You are on page 1of 57

1

UPRAVLJANJE KREDITNIM RIZIKOM


Seminarski rad iz predmeta Menadžment rizika

Banja Luka, jul 2010. godine

Studenti: Željka Tomić


Tatjana Janković
Žana Sajić
Ankica Franjić

2
SADRŽAJ:

1.UVOD...........................................................................................................3
2. BAZELSKI PRINCIPI I STANDARDI.................................................................4
2.1.Bazelski principi vezani za rizike u bankarstvu.......................................6
2.1.1.Kreditni rizik........................................................................................7
2.1.2.Rizik zemlje i rizik transfera.................................................................9
2.1.3.Tržišni rizik..........................................................................................9
2.1.4.Rizik kamatne stope............................................................................10
2.1.5.Rizik likvidnosti...................................................................................13
2.1.6.Operativni rizik...................................................................................14
2.1.7.Zakonski rizik i rizik reputacije............................................................15
2.1.8. Valutni rizik........................................................................................15
3.BAZELSKI PRINCIPI ADKVATNOSTI KAPITALA BANKE....................................22
4.BAZELSKI STANDARDI KAPITALA BANKE (Bazel II).......................................24
6. ZAKLJUČAK.................................................................................................31
7.LITERATURA................................................................................................33

3
1. UVOD

Bankarski sektor je ušao u proces ubrzanih promjena, naročito na planu


bankarskog
menadžmenta i tehnologije poslovanja. Povećan broj naglih promjena na finansijskom tržišta
dovodi do jačanja bankarskih rizika. Ostvarenje profitabilnosti u uslovima
povećane konkurencije i uvećanog rizika postaje izazov za savremeni bankarski
menadžment. Stoga se u novim uslovima postavljaju složeni zadaci pred bankarske
menadžere, posebno na planu kreiranja operativnog koncepta kratkoročne
poslovne politike sa ciljem da se obezbjedi kontrola ukupnih rizika.

Sadašnje vrijeme zahtjeva novu poslovnu filozofiju i novi pristup u rješavanju poslovnih
problema u bankama i procjenu poslovnih rizika prije ulaženja u pojedine poslovne finansijske
poduhvate. U današnjoj privredi koja je sve više povezana sa globalnim tržištem dolazi do
povećanja operativnih i tržišnih rizika. Kao rezultat tih kretanja dolazi
do postepenog sužavanja stope profita za banke.

Rizik predstavlja svaku neizvjesnu situaciju u poslovanju banaka, odnosno


vjerovatnoću gubitka (smanjenje dobitka) nastalu kao rezultat dejstva
neizvjesnih događaja u poslovanju banaka. U zavisnosti od sklonosti bankarskih
menadžera prema riziku, svaka banka može prihvatiti više ili manje rizika,
pozicionirajući se između dva ekstrema: apsolutne averzije prema riziku i
apsloutnog prihvatanja rizika. Nivo prihvaćenog rizika mora biti srazmjeran
sposobnosti banke da apsorbuje eventualne gubitke i da ostvari prihvatljivu stopu prinosa.
Generalno, viši prinosi su mogući ukoliko banka preuzme i veće ri zike. U
tom smislu, preciziranja, identifikacija, mjerenje i upravljanje rizicima, kao i uspješno balansiranje
odnosa između prinosa i rizika, su najvažniji aspekti finansijskog
menadžmenta banke u pogledu ostvarivanja visokih performansi poslovanja.

Upravljanje rizikom (risk management) je disciplina koja čini jezgro svake


finansijske
institucije i prati sve poslovne aktivnosti koje imaju rizičan profil.
Ono obuhvata
identifikaciju, mjerenje, praćenje (monitoring) i kontrolisanje rizika kako bi se
obezbjedilo
da:
1.osobe koje preuzimaju rizik ili njim upravljaju jasno sagledavaju taj rizik;
2.da je ukupna izloženost organizacije riziku (risk exsposure) u okviru limita koje je
odredila uprava;
3.da su donijete odluke o preuzimanju rizika u skladu sa poslovnom strategiom i
ciljevima koje je utvrdila uprava;
4.da će očekivani dobitak biti adekvatna kompenzacija za preuzeti rizik;
5.da su odluke o preuzimanju rizika eksplicitne i jasne;
6.da postoji dovoljno kapitala koji će amortizovati preuzeti rizik.
Upravljanje rizikom u suštini se ne sastoji u tome da se minimizira
rizik, već da se optimizira nagrada za preuzeti rizik.

4
2. BAZELSKI PRINCIPI I STANDARDI

Lista osnovnih Bazelskih principa efikasne supervizije banaka obuhvata 25 principa


koji su donijeti da bi se kontrola nad bankama smatrala efikasnom. Prve ideje o principima
supervizije banaka pojavile su se 1996. godine u Lionu od strane visoko razvijenih zemalja
(G-7), sa ciljem da se definišu jedinstveni principi i standardi koji se odnose na sigurnost
poslovanja banaka. Rješavanje ovog zadatka povjereno je Bazelskom komitetu za superviziju
banaka (osnovanom 1975. godine), te je tako definisan i sporazum o listi osnovnih principa
koja je zvanično objavljena 1988. godine. Osnovni Bazelski principi (Bazel I) se
odnosi na:

I. Preduslove efikasne supervizije banaka - Princip 1.,


II. Izdavanje licence bankama i njihova struktura - Principi 2-5,
III. Razmjene regulative i zahtjevi banaka - Principi 6-15,
IV. Metode neprekidne supervizije banaka - Principi 16-20,
V. Zahtjevi za informacijama banaka - Princip 21,
VI. Formalana ovlaštenja supervizora banaka - Princip 22,
VII. Međudržavno bankarstvo - Princip 23-25.

Bazelski princip 1. ukazuje, da efikasan sistem supervizije treba da posjeduje jasnu


odgovornost i ciljeve za svaku agenciju koja je uključena u
superviziju bankarskih
organizacija. Svaka agencija treba da ima adekvatne resurse i da je nezavisna u obavljanju
supervizije. Pravni okvir bankarske supervizije odnosi se na dozvolu za rad banke, stalnu
kontrolu banke i ovlaštenja banke saglasno zakonskim propisima. Sve informacije koje
posjeduje suprvizor u vezi banke treba da imaju tretman zaštićenih informacija.

Bazelski princip 2. odnosi se na jasno definisane institucije koje imaju dozvolu za rad. Ovaj
Bazelski princip ukazuje, da je neophodno istaći ime banke pri obavljanju
bankarskih poslova (koristi riječ banka).

Bazelski princip 3. ukazuje, da institiucije koje su ovlaštene za izdavanje dozvole za


rad bankama treba da imaju pravo da definišu kriterijume i standarde koje je nužno ispuniti da
bi banka dobila dozvolu za rad. Proces izdavanja dozvole za rad treba da se sastoji od ocjene:
a)vlasničke strukture banke, b)direktora i najvišeg rukovodstva banke,
c)operativnog plana banke, d) ocjene interne kontrole banke,
e)finansijskog položaja banke u budućnosti (uključujući i njen kapital).
Ukoliko je vlasnik strana banka, tada je neophodno obezbjediti i saglasnost domaćeg
supervizora.

Bankarski princip 4. ukazuje da supervizor banke treba da ima ovlaštenja da izvede kritičku
ocjenu, da pregleda i odbije svaki prijedlog transfera zvaničnog
vlasništva ili kontrolnog interesa u postojećoj banci od nekog drugog lica
(ukoliko je isto nezakonito sprovedeno).

Bankarski princip 5. ukazuje, da supervizor banke treba da ima ovlaštenja u vezi kritičkog
ocjenjivanja akvizicije ili investiranja od strane banke, kako se ne bi dovela banka
pod uticaj nepotrebnog rizika ili onemogućila njena efikasna supervizija.

Bankarski principi 6. ukazuje, da supervizor banke treba da postavi razumne i


odgovarajuće minimalne zahtjeve za adekvatnost kapitala banke. Takvi zahtjevi treba da su
prilagođeni rizicima kojima je banka izložena, uzimajući u obzir njenu
5
sposobnost da apsorbuje rizik.

Bankarski princip 7. ukazuje, da supervizor banke treba da izvede ocjenu o poslovnoj politici

banke o njenim procedurama (u vezi kreditiranja i investiranja). Takođe, ovaj


princip ukazuje da je neophodno izvesti ocjenu o tekućem upravljanju
kreditnim i investicionim portfoliom banke.

Bazelski princip 8. ukazuje, da supevizor banke treba da je zadovoljan ako


se banka pridržava adekvatne poslovne politike i procedura za ocjenjivanje
kvaliteta banke. Takođe, ovaj princip ukazuje na neophodnost procjene potencijalnih
kreditnih gubitaka i rezervi banke za pokriće dotičnih potencijalnih gubitaka.

Bazelski princip 9. ukazuje da supervizor banke treba da je zadovoljan ukoliko banka


posjeduje sistem za informisanje njenog rukovodstva. Ovim sistemom
se omogućava rukovodstvu banke da identifikuje svoj portfolio. Prema ovom principu
supervizor banke treba da postavi razumna ograničenja izloženosti banke prema
pojedinačnom dužniku ili grupi povezanih dužnika.

Bazelski princip 10. se odnosi na spriječavanje moguće zloupotrebe banke pri


kreditiranju povezanih lica (akcionara) banke. Supervizija polazi od činjenice, da bi
bilo
nužno i efikasno pratiti takve oblike kreditiranja i iznos njihovih sredstava u
kapitalu dotične
banke.

Bazelski princip 11. se odnosi na aktivnosti banke u vezi procedura: praćenja i


kontrole državnog rizika (rizika zemlje), rizika transfera u aktivnostima međunarodnog
kreditiranaj i investiranja. Ovaj princip se odnosi i na definisanje i održavanje
odgovarajućih rezervi banke za pokriće navedenih rizika.

Bazelski princip 12. se odnosi na praćenje i adekvatno kontrolisanje tržišnih


rizika od strane supervizora banke. Ovim principom se daje pravo supervizorima banke da
odrede specifična ograničenja kapitala banke, ukoliko je banka izložena ovoj
vrsti rizika.

Bazelski princip 13. ukazuje, da supervizor banke treba da je zadovoljan ukoliko banka
sveobuhvatno upravlja sa rizicima. Sveobuhvatno upravljanje rizicima podrazumjeva
uključivanje nadzornog i upravnog odbora banke pri: identifikovanju,
mjerenju, praćenju i kontroli rizika.

Bazelski princip 14. se odnosi na uspostavljanje i rad interne kontrole u banci. Prema stavovima
supervizora banke, interna kontrola treba da ima ovlaštanja i odgovornosti da može da prati rad
kreditne i računovodstvene funkcije (plasman sredstava) i da objavljuje bilansne
pozicije banke.

Bazelski princip 15. se odnosi na procedure i pravila promovisanja visokih


etičkih standarda i profesionalnih u radu sa klijentima banke. Da ne bi bio ugrožen rad ni
klijenata , ni banke, neophodno je njihovo međusobno poznavanje (poslovno).

6
Bazelski princip 16. ukazuje na potrebu postojanja efikasnog sistema supervizije
banke, s tim da je neophodno sprovoditi superviziju na samoj lokaciji banke, kao i superviziju sa
daljine (češći kontakt supervizora i banke preko računara).

Bazelski principi 17. ukazuje, da supervizor banke treba regularno da kontaktira sa


rukovodstvom (menadžmentom) banke i da pri tome u potpunosti vlada sa svim bankarskim
operacijama kako bi se izbjegle moguće zabune na relaciji supervizor-rukovodilac
(menadžer)
banke.

Bazelski princip 18. ukazuje da supervizor banke treba da je tako pripremljen da može
kritički ocjenjivati i analizirati izvještaje (o poslovanju i statističke
izvještaje) banke.
Saglasno ovom principu izvještaje mogu dostaviti dotične banke ili supervizori
koji su sačinili konsolidovani izvještaj koji se odnosi na više banaka.

Bazelski princip 19. ukazuje, da supervizor banke treba da ima način


nezavisnog potvrđivanja informacija bilo da su informacije prikupili supervizori
(ispitivanjem na samoj lokaciji banke), bilo da su informacije dobili od eksterne revizije.

Bazelski princip 20. ukazuje, da je važan elemenat svake supervizije upravo


sposobnost supervizora da kontroliše bankarske grupacije (bankarske holdinge) po
konsolidovanoj osnovi.

