Ende Michael - Momo Prvi dio Momo i njeni prijatelji PRVO POGLAVLJE Velik grad i malena djevojčica U davna

, davna vremena, kada su ljudi još govorili sasvim drugačijim jezicima, u toplim je zemljama već bilo velikih, divnih gradova. Uzdizale su se tamo kraljevske i carske palače, protezale se široke ulice i uske i zavojite uličice, stajali divni hramovi sa zlatnim i mramornim kipovima božanstava, bilo je šarenih tržnica na kojima se prodavala roba iz svih krajeva svijeta i širokih, lijepih trgova gdje su se ljudi okupljali da bi popričali o novostima, da bi držali govore ili da bi ih slušali. No prije svega, bilo je tamo velikih kazališta. Izgledala su otprilike kao što danas izgledaju cirkusi, jedino što su bila izgrađena u potpunosti od kamenih blokova. Redovi sjedala za gledatelje ležali su stepenasto jedan iznad drugog kao u nekom golemom lijevku. Gledano odozgo, neke su od tih građevina bile okrugle, druge više ovalne, a neke pak polukružne. Zvale su se amfiteatri. Bilo ih je velikih poput nogometnih stadiona, i manjih, u koje je moglo stati tek nekoliko stotina gledatelja. Bilo ih je kićenih, ukrašenih stupovima i figurama, i jednostavnih, bez ukrasa. Krovova nisu imali sve se događalo pod vedrim nebom. Zato su u raskošnim kazalištima iznad sjedala bili razapeti sagovi protkani zlatom, kako bi publika bila zaštićena od sunčeve žege ili iznenadnih pljuskova. U jednostavnim kazalištima u iste su svrhe služile prostirke od rogoza ili slame. Ukratko kazališta su bila onakva kakva su si ljudi mogli priuštiti. A svi su ih htjeli imati, jer su bili strastveni slušatelji i gledatelji. I dok su pratili uzbudljiva ili pak komična zbivanja, činilo im se kao da je onaj život koji se prikazivao na pozornici na tajanstven način stvarniji od njihovog vlastitog, svakodnevnog. I voljeli su osluškivati tu drugu stvarnost. Od tada su prošla tisućljeća. Veliki gradovi iz tih vremena su propali, hramovi i palače su se srušili. Vjetar i kiša, hladnoća i žega uglačali su kamen i izdubli u njemu šupljine, pa tako i od velikih kazališta stoje danas još samo ruševine. U raspucalim zidinama još samo cvrčci pjevaju svoju jednoličnu pjesmu koja zvuči kao da zemlja diše u snu. No neki od tih velikih gradova ostali su veliki gradovi sve do današnjih dana. Naravno, život se u njima izmijenio. Ljudi se voze automobilima i tramvajima, imaju telefone i električna svjetla. Ipak, tu i tamo, među

novim zgradama, nađe se još poneki stup, vrata, dio zida, ili pak amfiteatar iz onih starih dana. U jednom takvom gradu odigrala se priča o Momi. Na južnom kraju toga velikoga grada, tamo gdje već počinju prva polja i gdje su kolibe i kuće sve siromašnije, leže, skrivene u šumici pinija, ruševine malog amfiteatra. Ni u ona stara vremena on nije bio od onih raskošnih, već je i onda, da tako kažemo, bio kazalište za siromašnije ljude. U naše vrijeme, a to znači onda kada je počela priča o Momi, te su ruševine bile već skoro sasvim zaboravljene. Za njih je znala samo nekolicina profesora arheologije, ali se ni oni o njima više nisu brinuli, jer tamo više nije bilo ničega za istraživanje. One, također, nisu bile ni znamenitost koja bi se mogla mjeriti s drugima kojih je bilo u velikome gradu. Tako bi onamo tek s vremena na vrijeme zalutala dva, tri turista, koji bi se onda verali po travom obraslim redovima sjedala, malo bi galamili, okinuli fotografiju za uspomenu i odlazili dalje. Onda bi se u kameni krug vratila tišina, a cvrčci bi započeli sljedeću strofu svoje beskrajne pjesme, strofu koja se, usput rečeno, ni po čemu nije razlikovala od svih prethodnih. Zapravo su ljudi iz bliže okolice bili jedini koji su poznavali tu čudnu okruglu građevinu. Vodili su tamo na pašu svoje koze, u okruglom prostorom u sredini loptala su se djeca, a ponekad bi se tamo uvečer sretali ljubavni parovi. No jednoga se dana među ljudima pronio glas da odnedavno netko stanuje u ruševinama. Neko dijete, po svoj prilici neka djevojčica. U svakom slučaju, to se nije moglo sa sigurnošću reći, jer je dijete bilo prilično čudno odjeveno. Zvala se Momo ili tako nekako. Momina je vanjština stvarno bila malo čudna i, na ljude koji mnogo drže do čistoće i reda, mogla je, vjerojatno, djelovati pomalo zastrašujuće. Bila je niska rasta i prilično mršava, tako da ni uz najbolju volju nije bilo moguće razaznati ima li ona tek osam ili već dvanaest godina. Imala je živu, garavocrnu, kovrčavu kosu, koja kao da još nikada nije došla u dodir s češljem ili sa škarama. Oči joj bijahu krupne, divne, također garavocrne, a iste su joj boje bila i stopala, jer je gotovo uvijek hodala bosa. Samo je zimi katkad nosila cipele, ali uvijek rasparene i uz to prevelike. A sve to zato što Momo nije imala baš ništa osim onoga što bi tu i tamo našla ili dobila na poklon. Suknja joj bijaše skrpana od svakojakih šarenih zakrpa i dosezaše joj do gležnjeva. Preko nje je nosila staru, preširoku mušku jaknu, čiji su rukavi oko ručnih zglobova bili zavrnuti. Momo ih nije htjela odrezati, jer je mudro pretpostavljala da će

još rasti. A tko je mogao znati bi li ikada mogla ponovo naći tako lijepu i praktičnu jaknu s toliko džepova. Pod travom obraslom pozornicom ruševine kazališta nalazilo se nekoliko upola srušenih soba u koje se moglo ući kroz rupu u vanjskome zidu. Ondje je Momo sebi uredila dom. Jednoga dana oko podne dođe k njoj nekoliko ljudi i žena iz bliže okolice i htjedoše s njom razgovarati. Momo je stajala nasuprot njima i gledala ih uplašeno, jer se bojala da će je otjerati odatle. No ubrzo je uvidjela da su prijateljski raspoloženi. I sami su bili siromašni i poznavali su život. Pa, reče jedan od njih, ovdje ti se, znači, sviđa? Da, odgovori Momo. I želiš ovdje ostati? Da, rado. Ali, zar te nigdje nitko ne čeka? Ne. Mislim, zar ne moraš kući? Ovdje mi je kuća, hitro odgovori Momo. Odakle si ti, dijete? Momo načini rukom neodređen pokret koji je pokazivao nekamo u daljinu. A tko su ti roditelji? ispitivao je dalje čovjek. Dijete zbunjeno pogleda i njega i ostale, pa malo podiže ramena. Ljudi se pogledaše i uzdahnuše. Ne boj se, nastavi čovjek, nećemo te otjerati odavde. Želimo ti pomoći. Momo nijemo kimnu, ali još nije bila sasvim uvjerena u to. Kažeš da se zoveš Momo, zar ne? Da. Lijepo ime, ali ga nikad dosad nisam čuo. Tko ti ga je dao? Ja, reče Momo. Sama si sebe tako nazvala? Da. A kad si rođena? Momo promisli i najzad reče Koliko moje sjećanje seže, oduvijek sam postojala. A zar nemaš nikakvu tetu, ujaka, baku, baš nikakvu rodbinu kojoj bi mogla otići? Momo pogleda čovjeka i jedan trenutak ne reče ništa. Onda promrmlja Ovdje mi je kuća. Hm, da, reče čovjek, ali ti si ipak dijete koliko ti je godina zapravo?

Momo je trenutak šutjela. Ne. Počeše odmah. pa onda odgovori Meni ne treba puno. Momo. i najzad pristadoše. koliko ti je godina? Sto dvije. uzdahnuše i kimnuše glavama. naposljetku. zidar po zanimanju. čitati i pisati. Što misliš o tome? Hvala. ne idem ja tamo. Jednom sam već bila. jedno više stvarno ne bi bilo problem. ha? Momo ga je preplašeno gledala. i još mnogo toga. još malo nesigurnije. Ja to mogu razumjeti. Jedan od njih. Možeš li ti to? upita žena. Slušaj. Pa. Našli su i jedan zahrđali limeni dimnjak. nemamo baš puno mjesta. Bilo je i druge djece. reče jedan stariji čovjek i kimnu glavom. tamo bi imala krevet i hranu i učila bi računati. Jer. Zato sam ja jedne noći lijepo preskočila zid i pobjegla. raščistili i uredili napola srušenu kamenu sobu u kojoj je Momo živjela. Tamo su na prozorima rešetke. pa i oni kimnuše. odgovori Momo. puno vam hvala! Ali zar ne bih mogla jednostavno ostati ovdje? Ljudi dugo vijećahu i dogovarahu se. Mi i sami. Stari je stolar od dasaka nekog starog sanduka sklepao stolić i dvije stolice. žene donesoše i jedan . mislili smo da bi možda mogla stanovati kod nekoga od nas. bi li ti bilo pravo ako kažemo policiji da si ovdje? Onda bi otišla u neki dom. mislili su da dijete tu. promrmlja. I svakoga dana dobiješ batine ali sasvim nepravedno. Prvo su. Ljudi se ponovo pogledaše. reče opet čovjek koji joj se prvi bio obratio. reče Momo oklijevajući. Neću opet onamo. ali ti si još uvijek mala. na kraju krajeva. a i većina već ima hrpu djece koju treba hraniti. Potrajalo je neko vrijeme dok su ljudi nisu shvatili da dijete za brojeve zna samo nekoliko riječi koje je negdje usput čula. jer su mislili da je to šala. reče čovjek pošto se posavjetovao s ostalima. ali mislimo da. Drugi su također shvatili. Što misliš o tome. doduše. reče Momo i prvi put se nasmiješi. izgradio je čak i malo kameno ognjište. može stanovati isto tako dobro kao i kod nekoga od njih. Ljudi se počeše smijati. Netko ipak mora brinuti o tebi. koliko su mogli. reče jedna žena.Sto. a i lakše će im biti zajednički se brinuti o njoj nego što bi to bilo jednome samome. I. Ja sama. dobro. ozbiljno. ali da o njima zapravo nema nikakvu određenu predodžbu jer je brojanju nitko nije učio. Znaš što. Ne. odgovori Momo s olakšanjem. kad je već tako.

imala je krevet i mogla je. A kako su ovi ljudi stvarno imali mnogo djece. i tako redom. Zidar. Skoro uvijek ste mogli vidjeti kako netko sjedi kraj nje i razgovara o stvarima koje mu leže na srcu. Uvijek je imala nešto za jelo. A što je bilo najvažnije. treće nešto voća. I što je mala djevojčica duže bila s njima. Tako je ispalo da je Momo imala mnogo posjetilaca. možda. Bila je to vesela svečanost kakvu mogu slaviti samo siromašni ljudi. toliko neophodna da su se još samo bojali da jednoga dana ne ode. i dvije deke. kad zahladi. ostali bi govorili Otiđi k Momi! Ta je rečenica polako postala ustaljena među ljudima iz bliže okolice. Onako kao što se kaže Sve najbolje! ili Dobar tek! ili Bog zna! tako se u svim mogućim prilikama govorilo Otiđi k Momi! Ali zašto? Je li Momo možda bila tako nevjerojatno pametna da je svakom čovjeku mogla dati dobar savjet? Je li uvijek nalazila pravu riječ kada bi nekome bila potrebna utjeha? Je li bila kadra uvijek mudro i pravično suditi? Ne. poslao bi po nju. koji je imao umjetničkog dara. zapaliti vatru. Moglo bi se pomisliti da je Momo naprosto imala veliku sreću što je naišla na tako dobre ljude i ona sama je tako smatrala. znala nešto što kod ljudi budi dobro raspoloženje? . A je li onda. No ubrzo se pokazalo da ni ljudi nisu imali ništa manje sreće od nje. Od kamene rupe ispod pozornice postade ugodna mala sobica. drugo pecivo. nekad više. nekad manje. DRUGO POGLAVLJE Neobična osobina i sasvim obična svađa Od tada je maloj Momi bilo dobro. postajala im je sve neophodnija. A onda dođoše djeca tih ljudi i donesoše ono što je preostalo od jela jedno dijete donese komadić sira.isluženi željezni krevet s izvijenim ukrasima. naslika na zidu još i lijepu sliku koja je prikazivala cvijeće. jedan sasvim malo poderan madrac. Imala je krov nad glavom. bar po njenom vlastitom mišljenju. sakupilo ih se te večeri toliko da su svi zajedno u amfiteatru napravili pravu malu svečanost u čast Momina useljenja. Onaj kome je bila potrebna. Tako otpoče prijateljstvo između male Mome i ljudi iz bliže okolice. Momo im je bila potrebna i pitali su se kako su ranije mogli bez nje. A onome koji još nije primijetio da mu je potrebna. imala je mnogo dobrih prijatelja. Oko nje je naslikao čak i okvir i čavao na kojemu slika visi. sve je to Momo mogla isto onako malo koliko i svako drugo dijete. a nije mogao doći. već kako bi se zgodilo i koliko su ljudi mogli odvojiti.

Je li. sasvim jedinstveno. još dok bi govorio. No to je zabluda. nijemi i puni neprijateljstva. Ono što je mala Momo znala kao nitko drugi bilo je slušati. A onako kako se Momo razumjela u slušanje to je bilo sasvim. sjedili u amfiteatru. netko tko uopće nije bitan i za koga bi se zamjena našla isto tako brzo kao i za razbijen lonac i kad bi otišao i sve to ispričao maloj Momi.Je li. iako su bili susjedi. Dva čovjeka su u početku odbijala. kako je on sam tek jedan među milijunima. ona je samo sjedila i jednostavno slušala poklanjajući svu svoju pozornost i potpuno sudjelujući. Momo je znala slušati tako da su glupim ljudima iznenada dolazile vrlo pametne misli. Jedan je bio zidar. Ili bi se plašljivi iznenada osjetili slobodnima i smionima. Pa to baš i nije nešto osobito. reći će možda neki čitatelji. ipak živjela u nekoj vrsti cirkusa možda znala plesati ili izvoditi vratolomije? Ne. Samo rijetki znaju zaista slušati. A kad bi netko mislio kako mu je život sasvim promašen i beznačajan. ne. slušati bar svatko zna. Ljudi su im savjetovali da odu k Momi. ni to nije bilo posrijedi. možda. jer susjedima ne dolikuje da žive u neprijateljstvu. svaki na svojoj strani kamenih sjedala. znala posebno lijepo pjevati? Ili svirati neki instrument? Ili je pak budući da je. da on. postoji među ljudima jedan jedini put i da je zato na svoj poseban način važan za svijet. dakle. znala čarati? Je li znala neku tajanstvenu izreku kojom su se mogle rastjerati sve brige i nevolje? Je li znala čitati iz dlana ili na neki drugi način predviđati budućnost? Ništa od svega toga. onaj od kojega su potjecale peć i lijepa slika s cvijećem . Ili su nesretni i potišteni postajali puni pouzdanja i radosni. Sad su. Ne zato što bi ona rekla ili pitala nešto što bi drugoga navelo na takve misli. Pri tom je gledala čovjeka svojim velikim tamnim očima i on je osjećao kako u njemu odjednom odnekud izranjaju misli za koje ni slutio nije da ih krije u sebi. gledajući mračno pred sebe. postajalo bi mu na tajanstven način jasno da se jako vara. Znala je slušati tako da su zbunjeni ili neodlučni ljudi odjednom točno znali što hoće. na kraju krajeva. takav kakav je. ali na kraju i protiv volje popustiše. Eto kako je Momo znala slušati! Jednoga dana dođoše k njoj u amfiteatar dva čovjeka koji su se nasmrt posvađali i više nisu htjeli razgovarati. na primjer.

kao što si i prije već htio! Da bar jesam! zaurla Nicola i stisnu šake. razumiješ li? uzvrati Nino. kako je tvrdoglav. Tome je. Zašto da dalje čekam? I on se stvarno okrenu da pođe. Opazivši da su ova dvojica ljuti jedan na drugoga. Eto sad vidiš. Ti valjda misliš da. Poneke stvari traže vremena a vrijeme je bilo jedino bogatstvo koje je Momo posjedovala. To uopće nije istina! branio se Nicola ogorčeno. Lice mu je od srdžbe bilo crveno kao paprika. Odakle ti pravo da ga razbiješ? . Ali vidiš. gdje je najčešće sjedilo tek nekoliko starih ljudi koji su čitavu večer pili po jednu čašu vina i prepričavali uspomene. Nisi ni trebao doći. Momo. Kaži to još jednom! Koliko god puta hoćeš! uzviknu Nino. I opet se okrenuvši Ninu. Ali malo po malo iziđe na vidjelo da je Nicola počinio to nedjelo samo zato jer mu je Nino prije toga. Drugi se zvao Nino. Tko je ovdje zločinac? upita prijeteći i vrati se. Pokazao sam dobru volju time što sam uopće došao. ja ću je reći i tebi i svima koji je žele čuti! Hajde. kako on laže i kleveće! Samo sam ga uhvatio za ovratnik i bacio u lokvu vode od pranja posuđa iza njegove prčvarnice. Nakon što su dugo tako sjedili. Nicola iznenada ustade i reče Idem ja. što čekaš. zato što si tako jak i okrutan. Zvao se Nicola i bio je snažan čovjek s crnim usukanim brkovima. Da nijednog ne bi povrijedila. Ja se sa zločincima ne mirim! Nicola se okrenu. u nazočnosti nekolicine gostiju odvalio šamar. a on je i onako već bio napukao! Ali to je bio moj bokal.u Mominoj dnevnoj sobi. podjednako udaljena od obojice i promatraše ih naizmjenično. dođi i ubij me. Momo u prvi mah nije znala kome bi prvome prišla. kao što se vidi! Neko su vrijeme najdivljije psovke letjele amotamo i Momo nije iz toga uspijevala shvatiti o čemu je zapravo riječ i zašto su ova dvojica toliko kivni jedan na drugoga. Nino je bio zakupac jednog malog lokala na kraju grada. Momo. Nino i njegova debela žena također su pripadali među Momine prijatelje i već su joj više puta bili donijeli lijepih stvari za jelo. da ti se zato nitko neće usuditi reći istinu u lice? Ali ja. doduše. A tamo se ni štakor ne bi utopio. prethodio Nicolin pokušaj da razbije sve Ninovo posuđe. Bacio sam u zid jedan jedini bokal. Bio je mršav i uvijek je izgledao malo umorno. samo ti idi! viknu Nino za njim. još si živ. Jednostavno je čekala da vidi što će se dogoditi. povika Na žalost. Da. sjede napokon na rub kamene pozornice.

naravno. naime. Ali njih dvojica se osjetiše kao da su sami sebe vidjeli u zrcalu i zastidiše se. vjerojatno ti nisam trebao to napisati na vratima. Ja tebe? povika Nicola i udari se divlje po čelu. No ispostavilo se da je Nino time samo vratio milo za drago Nicoli za jednu njegovu raniju šalu. Ne sjećaš se više onoga sa Svetim Antom? Aha. Sad je iznenada on bio onaj zakinuti i to ga je dovodilo do bijesa. Nicola. jer je Nino povrijedio njegovu zidarsku čast. Znaš li što je rekao o meni? doviknu on Momi. razumiješ li? Jer ja sam uvijek plaćao i ti nisi imao razloga da onako postupiš prema meni. a takve stvari nisam baš dužan podnositi. sad si poblijedio! Tada si me podlo prevario. . Jednoga dana Nicola htjede otkupiti tu sliku od Nina smatrao je. Nino. Nicola je odbio i zato mu Nino više nije htio točiti piće. opet. Dobro. reče Nicola. Itekako sam ga imao! odvrati Nino. Bila je to fotografija u boji koju je Nino jednom izrezao iz nekog ilustriranog časopisa i uokvirio je. Posao bi sklopljen. Kratko i jasno zahtijevao je da mu Nicola vrati novac. No ispostavilo se da je između slike i poleđine od kartona stajala novčanica o kojoj Nino pojma nije imao. Takvoj se šali ja ne smijem. A ne bih to ni učinio da mi nisi odbio natočiti jednu jedinu čašu vina. To je bilo protuzakonito. Jednoga je jutra. da je vrlo lijepa. Ali iznenada prekidoše. tobože. Sada su se neko vrijeme smrtno svađali oko toga koja je šala bila bolja i ponovo su govorili s gnjevom. Rekao je da nisam kadar zidati ravne zidove. odgovori Nino. i da je i moj pradjed bio isti i da je sudjelovao u gradnji kosog tornja u Pisi! Ali. Nino se smijao sebi u brk. pa to je bila samo šala! Lijepe li šale! grmio je Nicola.Nicola je bio uvjeren da je postupio potpuno ispravno. jer je Nicola tu. I Nino spretnim cjenkanjem navede najzad Nicolu da mu u zamjenu ponudi svoj radioaparat. jer novac nije spadao u razmjenu. ispao kratkih rukava. Je li im se u sebi podsmjehivala? Ili se rastužila? Njeno lice nije ništa odavalo. Obrni stvar. pa će od svega toga nešto i biti! Htio si me nasamariti. Nino nije smatrao nimalo smiješnim. samo što ti nije pošlo za rukom! A riječ je bila o ovome na zidu u malom Ninovom lokalu visila je slika koja je prikazivala Svetog Antu. Eto kako je svađa počela. jer sam danonoćno pijan. osvanulo jarkocrvenim slovima na Ninovim vratima Ništa postao nisi i zato birtaš ti si A to. Momo ih je gledala zaprepašteno i nijedan od njih nije znao protumačiti njezin pogled.

Je li bilo mnogo? Ni manje ni više od vrijednosti mog radioaparata. cijela naša svađa.Vrativši tako stvar na početak. a? A kako to da si ti znao za novac? Vidio sam kako ga je jedan gost dvije večeri prije tamo stavio kao žrtveni dar Svetom Anti. . Tad Nino upita Nicola. jedan joj dječačić donese svoga kanarinca koji nije htio pjevati. ona još dugo sjedila u velikom kamenom krugu starog kazališta nad kojim se nadnosilo nebo puno svjetlucavih zvijezda i jednostavno osluškivala veliku tišinu. kaži mi sad iskreno jesi li već prije razmjene znao za novac ili nisi? Naravno da jesam. Onda moraš priznati i da si me prevario! Kako to? Ta zar ti stvarno nisi znao za novac? Nisam. Što je zamijenjeno. Rado ću ti ga vratiti. Zar bi mi inače mogao u zamjenu za bezvrijedan komad novinskog papira uzeti radio. a ipak snažnu muziku. poseban način. Nerijetko bi navečer. Znači. I bilo joj je kao da čuje neku tihu. Drugi put. Za Momu je to bio mnogo teži zadatak. Nicola se počeša po glavi. časne mi riječi! Tako. zrikavce i žabe. vrti se zapravo samo oko Svetog Ante kojeg sam izrezao iz novina. Nino. Bila je vrlo zadovoljna što su njeni prijatelji ponovo u slozi. koja joj je na sasvim čudan način doticala srce. reče Nino zamišljeno. Ne dolazi u obzir! odgovori Nino dostojanstveno. pse i mačke. U takvim je noćima uvijek posebno lijepo sanjala. čak i kišu i vjetar u drveću. inače se ne bih mijenjao. Morala ga je slušati tjedan dana dok konačno nije ponovo počeo klicati i ćurlikati. dakle! Onda si me ipak htio nasamariti. Tad bi joj se činilo da sjedi u velikoj ušnoj školjci koja osluškuje svijet zvijezda. Siđoše niz kamene stube. Momo je slušala sve. njih dvojica šućaše neko vrijeme. Onda obojica uzeše Momu za ruku i rekoše Puno ti hvala! Kad uskoro krenuše kući. odgovori Nicola. I svako od njih joj je govorilo na svoj. sretoše se usred okruglog. zamijenjeno je! Među časnim ljudima obećanja se ne povlače! I iznenada obojica prasnuše u smijeh. Nino se ugrize za usnu. U stvari je tako promumlja. okruglog travom obraslog ravnog prostora u sredini i potapšaše jedan drugog po ramenu. Momo im je još dugo mahala. kad bi svi njeni prijatelji otišli kućama.

ti si prvi kormilar. mogla su se igrati ljepše no ikad prije. jednog sparnog zagušljivog dana sjedilo je nekih desetoro. kao što je ponekad činila. Djevojčica slegnu ramenima i kimnu glavom. Više jednostavno nije bilo dosadnih trenutaka. a čega? Ne znam ni ja. A mi djevojčice što smo mi? Vi ste mornarke. Svakodnevno su izmišljala nove igre. A kod kuće? upita jedan dječak koji je nosio naočale. Pa što onda? umiješa se u razgovor jedan dječak koji je izgledao pomalo zapušteno. reče dječak. No djeca su iz još jednog razloga rado dolazila u stari amfiteatar. recimo. Na nebu su lebdjeli gusti crni oblaci. neka jednom sam pokuša pa će vidjeti zna li on to baš isto tako dobro. To je bio dobar plan! Pokušali su se igrati. Bilo čega je ničega. bojim se munja i gromova. Ipak se možemo nečega igrati pa makar i bez Mome. odgovori djevojčica. Ima li tko kakav prijedlog? Ja znam. Vjerojatno se spremala oluja. Idem radije kući. Onda ti je svejedno možeš i ostati ovdje. no nisu se mogli potpuno složiti i igra nije ni počela. A onda je došla Momo. zato što bi Momo davala posebno dobre prijedloge. Otkad je Momo bila tu. Momo je jednostavno bila prisutna i sudjelovala u igri. reče jedna djevojčica koja je sa sobom dovela sestricu. Nakon nekog vremena doda Ali možda Momo uopće ne dođe. Zar ih se kod kuće ne bojiš? Bojim se. Ja sam kapetan. Ovo je brod budućnosti. Ne. Istraživački brod Argo . koja je bila izašla malo prolunjati uokolo.I ako netko još misli da slušati nije nikakva naročita vještina. jednu ljepšu od druge. I baš zato ne zna se kako djeci su padale na pamet najbolje zamisli. profesor. Mogli bismo se igrati da je cijela ova ruševina velik brod i mi plovimo nepoznatim morima i doživljavamo pustolovine. Dobro. bilo čega. a ti si istraživač. TREĆE POGLAVLJE Oluja u igri i nevrijeme u stvarnosti Razumije se samo po sebi da Momo u slušanju nije pravila nikakvu razliku između odraslih i djece. jedanaestoro djece na kamenim stepenicama čekajući Momo. reče jedan debeljko s visokim djevojačkim glasom. Jednom. Nakon kratkog vremena svi su opet sjedili na kamenim stepenicama i čekali. jer to je istraživačko putovanje razumijete? A ostali su mornari. Nije to bilo. Visok val zapljusnuo je pramac snažno šumeći.

jer ovdje je sve bilo prepuno plićaka. teško da bi ikoji drugi kapetan i ijedna druga posada imali hrabrosti izložiti se tim nečuvenim opasnostima. koraljnih sprudova i neznanih morskih čudovišta. Sve troje stajali su sagnuti nad preciznim instrumentima i tiho se savjetovali na svom kompliciranom jeziku znanstvenika. Pa ipak. on to ne bi ispuštao sve dok to ne bi razdrobio u komadiće ne veće od žigica. Ne pamti se kada se posljednji put neki brod usudio ploviti ovim opasnim vodama. A zahvaljujući jednom osobitom postupku izrade bio je izliven u jednom jedinom komadu. s asistenticama Maurin i Sarom. A prije svega. A što god bi taj orkan jednom uhvatio svojim golemim pandžama. Malo više straga. S vremena na vrijeme istraživač bi je upitao o pojedinim osobitostima toga mora. Najednom krik čovjeka na osmatračnici trže kapetana iz njegovih misli. punom parom plovio prema tropskom koraljnom moru. koje su mu svojim fantastičnim pamćenjem zamjenjivale čitave knjižnice. ali ujednačenim valovima i spokojno. Dakako. povika on kroz savijen dlan. Sav je bio načinjen od naročitog. I profesor Eisenstein i njegove asistentice se sa zanimanjem približiše. znanstveni vođa ekspedicije. kao neko lukavo biće. plavog čelika. koji je samo profesor razumio. ili tamo sprijeda stvarno vidim staklen otok! Kapetan i don Mel odmah pogledaše kroz svoje dalekozore.ljuljao se tiho na velikim. istraživački brod Argo bio je na osobit način opremljen za susret s tim Lutajućim vihorom. Ali još je sve bilo mirno i od oluje ne bijaše ni traga. kao neki živi stvor. Malo po strani od njih sjedila je podvijenih nogu lijepa urođenica Momosan. Ali kapetan Gordon imao je tu hrabrost. Put njegova kretanja nije bilo moguće predvidjeti. bez zakivanja i zavarivanja. štoviše. vihor koji nikada nije jenjavao. koji je preživio sto dvadeset i sedam orkana. Kapetane. Neprekidno je lutao tim morem i tražio plijen. S komandnog mosta ponosno je gledao svoje mornare i mornarke koji su. na gornjoj palubi broda mogao se vidjeti profesor Eisenstein. a ona mu je odgovarala na svom milozvučnom Huladijalektu. tu je postojao takozvani Vječni tajfun. ili sam lud. Samo je . Pored kapetana stajao je njegov prvi kormilar don Mel. savitljiva i nesalomljiva poput oštrice mača. morski vuk staroga kova. Cilj ekspedicije bio je pronaći uzroke nastanka Lutajućeg tajfuna i po mogućnosti ih ukloniti kako bi ovo more opet postalo plovno i za ostale brodove. bili oprobani specijalisti. svatko u svojoj struci.

vjerojatno je riječ o ogelmumpfu bistrocinalisu. Po svemu sudeći. To je vrlo zanimljivo! U međuvremenu su se kapetan Gordon i njegov prvi kormilar don Mel. mogao je jasno vidjeti kako duboko u unutrašnjosti otoka pulsira svjetlo. Uskoro su stigli do staklenog otoka. izaziva izgleda. Moramo im pomoći dok ne bude prekasno! I ponovo nestade. reče profesor. iskusnog kapetana Franca. Ono je bilo vrlo klizavo i profesor se jedva održavao na nogama. Profesor se spusti stepenicama od konopa po vanjskoj strani broda i zakorači na prozirno tlo. svojim asistenticama. Natrag! povika don Mel. ovdje imamo posla s podvrstom običnog štrumpfusa kvičinensusa. svi se vratite na brod! Čudovište ćemo rasjeći napola. neku vrstu ogromnog rasta. Moguće. Neko vrijeme su se na morskoj površini pojavljivali samo mjehurići. tri čuvene svjetske sportske roniteljice. i reče dašćući Riječ je o golemoj meduzi! Preostale dvije djevojke su uhvaćene u njenim hvataljkama i ne mogu se više osloboditi. Delfin i njegovi ljudi popeše se na palubu.lijepa urođenica i dalje mirno sjedila. Prema sredini se uzdizao poput kupole. Na to u vodu skočiše tri mornarke. drugačije ne možemo osloboditi djevojke. Kad je profesor stigao na najviše mjesto. Argo krenu prvo malo . No čak ni ovi ljudi nisu uspjeli osloboditi dvije djevojke iz strašnog zagrljaja. reče asistentica Maurin. No to možemo sa sigurnošću prosuditi tek kada stvar ispitamo odozdo. nabrana čela. i nestadoše u plavoj dubini. zvanog Delfin. Odmah se u vodu sjuri stotinu ljudižaba pod vodstvom svog starješine. koji su napeto čekali uz ogradu palube. koje su u međuvremenu već bile navukle ronilačka odijela. Otok je bio okrugao i imao je promjer otprilike dvadeset metara. nešto u ovom moru. On svoje opažanje priopći i drugima. posavjetovali i donijeli odluku. Snaga ove goleme meduze bila je prevelika! Nešto. ali isto tako može biti i šlukula tapetocifera. a onda najednom izroni jedna od djevojaka. po imenu Sandra. Profesor Eisenstein se uspravi. odgovori asistentica Sara. Zagonetni običaji njenog naroda branili su joj da pokaže radoznalost. Nastade strašna borba pod vodom čiju površinu prekri pjena. namjesti naočale i povika ovima gore Po mom mišljenju.

podiže ga. pa zato smo i pošle s vama. A druga doda Opasnost je naš poziv! Za dalji razgovor više nije bilo vremena. Zavijajući i tutnjeći. Računali su gdje bi morala biti jezgra olujnog vihora. nenavikla na ovakva divlja morska putovanja. Samo se lijepa urođenica Momosan. bio sav nabijen elektricitetom. a ostali bi se onesvijestili. No kapetan Gordon je stajao raširenih nogu na komandnom mostu kao da se ništa nije dogodilo. Pramac čeličnog broda bio je oštar kao britva. profesore. donekle otežavalo . odgovori jedna od njih i nasmije se radosno. Prvi snažan val dohvati čelični brod. frcale su iskre. Kapetan Gordon se potajno divio hladnokrvnosti ovih znanstvenika koji nisu bili tako prisni s morem kao on i njegovi ljudi.natrag. koji je nakon toga. Ništa. Na brodu ih radosno dočekaše. Nečujno i gotovo uopće se ne zatresavši razreže on divovsku meduzu na dva dijela. ništa. a onda punom snagom naprijed. Svatko je stajao na svome mjestu. Radeći na spašavanju. Nisam vas smio poslati tamo dolje. popela u čamac za spašavanje. u posljednjem trenutku. polovicu bi voda. baci ga u stranu i sunovrati u dobrih pedeset metara dubok dol vala. Ali za ovo se svatko na palubi Arga mjesecima tegobno pripremao. podižući ga visoko kao toranj i spuštajući ga u dubinu ponora. Za nekoliko trenutaka čitavo je nebo bilo crno kao katran. olujni se kovitlac bacao na brod. kapetan i posada su potpuno zaboravili osmatrati more. na meduzu. primijetiše da se u međuvremenu na horizontu pojavio Lutajući vihor i ogromnom se brzinom ustremio prema brodu. jer ništa nije mogao čeličnom Argu. naravno. Oprostite mi što sam vas doveo u opasnost. Čak ni profesor Eisenstein i njegove asistentice nisu ostavili svoje instrumente. nije bilo baš bezopasno za dvije djevojke zarobljene u čvrstim hvataljkama. Da su to bili neki manje iskusni i hrabri mornari od ovih na Argu. a i njegova posada također je mirno stajala. I sad. To. Profesor Eisenstein im priđe i reče Ja sam kriv. Prva munja sijevnu i pogodi čelični brod. već pri ovom prvom naletu odnijela. premda su svi navukli azbestne rukavice. jer tamo je trebalo ploviti. Posadi je. doduše. ali prvi kormilar don Mel je njihov položaj u dlaku proračunao i brodom uplovio između njih. Gdje god bi se dotaklo. Bilo je to kao da se njegov bijes neprekidno pojačava. Kapetan je mirnim glasom izdavao naređenja koja je prvi kormilar zatim glasno izvikivao. Nikome to nije bilo novo. Hvataljke svake polovine meduze smjesta olabaviše i uhvaćene se djevojke oslobodiše.

još ne znam. No žarenje je.posao jedino to što su se tanji dijelovi broda. dok su sve mašine radile punom parom.. Ovo je jedinstvena prigoda. ja. kroz silnu snagu ovog tajfuna. koja je ovdje bila glatka kao zrcalo. na sreću. prema vrhu je bivalo sve deblje i zaista je izgledalo kao zvučan zvrk veličine planine. poviče kapetan kroz zavijanje oluje. Kakav im se prizor pružio! Na površini mora. Profesor nam. posljednji živući primjerak njegove vrste. rjeđe u zelenoj tinti. dakle. Znanost još nije imala priliku to istražiti. Ovo bićezvrk potječe vjerojatno iz najstarijih razdoblja Zemljina razvoja. Pustite profesora da nesmetano istražuje. da odstranimo uzroke Vječnog tajfuna. mi smo obični pomorci i. Dobro. prekide ga asistentica Sara. Takvom se brzinom okretalo oko sebe da se pojedinosti nisu mogle razabrati. pucati u jedini primjerak šumšum gumilastikuma! No kontrafikcijski je top već bio uperen u golemi zvrk. reče profesor. naravno. Danas postoji još samo jedna njegova mikroskopski mala podvrsta. onda ćemo prvo pucati u njega i vidjeti što će se dogoditi.. Možete li nam ovo malo pojasniti? promrmlja don Mel. Posada je morala upotrijebiti ronilačke maske i aparate za disanje. A onda su najzad došli do jezgre olujnog vihora. koja se ponekad nađe u soku od rajčice. reče kapetan. Čvrsto su se vezali debelim konopcima da ih jezivo ljuljanje broda ne bi bacilo u otvoreno grotlo parnog kotla. mora reći kako možemo zaustaviti ovo čudo. vjerojatno. Ali mi smo ovdje. Munja za munjom! Grom za gromom! Zavijanje oluje! Kao kuća visoki valovi i bijela pjena! Metar po metar probijao se Argo. jer se sad spustila kiša kakvu još nije doživio nijedan sudionik. Ovaj golemo biće je. osim don Mel tako gusta kiša da nije preostalo zraka za disanje. To. Šumšum gumilastikum! povika profesor oduševljeno pridržavajući naočale jer mu ih je jaka kiša stalno ispirala s nosa. jer je snaga oluje jednostavno pomela sve valove. . Strojari i ložači u dubini kotlovnice činili su nemoguće. čelična užad i željezne šipke počeli žariti kao žica u električnoj žarulji. To je strašno. Sigurno je staro preko milijardu godina. Stajalo je na jednoj nozi. plesalo je neko golemo biće. žalio se profesor. brzo prestalo.

a ni njegove asistentice nisu znale što bi se moglo učiniti. Strojevi već rade punom parom. Zato bismo trebali jednostavno pokušati. Babalu? upita profesor začuđeno. uzvrati don Mel.Pali! zapovjedi kapetan. Nema svrhe! uzviknu kapetan Gordon. Didi maha feinosi intu ge doinen malumba. Uspavanka za orkan! Što vi o tome mislite. u svakom slučaju. Je li tako nešto moguće? Ne treba imati predrasuda. A to je taman dovoljno da nas oluja ne otpuše. Iz dvostruke cijevi iznenada suknu uzak. odluči kapetan. vavadu? Momosan kimnu glavom i odmah započe neko vrlo posebno pjevanje. U predaji urođenika često ima istine. koje se sastojalo od nekoliko tonova što su se stalno ponavljali . Malumba! reče ona prijazno. ali ga je golemi vihor uhvatio i skrenuo. proteinima. kao što je poznato. Moramo se približiti čudovištu. Lijepa urođenica žustro potvrdi i odvrati Dodo um aufu šulamat vavada. Da pukneš od smijeha! mrmljao je don Mel. naravno. Nije se. Kramuna heu beni beni sadogau. reče profesor. plav plamen. Možda ima izvjesnih zvučnih titraja koji utječu na šumšum gumilastikuma. da u njenom narodu postoji jedna prastara pjesma koja bi mogla uspavati lutajući tajfun ako bi mu je netko imao hrabrosti otpjevati. Što to ona hoće? raspitivao se prvi kormilar. U tom trenutku netko povuče profesora za rukav. Mi jednostavno još premalo znamo o tome kako on živi. profesore? zanimalo je kapetana. objašnjavao je profesor. Ne možemo bliže. Profesor se okrenu lijepoj urođenici i reče Malumba didi oisafal hunahuna. kilometar dug. Ali profesor Eisenstein samo sleže ramenima. Činilo se da će se ekspedicija morati prekinuti premda zadatak nije bio izvršen. gdje je iščezao u crnilu oblaka. odgovori profesor i zamišljeno pogladi bradu. Napravio je nekoliko sve bržih i bržih krugova oko čudovišta i na kraju bio otrgnut u visinu. jer kontrafikcijski top puca. Imate li kakav prijedlog. Svijetleći je hitac letio na šumšuma. Štetiti. profesore? htjela je znati asistentica Sara. Oioi. ništa čulo. Recite joj neka pjeva. ne može. Veli. Bila je to lijepa urođenica. malumba oisitu sono! Erveini samba insaltu lolobindra.

reče kapetan Gordon i uputi svakom pojedincu pogled pun priznanja. Jednostavnu melodiju i riječi bilo je lako pratiti. ja sam sva mokra. Vodene se mase nad njim grmeći zatvore. Zato su još više cijenili kada je dodao Ponosim se vama. plješćući i skačući po taktu. Na rastanku on reče Momi Ipak je šteta što smo potopili šumšum gumilastikuma. Ljudi. Ja bih ga zaista rado bio još bolje ispitao. Mislim. uspjeli smo! On nikada nije mnogo govorio. pjevala sva posada. među njima ipak uvijek postoji nekoliko onih koji su mu posebno bliski i od svih najdraži. da je stvarno padala kiša. Samo jedan od njih nije bio zadovoljan ishodom igre. Bilo je iznenađujuće vidjeti kako i stari morski vuk don Mel. A djevojčica sa sestricom se najviše čudila tome što je. potpuno zaboravila da se boji munje i groma. I Momo ne bi mogla reći kojega je od njih više voljela. pa je uskoro. Jedan je bio mlad. slika Još su neko vrijeme pričali o onoj pustolovini. dogodilo se ono u što nitko nije vjerovao. Tako je bilo i kod Mome. dječak s naočalama. svi bili složni tako kao kod Mome nisu se mogli igrati nigdje drugdje. a naposljetku i profesor pjevaju i plješću kao da su djeca na igralištu. Ali oko jednoga su. nebo se razvedri i zaplavi. ČETVRTO POGLAVLJE Šutljiv starac i brbljav dječak I kad čovjek ima mnogo prijatelja. U svakom slučaju. dok je bila na čeličnom brodu. I zaista. reče djevojčica koja bijaše povela svoju sestricu.Eni meni alubeni vana tai susura teni! Uz to je pljeskala rukama i skakala po taktu. Oluja se iznenada povuče. a morski se valovi smiriše. A onda se raziđoše i odoše kućama da se osuše. drugi star. I zaista se u međuvremenu bila sručila oluja. kao i uvijek. Golemi se zvrk okretao sve sporije i sporije te napokon stade i poče tonuti. I drugi polako prihvatiše. Imala je dva najbolja prijatelja i obojica su dolazili k njoj svakoga dana i dijelili s njom sve što su imali. Argo je plutao spokojno na sjajnoj površini kao da ovdje nikad nije bilo ničeg drugog osim tišine i mira. to su svi znali. Posljednji primjerak njegove vrste. prepričavali pojedinosti koje je svatko pojedinačno doživio. . kiša prestade.

zaboravio što je pitao i čudio bi se Beppovim riječima. Znao je da je to vrlo potreban posao. Poslije rada. Tamo je zajedno sa svojim kolegama u jednom dvorištu čekao da mu daju metlu i kolica i da mu kažu koju ulicu treba pomesti. Znala je da si je toliko vremena uzimao za razmišljanje kako nikada ne bi rekao nešto neistinito. Dok se tako kretao naprijed. Između ovih radnji ponekad bi na časak zastao i zamišljeno se zagledao pred sebe. u jednoj kolibi koju je sam sagradio od cigala. tako da je bio samo malo viši od Mome. Razmišljao je. ali budući da je po zanimanju bio čistač ulica i da su ga zato svi tako zvali.Stari se zvao Beppo Čistač Ulica. naravno. i sam je sebe tako nazivao. s prljavom ulicom pred sobom i čistom iza sebe. Jedino je Momo mogla toliko čekati i razumjela je ono što je Beppo govorio. Svakoga se jutra znatno prije zore vozio svojim škripavim biciklom u grad. na kojoj je stršio kratak čuperak sijede kose. Veliku glavu. šutio je. Korakudisajzamah metlom. Jer je. misli koje je bilo tako teško izreći kao neki miris kojeg se još samo sjećamo. namjernih. dok je sjedio kod Mome. do jedne velike zgrade. komada valovitog lima i krovne ljepenke. a na nosu je nosio male naočale. ili kao boja koju smo vidjeli u snu. I zato što je ona slušala na svoj poseban način. pri svakom udisaju zamah metlom. koje su nastajale samo iz žurbe ili nepreciznosti. No to su bile misli bez riječi. objašnjavao bi joj svoje velike misli. Kad je meo ulice. sva nesreća na svijetu dolazila od nebrojenih laži. po njegovom mišljenju. Beppo je volio te sate prije osvita dana. Čovjek misli . jezik mu se razvezivao i nalazio je prave riječi. ali ustrajno pri svakom koraku udisaj. A kad je. Katkad bi potrajalo dva sata. Vidiš. razmišljao je o njemu.. ali i onih nenamjernih. A mislili su tako zato što na pitanja nije odgovarao nego se samo prijazno smiješio. Bio je neobično nizak i k tome hodao uvijek malo povijenih leđa. Beppo Čistač Ulica stanovao je u blizini amfiteatra. rekao je tako jednom. smatrao da jest. A onda bi opet nastavljao korakudisajzamah metlom. U međuvremenu bi onaj drugi. dok grad još spava. Njegovo je prezime u stvari bilo drugačije.. često su mu dolazile velike misli. ovako je to Ponekad čovjek ima ispred sebe neku veoma dugu ulicu. a katkad i čitav dan dok bi nešto odgovorio. Neki ljudi su smatrali da Beppu Čistaču Ulica nije baš sve najčistije u glavi. Momo. držao je uvijek malo ukrivo. činio je to sporo. Kad je smatrao da odgovor nije nužan. I obavljao je svoj posao s ljubavlju i temeljito. pak.

Prijeđe rukom preko očiju. Kimnu i odšuti trenutak. Neko vrijeme je razmišljao. pa doda Onda je to zadovoljstvo to je važno. na sljedeći udisaj. Nije ni primijetio kako i uopće mu nije ponestalo daha. Izgledalo je da mu ono što želi reći predstavlja napor. I tako treba biti. Nakon još jedne pauze nastavi zapinjući To su bila ta druga vremena. A ulica je još pred njim. vidi da se ono što mu je preostalo nije smanjilo. razumiješ li? Prepoznao sam ga. I uvijek samo na sljedeći. jer kad je nastavio. Mnogi su tamo radili. I žuri sve više. To je bio znak. a onda je nastavio I onda čovjek počne žuriti. sasvim drugačije. Jednom drugom prilikom je došao. korak po korak. zatim reče još tiše Tamo dolje. Potrajalo je neko vrijeme dok nije nastavio tihim glasom To se događa ponekad u podne kad jara sve uspava. Kimnuo je glavom i rekao To je važno. Ponovo je dugo gledao preda se i tražio prave riječi. Zatim gotovo ljutito i tonom koji je označavao završetak procijedi Ali prepoznao sam nas tebe i sebe. Ovako. I opet poslije duge pauze nastavi Odjednom čovjek shvati da je. da želi reći nešto sasvim posebno. razumiješ li? Mora misliti samo na sljedeći korak. Tako se ne smije raditi. to kamenje. Tamo u zidu postoji pet kamenih blokova drugačije boje. to dvoje onda. na dnu. kad god pogleda. razumiješ? Pogled seže sve do dna. Pa se još više napregne. Ali bila su tamo i dva graditelja koji su ugradili to kamenje. Kao rijeka. misli da s njom nikad neće izaći na kraj. leže druga vremena. sjeo šutke pored Mome i ona je vidjela da razmišlja. Opet zastade i razmisli.kako je užasno dugačka. Prepoznao sam nas! Ne može se zamjeriti ljudima što su se smješkali kad bi čuli Čistača . Ali. Trenutak je šuteći gledao preda se. Promatrao ga je nakrivljene glave i onda iznenada prošapta Prepoznao sam ga. Iznenada je pogleda i poče Prepoznao sam nas. shvaćaš? I on prstom napisa u prašini jedno veliko T. pomeo cijelu ulicu. govorio je s mukom Izgledali su drugačije. obuzme ga strah i na kraju je sasvim bez daha i više ne može. znaš. Tada svijet postane proziran. onda čovjek dobro obavi svoj posao. jer odjednom poče objašnjavati sasvim običnim tonom Danas sam meo kod starih gradskih zidina. na sljedeći zamah metlom. onda kada je zid građen. Zatim nastavi Čovjek ne smije nikada misliti na cijelu ulicu odjednom. No izgleda da ih još nije bio našao.

rekao bi tada Gigi. kao što je već rečeno. htjeli oni to ili ne. Da. dakle. Budući da smo starom Beppu dali ime prema njegovu zanimanju. priznavali su drugi. više nitko ne sjeća? Ili je drugom prilikom mudrovao Ah. I zar ljudi za svoj novac ništa nisu dobili? Kažem vam dobili su upravo ono što su željeli! I zar je uopće važno stoji li sve to u nekoj učenoj knjizi ili ne? Tko kaže da i priče u učenim knjigama nisu izmišljene. a tako se zarazno smijao da su se i ostali naprosto morali smijati s njim. Iz njega su stalno prštale šale i ludorije. Bijaše to zgodan momčić sanjarskih očiju i upravo nevjerojatna jezika. U tom sam slučaju rekao čistu istinu! Tu se malo što moglo prigovoriti. sve jednu nebulozniju od druge. imenima i godinama tako da se sirotim slušaocima vrtjelo u glavi. Na žalost su turisti koji su željeli vidjeti . Gigi Vodič Stranaca. pa onda! viknuo bi Gigi. što se glagoljivosti tiče. Ako bi stranci pristali. Drugi najbolji prijatelj kojeg je Momo imala bio je mlad i u svakom pogledu sušta suprotnost Beppu Čistaču Ulica. Prilazio bi im s ozbiljnim izrazom lica i nudio se da ih provede unaokolo i sve im objasni. počinjao bi nizati priče. ali su ga prozvali jednostavno Gigi. s Gigijem nije bilo lako izaći na kraj. ali bi ponekad pravili podozriv izraz lica misleći kako ipak nije u redu da se za izmišljene priče još i diže dobra lova. Ali. Stavljao bi je na glavu čim bi kakva grupica turista zalutala u taj kraj. možda. Ali to rade svi pjesnici. E. nećemo postupiti drugačije ni kada je u pitanju Gigi. a neki se i lupkali prstom po čelu kada on ne bi gledao. Jedini preduvjet koji je ispunjavao za taj posao bila je kapa šilterica. No Momo ga je voljela i čuvala je u srcu sve njegove riječi. Ime mu je bilo Girolamo. premda on nije ni imao pravo zanimanje. ali većina je sve primala zdravo za gotovo i plaćala u gotovu kada bi Gigi pružio svoju kapu. Ljudi iz bliže okolice smijali su se Gigijevim dosjetkama. posao vodiča bio je jedan od mnogih poslova koje je on već prema prilici obavljao i nijedan od njih nije predstavljao njegovo zvanje. što uopće znači istina ili neistina? Tko još može znati što se ovdje događalo prije tisuću ili dvije tisuće godina? Da ne znate možda vi? Ne. Razbacivao se izmišljenim događajima. Poneki bi primijetili da izmišlja i ljutito odlazili. Zvat ćemo ga. samo što se toga. Kako onda možete tvrditi da moje priče nisu istinite? Možda se slučajno dogodilo baš tako.Ulica da ovako govori.

nije primijetio sivu gospodu koja su. A oni su se ipak sprijateljili. prodavač hrane za mačke i još štošta drugo. jedini koji nikada nije korio Gigija zbog njegove lakomislenosti bio je baš Beppo Čistač Ulica. grijale već sada u siromaštvu. svi ćete se vi još sjetiti mojih riječi. može se obogatiti. rekao bi Momi. jurila gradom i izgledala neumorno zabavljena poslom. svatko tko hoće. trgovac suvenirima. jer ga nitko zapravo nije ni opažao. tako da su ih ljudi naprosto previđali ili su smjesta zaboravljali da su ih vidjeli. nisam lud! Pa makar često nemao ni za kavu ali Gigi ostaje Gigi. Nitko od njih nije ni slutio da će se nad njihovo prijateljstvo uskoro nadviti sjena. a ipak ih nije vidio. Jer do neumorne marljivosti i teškog rada nije baš mnogo držao. Da živi u kući kao iz bajke. dva čovjeka s toliko različitim pogledima na svijet i život kakvi su bili Gigi Vodič Stranaca i Beppo Čistač Ulica prijateljstvo nemoguće. To nije nikakva mudrost. šetač pasa. I ne samo nad njihovo prijateljstvo već i nad cio kraj sjena koja je rasla i rasla. Pogledaj ih samo. ne. Čovjek bi ih vidio. kako izgledaju ti što su za šaku blagostanja prodali i život i dušu! Ne. širila preko čitavoga grada. sve brojnija. I. pa se Gigi često morao prihvaćati drugih poslova.amfiteatar rijetko nailazili. vjenčani kum. I opet je. koji je vidio štošta što drugi ne vide. i već sada se. u tom kolu je neću plesati. to ni sam nije znao reći. Uspjet ću! vikao je kad su se drugi smijali njegovim snovima. takoreći iz daljine. Bilo je to kao bezglasno i neprimjetno osvajanje. da jede iz pozlaćenih tanjura i spava na svilenim jastucima. bio je čuvar parka. I u sjaju svoje buduće slave samoga sebe je vidio kao neko sunce čije su ga zrake. Oni su znali kako da se na tajanstven način učine neupadljivima. koje je svakodnevno napredovalo i protiv kojeg se nitko nije branio. začudo. Bilo bi zapravo prirodno pomisliti da je između dva toliko različita čovjeka. A osvajači tko su bili oni? Čak ni stari Beppo. Oni su tako mogli raditi u tajnosti upravo . Međutim Gigi je sanjao o tome da jednom postane slavan i bogat. Već prema prilici. upravo brbljavi Gigi bio je jedini koji se nikada nije rugao starom čudaku Beppu. Kako je mislio sve to postići. oko koje se prostire park. začudo. Pritom uopće nisu bila nevidljiva. mračna i hladna. sudionik na pogrebima. Razlog se svakako krio u načinu na koji ih je obojicu slušala mala Momo.

