You are on page 1of 121

Amir Halep

Zenica, 2019.
Izdavač
Institut za privredni inženjering d.o.o., Zenica

Za izdavača
Dr. sc. Fuad Klisura

Recenzenti
Dr. sc. Nermina Zaimović Uzunović
Dr. sc. Željko Novinc

Lektura
Dijana Hasanica

-----------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

006.91

HALEP, Amir
Mjerenja u fizici i tehnici / Amir Halep. - Zenica : Institut za privredni inženjering, 2019. –
120 str. : ilustr. ; 25 cm

O autoru: str. 120. - Bibliografija uz svako poglavlje. - Registar.

ISBN 978-9958-886-19-5

COBISS.BH-ID 27738374
-----------------------------------

2
SADRŽAJ

PREDGOVOR 4
1. UVOD U MJERENJA …………………………………………………………….. 5
1.1. Pojam i zadaci metrologije ………………………………………………………. 5
1.2. Mjerenje i kontrola ………………………………………………………………... 6
1.3. Karakteristike mjernih sistema ………………………………………………….. 14
1.4. Sistemi mjernih jedinica …………………………………………………………. 24
1.5. Kalibracija i baždarenje mjernih sredstava ……………………………………. 25
2. SREDSTVA MJERENJA I KONTROLE ……………………………………….. 31
2.1. Osnovni pojmovi o sredstvima mjerenja i kontrole …………………………… 31
2.2. Mjerenje dužine, površine i zapremine ………………………………………… 31
2.2.1. Mjerenje dužine …………………………………………………………………... 31
2.2.2. Mjerenje površine ………………………………………………………………… 34
2.2.3. Mjerenje zapremine ……………………………………………………………… 34
2.3. Mjerenje mase ……………………………………………………………………. 35
2.4. Mjerenje vremena ………………………………………………………………... 40
2.5. Mjerenje električne struje i napona …………………………………………….. 43
2.6. Mjerenje temperature ……………………………………………………………. 62
2.7. Mjerenje količine supstance …………………………………………………….. 66
2.8. Mjerenje jačine svjetlosti ………………………………………………………… 67
2.9. Registratori, osciloskopi i analizatori …………………………………………… 68
2.10. Brojači ……………………………………………………………………………... 77
2.11. Električno mjerenje neelektričnih veličina ……………………………………... 79
2.12. Mjerni sistemi ……………………………………………………………………... 85
3. ODRŽAVANJE SREDSTAVA MJERENJA I KONTROLE …………………… 88
3.1. Osnovni pojmovi o održavanju ………………………………………………….. 88
3.2. Registar sredstava mjerenja i kontrole ………………………………………… 92
3.3. Planiranje i programiranje održavanja …………………………………………. 94
3.4. Rezervni dijelovi i materijali održavanja ……………………………………….. 95
3.5. Vlastito i eksterno održavanje …………………………………………………... 97
3.6. Mjerenje uspješnosti održavanja ……………………………………………….. 97
4. PLANIRANJE MJERENJA ……………………………………………………… 99
4.1. Uvod u planiranje mjerenja ……………………………………………………… 99
4.2. Obrada rezultata mjerenja ………………………………………………………. 100
4.3. Prikazivanje rezultata mjerenja …………………………………………………. 103
4.4. Mjerna nesigurnost ………………………………………………………………. 106
4.5. Odabir sredstava mjerenja i kontrole …………………………………………... 109
4.6. Primjeri planova mjerenja i kontrole ……………………………………………. 110
5. LABORATORIJSKI MENADŽMENT …………………………………………… 112
5.1. Uvod u laboratorijski menadžment ……………………………………………... 112
5.2. Osnove laboratorijskog menadžmenta ………………………………………… 112
POPIS POJMOVA 116
O AUTORU 120

3
PREDGOVOR

Ova knjiga je napisana sa namjerom da se u sažetoj formi predstavi mjeriteljska struka. Povod za
pisanje knjige je bila činjenica da naša stručna literatura oskudijeva djelima koja u sažetoj formi izlažu ono
što je najbitnije iz oblasti mjeriteljstva (metrologije). Premda je ova knjiga sažete forma u njoj su opisani
mnogi značajni aspekti mjeriteljstva koji su u mnogo obimnijim djelima izostavljeni ili tek napomenuti.

Kao referenca za pisanje ove knjige je iskorištena relevantna domaća i strana stručna literatura te
vlastito iskustvo i iskustvo drugih stručnjaka. Reference su navedene u svakom poglavlju kao literatura za
dalje proučavanje predmetne problematike. Knjiga je primarno upućena praktičarima, a tek sekundarno
akademskoj zajednici. Međutim, knjiga može poslužiti i kao dodatna literatura studentima kako
dodiplomskog tako i postdiplomskog studija koji slušaju kolegije mjeriteljstva.

I pored najvećih nastojanja autora moguće je da su se potkrali propusti te su sve dobronamjerne


primjedbe dobrodošle i biće uvažene sa zahvalnošću.

Na kraju imam ugodnu dužnost da se zahvalim svima koji su na bilo koji način pomogli u pisanju
ove knjige. Posebno se zahvaljujem recenzentima prof. dr. Nermini Zaimović Uzunović i doc. dr. Željku
Novincu te direktoru IPI Instituta doc. dr. Fuadu Klisuri. Posebnu zahvalnost dugujem i prof. dr. Zvonimiru
Jakoboviću na veoma korisnim savjetima i uputama.

Zenica, 2019. Autor

4
1. UVOD U MJERENJA

1.1. Pojam i zadaci metrologije

Metrologija (engleski: metrology) je znanstvena disciplina koja se bavi mjerenjima [5, 17]. Naziv
je nastao spajanjem starogrčkih riječi metron (μέτρον) – mjera i logos (λόγος) – znanost. Za metrologiju se
koristi i naziv mjeriteljstvo. U starogrčkom jeziku pojam metrologia (μετρολογία) je imao značenje „teorija
odnosa“. Smatra se da je savremena metrologija utemeljena krajem 18. stoljeća tokom Francuske
Revolucije kada je definisana jedinica za mjerenje dužine metar kao desetmilionski dio dužine dijela
meridijana između pola i ekvatora te je na taj način kreiran decimalni metarski sistem jedinica. Pogrešno
je metarski sistem nazivati metrički premda se taj izraz sreće u literaturi. Prije nego što je definisan metar
ljudi su koristili razne druge jedinice za mjerenje dužine, od kojih se neke i danas koriste kao što su npr.
stopa, milja i druge.

Međutim, ljudi su se mjerenjima bavili oduvijek te historija mjerenja praktično počinje od kada
počinje historija ljudskog roda. Još prije 5000 godina u tadašnjem Egiptu graditelji faraonskih hramova i
piramida su kažnjavani smrtnom kaznom, ako bi zaboravili ili zanemarili svoju dužnost kalibracije
(umjeravanja) etalonske jedinice dužine za svakog punog mjeseca [6]. Uslijed ovako strogog nadzora
faraonske piramide su građene izuzetno tačno. Potrebno je navesti citate dvojice uglednih znanstvenika koji
govore o značaju mjerenja. Npr. Fransis Bekon (Francis Bacon), je izjavio „Bez mjerenja nema znanosti“,
a Viljem Tomson Kelvin (William Thomson Kelvin) je izjavio „Ono što se ne može mjeriti, ne može se ni
poboljšati“.

Zadaci metrologije su:

1. definisanje međunarodno prihvaćenih mjernih jedinica,


2. ostvarenje mjernih jedinica znanstvenim (naučnim) metodama i
3. utvrđivanje lanca sljedljivosti pri određivanju i dokumentovanju tačnosti mjerenja [6].

Primjer međunarodno prihvaćene jedinice je jedinica za dužinu metar koja je ostvarena korištenjem
lasera. Metar se danas ostvaruje kao dužina puta što ga svjetlost pređe u vakuumu tokom vremenskog
perioda od 1/299 792 458 sekundi. Dakako da je za ovakvo ostvarenje metra potreban poseban uređaj.

Postoje tri kategorije metrologije sa različitim nivoima složenosti i tačnosti:

• znanstvena (teorijska) metrologija,


• industrijska (praktična) metrologija i
• zakonska metrologija [6].

Znanstvena (teorijska) metrologija bavi se organizacijom i razvojem mjernih etalona i njihovim


održavanjem [6]. Znanstvena metrologija se dijeli u slijedeće oblasti: masa, elektricitet, dužina, vrijeme i
frekvencija, termometrija, jonizacijsko zračenje i radioaktivnost, fotometrija i radiometrija, protok, akustika
i količina supstance (tvari). Industrijska (praktična) metrologija osigurava prikladno funkcionisanje mjerila
koja se upotrebljavaju u industriji i u procesima proizvodnje i ispitivanja, jer ova mjerila osiguravaju
kvalitet industrijskih i zanatskih proizvoda [6]. Medicinska metrologija također spada u kategoriju praktične

5
metrologije. Zakonska metrologija obuhvata mjerenja u javnom prometu dobara, usluga i informacija, a
određena je državnim zakonima na temelju međunarodnih dogovora kao što je npr. vaganje robe pri prodaji
iste [6]. Zakonska metrologija razmatra zakonita mjerila kao što su: mjerila koja se upotrebljavaju u
trgovačkim poslovima, mjerila koja se upotrebljavaju u zdravstvu i druga mjerila propisana zakonom.

1.2. Mjerenje i kontrola

Mjerenje (engleski: measurement) je proces kojim se dobiva brojčana vrijednost mjerne veličine
[2,3]. Mjerna veličina (engleski: measurand, measured variable) je veličina kojoj se mjerenjem određuje
brojčana vrijednost [1]. Stariji naziv za mjernu veličinu je fizikalna veličina. Samo mjerenje se obavlja
pomoću mjernih sredstava (engleski: measurement equipment). Umjesto naziva mjerna sredstva često se
koristi i naziv mjerna oprema te naziv mjerni pribor. U mjerna sredstva spadaju: mjerila, mjere i pomoćna
sredstva. Mjerilo (engleski: gauge) je uređaj ili mjerni instrument pomoću koga se obavlja mjerenje, a mjera
(engleski: weight) je element koji ostvaruje neku mjernu jedinicu [6].

U pomoćna sredstva (engleski: auxiliary devices) spadaju: stalci, podloge, držači i slično. Npr. kada
se obavlja vaganje tada je vaga mjerilo, a tegovi (utezi) su mjere što je ilustrovano na slici 1.2.1. Stalak na
koji je vaga postavljena je pomoćno sredstvo. Mjerni uređaj (engleski: measurement device) je uređaj kojim
se vrši mjerenje. Primjer uređaja za mjerenje je analizator dimnih gasova (plinova). Zakonita mjerila
(engleski: legal instruments) su mjerila koja se primjenjuju u oblastima: zaštite zdravlja ljudi i životinja,
zaštite okoline i tehničke sigurnosti, prometa dobara i usluga i zaštite potrošača te postupka pred upravnim
i pravosudnim organima [6].

Sl. 1.2.1. Vaganje

Mjerni instrumenti (engleski: measuring instrument ) su sprave koje samostalno ili u sklopu nekog
uređaja služe za mjerenje [5]. Često se za mjerni instrument koristi naziv mjerač.

Mjerni instrumenti u načelu dobivaju naziv prema mjernoj veličini koju mjere, a ne prema mjernoj
jedinici te se npr. instrument za mjerenje pritiska (tlaka) naziva tlakomjer, ali na žalost usvojen je i naziv

6
barometar za mjerni instrument za mjerenje atmosferskog pritiska. Naime tokom 19. stoljeća u većini jezika
mnogi su instrumenti nazvani prema mjernim jedinicama, pa se nazivaju voltmetar, ampermetar, ommetar,
vatmetar itd. U ovome smislu bi ispravniji naziv za voltmetar bio naponometar, a za ampermetar ispravan
naziv bi bio strujometar. Osim navedenog sufiksa –metar može se koristiti i sufiks –mjer što je iskorišteno
za kreiranje naziva tlakomjera, brzinomjera itd. Sufiks –metar je u duhu usvajanja internacionalnih pojmova
dok je sufiks –mjer u duhu tzv. jezičkog purizma tj. kreiranja domaćih naziva. Ne postoji stroga granica
između pojmova mjerni uređaj i mjerni instrument, ali najčešće su mjerni uređaji veoma složene sprave te
se sukladno tome obično pojam mjerni uređaj odnosi na složena mjerila.

Sl. 1.2.2. Indikator, registrator i brojač (brojilo)

Mjerni instrumenti se dijele na indikatore, registratore i brojače (brojila). Indikatori (engleski:


indicators) pokazuju trenutnu vrijednost mjerne veličine, dok registratori (engleski: recorders) imaju
mogućnost da trajno zabilježe promjenu mjerne veličine tokom vremena što je ilustrovano na slici 1.2.2.
Npr. za indikaciju brzine vozila se koristi tahometar, a za bilježenje brzine vozila se koristi tahograf. U
upotrebi je i pojam pisač koji se koristi za registratore koji na širokim dugim trakama (vrpcama) papira
ispisuju promjenu mjerne veličine. Također u literaturi se za registratore koristi i naziv registracioni
instrumenti [9]. Pisači konstruisani tako da mogu registrovati brze promjene mjerne veličine se zovu
oscilografi (engleski: oscillograph) [9].

Osciloskopi (engleski: oscilloscope) su mjerni uređaji koji omogućuju prikaz signala u ovisnosti o
vremenu. Savremeni osciloskopi omogućavaju registrovanje vremenskih signala veoma visokih
frekvencija. Osciloskop je instrument prvenstveno namijenjen za posmatranje vremenske promjene
električnih signala, ali se koristi i za indirektno mjerenje neelektričnih mjernih veličina. Prikaz je
dvodimenzionalan s tim da je na osi x vrijeme, a na osi y iznos signala. To je nezaobilazan instrument ne
samo u svim granama elektrotehnike već u mjerenjima općenito.

Srodan instrument je analizator spektra (engleski: spectrum analyzer) signala koji je namijenjen za
prikazivanje frekventne ovisnosti signala. Na x osi analizatora spektra je frekvencija, a na y osi je iznos
signala. Danas se osciloskopi i analizatori spektra najčešće konstruišu u digitalnoj tehnologiji uz prikaz
signala na displeju, a vrlo često jedan instrument omogućava obje funkcionalnosti. Posebna vrsta

7
registratora su zapisivači podataka (engleski: data logger). Zapisivači podataka su digitalni elektronski
uređaji koji memorišu rezultate mjerenja u zadanim intervalima tokom zadanog vremena. Mogu biti
opremljeni displejem za indikaciju mjerenja i dijagrama, a također često mogu i mjeriti pojedine veličine.
Mogu se i spajati na računar u svrhe podešavanja i arhiviranja podataka o mjerenjima. Kolektori podataka
(engleski: data collector) su također digitalni elektronski uređaji koji memorišu rezultate mjerenja, ali za
razliku od zapisivača podataka, osim rezultata mjerenja mogu memorisati i druge vrste podataka. Npr. u
kolektor podataka se mogu i ručno unositi podaci putem tastature. Kolektori podataka se također mogu
spajati na računar. Savremeni mjerni sistemi, kao što su npr. automatizovane hidrometeorološke stanice,
mogu vršiti mjerenja i memorisanje rezultata mjerenja više mjernih veličina, te vršiti obradu rezultata
mjerenja, a također su opremljeni za prijenos podataka na daljinu.

Brojač (engleski: counter) je uređaj koji pohranjuje, a ponekad i prikazuje koliko puta se određeni
događaj ili proces dogodio. Prema konstrukciji brojači se dijele na mehaničke i elektronske. U najširoj
primjeni su brojač utrošene električne energije (strujomjer), vodomjer, brojač pređenih kilometara vozila,
brojač vremena (tajmer) i brojač odrađenih radnih sati.

Osim prethodno navedene definicije mjerenja u literaturi se još navode matematička i informacijska
definicija mjerenja [7]. Matematička definicija tretira mjerenja kao postupak kojim se svojstvu neke
manifestacije objekta pridružuju objektivno brojevi, na takav način, da opisuju tu manifestaciju. Prema
informacijskoj definiciji, mjerenje se tumači kao tok informacija, a svaki istraživački proces i objekt, izvor
su beskonačno mnogo latentnih informacija.

Mjerna jedinica (engleski: measuring unit) je dogovorno definisana i prihvaćena veličina sa kojom
se ostale veličine iste vrste porede u cilju izražavanja odnosa tih dviju veličina. Npr. pri vaganju se najčešće
koristi mjerna jedinica kilogram [2, 6].

Rezultat mjerenja (engleski: measuring result) se izražava pomoću najmanje tri podatka:

1. nazivom ili znakom (simbolom) mjerne veličine,


2. brojčanom vrijednosti (iznosom) mjerne veličine i
3. nazivom ili znakom mjerne jedinice [1].

Npr. pri vaganju znak (simbol) mase je m, a znak za mjernu jedinicu je kg te se kao rezultat mjerenja
dobiva npr.:

m = 76 kg

U ovom primjeru masa je mjerna veličina, a kilogram je mjerna jedinica. Ovakva brojčana
vrijednost (iznos) mjerne veličine je tzv. skalarna veličina. Osim navedena tri podatka daju se i dodatni
podaci od kojih su najbitniji mjerna nesigurnost i faktor pokrivanja. Nijedno mjerenje nije potpuno tačno
te se netačnost mjerenja najčešće izražava kroz mjernu nesigurnost i faktor pokrivanja.

Mjerna nesigurnost U (engleski: measurement uncertainty) je mjera kvalitete mjernog rezultata,


koja omogućava da se mjerni rezultati uspoređuju s drugim rezultatima, referencama, specifikacijama ili
etalonima. Mjernu nesigurnost treba razlikovati od granica dopuštene greške mjerila Δ (engleski:
measurement tolerance).

8
Naime, obično su granice dopuštene greške mjerila Δ barem pet puta veća od mjerne nesigurnosti
[8, 9]. Ako je vaganje urađeno običnom kućnom vagom koja ima označene samo kilograme, tada se mjerna
nesigurnost može procijeniti na veličinu najmanjeg podioka na skali vage 1 kg podijeljeno sa tj. 1/
= 0,6 kg (slika 1.2.3.) [8]. Dakle iznos mjerne nesigurnosti je U = 0,6 kg, a ako se pogledaju tehnički podaci
ove vage može se pronaći da su granice dopuštene greške ove vage npr. ±3 kg ili čak i više. Netačnost
mjerenja se ne izražava kroz granice dopuštene greške, jer su te granice određene tako da se tačan rezultat
sigurno nalazi unutar tih granica i zato su te granice preširoke. Sa vrlo velikom vjerovatnoćom (koja je
izražena faktorom pokrivanja) se može očekivati da se upravo unutar (uskih) granica koje određuje mjerna
nesigurnost nalazi tačan rezultat. Mjerni rezultat sa mjernom nesigurnosti se iskazuje u obliku:

Y = y ±U

U konkretnom primjeru rezultat mjerenja sa mjernom nesigurnosti je:

m = (76,0 ± 0,6) kg

Faktor pokrivanja k (engleski: coverage factor) izražava vjerovatnoću da se tačan rezultat nalazi
unutar raspona ±U. Ako je k = 1 tada je vjerovatnoća 68 %, a ako je k = 2 tada je vjerovatnoća 95 % te pri
k = 3 vjerovatnoća je veća od 99 %. Dakle što je faktor pokrivanja veći validnost rezultata mjerenja je veća.

Sl. 1.2.3. Skala vage sa najmanjim podiokom od 1kg

Brojčana vrijednost se uvijek zaokružuje i to tako da rezultat ima onoliko cifara kolika je mjerna
nesigurnost. Npr. ako se koristi vaga čija mjerna nesigurnost je 5 grama uz faktor pokrivanja 3 tada će se
navesti da je rezultat mjerenja:

m = (76,000 ± 0,005) kg
k=3

Dogovorno znak mjerne veličine se zapisuje ukošeno (kurziv), a jedinice uspravno. Pogrešno je
pisati, npr. m = {75}[kg] ili m = 75[kg]. Također, danas je, pogrešno u veličinskim formulama pisati mjerne
jedinice u uglastim zagradama, iako se nekada tako radilo. Pravilno je pisati m = 75 kg, tj. između brojčane
vrijednosti i znaka mjerne jedinice je potrebno staviti mali razmak, jer je mali razmak znak množenja.

9
Mjerna metoda (engleski: method of measurement) je opći opis logičkog niza postupaka, koji se
upotrebljavaju za provedbu mjerenja [6]. Primjer mjerne metode je mjerenje električne otpornosti U-I
metodom. Mjerne metode se dijele na osnovu toga šta se poredi i kako se poredi na:

• direktne (izravne) i
• indirektne (neizravne).

Ako se mjerenjem porede dvije veličine iste prirode, tada se mjerenje obavlja direktnom metodom.
Npr. pri mjerenju mase pomoću vage sa polugom se poredi masa vaganog predmeta sa masom tegova. Ako
se, na osnovu poznatih relacija, mjerenjem porede veličine različite prirode, tada se mjerenje vrši
indirektnom metodom. Mjerenje električne otpornosti U-I metodom je primjer indirektne metode, jer se
mjere struja i napon, a otpor računa.

Mjerni princip (načelo) (engleski: measurement principle) je znanstveni temelj mjerne metode tj.
pojava koja služi kao temelj mjerenja [6]. Npr. Omov zakon je znanstveni temelj navedene U-I metode
mjerenja električne otpornosti. Model mjerenja (engleski: measurement model) je matematički model koji
opisuje funkcionalnu zavisnost mjerne veličine Y od ulaznih varijabli Xi:

Ulazne varijable Xi su sve varijable koje utiču na rezultata mjerenja kao što su npr. temperatura,
strana magnetna polja i druge.

Procedura (postupak) mjerenja (engleski: measurement procedure) je detaljni opis mjerenja prema
jednom ili više mjernih principa, za datu metodu mjerenja, temeljen na modelu mjerenja i uključuje sve
proračune za dobivanje mjernog rezultata [6]. Referentna procedura (postupak) mjerenja je procedura koja
je potpuno opisana i za koju je dokazano da je validna.

Proces mjerenja (engleski: measurement process) je skup aktivnosti koji uključuje planiranje
mjerenja, pripremu mjerenja, mjerenje te obradu i evaluaciju rezultata mjerenja [3, 10]. Proces mjerenja je
ilustrovan na slici 1.2.4. Može se primijetiti da proces mjerenja počinje planiranjem mjerenja.

Sl. 1.2.4. Proces mjerenja

Plan mjerenja daje odgovor na pitanja šta mjeriti i kako mjeriti. U planu mjerenja je potrebno
navesti šta se mjeri, kojim mjernim sredstvima se mjeri, koje mjerne metode se koriste, po potrebi se daje
dizajn mjernih uređaja, propisuje se procedura mjerenja te kako će se obraditi i evaluirati rezultati mjerenja.
Tokom pripreme mjerenja pripremaju se sva potrebna mjerna sredstva te obavljaju odgovarajuće edukacije
za njihovu upotrebu. Po potrebi se obavlja i priprema mjernih sredstava tj. obavljaju se potrebne kalibracije
i podešavanje mjernih sredstava. Nakon što se mjerenje planski obavi vrši se obrada rezultata i evaluacija

10
samog mjerenja te ako se pokaže da mjerenje ne zadovoljava tada se kreće iz početka tj. kreira se novi plan
mjerenja itd.

Mjerni etalon (engleski: measurement standard, etalon) je ostvarena mjera, mjerilo ili referentna
supstanca (tvar) namijenjen da definiše, ostvaruje, čuva ili reprodukuje jednu mjernu jedinicu odnosno
jednu ili više poznatih vrijednosti jedne mjerne veličine kako bi mogao poslužiti kao referenca [6]. Sa
gledišta metroloških osobina razlikuju se :

• međunarodni etalon,
• državni (nacionalni) etaloni,
• referentni etaloni i
• radni etaloni.

Međunarodni etalon (engleski: international standard) je etalon koji se koristi za cijeli svijet, dok
se državni (nacionalni) etalon (engleski: national standard) koristi na nivou jedne države [6]. Državni
etalon se koristi kao primarni etalon u svakoj državi. Međunarodni etaloni su u nadležnosti Međunarodnog
biroa za tegove i mjere (engleski: International Bureau of Weights and Measures) koji se nalazi u Sevru, u
Francuskoj. Referentne etalone (engleski: reference standard) koriste značajne laboratorije i referentni
etaloni se koriste kao sekundarni etaloni, a radne etalone (engleski: working standard) koriste preduzeća,
manje značajne laboratorije, fakulteti i slične institucije za svoje interne potrebe.

Najveću tačnost ima međunarodni etalon. U načelu državni etalon je najtačniji etalon u datoj državi
premda se može desiti da neka laboratorija ili preduzeće posjeduju tačniji etalon od državnog. U ovome
smislu se vrši provjera etalona tj. radni etaloni se upoređuju sa referentnim, a referentni sa državnim
etalonima i na kraju državni etaloni se upoređuju sa međunarodnim etalonom. Na ovaj način se postiže
sljedljivost. Sljedljivost (engleski: traceability) je osobina da se rezultat nekog mjerenja može dovesti u
vezu sa odgovarajućim državnim i međunarodnim etalonom preko neprekinutog lanca upoređivanja [6].

Npr. međunarodni etalon metra se počev od 1983. godine ostvaruje kao dužina puta što ga svjetlost
prevali u vakuumu tokom vremenskog perioda od 1/299 792 458 sekunda. Metar se ostvaruje pomoću
uređaja koji mjeri talasnu dužinu jodom stabiliziranog helijsko-neonskog lasera. Većina država danas ima
iste ili slične uređaje kakve ima i Međunarodni biro za tegove i mjere. Na nižim nivoima tj. kao referentni
i radni etaloni se upotrebljavaju mjere kao što su mjerni blokovi, a sljedljivost se osigurava optičkom
interferometrijom kako bi se odredila dužina mjere dovođenjem u vezu s prethodno spomenutom talasnom
dužinom svjetlosti lasera. Prvi međunarodni etalon metra koji se koristio od 1799. do 1889. godine je bila
šipka od platine, kvadratnog presjeka, dužine 1000 mm. Od 1889. do 1960. etalon je bio šipka napravljena
od legure (slitine) 90% platine i 10% iridijuma (sl. 1.2.5.). Ovaj etalon se i danas čuva u Međunarodnom
birou za tegove i mjere. Od 1960. do 1983. godine je međunarodni etalon metra ostvarivan uređajem koji
je mjerio talasnu dužinu elektromagnetnog spektra atoma kriptona.

Sl. 1.2.5. Stari međunarodni etalon metra (koristio se od 1889. do 1960.)

11
Certificirana (potvrđena) referentna supstanca (tvar) (engleski: certified reference material) je
homogena i stabilna supstanca s obzirom na zadane osobine, prilagođena za kalibraciju uređaja, ocjenu
mjernoga postupka ili dodjeljivanje vrijednosti materijalu [6]. Primjer referentne supstance je smjesa kisika
i dušika u zadanom odnosu (npr. 90% kisik i 10% dušik) koja se koristi za kalibraciju analizatora gasova
(plinova).

Specificirano (naznačeno) mjerno područje (engleski: specified measuring range) je područje


mjerenja mjernog instrumenta u kome instrument mjeri sa propisanom tačnošću [11]. Npr. vaga prikazana
na slici 1.2.3. ima mjerno područje od 0 do 150 kg. Najčešće se mjerno područje poklapa sa pokaznim
područjem skale instrumenta, ali kod pojedinih instrumenata nije tako. Na slici 1.2.6. je prikazan
termometar kod koga je mjerno područje od ‒20 °C do 40 °C, a cjelokupno područje skale je od ‒40 °C do
50 °C. Cjelokupno područje skale se zove pokazno područje mjernog instrumenta [9]. Može se zapaziti da
je početak i kraj mjernog područja na skali termometra označen tačkicama. Područje se označava riječima
„od“ i „do“ ili trotačkom. Npr. može se navesti da je područje mjerila od 0 do 150 kg ili 0...150 kg.

Sl. 1.2.6. Termometar mjernog područja od ‒20 °C do 40 °C


i pokaznog opsega od ‒40 °C do 50 °C

Mjerni opseg (engleski: measuring span, full scale) se određuje kao razlika između najviše i najniže
vrijednosti mjernog područja. Tako npr. termometar sa slike 1.2.6. ima mjerni opseg 40 ‒ (‒20) = 60 °C, a
vaga sa slike 1.2.3. ima maksimalni mjerni opseg 150 ‒ 0 = 150 kg [11]. Bitno je napomenuti da se pojmovi
područje i opseg u našoj literaturi često poistovjećuju.

12
Mjerenja se dijele na statička i dinamička [12]. Statička mjerenja (engleski: static measurements)
su mjerenja veličina koje se ne mijenjaju znatno u toku mjerenja. Dinamička mjerenja (engleski: dynamic
measurements) su mjerenja veličina koje se brzo mijenjaju tokom mjerenja. Sve do 1950-tih godina su se
sprovodila i analizirala uglavnom statička mjerenja te se oblast statičkih mjerenja ponekada naziva klasična
mjerenja.

Podjela mjerenja, prema tehnologiji mjerila je na analogna i digitalna mjerenja. Analogna mjerenja
se provode mjerilima konstruisanim u analognoj tehnici, a digitalna mjerenja se provode digitalnim
mjerilima.

Industrijska mjerenja se dijele na: predprocesna, procesna i postprocesna. Predprocesna mjerenja


se obavljaju prije početka procesa proizvodnje, a postprocesna nakon završetka procesa proizvodnje.
Procesna mjerenja se obavljaju u toku procesa proizvodnje. U procesu proizvodnje osim mjerenja veliki
značaj ima i kontrola [15].

Kontrola (engleski: testing) je postupak provjere da li objekt kontrole zadovoljava propisane


zahtjeve [14]. Kontrola se obavlja pomoću kontrolnika. Npr. kada se izrađuju otvori bušenjem tada su
propisane dopuštene granice prečnika otvora što se provjerava pomoću mjernog čepa (trna) koji je prikazan
na slici 1.2.7. Mjerni čep ima dva kraja koji se umeću u izbušeni otvor. Kraj sa znakom IDE (engleski: GO)
mora ući u otvor, a kraj označen sa NE IDE (engleski: NO GO) ne smije ući u otvor. Mjerni čep je kontrolnik
za dimenzije otvora.

U proizvodnji elektronskih komponenti se koriste druge vrste kontrolnika. Npr. pri proizvodnji
otpornika se koriste ommetri kontrolnici na čijoj skali su dva crna i jedno bijelo polje što je ilustrovano na
slici 1.2.8. Bijelo polje prikazuje područje u kome je otpornost otpornika uredna, a crna polja označavaju
područje u kome je otpornost izvan granica. Prema načinu provedbe procesna mjerenja se dijele na mjerenja
koja se obavljaju ručno prijenosnim mjerilima i mjerenja koja se obavljaju instaliranim instrumentima.
Mjerenja instaliranim instrumentima se često nazivaju ON-LINE mjerenja, a mjerenja prijenosnim
instrumentima se nazivaju OFF-LINE mjerenjima. Ugradnja instaliranih instrumenata za mjerenje
omogućava automatizaciju procesa mjerenja. Npr. ako je potrebno da se mjeri temperatura u peći tokom
procesa proizvodnje to se može obavljati pomoću prijenosnog termometra kojim se ručno u zadanim
momentima mjeri temperatura te se ručno i bilježi u tablicu da bi se kasnije, opet ručno, iscrtao vremenski
dijagram temperature tokom procesa proizvodnje. Međutim, ako se na peć ugradi termometar koji se poveže
sa pisačem tada se dijagram dobiva iscrtan pomoću pisača tako da se značajno smanjuje količina ljudskog
rada.

Sl. 1.2.7. Mjerni čep (trn)

13
1.2.8. Kontrolni ommetar

Telemetrija (engleski: telemetry) je tehnologija koja omogućava mjerenje i prijenos podataka o


mjernim veličinama na daljinu [14]. Telemetrijski uređaji se najčešće konstruišu kao električni, ali bitno je
napomenuti da se signal o mjernoj veličini na daljinu može prenositi ne samo električnim putem već i
drugim tehnologijama. Npr. signal o temperaturi se može prenositi i pneumatskim putem tj. u vidu pritiska
vazduha tako što se mjerenje temperature vrši pomoću mijeha napunjenog uljem koji reguliše otvorenost
ventila i na taj način reguliše pritisak na početku cijevi. Pritisak se prenosi kroz cijev koja može biti duga
desetine metara, a na kraju cijevi je instrument koji pokazuje nivo pritiska i tako indirektno indicira
temperaturu.

1.3. Karakteristike mjernih sistema

Mjerni sistem (engleski: measurement system) je skup mjernih sredstava, koji su međusobno
povezani u funkcionalnu cjelinu [11]. Jedno mjerilo čini mjerni sistem tj. svako mjerilo se može posmatrati
kao mjerni sistem. Mjerni sistem je prikazan na slici 1.3.1. Sa x je označena mjerna veličina, a sa y veličina
indicirana odnosno registrovana na izlazu iz mjernog sistema. Na mjerni sistem djeluju razni uticaji
(engleski: influence quantities) kao što su temperatura, elektromagnetna polja itd. koji utiču na rezultat
mjerenja.

