Templari

EUROPA 12. i 13. st. Tijekom dvanaestog i trinaestog stoljeća na Zapadu se zbivalo mnogo toga. Bilo je to doba Luja VI, opata Sugera, Abelarda, Mairimonidesa, Friedricha Barbarosse… Proces ekonomskog i demografskog rasta se nastavio, jednako kao i širenje gradova. Vaga na čijoj se jednoj strani nalazio feudalizam, a na drugoj nacionalne monarhije počela se malopomalo naginjati u smjeru monarhija. Tome je prethodilo osamostaljenje gradova i gradskih poglavarstava u Francuskoj, odnosno njihova novostečena nezavisnost u Lombardiji. Osnovana su i prva europska sveučilišta: Bologna, Pariz; Montpellier i Salamanca, a službeni jezik bio je latinski. Na sveučilištima se okupljaju studenti i eruditi sa svih strana, Španjolci, Skandinavci, Englezi, Talijani i dr, stvaraju se nove veze i razmjenjuju iskustva. Do čvršćeg povezivanja ne dolazi samo na kulturnoj, već i na ekonomskoj razini. U Flandriji i na sjeveru Francuske razvijaju se važna središta proizvodnje tekstila, a u Veneciji i Genovi jake trgovačke flote. U prvom redu, zahvaljujući stalnom kontaktu s Bizantom do kojeg je došlo zbog križarskih pohoda, Europa se ponovno upoznala sa zaboravljenim predkršćanskim filozofskim sustavima. Počeli su se održavati sajmovi, pogotovo u francuskoj provinciji Champagne: Laignesu, Bar-sur-Aubeu, Troyesu. Trgovački sustav počeo je nadilaziti postojeća sredstva novčane razmjene. Sajmovi su bili mjesta na kojima se razvilo rudimentarno kreditno poslovanje, odnosno plaćanje putem bonova koji su se po nalogu mogli kasnije unovčiti na odredenom mjestu i u unaprijed dogovorenoj valuti. Porasla je vrijednost kovanog novca (u upotrebu su ušle kovanice rastuće vrijednosti) i ponovno su se počeli kovati zlatnici, poput toskanskog zlatnog florina. Taj je proces bio povezan s prijelazom od feudalne na centralnu vlast, budući da feudalna gospoda uglavnom nisu bila na razini ekonomskog razvoja koja bi zahtijevala štampanje novca velike vrijednosti, a koju su sada dosegle monarhije. Zajedno s razvojem trgovine i proizvodnje, povećavala se i koncentracija kapitala. Da biste, primjerice, kupili tkaninu u Flandriji i prodali je na Istoku, trebali ste raspolagati velikim svotama novca i imali pouzdanu i skupu trgovačku organizaciju. Prve banke, poput onih u Firenci, nastale su upravo zbog takvih potreba. ( tu su ulogu u cijeloj stvari imali i templari ali malo kasnije ). U isto vrijeme dolazi i do prvih „modernih“ društvenih nemira. Flandrijska industrija nije se sastojala od velikih pogona, nego uglavnom od malih obiteljskih radionica ili skupina zanatlija od kojih je svaki bio zadužen za jedan mali dio proizvodnog procesa. Njihova međusobna ovisnost jedan je od razloga koji objašnjavaju brzi rast gradova; neki flamanski gradovi u to su doba dosegli brojku od trideset tisuća stanovnika. Dolazi do razvoja umjetnosti i obrta, te osnivanja cehova i različitih udruženja. Naravno, takve male radionice došle su u zavisni položaj u odnosu na veliki kapital koncentriran u Firenci i Hanzi (savezu njemačkih trgovačkih gradova potkraj srednjeg vijeka). Njihova ovisnost proizlazila je jednostavno iz činjenice da nisu imali kontrolu nad drugim krajem procesa, odnosno nad distribucijom i prodajom dobara koja su proizvodili. S druge

strane, sasvim je očito da su veliki trgovci nastojali prodavati skupo i kupovati jeftino, što im je nadzor nad cjelokupnim procesom i omogućio. Neki firentinski bankar mogao si je dopustiti da godinu dana ne kupuje flamanske proizvode; sredstva kojima je raspolagao omogućila su mu da strpljivo čeka. Oni koji si nisu mogli priuštiti čekanje bile su male radionice u Bruxellesu, Bruggeu, Mechelenu ili Antwerpenu. Takav neravnopravan odnos i niske cijene otkupa neposredni su povod ranije spomenutim društvenim nemirima, medu kojima je glasoviti štrajk flamanskih tkalaca 1250. godine vjerojatno bio prvi takav dogadaj u povijesti. U ovom razdoblju razvila se i centralistička ideologija, odnosno na različite načine izražena zamisao da se državna vlast, posvećena općem dobru, ne može nalaziti u privatnim rukama. Feudalna gospoda počela su gubiti svoja apsolutna prava, a kraljevstvima je polako počeo vladati zakon. Narodi su postupno utvrdili svoje granice i karta Europe je u grubim crtama poprimila svoj današnji izgled. Proces nacionalne organizacije u Francuskoj je bio relativno brz. U Njemačkoj je vojvoda od Mazovije (pokrajine u Poljskoj) pozvao teutonske vitezove da iz doline Visle krenu u sustavno osvajanje Prusije. Taj „križarski pohod“ okupio je njemačke, češke i poljske velikaše i vitezove koji su između 1230. i 1350. stvorili veliku redovničku i ratničku državu. Englesko je kraljevstvo bilo okruženo brojnim malim feudalnim posjedima normanskog tipa i već dovoljno jako da, osim na sjevemim i zapadnim granicama, ne dopusti stvaranje jakih kneževina. U Španjolskoj se spomenuti proces odvijao vrlo polako zbog postojanja velikog broja regionalnih povlastica. Kulturna djelatnost na sveučilištima je cvala. Nastajala su sveobuhvatna djela poput enciklopedija (tada zvanih Ogledi i Summe), a pojavili su se i prvi zameci sistematizacije i metodologije, odnosno znanosti kao kulturnog oruđa suprotstavljenog dogmi. Crkva, koja je jako pazila da uslijed tih brzih promjena ne izgubi nadzor nad stvarima, na svim je poljima energično reagirala izopćujući vladare, zabranjujući razne zajmove i osnovavši Inkviziciju 1231. godine. Zanimljivo je da izvorna zamisao paljenja heretika ustvari potječe od svjetovnog (i izopćenog) vladara Friedricha II. U nešto više od dva stoljeća, počevši od 1140, elegantna gotička zdanja prekrila su europske gradove. Opat Suger, čuvar državnog pečata i kraljevski namjesnik u razdoblju dok je Luj VII bio u križarskom pohodu, 1140. godine podigao je opatiju Saint- Denis, na čijem su koru vidljiva glavna obilježja gotičkog stila: šiljasti (gotički) lukovi i svodovi, te karakteristični vanjski potpomji. Visoki i elegantni, veličanstveni tornjevi gotičkih katedrala (koji zahvaljujući potpornjima nisu trebali debele zidove) od 1160. počeli su nicati u Sensu, Noyonu, Senlisu, Parizu, te u Lyonu, Auxerreu i Dijonu 1252. godine. Katedrale u Chartresu i Reimsu počele su se graditi 1212, nešto prije onih u Belgiji i Nizozemskoj. Cistercitski majstor-graditelj Guillaume iz Sensa uveo je spomenuti stil u Englesku, a njemačke i španjolske gotičke katedrale podignute su u 13. stoljeću. U Italiji su, naprotiv, i dalje ostali vjemi romaničkom stilu. Upravo ta činjenica objašnjava i kasniji procvat talijanskog muralnog (zidnog) slikarstva. Murali, naime, prije svega zahtijevaju masivne zidove poput onih romaničkih, dok se za gotičke katedrale može reći da gotovo i nemaju zidova. Njih ustvari zamjenjuje sustav vitkih stupova i lukova na kojima, za razliku od romaničkih zdanja, cvjetaju rozete i vitraži. Podizanje katedrala potaklo je razvoj građevinske tehnologije i mnoštva novih zanata, što će kasnije potaknuti stvaranje moćnih cehova zidara i graditelja.

Dvanaesto i trinaesto stoljeće u Europi bilo je doba stvaralačkog zanosa koji gotovo sigurno nije nadmašen u godinama koje su slijedile. Posljednji križari koji su se krajem 13. stoljeća počeli vraćati iz Svete Zemlje, došli su u jedan potpuno drugačiji svijet. Uvod „lste te godine (1118) nekoliko bogobojaznih i Kristu odanih plemića viteškog ranga zavjetovalo se pred jeruzalemskim patrijarhom da će, poput običnih redovnika, voditi neporočan i ponizan život bez ikakvih dobara, služeći Gospodina. Prvi i najistaknutiji od njih bili su Hugues de Payens i Geoffroy de Saint-Omer. Budući da nisu imali ni crkvu ni stalno prebivalište, kralj (Balduin II) ih je privremeno smjestio u svoju palaču, čija se sjeverna strana nalazila uz Salomonov hram. Redovnici iz hrama potom su im, uz uvjet da se pridržavaju određenih pravila, na korištenje dali jedno zemljište blizu spomenute palače. Kralj i njegovi plemići, te patrijarh i visoki dostojanstvenici obje crkve od svoje su im imovine davali redovnu ili povremenu materijalnu pomoć kako bi si mogli priskrbiti potrebnu hranu i odjeću. Prvi zadatak koji su im u zamjenu za oproštenje grijeha povjerili gospodin patrijarh i biskupsko vijeće bio je da svim snagama štite hodočasnike koji su na svom putu često bili izloženi napadima drumskih razbojnika.“ (Vilim Tirski: Historia rerum in partibus transmarinis gestarum) Tim riječima Vilim Tirski jedan od kroničara Templara toga vremena opisuje prisegu jednog od najpoznatijih ali i najtajanstvenijih viteško-redovničkih redova Takav poduhvat bio je uistinu plemenit i više nego potreban. Skupina vitezova koja je u Jeruzalem došla s Godefroyem Bouillonskin, 1118. ili 1119. godine odlučila je svoje živote posvetiti obrani hodočasnika koji su u sve većem broju pristizali u Svetu Zemlu. Ispunivši svoje zavjete, većina križara se vratila u Europu, a rijetki koji su ostali nastanili su se u malobrojnim, dobro branjenim gradovima ili nekolicini utvrda i dvoraca razmještenih po ključnim točkama novog kraljevstva. Međutim, putevi nisu bili sigurni, a družine razbojnika i ubojica neprestano su napadale i ubijale hodočasnike. Vitezovi su se okupili 1112 g. ( dosta je diskusija oko te godine ) oko Hugues de Payensa i Geoffroy de Saint-Omera. Ubrzo su im se pridružili Godfrey Bisoi, Godfrey Roval, Pagano de Mont Didier, Archibald de St. Amand, te Andre ds Montbard – ujak Bernarda od Clairvauxa. Oko 1120 pridružio se Fulco d’Angers a oko 1125 i Hugues grof Champagne. Za dugo vremena to su bili jedini Templari. Vitezovi su se obavezali da će svoje živote posvetiti obrani puteva do Jeruzalema i prvi su zavjet položili pred Gormondom, jeruzalemskim patrijarhom. Kralj Balduin II ustupio im je dio svoje palače pored koje se nalazila veličanstvena džamija al-Agsa, navodno sagrađena na ostacima Salomonovog hrama. Redovnici iz Svetog Grada sa svoje su pak strane skupini vitezova ustupili dvorište, u kojem su ovi boravili izmedu 1119. i 1120. godine. Nešto kasnije kralj se preselio u Davidovu kulu, a „siromašni Kristovi vojnici“ zauzeli su cijelu kraljevsku palaču – Hram. Od tog je trenutka red dobio i svoje konačno ime, red Hrama, a njegovi su se pripadnici nazvali templarima. Sam hram bio je podignut na živoj stijeni koja se dobro vidjela u središtu njegova osmerokutnog tlocrta i koju su križari pretvorili u crkvu Gospe od Stijene. Čini se da je u isto vrijeme predloženo i osnivanje bolnice Svetog Ivana Milosrdnog, kasnije Krstitelja, koja bi služila kao prihvatilište za siromašne i bolesne hodočasnike. Ivanovci (hospitalci) su se, jednako kao i „siromašni Kristovi vojnici“, zavjetovali da će se potpuno posvetiti obavljanju spomenute službe, te su odlučili živjeti po pravilima nadahnutim učenjem svetog Augustina. Međutim, poslanje kojem su se posvetili templari, odnosno „siromašna Kristova braća“, sa sobom je donijelo jedan sasvim novi element. Naime, stavljanje oružja u

službu onih koji su trebali zaštitu podrazumijevalo je uskladivanje redovničkog i vojničkog načina života koji su dugo vremena smatrani suprotstavljenima. Dugi niz godina broj templara nije se povećavao (devetorica navedenih). Živjeli su od milostinje, ali su ubrzo počeli dobivati i razne nadarbine, povlastice i donacije od visokih crkveni dostojanstvenika i plemića Jeruzalemskog Kraljevstva. U skladu s Augustinovim zakonom, obavezali su se na poslušnost, siromaštvo i krepost, kao i na borbu protiv muslimanskih vojnika i razbojnika koji su ugrožavalii puteve u Sveti Grad. Ta zadaća nije im bila nova, budući da su već 1110. godine neki od njih sudjelovali u gradnji utvrde za obranu hodočasnika na sjeveru Jeruzalema. Godine 1127. Hugues de Payens i petorica njegovih suboraca vratili su se u Europu, gdje su od patrijarha Stjepana zatražili zakonik na kojem bi se temeljilo djelovanje njihova reda i izbjegle moguće pogreške zastranjenja njegovih članova, ali i dobilo službeno priznanje Crkve. Patrijarh je njihovu molbu proslijedio papi Honoriju II, dok su vitezovi za svoju stvar zainteresirali opata Bernarda od Clairvauxa – Svetog Bemarda. Papa je molbu iznio na koncilu u Troyesu, sazvanom isključivo iz tog razloga, koji je vodio albanski biskup Matej i kojem su nazočili nadbiskupi Sensa i Reimsa. Saslušavši Huguesa de Payensa crkveni je sabor za sastavljanje dotičnog zakonika zadužio Bernarda od Clairvauxa. Nakon što je isti bio završen, crkveni dostojanstvenici odmah su ga pretresli, te nakon nekoliko izmjena i prihvatili. Stjepan od Chartresa, jeruzalemski patrijarh izmedu 1128. i 1130, dokument je potom malo dopunio i sastavio tzv. Latinski pravilnik. Prvobitni Zakonik već je u sebi sadržavao osnovu ustroja reda. Predviđao je različite vrste članova i vitešku službu prepuštao isključivo onima plemenitog podrijetla. Upravitelji i štitonoše koji su potjecali iz slobodnog građanskog sloja mogli su biti samo viteški pomoćnici. Vitezovi su smjeli posjedovati zemlju, kuće, sluge i kmetove, a njihova su prava u tom smislu vrlo precizno utvrđena još u buli Omne datum optimum pape Inocenta II iz 1139. godine. Upravo na tom dokumentu temeljile su se glavne povlastice reda među kojima se nalazi izuzeće od biskupske vlasti, pravo na vlastite svećenike i kapelane, neovisne od lokalnih crkvenih dostojanstvenika, te oslobođenje od plaćanja crkvene desetine, važna povlastica koja je odviše pomogla rast templarskog bogatstva, a prije njih su je imali samo cisterciti. Valja obratiti pažnju na neovisnost koju su templarima omogućile spomenute povlastice, koje su više-manje postojale koliko i sam red, to bile izvor zavisti sukoba s regularnim svećenstvom. Godine 1129. glavešina reda, Hugues de Payens, vratio se u Jeruzalem s 300 vitezova iz plemićkih obitelji cijelog Zapada praćenih brojnim štitonošama. Sa sobom je donio zakonik Svetog Benarda, osnovu nepredvidive i blistave budućnosti reda. Red Hospitalaca ubrzo je također poprimio vojnički karakter. Jedno stoljeće kasnije nastao je i red Teutonskih vitezova. Nakon toga osnovan je i cijeli niz drugih viteških redova: vitezovi Alcantare, vitezovi Calatrave, Kristovi vitezovi, red Svetog Jakova od Mača itd. Broj templara narastao je na oko 30.000 članova, a u posjedu reda bilo je 9.000 zgrada i imanja te neizmjerno bogatstvo. U manje od dvije stotine godina – koliko je postojao red Hrama – praktički će se sagraditi većina gotičkih katedrala. Nastat će cijeli književni žanr koji će slaviti junačka djela raznih vitezova, Europa će s feudalizma preći na centralizirane monarhije. Okupljanje devetorice vitezova, od kojih su neki bili rođaci a drugi potjecali iz istog kraja, Champagne, u povijesti je ostavio duboke i dugotrajne tragove te pokrenuo ni zbivanja nalik na lančanu reakciju. Opis templara u djelu Delaude novae militae Svetog Bernarda. „Njihova disciplina i poslušnost su potpune: dolaze i odlaze na znak svog zapovjednika, oblače ono što im, on podijeli i vani ne traže ni hrane ni odjeće… Ti česti vitezovi uistinu žive u radosti i čistoći, bez žena i djece. Nikada nećete vidjeti da su besposleni ili dokoni i nikada ne ističu svoj društveni položaj. Poštuju najhrabrijeg, a ne onog najplemenitijeg roda… Gnušaju se kocke i šaha, zaziru od lova, kosa im je kratko podšišana i nikad se ne češljaju,