Njegove su priče. Onu tihu. zalazili su u sve kuće. površnom momčiću. da tako kažemo. sjedili u svim restoranima. ukoliko se to uopće može reći o nestalnom. ili bi posegnuo za nečim što je vidio u nekom filmu ili pročitao u novinama. I upravo se u tome u njemu zbila promjena koju je i sam veoma jasno osjećao. Vozili su se ulicama u elegantnim sivim automobilima. Nije pomoglo ni to što se čvršće umotala u svoju veliku jaknu. Onda su siva gospoda otišla i od tada se više nisu pojavila. A svakog ih je dana bilo sve više. On je. Ništa se nije moglo čuti. nitko se. Osobito onda kad je Momo bila tu i slušala ga. zapisujući pri tom tko zna što u bilježnicu. ali Momi je odjednom postalo hladno kao nikad dotada. Na glavama su nosili okrugle krute šešire i pušili male cigare pepeljaste boje. ponešto bi ponovio. slika PETO POGLAVLJE Priče za mnoge i priče za jednu Malopomalo. išle pješice. Ranije su njegove priče katkada ispadale oskudne. Sada je mogao pričati priče koje su se u nastavcima protezale kroz dane . Bila su to gospoda obučena u paučinastosivo. jer to nije bila obična hladnoća. Često su nešto zapisivali u svoje male bilježnice. glazbu Momo te večeri nije uspijevala čuti. a ipak moćnu. jednostavno mu na pamet ne bi pala prava stvar. No sljedećeg je dana život krenuo dalje i Momo više nije razmišljala o čudnim posjetiocima. I kako nikome nisu upadali u oči. Momo je Gigiju Vodiču Stranaca postala baš neophodna. I ona ih je zaboravila. nije ni pitao odakle su došli i odakle i dalje pristižu. Ni Gigi Vodič Stranaca nije uočio da je nemali broj ove gospode već nekoliko puta promarširao krajem oko amfiteatra. pričanje priča bilo je njegova strast.tako što se nisu skrivali. Djeca i odrasli tiskali su se oko njega. Zapazila ih je samo Momo kada su jedne večeri njihove tamne siluete izronile iza gornjeg ruba ruševina. duboko zavolio malu čupavu djevojčicu i najradije bi je bio vodio svuda sa sobom. Davali su jedan drugom znakove i kasnije primakli glave kao da se savjetuju. naravno. njegova bi mašta procvala kao livada u proljeće. Svaki od njih uvijek je sa sobom imao olovnosivu aktovku. no otkako je upoznao Momo. Kao što smo već rekli. Čak su i njihova lica bila siva poput pepela. iznenada su dobile krila.

u zdjeli za juhu optočenoj draguljima. U ono su doba. kao što se zna. reče carica Štrapacija i preseli je u svoju kadu. jer joj je riba sad bila najvažnija stvar svijetu. No izaslanik kralja Ksaksotraksolusa joj objasni da će se riba pretvoriti u zlato tek kad izraste i da je stoga neophodno potrebno omogućiti joj nesmetan razvoj. bila je toliko ozlojeđena zbog neprestanih uznemiravanja da je zaprijetila kako će napadače istrijebiti sve do jednog. zlatne ribice ovdje kod nas bile još nepoznate. ova se zlatna ribica nije ni malčice zlatasto presijavala i to je kraljicu uznemiravalo. jer nije imao pojma kamo će ga mašta odvesti. carica Štrapacija Augusta vodila je bezbrojne ratove da bi obranila svoje carstvo od stalnih napada Drhturavih i Strašljivih. pretvoriti u čisto zlato. Caricu je. posla jednog mladog kita. koju je zaista imao. Svakoga je dana satima sjedila uz rub bazena i gledala kako riba raste. to bolje. Mislila je još jedino na gomile zlata koje će joj donijeti. jer je riba sada težila koliko jedan vol. to bolje na kraju će biti više zlata. Kad je jednom prilikom iznova potčinila ove narode. vodila veoma luksuzan život i zato joj zlata nikada nije bilo dosta. i ideje su mu bile neiscrpne. Carica Štrapacija se time zadovolji. Ali carica Štrapacija saznala je od nekog putnika da kralj Xaxotraxolus ima ribicu koja će se. Prenesoše je u carski bazen za plivanje. Zlatnu ribicu. Što je veća. čim odraste. on poče ovako Uvažene dame i gospodo! Kao što bi vam svima moralo biti poznato. jer je. Ta rečenica proglašena je . Ali ubrzo potom ni u kadu više nije mogla stati. Mlada je riba rasla iz dana u dan i trošila ogromne količine hrane. osim ako joj njihov kralj Xaxotraxolus za kaznu preda svoju zlatnu ribicu. Što je veća. I sam je sebe slušao isto tako napeto. Ali carica Štrapacija ne bijaše siromašna. moje dame i gospodo. jer je zlatnu ribicu zamišljala ipak nekako manjom. doduše. naime. to bolje. Kralj Xaxotraxolus smijao se sebi u brk. umjesto nje. I sad je kraljica bezuvjetno htjela imati tu rijetkost. mrmljala je neprestano. Taj je transport bio već malo kompliciraniji. Jedan od robova koji su je morali vući se okliznu i carica naredi da ga smjesta bace lavovima. Ali reče sebi Što je veća. pa je riba dobivala onoliko koliko je mogla požderati i postajala je debela i masna. Zdjela za juhu joj ubrzo postade premalena. Kad su jednom opet došli turisti koji su željeli razgledati amfiteatar Momo je sjedila malo sa strane na kamenim stepenicama. malo iznenadila veličina ove životinje. Međutim. A kraljici. Rasla je i rasla. sakrio je pod svoj krevet.i tjedne.

i u njemu se riba najzad mogla pošteno ispružiti. od straha i brige. a da se on pri tom ni zamisliti ne mora. hvala lijepa. tamo gore. Sad je caričino carsko veličanstvo osobno danonoćno sjedilo na onom mjestu. Kad je Momo bila među slušaocima. Tako je sjedila. Svi su slušaoci bili vrlo zadovoljni i rekoše da se ovo razgledanje zaista isplatilo i da im još nitko nije tako slikovito i zanimljivo prikazao ona stara vremena. oka nije sklapala i stražarila je kraj ribe. A Štrapacija je sve više zanemarivala svoje vladarske poslove.. Gigi nikada nije pričao istu priču. bilo sve to? No Gigi se nikada nije zbunjivao oko odgovora. Onda Gigi skromno ispruži svoju kapu i ljudi pokazaše odgovarajuću darežljivost. naravno. i promatralo ogromnu ribu čekajući da se počne pretvarati u zlato. okrugao akvarij. kao što je poznato. groba svih svojih nada. moje dame i gospodo. na žalost. Sumnjalo. Tad Štrapacija naredi da se podigne ova građevina.. . do vrha napunjen vodom. koja je veselo pljuskala unaokolo i ne pomišljajući da se pretvori u zlato. Više nikome nije vjerovala ni svojim robovima. ni rođacima. Osim toga. nije htio priznati kako pojma nema kada je živio čuveni filozof Noiosius Stariji i stoga samo reče Aha. Kraj nam. nije poznat. mršaveći sve više. uzviknu poznate riječi Ajme meni! O da sam samo. Čak i sumnjalo ubaci nekoliko novčića. ipak. Kralj Xaxotraxolus je u čast svoje pobjede dao da se kit raspori i cijelih osam dana čitav je narod dobivao pržene riblje filete. Bio je to moćan. kad je Momo bila prisutna. Na kraju i carski bazen za plivanje postade ribi premalen. Na slušaoce je ostavio snažan dojam. Sa strahopoštovanjem su promatrali ruševine. čije ostatke. Samo je jedan bio nepovjerljiv i upitao A kad je. pa reče Carica Štrapacija je. Nisu sreli ni jednog jedinog vojnika. vidite pred sobom.općom smjernicom i zlatnim slovima ispisana na svim državnim zgradama. i bojala se da bi joj riba mogla biti ukradena. kamo čovjeka može odvesti lakovjernost! Ovim riječima Gigi završi obilazak. moje dame i gospodo. Upravo su na to čekali Drhturavi i Strašljivi. Pod vodstvom svoga kralja Ksaksotraksolusa poduzeše posljednji ratni pohod i za tren oka osvojiše cijelo carstvo. Iz ovoga vidite. bila suvremenica čuvenog filozofa Noiosiusa Starijeg. kažete. pa izviru i teku uvijek nove izmišljotine. Sigurno je. To bi mu bilo previše dosadno. Kad je carica najzad saznala o cijeloj stvari. a narodu je ionako bilo svejedno tko njime vlada. činilo mu se kao da se negdje u njemu otvara neka brana. da se bacila u akvarij i utopila kraj ribe.

Vidite. dakle sve obrnuto predstaviti. jer stara Zemlja bijaše potrošena. velike kao Zemlja. a jedna od njih upita A kamo je nestao globus? Pa upravo stojite na njemu! odgovori Gigi. a taj materijal nisu mogli naći nigdje drugdje nego na Zemlji samoj. što god da je on činio. raditi na tom projektu. Kada je Marxentius Communus na kraju shvatio da je i sada.Naprotiv. sve zapravo ostalo po starom. da su ljudi. u njega je ugrađen upravo posljednji kamen koji je preostao od Zemlje. naime. a na njemu vjerno prikazana svaka kuća i svako stablo. skovao plan da čitav tadašnji svijet preuredi prema svojim zamislima. slobodnoj Americi. more. da se jednostavno nisu samo tako dali mijenjati. Dakako da su i svi ljudi preselili na nj. Zato je Marxentius Communus. Dvije fine dame iz Amerike poblijediše. Morate si. zvan Crveni. Naredio je. A kad je kugla konačno bila gotova. koja se i dandanas dobro vidi. Sve tadašnje čovječanstvo moralo je. goleme kugle. svojski preplašio kada im je ispričao sljedeće Nesumnjivo je i kod vas. Tada ih je. pa su tiranina morali jednostavno pustiti da luduje koliko mu drago. jezero i rijeka. umotao je glavu u svoju togu i otišao. Tada. usprkos svemu. Kad je novi svijet konačno bio dovršen. ostajali uglavnom isti. Današnji svijet jest novi . ovu šupljinu oblika lijevka. Ostatke toga stalka upravo vidite. u lijepoj. U svom je bunilu Marxentius Communus tada došao na ideju da postojeći svijet ubuduće prepusti samome sebi. nije bilo psihijatara koji bi mogli izliječiti takve bolesti. Razumije se da je za taj globus trebalo jako puno materijala. svako brdo. moje dame. starije dame iz Amerike prihvatile njegove usluge. a da za sebe radije sagradi jedan potpuno novi. Najprije je izgrađen stalak. na kojemu je ogromni globus trebao stajati. poznato da je strašni tiranin Marxentius Communus. Kamo. Pokazalo se. pod prijetnjom smrtne kazne. nekad je bio temelj ukopan u površinu Zemlje. da se izgradi globus jednako velik kao i Zemlja. međutim. često se morao obuzdavati kako opet ne bi otišao predaleko kao onaj put kada su dvije otmjene. kao što sigurno znate. poštovane dame. to se nikada nije saznalo. pod stare dane poludio. dakle. I tako je Zemlja bivala sve manjom dok je globus rastao. Zatim se prešlo na izgradnju samog globusa. moje dame. na njoj su napravljene vjerne kopije svega što se nalazilo na Zemlji.

odgovori Momo. I kad god bi se vratilo. već prema prilici. Fine starije dame iz Amerike vrisnuše i pobjegoše užasnute. jezera i ponornice utekle natrag svojim vlasnicima. Na nebu su već blistale prve zvijezde. naime. Hoćeš li mi ispričati bajku? zamoli Momo tiho. Imala je sve ali je bila sasvim sama. nad gradovima i poljima. veliko. Zato čovjek. a druge je jednostavno bacala u jedan potok. I veliko je zrcalo lebdjelo nad zemljama i morima. ugleda svoju sliku. pa čak i njeno cvijeće. Da vidimo kako ide. visoko iznad svijeta. Gigi je uzalud pružio svoju kapu. jer bajke je Momo najradije slušala. imala čarobno zrcalo. Princeza je odabirala one koje bi joj se dopale. Hoću. a gotovo uvijek su bile o Gigiju i Momi. naime. njezina posluga. I mnogo brže nego što možeš zamisliti ove puštene slike bi kroz potoke i rijeke. Gigi malo razmisli. Svakoga dana i svake noći slala ga je u svijet. sobarice. jer . Spavala je na svilenim jastucima i sjedila na stolicama od slonovače. velik i srebrn. Većinom su to bile bajke. Bilo je lijepih i ružnih. No najradije je Gigi pripovijedao samoj maloj Momi kad nitko drugi ne bi slušao. zanimljivih i dosadnih. dizao se nad crne obrise pinija. Princeza Momo je. a mjesec. Rekli bi naprosto To je Mjesec. jela je samo najbiranija jela i pila samo najslađa vina. na planinskom vrhuncu pokrivenom snijegom. sve su to bile samo slike u zrcalu. u zamku od šarena stakla. okruglo i od najfinijeg srebra. To dobro zvuči. i mačke i ptice. o kome želiš da govori? Najviše bih voljela da bude Momi i Girolamu. Ona. a onda upita A kako da se zove? Možda bajka o čarobnom zrcalu? Gigi zamišljeno kimnu. Bile su namijenjene samo njima dvoma i zvučale su sasvim drugačije od svega što je Gigi inače pričao. reče Gigi. Sve oko nje.globus. Zaboravio sam još napomenuti da je princeza Momo bila besmrtna. Ljudi koji bi ga vidjeli ne bi mu se nimalo začudili. Imala je sve što god je poželjeti mogla. njezini psi. On jednom rukom zagrli Momo i poče Bila jednom lijepa princeza po imenu Momo Živjela je u svili i kadifi. Jedne lijepe tople večeri sjedili su njih dvoje tiho jedno pored drugog na najvišem rubu kamenih stepenica. čim se nagne nad izvor ili lokvu. samu sebe još nikada nije bila vidjela u čarobnom zrcalu. čarobno je zrcalo istresalo pred princezu sve slike koje je usput uhvatilo.

nego zelena i hladna. ali sad ti prvo moram ispričati ponešto o princu. jer se vila izuzetno vješto našminkala. Ispunit ću ga. Budući da nije našla drugi izlaz. ona brzo prošaputa čarobnu izreku i od toga je trenutka siroti Girolamo vidio samo nju i ni jednu drugu. pa stoga to nije ni činila. jer takav je red. naravno. princezu obuze takva čežnja da je bezuvjetno htjela k njemu. Međutim u palaču se zajedno s djevojkama uvukla i zla vila u čijim venama nije tekla crvena. I zato se zvalo Sutrašnjica. morate se oženiti. To se. odluči ipak pogledati u zrcalo. odvrati princ Girolamo nepromišljeno. A ako to ipak učiniš. voljeli su princa i divili mu se. No jednoga se dana dogodi da joj čarobno ogledalo donese sliku koja joj je značila više negoli sve ostale. nego je uvijek ležalo jedan dan u budućnosti. godinu dana ne smiješ podići pogled k srebrnom lebdećem zrcalu. Dobro. Svaka od njih se uljepšala koliko je god mogla. a nije znala čak ni njegovo ime. Svi ljudi koji su tamo živjeli. Rado. Ali tako je naravno. Možda slučajno podigne pogled dok zrcalo bude lebdjelo na nebu i ugleda je. postajao bi smrtan. topla krv. siktala je zla vila. A gdje se nalazilo to carstvo? Ono nije bilo ni u prošlosti ni u sadašnjosti. Taj se princ zvao Girolamo i vladao je velikim carstvom što ga je sam stvorio. postala smrtna. nije primjećivalo. Bila je to slika jednog mladog princa. ali imam jedan uvjet. htjela. Kad je ugleda. Princ Girolamo nije imao ništa protiv. mislila je Možda zrcalo može princu odnijeti moju sliku. I učini mu se toliko prelijepa da je istom upita hoće li mu postati žena. Jer. Princeza Momo je to vrlo dobro znala. Kad je princ zemlje Sutrašnjice ušao u veliku prijestolnu dvoranu. igrala se njima i bila je time sasvim zadovoljna. smjesta ćeš zaboraviti .tko bi u njemu ugledao vlastiti lik. jer svaka ga je. I živjela je ona tako sa svojim odrazima iz zrcala. I tako se ona dugim pogledom zagleda u čarobno zrcalo i posla ga sa svojom slikom preko svijeta. dakako. te tako dovedoše u palaču najljepše mlade dame zemlje Sutrašnjice kako bi on mogao izabrati. Odmah ćeš čuti što je dalje bilo s njom. Jednoga dana rekoše ministri princu zemlje Sutrašnjice Veličanstvo. Ali odakle da počne? Nije znala ni gdje on živi ni tko je. Možda će pratiti zrcalo na njegovu putu i naći me ovdje. odgovori zla vila i nasmiješi se tako slatko da se nesretnome princu zavrtjelo u glavi.

Jedino što je ponio sa sobom bila je slika iz čarobnog zrcala. Tu se njih dvoje sretoše jednog lijepog dana. to ne može biti. Tada ugleda sliku princeze Mome i primijeti da ona plače i da je jedna od njenih suza pala na njegovu ruku. zapravo. Zaboravit ćeš tko si u stvari i morat ćeš otići u zemlju Današnjicu. da ona. a lice joj se iskrivi tako da je ličilo na zmijsko. nije lijepa i da u njenim žilama teče samo zelena. Papučice su. Ali čarobno zrcalo s njenom slikom i dalje je lebdjelo visoko nad svijetom. i tamo ćeš živjeti kao nepoznat siromašak. i nazivao se još samo Gigi. Ne. Počinje kiša. Ona onda odluči sama krenuti u svijet i potražiti ga. I u istom trenu on zaboravi da je princ zemlje Sutrašnjice. Sad si prekršio obećanje.sve što je tvoje. nepoznat i siromašan. hladna krv. Jedne noći sjedio je Girolamo na krovu svoje zlatne palače i igrao dame s vlom čijim je žilama tekla zelena. gdje je od tada živio kao ništarija. ali princ nije došao. jer ona. uvjet je lak. preveliku mušku jaknu i suknju od šarenih zakrpa. i moraš mi platiti! Svojim dugim zelenim prstima ona uhvati za grudi princa Girolama. pa je morala hodati bosa. više . jer je on sada bio samo ubogi siromah. Princeza Momo bila je ona koju je zapravo volio. A ni Gigi nije prepoznao princezu. hladna krv. I stanovala je u jednoj staroj ruševini. Svim odrazima iz zrcala što bijahu oko nje vrati slobodu. koji ostade sjedeći kao ukočen. Slažeš li se? Zar samo to! uzviknu Girolamo. jer na nebu nema ni oblačka. u međuvremenu odslužile svoje. Prošla je kroz sve moguće zemlje dok nije došla u zemlju Današnjicu. A što se u međuvremenu zbilo s princezom Momo? Čekala je i čekala. I on podiže pogled i pogleda točno u središte velikog srebrnog zrcala koje je lebdjelo tamo gore. Međutim princeza Momo nije prepoznala princa iz zemlje Sutrašnjice. reče zelena vila. gdje te nitko ne poznaje. u svojim lakim papučicama. Sada je nosila staru. I onda pođe sasvim sama. I u istom trenu shvati da ga je vila prevarila. Tad iznenada na prinčevu ruku pade sićušna kapljica. reče vla zelene krvi. reče princ. Iziđe iz svoga zamka i iz svoga carstva kao lopov u noći. I lutao je dugo svijetom dok nije stigao u zemlju Današnjicu. i načini čvor na njegovom srcu. iz zamka od šaranog stakla preko snijegom prekrivenih bregova dolje u svijet. U međuvremenu su se svilene haljine na princezi Momo sasvim poderale. Ono je od tada bilo prazno. u stvari.

kojeg je stalno tražila i radi kojeg je postala smrtna.nije ni izgledala kao princeza. Nitko nije poznavao vrijednost jednog sata. izvuče Gigi sliku iz zrcala i pokaza je Momi. Jer vrijeme je život. Jedne večeri kad je srebrno čarobno zrcalo. gdje leži zemlja Sutrašnjica. onako . Postoje kalendari i satovi za njegovo mjerenje. ali malobrojni razmišljaju o njoj. to slučajno točno znam. a ipak sasvim svakodnevna tajna. No u svojoj zajedničkoj nesreći njih se dvoje sprijateljiše i postadoše jedno drugom utjeha. a onda Momo upita A jesu li poslije postali muž i žena? Mislim da jesu. Već je bila vrlo zgužvana i izblijedjela. pa čak i jedne jedine sekunde života kao oni. Ta tajna je vrijeme. No Gigi tužno zatrese glavom i reče Od svega sto kažeš ne mogu razumjeti ništa. koje je sad bilo prazno. a katkad može proletjeti kao trenutak već prema tome što čovjek u tom satu doživljava. oboje su trenutak šutjeli. oni ponovo postaju besmrtni. dok traje taj trenutak. a ipak bez greške Postoji jedna velika. Oni su se. A njih dvoje su baš to učinili. daleko u daljinu. jedne minute. A jesu li u međuvremenu umrli? Ne. Ali ako pogledaju dvoje. Kad je Gigi završio. ali princeza odmah shvati da je to njena slika koju je onomad bila otposlala. lebdjelo na nebu. oboje besmrtni. jer svatko zna da nekome jedan jedini sat može izgledati kao vječnost. Drugi dio Siva gospoda ŠESTO POGLAVLJE Račun je pogrešan. I pod maskom ubogog siromaška Gigija prepozna princa Girolama. reče Gigi sa sigurnošću. Većina ljudi je jednostavno prihvaća i nimalo joj se ne čudi. Tad princeza Momo posegnu u njegove grudi i sasvim lako razriješi čvor na njegovom srcu. Čarobno zrcalo učini čovjeka smrtnim samo ako sam pogleda u njega. I sve mu ispriča. I sad je princ Girolamo iznenada opet znao tko je i kamo pripada. ali to malo što govori. Svi ljudi imaju u njoj udjela. jer je u mome srcu čvor zbog kojeg se ničega ne mogu sjetiti. reče Gigi. dakako. kasnije. A baš to nitko nije znao bolje od sive gospode. A život stanuje u srcu. Momo i Gigi su tiho sjedili jedno kraj drugog i dugo gledali uvis k njemu. i osjećali su sasvim jasno da su. Mjesec je velik i srebrn stajao nad crnim pinijama i davao ruševinama tajanstven sjaj. u nj razumjeli na svoj način. svatko zna za nju. On uze princezu Momu za ruku i ode s njom daleko.

ima trenutaka kad sve to kao da nije važno. Oni su imali svoje planove s vremenom ljudi. razmišljao je mrzovoljno. pa su na svoj način s njim i postupali. bio bih sasvim drugi čovjek! No kako bi taj pravi život u stvari trebao izgledati. za takvo što mi uz moj posao ne ostaje vremena. Imao je malu brijačnicu u središtu grada i jednog učenika. Što ja zapravo imam od života? A kad jednom umrem. Moj život prolazi. pepeljastosiv automobil. Sa svoje strane činili su sve da taj trenutak dođe. brbljanja i sapunice. U tom je trenutku prolazio fin. svakodnevno su prodirali sve dalje i hvatali ljude u svoju zamku. blebetanju i sapunici. frizer. mislio je gospodin Fusi. No. A ipak. U izbrijavanju podbratka mu je malo tko bio ravan. bit će kao da nikad nisam ni postojao. a da to nitko nije ni primijetio. Čekali su samo pogodan trenutak da ga uhvate. na primjer. a i u duši gospodina Fusija bilo je tmurno. A ja sam čitav svoj život zarobljenik škara. Uopće nije riječ o tome da bi gospodin Fusi imao nešto protiv malo čavrljanja. Učenik je imao slobodan dan i gospodin Fusi je bio sam. korak po korak. Poznavali su svakoga tko je dolazio u obzir za njihove namjere još mnogo prije nego što bi dotični išta naslutio. ali ni bogat. Tu je bio. Njegov mu je posao pričinjavao pravo zadovoljstvo i on je znao da ga dobro obavlja. ali uživao je ugled u svojoj ulici. Ni protiv zveckanja škara ni sapunice nije imao ništa. nečeg luksuznog kao što to izgleda. Kad bih mogao voditi pravi život. Svakome se to događa. Bili su to dalekosežni i brižljivo pripremljeni planovi. to je sve što je od mene postalo. to gospodinu Fusiju nije bilo baš jasno. Tko sam ja uopće? Mali frizer. gospodin Fusi.kako se pijavica razumije u krv. Dan je bio siv. Trebalo bi biti slobodan. u ilustriranim časopisima. u zveckanju škara. Čitav moj život je promašen. On je dapače volio ljudima naširoko izlagati svoje poglede i čuti što oni o tome misle. Nije on bio neki čuveni umjetnik u svom poslu. na primjer. Zaustavi se . Jednog je dana gospodin Fusi stajao na vratima brijačnice i čekao mušterije. On je u vezi s tim imao samo neku neodređenu predodžbu nečeg značajnog. razmišljao je on. Najvažnije im je bilo da nitko ne zapazi njihov rad. Gledao je kako kiša bubnja po pločniku. Neprimjetno su se uvukli u život velikog grada i njegovih stanovnika i. Nije bio siromašan.

je li tako? Da. potpuno neodgovorno tratite svoje vrijeme. Šezdeset puta šezdeset je tri tisuće šest stotina. Kad jednom umrete. Čovjek je naime imao ćelu glatku poput ogledala. dosada nisam ni znao da takva institucija uopće postoji. odvrati gospodin Fusi. Vi tratite svoj život u zveckanju škarama. Želite li šišanje ili brijanje? i smjesta se ugrize za jezik zbog svoje netaktičnosti. Možete li me slijediti? Da. objesi na vješalicu svoj okrugli kruti šešir. pušeći svoju malu sivu cigaru. Gospodin Fusi zatvori vrata brijačnice jer mu se učini da je u maloj prostoriji odjednom postalo neobično hladno. Nemam pojma o tome. Iz njega iziđe siv gospodin i uđe u brijačnicu. reče sivi gospodin i zatvori bilježnicu. odgovori gospodin Fusi još zbunjeniji. bit će kao da nikad niste ni postojali. dakle tri tisuće šest stotina puta dvadeset četiri iznosi osamdeset šest tisuća i četiri stotine sekundi . to sam ja. Kako to? upita gospodin Fusi čudeći se i dalje. sve što vam treba je vrijeme. odgovori sivi gospodin i povuče zadovoljno dim iz svoje male cigare. Ja sam iz Štedionice vremena. tako je. Iskreno rečeno. Izvolite. reče gospodin Fusi. Ni jedno od toga dvoga. Kad biste imali vremena voditi pravi život. vidite. dakle. Jedan sat ima šezdeset minuta. odgovori agent šturo. Agent broj XYQ384b. Agent broj XYQ384b poče sivom olovkom pisati brojke po ogledalu. Ali odakle uzeti vrijeme? Ono se mora uštedjeti! Vi. Imamo podatak da želite kod nas otvoriti štednu knjižicu. Položi svoju olovnosivu aktovku na stolić pokraj ogledala. rekli bismo olovnosiv. Vidite. Jedna minuta ima šezdeset sekundi.upravo pred brijačnicom gospodina Fusija. Dakle. Vi ste kod nas na čekanju. čavrljanju i sapunici. dragi gospodine Fusi. izvadi bilježnicu iz džepa i poče je listati. promrmlja gospodin Fusi i zadrhti jer je. reče agent. sjede na brijački stolac. To ću vam dokazati kratkim i jednostavnim računom. svakako. bili biste sasvim drugi čovjek. Onda sam na pravom mjestu. ne nasmiješivši se. Opet je nešto pogledao u bilježnicu pa je nastavio Vi ste gospodin Fusi. frizer. Glas mu je bio izuzetno bezbojan. bivalo sve hladnije Eto. gospodine Fusi. odgovori sivi gospodin. reče zbunjeno. sada znate. Eto. Imam li pravo? O tome sam upravo razmišljao. usprkos zatvorenim vratima. tri tisuće šest stotina sekundi. Jedan dan ima dvadeset četiri sata. Jedan sat ima.

To bi. dakle. Nikad ne bi ni pomislio da je tako bogat. . reče gospodin Fusi bojažljivo. imetak koji vam stoji na raspolaganju. Kao što znamo. dakle. sa svojom starom majkom. osamdeset godina. Da.dnevno. promuca zbunjeno gospodin Fusi. Taj iznos možemo s pravom smatrati izgubljenim. promuca ovaj i iznenada se osjeti krivim kao da je nešto pronevjerio. Koliko mislite da ćete doživjeti. gospodine Fusi. petsto dvadeset tisuća sekundi. zar ne? No da vidimo dalje. Olovka je škripala po ogledalu tako da se gospodinu Fusiju koža ježila. što znači. Četrdeset dvije godine osam sati dnevno to već iznosi četiri stotine četrdeset jedan milijun petsto četiri tisuće. nastavljao je agent neumoljivo. reče agent. kao što znamo. Koliko imate godina. gospodine Fusi? Pa. Ili za deset godina tristo petnaest milijuna tristo šezdeset tisuća sekundi. To podvuče nekoliko puta i objasni To je. pretpostavimo samo sedamdeset godina. prizna gospodin Fusi jedva čujno. Svakoga dana posvećujete staroj ženi jedan puni sat. Agent je munjevito računao. Onda to za četrdeset dvije godine iznosi sto deset milijuna tri stotine sedamdeset šest tisuća. Koliko vremena dnevno morate žrtvovati poslu. Koliko vremena vam je potrebno za sve dnevne obroke zajedno? Ne znam točno. Gospodin Fusi proguta knedlu i prijeđe rukom preko čela. godina ima tristo šezdeset pet dana. što iznosi dvije milijarde dvjesto sedam milijuna. To sada iznosi trideset jedan milijun petsto trideset šest tisuća sekundi godišnje. Zavrtjelo mu se od te sume. gospodine Fusi? Četrdeset dvije. Zatim izvjesno vrijeme utrošite na ishranu. otprilike. Koliko prosječno spavate noću? ispitivao je sivi gospodin. I on krupno napisa na ogledalu broj 2 207 520 000 sekundi. pa mislim tako sedamdeset. Oko osam sati. reče agent kimajući glavom i povuče dim iz svoje male sive cigare. kako bog odredi. Nastavimo! Vi živite. Onda moramo još jednom istu sumu staviti na račun gubitka. Dobro. gospodine Fusi? Također osam sati. ali uzmimo da je tako. bilo tristo petnaest milijuna tristo šezdeset tisuća puta sedam. možda dva sata? To mi se čini premalo. to je lijep broj. nastavi sivi gospodin. prizna gospodin Fusi.

odgovori gospodin Fusi. zatim. jednom tjedno imate probu pjevačkog zbora. koji je sve brže i brže računao. Kako je vaša majka nemoćna. reče gospodin Fusi. morate vi. odvrati agent. Ukratko. i to možda oko tri sata dnevno. Ali moramo porazgovarati o još jednom važnom poglavlju vašeg života.. Gledajte stvari realno. Gospodin Fusi poče cvokotati zubima. što iznosi sto šezdeset pet milijuna pet stotina šezdeset četiri tisuće. ponekad čak čitate i poneku knjigu. ako razborito gledamo. I to znate? promrmlja on nemoćno.. Vi. oprostite. odgovori gospodin Fusi skoro plačući. Mislio sam da osim mene i gospođice Darije. onda još jednom imamo sumu od . to je za vas izgubljeno vrijeme. da joj odnesete cvijeće. No i usprkos tome vi je svakodnevno posjećujete na pola sata. upade gospodin Fusi preklinjući. nastavi sivi gospodin. Naime.. toliko mu je hladno bilo. jer su joj noge oduzete. čistiti cipele i baviti se sličnim dosadnim stvarima. Koliko vremena trošite na to? Možda jedan sat.. Morate ići u kupovinu. Nije vam dobro. razgovarate s njom. To je. to znači trinaest milijuna sedam stotina devedeset sedam tisuća. zatim da imate svoje stalno društvance u kavani koju posjećujete dva puta tjedno. dakle. to ipak ne mogu. Ne prekidajte me! zapovjedi agent. Već smo pri kraju. tajne nisu više tajne. U našem modernom svijetu. gospodine Fusi. I to ukupno već dvadeset sedam milijuna pet stotina devedeset četiri tisuće sekundi.. dalje.. Ali. vi imate onu malu tajnu. znamo da jednom tjedno idete u kino. ali. Zašto? Ona se uvijek tako raduje. To je daljih pedeset pet milijuna sto osamdeset osam tisuća koje gubite. a u ostale dane nađete se uvečer sa svojim prijateljima. Ako tome još dodamo da ste navikli da svaku večer pred spavanje četvrt sata provedete sjedeći kraj prozora i razmišljajući o proteklom danu. obavljati jedan dio kućnog posla. U pravu ste. Odgovorite mi Hoćete li se oženiti gospođicom Darijom? Ne. gospodine Fusi. iako je ona gluha i jedva vas čuje. gospodine Fusi. bačeno vrijeme pedeset pet milijuna sto osamdeset osam tisuća. Mi.vi sjedite s njom. prekide ga agent broj XYQ384b. držite sasvim nepotrebno papagaja čija vam njega oduzima dnevno četvrt sata obračunato.. No. gospodine Fusi? Ne. znate već. vi beskorisnim stvarima ubijate svoje vrijeme.. reče sivi gospodin. gospođica Daria ostat će cijelog svog života prikovana za kolica.

Pomnoženo s četrdeset dva to iznosi milijardu tri stotine dvadeset četiri milijuna pet stotina dvanaest tisuća. Sjede na stolicu u kutu i maramicom obrisa čelo. Na ogledalu je stajao sljedeći račun Spavanje 441 504 000 sekundi. ovaj iznos je. Posao 441 504 000 Prehrana 110 376 000 Majka 55 188 000 Papigica 13 797 000 Kupovina i dr. preostaje. gospodine Fusi. reče on. kao što znate. 165 564 000 Tajna 27 594 000 Prozor 13 797 000 Ukupno 1 324 512 000 sekundi Ovaj iznos. reče gospodin Fusi slomljeno. Pa da vidimo. pjevanje i dr. Bio je tako utučen računom. jer se. Što kažete na to. reče sivi gospodin udarajući olovkom po zrcalu tako jako kao da puca iz revolvera. To je bio jedan od trikova kojima su siva gospoda varala u tisućama slučajeva. gospodine Fusi? Gospodin Fusi ne reče baš ništa. gospodine Fusi. A sam račun je bio točan. Mislite li. točnim u dlaku. Sivi gospodin kimnu ozbiljno. usprkos ledenoj hladnoći. Da.trinaest milijuna sedam stotina devedeset sedam tisuća koju treba otpisati. Ovo je. dakle. blagim tonom uze ponovo riječ agent broj XYQ384b da možete ovako i dalje privređivati? Zar ne biste radije počeli . Jedna godina to je trideset jedan milijun pet stotina trideset šest tisuća sekundi. 55 188 000 Prijatelji. vrijeme koje ste do sada izgubili. gospodine Fusi. oznojio. On napisa broj ispod iznosa izgubljenog vremena 1 324 512 000 sekundi 1 324 512 000 0 000 000 000 Stavi olovku u džep i napravi dužu pauzu da bi pogled na ovolike nule stigao djelovati na gospodina Fusija. I djelovao je. što vama. dobro vidite. dakle. No hajde da vidimo što vam je od vaše četrdeset dvije godine ostalo. da je sve to primao bez protivljenja. zapravo. bilanca cijelog mog dosadašnjeg života. To je više od polovice vašeg ukupnog prvobitnog imetka.

mogli uštedjeti u daljnjih dvadeset godina. To znači da biste. reče on zatim i prvi put se malo nasmiješi. Cio taj kapital bi vam stajao na raspolaganju u vašoj šezdeset drugoj godini života. Koliko više? bez daha upita gospodin Fusi. i tako dalje. Mi. Što to znači? Vrlo jednostavno. To bi ovisilo o vama. jasno. zar to nije ponuda koja se isplati? . objašnjavao je agent. koliko biste uštedjeli i koliko vremena biste ušteđevinu ostavili kod nas. nastavi sivi gospodin. To bi bilo više nego desetostruko od vašeg prvobitnog ukupnog životnog vremena. Čekajte. u svojoj šezdeset drugoj godini. na primjer. razumijete? Poslije deset godina imali biste već četiri puta više od prvobitne sume. To nije sve. Da ste dnevno uštedjeli dva sata vremena. Smiješna sitnica! Drago mi je da to uviđate. Ostavio? raspitivao se gospodin Fusi. Da ste prije dvadeset godina počeli dnevno štedjeti samo dva sata dnevno. Sjajno! promuca gospodin Fusi i razrogači oči. poslije petnaest godina osam puta. to jest Štedionica vremena. pod istim uvjetima. dvjesto pedeset milijuna pet stotina šezdeset tisuća. to bi. Pa molim vas. On ponovo izvadi svoju sivu pisaljku i napisa na ogledalu i taj broj 26 910 720 000 sekundi I sami vidite. zapravo. sleđenih usana. bilo dvostruko. govorio je sivo obojeni glas agenta na uho gospodina Fusija. ne samo što čuvamo ušteđeno vrijeme za vas. Da ste. Ako sad još izračunamo što biste.štedjeti? Plavih. isplatili bismo vam još toliku sumu. već vam plaćamo i kamatu. dobili mnogo više. To bi bilo dvadeset šest milijardi devet stotina deset milijuna sedam stotina dvadeset tisuća. što su dva mala tričava sata naspram tolike sume? Ništa! uzviknu gospodin Fusi. nastavi agent ravnodušno. dakle poslije ukupno četrdeset godina štednje. imali biste na raspolaganju dvjesto pedeset puta više. gospodine Fusi. sada biste imali dobitak od dvadeset šest milijuna dvije stotine osamdeset tisuća sekundi. I to štedeći samo dva sata dnevno. Vaš imetak se udvostručava svakih pet godina. gospodin Fusi nijemo kimnu glavom. gospodine Fusi. Razmislite. reče sivi gospodin. dakle. još prije dvadeset godina počeli dnevno štedjeti samo jedan jedini sat. dobit ćemo zavidnu sumu od sto pet milijuna sto dvadeset tisuća sekundi. Ako svoje ušteđeno vrijeme ne biste od nas potraživali prije nego što prođe pet godina.

Svakako! uzviknu gospodin Fusi. . Samo čas! uzviknu gospodin Fusi. Štednja vremena ne da se usporediti ni s kakvom drugom vrstom štednje. jeftin starački dom gdje će se za nju brinuti. Zbogom. Uzgred vam preporučujem da u svojoj brijačnici objesite veliki točan sat da možete točno nadgledati rad svoga učenika. dragi moj. možete početi još danas. Dobro. prijatelju. prihvaćam. Umjesto pola. Ne moramo li zaključiti nekakav ugovor? Zar ne moram nešto potpisati? Hoću li dobiti kakav dokument? Agent broj XYQ385b okrenu se s vrata i pogleda gospodina Fusija s laganim negodovanjem. Koliko ćete. ne tratite svoje skupocjeno vrijeme tako često u čitanju. Izbjegavajte razgovore koji vam oduzimaju vrijeme. On je neopoziv. Čemu? upita on. dakle. Bez sumnje! Ja sam nesretnik što nisam već odavno počeo štedjeti. To je stvar potpunog povjerenja s obje strane! Nama je dovoljan vaš pristanak. Čestitam! Zatim uze svoj šešir i torbu. reče agent i ustade. gospodine Fusi. Vidjet ćete da vam neće ništa preostati. Nikad nije kasno. ali vrijeme koje mi tako ostane slobodno što s njim da radim? Da ga predam? I gdje? Ili da ga čuvam? Kako sve to funkcionira? Ništa ne brinite. prije svega. To možete s povjerenjem učiniti. reče agent i podiže obrve. Možete biti sigurni da se neće izgubiti ni najmanji djelić vašeg ušteđenog vremena. Pozdravljam vas kao novog člana velike zajednice štediša vremena. pjevanju ili sa svojim takozvanim prijateljima. To tek sada uviđam i moram priznati očajan sam! Za to. To prepustite nama. Skratite sat kod svoje majke na pola sata. A mi se brinemo za vašu ušteđevinu. pa znate valjda kako se štedi vrijeme! Morate naprosto brže raditi i sve što je suvišno izostaviti. uštedjeti ovisi samo o vama. Ako hoćete. doista nema razloga. Vidjet ćete. Najbolje bi bilo da je date u neki dobar. odgovori blago sivi gospodin. gospodine Fusi! S tim riječima agent kroči u svoj elegantni sivi automobil i odjuri. a vi biste time dobili cio sat dnevno. poklonite mušteriji samo četvrt sata. reče sivi gospodin i nasmija se po drugi put. Što treba da radim? Ah. Otarasite se beskorisne papigice! Gospođicu Dariju posjećujte samo jednom u četrnaest dana. Dobro. Sad ste i vi uistinu moderan i napredan čovjek. Mi vas ni na što ne prisiljavamo. Izostavite onih četvrt sata za pregled dnevnih događaja i. isplati se. odvrati gospodin Fusi smlavljen.I te kako! reče gospodin Fusi iscrpljen. reče gospodin Fusi. sve to ja mogu učiniti. međutim. ako baš morate.

koje je sada smatrao vlastitim odlukama. ugasilo se u pamćenju gospodina Fusija i sjećanje na sivog posjetioca sjećanje na posjetioca. na žalost. Ono je na neobjašnjiv način naprosto iščezavalo i više ga nije bilo. I inače je slijedio sve savjete sivog gospodina. Njegovi dani su prvo neprimjetno. Gospodin Fusi ju je zlovoljno posluživao. a onda vidljivo bivali sve kraći i kraći. Što ih je više bilo. štedio je sve grčevitije. U brijačnici gospodina Fusija visila je sada ploča s natpisom UŠTEĐENO VRIJEME JE DVOSTRUKO VRIJEME! Gospođici Dariji napisao je kratko konkretno pismo da uslijed nedostatka vremena. Što se dogodilo gospodinu Fusiju. morao se bar ozbiljno upitati gdje li je sve to njegovo vrijeme. Kao da je njime ovladala neka slijepa opčinjenost. Svaki je posao bio utvrđen točnim planom. još jedna. Namjera da odsad počne štedjeti vrijeme kako bi bilo kad bi u budućnosti mogao početi drugačiji život čvrsto se usadila u njegovoj duši. Tako ga posao uopće nije veselio. Plavi dim iz agentove male cigare lebdio je još dugo u prostoriji u gustim pramenovima. ipak. nije mu nikada ništa preostajalo. A onda dođe prva mušterija toga dana. bilo je više i sljedbenika. Ne bi se ni okrenuo. I kad bi ponekad sa strahom primijetio kako mu dani sve brže i brže lete. Tako je postupao i nadalje sa svakom mušterijom. gospodinu Fusiju je bilo bolje. jer i onima koji to zapravo nisu htjeli nije preostajalo ništa drugo do sudjelovati. ali ne i na odluku! Nju je sada smatrao svojom vlastitom. već za dvadeset minuta. pa još jedna. Majku je smjestio u jedan dobar. kao bodlja koja se ne da izvući. mjesec. Budući da se više nije sjećao posjete sivog gospodina. Tek kad je dim iščezao. dogodilo se već mnogim ljudima u velikom gradu. ali to više nije bilo ni važno. No to je pitanje on sebi postavljao isto onako rijetko kao i svi drugi štediše vremena. On je uz svog učenika zaposlio još dva pomoćnika i budno pazio da ne izgube ni sekundu. No kako je dim nestajao. izostavljao je sve suvišno. . ali se osjećao bolesno i bijedno. I svakim je danom bilo sve više onih koji su počinjali činiti ono što su zvali štednja vremena. Postajao je sve nervozniji i nemirniji. Svoju papigicu prodao je jednoj prodavaonici životinja. jer jedno je. a već bi prošao tjedan. Polako mu je postajalo toplije. više ne može dolaziti. godina. bilo čudno od svog vremena koje bi uštedio.Gospodin Fusi je gledao za njim trljajući čelo. blijedjele su i brojke na ogledalu. šutio je i stvarno završio posao umjesto za pola sata. I kad su najzad sasvim nestale. ali jeftin starački dom i posjećivao je jednom mjesečno. ne povlačeći se.

televiziji i u novinama svakoga su dana objašnjavane i hvaljene prednosti novih ustanova za štednju vremena. Nitko se nije trudio graditi kuće koje će odgovarati ljudima koji će u njima živjeti. Je li netko obavljao svoj posao rado i s ljubavlju. ni ozbiljne. biti tako iskorišteni da im za najkraće vrijeme na brzinu pruže što više zadovoljstva i odmora. koje će ljudima jednoga dana dati slobodu za pravi život. umorna ili ogorčena. to ga je samo usporavalo. bila nepoznata izreka Pa otiđi k Momi! Nisu imali nikog tko bi ih tako slušao da bi od toga postali pametni. U tišini ih je obuzimao strah. Čak i njihovi slobodni trenuci morali su. koja je iz dana u dan sve više ispunjavala veliki grad. a oči neprijazne. Zato su bučali kad god je prijetila tišina. Bilo je važno jedino da za što kraće vrijeme napravi što više. pomirljivi ili čak radosni. No najteže su podnosili tišinu. pa i u školama i dječjim vrtićima. bili bolje odjeveni od ljudi koji su živjeli blizu starog amfiteatra. Njima je. Stare su četvrti srušene i sagrađene nove kuće u kojima se izostavljalo sve što se sada smatralo suvišnim. u liječničkim ordinacijama. jer onda bi trebalo zidati sve same . Više su zarađivali pa su mogli više i trošiti. Ali srca su im bila neraspoložena. Zato su iznad svih radnih mjesta u velikim tvornicama i uredima visile ploče na kojima je stajalo VRIJEME JE SKUPO NE TRATI GA! Ili VRIJEME JE NOVAC ZATO ŠTEDI! Takvi su natpisi visili iznad pisaćih stolova šefova. Naravno. ni vesele. Inače bi to smatrali izgubljenim vremenom. naravno. Na zidovima kuća i na oglasnim stupovima lijepljeni su plakati na kojima su se mogle vidjeti sve moguće slike sreće. iznad direktorskih fotelja. nije bilo važno naprotiv. restoranima i robnim kućama. Ispod njih je svijetlećim slovima pisalo ŠTEDIŠE VREMENA ŽIVE SVE BOLJE! Ili ŠTEDIŠAMA VREMENA PRIPADA BUDUĆNOST! Ili UNAPRIJEDI SVOJ ŽlVOT ŠTEDI VRIJEME! No stvarnost je izgledala sasvim drugačije.Na radiju. u radnjama. Sanjarenje je za njih bilo gotovo zločin. jer su slutili što se u stvari zbiva s njihovim životom. i sam veliki grad je sve više mijenjao izgled. vrlo je upitno bi li oni ikada pošli k njemu osim ako bi sve mogli obaviti za pet minuta. Štediše vremena su. to nije bila radosna galama kao na dječjem igralištu. doduše. već ljutita i zlovoljna buka. Nitko nije bio izuzet od toga. Tako nisu više mogli slaviti istinske svečanosti. I napokon. prema njihovu mišljenju. Pa čak da je za njih netko takav i postojao.

