misli s nostalgijom o svom mjestu, o jezeru i
koji se pročita u jednom dahu, ne samo zato što je po majci koje je napustio, ali ujedno i s oduševljenjem
opsegu na svega dvjestotinjak stranica, već što u govori o velikom gradu, o trafici u kojoj radi i
središtu pažnje kritizira rat i stradanje Židova. U to situacijama u kojima se našao, te o ljudima koje je u
doba postepeno Židovi postaju najprije predmet ismi- Beču upoznao.
javanja, pa su sve više nepoželjni, službeno im je Uhodavajući se u posao trafikanta zajedno s
zabranjena vožnja tramvajem, postaju građani vlasnikom trafike, Ottom Trsnjekom, Franz će početi
drugoga reda, a na kraju im se zabranjuje rad te shvaćati koliko slojeva buke i kaosa može imati svijet
oduzima sve što imaju - stanovi, radnje, kuće i na u kojem živi. A u trafiku dolaze različiti ljudi, u
kraju – odvode ih u logore. različito vrijeme, svatko od njih sa sasvim različitim
Kroz opis likova, kroz njihove svakodnevne pričama i potrebama. Stari trafikant - iskusni Otto,
postupke slavi se hrabrost onih koji su imali snage poučava Franza, pa on s vremenom nauči jako dobro
suprotstaviti se i svojim postupcima pokazati koliko procjenjivati osobine kupaca i pamtiti njihove posebne
su ne samo ogorčeni onim što se svakodnevno navike i potrebe.
događa, koji su protiv stradanja nedužnih ljudi, već Među brojnim mušterijama mladog će trafikantskog
otvoreno pokazuju neslaganje s politikom koja se vodi naučnika posebno fascinirati jedan kupac, koji često
u zemlji. dolazi a to je čuveni profesor Sigmund Freud. On u
Radnja romana počinje 1937. godine kada glavni trafiku dolazi po novine i cigare, pa ga mladić kao
lik – mladi Franz Huchel, pritisnut naglom promje- uvaženog kupca i znanstvenika svjetskog ugleda prati
nom u svom životu, jer se utopio majčin bogati do kuće noseći paket s novinama i cigaretama koje je
zaštitnik, odlazi iz rodnog mjesta. Ali obzirom da je kupio kod njih u trafici. Uz razgovore o ženama i
njegova majka u Beču imala prijatelja koji joj je, ljubavi, među dvojicom muškaraca će unatoč razlici u
prema njezinim riječima, dugovao uslugu, on je godinama započeti neobično prijateljstvo, pa mladić
pristao primiti Franza kao vježbenika i zaposliti ga za priča slavnom psihoanalitičaru o svom životnom
ispomoć u svojoj trafici. Tako mladić iz idilične neiskustvu, osobito ljubavne probleme s Čehinjom
austrijske provincije stiže u kozmopolitski Beč na Anezkom, koju je upoznao u Prateru a ona radi u
posao trafikanta. Cabareu.
U ono malo vremena koje je imao da se pribere, No, okrutni će nacistički režim obojicu prisiliti na
prije nego je iz vlaka išetao na željezničku postaju u iznenadne odluke, a ljubavna će pitanja donekle doći
Beču, Franz je o budućnosti koja ga je čekala maštao u drugi plan. Tako će novom političkom situacijom -
u pastelnim bojama i nježnim, svečanim zvukovima. dolaskom nacizma – susjed mesar postati predvodnik
Prvi susret s velegradom – njegovim smradovima, u akciji razbijanja trafike jer prodaju cigarete i novine

9
Židovima pa i Freudu, a stari trafikant koji je bez Merima Omeragić
noge, iako je invalid je iz Prvog svjeskog rata na
kraju je uhapšen. Sigmund Freud odlazi iz Beča i na
željezničkoj stanici se Franz, mladi trafikant oprašta s CRNI KONTINENT
njim. Ujedno se Franz čudi zašto su odjednom svi
protiv Židova. protiv strategija
Starog trafikanta, jer je eto prodavao i Židovima,
iako je invalid, ipak hapse i odvode u zatvor koji je u kulturnih pre/upisivanja
stvari bivši hotel a sada je glavna komanda Gestapa u
čijem je podrumu zloglasni zatvor. Mladić uzalud traži
Kulturni koncept žene: razaranje
Otta, no poslije nekoliko tjedana šalju njegove stvari predodžbi u romanu „Crnac“
(pa i hlače s jednom nogavicom), rekavši da je umro. Tatjane Gromače
Mladi trafikant duboko žali svog poslodavca – gospo-
dina Otta, pa ogorčen postupkom političke vlasti noću
"Crni kontinent" nije ni crn niti neistraživ: On još
s jarbola na kojem je zastava, sa zgrade zloglasnog
uvek nije istražen samo zato što su nas držali u
zatvora – komande Gestapa, skida zastavu i stavlja
uverenju da je bio preterano crn kako bi mogao da
hlače s jednom nogavicom. Naravno drugo jutro se
bude istražen. I zato što žele da nas ubede da bi
zna tko je to postavio u znak protesta – to jest čije su
trebalo da nas interesuje beli kontinent, sa njegovim
to bile hlače i sada mladi trafikant strada.
