You are on page 1of 195

ARAKIS

KNJIGA 01

Philip K. Dick
ELEKTRIČNI SNOVI

Prijevodi s engleskog:
Milena Benini i Marko Fančović

Naslovi izvornika:
The Hood Maker
The Impossible Planet
The Commuter
Sales Pitch
Exhibit Piece
Human is
The Hanging Stranger
Autofac
Foster, You'are Dead
The Father-Thing
Kapuljaš
The Hood Maker (1955.)

K apuljača!“
„ „Netko s kapuljačom!“
Radnici i kupci žurili su pločnikom pridružujući se sve većoj gomili.
Mladić masnog lica odbacio je bicikl i pritrčao. Masa je rasla,
poslovni ljudi u sivim kaputima, tajnice umornih izraza, trgovci i
radnici.
„Drži ga!“ Gomila je milila naprijed. „Staroga!“
Mladić masnog lica podigao je kamen iz jarka i zavitlao ga.
Kamen je promašio starca i udario o izlog.
„Stvarno ima kapuljaču!“
„Oduzmite mu je!“
Palo je još kamenja. Starac je dahtao od straha pokušavajući se
progurati kraj dva vojnika koja su mu prepriječila put. Jedan kamen
udario ga je u leđa.
„Što to skrivaš?“ Masni mladić dojurio je do njega.
„Zašto se bojiš sondiranja?“
„Nešto skriva!“ Jedan radnik dograbio je starčev šešir. Željne
ruke zagrabile su prema tankoj metalnoj vrpci oko njegove glave.
„Nitko se nema pravo skrivati!“
Starac je pao na koljena i ruke, a kišobran mu se otkotrljao.
Jedan trgovac uhvatio mu je kapuljaču i povukao. Gomila je
navalila, trudeći se doći do metalne vrpce. Odjednom, mladić je
povikao. Ustuknuo je dižući kapuljaču. „Imam je! Imam je!“ Pojurio
je do svog bicikla i hitro odjurio, stežući iskrivljenu kapuljaču.
Robotski policijski auto zastao je kraj pločnika uz zavijanje
sirene. Robotski policajci su iskočili i rastjerali gomilu.
„Jeste povrijeđeni?“ Pomagali su starcu da ustane.
Starac je ošamućeno stresao glavom. S jednog su mu uha visjele
naočale. Krv i slina išarale su mu lice.
„U redu.“ Policajčevi metalni prsti su ga pustili. „Bolje se sklonite
s ulice. Negdje unutra. Za svoje dobro.“
Direktor Provjere Ross odgurnuo je ploču s dopisom. „Još jedan.
Bit će mi drago kad se usvoji Zakon protiv imuniteta.“
Peters podigne pogled. „Još jedan?“
„Još jedan s kapuljačom – zaštitom od sondiranja. To je već
deseti u zadnjih 48 sati. Isporučuju ih stalno sve više.“
„Šalju ih poštom, guraju pod vrata, u džepove, ostavljaju na
stolovima – ima bezbroj načina distribucije.“
„Kad bismo dobivali više obavijesti
Peters se iskrivljeno iskezi. „Čudo je što ih uopće dobivamo.
Postoji razlog zašto ti ljudi dobivaju kapuljače. Nisu nasumično
odabrani.“
„Zašto ih biraju?“
„Imaju što kriti. Zašto bi inače dobivali kapuljače?“
„A što je s onima koji nas ipak obavijeste?“
„Boje ih se nositi. Predaju nam kapuljače da izbjegnu sumnji.“
Ross se smrknuto zamislio. „Valjda.“
„Nevin čovjek nema razloga skrivati misli. Devedeset i devet
posto populacije sretno je što im skeniramo um. Većina ljudi želi
dokazati svoju odanost. Ali ovih jedan posto je nešto skrivilo.“
Ross je otvorio fascikl od tamnog papira i izvadio iskrivljenu
metalnu vrpcu. Usredotočeno ju je proučavao. „Pogledaj ti to. Samo
vrpca od neke slitine. Ali učinkovito presijeca svako sondiranje.
Tipići polude. Strese ih kad pokušaju proći kraj nje. Kao udar.“
„Poslao si uzorke u labos, naravno.“
„Ne. Ne želim da nam neki tehničar počne proizvoditi vlastite
kapuljače. Već imamo sasvim dovoljno problema!“
„Kome je ovo oduzeto?“
Ross pritisne gumb na svome stolu. „Otkrit ćemo. Pozvat ću
tipića da podnese izvješće.“
Vrata su se rastopila a mršavi mladić masnog lica ušao je u sobu.
Ugledao je metalnu vrpcu u Rossovoj ruci i nasmiješio se tankim,
prodornim osmijehom. „Tražili ste me?“
Ross je proučavao mladića. Plava kosa, plave oči. Klinac običnog
izgleda, možda druga godina studija. Ali Ross je znao da nije tako.
Ernest Abbud bio je telepatski mutant – tipić. Jedan od nekoliko
stotina koje je Provjera zapošljavala za sondiranje odanosti.
Prije tipića, sondiranje odanosti je bilo nasumično. Zakletve,
ispitivanja, prisluškivanja nisu bila dovoljna. Teorija da svatko mora
dokazati svoju odanost bila je lijepa – kao teorija. U praksi, malo tko
je to mogao učiniti. Činilo se da bi koncept krivnje dok se ne dokaže
nevinost moralo napustiti i vratiti se rimskom pravu.
Taj naizgled nerješivi problem pronašao je rješenje u
madagaskarskom udaru 2004. Valovi zračenja prekrili su nekoliko
tisuća vojnika postavljenih u tom području. Od onih koji su
preživjeli, tek malobrojni su proizveli potomstvo. Ali od nekoliko
stotina djece koja su se rodila preživjelima udara, mnoga su
iskazivala neuralne osobine radikalno novog tipa. Nastao je ljudski
mutant – prvi put u tisućama godina.
Tipići su se pojavili slučajno. Ali riješili su najveći problem s
kojim se suočavala Unija slobode: otkrivanje i kažnjavanje
neodanosti. Tipići su bili od neprocjenjive vrijednosti za vladu Unije
slobode – i sami su to znali.
„Ovo si ti našao?“ upitao je Ross pokazujući kapuljaču.
Abbud kimne. „Da.“
Mladić je slijedio njegove misli, a ne izgovorene riječi. Ross se
ljutito zarumeni. „Kakav je bio čovjek?“ upita oštro. „U dopisu nema
detalja.“
„Zove se doktor Franklin. Direktor Savezne komisije za resurse.
Star šezdeset i sedam godina. Ovdje u posjetu rođaku.“
„Walter Franklin! Čuo sam za njega.“ Ross je zurio u Abbuda.
„Onda već –“
„Čim sam uklonio kapuljaču mogao sam ga skenirati.“
„Kamo je Franklin otišao nakon napada?“
„U zatvoreno. Po uputama policije.“
„Stigli su?“
„Nakon što je kapuljača oduzeta, naravno. Išlo je savršeno.
Franklina je uočio jedan drugi telepat, ne ja. Dobio sam obavijest da
se Franklin kreće prema meni. Kad je stigao do mene, povikao sam
da nosi kapuljaču. Okupila se gomila, i drugi su preuzeli vikanje.
Stigao je i drugi telepat, pa smo manipulirali gomilom dok mu se
nismo približili. Osobno sam mu oduzeo kapuljaču – a ostatak
znate.“
Ross je časak šutio. „Znaš li kako je dobio kapuljaču? Jesi li to
skenirao?“
„Stigla mu je poštom.“
„Ima li on –“
„Nema pojma tko ju je poslao ni odakle je došla.“
Ross se namršti. „Onda nam ne može dati nikakve informacije o
njima. Pošiljateljima.“
„Kapuljašima“, reče Abbud ledeno.
Ross hitro podigne pogled. „Molim?“
„Kapuljaši. Netko ih mora praviti.“ Abbudovo lice je otvrdnulo.
“Netko izrađuje zaštitu od skeniranja da nas zadrži podalje.“
„I siguran si da –“
„Franklin ništa ne zna! Sinoć je stigao u grad. Jutros mu je
poštanski stroj donio kapuljaču. Neko je vrijeme premišljao. Onda
je kupio šešir i stavio ga preko kapuljače. Krenuo je pješice prema
kući svoje nećakinje. Ugledali smo ga nekoliko minuta poslije, kad
nam je ušao u domet.“
„Izgleda da ih u zadnje vrijeme ima više. Šalje se više kapuljača.
Ali ti to već znaš.“ Ross stisne vilicu. „Moramo pronaći pošiljatelje.“
„Trebat će vremena. Oni izgleda stalno nose kapuljače.“
Abbudovo se lice iskrivilo. „Moramo doći tako prokleto blizu! Naš
je domet skeniranja iznimno ograničen. Ali prije ili kasnije pronaći
ćemo jednog od njih. Prije ili kasnije strgnut ćemo kapuljaču s
nekoga – i pronaći njega...“
„U posljednjih godinu dana otkriveno je pet tisuća ljudi koji nose
kapuljače“, objavi Ross. „Pet tisuća – a nitko od njih ništa ne zna. Ni
odakle kapuljače dolaze, ni tko ih pravi.“
„Kad nas bude više, imat ćemo bolje šanse“, reče Abbud
smrknuto. „Ovog časa nas je premalo. Ali s vremenom –“
„Skenirat ćeš Franklina, zar ne?“ rekao je Peters Rossu. „To se
podrazumijeva.“
„Valjda.“ Ross kimne Abbudu. „Možeš krenuti s njim. Neka
netko iz tvoje skupine provede redovno potpuno skeniranje i pogleda
ima li što zanimljivo pokopano negdje u nesvjesnom neuralnom
području. Izvijesti me o rezultatima kao i obično.“
Abbud je posegnuo u svoj kaput. Izvadio je namotaj s vrpcom i
bacio ga na stol pred Rossa. „Evo.“
„Što je to?“
„Potpuni sken s Franklina. Sve razine – do kraja pretražene i
zabilježene.“
Ross je zurio u mladića. „Ti –“
„Obavili smo sve.“ Abbud je krenuo prema vratima. „I to dobro.
Cummings je to napravio. Pronašli smo bitnu nelojalnost. Više
ideološku nego otvorenu. Vjerojatno ćete ga htjeti uhititi. Imao je
dvadeset i četiri godine kad je naišao na neke stare knjige i muzičke
zapise. Jako su utjecali na njega. Drugi dio vrpce odnosi se na našu
procjenu njegove devijacije.“
Vrata su se istopila i Abbud je otišao.
Ross i Peters zurili su za njim. Konačno, Ross podigne kalem s
vrpcom i spremi ga s iskrivljenom metalnom kapuljačom.
„Prokletstvo“, reče Peters. „Obavili su sken.“
Ross kimne, duboko zamišljen. „Aha. I nisam siguran da mi se
to sviđa.“
Njih dvojica razmijenili su poglede – i znali su, istovremeno, da
ispred ureda Ernest Abbud skenira njihove misli.
„Prokletstvo!“ reče Ross isprazno. „Prokletstvo!“

Walter Franklin ubrzano je disao ogledavajući se oko sebe. Obrisao


je znoj nervoze sa svoga izboranog lica drhtavom rukom.
U hodniku, odjekujuća sirena agenata Provjere oglasila se i
postajala sve glasnija.
Pobjegao je od gomile – siguran na neko vrijeme. To je bilo prije
četiri sata. Sad je sunce zašlo i večer se spuštala na New York. Uspio
je prijeći pola grada, skoro do predgrađa – a sad je izašao javni poziv
za njegovo uhićenje.
Zašto? Radio je za vladu Unije slobode cijelog života. Nije učinio
ništa nelojalno. Ništa osim što je otvorio jutarnju poštu, pronašao
kapuljaču, promislio o tome, i konačno je stavio. Sjećao se ceduljice
s uputama:

POZDRAV!
Ovaj štitnik od skeniranja dobili ste
uz pozdrav njegovog autora u iskrenoj
nadi da će vam biti od neke koristi.
Hvala.

Ništa drugo. Nikakve druge informacije. Dugo je razmišljao. Bi


li je navukao? Nikad ništa nije učinio. Nije imao što skrivati – ništa
neodano Uniji. Ali sama ga je pomisao fascinirala. Kad bi navukao
kapuljaču, njegov bi um bio samo njegov. Nitko ne bi mogao
zagledati u njega. Um bi opet pripadao samo njemu, privatno, tajno,
mogao bi misliti što god želi, beskrajne misli ni za koga osim samo
za njega.
Konačno se odlučio i navukao kapuljaču, stavivši preko nje svoju
staru fedoru. Izašao je – a za deset minuta oko njega je vrištala i
vikala gomila. A sad je izdana opća uzbuna za njegovo uhićenje.
Franklin si je očajnički razbijao glavu: što bi mogao učiniti?
Mogli bi ga dovesti pred Odbor za provjeru. Ne bi ga ni za što
optužili: on bi se morao oprati, dokazati da je odan. Je li ikad učinio
nešto pogrešno? Je li učinio nešto što je zaboravio? Navukao je
kapuljaču. Možda je to to. U Kongresu se raspravljalo o nekakvom
zakonu protiv imuniteta po kojem bi nošenje zaštite od sondiranja
postalo zločin, ali još nije usvojen – agenti Provjere bili su blizu,
skoro su ga uhvatili. Povukao se hodnikom hotela, očajnički se
obazirući. Crveni znak bljeskao je riječ IZLAZ. Požurio je prema
njemu niz podrumsko stubište, pa van na mračnu ulicu. Bilo je loše
što je vani, gdje su gomile. Pokušao je ostati u zatvorenom koliko je
god mogao. Ali više nije imao izbora.
Iza njega, neki je glas prodorno odjeknuo. Nešto je prošlo kraj
njega i dio pločnika nestao je u dimu. Slemova zraka. Franklin je
potrčao hvatajući dah, zašao za ugao pa niz pokrajnju ulicu.
Ljudi su ga čudno gledali dok je jurio kraj njih.
Prešao je preko prometne ulice i našao se u velikoj skupini koja
je sukljala iz kazališta. Jesu li ga agenti vidjeli? Nervozno se
ogledavao. Ni jednog na vidiku.
Na uglu je prešao na zeleno. Stigao je do otoka na polovici ceste
promatrajući auto Provjere kako kreće prema njemu. Jesu li ga
vidjeli kako prelazi do otoka? Sišao je s otoka i krenuo prema
pločniku s druge strane. Auto Provjere naglo je jurnuo naprijed,
ubrzavajući. Pojavio se još jedan iz suprotnog smjera.
Franklin je stigao do pločnika.
Prvi se auto zaustavio. Agenti Provjere iskočili su van, na
pločnik. Bio je u klopci. Nije se imao gdje sakriti. Oko njega, umorni
kupci i činovnici gledali su ga znatiželjno, bez imalo sućuti na licima.
Nekolicina mu se kesila s praznoglavom zabavljenošću. Franklin se
izbezumljeno ogledavao. Nema mjesta, nema vrata, nema nikoga –
Jedan se auto zaustavio pred njim a vrata su mu se otvorila.
„Ulazi.“ Mlada djevojka nagnula se prema njemu, s hitnošću na
ljupkom licu. „Ulazi, dovraga!“
Ušao je. Djevojka je zalupila vrata a auto je ubrzao. Auto
Provjere skrenuo je ispred njih, otmjenom masom blokirajući ulicu.
Drugi auto Provjere krenuo je za njima.
Djevojka se nagnula naprijed i primila volan. Auto je naglo
uzletio. Napustio je ulicu ostavljajući druge automobile iza sebe.
Bljesak ljubičastog osvijetlio je nebo u pozadini.
„Dolje!“ odreže djevojka. Franklin se spustio u svome sjedalu.
Auto se dizao u širokom luku, prolazeći iza zaštitnih stupova cijelog
reda zgrada. Na tlu, automobili Provjere su odustali i krenuli natrag.
Franklin se smjestio na sjedalo drhtavo si brišući čelo. „Hvala“,
promrmlja.
„Nema na čemu.“ Djevojka je ubrzala. Izlazili su iz poslovnog
dijela grada, krećući se nad stambenim predgrađima. Vozila je u
tišini, usredotočena na nebo pred sobom.
„Tko si ti?“
Djevojka mu dobaci nešto. „Navuci to.“
Kapuljača. Franklin ju je otkopčao i nespretno je navukao preko
glave. „Na mjestu je.“
„Inače će nas uhvatiti tipićkim skeniranjem. Moramo stalno
paziti.“
„Kamo idemo?“
Djevojka se okrenula prema njemu, proučavajući ga mirnim
sivim očima, s jednom rukom na volanu. „Idemo do Kapuljaša“,
rekla je. „Javna uzbuna zbog tebe je glavni prioritet. Ako te pustim,
nećeš potrajati ni sat vremena.“
„Ali ne shvaćam.“ Franklin je zbunjeno stresao glavom. „Zašto
me traže? Što sam učinio?“
„Smjestili su ti.“ Djevojka je okrenula auto u širokom luku dok
je vjetar oštro zviždao preko odbojnika. „Tipići su ti smjestili. Stvari
se brzo događaju. Nemamo vremena za gubljenje.“
Mali ćelavi muškarac skinuo je naočale i pružio ruku Franklinu uz
kratkovidno škiljenje. „Drago mi je, doktore. S velikim sam
zanimanjem pratio vaš rad u Vijeću.“
„Tko ste vi?“ upita Franklin.
Sitni čovjek nelagodno se nasmiješi. „Ja sam James Cutter.
Kapuljaš, kako me tipići zovu. Ovo je naša tvornica.“ Mahnuo je oko
sebe. „Pogledajte je.“
Franklin se ogledao. Nalazio se u skladištu, drevnoj drvenoj
zgradi iz prošlog stoljeća. Ogromne grede prošarane crvotočinom
uzdizale su se suhe i krckave. Pod je bio od betona. Staromodna
fluorescentna svjetla treptala su sa stropa. Zidovi su bili isprugani
vodenim mrljama i nabreklim cijevima.
Franklin se kretao po prostoriji, a Cutter ga je pratio. Bio je
zapanjen. Sve se dogodilo brzo. Činilo se da je izvan New Yorka, u
nekom otrcanom industrijskom predgrađu. Svuda oko njega radili
su ljudi pognuti nad kalupe i strojeve. Zrak je bio vreo. Zujao je neki
drevni ventilator. Skladište je odjekivalo i vibriralo u stalnoj galami.
„Ovo –“ promrmlja Franklin. „Ovo je –“
„Mjesto gdje proizvodimo kapuljače. Nije baš impresivno, zar
ne? Nadamo se da ćemo se kasnije preseliti u nove prostorije. Dođite
sa mnom, pokazat ću vam i ostatak.
Cutter je otvorio jedna pokrajnja vrata i našli su se u malom
laboratoriju, s bočicama i retortama rasutim u neredu. „Ovdje
istražujemo. Čisto i primijenjeno. Naučili smo neke stvari. Neke
ćemo možda iskoristiti, za neke se nadamo da nam neće trebati. A i
naše izbjeglice tako imaju što raditi.“
„Izbjeglice?“
Cutter je odgurnuo nekakvu opremu i sjeo na laboratorijski stol.
„Većina ostalih je ovdje iz istog razloga kao i vi. Smjestili su im tipići.
Optužili ih za devijacije. Samo smo ih mi prvi pronašli.“
„Ali zašto –“
„Su vama smjestili? Zbog vašeg položaja. Direktor jednog
vladinog odjela. Svi ovi ljudi bili su važni – i svima su im smjestili
tipićkim sondiranjem.“ Cutter je zapalio cigaretu oslanjajući se na
vodom umrljan zid. „Mi postojimo zbog otkrića koje se prije deset
godina dogodilo u jednom vladinom laboratoriju.“ Dodirnuo je
svoju kapuljaču. „Ova slitina – neprobojna je za sondiranje. Otkrio
ju je slučajno jedan od ovih ljudi. Tipići su smjesta krenuli za njim,
ali pobjegao im je. Napravio je nekoliko kapuljača i predao ih
drugim stručnjacima iz svoga polja. Tako smo počeli.“
„Koliko vas ima?“
Cutter se nasmije. „To vam ne mogu reći. Dovoljno da
proizvodimo kapuljače i šaljemo ih okolo. Ljudima koji su važni u
vladi. Ljudima koji imaju bitne položaje. Znanstvenicima,
dužnosnicima, obrazovateljima –“
„Zašto?“
„Jer želimo stići do njih prije tipića. Do vas smo stigli prekasno.
Izvješće o potpunom skeniranju je za vas već izrađeno, prije nego što
smo vam čak i poslali kapuljaču. Tipići postupno preuzimaju vladu.
Odabiru najbolje ljude, optužuju ih i pobrinu se da ih uhite. Ako tipić
kaže da je netko nelojalan, Provjera ga mora uhvatiti. Pokušali smo
vam na vrijeme doturiti kapuljaču. Provjeri ne bi mogli predati
izvješće ako nosite kapuljaču. Ali nadmudrili su nas. Nahuškali su
na vas gomilu i oteli vam kapuljaču. Čim su vam je skinuli, podnijeli
su izvješće Provjeri.“
„Znači zato su je htjeli skinuti.“
„Tipići ne mogu podnijeti izvješće o čovjeku čiji je um
neprobojan za sondiranje. Provjera nije baš tako glupa. Tipići
moraju skidati kapuljače. Tko god nosi kapuljaču im je izvan
dohvata. Dosad su se snalazili potičući gomile – ali to nije
učinkovito. Sad rade na zakonu u Kongresu. Zakon protiv imuniteta
senatora Walda. Time bi nošenje kapuljača postalo nezakonito.“
Cutter se ironično nasmije. „Ako je netko nevin, zar ne bi trebao
željeti da mu sondiraju um? Zakon bi nošenje zaštite od sondiranja
učinio zločinom. Ljudi koji dobiju kapuljače predat će ih Provjeri.
Niti jedan u deset tisuća neće zadržati kapuljaču ako to bude značilo
zatvor i oduzimanje imovine.“
„Ja znam tog Walda. Ne mogu povjerovati da shvaća što bi taj
zakon učinio. Kad bi mu se moglo objasniti –“
„Baš tako! Kad bi mu se moglo objasniti. Ovaj zakon se mora
zaustaviti. Ako prođe, gotovi smo. A tipići će pobijediti. Netko mora
razgovarati s Waldom i natjerati ga da shvati situaciju.“ Cutteru su
oči sjajile. „Vi ga poznajete. Sjetit će vas se.“
„Kako to mislite?“
„Frankline, šaljemo vas natrag – da se sastanete s Waldom. To
nam je jedina prilika da zaustavimo zakon. A njega moramo
zaustaviti.“

Jahta je grmjela iznad Stjenjaka, a ispod njih bljeskali su grmovi i


guste šume. „Tamo desno ima jedan ravan pašnjak“, rekao je Cutter.
„Spustit ću nas ako ga pronađem.“
Isključio je potisnike. Grmljavina je zamrla u tišinu. Ponirali su
iznad bregova.
„Još desno“, reče Franklin.
Cutter je spustio jahtu u širokom luku. „To će nas dovesti u
blizinu Waldova imanja. Ostatak ćemo prijeći pješice.“ Snažan
drhtaj ih je potresao kad su sletne peraje uronile u tlo – a onda su
stali.
Svuda oko njih, visoko drveće zibalo se na vjetru. Bilo je
prijepodne. Zrak je bio prohladan i tanak. Bili su visoko, još uvijek
u planinama, sa strane Colorada.
„Kakve su nam šanse da stignemo do njega?“ upita Franklin.
„Ne baš dobre.“
Franklin se trgne. „Zašto? Zašto ne?“
Cutter je otvorio vrata jahte i skočio na tlo. „Dođite.“ Pomogao
je Franklinu da izađe i zalupio vrata za njim. „Walda čuvaju.
Okružuje ga zid robota. Zato još nikad nismo pokušali ovako nešto.
Da nije tako bitno, ne bismo ni sad pokušavali.“
Ostavili su pašnjak za sobom, spuštajući se niz brijeg uskim,
zaraslim puteljkom. „Zašto oni to rade?“ upita Franklin. „Tipići.
Zašto žele prigrabiti moć?“
„Valjda zbog ljudske prirode.
„Ljudske prirode?“
„Tipići nisu ništa drugačiji od jakobinaca, okrugloglavaca,
nacista, boljševika. Uvijek postoji neka skupina koja želi voditi
čovječanstvo – za opće dobro, naravno.“
„I tipići to vjeruju?“
„Većina tipića vjeruje da su prirodni vođe ljudskog roda.
Netelepatski ljudi su niža vrsta. Tipići su sljedeći korak, homo
superior. A budući da su superiorni, prirodno je da vode. Donose sve
odluke za nas.“
„A vi se ne slažete“, reče Franklin.
„Tipići su drukčiji od nas – ali to ne znači da su bolji. Telepatska
moć ne donosi automatski opću superiornost. Tipići nisu viša rasa.
Oni su ljudska bića s jednom posebnom sposobnošću. Ali to im ne
daje pravo da nam govore što da radimo. Nije to nova pojava.“
„A tko bi onda trebao voditi ljudski rod?“ upita Franklin. „Tko
bi trebali biti vođe?“
„Nitko ne bi trebao voditi ljudski rod. Trebao bi voditi sam
sebe.“ Cutter se naglo nagnuo naprijed, napetog tijela. „Skoro smo
stigli. Waldovo je imanje ravno pred nama. Pripremite se. Sve će
ovisiti o sljedećih nekoliko minuta.“

„Nekoliko robotskih čuvara.“ Cutter je spustio dalekozor. „Ali ne


brine me to. Ako Waldo ima nekog tipića kraj sebe, otkrit će naše
kapuljače.“
„A ne smijemo ih skinuti.“
„Ne. Sve bi izašlo na vidjelo i prenijelo se od tipića do tipića.“
Cutter je oprezno krenuo naprijed. „Roboti će nas zaustaviti i tražiti
identifikaciju. Morat ćemo se osloniti na vašu direktorsku
iskaznicu.“
Izašli su iz grmlja, prešli otvoreno polje prema zgradama imanja
senatora Walda. Izašli su na zemljani put i krenuli njime, obojica
šuteći, promatrajući pejzaž pred sobom.
„Stoj!“ Pojavio se robotski stražar koji je žurio prema njima
preko polja. „Identificirajte se!“
Franklin pokaže svoju iskaznicu. „Ja imam direktorsku razinu.
Ovdje smo da vidimo senatora. Ja sam mu stari prijatelj.“
Automatski releji su krčali dok je robot proučavao
identifikacijsku iskaznicu. „Direktorska razina?“
„Tako je“, rekao je Franklin s blagom nelagodom.
„Miči nam se s puta“, reče Cutter nestrpljivo. „Nemamo
vremena za gubljenje.“
Robot se nesigurno povukao. „Oprostite što sam vas zaustavio,
gospodo. Senator je u glavnoj zgradi. Ravno pred vama.“
„U redu.“ Cutter i Franklin prošli su kraj robota. Na
Cutterovom okruglom licu pojavio se znoj.
„Uspjeli smo“, promrmljao je. „Sad se samo možemo nadati da
unutra nema tipića.“
Franklin je stigao do trijema. Polako se uspeo uz njega, a Cutter
za njim. Na vratima je zastao, bacajući pogled prema manjem
čovjeku. „Hoću li –“
„Idemo.“ Cutter je bio napet. „Ravno unutra. Sigurnije je tako.“
Franklin je podigao ruku. Vrata su oštro kliknula dok ih je
njihova leća fotografirala i provjeravala sliku. Franklin se molio u
sebi. Ako je uzbuna Provjere stigla do tuda –
Vrata su se rastopila.
„Unutra“, reče Cutter hitro.
Franklin je ušao, ogledavajući se kroz polutamu. Zatreptao je,
prilagođavajući se slabom svjetlu u hodniku. Netko je išao prema
njemu. Obris, maleni obris koji je stizao hitro i gipko. Je li to Waldo?
Mršavi mladić masnog lica ušao je u predvorje s fiksiranim
osmijehom na licu. „Dobro jutro, doktore Franklin“, rekao je.
Podigao je svoj Slemov pištolj i opalio.
Cutter i Ernest Abbud zurili su u gnjecavu masu koja je nekad
bila doktor Franklin.
„Je li to bilo neophodno?“
Abbud se pomaknuo, odjednom svjestan Cuttera. „Zašto ne?“
Slegnuo je ramenima uperivši pištolj u Cutterov trbuh. „Bio je starac.
Ne bi dugo potrajao u sigurnosnom logoru.“
Cutter je izvadio svoju kutiju cigareta i polako zapalio, pogleda
uprtog u mladića. Nikad prije nije vidio Ernesta Abbuda. Ali znao je
tko je. Promatrao je mladića masnog lica kako odsutno nogom
dodiruje ostatke na podu.
„Znači, Waldo je tipić“, reče Cutter.
„Da.“
„Franklin je pogriješio. On potpuno razumije svoj zakon.“
„Naravno! Zakon protiv imuniteta je integralni dio naših
aktivnosti.“ Abbud je zamahnuo pištoljem. „Skinite kapuljaču. Ne
mogu vas skenirati – a to mi se ne sviđa.“
Cutter je oklijevao. Zamišljeno je bacio cigaretu na pod i
zgnječio je petom. „Što vi radite ovdje? Obično se držite New Yorka.
Ovo je daleko.“
Abbud se nasmiješi. „Pokupili smo Franklinove misli dok je
ulazio u djevojčin auto – prije nego što mu je dala kapuljaču. Predugo
je čekala. Dobili smo jasnu sliku nje, sa stražnjeg sjedala, naravno.
Ali okrenula se kad mu je davala kapuljaču. Prije dva sata, Provjera
ju je pokupila. Ona je znala puno – naš prvi pravi trag. Uspjeli smo
pronaći tvornicu i pokupiti većinu radnika.“
„Oh?“ promrmlja Cutter.
„I sad su u pritvoru. Nemaju više kapuljača – a nema ni zaliha
namijenjenih distribuciji. I strojevi su rastavljeni. Koliko ja znam,
imamo cijelu skupinu. Vi ste zadnji.“
„Pa zar je onda važno ako zadržim kapuljaču?“
Abbudu oči zabljesnu. „Skinite je. Želim vas skenirati –
gospodine Kapuljašu.“
Cutter zastenje. „Kako to mislite?“
„Nekolicina vaših ljudi dala nam je vašu sliku – i detalje vašeg
puta ovamo. Došao sam osobno, a Walda sam unaprijed upozorio
kroz naš sustav prijenosa. Htio sam sam biti ovdje.“
„Zašto?“
„Ovo je događaj. Važan događaj.“
„Koji položaj vi imate?“ upita Cutter.
Abbudovo masno lice postalo je ružno. „Daj! Skidaj kapuljaču!
Mogao bih te smjesta raznijeti. Ali želim te prvo skenirati.“
„Dobro. Skinut ću je. Skeniraj me ako želiš. Idi dokle god te
volja.“ Cutter je zastao, razmišljajući. „Sam si si kriv.“
„Kako to misliš?“
Cutter je skinuo svoju kapuljaču i bacio je na stol kraj vrata.
„Onda? Što vidiš? Što ja znam – što nitko drugi ne zna?“
Na trenutak, Abbud je šutio.
Odjednom mu se lice trznulo, usta se iskrivila. Pištolj se zaljuljao.
Abbud je zateturao, a divlji drhtaj prošao mu je mršavim tijelom.
Zabuljio se u Cuttera sa sve većim užasom.
„Tek sam nedavno to doznao“, reče Cutter. „U labosu. Nisam to
htio iskoristiti – ali ti si me natjerao da skinem kapuljaču. Oduvijek
sam slitinu smatrao svojim najvažnijim otkrićem – sve do ovoga. Na
određeni način, to je važnije. Zar ne?“
Abbud je šutio. Lice mu je bilo bolesno blijedo. Usnice su mu se
pomicale, ali nije ispuštao ni zvuka.
„Slutio sam – i slijedio slutnju. Znao sam da ste vi telepati rođeni
iz jedne skupine, kao posljedica nesreće – madagaskarska
hidrogenska eksplozija. To me natjeralo da se zamislim. Većina
mutanata koje znamo nastaje kad određena vrsta stigne do stadija
mutacije. Ne kao samo jedna skupina na jednom području. Nego u
cijelom svijetu, gdje god postoji ta vrsta.
Oštećenje spermijske plazme u određenoj skupini ljudi je uzrok
vašeg postojanja. Vi niste mutanti u smislu da predstavljate prirodni
razvoj evolucijskog procesa. Ni na koji način ne može se reći da je
homo sapiens stigao do stadija mutacije. Pa možda niste mutanti.
Počeo sam provoditi studije, neke biološke, neke samo
statističke. Sociološke. Počeli smo uspoređivati činjenice o vama, o
svakom članu vaše skupine kojeg smo mogli pronaći. Koliko vam je
godina. Što radite. Koliko vas je oženjeno. Broj djece. Nakon nekog
vremena, stigao sam do činjenica koje sad skeniraš.“
Cutter se prignuo bliže Abbudu, uporno promatrajući mladića.
„Ti nisi pravi mutant, Abbud. Tvoja skupina postoji zbog
slučajne eksplozije. Drukčiji ste od nas zbog oštećenja
reproduktivnog sustava vaših roditelja. Nedostaje vam jedna
osobina koju imaju pravi mutanti.“ Blijedi smiješak prešao je preko
Cutterova lica. „Puno vas je oženjeno. Ali nema ni jednog rođenja.
Ni jednog! Ni jednog tipićkog djeteta! Ne možete se reproducirati,
Abbud. Sterilni ste, svi vi. Kad umrete, više vas neće biti.
Vi niste mutanti. Vi ste nakaze!“
Abbud je teško zastenjao dok mu je tijelo drhtalo. „Vidim to u
tvome umu.“ S naporom se pribrao. „I to si tajio, je li tako? Ti si
jedini tko zna?“
„Još netko zna“, reče Cutter.
„Tko?“
„Ti znaš. Skenirao si me. A kako si tipić, svi ostali –“
Abbud je opalio zabivši Slemov pištolj divlje u svoj želudac.
Rasipao se i pao u kiši komadića. Cutter se odmaknuo, rukama
prekrivajući lice. Sklopio je oči i zadržao dah.
Kad je opet pogledao, nije bilo ničega.
Cutter strese glavom. „Prekasno, Abbude. Nisi bio dovoljno brz.
Skeniranje je trenutno – a Waldo je u dometu. Sustav prijenosa... A
čak i ako su promašili tebe, sigurno moraju pokupiti mene.“
Neki zvuk. Cutter se okrene. Agenti Provjere hitro su ulazili u
predvorje, bacajući poglede na ostatke na podu pa na Cuttera.
Direktor Ross nesigurno je uperio oružje u Cuttera, zbunjen i
potresen. „Što se ovdje dogodilo? Gdje –“
„Skenirajte ga!“ odreže Peters. „Brzo dovedite nekog tipića
ovamo. Dovedite Walda. Otkrijte što se dogodilo.“
Cutter se ironično iskezi. „Jasno“, rekao je, drhtavo kimajući
glavom. Opustio se od olakšanja. „Skenirajte me. Nemam što kriti.
Dovedite tipića da me sondira – ako uspijete nekog pronaći...“
Nemogući planet
The Impossible Planet (1953.)

S amo stoji tamo“, rekao je Norton nervozno. „Kapetane, morat


„ ćete porazgovarati s njom.“
„A što želi?“
„Želi kartu. Gluha je k'o top. Samo stoji i zuri i neće se maknuti.
Ježim se od nje.“
Kapetan Andrews polako je ustao. „Dobro. Razgovarat ću s
njom. Pošaljite je unutra.“
„Hvala.“ Norton je hodniku rekao: „Kapetan će razgovarati s
vama. Dođite.“
Pred kontrolnom se prostorijom nešto uskomešalo. Bljesak
metala. Kapetan Andrews odmakao je svoj stolni skener i ustao,
čekajući.
„Ovamo.“ Norton je unatraške ušao u kontrolnu prostoriju.
„Ovuda. Evo, tu je.“
Iza Nortona išla je sitna smežurana starica. Kraj nje se kretao
blještavi robuga, visoki robotski sluga, koji ju je pridržavao za jednu
ruku. Robuga i sićušna starica polako su ušli u kontrolnu prostoriju.
„Ovo su njeni dokumenti.“ Norton je na stol spustio fascikl s
divljenjem u glasu. „Ima tristo i pedeset godina. Jedna od najstarijih
održanih. S Rige II.“
Andrews je polako listao fascikl. Ispred stola, staričica je stajala
u tišini, zureći ravno pred sebe. Oči su joj bile blijedoplave. Kao
prastari porculan.
„Irma Vincent Gordon“, promrmlja Andrews. Podigao je
pogled. „Je li tako?“
Starica nije odgovorila.
„Potpuno je gluha, gospodine“, reče robuga.
Andrews je zastenjao i vratio se fasciklu. Irma Gordon bila je
među izvornim naseljenicima u sustavu Riga. Podrijetlo nepoznato.
Vjerojatno se rodila negdje u svemiru, na jednom od starih sub-c
brodova. Prožeo ga je neki čudan osjećaj. To sitno staro stvorenje.
Kolika je stoljeća vidjela! Promjene.
„I ona želi putovati?“ upitao je robugu.
„Da, gospodine. Došla je od kuće kako bi kupila kartu.“
„Može li podnijeti putovanje svemirom?“
„Došla je s Rige ovamo, na Fomalhaut IX.“
„Kamo želi ići?“
„Na Zemlju, gospodine“, reče robuga.
„Zemlju!“ Andrews je razjapio usta. Nervozno opsuje. „Kako to
mislite?“
„Ona želi putovati na Zemlju, gospodine.“
„Vidite?“ promrmlja Norton. „Totalno luda.“
Čvrsto stisnuvši svoj radni stol, Andrews se obrati starici.
„Gospođo, ne možemo vam prodati kartu za Zemlju.“
„Ona vas ne čuje, gospodine“, reče robuga.
Andrews je pronašao komad papira. Napisao je krupnim
slovima:
NE MOGU VAM PRODATI KARTU DO ZEMLJE
Podigao ga je. Staričine su se oči pokretale dok je proučavala
riječi. Usne joj se trznu. „Zašto ne?“ reče konačno. Glas joj je bio tih
i suh. Kao šuškanje lišća.
Andrews naškraba odgovor.
NE POSTOJI
Smrknuto je dodao
MIT – LEGENDA – NIKAD NIJE NI POSTOJALA
Staričine blijede oči maknu se s riječi. Zurila je ravno u
Andrewsa, bezizražajnog lica. Andrewsu je postalo neugodno.
Pokraj njega, Norton se nervozno znojio.
„Tibokca“, promrmlja Norton. „Izbacite je odavde. Još će nas
prokleti.“
Andrews se obratio robugi. „Zar joj ne možete objasniti? Zemlja
ne postoji. To je dokazano već tisuću puta. Nikakav primordijalni
planet ne postoji. Svi znanstvenici se slažu da se ljudski život pojavio
istovremeno u cije –“
„Ona želi putovati na Zemlju“, reče robuga strpljivo. „Ima tristo
i pedeset godina i prestali su joj davati tretmane za održavanje. Želi
posjetiti Zemlju prije nego što umre.“
„Ali to je mit!“ eksplodira Andrews. Otvarao je i zatvarao usta,
ali nije imao riječi.
„Koliko?“ upita starica. „Koliko?“
„Ne mogu!“ poviče Andrews. „Ne pos –“
„Imamo kilu pozitive“, reče robuga.
Andrews odjednom zašuti. „Tisuću pozitiva.“ Problijedio je od
zapanjenosti. Vilice su mu se stisnule, boja nestala s lica.
„Koliko?“ ponovi starica. „Koliko?“
„Hoće li to biti dovoljno?“ upita robuga.
Načas je Andrews gutao u tišini. Onda naglo pronađe glas.
„Jasno“, reče. „Zašto ne?“
„Kapetane!“ pobuni se Norton. „Jeste li poludjeli? Znate da
Zemlja ne postoji! Kako onda do vraga možemo
„Jasno da ćemo je odvesti.“ Andrews je polako zakapčao svoju
odoru drhtavim prstima. „Odvest ćemo je kamo god želi ići. Tako
joj reci. Za tisuću pozitiva, rado ćemo je odvesti na Zemlju. Dobro?“
„Naravno“, reče robuga. „Ona je puno desetljeća štedjela za ovo.
Odmah će vam dati kilopozitiv. Nosi ga sa sobom.“
„Čujte“, reče Norton. „Za ovo možete dobiti dvadeset godina.
Uzet će vam članke i karticu i –“
„Šuti.“ Andrews je okrenuo brojčanik na intrasistemskom
vidašiljaču. Ispod njih, strojevi su drhtali i režali. Teški transporter
stigao je u duboki svemir. „Trebam glavnu informacijsku knjižnicu
na Kentauru II“, rekao je u mikrofon.
„Ni za tisuću pozitiva, ne možete to učiniti. Nitko ne može.
Generacijama su pokušavali pronaći Zemlju. Brodovi Direktorata
prešli su svaki planet koji su izjeli moljci, u cijelom –“
Vidašiljač je kliknuo. „Kentaur II.“
„Informacijsku knjižnicu.“
Norton uhvati Andrewsa za ruku. „Molim vas, kapetane. Čak ni
za dva kilopozitiva
„Želim sljedeće informacije“, rekao je Andrews u vidmikrofon.
„Sve činjenice poznate o planetu Zemlji. Legendarnoj kolijevci
ljudske rase.“
„Nema poznatih činjenica“, čuo se bezizražajni glas knjižničnog
monitora. „Ta je tema označena kao meta-partikularna.“
„Koja su nepotvrđena ali široko prisutna izvješća preživjela?“
„Većina legendi koje se odnose na Zemlju izgubljena je tijekom
kentaursko-riškog sukoba 4-B33a. Ono što je preživjelo su
fragmenti. Zemlja se opisuje ili kao krupan planet s prstenima i tri
mjeseca, kao maleni gusti planet sa samo jednim mjesecom, kao prvi
planet u desetoplanetnom sustavu smještenom oko bijelog patuljka
–“
„Koja je legenda najraširenija?“
„Morrisonovo izvješće 5-C2 1r analiziralo je sveukupne etničke i
subliminalne priče o legendarnoj zemlji. Krajnji je zaključak da se
Zemlja uglavnom smatra malim trećim planetom devetoplanetnog
sustava, sa samo jednim mjesecom. Osim toga se iz legendi nije
moglo konstruirati nikakav konsenzus.“
„Shvaćam. Treći planet devetoplanetnog sustava. Sa samo
jednim mjesecom.“ Andrews je prekinuo vezu a ekran je izblijedio.
„Onda?“ reče Norton.
Andrews hitro ustane. „Ona vjerojatno zna sve legende.“
Pokazao je prema dolje – prema odjelu za putnike. „Hoću provjeriti
priču.“
„Zašto? Što ćeš učiniti?“
Andrews je otvorio glavnu zvjezdanu mapu. Prošao je prstom po
indeksu i otpustio skener. Tren kasnije, iskočila je kartica.
On uzme karticu i unese u robopilota. „Sustav Emphor“,
promrmlja zamišljeno.
„Emphor? Tamo idemo?“
„Prema mapi, ima devedeset sustava koji imaju devet planeta a
treći ima samo jedan mjesec. Od tih devedeset, Emphor nam je
najbliži. Ovog časa krećemo prema njemu.“
„Ne shvaćam“, bunio se Norton. „Emphor je rutinski trgovinski
sustav. Emphor III čak nije ni protočna točka klase D.“
Kapetan Andrews se napeto iskezi. „Emphor III ima samo jedan
mjesec, i treći je od devet planeta. To je sve što nam treba. Zna li itko
išta više o Zemlji?“ Bacio je pogled prema dolje. „Zna li ona išta više
o Zemlji?“
„Shvaćam“, reče Norton polako. „Počinje mi svitati.“

Emphor III polako se okretao ispod njih. Prigušeno crvena kugla


obješena među bolesnim oblacima, prepečene i zahrđale površine
koju su oplakivali zgusnuti ostaci drevnih mora. Popucale, urušene
klisure oštro su se uzdizale prema gore. Ravnice su bile prokopane i
ogoljene. Velike izrovane jame davale su površini izgled bezbroj
otvorenih rana.
Nortonovo se lice iskrivilo od gađenja. „Pogledajte vi to. Je li
dolje išta živo?“
Kapetan Andrews se namršti. „Nisam znao da je tako uništen.“
Naglo je prišao robopilotu. „Navodno tamo dolje postoji neki
automatski hvatač. Pokušat ću ga pronaći.“
„Hvatač? Hoćete reći da je ova pustoš naseljena?“
„Ima nešto Emforijanaca. Nekakva degenerirana trgovačka
kolonija.“ Andrews pogleda na karticu. „Trgovinski brodovi
povremeno dolaze ovamo. Kontakti s ovim područjem nisu česti još
od kentarusko-riškog rata.“
Prolaz je zazvonio od naglog zvuka. Blistavi robuga i gospođa
Gordon pojavili su se na vratima kontrolne prostorije. Staričino lice
oživjelo je od uzbuđenja. „Kapetane! Je li to – je li to tamo dolje
Zemlja?“
Andrews kimne glavom. „Da.“
Robuga je odveo gospođu Gordon do velikog video-ekrana.
Staričino se lice trznulo, valovi emocija uzbibali su sparušene crte.
„Ne mogu povjerovati da je to stvarno Zemlja. Čini se nemogućim.“
Norton dobaci oštar pogled kapetanu Andrewsu.
„To je Zemlja“, izjavio je Andrews izbjegavajući Nortonov
pogled. „Uskoro bi se trebao pojaviti i Mjesec.“
Starica nije govorila. Okrenula mu je leđa.
Andrews je pronašao automatski hvatač i priključio ga na
robopilota. Transportni je brod zadrhtao i počeo se spuštati dok ga
je zraka s Emphora hvatala i privlačila.
„Spuštamo se“, rekao je Andrews starici dodirujući joj rame.
„Ne čuje vas, gospodine“, reče robuga.
Andrews progunđa. „Pa, vidi.“
Ispod njih, razrovana, uništena površina Emphora III užurbano
se uzdizala. Brod je ušao u pojas oblaka i prošao kroz njega,
spuštajući se na pustu ravnicu koja se pružala dokle god je oko
sezalo.
„Što se dogodilo tamo dolje?“ rekao je Norton Andrewsu.
„Rat?“
„Rat. Rudarstvo. A i mjesto je staro. Jame su vjerojatno krateri
bombi. Neki od onih dugačkih rovova su možda tragovi rudara.
Izgleda da su zbilja iscrpli sve.“
Iskrivljeni red planinskih vrhunaca projurio je ispod njih.
Približavali su se ostacima nekog oceana. Mračna, nezdrava voda
zapljuskivala je obale, prostrano more prepuno soli i otpada čiji su
rubovi nestajali na obalama nagomilanog smeća.
„Zašto je takva?“ reče gđa Gordon odjednom. Na licu joj se
pojavila sumnja. „Zašto?“
„Kako to mislite?“ reče Andrews.
„Ne shvaćam.“ Nesigurno je zurila dolje, u površinu pod sobom.
„Ne bi trebala biti takva. Zemlja je zelena. Zelena i živa. Plava voda
i... “ Glas joj je s nelagodom zamro. „Zašto?“
Andrews dohvati neki papir i napiše:
KOMERCIJALNI POTHVATI SU ISCRPLI POVRŠINU
Gđa Gordon je proučavala njegove riječi dok su joj se usne trzale.
Kroz nju je prošao grč, zatresavši mršavo, isušeno tijelo. „Iscrpli...“
Glas joj se digao u prodornoj zgroženosti. „Ne bi trebala biti ovakva!
Ja ne želim da bude ovakva!“
Robuga je uhvati za ruku. „Trebala bi se odmoriti. Vratit ću je u
kabinu. Molim vas da nas obavijestite kad jednom sletimo.“
„Jasno.“ Andrews je nezgrapno kimnuo dok je robuga vodio
staricu dalje od video-ekrana. Držala se za rukohvat, lica izobličenog
od straha i zapanjenosti.
„Nešto nije u redu!“ zavapila je. „Zašto je ovakva? Zašto...“
Robuga ju je izveo iz prostorije. Zatvaranje hidrauličnih
sigurnosnih vrata naglo je presjeklo njene tanke povike.
Andrews se opustio i spustio ramena. „Bože.“ Drhtavim prstima
zapalio je cigaretu. „Kakvu galamu diže.“
„Skoro smo sletjeli“, reče Norton ledeno.
Hladan vjetar ih je zapljusnuo kad su oprezno iskoračili. Zrak je
bazdio – kiselo i jetko. Kao trula jaja. Vjetar im je u lica bacao sol i
pijesak.
Gusto more ležalo je par kilometara dalje. Čuli su ga kako se
valja, tiho, gumasto. Nekoliko ptica prošlo im je nad glavama bez
zvuka, krupnih krila koja su nečujno lepetala.
„Prokleto depresivno mjesto“, promrmlja Andrews.
„Aha. Pitam se što misli stara dama.“
Blistavi robuga išao je niz silaznu rampu pomažući sitnoj starici.
Ona se kretala s oklijevanjem, nesigurno, stežući robuginu metalnu
ruku. Hladan vjetar lepetao je oko njenog krhkog tijela. Načas je
zateturala – a onda nastavila, napuštajući rampu i stigavši do
neravnog tla.
Norton strese glavom. „Ne izgleda dobro. Ovaj zrak. I vjetar.“
„Znam.“ Andrews je prišao gospođi Gordon i robugi. „Kako joj
je?“ upitao je.
„Nije joj dobro, gospodine“, odvrati robuga.
„Kapetane“, šapne starica.
„Što je?“
„Morate mi reći istinu. Je li – je li ovo stvarno Zemlja?“
Pozorno mu je promatrala usne. „Kunete se da jest? Kunete se?”
Glas joj se podigao u prodornom užasu.
„Zemlja je!“ odreže Andrews ljutito. „Već sam vam rekao.
Naravno da je Zemlja.“
„Ne izgleda kao Zemlja.“ Gospođa Gordon držala se njegova
odgovora u napadu panike. „Ne izgleda kao Zemlja, kapetane. Je li
to stvarno Zemlja?“
„Da!“
Pogled joj je odlutao prema oceanu. Neki čudan izraz prešao je
preko njena umornog lica, paleći blijede oči naglom gladi. „Je li to
voda? Hoću vidjeti.“
Andrews se okrene Nortonu. „Izvuci vozilo. Odvezi je kamo
želi.“
Norton ljutito ustukne. „Ja?“
„To je naredba.“
„Dobro.“ Norton se nevoljko okrenuo brodu. Andrews je
namršteno zapalio cigaretu i čekao. Ubrzo je vozilo skliznulo iz
broda, lebdeći prema njima preko pepela.
„Možeš joj pokazati što god želi“, rekao je Andrews robugi.
„Norton će vas odvesti.“
„Hvala vam, gospodine“, reče robuga. „Bit će vam zahvalna.
Cijelog je života željela stati na Zemlju. Sjećala se kako joj je djed
pričao o tome. Vjeruje da je on došao sa Zemlje, nekada davno. Jako
je stara. Posljednji preživjeli član obitelji.“
„Ali Zemlja je samo – “ Andrews se zaustavio. „Hoću reći –“
„Da, gospodine. Ali ona je jako stara. I čekala je mnogo godina.“
Robuga se okrenuo starici i nježno je poveo prema vozilu. Andrews
je natmureno zurio za njima, trljajući si vilicu i mršteći se.
„Dobro“, stigao je Nortonov glas iz vozila. Otvorio je ulazna
vratašca, a robuga je oprezno uveo staricu unutra. Vratašca su se
zatvorila za njima.
Tren kasnije, vozilo je pojurilo preko slane ravnice prema
ružnom, uzbibanom oceanu.