Sl. 1.3.1. Mjerni sistem

14
Posljednjih decenija se električni mjerni instrumenti jako mnogo koriste i za mjerenje neelektričnih
veličina. Danas se većina mjernih sistema realizuje u vidu električnog mjernog sistema. Električni mjerni
sistem kao što je prikazano na slici 1.3.2. sadrži tri dijela povezana u mjerni lanac i to:

• mjerni pretvarač (senzor, ticalo),


• sklop za obradu signala sa senzora i
• indikator i/ili registrator.

Sl. 1.3.2. Mjerni lanac

Bitno je napomenuti da u mjerni sistem spadaju i dijelovi sistema na kojima se vrši mjerenje, a koji
imaju uticaja na mjerenje što je ilustrovano na primjeru mjerenja temperature tečnosti koja teče kroz cijev
što je prikazano na slici 1.3.3. Osim samog senzora u mjerni sistem spadaju i medij u koji je senzor uronjen
i koji prenosi toplotu sa kućišta na senzor te sama tečnost i cjevovod. Ovo je uzrokovano činjenicom da sve
navedeno ima uticaja na mjerenje [14].

Sl. 1.3.3. Senzor uronjen u tečnost

Na slici 1.3.1. je prikazan mjerni sistem koji mjeri jednu mjernu veličinu, ali danas nisu rijetkost
mjerni sistemi koji mjere istovremeno više veličina. Štaviše, suvremeni mjerni sistemi mogu da vrše i
obradu izmjerenih podataka.

15
Statička karakteristika (engleski: static characteristic) mjernog sistema je dijagram koji pokazuje
odnos ulaza x i izlaza y mjernog sistema kada se vrijednost ulaza neznatno mijenja sa vremenom. Statička
karakteristika može biti linearna i nelinearna kao što je ilustrovano na slici 1.3.4. Dinamička karakteristika
(engleski: dynamic characteristic) mjernog sistema pokazuje odnos ulaza x i izlaza y mjernog sistema kada
se vrijednost ulaza brzo mijenja sa vremenom. Dinamička karakteristika se izražava prijenosnom funkcijom
G(s).

Sl. 1.3.4. Primjeri linearne i nelinearne statičke karakteristike

Najvažniji parametri statičke karakteristike su:

• tačnost,
• preciznost,
• rezolucija i
• stabilnost.

Tačnost (engleski: accuracy) je pokazatelj bliskosti rezultata mjerenja i stvarne vrijednosti mjerne
veličine [3]. Za svaki mjerni sistem se navode granice dopuštene greške mjerenja. Granice dopuštene greške
(engleski: limits of permissible error, measurement tolerance) Δ se izražavaju brojčano. Npr. za termometar
sa slike 1.2.6. granice dopuštene greške se izražavaju kao ±1 °C što opet znači da je najveća prihvatljiva
greška ovog termometra 1 °C. Ako se pokaže da je greška mjerenja (engleski: measurement error) e veća
od dopuštene mjerni sistem se smatra neispravnim. Stvarna vrijednost (engleski: true value) mjerne veličine
se ne može odrediti mjerenjem tj. svako mjerenje je podložno greškama i zato se ponekad koristi dogovorna
stvarna vrijednost (engleski: conventional true value). Ova dogovorna stvarna vrijednost se naziva i
„naboljom procjenom stvarne vrijednosti“. Dogovorna stvarna vrijednost se određuje tako što se raznim
metodama koliko god je to moguće eliminišu greške mjerenja.

U tehničkim specifikacijama mjernih sistema propisane granice dopuštene greške se često


izražavaju posredno, preko klase (razreda) tačnosti. Klasa (razred) tačnosti (engleski: accuracy class) je
najveća dopuštena greška mjernog sistema izražena u procentima mjernog opsega [9]. Npr. ako je najveća

16
dopuštena greška termometra 1 °C, a mjerni opseg termometra je 60 °C tada je klasa (razred) tačnosti 1∕60
= 1,7 %. Klase (razredi) tačnosti su propisani standardima.

Greške mjerenja se prema uzroku greške dijele na:

• grube,
• slučajne i
• sistematske greške [9].

Grube greške mjerenja (engleski: gross errors) su greške koje nastaju uslijed nepažnje izvršioca
mjerenja. Primjer grube greške je kada instrument pokazuje 4,25, a izvršilac uoči 6,25 i tako zabilježi.
Slučajne greške mjerenja (engleski: random errors) su greške koje nastaju uslijed promjena slučajne
prirode. Primjer slučajne greške je kada se mjeri dužina predmeta pomoću metalnog mjerila te dolazi do
greške uslijed promjene temperature mjerila, koja izaziva izduženje mjerila. Slučajne greške mjerenja se
mogu eliminisati kroz provođenje većeg broja mjerenja i sračunavanje njihove aritmetičke sredine.

Sistematske greške mjerenja (engleski: systematic errors) nastaju uslijed više uzroka od kojih je
najčešća netačnost mjernog sistema. Npr. ako je skala termometra sa slike 1.2.6. pogrešno postavljena
spram staklene cjevčice sa živom te termometar pri svakoj vrijednosti pokazuje za 1,5 °C više od stvarne
vrijednosti tada je to sistematska greška termometra. Ovakva greška se zove korekcija ili ispravak i može
se eliminisati kalibracijom koje će pokazati veličinu iste. Za ovakav termometar se žargonski kaže „laže za
+1,5 °C“. Međutim kada je taj podatak o potrebnoj korekciji poznat sistematska greška se jednostavno
eliminiše tako što se svaka izmjerena vrijednost umanjuje za 1,5 °C.

Korekcija (engleski: correction) je vrijednost koja se algebarski oduzima od nekorigovanog


rezultata mjerenja u cilju eliminisanja sistematske greške. Drugi način eliminisanja sistematske greške jeste
množenje sa korekcionim faktorom. Korekcioni faktor (engleski: correction factor) je broj kojim se množi
neobrađeni rezultat mjerenja u cilju eliminacije sistematske greške mjerenja. Korigovani (ispravljeni)
rezultat (engleski: corrected result) je rezultat mjerenja dobijen poslije korekcije nekorigovanog
(neobrađenog) rezultata mjerenja.

Prema načinu izražavanja greške mjerenja se dijele na apsolutne i relativne. Apsolutna greška
mjerenja (engleski: absolute measurement error) je razlika između izmjerene i stvarne vrijednosti mjerne
veličine [9]. Npr. ako je izmjerena temperatura 26 °C, a stvarna temperatura je 23 °C tada se kaže da je
apsolutna greška mjerenja e = 26 ‒ 23 = 3 °C. Relativna greška mjerenja (engleski: relative measurement
error) G je količnik apsolutne greške mjerenja i stvarne vrijednosti. Npr. za navedeni slučaj mjerenja
temperature gdje je apsolutna greška 3 °C, a stvarna vrijednost 23 °C dobiva se relativna greška G = 3∕23 =
13 %.

Preciznost mjerenja (engleski: measurement precision) je bliskost između rezultata nezavisnih


mjerenja [8]. Preciznost je ilustrovana na slici 1.3.5. gdje su označeni rezultati pet mjerenja napona 3 V.
Može se zapaziti da su rezultati mjerenja preciznog mjerenja „zbijeni“ jedan uz drugi dok su rezultati
nepreciznog mjerenja „rasuti“.

17
Sl. 1.3.5 Precizno i neprecizno mjerenje

Može se zapaziti da su rezultati preciznog mjerenja (2,5 V; 2,6 V; 2,7 V; 2,8 V i 2,9 V) „zbijeni“
jedan uz drugi tj. bliski. Naprotiv rezultati nepreciznog mjerenja (2,1 V; 2,3 V; 2,7 V; 3,2 V i 3,4 V) su
„rasuti“ i nisu bliski. Može se desiti da su rezultati mjerenja precizni, ali netačni i obrnuto. Na slici 1.3.6.
je ilustrovano poređenje preciznosti i tačnosti. Krugom su označene granice dopuštene greške Δ. Često se
preciznost i tačnost miješaju što nije slučajno, jer se na francuskom jeziku (kojim mnogi naši ljudi vladaju)
tačnost naziva précision.

Sl. 1.3.6. Ilustracija tačnosti i preciznosti

Mjera preciznosti mjerenja je područje pouzdanosti mjerenja. Ovdje ne treba miješati pouzdanost
mjerila i pouzdanost mjerenja mjerilom. Za preciznos mjerenja definisani su pojmovi repetabilnosti
(ponovljivosti) i reproducibilnost (obnovljivosti) mjerenja. Repetabilnost (engleski: repeatability) mjerenja
je osobina da se pri višestrukom ponavljanju mjerenja istom metodom merenja, istim mjernim sredstvom,
od strane istog operatora i u istim uvjetima merenja dobiju što približniji rezultati. Pojednostavljeno rečeno,
ako mjerno sredstvo ima dobru repetabilnost tada će jedan operator (izvršilac mjerenja) kada uzastopno
nekoliko puta ponovi isto mjerenje dobiti rezultate mjerenja koji su veoma bliski. U ovom smislu se
repetabilnost zove jednooperatorska preciznost mjerenja. Reproducibilnost (engleski: reproducibility)
mjerenja je osobina da se pri višestrukom ponavljanju mjerenja istom metodom merenja, istim mjernim
sredstvom, od strane različitih operatora i u istim uvjetima merenja dobiju što približniji rezultati. Ako
mjerno sredstvo ima dobru reproducibilnost tada će rezultati mjerenja, obavljenih od strane različitih
operatora (izvršilaca mjerenja), biti veoma bliski. Npr. ako jednom te istom vagom više različitih operatora
izvrši vaganje istog tereta tada će rezultati njihovih vaganja biti vrlo bliski. Štaviše, mjerna sredstva sa
dobrom reproducibilnosti mjerenja daju bliske rezultate mjerenja i u različitim laboratorijama te se
reproducibilnost često zove višelaboratorijska preciznost.

Područje pouzdanosti (engleski: measurement confidence interval) je područje u kome se sa


određenom vjerovatnoćom nalazi tačan rezultat. Područje pouzdanosti ne treba miješati sa mjernom
nesigurnosti, jer mjerna nesigurnost osim pouzdanosti mjerenja uključuje i sistematske greške [8,9]. Označe
li se granice područja pouzdanosti sa c·i, a granica sistematskih grešaka sa f, mjerna nesigurnost U se
određuje kao zbir granice sistematske greške i granice područja nepouzdanosti:

18
U = f + c ⋅i

Kao što je već rečeno, u najvećem broju slučajeva se granice dopuštene greške Δ određuju kao pet
puta veće od mjerne nesigurnosti U tj. u najvećem broju slučajeva vrijedi relacija:

Odnos mjerne nesigurnosti, sistematske greške, područja pouzdanosti i granice dopuštene greške
je ilustrovan na slici 1.3.7. Na slici je stvarna vrijednost označena sa xstvarno, a sa x̅ je označena aritmetička
sredina velikog broja mjerenja. Rezultati mjerenja se nalaze u rasponu x̅ ± c·i tj. između x̅ - c·i i x̅ + c·i.
Ovdje je dat primjer ispravnog mjernog sistema kod koga se svi rezultati mjerenja nalaze unutar granica
dopuštene greške, ali u praksi se susreću neispravni mjerni sistemi kod kojih su rezultati mjerenja izvan
ovih granica uslijed prevelike sistematske greške ili uslijed preširokog područja pouzdanosti.

Sl. 1.3.7. Odnos mjerne nesigurnosti U i granice dopuštene greške Δ

Kao što je ranije rečeno, stvarna vrijednost mjerne veličine se ne može odrediti, ali se zato može
odrediti procjena stvarne vrijednosti tako što se obavljanjem dovoljno velikog broja mjerenja i
sračunavanjem aritmetičke sredine x̅ eliminišu slučajne greške mjerenja, a zatim se sistematska greška f
oduzme od aritmetičke sredine x̅ te se dobije procjena stvarne vrijednosti. Vrijednost sistematske greške f
se određuje kalibracijom (umjeravanjem). Apsolutna e i relativna G greška mjerenja se računaju prema
slijedećim formulama:

19
Rezolucija (engleski: resolution) r je najmanja razlika između pokazivanja skale koja se može jasno
uočiti. Rezolucija (razlučivost) daje podatak o veličini najmanjeg podioka na skali. Npr. vaga sa slike 1.2.3.
ima rezoluciju od 1 kg, a termometar sa slike 1.2.6. ima rezoluciju 2 °C.

Za instrumente sa digitalnom skalom se često navodi da imaju prikaz sa npr. 3½ cifara. Takvi
instrumenti imaju mogućnost prikaza prve cifre isključivo 1, a preostale tri cifre od 0 do 9 što znači da
displej sa 3½ cifara može indicirati u rasponu od -199,9 do 199,9 što je prikazano na slici 1.3.8. Rezolucija
digitalnog indikatora sa slike 1.3.8. je 0,1. Na slici 1.3.9. je prikazan analogni indikator sa rezolucijom 0,1
mV. U oznaci ½ cifra 1 znači da prva cifra poprima najveću vrijednost 1, a cifra 2 znači da se mogu indicirati
dvije cifre (0 i 1). Često se sreću instrumenti sa digitalnom skalom 2¾ koji mogu indicirati u rasponu od
-399 do 399. U oznaci ¾ cifra 3 znači da da prva cifra poprima najveću vrijednost 3, a cifra 4 znači da se
mogu indicirati četiri cifre (0, 1, 2 i 3).

Sl. 1.3.8. Digitalni indikator sa 3½ cifara rezolucije 0,1

Sl. 1.3.9. Analogni indikator rezolucije 0,1 mV

Paralaksa (engleski: parallax) je pojam koji ima korijen iz starogrčke riječi παράλλαξις sa
značenjem odstupanje, a odnosi se na prividno različito pokazivanje kazaljke analognog indikatora kada se
ista posmatra iz različitih smjerova kao što je ilustrovano na slici 1.3.10. [9]. Skalu i kazaljku je potrebno
gledati okomito. Greška paralakse se ubraja u grube greške mjerenja.

20
Sl. 1.3.10. Greška paralakse

Skala analognih indikatora može biti data u linearnom, kvadratnom i logaritamskom obliku što je
ilustrovano na slici 1.3.11. Može se zapaziti da je razmak između podioka na lineranoj skali jednak duž
cijelog područja mjerenja što znači da je mogućnost greške očitanja jednaka duž cijelog područja [9].
Istovremeno kod kvadratne skale je razmak između podioka najveći na vrhu mjernog područja te se
kvadratna skala koristi tamo gdje se očekuju velike vrijednosti mjerne veličine. Npr. ako se mjeri mrežni
napon 230 V tada se obično koristi kvadratna skala područja od 0 do 250 V na kojoj se male promjene
napona između 220 V i 240 V mogu dobro uočiti.

Kod logaritamske skale je obrnuta stvar tj. najbolje se uočavaju promjene mjerne veličine na dnu
mjernog područja te se logaritamska skala koristi npr. za mjerenje jačine zvuka. Linearna skala je prikladna
za mjerenja gdje je potrebno vršiti mjerenje u širokom dijapazonu mjernih veličina.

Sl. 1.3.11. Skale analognih indikatora

Digitalni indikatori omogućavaju visoku tačnost očitanja, ali praktična primjena je pokazala
potrebu da se indicira ne samo vrijednost mjerne veličine već da se i grafički prikaže u vidu stupčastog
prikaza (engleski: bar graph), što je ilustrovano na slici 1.3.12. Može se zapaziti da je na displeju ostvareno
kako digitalno tako i analogno indiciranje mjerne veličine.

21
Sl. 1.3.12. Digitalni i stupčasti analogni prikaz mjerne veličine

Stabilnost (engleski: stability) je sposobnost mjernog sistema da održava svoje mjeriteljske


karakteristike stalnim u vremenu. Stabilnost je ilustrovana na slici 1.3.13. te se jasno može zapaziti
promjena tačnosti indikacije sa vremenom. Stvarna vrijednost mjerne veličine je konstanta, ali se indiciranje
mijenja sa vremenom.

Sl. 1.3.13. Promjena tačnosti sa vremenom

Dinamičke karakteristike mjernog sistema su određene njegovom prijenosnom funkcijom G(s).


Prijenosna funkcija (engleski: transfer function) G(s) je matematička funkcija koja određuje odnos izlaza i
ulaza mjernog sistema sa linearnom statičkom karakteristikom kao što je ilustrovano na slici 1.3.1.
Amplitudna frekventna karakteristika (engleski: amplitude frequency response) daje podatak o ovisnosti
amplitude signala na izlazu mjernog sistema o frekvenciji. Na slici 1.3.14. je dat primjer amplitudne
frekventne karakteristike jednog mjernog sistema. Može se uočiti da u području od 6,5 Hz pa do 2 kHz
amplituda ne ovisi o frekvenciji što praktično znači da u ovome području mjerni sistem može da mjeri bez
da promjena frekvencije unosi netačnost. Ukoliko je frekvencija ulaznog signala 2 Hz tada mjerni sistem
još uvijek može da mjeri, ali potrebno je unijeti korekciju tj. potrebno je uzeti u obzir da je izlazni signal
prigušen. Osim pojma amplituda koristi se i pojam magnituda pri čemu se pojam amplituda odnosi na

22
signal, a pojam magnituda na fizikalnu pojavu. Npr. ako se mjeri brzina vibracija tada se magnituda odnosi
na same vibracije, a amplituda na signal na izlazu iz mjernog senzora vibracija.

Sl. 1.3.14. Amplitudno-frekventna karakteristika

Osim amplitudne frekventne karakteristike, pri dinamičkim mjerenjima su jako bitni podaci o
mjernom kašnjenju (engleski: dead time) i dinamičkoj greški (engleski: dynamic error) mjernog sistema.
Mjerno kašnjenje je kašnjenje odziva mjernog sistema na promjene mjerne varijable [16]. Mjerno kašnjenje
se javlja npr. ako se mjeri protok vode u cjevovodu preko mjerne cjevčice određene dužine na čijem kraju
se nalazi senzor. U ovom slučaju je potrebno određeno vrijeme da voda proteče kroz cjevčicu što dovodi
do mjernog kašnjenja. Dinamička greška je razlika između stvarne vrijednosti veličine koja se mijenja s
vremenom i vrijednosti koju pokazuje mjerni sistem, ako se pretpostavi da ne postoji statička greška [16].
Dinamička greška je ilustrovana na slici 1.3.15., a na slici 1.3.16. su ilustrovani kašnjenje, statička i
dinamička greška. Bitno je napomenuti da je dinamička greška funkcija vremena.

Sl. 1.3.15. Dinamička greška mjernog sistema

23
Sl. 1.3.16. Kašnjenje, statička i dinamička greška mjernog sistema

Na slici 1.3.16. prikazana je stvarna vrijednost mjerne veličine u obliku tzv. step funkcije. Na
dijagramu se može uočiti mjerno kašnjenje te promjene izlaza mjernog sistema sa izraženom dinamičkom
greškom mjerenja sve dok se ne završi proces smirivanja kada nastupa stacionarno stanje u kome dinamička
greška iščezava, a ostaje statička greška mjerenja.

Za svaki mjerni sistem se propisuju njegovi referentni uvjeti. Referentni uvjeti (engleski: reference
conditions) su uvjeti u kojima se mjerni sistem ispituje i u kojima mora zadovoljiti mjeriteljske zahtjeve.
Na mjerni sistem djeluje niz uticaja kao što npr. temperatura, položaj i drugi te se za svaki mjerni sistem,
od strane proizvođača, propisuju referentni radni uvjeti u kojima mjerni sistem zadovoljava mjeriteljske
zahtjeve. Također mjerni sistem mora zadovoljiti i druge zahtjeve te se npr. u prostorima ugroženim
požarom i eksplozijom smiju koristi samo mjerni sistemi predviđeni za takve uvjete.

1.4. Sistemi mjernih jedinica

U cilju pojednostavljenja razmjene roba i bolje znanstvene i tehničke saradnje uveden je


Međunarodni sistem mjernih jedinica SI (engleski: The International System of Units SI) što je skraćenica
od francuskog izraza Système International. SI sistem ima svoje korijene u Dogovoru o metru (engleski:
Metre Convention) koji je potpisan 1875. godine u Parizu. Zemlje članice Dogovora o metru prihvatile su
MKSA (metar, kilogram, sekunda, amper) sistem 1946. godine, a 1954. MKSA sistem proširen je kako bi
uključivao i kelvin i kandelu. Nakon toga 1960. je sistem dobio ime Međunarodni sistem jedinica SI [6].
Na 14. generalnoj konferenciji za utege i mjere (CGPM - CONFÉRENCE GÉNÉRALE DES POIDS ET
MESURES) 1971. godine, SI sistem je ponovo proširen dodavanjem mola kao osnovne jedinice za količinu
supstance (tvari). SI sistem danas obuhvata sedam osnovnih jedinica. Osim toga, za upotrebu sa SI
jedinicama, prihvaćene su i određene druge jedinice izvan SI sistema. U tabeli 1.4.1. su date osnovne mjerne
jedinice (engleski: base units) SI sistema [6]. Osim osnovnih koriste se i izvedene jedinice (engleski:
derived units) SI koje se izražavaju pomoću osnovnih SI jedinica.

24
Tabela 1.4.1. Osnovne SI jedinice
Osnovna veličina Osnovna jedinica Znak
dužina metar m
masa kilogram kg
vrijeme sekunda s
električna struja amper A
termodinamička temperatura kelvin K
količina supstance (tvari) mol mol
jačina svjetlosti kandela cd

Bitno je navesti da se još uvijek u SAD-u koristi i Američki sistem mjera. Američki sistem mjera
je sličan Imperijalnom sistemu koji se upotrebljavao u Ujedinjenom Kraljevstvu do 1995. godine.
Imperijalni sistem mjera je razvijen od lokalnih veličina, koje vode porijeklo od Starog Rima. Imperijalni
sistem je sistem mjera koji je određen prvi put 1824. godine britanskom uredbom o težinama i mjerama, a
unapređivan je sve do 1959. godine. Koristio se u zemljama engleskog govornog područja. Pojedine mjerne
jedinice ovog sistema mjera se još uvijek koriste. Npr. visina leta vazduhoplova se izražava u stopama, a
brzina u čvorovima.

Zakonite mjerne jedinice su mjerne jedinice propisane zakonima ili kojim drugim zakonskim
dokumentima. Danas je u većini država, na temelju međunarodnih dogovora i standarda, zakonito samo pet
grupa mjernih jedinica:

1. jedinice Međunarodnoga sistema (jedinice SI),


2. decimalne jedinice od jedinica iz SI,
3. iznimno dopuštene jedinice izvan SI,
4. decimalne jedinice od nekih iznimno dopuštenih jedinica i
5. složene mjerne jedinice od svih prethodno navedenih.

Samo se poneka mjerna jedinica izvan navedenih grupa iznimno dopušta za upotrebu u posebnim
područjima ili okolnostima (na primjer u pomorskom i vazdušnom saobraćaju i međunarodnoj trgovini).

1.5. Kalibracija i baždarenje mjernih sredstava

Mjerni sistemi se dizajniraju i proizvode tako da zadovolje zahtjeve po pitanju tačnosti i druge
mjeriteljske zahtjeve. Međutim tokom eksploatacije mjerni sistemi mijenjaju svoje karakteristike te se može
desiti da nakon određenog vremena ne zadovoljavaju postavljene zahtjeve. Da bi se spriječila upotreba
mjernih sistema koji ne zadovoljavaju zahtjeve po pitanju tačnosti i drugih karakteristika redovno se, u
propisanim vremenskim intervalima, vrši provjera mjernih sistema. Provjera mjernih sistema se zove
kalibracija (engleski: calibration). Po definiciji kalibracija (umjeravanje) je skup operacija koje pod
određenim uvjetima uspostavljaju odnos između vrijednosti koje pokazuje mjerni instrument ili vrijednosti
koje predstavlja materijalizovana mjera ili referentni materijal ili vrijednosti koje realizuje etalon. Poseban
status imaju zakonita mjerila čija kalibracija (engleski: instrument legal verification) je propisana zakonom.
U većini država, kalibraciju zakonitih mjerila smiju obavljati organizacije koje su ovlaštene od strane
državnih organa. Zakoni o mjeriteljstvu su podložni izmjenama te je potrebno redovno pratiti ove izmjene.

25
Sl. 1.5.1. Trend promjene apsolutne greške mjerenja e

Veličina intervala kalibracije ovisi o mjernom sistemu. Kod pojedinih mjernih sistema, kao što su
npr. analizatori gasova (plinova), kalibracija se obavlja automatski svakih nekoliko sati ili barem jednom
dnevno, a kod pojedinih mjernih sistema kalibracija se može obaviti npr. svakih pet godina. Veličina
intervala kalibracije zakonitih mjerila je propisana zakonima i drugim državnim aktima. Ako se
kalibracijom ustanovi da je mjerni sistem neispravan tada je u najvećem broju slučajeva dovoljno obaviti
podešavanje (justiranje) mjernog sistema, a ponekada je potrebno poduzeti i značajnije aktivnosti popravke.

Jako je bitno da se prati trend promjene tačnosti mjernog sistema, jer mjerni sistem postepeno gubi
tačnost te se može desiti da je mjerni sistem na granici tačnosti te istina još zadovoljava mjeriteljske
zahtjeve, ali se kroz praćenje trenda vidi da će vrlo brzo imati tačnost koja ne zadovoljava. Na slici 1.5.1.
je dat primjer trenda promjene apsolutne greške mjerenja e na kome se može zapaziti da se apsolutna greška
mjerenja opasno približila granici dopuštene greške.

Baždarenje (engleski: instrument validation) je naziv za skup zahvata (kalibracija, podešavanje,


popravak i servis) kojima se mjerno sredstvo dovodi u stanje da zadovoljava mjeriteljske zahtjeve. Pri
kalibraciji se u zapisnik o kalibraciji unose podaci o kalibraciji od kojih je najvažniji podatak o veličini
greške mjerenja mjernog sistema koji se kalibriše. Laboratorije koje obavljaju kalibraciju uz zapisnik
prilažu i certifikat o kalibraciji (engleski: calibration certificate). Međutim bitno je napomenuti da ovakav
certifikat o kalibraciji ne znači da je mjerni sistem ispravan, jer u certifikatu se navodi kolika je tačnost
mjernog sistema, a korisnik treba provjeriti da li ta tačnost zadovoljava zahtjeve. Pojedine laboratorije mogu
obaviti ne samo kalibraciju već i baždarenje mjernog sistema i tada izdaju potvrdu o baždarenju (engleski:
confirmation of validity). Potvrda o baždarenju jeste potvrda da mjerni sistem zadovoljava mjeriteljske
zahtjeve koje je propisao korisnik ili su propisani zakonskim aktima. Dakako da bi laboratorija mogla izdati
potvrdu o baždarenju istoj je potrebno dostaviti podatke o mjeriteljskim zahtjevima koje mjerilo mora
zadovoljavati, ako laboratorija nema te podatke odranije. Osim potvrde o baždarenju često se na skalu
mjerila postavlja i naljepnica koja označava validnost mjerila. Potvrdu o baždarenju može kreirati i korisnik

26
mjerila, ako ima uvjete da uradi baždarenje u vlastitoj režiji. Korisnik mjerila također može kreirati potvrdu
o baždarenju na temelju certifikata (umjernice) ukoliko mjerilo zadovoljava zahtjeve. Kao što je već rečeno,
kada su u pitanju zakonita mjerila tada se obavezno obavlja zakonska verifikacija mjernih sistema (engleski:
instrument legal verification) isključivo kod institucija koje propiše država svojim aktima. U većini država
je predviđeno da se na skale ovih mjernih sistema postavljaju posebne naljepnice i žigovi.

Kalibracija se može obaviti u akreditiranim i neakreditiranim laboratorijama. Akreditirana


laboratorija (engleski: accredited laboratory) je laboratorija kojoj je od nadležne institucije izdata potvrda
o akreditaciji. Međutim ne treba miješati akreditirane laboratorije sa institucijama za verifikovanje mjerila
koje propiše država, jer može se desiti da neka laboratorija jeste akreditirana, ali ipak nema od države
ovlaštenje da vrši verifikaciju mjernih sistema i obrnuto. Razlika između akreditirane i neakreditirane
laboratorije je u tome što akreditirana laboratorija može izdati cetifikat o kalibraciji sa akreditacijom. Ali
opet treba napomenuti da i akreditirane laboratorije mogu izdati certifikat bez akreditacije. Certifikat o
kalibraciji bez akreditacije je jeftiniji tj. manje se plaća nego certifikat sa akreditacijom. Tačnost radnog
etalona, gdje je to tehnički izvedivo, treba biti barem pet puta veća od tačnosti mjerila koje se kalibriše.

Tokom kalibracije mjernog sredstva poredi se indikacija mjernog sredstva sa vrijednostima


određenim mjernim etalonom ili vrijednosti određenih referentnom supstancom, a kalibracija se vrši u
referentnim uvjetima datog mjernog sredstva. Za kalibraciju se koriste radni mjerni etaloni koji se također
redovno moraju kalibrisati. Radni etaloni se upoređuju sa referentnim, a referentni sa državnim etalonima
i na kraju državni etaloni se upoređuju sa međunarodnim etalonom. Na ovaj način se postiže sljedljivost tj.
rezultat nekog mjerenja se može dovesti u vezu sa odgovarajućim državnim i međunarodnim etalonom
preko neprekinutog lanca upoređivanja. Kao etaloni se često koriste uređaji koji se nazivaju kalibratori.
Kalibrator (engleski: calibrator) je uređaj kojim se vrši kalibracija i verifikacija [5]. Npr. kalibrator
termometara je uređaj koji zagrijava mjerni dio termometra na tačno zadanu temperaturu kako bi se
provjerila tačnost indikacije termometra. Kao što je već rečeno, kalibratori se također redovno kalibrišu
kroz poređenje sa referentnim etalonom.

Sl. 1.5.2. Kuhinjska vaga

27
Kalibracija i baždarenje će biti ilustrovani na jednostavnom primjeru kalibracije i baždarenja
kuhinjske vage sa mjernim područjem od 0 kg do 2 kg sa rezolucijom 10 grama i granicom dopuštene
greške 30 grama koja je prikazana na slici 1.5.2. Zbog činjenice da nije u pitanju mjerno sredstvo sa visokim
zahtjevima dovoljno je provjeriti tačnost vage za tri vrijednosti mjerne veličine: 0 kg; 0,1 kg i 1,5 kg.
Provjera se vrši etalonskim tegovima mase 0,1 kg i 1,5 kg. Rezultati provjere su dati u tabeli 1.5.1.

Tabela 1.5.1. Kalibracija vage prije baždarenja


TERET 0,00 kg 0,10 kg 1,50 kg
POKAZIVANJE VAGE 0,01 kg 0,11 kg 1,51 kg
APSOLUTNA GREŠKA 0,01 kg 0,01 kg 0,01 kg

Može se uočiti da je prisutna konstantna sistematska greška u iznosu + 0,01 kg koju je potrebno
korigovati. Na temelju ovako obavljenih mjerenja se može izdati certifikat o kalibraciji, a korisnik vage
može donijeti zaključak da li apsolutna greška vage od 10 grama zadovoljava zahtjeve njegove primjene.
Zbog činjenice da je poznat iznos sistematske greške od +10 grama rezultati mjerenja se uvijek mogu
korigovati te postići visoka tačnost vage.

Međutim, korisnik je odlučio da se izvrši baždarenje vage tokom koga je vaga očišćena i
podmazana, a korekcijom kazaljke eliminisana je i sistematska greška te su dobiveni rezultati mjerenja
prikazani u tabeli 1.5.2.

Tabela 1.5.2. Kalibracija vage pri baždarenju


TERET 0,00 kg 0,10 kg 1,50 kg
POKAZIVANJE VAGE 0,00 kg 0,10 kg 1,51 kg
APSOLUTNA GREŠKA 0,00 kg 0,00 kg 0,00 kg

Tokom baždarenja se obavi minimalno jedna kalibracija i to prije aktivnosti održavanja. Ako
kalibracija pokaže da je stanje mjernog sredstva uredno tada se obave samo minimalne aktivnosti
održavanja koje neće ugroziti mjerne karakteristike mjernog sredstva, ali ako se obave značajnije aktivnosti
održavanja nakon njih se radi druga kalibracija koja će pokazati da li je potrebno poduzimati dalje aktivnosti
održavanja. Ovdje je postupak kalibracije i baždarenja objašnjen na primjeru mjernog sredstva kod koga
mjeriteljski zahtjevi nisu strogi te je potpuno prihvatljiv ovako jednostavan postupak, ali u većini slučajeva
postupak kalibracije je složeniji u smislu da je potrebno vršiti kalibraciju u najmanje pet tačaka ravnomjerno
raspoređenih po cijelom mjernom području, a često je potrebno odrediti i mjernu nesigurnost i druge
parametre.