rijetko se peru, nose duge i zapuštene brade, prljavi su od prašine, a koža im je opaljena suncem i izbrazdana od bitaka. Kristov vitez je ratnik koji neprestano vodi žestoku bitku na dva polja: protiv mesa i krvi i protiv duhovnih kušnji. Napreduje bez straha i pozorno motri lijevo i desno. S pletenom željeznom košuljom na grudima i dušom oboružanom vjerom, ne boji se ni ljudi ni demona. Samo naprijed čvrstim korakom vitezovi! Zavjetujte se da ćete neprijatelje Kristova križa natjerati u bijeg. Ni smrt ni život sigurno vas neće odvratiti od vaše plemenite misije… Slavan je vaš pobjedonosni povratak iz bitke, a sretna vaša mučenička smrt u borbi!“ Kao što i obećah tu je organizacija reda. Što se tiče Klisa ima nekih naznaka o boravku Templara mada su u ovim našim krajevima više operirali Ivanovci ( Hospitalci, Malteški vitezovi u moderno vrijeme ). Npr. grad Ivanec a i planina Ivančica dobili su ime po njima. Viola Organizacija reda bila je u skladu s izvornim pravilnikom koje je napisao Sveti Bernard i potvrđena bulom Omne datum optimum pape Aleksandra III iz 1163. godine. Red Hrama činili su : vitezovi (braća klerici (braća perjanici (braća sluge i radnici (braća pomoćnici raznih zanimanja). vojnici) svećenici) štitonoše)

Svi spomenuti bili su podložni Pravilniku i uživali u povlasticama koje je red stekao. Glava Reda postao je veliki meštar (magistar) jeruzalemskog Hrama. Njegova riječ bila je odlučujuća, ali ne i apsolutna, jer se prilikom rješavanja bitnih pitanja, poput objave rata, potpisivanja primirja, otuđenja imovine Reda, opsjedanja neke utvrde, imenovanja novog magistra (upravitelja pokrajine) ili primanja novog člana morao sastati generalni kapitul (Veliko vijeće). Budući da bi u takvim slučajevima odluka koju je donijela većina bila presudna, vrhovna je vlast ustvari ležala u rukama Velikog vijeća. Sam izbor velikog meštra bio je vrlo složen: Na zbog tog pitanja sazvanom sastanku, Veliko vijeće bi odredilo vođu izbora i njegovog pomoćnika. Njih dvojica trebala su nakon posebnih molitvi i posta odabrati još dva brata koji su pak odabirali drugu dvojicu i tako sve dok ih ne bi bilo dvanaestorica. Tih dvanaest vitezova i jedan klerik činili su izborno vijeće koje je imenovalo novog glavešinu Reda. Veliki meštar stolovao je u Jeruzalemu u Vrhovnoj kući Reda ili Salomonovom hramu. „Morao je istovremeno nositi štap i bič: štap da bi podupirao slabe, a bič za kažnjavanje onih koji su sagriješili i zastranili“. Ova vrlo dobro opisuje karakter vlasti velikog meštra, u čijoj je nadležnosti bio premještaj vitezova (koji su ga morali poslušati odmah i bez pogovora), raspodjela dužnosti u „kući“ (pojedinom sjedištu) i Redu, te tumačenje Zakonika i vođenje računa o njegovu provođenju. Da bi što bolje mogao obavljati svoju zadaću, velikom meštru pomagalo je vijeće starijih, iskusnijih ili po svojoj domišljatosti i razboritosti poznatih vitezova. Meštar je raspolagao s četiri obična i jednim posebnim bojnim konjem. Njegovi najbliži pomoćnici bili su dva viteza, jedan klerik, jedan štitonoša, jedan „saracenski tajni pisar“ (jamačno prevoditelj ),jedan turcoplier (časnik lake konjice), te kovač, kuhar i dvojica sluga iz pješadije. Tijekom vojnog pohoda ili putovanja stanovao bi u velikom okruglom šatoru, a njegovo prisustvo uvijek bi označavao Beau Seant, glasoviti crnobijeli stijeg Reda na kojem se isticao crveni križ.

Drugi po redu u templarskoj hijerarhiji bio je senešal, odnosno zamjenik velikog meštra. On je mogao prisustvovati svim, pa čak i najtajnijim sastancima Velikog vijeća, a kada je putovao nosio je oznake velikog meštra. Na trećem mjestu nalazio se maršal, nositelj najviše vojne vlasti koji je nadležan za oružje i konje. Oblasni maršali bili su vrhovni vojni zapovjednici u svojoj pokrajini, ali su se pokoravali maršalu Reda. Magistar (upravitelj) Jeruzalemskog Kraljevstva bio je ujedno i rizničar Hrama, zadužen za neposredno upravljanje imovinom svoje oblasti, smještaj svoje braće i brodovlja. Magistar grada Jeruzalema bio je zadužen za obavljanje izvorne misije templarskog reda. Trebao je brinuti za sigurnost hodočasnika i osigurati im hranu i jahaće životinje. U tome su mu pomagali desetero vitezova te posebna straža koja je čuvala svete predmete. Magistri Tripolija i Antiohije u svojim su provincijama imali ista prava kao i veliki meštar (osim ako taj ne bi bio prisutan), poput korištenja okruglog šatora i zastave. Isti slučaj bio je i s magistrima Francuske, Engleske, Poitoua, Portugala, Apulije i Mađarske. Drapier (suknar) je brinuo za odjeću svoje braće. To su bili najviši položaji. Osim njih, postojali su i preceptori, upravitelji pojedinih „kuća“, odnosno templarskih sjedišta, koji su se nalazili pod vlašću lokalnih magistara, te časnici, zapovjednici vitezova podređeni maršalu. Među štitonošama (viteškim slugama) petorica su imala istaknutiji položaj: pod-maršal koji je brinuo za oružje i ratnu opremu stjegonoša zadužen za disciplinu paževa i ostalih štitonoša kuhar kovač turcoplier, časnik lake konjice koji je u bitkama zapovijedao svim štitonošama i dobivao naredbe izravno od velikog meštra ili senešala. U samim počecima, klerici nisu bili članovi Reda. Medutim, od papinske bule iz 1163. godine, morali su početi polagati zavjet doživotne poslušnosti velikom meštru, a u drugoj polovici 13. stoljeća njihova je zakletva bila jednaka onoj braće vitezova. Zapravo, od njih su se tada razlikovali jedino po svom svećeničkom pozivu i nekim manjim povlasticama, poput prava na brijanje. Drugim riječima, templarski svećenici bili su podređeni samo velikom meštru i papi. Vitezovi Hrama smjeli su se ispovijedati samo svojoj subraći klericima, osim u iznimnim slučajevima kada u blizini nije bilo nijednog od njih. Što se običnih vitezova (vojničke braće) tiče, oni su imah pravo na jednog štitonošu ili paža i tri konja. Odora templarskih vitezova bila je bijela tunika s crvenim križem koji im je dopustio nositi papa Eugen III, a imali su je samo oni koji su položili doživotni zavjet. Isto tako, morali su biti kratko podšišani i imati zapuštenu bradu, a meso su mogli jesti samo tri puta tjedno. Jeli su po četvorica za svakim stolom u zajedničkoj prostoriji, slušajući čitanje Svetog Pisma. Postelja im se sastojala od slamarice, plahte i pokrivača, a spavaonica je uvijek morala biti osvijetljena. Ispod tunike su nositi košulju i gaće koje nisu smjeli skidati ni kada su išli spavati. Nije im bilo dopušteno zaključavati svoje škrinje niti pisati ili primati pisma, osim uz posebnu dozvolu velikog meštra. Na sebi ili u kosi nisu smjeli nositi srebrne ili zlatne ukrase i nakit, osim ako ih nisu dobili kao milostinju.

U Zakoniku se jasno kaže da ni sam veliki meštar ne smije imati ključeve riznice te da može raspolagati tek malim dijelom templarskog bogatstva, a i to samo uz dopuštenje „savjeta razboritih“. Tako je glavešina Reda nekome mogao darovati konja, zlatni ili srebmi pehar, kožni ogrtač ili dio opreme ali nikad mač ili koplje. Oženjena braća mogli su biti samo pridruženi članovi i nisu mogli stanovati u zajedničkim kućama. Templarski zakon je isticao da je pogubno odviše gledati ženska lica i nije se smjelo ni usuditi poljubiti ženu „bila ona udovica, djevica, majka, sestra, tetka ili neka druga“. Zapovijedi nadređenih morale su se slušati „kao da su Božje“ Omne datum optimum Već mnogo prije smrti Svetog Bernarda, 1133. godine, templara je bilo u gotovo svim kršćanskim kraljevstvima. Henrik I darovao im je neka imanja u Normandiji, a postoje i dokumenti koji potvrđuju da su godine 1129. imali posjede u Kastilji, 1131. u La Rochelleu, 1136. u Provansi, 1138. u Rimu, te 1141. u Velikoj Britaniji. Posljednjih godina svoje vladavine Luj VII poklonio im je zemlju u močvarnom području blizu Pariza (u četvrti koja se danas zove Marais i nalazi se u središtu grada), gdje su podigli pariški Hram, svoje glavno sjedište u Europi. Stjepan (Stephen Engleski) dao im je imanja u Cressingu i Withamu, a njegova supruga Mathilde posjed Cowley blizu Oxforda. U samo dvadeset godina, koliko je prošlo od trenutka kada im je prema Zakoniku najvažnija zadaća bila “ imati vitezove koji će voditi hodočasnike koji dodu u Jordan, opskrbiti ih hranom i pratiti na povratku bude li potrebno „, stvari su se prilično promijenile. Prve bitke u kojima su templari sudjelovali nisu se zbile u Svetoj Zemlji, nego u Španjolskoj i Portugalu. Stanje u Španjolskoj bilo je nalik na mali križarski rat. To se može dobro vidjeti na primjeru međunarodne voine ekspedicije koja je 1064. godine iz Toulousea krenula u oslobadanje Barcelone od nevjernika. Kada su templari stigli u Španjolsku, pojedinačne vojne akcije već su prerasle u službeni osvajački pohod. Alfonso I od Aragona i Navarre Saracenima je do tada uspio oteti veliki dio središnje doline Ebra i grad Zaragozu. Od templara se u takvoj situaciji vjerojatno očekivalo da u Aragonu, Kataloniji i Portugalu pruže izravnu vojnu pomoć u borbi protiv Maura. Za ovu pretpostavku postoji i konkretan dokaz: kada je grof od Barcelone templarima ustupio dvorac u Graneni, smješten na samoj granici osvojenog teritorija, u dokumentu kojim se to potvrđuje svoj je čin obrazložio “ potrebom da se obrani kršćanstvo i podupre svrha zbog koje je Red osnovan „.Iste riječi susrećemo i u darovnici Armengola IV, grofa od Urgela, koji je templarima Robertu Senešalu i Huguesu Rigaudu predao pograničnu utvrdu Barbara. Njihova uloga u sukobima oko krune Aragona i Navarre morala je biti vrlo značajna uzme li se u obzir odluka Alfonsa I da po uzoru na vitezove Hrama utemelji red iz Montjoya. Taj isti vladar templarima je ustupio tvrdavu Calatrava, netom otetu Maurima, a kako nije imao muškog nasljednika, nakon svoje smrti (godine 1134.) kraljevstvo je oporučno podijelio na jednake dijelove medu templarima, hospitalcima i kanonicima Svetog Groba. Takvo neočekivano naslijeđe bez sumnje je pogodovalo templarima. Isto tako, zna se i da je kruna aragonskog kraljevstva na kraju pripala grofu Raimundu Toulouskom s kojim je godine 1143. veliki meštar Hrama, Robert de Craon (Robert Burgundijac), sklopio sporazum po kojem su templari dobili dvorac Monzon, Mongay, Barbara, Belchite i Remolins, desetinu državnog poreza te petinu muslimanskih teritorija u čijem su budućem osvajanju trebali sudjelovati. lzgleda da je taj sporazum bio povezan upravo s njihovim zakonskim pravima na kraljevstvo Aragon.