Norton i kapetan Andrews nemirno su koračali obalom. Nebo se


mračilo. Udarali su ih zapusi soli. Blatnjave ravnice zaudarale su u
sve gušćoj tami noći. Mutno, u daljini, crta bregova bljedila je u
tišinu i izmaglicu.
„Nastavi“, reče Andrews. „Što je onda bilo?“
„To je sve. Izašla je iz vozila. Ona i robuga. Ja sam ostao unutra.
Stajali su i gledali u ocean. Nakon nekog vremena, starica je robugu
poslala natrag u vozilo.“
„Zašto?“
„Ne znam. Valjda je htjela biti sama. Samo je neko vrijeme
stajala tako sama. Na obali. Zureći u vodu. Vjetar se dizao.
Odjednom se samo nekako spustila. Potonula kao stara krpa na slani
pepeo.“
„A onda?“
„Dok sam ja došao k sebi, robuga je već iskočio i odjurio do nje.
Podigao ju je. Sekundu je stajao, a onda je krenuo u vodu. Ja sam
iskočio iz vozila vičući. On je ušao u vodu i nestao. Potonuo u blato
i prljavštinu. Iščeznuo.“ Norton zadrhti. „S njenim tijelom.“
Andrews divlje odbaci cigaretu. Otkotrljala se, svjetlucajući iza
njih.
„Još nešto?“
„Ništa. Sve se dogodilo u sekundi. Stajala je tamo i gledala u
vodu. Odjednom je zadrhtala – kao mrtva grana. I onda se samo
nekako složila. A robuga je iskočio iz vozila i ušao s njom u vodu
prije nego što sam uopće shvatio što se događa.“
Nebo je bilo skoro crno. Ogromni oblaci lebdjeli su preko
blijedih zvijezda. Oblaci nezdravih noćnih isparenja i čestica otpada.
Jato ogromnih ptica prešlo je preko obzora leteći bez zvuka.
Naspram ispucanih bregova uzdizao se Mjesec. Bolesna, pusta kugla
blijedo žućkaste boje. Kao stari pergament.
„Idemo natrag na brod“, reče Andrews. „Ne sviđa mi se ovo
mjesto.“
„Ne shvaćam zašto se to dogodilo. Starica.“ Norton strese
glavom.
„Vjetar. Radioaktivni toksini. Provjerio sam kod Kentaura II.
Rat je uništio cijeli sustav. Planet je ostao smrtonosna olupina.“
„Onda nećemo –“
„Ne. Nećemo odgovarati za to.“ Neko su vrijeme nastavili u
tišini. „Nećemo morati objašnjavati. Sve je jasno samo po sebi. Tko
god dođe ovamo, a osobito netko star –“
„Samo što nitko ne bi došao ovamo“, reče Norton ogorčeno.
„Osobito netko star.“
Andrews nije odgovorio. Koračao je spuštene glave, s rukama u
džepovima. Norton je šutke išao za njim. Iznad njih, usamljeni
Mjesec postao je sjajniji kad je pobjegao iz magle i stigao do čistog
djelića neba.
„Usput rečeno“, rekao je Norton, glasa hladnog i dalekog, iza
Andrewsa. „Ovo je moje posljednje putovanje s vama. Dok sam bio
na brodu, podnio sam službeni zahtjev za nove dokumente.“
„Oh.“
„Samo sam vam htio reći. A moj dio kilopozitiva. Možete ga
zadržati.“
Andrews se zarumenio i požurio, ostavljajući Nortona za sobom.
Staričina smrt ga je potresla. Zapalio je još jednu cigaretu pa je
odbacio.
Prokletstvo – nije on bio kriv. Bila je stara. Tristo i pedeset
godina. Senilna i gluha. Suhi list koji je odnio vjetar. Otrovni vjetar
koji je beskrajno šibao i vrtložio se po uništenom licu planeta.
Uništeno lice. Slani pepeo i otpad. Izlomljena crta bregova koji
se mrve. I tišina. Vječita tišina. Samo vjetar i valovi guste stajaće
vode. I mračne ptice iznad glava.
Nešto je zablistalo. Nešto kraj njegovih nogu, u slanom pepelu.
Reflektiralo je bolesno bljedilo Mjeseca. Andrews se sagnuo i
posegnuo u tamu. Prsti mu se sklope oko nečeg tvrdog. Podigao je
maleni disk i pogledao ga.
„Čudno“, rekao je.
Tek kad su stigli u duboki svemir i jurili natrag prema
Fomalhautu sjetio se diska.
Izvukao se od kontrolne ploče i prekopao džepove da ga nađe.
Disk je bio istrošen i tanak. I užasno star. Andrews ga je protrljao
i pljunuo na njega dok nije bio dovoljno čist da može razaznati
obrise. Blijedi trag – ništa više. Preokrenuo ga je. Neki žeton? Za
pranje? Novčić? Na stražnjoj strani bilo je nekoliko besmislenih
slova. Neko drevno, zaboravljeno pismo. Podigao je disk prema
svjetlu dok nije uspio razaznati slova.
E PLURIBUS UNUM1
Slegnuo je ramenima, bacio drevni komad metala u jedinicu za
obradu otpada, i posvetio se zvjezdanim mapama i putu kući...

1
„E pluribus unum“, što na latinskom znači, „Od mnogih, jedan“. (geslo na
američkoj kovanici od 5 centi iz 1866. – 1938. godine)
Putnik
The Commuter (1953.)

S itni tip je bio umoran. Polako se progurao kroz gužvu preko


predvorja stanice, do šaltera za prodaju karata. Nestrpljivo je
čekao na red, a premor mu se vidio u spuštenim ramenima,
obješenom smeđem kaputu.
„Sljedeći“, zaškripao je Ed Jacobson, prodavač karata.
Sitni tip je bacio novčanicu od pet dolara na šalter. „Dajte mi
novi blok karata. Potrošio sam stari.“ Bacio je preko Jacobsona
pogled na zidni sat. „Bože, stvarno je već toliko sati?“
Jacobson je uzeo pet dolara. „OK, gospodine. Jedan blok karata.
Dokle?“
„Macon Heights“, izjavio je sitni tip.
„Macon Heights.“ Jacobson je bacio pogled na svoju ploču.
„Macon Heights. Nema takvog mjesta.“
Sitnome je lice sumnjičavo otvrdnulo. „Vi se to zafrkavate?“
„Gospodine, Macon Heights ne postoji. Ne mogu vam prodati
kartu ako mjesto ne postoji.“
„Kako to mislite? Pa ja tamo živim!“
„To nije moj problem. Već šest godina prodajem karte, i to
mjesto ne postoji.“
Sitnome su se oči zapanjeno iskolačile. „Ali ja tamo imam kuću.
Svake večeri odlazim tamo. Ja –“
„Evo.“ Jacobson mu je pružio ploču s odredištima. „Vi ga
pronađite.“
Sitni tip je povukao ploču k sebi. Izbezumljeno ju je proučavao,
prst mu je drhtao dok je prolazio po popisu gradova.
„Jeste našli?“ upitao je Jacobson oslonivši se laktovima na šalter.
„Nema ga, je l' tako?“
Sitni tip je zbunjeno stresao glavom. „Ne shvaćam. To nema
smisla. Nešto je sigurno pogrešno. Mora postojati –“
Odjednom je nestao. Ploča je pala na cementni pod. Sitnog tipa
nije bilo – iščeznuo je iz postojanja.
„Duha ti svetog Cezarovog“, dahne Jacobson. Usta su mu se
otvorila i zatvorila. Samo je ploča ležala na cementnom podu.
Sitni tip je prestao postojati.
„A onda?“ upita Bob Paine.
„Izašao sam i pokupio ploču.“
„Stvarno je nestao?“
„Da, stvarno je nestao.“ Jacobson si obriše čelo. „Da ste bar bili
tamo. Kao kad se ugasi svjetlo. Totalno. Ni zvuka. Ni pokreta.“
Paine je zapalio cigaretu i zavalio se u svoj naslonjač. „Jesi li ga
ikad prije vidio?“
„Ne.“
„Koje je bilo doba dana?“
„Negdje ovako kao sad. Oko pet.“ Jacobson je prišao šalteru za
prodaju karata. „Stiže gomila ljudi.“
„Macon Heights.“ Paine je listao državni vodič. „Nije naveden
ni u jednoj knjizi. Ako se opet pojavi, želim razgovarati s njim.
Dovedi ga u ured.“
„Svakako. Ja ne želim s njim imati posla. To nije prirodno.“
Jacobson se okrene šalteru. „Da, gospođo.“
„Dvije povratne karte do Lewisburga.“
Paine ugasi cigaretu pa zapali drugu. „Stalno imam dojam da
sam već čuo to ime.“ Ustao je i prišao zidnoj karti. „Ali nije
navedeno.“
„Nije navedeno jer to mjesto ne postoji“, reče Jacobson. „Mislite
da bih mogao ovdje stajati svakog dana, prodavati karte bez kraja i
konca, i ne znati tako nešto?“ Opet se okrenuo šalteru. „Izvolite,
gospodine.“
„Htio bih blok karata za Macon Heights“, rekao je sitni tip
bacajući nervozan pogled na zidni sat. „I požurite.“
Jacobson sklopi oči. Sav se stisnuo. Kad je opet otvorio oči, sitni
tip je još uvijek bio tamo. Sitno izborano lice. Prorijeđena kosa.
Naočale. Umoran, pognut kaput.
Jacobson se okrenuo i preko ureda prišao Paineu. „Vratio se.“
Jacobson je progutao, sav blijed. „Opet on.“
Paineu oči zabljesnu. „Dovedi ga odmah ovamo.“
Jacobson je kimnuo i vratio se šalteru. „Gospodine,“ rekao je,
„možete li, molim vas, doći ovamo?“ Pokazao je na vrata.
„Potpredsjednik bi htio porazgovarati s vama.“
Sitnom čovjeku se lice smračilo. „O čemu se radi? Vlak samo što
nije krenuo.“ Mrmljajući si u bradu, otvorio je vrata i ušao u ured.
„Ovako nešto mi se još nikad nije dogodilo. Baš je teško kupiti blok
karata. Ako propustim vlak, smatrat ću da ste vi –“
„Sjednite“, rekao je Paine pokazujući na stolac pred njegovim
stolom. „Vi ste gospodin koji hoće blok karata za Macon Heights?“
„Je li to nešto čudno? Što vam je svima? Zašto mi jednostavno
ne prodate blok karata kao uvijek?“
„Kao – kao uvijek?“
Sitni čovjek se suzdržao s velikim naporom. „Prošlog prosinca,
moja žena i ja preselili smo u Macon Heights. Vozim se vašim
vlakom deset puta tjedno, dvaput dnevno, već šest mjeseci. Svakog
mjeseca kupujem novi blok karata.“
Paine se sagne do njega. „A kojim se točno vlakom vozite,
gospodine –“
„Critchet. Ernest Critchet. Vlakom B. Zar ne znate vlastiti vozni
red?“
„Vlak B?“ Paine je pogledao raspored vlaka B, prelazeći preko
njega olovkom. Nije bilo Macon Heightsa. „Koliko traje putovanje?
Koliko vam treba?“
„Točno četrdeset i devet minuta.“ Critchet baci pogled na zidni
sat. „Ako ga uhvatim.“
Pain je u sebi računao. Četrdeset devet minuta. Oko pedeset
kilometara od grada. Ustao je i prišao velikoj zidnoj karti.
„Što ne valja?“ upitao je Critchet izrazito sumnjičavo. Paine je
na karti nacrtao krug od pedeset kilometara. Prolazio je kroz više
naselja, ali ni jedno od njih nije bilo Macon Heights. A na liniji B
tamo nije bilo ničega.
„Kakvo je mjesto Macon Heighs?“ upita Paine. „Koliko ima
ljudi, što mislite?“
„Ne znam. Možda pet tisuća. Većinu vremena sam tu u gradu.
Ja sam računovođa u Osiguranju Bradshaw.“
„Je li Macon Heights prilično novo naselje?“
„Sasvim je moderno. Mi imamo kućicu s dvije spavaće sobe,
staru dvije godine.“ Critchet se nemirno promeškoljio. „Mogu li
dobiti svoj blok karata?“
„Bojim se“, reče Paine polako, „da vam ne mogu prodati blok
karata.“
„Molim? Zašto ne?“
„Mi ne vozimo u Macon Heights.“
Critchet poskoči. „Kako to mislite?“
„To mjesto ne postoji. Pogledajte i sami na kartu.“
Critchet je zinuo, mršteći se. Onda se ljutito okrenuo prema
zidnoj karti i usredotočeno se zabuljio u nju.
„Ovo je čudna situacija, g. Critchet“, promrmlja Paine. „Nema
ga na karti, a ni gradski popis naselja ga ne navodi. Nemamo voznog
reda koji bi ga uključio. Nemamo blokova karata za njega. Nemamo
–“
Prekinuo se. Critchet je nestao. Jednog časa je bio tu i proučavao
kartu. Sljedećeg je nestao. Iščeznuo. Ispario.
„Jacobsone!“ vikne Paine. „Nestao je!“
Jacobson razrogači oči. Čelo mu se orosilo znojem. „Stvarno“,
promrmljao je.
Paine se duboko zamislio zureći u prazno mjesto gdje je
maloprije stajao Ernest Critchet.
„Nešto se događa“, promrmljao je. „Nešto prokleto čudno.“
Naglo je zgrabio svoj kaput i krenuo prema vratima.
„Ne ostavljajte me samog!“ zacvili Jacobson.
„Ako me trebaš, bit ću kod Laure u stanu. Imaš broj negdje na
mom stolu.“
„Nije trenutak za zabavu s djevojkama.“
Paine otvori vrata prema izlazu. „Ne vjerujem“, reče smrknuto,
„da je ovo igra.“
Paine se popeo stubama do stana Laure Nichols grabeći po dvije.
Oslonio se na zvono dok se vrata nisu otvorila.
„Bob!“ Laura iznenađeno zatrepće. „Čemu dugujem takvo –“
Paine se progura kraj nje u stan. „Nadam se da ništa ne
prekidam.“
„Ne, ali –“
„Krupne stvari. Trebat će mi pomoć. Mogu li računati na tebe?“
„Na mene?“ Laura je zatvorila vrata za njim. Njen lijepo
namješten stan ležao je u polusjeni. Pokraj tamnozelenog kauča
gorjela je samo jedna stolna svjetiljka. Teške zavjese bile su
navučene. U kutu je tiho svirao gramofon.
„Možda ludim.“ Paine se bacio na luksuzan zeleni kauč. „To
hoću otkriti.“
„Kako ti mogu pomoći?“ Laura mu je prišla polako, prekriženih
ruku, s cigaretom na usnama. Stresla je glavom da makne dugu kosu
iz očiju. „Što si točno imao na umu?“
Paine se zadovoljno isceri. „Iznenadit će se. Htio bih da sutra
rano ujutro odeš u grad i –“
„Sutra ujutro! Ja radim, znaš? A ovog tjedna u uredu počinjemo
s novim izvješćima.“
„Pošalji ih k vragu. Uzmi si slobodno jutro. Otiđi u središnju
knjižnicu. Ako tamo ne pronađeš informacije, idi u okružnu sudnicu
i pregledaj stare porezne izvještaje. Traži dok ne nađeš.“
„Dok ne nađem što?“
Paine zamišljeno zapali cigaretu. „Spomen mjesta koje se zove
Macon Heights. Znam da sam već negdje čuo to ime. Prije puno
godina. Kužiš? Pregledaj stare zemljovide. Stare novine. Stare
časopise. Izvješća. Gradske prijedloge. Državne zakonske rasprave.“
Laura je polako sjela na naslon kauča. „Šališ se?“
„Ne.“
„Koliko stare?“
„Možda deset godina – ako treba.“
„Za Boga miloga! Možda ću morati –“
„Ostani dok ne pronađeš.“ Paine naglo ustane. „Vidimo se
kasnije.“
„Ideš. Nećeš me izvesti na večeru?“
„Oprosti.“ Paine je prišao vratima. „Imat ću posla. Puno posla.“
„Što ćeš raditi?“
„Posjetiti Macon Heights.“

Izvan vlaka protezala su se beskrajna polja prekinuta samo


povremeno nekom gospodarskom zgradom. Tmurni telefonski
stupovi pružali su se prema večernjem nebu. Paine baci pogled na sat.
Više nije daleko. Vlak je prolazio kroz neki gradić. Dvije benzinske
postaje, štandovi kraj ceste, trgovina s televizorima. Vlak je stao uz
škripu kočnica. Lewisburg. Sišlo je nekoliko putnika, muškarci u
kaputima s večernjim novinama. Vrata su se zalupila a vlak krene
dalje.
Paine se udobnije smjestio u sjedalu, duboko zamišljen. Critchet
je nestao dok je gledao zidnu kartu. Nestao je prvi put kad mu je
Jacobson pokazao ploču s voznim redom... Kad su mu pokazali da
ne postoji mjesto Macon Heights. Je li tu neki trag? Sve zajedno je
bilo nestvarno, poput sna.
Paine zirne van. Skoro je stigao – ako to mjesto uopće postoji.
Izvan vlaka, smeđa polja pružala su se u beskraj. Bregovi i ravna
polja. Telefonski stupovi. Automobili koji jure po državnoj
autocesti, sićušne točkice koje žure kroz sumrak.
Ali ni traga Macon Heightsu.
Vlak je grmio dalje. Paine pogleda na sat. Prošla je pedeset i jedna
minuta. A on nije vidio ništa. Ništa osim polja.
Prošao je kroz kola i sjeo kraj konduktera, sjedokosog starog
gospodina. „Jeste li kad čuli za mjesto po imenu Macon Heights?“
upita Paine.
„Nisam, gospodine.“
Paine izvadi svoju iskaznicu. „Sigurno nikad niste čuli ni za
kakvo mjesto koje se tako zove?“
„Sasvim sigurno, g. Paine.“
„Kako dugo ste na ovoj pruzi?“
„Jedanaest godina, g. Paine.“
Paine se odvezao do sljedeće postaje, Jacksonvillea. Sišao je i
prešao u vlak B koji vozi natrag u grad. Sunce je zašlo. Nebo je bilo
skoro crno. Samo je mutno mogao razaznati vidik iza prozora.
Napeo se i zadržao dah. Još jedna minuta. Četrdeset sekundi.
Ima li ičega? Ravna polja. Tmurni telefonski stupovi. Pust, prazan
pejzaž između gradova,
Između? Vlak je jurio dalje, tutnjeći kroz polumrak. Paine je
zurio van. Imali li tamo vani nečega? Nečeg osim polja?
Iznad polja pružala se dugačka masa prozirnog dima. Homogena
masa, rastegnuta preko više od kilometra. Što li je to? Dim
lokomotive? Ali vlak je išao na diesel. Iz nekog kamiona na cesti?
Šumski požar? Nigdje na poljima nije bilo vatre.
Odjednom je vlak počeo usporavati. Paine se odmah razbudio.
Vlak se zaustavljao, stao. Kočnice su zaškripale, vagoni se zaljuljali.
Zatim tišina.
S druge strane vagona, neki visok čovjek u laganom kaputu je
ustao, stavio šešir i hitro krenuo prema vratima. Skočio je s vlaka na
tlo. Paine ga je fascinirano promatrao. Čovjek se brzo udaljavao od
vlaka preko mračnih polja. Kretao se odlučno prema nagomilanoj
sivoj izmaglici.
Uzdigao se. Sad je hodao trideset centimetara iznad zemlje.
Skrenuo je desno. Opet se uzdigao – sad je bio metar iznad zemlje.
Neko vrijeme je hodao paralelno sa zemljom, još uvijek se
udaljavajući od vlaka. A onda je iščeznuo u magli. Nestao je.
Paine je požurio kroz vagon. Ali vlak je već počeo ubrzavati. Tlo
je vani jurilo kraj njih. Paine je pronašao konduktera oslonjenog na
zid vlaka, mladića punog bubuljica.
„Čujte,“ zaškripi Paine, „koja je ono bila postaja?“
„Molim, gospodine?“
„Ovo stajanje? Gdje smo mi to bili, dovraga?“
„Uvijek ovdje stanemo.“ Polako, kondukter je posegnuo u kaput
i izvukao pregršt voznih redova. Izravnao ih je i dao jedan Paineu.
„Linija B uvijek staje u Macon Heightsu. Niste to znali?“
„Ne!“
„Piše vam u voznom redu.“ Mladić je opet podigao svoj časopis.
„Uvijek ovdje staje. I oduvijek. I zauvijek.“
Paine je otvorio vozni red. Mladić je rekao istinu. Macon
Heights bio je naveden između Jacksonvillea i Lewisburga. Točno
pedeset kilometara od grada.
Oblak sive magle. Prostrani oblak koji je ubrzano poprimao
oblik. Kao da nešto nastaje. Zapravo, nešto i jest nastajalo.
Macon Heights!

Uhvatio je Lauru u njenom stanu sljedećeg jutra. Sjedila je za niskim


stolićem u blijedoružičastom puloveru i tamnim hlačama. Pred njom
su stajale olovka i gumica, gomila bilješki, i mlijeko s karamelom.
„Kako je bilo?“ upita Paine.
„Dobro. Imam ti informacije.“
„O čemu se radi?“
„Bilo je podosta materijala.“ Potapšala je hrpu bilješki.
„Najvažnije sam ti sažela.“
„Da čujem sažetak.“
„Prije točno sedam godina u kolovozu, okružni nadzorni odbor
je glasovao oko tri nova prigradska naselja koja je trebalo izgraditi.
Macon Heights je bilo jedno od njih. Vodila se velika rasprava.
Većina gradskih trgovaca se protivila novim naseljima. Govorili su
da bi to previše maloprodaje odvuklo izvan grada.“
„Nastavi.“
„Vodila se duga borba. Na kraju su odobrena dva od tri naselja.
Waterville i Cedar Groves. Ali ne i Macon Heights.“
„Shvaćam“, promrmlja Paine zamišljeno.
„Macon Heights je poražen. Kompromis: dva naselja umjesto
tri. Ta dva naselja su odmah i izgrađena. Znaš. Jedno popodne smo
prošli kroz Waterville. Lijepo mjestašce.“
„Ali ništa od Macon Heightsa.“
„Ne. Od Macon Heightsa su odustali.“
Paine si protrlja bradu. „Znači, to je cijela priča.“
„To je cijela priča. Znaš li ti da sam ja zbog ovoga izgubila pola
dnevne plaće? Večeras me moraš izvesti. Možda bih si trebala
pronaći drugog dečka. Polako mi se čini da ti baš i nisi takav
zgoditak.“
Paine odsutno kimne glavom. „Prije sedam godina.“ Odjednom,
sinulo mu je. „Glasovi! Kako je prošlo glasovanje o Macon
Heightsu?“
Laura pogleda u svoje bilješke. „Projekt je izgubio za jedan jedini
glas.“
„Jedan glas. Prije sedam godina.“ Paine je krenuo u hodnik.
„Hvala ti, draga. Sad stvari postaju jasnije. Puno jasnije!“
Ispred zgrade je uhvatio taksi. Taksi ga je prevezao preko cijelog
grada, do kolodvora. Izvan njega bljeskali su znakovi i ulice. Ljudi i
dućani i automobili.
Slutnja mu se pokazala ispravnom. Doista jest već čuo to ime.
Prije sedam godina. Ogorčena rasprava o prigradskom naselju u
okrugu. Dva naselja odobrena; jedno poraženo i zaboravljeno.
Ali sad je zaboravljeni gradić počeo nastajati – sedam godina
poslije. Grad i neki neodređeni dio stvarnosti zajedno s njime. Zašto?
Zar se nešto promijenilo u prošlosti? Zar se u nekom prošlom
kontinuumu dogodila neka promjena?
To se činilo kao objašnjenje. Glasovanje je bilo jako napeto.
Macon Heights je zamalo odobren. Možda su neki dijelovi prošlosti
nestabilni. Možda je baš to razdoblje, prije sedam godina, bilo
kritično. Možda se nikad nije do kraja „stvrdnulo“. Čudna pomisao:
prošlost koja se mijenja nakon što se već odigrala.
Odjednom, Paineove oči se usredotoče. Uspravnije je sjeo. S
druge strane ulice bio je znak, na kući u sredini. Iznad malih,
neupadljivih vrata. Dok je taksi išao dalje, Paine se nagnuo da bolje
vidi.

OSIGURANJE BRADSHAW
[ILI]
JAVNI BILJEŽNIK

Zamislio se. Critchetovo radno mjesto. Zar se i ono pojavljuje i


nestaje? Ili je oduvijek ovdje? Nekako ga je od toga hvatala nelagoda.
„Požurite“, rekao je vozaču. „Idemo.“

Kad je vlak usporio u Macon Heightsu, Paine je hitro ustao i krenuo


do vrata. Škripanje kotača je prestalo a Paine je iskočio na vrući
šljunak nasipa. Ogledao se oko sebe.
U popodnevnom svjetlu, Macon Heights je blistao i svjetlucao a
ujednačeni redovi kuća pružali su mu se u svim smjerovima. U
središtu grada vidjela se i velika neonska reklama kina.
Čak i kino. Paine je krenuo preko tračnica, prema gradu. Iza
kolodvora bilo je parkiralište. Prišao mu je i prešao ga, slijedeći
puteljak koji je vodio kraj benzinske pumpe do pločnika.
Izašao je na glavnu ulicu naselja. Dva reda trgovina pružala su se
pred njim. Željezarija. Dvije slastičarnice. Papirnica i kiosk.
Moderna robna kuća.
Paine je s rukama u džepovima hodao dalje promatrajući oko
sebe Macon Heights. Jedna stambena zgrada se izdizala, visoka i
debeljuškasta. Nadstojnik joj je prao stubište. Sve je izgledalo novo i
moderno. Kuće, trgovine, pločnici i cesta. Parking-satovi. Prometnik
u smeđoj odori pisao je kaznu za parkiranje jednom automobilu.
Drveće posađeno u jednakim razmacima. Uredno obrezano i čisto.
Prošao je kraj velikog supermarketa. Ispred njega stajala je velika
košara s voćem, naranče i grožđe. Uzeo je jednu bobu i zagrizao je.
Grožđe je doista bilo stvarno. Krupno, crno grožđe, slatko i
zrelo. Ali prije dvadeset i četiri sata ovdje nije bilo ničeg osim pustih
polja.
Paine je ušao u jednu slastičarnicu. Prolistao je neki časopis pa
sjeo za šank. Naručio je šalicu kave od sitne konobarice rumenih
obraza.
„Lijep je ovo gradić“, rekao je Paine kad mu je donijela kavu.
„Baš jest.“
Paine je oklijevao. „Koliko – koliko dugo već radite ovdje?“
„Tri mjeseca.“
„Tri mjeseca?“ Paine je proučavao prsatu plavušu. „Živite ovdje,
u Macon Heightsu?“
„O, da.“
„Kako dugo?“
„Valjda par godina.“ Odmakla se da posluži mladog vojnika koji
je sjeo za šank malo niže.
Paine je sjedio, pijući kavu i pušeći, besposleno promatrajući
ljude koji su prolazili vani. Obični ljudi. Muškarci i žene, uglavnom
žene. Neke su imale vrećice s kupovinom ili žičana kolica.
Automobili su polako prolazili amo-tamo. Pospano malo prigradsko
naselje. Moderno, viša srednja klasa. Pristojan gradić. Ovdje nema
opasnih predgrađa. Male, privlačne kuće. Trgovine s tratinom pred
ulazom i neonskim znakovima.
Nekoliko srednjoškolaca navalilo je u slastičarnicu smijući se i
sudarajući se. Dvije djevojke u žarkim puloverima sjele su kraj
Painea i naručile sok od limete. Veselo su čavrljale, i djelići njihova
razgovora stizali su do njega.
Zabuljio se u njih smrknuto zamišljen. I one su doista bile
stvarne. Ruž za usne i crveni nokti. Puloveri i ruke pune udžbenika.
Stotine srednjoškolaca koji se naguravaju po slastičarnicama.
Paine si umorno protrlja čelo. Nije se činilo moguće. Možda je
poludio. Ovaj grad bio je stvaran. Potpuno stvaran. Morao je
oduvijek postojati. Čitavo naselje ne može se izdići ni iz čega; iz
oblaka sive magle. Pet tisuća ljudi, kuće i ulice i trgovine.
Trgovine. Osiguranje Bradshaw.
Probola ga je ledena spoznaja. Odjednom je shvatio. Širi se.
Izvan Macon Heightsa. U grad. I grad se mijenja. Osiguranje
Bradshaw. Critchetovo radno mjesto. Macon Heights nije mogao
postojati bez da utječe na grad. Bili su povezani. Tih pet tisuća ljudi
došlo je iz grada. Njihovi poslovi. Njihovi životi. I grad je bio
uključen.
Ali do koje mjere? Koliko se grad mijenja?
Paine je bacio četvrt dolara na šank i požurio van, prema
kolodvoru. Mora se vratiti u grad. Laura, promjene. Je li ona još
prisutna? Je li njegov vlastiti život siguran?
Zgrabio ga je strah. Laura, sve što ima, njegovi planovi, nade i
snovi. Odjednom, Macon Heights više nije bio važan. Njegov vlastiti
svijet bio je ugrožen. Sad je bilo važno samo jedno. Morao je
provjeriti; uvjeriti se da njegov život još postoji. Nedodirnut krugom
promjene koji se širio iz Macon Heightsa.

„Kamo idemo, stari?“ upitao ga je taksist kad je Paine izjurio iz


kolodvora. Paine mu je dao adresu stana. Taksi se zajurio u promet.
Paine se nervozno smjestio. Iza prozora bljeskale su ulice i uredske
zgrade. Uredski službenici već su završavali s poslom i prelijevali se
na pločnike, okupljajući se u grupicama na svakom uglu.
Koliko se promijenilo? Usredotočio se na red zgrada. Velika
robna kuća. Je li ona oduvijek ovdje? Mala postolarska radionica
odmah kraj nje. Nije ju nikad prije primijetio.

MORRIS OPREMA ZA DOM

Toga se nije sjećao. Ali kako može biti siguran. Bio je zbunjen.
Kako bi znao?
Taksi ga je ostavio pred zgradom u kojoj je bio stan. Paine je
načas stajao i ogledavao se. Dolje na kraju ulice, vlasnik talijanske
delikatese bio je vani i motao tendu. Je li ikad prije primijetio tu
delikatesnu trgovinu? Nije se mogao sjetiti.
Što se dogodilo s velikom mesnicom preko puta? Nije bilo ničeg
osim urednih kućica; postarijih kućica koje su djelovale kao da već
podosta dugo stoje baš tu. Je li tu ikad bila mesnica? Kuće su
izgledale čvrsto.
U nastavku ulice blistao je prugasti stup brijačnice. Je li tamo
oduvijek stajala brijačnica?
Možda je oduvijek tu. Možda jest, možda nije. Sve se mijenjalo.
Nove stvari su nastajale, druge su nestajale. Prošlost se mijenjala, a
sjećanja su bila vezana za prošlost. Kako može vjerovati svome
pamćenju? Kako može biti siguran?
Prestravio se. Laura. Njegov svijet...
Paine je pojurio uza stube i otvorio vrata zgrade. Požurio je
sagom prekrivenim stubištem do trećeg kata. Vrata stana bila su
otključana. Otvorio ih je i ušao, stisnutog želuca, moleći se u sebi.
Dnevna soba bila je mračna i tiha. Zavjese su bile napola
navučene. Divlje se ogledao oko sebe. Svijetlo-plavi kauč, časopisi na
njegovom naslonu. Nizak stolić od svijetlog drva. Televizor. Ali soba
je bila prazna.
„Laura!“ dahnuo je.
Laura je dojurila iz kuhinje, očiju raširenih od straha. „Bob! Što
radiš doma? Nešto nije u redu?“
Paine se opustio, oslabio od olakšanja. „Zdravo, draga.“
Poljubio ju je, čvrsto je privijajući k sebi. Bila je topla i stvarna;
potpuno stvarna. „Ne, ne, sve je u redu.“
„Sigurno?“
„Sigurno.“
Paine je drhtavo skinuo kaput i prebacio ga preko naslona kauča.
Lutao je sobom, proučavajući stvari dok mu se samouvjerenost
vraćala. Njegov poznati plavi kauč s progoretinama cigareta. Njegov
otrcani stolčić za noge. Njegov radni stol, gdje uvečer radi. Njegovi
štapovi za pecanje oslonjeni na zid iza police s knjigama.
Veliki televizor koji je kupio prije samo mjesec dana; i on je bio
siguran.
Sve, sve što je imao bilo je netaknuto. Sigurno. Nedodirnuto.
„Večera će biti tek za pola sata“, promrmljala je Laura zabrinuto
odvezujući pregaču. „Nisam te očekivala kod kuće tako rano. Cijeli
dan samo sjedim. Očistila sam pećnicu. Neki trgovac je ostavio
uzorak novog sredstva za čišćenje.“
„Sve je u redu.“ Zagledao se u svoju omiljenu reprodukciju
Renoira na zidu. „Nemoj žuriti. Lijepo je opet vidjeti sve ovo. Ja –“
Iz spavaće sobe začulo se plakanje. Laura se hitro okrene.
„Izgleda da smo probudili Jimmyja.“
„Jimmyja?“
Laura se nasmije. „Dragi, ne sjećaš se vlastitog sina?“
„Naravno“, promrmlja Paine nezadovoljno. Slijedio je Lauru
polako u spavaću sobu. „Samo na trenutak je sve djelovalo čudno.“
Protrljao si je čelo i namrštio se. “Čudno i nepoznato. Kao da je
mutno.“
Stajali su kraj kolijevke zureći u bebu. Jimmy je uzvraćao pogled
svojim roditeljima.
„Sigurno od sunca“, reče Laura. „Vani je tako užasno vruće.“
„Valjda je to. Sad sam dobro.“ Paine je ispružio ruku i dodirnuo
bebu. Zagrlio je svoju ženu i privukao je bliže. „Sigurno od sunca“,
rekao je. Pogledao ju je u oči i nasmiješio se.
Prodajna prezentacija
Sales Pitch (1954.)