Bazelski princip 21. ukazuje, da supervizor banke treba da je zadovoljan ukoliko


banka vodi ispravnu evidenciju i ima ispravnu dokumentaciju (saglasno
računovodstvenoj
politici i praksi) na osnovu koje se može izvesti prava slika o finansijskom stanju banke i
njenoj profitabilnosti. Ovaj princip stavlja naglasak na redovno finansijsko izvještavanje
banke koje treba da je nepristrasno i koje treba da odgovara njenom stvarnom stanju.

Bazelski princip 22. ukazuje, da supervizor banke treba da ima na raspolaganju


adekvatne mjere u slučajevima kad banka ne ispunjava zahtjeve kao što je
slučaj minimalno propisane stope adekvatnosti kapitala. Ove mjere treba da imaju popravni
karakter kako bi se poboljšao odnos prijema deponentima banke i prema obimu kapitala banke.

Bazelski princip 23. ukazuju, da je neophodno primjenjivati superviziju (po


konsolidovanoj osnovi) na međunarodnoj aktivne bankarske organizacije u
cilju adekvatnog praćenja i primjenjivanja normi o svim aspektima
poslovanja banke. Isto se posebno odnosi na inostrane filijale i ekspoziture banaka.

Bazelski princip 24. ukazuje, da je najvažnija komponenta po konsolidovanoj osnovi


banke uspostavljanje kontakta i razmjene informacija sa drugim institucijama koje su
uključene u superviziju, a prvenstveno nadležne institucije za superviziju u drugim
zemljama.

Bazelski princip 25. ukazuje, da je supervizor banke u obavezi da traži od banke (koja posluje
na domicilnom tržištu) da svoje poslovanje obavlja po standardima kako to
čine i domicilne banke. Banka je u obavezi da pruža informacije neophodne
supervizorima u drugim zemljama radi sprovođenja supervizije po konsolidovanoj
osnovi.

7
2.1. Bazelski principi vezani za rizike u bankarstvu

Zbog mogućnosti d a bankarski sistem jedne zemlje ugroziti finansijsku stabilnost


zemlje na međunarodnom planu, stvorila se potreba za
međunarodnim principima i standardima bankarskog poslovanja. Vođeni
potrebom da se poboljša sigurnost finansijskog sistema, definisani su opšti principi
supervizije, koji su objavljeni kao Bazelski principi i standardi. Ključni rizici sa kojima
se banke suočavaju su:
1. kreditni rizik,
2. rizik zemlje i rizik transfera,

8
3. tržišni rizik,
4. rizik kamatne stope,
5. rizik likvidnosti,
6. operativni rizik,
7. zakonski rizik i rizik reputacije,
8. valutni rizik.

2.1.1. Kreditni rizik

Primarna aktivnost većine banaka je odobravanje kredita, uz stalno


prisustvo kreditnog rizika. Kreditni rizik nastaje u uslovima kada potraživanja ne mogu biti
realizovana na dan njihovog dospijeća, po punoj knjigovodstvenoj vrijednosti.
Kreditni rizik pokazuje trajnu ili trenutnu nelikvidnost dužnika i njegovu nesposobnost da u
dogovorenom roku izmiri obaveze. Kreditni rizik kao oblik rizika uslovljen je, u prvom redu,
neizvjesnim okolnostima vezanim za poslovanje klijenata banke. Kreditni rizik uslovljava
strukturu kredita koji banka odobava klijentima, kao i kvalitet odobrenog kredita (sumnjivi, dobri,
neprihvatljivi krediti). Analiza kreditnog rizika je od izuzetne važnosti za menadžment banke.
Kreditni rizik se može minimizirati definisanjem:
1. vremenskog perioda kreditiranja,
2. kreditne sposobnosti dužnika,
3. kreditnog limita dužnika,
4. kontrole korištenja kredita,
5. obezbjeđivanja povrata kredita.

Vremenski period kreditiranja uslovljen je karakterom poslovanja klijenta banke, kao i strukturom
izvora i plasmana kredita. Kreditna sposobnost dužnika podrazumjeva mogućnost
uzimanja, korištanja i vraćanja kredita banci pod određenim uslovima
kreditiranja. Važan faktor za ocjenu kreditne sposobnosti dužnika jeste njegova imovinska
struktura. Isto tako, ne treba u analizi kreditnog rizik a zanemariti značaj očekivane
projektovane dobiti budućeg dužnika. Ocjena kreditne sposobnosti
budućeg dužnika treba da ukaže: koliko je dužnik sposoban i spreman
da vrati kredit, onako kako je predviđeno ugovorenim uslovima.
Sposobnost budućeg dužnika treba shvatiti kao njegovo objektivno svojstvo, dok se njegova
spremnost treba shvatiti kao njegovo subjektivno svojstvo.

Analizom kreditne sposobnosti budućeg dužnika treba obuhvatiti sve


poslovne promjene (iz prošlosti i sadašnjosti) njegovog poslovanja, koje će
imati uticaja na njegovu poslovnu budućnost.

Kod analize kreditne sposobnosti dužnika dominantni su sledeći faktori:


1. veličina kredita,
2. veličina kapaciteta tražioca kredita,
3. veličina kapitala tražioca kredita,
4. uslovi obezbjeđenja kredita,
5. uslovi poslovanja tražioca kredita.

U široj literaturi se ovi faktori nazivaju „5 C's of credit“ („5 K“), zbog njihovih početnih
slova
(Character, Capacity, Capital, Collateral, Conditions).

9
Analiza navedenih faktora treba da pruži odgovore na sledeća pitanja:
1. koliko je preduzeće spremno (koliko može i stvarno namjerava) da na
vrijeme
izmiri svoje obaveze,
2. kolika su njegova likvidna potraživanja i zalihe,
3. koliku profitnu stopu može ostvariti dužnik odnosu na obim realizacije
(prodaje),
4. koliko je dovoljan obim realizacije dužnika da pokrije osnovno i obrtni kapital
koji se koristi,
5. koji je najniži nivo smanjenja profitne stope, a da se pri tome ne ugrozi
sposobnost dužnika da na vrijeme izmiri dospjele obaveze,
6. koliko će se procenata smanjiti vrijednost dužnikove aktive u slučaju
likvidacije (bankrotstva) dužnika,
7. koliko je finansijsko stanje dužnika i da li se takvo finansijsko stanje smatra
stabilnim ili nestabilnim stanjem.

Analiza kreditne sposobnosti dužnika treba da obuhvati: a)osobine ličnosti


menadžera
(pozitivne i negativne osobine), odnosno vlasnika preduzeća, b) dužnikovo
poslovno iskustvo,
c) iskustvo dužnikovih kupaca i dobavljača, d) dužnikova redovnost izmirenja
obaveza, e) dužnikova ažurnost, preglednost i pouzdanost u vođenju poslovnih
knjiga.

Analiza kapaciteta tražioca kredita treba da se posmatra sa aspekta njegovog: 1)


proizvodnog kapaciteta i 2) finansijskog kapaciteta. Finansijski kapacitet
budućeg dužnika predstavlja njegovu sposobnost da ostvari dobit (profit) dovoljnu za
povratak kredita, bez narušavanja kontinuelnog poslovanja preduzeća.
Finansijski kapacitet dužnika se može povećati: a) rastom dobiti, b) prihodima
po osnovu prodaje aktive, c) prihodima po osnovu prodaje akcija, d) pozajmljenim
sredstvima od drugih faktora.

Kapital dužnika se u analizama kreditne sposobnosti koristi kao


veličina neto
vrijednosti imovine vlasnika kapitala. Neto imovina vlasnika kapitala
predstavlja limitirajući
faktor gornje granice kredita, koji se odobrava zajmotražiocu. Analiza
kreditne sposobnosti
budućeg dužnika treba da obuhvati naprijed navedena kretanja, te da
utvrdi i otkloni uzročnike potencijalnih poremećaja u poslovanju tražioca
kredita. Takođe, analiza kreditne sposobnosti budućeg dužnika treba da
degfiniše način obezbjeđivanja povrata kredita, počev od zaloga po osnovu
potraživanja kupaca budućeg dužnika. Koji će faktor analize kreditne
sposobnosti biti dominantan zavisi od karakteristika preduzeća tražioca
kredita. Ukoliko analiza kreditne sposobnosti korisnika utvrdi da je rizik plasmana kredita
izuzetno visok, ista se prekida uz preporuku menadžmentu banke da ne ulazi u kreditni aranžman.

Izvori informacija pri analizi kreditne sposobnosti budućeg dužnika mogu biti:
1. interni,
2. eksterni.
Interni izvori informacija nalaze se u banci i dostupni su u cjelini bankarskom
menadžmentu. Eksterni izvori informacija nalaze se kod drugih lica, a to su
najčešće: a) konsalting firme, b) statističke ustanove i c) revizorske ustanove.
10
U razvijenim zemljama tržišnog načina privređivanja stručno lice banke
(obično je to referent) je u obavezi da obavi intervju sa menadžmentom
budućeg korisnika kredita. Intervju se najčešće sastoji iz sledećih pitanja:
1. šta je razlog traženja kredita (zaduživanja),
2. šta je razlog zbog kojeg traženi kredit odgovara poslovnoj politici banke,

11
3. šta je dokaz o sigurnosti kreditnog posla,
4. kako se kretao kontinuitet rasta preduzeća,
5. kakva je kompetentnost menadžmenta preduzeća,
6. kakav je karakter proizvoda i usluga (proizvodni program) preduzeća,
7. kakvi su izvori snabdjevanja preduzeća sa sirovinama i repromaterijalom
(njihova pouzdanost)
8. kakav je konkurentski položaj zajmotražioca u grani i djelatnosti,
9. kakvi su planovi razvoja preduzeća.

Dobijene informacije na osnovu obavljenog intervjua je neophodno analizirati u kreditnom


odjeljenju banke i na osnovu istih donijeti odluke o kreditnoj sposobnosti ili nesposobnosti
tražioca kredita.

2.2.2. Rizik zemlje i rizik transfera

Za razliku od kreditnog rizika koji je posljedica karakteristika korisnika kredita,


međunarodno davanje kredita uključuje rizik zemlje („country risk“) koji je
vezan sa
ekonomskim, socijalnim i političkim okruženjem zemlje korisnika kredita.
„Country risk“ se ispoljava u sledećim oblicima:
1. rizik neplaćanja (predstavlja mogućnost da dužnik nije u stanju da ostvari
dovoljan neto devizni priliv),
2. rizik transfera (podrazumjeva okolnosti u kojima dužnik nije u mogućnosti
da
dođe do određene valute za otplatu duga),
3. rizik garancije(predstavlja vjerovatnoću da banka emitent obično izvršava
činidbene garancije, odnsno garantovanu obavezu umjesto glavnog dužnika, zbog
ekonomske
ili političke situacije u dotičnoj zemlji).

Analiza rizika zemlje podrazumjeva ocjenu dvije vrste neizvjesnosti: a) ekonomsku


neizvjesnost rizika, b) političku neizvjesnost rizika. Ekonomska neizvjesnost
rizika se svodi
na procjenu: da li će zemlja dužnik (u periodu otplate) ostvariti dovoljan
nivo deviznog
priliva za servisiranje uzetih deviznih kredita. Politička neizvjesnost rizika
odnosi se na spremnost zemlje dužnika da se odreknu ostvarenog i raspoloživog deviznog
priliva i da ispuni dospjele obaveze po kreditu.

Visina ukupnih odobrenih kredita nekoj zemlji (koja je rangirana u najvišu grupu) može biti
do 15% njenog kapitala, dok se zemlji u najnižoj grupi može odobriti do 1% od njenog kapitala.

2.2.3. Tržišni rizik

Tržišni rizik predstavlja rizik od negativnih odstupanja vrijednosti otvorene


trgovačke pozicije na osnovu dnevnih cjena zatvaranja (market-to-market value) u portfoliu
banke koji je predmet trgovanja tokom perioda neophodnog da transakcija bude likvidirana
(zatvorena). Tržišni rizik se prevashodno odnosi na promjene kamatnih stopa, deviznih kurseva
i cjene akcija. Sa ovim rizikom se uglavnom suočavaju banke koje se bave
poslovima investicionog bankarstva kod dužničkih hartija od vrijednosti sa
fiksnom ili prome nljivom kamatnom stopom, transakcijama sa derivatima i akcijama i u
12
valutnim transakcijama. Bazelski komitet za bankarski nadzor je definisao tržišni rizik kao rizik
gubitka na bilansnim i vanbilansnim pozicijama usljed kretanja tržišnih cjena.