Kao što je već rečeno, tokom kalibracije i baždarenja je potrebno evidentirati trend promjene
tačnosti mjernog sredstva te je za navedeni primjer kuhinjske vage sa slike 1.5.2. primjer trenda dat u tabeli
1.5.3. Može se zapaziti da nije prekoračena granica dopuštene greške od 30 grama, a također treba
napomenuti da je nakon kalibracije obavljene 18.02.2006. urađeno podešavanje (justiranje) vage te je
apsolutna greška svedena na nulu.

Tabela 1.5.3. Trend promjene tačnosti mjernog sredstva


DATUM KALIBRACIJE 16.02.1997. 14.02.2000. 14.02.2003. 18.02.2006.
NAJVEĆA APSOLUTNA GREŠKA 0 grama 10 grama 10 grama 10 grama

28
Drugi primjer kalibracije je kalibracija mjerila dužine koje mjeri dužinu od 5 mm do 15 mm uz
rezoluciju mjerenja 5 μm i tačnost (granice dopuštene greške) 15 μm. Kao radni etalon za kalibraciju se
koristi drugo mjerilo dužine koje može da mjeri dužinu od 0 mm do 30 mm, a čija rezolucija je 1 μm, a
tačnost je 2 μm. Može se zapaziti da je tačnost radnog etalona više od sedam puta veća od tačnosti mjernog
sredstva koje se provjerava. Kalibracija se obavlja u ukupno 21 tački ravnomjerno raspoređenim u koracima
od 0,5 mm. Rezultati kalibracije u vidu krive koja pokazuje apsolutnu grešku mjerenja spram indikacije
vrijednosti mjerne veličine su dati na slici 1.5.3.

Sa krive se može uočiti da je najveća apsolutna greška 9 μm što je manje od granice dopuštene
greške 15 μm te mjerno sredstvo zadovoljava zahtjeve po pitanju tačnosti, a također se može uočiti da nema
konstantne sistematske greške, već ista ovisi o mjernoj vrijednosti. Npr. pri mjerenju dužine 7,2 mm greška
je +5 um, a pri mjerenju dužine 8,6 mm greška je -6 um.

Već je rečeno da se kalibracija kod pojedinih mjernih sistema kao što su npr. analizatori gasova
(plinova) obavlja automatski. Kod ovih uređaja se automatski vrši i podešavanje na temelju uočenih grešaka
mjerenja, a također se po potrebi može automatski isprintati zapisnik o kalibraciji. U certifikat o kalibraciji
se unosi sljedeće: naziv organizacije koja je izvršila kalibraciju, naziv organizacije koja je vlasnik mjerila
(naručilac kalibracije), datum kalibracije, broj certifikata, uvjeti okoline pri kalibraciji (temperatura i
eventualno vlažnost u prostoru kalibracije) naziv i serijski broj mjerila koje je kalibrisano, podaci o
mjerenjima u vidu grafikona ili tabele, podaci o opremi i metodi kojom je obavljena kalibracija, izjava o
sljedljivosti te ime i potpis osobe koja je obavila kalibraciju. Često se u certifikat unose i slijedeći podaci:
logotip organizacije koja je obavila kalibraciju, podaci o akreditaciji organizacije, pečat organizacije koja
je obavila kalibraciju, ime i potpis supervizora, broj radnog naloga kalibracije i slični podaci. Izjava o
sljedljivosti može da bude npr. „Pri kalibraciji su korišteni etaloni koji imaju sljedljivost do međunarodnih
etalona“.

Sl. 1.5.3. Ovisnost apsolutne greške mjerenja o vrijednosti mjerne veličine

29
LITERATURA

[1] Zvonimir Jakobović LEKSIKON MJERNIH VELIČINA Školska knjiga, Zagreb, 2009.
[2] Zvonimir Jakobović LEKSIKON MJERNIH JEDINICA Školska knjiga, Zagreb, 2008.
[3] Nermina Zaimović-Uzunović MJERNA TEHNIKA Mašinski fakultet, Zenica, 2006.
[4] Nermina Zaimović-Uzunović MJERITELJSKA INFRASTRUKTURA Mašinski fakultet,
Zenica, 2003.
[5] grupa autora TEHNIČKI LEKSIKON Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2008.
[6] Preben Howarth, Fiona Redgrave METROLOGY IN SHORT Euromet, Braunschweig, 2008.
[7] Peter Sydenham, Richard Thorn HANDBOOK OF MEASUREMENT SCIENCE John Wiley
& Son's, New York, 1982.
[8] G.M.S. de Silva BASIC METROLOGY FOR ISO9000 CERTIFICATION Butterworth-
Heinemann, Oxford, 2002.
[9] Vojislav Bego MJERENJA U ELEKTROTEHNICI Tehnička knjiga, Zagreb, 1979.
[10] Peter Klassen MEASUREMENT PROCESSES Documenting Excellence, Naperville,
2015.
[11] Mladen Popović SENZORI I MJERENJA Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
Istočno Sarajevo, 2004.
[12] Vlastimir Vučić OSNOVNA MERENJA U FIZICI Naučna knjiga, Beograd, 1984.
[13] Semyon Rabinovich MEASUREMENT ERRORS AND UNCERTAINTIES: THEORY AND
PRACTICE Springer Inc., New York, 2005.
[14] grupa autora MEASURING TECHNOLOGY Siemens, Zug, 2013.
[15] Božo Bendelja PROIZVODNA MJERNA TEHNIKA Mašinski fakultet, Sarajevo, 1974.
[16] Emir Humo PRINCIPI I ELEMENTI AUTOMATSKE REGULACIJE Svjetlost, Sarajevo, 1987.
[17] Zvonimir Jakobović MJERITELJSTVO DREVNE BOSNE I HERCEGOVINE Zbornik radova
Skupa BOSANSKI BAN TVRTKO „POD PROZOROM U RAMI“, Prozor, 2016.

30
2. SREDSTVA MJERENJA I KONTROLE

2.1. Osnovni pojmovi o sredstvima mjerenja i kontrole

U mjerna sredstva spadaju: mjerila, mjere i pomoćna sredstva. Mjerilo je uređaj ili mjerni
instrument pomoću kojeg se obavlja mjerenje, a mjera je element koji ostvaruje neku mjernu jedinicu [1].
U pomoćna sredstva spadaju: stalci, podloge, držači i slično. Npr. kada se obavlja vaganje tada je vaga
mjerilo, a tegovi (utezi) su mjere. Stalak na koji je vaga postavljena je pomoćno sredstvo. Često se za
mjerni instrument koristi naziv mjerač. Kontrola je postupak provjere da li objekt kontrole zadovoljava
propisane zahtjeve [2]. Kontrola se obavlja pomoću kontrolnika, a često se i mjerna sredstva koriste kao
kontrolnici. Ne postoji stroga granica između pojmova mjerni uređaj i mjerni instrument, ali najčešće su
mjerni uređaji veoma složene sprave te se sukladno tome obično pojam mjerni uređaj odnosi na složena
mjerila, a također se složena mjerila često nazivaju mjerni sistemi.

Prema načinu provedbe mjerenja se dijele na mjerenja koja se obavljaju ručno prijenosnim
mjerilima i mjerenja koja se obavljaju instaliranim (stacionarnim) instrumentima. Mjerenja instaliranim
instrumentima se često nazivaju ON-LINE mjerenja, a mjerenja prijenosnim instrumentima se nazivaju
OFF-LINE mjerenjima. Telemetrija je tehnologija, koja omogućava mjerenje i prijenos podataka o
mjernim veličinama na daljinu.

Mjerenja koja se vrše u fizici i tehnici doživjela su značajan napredak, jer su se promijenili uvjeti i
kriteriji koje moraju zadovoljavati industrijski proizvodi, a suvremena istraživanja u fizici se obavljaju
visoko sofisticiranim uređajima. Stalno povećavanje mjeriteljskih zahtjeva diktiralo je i sasvim nove
konstrukcije mjernih i kontrolnih sredstava, kao i nove postupke njihove primjene. Zbog svega toga je
potrebno znati planirati mjerenja te konstruisati i koristiti mjerna sredstva. Moraju se poznavati metode,
fizikalni principi rada, eventualne greške, njihova veličina i način kako se mogu izbjeći. Važan dio mjernih
uređaja i mjernih instrumenata su računari koji sve veći broj mjernih sredstava ima kao neophodan sastavni
dio.

2.2. Mjerenje dužine, površine i zapremine

2.2.1. Mjerenje dužine

Dužina je fizikalna veličina koja karakteriše udaljenost između dvije tačke u prostoru [3, 4]. Za
dužinu se najčešće koristi znak l, jer je engleska riječ za dužinu lenght. Najvjerovatnije da je upravo dužina
prva mjerna veličina koju su ljudi počeli da mjere i za koju su odredili mjerne jedinice i mjerne etalone. U
Starom Egiptu mjerna jedinica za dužinu je bila kubit (lakat), udaljenost od lakta do vrha srednjeg prsta
faraona uvećana za širinu ruke faraona kod njegovog zgloba što je dogovaralo dužini od približno 51 cm.
Ljudi su koristili i širinu palca i dužinu jedne stope kao mjerne jedinice dužine.

Za mjerenje dužine puteva se koristio parni korak tj. pješak bi išao putem i brojao svaki drugi korak.
Stari Rimljani su ustanovili mjernu jedinicu milja (latinski: milia) kao hiljadu parnih koraka. Svaki čovjek
za sebe može odrediti dužinu svoga parnog koraka tako što pređe stotinu metara i pri tome broji svaki drugi
korak, ali postoji iskustvena formula po kojoj se računa dužina parnog koraka, u centimetrima, prema visini
čovjeka:

31
H
K= + 74
2

U navedenoj formuli je K dužina parnog koraka, a H visina čovjeka. Npr. ako je čovjek visok 170
cm tada je dužina njegovog parnog koraka K = 170/2 + 74 = 159 cm, a hiljadu njegovih parnih koraka je
1590 m. Rimska milja se danas ne koristi, ali se u pomorstvu i avijaciji koristi nautička milja ili morska
milja kao jedinica za mjerenje dužine. Nautička milja je mjerna jedinica izvan SI sistema, ali je dopuštena
za upotrebu uz jedinice iz tog sistema. Prema međunarodno prihvaćenoj definiciji jedna nautička milja
jednaka je tačno 1852 metra. Vrijednost nautičke milje je početno bila određena kao lučna udaljenost
između dvije paralele udaljene jednu minutu geografske širine na površini Zemlje. Kako je Zemlja samo
približno kuglastog oblika, tako i udaljenost između paralela nije svugdje ista, već može iznositi od 1842,9
m na ekvatoru, pa do 1861,7 m na polovima. Zato je definicija promijenjena da iznosi tačno 1852 metra.
Međunarodni ured za mjere i utege je odredio M kao znak nautičke milje.

U avijaciji se za mjerenje visine leta vazduhoplova koristi stara jedinica stopa (engleski: foot) za
koju se koristi znak ft ili podignuta crtica, kao na primjer 3′ = 3 stope, jer je na engleskom jeziku množina
riječi stopa feet (čitaj: fit). Vrijedi odnos: 1 stopa = 30,48 cm = 1 ft = 1′ , a za većinu praktičnih primjena
se može uzeti da stopi odgovara 30 cm. Također jedna stopa je jednaka 12 palaca (engleski: inch). Jedinica
jard (engleski: yard) sa znakom yd je osnovna angloamerička mjerna jedinica za dužinu. Jard iznosi 3 stope
što odgovara dužini od 0,9144 metara.

Palac je također stara mjerna jedinica koja se danas zadržala u upotrebi npr. za određivanje
dimenzija automobilske gume (naplatka) te vijaka sa Vitvortovim (Whithworth) navojem. Engleski izraz
za palac inch dolazi od latinske riječi uncia koja znači jednu dvanaestinu (u ovom slučaju stope), a znak
palca je in ili podignuta dvocrtica uz brojku. Vrijedi odnos: 1 palac = 25,4 mm = 1 in = 1″. Kod nas se palac
pogrešno naziva i „col“, te se i Vitvortov navoj pogrešno naziva „colovski navoj“. Naziv „col“ potiče od
njemačke riječi Zoll što je njemački naziv za mjernu jedinicu palac.

Sl. 2.2.1. Mjerna sredstva za mjerenje dužine

32
U posljednjih 200 godina za mjerenje dužine se najviše koristi jedinica metar i njegovi decimalni
dijelovi i višekratnici. Metar je 1795. godine definisan kao 40-milioniti dio dužine meridijana, a danas se
definiše kao dužina puta koji u vakuumu pređe svjetlost za vrijeme od 1/299 792 458 sekundi. Bitno je
spomenuti mikrometar (simbol µm) koji je jedinica za dužinu jednaka jednom milionitom dijelu metra,
odnosno hiljaditom dijelu milimetra, a koja se kolokvijalno naziva mikronom, iako je taj izraz službeno
zastario.

Za mjerenje dužine se koristi jako mnogo mjernih sredstava od kojih su u najširoj upotrebi: linijar
(engleski: ruler), pantljika (engleski: measuring tape), pomično mjerilo (engleski: Vernier caliper),
mikrometarski vijak (engleski: micrometer screw gauge), sferometar (engleski: spherometer), mjerni sat
(engleski: dial indicator), mjerni šestar (engleski: dial caliper gauge), laserski daljinomjer (engleski: laser
rangefinder), mjerna letva (engleski: linear encoder), induktivni senzor (ticalo) dužine (engleski: inductive
distance sensor) i otpornički senzor dužine (engleski: resistance distance sensor). Mjerni sat se zove i
komparator. Na slici 2.2.1. su prikazana neka mjerna sredstva za mjerenje dužine.

Linijar (ravnalo) je instrument, koji se koristi za merenje dimenzija, a također i za crtanje pravih
linija. Najčešće je kvadarni komad plastike male debljine sa urezanom skalom koja je podijeljena na
centimetre i milimetre ili na inče i dijelove inča. Osim plastike, za izradu se koriste drvo i metal. Pomično
mjerilo je konstruisano na temelju nonijusa kojeg je 1631. godine izumio Pierre Vernier [6]. Na slici 2.2.2.
je prikazana konstrukcija nanijusa. Može se zapaziti da se iznad linijara nalazi nonijus. Linijar je graduisan
u milimetrima, a na nonijusu je postavljena skala gdje jednom podioku odgovara 0,9 mm tako da deseti
podiok noniusa korespondira dužini od 9 mm. Nonijus se pomjera po linijaru te se prema poravnanju
podioka linijara i nonijusa očitava izmjerena dužina.

Sl. 2.2.2. Nonijus

Na sličnom principu funkcioniše i skala mikrometarskog vijka. Mikrometarski vijak je visokotačno


izrađen vijak, a mjerenje ovim vijkom se temelji na činjenici da je odnos pomjerenja i rotiranja vijka
određen korakom navoja. Sferometar se sastoji od tronošca na kojeg je postavljen mikrometarski vijak.
Sferometar se koristi npr. za mjerenje poluprečnika krivine optičkih sočiva.

Bitno je napomenuti da se za mjerenja dubine i visine koriste iste mjerne jedinice kao i za mjerenje
dužine, a često i ista mjerila premda postoji mnogo raznih vrsta dubinomjera i visinomjera.

Danas se međunarodni etalon i državni (nacionalni) etaloni metra ostvaruju pomoću laserskih
uređaja konstruisanih prema odredbama Međunarodnog komiteta za tegove i mjere.

33
2.2.2. Mjerenje površine

Površina (ploština) je fizikalna veličina koja karakteriše veličinu geometrijskog lika u


dvodimenzionalnom prostoru. Za površinu se najčešće koristi znak A, jer je engleska riječ za površinu area,
a koriste se i znakovi S i P. Osim pojma površina često se koristi i pojam kvadratura. Mjerna jedinica
površine je kvadratni metar m2, te kvadrati drugih zakonitih jedinica dužina kao što je npr. kvadratni
centimetar cm2. Iznimno dopuštene jedinice su ar i hektar (ha) za površinu obradivog zemljišta. Vrijedi
odnos 1 ar = 100 m2 te 1 ha = 10000 m2.

Često je u upotrebi jedinica dunum koji odgovara povšini od 1000 m2. Pojam dunum potiče iz
staroturskog pojma dönmek koji je označavao površinu zemlje koju čovjek može preorati tokom jednog
dana. U SAD-u se mnogo koristi jedinica kvadratna stopa (sqft - square foot) za izražavanje površine
objekata pri čemu vrijedi odnos 1 sqft = 0.0929 m2. Mjerenje površine se najčešće vrši kroz mjerenje
dimenzija te izračunavanje površine.

2.2.3. Mjerenje zapremine

Zapremina (volumen) je fizikalna veličina koja karakteriše veličinu tijela u trodimenzionalnom


prostoru. Za zapreminu se koristi znak V, jer je engleska riječ za zapreminu volume. Mjerna jedinica
zapremine je kubni metar m3, te kubovi drugih zakonitih jedinica dužina kao što je npr. kubni centimetar
cm3. Osim jedinice kubni metar m3, dopuštena je upotreba i jedinice litar koja je poseban naziv za kubni
decimetar tj. vrijedi odnos 1 l = 1 dm3. Primjenjuje se i manja jedinica od litra, mililitar. U SAD-u se mnogo
koristi jedinica gallon pri čemu treba napomenuti da SAD i imperijalni (engleski) gallon nemaju istu
zapreminu. Jedan SAD gallon odgovara približno 3,8 litara odnosno vrijedi odnos: 1 gallon = 3,785 litara.

Sl. 2.2.3. Menzura graduisana u mililitrima

34
Pojmu zapremina je srodan pojam kapacitet (engleski: capacity) koji se odnosi na unutrašnju
zapreminu posuda te se često kaže da je kapacitet neke posude 5 litara. Dakako, treba razlikovati kapacitete
posude od električnog kapaciteta, jer električni kapacitet je fizikalna veličina kojom se izražava sposobnost
tijela da na sebe primi električni naboj.

Također, mjerenje zapremine ne treba miješati sa volumetrijskim mjerenjima koja se primjenjuju


u hemiji. Volumetrijske metode analize ili skraćeno volumetrija su analitičke metode zasnovane na
mjerenju zapremine dodatog reagensa.

Za mjerenje zapremine se koristi menzura (engleski: graduated cylinder) koja je prikazana na slici
2.2.3. Naziv menzura potiče od latinske riječi mensurae koja znači mjerenje. Pomoću menzure se može
izmjeriti zapremina tečnosti i rastresitih (sipkastih) materijala kao što je sitni pijesak, brašno i slično, a
također se može izmjeriti i zapremina čvrstih predmeta koji ne upijaju tečnost tako što se isti zarone u
tečnost koja se nalazi u menzuri te se na osnovu razlike u nivou tečnosti u menzuri poslije i prije zaranjanja
izračuna zapremina čvrstog predmeta [6]. Zapremina tečnosti se također mjeri pomoću pipete (engleski:
pipette) koja je prikazana na slici 2.2.4. Pipeta je uska staklena cijev s urezanim oznakama zapremine, pri
dnu sužena u širu kapilaru, a na vrhu ima pumpicu za uvlačenje tečnosti. Pumpica može biti u vidu gumenog
mijeha ili u vidu cilindra sa oprugom. Naziv pipeta potiče od francuske riječi pipette koja znači cjevčica.

Sl. 2.2.4. Pipeta

2.3. Mjerenje mase

Masa je fizikalna veličina koja karakteriše količinu supstance (tvari) u tijelu. Za masu se koristi
znak m, jer je engleska riječ za masu mass. Mjerne jedinice mase su kilogram (kg) i gram (gr), a dopuštena
jedinica je i tona (1000 kg). Masa se često izražava kroz težinu što je naziv za silu koja djeluje na tijelo date
mase u gravitacijskom polju Zemlje. Zbog činjenice da je standardna nosivost željezničkih vagona 10 tona
često se vagon koristi kao jedinica za masu pri čemu vrijedi odnos 1 vagon = 10 tona. Ponekada se još

35
koriste stare turske mjere za težinu i to: oka u iznosu od 1,28 kg te tovar, pri čemu jedan tovar odgovara
stotini oka tj. vrijedi odnos 1 tovar = 128 kg.

U SAD-u se koristi jedinica pound (znak lb) koja se kod nas zove funta. Vrijedi odnos 1 lb = 0,4536
kg. Također se u SAD-u koristi jedinica ounce (znak oz) za koju je kod nas uobičajen naziv unca, a vrijedi
odnos između unce i funte 16 oz = 1 lb, odnosno 1 oz = 28,349 grama. Jedinice funta i unca imaju korijen
u mjernom sistemu Starog Rima, a široko su rasprostranjene u srednjem vijeku.

Široku primjenu ima i jedinica karat (engleski: carat) čiji je znak ct. Suvremena, metarska definicija
karata je prihvaćena 1907. godine i prema njoj je jedan karat jednak 200 miligrama (0,2 gr). Naziv dolazi
od biljke rogač (latinski: carob), jer su u Starom Rimu sjemenke rogača služile kao tegovi (utezi) pri
vaganju zlata. Sjemenke rogača, bez obzira na veličinu i uvjete čuvanja, uvijek imaju jednaku masu od 0,18
grama te se u Starom Rimu računalo da je jedan karat jedna sjemenka rogača. Karat se također koristi i kao
oznaka čistoće zlata gdje je jedan karat jednak udjelu mase zlata od 1/24 ukupne mase.

Potrebno je također spomenuti jedinicu mase metarski kvintal (metarski cent) koja se u literaturi
često pogrešno naziva metrički kvintal (metrički cent), a ponajviše se koristi za izražavanje mase
poljoprivrednih proizvoda. Znak jedinice je q što je skraćenica od engleske riječi quintal i vrijedi odnos 1
q = 100 kg. U ovome značenju riječi cent i kvintal se koriste kao sinonimi. Naime latinska riječ centum
znači stotina, a arapska riječ quintar ima slično značenje. Bitno je razlikovati metarski kvintal od kvintala
koji se koristi u Engleskoj i koji odgovara masi od 50,84 kg (112 lb).

Iznimno dopuštena jedinica mase za upotrebu u fizici i hemiji je ujednačena atomska jedinica mase
(znak u) koja je definisana kao 1/12 mase atoma izotopa ugljika (karbona) 12C. Vrijedi odnos 1 u = 1,660
538 86 yg (joktograma) = 1,660 538 86 ˣ 10-27 kg.

Za mjerenje mase se koristi jako mnogo mjernih sredstava od kojih su u najširoj upotrebi: polužna
vaga, dinamometarska vaga i električna vaga. Polužna vaga (engleski: lever scale) nejednakih krakova je
prikazana na slici 2.2.5.

Sl. 2.2.5. Polužna vaga

36
Na slici 2.2.5. je prikazana polužna vaga nejednakih krakova premda se mnogo više koristi vaga
jednakih krakova [6]. Na krajevima krakova nalaze se posude za teret i teg (engleski: weight). Za polužnu
vagu vrijedi isti uvjet ravnoteže kao i za običnu polugu te ako je u pitanju vaga jednakih krakova tada u
ravnotežnom stanju masa tereta mora biti jednaka masi tega. Ako je pak u pitanju vaga nejednakih krakova
tada vrijedi:

D1
m2 = m1 ⋅
D2

Vaga u kojoj je odnos krakova D1/D2 = 1/10 naziva se decimalnom vagom. Takve vage upoređuju
masu tereta sa deset puta manjom masom utega i služe za mjerenje većih tereta. Posebna vrsta vage sa
nejednakim karakovima je rimska vaga (kantar). To je vaga s pomičnim tegom, koja se prilikom vaganja
drži u ruci. Sastoji se od poluge nejednakih krakova, sa posudom ili kukom za teret obješenom na jednoj
strani i tegom koji se pomiče po urezanoj ljestvici na drugoj strani poluge. Kod kantara ostaje uvijek isti
teg, a krak se mijenja. Pojam kantar ima korijen u arapskoj riječi quintar. Uravnoteženost polužne vage se
indicira pomoću kazaljke kao što je ilustrovano na slici 2.2.6. Kazaljka je najčešće učvršćena na polugu
vage tako da formira pravi ugao sa polugom.

Sl. 2.2.6. Indiciranje uravnoteženosti polužne vage

Dinamometarska vaga (engleski: dynamometer) je mjerni instrument koji služi za mjerenje sile ili
indirektno za mjerenje mase. Naime masa m je direktno proporcionalna težini, jer vrijedi odnos:

F
m=
g

U prethodnoj formuli znakom F je označena težina, a znakom g ubrzanje Zemljine teže


(gravitacijsko ubrzanje). Dakle mjerenjem težine uz poznato gravitacijsko ubrzanje se može odrediti masa.
Sam naziv dinamometar ima korijen u nazivu nekada upotrebljavane jedinice za silu din (engleski: dyne).
Dinamometarska vaga mjeri vanjsku silu uravnotežujući ju sa elastičnom silom opruge. Promjena dužine

37
opterećenog spiralnog pera ili promjena oblika luka prenosi se na kazaljku, a pomak kazaljke očitava se na
brojčaniku kao iznos sile. Razne izvedbe dinamometarske vage su prikazane na slici 2.2.7.

Kao što je već rečeno dinamometarska vaga mjeri vanjsku silu F uravnotežujući ju sa elastičnom
silom opruge sukladno Hukovom (Hooke) zakonu:

F =k⋅x

Sl. 2.2.7. Izvedbe dinamometarske vage

U prethodnoj formuli x je pomak (rastezanje) opruge, a k je krutost opruge te se statička


karakteristika dinamometarske vage prema prethodnoj formuli određuje kao:

1 1 g
x= ⋅F = ⋅m⋅ g = ⋅m
k k k

Očito da je statička karakteristika dinamometarske vage linearna funkcija sa koeficijentom g/k što
je ilustrovano na slici 2.2.8.

38
Sl. 2.2.8. Statička karakteristika dinamometarske vage

Za određivanje dinamičke karakteristike dinamometarske vage, osim elastične sile opruge,


potrebno je razmotriti i uticaj inercijalne sile te uticaj sile prigušenja pri čemu masa koja se mjeri značajno
utiče na dinamičko ponašanje.

Električna vaga (engleski: electric scale) je mjerni instrument koji služi za indirektno mjerenje
mase preko mjerenja sile i mjerenja električnih veličina. U električnim vagama se najčešće koriste mjerne
ćelije (engleski: load cell) koje rade na principu mjerenja promjene otpora (mjerne trake) i piezoelektrične
mjerne ćelije [7].

Mjerne trake (engleski: strain gauge) su posebno kontruisani otpornici čija otpornost se značajno
mijenja, uslijed istezanja, kada se na njih narine sila. Mjerna traka je prikazana na slici 2.2.9.

Sl. 2.2.9. Mjerna traka

Na slici se može uočiti da je provodno mjerno vlakno učvršćeno na elastičnoj neprovodnoj


(izolacionoj) podlozi koja se pod djelovanjem narinute sile isteže. Navedeno istezanje podloge dovodi do
istezanja provodnog vlakna uslijed čega se povećava otpor provodnog vlakna. Mjerenjem povećanja otpora
mjeri se narinuta sila, odnosno indirektno masa predmeta koji se vaga.

Piezoelektrične mjerne ćelije (engleski: piezoelectric load cell) se koriste za mjerenje sile ili
indirektno za mjerenje mase, a konstruisane su od piezoelektričnog kristala koji generiše električni

39
potencijal kada se na njega narine sila, što je ilustrovano na slici 2.2.10. Električni potencijal je direktno
proporcionalan narinutoj sili [7].

Sl. 2.2.10. Piezoelektrična mjerna ćelija

Analitička vaga (engleski: analytical balance) je vaga koja se koristi za tačno određivanje mase
male količine supstance. Analitička vaga se često zove i laboratorijska vaga. Najčešće se koristi vaga
mjernog opsega 100 g i rezolucije 0,1 mg. Za vaganje plemenitih materijala i dijamanata se koriste vage
sličnih karakteristika, ali je za njih uobičajen naziv zlatarske i karatne vage. Indikacija zlatarskih i karatnih
vaga je u gramima i karatima.

U procesu proizvodnje, a najviše tokom pakovanja proizvoda, se mnogo koriste kontrolnici. Većina
ovih kontrolnika nemaju skalu već signaliziraju stanje pomoću signalne lampe. Obično se postavljaju dvije
lampe i to zelena za uredno stanje mase i crvena za indikaciju odstupanja mase izvan dozvoljenih granica.
U pojedinim izvedbama kontrolnika se postavlja samo jedna signalna lampa bijele boje koja označava da
je stanje uredno tj. svijetli kada je masa u dozvoljenim granicama, a gasi se kada je masa izvan dozvoljenih
granica.

Od 1889. do 20. maja 2019. godine međunarodni etalon jedinice mase je bio teg od 1 kg napravljen
od legure platine i iridijuma koji se čuva se čuva u Međunarodnom birou za tegove i mjere u Sevru. Od 20.
maja 2019. godine međunarodni etalon jedinice mase je definisan preko Plankove konstante h izražene kao
6,62607015 × 10−34 u jedinicama mjere J∙s. Ova jedinica mjere može se izraziti i kao kg m2 s−1.

2.4. Mjerenje vremena

Vrijeme je fizikalna veličina koja karakteriše trajanje dešavanja. Za vrijeme se koristi znak t, jer je
latinska riječ za vrijeme tempus. Jedinica za vrijeme je sekunda (s). Manje jedinice od sekunde su: Plankovo
(Planck) vrijeme, nanosekunda (ns), mikrosekunda (μs) i milisekunda (ms). Koriste se i jedinice stotinka i
desetnika koje su stoti i deseti dio sekunde. Plankovo vrijeme je vrijeme za koje svjetlost, u vakuumu, pređe
udaljenost od Plankove dužine, a iznosi približno 10-43 sekundi. Veće jedinice od sekunde su: minuta (min),
sat (h), dan, sedmica, mjesec, godina, decenija, stoljeće i milenijum.

Najstariji poznati uređaji za mjerenje vremena su sunčani (engleski: sundial), pješčani (engleski:
hourglass) i vodeni sat (engleski: water clock) [9]. Sunčani satovi se u maloj mjeri i danas koriste, jer tokom
sunčanih dana omogućavaju približan uvid u tok vremena. U te svrhe se obično postavljaju na fasade zgrada
ili u parkovima. Njihov glavni nedostatak je nefunkcionalnost tokom noći i tokom naoblake. Pješčani satovi

40
se danas koriste gotovo isključivo kao dekoracija. Vodeni satovi su radili na principu isticanja vode te se
mjerilo vrijeme za koje voda isteče iz neke posude. Također su dugo bile u upotrebi svijeće-satovi (engleski:
candle clock) na kojima su bili iscrtani podioci koji su govorili o proticanju vremena na temelju vremena
sagorijevanja svijeće. Na sličan način su korištene i uljne lampe kod kojih se protok vremena mjerio kroz
pad nivoa ulja u lampi uslijed sagorijevanja.

U 3. stoljeću grčki izumitelj Ktesibije (grčki: Κτησίβιος) je značajno unaprijedio vodeni sat tako
što mu je dodao vodenu turbinu koja je preko zupčanika pogonila kazaljku za indiciranje proteklog
vremena. Najstariji poznati mehanički sat su konstruisali Ji Sing (Yi Xing) i Liang Lingzen (Liang Lingzan)
u 8. stoljeću. U 13. stoljeću se u Evropi počinju ugrađivati mehanički satovi u visoke tornjeve. Ovi satovi
su koristili verge escapement mehanizme koji su mjerili vrijeme na temelju oscilacija poluge. Poluga foliot
je bila postavljena na osovinu sa krilcima koja su regulisala okretanje zupčanika povezanog sa kazaljkama
kao što je prikazano na slici 2.4.1.

Sl. 2.4.1. Mehanički sat sa oscilirajućom polugom

Značajno poboljšanje mehaničkog sata je bila konstrukcija mehaničkog sata sa njihajućim klatnom
(engleski: pendulum clock) što je učinio Kristijan Hajgens (Christian Huygens) 1656. godine. Ovim
Hajgensovim izumom je tačnost mjerenja vremena značajno povećana. Hajgens je 1674. godine konstruisao
sat sa nemirnicom (engleski: balance spring) što je omogućilo upotrebu satova na vozilima i brodovima.
Nemirnica je oscilirajuća opruga.

Sat sa oscilirajućom oprugom, kojeg je konstruisao Hajgens, nije imao dovoljnu tačnost na
brodovima, jer je pomjeranje broda remetilo oscilovanje opruge, a također promjene temperature su
dovodile do nestabilnosti frekvencije oscilacija opruge. Ove probleme je riješio Džon Harison (John
Harrison) koji je konstruisao hronometar (engleski: chronometer). Pod pojmom hronometar se
podrazumijeva sat (časovnik) visoke tačnosti. Pojam hronometar ima korijen u grčkoj riječi xρονόμετρο sa

41
značenjem uređaj za mjerenje vremena. Hronograf (engleski: chronograph) je naziv za uređaj koji je
kombinacija štoperice (engleski: stopwatch) i sata. Drugim riječima rečeno hronograf je sat sa štopericom,
a obično takvi satovi imaju dodatne brojčanike i kazaljke koji prikazuju proteklo vrijeme. Štoperica je sat
napravljen da mjeri količinu vremena koje prođe između trenutka pokretanja i trenutka zaustavljanja.
Štoperica je obično napravljena tako da se pokrene na pritisak dugmeta na vrhu i da se zaustavi ponovnim
pritiskom na dugme da bi pokazala proteklo vrijeme. Na slici 2.4.2. je su prikazane mehanička i digitalna
štoperica.