B rodovi su grmjeli na sve strane dok se Ed Morris iscrpljeno vraćao


kući na Zemlju nakon dugog, napornog dana u uredu. Putevi od
Ganimeda do Zemlje bili su prepuni iscrpljenih, smrknutih
službenika; Jupiter je bio nasuprot Zemlje, i put je trajao dobra dva
sata. Svakih par milijuna kilometara, velika rijeka usporila bi do
sporog, mučnog čekanja; semafori su bljeskali dok su se rijeke s
Marsa i Saturna uključivale u glavne prometne arterije.
„Bože“, promrmljao je Morris. „Koliko se čovjek može
izmoriti?“ Pokrenuo je automatsko upravljanje i načas se okrenuo
od kontrolne ploče da zapali cigaretu koja mu je jako trebala. Ruke
su mu drhtale. U glavi mu se vrtjelo. Već je prošlo šest; Sally će biti
bijesna; večera će propasti. Uvijek isto. Vožnja koja uništava živce,
trube i bijesni vozači koji prolaze kraj njegovog malog broda, bijesne
kretnje, vikanje, kletve...
I reklame. To ga je najviše uništavalo. Sve bi drugo izdržao – ali
reklame, cijelim dugačkim putem od Ganimeda do Zemlje. A na
zemlji, rojevi prodajnih robota; to je bilo doista previše. A njih je bilo
posvuda.
Usporio je da izbjegne sudar pedesetak brodova. Servisni
brodovi rojili su se okolo, nastojeći maknuti otpad s putanje.
Zvučnik mu je zavijao dok su policijske rakete žurile prema gore.
Morris je iskusno podigao svoj brod, presjekao između dva spora
komercijalna transportera, časkom uletio u praznu lijevu putanju, pa
požurio dalje, ostavivši olupine iza sebe. Trube su bijesno urlale na
njega; ignorirao ih je.
„Trans-solarni proizvodi vas pozdravljaju!“ odjeknuo je silan
glas u njegovom uhu. Morris zastenje i skutri se u sjedalu.
Približavao se Zemlji; napadi su se pojačavali. „Prelazi vam indeks
napetosti preko sigurnosne razine zbog običnih, svakodnevnih
frustracija? Onda trebate jedinicu Id-Persona. Tako malena da je se
može nositi iza uha, blizu frontalnog režnja –“
Hvala Bogu, prošao ga je. Reklama se zatamnila i nestala iza
njega dok je njegov hitri brod jurio naprijed. Ali druga je bila tik pred
njim.
„Vozači! Tisuće nepotrebnih smrti svake godine zbog
interplanetarne vožnje. Hipnomotorička kontrola iz stručnog izvora
brine se za vašu sigurnost. Predajte svoje tijelo, spasite život!“ Glas
je grmio glasnije. “Industrijski stručnjaci kažu –“
To su bile audio-reklame, koje je bilo najlakše ignorirati. Ali sad
se stvarala vizualna reklama; trznuo se i sklopio oči, ali nije mu
koristilo.
„Muškarci!“ zagrmio je sladunjavi glas sa svih strana. „Riješite
se neugodnih mirisa unutarnjeg podrijetla zauvijek. Moderna,
bezbolna metoda uklanjanja gastro-intestinalnog trakta i ugradnja
zamjenskog sustava oslobodit će vas najčešćeg razloga odbacivanja
u društvu.“ Slika se zaustavila; ogromna naga djevojka razbarušene
plave kose i napola sklopljenih plavih očiju, razdvojenih usana i
glave zabačene u ekstazi sna. Crte lica su joj rasle dok su joj se usne
približavale njegovima. Naglo, zaneseni izraz na djevojčinom licu je
nestao. Preko njega su prešli gađenje i odbojnost, a onda je slika
nestala.
„Događa li se to i vama?“ odzvanjao je glas. „Tijekom erotskih
igara, znate li uznemiriti partnericu prisutnošću gastričkih procesa
koji -“ Glas je zamro a Morris je prošao. Povrativši kontrolu nad
svojim umom, divlje je tresnuo po gasu i potjerao svoj mali brod u
trk. Pritisak izravno na audiovizualne centre njegova mozga
izblijedio je ispod razine reakcije. Zastenjao je i stresao glavom da je
pročisti. Svuda oko njega, neodređeni, napola ocrtani odjeci reklama
blistali su i blebetali kao duhovi udaljenih video-postaja. Reklame su
čekale na sve strane; vozio je opreznim kursom, sa spretnošću
iznađenom kroz životinjski očaj, ali nije ih mogao sve izbjeći.
Uhvatilo ga je beznađe. Obris novog vizualno-auditivnog oglasa već
se stvarao pred njim.
„Ti, koji radiš za plaću!“ povikao je oglas u oči i uši, noseve i grla
tisuću umornih putnika. „Dojadio ti je isti stari posao? Čudesni
krugovi d.d. usavršili su nevjerojatan dalekometni skener mozgovnih
valova. Doznaj što drugi misle i govore. Ugrabi prednost pred
drugim zaposlenicima. Otkrij činjenice i brojke o osobnom
postojanju tvoga poslodavca. Riješi se nesigurnosti!“
Morrisov očaj divlje se podigao. Prebacio je brzinu na
maksimum; mali se brod trzao i kotrljao dok se iz prometne putanje
penjao u mrtvo područje iza nje. Glasno urlanje kad je njegov
odbojnik prošao kroz zaštitni zid – a onda je reklama izblijedila iza
njega.
Usporio je, drhteći od jada i umora. Zemlja je ležala pred njim.
Uskoro će biti kod kuće. Možda bi se mogao dobro naspavati.
Drhtavo je spustio nos broda i pripremio se za spajanje na privlačnu
zraku pristajnog polja Chicago.
„Najbolji prilagođivač metabolizma na tržištu“, vrištao je
prodajni robot, „garantirano održava savršen endokrini balans; u
suprotnom, vraćamo novac.“
Morris se iscrpljeno progurao kraj prodajnog robota, na pločnik
pa prema stambenom bloku u kojem je bila njegova prebivališna
jedinica. Robot ga je slijedio nekoliko koraka, a onda ga zaboravio i
požurio za drugim smrknutim pješakom.
„Nove vijesti dok su još nove“, zapijevao je metalni glas.
„Ugradnja video-ekrana u mrežnicu manje korištenog oka. Budite u
koraku sa svijetom; ne čekajte zastarjele sažetke.“
„Miči mi se s puta“, promrmljao je Morris. Robot mu se
izmaknuo, a on je prešao ulicu u čoporu pogrbljenih muškaraca i
žena.
Robotski prodavači bili su posvuda, gestikulirali, molili, vrištali.
Jedan se zabuljio u njega. Robot je gmizao pjevajući svoju priču i
pokušavajući mu privući pozornost cijelim putem do njegove
prebivališne jedinice. Nije odustao dok se Morris nije sagnuo,
dohvatio kamen i uzaludno ga zavitlao. Utrčao je u kuću i zalupio
vrata za sobom. Robot je oklijevao, a onda se okrenuo i pojurio za
ženom s rukama punim paketa koja se polako uspinjala uz brijeg.
Uzalud ga je pokušavala izbjeći, bez uspjeha.
„Dragi!“ poviče Sally. Dojurila je iz kuhinje brišući si ruke o
plastične kratke hlače, blistavih očiju i uzbuđena. „O, jadno moje!
Izgledaš strašno umorno!“
Morris je skinuo šešir i kaput i načas poljubio golo rame svoje
žene. „Što je za večeru?“
Sally je njegov šešir i kaput prebacila u ormar. „Uranski divlji
fazan; tvoje omiljeno.“
Morrisu je počela curiti slina, a sićušan bljesak energije uvukao
mu se natrag u iscrpljeno tijelo. „Ozbiljno? Pa kako to, dovraga?“
Smeđe oči njegove žene ovlažile su se od sućuti. „Dragi, danas ti
je rođendan; trideset i sedmi. Zar si zaboravio?“
„Aha“, iskezio se Morris. „Stvarno jesam.“ Otišao je u kuhinju.
Stol je bio postavljen; kava se pušila u šalicama, bilo je maslaca i
bijelog kruha, krumpir-pirea i graška. „Ajme meni. Baš svečano.“
Sally je dodirnula kontrole na štednjaku a posuda s vrućim
fazanom skliznula je na stol i uredno se otvorila. “Idi oprati ruke i
možemo jesti. Požuri – da se ne ohladi.“
Morris je gurnuo ruke u odjeljak za pranje, a zatim zahvalno sjeo
za stol. Sally je poslužila mekog, mirisnog fazana, i oboje su počeli
jesti.
„Sally“, rekao je Morris kad mu je tanjur bio prazan a on se
zavalio i polako pijuckao kavu. „Ne mogu više ovako. Moramo
nešto poduzeti.“
„Misliš na vožnju? Voljela bih da možeš dobiti posao na Marsu,
kao Bob Young. Možda kad bi razgovarao s odborom za
zapošljavanje i objasnio im kako napor –“
„Nije to samo zbog vožnje. Ravno su ispred mene. Posvuda.
Čekaju me. Cijeli dan i noć.“
„Tko to, dragi?“
„Roboti koji prodaju stvari. Čim sam spustio brod. Roboti i
vizualno-auditivni oglasi. Ukopaju se ravno u mozak. Slijede ljude
do smrti.“
„Znam.“ Sally mu je s razumijevanjem potapšala ruku. „Kad
idem u kupovinu, slijede me u grupama. I svi govore odjednom.
Stvarno grozno – ne razumijem pola toga što govore.“
„Moramo pobjeći.“
„Pobjeći?“ Sally je ustuknula. „Kako to misliš?“
„Moramo se maknuti od njih. Uništavaju nas.“
Morris je prokopao po džepu i oprezno izvukao komadić
metalne folije. Brižljivo ga je razmotao i izravnao na stolu. „Pogledaj
ovo. Kružilo je među ljudima u uredu; kad je stiglo do mene, zadržao
sam ga.“
„Što to znači?“ Sally se čelo naboralo dok je razaznavala riječi.
„Dragi, mislim da ti nešto fali. Sigurno ima više od toga.“
„Novi svijet“, reče Morris tiho. „Do kojeg još nisu stigli. Daleko
je, izvan Sunčevog sustava. Među zvijezdama.“
„Proksima?“
„Dvadeset planeta. Polovica ih je nastanjiva. Samo nekoliko
tisuća ljudi je tamo. Obitelji, radnici, znanstvenici, nešto
industrijskih istraživačkih ekipa. Zemlja je dostupna svakome.“
„Ali to je tako –“ Sally se namrštila. „Dragi, zar to nije malo
nerazvijeno? Kažu da je to kao da živiš u dvadesetom stoljeću.
Zahodi na ispiranje, kade, automobili koji idu na benzin
„Tako je.“ Morris je smotao komadić folije, a lice mu je bilo
smrknuto i smrtno ozbiljno. „Stotinu godina u prošlosti. Bez svega
ovoga.“ Pokazao je na štednjak i opremu dnevne sobe. „Morat ćemo
se snaći bez toga. Naviknuti se na jednostavniji život. Kao što su
živjeli naši preci.“ Pokušao se nasmiješiti, ali lice mu nije htjelo
surađivati. „Misliš da bi ti se to svidjelo? Bez reklama, bez prodajnih
robota, promet koji se kreće šezdeset kilometara na sat umjesto
šezdeset milijuna. Mogli bismo pronaći prijevoz ne nekom od velikih
brodova koji idu izvan sustava. Mogao bih prodati raketu...“
Nastala je tišina puna oklijevanja i sumnje.
„Ed“, započne Sally. „Mislim da bi prvo trebalo još malo
promisliti. Što će biti s tvojim poslom? Što bi radio tamo daleko?“
„Našao bih nešto.“
„Ali što? Zar nisi i to smislio?“ Prodoran prizvuk nezadovoljstva
uvukao joj se u glas. „Meni se čini da bismo bar još malo više morali
promisliti o tom dijelu prije nego što sve odbacimo i samo –
odletimo.“
„Ako ne odemo“, rekao je Morris polako, nastojeći da mu glas
ostane miran, „uništit će nas. Nije više preostalo puno vremena. Ne
znam koliko ih još dugo mogu izdržavati.“
„Ma daj, Ed! Sad zvučiš tako melodramatično. Ako se tako loše
osjećaš, uzmi malo slobodno i idi na potpuni pregled inhibicija.
Gledala sam jedan vidprogram i vidjela sam kako pregledavaju
čovjeka kojem je psihosomatski sustav bio u puno gorem stanju nego
tebi. I bio je puno stariji.“
Skočila je na noge. „Večeras idemo van proslaviti. Može?“ Njeni
vitki prsti spustili su se na zatvarač kratkih hlača. „Ja ću obući novu
plastihaljinu, onu koju se još nikad nisam usudila nositi.“ Oči su joj
blistale od uzbuđenja dok je žurila u spavaću sobu. „Znaš na koju
mislim? Kad si blizu, malo je prozirna, ali što si dalje postaje sve
prozirnija sve dok
„Znam na koju misliš“, reče Morris iscrpljeno. „Vidio sam
reklame za njih na putu s posla kući.“ Polako je ustao i odšetao u
dnevnu sobu. Na vratima spavaće sobe, zastao je.
„Sally –“
„Da?“
Morris je zaustio da progovori. Namjeravao ju je opet pitati,
razgovarati s njom o komadiću metalne folije koji je tako brižljivo
smotao i donio kući. Namjeravao je razgovarati s njom o granici. O
Proksimi Centauri. Otići i nikad se ne vratiti. Ali nije dobio priliku.
Na vratima je zazvonilo.
„Netko je na vratima!“ poviče Sally uzbuđeno. „Požuri! Idi vidi
tko je to!“
U večernjoj tami, robot je bio tih i nepokretan obris. „Što hoćeš?“
upitao je. Oblio ga je neki čudan strah. “Što je?“
Robot je bio veći od ikojeg drugog kojeg je Morris u životu vidio.
Visok i širok, s teškim metalnim hvatalicama i izduženim lećama.
Gornji mu je dio bio četvrtast umjesto, kao obično, stožast. Ležao je
na četiri gazišta umjesto uobičajena dva. Nadnosio se nad Morrisa
visok preko dva metra. Masivan i čvrst.
„Dobra večer“, rekao je mimo. Glas mu je raznosio noćni vjetar;
miješao se s prigušenim zvukovima večeri, odjecima prometa i
zvonjavom udaljenih uličnih signala. Nekoliko neodređenih obrisa
žurilo je kroz sumrak. Svijet je bio crn i neugodan.
„Večer“, odvratio je Morris automatski. Shvatio je da drhti. „Što
prodajete?“
„Htio bih vam pokazati pasada“, reče robot.
Morrisu je um otupio; odbijao je reagirati. Što je to pasad?
Događalo se nešto nalik snu, noćnoj mori. Pokušao je opet spojiti um
i tijelo. „Što?“ zaškripao je.
„Pasad.“ Robot se nije potrudio objasniti. Promatrao ga je bez
osjećaja, kao da nema što objašnjavati. „Bit će vrlo kratko.“
„Ja –“ Započeo je Morris. Koraknuo je unatrag da se makne od
vjetra. A robot je, ne mijenjajući izraz, kliznuo kraj njega u kuću.
„Hvala“, rekao je. Stao je nasred dnevne sobe. „Možete li poslati
svoju ženu, molim vas? Htio bih i njoj pokazati pasada.“
„Sally“, promrmlja Morris bespomoćno. „Dođi ovamo.“
Sally je zadihano ušla u dnevnu sobu dok su joj grudi drhtale od
uzbuđenja. „Što je? Oh!“ Vidjela je robota i nesigurno stala. „Ed, jesi
li ti nešto naručio? Mi to nešto kupujemo?“
„Dobra večer“, rekao joj je robot. „Pokazat ću vam pasada.
Molim, sjednite. Na kauč, ako može. Zajedno.“
Sally je sjela puna iščekivanja, rumenih obraza, očiju sjajnih od
začuđenosti i napetosti. Ed je tupo sjeo kraj nje. „Čuj“, promrmlja
teško. „Koji je vrag taj pasad? Što se događa? Ne želim ništa kupiti!“
„Kako se zovete?“ upitao ga je robot.
„Morris.“ Skoro se zagrcnuo. „Ed Morris.“
Robot se okrenuo Sally. „Gospođo Morris.“ Blago se naklonio.
„Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine i gospođo Morris. Vi
ste prvi u ovom kvartu koji će vidjeti pasada. Ovo je prva
prezentacija u ovom dijelu grada.“ Njegove hladne oči prešle su
sobom. „G. Morris, vi ste zaposleni, pretpostavljam. Gdje radite?“
„Radi na Ganimedu“, rekla je Sally uslužno kao učenica. „Za
kompaniju Zemaljski metali i razvoj.“
Robot je provario tu informaciju. „Pasad će vam koristiti.“
Pogledao je Sally. „A što vi radite?“
„Ja sam daktilografkinja u Povijesnom.“
„Pasad vama neće koristiti u profesionalnom smislu, ali bit će
vam od pomoći ovdje u kući.“ Podigao je stol svojim moćnim
čeličnim hvataljkama. „Na primjer, može se dogoditi da neki
nespretan gost ošteti lijep komad namještaja.“ Robot je razbio stol
na komadiće; djelići drveta i plastike su popadali na tlo. „Treba vam
pasad.“
Morris je bespomoćno skočio na noge. Nije mogao zaustaviti
stvari; neka tupa težina ga je obuzela dok je robot odbacivao
komadiće stola i uzimao tešku podnu svjetiljku.
„Ajme meni“, dahne Sally. „To mi je najdraža lampa.“
„Kad se ima pasada, nema straha.“ Robot je uhvatio lampu i
groteskno je iskrivio. Otrgnuo je sjenilo, razbio žarulje pa odbacio
ostatke. „Ovakva se situacija može dogoditi pri nekoj nagloj
eksploziji, recimo H-bombe.“
„Za ime Božje“, promrmlja Morris. „Mi –“
„Napad H-bombom se možda nikad ne dogodi“, nastavio je
robot, „ali u takvom je slučaju pasad nezamjenjiv.“ Kleknuo je i iz
svoga struka izvukao neku složenu cijev. Uperivši cijev u pod, stvorio
je tamo rupu promjera metar i pol. Odmaknuo se od stvorene jame.
„Nisam dalje širio ovaj tunel, ali vidite da bi vam pasad mogao
spasiti život u slučaju napada.“
Riječ napad kao da je pokrenula neki novi tijek misli u njegovu
metalnom mozgu.
„Ponekad noću neki nasilnik napadne čovjeka“, nastavio je. Bez
upozorenja, okrenuo se i prošao šakom kroz zid. Dio zida srušio se
u gomilu prašine i otpada. „I tako smo sredili nasilnika.“ Robot se
ispravio i zagledao po sobi. „Uvečer ste često preumorni da se bavite
gumbima na štednjaku.“ Otišao je u kuhinju i počeo baratati
upravljačem štednjaka; ogromne količine hrane počele su se
prosipati u svim smjerovima.
„Stani!“ poviče Sally. „Miči se od mog štednjaka!“
„Možda ste preumorni da napunite kadu vodom.“ Robot je
pokrenuo upravljač kade i voda je potekla. “Ili možda želite ravno u
krevet.“ Izvukao je krevet iz spremnika i razvukao ga. Sally je
prestrašeno ustuknula kad je robot krenuo prema njoj. „Ponekad,
nakon napornog radnog dana, nemate snage ni skinuti odjeću sa
sebe. U tom slučaju –“
„Gubi se odavde!“ povikao je Morris. „Sally, trči, zovi policiju.
Ova stvar je poludjela. Požuri.”
„Pasad je neophodan u svakom modernom domu“, nastavio je
robot. „Na primjer, neki aparat se pokvari. Pasad ga smjesta
popravlja.“ Dohvatio je automatsku kontrolu vlažnosti i počupao
mu žice, pa ga vratio u zid. „Ponekad radije ne biste išli na posao.
Pasad po zakonu može zauzeti vaše mjesto kroz razdoblje koje ne
prelazi više od deset dana uzastopce. Ako, nakon tog razdoblja –“
„Mili Bože“, rekao je Morris kad je konačno shvatio. „Ti si
pasad.“
„Tako je“, složi se robot. „Potpuno Automatski
Samoregulirajući Android (domaći). Postoji i pasag Potpuno
Automatski Samoregulirajući Android (gradnja), pasam
(menadžerski model), pasav (vojni model), i pasaju (javna uprava).
Ja sam namijenjen za domaću uporabu.“
„Ti –“ Sally dahne. „Ti se prodaješ. Prodaješ samog sebe.“
„Prezentiram samog sebe“, odgovorio je pasad, robot. Njegove
bezizražajne metalne oči bile su usredotočene na Morrisa dok je
nastavljao: „Gospodine Morris, siguran sam da biste me htjeli
posjedovati. Razumne sam cijene i s punom garancijom. Uz mene
dolazi knjižica s uputama. Ne mogu ni zamisliti da bih prihvatio
odbijanje.“

U pola dvanaest, Ed Morris još je sjedio u podnožju kreveta, s


jednom cipelom na nozi a drugom u ruci. Tupo je zurio pred sebe.
Nije ništa rekao.
„Za ime Božje“, požalila se Sally. „Odveži taj čvor do kraja i lezi;
moraš ustati u pola šest.“
Morris se besciljno igrao vezicom. Nakon nekog vremena,
spustio je cipelu i povukao drugu. Kuća je bila tiha i hladna. Vani,
tmuran noćni vjetar šibao je i tresao cedrove koji su rasli uz zgradu.
Sally je ležala sklupčana pod solarijskom lećom, s cigaretom u
ustima, uživajući u toplini i napola drijemajući.
U dnevnoj sobi stajao je pasad. Nije otišao. Još je bio tu i čekao
da ga Morris kupi.
„Ma daj!“ reče Sally oštro. „Koji ti je vrag? Popravio je sve što je
potrgao; samo se prezentirao.“ Pospano je uzdahnula. „Stvarno me
je preplašio. Mislila sam da se nekako pokvario. Stvarno su se dobro
sjetili poslati ga da se sam prodaje ljudima.“
Morris nije ništa rekao.
Sally se prevrnula na trbuh i polako ugasila cigaretu. „Nije ni
tako skup, ha? Deset tisuća zlatnih jedinica, a ako nagovorimo još
nekoga da ga kupi, dobijemo i pet posto provizije. Samo ga moramo
pokazivati. A ne moramo ga prodavati. Prodaje se sam.“ Zakikotala
je. “Oduvijek traže proizvod koji bi se sam prodavao, zar ne?“
Morris je odvezao čvor na svojoj vezici. Opet je navukao cipelu
i svezao je.
„Što to radiš?“ upita Sally ljutito. „Dolazi u krevet!“
Bijesno je sjela dok je Morris izlazio iz sobe i kretao niz hodnik.
„Kamo ideš?“
U dnevnoj sobi, Morris je upalio svjetlo i sjeo preko puta pasada.
„Čuješ li me?“ rekao je.
„Naravno“, odgovorio je pasad. „Ja sam uvijek uključen.
Ponekad se nezgode dogode noću: dijete se razboli ili se dogodi
nesreća. Vi još nemate djece, ali u slučaju
„Začepi“, rekao je Morris, „ne želim te čuti.“
„Postavili ste mi pitanje. Samoupravljajući androidi uključeni su
u centralni razmjenjivač informacija. Ponekad čovjek poželi
informacije smjesta; pasad je uvijek spreman odgovoriti na bilo koje
teorijsko pitanje ili potragu za činjenicama. Sve osim metafizike.“
Morris je uzeo knjižicu su uputama i prolistao je. Pasad je radio
tisuće stvari; nikad se nije istrošio; nikad zbunio; nije mogao
pogriješiti. Odbacio je knjigu. „Neću te kupiti“, rekao mu je.
„Nikad. Ni za milijun godina.“
„O, da, hoćete“, ispravio ga je pasad. „Ovo je prilika koju ne
smijete propustiti.“ U njegovom se glasu čula mirna, metalna
uvjerenost. „Ne možete me odbiti, g. Morris. Pasad je neophodan
svakom modernom domu.“
„Odlazi“, rekao je Morris mirno. „Odlazi iz moje kuće i ne
vraćaj se.“
„Ja nisam vaš pasad, ne možete mi naređivati. Dok me ne kupite
po redovnoj cijeni, odgovaram samo Samoupravljajućim
androidima d.o.o. Njihove upute su suprotne vašima: trebam ostati
s vama dok me ne kupite.“
„A ako te nikad ne kupim?“ upitao je Morris, ali srce mu se
sledilo još dok je oblikovao pitanje. Već je osjećao ledeni užas
odgovora koji je morao stići; drugog nije bilo.
„I dalje ću biti s vama“, rekao je pasad, „i na kraju ćete me
kupiti.“ Izvadio je nekoliko uvenulih ruža iz vaze na polici i bacio ih
u otpadni odjeljak. „Vidjet ćete sve više i više situacija u kojima je
pasad neophodan. Na kraju ćete se pitati kako ste uopće mogli živjeti
bez pasada.“
„Ima li išta što ne možeš učiniti?“
„O, da; ima puno toga što ne mogu učiniti. Ali mogu učiniti sve
što vi možete – i to poprilično bolje.“
Morris je polako ispustio dah. „Bio bih lud da te kupim.“
„Morate me kupiti“, odvratio je bezizražajan glas. Pasad je
izbacio šuplju cijev i počeo čistiti sag. „Koristan sam u svim
situacijama. Pogledajte kako je ovaj sag pahuljast i čist.“ Uvukao je
cijev i ispružio drugu. Morris se zakašljao i hitro zateturao unatrag;
oblaci bijelih čestica su nahrupili i ispunili cijelu sobu.
„Ovo je sprej protiv moljaca“, objasnio je pasad.
Bijeli oblak pretvorio se u ružnu plavocrnu boju.
Soba je zapala u zloslutnu tamu; pasad je bio samo neodređeni
obris koji se metodički okretao u njenom središtu. Ubrzo se oblak
raspršio i pojavio se namještaj.
„Sprej protiv štetnih bakterija“, reče pasad.
Prebojio je zidove i napravio novi namještaj koji se slagao s
njima. Ojačao je strop u kupaonici. Povećao je broj toplinskih ispuha
od peći. Postavio nove električne žice. Iščupao sve strojeve u kuhinji
i sastavio modernije modele. Naoštrio je sve olovke; uhvatio Morrisa
za zapešće i ubrzo postavio dijagnozu: njegov visoki pritisak bio je
psihosomatskog podrijetla.
„Bit će vam bolje kad meni prepustite odgovornosti“, objasnio
je. Izbacio je neku staru juhu koju je Sally čuvala. „Opasnost od
botulizma“, rekao mu je. „Vaša žena je seksualno privlačna, ali nije
sposobna za višu razinu intelektualizacije.“
Morris je prišao ormaru i izvadio kaput.
„Kamo idete?“ upitao ga je pasad.
„U ured.“
„U ovo doba noći?“
Morris je načas bacio pogled u spavaću sobu. Sally je duboko
spavala pod umirujućom radijacijom svjetiljke. Njeno vitko tijelo
bilo je ružičasto i zdravo, lice bez ikakvih briga. Zatvorio je ulazna
vrata i požurio niza stube u tamu. Hladan noćni vjetar ga je
presjekao dok se približavao parkiralištu. Njegov mali brod bio je
parkiran uz stotine ostalih; četvrt dolara poslalo je robotskog
poslužitelja po njega.
Za deset minuta, bio je na putu za Ganimed.
Pasad mu se ukrcao na brod kad je na Marsu stao po gorivo.
„Izgleda da ne razumijete“, rekao je pasad. „Moje su upute da se
prezentiram tako dugo dok ne budete zadovoljni. Za sad još niste do
kraja uvjereni; neophodne su dodatne prezentacije.“ Prešao je
složenom mrežom preko kontrolne ploče broda, dok svi brojčanici i
mjere nisu bili podešeni do kraja. „Trebali biste češće na servis.“
Otišao je otraga proučiti pogonske motore. Morris je tupo
pozvao poslužitelja i brod se odvojio od pumpi za gorivo. Ubrzao je,
a mali pješčani planet je nestao. Ispred njega se podizao Jupiter.
„Potisnici vam nisu u dobrom stanju“, rekao je pasad vraćajući
se. „Ne sviđa mi se ni ono klopotanje u glavnom pogonu kočenja.
Čim se spustite, poduzet ću sveobuhvatne popravke.“
„Kompaniji ne smeta što mi činiš usluge?“ upitao je Morris s
ogorčenim sarkazmom.
„Kompanija me smatra vašim pasadom. Na kraju mjeseca će
vam poslati račun.“ Robot je izvukao olovku i blok formulara.
„Objasnit ću vam naše četiri mogućnosti plaćanja. Deset tisuća
zlatnih jedinica u gotovini donosi vam popust od tri posto. Osim
toga, prihvaćamo u zamjenu i razne kućanske strojeve koji vam više
neće biti potrebni. Ako želite podijeliti plaćanje u četiri rate, prvu
morate platiti odmah, a posljednju za devedeset dana.“
„Ja uvijek plaćam gotovinom“, promrmljao je Morris. Brižljivo
je mijenjao rutu na kontrolnoj ploči.
„Kod plaćanja u devedeset dana nema kamata. Za plaćanje
tijekom šest mjeseci naplaćujemo kamatu od šest posto godišnje, što
će vam otprilike iznositi –“ Prekinuo se. „Promijenili smo kurs.“
„Izašli smo sa službene prometne rute.“ Pasad je spremio olovku
i blok i požurio do kontrolne ploče. “Što to radite? Za to se plaća
kazna od dvije jedinice.“
Morris nije reagirao. Smrknuto je stezao kontrole i zurio samo u
ekran. Brod je hitro ubrzavao. Bove upozorenja ljutito su se oglasile
kad je kraj njih projurio u beznadnu tamu svemira. Za nekoliko
sekundi ostavili su sav promet za sobom. Bili su sami, i ubrzano se
udaljavali od Jupitera prema otvorenom svemiru.
Pasad je proračunavao putanju. „Izlazimo iz Sunčevog sustava.
Prema sustavu Centauri.“
„Tako je.“
„Zar ne biste trebali nazvati ženu?“
Morris je progunđao i podigao brzinu još više. Brod se propeo i
zakašljao, pa se uspio ispraviti. Potisnici su počeli zloslutno zavijati.
Indikatori su pokazivali da se glavne turbine motora pregrijavaju.
Ignorirao ih je i prebacio se na rezervno gorivo.
„Ja ću nazvati gospođu Morris“, ponudio je pasad. „Ubrzo ćemo
se naći izvan dometa komunikacija.“
„Ne trudi se.“
„Brinut će se.“ Pasad je požurio u stražnji dio i opet pogledao
motore. Vratio se u kabinu zujeći od uzrujanosti. „Gospodine
Morris, ovaj brod nije opremljen za putovanje između sustava.
Model klase D s četiri potisnika je samo za domaću uporabu. Nije
napravljen da izdrži ovakvo ubrzanje.“
„Da bismo stigli do Proksime“, odvrati Morris, „treba nam
ovakvo ubrzanje.“
Pasad je svoje kablove povezao s kontrolnom pločom. „Mogu
malo odteretiti električni sustav. Ali ako se ne vratite u normalne
brzine, ne mogu odgovarati za propadanje potisnika.“
„Jebeš potisnike.“
Pasad je šutio. Koncentrirano je slušao sve jače zavijanje ispod
njih. Cijeli brod je divlje zadrhtao. Komadići boje su se odlijepili. Pod
je bio vruć od škripavih motora. Morris je nogu i dalje držao na gasu.
Brod je sve više ubrzavao dok je Sunce ostajalo iza njih. Izašli su iz
kartografski pokrivenog područja. Sunce se hitro smanjivalo.
„Prekasno je da se javite ženi“, rekao je pasad. „U krmi su tri
rakete za slučaj opasnosti; ako želite, mogu ih ispaliti i nadati se da
ćemo privući pozornost nekog vojnog transportera u prolazu.“
„Zašto?“
„Mogu nas odšlepati natrag u Sunčev sustav. Platit ćete kaznu od
šesto zlatnih jedinica, ali s obzirom na sve, to mi se čini najboljim
rješenjem.“
Morris je okrenuo leđa pasadu i cijelom se težinom oslonio na
papučicu gasa. Zavijanje je postalo divlje režanje. Instrumenti su
počeli praskati i krčkati. Osigurači su eksplodirali po cijeloj
kontrolnoj ploči. Svjetla su zatreptala, prigušila se, pa se s
oklijevanjem vratila.
„Gospodine Morris“, rekao je pasad, „morate se pripremiti za
smrt. Statistička vjerojatnost da će turbina eksplodirati je
sedamdeset-trideset. Učinit ću što mogu, ali već smo odavno prošli
opasnu točku.“
Morris se opet okrenuo ekranu. Neko je vrijeme gladno zurio u
sve veću točku, Centaure, zvijezde blizanke. „Dobro izgledaju, zar
ne? Proksa je ona važna. Dvadeset planeta.“ Pogledao je instrumente
koji su divlje treptali. „Kako se drže motori? Po ovome ništa ne
znam, većinom su pregorjeli.“
Pasad je oklijevao. Zaustio je pa se predomislio. „Idem otraga pa
ću pogledati“, rekao je. Prešao je u stražnji dio broda i nestao niz
kratku rampu u grmljavinu vibriranja pogonskog odjela.
Morris se zavalio i ugasio cigaretu. Pričekao je još trenutak, onda
ispruži ruku i pogurne potisnike do kraja, do posljednje moguće
snage.
Eksplozija je rastrgala brod na pola. Dijelovi oklopa kovitlali su
se oko njega. Bestežinsko ga je stanje podiglo i tresnulo u kontrolnu
ploču. Na glavu mu je padala kiša metala i plastike. Bljeskave točkice
su zatreptale, izblijedile, i konačno umrle u tišini, i ostao je samo
hladan pepeo.
Tupo vuš-vuš zračnih pumpa za slučaj nesreće vratilo mu je
svijest. Bio je pritisnut ostacima kontrolne ploče; jedna mu je ruka
bila slomljena i svinuta pod njim. Pokušao je pomaknuti noge, ali
ispod struka nije osjećao ama baš ništa.
Rastrgani ostaci onog što je nekad bio brod još su jurili prema
sustavu Centauri. Oprema za zatvaranje oklopa slabašno je
pokušavala pokrpati ogromne rupe. Automatske kontrole
temperature i gravitacije su lupetale i trzale uz pomoć rezervnih
baterija. Na ekranu, ogromna plamena masa sunca-blizanaca rasla
je nečujno i neumoljivo.
Bilo mu je drago. U tišini uništenog broda, ležao je pod otpadom
i sa zahvalnošću promatrao sve veću masu. Bio je to prelijep prizor.
Već ga je dugo želio vidjeti. A sad je bio tu, svakoga časa sve bliže.
Za dan-dva, brod će se zabiti u plamenu masu i nestati. Ali u
međuvremenu može uživati; ništa mu nije moglo poremetiti sreću –
Pomislio je na Sally, kako duboko spava pod radijacijskom lećom.
Bi li se njoj svidjela Proksima? Vjerojatno ne. Vjerojatno bi se ubrzo
htjela vratiti kući. U ovome je morao uživati sam. To je bilo samo za
njega. Osjetio je kako ga ispunjava prostrani mir. Može tu ležati i ne
micati se, a plameno veličanstvo dolazit će sve bliže i bliže...
Neki zvuk. Iz hrpe rastaljenog otpada, nešto se dizalo. Iskrivljen,
ulubljen obris mutno vidljiv u treptavom bljesku ekrana. Morris je
uspio okrenuti glavu.
Pasad je zateturao i ustao. Ostao je bez većeg dijela trupa,
smrskanog i polomljenog. Zateturao je, pa uz zaglušan tresak pao
prema naprijed. Polako je otpuzao prema Morrisu, pa se lagano
zaustavio oko metar daleko. Zupčanici su mu škripavo režali.
Sklopke su se otvarale i zatvarale. Neodređen, besciljan život milio
je kroz uništenu ljušturu.
„Dobra večer“, zahroptao je njegov prodoran metalni glas.
Morris je vrisnuo. Pokušao se pomaknuti, ali uništene grede su
ga čvrsto držale. Zastenjao je i povikao i pokušao otpuzati dalje od
njega. Pljuvao je i jecao i plakao.
„Htio bih vam pokazati pasada“, nastavio je metalni glas.
„Možete li pozvati svoju ženu, molim vas? Htio bih i njoj pokazati
pasada.“
„Miči se!“ vrištao je Morris. „Miči se od mene!“
„Dobra večer“, nastavio je pasad kao pokvarena vrpca. „Dobra
večer. Molim vas, sjednite. Drago mi je što sam vas upoznao. Kako
se zovete? Hvala. Vi ste prvi u ovom kvartu koji će vidjeti pasada.
Gdje radite?“
Mrtve video-leće zurile su u Morrisa, prazne i bez izraza.
„Molim vas, sjednite“, ponovio je. „Ovo neće drugo trajati.
Samo sekundu. Ova prezentacija trajat će samo...“
Izložak
Exhibit Piece (1954.)

B aš imate čudno odijelo“, primijetio je robotski vozač javpreva.