Vodič Stranaca. Odavno sam to primijetio. Gigi sleže ramenima i. Ona doduše više nije bila baš nova i u sredini je imala veliku pukotinu. reče jednog dana Momo. Ali vrijeme je život. Neke nisam već odavno vidjela. Ali što? upita Momo. i Beppo Čistač Ulica sjedili su pokraj nje na travom obraslim kamenim stepenicama ruševine i gledali zalazak sunca. Nije kao prije. Samo s pisanjem nije išlo baš lako. zidati sve kuće jednake. Koliko su ljudi na njemu više štedjeli. Jer ovdje je sve bilo točno proračunato i isplanirano. I te su jednoobrazne ulice rasle i rasle i protezale se savršeno ravne sve do horizonta prava pustinja uređenosti! A isti takav bio je i život ljudi koji su tamo stanovali savršeno ravan sve do horizonta. jednoličniji i hladniji. Otada je Gigi svakoga dana pokazivao Momi kako se piše ovo ili ono slovo. I kako je Momo imala vrlo dobro pamćenje. polako kimne glavom i reče Da. i meni se to čini. utonuo u misli. A što to? upita Momo. To su ipak jasno osjećala djeca. Ima sve manje onih koji slušaju moje priče. Na sjevernoj strani velikog grada već su se širile velike novogradnje. Da. Nešto se zbiva. čitave četvrti. i ulice su. istina je. naravno. Nije izgledalo da itko primjećuje kako. zapravo štedi nešto sasvim drugo. Približava se. Već je posvuda po gradu. Nitko nije želio vidjeti da je njegov život postajao sve siromašniji. Bilo je mnogo jeftinije. nakon što je razmislio o Mominu pitanju. . a nju posjećuje jedan neprijatelj Ne znam. i prije svega brže.različite kuće. kao da naši stari prijatelji sve rjeđe dolaze k meni. Beppo Čistač Ulica. ali inače je bila još posve upotrebljiva. svaki centimetar i svaki trenutak. Gigi. reče Gigi zamišljeno. čini mi se. U beskonačnim redovima uzdizale su se tamo višekatne zgradurine za iznajmljivanje koje su nalikovale jedna drugoj kao jaje jajetu. štedeći vrijeme. pljuvačkom izbrisa nekoliko slova koja bijaše našvrljao na staroj pločici za pisanje. SEDMO POGLAVLJE Momo traži svoje prijatelje. Pločicu je prije nekoliko tjedana stari Beppo našao u kanti za smeće i donio je Momi. naučila je u međuvremenu već sasvim dobro čitati. A život stanuje u srcu. I budući da su sve kuće izgledale jednako. toliko su ga manje imali. jer ni za njih nitko više nije imao vremena. jednako izgledale.

skupe igračke kakve Momini prijatelji. A tu je bilo još nešto što Momo nije mogla sasvim shvatiti. Djeca su tako . Osim njih bilo je tu i druge djece koja su tek odnedavno ovamo dolazila. zato. dakako. To. Bile su to. zapravo. Ili svemirska raketa koja se. I to bijaše počelo tek u posljednje vrijeme. dosađivala se i gledala Momu i njene prijatelje. Često je dolazilo do svađe i prepirke. neka čak i iz drugih. Kako to misliš? upita Momo. nikad nisu imali. a pogotovo Momo. Sve troje pogledaše dolje na okruglu travnatu površinu u sredini amfiteatra gdje je nekoliko djece igralo novu igru koju su upravo tog popodneva izmislili. Ali skoro svakoga dana su dolazila nova djeca. Beppo je dugo razmišljao pa napokon reče Ona ne dolaze zbog nas. Ma daj! reče Gigi i tješeći zagrli Momu. u stvari. Zato sve više djece dolazi ovamo. udaljenijih gradskih četvrti. debeli dječak visoka glasa. a onda odgovori Ništa dobro. Koji put bi namjerno smetala i sve kvarila. nije tako ostajalo jer je Momina nazočnost djelovala i na ovu djecu pa bi uskoro i oni počeli oduševljeno sudjelovati i padale bi im na pamet odlične ideje za igru. kao što se zna. mogla tome radovati. dovoljno je da samo jedan pokvari igru pa da se sve raspadne. Da. Ali većina te djece jednostavno se nije znala igrati. zvan Paolo. djevojčica Maria sa sestricom Ded. Ona bi samo zlovoljno sjedila. I tako je uvijek sve počinjalo iznova jer. Među njima je bilo nekoliko Mominih starih prijatelja dječak s naočalama. vezana za štap. Ona samo traže sklonište. Sve češće se događalo da djeca donesu razne igračke kojima se. na primjer tenk na daljinsko upravljanje kojega se moglo voziti naokolo ali nije valjao ni za što drugo. zato reče Beppo. Ili mali robot koji je kolutao užarenim očima i okretao glavu ali ničemu drugom nije mogao poslužiti. dakako. čije je ime bilo Massimo. vrtjela ukrug ali se s njom ništa drugo nije moglo započeti. I opet nakon nekog vremena doda Postaje hladno. nije moglo igrati.Beppo je neko vrijeme razmišljao. i jedan manji dječak koji je toga popodneva prvi put došao. Bilo je baš onako kao što je Gigi rekao svakoga ih je dana bilo sve više. Sve su te stvari bile savršene do posljednje pojedinosti tako da baš ništa više nije trebalo zamišljati. Momo se. pa još jedan dječak koji je izgledao malo zapušteno i zvao se Franco.

Neka ide nekamo drugamo. poderani stolnjak. začu se najzad jedno dijete. . Njihova lica iznenada postadoše žalosna i zatvorena.satima sjedila i kao opčinjena. Sigurno ga ima. Gigi. Franco opet sjede. Ja bih više volio. reče strani dječak i naceri se. Na programu su bile reklame. Manji dječak. imao je velik radio. dok najzad nisu sva posjedala oko Gigija. Strani dječak ušutje. Nakon kraćeg vremena utiša radio i pogleda u drugom smjeru. Pričaj nam nešto. odgovori Beppo i kroz male naočale prijateljski i pažljivo pogleda novog dječaka. neku bajku! Pustolovinu! Ali Gigi nije htio. kad mama i tata ne rade. Mi sad imamo vrlo lijep auto. Neko vrijeme bijaše tiho. nešto uzbudljivo! Ne. ali odgovori prkosno Ti mi nemaš što govoriti. Ja ću svoj radio navijati onoliko glasno koliko me volja. Bilo je to prvi put da se to dogodilo. Ima pravo. moj radio je takav. Subotom. koji je prvi put došao. povikaše ostali. Očekivali su da Gigi počne priču. reče stari Beppo. i ja smijem pomagati. gledala u neku stvar koja se tu zvrčeći okretala. Sjedio je podalje od ostalih i aparat navio vrlo glasno. On isključi radio. O da. Ako sam bio dobar. a ipak s dosadom. I ja želim jednoga dana imati takav. Uz te su si stvari mogli mnogo toga zamisliti. Ne razumijem te. peru ga. o svojoj kući. reče on najzad. o tome što radite i zašto ste ovdje. ni ti niti itko drugi. Zato su se opet vraćala svojim starim igrama za koje je bilo dovoljno i nekoliko kutija. reče on ogorčeno. nešto smiješno! Ne. Vjerojatno ima neki svoj razlog. ne možemo mu zabraniti. Strani dječak malo poblijedi. Već nam cijelo popodne sve kvari. ali to se nije dogodilo. molimo te. Beppa i Mome. Izgleda da je i te večeri nešto ometalo igru. Djeca nisu progovarala. krtičnjak ili šaka kamenčića. Djeca su se jedno za drugim prestajala igrati. klatila ili jurila u krug ali im pritom ništa nije padalo na pamet. zamoli jedno dijete koje je tu bilo prvi put. Momo mu priđe i sjede tiho pored njega. Možemo ga samo zamoliti. Kako bi bilo da stišaš tu svoju idiotsku kantu? prijetećim tonom upita zapušteni dječak po imenu Franco. Smjesta ga utišaj. povika Franco i ustade. da vi meni pričate o sebi.

zatim lunjamo okolo do večeri. Ali ja. Pokušao je to ugušiti i prljavim je šakama brisao oči. pričao je jedan dječak. Najčešće dođemo ovamo. Mene moji roditelji jako vole. Zapravo uopće više ništa ne vole. Zato krišom dođem ovamo i uštedim novac. Meni je zapravo drago.A ja. uvijek sam nešto pričao. oni to rade da nas se riješe! Oni nas više ne vole. što moji starci nemaju više vremena za mene. ako hoću. Ona poljubi sestricu. oni ne postoje. koji pritom nije izgledao baš radosno. Ali sad ga više skoro nikad nema kod kuće. zar ne? Svi su šutjeli. nemaju vremena. Kad budem imala dovoljno. Svakome od njih bilo je slično pri duši. Postoje! prkosno reče mala djevojčica. Inače se samo počnu svađati. Ranije mi je tata uvečer. Zato su mi sada poklonili radio. Ali oni ne vole više ni sebe. reče stari Beppo ponovo. Tad im se iznenada okrenu dječak s radiom A ja. ja sad smijem svaki dan u kino. Svi su se osjećali kao da su ostavljeni na cjedilu. . ali suze su tekle i ostavljale svijetle tragove po njegovim prljavim obrazima. To je jednostavno tako. mogu ih slušati koliko me volja. da. I to je nekakav dokaz. I ona je sada po čitav dan odsutna. Bio je vrlo skup. Ja već imam jedanaest gramofonskih ploča s bajkama. Ili je umoran i nema volje. ja sada dobivam mnogo veći džeparac nego prije. Sad su ga razumjela. vidjela sam u jednom turističkom prospektu. I kod nas je tako. To je bilo lijepo. A tvoja mama? upita je djevojčica Maria. koja joj je sjedila u krilu i produži Kad se vratim iz škole. reče jedna mala djevojčica. a onda ja izvučem batine. Nisu oni krivi što više nemaju vremena. postaje hladno. ona slegnu ramenima. na žalost. To nije istina! uzviknu ljutito strani dječak. kada bi se vratio s posla. Onda napišem zadaće. reče Franco. na sreću. Pa to je jasno! odgovori Franco. reče Maria. Poslije kratke stanke doda Ali ja ne želim biti zbrinuta. Zato da negdje budem zbrinuta jer oni. Druga djeca su ga promatrala sa suosjećanjem ili su spustila pogled. jer je svima bilo manjeviše isto tako. Pa. kupit ću kartu i odvest ću se do sedam patuljaka. Odjednom dječak koji je cijelo popodne kvario igru počne plakati. A zatim.. Ti si glupa uzviknu drugo dijete. Sva djeca kimnuše glavama. imam Ded. podgrijem jelo. To je moje mišljenje.

Ranije su ljudi također rado dolazili slušati mene. Tako. jer je i njima bilo rečeno nešto slično. Ranije su ljudi uvijek rado dolazili k Momi da bi ih ona slušala. razumijete? Kad bi takav bio samo on. kažu oni. Primjećujete li nešto? To je ipak čudno. I vi mislite da smo kradljivci vremena? Djeca u neprilici pogledaše u zemlju. da ne bih postao kao vi. Mislite li možda i vi tako o nama? Zašto onda ipak dolazite? Nakon kratke šutnje reče Franco Meni je svejedno. ni bogu ni svom bližnjem nisam ukrao ni najmanji djelić vremena. drugi ljudi imaju sve manje vremena. bez radosti. reče Gigi ozbiljno. To im je pomagalo da pronađu sebe. Djece se ovo dojmilo. I dok su me slušali. jednostavno bih pomislio da je malo skrenuo. I ja. Nemaju više vremena za tako nešto. kud god . Taj čovjek je postao vlastita sjena. Najednom za sve to nema više vremena. A zašto ne? upita Momo začuđeno. Moji roditelji ne lažu. doda Momo. Ni za vas nemaju vremena. Ali. znao je lijepo pjevati i uvijek je imao neke svoje posebne misli. nastavi Gigi. I da ne smijem više dolaziti. I uopće bih vam želio nešto reći. Ja ću ionako kasnije postati razbojnik. da ste vi samo lijenčine i zgubidani. Gigi redom pogleda djecu. Šutjela su. dječak s naočalama. reče on tiho. Ni za to više ne haju. zove se Fusi. frizera. a zatim upita još tiše A zar niste? Tada se stari čistač podiže u svoj svojoj nevelikoj visini. on uopće više nije Fusi. reče Paolo. kažu. zaboravljali su na sebe. Kunem se. Ranije je on bio simpatičan čovjek. Ja sam na vašoj strani. Dugo ga nisam vidio i jedva sam ga prepoznao koliko se izmijenio nervozan. podiže tri prsta i reče Nisam još nikada još nikad u svom životu. Ali sad više ne mare za to. Vele da kradete bogu dane. Zato imate toliko vremena. dakle? reče Gigi i podiže obrve. i zato što ima previše takvih kao što ste vi. kaže uvijek moj stari. Moji roditelji su rekli. ako razumijete što želim reći.Ja možda uskoro više neću smjeti dolaziti. Opet neki kimnuše glavama. pa za što oni više nemaju vremena? On stisnu oči i kimnu. objašnjavao je Paolo. zlovoljan. Nitko od njih nije sumnjao u riječi troje prijatelja. tako mi bog pomogao! I ja. Zatim nastavi Nedavno sam u gradu sreo starog poznanika. Najzad se Paolo ispitivački zagleda u lice starom Beppu.

Što misliš. Ugledavši dijete. I ja bih tebe odavno bio potražio. Sad s time počinju i naši stari prijatelji! Ja se zaista pitam postoji li vrsta ludila koja je zarazna. to je sigurno neka vrsta zaraze. Dobro je znala kuću u kojoj je on u potkrovlju imao malu sobu. i ti si mi neka! reče Nicola i smiješeći se zatrese glavom Dolazi ovamo usred noći da vidi svog starog prijatelja Nicolu. Hej. Govorim same gluposti. Vremena se mijenjaju.. opet sam previše pio. Radimo kao vragovi. jedan za drugim. Momo. Često nije ni sasvim trijezan i s njim se više ne može lako izaći na kraj. a Momo ga je pažljivo slušala. drugačije je nego prije. sad često previše pijem. ali jednostavno nemam više vremena za takve. Postepeno se smrklo i ona zaspa. stao je zapanjen. Sigurno. moramo pomoći našim prijateljima! Te su se večeri još dugo savjetovali što da učine. To je bio Nicola koji se. u velikim četvrtima na drugoj strani grada i da zarađuje mnogo novca. dijete? Nije više kao prije. što je sa mnom. Drugi ljudi u kući znali su samo da on radi na novogradnjama. penjao uz stepenice. reče Momo užasnuto. O sivoj gospodi i njihovu neumornu djelovanju nisu ni slutili. I što ga je duže slušala. razumiješ. Moralo je biti već kasno u noći kad su je probudili nečiji bučni koraci i promukla pjesma. Tamo prijeko. Svakog dana udarimo po čitav kat. Inače ne mogu izdržati ono što tamo radimo. Sjede na stepenice pred vratima njegove sobe. zidaru. Sljedećih je dana Momo pošla u potragu za starim prijateljima da bi od njih saznala što se dogodilo i zašto više ne dolaze. Priznajem. odgovori Momo sramežljivo. Da. Stari Beppo kimnu.pogledamo. svaki pokret. On nespretno mahnu rukom i teško se spusti na stepenice pored Momo. Govorio je dalje. Odjednom stade i prijeđe žuljevitim rukama preko lica. Sve je organizirano. i to najčešće veoma kasno. I ima ih sve više. do najsitnijeg. Ali onda. E. teturajući.. reče odjednom žalosno. Dolazi vrlo rijetko kući. Momo. Nije bio tamo. otkad te nisam vidio! Što tražiš ovdje? Tebe. traži se drugi tempo. Prvo je otišla Nicoli. gdje sam sad. promrmlja on očigledno zbunjen što ga ona vidi takvog... Vidiš. reče. To je protiv savjesti jednog . vidimo takve ljude. u njegovim je riječima bilo sve manje oduševljenja. Momo ga odluči pričekati. privatne stvari.

Sad zaista nemamo vremena za tebe. . bolje. kako se dragi stari gosti tjeraju van. Eto. Pa što onda hoćeš? upita Nino nervozno. Važi? Važi. Kao i nekad. Bila su otvorena i Momo je već izdaleka čula kako se Nino i njegova žena Liliana zbog nečega žestoko prepiru. Nino joj je gestikulirajući nešto govorio. To uopće nisu kuće. Momo zavrti glavom. što se sve to mene tiče? Ja dobivam svoj novac i basta. Lijepo što te opet vidimo. tiho odgovori Momo. Supružnici prekidoše prepirku i pogledaše je.. prekosutra? Ne. možda bih zaista trebao jednom opet doći k tebi i sve ti ispričati. Možda uistinu više nije imao vremena. zašto već tako dugo niste došli k meni? Ne znam ni ja! reče Nino razdraženo. Ali dolazim sigurno. ni prekosutra. A sada. Sad stvarno imamo drugih briga.poštenog zidara. Htjela sam samo pitati. ponosio sam se svojim radom kad bismo nešto dobro sagradili. to si ti. Najgore su kuće koje gradimo. Jednoga dana. vremena se mijenjaju. Momo. Možda. a onda se ruši čim čovjek zakašlje. pet godina. sutra? Ili. A onda se rastadoše. On spusti glavu i turobno pogleda preda se. razumiješ? To sve drži četiri. kada zaradim dosta novaca. moram vidjeti kada ću biti slobodan.. Liliana je stajala pored štednjaka lupala loncima i tavama. Momo nije govorila. Sljedeći koje je Momo posjetila bili su gostioničar Nino i njegova debela žena. O. recimo. nastavi Nicola tiho nakon izvjesnog vremena. Zaista bi trebalo. to su sad njegove brige. on sad ima sasvim druge brige! Na primjer. Ali Nicola ne dođe ni sutra. samo je slušala. nalazila se na kraju grada. Da se čovjeku prevrne želudac. uzviknu Liliana lupkajući loncima. Njeno puno lice se sjajilo od znoja. odgovori Momo i obradova se. Brljanje. Momo je tiho sjela kraj bebe. U kutu je sjedilo njihovo dijete i vrištalo. Ali. s brajdom pred vratima. to su to su silosi za duše. prokleto brljanje! Ali ni to nije najgore. ostavit ću svoj zanat i radit ću nešto drugo. Uzela ju je u krilo i blago ju je ljuljala dok se nije smirila. Hoćeš li nešto pojesti? upita Liliana malo osorno. Previše pijeska u žbuci. reče Nino i kratko se nasmiješi. Mala stara kuća sa žbukom išaranom tragovima kiše. Da. Momo je pošla do kuhinjskih vrata sa stražnje strane kuće. Nije uopće došao. jer su oboje bili vrlo umorni. Eto. Ranije je bilo drugačije.

reče Liliana tvrdo. Liliana? Ne. uzviknu Nino. Kao gostioničar imam na to pravo. ne radi. Je li to možda zločin? Želim da ova gostionica napreduje! Želim nešto stvoriti od nje! A to ne radim samo za sebe već i za tebe i za naše dijete. a ti radi što hoćeš. starih ljudi koji su ranije uvijek sjedili za stolom u kutu? Najurio ih je! Izbacio ih je! Nisam to učinio. Ja sam mu rekao da može ostati ako hoće. ako se to mora raditi bez imalo srca. Odakle da uzmem novac ako od svog lokala napravim sklonište za jadne stare drhtavce? Zašto da štedim druge? Ni mene nitko ne štedi.Sjećaš li se. Pravo. pravo! odvrati Liliana bijesno. i moj ujak Ettore! Ne dozvoljavam da pljuješ po mojoj rodbini! On je dobar i pošten čovjek. kad. Momo. koja je u međuvremenu opet počela plakati i ode iz kuhinje. Zar ne možeš to shvatiti. Ali ti dobro znaš da dalje tako ne može. Sad moram plaćati trećinu više nego prije. na primjer. Do sada. . Jasno da neće bez svojih prijatelja! Što misliš. pripada. Ne želim završiti život kao vlasnik bijedne prčvarnice samo iz obzira prema tvom ujaku Ettoreu! Želim i ja nešto postići. Ona iz Mominog naručja uze bebu. dokle god su ti neobrijani starci tu visili uopće nije dolazio pristojan svijet koji dobro plaća. Kod nas nisu smetali nikom živom. kako ih ti nazivaš. da će sasvim sam čučati negdje u kutu? Ja tu ništa ne mogu! vikao je Nino. Sve poskupljuje. Ti dobro znaš da oni neće naći drugi lokal. Tako nešto se jednostavno. da! odgovori Nino sa žestinom. Misliš da se to ljudima sviđa? Što možemo zaraditi na jednoj čaši jeftinog crnog vina koju si uvečer može priuštiti svaki od njih! Tako nećemo nikad na zelenu granu! Do sada smo sasvim dobro prolazili! uzvrati Liliana. Vlasnik kuće mi je podigao najamninu. A sada da ja tebi nešto kažem! uzviknu ona i podboči se o svoje debele kukove. Među te jadne stare drhtavce. Ali on neće. Uljudno sam ih zamolio da potraže drugi lokal. branio se Nino. iako nema novaca koliko taj tvoj svijet koji dobro plaća! Ettore smije dolaziti! na to će Nino jednim širokim pokretom. Jasno da nisu smetali nikom živom. Debela Liliana tresnu na štednjak jednu tavu tako nemilosrdno da je sve odzvanjalo. već na samom početku onda bez mene! Ja onda jednoga dana odoh. To je nečovječno i prostački.

bili su to dobri ljudi. Nino. Znaš. Važi? Važi! odgovori Momo. odlučni. Ali opet mi se sviđa. ali što da radim? Vremena se mijenjaju.Nino je duže vrijeme šutio. radosni. obećaše da će uskoro opet doći. Momo. moj lokal mi se čini nekako tuđ. Onda se oboje nasmiješiše. Išla je k ženama koje su joj donijele krevet. Zaboravio sam već da smo ranije u ovakvim prilikama govorili Otiđi k Momi! Ali sad ću ponovo doći. Ali mnogi stari prijatelji su stvarno ponovo došli i bilo je gotovo kao i prije. Nino i njegova debela žena stvarno dođoše. Tako je Momo tražila svoje stare prijatelje jednog za drugim. ispričao im se i zamolio ih da i dalje dolaze. Išla je k stolaru koji joj je jednom napravio stolić i stolice od dasaka nekog sanduka. ili je nisu mogli održati jer za to nisu našli vremena. Nino je pogleda i također kimnu. Pa to svi danas rade. jer to je bila osobita lutka. Zaista ne znam što da radim. A oni to nisu mogli otrpjeti. išla je k svima onima koje je ranije slušala i koji su od toga postajali domišljati. s Lilianom. doda Nino sa smiješkom i počeša se iza uha. oni su opet tu. Jest. produži on nakon nekog vremena. Nasmija se. Donesoše i svoju bebu i košaru punu dobrih stvari. Momo ga je gledala. reče on naposljetku. Nino je bio kod ujaka Ettorea i kod svih drugih staraca.. i meni je žao da. Otkad su starci otišli. bila zapazila. reče Nino. Nino joj dade vrećicu punu jabuka i naranči i Momo ode kući. Momo se tako ispriječila na putu sivoj gospodi. Prekosutra ne radimo i eto nas. Bilo je to lijepo popodne i kad su najzad odlazili. Dobro je što si došla. a od procvata mog lokala neće biti ništa. Da. Zapalio je cigaretu i vrtio je među prstima. Zar da ja postupam drukčije? Ili misliš da bi ipak trebalo? Momo neprimjetno kimnu glavom. Hladan. Zamisli. Ona bi je. Već se češće događalo da djeca zaborave ili ostave neku od skupih igračaka kojima se zapravo nije moglo igrati. Ali Momo se nije mogla sjetiti da je tu lutku vidjela kod nekog djeteta.. Momo. svakako. reče Liliana blistajući. razumiješ? Ni sam ga više ne podnosim. Ukratko. I ne znajući. a njegova žena reče Izaći ćemo već nekako na kraj. Neki nisu održali riječ. Svi su obećavali da će ponovo doći. Možda Liliana ima pravo. Ubrzo zatim bilo je to jednog naročito vrelog podneva Momo je na kamenim stepenicama ruševine našla jednu lutku. I ja sam ih volio. Bijaše velika skoro kao i sama Momo .

Da. Odakle ste. ponavljala je lutka. Ja sam Bibigirl. Lutka ponovo pokrenu usne i reče Ja pripadam tebi. Prije bih rekla da te netko ovdje zaboravio. ja sam Momo. savršena lutka. svi će ti zbog toga zavidjeti. nastavi lutka. Pokaza joj jedno lijepo šareno ptičje pero. ja sam Bibigirl. ja sam Bibigirl. Lutka ne reče ništa i Momo je pritisnu. kao da je iz telefona Dobar dan. Dobar dan. lijepu ružičastu školjku. Izvuče ispod kreveta jednu kutiju sa svakojakim blagom i stavi je pred Bibigirl. Sad ćemo se igrati da si mi došla u goste. reče Momo i izvera se natrag van. kriještala je. Nemam više. No ako ti se ne sviđa ništa od mojih stvari. reče Momo. odvrati Momo. komadić šarena stakla. na primjer. reče Momo. reče lutka. savršena lutka. Stavila je savršenu Bibigirl na tlo i sjela nasuprot njoj. poštovana gospođo? Ja pripadam tebi. reče. jedno zlatno puce. već kao neka atraktivna mlada dama ili kao lutka iz izloga. pokrenula usta i rekla glasom koji je zvučao malo kreštavo. predloži Momo. Evo. imam. Imala je kratku crvenu haljinu i cipele s remenčićima i visokim potpeticama. Je li? odgovori Momo razmišljajući. onda bismo se mogli igrati. odgovori lutka. Ali ti si htjela nešto izabrati. To već znam.i tako prirodna da se moglo pomisliti da je malen čovjek. Lutkine se usne opet pokrenuše i ona reče Htjela bih imati još stvari. to je sve što imam. Kad ju je nakon nekog vremena dodirnula rukom. pa možeš reći što ti se sviđa. Momo preplašeno ustuknu. Ali čekaj. jedan lijepo oblikovan kamen. Sviđa li ti se? Ja pripadam tebi. Uze lutku i spusti se s njom kroz rupu na zidu u svoju sobu. lutka je nekoliko puta trepnula kapcima. Ako ti se što sviđa. reče Momo. svi će ti zbog toga zavidjeti. Evo. to si već rekla. Lijepo što ste me posjetili. Ona uze lutku i podiže je. savršena lutka. Dobar dan. Momo ju je zadivljeno gledala. a onda nevoljno odgovori Dobar dan. Ne vjerujem da pripadaš meni. samo kaži. . Ne znam imam li nešto što bi ti odgovaralo. No nije izgledala kao dijete ili beba. Svi će ti zbog toga zavidjeti. pokazat ću ti svoje stvari. ha? Htjela bih imati još stvari.

Izgleda da ti baš imaš sreće. Najradije bi savršenu lutku bila jednostavno ostavila i igrala se nečeg drugog. pa. I njegovo lice je izgledalo sivo poput pepela. mala moja. No od igre nije bilo ništa. Nakon nekog vremena Momo obuze osjećaj kakav nikad prije nije doživjela. umjesto nje bi odgovarala Momo.Slušaj molim te. ne možemo se igrati kad ti stalno govoriš jedno te isto. Zar stvarno? odvrati sivi gospodin. promrmlja Momo zbunjeno. U automobilu je sjedio gospodin u odijelu boje paučine. Ne znam. odgovarala je lutka trepćući. vjerojatno. Gospodin otvori vrata automobila. sa sivim krutim šeširom na glavi i pušio malu sivu cigaru. da se osobito raduješ. kao da takvo što nikada nije ni . Momo malo zatrese glavom. Osjećala se bespomoćnom. Naime. gledala Momo svojim plavim staklastim očima. Htjela bih imati još stvari. Ne čini mi se baš. a ova je. Momo pokuša s drugom igrom. trebalo joj je izvjesno vrijeme da shvati da je to dosada. Momo je i dalje šutjela stežući oko tijela svoju preveliku mušku jaknu. I premda je toga podneva bilo tako toplo da je zrak treperio u vrelini sunčevih zraka. iziđe i priđe Momi. kad ni to nije uspjelo. jer joj je s osmjehom kimnuo. Najednom joj je bilo kao da je sva radost za sva vremena iščezla s ovoga svijeta ne. opet. Kakvu lijepu lutku imaš! reče on neobično bezbojnim glasom. kao da su jedna drugu hipnotizirale. još s jednom. U ruci je nosio olovnosivu aktovku. pa još s jednom i još jednom. našla sam je. i to bi bila najljepša zabava. Budući da joj je to bilo sasvim novo. Na njoj ti mogu pozavidjeti svi tvoji prijatelji. sasvim blizu stajao je elegantan pepeljastosiv automobil čiji dolazak ona nije ni primijetila. Momo samo sleže ramenima i ne reče ništa. Hladnoća se pojačavala. Momo iznenada poče drhtati od hladnoće. Da lutka bar nije ništa govorila. Ali upravo tako što je govorila Bibigirl je onemogućavala svaki razgovor. reče Momo. Gospodin ju je. Sigurno je bila vrlo skupa? produži sivi gospodin. već neko vrijeme promatrao. reče sivi gospodin blijedo se nasmiješivši. Tako je Momo na kraju još samo sjedila i ukočeno gledala u lutku. Najzad Momo snagom volje odvrati pogled od lutke i malo se uplaši. ali iz nekog je se razloga nije mogla osloboditi.

Prvo.. Evo. On je sve te stvari bacao između lutke i Momo. onda moraš imati još stvari za svoju lutku. Još jedna. pa još jedna.. Ona i nije zato ovdje. proljetnog šeširića. Ali ti možda misliš da će savršena Bibigirl jednog dana imati sve i da bi onda ipak moglo postati dosadno. Evo narukvice. Tako. divne večernje haljine. Vidiš. Eto vidiš.postojalo. Spavaćica. Evo. šešira s perjem. Opet se nagnu nad prtljažnik bacajući stvari prema Momi. Još jedna haljina. naušnice. Ne. Evo jednog malog fotoaparata. Hoću imati još više stvari. to je tako jednostavno. na primjer. I kao da je sve što je smatrala radošću nije bilo ništa drugo do uobrazilja. Gledaj. Bila je isto tako velika kao Bibigirl. Hoćeš li da ti pokažem? Momo iznenađeno pogleda čovjeka i kimnu. i čini mi se da uopće ne znaš kako se valja igrati s jednom takvom izvanrednom lutkom. S takvom izvanrednom lutkom ne može se igrati kao s bilo kojom. s pravim rumenilom za usne i pudrijerom. ona ti čak sama kaže. I on iz prtljažnika izvadi drugu lutku. samo što je to bio mladić. dobro. soli za kupanje. slamnatog šešira. budi bez brige! Mi imamo za Bibigirl i odgovarajućeg pratioca. mala? Ali nakon nekoliko dana i to će postati dosadno. to je bar jasno. koja je usred svih tih stvari sjedila na zemlji kao oduzeta. mala! On pođe k svojim kolima i otvori prtljažnik. iznenada skviknu lutka. I skijaško odijelo. revolvera za lutke. reče on. ovime se može neko vrijeme igrati. isto tako savršena. nastavi sivi gospodin. je li? Pa. On zastade i ispitivački pogleda Momu. reketa za tenis. reče on i opet se blijedo osmjehnu. Već te duže vrijeme promatram. štapova za golf. Sivi gospodin ga . Pidžama. mala. bočice parfema.. reče sivi gospodin. Tu je zatim i odjeća za tenis. Pa kupaći kostim. dezodoransa. na primjer. Samo treba uvijek imati sve više i više. A tu je i bunda od pravoga nerca. nastavi sivi gospodin. Svilena kućna haljina. ogrlice. Odijelo za jahanje. onda se čovjek nikada ne dosađuje. Ali istovremeno je osjećala nešto što ju je upozoravalo. zar ne. Moraš joj nešto ponuditi ako se ne želiš s njom dosađivati. mala moja. evo televizora za lutke koji uistinu radi. gdje je ubrzo narasla čitava gomila. svilenih čarapica. pa. prave male torbice od zmijske kože. treba joj mnogo haljina. On je izvuče i baci je Momi. male čekovne knjižice..

jesi li sad shvatila kako se valja igrati ovakvom lutkom? Da odgovori Momo. već jednu po jednu. Počela je drhtati od hladnoće. reče čovjek na kraju i otpuhne gust oblak dima. Gledao je preda se staklastim očima. što kažeš na to? Sivi gospodin se. jer se stvar može uvijek beskrajno nastavljati i uvijek preostane nešto što možeš poželjeti. prije svega zbog hladnoće koja je izbijala iz njegovog pogleda. a on opet ima. mnogo više. reče ledeno. da nju nije moguće voljeti. Dakle. čiji je sadržaj izgledao neiscrpan. Ja mislim. reče sivi gospodin i podiže obrve. I uz Bibiboya ide odgovarajući prijatelj. zar ne? Valjda želiš ovu divnu lutku? Ti je jako želiš. Sivi gospodin neko vrijeme ne reče ništa. prijatelje i prijateljice. Ti bi sad naravno voljela zadržati sve ove lijepe stvari. To uopće nije važno. on brzo doda Onda ti tvoji prijatelji više neće trebati. čula je riječi. vadio je jednu lutku za drugom iz prtljažnika svojih kola. zar ne? Dobro. vidiš. koja ima sasvim osobitu opremu koja samo njoj odgovara. smiješio Momi. pun očekivanja. Eto. razumije se i još mnogo. ali ne i onog koji je govorio. neće nikada više biti dosadno. ali kako ona nije ništa rekla. Što je sad. koja je i dalje nepokretno sjedila i prestrašeno gledala čovjeka. Na posljetku se sabra. što je duže slušala tog posjetioca. Sivi gospodin je zadovoljno kimao glavom i uvlačio dim cigare. Ali na neki čudan način joj . reče tiho. Od tebe se ne traži ništa za uzvrat. već ga je samo ozbiljno gledala. Momo ga pogleda u oči. i stavljao ih oko Mome. događalo joj se isto što i prije s lutkom čula je glas koji je govorio. što je. kao i lutka. Još nisi zadovoljna? Vi današnja djeca ste baš zahtjevni! Bi li mi rekla što nedostaje ovoj savršenoj lutki? Momo pogleda u zemlju razmišljajući. Trebaš se samo igrati njima onako kako sam ti objasnio.stavi pokraj Bibigirl i objasni Ovo je Bibiboy! I za njega također postoji gomila pribora. poklanjam ti ih! Ti ćeš sve ovo dobiti ne odmah. Ali nije znala zbog čega i protiv koga se ta borba vodi. Dok je govorio. Ona odmahnu glavom. Bojala se toga čovjeka. Jer. zar ne? A ti to želiš. mala moja. Bibigirl ima i prijateljicu. razumiješ? Imat ćeš dovoljno razonode kad sve ove lijepe stvari budu pripadale tebi i kad budeš stalno dobivala još. Pa. Pa kad i sve to postane dosadno. je li? Momo je nejasno osjećala da joj predstoji borba. da je zapravo već usred nje.

Sivi gospodin iskrivi lice kao da ga je odjednom zabolio zub. slušaj me dobro! poče najzad.ga je i bilo žao. Sivi gospodin izbaci nekoliko kolutova dima. Sad ćemo provjeriti je li stvarno tako. Momo. postavlja se pitanje. vrati je u džep i. zar ne? Momo potvrdi. Tko je uspješniji. Ako ih stvarno voliš. Mi hoćemo da oni nešto . Momo je to već čitavo vrijeme pokušavala. poče iznova sivi gospodin. reče. Listao ju je dok nije našao što je tražio. Ti se zoveš Momo. da stvore nešto od svog života? Sigurno ne. I ti to zoveš ljubavlju? Momo nije znala što da odgovori. ljubav. tko postane nešto više ili ima više od drugih. tome ostalo dolazi samo od sebe prijateljstvo. Kao prvo. mi želimo tvoje prijatelje zaštititi od tebe. Momo podvuče svoje bose noge pod suknju i zavuče se što je više mogla u svoju veliku jaknu. ti jednostavno štetiš svojim prijateljima. Ti ih držiš dalje od svega. sjede pored Mome na tlo. Ti si u stvari. Jedino. Momo. uzdišući pomalo. Ona još nikad nije tako promatrala stvari. što je u životu važno je uspjeti. Neko vrijeme nije ništa govorio nego je samo zamišljeno pušio svoju malu sivu cigaru. Na trenutak čak nije bila sigurna nema li sivi gospodin možda ipak pravo. da bismo jednom trebali ozbiljno porazgovarati. da više zarade. reče blago. i ne znajući. ti sputavaš njihovo napredovanje! Možda do sada. nisi bila toga svjesna ali time što postojiš. čast itd. Ali ja volim svoje prijatelje. S ovim posjetiocem joj to naprosto nije polazilo za rukom. Pomaže li im da idu dalje. To joj se još nikad nije dogodilo. Ali brzo se savlada i nasmiješi se blijedo. nešto steći. Sivi gospodin sklopi bilježnicu. da shvatiš neke stvari. Ali njega je bilo mnogo teže slušati nego sve druge koje je do tada slušala. premda ne bi znala reći zašto. mala. Mislim. Kad god je to pokušavala. Ona se inače mogla takoreći uvući u drugoga i shvatiti što on misli i kakav je uistinu. Ti dakle veliš da voliš svoje prijatelje. ti ćeš nam u tome pomoći. postati nešto. nastavi čovjek. I zato. što tvoji prijatelji imaju od toga što ti postojiš? Koristi li im to? Ne. nastavi sivi gospodin. ti si uteg na njihovim nogama. Pomažeš li im u nastojanju da štede vrijeme? Naprotiv. Dakle. imala je osjećaj da pada u tamu i prazninu gdje nikoga nema. On izvuče iz džepa malu sivu bilježnicu. njihov neprijatelj.

. za njih je izgubljeno. skladištimo... s nama se ne možeš mjeriti. sve više. I treba nam više.. Njegovo je lice postalo za nijansu pepeljastije.. Kad bi bilo više takvih brzo bismo zatvorili svoju štedionicu i rasplinuli se jer od čega bismo još mogli živjeti? Agent stade. To ti sve govorim za tvoje dobro. Zato ti poklanjamo sve ove lijepe stvari.. Tko mi? upita Momo drhtavih usana. Da samo znate što je to vaše vrijeme... Nije mu promakla promjena na njenom licu. A ja poznajem mnoge ljude.. Mi iz Štedionice vremena.. Ukočeno je gledao u Momu. nitko ne smije znati da postojimo i što radimo.. odgovori sivi gospodin. Posljednje je riječi sivi gospodin izgovorio skoro hropćući. Toga se trenutka Momo iznenada sjeti što su Beppo i Gigi govorili o štednji vremena i zarazi.. Pazimo da nas nitko ne zadrži u sjećanju. jer sve vrijeme koje oni uštede.. Sivi gospodin se savi i iznenada malo smanji. Zar te nitko ne voli? upita ga šapćući. a on ih ne može spriječiti. Podrugljivo se smješkao dok je na opušku stare cigare palio novu. jer sa štedionicom vremena nema šale.. mučan posao da ljudima oduzimamo njihovo vrijeme života. činilo se da je to protiv njegove volje. kao da riječi same izlaze iz njega... Pobrinut ćemo se da ih ostaviš na miru. Skupila je svu svoju snagu i hrabrost i upala u mrak i prazninu iza kojih se sivi gospodin od nje krio. mi to znamo i isisavamo vas sve do kostiju.. I Momo najzad ču njegov pravi glas Moramo ostati nepoznati.. Samo dok smo nepoznati. Ali mi. s čime nije raščistio. ali tad ... sve više. sve više. gladni smo ga. Kad je opet progovorio..postignu... jer i nas je više. reče. Ovaj je promatrao Momu krajičkom oka. Nikad se nije osjećala ovako usamljenom. Pritom se njegovo lice sve više izobličavalo od užasa zbog onog što se s njim zbivalo. Žarko je željela da su njena dva prijatelja sada tu... zaista nisam. Mi ne možemo šutke gledati kako ih ti odvraćaš od svega što je važno. ali ipak je odlučila da se ne da zastrašiti. Ja sam agent BLW553c. potrebno nam je. Momo nije popuštala... sate. Onda odgovori pepeljastim glasom Moram ti reći da još nisam sreo nekog kao što si ti. čula je kao iz daljine.. sekunde. minute. mi ga uzimamo sebi. Vodimo brigu da nas nijedan čovjek ne zapamti. možemo obavljati svoj posao. Obuze je strašna slutnja da ovaj sivi gospodin ima neke veze s tim... izgledalo je da se bori protiv nečeg što nije mogao shvatiti. Mi smo njihovi pravi prijatelji. Ne trudi se..

na koji način ćemo to učiniti. U mašti je pred sobom vidio mnoštvo ljudi koji mu kliču kao oslobodiocu. reče on i stavi joj ruku na rame. Bore na njegovom čelu su se produbile. Malopomalo je iz njenih udova nestajala strašna hladnoća i istovremeno joj je sve postajalo sve jasnije i jasnije. koji se zatim s treskom zatvori. Ona je pokretala usne. Skočio je i ispružio obje ruke. još uvijek pomalo blijeda i zbunjena. Iskolačio je oči. Momo je još dugo sjedila na svom mjestu pokušavajući shvatiti ono što je čula. Kad je Momo završila. spasit ćemo cio grad.objema rukama zatvori usta. Poslije nekoliko trenutaka kao da se povratio iz neke vrste ošamućenosti. kao što je bivalo kada bi sam pričao. ali kako ćemo to izvesti? Kako to misliš? upita Gigi malo razdražljivo. Nas troje ja. zgrabi svoju olovnosivu aktovku i pojuri k svom automobilu. Najzad je. I sad nećemo spasiti samo svoje stare prijatelje. reče Momo malo zbunjeno. Automobil odjuri tako da je kamenje prštalo. slušao sa sve većim uzbuđenjem. drago dijete. ne. Što što je to bilo? promuca. on je i dalje šutio. Nije ništa zaboravila. sad je kucnuo naš veliki čas! Ti si otkrila ono što još nitko ne zna. Oči su mu zasjale. stari ju je Beppo gledao ozbiljno i ispitivački. Jer. riječ po riječ. Zapinjući. Momo. Pred njom se u suhoj travi uzdizao mali stup dima. Beppo i ti. Mislim objašnjavala je Momo. ponovila čitav razgovor sa sivim gospodinom. Ti si me ispitivala! Ja sam bolestan! Ti si učinila da se razbolim. Dimio se zgnječeni opušak sive cigare i polako se pretvarao u pepeo. čula je pravi glas jednog sivog gospodina. počela im je pričati što je doživjela. OSMO POGLAVLJE Mnogo snova i neka razmišljanja Kasno popodne dođoše Beppo i Gigi. Dok je pričala. slika Sivi gospodin tada skoči. sve lutke i ostale razbacane stvari sa svih strana poletješe u prtljažnik. pobijediti sivu gospodu? . naprotiv. ti! A onda gotovo preklinjućim tonom Govorio sam same besmislice. ali nije uspijevala ništa izgovoriti. Sjedoše pored nje raspitujući se brižno što je to s njom. I tad se dogodi nešto krajnje neobično kao u nekoj obrnutoj eksploziji. Zaboravi ih! Ti me moraš zaboraviti kao što nas i drugi zaboravljaju! Moraš! Moraš! On zgrabi Momu i protrese je. buljio je u Momu. Momo. osvrnu se kao da ga netko progoni. Našli su Momu kako sjedi u sjeni zida. Gigi je. Lijepo.

Ne bi inače tvoj posjetilac onako pobjegao glavom bez obzira. Možda bi bilo dobro. Onda ih moramo izmamiti iz njihova skrovišta. Ne vjerujem da će na to nasjesti.. Misliš? reče Momo pomalo sumnjajući. A kako? upita Momo. To je stvarno lako moguće. Mi ćemo ih uhvatiti njihovom vlastitom pohlepom. odmah će ih poznati! Dakle. moramo prihvatiti borbu s njima ili se možda bojiš? Momo kimnu zbunjeno. ulazimo u nju. a tko ih se sjeti. A kad ih je mnogo. bez prozora. To tek moramo smisliti. reče Gigi. Ovaj koji je bio kod mene izgledao je nekako drugačije. zadržat će ih u sjećanju. Ali oni mene već poznaju. Već i samo naše pojavljivanje utjerat će im paničan strah. Ali mi uopće nemamo pištolje. bojim se. A kad dođu. odgovori Gigi veličanstveno. kome su ideje počele prestizati jedna drugu. Ma daj! uzviknu Gigi pun oduševljenja. prigovori Momo. Onda ćemo bez pištolja.. a kradljivci vremena vremenom. oni nama uopće ništa ne mogu mi smo sigurni. Stvarno se bojim.Pa. da nas je malo više. jer siguran sam da je to neka sasvim posebna zgrada siva. Oni nas se boje! Ali onda ih. prizna Gigi. u ovom trenutku ni ja to ne znam baš točno. prekide ga Momo zabrinuto. Siva gospoda mogu obavljati svoj mračni posao samo ako su nepoznata. reče Momo. Predajte smjesta sve ukradeno vrijeme! kažem ja. Mislim da to nisu obični ljudi. Oni su. neprijatna. No jedno je ipak jasno budući da sada znamo da oni postoje i što rade. . I hladnoća je strašna. Dobro. Toga barem imamo na pretek! Ti bi morala biti mamac i privući ih. Jer. Slaninom se hvataju miševi. ne samo nas troje. Stvar je vrlo jednostavna. onda su sigurno vrlo opasni. Ništa lakše od toga! uzviknu Gigi i nasmija se. Moramo je samo naći. Znači mi se moramo pobrinuti samo za to da oni postanu prepoznatljivi. Svatko od nas ima po dva pištolja. Sivi gospodin je govorio nešto o Štedionici vremena. nastavi Gigi blistavih očiju. tko ih jednom upozna. Možda će se skrivati od nas. To je sigurno neka zgrada. Razumije se. onda ćemo učiniti nešto drugo. reče Momo. golemi betonski trezor! Vidim je pred sobom. vrlo lukavi. reče Gigi. u svakoj ruci po jedan. U tome ćemo i uspjeti. Kad je pronađemo. Ona je negdje u gradu. možda uopće nećemo naći. To je tvoj posjetilac i sam odao. Beppo i ja ćemo iskočiti iz skrovišta i savladati ih. To će ih čak još više uplašiti.

reče. zabrinut sam. da kažu drugima. Meni se čini. vjerojatno bismo lakše našli Štedionicu vremena. najednom zastade. Ti si čovjek bez mašte. a Beppo teška srca. ako još i djecu uvučemo u to. Gigi. O nama uopće ne govorim. to bolje. koji je sve do tada stalno šutio. A onda su im svima trima stavili oko vrata zlatne kolajne. Odjekivala je veličanstvena glazba. a grad je u čast svojih . Beppa u svečanu odijelu. To je vrlo dobra zamisao. i? upita Gigi začuđeno. A i mnoštvo djece koja sad stalno dolaze. a Momu u haljini od bijele svile. razumiješ? Ako mi njih tek tako izazovemo. Zatim se odvojiše i svaki pođe u drugom smjeru da prijatelje i djecu obavijeste o sutrašnjem sastanku. to može naškoditi Momi.Kad bi i drugi tražili s nama. Beppo i Gigi u drugom. onda moramo dobro razmisliti što radimo. ipak vjerujem u sve što je Momo ispričala. nastavi Beppo. Dobro. vjerujem da je istina to što nam je Momo ispričala. Te je noći Gigi sanjao o budućoj slavi osloboditelja grada. ali. ali Gigijevim se odgovorom njegove brige nisu nimalo smanjile. Trebali bismo mobilizirati sve naše stare prijatelje. Beppo. ako je istina što nam je Momo rekla. Gigi laka. Kakve ti sebi brige stvaraš! Što ih više sudjeluje. Beppo. Naći ćemo se ovdje sutra poslije podne u tri sata na velikom savjetovanju! Odmah krenuše. Gigi se okrenu njemu. Znaš. i onda? upita Gigi. a na glave lovorove vijence. odvrati Gigi. Ma daj! uzviknu Gigi i nasmija se. možda ćemo ih sve dovesti u opasnost. Pa ipak. Moramo dobro razmisliti što da radimo. Momo u jednom smjeru. Čitav svijet je jedna velika priča i mi svi u njoj igramo. Dva muškarca su neko vrijeme hodala. A ovi opet. isto kao i ti! Beppo nije znao što da odvrati na to. ne shvaćajući. Što to znači istina? odgovori Gigi. Predlažem da odmah krenemo i da svatko od nas obavijesti koga god nađe. a onda Beppo. Zašto? Beppo je nekoliko trenutaka gledao prijatelja pa zatim reče Ja vjerujem Momi. objasni Beppo. Da. Ukoliko je stvarno riječ o tajnoj bandi zločinaca. Hoću reći. Sebe je vidio u fraku. u tako nešto se ne upušta olako. da ti uopće ne vjeruješ da je istina ono što je Momo ispričala. Slušaj. odvrati Beppo ozbiljno.

bilo očigledno da je došao tko je mislio doći. kojoj je odmah rekao da se zove Claudio i da se raduje što i on smije sudjelovati. Mnogi su. najzad.spasitelja priredio bakljadu kakva još nikad nije priređena. Sljedećeg popodneva u tri sata odjekivala je ruševina starog amfiteatra od uzbuđene vike i cike mnogih glasova. Beppa i Gigija. poče Gigi glasno. Zar ne mislite da se isplati boriti se za to? On napravi stanku. Paolo i Massimo su također bili prisutni. a ostala su djeca gotovo sva pripadala onima koji su tek u posljednje vrijeme počeli dolaziti u amfiteatar. To nije dobro. To vam je priopćeno kad smo vas zvali na ovaj tajni sastanak. U isto vrijeme stari je Beppo ležao na svom krevetu i nije mogao oka sklopiti. dobro odgojene i divlje. došli s bratancem ili sestricom koje su vodili za ruku ili nosili u naručju i koji su sad začuđeno. Naravno. kao djevojčica Maria. posavjetovati o tome što ćemo poduzeti. Dragi prijatelji. ali bilo je negdje pedesetoro ili šezdesetoro djece izbliza i izdaleka. djeco! Ja sam protiv toga da Momo govori. Ali. bilo odraslih izuzev. onda će cijelo to prokletstvo koje je snašlo ljude skončati jednim udarcem. veoma zanimali za stvar zbog koje su došli ovamo. a djeca zapljeskaše. Pojavio se i onaj mališan s radiom no bez radiom. Među starim prijateljima koji su došli nije. reče stari Beppo i ustade. Što je duže razmišljao. Čekajte malo. ne bi on dopustio da Gigi i Momo sami srljaju u pogibelj on bi pošao s njima pa ma što od toga nastalo. Kad je. No neka vam sada najprije Momo ispriča kako je srela jednog od tih tipova i kako se on odao. Sjedio je pored Mome. čujte. vidite. sve mu je jasnije bivalo koliko je sve to opasno. siromašne i bogate. veće i manje. naravno. promatrali ovaj neobični skup. vi svi već otprilike znate o čemu je riječ. Franco. Do sada je bilo tako da je sve više ljudi imalo sve manje vremena. Oni su se. Mi ćemo se kasnije. s prstom u ustima. Ako ste svi spremni sudjelovati. A zašto? Momo je to otkrila! To vrijeme ljudima doslovno krade jedna banda kradljivaca vremena! A da bismo stali na kraj toj surovoj zločinačkoj organizaciji. Razgovori i vika se utišaše i tišina puna iščekivanja proširi se po kamenom krugu. nastavi Gigi. potrebna nam je vaša pomoć. baš to vrijeme koje se uštedjelo za ljude je izgubljeno. nažalost. dovest će i sebe i sve . ustade Gigi Vodič Stranaca i širokom kretnjom zamoli za tišinu. tako duga i tako raskošna. Bude li govorila. Ali morao ih je bar pokušati zadržati. naravno. iako se vrijeme svim sredstvima neprekidno štedjelo.

