You are on page 1of 1

samospoznaje, do koje dolazi gledalac.

U tragicnom
dogadaju on ponovo nalazi sebe, zato sto je to njegov sop~;
tveni svijet k'oji niJe poznat iz religiozne i povijesne predaje,
i koji ga srece makar za neku kasniju 'svijest - sigurno vee
za onu svijest koju pominje Aristotel, a pogotovo za onu koju
pominje Seneka ili Kornej (Corneille) -� ova predaja vise nije
obavezna, u daljem djelovanju takvih tragicnih djela i gracta jc
nesto viSe do samo dalje vazenje nekog literarnog uzora. Ta
predaja pretpostavlja ne samo da gledalac :ios poznaje sagu,
ona takode ukljucuje da ga njezin govor jos stvarno dostize.
Sarno onda susret s takvom tragicnom gradom i takvim tragicnim
djelom moze da postane susret sa samim sobom.
A1i, ono sto na ovaj nacin vrijedi za tragicno, vrijedi, uistinu,
i mnogo sire. Za pjesnika je slobodno izmisljanje uvijek samo
jedna strana posrednistva vezanog unaprijed datim vazenjem.
On svoj u fabulu ne izmislja slobodno, rna koliko on to
sebi uobrazavao. Naprotiv, sve do danasnjeg dana postoji nesto
od starog fundamenta teorije mimeze. Slobodno izmisljanje
pisca je prikaz jedne zajednicke istine, koJa obavezuje i
pi sea.
Nista drugaC!je ne stoji stvar s drugim, narocito l�ikovnim
umjetnostima. Estetski mit o slobodnoj st\ aralackoj fantaziji,
koja dozivljaj pretvara u pjesnicko djelo, 1 kult genija, koji
ovdje spada, dokazuju samo da u 19. vijeku mi.tsko-istoPi.J,;ka
tradicija vise nije nesto sto se posjeduje kao samo po sehi razumljivo.
Ali cak i onda estetsk1 mit fantazije i genijalnog izmisljanja
pn"dstavlja pretjerivanje, !::oje se ne odrzava pred
onim sto stvarno jeste. Jos uvijek slobodan izbor grade i oblikovanje
odabrane grade ne pro~stil:�u iz sloboclne volje c:mjett~
ika i nisu IJUki prikaz njegove nutrenosti. Umjetnik se, naprotiv,
obraca pripremljenim dusama, i za to odabira ono st:o mu
obecava djelovanje. On sam je pri tom u onoj is:oj tradiciji u
kojoj je i publika, na koju on misli i koju sakuplja. U ovom
s!nislu je istina da on kao pojedinac, kao misleca svijest, ne
mora izricito da zna sta on radi i sta kaze njegovo djelo. To
upravo nikad nije neki strani svijet car,olije, droge, sna, u koju
su uvuceni igrac, kipar ili gledalac, vee je to jos uvijek sopstveni
svijet, kojem je on predaniji ukoliko dublje spoznaje i sebe i
njega. Smisaoni kontinuitet ostaje ono