„ Otvorio je vrata i zaustavio se kraj pločnika. „Što su vam te
okrugle stvarčice?“
„To su gumbi“, objasnio je George Miller. „Dijelom su
funkcionalni, dijelom ukrasni. Ovo je arhaično odijelo iz XX.
stoljeća. Nosim ga zbog prirode svoga posla.“
Platio je robotu, dohvatio svoju aktovku i požurio preko rampe
do Povijesne agencije. Glavna zgrada već je bila otvorena; muškarci
i žene u haljama vrludali su posvuda. Miller je ušao u lift označen
PRIVATNO, stisnut između dva ogromna kontrolora iz
pretkršćanskog odjela, i začas se našao na putu za svoju razinu,
sredinu dvadesetog stoljeća.
„Bjutro“, promrmljao je kad mu se kontrolor Fleming pridružio
kod izloška atomskog stroja.
„Bjutro“, odvrati Fleming odrešito. „Čujte, Miller. Da to
raspravimo jednom zauvijek. Što bi bilo kad bi se svi oblačili kao vi?
Vlada je postavila točna pravila za odijevanje. Ne možete tu i tamo
zaboraviti svoje proklete anakronizme? Što vam je, za ime Božje, u
ruci? Izgleda kao zdrobljeni gušter iz jure.“
„Aktovka od aligatorske kože“, objasni Miller. „U njoj nosim
svoje namotaje. Aktovka je bila simbol autoriteta za menadžersku
klasu kasnog dvadesetog stoljeća.“ Otvorio je aktovku. „Pokušajte
shvatiti, Fleming. Kroz navikavanje na svakodnevne predmete iz
razdoblja koje istražujem, svoj odnos prema njemu transformiram iz
čiste intelektualne znatiželje u iskrenu empatiju. Često ste se žalili da
čudno izgovaram neke riječi. Koristim naglasak američkog
poslovnog čovjeka iz razdoblja Eisenhowerove administracije.
Kužite?“
„Ha?“ promrmlja Fleming.
„Kužiti je izraz iz dvadesetog stoljeća.“ Miller je stavljao
namotaje na stol. „Jeste li me zbog nečeg trebali? Ako ne, počeo bih
s poslom. Otkrio sam fascinantne tragove koji govore da Amerikanci
dvadesetog stoljeća, iako su sami polagali podne pločice, nisu sami
tkali odjeću. Htio bih izmijeniti izloške koji se odnose na to.“
„Nema goreg fanatika od akademika“, zareži Fleming. „Vi
kaskate dvjesto godina za svojim vremenom. Uronjeni u ostatke i
artefakte. Proklete autentične replike odbačenih sitnica.“
„Ja volim svoj posao“, odvrati Miller blago.
„Nitko se ne žali na to kako radite svoj posao. Ali ima i drugih
stvari osim posla. Vi ste društvenopolitička jedinka u ovom društvu.
Pripazite se, Miller! Vijeće ima izvješća o vašim ekscentričnostima.
Odobravaju predanost poslu...“ Oči su mu se značajno suzile. „Ali
vi idete predaleko.“
„Ja sam odgovoran prvo svojoj umjetnosti“, reče Miller.
„Molim? Što to uopće znači?“
„Izraz iz dvadesetog stoljeća.“ Millerovo lice izražavalo je čistu
superiornost. „Vi ste samo sitni birokrat u velikom stroju. Vi ste
funkcija bezlične kulturne sveukupnosti. Nemate vlastitih
standarda. U dvadesetom stoljeću ljudi su imali osobne standarde
rada. Umješnosti. Ponosili su se dostignućima. Vama te riječi ništa
ne znače. Vi nemate duše – još jedan koncept iz zlatnog doba
dvadesetog stoljeća kad su ljudi bili slobodni i smjeli su reći što im je
na umu.“
„Čuvajte se, Miller!“ Fleming je nervozno problijedio i spustio
glas. „Vi, prokleti učenjaci. Dignite nos iz svojih vrpci i suočite se sa
stvarnošću. Sve ćete nas uvaliti u nevolje ako budete tako govorili.
Idolizirajte prošlost ako želite. Ali sjetite se – ona je prošla i
pokopana. Vremena se mijenjaju. Društvo napreduje.“ Rukom je
nestrpljivo pokazao na izloške koji su ispunjavali ovu razinu. „Ovo
je samo nesavršena replika.“
„Napadate moje istraživanje?“ Miller se pjenio. „Ovaj izložak je
apsolutno točan! Ispravljam ga prema svim novim podacima. Nema
toga što ja ne znam o dvadesetom stoljeću.“
Fleming strese glavom. „Nema koristi.“ Okrenuo se i iscrpljeno
napustio razinu preko silazne rampe.
Miller si je popravio ovratnik i žarku, rukom oslikanu kravatu.
Popravio je svoje plavo prugasto odijelo, vješto napunio lulu dvjesto
godina starim duhanom, i vratio se svojim kalemima.
Zašto ga Fleming ne pušta na miru? Fleming, službeni
predstavnik velike hijerarhije koja se poput ljepljive sive mreže
raširila cijelim planetom. U svakoj industrijskoj, profesionalnoj i
stambenoj jedinici. Ah, sloboda dvadesetog stoljeća! Načas je
usporio svoj skener za vrpcu, a licem mu se prelio sanjivi izraz.
Uzbudljivo doba muževnosti i individualnosti, kad su muškarci bili
muškarci –
Otprilike baš u tom trenutku, taman kad se ušuškao u ljepotu
svoga istraživanja, začuo je neobjašnjive zvuke. Stizali su iz središta
njegova izloška, iz detaljne, brižljivo njegovane nutrine.
Netko je bio u njegovom izlošku.
Čuo ih je i tamo otraga u dubini. Netko ili nešto prošao je kraj
sigurnosnih barijera postavljenih da zadrže javnost podalje. Miller je
isključio svoj skener i polako ustao. Sav je drhtao dok se oprezno
kretao prema izlošku. Isključio je barijeru i popeo se preko ograde
na betonski pločnik. Nekoliko znatiželjnih posjetitelja je zatreptalo
dok se sitan, čudno odjeven čovjek šuljao među autentičnim
replikama dvadesetog stoljeća koje su sačinjavale izložak, i nestao
unutra.
Teško dišući, Miller je krenuo preko pločnika do brižljivo
njegovanog puteljka prekrivenog šljunkom. Možda je to jedan od
drugih teoretičara, neki sluga Vijeća koji njuška uokolo tražeći nešto
čime bi ga diskreditirao. Mala netočnost ovdje – sitna pogreška bez
ikakve važnosti ondje. Čelo mu je orosio znoj; ljutnja je postala
strah. S njegove desne strane bila je cvjetna gredica. Ruže Paul Scarlet
i niske ljubičice. Zatim vlažna zelena tratina. Blještavo bijela garaža
napola podignutih vrata. Glatki stražnji dio Buicka iz 1954. – a zatim
i sama kuća.
Morat će biti oprezan. Ako to doista jest netko iz Vijeća, sukobit
će se sa službenom hijerarhijom. Možda je to netko velik. Možda čak
i Edwin Carnap, Predsjednik Vijeća, najviši dužnosnik n'jorške grane
Svjetskog direktorata. Drhtavo, Miller se popeo trima betonskim
stubama. Na trijemu dvadeset-stoljetne kuće koja je predstavljala
središte izloška nije bilo nikoga.
Bila je to lijepa kućica; da je živio u ta vremena, i on bi volio
takvu. Tri spavaće sobe, kalifornijski bungalov u rančerskom stilu.
Otvorio je ulazna vrata i ušao u dnevnu sobu. Kamin na jednom
kraju. Tamni sagovi boje crnog vina. Moderni kauč i naslonjač.
Niski stolić za kavu od drveta sa staklenom pločom na vrhu. Bakrene
pepeljare. Upaljač i hrpa časopisa. Podne svjetiljke od glatke plastike
i čelika. Polica za knjige. Televizor. Panoramski prozor s pogledom
na vrt. Prešao je preko sobe do hodnika.
Kuća je bila zapanjujuće kompletna. Ispod njegovih nogu, podna
peć isijavala je blagu auru topline. Virnuo je u prvu spavaću sobu.
Ženski budoar. Svileni prekrivač za krevet. Bijele, uštirkane plahte.
Teški zastori. Toaletni stolčić. Bočice i posudice. Ogromno okruglo
zrcalo. Odjeća vidljiva u ormaru. Kućni ogrtač prebačen preko
naslona stolca. Papuče. Najlonske čarape oprezno položene u
podnožju kreveta.
Miller je krenuo dalje hodnikom i virnuo u sljedeću sobu. Šarene
tapete: klaunovi i slonovi i hodači po žici. Dječja soba. Dva krevetića
za dva dječačića. Modeli aviona. Ormarić s radijem, dva češlja,
udžbenicima, zastavicama, znakom Zabranjeno parkiranje,
fotografijama zataknutim za ogledalo. Album s poštanskim
markama. Ni tu nije bilo nikoga.
Miller je virnuo u modernu kupaonicu, pa čak i u tuš okružen
žutim pločicama. Prošao je kroz blagovaonicu, bacio pogled niz
stube prema podrumu, gdje su bile perilica i sušilica. Zatim je otvorio
stražnja vrata i pregledao dvorište. Tratina, i spaljivač. Nešto niskog
drveća i trodimenzionalno projicirana pozadina drugih kuća koje
nestaju među nevjerojatno uvjerljivim plavim bregovima. Još uvijek
nikoga. Dvorište je bilo prazno – napušteno. Zatvorio je vrata i
krenuo natrag.
Iz kuhinje je začuo smijeh.
Ženski smijeh. Zvon žlica i tanjura. I mirisi. Trebao mu je
trenutak da ih prepozna, kao znanstvenik. Slanina i kava. I
palačinke. Netko je doručkovao. Doručak iz dvadesetog stoljeća.
Krenuo je niz hodnik, kraj muškarčeve spavaće sobe, gdje su
cipele i odjeća bili rasuti na sve strane, pa stigao do ulaza u kuhinju.
Privlačna žena kasnih tridesetih godina i dva tinejdžerska
dječaka sjedili su oko malog stolića od kroma i plastike. Dovršili su
s jelom; dvojica dječaka nestrpljivo su se vrpoljila. Sunčevo svjetlo
prelamalo se kroz prozor i preko sudopera. Električni sat na zidu
govorio je da je pola devet. U kutu je veselo cvrkutao radio. Veliki
vrč crne kave stajao je na sredini stola, okružen praznim tanjurima,
čašama za mlijeko i priborom za jelo.
Žena je na sebi imala bijelu bluzu i kariranu suknju od tvida.
Oba dječaka nosila su izblijedjele traperice, pulovere i tenisice. Još
ga nisu primijetili. Miller se smrznuo na vratima, dok su smijeh i
ćeretanje pucketali oko njega.
„Morat ćete pitati oca“, govorila je žena glumeći strogoću.
„Pričekajte dok se ne vrati.“
„On je već rekao da smijemo“, pobunio se jedan od dječaka.
„Pa pitajte ga opet.“
„On je ujutro uvijek loše volje.“
„Ne danas. Dobro se naspavao. Alergija ga nije gnjavila. Novi
antihist koji mu je doktor dao.“ Bacila je pogled na sat. „Idi vidjeti
zašto ga nema, Don. Zakasnit će na posao.“
„Tražio je novine.“ Jedan od dječaka odgurnuo je svoj stolac i
ustao. „Opet su promašile trijem i pale u cvijeće.“ Okrenuo se prema
vratima, i Miller se našao licem u lice s njim. Načas mu je kroz glavu
bljesnulo da dječak izgleda poznato. Prokleto poznato – kao netko
koga poznaje, samo mlađi. Napeo se očekujući udarac, a dječak je
naglo stao.
„Tibokca“, reče dječak. „Prestrašio si me.“
Žena mu dobaci hitar pogled. „Što radiš tamo vani, George?“
upitala je. „Dođi ovamo i popij kavu do kraja.“
Miller je polako ušao u kuhinju. Žena je dovršavala svoju kavu;
oba dječaka su bila na nogama i počela se gurati oko njega.
„Zar nisi rekao da smijem za vikend ići na kampiranje kod Ruske
rijeke s grupom iz škole?“ pitao je Don. „Rekao si da mogu posuditi
vreću za spavanje iz vježbaonice jer si onu koju sam imao dao Vojsci
spasa jer si alergičan na kapok kojim je punjena.“
„Aha“, promrmlja Miller nesigurno. Don. Tako se dečko zove. I
njegov brat Ted. Ali odakle on to zna? Za stolom, žena je ustala i
skupljala prljavo posuđe da ga odnese do sudopera. „Kažu da si im
već obećao“, rekla je preko ramena. Suđe je zaklopotalo u sudoperu,
a ona ga je počela posipati pahuljicama sapuna. „Ali sjećaš se kad su
htjeli voziti i rekli su mi to kao da si im ti to odobrio. A nisi,
naravno.“
Miller je slabašno potonuo za stol. Besciljno se poigravao lulom.
Spustio ju je u bakrenu pepeljaru i zagledao se u manžetu svoga
sakoa. Što se to događa? U glavi mu se vrtjelo. Naglo je ustao i
požurio do prozora iznad sudopera.
Kuće, ulice. Udaljeni bregovi iza grada. Prizori i zvukovi ljudi.
Trodimenzionalno projicirana pozadina bila je savršeno uvjerljiva;
ili, je li to zaista projicirana pozadina? Kako bi mogao biti siguran.
Što se događa?
„George, što ti je?“ upitala je Marjorie dok je oko pasa vezala
ružičastu plastičnu pregaču i puštala vruću vodu u sudoper. „Trebao
bi sjesti u auto i krenuti na posao. Zar nisi sinoć govorio kako stari
Davidson urla na zaposlenike kad zakasne na posao ili stoje oko
fontane za vodu i zabavljaju se u radno vrijeme?“
Davidson. Riječ je zapela u Millerovom umu. Znao ju je,
naravno. Iskočila je jasna slika: visok sjedokos starac, mršav i oštar.
S prslukom i džepnim satom. I cijeli ured, Elektronika United.
Zgrada od dvanaest katova u centru San Francisca. Kiosk s
novinama i cigaretama u ulazu. Automobilske trube. Prepuna
parkirališta. Lift pun tajnica sjajnih očiju, u uskim puloverima i
oblaku parfema.
Izbauljao je iz kuhinje, kroz hodnik, kraj svoje spavaće sobe,
ženine, pa u dnevnu sobu. Ulazna su vrata bila otvorena pa je izašao
na trijem.
Zrak je bio prohladan i sladak. Bilo je blistavo travanjsko jutro.
Tratine su još bile vlažne. Automobili su se kretali Ulicom Virginia,
prema Aveniji Shattuck. Ranojutarnji promet, poslovni ljudi na putu
za posao. S druge strane ulice, Earl Kelly je veselo mahnuo svojim
Oakland Tribuneom dok je žurio pločnikom prema autobusnoj
postaji.
U daljini, Miller je vidio Bay Bridge, otoke Yerba Buena,
Treasure. Iza toga ležao je sam San Francisco. Za nekoliko minuta
jurit će preko mosta u svome Buicku na putu za ured. Zajedno s
tisućama drugih poslovnjaka u plavim prugastim odijelima.
Ted se progurao kraj njega na trijem. „Znači može? Smijemo ići
kampirati?“
Miller oblizne suhe usnice. „Ted, slušaj me. Nešto je čudno.“
„Što?“
„Ne znam.“ Miller je nervozno vrludao trijemom. „Danas je
petak, je li tako?“
„Aha.“
„Tako sam i mislio.“ Ali kako je znao da je petak? Kako išta zna?
Ali naravno da je petak. Dug, naporan tjedan – stari Davidson mu
diše za vrat. Naročito u srijedu, kad se narudžba General Electrica
usporila zbog nekog štrajka.
„Da te nešto pitam“, rekao je Miller svome sinu. „Jutros – otišao
sam iz kuhinje po novine.“
Ted kimne glavom. „Aha. Pa?“
„Ustao sam i izašao iz sobe. Koliko dugo me nije bilo? Ne dugo,
je li tako?“ Tražio je riječi, ali um mu je bio labirint nepovezanih
misli. „Sjedio sam sa svima vama za doručkom, i onda sam otišao
potražiti novine. Je li tako? I onda sam se vratio. Je li tako?“ Glas mu
se očajno podigao. „Ustao sam jutros i obrijao se i obukao. Pojeo
doručak. Palačinke i kava. Slanina. Je li tako?“
„Tako je“, složi se Ted. „Pa?“
„Kao i uvijek.“
„Palačinke imamo samo petkom.“
Miller polako kimne glavom. „Točno. Palačinke petkom. Jer
tvoj ujo Frank subotom i nedjeljom jede s nama, a on mrzi palačinke,
pa ih više nemamo vikendom. Frank je Marjorijin brat. Bio je u
marincima u Prvom svjetskom ratu. Bio je kaplar.“
„Do viđenja“, rekao je Ted kad mu se Don pridružio. „Vidimo
se večeras.“
Stežući udžbenike u rukama, dječaci su odjurili prema velikoj
modernoj srednjoj školi u središtu Berkeleyja.
Miller se vratio u kuću i automatski krenuo kopati po ormaru
tražeći svoju aktovku. Gdje li je? Prokletstvo, a treba mu. Unutra je
cijeli dosje za Thorckmontona; Davidson će mu glavu skinuti ako ju
je negdje ostavio, možda u kafiću True Blue onda kad su slavili što
su Yankeeji dobili prvenstvo. Ma gdje je, dovraga?
Polako se uspravio dok mu se sjećanje vraćao. Naravno. Ostavio
ju je kraj svoga radnog stola, tamo gdje ju je odložio nakon što je
izvadio istraživačke vrpce. Dok je Fleming razgovarao s njim. Tamo
u Agenciji za povijest.
Pridružio se ženi u kuhinji. „Čuj“, rekao je promuklo. „Marjorie,
mislim da možda danas neću ići u ured.“
Marjorie se zabrinuto okrenula. „George, jesi li dobro?“
„Ja – sam totalno zbunjen.“
„Opet te hvata alergija?“
„Ne. U glavi. Kako se zove onaj psihijatar kojeg su preporučili
na roditeljskom kad je mali od gospođe Bentley imao onaj napadaj?“
Pretražio je svoj neorganizirani mozak. „Grunberg, mislim. U zgradi
opće i zubne.“ Krenuo je prema vratima. „Svratit ću do njega. Nešto
nije u redu – nešto jako nije u redu. A ja ne znam što je to.“
Adam Grunberg bio je krupan čovjek u kasnim četrdesetim
godinama, s kovrčavom smeđom kosom i naočalama s okvirima od
roga. Kad je Miller završio, Grunberg si je pročistio grlo, otresao
rukav svoga skupog odijela, i zamišljeno upitao: „Je li se nešto
dogodilo dok ste tražili novine? Neka nesreća? Mogli biste pokušati
detaljno proći kroz to. Ustali ste od doručka, izašli na trijem, i počeli
tražiti po grmlju. I što onda?“
Miller si je neodređeno protrljao čelo. „Ne znam. Sav sam
zbunjen. Ne sjećam se da sam tražio novine. Sjećam se kako sam se
vratio u kuću. Onda mi je sve čisto. Ali prije toga je sve povezano s
Agencijom za povijest i svađom s Flemingom.“
„A što je bilo to s vašom aktovkom? Vratite se na to.“
„Fleming je rekao da izgleda kao zdrobljeni gušter. A ja sam
rekao –“
„Ne, mislim na ono kad ste ju tražili u ormaru i niste je pronašli.“
„Pogledao sam u ormar, a ona naravno nije bila tamo. Jer je kraj
mog stola u Agenciji za povijest. Na razini za Dvadeseto stoljeće.
Kraj mojih izložaka.“ Millerovim licem prešao je neki čudan izraz.
„Za ime Božje, Grunberg. Shvaćate li vi da bi ovo mogao biti samo
izložak? Vi i svi ostali – možda niste stvarni. Samo dijelovi ovog
izloška.“
„To baš ne bi bilo dobro za nas, zar ne?“ rekao je Grunberg s
blijedim smiješkom.
„Ljudi u snovima su uvijek sigurni sve dok se sanjač ne probudi“,
odvrati Miller.
„Znači vi mene sanjate“, nasmijao se Grunberg tolerantno.
„Valjda bih vam trebao zahvaliti.“
„Nisam ovdje zato što mi se vi baš posebno sviđate. Ovdje sam
zato što ne podnosim Fleminga ni cijelu Agenciju za povijest.“
Grunberg se pobunio. „Taj Fleming. Sjećate li se da ste
razmišljali o njemu prije nego što ste otišli tražiti novine?“
Miller je ustao i ushodao se po luksuznom uredu, među kožom
presvučenim naslonjačima i ogromnim radnim stolom od
mahagonija. „Želim se suočiti s ovim. Ja sam izložak. Umjetna
replika prošlosti. Fleming je rekao da bi mi se tako nešto moglo
dogoditi.“
„Sjednite, gospodine Miller“, rekao je Grunberg blagim ali
zapovjednim glasom.
Kad se Miller vratio u svoje sjedalo, Grunberg nastavi:
„Razumijem što govorite. Imate opći dojam da je sve oko vas
nestvarno. Kao na pozornici.“
„Izložak.“
„Da, kao izložak u muzeju.“
„U Agenciji za povijest N'Yorka. Razina R, gdje je Dvadeseto
stoljeće.“
„A osim tog općeg dojma – nepotpunosti, imate i specifična
sjećanja na osobe i mjesta izvan ovog svijeta. Na drugi svijet koji
sadrži ovaj. Možda bih trebao reći, na stvarnost unutar koje je ovo
samo svijet sjena.“
„Meni svijet ne izgleda kao sjena.“ Miller je divlje udario kožni
naslon za ruku. „Ovaj svijet je potpuno stvaran. To i jest problem.
Došao sam istražiti neke zvukove i sad se više ne mogu vratiti. Bože
mili, zar ću ostatak života morati bauljati kroz ovu repliku?“
„Vi naravno znate da je taj osjećaj prisutan kod većine ljudskog
roda. Osobito u razdobljima velikih napetosti. Usput rečeno, gdje su
bile novine? Jeste li ih pronašli?“
„Što se mene tiče –“
„Je li vam to izvor iritacije? Vidim da oštro reagirate na spomen
novina.“
Miller iscrpljeno strese glavom. „Zaboravite.“
„Da, sitnica. Raznosač nehajno baci novine u grmlje umjesto na
trijem. To vas razljuti. I stalno se ponavlja. Na početku dana, kad
tek krećete na posao. To na neki mali način simbolizira sve sitne
frustracije i poraze vašeg posla. Cijelog vašeg života.“
„Ma baš me briga za novine.“ Miller pogleda na sat. „Idem –
skoro je podne. Stari Davidson će mi glavu skinuti ako ne budem u
uredu do –“ Prekinuo se. „Eto ga opet.“
„Eto čega opet?“
„Svega ovoga!“ Miller nestrpljivo pokaže na prozor. „Cijelo ovo
mjesto. Ovaj prokleti svijet. Ova izložba.“
„Nešto mi je palo na pamet“, rekao je doktor Grunberg polako.
„Reći ću vam, ako želite. Slobodno odbacite ideju ako vam ne
odgovara.“ Podigao je svoj oštar, profesionalni pogled. „Jeste li kad
vidjeli klince kako se igraju s raketama?“
„Bože“, reče Miller nesretno. „Vidio sam komercijalne raketne
teretnjake kako vuku teret od Zemlje do Jupitera i spuštaju se u
svemirsku luku La Guardia.“
Grunberg se blago osmjehne. „Slijedite me malo. Jedno pitanje.
Je li u pitanju napetost na poslu?“
„Kako to mislite?“
„Bilo bi lijepo“, rekao je Grunberg otvoreno, „živjeti u svijetu
sutrašnjice. S robotima i raketama koji obavljaju sav posao. Mogli
biste se samo zavaliti i uživati. Bez brige. Bez frustracije.“
„Moj položaj u Agenciji za povijest ima sasvim dovoljno briga i
frustracija.“ Miller je naglo ustao. „Čujte, Grunberg. Ili je ovo
izložak na razini R Agencije za povijest, ili sam ja poslovni čovjek
srednje klase koji fantazira o bijegu. Ovog časa ne mogu odlučiti koje
je istina. Jednog trena mislim da je ovo stvarnost, a sljedećeg –“
„Lako to možemo odlučiti“, reče Grunberg.
„Kako?“
„Tražili ste novine. Niz puteljak, na tratini. Gdje se to dogodilo?
Jesu li bile na puteljku? Na trijemu? Pokušajte se sjetiti.“
„Ne moram se sjetiti. Još sam bio na pločniku. Taman sam
preskočio ogradu kraj sigurnosnih ekrana.“
„Na pločniku. Onda se vratite tamo. Pronađite točno mjesto.“
„Zašto?“
„Da si dokažete da s druge strane nema ničega.“
Miller duboko, polako udahne. „A što ako ima?“
„Ne može biti. Sami ste rekli: samo jedan od ta dva svijeta može
biti stvaran. Ovaj svijet je stvaran Grunberg je potapšao svoj masivni
stol od mahagonija. „Dakle, na drugoj strani nećete pronaći ništa.“
„Da“, rekao je Miller nakon trenutka tišine. Neki čudan izraz
presjekao mu je lice i ostao tamo. „Pronašli ste pogrešku.“
„Kakvu pogrešku?“ zbunio se Grunberg. „Što –“
Miller je krenuo prema vratima ureda. „Počinje mi svitati.
Postavljao sam krivo pitanje. Pokušavao odlučiti koji je svijet
stvaran.“ Nimalo zabavljeno, iskezio se doktoru Grunbergu. „Oba
su stvarna, naravno.“
Uhvatio je taksi i krenuo kući. Nikog nije bilo doma. Dečki su
bili u školi, a Marjorie je otišla u kupnju. Pričekao je unutra dok se
nije uvjerio da na ulici nitko ne promatra, a onda krenuo puteljkom
prema pločniku.
Bez ikakve muke je pronašao mjesto. U zraku je bio blagi drhtaj,
slabo mjesto taman na rubu parkirališta. Kroz njega je vidio blijede
obrise.
Imao je pravo. Pronašao ga je – čitavog i stvarnog. Stvarnog kao
i pločnik pod njim.
Dugačku metalnu šipku presjekao je rub kruga. Prepoznao ju je:
sigurnosna ograda preko koje je preskočio da uđe u izložak. Iza nje
je bio sustav sigurnosnih ekrana. Naravno, isključen. A iza toga
ostatak ove razine i udaljeni zidovi zgrade Agencije.
Oprezno je koraknuo u slabašnu izmaglicu. Ona je zadrhtala
oko njega, magličasta i neprozirna. Obrisi iza nje postali su jasniji.
Netko se kreće u tamnoplavoj halji. Neki znatiželjnik koji proučava
izloške. Obris je krenuo dalje i nestao. Sad je vidio i svoj radni stol.
Skener i hrpe kalemova. Kraj stola je bila njegova aktovka, točno
tamo gdje ju je i očekivao.
Dok je razmišljao bi li prešao preko ograde da uzme aktovku
pojavio se Fleming. Neki unutarnji instinkt natjerao je Millera da
korakne unatrag kroz slabu točku dok se Fleming približavao.
Možda zbog izraza na Flemingovom licu. U svakom slučaju, Miller
se vratio i stajao je čvrsto na betonskom nogostupu kad je Fleming
stao tik iza spoja, rumenog lica i usana iskrivljenih od gnjeva.
„Miller“, rekao je bijesno. „Izlazite odande.“
Miller se nasmijao. „Budite dobri, Fleming, i dobacite mi moju
aktovku. Ono čudno kraj moga stola. Pokazao sam vam je, sjećate
se?“
„Prestanite se igrati i slušajte me!“ odreže Fleming. „Ovo je
ozbiljno. Carnap zna. Morao sam ga obavijestiti.“
„Bravo. Odani birokrat.“
Miller se sagnuo da zapali lulu. Udahnuo je a veliki oblak sivog
duhanskog dima prošao je kroz slabu točku van na razinu R. Fleming
se zakašljao i ustuknuo.
„Što je to?“ upita.
„Duhan. Jedna od stvari koju imaju ovdje. Vrlo je uobičajena u
dvadesetom stoljeću. Vi ne znate za to – vaše razdoblje je drugo
stoljeće pr. Kr. Helenistički svijet. Ne znam koliko bi vam se to
svidjelo. Tada još nisu imali dobru kanalizaciju. Očekivani životni
vijek je bio prokleto kratak.“
„O čemu vi to?“
„U usporedbi, očekivano životni vijek mog razdoblja je vrlo
visok. A da tek vidite moju kupaonicu. Žute pločice. I tuš. Tu u
Agenciji nemamo ništa ni nalik tome.“
Fleming kiselo progunđa. „Drugim riječima, ostat ćete tamo.“
„Ugodno je to mjesto“, reče Miller lako. „Naravno, moj položaj
je bolji od prosječnog. Dajte da vam ga opišem. Imam privlačnu
suprugu: u ovom dobu brak je dopušten, pa čak i služben. Imam dva
lijepa djeteta – obojica su dječaci – koji ovaj vikend idu do Ruske
rijeke. Žive sa mnom i mojom ženom – mi imamo kompletne
starateljske ovlasti. Država još nema nikakve moći nad tim. Imam
nov novcati Buick –“
„Iluzije“, ispljune Fleming. „Psihotične zablude.“
„Jeste li sigurni?“
„Budalo jedna! Oduvijek znam da ste se nesposobni suočiti sa
stvarnošću. Vi i vaše povlačenje u anakronizme. Ponekad se stidim
što sam teoretičar. Žao mi je što nisam otišao u inženjere.“
Flemingove usne se trznu. „Ludi ste, znate. Stojite usred umjetnog
izloška koji je vlasništvo Agencije za povijest, hrpa plastike i žica i
podupirača. Replika prošlog vremena. Imitacija. A radije biste bili
tamo nego u stvarnom svijetu.“
„Čudno“, reče Miller zamišljeno. „Meni se čini da sam vrlo
nedavno čuo istu stvar. Da vi ne poznajete slučajno stanovitog
doktora Grunberga? Psihijatra.“
Bez ikakvih formalnosti, direktor Carnap je stigao praćen
pomoćnicima i stručnjacima. Fleming se hitro povukao. Miller se
našao oči u oči s jednom od najmoćnijih figura dvadeset i drugog
stoljeća. Iskezio se i pružio ruku.
„Ti, ludi imbecilu“, zareži Carnap. „Izlazi odatle dok te nismo
izvukli na silu. Ako budemo prisiljeni na to, gotov si. Znaš što se radi
s uznapredovanim psihotičarima. Eutanazija te čeka. Dajem ti
zadnju priliku da izađeš iz tog lažnog izloška –“
„Žalim“, reče Miller, „to nije izložak.“
Carnapovo teško lice odjednom se iznenadilo. Jedan kratak
trenutak, njegova je samouvjerenost nestala. „Još uvijek tvrdiš –“
„Ovo je vremenski portal“, reče Miller tiho. „Ne možeš me
izvući, Carnap. Ne možeš doći do mene. Ja sam u prošlosti dvjesto
godina. Otišao sam unatrag, u koordinate prethodnog postojanja.
Pronašao sam most i pobjegao iz tvog kontinuuma u ovaj. I ti mi ne
možeš ništa.“
Carnap i njegovi stručnjaci su se okupili u hitroj tehničkoj
konzultaciji. Miller je strpljivo čekao. Imao je dovoljno vremena;
odlučio je da će u ured otići tek u ponedjeljak.
Nakon nekog vremena, Carnap se opet približio pukotini, pazeći
da ne prijeđe sigurnosnu ogradu.
„Zanimljiva teorija, Miller. To je ono najčudnije kod
psihotičara. Racionaliziraju svoje zablude i stvaraju logičke sustave.
A priori, tvoj koncept stoji. Ima unutarnju dosljednost. Samo –“
„Samo što?“
„Samo što nije istina.“ Carnapu se vratilo pouzdanje; činilo se da
uživa u razgovoru. „Misliš da si stvarno u prošlosti. Da, ovaj izložak
je iznimno točan. Oduvijek si dobro radio. Autentičnost detalja je
takva da joj se drugi izlošci ne mogu ni približiti.“
„Trudim se dobro raditi“, promrmlja Miller.
„Nosiš arhaičnu odjeću i rabiš arhaičan jezik. Učinio si sve što si
mogao da se baciš u prošlost. Posvetio si se svome poslu.“ Carnap je
dodirnuo sigurnosnu ogradu vrškom posla. „Bila bi šteta, Miller.
Silna šteta uništiti tako autentičnu repliku.“
„Shvaćam što govorite“, rekao je Miller nakon nekog vremena.
„I slažem se s vama. Ponosan sam na ono što sam napravio – bilo bi
mi žao da se sve uništi. Ali to vam zaista neće koristiti. Samo ćete
zatvoriti vremenske dveri.“
„Jesi li siguran?“
„Naravno. Izložak je samo most, veza s prošlošću. Ja sam prošao
kroz njega, ali više nisam u njemu. Sad sam izvan izloška.“ Iskezio
se. „Vaše uništavanje me ne može dodirnuti. Ali slobodno me
zapečatite ako hoćete. Mislim da se neću htjeti vratiti. Volio bih da
možete vidjeti ovu stranu, Carnap. Ovdje je lijepo. Sloboda,
mogućnosti. Ograničena vlada koja odgovara narodu. Ovdje, ako
vam se posao ne sviđa, date otkaz. Nema eutanazije. Dođite ovamo.
Upoznat ću vas sa svojom ženom.“
„Već ćemo doći do tebe“, rekao je Carnap. „I svih tvojih
psihotičnih zabluda.“
„Sumnjam da ijedna od mojih psihotičnih zabluda brine zbog
toga. Grunberg nije brinuo. Mislim da ni Marjorie –“
„Već smo počeli pripreme za uništenje“, rekao je Carnap mirno.
„Učinit ćemo to dio po dio, ne sve odjednom. Tako da imaš priliku
diviti se znanstvenom i – umjetničkom načinu kako rastavljamo tvoj
izmišljeni svijet.“
„Samo gubite vrijeme“, reče Miller. Okrenuo se i otišao
pločnikom do pošljunčanog puteljka, pa na trijem pred kućom.
U dnevnoj sobi bacio se u naslonjač i uključio televizor. Zatim
ode u kuhinju i uzme limenku ledeno hladnog piva. Zadovoljno ga
je odnio natrag u sigurnu, udobnu dnevnu sobu.
Dok se spuštao pred televizor primijetio je nešto smotano na
niskom stoliću za kavu.
Suho se osmjehnuo. Bile su to jutarnje novine, one koje je toliko
tražio. Marjorie ih je unijela zajedno s mlijekom kao i obično. I
zaboravila mu to reći. Zadovoljno je zijevnuo i pružio ruku da ih
uzme. Samopouzdano ih je raširio – i pročitao krupan crni naslov.

RUSIJA OTKRILA KOBALTNU BOMBU


SLIJEDI POTPUNO UNIŠTENJE SVIJETA
Ljudsko je
Human is (1955.)

P lave oči Jill Herrick ispunile su se suzama. Pogledala je svojeg


supruga s neizrecivim užasom. „Ti si – ti si oduran!“ zajecala je.
Lester Herrick nastavio je raditi, slažući snopove bilješki i
grafikona na uredne hrpe.
„Oduran“, izjavio je, „je vrijednosna procjena. Ne sadrži
nikakve činjenične informacije.“ Poslao je vrpcu s izvještajem o
centaurijskom parazitskom životu u stolni skener. „Samo mišljenje.
Izraz emocije, ništa više.“
Jill je oteturala natrag u kuhinju. Bezvoljno je mahnula rukom
da pobudi aktivnost štednjaka. Prijenosni remeni u zidu zazujali su i
živnuli, žurno donoseći hranu za večernji objed iz podzemnog
skladišta.
Okrenula se da se po zadnji put suoči sa svojim mužem. „Čak ni
na kratko?“ molila je. „Čak ni –“
„Niti na mjesec dana. Kad dođe, možeš mu to reći. Ako ti nemaš
hrabrosti, ja ću. Ne može mi dijete trčkarati ovuda. Imam previše
posla. Ovaj izvještaj o Betelgeuseu XI treba biti gotov za deset dana.“
Lester je ubacio kalem o fomalhautanskim fosilnim oruđima u
skener. „A što je s tvojim bratom? Zašto se on ne može brinuti o
vlastitom djetetu?“
Jill je obrisala podbuhle oči. „Zar ne shvaćaš? Ja želim da Gus
bude tu! Molila sam Franka da mu dopusti doći. A sad ti –“
„Bit ću sretan kad bude dovoljno star da ga se preda Vladi.“
Lesterovo mršavo lice iskrivilo se negodujući. “Kvragu, Jill, zar
večera još nije gotova? Već je prošlo deset minuta! Što ne valja s tim
štednjakom?“
„Skoro je spremna.“ Štednjak je pokazivao crveno signalno
svjetlo. Robomravski konobar izašao je iz zida i čekao da preuzme
hranu.
Jill je sjela i glasno ispuhala svoj maleni nos. U dnevnom
boravku, Lester je neometeno nastavio raditi. Njegov rad. Njegovo
istraživanje. Dan za danom. Lester je napredovao; o tome nije bilo
dvojbe. Njegovo vitko tijelo bilo je skupljeno poput napete opruge
nad skenerom vrpci, hladne sive oči su informacije grozničavo
upijale, analizirale i procjenjivale sa sposobnošću donošenja
zaključaka koja je funkcionirala poput dobro podmazanog stroja.
Jilline usne drhtale su od jada i ogorčenosti. Gus – mali Gus.
Kako će mu reći? Nove suze navrle su joj na oči. Da nikad više ne
vidi bucmastog mališana. Nije se smio vratiti – jer su njegov dječji
smijeh i igra smetali Lesteru. Ometali njegova istraživanja.
Štednjak je kvrcnuo i upalilo se zeleno svjetlo. Hrana je
iskliznula van, u ruke robomrava. Tihi zvončići su se oglasili da
označe vrijeme za večeru.
„Čuo sam“, promuklo je rekao Lester. Isključio je skener i ustao.
„Pretpostavljam da će stići baš dok jedemo.“
„Mogu videozvati Franka i pitati –“
„Ne. Daj da i to obavimo.“ Lester je nestrpljivo klimnuo
robomravu. „Dobro. Postavi.“ Njegove tanke usne razvukle su se u
ljutitu crtu. „Kvragu, ne kilavi! Hoću se vratiti poslu!“
Jill je suspregnula suze.
Maleni Gus ušao je u kuću baš dok su završavali s večerom.
Jill je veselo uskliknula. „Gusiću!“ Dotrčala je da ga podigne u
zagrljaj. „Baš mi je drago što te vidim!“
„Pazi na mog tigra“, promrmljao je Gus. Spustio je sivu mačkicu
na tepih a ona je odjurila pod kauč. „Skriva se.“
Lesterove su oči treptale dok je promatrao dječačića i vrh sivog
repa koji je virio ispod kauča.
„Zašto ga zoveš tigrom? To je najobičnija ulična mačka.“
Gus je izgledao uvrijeđeno. Namrštio se. „On je tigar. Ima
pruge.“
„Tigrovi su žuti i mnogo veći. Baš bi i mogao naučiti da stvari
svrstavaš po ispravnim imenima.“
„Lestere, molim –“ preklinjala je Jill.
„Šuti“, rekao je njezin muž ljutito. „Gus je dovoljno star da
odbaci djetinjaste iluzije i dokuči realnost. Što ne valja s psiho-
testerima? Zar oni ne ispravljaju ovakve besmislice?“
Gus je pritrčao i dograbio svojeg tigra. „Ostavi ga na miru!“
Lester je promatrao mačkicu. Čudan, hladan osmijeh zaigrao mu
je na usnama. „Dođi koji put dolje u laboratorij, Guse. Pokazat ćemo
ti mnogo mačaka. Koristimo ih u istraživanjima. Mačke, zamorci,
zečevi
„Lestere!“ zinula je Jill. „Kako možeš!“
Lester se škrto nasmijao. Naglo je prekinuo razgovor i vratio se
za svoj stol. „Sad se gubi odavde. Moram završiti ove izvještaje. I ne
zaboravi reći Gusu.“
Gus se uzbudio. „Reći mi što?“ Obrazi su mu se zarumenili. Oči
su mu zablistale. „Što je to? Nešto za mene? Neka tajna?“
Jillino srce otežalo je poput olova. Položila je ruku na dječakovo
rame. „Dođi, Guse. Otići ćemo van u vrt pa ću ti reći. Povedi – povedi
svog tigra.“
Škljocaj. Videofon za hitne poruke se uključio. Istog trena Lester
je bio na nogama. „Tišina!“ Otrčao je do komunikatora, ubrzano
dišući. „Da niste ni pisnuli!“
Jill i Gus zastali su na vratima. Povjerljiva poruka skliznula je iz
proreza na prijemnu pliticu. Lester ju je dograbio i slomio pečat.
Napeto ju je čitao.
„Što je?“ pitala je Jill. „Nešto loše?“
„Loše?“ Lesterovo lice blistalo je od dubokog ushita. „Ne,
nimalo loše.“ Pogledao je na svoj sat. „Samo je stiska s vremenom.
Da vidimo, trebat će mi –“
„Što je?“
„Idem na put. Neće me biti dva do tri tjedna. Rexor IV je u igri.“
„Rexor IV? Ideš tamo?“ Jill je gorljivo sklopila ruke. „O,
oduvijek sam željela vidjeti neki stari sustav, drevne ruševine i
gradove! Lestere, mogu li i ja poći? Mogu li ići s tobom? Nikad nismo
bili na odmoru, a ti si stalno obećavao –“
Lester Herrick začuđeno se zagledao u svoju ženu. „Ti?“ rekao
je. „Ti da ideš sa mnom?“ Neugodno se nasmiješio. „Daj sad požuri
i spakiraj mi stvari. Na ovo sam čekao jako dugo.“ Zadovoljno je
protrljao ruke. “Možeš zadržati dječaka ovdje dok se ne vratim. Ali
ne više od toga. Rexor IV! Jedva čekam!“

„Moraš nešto i otrpjeti“, rekao je Frank. „Na kraju krajeva, on je


znanstvenik.“
„Nije me briga“, rekla je Jill. „Napuštam ga. Čim se vrati s
Rexora IV. Odlučila sam.“
Njezin brat je šutio, zamišljen. Ispružio je noge na travnjak
malenog vrta. „Pa, ako ga ostaviš bit ćeš slobodna da se opet udaš.
Još uvijek si klasificirana kao seksualno adekvatna, zar ne?“
Jill je odlučno kimnula glavom. „Naravno da jesam. Ne bih
imala nikakvih problema. Možda mogu naći nekoga tko voli djecu.“
„Ti jako voliš djecu“, uočio je Frank. „Gus te voli posjećivati. Ali
ne sviđa mu se Lester. Les ga zadirkuje.“
„Znam. Prošlih tjedan dana bez njega bilo je kao u raju.“ Jill je
potapšala svoju meku plavu kosu, ljupko se zacrvenivši. „Zabavljala
sam se. Od toga sam se opet osjetila živom.“
„Kad se vraća?“
„Za koji dan.“ Jill je stegnula svoje male šake. „U braku smo pet
godina i svake godine je sve gore. On je tako – tako nehuman.
Potpuno hladan i bezobziran. On i njegov posao. Danju i noću.“
„Les je ambiciozan. Želi doći do vrha na svom polju.“ Frank je
lijeno pripalio cigaretu. „Gura se. Pa, možda mu i uspije. Čime se
bavi?“
„Toksikologijom. Smišlja nove otrove za Vojsku. On je izmislio
bakreno-sulfatno kožno vapno koje su koristili protiv Callista.“
„To je usko polje. A vidi mene.“ Frank se zadovoljno zavalio uz
zid kuće. „Odvjetnika u Odobrenjima ima na tisuće. Mogao bih
raditi godinama i ne privući nikakvu pozornost. Zadovoljan sam
time što jesam. Radim svoj posao. Uživam u njemu.“
„Voljela bih da i Lester tako razmišlja.“
„Možda će se promijeniti.“
„Nikad se neće promijeniti“, rekla je Jill ogorčeno. „To sad
znam. Zato sam donijela odluku da ga napustim. On će uvijek ostati
isti.“
Lester Herrick vratio se s Rexora IV kao drugi čovjek. Sretan i
nasmijan, prepustio je svoj anti-grav kovčeg u ruke robomrava koji
je čekao. „Hvala lijepa.“
Jill je zinula, zanijemila. „Les! Ma što –“
Lester je skinuo šešir, blago se naklonivši. „Dobar ti dan,
najdraža moja. Izgledaš prekrasno. Oči su ti bistre i plave. Blistaju
poput planinskog jezerca koje pune gorski potoci.“ Ponjušio je zrak.
„Mirišem li ja to slastan objed koji se grije na ognjištu?“
„Oh, Lestere.“ Jill je zbunjeno trepnula, s nadom koja joj se
javila u njedrima. „Lestere, što ti se dogodilo? Tako si – tako
drugačiji.“
„Jesam li, draga moja?“ Lester se kretao kućom, dodirujući
stvari i uzdišući. „Kakva dražesna kućica. Tako ljupka i prijazna. Ni
ne znaš koliko je divno biti ovdje. Vjeruj mi.“
„Bojim se u to povjerovati“, rekla je Jill.
„Povjerovati u što?“
„Da sve to zbilja misliš. Da nisi onakav kakav si bio. Kakav si
oduvijek bio.“
„A kakav to?“
„Zao. Zao i okrutan...“
„Ja?“ Lester se namrštio, trljajući usnu. „Hmm. Zanimljivo.“
Razvedrio se. „Pa, to je sve bilo pa prošlo. Što ima za večeru?
Skapavam od gladi.“
Jill ga je zdvojno promatrala odlazeći u kuhinju. „Što god želiš,
Lestere. Znaš da naš štednjak obuhvaća maksimalni odabirni popis.“
„Naravno.“ Lester se žurno nakašljao. „Pa, da onda probamo
odrezak od ruže, srednje pečen, prekriven lukom? S umakom od
gljiva. I svježim kiflicama. Uz vruću kavu. Možda sladoled i pita od
jabuka za desert.“
„Tebe prije baš i nije bilo pretjerano briga za hranu“, rekla je Jill
zamišljeno.
„O?“
„Uvijek si govorio kako se nadaš da će intravenozno hranjenje
konačno postati općeprihvaćeno.“ Napeto je promatrala svoga
muža. „Lestere, što se dogodilo?“
„Ništa. Baš ništa.“ Lester je bezbrižno izvadio svoju lulu i žurno
je pripalio, pomalo nespretno. Mrvice duhana pale su na tepih.
Nervozno se sagnuo i pokušao ih pokupiti. „Samo ti nastavi sa
svojim poslom i ne obaziri se na mene. Možda ti mogu pomoći
pripremiti – to jest, mogu li ti ja bilo kako pomoći?“
„Ne“, rekla je Jill. „Mogu ja to. Ti samo nastavi sa svojim
poslom, ako hoćeš.“
„Poslom?“
„Tvojim istraživanjem. Toksinima.“
„Toksinima!“ Lester je bio zbunjen. „Pa, za ime Božje! Toksini.
Đavo ih odnio!“
„Što dragi?“
„Mislim, zbilja sam trenutno previše umoran. Radit ću kasnije.“
Lester se neodlučno šetao po sobi. „Mislim da ću malo sjesti i uživati
u tome što sam opet doma. Što više nisam na tom groznom Rexoru
IV.“
„Bilo je grozno?“
„Užasno.“ Grč zgađenosti pojavio se na Lesterovom licu.
„Sasušeno i mrtvo. Prastaro. Iscijeđeno do kraja suncem i vjetrom.
Gadno mjesto, najdraža moja.“
„Baš mi je žao da to čujem. Oduvijek sam ga željela posjetiti.“
„Bože sačuvaj!“ uzviknuo je Lester osjećajno. „Samo ti ostani
ovdje, draga moja. Sa mnom. S – nas dvoje.“ Pogled mu je prešao po
sobi. „Dvoje, da. Terra je predivan planet. Vlažan i pun života.“
Veselo se smiješio. „Baš kako treba.“

„Ja to ne razumijem“, rekla je Jill.


„Ponovi sve stvari kojih se sjećaš“, rekao je Frank. Njegova
robotska olovka se pripremila. „Promjene koje si primijetila kod
njega. Znatiželjan sam.“
„Zašto?“
„Tek tako. Nastavi. Kažeš da si to odmah osjetila? Da je
drugačiji?“
„Primijetila sam to odmah. Izraz na njegovom licu. Ne onaj
otvrdli, praktični izraz. Nekako blaži. Opušteniji. Tolerantan.
Nekako mirniji.“
„Shvaćam“, rekao je Frank. „Što još?“
Jill je nervozno pogledala u kuću kroz stražnja vrata. „Ne može
nas čuti, je li?“
„Ne. Unutra je i igra se s Gusom. U dnevnom boravku. Danas su
venerijanski ljudi-vidre. Tvoj muž napravio je tobogan za vidre dolje
u svojem laboratoriju. Vidio sam kako ga razmotava.“
„Njegove riječi.“
„Njegove što?“
„Način na koji govori. Odabir riječi. Riječi koje prije nije
koristio. Cijele nove fraze. Usporedbe. Nikad ga u pet godina nisam
čula da koristi usporedbe. Govorio je da su usporedbe neprecizne.
Da zavaravaju. I –“
„I što?“ Olovka je užurbano škrabala.
„I to su čudne riječi. Starinske riječi. Riječi koje se više ne čuje.“
„Arhaična frazeologija?“ pitao je Frank napeto.
„Da.“ Jill je šetkala naprijed-natrag po malom travnjaku, s
rukama u džepovima plastičnih kratkih hlača. „Formalne riječi. Kao
nešto –“
„Nešto iz knjige?“
„Točno to! I ti si primijetio?“
„Primijetio sam.“ Frankovo lice bilo je smrknuto. „Nastavi.“
Jill je prestala šetkati. „Što ti je na umu? Imaš li neku teoriju?“
„Želim znati još činjenica.“
Razmislila je. „Igra se. S Gusom. Igra se i šali. I on – on jede.“
„Zar nije jeo i prije?“
„Ne kao sada. Sada voli hranu. Odlazi u kuhinju i isprobava
bezbrojne kombinacije. On i štednjak skupa kuhaju svakojake čudne
stvari.“
„Učinilo mi se da se malo popunio.“
„Dobio je pet kila. Jede, smiješi se i smije se. Stalno je pristojan.“
Jill je stidljivo skrenula pogled. „Čak je i – romantičan! Uvijek je
govorio da je to iracionalno. I ne zanima ga njegov rad. Njegovo
istraživanje toksina.“
„Shvaćam.“ Frank si je grizao usnu. „Još nešto?“
„Jedna me stvar jako zbunjuje. Svaki je čas primijetim.“
„Što to?“
„Kao da na trenutke zaboravlja –“
Začuo se glasan smijeh. Lester Herrick, očiju blistavih od veselja,
istrčao je iz kuće, a mali Gus slijedio ga je u stopu.
„Imamo nešto bitno reći!“ povikao je Lester.
„Jako bitno“, ponovio je Gus.
Frank je složio svoje bilješke i spremio ih u džep kaputa. Olovka
ih je požurila slijediti. Polako je ustao. „Što je?“
„Ti im reci“, rekao je Lester hvatajući malog Gusa za ruku i
vodeći ga naprijed.
Gusovo bucmasto lice namrštilo se od koncentracije. „Doći ću
živjeti s vama“, izjavio je. Nestrpljivo je promatrao izraz Jillinog lica.
„Lester kaže da mogu. Mogu li? Mogu li, teta Jill?“
Srce joj se ispunilo bezgraničnim veseljem. Pogledavala je od
Gusa do Lestera. „Ti to – ti to zbilja misliš?“ Glas joj je bio jedva
čujan.
Lester ju je obgrlio rukom i privio uz sebe. „Naravno“, rekao je
blago. Pogled mu je bio topao i pun razumijevanja. „Ne bismo te
zadirkivali, najdraža.“
„Nema zadirkivanja!“ povikao je Gus uzbuđeno. „Nema više
zadirkivanja!“ On i Lester i Jill zagrlili su se. „Nikad više!“
Frank je stajao malo dalje, mršteći se. Jill je to primijetila i naglo
se odvojila. „Što je?“ protisnula je. „Je li nešto –“
„Ako si ovdje gotov“, rekao je Frank Lesteru Herricku, „volio
bih da pođeš sa mnom.“
Jillino srce se sledilo. „Što je? Mogu li i ja doći?“
Frank je odmahnuo glavom. Zlokobno je krenuo prema Lesteru.
„Dođi, Herrick. Hajdemo. Ti ja ćemo nakratko otići.“

Trojica Saveznih agenata za Odobravanje zauzeli su položaje oko


Lestera Herricka, s vibro-cijevima na gotovs.
Direktor Odobravanja Douglas dugo je proučavao Herricka.
„Siguran si?“ konačno je rekao.
„Apsolutno“, izjavio je Frank.
„Kada se vratio s Rexora IV?“
„Prije tjedan dana.“
„I promjena je bila odmah uočljiva?“
„Njegova žena je primijetila čim ga je vidjela. Nema sumnje da
se to dogodilo na Rexoru.“ Frank je znakovito zastao. „A znaš što to
znači.“
„Znam.“ Douglas je polako obišao čovjeka u sjedalici,
razgledajući ga iz svakog kuta.
Lester Herrick sjedio je mirno, s kaputom uredno složenim preko
koljena. Ruke je naslonio na svoj štap s vrhom od bjelokosti, lice mu
je bilo mirno i bezizražajno. Na sebi je imao mekano sivo odijelo,
zagasitu kravatu, košulju s francuskim manžetama i uglačane crne
cipele. Nije govorio ništa.
„Njihove metode su jednostavne i precizne“, rekao je Douglas.
„Originalni psihički sadržaj se ukloni i spremi – u nekoj vrsti
suspenzije. Ubacivanje zamjenskog sadržaja je trenutačno. Lester
Herrick je vjerojatno istraživao po gradskim ruševinama u Rexoru
ignorirajući mjere predostrožnosti – štit ili ručni zaklon – pa je
uhvaćen.“
Čovjek na stolcu se pomaknuo. „Jako bih se volio javiti Jill“,
promrmljao je. „Sigurno se jako zabrinula.“
Frank je skrenuo pogled, s grimasom gađenja na licu. „Bože. Još
se uvijek pretvara.“
Direktor Douglas se uz veliki napor suzdržao. „To je svakako
čudesno. Nikakve fizičke promjene. Mogao bi to gledati i ništa ne
uočiti.“ Primakao se čovjeku u sjedalici, s otvrdlim izrazom lica.
„Slušaj me, ti, kako god se zoveš. Razumiješ li što govorim?“
„Naravno“, odgovorio je Lester Herrick.
„Zar si zbilja mislio da će ti to proći? Uhvatili smo druge – one
prije tebe. Svih deset. Čak i prije nego što su stigli ovamo.“ Douglas
se hladno nasmiješio. „Vibro-zrakali smo ih, jednog po jednog.“
Lice Lestera Herricka je problijedilo. Znoj mu je izbio na čelo.
Obrisao ga je svilenom maramicom iz džepa na grudima. „Oh?“
promrmljao je.
„Nas nisi prevario. Cijela Terra je na oprezu zbog vas
Rexorijanaca. Iznenađuje me što si uopće uspio otići s Rexora.
Herrick je sigurno bio krajnje neoprezan. Druge smo zaustavili čim
su se ukrcali na brod. Spržili smo ih još u svemiru.“
„Herrick je išao privatnim brodom“, promrmljao je čovjek u
sjedalici. „Zaobišao je postaju za provjeru kad je dolazio. Njegov
dolazak nije nigdje ubilježen. Nije uopće provjeren.“
„Spržite ga!“ zarežao je Douglas. Trojica agenata Odobrenja
podigli su svoje cijevi, krećući naprijed.
„Ne.“ odmahnuo je Frank glavom. „Ne možemo. Ovo je gadna
situacija.“
„Kako to misliš? Zašto ne možemo? Druge smo spržili –“
„Oni su uhvaćeni u svemiru. Ovo je Terra. Ovdje vrijede
terranski zakoni, a ne vojni.“ Frank je mahnuo prema čovjeku na
sjedalici. „A u ljudskom je tijelu. Potpada pod redovite građanske
zakone. Moramo dokazati da to nije Lester Herrick – da je to
rexorijanski infiltrator. Neće biti lako. Ali je izvedivo.“
„Kako?“
„Njegova žena. Herrickova žena. Njezino svjedočenje. Jill
Herrick može potvrditi razliku između Lestera Herricka i ove stvari.
Ona zna – i mislim da nam to može proći na sudu.“

Bilo je kasno poslijepodne. Frank je polako upravljao svojim


površinskim vozilom. Ni on ni Jill nisu progovorili.
„I to je to“, konačno je rekla Jill. Lice joj je bilo posivjelo. Oči su
joj bile suhe i blistave, bez emocija. „Znala sam da je predobro da bi
bilo istinito.“ Pokušala se nasmiješiti. „Činilo se tako divnim.“
„Znam“, rekao je Frank. „To je jako gadna stvar. Da barem –“
„Zašto?“ rekla je Jill. „Zašto je on – zašto je to učinilo? Zašto je
uzelo Lesterovo tijelo?“
„Rexor IV je star. Mrtav. Umirući planet. Život izumire.“
„Sad se sjećam. On – to je reklo nešto takvo. Nešto o Rexoru.
Da mu je drago što više nije tamo.“
„Rexorijanci su stara rasa. Ono malo što ih je ostalo su slabi.
Pokušavaju emigrirati već stoljećima. Ali tijela su im preslaba. Neki
su pokušali emigrirati na Veneru – i pomrli su čim su stigli. Ovaj su
sistem smislili prije jednog stoljeća.“
„Ali zna tako mnogo. O nama. Govori naš jezik.“
„Ne baš. One promjene koje si spomenula. Čudni način
izražavanja. Znaš, Rexorijanci imaju tek neodređeno znanje o
ljudskim bićima. Nekakvu idealiziranu apstrakciju, stvorenu iz
terranskih predmeta koji su pristigli na Rexor. Uglavnom iz knjiga.
Takvih podataka iz druge ruke. Rexorijanska predodžba o Terri
zasnovana je na stoljećima staroj terranskoj književnosti.
Romantičnim pričama iz naše prošlosti. Jezik, običaji, manire iz
starih terranskih knjiga. To objašnjava tu čudnu starinsku prirodu.
Proučavali su Terru, itekako. Ali na neizravan način koji dovodi u
zabludu.“ Frank se škrto nasmijao. „Rexorijanci su dva stoljeća u
zaostatku za nama – što nam je dobrodošlo. Tako smo ih u stanju
otkriti.“
„Je li ovako nešto – uobičajeno? Događa li se često? Čini se
nevjerojatnim.“ Jill je umorno protrljala čelo. „Poput sna. Teško je
shvatiti da se to zbilja dogodilo. Tek počinjem shvaćati što to znači.“
„Galaksija je puna tuđinskih oblika života. Parazitskih i razornih
bića. Terranska etika se na njih ne odnosi. Moramo se stalno čuvati
ovakvih stvari. Lester je krenuo neoprezno – i ova stvar ga je istisnula
i preuzela njegovo tijelo.“
Frank je pogledao svoju sestru. Jillino lice bilo je bezizražajno.
Ozbiljno maleno lice, raširenih očiju ali smireno. Sjedila je uspravno,
ukočeno zureći naprijed, malenih ruku mirno sklopljenih u krilu.
„Možemo to srediti tako da se ti ne moraš pojavljivati na sudu“,
nastavio je Frank. „Možeš snimiti izjavu i bit će podnesena kao
dokaz. Siguran sam da će tvoja izjava biti dovoljna. Savezni sud
pomoći će nam koliko može, ali moraju imati nekakav dokaz kao
temelj.“
Jill je šutjela.
„Što si rekla?“ pitao je Frank.
„Što će se dogoditi nakon što sud donese odluku?“
„Onda ćemo ga pogoditi vibro-zrakama. Uništiti rexorijanski
um. Terranski brod ophodnje na Rexoru IV poslat će ekipu da
pronađu – ovaj – originalni sadržaj.“
Jill je zinula. Zapanjeno se okrenula prema svom bratu. „Hoćeš
reći da –“
„O, da. Lester je živ. U suspenziji, negdje na Rexoru. U nekoj od
starih gradskih ruševina. Morat ćemo ih prisiliti da nam ga predaju.
Neće htjeti, ali će to ipak učiniti. Radili su to i prije. Onda će on biti
opet s tobom. Zdrav i čitav. Baš kao prije. A ova užasna noćna mora
u kojoj si živjela postat će prošlost.“
„Shvaćam.“
„Tu smo.“ Vozilo je stalo pred impozantnom zgradom Savezne
službe za Odobrenja. Frank je brzo izašao i pridržao vrata svojoj
sestri. Jill je polako izašla. „Jesi dobro?“ pitao je Frank.
„Dobro sam.“
Kad su ušli u zgradu, agenti Odobrenja poveli su ih kroz skenere
za provjeru, niz duge hodnike. Jilline visoke pete odzvanjale su u
zlokobnoj tišini.
„Osebujno mjesto“, primijetio je Frank.
„Neprijazno je.“
„Smatraj ga veličanstvenijom policijskom postajom.“ Frank je
zastao. Pred njima su bila vrata sa stražarima. „Tu smo.“
„Čekaj.“ Jill je ustuknula, lica iskrivljenog u panici. „Ja –“
„Čekat ćemo dok ne budeš spremna.“ Frank je pokazao
agentima Odobrenja da odu. „Jasno mi je. Gadna je to stvar.“
Jill je stala na trenutak, pognute glave. Duboko je udahnula, a
njezine male šake čvrsto su se stisnule. Brada joj se podigla, ravna i
mirna. „U redu.“
„Spremna si?“
„Da.“
Frank je otvorio vrata. „Evo nas.“
Direktor Douglas i trojica agenata Odobrenja okrenuli su se s
iščekivanjem kad su Jill i Frank ušli. „Dobro je“, promrmljao je
Douglas s olakšanjem. „Počeo sam brinuti.“
Čovjek sa sjedalice polako je ustao, podižući svoj kaput. Napetih
ruku, čvrsto je stiskao svoj štap s vrhom od bjelokosti. Nije rekao
ništa. Nijemo je gledao dok je žena ulazila u prostoriju, s Frankom
iza sebe. „Ovo je gđa Herrick“, rekao je Frank. „Jill, ovo je direktor
Odobrenja Douglas.“
„Čula sam za vas“, rekla je Jill tiho.
„Onda znate što nam je posao.“
„Da, znam što vam je posao.“
„Ovo je vrlo neugodna stvar. Događala se i prije. Ne znam što
vam je Frank rekao –“
„Objasnio mi je situaciju.“
„Dobro.“ Douglasu je laknulo. „To mi je drago. Nije lako
objasniti. Razumijete, onda, što hoćemo. Prethodni slučajevi
uhvaćeni su u svemiru. Mi smo ih vibro-upucali i dobili originalni
sadržaj natrag. Ali ovog puta moramo raditi po zakonskom
postupku.“ Douglas je uzeo videosnimač s vrpcom. „Trebat će nam
vaša izjava, gospođo Herrick. Budući da se nikakva fizička promjena
nije dogodila, nećemo imati izravnih dokaza za iznošenje slučaja.
Imat ćemo samo vaše svjedočenje o promjeni karaktera da ga
predočimo sudu.“
Pružio je snimač. Jill ga je polako uzela.
„Vašu izjavu će sud nedvojbeno prihvatiti. Sudac će nam dati
dopuštenje koje trebamo i onda možemo nastaviti. Ako sve ide kako
treba, nadamo se da ćemo moći postaviti stvari točno onako kako su
bile prije.“
Jill je šutke gledala u muškarca koji je stajao u kutu sa svojim
kaputom i štapom od bjelokosti. „Prije?“ rekla je. „Kako to mislite?“
„Prije promjene.“
Jill se okrenula prema direktoru Douglasu. Mirno je odložila
snimač na stol. „O kakvoj vi to promjeni govorite?“
Douglas je problijedio. Obliznuo je usne. Pogledi svih u sobi bili
su usmjereni na Jill. „Promjeni u njemu.“ Pokazao je na muškarca.
„Jill!“ Frank se proderao. „Ma, što je s tobom?“ Žurno joj je
prišao. „Kog vraga izvodiš? Znaš prokleto dobro na kakvu promjenu
mislimo!“
„To je čudno“, rekla je Jill zamišljeno. „Ja nisam primijetila
nikakvu promjenu.“
Frank i direktor Douglas pogledali su se. „Nije mi jasno“,
promrmljao je Frank, zbunjen.
„Gđo Herrick –“ otpočeo je Douglas.
Jill je prišla muškarcu koji je mirno stajao u kutu. „Možemo li
sad ići, dragi?“ pitala je. Uhvatila ga je pod ruku. „Ili postoji neki
razlog zbog kojeg moj muž mora ostati ovdje?“
Muškarac i žena šutke su hodali mračnom ulicom.
„Hajdemo“, rekla je Jill. „Idemo doma.“
Muškarac ju je pogledao. „Lijepo je poslijepodne“, rekao je.
Duboko je udahnuo, puneći pluća. „Dolazi proljeće – bar tako
mislim. Dolazi li?“
Jill je klimnula glavom.
„Nisam bio siguran. Miriše baš lijepo. Biljke i zemlja i stvari koje
rastu.“
„Da.“
„Idemo pješice? Je li daleko?“
„Ne predaleko.“
Muškarac se zapiljio u nju, s ozbiljnim izrazom na licu. „Jako
mnogo ti dugujem, najdraža“, rekao je.
Jill je klimnula glavom.
„Želim ti zahvaliti. Moram priznati da nisam očekivao takvu –“
Jill se naglo okrenula. „Kako ti je ime? Tvoje pravo ime.“
Muškarčeve sive oči zatreptale su. Blago se nasmiješio,
ljubaznim, nježnim osmjehom. „Bojim se da ga ne bi mogla
izgovoriti. Te zvukove ne može se oblikovati...“
Jill, duboko zamišljena, nije progovarala dok su šetali. Gradska
svjetla su se palila svud oko njih. Jarko žute točke u mraku. „O čemu
razmišljaš?“ upitao ju je muškarac.
„Razmišljala sam o tome da te još uvijek zovem Lester“, rekla je
Jill. „Ako ti ne smeta.“
„Ne smeta mi“, rekao je muškarac. Obgrlio ju je rukom i
privukao bliže sebi. Nježno ju je pogledao dok su hodali kroz sve
gušću tamu, između žutih svijeća koje su označavale put. „Što god ti
želiš. Što god će te činiti sretnom.“
Obješeni stranac
The Hanging Stranger (1953.)