Jedna sestrica poče glasno plakati. Dakle. Njegov su primjer slijedili i ostali. da je svatko tko zna tu tajnu zaštićen od njih i da mu oni ništa ne mogu. Bio je malo blijed.. dakako. Nisu zamišljali da su ti kradljivci vremena tako strašni. Pa to je bar jasno! Beppo. da će siva gospoda smatrati opasnim po sebe svakoga tko zna njihovu tajnu i da će ga zato progoniti. Beppovoj ili dječjoj. svi su osjetili neku tjeskobu pri duši. s vama. I zato vas ponovo pitam tko će od vas s nama? Ja! uzviknu Claudio i ustade. neka Momo priča! Onda se umiješaše i drugi glasovi. Najzad Paolo. dječak s naočalama. reče Gigi i pokaza na djecu. uzviknu Claudio. Djeca su napeto slušala. tko se od vas usuđuje zajedno s nama upustiti u borbu protiv te sive gospode? Zašto Beppo nije bio za to da nam Momo ispriča svoj doživljaj? upita Franco. mi se od sada moramo čvrsto držati zajedno. Dakle.vas u najveću opasnost. dok se na posljetku nisu prijavili svi prisutni. pa su najzad svi u zboru vikali Momo! Momo! Momo! Stari Beppo sjede. ali se ne smijemo uplašiti. povika nekoliko mališana. Ima li tko kakav prijedlog? Svi su razmišljali. Svejedno. odgovori Beppo i kimnu žalosno. Na drugoj strani kamenog kruga podiže se djevojčica Maria s malom sestricom Ded i reče Možda je to kao atomi? Oni i misli koje netko ima u . i ja ću. Dok je Momo pričala. Najzad poče pričati. ponovo uze riječ Gigi. upita Ali kako oni to mogu? Mislim. upita Gigi u tišini. Onda.. sad ćemo se posavjetovati što da radimo. nastade duga tišina. ali je brzo ušutkaše. Momo zbunjeno ustade. što je uopće vrijeme? Nitko nije znao odgovor. kako se zapravo može ukrasti vrijeme? Kako to biva? Da. što kažeš na ovo? Dobro. objašnjavao je Gigi i smiješio se ohrabrujuće. On misli. prvo oklijevajući. a onda sve odlučnije. skide svoje male naočale i prstima umorno prijeđe preko očiju. Nije pravo znala čijoj želji bi udovoljila. priznaj da je tako! No ovaj je samo polako odmahivao glavom. Jedno je izvjesno. u dobru i u zlu! Moramo biti oprezni. Ali ja sam siguran da je baš obrnuto. ponovo se Gigi obrati djeci. Kad je završila. Djeca su šutjela. Beppo.

Imao sam stotinu planova i opet ih odbacio. Danas za sve postoje stručnjaci. ili čitavu tu svinjariju još nije ni uočila onda je to isto tako beznadno. To sam sama vidjela na televiziji. Inače ne možemo ništa učiniti.glavi mogu napisati strojem. To je moje mišljenje. Kad bismo znali gdje je ono snimljeno. Više od pedeset dječjih lica bilo je okrenuto prema njemu. A kako ćemo to učiniti? Priredit ćemo velike dječje demonstracije! Iscrtat ćemo plakate i transparente i s njima ćemo ići kroz sve ulice. Najjednostavnije i najsigurnije sredstvo da se učine neškodljivima je da svi ljudi doznaju istinu o njima. reče najzad Paolo. Tako mnogo slušalaca odavno nije imao. sve ostaje na magnetofonskoj traci. mogli bismo jednostavno pustiti traku i ono bi opet bilo tu! U svakom slučaju. kao što znate. mi moramo naći nekog znanstvenika koji će nam pomoći. pa je očigledno nemoćna. Kad se snima film. poče on. Uslijedila je bespomoćna tišina. reći ću vam što ćemo učiniti. Imam ideju. reče Paolo i gurnu naočale visoko na nos. Možda oni imaju aparat kojim se može snimiti vrijeme. I to što je moguće brže. sve ostaje na filmskoj traci. Kakvo će to biti uzbuđenje među ljudima! Tisuće i tisuće će poteći . Taman posla! protestirao je Franco. Policija. Nešto ipak moramo uraditi. Dragi prijatelji. Dakle. Snimanjem na magnetofonu. Pozvat ćemo čitav grad ovamo k nama u stari amfiteatar da im sve objasnimo. To je bio opravdan prigovor. Uvijek ti sa svojim znanstvenicima! povika Franco. što ona tu može! Ovo nisu obični razbojnici! Policija ili već odavno zna o svemu. On napravi pauzu i pogleda naokolo po cijelom krugu. uzviknu debeli Massimo svojim djevojačkim glasom. Skrenut ćemo pažnju javnosti na sebe. Tad se diže Gigi Vodič Stranaca. a onda sam konačno našao jedan koji će pouzdano dovesti do cilja. prije nego što kradljivci vremena primijete našu zavjeru. u tome što oni mogu raditi nepoznati i u tajnosti. Ako svi budete sudjelovali! Htio bih čuti ima li tko od vas kakav bolji plan. Njima se tek ne može vjerovati! Pretpostavi da nađemo nekog koji to zna kako možeš biti siguran da on ne surađuje s kradljivcima vremena? Onda bismo tek nadrapali. Sad se dignu jedna očito dobro odgojena djevojčica i reče Smatram da bi bilo najbolje da sve prijavimo policiji. Moć te sive gospode je. ja sam o cijeloj stvari dobro razmislio.

Nedjelja u 6 je spas.ovamo! I kad se ovdje skupi nepregledno mnoštvo ljudi. kistove. samo ako hoćemo. koji su bili vješti u pisanju. djeca u amfiteatru se postrojiše Gigi. na posao! Toga dana i sljedećih dana u ruševini se radilo potajno. Kad je konačno sve bilo gotovo. u povorci. ljudi. na svima su bili označeni mjesto i datum održavanja. transparente i ploče za vješanje oko vrata. prijatelji moji. sljedeće Osim toga. nigdje nisu uspjela otkriti. Bilo je proglasa koji su kazivali. izvikivali parole i pjevali pjesmu koju je Gigi spjevao baš za ovu prigodu Čujte. Hoćemo li? Odgovorilo mu je klicanje mnogih glasova. našu riječ Pet do dvanaest kuca već. Poslušajte tada nas. no nema potrebe da ih ovdje sve navodimo. A i mnoga druga djeca koja do tada nisu ništa znala o cijeloj stvari . Pjesma je. završio je Gigi svoj govor. ukupno dvadeset osam. mi ćemo im otkriti strašnu tajnu! A onda onda će se svijet jednim udarcem promijeniti! Nitko više nikome neće moći krasti vrijeme. drugi. Dok su jedni pravili plakate. Beppo i Momo bili su na čelu i sa svojim pločama i transparentima. ali grozničavo. prijatelji. Donesoše papir. Izuzev toga nisu imali nikakvih problema i siva ih gospoda. jer će ga opet biti dovoljno. možemo mi. Odgovor ćemo vam dati! Vaše vrijeme netko krade I robove od vas rade. Policija se umiješala nekoliko puta. Svatko će ga imati koliko bude htio. ljepenku i sve ostalo što je bilo potrebno. izmišljali su dojmljive tekstove i ispisivali ih po njima. dakako. Ponovo su se sakupljala na drugim mjestima i počinjala ispočetka. A sve to. Kamo idu vaši sati. pođoše u grad. ljepilo. ni uz najveću pažnju. letve. limenke pune boje. imala još strofa. utvrđujem da smo jednoglasno zaključili da u nedjelju popodne pozovemo cio grad u stari amfiteatar. Ali do tada naš plan mora ostati u najstrožoj tajnosti. rastjerivala je djecu kad su ometala promet. na primjer. Pri tom su lupali poklopcima i puhali u zviždaljke. No nisu se dala obeshrabriti. Kako i odakle. to radije nećemo pitati. daske. razumijete? A sad. svi mi zajedno učiniti. Dakle.

ni vesela vika. Ideš i ti? upita Momo. Djeca su počela drhtati. Na sve strane u velikom gradu išla su djeca u dugim povorkama i pozivala odrasle na važan sastanak koji je trebao promijeniti svijet. dok ih se nije nakupilo nekoliko stotina. Momo. Ali danas je nedjelja! Osim toga. imam izvanrednu službu. Svi su sjedili mirno i žalosno. a na kraju i cijela tisuća. ali sada su nas rasporedili. i nastavljala s ostalima. to nikada prije nisi morao! Ne. druga pođoše za njima. I on krenu. Sad moram tamo. Sjene su se brzo izduživale. Ne treba više računati na odrasle. a za njim i drugi. veliko i crveno. Da. Sada više nije bilo sumnje da je stvar potpuno propala. Neka djeca ustadoše i šutke odoše. do viđenja do sutra. Zvonik u daljini otkucao je osam puta. a nitko od pozvanih nije došao. Kad se već smrklo. radovala bih se kad bi danas ostao ovdje. Jer to inače ne mogu završiti. Sunce se već duboko prignulo horizontu i. Tja. Tako je sve bilo uzalud. Moram. Iznimno. . Nedostatak radnika i tako to. mrak se bližio. kažu. Prošao je. DEVETO POGLAVLJE Dobar skup koji se ne održi i loš koji se održi Veliki sat je prošao.priključivala su se povorci kad bi je ugledala. Razočaranje je bilo preveliko. Najzad Paolo dođe do Mome i reče Nema više nikakvog smisla čekati. Baš oni odrasli kojih se to najviše ticalo jedva da su i primijetili dječje povorke. pa odoše. Nije se više čula ni graja. Momo ostade sama s Beppom i Gigijem. Šteta. Onda priđe Franco i reče Tu se ništa ne može. reče Momo. Laku noć. to smo sada vidjeli. iznimno su nas rasporedili na istovar smeća. Ja sam uvijek bio nepovjerljiv prema njima. bilo je svježe. odgovori Beppo. Noću? Da. Sad više nitko neće doći. i posljednja djeca izgubiše nadu. Poslije nekog vremena ustade i stari čistač ulica. Nitko ne reče ni riječi. reče Beppo. I ode. Momo. ni meni nije pravo što moram ići. Njegove zrake obasjavale su još samo najgornje stepenice starog amfiteatra u kojem je na stotine djece satima sjedilo i čekalo. ali sad s njima neću više imati posla. lebdjelo u moru purpurnih oblaka.

upaljenih reflektora. Znao je vrlo lijepo zviždati i Momo ga je slušala. ostataka plastike. prijeđe rukom po njenoj kosi i doda Ne primaj sve to tako k srcu. probušenoj plastičnoj kadi i pokušavao doći do daha. limenki. Požurite. Tako Momo ostade sasvim sama sjediti u velikom kamenom krugu. kartonskih kutija i svih drugih stvari koje su se u velikom gradu svakodnevno bacale i koje su ovdje čekale da malopomalo odu u goleme peći za spaljivanje. nastavi Gigi.On zajaši svoj škripavi bicikl i nestade u tami. Hej. važi? Sad moram poći. Nebo se bijaše prekrilo oblacima. pa moram glumiti noćnog čuvara. ali sutra ćemo još razgovarati o svemu. Danas je nedjelja. A i ti bi trebala na spavanje. I on ode zviždeći svoju sjetnu melodiju. . je li? To nije bila priča. Što ih je više bivalo istovareno. Beppo. koje ga je boljelo. Do kasno u noć pomagao je stari Beppo. Gigi ustade. Jesam li ti već rekao da je to moje najnovije zanimanje? Skoro sam zaboravio. što naš plan nije uspio kao što smo mislili. reče Beppo i pritisnu ruku na srce. čekali u dugom redu da budu istovareni. to se više novih kamiona priključivalo koloni. Pa ipak bilo je zabavno! Bilo je divno! Budući da je Momo uporno šutjela. komadića stakla. Budući da je Beppo već bio star i ionako ne baš čvrsto građen. A u daljini. Momo ga pogleda iznenađeno i ne reče ništa. pepeljastosivi vjetar. već sam ionako zakasnio. uzviknu jedan od njegovih kolega. Podigao se neki čudan vjetar. ali neprekidan i na osobit način hladan. ljudi! čulo se stalno. Sutra će opet sve izgledati drugačije. da tako kažemo. I ja sam to drugačije zamišljao. Momo. Bilo je to pravo brdo pepela. zajedno sa svojim kolegama. Ne budi tužna. Bio je to jedan. Noć je bila bez zvijezda. Gigi je tiho zviždukao jednu melankoličnu pjesmu. sad ćemo se odvesti kući. sjedio je sad iscrpljen na jednoj prevrnutoj. on. neku novu priču. ispred velikog grada. Izmislit ćemo opet nešto novo. Ali odjednom prekide melodiju. tješeći je. da se lopatama istovari smeće s kamiona koji su. brzo! Inače nećemo nikada završiti! Beppo je radio i radio. Brzo. starih madraca. dizale su se ogromne hrpe smeća. Oko ponoći je napokon bilo gotovo. dok mu se nije košulja zalijepila za tijelo. Razumijem. reče Momo tiho. I ja moram ići! reče. Ideš li s nama? Samo trenutak. ne jak.

Samo su štakori tu i tamo šuškali po smeću i zviždukali. On pogleda uvis i istoga se trena potpuno razbudi. U svakom slučaju. Ovdje nije smio biti. Napokon je stajao pred sudačkim stolom. Beppo zaspa s glavom na rukama. nastavi ispitivanje gospodin u sredini. Možda ga nisu ni primijetili ili su mislili da je on neka odbačena stvar. tišinu prekine glas gospodina koji je gore za stolom sjedio u sredini. Prištedite sebi takva izlišna zapažanja! Kada ste nastali? Prije jedanaest godina. to mu je bilo jasno i bez posebnog razmišljanja. za kojim su sjedila tri gospodina. a i odigravao se na velikoj udaljenosti. Svi su šutjeli i netremice gledali k vrhu gomile od smeća gdje je bila podignuta neka vrsta sudačkog stola. koji se inače ni po čemu nisu razlikovali od ostalih. da u ovom gradu postoji nimalo neznatan broj djece koja su danas posvuda nosila natpise i plakate i čak su imala užasan plan da čitav grad pozovu k sebi i . laku noć! I odvezoše se. nije znao. Je li vam poznato. Od kada radite za Štedionicu vremena? Od svoga postanka. osam sati. idite vi samo. Ja ću se samo malo odmoriti. Iako je ovaj razgovor vođen tiho. Bojao se da ga ne otkriju. Vi ste agent BLW553c? upita onaj u sredini. Onda. Neka agent BLW553c stupi pred Prijeki sud.Nije ti dobro. stari? upita drugi. odgovori Beppo. U prvom trenutku Beppa obuze strah. s okruglim krutim šeširima na glavama. trideset i dvije minute. kad ga odjednom probudi hladan nalet vjetra. stari je Beppo začudo mogao razumjeti svaku riječ. Onda se otvori prolaz u gomili i jedan se sivi gospodin polako popne uz gomilu smeća. Jedino po čemu se razlikovao od ostalih bilo je to što je sivilo njegova lica postalo gotovo bijelo. Na cijelom ogromnom brdu smeća stajala su siva gospoda u finim odjelima. rekoše ostali. To se razumije samo po sebi. Nastade tišina. tri mjeseca. Koliko je tako spavao. olovnosivim aktovkama u rukama i malim sivim cigarama među usnicama. Da. šest dana. Sve je u redu. i točno u ovom trenutku osamnaest sekundi. Beppo odluči biti tih kao miš. No uskoro zapazi da siva gospoda kao opčinjena gledaju uvis k sudačkom stolu. Iste se riječi ponove dolje u mnoštvu i odjeknu u daljini.

otkriju im tajnu o nama? Poznato mi je, odgovori agent. Kako sebi objašnjavate, nastavi sudac neumoljivo, što ova djeca uopće imaju podatke o nama i našoj djelatnosti? Pa, ni sam to ne znam objasniti, odgovori agent. Ali ako si smijem dozvoliti jednu primjedbu, želio bih sugerirati Prijekome sudu da cijelu ovu stvar ipak ne uzima ozbiljnije nego što ona to zaslužuje. Bespomoćna dječurlija, ništa više! A osim toga, molim Sud da uzme u obzir da nam je bez po muke uspjelo osujetiti planirani zbor, jednostavno tako što ljudima nismo ostavili vremena za njega. Ali, čak da nam to i nije uspjelo, siguran sam da djeca ljudima ne bi znala ispričati ništa drugo do nekakvu djetinjastu priču o razbojnicima. Po mom mišljenju, trebali smo čak pustiti da se zbor održi kako bismo... Optuženi! oštro ga prekide gospodin u sredini. Jeste li svjesni gdje se nalazite? Optuženi pognu glavu. Jesam, izgovori jedva čujno. Vi se nalazite, nastavi sudac, ne pred sudom ljudi, nego pred svojima. Točno znate da nas ne možete prevariti. Zašto to onda ipak pokušavate! To je profesionalna navika, promuca optuženi. Treba li ili ne treba ozbiljno uzimati dječji pothvat, reče sudac, budite ljubazni i prepustite ocjeni Uprave. Međutim, optuženi, vi i sami vrlo dobro znate da za naš posao nitko i ništa ne predstavlja toliku opasnost kao upravo ta djeca. Znam, prizna optuženi tihim glasom. Djeca su, objasni sudac, naši prirodni neprijatelji. Da nema njih, cijelo bi čovječanstvo odavno bilo u našoj vlasti. Djecu je neusporedivo teže natjerati na štednju vremena negoli sve ostale ljude. Zato jedan od naših najstrožih zakona glasi djeca dolaze na red tek na kraju. Je li vam, optuženi, ovaj zakon bio poznat? Bio mi je dobro poznat, Prijeki sude, izgovori ovaj teško dišući. Ipak imamo pouzdane dokaze, uzvrati sudac, da je jedan od nas, ponavljam jedan od nas, govorio s jednim djetetom i još mu povrh toga otkrio istinu o nama. Optuženi, znate li možda koji je to jedan od nas bio? To sam bio ja, odgovori agent BLW553c skrhano. A zbog čega ste se ogriješili o naš najstroži zakon?, ispitivao je sudac. Zato što to dijete, branio se optuženi, zbog svoga djelovanja na druge ljude na neobičan način stoji na putu našem radu. Postupao sam s najboljim namjerama za Štedionicu vremena.

Vaše namjere nas ne zanimaju, odvrati sudac ledeno. Nas zanima samo ishod. A u vašem slučaju, optuženi, ishod ne samo što nije bio ni najmanji dobitak vremena za nas, nego ste, povrh svega, tom djetetu odali i neke od naših najvažnijih tajni. Priznajete li to, optuženi? Priznajem, promumlja agent pognute glave. Priznajete, dakle, da ste krivi? Priznajem, ali molim Prijeki sud da ipak uzme u obzir olakšavajuću okolnost da sam bio doslovce začaran. To dijete mi je sve izmamilo načinom na koji me je slušalo. Ni sam ne mogu shvatiti kako je došlo do toga, ali kunem se da je bilo tako. Vaše isprike nas ne zanimaju. Ne uvažavamo olakotne okolnosti. Naš zakon se ne smije prekršiti i ne trpi nikakve izuzetke. U svakom slučaju, postarat ćemo se za to čudnovato dijete. Kako se ono zove? Momo. Dječak ili djevojčica. Mala djevojčica. Stanuje? U ruševini starog amfiteatra. Dobro, odgovori sudac, koji je sve zapisivao u malu bilježnicu, možete biti uvjereni, optuženi, da nam to dijete više neće nanositi nikakve štete. Za to ćemo se pobrinuti svim sredstvima. Neka vam to posluži kao utjeha kada sad, bez oklijevanja pristupimo izvršenju presude. Optuženi poče drhtati. A kako glasi presuda? šapnu. Tri gospodina za sudačkim stolom nagnuše se jedan prema drugom, šapnuše nešto jedan drugom i kimnuše. Onda se onaj u sredini ponovo okrenu optuženome i objasni Presuda agentu BLW553c donesena je jednoglasno i glasi Optuženi je kriv za veleizdaju. Krivicu je sam priznao. Naš zakon propisuje da mu se sve vrijeme neodložno oduzme. Milost! Milost! povika optuženi. Ali već su mu dva druga olovnosiva gospodina što su stajala pored njega otrgla aktovku i malu cigaru. A tad se dogodi nešto čudnovato. Od onog trena kad više nije imao cigaru, osuđeni postajaše sve prozirniji i prozirniji. I njegovo je zapomaganje bivalo sve tiše i nestvarnije. Tako je stajao tamo držeći ruke ispred lica i doslovce se pretvarao u ništa. Na samom kraju još se činilo kao da je vjetar uzvitlao šačicu pepela, a onda i to iščezne. Siva gospoda, ona koja su promatrala i ona koja su sjedila u sudu, šutke se udaljiše. Progutao ih je mrak i samo je još sivi vjetar pirio preko puste

gomile smeća. Beppo Čistač Ulica je i dalje nepomično sjedio na svome mjestu i zurio onamo odakle je iščezao optuženi. Činilo mu se kao da se bio pretvorio u kocku leda i sada se polako topi. Sada je iz vlastitog iskustva znao da siva gospoda postoje. Otprilike u isto vrijeme sat na zvoniku u daljini otkucao je ponoć mala Momo je još sjedila na kamenim stepenicama ruševine. Čekala je. Da ju je netko pitao, što čeka ne bi mu znala odgovoriti. Ali nekako joj se činilo da mora još čekati. I tako se sve do tada nije mogla odlučiti da ode na spavanje. Iznenada osjeti kako ju je nešto lako dotaknulo po bosu stopalu. Sagnu se da bolje pogleda, jer je bilo veoma mračno, i razazna jednu veliku kornjaču koja joj je, uzdignute glave i s čudnovatim osmijehom na usnama, gledala ravno u lice. Njene pametne crne oči sjale su tako prijateljski kao da će taj čas progovoriti. Momo se sagnu sasvim k njoj i poškaklja je prstom po bradi. Ta tko si sad ti?, upita tiho. Lijepo je od tebe što si me bar ti došla posjetiti, kornjačo. Što hoćeš od mene? Momo nije znala da li ona to samo u prvi mah nije primijetila ili je to stvarno tek u tom trenutku postalo vidljivo. U svakom slučaju na kornjačinim su leđima bila svjetlucava slova. Izgledala su kao da su oblikovana od rožnatih pločica oklopa. Pođi sa mnom! slovkala je Momo polako. Začuđeno se uspravi. Misliš li ti to na mene? Ali kornjača je već krenula. Poslije nekoliko koraka se zaustavila i osvrnula za djetetom. Stvarno misli na mene! reče Momo sama sebi. Onda ustade i pođe za kornjačom. Samo ti idi! reče tiho. Slijedim te. I, koračić po koračić, hodala je Momo za kornjačom, koja ju je polako, veoma polako, izvela iz kamenog kruga i onda krenula put grada. DESETO POGLAVLJE Divlja potjera i spokojan bijeg Stari se Beppo na svome škripavom biciklu vozio kroz noć. Žurio je koliko je god mogao. U uhu su mu svaki čas odzvanjale riječi sivog suca Postarat ćemo se mi za to čudnovato dijete... Možete biti uvjereni, optuženi, da nam to dijete više neće nanositi nikakve štete... za to ćemo se pobrinuti svim sredstvima... Nema sumnje, Momo je bila u velikoj opasnosti! Morao je odmah k njoj, morao ju je upozoriti na sive i zaštititi je od njih premda nije znao kako. Ali snaći će se već nekako, mislio je. Snažno je pritiskao pedale, sijeda kosa mu je lepršala na vjetru. Do amfiteatra je bio još dug put.

Cijela ruševina bijaše jarko osvijetljena farovima brojnih elegantnih sivih automobila koji je bijahu opkolili sa svih strana. Mnoštvo sive gospode jurilo je goredolje po travom obraslom stepeništu i pretraživalo svaki kutak. Najzad otkriše i rupu u zidu, iza koje se nalazila Momina soba. Nekoliko njih uzveraše se unutra, pogledaše pod krevet, zaviriše čak i u zidanu peć. Zatim iziđoše van, otresoše fina siva odijela i slegnuše ramenima. Ptičica je odletjela, reče jedan. Pa to je sramota, razmišljao je drugi, da djeca noću skiću unaokolo, umjesto da spavaju u svojim krevetima. To mi se uopće ne sviđa, izjavio je treći. Meni to izgleda kao da ju je netko pravovremeno upozorio. Nezamislivo! reče prvi. Dotični je onda za našu odluku morao znati prije nas samih! Siva gospoda pogledaše unezvjereno jedan drugog. Ako je dotični zaista upozorio djevojčicu, razmišljao je treći, onda ona zasigurno više nije u blizini. Nastavimo li tražiti ovuda, samo ćemo beskorisno gubiti vrijeme. Imate li bolji prijedlog? Po mom mišljenju, morali bismo odmah obavijestiti Središnjicu, kako bi izdala naredbu za Veliku potjeru. Središnjica će nas prvo pitati jesmo li zaista temeljito pretražili okolicu, i to s pravom. E pa, dobro, reče prvi sivi gospodin, hajdemo onda prvo pretražiti okolicu. Ali ako djevojčica u međuvremenu dobije pomoć od dotičnog, onda pravimo veliku grešku. Smiješno! otrese se ljutito na njega drugi. U tom slučaju Središnjica još može narediti Veliku potjeru, i svi raspoloživi agenti će sudjelovati u lovu. Dijete nema ni najmanju šansu da nam utekne. A sada na posao, gospodo! Znate što je na kocki. Te su se noći mnogi ljudi u okolici čudili zašto buka automobila koji su tutnjili unaokolo nikako nije htjela prestati. Čak su i najmanje sporedne uličice i kvrgavi zemljani putevi do zore bili ispunjeni tutnjavom kakva se inače čula samo na velikim prometnicama. Ljudi nisu mogli oka sklopiti. U to je doba mala Momo, vođena kornjačom, polako lutala kroz veliki grad, koji sada više nije spavao, čak ni u ovo kasno doba noći. Ljudi su u gomilama neumorno jurili i žurili, nestrpljivo gurali jedan drugog u stranu, sudarali se ili jedan za drugim kaskali u beskrajnim

Momo. Tako uopće nisu morale žuriti ili se zaustavljati kako bi pričekale. pokrivač i madrac strgnuti s kreveta. I Momo se čudila kako je moguće ići tako polako. promrmlja. gurali se prolaznici. Što je brže mogao izvera se van i s uganutim stopalom došepa do bicikla. Presijecale su široke trgove i blještavo osvijetljene ulice. pod slabim svjetlom biciklističke svjetiljke. Moram naći Gigija! Nadam se da ću pronaći šupu u kojoj spava. spotaknu se i uganu nogu. vječito prekrcani. ali nitko nije obraćao pažnju na dijete s kornjačom. zapazio je. Kad je Beppo Čistač Ulica napokon stigao do starog amfiteatra. nitko na njih nije naletio. gdje je vladao mrkli mrak. Drhtavim prstima upali šibicu i osvrnu se unaokolo. Beppo proguta knedlu. Na fasadama kuća palile su se svijetleće reklame. Kroz rupu se uzvera unutra. Došao sam prekasno. I što ću sad? Što da radim? U tom trenu šibica mu opeče prste. o bože moj. ne dođe do krađe još upotrebljivih automobilskih dijelova. između njih su tutnjili ogromni autobusi. obasipale krkljanac svojim šarenim svjetlom i opet se gasile. on je baci i ostade u mraku. koja sve to još nikada prije nije vidjela. Beppo je znao da Gigi odnedavno zarađuje nekoliko dodatnih novčića tako što svake nedjelje provodi noć u šupi u kojoj se čuva alat jedne radionice za rastavljanje starih automobila. A Mome nije bilo. kao što je ranije često bivalo. Na kolnicima su se tiskali automobili. a ipak tako brzo napredovati.kolonama. grlo mu je bilo suho. Tu je imao zadatak paziti da opet. Beppo se ugrize za usnu i potisnu promukli jecaj koji mu se u tom trenutku spremao rasparati grudi. Stolić i obje stolice načinjene od dasaka sanduka bili su prevrnuti. Njih dvije se ni u jednom trenutku nisu morale nekome ukloniti s puta. već su je odveli. hodala je za kornjačom kao u snu. Izgledalo je kao da kornjača sa sigurnošću unaprijed zna kuda i u kom trenutku nijedan auto i nijedan pješak neće krenuti. nijedan automobil nije zbog njih morao zakočiti. Momo! šapnu prvo. iza i ispred njih bijesno su jurili automobili. ali širom otvorenih očiju. još prije nego je sišao s bicikla. Pustio je da mu bicikl padne u travu i pojurio k rupi u zidu. . a onda još jednom glasnije zazove Momo! Odgovora nije bilo. Moram naći Gigija! ponavljao je sebi u bradu. Moju su malu djevojčicu već odveli. Skoči na njega i pojuri. slika Bože moj. svu silu tragova guma oko ruševine.

Gigi se prvo ukipi i utiša. i kako Mome tamo više nema. on ipak nije mogao govoriti brže. Znao sam da neće dobro završiti. ako oni . Prvi put u njegovu životu jedna se priča razvijala dalje bez njega. Gigijevo je lice polako izgubilo svu boju. Beppo. Slutio sam od početka. osamostalila se. boreći se za zrak. biti da je Momo naprosto izašla malo prošetati. Još nemamo pojma ni gdje uopće tražiti Momu. I ispriča sve što je doživio o prijekome sudu na gomili smeća. A strgnut madrac? Pa dobro. ne budi lud! Siva gospoda su stvarnost! Moramo nešto učiniti. odgovori Gigi izvlačeći se. eto. i to odmah! Smiri se. Ne možeš to učiniti! Pomisli. Naravno. potrajalo je neko vrijeme dok je sve ispričao jer.Kad je Beppo konačno našao šupu i šakom zalupao na vrata. Ali onda prepozna Beppov glas i otvori. Momo. Gigi. A što ako su je ipak našli? vrisnu Beppo. Osjećao se kao da mu je iznenada izmaklo tlo pod nogama. moramo joj pomoći! Ali kako? Kako? Dok je Beppo govorio. odgovori Beppo dašćući. ali nije dobro. Idem u policiju. Tko ti kaže da je pronašao Momu? Možda je otišla prije toga. na svoj ležaj. Naravno da ćemo nešto poduzeti. Ali moramo dobro razmisliti. sav zbunjen. Što onda? Uhvati mlađeg prijatelja za revere i protrese ga. procijedi Beppo. Hoću reći za sada možda još nemamo razloga za toliku brigu. sad su se osvetili. Oteli su Momu! O bože. o tragovima guma oko ruševine. Jednom je čak cijela tri dana i tri noći lunjala po okolici. Budi razuman! viknu Gigi užasnut. zaboga. Beppo. Momo? Što se dogodilo? Još ne znam. usprkos strahu i brizi za Momo. Do tog trena za njega je sve bilo velika igra. Što se. zbiva? zakuka on uplašeno. i sva mašta ovoga svijeta nije je mogla vratiti natrag! Osjećao se kao oduzet. promuca Gigi uplašeno. također. Uzimao je stvar toliko ozbiljno koliko i svaku igru i svaku priču ne misleći na posljedice. I. Gigi. procijedi. za slučaj da ima posla s kradljivcem autodijelova. Beppo pusti Gigija. poče on nakon nekoliko trenutaka. Znaš što. Inače ne bi sve bilo pretraženo i prerovano. A tragovi guma? upita Beppo razljućen. Radi ona to ponekad. Mrzim kad me se ovako divljački trgne iz sna. moglo bi. Momi se dogodilo nešto strašno! Što kažeš? upita Gigi i sjede. završi on priču. pretpostavimo da je netko i bio.

da bismo u svakom slučaju trebali pričekati do sutra ili prekosutra prije nego što išta poduzmemo. nastavi Gigi. kroz podvožnjake. kornjačo. Ma naravno. Ali dotle će vjerojatno već odavno sve biti u redu i sve troje ćemo se smijati zbog cijele ludorije. Jednostavno ne znam što da radim. Misliš? promrmlja Beppo. Cijelu je noć mislio na sivu gospodu. U svim ulicama vrvjelo je od sivih prilika sjedile su na krovovima i kanalizacijskim šahtovima. Pa i ne bojim se. Sve će biti dobro. a ti joj navučeš policiju na vrat. neupadljivo su nadzirale željezničke postaje i aerodrom. Put kojim ju je kornjača vodila bivao je sve čudniji i zavojitiji. kamo me zapravo vodiš? Njih dvije upravo su prolazile kroz neko mračno stražnje dvorište. kojega je odjednom svladao olovni umor. kako bi se ohrabrila. a nekoliko puta čak i kroz podrume. Beppo se skljoka na stolicu pored stola i pokri lice rukama. No ona je to više rekla sebi samoj. Ne bih volio biti u tvojoj koži kad te ona posljednji put pogleda. predlagao je Gigi. I prvi put u njegovu tako bezbrižnu životu obuze ga strah. kapije i trijemove. a tamo su na prozorima rešetke! To želiš učiniti našoj Momi? Ne. upita Momo. preko mostova. Pomože mu da legne i uvi mu stopalo mokrom maramom. Taj je dan za starca bio malo prenaporan. mrmljao je Beppo i bespomoćno zurio preda se.krenu u potragu i stvarno nađu našu Momu! Znaš li što će onda s njom učiniti? Znaš li. Iz središnjice Štedionice vremena izdana je naredba za Veliku potjeru. Beppo? Znaš li kamo dospijevaju djeca bez roditelja koja skiću naokolo? Strpaju ih u dom. odgovori Gigi i skide cipelu s Beppovog uganutog stopala. Ali djevojčicu Momu nisu našli. reče blago. Ako se ni do tada ne vrati. Ali što ako je ona ipak u nevolji? Ali. Kad vidje da je Beppo zaspao. Ali zaspati nije mogao. razmisli što ako nije. Svi agenti u velikom gradu primili su naređenje da prekinu svaku drugu djelatnost i posvete se isključivo potrazi za djevojčicom Momom. Prolazile su kroz vrtove. možemo otići u policiju. jer ipak ju je malo zeblo oko srca. što ako stvarno samo malo lunja. neću. Ja mislim. Hej. sve će biti dobro. jednostavno ne znam. NE BOJ SE! stajalo je na kornjačinim leđima. reče Momo kad je pročitala. uzdahnu pa i sam leže na pod stavivši jaknu pod glavu kao jastuk. stenjao je. . autobuse i tramvaje ukratko. bilo i je posvuda.

Dobro. ili prije odasvud istodobno. Taj polumrak nije sličio ni na jutro ni na večer. Kuće u gradskoj četvrti u kojoj su se sada nalazile postajale su sve sivije i oronulije. a opet se činilo da ne dolazi niotkuda. i sada točno unaprijed znala gdje i kada će iskrsnuti progonitelji. Kako je to moguće? To se i sami pitamo. To je bila svjetlost koja je obrise svih stvari isticala vrlo jasno i oštro. Ponekad bi siva gospoda već trenutak kasnije prošla onuda gdje su njih dvije upravo bile. obrubljivale su ulice pune rupa u kojima se skupljala voda. Kućerine sa stanovima za iznajmljivanje. Sreća što već znam dobro čitati. činilo se. Opet smo joj izgubili trag. Očigledno ipak postoji. Takav dio grada ne postoji. U središnjicu Štedionice vremena stigla je vijest da je djevojčica Momo viđena. imate li je? Nemamo. koje su bacali čak i najmanji kamenčići na ulici. Momo je prvo mislila da sviće ali to čudnovato svjetlo pojavilo se tako iznenada. A dijete se kretalo prema tom rubu. Ali nijednom se nisu sreli. ali nije bio ni dan. korak po korak slijedila kornjaču na njenom naizgled tako zamršenu putu. a od ljudi ne bijaše ni traga. pružale su se u sasvim različitim smjerovima. ali se držala upute. tvrdila je središnjica. ne sluteći ništa. odjednom kao da ju je zemlja progutala. Kao što je prije znala naći svoj put kroz ulični promet. Ovdje je sve bilo mračno. Ali ona to nije ni slutila i zato je strpljivo. točnije rečeno u trenutku kad su skrenule u tu ulicu. Na maloj udaljenosti prolazile su tri tamne prilike. Ovdje više nije bila noć. s kojih je otpadala žbuka. kao da je ono drvo . Nešto tu nije u redu. zasjao je. To je dio grada koji nam je potpuno nepoznat. kao kakav svijetleći znak upozorenja. natpis TIHO! Momo nije razumjela zašto. Poduzmite gonjenje! Morate je uhvatiti po svaku cijenu! Jeste li razumjeli? Razumjeli! stiže pepeljastosivi odgovor. Gdje ste se nalazili kad ste je vidjeli? Baš to i je čudno. ne čini ti se? Na kornjačinom oklopu. kornjača je.Da je Momo znala da je prati i traži čitava vojska sive gospode. Što? vrisnu središnjica. Jer duge crne sjene. vjerojatno bi se još više bojala. glasio je odgovor. I to je bilo dobro. reče Momo. To je kako bi se reklo kao da ta četvrt leži na samom rubu vremena.

otkrio je Momu kada je skretala u ulicu s bijelim kućama. A djevojčica Momo je iščezla negdje u daljini među snježnobijelim kućama. Iza prozora su ležale crne sjene. odgovori prvi. već da bi služile nekom drugom tajanstvenom cilju. To je bilo sve. Ne shvaćam. Momo se čudila što su stigle ovamo tako brzo. Gotovo je! reče jedan od gospode. No Momo je nekako imala osjećaj da te kuće nisu ni sagrađene da bi se u njima stanovalo. Jedan od njih. tako da se nije moglo vidjeti stanuje li tamo uopće itko. ne samo bez ljudi nego i bez pasa. siva gospoda proklinjući poiskakaše iz kola i pokušaše pješice stići Momu. Vozači su pritiskali gas. usput rečeno. Sva gospoda koja su sudjelovala u gonjenju objesiše glave i posjedaše na hladnjake i branike svojih automobila. negdje u labirintu praznih. morali zaustaviti. koji je sjedio u prvim kolima. elegantni automobili s blještavim farovima jurili su izlokanom ulicom. Na veliku kockastu postolju od crna kamena stajalo je ogromno bijelo jaje. Već sasvim. ptica. U svakome je sjedilo po nekoliko sivih. Ulice su bile potpuno prazne. kotači su cviljeli. A i spomenik je. Mislite da će nas izvesti pred sud? Pa pohvaliti nas sasvim sigurno neće. Ali i kuće su bile drugačije od svih koje je Momo ikada vidjela. Sve je izgledalo nepokretno i kao zatvoreno u staklu. sasvim daleko. Bile su gotovo blještavobijele. razmišljao je drugi. zašto se nismo mogli pomaknuti s mjesta. a onaj spomenik onamo sprijeda. u kojoj je počinjala čudesna svjetlost. No kad stigoše do tog ugla. automobila. to su manje napredovali. Izvan tog čudnog dijela grada. Nije se pokretao ni dašak vjetra. iscrpljeni. dogodi se nešto sasvim neshvatljivo. izgledao sasvim čudno. uznapredovali desetak metara. Trčali su izobličenih lica i kad su se na kraju. snježnobijelih . I što su više ubrzavali. premda je kornjača hodala još sporije nego prije. Kad to uočiše. pitanje je samo hoće li nam to uvažiti kao olakotnu okolnost za naš neuspjeh. sve u svemu. bili su. ova kuće zdesna. otprilike kao da stoje na pokretnoj traci koja se kreće u suprotnom smjeru. Ni ja. koju su još mogli razaznati u velikoj daljini. Više im se nije žurilo. Sad je više nećemo uhvatiti. ali automobili su vozili u mjestu.tamo bilo osvijetljeno slijeva. Automobili se iznenada nisu mogli maknuti s mjesta. tamo gdje je bila noć.

poput sedefa. doksata i terasa. Momo ju je slijedila i iznenađeno zastade. začudo. Momo je koračala za kornjačom. ukratko živjela je natraške! Najzad udari o nešto čvrsto. Momo podiže pogled na ploču s imenom ulice. Kornjača ponovo zađe za jedan ugao. Ovo neću savladati! povika najzad kornjači. I sve se to nježno presijavalo u svim bojama. bogato ukrašena figurama. Ipak. bile su prekrivene morskim travama i algama i obrasle školjkama i koraljima. čekaj me! viknu Momo.ulica i trgova. sićušnu. Malo se uplaši. a ponekad je i puzala četveronoške. dok je tako hodala natraške. jer . koja je visila na zidu baš iznad nje. a kornjača je usprkos tome daleko odmakla. izgleda da ju je kornjača čula. Kad se okrenu. Na njenoj su se sredini nalazila velika zelena vrata. Zapravo bi se prije mogla nazvati uskom uličicom. koja je činila njen kraj i stajala poprijeko u odnosu na ostale. Ova uličica vodila je do jedne jedine kuće. I odjednom je napredovala bez ikakvih teškoća. Kad je konačno sjela pred Momu. I upravo zato što su hodale tako sporo izgledalo je da ulica pred njima klizi. i već je bila pred posljednjom kućom. pa su sada izvađene. Bila je od bijela mramora i na njoj je zlatnim slovima pisalo ULICA NIKAD Momo je na promatranje i sricanje potrošila samo nekoliko trenutaka. osjećala se kao da je pod vodom i mora se boriti s nekom snažnom strujom ili s nekakvim snažnim vjetrom koji nije moguće osjetiti. Kornjačo. Kuće koje su se s lijeve i desne strane tiskale jedna uz drugu izgledale su kao same male palače od stakla. vidje da stoji pred onom posljednjom kućom koja je poprijeko zatvarala ulicu. ali koji je naprosto otpuhuje unatrag. ali kada je ušla u ulicu Nikad. da zgrade lete pored njih. osjećati natraške. No ono što se pri tom s njom dogodilo bilo je krajnje čudnovato. jer je zastala i osvrnula se. Okrenu se i pođe natraške. Pomozi mi nekako! Kornjača se polako vrati. na njenom se oklopu pojavi savjet HODAJ NATRAŠKE! Momo pokuša. disati natraške. Ta ulica je pružala sasvim drugačiji prizor od svih dotadašnjih. ali. pune tornjića. koju je. Kao da su nepojmljivo dugo stajale na dnu mora. Momo je htjela poći za njom. vidjela kako sjedi na kraju ulice. počela je i misliti natraške. nije mogla čuti vlastiti glas. kretala se držeći se za izboje na zidovima. gotovo do kraja uličice. Odupirala se zagonetnom pritisku okrenuvši se bokom prema njemu. Naime.

Jedan kraj drugog sjedili su za dugim konferencijskim stolom. To može značiti samo da se pojavila najveća moguća opasnost. STIGLE SMO! stajalo je na kornjačinu oklopu. veoma dugu hodniku. U velikoj dvorani za sjednice vijećala su siva gospoda iz uprave. tako dugim da je izgledao kao da se proteže u beskonačnost. Na kraju hodnika životinja stade pred jednim veoma malim vratašcima. a golema se vrata zatvore uz tihu tutnjavu. Izgledalo je kao da oni pridržavaju strop. velikima taman toliko da je Momo sagnuvši se mogla proći kroz njih. Kao i uvijek. JEDANAESTO POGLAVLJE Kad zli od lošeg naprave najbolje. koja je pred njom gmizala dugim hodnikom. oba su se vratna krila već polako počela zatvarati. prekrivena figurama.. Hoću li ih uopće moći otvoriti? dvojila je Momo. netom što je pročitala. jer je iznad vrata ugledala još jedan natpis KUĆA NIGDJE Kako Momo nije znala baš brzo čitati. zaključivali su drugi. zvonjenje i udaranje. Kad se vratašca otvoriše. gledana odatle. Momo čučnu i tik pred nosom vidje na malim vratima pločicu s natpisom MAJSTOR SECUNDUS MINUTIUS HORA Momo duboko udahnu i odlučno pritisnu malu kvaku..su vrata od zelena metala. iznutra se začu mnogoglasno muzikalno tiktakanje i brujanje. zaključivali su jedni. slika Momo je hodala za kornjačom. Dijete pođe za kornjačom. Lijevo i desno stajali su u pravilnim razmacima kameni kipovi nagih muškaraca i žena. svaki je od njih uza se imao svoju olovnosivu aktovku i pušio svoju malu sivu . Brzo šmugnu unutra. Ovdje više nije bilo ni traga onoj tajanstvenoj protustruji. Sada se nalazila u visoku. sada odjednom izgledala ogromna. To može značiti samo da su otkrivene neslućene nove mogućnosti stjecanja vremena. U pepeljastosivu svjetlu beskrajnih glavnih i sporednih hodnika kretali su se agenti Štedionice vremena hitro i nečujno poput sjena i uzbuđeno jedan drugom došaptavali novosti sva gospoda iz uprave sastala su se na izvanrednom zasjedanju. Momo je još trenutak ostala na mjestu. a vratašca se za njima zatvoriše. Ali u istom se trenu oba vratna krila otvoriše.

cigaru. Odložili su jedino okrugle krute šešire pa se sada moglo vidjeti da svi imaju ćele sjajne poput ogledala. Raspoloženje ako se u vezi s ovom gospodom uopće može govoriti o nečem takvom kao što je raspoloženje bilo je u znaku opće potištenosti. Ustade predsjedavajući koji je sjedio na čelu dugog stola. Žamor zamre i dva beskrajna niza sivih lica okrenuše se k njemu. Gospodo, poče on, naš je položaj ozbiljan. Primoran sam da sve vas bez oklijevanja upoznam s gorkim, ali neumoljivim činjenicama. Za lov na djevojčicu Momu angažirali smo skoro sve naše raspoložive agente. Taj lov trajao je ukupno šest sati, trinaest minuta i osam sekundi. Svi angažirani agenti morali su pri tom nužno zapostaviti osnovnu svrhu svoga postojanja pribavljanje vremena. Uz ovaj gubitak ide još vrijeme i koje su, tijekom potrage, utrošili sami agenti. Iz obje ove negativne stavke izlazi gubitak vremena koji, prema sasvim točnim proračunima, iznosi tri milijarde sedam stotina trideset osam milijuna dvije stotine pedeset devet tisuća sto četrnaest sekundi. Gospodo, to je više negoli cijeli jedan ljudski život! Uvjeren sam da ne moram ni objašnjavati što to za nas znači. Načinio je pauzu i širokim pokretom pokazao na ogromna čelična vrata koja su se nalazila u zidu na čeonoj strani dvorane. Na sebi su imala mnoštvo brava, onih koje se otvaraju ključem i onih na kombinacije brojeva. Naša skladišta vremena, gospodo, govorio je on povišenim glasom, nisu neiscrpni! I da se lov barem isplatio! Ali riječ je o sasvim beskorisno protraćenom vremenu! Djevojčica Momo nam je umakla! Gospodo, tako nešto nam se jednostavno više ne smije dogoditi. Ja ću se ubuduće najodlučnije suprotstaviti svakom daljnjem pothvatu koji bi nas ovoliko stajao. Mi moramo štedjeti, gospodo moja, a ne rasipati! Ja vas, dakle, molim, da sve buduće planove krojite u skladu s ovim. To je sve što sam želio reći. Hvala. On sjede izbacujući debele oblake dima. Kroz redove se pronese uzbuđeno šaputanje. Tad se podiže drugi govornik na suprotnom kraju duge ploče i sva se lica okrenuše k njemu. Gospodo, reče on, svima nama dobrobit naše Štedionice vremena podjednako leži na srcu. No čini mi se da je sasvim nepotrebno uznemiravati se zbog svega ovoga i od toga praviti katastrofu. Katastrofe nema. Mi svi znamo da naša skladišta vremena sadrže tako bogate zalihe da nas ni višestruko veći gubitak od pretrpljenog ne bi

mogao ozbiljno ugroziti. Što za nas predstavlja jedan ljudski život? Malenkost, zaista! No ipak se slažem s našim uvaženim Predsjedavajućim da se nešto slično ne bi smjelo ponoviti. Ali slučaj kakav smo imali s djevojčicom Momom sasvim je jedinstven. Nešto slično se do sada nikad nije zbilo i vrlo je malo vjerojatno da će se ikada više dogoditi. I na kraju, naš nas je Predsjedavajući s pravom prekorio što nam je djevojčica Momo umakla. No što smo drugo uopće željeli nego to dijete učiniti bezopasnim? E pa, to je sad u potpunosti postignuto. Djevojčica je iščezla, pobjegla iz područja vremena! Oslobodili smo je se. Mislim da s tim rezultatom možemo biti zadovoljni. Govornik sjede samozadovoljno se smješkajući. Tu i tamo mogao se čuti slabašan pljesak. Onda se podiže treći govornik, koji je sjedio negdje pri sredini dugog stola. Bit ću kratak, objavi on mrzovoljna lica. Riječi umirenja, koje smo upravo čuli, smatram neodgovornima. To dijete nije obično dijete. Mi svi znamo da ono ima sposobnosti koje za nas i za našu stvar mogu biti krajnje opasne. To što je cio slučaj do sada jedinstven, ni u kom slučaju ne dokazuje da se neće ponoviti. Moramo biti budni! Ne smijemo se opustiti prije nego što to dijete bude u našoj vlasti. Jedino tako možemo biti sigurni da nam ono više neće nanositi štete. Jer, kako je napustilo područje vremena, tako se u svakom trenutku može i vratiti. I vratit će se! Govornik sjede. Ostala gospoda iz uprave uvukoše glave i sjeđahu pogureno. Gospodo, uze riječ četvrti govornik, koji je sjedio preko puta trećem, oprostite, ali moram vam jasno i glasno reći neprestano obilazimo oko vruće kaše. Moramo pogledati u oči činjenici da se u ovu stvar umiješala neka čudna sila. Proračunao sam sve mogućnosti. Vjerojatnost da jedno dijete, rođeno od ljudi, živo i vlastitom snagom napusti područje vremena iznosi točno 142 milijuna. Drugim riječima, to je praktički isključeno. Uzbuđeni žamor prođe redovima članova uprave. Sve ukazuje na to, nastavi govornik, pošto se žamor stišao, da je djevojčici Momi netko pomogao da umakne našoj potjeri. Svi znamo o kome govorim. Riječ je o onom takozvanom majstoru Hori. Pri spominjanju ovog imena većina sive gospode se trže kao da ih je netko udario, drugi skočiše i počeše vikati snažno gestikulirajući. Molim vas, gospodo! povika četvrti govornik raširenih ruku. Lijepo vas

molim da se obuzdate. Znam isto toliko dobro kao i svi vi da ovo ime kažimo to tako nije baš pristojno spominjati. To i mene košta samosvladavanja, ali mi želimo i moramo stvari gledati jasno! Ako je taj takozvani pomogao djevojčici Momi, on za to ima svoje razloge. A ti razlozi, to je bar jasno, upereni su protiv nas. Ukratko, gospodo, moramo računati s tim da taj takozvani neće samo poslati dijete natrag, već da će ga i naoružati protiv nas. To će onda za nas biti smrtna opasnost. Mi, dakle, moramo biti spremni ne samo još jednom žrtvovati vrijeme jednog ljudskog života, ili čak i više njih ne, gospodo, mi moramo, bude li neophodno, uložiti sve, ponavljam sve! Jer nas, u tom slučaju, svaka štedljivost može prokleto skupo stajati. Vjerujem da razumijete što mislim. Uzbuđenje među sivom gospodom je raslo, svi su govorili uglas. Peti govornik skoči sa stolice divlje mlatarajući rukama. Mir, mir! vikao je. Gospodin koji je govorio prije mene ograničio se, na žalost, na to da nagovijesti svakojake katastrofalne mogućnosti. No očigledno je da on ni sam ne zna što nam je činiti protiv toga! Kaže da moramo biti spremni na sve žrtve dobro! Moramo biti krajnje odlučni dobro! Ne smijemo štedljivo postupati s našim zalihama dobro! Ali sve su to ipak samo prazne riječi! Ta on nam mora reći što stvarno možemo učiniti! Nijedan od nas ne zna čime će onaj takozvani djevojčicu Momu naoružati protiv nas! Suočit ćemo se s jednom nama posve nepoznatom opasnošću. To je problem koji moramo riješiti! Buka u dvorani pretvori se u metež. Svako je vikao ne slušajući ostale, jedni su udarali šakama po stolu, drugi su prekrili lice rukama panično raspoloženje sve ih je zahvatilo. Šesti govornik s mukom privuče pozornost. Ali, gospodo, reče on neprestano ušutkavajući ostale dok najzad nije nastupila tišina, ali, gospodo, moram vas ipak zamoliti da sačuvate pribranost duha. To je sada najvažnije. Hajde da mirno pretpostavimo da će se djevojčica Momo naoružana čime god vratiti od onog takozvanog. To ipak ne znači da se osobno moramo upuštati u borbu. Mi za takav susret nismo naročito dobro pripremljeni to nam upečatljivo predočava tužna sudbina našeg u međuvremenu dokinutog agenta BLW553c. No to čak nije ni potrebno. Pa mi imamo dovoljno pomagača među ljudima! Ako njih iskoristimo na neupadljiv i spretan način, gospodo, moći ćemo i djevojčicu Momu i opasnost vezanu za nju izbrisati s lica zemlje a da se sami i ne pojavimo. Takav postupak bio bi štedljiv, za nas bezopasan i nesumnjivo efikasan.