Templari su 1148. godine sudjelovali u napadu na Tortosu, 1149. u opsadi Leride i 1152. u opsadi Miraveta. Nakon osvajanja spomenutih gradova uistinu su dobili obećanu petinu zemlje te gotovo sva imanja uz rijeku Ebro od Mequinenze do Benifalleta. Alfonso II bio je nepovjerljiv prema brzom jačanju te međunarodne sile i zbog toga skloniji poduprijeti španjolske viteške redove poput onog iz Montjoya, što ga je utemeljio Alfonso I, i Calatrave, osnovanog 1158. godine. No usprkos tome, propadanje i nesposobnost montjoyskog reda da sačuva svoja imanja dovele su do toga da se on na kraju spojio s templarima, donijevši im velike posjede na jugu Aragona. Za vladavine Pedra II templari su se istaknuli značajnim doprinosom u bici kod Las Navasa, a za Jaimea (Jakova) I prilikom osvajanja Mallorce. Iz tog vremena potječe i prvi zapis u kojem se spominju konkretni podaci o imovini koja je pripala templarima. Naime, kada se planirao vojni pohod na Mallorcu, odlučeno je da će se osvojena zemlja podijeliti izmedu kralja, plemića i pripadnika raznih redova, u skladu s njihovim doprinosom cijeloj stvari. Znamo da dio koji je po dogovoru pripao templarima nije prelazio dvadesetpetinu otoka, te da im je Jaime I darovao dvorac pored grada Palme. Premda nam točan broj templarskih vojnika koji su sudjelovali u pohodu nije poznat, spomenuti dokument ukazuje na činjenicu da on ni u kom slučaju nije bio velik. Ljetopis Jaimea I upućuje na to da doprinos templara u osvajanju otoka nije bio značajan zbog njihove brojnosti, već zbog vojne vještine, organizacije i, prije svega, velike pokretljivosti. Njihovi odredi pridruženi kraljevim snagama omogućili su stvaranje čvrste vojne jezgre spremne za obranu ili napad upravo tamo gdje je trebalo, i to prije no što bi počele stizati trupe lokalnih plemića. Sličnu ulogu templari su odigrali i u Portugalu. Tamo su za svoj doprinos u križarskom pohodu prvo dobili dvorac Soure i šumu Cera, a zatim su, budući da im je borba protiv nevjernika očito išla jako dobro, osnovali gradove Egu, Radin i Coimbru, te podigli čuveni dvorac Tomarna na obali rijeke Tajo. Izgradnja spomenutog dvora započela je 1160. godine, a on je kasnije postao i glavnim sjedištem portugalskih templara. U zapisima Vilima Tirskog pronalazimo podatak da se prva oružana akcija templarskih vitezova u Palestini zbila 1138. godine, nakon što su muslimanski odredi zauzeli grad Tecou i njegovo stanovništvo natjerali u bijeg. Drugi veliki meštar reda, Robert de Craon, koji je na to mjesto došao poslije smrti Huguesa de Payensa, okupio je veći broj vitezova i vratio grad u ruke kršćana. No, budući da nije krenuo za poraženim Seldžucima, ovi su ponovno okupili vojsku, krenuli natrag prema Tecoi i tamo napravili veliki pokolj. Glavna baza za taj i druge seldžučke napade koji su ugrožavali važnije puteve u središnjoj Palestini bio je grad Ascalon. Kako im je osnovna zadaća bila upravo briga za sigurnost spomenutih puteva, godine 1149. templari su određeni i za obranu tvrđave u Gazi, zadnjeg kršćanskog bastiona prije Egipta. Prije toga njihova je vojna sposobnost bila iskušana u brojnim prigodama. Crveni križ na bijeloj tunici već je postao poznat diljem Istoka, a priče o junačkim djelima vitezova Hrama širile su se jednako brzo kao i glasine o njihovoj ljubavi prema materijalnom bogatstvu. Vladari poput njemačkog kralja Konrada III nisu se ustručavali tražiti zaštitu templara kada bi putovali opasnim putevima preko Karmelske gore. Godine 1153. kralj Balduin III odlučio je opkoliti Ascalon i stati na kraj seldžučkim upadima. No obrana grada bila je vrlo jaka, te se nakon četiri mjeseca bezuspješne opsade pokazalo da kraljeve snage jednostavno nisu dorasle takvom poduhvatu. Tada su novi veliki meštar, Bernard de Tremulay, i četrdesetorica njegovih sljedbenika napokon uspjeli probiti jedan bedem i neustrašivo upasti u gradić. Ta odvažna akcija završila je tako da su branitelji odmah zatvorili rupu na zidinama i sa svih strana opkolili templare. Uskoro su svi, uključujući i samog velikog meštra, bili pobijeni.

Vilim Tirski napominje da su „vitezovi Hrama krenuli naprijed sami, da ne bi s drugima morali podijeliti blago Ascalona“. Grad je pao u kolovozu iste godine. Godine 1154. proširio se glas o tome kako su za jednog egipatskog princa, koji je na putu za Meku slučajno pao u njihove ruke, templari dobili otkupninu od 60.000 zlatnika. Princa su zatim pogubili. Postoje i zapisi iz 1166. godine koji govore o velikim nedaćama što su u to doba zadesile templare. Novi vladar Jeruzalemskog Kraljevstva Amalrik na vješala je osudio dvanaest templara, optuženih da su jednu tvrdavu na obali Jordana predali nekom Nuredinovom emiru. Vojna sila sultana Nuredina (1145-1173) sve je više prijetila istočnim granicama kršćanskog teritorija. Jeruzalemsko (Latinsko) Kraljevstvo izgubilo je gradove Edessu i Damask, a jedna turska četa stigla je i pod same zidine Antiohije. Bez obzira na to, Amalrik je u isto vrijeme uznemiravao Egipćane. U tri uzastopna napada na njihove položaje templari su pretrpjeli teške gubitke: šest stotina konjanika i oko dvanaest tisuća pješaka. Kasnije je Amalrik, uvjeren da križari svoj nesiguran položaj mogu održati samo dok traje sukob među Seldžucima i Fatimidima, počeo pregovarati s ovim posljednjima. Gilbert Lacy i Robert Mansel, dva engleska templara, sa svojim su ljudima krenuli iz Antiohije i zaskočili Nuredinove trupe, prisilivši njihovog vođu da pobjegne glavom bez obzira. Unatoč dobroj procjeni situacije i vjerojatno potaknut savjetom bizantskog cara, Amalrik je 1168. odlučio bez prethodne najave prekinuti savez s Fatimidima i napasti kairskog sultana. Za razliku od hospitalaca, templari, kojima je sjećanje na prethodne zlosretne vojne pohode bez sumnje bilo još uvijek svježe, odbili su ga pratiti. Veliki meštar Hrama i ostala braća nisu željeli sudjelovati u tom poduhvatu, izjavivši da neće podržati kralja u njegovim namjerama, piše Vilim Tirski, „sigumo misleći kako, uzmu li se u obzir prednosti saveza s Egipćanima, ne postoji valjani razlog za rat protiv njih“. Premda je Amalrik krenuo u napad, pokazalo se da su templari bili u pravu. Suočeni s izdajom, Egipćani su obnovili savez s Damaskom, doprinijevši jačanju Saladinove moći i potaknuvši ujedinjenje svih Jeruzalemskom Kraljevstvu nesklonih snaga. Odoa de Saint Amanda, tadašnjeg velikog meštra Hrama, Vilim Tirski opisuje kao „izdajicu i ohola čovjeka koji je malo štovao Gospodina i nije cijenio nijednog smrtnika. Niti se bojao Boga, niti je držao do čovjeka“. Dok se Odo nalazio na položaju velikog meštra, Sinan ili Starac s Planine, vođa tzv. Asasina (Hašišina), poslao je svoje izaslanike Amalriku, nudeći mu da će prijeći na kršćanstvo oslobodi li ga kralj velikih nameta koje je od 1149. morao plaćati templarima. Prema povjesničarima toga doba, sekta je u pokrajini Massiat imala vlast nad 20 sela i 60.000 ismailita, iz čijih su redova potjecali najčuveniji ratnici muslimanskog svijeta, poznati po svojoj lukavosti, snazi i neustrašivosti koju su stjecali zahvaljujući hašišu. Navodno su bili sposobni prerušiti se u bilo koji lik i govoriti cijelim nizom lokalnih narječja, a sve zato da bi se uspjeli približiti svojoj žrtvi i potom je ubiti. O njihovoj glasovitosti svjedoči i riječ „asasin“ (od arap. hašišin), koja u mnogim jezicima danas označava plaćenog ubojicu. Kralj je pristao i izaslanici natrpani darovima vraćali su se u Massiat kad su ih napali templari i pobili sve do jednoga (1172. godine). Amalrik je tražio da krivci budu predani u njegove ruke i dovedeni pred kraljevski sud. Odo de Saint Amand odbio je izručiti glavnog odgovornog za tu akciju, templara imenom Gualterius de Mesnil, zatraživši papinu zaštitu. Spor izmedu kralja i Reda brzo se zaoštrio. Ne želeći odustati od svog zahtjeva, Amalrik je opkolio templarsko zapovjedništvo u Sidonu kako bi se domogao optuženog templara. Spremao se poduzeti i još drastičnije mjere (neki smatraju da je čak želio uništiti cijeli taj

neposlušni Red) kada ga je u trideset i devetoj godini zaskočila smrt. Medutim, spomenuta zbivanja dovela su do toga da se templari i Asasini upoznaju jedni s drugima. Jedna kultura vina, kršćanska, templarska, a druga quata, hašiša, opijuma, marihuane. Upoznali su se i borili, ali su, isto tako, neki njihovi članovi počeli dolaziti u kontakt i na odredeni se način medusobno cijeniti. Od tog je trenutka cijela priča krenula novim smjerom. Jesu li templari i dalje ostali templari ili su se pretvorili u sektu Hrama? I prije njihovog susreta s Asasinima, na čijem je čelu bio stari Hassan ben Sabbah, uz templare su se vezale određene glasine i prilično škakljive teme. Zamišljam napušene Templare kako jedan drugome govore “ ma men“ i daju „high five“ i nakon toga juriš. Šala mala ali u kasnijim nastavcima ćemo se više osvrnuti na optužbe koje su iznesene protiv njih. KRALJ GUBAVAC Saladin, čovjek koji je odlučio ujediniti divovsko muslimansko kraljevstvo, bio je vrlo odlučan i po mnogočemu izuzetan. Nije se kolebao ubiti jednog vezira, smijeniti kairskog kalifa (posljednjeg potomka dinastije Fatimida), niti nakon Nuredinove smrti oteti sultanova petnaestogodišnjeg sina i munjevitim napadom osvojiti strateški važne gradove Damask i Alep. Nuredin i Amalrik umrli su iste, 1174. godine, jedan u svibnju, a drugi u srpnju. Dok je Nuredmova smrt otvorila put jednom novom i strašnom neprijatelju, Amalrikova je tešku krunu Latinskog Kraljevstva stavila na glavu četrnaestogodišnjeg dječaka čije je vladarsko ime bilo Balduin IV. Balduin IV imao je gubu. Pritisnut bolešću s jedne i Saladinom s druge strane, mladi je kralj ispisao vjerojatno najsvjetlije stranice u povijesti Latinskog Kraljevstva. Uspio je uvjeriti dotadašnje političke protivnike koji su se borili za vlast u kraljevstvu da ostave po strani svoje težnje i ujedine se u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Bilo mu je tek petnaest godina kada je u dolini Bekaa, čuvenoj biblijskoj zemlji meda i mlijeka koja se nalazi na prostoru današnjeg Libanona, u bici kod Ain Anjara potukao vojsku Turan Šaha „Neustrašivog“, poznatog po hrabrosti i strateškoj vještini. Jedva da je napunio šesnaestu, a već je odnio najveću i najznačajniju pobjedu u povijesti križarskih ratova. Saladin je s moćnom vojskom stigao nadomak Jeruzalema. Balduin IV nalazio se na jugu zemlje, u Askalonu, odvojen od svojih glavnih snaga. Medutim, svjestan opasnosti koja je prijetila Svetom Gradu, odlučio je s pet stotina vitezova presresti Saladmove trupe. Među njegovim ljudima nalazilo se i osamdeset templara koji su pohitali iz Gaze kako bi se kralju pridružili u boju koji Francuzi zovu bitkom kod Montgisarda, a Arapi bitkom kod Ramle. Arapski povjesničarAbulfarah, nadahnut legendom koja je živjela još dugo vremena, kršćansku pobjedu pripisuje „čudesnom vjetru što je oči muslimana napunio pijeskom“. No nije bilo tako. Balduin je svoju malenu vojsku, koja nije brojila više od dvanaest tisuća ljudi, poveo uz obalu mora, u nadi da će ih pješčani humci sakriti od nevjerničkih pogleda. Kada se iznenada pojavio nadomet muslimanskog tabora, Saladinova vojska, zabavljena pljačkanjem po okolici, nije se uspjela na vrijeme odazvati hitnom zovu svojih trublji i pretrpjela je jedan

od najsramotnijih poraza. Muslimanske snage brojale su 30.000 ljudi, među kojima su se nalazili i sultanovi najbolji ratnici – mameluci, odjeveni u svilu boje šafrana. Sve je to bilo izgubljeno u Montgisardu. Saracenski vojnici bježali su bacajući kacige, hlače, željezne oklope, štitove i sve drugo što bi im otežalo brzi bijeg. U redovima kršćanske vojske nije bilo niti jednog iskusnog generala. Nije bilo ni antiohijskog grofa Raimunda od Tripolija ni flandrijskih križara. Bila je to jednostavno pobjeda Balduina IV. Mladi gubavi kralj u životu je izgubio samo jednu bitku – onu protiv svoje bolesti. Bitka kod Montgisarda, odnosno Ramle, imala je dalekosežne posljedice. Saladinovi napadački pohodi zamjetno su se prorijedili i on se neko vrijeme suzdržao od tako velikih akcija. Time je zapravo postigao da i porazi koji su uslijedili budu manji. Naime, počevši s Montgisardom, sultanove trupe doživljavale su poraz za porazom u sukobu s kraljevskom vojskom koju je uvijek predvodio sam Balduin IV, ponekad toliko oslabljen bolešću da su ga morali vezati za konja ili nositi u nosiljci. Mladi odvažni Kralj Gubavac umro je u dvadeset i četvrtoj godini, 1185. godine. Prije smrti sa Saladinom je sklopio primirje s vrlo povoljnim uvjetima za Latinsko Kraljevstvo i odobrio izgradnju templarske utvrde Chatelet du Grue u blizini Paniasa. Spomenuta se tvrdava nalazila uz važne puteve: onaj za Tiberias i onaj koji je preko Kuneitre vodio od Sfada do Damaska. Znajući da će kruna, kako sam nije imao potomaka, pripasti sinu njegove sestre Sibile i prevrtljivog Guida de Lusignana, te potpuno svjestan složene situacije u kojoj ostavlja kraljevstvo, Balduin IV na samrtnoj postelji regentom je imenovao Raimunda III, grofa od Tripolija. O SVIMA I SVEMU Sastavljena od Francuza, Španjolaca, Talijana, Engleza, Nijemaca, Flamanaca i Normana, vezana željeznom disciplinom i zavjetom siromaštva, kreposti i poslušnosti, cijela templarska vojska i svaki njen pripadnik stalno su morali biti spremni boriti se do smrti na Istoku ili živjeti u spokoju samostana na Zapadu. Budući da se templari nisu nikada borili u Europi (osim, naravno, protiv Saracena u Španjolskoj), nisu ni dopustili da njihove ne baš male vojne snage budu uvučene u neki sukob medu nemirnim europskim kraljevstvima. Samo u Aragonu i nekim dvorcima, primjerice Monzonu, njihova je povijest krenula drugim tokom i bili su prisiljeni oružjem braniti svoju slobodu Na Istoku je njihovo divljenja vrijedno ratničko umijeće moralo obuhvaćati vrlo raznolike tehnike borbe, od napetog iščekivanja prilikom opsade tvrđava do iznimne pokretljivosti u zasjedama, jurišima i otvorenim bitkama. Premda su djelovati na vrlo velikom teritoriju, dugi marševi bili su karakteristični za bitke do pada Jeruzalema, a život u tvrđavama za kasnije razdoblje. Bojna oprema jednog templara sastojala se od pancirne košulje napravljene od spojenih željeznih prstenova, kacige i oklopa, te potpunog naoružanja koje je obuhvaćalo mač, koplje, buzdovan, bodež i kit. Tijekom putovanja, marša i na bojnom polju, središte templarske vojske uvijek je označavao stijeg, crno-bijeli Beau Seant. To je bila velika zastava podijeljena na dva polja (crno i bijelo) s crvenim templarskim križem u sredini. Uz nju je uvijek jahao maršal, koji je mogao imenovati do deset vitezova za svoju osobnu stražu i čuvanje Beau Seanta. Budući da je zastava bila vrlo važna kao obilježje i točka okupljanja templarske