U pet sati Ed Loyce se oprao, navukao šešir i kaput, ušao u auto i


krenuo na drugi kraj grada prema svojoj trgovini televizora. Bio
je umoran. Leđa i ramena su ga boljela jer je iskopavao zemlju iz
podruma i odvozio je u dvorište. Ali za čovjeka od četrdeset i jedne
godine, dobro se držao. Janet će moći kupiti novu vazu s novcem koji
je uštedio; a njemu se sviđala pomisao da sam popravi temelje.
Mračilo se. Sunce na zalasku bacalo je dugačke zrake preko
rojeva putnika, umornih i smrknutih, žena opterećenih smotuljcima
i paketima, studenata na putu kući sa sveučilišta pomiješanih sa
službenicima i poslovnim ljudima i jednoličnim tajnicama.
Zaustavio je svoj Packard na crvenom svjetlu, pa ga opet pokrenuo.
Trgovina je radila bez njega; stići će taman da zamijeni prodavače
tijekom večere, pregleda zapise toga dana, možda čak i sam uspije
nešto prodati. Polako se provezao kraj malog pravokutnika zelenila
na sredini ulice, gradskog parka. Ispred LOYCEOVIH
TELEVIZORA I SERVISA nije bilo parkirnih mjesta. Opsovao je
kroza zube i okrenuo auto za sto osamdeset. I opet je prošao kraj
malog pravokutnika zelenila, s usamljenom fontanom i klupom i
samo jednom lampom.
Nešto je visjelo s lampe. Bezobličan tamni smotuljak koji se
blago ljuljao na vjetru. Kao nekakva lutka. Loyce je spustio prozor i
virnuo van. Koji je to vrag? Nekakva reklama? Gospodarska komora
je ponekad na trgu postavljala obavijesti.
I opet je okrenuo auto natrag. Prošao je kraj parka usredotočen
na tamni smotuljak. Nije bila u pitanju lutka. A ako je bila reklama,
bila je čudna. Koža na vratu mu se naježila, progutao je s nelagodom.
Znoj mu je navro na lice i dlanove.
Bilo je to tijelo. Ljudsko tijelo.
„Pogledaj ti to!“ odreže Loyce. „Dođi ovamo!“
Don Fergusson je polako izašao iz trgovine, dostojanstveno
zakapčajući prugasti sako odijela. „Ovo je velika kupovina, Ed. Ne
mogu čovjeka samo tako ostaviti da me čeka.“
„Vidiš?“ Ed je prstom pokazao u sve gušću tamu. Stup lampe
uzdizao se naspram neba – stup i smotuljak koji je visio s njega. „Eno
ga. Koliko dugo je to već tamo, dovraga?“ Glas mu se uzbuđeno
podigao. „Koji vam je vrag svima? Ljudi samo prolaze!“
Don Fergusson je polako zapalio cigaretu. „Polako, stari.
Sigurno ima neki dobar razlog, inače ne bi bilo tu.“
„Razlog! Kakav razlog?“
Fergusson slegne ramenima. „Kao ono kad je Vijeće za sigurnost
prometa tu postavilo onaj razbijeni Buick. Nekakva građanska stvar.
Otkud bih ja to znao?“
Pridružio im se Jack Potter iz dućana s cipelama. „Što se događa,
dečki?“
„S lampe visi tijelo“, rekao je Loyce. „Pozvat ću policiju.“
„Sigurno već znaju“, reče Potter. „Inače ne bi bilo tamo.“
„Ja se moram vratiti unutra.“ Fergusson je krenuo natrag u
trgovinu. „Prvo posao, onda zabava.“
Loyce je počeo histerizirati. „Vidiš ga? Vidiš ga kako visi?
Ljudsko tijelo! Mrtav čovjek!“
„Jasno, Ed. Vidio sam ga danas popodne kad sam skočio na
kavu.“
„Hoćeš reći da je cijelo popodne već tu?“
„Pa da. U čemu je problem?“ Potter baci pogled na sat. „Moram
juriti. Vidimo se, Ed.“
Potter je požurio dalje, pridružujući se toku ljudi koji su se kretali
pločnikom. Muškarci i žene koji su prolazili kraj parka. Nekolicina
ih je znatiželjno pogledala prema tamnom smotuljku – i nastavila.
Nitko nije stao. Nitko nije obraćao pozornost.
„Ja ludim“, šapne Loyce. Otišao je do ruba ceste i izašao u
promet, među automobile. Trube su ga ljutito tjerale. Stigao je do
pločnika i izašao na mali pravokutnik zelenila.
Čovjek je bio sredovječan. Odjeća mu je bila razderana i
poderana, sivo odijelo poprskano stvrdnutim blatom. Stranac. Loyce
ga nikad prije nije vidio. Nije lokalac. Lice mu je bilo djelomično
okrenuto u stranu, a večernji vjetar ga je okretao blago, tiho. Koža
mu je bila izranjavana. Crvene razderotine, duboki tragovi usirene
krvi. Naočale čeličnih okvira visjele su mu s jednog uha, budalasto
se ljuljajući. Oči su mu bile iskolačene. Usta su mu bila otvorena,
jezik debeo i ružno plav.
„Za ime Božje“, promrmljao je Loyce zgađeno. Progutao je
mučninu i krenuo prema prijelazu ceste. Sav je drhtao, od zgađenosti
– i straha.
Zašto? Tko je bio taj čovjek? Zašto tamo visi? Što to znači?
I – zašto se nitko ne obazire?
Naletio je na sitnog čovjeka koji je žurio pločnikom. „Pazi!“
zareži čovjek. „O, pa to si ti, Ed.“
Ed zbunjeno kimne. „Zdravo, Jenkins.“
„Što se događa?“ Trgovac papirnom konfekcijom uhvatio je Eda
pod ruku. „Djeluješ kao da ti je zlo.“
„Tijelo. Tamo u parku.“
„Jasno, Ed.“ Jenkins ga je poveo prema ulazu loyceovih
televizora i servisa. „Samo polako.“
Pridružila im se Margaret Henderson iz draguljarnice. „Nešto
nije u redu?“
„Edu nije dobro.“
Loyce se otrgnuo. „Kako možete samo stajati? Zar ne vidite? Za
ime Božje
„O čemu on to?“ upita Margaret nervozno.
„Tijelo!“ poviče Ed. „Ono tijelo koje tamo visi!“
Skupilo se još ljudi. „Je li bolestan? To je Ed Loyce. Jesi dobro,
Ed?“
„Tijelo!“ vrištao je Ed boreći se da se probije kroz njih. Ruke su
ga hvatale. Otrgao se. „Pustite me! Policija! Zovite policiju!“
„Ed –“
„Treba zvati doktora!“
„Sigurno je bolestan.“
„Ili pijan.“
Loyce se probio kroz ljude. Spotakao se i napola pao. Kroz
izmaglicu, vidio je redove lica, znatiželjnih, zabrinutih, tjeskobnih.
Muškarci i žene zastajali su da vide kakva je to gužva. On se probio
kroz njih do svoje trgovine. Vidio je u njoj Fergussona kako
razgovara s nekim čovjekom i pokazuje mu televizor marke
Emerson. Pete Foley bio je otraga i postavljao novi Philco. Loyce im
je izluđeno doviknuo. Glas mu se izgubio u grmljavini prometa i
mrmljanju oko njega.
„Učinite nešto!“ vrištao je. „Nemojte samo stajati! Učinite nešto!
Nešto ne valja! Nešto se dogodilo! Događaju se stvari!“
Gomila se s puno poštovanja istopila pred dva krupna policajca
koji su vrlo odlučno krenuli prema Loyceu.
„Ime?“ promrmljao je murjak s bilježnicom.
„Loyce.“ Iscrpljeno si je obrisao čelo. „Edward C. Loyce. Slušajte
me. Tamo otraga –“
„Adresa?“ upitao je murjak. Policijski auto hitro se kretao kroz
promet, između automobila i autobusa. Loyce se oslonio na sjedalo,
iscrpljen i zbunjen. Duboko je, drhtavo udahnuo.
„Hurst Road 1368.“
„To je ovdje u Pikevilleu?“
„Tako je.“ Loyce se uspravio s divljim naporom.
„Slušajte me. Tamo otraga. Na trgu. Obješen.“
„Gdje ste danas bili?“ Zapitao je murjak za volanom.
„Gdje?“ ponovi Loyce.
„Niste bili u svojoj trgovini, gdje ste bili?“
„Ne.“ Stresao je glavom. „Ne, bio sam kod kuće. Dolje u
podrumu.“
„U podrumu?“
„Kopao sam. Novi temelji. Iskopavao zemlju da mogu izliti
cementni okvir. Zašto? Kakve to veze ima s –“
„Je li itko bio s vama tamo dolje?“
„Ne. Žena mi je bila u gradu. Klinci u školi.“ Loyce je
pogledavao od jednog do drugog krupnog policajca. Licem mu je
zatreptala nada, divlja nada. „Mislite, zato što sam bio dolje,
propustio sam – objašnjenje? Nisam skužio foru? Kao svi ostali?“
Nakon kratke pauze, murjak s bilježnicom je rekao: „Tako je.
Propustili ste objašnjenje.“
„Znači, službeno je? Tijelo – treba tamo visjeti?“
„Treba tamo visjeti. Da ga svi vide.“
Ed Loyce se slabašno nasmiješio. „Bože moj. Valjda sam malo
pretjerao. Mislio sam da se možda nešto dogodilo. Znate, nešto kao
Ku Klux Klan. Nekakvo nasilje. Da su nas preuzeli komunisti ili
fašisti.“ Obrisao si je lice maramicom iz džepa, dok su mu ruke
drhtale. „Drago mi je što znam da je sve službeno.“
„Službeno je.“ Policijski se auto približavao Palači pravde. Sunce
je zašlo. Ulice su bile mračne i sumorne. Svjetla se još nisu upalila.
„Sad mi je bolje“, reče Loyce. „Malo sam se bio uzrujao. Valjda
me potreslo. Sad kad sve razumijem, ne morate me privesti, zar ne?“
Dva policajca su šutjela.
„Trebao bih se vratiti u trgovinu. Dečki nisu večerali. Sad mi je
dobro. Neće više biti problema. Ima li stvarno potrebe da –“
„Ovo neće dugo trajati“, prekinuo ga je murjak za volanom.
„Kratki proces. Samo par minuta.“
„Nadam se da je kratak“, promrmlja Loyce. Automobil je
usporio pred semaforom. „Valjda sam malo remetio mir. Čudno što
sam se tako uzrujao i –“
Loyce je naglo otvorio vrata. Prosuo se na cestu i otkotrljao na
noge. Automobili su se kretali svuda oko njega, ubrzavajući kako se
svjetlo na semaforu promijenilo. Loyce je skočio na pločnik i pojurio
među ljude, skrivajući se u gomili. Iza sebe je čuo zvukove, povike,
ljude kako trče.
Nisu bili policajci. Shvatio je to istog časa. Poznavao je svakog
murjaka u Pikevilleu. Ne može se imati trgovinu, raditi u malom
gradu dvadeset i pet godina i ne upoznati sve policajce.
Nisu bili policajci – i nije bilo objašnjenja. Potter, Fergusson,
Jenkins, nitko od njih nije znao zašto je tijelo tamo. Nisu znali – i
nije ih bilo briga. To je bilo ono čudno. Loyce je ušao u željezariju.
Odjurio je kroz nju, kraj zapanjenih trgovaca i mušterija, do
skladišta pa kroz stražnja vrata van. Spotaknuo se preko kante za
smeće i potrčao uz betonske stube. Preverao se preko ograde i skočio
na drugu stranu, sav zadihan. Iza njega se ništa nije čulo. Pobjegao
je.
Nalazio se na ulazu u neku uličicu, mračnu i prepunu dasaka i
starih kutija i guma. Vidio je ulicu na njenom drugom kraju. Ulična
svjetla su zatreptala i upalila se. Muškarci i žene. Dućani. Neonske
reklame. Automobili.
A s njegove desne strane – policijska postaja.
Bio je blizu, prokleto blizu. Kraj utovarne rampe dućana uzdizao
se bijeli betonski zid Palače pravde. Zidovi s rešetkama. Policijska
antena. Veliki betonski zid koji se diže u tami. Nije dobro biti tako
blizu ovom mjestu. Preblizu. Mora se nastaviti kretati, udaljiti se od
njih.
Njih?
Loyce je oprezno krenuo uličicom. Iza policijske postaje bila je
Gradska vijećnica, starinska žuta građevina od drva i pozlaćene
mjedi sa širokim betonskim stubama. Vidio je beskrajne redove
ureda, mračne prozore, cedrove i cvjetne gredice s obje strane ulaza.
I – još nešto.
Iznad vijećnice bila je krpa mraka, stožac tmine gušće od okolne
noći. Prizma crnila koja se širila i gubila u nebu.
Oslušnuo je. Mili Bože, nešto je čuo. Nešto zbog čega je očajnički
pokušao začepiti si uši, um, isključiti zvuk.
Zujanje. Udaljeno, prigušeno mumljanje poput velikog roja
pčela.
Loyce je podigao pogled, ukočen od strave. Mrlja tame koja visi
nad Gradskom vijećnicom. Tama tako gusta da se činila skoro
čvrstom. A u kovitlacu se nešto kretalo. Treptavi obrisi. Stvorovi
koji silaze s neba, načas zastaju nad vijećnicom, lebde nad njom u
gustom roju a onda se nečujno spuštaju na krov.
Obrisi. Treptavi obrisi s neba. Iz pukotine tame koja visi nad
njim.
Vidio je – njih.
Dugo je Loyce promatrao, skutren iza ulubljene ograde, u bari
ljigave vode. Spuštali su se. Silazili u skupinama, slijetali na krov
vijećnice i nestajali u njoj. Imali su krila. Kao nekakvi divovski kukci.
Letjeli bi i lepetali i spuštali se – a onda poput rakova, u stranu, prešli
preko krova pa u zgradu.
Bilo mu je zlo. Bio je fasciniran. Hladni noćni vjetar puhao je oko
njega a on je zadrhtao. Bio je umoren, ošamućen od šoka. Na
stubama Gradske vijećnice su tu i tamo stajali ljudi. Skupine ljudi
koje su izlazile iz zgrade i načas zastajale prije nego što bi krenule
dalje.
Zar ih ima još?
Činilo se nemogućim. Ono što je vidio da silazi iz crne provalije
nisu bili ljudi. Bili su izvanzemaljci – s nekog drugog svijeta, iz neke
druge dimenzije. Klizili su kroz taj prorez, pukotinu u oklopu
univerzuma. Ulazili kroz prolaz, krilati insekti s druge razine
postojanja.
Na stubama Gradske vijećnice, skupina ljudi se razdvojila.
Nekolicina ih je krenula prema jednom automobilu. Jedan od
preostalih obrisa krenuo je natrag prema Vijećnici. Zatim se
predomislio i pošao za ostalima.
Loyce je zažmirio od užasa. Osjetila su mu se kolebala. Čvrsto se
držao, stezao urušenu ogradu. Onaj obris, obris čovjeka, naglo je
zalepetao i poletio za ostalima. Doletio je do pločnika i spustio se
među njih.
Pseudo-ljudi. Imitacije ljudi. Insekti koji se mogu prerušiti u
ljude. Kao i drugi kukci na Zemlji. Zaštitne boje. Mimikrija.
Loyce se odvojio od ograde. Polako je ustao. Pala je noć. Uličica
je bila posve mračna. Ali možda oni vide u mraku. Možda njih nije
briga za mrak.
Oprezno je izašao iz uličice i prešao na ulicu. Muškarci i žene su
prolazili kraj njega, ali više ih nije bilo tako mnogo. Na autobusnim
postajama stajale su skupine čekača. Ogroman autobus dogegao se
ulicom sa svjetlima koja su bljeskala u večernjoj tami.
Loyce krene naprijed. Progurao se kroz čekače i, kad je autobus
stao, ušao je u njega i sjeo otraga, kraj vrata. Tren kasnije, autobus
je oživio i otandrkao ulicom.
Loyce se malo opustio. Proučavao je ljude oko sebe. Tupa,
umorna lica. Ljudi koji se vraćaju s posla. Posve obična lica. Nitko
nije obraćao pažnju na njega. Svi su sjedili tiho, potonuli u svoja
sjedala, ljuljajući se s kretnjama autobusa.
Čovjek koji je sjedio kraj njega otvorio je novine. Počeo je čitati
sportsku rubriku, pomičući usnama. Običan čovjek. Plavo odijelo.
Kravata. Poslovni čovjek, ili trgovac. Na putu kući, ženi i obitelji.
S druge strane, mlada žena od dvadesetak godina. Tamne oči i
kosa, neki paket na krilu. Najlonke i visoke pete. Crveni kaput i bijeli
angorski pulover. Odsutno zuri pred sebe.
Srednjoškolac u trapericama i crnoj jakni.
Krupna žena s tri podvaljka i ogromnom torbom za kupovinu
prepunom paketa i zamotuljaka. Debelo lice tupo od iscrpljenosti.
Obični ljudi. Kakvi se svake večeri voze autobusom. Na putu
kući, obitelji. Na večeru. Idu kući – a umovi su im mrtvi.
Kontrolirani, prekriveni maskom stranog bića koje se pojavilo i
preuzelo njih, njihov grad, njihove živote. I njega bi. Samo što je on
slučajno bio duboko u podrumu umjesto u dućanu. Nekako su ga
previdjeli. Promakao im je. Kontrola im nije bila savršena i
nepogrešiva.
Možda ima i drugih.
U Loyceu se rodila nada. Nisu svemoćni. Pogriješili su, nisu ga
stavili pod kontrolu. Njihova mreža, polje kontrole, prošli su preko
njega. Izašao je iz podruma isti kao što je i sišao. Očito im je područje
moći ograničeno.
Nekoliko sjedala dalje, jedan ga je čovjek promatrao. Loyce je
prekinuo razmišljanje. Vitak čovjek tamne kose, s brčićima. Dobro
odjeven, smeđe odijelo i blistave cipele. Knjiga u sitnim rukama.
Promatrao je Loycea, podrobno ga proučavao. Hitro je okrenuo
glavu.
Loyce se napne. Jedan od njih? Ili – još netko koga su promašili?
Čovjek ga je opet promatrao. Sitne tamne oči, žive i pametne.
Lukave. Čovjek koji je previše lukav za njih – ili je i sam jedan od
njih, strani kukac tko zna odakle.
Autobus je stao. Neki je postariji čovjek polako ušao i ubacio
žeton u kutiju. Krenuo je kroz prolaz i sjeo nasuprot Loyceu.
Stariji čovjek uhvatio je pogled onog s prodornim očima. Na
trenutak, nešto su izmijenili.
Pogled bremenit značenjem.
Loyce je ustao. Autobus se kretao. Pritrčao je vratima. Stubom
dolje. Potegnuo je ručicu za ručno otvaranje vrata. Gumena su se
vrata otvorila.
„Hej!“ povikao je vozač stišćući kočnicu. „Koji vrag?“
Loyce se provukao van. Autobus je usporavao. Kuće sa svih
strana. Stambeni kvart, travnjaci i visoki neboderi. Iza njega, onaj s
prodornim očima je skočio na noge. I postariji čovjek je bio na
nogama. Krenuli su prema njemu.
Loyce je skočio. Udario je u pločnik velikom silinom i otkotrljao
se do ivičnjaka. Preplavila ga je bol. Bol i plima tame. Očajnički joj
se odupirao. Uzverao se na koljena pa opet skliznuo. Autobus je stao.
Ljudi su silazili.
Loyce je pipao oko sebe. Prsti su mu se sklopili oko nečega.
Kamen koji je ležao u jarku. Uzverao se na noge stenjući od bola.
Pred njim se uzdigao obris. Čovjek, onaj čovjek prodornog pogleda
s knjigom. Loyce je udario. Čovjek je uzdahnuo i pao. Loyce ga je
udario kamenom. Čovjek je vrisnuo i pokušao se otkotrljati u stranu.
„Stani! Za ime Božje, slušaj –“
Opet je udario. Odvratan zvuk krckanja. Čovjekov se glas
prekinuo i rastopio u grgljanju. Loyce se opet uspravio i ustuknuo.
Sad su i ostali bili ovdje. Svuda oko njega. Potrčao je nespretno po
pločniku do jednog kolnog prilaza. Nitko ga nije slijedio. Stali su i
okupili se oko nepomičnog tijela čovjeka s knjigom, čovjeka
prodornog pogleda koji je krenuo za njim.
Je li pogriješio?
Ali sad je bilo prekasno da brine o tome. Morao se izvući –
pobjeći od njih. Iz Pikevillea, dalje od pukotine tame, razderotine
koja povezuje njihov i naš svijet.
„Ed!“ Janet Loyce nervozno je ustuknula. „Što je? Što –“
Ed Loyce zalupio je vrata za sobom i ušao u dnevnu sobu.
„Navuci zavjese. Brzo.“
Janet priđe prozoru. „Ali –“
„Učini što ti kažem. Tko je tu osim tebe?“
„Nitko. Samo blizanci. Oni su gore, u svojoj sobi. Što se
dogodilo? Izgledaš tako čudno. Zašto si kod kuće?“
Ed zaključa ulazna vrata. Prošao je do kuhinje. Iz ladice ispod
sudopera izvukao je veliki mesarski nož i prešao prstom preko njega.
Oštar. Dovoljno oštar. Vratio se u dnevnu sobu.
„Slušaj me“, rekao je. „Nemam puno vremena. Znaju da sam
pobjegao i tražit će me.“
„Pobjegao?“ Janetino se lice iskrivilo od zapanjenosti i straha.
„Tko?“
„Grad je preuzet. Oni ga kontroliraju. Više-manje sam sve
prokljuvio. Krenuli su od vrha, od Gradske vijećnice i policije. Što su
napravili s pravim ljudima koje su –“
„O čemu ti to pričaš?“
„Okupirali su nas. Iz nekog drugog svemira, neke druge
dimenzije. To su kukci. Mimikrija. I još nešto. Moć kontrole uma.
Tvog uma.“
„Mog uma?“
„Ulaz im je ovdje, u Pikevilleu. Preuzeli su sve vas. Cijeli grad –
osim mene. Suočeni smo s nevjerojatno moćnim neprijateljem, ali
imaju oni svoje granice. To nam je jedina nada. Ograničeni su! Mogu
pogriješiti!“
Janet strese glavom. „Ne razumijem, Ed. Ti si poludio.“
„Poludio? Ne. Samo sam imao sreće. Da nisam bio dolje u
podrumu, bio bih isti kao vi ostali.“ Loyce virne kroz prozor. „Ali ne
mogu tu stajati i pričati. Uzmi kaput.“
„Kaput?“
„Odlazimo odavde. Iz Pikevillea. Moramo pronaći pomoć.
Boriti se protiv ovoga. Može ih se pobijediti. Nisu nepogrešivi. Bit će
teško – ali ako požurimo, možda uspijemo. Idemo!“
Grubo ju je uhvatio za mišicu. „Obuci kaput i pozovi blizance.
Svi odlazimo. Nemoj se pakirati. Za to nema vremena.“
Sva blijeda, njegova je žena prišla ormaru i uzela svoj kaput.
„Kamo idemo?“
Ed je otvorio ladicu radnog stola i prosuo njen sadržaj na pod.
Dohvatio je auto-kartu i raširio je. „Pazit će na auto-cestu, naravno.
Ali postoji i stara cesta. Do Oak Grovea. Jednom sam prošao njome.
Praktički je napuštena. Možda su zaboravili na nju.“
„Stara cesta? Bože mili – ona je zatvorena. Njom je zabranjen
promet.“
„Znam.“ Ed je smrknuto gurnuo kartu u svoj džep. „To nam je
najbolja šansa. A sad pozovi blizance i idemo. Tvoj auto ima
benzina, je li tako?“
Janet je bila ošamućena.
„Chevy? Napunila sam ga jučer popodne.“ Janet priđe stubama.
„Ed, ja –“
„Pozovi blizance!“ Ed je otključao vrata i virnuo van. Ništa se
nije micalo. Ni traga životu. Za sad je dobro.
„Dođite dolje“, pozvala je Janet drhtavim glasom. „Mi –
izlazimo na neko vrijeme.“
„Sad?“ začuo se Tommyjev glas.
„Požurite!“ zareži Ed. „Silazite, obojica.“
Tommy se pojavio na vrhu stuba. „Radio sam zadaću. Počeli
smo s razlomcima. Gospođica Parker kaže da, ako ovo ne
napravimo–“
„Zaboravi na razlomke.“ Ed si je dograbio sina čim je sišao i
gurnuo ga prema vratima. „Gdje je Jim?“
„Dolazi.“
Jim je polako silazio stubama. „Što se događa, tata?“
„Idemo na vožnju.“
„Vožnju? Kamo?“
Ed se okrene Janet. „Ostavit ćemo upaljena svjetla. I televizor.
Idi ga uključi.“ Gurnuo ju je prema televizoru. „Tako da misle da
smo još uvijek –“
Čuo je zujanje. I smjesta se bacio na tlo, s dugačkim mesarskim
nožem u ruci. Zgađeno je vidio kako mu se približava, krila mutna
od hitrine pokreta. Još je malo ličio na Jimmyja. Bio je malen,
mladunče. Kratak pogled – stvor koji pikira na njega, hladne,
neljudske oči s facetama. Krila, tijelo još u žutoj majici i trapericama,
mimikrijski obris još prisutan. Čudan poluokret tijela dok mu se
približava. Što to radi?
Žalac.
Loyce je divlje zamahnuo nožem. Stvor se povukao, uzrujano
zujeći. Loyce se otkotrljao i otpuzao prema vratima. Tommy i Janet
stajali su ukočeno kao kipovi, bezizražajnih lica. Promatrajući ga bez
izraza. Loyce opet zamahne. Ovog puta, nož je pogodio. Stvor je
zakričao i posustao. Odbio se od zida i odlepetao dolje.
Nešto mu je liznulo um. Zid sile, energije, strani um koji se
pokušavao probiti u njega. Odjednom se našao paraliziran. Um je
ušao u njegov, dotaknuo ga na trenutak, šokantno. Potpuno strano
prisustvo koje ga je prekrilo – a zatim s treptajem nestalo dok je stvor
na sagu padao u uništenu hrpicu.
Bio je mrtav. Okrenuo ga je nogom. Bio je kukac, nekakva vrst
muhe. Žuta majica, traperice. Njegov sin Jimmy... Odlučno je
zatvorio um. Prekasno je razmišljati o tome. Divlje je izvukao nož i
krenuo prema vratima. Janet i Tommy stajali su ukočeno, oboje
nepokretni.
Auto nije dolazio u obzir. Nikad se ne bi probio. Čekali bi ga.
Petnaest kilometara pješice. Petnaest dugih kilometara preko teškog
terena, s vododerinama i poljima i bregovima nekultivirane šume.
Morat će ići sam.
Loyce otvori vrata. Samo sekundu, osvrnuo se prema ženi i sinu.
Onda zalupi vrata za sobom i sjuri se niz stube na trijemu.
Trenutak kasnije već je krenuo, užurbano jureći kroz tamu na
rubu grada. Ranojutarnje sunce ga je zaslijepilo. Loyce je zastao,
hvatajući dah, njišući se naprijed-natrag. Znoj mu se slijevao u oči.
Odjeća mu je bila razderana od grmlja i trnja kroz koje je puzao.
Petnaest kilometara – na rukama i koljenima. Puzanje i šuljanje kroz
noć. Cipele su mu bile prekrivene blatom. Bio je izgreben, šepao je,
potpuno iscrpljen.
Ali pred njim je ležao Oak Grove.
Duboko je udahnuo i krenuo niz brijeg. Dvaput se spotakao i
pao, pa se podigao i nastavio dalje. U ušima mu je zvonilo. Sve se
povlačilo i lelujalo. Ali bio je tu. Izašao je, otišao iz Pikevillea.
Farmer na jednom polju se zapanjeno zagledao u njega. Iz neke
kuće, jedna mlada žena ga je začuđeno promatrala. Loyce je stigao
do ceste i skrenuo na nju. Pred njim je bila benzinska stanica i motel.
Nekoliko kamiona, par kokoši koje kljuckaju po tlu, pas svezan
konopcem.
Poslužitelj u bijelom sumnjičavo ga je promatrao dok se dovlačio
do stanice. „Hvala Bogu.“ Uhvatio se za zid. „Mislio sam da neću
uspjeti. Slijedili su me veći dio puta. Čuo sam ih kako zuje. Zuje i
lepršaju oko mene.“
„Što se dogodilo?“ upitao je poslužitelj. „Ste bili u nesreći?
Opljačkani?“
Loyce iscrpljeno strese glavom. „Drže cijeli grad. Gradsku
vijećnicu i policiju. Objesili su čovjeka na lampu. To je bilo prvo što
sam vidio. Blokirali su sve ceste. Vidio sam ih kako lebde iznad auta
na dolasku. Oko četiri ujutro sam prošao kroz njihov obruč. Odmah
sam znao. Osjećao sam kako odlaze. A onda je i sunce izašlo.“
Poslužitelj nervozno oblizne usnice. „Vi ste sišli s uma. Trebate
doktora.“
„Odvedite me u Oak Grove“, dahne Loyce. Spuznuo je dolje na
šljunak. „Moramo početi – s čišćenjem. Moramo to odmah početi.“
Držali su magnetofon uključen cijelo vrijeme dok je govorio. Kad
je završio, načelnik je isključio magnetofon i ustao. Na čas je stajao,
duboko zamišljen. Konačno izvadi cigarete i polako zapali jednu,
namrštenog debelog lica.
„Ne vjerujete mi“, rekao je Loyce.
Načelnik mu je ponudio cigaretu. Loyce je nestrpljivo odgurne.
„Kako želite.“ Načelnik je prišao prozoru i dugo stajao promatrajući
gradić Oak Grove. „Vjerujem vam“, reče naglo.
Loyce se opusti. „Hvala Bogu.“
„I tako ste pobjegli.“ Načelnik je stresao glavom. „Bili ste u
podrumu umjesto na poslu. Čudna sreća. Jedan u milijun.“
Loyce je otpio malo crne kave koju su mu donijeli. „Imam
teoriju“, promrmljao je.
„Kakvu?“
„O njima. Tko su. Preuzmu jedno po jedno područje. Krenu od
vrha – od najviše razine vlasti. I šire se od nje u sve širim krugovima.
Kad uspostave čvrstu kontrolu, prijeđu na sljedeći grad. Šire se
polako, vrlo postupno. Mislim da se to događa već jako dugo.“
„Dugo?“
„Tisućama godina. Mislim da to nije ništa novo.“
„Zašto to mislite?“
„Kad sam bio mali... na vjeronauku su nam pokazali sliku.
Vjersku sliku – neku staru. Neprijateljski bogovi koje je Jahve
pobijedio. Moloh, Belzebub, Moab, Balin, Aštarot –“
„I?“
„Tamo su ih nacrtali.“ Loyce podigne pogled prema načelniku.
„Belzebub je bio nacrtan kao – divovska muha.“
Načelnik progunđa. „Stara borba.“
„Poraženi su. Biblija je priča o njihovim porazima. Povremeno
napreduju – ali na kraju izgube.“
„Zašto izgube?“
„Ne mogu dohvatiti sve. Mene nisu dohvatili. Niti Židove.
Židovi su prenijeli poruku cijelom svijetu. Svijest o opasnosti. Ona
dvojica na autobusu. Mislim da su shvatili. Oni su pobjegli, kao i ja.“
Stegnuo je šake. „Ubio sam jednog od njih. Pogriješio sam. Bojao
sam se riskirati.“
Načelnik kimne glavom. „Da, oni su sigurno pobjegli, kao i vi.
Čudni slučajevi. Ali ostatak grada je čvrsto pod kontrolom.“
Okrenuo se od prozora. „Pa, gospodine Loyce. Vi ste izgleda to sve
shvatili.“
„Ne sve. Obješeni čovjek. Mrtvac koji je visio s lampe. To ne
razumijem. Zašto? Zašto su ga namjerno tamo objesili?“
„To mi djeluje jednostavno.“ Načelnik se blago nasmiješio.
„Mamac.“
Loyce se ukočio. Srce mu je prestalo kucati. „Mamac? Kako to
mislite?“
„Da vas izvuku. Natjeraju da se objavite. Tako da znaju tko je
pod kontrolom... a tko je pobjegao.“
Loyce je ustuknuo od užasa. „Znači da su očekivali promašaje!
Očekivali su –“ Prekinuo se. „Bili su spremni s klopkom.“
„A vi ste se pokazali. Reagirali ste. Obznanili ste se.“
Načelnik naglo krene prema vratima. „Idemo, Loyce. Ima puno
posla. Moramo se pokrenuti. Ne možemo gubiti vrijeme.“
Loyce je polako, tupo ustao. „A taj čovjek. Tko je bio taj čovjek?
Nikad ga prije nisam vidio. Nije bio lokalac. Bio je stranac. Sav
blatnjav i prljav, lica rasječenog, izgrebenog –“
Na načelnikovom licu bio je čudan izraz kad je odgovorio:
„Možda ćete“, rekao je blago, „i to shvatiti. Dođite sa mnom,
gospodine Loyce.“ Otvorio je vrata blistavih očiju. Loyce je načas
ugledao ulicu pred policijskom postajom. Policajci, neka vrst
platforme. Telefonski stup – i uže! „Ovuda“, rekao je načelnik s
hladnim smiješkom.
Kad je sunce zašlo, dopredsjednik Trgovačke banke Oak Grovea
izašao je iz trezora, zaključao teške brave, navukao šešir i kaput, i
žurno izašao na pločnik. Na njemu je bila samo nekolicina ljudi koji
su žurili kući na večeru.
„Laku noć“, rekao je stražar zaključavajući vrata za njim.
„Laku noć“, promrmljao je Clarence Mason. Krenuo je ulicom
prema svome autu. Bio je umoran. Radio je cijelog dana dolje u
trezoru, provjeravajući raspored sefova da vidi može li se dograditi
još jedan red. Bilo mu je drago što je završio.
Na uglu je stao. Ulične lampe se još nisu upalile. Ulica je bila
sumračna. Sve je bilo maglovito. Ogledao se oko sebe – i smrznuo.
S telefonskog stupa ispred policijske stanice visjelo je nešto
krupno i bezoblično. Blago se ljuljalo na vjetru.
Koji je to vrag?
Mason se oprezno približio. Htio se vratiti kući. Bio je umoran i
gladan. Mislio je na svoju ženu, djecu, topao obrok na stolu. Ali bilo
je nečeg u tom tamnom smotuljku, nečeg zloslutnog i ružnog.
Svjetlo je bilo slabo; nije mogao razaznati što je to. Ali privlačilo
ga je, tjeralo ga da priđe bliže i pogleda bolje. Bezoblična mu je stvar
donosila nelagodu. Strašila ga. Strašila – i fascinirala.
A najčudnije je bilo što je izgleda nitko drugi nije primjećivao.
Autotvornice
Autofac (1955.)