13
Tržišni rizik je ograničen na period neophodan da se otvorena pozicija zatvori.
Velika odstupanja kod instrumenata kojima se trguje se utoliko više ispoljavaju što je
period njihovog likvidiranja duži. Osnovu za ocjenu izloženosti tržišnom riziku predstavlja
ispoljena nestabilnost tržišnih parametara, kao što su kamatne stope, devizni kursevi i
berzanski indeksi. Da bi se kontrolisala izloženost banke tržišnom riziku, neophodno je da
varijacije tržišnog portfolia u knjigama trgovanja budu održavane u okvirima
planiranih graničnih vrijednosti (limita). Tržišni rizik se obično kvantifikuje
korištenjem metodlogije VAR. Bazelski komitet za bankarski nadzor
preporučuje da banke izložene tržišnom riziku objelodanjuju set informacija o
riziku, vezan za svaki portfolio. Vezano za zahtev o utvrđivanju vrijednosti VAR
na dnevnoj osnovi, Bazelski komitet je predvidio obavezu banaka da
zahteve u pogledu visine kapitala, koji proističu iz njihove izloženosti tržišnom
riziku, ispunjavaju na dnevnoj osnovi.

U RiskMetrics, model koji je dizajnirala banka J. P.Morgan, pretpostavljeno je da banka


ima tri oblika finansijskih instrumenata za koje se izračunava visina tržišnog
rizika i to na dnevnoj bazi (dealy earnings at risk - DEAR koncept): devize, obveznice i
akcije. Na osnovu izračunatog tržišnog rizika za ova tri finansijska instrumenta,
izračunava se i ukupan rizik za ceo poslovni portfolio koji podleže tržišnom riziku. U ovom
kontekstu treba istaći da je klasičan način upravljanja tržišnim rizikom u
investicionom portfoliu diversifikacija portfolia, kao i kod svakog portfolia
hartija od vrijednosti, a polazeći od jednostavne činjenice da svi rizici ne nastupaju
istovremeno.

2.2.4. Rizik kamatne stope

Rizik smanjenja profita usled promena u visini kamatnih stopa predstavlja kamatni rizik za
banku. Izloženost banke ovoj vrsti rizika proističe iz toga što većina
njihovih bilansnih stavki generiše prihode i troškove koji se usklađuju sa kamatnim
stopama.

Promene kamatnih stopa u aktivi i pasivi utiču na visinu kamatne marže


(margine), u
pozitivnom ili negativnom pravcu. Na primer, banka koja je odobrila kredit komitentu po
varijabilnoj kamatnoj stopi (vezanoj za tržišnu kamatnu stopu) izložena je riziku da
ostvari
pad prihoda ukoliko nastupi pad tržišnih kamatnih stopa. I obrnuto, komitent
će imati veće troškove (a banka veći prihod) ukoliko dođe do skoka
kamatnih stopa na tržištu. S druge
strane, kamatni rizik dijelom proističe iz nepotpune sinhronizacije promjena
kamatnih stopa
na strani aktive i pasive banaka, pri čemu banke često odobravaju kredite sa
dužim rokovima
u odnosu na rokove izvora sredstava. Stoga porast tržišnih kamatnih stopa brže u tiče na
prilagođavanje kamata koje banke moraju da plate na izvore sredstava nego
na kamatne stope
na kredite.

Bazičnu mjeru kamatnog rizika predstavlja koeficijent između stavki aktive


osjetljivih na promjenu kamatne stope i stavki pasive osjetljivih na
promjenu kamatne stope. Ovaj koeficijent odražava u suštini spremnost
banke da prihvati rizik u pogledu predviđanja budućih kretanja kamatnih
14
stopa na tržištu, naročito u periodima velikih oscilacija tržišnih kamatnih
stopa. Ukoliko dođe do pada kamatnih stopa, a banka ima navedeni
koeficijent veći od jedinice, njeni prihodi će se smanjiti, a u slučaju skoka
kamatnih stopa oni će porasti. U cilju minimiziranja izloženosti kamatnom riziku, a
zbog tešk oća u predviđanju budućeg kretanja kamatnih stopa, neke banke su pribjegle
bilansnom prestrukturiranju stavki aktive i pasive osjetljivih na kamatne stope, tako da
koeficijent osjetljivosti na kamatnu stopu teži jedinici (što nije lako postići u pojedinim
slučajevima).

15
Rizik promjene kamatnih stopa ima u suštini dva oblika:
1) rizik osnove koja služi za utvrđivanje visine kamatnih stopa, kada su
osnove kojima se utvrđuju kamatne stope na plasmane i obaveze različite, i
2) rizik vremenskog neslaganja rokova u kojima dolazi do promjena
kamatne stope (što je rezultat različitih rokova za koje su ugovorene
određene kamatne stope ili rokova u kojima, pod uticajem promjene osnove, dolazi
do promjene kamatne stope). U današnjim uslovima banke primjenjuju tri modela procjene
kamatnog rizika:
1) model ponovnog utvrđivanja vrijednosti ili revalorizacioni model (repricing);
2) model ročnosti (maturity model), i
3) model trajanja ili duracioni model (duration model).

Revalorizacioni model polazi od ročne neravnoteže pozicija na strani aktive i


pasive, tj. sredstava i obaveza banke, imajući u vidu da te veličine mogu da
budu revalorizovane u narednom periodu usled promena kamatnih stopa. Radi se samo
o kamatnim stopama na aktivu i pasivu koje bi po ugovorima trebalo da budu revidirane u
sukcesivnim periodima, imajući u vidu promjene kamatnih stopa na
finansijskom tržištu. Sva aktiva i pasiva strukturira se u segmente po
kriterijumu ročnosti revizije kamatne stope, na primer kamatne stope od 1 dana, od 1
dana do 3 meseca, od 3 meseca do 6 meseci, od 6 meseci do 12 meseci itd. U okviru svakog
segmenta ročnosti izračunava se iznos aktive i obaveza banke i visina
neravnoteže sa pozitivnim i negativnim znakom, i na toj osnovi banka za svaki ročni
segment izračunava efekat promena kamatnih stopa na kamatnu maržu.

Model ročnosti je bolji model za sagledavanje efekata promjene kamatnih


stopa na
bilansnu poziciju banke. Ovaj model se zasniva na promjeni tržišnih vrijednosti aktiva i
obaveza banke (naročito obveznica) koje nastaju usljed promjene kamatnih
stopa. Ovde se
aktiva i pasiva banke (tj obveznice) ne valorizuju po knjigovodstvenim (istorijskim) cijenama,
već po tržišnim cijenama, što se može primjen iti i na kredite ukoliko postoji
sekundarno
tržište kredita. U ovaj model je ugrađen princip da porast kamatnih stopa
smanjuje tržišnu
vrijednost aktive i obaveza banke, dok pad kamatnih stopa povećava
tržišnu vrijednost
bankarskih aktiva i obaveza. Istovremeno postoji i princip da dužina roka dospjeća
aktive i
obaveza utiče na promenu tržišne aktive i obaveza banaka. Ako je ročnost
aktive duža od
ročnosti obaveza banke, pri porastu kamatnih stopa, tržišna vrijednost
aktive pada više nego
tržišna vrijednost obaveza. Pošto se vrijednosti aktiva i obaveza banaka uravnotežava preko
ekonomske vrijednosti kapitala banke, negativan efekat na promjenu tržišne vrijednosti
aktiva i obaveza mora da bude kompenziran smanjenjem vrijednosti akcijskog kapitala banke.

Duracioni model (model trajnosti) mjeri ponderisano prosječno vrijeme


ročnosti aktive i obaveza putem korišćenja relativnih sadašnjih vrijednosti
novčanih tokova kao
pondera. Ovaj model naglašava tajming novčanih r okova kredita i depozita. Kao
tehnika
upravljanja aktivom i pasivom banke, gep analiza se dugo koristi kod zaštite od izloženosti
kamatnom riziku, s tim da se ona često koristi u kombinaciji sa drugim
16
tehnikama. Korišćenje
reči gep u ovom kontekstu implicira razliku između aktive osetljive na kamatnu
stopu i pasive
osetljive na kamatnu stopu, za unaprijed definisani interval ročnosti stavki
aktive i pasive.

Gep, koji se sagledava preko koeficijenta gepa (aktiva osetljiva na kamatnu stopu podjeljena
sa pasivom osjetljivom na kamatnu stopu), može imati pozitivnu vrijednost kada je aktiva
osetljiva na kamatnu stopu veća od pasive osjetljive na kamatnu stopu i
negativnu vrijednost, kada je pasiva osjetljiva na kamatnu stopu veća od
aktive osjetljive na kamatnu stopu. Samo u idealnom slučaju koeficijent gepa
ima vrijednost 1, kada su osjetljivost aktive i osjetljivost pasive usklađeni.
Ukoliko banka ima koeficijent gepa veći od 1, porast kamatnih stopa će
prouzrokovati veći rast

17
prinosa na aktivu banke u odnosu na troškove mobilizacije sredstava, jer se više
kamatne stope, kao više cijene, zaračunavaju (repricing) kod stavki aktive
prije nego kod stavki pasive; i obrnuto, kod pada kamatnih stopa. U dogogodišnjoj praksi
poslovanja banaka u zemljama sa razvijenim finansijskim tržištima, ustalilo se pravilo da se
negativan gep veći od 10% u odnosu na aktivu smatra početnom visokom
vrijednošću koja ukazuje da ovu poziciju treba detaljnije ispitati.

Prednosti gep analize su: jednostavnost primene, vezana je za


računovodstvene sisteme, prihvatljiv je indikator (naročito kod banaka sa
jednostavnijim bilansom stanja) i uklapa se u zahtjeve regulatornih organa.
Najveće ograničenje gep analize je to što je statička mjera, odnosno ignoriše
vremensku neusklađenost aktive i pasive. Da bi se koristile prednosti gep
analize u upravljanju kamatnim rizikom, smatra se da ju je najbolje kombinovati sa analizom
trajanja i simulacionom analizom.

Za razliku od gep analize koja potencira knjigovodstvene vrijednosti stavki aktive i


pasive iz bilansa banaka, analiza trajanja (duration analysis) potencira njihovu tržišnu
vrijednost. Analiza trajanja dozvoljava mogućnost da kod date stavke aktive ili
pasive postoje
razlike između njenog prosječnog vjeka (duration) i njenog roka
dospjeća. Do primene
analize trajanja u upravljanju rizicima prvi put je došlo kod obveznica sa kuponima (koji se
isplaćuju na kraju godine), jer je kod tih hartija od vrijednosti vrijeme
trajanja kraće od
perioda na kraju koga se naplaćuje poslednji kupon i vrši iskup obveznice.
Sintetizovano
iskazivanje izloženosti banke kamatnom riziku u izrazu gepa trajanja (GT) dobija se preko
relacije:

trajanje vrijednosti pasive


GT = trajanje aktive - (trajanje pasive x _________________________)
trajanje vrijednosti aktive

Dobijena vrijednost gepa trajanja za dati deo bilansa banke će biti jednaka
nuli samo
ako je trajanje označenih stavki aktive i pasive usklađeno. Što se tiče veličine
gepa trajanja za
koji se opredjeljuje banka prilikom upravljanja aktivom i pasivom, ona je u direktnoj
proporciji sa stepenom pouzdanosti prognoza koje ima banka o budućem
kretanju kamatnih
stopa.

Metod simulacione analize se koristi u sklopu upravljanja aktivom i pasivom (ALM)


za ustanovljavanje mogućih efekata na rizik i prinos banke, pri
odabranim različitim
scenarijima kod kojih variraju nivoi kamatnih stopa. Pri tome, očekivani prinos
se definiše
kao verovatnoća ponderisanog proseka profitabilnosti koja je
karakteristična za različite
scenarije, mjereno sa kamatnim prihodom ili sa neto sadašnjom vrijednošću
bilansa stanja (za
odabrane scenarije se vrši preračunavanje svih kamatnih prihoda i troškova, kao i svih
tokova gotovine po neto sadašnjoj vrijednosti).
18
Simulaciona analiza je dinamički koncept čiji se rezultati mogu lakše
interpretirati, sa preciznijim obuhvatom vremenske dinamike tokova gotovine, mada model
može da zastari usled promjene u samom poslovanju banke ili u njenom okruženju i traži visoko
kvalfikovano osoblje za oblast programiranja. U svakom slučaju, izloženost
banke kamatnom riziku determinisana je strategijom koju banka koristi u
pogledu prihvatanja ili neprihvatanja ulaženja u rizične poslovne aktivnosti.

U operativnom smislu, osnovna strategija zaštite banaka od kamatnog rizika sastoji se u reviziji
kamatne stope u unaprijed utvrđenim vremenskim intervalima koji obično
iznose 3 ili 6 mjeseci

19
(rollover period). Za banku je naročito značajno da povremeno vrši
reviziju kamatnih stopa na kredite sa dužim rokovima kako bi se što više
suzio debalans između kamatne stope na plasmane i kamatne stope na izvore sredstava.
Pri tome banke mogu kao reper da koriste neku referentnu kamatnu stopu koja se formira na
finansijskom tržištu (LIBOR). Na tu baznu kamatnu stopu banka dodaje kamatnu maržu -
marginu (margin) koja je različita za različite klase dužnika, u zavisnosti od
kreditnog rizika.

2.2.5. Rizik likvidnosti

Rizik likvidnosti ili likvidnosni rizik predstavlja rizik da banka ne posjeduje dovoljno
likvidnih sredstava za izmirivanje dospjelih obaveza ili da dođe do
neočekivanih odliva
likvidnih sredstava. Kod likvidnosnog rizika (mada se može upotrebiti i pojam rizika
nelikvidnosti), banka se suočava sa dva problema - manjkom likvidnih sredstava
ili nemogućnošću da na tržištu mobiliše likvidna sredstva. Likvidnost ima mnogo aspekata,
ali se u velikoj meri zasniva na posjedovanju likvidnih sredstava od strane banke, njenog toka
gotovine i njene sposobnosti da pozajmi sredstva na tržištu. Pri tome, slučajevi
ekstremne nelikvidnosti banke su uobičajeno rezultat preuzimanja drugih
rizika.

Likvidnost je bitna za kompenzovanja očekivanih i neočekivanih


promena u poslovanju i omogućavanja sredstava za razvoj banke. Banka ima
adekvatnu likvidnost ako može da pribavi dovoljno sredstava, bilo povećanjem
izvora ili pretvaranjem manje likvidnih sredstava u sredstva sa većom likvidnošću,
odmah i po prihvatljivim troškovima. Adekvatna visina likvidnih sredstava,
koju banka mora da posjeduje, je promjenljiva veličina i likvidnost zavisi od
tržišnih uslova i tržišnog prihvatanja rizika, kako kamatne stope, tako i kreditnog rizika, koji
proizlazi iz bilansnog i vanbilansnog poslovanja banke.

Izloženost banke riziku likvidnosti može se izraziti statičkim i


dinamičkim
pokazateljima, pri čemu su statički pokazatelji adekvatni za uslove u kojima
rizik likvidnosti
zavisi isključivo od sposobnosti banke da, minimizirajući troškove,
transformiše svoju
imovinu u novčana sredstva. U cilju procjene nivoa likvidnosti, imovina banke
se razvrstava u
određene kategorije. Imovina koja je klasifikovana kao „likvidna“ upoređuje
se ili sa
ukupnom imovinom ili sa određenim obavezama koje dospevaju u
određenom trenutku u budućnosti. Prednost ovog metoda je njegova
praktičnost i jednostavnost, ali je u praksi tačna diferencijacija sredstava, prema
stepenu likvidnosti, otežana zbog neizvesnosti u pogledu kretanja na tržištu.

Dinamički metod procjenjivanja likvidnosti bazira se na utvrđivanju


neusaglašenosti
novčanih tokova priliva i odliva depozita i kredita u budućem vremenskom
periodu (praktično
vrši se projekcija novčanih tokova i shodno tome se utvrđuju potrebe
za likvidnim
sredstvima) i u tom cilju se sva sredstva klasifikuju prema svojoj starosnoj
20
strukturi. Primjena
ovog metoda je ograničena raspoloživošću određenih podataka vezanih za
starosnu strukturu sredstava i obaveza, kao i mogućnošću procjenjiva nja
stepena naplativosti potraživanja u rokovima dospjeća. Uspešno poslovanje
banke pretpostavlja upravljanje depozitima sa različitim rokovima
dospjeća i njihovo plasiranje sa različitim rokovima dospjeća, pri čemu
banka mora voditi računa da se rokovi dospjeća prikupljenih i plasiranih
sredstava slažu, tj. da su usklađeni. Neusklađenost navedenih rokova, u
smislu dužih rokova pod kojima se sredstva plasiraju u odnosu na one pod
kojima su pribavljena, uglavnom pozitivno utiče na rentabilnost
poslovanja banke, ali istovremeno povećava i rizik likvidnosti.

21
Razvoj metoda upravljanja likvidnošću banaka doveo je do promjena metoda
procjene izloženosti riziku likvidnosti, koji se ogleda u prelazu sa kvantitativnih na
kvalitativne pokazatelje. Ovi metodi sadrže kvalitativnu procjenu politika
upravljanja likvidnošću rukovodstva banke, kao i mogućnost da banka
pribavi neophodna sredstva na tržištu aktivnim upravljanjem svojim sredstvima i
obavezama.

Bazelski komitet za bankarski nadzor je 1990. izdao priručnik za procenu


upravljanja
likvidnošću, tj. Okvire za mjerenje i upravljanje likvidnošću („A Framework
for Measuring
and Managing Liquidity), koji je dopunjen 2000. godine, a koji sadrži principe upravljanja
likvidnošću banke i o ulozi nadzornih institucija u praćenju politike likvidnosti
koju sprovodi
rukovodstvo banke.Cilj upravljanja likvidnosnim rizikom treba da bude
izbjegavanje situacije
da banka ima negativnu neto likvidnu aktivu i iz tog razloga proističe
upravljanje aktivom i
pasivom (asset-liability management - ALM). Koncept ALM se bazira na: prognoziranju toka
gotovine, strateškom planiranju, održavanju adekvatnog pula visoko kvalitetnih lako utrživih
stavki aktive i diversifikaciji u pogledu likvidnosti. Ukoliko se očekuje
odliv likvidnih
sredstava, usled pada nivoa depozita ili povećanja obima datih kredita,
moraju se izvšiti
odgovarajuće kompenzacione promene u bilansu kako bi on ostao u
ravnoteži. Banka može
da obezbedi dodatna likvidna sredstva prodajom postojećih stavki
aktive (upravljanje
aktivom) ili pozajmljivanjem novca na tržištu (upravljanje pasivom). Pri tome se razlikuje
pozicija velikih i malih banaka.

Za velike banke je karakteristično upravljanje likvidnošću kroz upravljanje


pasivom,
pošto one zbog visokog rejtniga i povjerenja koje klijenti imaju u njihovo
poslovanje mogu
relativno lako da popune kratkoročni gep u likvidnosti pozajmljujući sredstva na
tržištu novca (kupoprodaja preko noći i sl.). Međutim, prekomjereno
oslanjanje banke na upravljanje
pasivom može da prouzrokuje tendenciju smanjivanja hartija od vrijednosti koje posjeduje
banka (i koje se mogu lako prodati u slučaju potrebe). S druge strane, manje
banke se u
upravljaju likvidnošću više oslanaju na upravljanje pasivom i prodaju likvidnih
delova aktive
kako bi podmirile tekuće potrebe za likvidnošću, pošto se ne mogu kao velike
banke osloniti
na to da mogu u slučaju potebe lako i pod povoljnim uslovima pozajmiti sredstva na
tržištu.

2.2.6. Operativni rizik

Operativni rizici predstavljaju produkt neadekvatnog rada menadžmenta u banci i


interne kontrole. Operativni rizici direktno utiču na finansijski gubitak i to:
22
bilo greškom, prevarom ili propuštanjem prilike da se pravovremeno
reaguje na određenu poslovnu aktivnost. Osoblje koje prekoračuje svoja
ovlaštenja ili obavlja bankarske poslove netačno i visokorizično
kompromituju interese banke svojim operativnim rizicima. Primjeri iz prakse
pokazuju, da na operativni rizik mogu uticati:
1. ljudski faktori,
2. tehnički faktori,
3. procesne radnje,
4. informacione tehnologije.

Ukoliko je uzročnik rizika ljudski faktor, riječ je o greškama koje su


posljedica: a)
neiskustva menadžmenta banke, b) nediscipline u primjeni bankarskih
procedura, c)
nepoštovanja etičkog kodeksa u bankarstvu (sklonosti prevarama i sl.).
Ukoliko je tehnički
faktor uzročnik rizika, tada je isti produkt pogrešno definisanog modela i
pogrešne primjene
poslovne politike banke. Ukoliko su procesualne radnje uzročnik rizika, tada
je najčešće: a)

23
neadekvatno izvještavanje i odlučivanje u banci, b) neadekvatna obrada
informacija u banci,
c) neadekvatna kontrola procesa u banci i sl. Ukoliko je informacija tehnologija
uzročnik rizika, tada su prisutne manjkavosti u informacionom sistemu
banke (neodređeni računarski programi i sl.).

Mjerenje operativnog rizika u banci podrazumjeva ocjenu vjerovatnoće: da li


će se
desiti nepoželjna situacija u banci i trošak koji prati rizik. Praktična iskustva
pokazuju, da
mjerenje (pocjenjivanje) operativnog rizika u banci nije ni malo jednostavno, jer je
neophodno prethodno klasifikovati događaje i objediniti podatke u vezi rizika.
Bez obzira na
teškoće, svaki od pobrojanih operativnih rizika treba procjenjivati da bi se
izbjegao direktan
ili indirektan gubitak koji proističe iz neadekvatnih ili pogrešnih internih
procesa, ili po
osnovu eksternih događaja. Treba ocijeniti i pratiti vjerovatnoću
operativnog rizika i
predvidjeti troškove, da ne bi došlo do većih gubitaka u poslovanju banke.
Ostali operativni
rizici potiču od velikih propusta informativno-tehnološkog sistema ili
događaja kao što su:
veliki požari ili druge katastrofe koje mogu izazvati velike gubitke u poslovanju banke.

2.2.7. Zakonski rizik i rizik reputacije

Banke su u svom poslovanju izložene različitim oblicima zakonskih rizika.


Praktična
iskustva pokazuju, da su često zakoni neodgovarajući za rješavanje pravnih
pitanja koja se
odnose na bankarsko poslovnje. Sudski proces u koji je uključen određeni broj
banaka može
imati šire negativne posljedice na njihovo poslovanje i može izazvati veće
troškove za banke
nego što su očekivani pozitivni efekti od sudskih procesa. Zbog toga su promjene u
zakonu
koje se odnose na banke i nužne i neophodne, radi efikasnijeg poslovanja banke. Banke su
naročito osjetljive na zakonski rizik u vremenu kada započinju svoje
nove bankarske
transakcije i kada zakonom nisu utvrđena prava klijenata da se mogu
uključiti u bankarske
transakcije.

Rizik reputacije kredita proističe iz poslovnih slabosti banke, nepoštovanja


zakona,
propisa kao i drugih aktivnosti koje su u indirektnoj vezi sa zakonskim propisima. Rizik
reputacije je posebno štetan za banku, iz razloga što njeno poslovanje zahtjeva održavanje
tajnosti informacija o: deponentima, štedišama, korisnicima kredita i drugih bankarskih
usluga. Zbog toga je neophodno da banka ima visoku reputaciju (ugled i imidž) i da je
24
održava na visokom nivou, radi povjerenja klijenata i radi suprostavljanja tržišnoj bankarskoj
konkurenciji.

2.2.8. Valutni rizik

Devizni ili valutni rizik predstavlja rizik da banka ostvari gubitke u svom poslovanju
usljed promjena u deviznim kursevima. Rizik deviznog kursa nastaje kada
dođe do promjene
deviznih kurseva kada se u aktivi i pasivi banke nalaze viševalutne kompozicije, s tim da je
ova vrsta rizika došla do punog izražaja uvođenjem fluktuirajućih (plivajućih)
deviznih kurseva početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ovaj rizik je
posebno značajan za
banke koje posluju na globalnom planu sa više valuta, tj. za međunarodne i
multinacionalne banke. Izloženost banke ovoj vrsti rizika pretpostavlja postojanje neto kratke
ili duge otvorene

25
pozicije u datoj valuti. Banka ima kratku poziciju kada su njene devizne
obaveze veće u odnosu na deviznu aktivu, a dugu deviznu poziciju kada je
njena devizna aktiva veća od devizne pasive.

Faktori nastanka rizika deviznog kursa mogu biti vremenska izloženost, bilansna
izloženost i ekonomska izloženost riziku deviznog kursa. Vremenska izloženost riziku
deviznog kursa proizlazi iz razlike između nastanka obaveze i njenog
plaćanja odnosno
zaključivanja ugovora i njegovog izvršenja. Promjena kursa može da dovede
do smanjenja
planiranog prihoda u domaćoj valuti. Vremenska, odnosno transakciona
izloženost najčešće
ima sledeće karakteristike: 1) nepodudarnost između valuta, u kojoj se
izražava cijena i valute
u kojoj se izražavaju troškovi, i 2) dobici i gubici su izazvani razlikama
između planiranih
kurseva, korištenih prilikom određivanja cijena i kurseva ostvarenih u
trenutku naplate, kada
se vrši konverzija iz valute prodaje u valutu troškova. Bilansna izloženost riziku deviznog
kursa proizlazi iz promene kurseva i njihovog uticaja na aktivu i pasivu u bilansu stanja i
bilansu uspeha banke kada postoji neusaglašenost devizne aktive i devizne pasive, u različitim
vremenskim periodima, pod uslovom da su potraživanja, obaveze ili kapital banke izraženi u
stranoj valuti, prevedeni i bilansirani u domaćoj valuti. U periodu između
dva bilansiranja,
može da dođe do promjena u kursevima, a time i do gubitka, ili dobitka
evidentiranog u
bilansima.

Ekonomska izloženost riziku deviznog kursa proizlazi iz izloženosti


riziku koji rezultira iz realne promjene kursa valuta u odnosu na valute
konkurencije, u kom slučaju su mogući povoljniji konkurentski troškovi, profit, prodaja
i sl.

Banke koje se zbog svoje veličine i poslovne orijentacije (male banke i


banke koje
posluju u zemljama sa nestabilnim valutama) opredeljuju da u deviznom
poslovanju samo
opslužuju svoje klijente, tj. da prodaju ili kupuju devize u ime klijenata, izložene su
deviznom
riziku u vrlo kratkom vremenskom roku i ograničenom obimu, pošto se ove
pozicije zatvaraju
u roku od nekoliko minuta, nemaju potrebu da posebno vode računa o
ovom riziku. U
zemljama sa finansijskim tržištima u razvoju (višim kamatnim stopama i inflacijom) mnoge
banke se opredjeljuju da slijede strategiju kratke devizne pozicije, kao dijela politike
upravljanja aktivom i pasivom. Banke sredstva alociraju na domaće
državne obveznice i
kredite sa visokim kamatama i ako je stopa devalvacije (depresijacije) nacionalne valute ispod
stope inflacije, gubitak po osnovu devizne pozicije usled devalvacije je nadoknadiv.
Međutim, banke koje imaju korespondentske veze za stranim bankama ili
banke koje
podupiru devizne transakcije svojih klijenata, odobravanjem kredita i uzimanjem kredita u
stranim valutama, ulaze u otvorene pozicije ili imaju nesklad u deviznim pozicijama po
26
ročnosti.

Valutni svop

Klasični valutni svopovi predstavljaju kombinaciju spot deviznih transakcija (spot prodaja
valute “A” prema kupovini valute “B”) i terminskih deviznih transakcija (prodaja valute “B”
prema kupovini valute “A”) sa istim partnerom. Za razliku od kamatnih svopova valutni
svopovi uključuju konverziju glavnice i po toj osnovi predstavaljuju
konverziju obaveza u različitim valutama. Znači, u direktnom valutnom
svopu (straight currency swap) partneri na bazi sporazuma prodaju
različite valute jedan drugom sa pravom ponovnog reotkupa te valute u
istom iznosu po istom kursu na određeni budući dan. (John Holliwel, “The
Financial Risk Manual”, Financial Times, London, 1998, str. 258).

27
Velike internacionalne banke koje posluju na globalnom planu, aktivne na
međunarodnim deviznim tržištima, izvršavajući veliki broj spot i
terminskih deviznih
transakcija, koristeći i valutne svopove, imaju velike otvorene pozicije koje
se praktično mijenjaju iz minuta u minut, te stoga moraju veliku pažnju da poklone
upravljanju deviznim
rizikom, što zahteva i odgovarajuću informatičku podršku.
Najjednostavniji je metod
izračunavanja neto efektivne devizne otvorene pozicije (priliva i odliva) po
svakoj valuti (ili
ključnim valutama), uzimajući u obzir kako bilansne, tako i
vanbilasne stavke, po
finansijskim instrumentima (glavnica i kamata, derivati). Ove banke, kao i banke koje posluju
na razvijenim deviznim tržištima, obično koriste hedžing kao deo
strategije zaštite od
deviznog rizika.

Inače, operativno upravljanje valutnim rizikom na nivou banke može se


sprovoditi na
nekoliko načina. Jedan je da se odredi visina valutnog rizika koji banka
prihvata u skladu sa
svojom poslovnom politikom. Pri tome postoji „diling“ (dealing) pozicija, koja
označava
deviznu poziciju nastalu na osnovu tekućeg deviznog priliva i odliva, i
„strukturna“ devizna
pozicija koja je dugoročnijeg karaktera i rezultat je delovanja menadžmenta
banke. U praksi
banka bira između dve osnovne strategije. Jedna je korišćenje hedžing
transakcija kojima se
pokriva valutni rizik, a druga se sastoji u namernom formiranju kontrolisanog nivoa devizne
izloženosti sa namerom da se ostvari špekulativna dobit iz očekivane
promene deviznih
kurseva.

Za ublažavanje posljedica rizika deviznog kursa mogu se koristiti klasični


oblici
zaštite ili oni inovativnog karaktera. Klasični oblici zaštite su promptne ili
spot transakcije i
terminske ili forvard transakcije kupovine i prodaje određenog iznosa
strane valute,
usaglašavanje pozicija devizne aktive i pasive itd. Tehnološke inovacije su one koje
omogućavaju brz transfer sredstava i automatizovano zaduživanje i
odobravanje računa (čime
se ublažava ili u potpunosti eliminiše vremenska komponenta u međusobnim
plaćanjima) i
finansijske inovacije u cilju zaštite od izloženosti riziku deviznog kursa
kao što su
„pokrivanje“ (kreiranje toka date valute u suprotnom smeru od toka koji proizvodi izloženost
riziku deviznog kursa u datom periodu, što se koristi kod izvozno-uvoznih transakcija i
uzimanja finansijskih kredita u inostranstvu) i „hedžing“ putem finansijskih derivata
(terminski ugovori, fjučers ugovori, svopovi i opcije), kroz kreiranje dve
finansijske transakcije sa divergentnim rezultatom u slučaju promene
deviznog kursa (vidi navedena objašnjenja kamatnih i valutnih svopova, opcija i kamatnih
28
forvarda).

Kamatni svopovi u različitim valutama

Kamatni svop ( engl. Interest rate swap ) - Kamatni svop je aranžman između
dva
učesnika kojim se oni obavezuju da u toku trajanja ugovora plaćaju jedan
drugome određeni
iznos, koji odgovara dogovorenim kamatnim stopama. U kamatnom svopu nema zamene
glavnice, ali se kamatne stope koje se ugovaraju računaju prema pretpostavljenoj
glavnici
istog iznosa (tzv. uslovna glavnica ), kako bi se obezbedila jednakost obaveza ugovornih
strana.

Različito vrednovanje dužnika ogleda se u visini kamatne stope koja se od


njih traži, tako da se od dužnika sa većim kreditnim rizikom traži i viša
kamatna stopa, odnosno kamatna stopa koja se traži od prvoklasnih dužnika uvećana
za određeni

29
Pretpostavimo da na finansijskom tržištu postoje dva učesnika, koji imaju
različit kreditni rizik i mogućnost da se zadužuju po fiksnoj ili promenljivoj kamatnoj stopi
Učesnik Fiksna kamatna stopa Promenljiva kamatna
stopa
A 9% LIBOR*
B 11% LIBOR + 0,5%

* LIBOR (London InterBank Offer Rate) - kamatna stopa po kojoj se odobravaju


kredite
prvoklasnim dužnicima. Libor se koristi kao referentna stopa za finansijske instrumente kao
što su:

• Kamate na valute, posebno na dolar


• Forvard ugovori
• Svop kamatnih stopa
• Fjučersi

Svaki dan u 11 sati prije podne po londonskom vremenu objavljuju se LIBOR stope, koje predstavljaju
filtrirani prosek međubankarskih stopa. Tokom dana stvarna kamatna stopa će varirati.
LIBOR je značajan
za sledeće valute:

• Dolar
• Funta sterlinga
• Švajcarski franak
• Japanski jen
• Kanadski dolar
• Danska kruna

30
Za evro postoje Euribor stope, koje priprema evropska bankarska federacija. Za evro ne
postoji LIBOR [Koristi se kao referentna stopa za finansijske instrumente kao što su

• kamata na evro
• forvard ugovori
• svop kamatnih stopa
• fjučersi

Euribor određuje Evropska bankarska federacija oko 11:00 prijepodne po


centralnoevropskom vremenu. Predstavlja filtrirani prosjek međubankarskih kamatnih
stopa.
Euribor stope su kratkoročne trenutne kamatne stope. Obračunavaju se po
principu godine od 360 dana.

Ako je Euribor na godišnjem nivou na primjer 4% to znači da banke jedna drugoj


posuđuju novac po toj stopi. Klijentima posuđuju novac po mnogo većoj stopi.
Kako raste Euribor, tako raste i opšti nivo kamatnih stopa u eurozoni.]

Učesnik A može se na tržištu zadužiti po fiksnoj kamatnoj stopi od 9% ili po


promenljivoj kamatnoj stopi LIBOR (koja se dnevno utvrđuje). On ima niži
kreditni rizik i stoga će uvijek imati niže troškove zaduživanja u odnosu na
drugog učesnika. Učesnik B može se zadužiti po fiksnoj kamatnoj stopi od
11% ili po promjenjljivoj kamatnoj stopi od
LIBOR + 0,5%

Ukoliko se učesnik A zadužio po fiksnoj kamatnoj stopi od 9%, a učesnik B po


promjenljivoj kamatnoj stopi od LIBOR+0,5%, pretpostavljeni učesnici mogu
smanjiti svoje
troškove zaduženja ako zaključe kamatni svop. Po osnovu ugovora o svopu,
učesnik A
prihvata da plaća učesniku B iznos obračunat po kamatnoj stopi LIBOR, a
učesnik B prihvata da plaća učesniku A iznos obračunat po fiksnoj kamatnoj
stopi od 10% (oba na uslovnu glavnicu od, recimo, milion novčanih jedinica).

Kao rezultat obavljenog svopa, neto troškovi zaduženja za svakog od


učesnika iznosiće:

Učesnik A: (LIBOR) + 9% - 10% = (LIBOR - 1%)


Učesnik B: (LIBOR+0,5%) + 10% - (LIBOR) = 10,5%

Posle zaključenog svop-ugovora, učesnik A poboljšava uslove svog


zaduženja, jer u stvari pribavlja sredstva po promjenjljivoj kamatnoj stopi od LIBOR-1%
umesto po stopi LIBOR, a učesnik B pribavlja sredstva po fiksnoj kamatnoj stopi
od 10,5% umesto da se zadužuje po fiksnoj kamatnoj stopi od 11%.

31
3. BAZELSKI PRINCIPI ADKVATNOSTI KAPITALA BANKE

Bazelski principi polaze od činjenice da sve banke trebaju da imaju


minimum propisanog (obaveznog) kapitala. Minimalana stopa kapitala iznosi za banke 4% od
njihovog osnovnog kapitala i 8% od ukupno g kapitala u odnosu na rizičnu aktivu.
Ove stope se posmatraju kao minimalni standardi i primjenjuju se na banke po
konsolidovanim osnovama. Obzirom da je kapital važan segment u okviru bankarskog
potencijala, Bazelom I su predviđeni izvori primarnog i sekundarnog kapitala.

Primarni kapital (osnovni kapital) sadrži: a) obične akcije, b) nepodjeljenu


dobit, c) prioritetne akcije bez roka dospjeća, d) prepoznatljivu odabranu
nematerijalnu aktivu, e) druge oblike nematerijalne aktive.

Sekundarni kapital, (dodatni kapital) sadrži: a) alokaciju (rezervu) za kreditne gubitke


(i na poslovima lizinga), b) instrumente kapitala za obligaciona pravna potraživanja,
c)obavezna konvertibilna potraživanja, d) srednjoročne prioritetne ak cije, e)
kumulativne prioritetne akcije bez roka dospjeća sa neisplaćenim
dividendama, f) hartije od vrijednosti akcijskog kapitala, g)druge instrumente
dugoročnog kapitala.

Adekvatnost kapitala banke se može izračunati preko sledećeg koeficijenta:

Ukupni zakonski kapital


Koeficijent adekvatnosti kapitala po Bazelskom (primarni+sekundarni)
sporazumu o međunarodnim standardima =---------------------------------------- x100
bankarskog kapitala (CAR) Ukupna rizikom ponderisana aktiva

Da bi banka mogla da ostvari adekvatnost kapitala, treba da ispuni sledeće uslove:


1. koeficijent odnosa primarnog kapitala i rizične aktive treba da je najmanje
4%,
2. koeficijent odnosa ukupnog kapitala (zbir primarnog i sekundarnog kapitala i
ukupne aktive ponderisane rizikom) treba da je najmanje 8%
3. iznos sekundarnog kapitala treba da je ograničen na 10% od
primarnog
kapitala.

Izmjenama Bazelskog sporazuma iz 1996. godine došlo je do promjena


utvrđivanja kapitala, po osnovu tržišnog rizika. Banke danas koriste sopstvene modele
pri ocjeni izloženosti rizicima. Najpoznatiji model gubitka izazvanog
rizicima, jeste model rizika vrijednosti (VAR). Model rizika vrijednosti
predstavlja mogućnost mjerenja cijena i tržišnog rizika portfolia aktive čija
vrijednost može da se smanji zbog negativnog kretanja kamatnih stopa, cijena
akcija, vrijednost stranih valuta ili robnih cijena.

Osnovni elementi rizika vrijednosti (VAR) polaze od:1


1. procjene maksimalnog iznosa gubitaka u vrijednosti aktive banke koja bi
mogla da se pojavi na specifičnom nivou rizika (kao što je 1%),
2. procjene vremenskog perioda u kojem bi aktiva bila smanjena, ako bi došlo do
pogoršanja uslova na tržištu,
32
3. nivoa pouzdanosti koji menadžment pridaje procjeni
vjerovatnoće gubitaka u
bilo kojem vremenskom periodu (95% ili 99% kao nivoa pouzdanosti koji
se najčešće
pretpostavlja).

Bazelski komitet je u vezi primjene modela rizika vrijednost (VAR) predložio da se veličina
zahtjevanog kapitala (koja je utvrđena na osnovu tih modela) pomnoži
faktorom 3.

Poslije izmjena Bazelskog sporazuma iz 1988. godine, sve pozicije kod


utvrđivanja
neophodnog kapitala u banci (po osnovu tržišnog rizika) su isključeni iz
obračuna rizične aktive, radi izbjegavanja dvostrukog obračuna.

Zemlje članice Bazelskog komiteta sačinile su 1988. godine dogovor oko


metoda osiguranja adekvatnosti bankarskog kapitala. Metode polaze od
sledećih aktivnosti:

1. rizičnog nivoa kreditnog rizika koji proizilazi iz bilansa banke,


2. vanbilansne aktivnosti, koje mogu predstavljati značajnu izloženost
banke
riziku.

Ako o kapitalu2 su utvrđeni ponderi rizika (vidjeti šemu br.1).Ponderi su


podjeljeni na bilansne i vanbilansne, u skladu sa sveobuhvatnim kategorijama
relevantne rizičnosti. Okvir pondera obuhvata 5 različitih pondera: 0%, 10%,
20%, 50%, 100%, kao faktor konverzije kod utvrđivanja rizične aktive bilansnih
i vanbilansnih stavki banke (vidjeti šemu br.1)

33
Šema 1: BILANSNE STAVKE I KATEGORIJE RIZIKA
Kategorija rizika
Bilansne
stavke Ponder Opis

Gotovina, potraživanja od centralnih


Bez rizika 0%
banaka zemalja OECED-a

1
Peter Rose i Silva C. Hudguns: Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data
status, Beograd, 2005., str. 501

2
Međunarodno usaglašena mjerenja kapitala i standardi kapitala, dio I priloga, Bazel, 1988
god,-BIS, Basel Accord with Amendments.

34
35
Potraživanje iz javnog sektora,
Nizak
10% isključujući centralne banke (tj. Nacionalizovane
rizik
komunalne službe)

Potraživanja od drugih banaka


iz OECED-a, multilateralnih banak,
učesnika na tržištu hartija od vrijednosti
Nizak (securities firms) za koje važe slična pravila
rizik 20%
(u pogledu adekvatnosti kapitala) kao i za banke.
Potraživanja od banaka iz zemalja koje nisu
članice OECED-a sa preostalim rokom
dospjeća kraćim od godinu dana.

Hipotekarni zajmovi (krediti) i


Umjeren potraživanja od druge strane u poslu po osnovu
rizik 50% derivata kojima se normalno pripisuje ponder
rizičnosti od 100% (što je predmet diskrecije
nacionalnih regulatornih tijela)
Sva ostala aktiva i svi krediti
dati privatnom nebankarskom
Standardni
100% sektoru. Potraživanja od banka
rizik
iz zemalja članica OECED-a sa rokom dospjeća
dužim od godine dana i stalna sredstva.

Šema 2: VANBILANSNE STAVKE I KATEGORIJE RIZIKA


Kategorija rizika
Vanbilansne
stavke
(faktor konverzije) Ponder Opis
Stend baj (Standby pogodnosti
(sredstva) za period kraći od godinu
Bez rizika 0%
dana, koje mogu biti uskraćene u bilo
koje vrijeme prije njihovog korištenja.
Uslovne obaveze na kratak rok
(dokumentarni akreditiv). Standby pogodnosti
Nizak rizik 20%
(sredstva) sa orginalnim rokom
dospjeća
dužim od godinu dana.
Činidbene garancije i druge
Umjeren uslovne
50%
rizik obaveze vezane za specifične
transakcije.
Kreditna linija podrške sa kojima se dužnicima
na tržištu euro-valuta omogućuje
da izdaju euro-obaveznice sa
dospjećem kraćim od godinu dana (note
issance facility)

36
37
Generalne garancije i standby
Standardni
100% pogodnosti na strani trgovanja (sporazumi o
rizik
rekupovini i drugim terminskim kupovinama)

Primjeri prezentirani u šemama br.1 i br. 2 pokazuju, da je moguće i


kod bilansnih
stavki i kod vanbilansnih stavki sve rizike svrstati u kategorije koje su: a) bez rizika, b) sa
niskim rizikom, c) sa umjerenim rizikom i d) sa standardnim rizikom. Svaka od navedenih
kategorija nosi određene pondere koji se evidentiraju sa 10%, 20%, 50%,
100% rizika. Da bi
se utvrdila vrijednost pojedinih bilansnih i vanbilansnih stavki neophodno je njihovu
minimalnu vrijednost pomnožiti sa određenim ponderom (procentom
rizičnosti). Stopa
minimalne adekvatnosti kapitala u banci treba da stvori uslove reduciranja rizika i gubitka
izazvanog po osnovu rizika, kako za deponente tako i za ostale klijente banke, u cilju opšte
sigurnosti bankarskog poslovanje.

4. BAZELSKI STANDARDI KAPITALA BANKE (Bazel II)

Bazelski odbor za superviziju banaka (grupa 10 zemalja) je pokrenuo


1999. godine
pitanje u vezi međunarodnog usklađivanja revizije i nadzorne regulative,
koje su u funkciji
upravljanja sa adekvatnošću kapitala kod međunarodno aktivnih banaka.
Bazelski odbor je
2001. i 2003. godine objavio dodatne prijedloge ( koji su poboljšali izvorni prijedlog), a
posebno prijedlog, u vezi dodatne procjene učinka banke. Tako je definisan
konačan okvir
međunarodnog sporazuma o mjerenju kapitala i standardima kapitala (Bazel
II)3. Isti će biti
dostupan za implementaciju krajem 2006. godine, dok će studija
izračunavanja biti u primjeni
krajem 2007. godine. Cilj odbora za revidiranje sporazuma odnosi se na razvoj okvira
međunarodnog sporazuma koji treba da ojača sigurnost i stabilnost
međunaraodnog
bankarskog sistema, uz naglašavanje da regulativa o adekvatnosti kapitala neće biti zančajan
izbor konkurentske nejednakosti između banaka. Ovim putem je Bazelski
odbor došao do
kapitalnih zahtjeva osjetljivih na rizik, uz snažnu podršku ključnih elemenata
o adekvatnosti
kapitala koji su definisani 1998. godine. Pri tome nije zanemaren opšti zahtjev banke
da od
ukupnog kapitala drži minimum 8% svoje rizične aktive. Takođe se
podržava osnovna
struktura amandmana o tržišnom riziku iz 1996. godine, posebno u pogledu tržišnog rizika i
definisanja prihvatljivog kapitala.
Osnove Bazelskog sporazuma II se odnose na:
38
1. veću osjetljivost za arbitražne poslove i inovacije na finansijskom tržištu,
2. prepoznavanje različite izloženosti riziku, kod različitih banaka, uz
primjenu
raznih metoda za procjenu njihove jedinstvene izloženosti riziku,
3. proširenje vrsta rizika, pri procjeni nivoa potrebnog kapitala za pokrivanje
kreditnog, tržišnog i poslovnog rizika,
4. zahtjev da sve banke razviju interne modele za upravljanje rizicima i testove za
stres pri procjenjivanju sopstvenog stepena izloženosti riziku (VAR),

3
Bazelski odbor za nadzor banaka - Međunarodni sporazum o mjerenju kapitala
i
standardima kapitala - revidirani okvir, prevod Potecon, Zagreb 2004. godine

39
5. zahtjev da svaka banka utvrdi sopstvene potrebe za kapitalom koje su bazirane
na proračunatoj izloženosti riziku, uz mogućnost revizije proračuna od nadzornih
organa,
6. promovisanje učešća javnosti, uz primjenu većeg
tržišnog rizika kod banaka
koje
po procjeni preuzimaju velike rizike. 4

Bazelski sporazum II omogućava da svaka banka sama procjeni


svoje minimalne potrebe za kapitalom na osnovu njene izloženosti rizicima. S druge strane
nadzorni i kontrolni organi imaju obavezu da prate i izvještavaju o promjeni procedura pri
procjeni rizika banke i adekvatnosti kapitala banke. Na ovaj način se
obezbjeđuje realnost banke kod primjene propisa. Ovakav pristup podrazumjeva
evoluciju sistema izvještavanja, kao i pojačano informisanje janosti o
stvarnom finansijskom stanju banke. Bazelski sporazum II predviđa
unapređenje prakse, upravljanje rizicima unutar bankarskog sistema sl.
Sporazumom je usvojen načelni pristup po kojem se revidirani okvir zasniva na:
1. minimalnom kapitalnom zahtjevu,
2. nadzornom (supervizorskom) ispitivanju,
3. tržišnoj disciplini.
Revidirani okvir prezentiran je u šemi 3 koja se odnosi na strukturu Bazela II.
Ključni cilj Bazelskog sporazuma II jeste unapređenje upravljanja
rizicima, uz
minimalne kapitalne zahtjeve svake banke bazirane na pristupu internih procjena - IAA
(internal assessment approach). Ovaj sporazum pruža niz opcija za
utvrđivanje kapita lnih
zahtjeva koji se odnose na kreditni, operativni i tržišni rizik, kako bi bankama i supervizorima
bilo omogućeno da odaberu najprihvatljivije dijelove infrastrukture na
finansijskom tržištu. U
prvom stubu Bazela II predviđeni su minimalni kapitalni zahtjevi, kao i procjene
kreditnog,
operativnog i tržišnog rizika. Izračunavanje ukupnih minimalnih
kapitalnih zahtjeva po
navedenim rizicima izvodi se na osnovu kapitalnih parametara, korištenjem definicije
garantovanog kapitala i rizika ponderisane aktive. Ukupan pokazatelj kapitala ne smije biti
niži od 8%. Kapital drugog reda (kapital po osnovu rezervisanja i
revalorizacije) ograničen je
na 100% kapitala prvog reda (osnivački kapital i kapital po osnovu tekuće
dobiti). U uslovima
kada je ukupan iznos očekivanih gubitaka veći od ukupno prihvatljivih
rezervacija, tada
banka treba da odbije razliku. Odbijanje razlike se sprovodi na osnovu 50% kapitala prvog
reda i 50% kapitala drugog reda.

40
4
Peter Rose i Silvia C. Hudguns: Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data
status, Beograd, 2005. godina, str. 504.

41
Šem a br.3: Struktura Bazelskog principa II

STRUKTURA BAZELA II

RASPON PRIMJENE

1.(PRVI STUB)
*Minimalni 2.(DRUGI STUB)
kapitalni 3.TREĆI STUB
2.1.Proces
zahtjev supervizijskog
3.1.
ispitivanja
tržišna
1.1. 1.5. adekvatnosti disciplina
*Kreditni rizik 1.4. *Tržišni kapitala (u odnosu (adekvatno
(standardizovani *operativ rizik na profil rizika i izvještavanje
pristup) ni rizik (knjige održavanje nivoa
(neadekvatno trgovanja u
upravljanje banci na
osnovu
1.2. menadžment portfoliom i kapitala sigurnih i
a sa bankom poremećaji
*Kreditni rizik na tržištu) pouzdanih
(pristup baziran na 2.2. Individualno
internom rangiranju) finansijskih
rješavanje rizika
informacija
1.3. (držanje iznosa
u
*Kreditni rizik kapitala u
banci)
(okvir sekjuritizacije) rezervama banke).

U uslovima kada je ukupni iznos očekivanih gubitaka manji od ukupno


prihvatljivih rezervacija, tada banka može priznati razliku u kapitalu drugog reda do
maksimuma od 0,6% rizikom ponderisane aktive.
Standardizovani pristup kreditnog rizika se primjenjuje (I stub) kod:
1. pojedinačnih potraživanja,
2. spoljnih kreditnih procjena,
3. ocjene pri implementaciji,
4. ocjene pri ublažavnaju kreditnog rizika.
Interno rangiranje (IRB) je vezano za: a) odobravanje kredita, b) upravljanje rizicima,
c)internu raspodjelu kapitala, d)funkciju korporativnog upravljanja. Izrada sistema internog
rangiranja predstavlja prvi korak ka ublažavanju kreditnog rizika saglasno Bazelu II. Banke
koje vrše interno rangiranje, pored primjene statističkih modela, treba da
primjene razne
informatičke i analitičke aplikacije i stručne procjene njihovog ranga. Svako
izvršeno interno
rangiranje je potrebno pratiti i proširivati informacionim aplikacijama u cilju njihovog
periodičnog rangiranja. Sve ovo omogućava bankama da
standardizovanim pristupom
upravljaju postupkom dodjeljivanja rangova i ponovnim rangiranjem. Prema
IRB pristupu,
banke treba da izvrš e kategorizaciju izloženosti svoje aktive rizicima:
preduzeća, države,
druge banke, maloprodaje, vlasničkih hartija od vrijednosti, klijenata banke.
Nezavisne službe
u banci su dužne da vrše kontrolu kreditnog rizika. One prate: kretanje kreditnog rizika,
analizu procesa rangiranja rizika, promjene u procesu rangiranja
klijenata, predviđanje
budućih kreditnih rizika i sl. Bazelski sporazum II (prvi stub) kod kreditnog
42
rizika reguliše
okvir sekjuritizacije kredita (kod kojih kredita treba sprovesti postupak sekjuritizacije).
Bazelski sporazum II (prvi stub) definiše operativni rizik kao rizik gubitka, koji je
posljedica neadekvatnog upravljanja menadžmenta banke sa unutrašnjim procesima u banci i
sistemskim događajima. Pored aktivnosti menadžmenta banke, ova
definicija uključuje i pravne rizike izazvane raznim kaznama, penalima, odštetama,
prinudnim poravnanjima i sl. Operativni rizik se može izračunati: a) analizom
osnovnih pokazatelja, b) analizom standardizacije, c) praćenjem
projektovanih pokazatelja.

43
Bazelski
sporazum II
(drugi stub) polazi
od

supervizorskog ispitivanja adekvatnosti


kapitala u odnosu na profil rizika i strategiju održavanja nivoa kapitala banke. U ovom dijelu
Bazelskog sporazuma se analiziraju: a) načela supervizijskog izvještaja,
b) smjernice
upravljanja rizicima, c) supervizijska transparentnost i odgovornost. Supervizijska analiza se
sprovodi nad kreditnim rizikom (rizik na stres, rizik zbog neispunjavanja obaveza, rizik
koncentracije kredita), rizikom kamatnih stopa, operativnim rizikom (bolja komunikacija sa
inostranstvom, sekjuritizacija kredita i sl.). Rizici u drugom stubu polaze od individualnog
rješavanja rizika i iznosa kapitala koji banka drži za te rizike. Povećani kapital u
rezervama
(zbog povećanog rizika), ne bi smio biti zamjena za neadekvatnu kontrolu
rizika u banci. Za
procjenu adekvatnosti kapitala u banci značajan je odnos između iznosa
kapitala koji banka
drži za svoje rizike i učinak njenog upravljanja sa rizicima. Radi upravljanja
rizikom banke,
neophodno je u banci formirati organe koji će se baviti kapitalom banke i
rizicima banke (kao
što je Komitet za politiku upravljanja kapitalom banke). Kompleksno upravljanje rizikom u
banci podrazumjeva sveobuhvatno upravljanje rizikom banke saglasno obimu poslovanja
banke.
Bazelski sporazum II (treći stub) obuhvata tržišnu disciplinu. Tržišna
disciplina se ostvaruje primjenom adekvatnog izvještavanja u banci na osnovu sigurnih i
pouzdanih finansijskih informacija u cilju minimiziranja rizika u banci. Finansijsko informisanje u
banci treba je konzistentno, kako bi se moglo vidjeti kako menadžment i bord direktora banke
procjenjuju i upravljaju rizicima u banci. Prema Bazelskim standardima banke mogu
prihvatati sledeće oblike izvještavanja o:
1. finansijskim rezultatima banke,
2. finansijskom stanju (likvidnost, solventnost i kapital banke),
3. strategiji upravljanja rizikom banke,
4. izloženosti banke kreditnom riziku, tržišnom riziku, operativnom riziku, riziku
44
likvidnosti, riziku kamatnih stopa, valutnom riziku, zakonskom riziku, riziku
vlasničkih hartija od vrijednosti, riziku od kriminala i sl.
Razlozi uvođenja sistema upravljanja kvalitetom banke zasnivaju se na
činjenicima:
a) brzog i efikasnog zadovoljenja potreba korisnika bankarskih usluga, b) anticipiranja
njihovih budućih potreba, c) minimiziranje tehničkih rizika (rizika u
poslovanju banke), d)
poboljšanju konkurentske pozicije banke na finansijskom tržištu. Prednosti primjene
standarda ISO 9001 u bankama mogu biti internog i eksternog karaktera.
Interne prednosti se
odnose na: a) povećanje produktivnosti u banci, b) snižavanje troškova poslovanja
banke,
c) unificiranja procesa pružanja bankarskih usluga, d) poboljšanja procesa
odlučivanja u
banci, e) bolje kontrole procesa rada u banci, f) permanentne edukacije zaposlenih u banci.
Eksterne prednosti primjene standarda se odnose na: a) stabilan rast i razvoju banke,
b) unapređenje kvaliteta bankarskih usluga, c) smanjenje troškova u
banci (reklamacija, papirologija i sl.), d) uvećanje broja klijenata banke,
e) kontinuelno poboljšanje pozicije banke na finansijskom tržištu, f) profitabilno
poslovanje banke i sl.
Sistem kvaliteta u bankama nije statična već promjenljiva
veličina koja se permanentno usavšava i unapređuje saglasno rastućim
zahtjevima klijenata banke. Koncept upravljanja TQM polazi od upravlj anja
totalnim kvalitetom banke, za uključivanje svih zaposlenih u procesu
unapređenja poslovanja banke. Koncept TQM se često tumači kao
posebna filozofija menadžmenta banke (način mišljenja i djelovanja koja
usklađuje interese različitih učesnika u poslova nju banke). Koncept TQM se
razvio iz modela TQC (Total Quality Control) i CWOC (Company Wide Quality Control) koji
je primjenjivan u Japanskoj privredi poslije drugog svjetskog rata. Početkom 80-
ih godina XX vjeka američka vlada donosi nacionalni program unapređenja
američke privrede na TQM principima. Osnovni koncept ovih principa okrenut je ka
proizvodnim organizacijama u cilju zadovoljenja interesa zaposlenih, vlasnika, partnera,
kupaca, dobavljača i države.

45
46
Analiza primjene TQM koncepta i koncepta tradicionalane banke ukazuje
na određene specifičnosti koje imaju sledeću sadržinu.

Šema br. 4: Odnos tradicionalne i savremeno


organizovane banke u upravljanju kvalitetom
bankarskih usluga
Koncept savremene banke
Koncept tradicionalne (TQM koncept)
banke 1. Naglasak na interesima banke
1. Naglasak na organizaciji banke 2. 2. Definiše se kvalitet usluga svakog
Zanemaruju se interesi klijenata pri klijenta
definisanju kvaliteta 3. Usluge klijenata su 100% (potpune
3. Usluge klijenata su manje od 100% usluge)
(nepotpuna usluga) 4. Usmjerenost banke na poslovne
4. Zanemareni su poslovni procesi procese
banke 5. Polazi se od stava da se radi bez greške u
5. Prihvataju se greške i propusti u poslovanju banke
poslovanju banke 6. Prvo se pribavljaju činjenice
6. Poslovne odluke se te se potom
donose bez prikupljenjih donose poslovne odluke
činjenica 7. Prisutan je preventivni pristup u radu
(eliminišu se uzroci koji dovode do
7.Prisutan je korektivni pristup u radu problema u poslovanju banke)
(menadžment reaguje na promjene kada 8. Prioritet je dugoročna
nastanu) profitabilnost (kontinuirano
8. Prioritetna je profitabilnost na kratak poboljšavanje)
rok 9. Prisutno je kontinuirano smanjenje
9.Prisutni su visoki troškovi i nizak nivo trošova i visok kvalitet bankarskih usluga
kvaliteta bankarskih usluga 10. Prisutan je sistemski pristup kvalitetu
10. Nesistemski pristup kvalitetu bankarskih usluga (integralni
bankarskih usluga (u okviru bake) pristup)
11. Nedovoljna povezanost odjeljenja i 11. Horizontalna povezanost
funkcija u
službi u banci (slaba međusobna banci, bančinih odjeljenja i službi
12. Prisutna je uključenost svih
saradnja) zaposlenih u procesu upravljanja
12. Prisustvo hijerarhijskog upravljanja kvalitetom banke.
kvalitetom banke (odozgo na dole)

Analize prezentiranih navoda pokazuju, da su prednosti na strani TQM koncepta kod


upravljanja kvalitetom banke. Prednosti su izražene preko: a) smanjenja troškova poslovanja,
b) povećanja profitabilnosti poslovanja, c) povećanja kvaliteta bankarskih proizvoda i
usluga,
d) povećanja zadovoljstva klijenata banke, e) povećanja konkurentske sposobnosti
banke,
f) povećanje ugleda i vrijednosti banke i sl.

Paralelno se primjenom standarda ISO 9000, u većem broju zemalja svijeta


unapređuje se kvaliteta preko različitih oblika drugih nagrađivanja.
Najpoznatiji oblici nagrađivanja primjenjivani su u SAD kao nacionalna
47
nagrada za kvalitet Melcom Baldrige (MBNQA) u Evropi kao evropske fondacije za
menadžment kvaliteta (EFQM), u Japanu kao Demingova nagrada, a Australiji kao Juranova
nagrada i sl. Nagrada MBNQA polazi od kriterijuma kvaliteta koji se boduju različitim
poenima :
1. vođenje banke (90 poena),
2. informacije i analize performansi banke (80 poena),
3. strategijsko planiranje kvaliteta usluga (60 poena),

48
4. razvoj i upravljanje ljudskim resursima u banci (150 poena),
5. upravljanje procesom kvaliteta u banci (140 poena),
6. rezultati kvaliteta proizvoda i usluga (180 poena),
7. orijentacija banke ka klijentu i zadovoljenju njegovih potreba (300 poena).
Da bi baka mogla dobiti nagradu u vezi unapređenja kvaliteta
neophodno je da pokazuje performanse izvrsnosti u oblasti kvaliteta. Prvu ovakvu nagradu
je dobila banka Los Alamos National Bank u SAD.

Evropski model izvrsnosti (EFQM) zvanično je promovisan 90-ih godina XX


vjeka. Prva evropska nagrada za kvalitetu je 1992. godine u Madridu firmi „Rank
Xerox“ iz Engleske. Evropski model polazi od vrijednovanja 9 kriterijuma kao što su:
1. liderstvo (10%),
2. zaposlenost (8%),
3. politika i strategija banke (8%),
4. partnerstvo i resursi (9%),
5. procesi (14%),
6. rezultati zaposlenih (9%),
7. rezultati u odnosu na klijente (20%),
8. rezultati u odnosu na društvo (6%),
9. rezultati ključnih performansi (15%).
Kriterijum „liderstvo“ polazi od svih nivoa menadžmenta u banci i njihovog uticaja na
kvalitet (vrijednosti) u banci. Kriterijum „zaposleni“ objašnjava odnos banke prema
zaposlenih u banci (pojedinac-banka). Kriterijum „politika i strategija“ polazi od napora
banke pri izradi njene strategije (politike, planova i procedura). Kriterijum „partnerstvo i
resursi“ polazi od efikasne upotrebe resursa u banci (interni i eksterni). Resursi mogu biti:
informacioni, tehnološi i materijalni. Kriterijum „procesi“ se odnose na primjenu procedura u
poslovanju sa klijentima banke i sa nastupom banke na finansijskom tržipštu.

Kriterijum „rezultati zaposlenih“ odnosi se na model obrazovanja zaposlenih u banci


(permanentno podizanje znanja u svakodnevnom obavljanju bankarskih transakcija.
Kriterijum „rezultati u odnosu na klijente banke“ odnosi se na veze između
banke i njenih
eksternih klijenata. Pri tome se prate performanse koje se odnose na: a) imidž banke, b)
lojalnost banci, d) zadovoljenje potrebe klijenata banke, d) bankarske inovacije i sl.
Kriterijum „rezultati u odnosu na društvo“ odnosi se na činjenice, šta banka
treba da preuzima
da bi se zadovoljile potrebe i očekivanje lokalne zajednice, nacionalen i
međunarodne
zajednice. Pri tome se prate performanse koje se odnose na: a) uključivanje
banke u aktivnosti
društvene zajednice, b) uključivanje banke u realizaciju monetarne politike, c)
integraciju
društvenih interesa u razvoju bankarskog sistema i sl. Kriterijum „rezultati ključnih
performansi“ odnosi se na finansijski rezultat banke (ostvareni profit, izgubljenu dobit,
koeficijent obrta, indeks tržišne vrijednosti akcija, indeks inovacija i sl). Analize EFQM
modela pokazuju da je model fleksibilan i da se može koristiti bez obzira na privredne grane,
zemlje iz kojih dolazi, veličinu banke i sl.

Juranova nagrada (Juranova medalja) je prvi put dodjeljena 2001. godine Robertu W.
Galvinu koji je radio u kompaniji Motorola. Ovom nagradom se željelo pokazati, koji su to
pojedinci u kompanijama i bankama koji su se dokazali kao lideri primjeni ključnih principa
upravljanja kvalitetom proizvoda i usluga. Demingova nagrada je prvi put dodjeljena 1951.
godine kompanijama ili dijelovima kompanija koje su uspješno promovisali i razvijale
kontrolu kvaliteta u Japanu (JUSE). Demingova nagrada se dodjeluljuje i uspješnim
pojedincima koji značajno doprinose proučavanju TQM i primjeni
koncepta TQM. Demingova nagrada je za sada dodjeljivana japanskoj industriji, s tim da niti
jedna banka nije dobila ovu nagradu.

Six Sigma, predstavlja novi koncept poslovanja koji se zasniva na filozofiji „zero
defect“. Ovakav oblik mjerenja kvaliteta najavio je 1961. godine Philip Crosby. Six Sigma
predstavlja virtualno savršenstvo, jer se kaže da na milion proizvoda i usluga može biti 3 do 4
greške (defekta), što znači skoro raditi bez greške. Koncept kvaliteta Six
Sigma dosta je
prisutan u praksi finansijskih organizacija, jer je izuzetno disciplinovan proces koji stvara
uslove da se bankarski proizvodi i usluge distribuiraju skoro bez greške ka njihovim
klijentima. Ovaj koncept upravljanja kvalitetom postao je sastavni dio poslovanja velikih
svjetskih banaka, kao što su: Bank of America, City Bank i sl. Primjera radi primjenom ovog
koncepta banka je povećala tražnju usluga od klijenata za 25% i ostvarila uštedu od oko
2
milijarde dolara. City Bank kao dio City group implementirala je u postupak upravljanja
kvalitetom, pored poslovanja bez greške i metodologiju skraćenja vremena
ciklusa (CTR),
bez obzira na kojoj se lokaicji u svijetu pružaju njene usluge. Skraćenje
vremena ciklusa
(CTR) je moguće primjenom „karte procesa“ gdje se tačno vremenski
projektuje: a) kako se
trenutno obavljaju transakcije, b) kako treba obavljati transakcije, c) kako poboljšati postojeće
stanje (analizom defekata i mjerama za njihovo prevazilaženje), d) kako osposobiti
menadžment timove za pojedine bankarske aktivnosti i sl.
Primjena „pareto metoda“ (uključivanje manjine klijenata banke) je uticalo na
kvalitetniju analizu profitabilnosti banke. Naime, ovaj model pokazuje koliki procijenat
klijenata učestvuje u stvaranju biznis banke. Ukoliko su u pitanju „male“
banke, tada 10% klijenata učestvuje u stvaranju 90% profita banke. Ukoliko
su u pitanju „veće“ banke, tada 15% klijenata učestvuje u stvaranju 85%
profita banke. Radi primjene „pareto metode“ neophodno je sve klijente
banke svrstati u sledeće kategorije:
1. super klijent bake,
2. marginalne klijente banke,
3. neprofitabilne klijente banke.
Super klijenti bake su 5% ili 15% klijenata bake koji stvaraju najviši profit u banci.
Banka treba da najveći dio svog vremena i najveći dio svojih resursa
posveti i usmjeri ka
ovim klijentima. Marginalni klijenti utiču na neznatnu profitabilnost banke, jer
izjednačavaju
gubitke sa dobitcima u banci. Banka njima treba da posveti više pažnje. Radi njihovog
uključivanje u ostvarivanje veće profitabilnosti banke. Neprofitabilni klijenti
banke stvaraju
gubitke u bankama , te je iz tih razloga neophodno izvršiti zamjenu ovih klijenata sa novim
profitabilnijim klijentima banke. Značajan segment u radu banke jeste
zadržavanje njenih
klijenata, posebno ako su super klijenti banke. Analize studija vodećih
banaka u svijetu
ukazuju, da 5 do 10 puta više košta banku da privuče novog klijenta
nego da zadrži
postojećeg klijenta. Radi efikasne primjene „pareto metode“ neophodno je
da menadžment
banke vodi računa o fluktraciji klijenata, njihovom kvalitetu i uticaju na
50
profitabilnost banke.
6. ZAKLJUČAK

Iz svega
navedenog
može se
zaključiti:
• Kreditni
rizik pokazuje
trajnu ili trenutnu
nelikvidnost
dužnika i
njegovu
nesposobnost
da u dogovorenom
roku izmiri
obaveze.

• Osnovni

Bazelski principi (Bazel I) se odnose na:


I. Preduslove efikasne supervizije banaka - Princip 1.,
II. Izdavanje licence bankama i njihova struktura - Principi 2-5,
III. Razmjene regulative i zahtjevi banaka - Principi 6-15,
IV. Metode neprekidne supervizije banaka - Principi 16-20,
V. Zahtjevi za informacijama banaka - Princip 21,
VI. Formalan ovlaštenja supervizora banaka - Princip 22,

VII. Međudržavno bankarstvo - Princip 23-25.

• Vođeni potrebom da se poboljša sigurnost finansijskog sistema,

52
definisani su
opšti principi supervizije, koji su objavljeni kao Bazelski principi i standardi.
Ključni rizici sa
kojima se banke suočavaju su:
1. kreditni rizik,
2. rizik zemlje i rizik transfera,
3. tržišni rizik,
4. rizik kamatne stope,
5. rizik likvidnosti,
6. operativni rizik,
7. zakonski rizik i rizik reputacije,
8. valutni rizik.

• Analiza kreditne sposobnosti dužnika treba da obuhvati: a)


osobine ličnosti
menadžera (pozitivne i negativne osobine), odnosno vlasnika preduzeća, b)
dužnikovo
poslovno iskustvo, c) iskustvo dužnikovih kupaca i dobavljača, d)
dužnikova redovnost
izmirenja obaveza, e) dužnikova ažurnost, preglednost i pouzdanost u
vođenju poslovnih
knjiga.
• Analiza kapaciteta tražioca kredita treba da se posmatra sa aspekta njegovog:
1) proizvodnog kapaciteta i 2) finansijskog kapaciteta. Finansijski kapacitet
budućeg dužnika predstavlja njegovu sposobnost da ostvari dobit (profit) dovoljnu za
povratak kredita, bez narušavanja kontinuelnog poslovanja preduzeća.
Finansijski kapacitet dužnika se može povećati: a) rastom dobiti, b)
prihodima po osnovu prodaje aktive, c) prihodima po osnovu prodaje akcija, d)
pozajmljenim sredstvima od drugih faktora.

• Da bi banka mogla da ostvari adekvatnost kapitala, treba da ispuni


sledeće
uslove:
1. koeficijent odnosa primarnog kapitala i rizične aktive treba da je najmanje
4%,
2. koeficijent odnosa ukupnog kapitala (zbir primarnog i sekundarnog kapitala i
ukupne aktive ponderisane rizikom) treba da je najmanje 8%
3. iznos sekundarnog kapitala treba da je ograničen na 10% od
primarnog
kapitala.
• Bazelski sporazum II (prvi stub) definiše operativni rizik kao rizik gubitka, koji
je posljedica neadekvatnog upravljanja menadžmenta banke sa unutrašnjim procesima u banci
i sistemskim događajima. Pored aktivnosti menadžmenta banke, ova
definicija uključuje i pravne rizike izazvane raznim kaznama, penalima, odštetama,
prinudnim poravnanjima i sl. Operativni rizik se može izračunati: a) analizom
osnovnih pokazatelja, b) analizom standardizacije, c) praćenjem
projektovanih pokazatelja.

53
• Bazelski sporazum II (drugi stub) polazi od supervizorskog ispitivanja
adekvatnosti kapitala u odnosu na profil rizika i strategiju održavanja nivoa kapitala banke. U
ovom dijelu Bazelskog sporazuma se analiziraju: a) načela supervizijskog
izvještaja, b)
smjernice upravljanja rizicima, c) supervizijska transparentnost i odgovornost. Supervizijska
analiza se sprovodi nad kreditnim rizikom (rizik na stres, rizik zbog neispunjavanja obaveza,
rizik koncentracije kredita), rizikom kamatnih stopa, operativnim rizikom (bolja komunikacija
sa inostranstvom, sekjuritizacija kredita i sl.). Rizici u drugom stubu polaze od individualnog
rješavanja rizika i iznosa kapitala koji banka drži za te rizike. Povećani

kapital u rezervama
(zbog povećanog rizika), ne bi smio biti zamjena za neadekvatnu kontrolu
rizika u banci.
• Bazelski sporazum II (treći stub) obuhvata tržišnu disciplinu.
Tržišna disciplina
se ostvaruje primjenom adekvatnog izvještavanja u banci na osnovu sigurnih i pouzdanih
finansijskih informacija u cilju minimiziranja rizika u banci.

• U cilju uspostavljanja i održavanja kvalitetnog portfelja banke te u tom


smislu i formiranja adekvatnih potencijalnih rezervi za kreditne gubitke banka je
uspostavila vlastitu politiku za kategorizaciju klijenata koja je u skladu sa klasifikacijom
ABRS. U skladu sa tim, klasifikacija se vrši na kompletnu aktivu banke izloženu
kreditnom riziku, procjenjuje se i klasifikuje svaki pojedinačni plasman pri
čemu se vodi računa da više plasmana datih jednom klijentu ili
grupi povezanih lic a bude klasifikovano u istu kategoriju rizika sa odreženim
procentom rezervisanja.

• Klasifikacija aktive se vrši tako što se u obzir uzimaju sva


nenaplaćena potraživanja od klijenta u toku prethodnih i tekuće godine, a
kategorizacija se vrši na osnovu n ajlošijeg pojedinačnog potraživanja.
klasifikacija aktive se vrši označavanjem kategorije potraživanja, a najmanje u
procentima rezervisanja kako slijedi:

> Kategorija A - Dobra aktiva 2%


> Kategorija B - Aktiva sa posebnom napomenom 5-15%
> Kategorija C - Podstandardna aktiva 16-40%
> Kategorija D - Sumnjiva aktiva 41-60%
> Kategorija E - Gubitak 100%

54
55
7. LITERATURA

1. Milutin Ćirović, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd 2001. godina;


2. doc. dr Predrag Kapor, Bankarstvo, Megatrend univerzitet Beograd, 2006. godina;
3. prof. dr Ljubomir D. Kovačević, Nenad Vunjak, Bankarski
menadžment, Subotica
2006. godine;
4. Zakon o bankama Republike Srpske;
5. www.abrs.ba;
6. Uroš N. Ćurčić, Bankarski portfolio menadžment, Feljton, Novi Sad 1995. godina;
7. Bazelski odbor za nadzor banaka - Međunarodni sporazum o
mjerenju kapitala i
standardima kapitala - revidirani okvir, prevod Potecon, Zagreb
2004. godine;
8. Peter Rose i Silvia C. Hudguns: Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data
status, Beograd, 2005. godina;

9. Program upravljanja kreditnim rizikom i koncentraciom rizika banke XYZ.

56
57