vojske, jedan od nižih časnika morao je oko koplja nositi smotani rezervni barjak, za slučaj da maršal pogine ili bude zarobljen. U Statutima Reda, sastavljenim čini se oko 1160. (kada je dužnost velikog meštra obnašao Bertrand de Blanquefort), do u najsitnije detalje opisana je disciplina koja treba vladati za vrijeme marša, u taboru i tijekom bitke. Zapovijedi su, kao što smo već spomenuli, u taboru dolazile iz maršalova okruglog šatora, dok su ih u pokretu uvijek izvikivali pripadnici njegove osobne straže. Te zapovijedi određivale su svaku aktivnost: zaustavljanje, skupljanje hrane za konje i drva za vatru, rasedlavanje, dijeljenje namirnica, vrijeme za odmor u tišini i ponovni pokret. Nitko nije smio djelovati prije no što bi stigla zapovijed, niti se udaljiti toliko da je ne može čuti. U slučaju noćnog pohoda ili iznenadnog napada zapovijedi se nisu izvikivale pa su se vitezovi morali ravnati isključivo prema zastavi. Ostati gdje jesu dok se ne podigne, zbiti redove oko nje i krenuti naprijed kada i ona to učini. Svaka pojedinačna akcija bez prethodnog dopuštenja bila je zabranjena. Način na koji vitezovi mogu međusobno komunicirati bio je precizno utvrđen, a bez zapovijedi se nitko nije smio ni naoružati ni razoružati. Isto tako, strogo su im bili zabranjeni lov (osim na opasne lavove), upotreba bilo kakvog modnog odjevnog detalja, pa čak i aluzije na poduhvate ili nepodopštine koje su učinili prije ulaska u Red. Ustvari, jedino što je vitez mogao svojevoljno napraviti bio je noćni posjet Svetom Grobu – naravno, uz dopuštenje nekog od nadredenih. Templar je mogao ući u borbu s nevjernicima čak i kada bi ih bilo trojica na jednoga. Nije smio moliti za milost. Templari su morali biti prvi u jurišu i posljednji koji se povlače. Osim toga, u slučaju da padnu u zarobljeništvo za njih se nije smjela plaćati otkupnina. Statuti su u tom pogledu vrlo strogi: „Ni jednog novčića, ni krpice, niti palac zemlje“. Jednako su kruti u slučaju poraza: „Krene li kršćanima po zlu, što nije volja Božja, nijedan brat ne smije napustiti bojno polje dok je zastava podignuta. Učini li ipak tako, bit će zauvijek protjeran iz naše Kuće. Vidi li da nema drugog izlaza, treba se pridružiti najbližem stijegu hospitalaca ili drugim kršćanskim borcima. Tek ako padnu i oni, i samo tada, brat se može skloniti na sigurno tamo gdje ga povede Bog“. IZOPĆENI ILI NEIZOPĆENI Izgleda da je izvorni Zakonik savjetovao da se u templarske redove prime izopćeni vitezovi, prethodno odriješeni od strane biskupa: „Zapovijedamo vam otići tamo gdje znate da ima izopćene braće. Nađe li se među njima onih koji bi se željeli pridružiti viteškom redu s druge strane mora, ne mislite toliko na trenutnu dobit, već na vječni spas njihovih duša». S druge strane, Latinski zakonik, nastao dvadeset godina poslije, kaže: „Krenite tamo gdje znate da ima neizopćenih vitezova, ne toliko s mišlju o trenutnoj dobiti, nego zbog vječnog spasenja njihovih duša“. Povjesničarka Regine Pernoud jasno raščlanjuje suprotnosti izmedu te dvije verzije Zakona: „Odlomak koji govori o promicanju Reda i novačenju u izvornom se dokumentu odnosi na izopćene vitezove, a u Latinskom zakoniku na one koji to nisu. Razlika je očigledno velika“. U nastavku teksta dvije se verzije previše ne razlikuju. Oni koji žele pristupiti templarima trebaju otići pred biskupa i, prema Latinskom zakoniku, iznijeti svoju molbu, dok u izvornom

tekstu biskup sluša vitezov zahtjev i daje oprost (taj se termin ne pojavljuje u kasnijoj varijanti), omogućujući mu ulazak u Red. Postoji, isto tako, vrlo konkretan primjer posebnog načina na koji su templari postupali s izopćenim vitezovima. Red je, naime, uz posebno dopuštenje pape Eugena III, mogao imati vlastita groblja, pošteđena inače obaveznog pokazivanja prezira prema izopćenima, odnosno zabrane njihova sahranjivanja. Osoba koja je umrla izopćena, zbog čega nije smjela imati grob na posvećenom tlu, ipak bi mogla biti pokopana na templarskom groblju. To se dogodilo s Geoffroyem de Mandevilleom, vojvodom od Essexa, u Engleskoj 1143. godine. U svakom slučaju, usprkos razlozima zbog kojih dvije verzije Zakonika u vezi s istom stvari propisuju sasvim različita pravila, valja podvući nekoliko redaka što ih je u djelu De laude novae militiae napisao sam Sveti Bernard. Svetac bez dlake na jeziku govori o prednostima novačenja izopćenika: „Među njima ima lupeža, propalica, otmičara, bezbožnika, ubojica, krivokletnika, preljubnika – i u tome jest dvostruka prednost. Odlazak takvih ljudi bit će olakšanje za njihovu zemlju, a Istok će im se radovati zbog korisnih stvari koje tamo mogu napraviti“. LUDO HRABRI Jedna od najčešćih kritika upućenih templarima s vojnog stanovišta je to da su bili ohola i tvrdoglava vojska koja je vladare Jeruzalemskog Kraljevstva mnogo puta dovela u nepriliku. Međutim, ne manjka ni dokaza koji ukazuju na suprotno, kao ni brojnih primjera njihove vrline i hrabrosti. Kada je kralj Amalrik pogazio savez s Fatimidima i napao ih, templari su ga odbili pratiti. Povjesničari im zbog toga gotovo jednoglasno daju za pravo, jer je kraljev nesmotreni potez potakao Egipćane da se povežu sa sultanom iz Damaska. Ujedinjene muslimanske snage na čelu sa Saladinom potom su se pokazale kao najljući i najopasniji neprijatelj kršćanima. Kada je temperamentni brat Luja IX, Robert de Artois, s malim brojem vojnika kanio napasti Mansuru, veliki meštar Guillaume de Sonnac pokušao ga je odgovoriti od te nesmotrene odluke. U tome nije uspio i svi su izginuli. Templari su, unatoč svemu, bili odani. Premda su znali da je poduhvat osuđen na propast, ostali su uz De Artoisa i poginuli s njim. Arapski ljetopisci toga doba uglavnom imaju vrlo visoko mišljenje o borbenom moralu vojske Hrama, a jedan od njih, zadivljen strogom stegom koja je vladala u templarskim redovima, čak je izjavio da su to najdiscipliniraniji ratnici na svijetu. Kada bi došlo do povlačenja, templari su bili koherentna sila koja je štitila uzmak ostalih križara i do posljednjeg trenutka ostala na svojim položajima. Njihova povijest ustvari je priča o promišljenosti, hrabrosti i sposobnom upravljanju imovinom. Ovom posljednjem valja zahvaliti činjenicu da su i nakon pada Jeruzalema kršćanski posjedi, prvenstveno templarski, ostali u rukama svojih vlasnika još stoljeće i po u zemlji u kojoj su putevi bili nesigurni, cijelo zaleđe je držao neprijatelj, a križarska se zastava vijorita samo nad loše povezanim nizom utvrđenih gradova uz more koji su se opskrbljivali morskim putem. Jasno je da nije nedostajalo ni primjera nesmotrenih poteza, u prvom redu onih koji su imali strašne posljedice (npr. pojedinosti vezane uz bitku kod Hattina 1187. godine).

PAD JERUZALEMA Flamanca Gerarda de Rideforta kronike opisuju kao „viteza ispred svog vremena“. U potrazi za srećom došao je na Istok i stupio u službu Raimunda od Tripolija. Ondašnji povjesničari pišu da se namjeravao oženiti kakvom bogatom udovicom, a neki spominju i da mu je Raimund odbio dati ruku svoje nećakinje i podanice, nasljednice imanja Botron. Bijesan zbog tog postupka, Ridefort je ambiciju i želju za osvetom pretpostavio ljubavnim strastima i pristupio templarima. Potpomognut brojnim spletkama koje su se razvile tijekom zadnjih mjeseci života kralja gubavca, nakon smrti Amalda de Torroge uspio je doći na položaj velikog meštra Reda. Zbog smrti dječaka-kralja Balduina V, godine 1186, namjesništvo Raimunda III bilo je kratkog vijeka. To je bila prilika koju je Gerard de Ridefort strpljivo čekao. Templari su tijelo malog vladara donijeli sahraniti u Jeruzalem, da bi nakon toga, bez znanja većine plemića, veliki meštar De Rldefort i jeruzalemski patrijarh okrunili Sibilu i njenog supruga Guida de Luslgnana. Nakon niza poraza koje mu je nanio Kralj Gubavac, Saladin se osjetio dužnim sklopiti savez s Raimundorn III. Gerard de Ridefort, koji je mrzio Raimunda, uz pomoć (namjernu ili ne) viteza-pustolova Reinalda de Chatillona uspio je izazvati politički incident. Naime, De Chatillon je na svojim posjedima u Transjordaniji zadržao feudalni običaj pljenidbe i, usprkos primirju, napao jednu egipatsku karavanu koja je onuda prolazila. To je Saladinu pružilo priliku za odmazdu; krenuo ju je izvršiti i tako od Raimunda prikrio svoju namjeru da napadne područje oko Akkoa. Raimund je dozvolio prolaz muslimanskim četama uz uvjet da napad traje jedan dan i ne ugrozi civilno stanovništvo. To je bio čas kada je Gerard de Ridefort sa svojih sto četrdeset vitezova i malobrojnom pješadijom odlučio navaliti na sedam tisuća Saladinovih mameluka. Pokolju nije izbjegao čak ni veliki meštar hospitalaca; ali je De Ridefort s tri druga viteza ipak uspio pobjeći u Nazaret. Sljedećeg je dana nastavio bježati, dok je Saladln brzo osvojio grad i skoro sve njegove stanovnike prodao u ropstvo. Odmah zatim, sultan je započeo opsadu Tiberijade. Raimund je bio gospodar Tiberijade, u kojoj je živjela i njegova obitelj. No, usprkos svemu, odlučio je dopustiti osvajanje grada i u opasnoj situaciji stati uz svog kralja. De Ridefort je pak Guidu de Lusignanu na raspolaganje stavio templarsko blago, kako bi u napad mogao povesti glavninu kraljevske vojske. Kršćanske snage sakupile su se u Seforiji. Bio je mjesec srpanj, sredina ljeta, i svaka se bitka morala voditi blizu oskudnih izvora vode. Sasvim je očito da bi najbolje bilo da su poslušali Raimundov savjet i pričekali povlačenje 60.000 Saladinovih Ijudi koji u to doba godine nisu mogli krenuti u neki veći ratni pohod. Medutim, Gerard de Ridefort uspio je, optuživši Raimunda za kukavičluk, pridobiti kolebljivog i rastresenog Guida za svoj plan i nagovoriti ga na napad. Nakon što su napustili Seforiju i ne mogavši stići do najbližeg bunara, 30.000 kršćanskih vojnika sklonilo se, kako je znalo, na brežuljak Hattin. Saraceni, koji su im neprestano bili za petama, cijele te noći nisu prestajali paliti šipražje, kako bi dimom izmučili ionako žedne i iscrpljene vojnike. Bila je to smrtonosna zamka. Unatoč nizu junačkih podviga, kršćani su bill opkoljeni i Saladin je u zoru napao. Raimund od Tripolija, Raimund od Antiohije, Reinald od Sidona, Bailan od lbelina- ljetopisci se slažu oko imena šačice vitezova koji su u očajničkom pokušaju da izvuku živu glavu iznenadili odrede Takija ed Dina i uspjeli pobjeći. All nitko drugi nije se spaslo.

Guido de Lusignan odveden je pred Saladina. Rene Grosset, osvrćući se ponekad na arapskog povjesničara Ibn al Athira, opisuje njihov susret: „Vidjevši žednog i poraženog kralja na rubu nesvijesti, Saladin mu ponudi studenu ružinu vodu, ohladenu snijegom s planine Hermon. Tim ga je činom na suptilan način želio podsjetiti da će, u skladu s arapsklm običajima, zarobljenik biti pošteden pije li ili jede sa stola pobjednika. Ali Guido je čašu dodao Reinaldu de Chatillonu, na što je Saladln bijesno odbio proširiti oprost. `Nisi me tražio za dopuštenje da mu dadeš piti, niti sam dužan poštediti njegov život’, uzviknuo je. I, skrenuvši pogled na Reinalda, nastavio: `Koliko si puta pogazio svoje zakletve, zaboravio obećanja, prekršio sporazume?’ Gospodar Kraka odgovorio je da je to običaj kraljeva. Te su riječi uvrijedile Saladina koji je odmah zapovijedio svojim ljudima da ga smaknu». Zatim je dao da se odrube glave svim templarima i hospitalcima. Budući da je medu njima bilo i klerika, zadatak da ih pogube povjerio je sufijima, muslimanskim redovnicima, koji tako i učiniše. Jedini kojeg je ostavio na životu – što se mnogo puta tumačilo kao pokazatelj njegove izdaje – bio je Gerard de Ridefort. Nakon toga, Saladin je jednu za drugom zauzeo sve kršćanske utvrde u Palestini. Jeruzalem je pao 3. listopada 1187. godine, a riznice Reda u drugim gradovima morale su se potpuno isprazniti kako bi se platila otkupnina za siromašne kršćane koje su templari pratili na njihovom tužnom odlasku u Tripoli. Neobično ponašanje Gerarda de Rideforta, oslobođenog malo nakon pada Jeruzalema, bilo je povodom što su se u njegovom matičnom Redu i po cijeloj Svetoj Zemlji proširile glasine da se odrekao svoje vjere i prešao na islam. Činjenica je da su se Gaza i druge tvrđave kojima je De Ridefort zapovijedao predale, dok su se sva ostala križarska uporišta ili branila do samog kraja ili barem tražila povoljne uvjete za predaju. Akko je opljačkan, a stanovnici Jeruzalema koji su pružili hrabar otpor bili su većmom prodani u robije. Gospodinov i Salomonov hram ponovno su postali Omarova džamija i al Aqsa. DOBA RASAPA Što je ostalo od Jeruzalemskog Kraljevstva? Jedva uzak obalni pojas i nekoliko tvrđava. Središte obrane premješteno je u gotovo neosvojive tvrđave na Tirskom poluotoku, kamo su se deset dana nakon strašnog poraza na Hattinu iskrcali Conrad de Montferrat i njegova mala družina. Templari su mu stavili na raspolaganje sve svoje snage i osiromašene riznice, no kada je Montferrat odbio primiti Guida de Lusignana u Tirsku utvrdu, i oni i hospitalci odlučili su se pridružiti svom kralju i s njim krenuti u opsadu Svetog Ivana od Akkoa. Opsada je trajala dvije godine. U jednom od prvih žestokih okršaja svoj je život okončao i nesretni Gerard de Ridefort, ali su na kraju, pretrpjevši nedaće poput strašne gladi koja je trajala od 1190. do 1191. godine, križari ipak uspjelj slomiti saracensku obranu i zauzeti tu važnu utvrdu. Za to su vrijeme europski kraljevi započeli Treći križarski rat. Filip August Francuski i engleski kralj Rikard Lavljeg Srca stigli su u Svetu Zemlju. Filip August smjestio se u Akko, u palaču templara koji od De Ridefortove smrti jog uvijek nisu izabrali novog glavešinu Reda. To su učinili tek tada, imenovavši podanika engleskog kralja, Roberta de Sablea (Sabloila), za novog velikog meštra. Rikard je Bizantu uzeo otok Cipar i prodao ga templarima koji su, ne mogavši platiti traženu svotu, svoj dug i sam otok prenijeli na Guida de Lusignana, dok je hipotetska jeruzalemska kruna (grad više nikada neće biti trajno vraćen u kršćanske ruke) pripala Conradu de Montferratu.

