You are on page 1of 9

Univerzitet u Banjoj Luci

Akademija umjetnosti
Studijski program dramskih umjetnosti
Smjer FTV režija

ESEJ NA TEMU:
„Akira Kurosava i Šekspirove adaptacije“

Student Profesor
Boris Andrejević MSCi Goran Dujaković
11-107
06.06.2018
SADRŽAJ

1. UVOD ............................................................................................................................................. 3
2. FILMOVI....................................................................................................................................... 4
2.1. Throne of Blood..................................................................................................................... 4
2.2. The Bad Sleep Well ............................................................................................................... 5
2.3. Ran ......................................................................................................................................... 7
3. ZAKLJUČAK ............................................................................................................................... 8
4. LITERATURA .............................................................................................................................. 9
1. UVOD

Jako je teško pričati o količini uticaja koja su djela Vilijama Šekspira imala na istoriju.

U svim svjetskim kulturama i svim vremenskim erama nakon njegovog života, možemo

pronaći tekstove, poeme, slike pa čak i filmove inspirisane njegovim komedijama i

tragedijama. Od Milijasove „Ofelije“, do Diznija i „Kralja Lavova“1. Međutim, šta čini ta dijela

toliko vječna? Šta tjera generacije umjetnika da iznova pričaju priče o tragičnim ljubavima i

pohlepnim vladarima?

„Svijet je pozornica na kojoj svako igra svoju ulogu“2. I to je ono što je Šekspir odavno

shvatio. Uzimajući priče epske proporcije, i davajući im ljudskost, mane i „karakter“, običnom

čovjeku je približio umjetnost na jedan potpuno drugi način. Za vrijeme svog života, koliko

god da je uspjeha imao, imao je i kritika. Naročito zbog prilagođavanja za širu masu. I to je

nešto što apsolutno možemo reći i za Kurosavu, kojeg su japanski kritičari nazivali „čistim

zapadnjakom“. Jedan od tih čistih zapadnjaka, Spielberg, nazvao ga je i „piktorijalnim

Šekspirom“3.

Kroz ovaj rad, istraživaću povezanost pojedinačnih filmova Kurosave, koji su bili

inspirisani Šekspirom; ali i povezivati neke paralele između njihovih razmišljanja. Cilj mi je

prikazati da je uzimati inspiraciju nekoga koga cijenite, praviti omaž, ili nadograditi nečija

razmišljanja svojima sve dio jedne predivne umjetničke kolaboracije.

1
Oba umjetnička rada su rađena po uzoru na Hamleta.
http://www.tate.org.uk/art/artworks/millais-ophelia-n01506/story-ophelia
https://owlcation.com/humanities/Similarities-Between-The-Lion-King-and-Hamlet
2
https://bs.wikiquote.org/wiki/William_Shakespeare
3
https://www.mirror.co.uk/news/uk-news/akira-kurosawa-what-steven-spielberg-210085
2. FILMOVI

Kurosava nije bio stidljiv oko citiranja Šekspira kao jednog od svojih najvećih uzora.

Kroz većinu svojih filmova vukao je motive njegovih djela. Ali tri filma kojima se potpuno

posvetio oslikavanju Šekspira jesu „Throne of Blood“ (Makbet), „The Bad Sleep Well“

(Hamlet) i „Ran“ (Kralj Lir). Ova tri filma na svojstven način predstavljaju „zapadnjačku

trilogiju Kurosave“ i vrhunac adaptacije dramskog teksta za film.

2.1. Throne of Blood

„Throne of Blood“ je prvi film koji je Kurosava potpuno posvetio Šekspirovom djelu.

Nastao 1957. godine, ova istočnjačka adaptacije „Makbeta“ je napravila ogroman bum u

filmskom svijetu. Adaptacija Škotske istorijske priče na ovu istočnjačku nije bila toliko

dramatična. Sem klasične lokalizacije i promjene imena, ne vidimo velike razlike između ova

dva dijela. Ali režija je taj faktor koji čini ovaj film vječnim.

Konkretno možemo da posmatramo noćne scene kao jedan od režijskih vrhunaca. U

prošlom vijeku, naročito pedesetih godina, snimanje noću prouzrokovalo je dosta šuma na

snimcima. Ali kod Kurosave, te scene su čiste. Ono što je on radio jeste išao suprotno logici, i

osvjetljivao te scene sa difuznim svijetlima. Magla na setu je pomagala uvjerenju, dok je većina

scenografije i kostima bilo obojeno u tamnije boje (radi ublažavanja svijetla). Rezultat jeste

tama u svjetlu. Baš onakva kakvu pozorišni komadi imaju u svojoj prezentaciji.