N apetost je obuzela trojicu ljudi koji su čekali. Pušili su, hodali


amo-tamo, besciljno šutirali busenje trave koja je rasla uz put.
Vrelo podnevno sunce pržilo je smeđa polja, redove urednih
plastičnih kuća, udaljenu crtu planina na zapadu.
„Skoro je vrijeme“, rekao je Earl Ferine ispreplićući svoje mršave
prste. „Varira u skladu s teretom, sekunda za svaki dodatni
kilogram.“
Morrison mu je ogorčeno odgovorio: „Sve si izračunao? Gori si
od njih. Pretvarajmo se da samo slučajno kasni.“
Treći čovjek nije ništa rekao. O'Neill je bio u posjetu iz drugog
naselja, nije dovoljno dobro poznavao Ferinea i Morrisona da bi se
prepirao s njima. Umjesto toga se sagnuo i presložio papire
pričvršćene na njegovu aluminijsku ploču. Na jarkom suncu
O'Neillove ruke bile su preplanule, dlakave, blistave od znoja. Žilav,
zamršene sijede kose i s naočalama rožnatog okvira, bio je stariji od
druge dvojice. Na sebi je imao platnene hlače, sportsku košulju i
cipele mekih potplata. Među prstima mu je blistalo nalivpero,
metalno i učinkovitog izgleda.
„Što to pišeš?“ progunđao je Ferine.
„Izlažem postupak koji ćemo primijeniti“, rekao je O'Neill
mirno. „Bolje ga je sad sistematizirati umjesto da pokušavamo
nasumce. Želimo znati što smo probali i što nije uspjelo. Inače ćemo
se vrtjeti u krug. Problem koji ovdje imamo je komunikacijski, tako
ja na to gledam.“
„Komunikacijski“, suglasio se Morrison svojim dubokim,
grlenim glasom. „Da, ne možemo doprijeti do te proklete stvari. Ona
dođe, ostavi svoj tovar i ode dalje – nema kontakta između nas i nje.“
„To je stroj“, rekao je Ferine žučljivo. „Mrtav je – slijep i gluh.“
„Ali je u dodiru s vanjskim svijetom“, istaknuo je O'Neill. „Mora
biti nekog načina da dopremo do njega. Određeni semantički signali
imaju neko značenje za njega; samo moramo pronaći te signale.
Ponovo ih pronaći, ustvari. Možda pet-šest od milijardu
mogućnosti.“
Potmula tutnjava prekinula ih je. Oprezno i bojažljivo su digli
pogled. Kucnuo je čas.
„Evo je“, rekao je Ferine. „Dobro, pametnjakoviću, 'ajmo vidjeti
da napraviš makar jednu izmjenu u njezinoj rutini.“
Kamion je bio ogroman i tutnjio pod svojim zbijeno upakiranim
teretom. Na mnogo je načina podsjećao na uobičajeno transportno
vozilo kojim upravljaju ljudi, ali s jednom iznimkom – nije bilo
vozačke kabine. Vodoravna površina bila je rampa za utovar, a dio
na kojem bi inače bili farovi i maska motora bio je vlaknasta
spužvasta masa receptora, ograničeni osjetilni ustroj ovog pokretnog
funkcionalnog izdanka.
Svjestan trojice ljudi, kamion je usporio i stao, ubacio u manju
brzinu i stisnuo kočnicu za slučaj opasnosti. Prošao je tren dok se
zupčanici nisu pomakli; tad se dio utovarne površine nagnuo i slap
teških kutija izlio se na cestu. Uz predmete je dolepršao list s
detaljnim inventarnim popisom.
„Znate što vam je činiti“, rekao je O'Neill užurbano. „Brzo, prije
nego što ode.“
Vješto i odlučno, njih su trojica dograbili istovarene kutije i
strgnuli zaštitne omotače s njih. Predmeti su zablistali: binokularni
mikroskop, prenosivi radioaparat, hrpa plastičnog suđa, medicinske
potrepštine, britvice, odjeća, hrana. Većina pošiljke, kao i obično,
bila je hrana. Njih trojica počeli su sistematično razbijati predmete.
Za nekoliko minuta ostao je tek kaos otpadaka razbacanih oko njih.
„To je to“, teško je izgovorio O'Neill, koraknuvši unatrag.
Napipao je svoj list s popisom za provjeru. „Sad da vidimo što će
učiniti.“
Kamion se počeo udaljavati; odjednom je stao i krenuo natrag
prema njima. Receptori su mu registrirali činjenicu da su tri čovjeka
uništila istovareni dio tereta. Okrenuo se škripavim polukrugom i
usmjerio svoje receptore prema njima. Antena mu se podigla; počeo
je komunicirati s tvornicom, upute su stizale.
Drugi, istovjetni tovar nagnut je i zguran s kamiona.
„Nismo uspjeli“, zastenjao je Ferine kad je duplikat inventarnog
popisa dolepršao nakon novog tovara. „Sve smo to uništili uzalud.“
„Što sad?“ zapitao je Morrison O'Neilla. „Koja nam je sljedeća
strategija u planu?“
„Pomozite mi.“ O'Neill je dograbio jednu kutiju i ugurao je
natrag na kamion. Digavši je na platformu, okrenuo se po još jednu.
Druga dvojica su ga nespretno slijedili. Utovarili su sve natrag na
kamion. Kad je kamion opet krenuo naprijed, i zadnja četvrtasta
kutija opet je bila unutra. Kamion je zastao. Njegovi receptori
registrirali su povratak tereta. Iz unutarnjeg mehanizma začulo se
tiho neprekidno zujanje.
„Ovo bi ga moglo izludjeti“, prokomentirao je oznojeni O'Neill.
„Obavio je svoju operaciju a nije ništa postigao.“
Kamion se nakratko, s oklijevanjem pokrenuo kao da će
nastaviti dalje. A onda se svrhovito okrenuo i brzinom munje
ponovo izbacio tovar na cestu.
„Drž'te ih!“ povikao je O'Neill. Njih trojica dograbili su kutije i
grozničavo ih poutovarivali natrag. Ali ma koliko brzo kutije bile
nagurane natrag na vodoravnu rampu, hvataljke na kamionu bi ih
prebacile na drugu stranu i na cestu.
„Ne vrijedi“, rekao je Morrison zadihano. „Kao da grabiš vodu
sitom.“
„Izgubili smo“, rekao je Ferine pokunjeno, suglasivši se s njim.
„Kao i uvijek. Mi ljudi svaki put izgubimo.“
Kamion ih je mirno promatrao, receptora praznih i nepomičnih.
Radio je svoj posao. Mreža automatskih tvornica širom planeta
glatko je izvršavala zadatak koji joj je zadan prije pet godina, u ranim
danima Totalnog globalnog sukoba.
„Evo, kreće“, primijetio je Morrison potišteno. Kamionu se
antena spustila, ubacio je u nižu brzinu i otpustio kočnicu.
„Još zadnji pokušaj“, rekao je O'Neill. Došao je do jedne od
kutija i razderao je. Iz nje je izvukao 35-litarsku kantu mlijeka i
odvrnuo poklopac.
„Ma koliko glupo izgledalo.“
„Ovo je apsurdno“, pobunio se Ferine. Oklijevajući, pronašao je
čašu među rasutim otpacima i zagrabio mlijeko. „Dječja igra.“
Kamion je zastao da ih promotri.
„Učini to!“ zapovjedio je O'Neill oštro. „Točno onako kako smo
uvježbali.“
Njih trojica brzo su počeli piti iz kante s mlijekom, vidljivo
puštajući da im se mlijeko prolijeva niz brade; nije smjelo biti
nikakve dvojbe o tome što rade.
Kao što su i planirali, O'Neill je bio prvi. Lica izobličenog od
gađenja, odbacio je čašu i zgrčeno ispljunuo mlijeko na cestu.
„Za ime Božje!“ zahroptao je.
Druga dvojica učinili su isto; lupajući nogama i glasno psujući,
prevrnuli su kantu s mlijekom i optužujuće se namrštili na kamion.
„Nije dobro!“ zaurlao je Morrison.
Znatiželjan, kamion se polako vratio. Elektronske sinapse
škljocale su i zujale, reagirajući na situaciju; antena je jurnula gore
poput jarbola za zastavu.
„Mislim da je to – to“, rekao je O'Neill drhtavo. Dok je kamion
gledao, izvukao je još jednu kantu mlijeka, odvrnuo poklopac i
kušao sadržaj. „Isto!“ povikao je kamionu. „Isto je toliko loše!“
Iz kamiona je iskočio metalni valjak. Valjak se otkotrljao do
Morrisonovih nogu; brzo ga je podignuo i poderao da ga otvori.
NAVEDITE PRIRODU NEDOSTATKA
Listovi s uputama navodili su nizove mogućih nedostataka, s
urednim kućicama pored sebe; štapić za bušenje kućica bio je dodan
da se ukaže na određenu manjkavost proizvoda.
„Što da ubilježim?“ pitao je Morrison. „Kontaminirano?
Ukiseljeno? Užeglo? Netočno označeno? Slomljeno? Smrskano?
Napuklo? Iskrivljeno? Zaprljano?“
Žurno razmišljajući, O'Neill je rekao: „Nemoj obilježiti ništa od
toga. Tvornica je nedvojbeno spremna testirati i ponovo uzeti
uzorak. Napravit će svoju analizu i onda nas ignorirati.“ Lice mu je
zablistalo kad mu je došla očajnička inspiracija. „Napiši na ono
prazno mjesto na dnu. To je prostor ostavljen za daljnje podatke.“
„Da napišem što?“
O'Neill je rekao: „Napiši: 'proizvod je potpuno začuknut.'“
„Što je to?“ pitao je Ferine, zbunjen.
„Napiši to! To je semantička besmislica – tvornica neće biti u
stanju to razumjeti. Možda joj možemo zaglaviti mehanizam.“
Morrison je O'Neillovom nalivperom pažljivo napisao da je
mlijeko začuknuto. Odmahujući glavom, ponovo je zatvorio valjak
i vratio ga u kamion. Kamion je pokupio kante s mlijekom i uredno
zaklopio rampu. S cviljenjem guma jurnuo je dalje. Iz proreza je
iskočio zadnji valjak, a kamion se žurno udaljio, ostavljajući valjak
da leži u prašini.
O'Neill ga je otvorio i podigao papir da i drugi vide.
PREDSTAVNIK TVORNICE
BIT ĆE OTPOSLAN
BUDITE PRIPRAVNI PRUŽITI KOMPLETNE
PODATKE O MANJKAVOSTI PROIZVODA
Na trenutak su njih trojica zanijemjeli. Onda se Ferine počeo
hihotati. „Uspjeli smo. Kontaktirali smo je. Probili smo se.“
„Itekako jesmo“, suglasio se O'Neill. „Nikad nije čula da je
proizvod začuknut.“
Usađena u podnožje planine protezala se ogromna metalna cijev
tvornice za Kansas City. Površina joj je bila zahrđala, osuta
radijacijskim ožiljcima, napukla i izbrazdana petogodišnjim ratom
koji je protutnjao preko nje. Većina tvornice bila je ukopana pod
površinom, samo su ulazne razine bile vidljive. Kamion je bio mrvica
koja je velikom brzinom grmjela prema prostranstvu crnog metala.
Otvor se oblikovao u jednoobraznoj površini, a kamion je jurnuo i
nestao unutra. Ulaz se zatvorio.
„A sad nam ostaje najveći dio posla“, rekao je O'Neill. „Sad je
moramo nagovoriti da prestane s radom – da samu sebe isključi.“
II
Judith O'Neill poslužila je vruću crnu kavu ljudima koji su sjedili u
dnevnom boravku. Njezin je muž govorio dok su drugi slušali.
O'Neill je bio onoliko blizu autoritetu za sustave automatskih
tvornica koliko ih se još uopće moglo pronaći.
U njegovoj oblasti, regiji Chicaga, izazvao je kratki spoj u ogradi
lokalne tvornice koji je potrajao dovoljno da izađe s vrpcama
podataka uskladištenima u njezinom stražnjem mozgu. Tvornica je,
naravno, odmah rekonstruirala bolji tip ograde. Ali pokazao je da
tvornice nisu neranjive.
„Institut za primijenjenu kibernetiku“, objasnio je O'Neill,
„imao je potpunu kontrolu nad mrežom. Okrivite rat. Okrivite
veliku buku duž linija komunikacije koja je izbrisala znanje koje nam
je potrebno. U svakom slučaju, Institut je propustio prenijeti svoje
informacije nama, pa mi ne možemo prenijeti svoje informacije
tvornicama – vijest da je rat završio i da smo spremni ponovo
preuzeti kontrolu nad industrijskim operacijama.“
„A u međuvremenu“, dodao je Morrison kiselo, „vražja mreža
se širi i stalno troši sve više naših prirodnih resursa.“
„Imam osjećaj“, rekla je Judith, „da bih, ako lupam nogama
dovoljno jako, propala ravno dolje u neki tvornički tunel. Sigurno
do sad već svuda imaju rudnike.“
„Zar ne postoji neko ograničavajuće pravilo?“ pitao je Ferine
nervozno. „Jesu li postavljene da se beskrajno šire?“
„Svaka je tvornica ograničena na svoju operativnu oblast“, rekao
je O'Neill, „ali sama mreža nema ograničenja. Može nastaviti
prikupljati naše resurse dovijeka. Institut je odlučio da je ona
prioritet; Mi smo samo ljudi pa smo na drugom mjestu.“
„Hoće li bilo što ostati za nas?“ htio je Morrison znati.
„Ne ako ne zaustavimo operacije mreže. Već je do kraja
potrošila pola tuceta svih temeljnih minerala. Njezine ekipe za
potragu stalno su vani, iz svake tvornice, posvuda traže neki zadnji
komadić da ga odvuku sa sobom.“
„Što bi se dogodilo da se tuneli iz dvije tvornice križaju?“
O'Neill je slegnuo ramenima. „U normalnim okolnostima, to se
neće dogoditi. Svaka tvornica ima svoj poseban dio našeg planeta,
svoj vlastiti komad kolača samo za njezinu upotrebu.“
„Ali bi se moglo dogoditi.“
„Pa, one jesu sirovinskotropne; dok god je bilo što preostalo, oni
će to iskopati.“ O'Neill je sve više razmišljao o toj ideji. „To treba
razmotriti. Pretpostavljam da će, kako stvari postanu sve rjeđe –“
Prestao je govoriti. Jedan lik ušao je u prostoriju; stao je nijemo
pokraj vrata, promatrajući ih.
U mutnim sjenama, taj lik izgledao je skoro ljudski. Na kratak
trenutak, O'Neill je pomislio da je to neki okasnjeli pridošlica iz
naselja. Tada, kad je krenuo naprijed, shvatio je da je prilika samo
kvazi-ljudska: funkcionalna uspravna dvonožna šasija s primačima
podataka postavljenim na vrhu, efektorima i proprioceptorima
postavljenim u obrnuti stožac koji je završavao hvataljkama za pod.
Njegova sličnost ljudskom liku svjedočila je o učinkovitosti prirode;
nije bila u pitanju nikakva sentimentalna imitacija.
Predstavnik tvornice je stigao.
Počeo je bez ikakvog uvoda: „Ovo je stroj za prikupljanje
podataka sposoban za komunikaciju na oralnoj osnovi. Sadrži
opremu za emitiranje i za primanje i sposoban je integrirati činjenice
relevantne za njegov smjer istraživanja.“
Glas je bio ugodan, samouvjeren. Očito je to bila snimka koju je
napravio neki tehničar u Institutu prije rata. Dopirući iz kvazi-
ljudskog oblika, zvučala je groteskno; O'Neill je mogao jasno
zamisliti mrtvog mladića čiji je vedri glas sad stizao iz mehaničkih
usta ovog uspravnog sklopa čelika i žica.
„Jedno upozorenje“, nastavio je ugodan glas. „Besplodno je
smatrati ovaj prijemnik čovjekom i upuštati se u diskusije za koje
nije opremljen. Premda svrsishodan, nije osposobljen za
konceptualno mišljenje; može samo presložiti materijale koji su mu
već na raspolaganju.“
Optimistični se glas isključio i uključio se drugi glas. Podsjećao
je na prvi, ali sad nije bilo intonacije ni osobnih manirizama. Stroj je
koristio mrtvačeve fonetske uzorke govora za vlastitu komunikaciju.
„Analiza odbijenog proizvoda“, naveo je, „ne pokazuje strane
čimbenike ni moguću deterioraciju. Proizvod je u skladu sa stalnim
testiranjem standarda koje se koristi u mreži. Odbijanje je stoga na
temelju koji je izvan područja testiranja: koriste se standardi koji
nisu mreži na raspolaganju.“
„To je točno“, suglasio se O'Neill. Pažljivo važući riječi, nastavio
je: „Ustanovili smo da je mlijeko ispod standarda. Ne želimo imati
nikakve veze s njim. Inzistiramo na pažljivijoj proizvodnji.“
Stroj je konačno odgovorio: „Semantički sadržaj izraza začuknut
je nepoznat mreži. Ne postoji u rječniku na vrpcama. Možete li
izložiti činjeničnu analizu mlijeka u okvirima određenih elemenata
koji su prisutni ili odsutni?“
„Ne“, rekao je O'Neill oprezno; igra koju je igrao bila je
istančana i opasna. “Začuknuto je sveopći izraz. Ne može biti sveden
na kemijske sastojke.“
„Što označava začuknuto?” pitao je stroj. „Možete li to definirati
u terminima alternativnih semantičkih simbola?“
O'Neill je oklijevao. Predstavnika se moralo preusmjeriti s
njegove određene istrage na općenitije područje, prema konačnom
problemu zatvaranja mreže. Ukoliko bi uspio izvesti da se otvori na
bilo kojoj točki, započeti teoretsku diskusiju...
„Začuknuto“, ustvrdio je, „znači stanje proizvoda koji je izrađen
kad ne postoji potreba. Ukazuje na odbijanje predmeta na temelju
toga što više nisu poželjni.“
Predstavnik je rekao: „Mrežna analiza pokazuje potrebu za
visokokvalitetnom pasteriziranom zamjenom za mlijeko u ovoj
oblasti. Nema alternativnog izvora; mreža kontrolira svu sintetsku
opremu za mužnju koja postoji.“ Dodao je: „Originalne upute na
vrpcama opisuju mlijeko kao neophodno u ljudskoj ishrani.“
O'Neill je bivao nadmudren; stroj je vraćao raspravu na
specifikacije. „Odlučili smo“, rekao je očajnički, „da mi ne želimo
više mlijeka. Radije bismo bili bez njega, barem dok ne uspijemo
pronaći krave.“
„To nije u skladu s vrpcama mreže“, pobunio se predstavnik.
„Nema krava. Sve se mlijeko proizvodi sintetički.“
„Onda ćemo ga sintetički proizvoditi sami“, upao je Morrison
nestrpljivo. „Zašto ne možemo preuzeti strojeve? Moj Bože, pa
nismo djeca! Možemo upravljati vlastitim životima!“
Predstavnik tvornice krenuo je prema vratima. „Do onog
vremena kad vaša zajednica pronađe alternativne izvore opskrbe
mlijekom, mreža će vas i dalje snabdijevati. Analitički i
procjenjivački ustroj ostat će u ovoj oblasti, obavljajući uobičajeno
uzimanje nasumičnih uzoraka.“
Ferine je uzaludno povikao: „Kako možemo naći alternativne
izvore? Ti imaš cijeli ustroj! Ti upravljaš cijelom stvari!“ Slijedeći ga,
urlao je: „Kažeš da mi nismo spremni upravljati stvarima – tvrdiš da
nismo sposobni. Kako to znaš? Ne daješ nam šansu! Nikad nećemo
imati šansu!“
O'Neill je bio skamenjen. Stroj je odlazio; njegov jednotračni um
je potpuno trijumfirao.
„Gle“, rekao je promuklo, blokirajući mu put. „Mi želimo da se
isključiš, shvati. Želimo preuzeti tvoju opremu i sami upravljati
njome. S ratom je gotovo. Kvragu, više nisi potrebna!“
Predstavnik tvornice zastao je na trenutak na vratima.
„Neoperativni ciklus“, rekao je, „nije predviđen za početak sve dok
proizvodnja mreže ne bude samo duplikat vanjske proizvodnje. U
ovom trenutku, prema našem stalnom uzimanju uzoraka, nema
nikakve vanjske proizvodnje. Stoga se mrežna proizvodnja
nastavlja.“ Bez upozorenja, Morrison je zamahnuo čeličnom cijevi
koju je držao u ruci. Udarila je u rame stroja i probila se do
komplicirane mreže senzorne opreme koja joj je činila prsa.
Rezervoar receptora se rasprsnuo; komadići stakla, žice i malih
dijelova rasuli su se posvuda.
„To je paradoks!“ povikao je Morrison. „Igra riječima –
semantička igra kojom nas varaju. Kibernetičari su je podmetnuli.“
Podizao je cijev i nastavio udarati, stalno je iznova divljački
spuštajući na stroj koji se nije branio. „Sapeli su nas. Potpuno smo
bespomoćni.“
U prostoriji je uzavrelo. „To je jedini način“, prohuktao je Ferine
proguravši se pored O'Neilla. „Morat ćemo ih uništiti – ili mreža ili
mi.“ Dograbivši jednu lampu bacio ju je u „lice“ tvorničkog
predstavnika. Lampa i istančana površina su pukli. Ferine je navalio,
slijepo pipajući po stroju. Sad su se svi u prostoriji bijesno okupili
oko uspravnog stošca, nemoćni i ogorčeni. Stroj se spustio i nestao
kad su ga povukli na pod.
Drhteći, O'Neill se okrenuo. Njegova žena uhvatila ga je za ruku
i povela ga na drugu stranu prostorije.
„Ti idioti“, rekao je potišteno. „Ne mogu to uništiti, samo će je
naučiti da izgradi jaču obranu. Pogoršavaju cijeli problem.“
U dnevni boravak dokotrljala se ekipa za popravke. Mehaničke
jedinke spretno su se odvojile od polugusjeničarke matične bube i
rastrčale do hrpe ratobornih ljudi. Kliznuli su između njih i brzo se
ukopali. Trenutak kasnije, nepomično truplo tvorničkog
predstavnika odvučeno je u teretni prostor matične bube. Dijelovi su
sakupljeni, razbijeni ostaci pokupljeni i odneseni. Plastični potporanj
i zupčanici su pronađeni. Onda su se jedinke ponovo postavile na
bubu i ekipa je otišla.
Kroz otvorena vrata ušao je drugi tvornički predstavnik,
istovjetni duplikat prvog. A vani u hodniku stajala su još dva
uspravna stroja. Naselje je bilo nasumce pročešljano postrojbom
predstavnika. Poput horde mrava, pokretni strojevi za prikupljanje
podataka rasuli su se gradom dok jedan od njih nije slučajno naišao
na O'Neilla. „Uništavanje mrežine pokretne opreme za prikupljanje
podataka je u suprotnosti s najboljim ljudskim interesima“,
obavijestio je tvornički predstavnik prostoriju punu ljudi. „Unos
sirovina je na opasno niskoj razini; ono temeljnih materijala što još
postoji treba biti korišteno za proizvodnju potrošnih dobara.“
O'Neill i stroj stajali su sučeljeni.
„Oh?“ rekao je O'Neill tiho. „To je zanimljivo. Pitam se čega
najmanje imaš – i za što bi se zbilja bila najviše voljna boriti.“

Rotori helikoptera piskavo su zazujali iznad O'Neillove glave;


ignorirao ih je i provirio kroz prozor kabine do tla daleko dolje.
Troska i ruševine protezali su se posvuda. Korov se uzdizao,
boležljive stabljike među kojima su se šetkali kukci. Tu i tamo mogle
su se vidjeti kolonije štakora. Ulijepljene straćare od kosti i šute.
Radijacija je mutirala štakore, skupa s većinom kukaca i životinja.
Malo dalje, O'Neill je uočio četu ptica koja je ganjala zemnu
vjevericu. Vjeverica se bacila u pažljivo pripremljenu pukotinu u
površini troske i ptice su se osujećeno okrenule.
„Misliš li da ćemo ga ikad ponovo izgraditi?“ pitao je Morrison.
„Zlo mi je kad ga vidim.“
„S vremenom“, odgovorio je O'Neill. „Pretpostavljajući,
naravno, da povratimo kontrolu nad industrijom. I pretpostavljajući
da je ostalo bilo što s čime bismo radili. U najboljem slučaju, ići će
polako. Morat ćemo graditi centimetar po centimetar od naselja.“
Zdesna je bila ljudska kolonija, odrpana strašila, sasušena i
mršava koja su živjela u ruševinama onog što je jednom bilo grad.
Par hektara jalove zemlje je raskrčeno; usahlo povrće venulo je na
suncu, kokoši su besciljno lutale tu i tamo, a muhama spopadnut
konj ležao je dašćući u sjeni grube pojate.
„Skvoteri u ruševinama“, rekao je O'Neill potišteno. „Predaleko
od mreže – nisu u dodiru ni s jednom od tvornica.“
„Sami su za to krivi“, rekao mu je Morrison ljutito. „Mogli su
doći u jedno od naselja.“
„Ovo je bio njihov grad. Oni pokušavaju učiniti ono što mi
pokušavamo učiniti – ponovo izgraditi stvari sami za sebe. Ali
počinju sad, bez alata i strojeva, golim rukama, spajajući komade
šute. I neće im uspjeti. Trebaju nam strojevi. Ne možemo popraviti
ruševine; moramo početi industrijsku proizvodnju.“
Pred njima se protezala crta izlomljenih brda, okrhnuti ostaci
onog što je nekad bilo greben. Iza se protezala ogromna, ružna rana
kratera H-bombe, napola ispunjena ustajalom vodom i sluzi,
kopneno more prepuno boleština.
A iza toga – bljesak užurbanog pokreta.
„Eno“, rekao je O'Neill napeto. Brzo je spustio helikopter niže.
„Možeš li odrediti iz koje su tvornice?“
„Meni svi izgledaju isto“, promrmljao je Morrison, naginjući se
da pogleda. „Morat ćemo sačekati i slijediti ih natrag kad se
natovare.“
„Ako se natovare“, ispravio ga je O'Neill.
Istraživačka ekipa autotvornice ignorirala je helikopter koji je
zujao iznad i usredotočila se na posao. Ispred glavnog kamiona
trčkarala su dva traktora; uspinjali su se na brda šljake, sa senzorima
koji su stršali poput bodlja, jurili niz padinu i nestajali u pokrivaču
pepela koji se rasprostirao preko troske. Dva izviđača su rovala dok
im se samo antene nisu vidjele. Izbili bi na površinu i odlutali dalje,
dok su im gusjenice zujale i štropotale.
„Što traže?“ pitao je Morrison.
„Sam Bog zna.“ O'Neill je napeto prevrtao papire. „Morat ćemo
analizirati sve naše cedulje sa zaostalim narudžbama.“
Na tlu, istraživačka ekipa automatske tvornice ostala je iza njih.
Helikopter je prešao opustjeli dio pijeska i troske na kojem se ništa
nije micalo. Pojavila se kržljava makija a onda, daleko zdesna, niz
malih pokretnih točaka.
Procesija automatskih kolica za rudaču jurila je po ogoljenoj
troski, niz jurećih metalnih kamiona koji su jedan drugog slijedili u
stopu. O'Neill je okrenuo helikopter prema njima i nekoliko minuta
kasnije bili su u zraku iznad samog rudnika.
Hrpe zdepaste rudarske opreme probile su se do mjesta
operacija. Okna su izbušena; prazna kolica čekala su u strpljivim
redovima. Stalni niz napunjenih kolica jurio je prema obzoru,
rasipajući rudaču za sobom. Aktivnost i buka strojeva preplavili su
cijelo područje, iznenadni centar djelatnosti u praznim pustarama
troske.
„Eno, stiže ona istraživačka ekipa“, primijetio je Morrison,
gledajući natrag odakle su došli. „Misliš da će se možda zakačiti?“
Nasmijao se. „Ne, valjda je previše tome se nadati –“
„Jest ovaj put“, odgovorio je O'Neill. „Traže različite tvari,
vjerojatno. A obično su programirane da jedne druge ignoriraju.“
Prva od istraživačkih buba došla je do niza kolica s rudačom.
Malo je skrenula u stranu i nastavila svoju potragu: kolica su vozila
svojom neprekinutom crtom kao da se ništa nije dogodilo.
Razočaran, Morrison se okrenuo od prozora i opsovao. „Ne
vrijedi. Kao da jedna ne postoji za drugu.“
Postupno se istraživačka ekipa odmakla od niza kolica, mimo
rudarske operacije i preko grebena iza nje. Nije bilo neke posebne
žurbe; otišli su bez reakcije na sindrom skupljanja rudače.
„Možda su iz iste tvornice“, rekao je Morrison s nadom.
O'Neill je pokazao na antene vidljive na glavnoj rudarskoj
opremi. „Njihove zdjele su okrenute pod različitim vektorima, što
znači da predstavljaju dvije tvornice. Bit će teško, ali moramo to
točno pogoditi ili neće biti nikakve reakcije.“ Uključio je radio i
dopro do nadzornika u naselju. „Ima li rezultata s prikupljenim
zaostalim narudžbama?“ Operater ga je spojio s uredom uprave
naselja.
„Počinju pristizati“, rekao mu je Ferine. „Čim dobijemo
dostatan uzorak, pokušat ćemo otkriti koja sirovina kojoj tvornici
nedostaje. Bit će rizično, izvlačiti zaključke po kompleksnim
proizvodima. Može biti više temeljnih skupova zajedničkih za
različite predmete.“
„Što će se dogoditi kad identificiramo tvar koja nedostaje?“ pitao
je Morrison O'Neilla. „Što će se dogoditi kad imamo dvije tvornice
koje su u dodiru a nedostaje im ista tvar?“
„Onda mi“, rekao je O'Neill mrko, „počinjemo prikupljati tu
tvar – makar morali rastaliti svaki predmet u naselju.“
III
U moljcima izjedenoj tami noći zapuhao je blag vjetar, leden i
slabašan. Gusto grmlje je metalno zazvečalo. Tu i tamo neki noćni
glodavac je tragao, osjetila superizoštrenih, virkajući, planirajući,
tražeći hranu.
Oblast je bila divlja. Kilometrima nije bilo nikakvog ljudskog
naselja; cijela je regija sravnjena, spržena opetovanim udarima H-
bombi. Negdje u neprozirnoj tami, sporo curenje vode probijalo se
kroz trosku autotvornice i korov, kapajući u ono što je nekad bio
komplicirani labirint ostataka kanalizacije. Cijevi su se, puknute i
slomljene, dizale u noćnu tamu, prekrivene biljkama puzavicama.
Vjetar je dizao oblake crnog pepela koji su se kovitlali i plesali među
korovom. U jednom trenutku se ogromna mutirana čaplja pospano
pomaknula, navukla svoj grubi zaštitni noćni sloj krpa na sebe i
zadrijemala.
Neko se vrijeme ništa nije micalo. Pruga zvijezda ukazala se na
nebu, svijetleći škrto, daleko. Earl Ferine je zadrhtao, pogledao gore
i stisnuo se bliže pulsirajućoj grijalici smještenoj na tlo između trojice
ljudi.
„Pa?“ pitao je Morrison cvokoćući.
O'Neill nije odgovorio. Dovršio je svoju cigaretu, zgnječio je na
brdu raspadnute troske i, vadeći upaljač, pripalio drugu. Hrpa
tungstena – mamac – bila je sto metara ravno ispred njih.
Tijekom zadnjih nekoliko dana, tvornicama i u Pittsburghu i u
Detroitu ponestalo je tungstena. A u bar jednom sektoru njihova
aparatura se preklapala. Ta neugledna hrpa predstavljala je precizne
alate za rezanje, dijelove istrgnute iz električnih prekidača,
visokokvalitetnu kiruršku opremu, dijelove trajnih magneta,
naprave za mjerenje – tungsten iz svih mogućih izvora, grozničavo
prikupljen po svim naseljima.
Tamna magla širila se preko brdašca tungstena. Povremeno bi
neki noćni leptir zalepršao niže, privučen svjetlucanjem odraženog
zvjezdanog svjetla. Leptir bi lebdio na trenutak, uzaludno udarao
svojim izduženim krilima u isprepletenu gužvu metala, a onda
odletio u sjene guste puzavice koja se dizala iz krhotina kanalizacije.
„Nije baš neko jako lijepo mjesto“, rekao je Ferine škrto.
„Nemoj se zavaravati“, odvratio je O'Neill. „Ovo je najljepše
mjesto na Zemlji. Ovo je mjesto koje označava grob mreže
automatskih tvornica. Ljudi će jednog dana dolaziti ovamo tražeći
ga. Ovdje će biti spomen-ploča milju visoka.“
„Pokušavaš održati moral“, frknuo je Morrison. „Ne vjeruješ da
će se oni poklati oko hrpe kirurških instrumenata i vlakana iz žarulja.
Vjerojatno imaju neki stroj skroz dolje na dnu koji isisava tungsten
iz kamena.“
„Možda“, rekao je O'Neill pljesnuvši komarca. Kukac ga je
vješto izbjegao a onda odzujao dodijavati Ferineu. Ferine je žestoko
zamahnuo na njega i nijemo opet čučnuo na vlažno raslinje.
A onda se dogodilo ono što su došli vidjeti.
O'Neill je s trzajem shvatio da u to gleda već nekoliko minuta a
da nije uočio. Tragačka buba bila je potpuno mirna. Nalazila se na
vrhu malog grebena od troske, antena blago podignutih, receptora
potpuno ispruženih. Mogla je biti odbačena ljuštura; nije bilo
aktivnosti bilo koje vrste, nikakvog znaka života ni svijesti.
Tragačka buba savršeno se uklapala u opustošen, vatrom spaljeni
krajolik. Neodrediva cjevčica limenih ploča i zupčanika i ravnih
gusjenica, stajala je i čekala. I promatrala.
Pregledavala je hrpu tungstena. Mamac je po prvi put zagrizen.
„Riba“, rekao je Ferine promuklo. „Udica se pomakla. Mislim
da je plovak utonuo.“
„O čemu to kog vraga mrmljaš?“ progunđao je Morrison. A
onda je i on ugledao tragačku bubu. „Isuse“, šapnuo je. Napola se
pridigao na noge, krupnog tijela pognutog naprijed. „Pa, tu je jedna
od njih. Sad nam samo treba i jedinka iz druge tvornice. Što misliš,
koja je ovo?“
O'Neill je locirao komunikacijsku zdjelu i slijedio kut pod kojim
je bila okrenuta. „Pittsburgh, pa se molite za Detroit, molite se kao
ludi.“
Zadovoljna, tragačka buba se otkvačila i zakotrljala naprijed.
Pažljivo prilazeći hrpici, počela je niz kompliciranih manevara,
kotrljajući se prvo u jednom smjeru, a onda drugom. Trojica ljudi
koji su je promatrali bili su zbunjeni – dok nisu uočili prve tragajuće
peteljke drugih tragačkih buba.
„Komunikacija“, rekao je O'Neill tiho. „Poput pčela.“
Sad se pet tragačkih buba iz Pittsburgha približavalo hrpi
proizvoda od tungstena. Uzbuđeno mašući receptorima, ubrzale su
kretanje, batrgajući se uzbrdo do vrha u nagloj navali otkrića. Jedna
buba se ukopala i brzo nestala iz vida. Cijela hrpa se zatresla; buba
je bila unutra, istražujući obujam otkrića.
Deset minuta kasnije, prva kolica za rudaču iz Pittsburgha
pojavila su se i počela užurbano odnositi svoj teret.
„Kvragu!“ rekao je O'Neill očajno. „Uzet će sve prije nego što se
Detroit pojavi.“
„Zar ih ne možemo nekako usporiti?“ upitao je Ferine
bespomoćno. Skačući na noge, dograbio je jedan kamen i zavitlao ga
u najbliža kolica. Kamen je odskočio a kolica su neuznemireno
nastavila svojim putem.
O'Neill je ustao i šetkao, tijela napetog od nemoćnog bijesa. Gdje
su? Automatske tvornice bile su jednake po svemu, a točka je bila u
istoj pravocrtnoj razdaljini od oba središta. U teoriji, tragači su
trebali stići istodobno. Ali nije bilo ni traga Detroitu – a zadnji
komadi tungstena su utovarivani njemu pred očima.
Ali tad je nešto projurilo pored njega.
Nije ga prepoznao, jer se predmet kretao prebrzo. Jurnuo je
poput metka u zapletene puzavice, brzo se popeo uz padinu brda,
zastao na tren da se usmjeri i jurnuo niz padinu s druge strane.
Udario je ravno u prednja kolica. Projektil i njegova žrtva rasprsnuli
su se uz nagli prasak zvuka.
Morrison je skočio na noge. „Što kog vraga?“
„To je to!“ zavrištao je Ferine, plešući i mašući svojim mršavim
rukama. „To je Detroit!“
Druga se detroitska tragačka buba pojavila, zastala promatrajući
situaciju, a onda se bijesno bacila na odlazeća kolica iz Pittsburgha.
Komadići tungstena rasuli su se posvuda – dijelovi, žice, razbijene
ploče, zupčanici, opruge i zakovice dvoje protivnika razletjeli su se u
svim smjerovima. Preostala kolica su se sa škripom okrenula; jedna
od njih izbacila su svoj teret i odtandrkala najvećom brzinom. Druga
su ih slijedila, još uvijek opterećena tungstenom. Detroitska tragačka
buba dostigla ih je, uletjela ravno pred njih i vješto ih prevrnula.
Buba i kolica skotrljali su se niz plitki rov, u lokvu ustajale vode.
Mokri i blistavi, borili su se, napola potonuli.
„Pa“, rekao je O'Neill nesigurno, „uspjeli smo. Možemo krenuti
natrag doma.“ Koljena su mu klecala. „Gdje je naše vozilo?“
Dok je palio motor kamiona, nešto je zablistalo u daljini, nešto
veliko i metalno, krećući se preko mrtve troske i pepela. Bio je to gust
roj kolica, neprekidni niz teških nosača rudače koji je jurio na
poprište. Iz koje su tvornice bila?
Nije bilo bitno jer im je iz isprepletenog gustiša crnih mokrih
puzavica mreža protuizdanaka izlazila u susret. Obje tvornice
okupljale su svoje mobilne jedinice. Iz svih smjerova, bube su puzale
i klizale, zatvarajući obruč oko preostale hrpe tungstena. Nijedna
tvornica nije željela da joj potrebna sirovina pobjegne; nijedna nije
odustajala od svojeg nalaza. Slijepo, mehanički, pod pritiskom
neumitnih direktiva, dvoje protivnika trudilo se okupiti jaču silu.
„Hajde“, rekao je Morrison nestrpljivo, „gubimo se odavde.
Ovo postaje pakleno.“
O'Neill je žurno okrenuo kamion u smjeru naselja. Počeli su
tutnjati kroz mrak na putu natrag. Svako malo bi neki metalni oblik
projurio pored njih, krećući se u suprotnom smjeru.
„Jeste li vidjeli teret u onim zadnjim kolicima?“ upitao je Ferine
zabrinuto. „Nisu bila prazna.“
Niti su prazna bila kolica koja su uslijedila, cijela procesija
nabreklih nosača zaliha koje je usmjerio komplicirani visokorazinski
ustroj za pretraživanje.
„Puške“, rekao je Morrison očiju raširenih od zebnje. „Donose
oružje. Ali tko će ga upotrebljavati?“
„Oni“, odgovorio je O'Neill. Pokazao je na kretanje njima
zdesna. „Pogledajte tamo. Ovo je nešto što nismo očekivali.“
Vidjeli su prvog tvorničkog predstavnika kako kreće u akciju.
Kad je kamion došao do naselja Kansas Cityja, Judith je bez
daha dojurila do njih. U ruci joj je lepršao list od metalne folije.
„Što je to?“ pitao je O'Neill, grabeći ga iz njezine ruke.
„Upravo stiglo.“ Njegova žena hvatala je dah. „Mobilni auto
dojurio je, ostavio ga i odjurio. Jako uzbudljivo. Joj, tvornica se sva
rasvijetlila. Možeš je vidjeti kilometrima uokolo.“
O'Neill je pogledao list. Bila je to tvornička ovjera za zadnju
grupu narudžbi iz naselja, kompletni tablični prikaz zahtjeva i
tvornički analiziranih potreba. Otisnuto preko popisa debelim crnim
slovima bilo je šest zlokobnih riječi.
SVE POŠILJKE OTKAZANE DO DALJNJEGA
Ispustivši kratak uzdah, O'Neill je pružio papir Ferineu. „Nema
više potrošnih dobara“, rekao je ironično, s nervoznim osmjehom na
licu. „Mreža prelazi na ratno funkcioniranje.“
„Onda smo uspjeli?“ zastajkujući je pitao Morrison.
„Baš tako“, rekao je O'Neill. Sad kad je buknula iskra konflikta,
osjetio je rastući, ledeni užas. „Pittsburgh i Detroit idu do kraja. Sad
je prekasno da se predomislimo – oni prikupljaju saveznike.“