Čini se da se tijekom svog boravka u Svetoj Zemlji Rikard Lavljeg Srca prilično oslanjao na savjete templara i slušao ih prilikom rješavanja svih važnih vojnih pitanja. Tako su ga u srpnju 1192. godine upravo templari nagovorili na smion plan da napadne Egipat prije Jeruzalema. Također im se pripisuje da su potpomagali Guida de Lusignana na Cipru i imali prste u tajanstvenoj smrti Conrada de Montferrata. Prerušen u pripadnika Reda, Rikard Lavljeg Srca u Englesku se vratio na templarskoj ladi. Godine 1193. umro je Saladin. Postupno raspadanje labavog muslimanskog saveza križarima je dalo priliku za napad. Akko je postao templarsko središte, a iste godine preminuo je i veliki meštar Robert de Sable. Na njegovo mjesto došao je Gilbert de Horal (Erailus), čovjek koji je ostao po strani kada je izabran Gerard de Ridefort. Ubrzo zatim, Inocent III započeo je Četvrti križarski pohod. Venecijanski diplomati uspjeli su križare odvratiti od njihove prvotne misije tako da su oni na kraju napali Carigrad i osnovali nekoliko feudalnih kneževina u Grčkoj i Albaniji. Amalric de Lusignan, novi jeruzalemski kralj, uspio je ponovno zauzeti Lidu i Ramlu, a njegov nasljednik, Jean de Brienne, odlučio je u djelo provesti templarski plan napada na Egipat kako bi slomio obruč koji su ujedinjene arapske i turske snage još u Saladinovo doba zatvorile oko kršćanskog teritorija. No trebalo je voditi računa i o prečim stvarima. Nakon gubitka Akkoa, muslimani su na brdu Tabor podigli utvrdu koja je ugrožavala vezu između Akkoa i Cezareje. Godine 1127. templari su uz pomoć vitezova Teutonaca ( sad je Legionu malo lakše ) na litici iznad Sredozemnog mora nedaleko od Akkoa sagradili Dvorac hodočasnika. Još uvijek se mogu vidjeti ostaci te veličanstvene utvrde s visokim kamenim tornjevima. Dvorac hodočasnika je unutar zidina imao izvore pitke vode, rudnik soli, ribnjake, obradivu zemlju, vrtove i šume. S tog sigurnog položaja templari su s Jeanom de Brienneom i vojskom Petog križarskog pohoda krenuli u napad na Damietu. U akciji koja se odvijala prema njihovoj staroj strategiji, templari su odigrali vrlo važnu ulogu i u kolovozu 1219. navodno spasili kršćansku vojsku od nenadanog silovitog muslimanskog napada. Osim toga, njihove su ratne naprave uspjele probiti rupu u jednom od dvadeset i osam tomjeva Damiete, što je bilo dovoljno za uspjeh operacije u kojoj je poginuo veliki meštar Guillaume de Chartres (Vilim od Carnotoa). Pad Damiete bio je težak udarac za islam; sultan Al Kamil poručio je kraju Jeanu de Brienneu da će mu prepustiti Palestinu napuste li križari Egipat. Mora da je u određenom trenutku mogućnost da se to uistinu i dogodi bila nadohvat ruke jer znamo da su muslimani počeli rušiti zidine u Jeruzalemu i na brdu Tabor. Razlog za paniku koja ih je obuzela bile su vijesti s istočne granice islamskog carstva koja se opasno klimala pred nezaustavljivom najezdom Džingis-kanovih Mongola. Ne može se s potpunom sigurnošću ustvrditi zbog čega kršćani nisu iskoristili pobjedu kod Damiete. Možda zbog izgleda za započinjanje novog križarskog pohoda, a možda i zbog papine zabrane. No, u svakom slučaju, znamo da u ključnom trenutku, kada su muslimani zbog obrane od Mongola morali raspodijeliti svoje snage, nije prihvaćena niti Al Kamilova ponuda niti se nastavilo s napadom na Egipat. KO BI GORI SAD JE DOLI I OBRATNO Križarski pohod Friedricha II Hohenstaufena bio je zapravo promišljeni diplomatski potez prema egipatskim sultanima. Templari su od samog početka bili neprijateljski raspoloženi prema Friedrichu; kada se u rujnu 1228. godine iskrcao u Akkou, kao posebna jedinica pratili su ga samo do Jaffe, odbivši stupati pod njegovom zastavom. Često ih se optuživalo da su

sultanu Al Karhilu dojavili za Friedrichovu namjeru da otide na hodočašće u Jordan. Kao službeni razlog za takvo neprijateljsko držanje navodi se činjenica da je Friedrich II bio izopćen, no zna se da to za templare inače nije predstavljalo prevelik problem. Red se oštro suprotstavio sporazumu iz Jaffe koji su sklopili Friedrich II i Al Kamil, a po kojem su Sidon, Toron i Jeruzalem vraćeni kršćanima uz dva uvjeta: 1. da Sveta Mjesta i dalje ostanu muslimanska, budući da je Templum Domini (Gospodinov hram) postao Omarova džamija, a staro sjedište Reda, Templum Salomonis (Salomonov hram), mošeja Al Agsa, 2. te da se ne obnove zidine. Obzirom na sve to, Friedrichov pohod, koji je zasigurno bio u skladu s novim smjernicama europske politike, izgleda gotovo kao usmjeren protiv križara. Zanemarivši privremeno trajanje sporazuma od deset godina, Friedrich se proglasio kraljem Jeruzalema, što je uostalom i bio jedan od razloga koji su ga doveli u Svetu Zemlju. Templari nisu prisustvovali krunidbi pa se novopečeni kralj okrunio sam. Jedini uzvanici koji su prisustvovali toj ceremoniji u Jeruzalemu bili su egipatski sultan i vitezovi teutonci, pripadnici vojničke bratovštine poput hospitalaca i templara, od samog početka suprotstavljeni ostalim redovima jer su, u prvom redu, branili interese njemačke politike. Dva dana nakon krunidbe u Jeruzalem je stigao papin izaslanik koji je na grad stavio interdikt (zabranu obavljanja svih crkvenih funkcija u nekom mjestu) i ponovno izopćio novog kralja. Bježeći od pobunjenog naroda, Friedrich II napustio je grad i pritom javno uvrijedio velikog meštra Hrama. Zahtijevao je predaju svih templarskih utvrda pa čak i bezuspješno opsjeo Dvorac hodočasnika. U svibnju 1229. godine napokon je napustio Akko i otplovio za Apuliju. Nakon iskrcavanja zapovjedio je da se imovina Reda u toj pokrajini zaplijeni, a njegovi članovi protjeraju. Prisustvo Friedricha II u Svetoj Zemlji zaoštrilo je nesuglasice izmedu redova i označilo početak razdoblja anarhije. Odnos templara i hospitalaca, koji nikada nije bio naročito dobar, sada se izrazito pogoršao jer su ovi posljednji zauzeli stav blizak teutonskim vitezovima i manje suprotstavljen Friedrichu. Budući da su Francuzi i Talijani podržali pobunu protiv njemačkog cara, sukob izmedu gvelfa (papinih pristaša) i gibelina (carevih sljedbenika) iz Europe se preselio u Palestinu. Godine 1239. u Svetu Zemlju stigao je Teobald od Navarre koji je, usprkos desetogodišnjem sporazumu, napao Ajubide. Templari su se uz Teobalda borili u bici blizu Jaffe gdje su i poraženi, velikim dijelom zbog svoje nepromišljene odvažnosti. U situaciji koju je na Istoku zatekao, Teobald je zauzeo prilično diplomatski stav, održavajući dobre odnose s templarskim velikim meštrom Armandom de Perigordom, ali i egipatskim sultanima. Godine 1240, prije odlaska iz Svete Zemlje, sa Salihom je sklopio novi desetogodišnji sporazum. Kako su hospitalci za razliku od templara podupirali takvu politiku, Richard od Cornwalla se, stigavši u Palestinu, sa svojim ljudima osjetio obaveznim izabrati izmedu dva suparnička reda i njihovih različitih političkih stajališta. Nakon dugog dvoumljenja pristao je uz Egipćanima naklonjenu struju i izazvao negodovanje templara koji su se:tijekom kratkog vremena što ga je proveo u Svetoj Zemlji nemilosrdno ismijavali njegovim nastojanjima. Nakon što je otišao, redovi su započeli otvorenu borbu. Templari su opkolili sjedište hospitalaca u Akkou, protjerali teutonske vitezove, otvoreno se oglušivši o carevu zapovijed, i odnijeli političku pobjedu na svim stranama. Pristalice Friedricha II, koji su se nazvali imperijalcima, bili su postupno istisnuti iz Palestine, Sirije i sa Cipra. Ponovno su započeli

pregovori s Damaskom, Red je vratio svoje posjede u Jeruzalemu i smjesta se bacio na obnavljanje utvrda. Godine 1244. Armand de Perigord u jednom je pismu europskim vladarima izjavio da su se „nakon tišine koja je trajala pedeset i šest godina, u Svetom Gradu ponovno počela slaviti Božja otajstva“. Zabrinut zbog napredovanja kršćana i ogorčen gaženjem starih sporazuma, egipatski je sultan zatražio pomoć od barbarskih hordi horezmaskih Turaka koji su pristigli sa sjevera napustivši svoju postojbinu pred mongolskom invazijom. Horezmaci zapravo nisu imali vojsku u pravom smislu riječi; bio je to ratnički narod koji je poput oluje prohujao pored netom sagrađene templarske utvrde u Sfadu, navalio na Jeruzalem i u kolovozu 1244. poharao Sveta Mjesta. Dana 18. kolovoza vitezovi su se okupili u dolini blizu Gaze. U bici koja je uslijedila kršćanska vojska bila je uništena jednim jedinim udarcem. Od 600 vitezova koji su se tamo okupili preživjela je tek šačica; od ukupno 348 templara poginulo je njih 312, a od 200 hospitalaca spasilo ih se samo 16. Templarski veliki meštar Armand de Perigord izgubio je život, veliki meštar hospitalaca bio je zarobljen, dok je veliki meštar teutonskih vitezova, Gerhart von Mahlberg, koji je uspio pobjeći, ubrzo bio smijenjen. Kršćani su definitivno izgubili Jeruzalem, a ostaci ostataka Latinskog Kraljevstva nikad se više nisu oporavili od nanesenog udarca. Premda su se Horezmaci raspršili tijekom sljedeće tri godine, kršćanska je obrana bila toliko načeta i iscrpljena da su se položaji što su ih zauzeli Richard od Cornwalla i Teobald od Navarre lako vratili u sultanove ruke. Kao da sve to nije bilo dovoljno, 1245. godine egipatski je sultan zauzeo Damask, čime je nestala svaka mogućnost korištenja političkih razilaženja između dva sultanata. Ayub je ponovno ujedinio muslimane i prezirno odbio primirje koje mu je nudio papa, kao i templarske pokušaje da ga nagovore na sklapanje saveza s Friedrichom II. Zapad je postao svjestan takvog zastrašujućeg stanja stvari i započeo Sedmi križarski rat, ponovno pod vodstvom jednog kralja Luja IX Francuskog. Osim toga, papa je smijenio Friedricha II, potaknuvši povratak Francuza u Siriju i podržavši templarsku oporbu. Friedrich je pak odlučio sabotirati pohod francuskog kralja tako što je obavijestio Ayuba o njegovim nakanama. Uvidjevši da jedini mogući put do Jeruzalema vodi preko Egipta, Luj IX, praćen templarima, poveo je svoju vojsku prema obali Nila. U lipnju 1249. godine uspjeli su zauzeti Damietu, no zbog poplava Nila bili su prisiljeni odgoditi daljnje napredovanje. Za to su se vrijeme Egipćani uspjeli oporaviti i spremno dočekati križare na dobrom položaju blizu mansurske tvrđave. Prije napada križarska je vojska morala prijeći Nil. Prethodnicu je vodio kraljev brat Robert de Artois, a templarima je zapovijedao veliki meštar Guillaume de Sonnac. Grof de Artois nije poslušao ni savjet velikog meštra ni kraljevu zapovijed da pričeka dok cijela vojska ne prijeđe rijeku i nenadano je napao saracenski logor, a odmah zatim, ponešen žarom borbe, navalio na mansursku tvrđavu. Pred njom se pojavio sa svim svojim ljudima i velikom skupinom templara koji ga nisu željeli prepustiti njegovoj neizbježnoj sudbini. Kralj je uspio izbjeći ili, bolje rečeno, odgoditi propast – napredovanje

preko zemlje poplavljene više mjeseci teklo je vrlo sporo, a uz to su među njegovim ljudima počele harati razne epidemije. Kada se naposlijetku odlučio povući, njegova je vojska upala u zasjedu u kojoj je veliki meštar de Sonnac poginuo, a on sam završio u zarobljeništvu. Kralj je ubrzo bio otkupljen novcem posuđenim od Reda pa je preostale četiri godine do povratka u Francusku čvrstom rukom upravljao vojnim redovima i posvetio se obnavljanju utvrda u Cezareji, Jaffi i Sidonu. Tijekom tog razdoblja, Luj IX sklopio je i desetogodišnje primirje s muslimanima. No, bilo kako bilo, sukobi ipak nisu prestajali s jedne strane zahvaljujući trgovcima iz Genove, a s druge onima iz Pise i Venecije. Pa premda su prvi bili pod zaštitom hospitalaca, a drugi templara, u svojim su trgovačkim ratovima bez ikakvih predrasuda povremeno tražili pomoć i od muslimana ( ko će ako ne hrabri Talijanci). Postupno napredovanje Mongola, koje je ranije smanjilo pritisak Saracena na kršćane, sada ga je udvostručilo. Primirje samo što je završilo, a Mamelučki sultan Baibars odmah je krenuo u napad. Vidjevši da je sve izgubljeno francuski velikaši prodali su imanja templarima i hospitalcima i zauvijek napustili Palestinu. UTVRDE PADAJU U Svetoj Zemlji ostali su gotovo samo vojni redovi kako bi štitili polagani uzmak drugih križara. Kraj križarskih ratova priča je o izdajama i spletkama. Godine 1267. Baibarsove čete krenule su prema Antiohiji noseći zastave hospitalaca i templara, te je samo upozorenje koje je stiglo u zadnji čas spriječilo njihov ulazak u grad. Iste godine templarska utvrda u Sfadu bila je prisiljena na predaju: 600 članova posade radije je odabralo smrt nego izdaju svoje vjere. Jedna za drugom pred Baibarsom su padale Cezareja, Jaffa, Beaufort i, naposlijetku, Antiohija. Premda su oba reda iz tvrdave u Akkou izvela nekoliko sjajnih napada, godine 1271. templari su izgubili Bijeli zamak u Safiti, a hospitalci Krak des Chevaliers u Siriji. Novo desetogodišnje primirje omogućilo je templarima, preslabim za borbu s vanjskim neprijateljima, da barem izravnaju račune s unutarnjima. Godine 1277. stali su na stranu starog člana Reda, biskupa od Tripolija, koji se sukobio sa svojim nećakom Bohemundom (vladarom Antiohije i Tripolija), započevši rat koji je trajao tri godine. Iz Akkoa su protjerali Huga III, kralja Cipra i Jeruzalema, .koji je potom otišao u Tir, a kada je Marija od Antiohije svoje pravo na krunu prodala Karlu Anžuvincu, uz velike su počasti primili njegove izaslanike i nagovorili vitezove Akkoa da ga priznaju za novog vladara. Godine 1288. mameluci su zauzeli Tripoli, a 1291. sultan Al-Ashraf odlučio je zadati posljednji udarac kršćamma započevši opsadu Svetog Ivana od Akkoa. U toj su se utvrdi nalazili templarski veliki meštar Guillaume de Beaujeu (Guiliermus de Belloico), veliki meštar hospitalaca Jean de Villiers te novi kralj Cipra i Jeruzalema. Kršćanska vojska brojala je pedesetak tisuća ljudi, dok je muslimanskih napadača bilo oko dvjesto dvadeset tisuća. Uza sve to, otpor je trajao dva mjeseca. Guillaume de Beaujeu pokušao je izaći i uništiti saracenske bojne naprave, ali u tome nije uspio. Sultan je odbio pregovarati i 28. svibnja krenuo u konačni napad. Dva velika meštaa zajedno su krenula braniti kule na koje su muslimanske horde uporno nasrtale. Na takozvanoj Ukletoj kuli Guillaumea de Beaujeua smrtno je ranila jedna strijela. Priča se da je počeo uzmicati kada mu je neki križar rekao: „Za ime Božje gospodine, nemojte otići ili će ovaj položaj biti izgubljen!“ „Nikuda ne idem; poginuh“ uzviknuo je veliki meštar pokazujući strijelu koja mu je virila iz boka. Jean de Villiers bio je takoder teško, ali ne i smrtno ranjen. U luci je vladala