Pored toga, Kurosava je izrazit vizuelni reditelj. Smatra da je slika ta koja zapravo priča

priču. On je insistirao na uređenju scenografije koja će dati dimenziju priči. Tako da vidimo

elemente poput kosturskih lubanja koje su izrazit element u Šekspirovoj drami.


Ali za razliku od Šekspira, lik koji je pretrpio najviše promjena jeste lik tri vještice. Dok

se Šekspir upustio u preispitivanje morala i tradicionalnom spajanju mitologije i kraljevstva,

Kurosava to izbjegava. Njegov lik nisu tri vještice, već jedna „osoba“ fluidnog roda i neobičnog

odijevanja. U oba slučaja ovaj lik nam govori kuda dalje priča ide, i šta je sudbina Makbeta.

Za razliku od sestara, ovaj duh pjeva o beznačajnosti života, a ne samo o njegovoj sudbini. Što

ako posmatramo poslijeratno Japansko društvo pedesetih godina, čini odličnu paralelu

stvarnosti. A to sve uspijeva bez da uopšte uzima replike Šekspira.

Štoviše, na neki način, Kurosava se nije ni trudio da napravi „klasičnu adaptaciju“. Ali

ono što je on uspio, jeste da prenese osjećaj „Makbeta“, bez da zapravo slušamo Šekspirove

riječi. To je najveći uspjeh ove adaptacije. Napraviti film koji je svojstven omaž nečemu čemu

se diviš, stavljajući akcenat na svoje autorstvo, ali i dalje poštivajući original.

2.2. The Bad Sleep Well

Ako imamo „The Throne of Blood“ kao preispitivanja kultura nakon Američke

okupacije, onda imamo „The Bad Sleep Well“ kao čist i jasan prikaz rastuće korporativne

korupcije u Japanu.

Za razliku od druge dvije adaptacije, ova adaptacija je dosta slobodnija. Kurosava

stavlja dosta ličnog i autorskog u ovom viđenju „Hamleta“; toliko da neki smatraju da se ovaj

film čak ni ne mora klasifikovati kao adapacija, već kao orginalni scenario. Stvar koja ih vezuje

jeste kostur same radnje. A to je osveta.


Osveta je nešto što je dubinski prisutno u ova dva djela. Osveta je nešto što je guralo

Hamleta kroz Šeksprovo djelo. Međutim, Nishi, Kurosavin Hamlet, ima dodatnu dozu

ljudkosti. Čak daje do znanja da je ljubav prema njegovoj ženi veća nego ona prema osveti. Tu

počinju kreativne razlike. Kurosava shvata da njegov film može da prenese jaku poruku svom

narodu, i grabi svaku priliku da jednom krhkom pametnom liku pokaže surovost novog vijeka.

Šekspirov Hamlet je pametan, glasan, i vodi ga osveta. Kurosavin Nishi je drugačiji. On je tih,

i ne govori mnogo, ali manjak riječi nadoknađuje djelima.

Cijela radnja filma je premještena ne samo lokacijski, već i žanrovski. „The Bad Sleep

Well“ je klasičan primjer film noir žanra. To čini ovu adaptaciju fascinantnom; jer za mnoge

japanske gledaoce, ovaj film je smatran kao Kurosavina izdaja japanske tradicije, te okretanje

ka zapadu. Japanska kultura generalno, ali naročito nakon drugog svjetskog rata, bila je izrazito

skeptična ka zapadnjačkoj kulturi.4 Međutim ovaj film je odličan prikaz tadašnjeg Japana u

tranziciji feudalnog i modernog političkog sistema, naročito u vidu korupcije. A jako je

simbolično da njegova najoštrija kritika Japana govori, kao i sam Hamlet, da je nešto trulo u

državi Japanu.

4
Davies A. & Wells S. (1994) Shakespeare and the Moving Image: The Plays on Film and Television. London,
Velika Britanija, Cambridge University Press. Str. 235-245
2.3. Ran

„Ran“ možda najbolje oslikava ljubav koju je Kurosava imao prema djelima Šekspira.

Nastao 1985. godine, ovaj film predstavlja istočnjačko pričanje, Kralja Lira. Postoje ogromne

tematske sličnosti ovog filma i njegovog ranijeg filma „Throne of Blood“. Međutim, ovog puta,

kao iskusniji i zreliji režiser, Kurosava ima novo oružje u produkciji ovog filma, a to je boja.

Kao jedan od najspektakularnijih filmova ikad snimljen. „Ran“ ne štedi na vizuelnim

elementima i slikovnom pričanju. Svaki detalj, svaka boja koju Kurosava stavlja u ovaj film

ima duboko značenje. I to sve zahvaljujući ponovnom miješanju Noh teatra i naturalizma. A

priča o samurajima daje izgovor za fantastične borbene scene. Kurosava to zna zato on opet

uzima manjak dijaloga kao postavku svog filma, i fokusira se na vizuelne elemente.

Do sredine osamdesetih godina, Kurosava je manje više bio slijep. Kao neko ko je bio

slikar, prije nego što je postao filmski autor, on je naslikao hiljade slika da pokaže svom timu

kako želi „Ran“ da izgleda. Zbog toga dobijamo osjećaj da umjesto filma, šetamo kroz muzej

ili neku galeriju, gledajući maestralne slike i fotografije. A kao glavni izvor inspiracije za sve

te vizuelne elemente, uzima „Waterloo“ Sergeja Bondarčuka i kompozije scena bitaka „Barry

Lyndon“-a Stenli Kubrika.

Glavna tema ovog filma jeste nešto što kopka čovječansktvo od njegovog postanka, a

to je cikličnost samouništenja ljudskog roda. Nedostatak morala u filmu oslikava nedostatak

morala u životu. Za ratnike u Ranu postoji neka nada u slavi bitke, ali i časna smrt. Kao i u

„Kralju Liru“, „Ran“ je priča o čovjeku koji djeli svoje naslijeđe sa svojim ćerkama (u slučaju

filma, sinovima). Ali da bi to uradio, moraju dokazati koliko ga vole. Dok je u knjizi taj proces

više verbalni, dok u filmu njegovi sinovi prolaze kroz fizičke testove, kao na primjer lomljenje

svežnja strijela. Što ima smisla, jer ova dva oca nisu u potpunosti ista. „Ran“ se više fokusira
na ratnog generala, nego na običnog kralja; stoga njegovo dokazivanje ljubavi jeste upravo

kroz sukob. A kroz šminku na njegovom licu vidimo i tu transformaciju i fizički, sve do samog

kraja filma.

Kao posljednje maestralno djelo Kurosave prije negove smrti, uspio je da se trideset

godina nakon stvaranja prva dva omaža vrati njegovoj ljubavi ka Šekspiru. A sa ovim filmom

je postavio standarde za većinu akcijskih filmova koje danas gledamo. Sve zahvaljujući vječnoj

podlozi bitke morala koju je Šekspir svojim djelima zadao.

3. ZAKLJUČAK

Kurosava i Šekspir su dva umjetnika koja su znala da cijene jednu stvar, a to je medij

u kome stvaraju. Šekspir je znao tačno kako i koju riječ treba da iskoristi; znao je da je konflikt

srž svake radnje i svakog lika. On je uspio da kroz dramske tekstove generacijama ostavi

podlogu za priče koje, u bilo kojem vremenu, neće zastariti. Kurosava je prepoznao potencijal

njegovih dijela, i za razliku od čiste adaptacije, uradio je pravu stvar; dao je svoj autentični

pečat svojim djelima.

Koliko god da Šekspirove drame ne stare, toliko ne stare ni filmovi Kurosave.

Uzimajući vizuelni jezik za način pričanja priče, učinio je svoje filmove vječnim.

Razumjevanjem srži filma, svaku britku riječ koju je Šekspir napisao Kurosava je vizuelno

naslikao. Shvatajući da nikad neće učiniti „pravdu“ njegovim riječima, koristio se svojim. I to

ga čini maestralnim rediteljem.


4. LITERATURA

 Ashizu K. (1995). Kurosawa’s Hamlet. Preuzeto sa: http://www.s-sj.org/pdfs/St-Asizu.pdf

 Nicholson B. (2016, 23. Mart). Kurosawa vs Shakespeare. Preuzeto sa:

http://www.bfi.org.uk/news-opinion/news-bfi/features/kurosawa-vs-shakespeare

 Davies A. & Wells S. (1994) Shakespeare and the Moving Image: The Plays on Film and

Television. London, Velika Britanija, Cambridge University Press

 Rickett O. (2016, 23. Mart). Why Akira Kurosawa’s Ran remains one of cinema’s great epics.

Preuzeto sa: http://lwlies.com/articles/ran-4k-restoration-akira-kurosawa/

 Davies A. (2010, 28. Januar). Exploring the relation of Kurosawa’s Ran to Shakespeare’s

King Lea. Preuzeto sa: http://shakespeare.edel.univ-poitiers.fr/index.php?id=116