spomenicima Nedostatku. I poverovali smo u to. Drže
nas između dva strašna mita: između Meduze i
provalije. Imala bi od čega da pukne od smeha dobra
Robert Seethaler je rođen 1966. godine u Beču. Do
polovina sveta, kada bi se tako nastavilo. Jer budi se
sada je objavio romane "The Bee and Kurt", "The
falogocentrizam ponovo, i borbeno obnavlja stare
Future", "Now it gets serious" i "The Trafikant" (sve u
šeme, usidrene u dogmi kastracije. Ništa nisu
izdavačkoj kući KEIN & ABER, Zurich). Njegov
izmenili: teoretisali su njihovu želju i preveli je u
roman "Trafikant" prvi je put izdan 2012. godine.
stvarnost: Neka drhte sveštenici, pokazaćemo im našu
Godine 2007. Seethaler je nagrađen prvenstvom
polnost!
nagrade Buddenbrookhaus za "The Bee i Kurt", a
Helene Cixous Smeh meduze (1975)
2008. godine dobio je stipendiju Alfred Döblin Aka-
demije umjetnosti. Njegov scenarij "Heartbreakin" je
Crni kontinet nije mračan niti neprobojan. To je
osvojio nagradu (za film "Doručak Dorst"), drugi
samo kulturni koncept1 koji podrazumijeva mjesto
scenarij "Druga žena" snimio je čuveni Hans
zvaničnog diskurza koji tu kani posaditi kastraciju.
Steinbichler, pa je premijera bila na Münchenskom
Prirodno, tjelesno, crno, drugačije kojim se žena
filmskom festivalu, a dobio je i tri nagrade Grimme
identifikuje od strane muškocentrične epistemologije
2009. godine
treba da postane ključno mjesto otpora. Kako? Crni
Sada Robert Seethaler, književnik, pisac scenarija i
kontinent žene treba istražiti. Putem subjekcije, putem
glumac, živi i radi u Berlinu i Beču.
kojim se ide od promjene gledišta na sebe kao objekta,
negiranjem i podrivanjem identifikacije sa muškim
Evo što o romanu Trafikant" kaže kritika: diskurzom.
Cilj nam je da slomimo normirani diskurz i
“Trafikant je priča o iskrama koje umiju osvjetlati posubjektivimo žensko pisanje/govor. Da slomimo
tamu: o mudrosti, o suosjećanju, prkosu i hrabrosti. postojeći svijet nepravdi. U Crnom kontinetu koji je
Ironičan, prodoran, sjajan roman.” simbol „materije za utiskivanje“, „mjesto snova i
Daily Mail fantazmi“, „predstavnik negativnosti“ (Luce Irigaray)
“Nepoljuljan u svom mirnom, nenametljivom stilu koji i topos ženskoga, treba pronaći izvor vlastitog jezika.
ga čini razornim.” Kad mu damo snagu da poleti što bi rekla Helene
Times Literary Supplement Cixous, ne samo da ćemo se pobuniti protiv vlasništva

“Ispisan s dojmljivom britkošću koja ne prikriva, već


ističe tugu ove priče. Trafikant je dirljiva minijatura 1
Diskurzi kojima upravlja i kojim se re/producira kultura
svakodnevnoga života koji biva zaustavljen velikim su prepoznatljiv i imanentan društveno-politički konstrukt
povijesnim silama.” patrijarhata. U atmosferi sveopšte prihvaćenosti normiranih
Sunday Times ponašanja i shodnih diskriminatornih praksi, bolnih
upisivanja među dominantnima i subordiniranima, ističe se
Narcisa Potežica objavljuje književne osvrte i članke Moć koja omogućava kulturi da upravlja svim društvenim
u časopisima Novi Omanut, Ha-Kol, Bašćina, Novi segmentima. Strukturama moći biološke razlike među
spolovima se reproduciraju i redupliciraju kao poželjne i
uvez. legitimne.