grozničava aktivnost; ranjenici i borci koji su se mogli spasiti ukrcavali su se na brodove za Cipar. Samo se jedan položaj u utvrdi još uvijek branio: kula templarskog samostana koju su držali maršal Hrama Pierre de Sevry i zapovjednik Thibaut Gaudin. Al-Ashraf je toj preostaloj šačici branitelja obećao poštedjeti život ako se predaju. Nakon što su otvorili gradska vrata, ušla je skupina od stotinjak mameluka koji su iznenada posegnuli za svojim sabljama i krenuli u napad. Započela je krvava bitka u kojoj su templari naposlijetku uspjeli savladati i pobiti sve protivnike, te ponovno zatvoriti vrata. Ubrzo nakon toga Al-Ashraf je dao novu ponudu. Odlučio je pregovarati s braniteljima no samo ako to bude u njegovom šatoru i ako ga Pierre de Sevry osobno posjeti. Premda je maršalu odmah bilo jasno da se radi o zamci, svejedno se odazvao pozivu sultana koji je zapovijedio da se njemu i njegovoj maloj pratnji odrube glave. Tada je templarska posada kule nastavila djelovati u skladu s osnovnim načelom Reda: borbom do posljednjeg čovjeka. Al-Ashraf je svojim ljudima naredio da potkopaju temelje kule i naprave duboki tunel u kojem će zapaliti veliku vatru. Nakon što su izvršili sultanovu zapovijed, mameluci su krenuli u napad i kula se u jeku borbe srušila. “ Templari su sa sobom u smrt povukli i dvije tisuće turskih ratnika“, piše Rene Grosset. Tir, Sidon i Tortoza (Tartus), preostale utvrde na obali Svete Zemlje, bili su napušteni bez borbe, a njihove su se posade premjestile na Cipar. Uzaludni napad na Aleksandriju (1300) i neuspjeli pokušaj zadržavanja položaj a u utvrdi na otočiću Ruadu nasuprot Tortoze (1302) bili su zadnji poduhvati templara u Svetoj Zemlji. A MOŽDA JE TO RAZLOG ? Templari su duže od stoljeća bili jedna od najbogatijih i najutjecajnijih političkih skupina u Europi. Osvrnemo li se samo na križarsku odiseju, jedva ćemo uspjeti shvatiti tek dio njihove moći koja nije proizlazila samo iz vojne, nego i iz ekonomske djelatnosti, nužne za podupiranje borbenih poduhvata. Templari su bili kraljevski kapelani i učesnici velikih crkvenih koncila, poput lateranskog 1215. i lionskog 1274. godine. Jedan od glavnih razloga za izopćenje Friedricha II Velikog bilo je njegovo strastveno proganjanje templara kojima je na povratku iz Palestine oduzeo imanja i razdijelio ih po svojoj volji. Templarski posjedi bili su raštrkani po cijeloj Europi, moglo ih se naći ne samo u njenom središnjem dijelu, nego i u zemljama poput Danske, Irske, Španjolske i Cipra. Sredinom 13. stoljeća Alberique de Trois Fontaines procijenio je broj takvih imanja na 7.050, ali Matej Pariški tvrdi da ih je bilo čak 9.000. O kakvim je posjedima bila riječ? Ovisno o prilikama. Tamo gdje su templari još uvijek bili vojno aktivni, primjerice u Španjolskoj, Portugalu i, naravno, na Cipru, radilo se o utvrdama i dvorcima. No u velikoj su većini to ipak bila obična imanja, odnosno poljoprivredna gospodarstva na kojima su se uzgajali pšenica, proso, raž, zob, ječam, goveda, ovce, svinje i konji, pekao kruh i radili sirevi, šunke i kobasice. Sve nabrojene poslove ponekad su obavljali pripadnici Reda, a najčešće lokalno stanovništvo pod njihovim vodstvom i nadzorom.

Do spomenutih posjeda templari su. uglavnom došli putem manjih ili većih nadarbina. Uzmemo li u obzir povijest križarskih ratova i ulogu templara u cijeloj stvari, nije teško zaključiti zbog čega su im različiti vladari tako velikodušno poklanjali zemlju. U dva je stoljeća sa Zapada u Svetu Zemlju krenulo osam križarskih pohoda, odnosno prosječno jedan svakih dvadeset pet godina. Vojske koje su u njima sudjelovale zadržale bi se u Palestini dvije ili tri godine, a zatim vratile u Europu. Kao što smo vidjeti, većina vitezova koji su išli u križarske pohode ograničila se na to da ispuni svoj zavjet i vrati se kući. S vojne točke gledišta, snage Latinskog Kraljevstva zapravo su sačinjavali dobrovoljci slobodni napustiti službu kad to žele. Zbog toga je i njihov broj prilično varirao. U takvoj je situaciji dakako bila potrebna stabilna stajaća vojska koja bi osigurala prostornu i vremensku povezanost zapadnjačkih snaga neophodnu za daljnje strateško napredovanje i širenje kršćanskog teritorija. Logično je neprijatelj stalno pažljivo motrio promjene u križarskom taboru i čekao priliku da se njima okoristi. Stajaća vojska koju smo maloprije spomenuli trebala je biti vođena čvrstim moralnim načelima i utjelovljavati temeljne ideale kršćanstva, budući da povijest Svete Zemlje nije bila nimalo sveta. Jeruzalemsko Kraljevstvo i susjedne kneževine (Antiohija, Tripoli i Edesa) bile su ljudske i zemaljske, a ne nebeske države, ni po čemu različite od ostalih. I u njima su osobne i obiteljske ambicije, spletke i izdaje igrale važnu ulogu, a isto kao i drugdje, bilo je svrgnutih vladara, pobuna, suprotstavljenih interesa pa i lošeg upravljanja. Bohemund od Tarenta u ime Križa zauzeo je Antiohiju i utemeljio Antiohijsku kneževinu, čime je njegov križarski pohod bio završen. U cijelu tu stvar zapravo se upustio kako bi, pozivajući se na kršćanstvo, učvrstio politički položaj Njemačkog Carstva. Teutonski vitezovi uvijek su predstavljali prethodnicu njemačkih snaga, što se može dobro vidjeti po ulozi koju su odigrali u stvaranju Prusije. Kada su je 1618. izgubili, postali su udruženje plaćenika sa sjedištem u Frankoniji. Princeza Sibild, sestra Kralja gubavca, otvoreno je kovala zavjeru kako bi na prijestolje došao njen suprug Guido de Lusignan. On je naposlijetku okrunjen u potpunoj tajnosti i bez znanja plemića Jeruzalemskog Kraljevstva. Nevjerojatnom Reinaldu de Chatillonu utvrda Krak služila je kao baza za pljačkaške pohode na miroljubive karavane egipatskih trgovaca i hodočasnike u Meku, kojima je siguran prolaz bio zajamčen ranije sklopljenim čvrstim sporazumima. Naravno, valja spomenuti da isto tako nije nedostajalo ni brojnih plemenitih djela ni primjera koji pokazuju da su i templari znali pogriješiti. No izdaja, odnosno zastranjenje velikog meštra Gerarda de Rideforta posve je jedinstvena iznimka te vrste. Vojska potrebna Svetoj Zemlji prvenstveno je trebala biti stalna, a zatim odražavati kršćanske ideale. No valjalo je ispuniti još jedan bitan uvjet. Naime, budući da nijedna ljudska djelatnost ne košta više od rata, spomenuta vojska trebala je imati i novaca. Werner Sombart vojnika definira kao negativnog proizvodača: radeći svoj posao, on dovodi do uništenja imovine ili radne snage. Premda su osvojena područja u Svetoj Zemlji križarima donosila prihode, oni ni na koji način nisu bili dovoljni za podmirivanje visokih troškova stalnog ratnog stanja. Samo vojnički redovi, a tu u prvom redu mislim na templare, bili su u stanju zadovoljiti svu silu različitih svakodnevnih i dodatnih potreba. Treba se prisjetiti činjenice da europska kraljevstva još uvijek nisu bila dovoljno moćna za samostalno financiranje dugotrajnog rata. Svaka generacija bila bi pozvana u jedan križarski pohod, a kraljevi i feudalna gospoda odazvali bi se u prvom redu privučeni ugledom koji je donosilo ratovanje u Svetoj Zemlji. Stoga je potpuno razumljivo da su i jedni i drugi drage volje ustupali dio svojih imanja, oslobodivši se tako obaveze davanja ljudstva i novca u dugim razdobljima izmedu dvije križarske bojne. Za takve su postupke bili još više raspoloženi ukoliko je nadarbinu, kao u

slučaju Španjolske i Portugala, predstavljala neka isturena tvrdava na opasnom području ili se pak radilo o zemiji koju je prethodno trebalo oteti muslimanima. Bilo kako bilo, činjenica je da su templari bili zasuti darovima. Zbornik templarskih spisa koji je sastavio markiz de Albon, prikupivši samo dokumente iz prvih trideset godina postojanja Reda, u prvom se redu sastoji od darovnica. Od šest stotina, koliko ih ukupno ima, polovica je iz Francuske, a polovica iz Engleske, Španjolske i Portugala. Povjesničari se slažu da darovi nikad nisu prestali pristizati. S druge strane, perad, stoka i usjevi, kojima su templari mudro upravljali, bili su osnova njihovog velikog bogatstva. Osim što se sam uzdržavao, Red je u velikoj mjeri financirao i nadgledao križarske ratove. I ne samo to. Sačuvan je iscrpan izvještaj kraljevskog povjerenika zaduženog za imanje Payens u Troyesu (izvorno vlasništvu osnivača Reda), s popisom imovine i jednogodišnjih prihoda. Postoje razlozi za pretpostavku da je spomenuti posjed bio prilično skroman unutar ukupne imovine Reda. U Payensu je radilo 27 težaka i slugu, 14 govedara, 6 pastira, 3 kočijaša, jedan kuhar i jedan kovač. Proizvodilo se 745 mjerica žita (oko 3,5 tone), na livadama je paslo pedesetak krava i više od 800 ovaca, a izgleda da se posjed specijalizirao za proizvodnju sira. Jednogodišnji prihod iznosio je 250, a troškovi 189 funti. Zarada je bila 61 funtu. A Red je imao 9.000 posjeda! Osim toga, bilo je i drugih prihoda. Tako su im, primjerice, papinske bule davale pravo na skupljanje priloga u svim kršćanskim crkvama jednom godišnje. Sve u svemu, neprestano gomilanje financijskih sredstava potaklo je i razvoj templarske bankarske djelatnosti. Ne zaboravimo da je u ono doba bio običaj svoj imetak povjeriti na čuvanje crkvama i samostanima zaštićenima Pax Deusom (Mirom Božjim), što ih je držalo izvan dosega feudalne gospode. Zbog toga su se i templari u svojim počecima ograničili na nastavljanje te tradicionalne rizničarske djelatnosti. Međutim, usporedo s povećanjem nadarbina i novim žetvama, zbog križarskih ratova uspostavljena je i veza s Istokom. Ubrzo templari u svojim sigurnim riznicama nisu samo pohranjivali novac plemića i vladara, nego su počeli obavljati i međunarodne bankarske transakcije. Tako se, primjerice, s nalogom za isplatu što bi ga izdao templarski rizničar u nekom europskom gradu, u Svetoj Zemlji mogao dobiti novac ili roba. Ukoliko se pak radilo o transportu novca ili trgovačke robe te njihovoj sigurnosti u Svetoj Zemlji i na Cipru, tko je mogao dati veće jamstvo od jednog jakog i samostalnog vojničkog reda koji je imao vlastite brodove i utvrde. Tijekom dva stoljeća svoga postojanja Red je neprestano razvijao opisane aktivnosti. Nakon pada Svetog Ivana od Akkoa 1291. godine, kada je još samo Cipar ostao u templarskim rukama, bankarstvo je postalo njihova glavna djelatnost. Krajem trinaestog stoljeća u londonskom su Hramu svoja bogatstva pohranjivali normanski miljenici Henrika III. Kada su Luja IX zarobili Saraceni, templari su priskrbili većinu novca potrebnog za kraljev otkup. Čuvanje, zajmovi, isplate, izdavanje čekova i mjenica, davanje jamstava. Red je počeo razvijati sve spomenute djelatnosti, postajući sve bliži današnjim oblicima bankarskog poslovanja. Pariški Hram postao je svjetsko središte novčanog poslovanja, a u njegove su riznice svoja blaga pohranjivali pape i kraljevi. Templari nisu samo čuvali cijelo to bogatstvo koje im je bilo povjereno, nego su ga, uz obavezna jamstva, putem raznih zajmova stavljali i u optjecaj. Lako je zaključiti da su vojna moć i niz tvrđava koje su se protezale izmedu Irske i

Armenije, kao i dokazano poštenje njihovih klerika, vitezove Hrama učinili idealnim bankarima. Pariški su templari osim toga posjedovali baždarene uzorke utega i mjera, odnosno mogućnost nadzora nad trgovinom i provjerom vrijednosti novca. Zbog toga su prvo bili preteče, a onda i takmaci velikim talijanskim bankarskim udruženjima. U to je vrijeme papa zabranio ubiranje kamata i proglasio ga protuzakonitim, no zajmodavca ništa nije sprječavalo da dužniku isplati nominalnu rentu različitu od one stvarne. Upravo u razlici izmedu te dvije sume ležala je, naravno, zajmodavčeva dobit. A to je bila uobičajena praksa… Red nikada nije bio toliko moćan i bogat kao neposredno prije svoje propasti. Kada je posljednji veliki meštar, Jacques (Jakob) de Molay, 1306. stigao u Francusku, on i njegovi Ijudi sa sobom su donijeli 150.000 zlatnih florina i deset konja natovarenih srebrom. Neobična je bila sudbina „siromašnih Kristovih vojnika“ sjetimo li se da su u početku po dvojica jahala istog konja! Neobični su to bili bankari koji su meso mogli jesti samo tri dana u tjednu i koji bi nakon smrti bili pokopani licem nadolje, odjeće pribijene na jednu dasku i bez lijesa! Neobični su to bili ulagači koji su se zavjetovali na najveće siromaštvo, dok su im kroz ruke prolazila sva blaga svijeta! PETAK 13 KAKO I ZAŠTO Rastuća moć, slava i bogatstvo Reda, povećavala je i broj njegovih neprijatelja. Budući da templari nisu težili ka svjetovnoj vlasti ( kako su to učinili vitezovi teutonci u Prusiji ili hospitalci na Rodosu i kasnije Malti) njihove su ih povlastice pretvorile u crkvu unutar Crkve i, barem u Francuskoj, državu u državi. Priča o neprijateljima templara stara je koliko i sam Red. Još u samim počecima njegova postojanja pape su morale izdavati bulu za bulom kako bi ga zaštitili od nasilja i pljačke, ali i žestokih napada raznih biskupa. S druge strane, pritužbe sekularnog (laičkog) svećenstva porasle su do te mjere da je na lateranskom koncilu, papa Aleksandar III poduzeo izravne mjere protiv zlouporabe njihovih povlastica od strane Reda. Bilo kako bilo, u doba kada je pažnja kršćanskog svijeta bila usmjerena na obranu Svetih Mjesta položaj templara bio je nedodirljiv i nisu ga mogle uzdrmati čak ni mržnja i klevete. Red u Europi nije podržavao niti jednu političku struju, niti se ikada poslužio svojom vojnom silom – pa čak ni onda kada se radilo o vlastitoj obrani. Bilo je potpuno očito da se cijela organizacija nalazi u službi Svetog rata koji je podupirala kako ljudstvom tako i novcem. Upravo iz tog razloga sudbina Reda, u velikoj mjeri je ovisila o pobjedi, odnosno porazu kršćanstva na Istoku. Nakon pada Svetog Ivana od Akkoa, Red se našao u opasnosti. Umjesto da ga od njih štite, njegovo bogatstvo stalno je privlačilo neprijatelje. Hugues de Payens na Istok je došao iz feudalne Europe, Jacques de Molay, posljednji veliki meštar Hrama, vratio se u Europu apsolutnih monarhija. Dok je doba feudalizma trebalo templare, za monarhije 14. stoljeća oni su predstavljali neprihvatljiv rizik i primamljiv plijen. Pogotovo za francuskog kralja Filipa IV Lijepog. Potičući staro pitanje ujedinjenja templara s hospitalcima (ivanovcima), Filip je prvobitno namjeravao steći nadzor nad Redom. Zamisao o spajanju spomenutih redova prije toga su više puta razmatrali i razni pape, a službeno je predložena na koncilu u Lyonu 1274. godine. Filip Lijepi želio je osnovati zajednički red, tzv. Jeruzalemske vitezove, koji bi ovisili o francuskoj kruni i za velikog meštra uvijek imali

princa iz francuske kraljevske kuće. Medutim, budući da su taj plan odbacili i templari i hospitalci, papa Nikola IV zaključio je cijelu stvar, pokopavši tako Filipove ambicije. Ubrzo zatim, kralj je izdao niz uredbi kojima je želio smanjiti moć Reda. Godine 1287. zapovijedio je sekvestraciju (privremeno oduzimanje prava uprave nad imovinom) svih posjeda koje su templari stekli nakon što im je Luj IX godine 1258. potvrdio dotadašnje povlastice, a 1289. optužio je Red zbog miješanja u poslove kraljevskog pravosuđa. Uza sve to, Filip ipak nije mogao prijeći u otvoreni napad. Dijelom zato što nije imao podršku pape Nikole IV i njegova nasljednika Bonifacija VIII, a dijelom zato što je, stalno pritisnut novčanim problemima, trebao neposrednu pomoć templara. Tako je 1293. u Parizu Redu vratio ukinute povlastice, a 1297. je od templara iz Toumaija tražio zajam od 5.200 funti. Premda je takvo natezanje trajalo nekoliko godina, kralj nije odustao od svoje prvotne nakane da uz papinu pomoć dovede Red pod svoju vlast i domogne se njegova bogatstva. Početkom 14. stoljeća, izdaci zbog rata s Flamancima doveli su do pogoršanja ekonomske situacije u kraljevstvu. U Courtraiju 1302. francuska je konjica bila potučena do nogu. Godine 1303. Filip IV naredio je otmicu pape Bonifacija VIII u Anagniju i za taj poduhvat zadužio svog budućeg kancelara Guillaumea de Nogareta, autora knjige sjećanja na ponovno zauzimanje Svete Zemlje. U svom je djelu De Nogaret podupirao tezu da su templari odgovorni za propast Jeruzalemskog Kraljevstva i predlagao zapljenu njihove imovine u svrhu financiranja novog križarskog pohoda. Otmica je uspjela, ali je zbog narodne pobune Bonifacije VIII ubrzo bio osloboden. Mada je preminuo samo mjesec dana nakon toga, prije smrti je izopćio Filipa Lijepog. Naslijedio ga je Benedikt XI. koji je sljedeće godine umro pod čudnim okolnostima tijekom večernje molitve, dan prije no što je trebao izopćiti De Nogareta. Filip je sada napokon uspio utjecati na izbor pape na to je mjesto postavljen čovjek kojeg je želio, nadbiskup od Bordeauxa, Bertran de Got, koji je na papinsku stolicu zasjeo pod imenom Klement V. Osim što je i sam bio Francuz, papa je svoj položaj dugovao Filipu IV koji ga je i potaknuo da Svetu Stolicu preseli u Francusku. Klement V bio je prvi avignonski papa. Stvari su za Filipa taman počele ići u prilog kad su ga novi porazi u Flandriji prisilili na sklapanje sporazurna s templarima od kojih je ponovno zatražio ekonomsku pomoć. U isto ga je vrijeme Guillaume de Nogaret okrenuo protiv lombardijskih bankara i pogotovo Židova koji su, nakon što im je zaplijenjena imovina, bili protjerani iz Francuske. Budući da je devalvacija novca koju je sam skrivio izazvala veliko nezadovoljstvo, Filip IV se pred razjarenim narodom morao skloniti ni manje ni više nego u pariški Hram ( templarski ). Flandrija je bila gotovo izgubljena, Normandija mu je otkazala poslušnost i odbila platiti nove namete, a narod je bio toliko očajan i buntovan da je morao zabraniti svako okupljanje koje bi prelazilo brojku od pet osoba. Bio je to vrhunac Filipovih političkih i ekonomskih pritisaka. No on je na umu imao veliki potez, a sada su mu u rukama bili svi aduti. 6. kolovoza 1306. papa Klement V pozvao je velikog meštra Hrama Jacquesa de Molaya da se s Cipra vrati u Francusku, kako bi s njim razmotrio mogućnost započinjanja novog križarskog rata. De Molay nije bio veliki meštar „političar“. Bio je to vojnik koji je veći dio života proveo u Palestini ili na Cipru i 1303. sudjelovao u bezuspješnom napadu na otok Ruad nasuprot Tortoze. Tek što je krcat zlatom i srebrom stigao u Pariz, De Nogaret je započeo prikupljati svjedoke. Glavni svjedok bio je Esquiu de Floyran iz Beziersa koji se dvije godine ranije uputio aragonskom kralju Jaimeu (Jakovu) II kako bi ga zainteresirao za optužbu protiv Reda, utemeljenu na priznanjima

jednog templara zatočenog u Agenu, kao i njegovom osobnom upućenošću u „factum Templariorium“ (templarski slučaj). Aragonskom kralju. Floyranove optužbe nisu zvučale pretjerano uvjerljivo, a osim toga nije ni imao razloga za loše mišljenje o templarima. Na kraju je, vjerojatno zbog mogućnosti sudjelovanja u podjeli bogatog plijena, ipak obećao da će se uključiti u proces uspije li Floyran dokazati svoje optužbe, na što ga je ovaj i podsjetio u pismu iz 1308. godine. Floyran se potom zaputio u Francusku. Uspjeh njegovog istupa pred Filipom Lijepim bio je trenutan: De Nogaret je imao svog glavnog svjedoka. Povjesničari govore i o drugom izvjestitelju, nekom Noffu Deghiju iz Firence, ali su novija istraživanja pokazala da se radilo o čovjeku koji je s templarima bio povezan isključivo iz trgovačkih interesa i koji je skončao obješen o stremen. lzgleda da ne postoje opravdani razlozi koji bi nas mogli navesti na zaključak da je Floyran, za kojeg se pretpostavljalo da je bio u vezi s Noffom Deghijem, tražio način da izbjegne sličnu sudbinu. Današnji povjesničari smatraju da ga je motivirala isključivo mogućnost zarade. U želji za prikupljanjem više dokaza, De Nogaret je u Red uspio ubaciti dvanaestoricu uhoda, dok je Filip Lijepi pokušavao izvršiti pritisak na Klementa V i uvući ga u svoju zavjeru. Usprkos kolebljivom karakteru, lošem zdravlju i činjenici da mu je dugovao svoj položaj, papa na takav potez nije bio spreman onoliko koliko je Filip očekivao. U pismu koje je 24. kolovoza 1307. poslao kralju, on izražava sumnju u optužbe protiv Reda. Premda je obećao da će pokrenuti istragu, Klement V učinio je sve kako bi ju odgodio. U trenutku kada je odlučio pritisnuti papu, Filip Lijepi odredio je Jacquesa de Molaya za kuma jednom od svojih sinova. Francuska se tada nalazila pod nadležnosti inkvizicije koja je imala ovlasti da djeluje bez prethodnog savjetovanja s papom. Veliki inkvizitor Francuske, Guillaume de Paris (Vilim Pariški), odan čovjek i njegov osobni ispovjednik, bio je drugi adut kojeg je kralj držao u ruci. Postupak koji je uslijedio bio je potpuno legalan. Odvjetnik Guillaume de Paisians i Floyran, kojeg je podržavao De Nogaret, pred inkvizicijom su iznijeli svoje optužbe. Nakon toga je Veliki inkvizitor, kao i uvijek u slučaju optužbe za herezu, od svjetovne vlasti zatražio da uhapsi optužene. Dana 14. rujna 1307. De Nogaret je svim pravosudnim tijelima u Francuskoj poslao kraljevsku zapovijed da uhapse sve pripadnike Reda i zadrže ih u pritvoru do izvođenja pred crkveni sud, te zaplijene svu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu. Radilo se o zapečaćenim pismima koja se nisu smjela otvoriti do određenog datuma i koja su sadržavala detaljne upute o tome tko može sudjelovati u operaciji i na koji način treba postupati. Cijela stvar morala se čuvati u tajnosti. Filip Lijepi 12. listopada je pozvao velikog meštra Hrama da ga prati do jakobinske crkve u pogrebnoj povorci Cataline de Courtenay, netom preminule supruge kraljeva starijeg brata Charlesa de Valoisa. Premda su sahrani nazočile najistaknutije osobe u kraljevstvu, Filip je upravo Jacquesa de Molaya izabrao za vođu posmrtne straže. U zoru 13. listopada ( petak )istovremeno je na tri tisuće templarskih posjeda u Francuskoj počelo masovno hapšenje vitezova Hrama. Radilo se o „jednoj od najvećih policijskih operacija svih vremena“. Od tog dana uvriježeno je mišljenje da je petak 13-ti nesretan dan ( a bogme je templarima i bio )

26. svibnja Filip Lijepi se u Poitiers susreo s papom i kardinalima. Sastanak je prošao vrlo burno, budući da je kralj i dalje inzistirao na donošenju najstrože moguće presude u što kraćem roku, prijeteći čak i najradikalnijim zahtjevima: osuđivanjem Bonifacija VIII zbog hereze, potpunim oprostom za Guillaumea de Nogareta, te sazivanjem općeg crkvenog koncila. Mjesec dana kasnije postignut je sporazum: kralj će papinim povjerenicima prepustiti templare i njihovu imovinu, a Klement V će odustati od suspenzije Velikog inkvizitora, narediti provođenje široke istrage za koju će biti zaduženi biskupi i njegovi osobni savjetnici, sam će ispitati velikog meštra i druge glavešine Reda, a o sudbini templara odlučit će se na općem crkvenom koncila. Filip Lijepi pronašao je način da ne ispuni svoj dio dogovora. Zadržao je zaplijenjenu templarsku imovinu, izručio ljude koje je želio (i pažljivo odabrao, isključivši one na višem položaju) i povećao njihov broj, pridruživši im skupinu odavno razređenih templarskih časnika koji su mu još prije uhićenja obećali suradnju. Papa nije mogao vidjeti najviše dostojanstvenike Reda Jacquesa de Molaya, magistra francuskih templara Hugona Peralda, kao ni preceptore Rambaldusa de Caronoa, Godefroija de Charnaya i Godefroija de Gonnevillea „zato što su bili bolesni“. Klement V nije pravio probleme; u Chinon, gdje su se nalazili spomenuti zatvorenici, poslao je tri kardinala (od kojih su dvojica bila Filipovi rođaci) koji su se u prisutnosti Guillaumea de Nogareta i odvjetnika Guillaumea de Plaisansa susreli s optuženim templarima. Je li potrebno reći da su oni potvrdili svoje prethodno priznanje? ( uvijek je bilo „rođa“ ) Papa je sazvao opći koncil u Vienneu za 1. listopad 1311. preko bule „Regnans in coelo“. U međuvremenu se sastao s kardinalima kako bi organizirao pokretanje nove istrage i stvorio odbore sastavljene od za taj posao zaduženih mjesnih biskupa. Jedan od tih odbora posvetio se ispitivanja optužbi protiv samog Reda, a dragi optužbama protiv pojedinih templara. 12. kolovoza 1309. prvi od njih je pred sud pozvao templare “ koji su svojevoljno“ odlučili braniti Red. Javna rasprava počela je u travnju 1310. godine. Zatvorenici su pripremili obranu: imenovali su četiri predstavnika, a broj onih koji su bili spremni dati svoj iskaz iznosio je 573. Velik broj tih ljudi povukao je svoja priznanja i na kraju doživio golemo razočaranje. Naime, sastav novog suda ni po čemu se nije razlikovao od prethodnih. Papinskim odborom predsjedao je nadbiskup od Narbonne, stari Filipov čuvar pečata (kadija te tuži kadija ti sudi). Kralj je još jednog prijatelja uspio postaviti za nadbiskupa od Sensa. Radilo se o Phillipeu de Marignyja, bratu njegovog ljubimca Enguerranda, koji će od tog trenutka u cijelom procesu igrati vrlo važnu ulogu. Novi nadbiskup odmah je sazvao mjesni koncil u Sensu; templari koji su povukli svoja priznanja i nalazili se pod njegovom nadležnosti znali su da će biti osuđeni ne uspiju li doći pred papinski odbor. Predsjedatelj odbora izbjegao je susret s templarskim predstavnicima, a ostali su im članovi objasnili da se ništa ne može napraviti. Sljedećeg dana okupio se mjesni koncil na čelu s De Marignyjem i presudio pedesetčetvorici templara koji su povukli svoja priznanja. Prije, kada su priznali krivnju i pokajali se, smatrali su ih „pomirenima“ s Crkvom. No sada, nakon što su povukli svoja priznanja, postali su „otpadnici i zločinci“ koji su ponovili svoja nedjela. Sva pedesetčetvorica sljedećeg su dana