mi neprestano razmišljamo samo o tome kako da se riješimo djevojčice Mome. dragi moj. Vjerojatno bi odmah bio prihvaćen da se na gornjem kraju stola za riječ nije javio sedmi govornik. ne bismo držali! Razumije se da bismo. umirivao ga je govornik. da je to dijete odista našlo put k takozvanom. minute i sekunde. Ne! Jednim ćemo udarcem imati u svojoj vlasti cjelokupno vrijeme svih ljudi! Tko posjeduje vrijeme ljudi ima neograničenu moć. da tako puštamo da nam umakne jedna velika.. U dvorani je zavladala grobna tišina. naravno. Siguran sam da bismo s njim vrlo brzo bili gotovi. put koji mi od početka uzalud tražimo! Dijete bi ga. Obećanje. to će nas stajati čitavo blago! Ipak neće. dakle. Poslovica kaže Ako nekoga ne možeš pobijediti. Čini mi se. Priznajmo slobodno da nas na to nagoni strah. Pomišljam. Jer ako su naše namjere s njom nečasne. to ne mogu trpjeti! Ako joj zaista damo vremena koliko ona želi. gospodo moja. Ali strah je loš savjetnik. da čujemo! viknu nekoliko glasova. ponuditi nešto što će je primamiti. zašto ne pokušamo privući djevojčicu Momu na našu stranu? Da čujemo. na to da joj obećamo onoliko vremena koliko želi. razumije se. ali pomislite samo . nastavi govornik. Taj se prijedlog svih dojmio.Uzdah prođe kroz gomilu članova uprave. kojega se. Ali u tom slučaju. u svako doba moglo ponovo naći i moglo bi nas tim putem povesti! A tada bismo takozvanog udesili onako kako samo mi to znamo. naime. povika jedan. Gospodo. umiješa se u raspravu deveti govornik. ona će to osjetiti. nećemo više morati s mukom zgrtati sate. koju svi hoćete ukloniti. Gospodo. Svoj ćemo joj plan. E pa. morali bismo joj. odgovori deveti govornik i nasmija se ledeno. jedinstvena prilika. sprijatelji se s njim. otvoreno priopćiti. to bi bio jedan stalni mali gubitak. Ne. ona nikad neće pristati na suradnju! To je nezamislivo! U to ne bih bio baš toliko siguran. A kada napokon budemo sjedili na njegovome mjestu. naravno. recimo. upade u riječ drugi. ne. povika predsjedavajući i lupi rukom o stol. promislite! A u tome nam može koristiti djevojčica Momo. da djevojčici Momi nije moguće slagati! Sjetite se samo agenta BLW552c! Svaki od nas pretrpio bi istu sudbinu! A tko govori o laganju? odgovori govornik. Ali vi znate. viknu drugi gestikulirajući. Koliko može potrošiti jedno jedino dijete? Svakako. poče on.. Objasnite to preciznije! Jasno je i očigledno.

slika DVANAESTO POGLAVLJE . vrtimo se u krugu. I sami vidite. što bi bilo od nje kad naprosto ne bi bilo nikoga tko bi s njom podijelio to vrijeme? Budući da djevojčica neće dobrovoljno podržati naše planove. Kladim se na tisuću godina protiv jedne desetinke sekunde da će nas odvesti znanim joj putem samo da ponovno dobije svoje prijatelje. pojavit ćemo se mi i postaviti svoje uvjete. Imao bih jedan prijedlog. Onda će sirota mala Momo ostati sasvim sama. Razmislite o ogromnim prednostima. prokletstvo! Prije ili kasnije. odgovori deveti govornik. međutim. odobri predsjedavajući. koja su tako utučeno zurila preda se. dragi moj. trebalo bismo se jednostavno pozabaviti njenim prijateljima. A zašto? Jednostavno zato što ta djevojčica. a pljesak odjekivaše beskonačnim glavnim i sporednim hodnicima tako da je zvučalo kao da se odronjava kamenje. Nema svrhe potkupljivati je nečim što posjeduje u izobilju. prijavi se deseti govornik. Ona voli svoje vrijeme poklanjati drugima.što bismo za to dobili! Vrijeme svih ljudi! Ono malo što bi Momo potrošila knjižili bismo kao troškove. O tome i je riječ. Uzdah razočaranja prođe kroz duge redove članova uprave. Trijumfalan. Gospodin se blago nakloni predsjedavajućem i nastavi Ta djevojčica upućena je na svoje prijatelje. podigoše glave. poput oštrice noža tanak smiješak. bio im je na usnama. Zapljeskaše. A tu je onda i poduža lista djece koja stalno odlaze k njoj. gospodo. S vašim dopuštenjem? Imate riječ. na žalost. Siva gospoda. ona to više neće moći podnijeti. Što će joj tada značiti sve njeno vrijeme? Teret. Promislimo. On iz svoje aktovke izvadi fascikl i otvori ga Riječ je. i ovako i onako ima vremena koliko god želi. gospodo! Govornik sjede dok su svi razmišljali o prednostima. reče predsjedavajući umornim glasom. Ali. o izvjesnom Beppu Čistaču Ulica i nekom Gigiju Vodiču Stranaca. nije to neka velika stvar! Sve te osobe ćemo od nje odvojiti na takav način da ona više neće moći do njih. moja gospodo. Usprkos tome. prije svega. A tada. Onda joj to moramo najprije oduzeti. reče najzad šesti govornik. Ne možemo doći do djeteta. to ne ide.

Stalno je neki od tih satova zvonio ili neka kukavica kukala. Mjesecom i zvijezdama. staklenih i satova koje je pokretao pljuskavi vodeni mlaz. i stajali satovi. već neko ravnomjerno šumorenje. ženica i čovječuljak. potjecalo je od bezbrojnih satova svih oblika i veličina. promatrao kornjaču što je sjedila pred njim na podu. iznad još jedna. na zlatnim zidnim konzolama i u beskrajnim regalima. opet si ovdje. Oni su stajali i ležali na dugim stolovima. Na zidovima su visile sve vrste satova s glasom kukavice i drugačijih. ležali.Momo stiže onamo odakle dolazi vrijeme Momo je stajala u najvećoj dvorani koju je ikada vidjela. Baš ih je htjela malo kvrcnuti prstom da vidi hoće li se od toga pokrenuti. Ta dvorana bila je veća od najveće crkve i najprostranije kolodvorske zgrade. . starog gospodina srebrnobijele kose koji je. običnih limenih budilica. i malih i velikih planetarija sa Suncem. Ali to nije stvaralo neugodnu buku. jedno drugome pružali ruku za ples. jer svaki je od tih satova pokazivao drugo vrijeme. I svuda su visili. Kasiopeja! Zar mi nisi dovela malu Momu? Dijete se okrenu i u jednoj uličici od samostojećih satova ugleda otmjenog. pa još jedna. s utezima i klatnima koja se njišu. Snažni stupovi nosili su strop koji se visoko gore u polutami više naslućivao nego vidio. satova od drveta i kamena. Upravo je stajala pred bogato ukrašenim satom na kojemu su dvije majušne figurice. čija su se klatna žustro bacakala lijevodesno. onih što su išli sporo i dostojanstveno i drugih. U sredini dvorane uzdizala se šuma samostojećih satova. u staklenim vitrinama. sunčanih satova. Bilo je tu sićušnih džepnih satova ukrašenih dragim kamenjem. pješčanih satova. kad iznenada začu prijazan glas A. Nosio je dug. zvonjenje i udaranje koje je Momo čula ulazeći. satova s lutkicom koja pleše. U visini prvog kata cijelu je dvoranu opasivala galerija na koju su vodile zavojite stepenice. sagnuvši se. kao ljeti u šumi. Tisućostruko brujanje i tiktakanje. Još više nalazila se druga galerija. počevši od običnih sobnih samostojećih satova sve do golemih satova kakvi se ugrađuju u tornjeve i zvonike. Momo je hodala i širom otvorenih očiju promatrala sva ta čuda. Zlatna svjetlost koja je prožimala ovaj neizmjerni prostor dolazila je od bezbrojnih svijeća koje su bile postavljene na sve strane i čiji je plamen gorio tako nepomično kao da su obojene svijetlećim bojama i ne moraju trošiti vosak da bi sijale. Prozora nije bilo. Bilo je tu i satova u obliku kugle koji mjere svjetsko vrijeme i pokazuju koliko je sati u svakoj točki na zemlji.

općenito uzevši. mala Momo. za to potreban baš jedan takav sat. ne razumiju u to. nastavi stari gospodin. Na mjestima gdje su se linije presijecale zasvijetlile bi ponekad sićušne točkice. sve do najudaljenijih zvijezda. Oko ručnih zglobova i oko vrata iz kaputa je virila čipka. Ovo je. reče majstor Hora. Iz džepića prsluka izvuče plosnat dijamantima urešen džepni sat i pusti da mu poklopac poskoči. On pouzdano pokazuje rijetke zvjezdane trenutke. osvrtati oko sebe. pa zvjezdani trenuci često prolaze nezapaženo. Možda je. Od srca dobrodošla u kuću Nigdje. uzeo je za obje ruke i srdačno ih protresao. koje su ležale u suprotnim smjerovima jedna iznad druge i polako se okretale. slične onima koje je imao stari Beppo. . bijele čarape i cipele s velikom zlatnom kopčom. Stari gospodin pođe k njoj ispruženih ruku radosno se smiješeći. nego samo dvije fine. ponekad u životu svijeta postoje posebni trenuci. da ti se predstavim. samo što su ove bile od zlata. Što kažeš. Pa naravno! Osobno sam poslao svoju kornjaču Kasiopeju da te dovede. razmišljala je Momo. Momo vidje da na brojčaniku nema ni kazaljki ni brojeva. ustvrdi sa smiješkom i okrenu sat prema njoj. a srebrnobijela kosa bila mu je na potiljku povezana u malu pletenicu. Dobro došla! viknu zadovoljno. Momi se činilo da svakim korakom postaje sve mlađi. Takvu odjeću Momo nikad prije nije vidjela. A što je to zvjezdani trenutak? upita Momo. Ja sam majstor Hora Secundus Minutius Hora. Ali ako postoji netko tko ih prepozna. Kad je najzad stao pred Momu. na sasvim jedinstven način slože svoje djelovanje tako da se može dogoditi nešto što nikada prije nije bilo moguće. i dalje sagnut ka kornjači. već je tu? A gdje je? Izvuče male naočale. ljudi se. Jesi li me stvarno očekivao? upita Momo začuđeno. Ovdje sam! povika Momo. niti će biti moguće ikada kasnije. svilene plave hlače do koljena. izgledao je jedva stariji od nje same. zvjezdani sat. u kojima sve stvari i sva bića. Pa vidiš. Jedan takav upravo je počeo. Stigla si čak neobično točno. na svijetu se događaju velike stvari. i poče se. Na žalost. tanane spirale.zlatom izvezen kaput. I dok je on tako hodao. no netko tko bi bio manja neznalica od nje odmah bi prepoznao modu kakva se nosila prije dvije stotine godina. tražeći. objašnjavao je majstor Hora. Dozvoli.

pa je sad odjednom nosio odijelo kakvo nikada nisu vidjeli ni Momo. Kornjača ih je slijedila. jer to je bila moda kakva će se nositi tek kroz stotinu godina. Ovako je u redu. No sada bih te možda mogao najprije pozvati za stol. Sam sat ne bi nikome koristio. U košarici su ležale zlatnosmeđe. ne misleći ni na što drugo. I ovdje je sve bilo osvijetljeno zlatnom svjetlošću nepomičnih plamenova svijeća. a uz nju odgovarajuće tapecirane stolice. No. gradskom odjelu. U jednom kutu stajali su stolić s izvijenim nogama i starinska sofa. zar ne? reče i namignu Momi. I žemlje s maslacem i medom predstavljale su veliku rijetkost u njenom životu. nadam se da će ti prijati. kad ugleda sada još veće čuđenje u Mominim očima. Momo. Na stoliću je stajao trbušast vrč. Doručak je spreman. Ni ovo? raspitivao se on kod Mome. naravno. što se mode tiče. mala moja gošćo. Nadam se samo da te nisam uplašio. On ponovo zaklopi sat i stavi ga u džep košulje. navali! Momi nije trebalo dvaput reći. I začudo. je zaostajala za njima. On pucnu prstima i za trenutak je pred njom stajao u svečanom odjelu s visokim ovratnikom. Da postoji čokolada koja se može piti. dvije male šalice. nabra čelo i reče O. Imaš za sobom dug put. pokušat ću još jednom. bit će da se to ipak može dokučiti! Čekaj. Ovaj doručak ju je u prvi mah potpuno zaokupio i ona se gostila punih usta. pa ja sam. Čovjek ga mora znati čitati. Staza je kao u nekom labirintu vijugala uzduž i poprijeko i najzad dovela do male sobe koju su tvorile stražnje plohe kućišta nekoliko ogromnih satova. malo zakasnio. u jednoj je zdjelici bio zlatnožut maslac. On je uze za ruku i povede je ravno u šumu satova. hrskave žemlje. Po treći put pucnu prstima i najzad je pred djetetom stajao u običnom. dok je jela. Majstor Hora napuni obje šalice čokoladom iz trbušastog vrča i reče pozivajući Molim te. izgleda. zatim tanjuri. Kako sam nesmotren! Odmah ću to ispraviti. do sada nije ni znala. nije! Pa gdje mi je pamet! I on ponovo pucnu. No. onakvom kakvo se nosi u današnje vrijeme. sve od blistavoga zlata. draga djevojčice. Je li ovako bolje? upita. A tako izvanredno kao ovo sada još joj nikada ništa nije prijalo. . za ime Oriona. pogleda zamišljeno niza se. niti itko drugi. Kad vidje začuđeni pogled kojim je Momo odmjeravala njegovu pojavu. žličice i noževi. To je bila samo moja mala šala. a u drugoj med koji je izgledao kao tekuće zlato. smjesta nastavi Ali.Majstor Hora zatrese glavom smiješeći se.

Oprosti. Majstor Hora ju je pri tom sa smiješkom promatrao i bio je dovoljno taktičan da je u prvi mah ne ometa razgovorima.iščezavao je sav njen umor. dijete moje. Da. Jesu li vas mogli uhvatiti? Na njenom se oklopu pojaviše slova NIKADA! A treptala su tako vragolasto da je čovjek stvarno vjerovao da čuje prigušen smijeh. kornjača i ja. gledala svoga domaćina i razmišljala tko bi on zapravo mogao biti. Čak ste htjeli svim ljudima objaviti istinu o njima. Ako su me svuda tražili. točno pola sata. Dok je ispijala čokoladu. Navela si jednog od njih da se izda. i stavljati joj ih na tanjur. Kasiopeja. ispitivački je. osjećala se odmoreno i čilo. primijetila. počeo joj je on razrezivati i mazati žemlje. jer si im nanijela najveće zlo za koje znaju. ispravi se majstor Hora. uzdahnu majstor Hora. mogli su me bez po muke uhvatiti. opet izgledao sve stariji. I možda je to bio razlog što je. Sam je jeo vrlo malo. i pogladi je po vratu. Kada je primijetio da Momo ne uspijeva izaći na kraj s nožem. No Momo se na kraju ipak zasiti. I ispričala si to svojim prijateljima. ali dotada o njemu nije saznala zapravo ništa više od imena. naravno. reče Momo. Ne previše. TOČNO POLA SATA! pojavi se na oklopu. Zašto? pitala je Momo. preko ruba zlatne šalice. koja je u međuvremenu opet sjela kraj njegovih nogu. to je. Traže te na sve strane i jedino si ovdje kod mene sigurna. Činilo joj se da bi danima mogla tako jesti. iako čitave noći nije spavala ni tren. može vidjeti malo u budućnost. Majstor Hora uze na krilo kornjaču. Ona sa sigurnošću unaprijed zna što će se dogoditi u sljedećih pola sata. Da te zaštitim od sive gospode. Zar ne misliš da je to dovoljno da ti postanu smrtni neprijatelji? Ali mi smo prošle posred grada. reče Momo. više joj je prijalo. Nisam im nanijela nikakvo zlo. Kasiopeja? upita sa smiješkom. Da on nije netko običan. Shvaćao je da njegova gošća mora utoliti glad mnogih godina. A i hodale smo vrlo polako. dok je promatrao Momu. moglo bi se reći. Zašto si poslao kornjaču po mene? upita odloživši šalicu. negdje oko pola sata. Boje te se. dok najzad ponovo nije bio čovjek bijele kose. objasni majstor Hora. odgovori majstor Hora ozbiljno. takoreći tek da joj pravi društvo. Zato zna. Jesi. naravno. objasni majstor Hora. naime. Što je duže jela. Zar mi žele učiniti nešto nažao? raspitivala se Momo uplašeno. Što ti misliš. .

o nama i našim plakatima i o sivoj gospodi? Stalno promatram i njih i sve što je s njima u vezi. Čak ni kada bi znali put do ulice Nikad. Protiv toga ona ništa ne može. zna da će tu i tu sresti sivu gospodu. Nemaj brige. Ali ti nikada ne izlaziš iz kuće? To nije ni potrebno. onda ništa ne koristi znati nešto unaprijed. poče opet. jer zna samo ono što će se stvarno dogoditi. riječ po riječ! Na žalost. stvar na žalost nije baš tako jednostavna. Momo nije točno znala što da misli o ovom odgovoru. Ti ih dobro poznaješ pitala je Momo. No da se opet vratimo na tebe i tvoje prijatelje. još nikada. imam svoje .i to hoće li. To ne shvaćam. A oni ga ne znaju. Momo je trenutak razmišljala. Vaši plakati i natpisi izuzetno su me se dojmili. na primjer. znala je da. To ipak nešto vrijedi. no htjela je saznati još o majstoru Hori. Zar si ih pročitao? upita Momo radosno. A siva gospoda. reče Momo. ako ide tim i tim putem. doduše. odgovori majstor Hora. u tvom slučaju. ne čini ti se? Momo je šutjela. Odakle ti onda sve to znaš. zaslužujete komplimente. umirilo. Majstor Hora kimnu sa žaljenjem. Ako. onda će ih stvarno i sresti. Ponekad ipak koristi. odgovori majstor Hora. To ju je objašnjenje. neće sresti sivu gospodu. izgleda da ih nitko drugi nije pročitao. Ja nikad ne napuštam kuću Nigdje. mislim posjećuju li oni katkad tebe? Majstor Hora se smiješio. reče gospodin Hora i vidno se pomladi. O reče Momo zadivljeno. nastavi majstor Hora. Tako sam promatrao i tebe i tvoje prijatelje. dakle. na primjer. Da. Jesi li često bivao kod njih? Ne. na žalost. sresti sivu gospodu ili ne. Njene su se misli splele poput klupka konca. razmišljala je Momo pomalo razočarano. Ona ne može promijeniti ništa od onoga što unaprijed zna. odvrati majstor Hora. Sve do jednog. Oni ne mogu ući ovamo. Majstor Hora ponovo kimnu i uzdahnu Ja poznajem njih i oni poznaju mene. Za to su se pobrinula siva gospoda. Pa to je stvarno praktično! Pa kad unaprijed zna da će tu i tu sresti sivu gospodu. Objasni majstor Hora. ona jednostavno krene drugim putem? Ne. Momo.

ne dam da mi itko uzme moje vrijeme! Nemoj to nikada dopustiti. Jer svaki čovjek ima svoje vrijeme. Upravo su se spremali pogurati svoje automobile unatrag. Ja. Zašto su im lica tako siva? upita Momo i dalje gledajući. Govore o tebi. On uze Momo za ruku i izvede je u veliku dvoranu. tako je to u početku. na žalost. Ali. A to opet potpuno dostaje da do toga i dođe. To je sve što je potrebno da do toga stvarno i dođe. Sad je iznenada opet izgledao kao starac. Tamo joj pokaza . A ako više ne bi mogli krasti vrijeme? Morali bi se vratiti u ništa. Nije baš sasvim jednostavno gledati kroz svevideće naočale. Ali brzo ćeš se naviknuti. On ustade. Onda siva gospoda uopće nisu ljudi? Ne. oni imaju već mnogo pomagača među ljudima. A kako su nastali? Oni nastaju zato što im ljudi daju mogućnost da nastanu. stade iza stolice na kojoj je sjedila Momo i blago položi obje ruke na okvir naočala na Mominu nosu. Zato što žive od nečeg mrtvog. reče Momo odlučno. Momo. nastavi on poslije kratke pauze. Onda pogleda dalje i na ulicama grada vidje druge skupine sive gospode koja su razgovarala uzbuđeno gestikulirajući. ono ostaje živo. Da. zaškilji. Ali to vrijeme doslovce umire ako se otrgne od svog pravog vlasnika. Od toga joj se doslovce zavrtjelo u glavi.svevideće naočale. zatrepta. svjetlosti i sjena. objasni majstor Hora. On skide svoje male zlatne naočale i pruži ih Momi. Momo najprije ugleda skupinu sive gospode s tri automobila na rubu onoga dijela grada gdje je vladala čudnovata svjetlost. ne mogu shvatiti da si im umakla. odakle su i došli. A onda im ljudi još omoguće da njima ovladaju. začu glas majstora Hore. Jer vidjela je samo vrtlog izmiješanih boja. Jedna je skupina pokušavala nešto doviknuti drugoj. odgovori majstor Hora. Majstor Hora skide naočale Momi i stavi ih sam. Slika istom postade jasna. Ali što su onda? Zapravo nisu ništa. ona samo izgledaju kao ljudi. dođi da ti pokažem svoju zbirku. Ti znaš da se hrane vremenom koje sačinjava živote ljudi. I samo dok je stvarno njegovo. odgovori majstor Hora. pa reče Ne mogu ništa raspoznati. Želiš li malo poviriti kroz njih? Momo namjesti naočale. To je loše.

Voliš li rješavati zagonetke? pitao ju je uzgred dok su išli dalje. Gospodari su svi skupa velike carevine. Uopće ne znam odakle bih počela. Jednostavno probaj. O da. No treći se upravo od toga i stvara što prvi u drugoga stalno se pretvara. To je dobro. Sjela je pored majstora Hore i pažljivo promatrala Momu. reče majstor Hora. Htjedneš li trećega malo promotriti. No razlikovat kad ih želiš. Nemam pojma što bi to moglo biti. Izgledaju stvarno različiti svi. reče Momo. tri moćna vladara tada znaš. polako ponovi zagonetku od riječi do riječi. Onda odmahne glavom. Pa ti sad kaži Jesu li trojica jedan? Il su možda dva? Ili pak nijedan? Njihova točna imena kada daš. izašo je malo prije. Slušaj dobro U jednoj kući žive brata tri.razne satove. Zahvaljujući radosti koju je njegova mala gošća pokazivala pri susretu sa svim tim čudesnim stvarima. prvog il drugoga samo ćeš vidjeti. Kako je imala izvanredno pamćenje. ali vrlo je teška. ipak veliš. Uh. jako! odgovori Momo. reče majstor Hora. hoćeš li je riješiti. i po tome su jednaki jer zajedno je čine! Majstor Hora pogleda Momu i ohrabrujuće joj kimnu. Prvoga tu nema. zapamtit ću je. Strašno me zanima. od tri brata najmanji jer bez njega prvi i drugi ne bi ni postojali. prizna. U međuvremenu je stigla i kornjača. postepeno se opet pomlađivao. Momo još jednom promrmlja cijelu zagonetku. i pogleda Momu smiješeći se. Ona bijaše napregnuto slušala. da su slični. prikaza joj planetarije i satove koji pokazuju vrijeme u raznim dijelovima svijeta. Malo ih je koji je znaju riješiti. Ne znam. uzdahnu zatim to je baš teško. . pa ću je poslije zadati svojim prijateljima. uzvrati majstor Hora. Znaš li neku? Znam. Samo treći tu je. Drugoga tu nema. stigao još kući nije. pusti mehanizme u rad.

dakle.. razmišljala je Momo. okrenuvši se Momi. naravno. nastavi Momo. I kad je ono tu. Na njenim leđima pojaviše se riječi ONO ŠTO ZNAM! i odmah se opet ugasiše. Kad stiže do mjesta Prvoga tu nema. primijeti kako joj je kornjača namignula. stvari iste vrste. nešto kao cvijet. Razmišljala je. stvarno. Što je taj treći? Najmanji je od trojice. Budućnost! povika Momo glasno. na primjer. Ali ipak ne ide jer su onda sva tri tu. Momo je. Tu su. u svakom slučaju. ti sve znaš pola sata unaprijed. Ali ipak ne može! Jer sjeme čovjek sasvim lijepo može vidjeti. Još jednom krene od početka i promrmlja polako riječi zagonetke. tu se već štošta poklapa.. Momo nabra čelo i ponovo poče napregnuto razmišljati. Ali ovo su tri brata koji se nekako pretvaraju jedan u drugoga. plod i sjeme. Momine su misli lutale. sad postaje teško. Pa da.Dakle. A bez njega druga dvojica ne bi postojala. stigao još kući nije prvi je budućnost! Majstor Hora kimnu. Ali u tome nema nikakva smisla. reče majstor Hora. Vidiš! reče majstor Hora. pretvara u svjetlost. U zagonetkama braća su uvijek koštice jabuke. Sjeme je najmanje od njih. to su tri brata. Ali sada. Nikako nije mogla naći trag koji bi je poveo dalje. stajale svijeće s nepomičnim plamenovima. I on je jedini koji je kod kuće. kroz plamen. A drugoga tu nema. To je. A dvojica od njih ne bi trebala biti tu. Što je to što Kasiopeja zna? Zna da će Momo riješiti zagonetku. Kasiopeja nikada ne griješi. stigao još kući nije. Hoće li Momo riješiti zagonetku? HOĆE! stajalo je na Kasiopejinu oklopu. izašo je malo prije pa to je prošlost. Kasiopeja! reče majstor Hora smijuljeći se. vidjela riječi na kornjačinu oklopu i poče razmišljati na što se to moglo odnositi. dakle. Kasiopeja je rekla da će uspjeti naći rješenje. riješit ćeš. Što je to što se od jednog pretvara u drugo? Momo se osvrnu. Što. Vosak se tu.. Ali. a da je nije ni pogledao. tako kaže zagonetka. Prvoga tu nema. Kakva su to tri brata koji žive u jednoj kući? Da tu nije riječ o ljudima to je bilo jasno. ne pomaži! Momo to može sasvim sama. ostalih nema. A rečeno je da uvijek vidimo jednoga od druge dvojice braće kad želimo vidjeti najmanjega. ili nešto slično. ili zubi. pa viknu iznenada To je sada! Ovaj trenutak! Prošlost to . Majstor Hora ponovo kimnu i nasmiješi se radosno. još zna? Uvijek zna što će se dogoditi. a bez njega ipak ne bi bilo ni druge dvojice. Da. Zna. Mir. Kasiopeja.

reče majstor Hora. Bravo! viknu sada majstor Hora i također zapljeska rukama. Momo! Ti se razumiješ u rješavanje zagonetki! Stvarno si me obradovala! I samu sebe sam obradovala! odgovori Momo. taj trenutak je već prošlost! Ah.. Pogled joj je klizio preko tisuća i tisuća satova i njene oči iznenada zasjaše.. Ono ipak postoji. ni jedne ni druge ne bi bilo da nema sadašnjosti. ili samo prošlost i budućnost. a istovremeno je i sami čine? Momo ga je bespomoćno gledala. Kaži. To je svijet odgovori Momo. To je to! Obrazi Momini se počeše žariti od revnosti. objasni Momo. sad razumijem što to značiHtjedneš li trećega malo promotriti. Što to može biti? Što su prošlost. samo vrijeme ono ipak mora nešto biti. što je zapravo vrijeme? Upravo si to sama otkrila. prvog il drugoga samo ćeš vidjeti! A sad razumijem i ostalo. ali Momo se u mislima i dalje bavila zagonetkom. odgovori majstor Hora. Moje poštovanje. Ili nijedan. A sad mi još kaži kakva je to kuća u kojoj žive tri brata! zatraži majstor Hora. Ona nastavi Ali što znači ovo što sada dolazi? No treći se upravo od toga i stvara što prvi u drugoga stalno se pretvara. čudeći se malo zašto se majstor Hora toliko raduje što je ona riješila zagonetku. Ali to znači da ovaj trenutak zapravo ne postoji. na primjer. Da. Ne. jer se može reći da postoji samo jedan od tri brata sadašnjost. Vrijeme! povika i zapljeska rukama. to je vrijeme! Vrijeme! I od zadovoljstva poskoči nekoliko puta. Što je ono zapravo? . a budućnost oni koji će doći! Znači. Tako je! O tome još nikada nisam razmišljala. ovaj trenutak kad o njemu govorim.su trenuci koji su prošli. sadašnjost i budućnost sve zajedno? Ogleda se po ogromnoj dvorani. Znači da sadašnjost postoji samo zato jer se budućnost pretvara u prošlost! Ona iznenađeno pogleda majstora Horu. upita najzad. jer svaki od njih postoji samo ako postoje i ostali! To je da se čovjeku zavrti u glavi! Ali zagonetka još nije riješena do kraja. Hodali su dalje kroz dvoranu sa satovima i majstor Hora joj je pokazao i druge rijetke stvari. Koja je to velika carevina kojom oni skupa vladaju. nego samo prošlost i budućnost? Jer.

zato sam te i mogao dozvati k sebi. Momo se osvrnu po dvorani. to ne mogu. Sami ga moraju i braniti. Momo. sasvim tiho. dijete moje. I sve vrijeme koje se ne osjeti srcem izgubljeno je onako kao što su za slijepoga izgubljene boje duge ili za gluhoga pjesma ptice. Zbunjeno je šutjela. Možda je ono kao neki miris? A. Zar onda ne bi mogao. reče majstor Hora. jer što će ljudi činiti sa svojim vremenom o tome moraju sami odlučivati. odvrati majstor Hora. reče Momo. Momo je dugo razmišljala. Ne. osim toga. postoje i slijepa i gluha srca koja ništa ne osjećaju. na žalost. stvaraš li ga ti sam? Majstor Hora se opet nasmija. pitala je Momo. I zato ću ti povjeriti jednu tajnu odavde. reče majstor Hora. dijete moje. odgovori majstor Hora. a onda bespomoćno doda Mislim. to je u svakom slučaju sigurno. kroz sve svoje dane i noći. Moglo bi se također reći da se ti vraćaš kroz vrijeme. mjesece i godine. kada bi i na to mogla sama odgovoriti. iako kucaju. O. Oni su samo jako nesavršene slike nečega što svaki čovjek ima u grudima. kimnu majstor Hora. Možda je i s vremenom tako. ali je u meni odzvonila vrlo duboko. Putuješ unatrag kroz svoj život dok ne dođeš do . jednostavno urediti da kradljivci vremena više ne mogu ljudima krasti vrijeme? Ne. Niti ga zadržati. ja sam samo upravljač. onako kao što vjetar stvara valove na vodi. slijedeći dalje svoju misao. Momo ga pogleda sa strahopoštovanjem. da si to vrlo lijepo rekla. odgovori majstor Hora. iz kuće Nigdje u ulici Nikad dolazi vrijeme svih ljudi. sigurno pričam same gluposti! Meni se čini. Možda je kao vjetar? Ili ne! Sad znam! Možda je ono kao neka muzika koju ne čujemo naprosto zato što je uvijek tu. je li? Ne. ono je i nešto što uvijek prolazi. Onda. a onda upita Zato imaš sve ove satove? Za svakog čovjeka po jedan. Ja im ga mogu samo dodijeliti. Ali tu mora biti još nešto. Ah. Ali. A kad moje srce jednog dana prestane kucati? pitala je Momo. reče tiho. Moja dužnost je svakom čovjeku dodijeliti vrijeme koje mu je određeno. Znam. Ali ne možemo ga uhvatiti. ti su satovi naprosto moj hobi. Znači.Bilo bi lijepo. Jer kao što imate oči da vidite svjetlost i uši da čujete zvuke. tako imate srce da njime osjetite vrijeme. muzika je došla iz velike daljine. mora odnekle dolaziti. za tebe prestaje i vrijeme. Ono postoji. mrmljala je zanijeta mislima. Iako vjerujem da sam je ponekad čula.

nitko im više ne bi mogao krasti vrijeme njihova života. U početku je mislila da čuje lupanje vlastitog srca. Ne smije se ništa pitati niti uopće išta govoriti. koja joj se činila velikom poput čitavog nebeskog svoda. ali ne kao neki starac. Više vole vjerovati onima koji ih plaše. Odvest ću te. zagonetka. Ali na tom se mjestu mora šutjeti. Onda joj on rukom pokri oči i ona to osjeti kao da joj lak. Ja im to govorim svakim satom života koji im dodijelim. Ali to. sasvim okruglom kupolom. reče majstor Hora. ali onda joj se sve više činilo da je to. ali majstor Hora najzad spusti Momu. Ja se ne bojim. gledao ju je raširenih očiju i stavio prst na usta. odjek koraka majstora Hore. Obećaješ li mi to? Momo nijemo kimnu. Na tom ćeš mjestu ponovo izaći. već kao neko prastaro drvo ili kao stijena. Visoko gore u sredini nalazio se okrugao otvor. i ti si jedan ton u njoj. u kojoj je sve doživjela unatrag. prošaputa ona. još ne možeš razumjeti? Možda ipak mogu. Malopomalo Momo je razabrala da stoji pod golemom. Onda se uspravio i povukao unatrag. Majstor Hora polako kimnu. odgovori Momo tiho. A što je na drugoj strani? Tada se nalaziš na mjestu odakle dolazi muzika koju si ponekad sasvim tiho čula. a onda upita Želiš li vidjeti odakle dolazi vrijeme? Da. Odjednom joj se učinio veoma velik i neizrecivo star. predloži Momo. Ali onda joj i ti pripadaš.velikih okruglih srebrnih vrata. više je se ne bi bojali. Momi se činilo kao da majstor Hora korača s njom kroz neki dug i taman hodnik. Ali osjećala se sasvim zaštićenom i nije se uplašila. A kad je se ne bi bojali. naravno. također. Gledao je dugo u Momu. On pogleda Momu ispitivački. Ali bojim se da oni to uopće ne žele čuti. podiže je visoko i čvrsto je držaše u rukama. Okruživao ih je zlatan sumrak. u stvari. i upita Jesi li ti smrt? Majstor Hora se nasmiješio i šutio jedan trenutak prije nego što je odgovorio Kad bi ljudi znali što je smrt. Onda im to treba jednostavno reći. reče Momo. Majstor Hora se sagnu k njoj. kroz koji se okomito spuštao stup svjetlosti na . kroz koja si jednom ušla. Misliš? upita majstor Hora. svjež snijeg pada na lice. Njegovo lice bilo je blizu njenog. Sjetila se svoga puta kroz ulicu Nikad. A ogromna kupola bila je od čistoga zlata. Bio je to dug put. I to je.

čija je crna voda ležala glatka i nepomična kao neko tamno zrcalo. Ni njegove boje Momo nije vidjela nikada ranije. Kako se zvjezdano njihalo sve više približavalo rubu jezerca. No onda se klatno polako. Sam miris joj se činio kao nešto za čim je uvijek čeznula ne znajući što je to. Ali istovremeno se na suprotnoj strani iz tamne vode počeo izdizati novi pupoljak. blistalo je nešto nalik na sjajnu zvijezdu. iz tamne je vode izranjao velik cvjetni pupoljak. Izgledalo je da se ne sastoji ni od čega drugog osim od blistavih boja. jedinstveno čudo! Momo bi najradije bila glasno zaplakala kada je vidjela da i to savršenstvo počinje venuti i tonuti u tamne dubine.isto tako okruglo jezerce. kako se Momi činilo. poče opet podizati jedan pupoljak i postepeno se razvijati. u stupu svjetlosti. I dok se sad njihalo sasvim polako približavalo ovom cvijetu. Ali ono nije bilo ni za što obješeno. Lebdjelo je i činilo se kao da je bez težine. Momo užasnuta primijeti da onaj divni cvijet počinje venuti. Sasvim blizu vode. bio od sviju najljepši. Dijete obiđe jezerce kako bi ga promatralo izbliza. ali joj se činilo da je ovaj ovdje još mnogo bogatiji i dragocjeniji. razgradi se i potonu. nego malo dalje. Momo nikada prije nije vidjela cvijet takve ljepote. I dok se ono postepeno udaljavalo. u neizmjernim dubinama crnog jezera. Što je njihalo bivalo bliže. Ali sjetila se . divni cvijet bijaše potpuno iščezao. Bio je to cvijet nad cvjetovima. List za listom se odvajao i tonuo u tamnu dubinu. Kretalo se s veličanstvenom sporošću i Momo shvati da je to ogromno klatno koje se nad vodom njiše tamoamo. Momo vidje kako tamo izbija još prekrasniji cvijet. polako klatno otplovi natrag na suprotnu stranu. Momo nije ni slutila da takve boje uopće postoje. Kada je njihalo stiglo do sredine jezera. što ga je Momo duže promatrala. Taj je cvijet. list po list. Mirisao je sasvim drugačije i. A tamo se. toliko je više čudesnih pojedinosti otkrivala. Bila je to bol kakvu osjećamo kad nepovratno gubimo nešto drago i neponovljivo. Polako. na korak od prvog mjesta. Zvjezdano klatno zadrža se za časak nad cvijetom i Momo sva utonu u promatranje i zaboravi sve oko sebe. Momi je bilo strašno. Bio je potpuno drugačiji od prethodnoga cvijeta. sasvim polako pomakne unatrag. to se on više otvarao dok najzad nije sasvim rascvjetan ležao na vodenom ogledalu. ali sad više nije otišlo do onog istog mjesta kao maloprije. Ali zvjezdano klatno se opet okrenu i ljepota prođe.

Svjetlosni stup čiji su se zraci spuštali iz sredine kupole nije bio samo vidljiv Momo ga je mogla i čuti! Ispočetka je to bilo kao neki šum. Bivali su sve jasniji. tako da je Momo sad. Što je duže slušala. A onda su. Bila je to muzika. i to riječi jednog jezika koji još nikada nije čula. malopomalo. sve do najudaljenijih zvijezda. I odjednom Momo shvati da su sve ove riječi upućene njoj! Čitav svijet. preobražavali se i stalno stvarali drugačija suzvučja. glasovi iz nezamislive daljine i neopisive snage. Ali zvuci su sada postajali sve jasniji i blistaviji. Ali onda je hujanje postalo moćnije. I Momo je sve jasnije razaznavala da se taj zvuk zapravo sastoji od bezbroja zvukova koji su se međusobno raspoređivali uvijek na novi način. čula riječi. A u tim imenima bilo je skriveno što oni čine i kako zajednički djeluju eda bi nastao i onda ponovo iščezao svaki od ovih cvjetovasati. To su Sunce i Mjesec i planete i sve zvijezde objavljivali svoja prava imena. koje je gledalo Momu i govorilo joj! . Momo je slutila da je ova čujna svjetlost ono što je svakom cvijetu davalo jedinstven i neponovljiv oblik i prizivalo ga iz dubina tamne vode. a ipak ga je razumjela. nešto što u prvi mah nije opazila. sve jasnije je mogla razlikovati pojedinačne glasove. kao vjetar koji čujemo u krošnjama drveća u daljini. bio je okrenut njoj kao jedno jedino nezamislivo veliko lice. kao iz pozadine. I činilo joj se da joj taj prizor nikada ne bi mogao dosaditi. Momo je postepeno shvatila da je svaki novi cvijet sasvim drugačiji od svih prethodnih i da joj se svaki put čini da je najljepši onaj koji upravo cvjeta. dok nije počelo sličiti na hučanje vodopada ili na grmljavinu morskih valova koji udaraju o kamenitu obalu. I Momo je napokon prepozna bila je to ona glazba koju bi ponekad tiho i kao iz daljine čula kada bi pod nebom punim sjajnih zvijezda osluškivala tišinu. I na drugoj je strani njihalo otišlo korak dalje i iz tamne se vode uspinjao novi cvijet. izronili glasovi sasvim druge vrste.obećanja koje je dala majstoru Hori i šutjela je. Hodajući stalno ukrug oko jezerca gledala je kako cvijet za cvijetom nastaje i opet iščezava. Ali to nisu bili ljudski glasovi zvučalo je kao da pjevaju zlato i srebro i svi ostali metali. ali je istovremeno bilo i nešto sasvim drugo. Ali malopomalo postajala je svjesna da se ovdje cijelo vrijeme događa još nešto.

dijete moje. Želiš li to? Da. Pojurila je k njemu i on je uze na ruke. dijete moje. spavaj! I Momo udahnu duboko i sretno i zaspa. U tom trenutku ugledala je majstora Horu. nisam znala da je vrijeme svih ljudi tako. on je položi na starinsku sofu. I običnim ga je očima nemoguće vidjeti. vidjela i čula. reče majstor Hora i prevuče joj rukom preko očiju. odgovori majstor Hora. A smijem li im ispričati što su rekle zvijezde? Smiješ. Zašto ne? Za to najprije u tebi moraju narasti riječi. Majstore Hora.. Opet se njegove ruke lako kao snijeg spustiše na njene oči. nije bilo vrijeme svih ljudi. Momo. Vjerujem da bi onda sve opet bilo dobro. reče majstor Hora i blago je pomilova po čupavoj kosi. Kada su se ponovo našli u maloj sobi među satovima.I obuze je nešto veće od straha. reče najzad. kao što zrno žita koje spava u zemlji čeka čitav Sunčev krug. Treći dio Cvjetovisati TRINAESTO POGLAVLJE . Majstore Hora.. Majstor Hora pođe s njom dugim hodnikom natrag. nastupi tama i tišina i ona se osjeti zaštićenom. Toliko dugo traje dok riječi ne izrastu u tebi.odgovori on. a ona sakri lice na njegove grudi. Ako stvarno to želiš. U svakom čovjeku postoji takvo mjesto na kome si ti upravo bila. smijem li i svoje prijatelje dovesti k tebi? Ne. koji joj je šutke domahivao rukom. Ali tamo može stići samo onaj tko pusti da ga ja nosim. prošaputa Momo. A gdje sam ja to bila? U vlastitom srcu. Ono što si ti. Čekati. Momo. prije nego što može niknuti. Onda spavaj. tražila je pravu riječ i nije je mogla naći tako veliko. SLIKA A koliko dugo smijem ostati kod tebe? Dok te nešto ne povuče natrag tvojim prijateljima. šaputala je Momo. To je bilo samo tvoje vlastito vrijeme. Nije mi teško čekati. zasad još ne smiješ. prošaputa Momo. Ali željela bih im pričati o tome. svima njima! Željela bih im moći otpjevati one glasove. Ali nećeš moći. moraš naučiti čekati.

ponavljajući ih. noćnog putovanja kroz veliki grad hodajući za kornjačom. Pa zar nije još prije nekoliko trenutaka bila u kući Nigdje kod majstora Hore? Kako se to iznenada našla ovdje? Bilo je mračno i hladno. . no Momo je. Trebalo joj je neko vrijeme da se prisjeti gdje je. kornjačo. Kornjača samo nakratko podiže glavu. dvorane s bezbroj satova. a ovdje godina Momo se probudi i otvori oči. No prije svega se sjećala doživljaja pod zlatnom kupolom. I dok je pjevušila. ulice Nikad. Momo se naježi i tješnje omota oko tijela svoju puno preveliku jaknu. Sasvim se jasno sjećala svega što je doživjela. toliko jasno čak da je mogla zajedno s njima pjevušiti njihove melodije. A glasovi Sunca. reče Momo. riječi koje su zaista izražavale miris pupoljaka i njihove neviđene boje! Te su riječi izgovarali glasovi kojih se Momo sjećala ali i sa samim sjećanjem se dogodilo nešto čudesno! Momo sad u njemu nije nalazila samo ono što je vidjela i čula. odmjeri dijete svojim prastarim crnim očima i nastavi mirno jesti. koja je polako. Momo vidje kako dolje u travom obraslom krugu nešto gmiže. Momo je trebala samo u sebi pažljivo osluhnuti i već ih je mogla ponoviti. Na to je. Zbunjivalo ju je što se opet nalazi na travom obraslim kamenim stepenicama starog amfiteatra. dakle. Bila je to kornjača. svake pojedine riječi razgovora s majstorom Horom i zagonetke. u njoj su se stvarale riječi. Dobro jutro.Tamo dan. Mjeseca i zvijezda još su joj zvučali u uhu. uspijevala razumjeti njihovo značenje. čokolade i peciva s medom. I sa svakim su cvijetom odzvanjale nove riječi. Čim bi zatvorila oči ponovo bi pred sobom ugledala pupoljke u neviđenoj raskoši boja. majstor Hora mislio kada je rekao da riječi najprije moraju izrasti u njoj! Je li možda sve to bio samo san? Je li moguće se sve to nije stvarno dogodilo? Ali još dok je razmišljala. Kao iz neiscrpna čudotvorna izvora izvirale su slike cvjetova?sati. Nad istočnim se horizontom upravo javljalo prvo jutarnje sivilo. Govorile su o tajanstvenim i čudesnim stvarima. nego više i stalno sve više. bez žurbe tražila jestive trave! Momo brzo strča k njoj i sjede kraj nje na travu. čak i otpjevati. gradske četvrti s čudnom svjetlošću i blještavobijelim kućama.

sinoć odvela k majstoru Hori? Od odgovora opet ništa. ubrzo nakon onoga dana kada je Momo iznenada i bez traga nestala. mrmljala je Momo. toga se uopće ne mogu sjetiti. sve je glasnije i srčanije.. i drveće. i cvrčci. pisalo je na oklopu. KASIOPEJA! stajalo je iznenada slabim svjetlucavim slovima na kornjačinom oklopu. u novinama pojavio poduži članak o Gigiju. to je bilo ime! Onda si to ipak ti? Ti si kornjača majstora Hore.Na oklopu se ne pojavi odgovor. A ti. stajalo je tamo. to je stvarno lijepo od tebe. Šteta. Ponovo je osluškivala glazbu koja u njoj nije prestajala odzvanjati. da je veoma dugo bila odsutna i da se svijet u međuvremenu promijenio. zar ne? NEGO TKO? Ali zašto mi nisi odmah odgovorila? DORUČKUJEM. Bilo je to lijepo ime. Nije mogla znati da sasvim uzaludno čeka svoje prijatelje. Kasiopeja? Zašto ti nisi ostala kod majstora Hore. Osim toga. ali dugačko i čudno. Gigija i djecu. pisalo je gdje i kada ga je moguće naći te da je on atrakcija koja se ne smije propustiti. glasio je odgovor. Momo sjede na kamene stepenice i obradova se što će opet vidjeti Beppa. Jesi li me ti. Momo je sricala očarana. pa čak i staro kamenje. I činilo joj se da je ovoga puta slušaju i ptice. i nitko je nije slušao. Momo razočarano uzdahnu. Nije mogla znati da zadugo neće moći naći drugih slušalaca. Iako je bila sasvim sama. jer je odgmizala dalje da nastavi prekinuti doručak.. MOLIM. Samo bih voljela znati kako to da sam odjednom opet ovdje? TVOJA ŽELJA! pojavi se odgovor. reče Momo. znači. zaboravila sam ime. Počelo je tako što se prije otprilike godinu dana. S Gigijem Vodičem Stranaca siva su gospoda izašla na kraj razmjerno lako. Hvala ti. Izgledalo je da je za kornjaču time razgovor okončan. ah. samo obična kornjača. uz svoje unutrašnje glasove. Posljednji pravi pripovjedač. pjevala melodije i riječi pravo k Suncu koje se uzdizalo. Nisam ti htjela smetati. . nego si pošla sa mnom? MOJA ŽELJA! stajalo je na oklopu. ti si. Oprosti! odgovori Momo. Nisam ga nikada prije čula. mrmljala je. a ne. Čudno. Da! viknu i pljesne rukama. upita Momo.

osjeti da je prazan i šupalj i da više ništa ne može smisliti. I nije se više zvao Gigi. Tražile su se nove priče. Toga se Gigi držao kao što se davljenik drži drvene daske. Sa svojim je idejama počeo postupati štedljivo. Između ostalog. a ubrzo potom i televizija. kao i uvijek. nego u jednom sasvim drugom dijelu grada. Pozvao ga je radio. Tamo je tri puta tjedno pripovijedao svoje priče pred milijunima slušalaca i zarađivao gomilu novca. ono čega bi se u tom trenu dosjetio. naravno. Ljudi su je progutali isto onako žurno kao i sve druge i odmah je zaboravili. Za to više uopće nije imao vremena. jer njegove priče više nisu imale krila. on jednoga dana učini nešto što nikako nije smio učiniti ispriča jednu priču koja je pripadala isključivo Momi. Jer sada je ipak bio bogat i slavan a zar to nije bilo ono o čemu je oduvijek sanjao? . Iznajmio je veliku modernu kuću koja je ležala usred velikog njegovanog parka. Od jedne jedine sada je znao napraviti i po pet različitih priča. premda je on i dalje postojano odbijao pričati dvaput istu priču. čak ako mu je za to nuđen i dvostruki novac. kao što je to činio prije. koje mu je dodatno plaćalo određenu svotu za pravo da ga prikazuje kao znamenitost. Gigija je taj tempo tako zgrabio da je. Pričao je. više nije stanovao u blizini starog amfiteatra. nije imao ništa protiv toga. Već mu je tada Momo počela jako nedostajati. to nije naškodilo potražnji. tamo gdje stanuju svi bogati i čuveni ljudi. odavno je prestao izmišljati uvijek nove priče. a onda je išao uokolo s ispruženom kapom koja je svaki put bivala sve punija novčića i novčanica. počeo je još jednom pričati sve svoje priče. Poslije nekoliko mjeseci više nije morao nastupati u starom amfiteatru i hodati okolo s ispruženom kapom. kako bi svi koji su za to platili dobili i priliku da ga čuju. A kada više ni to nije bilo dovoljno da se zadovolji sve veća potražnja. A začuđujuće je bilo to što je izgledalo da nitko ništa ne primjećuje. ne razmišljajući. U svakom slučaju. samo s drugim imenima i malo izmijenjene. U strahu da bi ga uspjeh mogao napustiti. jednu za drugom prodao sve priče namijenjene jedino Momi.Na to je sve više ljudi koji su željeli vidjeti i čuti Gigija počelo dolaziti u stari amfiteatar. Naravno. Gigi. Ubrzo ga je zaposlilo jedno turističko poduzeće. Turiste su dovozili autobusima i već poslije kratkog vremena Gigi se morao držati pravog pravcatog rasporeda sati. A kada je ispričao i posljednju. nego Girolamo.