IV
Hladno jutarnje sunce obasjavalo je uništenu ravnicu crnog
metalnog pepela. Pepeo je tinjao tupom, nezdravom crvenom bojom;
bio je još topao.
„Pazite gdje gazite“, zapovjedio je O'Neill. Hvatajući svoju ženu
za ruku, poveo ju je dalje od zahrđalog, klonulog kamiona, gore na
vrh hrpe razbacanih betonskih blokova, raštrkanih ostataka
bunkerske gradnje. Earl Ferine ih je slijedio s oklijevanjem, pažljivo
koračajući. Iza njih, širilo se ruševno naselje, neuredna šahovska
ploča kuća, zgrada i ulica. Otkad je mreža automatskih tvornica
ukinula snabdijevanje i održavanje, ljudska su naselja upala u
polubarbarizam. Dobra koja su preostala bila su razbijena i samo
djelomično upotrebljiva. Prošlo je više od godinu dana otkad je
zadnji tvornički kamion došao, natovaren hranom, alatima,
odjećom i dijelovima za popravke. Iz ravnog prostranstva tamnog
betona i metala u podnožju planine ništa nije izlazilo u njihovom
smjeru. Njihova želja je uslišena – bili su odsječeni, odvojeni od
mreže.
Sami za sebe.
Oko naselja su rasla otrcana polja žita i rasute stabljike suncem
sprženog povrća. Grubi ručno izrađeni alati su razdijeljeni,
primitivni artefakti koje su uz veliki napor iskovala pojedina naselja.
Naselja su povezivale samo kočije s upregnutim konjima i polagano
kuckanje telegrafskih prekidača.
Uspjeli su ipak zadržati organiziranost. Robu i usluge
razmjenjivali su polaganim ali stalnim tempom. Proizvodili su i
razdjeljivali osnovne potrepštine. Odjeća koju su O'Neill i njegova
žena i Earl Ferine nosili bila je gruba i nelijepa, ali izdržljiva. I uspjeli
su nekoliko kamiona prebaciti s benzina na drva.
„Tu smo“, rekao je O'Neill. „Odavde možemo vidjeti.“
„Vrijedi li?“ pitala je Judith, iscrpljena. Saginjući se, odsutno je
prčkala po cipeli, pokušavajući izvući kamenčić iz mekog kožnog
potplata. „Prevaliti ovoliki put da vidimo nešto što smo viđali svaki
dan trinaest mjeseci.“
„Istina“, priznao je O'Neill, na tren stavljajući ruku na pognuto
rame svoje žene. „Ali ovo bi moglo biti zadnji put, a to je nešto što
želimo vidjeti.“
Po sivom nebu iznad njih brzo je kružila točka neprozirne crnine.
Visoka, daleka, točka se okrenula i jurnula, slijedeći istančanu i
opreznu putanju. Postupno se njezino kruženje primaklo bliže
planinama i ogoljenom prostoru bombama razrovane strukture
utonule u podnožje.
„San Francisco“, objasnio je O'Neill. „Jedan od onih jastreb-
projektila velikog dometa, čak tamo sa Zapadne obale.“
„I misliš da je ovo zadnji?“ pitao je Ferine.
„To je jedini koji smo vidjeli ovaj mjesec.“ O'Neill je sjeo i počeo
sipati sasušene komadiće duhana u rov od smeđeg papira. „A nekad
smo viđali stotine.“
„Možda sad imaju nešto bolje“, nagađala je Judith. Našla je
gladak kamen i umorno sjela. „Je li moguće?“
Njezin muž ironično se nasmiješio. „Ne, nemaju ništa bolje.“
Njih troje je šutjelo, napeto iščekujući. Iznad njih, točka crnila
kružila je bliže. Nije bilo znakova aktivnosti s crne površine metala i
betona; tvornica Kansas Cityja ostala je inertna, bez ikakve reakcije.
Nekoliko pramenova toplog pepela plesalo je nad njom, a jedan kraj
djelomično je utonuo u ruševine. Tvornica je pretrpjela brojne
izravne pogotke. Preko ravnice, brazde njezinih podpovršinskih
tunela bile su otkrivene, zakrčene otpadom i tamnim pipcima žilavih
puzavica koje su tražile vodu.
„Te proklete puzavice“, progunđao je Ferine prčkajući po krasti
na svom neobrijanom obrazu. „One preuzimaju svijet.“
Tu i tamo oko tvornice, razorene ruševine pokretnih ekstenzija
hrđale su na jutarnjoj rosi. Kolica, kamioni, bube tražilice, tvornički
predstavnici, nosači oružja, puške, vlakovi za snabdijevanje,
podpovršinski projektili, neodredivi dijelovi strojeva izmiješani i
staljeni u bezoblične hrpe. Neki su bili uništeni tijekom povratka u
tvornicu; drugi su došli u kontakt dok su izlazili, puni tereta, krcati
opremom. Sama tvornica – ono što je od nje ostalo – kao da se
ukopala dublje u zemlju. Njezina gornja površina bila je jedva
vidljiva, skoro izgubljena u lebdenju pepela.
Već četiri dana nije bilo aktivnosti za koju bi se znalo, ni bilo
kakvih vidljivih pokreta.
„Mrtva je“, rekao je Ferine. „Vidi se da je mrtva.“
O'Neill nije odgovorio. Čučnuvši, našao je udobniji položaj i
pripremio se na čekanje. Duboko u sebi, bio je siguran da je u
uništenoj tvornici preostao neki dio automatike. S vremenom će
doznati. Pogledao je na sat; bilo je osam i trideset. U stara vremena,
tvornica bi počinjala svoju dnevnu rutinu. Povorke kamiona i raznih
mobilnih jedinica pristizale bi na površinu. Krcate potrepštinama,
spremne za ekspedicije do ljudskih naselja.
S desne strane nešto se pomaklo. Brzo je skrenuo pozornost na
to.
Jedna jedina ulubljena kolica za skupljanje rudače nespretno su
se dovlačila prema tvornici. Posljednja oštećena mobilna jedinica
koja pokušava ispuniti svoj zadatak. Kolica su bila doslovno prazna;
par bijednih komadića metala bilo je razbacano po njezinom
teretnom prostoru. Strvinar. Metal su bili dijelovi otrgnuti s uništene
opreme na koju su kolica usput naišla. Slabašno, poput slijepog
metalnog kukca, prilazila su tvornici. Napredovanje im je bilo
nevjerojatno trzavo. Svako malo bi stala, zapela i zadrhtala, i
besciljno sišla s puta.
„Kontrola je slaba“, rekla je Judith s prizvukom užasa u glasu.
„Tvornica ima problema dovesti ih natrag.“
Da, viđao je to. U okolici New Yorka, tvornica je potpuno
izgubila svoj visokofrekventni odašiljač. Njezine mobilne jedinice
koprcale su se u ludim kruženjima, jureći u nasumičnim krugovima,
udarajući u stijene i stabla, klizeći u klance, prevrćući se, konačno se
istrošivši i s oklijevanjem ugasivši.
Kolica za rudaču stigla su do ruba urušene ravnice i na tren
zastala. Iznad njih, točka crnila još uvijek je kružila po nebu. Neko
su vrijeme kolica ostala ukočena.
„Tvornica se pokušava odlučiti“, rekao je Ferine. „Treba joj
materijal, ali se boji tog jastreba tamo gore.“
Tvornica je razmatrala situaciju i ništa se nije micalo. Tada su
kolica za rudaču nastavila svoje nesigurno puzanje. Izašla su iz
gustiša puzavica i krenula preko sažgane otvorene ravnice. Bolno, s
beskrajnom pažnjom, krenula su prema gromadi crnog betona i
metala u podnožju planine. Jastreb je prestao kružiti.
„Sagnite se!“ rekao je O'Neill oštro. „Ove opremaju onim novim
bombama.“
Njegova žena i Ferine čučnuli su uz njega i sve troje su oprezno
provirili prema ravnici i metalnom kukcu koji je s naporom puzao
preko nje. Na nebu, jastreb je krenuo ravno dok nije lebdio točno
iznad kolica. Tada je, bez zvuka upozorenja, jurnuo dolje u
pravocrtnom obrušavanju. S rukama na licu, Judith je vrisnula: „Ne
mogu gledati! To je grozno! Poput divljih zvijeri!“
„Ne ide na kolica“, protisnuo je O'Neill.
Dok je leteći projektil padao, kolica su iscijedila nalet očajničke
brzine. Bučno su jurnula prema tvornici. Stružući i lupajući, u
zadnjem uzaludnom pokušaju da dođu na sigurno.
Zaboravljajući opasnost u zraku, izbezumljeno željna tvornica
otvorila se i uvela svoju mobilnu jedinicu ravno unutra. I jastreb je
dobio što je htio. Prije nego što se barijera mogla zatvoriti, jastreb se
obrušio u dugom jurišu paralelno s tlom. Dok su kolica nestajala u
dubini tvornice, jastreb je jurnuo za njima u brzom bljesku metala
koji je projurio mimo kloparajućih kolica. Najednom svjesna,
tvornica je zatvorila barijeru. Kolica su se groteskno koprcala; bila
su čvrsto zaglavljena u napola zatvorenom ulazu.
Nije bilo bitno hoće li se uspjeti osloboditi. Začuo se potmuli
prasak. Zemlja se pomakla, napuhnula, a onda slegnula natrag.
Snažni val udara prošao je ispod troje ljudskih bića. Iz tvornice se
digao jedan stup crnog dima. Površina betona pukla je poput suhe
sjemenke; sasušila se i raspala, i izbacila smrskane dijelove sebe u
pljusku raspadanja. Dim je lebdio neko vrijeme, pa besciljno odlutao
na jutarnjem vjetru.
Tvornica je bila staljena, rasporena olupina. Probijena i
uništena.
O'Neill je ukočeno ustao. „To je sve. Sve je gotovo. Dobili smo
ono što smo htjeli – uništili smo mrežu automatskih tvornica.“
Pogledao je Ferinea. „Ali, je li to bilo ono što smo htjeli?“
Pogledali su prema naselju koje se nalazilo iza njih. Malo je toga
ostalo od urednih redova kuća i ulica iz prethodnih godina. Bez
mreže, naselje se brzo raspalo. Izvorna prosperitetna urednost se
rastepla, naselje je bilo otrcano, slabo održavano.
„Naravno“, rekao je Ferine zastajkujući. „Kad jednom uđemo u
tvornice i počnemo postavljati vlastite proizvodne linije...“
„Je li išta ostalo?“ pitala je Judith.
„Moralo bi biti još nešto. Boga mu, bilo je razina koje su išle
kilometrima u dubinu.“
„Neke od tih bombi koje su razvile pred kraj bile su gadno
velike“, istaknula je Judith. „Bolje od onih koje smo mi imali u svom
ratu.“
„Sjećaš se onog logora koji smo vidjeli? Skvotera u ruševinama?“
„Ja tada nisam išao“, rekao je Ferine.
„Bili su poput divljih zvijeri. Jeli korijenje i ličinke. Oštrili
kamenje, štavili kože. Divljaštvo, bestijalnost.“
„Ali to takvi ljudi žele“, branio se Ferine.
„Zar? Želimo li mi ovo?“ O'Neill je pokazao na kržljavo naselje.
„Jesmo li ovo očekivali onog dana kad smo skupili tungsten? Ili onog
dana kad smo tvorničkom kamionu rekli da mu je mlijeko –“, nije se
mogao sjetiti riječi.
„Začuknuto“, podsjetila je Judith.
„Hajdemo“, rekao je O'Neill. „Krenimo. Da vidimo što je ostalo
od te tvornice – ostalo za nas.“
Prišli su uništenoj tvornici kasno poslijepodne. Četiri kamiona
drhtavo su se dokotrljala do ruba ispražnjene jame i stala. Para im je
izbijala iz motora, a iz ispuha kapala voda. Prestrašeni i oprezni,
radnici su sišli i krenuli polako preko vrelog pepela.
„Možda je prerano“, dvojio je jedan od njih.
O'Neill nije imao namjeru čekati. „Hajdemo“, naredio je.
Grabeći baterijsku svjetiljku, zakoračio je u krater.
Zaštićena masa tvornice Kansas Cityja bila je ravno pred njima.
U njezinom razorenom ulazu, kolica za rudaču još uvijek su bila
zaglavljena, ali se više nisu koprcala. Iza kolica protezalo se
zlokobno jezero tame. O'Neill je usmjerio svoje svjetlo kroz ulaz.
Zapetljani, nazubljeni ostaci uspravnih potpornja bili su sve što se
vidjelo.
„Želimo zači duboko“, rekao je Morrisonu, koji je pažljivo
hodao uz njega. „Ako je bilo što ostalo, to je na dnu.“
Morrison je progunđao: „One krtice bušilice iz Atlante sredile su
većinu dubljih razina.“
„Dok drugi nisu ukopali svoje rudnike.“ O'Neill je pažljivo
kročio kroz ugnuti ulaz, popeo se preko hrpe šute koja je iznutra
izbačena prema otvoru, i našao se unutar tvornice – prostranstva
zbrkanih olupina, bez uzorka ili značenja.
„Entropija“, uzdahnuo je Morrison potišteno. „Ono što je
oduvijek mrzila. Izgrađena je baš da bi se borila protiv toga. Slučajne
čestice posvuda. Nikakve koristi od toga.“
„Dolje, ispod“, rekao je O'Neill tvrdoglavo, „mogli bismo naći
neke zatvorene enklave. Znam da su došle do toga da se dijele u
autonomne odjeljke, pokušavajući očuvati popravljačke jedinice
netaknutima da ponovo slože kompozitnu tvornicu.“
„Krtice su i većinu njih sredile“, primijetio je Morrison, ali je
svejedno krenuo za O'Neillom.
Iza njih, radnici su polako ulazili. Jedan dio olupina prijeteće se
pomaknuo i pljusak vrućih fragmenata pao je s njih.
„Vi se vratite u kamione“, rekao je O'Neill. „Nema smisla
ugrožavati više nas nego što moramo. Ako se Morrison i ja ne
vratimo, zaboravite na nas – nemojte riskirati sa slanjem ekipe za
spašavanje.“ Kad su oni izašli, pokazao je Morrisonu prolaz koji se
spuštao, djelomično očuvan. „Hajdemo dolje.“
Bez riječi, njih dvojica prolazili su jednom za drugom uništenom
razinom. Beskrajni kilometri mračne ruševine protezali su se oko
njih, bez zvuka ili bilo kakve aktivnosti. Neodređeni oblici
potamnjelih strojeva, nepomične linije i prijenosna oprema bili su
djelomično vidljivi, kao i djelomično dovršene školjke ratnih
projektila, iskrivljene i izobličene u konačnoj eksploziji.
„Možemo izvući nešto od ovog“, rekao je O'Neill, ali nije ni sam
u to vjerovao. Strojevi su bili staljeni, bezoblični. Sve u tvornici se
spojilo, rastaljena masa bez oblika i beskorisna. „Kad to jednom
izvučemo na površinu...“
„Ne možemo“, gorko se usprotivio Morrison. „Nemamo
dizalice ni vitla.“ Šutnuo je hrpu nagorjelih zaliha koja je stala duž
svoje puknute vrpce i prosula se preko pola staze.
„Činilo se kao dobra ideja u tom trenutku“, rekao je O'Neill dok
su njih dvojica prolazili kroz prazne razine strojeva. „Ali sad kad se
toga sjetim, nisam baš siguran.“
Prodrli su dosta duboko u tvornicu. Konačna razina širila se pred
njima. O'Neill je osvjetljavao lampom tu i tamo, pokušavajući uočiti
neuništene odjele, dijelove proizvodnog procesa koji su ostali cijeli.
Morrison je to prvi osjetio. Najednom se spustio na sve četiri,
krupnog tijela pritisnutog uz pod, i ležao osluškujući, lica zgrčenog,
očiju raširenih. „Za ime Božje –“
„Što je?“ povikao je O'Neill. A onda je i on osjetio. Ispod njih
blaga, stalna vibracija zujala je kroz pod, neprestani šum aktivnosti.
Nisu bili u pravu, jastreb nije bio potpuno uspješan. Dolje, na
najdubljoj razini, tvornica je bila još živa. Zatvorena, ograničena
proizvodna operacija još se uvijek odvijala.
„Sama za sebe“, promrmljao je O'Neill tražeći produžetak staze
kojom su se spustili. „Autonomna aktivnost, namještena da nastavi
nakon što ostatka više ne bude. Kako da dođemo dolje?“
Staza koja se spuštala bila je odsječena, zatvorena debelim slojem
metala. Još uvijek živa razina pod njihovim nogama bila je potpuno
blokirana; nije bilo ulaza.
Trčeći natrag putem kojim su došli, O'Neill je stigao do površine
i dozvao prvi kamion. „Gdje je dovraga ona lampa? Daj je ovamo!“
Dodali su mu dragocjenu let-lampu i on je zadihano požurio
natrag, u dubinu uništene tvornice gdje je čekao Morrison. Njih
dvojica počeli su skupa grozničavo rezati iskrivljeni metalni pod,
plamenom razdvajajući zatvorene slojeve zaštitne mrežice.
„Ide“, prodahtao je Morrison škiljeći na bljesak lampe. Ploča je
sa zveketom otpala, nestajući u nižoj razini pod njima. Bijelo svjetlo
bljesnulo je oko njih i obojica su odskočili unatrag.
U zatvorenoj odaji, bjesomučna aktivnost zvečala je i odjekivala,
stalni proces pokretnih remena, zujećih strojnih alata, jurećih
mehaničkih nadzornika. Na jednom kraju, stalni dotok sirovina
ulazio je u liniju; na drugom kraju, konačni proizvod je skidan,
provjeravan i guran u prijenosnu cijev.
Sve to bilo je vidljivo na djelić sekunde, a onda je upad otkriven.
Robotski releji uključili su se u igru. Blještavo svjetlo je zatreptalo i
zgasnulo. Proizvodna linija je stala, prekinuvši svoju bjesomučnu
aktivnost.
Strojevi su škljocnuli i zašutjeli, isključivši se.
Na jednom kraju mobilna se jedinica odvojila i jurnula uza zid
prema rupi koju su prosjekli O'Neill i Morrison. Tresnula je metalnu
zakrpu za hitne slučajeve na mjesto i vješto je zavarila. Prizora pod
njima više nije bilo. Trenutak poslije, pod je zadrhtao kad je
aktivnost nastavljena.
Morrison se, blijed i dršćući, okrenuo prema O'Neillu. „Što to
rade? Što to prave?“
„Nije oružje“, rekao je O'Neill.
„To se šalje gore“, Morrison je grčevito pokazao rukom, „na
površinu.“
O'Neill je uzdrmano ustao. „Možemo li odrediti izlaznu točku?“
„Mislim... da možemo.“
„I bolje nam je.“ O'Neill je pokupio svjetiljku i krenuo prema
stazi koja je vodila gore. „Morat ćemo vidjeti što su ti peleti koje
ispaljuju.“
Izlazni ventil prijenosne cijevi bio je skriven u gustišu puzavica i
ruševina tristotinjak metara iza tvornice. Iz proreza u stijeni u
podnožju planine ventil je izvirivao poput pipe. S udaljenosti od
deset metara nije bio vidljiv; njih dvojica su skoro stali na njega prije
nego što su ga uočili.
Svakih nekoliko trenutaka, jedan bi pelet iskočio iz ventila i
jurnuo u nebo. Cijev se okretala i zauzimala druge kutove
ispaljivanja; svaki pelet bio je lansiran malo izmijenjenom putanjom.
„Koliko idu uvis?“ zapitao se Morrison.
„Vjerojatno varira. Distribuira ih nasumično.“ O'Neill je
oprezno krenuo naprijed, ali mehanizam nije obraćao pažnju na
njega. Jedan smrskani pelet bio je slijepljen uz stijenu koja se
nadnosila nad ventil; cijev ga je slučajno ispalila ravno u zid planine.
O'Neill se popeo gore, dograbio ga i skočio dolje.
Pelet je bio smrskani kontejner strojeva, malenih metalnih
elemenata previše sitnih da ih se analizira bez mikroskopa.
„Nije oružje“, rekao je O'Neill.
Valjak je puknuo. Prvo nije mogao odrediti je li to od udara ili
namjernog djelovanja unutarnjeg mehanizma. Iz pukotine su
iskliznuli metalni dijelovi. Čučnuvši, O'Neill ih je pogledao.
Dijelovi su se micali. Mikroskopski strojevi, manji od mrava,
manji od pribadača, energično su radili, svrhovito – gradeći nešto što
je izgledalo kao maleni četverokut čelika...
„Oni grade“, rekao je O'Neill zapanjeno. Ustao je i počeo šetkati.
Sa strane, na drugom rubu jaruge, naišao je na oboreni pelet koji je
uznapredovao sa svojom konstrukcijom. Očito je bio ispaljen još
prije nekog vremena.
Ovaj je dovoljno uznapredovao da ga se identificira. Ma koliko
malena bila, struktura je bila prepoznatljiva. Strojevi su gradili
minijaturnu verziju uništene tvornice.
„Pa“, rekao je O'Neill zamišljeno, „opet smo tamo odakle smo
krenuli. Je li to bolje ili lošije, ne znam.“
„Valjda su sad već posvuda po Zemlji“, rekao je Morrison.
„Spuštaju se svukuda i kreću na posao.“
Jedna je misao pala O'Neillu na pamet. „Možda su neki od njih
prilagođeni za transorbitalnu brzinu. To bi bilo krasno – mreže
automatskih tvornica posvuda po svemiru.“ Iza njih, cijev je
nastavila ispaljivati teret metalnog sjemenja.
Fosteru, mrtav si
Foster, You'are Dead (1955.)

kola je bila agonija kao i uvijek. Samo je danas bilo još gore. Mike
Š Foster dovršio je pletenje svojih dviju vodootpornih košara i
ukočeno sjedio dok su svuda oko njega druga djeca još radila. Ispred
zgrade od betona i čelika, kasnopopodnevno sunce bacalo je
prohladne zrake. Bregovi su svjetlucali zeleno i smeđe u čistom
jesenskom zraku. Na nebu iznad njih, nekoliko NATS-a je lijeno
klizilo iznad grada. Ogroman zloslutni obris gospođe Cummings,
učiteljice, nečujno se približio njegovoj klupi. „Fosteru, jesi li gotov?“
„Da, gospođo“, odvratio je željno. Podigao je košare. „Smijem
sad ići?“
Gospođa Cummings je kritički pregledala njegove košare. „A što
je s izradom klopki?“ upitala je.
Prekopao je po stolu i uzeo klopku za male životinje. „Gotova je,
gospođo Cummings. A i nož sam završio.“ Pokazao joj je kao britvu
oštar nož, sjajan metal koji je oblikovao od odbačene bačve za
benzin. Podigla je nož i prešla jednim stručnim prstom preko oštrice.
„Nije dovoljno jak“, objavila je. „Previše si ga naoštrio. Otupjet
će kad ga prvi put upotrijebiš. Idi dolje u laboratorij za oružje i
pregledaj noževe koje tamo imaju. Onda ga malo otupi i napravi
deblju oštricu.“
„Gospođo Cummings“, molio je Mike Foster, „mogu to srediti
sutra? Mogu sad ići, molim vas?“
Svi u razredu gledali su ih sa zanimanjem. Mike Foster se
zarumenio; mrzio je kad se isticao i bio upadljiv, ali morao je otići.
Nije mogao u školi ostati više ni minute.
Neumoljiva gđa Cummings je zarežala: „Sutra se kopa. Nećeš
imati vremena raditi na nožu.“
„Hoću“, obećao je hitro. „Poslije kopanja.“
„Ne, nisi baš dobar u kopanju.“ Stara žena odmjeravala je
dječakove štrkljaste ruke i noge. „Mislim da bi trebao danas dovršiti
nož. A sutra provesti cijeli dan u polju.“
„Što će nam kopanje?“ upitao je Mike Foster od očaja.
„Svatko mora znati kopati“, odvratila je gđa Cummings
strpljivo. Djeca su podrugljivo hihotala; ušutkala ih je namrštenim
pogledom. „Svi znate kako je kopanje važno. Kad počne rat, cijela
površina će biti prekrivena otpadom i ruševinama. Ako želimo
preživjeti, morat ćemo kopati prema dolje, zar ne? Je li itko od vas
ikad vidio kako krtica kopa oko korijena biljke? Krtica zna da će
pronaći nešto vrijedno tamo dolje, pod površinom zemlje. A mi ćemo
svi biti male smeđe krtice. Morat ćemo svi naučiti kopati kroz otpad
i nalaziti dobre stvari, jer će one biti baš tamo.“
Mike Foster je sjedio i ojađeno si petljao po nožu dok je gđa
Cummings odlazila od njegove klupe dalje kraj reda. Nekolicina
djece mu se prezrivo iskezila, ali ništa nije moglo prodrijeti kroz
njegovu izmaglicu jada. Kopanje mu neće koristiti. Kad stignu
bombe, on će stradati istog časa. Sva cjepiva koja je dobio u ruke,
bedra i guzove neće mu koristiti. Potratio je svoj džeparac: Mike
Foster neće biti živ da uhvati bilo koju od bakterijskih zaraza. Osim
ako –“
Skočio je i slijedio gđu Cummings do njenog stola. U agoniji
očaja izvalio je: „Molim vas, moram ići. Moram nešto učiniti.“
Umorne usne gđe Cummings ljutito su se iskrivile. Ali dječakove
prestrašene oči su je zaustavile. „Što je?“ upitala je. „Nije ti dobro?“
Dječak je stajao zamrznut, nesposoban odgovoriti. Zabavljen
prizorom, razred je mrmljao i hihotao sve dok gđa Cummings nije
ljutito lupila po stolu pisačem. „Tišina“, odrezala je. Glas joj je blago
omekšao. “Michael, ako ne možeš funkcionirati kako treba, idi dolje
do psihoklinike. Nema smisla pokušavati raditi kad su ti reakcije u
konfliktu. Gospođica Groves će te rado optimizirati.“
„Ne“, reče Foster.
„Pa onda, što je?“
Razred se uznemirio. Glasovi su odgovarali umjesto Fostera;
njemu se jezik zalijepio od jada i poniženja.
„Njegov otac je protu-P“, objašnjavali su glasovi. „Oni nemaju
skloništa, a nije registriran ni u Civilnu zaštitu. Otac mu nije
pridonio čak ni NATS-ovima. Ništa nisu učinili.“
Gđa Cummings zapanjeno se zabuljila u zanijemilog dječaka.
„Vi nemate skloništa?“
Stresao je glavom.
Ženu je ispunio neki čudan osjećaj. „Ali –“ Htjela je reći, Ali tu
gore ćeš umrijeti. Promijenila je to u: „Ali kamo ćete onda?“
„Nikamo“, odgovorili su blagi glasovi umjesto njega. „Svi drugi
će biti u skloništima, a on će biti ovdje gore. Nema čak ni dozvolu za
školsko sklonište.“
Gđa Cummings se šokirala. Na svoj tup, školnički način,
polazila je od pretpostavke da sva djeca u školi imaju dozvolu za
kompleks podzemnih prostorija ispod zgrade. Ali naravno da ne.
Samo djeca čiji roditelji su dio CZ-a, koji pridonose naoružavanju
zajednice. A ako je Fosterov otac anti-P...
„Boji se sjediti ovdje“, mirno su zazvonili glasovi. „Boji se da će
stići dok sjedi tu, a svi ostali su sigurni dolje u skloništu.“
Polako je vrludao, ruku zavučenih u džepove, šutirajući tamno
kamenje na pločniku. Sunce je zalazilo. Tuponose putničke rakete su
iskrcavale umorne ljude koji su bili sretni što su stigli kući iz tvornica
sto i pedeset kilometara zapadnije. Na udaljenim bregovima nešto je
bljesnulo: radarski toranj koji se nečujno okretao u večernjem
sumraku. Kružilo je sve više NATS-a. Sumrak je bio najopasnije
vrijeme: promatrači nisu mogli uočiti brze projektile koji prilaze u
niskom letu. Pod pretpostavkom da se pojave.
Mehanički vjesnik uzbuđeno je urlao na njega dok je prolazio.
Rat, smrt, zapanjujuća nova oružja razvijena kod kuće i vani. Zgrbio
je ramena i nastavio dalje, kraj malih betonskih ljuštura koje su
služile kao kuće, sve posve jednake, čvrste, poduprte kutijice. Ispred
njega, sjajne neonske reklame svjetlucale su u sve dubljoj tami:
poslovni dio, živ od prometa i uzrojenih ljudi.
Ni ulicu daleko od sjajnog gnijezda neona, stao je. S njegove
desne strane bilo je javno sklonište, mračan tunelasti ulaz s
mehaničkom rampom koja je tupo svjetlila. Ulaz pedeset centi. Ako
bude tu na ulici, i bude imao pedeset centi, sve će biti u redu. Puno
puta se ugurao u javna skloništa tijekom vježbi. Ali znalo mu se
dogoditi, onih košmarnih puta koje nije mogao zaboraviti, da nema
pedeset centa. Stajao je nijemo i prestravljeno dok su se ljudi
uzbuđeno proguravali kraj njega; a prodorni vrisci sirena grmjeli su
posvuda.
Nastavio je polako sve dok nije stigao do najsjajnije mrlje svjetla,
velikih, blistavih izloga General Electronicsa, koji su zauzimali dvije
zgrade i bili osvijetljeni sa svih strana, prostrani pravokutnik čistih
boja. Stao je i po milijunti put se zagledao u fascinantne oblike,
izloške koji su ga kad god bi prolazio onuda tjerali da hipnotizirano
stane.
U središtu prostranog dućana bio je samo jedan objekt.
Komplicirana, pulsirajuća nakupina mašinerije i potpornja, greda i
zidova i zabrtvljenih vrata. Svi su reflektori bili upereni u nju;
ogromni znakovi objavljivali su stotinu i jednu prednost – kao da
može biti ikakve sumnje.
STIGLO JE NOVO SKLONIŠTE ZAŠTIĆENO OD
RADIJACIJE I BOMBI, MODEL 1972.! POGLEDAJTE
ZVJEZDANE ZNAČAJKE:
*automatsko dizalo sa zaštitom od zaglavljivanja,
samonapajanjem i e-z sustavom zaključavanja
*troslojni oklop koji garantirano podnosi pritisak do 5g bez
popuštanja
*akumulatorsko napajanje sustava grijanja i hlađenja –
automatska mreža za pročišćavanje zraka
* tri stadija dekontaminacije za hranu i vodu
*četiri stadija higijene za izloženost toplini
*potpuna antibiotska obrada
*mogućnost kupnje na otplatu
Dugo je zurio u sklonište. Zapravo se radilo o velikom
rezervoaru s vratom na jednom kraju koji je predstavljao pristupni
tunel, i rezervnim izlazom za slučaj opasnosti na drugom. Sklonište
je bilo posve samodovoljno: minijaturni svijet koji je proizvodio
vlastito svjetlo, toplinu, zrak, vodu, lijekove, i skoro neiscrpne
količine hrane. Potpuno opremljeno, imalo je i video i audio vrpce,
zabavu, krevete, stolce, video-ekran, sve što je iznad površine
predstavljalo dom. Bio je to zapravo podzemni dom. Ništa mu nije
nedostajalo. Obitelj bi mogla sigurno, pa čak i udobno, provesti i
najgori napad H-bombom ili bakterijama.
Koštalo je dvadeset tisuća dolara.
Dok je u tišini zurio u ogromno sklonište, jedan od trgovaca
izašao je na mračni pločnik krećući prema kafiću. „Hej, mali“, rekao
je automatski prolazeći kraj Mikea Fostera. „Dobro je, ha?“
„Smijem li ući unutra?“ upita Foster hitro. „Smijem li sići u
njega?“
Prodavač je zastao kad je prepoznao dječaka. „Ti si onaj mali“,
rekao je polako. „Onaj prokleti mali koji nas stalno gnjavi.“
„Htio bih sići u njega. Samo na par minuta. Neću ništa potrgati
– obećavam. Neću čak ni dirati ništa.“
Prodavač je bio mlad i plavokos, privlačan muškarac u ranim
dvadesetim. Oklijevao je, rastrzan. Mali je bio gnjavator. Ali imao je
obitelj, a to je značilo razumnu mogućnost prodaje. Posao nije dobro
išao; bio je kasni rujan, i sezonsko zatišje je još trajalo. Nije imalo
smisla reći malome neka ide raznositi novinske vrpce; ali, s druge
strane, nije bilo dobro za posao puštati malce da vršljaju po robi.
Tako se gubi vrijeme, znaju nešto slomiti, ili čak ukrasti kad ih nitko
ne gleda.
„Ne može“, rekao je prodavač. „Čuj, pošalji staroga ovamo. Je
li on vidio što imamo?“
„Da“, rekao je Mike Foster teško.
„Pa što onda čeka?“ Prodavač je širokim pokretom mahnuo
prema velikom blistavom izlošku. „Ponudit ćemo mu dio vrijednosti
ako nam da staro sklonište, uzimajući u obzir gubitak vrijednosti i
zastarjelost. Koji model ima?“
„Mi nemamo ništa“, rekao je Mike Foster.
Prodavač zatrepće. „Molim?“
„Moj otac kaže da je to bacanje novca. Kaže da pokušavaju
prestrašiti ljude da kupe stvari koje im ne trebaju. Kaže –“
„Otac ti je anti-P?“
„Da“, odvrati Mike Foster nesretno.
Prodavač uzdahne. „Dobro, mali. Žao mi je što ne možemo
trgovati. Nisi ti kriv.“ Zastao je. „Koji mu je vrag? Je l' bar diže
NATS-e?“
„Ne.“
Prodavač si opsuje u bradu. Pijavica koja se provlači jer ostatak
zajednice daje trideset posto prihoda da održi stalni sustav obrane u
zraku. Uvijek ih ima po nekoliko, u svakom gradu. „A što ti majka
misli?“ upitao je prodavač. „Slaže se s njim?“
„Ona kaže –“ Mike Foster se prekinuo. „Smijem samo malo ući
u njega? Ništa neću slomiti. Samo jednom.“
„Kako bismo ga mogli prodati kad bismo puštali klince da jure
po njemu? Nećemo ga staviti na rasprodaju kao demonstracijski
model – previše puta su nas probali navući na taj štos.“ Prodavač je
bio znatiželjan. „Kako čovjek uopće postane anti-P? Je l' uvijek tako
mislio, ili ga je nešto povrijedilo?“
„On kaže da su ljudima prodali auta i perilica i televizora koliko
je ljudima trebalo. Kaže da NATS-i i skloništa ničem ne služe, tako
da ljudi nikad ne mogu dobiti koliko im treba. Kaže da tvornice
mogu zauvijek izbacivati oružje i gas-maske, tako dugo dok se ljudi
boje, plaćat će ih jer misle da će inače nastradati, i čovjeku možda
dojadi svake godine plaćati za novi auto pa prestane, ali nikad neće
prestati kupovati skloništa da si zaštiti djecu.“
„I ti to vjeruješ?“ upita prodavač.
„Ja bih volio da imamo sklonište“, odgovori Mike Foster. „Kad
bismo imali takvo sklonište, ja bih svake noći spavao u njemu. Bilo
bi mi uvijek pri ruci.“
„Možda i ne bude rata“, rekao je prodavač. Osjećao je dječakov
jad i strah, i dobrodušno mu se nasmiješio. „Nemoj stalno brinuti.
Vjerojatno gledaš previše vrpci – povremeno izađi i igraj se.“
„Na površini nitko nije siguran“, rekao je Mike Foster.
„Moramo biti dolje. A ja nemam kamo.“
„Pošalji si staroga ovamo“, promrmljao je prodavač s
nelagodom. „Možda ga uspijemo nagovoriti. Imamo puno
mogućnosti otplate. Kaži mu da traži Billa O'Neilla. Dobro?“
Mike Foster je odvrludao niz mračnu večernju ulicu. Znao je da
je već trebao biti kod kuće, ali noge su mu se vukle a tijelo mu je bilo
teško i tupo. Od umora se sjetio što mu je učitelj tjelesnog jučer rekao
tijekom vježbanja. Vježbali su držanje daha, kad zadržiš dah i trčiš.
On se nije iskazao: ostali su još uvijek jurili rumenih lica kad je on
stao, ispustio zrak i ostao na mjestu, očajnički hvatajući dah.
„Fosteru“, rekao je učitelj ljutito, „mrtav si. Znaš to? Da je ovo
bio napad plinom –“ Iscrpljeno je stresao glavom. „Idi tamo i vježbaj
sam. Moraš se popraviti ako misliš da ćeš preživjeti.“
Ali on nije mislio da će preživjeti.
Kad je stigao do trijema svoje kuće, otkrio je da svjetla u dnevnoj
sobi već gore. Iz kuhinje je čuo glas svoga oca, i tiše svoje majke.
Zatvorio je vrata za sobom i počeo skidati kaput.
„Jesi to ti?“ upita njegov otac. Bob Foster sjedio je na stolcu s
krilom punim vrpci i tiskanih izvješća iz svoje trgovine namještajem.
„Gdje si bio? Večera je spremna već pola sata.“ Skinuo je sako i
zavrnuo rukave. Ruke su mu bile blijede i tanke, ali mišićave. Bio je
umoran; oči su mu bile krupne i tamne, kosa prorijeđena. Nemirno
je premetao vrpce s jedne hrpe na drugu.
„Žao mi je“, reče Mike Foster.
Njegov otac pogledao je na svoj džepni sat; on je valjda bio još
jedini čovjek koji je nosio sat. „Idi oprati ruke. Što si radio?“
Promotrio si je sina. „Izgledaš čudno. Jesi dobro?“
„Bio sam u gradu“, reče Mike Foster.
„Što si radio?“
„Gledao skloništa.“
Bez riječi, njegov otac dograbi snop izvješća i zagura ih u fascikl.
Tanke su mu se usne stisnule; duboke bore urezale su mu se u čelo.
Bijesno je frknuo kad su se vrpce porasipale; ukočeno je ustao da ih
pokupi. Mike Foster nije mu krenuo pomoći. Otišao je do ormara i
objesio kaput na vješalicu. Kad se okrenuo, njegova majka vozila je
stol s hranom u blagovaonicu. Jeli su bez razgovora, usredotočeni na
hranu i ne gledajući se. Konačno, njegov otac reče: „Što si vidio? Isto
što i prije, valjda.“
„Imaju novi model, za '72.“, odgovorio je Mike Foster.
„A ti su isti kao i modeli za '71.“ Njegov otac divlje je odbacio
vilicu; stol ju je uhvatio i apsorbirao. „Par novih igrački, još malo
kroma. To je sve.“ Odjednom se prkosno okrenuo sinu. „Točno?“
Mike Foster snuždeno se igrao svojom piletinom u umaku. „Ova
nova imaju dizalo osigurano od zaglavljivanja. Ne može zapeti na
pola puta. Trebaš samo ući u njega, a ono se pobrine za ostalo.“
„Sljedeće godine će napraviti neko koje će te podići i odnijeti
dolje. I ovo će postati zastarjelo čim ga ljudi kupe. To oni i žele – da
nastaviš kupovati. Izbacuju nove modele što brže mogu. Još ni nije
1972., još je 1971. Zašto je taj model već vani? Nisu mogli pričekati?“
Mike Foster nije odgovorio. Sve je to već puno puta čuo. Nikad
nije bilo ničeg novog, samo kroma i igračaka; ali stara su skloništa
svejedno zastarijevala. Argumenti njegova oca bili su glasni,
strastveni, skoro divlji, ali nisu imali smisla. „Pa zašto onda ne
kupimo neko staro“, ispalio je. „Baš me briga, bilo koje. Čak i
rabljeno.“
„Ne, ti hoćeš ovo novo. Blistavo i sjajno da zadivi susjede. Puno
brojčanika i gumba i mašinerije. Koliko traže za njega?“
„Dvadeset tisuća dolara.“
Njegov otac ispustio je dah. „Samo tako.“
„Imaju mogućnost kupnje na otplatu.“
„Jasno. Otplaćuješ do kraja života. Kamate, prijenos, a kolika
mu je garancija?“
„Tri mjeseca.“
„I što se dogodi kad se pokvari? Prestane pročišćavati i
dekontaminirati. Raspast će se čim prođu tri mjeseca.“
Mike Foster stresao je glavom. „Ne. Veliko je i čvrsto.“
Njegov se otac zarumenio. On je bio sitan čovjek, vitak i lagan,
krhkih kostiju. Odjednom je pomislio na cijeli svoj život pun
izgubljenih bitaka, mučenja, brižljivog skupljanja i čuvanja nečega,
posla, novca, njegove trgovine, od računovođe do upravitelja i
konačno vlasnika. „Straše nas da bi se kotači okretali dalje“, povikao
je očajno na ženu i sina. „Ne žele još jednu depresiju.“
„Bob“, rekla je njegova žena polako i tiho, „moraš prestati s tim.
Ja to više ne mogu izdržati.“
Bob Foster zatrepće. „O čemu to pričaš?“ promrmljao je.
„Umoran sam. Prokleti porezi. Nemoguće je održati malu trgovinu
sa svim tim velikim lancima. Trebao bi postojati neki zakon.“ Glas
mu se utišao. „Ja više neću jesti.“ Odgurnuo se od stola i ustao.
„Idem odrijemati.“
Mršavo lice njegove žene je bljesnulo. „Moraš ga nabaviti! Ne
mogu više podnijeti kako pričaju o nama. Svi susjedi i trgovci, svi
koji znaju. Ne mogu nikamo otići i ništa raditi da ne slušam o tome.
Sve od dana kad su podigli zastavu. Anti-P. Zadnji u cijelom gradu.
One stvari kruže tamo gore, i svi plaćaju za njih osim nas.“
„Ne“, reče Bob Foster. „Ja to ne mogu nabaviti.“
„Zašto ne?“
„Jer“, odgovorio je jednostavno, „nemam novca.“
Nastala je tišina.
„Sve si uložio u tu trgovinu“, reče Ruth konačno. „A ona
svejedno propada. Baš si kao neki hrčak, sve trpaš tamo u tu prljavu
rupu. Nitko više ne želi drveni namještaj. Ti si relikvija – kuriozitet.“
Tresnula je po stolu a on je odmah skočio pokupiti prazno posuđe,
kao prestrašena životinja. Odjurio je iz sobe natrag u kuhinju dok je
suđe klopotalo u njegovoj perilici u trku.
Bob Foster iscrpljeno uzdahne. „Nećemo se svađati. Bit ću u
dnevnoj sobi. Daj mi da odspavam oko sat vremena. Možda poslije
možemo razgovarati o tome.“
„Uvijek poslije“, reče Ruth ogorčeno.
Njen suprug je nestao u dnevnoj sobi, sitan, pogrbljen obris
rijetke sijede kose, s lopaticama poput slomljenih krila.
Mike ustane. „Idem raditi zadaću“, rekao je. Krenuo je za svojim
ocem s čudnim izrazom na licu.

Dnevna soba bila je tiha; vid je bio ugašen a svjetiljka prigušena.


Ruth je bila u kuhinji, mijenjala je postavke na pećnici za sljedeći
mjesec. Bob Foster ležao je ispružen na kauču, bez cipela, glave na
jastuku. Lice mu je bilo sivo od umora. Mike je časak oklijevao, onda
reče: „Mogu te nešto pitati?“
Njegov otac progunđa i otvori oči. „Što?“
Mike je sjeo preko puta. „Ispričaj mi opet kako si savjetovao
predsjednika.“
Njegov otac sjedne. „Nisam ja savjetovao predsjednika. Samo
sam razgovarao s njim.“
„Pričaj mi o tome.“
„Pričao sam ti već milijun puta, otkako si bio beba. Ti si bio sa
mnom.“ Glas mu je omekšao dok se prisjećao. “Jedva si prohodao –
morali smo te nositi.“
„Kako je izgledao?“
„Pa“, počeo je njegov otac, prelazeći u rutinu koju je tijekom
godina razvio i učvrstio, „izgledao je otprilike kao i na video-ekranu.
Ali je sitniji.“
„Zašto je bio ovdje?“ upitao je Mike žudno iako je znao svaki
detalj. Predsjednik je bio njegov junak, čovjek kojem se divio najviše
na svijetu. „Zašto je došao čak dovde, u naš grad?“
„Bio je na turneji.“ U glasu njegova oca pojavila se ogorčenost.
„Slučajno je prolazio.“
„Kakvoj turneji?“
„Posjećivao je gradove po cijeloj zemlji.“ Oštrina se pojačala.
„Da vidi kako nam ide. Da vidi jesmo li kupili dovoljno NATS-a i
skloništa i cjepiva i gas-maski i radarskih mreža da se odupremo
napadu. Korporacija General Electronics je tek počela otvarati te
velike dućane – gdje je sve sjajno i blistavo i skupo. Prva obrambena
oprema dostupna za civilnu kupnju.“ Usne su mu se iskrenule. „Sve
s mogućnošću kupnje na otplatu. Reklame, posteri, reflektori,
besplatne lončanice i posuđe za gospođe.“
Mikeu Fosteru dah je zastao u grlu. „To je bio dan kad smo
dobili zastavu Pripravnosti“, rekao je gladno. „To je bio dan kad
nam je došao dati barjak. I podigli su ga na stup usred grada, i svi su
bili tamo i vikali su i pljeskali.“
„Sjećaš se toga?“
„Ovaj – mislim. Sjećam se ljudi i zvukova. I bilo je vruće... Bio je
lipanj, zar ne?“
„10. lipanj 1965. Velika prilika. Tada još nije bilo puno gradova
sa zelenom zastavom. Ljudi su još kupovali automobile i televizore.
Nisu još otkrili da je tim danima došao kraj. Televizori i automobili
nečem služe – možeš ih prodati samo ograničen broj.“
„A on je tebi dao zastavu, zar ne?“
„Pa, dao ju je svima nama trgovcima. To je organizirala
Trgovinska komora. Natjecanje među gradovima, da se vidi tko
može najbrže i najviše kupiti. Popraviti grad i istovremeno
stimulirati posao. Naravno, oni su to drukčije postavili, ako moramo
kupiti gas-maske i skloništa, bolje ćemo se brinuti za njih. Kao da
oštećujemo telefone i pločnike. Ili ceste, samo zato što ih plaća
država. Ili vojske. Zar nisu vojske oduvijek postojale? Zar nisu vlade
oduvijek organizirale ljude za obranu? Obrana valjda previše košta.
Valjda su uštedjeli puno novca i tako smanjili nacionalni dug.“
„Reci mi što je rekao“, šapne Mike Foster.
Njegov otac posegnuo je za svojom lulom i zapalio je drhtavim
rukama. „Rekao je Tu vam je zastava, dečki. Svaka čast.“ Bob Foster
se zagrnuo na prodornom dimu lule. „Bio je rumen, opaljen od
sunca, opušten. Znojio se i smijao. Znao je kako se postaviti. Znao
je dosta imena. Ispričao dobar vic.“
Dječakove oči raširile su se od divljenja. „Došao je skroz ovamo,
i ti si razgovarao s njim.“
„Da“, reče njegov otac. „Razgovarao sam s njim. Svi su vikali i
pljeskali. Dizala se zastava, veliki zeleni barjak Pripravnosti.“
„Ti si rekao –“
„Rekao sam mu, Je li to sve što ste nam donijeli? Komad zelenog
platna?“ Bob Foster napeto je povukao dim iz lule. „Tada sam
postao anti-P. Samo što ja to tada nisam znao. Znao sam samo da
smo prepušteni sami sebi, ako ne brojiš komad zelenog platna.
Trebali smo biti zemlja, cijela nacija, stotinu i sedamdeset milijuna
ljudi koji zajedno rade na svojoj obrani. A umjesto toga smo hrpa
gradića, malih utvrda. I vraćamo se natrag u srednji vijek. Odgajamo
svoje zasebne vojske
„Hoće li se predsjednik ikad vratiti?“ upita Mike.
„Sumnjam. On je – bio samo u prolazu.“
„Ako se vrati“, šapnuo je Mike napeto, ne usuđujući se nadati,
„možemo ga ići vidjeti? Možemo ga pogledati?“
Bob Foster podigao se u sjedeći položaj. Njegove koščate ruke
bile su gole i blijede; ispijeno lice tmurno od iscrpljenosti. I
predavanja. „Koliko si rekao da košta ona prokleta stvar?“ upitao je
promuklo. „Ono sklonište?“
Mikeu je srce stalo. „Dvadeset tisuća dolara.“
„Danas je četvrtak. Sljedeće subote ću otići tamo s tobom i s
tvojom mamom.“ Bob Foster istresao je zadimljenu, napola
zapaljenu lulu. „Kupit ćemo ga na otplatu. Uskoro stiže jesenska
sezona kupovine. Obično mi dobro ide – ljudi kupuju drveni
namještaj za Božić.“ Naglo je ustao s kauča. „Dogovoreno?“
Mike nije bio u stanju odgovoriti; mogao je samo kimnuti.
„Dobro“, reče njegov otac s očajnim veseljem u glasu. „Onda
više nećeš morati ići u grad i gledati ga u izlogu–“

Sklonište je – za dodatnih dvjesto dolara – ugradila hitra ekipa


radnika u smeđim kutama s riječima GENERAL ELECTRONICS
izvezenim na leđima. Stražnje je dvorište brzo popravljeno, zemlja i
grmlje vraćeni na mjesto, površina zaglađena, a račun pristojno
gurnut pod ulazna vrata. Veliki kamion isporuke, sad prazan,
otklepetao je niz ulicu i cijeli je kvart opet utihnuo.
Mike Foster stajao je sa svojom majkom i malom skupinom
zadivljenih susjeda na stražnjem trijemu kuće. „Pa“, rekla je gđa
Carlyle konačno, „sad imate sklonište. Najbolje koje postoji.“
„Tako je“, složila se Ruth Foster. Bila je svjesna ljudi oko sebe;
prošlo je podosta vremena otkako ih se toliko okupilo odjednom.
Njeno mršavo tijelo ispunilo je smrknuto zadovoljstvo, skoro pa
zamjeranje. „To svakako mijenja stvari.“
„Da“, složio se g. Douglas iz ulice. „Sad imate kamo.“ Podigao
je debelu knjigu s uputstvima koju su radnici ostavili. „Vidim ovdje
da možete imati zaliha za godinu dana. Živjeti dolje dvanaest mjeseci
da ni jednom ne izađete.“ S divljenjem je stresao glavu. „Moje je stari
model, iz '69. Traje samo šest mjeseci. Možda –“
„Ali nama je još dobro“, presjekla ga je žena, ali u glasu joj se
čula čeznutljivost. „Možemo ići baciti pogled, Ruth? Sve je spremno,
zar ne?“
Mike je ispustio prigušen zvuk i trzavo iskoračio.
Njegova majka nasmiješila se s razumijevanjem. „On mora ići
prvi. On će ga prvi vidjeti – to zapravo i jest za njega, znate.“
S rukama prekriženim da se zaštite od hladnog rujanskog vjetra,
skupina muškaraca i žena stajala je i promatrala dok se dječak
približavao vratu skloništa i zastao na par koraka od njega.
Ušao je u sklonište oprezno, skoro se bojeći išta dotaknuti. Ulaz
je za njega bio širok: bio je izgrađen za prolaz odraslog čovjeka. Čim
se njegova težina našla na silaznom liftu, ovaj se spustio. Uz
zadihano fiju, propao je kroz mračnu cijev do tijela skloništa. Dizalo
je snažno udarilo u amortizere a dječak je posrćući sišao s njega.
Dizalo se smjesta vratilo na površinu, istovremeno odsijecajući
ispodpovršinsko sklonište, neprobojni čep od čelika i plastike u
uskom vratu.
Oko njega su se automatski popalila svjetla. Sklonište je bilo
golo i prazno; još nisu imali nikakvih zaliha. Mirisalo je na lak i
motorno ulje: ispod njega, generatori su prigušeno tutnjali. Njegova
prisutnost aktivirala je sustave za pročišćavanje i dekontaminaciju;
na praznim betonskim zidovima, kazaljke i mjerači naglo su se
aktivirali.
Sjeo je na pod, privučenih koljena, ozbiljnog lica i razrogačenih
očiju. Nije bilo nikakvog zvuka osim onog koji su proizvodili
generatori; svijet iznad njih bio je posve odsječen. Nalazio se u
malom, samodovoljnom kozmosu; sve što je trebao bilo je ovdje – ili
će uskoro biti ovdje: hrana, voda, zrak, zabava. Ništa mu više nije
trebalo. Mogao je ispružiti ruku i dotaknuti – što god treba. Mogao
bi ovdje ostati zauvijek, kroz vrijeme, ne mičući se. Čitav i potpun.
Ne trebajući ništa, ne bojeći se ničega, samo uz zvuk generatora koji
predu ispod njega, i čistih, asketskih zidova oko i iznad njega, sa svih
strana, blago toplih, potpuno prijateljskih, kao živi kontejner.
Odjednom je viknuo, glasan oduševljen uzvik koji je odjekivao i
odbijao se od zida do zida. Odjeci su ga zaglušili. Čvrsto je stisnuo
oči i šake. Ispunila ga je radost. Opet je povikao – i pustio da ga
grmljavina zvuka zapljusne, njegov vlastiti glas ojačan bliskim
zidovima, zatvorenim i čvrstim i nevjerojatno snažnim.

Klinci u školi su znali čak i prije nego što se pojavio sljedećeg jutra.
Pozdravili su ga kako je prišao, i svi su se smijali i gurkali. „Tvoji su
stvarno nabavili novi model General Electronicsa, S-72ft?“ pitao je
Earl Peters.
„Tako je“, odgovorio je Mike. Srce mu se ispunilo mirnim
povjerenjem kakvo nije poznavao.
„Navrati do mene“, rekao je što je nehajnije mogao. „Pokazat ću
ti ga.“
Nastavio je dalje, svjestan njihovih zavidnih lica.
„Onda, Mike“, rekla je gđa Cummings dok je na kraju dana
izlazio iz razreda. „Kakav je to osjećaj?“
Zastao je kraj njenog stola, stidljiv i pun tihog ponosa. „Dobar“,
priznao je.
„I tvoj otac sad plaća za NATS-e?“
„Da.“
„I imaš dozvolu za školsko sklonište?“
Sretno joj je pokazao mali plavi pečat pričvršćen oko zapešća.
„Poslao je gradu ček za sve. Rekao je: „Kad sam već dovde došao,
mogu i do kraja.“
„Sad imaš sve što i ostali.“ Postarija žena mu se nasmiješila.
„Drago mi je. Sad si pro-P, iako to zapravo ne postoji kao izraz.
Samo si – kao i svi ostali.“
Sljedećeg dana, mehanički vjesnici su izvikivali vijesti. Prvo
otkriće novih sovjetskih bušnih projektila.
Bob Foster stajao je usred dnevne sobe s novinskom vrpcom u
ruci, prepun bijesa i očaja. „Prokletstvo, to je zavjera!“ Glas mu se
podigao u zbunjenoj mahnitosti. „Taman smo to kupili, a sad gledaj.
Gledaj!“ Gurnuo je vrpcu prema svojoj ženi. „Vidiš? Rekao sam ti!“
„Vidjela sam“, rekla je Ruth divlje. „Ti valjda misliš da je cijeli
svijet čekao samo na tebe. Stalno poboljšavaju oružje, Bob. Prošli
tjedan su imali one pahuljice protiv sjemena. Ovaj tjedan su bušni
projektili. Ne očekuješ valjda da se kotači napretka zaustave jer si ti
konačno pristao kupiti sklonište?“
Muškarac i žena su zurili jedno u drugo. „Kog ćemo vraga
napraviti?“ upitao je Bob Foster tiho.
Ruth je krenula natrag u kuhinju. „Čujem da će napraviti
adaptere.“
„Adaptere! Kako to misliš?“
„Da ljudi ne moraju kupovati nova skloništa. Bila je reklama na
video-ekranu. Stavit će na tržište nekakvu metalnu mrežu, čim je
vlada odobri. Staviš je na zemlju i ona presreće bušne projektile.
Tjera ih da eksplodiraju na površini, tako da ne mogu prokopati do
skloništa.“
„Koliko će to koštati?“
„To nisu rekli.“
Mike Foster sjedio je sklupčan na sofi, slušajući. Vijest je čuo u
školi. Baš su ih testirali iz identifikacije bobica, pregledavali su
primjerke divljih boba i morali razlikovati neškodljive od otrovnih
kad je zvono oglasilo opće okupljanje. Direktor im je pročitao vijest
o bušnim projektilima, a onda im održao rutinsko predavanje o
hitnom tretmanu nove vrste tifusa koju su nedavno razvili.
Njegovi roditelji su se još svađali. „Morat ćemo to nabaviti“,
rekla je Ruth Foster mimo. „Inače će biti svejedno imamo li sklonište
ili nemamo. Bušni projektili su napravljeni baš za to da prodru pod
površinu i traže toplinu. Čim ih Rusi počnu proizvoditi –“
„Nabavit ću je“, rekao je Bob Foster. „Nabavit ću mrežu protiv
projektila, i sve drugo što budu imali. Kupit ću sve čega bude na
tržištu. Neću nikad prestati kupovati.“
„Nije baš tako strašno.“
„Znaš, ova igra ima jednu prednost pred prodajom automobila i
televizorima. Kod ovakvih stvari, moramo kupiti. Nije to luksuz,
nešto veliko i blještavo što će zadiviti susjede, nešto bez čega ne
bismo mogli. Ako ovo ne kupimo, umrijet ćemo. Uvijek kažu da se
ljudima najlakše prodaje kad im usadiš tjeskobu. Stvoriš osjećaj
nesigurnosti – kažeš im da bazde ili da čudno izgledaju. Ali pred ovim
su dezodoransi i briljantin čisti vic. Ovome ne možeš pobjeći. Ako ne
kupiš, ubit će te. Savršen prodajni ulet. Kupi ili umri – novi slogan.
Imaj u dvorištu sjajno novo sklonište General Electronicsa ili
krepaj.“
„Prestani tako govoriti!“ odreže Ruth.
Bob Foster bacio se za kuhinjski stol. „Dobro. Predajem se.
Slažem se.“
„Nabavit ćeš mrežu? Mislim da će biti na tržištu do Božića.“
„O, da“, reče Foster. „Izaći će do Božića.“ Na licu mu je bio
čudan izraz. „Kupit ću jednu od tih prokletih stvari za Božić, kao i
svi ostali.“

GEC-ovi mrežni adapteri su bili senzacija.