10
Oca nad riječima, već će takav jezik značiti borbu to slučaj sa književnom tradicijom crnih spisateljica,
protiv predodžbe žena kao iracionalnih i inferiornih omogućavaju marginaliziranim skupinama stvaranje
objekata. Ujedno jezik postaje dio diskurza koji ima novog diskurza koji će osnažiti njihovo djelovanje u
funkciju odupiranja povijesnom i kulturnom poretku. prostorima kulture.
Artikulacijom ženske kulture dekonstruiše se falusna Crnac je i glavna junakinja romana koja u
kultura2 upravo putem njenih simbola (Crnog konti- sjećanjima na djetinjstvo pronalazi začetke svoga
nenta) čime se ostvaruje demaskiranje moći reprezen- neposluha i bunta koji je vodi ka formiranju crnačkog
tacije u čemu svakako prednjači književnost. Prednost identiteta, hibrida dviju različitih etničkih kultura,
ovakve upotebe jezika i stvaranje posebnog prostora drugačijeg u odnosu na onog koji propagira društvo i
kulturnog djelovanja is(po)kazala je i Tatjana Gro- njegova ratna, nacionalna kutura devedesetih godina
mača. 20. vijeka pa i poslije. Njena ispovijest je prožeta
U značenje pojma „Crnac“ (2004) kako se zove otporom zakonu uvijek dominantnog patrijarhata i
proza pomenute autorke3 učitavaju se uglavnom nadolazećim ideologijama fašizma i mračnjaštva.
mnoga značenja, od onog autobiografskog (selo u Crnac je i majka glavne junakinje, pripadnica
kojem je odrasla autorka istog je imena), preko manjinske nacionalne skupine koja ratom postaje
simbolizma boje kojoj se najčešće pripisuju negativna neprijateljska. Diskriminatorni sistem vrijednosti po
začenja: smrt, žaljenje, strah, kajanje, praznina, završetku rata drži u poziciji ilegale djecu druge
samoća, nepoznanica (poput Crnog kontinenta). nacije, u novonastaloj kulturi kroz sistem školstva
Također, u naziv knjige je upisano i negativno djeca su stigmatizovana kao Crnci.
polarizirano rasističko obilježavanje koje pojedinku/ca U pluralizmu teksta „Crnac“, autorka predstavlja
treba da dovede do uništavanja, istrebljenja. To je sumornu i depresivnu svakodnevnicu nesretnih ljudi
o/znak/a utisnuta u kožu koja je sinonim za uronjenih u malograđanštinu. Tatjana Gromača vješto
subordiniranost, nenormiranost i isključivost. Poigra- zasijeca agresivnu kulturu koja ratom uništava sve
vanjem, uzurpiranjem diskurza, maestralnom jezič- razlike pozivajući se na čistoću i predisponiranost
kom upotrebom, Tatjana Gromača čitateljkama daje jedne grupe nad onom označenom Drugošću.
vrlo jasan signal za čitanje. U društvenom kontekstu i
konstituisanju ovog romana vrlo važno mjesto Od inferiornosti do postajanja
zauzima i pozitivni signifikant na koji apelira naslov i
koga uopšte ne treba isključiti. Autorka uporište
djevojčicom
pronalazi u imanentnim pozitivnim karakteristikama
Unutar institucije porodice koja je paradigma
crne boje: moć, ozbiljnost, misterija, snaga i uspjeh.