Od starog Gigija je ostalo još sasvim malo. Ti nas. Sad je imao tri vrijedne tajnice koje su mu sklapale ugovore. Tko može ljudima reći istinu. Ja sam sada velik čovjek. jer je Momo nestala. Ne reče. opet ćemo te ispuhati. Podigao je slušalicu i ukočio se od užasa. reče sebi. Ostavi se toga! govorio je glas. neću se okaniti. Ali jednoga dana je sabrao to malo što je ostalo i odlučio se prisjetiti samoga sebe. Mi smo te stvorili. Ali više nije bilo moguće ubaciti termin za traženje Mome. Glas se nanaglašeno smijao i Gigiju iznenada počeše cvokotati zubi. Reci samo da to nisi znao! Što hoćete od mene? Ne sviđa nam se to što si naumio. ali mu kasnije za to nije ostajalo vremena. Nema potrebe da se predstavljamo. Ali ako nas naljutiš. Ovu odluku donio je jedne od onih noći u kojima je čeznuo za svojim starim prijateljima. I kad je svanulo. Budi dobar i okani se toga. čiji glas nešto znači i koga slušaju milijuni. reče glas. Ti si gumena lutka. Ili ti to možda ozbiljno misliš da za ono što si sada možeš zahvaliti sebi i svome . Ali prije no što je zapisao prvu riječ. još nisi imao zadovoljstvo osobno upoznati. on je već sjedio za velikim pisaćim stolom da bi napravio bilješke za svoj veliki plan. Vidjet ćemo možete li se sa mnom uhvatiti ukoštac. odgovori glas. čeznuo je za onim drugim životom kada je bio s Momom. hoćeš? Gigi skupi svu svoju hrabrost. ako ne on! Htio im je ispričati o sivoj gospodi! I htio je uz to reći kako to nije izmišljena priča te da moli sve svoje slušaoce da mu pomognu u traženju Mome. ali si već dugo naš. Ti si nitko i ništa.Ali ponekad noću. koje su brinule o njegovoj reklami i vodile računa o njegovim terminima. doduše. Znaš ti to sasvim dobro. starim Beppom i djecom. Savjetujemo te za tvoje dobro. od glave do pete. Govorio mu je jedan čudnovato bezbojan. i kada je istinski znao pričati priče. dok bi ležao u svome krevetu sa svilenim jorganom. Ja više nisam mali nepoznati Gigi Vodič Stranaca. Gigi je u početku poduzeo nekoliko ozbiljnih pokušaja da je nađe. kojima je diktirao svoje priče. No tamo nije vodio nijedan put. gotovo pepeljastosiv glas i on je istovremeno osjećao kako se u njemu javlja hladnoća koja kao da je dolazila iz srži njegovih kostiju. Ta on je ipak netko. zapištao je telefon. Mi smo te napuhali. Tko je to? pitao je Gigi.

Ali. mi ti koji su ispunili sve tvoje snove. Treslo ga je neko bezglasno jecanje. Sručio se preko svog velikog pisaćeg stola i sakrio lice u ruke. Lažete! O. jadni Gigi. ako tako promatram. I tako su njegove priče postajale sve . Ako stvari tako promatraš. odgovori Gigi promuklo. neće biti dobro po tebe ako se pokušaš pozivati na istinu. Dat ću ti jedan dobar savjet ne uzimaj sebe toliko ozbiljno. Nekad si bio princ Girolamo pod maskom jadnog siromaška Gigija. ako želiš biti tako nezahvalan. Nekada ga je mašta vodila svojim lelujavim putevima i on ju je bezbrižno slijedio. Počeo je mrziti svoj posao. Od toga je dana Gigi izgubio svako samopoštovanje. ne možeš od nas očekivati da i dalje držimo nad tobom svoju zaštitničku ruku. ali se pri tom osjećao kao varalica. drago vrijeme! odvrati glas i opet se nenaglašeno nasmija. Ali sada je lagao! Pred svojom publikom pravio je od sebe lakrdijaša i marionetu. pa je i sam spustio slušalicu. zbunjenu glavicu! Njoj ti više ne možeš pomoći a pogotovo ne tako da sada ispričaš ovu priču o nama. na kraju krajeva. mislim.. Tvoje su te izmišljotine uz našu pomoć učinile slavnim. bio si i ostao sanjar. To nije istina! mucao je Gigi. Mi te nećemo sprečavati da izigravaš junaka i uništiš sebe ako ti je do toga baš toliko stalo.beznačajnom talentu? Da. i znao je to. Zar nije ipak mnogo ugodnije biti slavan i bogat? Pa jest. o tome moraš sam odlučiti. dogovoreno? Radije i dalje pričaj ljudima ono što žele čuti od tebe! Kako ću? iscijedi Gigi s naporom. Ah. Jedino što ćeš time postići je da će tvoj uspjeh proći isto onako brzo kao što je i došao. Jadni mali Gigi. Naravno. vidiš! Prema tome ne uvlači nas u to. A što si sada? Jadni siromašak Gigi pod maskom princa Girolama. Onda je začuo jedno klik. Zato se ostavi toga! Što ste učinili s Momom? prošaputa Gigi Ne razbijaj time svoju ljupku.. šaputao je Gigi i zurio preda se. A to je i bio. sasvim lijepo možeš nastaviti kao i do sada! Da. Nisi ti nadležan za istinu. E. ne. odgovori Gigi prigušenim glasom. Sada kada sve znam. reče glas. I ti si se našao da nam govoriš o istini? Prije si tako lijepo znao pametovati o relativnosti istine i laži. Digao je ruke od svoga plana i radio dalje kao i prije. Nije svijet u tvojim rukama. Usprkos tome trebaš nam biti zahvalan jer smo.

koja je bila na kraju grada. Izvolite. o jednoj maloj djevojčici. Nije. Tako on ode u najbližu policijsku postaju. Gdje je dijete prijavljeno? . a onda skupi hrabrost i uđe. O nekom djetetu? Da. letio je najbržim avionima i neprestano diktirao svojim tajnicama gdje god da se nalazio ili prolazio svoje stare priče u novom ruhu. Poslije one noći kada je nestala Momo. Njegova briga i nemir rasli su iz dana u dan. Tako? upita policajac i dalje pišući. naprotiv. u stvari jest! reče policajac ljutito. otići u policiju. Pa čije je to onda dijete? Tko su mu roditelji? To nitko ne zna. Bio je. Ali Gigi u tome nije nalazio nikakvu radost. odlučio je. kad god mu je posao dozvoljavao. reče policajac koji je upravo bio zauzet ispunjavanjem jednog dugačkog i kompliciranog formulara. Ali treba je najprije pronaći. Sivoj gospodi bilo je mnogo teže izići na kraj sa starim Beppom Čistačem Ulica. No to nije donijelo slom njegovu uspjehu. ali ja nisam otac. Ipak je bolje. Ako je uopće još živa. Iz jednog takvog doma je već jednom pobjegla pa može i opet. kako vam mogu pomoći? Beppu je trebalo malo vremena prije nego što je iscijedio Tamo mora da se dogodilo nešto strašno. on je. odgovori Beppo. neobično plodan. kako je stajalo u svim novinama. reče Beppo zbunjeno. to je nazvano novim stilom i mnogi su ga pokušavali oponašati. reče sebi. u stvari jest. sjedio u starom amfiteatru i čekao. Možda se ja čak mogu pobrinuti za to da tamo i ne dospije. usprkos svim opravdanim upozorenjima koje je iznio Gigi. da oni opet smjeste Momu u neki takav dom s rešetkama na prozorima nego da je sivi drže zarobljenu. Izgubio je sve. No i dalje je jurio automobilom od obaveze do obaveze. a o čemu je riječ? Riječ je odgovori Beppo. Sada je znao kome ima zahvaliti za sve to. I kad na kraju više nije mogao izdržati. Tako je od sanjara Gigija postao lažljivac Girolamo. o našoj Momi. Neko vrijeme je stajao pred vratima vrteći u rukama svoj šešir. Je li to vaše dijete? Nije. Postalo je velika moda.budalastije ili srcedrapateljnije. Ništa nije dobio.

Policajac pusti da mu pero padne i zari lice u ruke. Zašto baš ja da budem sada u službi. Mi je svi znamo. odgovori Beppo. a ne zanimanje! To je i jedno i drugo. Pa. u starom amfiteatru. odgovori policajac. reče policajac. završi Beppo svoju priču. Kažite mi sada prvo kako se vi zovete. Samo trenutak. Sve što je u svezi s predmetom. reče on najzad. Ja sam vam voljan pomoći. Beppo. počevši od trenutka kada se Momo pojavila i od njenih posebnih osobina pa sve do sive gospode na brdu smeća i sastanka koji je sam prisluškivao. i na kraju sam snage i živaca ali vi si dajte vremena koliko god vam treba i ispričajte što vam je na srcu. Onda se uspravi. to jest. E pa. a dalje? Cijelo ime. Dakle. ako dobro razumijem. ja mislim kod nas. i nema dalje. do podneva moram ispuniti cijelo ovo brdo formulara. Naslonio se i zatvorio oči s izrazom mučenika kojega upravo peku na ražnju. Znate li da je tako nešto zabranjeno? Ta kamo bismo tako dospjeli? Kod koga živi to dijete? Kod sebe. reče Beppo. Momo je nestala. Momo. odgovori Beppo. Policajac je počeo sve zapisivati. ali ovako se prijava ne sastavlja. Sve? pitao je Beppo sumnjičavo. Policajac se počeša ispod brade i zabrinuto pogleda Beppa. Nestala je. tako to ne ide. reče Beppo. nasmiješi se ohrabrujuće starome čovjeku i reče s blagošću njegovatelja bolesnika Osobne podatke možemo uzeti i kasnije.. nije prijavljena. Policajac ga je gledao dugo i utučeno. Ja. zategnu ramena. I kako dalje? Beppo Čistač Ulica.Prijavljeno? pitao je Beppo. istina. molim vas! Momo. Bože sveti! mrmljao je očajno. Drugim riječima. bila jednom jedna sasvim nevjerojatna . A stari Beppo poče na svoj čudan i razvučen način pričati cijelu priču. Treba mi ime. kako ste rekli? Momo. po imenu Momo. do sada je tamo u ruševini stanovala jedna djevojčica lutalica po imenu. dragi moj. uopće nemam vremena. Sad lijepo prvo po redu ispričajte što je zapravo bilo i kako se sve odigralo. utvrdio je policajac uzdahnuvši. I te iste noći.. objasni Beppo strpljivo. Ali ne stanuje više tamo.

kako je Beppo isprva pomislio. Treba ustanoviti je li opasan za okolinu. nisam tako mislio. Izgledalo je čak da ih njegova priča prilično zanima. Napaćenog lica saslušao je cijelu priču. kao što znamo. jer ju im je morao stalno iznova kazivati. On skoči sa stolice i udari šakom po dugačkom i kompliciranom formularu. Vozili su se s njim dugo kroz grad do jedne velike bijele zgrade koja je imala rešetke na prozorima. Izbacivali su ga van. Ovdje su ga temeljito ispitivali. i tu je djevojčicu odvela tko zna kamo neka vrsta sablasti koje.. I sada bi policija trebala o tome voditi brigu? Da.. a onda pažljivo huknu policajcu u lice. nisu ga ismijavali. Profesor i bolničari bili su prema njemu ljubazni. No to nije bio zatvor ili nešto slično. a onda su ga dva policajca ukrcala u automobil. Ovaj onjuši i odmahne glavom. Iako mu nisu proturiječili. slegnu ramenima. E sad mi je dosta! viknu on sav zajapuren. Odvedite ga u ćeliju. Ali ni to nije izvjesno. mrmljao je Beppo zastrašen. ne postoje.mala djevojčica čije postojanje se ne može dokazati. već bolnica za duševne bolesti. Policajac se nagnu naprijed i viknu osorno Huknite mi malo u lice! Beppo koji nije razumio ovaj zahtjev. Tu se policajcu prekide končić strpljenja. a onda hladno rekao Ovaj starac je lud. Zar smatrate da je policija toliko blesava da će pasti na takve priče za malu djecu? Da. Htio sam reći. još nikad nisam bio. Ali Beppo jednom naletje na jednog višeg službenika koji je imao manje smisla za humor nego njegove kolege. Beppo se okrenu i iziđe. Ne. niti su na njega vikali. Beppo nikada nije imao osjećaj da mu stvarno . Smjesta se gubite se ili ću vas zatvoriti zbog uvrede službene osobe! Oprostite. Pa zašto mi onda pripovijedate cijelu tu besmislicu? upita policajac. ili su ga tješili da bi ga se oslobodili. U ćeliji je Beppo morao čekati pola dana. Scene koje su se tamo odigravale jedva da su se razlikovale od prve. molim vas! reče Beppo. Pijani očigledno niste. mrmljao je Beppo crven od zbunjenosti. Tijekom sljedećih dana pojavljivao se u raznim drugim policijskim postajama. odgovori Beppo prostodušno. Van! urlao je policajac. ljubazno ga slali kući.

Razmislite. Nije mu nikako bivalo jasno što zapravo misle. doduše. Jedne se noći probudio i pri slabom svjetlu nužnog osvjetljenja vidio kako netko stoji pored njegova kreveta. sumu od sto tisuća sati ušteđenog vremena. ali napredujemo. Slušajte me i odgovarajte tek kada vas pitam! Do sada ste unekoliko imali prilike vidjeti dokle seže naša moć. ne možete ni najmanje naškoditi time što tu priču o nama stavljate na nos svakom živom. U potpunosti ovisi o vama hoćete li je i bolje upoznati. Osim toga. Ovu velikodušnu ponudu pružamo samo jednom. ali zasad ste nam još potrebni. a onda prostenja Slažem se. zazeblo ga je u srcu i htio je zvati u pomoć. To se nikada neće dogoditi. koji je vjerovao da je riječ o ispitivanjima u vezi s nestankom male Mome. Ako se slažete s tim. mi ćemo se postarati da vas tijekom sljedećih dana otpuste odavde. nastavio je sivi gospodin. to je naša stvar. Sivi gospodin otpuhne nekoliko kolutova dima i sa zadovoljstvom promatraše kako njegove riječi djeluju na starog Beppa. Imam nalog da vam nešto ponudim. bio je strpljiv. A svojim pokušajima da je oslobodite vi sirotom djetetu baš ne olakšavate položaj.vjeruju. Kad god bi upitao kada će smjeti van. . No jedno je bilo jasno otpuštali ga nisu. Osim toga. koju je nosila prilika u mraku. odgovarali su mu Uskoro. Tiho! reče u tami glas pepeljaste boje. Za svaki vaš pokušaj. to je vaša stvar. I Beppo. Morate to shvatiti. ali onda je prepoznao okrugli kruti šešir i aktovku. Ispitivanja još nisu završena. ona mora ispaštati. Najprije je otkrio samo svijetleću točkicu upaljene cigare. Jer ovaj je vjerovao svaku riječ. u pravu kad pretpostavljate da je vaša mala prijateljica Momo naš zatočenik. dragi moj. Da budem što je moguće kraći. ali nam to ipak nije ugodno. naravno. Zato ubuduće razmislite što činite i što govorite. jer i moje je vrijeme dragocjeno. Shvatio je da je to jedan od sive gospode. Uopće si ne morate razbijati glavu oko toga kako ćemo mi doći u posjed toga vremena. zahtijevamo od vas. zauvijek ćete ostati ovdje. Dakle? Beppo dva puta proguta knedlu. Kako. Ali okanite se nade da će je itko ikada kod nas naći. potpuno ste. evo ponude vratit ćemo vam dijete pod uvjetom da nikada više ne zucnete ni riječ o nama i našoj djelatnosti. Dali su mu krevet u jednoj velikoj spavaonici u kojoj je spavalo još mnogo pacijenata. a Momo će zauvijek ostati kod nas. Vi nam. Vaš zadatak je jedino da to vrijeme uštedite. Ako nećete. da tako kažemo kao otkupninu.

Uzeo je svoju metlu. prijatelju. Čim ih budemo imali. Beppo je meo. kako bi uštedio sto tisuća sati otkupnine. na ovo potpuna šutnja i sto tisuća sati. Sad je to činio žurno i bez ljubavi. Isto tako žurno gutao je on tu i tamo ponešto od hrane. Ljudi u velikom gradu nisu imali vremena obraćati pažnju na sitnog starca. sad više nije meo kao prije pri svakom koraku jedan udisaj. samo da nakupi sate. A oni koji su to ipak činili. Beppo je to jedva opažao. Od te noći Beppo više nije pričao svoju priču. Dođe jesen i nastade zima. skupljala u starom amfiteatru. Već poslije nekoliko dana poslali su ga kući. Kada bi ga svladala iscrpljenost. meo je i meo. Za sivu je gospodu najteži zadatak bio svoje planove nametnuti djeci s kojom se Momo družila. Ali Beppo nije otišao kući. on je samo tužno slijegao ramenima. a ovo je bio jedini način štednje vremena za koji je znao. Neka vam je sa srećom. pa ljeto. Zatim bi poslije kratkog vremena ustajao i nastavljao mesti. A kad bi ga pitali zašto ju je do tada pričao. sjeo bi na klupu u kakvom parku ili jednostavno na pločnik i malo odspavao. djeca su se ipak. dakle. mašući metlom. dobit ćete natrag malu Momo. Samo kad bi ga ponekad netko upitao zašto toliko žuri. a pri svakom udisaju jedan zamah metlom. Ali u pitanju je bila Momo. Meo je tjednima i mjesecima. kao neko varljivo svjetlo. radije bi umro od gladi nego što bi tako iznevjerio sebe. Ali za Beppa nije bilo ništa novo da ga smatraju luckastim i on je to jedva primjećivao.Vrlo razumno. Poslije tih riječi sivi gospodin napusti spavaonicu. nego ravno do one velike zgrade s dvorištem gdje su on i njegovi kolege uvijek zaduživali metle i kolica. kao da mu je život u pitanju. I opet stiže proljeće. Međutim. kuckali su se po čelu iza njegovih leđa kada bi on kašljući žurno prošao kraj njih. mislite. bilo im je dovoljno nekoliko starih jastuka i kutija pa da u njima krenu na fantastična putovanja po svijetu ili da od njih . Meo je danonoćno. Trag dima što je ostao iza njega svijetlio je u tami bez sjaja. koju je morao otkupiti. Da je u pitanju bio on sam. U svoju kolibu kraj amfiteatra više se nije vraćao. sav svoj dotadašnji život i razbolio se od otpora prema onome što je činio. Kad je Momo nestala. S mučnom jasnoćom znao je da time poriče i izdaje svoja najdublja uvjerenja. uopće ne odlazeći kući. reče sivi gospodin zadovoljno. otišao u grad i počeo mesti. on bi prekidao posao za trenutak. pogledao radoznalca uplašeno i s mnogo tuge i stavljao prst na usta. Uvijek su izmišljala nove igre. onoliko često koliko su mogla.

Povrh toga. Djeca bez nadzora. bila je njihovo tajno središte. . plakata i natpisa. na žalost.podignu kule i dvorce. a on se može znatno razumnije utrošiti. mi i dalje dopuštamo da mnoga od njih trate dragocjeno vrijeme u beskorisnim igrama. nikada nije govorilo. jer nije dobro što je sve više djece samo i zapostavljeno. Budućnost će biti vrijeme mlaznih motora i elektronskih mozgova. Bit će potrebna čitava vojska stručnjaka i kvalificiranih radnika da opslužuje sve ove strojeve. moralno propadaju i postaju zločinci. rekli su drugi. Kad nisu uspjeli djecu dovesti neposredno pod svoj utjecaj kako bi ih otrgli od Mome. Moramo nešto poduzeti. umjesto da svoju djecu pripremamo za taj sutrašnji svijet. Gradska se uprava mora pobrinuti da sva ta djeca budu obuhvaćena programom preodgoja. morali su to obaviti zaobilaznim putem. a takvih. Porast broja nesreća koje su prouzročila djeca na ulicama stoji sve više novca. pokazalo se da je zahvaljujući tome bilo kao da je ona stvarno prisutna. Treba stvoriti ustanove u kojima će ona biti odgajana kao korisni i radno sposobni članovi društva. ne svi odrasli. djeca ni u jednom trenutku nisu sumnjala da će se Momo vratiti. Ali gradske se vlasti moraju brinuti o tome. neki ljudi sjetili dječje povorke. O tome se. I kako je u velikome gradu bilo već vrlo mnogo štediša vremena. ali to nije bilo ni potrebno. što djeca koja lunjaju unaokolo ometaju slobodan tok prometa. Protiv toga siva gospoda nisu mogla ništa. A taj zaobilazni put bili su odrasli koji su morali odlučivati o djeci. Osim toga. I začudo. To je sramota za našu civilizaciju i zločin prema budućem čovječanstvu! Sve je to štedišama vremena bilo vrlo razumljivo i snažno ih se dojmilo. sada su siva gospoda protiv djece upotrijebila njihovo vlastito oružje. nije bilo malo. govorili su. izjašnjavali su se treći. Iznenada su se. za sasvim su kratko vrijeme uspjeli uvjeriti gradsku upravu da za zanemarenu djecu treba nešto učiniti. I dalje su kovali planove i jedni drugima pričali priče ukratko ponašali su se baš kao da je Momo još uvijek među njima. Roditeljima se ne može predbacivati. rekli Djeca su materijal za budućnost. bez obzira na to bila prisutna ili ne. Naravno. jer im moderan život ne ostavlja vremena da se dovoljno bave svojom djecom. A neki su. Momo im je pripadala. naime. doduše. Nije u redu. opet. nego oni koji su se pokazali prikladnima da budu suradnici. Djecu je povezivala prešutna izvjesnost. Ali.

Izgledalo je da su je danas zaboravili čak i Gigi i Beppo. Ali. Bilo je najstrože zabranjeno da se djeca igraju na ulicama. Momo sjede kraj nje i nježno je kucnu po oklopu. Sve je bilo spremno za Momin povratak. Igre su im propisivali nadziratelji. Ako bi ipak uhvatili koje dijete da to čini. sigurno je sve to samo neka greška. To se još nikada nije dogodilo. Nitko. koja se već bila povukla na spavanje u svoj oklop. nije im više uopće padalo na pamet što bi mogla raditi. ali možeš li mi reći zašto danas cijeloga dana nije došao nitko od mojih prijatelja? . Malopomalo. Ovo novo pravilo nije mimoišlo ni Momine prijatelje. zaboravila nešto drugo. Čitav dan otkako se vratila prosjedila je tako čekajući. Jedino što su poslije svega još mogla bilo je dizati galamu ali to. nekakav glupi slučaj koji će se sutra razjasniti. A roditelji su mogli računati s odgovarajućom kaznom. I tako je Momo sada sjedila na kamenim stepenicama i čekala svoje prijatelje. ili negdje drugdje. u parkovima. Ona siđe do kornjače. odvođena. reče Momo. žao mi je ako sam te probudila. naravno. oduševljavati se i sanjariti. Momo najzad ustade. Pri tom su djeca. Tu. nije bila radosna galama. Mreža koju su razapela nad velikim gradom bila je sada gusta i činilo se neraskidiva. mislila je Momo. i to jedino takve u kojima se moglo naučiti nešto korisno. a to je radovati se. Ni najlukavijoj djeci nije uspjelo provući se kroz njena oka. Plan sive gospode bio je proveden.Tako su u svim gradskim četvrtima osnovana takozvana odlagališta za djecu. djeca su dobivala lica malih štediša vremena. Od tada je stari amfiteatar ležao prazan i napušten. već bijesna i zločesta. Zlovoljno. Sjene su rasle i zahladnjivalo je. Molim te. Sunce se spuštalo k zapadnom horizontu. A kad su ponekad ostajala prepuštena sama sebi. Bila je gladna. Ali sama siva gospoda nisu prišla ni jednom djetetu. Kornjača podiže glavu i pogleda Momu. s dosadom i neprijateljstvom činila su ono što se od njih zahtijevalo. naravno. Razdvojili su ih prema području u kojem su stanovali i smjestili ih u različita odlagališta. već prema mogućnosti. odmah bi se našao netko tko bi ga odveo u najbliže odlagalište za djecu. jer se nitko nije sjetio donijeti joj nešto za jelo. dakako. To su bile velike kuće u koje su dovođena sva djeca o kojoj se nitko nije mogao brinuti i iz kojih su ona opet. Ali nitko nije došao. nije bilo govora o tome da sama izmišljaju igre. oprosti.

Nije razmišljala koliko to vremena može biti kad je pristala. kao sjemenka u zemlji. NIKADA VIŠE. Momo je neko vrijeme netremice gledala slova koja su zagasito svijetlila. DUGO SI SPAVALA. Kasiopeja. glasio je odgovor. Uze ga u ruku i promatraše sa svih strana. JA SAM S TOBOM! stajalo je na njenom oklopu.. ti si sa mnom. Momi je trebalo neko vrijeme da shvati odgovor. koji je propao. Beppo je još onomad bio pospremio sobu. to je nemoguće. stajalo je na oklopu. pročita. Kako to misliš? upitala je najzad sa strepnjom. zatim . ja sam još tu. reče Momo i hrabro se nasmiješi. Dođi. U srcu joj bijaše teško kao nikada prije. Na stoliću sklepanom od dasaka sanduka stajala je jedna prazna limenka. mrmljala je potresena. a na nju je bilo naslonjeno pismo. Htjela je zaplakati. Ne. Ali kako je to moguće? izusti Momo drhtavih usana.. Tome se radujem. GODINU I DAN. Da.Na oklopu se pojaviše riječi NEMA IH. Djevojčici srce brže zakuca.. Ne može sve jednostavno nestati sve što je postojalo. ali nije razumjela što znače. idemo na spavanje. Kasiopeja. sutra će se to već razjasniti. Ona podiže kornjaču i. reče ona uvjereno. Pa dobro. promuca najzad. Ali na sve strane ležao je debeo sloj prašine i visila paučina. Ali ja. stajalo je na njemu. Sutra će moji prijatelji sigurno doći. Nikada prije nije dobila pismo. ali nije mogla. Koliko? upita šaptom. A na Kasiopejinim leđima polako se pojavi riječ PROŠLOST. njih dvojica me sigurno još čekaju! NIKOGA VIŠE NEMA. Zavrtje glavom. Ali Beppo i Gigi. unese je u svoju sobu. No sada je počela naslućivati. I njega je pokrivala paučina. Što je s mojim prijateljima? SVI SU OTIŠLI. Momo se sjeti riječi majstora Hore da mora prespavati jedan Sunčev krug. reče tiho. svjetlucao je Kasiopejin odgovor. Momo ih pročita. Još jučer su svi bili tu na velikom skupu. kroz rupu u zidu koja je služila kao ulaz. pročitala je. Prvi put u životu Momo je svom silinom osjetila što ona znači. Za Momo. U svjetlu zalazećeg sunca Momo vidje da je sve još onako kako je bila ostavila. Ti se sigurno varaš. Poslije nekoliko trenutaka osjeti da je kornjača dodiruje po golu stopalu..

već se radujem što ću ih sve opet vidjeti. da znaš. Momo u hodu poče pjevuckati. U prvom trenutku pomisli da je pogriješila put. Dok se uvijala u prašnjav pokrivač. Više joj nije bilo hladno. reče tiho Vidiš. slika ČETRNAESTO POGLAVLJE Previše jela i premalo odgovora Sljedećeg dana u podne Momo uze kornjaču pod mišku i krenu u mali Ninov lokal. reče. Dakle. Moji će ti se prijatelji sigurno dopasti. Nadam se da ti se nije ništa dogodilo. iako se Gigi očigledno veoma trudio da piše jasno i lijepo. I nastavi radosno brbljati. Kasiopeja. Ali sad se prvo radujem jednom lijepom ručku. Opet su to bile melodije i riječi glasova koji su u njenom sjećanju zvučali isto onako jasno kao i dan ranije. Ona podiže kornjaču i stavi je pored sebe na krevet. No izgleda da je kornjača već spavala. Kornjača ju je samo promatrala svojim prastarim očima. odmah mi se javi. Umjesto stare kuće s malom . Položi obraz na papir. a na kraju i pjevati. upravo se gasio posljednji ostatak danjeg svjetla. Kad je najzad završila.podera kuvertu i izvadi iz nje cedulju. Pričat ću im o cvjetovima i o glazbi i o majstoru Hori. Baš sam gladna. ali ništa nije odgovarala. Jako sam u brizi za tebe. Pred njom je stajao Ninov lokal. Draga Momo! čitala je. Ako si gladna. Svaki čas je opipavala Gigijevo pismo. čuješ li? Sve ostalo će ti reći Nino. Nino zna gdje su sada Beppo i Gigi. Ali Momo je bila utješena. i svi ostali. jedi koliko god želiš. Jako mi nedostaješ. pa ćemo opet svi biti zajedno. Možda će i Nino i njegova žena također doći. sad će se sve razjasniti. O svemu. Ako se vratiš. O. Vidjet ćeš. On će mi poslati račun i ja ću sve platiti. Voli me! I ja tebe volim! Uvijek tvoj Gigi Trebalo joj je dosta vremena da polako slovkajući pročita pismo. idi k Ninu. Momo je sada znala da ih više nikada neće izgubiti. A onda iznenada prekinu. Možda ćemo večeras napraviti malo slavlje. Preselio sam se. koje je nosila u džepu jakne. A Momo koja je. Kasiopeja. Gigija sasvim jasno vidjela preda sobom nije došla na pomisao da je to pismo ležalo ovdje gotovo godinu dana. dok je čitala pismo. ipak nisam sama. A onda ćemo poći i dovest ćemo djecu.

Nino! viknu Momo i pokuša se progurati između ljudi mašući Gigijevim pismom. drugi su već čekali na njihovo mjesto. Ali Nino je nije čuo. iza blagajne na kraju dugog reda staklenih ormara na kojoj je bez prestanka tipkao. Blagajna je stvarala odveć veliku buku i . neka vrsta ograde. ljudi plaćali! A metalna je ograda vodila ljude tako da nitko nije mogao doći do stolića a da ne prođe pored Nina. ispisan velikim slovima NINOV EKSPRESNI RESTORAN. Većina ljudi balansirala je s poslužavnicima na kojima su bili tanjuri i boce i pokušavala uhvatiti mjesto za nekim od stolića. kojima je Momo. Ljudi su u cjelini ostavljali dojam nezadovoljstva. Na suprotnoj strani bijaše izgrađena benzinska pumpa. Ispred novog lokala nad čijim se vratima sjajio natpis. kolači i štošta drugo što Momo nije poznavala. Između metalne ograde i staklenih ormara dugačak je red ljudi polako milio naprijed. Iza nje su se u malim razmacima nizali dugi stakleni ormari u kojima su bili sendviči sa šunkom i sirom. Gdje god bi stala. odgurnuli bi je u stranu i masa bi je povukla za sobom. bilo je parkirano mnogo vozila. Stolica više nije bilo. dakle. a odmah do nje ogromna poslovna zgrada. bocu ili kartonsku čašu. uzimao novac i vraćao ostatak. tanjuri sa salatom. tu je sada stajala izdužena betonska kutija s velikim prozorskim staklima koja su ispunjavala cijelu uličnu stranu. Kod njega su. Svaki od njih uzimao je iz staklenog ormara tu i tamo po tanjur.brajdom pred vratima i s fasadom umrljanom od kiše. pudinzi. stalno bila na putu. Možda je ovdje sve bilo besplatno! To bi onda stvarno bio razlog za gužvu! Poslije nekog vremena Momo je uspjela ugledati Nina. tako da su izgledali kao neke čudesne gljive. Bili su tako visoki da je odrastao čovjek mogao stojeći jesti. Momo uđe unutra i u prvi mah se uopće ne mogaše snaći. Momo se čudila. oni koji su čekali i oni koji su jeli razmjenjivali neljubazne riječi. Tu i tamo su. izgleda. Iza onih koji su stajali i žurno jeli. jer je prostorija bila prepuna ljudi. svako mogao uzeti što je htio! Nije vidjela nikoga tko bi ljude u tome sprečavao ili im barem tražio novac za to. Ovdje je. hrenovke. Sjedio je zaklonjen masom ljudi. Sa strane na kojoj su se nalazili prozori stajalo je mnogo malih stolova na visokim nogama. Sama ulica bila je u međuvremenu asfaltirana i po njoj je vozilo mnogo automobila. Na drugoj strani bila je duga pregrada od blještavih metalnih šipki. dakle. No sve je to Momo mogla tek malopomalo opaziti.

Nedavno su me čak posjetila dva novinara. viljušku i žlicu. opet si tu! Kakvo iznenađenje! Idemo! Dalje! vikali su ljudi što su stajali u redu. nezadovoljni izraz iščeznu s njegova lica.zahtijevala svu njegovu pozornost. brzo upita Nina Znaš li gdje je Gigi? Znam. dakle.. Onda je polako i postepeno potisnuše dalje. Samo malo strpljenja. koja je bila u sredini. Naprosto se progurati kakav je to način! Takvo neodgojeno derište! Trenutak! povika Nino i podiže ruke pokušavajući ih umiriti. vi tamo naprijed! povika nekoliko glasova iz reda. Ali zašto on više ne dolazi? upita Momo. koji je već bio malo nervozan. U prolazu bi tu i tamo iz staklenih ormara ponešto izvadila i stavila pokraj kornjače. On podiže pogled. Svi se veoma ponosimo njime. Kad ugleda Momo. preskoči ogradu i probi se kroz red ljudi sve do Nina. on više nema vremena. pa znaš. Nije joj. a u starom amfiteatru se ionako ništa više ne događa. Gigi plaća sve za tebe. žurno prošapta Nino. Htjeli su da im govorim o tome kako je nekad bilo pa sam im ispričao kako je Gigi jednom. što je s vama? povika odostraga nekoliko srditih glasova. jer on je ipak jedan od nas! Često ga se može vidjeti na televiziji. I u novinama uvijek piše ponešto o njemu. a govori i na radiju. naš Gigi je postao slavan. Kasiopeji. Momo skupi hrabrost. Sad ima važnija posla. Momo. kruh s marmeladom. Ali stani na kraj reda kao i ostali. jer je nekoliko ljudi počelo glasno psovati. pa uzmi što god želiš. Idemo. Dalje. Stade na kraj reda i s jedne police uze poslužavnik. bilo je draže sasvim se zavući u svoj oklop i ne izjašnjavati se. Momo! viknu on zračeći od radosti baš kao nekada. preostalo ništa drugo do učiniti što i svi ostali. a iz jednog sanduka nož. ljudi je jednostavno odgurnuše dalje. reče Nino. Kako su joj obje ruke trebale da bi držala poslužavnik. Kasiopeju je jednostavno stavila na njega. prošaputa Nino. mala pašteta i čaša limunade. Ah.. hrenovka. Momo je od svega toga bila pomalo zbunjena i tako nastade prilično čudnovata kombinacija komad pečene ribe. Zar mislite da ćemo mi vječno ovdje stajati? . dalje! Dijete ima više vremena nego mi. Kad je konačno stigla do blagajne. Ama. dijete treba stati otraga kao svi mi. molim! Tako bi svatko mogao proći! grdio je jedan iz reda. Čuješ i sama! Prije no što je Momo dospjela još nešto upitati.

reče jedan svome susjedu. Da. odgovori Nino. jer je jedva mogla vidjeti svoj tanjur. Prokletstvo! povika sad bijesan glas odostraga. upita A gdje je Beppo Čistač Ulica? Dugo te je čekao. pojela je sve do posljednje mrvice. jer je imala još mnogo. što li? Tako nešto! viknu Nino molećivo. molim te! Momo to zapravo ne bi bila učinila. Mislio je da ti se dogodilo nešto užasno. ali jednostavno su je odgurali. gospodine! doviknu mu Nino. Sada je doduše bila sita. . vas dvoje naprijed! viknu netko iz reda. molim te. Ali. I onda? upita Momo. A kako se bojala da će se ljudi opet naljutiti na nju. Je li još tamo? raspitivala se Momo. čovjek mora trpiti u današnje vrijeme. Hej. Što sve. Momo. međutim. Ne vjerujem. ne znam više što. nastavi Nino i nervozno prijeđe rukom preko lica. Sa svojim je poslužavnikom otišla do jednog od gljivolikih stolića i nakon kraćeg čekanja zaista dobila mjesto. Onda je razljutio policajce. mnogo pitanja. kažu da ima krasnu vilu okruženu parkom. na kraju su ga smjestili u neku vrstu sanatorija. Koliko ja znam. hoću reći. A drugi je mumljao Pa što biste vi htjeli to vam je današnja mladež! Ali osim toga nisu govorili ništa i nisu više obraćali pažnju na Momu. uvijek je bio malo čudan. Međutim. odvrati Nino. u prolazu još jednom uze brdo toga iz ormara. kako je bila veoma gladna. Kad je stavila svoj poslužavnik na stol. pa što je ovo. Pa znaš ti njega. Tako još jednom stade u red. Dalje stvarno ne znam. jeste li zaspali? Odmah. za nju bio toliko previsok da je nosom taman dosezala do tanjura. kreni sada dalje. odgovori Nino žurno. nemam pojma. Negdje na Zelenom brežuljku. ali je bezuvjetno htjela doznati što je bilo s Beppom. Ali sada ipak kreni dalje. Po svaku cijenu je htio da te oni traže. ako bude samo stajala među njima. No njoj je i jelo stvaralo dovoljno muke.A gdje on sada živi? raspitivala se Momo tvrdoglavo. pustili su ga jer je bezopasan. ekspresni restoran ili čekaonica? Vi tamo naprijed imate obiteljsko okupljanje. ljudi koji su stajali oko nje s gađenjem pogledaše kornjaču. Kad je najzad opet stigla do Nina. ali gdje je sada? Stvarno. jer se bojao novog negodovanja svojih mušterija. Stolić je. Stalno je pričao nešto o nekakvoj sivoj gospodi.

da se ljudi ne bi na nju ljutili. Djeca ipak ne mogu odlučivati o tome.. Ona opet ode do jednog od gljivolikih stolića. A sad je još morala doznati što se dogodilo s djecom koja su je ranije uvijek posjećivala. pa. Ne mogu ti sada to objašnjavati. I to Nina do kraja zbuni. nego samo pogleda Nina. To je. naravno. Moji prijatelji? pitala je Momo s nevjericom. nesuvislo lupkajući rukama po tipkama blagajne. Gomila što se tiskala iza nje potisnu je dalje. budi razumna i dođi neki drugi put. Nije bilo druge. znoj izbio na čelu. pokraj Nina. Vodi se računa da se sklone s ulica. vi blebetala tamo naprijed! ponovo su vikali glasovi iz reda. Momo opet ne reče ništa. Na pomisao da jednostavno ostavi hranu. Momo. A djeca? pitala je. odvrati Nino.I ovoga su puta Momu jednostavno potisnuli ljudi koji su navaljivali odostraga. pričeka mjesto i smaza svoj obrok s poslužavnika. to znaš. jednom riječju. Ovdje uvijek možeš jesti. na kraju krajeva. Ona mahinalno ode do jednog stolića i isto tako . I mi bismo htjeli doći do hrane. i gdje čak možeš nešto i naučiti. Oni su to stvarno sami htjeli? Njih se nije ni pitalo. pa i sama vidiš kako je! Ali zašto više ne dolaze? insistirala je Momo tvrdoglavo na svome pitanju. E pa. kad je ponovo ugledao Momo. Najzad je ponovo bila na blagajni. pa to je da iskočiš iz kože. Ali tamo će te i ovako i onako odvesti ako tako budeš sama lutala svijetom. nego ga samo ispitivački pogleda. objasni Nino. opet je morala u red. Zar morate baš sada voditi svoje ugodne razgovore? A što da ja sada radim bez svojih prijatelja? upita Momo tiho. kome je. reče on i duboko udahne kao netko tko s naporom pokušava sačuvati mirnoću. požurite se. nije došla. Ovoga joj je puta već mnogo manje prijalo. Više ne smiju biti prepuštena sama sebi. do vraga više! viknu opet jedan razljućeni glas iz pozadine. sad te stvarno nemam vremena savjetovati što da radiš. Što je s njima? Sve je to sada drugačije. jer. zar ne? Momo na to ne reče ništa. Ta. najvažnije. No na tvom mjestu ja bih jednostavno otišao u jedno takvo odlagalište za djecu gdje će te zbrinuti i nečim uposliti. Sva djeca o kojima se nema tko brinuti smještena su sada u odlagališta za djecu. Momo. o njima se brinu.. opet promarširati pored staklenih ormara i napuniti poslužavnik jelom. Nino slegnu ramenima i poče lomiti prste.

stopala su je svejedno boljela. ali ipak imam osjećaj da nisam sita. Smiješak s njegova lica bijaše već odavno isčezao. Sjede na rub pločnika da se trenutak odmori. veoma čiste i na njima jedva da je bilo ljudi. Glatko pokošeni travnjaci pred kućama svojim su sočnim zelenilom doslovce pozivali na prevrtanje preko glave. vidjet ćeš. Misliš? pitala je Momo. puna nade. I onda nakon još nekoliko trenutaka reče Ali sutra idemo potražiti Gigija. Kasiopeja. Prostiralo se u blizini onih jednoobraznih novih četvrti. Momo je. Momo je znala gdje se nalazi Zeleni brežuljak. bila navikla hodati bosa. Uze Kasiopeju pod mišku i tiho izađe više se nijednom ne osvrnuvši. koji ju je spazio u posljednjem trenutku. Kad bih samo mogla doznati gdje ovdje stanuje Gigi. stajalo je na Kasiopejinim leđima. iako je jedva gutala. Bijaše to predgrađe s vilama koje je ležalo vrlo daleko od kraja gdje se nalazio stari amfiteatar. Ali nigdje se nije vidjelo da bi netko šetao vrtom ili se igrao na travi. doduše. U vrtovima iza visokih zidova i ograda od željeza prastara su stabla podizala krošnje ka nebu. Momo! viknu za njom Nino. Kuće u dvorištima bile su većinom izdužene građevine od stakla i betona s ravnim krovovima. uzimao novac i vraćao ostatak. a prijalo joj je kao da jede kartonske poklopce i drvene strugotine. osjećala se jadno. . Kornjaču je. Put bijaše dug. reče Momo kornjači. ODMAH ĆEŠ SAZNATI. To je stvarno bila otmjena četvrt.mahinalno pojede i treći ručak. No na kornjačinim se leđima pojavi velik upitnik. Hej. PETNAESTO POGLAVLJE Nađeno i izgubljeno Rano ujutro sljedećeg dana Momo pođe potražiti Gigijevu kuću. A nakon nekog vremena doda A nisam ni uspjela ispričati Ninu o cvjetovima i glazbi. Vlasnici vjerojatno nisu za to imali vremena. Ulice su ovdje bile široke. dakle na drugoj strani velikoga grada. Dobila sam stvarno mnogo toga za jelo. Kad je završila. puno i previše. čekaj malo! Uopće mi nisi ispričala gdje si bila u međuvremenu! Ali onda navališe novi ljudi i on je opet otipkavao račune. ali kada su stigle na Zeleni brežuljak. reče Momo Kasiopeji kad su se ponovo našle u starom amfiteatru. Sigurno će ti se svidjeti. dakako. povela sa sobom.

Hej ti. Vidjela je velik travnjak na kojem se igralo nekoliko hrtova i pljuskao vodoskok. A na jednom drvetu punom pupoljaka sjedio je par paunova. moram naći Gigija Vodiča Stranaca. On je moj prijatelj. Tražim Gigijevu kuću. Ona ustade i reče Dobar dan. reče čovjek u prsluku za nijansu neprijateljskije. Vratio se u dvorište i htio zatvoriti vrata. Čiju kuću tražiš? Gigija Vodiča Stranaca. On se tako zove. A sad se gubi! Ovdje nemaš što tražiti. Posljednja kuća na samom vrhu ulice bila je okružena zidom višim od . ponekad imaju baš neobične hirove! Ali ako stvarno misliš da on pridaje značaja tvojoj posjeti njegova je kuća posljednja. prugastom prsluku. ali se riječi brzo ugasiše. izgleda. prljavice! Onda pusti Momu i obrisa ruku maramicom. nešto palo na pamet. prljavice. Čovjek u prugastom prsluku s nepovjerenjem je gledao dijete. O! uzviknu Momo zadivljeno. On je moj prijatelj. Imam. Ne. Zar ga ne poznaješ? Ovdje nema nikakvih vodiča stranaca. On me očekuje. Da. kao da je uhvatio nešto gadno. Kapija iza njega ostala je malo otvorena i Momo je mogla baciti pogled unutra. Nino mi je rekao da on sad ovdje stanuje. On plaća sve što pojedem kod Nina. ULICKANI TUPAN! stajalo je na Kasiopejinim leđima. čuvenog pripovjedača? Pa da. Znaš li gdje je njegova kuća? I on te stvarno očekuje? upita čovjek. sasvim na vrhu ulice. Pripada li sve ovo tebi? pitala je Momo pokazujući kroz vrata. reče kiselo. na Gigija Vodiča Stranaca odgovori Momo obradovano. Ti umjetnici. iznenada se iza nje začuje glas. što ti tražiš ovdje? Momo se okrenu. Što ti pada na pamet. Stani! reče. Tu je stajao čovjek u čudnovatom. ali mu je u posljednjem trenutku. Ne misliš valjda na Girolama. bila je uporna Momo. Momo nije znala da sluge bogatih ljudi nose takve prsluke. sasvim sigurno. I kapija se zatvori. odvrati čovjek u prsluku i okrenu se. Kakve lijepe ptice! Htjela je ući da ih pogleda izbliza. Čovjek u prsluku podiže obrve i zavrtje glavom. ali je čovjek u prsluku uhvati za ovratnik. reče Momo.

umjesto svakog očekivanog odgovora. Jedna se vrata naglo otvoriše i iz automobila iskoči Gigi. Momo. ali ću možda morati dugo čekati. ODMAH ĆE DOĆI. Tako Momo sjede pred sama vrata i strpljivo čekaše. strašno se puno toga dogodilo u međuvremenu. Odakle bi Gigi mogao znati da ja stojim ovdje vani ako je on uopće unutra. Momo se u posljednji čas spasi skokom unatrag. A djeca? Ah. Što ti to znači. ČEKAJ! pojavio se odgovor. Pa kako si ti? Hajde. a jesi li išla jesti kod Nina? Je li ti prijalo? Ah. na oklopu se pojavi riječ ZDRAVO! Momo se uplaši. bila od željeznih ploča tako da se nije moglo vidjeti unutra. shvaćaš? Opet kasnim. a onda zakoči tako da su gume zaškripale. Dugo se ništa nije događalo i Momo poče razmišljati nije li se Kasiopeja ovaj put možda ipak prevarila. pisalo je na oklopu. Pa to je stvarno moja mala Momo! Momo skoči na noge i potrča k njemu. stajalo je na kornjačinim leđima. Zašto je onda sve tako zatvoreno? pitala je Momo. ali užasno žurim. Da mi je znati. no nije čekao odgovor. Kasiopeja? Zar ćeš me napustiti? Što si naumila? IDEM TE TRAŽITI! glasio je još zagonetniji Kasiopejin odgovor. slično kao i tamo gdje je stajao čovjek u prsluku. Jesi li se udarila? pitao je bez daha. nisam vjerovao da ćeš se vratiti. reče Momo. a Gigi je uhvati. Jesi li stvarno sasvim sigurna? upita nakon nekog vremena. moramo jedno drugome toliko toga ispričati. Tu uopće neću moći ući. reče Momo uzdišući. Pa dobro. Nimalo mi ne sliči na njega. Bila su to lijepa vremena! A . znaš. U tom se trenutku vrata iznenada otvoriše i dug.čovjeka. No. Gdje si se samo krila sve ovo vrijeme? Moraš mi sve ispričati. pričaj već jednom! A naš stari Beppo. Jesi li našla moje pismo? Jesi? Još je bilo tamo? Dobro. Momo! povikao je i raširio ruke. Da znaš. je li to stvarno Gigijeva nova kuća. ali pritom pade. podiže visoko. Momo. elegantan automobil izletje iz dvorišta u punoj brzini. Auto je jurio još djelić puta. što on radi? Nisam ga vidio već čitavu vječnost. ALI JEST NJEGOVA. A kapija je. često mislim na vrijeme kad smo još svi bili zajedno i kad sam vam pričao priče. poljubi sto puta u oba obraza i stade s njom plesati po ulici. Žao mi je što sam te uplašio. nego je uzbuđeno govorio dalje. Nigdje zvonca ili pločice s imenom.

to će se ljudima ludo dopasti! Odmah ću to pokrenuti.sad je sve drugačije. ona je samo čekala i gledala ga. Tri dame sjedoše na stražnja sjedala. ne puštaju me. Gigi sjede pored vozača i uze Momu na krilo. nego je uhvati za ruku i povuče je za sobom prema automobilu. ne. Ali to možemo odmah priopćiti tisku! Ponovni susret s princezom iz bajke ili tako nekako. zar ne? Ostavite dijete na miru! reče Gigi ljutito. djevojčice. U međuvremenu su iz automobila iskočile i prišle još četiri osobe čovjek u kožnoj vozačkoj uniformi i tri dame strogih. sasvim drugačije. poštovani majstore. Ali to je Momo! viknu Gigi smijući se. Vi nas plaćate da organiziramo vaše termine. naravno. naravno! popusti Gigi Pa hajdemo! Znaš što. ali debelo našminkanih lica. a auto pojuri. Zašto se uopće motala oko vrata? reče druga dama. i sama vidiš. A moj vozač će te poslije toga vratiti kući. odgovori Gigi nervozno. reče Gigi. ti bi sigurno voljela biti u novinama. Momo! Ali sve lijepo i po redu. Je li se dijete povrijedilo? pitala je jedna više s predbacivanjem negoli zabrinuto. Bože moj. Izgledao je drugačije nego prije. Ali ti. samo se uplašila. ta djevojčica dakle stvarno postoji? pitala je začuđeno treća dama. Druga dama baci pogled na svoj ručni sat. zar poslije toliko vremena ne mogu na miru izmijeniti nekoliko riječi s Momom! Ali. sad pričaj. i mirisao je lijepo. E pa. mala. nimalo. Ali bio joj je nekako čudno tuđ. ja to zapravo ne bih htio. Ne. Momo je više puta pokušala odgovoriti na Gigijeva pitanja. Bit će to pun pogodak! Ne. reče Gigi. Moja stara prijateljica Momo! Ah. avion će nam odletjeti pred nosom. Ako sad svom snagom ne nagazimo na gas. Mi samo obavljamo svoj posao. Kako to da si onda onako iznenada nestala? . I sami znate što bi to značilo. Ja sam to uvijek smatrala jednim od produkata Vaše umjetničke mašte. No kako on nije prekidao bujicu riječi. sada se prva dama sa smiješkom okrenu Momi. Momo! Ti ideš s nama do aerodroma. Dogovoreno? No nije čekao da čuje što će Momo reći o tome. sasvim. Tako ćemo moći usput razgovarati. ti goniči robova me ne puštaju! O! reče oštro druga dama Nama je to sasvim svejedno. tako njegovano. uvjeravao je Gigi. Da.

ne mogu si to dozvoliti! Ali Momo ostaje izvan . uze iz nje jednu pilulu i proguta je. ali upravo mi pada na pamet sjajna ideja. odvrati dama uvrijeđeno. mrmljao je. Naime. Svatko drugi bi polizao prste kad bi mu se pružila takva prilika. Jednostavno sam na kraju živaca.. Ne! upade joj Gigi u riječ. a ne o mojoj! Trebali biste dobro razmisliti možete li si u ovom trenutku dozvoliti da propustite takvu priliku! Ne. ni kasnije. kako hoćete. Ne biste li mi ipak mogli dopustiti da barem na brzinu napravim intervju s djevojčicom? Dosta! vrisnu Gigi. Možda ćemo to moći učiniti i kasnije. ni uopće. Bila bi savršena nova dječja zvijezda za vašu priču o skitnicama. tek što nismo stigli. Momo. to nam je već poznato. da vam ne pravim dovoljno djelotvornu reklamu! Točno! zastenja Gigi. Riječ je o vašoj popularnosti. sljedeću u nizu ekranizacija vaših djela. Ni u kom slučaju ne želim da dijete uvlačite u to! Stvarno ne znam što vi hoćete. Oprostite. Tako nešto bi kod ljudi izazvalo potoke suza. viknu Gigi očajno. ti to možda ne razumiješ. Ali ne sada! Ne sada! Stvarno šteta! reče dama. do krajnosti razdražen. Ni sada. A sada..Momo je baš htjela započeti priču o majstoru Hori i cvjetovimasatima. A sad budite ljubazni pa ušutite dok pričam s Momom! E pa. Gigi se stenjući uhvati za glavu. Zamislite senzaciju! Momo u ulozi Mome! Zar niste shvatili? upita Gigi oštro. nisam mislio na vas. ali ja jednostavno ne želim da i ti dopadneš šaka ovoj bagri. kad se jedna od dama nagnu naprijed. odgovori prva dama. I okrenuvši se Momi. reče. iz džepa svog prsluka izvadi okruglu srebrnu kutijicu. doda Oprosti. kad. i to privatno! To mi je važno! Koliko vam još puta to trebam objasniti? Ali vi sami mi neprestano predbacujete odgovori dama isto tako bijesno. Najzad se Gigi okrenu damama. ali pomalo na silu. Oprostite. dozvolite! odgovori dama jednako žestoko. Tja. S Momom sada želim razgovarati ja. Sad su sve tri dame bile uvrijeđene. da. umiješa se druga dama. Obavezno bismo trebali predstaviti Momu našoj producentskoj kući. smiješeći se Momi. nastavi Gigi. Ali. Ja nisam svatko drugi! povika odjednom Gigi gnjevno. sada ćemo malo pričati samo o nama. Nekoliko minuta nitko ne reče ništa. Samo još jedno pitanje prije nego bude prekasno.