Mike Foster je polako hodao kroz prepunu prosinačku ulicu u
kasnopopodnevnom sumraku. Adapteri su blistali u svakom izlogu.
Svih oblika i veličina, za svaku vrst skloništa. Po svim cijenama, za
svaki novčanik.
Gomile ljudi bile su vesele i uzbuđene, tipične Božićne gužve,
dobroćudno guranje, opterećenost paketima i teškim kaputima.
Zrak se zabijelio od zapuha snijega. Automobili su oprezno milili
kroz zakrčene ulice. Svjetla i neon, ogromni izlozi blistali su sa svih
strana.
Njegova je kuća bila zamračena i tiha. Roditelji mu još nisu bili
kod kuće. Oboje su bili u dućanu, radili su; posao je išao loše, i
njegova je majka zamijenila jednog od prodavača. Mike je podigao
ruku do čitača koda, i ulazna su ga vrata propustila. Automatska peć
održavala je kuću toplom i ugodnom. Skinuo je kaput i spremio
školske knjige.
Nije dugo ostao u kući. Dok mu je srce lupalo od uzbuđenja,
napipao je put kroz stražnja vrata i zastao na stražnjem trijemu.
Natjerao se da stane, okrene se i vrati u kuću. Bolje da ništa ne
požuruje. Razradio je svaki trenutak procesa, od prvog časka kad je
ugledao niski pregib vrata kako se podiže tvrd i čvrst naspram
večernjeg neba. Razvio je oko toga pravu umjetnost; nije bilo
suvišnog pokreta. Proces je oblikovao i mijenjao dok nije postao
prelijep. Prvi zapanjujući dojam prisutnosti kad bi se vrat skloništa
nadnio nad njim. Zatim navala zraka od koje bi mu se krv sledila u
žilama dok bi se lift spuštao na dno.
I veličanstvenost samog skloništa.
Svakog popodneva, čim bi došao kući, išao je dolje, pod
površinu, zaštićen i skriven u čeličnoj tišini, i to od prvog dana. Sad
je komora bila puna a ne prazna. Ispunjena beskrajnim konzervama,
jastucima, knjigama, vrpcama, posterima na zidovima, sjajnim
tkaninama, teksturama i bojama, pa čak i vazama s cvijećem.
Sklonište je bilo njegovo mjesto, gdje bi se sklupčao okružen svime
što mu treba.
Odlažući stvari što dulje može, požurio se natrag u kuću i
prokopao po audio-vrpcama. Sjedit će dolje u skloništu do večeri,
slušajući Vjetar u brezama. Njegovi su roditelji znali gdje će ga naći;
uvijek je bio tamo dolje. Dva sata neprekinute sreće, sam u skloništu.
A kad bi večera završila, odjurio bi opet natrag dolje i ostao tamo
dok mu ne bi došlo vrijeme za krevet. Ponekad bi i noću, kad bi mu
roditelji zaspali, tiho ustao i izašao van, do vrata skloništa, i spustio
se u njegove utihle dubine. Da se skriva do jutra.
Pronašao je vrpcu i požurio kroz kuću, van na stražnji trijem pa
u dvorište. Nebo je bilo sumorno sivo prošarano barjacima ružnih
crnih oblaka. U gradu su se tu i tamo palila svjetla. Dvorište je bilo
hladno i neprijateljsko. Nesigurno se spustio stubama – i zamrznuo
se.
Tamo je zijevala ogromna praznina. Razjapljena usta, prazna i
bez zuba, otvorena prema noćnom nebu. Nije bilo ničeg drugog.
Sklonište je nestalo.
Stajao je beskrajno, vrpce stisnute u jednoj ruci, s drugom na
ogradi trijema. Spustila se noć; mrtva se rupa rastopila u tami. Cijeli
svijet polako se urušio u tišinu i očajni jad. Izašle su blijede zvijezde;
svjetla u okolnim kućama postupno su se palila, hladna i slaba.
Dječak ništa nije vidio. Stajao je nepomično, tijela ukočenog kao
kamen, još uvijek okrenut prema velikoj jami gdje je nekad bilo
sklonište.
A onda je njegov otac stajao kraj njega. „Koliko dugo si već tu?“
pitao je njegov otac. „Kako dugo, Mike? Odgovori mi!“
Uz silan napor, Mike se uspio vratiti. „Ranije si došao kući“,
promrmljao je.
„Namjerno sam ranije otišao iz dućana. Htio sam biti ovdje kad
ti – kad dođeš kući.“
„Nema ga.“
„Da.“ Glas njegova oca bio je hladan, bez osjećaja. „Nema više
skloništa. Žao mi je, Mike. Nazvao sam ih i rekao im da ga vrate.“
„Zašto?“
„Nisam ga mogao platiti. Ne ovog Božića kad svi kupuju one
mreže. Ne mogu se natjecati s njima.“ Zastao je pa ojađeno nastavio:
„Bili su prokleto pristojni. Vratili su mi pola novca koji sam uložio.“
Glas mu se ironično podigao. „Znao sam da ću bolje proći ako se
nagodim s njima prije Božića. Mogu ga prodati nekom drugom.“
Mike je šutio.
„Pokušaj shvatiti“, nastavio je njegov otac oštro. „Morao sam
sve što sam mogao skupiti uložiti u trgovinu. Moram je održati na
životu. Morao sam se odreći ili skloništa ili trgovine. A kad bih se
odrekao trgovine–“
„Ne bismo imali ništa.“
Otac ga je uhvatio za ruku. „I opet bismo se morali odreći
skloništa.“ Njegovi tanki, snažni prsti trzavo su ga stisnuli. „Rasteš
– već si dovoljno velik da to razumiješ. Nabavit ćemo sklonište
poslije, možda ne najveće i najskuplje, ali nekakvo. Pogriješio sam,
Mike. Nisam to mogao izdržati, ne s prokletim adapterima. Ali
nastavljam plaćati za NATS-e. I tvoj školski pečat. To sve
nastavljam. Ovo nije stvar principa“, dovršio je očajno. “Ne mogu
ništa učiniti. Shvaćaš, Mike? Morao sam.“
Mike se odmaknuo.
„Kamo ideš?“ Njegov otac požurio je za njim. „Vrati se ovamo!“
Izbezumljeno je posegnuo za svojim sinom, ali u polumraku se
spotakao i pao. Zvijezde su ga zaslijepile kad mu je glava udarila u
rub kuće; bolno se pridigao tražeći neki oslonac.
Kad je opet progledao, dvorište je bilo prazno. Sina mu nije bilo.
„Mike!“ povikao je. „Gdje si?“
Nije bilo odgovora. Noćni vjetar je oko njega nosio oblake
snijega, tanke, gorke zapuhe ledenog zraka. Vjetar i tama, ništa
drugo.

Bill O'Neill je iscrpljeno promatrao sat na zidu. Bilo je pola deset:


konačno može zatvoriti vrata i zaključati veliku blistavu trgovinu.
Izgurati uzbibane, mrmljave gomile ljudi van i potjerati ih kući.
„Hvala Bogu“, dahnuo je dok je držao vrata otvorenim za
posljednju staricu opterećenu paketima i darovima. Potegnuo je
kodni zasun i povukao sjenilo. „Kakva gomila. Nikad nisam vidio
toliko ljudi.“
„Gotovo“, rekao je Al Conners s kase. „Ja ću prebrajati novac –
ti obiđi i pregledaj sve. Provjeri jesmo li sve izbacili.“
O'Neill je odgurnuo svoju plavu kosu unatrag i olabavio si
kravatu. Zahvalno je zapalio cigaretu i krenuo po trgovini
provjeravajući prekidače, isključujući masivne ekrane i strojeve.
Konačno je stigao do ogromnog skloništa koje je zauzimalo središnji
prostor.
Popeo se ljestvama do vrata i stao na lift. Lift se spustio uz fiju i
sekundu kasnije bio je u utrobi skloništa.
U jednom kutku, Mike Foster sjedio je sklupčan, s koljenima pod
bradom, mršavih ruku omotanih oko gležnjeva. Lice mu je bilo
skriveno, vidjela se samo raščupana smeđa kosa. Nije se ni
pomaknuo kad mu je prodavač zapanjeno prišao.
„Isuse!“ viknuo je O'Neill. „To je onaj klinac.“
Mike nije ništa rekao. Čvršće si je stegnuo noge i spustio glavu
koliko je išlo.
„Koga vraga ti radiš ovdje?“ upitao je O'Neill iznenađeno i
ljutito. „Mislio sam da su tvoji kupili sklonište.“ Onda se sjetio.
„Tako je. Morali su ga vratiti.“
Al Conners pojavio se na liftu. „Zašto si zapeo? Idemo odavde i
Ugledao je Mikea i prekinuo se. „Što on radi ovdje? Izvuci ga i
idemo.“
„Dođi, mali“, rekao je O'Neill blago. „Vrijeme ti je da odeš
kući.“
Mike se nije pomaknuo.
Dvojica muškaraca su se zgledali. „Izgleda da ćemo ga morati
izvući“, rekao je Conners smrknuto. Skinuo je sako i bacio ga preko
dekontaminacijske komore. „Idemo i to obaviti.“
Obojica su se morala namučiti. Dječak se borio očajno,
bezglasno, grebući i otimajući se i napadajući ih noktima, udarcima,
grizući kad bi ga dohvatili. Napola su ga odvukli a napola odnijeli
do lifta i gurnuli ga na njega dovoljno dugo da aktiviraju mehanizam.
O'Neill je išao s njim; Conners je došao odmah potom. Smrknuto,
djelotvorno, odgurali su dječaka do vrata, izbacili ga i povukli zasun
za njim.
„Čovječe“, dahnuo je Conners naslanjajući se na šalter. Jedan
mu je rukav bio poderan, a obraz rasječen i krvav. Naočale su mu
visjele s jednog uha; kosa mu je bila raščupana, i bio je iscrpljen.
„Misliš da smo trebali zvati murju? S tim malim nešto nije u redu.“
O'Neill je stajao kraj vrata, zadihan i zagledan u tamu. Vidio je
dječaka kako sjedi na pločniku. „Još je tamo“, promrmljao je. Ljudi
su se s obje strane gurali kraj dječaka. Konačno je netko zastao i
podigao ga. Dječak se oteo i nestao u tami. Krupniji obris pokupio
je svoje pakete, načas oklijevao, pa nastavio svojim putem. O'Neill
se okrene. „Kakva je to prokleta stvar.“ Obrisao si je lice
maramicom. „Stvarno se borio.“
„Što je njemu? Nije rekao ni riječi.“
„Božić je prokleto vrijeme da se oduzima roba“, rekao je O'Neill.
Drhtavo je posegnuo za svojim kaputom. „Baš šteta. Volio bih da su
ga mogli zadržati.“
Conners slegne ramenima. „Kol'ko para, tol'ko muzike.“
„Zašto im ne bismo ponudili neki popust? Možda –“ O'Neill se
borio da izrekne misao. „Možda da im damo veleprodajnu cijenu,
takvim ljudima.“
Conners ga bijesno pogleda. „Veleprodajnu? A onda će svi htjeti
veleprodajnu. Ne bi bilo pošteno – a i koliko bismo mi preživjeli s
takvim poslovanjem? Koliko dugo bi GEC potrajao da tako radi?“
„Vjerojatno ne dugo“, prizna O'Neill nezadovoljno.
„Mućni malo glavom“, nasmijao se Conners oštro. „Tebi treba
jedno dobro piće. Dođi u garderobu – imam tamo u ladici bocu
Haiga and Haiga. Nešto da te zagrije prije nego što kreneš kući. To
tebi treba.“
Mike Foster besciljno je tumarao mračnom ulicom, među
gomilama kupaca koji su žurili kućama. Ništa nije vidio; ljudi su se
gurali kraj njega, ali on ih nije bio svjestan. Svjetla, smijeh ljudi,
automobilske trube, zvona semafora. On je bio zatvoren, uma
praznog i mrtvog. Hodao je automatski, bez svijesti ili osjećaja.
S njegove desne strane, kičasti neonski znak je treptao i sjao u
sve dubljoj noćnoj sjeni. Ogroman znak, sjajan i šaren.

MIR NA ZEMLJI I SVIMA VESELJE


JAVNO SKLONIŠTE, ULAZ 50
Otac-stvar
The Father-Thing (1954.)

V
ečera je gotova“, zapovjedila je gđa Walton. „Idi po oca i reci mu
„ da opere ruke. Isto vrijedi i za tebe, mladiću.“ Donijela je zdjelu
iz koje se dizala para na uredno postavljeni stol. „Naći ćeš ga vani u
garaži.“
Charles je zastao. Bilo mu je tek osam godina, a problem koji ga
je mučio zbunio bi i Hilela.2 „Ja –“ otpočeo je nesigurno.
„Što nije u redu?“ June Walton zamijetila je prizvuk nelagode u
glasu svog sina i njezina su majčinska njedra uzdrhtala od naglog
straha. „Zar nije Ted vani u garaži? Za ime Božje, pa nema par
minuta da je oštrio škare za živicu. Nije valjda otišao preko kod
Andersonovih? Rekla sam mu da večera samo što nije na stolu.“
„U garaži je“, rekao je Charles. „Ali priča sam sa sobom.“
„Priča sam sa sobom?“ rekla je gđa Walton skidajući svoju
kričavu plastičnu kecelju i vješajući je na kvaku vrata. „Ted? Ma, on
nikad ne priča sam sa sobom. Idi mu reci da dođe ovamo.“ Sipala je
kipuću crnu kavu u male plavo-bijele porculanske šalice i počela
kutlačom zahvaćati kukuruz s vrhnjem. „Ma što ti je? Idi mu reci!“
„Ne znam kojem od njih dvojice da kažem“, bubnuo je Charles
očajnički. „Obojica izgledaju isto.“

2
Hilel, drevni židovski starozavjetni prorok, paragon mudrosti (prim, prev.)
Prsti June Walton na trenutak su ispustili aluminijsku posudu i
kukuruz s vrhnjem se zamalo prosuo. „Čuj, mladiću otpočela je
ljutito ali u tom trenutku Ted Walton zakoračio je u kuhinju, udišući
i njušeći i trljajući ruke.
„Oho“, veselo je izjavio. „Janjeći gulaš.“
„Goveđi gulaš“, promrmljala je June. „Tede, što si to radio
tamo?“
Ted se zavalio na svoje mjesto i razmotao salvetu. „Naoštrio sam
škare kao britvu. Nauljio i naoštrio. Bolje ih ne diraj – odrezat će ti
ruku.“ Bio je zgodan muškarac u ranim tridesetima, bujne plave
kose, snažnih i spretnih ruku, četvrtastog lica i blistavih smeđih
očiju. „Uh, ovaj gulaš baš izgleda dobro. Težak dan u uredu – petak,
znaš kako je. Stvari se nagomilaju pa moramo sve račune srediti do
pet. Al McKinley tvrdi da bi odjel mogao obaviti 20 posto više posla
kad bismo organizirali pauze za ručak, rasporedili ih tako da je netko
tu u svakom trenutku.“ Mahnuo je Charlesu da priđe. „Sjedni i
hajdemo.“
Gđa Walton poslužila je smrznuti grašak. „Tede“, rekla je dok
je polako sjedala na svoje mjesto, „muči li te nešto?“
„Muči li me?“ zatreptao je. „Ne, ništa posebno. Samo uobičajene
stvari. Zašto?“
June Walton s nelagodom je pogledala svog sina. Charles je
sjedio na svome mjestu uspravno kao da je progutao metlu, lica
bezizražajnog i blijedog kao krpa. Nije se ni pomaknuo, nije
razmotao salvetu i nije čak ni taknuo svoje mlijeko. U zraku je bila
napetost koju je mogla osjetiti. Charles je odmaknuo svoj stolac od
očevog, bio je zgrčen u napeti svežanj živaca, onoliko udaljen od oca
koliko je bilo moguće. Usne su mu se micale, ali nije čula što je
govorio.
„Što je?“ upitala je naginjući se prema njemu.
„Onaj drugi“, protisnuo je Charles sebi u bradu. „Onaj drugi je
ušao.“
„Kako to misliš, dušo?“ upitala je June Walton glasno. „Koji
drugi?“
Ted se trznuo. Čudan izraz pojavio mu se na licu i smjesta
nestao, ali u tom času lice Teda Waltona izgubilo je svu
prepoznatljivost. Nešto tuđinsko i hladno probilo se van,
uskovitlana masa nečega što se micalo. Oči su se zamutile i uvukle, i
na njih se navukao odraz nečeg drevnog. Uobičajeni izgled umornog,
sredovječnog supruga je nestao.
A onda se opet vratio – ili skoro vratio. Ted se nasmijao i počeo
proždirati gulaš i smrznuti grašak i kukuruz s vrhnjem. Smijao se,
miješao si kavu, šalio se i jeo. Ali nešto nije štimalo, zbilja užasno
nije štimalo.

„Onaj drugi“, promucao je Charles, problijedio u licu, a ruke su mu


se počele tresti. Najednom je skočio na noge i odmaknuo se od stola.
„Odlazi!“ povikao je. „Idi odavde!“
„Hej“, progunđao je Ted zlokobno. „Ma, što te spopalo?“
Strogo je pokazao na dječakov stolac. „Sjedi tu i pojedi svoju večeru,
mladiću. Tvoja majka nije ju skuhala da se baci.“
Charles se okrenuo i istrčao iz kuhinje, na kat prema svojoj sobi.
June Walton je zinula i splela se zdvojno. “Ma što sad –“
Ted je nastavio jesti. Lice mu je bilo namršteno; pogled mu je bio
čvrst i smrknut. „Taj mali“, protisnuo je, „morat će naučiti neke
stvari. Možda on i ja trebamo malo porazgovarati nasamo.“
Charles se zgrčio i slušao.
Otac-stvar dolazila je uza stube, sve bliže i bliže. „Charlese!“
povikala je ljutito. „Jesi li tamo gore?“
Nije odgovorio. Bešumno se uvukao u svoju sobu i zatvorio
vrata. Srce mu je jako lupalo. Otac-stvar stigla je do odmorišta; za
tili čas će mu ući u sobu.
Požurio je do prozora. Bio je užasnut; već je u mračnom hodniku
pipala kvaku. Podigao je prozorsko okno i popeo se van na krov.
Uzdahnuvši, bacio se u cvjetnjak pored ulaznih vrata, zateturao i
zastenjao, a onda skočio na noge i pobjegao od svjetla koje je
kvadratom žutila obasjalo večernju tamu.
Došao je do garaže, tamnog kvadrata koji se ocrtavao naspram
neba. Dašćući je posegnuo u džep tražeći baterijsku svjetiljku, a onda
pažljivo pomaknuo vrata u stranu i ušao.
Garaža je bila prazna. Auto je bio parkiran vani. Slijeva je bila
radna klupa njegovog oca. Čekići i pile na drvenim policama. Otraga
su bile kosilica za travu, grablje, lopata, motika. Kanta kerozina.
Registarske pločice prikovane posvuda. Pod je bio od betona i
zemlje; velika mrlja ulja protezala se u središtu, buseni korova crni i
masni na treperavom baterijskom svjetlu. Odmah do vrata bila je
velika bačva za smeće. Na vrhu bačve bio je svežanj promočenih
novina i časopisa, pljesniv i vlažan. Jak zadah raspadanja dopirao je
od njih kad ih je Charles počeo razmicati. Pauci su padali na pod i
počeli bježati; zgazio ih je nogom i nastavio tražiti.
Od prizora je vrisnuo. Ispustio je svjetiljku i odskočio unatrag.
Garaža je istog trena utonula u mrak. Prisilio je sebe da klekne i jedan
beskrajan tren pipao po mraku da nađe svjetiljku među paucima i
zamašćenim korovom. Konačno ju je opet držao. Uspio je usmjeriti
zraku dolje u bačvu, niz bunar koji je napravio odgurnuvši hrpe
časopisa.
Otac-stvar ugurala ga je na samo dno bačve. Među staro lišće i
poderane kartone, ostatke časopisa i zavjesa, smeća koje je njegova
majka dovukla s tavana namjeravajući ga jednog dana spaliti. Još
uvijek je izgledalo kao njegov otac, dovoljno da ga prepozna. Našao
ga je – i od tog prizora mu je bilo mučno u želucu. Držao se za bačvu
i žmirio dok nije konačno bio u stanju opet pogledati. U bačvi su bili
ostaci njegovog oca, njegovog pravog oca. Dijelovi koje otac-stvar
nije trebala. Dijelovi koje je odbacila.
Dohvatio je grablje i gurnuo ih dolje da razmakne ostatke. Bili
su suhi. Šuškali su i lomili se na dodir grablji. Bili su poput odbačene
zmijske kože, tanki i prhki, šuškavi na dodir. Prazna koža.
Unutrašnjost je nestala. Onaj bitan dio. Ovo je bilo sve što je ostalo,
samo krta, ispucala koža natrpana u malenu hrpu na dno bačve za
smeće. To je bilo sve što je otac-stvar ostavila; pojela je ostatak.
Uzela je unutrašnjost – i zauzela mjesto njegovog oca.
Ispustio je grablje i požurio do vrata. Otac-stvar dolazila je
stazom prema garaži. Njezine cipele škripale su po šljunku.
Nesigurno je napipavala put. „Charlese!“ zazvala je bijesno. „Jesi li
tu unutra? Čekaj samo da te ja dohvatim, mladiću!“
Punašni, zabrinuti oblik njegove majke bio je ocrtan u
osvijetljenom dovratku. „Tede, nemoj ga povrijediti. Sav se uzrujao
zbog nečega.“
„Ma neću ga ozlijediti.“ procijedila je otac-stvar. Zastala je da
kresne žigicu. „Samo ću malo popričati s njim. Mora se naučiti bolje
ponašati. Tako otići od stola i istrčati van ovako kasno. Sjuriti se
ovamo dolje –“
Charles se izvukao iz garaže; svjetlo žigice obasjalo je njegov
obris u pokretu, i otac-stvar je jurnula naprijed s povikom.
„Dolazi ovamo!“
Charles je potrčao. Poznavao je teren bolje od otac-stvari; ona je
znala mnogo, dobila je mnogo kad je uzela unutrašnjost njegovog
oca, ali nitko nije poznavao put kao on. Stigao je do ograde, popeo
se na nju, skočio u dvorište Andersonovih, protrčao pored njihovog
konopca za sušenje rublja, niz stazu uz bok njihove kuće. I van na
Ulicu javora.
Osluhnuo je, čučnuvši i zaustavivši dah. Otac-stvar nije pošla za
njim. Vratila se. Ili je dolazila okolo pločnikom.
Duboko je udahnuo, drhteći. Morao se nastaviti kretati. Prije ili
kasnije će ga naći. Pogledao je lijevo-desno, uvjerio se da ga ne gleda,
a onda nastavio laganim trkom.

„Što sad ti hoćeš?“ pitao je Tony Peretti ratoborno. Tonyju je bilo


četrnaest godina. Sjedio je za stolom u hrastovinom obloženoj
blagovaonici Perettijevih, s knjigama i olovkama razbacanim uokolo
i polupojedenim sendvičem od šunke i maslaca od kikirikija i koka-
kolom pred sobom. „Ti si onaj Walton, je li?“
Tony Peretti imao je posao poslije škole, raspakiravao je
štednjake i hladnjake u Johnsonovom dućanu kućanskim aparatima,
u centru. Bio je krupan i tupog lica. Crnokos, crnomanjast, bijelih
zuba. Par puta je prebio Charlesa; prebio je svakog klinca u
susjedstvu.
Charles se trgnuo. „Čuj, Peretti. Učiniš mi uslugu?“
„Šta oš?“ Peretti je bio nezadovoljan. „Oš šljivu pod okom?“
Nesretan, oborenog pogleda, stisnutih šaka, Charles je objasnio
što se dogodilo u par kratkih, promrmljanih rečenica.
Kad je završio, Peretti je tiho zazviždao. „Teška stvar.“
„Istina je.“ Žurno je klimnuo glavom. „Pokazat ću ti. Dođi pa ću
ti pokazati.“
Peretti se polako digao na noge. „Aha, pokaži mi. Hoću vidjeti.“
Uzeo je zračnu pušku iz svoje sobe, i njih dvojica tiho su krenuli
mračnom ulicom prema Charlesovoj kući. Nisu mnogo govorili.
Peretti je bio zamišljen, ozbiljan i smrknutog lica. Charles je još bio
ošamućen, misli su mu bile sasvim prazne.
Skrenuli su u kolni ulaz Andersonovih, presjekli preko stražnjeg
dvorišta, popeli se na ogradu i oprezno spustili u Charlesovo stražnje
dvorište. Ništa se nije micalo. Dvorište je bilo tiho. Ulazna vrata kuće
bila su zatvorena.
Zavirili su kroz prozor dnevnog boravka. Rolete su bile
spuštene, ali se probijala uska pukotina žutog svjetla. Na kauču je
sjedila gđa Walton, krpajući pamučnu majicu. Na njezinom
krupnom licu bio je tužan, zabrinut izraz. Radila je bezvoljno,
nezainteresirano. Preko puta nje je bila otac-stvar. Zavaljena u očev
naslonjač, izuvenih cipela, čitajući večernje novine. Televizor je bio
uključen, drndao je sam za sebe u kutu. Konzerva piva stajala je na
naslonu za ruke naslonjača. Otac-stvar sjedila je točno kao njegov
otac. Mnogo toga je naučila.
„Izgleda baš kao on“, šapnuo je Peretti sumnjičavo. „Sigurno me
ne zafrkavaš?“
Charles ga je odveo u garažu i pokazao mu bačvu za smeće.
Peretti je zavukao svoje duge, preplanula ruke i pažljivo izvukao
suhe, krte ostatke. Raširili su ih, razmotali, dok nije bio ocrtan cijeli
obris njegovog oca. Peretti je raširio ostatke po podu i stavio
odlomljene dijelove natrag na mjesto. Ostaci su bili bezbojni, skoro
prozirni. Jantarno žuti, tanki kao papir. Suhi i potpuno beživotni.
„To je sve“, rekao je Charles. Suze su mu navrle na oči. „Sve što
je ostalo od njega. Stvar je uzela unutrašnjost.“
Peretti je problijedio. Drhtavo je utrpao ostatke natrag u bačvu
za smeće. „Ovo bogme jest nešto“, promrmljao je. „Kažeš da si njih
dvojicu vidio skupa?“
„Razgovarali su. Izgledali su potpuno slično. Otrčao sam
unutra.“ Charles je obrisao suze i šmrcnuo; nije se više mogao
suzdržavati. „Pojela ga je dok sam bio unutra. Onda je ušla u kuću.
Pretvarala se da je on. Ali nije. Ubila ga je i pojela mu unutrašnjost.“
Na trenutak je Peretti šutio. „Da ti kažem nešto“, rekao je
iznenada. „Čuo sam za ovakve stvari. Gadna je to rabota. Moraš
koristiti mozak i ne smiješ se bojati. Ne bojiš se, je li?“
„Ne“, uspio je Charles promucati.
„Prvo što moramo napraviti je smisliti kako ćemo je ubiti.“
Prodrmao je svoju zračnu pušku. „Ne znam hoće li ovo biti od
pomoći. Ima biti da je dosta jaka kad je svladala tvog oca. On je bio
krupan čovjek.“ Peretti je razmišljao. „Hajdemo odavde. Mogla bi
se vratiti. Kažu da ubojice to rade.“
Otišli su iz garaže. Peretti je čučnuo i opet zavirio kroz prozor.
Gđa Walton ju ustala. Usplahireno je govorila. Neodređeni zvukovi
dopirali su van. Otac-stvar odbacila je novine. Prepirali su se.
„Za ime Božje!“ povikala je otac-stvar. „Nemoj napraviti neku
takvu glupost.“
„Nešto nije u redu“, zastenjala je gđa Walton. „Nešto grozno.
Daj samo da nazovem bolnicu da vidim.“
„Nemoj nazivati nikoga. S njim je sve u redu. Vjerojatno se igra
na ulici.“
„Nikad nije ovako kasno vani. Nikad nije neposlušan. Bio je
strašno uzrujan – bojao se tebe! Ne krivim ga.“ Glas joj je promukao
od jada. „Što nije u redu s tobom? Jako si čudan.“ Izašla je iz sobe, u
hodnik. „Nazvat ću susjede.“
Otac-stvar mrštila se za njom dok ona nije nestala. A onda se
dogodila zastrašujuća stvar. Charles je zinuo; čak je i Peretti
progunđao sebi u bradu.
„Gle“, promucao je Charles. „Što –“
„Ti bokca“, rekao je Peretti razrogačenih crnih očiju.
Čim je gđa Walton izašla iz sobe, otac-stvar klonula je u fotelji.
Omlitavila je. Usta su joj se otvorila. Oči su joj zurile u prazno. Glava
joj se spustila naprijed, kao kod ispuštene krpene lutke.
Peretti se odmaknuo od prozora. „To je to“, šapnuo je. „U tome
je stvar.“
„U čemu?“ pitao je Charles. Bio je šokiran i zbunjen. „Izgleda
kao da joj je netko isključio struju.“
„Baš tako.“ klimnuo je glavom Peretti polako, smrknut i
potresen. „Kontrolirana je izvana.“
Užas je obuzeo Charlesa. „Misliš, izvan našeg svijeta?“
Peretti je zgađeno odmahnuo glavom. „Izvan kuće! U dvorištu.
Znaš li kako je naći?“
„Ne baš dobro.“ Charles se pribrao. „Ali znam nekoga tko je
dobar u traženju.“ Prisilio je svoj um da se prisjeti imena. „Bobby
Daniels.“
„Onaj mali crnac? On je dobar tragač?“
„Najbolji.“
„U redu“, rekao je Peretti. „Hajdemo po njega. Moramo naći tu
stvar koja je vani. Koja je napravila to tu unutra i koja ga pokreće...“

„Blizu je garaže“, rekao je Peretti sitnom crnom dječaku mršavog lica


koji je čučao uz njih u mraku. „Kad ga je sredilo, on je bio u garaži.
Pa traži tamo.“
„U garaži?“ pitao je Daniels.
„Oko garaže. Walton je već pregledao garažu iznutra. Pogledaj
okolo vani. Blizu.“
Pored garaže rasla je jedna gredica cvijeća, i veliki zasad
bambusa pun odbačenog otpada između garaže i stražnje strane
kuće. Mjesec je izašao; hladno, maglovito svjetlo obasjavalo je sve.
„Ako to ne nađemo dosta brzo“, rekao je Daniels, „moram natrag
doma. Ne smijem ostati vani toliko dugo.“ Nije bio stariji od
Charlesa. Bilo mu je možda devet godina.
„U redu“, suglasio se Peretti. „Onda počni tražiti.“
Njih trojica su se raširili i počeli pažljivo pretraživati teren.
Daniels je radio nevjerojatnom brzinom; njegovo malo mršavo tijelo
kretalo se munjevito dok se zavlačio među cvijeće, prevrtao kamenje,
zavirivao pod kuću, razmicao stabljike biljaka, prelazio vještom
rukom preko listova i peteljki, hrpi komposta i korova. Ni
centimetar nije ostao neprovjeren.
Peretti je uskoro zastao. „Ja ću stražariti. Moglo bi biti opasno.
Otac-stvar mogla bi doći i pokušati nas zaustaviti.“ Postavio se na
stražnje stubište sa svojom zračnom puškom dok su Charles i Bobby
Daniels tražili. Charles je radio sporo. Bio je umoran, i tijelo mu je
bilo smrznuto i otupjelo. Činilo se nemoguće, otac-stvar i ono što se
dogodilo s njegovim ocem, njegovim pravim ocem. Ali strah ga je
gonio dalje; što ako se to dogodi i njegovoj majci, ili njemu? Ili
svima? Možda cijelom svijetu.
„Našao sam!“ zazvao je Daniels tihim piskavim glasom. „Vas
dvojica, brzo dođite ovamo!“
Peretti je podigao pušku i oprezno ustao. Charles je dotrčao;
uperio je treperavo žuto svjetlo svoje baterijske lampe tamo gdje je
Daniels stajao.
Crni dječak podigao je komad betona. I u vlažnoj, truloj zemlji
svjetlo je zasjalo na metalnom tijelu. Vitki stvor beskrajnih
zakrivljenih nogu očajnički se ukopavao. Oklopljena, poput mrava;
crvenkasto-smeđa buba koja im je brzo nestajala pred očima. Njezini
redovi nogu su grebali i grabili. Tlo je brzo popuštalo pod njom. Rep
gadnog izgleda brzo se trzao dok se uvlačila u tunel koji je načinila.
Peretti je utrčao u garažu i dograbio grablje. Njima je zakvačio
kukčev rep. „Brzo! Upucaj ga zračnom!“
Daniels je dograbio pušku i naciljao. Prvi hitac pokidao je rep
bube. Očajnički se trzala i koprcala; rep joj se beskorisno vukao i
nekoliko se nogu odlomilo. Bila je dugačka tridesetak centimetara,
poput ogromne stonoge. Očajnički se otimala da pobjegne u svoju
rupu.
„Pucaj opet“, zapovjedio je Peretti.
Daniels je petljao oko puške. Buba je puzala i šištala. Glava joj
se trzala naprijed-natrag; koprcala se i grizla grablje koje su je držale.
Njezine opake točkice od očiju blistale su od mržnje. Na trenutak je
uzaludno udarala po grabljama; a onda odjednom, bez upozorenja,
zakoprcala se u očajničkom grču od kojeg su se sva trojica
prestrašeno odmaknula.
Nešto je zazujalo kroz Charlesov mozak. Glasan šum, metalan i
prodoran, milijardu metalnih žica koje odjednom plešu i vibriraju.
Silovito je drhtao; zvonki tresak metala ga je zaglušivao i zbunjivao.
Teturavo je ustao i ustuknuo; i druga su dvojica učinili isto, blijedi i
potreseni.
„Ako je ne možemo ubiti iz puške“, protisnuo je Peretti,
„možemo je utopiti. Ili je spaliti. Ili joj zabiti iglu u mozak.“ Borio se
da zadrži grablje, da i dalje drži bubu zarobljenom.
„Ja imam teglu formaldehida“, promrmljao je Daniels. Prsti su
mu nespretno petljali oko puške. „Kako ovo radi? Nikako ne mogu
–“
Charles je dograbio pušku od njega. „Ja ću je ubiti.“ Čučnuo je,
pogledao i naciljao, i napipao otopnac. Buba je šibala i koprcala se.
Njezino polje sile lupalo mu je u ušima, ali je čvrsto stiskao pušku.
Prst mu se zgrčio...
„No dobro, Charlese“, rekla je otac-stvar. Dograbili su ga snažni
prsti, paralizirajući stisak oko oba zapešća. Puška mu je ispala dok
se uzaludno otimao. Otac-stvar odgurnula je Perettija. Dječak je
odskočio a buba je, slobodna od grablji, pobjedonosno kliznula niz
svoj tunel.
„Za ovo ćeš dobiti batina, Charlese“, tupila je dalje otac-stvar.
„Što te spopalo? Tvoja jadna majka skoro je poludjela od brige.“
Bila je tamo, skrivena u sjeni. Čučala u tami i gledala ih. Njezin
miran, bezosjećajan glas, a odurna parodija glasa njegovog oca,
odjekivao mu je u uhu dok ga je nesmiljeno vukla prema garaži.
Njezin hladni dah puhao mu je u lice, ledeno-slatkasti vonj, poput
raspadajuće zemlje. Snaga joj je bila ogromna; nije mogao ništa.
„Ne bori se“, rekla je mirno. „Dođi, u garažu. Ovo je za tvoje
dobro. Ja znam što treba, Charlese.“
„Jesi li ga našao?“ dobacila je njegova majka zabrinuto,
otvarajući stražnja vrata.
„Da, našao sam ga.“
„Što ćeš mu učiniti?“
„Malo mu dati po turu.“ Otac-stvar podigla je garažna vrata. „U
garaži.“ Na polusvjetlu joj se blagi osmjeh, bezdušan i potpuno bez
emocija, pojavio na usnama. „Ti se vrati u boravak, June. Ja ću se
pobrinuti za ovo. To meni bolje leži. Tebi je uvijek teško padalo
kažnjavati ga.“
Stražnja vrata su se s oklijevanjem zatvorila. Kad je svjetla
nestalo, Peretti se sagnuo i napipao zračnu pušku. Otac-stvar istog
se trena ukočila. „Idite doma, dečki“, protisnula je. Peretti je
neodlučno stajao, stežući pušku.
„Kreni“, ponovila je otac-stvar. „Odloži tu igračku i gubi se
odavde.“ Polako je krenula prema Perettiju, stežući Charlesa jednom
rukom, drugom posežući prema Perettiju. „Zračne su puške
zabranjene u gradu, sinko. Zna li ti otac da je imaš? Grad je donio
propis protiv njih. Mislim da je bolje da mi je predaš prije nego –“
Peretti ju je pogodio u oko.
Otac-stvar progunđala je i popipala svoje upropašteno oko.
Najednom je zamahnula na Perettija. Peretti se odmaknuo niz kolni
ulaz, pokušavajući napeti pušku. Otac-stvar je posegnula. Njezini
snažni prsti istrgnuli su pušku iz Perettijevih ruku. Bez riječi, otac-
stvar je polomila pušku udarivši njom u zid kuće.
Charles se otrgnuo i otupjelo potrčao. Gdje bi se mogao sakriti?
Bila je između njega i kuće. Već se vraćala prema njemu, crna siluetu
koja se pažljivo šuljala, provirujući u tamu, pokušavajući ga
razaznati. Charles se povlačio. Kad bi se samo imao gdje sakriti...
Bambus.
Brzo se ušuljao među bambus. Stabljike su bile velike i stare.
Sklopile su se za njim s blagim šuštanjem. Otac-stvar pipala je po
džepovima; kresnula je jednu žigicu, a onda je cijela kutija buknula.
„Charlese“, rekla je. „Znam da si ovdje negdje. Nema se svrhe
skrivati. Samo otežavaš stvari.“
Dok mu je srce čekićalo, Charles je čučao među bambusom. Tu
su otpad i prljavština trunuli. Korov, smeće, papiri, kutije, stara
odjeća, daske, limene konzerve, boce. Pauci i daždevnjaci migoljili su
se oko njega.
Bambus se njihao na noćnom vjetru. Kukci i prljavština.
I još nešto.
Obris, nijemi, nepomični obris koji je rastao iz hrpe smeća poput
nekakve noćne gljive. Bijeli stup, kašasta masa koja je vlažno blistala
na mjesečini. Obavijena mrežama, pljesniva čahura. Imala je
neodređene ruke i noge. Nejasnu poluoblikovanu glavu. Zasad se
crte nisu oblikovale. Ali mogao je vidjeti što je to.
Majka-stvar. Raste tu u prljavštini i vlazi, između garaže i kuće.
Iza naraslog bambusa.
Bila je skoro spremna. Još nekoliko dana i dostigla bi zrelost.
Bila je još larva, bijela i meka i kašasta. Ali sunce će je osušiti i
ugrijati. Otvrdnuti joj ljušturu. Učiniti je tamnom i snažnom. Izaći
će iz svoje čahure, i jednog dana kad njegova majka prođe pokraj
garaže... Iza majka-stvari bile su druge bijele kašaste larve, koje je
buba nedavno izlegla. Malene. Tek su počele postojati. Vidio je gdje
se otac-stvar otkinula; mjesto gdje je izrasla. Ovdje je dozrela. A u
garaži, njegov je otac naišao na nju.
Charles se počeo otupjelo odmicati, mimo trulih dasaka, smeća
i otpadaka, kašastih gljivastih larvi. Slabašno je posegnuo da se
uhvati za ogradu – i ustuknuo.
Još jedna. Još jedna larva. Ovu nije odmah uočio. Nije bila
bijela. Već je potamnjela. Mreža, kašasta mekoća, vlažnost, nije ih
bilo. Bila je spremna. Malo se pokrenula, slabašno pomakla ruku.
Charles-stvar.
Bambus se razmaknuo, i ruka otac-stvari čvrsto je stegnula
dječakovo zapešće. „Stani baš tu“, rekla je. „Ovo je pravo mjesto za
tebe. Ne miči se.“ Drugom je rukom poderala ostatke čahure koja je
sputavala Charles-stvar. „Pomoći ću joj da izađe – još je pomalo
slaba.“
I zadnji komadić vlažnog sivila je zguljen, i Charles-stvar se
izvukla. Nesigurno se batrgala dok joj je otac-stvar raskrčivala put
do Charlesa.
„Ovamo“, progunđala je otac-stvar. „Ja ću ti ga pridržati. Kad
se nahraniš imat ćeš više snage.“
Usta Charles-stvari su se otvorila i zatvorila. Pohlepno je
posegnula prema Charlesu. Dječak se divljački otimao, ali silno
snažna ruka otac-stvari ga je čvrsto držala.
„Prestani s tim, mladiću“, naredila je otac-stvar. „Bit će ti mnogo
lakše ako samo –“
Vrisnula je i počela se grčiti. Pustila je Charlesa i zateturala
unatrag. Tijelo joj se silovito trzalo. Udarala je u garažu, udovi su joj
mahali. Neko vrijeme je padala i skakutala u plesu agonije. Cvilila
je, stenjala, pokušala otpuzati. Postupno se smirila. Charles-stvar se
slegla u nijemu hrpu. Ležala je tupo među bambusom i trulim
smećem, tijela mlitavog, lica bezizražajnog i praznog.
Konačno se otac-stvar prestala micati. Čulo se samo tiho
šuštanje bambusa na noćnom vjetru.
Charles se nespretno podigao. Zakoračio je na cementirani kolni
ulaz. Peretti i Daniels prišli su mu, raširenih očiju i oprezni. „Nemoj
joj prilaziti“, zapovjedio je Daniels strogo. „Još nije mrtva. To zna
malo potrajati.“
„Što si učinio?“ promucao je Charles.
Daniels je s uzdahom olakšanja odložio kantu kerozina. „Našao
sam ovo u garaži. Mi Danielsovi uvijek smo koristili kerozin protiv
komaraca, dolje u Virginiji.“
„Daniels je izlio kerozin niz kukčev tunel“, objasnio je Peretti,
još zapanjen. „On se tome dosjetio.“
Daniels je oprezno šutnuo iskrivljeno tijelo otac-stvari. „Sad je
mrtva. Umrla je čim je kukac umro.“
„Mislim da će i drugi pomrijeti“, rekao je Peretti. Razmaknuo je
bambus da pogleda larve koje su rasle tu i tamo među smećem.
Charles-stvar nije se uopće pomakla, kad je Peretti zabio vrh štapa u
njezina prsa. „Ova je mrtva.“
„Bolje da se pobrinemo da budemo sigurni“, rekao je Daniels
odlučno. Podigao je tešku kantu kerozina i donio je do ruba
bambusa. „Ispustila je kutiju žigica na kolnom ulazu. Nađi ih,
Peretti.“
Pogledali su se.
„Naravno“, rekao je Peretti tiho.
„Bolje da odvrnemo crijevo“, rekao je Charles. „Da se
pobrinemo da se ne proširi.“
„Hajdemo“, rekao je Peretti nestrpljivo. Već se udaljavao.
Charles je žurno krenuo za njim i počeli su tražiti žigice u tami
obasjanoj mjesečinom.
BIBLIOTEKA ARAKIS
01 Philip K. Dick: ELEKTRIČNI SNOVI (2017.)
…………………………………………………………………………………………………………………………

NAKLADNIK
Hangar 7, Zagreb

ZA NAKLADNIKA
Ivana Vukelić

GLAVNI UREDNIK
Davorin Horak

GRAFIČKI UREDNIK
Davorin Horak

LEKTORICA
Milena Benini

DIZAJN I GRAFIČKA PRIPREMA


Hangar 7 DTP Studio

ILUSTRACIJA NA NASLOVNICI
Davorin Horak i Ivana Vukelić

TISAK
WEB2TISAK

NAKLADA
500 primjeraka

Tiskanje završeno u studenom 2017. u Zagrebu