Sl. 2.4.2. Mehanička i digitalna štoperica

Dalje poboljšanje tačnosti mjerenja vremena je ostvareno 1896. godine kada je Šarl Giljom (Charles
Guillaume) izumio leguru (slitinu) koja ima nizak koeficijent toplotnog istezanja. Ovaj izum je omogućio
konstruisanje mehaničkih satova i drugih instrumenata koji su značajno manje osjetljivi na promjene
temperature.

1927. godine je Voren Marison (Warren Marrison) izumio kvarcni sat koji svoj rad temelji na
oscilovanju kristala kvarca. Prvi kvarcni satovi su bili elektromehanički tj. imali su elektronski oscilator sa
kvarcnim kristalom koji je davao impulse malom elektromotoru koji je pogonio mehanizam sata. Danas se
kvarcni satovi proizvode kao digitalni elektronski uređaji sa indikacijom na displeju. Prvi atomski sat
konstruisan je 1955. godine, a 2008. godine konstruisan je kvantni sat koji je trenutno najtačniji uređaj za
mjerenje vremena.

Bitno je napomenuti da se danas u izvjesnoj mjeri koriste elektronski satovi koji koriste signal
mrežnog napona kao referencu za mjerenje vremena. Ovakvi satovi odbrojavaju impulse mrežnog napona
frekvencije 50 Hz te se tako jedna sekunda odbroji nakon ukupno 50 impulsa ili 100 impulsa ukoliko se
izvrši punovalno ispravljanje mrežnog napona. Danas se koriste i satovi koji kao referencu koriste signale
iz elektronskih oscilatora bez kristala kvarca. Takvi satovi nemaju veliku tačnost, ali za određene primjene
je njihova tačnost sasvim prihvatljiva. Današnji etalon vremena je sistem čiji je najvažniji dio atomski
cezijumski sat.

42
2.5. Mjerenje električne struje i napona

Električna struja je usmjereno kretanje nosilaca električnog naboja. Znak za jačinu električne struje
je I, što je uzrokovano francuskim nazivom intensité de courant što upravo znači jačina struje. Mjerna
jedinica električne struje je amper (A) prema imenu znanstvenika Andrea Ampera (André Ampère). Manje
jedinice od ampera su miliamper (mA) i mikroamper (μA) te pikoamper (pA), a veća jedinica od ampera je
kiloamper (kA).

Instrument za mjerenje jačine električne struje se zove ampermetar (engleski: ammeter). Prvi
instrument za mjerenje jačine električne struje je bio galvanometar sa pomičnim (zakretnim) magnetom
(engleski: moving magnet galvanometer), a izumio ga je 1820. godine Johan Švajger (Johann Schweigger).
U to doba je u primjeni bila jednosmjerna struja (engleski: direct current), jer je vrijeme primjene
izmjenične struje (engleski: alternating current) došlo kasnije. Stari naziv za jednosmjernu struju koji se
danas u tehnici rijetko koristi je galvanska struja (engleski: galvanic current).

Naziv galvanska struja se uglavnom koristi u medicini. Naime, jednosmjerna struja je nazvana
prema ljekaru i fizičaru Luđiju Galvaniju (Luigi Galvani) koji je 1784. godine uradio prve eksperimente sa
električnom strujom kada je otkrio da se preparirani žablji mišići trzaju, ako su u dodiru s dvjema različitim
metalima (kovinama). U ovome smislu je i prvi instrument za mjerenje jačine struje nazvan galvanometar.
Također, instrument koji otkriva prisustvo električne struje je nazvan galvanoskop (engleski:
galvanoscope). Galvanoskop je također izumio Johan Švajger i biti je potpuno isti instrument kao i
galvanometar sa pomičnim (zakretnim) magnetom. Ovaj galvanometar se danas vrlo malo koristi, a sastoji
se od običnog kompasa preko koga je namotan određen broj namotaja izolovane žice kroz koje se propušta
struja kao što je ilustrovano na slici 2.5.1.

Sl. 2.5.1. Galvanoskop sa pomičnim (zakretnim) magnetom

Prije mjerenja se namotaji usmjere u pravcu sjever-jug kako bi magnetno polje Zemlje usmjerilo
iglu kompasa. U ovisnosti o jačini električne struje kroz namotaje igla kompasa se otklanja od pravca sjever-
jug. Potrebno je primijetiti na slici 2.5.1. da su namotaji usmjereni u pravcu oznaka sjevera i juga kako bi
magnetno polje namotaja bilo okomito na magnetno polje Zemlje [10]. Leopoldo Nobili je 1820. godine
konstruisao astatski galvanometar kod koga su paraleno postavljene dvije magnetne igle, ali su im magnetni
polovi okrenuti obrnuto tako da se uticaj magnetnog polja Zemlje eliminiše. Jedna od dvije igle bi se izložila

43
magnetnom polju zavojnice te bi dolazilo zakretanja igala. Astatski galvanometar se uglavnom koristio kao
galvanoskop, a za mjerenje se malo koristio [10].

Galvanometar sa pomičnom zavojnicom (engleski: moving coil galvanometer) je izumio Žak


Darsonval (Jacques d'Arsonval) 1882. godine. U literaturi se, za ovaj tip galvanometra, koriste i pojmovi
instrument s pomičnom zavojnicom te galvanometar sa zakretnom zavojnicom. Galvanometar s pomičnom
zavojnicom je sigurno najviše korišteni instrument za mjerenje električnih veličina premda ga tokom
posljednih decenija sve više iz upotrebe istiskuje digitalni voltmetar koji je izumljen 1953. godine.

Zbog veoma široke primjene ove vrste galvanometra, najčešće se pod pojmom galvanometar smatra
galvanometar sa pomičnom zavojnicom premda, postoji i galvanometar sa pomičnim magnetom, a mnogi
metrološki pojmovi su definisani imajući u vidu ovaj tip galvanometra. Na slici 2.5.2. je prikazana
konstrukcija galvanometra sa pomičnom zavojnicom [11].

Sl. 2.5.2. Galvanometar sa pomičnom zavojnicom

44
Na slici 2.5.2. se može uočiti da se galvanometar sa pomičnom zavojnicom sastoji od permanentnog
(stalnog) magneta, jezgra sa zavojnicom, ležaja, opruge, prigušivača, kazaljke i skale. Kada kroz zavojnicu
ne teče struja opruga drži kazaljku usmjerenu na nultu poziciju skale. Kada kroz zavojnicu poteče struja
tada se uslijed toka ove struje, u jezgru javlja magnetno polje suprotnog usmjerenja od magnetnog polja
permanentnog magneta, što dovodi do formiranja obrtnog momenta M1 koji zakreće jezgro. Ovom obrtnom
momentu se suprotstavlja moment opruge M2.

Obrtni moment M1 koji zakreće jezgro je određen formulom:

M 1 = ke ⋅ I

U prethodnoj formuli ke je električna karakteristika galvanometra, a I jačina električne struje koja


teče kroz zavojnicu na jezgru. Istovremeno, moment opruge M2 je određen formulom:

M 2 = D ⋅θ

u kojoj je D krutost opruge, a θ ugao zakretanja (otklona) jezgra. Ravnotežni položaj jezgra je
određen ravnotežom momenata M1 i M2 te se statička karakteristika galvanometra određuje kao:

1 k
θ= ⋅ M1 = e ⋅ I
D D

Može se uočiti da je statička karakteristika galvanometra linearna funkcija sa koeficijentom ke/D


što je ilustrovano na slici 2.5.3.

Sl. 2.5.3. Statička karakteristika galvanometra

Na slici 2.5.3. je prikazana izvedba galvanometra. Na slici 2.5.3. se može uočiti linearnost skale
galvanometra.

45
Sl. 2.5.4. Izvedba galvanometra

Za određivanje dinamičke karakteristike galvanometra potrebno je osim momenta zakretanja jezgra


i momenta opruge uzeti u obzir moment prigušenja M3 i inercijalni moment sile M4. Moment prigušenja M3
se određuje po formuli:

M 3 = P ⋅ θ&
gdje je P koeficijent trenja prigušivača. Istovremeno, inercijalni moment sile M4 se određuje po
formuli:

M 4 = J ⋅ θ&&

gdje je J moment inercije jezgra. Sumiranjem svih momenata dobiva se jednačina koja opisuje
dinamičko ponašanje galvanometra:

J ⋅ θ&& + P ⋅ θ& + D ⋅ θ = k e ⋅ I
Može se zapaziti da je dinamičko ponašanje galvanometra opisano linearnom diferencijalnom
jednačinom drugog reda te se može zaključiti da galvanometar spada u linearne sisteme drugog reda.
Uvođenjem veličina karakterističnih za linearne sisteme drugog reda prethodna jednačina se dobiva u
obliku:

ke
θ&& + 2 ⋅ γ ⋅ ωo ⋅ θ& + ωo 2 ⋅ θ = ⋅I
J
Ugaona rezonantna frekvencija galvanometra ω0 se računa po formuli:

D
ω0 =
J

46
Prigušenje galvanometra γ se računa po formuli:

P
γ=
2⋅ J ⋅ D
Primjenom Laplasove (La Place) transformacije na prethodnu diferencijalnu jednačinu ista se
dobiva u obliku:

s 2 ⋅ θ ( s ) + 2 ⋅ γ ⋅ ω 0 ⋅ s ⋅ θ (s ) + ω 0 ⋅ θ (s ) = ⋅ I (s )
2 ke
J
Iz prethodne jednačine se dobiva prijenosna funkcija galvanometra:

ke
θ (s )
G (s ) = = 2 J
I (s ) s + 2 ⋅ γ ⋅ ω 0 ⋅ s + ω 0 2

Prigušenje galvanometra γ se bira tako da galvanometar ima prigušeni oscilatorni odziv što je
ilustrovano na slici 2.5.5. To praktično znači da kada kroz zavojnicu galvanometra poteče struja, kazaljka
galvanometra će jedno kraće vrijeme oscilovati oko ravnotežnog stanja dok se ne smiri. Ovo vrijeme
smirivanja smije biti najduže 4 sekunde, a kod većine galvanometara je i kraće.

Sl. 2.5.5. Prigušeni oscilatorni odziv

U općem slučaju, galvanometar je linearni sistem drugog reda, ali većina galvanometara su
konstruisani tako da se inercijalni moment sile M4 može zanemariti. To je uzrokovano malom masom
jezgra i zavojnice, te se dobiva diferencijalna jednačina koja opisuje dinamičko ponašanje galvanometra u
obliku:

P ⋅ θ& + D ⋅ θ = ke ⋅ I

47
Ovakvo dinamičko ponašanje galvanometra opisano linearnom diferencijalnom jednačinom prvog
reda implicira da se galvanometar tretira kao linearni sistem prvog reda. Uvođenjem veličina
karakterističnih za linearne sisteme prvog reda prethodna jednačina se dobiva u obliku:

T ⋅ θ& + θ = A ⋅ I
Vremenska konstanta galvanometra kao sistema prvog reda je određena sa:

P
T =
D
Istovremeno osjetljivost galvanometra koja odgovara koeficijentu statičke karakteristike
galvanometra je određena je sa:

ke
A=
D
Vremenska konstanta galvanometar T se bira tako da galvanometar dostigne stacionarno stanje za
manje od 4 sekunde. Dinamički odziv, prethodno opisanog galvanometra, je ilustrovan na slici 2.5.6.

Sl. 2.5.6. Odziv sistema prvog reda

Elektrodinamski instrument (engleski: electrodynamometer) je po svojoj konstrukciji vrlo sličan


galvanometru sa pomičnom zavojnicom. Razlika je u samo u tome što galvanometar ima permanentni
magnet dok elektrodinamski instrument ima elektromagnet. Elektrodinamski instrument je konstruisan
dvije godine prije galvanometra sa pomičnom zavojnicom i moguće da je konstrukcija elektrodinamskog
instrumenta bila inspiracija za konstrukciju galvanometra. Elektrodinamski instrument je 1880. godine
izumio Verner fon Simens (Werner von Siemens). Kroz zavojnicu elektromagneta elektrodinamskog
instrumenta teče struja I1, a kroz zavojnicu na zakretnom jezgru teče struja I2. Obrtni moment M1 koji
zakreće jezgro je određen formulom:

48
M 1 = k e ⋅ I1 ⋅ I 2

U prethodnoj formuli ke je električna karakteristika elektrodinamskog instrumenta. Ako se


zavojnice elektromagneta i zavojnice zakretnog jezgra spoje u seriju tako da struje I1 i I2 budu istovjetne tj.
da vrijedi I = I1 = I2 tada se dobiva formula za određivanje obrtnog momenta u obliku:

M 1 = ke ⋅ I 2

Ovom momentu se suprotstavlja moment opruge M2 koji je određen formulom:

M 2 = D ⋅θ

u kojoj je D krutost opruge, a θ ugao zakretanja jezgra. Ravnotežni položaj jezgra je određen ravnotežom
momenata M1 i M2 te se statička karakteristika elektrodinamskog instrumenta određuje kao:

1 k
θ= ⋅ M1 = e ⋅ I 2
D D

Može se uočiti da je statička karakteristika galvanometra kvadratna funkcija sa koeficijentom ke/D


što je ilustrovano na slici 2.5.7.

Sl. 2.5.7. Statička karakteristika elektrodinamskog instrumenta

Elektrodinamski instrumenti se mogu koristiti za mjerenje jačine struje, ali se daleko više koristi
za mjerenje snage električnih potrošača. Naime snaga je proizvod struje i napona te se spajanjem jedne
zavojnice za mjerenje struje, a druge za mjerenje napona postiže upravo mjerenje snage. Bitno je
napomenuti da se elektrodinamski instrumenti mogu koristiti ne samo za mjerenje jačine jednosmjerne
struje već i za mjerenje jačine sinusoidalne izmjenične struje dok se galvanometri mogu koristiti samo za
mjerenje jačine jednosmjerne tj. galvanske struje. Ovo je uzrokovano činjenicom da je u galvanometre
ugrađen permanentni magnet kod koga magnetno polje ne može mijenjati smjer dok se naprotiv kod

49
elektrodinamskog instrumenta ugrađuje elektromagnet čiji se smjer magnetnog polja mijenja prema
promjeni smjera sinusoidalne izmjenične struje. Da bi galvanometar mogao mjeriti jačinu sinusoidalne
izmjenične struje istu je potrebno ispraviti ispravljačem.

Za mjerenje jačine struje mnogo se koristi instrument sa pomičnim željezom (engleski: moving iron
instrument), koji je 1884. godine konstruisao Fridrih Dreksler (Friedrich Drexler). Na slici 2.5.8. je
prikazana konstrukcija instrumenta sa pomičnim željezom.

Sl. 2.5.8. Instrument sa pomičnim željezom

Instrument sa pomičnim željezom se sastoji od željeznog štapića koji je pričvršćen na oprugu i


zavojnice [10]. Na štapić je učvršćena kazaljka. Kada električna struja poteče kroz zavojnicu
elektromagnetno polje zavojnice privuče željezni štapić, a ovoj privlačnoj sili F1 se suprotstavlja sila opruge
F2. Na slici je, radi jednostavnosti, ucrtana ravna skala i nije ucrtan mehanizam koji pravolinijsko kretanje
štapića pretvara u kružno što omogućava postavljanje polukružne skale kakva je uobičajena na
instrumentima. Veličina privlačne sile F1 se određuje po formuli:

1 dL 2
F1 = ⋅ ⋅I
2 dx

U prethodno navedenoj formuli L je induktivitet zavojnice, a x je pomjeranje štrapića. Istovremeno


sila opruge krutosti k se računa sukladno Hukovom (Hooke) zakonu:

50
F2 = k ⋅ x

Statička karakteristika instrumenta sa pomičnim željezom se određuje ne temelju prethodno datih


formula:

1 dL 2
x= ⋅ ⋅I
2 ⋅ k dx

Očito da je u pitanju nelinearna statička karakteristika koja je ilustrovana na slici 2.5.9. na kojoj je
data izvedba instrumenta sa pomičnim željezom.

Sl. 2.5.9. Izvedba instrumenta sa pomičnim željezom

Nelinearnost karakteristike instrumenta sa pomičnim željezom se može podešavati, u izvjesnim


granicama, kroz odabir oblika štapića i zavojnice te se može postići da skala bude približno kvadratna,
linearna ili logaritamska što je ilustrovano na slici 2.5.10.

Sl. 2.5.10. Skale instrumenta sa pomičnim željezom

51
Instrumenti sa pomičnim željezom se mogu koristiti ne samo za mjerenje jačine jednosmjerne struje
već i za mjerenje jačine sinusoidalne izmjenične struje zbog činjenice da elektromagnetno polje zavojnice
privlači štapić neovisno od smjera magnetnog polja, a uslijed tromosti štapića brze sinusoidalne promjene
jačine struje se ne uočavaju.

Na temelju upotrebe instrumenta sa pomičnim željezom, 1886. godine Artur Rajt (Arthur Wright)
je konstruisao prvi registracioni instrument tako što je na kazaljku instrumenta sa pomičnim željezom
postavio pero koje je iscrtavalo dijagram na pokretnom papiru. Za pomjeranje papira je koristio spiralnu
oprugu, a papir je bio umotan u rolnu [10].

Elektrodinamski intrumenti i instrumenti sa pomičnim željezom se mogu koristiti za mjerenje


jačine sinusoidalne izmjenične struje, ali isključivo za struje niskih frekvencija. Struje visokih frekvencija
nisu mogli mjeriti uslijed velikih gubitaka na zavojnicama ovih instrumenata. Prvi instrument koji je mogao
mjeriti jačinu struje visoke frekvencije je 1883. godine izumio Filip Kardju (Philip Cardew). To je bio
instrument sa vrućom žicom. Uslijed toka struje kroz žicu, dolazi do njenog zagrijavanja i istezanja.
Mjerenjem istezanja strujom zagrijane žice se određuje jačina struje koja teče kroz žicu [11]. Bimetalni
ampermetar ima indikacioni sistem povezan sa bimetalnom trakom, koja se savija uslijed direktnog ili
indirektog protoka struje. Često se koristi sa pokazivačem maksimalne struje.

Na kazaljku opisanih instrumenata se može postavi mali permanentni magnet koji u određenoj
poziciji afektira jezičasti relej (engleski: reed relay). Na taj način se postiže funkcija alarmiranja, jer ako
jačina struje dostigne određenu vrijednost tada se zatvara kontakt releja koji može uključiti alarm.

Na slici 2.5.11. je prikazan način spajanja ampermetra. Ampermetar je označen krugom unutar
koga je slovo A. Može se uočiti da se ampermetar spaja serijski sa izvorom i potrošačem.

Sl. 2.5.11. Spajanje ampermetra

Ako se npr. pomoću instrumenta koji mjeri u rasponu od 0 do 100 μA i ima untrašnji otpor Ri = 1
kΩ treba mjeriti struja u rasponu od 0 do 100 mA tada se paralelno sa ampermetrom spaja otpornik
odgovarajućeg otpora. Ovakav otpornik se naziva šent, a naziv potiče od engleskog naziva shunt koji se
udomaćio. Spajanje šenta je ilustrovano na slici 2.5.12.

52
Sl. 2.5.12. Spajanje ampermetra i šenta

Otpor šenta Rs se računa po formuli određenoj primjenom Kirhofovih (Kirchhoff) zakona:

Ri
Rs =
n −1

U navednoj formuli n je faktor kojim treba pomnožiti vrijednost na skali. U konkretnom primjeru
gdje se vrijednost na skali množi faktorom n = 1000 i gdje je Ri = 1 kΩ dobiva se otpor šenta Rs = 1,001 Ω.
Podatak o otporu šenta se često daje indirektno preko maksimalne struje i pada napona na šentu pri
maksimalnoj struji. Npr. šent sa podacima: 500 A, 75 mV ima otpor 0,15 m Ω, a pri maksimalnoj struji od
500 A na šentu će biti pad napona od 75 mV.

Električni napon je mjerna veličina kojom se iskazuje ukupno djelovanje električnog polja na
nekom putu. Često se pogrešno definiše kao razlika električnog potencijala, međutim to vrijedi samo kada
ne postoji komponenta električnog polja nastala zbog elektromagnetske indukcije. Uobičajeni znak za
napon je U, prema latinskoj riječi urgere, koja znači nagon. Električni potencijal je mjerna veličina kojom
se iskazuje električna potencijalna energija naboja u statičkom električnom polju. Uobičajeni znak za
električni potencijal je V.

Mjerna jedinica električnog napona je volt (V) prema imenu znanstvenika Alesandra Volte
(Alessandro Volta). Manje jedinice od volta su milivolt (mV) i mikrovolt (μV), a veća jedinica od volta je
kilovolt (kV). Za mjerenje električnog napona se mogu iskoristiti opisani instrumenti galvanometar,
elektrodinamski instrument i instrument sa pomičnim željezom zbog činjenice da svi ti instrument imaju
svoj unutrašnji omski otpor Ri, a sukladnom Omovom (Ohm) zakonu vrijedi relacija:

1
I= ⋅U
Ri

Iz prethodne relacije se može uočiti da je struja koju narinuti napon protjeruje kroz instrument
direktno proprcionalna naponu U. Ovdje se dakako radi o jednosmjernom naponu koji protjeruje
jednosmjernu struju. Ako je potrebno mjeriti izmjenični napon sinusoidalnog oblika i niske frekvencije tada
se galvanometru mora dodati ispravljač, a elektrodinamski instrument i instrument sa pomičnim željezom

53
bez ispravljača mogu mjeriti izmjenični napon sinusoidalnog oblika niske frekvencije pri čemu osim
omskog otpora do izražaja dolazi i induktivnost zavojnice instrumenta.

Uzme li se konkretan primjer galvanometra koji ima untrašnji otpor Ri = 1 kΩ i mjeri u rasponu od
0 do 100 μA jednostavnim računom se dobiva da taj galvanometar mjeri napon u rasponu od 0 do 100 mV.

Na slici 2.5.13. je prikazan način spajanja voltmetra. Može se uočiti da se voltmetar spaja paralelno
sa potrošačem. Kada se pomoću voltmetra jednog napona treba mjeriti viši napon tada se u seriju sa
voltmetrom spaja predotpor Rp kao što je ilustrovano na slici 2.5.14. Vrijednost predotpora Rp se računa po
formuli:

R p = ( n − 1) ⋅ Ri

Sl. 2.5.13. Spajanje voltmetra

U navednoj formuli n je faktor kojim treba pomnožiti vrijednost na skali. Ukoliko npr. pomoću
instrumenta sa opsegom od 0 do 100 mV i unutrašnjim otporom Ri = 1 kΩ treba mjeriti napon od 0 do 10
V tada se stavlja predotpor od 99 kΩ.

Sl. 2.5.14. Spajanje voltmetra sa predotporom

Moguće je u voltmetar ugraditi preklopnik pomoću koga se bira jedan od više različitih predotpora
čime se bira opseg mjerenja napona, a također u ampermetar se može ugraditi preklopnik kojim se biraju

54
šentovi u cilju promjene opsega mjerenja jačine struje. Na slici 2.5.15. je data shema univerzalnog
instrumenta multimetra (engleski: multimeter) koji može da mjeri struju do 50 mA i napon do 250 V, a
konstruisan je uz upotrebu galvanometra unutrašnjeg otpora 100 Ω i opsega mjerenja od 0 do 1 mA.

Sl. 2.5.15. Shema univerzalnog instrumenta multimetra

Uz dodatak stabilnog izvora napajanja se primjenom galvanometra može konstruisati univerzalni


instrument multimetar koji osim struje i napona mjeri i otpor. Za takav multimetar je uobičajen naziv
avometar koji je kreiran od riječi Amper-Volt-Om-METAR.

Ampermetar se spaja serijski sa potrošačem i zato na ampermetru dolazi do pada napona koji je
veći, ako je unutrašnji otpor ampermetra veći. Voltmetar se spaja paralelno sa potrošačem što znači da dio
struje teče kroz voltmetar.

Dakako da će struja kroz voltmetar biti manja što je veći unutrašnji otpor voltmetra. Može se
zaključiti da unutrašnji otpor ampermetra treba biti što manji, a unutrašnji otpor voltmetra što veći kako bi
oni što manje uticali na strujno kolo.

Kako bi se povećao unutrašnji otpor voltmetra njemu se dodaje elektronsko pojačalo koje ima veliki
ulazni otpor. Voltmetar sa ugrađenim pojačalom se zove elektronski voltmetar (engleski: electronic
voltmeter). Na slici 2.5.16. je data shema elektronskog voltmetra sa operacionim pojačalom i
galvanometrom opsega 1mA. Ovakav elektronski voltmetar ima ulazni otpor veći od 1M Ω.

Primjenom elektronskog voltmetra se može konstruisati i ampermetar izuzetno niskog unutrašnjeg


otpora tako što se na ulaz elektronskog voltmetra spoji šent niskog otpora te se voltmetrom zapravo mjeri
pad napona na šentu i tako indirektno mjeri jačina struje.

55
Sl. 2.5.16. Shema elektronskog voltmetra

Digitalni voltmetar je izumljen 1953. godine. Izumio ga je Endrju Kej (Andrew Kay) [10].
Na slici 2.5.17. je data blok shema digitalnog voltmetra.

Sl. 2.5.17. Blok shema digitalnog voltmetra

Kao što se vidi sa slike ulaz voltmetra se prvo obrađuje niskofrekventnim (NF) filterom, zatim,
analognodigitalnim (A/D) konvertorom i na kraju se vrši prikaz rezultata mjerenja na displeju. NF filter se
ugrađuje kako bi se izdvojila niskofrekventna komponenta koja je interesantna za mjerenje, a
viskofrekventne komponente, koje mogu praviti smetnje, eliminisale. Analognodigitalni (A/D) konvertor
je elektronski sklop koji analogne signale pretvara u digitalne.

Digitalni signal je signal izražen u obliku logičkih nula i jedinica. Bit je jedinica za količinu
informacija koju sadrže digitalni signali. Npr. za signal 101 se kaže da je trobitni signal, a za signal 1011
da je četverobitan. Uzme li se za primjer A/D konvertor sa dvobitnim izlazom, tada se imaju četiri
kombinacije izlaza, a to su 00, 01, 10 i 11. Ukoliko je ulazni napon u rasponu od 0 do 10 V, tada će naponu
od 0 do 2,5 V odgovarati kombinacija izlaza 00, naponu od 2,5 do 5 V kombinacija 01 itd. Na slici 2.5.18.
je data fotografija digitalnog voltmetra, a na slici 2.5.19. shema digitalnog voltmetra.

56
Sl. 2.5.18. Digitalni voltmetar

Sl. 2.5.19. Shema digitalnog voltmetra

Otpornici otpora 47 k i 33 k zajedno sa kondenzatorom kapaciteta 0,1μF vrše filtriranje ulaznog


signala odnosno čine NF filter. Integrisano kolo (engleski: integrated circuit - IC) vrši obradu analognog
signala tako što vrši njegovo pojačavanje i konverziju u digitalni oblik. Ovakav voltmetar se može spojiti
prema prethodno datim shemama umjesto galvanometra. Na slici 2.5.20. su date fotografije analognog i
digitalnog univerzalnog instrumenta multimetra. Analogni instrument ima ugrađen galvanometar, a
digitalni instrument ima ugrađen digitalni voltmetar.

Galvanometar i digitalni voltmetar svakako su najznačajniji električni mjerni instrumenti. Digitalni


voltmetar je 1980-tih godina počeo da preovladava u primjeni, a primjena galvanometra, koji je stotinu
godina bio najviše primjenjivani električni mjerni instrument, je značajno opala.

Kao što je već rečeno u literaturi se za galvanometar često koristi pojam instrument s pomičnom
zavojnicom što je neprikladno, jer je instrument pojam šireg značenja, a pojam galvanometar je znatno
precizniji.

57
Sl. 2.5.20. Analogni i digitalni multimetar

Potenciometar (engleski: potentiometer) je otpornik sa ugrađenim klizačem koji klizi po provodnoj


površini, a može se koristiti kao instrument za merenje električnog napona. Metod mjerenja napona pomoću
potenciometra je izumio Johan Pogendorf (Johann Poggendorff) 1841. godine [10]. Na slici 2.5.21. je
ilustrovano mjerenje napona pomoću potenciometra.

Sl. 2.5.21. Mjerenje napona potenciometrom

Klizač potenciometra se pomjera dok kazaljka astatskog galvanometra ne pokaže da kroz njega ne
teče struja. U tome momentu pad napona na dijelu potenciometra sa otporom R2 je jednak naponu
referentnog izvora Ur. Nepoznati napon U se izračunava po formuli:

58
R1 + R2
U= ⋅U r
R2

Na potenciometrima namjenski izrađenim za mjerenje napona se vrijednosti otpora R1 i R2 mogu


očitati na ručici klizača potenciometra. U najstarijim izvedbama potenciometri su konstruisani od žice po
kojoj je klizio klizač te se vrijednost otpora mogla izračunati kroz mjerenje dužine žice sa jedne i druge
strane klizača.

Elektroskop (engleski: electroscope) je instrument kojim se može pokazati je li neko tijelo nabijeno
elektricitetom. Izumio ga je Abraham Benet (Abraham Bennet) 1787. godine [10]. Ovaj elektroskop kojeg
je Benet izumio sastojao se od staklenog kućišta i metalne šipke koja na jednom kraju (izvan kućišta) ima
metalnu kuglu ili pločicu, a na drugome (u kućištu) obješena dva tanka metalna listića. Šipka je na kućište
pričvršćena s pomoću izolatora. Ako se kuglica elektroskopa dodirne nekim naelektrisanim tijelom, šipka
će se nabiti elektricitetom, pa i listići na njenom kraju. Zbog činjenice da su listići nabijeni istom vrstom
elektriciteta, međusobno će se odbijati i razmaknuti. Razmak listića je veći što je veća količina naboja
dovedena na kuglicu elektroskopa. Ovakav elektroskop je prikazan na slici 2.5.22.

Sl. 2.5.22. Elektroskop

Dalje poboljšanje elektroskopa je bilo postavljanje jednog listića u fiksni položaj, a drugog na
osovinu što je omogućilo postavljanje skale. Ugradnjom skale je dobiven elektrometar (engleski:
electrometer). Elektrometar je instrument kojim se mjeri električni napon i električni naboj. Prvobitni
elektrometar konstruisan na bazi elektroskopa je prikazan na slici 2.5.23.

59
Sl. 2.5.23. Elektrometar

Danas se koriste elektronski voltmetri kao elektrometri. Da bi se elektronski voltmetar mogao


koristiti kao elektrometar potrebno je da ima izuzetno visok unutrašnji otpor od oko 1014 Ω ili više.

Elektrostatski voltmetar je također vrsta elektrometra. Elektrostatski voltmetar je pločasti


kondenzator, čija je jedna elektroda nepokretna, a druga može da rotira oko ose [11]. Kada se na
elektrostatski voltmetar narine napon, na pokretnu elektrodu počne da deluje moment električnih sila koji
teži da je uvuče u polje. Moment električnih sila se uravnotežava torzionim momentom spiralne opruge,
koji je srazmjeran uglu uvijanja opruge. Zakretanje kazaljke je srazmjerno kvadratu narinutog napona.
Elektrostatski voltmetar je instrument koji nema sopstvene potrošnje i može se koristiti za mjerenje visokih
napona. Na slici 2.5.24. je prikazana pojednostavljena konstrukcija elektrostatskog voltmetra.

Sl. 2.5.24. Elektrostatski voltmetar

60
Ranije je rečeno da bi galvanometar mogao mjeriti jačinu sinusoidalne izmjenične struje, ali istu je
potrebno ispraviti ispravljačem. Na izlazu ispravljača je jednosmjerni napon koji ogovara vršnoj, a ne
efektivnoj vrijednosti sinusoidalne izmjenične struje pa se skala instrumenta iscrtava tako da pokazuje
efektivnu vrijednost sinusoidalne izmjenične struje. Problem nastaje kada se pomoću ovakvog instrumenta
mjeri jačina nesinusoidalne izmjenične struje, jer tada indikacija nije tačna. Savremeni digitalni instrumenti
mogu da mjere stvarnu vrijednost efektivne vrijednosti izmjenične struje što je obično označeno oznakom
true-rms (true root mean square) što je engleski naziv za stvarnu vrijednost efektivne vrijednosti.

