You are on page 1of 4

Ivo Andić (09.10.1892-13.03.1975) je pjesnik, pripovjedač, romansijer, esejista, putopisac, književni i umjetnički kritičar i prevodilac.

Andrić je svoje plodno književno stvaralaštvo počeo pjesmama u stihu i prozi i književnim i umjetničkim kritikama u „Bosanskoj vili“. Objavio je četiri romana: „Na Drini ćuprija“(1945), „Travnička hronika“(1945), „Gospođica“(1945) i „Prokleta avlija“(1954). Zahvaljujući vrhunskim dometima svoga umjetničkog djela, stekao je najviša priznanja: članstvo u srpskoj, hrvatskoj i slovenačkoj akademiji nauka i umjetnosti, počasni doktorat sarajevskog, krakovskog i beogradskog univerziteta, a 1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. „Prokleta avlija“, jedan od četiri romana proslavljenog nobelovca Iva Andrića, iako malo obimom (svega stotinak strana) je neobično slojevito u svom značanju. U osnovi djela je realistička priča: riječ je o tamnovanju fra Petra u čuvenom carigradskom zatvoru i o onome što je u njemu doživio od trenutka utamničenja pod sumnjom da je papskog internucija obavijestio o lošem položaju albanskih hrišćana do njegovog iznenadnog oslobođenja i upućivanja u zatočeništvo u Akru. Andrić je priču iznio kao priču koju, jedan za drugim, kazuje više raznih ljudi i upravo ima onoliko slojeva koliko ima pripovjedača. Pisac iznosi ono što je mogao čuti od mladog fra Petrovog prijatelja, a ovaj evocira fra Petrovu zatvorsku priču u kojoj je upleteno ono što je fra Petar čuo od Haima o Ćamilu, koji priča o Džem-sultanu sa kojim se tokom ovog tužnog života poistovijetio. Okvirna slika sadrži opis manastira i groblja jednog sumornog zimskog dana kad snijeg prekriva sve stvari oduzimajući im oblik i boju i sve izjednačava u opštem sivilu. Priču završava istim tonom, melahonličnom mišlju o prolaznosti života: „među nevidljivim fratarskim grobljima izgubljen poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i senki“. U djelu nema konkretnog vremena, avlija je uvijek ista. U njoj čovjek „zaboravlja ono što je bilo, sve manje misli na ono što će biti, pa mu se i prošlost i budućnost slegnu u jednu sadašnjicu, u neobični i strašni život proklete avlije.“ I fra Petar je po riječima njegovog mladog prijatelja „pričao kao čovek za kog vreme nema više značenja i koji stoga ni u tuđem životu ne pridaje vremenu, ni redovnom toku vremena neku važnost“. Svojim potresnim prikazom života u zatvoru Andrić sugeriše ideju da je opšta ljudska situacija nalik na život u tamnici u kojoj se svako osjeća ugroženim, nesigurnim, okrivljenim i uspaničeno očekuje rasplet situacije u kojoj se našao. U djelu je sve izraženo pomoću
1

koncentričnih krugova. Do njenog najdubljeg smisla dolazi se postepeno nakon probijanja kroz dva površinska sloja: realističkog i istorijskog. Prvi sloj otkriva priču o fra Petrovom tamnovanju: opis jednog nesvakidašnjeg događaja ovog skromnog čovjeka kojeg je sudbina povela u daleke krajeve i bacila u sultanovu tamnici u kojoj su se skupili najrazličitiji ljudi (raznih rasa, nacija i vijeka, ubice, razbojnici, varalice, lopovi, probisvijeti, ucjenjivači, politički krivci). U ovom zatvoru iskrcali su se najrazličitiji brodolomci života. Neke hapšenike Andrić je izdvojio iz grupe i u kratkim potezima zabilježio njihova pričanja i na taj način nam osvijetlio njihove karaktere. Njihove priče se ponajviše svode na traženje alibija za životne promašaje. Najviše mjesta je posvetio okrutnom upravniku zatvora Latifagi, zvanom Karađoz, strašljivom i podozrivom Haimu i nesrećnom ljubitelju istorije Ćamilu. Karađoza je opisao sa najviše detalja, ukazujući pri tome ne samo na njegovo specifično shvatanje dužnosti, gotovo kao poslanstvo, nego i na njegovu monstruoznu spoljašnjost- „ rano pregojen, kosmat i tamne puti, on je rano ostario bar naizgled. Ali njegov izgled mogao je da prevari čovjeka. Sa svih svojih sto oka težine on je, kad bi zatrebalo, bio živ i brz kao lasica, a njegovo teško i mlahavo telo razvijalo je u takvim trenucima bikovsku snagu. Iza pospanog i kao mrtvog lica sklopljenih očiju krila se uvek budna pažnja i đavolski nemirna i dovitljiva misao. Na tom licu, tamnomaslinaste boje nije nikad niko vidio osmeh, ni onda kad bi se celo Karađozevo telo treslo od teškog unutrašnjeg smeha. To lice je moglo da se stegne i rastegne, menja i preobražava, od izraza krajnjeg gnušanja i strašne pretnje do dubokog razumevanja i iskrenog saučešća.“ Haim je opisan kao neko ko služi kao posrednik, koji o svima sve zna pa se stoga pribojava i sijenke koja bi možda otkrila njegove prave misli i namjere. U središtu je Ćamil, mladić koji se nakon životnog brodoloma, bježeći od sadašnjosti i realnosti, indetifikuje sa jednim nesrećnikom iz prošlosti, sa nesuđenim sultanom Džemom. Drugi sloj karakterišu osjećanja: strah, krivica, borba za život, neizvjesnost... Vlast personifikuje Karađoz, ličnost koja se, uživajući u svojoj moći igra sa zatvorenicima kao mačka sa miševima. Njegova osnovna dogma je dogma o krivici svih ljudi: „ neka mi samo niko ne kaže sa nekog- nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao pragove avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo majka mu je kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo... Ovde nevinog čoveka nema... Ja ljude znam, krivi su svi, samo nije svakom pisalo da ovde hleb jede“. On je izgradio kult ličnosti, jer ako su svi krivi onda samo držalac odlučuje koga će za njenu krivicu kazniti a koga neće.

2

Treći sloj simboliše globalnu ljudsku situaciju. Zatvoreni svijet carigradske tamnice predstavlja opštu sliku svijeta. Simboličan je i sam izgled avlije. Dva-tri uboga i malokrvna drveta po samoj sredini dvorišta predstavljaju čovjeka koji je uvijek na ivici svoje egzistencije. Ono što se zbiva u tamnici je obrazac onoga što se najviše i najčešće događa. Nikad u toj tamnici, kao i u životu niko ne zna šta ga čeka, hoće li i bez krivice biti osuđen ili nekako, iako je kriv, ostati neosuđen i izvući svoju galavu ispod dželatove sjekire koje neprekidno prijeti. Život je prikazan kao stalna nesigurnost i neizvjesnost, u kojoj zlo često nadjača dobro i svaki čovjek ima toliko malo vlasti nad svojim životom i njegovim tokom da mu izgleda da je sve u životu slučajnost i kockanje. Ako avliju shvatimo kao život, zapitamo se šta onda čovjek može da vidi s tog zatvora. Andrić daje odgovor- „ samo nebo, veliko i nemilosrdno u svojoj lepoti. U daljini nešto malo od zelene azijske obale s druge strane nevidljivog mora i tek po neki vršak nepoznate džamije ili džinovskog kipolisa iz zida“. Nebo simboliše neostvarene ideale čovjeka, njegovu slobodu, ono što u stvari treba da znači život. Andrić avliju opisuje kao čegrtaljku u džinovskoj ruci ili kao džunglu u tami što opet ukazuje da se život poput dječje čigre stalno okreće u istom krugu. Podijeljenost u svijetu izražena je kroz odnos Karađoz - Ćamil odnosno Bajazit - Džem. Bajazit i Karađoz predstavljaju aktivni momenat u životu, svijet snage, agresivnosti, umješnosti. S druge strane, Džem i Ćamil su pasivni momenti, svijet zanosa, poezije, umjetnosti i snova. Ovaj svijet je težak za življenje čak i jednostavnijim bićima od čovjeka. Stoga nije čudo što se u njemu mogu snaći samo oni koji čvrsto i odlučno koračaju u pravcu ostvarivanja svojih interesa, nagona i strasti, a ne oni koji se kolebaju, sanjaju i zanose idealima. „ I sve se svodi na jedno postoje dva svijeta, između kojih nema i ne može biti ni pravog dodira ni mogućnosti sporazuma, dva strašna svijeta osuđena na večiti rat u hiljadu oblika.“ Andrić u djelu govori i o nepromjenjivosti istorijskog zbivanja. Ma koliko se ljudi u avliji mijenjali, oni uvijek žive istim životom, istorija ostaje neuništiva i čak u suštini nepromjenjiva. Svako u takvoj istoriji ima svoju ulogu i niko nije kriv za nju kao što ni glumac nije kriv za ponašanje ličnosti koju igra u teatru. Tu ulogu nije on birao nego su mu je dodijelili, a on samo treba najbolje da je odigra. Poslije smrti nema više ničega. Andrić ne vjeruje u zagrobni život. Smrt očekuje svakog pojedinca, a iza njegove smrti ostaju svi oni koji nastavljaju da služe životu i njegovim neshvatljivim stremljenjima. Iza fra Petra ostala je priča i alatke kojima je popravljao alatke.
3

Andrić je jednom rekao: „ Riječi lete, ono što je napisano ostaje.“ Riječi u tamnici, tj. životu, predstavljaju slatko piće, razonodu, uživanje i bijeg od stvarnosti. Riječima skidamo teret sa duše, izražavamo pouke o životu. Riječi su početak i genije ljudskog iskustva, istorija čovječanstva. Andrićeve riječi ispisane kroz njegova djela ostaće i poslije njega kao svjedočanstvo o životu, o ljudima, njihovoj sreći i nesreći, ljubavi i mržnji. On nije pesimista i vjeruje u bolje sjutra, nada se da će se razdvojeni lukovi mosta negdje u budućnosti sastaviti. „Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će po sve zauvek nestati velikih i umnih, a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti!“

4