patrijarhata odvija se sistematska stratifikacija rodnih i
Za snagu pisanja. Također, u drugoj dimenziji
spolnih razlika putem dodjeljenih uloga. U našoj
tumačenja nephodno se složiti sa uzimanjem za uzor
kulturi dodjeljene aktivnosti su spolno kodirane kao
borbe Crnaca za oslobođenje od subordiniranog
muške i ženske, te funkcioniraju „u preovladavajućim
položaja u civilizaciji. Višestruko kodiran naslov
sustavima odnosa rodno uvjetovane moći“ (Bordo
proze sintetizira jednake težnje: pomisao na
1999, 135). Nasuprot idealiziranoj slici porodičnog
autobiografski narativ, pronalazak snage, moći i
života koja je prisutna kod autora po kojima se
autoriteta za stvaranje vlastitog ženskog subverzivnog
porodična hijerarhija i politički diskurz nadovezuju,
diskurza i kulture, te žene koje poput Crnaca izlaze iz
porodica fungira kao „depolitizirani idilični teren“
povijesne cenzure demarkiranjem žiga utisnutog na
(Higonnet 1994, 93). U očima muškaraca autorke
žensku društvenu ulogu ulogu.4 Svakako ne treba
svojim postojanjem, pisanjima, tekstovima čine
zaboraviti niti proširiti asocijativno čitanje crnog
uvredu na račun porodice. Zapravo radi se o
ženskog izraza, nove politike identiteta, baš kao što je
savršenom postupku deprivatizacije sfere prodice u
koju je žena a priori gurnuta, proisteklom iz ženskog
2
Činjenici da je kultura obojena, kako klasno, rasno, tako i gledišta i pisanja po kojemu slika doma nije ni idealna
spolno, pogotovo kad je pitanju potonja odrednica, u prilog niti dobroćudna.
idu dihotomna određenja suprotstavljene muške kulture i Simboličke vrijednosti koje se pripisuju ženskoj
ženske prirode kako bi se radikalizacijom istih obezbjedilo ulozi u okrilju porodice povezane su sa ženskom moći
očuvanje muškocentričnog, bjelačkog i kapitalističkog reprodukcije. Dom postaje „poprište odnosa moći“
poretka. Simbol te kulture je falus, stoga je veoma važan (Morley 2005, 140-167). Uprkos ženskoj povezanosti
pojam falusne kulture (u čijem epicentru se nalazi falus). s domom, rodne uloge unutar porodice kreirane su
3
Djetinjstvo i mladost autorke je obilježio protekli rat i
tako da je više nego „očita sveprisutnost ženske
raspad Jugoslavije, na veoma specifičan način, što će
pokazati i interpretacija samoga romana.
inferiornosti“ (Fraser & Nicolson 1999, 30). Baš kao i
4
Nažalost, ovo je dvostran proces. U reakciji na izlazak iz njena majka, djevojčica interizuje uloge i ispostavlja
datog položaja u koji je žena zatočena, odgovor je uvijek
istovijetan, iako usložnjen, diskurz žene neprekidno gura u
ralje (povijesne) Drugosti.
11
se kao (samo) inferiorni čovječuljak.5 Dom postaje Prijateljica me pozvala da se igramo ispod
mjesto najčvršćih spoznaja o svijetu, imenovanju prikolice ... Skinula mi je gaćice i stavila jezik u usta.
pojmova, te proizvodnje emocija. Hijerarhiju spolova Imala je malen, vruć jezik. Zatvorila je oči. Sladunjavi
djevojčica spoznaje u okviru porodice. Preko zadah iz njenih usta prešao je na moje tijelo. Stenjala
hijerarhije transponirane u simbolici dječje igre i kroz je i zabacivala glavu lijevo-desno i unazad kao
stereotipne priče koje prate njeno odrastanje. Kulturne glumica u filmu. (Gromača 2004, 27)
predodžbe o razlici djevojčica ukazuju na njihovo Žarkocrvena boja laka, napola izguljenog na
mjesto podređenosti u svijetu. noktima djevojčice, koju opservira pripovjedačica
Glavna junakina romana „Crnac“ zarad želje da se vjerovatno je svjedočanstvo želje (njene ili neke
dočepa željenog predmeta, potvrđuje spolne odnose odrasle žene, a najčešće je to majka) da ide putem
koji performativnošću igre s bratićem postaju sastavni socijalizacije ka pripadnosti krugu odraslih žena. To je
dio predodžbi o rodnim odnosima. Ti odnosi su nadripatrijahralni svijet u kome je šminka sinonim za
postulirani u patrijarhatu, ali su i dio mehanizama ženstvenost, dok s druge strane, taj oguljeni lak u
putem koji se upisuju konvencije spola i roda. svijetu odraslih će apelirati da je riječ o takozvanoj
Imitacijom uloga odraslih determinisanih patero- ženi sumnjivog morala.
odnosima dječak potvrđuje da „nema drugu želju nego Tatjana Gromača u svom tekstu otkriva i meha-
da bude muškarac“ (Irigaray 1985, 26) koji aktivno nizme simbolizacije koji treba da se utisnu u značenje
istražuje žensku spolnost dok je ona u stanju roda kao društvenog odnosa. Najprije, to su simboli
pasivnosti. mita i religije kao sredstva propagande pri pro/kreaciji
žene i femininoga. Isus kao motorist i Djevica kao
Glavu je savio ispod, kao mehaničar koji se
biciklistkinja su zamisao djevojčice koju lik babe kao
naviruje ispod pokvarenog automobila. Naginjao ju je
autoriteta i prenositeljke vjere kažnjava. Kažnjavanje
lijevo-desno, šireći i podižući dva komadića bijelog
ima funkciju da organizira identitet po rodu,
mesa među mojim nogama. Prsti su mu bili kao
saobrazno „pravilima kulture koja ga pripitomljava“
pincete, a ono u gaćicama bilo je kao neobičan leptir
(Rubin 1983, 127) već od najranije dobi. Okvir koji
kojeg je prvi puta ulovio. (Gromača 2004, 28)
djevojčica ne smije preći je svetost predaje koja je
Regulatorne norme performativnim djelovanjem smješta u p/određenu poziciju. Jer djevojčica živi
„materijaliziraju pol tela, polnu razliku u službi „među bogovima muškog obličja“ (Beauvoir 1982,
učvršćivanja heteroseksualnog imperativa“ (Butler 47). Patrijarhat je taj koji na svojoj strani ima boga,
2001, 14). Igra u kojoj djevojčica treba da bude kao što to sjajno primjećuje Kate Millet. Djevica
pasivna može da bude mjesto njenog aktivnog Marija predstavlja prototip savršene majke i željene
opiranja dominantnim strujama u njenom odgoju i žene u svom savršenom bajkovitom i nedostižnom
socijalizaciji. totalitetu, a zapravo njena slika „nevine djevojke kao
Radoznalost djevojčica o svijetu odraslih manifes- pohraniteljice očeve moći“ (Kristeva 1983, 67-84)
tuje se kroz zatvorenost njihovog svijeta od dječačkog treba da otjelovi matricu heteroseksualizma i
u kome „djevojčice jedna drugoj saopštavaju podatke savršenog ljubavnog odnosa. Baba odvodi djevojčicu
koje su uspele da prikupe“ (Beauvoir 1982, 44) na prošćenje, misu koja slavi Mariju, gdje djevojčica
posredstvom igre koja može postati spona sa svijetom zabunom osramoti baku.
odraslih.
Nisam smjela uzeti novac iz vreće na štapu, nego ga
staviti u nju. Stoga mi je, prije nego što smo krenule
5
od kuće, u praznu kutiju do šibica stavila malo
Preuzeto od Luce Irigaray koja je ovako naslovila željeznog novca. Kutija se putem stisnula i spljoštila u
poglavlje svoje znamenite studije „Speculum of the Other
džepu, a novac sam dala gospođi koja je pored crkve
Woman“ u kojem dekonstruira i ošto napada frojdističko
gledište po kojem djevojčica nije jednaka dječaku zbog
prodavala šarene lančiće od medenjaka nanizanih na
svoje inferironosti koja je biološki određena paradigmom tanku špagu. (Gromača 2004, 34)
morfoloških razlika među spolovima. Biološka Religijski diskurs još od doba djetinjstva služi kao
predodređenost i podređenost žene jeste rezultat kulturne idealno sredstvo da se u svaku osobu ukodira njen
reprodukcije razlika među spolovima, objašnjenja ženske odgovarajući položaj kao i način održavanja društvene
determiniranosti u društvu označene putem kastracije,
zaostalosti njenih spolnih organa, zavisti na penisu,
uloge u njenim relacijama. Odlazak malene junakinje
razrješenja kompleksa čime se utvrđuju hijerarhijske Djedu Mrazu koji daje poklone po principu
vrijednosti. Ženino mjesto p/određenosti unaprijed kažnjavanje-nagrađivanje za počinjena ne/djela je još
producira njenu ulogu u poretku dok je cijeli proces jedna u nizu priča o uslovljavanju. To se podvlači pod
odrastanja i torture podređen činjenici da ona mora podsticanje djece na dobro ponašanje, a zapravo ih se
„postati normalna žena“ (Irigaray 1985, 26), naravno da suštinski sputava te prisiljava na vježbanje
se pod ovom sintagmom krije razarajuća moć muške dvoličnosti.
prevlasti koja maskirana normalnošću pojave i vrijednosti
krijumčari unaprijed definirane razlike među rodovima.
12
Djed Mraz me pitao da li sam bila dobra. U ruci je platnenim koricama. ... Kasnije je majka u bilježnicu s
držao poklon zapakiran u veliki proziran najlon kroz crvenim koricama pisala dnevnik. Pisala je o ocu koji
kojeg su se nazirale loptaste naranče i zagonetna se porezao na komadić stakla na bazenu, zapisala je
tkanina s privlačnim cvjetnim utorkom. Kimnula sam kada su bili na bračnom putovanju. Zapisala je i
glavom kao da govorim „Da!“, a obrazi su mi se ocjene iz škole koju je završila. Kada se umorila od
zarumenjeli, jer sam se sjetila kukuruza, mačića, pisanja dnevnika, počela je pisati recepte za kolače.
kolača od blata i pačića koji je ležao u svom malom (Gromača 2004, 63)
grobu. (Gromača 2004, 23)
Majka je imala punu kutiju ogrlica. Rijetko ih je
Naivne pogreške poput odlaska od kuće sa nosila, one su ležale savinute u mala kugličasta
mačićem, skrivanje u kukuruzima, davanje kolača od gnijezda kao dokaz da je nekada prije, dok je još bila
pijeska dječacima, pretjerana ljubav prema pačiću mlada djevojka, živjela drugačijim životom. ... Sada
koja ga je odvela u smrt, dio su prirode djevojčice ponekad, dopuštala je da ih stavim oko vrata, ali kada
koja je nestašna, koja otkriva i spoznaje svijet. bi došlo vrijeme da se otac vrati s posla morala sam
Društveni aparat je u funkciji pripitomljavanja žen- ih brzo skidati i trčeći nositi nazad u sobu, kako bi
skog roda kao sirovine od koje se treba dobiti ponovo ležale savinute pod poklopcem kutije.
društveno koristan proizvod. S druge strane, na (Gromača 2004, 11)
nestašluke djevojčice treba gledati kao na propuste,
Muška dominacija ne završava samo u javnoj sferi.
takozvane mogućnosti rematerijalizacije. Proces se
Muškarac je prisutan u obje sfere kao vladar, iako je u
može desiti samo otvarenjem područja u „kojem se
privatnoj sferi njegova uloga često samo simbolička.6
sila regulatornog zakona može okrenuti protiv sebe
Sliku oca u djetinjstvu glavne junakinje obilježava
same i proizvesti mnoštvo reartikulacija koje dovode
odsustvo zbog rada u tvornici žice i jedan vid
u pitanje hegemonističku moć samog zakona“ (Butler
nespretnosti, te svijesti o očevom brzom odrastanju i
2001, 14). Nerijetko nestašluci završavaju kaznom od
teškom životu. Međutim, nije isključivo otac odsutan
strane autoriteta, koji u ime kulture u djevojčicu
iz porodice. Tatjana Gromača lik majke reprezentuje
projiciraju negativnu sliku nje same koja je zasnovana
kroz svijest o egzistencijalnom, čime se udvostručava
na predrasudama i stereotipima. Kao što bi to rekla
njena uloga. Pored brige za domaćinstvo, ona radi i u
Clarissa Pinkola Estes, u mnogim kulturama se
kancelariji u gradu.
očekuje da će djevojčica postati određeni tip osobe, da
će se ponašati u skladu sa društvenim propisima i da Kad je dolazila kući, majka je bila ljuta. Izlazila bi
će usvojiti sistem vrijednosti njezine porodice ili bar pred kuću i istresala plahte koje je poslije zatezala na
da neće podizati prašinu. krevetima. Zatim je podgrijavala ručak, kojeg je večer
U sistemskom kažnjavanju je artikulisano mjesto prije skuhala. Narezala bi kruh i pokupila sve mrvice
kulturne Traume odrastanja. U porodičnom domu se sa stola. Stavljala lonac na stol. Iz lonca se pušila
potvrđuje unaprijed zadata inferiornost žene u njenom podgrijana hrana. Uzimala je veliku žlicu i s njom
polju djelovanja, privatnoj sferi doma koja joj stavljala hranu u tanjur. Zatim bi sjedala za stol i jela.
dodjeljuje kultura. To izravno utiče na prirodu njenih (Gromača 2004, 26)
odnosa, kako unutar porodice, tako i na način da je Djevojčica koja svjedoči urušavanju ideala
integrira mehanizmima kulture koji je i dalje repro- savršenih porodičnih odnosa7 detektira česte svađe
duciraju u neljudske entitete kakvi su domaćica i među roditeljima koje su završavale majčinim
majka. Majka glavne junakinje udajom prelazi iz bijegom od kuće roditeljima u grad ili rođakama na
komfora gradskog života u malo selo gdje započinje kraju sela. U slobodnom ženskom prostoru sa
drugi život ni nalik onom prethodnom koji je toliko rođakama majka je mogla ostvariti intiman razgovor o
sličan djetinjem. Života iz kojeg je otrgnuta. Žena domaćinstvu, a sve izvan dometa muškog djelovanja.
koja postaje simbol za mjačinstvo i dom u kontekstu
kreiranja rodnog identiteta suočena je sa ograničenjem Sjedile su kraj peći i pričale o bolesti, nesreći i
njenih moći na privatnu sferu što se postiže smrti. Glasovi su im bili toliko jednolični i dosadni, da
društvenom opresijom. Univerzalna činjenica „kultu- ono o čemu su govorile nije bilo jako bitno. Puno
rom dodjeljenog drugorazrednog statusa žena“ (Ortner bitniji je bio ton kojim su iz njihovih suhih zakrivljenih
1983, 154) u porodičnom životu je ovaploćena kroz usnica izlazili ti glasovi. (Gromača 2004, 16)
njenu podređenost mužu. Dokaz za to je pražnjene
sadržaja njenog života, kako bi se u toj bračnoj
simbiozi naselili novi pojmovi i simboli žene- 6
domaćice koja žudnju za prethodnim životom U našim kulturama otac zbog različitih razloga „nije
mogao ili nije želio biti prisutan“ (Pincola-Estes 2007,
potiskuje strahom pred mužem. 202).
7
Kada se udala za oca, majka je sa sobom donijela Iz razloga što se u patrijarhatu ne računa na pobunu žene,
odjeću, album sa slikama i bilježnicu s crvenim kao i njen težak život na selu u drvenoj kući i usložnjenost
situacije radom u gradu.
13
Autorka precizno iz djetinje perspektive ispisuje strane, fragmenti teksta koji su pluralnost zasebno
društvenu determinaciju položaja rodova. Nasuprot ispripovijedanih doživljaja trpe ovaj prelaz. Proza
hladnim i sivim slikama muške svakodnevnice u kojoj Tatjane Gromače nema moralizatorsku dimenziju, ali
čovjek umire od alkohola jer je mnogo pio da bi suočavanje sa kulturnim obilježjima rata zadržava se
mogao da se smije i radnicima koji su krali žicu, ne jer na nivou detekcije ličnog traumatskog iskustva,
nisu imali, već što su htjeli da se bolje osjećaju – stoji obilježenog strahovima i kolektivne traume kakvu
duboko potresan primjer života djevojčicine majke. proizvodi rat na horizontu historije.
Tim postupkom autorka uopštava položaj žena u Totalizirajući diskurz etnopolitičke konstrukcije
društvu i zajednici. Drugosti izraz je ratnog imperativa koji prestruktuira
kategorije zajednica, težeći da ostvari etnički čiste
Autobus je ostavljao žene na ulazu u selo i one su
zajednice nasuprot kategorije neprijateljskih kolek-
sporo, u grupicama hodale prema kućama, vukući za
tiviteta. Etnički identitet podrazumijeva identifikaciju
sobom svoje torbe. Izgledale su kao robijaši nakon
na temelju iste kulture, jezika, religije, tradicije i
dugo godina pušteni na slobodu. Lica su im bila
povijesti. Etnička podjela, koja proizilazi iz prethodno
bezizražajna. Na njima se nije moglo vidjeti ni
navedenog, na mi i oni svjedoči o postojanju etničkog
komadića radosti zbog toga što se napokon vraćaju
pluralizma na određenom prostoru unutar političke
kućama, svojim muževima i djeci. (Gromača 2004, 26)
zajednice kao što su država ili narodne
Pored slučaja susjede koja je poslije svađe sa zajednice/nacije. Mit o našoj kulturi, kako kaže Rada
suprugom pronašla utočište u porodici male Iveković, putem kojeg se identificiraju pripadnosti
djevojčice, indikativan je i način na koji autorka sa etničkom i nacionalnom identitetu izmanipulisan
emapatijom piše o ženama iz sela ili o babi koja ne postaje mjesto tvorbe radikalnih oblika svijesti kakvi
može da se navikne na kuću od cigle, pa bježi od onih su patriotizam i nacionalizam. Religijsko područje
koji je ne vole. Baka bi nakon pokušaja bijega inkorporirano u okvire etničke kulture „konkretno i
revidirala i ćutke se vraćala kući. Djevojčicina nana povijesno je ugrađeno u diksurze moći“ što može biti
(druga baka, upotreba termina asocira na kulturološku jedan od načina putem kojih se marginaliziraju
razliku) u gradu nije imala različit život od žena sa pojedinke/ci i grupe.8 „Hijerarhije poželjnosti“
sela. Podređenost porodici i muškarcu o kojem je (Yuval-Davis 2004, 61) zahvaljujući konceptu isklju-
ekonomski ovisna, jer joj je bilo uskraćeno pravo na čivosti/uključivosti su u funkciji očuvanja poretka.
obrazovanje – slika je žene u kulturi s druge strane Najjače polje za manipulaciju i propagandu „vrijed-
granice. nosti“ utemeljenih na pomenutom principu u propa-
„Nana nije znala pisati. U planini u kojoj se rodila, giranju rata imaju mediji.
nije bilo škole ni đaka. Kada se udala, pisanje joj više Na televiziji su stalno prikazivali snimke rata i
nije trebalo. Naučila je čitati slova na vrećicama s katastrofa. U novinama su se povećale stranice crne
brašnom ili šećerom u prodavaonicama. Tako se nije hronike. Na naslovne strane stavljali su slike leševa,
mogla zbuniti kad je išla u kupovinu. Nikada nije išla zgaženih ili ubijenih ljudi, sve kako bi privukli što više
na posao, zarađivati novac. Novac za kupovinu je čitalaca. ... Radio je glasno tandrkao tužne pjesme o
dobijala od dede. Stajao je u ladici ispod kuhinjskih domovini i uspomenama. (Gromača 2004, 104-106)
krpa“. (Gromača 2004, 60)
Senzacionalizam, patriotizam, govor mržnje i
Kulture s obje strane kažnjavanjem različitosti stvaranje slike neprijateljskog Drugog postaju osnov-
oblikuju identitete Traumom. Esencijalizacija žena i ne metode držanja ljudi u stanju straha, omogu-
ženskoga, ta bolna strategija kulture u svrhu je ćavajući podmukloj ratnoj retorici pristup do svake
reprodukcije slike žene koja je kreirana od strane pojedinke/ca. Tim slijedom isprepletenosti, rod i spol
muškarca. Konstruisanje roda služi se sredstvima se nameću kao determinirajuće kategorije koje odre-
isključivanja. Subordiniranim ulogama žena se stavlja đuju i saučestvuju u konstrukciji pripadnosti kolek-
u nezahvalan položaj iz kojeg se može jedino izaći tivno kulturnom. To je simbioza roda i nacije.
borbom protiv autoriteta i demistifikacijom svog polo- Homi Bhabha piše o naciji kao djelatnoj ovlasti
žaja poslušnog odjeka. pripovijedanja koja kulturi omogućava potčinjavanja,
rastvaranja, reprodukcije, vođenja i stvaranja. Nacio-
Žena na povijesnom horizontu rata nalizam forsirajući religijsko, a time i dio kulturnog,
Za glavnu junakinju ove proze simbolički prelaz iz osim što sržno promovira potčinjenost žene muškarcu,
perioda djetinjstva u doba mladosti obilježio je rat. kroz mitove i priče transmituje identitet muškarca kao
Oštri rez u tekstu Tatjana Gromača opravdava ispisom primarnog koji ženu nasleđuje od oca i/ili usvaja od
povijesti pojedinke/ca čiji život, iako na tzv. „pozadini muža identifikacijom. Po logici patrijarhata identiteti
rata“ (Yuval-Davis 2004, 139) obilježava traumatsko
iskustvo susreta sa ratom i njegovo pogubno djelo- 8
vanje na „čovjekov svakodnevni život.“ S druge Tim činom one/i se guraju u Drugost koja je konstruisana
kao skup negativnih odlika (usp. Nancy Hartsock).
14