I ovo je. doduše. Čulo se kako se gorko nasmijao. što ja tu pričam? Ti. Nemam više o čemu sanjati. iscrpljen. Ali biti siromašan bez snova ne. pričaj napokon malo ti. prevuče rukom preko očiju. Ali ga stjuardese poguraše. što si doživjela u međuvremenu! U tom trenutku automobil se zaustavi pred aerodromom. Gigi. možda do kraja života. da je bolestan. Gigi je shvatio. Možda ću se onda sjetiti pravih priča. ostani sa mnom! Povest ću te sa sobom na ovaj put. a onda ga odvukoše dame koje je sam plaćao za to. Razumjela je. Momo. Nešto ću ti reći. Gigija su ovdje već očekivale uniformirane stjuardese. smrtno bolestan. pomozi mi! Momo je toliko željela pomoći Gigiju. Momo. Momo je . Barem u mom slučaju. Mahnuo je još jednom iz daljine. I nije znala kako bi mu mogla pomoći kad on to ni sam nije želio. Više ne mogu natrag čak i ako bih htio.igre! A sada na koljenima vas molim ostavite nas pet minuta na miru! Dame su šutjele. Slutila je da su u tome svoje prste imala siva gospoda. zanijemiti. I njene oči se napuniše suzama. Momo. ali je bar lagodan. i svuda. u svili i kadifi. Ali ja neprestano govorim o sebi. kao prava mala princeza. da on opet mora postati Gigi i da mu ona ne bi pomogla time što bi prestala biti Momo. Gotovo je sa mnom. molim te. ne možeš sve to razumjeti. onakvih kao onda. najopasnije što postoji u životu jesu snovi koji se ispune. jer je avion trebao poletjeti već za koju minutu. to je pakao. Ona odmahnu glavom. Slušaj. reče Gigi. Ni od vas iz ruševina to više ne bih više mogao naučiti. Zato radije ostajem tu gdje jesam. Ah. reče tako tiho da nitko od onih što su stajali unaokolo nije mogao čuti. Gigi se nagnu k Momo i pogleda je. Srce ju je boljelo zbog toga. Gigi ostaje Gigi! sjećaš li se? Ali Gigi nije ostao Gigi. prije svega. znaš? Samo reci da i sve će biti sređeno. ili bar sve dok ne padnem u zaborav i dok opet ne postanem nepoznati siromah. I oči mu se iznenada ispune suzama. pakao. Momo ga je s promatrala. E sad vidiš dokle sam dogurao. naravno. Momo. Bitno je samo da budeš kraj mene i da me slušaš. Jedino što bih još mogao učiniti bilo bi ušutjeti. ne pričati više. Momo. Živjet ćeš kod mene. Turobno je gledao kroz prozor automobila. Svi izađoše i požuriše u aerodromsku zgradu. u mojoj lijepoj kući. Ali je osjećala da to nije ono pravo. Nekoliko novinskih izvjestitelja škljocnuše aparatima i postaviše mu nekoliko pitanja. Tužno je kimnuo glavom. Tako sam sit svega.

Vozač pogleda malo iznenađeno. Ali gdje? Kada i gdje ju je izgubila? Tijekom cijele vožnje s Gigijem nje više nije bilo. Ali uzalud. odgovori Momo. Ili ćeš odsad stanovati kod nas? Ne. Imam ja i drugog posla osim tebe voziti u šetnju. našavši ga. Kasiopeja! zvala je tiho. A imala mu je toliko toga reći. Pretražila je cijelu ulicu. to je Momo sa sigurnošću znala. . Znači. naime. a onda je iščezao. zapravo. Gigijevoj kući. Što da mu kaže? Kamo je zapravo htjela ići? Morala je potražiti Kasiopeju. hoće li to skoro? reče vozač lupkajući prstima po upravljaču. Moram je svakako naći. Svaki čas je ponovo zvala kornjaču. molim vas. Djevojčica je zbunjeno gledala preda se. pred Gigijevom kućom! I sada se sjeti da je na njenom oklopu stajalo ZDRAVO i IDEM TE TRAŽITI. Naravno. tražila sama. Momo zato pođe polako natrag istim putem kojim je i došla. Sad to moram potražiti. već krenula kući u amfiteatar. Za čitavo vrijeme susreta s Gigijem Momo nije uspjela izustiti ni jednu riječ. Momo iskoči i odmah poče pretraživati sve unaokolo. jer je ionako morao onamo. mislila je Momo. Ona. Osjećala se kao da ga je. Usput je zagledala u svaki kut i tražila u svakoj rupi na ulici. tražiš? upita vozač kroz prozor automobila. Kad stigoše pred Gigijevu vilu. molim te. zove se Kasiopeja i uvijek vidi pola sata u budućnost. Kasiopeja je unaprijed znala da će se ubrzo izgubiti. odvrati Momo. zapravo izgubila. Možda je. odgovori Momo. Polako se okrenula i izašla iz aerodromske zgrade. Pa je pošla tražiti Momu. Hoćeš li mi. Kornjaču majstora Hore.odmahnula. Ali gdje da Momo traži Kasiopeju? Onda. ali od Kasiopeje nije bilo ni traga. izgubila sam nešto na ulici. I iznenada je obli hladan znoj izgubila je i Kasiopeju! ŠESNAESTO POGLAVLJE Nevolje na pretek Dakle. Vozaču je to bilo pravo. kamo? pitao je vozač kad je Momo ponovo sjela pokraj njega u dugi elegantni Gigijev automobil. pomoći? Nemam vremena za glupe šale! zareži vozač i proveze se kroz kapiju koja se zalupi za automobilom. Kasiopeja! Što ti. dakle. ispisuje slova na svom oklopu. Mislio sam da te trebam odvesti tvojoj kući. Momo je.

Djevojčica je stigla u stari amfiteatar tek kasno u noći. Tjedni su prerasli u mjesece. koja je mahala metlom tako žurno kao da joj je život u pitanju. malu pogurenu priliku. savjetovala bi je ČEKAJ. Nino je uvijek bio u jednakoj žurbi i nikad nije imao vremena. ali se isto tako bojala da će se mimoići ako ne bude čekala. možda su oni sasvim blizu jedno drugom. govorila je Momo sebi. mogućnost da ribarski brod na nekoj dalekoj obali ulovi bocu s porukom. Bojala se da će se mimoići s Beppom bude li čekala. eto. u tom je ogromnom gradu mogućnost da se dvoje ljudi slučajno sretnu bila tako zanemarivo malena kao. naravno. A ipak. Na ulicama više uopće nije bilo djece i Momo se sjećala Ninovih riječi da su djeca sada zbrinuta. s obzirom na Kasiopejinu sporost. A Momo je vječito bila sama. motrila na nju. I tu je sve pažljivo pretražila. prvi put bila zaista sasvim sama. Još se bojažljivo nadala da je kornjača možda nekim čudom stigla kući prije nje. Ali nije vidjela nijedno. Tko zna koliko se puta dogodilo da je ona prošla mjestom na kome je Beppo bio samo prije jednog sata. Ali. ugledala je u daljini. ali neprestano. Tjedne koji su uslijedili Momo je provela u besciljnu lutanju gradom i traganju za Beppom Čistačem Ulica. jedne minute. No nijednom joj nije uspjelo razgovarati s njim duže nego prvi put. Kako joj nitko nije znao reći ništa o njegovu prebivalištu. Kako bi joj sada Kasiopeja dobro došla! Da je bila uz nju. No na kraju bi napokon ipak morala otići i tako je opet bilo moguće da su se mimoišli za samo nekoliko trenutaka. Jedan jedini put. kad je u sumrak sjedila na ogradi nekog mosta. koliko je to po mraku bilo moguće. na primjer. Momo je . No. Momo se uvuče u krevet. Jednom dnevno je išla jesti kod Nina. Sad je. možda čak i samo tren prije. koju je negdje nasred oceana bacio u valove neki brodolomac. ili IDI DALJE a ovako Momo nije nikako znala što joj je činiti. to naravno uopće nije bilo moguće. Pogledom je tražila i djecu koja su ranije uvijek dolazila k njoj. na drugom mostu. To što neki policajac ili netko od odraslih samu Momu nikad nije uhvatio i odveo je u neko odlagalište za djecu. Ili. obrnuto. Jer tako nešto ne bi se moglo uklopiti u planove koje su imali s njom. Momo je zato često čekala na jednom mjestu i po nekoliko sati. preostala joj je samo očajnička nada da će im se putevi slučajno ukrstiti. koliko je puta Beppo možda ubrzo ili duže vrijeme poslije nje došao na ovaj trg ili na onaj ulični ugao. bila je zasluga sive gospode koja su potajno.

Jer se istinsko vrijeme ne može mjeriti . Ipak to nije bio Beppo. Ne. ali Momo je doživjela jednu koju je upoznao malo tko. A izlaza nije bilo! Nitko nije mogao prodrijeti do nje.povjerovala da vidi Beppa. jer bi se iznenada ponadala da će Beppo možda svratiti da pogleda nije li se ona vratila. premda su one uvijek bile nove i drukčije. reče Momo sebi. tamo više nikoga nije bilo. u starom amfiteatru. punoj neizmjernih bogatstava. Ponekih dana ostajala je kod kuće. No jedno je za sve to vrijeme nije napuštalo živo sjećanje na doživljaj kod majstora Hore. Nije bilo nikoga tko bi je slušao. Ali vrata se više nijednom ne otvoriše. no kada je stigla na drugi most. ni za što na svijetu ne bi se odrekla ovog sjećanja. Čak ni kada bi ono prijetilo da je ubije. No ovu poruku nikada nije pročitao nitko osim nje same. Ponekad je danima sjedila sama na kamenim stubama pričajući i pjevajući. Trebalo je samo da zatvori oči i da osluhne u sebi. prije tjedan dana ili možda jučer! I zato je čekala. nitko je nije mogao primijetiti tako duboko zakopanu pod brijegom vremena. I u ovom slučaju ju je mučila pomisao da se to već dogodilo. Momo pojuri. osim drveća. koja su se uvećavala i uvećavala prijeteći da će je ugušiti. bez obzira na to hoće li biti kao prije. da se utješi. Svakih nekoliko dana Momo odlazila je do Gigijeve vile i često dugo čekala pred kapijom. ptica i starog kamenja. on bi. Činilo joj se da je zatvorena u špilji s blagom. pa je povikala i počela mahati. Bilo je čak i trenutaka kada je priželjkivala da nikada nije čula muziku ni vidjela boje. to uopće nije mogao biti on. I kao i prvog dana. slušati njegove priče i pričati mu. U međuvremenu je bila spremna pristati na sve. Jer ono što je saznala bilo je da postoje bogatstva koja te mogu uništiti ako ih nemaš s kime podijeliti. Pa ipak. Na kraju je velikim slovima napisala na zidu VRATILA SAM SE. Ovako je prošlo samo nekoliko mjeseci a ipak je to bilo najduže vrijeme koje je Momo ikad proživjela. naravno. na cvjetove i glazbu. Nadala se da će ga još jednom vidjeti. pa da ugleda blistavu raskoš cvjetnih boja i čuje muziku glasova. Znam ja kako Beppo mete. mogla je ponoviti riječi i otpjevati melodije. Postoje mnoge vrste usamljenosti. Ako je baš tada ne bi bilo. bijaše uzaludno. naravno. Htjela je ostati kod njega. ali prilika ni za trenutak nije prekinula posao. da je morala birati. a rijetki među njima s takvom silinom. morao pomisliti da njoj još nema ni traga. ali čekanje.

jer bi to onda bilo previše jednostavno. U svakom slučaju. Više ne smijemo beskorisno tratiti vrijeme. odgovori Franco. Momo je trčala pored njih. Dovoljno je. Danas se igramo bušenih kartica. Jedan od nas mora zatim naći određenu karticu. Ali bez Kasiopeje nije mogla naći put. Ponekad smo samo dugački brojevi. Franco i djevojčica Maria. Ili prekosutra? Troje djece ponovo odmahnuše glavama. dob. Čega? pitala je Momo. Ili je zalutala negdje u svijetu. reče Maria. ali to nije važno. dođite opet! preklinjala je Momo. reče Momo. Pa to nikad nismo ni radili. ali čovjek mora vraški paziti. a često ga je pokušavala naći otišla bi k njemu i zamolila ga da joj ne daje više vremena ili da joj dozvoli da zauvijek ostane kod njega u kući Nigdje. On postavlja pitanja. Pa kamo ćete sada? Na sat igre. To je jako korisno. O ovoj usamljenosti ne može se zapravo ni pričati. Tamo se učimo igrati. Svaka kartica sadrži mnoštvo podataka visina. A ona bijaše nestala. reći još samo ovo da je Momo mogla naći put do majstora Hore. na primjer MUX763y. Onda nas pomiješaju i stavljaju u kartoteku. A kako to ide? Svaki od nas predstavlja jednu bušenu karticu.satom ili kalendarom. koja je prije uvijek vodila sa sobom svoju sestricu Ded. Ili možda sutra. Sve troje izgledali su sasvim izmijenjeno. Umjesto toga. možda. Prije! odgovori Paolo. Hoćete li sada opet doći k meni? Njih troje se pogledaše i odmahnuše glavama. dogodilo se nešto sasvim drugo. nije se vratila. Ali sada je sve drugačije. i to tako da kartice jedna po . nikad nisu osobine koje stvarno imamo. Ali to. težina i tako dalje. bilo je lijepo. Bili su to Paolo. Čak i kad ih je Momo kličući pozdravila jedva da su se i nasmiješili Toliko sam vas tražila. važi? pitala je Momo. Troje djece žurno krenuše dalje. Nosili su neku vrstu sive uniforme. Pa prije ste uvijek dolazili. objasnio je Paolo. Jednoga dana Momo je u gradu srela troje djece koja su prije uvijek dolazila k njoj. Da. naravno. reče Momo bez daha. a lica su im djelovala neobično ukočeno i beživotno. Možda se već odavno bila vratila majstoru Hori. Ali molim vas.

Najzad se Momo osmjeli i reče Možete li me možda povesti sa sobom? U posljednje sam vrijeme užasno osamljena. Međutim. ali svima se jako žurilo. Toliko bih vam toga htjela ispričati. što je to korisno za budućnost. razilazeći se veoma sporo. Opet je osjetila kako je obuzima ledena hladnoća. Između nje i vrata sada je odjednom stajao jedan sivi gospodin. koji se kao omča ovi Momi oko vrata. ali ne vrijedi. reče plačljivo Maria. bez obzira na to kakva će to igra biti. ništa ne nauči. Htjela je još jednom zamoliti da je prime u igru. Ne smije se tako govoriti. Ali tada se dogodi nešto čudno prije no što su djeca stigla odgovoriti. reče Momo. reče Maria. Ali tako se. Nad vratima je stajalo Odlagalište za djecu. sada se ipak brinu o nama. Zato što imamo drugačiji plan s tobom. ukoči se od straha. Ne vrijedi! reče smiješeći se blijedo. tek što je pristupila vratima. u početku. taj je pobjednik. Oko nje je bilo još djece koja su sva ulazila unutra. Momo uperi prst u sivog gospodina i htjede zvati u pomoć. odgovori tužno Maria. reče iznenada Franco. slika Zašto? pitala je Momo. Svi smo tada imali more ideja. I to je zabavno? pitala je Momo malo sumnjičavo. Zar ne možete naprosto pobjeći? predloži Momo. objasni sivi i otpuhnu prsten dima. Pokušao sam već nekoliko puta. Uvijek te uhvate. Možda se opet sretnemo. kažu. Kod tebe je bilo mnogo ljepše. Ono. U međuvremenu su stigli pred vrata jedne velike sive kuće. prošaputa Franco. Ali poslije nekoliko trenutaka ipak priđe vratima da zazvoni ili zakuca. neka ih jaka magnetna sila uvuče u kuću. Svi su zašutjeli i gledali preda se. Nemoj ni pokušavati! Nije u našem interesu da uđeš u tu kuću. A što je onda važno? htjela je znati Momo. Njih troje odmahnuše glavama i osvrnuše se da vide je li ih tko čuo. Pokraj njih su prolazili ljudi. . Tko je u tome najbrži. ali nije mogla pustiti ni glasa. I sva su izgledala kao troje Mominih prijatelja.jedna ispadaju dok na kraju ne ostane samo jedna. ne smije se tako govoriti. odgovorio je Paolo. Ali to nije važno. s cigarom u kutu usana. Vrata se za njima s treskom zatvoriše. Momo je to prestravljeno promatrala.

E pa onda ćemo se naći u ponoć da se dogovorimo. A pri pomisli da tamo bude sama s njim Momu obuze užas. moći ćeš na taj način izvući veliku korist za sebe i za svoje prijatelje. Da se samo malo odmorim. Sivi gospodin koji se htio s njom naći u ponoć sigurno bi došao onamo. odvrati sivi gospodin. i Momo je marširala u polusnu sve dalje. hodala usred gomile prolaznika. Zar nas još tako slabo poznaješ? Zar još ne znaš koliko smo moćni? Oduzeli smo ti sve prijatelje. No gdje se mogla sakriti od njega? Najsigurnijim joj se činilo u masi drugih ljudi. Zašto? izgovori Momo s mukom. Samo je još dim njegove cigare lebdio u zraku. najprometnijim ulicama i trgovima. Zato što želimo da nam učiniš jednu malu uslugu. Hoćeš li? Da. Ako budeš razumna. Gdje su se trebali naći. donijeti ništa dobro. vidjela da nitko nije obraćao pažnju na nju i sivog gospodina. Na ulici je baš stajao kamionet s tri kotača na kojem su ležale svakojake . sve kasnije. Tako je Momo ostatak popodneva i cijelu večer. Ali već je cio dan hodala unaokolo i postepeno su je stopala zaboljela od umora. Ona je. doduše. Momo nijemo kimnu.Ostavi se toga! reče sivi gospodin i nasmija se pepeljastosivo.. ona bi vikala u pomoć i ljudi bi to ipak primijetili i spasili bi je. Bilo je kasno. Ali mi te štedimo. sve do kasno u noć. A s tobom možemo činiti što nas je volja. prošapta Momo. dalje. bez radosti. rekla je sebi. ni tamo ni igdje drugdje. nije joj rekao. Ne. pomisli najzad. pa po treći put. Jednostavno je pustila da je nosi vječno užurbana rijeka ljudi.. Osim toga.... kao što vidiš. samo tren. ona se više nikako nije htjela vidjeti s njim.. Nitko ti više ne može pomoći. u stvari.. ali ako bi joj on stvarno pokušao učiniti nešto nažao. Sivi gospodin se blijedo nasmija. Zatim bi isti put prešla po drugi. Ali sivi gospodin već bijaše iščezao. Što god joj on imao predložiti bilo je više nego jasno da to njoj i njenim prijateljima ne može. u gustoj gomili ljudi najteže ju je naći.. pa ću moći bolje paziti. SEDAMNAESTO POGLAVLJE Velik strah i još veća hrabrost Momo se bojala vratiti se u stari amfiteatar. dok ne bi tako napravila velik krug i opet stigla onamo odakle je krenula.

Momo bi tako rado bila pomogla Beppu. Momi se činilo da je gleda s preklinjanjem. dok se ona od toga na kraju nije probudila. Kartonska su djeca bezglasno plakala. a onda su se iznova morale posložiti i u njih su utiskivane nove rupe. Sanjala je zbrkane snove. hoda po žici. upotrebljavajući svoju metlu kao motku za ravnotežu. gdje je vjerovala da je . Ne mogu naći drugi kraj! A žica je zaista izgledala beskonačno dugačka. Momo se uzvera na nj i nasloni se na jednu vreću koja bijaše ugodno meka. još mokre od suza. kao da više neće moći doći do zraka ako mu ona ne pomogne. ali joj se noge zapletoše u papirnatu traku. Karte su zatim bivale izmiješane. no nije mogla postići da je on spazi. jer je oko nje bio mrak. a da ona to nije primijetila. A u svakoj od njih bijaše izbušeno mnogo. visoko nad tamnom provalijom. Sva su bila plosnata kao igraće karte. U prvom trenutku više nije znala gdje se nalazi. Bio je suviše daleko. Onda ugleda Gigija. suviše visoko. kako je to godilo! Uzdahnu s olakšanjem. Onda vidje djecu. jer se sada nalazio u nekom dijelu grada koji je u ovo kasno doba noći djelovao nekako odumrlo. Kamionet nije vozio osobito brzo i Momo iskoči prije nego što je pravo i razmislila. Gdje je drugi kraj? čula ga je kako neprestano viče. Povuče umorna stopala k sebi i sakri ih pod suknju. I bivalo je sve glasnije i glasnije. Vidjela je starog Beppa kako. Ali se onda sjeti da se popela na kamionet. Ah. od iscrpljenosti zaspa. I što se snažnije pokušavala osloboditi. prije no što je i primijetila. Htjela je natrag. koji je iz usta izvlačio beskonačnu traku papira. Gdje se uopće nalazila? Mora da je kamionet vozio već duže vrijeme. na ulice pune ljudi. ali traka nije imala kraja. priljubi se uz vreću i. padajući pri tom jedna preko drugih tako da je sve praskalo i drndalo. Ona je htjela k njemu. Momo obrisa obraze.vreće i sanduci. ali bi onda opet bivala izmiješana. Gigi je već stajao na brdu od papirnate trake. to se više zaplitala u nju. niti se prekidala. S obje strane se gubila u tmini. Na ulicama nije bilo ljudi i visoke su kuće bile mračne. Stanite! htjela je viknuti Momo i prestanite! ali je praskanje i drndanje nadjačalo njen slabašni glas. mnogo rupica. Izvlačio je i izvlačio. A taj je kamionet sada bio u pokretu i njegov je motor proizvodio tu buku.

na vlastitu napuštenost. Prevladala ga je. na vlastiti strah! A pri tom su. Odzvonio je više puta. nadala se da će otkriti nešto što će joj pokazati u kom smjeru da nastavi. Sada se osjećala tako hrabrom i samouvjerenom kao da joj nikakva sila na svijetu ništa ne može. Čitavo vrijeme je mislila samo na sebe. Baš kada je bila na sredini. niti je imala ikakva pojma o tome u kojem smjeru treba poći. Osjećaj straha i bespomoćnosti bio je toliko narastao da se iznenada preokrenuo i pretvorio u svoju suprotnost. Nije znala gdje se nalazi. razmišljala je Momo. Kad god bi skrenula u neku novu ulicu. Ako je još uopće postojao itko tko bi im mogao pružiti pomoć. Svejedno potrča nasumce. Mogućnost da pomogne svojim prijateljima tako će nestati možda jednom zauvijek. ona sad više ne može tamo stići na vrijeme. možda me on još uvijek čeka. makar i sasvim mala. bezglasne ulice. Što je još trebala. Niti je ikoga mogla pitati. Ali nije nalazila ništa. Sada je htjela sresti sivu gospodu. onda je to bila ona. što je još mogla učiniti? Nije . Nije to bio jedan od onih lijepih trgova s drvećem ili fontanama. A kako je bila bosa. Pobjegla je u nadi da će se spasiti. možda još nije kasno. na obližnjem zvoniku poče odbijati sat. Pa ako je postojala mogućnost da sivu gospodu navede da oslobode njene prijatelje. Htjela je to po svaku cijenu. jer jedino živo biće koje je srela bijaše mršav. reče sebi. Zvuk motora se postepeno gubio u tamnim ulicama. neki znak koji će prepoznati. zapravo. njeni prijatelji bili ti koji su bili u nevolji. praznog trga. Zavlada tišina. dakle. Najzad Momo stiže do jednog ogromnog. morala je barem pokušati. No to je bilo lakše reći nego učiniti. Samo su se na rubu prema noćnom nebu ocrtavali tamni obrisi kuća. Momo više nije htjela bježati. Momo se ugrize za šaku. nego jednostavno široka prazna površina. možda je već bila ponoć. iznenada je u sebi osjetila čudnu promjenu. kroz mračne. Trčala je sve dalje i dalje. Ako sivi gospodin čeka u amfiteatru. Kad je domislila tu misao. nije čula ni zvuk vlastitih koraka. Ali tada se sjeti što je sanjala i stade. ili prije više uopće nije marila za to što će biti s njom.sigurna od sive gospode. prljav pas koji je u gomili smeća tragao za nečim jestivim i prestrašeno pobjegao kada se približila. On će otići neobavljena posla. Momo krenu preko trga. Moram odmah u stari amfiteatar.

reče prvi glas iz mraka iza farova. Ti si sama. međutim. ta djevojčica Momo koja je vjerovala da se može s nama mjeriti. Ali je osjećala da su u nju upereni mnogi pogledi pogledi koji nisu imali u sebi ništa prijateljsko. prevarila. Pa lijepo. No onda pomisli na cvjetove i glasove moćne glazbe i u trenutku se osjeti utješenom i osnaženom. odasvud je sjalo zasljepljujuće svjetlo. Izgledalo je da ih to košta nezamislivog napora. Najzad jedan od njih opet progovori. Pogledajte je. U kojem god smjeru da se okrenula. u svim ulicama koje su se ulijevale u veliki prazni trg istovremeno se pojavi slab tračak svjetla koji. Sve je to bio naš plan. I tad Momo razazna da su to farovi brojnih automobila koji su veoma sporo. U jednom je trenutku sva hrabrost ponovo napusti. U tome se. iza farova. Vidiš i sama koliko smo moćni. A kako je bila opkoljena i nije mogla pobjeći. sa svih strana prilazili sredini trga gdje je ona stajala. čula je najzad jedan glas pepeljaste boje. Tek što je odjeknuo i posljednji udar bata sa zvonika. Ponovo nastade duga tišina. brzo postajaše sve svjetliji. Nema svrhe da joj pripovijedamo neke bajke. Glas je dolazio iz drugog smjera. hajde da razgovaramo otvoreno. Momo nije mogla vidjeti koliko ih je. premda se zapravo uopće nije nadala da bi je sivi gospodin mogao čuti. Postade joj hladno. dobro znate koliko mala može biti opasna po nas. Ovdje sam! viknu u mrak najglasnije što je mogla. uvila se koliko je god mogla u svoju puno preveliku mušku jaknu. jer su ostali u mraku. siroto dijete. u krugu u čijem je središtu bila Momo. Pazite! reče prigušeno drugi pepeljastosivi glas. Nema nikakvog smisla suprotstavljati nam se. Tvoji prijatelji su za tebe nedohvatni. međutim. Dakle dolaze! No na tako velik odaziv Momo nije računala. branik do branika. dakle. Mnogi samotni . tu šačicu jada! Ove riječi pratio je zveckav šum koji je iz daljine zvučao kao višeglasan smjeh. tako da je morala zakloniti oči rukom. Automobili su prilazili sve bliže dok su im motori tiho brujali. Momo je slušala. Najzad se zaustaviše. ni Momo ni siva gospoda. Nema više nikoga s kime možeš podijeliti svoje vrijeme. Onda gospoda izađoše. ali je zvučao isto tako pepeljasto Dakle. Neko vrijeme nitko nije izgovorio ni riječ. Momo začu nešto što je zvučalo kao hripanje iz mnogih grla. To je. Momo je osjećala da se siva gospoda boje reći istinu. pokušajmo onda s istinom.znala.

Jer znamo da ćeš jednog dana doći puzeći i reći Spremna sam na sve. Ti si izdvojena od svih ostalih ljudi. nastavio je glas. Momo je slušala i šutjela. Kad glas ponovo poče govoriti. znaš. to je itekako dobro znala! Opet nastade duža tišina.sati što su oni sada za tebe? Kletva koja te pritišće. jer su joj svi udovi drhtali od hladnoće. A onda glasno upita Poznaješ li majstora Horu? Momo kimnu. O. samo me oslobodite ovog tereta! Ili je taj trenutak već došao? Trebaš samo reći. Slušaj dobro što ti govorimo da bi i ti bila sigurna da mi s tobom razgovaramo potpuno otvoreno i da imamo časne namjere ti ćeš za to dobiti natrag svoje prijatelje i opet ćete moći voditi svoj stari veseli život. Ti voliš svoje prijatelje. Zar to nije ponuda koja se isplati? Momo sad prvi put otvori usta. Mi ćemo pomoći tebi. Momo se još tješnje umota u svoju jaknu. Momo pažljivo pogleda u smjeru iz kojeg je sada dolazio glas. doći trenutak kad to više nećeš moći podnijeti sutra. Čist račun duga ljubav. teret koji te guši. more u kojem se utapaš. Ona zna što je vrijeme. Bilo joj je naporno govoriti. Zaista će te stajati samo jednu malenkost da oslobodiš svoje prijatelje. To dokazuje da je zaista bila kod takozvanog. šapne drugi glas. ali ona stisnu zube i nekoliko puta odmahne glavom. Nama je svejedno. Momo odmahne glavom. Ne želiš da ti pomognemo? pitao je ledeno glas. Ti to možeš. I stvarno si bila kod njega. mi čekamo. odgovori prvi glas također šapćući. Mi želimo od tebe samo da nas odvedeš do njega. za tjedan dana. jer su joj . dolazio je opet iz drugog smjera. muka koja te sažiže. voljeli osobno upoznati tog majstora Horu. Onda znaš i što su cvjetovisati? Momo po treći put kimnu. za godinu. samo ako hoćeš. Ali ne znamo gdje stanuje. Jednom će. Momo ponovo kimnu. To je sve. I voljela bi ih osloboditi iz naših ruku? Momo i opet kimnu. naime. ti ćeš pomoći nama. Mi bismo. zar ne? Momo kimnu. Val hladnoće preplavi Momo.

budi bez brige. Dovoljno je star da brine o sebi. Gdje je ona sad? Još jedva pri svijesti. pokušala sam. izgledalo je da su se uznemirila. Želimo ga upoznati. Vi ćete biti posljednji ljudi koji se igraju i pričaju priče. po minut. Momo pokuša govoriti. A Hora nam ga mora prepustiti! Momo je užasnuto zurila u mrak iz kojeg je dolazio glas. Od hladnoće se skoro onesvijestila. izuzeti od toga. neće mu faliti ni dlaka s glave. ali odmah potom stiže iz drugog smjera Ti znaš da smo rekli istinu. glas je odjednom zvučao resko i prenapeto Već nam je dojadilo skupljati po sat. vrištao je glas. naravno. U suprotnom. mi imamo sredstva da ga natjeramo. dakle znaš put! Ne mogu ga više naći. Održat ćemo obećanje. rekao je glas. Sami su svijet doveli dotle da u njemu nema mjesta za njih. nastavi glas. A ljudi. Odnekle se opet začuje glas koji prijeteći upita Što znači kad bi mogla? Pa možeš! Bila si kod Hore. Glas utihne. Na što? pitala je Momo plavih usana. po sekundu od svakog čovjeka pojedinačno. Poslije nekoliko pokušaja najzad izusti Čak i kad bih mogla. pitala je. mala Momo. No. Nećete se više miješati u naša posla i mi ćemo vas pustiti na miru. prošaputa Momo. već odavno izlišni. pa trebaš misliti na sebe i svoje prijatelje! Što se ti brineš za majstora Horu! Prepusti to njemu. ali nije mogla izgovoriti ni riječ. Momo promuca Ona se vratila sa mnom. Momo ostade nijema i čekaše. Tko je to? Kornjača majstora Hore. odgovori glas oštro i hladnoća se poveća. Mi ćemo zavladati svijetom! Hladnoća je sada bila toliko strašna da je Momo još samo s mukom mogla micati usnama. vodi nas Hori. A sad. Kad je odgovarao. Što će onda biti od njih? Ljudi su. Što vi hoćete od majstora Hore? upita polako. A osim toga ako bude razuman. Samo ga Kasiopeja zna. ali . ti i tvoji prijatelji ste. Ne razumijem te. odjednom opet tiho i gotovo umiljato. ne bih to učinila. pa se lijepo udruži s nama.usne bile kao zamrznute. Siva gospoda se uskomešaše. Hoćemo sve vrijeme svih ljudi. Neka ti to bude dovoljno.

Ali bila je toliko ošamućena da uopće nije dospjela promisliti. Osjećala se kao oduzeta i nije bila kadra donijeti nikakvu odluku.. Momo je čvrsto stisnu uza se. još kako! . a ne osvrće se unatrag Momo nije znala koliko je vremena prošlo. U tom trenutku nešto je nježno dodirnu po golu stopalu. Postade tiho. Momo polako ponovo dođe k sebi. koji kao da je dolazio iz neke velike praznine. OSAMNAESTO POGLAVLJE Kad se vidi unaprijed. Pepeljastosiv vjetar. Velika uzbuna! Odmah! čula je kako viču.. Ne smiju te vidjeti! šapnu joj Momo. budi mirna! ČEMU TA GRUBOST? zasvijetlilo je na oklopu. Neka se provjeri svaka kornjača! Ta Kasiopeja mora biti nađena! Mora! Mora! Glasovi zamukoše. Da. nadajmo se da me ona više ne traži. reče Momo i gotovo zajeca. Kasiopeja već odavno vratila majstoru Hori. Što će biti ako je siva gospoda stvarno nađu? Momo si poče gorko predbacivati što je uopće spomenula kornjaču. Kasiopeja. jer se bojala da bi siva gospoda mogla biti u blizini. Bi li trebala poći kući u stari amfiteatar i otići spavati? Sada. radujem se. Uz to se javio i strah za Kasiopeju..izgubila sam je. kada su za nju i njene prijatelje zauvijek propale sve nade? Jer sada je znala da stvari nikada više neće krenuti na bolje. Momo je podiže i stavi pod jaknu. To bi bila sreća za nju i za mene. ali pogleda k njoj i šapnu Molim te. ali Momo jedva da ga je čula. Sada se na kornjačinim leđima pojaviše riječi ZAR SE NIMALO NE RADUJEŠ? Radujem se. Kao iz velike daljine čula je oko sebe zbrku uzbuđenih glasova. Toplina se vrlo polako vraćala u njene ukočene udove. Bez razmišljanja. Onda se uspravi. A možda se. naćuli uši i pogleda u tamu oko sebe. Stajala je sama na velikom trgu. nikada više. Moramo naći tu kornjaču. preko kojega je još samo puhao hladan vjetar. Kasiopeja se snažno koprcala pod jaknom pokušavajući se osloboditi.. pokuša se utješiti. Momo se uplaši i polako se sagnu. Pred njom je sjedila kornjača! I u tami polako zasvijetliše slova EVO ME OPET. Bat s tornja bi tu i tamo izbrojio sate. No sve je bilo tiho.

NEĆEMO NALETJETI NI NA JEDNOG. Malopomalo shvati da je ovo onaj siromaški i kao odumrli dio grada iz kojeg su onomad dospjeli u onaj drugi kraj s bijelim kućama i čudnom svjetlošću. stajalo je na Kasiopejinim leđima. idem s tobom. IDEMO. Jesi li me čitavo vrijeme tražila? NARAVNO. ako ona to tako sigurno zna. Pođi sama i reci majstoru Hori da ga od srca pozdravljam. Momo šaptom ispriča kornjači što se dogodilo u međuvremenu. Što da radimo? upita najzad. Ali na oklopu je stajalo samo ZNAM. onda možda stvarno može stići do ulice Nikad i kuće Nigdje. Ali zar te ne bih možda mogla nositi da ide brže? NAŽALOST NE. a Momo ju je slijedila polako. ako bi predugo razmišljao o njima. reče Momo. reče Momo. Slova na kornjačinom oklopu vidljivo pocrvenješe kad je odgovorila MOLIM TE. UNAPRIJED SAM ZNALA. utrčati pravo u ruke. Ali onda se sjeti čitavog tegobnog puta kojega je onomad prošla i odjednom osjeti da za to ne bi imala dovoljno snage. Onda ćemo im. A kako to da si me našla baš sada i baš ovdje. Ali traže te na sve strane! Jedino ih ovdje nema. Ali sad zaista nije bio pogodan trenutak da se mozga o tom pitanju. Kasiopeja je pažljivo slušala. znači. glasio je odgovor. očigledno sve vrijeme tražila Momo. glasio je Kasiopejin odgovor. Pa. Na to se pojavi zagonetan odgovor PUT JE U MENI. Zašto baš moraš sama gmizati? pitala je Momo. S tim riječima kornjača krenu. Sad? viknu Momo sasvim užasnuta. Na njenom se oklopu pojaviše riječi IDEMO HORI. To je opet bila jedna od Kasiopejinih zagonetki od kojih bi čovjeku stala pamet. onda se čovjek na to može i osloniti. Pođi sama. ja više ne mogu. Momo pročita i začuđeno se osvrnu. koračić po . Momo spusti Kasiopeju na zemlju.I poljubi je nekoliko puta u nos. iako je znala da je neće naći? Onda nije ni trebala tražiti. Zar nije pametnije da ostanemo tu. Kasiopeja. Dobro. Ako je tako. Kornjača je. OPROSTI! Momo se nasmiješi. SASVIM JE BLIZU! stajalo je na Kasiopejinim leđima. reče ona tiho.

Da. Ne smiju sresti nijednog od nas. Zašto? pitao je prvi. šapnu drugi. dakako. I onda joj je opet za trenutak bivalo malo bolje. Ali. Nakon čitave vječnosti.koračić. prepustimo se vodstvu naših vodiča koji ništa ne slute! I tako se slučilo da Momo i Kasiopeja stvarno nisu srele ni jednog jedinog progonitelja. gospodo. Ona to čini dragovoljno ako već ne svojevoljno. Momo je bila umorna kao nikada prije u svom životu. ništa nije moglo izmijeniti. napokon su dospjele u onaj dio grada u kojem je vladala ona čudna svjetlost koja nije bila ni svitanje ni sumrak i gdje su sve sjene padale u . Da ih ščepamo? Jasno da ne. Ali je zatim tjerala sebe na još jedan korak. Ulica pred njima mora svuda biti slobodna. Sve veća procesija sive gospode. nego još samo u vlastita stopala i u Kasiopeju. Jedna grupa njih bijaše ostala ovdje da bi potajno promatrala djevojčicu. Jer. Potraga može biti obustavljena. potreban je najveći oprez! Nijedan od nas ne smije im se ispriječiti na putu. I ona baš to sad čini. Momo podiže očne kapke koji su joj se činili teški poput olova i pogleda unaokolo. kuda god da su skretali njihovi koraci. Opet je nenaglašeno kikotanje prostrujalo kroz mračne sjene oko trga. pa na još jedan. Tek što su djevojčica i kornjača iščezle u jednoj od bočnih ulica. A sad. Tako je. gospodo. opazila je da ulica pod njenim nogama iznenada postaje svjetlija. A mi je čak i ne moramo na to siliti. da bi se za leđima djevojčice i kornjače priključili svojim drugovima. Morali su dugo čekati. tiho je slijedila put dviju bjegunica. Pa moramo uhvatiti kornjaču. Eno ih! prošaputa jedan pepeljastosivi glas. Tako je rečeno. Odmah obavijestite sve agente u gradu. kako joj se činilo. Po svaku cijenu. Pucketavo zveckanje širilo se preko trga kao neko kikotanje bez naglaska. gonitelji su se uklanjali i pravovremeno iščezavali. uvijek skrivena iza zidova ili uglova kuća. Neka se svi priključe nama. Pustit ćemo ih neka idu. Momo nije vaše gledala ni desno ni lijevo. tamne sjene kuća svuda uokolo trga ožive. ali ni sami nisu slutili da će to čekanje donijeti tako neočekivan uspjeh. Bila su to siva gospoda koja su prisluškivala čitavu scenu. Upravo tako. Kad samo kornjača ne bi gmizala tako užasno sporo! No tu se. Ponekad bi pomislila da će sljedećega trenutka jednostavno pasti i zaspati. A zašto nam je ona potrebna? Da nas odvede Hori.

Molim te. to su. sve dublje i dublje u unutrašnjost bijeloga kraja grada. Jer sada oni uopće nisu željeli sustići djevojčicu i kornjaču. Bilo je to kao neka obrnuta trka. zar ne bismo mogle hodati malo brže? ŠTO SPORIJE. Ulice iza bjegunica polako su se punile vojskom sive gospode. Bilo je baš kao da ulica pod njima klizi. Najprije su iščezle njihove ispružene ruke. I Momo je primijetila kao i prošli put da upravo na taj način brže napreduju. Gmizala je dalje.različitim smjerovima. Ulazila je natraške u ulicu Nikad i razrogačenih očiju zurila u vojsku sive gospode koja ju je slijedila. zatim noge i tijelo i najzad lica. pokretni zid približavali su se kradljivci vremena. na kojima je bio iznenađen i užasnut izraz. Momo povika. sve brže što su sporije hodale. I opet je tu bio i onaj čudnovati spomenik koji nije predstavljao ništa drugo do golemo jaje na crnom kamenom kvadratu. trka u sporosti. Onda! Ali sada je bilo drugačije. Blještavobijele i nepristupačne stajale su kuće s crnim prozorima. brže se pomiče s mjesta. Budući da su sada znali kako se ovuda treba kretati. jer put do majstora Hore sada više nije mogao trajati odveć dugo. Put je vodio uzduž i poprijeko kroz ove ulice iz snova. TO BRŽE. To je ono što siva gospoda nisu znala onda kad su pratila Momu s tri automobila. naravno. Tako im je Momo umakla. I tako su sad i oni otkrili tu tajnu. Kasiopeja je već skrenula za ugao i išla prema kući Nigdje. No nije samo Momo vidjela što se zbiva. A što se više žuri. I srce joj gotovo stade od straha. reče ona Kasiopeji. čak još sporije nego prije. dokle god je pogled sezao. Ali sad se opet dogodi nešto čudnovato kad su prvi gonitelji pokušali prodrijeti u ulicu Nikad. hodali su čak i malo sporije od kornjače. Onda stigoše do ugla ulice Nikad. doslovno su se. Sad su ih slijedili isto onako sporo kao što su one hodale. Momo skupi hrabrost. rastvorili u ništa. jedan kraj drugog. Jer to je bila tajna onog bijelog dijela grada što se sporije korača. ali nije čula vlastiti glas. i red za redom. pred Mominim očima. pa su time stjecali prednost i sve se više približavali. ispunjavajući ulicu cijelom širinom. bio je kornjačin odgovor. Zato to sad ponovo učini. Kao sivi. Momo se sjeti da se u toj ulici nije mogla kretati naprijed dok se nije okrenula i pošla natraške. utoliko se sporije napreduje. primijetila i .

A što je sa sivom gospodom. gdje je sjedila kornjača. Ona uleti unutra. Ma nemoj se time zamarati. upita Momo. pitala je Momo. odgovori Momo. Majstor Hora izvuče iz džepa veliku plavu maramicu. potrča kroz hodnik s kamenim figurama. naša mala Momo se probudila! reče majstor Hora prijateljski.ostala siva gospoda koja su nadirala. ispričala mi je u međuvremenu Kasiopeja. Ne moraš mi ništa objašnjavati. to ne mogu. pojavi se na Kasiopejinim leđima. Opsjedaju nas. To je bilo sasvim u redu. baci se na starinsku sofu i sakri lice među jastuke da više ništa ne vidi i ne čuje. Ah. . Sama si vidjela da se naprosto pretvaraju u ništa kad stupe u ulicu Nikad. Onda Momo konačno stiže do kuće Nigdje. Kasiopeja. Kasiopeja zašto li si samo ti to učinila? Momo otvori oči. odvrati majstor Hora. Kasiopeja i meni si ponekad zagonetka! Momo se uspravi. Ah. A prodrijeti do nas. To jest. Opkolili su kuću Nigdje sa svih strana. to ne mogu. Ne. ali ti. hvala. zar ne? Majstor Hora obrisa nos. jurnu kroz dvoranu s bezbrojnim satovima ka sobici usred samostojećih satova. Zabrinuta lica gledao je pred sebe u pod. Za stolićem pred sofom sjedio je majstor Hora. molim te oprosti što sam samo tako ovdje zaspala. Ali nijedan se nije usudio slijediti je dalje. Momo je polako izranjala iz dubine svoga sna bez snova. Velika teška vrata od zelena metala se otvoriše. Osjećala se na čudesan način osvježenom i odmorenom. Zar nisi mogla pomisliti da će vas sivi pratiti? JA SAMO ZNAM UNAPRIJED. otvori sasvim mala vrata na drugom kraju. slika DEVETNAESTO POGLAVLJE Zaključani se moraju otključati Jedan tihi glas govoraše. Sve što sam nisam promatrao kroz svoje svevideće naočale. čula je kako kaže glas. prišli su dotle dokle mogu prodrijeti. provuče se kroz njih. Momo je vidjela njihova ljutita lica i njihove šake koje su se prijeteći tresle. Nadam se da se opet dobro osjećaš? Vrlo dobro. Oni u prvim redovima odupirali su se masi dolazećih i za trenutak među njima nastade neka vrsta tučnjave. Dijete tu nije ništa krivo. NE RAZMIŠLJAM O TOME! Majstor Hora uzdahnu i zavrti glavom.

priroda stvari je takva da vrijeme ulazi u tebe. ono iz njih isteče dok udariš dlanom o dlan. reče Momo začuđeno. odgovori majstor Hora. od balona preostaje bar opna. To je zbog vremenskog podtlaka. Onda vrijeme uopće ne bi postojalo. I kad dospiju u vremenski podtlak. Ne mnogo. Kad se jedan ukine. On zašuti i gurnu na čelo svoje svevideće naočale. i drugi iščezava. ustao i zadubljen u misli nekoliko puta prošao goredolje malom sobom.. zapravo. ne bi jednostavno moglo učiniti da vrijeme teče unatrag? Mislim sasvim kratko. Samo. Kasiopeja. Time što u sebi imaš sve više vremena.. postaješ starija. Ali kod sive gospode to je drugačije. Onda bi svi ljudi postali malo mlađi. Ti znaš da se tamo sve mora činiti unatrag. naime. opet su tu stajale male zlatne šalice i cio zlatasti doručak vrč s čokoladom koja se puši. Majstor Hora se smiješio. mrmljao je. a i Kasiopeja ga je pratila pogledom. mudrice! Što je po tvome mišljenju najbolje što se može učiniti pod opsadom? DORUČKOVATI! pojavi se odgovor na oklopu. Inače. vrijeme teče u obrnutom smjeru. a od njih ne ostaje ništa. To bi svakako bilo lijepo. . On se okrenu Kasiopeji. A kradljivci vremena bi se rastvorili u ništa. upita ona nekoliko trenutaka. reče majstor Hora.. Pa da.A kako to? htjela je znati Momo. upravo samo za ono vrijeme koje ti je bilo potrebno da je prođeš. Može se reći da si postala mlađa prolazeći kroz nju. objasni majstor Hora smiješeći se. Ali u ulici Nikad vrijeme izlazi iz tebe. zar ne? Oko kuće Nigdje. maslac i hrskave žemlje. kao što zrak izađe iz balona kad ovaj pukne. Ali ne ide. Momo je napregnuto razmišljala. Da. Ni to nije loša ideja! I istoga trenutka stol je već bio postavljen. I ovoga puta joj je prijalo. to ništa ne bi poremetilo. sve vrijeme bio postavljen. Dala si mi jednu ideju. Ništa od toga nisam primijetila. To znači. Na kraju opet sjede i ispitivački pogleda Momu. med. reče. ali hoće li se moći provesti u djelo ne ovisi samo o meni. Momo je u međuvremenu često s čežnjom pomišljala na ove ukusne stvari i odmah se počela halapljivo gostiti. Oni se sastoje samo od ukradenog vremena. Momo ga je napeto promatrala. Oba toka su u ravnoteži. A možda je on. Zar se onda. samo Momo to do sada nije primijetila? U svakom slučaju. jer je on mnogo više negoli samo vrijeme koje postoji u njemu. koja je stajala kraj njegovih nogu. za jednog čovjeka to ne znači mnogo.