živa spaljena u Parizu, na lomači smještenoj blizu vrata Svetog Antuna (Saint-Antoine). Nekoliko dana kasnije, četvorica templara spaljena su u Senlisu, a devetorica u Reimsu. 13. svibnja papinski se odbor ponovno sastao. Prvi svjedok, Aimery de Villiers le Duc, bacio se na koljena pred članove odbora. Prethodno je prisustvovao mučenju svoje braće i zamolio je prisutne da kraljevim agentima ne otkriju ono što im je kanio reći. Odrekao se svih priznanja što su mu ih mučenjem izvukli, ali se bojao da neće moći pružiti otpor pred prijetnjom lomače. Žalio je što će „priznati sve što žele čuti, ako treba čak i to da je ubio Gospodina“ Ostala četrdesetšestorica templara zanijekali su svoja priznanja kako bi obranili Red. Papinski odbor ponovno je započeo s radom 17. prosinca 1310. Gotovo sve prikupljene iskaze dali su templarski časnici iz biskupija Sens i Reims (gdje su prethodno spaljena pedesetčetvorica, odnosno devetorica templara) koji su, naravno, potvrdili svoja ranija priznanja. Nije saslušan niti jedan svjedok iz udaljenijih pokrajina i odbor je završio s radom 5. lipnja 1311. godine. U listopadu se, kako je bilo i predviđeno, sastao koncil u Vienneu. Na njega su pozvani Filip Lijepi, Edward II Engleski, Jaime II Aragonski, Fernando IV od Kastilje, Jaime od Mallorce, Dionizije (Denis) Portugalski i Luis Hutin, kralj Navarre i sin Filipa IV (Lijepog). Nisu se odizvali vladari Kastilje, Mallorce i Portugala. Došli su aleksandrijski i antiohijski patrijarh, 300 biskupa i veliki broj visokih crkvenih dostojanstvenika. Prvo zasjedanje održalo se 16. listopada u viennskoj katedrali. Papa je izvijestio skup o ishodu crkvene i svjetovne istrage, odnosno jedinoj postojećoj dokumentaciji, budući da poslije priznanja izvučenih neposredno nakon uhićenja nisu prikupljeni nikakvi novi dokazi. Mala skupina templara, njih 9, izjavili su da žele braniti Red. Klement V je zapovijedio da ih se uhiti, dok je Filip Lijepi odbio dopustiti da se vođe Reda pojave u Vienneu. Početkom prosinca papa je okupio kardinale i biskupe i upitao ih trebaju li se optuženima dodijeliti branitelji koje odabere Red ili se ta uloga može prepustiti devetorici templara koji su se dobrovoljno ponudili. Svi prisutni, uz iznimku samo četiri biskupa (od kojih su trojica bili Francuzi), smatrali su da spomenute templare valja nepristrano saslušati i pružiti im priliku da obrane sebe i svoju braću. Klement V uz ispriku je prekinuo sastanak i pitanje je do daljnjega ostalo otvoreno. U veljači 1312. u Vienne su stigli Guillaume de Nogiret, Guillaume de Plaisians, Enguerrand de Mirigny i još neki savjetnici Filipa Lijepog koji su se nekoliko puta sastali s francuskim kardinalima. Nakon što su se ostali vratili u Pariz, Enguerrand de Mirigny postao je jedina stalna veza između kralja i koncila. Koncil je već mjesecima zasjedao bez ikakvih pomaka prema donošenju presude, kada se 20. svibnja kralj s velikom pratnjom pojavio u viennskoj katedrali. Dva dana kasnije, na tajnom sastanku vijeća kardinala, Klement V je bulom „Vox in excelso“ ukinuo templarski red, obrazlažući svoju odluku činjenicom da „su se Vitezovi Hrama odmetnuli od Krista, te odali užasima idolopoklomstva, sodomije i drugim grijesima“. Bulom „Ad Providam“ od 2. svibnja odredeno je da templarska imovina pripadne hospitalacima, osim u slučaju posjeda koji su se nalazili u Kastilji, Aragonu, Portugalu i na Mallorci.

Red Hrama ni tada niti ikada poslije nije proglašen krivim. U trećoj buli, „Considerantes Dudum“, kao razlog za njegovo ukidanje papa je naveo samo svoju zabrinutost, no ona nije značila i konačnu presudu. Pripadnici Reda bili su prepušteni mjesnim koncilima koji su svaki slučaj trebali „razmotriti sam za sebe i presuditi vođeni zdravim razumom, ublaživši pravednički gnjev velikom samilošću, ali i strogo postupivši s okorjelim grešnicima i nevjernicima“. Papin proglas pribijen je na vrata katedrale, a svim je biskupima rečeno da isto učine u svojim biskupijama. Usprkos pritisku koji je na njega vršio francuski kralj, Klement V je uspio postići jedino što je naizgled želio: hospitalcima prepustiti templarsku imovinu. Kralj Mallorce Sancho pristao je posjede Reda dati Svetoj Stolici u zamjenu za 9.000 zlatnih mallorcanskih reala, 2.000 barcelonskih zlatnika godišnje i 22.500 odmah, te pod uvjetom da hospitalci nastave borbu protiv Saracena koju su do tada vodili templari. Fernando IV od Kastilje prisvojio je većinu templarske imovine (brojne posjede i osamnaest važnih gradova), a tek je manji dio ustupio Vitežovima Svetog Jakova i Calatrave. Portugalski kralj Dionizije tamošnjem je redu Kristovih vitezova predao neke templarske posjede, primjerice dvorac Tomar – središte Reda u njegovom kraljevstvu. Dokazano je da je većina templarske imovine samo formalno prešla u ruke hospitalaca, a u stvarnosti su je prisvojili vladari i njihovi štićenici. Filip Lijepi je zadržao 200.000 funti za koje je tvrdio da mu ih Red duguje, a zahtijevao je i dodatnih 60.000 kao naknadu za troškove mučenja zatvorenika i upravljanja templarskim imanjima tijekom procesa. Inače nigdje se ne spominju ( mislim u zapisima ) tisuće uhićenih templara (poglavito u Francuskoj) i presudama koje su im izrečene. Jacques de Molay? Što je bilo s čovjekom čije je prihvaćanje krivnje upotrijebljeno da bi se izvukla priznanja njegove braće, izložene strašnim mučenjima vodom, vatrom i na kotaču? Što je bilo s velikim meštrom Reda nakon što je pretrpio brojna poniženja i toliko puta ponovio svoje priznanje javno se pokajavši? Što se dogodilo s De Molayem koji je samo želio, a nikada nije uspio, vidjeti papu? Klement V je sam namjeravao voditi proces protiv četiri glavna čovjeka ukinutog Reda, ali je u prosincu 1312. godine svoje ovlasti ipak prenio na onu trojicu kardinala koji su odbili prihvatiti obranu devetorice vitezova što su se dobrovoljno prijavili za tu zadaću. Spomenuti kardinali objavili su da će presuda biti javno izrečena 18. ožujka 1314. U predvorju crkve Notre Dame posebno za tu priliku napravljena je sudnica u koju su dovedeni Jacques de Molay, Hugon Perald, Godefroi de Charnay i Godefroi de Gonxieville. Pred papinskim nuncijima i okupljenim narodom kardinali, kojima se u toj prilici pridružio i senski nadbiskup, izrekoše kaznu doživotnog zatvora i posljednji put zamoliše osudenike da priznaju svoje grijehe.

Pred pariškim pukom Jacques de Molay i Godefroi de Charnay glasno i javno izjaviše da su nevini za sve zločine za koje ih se optužuje i krivi samo zbog toga što zbog straha od smrti i mučenja u svojim priznanjima nisu rekli istinu. Red je, bio čist od svakog grijeha i hereze. Filip Lijepi nije smatrao potrebnim od Crkve tražiti dopuštenje za svoj sljedeći korak: istog dana osuđeniki su spaljeni na otočiću na Seini. vičući da su nevini. Guillaume de Nogaret i Guillaume de Plaisans umrli su 1313. godine. Papa Klement V izdahnuo je 20. travnja, mjesec dana nakon smrti velikog meštra, a Filip Lijepi 29. studenog iste godine. Enguerrand de Marigny završio je na lomači 1315, osuden za čarobnjaštvo. Neki ljudi koji su stajali blizu lomače su izjavili, kako je Jacques de Molay pozvao svoje sljedbenike da dođu pred Božje prijestolje. Bilo kako bilo, jedini do danas sačuvani pismeni dokaz nekog tadašnjeg prosvjeda protiv cijelog postupka potječe od augustinaca. Oni su se požalili da ih kraljevi službenici nisu tražili za dopuštenje da podignu lomaču na spomenutom otočiću. PRIJE KRAJA Veliki meštar Jacques de Molay, magistar Francuske Hugon Perald, zapoviednik Normandije Godefroi de Charnay i još jedan čovjek (pretpostavka je da se radilo o Guyu, bratu Delfina od Auvernije) ležali su u zatvoru sedam godina nakon početka procesa. Četvorica templara su spremno stala pred kardinala Albana, rekavši da su nevini i povukavši sva priznanja koja su im mučenjem izvukli. Samo je magistar Perald šutio. Takvo držanje navelo je kardinala da ih kao otpadnike od vjere prepusti svjetovnoj pravdi. Još iste noći kralj ih je, ne gubeći vrijeme, poslao na lomaču. Među svjedocima u gomili koja je prisustvovala spaljivanju bio je i pjesnik Godefroi Pariški koji je zapisao: „Vidjevši lomaču, veliki meštar bez oklijevanja je skinuo svu svoju odjeću. Potpuno gol i smiren, polako je krenuo bez straha i ikakve srdžbe, mada su ga pokušavali grubo vući i gurati. Privezaše ga za stup, a ruke mu sputaše užetom. Tada mu se prvi put začu glas i on se obrati krvnicima govoreći: `Pustite me da na tren sklopim ruke jer ovo je najbolja prilika za to` . Zatim je pogledao okupljenu svjetinu i dodao: `Za koji čas ću umrijeti, Bog zna bez razloga. Vjerujem da neće proći puno vremena prije no što On svojom božanskom munjom pogodi ljude koji su nas nepravedno osudili. Umirem s tom nadom’. Ponovno se obrativši krvnicima, reče: `Sada, prijatelji, molim vas da mi lice okrenete prema crkvi Notre Dame’. Ovi mu ispuniše molbu i, kada ga je plamen zahvatio, u tom je položaju umro tako spokojno da su svi prisutni ostali zapanjeni“. Mjesec dana kasnije, 20. travnja, Klement V preminuo je od upale bubrega u mjestu Roche de Maure u Provansi. Španjolski liječnik Arnaldo de Vilanova, hitno pozvan da mu pritekne u pomoć, na putu k bolesnom papi doživio je brodolom. Kipu Klementa V, postavljenom u trijemu katedrale u Bordeauxu, kasnije je na tajanstven način nestala desna ruka, koju bi nekoć za kaznu odrezali ocoubojicama. Filip Lijepi Francuski umro je iste godine u Fontaienebleau. Postoje dvije verzije priče o njegovoj smrti: jedna da je bio otrovan, a druga da ga je u lovu vepar srušio s konja i teško ranio. U ostalim zemljama ( mislim osim Francuske ) također su organizirane istrage protiv templara i svuda su proglašeni nevinima. Uprkos takvim presudama nije spriječeno raspuštanje Reda Hrama i oduzimanje imovine ( ipak su sačuvali glavu ). Većina vitezova iz tih zemalja se

priklonila drugim redovima ( hospitalci, teutonci ) ili kao u Portugalu gdje su templari osnovali red Kristovih vitezova. SUMNJE Jesu li uistinu bili potpuno nevini s obzirom na tadašnje poimanje svijeta i vjere? Da li je unutar Reda postojala tajna inicijacija najvišeg stupnja? Da li je vjerodostojan Tajni ili Roncelinusov pravilnik koji je 1780. u vatikanskim arhivima pronašao kopenhaški biskup Friedrich Munter? Ovo su neka od spornih pravila Meštra Roncelina (Roncelinusa) de Fosa koji odstupaju od uvriježenog učenja katoličke crkve: Znajte da Bog ne čini razlike medu smrtnicima – kršćanima, Saracenima, Židovima, Francuzima ili Bugarima – pa će svaki čovjek koji moli biti spašen“. (5. pravilo) „Marijinom i Josipovu sinu klanjamo se jer je bio svet čovjek, slobodan od grijeha i razapet na križu. No drvo križa smatramo simbolom Zvijeri o kojoj se govori u Otkrivenjur“. (20. pravllo) „Budući da je neznanje izvor mnogih zabluda, nijednom templaru neće se otkrlti ova pravila ukoliko ne poznaje trivij i kvadrivijum, odnosno sedam slobodnih vještina: gramatiku, dijalektiku i retoriku, te glazbu, geometriju, astronomiju i aritmetiku“ (9. pravilo) „Otkrije li neki brat zbog nepromišljenosti ili prevelike razgovorljivosti čak i najmanji dio ovih tajnih pravila ili stvari koje činimo na noćnim obredima, bit će kažnjen u skladu sa svojom pogreškom. Budu li vas na sudu ispitivali o tajnim običajima, zakonima, statutima i poslovima Reda, oduprite se takvom nasilju, sve zaniječite i zakunite se da ne znate ništa“ (29. pravilo) Na kraju Pravilnik kaže: „Tajni zakoni ne smiju se prevoditi niti na jedan svjetovni jezikr“. Što znači magični kvadrat koji se pojavljuje u ruševinama Pompeja, jednoj latinskoj Bibliji iz VIII. stoljeća, grčkim rukopisima iz XII. stoljeća, na austrrjskom novcu iz XIV stoljeća, u crkvi od Piave blizu Cremone, u Magdaleninoj crkvi u Veroni, crkvi Svetog Lorenca iz Rochemaurea u Jarnacu u Francuskoj, katedrali u Santiagu de Compostell, te u brojnim drugim gradevinama što su ih podigli templari? SATOR AREPO TENET OPERA ROTAS Ima li kakve veze s osmim Roncelinovim pravilom: „Tamo gdje podižete velika zdanja ostavite znakove raspoznavanja“?

Što znače slova tajnog pisma i simboli koji se pojavljuju na tri jedina primjerka službenog templarskog Zakonika sačuvana u Rimu, Parizu i Dijonu? Da li je Red nastavio postojati u tajnosti i da su od njega potekli slobodni zidari koji su održali i osuvremenili templarski duh? Koliko je vjerodostojan Levitikon, dokument koji navodno datira iz 400. godine i navodi na zaključak da su Vitezovi Hrama u svom najskrovitijem aspektu bili javno očitovanje jednog starijeg tajnog reda koji je uspio preživjeti daleko od očiju javnosti? Tu su još mnoge druge optužbe o kojima su napisane knjige i knjige, po mom mišljenju senzacionalističke. Od toga da su propovijedali da je pravi mesija Sveti Ivan krstitelj, da je Marija Magdalena žena Isusa i da su ovi ustvari bili magovi da je Sveti Gral ustvari dijete Isusa i Magdalene da su se bavili ezoterijom da su pljuvali križ prilikom inicijacije da su obožavali i klanjali se Bafometu ( lik s ljudskom glavom i dugačkom bradom ) itd. itd. ZAKLJUČAK Nakon što sam pokušao opisati povijesni tijek događaja mislim da bi trebalo donijeti i nekakve zaključke. Mada je sam proces protiv templara, politička igra započeta iz vrlo svjetovnih interesa ,koji su utjecali na konačnu presudu, sve se tijekom vremena pretvorilo u jednu od najvećih kako legendi tako i tajni srednjeg vijeka. Filip Lijepi želio je objediniti zemlju, jer istini za volju templarski red je bio država u državi ,npr. Red je mimo kralja mogao proglasiti rat ali nije bio obavezan sudjelovati u kraljevim pohodima. Red je mogao sklapati separatni mir i imao još drugih povlastica, te je bio kralju trn u oku. Francuska riznica bila je više nego prazna zbog Filipove loše politike a Red je bio oslobođen nameta i ujedno bogat pa pohlepa igra veliku ulogu jer na kraju se kraljeva riznica dosta popunila. Osim toga tu je bila i vječna želja francuskih kraljeva da vode glavnu riječ na europskoj političkoj pozornici. Filipova želja je bila da uđe u povijest što mu je na osobit način i uspjelo. Priča o templarima prerasla je u legendu koja se temelji na poznatim povijesnim događajima i viziji novog svijeta koju su imali veliki vođe Reda. Templari su po mnogočemu bili ispred svog vremena: borci za vjeru prije jezuita Svetog Ignacija veliki moreplovci prije Kolumba konkvistadori prije Cortesa i Pizarra vješti diplomati prije venecijanskog dužda mirotvorci i zagovarači vjerske snošljivosti prije Henrika IV federalisti prije Karla V novčari i bankari prije obitelji Medici. veliki graditelji gotike Sve su to bili temelji njihova uspjeha, ali i razlozi koji su ih odveli u propast.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful