You are on page 1of 2

Glavni adut pjesme je ljepota.

Ljepotu mnogi pogrešno tumače – ljepota je onaj utisak u srcu i duši


koji prija. Sve je u pjesmi obavijeno velom ljepote i istina i strast, ona je izraz koji se pokazuje i kroz
tugu i kroz sjetu. U ovoj pjesmi naći ćemo još jedan njen jako bitan adut. To je refren sa svojim
zvukom i mišlju te prijatnošću zvanom ponavljanje. Sam refren je kratak jer je njegova primjena
promjenjiva (neće više, nema više, nikad više), ali njime završava svaka strofa. Taj refren je lako
pamtljiv i lako se urezuje u pamćenje. Još je zanimljivije zato što tu rečenicu izgovara ptica ljudskim
glasom – gavran, zloslutna ptica sa zloslutnim crnim plaštom. Sama njena pojava podsjeća nas na
nešto najstrašnije i najtužnije, na smrt koja povezuje sve već spomenute elemente - ljepotu, tugu i
sjetu koju izaziva. Čest motiv u mnogim pjesmama provlači se i u ovoj pjesmi, smrt voljene osobe i
osobu koja ju još uvijek voli i oplakuje. Pjesma započinje prisjećanjem pjesnika na jednu davnu, sjetnu
decembarsku noć, kada je sjedivši za stolom, polu-pospan proučavao stare, neobične spise u nadi da
će tako iz svog srca odagnati tugu za neprežaljenim gubitkom ljubavi svog života: djevojkom
besprijekorne ljepote, kojoj anđeli nadjenuše ime Lenora. Upravo ovo nastojanje pripovjedača da
zaboravi svoju preminulu ljubavnicu i njegova nemogućnost, točnije njegova sklonost
samoranjavanju, predstavlja samu srž i dinamiku cijele poeme.

Čuje kucanje i kada ode do vrata tamo ne vidi ništa, pomisli kako mu duh voljene kuca. Kada otvori
prozor uleti gavran kroz lepet i buku, i slijeće na Paladin kip. Da nije riječ o običnoj ptici, jasno nam
govori veoma zgodan, ali posve slučajan, iako neobičan gavranov odgovor na glasno izrečene
pjesnikove misli:

Tada nam se javlja novo, promijenjeno stanje i dolazi do novih događaja koji prekidaju lika u
razmišljanju i dovode ga u situaciju da počne da razmišlja, ne o nečemu drugome, već o onome o
čemu je već razmišljao, ali u još jačem intenzitetu. Ipak, on je iznenađen novim događajem i želi
shvatiti šta se to zbiva.

Tu dolazi i do otkrića identiteta lika – tužni ljubavnik. Ljubavnik se susreće sa pticom koja na sva
njegova pitanja odgovara riječima – Nikad više. Ove riječi se sada ponavljaju u svakoj strofi. Ljubavnik
se čudi, ali nastavlja obični razgovor sa pticom, a ptica i dalje odgovara isto. Tada, obuzet zloslutnim
glasom i riječima ptice, on počinje da postavlja sve manje obična pitanja i govori ptici sve ono što ga
tišti.

On očajava nad tim očekivanim odgovorom, ali i dalje postavlja pitanja koja mu zadaju sve veću i jaču
bol, jer bol je sve slađi što je veći. A ljubavnik u stvari shvaća da ptica i ne umije ništa drugo da kaže,
da ona njega uopće ne razumije i govori potpuno mehanički.

Ta mističnost svoj vrhunac doživljava u zadnje dvije strofe pjesme, gdje se gavran uspoređuje sa
„zloduhom, što sniva, spava“ i istovremeno se razotkriva dotad skrivena, ali dijelom naslućivana,
alegoričnost pjesme u stihovima:

Za primijetiti je, da riječi „iz mog srca kljun svoj vadi“ predstavljaju prvu metaforu u cijeloj pjesmi i
zajedno sa odgovorom „Nikad više“ potiču čitatelja da preispita svoje dosadašnje poimanje pjesme i
potraži dublji moralni sadržaj. Tek se u zadnjoj strofi naznačuje da je gavran zapravo simbol
„tugujućeg i nesvršujućeg prisjećanja“, kako svojim vlastitim riječima tumači Poe. Iz posljednje dvije
strofe saznajemo da Gavran nije nikakva zloslutna ptica niti zna šta se zbiva niti šta će se zbiti. On je
samo prividno znamenje u duši ljubavnikovoj koji se na kraju odaje sam.

Po vlastitim riječima Edgara Poea, pjesma je napisana od kraja prema početku, potpuno
programatski, a ipak vrhunskim umjetničkim majstorstvom. Krenuvši od dužine pjesme, teme, zatima
motiva, odredio je refren kao glavnu stilsku figuru i odlučio se za "Nevermore" = "Nikad više".