Sl. 2.5.25. Voltmetar sa preklopnikom

Čest je slučaj da se primjenom preklopnika jedan instrument koristi za mjerenje na različitim


pozicijama unutar električnog kola. Ovo se ne radi samo radi smanjenja broja instrumenata već i radi uštede
prostora potrebnog za smještanje instrumenata. Na slici 2.5.25. je ilustrovana primjena voltmetra kojim se
mjeri električni potencijal u četiri tačke. Kada su u pitanju ampermetri koriste se dvostruki preklopnici.
Primjenjuju se preklopnici sa ručnim preklapanjem i automatskim preklapanjem koji npr. 10 sekundi mjere
jedan napon, a zatim prelaze na drugi i tako u krug. Automatski preklopnici imaju i indikator pozicije koji
govori koji napon ili struja se trenutno mjere. U tabeli 2.5.1. su date oznake koje se stavljaju na skale
analognih instrumenata kako bi se označila vrsta instrumenta.

Tabela 2.5.1. Oznake instrumenata

Kao primarni etalon jedinice za jačinu struje se koristi strujna vaga, a kao etalon napona Josefsonov
etalon napona kojeg je izumio Brajan Josefson (Brian Josephson) 1962. godine [8]. Kao radni etaloni
napona i struje danas se koriste razne vrste elektronskih kalibratora.

61
2.6. Mjerenje temperature

Temperatura je fizikalna veličina kojom se izražava toplotno stanje. Za temperaturu se koristi znak
T, jer je latinska riječ za temperaturu temperature. Jedinica za temperaturu je temperaturu je kelvin (K)
prema imenu znanstvenika Viljema Tomsona (William Thomson) poznatog kao lord Kelvin. Jedinica
kelvin se koristi za mjerenje apsolutne temperature ili termodinamičke temperature. Također se mnogo
koristi jedinica celzij (°C) prema imenu znanstvenika Andersa Celzijusa (Anders Celsius). Celzijus je
definisao temperaturnu skalu kao stotinu stepeni između ledišta i vrelišta vode. Termometri s Celzijusovim
stepenima su se počeli koristiti 1742. godine. U SAD-u se koristi Farenhajtova termometarska skala, koju
je 1724. izumio Gabriel Farenhajt (Gabriel Fahrenheit). Stepeni izmjereni na Farenhajtovoj termometarskoj
skali obilježeni su znakom °F.

Prvi termometar je izumio Danijel Farenhajt (Daniel Fahrenheit), prvo alkoholni 1709. godine, a
1714. i termometar sa živom [10]. Živin termometar se sastojao od staklene cjevčice ispunjene živom koja
je bila učvršćena na drvenu daščicu. Pored cjevčice je učvršćena skala za očitavanje mjerenja. Uslijed
promjene temperature dolazi do širenja odnosno skupljanja žive tako da se zapremina žive u cjevčici
mijenja u ovisnosti o temperaturi. Ukoliko se umjesto žive koristi alkohol tada se alkohol oboji crvenom
bojom. Na slici 2.6.1. je prikazana konstrukcija živinog termometra [6].

Sl. 2.6.1. Živin termometar

Posebnom konstrukcijom cjevčice se dobiva termometar sa funkcijom memorisanja najviše


postignute temperature tj. termometar koji „pamti“ maksimalnu postignutu temperaturu. Ovakvi termometri

62
se najviše koriste u medicini za mjerenje tjelesne temperature, a u literaturi se za njih koristi i naziv
maksimum termometri. Konstrukcija maksimum termometra je prikazana na slici 2.6.2.

Sl. 2.6.2. Obični i maksimum termometar

Za razliku od običnih termometara, maksimum termometar ima na početku tanke cjevčice još jedan
suženi dio. Pri mjerenju temperature, živa izlazi iz rezervoara, prolazi kroz suženi dio i širi se po cjevčici.
Nakon mjerenja živa se hladi i uslijed smanjenja njezine zapremine vraća se nazad u rezervoar. Međutim,
suženi dio je tako tanak, da se uslijed površinske napetosti žive, njezin tok prekida. Ispod suženog dijela,
živa se i dalje povlači u rezervoar.

Iznad suženog dijela, živa ostaje u cjevčici i pokazuje najvišu temperaturu koja je izmjerena. To je
ujedno i razlog zašto se termometar mora protresti da se živa vrati u rezervoar kroz suženi dio cjevčice.
Danas je trend da se u termometrima sve manje koristi živa zbog njezine otrovnosti. Umjesto žive se sve
više koristi galinstan koji je smjesa galijuma, indijuma i kalaja (kositra).

Osim živinog termometra mnogo se koristi bimetalni termometar koji je konstruisan na osnovu
izuma bimetalne trake koju je izumio Džon Harison (John Harrison) 1735. godine. Bimetalni termometar
se sastoji od dviju uskih traka od različitih metala, čvrsto spojenih jedna uz drugu i savijenih u spiralu. Kada
se temperatura povećava, različito rastezanje dvaju metala uzrokuje izvijanje bimetalne trake, što se prenosi
na kazaljku. Konstrukcija bimetalnog termometra je prikazana na slici 2.6.3.

63
Sl. 2.6.3. Bimetalni termometar

Otpornički termometri temelje svoj princip rada na fenomenu promjene električnog otpora
materijala uslijed promjene temperature. Koriste se otpornički termometri sa pozistorima i termistorima.
Pozistori imaju karakteristiku da im temperatura raste sa porastom temperature odnosno pozistor ima
pozitivan temperaturni koeficijent.

Najčešće korišteni pozistor je Pt100 koji je napravljen od platine čiji hemijski simbol je Pt. Broj
100 u oznaci govori da je električni otpor pozistora Pt100 na temperaturi 0 °C tačno 100 Ω, a postoji također
i Pt1000 pozistor koji ima električni otpor 1000 Ω na temperaturi 0 °C. Termistori su napravljeni od
poluprovodnika tako da imaju negativan temperaturni koeficijent tj. pri porastu temperature električni otpor
im opada.

Metoda termoelektriciteta se također mnogo primjenjuje za mjerenje temperature. Termopar


(engleski: thermocouple) se sastoji od dvije žice od različitih metala koje su na jednom kraju spojene.
Ovakav termopar generiše napon čija veličina ovisi o razlici temperature toplog i hladnog kraja termopara
kao što je ilustrovano na slici 2.6.4.

64
Sl. 2.6.4. Termopar

Obično se topli kraj nalazi u prostoru čija temperatura se mjeri (npr. u nekoj peći), a hladni kraj se
nalazi u okolnom prostoru. Napon generisan termoparom se može mjeriti galvanometrom, jer kroz
galvanometar teče termoelektrična struja proporcionalna ovom naponu. Termoparovi temelje svoj rad na
fenomenu termoelektriciteta kojeg je 1821. godine otkrio Tomas Zibek (Thomas Seebeck). Za termoparove
se koriste i nazivi termoelement i termospreg. Kako bi se dobio viši napon ponekada se više termoelemenata
poveže u seriju te se tako dobiva baterija termoelemenata (engleski: thermopile) koja je prikazana na slici
2.6.5.

2.6.5. Baterija termoelemenata (engleski: thermopile)

Bitno je napomenuti da baterija termoelemenata ne mjeri apsolutnu temperaturu već mjeri razliku
temperature svoga toplog i hladnog kraja. Ako topli i hladni kraj imaju istu temperaturu tada je napon
baterije jednak nuli, jer se naponi termoelemenata hladnog i toplog kraja međusobno ponište. Baterije
termoelemenata se mnogo koriste za beskontaktno mjerenje temperature. Poznato je da se toplota prenosi
provođenjem (kondukcijom), strujanjem (konvekcijom) i zračenjem (radijacijom). Živin i bimetalni
termometar su primjer kontaktnih termometara koji se moraju prisloniti na tijelo čija temperatura se mjeri
jer se na njih toplota prenosi provođenjem (kondukcijom). Međutim, beskontaktni termometri se ne

65
prislanjaju na tijelo čiju temperaturu mjere, jer se na njih toplota prenosi zračenjem (radijacijom) u
infracrvenom području. Konstrukcija beskontaktnog infracrvenog termometra (engleski: infrared
thermometer) sa baterijom termoelemenata je prikazana na slici 2.6.6.

Sl. 2.6.6. Konstrukcija beskontaktnog infracrvenog termometra

Zračenje toplog objekta je usmjereno prema toplom kraju baterije termoelemenata uslijed čega se
topli kraj zagrijava. Hladni kraj je oslonjen na hladilo te razlika tmeperature toplog i hladnog kraja odgovara
temperaturi toplog objekta. Ambijentalna temperatura baterije se mjeri pomoću termistora. Pojedini
infracrveni termometri imaju ugrađeno sočivo kojim se zračenje fokusira na bateriju.

Danas je široka primjena termovizijskog beskontaktnog mjerenja temperature. Prema vrsti senzora
koje koriste postoje dvije vrste termovizijskih kamera i to: kamere sa hlađenim senzorom i kamere sa
senzorom bez hlađenja. Kamere sa hlađenim senzorom imaju veće mogućnosti, ali im je cijena veća. Za
kalibraciju termometara se najviše koriste uljna kupatila (engleski: oil bath). Uljno kupatilo ima ugrađen
visoko tačni regulator temperature kojim se postiže da temperatura unutar kupatila bude u zadanim
granicama kako bi se mogla valjano obaviti kalibracija.

2.7. Mjerenje količine supstance

Količina supstance (tvari) se označava znakom n, a mjerna jedinica je mol. Jedan mol bilo koje
supstance sadrži onoliko čestica koliko ima atoma u 12 grama ugljenikovog izotopa C-12. Taj broj iznosi
6 ∙ 1023 i naziva se Avogadrov broj. Drugim riječima rečeno, u jednom molu se nalazi 6 ∙ 1023 čestica date
supstance. Jedan mol bilo koje supstance sadrži isti broj čestica kao i jedan mol neke druge supstance npr.
jedan mol atoma natrijuma ima isti broj atoma koliko ima molekula u jednom molu vode. Masa jednog
mola supstance (molarna masa) se računa po formuli:

m
M=
n
U prethodnoj formuli m je ukupna masa supstance. Npr. u m = 120 grama vode se nalazi n = 6,667
mola te je masa jednog mola vode M = 120/6,667 = 18 grama.

66
2.8. Mjerenje jačine svjetlosti

Jačina svjetlosti (znak Is) je fizikalna veličina koja opisuje snagu elektromagnetskog zračenja
tačkastog izvora u području frekvencija vidljive svjetlosti. Određuje se kao količnik svjetlosnog toka Фs
kojeg emituje tačkasti izvor svjetlosti i prostornog ugla ω:

Φs
Is =
ω
Kandela ili svijeća (latinski: candela) cd je mjerna jedinica jačine svjetlosti. Određena je jačinom
svjetlosti izvora, koji u datom smjeru zrači monohromatsko zračenje frekvencije 540 THz i kojem je jačina
zračenja u tom smjeru 1/683 W/sr. Mjerna jedinica svjetlosnog toka Фs je lumen (znak lm). Osvjetljenje ili
iluminacija (znak Es) je fotometrijska fizikalna veličina kojom se opisuje osvijetljenost neke površine, a
određena je količnikom svjetlosnog toka Φs i površine A:

Φs
Es =
A

Mjerna jedinica osvjetljenja je luks (znak lx). Naziv mjerne jedinice luks ima korijen u latinskoj
riječi lux sa značenjem svjetlost. Fotometar (engleski: photometer) je mjerni instrument za mjerenje jačine
svjetlosti. Prvi fotometri su bili konstruisani na principu poređenja jačine referentnog izvora svjetlosti i
izvora čija jačina je mjerena. Savremeni fotometri mjere jačinu svjetlosti pomoću poluprovodničkih
senzora. Na slici 2.8.1. je prikazan savremeni fotometar kojim se mjeri osvjetljenje površina.

Sl. 2.8.1. Savremeni fotometar

Danas se etalon kandele ostvaruje pomoću kriogeničkog radiometra, a kalibracija fotometara se


vrši pomoću posebnih kalibratora [13].

67
2.9. Registratori, osciloskopi i analizatori

Indikatori (engleski: indicators) pokazuju trenutnu vrijednost mjerne veličine, dok registratori
imaju mogućnost da trajno zabilježe promjenu mjerne veličine tokom vremena. Npr. za indikaciju brzine
vozila se koristi tahometar, a za bilježenje brzine vozila se koristi tahograf. U upotrebi je i pojam pisač koji
se koristi za registratore koji na širokim dugim trakama (vrpcama) papira ispisuju promjenu mjerne veličine.
Također, u literaturi se za registratore koristi i naziv registracioni instrumenti. Pisači konstruisani tako da
mogu registrovati brze promjene mjerne veličine se zovu oscilografi (engleski: oscillograph) [11].

Posebna vrsta registratora su zapisivači podataka. Zapisivači podataka su digitalni elektronski


uređaji koji memorišu rezultate mjerenja u zadanim intervalima tokom zadanog vremena. Mogu biti
opremljeni displejem za indikaciju mjerenja i dijagrama, a također često mogu i mjeriti pojedine veličine.
Mogu se i spajati na računar u svrhe podešavanja i arhiviranja podataka o mjerenjima. Kolektori podataka
su također digitalni elektronski uređaji koji memorišu rezultate mjerenja, ali za razliku od zapisivača
podataka osim rezultata mjerenja mogu memorisati i druge vrste podataka. Npr. u kolektor podataka se
mogu i ručno unositi podaci putem tastature. Kolektori podataka se također mogu spajati na računar. Na
slici 2.9.1. su prikazani analogni i digitalni registrator.

Sl. 2.9.1. Analogni i digitalni registrator

68
Prvi analogni registratori su konstruisani tako što je na kazaljku indikatora postavljeno pero koje je
ispisivalo vremenske dijagrame na pokretnom papiru. Papir je pokretao elektromotor. Ovakvi analogni
registratori su kasnije usavršavani i dugo su bili u upotrebi, a zbog svoje jednostavnosti još uvijek se koriste.

Danas se najviše koriste digitalni registratori koji vremenski dijagram promjene mjerne veličine
prikazuju na displeju, a ako je potreban prikaz na papiru tada se dijagram isprinta pomoću printera. Na slici
2.9.2. je prikazan analogni registrator sa kružnim ispisom.

Sl. 2.9.2. Analogni registrator sa kružnim ispisom

Osciloskopi su mjerni uređaji koji omogućuju prikaz signala u ovisnosti o vremenu [11]. Savremeni
osciloskopi omogućavaju registrovanje vremenske promjene signala veoma visokih frekvencija.
Osciloskop je instrument prvenstveno namijenjen za posmatranje vremenske promjene električnih signala,
ali se koristi i za indirektno mjerenje neelektričnih mjernih veličina. Prikaz je dvodimenzionalan s tim da
je na osi x vrijeme, a na osi y iznos signala.

To je nezaobilazan instrument ne samo u svim granama elektrotehnike već u mjerenjima općenito.


Srodan instrument je analizator spektra signala koji je namijenjen za prikazivanje frekventne ovisnosti
signala. Na x osi analizatora spektra je frekvencija, a na y osi je iznos signala. Danas se osciloskopi i
analizatori spektra najčešće konstruišu u digitalnoj tehnologiji uz prikaz signala na displeju, a vrlo često
jedan instrument omogućava obje funkcionalnosti.

69
Sl. 2.9.3. Analogni i digitalni osciloskop

Analogni osciloskopi vrše prikaz vremenskog dijagrama signala pomoću katodne cijevi dok
digitalni osciloskopi prikaz vrše pomoću displeja. Na slici 2.9.3. su prikazani analogni i digitalni osciloskop.
Na ekranima osciloskopa se mogu uočiti oscilogrami (engleski: oscillogram) signala.

Digitalni analizatori spektra signal mjerne veličine obrađuju primjenom brze Furijeove
transformacije (engleski: FFT – Fast Fourier Transformation). Furijeova transformacija je matematička
operacija kojom se funkcija iz vremenske domene (vremenskog područja) transformiše u funkciju u
frekventnom domenu.

Inverzna Furijeova transformacija je obrnuta operacija kojom se funkcija iz frekventnog domena


transformiše u funkciju u vremenskom domenu. Svaka neprekidna funkcija vremenskog domena ima svoju
funkciju-sliku u frekventnom domenu. Drugim riječima rečeno, Furijeovom transformacijom se obavlja
preslikavanje funkcija iz vremenskog u frekventni domen (i obrnuto) [14].

70
Tabela 2.9.1. Primjeri Furijevove transformacije
Vremenski domen Frekventni domen

Uobičajeno je da se funkcija u vremenskom domenu označava malim slovom npr. x(t), a funkcija
u frekventnom domenu velikim slovom npr. X(f), gdje je t oznaka za vrijeme, a f oznaka za frekvenciju.
Oznaka i je imaginarna jedinica (korijen od -1, često se označava i slovom j ). Matematička formula za
direktnu Furijeovu transformaciju je:


−i⋅2⋅π ⋅ f ⋅t
X(f ) =  x(t ) ⋅ e ⋅ dt
−∞

a formula za inverznu Furijeovu transformaciju je:

Primjeri funkcija u vremenskom domenu i njihovih slika (njihovog frekventnog spektra) u


frekventnom domenu dati su u tabeli 2.9.1. Kao što se iz ove tabele vidi, slika sinusne funkcije amplitude

71
A i perioda T je jedan impuls (pik) u frekventnom domenu s amplitudom A i pozicijom 1/T na apscisi
(frekventnoj osi). Dakle, pravilna sinusoida ima samo jedan harmonik. Istovremeno, funkcija povorke
periodičnih pravokutnih impulsa (niz impulsa) ima sliku (frekventni spektar) koja se sastoji od teorijski
beskonačnog niza tzv. neparnih impulsa (pikova, harmonika) u frekventnom domenu (što je također
diskretni spektar, jer je signal periodičan). Ovi pikovi su "neparni", jer je njihova pozicija na apscisi neparni
umnožak 1/T. Slika uskog impulsa amplitude A (neperiodični signal) je step (skokovita) funkcija amplitude
A (beskonačni kontinualni spektar).

Furijeova transformacija može se određivati pomoću računara primjenom algoritama numeričke


matematike, a najpoznatiji algoritam je FFT algoritam. Osnove FFT algoritma razradio je njemački
matematičar Gaus (Carl Friedrich Gauß)1805. godine. Međutim, široka primjena počela je tek 1965.
godine, kada su konstruisani dovoljno moćni računari pomoću kojih se mogla vršiti obrada signala. Na slici
2.9.4. je data blok shema digitalnog analizatora spektra signala.

Sl. 2.9.4. Blok shema digitalnog analizatora spektra signala

Signal sa ulaza filtrira se u niskopropusnom (NF) filteru, koji iz signala vibracija uklanja
komponente visoke frekvencije tako da na analogno-digitalni (A/D) konvertor dolazi signal niske
frekvencije. Komponente visoke frekvencije se uklanjaju kako bi se izbjegao štetni efekt preslikavanja
(engleski: aliasing effect). Efekt preslikavanja manifestuje se kao pojava lažnih komponenata u spektru. NF
filter mora biti podesiv, odnosno na analizatoru prilikom svakog mjerenja se podešava maksimalna
frekvenciju signala Fmax, koja se želi mjeriti (gornja granična frekvencija). Dakako da maksimalna
frekvencija ne može biti viša od najviše frekvencije za dati uređaj. Umjesto NF filtera, savremeni uređaji
često koriste tzv. sigma-delta metodu digitalnog filtriranja i tada se signal sa ulaza vodi pravo na A/D
konvertor. Analogno-digitalni konvertor je elektronski sklop koji analogne signale pretvara u digitalne. A/D
konvertor sa dvobitnim izlazom ima četiri kombinacije izlaza (22 = 4), a to su: 00, 01, 10 i 11. Ukoliko je
ulazni napon u rasponu od 0 do 10 V, tada će rasponu od 0 do 2,5 V odgovarati kombinacija izlaza 00,
rasponu od 2,5 do 5 V kombinacija 01, itd. (prema tabeli 2.9.2). Savremeni analizatori imaju A/D
konvertore sa 10 do 16 bita. Svakako da više bita znači i veću kvalitetu uređaja. Tokom A/D konverzije
signala iz analognog u digitalni oblik obavlja se uzimanje uzoraka tj. uzorkovanje (engleski: sampling)
signala u zadanim vremenskim razmacima (intervalima).

Tabela 2.9.2. Ulaz i izlaz A/D konvertora sa dvobitnim izlazom


ULAZ IZLAZ

0 do 2,5 V 00
2,5 do 5 V 01
5 do 7,5 V 10
7,5 do 10 V 11

72
Prema Nikvistovoj (Harry Nyquist) teoremi iz 1927. godine vremenski razmak uzimanja uzoraka
mora biti minimalno dva puta kraći od perioda T, najviše sinusne komponente u spektru signala. Npr., ako
je najviša frekvencija u spektru nekog signala: Fmax = 1000 Hz, njezin period je: T = 1/Fmax = 1/1000 = 1ms.

Dakle, uzorkovanje se mora obavljati u vremenskim razmacima kraćim od 0,5 ms. Nikvistova
teorema je matematički dokazana, ali i bez dokazivanja je sve logično samo po sebi. Naime, svaki sinusni
signal je određen sa dvije veličine: amplitudom i frekvencijom, što praktično znači da se unutar jedne
periode mora uzeti minimalno dva uzorka kako bi se mogao rekonstruisati osnovni signal.

Ovo implicira da je teoretski dovoljno uzimati uzorke 2 puta višom frekvencijom od najviše
frekvencije koja se želi izmjeriti (gornja granična frekvencija u spektru obrađivanog signala). Međutim, u
praksi je većina suvremenih analizatora konstruisana tako da je frekvencija uzimanja uzoraka fs (engleski:
sampling rate) barem 2,56 puta viša od najviše frekvencije koja se želi izmjeriti. Za dobivanje tačne
amplitude u frekventnom dijagramu dovoljno je da frekvencija uzimanja uzoraka bude 2,56 puta viša od
najviše frekvencije, ali za kvalitetnu rekonstrukciju signala u vremenskom domenu potrebno je da
frekvencija uzimanja uzoraka bude barem 10 puta viša od najviše frekvencije koja se želi izmjeriti.

Nikvistovu teoremu je 1949. godine usavršio američki matematičar Šenon (Claude Shannon), pa
se ova teorema u literaturi često zove i Nikvist-Šenonova teorema uzorkovanja [15]. Uzorkovanje sinusnog
signala normalizirane amplitude (vrijednost 1) je ilustrovano na slici 2.9.5.

Sl. 2.9.5. Uzimanje uzoraka periodičnog signala (pravilne sinusoide)

Tokom svakog mjerenja uzima se određeni broj uzoraka signala na temelju kojih se obavlja FFT
analiza signala. Na primjeru sa slike 2.9.5. uzeto je 16 uzoraka signala. Prvi uzorak je uzet u momentu t1 +
Ts, a posljednji u momentu t2. Ts je interval uzorkovanja (engleski: sampling interval). Uzorci se memorišu
u internoj memoriji analizatora. Ukupan broj uzoraka koje će analizator uzeti obično se ne može izravno
podešavati (birati), već se podešava indirektno preko broja FFT linija.

73
FFT linije su mjerilo rezolucije (finoće) dijagrama frekventnog spektra kojeg uređaj iscrtava na
displeju. Broj FFT linija obično se može podešavati u koracima. Npr. može se na uređaju odabrati: 100,
200, 400, 800, 1600, 3200 ili 6400 linija. Veći broj FFT linija omogućava dobivanje bolje rezolucije
frekvencijskog spektra, pri čemu je jako bitan i izbor funkcije prozora (engleski: windowing). Teoretski,
za računanje jedne FFT linije uređaju su potrebna 2 uzorka signala, međutim u praksi potreban broj uzoraka
je barem 2,56 puta veći od odabranog broja FFT linija, jednako kao što je i frekvencija uzimanja uzoraka
2,56 ili 10 puta viša. Ako se odabere npr. 400 linija, analizator će uzeti ukupno 2,56 · 400 = 1024 uzoraka
signala. Uzme li se da je vremenski razmak uzimanja uzoraka Ts = 1/fs = 1/2560 = 0,39 ms, tada se dobiva
da je ukupno vrijeme uzorkovanja (engleski: frame size): ΔT = t2 - t1 = 1024 · Ts = 0,4 s. Vrijeme
uzorkovanja ΔT se računa po formuli:

# FFT
∆T =
Fmax

gdje je #FFT broj FFT linija [14]. Vrijeme uzorkovanja ΔT određuje i najnižu frekvenciju Fmin signala koja
se mjeri tako što je period ove najniže frekvencije jednak vremenu uzorkovanja ΔT. U ovom primjeru gdje
je Fmax = 1000 Hz, broj FFT linija #FFT = 400, frekvencija uzimanja uzoraka fs = 2560 Hz i ukupno vrijeme
uzorkovanja ΔT = 0,4 s najniža frekvencija signala koja se mjeri je Fmin = 1/0,4 = 2,5 Hz.

FFT procesor obavlja rekonstrukciju signala na temelju uzoraka dobivenih tokom uzimanja
uzoraka što dovodi do toga da FFT procesor sinusni signal sa slike 2.9.5. "vidi" kao signal prikazan na slici
2.9.6.

Sl. 2.9.6. Rekonstruisani signal

Sl. 2.9.7. Hanova funkcija prozora

74
Očigledno da rekonstruisani signal značajno odstupa od originalnog sinusnog signala. Da bi
rekonstruisani signal više "ličio" na originalni signal koriste se tzv. funkcije prozora u smislu da se uzorci
signala “množe“ s odabranom funkcijom prozora. Najčešće se koristi se Hanova (Julius von Hann) funkcija
prozora čiji je dijagram dat na slici 2.9.7.

Na slici 2.9.8. je data još bolja ilustracija obrade signala primjenom funkcije prozora. Izvršeno je
množenje originalnog signala sa Hanovom funkcijom.

Sl. 2.9.8. Obrada signala Hanovom funkcijom prozora

Primjer frekventnog spektra signala snimljen pomoću analizatora spektra dat je na slici 2.9.9.

Sl. 2.9.9. Primjer frekventnog spektra signala

Savremeni analizatori spektra mogu vršiti usrednjavanje snimljenog frekventnog spektra (engleski:
averaging) u cilju odstranjivanja smetnji pri mjerenju. Usrednjavanje je postupak pri kojem se obavi više
mjerenja, zatim se za svako mjerenje izračuna spektar i na kraju se obavlja usrednjavanje spektara. Vezano
za usrednjavanje na analizatoru se bira i mod (način) usrednjavanja, koji može biti:

− kontinuirani (engleski: continuous),


− konačni (engleski: finite) i
− ponavljački (engleski: repeat).

75
Pri kontinuiranom modu rada analizator stalno obavlja mjerenje uz zadani broj usrednjavanja, ali
iscrtava dijagram spektra na displeju pri svakom novom mjerenju. Pri konačnom modu rada analizator
obavi potreban broj mjerenja zadan brojem usrednjavanja, izračuna spektar i iscrtava spektar na displeju.
Ovaj spektar će ostati na displeju sve dok se ponovno ne pokrene mjerenje.

Ponavljački mod je sličan kontinuiranom, jer se dijagram na displeju stalno obnavlja, ali je razlika
u učestalosti (frekvenciji) obnavljanja. Pri kontinuiranom modu obnavljanje dijagrama obavlja se pri
svakom novom mjerenju, a pri ponavljačkom modu obnavljanje dijagrama obavlja se nakon što se obavi
potreban broj mjerenja za jedno usrednjavanje. Npr., ako je podešeno da se radi 6 usrednjavanja, a jedno
mjerenje traje 2 s, pri kontinuiranom modu svake 2 s dobit će se novi dijagram, a pri ponavljačkom modu
svakih 6 · 2 = 12 s dobiva se novi dijagram.

Na analizatoru se također bira i vrsta spektra. Postoje dva tipa spektra:

− linearni spektar i
− kvadratni spektar.

Linearni spektar prikazuje izmjerene vrijednosti signala, a kvadratni spektar prikazuje kvadrirane
vrijednosti signala te se na taj način prikazuje snaga signala. Na slici 2.9.10. je prikazan savremeni
frekventni analizator spektra signala.

Sl. 2.9.10. Analizator spektra signala

76
Sl. 2.9.11. Snimanje spektra signala pomoću računara

Na kraju je bitno napomenuti da se danas registratori, osciloskopi i analizatori ne proizvode samo


kao samostalni uređaji (engleski: standalone device) već se proizvode uređaji koji služe kao dodaci
računarima te se funkcija registratora, osciloskopa ili analizatora ostvaruje pomoću računara. Spomenuti
uređaji se na računar spajaju preko USB ili nekog drugog interfejsa. Na slici 2.9.11. je ilustrovano snimanje
spektra signala pomoću računara.

2.10. Brojači

Brojač (brojilo) je uređaj koji memoriše, a ponekad i prikazuje koliko puta se određeni događaj ili
proces dogodio. Prema konstrukciji brojači se dijele na mehaničke, elektromehaničke i elektronske.
Elektronski brojači se danas konstruišu u digitalnoj tehnologiji te se često i nazivaju digitalni brojači. U
najširoj primjeni su brojač utrošene električne energije (strujomjer), vodomjer, brojač pređenih kilometara
vozila, brojač vremena (tajmer) i brojač odrađenih radnih sati.

Najstarija primjena brojača je u odometrima. Odometar je uređaj koji u vozilu mjeri dužinu
pređenog puta. Naziv potiče od grčke riječi ὁδός (hodós), sa značenjem put. Koliko je poznato najstariji
odometar je konstruisao Arhimed (Ἀρχιμήδης). Danas se na instrument tabli svakog automobila nalazi
instalisan odometar. Osim odometra od mehaničkih brojača bitno je spomenuti vodomjer. Konstrukcija
turbinskog mehaničkog vodomjera je prikazana na slici 2.10.1.

77
Sl. 2.10.1. Turbinski mehanički vodomjer

Na slici se može uočiti da voda koja protiče kroz vodomjer pokreće malu turbinu na čiju osovinu
je spojen zupčanik. Ovaj zupčanik pokreće druge zupčanike na čijim osovinama su kazaljke koje rotiraju.
Prijenosni odnos zupčanika je podešen tako da kazaljke pokazuju količinu protekle vode. U savremenim
izvedbama mehaničkog vodomjera se na osovinu turbine postavi stalni magnet koji pri svakom obrtaju
afektira jezičasti relej. Na ovaj način se postiže mogućnost odašiljanja električnih impulsa pri čemu svaki
impuls odgovara određenoj količini protekle vode. Pomoću takvih brojila se realizuju uređaji za daljinsko
mjerenje protekle vode, a također se realizuju i uređaji za automatsko doziranje dezinfekcionog sredstva u
vodu (automatska regulacija odnosa).

Elektromehanički brojači odbrojavaju električne impulse. Imaju ugrađen elektromagnet čija kotva
je oprugom spojena na kućište kao što je ilustrovano na slici 2.10.2.

Sl. 2.10.2. Mehanizam elektromehaničkog brojača

78
Svaki puta kada elektromagnet primi impuls kotva se uslijed elektromagnetne sile pomjeri pri čemu
se zupčanik brojača zarotira za jedan zubac. Na slici treba uočiti da zupčanik ima deset zubaca. Na osovinu
zupčanika je postavljen točak sa brojevima od 0 do 9 i zupčasti par sa prijenosnim odnosom 1:10. Ovaj
zupčasti par pokreće točak više potencije. Dalje se mogu nizati zupčasti parovi sa točkovima da se dobije
potreban broj cifara brojača. I pored velike primjene digitalnih brojača elektromehanički brojači se i danas
mnogo koriste zbog činjenice da su veoma pouzdani u radu, a podatak o odbrojanim impulsima pouzdano
memorišu. U pojedinim izvedbama se ugrađuje dugme za resetovanje brojača tj. za vraćanje stanja brojača
na nulu. Elektromehanički brojač je prikazan na slici 2.10.3, a na slici 2.10.4. je prikazan suvremeni
digitalni elektronski brojač impulsa.

Sl. 2.10.3. Elektromehanički brojač

Sl. 2.10.4. Digitalni elektronski brojač impulsa

2.11. Električno mjerenje neelektričnih veličina

Pomoću mjerila namijenjenih mjerenju električnih veličina mogu se mjeriti i neelektrične veličine,
ako se one pretvore u električne veličine. Pretvaranje neelektričnih veličina u električne se vrši pomoću
senzora (engleski: sensor) [7]. Za senzore se koriste i nazivi: davač, osjetnik i ticalo. Na izlazu senzora je
električni signal u analognom ili digitalnom obliku. Pojam senzor ne treba miješati sa pojmovima
transdjuser (engleski: transducer) i transmiter (engleski: transmitter). Transdjuser je bilo koji uređaj koji
konvertuje jedan oblik energije u drugi. U tome smislu u transdjusere spada npr. i električni grijač koji
električnu energiju pretvara u toplotnu. Transmiter (mjerni pretvarač) je uređaj koji neelektričnu mjernu
veličinu pretvara u neki standardni električni signal. Transmiter sadrži senzor kao svoj sastavni dio.

Senzori se dijele na pasivne i aktivne. Pasivni senzori su senzori koji trebaju izvor električne
energije za svoj rad. Primjer pasivnog senzora je otpornički senzor temperature, jer da bi otpornički senzor
temperaturu pretvorio u električni signal potreban je izvor električne energije. Aktivni senzori ne trebaju

79
izvor električne energije da bi neelektričnu mjernu veličinu pretvorili u električni signal. Primjer aktivnog
senzora je termopar. Termopar generiše napon čija veličina ovisi o razlici temperature toplog i hladnog
kraja termopara tj. generiše električni signal bez vanjskog izvora električne energije. Piezoelektrična mjerna
ćelija je također primjer aktivnog senzora.

Pasivni senzori su najčešće konstruisani kao otpornički, kapacitivni i induktivni. Induktivne


senzore ne treba miješati sa indukcionim senzorima, jer indukcioni senzori su aktivni senzori u kojima se
generiše električna energija. Primjer otporničkog senzora je potenciometarski senzor pozicije čiji je princip
rada prikazan na slici 2.11.1.

Sl. 2.11.1. Potenciometarski senzor pozicije

Pomjeranjem klizača potenciometra se mijenja otpor. Spajanjem potenciometarskog senzora prema


shemi sa slike 2.11.2. se dobiva analogni naponski signal koji odgovara poziciji klizača potenciometra.
Statička karakteristika ovakvog senzora odgovara statičkoj karakteristici potenciometra tj. može biti
linearna ili logaritamska.

Sl. 2.11.2. Spajanje potenciometarskog senzora

Postoji jako veliki broj otporničkih senzora te pored već spomenutih senzora temperature i pozicije
treba spomenuti ugljeni mikrofon, mjerne trake za mjerenje sile i druge. Kapacitivni (kondenzatorski)
senzori svoj rad temelje na promjeni kapaciteta pod uticajem mjerne veličine. Primjeri kapacitivnih senzora
su kondenzatorski mikrofon, kapacitivni senzor pristiska (tlaka), kapacitivni senzor pozicije i kapacitvni
senzori nivoa tečnosti. Induktivni senzori svoj rad temelje na promjeni induktiviteta pod uticajem mjerne
veličine. Najviše korišteni induktivni senzori su senzori za mjerenje malih udaljenosti. Na slici 2.11.3. je
ilustrovan princip rada induktivnog senzora koji mjeri udaljenosti reda nekoliko milimetara.

80
Sl. 2.11.3. Princip rada induktivnog senzora pomjeranja

Kroz namotaj induktivnog senzora teče izmjenična struja, uslijed čega nastaje elektromagnetno
polje. Zavisno od ploče, koja mora biti od feromagnetnog materijala, mijenja se jačina elektromagnetnog
polja i u skladu s tim jačina struje kroz namotaje. Mjerenjem jačine struje se određuje pomjeranje rotora.

Već je rečeno da induktivne senzore ne treba miješati sa indukcionim senzorima, jer indukcioni
senzori su aktivni senzori u kojima se generiše električna energija. Primjer indukcionog senzora je
elektrodinamički mikrofon. Također električni generator jednosmjerne struje se koristi kao indukcioni
senzor ugaone brzine, jer je napon generatora ovisan o broju obrtaja odnosno o ugaonoj brzini rotacije
rotora generatora. Ovakav generator se zove tahogenerator.

Transmiter je uređaj koji neelektričnu mjernu veličnu pretvara u neki standardni električni signal
[7]. Postoji više standardnih signala, ali najčešće se koriste strujni signal 4…20 mA i naponski signal 0…10
V. Naponski signal se koristi na manjim udaljenostima kada pad napona na samim kablovima ne dolazi do
izražaja. Istovremeno strujni signal 4…20 mA se koristi pri većim udaljenostima između indikatora i
transmitera počev od nekoliko metara pa do nekoliko kilometara. U novije vrijeme se mnogo koriste
transmiteri koji primjenjuju Ethernet, PROFIBUS i Wi-Fi protokole.

Na slici 2.11.4. je prikazana tipična shema povezivanja transmitera i indikatora uz primjenu


strujnog signala 4…20 mA. Može se uočiti da transmiter nema izvor napajanja, jer se napajanje transmitera
vrši kroz signalni kabl koji je oklopljen da bi se smanjio uticaj smetnji. Također se može uočiti da je pisač
spojen u seriju sa indikatorom.

81
Sl. 2.11.4. Spajanje transmitera

Oklop signalnog kabla smije biti uzemljen samo na jednoj strani i obično se uzemljuje samo na
strani indikatora. Ako bi oklop bio uzemljen na obje strane tada bi kroz njega tekla struja izjednačenja
potencijala i izazivala smetnje. Ova struja izjednačenja potencijala se u literaturi često zove lutajuća struja.
Ako se iz bilo kojih razloga oklop kabla mora uzemljiti na oba kraja tada se paralelno sa signalnim kablom
instalira debeli bakarni kabl presjeka 16 mm2 i spaja na uzemljenje na oba kraja. Spajanjem ovakvog kabla
izjednačava se potencijal uzemljenja na oba kraja te praktično ne teče lutajuća struja kroz oklop signalnog
kabla. Naime struja uvijek teče linijom manjeg otpora tako da će struja teći kroz spomenuti debeli vodič, a
ne kroz oklop. Još jedan postupak eliminacije lutajuće struje jeste ugradnja bloka galvanskog odvajanja
(engleski: potential isolation) transmitera od indikatora. Galvansko odvajanje se postiže pomoću
transformatora ili pomoću optičkih signala.

Bitno je napomenuti da se u prostorima ugroženim požarom i eksplozijom ugrađuju transmiteri


predviđeni za takve prostore, a spajanje uzemljenja u tim prostorima nije dozvoljeno, a signalni kablovi
LiYCY koji su inače sivi za ove zone moraju biti plave boje čime se označava da su namijenjeni za ove
svrhe. Transmiter se smješta u ugroženi prostor, a indikator je izvan ugroženog prostora.

Čest je slučaj da se pomoću jednog indikatora očitavaju rezultati mjerenja sa više transmitera koji
se spajaju preko preklopnika. Na slici 2.11.5 je prikazana mjerna kutija sa preklopnikom (engleski: selector
switch box) na koju se spaja prijenosni indikator preko konektora, a transmiter sa koga se očitava signal se
bira pomoću preklopnika.

Sl. 2.11.5. Mjerna kutija sa preklopnikom

82
Primjer primjene mjerila namijenjenih mjerenju električnih veličina za mjerenje neelektrične
veličine je Gajger-Milerov (Geiger-Müller) brojač. Gajgerov-Milerov brojač je mjerni instrument za
otkrivanje jonizirajućega zračenja (radioaktivnosti), odnosno brojenje prolaska jonizirajućih čestica ili
fotona [6]. Izumio ga je 1910. godine Hans Gajger (Hans Geiger). Za detekciju jonizirajućih čestica ili
fotona se koristi Gajgerov-Milerova cijev koja je napunjena plemenitim gasom, najčešće argonom i kroz
čiju sredinu prolazi tanka žica kao što je ilustrovano na slici 2.10.6.

Sl. 2.10.6. Gajger-Milerova cijev

Svaki put kada jonizirajuća čestica ili foton uđe u cijev dolazi do jonizacije plemenitog gasa uslijed
čega kroz cijev kratkotrajno proteče električna struja tj. generiše se električni impuls. Ovaj implus afektira
elektromagnet brojača. Broj impulsa odbrojan u zadanom vremenu daje podatak o jačini jonizacijskog
zračenja [6]. U prvim izvedbama Gajger-Milerovog brojača paralelno sa elektromagnetom je spajan
zvučnik iz koga je dopiralo pucketanje izazvano električnim impulsima, a današnji uređaji imaju ugrađenu
elektronsku zujalicu tako da se nailazak svakog impulsa oglašava pištanjem. Savremeni Gajger-Milerovi
brojači također imaju indikaciju o broju odbrojanih impulsa po jedinici vremena kao što je ilustrovano na
slici 2.10.7. Merenje se provodi tako što se Gajger-Milerova cijev,koja je spojena kablom na uređaj, usmjeri
prema izvoru zračenja.

Sl. 2.10.7. Gajgerov-Milerov brojač

83
Još jedan karakterističan primjer primjene mjerila namijenjenih mjerenju električnih veličina za
mjerenje neelektrične veličine je primjena enkodera (engleski: encoder) za mjerenje pomjeranja. Postoje
dvije vrste enkodera: apsolutni i inkrementalni [7]. Enkoderi najčešće koriste optički princip tako što se
npr. kod enkodera ugaone pozicije postavljaju LED diode kao izvor svjetlosti sa jedne strane i fotodiode
kao prijemnici sa druge strane. Između se postavlja rotirajući disk. Na slici 2.10.8. je prikazan disk
apsolutnog enkodera. Disk sa slike 2.10.8. ima tri prstena sa providnim (bijelim) poljima i neprovidnim
(crnim) poljima. Zbog činjenice da ovaj disk ima ukupno tri kodna prstena ukupan broj pozicija koje može
da kodira je 23 = 8. Kako krug ima 360° to znači da je tačnost ovakvog enkodera 360°/8 = 45°. Ako bi se
koristio enkoder sa deset kodnih prstenova tada bi tačnost bila 360°/1024 = 0,35°, jer je 210 = 1024.

Kao što se vidi može se postići željena tačnost izborom broja kodnih prstenova. Spomenuti disk je
postavljen na osovinu koja se rotira, a položaj osovine se očitava u digitalnom obliku pomoću fotodioda.
Na ovaj način se na izlazu apsolutnog enkodera dobiva signal o položaju u digitalnom obliku. Osovina je
preko navojnog vretena spojena sa pokretnim dijelom čija pozicija se mjeri. Uloga navojnog vretena je da
rotaciono kretanje pretvara u linearno. Digitalni signal sa apsolutnog enkodera se može konvertovati u
analogni oblik i vršiti indiciranje pozicije pomoću galvanometra, ali se to rijetko radi već se digitalni signal
vodi na digitalni displej koji indicira poziciju.

Sl. 2.10.8. Trobitni disk binarnog apsolutnog enkodera

Disk sa slike 2.10.8. je kodiran binarnim kodom, ali danas se najčešće vrši kodiranje diskova u
Grejovom kodu (engleski: Gray code). Jedna od prednosti Grejovog koda je u tome što tokom rotacije diska
ima manje prelazaka sa crnog na bijelo što znači da fotodiode rjeđe mijenjaju stanje čime im se produžava
radni vijek.

Za razliku od apsolutnih enkodera koji u svakom momentu daju apsolutnu poziciju inkrementalni
enkoderi omogućavaju određivanje relativne pozicije. Naime inkrementalni enkoder tokom rotacije daje
seriju impulsa na izlazu, obično 1024 impulsa po jednoj rotaciji osovine premda se proizvode inkrementalni
enkoderi i sa 2500 te sa 5000 impulsa po rotaciji. Na ovaj način pozicija se pomoću inkrementalnih
enkodera određuje relativno u odnosu na neku referentnu tačku od koje se počinju odbrojavati impulsi.
Obično je referentna tačka određena nekim krajnjim prekidačem. Kada prekidač pošalje signal, brojač
impulsa počne brojati impulse sa inkrementalnog enkodera i na taj način određuje poziciju. U ovoj primjeni
enkoder je senzor koji pretvara pomjeranje u električne impulse tj. signal sa inkrementalnog enkodera se
prenosi na elektromehanički ili digitalni brojač dok se signal sa apsolutnog enkodera prenosi na displej.

84
2.12. Mjerni sistemi

Mjerni sistem je skup mjernih sredstava, koja su međusobno povezana u funkcionalnu cjelinu [7].
Sistemi za akviziciju podataka (engleski: DAQ - Data acquisition) su sistemi koji vrše prikupljanje,
indiciranje i arhiviranje podataka kao što su: temperatura, vlaga, protok, pritisak i drugi. Struktura sistema
za akviziciju podataka ovisi o namjeni sistema, ali svaki sistem za akviziciju podataka se sastoji od
određenog broja senzora sa kojih se signal prenosi do jednog ili više računara koji vrše indiciranje,
arhiviranje i obradu signala. Prijenos signala od senzora do računara za obradu se može obavljati putem
bakrenog kabla, optičkim kablom i bežičnim putem.

U ovom smislu sistemi za akviziciju podataka predstavljaju oblik telemetrijskih sistema. Prijenos
podataka se može vršti kontinuirano ON-LINE ili u zadanim vremenskim intervalima. Također i sama
mjerenja se mogu provoditi kontinuirano ili u zadanim vremenskim intervalima. Na slici 2.12.1. je
prikazana savremena meteorološka stanica u kojoj se obavlja mjerenje temperature i vlažnosti zraka, brzina
i smjer vjetra te niz drugih podataka.

Sl. 2.12.1. Meteorološka stanica

Podaci sa ovakve meteorološke stanice se bežičnim putem dostavljaju do centralnog računara


putem GSM mreže mobilne telefonije. GSM je skraćenica od Global System for Mobile Communications

85
tj. globalni sistem za mobilne komunikacije. Tamo gdje postoje tehničke mogućnosti ovakve stanice se
pomoću kabla povezuju na centralni računar. Kao što je već rečeno, stanica se može programirati da vrši
mjerenje kontinuirano ili u zadanim vremenskim intervalima. Npr. može se podesiti da se mjerenje vrši
svakih 15 minuta ili svaka 2 sata. Drugi primjer sistema za akviziciju podataka je sistem za monitoring
(nadzor) pogonskog stanja mašina kroz mjerenje vibracija mašina i drugih podataka o stanju rada mašina
čija struktura je prikazana na slici 2.12.2.

Sl. 2.12.2. Struktura sistema za monitoring stanja mašina

Na slici 2.12.2. se može uočiti da se isti sastoji od više mjernih modula na koje se signalnim
kablovima spajaju senzori. Mjerni moduli su računari koji signale sa senzora konvertuju u digitalni oblik,
obrađuju i memorišu. Mjerni moduli su međusobno povezani računarskom mrežom na koju se spaja i
centralni računar kojim se vrši nadzor nad pogonskim stanjem mašina. Senzori mjere vibracije,
temperaturu, brojeve obrtaja i druge parametre pogonskog stanja mašina. Postoje verzije nadzornih sistema
kod kojih se signal sa senzora da mjernog modula prenosi bežičnim putem, najčešće WiFi protokolom.

Unapređenjem sistema za akviziciju podataka su nastali sistemi za automatsko upravljanje


postrojenjima koji osim mjerenja omogućavaju i upravljanje. To su DCS (Distributed Control System) i
SCADA (Supervisory Control and Data Acquisition) sistemi. DCS su distribuirani sistemi automatskog
upravljana koji se sastoje od udaljenih upravljačkih modula koji su povezani sa upravljačkim centrom,
odakle se realizuje nadzor i upravljanje procesima. SCADA sistemi su sistemi za mjerenje, praćenje i
kontrolu industrijskih postrojenja.

Razlika između DCS i SCADA sistema je u njihovoj strukturi u smislu da su DCS sistemi izvedeni
u distribuiranoj izvedbi, a kod SCADA sistema je više izražena centralizovana izvedba [12].

Od mjernih sistema je bitno spomenuti i mjerne kalkulatore (engleski: measurement calculator).


Mjerni kalkulatori vrše obradu rezultata više mjerenja i sračunavaju rezultat. Jednostavan primjer mjernog
kalkulatora je vatmetar konstruisan primjenom elektrodinamskog instrumenta. Elektrodinamski instrument
ima dvije zavojnice, a otklon kazaljke odgovara proizvodu jačina struja kroz ove zavojnice. Na taj način se
postiže da se rezultati mjerenja struje i napona potrošača množi te se dobiva otklon kazaljke koji odgovara
snazi potrošača. Osim ovako jednostavnih kalkulatora primjenjuju se i mnogo sofisticiraniji mjerni
kalkulatori konstruisani u digitalnoj tehnologiji.

86
LITERATURA

[1] Preben Howarth, Fiona Redgrave METROLOGY IN SHORT Euromet, Braunschweig, 2008.
[2] grupa autora MEASURING TECHNOLOGY Siemens, Zug, 2013.
[3] grupa autora TEHNIČKI LEKSIKON Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007.
[4] Zvonimir Jakobović LEKSIKON MJERNIH VELIČINA Školska knjiga, Zagreb, 2009.
[5] Zvonimir Jakobović LEKSIKON MJERNIH JEDINICA Školska knjiga, Zagreb, 2008.
[6] Vlastimir Vučić OSNOVNA MERENJA U FIZICI Naučna knjiga, Beograd, 1984.
[7] Mladen Popović SENZORI I MJERENJA Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,
Istočno Sarajevo, 2004.
[8] G.M.S. de Silva BASIC METROLOGY FOR ISO9000 CERTIFICATION Butterworth-
Heinemann, Oxford, 2002.
[9] Ellen Barnett TIME'S PENDULUM Plenum Press, New York, 1998.
[10] Ian McNeil AN ENCYCLOPEDIA OF THE HISTORY OF TECHNOLOGY Routledge, 1996.
[11] Vojislav Bego MJERENJA U ELEKTROTEHNICI Tehnička knjiga, Zagreb, 1979.
[12] Emir Humo PRINCIPI I ELEMENTI AUTOMATSKE REGULACIJE Svjetlost, Sarajevo, 1987.
[13] Yoshihiro Ohno PHOTOMETRIC CALIBRATIONS NIST Special Publication 250-37,
Gaithersburg, 1997.
[14] Željko Novinc DIGITALNA OBRADBA SIGNALA ETF Osijek, 2006.
[15] Željko Novinc, Amir Halep TEHNIČKA DIJAGNOSTIKA I MONITORING U INDUSTRIJI
Kigen, Zagreb, 2010.

87
3. ODRŽAVANJE SREDSTAVA MJERENJA I KONTROLE

3.1. Osnovni pojmovi o održavanju

Održavanje je kombinacija svih tehničkih, administrativnih i menadžerskih postupaka tokom vijeka


trajanja sredstava s ciljem zadržavanja ili vraćanja sredstva u stanje u kojem može izvoditi zahtijevanu
funkciju [1]. Srodan pojam uz održavanje jeste servisiranje te se postavlja pitanje koja je razlika između
servisiranja i održavanja. U načelu pojam održavanje se više odnosi na popravke, a pojam servisiranje na
aktivnosti koje se poduzimaju kako bi se dostigao predviđeni životni vijek sredstava.

Kada su mjerna sredstva u pitanju tada se pod pojmom servisiranje podrazumijeva čišćenje,
podmazivanje i slično, a složeniji radovi kao što je npr. popravak oštećenih dijelova i slično spadaju pod
održavanje. Može se reći da je održavanje širi pojam od pojma servisiranje, jer sve aktivnosti servisiranja
spadaju pod održavanje. Različiti proizvođači mjernih sredstava različito tumače pojmove servis i
održavanje te je pri sklapanju ugovora o održavanju i servisu potrebno precizno odrediti koje aktivnosti
održavanja se broje u servis, a koje u održavanje [1].

Vezano za pojam održavanja definiše se i pojam terotehnologije. Terotehnologija je nauka o


organizaciji održavanja sredstava počev od dizajniranja, preko proizvodnje i upotrebe pa sve do otpisivanja
i uništenja sredstava [1]. Sam pojam terotehnologija ima korijen u tri starogrčke riječi: terein (τηρέω) –
staranje, briga, kormilarenje, tehne (τέχνη) – vještina i logos (λόγος) – nauka (znanost). Dakle prema
korijenskom značenju terotehnologija je nauka o vještini staranja pri čemu se misli na staranje nad
sredstvima (mašine, alati, uređaji, mjerila itd.).

Terotehnološki pristup održavanju zahtijeva da se već tokom dizajniranja (projektovanja) nekog


uređaja treba voditi računa o njegovom kasnijem održavanju. Tako se već u projektu mora predvidjeti
mogućnost demontaže svake komponente koja je podložna trošenju, radi pregleda ili popravka. Zatim treba
omogućiti što lakši pristup do nje, dakle sa što manjom potrebom demontaže ostalih, njoj susjednih
komponenti i potom predvidjeti mogućnost provjere (dijagnostike) pojedinih komponenti bez rasklapanja.

Nakon što je uređaj tako dizajniran i konstruisan (sastavljen), treba ga na odgovarajući način
pripremiti za upotrebu. Potrebno je, dakle, odrediti period uhodavanja, režime rada tokom uhodavanja pod
odgovarajućim uvjetima, eventualni eksperiment preopterećenja vodeći računa da se ne nanese šteta, te
konačno preporučiti planove održavanja tokom upotrebe za cijeli predviđeni vijek trajanja. Kad je uređaj s
uspjehom prošao period uhodavanja, spreman je za upotrebu. Također treba osigurati dijelove i ostale
materijale za održavanje, nabaviti alate i instrumente, uspostaviti kontakte sa servisima te planirati
odgovarajuće osoblje za održavanje. Cijelo ovo široko područje sadržano je u pojmu terotehnologija.

Pod pojmom kvar (otkaz) (engleski: failure) se podrazumijeva promjena stanja sredstva koja
onemogućava funkciju sredstva, a pod pojmom oštećenje (engleski: defect) se podrazumijeva promjena
stanja sredstva koja još ne smeta funkciji, ali se može razviti u kvar. Neispravnost (engleski: fault) je stanje
sredstva nakon momenta kvara, kada sredstvo djelimično ili potpuno nema sposobnost izvođenja
zahtijevane funkcije. Ispravnost (engleski: correctness) je stanje sredstva prije nastupanja oštećenja
(defekta). Na slici 3.1.1. je ilustrovana veza između ispravnosti, oštećenja, kvara i neispravnosti.

88
Sl. 3.1.1. Veza između ispravnosti, oštećenja (defekta), kvara i neispravnosti

Oštećenje uzrokuje kvar, a nakon kvara nastupa stanje neispravnosti. Npr. ako dođe do oksidacije
kontakta na prekidaču kojim se uključuje električna sijalica tada će uslijed oksidacije biti povećan električni
otpor na prekidaču što će konsekventno dovesti do slabijeg intenziteta svjetlosti sa sijalice. U ovom
primjeru oksidacija kontakta je oštećenje (defekt), koje se vremenom može razviti u kvar, jer vremenom
kontakt može potpuno oksidirati te će doći do prekida toka električne struje kroz prekidač.

Svako sredstvo je na početku u stanju ispravnosti, ali nakon izvjesnog vremena dolazi do postepene
ili nagle degradacije sredstva kada nastupa stanje kada je sredstvo oštećeno, ali još uvijek obavlja
zahtijevanu funkciju. Moment tj. događaj kada sredstvo dođe u takvo stanje da više ne može obavljati
zadanu funkciju se zove moment (događaj) kvara, a nakon što se desi kvar nastupa stanje neispravnosti
sredstva. U ovome smislu nije korektno reći da je sredstvo „u kvaru“, jer je kvar moment, već treba reći da
je sredstvo neispravno.

Od više faktora zavisi da li će proces prelaska iz stanja ispravnosti u stanje neispravnosti biti
postepen ili brz. Ako se za primjer uzme prozorsko staklo, u momentu loma stakla, ono u veoma kratkom
vremenu (nepovratno) prelazi iz stanja ispravnosti u stanje neispravnosti, ali ako se npr. posmatra električni
prekidač koji vremenom oksidira tada je prelazak iz stanja ispravnosti u stanje neispravnosti postepen i nije
nepovratan, jer se oksid sa kontakta može očistiti čime se prekidač ponovo dovodi u ispravno stanje.
Moment kada otpor kontakta prekidača pređe dozvoljenu granicu je moment kvara.

U navedenom primjeru otpor kontakta električnog prekidača je tzv. tehnički indikator neispravnosti
(engleski: performance). Tehničkih indikatori neispravnosti karakterišu sposobnost izvođenja
odgovarajuće funkcije sredstva [1]. Tehnički indikatori neispravnosti odnosno ispravnosti mogu biti: oblik,
položaj, dimenzija, kvalitet površine, hemijski sastav itd.

Smatra se da je neka veličina indikator ispravnosti ukoliko njezin porast znači povećanje
ispravnosti. Istovremeno tehnički indikatori neispravnosti su pokazatelj neispravnosti tj. njihovo povećanje
znači da je došlo do degradacije sredstva. Na temelju nalaza i propisanih kriterija se ustanovljava stanje
sredstva. Obično se stanje sredstva „ispravno“ označava zelenom bojom, stanje „oštećeno“ žutom bojom i
„neispravno“ crvenom bojom, po analogiji sa semaforom.

Kada su u pitanju mjerna sredstva najbitniji tehnički indikator neispravnosti je apsolutna greška
mjerenja. Kada apsolutna greška mjerenja dostigne granicu dopuštene greške tada je nastupio moment
kvara. Granica dopuštene greške omogućava nedvosmislenu podjelu mjernih sredstava na ispravna i
neispravna [5]. Na slici 3.1.2. je ilustrovan prolazak mjernog sredstva kroz stanja ispravnost, oštećenje i
dolazak u stanje neispravnosti nakon momenta kvara u kome je apsolutna greška mjernog sredstva dosegla
granicu dopuštene greške.

89
Sl. 3.1.2. Prolazak mjernog sredstva kroz stanja ispravnost, oštećenje i neispravnost

Na slici 3.1.2. se može uočiti da oštećenje nastupa kada apsolutna greška mjernog sredstva dostigne
granicu upozorenja koja je znatno niža od granice dopuštene greške. Tada nastupa „žuti alarm“, dok „crveni
alarm“ nastupa kada apsolutna granica greške mjernog sredstva dostigne granicu dopuštene greške. Osim
analogije sa semaforom može se postaviti i analogija sa kaznama u fudbalu (nogometu) u smislu da mjerno
sredstvo „izlazi iz igre“ tj. dobiva „crveni karton“ te se više ne smije koristiti kada njegova apsolutna greška
dostigne granicu dopuštene greške. Kada nastupi „žuti alarm“ potrebno je poduzeti aktivnosti održavanja
da se mjerno sredstvo vrati u ispravno stanje ili, ako provođenje aktivnosti održavanja nije ekonomski
isplativo, da se mjerno sredstvo na vrijeme zamijeni novim. Kada su u pitanju sredstva kontrole tj.
kontrolnici, također se određuju granice odstupanja koje kontrolnik mora zadovoljiti da bi se vodio kao
ispravan. Npr. definišu se granice dopuštenog odstupanja dimenzija mjernih čepova (trnova).

Kvarovi se dijele na inherentne i neinherentne. Inherentni kvarovi su kvarovi koji su inherentni


(svojstveni) sredstvu na kome se dese. Npr. ako na galvanometru dođe do loma opruge to je primjer
inherentnog kvara. Kvarovi koji nisu inherentni sredstvu uzrokovani su nekom akcijom koja je sasvim izvan
sredstva i njegove funkcije (npr. nepravilnim rukovanjem osoblja ili greškom tokom zahvata održavanja,
fizičkim oštećenjem, požarom itd.). Ako galvanometar padne sa stola i razbije se to je primjer
neinherentnog kvara. Garancija (jamstvo) na mjerna sredstva se odnosi na inherentne kvarove tj. na
neinherentne kvarove se ne daje garancija.

Pod pojmom strategija održavanja se podrazumijeva metoda upravljanja, koja se primjenjuje u


svrhu realizacije ciljeva održavanja. U savremenom održavanju se najčešće primjenjuju slijedeće dvije
strategije održavanja:

• korektivno održavanje
• plansko (preventivno i prediktivno) održavanje.

Korektivno održavanje podrazumijeva da održavalac čeka da se desi kvar, a onda da poduzima


mjere na sanaciji istog tj. aktivnosti održavanja se realizuje nakon pojave kvara. Prema konceptu

90
preventivnog održavanja propisane aktivnosti održavanja se realizuju u zadanim vremenskim intervalima
u cilju prevencije kvarova. Prediktivno održavanje (održavanje po stanju) podrazumijeva da se vrši nadzor
nad stanjem održavanih sredstava te se aktivnosti održavanja sprovode na osnovu provedenih inspekcija.
Osnovna razlika između održavanja po stanju i prediktivnog (prognoziranog) održavanja, koje se pojavilo
kasnije, je u analizi i praćenju dobivenih rezultata, te odlukama da se treba nešto učiniti i u kojem obimu.
Održavanje po stanju i prediktivno održavanje koriste iste informacije (evidentiranje podataka kroz
određeni vremenski interval, tj. njihovih trendova) pri čemu se prediktivno održavanje fokusira na
prognoziranje kada će trebati uraditi neku aktivnost održavanja.

Preventivno i prediktivno održavanje su u biti srodne strategije održavanja u smislu da se aktivnosti


preventivnog i prediktivnog održavanja sprovode planski prije pojave kvara te se često za njih koristi
zajednički naziv plansko održavanje. Postoji i koncept proaktivnog održavanja koji podrazumijeva
djelovanje na uzrok problema. Npr. ukoliko se uoči da neki dio često otkazuje potrebno je otkriti uzrok
otkaza i eliminisati ga. Metoda proaktivnog održavanja se uglavnom koristi pri kreiranju planova
održavanja. Zajednički naziv za preventivno i prediktivno održavanje je plansko održavanje.

Osim podjele na korektivno i plansko održavanje, održavanje se dijeli na:

• tekuće održavanje i
• investiciono održavanje.

Razlika između tekućeg i investicionog održavanja je u načinu računovodstvenog knjiženja


troškova održavanja. Tekuće održavanje odmah i u cijelosti tereti troškove obračunskog perioda u kome je
izvršeno. Za razliku od tekućeg održavanja, investiciono održavanje zahtijeva značajnije izdatke, koji se
poduzimaju u određenim vremenskim periodima (npr. jednom u sedam godina). Zbog toga je troškove
investicionog održavanja najčešće potrebno vremenski razgraničiti, kako bi se srazmjerno rasporedili na
više obračunskih perioda. Npr. kada je u pitanju održavanje zgrada manji radovi, kao što je čišćenje
prostorija, spadaju u tekuće održavanje, a veći, kao što je zamjena lifta, u investiciono održavanje. Troškove
investicionog održavanja treba razlikovati od ulaganja u adaptaciju, rekonstrukciju, modernizaciju ili druge
dogradnje na sredstvima. Takva ulaganja nisu direktni troškovi održavanja već investicije koje povećavaju
vrijednost sredstava na kojima su izvršena. Primjer tekućeg održavanja mjernih sredstva je njihovo redovno
servisiranje i otklanjanje manjih kvarova, ali ako je npr. na nekom mjernom sredstvu potrebno poduzeti
aktivnost održavanja sa visokim troškovima onda se takvo održavanje broji u investiciono održavanje. Ako
se pak mjernom sredstvu želi proširiti funkcija dodavanjem elemenata onda nije u pitanju održavanje već
investicija u mjerno sredstvo.

Troškovi održavanja se dijele na:

• direktne i
• indirektne.

Direktne troškove održavanja čine cijena ljudskog rada utrošenoga za održavanje i trošak za
upotrijebljene materijale, kao što su rezervni dijelovi, materijali za čišćenje, brušenje, konzerviranje, zatim
dopuna raznih ispražnjenih ili zbog radova izgubljenih medija, te trošenje alata i sl. Sve ono, dakle, što je

91
izravno povezano sa fizičkim izvršenjem radova održavanja. Pojednostavljeno rečeno u direktne troškove
održavanja ulazi:

• rad
• alat i
• materijal.

Indirektne troškove održavanja čine troškovi zastoja. Taj zastoj može uzrokovati ili neki kvar ili
neka planirana akcija na održavanju. U svakom slučaju, da bi takav zastoj bio svrstan u indirektne troškove
održavanja, bitno je da bude isključivo povezan sa održavanjem. U indirektne troškove dakle ulaze svi
gubici uzrokovani kvarovima kao što je npr. smanjenje prodaje, smanjenje kvaliteta proizvoda i gubici koji
konsekventno nastaju, gubici tržišta itd. Na slici 3.1.3. je prikazana ovisnost direktnih i indirektnih troškova
o intenzitetu aktivnosti preventivnog i prediktivnog održavanja te optimalan nivo aktivnosti planskog
(preventivnog i prediktivnog održavanja).

Sl. 3.1.3. Optimalan nivo planskog održavanja

U načelu, što je više zastupljeno plansko održavanje manji su indirektni, a veći direktni troškovi
održavanja premda ima situacija kada je moguće realizovati aktivnosti planskog održavanja bez uvećanja
troškova. Dakle potrebno je odrediti optimalan nivo planskog održavanja.

3.2. Registar sredstava mjerenja i kontrole

Kako bi se održavanje valjano provodilo potrebno je ustanoviti registar (engleski: item register,
equipment list) sredstava mjerenja i kontrole. Kada je u pitanju održavanje mjerila tada je jedno mjerilo
(časovnik, voltmetar, transmiter, termometar, pomično mjerilo itd.) jedno sredstvo, ali ovo ne treba
doslovno shvatiti tako da neko manje značajno mjerilo koje se može smatrati za dio većeg sistema ne treba
brojati u sredstva. Npr. ako je na lokalni komandni ormarić elektromotora postavljen ampermetar isti se ne

92
broji u sredstva, a njegova kalibracija i druge aktivnosti održavanja se obavljaju planski kao dio održavanja
elektromotornog pogona. Međutim svaki transmiter koji je spojen na sistem za akviziciju podataka se broji
kao oprema. Konkretnije, transmiter sa svojim uređajima i kablom do mjernog modula čini jednu cjelinu
koja se vodi kao jedno sredstvo. Također, svaki senzor sa svojim kablom do mjernog modula predstavlja
jedno sredstvo. Jedan mjerni modul sistema za akviziciju podataka je jedno mjerno sredstvo.

Sl. 3.2.1. Instrument sa fabričkim brojem, identifikacionim brojem i inventurnim brojem

Svakom sredstvu se pridružuje njegov jedinstveni identifikacioni broj (engleski: equipment


number). Jedinstveni identifikacioni broj nije isto što i inventurni broj (engleski: account number).
Inventurni broj određuje služba knjigovodstva sukladno svojim pravilima, a broj opreme određuje služba
održavanja. Nikako se ne smije dozvoliti da dva različita sredstva imaju isti identifikacioni broj. Koliko
cifara će imati jedinstveni identifikacioni broj sredstva ovisi o veličini organizacije, a treba biti u rasponu
od četiri do osam cifara tj. čak i najmanje organizacije trebaju uzeti minimalno četverocifreni sistem, a
najveće organizacije uzimaju najviše osam cifara. Broj opreme se postavlja na vidno mjesto na sredstvu
često i sa odgovarajućim barcode. Oznaka opreme treba biti od kvalitetnog materijala npr. metalna pločica
preko koje je kvalitetnom bojom izvršeno upisivanje ili se može izvršiti ukucavanje slova i brojeva na
metalnu pločicu. Oznaku treba čvrsto postaviti na neki dio sredstva koji se neće mijenjati kao što je npr.
stopa ili ram. Na slici 3.2.1. je prikazana zadnja strana instrumenta na kojoj se nalaze tri naljepnice. Na

93
prvoj naljepnici je fabrički broj instrumenta, a na drugoj broj opreme ispisan brojevima i u barcode obliku.
Na trećoj naljepnici je upisan inventurni broj.

Sredstva se klasificiraju na funkcionalne lokacije odnosno funkcionalne cjeline (engleski:


functional location, area). Ovo praktično znači da svako sredstvo pripada nekoj funkcionalnoj lokaciji
odnosno da jedno sredstvo može u datom momentu pripadati samo jednoj lokaciji. Sredstvo se može
prenositi sa lokacije na lokaciju. Funkcionalna lokacija se može uporediti sa adresom stanovanja i jednako
kao što čovjek može mijenjati adrese stanovanja, ali i dalje zadržava svoje ime i JMBG tako i sredstvo
mijenja funkcionalne lokacije, ali zadržava svoj opis i broj. Npr. ako u laboratoriji postoji odjel mehaničkih
ispitivanja tada sva sredstva koja se koriste u tom odjelu pripadaju funkcionalnoj lokaciji „Odjel
mehaničkih ispitivanja“. Istovremeno sredstva koja pripadaju odjelu analitičkih ispitivanja se klasificiraju
u tu funkcionalnu lokaciju. Jednako kao što se adresa sastoji od: države, grada, ulice i kućnog broja tako se
i uobičajena oznaka funkcionalne lokacije sastoji od: oznake države, oznake laboratorije odnosno
organizacije, oznake odjela i broja. Npr. oznaka funkcionalne lokacije može biti UK30-ME26. U ovoj
oznaci UK je oznaka države United Kingdom, 30 je oznaka laboratorije, ME je oznaka odjela za mehaničkih
ispitivanja u laboratoriji i 26 je broj koji označava užu lokaciju unutar odjela mehaničkih ispitivanja.

Za svako sredstvo se vodi kartica sredstva (engleski: equipment card). Koji podaci će biti unijeti
u karticu sredstva ovisi o tome koja sredstvo je u pitanju, ali minimalno moraju biti unijeti: naziv sredstva,
jedinstveni identifikacioni broj sredstva, proizvođački broj, datum kreiranja te ime i prezime kreatora.
Kartice sredstava se mogu voditi ručno, ali danas se najčešće vode pomoću računara. Uz karticu opreme se
čuvaju i ostali dokumenti sredstva kao što su npr. podaci o kalibracijama, radne upute i drugi dokumenti
sredstva.

3.3. Planiranje i programiranje održavanja

Planiranje i programiranje održavanje sredstava mjerenja i kontrole se provodi kako bi se postigla


odgovarajuća raspoloživost istih. Plan održavanja je odgovor na pitanje šta i kako raditi odnosno planom
održavanja se definišu buduće aktivnosti održavanja sredstava mjerenja i kontrole. Program (raspored)
održavanja je odgovor na pitanje kada raditi aktivnosti održavanja i tko će ih raditi. Razlika između
planiranja (engleski: planning) i programiranja (engleski: scheduling) održavanja se ogleda u tome što je
plan održavanja odgovor na pitanje šta i kako raditi, a program je odgovor na pitanje kada i ko će raditi.

Planovi održavanja sredstava mjerenja i kontrole se kreiraju na temelju zakonskih odredbi,


preporuka proizvođača i iskustava stečenih tokom primjene sredstava. Plan održavanja se sastoji od tri
dokumenta:

• plan periodičnog održavanja,


• višegodišnji program održavanja i
• radno uputstvo za održavanje.

Plan periodičnog održavanja propisuje aktivnosti održavanja koje se obavljaju dnevno, sedmično,
mjesečno i godišnje. Ovim planom se npr. propisuje da se jednom mjesečno vrši čišćenje i podmazivanje
mjernog sredstva i slične redovne aktivnosti održavanja koje se periodično obavljaju. U tabeli 3.3.1. je dat
primjer plana periodičnog održavanja analizatora gasova.

94
Tabela 3.3.1. Plan periodičnog održavanja analizatora gasova
AKTIVNOST INTERVAL IZVRŠILAC GODIŠNJI TROŠKOVI
-čišćenje cjevovoda sedmično rukovalac 50 €
-kalibracija tromjesečno rukovalac 60 €
-zamjena filtera polugodišnje rukovalac 10 €
-godišnji servis godišnje serviser 450 €

Može se zapaziti da je potrebno planirati ne samo aktivnosti već i troškove realizacije aktivnosti
periodičnog održavanja koji uključuju troškove rada, alata i materijala. Ovo je neophodno kako bi se imao
nadzor nad troškovima održavanja [1].

Višegodišnji plan održavanja ili okvirni program održavanja (engleski: MMS - Maintenance
Master Schedule) propisuje aktivnosti održavanja koje se obavljaju jednom u nekoliko godina. Npr.
višegodišnjim planom se propisuje da se prvo baždarenje mjernog sredstva vrši nakon tri godine
eksploatacije, drugo baždarenje nakon pet godina eksploatacije, a zatim svake godine. Također
višegodišnjim programom održavanja se može npr. propisati da se u trećoj, petoj i sedmoj godini
eksploatacije izvrši zamjena propisanih potrošnih dijelova. Dakako da je potrebno imati procjenu troškova
realizacije aktivnosti održavanja propisanih višegodišnjim programom održavanja.

Radno uputstvo za održavanje propisuje kako se obavljaju predviđene aktivnosti održavanja. Često
proizvođači mjernih sredstava isporučuju uputstvo za održavanje, a ponekada je potrebno proizvođačko
uputstvo dopuniti.

3.4. Rezervni dijelovi i materijali održavanja

Rezervni (doknadni) dio je predmet namijenjen da zamijeni odgovarajući predmet sa ciljem da se


obnovi originalna funkcija sredstva, dok je materijal održavanja predmet ili materijal koji nije specifičan
za određeno sredstvo i namijenjen je da se iskoristi samo jednom. Npr. zupčanik je rezervni dio, a izolir
traka nije rezervni dio već materijal održavanja. Primjeri materijala održavanja su: maziva, tehnički gasovi
(plinovi), boje, ljepkovi i slično.

Bez dostupnosti rezervnih dijelova i materijala održavanja nije moguće održavati mjerna sredstva
te se uz karticu mjernog sredstva obavezno vodi lista rezervnih dijelova i materijala održavanja (engleski:
BOM – Bill of Materials) potrebnih za održavanje datog sredstva. Lista rezervnih dijelova i materijala
održavanja potrebnih za održavanje date opreme se kreira na temelju: zakonskih odredbi i standarda,
preporuka proizvođača opreme te vlastitog iskustva.

Općenito, prema teoriji i praksi održavanja postoje slijedeći tipovi rezervnih dijelova: kapitalni
dijelovi, nestandardni dijelovi i standardni dijelovi. U kapitalne rezervne dijelove (engleski: capital spare
parts) se ubrajaju dijelovi visoke vrijednosti sa dugim vijekom trajanja od minimalno pet godina.
Nestandardni dijelovi su dijelovi koji se moraju nabavljati od originalnog proizvođača opreme (engleski:
OEM - Original Equipment Manufacturer), ali ne broje se u kapitalne, jer su relativno niske cjenovne
vrijednosti. To su npr. elektronske kartice kontrolera i drugi specifični namjenski dijelovi. Standardni
dijelovi (engleski: standard spares) su dijelovi koji imaju karakteristike koje korespondiraju
međunarodnim standardima. Ovi dijelovi se također nazivaju „sa police“ (engleski: off the shelf), jer su

95
uvijek dobavljivi na tržištu i imaju kratak rok isporuke. Standardni dijelovi se ne moraju nabavljati od
originalnog proizvođača opreme. To su npr.: standardni vijci, standardni ležaji i slično. Materijali
održavanja (engleski: consumables) se dijele na: nestandardne materijale i standardne materijale.

Standardni materijali održavanja su razne stavke koje se troše svakodnevno, a također su uvijek
dobavljive na tržištu i mogu biti kupljene ubrzo nakon zahtjeva i u kratkom roku. To su npr.: mašinska
mast, deterdženti za čišćenje i slično. Mali je broj nestandardnih materijala održavanja, a oni se trebaju
tretirati na isti način kako i nestandardni dijelovi, jer je najčešće njihov rok isporuke dug i moraju se
nabavljati od specificiranih proizvođača. Primjer nestandardnih materijala održavanja su referentne
supstance (tvari) koje se koriste za kalibraciju mjernih sredstava.

Druga podjela rezervnih dijelova (engleski: spare parts) je prema njihovoj trajnosti na: netrošivi
dijelovi, sporotrošivi dijelovi i potrošni (habajući) dijelovi. Netrošivi dijelovi su dijelovi koji se ne troše i
teško se mogu onesposobiti za vršenje svoje funkcije (stalci, postolja, kućišta i sl.), a često im je vijek
trajanja duži od vijeka trajanja sredstva u koje su ugrađeni.

Sporotrošivi dijelovi su dijelovi čiji vijek trajanja je istina kraći od vijeka trajanja sredstva i koji se
troše, ali se u radnom vijeku opreme rijetko ili nikako mijenjaju. Potrošni dijelovi su dijelovi koji se tokom
rada opreme ubrzano troše i često se mijenjaju. To su npr. ležaji, filteri, baterije i slično. Srodan pojam je i
habajući dijelovi.

Potrebno je definisati minimalne i maksimalne zalihe (min-max) za sve rezervne dijelove i


materijale održavanja. Pravilo je da se naručivanje obavlja u momentu kada stanje zaliha padne na
minimalnu, a količina koja se naručuje treba biti dostatna da se postigne maksimalno definisano stanje
zaliha. Drugim riječima rečeno određuje se minimalna potrebna zaliha i količina koja se naručuje.
Minimalna zaliha mora biti dovoljna da sigurno pokrije potrebe tokom perioda isporuke dijelova. Da bi se
odredila minimalna zaliha potrebno je poznavati rok isporuke i prosječnu potrošnju rezervnih dijelova i
materijala.

Najjednostavnije, ali ne i najbolje rješenje je imati na zalihi sve potrebne rezervne dijelove i
materijale održavanja. Naime suvremeno poslovanje zahtijeva značajno sniženje zaliha u svim skladištima
pa tako i skladištima rezervnih dijelova, jer zalihe su „mrtav kapital“, te se njihovim smanjivanjem
povećava aktivni kapital organizacije. Iz slijedećih razloga nije dobro imati dijelove i materijale na
zalihama:

• zalihe su „mrtav kapital“,


• dijelovi i materijali vremenom manje ili više propadaju,
• troškovi skladištenja nisu zanemarivi,
• i pored sve pažnje dolazi do gubljenja i otuđivanja dijelova i
• pojedini dijelovi i materijali zastarijevaju.

Jedno prastaro iskustvo održavalaca kaže da obično ne otkazuju dijelovi kojih se ima na zalihama
i naprotiv velika je vjerovatnoća da će otkazati upravo oni dijelovi kojih trenutno nema na zalihama ili na
bilo koji drugi način nisu dostupni.

96
3.5. Vlastito i eksterno održavanje

Održavanje mjernih sredstava se može organizovati kao vlastito održavanje (engleski: in-house
maintenance) i kao eksterno održavanje (engleski: maintenance outsourcing). U većini slučajeva se
primjenjuje kombinovano rješenje tj. dio aktivnosti održavanja se realizuju u vlastitoj režiji, a za drugi dio
se angažuju stručnjaci iz servisa i drugih organizacija održavanja.

Ključni faktor na temelju koga se donosi odluka o tome u kojoj mjeri će se angažovati eksterni
stručnjaci jeste učešće direktnih troškova održavanja u ukupnim troškovima. Tamo gdje direktni troškovi
održavanja značajnije učestvuju u ukupnim troškovima manje se angažuju eksterni održavaoci. Obrnuto,
ako direktni troškovi održavanja ne čine značajnu stavku u ukupnim troškovima tada se više angažuju
eksterni održavaoci.

Drugi bitan faktor jeste ekonomska opravdanost tj. eksterni održavoci se angažuju u onim
situacijama kada je to ekonomski opravdano. Za određene specijalističke aktivnosti održavanja je često
jeftinije angažovati eksterne održavaoce, jer je edukacija ovakvih održavaoca specijalista veoma skupa, a
skupi su i alati koje koriste. Ako se ovakve specijalističke aktivnosti održavanja rijetko obavljaju tada nije
opravdano imati vlastiti educirani personal i vlastite alate. Dakako, vrijedi i obrnuto tj. za specijalističke
aktivnosti održavanja koje se veoma često vrše je jeftinije imati svoje specijaliste. Potrebno je uraditi
ekonomsku analizu te procijeniti koje rješenje je prihvatljivije.

Bitno je napomenuti da se za određene aktivnosti održavanja sklapaju godišnji ili višegodišnji


ugovori sa eksternim organizacijama održavanja. U ugovoru treba tačno definisati odgovornosti i obaveze
kako u pogledu troškova tako i u pogledu raspoloživosti mjernih sredstava i ostalog.

3.6. Mjerenje uspješnosti održavanja

Svojevremeno je Kelvin izjavio „Ono što se ne može mjeriti, ne može se ni unaprijediti“. To


praktično znači da ako se ne može mjeriti uspješnost održavanja tada se ne može ni unaprijediti održavanje
[1]. Kada se upravlja nekim procesom, bez validnih podataka o tom procesu, dobivenih nekom metodom
mjerenja tada se nalazi u sličnoj situaciji kao i slijep čovjek koji baulja u prostoru bez da ima predstavu o
svom kretanju.

Dva ključna podatka (performanse) na temelju kojih se vrši mjerenje uspješnosti održavanja su:

• raspoloživost sredstava i
• direktni troškovi održavanja.

Raspoloživost (engleski: availability) A je odnos ukupnog vremena rada sredstava i sume ukupnog
vremena rada sredstava i ukupnog vremena zastoja uslijed održavanja, u datom periodu [1]. Drugim
riječima rečeno, raspoloživost (dostupnost, gotovost) je karakteristika sredstava da budu dostupna i
upotrebljiva onda kada je to potrebno. Raspoloživost se računa po formuli:

97
ti ti
A= = ⋅100%
t (ti + tz )

gdje je:

ti – vrijeme ispravnog rada opreme


tz – vrijeme zastoja
t = ti + tz – ukupno vrijeme posmatranja.

Npr. ako je tokom godinu dana posmatrano sredstvo bilo ispravno ti = 334 dana, a bilo je u zastoju
uslijed održavanja tz = 31 dan tada je raspoloživost datog sredstva u toj godini bila A = 334/365 =
0,915 odnosno 91,5%.

3.7. Upute za održavanje mjernih sredstava

Mjerna sredstva se trebaju održavati sukladno uputama proizvođača. Gotovo sva mjerna sredstva
se moraju redovno čistiti, a mehanički dijelovi mjernih sredstava se trebaju podmazivati. Električne
kontakte treba dotezati i čistiti sredstvima za čišćenje kontakta. Također je potrebno provjeriti stanje oznaka
i plombi na instrumentu te po potrebi iste zamijeniti i također treba provjeriti stanje dokumentacije mjernog
sredstva. Dalje, mjerna sredstva treba planski kalibrisati, podešavati i baždariti.

LITERATURA

[1] Safet Brdarević, Amir Halep ODRŽAVANJE Mašinski fakultet, Zenica, 2013.
[2] grupa autora TEHNIČKI LEKSIKON Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2008.
[3] Preben Howarth, Fiona Redgrave METROLOGY IN SHORT Euromet, Braunschweig, 2008.
[4] G.M.S. de Silva BASIC METROLOGY FOR ISO9000 CERTIFICATION Butterworth-Heinemann,
Oxford, 2002.
[5] Vojislav Bego MJERENJA U ELEKTROTEHNICI Tehnička knjiga, Zagreb, 1979.

98
4. PLANIRANJE MJERENJA

4.1. Uvod u planiranje mjerenja

Proces mjerenja je skup aktivnosti koji uključuje planiranje mjerenja, pripremu mjerenja, mjerenje
te obradu i evaluaciju rezultata mjerenja [1]. Proces mjerenja je ilustrovan na slici 4.1.1. Može se primijetiti
da proces mjerenja počinje planiranjem mjerenja.

Sl. 4.1.1. Proces mjerenja

Plan mjerenja daje odgovor na pitanja šta mjeriti i kako mjeriti. Tokom pripreme mjerenja
pripremaju se sva potrebna mjerna sredstva te obavljaju odgovarajuće edukacije za njihovu upotrebu po
potrebi se obavlja i priprema mjernih sredstava tj. obavljaju se potrebne kalibracije i podešavanja mjernih
sredstava.

Nakon što se mjerenje planski obavi vrši se obrada rezultata i evaluacija samog mjerenja te ako se
pokaže da mjerenje ne zadovoljava tada se kreće iz početka tj. kreira se novi plan mjerenja itd.

Planom mjerenja se određuje:

• cilj mjerenja koji upućuje na to šta treba mjeriti,


• objekt mjerenja ili model objekta mjerenja,
• parametri objekta mjerenja,
• uvjeti u kojima će se mjerenje obaviti,
• dozvoljene granice grešaka mjerenja za svaku mjernu veličinu,
• metode mjerenja,
• potrebna mjerna sredstva sa određenim metrološkim karakteristikama,
• predviđene metode eliminacije grešaka mjerenja,
• forma predstavljanja rezultat mjerenja,
• predviđeni postupak obrade rezultata mjerenja
• algoritam aktivnosti tokom mjerenja koji upućuje kako provesti mjerenje i
• predračun troškova mjerenja.

Brižljivo planiranje mjerenja je preduvjet da se samo mjerenje valjano obavi. Kada su u pitanju
jednostavni slučajevi mjerenja kao što je npr. najobičnije vaganje tada se plan mjerenja ne zapisuje kao
dokument, ali i tada je potrebno isplanirati mjerenje u smislu da je potrebno odabrati adekvatnu vagu. Pri
planiranju mjerenja je potrebno uzeti u obzir niz faktora kao što su propisi i standardi te zaštita ljudi, okoline
i opreme.

99
4.2. Obrada rezultata mjerenja

Nakon što se obavi mjerenje potrebno je izvršiti obradu rezultata mjerenja. Greške mjerenja se
prema uzroku greške dijele na: grube, sistematske greške i slučajne [2]. Grube greške mjerenja se najčešće
otkrivaju tako što je rezultat mjerenja upadljivo izvan očekivanih vrijednosti. Dakako, sama činjenica da je
rezultat izvan očekivanih vrijednosti ne mora značiti da je isti netačan, ali ipak je potrebno ponoviti
mjerenje. Drugim riječima rečeno, ako se iz bilo kojih razloga posumnja da je učinjena gruba greška
mjerenja tada se mjerenje ponavlja.

Nakon što se eliminišu grube greške mjerenja naredni korak je eliminacija slučajnih i sistematskih
grešaka mjerenja koliko je moguće. Na slici 4.2.1. je ilustrovan odnos granice područja pouzdanosti c·i,
koji determiniše slučajne greške mjerenja i granica sistematskih grešaka f. Na slici je stvarna vrijednost
označena sa xstvarno, a sa x̅ je označena aritmetička sredina velikog broja mjerenja. Na slici se može uočiti
da se slučajne greške mjerenja djelimično eliminišu obavljanjem većeg broja mjerenja te se dobiva
aritmetička sredina velikog broja mjerenja x̅ .

Sl. 4.2.1. Sistematske greške i slučajne greške mjerenja

Aritmetička sredina n mjerenja se određuje po formuli:

x1 + x2 + ... + xn 1 n
x= = ⋅  xi
n n i =1

Sl. 4.2.2. Grafička ovisnost pouzdanosti aritmetičke sredine o broju mjerenja

100
Što je veći broj mjerenja n veća je pouzdanost aritmetičke sredine, ali za većinu praktičnih mjerenja
je dovoljno obaviti pet mjerenja, a tek za izuzetno precizna mjerenja se uzima n > 30. Veliki broj mjerenja
je potpuno besmislen kod preciznih mjerila kod kojih su rezultati mjerenja „zbijeni“ jedan uz drugog. Na
slici 4.2.2. je prikazana grafička ovisnost pouzdanosti aritmetičke sredine o broju mjerenja. Uzme li se
konkretan primjer mjerenja temperature pomoću termometra sa skalom od 0 do 100 ˚C, sa podiocima 1/10
˚C pri čemu je obavljeno pet mjerenja sa rezultatima: 67,4; 66,9; 66,8; 67,1 i 67,3, aritmetička sredina ovih
mjerenja je:

67,4 + 66,9 + 66,8 + 67,1 + 67,3


x= = 67,1
5
Nakon određivanja ove aritmetičke sredine vrši se korekcija sistematske greške. Jedan način
eliminisanja sistematske greške jeste algebarska korekcija rezultata. Korekcija je vrijednost koja se
algebarski oduzima od nekorigovanog rezultata mjerenja u cilju eliminisanja sistematske greške. Drugi
način eliminisanja sistematske greške jeste množenje sa korekcionim faktorom.

Da bi se mogla obaviti korekcija sistematske greške potrebno je poznavati vrijednost ovog


korekcionog faktora odnosno korekcije. Ove vrijednosti se određuju tokom kalibracije mjerila i mogu se
pronaći u zapisniku o kalibraciji. Bitno je napomenuti da se korekcijom rezultata sistematska greška ne
eliminiše u potpunosti. Također treba napomenuti da je vrijednost sistematske greške ponekada zanemariva
te se ne vrši korekcija iste.

Ako je npr. ranijom kalibracijom ustanovljeno da je korekcija sistematske greške korištenog


termometra f = 0,1 ˚C tada se oduzimanjem ove korekcije dolazi do korigovanog rezultata mjerenja x̅ c =
67,0 ˚C:

xc = x − f = 67,1 − 0,1 = 67,0

Kalibracijom određena korekcija sistematske greške korištenog termometra f = 0,1 ˚C ne eliminiše


sistematsku grešku mjerenja u potpunosti, jer ni kalibracijom se ne može u potpunosti odrediti granica
sistematskih grešaka f, ali ipak se dobiva rezultat koji je mnogo bliži stvarnoj vrijednosti.

Jedna metoda eliminacije preostale sistematske greške mjerenja jeste obavljanje mjerenja jedne
mjerne veličine sa više različitih mjerila te obraditi rezultate ovako obavljenih mjerenja. Pri obradi je
neophodno uzeti u obzir i granice dopuštene greške mjerila Δ. Naime različita mjerila mogu imati različite
granice dopuštene greške što treba uračunati kroz unošenje koeficijenata tačnost mjerila k. Npr. ako se vrši
mjerenje temperature sa tri termometra čije su granice dopuštene greške Δ1 = 1 ˚C, Δ2 = 0,5 ˚C i Δ3 = 0,1
˚C tada se termometru čija je granica dopuštene greške najšira dodijeli koeficijent k1 = 1. Termometru čija
je granica dopuštene greške je dvostruko manja se dodjeljuje koeficijent k2 = 2, a termometru koji ima
granicu dopuštene greške 0,1 ˚C tj. desetostruko manja od prvog mjerila dodjeljuje se koeficijent k3 = 10.
Općenito koeficijent tačnosti mjerila ki se određuje po formuli:

101
gdje je Δi granica dopuštene greške predmetnog mjerila, Δmax granica dopuštene greške najmanje tačnog
mjerila. Ovako određeni koeficijenti se koriste pri obradi rezultata mjerenja obavljenih pomoću više
različitih mjerila. Obradom rezultata mjerenja se dobiva korigovani i obrađeni rezultat mjerenja x̅ pc koji se
računa po formuli:

k1 ⋅ xc1 + k2 ⋅ xc 2 + ... + kn ⋅ xc n 
ki ⋅ xci
x pc = = i =1 n
k1 + k2 + ... + kn
 ki i =1

U prethodno datoj formuli n je ukupni broj različitih mjerila koji se koristi u mjerenju, ki su
koeficijenti tačnost mjerila i x̅ ci su korigovani rezultati mjerenja svakog mjerila. Ukoliko je npr. mjerena
temperatura sa tri različita termometra čiji koeficijenti tačnosti su k1 = 1, k2 = 2 i k3 = 10 i dobiveni su
korigovani rezultati mjerenja pomoću ovih mjerila x̅ c1 = 171,6 ˚C, x̅ c2 = 169,9 ˚C i x̅ c3 = 169,6 ˚C tada se
korigovani i obrađeni rezultat ovih mjerenja x̅ pc dobiva kao:

k1 ⋅ xc1 + k2 ⋅ xc 2 + k3 ⋅ xc 3 1 ⋅ 171,6 + 2 ⋅169,9 + 10 ⋅ 169,6


x pc = = = 169,8
k1 + k2 + k3 1 + 2 + 10
Na kraju se dobiva korigovani i obrađeni rezultat 169,8 ˚C koji je najbliži stvarnoj vrijednosti.
Može se zapaziti da se na ovaj način primjenom koeficijenata tačnosti postiže da rezultat mjerenja
najtačnijeg mjerila najviše utiče na konačan rezultat. U prethodnom proračunu se pretpostavlja da je svakim
mjerilom urađeno više mjerenja te je sračunata aritmetička sredina tih mjerenja, ali ako je svakim mjerilom
urađeno samo jedno mjerenje i ako čak nije urađena korekcija sistematske greške tada se obrada rezultata
mjerenja vrši prema formuli:
n

k1 ⋅ x1 + k2 ⋅ x2 + ... + kn ⋅ x n k ⋅x i i
xp = = i =1
k1 + k2 + ... + kn n

k i =1
i

Npr. ako je obavljeno mjerenje pritiska pomoću dva različita mjerila čiji koeficijenti tačnosti su k1
= 1 i k2 = 1,5 i ako su dobiveni rezultati mjerenja 15,1 bar i 15,4 bar tada se obrađena vrijednost ova dva
mjerenja dobiva kao:

Može se uočiti da je prosta aritmetička sredina navedena dva mjerenja 15,25 dok je obradom uz
primjenu koeficijenata tačnosti dobiven rezultat 15,28 koji je bliži očitanju tačnijeg mjerila.

102
Kao što je već rečeno, ponekada je vrijednost sistematske greške zanemariva te se ne vrši korekcija
sistematske greške, a također često se koriste precizna mjerila kod kojih su rezultati mjerenja „zbijeni“
jedan uz drugi pa se obavlja samo jedno mjerenje. Ali ako je to izvedivo potrebno je obaviti mjerenje sa
više različitih mjerila, po mogućnosti različitog tipa i proizvođača koji primjenjuju različite mjerne metode
te dobivene rezultate mjerenja različitim mjerilima obraditi po opisanom postupku.

Nakon što se obavi obrada rezultata mjerenja prema prethodno opisanom postupku rezultati se
mogu koristiti i može se vršiti njihova evaluacija. Pri obradi rezultata mjerenja najbitnije je da se uoče
eventualne grube greške mjerenja, a eliminacija slučajnih i sistematskih grešaka mjerenja se vrši kada je to
potrebno i tehnički izvedivo. Kao što je već rečeno, ako je moguće potrebno je obaviti mjerenje sa više
različitih mjerila, po mogućnosti različitog tipa i proizvođača koji primjenjuju različite mjerne metode te
dobivene rezultate mjerenja različitim mjerilima obraditi po opisanom postupku.

4.3. Prikazivanje rezultata mjerenja

Rezultat mjerenja se izražava pomoću najmanje tri podatka:

1. nazivom ili znakom (simbolom) mjerne veličine,


2. brojčanom vrijednosti (iznosom) mjerne veličine i
3. nazivom ili znakom mjerne jedinice.

Npr. pri vaganju znak mase je m, a znak za mjernu jedinicu je kg te se kao rezultat mjerenja dobiva
npr.:

m = 169 kg

U ovom primjeru masa je mjerna veličina, a kilogram je mjerna jedinica. Ovakva brojčana
vrijednost mjerne veličine je tzv. skalarna veličina. Osim navedena tri podatka daju se i dodatni podaci od
kojih su najbitniji mjerna nesigurnost i faktor pokrivanja. Mjerna nesigurnost U je mjera kvalitete mjernog
rezultata, koja omogućava da se mjerni rezultati uspoređuju s drugim rezultatima, referencama,
specifikacijama ili etalonima. Mjerni rezultat sa mjernom nesigurnosti se iskazuje u obliku:

Y = y ±U

Faktor pokrivanja k izražava vjerovatnoću da se tačan rezultat nalazi unutar raspona ±U. Ako je k
= 1 tada je vjerovatnoća 68 %, a ako je k = 2 tada je vjerovatnoća 95 % te pri k = 3 vjerovatnoća je veća od
99 %. Dakle što je faktor pokrivanja veći validnost rezultata mjerenja je veća. Dogovorno znak mjerne
veličine se zapisuje ukošeno (kurziv), a jedinice uspravno.

Pogrešno je pisati, npr. m = {75}[kg] ili m = 75[kg]. Također, danas je, pogrešno u veličinskim
formulama pisati mjerne jedinice u uglastim zagradama, iako se nekada tako radilo. Pravilno je pisati m =
75 kg, tj. između brojčane vrijednosti i znaka mjerne jedinice je potrebno staviti mali razmak, jer je to
značenje množenja.

Dva osnovna načina prikaza rezultata mjerenja su tabelarni i grafički. Primjer tabelarnog prikaza
rezultata je dat u tabeli 4.3.1. gdje je prikazana dnevna promjena temperature vazduha.

103
Tabela 4.3.1.
VRIJEME 00 h 06 h 12 h 18 h
TEMPERATURA 16 ºC 13 ºC 21 ºC 18 ºC

Grafički prikaz rezultata se najčešće vrši u Kartezijevom (Cartesius) i polarnom koordinatnom


sistemu, a cilindrični sferni koordinatni sistem se rijetko koriste. Kartezijev koordinatni sistem je izumio
Rene Dekart (René Descartes) 1637. godine te je i nazvan po latinskoj verziji njegovog prezimena
Cartesius. Primjeri grafičkog prikaza rezultata mjerenja u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom
Kartezijevom koordinatnom sistemu su dati na slici 4.3.1.

Sl. 4.3.1. Dvodimenzionalni i trodimenzionalni Kartezijev koordinatni sistem

Polarni koordinatni sistem je izumio Jakob Bernuli (Jakob Bernoulli). U polarnom koordinatnom
sistemu pozicija tačke je određena njenom udaljenošću r od jedne fiksne tačke (ishodišta) i uglom φ. Kao
što je ilustrovano na slici 4.3.2. ugao φ između polarne osi i radijus vektora naziva se polarni ugao (azimut).
Pozitivan smjer ugla φ je suprotan smjeru kazaljke na satu. Koordinate tačke T su uređen par brojeva (r, φ).
Ovdje treba napomenuti da se azimut na geografskim kartama mjeri u pravcu kazaljke na satu te je sjever
na 0º, istok 90º, jug 180º i zapad 270º. Primjenom ovog sistema se iscrtava polarni dijagram. Koristi se i
dvodimenzionalni Kartezijev sistem na kome je prikaz vrijednosti u trećoj dimenziji ostvaren pomoću boje

104
ili pomoću nijanse sive boje. Npr. na geografskim kartama se pomoću boje ili nijanse sive boje prikazuje
nadmorska visina. Također rezultati mjerenja temperature termovizijskom kamerom se prikazuju na
termogramu pomoću boje. Na slici 4.3.3. je dat primjer prikaza pomoću nijanse sivoga.

Sl. 4.3.2. Polarni koordinatni sistem

Sl. 4.3.3. Prikaz nijansom sive boje

105
4.4. Mjerna nesigurnost

Nijedno mjerenje nije potpuno tačno te se netačnost mjerenja najčešće izražava kroz mjernu
nesigurnost i faktor pokrivanja. Mjerna nesigurnost U je mjera kvalitete mjernog rezultata, koja omogućava
da se mjerni rezultati uspoređuju s drugim rezultatima, referencama, specifikacijama ili etalonima. Mjernu
nesigurnost treba razlikovati od granica dopuštene greške mjerila Δ. Naime, obično su granice dopuštene
greške mjerila Δ barem pet puta veće od mjerne nesigurnosti [2, 3].

Faktor pokrivanja k izražava vjerovatnoću da se tačan rezultat nalazi unutar raspona mjerne
nesigurnosti ±U. Ako je k = 1 tada je vjerovatnoća 68 %, a ako je k = 2 tada je vjerovatnoća 95 % te pri k
= 3 vjerovatnoća je veća od 99 %. Dakle što je faktor pokrivanja veći validnost rezultata mjerenja je veća
[3]. Označe li se granice područja pouzdanosti sa c·i, a granica sistematskih grešaka sa f, mjerna nesigurnost
U se određuje kao zbir granice sistematske greške i granice područja nepouzdanosti:

U = f + c ⋅i

Kao što je već rečeno, u najvećem broju slučajeva se granice dopuštene greške Δ određuju kao pet
puta veće od mjerne nesigurnosti U tj. u najvećem broju slučajeva vrijedi relacija:

Odnos mjerne nesigurnosti, sistematske greške, područja pouzdanosti i granice dopuštene greške
je ilustrovan na slici 4.4.1. Na slici je stvarna vrijednost označena sa xstvarno, a sa x̅ je označena aritmetička
sredina velikog broja mjerenja. Rezultati mjerenja se nalaze u rasponu x̅ ± c·i tj. između x̅ - c·i i x̅ + c·i.

Ovdje je dat primjer ispravnog mjernog sistema kod koga se svi rezultati mjerenja nalaze unutar
granica dopuštene greške, ali u praksi se susreću neispravni mjerni sistemi kod kojih su rezultati mjerenja
izvan ovih granica uslijed prevelike sistematske greške ili uslijed preširokog područja pouzdanosti.

Sl. 4.4.1. Odnos mjerne nesigurnosti U i granice dopuštene greške Δ

106
Prema Vodiču za izražavanje mjerne nesigurnosti (Guide to the expression of uncertainty in
measurement) kojeg je izdao BIPM postoje dvije metode određivanja standardne mjerne nesigurnosti:

• Tipa A - određivanje statističkim metodama i

• Tipa B - određivanje ostalim načinima određivanja uticaja na mjerenja.

Standardna mjerna nesigurnost tipa A određuje se statističkom analizom, ponavljanjem mjerenja i


računanjem standardnog odstupanja rezultata ponovljenih mjerenja za što se koriste osnovni pojmovi
statističke analize. Dakako, da bi se provela statistička analiza potrebno je uraditi više mjerenja što nije
uvijek ostvarivo te se često određuje standardna mjerna nesigurnost tipa B kod koje se ne primjenjuje
isključivo statistički pristup kod procjene greške mjerenja, nego se koriste i drugi izvori podataka kojima
je opisana mjerna nesigurnost te je dovoljan i jedan rezultat mjerenja.

Za procjenu standardne nesigurnosti tipa B koriste se razni izvori mjernih podataka kao što su npr:
mjerni podaci ranijih mjerenja, podaci dostupni iz dokumentacije mjerne opreme i iskustveni podaci. Ne
postoji uvijek jednostavno razgraničenje između podjela u tipove A i B.

Standardna mjerna nesigurnost tipa A uA određuje se po formuli:

gdje je n ukupan broj mjerenja, a s je standardna devijacija. Standardna mjerna nesigurnost tipa B uB se
zasniva na apriornim distribucijama vjerovatnoće:

• Gausova (Gauss),
• pravougaona,
• trokutasta i dr.

Pri pravougaonoj distribuciji vjerovatnoće standardna mjerna nesigurnost tipa B uB određuje se po


formuli:

a
uB =
3
a pri trokutastoj:

U obje formule a je širina poluintervala što je ilustrovano na slici 4.4.2.

107
Sl. 4.4.2. Pravougaona i trokutasta distribucija

Kombinovana standardna mjerna nesigurnost uc (engleski: combined standard measurement


uncertainty) se određuje po formuli:

u C = u A2 + u B2
Na slici 4.4.3. je ilustrovano kako se geometrijski vrši sabiranje više komponenti standardne
nesigurnosti u kombinovanu standardnu mjernu nesigurnost.

Sl. 4.4.3. Kombinovana standardna mjerna nesigurnost

Proširena standardna mjerna nesigurnost U se određuje po formuli:

U = k ⋅ uc
gdje je uc kombinovana standardna mjerna nesigurnost [3].

108
4.5. Odabir sredstava mjerenja i kontrole

Sredstva mjerenja i kontrole moraju zadovoljiti kako mjeriteljske zahtjeve tako i zahtjeve okoline
u kojoj će biti obavljano mjerenje da bi se mjerenje valjano obavilo. Veoma često su pojedini zahtjevi i
zakonski propisani. Za pravilan odabir sredstava mjerenja i kontrole neophodno je dobro poznavati ne samo
sredstva već i uvjete pod kojima će mjerenje biti obavljeno te imati podatke o samoj mjernoj veličini.
Potrebno je da mjerno sredstvo ima odgovarajuće statičke i dinamičke karakteristike i u tome smislu je
potrebno npr. odabrati sredstvo odgovarajućeg mjernog opsega i odgovarajuće amplitudno-frekventne
karakteristike. Dalje ako će se mjerenje obavljati npr. na velikoj hladnoći potrebno je provjeriti da li je
mjerno sredstvo predviđeno za takve uvjete.

Kada se odabere više različitih sredstava mjerenja i kontrole koja zadovoljavaju navedene tehničke
zahtjeve konačno se odabire ono sredstvo koje je ekonomski najprihvatljivije. Najčešće je potrebno vršiti
komparaciju raznih modela koji su najčešće od različitih proizvođača premda se ponekada porede različiti
modeli istog proizvođača. Npr. potrebno je uporediti više modela instrumenta za lasersko podešavanje
saosnosti u pogledu njegovih karakteristika, cijene, podobnosti za održavanje, postprodajne podrške,
garantnog roka, roka isporuke, roka plaćanja itd. U tom cilju je dobro kreirati tabelu u kojoj se kao kolone
(stupci) unose modeli, a kao vrste (redovi) tabele unose karakteristike, cijena, rokovi isporuke itd. U
pojedinim slučajevima određene karakteristike su eliminatorne. Npr. ako će instrument biti korišten u
prostorima ugroženim požarom i eksplozijom tada obavezno mora imati odgovarajući certifikat. Ili npr. ako
će instrument biti korišten na otvorenom tada mora imati odgovarajući stepen zaštite od padavina te
predviđenu temperaturu okoline sukladno klimi tj. potrebno je da može raditi pri temperaturi okoline.
Evropska Unija je uvela CE oznaku kojom se označava da je proizvod sukladan sa smjernicama EU te
obavezno treba provjeriti ovu sukladnost.

Pogrešna je politika velike štednje pri nabavci sredstava mjerenja i kontrole kako bi se smanjili
troškovi. Dakako, ovo ne znači da treba otići u drugu krajnost te nabavljati sredstva rasipnički. Stara
mudrost kaže „Nisam toliko bogat da kupujem jeftino“ što znači da su najčešće jeftine stvari na kraju ipak
najskuplje, jer npr. kvalitetna sredstva su dugog životnog vijeka i na kraju se sigurno više isplati njihova
kupovina. Dakako uvijek treba provjeriti da li iza visoke cijene odista stoji i visoki kvalitet. Međutim
postoje situacije kada ipak treba nabavljati jeftinu opremu. Npr. ako se neki instrument jako rijetko koristi
može se nabaviti i jeftin lošiji model, jer sigurno neće biti istrošen.

Kada je u pitanju nabavka sofisticirane opreme jako je bitno voditi računa da se odabere dobavljač
sa dobrom postprodajnom podrškom kupcima i svakako to treba biti stabilna firma za koju se može
očekivati da će stabilno raditi u periodu dok se koristi njen proizvod. U pojedinim državama postoji zakon
prema kome su proizvođači obavezni pružati postprodajnu podršku zadani broj godina nakon prodaje
proizvoda. Postprodajna podrška obično uključuje: garantovanu isporuku rezervnih dijelova, mogućnost
održavanja u ovlaštenim servisima, pružanje savjeta za održavanje i eksploataciju itd. Osim navedenoga
bitno je napomenuti da nije sva oprema podjednako pogodna za održavanje, jer se ponekada tokom
dizajniranja opreme ne vodi dovoljno računa da će opremu trebati i održavati.

Danas se nastoji izvršiti optimizacija troškova u okviru životnog ciklusa opreme. U tom smislu se
primjenjuje analiza troškova cjelokupnog životnog ciklusa opreme (engleski: LCC - Life Cycle Costing
Analysis). Naime, prije uvođenja ove metode pažnja investitora je bila usmjerena na smanjenje troškova
nabavke opreme, a nije se dovoljno računa vodilo o troškovima održavanja i upotrebe opreme, kao i o

109
troškovima povlačenja iz upotrebe. Ukupni troškovi životnog ciklusa opreme LCC se određuju ka suma
troškova nabavke, upotrebe i otpisa.

Troškovi nabavke obuhvataju troškove nastale u okviru faza planiranja, projektovanja, proizvodnje
i instaliranja opreme te puštanja u pogon. Radi se o troškovima, koji se lako procjenjuju i prije donošenja
same odluke o nabavci. Troškovi upotrebe obuhvataju troškove održavanja, troškove energije, troškove
osiguranja i druge troškove koji proizilaze iz upotrebe opreme. Ovi troškovi se u općem slučaju teže
procjenjuju i nisu vidljivi kao troškovi nabavke. U stručnoj literaturi se može naći mnogo metoda za
procjenu troškova upotrebe. Troškovi otpisa sa aspekta održivog razvoja, kao i zahtjeva za zaštitom životne
sredine, mogu kod sredstava mjerenja i kontrole zahtijevati određene aktivnosti, a koje mogu predstavljati
značajan dio od ukupnih troškova životnog ciklusa. Bitno je napomenuti da kod pojedine opreme troškovi
otpisa mogu biti i negativni tj. nisu trošak već prihod [4].

Pri nabavci nove opreme potrebno je obaviti slijedeće aktivnosti:

• izbor opreme,
• kupovina opreme,
• edukacija u radu sa opremom,
• instalacija opreme (hardver i softver),
• uvođenje opreme u registar opreme,
• kreiranje planova održavanja za opremu,
• kreiranje radnih uputa za opremu,
• evidentiranje opreme u knjigovodstvu i
• registracija kod proizvođača opreme.

Registracijom opreme kod proizvođača iste se često stiču razne pogodnosti vezano za podršku pri
održavanju i eksploataciji opreme.

Pri odabiru opreme za mjerenje veoma veliku pažnju treba posvetiti zaštiti na radu (engleski: health
& safety). Kada su u pitanju industrijska mjerenja treba poštovati propise i pozitivnu tehničku praksu iz ove
oblasti, ali posebno veliku obazrivost treba imati pri eksperimentalnim znanstvenim mjerenjima. Naime,
pri eksperimentalnim znanstvenim mjerenjima se često obavljaju mjerenja za koja ne postoje sigurne
metode. Veliki broj znanstvenika je nastradao tokom eksperimentalnih mjerenja.

4.6. Primjeri planova mjerenja i kontrole

U ovom poglavlju je dato nekoliko jednostavnih primjera planova mjerenja i kontrole koji mogu
poslužiti kao ilustracija samog procesa planiranja mjerenja. Prvi primjer je mjerenje trenda promjene
temperature kućišta kliznog ležaja. Radi se o ležaju kod koga se temperatura relativno brzo mijenja tj.
promjena temperature je do 5 ºC tokom 1 sekunde. U tome smislu je potrebno odabrati termometar čije
dinamičke karakteristike zadovoljavaju ovakve zahtjeve. Granica dopuštene greške mjerenja je ± 2 ºC, a
mjerni opseg mora biti od 20 ºC do 100 ºC. Kontaktni termometri ne mogu zadovoljiti zahtjev brzog
vremenskog odziva (engleski: time response) pa se odabire senzor infracrvenog zračenja čije vrijeme odziva
je 100 milisekundi, a granica dopuštene greške je ± 1,6 ºC. Mjerni opseg senzora je od 0 ºC do 400 ºC što
također zadovoljava zahtjeve. Senzor zadovoljava i zahtjeve okoline. Mjerenje je ilustrovano na slici 4.6.1.

110
Sl. 4.6.1. Mjerenje temperature kućišta ležaja

Senzor se kablom spoji na registrator koji bilježi promjene temperature kućišta ležaja. Kablom se
vrši i napajanje elektronike senzora. Iz ovog jednostavnog primjera se može uočiti da mjerna sredstva
moraju imati odgovarajuće statičke i dinamičke karakteristike te da moraju zadovoljavati zahtjeve okoline.

Drugi primjer, je kontrola mase zapakovane tvari. Potrebno je provjeravati masu tvari zapakovane
u vrećice. Masa smije biti između 997 grama i 1003 grama. Za provjeru se koristi vaga mjernog opsega od
0 grama do 2000 grama sa granicom dopuštene greške 0,3 grama. Na skali navedene vage se zelenom bojom
označi područje između 997 grama i 1003 grama u kome treba biti indikacija vage kada masa zapakovane
tvari odgovara zahtjevima. Po potrebi se na vagu može ugraditi električni sklop koji paljenjem zelene
sijalice indicira da je masa zapakovane tvari u dozvoljenim granicama.

Treći primjer, je mjerenje godišnje promjene temperature i sračunavanje prosječne godišnje


temperature na zadanoj geografskoj lokaciji. Za ove potrebe je instaliran mobilni mjerni sistem sa
napajanjem iz solarnog panela. Sistem, vrši mjerenje temperature pomoću ugrađenog senzora svakih pola
sata, a podatke memoriše u internu memoriju. Jednom dnevno izmjereni podaci se putem GSM mreže
dostavljaju mjernom centru sa PC računarom koji dobivene podatke obrađuje posebnim softverom.

LITERATURA

[1] Mladen Popović SENZORI I MJERENJA Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,


Istočno Sarajevo, 2004.
[2] Vojislav Bego MJERENJA U ELEKTROTEHNICI Tehnička knjiga, Zagreb, 1979.
[3] G.M.S. de Silva BASIC METROLOGY FOR ISO9000 CERTIFICATION Butterworth-
Heinemann, Oxford, 2002.
[4] Ranko Antunović, Amir Halep DIJAGNOSTIKA I ODRŽAVANJE ELEKTRANA Mašinski
fakultet Istočno Sarajevo, 2016.

111
5. LABORATORIJSKI MENADŽMENT

5.1. Uvod u laboratorijski menadžment

Laboratorija (engleski: laboratory) je radna jedinica koje osigurava kontrolirane uvjete u kojima se
mogu provesti ispitivanja te znanstvena ili tehnološka istraživanja, eksperimenti i mjerenja [1]. Postoje
mnoge vrste laboratorija kao što su ispitne laboratorije, istraživačke laboratorije, edukacione laboratorije,
galenske laboratorije, kliničke laboratorije, kalibracione i druge. U tome smislu laboratorijski menadžment
(engleski: laboratory management) ovisi o vrsti laboratorije, ali postoje mnogi zajednički elementi
menadžmenta za sve laboratorije. Tu spadaju:

• programiranje rada laboratorije,


• kreiranje plana troškova laboratorije,
• upravljanje ljudskim resursima,
• upravljanje kvalitetom rada laboratorije,
• organizacija održavanja opreme laboratorije,
• zaštita na radu,
• skladištenje,
• vođenje dokumentacije laboratorije i
• organizacija međulaboratorijske saradnje.

Bez dobrog upravljanja laboratorijom nije moguće valjano realizovati funkcije laboratorije. U tom
smislu laboratorijski menadžment ima veliki značaj.

5.2. Osnove laboratorijskog menadžmenta

Programiranje rada laboratorije (engleski: scheduling of laboratory work) daje odgovor na


pitanja kada i šta raditi u laboratoriji. Često se za programiranje rada laboratorije koristi pojam kreiranje
dinamičkog plana rada laboratorije. Svaka laboratorija ima ograničene resurse (oprema, ljudski resursi,
materijali) koji se trebaju racionalno koristiti što se postiže valjanim programiranjem rada laboratorije.
Danas se kao pomoćni alat za programiranje koriste razni softverski paketi. Usko vezano za programiranje
rada laboratorije jeste i planiranje troškova laboratorije.

Ukupni troškovi (engleski: total costs) laboratorije se dijele na fiksne i varijabilne [2]. Fiksni
troškovi (engleski: fixed costs) su oni koji se ne mijenjaju s promjenama obima rada laboratorije. Varijabilni
troškovi (engleski: variable costs) se mijenjaju s promjenama obima rada laboratorije. Ukupni troškovi su
suma fiksnih i varijabilnig troškova. Na slici 5.2.1. je ilustrovan odnos ukupnih, fiksnih i varijabilnih
troškova. Kalkulacija cijene usluga laboratorije uključuje sve troškove laboratorije vezane za tu uslugu tj.
uključuje troškove rada, materijala i opreme koja se koristi.

U svakoj laboratoriji je potrebno voditi brigu o ljudskim resursima, odnosno voditi računa da se za
potrebe rada raspolaže odgovarajućim brojem stručnih kadrova potrebnih kvalifikacija [3]. Potrebno je pri
svakom instaliranju nove opreme obaviti edukaciju laboranata.

112
Sl. 5.2.1. Ukupni, fiksni i varijabilni troškovi

Provode se slijedeći vidovi edukacije laboranata:

• predavanja,
• samostalno učenje iz stručne literature i softverskih paketa,
• posjete tehničkim sajmovima i prezentacijama,
• stručni seminari općeg tipa,
• stručni seminari specijalističkog tipa i
• samostalno uvježbavanje.

Kroz gore date vidove edukacije laboranti stiču potrebna znanja i vještine koja im omogućavaju da
uspješno izvršavaju svoje radne zadatke. Predavanja se obično organizuju u prostorijama laboratorije, a
mogu ih držati kako eksterni predavači tako i obučeni personal laboratorije. Tokom predavanja i diskusija
koje uslijede nakon istih se stiču opća znanja. Laboranti značajne informacije treba da stiču kroz samostalno
učenje iščitavanjem stručne literature i edukativnim softverskim paketima. Danas na tržištu postoje vrlo
kvalitetni edukativni softverski paketi.

Kroz posjete tehničkim sajmovima i prezentacijama se dolazi do dragocjenih informacija i što je


veoma bitno alati i instrumenti se mogu isprobati u funkciji. Stručni seminari općeg tipa služe za sticanje
generalnih informacija za razliku od seminara specijalističkog tipa koji prvenstveno služe za sticanje
specijalističkih vještina.

113
Tabela 5.2.1. Grafički prikaz stepena educiranosti

Bitno je napomenuti da loše organizovana i provedena edukacija nema nikakvog efekta i da


predstavlja obično „bacanje novca u vjetar“. Edukaciju je potrebno brižljivo planirati i odabrati
kompetentne edukatore pri čemu činjenica da je neko dobar laborant ne znači i da je dobar edukator.
Vještina prenošenja svog znanja i iskustva na druge ljude se teško stiče i nisu svi ljudi jednako nadareni za
educiranje. Stoga se često dešava da manje stručni eksperti pokazuju bolje rezultate u educiranju drugih
upravo iz navedenog razloga. Označavanje educiranosti grafičkim simbolima je ilustrovano u tabeli 5.2.1.
Primjenom simbola iz tabele 5.2.1. se formira tabelarni prikaz educiranosti svih zaposlenika angažovanih
u laboratoriji. Ovaj prikaz se zove matrica vještina (engleski: skill matrix).

Osiguranje kvaliteta laboratorije je danas propisano ISO standardima. Za laboratorije je najbitniji


standard ISO/IEC 17025. Ovaj standard olakšava saradnju između laboratorija i drugih tijela generisanjem
boljeg prihvatanja rezultata između različitih zemalja. Izvještaji i certifikati o ispitivanju mogu se priznati
iz jedne zemlje u drugu bez potrebe za daljnjim ispitivanjem, što zauzvrat poboljšava međunarodnu
trgovinu.

Zaštita na radu ima veoma veliki značaj u svakoj oblasti pa i u radu laboratorija, pogotovu, ako se
u laboratoriji provode mjerenja i eksperimenti sa opasnim materijama ili ako se radi sa visokim pritiscima
fluida, visokim naponom električne struje, jakim zračenjima i drugim opasnostima. O zaštiti na radu
pogotovo treba voditi računa u laboratorijama u kojima se provode znanstveni eksperimenti, jer tu se
najčešće nema ranijih iskustava te se javljaju i opasnosti koje su neočekivane. Potrebno je, koliko je to
moguće, za svaku aktivnost u laboratoriji izvršiti identifikaciju opasnosti te izvršiti ocjenu ozbiljnosti za
svaku identifikovanu opasnost te predvidjeti odgovarajuće zaštitne mjere. Spisak identifikovanih opasnosti,
ocjene ozbiljnosti i popis zaštitnih mjera se navodi tabelarno.

U laboratoriji je neophodno organizovati propisno skladištenje svih materijala koji se koriste u radu
laboratorije te rezervnih dijelova i materijala za održavanje laboratorije, a također vođenje dokumentacije
laboratorije. Vođenje dokumentacije je specifično za sam rad laboratorije. Npr. u nekim laboratorijama se
za svako mjerenje izdaje radni nalog. Materijal se iz skladišta izdaje na temelju izdatnice (trebovanja)
materijala koja je sastavni dio radnog naloga za mjerenje, a povrat neiskorištenog materijala se evidentira
povratnicom materijala. Svi dijelovi i materijali koji se ne iskoriste tokom realizacije mjerenja se moraju
razdužiti u skladištu. U načelu su trebovanje i izdatnica jedan dokument premda se nekada razdvajaju u

114
smislu da se na temelju trebovanja kreira izdatnica. Predatnica se koristi za zaprimanje materijala koji su
napravljeni u vlastitoj režiji, a prijemnica za zaprimanje kupljenih materijala.

Bitno je kroz računovodstvo riješiti da se radni nalog knjiženjem tereti za materijale koji su izdati
za potrebe njegove realizacije i također da se knjiženjem rastereti za materijale koji se vrate u skladište [2].
Pri prijemu materijala u skladište potrebno je provjeriti:

• količinu,
• kvalitet i
• prateću dokumentaciju.

U pojedinim laboratorijama prijem robe vrši posebna služba koja se zove služba ulazne kontrole ili
prijemni ured.

Međulaboratorijska saradnja ima veliki značaj iz više razloga. Pored mogućnosti razmjene znanja
i iskustava, zajedničkog korištenja važne opreme te zajedničkog skladištenja materijala i dijelova posebno
veliki značaj imaju i međulaboratorijska uporedna ispitivanja (engleski: proficiency testing schemes).
Međulaboratorijska uporedna ispitivanja se koriste kao sredstvo kontrole kvaliteta rada laboratorija [4].
Tokom posljednjih godina ova ispitivanja su dobila na značaju, jer su u nekim zemljama ova ispitivanja
obaveza u postupku akreditacije laboratorije, dok u drugim zemljama akreditaciona tijela preporučuju
ispitivanja kao alat za unapređenje kvaliteta rada laboratorija. Ispitivanja se u praksi najčešće sprovodi tako
što se šalje set uzoraka za ispitivanje laboratorijama učesnicama. Ispitivanje i analiziranje nepoznatog
uzorka se sprovodi istim metodama i tehnikama koje laboratorije rutinski koriste u svom svakodnevnom
radu, što je definisano protokolom. Organizator međulaboratorijskih uporednih ispitivanja je u obavezi da
pripremi izveštaj koji obuhvata rezultate koje su laboratorije učesnice ostvarile, metodu koja se koristi za
ispitivanje i analiziranje, ciljne vrijednosti očekivane za svaku mjernu veličinu u svakom ispitivanom
uzorku, distribuciju rezultata svih učesnika, kao i ocjenu pouzdanosti rezultata svake laboratorije učesnice.
U slučaju da su rezultati ispitivanja van opsega očekivanih i ciljnih vrijednosti, laboratorijama se dalje
sugeriše da preispitaju način svog rada i utvrde uzrok odstupanja. Glavni cilj međulaboratorijskih uporednih
ispitivanja je da laboratorijama pruži podršku u postupku unapređenja kvaliteta njihovog rada.

LITERATURA
[1] grupa autora LABORATORY MANAGEMENT AND SAFETY Glencoe McGraw-Hill, New
York, 2001.
[2] Đuro Benić OSNOVE EKONOMIJE Školska knjiga, Zagreb, 2011.
[3] Zorlu Senyucel MANAGING THE HUMAN RESOURCE Ventus publishing, Telluride, 2009.
[4] Gordana Pejović ZNAČAJ MEĐULABORATORIJSKIH UPOREDNIH ISPITIVANJA
Farmacija Beograd, 2014.

115
POPIS POJMOVA
A
akreditirana laboratorija 27 etalon 11
Američki sistem mjera 25 evaluacija mjerenja 10
amper 43
ampermetar 43 F
amplituda 22 faktor pokrivanja 9, 103
analitička vaga 40 FFT linije 74
analizator spektra 7, 76 fizikalna veličina 6
analogna mjerenja 13 fotometar 67
analognodigitalni konvertor 56, 72 frekvencija uzimanja uzoraka 73
apsolutna greška mjerenja 17 funkcija prozora 74
ar 34 funkcionalna lokacija 94
astatski galvanometar 43 funta 36
atomska jedinica mase 36 Furijeova transformacija 70, 72
Avogadrov broj 66
G
B Gajgerov-Milerov brojač 83
baterija termoelemenata 65 galinstan 63
baždarenje 26, 95 galvanometar 43
beskontaktni termometar 66 galvanoskop 43
bimetalni ampermetar 52, 61 galvansko odvajanje 82
bimetalni termometar 64 granica dopuštene greške 16, 19
brojač 77 greška mjerenja 16, 19
grube greške mjerenja 17
C
celzij 62 H
certifikat o kalibraciji 26, 29 Hanova funkcija prozora 75
hektar 34
D hronograf 41
digitalna mjerenja 13 hronometar 41
digitalni signal 56, 72
dinamička greška 23 I
dinamička karakteristika 22 Imperijalni sistem mjera 25
dinamička mjerenja 13 indikator 7, 20
dinamometarska vaga 37 indukcioni senzor 80
dogovorna stvarna vrijednost 16 induktivni senzor 33
državni etalon 11 industrijska metrologija 5
dunum 34 industrijska mjerenja 13
dužina 25, 31 interval uzorkovanja 73
inherentni kvar 90
E investiciono održavanje 91
efekt preslikavanja 72 ispravak 17
električna vaga 39
električni mjerni sistem 15 J
elektrodinamski ampermetar 52, 86 justiranje mjernog Sistema
elektrometar 59
elektronski voltmetar 55, 60 K
elektroskop 59 kalibracija 25
enkoder 84 kalibrator 27

116
kandela 25, 67 mjera 6
kantar 37 mjerenje 6, 8
kapacitet 35 mjerilo 6
karat 36 mjeriteljski zahtjevi 26
Kartezijev sistem 104 mjeriteljstvo 5
klasa tačnosti 16 mjerna ćelija 39
klasična mjerenja 13 mjerna jedinica 8
kelvin 62 mjerna metoda 10
kilogram 35, 40 mjerna nesigurnost 8, 19, 106
koeficijenat tačnosti mjerila 101 mjerna traka 39
kolektor podataka 8, 68 mjerna veličina 6
kontrola 13 mjerni čep 13
kontrolnik 13 mjerač 6
korekcija 17 mjerni etalon 11
korekcioni faktor 17 mjerni kalkulator 86
korektivno održavanje 90 mjerni lanac 15
korigovani rezultat mjerenja 17, 101 mjerni opseg 12
kubit 31 mjerni princip 10
kvadratna skala 21 mjerni sistem 14
kvadratni spektar 76 mjerno kašnjenje 23
kvar 88 mjerno područje 12
kvracni sat 42 mjerni opseg 12
kvintal 36 model mjerenja 10
mol 66
L multimetar 55
laboratorija 27, 112
laboratorijski menadžment 112 N
lakat 31 napon 53
linijar 33 neakreditirana laboratorija 27
linearna skala 21 Nikvistova teorema 73
linearni spektar 76 nonijus 33
litar 34
logaritamska skala 21 O
luks 67 obnovljivost mjerenja 18
obrada rezultata mjerenja 10, 100
M obrađeni rezultat mjerenja 17, 102
magnituda 22 odometar 77
masa 35 oka 36
materijal održavanja 95 ON-LINE mjerenja 13
matrica vještina 114 OFF-LINE mjerenja 13
međunarodni etalon 11 oscilograf 7, 68
Međunarodni sistem jedinica SI 24 osciloskop 7, 68
menzura 34 otpornički termometar 64
mehanički sat 41
metar 31 P
metarski cent 36 palac 32
metarski sistem jedinica 5 paralaksa 20
metrologija 5 pipeta 35
mikrometarski vijak 33 pisač 7
milja 31

117
piezoelektrična mjerna ćelija 40 sferometar 33
pješčani sat 2 sistematske greške mjerenja 17
plan mjerenja 10, 99 sistem mjernih jedinica 24
plan održavanja 94 skala 18
Plankova dužina 40 sljedljivost 11
Plankova konstanta 40 slučajne greške mjerenja 17
Plankovo vrijeme 40 specificirano mjerno područje 12
podešavanje mjernog sistema 26 stabilnost mjerila 22
područje pouzdanosti 18 standardni električni signal 79
polarni dijagram 104 statička karakteristika 16
pomično mjerilo 33 statička mjerenja 13
pomoćna mjerna sredstva 6 stopa 32
ponovljivost mjerenja 18 stupčasti prikaz 21
postprocesna mjerenja 13 stvarna vrijednost 16
potenciometar 58 struja, električna 43
potenciometarski senzor 80 sunčani sat 40
potvrda o baždarenju 26 svijeća 67
površina 34
preciznost mjerila 17 Š
predprocesna mjerenja 13 štoperica 42
preklopnik 82
preventivno održavanje 90 T
prijenosna funkcija 22 tačnost mjerila 16
primarni etalon 11 tahogenerator 81
procedura mjerenja 10 tahograf 7, 68
proces mjerenja 10, 99 tahometar 7
procesna mjerenja 13 teg 6
tekuće održavanje 91
R telemetrija 14
radni etalon 11 temperatura 62
raspoloživost 97 teorijska metrologija 5
referentna supstanca 11 termometar 62
referentni etalon 11 termopar 64
referentni uvjeti 24 tona 35
registrator 7, 68 tovar 36
relativna greška mjerenja 17 transdjuser 79
repetabilnost mjerenja 18 transmiter 79
reproducibilnost mjerenja 18 trend promjene apsolutne greške 26
rezervni dijelovi 95
rezolucija mjerila 20 U
rezultat mjerenja 8 ulazne varijable 10
uljno kupatilo 66
S umjeravanje 25
sat 40 umjernica 27
sekunda 40 unca 36
sekundarni etalon 11 usrednjavanje spektra 75
senzor 79 uticaji 14
uzorkovanje 72

118
V
vaga 6, 36
vagon 35
vodeni sat 40
vodomjer 78
volt 53
voltmetar 54, 56
volumen 34
vrijeme 40

Z
zakonita mjerila 6
zakonite mjerne jedinice 25
zakonska metrologija 6
zakonska verifikacija mjerila 27
zapisivač podataka 7
zapisnik o kalibraciji 26
zapremina 34

119
O AUTORU

Amir Halep je rođen 1966. godine u Doboju. Elektrotehnički fakultet je završio u Sarajevu 1995. godine, a
2012. godine na Mašinskom fakultetu u Zenici je završio Postdiplomski studij "Metrologija" odbranom
magistarskog rada pod nazivom „Izbor optimalne metode za procjenu stanja kotrljajućih ležaja“. Doktorsku
disertaciju pod nazivom „Vibraciono-termički indikator neispravnosti kliznih ležaja“ odbranio je 2015.
godine na Mašinskom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Objavio je više stručnih radova i knjige
„ELEKTRIČNE INSTALACIJE I OSVJETLJENJE“, „TEHNIČKA DIJAGNOSTIKA I MONITORING
U INDUSTRIJI“ (sa doc. dr. Ž. Novincom), „ODRŽAVANJE“ (sa prof. dr. S. Brdarevićem) i
„DIJAGNOSTIKA I ODRŽAVANJE ELEKTRANA“ (sa prof. dr. R. Antunovićem).

120