I tad vidje vojsku opsadnika! Rame uz rame stajala su siva gospoda jedan kraj drugog u nepregledno dugu redu. obrisi sive gospode razaznavali samo razmazano. ni s njenim očima. Ali sada je brzo prošlo. u ovom staklastom zraku. Vrijeme je jednom počelo i jednom će završiti. Nisu stajali samo pred ulicom Nikad nego još dalje. nešto začuđujuće. odgovori majstor Hora. On skide svoje male zlatne naočale i pruži ih preko stola Momi. na glavi imao svoj kruti okrugli šešir. povlačile su se žilave koprene dima poput paučine. ali sigurno. nastavi Momo.gotovo i više nego prvi put. kao u nekoj čudnoj magli. jer su se. Od mene siva gospoda neće dobiti ni najmanji trenutak. na drugima se tek počinjala stvarati. milile ulicama uz fasade snježnobijelih kuća i u dugim se zavjesama protezale od izboja do izboja. da im daš sve vrijeme svih ljudi. reče on veoma ozbiljno. Osim toga. Na ponekim je mjestima već bila gusta i neprozirna. zar ne? Ne. plavičastozelene pramenove koji su se polako. sada je i majstor Hora valjano prionuo k jelu. A onda je shvatila da ta para nema veze s njenim naočalama. ali tek onda kada ljudima više ne bude potrebno. sve dalje u velikom krugu koji se protezao kroz gradsku četvrt sa snježnobijelim kućama. žvačući punim ustima. Oni hoće. već se penje tamo vani na ulici. reče Momo poslije nekog vremena. Ali tad Momo primijeti još nešto. Siva gospoda su nepokretno stajala. dijete. koja ih nataknu na nos. slagali jedan na drugi i sa svih strana okruživali kuću Nigdje kao neki nezadrživo rastući zid. kao i uvijek. Dim se zgušnjavao u gadne. U prvi mah je pomislila da su stakla svevidećih naočala možda zamagljena ili da ona još ne može jasno vidjeti. čije je središte bila kuća Nigdje. Ali ti se dimni oblaci nisu razilazili kao što to biva u običnom zraku. Prije nego što nastavimo razgovor o tome. U prvi mah je opet vidjela kovitlac boja i oblika od kojeg joj se zavrtjelo u glavi kao i prvi put. da te mogu prisiliti na to. Svaki od njih je. No zašto se sve to događalo? Kakav su plan imali kradljivci vremena? Ona skide naočale i upitno . a u ustima se dimila mala siva cigara. to neću nikada učiniti. Okruženje je bilo potpuno. Ali ti to nećeš učiniti. aktovku u ruci. Poslije kratkog vremena njene se oči navikoše na svevid. volio bih da ih sama pogledaš. Ovdje gdje nije bilo ni daška vjetra. Ali oni kažu. Momo je također vidjela da s vremena na vrijeme dolaze nova siva gospoda i zamjenjuju svoje prethodnike.

nastavio je Pitala si mogu li me oni prisiliti na nešto. suše ih dok ne postanu sive i tvrde i onda od njih uvijaju svoje male cigare. toliko mrtvog vremena. Ali cvjetovisati još ni tamo ne umiru. Ali mogu ga zatrovati. Ja ne znam gdje siva gospoda čuvaju otete cvjetovesate. I ovim mrtvim ljudskim vremenom oni održavaju svoje postojanje. Dok ih je stavljao. Rekao sam ti tada da svaki čovjek posjeduje jedan takav zlatni hram vremena. Majstor Hora kimnu. Moraš znati. objasnio je majstor Hora. onda ovima uspijeva prisvojiti sve više takvih cvjetova Ali cvjetovisati koji su tako istrgnuti iz srca jednog čovjeka ne umiru.. Jer tek u tom dimu je vrijeme potpuno i do kraja mrtvo. Ali sve do tog trenutka u laticama još postoji tračak života. Oni zato pripaljuju svoje cigare i puše ih. Na taj su način cvjetovi spriječeni da se vrate. Momo. jer nisu stvarno minuli. jer bez nje on više ne bi mogao postojati. da i zlo ima svoju tajnu. ne mogu zaustaviti to vrijeme koje ja pošaljem. reče majstor Hora. Svakom niti svoga bića oni teže čovjeku kojem pripadaju. taj zid dima što se podiže oko kuće Nigdje sastoji se od mrtvog . Momo bijaše ustala. Jesi li dovoljno vidjela?. A kakve su to cigare? htjela je da zna Momo Sjećaš se cvjetovasati. Siva gospoda neprestano se snabdijevaju iz ovih ostava. jer su odvojeni od svog pravog vlasnika. do mene ne mogu dospjeti.. Ali oni mogu ljudima nanijeti zlo mnogo gore od svega što su do sada učinili. Momini obrazi zažariše se od zgražanja. Ah.pogleda majstora Horu. upita je on. Protiv toga siva gospoda ništa ne mogu. Znam samo da ih ovi svojom vlastitom hladnoćom smrzavaju sve dok cvjetovi ne otvrdnu i postanu poput staklenih kaleža. Kada ljudi unutra puste sivu gospodu. Da. Jesi li ikada vidjela i jednog od njih bez male sive cigare? Naravno da nisi. I time me pokušavaju ucijeniti. No oni ne mogu ni živjeti. No živo je vrijeme sivoj gospodi neprobavljivo. također. Oni cvjetovimasatima otkidaju latice. jer svaki čovjek ima srce. reče. Zatrovati vrijeme? pitala je Momo skamenjeno. Ja svakom čovjeku dodjeljujem njegovo vrijeme. Dimom svojih cigara. Mora da negdje duboko pod zemljom postoje skladišta u kojima leži cjelokupno zamrznuto vrijeme. Kao što znaš. Onda mi vrati naočale. Oni. Momo je bez daha slušala. Nešto još gore? pitala je Momo uplašeno.

odgovori majstor Hora. Ni ja niti itko drugi. A kad više ne bi bilo vremena. Postaje sasvim ravnodušan i siv. Više nema povratka. Ali kada se unaokolo i nad nama zatvori tamno dimno zvono. Bi li se zaista usudila? Da. Momo kimnu i pogleda majstora Horu s krajnjom pozornošću. onda si jedan od njih. jer ćeš biti posve prepuštena sama sebi. ne može se ni radovati ni tugovati. I o tebi će. Još ima slobodnog neba. time me žele ucijeniti. A kada ga ljudi prime. Zatim pogleda Momu i upita Hoćeš li mi pomoći? Da. Da. Ali ne mogu sam. sablasnog vremena sive gospode. Ta bolest se zove smrtna dosada. a ja ti neću moći pomoći. u istom bi trenutku stalo sve vrijeme. Čovjek se osjeća sve zlovoljniji.vremena. Iz dana u dan. I. No sada više ne mogu čekati. . razboljet će se. U duši mu postane hladno i ne voli više nikoga i ništa. Jednoga dana naprosto nema volje ni za što. Onda. Ja sam do sada čekao da se ljudi sami oslobode tih napasti. Kad jednom dođe dotle. Onda malopomalo nestaje čak i taj osjećaj i čovjek više ne osjeća ništa. sve je prazniji u duši i sve nezadovoljniji sobom i svijetom. od tada će se u svaki sat koji pošaljem miješati po nešto od odumrlog. Juriš unaokolo prazna. ako im ne daš vrijeme svih ljudi. Nema više ni gnjeva ni oduševljenja. zaboravlja kako se smije i kako se plače. Tiho upita A kakva je to bolest? U početku je čovjek jedva primjećuje. On ustade i okrenu se. ponovi Momo i ovoga je puta njen glas zvučao čvrsto. Oni su to mogli. reče majstor Hora. oni će učiniti da svi ljudi postanu kao i oni sami? Da. čak će se smrtno razboljeti. bolest je neizlječiva. Svijet bi se zaustavio. Mogli bi. Momu obuze jeza. Moram nešto učiniti. svijet mu se čini tuđ i više ga se ne tiče. Ali ta neraspoloženost ne iščezava. siva lica. Moram te poslati u opasnost čije razmjere uopće nije moguće sagledati. iz tjedna u tjedan postaje gora. Moraš znati da ja nikada ne spavam. ovisiti hoće li se svijet zauvijek zaustaviti ili će iznova početi živjeti. znači. reče majstor Hora. Ništa ga ne zanima. jer su im oni sami omogućili i da nastanu. pitala je. šapne Momo. Momo je smeteno gledala majstora Horu. Momo. još mogu ljudima njihovo vrijeme slati neokrnjeno. dobro pazi što ću ti reći. nego polako raste. postao si isti kao i siva gospoda. dosađuje se. siva gospoda ne bi više nikoga mogla potkradati. Kada bih zaspao.

dakle. ne bismo ništa postigli. a ja ću se moći probuditi. a to će možda biti najteže od svega. samo tebi. Ako ne postoji vrijeme onda se ja više ne mogu probuditi. doduše. Samim time. Nije računala s takvim brdom teškoća i opasnosti. No poslije toga preostaje da se učini još nešto. svijet će se ponovo pokrenuti. Jer tek kada se ono vrati ljudima. Kada. Momo.istinabog. ti ćeš imati još jedan sat. Hoćeš li ipak pokušati? pitao je majstor Hora. ti moraš osloboditi sve oteto vrijeme. ti dakle želiš s njom? . Kad nestane i posljednji kradljivac vremena. ali joj je ipak pomogla da se odluči. Tvoj je zadatak mnogo teži! Čim siva gospoda primijete da je vrijeme prestalo a oni će to primijetiti veoma brzo.onda je to sasvim jednostavno! Na žalost ipak nije baš tako jednostavno. I ti ih moraš onamo slijediti. jer će im izostati nove pošiljke cigara prekinut će opsadu i pohitati k svojim skladištima vremena. Jasno je da to može biti samo jedan zato što uvijek samo jedan cvjeta. postojali. Kad otkriješ njihova skloništa. još neko vrijeme i dalje postojati jer posjeduju velike zalihe vremena. JA ĆU S TOBOM! pročita iznenada na Kasiopejinim leđima. reče Momo. I poslije toga bi. Činilo joj se da ne može uspjeti. Nemaš se čega bojati. Ali. Pokušat ću. Kad njihove cigare dogore. Kasiopeja. moraš ih spriječiti da se dokopaju svojih zaliha vremena. morali bi se pretvoriti u ništa. Onda se okrenu Kasiopeji i upita A ti. to je i njihov kraj. dam jedan cvijetsat. Čula si glas zvijezda. reče majstor Hora. Majstor Hora joj uputi dug pogled i poče se smiješiti. Ali kada bi ih potrošili. Od kakve joj je pomoći kornjača mogla biti u svemu tome! A ipak je to za Momo bio tračak nade. I onda ću te moći probuditi! reče Momo. A za sve to imaš samo jedan jedini sat. inače mi ne bi trebala tvoja pomoć. bila hrabrost bez ikakva razumna temelja. Tako bi svijet ostao miran i ukočen dovijeka. sve vrijeme na svijetu prestane. U jednom jedinom satu potrošili bi tek sićušan dio. Momo. dijete moje. jer su zalihe sive gospode mnogo. mnogo veće. Momo bespomoćno pogleda majstora Horu. reče odlučno. No u mojoj je moći da tebi. znači. Hrabrila ju je pomisao da neće biti sasvim sama. To je jedina i posljednja mogućnost. Mnogo toga će biti lakše nego što ti se sada čini. To je. Momo je šutjela.

odgovori Momo. kasnije. a onda tiho upita Zar se više nećemo vidjeti? Vidjet ćemo se. odgovori majstor Hora. Svima ću pričati o tebi. reče Momo. mala. Momo je čula kako se njegovi koraci sve više udaljavaju i najzad se oni više nisu mogli razlikovati od kucanja mnogih satova. To Kasiopeji nije potrebno. na kojima stoji moje ime. Momo.NARAVNO! stajalo je na oklopu. objasni majstor Hora i nježno pogladi kornjaču po vratu. dijete moje? Jesam. On je blago pomilova po njenoj čupavoj kosi. sve staje. baš kao onda kada ju je nosio u zlatni hram. I sad je majstor Hora iznenada opet izgledao nepojmljivo star. a i Momo se uspravi. mala Momo. star kao neka stijena ili neko prastaro drvo. Momo podiže Kasiopeju i čvrsto je privinu uza se. zar ne? Da. reče on. Zbogom. Još samo nešto čim odem. Idem sad. reče Momo. Ona u sebi nosi svoje vlastito malo vrijeme. Hoće li i ona dobiti jedan cvijetsat? upita Momo. od zelena metala. Mogla bi gmizati svijetom čak i ako bi se sve zauvijek zaustavilo. Jer moj san nije običan san i bolje je da mu ne prisustvuješ. a ti ne smiješ krenuti za mnom niti me pitati kamo idem. reče Momo i kimnu. Majstor Hora ustade. ali po čemu ću znati da je vrijeme stalo? Ne brini. Možda je ušao u to kucanje. Jer. On se okrenu i brzo izađe iz male sobe koja je bila načinjena od satnih kutija. reče majstor Hora Momo proguta knedlu. Riječ iščeznu i pojaviše se riječi PA NETKO MORA PAZITI NA NJU! Majstor Hora i Momo se nasmiješiše jedno drugom. nastavi majstor Hora. jako sam sretan što si i mene slušala. Jesi li sve dobro razumjela i upamtila. ona je biće izvan vremena. Dobro. i velika. slika . Njena velika avantura bijaše neopozivo počela. primijetit ćeš. Jer mi ostajemo prijatelji. pa se ni ta vrata nikakvom snagom na svijetu ne mogu pokrenuti. a dotle će ti svaki sat tvoga života donositi pozdrav od mene. moraš odmah otvoriti i jedna i druga vrata. u kojoj se iznenada probudila želja za akcijom. koja vode na ulicu Nikad. što sad treba učiniti? Sad ćemo se oprostiti. čim vrijeme stane.

Zatim brzo protrča kroz hodnik s velikim kamenim figurama. Srce joj žestoko zakuca. pa istog trenutka povuče glavu. Nema riječi koje bi opisale kako je to izgledalo. Momo sad otrča i otvori mala unutarnja vrata na kojima je stajalo ime majstora Hore. Momo oprezno zakorači. vrati se trčeći u dvoranu s nebrojeno mnogo satova i. Momo sjede na jednu od tapeciranih stoličica. Morala je upotrijebiti svu svoju snagu. A onda sve mine. tako je! Momo se sabra. Nije osjetila kako je taj cvijet dospio u njenu ruku. mogla se kretati. ali ona je bila tvrda kao staklo. u kojoj je sad prestao čak i hod vremena unatrag. čudesan cvijetsat. Kradljivci vremena nisu uopće odlazili! Naprotiv. I Momo primijeti da u ruci nosi veoma velik. Čak su i mrvice kruha koje su ležale na tanjuru bile potpuno nepomične. Širila se tišina tako potpuna kakva nikad i nigdje prije toga nije vladala na svijetu. Kad je s tim bila gotova. Isto je bilo i s medom. Taj događaj je pratio zvuk kakav nijedan čovjek nikada do tada nije čuo.DVADESETO POGLAVLJE Progoneći progonitelje Kao prvo. Istog trenutka sasvim iznenada prestade mnogoglasno tiktakanje i brujanje. Ništa. Na stoliću su još stajali ostaci doručka. Klatna koja su se njihala zaustaviše se u položaju u kome su se nalazila. GUBIŠ VRIJEME! stajalo je na oklopu. otrča dalje hodnikom i kod velikih se vrata oprezno obazre iza ugla. Kasiopeja se koprcala i Momo je pogleda. I onda se dogodilo! Odjednom nastade neka vrsta potresa. ali jastučići su sada bili tvrdi kao mramor i nisu se ugibali. Bilo je to kao neko uzdisanje koje dolazi iz dubine vjekova. kao da je tu oduvijek. Momo je htjela umočiti prst u tekućinu. Vrijeme bijaše stalo. I gle. savršeno ništa se nije micalo. ka kući Nigdje! To nije bilo predviđeno planom! . pa otvori i vanjska vrata od zelena metala. bez muke kao i uvijek. već vrijeme mogli bismo ga nazvati vremotres. dolazili su ulicom Nikad. s Kasiopejom u naručju. zvonjenje i udaranje bezbrojnih satova. provuče se kroz mala vratašca. Ništa. jer su njihova ogromna krila bila vrlo teška. U njenoj šalici bio je još gutljaj čokolade. ali on nije zatresao prostoriju. no šalica se nije mogla pomaknuti s mjesta. Za ime boga. čekaše što će se sad dogoditi. ni najmanja sitnica nije se više mogla pomaknuti sad kad vrijeme više nije postojalo. Protrča kroz dvoranu. Odjednom je naprosto bio tu.

E. jasno sam vidio. reče netko nesigurnim glasom. Sad ćemo s njim po kratkom postupku. pogledajte samo. baš lijepo počinje. gospodo! Najednom su svi vikali Hora nas želi uništiti! Smjesta moramo obustaviti opsadu! Moramo pokušati doći do svojih spremišta vremena! Bez kola? Ne možemo stići na vrijeme! Moje cigare će biti dovoljne za još samo dvadeset sedam minuta! Moje za četrdeset osam! Onda ih dajte ovamo! Jeste li ludi? Spašavaj se tko može! Svi su pojurili prema malim vratima i istovremeno se tiskali van. Pa ipak. naš novi dom. a onda jedan od njih glasom koji je zvučao još za nijansu pepeljastije reče Ovdje nešto nije u redu. Pješčani sat je nemoguće zaustaviti! uzviknu prvi. Dakle. reče drugi pepeljastosivi glas. Fantastično. Gdje je on? Siva gospoda se osvrnuše tražeći. iz hodnika se začuše trčeći koraci. Svijet miruje. Njihovi automobili stoje. Nemoguće je više ijednom čovjeku oduzeti i najmanji trenutak. Djevojčica Momo nam je otvorila vrata.Momo otrča natrag u veliku dvoranu i sakri se. Momo je iz svog skrovišta mogla promatrati kako se u panici međusobno . Pametno dijete! Baš sam radoznao kako je uspjela prevariti staroga. Jer to što je vremenski podtlak u ulici Nikad prestao. iza jednog od velikih samostojećih satova. To je strašna katastrofa. A treći. dakle. gospodo. To je. uvidio je da mora surađivati. a onda se još jedan sivi gospodin. potpuno sličan glas odgovori Meni se čini da nam se i sam takozvani pokorio. pijesak koji bi trebao curiti zastao je usred pada. Jedan za drugim provlačili su se kroz mala vratašca dok ih u dvorani nije stajala čitava četa. progura kroz mala vrata i povika Upravo je stigla vijest naših agenata iz grada. promrmlja. Sve stoji. može značiti jedino da ga je on isključio. Tada ču kako vani u hodniku odjekuju koraci sive gospode. gospodo! Satovi! Pogledajte samo satove! Svi stoje. Osvrtali su se unaokolo. Tada jedan upita Što kažete? Naše snabdijevanje vremenom je propalo? Ali što će onda biti s nama kad potrošimo cigare koje smo donijeli sa sobom? I sami znate što će s nama biti! vikao je jedan drugi. Cjelokupno naše snabdijevanje vremenom je propalo! Nema više vremena! Hora je isključio vrijeme! Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. Bit će da ga je on upravo zaustavio. Čak i ovaj pješčani sat ovdje. uzbuđeno gestikulirajući. s Kasiopejom u naručju. Sat se ne da ni pokrenuti! Što ovo znači? Još dok je govorio. reče jedan od njih.

Na kraju su u dvorani preostala još samo tri siva gospodina. No i ovdje je sada sve bilo ukočeno. za volanima su nepomično sjedili vozači. Momo je. gdje su stanovali ljudi koji su živjeli na samom rubu vremena. jedan za drugim. i ubrzo se čitava vojska povlačila glavom bez obzira. trčala za njima. bijahu svi nepomični i ukočeni. vuku i sve žešće udaraju. . Povorka sive gospode prolazila je pokraj velikog spomenikajajeta i dalje. počeli su i sami trčati. Jato golubova lebdjelo je nepokretno u zraku iznad trga. Na križanjima su se prometnici s pištaljkama u ustima zaustavili usred mahanja. s cmizdravim. biciklisti su držali ispruženu ruku da bi pokazali kako žele skrenuti. onih sivih. oronulih zgradurina za iznajmljivanje. a slijedila ih je malena djevojčica s cvijetom u ruci i s kornjačom pod miškom. Na pristojnom razmaku iza onih posljednjih išla je Momo. kroz mala vratašca i pobjeći. Sada je sve ovisilo o tome da sivu gospodu više ne izgubi iz vida. Od njega nije ostajalo ništa. preplašenim izrazom na licu. hajka u kojoj je bježala ogromna vojska sive gospode. I tako je sada počinjala obrnuta hajka kroz veliki grad.guraju. Svaki je htio napolje prije drugoga i borio se za svoj sivi život. Bacali su jedan drugome šešire s glava. vidjela je da su kradljivci vremena već dotrčali do početka ulice Nikad. psi i mačke. Kad je izišla kroz velika vrata. a na nogostupima pješaci muškarci. sve do prvih običnih kuća. djeca. čak ni šešir. žene. brzo postajao sve prozirniji i najzad iščezavao. Stajao je tu ispruženih ruku. njima su se opet priključivali drugi i tako dalje. Tamo su u oblacima dima stajale druge grupe sive gospode koja su razgovarala uzbuđeno gestikulirajući. hrvali se i jedan drugom otimali male sive cigare iz usta. Nestankom vremena sad je prestao i ovdašnji tajanstveni obrat brzine i sporosti. Njima je ipak uspjelo provući se. I svaki kome se to dogodilo izgledao je kao da je odjednom izgubio svu snagu. Kad su vidjeli one koji su trčeći došli iz kuće Nigdje. Čak je i dim iz ispušnih cijevi nepomično stajao u zraku. Ali kako je ovaj grad sada čudnovato izgledao! Na kolnicima su stajali redovi automobila. Beskrajna karavana sive gospode jurila je prema unutrašnjosti grada kroz čudni snoliki predio sa snježnobijelim kućama i sjenama koje su padale u različitim smjerovima. s rukama na mjenjaču ili na trubi jedan se upravo lupkao prstom po čelu i bijesno piljio u svog susjeda. s kornjačom pod miškom i cvijetomsatom u drugoj ruci.

jer bi se inače oni koji ih više nisu imali okomili na bogatije i pokušali im oteti njihovo blago. Oni koji su još imali zalihu cigara u svojim aktovkama morali su dobro paziti da to drugi ne primijete. smanjivao. bilo tako nepomično da su siva gospoda udarala glavom ako bi slučajno na njega natrčala. jer je njihov bijeg postajao sve teži i naporniji. koja je bila malena i mršava. ali prije nego što bi je uspjeli pronaći na tlu. I Momo neprestano za njima. Dolazilo je do žestokih tuča. Nije. Pri tom su čitavo vrijeme morali držati u ustima svoje male sive cigare bez kojih su bili izgubljeni. dragi Beppo! Htjela je mu se baciti oko vrata. I tako se njihov broj polako. stajao je kao da je ispunjen slamom. kao da su drveće u gustoj šumi. još bilo razloga za strahovanje. Hripali su i borili se za dah. Ali tada se dogodi nešto što je učinilo da Momo zaboravi sve ostalo u jednoj maloj pokrajnjoj ulici ugleda Beppa Čistača Ulica! Beppo! povika izvan sebe od radosti i pojuri k njemu. ali se odbi od njega kao da je bio od . No ovi ionako nisu ni na što više pazili. Beppo. koji je bio beživotan kao fotografija. Zabrinuto je pogledala svoj cvijetsat. Strah da moraju nestati sa svijeta potpuno je obezglavio sivu gospodu. dakle. Voda vodoskoka izgledala je kao led. ali sigurno. Lišće koje je padalo s drveća ležalo je nepomično u zraku. Sredinom toga grada. koji je upravo podigao nogu uz stup ulične rasvjete. bilo je mnogo lakše. koje je nepokretno lebdjelo u zraku. Put je bio dug i Momo nije imala pojma koliko će još potrajati. jurila su i trčala siva gospoda. Nisu oni bili navikli tako velike udaljenosti prevaljivati trčećim korakom. A cigare su se pri tom kotrljale po ulici i u gužvi bivale izgažene. No nisu samo vanjske okolnosti činile njihov bijeg sve težim nego je sve više prijetila opasnost i od strane supatnika. Naime. A mali pas. Momi. već bi se rasplinuli. ali uvijek na oprezu da je kradljivci vremena ne opaze. Čitave gomile sivih bacali su se jedni na druge da bi zgrabili ponešto od zaliha. ali on se u međuvremenu tek bio posve rascvjetao. Čak je i perce. Još im je nešto pričinjavalo sve veće teškoće kako su sve dublje zalazili u grad. mnogi kojima su cigare dogorijevale.Visoko iznad svega stajao je avion kao da je naslikan na nebu. Mnogima od njih u trku bi ispala cigara. svuda sam te tražila! Pa gdje si bio čitavo vrijeme? Zašto nikad više nisi došao? O Beppo. Na mnogim su mjestima stajale tako guste mase ljudi da su se siva gospoda samo s mukom uspijevala probiti kroz njih. u očaju su ih jednostavno otimali drugima iz usta.

željeza. Prilično se jako udarila i suze joj potekoše. Jecajući stajala je pred njim i gledala ga. Njegova mala prilika djelovala je još pogrbljenija nego prije. Njegovo dobro lice bilo je sasvim upalo, iscijeđeno i vrlo blijedo. Izrasla mu je bijela, kuštrava čekinja jer na brijanje više nije trošio vrijeme. U rukama je držao staru metlu, već potpuno istrošenu od silnog metenja. Tako je stajao nepomičan kao i sve ostalo i kroz svoje male naočale gledao prljavštinu pred sobom na ulici. Momo ga je, dakle, sada napokon našla, sada kada više ništa nije vrijedilo jer više ništa nije mogla učiniti da je on primijeti. A možda je to bio posljednji put da ga vidi. Tko je mogao znati kako će sve završiti. Ako se loše završi, stari Beppo bi mogao ostati ovdje dovijeka ovako stajati. Kornjača u Mominim rukama se koprcala. IDI DALJE! stajalo je na njenom oklopu. Momo otrča natrag na glavnu ulicu i prestravi se. Nijednog kradljivca vremena nije više bilo na vidiku! Momo potrča u smjeru u kojem su siva gospoda maloprije bježala, ali uzalud. Izgubila im je trag! Bespomoćno je stajala. Što sad da učini? Upitno pogleda Kasiopeju. NAĆI ĆEŠ IH, TRČI DALJE! glasio je kornjačin savjet. Pa, ako je Kasiopeja unaprijed znala da će Momo naći kradljivce vremena, onda je to u svakom slučaju bilo točno, ma kojim putem krenula. Tako je jednostavno trčala dalje kuda bi joj taj čas padalo na pamet, čas lijevo, čas desno, čas ravno. U međuvremenu je stigla u onaj dio na sjevernom rubu velikog grada gdje su se četvrti novogradnji s uvijek istim kućama i savršeno ravnim ulicama pružale sve do horizonta. Momo je trčala dalje i dalje, no kako su sve kuće i ulice sličile jedna na drugu, uskoro joj se činilo da se ne miče, da trči u mjestu. To je bio pravi labirint, ali labirint pravilnosti i jednoobraznosti. Momo je bila već gotovo izgubila hrabrost kad odjednom ugleda kako posljednji sivi gospodin skreće iza jednog ugla. Šepao je, hlače su mu bile poderane, nije imao šešira ni aktovke, samo se u njegovim grčevito stisnutim ustima dimio patrljak male sive cigare. Momo ga je slijedila do mjesta gdje je u beskrajnom nizu kuća jedna odjednom nedostajala. Umjesto nje tamo je bila podignuta visoka gradilišna ograda od sirovih dasaka koja je omeđivala prostran

četverokut. Na toj ogradi bila su vrata koja su ostala malo otvorena i kroz koja je šmugnuo posljednji, zaostali sivi gospodin. Iznad vrata stajao je natpis i Momo stade da ga odgonetne POZOR OPASNOST PO ŽIVOT NEZAPOSLENIMA ULAZAK NAJSTROŽE ZABRANJEN DVADESETPRVO POGLAVLJE Kraj kojim počinje nešto novo Momo se zadržala sričući slova s natpisa upozorenja. Kada se sad provukla kroz vrata, ni posljednjem sivom gospodinu nije bilo ni traga. Pred njom je ležala ogromna, građevinskim strojevima iskopana jama, koja je mogla biti duboka dobrih dvadeset, trideset metara. Oko nje su stajali bageri i drugi građevinski strojevi. Na rampi koja je vodila dolje do dna jame, usred vožnje se zaustavilo nekoliko kamiona. Tu i tamo stajali su građevinski radnici, nepokretni, ukočeni u položaju u kojem su se zatekli. Ali kud sad? Momo nije uspijevala otkriti nikakav prolaz kojim se mogao poslužiti sivi gospodin. Gledala je u Kasiopeju, ali ni ona, izgleda, nije znala što treba dalje činiti. Na njenom se oklopu nisu pojavljivala nikakva slova. Momo se spusti na dno jame i pogleda oko sebe. I odjednom ugleda još jedno poznato lice. Tu je stajao Nicola, zidar, koji je svojedobno na zidu njene sobe naslikao lijepu sliku s cvijećem. I on je, naravno, bio nepokretan kao i ostali, ali je njegov stav bio čudan. Stajao je s jednom rukom na ustima, kao da nekome nešto dovikuje, a drugom rukom je pokazivao otvor ogromne cijevi koja je, pored njega, stršila s dna jame. I eto, slučilo se baš tako da je izgledalo kao da pritom gleda Momu. Momo nije dugo razmišljala, shvatila je to jednostavno kao znak i uzverala se u cijev. Tek što je ušla, poče kliziti jer je cijev vodila strmo nadolje. Cijev je skretala na sve moguće načine, tako da je Momo letjela sad lijevo, sad desno kao na nekom toboganu. Gotovo je obnevidjela i oglušila od ove lude vožnje, koja ju je vodila sve dublje i dublje. Ponekad bi se obrnula oko sebe pa bi dalje jurila glavom naprijed. No pri tom nije ispustila ni kornjaču ni cvijet. Što se dublje spuštala, bivalo je sve hladnije. U jednom se trenutku upitala hoće li se ikada moći odavde vratiti na površinu, no prije nego što je pravo i počela brinuti zbog toga, cijev iznenada završi u nekom podzemnom prolazu.

Ovdje više nije bilo mračno. Vladalo je neko pepeljastosivo polusvjetlo, koje kao da je izlazilo iz samih zidova. Momo ustade i potrča dalje. Kako je bila bosa, njeni koraci nisu proizvodili nikakav zvuk, ali su ga zato proizvodili koraci sive gospode, koje je ponovo čula pred sobom. Išla je za tim zvukom. Od tog prolaza granali su se drugi, u svim smjerovima. Bio je to podzemni splet žila, koji se, kako je izgledalo, protezao ispod cijele nove četvrti. Onda začu žamor. Pođe za njim i oprezno proviri iza ugla. Pred njenim očima ležala je ogromna dvorana s gotovo beskonačnim stolom za sastanke u sredini. Oko tog stola sjedila su u dva reda siva gospoda ili, točnije rečeno, šačica što je još od njih ostala. A kako su sada jadno izgledali ovi kradljivci vremena! Odijela su im bila poderana, na sivim su ćelama imali čvoruge i naprsline, a lica su im bila izobličena od straha. Samo su im još cigare gorjele. Momo vidje da su sasvim straga, na stražnjem zidu dvorane, malo otvorena, jedna ogromna oklopna vrata. Iz dvorane je dopirala ledena hladnoća. Premda je znala da to neće pomoći, Momo se šćućuri i uvi u suknju bosa stopala. Moramo, začula je jednog sivog gospodina koji je sjedio sasvim na vrhu konferencijskog stola, pred oklopnim vratima, štedljivo postupati sa svojim zalihama, jer ne znamo koliko ćemo još dugo morati s njima izdržati. Moramo ograničiti potrošnju. Ima nas još samo nekolicina! viknu drugi. Zalihe će trajati još godinama! Što prije počnemo štedjeti, nastavi govornik ne osvrćući se, to duže ćemo izdržati. A vi, gospodo, znate na što mislim kad govorim o štednji. Bit će sasvim dovoljno da nekoliko nas preživi tu katastrofu. Stvari moramo promatrati razumski! Ovako kako sada ovdje sjedimo, gospodo moja, previše nas je! Moramo znatno smanjiti naš broj. To je zapovijed razuma. Gospodo, smijem li vas sada zamoliti da se prebrojite? Siva gospoda se prebrojiše. Onda predsjedavajući izvadi iz džepa novčić i objasni Bacat ćemo novčić. Pismo znači da gospoda s parnim brojem ostaju, glava da ostaju ona s neparnim. On baci novčić u zrak i uhvati ga. Pismo! viknu. Ostaju gospoda s parnim brojevima, gospoda s neparnima se umoljavaju da bez odlaganja nestanu! Nenaglašeno stenjanje prođe kroz red gubitnika, ali se nijedan nije branio. Kradljivci vremena s parnim brojevima uzeše ostalima cigare i

U usporedbi s ranijom. strašna hladnoća osjetno popuštala. Kad više ne bi bilo nijednog sivog gospodina. A sad. Čini mi se da je bilo prilično preuranjeno onako rigorozno smanjiti naš broj. iz podruma za zamrzavanje izlazi hladnoća. reče predsjedavajući u tišini. A svi znate da ih tada više nećemo moći spriječiti da se vrate onamo odakle potječu. Moram priznati beznadna slika. sada je bila gotovo podnošljiva. sad ih nikakva sila na svijetu ne bi mogla otvoriti. pa treći i. samo šest. Morali smo se odlučiti za jednu od mogućnosti. Dok vrata stoje otvorena. Zapazila je da je. I postojat će i dalje ako ona ništa ne učini. najzad. Sjedili su uz čelo beskrajnog stola. odgovori jedan s druge strane stola. Na žalost. Bili bismo izgubljeni. pitao je treći. reče jedan od sive gospode. Da su u ključnom trenutku bila zatvorena. povika prvi gospodin. ako smijem zamoliti. ako bi to bilo potrebno. više nema nikakve svrhe da i dalje bacamo novčić. na žalost. još ćemo moći o tome razgovarati kasnije. Ista jeziva procedura uslijedi drugi.osuđeni se pretvoriše u ništa. No. a kradljivci . još jednom isto. Samo ovdje sjediti i dalje čekati sigurno nije imalo nikakva smisla. znači. odgovori drugi. neće uspjeti ni trojici. Momo je s jezom promatrala što se događa. po trojica sa svake strane. Ali što je mogla učiniti kad su vrata skladišta sa zalihama stajala otvorena. Ako šestorici ne uspije preživjeti katastrofu. godinama ovako sjediti ne čineći ništa osim uzajamno se nadzirati. Mislite. Opet nastade tišina. Na kraju ostadoše još samo šestorica sive gospode. Nije rečeno da je tako kaza drugi. da naša hladnoća sad više nije dovoljna da održi zalihe duboko zamrznute? Ima nas. No zasad su siva gospoda još postojala. gadan broj. Time ništa nećemo dobiti. cvjetovisati bi se odmrznuli sami od sebe. i odlučili smo se. kaza jedan. cvjetovisati će se odmrznuti. čak i četvrti put. kad god bi se broj sive gospode smanjio. niste sasvim u pravu. a onda jedan reče Vrlo je dobro što su vrata skladišta sa zalihama bila otvorena kad je katastrofa počela. Tako ćemo. Momo je razmišljala. i ledeno se gledali. i sami možete izračunati koliko možemo učiniti. Koji trenutak je bilo tiho. odvrati drugi gospodin. Šest je. Dosta sad. dragi moj. Malopomalo.

DOTAKNI IH CVIJETOM! glasio je odgovor. To je Momo! Nemoguće! vikao je drugi. Sad i siva gospoda skočiše i pojuriše za njom. I njime je. doduše. Ako je Kasiopeja to znala unaprijed. A onda cvijetsat. imali! vrištao je šesti. Odjek se pretvori u mnogostruku jeku u dvorani i tisućama podzemnih hodnika. Momo skoči. Stigla je do otvorenih vrata. Ona su nepokretna. mogla samo sporo gmizati. tiho izvukla je cvijetsat. na stolicama i zurila u djevojčicu. ZATVORI VRATA! stajalo je na njenom oklopu. Vrata se bešumno pokrenuše i gromoglasno se zatvoriše. UČINIT ĆEŠ TO. dotakla ih cvijetom i istovremeno gurnula rukom. ali joj je svaki put uspijevalo umaknuti. a nijedan od sive gospode nije je primijetio. Sad je sjedila između stopala kradljivaca vremena. ukočena od straha. dakako. Srce joj je lupalo tako jako da je mislila da će joj iskočiti. ali sad su vrata zatvorena! Postoji još samo jedan spas moramo oteti djevojčici cvijetsat. Moći ću ih pokrenuti ako ih dodirnem cvijetom? šapnu Momo. No tu su se siva gospoda. Ne premišljajući se. pitao je četvrti. Uspjelo joj je. neopaženoj od šestorice sive gospode. ponekad bi gotovo uletjela u ruke nekom od progonitelja. Kako to da se može kretati? Ima cvijetsat! rikao je treći. Momo pažljivo spusti kornjaču na tlo. uvući se pod konferencijski stol. Ona je. stajalo je na oklopu. metne pod jaknu.vremena su se mogli opskrbljivati kad god požele? Kasiopeja se zakoprca i Momo je pogleda. U ovoj borbi je sudjelovala i Kasiopeja. Hodala je četveronoške dok nije stigla do drugog kraja dugog stola. bolje snalazila. koja ni u snu nisu pomišljala da osim njih postoji još neko biće koje nije zahvatio opći zastoj. To neće ići! prošaputa Momo. inače je sve propalo! U međuvremenu je Momo već iščezla negdje u hodnicima koji su se granali i granali. Pa to je ona užasna mala djevojčica! čula je kako viče jedan. Siva gospoda. ali budući da je uvijek unaprijed znala kuda će poći . Tiho. Momo je jurila uzduž i poprijeko. stavila ga među zube i puzala između stolica. uspjela pokrenuti vrata? Peti se žestoko lupi po čelu Pa onda smo i mi to mogli! Imamo ih sasvim dovoljno! Imali smo. onda je tako moralo i biti. sjedila su. Momo protrča pored njih prema izlazu iz dvorane. koji je u međuvremenu bio već prilično uvenuo i nije imao još mnogo latica.

Onda se podijeliše i potrčaše u suprotnim smjerovima. s mukom se upola pridignu i dršćući podiže ruku. Dobro je. Dva kradljivca vremena gonili su je ukrug oko stola. drago dijete. Momo ode do vrata. Okrenu ka Momi svoje pepeljasto sivo lice. Stajala je stjerana u kut dvorane i uplašeno gledala dvojicu progonitelja. nesposobna da kaže i jednu riječ. viknu. postade proziran i iščeznu. Ovamo s tim cvijetom! dahtao je on. I sad Momo više nije mogla pobjeći. vrtjela glavom. Momo je smeteno piljila u mjesto na kojemu je ležao. Pri tom je ona. S čuđenjem u očima Momo uđe u ogromno skladište. cvijet pripada meni! Meni! Dvojica počeše jedan drugog vući unatrag. molim te. mrmljao je. ponovno stigla u veliku dvoranu s dugim stolom. posljednja latica i širom ih otvori. na čijim je leđima stajalo OTVORIT ĆEŠ VRATA. No tamo je sad gmizala Kasiopeja. a pri tom mu mali opušak ispade iz usta i otkotrlja se. i tako je kornjača više puta spasila djevojčicu od gotovo sigurnog hvatanja. Sivi se baci za njim na pod i ispruži ruku za njim. no nisu je mogli uhvatiti. tako da su se siva gospoda spoticala o nju i padala koliko su duga i široka. S nestankom posljednjeg kradljivca vremena nestala je i hladnoća. bježeći. Pri tom prvi izvuče drugom cigaru iz usta i ovaj se okrenu oko sebe ispustivši sablastan jauk. stizala je pravovremeno na to mjesto i postavljala im se na put. daj mi cvijet! Momo je još stajala pritjerana u kut pritišćući cvijet uza se i. Ne. dobro je da je sad sve prošlo Pa onda i on iščeznu. Za vrijeme ovog gonjenja neki od sive gospode su obeznanjeni od pohlepe za cvijetom izgubili svoje cigare i jedan za drugim se pretvorili u ništa. Oni što su zatim stizali padali su preko onih koji su već ležali. I sad posljednji sivi gospodin krenu prema Momi. dotače ih svojim cvijetomsatom na kome je visila samo još jedna. Na kraju su preostala još samo dvojica. U kutu njegovih usana još se dimio mali opušak. Cvijet je držala stisnut uza se. Molim te. Momo je. kad ga drugi povuče natrag. Posljednji sivi gospodin lagano kimnu. Prvi gonitelj je upravo htio pružiti ruku za cvijetom. naravno. Bezbroj .gonitelji. sama često letjela u zid kada bi na nju naletjela nečija noga. prošaputa. Na njemu su visile još samo tri svjetlucave latice. ali ga više nije mogao dosegnuti. No to je nije zadržavalo da i dalje čini ono što je unaprijed znala da će učiniti.

gore nad zemlju i iznad velikoga grada. koji je postajao sve veći. u kome je ona lebdjela čas gore. Odjednom mu se uopće više nije žurilo i ni sam nije znao kako to da se iznenada osjeća tako umiren i pun nade. Kad se Momo pribrala. Ali nešto je ipak bilo drugačije nego prije. Da je svijet jedan sat mirovao. Jer sad se oluja cvjetova neopisivo pojača. I otopiše se blago kao pahuljice. a mali pas kraj stupa ulične rasvjete puštao je svoj potočić. A onda se cvjetni oblak polako i tiho spusti i cvjetovi poput pahuljica padoše na ukočeni svijet. i nijedan nije bio drugome sličan stotine tisuća. Bilo je to kao kakav nestašan ples na neku divnu glazbu. doista. Za njih je to bilo kao treptaj trepavica. golubovi letjeli. Na njenom oklopu stajalo je svijetlećim slovima POLETI KUĆI. milijuni sati života. U istom trenutku vrijeme ponovo krene. Dok je otpadala posljednja latica s Momina cvijeta. . ali nijedan od njih nije znao da je to zapravo njegovo ušteđeno vrijeme koje mu se sada na čudesan način vraća. Bila je to ona sporedna ulica u kojoj je bila našla Beppa i. sasvim isto kao i prije. kako bi se vratili onamo kamo uistinu pripadaju u srca ljudi. Naravno. Jer. Bivalo je toplo i sve toplije. Automobili su vozili. postavši ponovo nevidljivi. on se okrenu i mala Momo je stajala pred njim. postade tako snažna da podiže Momo i ponese je kao da je i ona jedan od cvjetova. MALA MOMO. Bilo je to kao neka topla proljetna oluja. napolje. između prestanka i novog početka nije prošlo ni malo vremena.cvjetovasati stajalo je tu poredano poput staklenih kaleža na beskrajnim policama. Letjela je iznad krovova i tornjeva u ogromnom oblaku cvjetova. naslonjen na svoju metlu i gledao zamišljeno preda se. opet je bila na ulici. naime. sve jedan ljepši od drugog. van iz mračnih prolaza. sve se ponovo poče kretati. pomisli. Nema riječi koje bi mogle opisati tu sreću. odjednom imali beskonačno mnogo vremena. Oblaci cvjetovasati vrtložili su se oko nje i mimo nje. ali sva od samog oslobođenog vremena. svi su se tome jako radovali. ljudi nisu ni primijetili. stvarno. POLETI KUĆI! I to je bio posljednji put da je Momo vidjela Kasiopeju. prometnici zviždali. kao u kakvom stakleniku. Možda sam. odjednom poče neka vrst oluje. Svi ljudi su. čas dolje i okretala se oko sebe. I baš u tom trenutku netko ga povuče za kaput. Momo je kao u snu gledala oko sebe i pred sobom na podu ugledala Kasiopeju. sada uštedio sto tisuća sati i time otkupio Momu. on je još stajao tu! Stajao joj je okrenut leđima.

To su vjerovali i znali jedino Momini prijatelji.Oboje su se naizmjence smijali i plakali. jer su svi sad imali vremena za to. Tko je išao na posao imao je vremena diviti se cvijeću u nekom prozoru ili nahraniti neku pticu. jer vremena je sada opet bilo dovoljno. Svatko od njih imao je beskonačno mnogo ispričati onom drugom. A u kući Nigdje. A velikome su se gradu mogle vidjeti odavno neviđene stvari djeca su se igrala nasred ulice. gledali su ih sa smiješkom. zidar Nicola i svi ljudi iz okolice koji su uvijek dolazili i koje je Momo slušala. Radnici su mogli raditi mirno i s ljubavlju prema poslu. kroz grad. krčmar Nino sa svojom debelom ženom Lilianom i bebom. A kad se smirilo klicanje i grljenje i rukovanje i smijeh i vika. Claudio i sva ostala djeca. A liječnici su imali vremena potpuno se posvetiti svakom pacijentu. čak su poneki izlazili iz kola i jednostavno se uključivali u igru. Ali mnogi ljudi nikada nisu saznali kome imaju zahvaliti za sve to i što se zapravo dogodilo onoga trenutka koji se njima činio kao treptaj trepavica. i trajala je sve dok se na nebu nisu pojavile stare zvijezde. Na sve strane stajali su ljudi prijateljski čavrljajući i opširno pitali jedni druge za zdravlje. sve same ludosti. toga dana više nije mislio raditi. razumije se. Svaki su se čas iznova grlili. kojega je vrijeme što se vratilo probudilo iz njegova prvog . svi su posjedali unaokolo na travom obrasle kamene stepenice. I onda započe svečanost. koji su morali čekati. I onda zapjeva zvonkim glasom. tako radosna kakvu samo Momini prijatelji znaju slaviti. na svojoj stolici za malim kitnjastim stolićem. govorili smušeno i. Većina ljudi ne bi u to ni povjerovala. Jer kada su se toga dana stari Beppo i mala Momo vratili u stari amfiteatar. a ljudi koji su prolazili pored njih zastajali su i smijali se i plakali s njima. jer. Najzad Beppo stavi na rame svoju metlu. Svatko je za sve što je činio mogao odvojiti onoliko vremena koliko mu je bilo potrebno i koliko je želio. kući u stari amfiteatar. Zavladala je potpuna tišina. Paolo. Franco. a vozači automobila. jer sada više nije bilo važno samo to da se za što je moguće kraće vrijeme što više napravi. svi su već bili tamo i čekali Gigi Vodič Stranaca. Momo sjede u sredinu slobodnog okruglog prostora. Massimo. kao što obično biva kad su ljudi kao pijani od sreće. sjedio je majstor Hora. Mislila je na glasove zvijezda i na cvjetovesate. dakako. djevojčica Maria sa sestricom Ded. I oni krenuše držeći se za ruke.

Još je bio veoma blijed i izgledao je kao da je upravo ozdravio od neke teške bolesti. KASNIJE! stajalo je na oklopu. . Nikada nisam osobno upoznao ni malu Momo ni ikoga od njenih prijatelja. Sigurno bi se prvo htjela dobro odmoriti. Kada je završio. JOŠ KAKO! glasio je Kasiopejin odgovor. obojica smo neko vrijeme šutjeli. mogu samo nagađati. vas dvije ste to vrlo dobro obavile. I Kasiopeja odgmiza odatle i potraži miran i taman kutak. rekao je naime. Jedino što bih još želio napomenuti je sljedeće Baš sam bio na jednom velikom putovanju i još sam uvijek. HVALA! stajalo je na oklopu. Ispričao sam vam sve ovo. E pa. reče majstor Hora.i jedinog sna. Moraš mi sve ispričati. on mi je tijekom te duge noćne vožnje ispričao cijelu ovu priču. kada sam jedne noći dijelio kupe u vlaku s jednim neobičnim putnikom. Onda Kasiopeja kihnu. Skide naočale i sagnu se. Bit će da je to od hladnoće sive gospode. a na njenim leđima polako se pojaviše slova. Pred njim je sjedila kornjača. slobodno odi. Uvuče glavu i sve četiri nožice. i kroz svoje svevideće naočale smiješeći se promatrao Momu i njene prijatelje. kao da se već dogodilo. Ne znam što je s njima dalje bilo ni kako danas žive. No bojim se da im neću moći pomoći. Ali oči su mu blistale. I taj se dojam. Isprva mi se činilo da mi preko puta sjedi starac. onako kako mi je ispričana. Onda osjeti kako ga je nešto dotaklo po nozi. ni za koga vidljiva osim za onoga koji je pročitao ovu priču KRAJslika Kratak piščev pogovor Vjerojatno će mnogi čitatelji imati na srcu brojna pitanja. reče on nježno i poškaklja je po vratu. međutim. Moram naime priznati da sam cijelu ovu priču napisao po sjećanju. Nisi se valjda prehladila? pitao je majstor Hora zabrinuto. Kasiopeja. Kako bilo da bilo. no ubrzo sam uvidio da sam se prevario jer je moj suputnik odjednom izgledao veoma mlad. uskoro pokazao pogrešnim. jer vas ovoga puta nisam mogao pratiti pogledom. A što se tiče velikoga grada. A tada je zagonetni putnik dodao još jednu rečenicu koju čitatelju nikako ne mogu prešutjeti. Neobičnim utoliko što mu nikako nisam mogao odrediti dob. Mogu zamisliti kako si iscrpljena.

međutim. Da ga.Mogao sam je ispričati i kao da će se tek dogoditi. Nažalost. više ga nikada nisam sreo. Za me to i nije velika razlika. kojim slučajem opet sretnem. . Bit će da je izišao na sljedećoj stanici jer sam trenutak kasnije primijetio da sam u kupeu sam. mnogo bih ga toga pitao.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful