Sveučilište u Zagrebu

PMF–Matematički odjel
Mladen Vuković
TEORIJA SKUPOVA
predavanja
Zagreb, travanj, 2010.
Sadržaj
Uvod 1
0.1 Osnovne napomene na početku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
0.2 Kumulativna hijerarhija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
0.3 Neki aksiomi Zermelo–Fraenkelove teorije . . . . . . . . . . . . . . . . 8
1 Naivna teorija skupova 17
1.1 Ekvipotentni skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
1.2 Konačni i beskonačni skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.3 Prebrojivi skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23
1.4 Neprebrojivi skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
1.5 Kardinalnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
1.6 Uređeni skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
1.7 Uređajne karakterizacije skupova Q i R . . . . . . . . . . . . . . . . 47
1.8 Dobro uređeni skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
2 Aksiomatska teorija skupova 57
2.1 Prirodni brojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58
2.2 Skupovi brojeva Z, Q i R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
2.3 Ordinalni brojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70
2.4 Kardinalni brojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86
2.5 Aksiom izbora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
2.6 Zermelo–Fraenkelova teorija skupova . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100
Dodatak: Goodsteinov teorem 104
Bibliografija 115
Indeks 118
i
Predgovor
Ovaj materijal nastao je na osnovu zabilješki iz kolegija Teorija skupova koji već
niz godina predajem na Prirodoslovno–matematičkom fakultetu – Matematičkom
odjelu Sveučilišta u Zagrebu. Ovaj materijal je prije svega namijenjen studentima
koji slušaju kolegij Teorija skupova, odnosno trebaju polagati ispit iz tog kolegija.
Želim naglasiti da ovo nije skripta. To znači da nije proveden postupak recenzije.
Naravno, time ne želim reći da imam opravdanje za greške (raznih vrsta) kojih sigurno
ima. Svaki ispravak, ili pak sugestiju, koji bi mogli doprinijeti poboljšanju ovog teksta,
rado ću prihvatiti.
Zahvaljujem se mr. sc. Vedranu Čačiću koji je pročitao čitav tekst, te svim stu-
dentima koji su me upozorili na greške.
U Zagrebu, travanj 2010. Mladen Vuković
iii
Uvod
Sadržaj kolegija je pokriven ovim rukopisom. Štoviše, neki dijelovi rukopisa se ne
predaju, a dodani su radi lakšeg razumijevanja teksta. To su prije svega zadaci i
njihova rješenja. Rukopis, a i kolegij, podijeljeni su u dva glavna dijela: §1. Naivna
teorija skupova i §2. Aksiomatska teorija skupova. Važno je na početku naglasiti
da je glavni cilj prvog poglavlja motivirati uvođenje aksioma.
Sada navodimo knjige koje postoje u biblioteci PMF–MO u Zagrebu o teoriji skupova,
a mogu pomoći za ovaj kolegij. Knjige nisu poredane po abecedi već po važnosti za
kolegij.
1. W. Just, M. Weese, Discovering Modern Set Theory 1, American Mathematical
Society, 1996.
2. K. Kunen, Set Theory, North–Holland, 1980.
3. P. Papić, Teorija skupova, HMD, Zagreb, 1999.
4. J. Shoenfield, Axioms of Set Theory, Handbook of Math. Logic, J. Barwise
(ed.), North–Holland, 1985.
5. T. Jech, Set Theory, The Third Millenium Edition, Springer, 2000.
Svakako preporučamo knjižice iz biblioteke Moderna matematika od Školske knjige:
N. J. Vilenkin, Priče o skupovima, J.–L. Krivine, Aksiomatička teorija skupova, te
Z. Šikić, Kako je stvarana novovjekovna matematika.
Istaknimo glavne crtice u razvoju teorije skupova. Osnivač teorije skupova je
Georg Cantor. Radove o teoriji skupova objavljivao je od 1871. do 1883. godine.
1
2
Georg Cantor
Poseban zamah razvoju teorije dao je B. Russell otkrićem paradoksa. To je rezul-
tiralo razvojem aksiomatske teorije skupova. Prvi prijedlog aksiomatizacije dao je
E. Zermelo, 1908. godine. Zermelo je dokazao da se svaki skup može dobro urediti.
Nakon velikih kritika njegovog neočekivanog rezultata, Zermelo je pobrojao aksiome
koje je koristio. A. Fraenkel je 1922. godine precizirao shemu aksioma separacije.
Zatim su A. Fraenkel i T. Skolem predložili shemu aksioma zamjene kao još jedan
novi aksiom. J. von Neumann je eksplicirao aksiom dobre utemeljenosti i definirao
ordinalne brojeve.
U ovom kratkom osvrtu na povijesni razvoj teorije skupova istaknut ćemo još samo
da je 1938. godine K. Gödel dokazao relativnu konzistentnost Zermelo–Fraenkelove
teorije skupova s aksiomom izbora i hipotezom kontinuuma, te je 1963. godine P. Co-
hen dokazao nezavisnost hipoteze kontinuuma sa Zermelo–Fraenkelovom teorijom
skupova.
0.1 Osnovne napomene na početku
Osnovno pitanje ovog kolegija je:
Što je skup?
U naivnoj teoriji skupova odgovor je "jednostavan":
Skup je primitivan pojam, i kao takav se ne definira.
Smatramo da već imate izgrađenu intuiciju o pojmu skupa.
Skup je kolekcija objekata koji zajedno čine cjelinu.
Na takvom nedefiniranom i vrlo nejasnom pojmu skupa Cantor je izgradio veliki
dio teorije skupova. Poteškoće koje su se pri tome javile (paradoksi i nerješivi problemi
– o tome ćemo kasnije) pokušale su se izbjeći na razne načine (teorija tipova; teorija
klasa, ...). No, teško je prevladati teškoće ako već na samom početku imamo klimave
3
temelje. Teorija skupova se mora graditi kao i svaka druga matematička teorija –
zadavanjem aksioma.
U svojim istraživanjima tvorac teorije skupova Cantor nije se eksplicitno pozivao na
neke aksiome o skupovima. Međutim, analizom njegovih radova može se zaključiti
da se skoro svi teoremi koje je on dobio mogu izvesti iz sljedeća tri aksioma:
1. aksiom ekstenzionalnosti
Dva skupa su jednaka ako imaju iste elemente.
2. princip komprehenzije
Za unaprijed dano svojstvo ϕ(x) postoji skup čiji su elementi baš oni koji objekti
imaju to svojstvo, tj. ¦x : ϕ(x)¦ je skup.
3. aksiom izbora
Za svaki neprazan skup postoji bar jedna funkcija čiji su argumenti neprazni
podskupovi tog skupa, a slike su elementi argumenata.
Kada je teorija već postala priznata u matematičkom svijetu pojavili su se paradoksi
– nešto što se nikad prije nije dogodilo. (Paradoks nije isto što i kontradikcija.
Paradoks je tvrdnja čiji je dokaz logički neupitan, ali je intuitivno sama tvrdnja
vrlo upitna.) Sada navodimo Russellov paradoks.
Russellov paradoks: R = ¦x : x je skup i x ∈ x¦ nije skup.
Dokažimo da R nije skup. Pretpostavimo da je R skup. Tada možemo
postaviti pitanje vrijedi li R ∈ R. Pretpostavimo prvo da vrijedi R ∈ R.
To znači da je R element skupa R, pa ispunjava svojstvo koje ispunjavaju
svi njegovi elementi, tj. x ∈ x, odnosno za R to znači R ∈ R. Time
smo iz pretpostavke R ∈ R dobili R ∈ R, tj. dobili smo kontradikciju.
Zaključujemo da mora vrijediti R ∈ R. No, tada R ispunjava definicijski
uvjet za skup R. To znači da je R jedan element skupa R, odnosno imamo
R ∈ R. Opet smo dobili kontradikciju. Zaključujemo da pretpostavka da
je R skup vodi na kontradikciju, tj. kolekcija R nije skup.
Bertrand Russell
4
Što je to zapravo paradoksalno u Russellovom paradoksu? Russell je dao prvi
primjer kolekcije objekata koja nije skup, te je na taj način ukazao da Cantorov
princip komprehenizije ne moženo primjenjivati prilikom izgradnje skupova. To znači
da nemamo nikakve kriterije kako graditi skupove. Treba spomenuti da postoje i
drugi paradoksi naivne teorije skupova. Primjerice to su i Cantorov paradoks skupa
svih skupova, te Buralli–Fortijev paradoks. Navest ćemo ih kasnije, kao i neke druge
paradokse u naivnoj teoriji skupova. Možemo postaviti pitanje jesu li primjerice
sljedeće kolekcije skupovi:
¦x : postoji bijekcija između skupa x i skupa N¦ (nije skup)
¦x : x je diferencijabilna realna funkcija na skupu R¦ (to je skup)
¦x : x je skup takav da ∀y∀z(y ∈ z ∈ x → y ∈ x)¦ (nije skup)
¦x : postoji binarna operacija ◦ takva da je (x, ◦) grupa¦ (nije skup)
Kasnije ćemo dati argumente zašto pojedina gornja kolekcija jeste, odnosno nije,
skup.
Nadalje ćemo svaku kolekciju objekata nazivati klasa. Odnosno, ako je ϕ neko
svojstvo tada ćemo kolekciju ¦x : ϕ(x)¦ nazivati klasa. Neke klase su skupovi, a
neke nisu. Klase koje nisu skupovi nazivaju se prave klase. Primjerice klasa iz
Russellovog paradoksa je prava klasa. Intuitivno, klasa x je skup ako postoji klasa y
takva da vrijedi x ∈ y.
Glavni zaključak nakon paradoksa je da u teorji skupova ne smijemo graditi
skupove pomoću skupova koji nisu još izgrađeni – to se upravo događa primjenom
principa komprehenzije. To znači da skupove moramo graditi po nivoima. Izgrad-
nju skupova po nivoima omogućava aksiomatski pristup. Prije nego što napišemo
aksiome Zermelo–Fraenkelove teorije skupova, koju ćemo kratko označavati sa ZF,
pokušat ćemo opisati što želimo da aksiomi govore.
Ne zanimaju nas skupovi sljedećeg oblika (takvi primjeri su obično u školskim
udžbenicima): skup svih samoglasnika u riječi ABRAKADABRA, skup svih dje-
vojčica 5a razreda OŠ Retkovec u Zagrebu, skup svih filmova koji su prikazani u
zagrebačkim kinima ove godine, . . . A kakvi nas onda skupovi zanimaju? Želimo
izgraditi teoriju koja bi na neki način bila temelj matematike. Primjerice to znači da
bismo u njoj mogli definirati prirodne brojeve (a onda na standardni način i ostale
skupove brojeva; to ćemo kasnije ilustrirati).
Prije strogih definicija moramo upozoriti na neke "loše" navike u vezi skupova.
Obično se skupovi zamišljaju kako nekakve klase "atoma", tj. članova koji nemaju
nikakvih dijelova. To znači da bi na početku izgradnje teorije skupova morali pret-
postaviti egzistenciju nekakvih atoma ili praelemenata. No, može se pokazati da to
nije nužno. Dovoljno je pretpostaviti da postoji skup koji nema niti jednog elementa,
tj. prazan skup. Upravo je prazan skup jedini "atom" koji ćemo koristiti prilikom
5
izgradnje teorije skupova. Zatim, "loša" navika je da se teško prihvaća da skupovi
mogu biti elementi drugih skupova. Jednostavan primjer takvog skupa je primjerice
partitivni skup čiji su elementi svi podskupovi zadanog skupa. U teoriji skupova
elementi svakog skupa su skupovi.
0.2 Kumulativna hijerarhija
Kada primjerice želimo napisati aksiome koji će opisivati prirodne brojeve mi imamo
dobro izgrađen (ili nam se bar tako čini) intuitivan pojam prirodnog broja. Slična je
situacija i s drugim pojmovima. Navedimo neke strukture i pripadne aksiomatizacije:
Teorija brojeva – Peanova aritmetika
Intuicija polja R – aksiomi za R
Primjeri raznih grupa – aksiomi teorije grupa
Primjeri raznih vektorskih prostora – aksiomi vektorskog prostora
Prilikom aksiomatizacije teorije skupova imamo jedan veliki problem. Što intu-
itivno znači pojam skupa? Koju strukturu mi zapravo želimo opisati aksiomima?
Danas se smatra da aksiomatski trebamo opisati strukturu sljedećih objekata:
V
0
= ∅
V
1
= ¦∅¦ = {(V
0
)
V
2
= ¦∅, ¦∅¦¦ = {(V
1
)
.
.
.
Odnosno, to bismo općenito zapisali ovako:
V
α+1
= {(V
α
)
V
β
=
¸
α<β
V
α
gdje je α proizvoljan ordinalni broj (nivo!), a β je ordinalni broj koji nema neposred-
nog prethodnika. Tada klasu
V =
¸
α∈On
V
α
nazivamo kumulativna hijerahija. Sa On je označena klasa svih ordinalnih brojeva.
Kasnije ćemo objasniti, a i strogo definirati, što su to beskonačni ordinalni brojevi.
Na sljedećoj slici ilustriramo kumulativnu hijerarhiju.
6





1



2




1  



{Ø,{Ø}}
{Ø}
Ø



2

1

0


Napomena 0.1. Ovdje ćemo pokušati objasniti razliku između skupova i pravih klasa.
Prije smo bili naveli princip komprehenzije: ako je ϕ neko svojstvo tada ono definira
skup ¦x : ϕ(x)¦. Vidjeli smo da to nija dobra ideja za izgradnju teorije skupova, jer
dobivamo i paradokse. Mogli bi reći da neka svojstva imaju "preveliki" doseg tako
da ne definiraju skupove. Za svako svojstvo ϕ (točnije: svaku formulu ZF–teorije!)
kolekciju objekata ¦x : ϕ(x)¦ nazivamo klasa. Većina uobičajnih operacija koje se
koriste u matematici ne vode do klasa koje su "prevelike", te to ne stvara nikakve
probleme. Osnovne (intuitivne) zahtjeve o skupovima navest ćemo u sljedećih nekoliko
točaka:
(i) Svaka podklasa skupa je skup. Odnosno, za svaki skup A i svako svojstvo ϕ, pos-
toji skup svih x ∈ A za koje vrijedi ϕ(x). Kasnije ćemo ovaj zahtjev formulirati
kao shemu aksioma separacije ZF–teorije.
(ii) Skupovi su zatvoreni na osnovne operacije kao što su unija, presjek i partitivni
skup.
(iii) Skupovi su zatvoreni na slike funkcija. Odnosno, ako je f neka funkcija na
skupovima i A je skup tada je ¦f(x) : x ∈ A¦ također skup. Kasnije ćemo ovaj
zahtjev formulirati kao shemu aksioma zamjene ZF–teorije.
7
(iv) Ako je neka klasa X element neke druge klase Y tada je X skup. Ovo je
najmanje intutivno jasan zahtjev. Povezan je s idejom kumulativne hijerarhije
– svaki skup gradimo na nekom nivou.
Sada ćemo pokušati objasniti zašto navedene klase na strani 4 jesu, odnosno nisu
skupovi. Klasa ¦x : postoji bijekcija između skupa x i skupa N¦ nije skup, jer na
svakom nivou kumulativne hijerahije postoje prebrojivi skupovi, a onda ne postoji neki
"završni" nivo na kojem je ta klasa izgrađena. Isti argument bi naveli prilikom ob-
jašnjenja da klase ¦x : x je skup takav da ∀y∀z(y ∈ z ∈ x → y ∈ x)¦ i ¦x : postoji
binarna operacija ◦ takva da je (x, ◦) grupa¦ nisu skupovi. Klasa ¦x : x je difer-
encijabilna realna funkcija na skupu R¦ je skup, jer se skup R konstruira na točno
određenom nivou kumulativne hijerarhije.
Primijetimo još samo na kraju ove priče o klasama da paralelno s razlikom klasa
i skupova postoji i razlika između funkcija i operacija koje su prevelike da bi mogle
biti identificirane sa skupom uređenih parova. Primjerice A → {(A) je skupovna
operacija, ali nije funkcija.
Na sljedećoj slici želimo posebno naglasiti da su skupovi ograničeni s nivoima, dok
prave klase nisu.











1  




2
1

0


8
0.3 Neki aksiomi Zermelo–Fraenkelove teorije
Aksiomi o skupovima bit će većinom sljedećeg oblika:
ako je A skup (ili više skupova) tada operacija F primjenjena na A opet
daje (novi) skup.
No, prije takvih aksioma iskazujemo dva osnovna aksioma ZF teorije skupova. Že-
limo još istaknuti da aksiome teorije ZF gradimo pomoću varijabli, zagrada, logičkih
veznika: , ∧, ∨, →, ↔, kvantifikatora: ∀ i ∃, te simbola ∈ i = .
U daljnjim izlaganjima koristit ćemo i relacijske simbole ⊂ i ⊆ . To nisu osnovni
simboli jezika, već su pokrate za sljedeće iskaze:
x ⊆ y ⇔ ∀z(z ∈ x → z ∈ y)
x ⊂ y ⇔ ∀z(z ∈ x → z ∈ y) ∧ x = y
Prvo ističemo aksiom koji iskazuje kriterij za jednakost skupova.
Aksiom ekstenzionalnosti
Ako su x i y skupovi takvi da je x ⊆ y i y ⊆ x tada je x = y.
Odnosno, formalno:
∀x∀y

∀z(z ∈ x ↔ z ∈ y) → x = y

Taj aksiom koristimo prilikom dokazivanja skupovnih identiteta. Iz aksioma
ekstenzionalnosti posebno slijedi primjerice ¦1, 2, 3¦ = ¦3, 1, 2¦ i ¦1, 2, 2, 3, 1¦ =
¦1, 2, 3¦.
Sljedeći aksiom je aksiom egzistencije. Iz tog aksioma slijedi da postoji barem
jedan skup.
Aksiom praznog skupa: postoji skup koji ne sadrži niti jedan element, tj.
∃x∀y(y ∈ x)
Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi da je takav skup jedinstven. Iz tog razloga
možemo uvesti oznaku za taj jedinstveni objekt: ∅.
Sada navodimo još neke aksiome teorije ZF, i to one koji su nam najpotrebniji i
najrazumljiviji.
Aksiom partitivnog skupa: ako je x skup tada je klasa svih njegovih podskupova
također skup, tj.
∀x∃y∀z(z ∈ y ↔ z ⊆ x)
Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi jedinstvenost partitivnog skupa, pa uvodimo oz-
naku {(x).
9
Aksiom para: za svaka dva skupa x i y postoji skup čiji su x i y jedini elementi, tj.
∀x∀y∃z∀u

u ∈ z ↔ (u = x ∨ u = y)

.
Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi jedinstvenost (neuređenog) para, pa uvodimo oz-
naku ¦x, y¦.
Iz aksioma para slijedi da za svaki skup x postoji skup ¦x, x¦. Po dogovoru taj
skup označavamo sa ¦x¦. Istaknimo koje skupove za sada znamo: ∅, ¦∅¦, ¦∅, ¦∅¦¦,
. . . No, iz do sada navedenih aksioma ne slijedi čak ni egzistencija trojke, tj. ako su
x, y, z skupovi tada još ne možemo tvrditi da je ¦x, y, z¦ skup. Posebno, ne možemo
dokazati egzistencija nekog beskonačnog skupa. Primjenom aksioma unije slijedit će
da za svaki n ∈ N postoji n–člani skup.
Aksiom unije: za svaki skup je klasa elemenata svih njegovih elemenata ponovno
skup, tj.
∀x∃y∀z(z ∈ y ↔ ∃t(t ∈ x ∧ z ∈ t)).
Pokušat ćemo objasniti aksiom unije na jednom primjeru. Neka je dan skup A =
¦∅, ¦b, c¦, ¦d¦¦. Tada aksiom unije tvrdi da je klasa objekata, koji su elementi
nekog elementa od A, također skup. U ovom slučaju to znači da je ¦b, c, d¦ također
skup. Na sljedećoj slici ilustriramo aksiom unije.
Primjenom aksioma ekstenzionalnosti slijedi da je skup y, čija se egzistencija tvrdi
u aksiomu unije, jedinstven. Za dani skup x sa ∪x označavamo skup čija se egzistencija
tvrdi u ovom aksiomu. Ako su x i y skupovi tada iz aksioma para slijedi egzistencija
skupa ¦x, y¦. Iz aksioma unije slijedi da je ∪¦x, y¦ također skup. Taj skup standardno
označavamo sa x ∪ y.
Ako su x
1
, x
2
i x
3
skupovi tada iz aksioma para slijedi da postoje skupovi
¦x
1
, x
2
¦ i ¦x
3
¦. Ponovnom primjenom aksioma para slijedi da postoji skup:
¦¦x
1
, x
2
¦, ¦x
3
¦¦. Iz aksioma unije slijedi da postoji skup ∪¦¦x
1
, x
2
¦, ¦x
3
¦¦, tj. trojka
¦x
1
, x
2
, x
3
¦. Ako je n ∈ N, n > 0, te x
1
, . . . , x
n
skupovi, tada bi na sasvim analogan
način dokazali da postoji skup ¦x
1
, . . . , x
n
¦. Uočite da iz navedenih aksioma ne slijedi
10
egzistencija beskonačnog skupa. Kasnije ćemo navesti aksiom beskonačnosti iz kojeg
će direktno slijediti egzistencija beskonačnog skupa.
Definicija 0.2. Neka su x i y skupovi. Tada skup ¦¦x¦, ¦x, y¦¦ nazivamo uređeni
par, i označavamo ga s (x, y).
Upravo navedenu definiciju uređenog para dao je Kuratowski 1921. godine. N.
Wiener je 1914. uređeni par definirao kao skup ¦¦¦x¦, ∅¦, ¦¦y¦¦¦.
Propozicija 0.3. Ako vrijedi (x
1
, y
1
) = (x
2
, y
2
) tada je x
1
= x
2
i y
1
= y
2
.
Dokaz. Po pretpostavci imamo ¦¦x
1
¦, ¦x
1
, y
1
¦¦ = ¦¦x
2
¦, ¦x
2
, y
2
¦¦. Iz aksioma ek-
stenzionalnosti slijedi da su moguća sljedeća dva slučaja:
a) ¦x
1
¦ = ¦x
2
¦; Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi x
1
= x
2
. Zatim,
iz (x
1
, y
1
) = (x
2
, y
2
) slijedi i ¦x
1
, y
1
¦ = ¦x
2
, y
2
¦, a onda lako slijedi
y
1
= y
2
.
b) ¦x
1
¦ = ¦x
2
, y
2
¦;
Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi x
1
= x
2
i x
1
= y
2
, tj. x
1
= x
2
=
y
2
. Zatim, iz (x
1
, y
1
) = (x
2
, y
2
) slijedi još ¦x
1
, y
1
¦ = ¦x
2
¦. Primjenom
aksioma ekstenzionalnosti slijedi opet x
1
= y
1
= x
2
.
Iz svega zaključujemo da je x
1
= y
1
= x
2
= y
2
. Q.E.D.
Definicija 0.4. Za svaki n ∈ N, n ≥ 2, rekurzivno definiramo uređenu n–torku
ovako:
(x
1
, x
2
) = ¦¦x
1
¦, ¦x
1
, x
2
¦¦
(x
1
, . . . , x
n+1
) = ((x
1
, . . . , x
n
), x
n+1
)
Kako bismo mogli govoriti o Kartezijevom produktu skupova, a onda o relacijama
i funkcijama, sada navodimo shemu aksioma separacije.
Shema aksioma separacije: ako je x skup i F neko zadano svojstvo
1
tada je klasa
svih z ∈ x koji imaju svojstvo F također skup, tj. formalno
∀x∃y∀z(z ∈ y ↔ (z ∈ x ∧ F(z)).
Govorimo shema aksioma, a ne aksiom, jer tu zapravo imamo beskonačno aksioma –
za svako svojstvo F imamo po jedan aksiom.
1
Točnije, F je proizvoljna formula teorije ZF s jednom slobodnom varijablom. Ovdje nećemo
strogo definirati pojam formule. Grubo rećeno, formula je konačan niz znakova koji mogu biti
varijable, zagrade, logički veznici, kvantifikatori, te simboli = i ∈ .
11
Propozicija 0.5. Neka su x i y skupovi. Tada je klasa ¦(x
t
, y
t
) : x
t
∈ x, y
t
∈ y¦
također skup. Navedenu klasu nazivamo Kartezijev produkt skupova x i y, te
je označavamo sa x y.
Dokaz. Iz aksioma unije i para slijedi da postoji skup x ∪ y. Iz aksioma partitivnog
skupa slijedi da postoji skup {({(x ∪ y)). Sada iz sheme aksioma separacije slijedi
da je klasa ¦z : z ∈ {({(x ∪ y)) ∧ (∃u ∈ x)(∃v ∈ y)(z = (u, v))¦ skup, tj. x y je
skup. Q.E.D.
Na sasvim analogan način može se dokazati da je za svaki n ∈ N, n ≥ 2, te proizvoljne
skupove x
1
, . . . , x
n
, klasa ¦(x
t
1
, . . . , x
t
n
) : x
t
1
∈ x
1
, . . . , x
t
n
∈ x
n
¦ također skup.
Navedena klasa se naziva Kartezijev produkt skupova x
1
, . . . , x
n
, te je označavamo
x
1
. . . x
n
.
Definicija 0.6. Za proizvoljni skup x sa ∩x označavamo klasu ¦z : za svaki y ∈ x
vrijedi z ∈ y¦, te je nazivamo presjek skupa x. Ako su x i y skupovi tada sa x ∩ y
označavamo presjek ∩¦x, y¦. Analogno, ako je n ∈ N, n > 0, te x
1
, . . . , x
n
skupovi,
tada sa x
1
∩ x
2
∩ . . . ∩ x
n
označavamo presjek ∩¦x
1
, . . . , x
n
¦.
Propozicija 0.7. Ako je x skup tada je presjek ∩x također skup.
Definicija 0.8. Za proizvoljne skupove x i y sa x ` y označavamo klasu ¦z : z ∈ x i
z ∈ y¦, te je nazivamo razlika skupova x i y. Neka je U neki skup, te x ⊆ U. Tada
sa x
c
označavamo klasu U ` x, te je nazivamo komplement skupa x (u odnosu na skup
U).
Propozicija 0.9. Za sve skupove x i y razlika x ` y je također skup. Ako je U skup,
te x ⊆ U, tada je komplement x
c
također skup.
Definicija 0.10. Binarna relacija R na skupovima x i y je proizvoljni podskup
Kartezijevog produkta x y. Ako su x
1
, . . . , x
n
skupovi tada je n–mjesna relacija
proizvoljni podskup Kartezijevog produkta x
1
. . . x
n
.
Sada se nećemo baviti relacijama. Kasnije ćemo posebno promatrati relacije ure-
đaja.
Definicija 0.11. Neka su X i Y proizvoljni skupovi, te neka je f ⊆ X Y binarna
relacija koja ima svojstvo da za svaki x ∈ X postoji jedinstveni y ∈ Y tako da vrijedi
(x, y) ∈ f. Tada binarnu relaciju f nazivamo funkcija i označavamo je sa f : X → Y.
Skup X nazivamo domena funkcije, a skup Y kodomena funkcije. Ako je f : X → Y
funkcija, te je (x, y) ∈ f, tada umjesto y pišemo i f(x).
Skup svih funkcija iz skupa X u skup Y označavamo s
X
Y. Funkcije možemo
zadavati na razne načine, kao što su: formulom, po slučajevima, opisno, tablicom,
grafom, grafikonom, ... Ako je X neki skup tada funkciju id
X
: X → X zadanu sa
12
id
X
(x) = x nazivamo identiteta. Ako je A ⊆ X tada funkciju i : A → X zadanu
sa i(x) = x nazivamo inkluzija. Ako je f : X → Y neka funkcija, te A ⊆ X i
C ⊆ Y tada skup f[A] = ¦f(x) : x ∈ A¦ nazivamo slika podskupa A, odnosno
skup f
−1
[C] = ¦x ∈ X : f(x) ∈ C¦ nazivamo praslika podskupa C. Slika funkcije
f : X → Y je tada f[X]. Obično sliku funkcije f označavamo sa Rng(f). Graf
funkcije
2
f : X → Y je skup ¦(x, f(x)) : x ∈ X¦. Kažemo da su funkcije f : X → Y
i g : U → V jednake, te pišemo f = g, ako vrijedi X = U, Y = V, te za svaki x ∈ X
vrijedi f(x) = g(x).
Propozicija 0.12. Neka je f : X → Y neka funkcija, te A, B ⊆ X. Tada vrijedi:
f[A ∪ B] = f[A] ∪ f[B] i f[A ∩ B] ⊆ f[A] ∩ f[B].
Propozicija 0.13. Neka je f : X → Y neka funkcija, te C, D ⊆ Y. Tada vrijedi:
f
−1
[C ∪ D] = f
−1
[C] ∪ f
−1
[D] i f
−1
[C ∩ D] = f
−1
[C] ∩ f
−1
[D].
Neka su f : X → Y i g : U → V funkcije takve da je Rng(f) ⊆ U. Tada funkciju
s domenom X i kodomenom V koja svakom x iz X pridružuje g(f(x)) nazivamo
kompozicija funkcija f i g, te je označavamo sa g ◦ f. Lako je provjeriti da je
kompozicija funkcija asocijativna. (Je li komutativna?)
Neka je f : X → Y neka funkcija, te A ⊆ X. Funkciju g : A → Y koja je definirana
sa g(x) = f(x), nazivamo restrikcija funkcije f, te je označavamo sa f[
A
. Kažemo
još da je f proširenje funkcije f[
A
.
Za funkciju f : X → Y kažemo da je injekcija ako za sve x
1
, x
2
∈ X, takve da
je x
1
= x
2
, vrijedi f(x
1
) = f(x
2
). Za funkciju f : X → Y kažemo da je surjekcija
ako za svaki y ∈ Y postoji x ∈ X tako da vrijedi y = f(x). Kažemo da je funkcija
bijekcija ako je injekcija i surjekcija.
Neka je f : X → Y neka funkcija. Za funkciju g : Y → X kažemo da je inverzna
funkcija od f ako vrijedi f ◦ g = id
Y
i g ◦ f = id
X
. Lako je vidjeti da ako za neku
funkciju f postoji inverzna tada je ona jedinstvena. Inverznu funkciju od funkcije f
označavamo sa f
−1
. Dokažite da neka funkcija f ima inverznu ako i samo ako je f
bijekcija.
Definicija 0.14. Za svaki skup X svaki podskup T od {(X) nazivamo familija sku-
pova. Ako su X i I neki skupovi, tada svaku funkciju f : I → {(X) nazivamo
indeksirana familija skupova. Obično umjesto f(i) pišemo X
i
, pa onda indeksiranu
familiju skupova označavamo sa (X
i
: i ∈ I).
U daljnjim izlaganjima govorit ćemo samo familija skupova, tj. nećemo posebno
isticati radi li se o indeksiranoj familiji ili običnoj.
Definicija 0.15. Neka je (X
i
: i ∈ I) proizvoljna familija skupova. Kartezijev produkt
familije skupova, u oznaci
¸
i∈I
X
i
, definiramo kao klasu
¦f[ f : I →
¸
i∈I
X
i
, za svaki i ∈ I vrijedi f(i) ∈ X
i
¦
2
Uočite da iz navedene defincije funkcije slijedi da je zapravo funkcija jednaka svom grafu.
13
Zadaci
1. Neka je U neki skup, te A, B i C podskupovi od U. Dokažite da vrijedi:
(a) (A ∩ B)
c
= A
c
∪ B
c
(b) (A ∪ B)
c
= A
c
∩ B
c
(c) A ` (B ∪ C) = (A ` B) ∩ (A ` C) = (A ` B) ` C
(d) A ` (B ∩ C) = (A ` B) ∪ (A ` C)
(e) A ` (A ` B) = A ∩ B
(f) A ∩ (B ` C) = (A ∩ B) ` (A ∩ C) = (A ∩ B) ` C
(g) (A ∪ B) ` C = (A ` C) ∪ (B ` C)
(h) A
cc
= A
(i) (A
c
∪ B) ∩ A = A ∩ B
(j) A ∩ (B ` A) = ∅
2. Dokažite da općenito ne vrijedi (∩A) ∩ (∩B) = ∩(A ∩ B).
3. Neka je x = ¦∅, ¦∅¦, ¦∅, ¦∅¦¦¦. Napišite sljedeće skupove u obliku ¦a
1
, . . . , a
k
¦ :
¸
x,
¸
x, {(¦x¦), {(x) ∩
¸¸
(x, ¦x¦).
4. Dokažite da vrijedi:
(a) (A ∩ B) (C ∩ D) = (A C) ∩ (B D)
(b)
¸
i∈I
A
i

¸
i∈I
B
i
=
¸
i∈I
(A
i
B
i
)
(c) (A B) ∪ (C D) ⊆ (A ∪ C) (B ∪ D), te odredite skupove za koje ne
vrijedi jednakost
(d) (A ∪ B) C = (A C) ∪ (B C)
(e) A (B ∪ C) = (A B) ∪ (A C)
(f) (A ∪ B) (C ∪ D) = (A C) ∪ (B C) ∪ (A D) ∪ (B D)
(g) (A ` B) C = (A C) ` (B C)
(h) A (B ` C) = (A B) ` (A C)
(i) A B = (A D) ∩ (C D), gdje je A ⊆ C i B ⊆ D
(j) U
2
` (A B) = [(U ` A) U] ∪ [U (U ` B)]
(k)
¸
i∈I
A
i

¸
j∈J
B
j
=
¸
(i,j)∈IJ
(A
i
B
j
)
(l)
¸
i∈I
A
i

¸
j∈J
B
j
=
¸
(i,j)∈IJ
(A
i
B
j
)
14
(m) ako je A, B = ∅ i (A B) ∪ (B A) = C D tada je A = B = C = D
5. Operacija simetrične razlike ∆ definirana je za proizvoljne skupove A i B ovako:
A∆B = (A ` B) ∪ (B ` A). Dokažite da vrijedi:
(a) A∆B = B∆A
(b) ako A∆B = A∆C tada B = C
(c) A ∩ (B∆C) = (A ∩ B)∆(A ∩ C)
(d) A∆(B∆C) = (A∆B)∆C
(e) A ∩ (B∆C) = (A ∩ B)∆(A ∩ C)
(f) A ∪ B = (A∆B)∆(A ∩ B) = (A∆B) ∪ (A ∩ B)
(g) A ` B = A∆(A ∩ B)
(h) A∆B = A
c
∆B
c
(i) C = A∆B ako i samo ako A = B∆C
6. Vrijedi li općenito:
(a) {(a) ∩ {(b) = {(a ∩ b)?
(b) {(a) ` {(b) = {(a ` b)?
(c) {(a) ∪ {(b) = {(a ∪ b)?
(d) a ∈ b ekvivalentno s {(a) ∈ {(b)?
(e) {(a) = {(b) ako i samo ako a = b?
Rješenje.
(a) Vrijedi. Za proizvoljan x, dokažimo da je x ∈ {(a) ∩{(b) ↔ x ∈ {(a∩b).
To se naravno svodi na x ⊆ a ∧ x ⊆ b ↔ x ⊆ a ∩ b, što se lako dokaže.
(b) Ne vrijedi (nikada), jer ∅ ∈ {(x) za svaki skup x. Dakle ∅ je element desne
strane, a nije element lijeve.
(c) Općenito ne vrijedi. Primjerice za a = ¦1¦ i b = ¦2¦. Ponekad jest,
primjerice kad je a ⊆ b.
(d) Jedan smjer vrijedi: ako je {(a) ∈ {(b), to znači {(a) ⊆ b, pa su svi
elementi od {(a) ujedno u b. Budući da je a ∈ {(a), vrijedi a ∈ b. Drugi
smjer ne vrijedi na primjer za a = ¦1¦ i b = ¦¦1¦¦.
(e) Vrijedi.
7. Dokažite da vrijedi:
(a) {(
¸
i∈I
A
i
) =
¸
i∈I
{(A
i
)
15
(b) {(A ∪ B) = ¦A
1
∪ B
1
: A
1
⊆ A i B
1
⊆ B¦
(c) {(
¸
i∈I
A
i
) = ¦
¸
i∈I
B
i
: B
i
∈ {(A
i

8. Dokažite da za svaki skup a vrijedi ¦∅, ¦∅¦¦ ∈ {{{(a).
Rješenje. Znamo ∅ ∈ {(x), za svaki skup x. Dakle specijalno ∅ ∈ {(a). To
znači ¦∅¦ ⊆ {(a) (jer su svi njegovi elementi u {(a)), odnosno ¦∅¦ ∈ {{(a).
Također iz ∅ ∈ {(y) za y = {(a) imamo ∅ ∈ {{(a), što zajedno s gornjim daje
da su svi elementi od ¦∅, ¦∅¦¦ u {{(a). Dakle, ¦∅, ¦∅¦¦ je podskup od {{(a),
odnosno element od {{{(a).
9. Odredite {(∅) ∩ {{(∅) ∩ {{{(∅).
Rješenje. Budući da je prvi operand {(∅) = ¦∅¦, a ∅ se, znamo, nalazi i u
ostalim partitivnim skupovima, presjek je upravo ¦∅¦.
10. Dokažite da za svaka dva skupa A i B vrijedi
B
A ⊆ {{{{(A ∪ B).
11. Neka je (A
i
: i ∈ I) proizvoljna familija skupova. Dokažite da tada vrijedi:
¸
i∈I
A
i
∈ {{{{(I ∪ ∪
i∈I
A
i
)
12. Neka su x i y proizvoljni skupovi. Dokažite da vrijedi:
(a)
¸¸
(x, y) =
¸
(¦x¦ ∩ ¦x, y¦) =
¸
¦x¦ = x
(b)
¸¸
(x, y) =
¸
¦x, y¦ = x ∩ y
(c)
¸¸
(x, y) = x ∪ y
(d)
¸¸
(x, y) ∪ (
¸¸
(x, y) `
¸¸
(x, y)) =
= (x ∩ y) ∪ ((x ∪ y) ` x) = (y ∩ x) ∪ (y ` x) = y
13. Koji od sljedećih skupova [x, y] imaju svojstvo uređenog para, tj. vrijedi
[x, y] = [x
t
, y
t
] ako i samo ako x = x
t
i y = y
t
,
ako definiramo redom:
(a) [x, y] = ¦¦x, y¦, ¦y¦¦;
(b) [x, y] = ¦x, ¦y¦¦;
(c) [x, y] = ¦x, ¦x, y¦¦.
14. Neka je f : S → T proizvoljna funkcija, te A, B ⊆ S i C, D ⊆ T. Dokažite da
vrijedi:
(a) ako A ⊆ B tada je f[A] ⊆ f[B];
16
(b) f[A ∪ B] = f[A] ∪ f[B];
(c) f[A ∩ B] ⊆ f[A] ∩ f[B], te navedite primjer koji pokazuje da općenito ne
vrijedi obrnuta inkluzija;
(d) ako C ⊆ D tada je f
−1
[C] ⊆ f
−1
[D];
(e) f
−1
[C ∩ D] = f
−1
[C] ∩ f
−1
[D];
(f) f
−1
[C ∪ D] = f
−1
[C] ∪ f
−1
[D];
(g) f[A ` B] ⊇ f[A] ` f[B], te navedite primjer koji pokazuje da općenito ne
vrijedi obrnuta inkluzija;
(h) f
−1
[C ` D] = f
−1
[C] ` f
−1
[D];
(i) A ⊆ f
−1
[f[A]], te navedite primjer koji pokazuje da općenito ne vrijedi
obrnuta inkluzija;
(j) f[A] ∩ C = f[A ∩ f
−1
[C]];
(k) f[A] ⊆ C ako i samo ako A ⊆ f
−1
[C].
15. Neka je f : A → B injekcija. Ako je (X
i
: i ∈ I) neka familija podskupova
skupa A dokažite da je tada f[
¸
i∈I
X
i
] =
¸
i∈I
f[X
i
]. Zatim, dokažite da za sve
X
1
, X
2
⊆ A vrijedi f[X
1
` X
2
] = f[X
1
] ` f[X
2
].
16. Neka su f : A → B i g : C → D funkcije takve da je definirana kompozicija
g ◦ f. Dokažite:
(a) ako je g ◦ f injekcija tada je i f injekcija;
(b) ako je g ◦ f surjekcija tada je i g surjekcija;
(c) ako je g ◦ f bijekcija tada je f injekcija, a g surjekcija.
17. Dokažite da je konstantna funkcija bijekcija ako samo ako su joj domena i
kodomena jednočlani skupovi.
Poglavlje 1
Naivna teorija skupova
Kako bismo mogli opravdati uvođenje daljnjih aksioma teorije skupova, te ih dobro
motivirati, moramo prvo naučiti još neke činjenice o skupovima. Sjetimo se da je
naš glavni cilj definirati kumulativnu hijerarhiju, odnosno definirati što znači pojam
"nivoa" – točnije rednog broja (na taj način ćemo odgovoriti na pitanje što je skup).
Pošto to nećemo raditi tako da se uvijek strogo pozivamo na aksiome onda se taj dio
teorije naziva naivna teorija skupova.
Ovo poglavlje se sastoji od osam točaka. U prvim točkama prvo se bavimo "veliči-
nom" skupova, tj. razmatramo pojmove kao što su ekvipotentni skupovi, konačni i
beskonačni skupovi, prebrojivi i neprebrojivi skupovi, te kardinalnost. U sljedećim
točkama razmatramo pojmove kao što su parcijalno, linearno i dobro uređeni skupovi.
To nam je motivacija za definiciju nivoa u kumulativnoj hijerarhiji.
1.1 Ekvipotentni skupovi
Nije pretjerano reći da čitavu matematiku prožima ideja beskonačnosti. Sjetimo se
beskonačnih skupova s kojima ste se već susreli u osnovnoj i srednjoj školi. To su prije
svega skupovi brojeva: prirodnih, cijelih, racionalnih, realnih i kompleksnih. Zatim,
u geometriji se govori o skupu svih točaka ravnine, skupu svih dužina, skupu svih
pravaca, ... Svi ti skupovi su beskonačni.
Jedan moj profesor je u šali rekao da bi matematičari mogli zatvoriti dućan da
nema beskonačnosti.
Sjetimo se kako smo kao mali učili brojati predmete – uspostavljanje bijekcije
između prstiju na ruci i predmeta. Cantor je tu ideju proširio i na beskonačne skupove.
Jedna od osnovnih Cantorovih ideja o jednakobrojnim skupovima je nevjerojatno
jednostavna: za dva skupa A i B kažemo da su jednakobrojni ili ekvipotentni ako
postoji bijekcija f : A → B. No, moramo imati na umu da ni genijalni grčki matema-
tičari, a ni svi poslije njih sve do Cantora, nisu uočili "različite" beskonačne skupove.
Na primjer skup realnih brojeva R ima "više" elemenata nego skup prirodnih brojeva
N, tj. ne postoji bijekcija između R i N. No, skup N je ekvipotentan sa skupom svih
parnih prirodnih brojeva, te sa skupom cijelih, a i skupom svih racionalnih brojeva.
17
18 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Definicija 1.1. Kažemo da su skupovi A i B ekvipotentni ako postoji barem jedna
bijekcija f : A → B. Oznaka: A ∼ B.
Primjer 1.2. a) ¦2, 7, 19¦ ∼ ¦153, 1001, 10
12
¦;
b) ¦1, 2, 3, . . .¦ ∼ ¦−1, −2, −3, . . .¦;
c) ¦1, 2, 3, . . .¦ ∼ ¦1, 3, 5, . . .¦; jedna bijekcija je dana sa n → 2n −1
d) N ∼ Z; jedna bijekcija f : Z →N je dana sa:
f(x) =

−2x, ako je x < 0;
0, ako je x = 0;
2x −1, ako je x > 0
Upravo definiranu bijekciju ilustriramo na sljedećoj slici.
Z
-1 0 1 2
N
0 1 2 3
· ·

`
`
`
`
`
`
`
`
`
`
`
e) Svi zatvoreni segmenti realnih brojeva su međusobno ekvipotentni. Jedna bi-
jekcija f : [a, b] → [c, d] je dana sa f(x) =
d −c
b −a
(x − a) + c. Na sljedećoj
slici ilustriramo kako smo dobili navedenu bijekciju (jednadžba pravca kroz dvije
točke).
1.1. EKVIPOTENTNI SKUPOVI 19

x
`
y
a
b
d
c

Primjer 1.3. Hilbertov hotel. Zamislimo da negdje daleko u Svemiru postoji hotel
s beskonačno mnogo soba. Sobe su numerirane brojevima 1, 2, 3, . . . No, zamislimo
da su sve sobe zauzete gostima, i dolazi još jedan putnik koji želi sobu. Što će portir
napraviti s njim? Jednostavno, zamolit će gosta iz sobe 1 da se premjesti u sobu 2,
gost iz sobe 2 u sobu 3, itd. Novopridošlog gosta će tada smjestiti u sobu broj 1.
(Nemojte si postavljati pitanje koliko će to premještanje trajati!)
Pokušajte sami odgovoriti što će portir napraviti kada stigne 1000 novih gostiju,
a sve sobe hotela su pune.
Promotrimo još jedan problem s kojim bi se mogao susresti portir hotela s besko-
načno mnogo soba, i čije sve sobe su pune. Zamislimo da u Svemiru postoji još jedan
hotel s beskonačno mnogo soba čije su sve sobe popunjene gostima. Jednog dana
glavna komisija za graditeljstvo u svemirskim prostranstvima otkrila je da taj drugi
hotel nema građevinsku dozvolu. Istog trena taj drugi hotel je morao biti zatvoren i
svi gosti (beskonačno mnogo njih!) stali su pred vrata prvog hotela (čije su sve sobe
pune). No, portir se brzo snašao. Gosta iz sobe 1 svojeg hotela premjestio je u sobu
2, gosta iz sobe 2 u sobu 4, gosta iz sobe 3 u sobu 6, itd. Tako je ispraznio sve sobe s
neparnim brojevima, te je u njih smjestio goste iz zatvorenog hotela.
Sada kada se već tako dobro snalazimo s hotelima s beskonačno mnogo soba pro-
motrimo još jedan problem koji bi portiru mogao zadati mnogo glavobolja. Zamislimo
da u Svemiru postoji beskonačno mnogo hotela s beskonačno mnogo soba, i sve su
sobe popunjene gostima. Svemirska građevinska komisija iz raznih je razloga zatvo-
rila sve hotele osim jednog. Tada su svi gosti (po beskonačno mnogo njih iz svakog od
beskonačno mnogo hotela) došli pred vrata tog jednog hotela koji je još imao dozvolu za
rad. Snalažljivi portir sada nije znao rješenje ove na prvi pogled bezizlazne situacije.
Trebao je pomoć matematičara. Može li se uopće ova ogromna grupa novopridošlih
gostiju smjestiti u (puni!) hotel? Možete li pomoći portiru?
Više detalja o Hilbertovom hotelu možete pronaći u [37].
20 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
1.2 Konačni i beskonačni skupovi
U ovim izlaganjima koristimo skup N na intuitivnom nivou, tj. pretpostavljamo da
su nam poznata svojstva klase ¦0, 1, 2, . . .¦, koju nazivamo skup prirodnih brojeva,
te je označavamo sa N.
Za svaki k ∈ N ` ¦0¦ sa N
k
označavamo skup ¦1, . . . , k¦, a N
0
je prazan skup.
Teorem 1.4. Neka je k ∈ N proizvoljan. Ako je f : N
k
→ N
k
injekcija tada je f i
surjekcija.
Dokaz. Indukcijom po k dokazuje se da je svaka injekcija f : N
k
→ N
k
ujedno i
surjekcija. Za detalje vidite zadatak 1 na stranici 21.
Definicija 1.5. Kažemo da je skup A konačan ako postoji k ∈ N tako da je skup A
ekvipotentan sa skupom N
k
.
Napomena 1.6. Iz teorema 1.4. slijedi da za svaki konačan skup A postoji jedin-
stveni k ∈ N takav da vrijedi A ∼ N
k
. To nam omogućava da za svaki konačan skup
A definiramo broj elemenata, u oznaci k(A), stavljajući k(A) = n, pri čemu vrijedi
A ∼ N
n
.
Dokaz sljedećeg teorema dan je kao rješenje zadatka 2 na stranici 21.
Teorem 1.7. Za svaki A ⊆ N
m
postoji prirodan broj k takav da vrijedi k ≤ m i
k(A) = k.
Korolar 1.8. Svaki podskup konačnog skupa je konačan.
Teorem 1.9. Skup X je konačan ako i samo ako postoji k ∈ N i surjekcija f : N
k

X.
Za dokaz vidite rješenje zadatka 5 na stranici 22.
Definicija 1.10. Za skup X kažemo da je beskonačan ako nije konačan.
Teorem 1.11. Neka je X neki skup. Sljedeće tvrdnje su ekvivalentne:
a) skup X je beskonačan;
b) postoji injekcija iz N u X;
c) postoji injekcija iz X u X koja nije surjekcija;
d) skup X je ekvipotentan s nekim svojim pravim podskupom.
Dokaz prethodnog teorema dan je kao rješenje zadatka 6 na stranici 22.
1.2. KONAČNI I BESKONAČNI SKUPOVI 21
Korolar 1.12. Skup X je konačan ako i samo ako je svaka injekcija iz X u X ujedno
i surjekcija.
Dokaz. Iz prethodnog teorema posebno imamo a) ⇔ c), a onda i a) ⇔ c).
Q.E.D.
Zadaci
1. Neka je k ∈ N proizvoljan. Dokažite da ako je f : N
k
→ N
k
injekcija tada je f
i surjekcija.
Dokaz. Indukcijom po k dokazujemo da je svaka injekcija f : N
k
→ N
k
ujedno
i surjekcija. Ako je k = 0 tvrdnja je trivijalno isitinita. Ako je k = 1 tada je
očito funkcija f : ¦1¦ → ¦1¦ surjekcija. Neka je k ∈ N ` ¦0¦ prirodan broj koji
ima svojstvo da je svaka injekcija g : N
k
→ N
k
ujedno i surjekcija. Neka je
f : N
k+1
→ N
k+1
proizvoljna injekcija. Tada je restrikcija f[
N
k
: N
k
→ N
k+1
također injekcija. Sada razlikujemo dva slučaja:
a) f(k + 1) = k + 1
To znači da je slika restrikcije f[
N
k
sadržana u skupu N
k
. Time imamo da
je funkcija f[
N
k
: N
k
→ N
k
injekcija. Iz pretpostavke indukcije slijedi da
je ta funkcija surjekcija. Sada je očito da je funkcija f surjekcija.
b) f(k + 1) = i
0
∈ N
k
Primijetimo prvo da postoji j
0
∈ N
k
takav da je f(j
0
) = k + 1 (Pret-
postavimo da takav j
0
∈ N
k
ne postoji. Tada je restrikcija f[
N
k
: N
k
→N
k
dobro definirana, te je injekcija. Iz pretpostavke indukcije slijedi da je ta
restrikcija i surjekcija. No, tada postoji neki i
1
∈ N
k
takav da je f(i
1
) = i
0
.
Time imamo f(k + 1) = f(i
1
), te k + 1 = i
1
, što je kontradikcija s pret-
postavkom da je funkcija f : N
k+1
→N
k+1
injekcija).
Definiramo funkciju F : N
k
→N
k
ovako:
F(x) =

f(x), ako je x = j
0
;
i
0
, ako je x = j
0
.
Očito je funkcija F : N
k
→ N
k
injekcija. Iz pretpostavke indukcije slijedi da je
ta funkcija i surjekcija. Sada je lako vidjeti da iz toga slijedi da je i funkcija
f surjekcija (Neka je y ∈ N
k+1
proizvoljan. Razlikujemo tri slučaja. Ako je
y ∈ N
k
`¦i
0
¦ tada iz surjektivnosti funkcije F i njene definicije slijedi da postoji
x ∈ N
k
takav da je f(x) = y. Ako je y = i
0
tada imamo f(k + 1) = i
0
. Ako je
y = k + 1 tada imamo f(j
0
) = k + 1 ).
2. Dokažite da za svaki podskup A ⊆ N
m
postoji prirodan broj k takav da vrijedi
k ≤ m i k(A) = k.
Dokaz. Indukcijom po m. Ako je m = 0 ili m = 1 tvrdnja očito vrijedi. Neka
je m ∈ N takav da za svaki podskup B od N
m
postoji k ≤ m takav da je
22 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
k(B) = k. Neka je A proizvoljan podskup od N
m+1
. Ako je A ⊆ N
m
tvrdnja
slijedi iz pretpostavke indukcije. Promotrimo slučaj kada je m + 1 ∈ A. Tada
je A ` ¦m + 1¦ ⊆ N
m
. Iz pretpostavke indukcije slijedi da postoji k ∈ N takav
da je k(A ` ¦m+ 1¦) = k. Tada je očito k(A) = k + 1.
3. Dokažite da je svaki podskup konačnog skupa konačan.
Dokaz. Neka je X proizvoljan konačan skup, te A njegov proizvoljan podskup.
Ako je A = ∅ tada je A konačan po definiciji. Promatramo slučaj kada je A = ∅.
Budući da je i skup X konačan, tada po definiciji postoji m > 0 takav da je
X ∼ N
m
. Neka je f : X → N
m
neka bijekcija. Promotrimo restrikciju f[
A
. Ta
funkcija je očito injekcija, te vrijedi k(A) = k(f[A]). Budući da je f[A] ⊆ N
m
tada iz prethodnog zadatka slijedi da postoji k ≤ m takav da je k(f[A]) = k.
Tada je k(A) = k, pa je skup A konačan.
4. Dokažite da je skup koji ima beskonačan podskup također beskonačan.
5. Dokažite da je skup X konačan ako i samo ako postoji k ∈ N i surjekcija
f : N
k
→ X.
Dokaz. Pretpostavimo prvo da je skup X konačan. Tada iz definicije slijedi da
postoji k ∈ N i bijekcija f : A →N
k
. Tada je f
−1
jedna tražena surjekcija.
Pretpostavimo sada da postoji k ∈ N i surjekcija f : N
k
→ X. Tada očito
za svaki x ∈ X imamo f
−1
[¦x¦] = ∅. Za svaki x ∈ X odaberimo po jedan
a
x
∈ f
−1
[¦x¦]. Označimo A = ¦a
x
: x ∈ X¦. Očito je A ⊆ N
k
, te je funkcija
g : A → X, koja je definirana sa g(a
x
) = x, bijekcija. Tada je k(A) = k(X).
Iz A ⊆ N
k
i zadatka 2 slijedi da postoji m ≤ k takav da je k(A) = m. Tada je
k(X) = m, te je skup X konačan.
6. Dokažite teorem 1.11.
Dokaz.
a ⇒ b) Neka je X beskonačan i x
0
∈ X proizvoljan. Za svaki n ∈ N i proizvoljne
x
1
, . . . , x
n
∈ X vrijedi X ` ¦x
1
, . . . , x
n
¦ = ∅. To znači da možemo
odabrati f
n
(x
1
, . . . , x
n
) ∈ X ` ¦x
1
, . . . , x
n
¦. Sada rekurzivno definiramo
preslikavanje f : N → X ovako:
f(0) = x
0
f(n + 1) = f
n
(f(0), . . . , f(n))
(Gornjim uvjetima je dobro definirana funkcija. To slijedi iz Dedekindovog
teorema rekurzije koji ćemo navesti kasnije.)
Uočimo da je f(n) ∈ X ` ¦f(0), . . . , f(n − 1)¦. Dakle, za svaki k ≤ n
vrijedi f(n + 1) = f(k). Iz toga slijedi da je funkcija f injekcija.
b) ⇒ c) Neka je f : N → X neka injekcija. Definiramo funkciju g : X → X ovako:
1.3. PREBROJIVI SKUPOVI 23
g(x) =

x, x ∈ f[N];
f(n + 1), x = f(n).
Pokažimo da je funkcija g injekcija. Neka su x
1
, x
2
∈ X takvi da je
x
1
= x
2
. Razlikujemo tri slučaja:
(i) x
1
, x
2
∈ f[N]. Tada je g(x
1
) = x
1
= x
2
= g(x
2
).
(ii) x
1
∈ f[N] i x
2
∈ f[N]. Tada je g(x
1
) ∈ f[N], a g(x
2
) ∈ f[N], pa je
očito g(x
1
) = g(x
2
).
(iii) x
1
, x
2
∈ f[N]. Tada je x
1
= f(n) i x
2
= f(m), za neke n, m ∈ N.
Pošto je x
1
= x
2
tada je n = m. No, funkcija f je po pretpostavci
injekcija, pa je f(n + 1) = f(m+ 1), a onda je g(x
1
) = g(x
2
).
Funkcija g nije surjekcija jer f(0) ∈ X ` g(X).
c) ⇒ d) Neka je f : X → X neka injekcija koja nije surjekcija. Tada je f[X] pravi
podskup od X, te je očito f : X → f[X] bijekcija. To znači da vrijedi
X ∼ f(X).
d) ⇒ a) Neka je Y ⊂ X i g : X → Y bijekcija. Pretpostavimo da je skup X
konačan. Tada iz definicije slijedi da postoji k ∈ N takav da je X ∼ N
k
.
Neka je f : N
k
→ X jedna bijekcija. Tada je h = f
−1
◦ g ◦ f : N
k
→ N
k
injekcija. No, h[N
k
] = f
−1
[g[f[N
k
]]] = f
−1
[g[X]] = f
−1
[Y ] = N
k
, pa h nije
surjekcija. To je u kontradikciji s teoremom 1.4.
1.3 Prebrojivi skupovi
U ovoj točki razmatrat ćemo beskonačne skupove koji imaju najmanje moguće ele-
menata, tj. njihova beskonačnost je najmanja moguća.
Definicija 1.13. Za skup kažemo da je prebrojiv ako je ekvipotentan sa skupom N.
Ako je skup beskonačan i nije prebrojiv tada kažemo da je neprebrojiv.
Primjer 1.14. Skup N je prebrojiv jer je id : N →N, id(x) = x, bijekcija.
Skup 2N svih parnih prirodnih brojeva je prebrojiv jer je f : N → 2N, f(x) = 2x,
jedna bijekcija.
Skup 2N + 1 svih neparnih prirodnih brojeva je prebrojiv jer je f : N → 2N + 1,
f(x) = 2x + 1, jedna bijekcija.
Skup Z svih cijelih brojeva je prebrojiv jer postoji bijekcija između skupa Z i skupa
N. Jednu bijekciju smo naveli na strani 18 u primjeru 1.2.
Nije teško pokazati da su i sljedeći skupovi prebrojivi:
• Skup svih točaka ravnine s racionalnim koordinatama;
24 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
• Skup svih intervala s racionalnim krajevima;
• Skup svih polinoma nad poljem racionalnih brojeva;
• Skup svih algebarskih realnih brojeva.
Dokazi prebrojivosti navedenih skupova dani su u [4].
Sada nam je cilj dokazati da je prebrojiva unija prebrojivih skupova ponovno
prebrojiv skup. Tada ćemo kao jednostavnu posljedicu dobiti da je skup Q prebrojiv.
U dokazu nekih sljedećih propozicija koristit ćemo aksiom izbora, pa ćemo ga sada
navesti. Tom aksiomu je posvećena posljednja točka drugog poglavlja.
Aksiom izbora
Neka je (A
i
: i ∈ I) familija nepraznih skupova koji su u parovima disjunktni. Tada
postoji skup B tako da je za svaki i ∈ I presjek B ∩ A
i
jednočlan skup.
Na sljedećoj slici ilustriramo aksiom izbora (familiju skupova i izborni skup).
Lako je konstruirati primjer koji pokazuje da je u izreci aksioma izbora nužan
uvjet da su članovi familije u parovima disjunktni. Kada se u dokazu nekog teorema,
odnosno propozicije, leme ili korolara, koristi aksiom izbora tada ćemo to većinom
istaknuti u samom iskazu pišući (AC) (eng. axiom of choice). To je baš slučaj u
sljedećoj propoziciji.
Propozicija 1.15. (AC)
Neka je (B
k
: k ∈ N) familija skupova koja ima svojstvo da je za svaki k ∈ N skup
B
k
konačan (moguće i prazan!), te su članovi familije u parovima disjunktni. Tada je
skup
¸
k∈N
B
k
konačan ili prebrojiv.
Dokaz. Pretpostavimo da skup
¸
k∈N
B
k
nije konačan. Za svaki k ∈ N označimo sa
[B
k
[ broj elemenata skupa B
k
(iz točke o konačnim skupovima slijedi da je taj pojam
1.3. PREBROJIVI SKUPOVI 25
dobro definiran; vidi napomenu 1.6.). Za svaki k ∈ N za koji je skup B
k
prazan
definiramo A
k
= ¦∅¦. Za svaki k ∈ N za koji je B
k
= ∅ s A
k
označimo skup svih
bijekcija između skupova B
k
i ¦0, 1, . . . , [B
k
[ − 1¦ Očito je (A
k
: k ∈ N) neprazna
familija nepraznih skupova koji su u parovima disjunktni. Iz aksioma izbora slijedi da
postoji skup B tako da je B∩A
k
jednočlan skup za svaki k ∈ N. Za svaki k ∈ N neka
je ¦f
k
¦ = B ∩ A
k
. Sada definiramo funkciju f :
¸
k∈N
B
k
→N ovako: ako je x ∈
¸
k∈N
B
k
tada postoji jedinstveni k
0
∈ N takav da je x ∈ B
k
0
, pa onda neka je
f(x) =
¸
k<k
0
[B
k
[ + f
k
0
(x).
Funkcija f je očito injekcija. Pošto smo bili pretpostavili da je skup
¸
k∈N
B
k
beskončan tada za svaki n ∈ N vrijedi: n < [B
0
[ ili pak postoji jedinstveni k
0
∈ N
takav da je
¸
k<k
0
[B
k
[ ≤ n i
¸
k≤k
0
[B
k
[ > n. Iz toga očito slijedi da postoji x ∈ B
0
ili
x ∈ B
k
0
takav da je f(x) = n. To znači da je funkcija f i surjekcija. Q.E.D.
Propozicija 1.16. (AC)
Neka je (B
k
: k ∈ N) familija skupova koja ima svojstvo da je za svaki k ∈ N skup B
k
konačan (moguće i prazan!). Tada je skup
¸
k∈N
B
k
konačan ili prebrojiv. (Za razliku
od prethodne propozicije ovdje ne pretpostavljamo da su članovi familije u parovima
disjunktni).
Dokaz prethodne propozicije dan je kao rješenje zadatka 1 na strani 28.
Lema 1.17. Neka je A konačan, a B prebrojiv skup. Tada je skup A ∪ B prebrojiv.
Dokaz prethodne leme dan je kao rješenje zadatka 2 na strani 29.
Propozicija 1.18. Neka je n ∈ N ` ¦0¦, proizvoljan, te neka su A
0
, . . . , A
n−1
pre-
brojivi skupovi koji su u parovima disjunktni. Tada je skup A
0
∪ . . . ∪ A
n−1
također
prebrojiv.
Dokaz prethodne propozicije dan je kao rješenje zadatka 3 na strani 29. Uočite da
u dokazu prethodne propozicije nije korišten aksiom izbora. O (ne)nužnosti korištenja
AC u dokazima možete čitati u [39].
Propozicija 1.19. (AC)
Neka je (A
k
: k ∈ N) familija skupova čiji su elementi u parovima disjunktni prebrojivi
skupovi. Tada je skup
¸
k∈N
A
k
prebrojiv.
Dokaz. Neka je B
0
= ¦0, 1, 3, 5, 7, . . .¦, a za svaki k ∈ N, k = 0, neka je
B
k
= ¦(2i + 1) 2
k
: i ∈ N¦. Lako je vidjeti da vrijedi:
26 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
a) za svaki k ∈ N skup B
k
je prebrojiv;
b) za sve i = j vrijedi B
i
∩ B
j
= ∅;
c)
¸
k∈N
B
k
= N;
d) za svaki k ∈ N vrijedi A
k
∼ B
k
.
Za svaki k ∈ N označimo sa /
k
skup svih bijekcija između A
k
i B
k
. Iz aksioma
izbora slijedi da postoji skup B tako da je za svaki k ∈ N skup B ∩/
k
jednočlan. Za
svaki k ∈ N označimo sa f
k
jedinstvenu funkciju za koju vrijedi B ∩ /
k
= ¦f
k
¦.
Sada definiramo f :
¸
k∈N
A
k
→ N tako da vrijedi f[
A
k
= f
k
. Očito je funkcija f
bijekcija. Q.E.D.
Napomena 1.20. Prethodnu propoziciju možemo dokazati i dijagonalnim postup-
kom
1
. To ćemo sada kratko skicirati. Pošto je svaki skup A
k
prebrojiv možemo
njegove elemente poredati u niz. Time imamo:
A
0
. . . a
00
a
01
a
02
a
03
. . .
A
1
. . . a
10
a
11
a
12
a
13
. . .
A
2
. . . a
20
a
21
a
22
a
23
. . .
A
3
. . . a
30
a
31
a
32
a
33
. . .
.
.
.
Sada dijagonalno definiramo traženu bijekciju, tj. uređene parove poredamo u niz na
sljedeći način:
a
00
a
01
a
10
a
02
a
11
a
20
a
03
a
12
. . .
Navedena bijekcija je ilustrirana na sljedećoj slici.
1
Preporučamo i sljedeću literaturu o dijagonalnom postupku: I. Mihalj, Prebrojivost skupa
racionalnih brojeva i konstrukcija zmijaste funkcije, MFL 215 (2004), 185–190
M. Radić, Analitički prikaz nekih injektivnih funkcija sa skupa NN u skup N, MFL XXXI (1980–
81), str. 13
1.3. PREBROJIVI SKUPOVI 27
a
23
a
22
a
21
a
20
a
10
a
12
a
11
a
13
a
03
a
01
a
02
a
00

Korolar 1.21. (AC)
Neka je (A
k
: k ∈ N) familija skupova, pri čemu je za svaki k ∈ N skup A
k
konačan
ili prebrojiv. Tada je skup
¸
k∈N
A
k
konačan ili prebrojiv.
(Uočite da za razliku od prošle propozicije dopuštamo da članovi familije nisu nužno
u parovima disjunktni, te da mogu biti i konačni.)
Dokaz prethodnog korolara dan je kao rješenje zadatka 4 na strani 29.
Korolar 1.22. Vrijede sljedeće tvrdnje:
a) skup cijelih brojeva je prebrojiv;
b) skup racionalnih brojeva Q je prebrojiv;
28 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
c) N N, N
3
, . . . su prebrojivi skupovi.
Dokaz. a) Z=¦1, 2, 3, . . .¦ ∪ ¦0¦ ∪ ¦−1, −2, −3, . . .¦;
b) Označimo za svaki k ∈ N ` ¦0¦ sa Q
k
skup ¦
1
k
,
2
k
,
3
k
, . . .¦. Očito je svaki skup
Q
k
prebrojiv. Tada je
¸
k∈N\|0¦
Q
k
prebrojiva unija prebrojivih skupova, a onda iz
korolara 1.21. slijedi da je to prebrojiv skup. Pošto je očito Q
+
=
¸
k∈N\|0¦
Q
k
tada
je taj skup prebrojiv. No, Q = Q
+
∪ ¦0¦ ∪ Q

, tj. skup racionalnih brojeva je unija
dva prebrojiva skupa i jednog konačnog skupa.
(Prebrojivost skupa Q se može dokazati i dijagonalnim postupkom.)
c) Neka je za svaki k ∈ N definirano A
k
= ¦(m, n) : m + n = k¦. Očito je svaki skup
A
k
konačan, te za sve i = j vrijedi A
i
∩A
j
= ∅. Pošto je NN =
¸
k∈N
A
k
tada imamo
da je N N prebrojiva unija konačnih skupova. Dalje indukcijom. Q.E.D.
Sljedeći korolar je vrlo važan za kolegij Matematička logika.
Korolar 1.23. Neka je A prebrojiv skup. Označimo sa A

skup svih konačnih nizova
iz A (odnosno, to je skup svih riječi alfabeta A). Tada je skup A

prebrojiv.
Propozicija 1.24. (AC)
Svaki beskonačan skup sadrži prebrojiv podskup.
Dokaz prethodne propozicije dan je kao rješenje zadatka 6 na strani 30.
Napomena 1.25. Promotrimo sljedeći "dokaz" prethodne propozicije. Pošto je X =
∅ tada po definiciji postoji neki x
1
∈ X. Pošto je očito X ` ¦x
1
¦ = ∅ tada postoji
x
2
∈ X ` ¦x
1
¦. Pošto je očito X ` ¦x
1
, x
2
¦ = ∅ tada postoji x
3
∈ X ` ¦x
1
, x
2
¦.
Rekurzivno možemo definirati niz (x
n
). Očito je da je x
1
, x
2
, . . . prebrojiv niz čiji
svaki član pripada skupu X, te su članovi niza u parovima različiti. No, do sada
navedeni aksiomi teorije ZF nam ne omogućavaju dokaz da je klasa ¦x
1
, x
2
, . . .¦ skup.
Napomena 1.26. Aksiom prebrojivog izbora (eng. axiom of countable choice) do-
bivamo kada u AC zahtijevamo da je familija indeksa I prebrojiva. O važnosti tog
aksioma za matematičku analizu možete čitati u knjigama [30] (vidi strane 168–170),
[31] (vidi strane 112–114) i [18] (vidi str. 44).
Zadaci.
1. Dokažite propoziciju 1.16.
Rješenje. Pretpostavimo da skup
¸
k∈N
B
k
nije konačan. Definiramo rekurzivno
familiju (B
t
k
: k ∈ N) ovako:
1.3. PREBROJIVI SKUPOVI 29
B
t
1
= B
1
B
t
n+1
= B
n+1
` (B
t
1
∪ . . . ∪ B
t
n
)
Očito vrijedi
¸
k∈N
B
k
=
¸
k∈N
B
t
k
. Zatim, za svaki k ∈ N skup B
t
k
je konačan, te
ako je k = j tada je B
t
j
∩ B
t
k
= ∅. Primjenom propozicije 1.15. slijedi tražena
tvrdnja.
2. Dokažite lemu 1.17.
Rješenje. Neka je A
t
= A ` B. Očito je tada A ∪ B = A
t
∪ B. Pošto je A
konačan tada je i A
t
konačan skup. Neka je [A
t
[ = k, te neka je g : A
t
→ N
k
neka bijekcija. Označimo s h jednu bijekciju između B i N. Definiramo funkciju
f : A
t
∪ B →N ovako
f(x) =

g(x), ako je x ∈ A
t
h(x) + k, ako je x ∈ B
Očito je f bijekcija.
3. Dokažite propoziciju 1.18.
Rješenje. Za svaki k ∈ ¦0, 1 . . . , n − 1¦ označimo s B
k
skup svih prirodnih
brojeva koji pri dijeljenju s brojem n daju ostatak k. Očito je svaki skup B
k
prebrojiv. Zatim, za i = j vrijedi B
i
∩ B
j
= ∅, te imamo
¸
k∈N
B
k
= N. Neka
je sa f
k
označena neka bijekcija između A
k
i B
k
. Definiramo funkciju f :
(A
0
∪. . . ∪A
n−1
) →N tako da elementu x iz skupa A
k
pridružimo f
k
(x). Očito
je funkcija f bijekcija.
4. Dokažite korolar 1.21.
Rješenje. Pretpostavimo da skup
¸
k∈N
A
k
nije konačan. Definiramo induktivno
familiju skupova (A
t
k
: k ∈ N) ovako:
A
t
1
= A
1
A
t
n+1
= A
n+1
` (A
t
1
∪ . . . ∪ A
t
n
)
Očito vrijedi
¸
k∈N
A
k
=
¸
k∈N
A
t
k
. Zatim, za svaki k ∈ N skup A
t
k
je konačan ili
prebrojiv, te za i = j vrijedi A
t
i
∩ A
t
j
= ∅.
Označimo sa A uniju svih konačnih skupova A
t
k
. Iz propozicije 1.15. slijedi da
je skup A konačan ili prebrojiv. Zatim, označimo s B uniju svih prebrojivih
30 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
skupova A
t
k
. Očito vrijedi
¸
k∈N
A
k
= A∪B. Ako je B = ∅, tj. ne postoji niti jedan
prebrojivi skup A
t
k
, tada je A ∪ B konačan, a onda i skup
¸
k∈N
A
k
. Ako postoji
samo konačno mnogo skupova A
t
k
koji su prebrojivi tada primjenom propozicije
1.18. slijedi da je skup B prebrojiv. Sada iz leme 1.17. slijedi da je skup A∪B
prebrojiv, a onda i skup
¸
k∈N
A
k
.
Konačno, ako postoji prebrojivo mnogo skupova A
t
k
koji su prebrojivi tada
primjenom prethodne propozicije 1.19. slijedi da je skup B prebrojiv. Iz leme
1.17. slijedi da je skup A ∪ B prebrojiv, a onda je i skup
¸
k∈N
A
k
prebrojiv.
5. Neka je A prebrojiv skup. Označimo sa A

skup svih konačnih nizova iz A
(odnosno, to je skup svih riječi alfabeta A). Dokažite da je skup A

prebrojiv.
Rješenje. Za svaki k ∈ N ` ¦0¦ skup A
k
je prebrojiv (vidi tvrdnju c) korolara
1.22.). Očito vrijedi A

=
¸
k∈N\|0¦
A
k
.
6. Dokažite propoziciju 1.24.
Rješenje. Neka je X beskonačan skup. Za svaki k ∈ N ` ¦0¦ označimo X
k
=
¦f [ f : N
k
→ X je injekcija¦. Očito X
k
= , ∀k ∈ N ` ¦0¦.
Promotrimo familiju (X
k
[ k ∈ N ` ¦0¦). To je neprazna familija skupova koji
su u parovima disjunktni. Iz aksioma izbora slijedi da postoji skup B koji sadrži
točno jedan element iz X
k
, ∀k ∈ N ` ¦0¦. Označimo B ∩ X
k
= ¦f
k
¦ , ∀k ∈
N ` ¦0¦.
Promotrimo skup X
t
=
¸
k∈N\|0¦
Rng(f
k
) ⊆ X. Skup X
t
je prebrojiva unija
konačnih skupova. Primijetimo još samo da X
t
nije konačan (jer za svaki k ∈
N ` ¦0¦ skup Rng(f
k
) sadrži k elemenata).
1.4 Neprebrojivi skupovi
Ponovimo definiciju neprebrojivog skupa. Za skup A kažemo da je neprebrojiv ako
je beskonačan i nije prebrojiv. Kako bismo mogli navesti neke primjere neprebrojivih
skupova moramo prvo dokazati neke činjenice.
Propozicija 1.27. Neka je A beskonačan i B ⊆ A neki konačan podskup. Tada
vrijedi A ∼ A ` B.
Dokaz. Neka je B = ¦b
0
, b
1
, . . . , b
n
¦. Očito je skup A ` B beskonačan. Iz propozicije
1.24. slijedi da postoji C = ¦c
0
, c
1
, c
2
, . . .¦ prebrojiv podskup od A ` B. Na sljedećoj
slici je ilustracija ideje dokaza, tj. ideja definicije jedne bijekcije između skupova A i
A ` B.
1.4. NEPREBROJIVI SKUPOVI 31
Sada definiramo funkciju f : A → A ` B :
f(x) =

c
i
, ako je x = b
i
;
c
n+1+i
, ako je x = c
i
;
x, ako je x ∈ A ` (B ∪ C).
Očito je funkcija f bijekcija. Time smo dokazali A ∼ A ` B. Q.E.D.
Korolar 1.28. Za sve realne brojeve a i b, takve da je a < b, vrijedi:
[a, b] ∼ 'a, b` ∼ 'a, b] ∼ [a, b`
Korolar 1.29. Svi omeđeni intervali od R su međusobno ekvipotentni.
Dokaz. Prije smo bili dokazali da vrijedi [a, b] ∼ [c, d], za sve realne brojeve a, b, c i
d, za koje vrijedi a < b i c < d. Sada tvrdnja korolara slijedi iz prethodnog korolara
1.28. Q.E.D.
Korolar 1.30. Svaki omeđeni interval od R je ekvipotentan sa R.
Dokaz. Lako je provjeriti da je funkcija
f : R → '−1, 1` definirana s f(x) =
x
1 +[x[
bijekcija. Sada iz korolara 1.29. slijedi tvrdnja. Q.E.D.
Dokazali smo da je skup R ekvipotentan sa svakim svojim omeđenim intervalom.
Sada ćemo prvo dokazati Cantorov teorem o neprebrojivosti skupa R.
Teorem 1.31. (G. Cantor)
Skup R je neprebrojiv.
32 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Dokaz. Očito je dovoljno dokazati da je interval '0, 1` neprebrojiv. Pretpostavimo
suprotno, tj. da je interval '0, 1` prebrojiv. Neka je '0, 1` = ¦a
0
, a
1
, a
2
, a
3
, . . .¦, pri
čemu je
a
0
= 0. a
00
a
01
a
02
. . .
a
1
= 0. a
10
a
11
a
12
. . .
a
2
= 0. a
20
a
21
a
22
. . .
.
.
.
Pretpostavljamo da je svaki realan broj a
i
dan u decimalnom zapisu koji ima besko-
načno mnogo decimala različitih od nule. Primjerice umjesto 0.5 pišemo 0.49999 . . .
Za svaki k ∈ N definiramo
b
k
=

a
kk
+ 1, ako je a
kk
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 7¦;
1, ako je a
kk
∈ ¦8, 9¦.
Definiramo b = 0. b
0
b
1
b
2
b
3
. . . Primijetimo da je b = 0 i b = 1 pa je b ∈ '0, 1`.
Uočimo b = a
k
, ∀k ∈ N (razlikuju se na k–tom decimalnom mjestu). Time je
dobivena kontradikcija. Q.E.D.
U knjizi [2], na čiji je sadržaj velikim dijelom utjecao veliki mađarski matematičar P.
Erdös, jedan od istaknutih dokaza je i Cantorov dokaz neprebrojivosti skupa R.
Napomena 1.32. U dokazu prethodnog teorema je korišten dijagonalni postupak.
Kao još jednu ilustraciju primjene dijagonalnog postupka dokazujemo da R nije ekvipo-
tentan sa
R
R = ¦f[ f : R →R¦.
Pretpostavimo suprotno. Neka je F : R →
R
R jedna bijekcija. Definiramo funkciju
f : R → R na sljedeći način: f(x) = F(x)(x) + 1. Tvrdimo da ne postoji x
0
∈ R
tako da vrijedi F(x
0
) = f, tj. da funkcija F nije surjekcija. Ako je F(x
0
) = f, za
neki x
0
∈ R, tada imamo da je F(x
0
)(y) = f(y), za svaki y ∈ R. Posebno vrijedi za
y = x
0
, tj. imamo F(x
0
)(x
0
) = f(x
0
). U drugu ruku iz definicije funkcije f slijedi
f(x
0
) = F(x
0
)(x
0
) + 1. Time smo dobili da vrijedi F(x
0
)(x
0
) = F(x
0
)(x
0
) + 1, čime
je dobivena kontradikcija.
Propozicija 1.33. Neka je A neprebrojiv skup i B ⊆ A konačan ili prebrojiv. Tada
je A ∼ A ` B.
Dokaz. Ovaj dokaz je sasvim analogan dokazu propozicije 1.27. Pošto je B ⊆ A tada
vrijedi A = (A ` B) ∪ B. Iz toga slijedi da je skup A ` B neprebrojiv (inače bi imali
da je A unija dva prebrojiva skupa, ili pak unija konačnog i prebrojivog skupa, pa
je skup A prebrojiv, što je suprotno pretpostavci propozicije). Posebno imamo da je
skup A ` B beskonačan.
Iz propozicije 1.24. slijedi da postoji C ⊆ A ` B koji je prebrojiv. Neka je
C = ¦c
0
, c
1
, c
2
, . . .¦. Radi određenosti promatramo slučaj kada je B = ¦b
0
, b
1
, b
2
, . . .¦
prebrojiv skup. Sada definiramo funkciju f : A → A ` B ovako:
1.4. NEPREBROJIVI SKUPOVI 33
f(x) =

c
2i
, ako je x = b
i
;
c
2i+1
, ako je x = c
i
;
x, ako je x ∈ A ` (B ∪ C).
Očito je funkcija f bijekcija, pa imamo A ∼ A`B. Na sličan način bi dokazali tvrdnju
propozicije kada je B konačan skup. Q.E.D.
Primjer 1.34. 1. Vrijedi R ` Q ∼ R, tj. skup svih iracionalnih brojeva je ekvipo-
tentan sa skupom R. Dakle, skup svih iracionalnih brojeva je neprebrojiv.
2. Označimo sa / skup svih realnih algebarskih brojeva. Nije teško dokazati da je
skup / prebrojiv. Iz prethodne propozicije slijedi R ` / ∼ R. To znači da je
posebno R ` / = ∅. Time smo dokazali egzistenciju transcendentnih brojeva.
Transcendentni brojevi se ne mogu konstruirati samo pomoću ravnala i šestara.
Pošto je dokazano da je broj π transcendentan time je riješen starogrčki problem
kvadrature kruga.
Daleko teže pitanje je navesti jedan transcendentan broj (naravno, i dokaza-
ti njegovu transcendentnost). Brojevi π i e su transcendentni, ali je dokaz
njihove transcendentnosti dosta kompliciran. Liouvilleov broj je definiran sa:

¸
n=1
10
−n!
=
1
10
1!
+
1
10
2!
+
1
10
3!
+ . . .
Dokaz transcendentnosti Liouvilleovog broja možete pronaći u:
P. Vuković, Liouvilleovi brojevi, MFL 215 (2004), 182–184
M. Gobo, Algebarski i transcendenti brojevi, MFL 123 (1980), 141–143
O algebarskim i transcendentnim brojevima možete čitati i u:
B. Pavković, D. Veljan, Elementarna matematika 1, Tehnička knjiga, Zagreb,
1992.; S. Kurepa, Matematička analiza 2, Tehnička knjiga, Zagreb,; D. Blanuša,
Viša matematika, Tehnička knjiga, Zagreb, 1973.; V. Perić, Sedmi Hilbertov
problem i transcendentnost brojeva e i π, Matematika (stručno–metodički ča-
sopis), 1990, br. 1
Korolar 1.35. Ako je A beskonačan, a B konačan ili prebrojiv tada vrijedi A∪B ∼ A.
Dokaz. Pretpostavimo da je A ∩ B = ∅. Ako je skup A prebrojiv tada znamo da je
to i A∪B, tj. vrijedi A∪B ∼ A. Ako je A neprebrojiv onda iz prethodne propozicije
slijedi A ∪ B ∼ (A ∪ B) ` B = A.
Ako je A ∩ B = ∅ tada definiramo B
t
= B ` A. Tada imamo da je B
t
konačan ili
prebrojiv skup, te vrijedi A ∪ B = A ∪ B
t
i A ∩ B
t
= ∅. Iz prethodnog dijela dokaza
34 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
znamo da tada vrijedi A ∪ B
t
∼ A. Zbog jednakosti A ∪ B = A ∪ B
t
tada slijedi
A ∪ B ∼ A. Q.E.D.
Često se prilikom dokaza neizomorfnosti određenih struktura koristi neekvipotentnost
nosača struktura.
Primjer 1.36. 1. Grupe (Z, +) i (R` ¦0¦, ) nisu izomorfne, jer skupovi Z i R
nisu ekvipotentni.
2. Polja R i Q(

3) nisu izomorfna.
Sjetimo se da vrijedi Q(

3) = ¦a + b

3 : a, b ∈ Q¦. Očito je taj skup
ekvipotentan sa Q
2
. Bili smo dokazali da je skup N
2
prebrojiv. Iz toga slijedi da
je i skup Q
2
također prebrojiv. To znači da je skup Q(

3) prebrojiv.
1.5 Kardinalnost
Još u osnovnoj školi ste učili da svaki prirodni broj ima dvostruku ulogu: određuje
koliko čega ima, te koji je po redu. To znači da je svaki prirodan broj kardinalni
(glavni) i redni. Cilj nam je definirati beskonačne kardinalne brojeve koji će mjeriti
veličinu beskonačnih skupova, te beskonačne redne brojeve koji će mjeriti poredak
beskonačnih skupova. Prvo ćemo definirati redne brojeve (ordinale), a zatim kardinalne
brojeve. Svaki kardinalni broj je ordinalni, ali ne i obratno.
Tekst koji slijedi u ovoj točki služi kao motivacija za aksiomatsku izgradnju teorije
skupova. Odnosno, želi se istaknuti problem definicije kardinalnog broja, te navesti
neke osnovne teoreme o kardinalnosti.
Definicija 1.37. Ako su A i B ekvipotentni skupovi tada kažemo još da imaju istu
kardinalnost, te pišemo k(A) = k(B).
Kardinalnost je zapravo sinonim za ekvipotentnost. To znači da u ovom trenutku
još nismo definirali pojam kardinalnog broja. Lako je vidjeti da je relacija "biti ekvipo-
tentan" relacija ekvivalencije (na čemu? – na klasi svih skupova?!). Znamo da svaka
relacija ekvivalencije definira particiju (vidi propoziciju 1.59.). Iz tog razloga čini se
da bi mogli definirati kardinalni broj proizvoljnog skupa A kao klasu ekvivalencije
obzirom na relaciju ∼, odnosno
k(A) = ¦B : B je skup takav da A ∼ B¦.
Problem je što niti za jedan skup A = ∅ klasa k(A) nije skup, tj. to je prava klasa.
Dokažimo tu tvrdnju. Neka je A proizvoljan neprazan skup. Označimo C = ¦B : B
je skup i B ∼ A¦. Pretpostavimo da je C skup. Tada iz aksioma partitivnog skupa
slijedi da je {(C) također skup. Za svaki x ∈ {(C) označimo A
x
= A ¦x¦. Očito
za svaki x ∈ {(C) vrijedi A ∼ A
x
, pa je A
x
∈ C za svaki x ∈ {(C). Iz toga slijedi da
postoji injekcija iz {(C) u C, što je nemoguće zbog Cantorovog teorema 1.56., kojeg
ćemo navesti kasnije.
1.5. KARDINALNOST 35
Kasnije ćemo definirati kardinalni broj proizvoljnog skupa A kao točno određeni
skup iz klase svih skupova koji su ekvipotentni sa skupom A. Radi kraćeg zapisivanja
uvodimo neke oznake za kardinalnost:
k(∅) = 0 k(¦0, . . . , n −1¦) = n
k(N) = ℵ
0
k(R) = c ("continuum")
Želimo naglasiti da kada primjerice napišemo k(A) = ℵ
0
tada to zapravo znači A ∼ N.
Pobrojimo što smo do sada dokazali:
a) ℵ
0
= k(N) = k(¦−1, −2, −3, . . .¦) = k(Q) = k(Z) = k(N N) = k(N
p
), za
svaki p ∈ N ` ¦0¦
b) k(R) = k([a, b]) = k('a, b`) = c
c) k(R) = k(N), tj. c = ℵ
0
d) c = k(¦f [ f : R →R¦)
e) k(R ` N) = k(R ` Q) = k(R ` Z) = c
Definicija 1.38. Kažemo da je kardinalnost skupa A manja od kardinalnosti
skupa B ako postoji B
1
⊆ B takav da vrijedi A ∼ B
1
. Oznaka: k(A) ≤ k(B).
Ako je k(A) ≤ k(B), te još vrijedi k(A) = k(B) tada kažemo da je k(A) strogo
manja od k(B). To označavamo sa k(A) < k(B).
Lako je vidjeti da vrijedi: k(A) ≤ k(B) ako i samo ako skup A možemo injektivno
preslikati u skup B. Istaknimo sve moguće situacije prilikom uspoređivanja kardinal-
nosti:
a) k(A) < k(B)
b) k(B) < k(A)
c) k(A) ≤ k(B) i k(B) ≤ k(A)
d) ne vrijedi k(A) ≤ k(B) i ne vrijedi k(B) ≤ k(A)
Dokazat ćemo da su moguća samo prva tri slučaja. Istaknimo sada samo da je
nemogućnost slučaja d) ekvivalentna s aksiomom izbora.
Sljedeći teorem je vrlo važan u teoriji skupova. Cantor je prvi iskazao tvrdnju
teorema, a njegov devetnaestgodišnji student F. Bernstein ga je 1897. godine prvi
dokazao. Poslije ga je više matematičara dokazalo na razne načine. U Velikoj Britaniji
se taj teorem naziva Schröder, Bernsteinov teorem, jer ga je 1898. dokazao i Schröder.
U Francuskoj i Italiji se naziva Cantor, Bernsteinov teorem.
36 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Teorem 1.39. (Cantor, Schröder, Bernsteinov teorem)
Ako postoji injekcija f : A → B i injekcija g : B → A tada postoji bijekcija između
A i B.
U terminima kardinalnosti teorem se kratko može izreći i na sljedeći način:
Ako je k(A) ≤ k(B) i k(B) ≤ k(A) tada je k(A) = k(B).
Prije dokaza prethodnog teorema navodimo Knaster, Tarskijev teorem i Banachovu
lemu.
Teorem 1.40. (Knaster, Tarskijev teorem o fiksnoj točki)
Neka je F : {(A) → {(A) monotona funkcija, tj. za sve x, y ⊆ A takve da je x ⊆ y
vrijedi F(x) ⊆ F(y). Tada postoji x
0
⊆ A tako da vrijedi F(x
0
) = x
0
.
Dokaz. Lako je vidjeti da skup x
0
:= ∪¦x ⊆ A : x ⊆ F(x)¦ zadovoljava traženi
uvjet. Q.E.D.
Na strani 44 navest ćemo i detaljno dokazati općenitiji teorem o fiksnoj točki.
Lema 1.41. (Banachova lema)
Neka su f : A → B i g : B → A proizvoljne funkcije. Tada postoji S ⊆ A tako da
vrijedi
g[B ` f[S]] = A ` S.
Dokaz. Definiramo funkciju F : {(A) → {(A) ovako: F(x) = A ` (g[B ` f[x]]).
Dokažimo da je F monotona funkcija. Neka su x i y podskupovi od A tako da
vrijedi x ⊆ y. Tada je f[x] ⊆ f[y], a onda je B ` f[y] ⊆ B ` f[x]. Iz toga slijedi
g[[B ` f[y]] ⊆ g[B ` f[x]], a onda (g[B ` f[x]])
c
⊆ (g[B ` f[y]])
c
, tj. F(x) ⊆ F(y).
Primjenom Knaster, Tarskijevog teorema slijedi tražena tvrdnja leme. Q.E.D.
Dokaz Cantor, Schröder, Bernsteinovog teorema.
Neka su f : A → B i g : B → A injekcije. Neka je S ⊆ A koji ima svojstvo iz
Banachove leme, tj. g[B` f[S]] = A` S. Dana situacija je prikazana na sljedećoj slici.
A
S A ` S = g(B ` f(S))
f(S) B ` f(S)
·
f

f

º
g
1.5. KARDINALNOST 37
Pošto je funkcija g injekcija tada je za svaki x ∈ A ` S skup g
−1
[¦x¦] jednočlan. Za
svaki x ∈ A ` S označimo sa b
x
element iz B ` f[S] za kojeg vrijedi g
−1
[¦x¦] = ¦b
x
¦.
Definiramo funkciju h : A → B ovako:
h(x) =

f(x) , x ∈ S
b
x
, x ∈ A ` S
Svojstvo skupa S povlači da je h injekcija, te još vrijedi
h[A] = h[S] ∪ h[A ` S] = f[S] ∪ g
−1
[A ` S] = f[S] ∪ (B ` f[S]) = B.
To znači da je funkcija h i surjekcija. Q.E.D.
Primjer 1.42. U ovom primjeru ilustrirat ćemo primjenu Cantor, Schröder, Bern-
steinovog teorema prilikom dokaza da su skupovi R
2
i R ekvipotentni. Dovoljno je
vidjeti da postoji injekcija sa skupa R
2
u R, i obratno. Jedna injekcija iz R u R
2
je
dana s x → (x, 0). Pošto je R ∼ '0, 1`, tada je očito '0, 1` '0, 1` ∼ R R. Iz tog
razloga je umjesto injekcije iz R
2
u R dovoljno navesti jednu injekciju iz '0, 1` '0, 1`
u R. Jedna injekcija iz '0, 1` '0, 1` u R dana je s
(0, a
0
a
1
. . . , 0, b
0
b
1
. . .) → 0, a
0
1 b
0
1 a
1
1 b
1
. . .
Sada ćemo razmatrati operacije vezane s kardinalnošću.
Definicija 1.43. Neka su A i B skupovi. Neka je A
t
= A ¦0¦ i B
t
= B ¦1¦.
Očito su skupovi A
t
i B
t
disjunktni, te vrijedi k(A) = k(A
t
) i k(B) = k(B
t
). Tada
sa k(A) + k(B) označavamo k(A
t
∪ B
t
).
Propozicija 1.44. Neka su A, B i C skupovi, te a, b i c redom oznake za njihove
kardinalnosti. Tada vrijedi:
1) a +b = b + a
2) (a + b) +c = a + (b + c)
3) a + 0 = a
4) ako je a ≤ b tada je a +c ≤ b +c
Dokaz tvrdnje a). Neka su A i B skupovi za koje vrijedi k(A) = a i k(B) = b.
Pošto je očito A
t
∪ B
t
∼ B
t
∪ A
t
tada imamo:
a +b = k(A) +k(B) = k(A
t
∪B
t
) = k(B
t
∪A
t
) = k(B) +k(A) = b +a. Q.E.D.
Napomena 1.45. Općenito ne vrijedi da a + b = a + c povlači b = c. Primjerice
vrijedi ℵ
0
+ 1 = ℵ
0
+ 2, ali 1 = 2.
38 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Primjer 1.46. Lako je vidjeti da vrijedi:
2 + 2 = 4 ℵ
0
+ℵ
0
= ℵ
0
c +ℵ
0
= c c +c = c
Sljedeći korolar je jednostavna posljedica propozicije 1.33.
Korolar 1.47. Neka je A proizvoljan beskonačan skup. Tada za svaki n ∈ N vrijedi
k(A) +n = k(A), te vrijedi k(A) +ℵ
0
= k(A).
Definicija 1.48. Neka su A i B proizvoljni skupovi. Tada s k(A) k(B) označavamo
k(A B).
Propozicija 1.49. Neka su A, B i C skupovi, te a, b i c redom oznake za njihove
kardinalnosti. Tada vrijedi:
1) a b = b a
2) (a b) c = a (b c)
3) a 1 = a
4) ako je a ≤ b tada je a c ≤ b c
Napomena 1.50. Općenito ne vrijedi da a b = a c povlači b = c. Primjerice vrijedi

0
2 = ℵ
0
3, ali 2 = 3.
Primjer 1.51. Lako je vidjeti da vrijedi:
2 2 = 4 ℵ
0

0
= ℵ
0
c ℵ
0
= c c c = c
Zašto je rezultat cc = c, tj. k(R
2
) = k(R), pomalo neočekivan? Zato što se protivi
našoj intuiciji dimenzije. No, to zapravo samo znači da dimenzije nisu sačuvane kod
bijektivnih preslikavanja. Brouwer je dokazao da neprekidne bijekcije, čiji inverz je
također neprekidan, čuvaju dimenziju.
Na kraju, kada ćemo govoriti o aksiomu izbora, dokazat ćemo da za sve kardinal-
nosti a i b, od kojih je bar jedna beskonačna, vrijedi
a +b = a b = max¦a, b¦
Definicija 1.52. Neka su A i B skupovi. Označimo
A
B = ¦f[f : A → B¦. Tada sa
k(B)
k(A)
označavamo k(
A
B).
Namjera nam je da oznaka za skup svih funkcija iz A u B, odnosno
A
B, bude su-
gestivna. U drugu ruku, želimo primjerice da 3
2
bude i dalje jednako 9. Koristeći
upravo uvedene definicije za ilustraciju izračunajmo 3
2
. Neka je A neki dvočlani skup,
a B neki tročlani skup. Tada po definiciji imamo: 3
2
= k(B)
k(A)
= k(
A
B) = k(¦f[f :
A → B¦) = 9.
1.5. KARDINALNOST 39
Propozicija 1.53. Za svaki skup A vrijedi {(A) ∼
A
¦0, 1¦, tj. k({(A)) = 2
k(A)
.
Dokaz. Funkcija A ⊇ B → χ
B
: A → ¦0, 1¦ je očito bijekcija. (Sa χ
B
je označena
karakteristična funkcija skupa B). Q.E.D.
Propozicija 1.54. Neka su A, B i C skupovi, te a, b i c redom oznake za njihove
kardinalnosti. Tada vrijedi:
1) a
b
a
c
= a
b+c
2) (a
b
)
c
= a
bc
3) (a b)
c
= a
c
b
c
4) ako je a ≤ b tada je a
c
≤ b
c
5) ako je a ≤ b i c = 0 tada je c
a
≤ c
b
Primjer 1.55. Kako bi dokazali da vrijedi 2

0
= c dokazujemo da je
N
¦0, 1¦ ∼ R.
U tu svrhu primijetimo da su sljedeće dvije funkcije injekcije:
N
¦0, 1¦ ÷ (x
n
) →
0, x
0
x
1
x
2
. . . ∈ R; '0, 1` ÷ 0, x
0
x
1
x
2
. . . → (x
n
) ∈
N
¦0, 1¦ (svaki element iz intervala
'0, 1` promatramo u decimalnom prikazu s beskonačno mnogo decimala različitih od
nule). Sada primijenimo Cantor, Schröder, Bernsteinov teorem, pa imamo 2

0
= c.
Koristeći prethodni rezultat dokažimo sada da imamo c

0
= c. Vrijedi: c

0
=
(2

0
)

0
= 2

0

0
= 2

0
= c.
Sada dokazujemo da vrijedi ℵ
0

0
= c. Očito vrijede sljedeće nejednakosti: ℵ

0
0

c

0
= c i c = 2

0
≤ ℵ
0

0
. Sada primijenimo Cantor, Schröder, Bernsteinov teorem,
pa dobivamo ℵ
0

0
= c.
Teorem 1.56. (Osnovni Cantorov teorem teorije skupova)
Za svaki skup A vrijedi k(A) < k({(A)), tj. k(A) < 2
k(A)
.
Dokaz. Iz definicije relacije < slijedi da treba dokazati: k(A) ≤ k({(A)) i k(A) =
k({(A)).
Ako je A = ∅ tada je {(∅) = ¦∅¦. To znači da je u ovom slučaju k(A) < k({(A)).
Neka je sada A = ∅. Primijetimo prvo da je k(A) ≤ k({(A)), jer je funkcija f : A →
{(A), koja je definirana sa f(x) = ¦x¦, injekcija.
Dokažimo sada još k(A) = k({(A)). Pretpostavimo suprotno tj. da je k(A) =
k({(A)), odnosno da vrijedi A ∼ {(A). Neka je f : A → {(A) neka bijekcija.
Definiramo skup B = ¦x ∈ A [ x ∈ f(x)¦. Primijetimo da je B = ∅, jer je
f : A → {(A) bijekcija pa i surjekcija, a budući da je ∅ ∈ {(A) tada postoji x ∈ A
takav da f(x) = ∅. No, onda za taj x vrijedi x ∈f(x) tj. x ∈ B.
Neka je b ∈ A takav da vrijedi f(b) = B. Ako bi vrijedilo b ∈ B, tada iz B = f(b) i
definicije skupa B slijedi b ∈f(b). Dakle, mora biti b ∈B = f(b). Tada iz definicije
skupa B slijedi b ∈ B. Time je dobivena kontradikcija. To znači da ne postoji bijekcija
između A i {(A). Q.E.D.
40 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Napomena 1.57. Neprebrojivost skupa realnih brojeva možemo dobiti kao jednos-
tavnu posljedicu prethodnog teorema. Iz primjera 1.55. znamo da vrijedi R ∼
N
¦0, 1¦.
Iz propozicije 1.53. znamo {(N) ∼
N
¦0, 1¦. Iz Osnovnog Cantorovog teorema znamo
{(N) ∼ N. Iz svega toga slijedi R ∼ N.
Cantorova hipoteza kontinuuma
Zašto uopće teoriju skupova promatrati aksiomatski? Već smo bili naglasili da je
glavno pitanje ovog kolegija: "Što je skup?" Odgovor na to pitanje pokušat ćemo dati
uvođenjem aksiomatskog sistema.
Drugi razlog nezadovoljstva s naivnom (neaksiomatskom) teorijom skupova je
svakako pojava paradoksa. O tome smo već bili prije govorili.
Sljedeći razlog aksiomatskog zasnivanja bio je nemogućnost odgovora na neka
pitanja o skupovima koja su se prirodno nametala. Možda jedno od najpoznatijih
pitanja, i jedno od razumljivih na ovom samom početku priče o teoriji ZF, je svakako
Cantorova hipoteza kontinuuma. To je sljedeća tvrdnja:
ako je S beskonačan podskup skupa R tada postoji bijekcija sa S na N ili
sa S na R.
Dugo se pokušavala dokazati, a i opovrgnuti ta hipoteza. No, svi pokušaji u
naivnoj teoriji skupova su bili bezuspješni. P. Cohen je 1963. godine dokazao da je
Cantorova hipoteza kontinuuma neodlučiva u teoriji ZF. To znači da je u danoj
teoriji ne možemo dokazati, a ni opovrgnuti. O Cohenovom dokazu možete čitati u
[11], [18] i [21].
Paul Cohen
Zadaci
1. Neka su A i B proizvoljni skupovi. Dokažite da vrijedi k(A) ≤ k(B) ako i samo
ako skup A možemo injektivno preslikati u skup B.
1.6. UREÐENI SKUPOVI 41
2. Dokažite Knaster, Tarskijev teorem o fiksnoj točki.
3. Dokažite propoziciju 1.44.
4. Dokažite da vrijedi: ℵ
0
+ℵ
0
= ℵ
0
, c +ℵ
0
= ℵ
0
i c +c = c.
5. Dokažite propoziciju 2.34.
6. Dokažite da vrijedi: ℵ
0

0
= ℵ
0
, c ℵ
0
= c i c c = c.
7. Dokažite propoziciju 1.54.
1.6 Uređeni skupovi
Neka je A neki skup. Svaki podskup R od A A nazivamo binarna relacija.
Činjenicu (x, y) ∈ R zapisujemo i xRy.
Kažemo da je binarna relacija R:
a) refleksivna, ako za svaki x ∈ A vrijedi xRx
b) irefleksivna, ako ne postoji x ∈ A tako da vrijedi xRx
c) simetrična, ako za sve x, y ∈ A koji imaju svojstvo xRy vrijedi yRx
d) antisimetrična, ako za sve x, y ∈ A koji imaju svojstvo xRy i yRx vrijedi
x = y
e) tranzitivna, ako za sve x, y, z ∈ A koji imaju svojstvo xRy i yRz vrijedi xRz
f) relacija ekvivalencije, ako je refleksivna, simetrična i tranzitivna;
za x ∈ A skup ¦y ∈ A : xRy¦ nazivamo klasa ekvivalencije, i označavamo ga s
[x].
Kako bismo mogli izreći sljedeću propoziciju prvo ćemo dati definiciju particije
skupa.
Definicija 1.58. Neka je A = ∅ proizvoljan skup. Kažemo da je familija skupova T
particija skupa A ako vrijedi:
a) za svaki x ∈ T je x ⊆ A;
b) za svaki x ∈ T je x = ∅;
c) za sve x, y ∈ T, x = y, vrijedi x ∩ y = ∅;
d)
¸
x∈T
x = A.
42 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Propozicija 1.59. Svaka relacija ekvivalencije definira jednu particiju skupa, i ob-
ratno.
U daljnjim izlaganjima razmatrat ćemo uređene skupove. Sjetimo se: želimo
definirati pojam "nivoa" (točnije: ordinalnog broja) kako bismo definirali kumulativnu
hijerarhiju.
Definicija 1.60. Neka je R binarna relacija na skupu A. Kažemo da je R relacija
parcijalnog uređaja ako je irefleksivna i tranzitivna. Relaciju parcijalnog uređaja
obično označavamo sugestivno s < ili ≺ . Uređeni par (A, <) nazivamo parcijalno
uređen skup.
Ako je (A, <) parcijalno uređen skup tada možemo definirati binarnu relaciju ≤
sa:
x ≤ y ako i samo ako x < y ili x = y.
Očito je relacija ≤ refleksivna, antisimetrična i tranzitivna. Relacije < i ≤ su među-
sobno definabilne.
Primjer 1.61. Primjeri parcijalno uređenih skupova.
a) Prirodni ili standardni uređaj na skupovima N, Z, Q i R definiran je sa:
x < y ako i samo ako (∃z > 0)(x + z = y)
Očito su skupovi (N, <), (Z, <), (Q, <) i (R, <) parcijalno uređeni skupovi.
b) Leksikografski uređaj na skupu N N definiran je sa:
(x
1
, y
1
) < (x
2
, y
2
) ako i samo ako (x
1
< x
2
) ili (x
1
= x
2
i y
1
< y
2
)
Lako je provjeriti da je skup (N N, <) parcijalno uređen skup.
c) Antileksikografski uređaj na skupu N N definiran je sa:
(x
1
, y
1
) < (x
2
, y
2
) ako i samo ako (y
1
< y
2
) ili (y
1
= y
2
i x
1
< x
2
)
Lako je provjeriti da je skup (N N, <) parcijalno uređen skup.
d) Ako je A skup tada je ({(A), ⊂) parcijalno uređen skup.
e) Sada navodimo dva primjera parcijalno uređenih skupova koji su definirani po-
moću grafa (tj. pomoću tzv. Hasseovih dijagrama).
1.6. UREÐENI SKUPOVI 43
Slika 1
a
7

`

a
6

´

a
5
a
4 ◦ ◦

´

a
3

´


a
2

a
1
A = ¦a
1
, . . . , a
7
¦
Slika 2
b
9

`
b
8

`
b
7
b
6


`

´
b
5 ◦
`
b
4

´ `


b
3

b
2

b
1
B = ¦b
1
, . . . , b
9
¦
Definicija 1.62. Neka je (A, <) parcijalno uređen skup. Kažemo da:
a) elementi x i y su usporedivi ako vrijedi x ≤ y ili y ≤ x; inače kažemo da su
elementi x i y neusporedivi;
b) skup B ⊆ A je lanac ako su svi elementi skupa B usporedivi;
c) element x ∈ A je maksimalan (minimalan) ako ne postoji y ∈ A tako da
vrijedi x < y (y < x);
d) element x ∈ A je najveći (najmanji) ako za svaki y ∈ A vrijedi y ≤ x (x ≤ y);
Najveći je onaj element koji je veći od svih ostalih. Maksimalni je onaj element
od kojeg ne postoji veći. Na Slici 1 u skupu A imamo dva minimalna elementa, te
postoji najveći element (pretpostavljamo da je relacija uređaja tranzitivna). Na Slici
2 u skupu B postoje tri minimalna elementa i tri maksimalna elementa.
Napomena 1.63. Neka je (A, <) neki parcijalno uređen skup. Tada vrijedi:
a) ako je x ∈ A najveći (najmanji) element tada je x i maksimalni (minimalni)
element u skupu A.
b) ako u skupu A ne postoji niti jedan maksimalni (minimalni) element tada A
nema ni najveći (najmanji) element;
c) ako u skupu A postoji više od jednog maksimalnog (minimalnog) elementa tada
A nema najveći (najmanji) element;
d) ako je x ∈ A jedinstveni maksimalni (minimalni) element u skupu A tada x
ne mora biti najveći (najmanji) element skupa A. Za ilustraciju ove napomene
navodimo sljedeći primjer. Neka je A = N ∪ ¦
1
2
¦. Na skupu N promatramo
standardni uređaj, te definiramo da broj
1
2
nije usporediv niti s jednim prirodnim
brojem. Tada je
1
2
jedinstveni maksimalni element, ali nije najveći element u
skupu A.
44 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Definicija 1.64. Neka je (A, <) parcijalno uređen skup, te ∅ = B ⊆ A.
a) Za element x od A kažemo da je gornja (donja) međa skupa B ako za svaki
y ∈ B vrijedi y ≤ x (x ≤ y);
b) Za B ⊆ A kažemo da je omeđen odozgo (odozdo) ako za B postoji gornja
(donja) međa. Ako je skup B omeđen odozgo i odozdo tada kažemo da je
omeđen.
b) Za element x od A kažemo da je supremum (infimum) skupa B ako je x
najmanja gornja (najveća donja) međa skupa B.
Ako je x ∈ A tada skup p
A
(x) = ¦y ∈ A : y < x¦ nazivamo početni komad elementa
x u skupu A.
Sljedeću propoziciju je lako dokazati indukcijom (vidi zadatak 6 na strani 46).
Propozicija 1.65. Neka je (A, <) konačan parcijalno uređen skup. Tada skup A
sadrži maksimalan i minimalan element.
Definicija 1.66. Za parcijalno uređen skup kažemo da je linearno uređen (potpuno
ili totalno) ako su svaka dva njegova različita elementa usporediva.
Skupovi N, Z, Q i R sa standardnim uređajem su linearno uređeni.
Definicija 1.67. Neka su (A, <) i (B, ≺) parcijalno uređeni skupovi. Kažemo da
funkcija f : A → B čuva uređaj ako vrijedi:
(∀x, y ∈ A)(x ≤ y ⇒ f(x) _ f(y))
Teorem 1.68. (Teorem o fiksnoj točki)
Neka je (A, <) parcijalno uređen skup koji ima najmanji (najveći) element, te neka
je f : A → A funkcija koja čuva uređaj. Tada vrijedi:
Ako za svaki ∅ = B ⊆ A postoji supremum (infimum) tada postoji najveća
(najmanja) fiksna točka za funkciju f.
Dokaz. Pretpostavimo da za svaki neprazan podskup od B postoji supremum u skupu
A. Neka je B = ¦x ∈ A : x ≤ f(x)¦. Ako je a ∈ A najmanji element tada očito vrijedi
a ∈ B, tj. B = ∅. Neka je b = sup B. Za svaki x ∈ B vrijedi x ≤ b. Pošto f čuva uređaj
tada imamo f(x) ≤ f(b). Sada zbog x ≤ f(x) (definicija skupa B), te tranzitivnosti,
dobivamo da za svaki x ∈ B vrijedi x ≤ f(b). Iz toga slijedi da je f(b) jedna gornja
međa skupa B. Pošto je b = sup B, tada imamo
b ≤ f(b) (∗)
1.6. UREÐENI SKUPOVI 45
Dokažimo sada drugu nejednakost. Iz (∗) slijedi f(b) ≤ f(f(b)), a onda je f(b) ∈ B.
Pošto je b = sup B, tada je f(b) ≤ b.
Preostalo je dokazati da je b najveća fiksna točka. Neka je a ∈ A tako da vrijedi
f(a) = a. Posebno tada vrijedi a ≤ f(a), pa je a ∈ B. Pošto je b = sup B, tada imamo
a ≤ b.
(Za najmanju fiksnu točku treba promatrati skup ¦x ∈ A : f(x) ≤ x¦). Q.E.D.
Sljedeći korolar bili smo već dokazali (vidi teorem 1.40.) No, ovdje ga ipak ističemo
jer je jednostavna posljedica prethodnog teorema.
Korolar 1.69. (Knaster, Tarskijev teorem)
Neka je A neprazan skup i F : {(A) → {(A) funkcija takva da za sve x, y ⊆ A vrijedi
da x ⊆ y povlači F(x) ⊆ F(y). Tada postoji x
0
⊆ A tako da vrijedi F(x
0
) = x
0
.
Napomena 1.70. Primjenom prethodnog korolara bili smo dokazali egzistenciju skupa
S koji treba za dokaz Cantor, Schröder, Bernsteinovog teorema. Obično se u Knaster,
Tarskijev teoremu navodi da za:
fix(F) =
¸
¦x : x ⊆ A, F(x) ⊆ x¦,
Fix(F) =
¸
¦x : x ⊆ A, x ⊆ F(x)¦,
vrijedi da je fix(F) najmanja, a Fix(F) najveća fiksna točka funkcije f. (Primijetite
da je skup Fix(F) upravo definiran kao supremum skupa ¦x : x ⊆ A, x ⊆ F(x)¦, tj.
upravo kao i fiksna točka iz dokaza prethodnog teorema o fiksnoj točki).
Definicija 1.71. Neka su (A, <) i (B, ≺) parcijalno uređeni skupovi. Svaku bijekciju
f : A → B koja ima svojstvo da f i f
−1
čuvaju uređaj nazivamo sličnost (ili izomor-
fizam). Kažemo da su parcijalno uređeni skupovi A i B slični skupovi ako postoji
barem jedna sličnost f : A → B. Ako su A i B slični skupovi tada to označavamo
sa A · B.
Primjer 1.72.
1. Vrijedi '0, 1` · '2, 4`. Jedna sličnost f : '2, 4` → '0, 1` je zadana sa
f(x) =
x −2
2
.
2. Očito vrijedi N · 2N.
3. Vrijedi R · '−
π
2
,
π
2
`, jer je restrikcija tg[
/−
π
2
,
π
2
)
: '−
π
2
,
π
2
` →R sličnost.
Napomena 1.73. Ako vrijedi A · B tada očito A ∼ B. No, obrat općenito ne vrijedi
(primjerice N ∼ Z, ali ne i N · Z).
46 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Definicija 1.74. Kažemo da je linearno uređen skup (A, <) gust ako sadrži barem
dva elementa, i za sve x, y ∈ A takve da je x < y postoji z ∈ A tako da vrijedi x < z
i z < y.
Propozicija 1.75. (Invarijante sličnosti)
Neka su A i B slični parcijalno uređeni skupovi. Tada vrijedi:
a) skup A je linearno uređen ako i samo ako B je linearno uređen;
b) skup A ima maksimalni (minimalni) element ako i samo ako B sadrži
maksimalni (minimalni) element;
c) skup A ima najveći (najmanji) element ako i samo ako skup B ima
najveći (najmanji) element;
d) skupa A je gust ako i samo ako skup B je gust.
Primijetite da iz prethodne propozicije primjerice slijedi N · Z i Q · Z.
Zadaci
1. Neka je R relacija ekvivalencije na skupu A. Dokažite da tada za sve x, y ∈ A
vrijedi: [x] = [y] ili [x] ∩ [y] = ∅.
2. Dokažite da svaka relacija ekvivalencije definira jednu particiju skupa, te da
vrijedi i obratno, tj. svaka particija skupa definira jednu relaciju ekvivalencije.
3. Neka je ∼ binarna relacija na N N definirana s (x
1
, y
1
) ∼ (x
2
, y
2
) ako vrijedi
x
1
+y
2
= y
1
+x
2
. Dokažite da je ∼ relacija ekvivalencije.
4. Neka je ∼ binarna relacija na Z(Z`¦0¦) definirana sa: (x
1
, y
1
) ∼ (x
2
, y
2
) ako
vrijedi x
1
y
2
= y
1
x
2
. Dokažite da je ∼ relacija ekvivalencije.
5. Označimo s A skup svih Cauchyevih nizova racionalnih brojeva. Na skupu A
definiramo binarnu relaciju ∼ ovako:
(a
n
) ∼ (b
n
) ako i samo ako lim
n→∞
(a
n
−b
n
) = 0.
Dokažite da je ∼ relacija ekvivalencije.
6. Dokažite propoziciju 1.65.
Dokaz. Dokazujemo da postoji maksimalan element. Analogno bi se dokazalo
da postoji minimalni element. Dokaz provodimo indukcijom po broju elemenata
skupa A. Ako je A jednočlan skup tada je jedini element ujedno i maksimalni.
Pretpostavimo da tvrdnja vrijedi za neki n ∈ N, te neka je A skup koji sadrži
n+1 element. Neka je a ∈ A proizvoljan, ali fiksiran. Označimo B = A`¦a¦. Iz
1.7. UREÐAJNE KARAKTERIZACIJE SKUPOVA Q I R 47
pretpostavke indukcije slijedi da skup B sadrži barem jedan maksimalni element.
Neka je B
t
⊆ B skup svih maksimalnih elemenata skupa B. Promatramo dva
slučaja:
a) element a je neusporediv sa svakim elementom iz B
t
. Tada je svaki element
skupa B
t
∪ ¦a¦ maksimalni element skupa A.
b) postoji barem jedan x ∈ B
t
tako da su a i x usporedivi.
Ako vrijedi x < a tada je a jedan maksimalni element skupa A. Ako pak
je a < x tada je B
t
skup svih maksimalnih elemenata skupa A.
7. Neka je (A, <) konačan parcijalno uređen skup. Dokažite da tada svaki neprazni
lanac od A sadrži najmanji i najveći element.
8. Neka je A = ∅ i R ⊆ AA antisimetrična relacija. Postoji li nužno R
t
⊆ AA
relacija parcijalnog uređaja takva da je R ⊆ R
t
?
Rješenje. Ne. Npr. uzmemo li A = ¦a, b, c¦ i R = ¦(a, b), (b, c), (c, a)¦. Očito
je relacija R antisimetrična. Ako je R
t
⊆ A A i R ⊆ R
t
tranzitivna tada je
nužno (a, c), (b, a), (c, b) ∈ R
t
. No, tada imamo (a, b), (b, a) ∈ R
t
, pa R
t
nije
antisimetrična.
9. Dokažite propoziciju 1.75.
1.7 Uređajne karakterizacije skupova Q i R
U ovoj točki dokazat ćemo dva važna teorema koji govore o uređanoj karakterizaciji
skupova Q i R.
Teorem 1.76. (Uređajna karekterizacija skupa Q)
Neka je (A, ≺) linearno uređen skup koji ima sljedeća svojstva:
a) skup A je prebrojiv;
b) skup A je gust;
c) ne postoji ni najmanji, a ni najveći element skupa A.
Tada je skup (A, ≺) sličan sa (Q, <).
Dokaz. Pošto je po pretpostavci skup A prebrojiv tada njegove elemente možemo
poredati u niz. Neka je A = ¦a
0
, a
1
, . . .¦ (naravno, ako je i < j tada ne mora biti
a
i
≺ a
j
). Analogno je Q = ¦q
0
, q
1
, . . .¦. Definirat ćemo funkciju ϕ : A → Q, iz čije
će definicije odmah biti jasno da je sličnost. Istovremeno s definiranjem funkcije ϕ
definiramo induktivno niz (e
n
) u skupu A. (Vidjet ćemo na kraju da je ¦e
n
: n ∈
N¦ = A).
Neka je e
0
:= a
0
i ϕ(e
0
) := q
0
. Pretpostavimo da je za neki n ∈ N`¦0¦ definirano
e
0
, . . . , e
n−1
i ϕ(e
0
), . . . , ϕ(e
n−1
). Označimo E = ¦e
0
, . . . , e
n−1
¦. Prilikom definicije
e
n
i ϕ(e
n
) razlikujemo dva slučaja:
48 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
a) n je neparan broj;
b) n je paran broj.
Promatramo prvo slučaj kada je n neparan (tada "iscrpljujemo" skup A.) Neka je
j
0
= min¦k ∈ N : a
k
∈ A ` E¦,
te e
n
= a
j
0
. (Dakle, e
n
je element iz A` E s najmanjim indeksom). Primijetite da j
0
postoji, jer je A beskonačan, a E je konačan, pa je skup A ` E neprazan.
Preostalo je definirati ϕ(e
n
). Na sljedećoj slici ilustriramo ideju kako ćemo izabrati
element ϕ(e
n
).
A
e
3
e
2
e
0
= a
0
. . .
e
n−1
Q
ϕ(e
3
) ϕ(e
2
) ϕ(e
0
) = q
0
. . .
ϕ(e
n−1
)
·
ϕ
Neka je
p
E
(e
n
) = ¦x ∈ E : x ≺ e
n
¦ s
E
(e
n
) = ¦x ∈ E : e
n
≺ x¦
(prethodnici u skupu E od elementa e
n
) (sljedbenici ...)
Neka je
k
0
= min¦k ∈ N : q
k
∈ Q` ϕ(E),
q
k
> x za svaki x ∈ ϕ[p
E
(e
n
)],
q
k
< x za svaki x ∈ ϕ[s
E
(e
n
)]¦
(Primijetite da takav broj k
0
postoji. Skup Q ` ϕ(E) je neprazan, te pošto po pret-
postavci teorema skup A ne sadrži ni najmanji ni najveći element, tada je barem
jedan od skupova p
E
(e
n
) i s
E
(e
n
) neprazan. Ako su oba od ta dva navedena skupa
neprazna, tada postoji q
k
∈ Q tako da vrijedi
ϕ[p
E
(e
n
)] < q
k
< ϕ[s
E
(e
n
)],
budući da je skup Q gust.) Sada definiramo ϕ(e
n
) = q
k
0
. (Analogno se tretira slučaj
b). Tada "iscrpljujemo" skup Q. Dakle, definiramo prvo k
0
= min¦k ∈ N : q
k

Q` ϕ[E]¦ i ϕ(e
n
) = q
k
0
. Nakon toga definiramo e
n
).
Očito je A = ¦e
n
: n ∈ N¦. Iz konstrukcije nizova (e
n
) i (ϕ(e
n
)) slijedi da je time
definirana bijekcija ϕ : A →Q koja je sličnost. Q.E.D.
Prije iskaza teorema o uređajnoj karakterizaciji skupa R uvodimo još jedan pojam.
1.7. UREÐAJNE KARAKTERIZACIJE SKUPOVA Q I R 49
Definicija 1.77. Neka je (B, ≺) linearno uređen skup. Za A ⊆ B kažemo da je gust
u B ako za sve x, y ∈ B, takve da je x ≺ y, postoji z ∈ A tako da vrijedi x ≺ z ≺ y.
Skup Q je gust u R. Zatim, skup ¦q +

2 : q ∈ Q¦ je gust u R.
Lema 1.78. Neka je (B, ≺) linearno uređen skup koji nema ni najveći ni najmanji
element. Neka je A ⊆ B podskup koji je gust u B. Tada A nema ni najmanji ni
najveći element, te je A gust skup.
Teorem 1.79. (Uređajna karakterizacija skupa R).
Neka je (B, ≺) linearno uređen skup koji ima sljedeća svojstva:
a) nema ni najveći ni najmanji element;
b) postoji prebrojiv A ⊆ B koji je gust u B;
c) za svaki neprazan podskup od B koji je odozgo omeđen postoji supremum u B.
Tada je skup (B, ≺) sličan sa (R, <).
Dokaz prethodnog teorema dan je kao rješenje zadatka 6.
Zadaci.
1. Dokažite da je skup svih realnih algebarskih brojeva sličan sa skupom Q.
2. Dokažite da je skup svih iracionalnih brojeva sličan sa skupom R.
3. Dokažite da je skup svih transcendentnih brojeva sličan sa skupom R.
4. Dokažite da je skup '0, 1] ∪ '5, 8` sličan sa skupom R.
5. Dokažite lemu 1.78.
Rješenje. Pretpostavimo da je a ∈ A najveći. Po pretpostavci leme skup B
nema ni najveći ni najmanji element pa postoji x ∈ B takav da je a ≺ x. Pošto
je skup A gust u B tada postoji b ∈ A tako da vrijedi a ≺ b ≺ x. No, to je
nemoguće jer je po pretpostavci a najveći element u skupu A. Dokažimo još da
je skup A gust. Neka su x, y ∈ A takvi da x ≺ y. Posebno su x, y ∈ B. Pošto je
skup A gust u B tada postoji z ∈ A takav da x ≺ z ≺ y.
6. Dokažite teorem o uređanoj karakterizaciji skupa R.
Rješenje. Iz leme 1.78. slijedi da skup A zadovoljava uvjete teorema o uređajnoj
karakterizaciji skupa Q, pa imamo A · Q. Neka je f : A → Q neka sličnost.
Sada ćemo sličnost f proširiti na skup B.
Tvrdnja 1. Za svaki x ∈ B skup ¦f(a) : a ∈ A, a _ x¦ je neprazan i omeđen
odozgo.
50 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Dokaz tvrdnje 1. Neka je x ∈ B proizvoljan. Pošto po pretpostavci teorema
skup B nema najmanji element tada postoji x
t
∈ B takav da je x
t
≺ x. Pošto
je skup A gust u X tada postoji a
0
∈ A takav da je x
t
≺ a
0
≺ x. Iz toga slijedi
f(a
0
) ∈ ¦f(a) : a ∈ A, a _ x¦, tj. promatrani skup je neprazan.
Dokažimo sada da je skup ¦f(a) : a ∈ A, a _ x¦ omeđen odozgo za svaki
x ∈ B.
Neka je x ∈ B proizvoljan, ali fiksiran. Po pretpostavci teorema skup B nema
najveći element pa postoji x
t
∈ B takav da je x ≺ x
t
. Pošto je A gust skup u B
tada postoji a
0
∈ A takav da je x ≺ a
0
≺ x
t
. Tada za svaki a ∈ A, takav da je
a _ x, vrijedi a ≺ a
0
. Pošto je f sličnost tada je f(a) < f(a
0
) za svaki a _ x.
To znači da je f(a
0
) jedna gornja međa skupa ¦f(a) : a ∈ A, a _ x¦. Time je
dokazana tvrdnja 1.
Iz dokazane tvrdnje 1 slijedi da je za svaki x ∈ B dobro definiran realan broj:
sup¦f(a) : a ∈ A, a _ x¦.
Pošto je supremum u linearno uređenom skupu jedinstven tada slijedi da je
dobro definirana funkcija F : B →R, F(x) = sup¦f(a) : a ∈ A, a _ x¦.
Tvrdnja 2. Vrijedi: F[
A
= f.
Dokaz tvrdnje 2. Neka je a
0
∈ A proizvoljan, ali fiksiran. Tada za svaki a ∈ A,
takav da je a _ a
0
, vrijedi f(a) ≤ f(a
0
). To znači da je f(a
0
) jedna gornja
međa skupa ¦f(a) : a ∈ A, a _ a
0
¦. Tvrdimo da je f(a
0
) supremum skupa
¦f(a) : a ∈ A, a _ a
0
¦, tj. najmanja gornja međa. Neka je y ∈ R neka gornja
međa skupa ¦f(a) : a _ a
0
, a ∈ A¦. Tada za svaki a ∈ A, takav da je a _ a
0
,
vrijedi f(a) ≤ y. Posebno je f(a
0
) ≤ y. Time je tvrdnja 2 dokazana.
Tvrdnja 3. Funkcija F : B →R je rastuća i injekcija.
Dokaz tvrdnje 3. Neka su x
1
, x
2
∈ B takvi da vrijedi x
1
≺ x
2
. Po definiciji
funkcije F imamo
F(x
1
) = sup¦f(a) : a ∈ A, a _ x
1
¦ i F(x
2
) = sup¦f(a) : a ∈ A, a _ x
2
¦.
Pošto je x
1
≺ x
2
tada je očito ¦f(a) : a ∈ A, a _ x
1
¦ ⊆ ¦f(a) : a ∈ A, a _ x
2
¦.
Iz toga odmah slijedi sup¦f(a) : a ∈ A, a _ x
1
¦ _ sup¦f(a) : a ∈ A, a _ x
2
¦,
tj. F(x
1
) ≤ F(x
2
). Lako je vidjeti da mora vrijediti F(x
1
) ≺ F(x
2
). Time je
tvrdnja 3 dokazana.
Tvrdnja 4. Funkcija F je surjekcija.
Dokaz tvrdnje 4. Neka je y ∈ R proizvoljan. Očito je skup Q
y
= ¦q ∈ Q :
q ≤ y¦ neprazan i omeđen odozgo. Tada je i skup f
−1
[Q
y
] omeđen odozgo. Iz
pretpostavke c) teorema slijedi da za skup f
−1
[Q
y
] postoji supremum. Neka je
1.8. DOBRO UREÐENI SKUPOVI 51
x = sup f
−1
[Q
y
]. Tvrdimo da je F(x) = y. Označimo A
x
:= ¦a ∈ A : a _ x¦.
Očito je f
−1
[Q
y
] ⊆ A
x
. Dokažimo obratnu inkluziju. Neka je a ∈ A
x
proizvoljan.
Tada postoji x
t
∈ f
−1
[Q
y
] takav da vrijedi a _ x
t
_ x. Iz toga slijedi f(a) ≤
f(x
t
) _ y, a onda a ∈ f
−1
[Q
y
]. Dakle, vrijedi f
−1
[Q
y
] = A
x
, pošto je očito
y = sup Q
y
. Iz toga odmah slijedi F(x) = y.
1.8 Dobro uređeni skupovi
U ovoj točki razmatrat ćemo posebnu klasu linearno uređenih skupova: dobro ure-
đene skupove. Oni su nam najvažniji za daljnja proučavanja jer su ordinalni bro-
jevi posebne vrste dobro uređenih skupova. Propozicije i teoremi, koje ćemo ovdje
dokazati, omogućit će nam da dokazi svojstava ordinalnih brojeva budu jednostavniji.
Definicija 1.80. Za parcijalno uređen skup (A, <) kažemo da je dobro uređen ako
svaki njegov neprazni podskup sadrži najmanji element.
Uočite da je tu važno da smo prilikom definicije parcijalno uređenog skupa zahti-
jevali irefleksivnost relacije. Uočite da je svaki dobro uređen skup ujedno i linearno
uređen.
Primjer 1.81. Svaki konačan skup koji je linearno uređen je i dobro uređen skup.
Skup N s prirodnim uređajem je dobro uređen skup. Skupovi Q, Z i R s prirodnim
uređajem nisu dobro uređeni skupovi.
Sada nizom lema i korolara navodimo svojstva dobro uređenih skupova.
Lema 1.82. Neka je (A, <) dobro uređen skup, te f : A → A injekcija koja čuva
uređaj. Tada za svaki x ∈ A vrijedi x ≤ f(x).
Dokaz. Pretpostavimo suprotno, tj. da postoji a ∈ A takav da vrijedi f(a) < a.
Tada je skup C = ¦x ∈ A : f(x) < x¦ neprazan. Neka je a
0
∈ C najmanji element
skupa C. Iz definicije skupa C slijedi f(a
0
) < a
0
. Pošto funkcija f čuva uređaj i
injekcija je, tada vrijedi f(f(a
0
)) < f(a
0
). Iz definicije skupa C slijedi f(a
0
) ∈ C. Time
dobivamo kontradikciju (a
0
najmanji element skupa C, a po drugoj strani f(a
0
) < a
0
i f(a
0
) ∈ C). Q.E.D.
Važno je naglasiti da smo prethodni dokaz proveli promatrajući "prvu iznimku",
odnosno primijenili smo indukciju na dobro uređenom skupu.
Korolar 1.83. Dobro uređen skup ne može biti sličan svom početnom komadu.
Dokaz. Neka je (A, <) dobro uređen skup i x
0
∈ A proizvoljan. Ako je p
A
(x
0
) = ∅
tada je očito da skup A i taj početni komad nisu slični.
Neka je p
A
(x
0
) = ∅, te pretpostavimo da je f : A → p
A
(x
0
) sličnost. Iz prethodne
leme 1.82. slijedi da je x
0
≤ f(x
0
). To je nemoguće jer je f(x
0
) ∈ p
A
(x
0
), a onda bi
imali f(x
0
) < x
0
. Q.E.D.
52 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Korolar 1.84. Različiti početni komadi dobro uređenog skupa nisu slični.
Dokaz. Neka je (A, <) dobro uređen skup i x
1
, x
2
∈ A različiti. Radi određenosti neka
je x
1
< x
2
. Tada je p
A
(x
1
) ⊆ p
A
(x
2
). Pošto je p
A
(x
2
) dobro uređen skup, te vrijedi
p
A
(x
1
) = p
p
A
(x
2
)
(x
1
), tražena tvrdnja slijedi iz prethodnog korolara 1.83. Q.E.D.
Napominjemo da tvrdnja prethodnog korolara općenito ne vrijedi za linearno uređene
skupove. Primjerice za linearno uređen skup R imamo p
R
(0) = '−∞, 0` · '−∞, 1` =
p
R
(1).
Korolar 1.85. Dobro uređen skup ne može biti sličan podskupu nekog svog početnog
komada.
Dokaz. Neka je (A, <) neprazan dobro uređen skup, x
0
∈ A i B ⊆ p
A
(x
0
). Ako je
B = ∅ tada tvrdnja korolara očito vrijedi. Promotrimo sada slučaj kada je B = ∅.
Ako bi f : A → B bila sličnost tada iz leme 1.82. slijedi x
0
≤ f(x
0
). To je nemoguće
jer za svaki y ∈ B vrijedi y < x
0
. Q.E.D.
Želimo napomenuti da dobro uređen skup može biti sličan nekom svom podskupu.
Primjerice dobro uređen skup N je sličan sa svojim podskupom 2N.
Korolar 1.86. Sličnost između dobro uređenih skupova je jedinstvena.
Dokaz. Neka su (A, <) i (B, ≺) slični dobro uređeni skupovi. Neka su f : A → B i
g : A → B dvije sličnosti. Neka je a ∈ A proizvoljan. Očito vrijedi p
A
(a) · p
B
(f(a))
i p
A
(a) · p
B
(g(a)), a onda p
B
(f(a)) · p
B
(g(a)). Iz korolara 1.84. slijedi f(a) = g(a).
Q.E.D.
Sada izričemo princip transfinitne indukcije koji je jedno od najmoćnijih sredstava
za dokazivanje u teoriji skupova.
Princip transfinitne indukcije:
Neka je (A, <) linearno uređen skup i B ⊆ A koji ima sljedeće svojstvo:
(∀x ∈ A)(p
A
(x) ⊆ B ⇒ x ∈ B) (∗)
Tada je B = A.
Primijetimo da za svaki neprazan dobro uređen skup A podskup B, koji ima svojstvo
(∗), nužno sadrži najmanji element skupa A (ako je a
0
najmanji element skupa A
tada je p
B
(a
0
) = ∅ ⊆ B).
Zaključivanje po principu transfinitne indukcije općenito ne važi za linearno ure-
đene skupove. Primjerice uzmemo li A = Z, a B = 2Z, tada je lako vidjeti da je
ispunjen uvjet (∗). No, Z = 2Z.
Sljedeći teorem govori da princip transfinitne indukcije karakterizira dobro uređe-
ne skupove.
1.8. DOBRO UREÐENI SKUPOVI 53
Teorem 1.87. Neka je (A, <) linearno uređen skup. Skup A ima najmanji element
i za A vrijedi princip transfinitne indukcije ako i samo ako skup A je dobro uređen.
Dokaz. Pretpostavimo prvo da je A dobro uređen skup. Neka je B ⊆ A takav da
za svaki x ∈ A vrijedi da p
A
(x) ⊆ B povlači x ∈ B, ali B = A. Neka je a
0
najmanji
element skupa A ` B. Ako je y ∈ p
A
(a
0
) tada je očito y ∈ B, pa time imamo da
vrijedi p
A
(a
0
) ⊆ B. Sada iz pretpostavljenog svojstva skupa B slijedi a
0
∈ B, što je
kontradikcija s činjenicom a
0
∈ A ` B.
Pretpostavimo sada da je A linearno uređen skup koji ima najmanji element i za
koji važi princip transfinitne indukcije. Pretpostavimo još da A nije dobro uređen
skup. Neka je B neprazni podskup od A koji nema najmanji element. Definiramo
skup C sa C = ¦x ∈ A : (∀y ∈ B)x < y¦. Primijetimo prvo da C = ∅ jer najmanji
element skupa A pripada skupu C. Pretpostavimo da je z ∈ A takav da je p
A
(z) ⊆ C.
Tada za svaki x ∈ p
A
(z) i svaki y ∈ B vrijedi x < y. Budući da po pretpostavci skup
B ne sadrži najmanji element, tada z ∈ B. Tada za svaki y ∈ B vrijedi z < y, pa
z ∈ C. No, pretpostavili smo da za skup A vrijedi princip transfinitne indukcije, pa
je C = A. Tako smo dobili B ⊆ A = C i (∀x ∈ C)(∀y ∈ B)x < y, što je nemoguće.
Q.E.D.
Teorem 1.88. (Teorem o usporedivosti dobro uređenih skupova)
Neka su (A, <) i (B, ≺) dobro uređeni skupovi. Tada vrijedi točno jedno od sljedećeg:
a) A · B
b) postoji jedinstveni a ∈ A takav da vrijedi p
A
(a) · B
c) postoji jedinstveni b ∈ B takav da vrijedi A · p
B
(b)
Dokaz. Ako je A = ∅ ili B = ∅ tada tvrdnja teorema očito vrijedi. Promatramo
slučaj kada je A = ∅ i B = ∅. Neka je
A
t
= ¦a ∈ A : postoji b ∈ B takav da p
A
(a) · p
B
(b)¦
B
t
= ¦b ∈ B : postoji a ∈ A takav da p
A
(a) · p
B
(b)¦
Primijetimo prvo da su to neprazni skupovi, jer označimo li sa a
0
najmanji element
skupa A, odnosno sa b
0
najmanji element od B, tada imamo p
A
(a
0
) = ∅ = p
B
(b
0
).
Očito su A
t
i B
t
dobro uređeni skupovi, te vrijedi A
t
· B
t
.
Neka je a
t
∈ A
t
proizvoljan. Tada iz definicije skupa A
t
slijedi da postoji b ∈ B
i f : p
A
(a
t
) → p
B
(b) sličnost. Ako je a ∈ A takav da je a < a
t
tada je očito
p
A
(a) · p
B
(f(a)), pa je a ∈ A
t
. Iz toga slijedi da je A
t
= A ili postoji a ∈ A takav da
je A
t
= p
A
(a) (ako je A = A
t
tada uzemo a najmanji element skupa A`A
t
). Analogno
zaključujemo za skup B
t
. Iz toga slijedi da su moguća sljedeća četiri slučaja:
a) A
t
= A i B
t
= B
b) A
t
= A i postoji b ∈ B takav da B
t
= p
B
(b)
54 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
c) postoji a ∈ A takav da A
t
= p
A
(a) i B
t
= B
d) postoji a ∈ A takav da A
t
= p
A
(a) i postoji b ∈ B takav da B
t
= p
B
(b)
No, slučaj d) je nemoguć, jer iz A
t
· B
t
, te A
t
= p
A
(a) i B
t
= p
B
(b) slijedi da je
a ∈ A
t
(= p
A
(a)), što je nemoguće. Q.E.D.
Definicija 1.89. Kažemo da je parcijalno uređen skup (A, <) dobro utemeljen ili
fundiran ako ne postoji niz (x
n
) u skupu A tako da za svaki n ∈ N vrijedi x
n+1
< x
n
.
Očito je svaki dobro uređen skup i dobro utemeljen. No, obrat ne vrijedi. Prim-
jerice svaki dvočlani skup čiji elementi nisu usporedivi je dobro utemeljen, ali nije
dobro uređen. Sada iskazujemo aksiom dobre utemeljenosti koji ćemo često koristiti
u sljedećem poglavlju.
Aksiom dobre utemeljenosti
∀x(x = ∅ → ∃y(y ∈ x ∧ y ∩ x = ∅)).
Ovaj aksiom zapravo govori da je svaki skup dobro utemeljen u odnosu na relaciju
∈ . Iz aksioma dobre utemeljenosti slijedi da ne postoji skup x za koji bi postojao
beskonačni niz skupova (x
n
) tako da vrijedi: . . . ∈ x
2
∈ x
1
∈ x. Odatle pak posebno
slijedi da ne postoji skup x za kojeg bi vrijedilo x ∈ x.
Zadaci
1. Dokažite da za linearno uređene skupove ne vrijedi analogon Cantor, Schröder,
Bernsteinovog teorema, tj. nađite primjere linearno uređenih skupova A i B,
tako da je A sličan nekom podskupu skupa B i da je B sličan nekom podskupu
skupa A, ali A nije sličan s B. Vrijedi li analogon Cantor-Bernsteinovog teorema
za dobro uređene skupove?
2. Neka je (A, <) linearno uređen skup. Dokažite da je skup A konačan ako i samo
ako su skupovi (A, <) i (A, <
−1
) dobro uređeni. (Sa <
−1
je označena inverzna
relacija relacije <).
3. Dokažite da ne postoji proširenje relacije < sa skupa R na skup C koje bi imalo
sljedeća svojstva:
a) za sve z = 0 vrijedi z < 0 ili 0 < z;
b) ako je 0 < z
1
i 0 < z
2
tada je 0 < z
1
z
2
;
c) ako je z
1
< 0 i z
2
< 0 tada je z
1
+z
2
< 0.
1.8. DOBRO UREÐENI SKUPOVI 55
Rješenje. Pretpostavimo da takvo proširenje postoji, i označimo ga isto s < .
Promotrimo slučajeve obzirom na 0 i i, te 0 i −i. Ako je 0 < i tada zbog uvjeta
b) imamo 0 < i i, tj. 0 < −1. Dakle, mora biti i < 0. Ako je 0 < −i tada zbog
uvjeta b) imamo 0 < (−i) (−i), tj. 0 < −1. To znači da je −i < 0. Time imamo
da je i < 0 i −i < 0. Primjenom uvjeta c) dobivamo 0 < 0, tj. kontradikciju.
4. Za podskup A parcijalno uređenog skupa (S, <) kažemo da je kofinalan u S ako
vrijedi (∀x ∈ S)(∃a ∈ A)(x ≤ a). Dokažite da svaki linearno uređen skup sadrži
kofinalan dobro uređen skup.
56 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA
Poglavlje 2
Aksiomatska teorija skupova
U prethodnom poglavlju naučili smo osnovne pojmove kao što su: konačan i beskona-
čan skup, (ne)prebrojiv skup, kardinalnost i dobro uređeni skupovi. Tu smo već uočili
probleme prilikom definicije kardinalnog broja. Zapravo govorili smo o kardinalnosti,
a ne o kardinalnim brojevima. Naučili smo da svi beskonačni skupovi nemaju istu
kardinalnost, te smo proučavali operacije kako bi dobili nove kardinalnosti. No, ne
znamo što je kardinalni broj. To ćemo znati kada definiramo ordinalne brojeve.
Imamo barem tri razloga za definiciju ordinalnog broja:
a) Moramo odgovoriti što je "nivo" u kumulativnoj hijerarhiji.
b) Prije smo već bili postavili problem kako definirati beskonačne ordinalne bro-
jeve.
c) Pomoću ordinalnih brojeva definirat ćemo kardinalne brojeve.
Ordinalni brojevi su neki dobro uređeni skupovi, pri čemu je relacija uređaja
zapravo relacija "biti element", tj. relacija ∈ . Kardinalni brojevi su neki posebni
ordinalni brojevi. (Svaki konačni ordinalni broj je kardinalni broj.)
Želimo naglasiti da bez obzira na naslov ovog poglavlja Aksiomatska teorija sku-
pova sada se nećemo baviti aksiomima i formalnim dokazima. Naslov poglavlja je
takav jer egzistencija objekata koje promatramo može biti dokazana pomoću aksioma
Zermelo–Fraenkelove teorije.
Naveli smo većinu aksioma Zermelo–Fraenkelove teorije koji su nam bili potre-
bni kako bi definirali neke pojmove, odnosno dokazali neke tvrdnje. Preostalo je još
iskazati aksiom beskonačnosti i shemu aksioma zamjene. Nakon definicije ordinalnog
broja, navest ćemo teoreme enumeracije i rekurzije. Usput ćemo navesti kako uvesti,
odnosno strogo definirati, skupove brojeva N, Z, Q i R.
Definirat ćemo aritmetiku ordinalnih brojeva, tj. zbrajanje, množenje i poten-
ciranje. Posebnu pažnju posvetit ćemo kardinalnim brojevima. Na samom kraju
razmatrat ćemo aksiom izbora.
57
58 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
2.1 Prirodni brojevi
Često se može čuti da je teorija skupova osnova matematike. Razlog tome je činje-
nica da se mnogi matematički objekti mogu definirati u teoriji ZF, te se tu mogu
dokazati njihova osnovna svojstva. Mi ćemo sada definirati skupove brojeva. Na
taj način želimo ilustrirati tvrdnju da je teorija skupova osnova matematike. Prvo
ćemo definirati prirodne brojeve. Kasnije ćemo vidjeti da su prirodni brojevi zapravo
konačni ordinalni brojevi. Dakle, prirodni brojevi su nam i dobra motivacija prije
razmatranja ordinalnih brojeva.
Definicija 2.1. Za skup x kažemo da je induktivan ako vrijedi ∅ ∈ x i za svaki
y ∈ x vrijedi (y ∪ ¦y¦) ∈ x. Sa Ind(x) označavamo sljedeću formulu:
∅ ∈ x ∧ ∀y(y ∈ x → y ∪ ¦y¦ ∈ x).
Kažemo da je skup x prirodan broj ako za svaki induktivan skup y vrijedi x ∈ y. Sa
Pri(x) označavamo formulu ∀y(Ind(y) → x ∈ y).
Navedimo nekoliko primjera prirodnih brojeva: ∅, ¦∅¦, ¦∅, ¦∅¦¦.
Iz do sada uvednih aksioma teorije ZF ne možemo dokazati egzistenciju skupa
svih prirodnih brojeva. To nam omogućava sljedeći aksiom.
Aksiom beskonačnosti: Postoji induktivan skup, tj. formalno
∃x

∅ ∈ x ∧ ∀y(y ∈ x → (y ∪ ¦y¦) ∈ x)

.
Ako je F neka tvrdnja
1
u daljnjem tekstu ćemo sa ZF ¬ F označavati činjenicu
da je tvrdnja F dokaziva u teoriji ZF.
Kako bi barem malo ilustrirali netrivijalnost navedene definicije prirodnih brojeva
u teoriji ZF, dokazat ćemo da je aksiom matematičke indukcije dokaziv u teoriji ZF.
Prvi korak prema tome je sljedeća lema.
Lema 2.2. Klasa ω = ¦x : Pri(x)¦ je skup, tj. vrijedi
ZF ¬ ∃!x∀y(y ∈ x ↔ Pri(y)).
Skup ω je najmanji induktivan skup.
Ako je x prirodan broj tada sa x +1 označavamo skup x ∪¦x¦. Ako je x ∈ ω tada je
očito i x + 1 ∈ ω, tj. x + 1 je također prirodan broj.
1
Točnije, F je proizvoljna formula teorije ZF. Ovdje nećemo strogo definirati pojam formule.
Grubo govoreći F može biti sastavljena od varijabli, simbola = i ∈, bulovskih veznika i kvantifikatora.
Za strogu definiciju pojma formule vidite primjerice [38].
2.1. PRIRODNI BROJEVI 59
Teorem 2.3. U teoriji ZF je dokaziva shema aksioma matematičke indukcije. Od-
nosno, ako je ϕ proizvoljna formula tada vrijedi:
ZF ¬

ϕ(∅) ∧ ∀x(Pri(x) ∧ ϕ(x) → ϕ(x + 1))

→ ∀x(Pri(x) → ϕ(x)).
Dokaz prethodnog teorema dan je kao rješenje zadatka 2 na strani 62.
Uočite da nismo naveli da je aksiom matematičke indukcije dokaziv u teoriji ZF,
već shema aksioma matematičke indukcije. U dokazu prethodnog teorema koristi se
teorem dedukcije.
2
Za nekoliko prvih prirodnih brojeva uvodimo oznake: 0 := ∅, 1 := ¦∅¦, 2 := ¦0, 1¦
i 3 := ¦0, 1, 2¦. Na taj način možemo definirati i 17, ali malo teže broj 3 234. No,
uočite da to ne može biti definicija prirodnih brojeva, odnosno skupa prirodnih brojeva
(dobra rasprava o tome je dana u knjizi [16].)
Sada definiramo pojam tranzitivnog skupa koji će nam trebati prilikom definicije
ordinalnih brojeva.
Definicija 2.4. Kažemo da je skup x tranzitivan ako vrijedi:
∀y∀z(y ∈ z ∈ x → y ∈ x)
Sa Trans(x) označavamo formulu ∀y∀z(y ∈ z ∧ z ∈ x → y ∈ x).
Osnovne primjere tranzitivnih skupova navodimo u sljedećoj propoziciji.
Propozicija 2.5. Svaki prirodan broj je tranzitivan skup. Skup ω je tranzitivan.
Korolar 2.6. Ako je x prirodan broj i y ∈ x tada je i y prirodan broj.
Neka je x = ¦¦∅¦¦. Taj skup nije tranzitivan jer vrijedi ∅ ∈ ¦∅¦ ∈ x, ali ne i ∅ ∈ x.
Skupovi ¦∅, ¦¦∅¦¦¦ i ¦∅, ¦¦¦∅¦¦¦¦ također nisu tranzitivni.
Definicija 2.7. Neka su m i n prirodni brojevi. Kažemo da je m manji od n, i
pišemo m < n, ako vrijedi m ∈ n.
Lako je dokazati da je upravo definirani uređaj na skupu ω linearan.
Kako bismo na skupu ω mogli definirati zbrajanje i množenje, a i druge funkcije,
moramo prvo dokazati Dedekindov teorem rekurzije. Taj teorem, a i njegov dokaz,
dobra je motivacija za teorem rekurzije koji ćemo izreći i dokazati kasnije. Prisjetimo
se nekih primjera rekurzivnih definicija funkcija. Faktorijeli se rekurzivno definiraju
ovako:
2
Vidi primjerice [38].
60 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
0! = 1
(n + 1)! = n! (n + 1)
Zatim, Fibonaccijev niz se rekurzivno definira ovako:
F
1
= 1
F
2
= 1
F
n+2
= F
n
+ F
n+1
Sigurno ste na takve definicije već toliko navikli da se i pomalo čudnim čini pitanje
jesu li te definicije dobre, odnosno postoje li jedinstvene funkcije koje to zadovoljavaju.
Dedekindov teorem rekurzije upravo govori da rekurzivnim definicijama zadajemo
jedinstvene funkcije na skupu ω.
U iskazu i dokazu Dedekindovog teorema koristimo da za svaki prirodan broj n
vrijedi n = ¦m : m ∈ ω i m < n¦ (vidi zadatak 4). Ako je f : ω → S neka funkcija
i n ∈ ω tada nam f[n označava restrikciju funkcije f na skup n.
Teorem 2.8. (Dedekindov teorem rekurzije)
Neka je S proizvoljan skup, te neka je
Φ = ¦f[ postoji n ∈ ω tako da f : n → S¦
Neka je F : Φ → S proizvoljna funkcija. Tada postoji jedinstvena funkcija ϕ : ω → S
takva da za svaki n ∈ ω vrijedi
ϕ(n) = F(ϕ[n).
Ideja dokaza je vrlo jednostavna. Očito mora vrijediti ϕ(0) = F(∅) (uočite da je
∅ ∈ Φ, jer funkciju f : 0 → ω možemo poistovjetiti sa ∅). Zatim, ako s f
1
označimo
funkciju koja nuli pridružuje F(∅) tada mora vrijediti ϕ(1) = F(f
1
). Ako s f
2
označimo
funkciju definiranu na ¦0, 1¦ s f
2
(0) = F(∅) i f
2
(1) = F(f
1
) tada mora vrijediti
ϕ(2) = F(f
2
). Analogno dalje.
Upravo ta jednostavnost je razlog zašto se teorem prihvaća u svakodnevnoj praksi
bez da se postavlja pitanje njegovog dokaza. No, važno je uočiti da zapravo nije
glavno pitanje je li tvrdnja teorema istinita, već može li se dokaz provesti u teoriji
ZF.
Detaljan dokaz Dedekindovog teorema rekurzije dan je kao rješenje zadatka 14. U
sljedećem korolaru izričemo verziju Dedekindovog teorema koja je sličnija rekurzivnim
definicijama na koje smo navikli. Ponekad se u literaturi upravo ta verzija naziva
Dedekindov teorem rekurzije.
Korolar 2.9. Neka je S proizvoljan skup i s
0
∈ S, te h : S → S proizvoljna funkcija.
Tada postoji jedinstvena funkcija ϕ : ω → S za koju vrijedi:
ϕ(0) = s
0
ϕ(m+ 1) = h(ϕ(m)), za svaki m ∈ ω
2.1. PRIRODNI BROJEVI 61
Primjer 2.10. Pokažimo sada kako možemo definirati zbrajanje prirodnih brojeva u
teoriji ZF. Tvrdimo da je pomoću jednakosti: x + 0 = x i x + (y + 1) = (x +y) + 1,
definirana jedinstvena funkcija. Neka je Φ skup svih funkcija čije su domene prirodni
brojevi, a kodomena je ω. Za svaki m ∈ ω promatramo funkciju F
m
: Φ → ω tako da
je F(∅) = m, a za f ∈ Φ, čija je domena n+1, definiramo F
m
(f) = f(n) +1. Tada iz
Dedekindovog teorema slijedi da postoji jedinstvena funkcija ϕ
m
: ω → ω, tako da za
svaki n ∈ ω vrijedi ϕ
m
(n) = F
m

m
[n). Tada imamo ϕ
m
(0) = F(ϕ
m
[0) = F(∅) = m,
te ϕ
m
(n+1) = F(ϕ
m
[n+1) = ϕ
m
(n) +1. Neka je funkcija + : ω ω → ω definirana
sa m+n = ϕ
m
(n). Lako je vidjeti da vrijedi: m+0 = m i m+(n+1) = (m+n) +1.
Primjer 2.11. Koristeći se Dedekindovom teorem rekurzije možemo dokazati egzis-
tenciju Fibonaccijevog niza u teoriji ZF. U tu svrhu prvo definiramo funkciju F : Φ →
ω. Za f ∈ Φ, čija je domena neki n ∈ ω, definiramo:
F(f) =

0, ako je n = 0,
1, ako je n = 1,
f(m) +f(m+ 1), pri čemu je n = m+ 2
Iz Dedekindovog teorema rekurzije slijedi da postoji jedinstvena funkcija ϕ tako da za
svaki n ∈ ω vrijedi ϕ(n) = F(ϕ[n). Tada imamo:
ϕ(0) = F(∅) = 0
ϕ(1) = F(ϕ[
1
) = 1
ϕ(n) + ϕ(n + 1) = F(ϕ[
n+2
) = ϕ(n + 2)
Očito je (ϕ(n))
n∈ω
Fibonaccijev niz.
Kao što smo bili dokazali da u teoriji ZF za skup ω vrijedi shema aksioma matem-
atičke indukcije, tako bi na analogan način mogli dokazati da skup ω zadovoljava i
sve ostale Peanove aksiome koje sada navodimo:
1) n + 1 = 0 4) m+ (n + 1) = (m+n) + 1
2) n + 1 = m+ 1 ⇒ n = m 5) n 0 = 0
3) n + 0 = n 6) m (n + 1) = m n + m
Primijetite da smo dokazali da u ZF vrijede svojstva 1) i 2). Aksiomi 3)–6) su
rekurzivne definicije zbrajanja i množenja. Iz Dedekindovog teorema rekurzije slijedi
da su time stvarno definirane jedinstvene funkcije.
62 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Zadaci
1. Dokažite lemu 2.2.
Dokaz. Aksiom beskonačnosti jednostavno tvrdi da postoji barem jedan induk-
tivan skup. Označimo sa I jedan induktivan skup. Očito vrijedi ¦x : Pri(x)¦ =
¦x : x ∈ I ∧ Pri(x)¦, jer po definiciji prirodnih brojeva imamo da je svaki priro-
dan broj element proizvoljnog induktivnog skupa. Sada iz aksioma separacije
slijedi da je ω skup. Jedinstvenost skupa ω slijedi iz aksioma ekstenzionalnosti.
Očito je ω ⊆ I, tj. ω je najmanji induktivan skup.
2. Dokažite teorem 2.3.
Dokaz. Neka je ϕ proizvoljna formula tako da vrijedi
ZF ¬ ϕ(∅) ∧ ∀x(Pri(x) ∧ ϕ(x) → ϕ(x + 1)) (∗)
Označimo X = ¦x : Pri(x) i ZF ¬ ϕ(x)¦. Iz leme 2.2. slijedi da je tada
X = ¦x : x ∈ ω i ZF ¬ ϕ(x)¦. Iz aksioma separacije slijedi da je X skup.
Pošto po pretpostavci (∗) posebno vrijedi ZF ¬ ϕ(∅) tada imamo ∅ ∈ X. Zatim,
ako je x ∈ X tada je x ∈ ω i vrijedi ZF ¬ ϕ(x). Iz pretpostavke (∗) tada slijedi
ZF ¬ ϕ(x + 1), tj. imamo da je x + 1 ∈ X. To znači da je X induktivan skup.
Po definiciji svaki induktivan skup sadrži svaki prirodan broj. Posebno imamo
da za svaki prirodan broj x vrijedi x ∈ X, a onda iz definicije skupa X slijedi
da vrijedi ZF ¬ ϕ(x).
3. Ako je m ∈ ω dokažite da je tada m ⊆ ω.
4. Dokažite da za svaki n ∈ ω vrijedi n = ¦m : m ∈ ω i m ∈ n¦.
5. Dokažite propoziciju 2.5.
Dokaz. Želimo dokazati da vrijedi ZF ¬ ∀x(Pri(x) → Trans(x)). Tu tvrdnju
dokazujemo indukcijom, tj. primjenom dokazanog teorema o aksiomu matem-
atičke indukcije. Iz aksioma praznog skupa slijedi da vrijedi ZF ¬ y ∈ z ∈ ∅ →
y ∈ ∅, tj. ZF ¬ Trans(∅).
Pretpostavimo da je neki prirodan broj x tranzitivan, te neka imamo y ∈ z ∈
x + 1. Tada je z ∈ x ∪ ¦x¦, tj. z ∈ x ili z = x. Lako je vidjeti da u oba slučaja
vrijedi y ∈ x. Pošto je x ⊆ x + 1 tada imamo i traženu tvrdnju, tj. y ∈ x + 1.
Dokažimo sada da je ω tranzitivan skup. Moramo dokazati da y ∈ z ∈ ω povlači
y ∈ ω. Iz leme 2.2. slijedi da je ta tvrdnja ekvivalentna sa: Pri(z) ∧ y ∈ z ∈ ω
povlači y ∈ ω. Posljednja tvrdnja se lako dokaže indukcijom po z.
6. Dokažite da vrijede osnovna svojstva (komutativnost, asocijativnost, distribu-
tivnost, ...) operacija zbrajanja i množenja na skupu ω.
2.1. PRIRODNI BROJEVI 63
7. Ako je x prirodan broj i y ∈ x dokažite da je tada i y prirodan broj.
Dokaz. Pošto je x prirodan broj tada x ∈ ω. Pošto je ω tranzitivan skup tada
iz y ∈ x ∈ ω slijedi y ∈ ω. Sada iz ω = ¦z : Pri(z)¦ slijedi da je y prirodan broj.
8. Ako je m ∈ ω i m = 0 dokažite da tada postoji n ∈ ω tako da vrijedi m = n+1.
9. Dokažite da je relacija ∈ na skupu ω linearni uređaj.
10. Ako je m ∈ ω i m = 0 dokažite da tada vrijedi 0 < m.
11. Ako su m, n ∈ ω i m < n dokažite da je tada m+ 1 < n ili m+ 1 = n.
12. Dokažite da svaki neprazan podskup od ω ima najmanji element.
13. Neka su m, n ∈ ω i m < n. Dokažite da skupovi m i n nisu ekvipotentni.
14. Dokažite Dedekindov teorem rekurzije.
Rješenje. Označimo s ( skup svih funkcija g čija je domena neki n ∈ ω a
kodomena skup S, te za svaki m < n vrijedi g(m) = F(g[m). (Funkcije koje pri-
padaju skupu ( možemo zamišljati kao konačne aproksimacije tražene funkcije
ϕ.) Dokaz provodimo po koracima, dokazujući redom tvrdnje.
Tvrdnja 1. Ako su g, h ∈ ( takve da je g : m → S i h : n → S, te je m < n,
tada vrijedi g = h[m.
Tvrdnju je lako dokazati indukcijom po i < m. (Dokaz koraka indukcije: g(i) =
F(g[i) = F(h[i) = h(i) = (h[m)(i).)
Tvrdnja 2. Za svaki m ∈ ω postoji funkcija g ∈ ( takva da je m ∈ Dom(g).
Dokaz se provodi indukcijom po m. Za m = 0 možemo uzeti funkciju g : 1 → S
definiranu s g(0) = F(∅). Pretpostavimo da za neki m ∈ ω postoji funkcija
g ∈ ( takva da je m ∈ Dom(g). Ako je m + 1 ∈ Dom(g) tada je dokaz gotov.
Pretpostavimo zato da m + 1 ∈ Dom(g). Definiramo funkciju h : (m + 2) → S
sa:
h(i) =

g(i), ako je i ∈ m+ 1,
F(g), ako je i = m+ 1.
Lako je provjeriti da je h ∈ (. Time je tvrdnja 2. dokazana.
Sada definiramo ϕ =
¸
g∈C
g. Dokažimo prvo da je ϕ funkcija. (Uočite da ovdje
funkciju poistovjećujemo s njenim grafom).
Neka (a, b), (a, c) ∈ ϕ. Iz definicije ϕ slijedi da postoje funkcije g, h ∈ ( tako
da vrijedi g(a) = b i h(a) = c. Radi određenosti možemo pretpostaviti da je
Dom(g) = m i Dom(h) = n, te je m < n. Iz dokazane tvrdnje 1. slijedi g ⊆ h.
Zato je b = c.
64 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Očito je Dom(ϕ) ⊆ ω. Pokažimo i obratnu inkluziju. Neka je m ∈ ω proizvoljan.
Tada iz dokazane tvrdnje 2. slijedi da postoji funkcija g ∈ ( takva da je m ∈
Dom(g). Tada je očito m ∈ Dom(ϕ). Time smo dokazali ω = Dom(ϕ).
Primijetimo da je slika funkcije ϕ sadržana u skupu S. (Ako je m ∈ ω tada
prema dokazanoj tvrdnji 2. slijedi da možemo izabrati funkciju g ∈ ( tako
da vrijedi m ∈ Dom(g). Pošto je kodomena funkcije g upravo skup S, te je
ϕ(m) = g(m), tada je ϕ(m) ∈ S).
Dokažimo sada da za svaki m ∈ ω vrijedi ϕ(m) = F(ϕ[m). Neka je m ∈ ω
proizvoljan. Tada iz dokazane tvrdnje 2. slijedi da postoji g ∈ ( tako da je m ∈
Dom(g). Iz dokazane tvrdnje 1. slijedi da za svaki i < m vrijedi i ∈ Dom(g), te
je ϕ(i) = g(i). Tada imamo: ϕ(m) = g(m) = F(g[m) = F(ϕ[m).
Preostalo je još dokazati jedinstvenost funkcije ϕ. Pretpostavimo da je θ : ω → S
funkcija takva da za svaki m ∈ ω vrijedi θ(m) = F(θ[m). Indukcijom po m
dokazujemo da vrijedi ϕ(m) = θ(m). Redom imamo: ϕ(0) = F(ϕ[0) = F(∅) =
F(θ[0) = θ(0). Neka je m ∈ ω koji ima svojstvo da za svaki i < m vrijedi
ϕ(i) = θ(i). Tada imamo: ϕ(m) = F(ϕ[m) = F(θ[m) = θ(m).
15. Dokažite korolar 2.9.
Rješenje. Neka je Φ skup svih funkcija čija je domena neki prirodan broj, a
kodomena je skup S. Definiramo funkciju F : Φ → S tako da je F(∅) = s
0
,
a za f ∈ Φ takvu da je Dom(f) = n + 1 definiramo F(f) = h(f(n)). Iz
Dedekindovog teorema rekurzije slijedi da postoji funkcija ϕ : ω → S takva da za
svaki m ∈ N vrijedi ϕ(m) = F(ϕ[
m
). Tada imamo ϕ(0) = F(ϕ[0) = F(∅) = s
0
,
te ϕ(m+ 1) = F(ϕ[m+ 1) = h(ϕ(m)).
16. Primjenom Dedekindovog teorema rekurzije dokažite da postoji jedinstvena
funkcija f na ω ω koja zadovoljava:
f(x, 0) = 0
f(x, y + 1) = f(x, y) + x
17. Dokažite da su svi Peanovi aksiomi istiniti na ω.
18. Ackermannova funkcija je definirana sljedećim uvjetima:
f(0, n) = n + 1
f(n + 1, 0) = f(m, 1)
f(m+ 1, n + 1) = f(m, f(m+ 1, n))
Dokažite da za sve m, n ∈ ω vrijedi:
2.2. SKUPOVI BROJEVA Z, Q I R 65
n < f(m, n)
f(m, n) < f(m, n + 1)
f(m, n + 1) ≤ f(m+ 1, n)
f(m, n) < f(m+ 1, n)
Nije nimalo jednostavno dokazati egzistenciju Ackermannove funkcije koristeći
Dedekindov teorem rekurzije. No, to je jednostavno napraviti primjenom teo-
rema rekurzije koji ćemo kasnije navesti.
2.2 Skupovi brojeva Z, Q i R
U ovoj točki prvo ćemo pokazati kako pomoću skupa ω možemo definirati skup cijelih
brojeva i operacije na njemu. Zatim ćemo pomoću skupa Z definirati skup racionalnih
brojeva Q. Nizom zadataka definirat ćemo skup R na kraju ove točke.
Cijeli brojevi
U daljnjim razmatranjima pretpostavljamo da su dokazana sva svojstva operacija
na skupu ω koja ćemo upotrebljavati. Prije nego što napišemo formalne definicije
pokušat ćemo objasniti glavne ideje prilikom uvođenja skupa cijelih brojeva. Cijeli
broj x poistovjetit ćemo sa skupom svih uređenih parova (m, n) prirodnih brojeva za
koje vrijedi x = m− n. Primjerice broj −1 je jednak skupu ¦(n, n + 1) : n ∈ ω¦, a
broj nula je jednak skupu ¦(n, n) : n ∈ ω¦. Općenito, cijeli broj definirat ćemo kao
svaki skup uređenih parova prirodnih brojeva čija je razlika konstantna. U tu svrhu
nam treba relacija ekvivalencije. Imamo mali problem. Na skupu ω nije definirana
razlika svaka dva elementa, pa ne možemo definirati relaciju ∼ na skupu ω ω sa:
(m
1
, n
1
) ∼ (m
2
, n
2
) ako i samo ako m
1
−n
1
= m
2
−n
2
. No, uvjet m
1
−n
1
= m
2
−n
2
je ekvivalentan sa m
1
+n
2
= n
1
+m
2
, pa smo izbjegli oduzimanje. Zapišimo sada to
sve formalno.
Definicija 2.12. Na skupu ω ω definiramo binarnu relaciju ∼ sa:
(m
1
, n
1
) ∼ (m
2
, n
2
) ako i samo ako m
1
+ n
2
= n
1
+ m
2
Lako je provjeriti da je to relacija ekvivalencije. Za uređeni par (m, n) sa [(m, n)]
označavamo pripadnu klasu ekvivalencije. Skup cijelih brojeva Z definiramo kao skup
svih klasa ekvivalencije relacije ∼, tj. Z = ω ω/ ∼ .
Primijetimo da s ovakvom definicijom skupa Z ne vrijedi ω ⊆ Z. Iz tog razloga
svaki prirodan broj n poistovjećujemo sa cijelim brojem [(n, 0)], pa je onda svaki
prirodan broj ujedno i cijeli broj.
66 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Na skupu Z sada želimo definirati osnovne operacije. Prije formalne definicije
pokušat ćemo objasniti glavne ideje. Ako su [(m
1
, n
1
)] i [(m
2
, n
2
)] cijeli brojevi tada
te klase zapravo predstavljaju m
1
−n
1
i m
2
−n
2
. To znači da bi suma cijelih brojeva
[(m
1
, n
1
)] i [(m
2
, n
2
)] trebala predstavljati (m
1
− n
1
) + (m
2
− n
2
), što je jednako
(m
1
+m
2
)−(n
1
+n
2
). No, ovaj zadnji izraz je predstavljen s klasom ekvivalencije [(m
1
+
m
2
, n
1
+n
2
)]. Na sličan način produkt cijelih brojeva [(m
1
, n
1
)] i [(m
2
, n
2
)] trebao bi
predstavljati (m
1
−n
1
) (m
2
−n
2
), što je jednako (m
1
m
2
+n
1
n
2
)−(m
1
n
2
+n
1
m
2
).
Zadnji izraz je predstavljen s klasom ekvivalencije [(m
1
m
2
+n
1
n
2
, m
1
n
2
+n
1
m
2
)].
Na sasvim analogni način se može opravdati definicija relacije uređaja na skupu Z.
Definicija 2.13. Na skupu Z definiramo zbrajanje, množenje, suprotni element i
relaciju uređaja na sljedeći način:
[(m
1
, n
1
)] + [(m
2
, n
2
)] = [(m
1
+m
2
, n
1
+n
2
)]
[(m
1
, n
1
)] [(m
2
, n
2
)] = [(m
1
m
2
+n
1
n
2
, m
1
n
2
+n
1
m
2
)]
−[(m, n)] = [(n, m)]
[(m
1
, n
1
)] < [(m
2
, n
2
)] ako i samo ako m
1
+ n
2
< n
1
+ m
2
Naravno, sada bi prvo trebalo provjeriti da upravo definirane operacije i relacija
uređaja ne ovise o izboru reprezentanata, što je rutinski posao. Nije teško dokazati
razna svojstva upravo definiranih operacija na skupu Z koristeći svojstva operacija
na skupu ω. Primjerice komutativnost zbrajanja cijelih brojeva dokazujemo ovako:
[(m
1
, n
1
)] + [(m
2
, n
2
)] = [(m
1
+m
2
, n
1
+n
2
)] = [(m
2
+m
1
, n
2
+n
1
)]
= [(m
2
, n
2
)] + [(m
1
, n
1
)]
Racionalni brojevi.
Sada pretpostavljamo da su dokazana sva svojstva operacija na skupu Z koja
ćemo upotrebljavati. Kao i u prethodnoj situaciji, prije nego što napišemo formalne
definicije pokušat ćemo objasniti glavne ideje prilikom uvođenja skupa racionalnih
brojeva. Racionalni broj x ćemo poistovjetiti sa skupom svih uređenih parova (p, q)
cijelih brojeva za koje vrijedi x = p/q. Primjerice broj 1/2 je jednak skupu ¦(n, 2n) :
n ∈ Z` ¦0¦¦, a broj nula je jednak skupu ¦(0, n) : n ∈ Z` ¦0¦¦. Općenito, racionalni
broj definirat ćemo kao svaki skup uređenih parova cijelih brojeva čiji je kvocijent
konstantan. U tu svrhu nam treba relacija ekvivalencije. Pošto na skupu Z nije
definiran kvocijent svaka dva elementa, tada ne možemo definirati relaciju ∼ na skupu
ZZ`¦0¦ sa: (p
1
, q
1
) ∼ (p
2
, q
2
) ako i samo ako p
1
/q
1
= p
2
/q
2
. No, uvjet p
1
/q
1
= p
2
/q
2
je ekvivalentan sa p
1
q
2
= q
1
p
2
, pa smo izbjegli dijeljenje.
2.2. SKUPOVI BROJEVA Z, Q I R 67
Definicija 2.14. Na skupu Z (Z ` ¦0¦) definiramo binarnu relaciju ∼ sa:
(p
1
, q
1
) ∼ (p
2
, q
2
) ako i samo ako p
1
q
2
= q
1
p
2
Lako je provjeriti da je to relacija ekvivalencije. Za uređeni par (p, q) sa [(p, q)]
označavamo pripadnu klasu ekvivalencije. Skup racionalnih brojeva Q definiramo kao
skup svih klasa ekvivalencije relacije ∼, tj. Q = Z (Z ` ¦0¦)/ ∼ .
Uz ovakve definicije očito ne vrijedi Z ⊆ Q. Iz tog razloga cijeli broj m možemo
poistovjetiti sa racionalnim brojem [(m, 1)], pa tada vrijedi Z ⊆ Q. Operacije na
skupu Q definiramo tako da "simuliramo" zbrajanje, odnosno množenje razlomaka.
Definicija 2.15. Na skupu Q definiramo zbrajanje, množenje, suprotni element i
relaciju uređaja na sljedeći način:
[(p
1
, q
1
)] + [(p
2
, q
2
)] = [(p
1
q
2
+ p
2
q
1
, q
1
q
2
)]
[(p
1
, q
1
)] [(p
2
, q
2
)] = [(p
1
p
2
, q
1
q
2
)]
−[(p, q)] = [(−p, q)]
[(p
1
, q
1
)] < [(p
2
, q
2
)] ako i samo ako p
1
q
2
< p
2
q
1
Lako je dokazati da prethodne definicije ne ovise o izboru reprezentanata, te
da definirane operacije i relacije imaju "očekivana" svojstva (komutativnost, asoci-
jativnost, distributivnost, ...)
Neke napomene o definiciji skupa realnih brojeva su dane u zadacima koji slijede.
Više detalja o uvođenju skupova brojeva možete naći u [11], [23] i [28].
Zadaci
1. Na skupu ω ω definiramo binarnu relaciju ∼ sa:
(m
1
, n
1
) ∼ (m
2
, n
2
) ako i samo ako m
1
+n
2
= n
1
+ m
2
Dokažite da je ∼ relacija ekvivalencije.
2. Dokažite da definicije zbrajanja, množenja, suprotnog elementa i relacije ure-
đaja na skupu Z ne ovise o izboru reprezentanta klase ekvivalencije.
3. Dokažite osnovna svojstva operacija zbrajanja i množenja na skupu Z (komu-
tativnost, asocijativnost, ... )
Uputa. Vidi [23].
68 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
4. Dokažite da je relacija uređaja na skupu Z irefleksivna, tranzitivna i linearni
uređaj, te je kompatibilna sa zbrajanjem i množenjem.
5. Na skupu Z (Z ` ¦0¦) definiramo binarnu relaciju ∼ sa:
(p
1
, q
1
) ∼ (p
2
, q
2
) ako i samo ako p
1
q
2
= q
1
p
2
Dokažite da je to relacija ekvivalencije.
6. Dokažite da definicije zbrajanja, množenja, suprotnog elementa i relacije ure-
đaja na skupu Q ne ovise o izboru reprezentanta klase ekvivalencije.
7. Dokažite osnovna svojstva operacija zbrajanja i množenja na skupu Q (komu-
tativnost, asocijativnost, ... )
Uputa. Vidi [23].
8. Primjenom skupa racionalnih brojeva možemo definirati skup realnih brojeva.
Ovdje opisujemo Dedekindovu konstrukciju koja se bazira na rezovima (vidi
[11] i [28]). Neka su ∅ = A, B ⊆ Q takvi da je A ∪ B = Q, A ∩ B = ∅, te za
svaki a ∈ A i svaki b ∈ B vrijedi a < b. Tada uređeni par (A, B) nazivamo rez
skupa Q. Ako je (A, B) rez skupa Q takav da skup A nema najveći element,
tada skup A nazivamo realni broj. Skup svih realnih brojeva označavamo sa R.
Na skupu R definiramo operacije i relacije:
zbrajanje: A +C = ¦r + q : r ∈ A, q ∈ C¦
uređaj: A < C ako i samo ako A ⊂ C
suprotni element: −A = ¦s ∈ Q : (∃r ∈ Q` A)(s < −r)¦
Primjerice ako je A = '−∞, 3` ∩ Q tada je 3 = sup A, pa je −3 = inf¦−x : x ∈
A¦. Iz toga slijedi da je po definiciji −A = '−∞, −3` ∩ Q.
Dokažite da je zbrajanje realnih brojeva komutativno i asocijativno. Zatim,
dokažite da je upravo definirana relacija uređaja irefleksivna i tranzitivna, te da
su svaka dva realna broja usporediva.
2.2. SKUPOVI BROJEVA Z, Q I R 69
9. Na skupu R definiramo redom:
skup pozitivnih realnih brojeva: R
+
= ¦A ∈ R : 0 ∈ A¦
"realna" nula: 0
R
= '−∞, 0` ∩ Q
množenje na R
+
ako X, Y ∈ R
+
tada definiramo X Y = ¦r s : 0 ≤ r ∈ X i 0 ≤ s ∈ Y ¦ ∪ 0
R
0
R
X = X 0
R
= 0
R
, za svaki X ∈ R
Na skupu R definirajte množenje za slučajeve kada X ∈ R
+
i Y ∈ R
+
, te kada
X, Y ∈ R
+
. Dokažite da je množenje na skupu R komutativna i asocijativna
operacija. Dokažite da je realan broj 0
R
neutralan element za zbrajanje. Zatim,
dokažite da za svaki realan broj A vrijedi A + (−A) = 0
R
.
10. Označimo skup '−∞, 1` ∩Q sa 1
R
. Za svaki A ∈ R`¦0
R
¦ definiramo recipročan
broj A
−1
ovako:
a) ako A ∈ R
+
tada definiramo A
−1
= ¦s ∈ Q : ∃r ∈ A(s < r
−1
)¦;
b) ako −A ∈ R
+
tada definiramo A
−1
= −(−A)
−1
Dokažite da za svaki A ∈ R ` ¦0
R
¦ vrijedi A A
−1
= 1
R
.
11. Dokažite da je R uređeno Arhimedovo polje, te da je realno zatvoreno polje (tj.
svaki polinom neparnog stupnja s koeficijentima iz R ima nultočku u R).
12. Dokažite da za svaki ∅ = S ⊆ R, koji je odozgo ograničen, postoji supremum.
(Uputa: sup S = ∪S.)
13. Cantorova konstrukcija skupa realnih brojeva koristi Cauchyjeve nizove. Za niz
(a
n
) racionalnih brojeva kažemo da je Cauchyjev, ili kratko C–niz, ako vrijedi:
(∀ > 0)(∃n
0
∈ N)(∀m, n ≥ n
0
)([a
n
−a
m
[ < )
Na skupu svih racionalnih C–nizova definiramo relaciju ∼ ovako:
(a
n
) ∼ (b
n
) ako i samo ako lim
n→∞
(a
n
−b
n
) = 0.
Lako je provjeriti da je ∼ relacija ekvivalencije. Svaku klasu ekvivalencije nazi-
vamo realni broj. Definirajte operacije zbrajanja i množenja za tako definirane
realne brojeve, te dokažite osnovna svojstva tih operacija.
70 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
2.3 Ordinalni brojevi
Već u osnovnoj školi uči se da svaki prirodan broj može biti promatran s dva aspekta.
Prirodan broj određuje koliko čega ima ili određuje redno mjesto. Nas ovdje upravo
zanimaju redni brojevi: prvi, drugi, treći, . . . No, ne zanimaju nas samo konačni redni
brojevi već bismo željeli govoriti i o beskonačnim rednim brojevima.
Što znače redni brojevi? Prvi po redu znači da ispred njega nema nitko. Drugi
znači da je ispred njega samo jedan, itd. Iz tog razloga se redni brojevi u teoriji
skupova definiraju na sljedeći način:
0. = ∅
1. = ¦∅¦
2. = ¦0., 1.¦ = ¦∅, ¦∅¦¦
3. = ¦0., 1., 2.¦
.
.
.
Kasnije ćemo vidjeti da je svaki ordinalni broj zapravo dobro uređeni skup x koji
ima svojstvo da za svaki a ∈ x vrijedi a = p
x
(a) (vidi lemu 2.18.).
Neka vas ne zbunjuje početak definicije 0. = ∅ (prazan skup!). Kao što se prim-
jerice definira 0! = 1 tako se i ovdje mora imati početak definicije. Napominjemo da
u literaturi nije uobičajno koristiti oznake 0., 1., 2., 3., . . ., već se jednostavno piše 0,
1, 2, 3, . . . U daljnjem tekstu mi ćemo također konačne redne brojeve označavati s 0,
1, 2, 3, . . .
Definicija 2.16. Za skup x kažemo da je ordinalni broj ako je x tranzitivan skup
i (x, ∈) je dobro uređen skup.
Uočite da je u definiciji ordinalnog broja x dovoljno zahtijevati da je x tranzitivan
skup, te je relacija ∈ linearni uređaj na skupu x. Irefleksivnost relacije ∈, te svo-
jstvo da svaki neprazni podskup od x ima najmanji element, slijedi iz aksioma dobre
utemeljenosti.
Primijetite da zahtjev da je x tranzitivan skup ne povlači da je relacija ∈ na skupu
x tranzitivna. Obrat također nije općenito istinit.
Primjer 2.17. a) Prazan skup ∅, te ¦∅¦ i ¦∅, ¦∅¦¦ su ordinalni brojevi. Svaki
prirodan broj je ordinalni broj. Skup ω je ordinalni broj.
b) Skupovi ¦¦∅¦¦ i ¦¦¦∅¦¦, ∅¦ nisu ordinalni brojevi, jer nisu tranzitivni skupovi.
c) Svaki tranzitivan skup nije ordinalni broj. Skup ¦∅, ¦∅¦, ¦¦∅¦¦¦ je tranzitivan,
jer je očito svaki njegov element ujedno i njegov podskup. No, relacija ∈ nije
linearni uređaj, jer imamo ∅ ∈ ¦¦∅¦¦ i ¦¦∅¦¦ ∈ ∅.
Obično ćemo ordinalne brojeve označavati malim grčkim slovima: α, β, γ, δ, ...
2.3. ORDINALNI BROJEVI 71
Ako su α i β ordinalni brojevi tada definiramo:
α < β ako i samo ako α ∈ β
Ako je α ordinalni broj i x ∈ α tada sa p
α
(x) označavamo skup ¦y : y ∈ α i y ∈ x¦.
Lema 2.18. Ako je α ordinalni broj i β ∈ α tada je i β ordinalni broj, te vrijedi
β = p
α
(β).
Dokaz. Pošto je α tranzitivan skup tada je β ⊆ α, pa je (β, ∈) dobro uređen skup,
jer je restrikcija relacije dobrog uređaja ponovo dobar uređaj. Dokažimo da je β
tranzitivan skup. Neka x ∈ y ∈ β. Pošto tada x ∈ y ∈ β ∈ α, te je α tranzitivan
skup, tada imamo x, y, β ∈ α. No, relacija ∈ je tranzitivna na skupu α pošto je (α, ∈)
dobro uređen skup. Tada iz x ∈ y ∈ β slijedi x ∈ β.
Dokažimo sada da vrijedi β = p
α
(β). Očito vrijedi: x ∈ β ako i samo ako x ∈ α i
x ∈ β (pošto je α tranzitivan skup). Ovo posljednje je ekvivalentno sa x ∈ p
α
(β).
Q.E.D.
Lema 2.19. Ako su α i β ordinalni brojevi takvi da je α · β tada vrijedi α = β.
Dokaz. Neka je f : α → β sličnost. (Bili smo dokazali da je sličnost između dobro
uređenih skupova jedinstvena; vidi korolar 1.86.) Želimo dokazati da je f identiteta.
Pretpostavimo suprotno, tj. da postoji z ∈ α takav da je f(z) = z. Tada je skup
A = ¦z ∈ α : f(z) = z¦ neprazan. Pošto je A neprazan podskup dobro uređenog
skupa α tada skup A sadrži najmanji element. Označimo najmanji element skupa A
sa a.
Tvrdimo da vrijedi a = f(a). (Time će biti dobivena kontradikcija, jer je a ∈ A.)
U tu svrhu dokazujemo obje inkluzije. Dokažimo prvo da vrijedi a ⊆ f(a). Neka je
x ∈ a proizvoljan. Tada imamo x ∈ a ∈ α, pa zbog tranzitivnosti skupa α slijedi
x ∈ α. Pošto je domena funkcije f skup α, tada je definirano f(x). Sada iz x ∈ a,
te pošto je f sličnost, imamo f(x) ∈ f(a). No, a je najmanji element skupa α koji
ima svojstvo f(a) = a, a pošto x ∈ a, tada f(x) = x. Time smo dokazali da vrijedi
x ∈ f(a).
Dokažimo obratnu inkluziju. Neka je y ∈ f(a) proizvoljan. Posebno je y ∈ β, a
pošto je funkcija f surjekcija, tada postoji x ∈ α takav da je y = f(x). Time imamo
f(x) ∈ f(a). Pošto je funkcija f sličnost, tj. f
−1
čuva uređaj, tada imamo x ∈ a.
Pošto je a najmanji element skupa α za koji vrijedi a = f(a), te imamo x ∈ a, tada
vrijedi x = f(x). Konačno, iz y = f(x), x = f(x) i x ∈ a, slijedi y ∈ a. Q.E.D.
Propozicija 2.20. (Linearnost uređaja na ordinalnim brojevima)
Ako su α i β ordinalni brojevi tada vrijedi: α < β ili α = β ili β < α.
Dokaz. Iz definicije ordinalnog broja znamo da su skupovi (α, ∈) i (β, ∈) dobro
uređeni. Iz teorema o usporedivosti dobro uređenih skupova, tj. teorema 1.88., slijedi
da vrijedi jedno od:
72 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
a) α · β
b) postoji x ∈ α takav da je p
α
(x) · β
c) postoji y ∈ β takav da je p
β
(y) · α.
Ako je α · β tada iz prethodne leme 2.19. slijedi α = β. Promotrimo sada slučaj
b). Iz leme 2.18. znamo x = p
α
(x), te x je ordinalni broj. Sada iz x · β, te leme
2.19., slijedi x = β. Time imamo β ∈ α, tj. β < α. Analogno bi razmatrali slučaj c).
Q.E.D.
Korolar 2.21. Svaki skup ordinalnih brojeva je dobro uređen s relacijom ∈ .
Svaki tranzitivan skup ordinalnih brojeva je ordinalan broj.
Sljedeći teorem je iznimno važan. On jednostavno govori da je svaki dobro uređen
skup sličan jedinstvenom ordinalnom broju. To nam omogućava da definiramo pojam
ordinalnog broja proizvoljnog dobro uređenog skupa. Zatim, taj teorem na neki
način opravdava definiciju ordinalnog broja, tj. da je ordinalni broj stvarno pravi
reprezentant klase svih međusobno sličnih dobro uređenih skupova.
Prije iskaza i dokaza teorema enumeracije navodimo posljednji aksiom (odnosno
shemu aksioma!) Zermelo–Fraenkelove teorije skupova. To je shema askioma zamjene.
Prvo istaknimo jednu motivaciju za uvođenje sheme zamjene. Iz aksioma partitivnog
skupa slijedi da možemo izgraditi sljedeći niz skupova:
A
1
= {(N), A
2
= {(A
1
), A
3
= {(A
2
), . . .
No, niti jedan od navedenih aksioma nam ne omogućava da zaključimo da je S =
¦A
n
: n ∈ N¦ skup. Iz tog se razloga dodaje još jedan aksiom, koji se intuitivno može
izreći ovako:
ako je na skupu A definirana funkcija f i za svaki element skupa a ∈ A je
f(a) skup, tada je B = ¦f(a) : a ∈ A¦ također skup.
Formalni zapis sheme aksioma zamjene je sljedeći:
∀t
1
. . . ∀t
k

∀x∃!yF(x, y, t
1
, . . . t
k
) →
∀u∃v∀z

z ∈ v ↔ ∃w(w ∈ u ∧ F(w, z, t
1
, . . . , t
k
))

,
gdje je F proizvoljna formula teorije ZF, te u i v su različite varijable koje su različite
od x, y, z, t
1
, . . . , t
k
i w. U prvom dijelu aksioma je zapisana "funkcionalnost" formule
F, tj. ističe se da nas zanimaju formule koje opisuju neku funkciju. Zatim se u drugom
dijelu aksioma tvrdi da je slika skupa također skup (tj. ako je u skup tada je i slika
skupa u, obzirom na funkciju koju definira formula F, također skup). Shemu aksioma
zamjene koristit ćemo u dokazu sljedećeg teorema.
2.3. ORDINALNI BROJEVI 73
Teorem 2.22. (Teorem enumeracije)
Za svaki dobro uređeni skup (A, <) postoji jedinstveni ordinalni broj α koji je sličan
sa A.
Dokaz. Jedinstvenost slijedi direktno iz leme 2.19. Dokažimo sada da postoji traženi
ordinalni broj. U tu svrhu prvo dokazujemo da ako za svaki početni komad dobro
uređenog skupa A postoji ordinalni broj tada postoji ordinalni broj i za A, tj.:
(∀a ∈ A)(∃α)(p
A
(a) · α) ⇒ (∃β)(A · β) (1)
Pretpostavimo da za svaki a ∈ A postoji ordinalni broj O(a) tako da vrijedi
p
A
(a) · O(a). Iz leme 2.19. slijedi da je za svaki a ∈ A ordinalni broj O(a) jedinstven.
Označimo O(A) = ¦O(a) : a ∈ A¦. Iz sheme aksioma zamjene slijedi da je O(A) skup.
Zatim, označimo s O : A → O(A) funkciju definiranu sa: A ÷ a → O(a).
Dokazat ćemo da je O(A) ordinalni broj koji je sličan skupu A, te da je funkcija
O sličnost. Za svaki a ∈ A sa f
a
: p
A
(a) → O(a) označimo sličnost između dobro
uređenih skupova p
A
(a) i O(a). (Prilikom razmatranja dobro uređenih skupova bili
smo dokazali da je sličnost između sličnih dobro uređenih skupova jedinstvena; vidi
korolar 1.86.)
Prvo dokažimo da je skup ordinalnih brojeva O(A) ordinalni broj. Iz korolara 2.21.
slijedi da je dovoljno dokazati da je skup O(A) tranzitivan. Neka y ∈ O(a) ∈ O(A).
Pošto je O(a) ordinalni broj tada iz leme 2.18. slijedi da je y ordinalni broj. Pošto
je f
a
surjekcija i y ∈ O(a) tada postoji x ∈ p
A
(a) takav da je y = f
a
(x). Tada je
očito restrikcija f
a
[
p
A
(x)
: p
A
(x) → y sličnost. Dakle, y je ordinalni broj koji je sličan
nekom početnom komadu skupa A. Tada iz leme 2.19. slijedi da je y ∈ O(A).
Dokažimo sada da je funkcija O : A → O(A) sličnost. Za to je dovoljno dokazati da
za sve x, y ∈ A vrijedi: x < y ako i samo ako O(x) ∈ O(y). Pretpostavimo prvo da
vrijedi x < y. Tada je p
A
(x) ⊂ p
A
(y). Zatim, znamo O(x) · p
A
(x) i O(y) · p
A
(y).
Pošto su O(x) i O(y) ordinalni brojevi tada iz propozicije 2.20. slijedi da vrijedi:
O(x) ∈ O(y) ili O(x) = O(y) ili O(y) ∈ O(x).
Ako O(x) = O(y) tada imamo p
A
(x) · p
A
(y), što je nemoguće jer su to različiti
početni komadi istog dobro uređenog skupa (to smo dokazali prilikom razmatranja
dobro uređenih skupova; vidi korolar 1.84.)
Ako O(y) ∈ O(x) tada iz leme 2.18. slijedi p
O(x)
(O(y)) = O(y). No, onda je p
A
(y)
sličan nekom početnom komadu od p
A
(x). Pošto je p
A
(x) ⊂ p
A
(y) tada bi imali da
je dobro uređen skup p
A
(y) sličan podskupu nekog svog početnog komada, što je
nemoguće zbog korolara 1.85.
Pretpostavimo sada da vrijedi O(x) ∈ O(y). Po pretpostavci teorema je A dobro
uređen skup pa vrijedi: x < y ili x = y ili y < x. Ako vrijedi x = y tada imamo
O(x) = O(y) što je suprotno pretpostavci. Pretpostavimo sada da vrijedi y < x. Iz
prethodno dokazane tvrdnje tada imamo O(y) < O(x). Iz ovog posljednjeg i pret-
postavke O(x) < O(y) slijedi O(x) < O(x), što je nemoguće. Time smo dokazali
74 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
tvrdnju (1). Rezimirajmo: dokazali smo da ako je svaki početni komad dobro ure-
đenog skupa sličan nekom ordinalnom broju tada je skup A sličan ordinalnom broju
O(A). Promotrimo li tvrdnju (1) vidimo da za dokaz teorema dovoljno dokazati još
sljedeće: (∀a ∈ A)(∃α)(p
A
(a) · α). Pretpostavimo suprotno, tj. da je skup
B = ¦a ∈ A : ne postoji ordinalni broj α tako da p
A
(a) · α¦
neprazan. Time imamo da je B neprazan podskup dobro uređenog skupa A, pa sadrži
najmanji element b. Označimo C = p
A
(b). Pošto je b najmanji element skupa B tada
je za svaki x ∈ C skup p
C
(x) sličan nekom ordinalnom broju, a skup C nije sličan
niti jednom ordinalnom broju. No, to je nemoguće zbog upravo dokazane tvrdnje
(1). Q.E.D.
Definicija 2.23. Neka je A dobro uređeni skup. Jedinstveni ordinalni broj α za koji
vrijedi A · α nazivamo ordinalni broj skupa A, te ga označavamo s ord(A).
Burali–Forti je dokazao da klasa svih ordinalnih brojeva nije skup, tj. da je prava
klasa. To sada ističemo.
Cesare Burali-Forti
Propozicija 2.24. (Burali–Fortijev paradoks)
Klasa On = ¦α : α je ordinalni broj¦ je prava klasa.
Dokaz. Pretpostavimo da je On skup. Ako α ∈ β ∈ On tada iz leme 2.18. slijedi da
je α ordinalni broj, tj. α ∈ On. To znači da je On tranzitivan skup. Iz korolara 2.21.
slijedi da je skup On ordinalni broj. No, tada vrijedi da je On ∈ On, što je nemoguće
zbog aksioma dobre utemeljenosti. Q.E.D.
2.3. ORDINALNI BROJEVI 75
Propozicija 2.25. Neka je A neki skup ordinalnih brojeva. Tada vrijedi:
a)
¸
α∈A
α je ordinalni broj i najmanji je od svih ordinalnih brojeva koji su veći ili
jednaki od svih elemenata iz A, tj.
¸
α∈A
α = sup A;
b)
¸
α∈A
α je ordinalni broj i najveći je od svih ordinalnih brojeva koji su manji ili
jednaki od svih elemenata iz A, tj.
¸
α∈A
α = inf A.
Kako bi mogli definirati ordinalne brojeve prve i druge vrste prvo ističemo sljedeću
propoziciju.
Propozicija 2.26. Za svaki ordinalni broj α skup α ∪ ¦α¦ je ordinalni broj, te je to
neposredni sljedbenik od α. Ordinalni broj α ∪¦α¦ označavamo sa α +1. Ako su α i
β ordinalni brojevi za koje vrijedi α < β tada je α + 1 ≤ β.
Definicija 2.27. Za ordinalni broj α kažemo da je prve vrste ako postoji ordinalni
broj β tako da vrijedi α = β + 1. Ako je ordinalni broj različit od nule, te nije prve
vrste, tada kažemo da je druge vrste ili da je granični ordinalni broj.
Svaki prirodni broj različit od nule je ordinalni broj prve vrste. Zatim, ω + 1 je
ordinalni broj prve vrste. Ordinalni broj ω je najmanji granični ordinalni broj. (Za
sada ne znamo niti jedan drugi granični ordinalni broj.)
Bili smo dokazali da za svaki dobro uređeni skup važi zaključivanje po principu
transfinitne indukcije. Svaki ordinalni broj je dobro uređeni skup (u odnosu na relaciju
∈), pa na ordinalne brojeve također možemo primijeniti princip transfinitne induk-
cije. Znamo da je svaki skup ordinalnih brojeva također dobro uređeni skup. No, iz
Burali–Fortijevog paradoksa znamo da klasa On svih ordinalnih brojeva nije skup, pa
spomenuti teorem o principu transfinitne indukcije ne možemo primijeniti na klasu
svih ordinalnih brojeva. Sada ističemo da princip transfinitne indukcije vrijedi za
klasu On, te da se taj dokaz može provesti u teoriji ZF. Dokaz je u biti sasvim
analogan spomenutom teoremu o principu transfinitne indukcije za dobro uređene
skupove.
Teorem 2.28. (Transfinitna indukcija)
Neka je F(x) neka formula jezika teorije ZF. Pretpostavimo da formula F(x) ima
sljedeće svojstvo:
ZF ¬ (∀α)

(∀β < α)F(β)

⇒ F(α)

.
(Sa α i β su označeni ordinalni brojevi).
Tada za svaki ordinalni broj α vrijedi ZF ¬ F(α).
76 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Sada navodimo teorem rekurzije koji će nam omogućiti da zbrajanje, množenje i
potenciranje možemo definirati za sve ordinalni brojeve. Teorem rekurzije nije samo
važan za definicije operacija na ordinalnim brojevima, već i za definiciju kumulativne
hijerarhije, tj. za definiciju funkcije
α → V
α
= ¦{(V
β
) : β < α¦
Teorem rekurzije je generalizacija Dedekindovog teorema rekurzije za prirodne brojeve
koji smo bili prije naveli. U teoremu govorimo o preslikavanjima koja su definirana za
svaki ordinalni broj, tj. za svaki α ∈ On. To znači da, strogo govoreći, ne promatramo
funkcije, već skupovne operacije. U iskazu teorema rekurzije nećemo raditi razliku
između funkcija i skupovnih operacija.
Želimo naglasiti da ovo nije teorem teorije ZF, već teorem koji govori o ZF. Važno
je spomenuti da je dokaz teorema rekurzije sasvim analogan dokazu Dedekindovog
teorema rekurzije.
Teorem 2.29. (Teorem rekurzije)
Neka je A granični ordinalni broj ili klasa On svih ordinalnih brojeva. Neka je S neka
proizvoljna klasa. Neka je, zatim, s
0
∈ S i G : S → S proizvoljna funkcija. Neka je
Φ = ¦f [ postoji granični ordinalni broj β ∈ A takav da je f : β → S¦.
Neka je F : Φ → S proizvoljna funkcija. Tada postoji jedinstvena funkcija ϕ : A → S
tako da za svaki β ∈ A vrijedi
ϕ(β) =

s
0
, ako je β = 0,
G(ϕ(γ)), ako je β = γ + 1,
F(ϕ[β), ako je β granični ordinal
Kao prvu primjenu teorema rekurzije dajemo definiciju kumulativne hijerarhije.
Sa On označimo klasu svih ordinalnih brojeva, a s V označimo klasu svih skupova.
Neka je s
0
= ∅, funkcija G : V → V neka je definirana sa G(x) = {(x). Kao i u
teoremu rekurzije neka je:
Φ = ¦f [ postoji granični ordinalni broj β takav da f : β → V ¦.
Zatim, neka je funkcija F : Φ → V funkcija definirana ovako: ako je f ∈ Φ, čija je
domena granični ordinalni broj β, tada je F(f) =
¸
γ<β
f(γ).
Iz teorema rekurzije slijedi da postoji jedinstvena funkcija ϕ : On → V koja ima
tražena svojstva. Za α ∈ On označimo V
α
= ϕ(α).
2.3. ORDINALNI BROJEVI 77
Tada imamo:
V
0
= ϕ(0) = ∅,
V
α+1
= ϕ(α + 1) = G(ϕ(α)) = {(V
α
)
V
α
= ϕ(α) = F(ϕ[α) =
¸
β<α
ϕ(β) =
¸
β<α
V
β
što je upravo tražena definicija kumulativne hijerarhije.
Sada ćemo definirati zbrajanje, množenje i potenciranje ordinalnih broejva.
Definicija 2.30. Neka je α proizvoljan ordinalni broj. Iz teorema rekurzije slijedi da
postoji jedinstvena funkcija ϕ
α
: On → On tako da vrijedi:
ϕ
α
(0) = α
ϕ
α
(β + 1) = ϕ
α
(β) + 1
ϕ
α
(β) = sup¦ϕ
α
(γ) : γ < β¦, ako je β granični ordinalni broj.
Sada možemo definirati funkciju + : On On → On sa α + β = ϕ
α
(β). Odnosno,
kratko možemo reći da primjenom teorema rekurzije slijedi da postoji jedinstvena
funkcija + : On On → On koja ima sljedeća svojstva:
α + 0 = α
α + (β + 1) = (α +β) + 1
α + β = sup¦α + γ : γ < β¦, ako je β granični ordinalni broj.
Upravo definiranu funkciju nazivamo zbrajanje ordinalnih brojeva.
Alternativna definicija zbrajanja ordinalnih brojeva dana je u zadataku 5 na strani
81. U sljedećoj propoziciji ističemo osnovna svojstva zbrajanja ordinalnih brojeva.
Sva svojstva se dokazuju primjenom principa transfinitne indukcije i zadatka 5.
Propozicija 2.31. (Svojstva zbrajanja ordinalnih brojeva)
Neka su α, β i γ proizvoljni ordinalni brojevi. Tada vrijedi:
a) 0 +α = α
b) α + (β + γ) = (α + β) +γ
c) Ako je α +β = α + γ tada je β = γ
Napomena 2.32. Posebno želimo istaknuti da zbrajanje ordinalnih brojeva općenito
nije komutativno. Primjerice 1 + ω = sup¦1 + n : n ∈ ω¦ = ω, ali ω + 1 = ω, jer
znamo da vrijedi ω < ω + 1.
Općenito iz β +α = γ +α ne mora slijediti β = γ (primjerice vrijedi 1 +ω = 2 +ω).
78 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Definicija 2.33. Primjenom teorema rekurzije slijedi da je s jednakostima koje sli-
jede definirana jedinstvena funkcija : On On → On:
α 0 = 0
α (β + 1) = α β + α
α β = sup¦α γ : γ < β¦, ako je β granični ordinalni broj.
Funkciju nazivamo množenje ordinalnih brojeva.
Ekvivalentna definicija množenja ordinalnih brojeva dana je u zadataku 8 na strani
84. U sljedećoj propoziciji ističemo osnovna svojstva množenja ordinalnih brojeva.
Sva svojstva se dokazuju primjenom principa transfinitne indukcije i zadatka 8.
Propozicija 2.34. (Svojstva množenja ordinalnih brojeva)
Neka su α, β i γ proizvoljni ordinalni brojevi. Tada vrijedi:
a) α 1 = 1 α = α
b) α (β +γ) = α β +α γ
c) α (β γ) = (α β) γ
d) Ako α ≤ β tada α γ ≤ β γ
Napomena 2.35. Množenje ordinalnih brojeva općenito nije komutativno. Prim-
jerice 2 ω = (iz def.) = sup¦2 n : n ∈ ω¦ = ω, a po drugoj strani ω 2 = (iz def.)
= ω (1 + 1) = ω + ω = ω, jer je očito (!) ω +ω > ω + 1 > ω.
Općenito ne vrijedi "desna" distributivnost, tj. ne mora vrijediti (α+β)γ = αγ+βγ.
Primjerice, vrijedi ω = 2 ω = (1 + 1) ω = ω + ω.
Definicija 2.36. Primjenom teorema rekurzije slijedi da je s jednakostima koje sli-
jede definirana jedinstvena funkcija na On On :
α
0
= 1
α
β+1
= α
β
α
α
β
= sup¦α
γ
: γ < β¦, ako je β granični ordinalni broj.
Upravo definiranu funkciju nazivamo potenciranje ordinalnih brojeva.
2.3. ORDINALNI BROJEVI 79
U sljedećoj propoziciji ističemo osnovna svojstva potenciranja ordinalnih brojeva.
Propozicija 2.37. (Svojstva potenciranja ordinalnih brojeva)
Neka su α, β i γ proizvoljni ordinalni brojevi. Tada vrijedi:
a) α
β
α
γ
= α
β+γ
b) (α
β
)
γ
= α
βγ
c) Ako je α > 1 i β < γ tada je α
β
< α
γ
Napomena 2.38. Općenito ne vrijedi α
β
γ
β
= (α γ)
β
. To ilustriramo sljedećim
primjerom:
(ω 2)
ω
= sup¦(ω 2)
n
: n ∈ ω¦
= sup¦(ω 2) . . . (ω 2) : n ∈ ω¦
= sup¦ω (2 ω) . . . (2 ω) 2 : n ∈ ω¦
= sup¦ω
n
2 : n ∈ ω¦ = ω
ω
ω
ω
2
ω
= sup¦ω
ω
2
n
: n ∈ ω¦
= ω
ω
ω = ω
ω+1
Alternativnu definiciju potenciranja ordinalnih brojeva možete pogledati u [31].
Istaknimo koje ordinalne brojeve sada znamo kada primijenimo upravo uvedene
operacije:
0, 1, 2, . . . , ω, ω + 1, ω + 2, . . . , ω +ω = ω 2, . . . ,
ω 2 + 1, . . . , ω 3, . . . , ω ω = ω
2
, . . . , ω
3
, . . . , ω
ω
,
ω
ω
+ 1, . . . , ω
ω
2, . . . , ω
ω
ω
, . . . , ω
ω
ω
ω
, . . .
Nije teško vidjeti da je svaki od navedenih ordinalnih brojeva prebrojiv skup. Prim-
jerice, ω
ω
= sup¦ω
n
: n ∈ ω¦ =
¸
n∈ω
ω
n
, a pošto je svaki ordinalni broj oblika ω
n
prebrojiv, tada je i ordinalni broj ω
ω
prebrojiv. Najmanji ordinalni broj α za koji
vrijedi ω
α
= α označava se sa
0
. Najmanji ordinalni broj koji je neprebrojiv skup
označava se sa ω
1
.
80 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Zadaci
1. Dokažite propoziciju 2.25.
Dokaz.
a) Označimo B =
¸
α∈A
α. Dokažimo da je skup B tranzitivan i dobro uređen
skup. Neka su y i z skupovi takvi da vrijedi y ∈ z ∈ B. Iz definicije skupa B
slijedi da postoji α ∈ A takav da je z ∈ α. Pošto je α ordinalni broj, tj. posebno
je tranzitivan, tada vrijedi y ∈ α. Iz definicije skupa B slijedi y ∈ B.
Neka su x, y ∈ B. Tada postoje α, β ∈ A takvi da je x ∈ α i y ∈ β. Iz propozicije
2.20. slijedi da vrijedi α ∈ β ili α = β ili β ∈ α. Radi određenosti neka je α ∈ β.
Tada imamo x ∈ α ∈ β. Pošto je β tranzitivan skup tada vrijedi x ∈ β. Sada iz
x, y ∈ β slijedi da su x i y usporedivi elementi u skupu B. Time smo dokazali
da je B ordinalni broj.
Dokažimo sada da je B supremum skupa A. Pošto očito za svaki α ∈ A vrijedi
α ⊆ B, te je B ordinalni broj, tada α ∈ B. To znači da je B gornja međa
skupa A. Pretpostavimo sada da je γ ordinalni broj koji je gornja međa skupa
A. Tada za svaki α ∈ A vrijedi α ∈ γ, a onda i α ⊆ γ. Tada je očito
¸
α∈A
α ⊆ γ,
tj. B ⊆ γ. Ako je B = γ, te pošto je γ ordinalni broj, tada imamo B ∈ γ.
b) Označimo C =
¸
α∈A
α. Pretpostavimo da y ∈ z ∈ C. Tada za svaki α ∈ A
vrijedi y ∈ z ∈ α. Pošto je svaki α ∈ A tranzitivan skup tada vrijedi y ∈ α, a
onda imamo i y ∈ C. Neka su x, y ∈ C. Tada vrijedi x, y ∈ α za svaki α ∈ A.
Pošto je svaki α ∈ A linearno uređen skup tada vrijedi: x ∈ y ili x = y ili y ∈ x,
tj. skup C je linearno uređen. Time smo dokazali da je skup C ordinalni broj.
Očito je skup C infimum skupa A, jer ako je β donja međa skupa A tada vrijedi
β ∈ α, za svaki α ∈ A, a onda imamo i β ∈ C.
2. Dokažite propoziciju 2.26.
Dokaz. Lako je provjeriti da je α ∪ ¦α¦ tranzitivan i dobro uređen skup s
relacijom ∈ . Dokažimo da je α ∪ ¦α¦ neposredni sljedbenik od α. Očito je
α ∈ α ∪ ¦α¦, tj. α < α + 1. Pretpostavimo da postoji ordinalni broj β tako da
vrijedi α < β < α + 1. Tada iz definicije uređaja slijedi α ∈ β i β ∈ α ∪ ¦α¦.
Iz ovog posljednjeg slijedi da je β ∈ α ili β ∈ ¦α¦. Ako bi vrijedilo β ∈ α tada
iz α ∈ β slijedi α ∈ α, što je nemoguće zbog aksioma dobre utemeljenosti. To
znači da bi moralo vrijediti β ∈ ¦α¦, tj. β = α. No, ovo posljednje i α ∈ β opet
vodi na α ∈ α.
Dokažimo sada drugu tvrdnju. Neka vrijedi α < β. Tada je α ∈ β. Pret-
postavimo li da je β < α + 1 tada je β ∈ α ∪¦α¦. Iz ovog posljednjeg slijedi da
su moguća sljedeća dva slučaja: β ∈ α ili α = β. Oba slučaja vode na β ∈ β,
tj. na kontradikciju s aksiomom dobre utemeljenosti. Iz propozicije 2.20. slijedi
da mora vrijediti α + 1 ≤ β.
2.3. ORDINALNI BROJEVI 81
3. Dokažite teorem 2.28.
Dokaz. Pretpostavimo suprotno, tj. da postoji ordinalni broj α tako da formula
F(α) nije dokaziva u teoriji ZF. Neka je A = ¦β ≤ α : ZF ¬ F(β).¦ Pošto
je A neprazan skup ordinalnih brojeva tada on ima najmanji element. Neka
je γ najmanji element skupa A. No, za svaki β < γ vrijedi ZF ¬ F(β), pa
iz pretpostavke teorema slijedi da vrijedi i ZF ¬ F(γ). To je u kontradikciji s
činjenicom da je γ ∈ A.
4. Neka je α = 0 ordinalni broj. Dokažite da su sljedeće tvrdnje ekvivalentne:
a) α je granični ordinalni broj;
b) ∀β(β < α ⇒ β + 1 < α);
c) α = sup¦β : β < α¦ (=
¸
β<α
β).
5. Neka su (A, <) i (B, ≺) dobro uređeni skupovi. Definiramo uređenu sumu tih
skupova, u oznaci A +B, kao uređeni par (A ¦0¦ ∪ B ¦1¦, ), pri čemu je
binarna relacija definirana sa:
(x, i) (y, j) ⇔

0 = i = j i x < y
ili
1 = i = j i x ≺ y
ili
i = 0 i j = 1
Lako je provjeriti da je A+B dobro uređeni skup. Neka je o(A) = α i o(B) = β.
Dokažite da je tada o(A +B) = α + β.
Dokaz. Prvo dokazujemo dvije pomoćne tvrdnje.
Tvrdnja 1. Neka su α i β ordinalni brojevi. Tada vrijedi:
α +β = α ∪ ¦α +γ : γ < β¦.
Dokaz tvrdnje 1. Traženju tvrdnju dokazujemo transfinitnom indukcijom po
β. Ako je β = 0 tada je α + β = α + 0 = α, te je α ∪ ¦α + γ : γ < β¦
= α ∪ ¦α +γ : γ < 0¦ = α ∪ ∅ = α.
Neka je β = γ + 1, te pretpostavimo da vrijedi α + γ = α ∪ ¦α + δ : δ < γ¦.
Tada imamo:
α ∪ ¦α +δ : δ < β¦ = α ∪ ¦α +δ : δ < γ¦ ∪ ¦α +γ¦
= (pretpostavka ind.) = (α + γ) ∪ ¦α +γ¦
= (α +γ) + 1
= (def. zbrajanja) = α + (γ + 1) = α +β
82 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Pretpostavimo sada da je β granični ordinalni broj, te da za svaki γ < β tvrdnja
vrijedi. Pošto je β granični ordinalni broj, tada očito za svaki δ < β postoji
ordinalni broj γ takav da δ < γ < β. Tada redom imamo:
α ∪ ¦α +δ : δ < β¦ = α ∪
¸
γ<β
¦α + δ : δ < γ¦
=
¸
γ<β
(α ∪ ¦α +δ : δ < γ¦)
= (pretpostavka ind.) =
¸
γ<β
(α +γ)
= sup¦α + γ : γ < β¦ = α +β
Time je tvrdnja 1 dokazana.
Tvrdnja 2. Neka su α, β, γ ∈ On, te neka je γ < β. Tada vrijedi: α ≤ α + γ <
α +β.
Dokaz tvrdnje 2. Znamo da za sve ordinalne brojeve α i β vrijedi:
α ≤ β ako i samo ako α ⊆ β (∗)
Iz dokazane tvrdnje 1 imamo α +γ = α ∪ ¦α +x : x < γ¦. No, desna strana je
očito nadskup od α, pa iz (∗) slijedi α ≤ α + γ.
Iz pretpostavke γ < β i (∗) slijedi da vrijedi γ ⊂ β. Primjenom dokazane tvrdnje
1 slijedi α + γ ⊂ α +β. Time je tvrdnja 2 dokazana.
Sada dokazujemo tvrdnju zadatka. Neka su f : A → α i g : B → β sličnosti.
Definiramo funkciju h : A¦0¦∪B¦1¦ → α+β sa h(x, 0) = f(x) i h(y, 1) =
α+g(y). Tada je Rng(h) = Rng(f) ∪¦α+g(y) : y ∈ B¦ = α∪¦α+γ : γ < β¦
= (Tvrdnja 1) = α +β. Time smo dokazali da je funkcija h surjekcija.
Dokažimo sada da funkcija h čuva uređaj. Neka vrijedi (x, i)(y, j). Iz definicije
uređaja na uređenoj sumi slijedi da imamo sljedeća tri slučaja:
a) 0 = i = j i x < y.
Tada je h(x, 0) = f(x) < f(y) = h(y, 0), jer funkcija f čuva uređaj.
b) 1 = i = j i x ≺ y.
Tada je h(x, 1) = α +g(x) i h(y, 1) = α +g(y). Iz dokazane tvrdnje 2, te
činjenica x ≺ y i da je funkcija g sličnost, slijedi α +g(x) < α +g(y).
c) i = 0 i j = 1.
Tada je h(x, 0) = f(x) i h(y, 1) = α + g(y). Pošto je f(x) ∈ α tada je
f(x) < α. Iz dokazane tvrdnje 2 tada slijedi f(x) < α +g(y).
Očito je funkcija h injekcija.
2.3. ORDINALNI BROJEVI 83
6. Dokažite propoziciju 2.31.
Dokaz. Za ilustraciju dokazujemo tvrdnju b). Dokaz provodimo transfinitnom
indukcijom po γ. Pretpostavimo da je γ ordinalni broj koji ima svojstvo da za
svaki δ < γ, te sve ordinalne brojeve α i β vrijedi (α + β) + δ = α + (β + δ).
Promotrimo prvo slučaj kada je ordinalni broj γ prve vrste, tj. postoji ordinalni
broj δ tako da vrijedi γ = δ + 1. Tada imamo:
α + (β + γ) = α + (β + (δ + 1)) =
= (def. zbrajanja) = α + ((β + δ) + 1)
= (def. zbrajanja) = (α + (β + δ)) + 1
= (pret. indukcije) = ((α + β) + δ) + 1
= (def. zbrajanja) = (α + β) + (δ + 1)
= (α + β) + γ
Neka je sada γ granični ordinalni broj takav da za svaki ordinalni broj x < γ,
te sve ordinalne brojeve α i β vrijedi tvrdnja. Tada redom imamo:
α + (β + γ) = α + (β + sup¦x : x < γ¦)
= (def. zbrajanja) = α + sup¦β + x : x < γ¦
= (def. zbrajanja) = sup¦α + (β + x) : x < γ¦
= (pret. indukcije) = sup¦(α + β) + x : x < γ¦
= (def. zbrajanja) = (α + β) + sup¦x : x < γ¦
= (α + β) + γ
7. (Teorem o oduzimanju)
Neka su α i β ordinalni brojevi takvi da je β ≤ α. Dokažite da tada postoji
jedinstveni ordinalni broj γ tako da vrijedi α = β +γ.
Dokaz. Označimo A = ¦x : β +x ≤ α¦. Neka je γ = sup A. Tada je β +γ ≤ α.
Pretpostavimo da je β +γ < α. Tada iz propozicije 2.26. slijedi (β +γ) +1 ≤ α,
pa imamo α ≥ (β + γ) + 1 = β + (γ + 1), iz čega slijedi da je γ + 1 ∈ A. No,
to je nemoguće (jer bi tada imali γ + 1 ≤ sup A = γ). Jedinstvenost slijedi iz
propozicije 2.31. c).
84 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
8. Neka su (A, <) i (B, <
t
) dobro uređeni skupovi. Na Kartezijevom produktu
A B definiramo binarnu relaciju ≺ na sljedeći način:
(a
1
, b
1
) ≺ (a
2
, b
2
) ⇔

b
1
<
t
b
2
ili
b
1
= b
2
i a
1
< a
2
Uređaj ≺ se naziva antileksikografski uređaj (vidi i primjer 1.61.). Lako je
provjeriti da je (AB, ≺) dobro uređeni skup. Dokažite da je tada o(AB) =
α β.
9. Dokažite propoziciju 2.34.
10. (Teorem o dijeljenju s ostatkom)
Neka su α i β ordinalni brojevi, te neka je β > 0. Tada postoje jedinstveni
ordinalni brojevi δ i ρ takvi da je α = β δ + ρ, i ρ < β.
Dokaz. Ako je α < β tada možemo uzeti δ = 0 i ρ = α. Ako je α = β tada
možemo uzeti da je δ = 1 i ρ = 0. Pretpostavimo sada da je α > β. Neka je
δ = sup¦x : β x ≤ α¦. Tada je β δ ≤ α. Iz teorema o oduzimanju, tj. zadatka
7, slijedi da postoji ordinalni broj ρ takav da je α = β δ + ρ.
Pretpostavimo da vrijedi β ≤ ρ. Tada iz teorema o oduzimanju, tj. zadatka 7,
slijedi da postoji ordinalni broj γ takav da je ρ = β + γ. Sada iz toga slijedi
α = β δ + ρ = β δ + (β + γ) = β (δ + 1) + γ, pa δ nije supremum skupa
¦x : β x ≤ α¦, što je suprotno pretpostavci. To znači da mora vrijediti ρ < β.
Preostalo je dokazati jedinstvenost. Neka je α = β δ + ρ, gdje je ρ < β.
Pretpostavimo da δ nije supremum skupa ¦x : β x ≤ α¦. Tada je očito α > β δ,
a onda je α ≥ β (δ + 1). Sada imamo:
α ≥ β (δ + 1) = β δ + β > β δ + ρ = α,
što je nemoguće. Time je dokazana jedinstvenost ordinalnog broja δ. Jedin-
stvenost ordinalnog broja ρ slijedi iz propozicije 2.31.
11. Dokažite propoziciju 2.37.
12. (Teorem o logaritamskom algoritmu)
Neka su α = 0 i β > 1 ordinalni brojevi. Dokažite da postoje jedinstveni
ordinalni brojevi γ, δ i ρ takvi da je 0 < δ < β i ρ < β
γ
, te vrijedi
α = β
γ
δ +ρ.
Dokaz. Neka je γ = sup¦x : β
x
≤ α¦. Primjenom teorema o dijeljenju s
ostatkom, tj. zadatka 10, slijedi da postoje jedinstveni ordinalni brojevi δ i ρ,
takvi da je ρ < β
γ
i α = β
γ
δ + ρ.
2.3. ORDINALNI BROJEVI 85
Dokažimo da vrijedi 0 < δ < β. Ako bi vrijedilo δ = 0 tada bi imali ρ = α ≥
β
γ
> ρ, što je kontradikcija. Pretpostavimo da je δ ≥ β. Tada imamo:
α < β
γ+1
= β
γ
β ≤ β
γ
δ ≤ β
γ
δ +ρ = α,
što je kontradikcija.
Dokažimo sada jedinstvenost. Neka vrijedi α = β
γ
δ + ρ, i pretpostavimo da γ
nije supremum skupa ¦x : β
x
≤ α¦. Tada imamo:
α ≥ β
γ+1
= β
γ
β ≥ β
γ
(δ + 1) = β
γ
δ +β
γ
> β
γ
δ +ρ = α,
što je kontradikcija. Sada jedinstvenost ordinalnih brojeva δ i ρ slijedi iz zadatka
10.
13. (Teorem o normalnoj formi ordinalnih brojeva)
3
Neka su α i β ordinalni brojevi i β > 1. Dokažite da postoji jedinstveni
prirodan broj n i konačni nizovi ordinalnih brojeva γ
0
, . . . , γ
n
i δ
0
, . . . , δ
n
tako
da vrijedi:
γ
0
> γ
1
> . . . > γ
n
,
0 < δ
i
< β, za svaki i ≤ n,
α = β
γ
0
δ
0

γ
1
δ
1
+. . . +β
γ
n
δ
n
Dokaz. Primjenom teorema o logaritamskom algoritmu slijedi da postoje jedin-
stveni ordinalni brojevi γ
0
, δ
0
i ρ
0
tako da vrijedi 0 < δ
0
< β, ρ < β
γ
0
i
α = β
γ
0
δ
0

0
.
Ako je ρ
0
= 0 tada je teorem dokazan. Ako pak je ρ
0
> 0 tada na njega
primjenimo teorem o logaritamskom algoritmu.
Važno je primijetiti da taj postupak mora stati u konačno mnogo koraka. Inače
bi postojao beskonačan niz ordinalnih brojeva (γ
k
) tako da za svaki k vrijedi
γ
k
> γ
k+1
. To znači da taj niz ne bi imao najmanji element. No, to je nemoguće
zbog aksioma dobre utemeljenosti. Jedinstvenost slijedi iz teorema o logarita-
mskom algoritmu.
3
Točan naziv teorema je teorem o normalnoj formi po bazi β. Ako je β = 2 tada govorimo o
diadskoj normalnoj formi, a ako pak je β = ω tada govorimo o Cantorovoj normalnoj formi. Dakle,
za svaki ordinalni broj α postoji jedinstveni prirodan broj n i konačni nizovi ordinalnih brojeva
γ
0
> γ
1
> . . . γ
n
i m
0
, . . . , m
n
, gdje su svi m
i
konačni ordinalni brojevi, te vrijedi
α = ω
γ
0
m
0

γ
1
m
1
+. . . +ω
γ
n
m
n
.
86 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
2.4 Kardinalni brojevi
Podsjetimo se da smo na samom početku u naivnoj teorij skupova spominjali pojam
kardinalnosti (kao oznaku svojstva), tj. rekli smo da skupovi A i B imaju istu
kardinalnost ako su ekvipotentni. No, nismo definirali što je zapravo kardinalni broj.
Sada to činimo.
Definicija 2.39. Kardinalni broj λ je ordinalni broj koji ima svojstvo da niti za
jedan α < λ ne postoji bijekcija između λ i α.
U sljedećem teoremu navodimo primjere kardinalnih brojeva.
Teorem 2.40. Vrijede sljedeće tvrdnje:
a) Svaki konačni ordinalni broj je kardinalni broj;
b) Skup ω je kardinalni broj;
c) Svaki beskonačni kardinalni broj je granični ordinalni broj.
Primijetimo da svaki granični ordinalni broj nije kardinalni broj. Npr. ω + ω nije
kardinalni broj.
Kako bismo mogli definirati kardinalni broj proizvoljnog skupa sada ćemo iskazati
Zermelov teorem o dobrom uređaju. Taj teorem je ekvivalentan s aksiomom izbora.
Aksiom izbora je glavna tema sljedeće točke.
Teorem 2.41. (Zermelov teorem o dobrom uređaju)
Svaki skup se može dobro urediti. Odnosno, ako je A skup tada postoji binarna relacija
R ⊆ A A tako da je uređeni par (A, R) dobro uređeni skup.
Neka je A proizvoljan skup. Iz Zermelovog teorema o dobrom uređenju slijedi
da na skupu A postoji dobar uređaj. Iz teorema enumeracije, tj. teorema 2.22.,
tada slijedi da postoji ordinalni broj α takav da vrijedi A · α. To znači da je klasa
¦β : β ∈ On i A ∼ β¦ neprazna. Bili smo dokazali da svaka klasa ordinalnih brojeva
ima najmanji element. Ova razmatranja opravdavaju sljedeću definiciju.
Definicija 2.42. Kardinalni broj proizvoljnog skupa A definiramo kao najmanji or-
dinalni broj λ za koji vrijedi A ∼ λ. Kardinalni broj skupa A označavamo sa k(A).
Uočite da je za svaki skup A ordinalni broj k(A) zapravo kardinalni broj. Ako
je λ kardinalni broj tada je očito k(λ) = λ. Očito je k(ω) = ω, te k(ω + 1) = ω i
k(ω
ω
) = ω.
Iz definicije očito slijedi da ekvipotentni skupovi imaju jednak kardinalni broj. Ta
činjenica i sljedeća definicija operacija na kardinalnim brojevima omogućavaju nam
da ovdje možemo samo istaknuti svojstva operacija na kardinalnim brojevima bez da
ih moramo dokazivati. Dokazi tih svojstava bili bi sasvim isti kao u naivnoj teoriji
skupova.
2.4. KARDINALNI BROJEVI 87
Definicija 2.43. Neka su λ i µ kardinalni brojevi. Tada definiramo:
a) λ +µ = k(λ ¦0¦ ∪ µ ¦1¦)
b) λ µ = k(λ µ)
c) λ
µ
= k(¦f[ f : µ → λ¦)
Napomena 2.44. Važno je spomenuti da operacije zbrajanja, množenja i poten-
ciranja za ordinalne i kardinalne brojeve isto označavamo. No, to nisu iste op-
eracije. Npr. ako ω i 1 zbrajamo kao ordinalne brojeve tada je to ω + 1 (što je
različito od ω). No, ako ω i 1 zbrajamo kao kardinalne brojeve tada je to ω (jer je
ω ¦0¦ ∪ 1 ¦1¦ ∼ ω).
Sada samo ističemo svojstva operacija na kardinalnim brojevima. Dokazi tih
svojstava, kao što smo već bili napomenuli, su sasvim isti kao u naivnoj teoriji, pa ih
ovdje nećemo ponavljati.
Teorem 2.45. Neka su λ, µ i ν kardinalni brojevi. Tada vrijedi:
a) λ + (µ +ν) = (λ + µ) +ν
b) λ +µ = µ +λ
c) λ (µ ν) = (λ µ) ν
d) λ µ = µ λ
e) λ (µ + ν) = λ µ + λ ν
f ) λ
ν
µ
ν
= (λ µ)
ν
g) λ
µ+ν
= λ
µ
λ
ν
h) (λ
µ
)
ν
= λ
µν
Teorem 2.46. (Cantorov osnovni teorem)
Za svaki kardinalni broj λ vrijedi λ < 2
λ
.
(Uređaj je naslijeđen s ordinalnih brojeva).
Primijetimo da je to u stvari tvrdnja Cantorovog osnovnog teorema teorije skupova,
tj. teorema 1.56.
Teorem 2.47. Ako su λ i µ kardinalni brojevi takvi da vrijedi λ ≤ µ i µ ≤ λ tada
imamo λ = µ.
Uočimo da je to je zapravo Cantor, Schröder, Bernsteinov teorem, tj. teorem 1.39.
88 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Lema 2.48. Za svaki kardinalni broj λ postoji kardinalni broj koji je neposredni sljed-
benik od λ. Neposredni sljedbenik od λ označavamo sa λ
+
.
Dokaz. Iz teorema 2.46. slijedi da je klasa ¦µ : µ je kardinalni broj i λ < µ¦
neprazna. To je posebno klasa ordinalnih brojeva, pa sadrži najmanji element.Q.E.D.
Lema 2.49. Ako je S skup kardinalnih brojeva tada je ∪S također kardinalni broj.
Dokaz. Iz propozicije 2.25. znamo da je ∪S ordinalni broj. Pretpostavimo da je
k(∪S) < ∪S. Pošto je relacija uređaja po definiciji zapravo relacija ∈ tada postoji
γ ∈ S takav da je k(∪S) < γ. No, očito je γ ⊆ ∪S, pa imamo γ = k(γ) ≤ k(∪S) < γ,
što je kontradikcija. Q.E.D.
Primjenom prethodne leme slijedi da za svaki skup S kardinalnih brojeva postoji
kardinalni broj koji je supremum skupa S. Supremum skupa S označavamo sa sup S.
Propozicija 2.50. Klasa svih kardinalnih brojeva Cn je prava klasa.
Dokaz. Pretpostavimo da je klasa Cn skup. Tada iz leme 2.49. znamo da je
sup Cn ∈ Cn. Iz leme 2.48. slijedi da postoji µ ∈ Cn takav da je sup Cn < µ,
što je kontradikcija. Q.E.D.
Definicija 2.51. Sa ℵ označavamo funkciju sa klase svih ordinalnih brojeva On u
klasu svih beskonačnih kardinalnih brojeva koja je pomoću rekurzije definirana ovako:

0
= ω

β+1
= ℵ
+
β

α
= sup¦ℵ
β
: β < α¦, ako je α granični ordinalni broj.
Uočite da nam leme 2.48. i 2.49., te teorem rekurzije, garantiraju da je prethodna
definicija dobra.
Prirodno se postavlja pitanje da li za svaki beskonačni kardinalni broj λ postoji
ordinalni broj α takav da je λ = ℵ
α
. Može se pokazati da je ta tvrdnja ekvivalentna
s aksiomom izbora.
Kada želimo istaknuti da ordinalni broj ω promatramo kao kardinalni broj tada
umjesto ω pišemo ℵ
0
. Analogno za ostale kardinalne brojeve. Ta razlika u notaciji
nam je posebno važna kada želimo naglasiti radi li se o ordinalnoj ili kardinalnoj
aritmetici.
Sada Cantorovu hipotezu kontinuuma možemo zapisati ovako: 2

0
= ℵ
1
, odnosno
opća Cantorova hipoteza glasi: za svaki ordinalni broj α vrijedi:
2

α
= ℵ
α+1
2.5. AKSIOM IZBORA 89
Napominjemo da bez aksioma izbora ne možemo niti dokazati da je 2

α
alef. Vrlo se
malo zna o kardinalnim brojevima 2

α
i ℵ

β
α
. Prilikom razmatranja aksioma izbora
dokazat ćemo da su zbrajanje i množenje kardinalnih brojeva trivijalne operacije, tj.
da vrijedi:
ako su α i β ordinalni brojevi takvi da je α ≤ β, tada ℵ
α
+ℵ
β
= ℵ
α

β
=

β
O aritmetici kardinalnih brojeva možete više naći u [15], [18], [19], [28] i [34].
Zadaci
1. Dokažite teorem 2.40.
2. Pokažite primjerom da općenito ne vrijedi da λ +µ = λ +ν povlači µ = ν.
3. Pokažite primjerom da općenito ne vrijedi da λ µ = λ ν povlači µ = ν.
4. Neka su λ, µ i ν kardinalni brojevi. Dokažite da tada vrijedi:
a) ako je λ ≤ µ tada je λ +ν ≤ µ +ν
b) ako je λ ≤ µ tada je λ ν ≤ µ ν
c) ako je λ ≤ µ tada je λ
ν
≤ µ
ν
d) ako je λ ≤ µ i ν = 0 tada je ν
λ
≤ ν
µ
5. Neka je T = (f
i
: i ∈ I) familija međusobno različitih analitičkih funkcija na
skupu C. Kažemo da familija T ima svojstvo (P
0
) ako je za svaki z ∈ C skup
¦f
i
(z) : i ∈ I¦ prebrojiv. Dokažite da vrijedi:
a) ako je c > ℵ
1
tada je svaka familija T koja ima svojstvo (P
0
) prebrojiva;
b) ako je c = ℵ
1
tada postoji familija T koja ima svojstvo (P
0
) i kardinaliteta
je c.
(Za dokaz vidite [2].)
2.5 Aksiom izbora
Na samom početku bili smo naveli aksiom izbora, te smo ga označavali s AC. Pris-
jetimo se da smo aksiom izbora koristili prilikom dokaza da svaki beskonačan skup
sadrži prebrojiv podskup, zatim da je prebrojiva unija prebrojivih skupova također
prebrojiv skup, te za definiciju kardinalnog broja proizvoljnog skupa. Zatim, bili smo
spomenuli aksiom prebrojivog izbora. Ovdje ga ponavljamo:
90 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
ako je ¦A
0
, A
1
, A
2
, . . .¦ prebrojiv skup nepraznih skupova koji su u paro-
vima disjunktni tada postoji niz (a
n
) takav da je za svaki n ∈ N ispunjeno
da je a
n
∈ A
n
.
Taj aksiom se često koristi u matematičkoj analizi. Kao malo ilustraciju primjene
aksioma prebrojivog izbora dokazujemo da je mjera prebrojive unije skupova, čija
je mjera nula, također nula. Neka je ¦A
n
: n ∈ N¦ prebrojiv skup čiji su elementi
skupovi mjere nula. Neka je > 0 proizvoljan. Za svaki n ∈ N neka je O
n
neki
otvoreni nadskup od A
n
takav da je µ(O
n
) ≤ /2
n+1
(tu koristimo aksiom prebrojivog
izbora). Tada je µ(
¸
n∈N
A
n
) ≤
¸
n∈N
µ(O
n
) ≤
¸
n∈N
/2
n+1
= . Time smo dokazali da je
µ(
¸
n∈N
A
n
) < , za svaki > 0. Tada je očito µ(
¸
n∈N
A
n
) = 0.
Aksiom izbora je jedini aksiom teorije skupova koji se eksplicitno navodi prilikom
korištenja u matematici. Pomoću AC se dokazuju se primjerice sljedeće činjenice:
1. Svaki vektorski prostor ima algebarsku bazu.
2. Svako polje ima algebarski zatvoreno proširenje.
3. Teorem Tihonova: Produkt kompaktnih topoloških prostora je kompaktan.
4. Teorem o ultrafiltru: Svaki pravi filtar je sadržan u nekom ultrafiltru.
5. Ekvivalentnost Heineove i Cauchyeve definicije neprekidnosti funkcije.
Hahn–Banachov teorem iz funkcionalne analize, teorem kompaktnosti i Löwenheim–
Skolemov teorem u matematičkoj logici ekvivalentni su aksiomu izbora. Aksiom izb-
ora je jedan od najviše razmatranih aksioma u matematici. Možda je više diskusije iza-
zvao samo Euklidov peti postulat o paralelama. Aksiomi teorije skupova omogućavaju
zasnivanje matematike na isti način kako su Euklidovi postulati omogućili zasnivanje
Euklidove geometrije, te su pitanja vezana uz AC ista kao i pitanja vezana uz Eukli-
dov peti postulat:
1. Može li se izvesti iz ostalih aksioma?
2. Je li konzistentan s drugim aksiomima?
3. Moramo li ga prihvatiti kao aksiom teorije?
Zašto je AC tako (bio) sporan? Koje mu je sada mjesto u matematičkoj logici,
odnosno matematici? Ako se AC koristi prilikom dokaza nekog teorema u matematici,
uobičajno je da se na samom početku izreke teorema istakne da se koristi AC (ili neka
ekvivalentna tvrdnja).
Ako su A
1
, . . . , A
n
konačni skupovi tada iz teorema o uzastopnom prebrojavanju
slijedi da je skup A
1
. . . A
n
također konačan, odnosno da postoji samo konačno
2.5. AKSIOM IZBORA 91
mnogo "izbora" (a
1
, . . . , a
n
) takvih da je a
i
∈ A
i
. To znači da nam za konačne familije
konačnih skupova ne treba aksiom izbora.
Glavna kritika aksioma izbora je vezana uz njegovu nekonstruktivnost, tj. AC
tvrdi egzistenciju nekog skupa, ali ne daje nikakav algoritam kako taj skup kon-
struirati. Zgodan primjer koji lijepo ilustrira nekonstruktivnost aksioma izbora je
Vitalijev skup.
Primjer 2.52. (Vitalijev skup)
Na zatvorenom segmentu [0, 1] definiramo binarnu relaciju ∼ na sljedeći način: x ∼ y
ako i samo ako x−y ∈ Q. Lako je provjeriti da je ∼ relacija ekvivalencije. Kvocijentni
skup [0, 1]/ ∼ je familija u parovima disjunktnih skupova. Iz AC slijedi da postoji skup
koji sadrži točno po jedan element iz svake klase ekvivalencije. Taj skup se naziva
Vitalijev skup. Nemamo nikakvu predodžbu koji je to skup. Ne znamo čak niti jedan
njegov element.
Cilj nam je navesti neke ekvivalentne tvrdnje aksiomu izbora. Sada navodimo
izreku aksioma izbora koju ćemo koristiti u daljnjim razmatranjima.
Aksiom izbora [AC]
Neka je (A
i
: i ∈ I) neprazna familija u parovima disjunktnih nepraznih skupova.
Tada postoji skup B takav da je B ∩ A
i
jednočlan skup za svaki i ∈ I.
Skup B se naziva izborni skup za familiju (A
i
: i ∈ I).
Pretpostavka da su članovi familije u parovima disjunktni je nužna. Promotrimo
familiju skupova ¦¦1¦, ¦2¦, ¦1, 2¦¦ čiji članovi nisu u parovima disjunktni. Očito ne
postoji izborni skup za tu familiju.
Napomena 2.53. Ako je A = ¦0, 1¦ tada je A
ω
= ∅, jer sadrži primjerice nul–niz.
Želimo istaknuti da bez AC ne možemo dokazati da je za proizvoljnu prebrojivu familiju
(A
n
: n ∈ N) dvočlanih skupova Kartezijev produkt
¸
A
n
neprazan. U prvi tren čini
se da je sljedeće zaključivanje pravilno: pošto je svaki skup A
n
ekvipotentan sa ¦0, 1¦
tada je skup A
ω
ekvipotentan sa
¸
A
n
. Greška u ovom zaključivanju je sljedeća: za
konstrukciju takve bijekcije za svaki n moramo izabrati jednu od dvije bijekcije između
A
n
i ¦0, 1¦.
Russell je kao ilustraciju primjene AC naveo prebrojive familije parova cipela i
prebrojive familije parova čarapa. Za prvu familiju imamo egzistenciju izbornog skupa
bez primjene AC, dok nam je za izbor prebrojivo čarapa, pri čemu iz svakog para
biramo točno jednu čarapu, potreban aksiom izbora.
92 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Teorem 2.54. Sljedeće tvrdnje su ekvivalentne sa [AC]:
a) Zornova lema. Neka je (A, <) parcijalno uređen skup koji ima svojstvo da
svaki neprazni lanac iz A ima gornju među u A. Tada (A, <) ima barem jedan
maksimalni element.
b) Hausdorffov princip maksimalnosti. Neka je (A, <) parcijalno uređen skup.
Tada za svaki lanac L od A postoji maksimalni lanac koji ga sadrži.
c) Zermelov teorem o dobrom uređaju. Svaki skup se može dobro urediti,
tj. za svaki skup A postoji relacija R ⊆ A A takva da je (A, R) dobro uređen
skup.
d) Hartogsov teorem. Ako su A i B proizvoljni skupovi tada vrijedi k(A) ≤
k(B) ili k(B) ≤ k(A).
e) Teorem Tarskog. Ako je λ beskonačni kardinalni broj tada je λ
2
= λ.
Dokaz prethodnog teorema je dan kroz rješenja niza zadatka koji su na kraju ove
točke.
Korolar 2.55. (AC)
Za sve kardinalne brojeve λ = 0 i µ = 0 od kojih je barem jedan beskonačan vrijedi:
λ + µ = λ µ = max¦λ, µ¦.
Neke posljedice aksioma izbora su zbunjujuće, a neke čak paradoksalne. Iz ak-
sioma izbora slijedi Zermelov teorem o dobrom uređaju, tj. da se svaki skup može
dobro urediti. Iz toga posebno slijedi da se može dobro urediti skup realnih brojeva
R. Znate li neki dobar uređaj na skupu R? Jedna paradoksalna posljedica aksioma
izbora je sljedeći teorem.
Teorem 2.56. (Banach, Tarskijev teorem)
Neka su k i K kugle u R
3
. Tada postoji n ∈ N i particija k
1
, . . . , k
n
od k, te postoji
particija K
1
, . . . , K
n
od K, tako da je za svaki i = 1, . . . , n skup k
i
izometričan sa K
i
.
Primijetite da skupovi k
i
i K
i
nisu izmjerivi. Dokaz Banach, Tarksijevog teorema
možete vidjeti u [40] ili [5].
Napomena 2.57. K. Gödel je 1939. godine dokazao da ako pretpostavimo da je
teorija ZF bez aksioma izbora konzistentna tada je i teorija ZF s aksiomom izb-
ora konzistentna. P. Cohen je 1963. godine dokazao da se u teoriji ZF bez aksioma
izbora ne može dokazati AC (vidi [11], [21] i [6]).
2.5. AKSIOM IZBORA 93
Zadaci
1. Možemo li teoriji skupova ZF bez aksioma izbora izabrati (tj. dokazati da
postoji) jedan element u:
(a) nekom konačnom skupu? (DA)
(b) nekom beskonačnom skupu? (DA)
(c) svakom članu beskonačne familije jednočlanih skupova? (DA)
(d) svakom članu beskonačne familije čiji svaki skup je konačan? (NE)
(e) svakom članu konačne familije skupova čiji svaki skup je beskonačan?
(DA)
(f) svakom članu beskonačne familije čiji svaki skup sadrži konačno mnogo
realnih brojeva? (DA)
O gornjim tvrdnjama vidite [39].
2. Dokažite da su sljedeće tvrdnje ekvivalentne s aksiomom izbora:
[AC]
1
Neka je (A
i
: i ∈ I) neprazna familija nepraznih skupova.
Tada postoji f : I →
¸
i∈I
A
i
takva da je f(i) ∈ A
i
, za svaki i ∈ I.
Funkcija f se naziva funkcija izbora.
[AC]
2
Neka je A = ∅. Tada postoji funkcija f : {(A) ` ¦∅¦ → A
takva da je f(B) ∈ B, za svaki ∅ = B ⊆ A.
[AC]
3
Neka je A = ∅ i / = ¦A
i
: i ∈ I¦ neka particija skupa A.
Tada postoji funkcija g : / → A takav da je g(A
i
) ∈ A
i
, za svaki i ∈ I.
[R] Russellov multiplikativni aksiom
Neka je (A
i
: i ∈ I) familija skupova. Ako je
¸
i∈I
A
i
prazan skup,
tada postoji i ∈ I takav da je A
i
= ∅.
Dokaz. Redom ćemo dokazati sljedeće implikacije:
[AC] ⇒ [AC]
1
⇒ [AC]
2
⇒ [AC]
3
⇒ [R] ⇒ [AC].
[AC] ⇒ [AC]
1
Neka je (A
i
: i ∈ I) neprazna familija nepraznih skupova. Za
svaki i ∈ I definiramo B
i
= A
i
¦i¦. Uočimo da je za svaki i ∈ I skup B
i
= ∅,
te je B
i
∩ B
j
= ∅, za sve i = j. Primjenom [AC] na familiju (B
i
: i ∈ I) slijedi
da postoji skup B takav da je B ∩ B
i
jednočlan skup za svaki i ∈ I. Neka je
a
i

¸
i∈I
A
i
takav da je B ∩ B
i
= ¦(a
i
, i)¦. Definiramo funkciju f : I →
¸
i∈I
A
i
sa
f(i) = a
i
, za svaki i. Očito je f(i) ∈ A
i
, za svaki i ∈ I.
94 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
[AC]
1
⇒ [AC]
2
Neka je A neprazan skup. Tada je ¦B : B ∈ {(A) ` ¦∅¦¦
neprazna familija nepraznih skupova. Primjenom [AC]
1
slijedi da postoji funkcija
f : {(A) ` ¦∅¦ →
¸
B∈1(A)\|∅¦
B, tako da vrijedi f(B) ∈ B, za svaki ∅ = B ⊆ A.
[AC]
2
⇒ [AC]
3
Neka je A = ∅ i / = ¦A
i
: i ∈ I¦ neka particija skupa A. Iz
[AC]
2
slijedi da postoji funkcija f : {(A) ` ¦∅¦ → A takva da vrijedi f(B) ∈ B,
za svaki ∅ = B ⊆ A. Pošto za svaki i ∈ I vrijedi A
i
∈ {(A) ` ¦∅¦, tada za
svaki i ∈ I vrijedi f(A
i
) ∈ A
i
. To znači da za restrikciju funkcije f na / vrijedi
traženo svojstvo.
[AC]
3
⇒ [R] Neka je (A
i
: i ∈ I) neka familija skupova. Pretpostavimo da je za
svaki i ∈ I skup A
i
neprazan. Za svaki i ∈ I definiramo B
i
= A
i
¦i¦. Tada je
B = (B
i
: i ∈ I) particija skupa B =
¸
i∈I
B
i
. Iz [AC]
3
slijedi da postoji funkcija
g : B → B tako da za svaki i ∈ I vrijedi g(B
i
) ∈ B
i
. To znači da za svaki i ∈ I
postoji a
i
∈ A
i
tako da je g(B
i
) = (a
i
, i). Sada definiramo f : I →
¸
i∈I
A
i
sa
f(i) = a
i
. Iz toga slijedi da je
¸
i∈I
A
i
= ∅.
[R] ⇒ [AC] Neka je (A
i
: i ∈ I) neprazna familija nepraznih skupova koji su
u parovima disjuktni. Iz Russellovog multiplikativnog aksioma slijedi da je
¸
i∈I
A
i
= ∅, tj. postoji f : I →
¸
i∈I
A
i
takva da za svaki i ∈ I vrijedi f(i) ∈ A
i
.
Sada traženi izborni skup definiramo s B = ¦f(i) : i ∈ I¦.
3. Dokažite da Zornova lema povlači Hausdorffov princip maksimalnosti.
Dokaz. Neka je (A, <) parcijalno uređen skup i L ⊆ A neki lanac. Neka je L
skup svih lanaca L
t
od A za koje vrijedi da je L ⊆ L
t
. Očito je (L, ⊂) parcijalno
uređen skup koji zadovoljava uvjete Zornove leme (ako je / neki lanac od L
tada je ∪/ lanac koji je jedna gornja međa za /). Iz Zornove leme slijedi da
parcijalno uređen skup (L, ⊂) sadrži maksimalni element.
4. Dokažite da Zermelov teorem povlači Hartogsov terome.
Dokaz. Neka su A i B dva proizvoljna skupa. Iz Zermelovog teorema slijedi
da postoje binarne relacije R ⊆ AA i Q ⊆ B B takve da su skupovi (A, R)
i (B, Q) dobro uređeni. Iz teorema 1.88. slijedi da je ispunjeno barem jedno od:
A je sličan s B, A je sličan nekom početnom komadu od B, ili obratno. Tada
posebno slijedi da postoji injekcija iz A u B, ili obratno.
5. Dokažite da Zermelov teorem povlači aksiom izbora.
Dokaz. Neka je (A
i
: i ∈ I) neprazna familija nepraznih skupova koji su u
2.5. AKSIOM IZBORA 95
parovima disjunktni. Iz Zermelovog teorema slijedi da se svaki skup A
i
može
dobro urediti, tj. postoji R
i
⊆ A
i
A
i
tako da je (A
i
, R
i
) dobro uređen skup.
Za svaki i ∈ I označimo s a
i
najmanji element od A
i
. Tada je B = ¦a
i
: i ∈ I¦
jedan izborni skup za danu familiju.
6. Dokažite da Zornova lema povlači Zermelov teorem.
Dokaz. Neka je A proizvoljan skup. Označimo s T skup svih podskupova od A
koji se mogu dobro urediti, tj.
T = ¦X ⊆ A : postoji R ⊆ X X tako da je (X, R) dobro uređen skup¦.
Za X ⊆ A kažemo da je inicijalni segment ako za svaki y ∈ A i x ∈ X iz
činjenice y < x slijedi y ∈ X. Lako je vidjeti da je svaki inicijalni segment od
A ili početni komad od A ili pak je jednak A. Inicijalni segment od A koji je
različit od A nazivamo pravi inicijalni segment. Na skupu T definiramo binarnu
relaciju ≺ ovako:
(X, R
X
) ≺ (Y, R
Y
) ⇔ R
X
⊂ R
Y
i X je pravi inicijalni segment od Y.
Očito je (T, ≺) parcijalno uređen skup. Želimo dokazati da (T, ≺) ispunjava
uvjet Zornove leme. U tu svrhu izaberimo ¦(X
i
, R
i
) : i ∈ I¦ proizvoljan lanac
u T. Tvrdimo da je | = (
¸
i∈I
X
i
,
¸
i∈I
R
i
) element od T. Očito je | linearno
uređen skup.
Dokažimo da je | dobro uređen skup. Neka je Y proizvoljan neprazan podskup
od
¸
i∈I
X
i
. Tada postoji i
0
∈ I takav da je Y ∩ X
i
0
= ∅. Pošto je (X
i
0
, R
i
0
)
dobro uređen skup tada njegov neprazni podskup Y ∩X
i
0
ima najmanji element:
označimo ga s y
0
. Tvrdimo da je y
0
najmanji element skupa Y, tj. da za sve z ∈
Y ` ¦y
0
¦ vrijedi y
0
R
i
0
z. Neka je z ∈ Y ` ¦y
0
¦ proizvoljan. Pošto je Y ⊆
¸
i∈I
X
i
tada postoji i ∈ I takav da je z ∈ X
i
. Već smo bili naveli da je | linearno
uređen skup, pa vrijedi barem jedno od:
(X
i
, R
i
) ≺ (X
i
0
, R
i
0
) ili (X
i
, R
i
) = (X
i
0
, R
i
0
) ili (X
i
0
, R
i
0
) ≺ (X
i
, R
i
).
Pretpostavimo prvo da je (X
i
, R
i
) ≺ (X
i
0
, R
i
0
). Ako bi vrijedilo zR
i
0
y
0
tada
iz z, y
0
∈ Y ∩ X
i
0
slijedi da je z manji od najmanjeg elementa iz Y ∩ X
i
0
,
što je nemoguće. To znači da u ovom slučaju mora vrijediti y
0
R
i
0
z. Ako je
(X
i
, R
i
) = (X
i
0
, R
i
0
) tada iz z ∈ Y ∩X
i
i X
i
= X
i
0
, te činjenice da je y
0
najmanji
element od Y ∩X
i
0
, slijedi da je y
0
manji od z. Ako je (X
i
0
, R
i
0
) ≺ (X
i
, R
i
) tada
je po definiciji R
i
0
pravi podskup od R
i
, te je X
i
0
inicijalni segment od X
i
.
Pretpostavimo da je z ∈ X
i
i zR
i
y
0
. Tada je z ∈ X
i
0
(jer je y
0
∈ X
i
0
i X
i
0
je
96 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
inicijalni segment od X
i
.) Time imamo da je z ∈ Y ∩X
i
0
, te je z manji od y, što
je nemoguće. Time smo dokazali da je | dobro uređen skup, tj. da je | ∈ T.
Iz Zornove leme slijedi da za parcijalno uređen skup (T, ≺) postoji maksimalni
element: označimo ga s (A
0
, R
0
).
Tvrdimo da je A = A
0
. Pretpostavimo suprotno, tj. da postoji a ∈ A ` A
0
.
Definiramo binarnu relaciju R
1
na skupu A
0
¸
¦a¦ ovako:
R
1
= R
0
¸
¦(x, a) : x ∈ A
0
¦,
tj. relaciju R
0
dopunimo tako da definiramo da je element a veći od svih eleme-
nata iz A
0
.
Tvrdimo da je skup A
0
¸
¦a¦ dobro uređen relacijom R
1
. U tu svrhu redom
provjeravamo tražena svojstva relacije dobrog uređaja.
• irefleksivnost
Ako je x ∈ A
0
tada iz činjenice da je (A
0
, R
0
) dobro uređen skup, tj. da
je relacija R
0
irefleksivna, slijedi da ne vrijedi xR
0
x, a onda ni xR
1
x. Ne
vrijedi ni aR
1
a, jer je po pretpsotavci a ∈ A ` A
0
.
• tranzitivnost
Neka su x, y, z ∈ A
0
¸
¦a¦ takvi da je xR
1
y i yR
1
z. Očito je x = a i y = a.
Promatramo dva slučaja:
(i) z ∈ A
0
; Tada vrijedi xR
1
z jer je relacija R
0
tranzitivna;
(ii) z = a; Tada vrijedi xR
1
z zbog x ∈ A
0
i definicije relacije R
1
.
• linearnost
Neka su x, y ∈ A
0
¸
¦a¦ i x = y. Ako vrijedi x, y ∈ A
0
tada su oni
R
1
–usporedivi, jer su R
0
–usporedivi. Ako je x = a ili y = a tada R
1
-
uposredivost slijedi iz definicije relacije R
1
.
• dobra uređenost
Neka je X neprazni podskup od A
0
¸
¦a¦. Ako je X ∩ A
0
= ∅ tada taj
presjek ima najmanji element u odnosu na relaciju R
0
(po pretpostavci je ta
relecija dobro fundirana). No, iz definicije relacije R
1
slijedi da je najmanji
element u odnosu na relaciju R
0
ujedno najmanji element u odnosu na
relaciju R
1
. Ako pak je X ∩ A
0
= ∅ tada je očito X = ¦a¦, pa X ima
najmanji element.
Iz toga slijedi da je (A
0
¸
¦a¦, R
1
) ∈ T. Pošto je očito (A
0
, R
0
) ≺ (A
0
¸
¦a¦, R
1
),
tada imamo da (A
0
, R
0
) nije maksimalni element od T, što je kontradikcija.
Time smo dokazali da je (A, R
0
) dobro uređen skup, a i da iz Zornove leme
slijedi Zermelov teorem o dobrom uređaju. Za dokaz vidi i knjige [11], [19], [26]
i [32].
2.5. AKSIOM IZBORA 97
7. Dokažite da aksiom izbora povlači Zornovu lemu.
Dokaz. Neka je (A, <) parcijalno uređen skup čiji svaki neprazni lanac ima
gornju među. Neka je L = ¦L : L je lanac od A¦. Uočimo da je L = ∅, jer je
primjerice ∅ ∈ L. Za svaki L ∈ L neka je M(L) = ¦a ∈ A : (∀x ∈ L)(x ≤ a)¦,
tj. M(L) je skup svih gornjih međa skupa L. Iz početne pretpostavke imamo
da je za svaki L ∈ L skup M(L) neprazan. Dokaz ćemo provesti svođenjem
na kontradikciju. Pretpostavimo da za skup A ne postoji maksimalni element.
Primijetimo da je za sve L ∈ L skup M(L) ` L neprazan. (Ako je M(L) ` L = ∅
tada je M(L) ⊆ L. Pošto je po pretpostavci M(L) neprazan skup i L je lanac,
tada skup L sadrži najveći element. Taj najveći element bi tada bio maksimalni
element od A, što je suprotno prethodnoj pretpostavci.)
Uočimo zatim da skup (A, <) nije lanac, jer bi inače po pretpostavci imao
gornju među, a ona bi bila maksimalni element od A. To znači da A ∈ L. Neka
je S = ¦M(L)`L : L ∈ L¦. Iz AC slijedi da postoji funkcija g : {(A)`¦∅¦ → A,
takva da za sve B ∈ {(A) ` ¦∅¦ vrijedi g(B) ∈ B (vidi zadatak 2).
Bili smo prije primijetili da za sve lance L od A vrijedi M(L) ` L = ∅, pa je
skup S podskup domene funkcije g. Sada definiramo funkciju
f : L → {(A) ` ¦∅¦, sa f(L) = M(L) ` L,
te konačno funkciju h kao kompoziciju h = (g [
S
) ◦ f. Primijetimo da za sve
L ∈ L vrijedi
h(L) = g(f(L)) = g(M(L) ` L) ∈ M(L) ` L, tj.
h(L) ∈ M(L) ` L (∗)
Za X ⊆ A kažemo da je inicijalni segment ako za svaki y ∈ A i x ∈ X iz
činjenice y < x slijedi y ∈ X. Lako je vidjeti da je svaki inicijalni segment od
A ili početni komad od A ili pak je jednak A. Inicijalni segment od A koji je
različit od A nazivamo pravi inicijalni segment.
Označimo s L
0
podskup skupa L koji sadrži sve neprazne lance L od A takve
da za sve inicijalne segmente X ⊂ L (pravi podskup!) vrijedi:
h(X) = inf
L
(L ` X) (∗∗)
Primijetimo prvo da je L
0
= ∅, jer je ¦h(∅)¦ lanac (jednočlan skup!) koji pripada
L
0
. (Pošto je ∅ lanac, tj. ∅ ∈ L, tada je funkcija h definirana na ∅. Jedini pravi
inicijalni segment od ¦h(∅)¦ je ∅. To znači da uvjet (∗∗) treba provjeriti samo
za X = ∅. No, očito vrijedi:
inf
|h(∅)¦

¦h(∅)¦ ` ∅

= h(∅).
98 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Sada dokazujemo pomoćnu tvrdnju da za sve lance L
1
i L
2
iz L
0
vrijedi: L
1
⊆ L
2
ili L
2
⊆ L
1
. Pokažimo prvo da je ¦h(∅)¦ inicijalni segment koji pripada L
1
∩L
2
.
Pošto je ∅ inicijalni segment od L
1
i L
2
, te L
1
, L
2
∈ L
0
, tada iz definicije skupa
L
0
, tj. (∗∗) slijedi:
inf
L
1
(L
1
` ∅) = h(∅) = inf
L
2
(L
2
` ∅).
Iz toga slijedi h(∅) ∈ L
1
∩ L
2
, te da je to najmanji element od L
1
∩ L
2
. No, iz
toga direktno slijedi da je ¦h(∅)¦ zajednički inicijalni segment od L
1
i L
2
.
Označimo sa Z uniju svih zajedničkih inicijalnih segmenata od L
1
i L
2
. Iz
prethodnih razmatranja slijedi Z = ∅, jer je h(∅) ∈ Z. Primijetimo da je Z
zajednički inicijalni segment od L
1
i L
2
. (Neka je x ∈ Z i y ∈ L
1
takvi da je
y < x. Iz definicije skupa Z slijedi da postoji zajednički inicijalni segment X
od L
1
i L
2
tako da je x ∈ X. Tada je y ∈ X, a onda imamo i y ∈ Z.) Uočimo
da je funkcija h definirana na skupu Z, jer je Z ⊆ L
1
i L
1
je lanac (tada je i
Z također lanac, tj. Z ∈ L). Iz svojstva funkcije h slijedi h(Z) ∈ M(Z) ` Z, a
onda posebno iz toga slijedi:
h(Z) ∈ Z (∗ ∗ ∗)
Pretpostavimo da je Z pravi podskup od L
1
i od L
2
. Tada iz definicije skupa
L
0
slijedi:
h(Z) = inf
L
1
(L
1
` Z) ∈ L
1
.
Analogno, dobivamo da je h(Z) ∈ L
2
.
Tvrdimo da je Z ∪¦h(Z)¦ zajednički inicijalni segment od L
1
i L
2
. U svrhu tog
dokaza izaberimo x ∈ Z ∪¦h(Z)¦ i y ∈ L
1
, takve da je y < x. Promatramo dva
slučaja:
a) x ∈ Z;
Bili smo dokazali da je Z inicijalni segment od L
1
, pa je y ∈ Z.
b) x = h(Z);
Ako bi vrijedilo y ∈ L
1
` Z tada iz h(Z) = inf
L
1
(L
1
` Z) slijedi h(Z) < y.
No, to je kontradikcija s pretpostavkom da je y < h(Z). To znači da i u
ovom slučaju mora vrijediti y ∈ Z.
Rezimirajmo što smo sve definirali i dokazali iz pretpostavke da je Z pravi
podskup od L
1
i L
2
:
• Z je unija zajedničkih inicijalnih segmenata lanaca L
1
i L
2
;
• h(Z) ∈ Z (vidi (∗ ∗ ∗) );
2.5. AKSIOM IZBORA 99
• Z ∪ h(Z) je zajednički inicijalni segment od L
1
i L
2
.
Očito je da sve tri prethodno navedene činjenice ne mogu biti istinite, tj. pret-
postavka da je Z pravi podskup od L
1
i L
2
vodi na kontradikciju. Time smo
dokazali da je Z = L
1
ili Z = L
2
.
Pošto je iz definicije skupa Z jasno da vrijedi Z ⊆ L
1
∩ L
2
, tada je L
1
⊆ L
2
ili
L
2
⊆ L
1
. Time smo dokazali da je skup (L
0
, ⊂) lanac. Označimo:
L

0
=
¸
X∈/
0
X.
Pošto je (L
0
, ⊂) lanac tada je i L

0
lanac.
Tvrdimo da je L

0
∪¦h(L

0
)¦ ∈ L

0
. (Ako je X pravi inicijalni segment od L

0
tada
iz definicije skupa L

0
slijedi da postoji lanac Y ∈ L
0
takav da je X ⊆ Y. Sada
iz definicije skupa L
0
slijedi:
h(X)
(∗∗)
= inf
Y
(Y ` X).
Neka je x
0
∈ L

0
donja međa od L

0
`X. Tada postoji Y
t
∈ L
0
takav da je x
0
∈ Y
t
i X ⊂ Y
t
. Po definiciji skupa L
0
imamo inf
Y
(Y ` X) = h(X) = inf
Y
(Y
t
` X),
što znači da je x
0
≤ inf
Y
(Y ` X), iz čega slijedi inf
Y
(Y ` X) = inf
/

0
(L

0
` X)
Dakle, dobili smo:
h(X) = inf
/

0
(L

0
` X) .
Kako je X bio proizvoljan vidimo da vrijedi L

0
∈ L
0
. Bili smo primijetili sa je
L

0
lanac, pa je funkcija h definirana na L

0
. Promotrimo lanac
( = L

0
∪ ¦h(L

0
)¦ .
Neka je X pravi inicijalni segment od (. Imamo dva slučaja:
1

X je pravi inicijalni segment od L

0
. Tada je h(X) = inf
/

0
(L

0
` X). Kako
je h(L

0
) gornja međa od L

0
vidimo da je inf
/

0
(L

0
` X) = inf
(
(( ` X).
2

X = L

0
. Tada je ( ` X = ( ` L

0
= ¦h(L

0
)¦, pa je inf
(
(( ` X) =
inf
(
¦h(L

0
)¦ = h(L

0
).
Dakle, dokazali smo da je ( ∈ L
0
. No tada je (
¸
X∈/
0
X = L

0
, odakle imamo
h(L

0
) ∈ L

0
, a kako je L

0
lanac po (∗) mora biti h(L

0
) ∈ M(L

0
) ` L

0
što je
kontradikcija.
Time smo dobili da pretpostavka da skup (A, <) nema niti jedan maksimalan
element vodi na kontradikciju. Time je završen dokaz da aksiom izbora povlači
Zornovu lemu. Za dokaz vidi i knjige [11], [18], [26] i [29].
100 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
8. Dokažite da Hartogsov teorem povlači aksiom izbora.
Dokaz možete vidjeti primjerice u [8].
9. Dokažite da teorem Tarskog povlači aksiom izbora.
10. Dokažite da Hausdorffov princip maksimalnosti povlači teorem Tarskog.
11. Dokažite korolar 2.55.
Dokaz. Primijetimo prvo da iz teorema 2.54. slijedi da postoji maksimum skupa
¦λ, µ¦. Radi određenosti neka je λ maksimum tog skupa. Očito je λ ≤ λ + µ.
Kako bi dokazali obratnu nejednakost, prvo primijetimo:
λ + µ ≤ λ µ +λ λ ≤ λ λ + λ λ = 2λ
2
= 2λ ≤ λ λ = λ
2
= λ
Iz Cantor, Schröder, Bernsteinovog teorema slijedi da je λ + µ = λ.
Očito je λ µ ≤ λ λ = λ
2
= λ, te λ ≤ λ µ. Iz Cantor, Schröder, Bernsteinovog
teorema slijedi λ µ = λ.
12. Dokažite da opća hipoteza kontinuuma povlači aksiom izbora.
Vidi članak L. Gillman, Two Classical Surprises Concerning the Axiom of Choice
and the Continuum Hypothesis, American Mathematical Monthly, 109, June–
July 2002.
2.6 Zermelo–Fraenkelova teorija skupova
Kao što smo bli već naveli u uvodu, prvi prijedlog aksiomatizacije teorije skupova dao
je Ernst Zermelo 1908. godine. Zermelo je bio dokazao da se svaki skup može dobro
urediti. Nakon velikih kritika njegovog neočekivanog rezultata, Zermelo je pobrojao
aksiome koje je koristio.
Ernst Zermelo
A. Fraenkel je 1922. godine precizirao shemu aksioma separacije.
2.6. ZERMELO–FRAENKELOVA TEORIJA SKUPOVA 101
Abraham Fraenkel
Zatim su A. Fraenkel i T. Skolem predložili shemu aksioma zamjene kao još jedan
novi aksiom.
Thoralf Skolem
J. von Neumann je eksplicirao aksiom dobre utemeljenosti i definirao ordinalne
brojeve.
John von Neumann
102 POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA
Zermelo–Fraenkelova teorija skupova, ili kratko ZF, je jedna teorija prvog reda.
Formule teorije ZF gradimo pomoću varijabli, logičkih veznika i kvantifikatora, te
dva dvomjesna relacijska simbola, koje označavamo sa ∈ i = . Prisjetimo se aksioma
teorije ZF :
aksiom ekstenzionalnosti
aksiom praznog skupa
aksiom para
aksiom unije
aksiom partitivnog skupa
aksiom izbora
aksiom dobre utemeljenosti
aksiom beskonačnosti
shema aksioma separacije
shema aksioma zamjene
Sistem aksioma teorije ZF nije nezavisan. Ne promatra se minimalan skup ak-
sioma jer je na ovakav način omogućeno razmatranje više zanimljivih podteorija od
ZF.
Na samom početku bili smo naveli da je osnovno pitanje kolegija: "Što je skup?"
Sada je vrijeme da pokušamo rezimirati kako smo pokušali odgovoriti na spomenuto
pitanje. Skupovi su objekti koji pripadaju strukturi koju nazivamo kumulativna
hijerhija (nisu svi objekti u kumulativnoj hijerahiji skupovi – neki objekti su prave
klase). Kako bi iz kumulativne hijerahije izdvojili objekte koji su skupovi napisali smo
listu aksioma, koje kratko nazivamo Zermelo–Fraenkelova teorija skupova. Koliko smo
time zapravo uspjeli opisati skupove, teško je pitanje. Svakako neodlučivost nekih
problema kao što je hipoteza kontinuuma nije dobar signal da smo sasvim uspjeli. Već
dugo vremena među matematičarima koji se bave teorijom skupova traju rasprave
o tome koje nove akisome bi trebalo dodati teoriji ZF. Ovdje ćemo navesi primjer
prijedloga jednog takvog aksioma. To je Martinov aksiom o determiniranosti igara.
U tu svrhu prvo definiramo neke pojmove. Neka je X neki skup nizova nula i jedinica.
Dva igrača, koje označavamo sa I i II, igraju igru tako da naizmjence biraju 0 ili 1.
Igrač I pobjeđuje ako niz pripada X, a inače pobjeđuje II. Kažemo da neki igrač ima
pobjedničku strategiju ako za svaki potez protivnika ima odgovor što treba izabrati
kako bi na kraju pobijedio.
Martinov aksiom o determiniranosti igara:
Za svaki skup X nizova nula i jedinica barem jedan igrač ima pobjedničku
strategiju.
2.6. ZERMELO–FRAENKELOVA TEORIJA SKUPOVA 103
Za skup X nizova nula i jedinica sa AD(X) označavamo pripadni Martinov aksiom.
Napomena 2.58. Primjenom AC slijedi da postoji skup X tako da je AD(X) lažno.
U drugu ruku, ZF+AD(X) povlači da je Banach–Tarskijeva dekompozicija nemoguća.
O Martinovom aksiomu možete više čitati u [3].
Na samom kraju navodimo neke teme iz teorije skupova koje bi bile prirodni nastavaka
sadržaja kojeg smo mi proučavali.
1. nezavisnost aksioma izbora – konstruktibilna hijerahija
2. nezavisnost hipoteze kontinuuma – metoda forcinga
3. novi aksiomi teorije skupova – primjerice Martinov aksiom o determiniranosti
igara
4. kardinalna aritmetika; nedostiživi kardinalni brojevi
5. deskriptivna teorija skupova
Za druge teme vidite primjerice [13].
Zadaci
1. Dokažite da iz sheme aksioma zamjene slijedi shema aksioma separacije.
2. Dokažite da iz sheme aksioma separacije slijedi aksiom praznog skupa.
3. Dokažite da iz sheme aksioma zamjene i aksioma partitivnog skupa slijedi ak-
siom para.
Dokaz. Neka je F(x, y) ≡ (x = ∅ ∧ y = a) ∨ (x = ¦∅¦ ∧ y = b). Iz aksioma par-
titivnog skupa slijedi da postoji skup {
2
(∅) = ¦∅¦∅¦¦. Sada primjenom sheme
aksioma zamjene na F te na skup {
2
(∅) slijedi egzistencija para ¦a, b¦.
104
Dodatak: Goodsteinov teorem
U ovom dodatku razmatrat ćemo jedan teorem. Tri su razloga zašto izričemo taj
teorem. Prvi je razlog to što je tvrdnja teorema pomalo čudna na prvi pogled, čak
izgleda nevjerojatna. Ovaj razlog je najmanje važan, ali većina ljudi upravo to vide
kao najzanimljiviji aspekt Goodsteinovog teorema. Drugi razlog je da se za njegov
dokaz koriste beskonačni ordinalni brojevi, iako teorem govori o prirodnim brojevima.
Treći razlog je zapravo najvažniji, ali je najvjerojatnije najmanje razumljiv. Gödelov
prvi teorem nepotpunosti govori da svaku istinitu tvrdnju o prirodnim brojevima nije
moguće dokazati pomoću Peanovih aksioma. Dokazano je da Goodsteinov teorem nije
moguće dokazati samo pomoću Peanovih aksioma, tj. da je za njegov dokaz nužno
koristiti beskonačne ordinalne brojeve.
Kako bi mogli izreći Goodsteinov teorem moramo definirati prikaz prirodnog broja
u superbazi i Goodsteinov niz prirodnog broja. Te pojmove nećemo strogo definirati
već ćemo ih objasniti pomoću primjera.
Svima je poznat pojam prikaza broja u nekoj bazi. Npr. prikažimo brojeve 27 i
521 u bazi 2:
27 = 2
4
+ 2
3
+ 2
1
+ 2
0
i 521 = 2
9
+ 2
3
+ 2
0
Prikazati neki broj u superbazi b znači prvo broj prikazati u bazi b, zatim eksponente
prikazati u bazi b, pa eksponente eksponenata prikazati u bazi b, itd. Pogledajmo to
na primjeru prikaza brojeva 27 i 521 u superbazi 2:
27 = 2
4
+ 2
3
+ 2
1
+ 2
0
= 2
2
2
+ 2
2+1
+ 2
1
+ 2
0
521 = 2
9
+ 2
3
+ 2
0
= 2
2
3
+1
+ 2
2+1
+ 2
0
= 2
2
2+1
+1
+ 2
2+1
+ 2
0
Ovdje je kao primjer dan i prikaz broja 521 u superbazi 3:
521 = 2 3
5
+ 3
3
+ 2 3 + 2 = 2 3
3+2
+ 3
3
+ 2 3 + 2
Pojam Goodsteinovog niza definiramo prvo na primjeru broja 8. Prvi član Good-
steinovog niza broja 8 je on sam. Označavamo ga sa (8)
1
= 8. Kako bi dobili drugi
član niza prikažimo prvo broj 8 u superbazi 2, tj. 8 = 2
2+1
. Umjesto svih dvojki
u prikazu 2
2+1
napišemo trojke, pa dobivamo 3
3+1
. Zatim od tako dobivenog broja
105
106
oduzmemo 1. Time smo dobili drugi član Goodsteinovog niza, tj. (8)
2
= 80. Prikažimo
sada broj 80 u superbazi 3, zatim zamijenimo sve trojke s četvorkama, te oduzmemo
jedan. Dobili smo (8)
3
= 553. Nadamo se da je jasan daljnji postupak konstruk-
cije Goodsteinovog niza. Bez daljnjih detaljnih objašnjena navodimo nekoliko prvih
članova Goodsteinovog niza broja 8.
(8)
1
= 8
superbaza 2 8 = 2
2+1
2 → 3 3
3+1
= 81
−1 (8)
2
= 80
superbaza 3 80 = 2 3
3
+ 2 3
2
+ 2 3 + 2
3 → 4 2 4
4
+ 2 4
2
+ 2 4 + 2 = 554
−1 (8)
3
= 553
superbaza 4 553 = 2 4
4
+ 2 4
2
+ 2 4 + 1
4 → 5 2 5
5
+ 2 5
2
+ 2 5 + 1 = 6 311
−1 (8)
4
= 6 310
superbaza 5 6 310 = 2 5
5
+ 2 5
2
+ 2 5
5 → 6 2 6
6
+ 2 6
2
+ 2 6 = 93 396
−1 (8)
5
= 93 395
superbaza 6 93 395 = 2 6
6
+ 2 6
2
+ 6 + 5
.
.
.
(8)
6
= 1 647 195
(8)
7
= 33 554 571
(8)
8
= 774 841 151
(8)
9
= 20 000 000 211
(8)
10
= 570 623 341 475
.
.
.
107
Sada navodimo nekoliko prvih članova Goodsteinovog niza broja 25.
(25)
1
= 25 = 2
2
2
+ 2
2+1
+ 1
3
3
3
+ 3
3+1
+ 1
(25)
2
= 3
3
3
+ 3
3+1
≈ 10
13
4
4
4
+ 4
4+1
(25)
3
= 4
4
4
+ 3 4
4
+ 3 4
3
+ 3 4
2
+ 3 4 + 3 ≈ 10
81
5
5
5
+ 3 5
5
+ 3 5
3
+ 3 5
2
+ 3 5 + 3
(25)
4
= 5
5
5
+ 3 5
5
+ 3 5
3
+ 3 5
2
+ 3 5 + 2 ≈ 10
2 216
Evo još desetak prvih članova Goodsteinovog niza broja 266.
(266)
1
= 266 = 2
2
2+1
+ 2
2+1
+ 2 ≥ 2
2
3
· 3 10
2
(266)
2
= 3
3
3+1
+ 3
3+1
+ 2 ≥ 3
3
4
· 4 10
38
(266)
3
= 4
4
4+1
+ 4
4+1
+ 1 ≥ 4
4
5
· 3 10
616
(266)
4
= 5
5
5+1
+ 5
5+1
≥ 5
5
6
· 3 10
10921
(266)
5
= 6
6
6+1
+ 5 6
6
+ 5 6
5
+. . . 5 6 + 5 · 4 10
217832
(266)
6
= 7
7
7+1
+ 5 7
7
+ 5 7
5
+. . . 5 7 + 4 · 10
4871822
(266)
7
= 8
8
8+1
+ 5 8
8
+ 5 8
5
+. . . 5 8 + 3 · 2 10
121210686
(266)
8
= 9
9
9+1
+ 5 9
9
+ 5 9
5
+. . . 5 9 + 2 · 5 10
3327237896
(266)
9
= 10
10
10+1
+ 5 10
10
+ 5 10
5
+. . . 5 10 + 1 · 10
10
11
.
.
.
Najvjerojatnije ste zaključili da Goodsteinovi nizovi brojeva 8, 25 i 266 teže prema
beskonačnosti. No, prevarili ste se. R. L. Goodstein je dokazao 1944. godine sljedeći
teorem.
Teorem. Svaki Goodsteinov niz završava s nulom.
108
Kako je to moguće? U prvi tren se čini nevjerojatno. Pokušat ćemo vas u istinitost
Goodsteinovog teorema uvjeriti navodeći Goodsteinov niz broja 3.
superbaza 2 (3)
1
= 3 = 2 + 1
2 → 3 3 + 1 = 4
4
−1 (3)
2
= 3
superbaza 3 3
3 → 4 4
−1 (3)
3
= 3
superbaza 4 3
4 → 5 3
−1 (3)
4
= 2
superbaza 5 2
5 → 6 2
−1 (3)
5
= 1
superbaza 6 1
6 → 7 1
−1 (3)
6
= 0
Uočite da je u jednom trenutku član Goodsteinovog niza manji od superbaze (u ovom
slučaju to je (3)
3
). Nakon toga članovi Goodsteinovog niza strogo padaju, pa pošto se
radi o prirodnim brojevima niz mora završiti s nulom. Za neke prirodne brojeve član
Goodsteinovog niza koji je manji od trenutne superbaze može biti vrlo velik. (Npr.
duljina Goodsteinovog niza za broj 4 je broj koji ima više od 121 210 700 znamenaka).
Za strogi dokaz Goodsteinovog teorema koristi se transfinitna indukcija do ordinalnog
broja
0
. Ideja dokaza je vrlo jednostavna. Svakom članu Goodsteinovog niza se
pridružuje beskonačni ordinalni broj manji od
0
. Tada se dokaže da pridruženi or-
dinalni brojevi strogo padaju. Primjenom transfinitne indukcije do ordinalnog broja

0
tada slijedi da svaki strogo padajući niz ordinalnih brojeva mora završiti s nulom.
Promotrimo pridruživanje ordinalnih brojeva članovima Goodsteinovog niza broja 4
(umjesto superbaze uvrštavamo ordinali broj ω).
109
4 = 2
2
ω
ω
2 → 3 3
3
−1 2 3
2
+ 2 3 + 2
ω
2
2 +ω 2 + 2
(1+3 koraka) 2 6
2
+ 6 + 5
ω
2
2 +ω + 5
(1 + 3 + 6) 2 12
2
+ 11
ω
2
2 + 11
(1 + 3 + 6 + 12) 24
2
+ 23 24 + 23
ω
2
+ ω 23 + 23
(1 + 3 + 6 + 12 + 24) 48
2
+ 22 48 + 47
ω
2
+ ω 22 + 47
.
.
.
Pošto Goodsteinov teorem govori o prirodnim brojevima, prirodno se nameće
pitanje može li se provesti dokaz tog teorema u kojem se neće koristiti beskonačni
ordinalni brojevi. Godine 1982. je dokazano da se Goodsteinov teorem ne može
dokazati primjenom samo prirodnih brojeva (točnije pomoću Peanovih aksioma). To
znači da je za dokaz tog teorema nužna primjena beskonačnih ordinalnih brojeva. To
je zapravo najvažnije u vezi Goodsteinovog teorema. Time je taj teorem u direktnoj
vezi s Gödelovim teoremima nepotpunosti.
Sada dajemo dokaz Goodsteinovog teorema. Prvo definiramo funkcije koje prirodnom
broju zapisanom u superbazi n pridružuju broj koji nastaje zamjenom superbaze n
sa n + 1.
Definicija 2.59. Za svaki n ∈ N, n ≥ 2, definiramo funkciju S
n
: N →N sa:
S
n
(0) = 0
S
n
(k n
t
) = k (n + 1)
S
n
(t)
, ako je k < n;
S
n
(
d
¸
i=0
k
i
n
i
) =
d
¸
i=0
S
n
(k
i
n
i
), gdje je k
0
, . . . , k
d
< n.
110
Definicija 2.60. Induktivno definiramo niz funkcija (g
n
), gdje je g
n
: N →N, ovako:
g
2
(m) = S
2
(m) −1
g
n+1
(m) = S
n+1
(g
n
(m)) −1
Uočite da je za sve m ∈ N upravo (g
n
(m)) Goodsteinov niz broja m.
Teorem 2.61. (R. L. Goodstein, 1944.)
Za svaki m ∈ N postoji n ∈ N tako da je g
n
(m) = 0.
Ideja dokaza Goosteinovog teorema je vrlo jednostavna: članove Goodsteinovog
niza ćemo kodirati ordinalnim brojevima manjim od
0
, te dokazati da ti ordinalni
brojevi strogo padaju. To znači da Goodsteinov niz mora biti konačan. U svrhu
dokaza definiramo i sljedeći niz funkcija.
Definicija 2.62. Neka je za sve n ∈ N, n ≥ 2, s f
n
: N →
0
označena funkcija koja
je definirana sa:
f
n
(0) = 0
f
n
(k n
t
) = ω
f
n
(t)
k, pri čemu je k < n
f
n
(
d
¸
i=0
k
i
n
i
) =
d
¸
i=0
f
n
(k
i
n
i
), gdje je k
0
, . . . , k
d
< n
Objasnimo ukratko definiciju niza funkcija (f
n
). Ako je neki broj m zapisan u
superbazi n tada je f
n
(m) ordinalni broj koji je dobiven zamjenom svih n-ova u
prikazu broja m s ω. Primjerice, vrijedi sljedeće:
f
5
(3 5
5
4
+ 2 5
5
2
+ 4 5
5
+ 3 5 + 2) = ω
ω
4
3 +ω
ω
2
2 +ω
ω
4 +ω 3 + 2
Lema 2.63. Za sve n, m ∈ N, n ≥ 2, vrijedi
f
n
(m) = f
n+1
(S
n
(m)).
Dokaz. Dokaz provodimo indukcijom po m. Za m = 0 imamo
f
n+1
(S
n
(0)) = f
n+1
(0) = 0 = f
n
(0).
Neka je m ∈ N takav da tvrdnja leme vrijedi za sve prirodne brojeve strogo manje
od m. Neka je n ∈ N proizvoljan (n ≥ 2). Napišimo broj m u bazi n (ovdje ne
promatramo zapis u superbazi!), tj. neka je
111
m =
d
¸
i=0
k
i
n
i
, gdje je k
0
, . . . , k
d
< n.
Tada imamo:
f
n+1
(S
n
(m)) = f
n+1
(S
n
(
d
¸
i=0
k
i
n
i
)) = (def. funkcije S
n
)
= f
n+1
(
d
¸
i=0
S
n
(k
i
n
i
)) = (def. funkcije S
n
)
= f
n+1
(
d
¸
i=0
k
i
(n + 1)
S
n
(i)
) = (def. funkcije f
n+1
)
=
d
¸
i=0
f
n+1
(k
i
(n + 1)
S
n
(i)
) = (def. funkcije f
n+1
)
=
d
¸
i=0
ω
f
n+1
(S
n
(i))
k
i
= (pret. indukcije)
=
d
¸
i=0
ω
f
n
(i)
k
i
= (def. funkcije f
n
)
=
d
¸
i=0
f
n
(k
i
n
i
) = (def. funkcije f
n
)
= f
n
(
d
¸
i=0
k
i
n
i
) = f
n
(m)
Q.E.D.
Lema 2.64. Za sve n, m ∈ N, n ≥ 2 vrijedi f
n
(m+ 1) > f
n
(m).
Dokaz. Dokaz provodimo indukcijom po m. Za m = 0 imamo f
n
(1) = f
n
(1 n
0
) =
ω
f
n
(0)
= ω
0
= 1, a po definiciji je f
n
(0) = 0. Time imamo da je f
n
(1) > f
n
(0).
Pretpostavimo da je m ∈ N takav da za sve prirodne brojeve koji su strogo manji od
m tvrdnja vrijedi. Napišimo broj m u bazi n, tj. neka je
m = k
d
n
d
+k
d−1
n
d−1
+ . . . + k
1
n +k
0
,
gdje je za sve i ≤ d ispunjeno 0 ≤ k
i
< n. Promatramo dva slučaja:
a) k
0
< n −1;
112
b) postoji s takav da je k
s
< n −1, te je k
s−1
= k
s−2
= . . . = k
1
= k
0
= n −1.
Promotrimo prvo slučaj a). Tada imamo
f
n
(m+ 1) = f
n
(k
d
n
d
+ k
d−1
n
d−1
+. . . +k
1
n +k
0
+ 1)
= ω
d
k
d
+ ω
d−1
k
d−1
+. . . +ω k
1
+k
0
+ 1
> ω
d
k
d
+ ω
d−1
k
d−1
+. . . +ω k
1
+k
0
= f
n
(m).
Promotrimo sada slučaj b). Iz uvjeta slijedi:
m = k
d
n
d
+ . . . + k
s
n
s
+ (n −1) n
s−1
+. . . + (n −1) n + (n −1)
m+ 1 = k
d
n
d
+ . . . + (k
s
+ 1)n
s
Tada imamo:
f
n
(m) = ω
d
k
d
+ . . . +ω
s
k
s

s−1
(n −1) +. . . +ω (n −1) + (n −1)
≤ ω
d
k
d
+. . . +ω
s
k
s

s−1
(n −1) +. . . +ω
s−1
(n −1)
. .. .
s
= ω
d
k
d
+ . . . + ω
s
k
s

s−1
(n −1) s
< ω
d
k
d
+ . . . + ω
s
k
s

s
= ω
d
k
d
+ ω
s
(k
s
+ 1)
= f
n
(m+ 1).
Q.E.D.
Lema 2.65. Za sve n, m ∈ N, n ≥ 2, takve da je g
n
(m) > 0 vrijedi
f
n+2
(g
n+1
(m)) > f
n+1
(g
n
(m)).
Dokaz. Redom imamo:
f
n+2
(g
n+1
(m) = f
n+2
(S
n+1
(g
n
(m)) −1) < (lema 2.64.)
< f
n+2
(S
n+1
(g
n
(m))) = (lema 2.63.)
= f
n+1
(g
n
(m)) Q.E.D.
113
Dokaz Goodsteinovog teorema:
Pretpostavimo da je m ∈ N takav da su svi članovi niza (g
n
(m)) strogo veći od nule.
Tada iz leme 2.65. slijedi da imamo strogo padajući niz ordinalnih brojeva:
f
3
(g
2
(m)) > f
4
(g
3
(m)) < f
5
(g
4
(m)) < . . . ,
što je nemoguće. Q.E.D.
Više detalja o Goodsteinovom teoremu možete pročitati u [14], [19] i [31], odnosno
u člancima L. D. Beklemishev, Worm Principle, preprint 219, Utrecht, 2003.; R. L.
Goodstein, On the restricted ordinal theorem, Journal of Symbolic Logic, 9 (1944),
33–41; M. Vuković, Matematička indukcija i Goodsteinov teorem, Poučak – Časopis
za metodiku i nastavu matematike, 13 (2003), 5–13; M. Vuković, Gödelovi teoremi
nepotpunosti, MFL, 2002.
114
Bibliografija
[1] P. Aczel, Non–well–founded sets, CSLI Standford, 1988.
[2] M. Aiguer, G. Ziegler, Proofs from the Book, Springer, 1999.
[3] K. J. Barwise (ed.), Handbook of mathematical logic, IV, North–Holland Pub-
lising Company, Amsterdam, 1977.
[4] F. M. Brückler, V. Čačić, M. Doko, M. Vuković, Zbirka zadataka iz
teorije skupova, web–izdanje, PMF–MO, Zagreb, 2008.
http://web.math.hr/∼vukovic/dodiplomska nastava.htm
[5] V.Čačić, Banach–Tarskijev paradoks, diplomski rad, PMF–MO, Zagreb, 2002.
[6] V.Čačić, Nezavisnost i relativna konzistentnost aksioma izbora i hipoteze kon-
tinuuma, magistarski rad, PMF–MO, Zagreb, 2007.
[7] P. J. Cohen, Set Theory and the Continuum Hypothesis, Dover Publications,
2008.
[8] K. J. Devlin, Fundamentals of Contemporary Set Theory, Springer, 1980.
[9] M. Doko, Kardinalna aritmetika, diplomski rad, PMF–MO, Zagreb, 2006.
[10] F. R. Drake, Set Theory: An Introduction to Large Cardinals, North–Holland
Publishing Company, 1974.
[11] F. R. Drake, D. Singh, Intermediate Set Theory, John Wiley & Sons, 1996.
[12] H. Enderton, Elements of Set Theory, Academic Press, 1977.
[13] M. Foreman, A. Kanamori, M. Magidor (eds.), Handbook of Set Theory,
Springer, 2010.
http://www.tau.ac.il/∼rinot/host.html
[14] J. M. Henle, An outline of set theory, Springer, 1986.
[15] M. Holz, K. Steffens, E. Weitz, Introduction to Cardinal Arithmetic,
Birkhäuser, 1999.
115
116
[16] K. Hrbacek, T. Jech, Introduction to Set Theory, Third Edition, Marcel
Dekker, Inc., New York, 1999.
[17] T. Jech, The Axiom of Choice, Dover Publications, 1973.
[18] T. Jech, Set Theory, The Third Millenium Edition, Springer, 2000.
[19] W. Just, M. Weese, Discovering Modern Set Theory 1,2, AMS, 1996.
[20] P. Komjáth, V. Totik, Problems and Theorems in Classical Set Theory,
Springer, 2000.
[21] K. Kunen, Set Theory—An Introduction to Independence Proofs, North-Holland
Publishing Company, 1980.
[22] Dj. Kurepa, Teorija skupova, Tehnička knjiga, Zagreb, 1951.
[23] S. Kurepa, Uvod u matematiku, Tehnička knjiga, Zagreb, 1970.
[24] I. A. Lavrov, L. L. Maksimova, Zbornik zadač po teorii množestv. mat. logik
i teorii algoritmov (rus.), Nauka, Moskva, 1986.
[25] I. A. Lavrov, L. L. Maksimova, Problems in Set Theory, Mathematical Logic
and the Theory of Algorithms, Kluwer Academic/Plenum Publisher, 2003.
[26] S. Lipschutz, Set Theory and Related Topics, Schaumm’s outline series, Second
Edition, McGraw–Hill, 1998.
[27] Y. Moschovakis, Notes on Set Theory, Springer, 2006.
[28] D. Monk, Introduction to Set Theory, McGraw–Hill, Inc., New York, 1969.
[29] P. Papić, Uvod u teoriju skupova, HMD, Zagreb, 2000.
[30] B. Poizat, A Course in Model Theory, Springer, 2000.
[31] M. D. Potter, Mengentheorie, Spektrum Akademischer Verlag, 1990.
[32] H. Rubin, J. Rubin, Equivalents of the Axiom of Choice, North–Holland, 1970.
[33] L. E. Siegler, Exercises in Set Theory, Springer, New York, 1976.
[34] S. Shelah, Cardinal Arithmetic, Clarendon Press, Oxford, 1994.
[35] A. Shen, N. K. Vereshchagin, Basic Set Theory, AMS, 2002.
[36] Z. Šikić, Kako je stvarana novovjekovna matematika, Školska knjiga, Zagreb,
1989.
[37] N. J. Vilenkin, Priče o skupovima, Školska knjiga, Zagreb, 1975.
117
[38] M. Vuković, Matematička logika, Element, Zagreb, 2009.
[39] M. Vuković, O aksiomu izbora, čarapama i cipelama, Poučak, 39 (2009), 54–60
[40] S. Wagon, Banach–Tarski Paradox, Cambridge University Press, 1999.
Indeks
aksiom
beskonačnosti, 58
dobre utemeljenosti, 54
ekstenzionalnosti, 3, 8
izbora, 3, 24, 91
Martinov, 102
matematičke indukcije, 59
para, 9
partitivnog skupa, 8
praznog skupa, 8
Russellov multiplikativni, 93
shema separacije, 10
shema zamjene, 72
unije, 9
alef funkcija, 88
algebarski brojevi, 33
antileksikografski uređaj, 42, 84
Banach, Tarskijev teorem, 92
Banachova lema, 36
beskonačan skup, 20
bijekcija, 12
Burali–Fortijev paradoks, 74
Cantor, Schröder, Bernsteinov teorem, 36
Cantorova hipoteza kontinuuma, 40, 88
Cantorova normalna forma, 85
Dedekindov teorem rekurzije, 60
dobro uređen skup, 51
donja međa, 44
ekvipotentni skupovi, 18
familija skupova, 12
funkcija, 11
funkcija čuva uređaj, 44
gornja međa, 44
graf funkcije, 12
gusti uređen skup, 46
Hartogsov teorem, 92
Hausdorffov princip maksimalnosti, 92
identiteta, 12
induktivan skup, 58
infimum, 44
injekcija, 12
inkluzija, 12
invarijante sličnosti, 46
inverzna funkcija, 12
kardinalni broj, 86
kardinalni broj skupa, 86
kardinalnost, 34
Kartezijev produkt, 11, 12
klasa
kardinalnih brojeva, 88
ordinalnih brojeva, 74
klasa ekvivalencije, 41
Knaster, Tarskijev teorem, 36, 45
komplement skupa, 11
kompozicija funkcija, 12
konačan skup, 20
kumulativna hijerahija, 5, 76
lanac, 43
leksikografski uređaj, 42
linearno uređen skup, 44
maksimalni element, 43
Martinov aksiom, 102
minimalni element, 43
množenje kardinalnih brojeva, 87
množenje ordinalnih brojeva, 78
118
119
najmanji element, 43
najveći element, 43
neprebrojiv skup, 23
neusporedivi elementi, 43
omeđen skup, 44
ordinalni broj, 70
granični, 75
prve vrste, 75
ordinalni broj skupa, 74
osnovni Cantorov teorem, 39
paradoks
Burali–Fortijev, 74
Russellov, 3
parcijalno uređen skup, 42
particija skupa, 41
početni komad, 44
podskup gust u skupu, 49
potenciranje kardinalnih brojeva, 87
potenciranje ordinalnih brojeva, 78
praslika podskupa, 12
prebrojiv skup, 23
presjek, 11
princip komprehenzije, 3
princip transfinitne indukcije, 52
prirodan broj, 58
prirodni uređaji, 42
proširenje funkcije, 12
razlika skupova, 11
relacija, 11
antisimetrična, 41
ekvivalencije, 41
irefleksivna, 41
parcijalnog uređaja, 42
refleksivna, 41
simetrična, 41
tranzitivna, 41
restrikcija funkcije, 12
Russellov multiplikativni aksiom, 93
Russellov paradoks, 3
shema aksioma separacije, 10
shema aksioma zamjene, 72
sličnost, 45
slika podskupa, 12
supremum, 44
surjekcija, 12
teorem
Banach, Tarskijev, 92
Cantor, Schröder, Bernsteinov, 36, 87
Dedekindov o rekurziji, 60
enumeracije, 73
Hartogsov, 92
Knaster, Tarskijev, 36, 45
o dijeljenju s ostatkom, 84
o fiksnoj točki, 44
o logaritamskom algoritmu, 84
o normalnoj formi, 85
o oduzimanju, 83
osnovni Cantorov, 39, 87
rekurzije, 76
Tarskog, 92
uređajna karakterizacija skupa Q, 47
uređajna karakterizacija skupa R, 49
Zermelov o dobrom uređaju, 86, 92
transcendentni brojevi, 33
transfinitna indukcija, 75
tranzitivan skup, 59
uređaj
antileksikografski, 42, 84
leksikografski, 42
prirodni, 42
uređena suma skupova, 81
uređeni par, 10
usporedivi elementi, 43
Vitalijev skup, 91
zbrajanje kardinalnih brojeva, 87
zbrajanje ordinalnih brojeva, 77
Zermelo–Fraenkelova teorija skupova, 100
Zermelov teorem o dobrom uređaju, 86,
92
Zornova lema, 92

Sadržaj
Uvod 0.1 Osnovne napomene na početku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 0.2 Kumulativna hijerarhija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 0.3 Neki aksiomi Zermelo–Fraenkelove teorije . . . . . . . . . . . . . . . . 1 Naivna teorija skupova 1.1 Ekvipotentni skupovi . . . . . . . . 1.2 Konačni i beskonačni skupovi . . . 1.3 Prebrojivi skupovi . . . . . . . . . 1.4 Neprebrojivi skupovi . . . . . . . . 1.5 Kardinalnost . . . . . . . . . . . . 1.6 Uređeni skupovi . . . . . . . . . . . 1.7 Uređajne karakterizacije skupova Q 1.8 Dobro uređeni skupovi . . . . . . . 1 2 5 8 17 17 20 23 30 34 41 47 51 57 58 65 70 86 89 100 104 115 118

. . . . . . i .

. . . . . . R . .

. . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

2 Aksiomatska teorija skupova 2.1 Prirodni brojevi . . . . . . . . . . . . 2.2 Skupovi brojeva Z, Q i R . . . . . 2.3 Ordinalni brojevi . . . . . . . . . . . 2.4 Kardinalni brojevi . . . . . . . . . . 2.5 Aksiom izbora . . . . . . . . . . . . . 2.6 Zermelo–Fraenkelova teorija skupova Dodatak: Goodsteinov teorem Bibliografija Indeks

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

. . . . . .

i

.

te svim studentima koji su me upozorili na greške. travanj 2010. Ovaj materijal je prije svega namijenjen studentima koji slušaju kolegij Teorija skupova.Predgovor Ovaj materijal nastao je na osnovu zabilješki iz kolegija Teorija skupova koji već niz godina predajem na Prirodoslovno–matematičkom fakultetu – Matematičkom odjelu Sveučilišta u Zagrebu. Mladen Vuković iii . time ne želim reći da imam opravdanje za greške (raznih vrsta) kojih sigurno ima. Vedranu Čačiću koji je pročitao čitav tekst. koji bi mogli doprinijeti poboljšanju ovog teksta. Želim naglasiti da ovo nije skripta. Naravno. U Zagrebu. sc. ili pak sugestiju. Svaki ispravak. To znači da nije proveden postupak recenzije. odnosno trebaju polagati ispit iz tog kolegija. Zahvaljujem se mr. rado ću prihvatiti.

Uvod Sadržaj kolegija je pokriven ovim rukopisom. 1999. te Z. Discovering Modern Set Theory 1. Istaknimo glavne crtice u razvoju teorije skupova. Logic. 1. Vilenkin. P. Priče o skupovima. 1 . a dodani su radi lakšeg razumijevanja teksta. Kako je stvarana novovjekovna matematika. Šikić. 2. Just. Zagreb. Barwise (ed. Naivna teorija skupova i §2. Radove o teoriji skupova objavljivao je od 1871. K. a mogu pomoći za ovaj kolegij. 1980. Set Theory. Teorija skupova. Aksiomatička teorija skupova. Handbook of Math. J. do 1883. Sada navodimo knjige koje postoje u biblioteci PMF–MO u Zagrebu o teoriji skupova. J. 2000.). J. Osnivač teorije skupova je Georg Cantor. Set Theory. North–Holland. Knjige nisu poredane po abecedi već po važnosti za kolegij. American Mathematical Society. Svakako preporučamo knjižice iz biblioteke Moderna matematika od Školske knjige: N. To su prije svega zadaci i njihova rješenja. 5. a i kolegij. Axioms of Set Theory. godine. Aksiomatska teorija skupova. Shoenfield. Papić. neki dijelovi rukopisa se ne predaju. Kunen. 1996. Weese. Springer. M. Rukopis. The Third Millenium Edition. 1985. North–Holland. T. Krivine. Štoviše. HMD. Jech. W.–L. J. 3. podijeljeni su u dva glavna dijela: §1. 4. Važno je na početku naglasiti da je glavni cilj prvog poglavlja motivirati uvođenje aksioma.

U ovom kratkom osvrtu na povijesni razvoj teorije skupova istaknut ćemo još samo da je 1938.).1 Osnovne napomene na početku Osnovno pitanje ovog kolegija je: Što je skup? U naivnoj teoriji skupova odgovor je "jednostavan": Skup je primitivan pojam.. J. No. To je rezultiralo razvojem aksiomatske teorije skupova. godine. Fraenkel je 1922. 1908. Fraenkel i T. Nakon velikih kritika njegovog neočekivanog rezultata. godine P. Zermelo je dokazao da se svaki skup može dobro urediti. Gödel dokazao relativnu konzistentnost Zermelo–Fraenkelove teorije skupova s aksiomom izbora i hipotezom kontinuuma. Skolem predložili shemu aksioma zamjene kao još jedan novi aksiom. . Poteškoće koje su se pri tome javile (paradoksi i nerješivi problemi – o tome ćemo kasnije) pokušale su se izbjeći na razne načine (teorija tipova. von Neumann je eksplicirao aksiom dobre utemeljenosti i definirao ordinalne brojeve. 0. i kao takav se ne definira. Zermelo.. godine K. Zatim su A. Smatramo da već imate izgrađenu intuiciju o pojmu skupa. godine precizirao shemu aksioma separacije. Russell otkrićem paradoksa.2 Georg Cantor Poseban zamah razvoju teorije dao je B. Skup je kolekcija objekata koji zajedno čine cjelinu. Na takvom nedefiniranom i vrlo nejasnom pojmu skupa Cantor je izgradio veliki dio teorije skupova. te je 1963. Prvi prijedlog aksiomatizacije dao je E. A. teorija klasa. teško je prevladati teškoće ako već na samom početku imamo klimave . Zermelo je pobrojao aksiome koje je koristio. Cohen dokazao nezavisnost hipoteze kontinuuma sa Zermelo–Fraenkelovom teorijom skupova.

Bertrand Russell . Russellov paradoks: R = {x : x je skup i x ∈ x} nije skup. To znači da je R jedan element skupa R. a slike su elementi argumenata. Međutim. analizom njegovih radova može se zaključiti da se skoro svi teoremi koje je on dobio mogu izvesti iz sljedeća tri aksioma: 1. Dokažimo da R nije skup. x ∈ x. kolekcija R nije skup.) Sada navodimo Russellov paradoks. aksiom izbora Za svaki neprazan skup postoji bar jedna funkcija čiji su argumenti neprazni podskupovi tog skupa. To znači da je R element skupa R. Tada možemo postaviti pitanje vrijedi li R ∈ R. tj. {x : ϕ(x)} je skup. U svojim istraživanjima tvorac teorije skupova Cantor nije se eksplicitno pozivao na neke aksiome o skupovima. 2. tj. Pretpostavimo prvo da vrijedi R ∈ R. No. odnosno imamo R ∈ R. dobili smo kontradikciju. (Paradoks nije isto što i kontradikcija. Time smo iz pretpostavke R ∈ R dobili R ∈ R. tj.3 temelje. Kada je teorija već postala priznata u matematičkom svijetu pojavili su se paradoksi – nešto što se nikad prije nije dogodilo. Teorija skupova se mora graditi kao i svaka druga matematička teorija – zadavanjem aksioma. Zaključujemo da mora vrijediti R ∈ R. Zaključujemo da pretpostavka da je R skup vodi na kontradikciju. Paradoks je tvrdnja čiji je dokaz logički neupitan. Pretpostavimo da je R skup. Opet smo dobili kontradikciju. tada R ispunjava definicijski uvjet za skup R. tj. aksiom ekstenzionalnosti Dva skupa su jednaka ako imaju iste elemente. odnosno za R to znači R ∈ R. 3. pa ispunjava svojstvo koje ispunjavaju svi njegovi elementi. ali je intuitivno sama tvrdnja vrlo upitna. princip komprehenzije Za unaprijed dano svojstvo ϕ(x) postoji skup čiji su elementi baš oni koji objekti imaju to svojstvo.

Primjerice to znači da bismo u njoj mogli definirati prirodne brojeve (a onda na standardni način i ostale skupove brojeva. skup svih filmova koji su prikazani u zagrebačkim kinima ove godine. prazan skup. Glavni zaključak nakon paradoksa je da u teorji skupova ne smijemo graditi skupove pomoću skupova koji nisu još izgrađeni – to se upravo događa primjenom principa komprehenzije. Prije strogih definicija moramo upozoriti na neke "loše" navike u vezi skupova. a neke nisu. . Primjerice klasa iz Russellovog paradoksa je prava klasa. Upravo je prazan skup jedini "atom" koji ćemo koristiti prilikom . odnosno nije. Treba spomenuti da postoje i drugi paradoksi naivne teorije skupova. No. Odnosno. Nadalje ćemo svaku kolekciju objekata nazivati klasa. klasa x je skup ako postoji klasa y takva da vrijedi x ∈ y. može se pokazati da to nije nužno. članova koji nemaju nikakvih dijelova. te je na taj način ukazao da Cantorov princip komprehenizije ne moženo primjenjivati prilikom izgradnje skupova. . ◦) grupa} (nije skup) Kasnije ćemo dati argumente zašto pojedina gornja kolekcija jeste. tj. Dovoljno je pretpostaviti da postoji skup koji nema niti jednog elementa.4 Što je to zapravo paradoksalno u Russellovom paradoksu? Russell je dao prvi primjer kolekcije objekata koja nije skup. koju ćemo kratko označavati sa ZF. te Buralli–Fortijev paradoks. Klase koje nisu skupovi nazivaju se prave klase. skup svih djevojčica 5a razreda OŠ Retkovec u Zagrebu. Navest ćemo ih kasnije. ako je ϕ neko svojstvo tada ćemo kolekciju {x : ϕ(x)} nazivati klasa. To znači da skupove moramo graditi po nivoima. tj. Neke klase su skupovi. Intuitivno. Možemo postaviti pitanje jesu li primjerice sljedeće kolekcije skupovi: {x : postoji bijekcija između skupa x i skupa N} (nije skup) {x : x je diferencijabilna realna funkcija na skupu R} (to je skup) {x : x je skup takav da ∀y∀z(y ∈ z ∈ x → y ∈ x)} (nije skup) {x : postoji binarna operacija ◦ takva da je (x. Izgradnju skupova po nivoima omogućava aksiomatski pristup. A kakvi nas onda skupovi zanimaju? Želimo izgraditi teoriju koja bi na neki način bila temelj matematike. Obično se skupovi zamišljaju kako nekakve klase "atoma". to ćemo kasnije ilustrirati). Ne zanimaju nas skupovi sljedećeg oblika (takvi primjeri su obično u školskim udžbenicima): skup svih samoglasnika u riječi ABRAKADABRA. Prije nego što napišemo aksiome Zermelo–Fraenkelove teorije skupova. Primjerice to su i Cantorov paradoks skupa svih skupova. kao i neke druge paradokse u naivnoj teoriji skupova. pokušat ćemo opisati što želimo da aksiomi govore. skup. To znači da nemamo nikakve kriterije kako graditi skupove. To znači da bi na početku izgradnje teorije skupova morali pretpostaviti egzistenciju nekakvih atoma ili praelemenata. .

Slična je situacija i s drugim pojmovima.2 Kumulativna hijerarhija Kada primjerice želimo napisati aksiome koji će opisivati prirodne brojeve mi imamo dobro izgrađen (ili nam se bar tako čini) intuitivan pojam prirodnog broja. a i strogo definirati. Navedimo neke strukture i pripadne aksiomatizacije: Teorija brojeva – Peanova aritmetika Intuicija polja R – aksiomi za R Primjeri raznih grupa – aksiomi teorije grupa Primjeri raznih vektorskih prostora – aksiomi vektorskog prostora Prilikom aksiomatizacije teorije skupova imamo jedan veliki problem. Na sljedećoj slici ilustriramo kumulativnu hijerarhiju. a β je ordinalni broj koji nema neposrednog prethodnika. Kasnije ćemo objasniti. Što intuitivno znači pojam skupa? Koju strukturu mi zapravo želimo opisati aksiomima? Danas se smatra da aksiomatski trebamo opisati strukturu sljedećih objekata: V0 = ∅ V1 = {∅} = P(V0 ) V2 = {∅. što su to beskonačni ordinalni brojevi. U teoriji skupova elementi svakog skupa su skupovi. . Zatim. Tada klasu V = α∈On Vα nazivamo kumulativna hijerahija. {∅}} = P(V1 ) . . to bismo općenito zapisali ovako: Vα+1 = P(Vα ) Vβ = α<β Vα gdje je α proizvoljan ordinalni broj (nivo!). "loša" navika je da se teško prihvaća da skupovi mogu biti elementi drugih skupova. . 0. Jednostavan primjer takvog skupa je primjerice partitivni skup čiji su elementi svi podskupovi zadanog skupa. Sa On je označena klasa svih ordinalnih brojeva.5 izgradnje teorije skupova. Odnosno.

Za svako svojstvo ϕ (točnije: svaku formulu ZF–teorije!) kolekciju objekata {x : ϕ(x)} nazivamo klasa. ako je f neka funkcija na skupovima i A je skup tada je {f (x) : x ∈ A} također skup. Ovdje ćemo pokušati objasniti razliku između skupova i pravih klasa. Vidjeli smo da to nija dobra ideja za izgradnju teorije skupova. te to ne stvara nikakve probleme. Prije smo bili naveli princip komprehenzije: ako je ϕ neko svojstvo tada ono definira skup {x : ϕ(x)}. (ii) Skupovi su zatvoreni na osnovne operacije kao što su unija. Kasnije ćemo ovaj zahtjev formulirati kao shemu aksioma separacije ZF–teorije. postoji skup svih x ∈ A za koje vrijedi ϕ(x).{Ø}} {Ø} Ø 2 1 0 Napomena 0. Odnosno.1. .6 1 2  1  {Ø. presjek i partitivni skup. za svaki skup A i svako svojstvo ϕ. Odnosno. Osnovne (intuitivne) zahtjeve o skupovima navest ćemo u sljedećih nekoliko točaka: (i) Svaka podklasa skupa je skup. (iii) Skupovi su zatvoreni na slike funkcija. Većina uobičajnih operacija koje se koriste u matematici ne vode do klasa koje su "prevelike". Kasnije ćemo ovaj zahtjev formulirati kao shemu aksioma zamjene ZF–teorije. jer dobivamo i paradokse. Mogli bi reći da neka svojstva imaju "preveliki" doseg tako da ne definiraju skupove.

odnosno nisu skupovi. Isti argument bi naveli prilikom objašnjenja da klase {x : x je skup takav da ∀y∀z(y ∈ z ∈ x → y ∈ x)} i {x : postoji binarna operacija ◦ takva da je (x. Klasa {x : x je diferencijabilna realna funkcija na skupu R} je skup. ali nije funkcija. Na sljedećoj slici želimo posebno naglasiti da su skupovi ograničeni s nivoima. Klasa {x : postoji bijekcija između skupa x i skupa N} nije skup. Primjerice A → P(A) je skupovna operacija.7 (iv) Ako je neka klasa X element neke druge klase Y tada je X skup. Sada ćemo pokušati objasniti zašto navedene klase na strani 4 jesu. dok prave klase nisu.    1  2 1 0 . Povezan je s idejom kumulativne hijerarhije – svaki skup gradimo na nekom nivou. Primijetimo još samo na kraju ove priče o klasama da paralelno s razlikom klasa i skupova postoji i razlika između funkcija i operacija koje su prevelike da bi mogle biti identificirane sa skupom uređenih parova. Ovo je najmanje intutivno jasan zahtjev. ◦) grupa} nisu skupovi. a onda ne postoji neki "završni" nivo na kojem je ta klasa izgrađena. jer se skup R konstruira na točno određenom nivou kumulativne hijerarhije. jer na svakom nivou kumulativne hijerahije postoje prebrojivi skupovi.

Želimo još istaknuti da aksiome teorije ZF gradimo pomoću varijabli. te simbola ∈ i = . →. Aksiomi o skupovima bit će većinom sljedećeg oblika: No. Aksiom ekstenzionalnosti Ako su x i y skupovi takvi da je x ⊆ y i y ⊆ x tada je x = y. 2} i {1. 3} = {3. kvantifikatora: ∀ i ∃. 2. ∀x∃y∀z(z ∈ y ↔ z ⊆ x) Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi jedinstvenost partitivnog skupa. pa uvodimo oznaku P(x). ↔. Iz tog aksioma slijedi da postoji barem jedan skup. ∧.8 0. već su pokrate za sljedeće iskaze: x ⊆ y ⇔ ∀z(z ∈ x → z ∈ y) x ⊂ y ⇔ ∀z(z ∈ x → z ∈ y) ∧ x = y Prvo ističemo aksiom koji iskazuje kriterij za jednakost skupova. 3}. Odnosno. prije takvih aksioma iskazujemo dva osnovna aksioma ZF teorije skupova. Iz aksioma ekstenzionalnosti posebno slijedi primjerice {1. tj. . Aksiom praznog skupa: postoji skup koji ne sadrži niti jedan element. logičkih veznika: ¬.3 Neki aksiomi Zermelo–Fraenkelove teorije ako je A skup (ili više skupova) tada operacija F primjenjena na A opet daje (novi) skup. Sljedeći aksiom je aksiom egzistencije. ∃x∀y(y ∈ x) Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi da je takav skup jedinstven. formalno: ∀x∀y ∀z(z ∈ x ↔ z ∈ y) → x = y Taj aksiom koristimo prilikom dokazivanja skupovnih identiteta. 3. tj. 1. Aksiom partitivnog skupa: ako je x skup tada je klasa svih njegovih podskupova također skup. 2. ∨. Sada navodimo još neke aksiome teorije ZF. U daljnjim izlaganjima koristit ćemo i relacijske simbole ⊂ i ⊆ . i to one koji su nam najpotrebniji i najrazumljiviji. Iz tog razloga možemo uvesti oznaku za taj jedinstveni objekt: ∅. To nisu osnovni simboli jezika. 2. zagrada. 2. 1} = {1.

koji su elementi nekog elementa od A. x2 } i {x3 }. pa uvodimo oznaku {x. y}. x2 }. x2 }. tj. Primjenom aksioma ekstenzionalnosti slijedi da je skup y. Po dogovoru taj skup označavamo sa {x}. iz do sada navedenih aksioma ne slijedi čak ni egzistencija trojke. x3 }. trojka {x1 . ako su x. {∅. Iz aksioma para slijedi da za svaki skup x postoji skup {x. No. . . Ako su x1 . Taj skup standardno označavamo sa x ∪ y. Za dani skup x sa ∪x označavamo skup čija se egzistencija tvrdi u ovom aksiomu. {x3 }}. tada bi na sasvim analogan način dokazali da postoji skup {x1 . Iz aksioma unije slijedi da postoji skup ∪{{x1 . jedinstven. n > 0. d} također skup. y. Na sljedećoj slici ilustriramo aksiom unije. Pokušat ćemo objasniti aksiom unije na jednom primjeru. . . te x1 . {∅}}. . čija se egzistencija tvrdi u aksiomu unije. . Neka je dan skup A = {∅. Tada aksiom unije tvrdi da je klasa objekata. x2 . . Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi jedinstvenost (neuređenog) para. Istaknimo koje skupove za sada znamo: ∅. . Ako je n ∈ N. y} također skup. {d}}. Uočite da iz navedenih aksioma ne slijedi . tj. x2 i x3 skupovi tada iz aksioma para slijedi da postoje skupovi {x1 . y}. . Primjenom aksioma unije slijedit će da za svaki n ∈ N postoji n–člani skup. xn skupovi. xn }. U ovom slučaju to znači da je {b. z} skup. c. . također skup. x}. Posebno. ∀x∃y∀z(z ∈ y ↔ ∃t(t ∈ x ∧ z ∈ t)). c}. tj. {∅}. Aksiom unije: za svaki skup je klasa elemenata svih njegovih elemenata ponovno skup. Ponovnom primjenom aksioma para slijedi da postoji skup: {{x1 . z skupovi tada još ne možemo tvrditi da je {x. ∀x∀y∃z∀u u ∈ z ↔ (u = x ∨ u = y) . Iz aksioma unije slijedi da je ∪{x. {b.9 Aksiom para: za svaka dva skupa x i y postoji skup čiji su x i y jedini elementi. . y. tj. Ako su x i y skupovi tada iz aksioma para slijedi egzistencija skupa {x. ne možemo dokazati egzistencija nekog beskonačnog skupa. {x3 }}.

xn+1 ) = ((x1 . ∅}. Shema aksioma separacije: ako je x skup i F neko zadano svojstvo1 tada je klasa svih z ∈ x koji imaju svojstvo F također skup. y1 } = {x2 . rekurzivno definiramo uređenu n–torku ovako: (x1 . jer tu zapravo imamo beskonačno aksioma – za svako svojstvo F imamo po jedan aksiom. iz (x1 . x1 = x2 = y2 . Zatim. y). Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi x1 = x2 . y2 ) slijedi još {x1 . Zatim. Q. N. y1 ) = (x2 . . a onda o relacijama i funkcijama. x2 ) = {{x1 }. . y1 } = {x2 }. tj. Po pretpostavci imamo {{x1 }. y2 ) slijedi i {x1 . Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi x1 = x2 i x1 = y2 . xn+1 ) Kako bismo mogli govoriti o Kartezijevom produktu skupova.2. formula je konačan niz znakova koji mogu biti varijable. formalno ∀x∃y∀z(z ∈ y ↔ (z ∈ x ∧ F (z)). . {{y}}}. Iz svega zaključujemo da je x1 = y1 = x2 = y2 . zagrade. Grubo rećeno. Upravo navedenu definiciju uređenog para dao je Kuratowski 1921. te simboli = i ∈ . {x1 . {x2 . a ne aksiom. Govorimo shema aksioma. . i označavamo ga s (x. Definicija 0. 1 . kvantifikatori. Neka su x i y skupovi. godine. Ovdje nećemo strogo definirati pojam formule. uređeni par definirao kao skup {{{x}. tj. y2 }. xn ).4. Primjenom aksioma ekstenzionalnosti slijedi opet x1 = y1 = x2 . Kasnije ćemo navesti aksiom beskonačnosti iz kojeg će direktno slijediti egzistencija beskonačnog skupa. Wiener je 1914. x2 }} (x1 . .D. logički veznici. y2 }}. . y1 ) = (x2 . {x. . b) {x1 } = {x2 . F je proizvoljna formula teorije ZF s jednom slobodnom varijablom. Iz aksioma ekstenzionalnosti slijedi da su moguća sljedeća dva slučaja: a) {x1 } = {x2 }. {x1 . Točnije. sada navodimo shemu aksioma separacije.3. y2 ) tada je x1 = x2 i y1 = y2 . y1 ) = (x2 . iz (x1 . a onda lako slijedi y1 = y2 . n ≥ 2.E. y}} nazivamo uređeni par. Za svaki n ∈ N. Ako vrijedi (x1 . y2 }. Dokaz. . y1 }} = {{x2 }. Tada skup {{x}.10 egzistencija beskonačnog skupa. Definicija 0. Propozicija 0.

xn skupovi. Ako je f : X → Y funkcija. .5. . Sada se nećemo baviti relacijama. Ako je X neki skup tada funkciju idX : X → X zadanu sa .7. . te je (x.8. Definicija 0. . Kasnije ćemo posebno promatrati relacije uređaja. te x ⊆ U. tablicom. te je označavamo x1 × . Ako je U skup. ako je n ∈ N. × xn . Za proizvoljne skupove x i y sa x \ y označavamo klasu {z : z ∈ x i z ∈ y}. Propozicija 0. . Skup X nazivamo domena funkcije. . Ako su x i y skupovi tada sa x ∩ y označavamo presjek ∩{x. Ako su x1 . . Definicija 0. te je nazivamo presjek skupa x. xn ∈ xn } također skup. y ∈ y} također skup. Na sasvim analogan način može se dokazati da je za svaki n ∈ N. . Neka su X i Y proizvoljni skupovi. Q. xn skupovi tada je n–mjesna relacija proizvoljni podskup Kartezijevog produkta x1 × . grafikonom. Definicija 0. .. te je nazivamo komplement skupa x (u odnosu na skup U ). Iz aksioma partitivnog skupa slijedi da postoji skup P(P(x ∪ y)). tada je komplement xc također skup. . Analogno. a skup Y kodomena funkcije. . tj. xn }. Tada binarnu relaciju f nazivamo funkcija i označavamo je sa f : X → Y. xn . te x ⊆ U. . . v))} skup. y ) : x ∈ x. .D. n ≥ 2.10. y) ∈ f.11 Propozicija 0.6. opisno. . Neka su x i y skupovi. y) ∈ f. . Definicija 0. . . te x1 . Navedena klasa se naziva Kartezijev produkt skupova x1 . . y}. te neka je f ⊆ X × Y binarna relacija koja ima svojstvo da za svaki x ∈ X postoji jedinstveni y ∈ Y tako da vrijedi (x. × xn . Za proizvoljni skup x sa ∩x označavamo klasu {z : za svaki y ∈ x vrijedi z ∈ y}. tada umjesto y pišemo i f (x). . Dokaz.E. Iz aksioma unije i para slijedi da postoji skup x ∪ y. Propozicija 0. klasa {(x1 . te proizvoljne skupove x1 . .9.. grafom. . Tada je klasa {(x . xn ) : x1 ∈ x1 . kao što su: formulom. xn . . . Ako je x skup tada je presjek ∩x također skup. . . . Navedenu klasu nazivamo Kartezijev produkt skupova x i y. n > 0. . Binarna relacija R na skupovima x i y je proizvoljni podskup Kartezijevog produkta x × y. Skup svih funkcija iz skupa X u skup Y označavamo s X Y. . ∩ xn označavamo presjek ∩{x1 . x × y je skup. . te je nazivamo razlika skupova x i y.11. . te je označavamo sa x × y. . Sada iz sheme aksioma separacije slijedi da je klasa {z : z ∈ P(P(x ∪ y)) ∧ (∃u ∈ x)(∃v ∈ y)(z = (u. tada sa x1 ∩ x2 ∩ . Za sve skupove x i y razlika x \ y je također skup. . Funkcije možemo zadavati na razne načine. . . Tada sa xc označavamo klasu U \ x. Neka je U neki skup. po slučajevima.

ako vrijedi X = U. Neka je (Xi : i ∈ I) proizvoljna familija skupova. Neka je f : X → Y neka funkcija. Obično umjesto f (i) pišemo Xi . te C. Y = V. Definicija 0. Tada vrijedi: f −1 [C ∪ D] = f −1 [C] ∪ f −1 [D] i f −1 [C ∩ D] = f −1 [C] ∩ f −1 [D]. Kažemo još da je f proširenje funkcije f |A . te A ⊆ X i C ⊆ Y tada skup f [A] = {f (x) : x ∈ A} nazivamo slika podskupa A. za svaki i ∈ I vrijedi f (i) ∈ Xi } Uočite da iz navedene defincije funkcije slijedi da je zapravo funkcija jednaka svom grafu. Propozicija 0. Tada vrijedi: f [A ∪ B] = f [A] ∪ f [B] i f [A ∩ B] ⊆ f [A] ∩ f [B].13. te za svaki x ∈ X vrijedi f (x) = g(x). odnosno skup f −1 [C] = {x ∈ X : f (x) ∈ C} nazivamo praslika podskupa C. nazivamo restrikcija funkcije f.12 idX (x) = x nazivamo identiteta. U daljnjim izlaganjima govorit ćemo samo familija skupova. Kartezijev produkt familije skupova.14. Ako su X i I neki skupovi. Lako je vidjeti da ako za neku funkciju f postoji inverzna tada je ona jedinstvena. takve da je x1 = x2 . vrijedi f (x1 ) = f (x2 ). tj. tada svaku funkciju f : I → P(X) nazivamo indeksirana familija skupova. te je označavamo sa g ◦ f. Definicija 0. pa onda indeksiranu familiju skupova označavamo sa (Xi : i ∈ I). f (x)) : x ∈ X}. te A. D ⊆ Y. Za funkciju f : X → Y kažemo da je surjekcija ako za svaki y ∈ Y postoji x ∈ X tako da vrijedi y = f (x).12. Inverznu funkciju od funkcije f označavamo sa f −1 . B ⊆ X. Dokažite da neka funkcija f ima inverznu ako i samo ako je f bijekcija. Propozicija 0. (Je li komutativna?) Neka je f : X → Y neka funkcija. Ako je f : X → Y neka funkcija. Ako je A ⊆ X tada funkciju i : A → X zadanu sa i(x) = x nazivamo inkluzija. te A ⊆ X. Kažemo da je funkcija bijekcija ako je injekcija i surjekcija. Neka je f : X → Y neka funkcija.15. Obično sliku funkcije f označavamo sa Rng(f ). Neka su f : X → Y i g : U → V funkcije takve da je Rng(f ) ⊆ U. te pišemo f = g. definiramo kao klasu i∈I {f | f : I → i∈I 2 Xi . Za funkciju f : X → Y kažemo da je injekcija ako za sve x1 . Kažemo da su funkcije f : X → Y i g : U → V jednake. Neka je f : X → Y neka funkcija. . u oznaci Xi . Za funkciju g : Y → X kažemo da je inverzna funkcija od f ako vrijedi f ◦ g = idY i g ◦ f = idX . te je označavamo sa f |A . Tada funkciju s domenom X i kodomenom V koja svakom x iz X pridružuje g(f (x)) nazivamo kompozicija funkcija f i g. Funkciju g : A → Y koja je definirana sa g(x) = f (x). Za svaki skup X svaki podskup F od P(X) nazivamo familija skupova. nećemo posebno isticati radi li se o indeksiranoj familiji ili običnoj. x2 ∈ X. Slika funkcije f : X → Y je tada f [X]. Graf funkcije2 f : X → Y je skup {(x. Lako je provjeriti da je kompozicija funkcija asocijativna.

Napišite sljedeće skupove u obliku {a1 . te A. {∅. Dokažite da vrijedi: (a) (A ∩ B) × (C ∩ D) = (A × C) ∩ (B × D) (b) i∈I Ai × i∈I Bi = i∈I (Ai × Bi ) (c) (A × B) ∪ (C × D) ⊆ (A ∪ C) × (B ∪ D). Dokažite da vrijedi: (a) (A ∩ B)c = Ac ∪ B c (b) (A ∪ B)c = Ac ∩ B c (c) A \ (B ∪ C) = (A \ B) ∩ (A \ C) = (A \ B) \ C (d) A \ (B ∩ C) = (A \ B) ∪ (A \ C) (e) A \ (A \ B) = A ∩ B (f) A ∩ (B \ C) = (A ∩ B) \ (A ∩ C) = (A ∩ B) \ C (g) (A ∪ B) \ C = (A \ C) ∪ (B \ C) (h) Acc = A (i) (Ac ∪ B) ∩ A = A ∩ B (j) A ∩ (B \ A) = ∅ 2. Neka je x = {∅. Dokažite da općenito ne vrijedi (∩A) ∩ (∩B) = ∩(A ∩ B).j)∈I×J (l) i∈I Ai × j∈J Bj = . {∅}. . P({x}).j)∈I×J (Ai × Bj ) (Ai × Bj ) (i. Neka je U neki skup. B i C podskupovi od U. . te odredite skupove za koje ne vrijedi jednakost (d) (A ∪ B) × C = (A × C) ∪ (B × C) (e) A × (B ∪ C) = (A × B) ∪ (A × C) (f) (A ∪ B) × (C ∪ D) = (A × C) ∪ (B × C) ∪ (A × D) ∪ (B × D) (g) (A \ B) × C = (A × C) \ (B × C) (h) A × (B \ C) = (A × B) \ (A × C) (i) A × B = (A × D) ∩ (C × D).13 Zadaci 1. . {x}). gdje je A ⊆ C i B ⊆ D (j) U 2 \ (A × B) = [(U \ A) × U ] ∪ [U × (U \ B)] (k) i∈I Ai × j∈J Bj = (i. 4. . x. {∅}}}. 3. P(x) ∩ (x. ak } : x.

Za proizvoljan x. To se naravno svodi na x ⊆ a ∧ x ⊆ b ↔ x ⊆ a ∩ b. (e) Vrijedi. Dakle ∅ je element desne strane. (c) Općenito ne vrijedi. (d) Jedan smjer vrijedi: ako je P(a) ∈ P(b). 7. primjerice kad je a ⊆ b. to znači P(a) ⊆ b. Operacija simetrične razlike ∆ definirana je za proizvoljne skupove A i B ovako: A∆B = (A \ B) ∪ (B \ A). Drugi smjer ne vrijedi na primjer za a = {1} i b = {{1}}. jer ∅ ∈ P(x) za svaki skup x. vrijedi a ∈ b. (a) Vrijedi. dokažimo da je x ∈ P(a) ∩ P(b) ↔ x ∈ P(a ∩ b). pa su svi elementi od P(a) ujedno u b. Primjerice za a = {1} i b = {2}. B = ∅ i (A × B) ∪ (B × A) = C × D tada je A = B = C = D 5. Dokažite da vrijedi: (a) A∆B = B∆A (b) ako A∆B = A∆C tada B = C (c) A ∩ (B∆C) = (A ∩ B)∆(A ∩ C) (d) A∆(B∆C) = (A∆B)∆C (e) A ∩ (B∆C) = (A ∩ B)∆(A ∩ C) (f) A ∪ B = (A∆B)∆(A ∩ B) = (A∆B) ∪ (A ∩ B) (g) A \ B = A∆(A ∩ B) (h) A∆B = Ac ∆B c (i) C = A∆B ako i samo ako A = B∆C 6. (b) Ne vrijedi (nikada). a nije element lijeve. Ponekad jest. Budući da je a ∈ P(a). Dokažite da vrijedi: (a) P( i∈I Ai ) = i∈I P(Ai ) . Vrijedi li općenito: (a) P(a) ∩ P(b) = P(a ∩ b)? (b) P(a) \ P(b) = P(a \ b)? (c) P(a) ∪ P(b) = P(a ∪ b)? (d) a ∈ b ekvivalentno s P(a) ∈ P(b)? (e) P(a) = P(b) ako i samo ako a = b? Rješenje. što se lako dokaže.14 (m) ako je A.

10. y)) = = (x ∩ y) ∪ ((x ∪ y) \ x) = (y ∩ x) ∪ (y \ x) = y 13. y] imaju svojstvo uređenog para. Dokažite da tada vrijedi: Ai ∈ PPPP(I ∪ ∪i∈I Ai ) i∈I 12. Rješenje. Dakle. {y}}. y] = [x . {x. . tj. 11. odnosno element od PPP(a). y] = {x. (b) [x. y}. Dokažite da za svaki skup a vrijedi {∅. vrijedi [x. ako i samo ako x=x i y=y. a ∅ se. {∅. Neka su x i y proizvoljni skupovi. Odredite P(∅) ∩ PP(∅) ∩ PPP(∅). Budući da je prvi operand P(∅) = {∅}. y] = {{x. Dokažite da za svaka dva skupa A i B vrijedi B A ⊆ PPPP(A ∪ B). te A. {∅}} ∈ PPP(a). y) = (x. B ⊆ S i C. što zajedno s gornjim daje da su svi elementi od {∅. D ⊆ T. {∅}} u PP(a). Dokažite da vrijedi: (a) (b) (c) (d) (x.15 (b) P(A ∪ B) = {A1 ∪ B1 : A1 ⊆ A i B1 ⊆ B} (c) P( i∈I Ai ) = { i∈I Bi : Bi ∈ P(Ai )} 8. y ] ako definiramo redom: (a) [x. (c) [x. Također iz ∅ ∈ P(y) za y = P(a) imamo ∅ ∈ PP(a). presjek je upravo {∅}. Rješenje. y] = {x. Znamo ∅ ∈ P(x). y) \ (x. y) ∪ ( (x. Dokažite da vrijedi: (a) ako A ⊆ B tada je f [A] ⊆ f [B]. y) = ({x} ∩ {x. y) = x ∪ y (x. Dakle specijalno ∅ ∈ P(a). {y}}. 9. y} = x ∩ y {x} = x (x. {∅}} je podskup od PP(a). y}) = {x. Koji od sljedećih skupova [x. za svaki skup x. znamo. To znači {∅} ⊆ P(a) (jer su svi njegovi elementi u P(a)). Neka je f : S → T proizvoljna funkcija. nalazi i u ostalim partitivnim skupovima. y}}. odnosno {∅} ∈ PP(a). 14. Neka je (Ai : i ∈ I) proizvoljna familija skupova.

16 (b) f [A ∪ B] = f [A] ∪ f [B]; (c) f [A ∩ B] ⊆ f [A] ∩ f [B], te navedite primjer koji pokazuje da općenito ne vrijedi obrnuta inkluzija; (d) ako C ⊆ D tada je f −1 [C] ⊆ f −1 [D]; (e) f −1 [C ∩ D] = f −1 [C] ∩ f −1 [D]; (f) f −1 [C ∪ D] = f −1 [C] ∪ f −1 [D]; (g) f [A \ B] ⊇ f [A] \ f [B], te navedite primjer koji pokazuje da općenito ne vrijedi obrnuta inkluzija; (h) f −1 [C \ D] = f −1 [C] \ f −1 [D]; (i) A ⊆ f −1 [f [A]], te navedite primjer koji pokazuje da općenito ne vrijedi obrnuta inkluzija; (j) f [A] ∩ C = f [A ∩ f −1 [C]]; (k) f [A] ⊆ C ako i samo ako A ⊆ f −1 [C]. 15. Neka je f : A → B injekcija. Ako je (Xi : i ∈ I) neka familija podskupova skupa A dokažite da je tada f [ Xi ] = f [Xi ]. Zatim, dokažite da za sve
i∈I i∈I

X1 , X2 ⊆ A vrijedi f [X1 \ X2 ] = f [X1 ] \ f [X2 ]. 16. Neka su f : A → B i g : C → D funkcije takve da je definirana kompozicija g ◦ f. Dokažite: (a) ako je g ◦ f injekcija tada je i f injekcija; (b) ako je g ◦ f surjekcija tada je i g surjekcija; (c) ako je g ◦ f bijekcija tada je f injekcija, a g surjekcija. 17. Dokažite da je konstantna funkcija bijekcija ako samo ako su joj domena i kodomena jednočlani skupovi.

Poglavlje 1 Naivna teorija skupova
Kako bismo mogli opravdati uvođenje daljnjih aksioma teorije skupova, te ih dobro motivirati, moramo prvo naučiti još neke činjenice o skupovima. Sjetimo se da je naš glavni cilj definirati kumulativnu hijerarhiju, odnosno definirati što znači pojam "nivoa" – točnije rednog broja (na taj način ćemo odgovoriti na pitanje što je skup). Pošto to nećemo raditi tako da se uvijek strogo pozivamo na aksiome onda se taj dio teorije naziva naivna teorija skupova. Ovo poglavlje se sastoji od osam točaka. U prvim točkama prvo se bavimo "veličinom" skupova, tj. razmatramo pojmove kao što su ekvipotentni skupovi, konačni i beskonačni skupovi, prebrojivi i neprebrojivi skupovi, te kardinalnost. U sljedećim točkama razmatramo pojmove kao što su parcijalno, linearno i dobro uređeni skupovi. To nam je motivacija za definiciju nivoa u kumulativnoj hijerarhiji.

1.1

Ekvipotentni skupovi

Nije pretjerano reći da čitavu matematiku prožima ideja beskonačnosti. Sjetimo se beskonačnih skupova s kojima ste se već susreli u osnovnoj i srednjoj školi. To su prije svega skupovi brojeva: prirodnih, cijelih, racionalnih, realnih i kompleksnih. Zatim, u geometriji se govori o skupu svih točaka ravnine, skupu svih dužina, skupu svih pravaca, ... Svi ti skupovi su beskonačni. Jedan moj profesor je u šali rekao da bi matematičari mogli zatvoriti dućan da nema beskonačnosti. Sjetimo se kako smo kao mali učili brojati predmete – uspostavljanje bijekcije između prstiju na ruci i predmeta. Cantor je tu ideju proširio i na beskonačne skupove. Jedna od osnovnih Cantorovih ideja o jednakobrojnim skupovima je nevjerojatno jednostavna: za dva skupa A i B kažemo da su jednakobrojni ili ekvipotentni ako postoji bijekcija f : A → B. No, moramo imati na umu da ni genijalni grčki matematičari, a ni svi poslije njih sve do Cantora, nisu uočili "različite" beskonačne skupove. Na primjer skup realnih brojeva R ima "više" elemenata nego skup prirodnih brojeva N, tj. ne postoji bijekcija između R i N. No, skup N je ekvipotentan sa skupom svih parnih prirodnih brojeva, te sa skupom cijelih, a i skupom svih racionalnih brojeva. 17

18

POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA

Definicija 1.1. Kažemo da su skupovi A i B ekvipotentni ako postoji barem jedna bijekcija f : A → B. Oznaka: A ∼ B.

Primjer 1.2.

a) {2, 7, 19} ∼ {153, 1001, 1012 };

b) {1, 2, 3, . . .} ∼ {−1, −2, −3, . . .};

c) {1, 2, 3, . . .} ∼ {1, 3, 5, . . .}; jedna bijekcija je dana sa n → 2n − 1

d) N ∼ Z; jedna bijekcija f : Z → N je dana sa:

f (x) =

          

−2x, 0, 2x − 1,

ako je x < 0; ako je x = 0; ako je x > 0

Upravo definiranu bijekciju ilustriramo na sljedećoj slici. -1
       c   c s 

0

1

2 Z
d d d d d ‚ d

N 0 1 2 3

e) Svi zatvoreni segmenti realnih brojeva su međusobno ekvipotentni. Jedna bid−c jekcija f : [a, b] → [c, d] je dana sa f (x) = (x − a) + c. Na sljedećoj b−a slici ilustriramo kako smo dobili navedenu bijekciju (jednadžba pravca kroz dvije točke).

Snalažljivi portir sada nije znao rješenje ove na prvi pogled bezizlazne situacije. zamolit će gosta iz sobe 1 da se premjesti u sobu 2. Tako je ispraznio sve sobe s neparnim brojevima. gosta iz sobe 2 u sobu 4. Tada su svi gosti (po beskonačno mnogo njih iz svakog od beskonačno mnogo hotela) došli pred vrata tog jednog hotela koji je još imao dozvolu za rad. gosta iz sobe 3 u sobu 6. Svemirska građevinska komisija iz raznih je razloga zatvorila sve hotele osim jednog. i sve su sobe popunjene gostima. Zamislimo da negdje daleko u Svemiru postoji hotel s beskonačno mnogo soba. Zamislimo da u Svemiru postoji još jedan hotel s beskonačno mnogo soba čije su sve sobe popunjene gostima. itd. Sada kada se već tako dobro snalazimo s hotelima s beskonačno mnogo soba promotrimo još jedan problem koji bi portiru mogao zadati mnogo glavobolja.1. Trebao je pomoć matematičara. . EKVIPOTENTNI SKUPOVI y T 19 d               ◦ ◦       c E a x b Primjer 1. Promotrimo još jedan problem s kojim bi se mogao susresti portir hotela s beskonačno mnogo soba. 3. Gosta iz sobe 1 svojeg hotela premjestio je u sobu 2. Zamislimo da u Svemiru postoji beskonačno mnogo hotela s beskonačno mnogo soba. Novopridošlog gosta će tada smjestiti u sobu broj 1. a sve sobe hotela su pune. 2. gost iz sobe 2 u sobu 3. No. No. . Što će portir napraviti s njim? Jednostavno.1. . Istog trena taj drugi hotel je morao biti zatvoren i svi gosti (beskonačno mnogo njih!) stali su pred vrata prvog hotela (čije su sve sobe pune). . zamislimo da su sve sobe zauzete gostima. itd. portir se brzo snašao. Sobe su numerirane brojevima 1. Hilbertov hotel.3. te je u njih smjestio goste iz zatvorenog hotela. i čije sve sobe su pune. Jednog dana glavna komisija za graditeljstvo u svemirskim prostranstvima otkrila je da taj drugi hotel nema građevinsku dozvolu. (Nemojte si postavljati pitanje koliko će to premještanje trajati!) Pokušajte sami odgovoriti što će portir napraviti kada stigne 1000 novih gostiju. Može li se uopće ova ogromna grupa novopridošlih gostiju smjestiti u (puni!) hotel? Možete li pomoći portiru? Više detalja o Hilbertovom hotelu možete pronaći u [37]. i dolazi još jedan putnik koji želi sobu.

1. u oznaci k(A). . To nam omogućava da za svaki konačan skup A definiramo broj elemenata.4. Dokaz sljedećeg teorema dan je kao rješenje zadatka 2 na stranici 21. Teorem 1. . Definicija 1. .8. Teorem 1. Za skup X kažemo da je beskonačan ako nije konačan.}. . Sljedeće tvrdnje su ekvivalentne: a) skup X je beskonačan. Za detalje vidite zadatak 1 na stranici 21.5. Neka je X neki skup. .4.6. te je označavamo sa N. Korolar 1. Teorem 1.10. Iz teorema 1.7.2 Konačni i beskonačni skupovi U ovim izlaganjima koristimo skup N na intuitivnom nivou. Ako je f : Nk → Nk injekcija tada je f i surjekcija. Za dokaz vidite rješenje zadatka 5 na stranici 22. b) postoji injekcija iz N u X. pri čemu vrijedi A ∼ Nn . Definicija 1. Skup X je konačan ako i samo ako postoji k ∈ N i surjekcija f : Nk → X. Kažemo da je skup A konačan ako postoji k ∈ N tako da je skup A ekvipotentan sa skupom Nk . Svaki podskup konačnog skupa je konačan.11. Neka je k ∈ N proizvoljan. Teorem 1. Dokaz. Napomena 1.9. . k}. d) skup X je ekvipotentan s nekim svojim pravim podskupom. koju nazivamo skup prirodnih brojeva. Indukcijom po k dokazuje se da je svaka injekcija f : Nk → Nk ujedno i surjekcija. Dokaz prethodnog teorema dan je kao rješenje zadatka 6 na stranici 22. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA 1. . . c) postoji injekcija iz X u X koja nije surjekcija. tj. pretpostavljamo da su nam poznata svojstva klase {0. 2.20 POGLAVLJE 1. stavljajući k(A) = n. a N0 je prazan skup. Za svaki A ⊆ Nm postoji prirodan broj k takav da vrijedi k ≤ m i k(A) = k. slijedi da za svaki konačan skup A postoji jedinstveni k ∈ N takav da vrijedi A ∼ Nk . Za svaki k ∈ N \ {0} sa Nk označavamo skup {1.

tada postoji neki i1 ∈ Nk takav da je f (i1 ) = i0 . Dokaz. Iz pretpostavke indukcije slijedi da je ta funkcija surjekcija. No. te k + 1 = i1 . Dokaz. Ako je m = 0 ili m = 1 tvrdnja očito vrijedi. a onda i ¬ a) ⇔ ¬ c). Definiramo funkciju F : Nk → Nk ovako: F (x) = f (x). Sada je očito da je funkcija f surjekcija. te je injekcija. 2. Dokažite da za svaki podskup A ⊆ Nm postoji prirodan broj k takav da vrijedi k ≤ m i k(A) = k. Iz pretpostavke indukcije slijedi da je ta restrikcija i surjekcija. Zadaci 1. Neka je m ∈ N takav da za svaki podskup B od Nm postoji k ≤ m takav da je . Ako je y = i0 tada imamo f (k + 1) = i0 . Ako je k = 1 tada je očito funkcija f : {1} → {1} surjekcija. Indukcijom po k dokazujemo da je svaka injekcija f : Nk → Nk ujedno i surjekcija. što je kontradikcija s pretpostavkom da je funkcija f : Nk+1 → Nk+1 injekcija). Ako je y = k + 1 tada imamo f (j0 ) = k + 1 ). Ako je k = 0 tvrdnja je trivijalno isitinita. Tada je restrikcija f |Nk : Nk → Nk dobro definirana. Tada je restrikcija f |Nk : Nk → Nk+1 također injekcija.1. Indukcijom po m. Time imamo f (k + 1) = f (i1 ). ako je x = j0 . b) f (k + 1) = i0 ∈ Nk Primijetimo prvo da postoji j0 ∈ Nk takav da je f (j0 ) = k + 1 (Pretpostavimo da takav j0 ∈ Nk ne postoji. Sada je lako vidjeti da iz toga slijedi da je i funkcija f surjekcija (Neka je y ∈ Nk+1 proizvoljan. ako je x = j0 . Sada razlikujemo dva slučaja: a) f (k + 1) = k + 1 To znači da je slika restrikcije f |Nk sadržana u skupu Nk .12. i0 . KONAČNI I BESKONAČNI SKUPOVI 21 Korolar 1. Ako je y ∈ Nk \ {i0 } tada iz surjektivnosti funkcije F i njene definicije slijedi da postoji x ∈ Nk takav da je f (x) = y. Dokaz.D. Q.E. Iz prethodnog teorema posebno imamo a) ⇔ c). Iz pretpostavke indukcije slijedi da je ta funkcija i surjekcija. Neka je k ∈ N \ {0} prirodan broj koji ima svojstvo da je svaka injekcija g : Nk → Nk ujedno i surjekcija. Dokažite da ako je f : Nk → Nk injekcija tada je f i surjekcija.2. Neka je f : Nk+1 → Nk+1 proizvoljna injekcija. Time imamo da je funkcija f |Nk : Nk → Nk injekcija. Neka je k ∈ N proizvoljan. Skup X je konačan ako i samo ako je svaka injekcija iz X u X ujedno i surjekcija. Razlikujemo tri slučaja. Očito je funkcija F : Nk → Nk injekcija.

te vrijedi k(A) = k(f [A]). Ako je A = ∅ tada je A konačan po definiciji. . . . 5. . . Dokaz. . . Promatramo slučaj kada je A = ∅. . xn ) ∈ X \ {x1 .) Uočimo da je f (n) ∈ X \ {f (0). Promotrimo restrikciju f |A . xn }. . Za svaki n ∈ N i proizvoljne x1 . Dokažite da je skup koji ima beskonačan podskup također beskonačan. Dokaz. Dokaz. f (n − 1)}. . To znači da možemo odabrati fn (x1 . te je funkcija = x. Tada je k(A) = k(X). Promotrimo slučaj kada je m + 1 ∈ A. . Tada očito Za svaki x ∈ X odaberimo po jedan ∈ X}. Definiramo funkciju g : X → X ovako: . . Iz pretpostavke indukcije slijedi da postoji k ∈ N takav da je k(A \ {m + 1}) = k. Dokažite da je skup X konačan ako i samo ako postoji k ∈ N i surjekcija f : Nk → X. xn } = ∅. Tada je b) ⇒ c) Neka je f : N → X neka injekcija. . Ta funkcija je očito injekcija. 3. koja je definirana sa g(ax ) Iz A ⊆ Nk i zadatka 2 slijedi da postoji k(X) = m. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA k(B) = k. a ⇒ b) Neka je X beskonačan i x0 ∈ X proizvoljan. 6. Tada je A \ {m + 1} ⊆ Nm . ax ∈ f −1 [{x}]. Tada je k(A) = k. i surjekcija f : Nk → X. Sada rekurzivno definiramo preslikavanje f : N → X ovako: f (0) = x0 f (n + 1) = fn (f (0). Dokažite da je svaki podskup konačnog skupa konačan. tada po definiciji postoji m > 0 takav da je X ∼ Nm . . 4. te A njegov proizvoljan podskup. xn ∈ X vrijedi X \ {x1 . . Neka je X proizvoljan konačan skup. za svaki k ≤ n vrijedi f (n + 1) = f (k). . . Ako je A ⊆ Nm tvrdnja slijedi iz pretpostavke indukcije. Neka je A proizvoljan podskup od Nm+1 . Budući da je f [A] ⊆ Nm tada iz prethodnog zadatka slijedi da postoji k ≤ m takav da je k(f [A]) = k. Budući da je i skup X konačan. Pretpostavimo prvo da je skup X konačan. . . pa je skup A konačan. . Iz toga slijedi da je funkcija f injekcija. Neka je f : X → Nm neka bijekcija. m ≤ k takav da je k(A) = m.22 POGLAVLJE 1. . Očito je A ⊆ Nk . . . To slijedi iz Dedekindovog teorema rekurzije koji ćemo navesti kasnije. bijekcija. Dokažite teorem 1. Dakle. . Pretpostavimo sada da postoji k ∈ N za svaki x ∈ X imamo f −1 [{x}] = ∅. Tada iz definicije slijedi da postoji k ∈ N i bijekcija f : A → Nk .11. Tada je f −1 jedna tražena surjekcija. te je skup X konačan. Tada je očito k(A) = k + 1. f (n)) (Gornjim uvjetima je dobro definirana funkcija. Označimo A = {ax : x g : A → X.

pa h nije surjekcija. d) ⇒ a) Neka je Y ⊂ X i g : X → Y bijekcija. za neke n.3 Prebrojivi skupovi U ovoj točki razmatrat ćemo beskonačne skupove koji imaju najmanje moguće elemenata. tj. . Skup Z svih cijelih brojeva je prebrojiv jer postoji bijekcija između skupa Z i skupa N. Neka je f : Nk → X jedna bijekcija. njihova beskonačnost je najmanja moguća. a onda je g(x1 ) = g(x2 ). Skup 2N + 1 svih neparnih prirodnih brojeva je prebrojiv jer je f : N → 2N + 1. Definicija 1. Pokažimo da je funkcija g injekcija.13. (iii) x1 . funkcija f je po pretpostavci injekcija. Skup N je prebrojiv jer je id : N → N. No. bijekcija. Pretpostavimo da je skup X konačan. jedna bijekcija. Tada je h = f −1 ◦ g ◦ f : Nk → Nk injekcija. Tada je g(x1 ) = x1 = x2 = g(x2 ). h[Nk ] = f −1 [g[f [Nk ]]] = f −1 [g[X]] = f −1 [Y ] = Nk . No. f (x) = 2x + 1. Pošto je x1 = x2 tada je n = m. x ∈ f [N]. Primjer 1. Neka su x1 . pa je očito g(x1 ) = g(x2 ). To znači da vrijedi X ∼ f (X). Skup 2N svih parnih prirodnih brojeva je prebrojiv jer je f : N → 2N. f (x) = 2x. c) ⇒ d) Neka je f : X → X neka injekcija koja nije surjekcija. x = f (n). x2 ∈ f [N]. Nije teško pokazati da su i sljedeći skupovi prebrojivi: • Skup svih točaka ravnine s racionalnim koordinatama. Tada je g(x1 ) ∈ f [N]. Razlikujemo tri slučaja: (i) x1 . (ii) x1 ∈ f [N] i x2 ∈ f [N]. x2 ∈ X takvi da je x1 = x2 . m ∈ N. id(x) = x. Funkcija g nije surjekcija jer f (0) ∈ X \ g(X). jedna bijekcija.14.2. Tada je f [X] pravi podskup od X. To je u kontradikciji s teoremom 1. 1. Jednu bijekciju smo naveli na strani 18 u primjeru 1. PREBROJIVI SKUPOVI 23 g(x) =    x. Ako je skup beskonačan i nije prebrojiv tada kažemo da je neprebrojiv. x2 ∈ f [N]. pa je f (n + 1) = f (m + 1). Za skup kažemo da je prebrojiv ako je ekvipotentan sa skupom N.1. Tada iz definicije slijedi da postoji k ∈ N takav da je X ∼ Nk .3. f (n + 1). a g(x2 ) ∈ f [N]. Tada je x1 = f (n) i x2 = f (m). te je očito f : X → f [X] bijekcija.4.

Dokazi prebrojivosti navedenih skupova dani su u [4]. Za svaki k ∈ N označimo sa |Bk | broj elemenata skupa Bk (iz točke o konačnim skupovima slijedi da je taj pojam . Aksiom izbora Neka je (Ai : i ∈ I) familija nepraznih skupova koji su u parovima disjunktni. To je baš slučaj u sljedećoj propoziciji. leme ili korolara. Tom aksiomu je posvećena posljednja točka drugog poglavlja. odnosno propozicije. koristi aksiom izbora tada ćemo to većinom istaknuti u samom iskazu pišući (AC) (eng. Pretpostavimo da skup k∈N Bk nije konačan.24 POGLAVLJE 1. Propozicija 1. Lako je konstruirati primjer koji pokazuje da je u izreci aksioma izbora nužan uvjet da su članovi familije u parovima disjunktni. Tada ćemo kao jednostavnu posljedicu dobiti da je skup Q prebrojiv. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA • Skup svih intervala s racionalnim krajevima. (AC) Neka je (Bk : k ∈ N) familija skupova koja ima svojstvo da je za svaki k ∈ N skup Bk konačan (moguće i prazan!). Tada postoji skup B tako da je za svaki i ∈ I presjek B ∩ Ai jednočlan skup. pa ćemo ga sada navesti. U dokazu nekih sljedećih propozicija koristit ćemo aksiom izbora. • Skup svih polinoma nad poljem racionalnih brojeva. Sada nam je cilj dokazati da je prebrojiva unija prebrojivih skupova ponovno prebrojiv skup. Kada se u dokazu nekog teorema. • Skup svih algebarskih realnih brojeva. Na sljedećoj slici ilustriramo aksiom izbora (familiju skupova i izborni skup). axiom of choice). k∈N Dokaz.15. te su članovi familije u parovima disjunktni. Tada je skup Bk konačan ili prebrojiv.

k = 0. Dokaz prethodne leme dan je kao rješenje zadatka 2 na strani 29. . Iz toga očito slijedi da postoji x ∈ B0 ili |Bk | ≤ n i takav da je k<k0 k≤k0 x ∈ Bk0 takav da je f (x) = n. vidi napomenu 1.1. 5. .}. . Iz aksioma izbora slijedi da postoji skup B tako da je B ∩ Ak jednočlan skup za svaki k ∈ N.D. neka je Bk = {(2i + 1) · 2k : i ∈ N}. Propozicija 1. . 1.16. pa onda neka je f (x) = k<k0 |Bk | + fk0 (x). 1. To znači da je funkcija f i surjekcija. proizvoljan. a B prebrojiv skup. (Za razliku konačan (moguće i prazan!). a za svaki k ∈ N. Lako je vidjeti da vrijedi: . (AC) Neka je (Bk : k ∈ N) familija skupova koja ima svojstvo da je za svaki k ∈ N skup Bk Bk konačan ili prebrojiv. 3. Za svaki k ∈ N za koji je skup Bk prazan definiramo Ak = {∅}. (AC) Neka je (Ak : k ∈ N) familija skupova čiji su elementi u parovima disjunktni prebrojivi skupovi. Propozicija 1. Q. Tada je skup A ∪ B prebrojiv.18.6.3. Bk k∈N Funkcija f je očito injekcija.17. . Lema 1. . Tada je skup k∈N od prethodne propozicije ovdje ne pretpostavljamo da su članovi familije u parovima disjunktni). . Sada definiramo funkciju f : Bk → N ovako: ako je x ∈ Bk k∈N k∈N tada postoji jedinstveni k0 ∈ N takav da je x ∈ Bk0 . O (ne)nužnosti korištenja AC u dokazima možete čitati u [39]. Za svaki k ∈ N neka je {fk } = B ∩ Ak . 7. Propozicija 1. Tada je skup A0 ∪ . . Pošto smo bili pretpostavili da je skup beskončan tada za svaki n ∈ N vrijedi: n < |B0 | ili pak postoji jedinstveni k0 ∈ N |Bk | > n.19.E. Uočite da u dokazu prethodne propozicije nije korišten aksiom izbora. te neka su A0 . . . |Bk | − 1} Očito je (Ak : k ∈ N) neprazna familija nepraznih skupova koji su u parovima disjunktni. An−1 prebrojivi skupovi koji su u parovima disjunktni. .). k∈N Dokaz. Neka je n ∈ N \ {0}. PREBROJIVI SKUPOVI 25 dobro definiran. Tada je skup Ak prebrojiv. Dokaz prethodne propozicije dan je kao rješenje zadatka 1 na strani 28. . Neka je A konačan. Neka je B0 = {0. Dokaz prethodne propozicije dan je kao rješenje zadatka 3 na strani 29. Za svaki k ∈ N za koji je Bk = ∅ s Ak označimo skup svih bijekcija između skupova Bk i {0. . ∪ An−1 također prebrojiv.

a00 a10 a20 a30 a01 a11 a21 a31 . . Preporučamo i sljedeću literaturu o dijagonalnom postupku: I. . 13 1 .. b) za sve i = j vrijedi Bi ∩ Bj = ∅.. .20. MFL XXXI (1980– 81). Radić.. Sada dijagonalno definiramo traženu bijekciju. tj. . Q. str.. Za svaki k ∈ N označimo sa fk jedinstvenu funkciju za koju vrijedi B ∩ Ak = {fk }.. . Pošto je svaki skup Ak prebrojiv možemo njegove elemente poredati u niz. Prethodnu propoziciju možemo dokazati i dijagonalnim postupkom 1 .. 185–190 M. Sada definiramo f : k∈N Ak → N tako da vrijedi f |Ak = fk .E.26 POGLAVLJE 1.. c) k∈N Bk = N. Iz aksioma izbora slijedi da postoji skup B tako da je za svaki k ∈ N skup B ∩ Ak jednočlan.. .... Za svaki k ∈ N označimo sa Ak skup svih bijekcija između Ak i Bk .. Prebrojivost skupa racionalnih brojeva i konstrukcija zmijaste funkcije. d) za svaki k ∈ N vrijedi Ak ∼ Bk .D. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA a) za svaki k ∈ N skup Bk je prebrojiv. . MFL 215 (2004). Navedena bijekcija je ilustrirana na sljedećoj slici.. Time imamo: A0 A1 A2 A3 . Mihalj.. Očito je funkcija f bijekcija.. Analitički prikaz nekih injektivnih funkcija sa skupa N × N u skup N.. uređene parove poredamo u niz na sljedeći način: a00 a01 a10 a02 a11 a20 a03 a12 . a02 a12 a22 a32 a03 a13 a23 a33 .. To ćemo sada kratko skicirati.. . Napomena 1.

1.3. PREBROJIVI SKUPOVI

27

a00

a01

a02

a03

a10

a11 a12 a13

a20

a21

a22

a23

Korolar 1.21. (AC) Neka je (Ak : k ∈ N) familija skupova, pri čemu je za svaki k ∈ N skup Ak konačan ili prebrojiv. Tada je skup Ak konačan ili prebrojiv.
k∈N

(Uočite da za razliku od prošle propozicije dopuštamo da članovi familije nisu nužno u parovima disjunktni, te da mogu biti i konačni.) Dokaz prethodnog korolara dan je kao rješenje zadatka 4 na strani 29. Korolar 1.22. Vrijede sljedeće tvrdnje: a) skup cijelih brojeva je prebrojiv; b) skup racionalnih brojeva Q je prebrojiv;

28

POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA c) N × N, N3 , . . . su prebrojivi skupovi.

Dokaz. a) Z={1, 2, 3, . . .} ∪ {0} ∪ {−1, −2, −3, . . .};
1 2 3 b) Označimo za svaki k ∈ N \ {0} sa Qk skup { k , k , k , . . .}. Očito je svaki skup Qk prebrojiv. Tada je k∈N\{0} Qk prebrojiva unija prebrojivih skupova, a onda iz korolara 1.21. slijedi da je to prebrojiv skup. Pošto je očito Q+ = k∈N\{0} Qk tada je taj skup prebrojiv. No, Q = Q+ ∪ {0} ∪ Q− , tj. skup racionalnih brojeva je unija dva prebrojiva skupa i jednog konačnog skupa. (Prebrojivost skupa Q se može dokazati i dijagonalnim postupkom.)

c) Neka je za svaki k ∈ N definirano Ak = {(m, n) : m + n = k}. Očito je svaki skup Ak konačan, te za sve i = j vrijedi Ai ∩ Aj = ∅. Pošto je N × N = Ak tada imamo
k∈N

da je N × N prebrojiva unija konačnih skupova. Dalje indukcijom. Q.E.D. Sljedeći korolar je vrlo važan za kolegij Matematička logika. Korolar 1.23. Neka je A prebrojiv skup. Označimo sa A∗ skup svih konačnih nizova iz A (odnosno, to je skup svih riječi alfabeta A). Tada je skup A∗ prebrojiv. Propozicija 1.24. (AC) Svaki beskonačan skup sadrži prebrojiv podskup. Dokaz prethodne propozicije dan je kao rješenje zadatka 6 na strani 30. Napomena 1.25. Promotrimo sljedeći "dokaz" prethodne propozicije. Pošto je X = ∅ tada po definiciji postoji neki x1 ∈ X. Pošto je očito X \ {x1 } = ∅ tada postoji x2 ∈ X \ {x1 }. Pošto je očito X \ {x1 , x2 } = ∅ tada postoji x3 ∈ X \ {x1 , x2 }. Rekurzivno možemo definirati niz (xn ). Očito je da je x1 , x2 , . . . prebrojiv niz čiji svaki član pripada skupu X, te su članovi niza u parovima različiti. No, do sada navedeni aksiomi teorije ZF nam ne omogućavaju dokaz da je klasa {x1 , x2 , . . .} skup. Napomena 1.26. Aksiom prebrojivog izbora (eng. axiom of countable choice) dobivamo kada u AC zahtijevamo da je familija indeksa I prebrojiva. O važnosti tog aksioma za matematičku analizu možete čitati u knjigama [30] (vidi strane 168–170), [31] (vidi strane 112–114) i [18] (vidi str. 44).

Zadaci. 1. Dokažite propoziciju 1.16. Rješenje. Pretpostavimo da skup
k∈N

Bk nije konačan. Definiramo rekurzivno

familiju (Bk : k ∈ N) ovako:

1.3. PREBROJIVI SKUPOVI

29

B1 = B1 Bn+1 = Bn+1 \ (B1 ∪ . . . ∪ Bn ) Očito vrijedi
k∈N

Bk =
k∈N

Bk . Zatim, za svaki k ∈ N skup Bk je konačan, te

ako je k = j tada je Bj ∩ Bk = ∅. Primjenom propozicije 1.15. slijedi tražena tvrdnja. 2. Dokažite lemu 1.17. Rješenje. Neka je A = A \ B. Očito je tada A ∪ B = A ∪ B. Pošto je A konačan tada je i A konačan skup. Neka je |A | = k, te neka je g : A → Nk neka bijekcija. Označimo s h jednu bijekciju između B i N. Definiramo funkciju f : A ∪ B → N ovako   g(x), ako je x ∈ A  Očito je f bijekcija. 3. Dokažite propoziciju 1.18. Rješenje. Za svaki k ∈ {0, 1 . . . , n − 1} označimo s Bk skup svih prirodnih brojeva koji pri dijeljenju s brojem n daju ostatak k. Očito je svaki skup Bk Bk = N. Neka prebrojiv. Zatim, za i = j vrijedi Bi ∩ Bj = ∅, te imamo
k∈N

f (x) =

h(x) + k, ako je x ∈ B

je sa fk označena neka bijekcija između Ak i Bk . Definiramo funkciju f : (A0 ∪ . . . ∪ An−1 ) → N tako da elementu x iz skupa Ak pridružimo fk (x). Očito je funkcija f bijekcija. 4. Dokažite korolar 1.21. Rješenje. Pretpostavimo da skup
k∈N

Ak nije konačan. Definiramo induktivno

familiju skupova (Ak : k ∈ N) ovako: A1 = A1 An+1 = An+1 \ (A1 ∪ . . . ∪ An ) Očito vrijedi
k∈N

Ak =
k∈N

Ak . Zatim, za svaki k ∈ N skup Ak je konačan ili

prebrojiv, te za i = j vrijedi Ai ∩ Aj = ∅. Označimo sa A uniju svih konačnih skupova Ak . Iz propozicije 1.15. slijedi da je skup A konačan ili prebrojiv. Zatim, označimo s B uniju svih prebrojivih

Na sljedećoj slici je ilustracija ideje dokaza. To je neprazna familija skupova koji su u parovima disjunktni.19. Neka je X beskonačan skup. Iz leme 1. k∈N Konačno. Za svaki k ∈ N \ {0} skup Ak je prebrojiv (vidi tvrdnju c) korolara 1. ∀k ∈ N \ {0}. Promotrimo familiju (Xk | k ∈ N \ {0}). b1 .30 skupova Ak . Iz propozicije 1. slijedi da je skup B prebrojiv. .17. Neka je B = {b0 . Označimo B ∩ Xk = {fk } . Označimo sa A∗ skup svih konačnih nizova iz A (odnosno. c2 . Očito Xk = . Za svaki k ∈ N \ {0} označimo Xk = {f | f : Nk → X je injekcija}. slijedi da postoji C = {c0 . to je skup svih riječi alfabeta A).17. ∀k ∈ N \ {0}. Skup X je prebrojiva unija konačnih skupova. . Kako bismo mogli navesti neke primjere neprebrojivih skupova moramo prvo dokazati neke činjenice. tada je A ∪ B konačan. a onda je i skup Ak prebrojiv. Iz aksioma izbora slijedi da postoji skup B koji sadrži točno jedan element iz Xk . ako postoji prebrojivo mnogo skupova Ak koji su prebrojivi tada primjenom prethodne propozicije 1.24. Ako je B = ∅.4 Neprebrojivi skupovi Ponovimo definiciju neprebrojivog skupa. 1. Dokažite da je skup A∗ prebrojiv. Očito vrijedi A∗ = Ak . . Tada vrijedi A ∼ A \ B.22. ideja definicije jedne bijekcije između skupova A i A \ B. a onda i skup k∈N Ak . Propozicija 1. Dokaz. ∀k ∈ N \ {0}. slijedi da je skup A ∪ B prebrojiv. bn }.} prebrojiv podskup od A \ B. Rješenje. k∈N 5. . Očito je skup A \ B beskonačan. c1 . ne postoji niti jedan k∈N prebrojivi skup Ak .24. slijedi da je skup B prebrojiv. . tj. Sada iz leme 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Ak = A∪B. k∈N\{0} 6. Promotrimo skup X = k∈N\{0} Rng(fk ) ⊆ X. . . Primijetimo još samo da X nije konačan (jer za svaki k ∈ N \ {0} skup Rng(fk ) sadrži k elemenata). slijedi da je skup A ∪ B prebrojiv. tj. Očito vrijedi POGLAVLJE 1. . Ako postoji samo konačno mnogo skupova Ak koji su prebrojivi tada primjenom propozicije 1. Neka je A beskonačan i B ⊆ A neki konačan podskup. Za skup A kažemo da je neprebrojiv ako je beskonačan i nije prebrojiv.).27.18. Rješenje. a onda i skup Ak . Dokažite propoziciju 1. Neka je A prebrojiv skup.

Cantor) Skup R je neprebrojiv. Korolar 1. Sada iz korolara 1. cn+1+i . c i d. b. 1 definirana s f (x) = x 1 + |x| bijekcija.31.1. Teorem 1. Prije smo bili dokazali da vrijedi [a. b Korolar 1. Q. .28. Q. Q. Dokazali smo da je skup R ekvipotentan sa svakim svojim omeđenim intervalom. vrijedi: [a. Dokaz. d]. ako je x ∈ A \ (B ∪ C).30. slijedi tvrdnja.29. b] ∼ [a. za koje vrijedi a < b i c < d. NEPREBROJIVI SKUPOVI 31 Sada definiramo funkciju f : A → A \ B :            ci . Time smo dokazali A ∼ A \ B.D. Sada ćemo prvo dokazati Cantorov teorem o neprebrojivosti skupa R. Svaki omeđeni interval od R je ekvipotentan sa R. b ∼ a.E. (G. Korolar 1. Svi omeđeni intervali od R su međusobno ekvipotentni.D.29.4.E. takve da je a < b. f (x) = Očito je funkcija f bijekcija.D. b] ∼ a. b] ∼ [c.E. Sada tvrdnja korolara slijedi iz prethodnog korolara 1.28. Za sve realne brojeve a i b. Lako je provjeriti da je funkcija f : R → −1. ako je x = bi . Dokaz. za sve realne brojeve a. x. ako je x = ci .

Posebno vrijedi za y = x0 . NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Dokaz. . pa je skup A prebrojiv. Iz toga slijedi da je skup A \ B neprebrojiv (inače bi imali da je A unija dva prebrojiva skupa. . 1 = {a0 . 2. čime je dobivena kontradikcija. a2 . jedan od istaknutih dokaza je i Cantorov dokaz neprebrojivosti skupa R.}. . . Primjerice umjesto 0. na čiji je sadržaj velikim dijelom utjecao veliki mađarski matematičar P. b0 b1 b2 b3 . . b1 . Pretpostavimo suprotno. Pošto je B ⊆ A tada vrijedi A = (A \ B) ∪ B. . Neka je F : R → R R jedna bijekcija.} prebrojiv skup. Uočimo b = ak .24. b2 . za svaki y ∈ R. . . Radi određenosti promatramo slučaj kada je B = {b0 . Pretpostavimo suprotno. ili pak unija konačnog i prebrojivog skupa. pri čemu je a0 = 0. Neka je 0. . . 1 prebrojiv. .32. Iz propozicije 1. Kao još jednu ilustraciju primjene dijagonalnog postupka dokazujemo da R nije ekvipotentan sa R R = {f | f : R → R}. ako je akk ∈ {0.27. . . ako je akk ∈ {8.32 POGLAVLJE 1. Definiramo b = 0. a10 a11 a12 . . . . U dokazu prethodnog teorema je korišten dijagonalni postupak. Za svaki k ∈ N definiramo bk = akk + 1. c2 .49999 . Ako je F (x0 ) = f. . 9}. . Tvrdimo da ne postoji x0 ∈ R tako da vrijedi F (x0 ) = f. Neka je C = {c0 . a3 . U knjizi [2]. .33. 7}. tj. da funkcija F nije surjekcija. 1. što je suprotno pretpostavci propozicije). tj. .D. .}. ∀k ∈ N (razlikuju se na k–tom decimalnom mjestu). a1 = 0. tada imamo da je F (x0 )(y) = f (y). Sada definiramo funkciju f : A → A \ B ovako: . Primijetimo da je b = 0 i b = 1 pa je b ∈ 0. c1 . a00 a01 a02 . tj. . Time smo dobili da vrijedi F (x0 )(x0 ) = F (x0 )(x0 ) + 1. Propozicija 1. za neki x0 ∈ R. a1 . Erdös. U drugu ruku iz definicije funkcije f slijedi f (x0 ) = F (x0 )(x0 ) + 1. 1 . Tada je A ∼ A \ B. a20 a21 a22 . Ovaj dokaz je sasvim analogan dokazu propozicije 1. 1 neprebrojiv. a2 = 0. . Napomena 1. Q. Neka je A neprebrojiv skup i B ⊆ A konačan ili prebrojiv.E. . Pretpostavljamo da je svaki realan broj ai dan u decimalnom zapisu koji ima beskonačno mnogo decimala različitih od nule. imamo F (x0 )(x0 ) = f (x0 ). Dokaz. da je interval 0. .5 pišemo 0. Očito je dovoljno dokazati da je interval 0. Posebno imamo da je skup A \ B beskonačan. slijedi da postoji C ⊆ A \ B koji je prebrojiv. . Time je dobivena kontradikcija. 1. Definiramo funkciju f : R → R na sljedeći način: f (x) = F (x)(x) + 1.

. Blanuša. Pošto je dokazano da je broj π transcendentan time je riješen starogrčki problem kvadrature kruga. 1973. Vrijedi R \ Q ∼ R. Očito je funkcija f bijekcija. 182–184 M. 1 Korolar 1. Pavković. Ako je A ∩ B = ∅ tada definiramo B = B \ A. Zagreb. ali je dokaz njihove transcendentnosti dosta kompliciran. Vuković. ako je x = ci . D. Viša matematika. Gobo. skup svih iracionalnih brojeva je ekvipotentan sa skupom R. pa imamo A ∼ A\B.. 1992. NEPREBROJIVI SKUPOVI 33 f (x) =            c2i . Iz prethodne propozicije slijedi R \ A ∼ R.E. Matematička analiza 2. a B konačan ili prebrojiv tada vrijedi A∪B ∼ A.4. Veljan. 1! 2! 10 10 103! Dokaz transcendentnosti Liouvilleovog broja možete pronaći u: P. MFL 123 (1980). i dokazati njegovu transcendentnost). Primjer 1. Algebarski i transcendenti brojevi.D. Sedmi Hilbertov problem i transcendentnost brojeva e i π. To znači da je posebno R \ A = ∅. Dokaz. V. Ako je skup A prebrojiv tada znamo da je to i A ∪ B. Ako je A beskonačan. Liouvilleovi brojevi. Označimo sa A skup svih realnih algebarskih brojeva. ako je x ∈ A \ (B ∪ C). Na sličan način bi dokazali tvrdnju propozicije kada je B konačan skup. D. Matematika (stručno–metodički časopis). Liouvilleov broj je definiran sa: ∞ 10−n! = n=1 1 1 1 + + + .. Tehnička knjiga. 1. skup svih iracionalnih brojeva je neprebrojiv.. Zagreb. Elementarna matematika 1. Daleko teže pitanje je navesti jedan transcendentan broj (naravno. Kurepa.1. Dakle.35. Q. Tada imamo da je B konačan ili prebrojiv skup. Perić. 2.34. Zagreb. br. MFL 215 (2004). Tehnička knjiga. S.. Tehnička knjiga. Pretpostavimo da je A ∩ B = ∅. Iz prethodnog dijela dokaza . Ako je A neprebrojiv onda iz prethodne propozicije slijedi A ∪ B ∼ (A ∪ B) \ B = A. Time smo dokazali egzistenciju transcendentnih brojeva. x. tj. 141–143 O algebarskim i transcendentnim brojevima možete čitati i u: B. te vrijedi A ∪ B = A ∪ B i A ∩ B = ∅. ako je x = bi . Nije teško dokazati da je skup A prebrojiv. c2i+1 . 1990. vrijedi A ∪ B ∼ A. Transcendentni brojevi se ne mogu konstruirati samo pomoću ravnala i šestara. Brojevi π i e su transcendentni. tj.

b ∈ Q}. Grupe (Z.. √ √ Sjetimo se da vrijedi Q( 3) = {a + b 3 : a. ali ne i obratno. Neka je A proizvoljan neprazan skup. Označimo C = {B : B je skup i B ∼ A}. To znači da je svaki prirodan broj kardinalni (glavni) i redni. Često se prilikom dokaza neizomorfnosti određenih struktura koristi neekvipotentnost nosača struktura. √ 2. želi se istaknuti problem definicije kardinalnog broja. Cilj nam je definirati beskonačne kardinalne brojeve koji će mjeriti veličinu beskonačnih skupova. Bili smo dokazali da je skup N2 prebrojiv.34 POGLAVLJE 1. Pretpostavimo da je C skup. kojeg ćemo navesti kasnije. ·) nisu izomorfne. pa je Ax ∈ C za svaki x ∈ P(C). odnosno k(A) = {B : B je skup takav da A ∼ B}. To znači da je skup Q( 3) prebrojiv. Očito za svaki x ∈ P(C) vrijedi A ∼ Ax . Definicija 1.36. te beskonačne redne brojeve koji će mjeriti poredak beskonačnih skupova. Tada iz aksioma partitivnog skupa slijedi da je P(C) također skup.E. te navesti neke osnovne teoreme o kardinalnosti. a zatim kardinalne brojeve. +) i (R \ {0}. Lako je vidjeti da je relacija "biti ekvipotentan" relacija ekvivalencije (na čemu? – na klasi svih skupova?!). 1. Zbog jednakosti A ∪ B = A ∪ B tada slijedi A ∪ B ∼ A. Očito je taj skup ekvipotentan sa Q2 . Iz toga slijedi da postoji injekcija iz P(C) u C. Ako su A i B ekvipotentni skupovi tada kažemo još da imaju istu kardinalnost.5 Kardinalnost Još u osnovnoj školi ste učili da svaki prirodni broj ima dvostruku ulogu: određuje koliko čega ima. Iz tog razloga čini se da bi mogli definirati kardinalni broj proizvoljnog skupa A kao klasu ekvivalencije obzirom na relaciju ∼. Znamo da svaka relacija ekvivalencije definira particiju (vidi propoziciju 1. Tekst koji slijedi u ovoj točki služi kao motivacija za aksiomatsku izgradnju teorije skupova.D. jer skupovi Z i R nisu ekvipotentni.56. Prvo ćemo definirati redne brojeve (ordinale). Polja R i Q( 3) nisu izomorfna. 1. Svaki kardinalni broj je ordinalni.37. Kardinalnost je zapravo sinonim za ekvipotentnost. Primjer 1. Problem je što niti za jedan skup A = ∅ klasa k(A) nije skup.59. te pišemo k(A) = k(B). te koji je po redu. . Za svaki x ∈ P(C) označimo Ax = A × {x}. Q. to je prava klasa.). Odnosno. To znači da u ovom trenutku još nismo definirali pojam kardinalnog broja. Iz toga slijedi da √ je i skup Q2 također prebrojiv. što je nemoguće zbog Cantorovog teorema 1. Dokažimo tu tvrdnju. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA znamo da tada vrijedi A ∪ B ∼ A. tj.

c = ℵ0 d) c = k({f | f : R → R}) e) k(R \ N) = k(R \ Q) = k(R \ Z) = c Definicija 1. Oznaka: k(A) ≤ k(B). Poslije ga je više matematičara dokazalo na razne načine. . n − 1}) = n k(R) = c ("continuum") Želimo naglasiti da kada primjerice napišemo k(A) = ℵ0 tada to zapravo znači A ∼ N.1. Istaknimo sada samo da je nemogućnost slučaja d) ekvivalentna s aksiomom izbora. Istaknimo sve moguće situacije prilikom uspoređivanja kardinalnosti: a) k(A) < k(B) b) k(B) < k(A) c) k(A) ≤ k(B) i k(B) ≤ k(A) d) ne vrijedi k(A) ≤ k(B) i ne vrijedi k(B) ≤ k(A) Dokazat ćemo da su moguća samo prva tri slučaja. b ) = c c) k(R) = k(N). godine prvi dokazao. a njegov devetnaestgodišnji student F.5. te još vrijedi k(A) = k(B) tada kažemo da je k(A) strogo manja od k(B). −2. Bernsteinov teorem. . Cantor je prvi iskazao tvrdnju teorema. tj. b]) = k( a. U Velikoj Britaniji se taj teorem naziva Schröder. Bernstein ga je 1897. U Francuskoj i Italiji se naziva Cantor. . Bernsteinov teorem. . Kažemo da je kardinalnost skupa A manja od kardinalnosti skupa B ako postoji B1 ⊆ B takav da vrijedi A ∼ B1 . dokazao i Schröder. . .38. jer ga je 1898. Lako je vidjeti da vrijedi: k(A) ≤ k(B) ako i samo ako skup A možemo injektivno preslikati u skup B. za svaki p ∈ N \ {0} b) k(R) = k([a. KARDINALNOST 35 Kasnije ćemo definirati kardinalni broj proizvoljnog skupa A kao točno određeni skup iz klase svih skupova koji su ekvipotentni sa skupom A. Pobrojimo što smo do sada dokazali: a) ℵ0 = k(N) = k({−1. Sljedeći teorem je vrlo važan u teoriji skupova.}) = k(Q) = k(Z) = k(N × N) = k(Np ). . . To označavamo sa k(A) < k(B). Radi kraćeg zapisivanja uvodimo neke oznake za kardinalnost: k(∅) = 0 k(N) = ℵ0 k({0. −3. Ako je k(A) ≤ k(B).

Neka su x i y podskupovi od A tako da vrijedi x ⊆ y. y ⊆ A takve da je x ⊆ y vrijedi F (x) ⊆ F (y). tj. Neka su f : A → B i g : B → A injekcije. Dokaz. Teorem 1. Bernsteinov teorem) Ako postoji injekcija f : A → B i injekcija g : B → A tada postoji bijekcija između A i B. Tarskijev teorem i Banachovu lemu. Dana situacija je prikazana na sljedećoj slici.36 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Teorem 1. Primjenom Knaster. Neka je S ⊆ A koji ima svojstvo iz Banachove leme. Schröder. S d d A \ S = g(B \ f (S)) ‰A rr d d f d d ‚ d rr r f rr g r rr r c rr r r f (S) B \ f (S) . (Knaster. za sve x. Prije dokaza prethodnog teorema navodimo Knaster. tj. Tada postoji x0 ⊆ A tako da vrijedi F (x0 ) = x0 . Definiramo funkciju F : P(A) → P(A) ovako: F (x) = A \ (g[B \ f [x]]).E. Lako je vidjeti da skup x0 := ∪{x ⊆ A : x ⊆ F (x)} zadovoljava traženi uvjet.D.D. Q. Tada postoji S ⊆ A tako da vrijedi g[B \ f [S]] = A \ S. Lema 1. Dokaz Cantor. Bernsteinovog teorema. a onda je B \ f [y] ⊆ B \ f [x]. Tada je f [x] ⊆ f [y]. g[B \ f [S]] = A \ S. F (x) ⊆ F (y). Dokažimo da je F monotona funkcija. a onda (g[B \ f [x]])c ⊆ (g[B \ f [y]])c . Iz toga slijedi g[[B \ f [y]] ⊆ g[B \ f [x]]. Tarskijev teorem o fiksnoj točki) Neka je F : P(A) → P(A) monotona funkcija. U terminima kardinalnosti teorem se kratko može izreći i na sljedeći način: Ako je k(A) ≤ k(B) i k(B) ≤ k(A) tada je k(A) = k(B).40. Na strani 44 navest ćemo i detaljno dokazati općenitiji teorem o fiksnoj točki. (Cantor.E.41. tj. Q.39. Dokaz. Tarskijevog teorema slijedi tražena tvrdnja leme. Schröder. (Banachova lema) Neka su f : A → B i g : B → A proizvoljne funkcije.

Tada sa k(A) + k(B) označavamo k(A ∪ B ). Definiramo funkciju h : A → B ovako: h(x) = f (x) .43. .44. i obratno. Pošto je očito A ∪ B ∼ B ∪ A tada imamo: a + b = k(A) + k(B) = k(A ∪ B ) = k(B ∪ A ) = k(B) + k(A) = b + a. . Dovoljno je vidjeti da postoji injekcija sa skupa R2 u R. . Iz tog razloga je umjesto injekcije iz R2 u R dovoljno navesti jednu injekciju iz 0. Sada ćemo razmatrati operacije vezane s kardinalnošću. tada je očito 0. Q. . Neka su A i B skupovi. Očito su skupovi A i B disjunktni.D. 1 × 0. . B i C skupovi. Neka je A = A × {0} i B = B × {1}.) → 0. 1 u R. 1 × 0.D.E. Za svaki x ∈ A \ S označimo sa bx element iz B \ f [S] za kojeg vrijedi g −1 [{x}] = {bx }. Pošto je R ∼ 0. te a. 0). b i c redom oznake za njihove kardinalnosti. x ∈ S bx . 1 . Bernsteinovog teorema prilikom dokaza da su skupovi R2 i R ekvipotentni. Propozicija 1. a0 1 b0 1 a1 1 b1 . Definicija 1. te vrijedi k(A) = k(A ) i k(B) = k(B ). Primjer 1. x∈A\S Svojstvo skupa S povlači da je h injekcija. .42. Neka su A i B skupovi za koje vrijedi k(A) = a i k(B) = b. 0. Schröder. Jedna injekcija iz 0. ali 1 = 2. 1 ∼ R × R. Općenito ne vrijedi da a + b = a + c povlači b = c. . a0 a1 . Q. b0 b1 . 1 u R dana je s (0.5. KARDINALNOST 37 Pošto je funkcija g injekcija tada je za svaki x ∈ A \ S skup g −1 [{x}] jednočlan. 1 × 0. Napomena 1.1. U ovom primjeru ilustrirat ćemo primjenu Cantor. To znači da je funkcija h i surjekcija.E. Neka su A.45. Jedna injekcija iz R u R2 je dana s x → (x. te još vrijedi h[A] = h[S] ∪ h[A \ S] = f [S] ∪ g −1 [A \ S] = f [S] ∪ (B \ f [S]) = B. Primjerice vrijedi ℵ0 + 1 = ℵ0 + 2. Tada vrijedi: 1) a + b = b + a 2) (a + b) + c = a + (b + c) 3) a + 0 = a 4) ako je a ≤ b tada je a + c ≤ b + c Dokaz tvrdnje a). .

33. Brouwer je dokazao da neprekidne bijekcije. k(R2 ) = k(R). b} Definicija 1.51.46. B i C skupovi. kada ćemo govoriti o aksiomu izbora. Koristeći upravo uvedene definicije za ilustraciju izračunajmo 32 .38 POGLAVLJE 1. čiji inverz je također neprekidan. U drugu ruku. Namjera nam je da oznaka za skup svih funkcija iz A u B. Neka je A proizvoljan beskonačan skup. b i c redom oznake za njihove kardinalnosti. Tada sa k(B)k(A) označavamo k(A B).48. Označimo A B = {f |f : A → B}. Na kraju. Korolar 1. Lako je vidjeti da vrijedi: 2·2=4 ℵ0 · ℵ 0 = ℵ0 c · ℵ0 = c c·c=c Zašto je rezultat c·c = c. Propozicija 1. želimo primjerice da 32 bude i dalje jednako 9. No. Definicija 1. Tada za svaki n ∈ N vrijedi k(A) + n = k(A). to zapravo samo znači da dimenzije nisu sačuvane kod bijektivnih preslikavanja. Općenito ne vrijedi da a · b = a · c povlači b = c.52. Tada po definiciji imamo: 32 = k(B)k(A) = k(A B) = k({f |f : A → B}) = 9. Neka su A i B proizvoljni skupovi. dokazat ćemo da za sve kardinalnosti a i b. te vrijedi k(A) + ℵ0 = k(A). tj. Primjerice vrijedi ℵ0 · 2 = ℵ0 · 3. ali 2 = 3. Neka su A. te a. Neka su A i B skupovi. Tada s k(A) · k(B) označavamo k(A × B). vrijedi a + b = a · b = max{a. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Primjer 1. . od kojih je bar jedna beskonačna. čuvaju dimenziju. Neka je A neki dvočlani skup. Tada vrijedi: 1) a · b = b · a 2) (a · b) · c = a · (b · c) 3) a · 1 = a 4) ako je a ≤ b tada je a · c ≤ b · c Napomena 1. odnosno A B. Lako je vidjeti da vrijedi: 2+2=4 ℵ0 + ℵ 0 = ℵ 0 c + ℵ0 = c c+c=c Sljedeći korolar je jednostavna posljedica propozicije 1.50. bude sugestivna.47. pomalo neočekivan? Zato što se protivi našoj intuiciji dimenzije. a B neki tročlani skup. Primjer 1.49.

k(P(A)) = 2k(A) . a budući da je ∅ ∈ P(A) tada postoji x ∈ A takav da f (x) = ∅.56. Q. Vrijedi: cℵ0 = (2 ) = 2ℵ0 ·ℵ0 = 2ℵ0 = c. Pretpostavimo suprotno tj. KARDINALNOST Propozicija 1. onda za taj x vrijedi x ∈f (x) tj. x0 x1 x2 . 1} ∼ R. 1} (xn ) → N 0. 1}. x ∈ B.E. Očito vrijede sljedeće nejednakosti: ℵℵ0 ≤ 0 cℵ0 = c i c = 2ℵ0 ≤ ℵ0 ℵ0 . mora biti b ∈B = f (b). 1} (svaki element iz intervala 0. Q. koja je definirana sa f (x) = {x}. .5. tj. Neka je b ∈ A takav da vrijedi f (b) = B. B i C skupovi. Primijetimo da je B = ∅. Teorem 1. Dokažimo sada još k(A) = k(P(A)). Sada primijenimo Cantor. injekcija. (Osnovni Cantorov teorem teorije skupova) Za svaki skup A vrijedi k(A) < k(P(A)). Sada primijenimo Cantor.1. pa dobivamo ℵ0 ℵ0 = c.55. Neka su A. Schröder. Neka je f : A → P(A) neka bijekcija. Funkcija A ⊇ B → χB : A → {0. ∈ R. To znači da je u ovom slučaju k(A) < k(P(A)).54. 0. Bernsteinov teorem. ℵ0 ℵ0 Sada dokazujemo da vrijedi ℵ0 ℵ0 = c. k(A) < 2k(A) . Time je dobivena kontradikcija. odnosno da vrijedi A ∼ P(A). Koristeći prethodni rezultat dokažimo sada da imamo cℵ0 = c. tada iz B = f (b) i definicije skupa B slijedi b ∈f (b). Kako bi dokazali da vrijedi 2ℵ0 = c dokazujemo da je N {0. Bernsteinov teorem. 1 promatramo u decimalnom prikazu s beskonačno mnogo decimala različitih od nule). te a.53. Tada iz definicije skupa B slijedi b ∈ B. 1} je očito bijekcija. To znači da ne postoji bijekcija između A i P(A). Iz definicije relacije < slijedi da treba dokazati: k(A) ≤ k(P(A)) i k(A) = k(P(A)). b i c redom oznake za njihove kardinalnosti. Ako bi vrijedilo b ∈ B. 39 Dokaz. Definiramo skup B = {x ∈ A | x ∈ f (x)}. pa imamo 2ℵ0 = c. tj. Schröder. No. Propozicija 1.D. .E. → (xn ) ∈ {0. Neka je sada A = ∅. Dokaz. . U tu svrhu primijetimo da su sljedeće dvije funkcije injekcije: N {0. Primijetimo prvo da je k(A) ≤ k(P(A)). jer je funkcija f : A → P(A). Tada vrijedi: 1) ab · ac = ab+c 2) (ab )c = ab·c 3) (a · b)c = ac · bc 4) ako je a ≤ b tada je ac ≤ bc 5) ako je a ≤ b i c = 0 tada je ca ≤ cb Primjer 1. Dakle. Za svaki skup A vrijedi P(A) ∼ A {0. (Sa χB je označena karakteristična funkcija skupa B). . Ako je A = ∅ tada je P(∅) = {∅}. x0 x1 x2 . da je k(A) = k(P(A)).D. 1 0. jer je f : A → P(A) bijekcija pa i surjekcija. .

Cantorova hipoteza kontinuuma Zašto uopće teoriju skupova promatrati aksiomatski? Već smo bili naglasili da je glavno pitanje ovog kolegija: "Što je skup?" Odgovor na to pitanje pokušat ćemo dati uvođenjem aksiomatskog sistema. znamo P(N) ∼ N {0. No. . Možda jedno od najpoznatijih pitanja. Drugi razlog nezadovoljstva s naivnom (neaksiomatskom) teorijom skupova je svakako pojava paradoksa. znamo da vrijedi R ∼ N {0. To je sljedeća tvrdnja: ako je S beskonačan podskup skupa R tada postoji bijekcija sa S na N ili sa S na R. Iz primjera 1. je svakako Cantorova hipoteza kontinuuma. Dugo se pokušavala dokazati. svi pokušaji u naivnoj teoriji skupova su bili bezuspješni.53. O Cohenovom dokazu možete čitati u [11]. O tome smo već bili prije govorili. Dokažite da vrijedi k(A) ≤ k(B) ako i samo ako skup A možemo injektivno preslikati u skup B. Neprebrojivost skupa realnih brojeva možemo dobiti kao jednostavnu posljedicu prethodnog teorema. [18] i [21]. a i opovrgnuti ta hipoteza. Iz propozicije 1.57. 1}. To znači da je u danoj teoriji ne možemo dokazati. Neka su A i B proizvoljni skupovi.55. i jedno od razumljivih na ovom samom početku priče o teoriji ZF. Paul Cohen Zadaci 1. Sljedeći razlog aksiomatskog zasnivanja bio je nemogućnost odgovora na neka pitanja o skupovima koja su se prirodno nametala. Cohen je 1963.40 POGLAVLJE 1. 1}. godine dokazao da je Cantorova hipoteza kontinuuma neodlučiva u teoriji ZF. P. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Napomena 1. Iz Osnovnog Cantorovog teorema znamo P(N) ∼ N. a ni opovrgnuti. Iz svega toga slijedi R ∼ N.

Dokažite Knaster. Svaki podskup R od A × A nazivamo binarna relacija. 7. ako ne postoji x ∈ A tako da vrijedi xRx c) simetrična. d) x∈F x = A. UREÐENI SKUPOVI 2. ako za sve x. y) ∈ R zapisujemo i xRy. Dokažite da vrijedi: ℵ0 · ℵ0 = ℵ0 . 3. Tarskijev teorem o fiksnoj točki. 41 1. c + ℵ0 = ℵ0 i c + c = c. za x ∈ A skup {y ∈ A : xRy} nazivamo klasa ekvivalencije. Činjenicu (x.44. Dokažite propoziciju 1. Dokažite da vrijedi: ℵ0 + ℵ0 = ℵ0 .58. 4. z ∈ A koji imaju svojstvo xRy i yRz vrijedi xRz f) relacija ekvivalencije. Dokažite propoziciju 2.34. vrijedi x ∩ y = ∅. 5. i označavamo ga s [x]. Kažemo da je familija skupova F particija skupa A ako vrijedi: a) za svaki x ∈ F je x ⊆ A. ako za svaki x ∈ A vrijedi xRx b) irefleksivna. Kako bismo mogli izreći sljedeću propoziciju prvo ćemo dati definiciju particije skupa.6. y ∈ F. Kažemo da je binarna relacija R: a) refleksivna. Neka je A = ∅ proizvoljan skup. . simetrična i tranzitivna. b) za svaki x ∈ F je x = ∅.1. y ∈ A koji imaju svojstvo xRy i yRx vrijedi x=y e) tranzitivna. x = y. y ∈ A koji imaju svojstvo xRy vrijedi yRx d) antisimetrična.54. y. ako je refleksivna. ako za sve x. c · ℵ0 = c i c · c = c. Definicija 1. c) za sve x. Dokažite propoziciju 1. 6.6 Uređeni skupovi Neka je A neki skup. ako za sve x.

Očito je relacija ≤ refleksivna. <) parcijalno uređen skup.60. Q i R definiran je sa: x<y ako i samo ako (∃z > 0)(x + z = y) Očito su skupovi (N. U daljnjim izlaganjima razmatrat ćemo uređene skupove. (Q. <) i (R. y1 ) < (x2 . Svaka relacija ekvivalencije definira jednu particiju skupa. c) Antileksikografski uređaj na skupu N × N definiran je sa: (x1 . <) parcijalno uređen skup. y2 ) ako i samo ako (x1 < x2 ) ili (x1 = x2 i y1 < y2 ) Lako je provjeriti da je skup (N × N. a) Prirodni ili standardni uređaj na skupovima N.59. pomoću tzv. y1 ) < (x2 . <) nazivamo parcijalno uređen skup. <).42 POGLAVLJE 1. <) parcijalno uređen skup tada možemo definirati binarnu relaciju ≤ sa: x≤y ako i samo ako x < y ili x = y. Uređeni par (A. d) Ako je A skup tada je (P(A). Z. Ako je (A.61. ⊂) parcijalno uređen skup. e) Sada navodimo dva primjera parcijalno uređenih skupova koji su definirani pomoću grafa (tj. Primjer 1. <). . Relaciju parcijalnog uređaja obično označavamo sugestivno s < ili . Hasseovih dijagrama). Definicija 1. antisimetrična i tranzitivna. y2 ) ako i samo ako (y1 < y2 ) ili (y1 = y2 i x1 < x2 ) Lako je provjeriti da je skup (N × N. Primjeri parcijalno uređenih skupova. i obratno. b) Leksikografski uređaj na skupu N × N definiran je sa: (x1 . Sjetimo se: želimo definirati pojam "nivoa" (točnije: ordinalnog broja) kako bismo definirali kumulativnu hijerarhiju. Relacije < i ≤ su međusobno definabilne. <) parcijalno uređeni skupovi. Kažemo da je R relacija parcijalnog uređaja ako je irefleksivna i tranzitivna. Neka je R binarna relacija na skupu A. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Propozicija 1. (Z.

Napomena 1. .63.1. Na Slici 1 u skupu A imamo dva minimalna elementa. UREÐENI SKUPOVI Slika 1 a7 ◦ T 43 Slika 2 ◦ b9 T ◦  d s  a6d   a4◦  d s d d d d◦ a5        d◦  s  d   3d a   d   d b6 ◦ s d d d d ◦ b7 T ◦ b8 T d◦ b 5 d  T s   d   d   d ◦ b4 T ◦ a1 ◦ a2 b1 ◦  ◦ b2 d ◦ b3 A = {a1 . c) element x ∈ A je maksimalan (minimalan) ako ne postoji y ∈ A tako da vrijedi x < y (y < x). . Najveći je onaj element koji je veći od svih ostalih. Maksimalni je onaj element od kojeg ne postoji veći.62. Neka je (A. inače kažemo da su elementi x i y neusporedivi.6. Za ilustraciju ove napomene 1 navodimo sljedeći primjer. ali nije najveći element u 2 skupu A. . Kažemo da: a) elementi x i y su usporedivi ako vrijedi x ≤ y ili y ≤ x. . Neka je (A. Tada vrijedi: a) ako je x ∈ A najveći (najmanji) element tada je x i maksimalni (minimalni) element u skupu A. Tada je 1 jedinstveni maksimalni element. Neka je A = N ∪ { 2 }. a7 } B = {b1 . d) ako je x ∈ A jedinstveni maksimalni (minimalni) element u skupu A tada x ne mora biti najveći (najmanji) element skupa A. . . b) ako u skupu A ne postoji niti jedan maksimalni (minimalni) element tada A nema ni najveći (najmanji) element. . te definiramo da broj 2 nije usporediv niti s jednim prirodnim brojem. <) neki parcijalno uređen skup. c) ako u skupu A postoji više od jednog maksimalnog (minimalnog) elementa tada A nema najveći (najmanji) element. Na skupu N promatramo 1 standardni uređaj. . te postoji najveći element (pretpostavljamo da je relacija uređaja tranzitivna). b) skup B ⊆ A je lanac ako su svi elementi skupa B usporedivi. Na Slici 2 u skupu B postoje tri minimalna elementa i tri maksimalna elementa. d) element x ∈ A je najveći (najmanji) ako za svaki y ∈ A vrijedi y ≤ x (x ≤ y). . b9 } Definicija 1. <) parcijalno uređen skup.

Pretpostavimo da za svaki neprazan podskup od B postoji supremum u skupu A.68. Sljedeću propoziciju je lako dokazati indukcijom (vidi zadatak 6 na strani 46). Neka je (A. Neka su (A.64. Q i R sa standardnim uređajem su linearno uređeni. Kažemo da funkcija f : A → B čuva uređaj ako vrijedi: (∀x.65. Neka je b = sup B. Propozicija 1. Tada skup A sadrži maksimalan i minimalan element. <) i (B. <) parcijalno uređen skup koji ima najmanji (najveći) element. Definicija 1. Za svaki x ∈ B vrijedi x ≤ b. te neka je f : A → A funkcija koja čuva uređaj. <) konačan parcijalno uređen skup. te tranzitivnosti. Ako je a ∈ A najmanji element tada očito vrijedi a ∈ B. Dokaz. <) parcijalno uređen skup.66. b) Za element x od A kažemo da je supremum (infimum) skupa B ako je x najmanja gornja (najveća donja) međa skupa B. Ako je x ∈ A tada skup pA (x) = {y ∈ A : y < x} nazivamo početni komad elementa x u skupu A. Tada vrijedi: Ako za svaki ∅ = B ⊆ A postoji supremum (infimum) tada postoji najveća (najmanja) fiksna točka za funkciju f. Za parcijalno uređen skup kažemo da je linearno uređen (potpuno ili totalno) ako su svaka dva njegova različita elementa usporediva. Definicija 1. ) parcijalno uređeni skupovi. Sada zbog x ≤ f (x) (definicija skupa B). tj. Neka je B = {x ∈ A : x ≤ f (x)}. Iz toga slijedi da je f (b) jedna gornja međa skupa B. Ako je skup B omeđen odozgo i odozdo tada kažemo da je omeđen. dobivamo da za svaki x ∈ B vrijedi x ≤ f (b). NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Definicija 1.44 POGLAVLJE 1. B = ∅. b) Za B ⊆ A kažemo da je omeđen odozgo (odozdo) ako za B postoji gornja (donja) međa. Skupovi N. Pošto f čuva uređaj tada imamo f (x) ≤ f (b).67. (Teorem o fiksnoj točki) Neka je (A. tada imamo b ≤ f (b) (∗) . y ∈ A)(x ≤ y ⇒ f (x) f (y)) Teorem 1. te ∅ = B ⊆ A. Pošto je b = sup B. a) Za element x od A kažemo da je gornja (donja) međa skupa B ako za svaki y ∈ B vrijedi y ≤ x (x ≤ y). Z. Neka je (A.

Definicija 1. F (x) ⊆ x}.70. (Primijetite da je skup F ix(F ) upravo definiran kao supremum skupa {x : x ⊆ A. Neka su (A. x ⊆ F (x)}. tj.) No. ovdje ga ipak ističemo jer je jednostavna posljedica prethodnog teorema. π : − π . Napomena 1.D. Pošto je b = sup B. x ⊆ F (x)}. (Za najmanju fiksnu točku treba promatrati skup {x ∈ A : f (x) ≤ x}). No. Q. UREÐENI SKUPOVI 45 Dokažimo sada drugu nejednakost. y ⊆ A vrijedi da x ⊆ y povlači F (x) ⊆ F (y).6.1.73. Tada postoji x0 ⊆ A tako da vrijedi F (x0 ) = x0 . 4 . Vrijedi 0. Preostalo je dokazati da je b najveća fiksna točka. a F ix(F ) najveća fiksna točka funkcije f. 2 2 2 2 2 2 Napomena 1. Primjer 1. Pošto je b = sup B.40. .69.E. 1 je zadana sa 2N. 1 x−2 f (x) = . a onda je f (b) ∈ B. π → R sličnost. Očito vrijedi N 3. Bernsteinovog teorema. ) parcijalno uređeni skupovi. Jedna sličnost f : 2. Schröder. Obično se u Knaster. Ako su A i B slični skupovi tada to označavamo sa A B. tada imamo a ≤ b. Sljedeći korolar bili smo već dokazali (vidi teorem 1. Tarskijev teoremu navodi da za: f ix(F ) = F ix(F ) = {x : x ⊆ A. Vrijedi R 2. obrat općenito ne vrijedi (primjerice N ∼ Z. Kažemo da su parcijalno uređeni skupovi A i B slični skupovi ako postoji barem jedna sličnost f : A → B. π π − . jer je restrikcija tg| − π . Posebno tada vrijedi a ≤ f (a).71. Ako vrijedi A B tada očito A ∼ B. <) i (B. vrijedi da je f ix(F ) najmanja. Iz (∗) slijedi f (b) ≤ f (f (b)). Primjenom prethodnog korolara bili smo dokazali egzistenciju skupa S koji treba za dokaz Cantor. Tarskijev teorem) Neka je A neprazan skup i F : P(A) → P(A) funkcija takva da za sve x. tada je f (b) ≤ b. pa je a ∈ B. Svaku bijekciju f : A → B koja ima svojstvo da f i f −1 čuvaju uređaj nazivamo sličnost (ili izomorfizam).72. 4 → 0. (Knaster. Neka je a ∈ A tako da vrijedi f (a) = a. ali ne i N Z). 2 2. upravo kao i fiksna točka iz dokaza prethodnog teorema o fiksnoj točki). . 1. Korolar 1. {x : x ⊆ A.

te da vrijedi i obratno. Neka je ∼ binarna relacija na Z × (Z \ {0}) definirana sa: (x1 . tj. ali fiksiran. n→∞ .65. Analogno bi se dokazalo da postoji minimalni element. Dokažite da tada za sve x. Dokažite propoziciju 1. te neka je A skup koji sadrži n+1 element. Primijetite da iz prethodne propozicije primjerice slijedi N Zadaci Z i Q Z. Tada vrijedi: a) skup A je linearno uređen ako i samo ako B je linearno uređen.74. Kažemo da je linearno uređen skup (A. Dokažite da svaka relacija ekvivalencije definira jednu particiju skupa.46 POGLAVLJE 1. d) skupa A je gust ako i samo ako skup B je gust. Na skupu A definiramo binarnu relaciju ∼ ovako: (an ) ∼ (bn ) ako i samo ako Dokažite da je ∼ relacija ekvivalencije. 6. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Definicija 1. y1 ) ∼ (x2 . y1 ) ∼ (x2 . Dokaz. 4. Propozicija 1. y ∈ A takve da je x < y postoji z ∈ A tako da vrijedi x < z i z < y. 2. y ∈ A vrijedi: [x] = [y] ili [x] ∩ [y] = ∅. c) skup A ima najveći (najmanji) element ako i samo ako skup B ima najveći (najmanji) element. b) skup A ima maksimalni (minimalni) element ako i samo ako B sadrži maksimalni (minimalni) element. Dokažite da je ∼ relacija ekvivalencije. Neka je R relacija ekvivalencije na skupu A. 5. Označimo B = A\{a}. i za sve x. (Invarijante sličnosti) Neka su A i B slični parcijalno uređeni skupovi. Neka je a ∈ A proizvoljan. Pretpostavimo da tvrdnja vrijedi za neki n ∈ N. Dokazujemo da postoji maksimalan element. y2 ) ako vrijedi x1 · y2 = y1 · x2 . Iz lim (an − bn ) = 0. Dokaz provodimo indukcijom po broju elemenata skupa A. Označimo s A skup svih Cauchyevih nizova racionalnih brojeva.75. Ako je A jednočlan skup tada je jedini element ujedno i maksimalni. 1. svaka particija skupa definira jednu relaciju ekvivalencije. 3. <) gust ako sadrži barem dva elementa. Neka je ∼ binarna relacija na N × N definirana s (x1 . Dokažite da je ∼ relacija ekvivalencije. y2 ) ako vrijedi x1 + y2 = y1 + x2 .

. Istovremeno s definiranjem funkcije ϕ definiramo induktivno niz (en ) u skupu A. . q1 . Neka je A = ∅ i R ⊆ A × A antisimetrična relacija. c) ne postoji ni najmanji. No. Neka je A = {a0 . b) postoji barem jedan x ∈ B tako da su a i x usporedivi. Npr.}. ϕ(en−1 ). 8. . b) ∈ R . (Vidjet ćemo na kraju da je {en : n ∈ N} = A). . Teorem 1. ) linearno uređen skup koji ima sljedeća svojstva: a) skup A je prebrojiv. Dokažite propoziciju 1. . (b. . a) ∈ R . . 1. (Uređajna karekterizacija skupa Q) Neka je (A. . Pošto je po pretpostavci skup A prebrojiv tada njegove elemente možemo poredati u niz. . iz čije će definicije odmah biti jasno da je sličnost. a)}. 7. en−1 i ϕ(e0 ). . en−1 }. Ako je R ⊆ A × A i R ⊆ R tranzitivna tada je nužno (a. Promatramo dva slučaja: a) element a je neusporediv sa svakim elementom iz B . Ne. uzmemo li A = {a. a ni najveći element skupa A. tada imamo (a.7 Uređajne karakterizacije skupova Q i R U ovoj točki dokazat ćemo dva važna teorema koji govore o uređanoj karakterizaciji skupova Q i R. . (b. . b). Tada je svaki element skupa B ∪ {a} maksimalni element skupa A.7. (b.1. Postoji li nužno R ⊆ A × A relacija parcijalnog uređaja takva da je R ⊆ R ? Rješenje. (c. c). . Označimo E = {e0 . (c. . Neka je B ⊆ B skup svih maksimalnih elemenata skupa B.76. b. b) skup A je gust. b). UREÐAJNE KARAKTERIZACIJE SKUPOVA Q I R 47 pretpostavke indukcije slijedi da skup B sadrži barem jedan maksimalni element. . . pa R nije antisimetrična. c} i R = {(a. Tada je skup (A. a1 . a). Dokaz. ) sličan sa (Q.} (naravno. Analogno je Q = {q0 . c). Neka je e0 := a0 i ϕ(e0 ) := q0 . 9. Očito je relacija R antisimetrična. Neka je (A. <) konačan parcijalno uređen skup. Pretpostavimo da je za neki n ∈ N \ {0} definirano e0 . Ako vrijedi x < a tada je a jedan maksimalni element skupa A. . Ako pak je a < x tada je B skup svih maksimalnih elemenata skupa A. Dokažite da tada svaki neprazni lanac od A sadrži najmanji i najveći element.75. Definirat ćemo funkciju ϕ : A → Q. . Prilikom definicije en i ϕ(en ) razlikujemo dva slučaja: . ako je i < j tada ne mora biti ai aj ). <).

. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Promatramo prvo slučaj kada je n neparan (tada "iscrpljujemo" skup A. tada postoji qk ∈ Q tako da vrijedi ϕ[pE (en )] < qk < ϕ[sE (en )]. Q ϕ(en−1 ) pE (en ) = {x ∈ E : x Neka je en } sE (en ) = {x ∈ E : en x} (prethodnici u skupu E od elementa en ) (sljedbenici .D. tada je barem jedan od skupova pE (en ) i sE (en ) neprazan. Primijetite da j0 postoji. te en = aj0 . (Dakle. budući da je skup Q gust. qk > x za svaki x ∈ ϕ[pE (en )]. Prije iskaza teorema o uređajnoj karakterizaciji skupa R uvodimo još jedan pojam. . Iz konstrukcije nizova (en ) i (ϕ(en )) slijedi da je time definirana bijekcija ϕ : A → Q koja je sličnost.. en je element iz A \ E s najmanjim indeksom).) Sada definiramo ϕ(en ) = qk0 .) k0 = min{k ∈ N : qk ∈ Q \ ϕ(E). Q. Skup Q \ ϕ(E) je neprazan. b) n je paran broj.) Neka je j0 = min{k ∈ N : ak ∈ A \ E}.. definiramo prvo k0 = min{k ∈ N : qk ∈ Q \ ϕ[E]} i ϕ(en ) = qk0 . POGLAVLJE 1.E. jer je A beskonačan. en−1 A ϕ c ϕ(e3 ) Neka je ϕ(e2 ) ϕ(e0 ) = q0 . qk < x za svaki x ∈ ϕ[sE (en )]} (Primijetite da takav broj k0 postoji. Očito je A = {en : n ∈ N}.. (Analogno se tretira slučaj b). a E je konačan.48 a) n je neparan broj. Na sljedećoj slici ilustriramo ideju kako ćemo izabrati element ϕ(en ). Nakon toga definiramo en ).. e3 e2 e0 = a0 . Ako su oba od ta dva navedena skupa neprazna. pa je skup A \ E neprazan. te pošto po pretpostavci teorema skup A ne sadrži ni najmanji ni najveći element. Dakle. Tada "iscrpljujemo" skup Q. Preostalo je definirati ϕ(en )..

4. Tada je skup (B. Pretpostavimo da je a ∈ A najveći. ) linearno uređen skup. Lema 1. Neka je (B. 6. takve da je x y. Neka je A ⊆ B podskup koji je gust u B. Pošto je skup A gust u B tada postoji z ∈ A takav da x z y. postoji z ∈ A tako da vrijedi x z y. 3. Dokažite da je skup svih transcendentnih brojeva sličan sa skupom R. 1] ∪ 5. Neka je f : A → Q neka sličnost. Dokažite da je skup svih iracionalnih brojeva sličan sa skupom R. Po pretpostavci leme skup B nema ni najveći ni najmanji element pa postoji x ∈ B takav da je a x. x} je neprazan i omeđen .78. skup {q + 2 : q ∈ Q} je gust u R. 5. 2. Neka je (B. slijedi da skup A zadovoljava uvjete teorema o uređajnoj karakterizaciji skupa Q. 8 sličan sa skupom R. Zadaci. Posebno su x. y ∈ A takvi da x y. Dokažite da je skup 0. Rješenje. Tvrdnja 1.7. Dokažite teorem o uređanoj karakterizaciji skupa R. (Uređajna karakterizacija skupa R). No.78. UREÐAJNE KARAKTERIZACIJE SKUPOVA Q I R 49 Definicija 1. Sada ćemo sličnost f proširiti na skup B. Dokaz prethodnog teorema dan je kao rješenje zadatka 6. ) linearno uređen skup koji nema ni najveći ni najmanji element. y ∈ B. Tada A nema ni najmanji ni najveći element.78. 1. c) za svaki neprazan podskup od B koji je odozgo omeđen postoji supremum u B.77. <). Dokažite lemu 1. Neka su x. te je A gust skup. Teorem 1. Dokažimo još da je skup A gust. a odozgo. Dokažite da je skup svih realnih algebarskih brojeva sličan sa skupom Q. Neka je (B. Za svaki x ∈ B skup {f (a) : a ∈ A. y ∈ B.1. Rješenje. Za A ⊆ B kažemo da je gust u B ako za sve x. Zatim. pa imamo A Q. b) postoji prebrojiv A ⊆ B koji je gust u B. Pošto je skup A gust u B tada postoji b ∈ A tako da vrijedi a b x. √ Skup Q je gust u R. ) linearno uređen skup koji ima sljedeća svojstva: a) nema ni najveći ni najmanji element. to je nemoguće jer je po pretpostavci a najveći element u skupu A.79. Iz leme 1. ) sličan sa (R.

tj. a x}. Iz dokazane tvrdnje 1 slijedi da je za svaki x ∈ B dobro definiran realan broj: sup{f (a) : a ∈ A. Po pretpostavci teorema skup B nema najveći element pa postoji x ∈ B takav da je x x . Pošto je f sličnost tada je f (a) < f (a0 ) za svaki a x. promatrani skup je neprazan. Tvrdnja 2. najmanja gornja međa. Neka su x1 . a x1 } sup{f (a) : a ∈ A. Dokažimo sada da je skup {f (a) : a ∈ A. F (x) = sup{f (a) : a ∈ A. Time je tvrdnja 2 dokazana. Neka je y ∈ R neka gornja međa skupa {f (a) : a a0 . Time je dokazana tvrdnja 1. Time je tvrdnja 3 dokazana. To znači da je f (a0 ) jedna gornja međa skupa {f (a) : a ∈ A. a x2 }. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Dokaz tvrdnje 1. Neka je . Dokaz tvrdnje 2. Tada za svaki a ∈ A. a x2 }. To znači da je f (a0 ) jedna gornja međa skupa {f (a) : a ∈ A. Iz toga slijedi f (a0 ) ∈ {f (a) : a ∈ A. ali fiksiran. a x1 } ⊆ {f (a) : a ∈ A. tj. a a0 }. Funkcija F : B → R je rastuća i injekcija. takav da je a a0 . Lako je vidjeti da mora vrijediti F (x1 ) F (x2 ). Dokaz tvrdnje 4.50 POGLAVLJE 1. Tvrdnja 4. Dokaz tvrdnje 3. vrijedi a a0 . Tvrdnja 3. Tada je i skup f −1 [Qy ] omeđen odozgo. Pošto je x1 x2 tada je očito {f (a) : a ∈ A. Funkcija F je surjekcija. a x2 }. Tada za svaki a ∈ A. Očito je skup Qy = {q ∈ Q : q ≤ y} neprazan i omeđen odozgo. tj. x2 ∈ B takvi da vrijedi x1 funkcije F imamo x2 . Vrijedi: F |A = f. vrijedi f (a) ≤ f (a0 ). a ∈ A}. Pošto po pretpostavci teorema skup B nema najmanji element tada postoji x ∈ B takav da je x x. F (x1 ) ≤ F (x2 ). Neka je x ∈ B proizvoljan. Pošto je A gust skup u B tada postoji a0 ∈ A takav da je x a0 x . Iz toga odmah slijedi sup{f (a) : a ∈ A. Neka je x ∈ B proizvoljan. takav da je a a0 . Tada za svaki a ∈ A. Posebno je f (a0 ) ≤ y. Neka je a0 ∈ A proizvoljan. takav da je a x. a x} omeđen odozgo za svaki x ∈ B. Tvrdimo da je f (a0 ) supremum skupa {f (a) : a ∈ A. Pošto je skup A gust u X tada postoji a0 ∈ A takav da je x a0 x. a x}. Pošto je supremum u linearno uređenom skupu jedinstven tada slijedi da je dobro definirana funkcija F : B → R. ali fiksiran. Iz pretpostavke c) teorema slijedi da za skup f −1 [Qy ] postoji supremum. a x}. Neka je y ∈ R proizvoljan. Po definiciji F (x1 ) = sup{f (a) : a ∈ A. a x}. a a0 }. a x1 } i F (x2 ) = sup{f (a) : a ∈ A. vrijedi f (a) ≤ y.

Tada postoji x ∈ f −1 [Qy ] takav da vrijedi a x x. Dokaz. Važno je naglasiti da smo prethodni dokaz proveli promatrajući "prvu iznimku". Oni su nam najvažniji za daljnja proučavanja jer su ordinalni brojevi posebne vrste dobro uređenih skupova. a onda bi imali f (x0 ) < x0 . Skupovi Q.82. pošto je očito y = sup Qy . da postoji a ∈ A takav da vrijedi f (a) < a. Ako je pA (x0 ) = ∅ tada je očito da skup A i taj početni komad nisu slični. Sada nizom lema i korolara navodimo svojstva dobro uređenih skupova. Primjer 1. .80.83. Iz toga slijedi f (a) ≤ −1 −1 f (x ) y. Q. Q.8. Tvrdimo da je F (x) = y. Time dobivamo kontradikciju (a0 najmanji element skupa C. Korolar 1. 1. Tada za svaki x ∈ A vrijedi x ≤ f (x).D. koje ćemo ovdje dokazati. Dokažimo obratnu inkluziju.E. Z i R s prirodnim uređajem nisu dobro uređeni skupovi. Za parcijalno uređen skup (A. Uočite da je tu važno da smo prilikom definicije parcijalno uređenog skupa zahtijevali irefleksivnost relacije.81. Dokaz. omogućit će nam da dokazi svojstava ordinalnih brojeva budu jednostavniji. slijedi da je x0 ≤ f (x0 ). a po drugoj strani f (a0 ) < a0 i f (a0 ) ∈ C).E. Neka je (A. Propozicije i teoremi. tj. To je nemoguće jer je f (x0 ) ∈ pA (x0 ). Definicija 1. Iz prethodne leme 1. Uočite da je svaki dobro uređen skup ujedno i linearno uređen. Pošto funkcija f čuva uređaj i injekcija je. te f : A → A injekcija koja čuva uređaj. tada vrijedi f (f (a0 )) < f (a0 ).8 Dobro uređeni skupovi U ovoj točki razmatrat ćemo posebnu klasu linearno uređenih skupova: dobro uređene skupove. Neka je (A. Svaki konačan skup koji je linearno uređen je i dobro uređen skup. Iz toga odmah slijedi F (x) = y. Skup N s prirodnim uređajem je dobro uređen skup. Tada je skup C = {x ∈ A : f (x) < x} neprazan. <) dobro uređen skup. DOBRO UREÐENI SKUPOVI 51 x = sup f −1 [Qy ].82. Neka je a0 ∈ C najmanji element skupa C. Označimo Ax := {a ∈ A : a x}.1. Iz definicije skupa C slijedi f (a0 ) < a0 . Neka je pA (x0 ) = ∅. Dobro uređen skup ne može biti sličan svom početnom komadu. vrijedi f [Qy ] = Ax . Očito je f −1 [Qy ] ⊆ Ax . a onda a ∈ f [Qy ]. Neka je a ∈ Ax proizvoljan. Dakle. Pretpostavimo suprotno. Lema 1. te pretpostavimo da je f : A → pA (x0 ) sličnost. odnosno primijenili smo indukciju na dobro uređenom skupu. <) kažemo da je dobro uređen ako svaki njegov neprazni podskup sadrži najmanji element. <) dobro uređen skup i x0 ∈ A proizvoljan.D. Iz definicije skupa C slijedi f (a0 ) ∈ C.

Tada je pA (x1 ) ⊆ pA (x2 ). Primijetimo da za svaki neprazan dobro uređen skup A podskup B. Neka su f : A → B i g : A → B dvije sličnosti. Dobro uređen skup ne može biti sličan podskupu nekog svog početnog komada.D. Neka je (A. Korolar 1. Očito vrijedi pA (a) pB (f (a)) i pA (a) pB (g(a)). tražena tvrdnja slijedi iz prethodnog korolara 1. No. x0 ∈ A i B ⊆ pA (x0 ).84. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA Korolar 1. x2 ∈ A različiti.E. nužno sadrži najmanji element skupa A (ako je a0 najmanji element skupa A tada je pB (a0 ) = ∅ ⊆ B). <) i (B. <) dobro uređen skup i x1 . Želimo napomenuti da dobro uređen skup može biti sličan nekom svom podskupu. tada je lako vidjeti da je ispunjen uvjet (∗). <) linearno uređen skup i B ⊆ A koji ima sljedeće svojstvo: (∀x ∈ A)(pA (x) ⊆ B ⇒ x ∈ B) Tada je B = A. Primjerice uzmemo li A = Z. Sljedeći teorem govori da princip transfinitne indukcije karakterizira dobro uređene skupove. (∗) . Dokaz. Primjerice dobro uređen skup N je sličan sa svojim podskupom 2N. Q. <) neprazan dobro uređen skup. 0 −∞. Sada izričemo princip transfinitne indukcije koji je jedno od najmoćnijih sredstava za dokazivanje u teoriji skupova. Neka su (A. slijedi f (a) = g(a). a onda pB (f (a)) pB (g(a)). Neka je a ∈ A proizvoljan.86.E.52 POGLAVLJE 1. a B = 2Z. Princip transfinitne indukcije: Neka je (A. koji ima svojstvo (∗). Zaključivanje po principu transfinitne indukcije općenito ne važi za linearno uređene skupove. Primjerice za linearno uređen skup R imamo pR (0) = −∞. Pošto je pA (x2 ) dobro uređen skup. Napominjemo da tvrdnja prethodnog korolara općenito ne vrijedi za linearno uređene skupove. Dokaz.E. Iz korolara 1. Korolar 1. To je nemoguće jer za svaki y ∈ B vrijedi y < x0 .82. Z = 2Z. Neka je (A. Q.D. slijedi x0 ≤ f (x0 ).83.D.85. Promotrimo sada slučaj kada je B = ∅.84. Ako je B = ∅ tada tvrdnja korolara očito vrijedi. Dokaz. Radi određenosti neka je x1 < x2 . Q. ) slični dobro uređeni skupovi. Sličnost između dobro uređenih skupova je jedinstvena. 1 = pR (1). Ako bi f : A → B bila sličnost tada iz leme 1. Različiti početni komadi dobro uređenog skupa nisu slični. te vrijedi pA (x1 ) = ppA (x2 ) (x1 ).

Ako je a ∈ A takav da je a < a tada je očito pA (a) pB (f (a)). pa je C = A. Neka je A = {a ∈ A : postoji b ∈ B takav da pA (a) B = {b ∈ B : postoji a ∈ A takav da pA (a) pB (b)} pB (b)} Primijetimo prvo da su to neprazni skupovi. Neka je B ⊆ A takav da za svaki x ∈ A vrijedi da pA (x) ⊆ B povlači x ∈ B. ) dobro uređeni skupovi. Skup A ima najmanji element i za A vrijedi princip transfinitne indukcije ako i samo ako skup A je dobro uređen. pa z ∈ C. Sada iz pretpostavljenog svojstva skupa B slijedi a0 ∈ B. Neka je a0 najmanji element skupa A \ B. Primijetimo prvo da C = ∅ jer najmanji element skupa A pripada skupu C. jer označimo li sa a0 najmanji element skupa A.E.D. Tada iz definicije skupa A slijedi da postoji b ∈ B i f : pA (a ) → pB (b) sličnost.87. odnosno sa b0 najmanji element od B. (Teorem o usporedivosti dobro uređenih skupova) Neka su (A. tada z ∈ B. <) i (B. Pretpostavimo sada da je A linearno uređen skup koji ima najmanji element i za koji važi princip transfinitne indukcije. Neka je B neprazni podskup od A koji nema najmanji element. Ako je A = ∅ ili B = ∅ tada tvrdnja teorema očito vrijedi. Tako smo dobili B ⊆ A = C i (∀x ∈ C)(∀y ∈ B)x < y. Neka je (A. Tada za svaki y ∈ B vrijedi z < y. Teorem 1. ali B = A. No.1. Pretpostavimo prvo da je A dobro uređen skup. Ako je y ∈ pA (a0 ) tada je očito y ∈ B. Očito su A i B dobro uređeni skupovi. tada imamo pA (a0 ) = ∅ = pB (b0 ). Dokaz. te vrijedi A B. Iz toga slijedi da su moguća sljedeća četiri slučaja: a) A = A i B = B b) A = A i postoji b ∈ B takav da B = pB (b) . Tada za svaki x ∈ pA (z) i svaki y ∈ B vrijedi x < y.8. Pretpostavimo još da A nije dobro uređen skup. pretpostavili smo da za skup A vrijedi princip transfinitne indukcije.88. Budući da po pretpostavci skup B ne sadrži najmanji element. Promatramo slučaj kada je A = ∅ i B = ∅. Q. Pretpostavimo da je z ∈ A takav da je pA (z) ⊆ C. Definiramo skup C sa C = {x ∈ A : (∀y ∈ B)x < y}. Neka je a ∈ A proizvoljan. DOBRO UREÐENI SKUPOVI 53 Teorem 1. što je kontradikcija s činjenicom a0 ∈ A \ B. pa time imamo da vrijedi pA (a0 ) ⊆ B. Analogno zaključujemo za skup B . što je nemoguće. Iz toga slijedi da je A = A ili postoji a ∈ A takav da je A = pA (a) (ako je A = A tada uzemo a najmanji element skupa A \ A ). pa je a ∈ A . <) linearno uređen skup. Tada vrijedi točno jedno od sljedećeg: a) A B B b) postoji jedinstveni a ∈ A takav da vrijedi pA (a) c) postoji jedinstveni b ∈ B takav da vrijedi A pB (b) Dokaz.

<−1 ) dobro uređeni. 3. Ovaj aksiom zapravo govori da je svaki skup dobro utemeljen u odnosu na relaciju ∈ . slučaj d) je nemoguć. ∈ x2 ∈ x1 ∈ x. <) dobro utemeljen ili fundiran ako ne postoji niz (xn ) u skupu A tako da za svaki n ∈ N vrijedi xn+1 < xn . <) i (A. b) ako je 0 < z1 i 0 < z2 tada je 0 < z1 · z2 . .D. Q.E. tj. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA c) postoji a ∈ A takav da A = pA (a) i B = B d) postoji a ∈ A takav da A = pA (a) i postoji b ∈ B takav da B = pB (b) No. Dokažite da za linearno uređene skupove ne vrijedi analogon Cantor. Aksiom dobre utemeljenosti ∀x(x = ∅ → ∃y(y ∈ x ∧ y ∩ x = ∅)). . Dokažite da je skup A konačan ako i samo ako su skupovi (A. No. Sada iskazujemo aksiom dobre utemeljenosti koji ćemo često koristiti u sljedećem poglavlju. nađite primjere linearno uređenih skupova A i B. <) linearno uređen skup.89. što je nemoguće. jer iz A B . c) ako je z1 < 0 i z2 < 0 tada je z1 + z2 < 0. Kažemo da je parcijalno uređen skup (A. Očito je svaki dobro uređen skup i dobro utemeljen. (Sa <−1 je označena inverzna relacija relacije <). Odatle pak posebno slijedi da ne postoji skup x za kojeg bi vrijedilo x ∈ x. Schröder. te A = pA (a) i B = pB (b) slijedi da je a ∈ A (= pA (a)). obrat ne vrijedi. Dokažite da ne postoji proširenje relacije < sa skupa R na skup C koje bi imalo sljedeća svojstva: a) za sve z = 0 vrijedi z < 0 ili 0 < z. Iz aksioma dobre utemeljenosti slijedi da ne postoji skup x za koji bi postojao beskonačni niz skupova (xn ) tako da vrijedi: . Vrijedi li analogon Cantor-Bernsteinovog teorema za dobro uređene skupove? 2. Primjerice svaki dvočlani skup čiji elementi nisu usporedivi je dobro utemeljen. Neka je (A. tako da je A sličan nekom podskupu skupa B i da je B sličan nekom podskupu skupa A. Definicija 1.54 POGLAVLJE 1. . Zadaci 1. Bernsteinovog teorema. ali nije dobro uređen. ali A nije sličan s B.

1. tj. Ako je 0 < −i tada zbog uvjeta b) imamo 0 < (−i) · (−i). Dakle. mora biti i < 0. kontradikciju. 4. tj. DOBRO UREÐENI SKUPOVI 55 Rješenje. Time imamo da je i < 0 i −i < 0. te 0 i −i. <) kažemo da je kofinalan u S ako vrijedi (∀x ∈ S)(∃a ∈ A)(x ≤ a). To znači da je −i < 0. Primjenom uvjeta c) dobivamo 0 < 0. Promotrimo slučajeve obzirom na 0 i i. tj. Za podskup A parcijalno uređenog skupa (S. Ako je 0 < i tada zbog uvjeta b) imamo 0 < i · i. 0 < −1. . Pretpostavimo da takvo proširenje postoji. Dokažite da svaki linearno uređen skup sadrži kofinalan dobro uređen skup.8. 0 < −1. i označimo ga isto s < .

56 POGLAVLJE 1. NAIVNA TEORIJA SKUPOVA .

a ne o kardinalnim brojevima. Preostalo je još iskazati aksiom beskonačnosti i shemu aksioma zamjene. No. Q i R. odnosno dokazali neke tvrdnje. navest ćemo teoreme enumeracije i rekurzije. relacija ∈ . skupove brojeva N. To ćemo znati kada definiramo ordinalne brojeve.Poglavlje 2 Aksiomatska teorija skupova U prethodnom poglavlju naučili smo osnovne pojmove kao što su: konačan i beskonačan skup. ne znamo što je kardinalni broj. Ordinalni brojevi su neki dobro uređeni skupovi. Tu smo već uočili probleme prilikom definicije kardinalnog broja. kardinalnost i dobro uređeni skupovi. te smo proučavali operacije kako bi dobili nove kardinalnosti. Zapravo govorili smo o kardinalnosti. Definirat ćemo aritmetiku ordinalnih brojeva. Posebnu pažnju posvetit ćemo kardinalnim brojevima. Nakon definicije ordinalnog broja. tj. odnosno strogo definirati.) Želimo naglasiti da bez obzira na naslov ovog poglavlja Aksiomatska teorija skupova sada se nećemo baviti aksiomima i formalnim dokazima. 57 . Naslov poglavlja je takav jer egzistencija objekata koje promatramo može biti dokazana pomoću aksioma Zermelo–Fraenkelove teorije. Kardinalni brojevi su neki posebni ordinalni brojevi. Usput ćemo navesti kako uvesti. b) Prije smo već bili postavili problem kako definirati beskonačne ordinalne brojeve. (ne)prebrojiv skup. (Svaki konačni ordinalni broj je kardinalni broj. Imamo barem tri razloga za definiciju ordinalnog broja: a) Moramo odgovoriti što je "nivo" u kumulativnoj hijerarhiji. c) Pomoću ordinalnih brojeva definirat ćemo kardinalne brojeve. pri čemu je relacija uređaja zapravo relacija "biti element". Na samom kraju razmatrat ćemo aksiom izbora. Naveli smo većinu aksioma Zermelo–Fraenkelove teorije koji su nam bili potrebni kako bi definirali neke pojmove. zbrajanje. tj. množenje i potenciranje. Z. Naučili smo da svi beskonačni skupovi nemaju istu kardinalnost.

1 . vrijedi ZF ∃!x∀y(y ∈ x ↔ P ri(y)). Sa Ind(x) označavamo sljedeću formulu: ∅ ∈ x ∧ ∀y(y ∈ x → y ∪ {y} ∈ x). Skup ω je najmanji induktivan skup. tj. prirodni brojevi su nam i dobra motivacija prije razmatranja ordinalnih brojeva. {∅. simbola = i ∈. Kažemo da je skup x prirodan broj ako za svaki induktivan skup y vrijedi x ∈ y. tj. dokazat ćemo da je aksiom matematičke indukcije dokaziv u teoriji ZF. Sa P ri(x) označavamo formulu ∀y(Ind(y) → x ∈ y). Mi ćemo sada definirati skupove brojeva. F je proizvoljna formula teorije ZF. Dakle. Za strogu definiciju pojma formule vidite primjerice [38].1 Prirodni brojevi Često se može čuti da je teorija skupova osnova matematike. x + 1 je također prirodan broj. Kako bi barem malo ilustrirali netrivijalnost navedene definicije prirodnih brojeva u teoriji ZF.58 POGLAVLJE 2. Definicija 2. Na taj način želimo ilustrirati tvrdnju da je teorija skupova osnova matematike. {∅}. {∅}}. te se tu mogu dokazati njihova osnovna svojstva. tj. Za skup x kažemo da je induktivan ako vrijedi ∅ ∈ x i za svaki y ∈ x vrijedi (y ∪ {y}) ∈ x. Kasnije ćemo vidjeti da su prirodni brojevi zapravo konačni ordinalni brojevi. Ovdje nećemo strogo definirati pojam formule. Prvo ćemo definirati prirodne brojeve.2. Lema 2. Ako je x ∈ ω tada je očito i x + 1 ∈ ω. To nam omogućava sljedeći aksiom. Aksiom beskonačnosti: Postoji induktivan skup. Klasa ω = {x : P ri(x)} je skup. Točnije. Grubo govoreći F može biti sastavljena od varijabli. formalno ∃x ∅ ∈ x ∧ ∀y(y ∈ x → (y ∪ {y}) ∈ x) . Ako je F neka tvrdnja1 u daljnjem tekstu ćemo sa ZF F označavati činjenicu da je tvrdnja F dokaziva u teoriji ZF. Ako je x prirodan broj tada sa x + 1 označavamo skup x ∪ {x}. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 2.1. Razlog tome je činjenica da se mnogi matematički objekti mogu definirati u teoriji ZF. Navedimo nekoliko primjera prirodnih brojeva: ∅. Prvi korak prema tome je sljedeća lema. Iz do sada uvednih aksioma teorije ZF ne možemo dokazati egzistenciju skupa svih prirodnih brojeva. bulovskih veznika i kvantifikatora.

{{{∅}}}} također nisu tranzitivni. U teoriji ZF je dokaziva shema aksioma matematičke indukcije. Uočite da nismo naveli da je aksiom matematičke indukcije dokaziv u teoriji ZF. odnosno skupa prirodnih brojeva (dobra rasprava o tome je dana u knjizi [16].7. a i njegov dokaz. Svaki prirodan broj je tranzitivan skup. Osnovne primjere tranzitivnih skupova navodimo u sljedećoj propoziciji. ali malo teže broj 3 234.3. ali ne i ∅ ∈ x. a i druge funkcije. moramo prvo dokazati Dedekindov teorem rekurzije. 1} i 3 := {0. Odnosno. Lako je dokazati da je upravo definirani uređaj na skupu ω linearan. {{∅}}} i {∅. i pišemo m < n. Korolar 2.2 Za nekoliko prvih prirodnih brojeva uvodimo oznake: 0 := ∅. U dokazu prethodnog teorema koristi se teorem dedukcije. Skup ω je tranzitivan. Skupovi {∅. Kažemo da je skup x tranzitivan ako vrijedi: ∀y∀z(y ∈ z ∈ x → y ∈ x) Sa T rans(x) označavamo formulu ∀y∀z(y ∈ z ∧ z ∈ x → y ∈ x). Taj skup nije tranzitivan jer vrijedi ∅ ∈ {∅} ∈ x. Ako je x prirodan broj i y ∈ x tada je i y prirodan broj. Definicija 2. 1 := {∅}. Dokaz prethodnog teorema dan je kao rješenje zadatka 2 na strani 62. Prisjetimo se nekih primjera rekurzivnih definicija funkcija. Kako bismo na skupu ω mogli definirati zbrajanje i množenje. ako vrijedi m ∈ n. 2}.4. ako je ϕ proizvoljna formula tada vrijedi: ZF ϕ(∅) ∧ ∀x(P ri(x) ∧ ϕ(x) → ϕ(x + 1)) → ∀x(P ri(x) → ϕ(x)). . već shema aksioma matematičke indukcije. 2 := {0.2. No.5. uočite da to ne može biti definicija prirodnih brojeva. Taj teorem.1. Faktorijeli se rekurzivno definiraju ovako: 2 Vidi primjerice [38]. Na taj način možemo definirati i 17. Definicija 2. Propozicija 2. Neka je x = {{∅}}. Neka su m i n prirodni brojevi. PRIRODNI BROJEVI 59 Teorem 2. dobra je motivacija za teorem rekurzije koji ćemo izreći i dokazati kasnije.) Sada definiramo pojam tranzitivnog skupa koji će nam trebati prilikom definicije ordinalnih brojeva. Kažemo da je m manji od n. 1.6.

Očito mora vrijediti ϕ(0) = F (∅) (uočite da je ∅ ∈ Φ. Zatim. Dedekindov teorem rekurzije upravo govori da rekurzivnim definicijama zadajemo jedinstvene funkcije na skupu ω. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 0! = 1 (n + 1)! = n! · (n + 1) Zatim. U iskazu i dokazu Dedekindovog teorema koristimo da za svaki prirodan broj n vrijedi n = {m : m ∈ ω i m < n} (vidi zadatak 4). Ideja dokaza je vrlo jednostavna. Teorem 2. 1} s f2 (0) = F (∅) i f2 (1) = F (f1 ) tada mora vrijediti ϕ(2) = F (f2 ). Neka je S proizvoljan skup i s0 ∈ S.9. Analogno dalje. te h : S → S proizvoljna funkcija. za svaki m ∈ ω .8. te neka je Φ = {f | postoji n ∈ ω tako da f : n → S} Neka je F : Φ → S proizvoljna funkcija. jer funkciju f : 0 → ω možemo poistovjetiti sa ∅). Korolar 2. već može li se dokaz provesti u teoriji ZF. Tada postoji jedinstvena funkcija ϕ : ω → S za koju vrijedi: ϕ(0) = s0 ϕ(m + 1) = h(ϕ(m)). Upravo ta jednostavnost je razlog zašto se teorem prihvaća u svakodnevnoj praksi bez da se postavlja pitanje njegovog dokaza. Tada postoji jedinstvena funkcija ϕ : ω → S takva da za svaki n ∈ ω vrijedi ϕ(n) = F (ϕ|n). Ako s f2 označimo funkciju definiranu na {0. ako s f1 označimo funkciju koja nuli pridružuje F (∅) tada mora vrijediti ϕ(1) = F (f1 ). Ako je f : ω → S neka funkcija i n ∈ ω tada nam f |n označava restrikciju funkcije f na skup n. (Dedekindov teorem rekurzije) Neka je S proizvoljan skup. važno je uočiti da zapravo nije glavno pitanje je li tvrdnja teorema istinita. No. Detaljan dokaz Dedekindovog teorema rekurzije dan je kao rješenje zadatka 14. odnosno postoje li jedinstvene funkcije koje to zadovoljavaju. Fibonaccijev niz se rekurzivno definira ovako: F1 = 1 F2 = 1 Fn+2 = Fn + Fn+1 Sigurno ste na takve definicije već toliko navikli da se i pomalo čudnim čini pitanje jesu li te definicije dobre. Ponekad se u literaturi upravo ta verzija naziva Dedekindov teorem rekurzije.60 POGLAVLJE 2. U sljedećem korolaru izričemo verziju Dedekindovog teorema koja je sličnija rekurzivnim definicijama na koje smo navikli.

a kodomena je ω.  1. a za f ∈ Φ. Lako je vidjeti da vrijedi: m + 0 = m i m + (n + 1) = (m + n) + 1. Neka je Φ skup svih funkcija čije su domene prirodni brojevi. Neka je funkcija + : ω × ω → ω definirana sa m + n = ϕm (n). čija je domena n + 1. Tvrdimo da je pomoću jednakosti: x + 0 = x i x + (y + 1) = (x + y) + 1. Za f ∈ Φ.2. te ϕm (n + 1) = F (ϕm |n + 1) = ϕm (n) + 1. čija je domena neki n ∈ ω. Iz Dedekindovog teorema rekurzije slijedi da su time stvarno definirane jedinstvene funkcije. Kao što smo bili dokazali da u teoriji ZF za skup ω vrijedi shema aksioma matematičke indukcije. Za svaki m ∈ ω promatramo funkciju Fm : Φ → ω tako da je F (∅) = m. ako je n = 0. F (f ) =  f (m) + f (m + 1). Tada iz Dedekindovog teorema slijedi da postoji jedinstvena funkcija ϕm : ω → ω. definiramo Fm (f ) = f (n) + 1. Tada imamo: ϕ(0) = F (∅) = 0 ϕ(1) = F (ϕ|1 ) = 1 ϕ(n) + ϕ(n + 1) = F (ϕ|n+2 ) = ϕ(n + 2) Očito je (ϕ(n))n∈ω Fibonaccijev niz. tako bi na analogan način mogli dokazati da skup ω zadovoljava i sve ostale Peanove aksiome koje sada navodimo: 1) n + 1 = 0 2) n + 1 = m + 1 ⇒ n = m 3) n + 0 = n 4) m + (n + 1) = (m + n) + 1 5) n · 0 = 0 6) m · (n + 1) = m · n + m Primijetite da smo dokazali da u ZF vrijede svojstva 1) i 2). PRIRODNI BROJEVI 61 Primjer 2. pri čemu je n = m + 2 Iz Dedekindovog teorema rekurzije slijedi da postoji jedinstvena funkcija ϕ tako da za svaki n ∈ ω vrijedi ϕ(n) = F (ϕ|n). U tu svrhu prvo definiramo funkciju F : Φ → ω. definiramo:  0.1. Tada imamo ϕm (0) = F (ϕm |0) = F (∅) = m.10. . Koristeći se Dedekindovom teorem rekurzije možemo dokazati egzistenciju Fibonaccijevog niza u teoriji ZF.11. Primjer 2. Aksiomi 3)–6) su rekurzivne definicije zbrajanja i množenja. tako da za svaki n ∈ ω vrijedi ϕm (n) = Fm (ϕm |n). Pokažimo sada kako možemo definirati zbrajanje prirodnih brojeva u teoriji ZF. ako je n = 1. definirana jedinstvena funkcija.

tj.2. Pošto je x ⊆ x + 1 tada imamo i traženu tvrdnju.) operacija zbrajanja i množenja na skupu ω. slijedi da je ta tvrdnja ekvivalentna sa: P ri(z) ∧ y ∈ z ∈ ω povlači y ∈ ω. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 1. Dokažite da vrijede osnovna svojstva (komutativnost. Posljednja tvrdnja se lako dokaže indukcijom po z. . Dokažite propoziciju 2. Moramo dokazati da y ∈ z ∈ ω povlači y ∈ ω. Iz pretpostavke (∗) tada slijedi ZF ϕ(x + 1). Dokažite teorem 2. slijedi da je tada X = {x : x ∈ ω i ZF ϕ(x)}. Po definiciji svaki induktivan skup sadrži svaki prirodan broj. Dokaz. Očito vrijedi {x : P ri(x)} = {x : x ∈ I ∧ P ri(x)}. 3. Posebno imamo da za svaki prirodan broj x vrijedi x ∈ X. 6. ako je x ∈ X tada je x ∈ ω i vrijedi ZF ϕ(x). . Neka je ϕ proizvoljna formula tako da vrijedi ZF ϕ(∅) ∧ ∀x(P ri(x) ∧ ϕ(x) → ϕ(x + 1)) (∗) Označimo X = {x : P ri(x) i ZF ϕ(x)}. Tada je z ∈ x ∪ {x}.2. Zatim. Pretpostavimo da je neki prirodan broj x tranzitivan. te neka imamo y ∈ z ∈ x + 1. Iz aksioma praznog skupa slijedi da vrijedi ZF y ∈ z ∈ ∅ → y ∈ ∅. 5. Ako je m ∈ ω dokažite da je tada m ⊆ ω.62 Zadaci POGLAVLJE 2. asocijativnost. Označimo sa I jedan induktivan skup. tj. Dokažite lemu 2. Pošto po pretpostavci (∗) posebno vrijedi ZF ϕ(∅) tada imamo ∅ ∈ X. Lako je vidjeti da u oba slučaja vrijedi y ∈ x.5. primjenom dokazanog teorema o aksiomu matematičke indukcije. Dokaz. ω je najmanji induktivan skup. Tu tvrdnju dokazujemo indukcijom. Dokažimo sada da je ω tranzitivan skup. Iz leme 2. jer po definiciji prirodnih brojeva imamo da je svaki prirodan broj element proizvoljnog induktivnog skupa... tj. tj. Očito je ω ⊆ I. Želimo dokazati da vrijedi ZF ∀x(P ri(x) → T rans(x)). Aksiom beskonačnosti jednostavno tvrdi da postoji barem jedan induktivan skup. a onda iz definicije skupa X slijedi da vrijedi ZF ϕ(x). Dokažite da za svaki n ∈ ω vrijedi n = {m : m ∈ ω i m ∈ n}. Iz leme 2. 4. z ∈ x ili z = x.2. ZF T rans(∅). distributivnost. tj. 2. y ∈ x + 1. tj. To znači da je X induktivan skup. Jedinstvenost skupa ω slijedi iz aksioma ekstenzionalnosti. Iz aksioma separacije slijedi da je X skup. Dokaz. imamo da je x + 1 ∈ X.3. Sada iz aksioma separacije slijedi da je ω skup.

Iz definicije ϕ slijedi da postoje funkcije g. Pretpostavimo da za neki m ∈ ω postoji funkcija g ∈ G takva da je m ∈ Dom(g). h ∈ G takve da je g : m → S i h : n → S. Iz dokazane tvrdnje 1. . Sada iz ω = {z : P ri(z)} slijedi da je y prirodan broj. h ∈ G tako da vrijedi g(a) = b i h(a) = c. F (g). (a. Ako je m ∈ ω i m = 0 dokažite da tada postoji n ∈ ω tako da vrijedi m = n + 1. Ako je m + 1 ∈ Dom(g) tada je dokaz gotov. (Dokaz koraka indukcije: g(i) = F (g|i) = F (h|i) = h(i) = (h|m)(i). Ako je m ∈ ω i m = 0 dokažite da tada vrijedi 0 < m.2. PRIRODNI BROJEVI 63 7. Tvrdnju je lako dokazati indukcijom po i < m. Tvrdnja 1. Dokaz. Pošto je x prirodan broj tada x ∈ ω. Označimo s G skup svih funkcija g čija je domena neki n ∈ ω a kodomena skup S. ako je i ∈ m + 1.1. Lako je provjeriti da je h ∈ G. Za svaki m ∈ ω postoji funkcija g ∈ G takva da je m ∈ Dom(g). ako je i = m + 1.) Tvrdnja 2. 12. Ako je x prirodan broj i y ∈ x dokažite da je tada i y prirodan broj. Neka (a. Sada definiramo ϕ = g∈G g. te za svaki m < n vrijedi g(m) = F (g|m).) Dokaz provodimo po koracima. Ako su m. dokazujući redom tvrdnje. Za m = 0 možemo uzeti funkciju g : 1 → S definiranu s g(0) = F (∅). 10. Dokažite da skupovi m i n nisu ekvipotentni. Dokažite da je relacija ∈ na skupu ω linearni uređaj. Zato je b = c. n ∈ ω i m < n dokažite da je tada m + 1 < n ili m + 1 = n. Dokaz se provodi indukcijom po m. (Funkcije koje pripadaju skupu G možemo zamišljati kao konačne aproksimacije tražene funkcije ϕ. 9. (Uočite da ovdje funkciju poistovjećujemo s njenim grafom). te je m < n. Definiramo funkciju h : (m + 2) → S sa: h(i) = g(i). Dokažite da svaki neprazan podskup od ω ima najmanji element. c) ∈ ϕ. Dokažimo prvo da je ϕ funkcija. dokazana. Pošto je ω tranzitivan skup tada iz y ∈ x ∈ ω slijedi y ∈ ω. slijedi g ⊆ h. 13. Rješenje. Pretpostavimo zato da m + 1 ∈ Dom(g). n ∈ ω i m < n. 11. tada vrijedi g = h|m. b). te je m < n. 14. Dokažite Dedekindov teorem rekurzije. Radi određenosti možemo pretpostaviti da je Dom(g) = m i Dom(h) = n. Ako su g. Time je tvrdnja 2. Neka su m. 8.

Iz dokazane tvrdnje 1. 0) = f (m. Neka je m ∈ ω proizvoljan. slijedi da možemo izabrati funkciju g ∈ G tako da vrijedi m ∈ Dom(g). tada je ϕ(m) ∈ S). Neka je Φ skup svih funkcija čija je domena neki prirodan broj. Redom imamo: ϕ(0) = F (ϕ|0) = F (∅) = F (θ|0) = θ(0). te je ϕ(m) = g(m). n)) Dokažite da za sve m. Time smo dokazali ω = Dom(ϕ). Preostalo je još dokazati jedinstvenost funkcije ϕ. 0) = 0 f (x.64 POGLAVLJE 2. 18. Tada je očito m ∈ Dom(ϕ). (Ako je m ∈ ω tada prema dokazanoj tvrdnji 2. Neka je m ∈ ω proizvoljan. Definiramo funkciju F : Φ → S tako da je F (∅) = s0 . Pretpostavimo da je θ : ω → S funkcija takva da za svaki m ∈ ω vrijedi θ(m) = F (θ|m). Tada iz dokazane tvrdnje 2. Ackermannova funkcija je definirana sljedećim uvjetima: f (0. Pokažimo i obratnu inkluziju. Dokažite korolar 2. Rješenje. Neka je m ∈ ω koji ima svojstvo da za svaki i < m vrijedi ϕ(i) = θ(i). n + 1) = f (m. Primjenom Dedekindovog teorema rekurzije dokažite da postoji jedinstvena funkcija f na ω × ω koja zadovoljava: f (x. Dokažite da su svi Peanovi aksiomi istiniti na ω. n) = n + 1 f (n + 1. f (m + 1. 15. Tada iz dokazane tvrdnje 2. Indukcijom po m dokazujemo da vrijedi ϕ(m) = θ(m). Pošto je kodomena funkcije g upravo skup S. slijedi da za svaki i < m vrijedi i ∈ Dom(g). Iz Dedekindovog teorema rekurzije slijedi da postoji funkcija ϕ : ω → S takva da za svaki m ∈ N vrijedi ϕ(m) = F (ϕ|m ). Tada imamo: ϕ(m) = F (ϕ|m) = F (θ|m) = θ(m). a za f ∈ Φ takvu da je Dom(f ) = n + 1 definiramo F (f ) = h(f (n)). Dokažimo sada da za svaki m ∈ ω vrijedi ϕ(m) = F (ϕ|m). Tada imamo: ϕ(m) = g(m) = F (g|m) = F (ϕ|m). a kodomena je skup S. 16. slijedi da postoji funkcija g ∈ G takva da je m ∈ Dom(g). slijedi da postoji g ∈ G tako da je m ∈ Dom(g). y + 1) = f (x. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA Očito je Dom(ϕ) ⊆ ω. 1) f (m + 1.9. Primijetimo da je slika funkcije ϕ sadržana u skupu S. te je ϕ(i) = g(i). y) + x 17. Tada imamo ϕ(0) = F (ϕ|0) = F (∅) = s0 . te ϕ(m + 1) = F (ϕ|m + 1) = h(ϕ(m)). n ∈ ω vrijedi: .

to je jednostavno napraviti primjenom teorema rekurzije koji ćemo kasnije navesti. n) sa [(m. pa smo izbjegli oduzimanje. n1 ) ∼ (m2 . a broj nula je jednak skupu {(n. n) f (m. n) < f (m. Na skupu ω × ω definiramo binarnu relaciju ∼ sa: (m1 . . n + 1) f (m. No. n) f (m. pa je onda svaki prirodan broj ujedno i cijeli broj. Nizom zadataka definirat ćemo skup R na kraju ove točke. Q i R U ovoj točki prvo ćemo pokazati kako pomoću skupa ω možemo definirati skup cijelih brojeva i operacije na njemu.2. pa ne možemo definirati relaciju ∼ na skupu ω × ω sa: (m1 . Z = ω × ω/ ∼ .2. 2. Zapišimo sada to sve formalno. SKUPOVI BROJEVA Z. 0)]. Definicija 2. Za uređeni par (m. n1 ) ∼ (m2 .2 Skupovi brojeva Z. No. Skup cijelih brojeva Z definiramo kao skup svih klasa ekvivalencije relacije ∼. n) Nije nimalo jednostavno dokazati egzistenciju Ackermannove funkcije koristeći Dedekindov teorem rekurzije. Prije nego što napišemo formalne definicije pokušat ćemo objasniti glavne ideje prilikom uvođenja skupa cijelih brojeva. n2 ) ako i samo ako m1 + n2 = n1 + m2 Lako je provjeriti da je to relacija ekvivalencije. Zatim ćemo pomoću skupa Z definirati skup racionalnih brojeva Q. Q I R 65 n < f (m. Imamo mali problem. n) prirodnih brojeva za koje vrijedi x = m − n. n2 ) ako i samo ako m1 − n1 = m2 − n2 . Iz tog razloga svaki prirodan broj n poistovjećujemo sa cijelim brojem [(n. cijeli broj definirat ćemo kao svaki skup uređenih parova prirodnih brojeva čija je razlika konstantna. n + 1) : n ∈ ω}. Na skupu ω nije definirana razlika svaka dva elementa. U tu svrhu nam treba relacija ekvivalencije. n)] označavamo pripadnu klasu ekvivalencije. Primijetimo da s ovakvom definicijom skupa Z ne vrijedi ω ⊆ Z. Cijeli brojevi U daljnjim razmatranjima pretpostavljamo da su dokazana sva svojstva operacija na skupu ω koja ćemo upotrebljavati. n + 1) ≤ f (m + 1. Primjerice broj −1 je jednak skupu {(n. Općenito. uvjet m1 − n1 = m2 − n2 je ekvivalentan sa m1 + n2 = n1 + m2 . n) < f (m + 1. tj.12. n) : n ∈ ω}. Cijeli broj x poistovjetit ćemo sa skupom svih uređenih parova (m.

n1 )] + [(m2 . pa smo izbjegli dijeljenje. Na skupu Z definiramo zbrajanje. sada bi prvo trebalo provjeriti da upravo definirane operacije i relacija uređaja ne ovise o izboru reprezentanata. No. Ako su [(m1 . U tu svrhu nam treba relacija ekvivalencije. Prije formalne definicije pokušat ćemo objasniti glavne ideje. uvjet p1 /q1 = p2 /q2 je ekvivalentan sa p1 · q2 = q1 · p2 . m)] [(m1 . n2 )] = [(m1 + m2 . što je rutinski posao. 2n) : n ∈ Z \ {0}}. što je jednako (m1 ·m2 +n1 ·n2 )−(m1 ·n2 +n1 ·m2 ). n1 )] Racionalni brojevi. n1 )] < [(m2 . m1 ·n2 +n1 ·m2 )]. racionalni broj definirat ćemo kao svaki skup uređenih parova cijelih brojeva čiji je kvocijent konstantan. prije nego što napišemo formalne definicije pokušat ćemo objasniti glavne ideje prilikom uvođenja skupa racionalnih brojeva. n1 + n2 )]. n2 )] trebala predstavljati (m1 − n1 ) + (m2 − n2 ). tada ne možemo definirati relaciju ∼ na skupu Z×Z\{0} sa: (p1 . Općenito. n2 )] trebao bi predstavljati (m1 −n1 )·(m2 −n2 ). Sada pretpostavljamo da su dokazana sva svojstva operacija na skupu Z koja ćemo upotrebljavati. m1 · n2 + n1 · m2 )] −[(m. n) : n ∈ Z \ {0}}. No. n1 )] + [(m2 . Zadnji izraz je predstavljen s klasom ekvivalencije [(m1 ·m2 +n1 ·n2 .66 POGLAVLJE 2. Nije teško dokazati razna svojstva upravo definiranih operacija na skupu Z koristeći svojstva operacija na skupu ω. n1 )] i [(m2 . množenje. što je jednako (m1 +m2 )−(n1 +n2 ). n)] = [(n. Primjerice broj 1/2 je jednak skupu {(n. n2 )] ako i samo ako m1 + n2 < n1 + m2 Naravno. n1 + n2 )] = [(m2 + m1 . n2 )] = [(m1 · m2 + n1 · n2 . n2 )] = [(m1 + m2 . suprotni element i relaciju uređaja na sljedeći način: [(m1 . Primjerice komutativnost zbrajanja cijelih brojeva dokazujemo ovako: [(m1 . n2 )] cijeli brojevi tada te klase zapravo predstavljaju m1 − n1 i m2 − n2 . Pošto na skupu Z nije definiran kvocijent svaka dva elementa. q1 ) ∼ (p2 . Definicija 2. . n1 )] · [(m2 . Kao i u prethodnoj situaciji. n2 )] + [(m1 . ovaj zadnji izraz je predstavljen s klasom ekvivalencije [(m1 + m2 . Na sličan način produkt cijelih brojeva [(m1 . n1 + n2 )] [(m1 . q) cijelih brojeva za koje vrijedi x = p/q. q2 ) ako i samo ako p1 /q1 = p2 /q2 . n1 )] i [(m2 . n1 )] i [(m2 . a broj nula je jednak skupu {(0. To znači da bi suma cijelih brojeva [(m1 . Na sasvim analogni način se može opravdati definicija relacije uređaja na skupu Z. n2 + n1 )] = [(m2 . AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA Na skupu Z sada želimo definirati osnovne operacije.13. Racionalni broj x ćemo poistovjetiti sa skupom svih uređenih parova (p.

1)].15. q1 · q2 )] [(p1 . q1 )] · [(p2 . Zadaci 1.2. 3. n2 ) ako i samo ako m1 + n2 = n1 + m2 Dokažite da je ∼ relacija ekvivalencije.. q2 ) ako i samo ako p1 · q2 = q1 · p2 67 Lako je provjeriti da je to relacija ekvivalencije. Na skupu Z × (Z \ {0}) definiramo binarnu relaciju ∼ sa: (p1 . q2 )] = [(p1 · q2 + p2 · q1 . q2 )] = [(p1 · p2 . te da definirane operacije i relacije imaju "očekivana" svojstva (komutativnost. množenje. suprotnog elementa i relacije uređaja na skupu Z ne ovise o izboru reprezentanta klase ekvivalencije. tj. q1 · q2 )] −[(p. množenja. . q)] [(p1 . q2 )] ako i samo ako p 1 · q2 < p 2 · q1 Lako je dokazati da prethodne definicije ne ovise o izboru reprezentanata. Za uređeni par (p. Definicija 2.. Operacije na skupu Q definiramo tako da "simuliramo" zbrajanje. Na skupu ω × ω definiramo binarnu relaciju ∼ sa: (m1 . q1 ) ∼ (p2 .. ) Uputa. Vidi [23].) Neke napomene o definiciji skupa realnih brojeva su dane u zadacima koji slijede. Iz tog razloga cijeli broj m možemo poistovjetiti sa racionalnim brojem [(m. q1 )] < [(p2 . Više detalja o uvođenju skupova brojeva možete naći u [11]. q)] označavamo pripadnu klasu ekvivalencije. Uz ovakve definicije očito ne vrijedi Z ⊆ Q. . Q I R Definicija 2. q1 )] + [(p2 .2. Dokažite osnovna svojstva operacija zbrajanja i množenja na skupu Z (komutativnost. asocijativnost. distributivnost. suprotni element i relaciju uređaja na sljedeći način: [(p1 . SKUPOVI BROJEVA Z. 2. Q = Z × (Z \ {0})/ ∼ . n1 ) ∼ (m2 . . Na skupu Q definiramo zbrajanje. pa tada vrijedi Z ⊆ Q. q)] = [(−p. asocijativnost.14.. Dokažite da definicije zbrajanja. Skup racionalnih brojeva Q definiramo kao skup svih klasa ekvivalencije relacije ∼. q) sa [(p. odnosno množenje razlomaka. [23] i [28].

B) nazivamo rez skupa Q. Dokažite osnovna svojstva operacija zbrajanja i množenja na skupu Q (komutativnost. Na skupu Z × (Z \ {0}) definiramo binarnu relaciju ∼ sa: (p1 . suprotnog elementa i relacije uređaja na skupu Q ne ovise o izboru reprezentanta klase ekvivalencije. Dokažite da je relacija uređaja na skupu Z irefleksivna. Ovdje opisujemo Dedekindovu konstrukciju koja se bazira na rezovima (vidi [11] i [28]). B) rez skupa Q takav da skup A nema najveći element.. dokažite da je upravo definirana relacija uređaja irefleksivna i tranzitivna. te za svaki a ∈ A i svaki b ∈ B vrijedi a < b. 5. Na skupu R definiramo operacije i relacije: zbrajanje: A + C = {r + q : r ∈ A. te da su svaka dva realna broja usporediva. 7. Ako je (A. Dokažite da definicije zbrajanja.68 POGLAVLJE 2. Tada uređeni par (A. te je kompatibilna sa zbrajanjem i množenjem. . tranzitivna i linearni uređaj. B ⊆ Q takvi da je A ∪ B = Q. tada skup A nazivamo realni broj. pa je −3 = inf{−x : x ∈ A}. asocijativnost. A ∩ B = ∅. −3 ∩ Q. množenja. q1 ) ∼ (p2 . ) Uputa. Primjenom skupa racionalnih brojeva možemo definirati skup realnih brojeva. q2 ) ako i samo ako p1 · q2 = q1 · p2 Dokažite da je to relacija ekvivalencije. . Neka su ∅ = A. Dokažite da je zbrajanje realnih brojeva komutativno i asocijativno. q ∈ C} uređaj: A < C ako i samo ako A ⊂ C suprotni element: − A = {s ∈ Q : (∃r ∈ Q \ A)(s < −r)} Primjerice ako je A = −∞. Vidi [23]. 3 ∩ Q tada je 3 = sup A. 6. Iz toga slijedi da je po definiciji −A = −∞. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 4. Zatim.. 8. Skup svih realnih brojeva označavamo sa R.

te da je realno zatvoreno polje (tj. Y ∈ R+ tada definiramo X · Y = {r · s : 0 ≤ r ∈ X i 0 ≤ s ∈ Y } ∪ 0R 0R · X = X · 0R = 0R . 1 ∩ Q sa 1R .2. 0 ∩ Q 69 množenje na R+ ako X. ako vrijedi: (∀ > 0)(∃n0 ∈ N)(∀m. . 10. SKUPOVI BROJEVA Z. te dokažite osnovna svojstva tih operacija. Na skupu R definiramo redom: skup pozitivnih realnih brojeva: R+ = {A ∈ R : 0 ∈ A} "realna" nula: 0R = −∞. Svaku klasu ekvivalencije nazivamo realni broj.2. postoji supremum. 12. ili kratko C–niz. Zatim.) 13. te kada X. Za svaki A ∈ R \ {0R } definiramo recipročan broj A−1 ovako: a) ako A ∈ R+ tada definiramo A−1 = {s ∈ Q : ∃r ∈ A(s < r−1 )}. svaki polinom neparnog stupnja s koeficijentima iz R ima nultočku u R). Dokažite da je realan broj 0R neutralan element za zbrajanje. n ≥ n0 )(|an − am | < ) Na skupu svih racionalnih C–nizova definiramo relaciju ∼ ovako: (an ) ∼ (bn ) ako i samo ako lim (an − bn ) = 0. Za niz (an ) racionalnih brojeva kažemo da je Cauchyjev. (Uputa: sup S = ∪S. b) ako − A ∈ R+ tada definiramo A−1 = −(−A)−1 Dokažite da za svaki A ∈ R \ {0R } vrijedi A · A−1 = 1R . Cantorova konstrukcija skupa realnih brojeva koristi Cauchyjeve nizove. 11. n→∞ Lako je provjeriti da je ∼ relacija ekvivalencije. Dokažite da je R uređeno Arhimedovo polje. Dokažite da za svaki ∅ = S ⊆ R. Y ∈ R+ . koji je odozgo ograničen. dokažite da za svaki realan broj A vrijedi A + (−A) = 0R . za svaki X ∈ R Na skupu R definirajte množenje za slučajeve kada X ∈ R+ i Y ∈ R+ . Dokažite da je množenje na skupu R komutativna i asocijativna operacija. Označimo skup −∞. Definirajte operacije zbrajanja i množenja za tako definirane realne brojeve. Q I R 9.

16.} . = {0...). Obično ćemo ordinalne brojeve označavati malim grčkim slovima: α. c) Svaki tranzitivan skup nije ordinalni broj. Definicija 2. itd. Svaki prirodan broj je ordinalni broj. . γ. 3. Neka vas ne zbunjuje početak definicije 0. Primijetite da zahtjev da je x tranzitivan skup ne povlači da je relacija ∈ na skupu x tranzitivna. 1.. 3. drugi. te je relacija ∈ linearni uređaj na skupu x. 1. {∅}} 3. Drugi znači da je ispred njega samo jedan. . slijedi iz aksioma dobre utemeljenosti.70 POGLAVLJE 2. Napominjemo da u literaturi nije uobičajno koristiti oznake 0. relacija ∈ nije linearni uređaj. . a) Prazan skup ∅. 1. Irefleksivnost relacije ∈. . ∈) je dobro uređen skup.. već se jednostavno piše 0. No. U daljnjem tekstu mi ćemo također konačne redne brojeve označavati s 0. = ∅ (prazan skup!).} = {∅. . ne zanimaju nas samo konačni redni brojevi već bismo željeli govoriti i o beskonačnim rednim brojevima. . 3. = {∅} 2. Prirodan broj određuje koliko čega ima ili određuje redno mjesto. jer nisu tranzitivni skupovi. treći. b) Skupovi {{∅}} i {{{∅}}.. . te {∅} i {∅. ∅} nisu ordinalni brojevi. Nas ovdje upravo zanimaju redni brojevi: prvi.17. {∅}. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 2. Što znače redni brojevi? Prvi po redu znači da ispred njega nema nitko. jer imamo ∅ ∈ {{∅}} i {{∅}} ∈ ∅. Kao što se primjerice definira 0! = 1 tako se i ovdje mora imati početak definicije. Iz tog razloga se redni brojevi u teoriji skupova definiraju na sljedeći način: 0. {{∅}}} je tranzitivan. Uočite da je u definiciji ordinalnog broja x dovoljno zahtijevati da je x tranzitivan skup. Skup {∅. te svojstvo da svaki neprazni podskup od x ima najmanji element. . 1... 2. Kasnije ćemo vidjeti da je svaki ordinalni broj zapravo dobro uređeni skup x koji ima svojstvo da za svaki a ∈ x vrijedi a = px (a) (vidi lemu 2. .. {∅}} su ordinalni brojevi. Za skup x kažemo da je ordinalni broj ako je x tranzitivan skup i (x. = {0. No. . .18. 1. .. .3 Ordinalni brojevi Već u osnovnoj školi uči se da svaki prirodan broj može biti promatran s dva aspekta. . Obrat također nije općenito istinit. = ∅ 1. β. Primjer 2. δ.. Skup ω je ordinalni broj. jer je očito svaki njegov element ujedno i njegov podskup. 2. 2. . . 2.

D.88. Neka je y ∈ f (a) proizvoljan. da postoji z ∈ α takav da je f (z) = z. Q. tj. Neka je f : α → β sličnost. tj.) Želimo dokazati da je f identiteta. (Linearnost uređaja na ordinalnim brojevima) Ako su α i β ordinalni brojevi tada vrijedi: α < β ili α = β ili β < α.3. Time imamo f (x) ∈ f (a). β ∈ α. tada postoji x ∈ α takav da je y = f (x). x = f (x) i x ∈ a. f −1 čuva uređaj. Lema 2. Dokažimo sada da vrijedi β = pα (β). y. Pošto je funkcija f sličnost.E. Lema 2.86. Pošto je A neprazan podskup dobro uređenog skupa α tada skup A sadrži najmanji element. relacija ∈ je tranzitivna na skupu α pošto je (α.. a pošto x ∈ a. Neka je x ∈ a proizvoljan. te pošto je f sličnost. tada f (x) = x.19. Dokaz. ∈) i (β.2. pa zbog tranzitivnosti skupa α slijedi x ∈ α. (Bili smo dokazali da je sličnost između dobro uređenih skupova jedinstvena. jer je restrikcija relacije dobrog uređaja ponovo dobar uređaj.D. te vrijedi β = pα (β). Tada je skup A = {z ∈ α : f (z) = z} neprazan. Dokažimo obratnu inkluziju. iz y = f (x). Propozicija 2. Q. (Time će biti dobivena kontradikcija. Dokažimo da je β tranzitivan skup. teorema 1.18. No. a je najmanji element skupa α koji ima svojstvo f (a) = a. Pošto je domena funkcije f skup α.E. Tada iz x ∈ y ∈ β slijedi x ∈ β. te imamo x ∈ a.20. Ako je α ordinalni broj i β ∈ α tada je i β ordinalni broj. tada vrijedi x = f (x). tada imamo x ∈ a. Označimo najmanji element skupa A sa a. slijedi da vrijedi jedno od: . Dokaz.) U tu svrhu dokazujemo obje inkluzije. ∈) dobro uređeni. Očito vrijedi: x ∈ β ako i samo ako x ∈ α i x ∈ β (pošto je α tranzitivan skup). tada imamo x. Posebno je y ∈ β. Iz teorema o usporedivosti dobro uređenih skupova. Konačno. vidi korolar 1. tada je definirano f (x). Ovo posljednje je ekvivalentno sa x ∈ pα (β). ∈) dobro uređen skup. Time smo dokazali da vrijedi x ∈ f (a). Pošto tada x ∈ y ∈ β ∈ α. ORDINALNI BROJEVI Ako su α i β ordinalni brojevi tada definiramo: α < β ako i samo ako α ∈ β 71 Ako je α ordinalni broj i x ∈ α tada sa pα (x) označavamo skup {y : y ∈ α i y ∈ x}. Pošto je a najmanji element skupa α za koji vrijedi a = f (a). jer je a ∈ A. Neka x ∈ y ∈ β. slijedi y ∈ a. te je α tranzitivan skup. Pretpostavimo suprotno. Dokažimo prvo da vrijedi a ⊆ f (a). a pošto je funkcija f surjekcija. Dokaz. Pošto je α tranzitivan skup tada je β ⊆ α. imamo f (x) ∈ f (a). Sada iz x ∈ a. Ako su α i β ordinalni brojevi takvi da je α β tada vrijedi α = β. ∈) dobro uređen skup. Tvrdimo da vrijedi a = f (a). Iz definicije ordinalnog broja znamo da su skupovi (α. No. Tada imamo x ∈ a ∈ α. pa je (β. tj.

. U prvom dijelu aksioma je zapisana "funkcionalnost" formule F. On jednostavno govori da je svaki dobro uređen skup sličan jedinstvenom ordinalnom broju. Q.19. Analogno bi razmatrali slučaj c). . z. tk ) → ∀u∃v∀z z ∈ v ↔ ∃w(w ∈ u ∧ F (w. tk i w. ∀tk ∀x∃!yF (x. y. Prvo istaknimo jednu motivaciju za uvođenje sheme zamjene. . To nam omogućava da definiramo pojam ordinalnog broja proizvoljnog dobro uređenog skupa.. Promotrimo sada slučaj b). tj. te leme 2. Svaki skup ordinalnih brojeva je dobro uređen s relacijom ∈ . obzirom na funkciju koju definira formula F. Zatim. t1 . gdje je F proizvoljna formula teorije ZF. tk )) . . Svaki tranzitivan skup ordinalnih brojeva je ordinalan broj. . Ako je α β tada iz prethodne leme 2.E. z. niti jedan od navedenih aksioma nam ne omogućava da zaključimo da je S = {An : n ∈ N} skup.72 a) α β POGLAVLJE 2. . slijedi α = β. . Prije iskaza i dokaza teorema enumeracije navodimo posljednji aksiom (odnosno shemu aksioma!) Zermelo–Fraenkelove teorije skupova. . Iz aksioma partitivnog skupa slijedi da možemo izgraditi sljedeći niz skupova: A1 = P(N). . AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA b) postoji x ∈ α takav da je pα (x) c) postoji y ∈ β takav da je pβ (y) β α.21. No. Korolar 2. Sada iz x β. .18. t1 . znamo x = pα (x). Shemu aksioma zamjene koristit ćemo u dokazu sljedećeg teorema. tj. t1 . Sljedeći teorem je iznimno važan. . y. . . tj. .D. Iz leme 2. te u i v su različite varijable koje su različite od x. β < α. Time imamo β ∈ α.19. . To je shema askioma zamjene. A2 = P(A1 ). te x je ordinalni broj. koji se intuitivno može izreći ovako: ako je na skupu A definirana funkcija f i za svaki element skupa a ∈ A je f (a) skup. tada je B = {f (a) : a ∈ A} također skup. Formalni zapis sheme aksioma zamjene je sljedeći: ∀t1 . ističe se da nas zanimaju formule koje opisuju neku funkciju. Zatim se u drugom dijelu aksioma tvrdi da je slika skupa također skup (tj. također skup). Iz tog se razloga dodaje još jedan aksiom. . ako je u skup tada je i slika skupa u. slijedi x = β. A3 = P(A2 ). . da je ordinalni broj stvarno pravi reprezentant klase svih međusobno sličnih dobro uređenih skupova. taj teorem na neki način opravdava definiciju ordinalnog broja.

Zatim. Neka y ∈ O(a) ∈ O(A). Dokažimo sada da postoji traženi ordinalni broj. tj.) Prvo dokažimo da je skup ordinalnih brojeva O(A) ordinalni broj.) Ako O(y) ∈ O(x) tada iz leme 2.19. Ako vrijedi x = y tada imamo O(x) = O(y) što je suprotno pretpostavci. y ∈ A vrijedi: x < y ako i samo ako O(x) ∈ O(y). Iz sheme aksioma zamjene slijedi da je O(A) skup. što je nemoguće jer su to različiti početni komadi istog dobro uređenog skupa (to smo dokazali prilikom razmatranja dobro uređenih skupova. Pošto su O(x) i O(y) ordinalni brojevi tada iz propozicije 2. <) postoji jedinstveni ordinalni broj α koji je sličan sa A. Za to je dovoljno dokazati da za sve x. onda je pA (y) sličan nekom početnom komadu od pA (x). što je nemoguće zbog korolara 1. U tu svrhu prvo dokazujemo da ako za svaki početni komad dobro uređenog skupa A postoji ordinalni broj tada postoji ordinalni broj i za A. Iz korolara 2. Pošto je fa surjekcija i y ∈ O(a) tada postoji x ∈ pA (a) takav da je y = fa (x). slijedi da je za svaki a ∈ A ordinalni broj O(a) jedinstven. Time smo dokazali .3. Tada je pA (x) ⊂ pA (y). No. Pošto je O(a) ordinalni broj tada iz leme 2. Iz prethodno dokazane tvrdnje tada imamo O(y) < O(x).: (∀a ∈ A)(∃α)(pA (a) α) ⇒ (∃β)(A β) (1) Pretpostavimo da za svaki a ∈ A postoji ordinalni broj O(a) tako da vrijedi pA (a) O(a). (Prilikom razmatranja dobro uređenih skupova bili smo dokazali da je sličnost između sličnih dobro uređenih skupova jedinstvena.22. Označimo O(A) = {O(a) : a ∈ A}. Iz leme 2.85. vidi korolar 1. Tada iz leme 2. te da je funkcija O sličnost. Dokaz.18.84. slijedi pO(x) (O(y)) = O(y). (Teorem enumeracije) Za svaki dobro uređeni skup (A. Iz ovog posljednjeg i pretpostavke O(x) < O(y) slijedi O(x) < O(x). Pošto je pA (x) ⊂ pA (y) tada bi imali da je dobro uređen skup pA (y) sličan podskupu nekog svog početnog komada.86. slijedi da je y ordinalni broj. Pretpostavimo prvo da vrijedi x < y. Dokazat ćemo da je O(A) ordinalni broj koji je sličan skupu A. Zatim. što je nemoguće. slijedi da je y ∈ O(A). Pretpostavimo sada da vrijedi y < x. slijedi da je dovoljno dokazati da je skup O(A) tranzitivan. Dakle. Po pretpostavci teorema je A dobro uređen skup pa vrijedi: x < y ili x = y ili y < x. znamo O(x) pA (x) i O(y) pA (y). slijedi da vrijedi: O(x) ∈ O(y) ili O(x) = O(y) ili O(y) ∈ O(x). označimo s O : A → O(A) funkciju definiranu sa: A a → O(a). vidi korolar 1. Dokažimo sada da je funkcija O : A → O(A) sličnost. ORDINALNI BROJEVI 73 Teorem 2. Pretpostavimo sada da vrijedi O(x) ∈ O(y). Tada je očito restrikcija fa |pA (x) : pA (x) → y sličnost.21. Ako O(x) = O(y) tada imamo pA (x) pA (y).19. Jedinstvenost slijedi direktno iz leme 2.19. y je ordinalni broj koji je sličan nekom početnom komadu skupa A.2.20.18. Za svaki a ∈ A sa fa : pA (a) → O(a) označimo sličnost između dobro uređenih skupova pA (a) i O(a).

AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA tvrdnju (1). to je nemoguće zbog upravo dokazane tvrdnje (1). To znači da je On tranzitivan skup. Cesare Burali-Forti Propozicija 2. Pretpostavimo da je On skup. tada vrijedi da je On ∈ On. slijedi da je α ordinalni broj. Dokaz.E. Iz korolara 2.21. Q.D. Rezimirajmo: dokazali smo da ako je svaki početni komad dobro uređenog skupa sličan nekom ordinalnom broju tada je skup A sličan ordinalnom broju O(A).74 POGLAVLJE 2. α ∈ On.23. Q. Time imamo da je B neprazan podskup dobro uređenog skupa A. Jedinstveni ordinalni broj α za koji vrijedi A α nazivamo ordinalni broj skupa A.D. tj. a skup C nije sličan niti jednom ordinalnom broju. Pošto je b najmanji element skupa B tada je za svaki x ∈ C skup pC (x) sličan nekom ordinalnom broju. tj. No. pa sadrži najmanji element b. Ako α ∈ β ∈ On tada iz leme 2.24. Burali–Forti je dokazao da klasa svih ordinalnih brojeva nije skup. Neka je A dobro uređeni skup. Promotrimo li tvrdnju (1) vidimo da za dokaz teorema dovoljno dokazati još sljedeće: (∀a ∈ A)(∃α)(pA (a) α). te ga označavamo s ord(A). Označimo C = pA (b). Definicija 2. tj. da je prava klasa. slijedi da je skup On ordinalni broj. da je skup B = {a ∈ A : ne postoji ordinalni broj α tako da pA (a) α} neprazan. što je nemoguće zbog aksioma dobre utemeljenosti. No. To sada ističemo. (Burali–Fortijev paradoks) Klasa On = {α : α je ordinalni broj} je prava klasa. .E. Pretpostavimo suprotno.18.

tj. Ordinalni broj ω je najmanji granični ordinalni broj. te da se taj dokaz može provesti u teoriji ZF. b) α∈A α je ordinalni broj i najveći je od svih ordinalnih brojeva koji su manji ili jednaki od svih elemenata iz A. Neka je A neki skup ordinalnih brojeva. α∈A α = sup A. Znamo da je svaki skup ordinalnih brojeva također dobro uređeni skup. (Sa α i β su označeni ordinalni brojevi).25.3. Sada ističemo da princip transfinitne indukcije vrijedi za klasu On.26. Teorem 2. tada kažemo da je druge vrste ili da je granični ordinalni broj. Definicija 2. (Za sada ne znamo niti jedan drugi granični ordinalni broj. Propozicija 2. .) Bili smo dokazali da za svaki dobro uređeni skup važi zaključivanje po principu transfinitne indukcije. (Transfinitna indukcija) Neka je F (x) neka formula jezika teorije ZF. Svaki prirodni broj različit od nule je ordinalni broj prve vrste.2. te je to neposredni sljedbenik od α. Pretpostavimo da formula F (x) ima sljedeće svojstvo: ZF (∀α) (∀β < α)F (β) ⇒ F (α) . tj. Za svaki ordinalni broj α skup α ∪ {α} je ordinalni broj. ω + 1 je ordinalni broj prve vrste. Tada vrijedi: a) α∈A 75 α je ordinalni broj i najmanji je od svih ordinalnih brojeva koji su veći ili jednaki od svih elemenata iz A. Ako je ordinalni broj različit od nule.28. Tada za svaki ordinalni broj α vrijedi ZF F (α). iz Burali–Fortijevog paradoksa znamo da klasa On svih ordinalnih brojeva nije skup. te nije prve vrste. Kako bi mogli definirati ordinalne brojeve prve i druge vrste prvo ističemo sljedeću propoziciju. Zatim. Za ordinalni broj α kažemo da je prve vrste ako postoji ordinalni broj β tako da vrijedi α = β + 1. Ordinalni broj α ∪ {α} označavamo sa α + 1. Svaki ordinalni broj je dobro uređeni skup (u odnosu na relaciju ∈).27. pa na ordinalne brojeve također možemo primijeniti princip transfinitne indukcije. No. pa spomenuti teorem o principu transfinitne indukcije ne možemo primijeniti na klasu svih ordinalnih brojeva. ORDINALNI BROJEVI Propozicija 2. Dokaz je u biti sasvim analogan spomenutom teoremu o principu transfinitne indukcije za dobro uređene skupove. Ako su α i β ordinalni brojevi za koje vrijedi α < β tada je α + 1 ≤ β. α∈A α = inf A.

Teorem 2. za svaki α ∈ On. (Teorem rekurzije) Neka je A granični ordinalni broj ili klasa On svih ordinalnih brojeva. Zatim. Važno je spomenuti da je dokaz teorema rekurzije sasvim analogan dokazu Dedekindovog teorema rekurzije. čija je domena granični ordinalni broj β. neka je funkcija F : Φ → V funkcija definirana ovako: ako je f ∈ Φ. Neka je s0 = ∅. tj. Teorem rekurzije nije samo važan za definicije operacija na ordinalnim brojevima. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA Sada navodimo teorem rekurzije koji će nam omogućiti da zbrajanje. strogo govoreći. Želimo naglasiti da ovo nije teorem teorije ZF. β = γ + 1. tada je F (f ) = f (γ). već i za definiciju kumulativne hijerarhije. s0 ∈ S i G : S → S proizvoljna funkcija. β granični ordinal Kao prvu primjenu teorema rekurzije dajemo definiciju kumulativne hijerarhije. ako je      G(ϕ(γ)). ako je ϕ(β) =      F (ϕ|β). a s V označimo klasu svih skupova. Tada tako da za svaki β ∈ A vrijedi  s0 . množenje i potenciranje možemo definirati za sve ordinalni brojeve. Neka je S neka proizvoljna klasa. već skupovne operacije. Kao i u teoremu rekurzije neka je: Φ = {f | postoji granični ordinalni broj β takav da f : β → V }.29. U iskazu teorema rekurzije nećemo raditi razliku između funkcija i skupovnih operacija. tj. Sa On označimo klasu svih ordinalnih brojeva. γ<β Iz teorema rekurzije slijedi da postoji jedinstvena funkcija ϕ : On → V koja ima tražena svojstva. ako je postoji jedinstvena funkcija ϕ : A → S β = 0. ne promatramo funkcije.76 POGLAVLJE 2. To znači da. Neka je. za definiciju funkcije α → Vα = {P(Vβ ) : β < α} Teorem rekurzije je generalizacija Dedekindovog teorema rekurzije za prirodne brojeve koji smo bili prije naveli. Za α ∈ On označimo Vα = ϕ(α). Neka je F : Φ → S proizvoljna funkcija. . funkcija G : V → V neka je definirana sa G(x) = P(x). zatim. već teorem koji govori o ZF. Neka je Φ = {f | postoji granični ordinalni broj β ∈ A takav da je f : β → S}. U teoremu govorimo o preslikavanjima koja su definirana za svaki ordinalni broj.

2.3. ORDINALNI BROJEVI Tada imamo: V0 = ϕ(0) = ∅, Vα+1 = ϕ(α + 1) = G(ϕ(α)) = P(Vα ) Vα = ϕ(α) = F (ϕ|α) =
β<α

77

ϕ(β) =
β<α

što je upravo tražena definicija kumulativne hijerarhije. Sada ćemo definirati zbrajanje, množenje i potenciranje ordinalnih broejva. Definicija 2.30. Neka je α proizvoljan ordinalni broj. Iz teorema rekurzije slijedi da postoji jedinstvena funkcija ϕα : On → On tako da vrijedi: ϕα (0) = α ϕα (β + 1) = ϕα (β) + 1 ϕα (β) = sup{ϕα (γ) : γ < β}, ako je β granični ordinalni broj. Sada možemo definirati funkciju + : On × On → On sa α + β = ϕα (β). Odnosno, kratko možemo reći da primjenom teorema rekurzije slijedi da postoji jedinstvena funkcija + : On × On → On koja ima sljedeća svojstva: α+0=α α + (β + 1) = (α + β) + 1 α + β = sup{α + γ : γ < β}, ako je β granični ordinalni broj. Upravo definiranu funkciju nazivamo zbrajanje ordinalnih brojeva. Alternativna definicija zbrajanja ordinalnih brojeva dana je u zadataku 5 na strani 81. U sljedećoj propoziciji ističemo osnovna svojstva zbrajanja ordinalnih brojeva. Sva svojstva se dokazuju primjenom principa transfinitne indukcije i zadatka 5. Propozicija 2.31. (Svojstva zbrajanja ordinalnih brojeva) Neka su α, β i γ proizvoljni ordinalni brojevi. Tada vrijedi: a) 0 + α = α b) α + (β + γ) = (α + β) + γ c) Ako je α + β = α + γ tada je β = γ Napomena 2.32. Posebno želimo istaknuti da zbrajanje ordinalnih brojeva općenito nije komutativno. Primjerice 1 + ω = sup{1 + n : n ∈ ω} = ω, ali ω + 1 = ω, jer znamo da vrijedi ω < ω + 1. Općenito iz β + α = γ + α ne mora slijediti β = γ (primjerice vrijedi 1 + ω = 2 + ω).

78

POGLAVLJE 2. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA

Definicija 2.33. Primjenom teorema rekurzije slijedi da je s jednakostima koje slijede definirana jedinstvena funkcija · : On × On → On: α·0=0 α · (β + 1) = α · β + α α · β = sup{α · γ : γ < β}, ako je β granični ordinalni broj. Funkciju · nazivamo množenje ordinalnih brojeva. Ekvivalentna definicija množenja ordinalnih brojeva dana je u zadataku 8 na strani 84. U sljedećoj propoziciji ističemo osnovna svojstva množenja ordinalnih brojeva. Sva svojstva se dokazuju primjenom principa transfinitne indukcije i zadatka 8. Propozicija 2.34. (Svojstva množenja ordinalnih brojeva) Neka su α, β i γ proizvoljni ordinalni brojevi. Tada vrijedi: a) α · 1 = 1 · α = α b) α · (β + γ) = α · β + α · γ c) α · (β · γ) = (α · β) · γ d) Ako α ≤ β tada α · γ ≤ β · γ Napomena 2.35. Množenje ordinalnih brojeva općenito nije komutativno. Primjerice 2 · ω = (iz def.) = sup{2 · n : n ∈ ω} = ω, a po drugoj strani ω · 2 = (iz def.) = ω · (1 + 1) = ω + ω = ω, jer je očito (!) ω + ω > ω + 1 > ω. Općenito ne vrijedi "desna" distributivnost, tj. ne mora vrijediti (α+β)·γ = α·γ +β ·γ. Primjerice, vrijedi ω = 2 · ω = (1 + 1) · ω = ω + ω. Definicija 2.36. Primjenom teorema rekurzije slijedi da je s jednakostima koje slijede definirana jedinstvena funkcija na On × On : α0 = 1 αβ+1 = αβ · α αβ = sup{αγ : γ < β}, ako je β granični ordinalni broj. Upravo definiranu funkciju nazivamo potenciranje ordinalnih brojeva.

2.3. ORDINALNI BROJEVI

79

U sljedećoj propoziciji ističemo osnovna svojstva potenciranja ordinalnih brojeva. Propozicija 2.37. (Svojstva potenciranja ordinalnih brojeva) Neka su α, β i γ proizvoljni ordinalni brojevi. Tada vrijedi: a) αβ · αγ = αβ+γ b) (αβ )γ = αβ·γ c) Ako je α > 1 i β < γ tada je αβ < αγ Napomena 2.38. Općenito ne vrijedi αβ · γ β = (α · γ)β . To ilustriramo sljedećim primjerom: (ω · 2)ω = sup{(ω · 2)n : n ∈ ω} = sup{(ω · 2) · . . . · (ω · 2) : n ∈ ω} = sup{ω · (2 · ω) · . . . · (2 · ω) · 2 : n ∈ ω} = sup{ω n · 2 : n ∈ ω} = ω ω

ω ω · 2ω = sup{ω ω · 2n : n ∈ ω} = ω ω · ω = ω ω+1 Alternativnu definiciju potenciranja ordinalnih brojeva možete pogledati u [31]. Istaknimo koje ordinalne brojeve sada znamo kada primijenimo upravo uvedene operacije: 0, 1, 2, . . . , ω, ω + 1, ω + 2, . . . , ω + ω = ω · 2, . . . , ω · 2 + 1, . . . , ω · 3, . . . , ω · ω = ω 2 , . . . , ω 3 , . . . , ω ω , ω ω + 1, . . . , ω ω · 2, . . . , ω ω , . . . , ω ω , . . . Nije teško vidjeti da je svaki od navedenih ordinalnih brojeva prebrojiv skup. Primjerice, ω ω = sup{ω n : n ∈ ω} = ω n , a pošto je svaki ordinalni broj oblika ω n prebrojiv, tada je i ordinalni broj ω ω prebrojiv. Najmanji ordinalni broj α za koji vrijedi ω α = α označava se sa 0 . Najmanji ordinalni broj koji je neprebrojiv skup označava se sa ω1 .
n∈ω
ω ωω

što je nemoguće zbog aksioma dobre utemeljenosti. slijedi da mora vrijediti α + 1 ≤ β. a onda imamo i β ∈ C. α∈A tj. Pošto je svaki α ∈ A linearno uređen skup tada vrijedi: x ∈ y ili x = y ili y ∈ x. Iz ovog posljednjeg slijedi da je β ∈ α ili β ∈ {α}. tada vrijedi y ∈ α. Tada vrijedi x. Time smo dokazali da je skup C ordinalni broj. te pošto je γ ordinalni broj. y ∈ B. te je B ordinalni broj. Pretpostavimo da postoji ordinalni broj β tako da vrijedi α < β < α + 1. β = α. posebno je tranzitivan.20. tada α ∈ B. Pretpostavimo li da je β < α + 1 tada je β ∈ α ∪ {α}. Dokažimo da je α ∪ {α} neposredni sljedbenik od α. ovo posljednje i α ∈ β opet vodi na α ∈ α. Dokažimo sada da je B supremum skupa A. β ∈ A takvi da je x ∈ α i y ∈ β. Pošto je svaki α ∈ A tranzitivan skup tada vrijedi y ∈ α. Tada je očito α ⊆ γ. a onda imamo i y ∈ C. Radi određenosti neka je α ∈ β. Pretpostavimo da y ∈ z ∈ C.20. y ∈ C. Pretpostavimo sada da je γ ordinalni broj koji je gornja međa skupa A. Ako je B = γ. Tada postoje α. tj. Iz propozicije 2. Dokažimo sada drugu tvrdnju. Tada iz definicije uređaja slijedi α ∈ β i β ∈ α ∪ {α}. tj. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 1. Dokaz. Iz definicije skupa B slijedi y ∈ B. To znači da je B gornja međa skupa A. tj. Neka su y i z skupovi takvi da vrijedi y ∈ z ∈ B. b) Označimo C = α∈A α. Očito je skup C infimum skupa A. Iz propozicije 2. Lako je provjeriti da je α ∪ {α} tranzitivan i dobro uređen skup s relacijom ∈ . jer ako je β donja međa skupa A tada vrijedi β ∈ α. B ⊆ γ. To znači da bi moralo vrijediti β ∈ {α}. Tada za svaki α ∈ A vrijedi α ∈ γ.80 Zadaci POGLAVLJE 2. y ∈ β slijedi da su x i y usporedivi elementi u skupu B. Neka vrijedi α < β. α < α + 1. . tj. Pošto je α ordinalni broj. tada imamo B ∈ γ. a) Označimo B = α. y ∈ α za svaki α ∈ A. tj. Ako bi vrijedilo β ∈ α tada iz α ∈ β slijedi α ∈ α. Time smo dokazali da je B ordinalni broj. Tada za svaki α ∈ A vrijedi y ∈ z ∈ α. Neka su x.26. Dokaz. Oba slučaja vode na β ∈ β. Dokažite propoziciju 2. Neka su x. Dokažimo da je skup B tranzitivan i dobro uređen α∈A skup. slijedi da vrijedi α ∈ β ili α = β ili β ∈ α. No. Pošto očito za svaki α ∈ A vrijedi α ⊆ B. Sada iz x. Iz ovog posljednjeg slijedi da su moguća sljedeća dva slučaja: β ∈ α ili α = β. skup C je linearno uređen. a onda i α ⊆ γ. 2. Tada imamo x ∈ α ∈ β.25. Iz definicije skupa B slijedi da postoji α ∈ A takav da je z ∈ α. Očito je α ∈ α ∪ {α}. Pošto je β tranzitivan skup tada vrijedi x ∈ β. Tada je α ∈ β. Dokažite propoziciju 2. na kontradikciju s aksiomom dobre utemeljenosti. za svaki α ∈ A.

pri čemu je binarna relacija definirana sa:   0=i=j i x<y    ili  1=i=j i x y   ili    i=0 i j=1 (x. Dokažite da su sljedeće tvrdnje ekvivalentne: a) b) c) α je granični ordinalni broj. ∀β(β < α ⇒ β + 1 < α). te je α ∪ {α + γ : γ < β} = α ∪ {α + γ : γ < 0} = α ∪ ∅ = α. Neka je o(A) = α i o(B) = β. zbrajanja) = α + (γ + 1) = α + β . To je u kontradikciji s činjenicom da je γ ∈ A. Tada imamo: α ∪ {α + δ : δ < β} = = = = α ∪ {α + δ : δ < γ} ∪ {α + γ} (pretpostavka ind.} Pošto je A neprazan skup ordinalnih brojeva tada on ima najmanji element. α = sup{β : β < α} (= β<α β). ORDINALNI BROJEVI 81 3. za svaki β < γ vrijedi ZF F (β). Dokaz. Traženju tvrdnju dokazujemo transfinitnom indukcijom po β. i) (y. kao uređeni par (A × {0} ∪ B × {1}. j) ⇔ Lako je provjeriti da je A+B dobro uređeni skup. Tvrdnja 1. 4. ). u oznaci A + B. No. Neka su α i β ordinalni brojevi. Neka je β = γ + 1. Tada vrijedi: α + β = α ∪ {α + γ : γ < β}. Neka je A = {β ≤ α : ZF F (β). da postoji ordinalni broj α tako da formula F (α) nije dokaziva u teoriji ZF. te pretpostavimo da vrijedi α + γ = α ∪ {α + δ : δ < γ}. ) dobro uređeni skupovi. tj. Dokažite da je tada o(A + B) = α + β. Prvo dokazujemo dvije pomoćne tvrdnje. Definiramo uređenu sumu tih skupova. Pretpostavimo suprotno.) = (α + γ) ∪ {α + γ} (α + γ) + 1 (def. Dokaz tvrdnje 1. Dokaz. <) i (B. Dokažite teorem 2. Neka je γ najmanji element skupa A. pa iz pretpostavke teorema slijedi da vrijedi i ZF F (γ). 5. Neka su (A.2.3. Ako je β = 0 tada je α + β = α + 0 = α. Neka je α = 0 ordinalni broj.28.

Tada redom imamo: α ∪ {α + δ : δ < β} = α ∪ γ<β {α + δ : δ < γ} = γ<β (α ∪ {α + δ : δ < γ}) = (pretpostavka ind. Sada dokazujemo tvrdnju zadatka. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA Pretpostavimo sada da je β granični ordinalni broj. j). te neka je γ < β. 1) = α + g(y). 1) = α + g(y). Tada vrijedi: α ≤ α + γ < α + β. Pošto je β granični ordinalni broj. Tada je Rng(h) = Rng(f ) ∪ {α + g(y) : y ∈ B} = α ∪ {α + γ : γ < β} = (Tvrdnja 1) = α + β. Iz dokazane tvrdnje 2 tada slijedi f (x) < α + g(y). Tada je h(x. Neka su α. Neka su f : A → α i g : B → β sličnosti. Time je tvrdnja 2 dokazana. β. Tvrdnja 2. Iz pretpostavke γ < β i (∗) slijedi da vrijedi γ ⊂ β. slijedi α + g(x) < α + g(y). i) (y. 0) = f (x) < f (y) = h(y. 1) = α + g(x) i h(y. Pošto je f (x) ∈ α tada je f (x) < α. Primjenom dokazane tvrdnje 1 slijedi α + γ ⊂ α + β. Iz dokazane tvrdnje 2. Dokažimo sada da funkcija h čuva uređaj. pa iz (∗) slijedi α ≤ α + γ. Neka vrijedi (x. tada očito za svaki δ < β postoji ordinalni broj γ takav da δ < γ < β. Time smo dokazali da je funkcija h surjekcija. No. 1) = α + g(y). 0) = f (x) i h(y. Dokaz tvrdnje 2. jer funkcija f čuva uređaj.) = γ<β (α + γ) = sup{α + γ : γ < β} = α + β Time je tvrdnja 1 dokazana. . Definiramo funkciju h : A×{0}∪B ×{1} → α +β sa h(x. Iz definicije uređaja na uređenoj sumi slijedi da imamo sljedeća tri slučaja: a) 0 = i = j i x < y. γ ∈ On. b) 1 = i = j i x y. te činjenica x y i da je funkcija g sličnost. te da za svaki γ < β tvrdnja vrijedi. 0). Tada je h(x. 0) = f (x) i h(y. c) i = 0 i j = 1. Očito je funkcija h injekcija.82 POGLAVLJE 2. Tada je h(x. desna strana je očito nadskup od α. Znamo da za sve ordinalne brojeve α i β vrijedi: α ≤ β ako i samo ako α ⊆ β (∗) Iz dokazane tvrdnje 1 imamo α + γ = α ∪ {α + x : x < γ}.

zbrajanja) = α + ((β + δ) + 1) (def. to je nemoguće (jer bi tada imali γ + 1 ≤ sup A = γ). Jedinstvenost slijedi iz propozicije 2. indukcije) = ((α + β) + δ) + 1 (def. No. Pretpostavimo da je β + γ < α.31. postoji ordinalni broj δ tako da vrijedi γ = δ + 1.2. indukcije) = sup{(α + β) + x : x < γ} (def. Neka je γ = sup A. c). Dokažite da tada postoji jedinstveni ordinalni broj γ tako da vrijedi α = β + γ. pa imamo α ≥ (β + γ) + 1 = β + (γ + 1).3. slijedi (β + γ) + 1 ≤ α. zbrajanja) = α + sup{β + x : x < γ} (def. zbrajanja) = sup{α + (β + x) : x < γ} (pret. Tada je β + γ ≤ α. Označimo A = {x : β + x ≤ α}. Tada imamo: α + (β + γ) = α + (β + (δ + 1)) = = = = = (def. zbrajanja) = (α + β) + (δ + 1) = (α + β) + γ Neka je sada γ granični ordinalni broj takav da za svaki ordinalni broj x < γ. (Teorem o oduzimanju) Neka su α i β ordinalni brojevi takvi da je β ≤ α.26. Pretpostavimo da je γ ordinalni broj koji ima svojstvo da za svaki δ < γ. Dokaz provodimo transfinitnom indukcijom po γ. zbrajanja) = (α + (β + δ)) + 1 (pret. tj. zbrajanja) = (α + β) + sup{x : x < γ} (α + β) + γ 7. Dokaz. te sve ordinalne brojeve α i β vrijedi (α + β) + δ = α + (β + δ). Dokažite propoziciju 2. Za ilustraciju dokazujemo tvrdnju b). te sve ordinalne brojeve α i β vrijedi tvrdnja. Tada iz propozicije 2. Dokaz.31. Tada redom imamo: α + (β + γ) = α + (β + sup{x : x < γ}) = = = = = (def. ORDINALNI BROJEVI 83 6. . iz čega slijedi da je γ + 1 ∈ A. Promotrimo prvo slučaj kada je ordinalni broj γ prve vrste.

a onda je α ≥ β · (δ + 1). <) i (B. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 8. te neka je β > 0. Pretpostavimo sada da je α > β. Time je dokazana jedinstvenost ordinalnog broja δ. Jedinstvenost ordinalnog broja ρ slijedi iz propozicije 2.37. 12. b1 ) (a2 . Neka je γ = sup{x : β x ≤ α}. zadatka 7. Ako je α < β tada možemo uzeti δ = 0 i ρ = α. Neka je δ = sup{x : β · x ≤ α}. b2 ) ⇔ Uređaj se naziva antileksikografski uređaj (vidi i primjer 1. Tada postoje jedinstveni ordinalni brojevi δ i ρ takvi da je α = β · δ + ρ. Dokažite da postoje jedinstveni ordinalni brojevi γ. . < ) dobro uređeni skupovi. tj. što je nemoguće. Dokažite da je tada o(A × B) = α · β. gdje je ρ < β. Dokažite propoziciju 2. Tada iz teorema o oduzimanju. 11. 10. Sada imamo: α ≥ β · (δ + 1) = β · δ + β > β · δ + ρ = α. Pretpostavimo da vrijedi β ≤ ρ. Preostalo je dokazati jedinstvenost.61. slijedi da postoji ordinalni broj γ takav da je ρ = β + γ. Tada je očito α > β ·δ. δ i ρ takvi da je 0 < δ < β i ρ < β γ . Primjenom teorema o dijeljenju s ostatkom. Sada iz toga slijedi α = β · δ + ρ = β · δ + (β + γ) = β · (δ + 1) + γ. Dokaz. pa δ nije supremum skupa {x : β · x ≤ α}.). što je suprotno pretpostavci.31. Neka je α = β · δ + ρ. Na Kartezijevom produktu A × B definiramo binarnu relaciju na sljedeći način:   b1 < b2 ili  b 1 = b 2 i a1 < a 2 (a1 . 9. Dokaz. Iz teorema o oduzimanju. slijedi da postoje jedinstveni ordinalni brojevi δ i ρ. i ρ < β. Lako je provjeriti da je (A × B. zadatka 10. takvi da je ρ < β γ i α = β γ δ + ρ. Pretpostavimo da δ nije supremum skupa {x : β ·x ≤ α}. zadatka 7. To znači da mora vrijediti ρ < β. Neka su (A.34. Ako je α = β tada možemo uzeti da je δ = 1 i ρ = 0. (Teorem o logaritamskom algoritmu) Neka su α = 0 i β > 1 ordinalni brojevi. Dokažite propoziciju 2. (Teorem o dijeljenju s ostatkom) Neka su α i β ordinalni brojevi.84 POGLAVLJE 2. tj. slijedi da postoji ordinalni broj ρ takav da je α = β · δ + ρ. Tada je β · δ ≤ α. ) dobro uređeni skup. te vrijedi α = β γ δ + ρ. tj.

ORDINALNI BROJEVI 85 Dokažimo da vrijedi 0 < δ < β. δ0 i ρ0 tako da vrijedi 0 < δ0 < β. Primjenom teorema o logaritamskom algoritmu slijedi da postoje jedinstveni ordinalni brojevi γ0 . To znači da taj niz ne bi imao najmanji element. . Ako je ρ0 = 0 tada je teorem dokazan. Ako bi vrijedilo δ = 0 tada bi imali ρ = α ≥ β γ > ρ. Tada imamo: α ≥ β γ+1 = β γ β ≥ β γ (δ + 1) = β γ δ + β γ > β γ δ + ρ = α. . No. Ako pak je ρ0 > 0 tada na njega primjenimo teorem o logaritamskom algoritmu. . 13. to je nemoguće zbog aksioma dobre utemeljenosti. . . . . za svaki i ≤ n. mn . . 0 < δi < β. Inače bi postojao beskonačan niz ordinalnih brojeva (γk ) tako da za svaki k vrijedi γk > γk+1 . te vrijedi α = ω γ0 m0 + ω γ1 m1 + . što je kontradikcija. γn i δ0 . Dokažimo sada jedinstvenost. . + ω γn mn . Sada jedinstvenost ordinalnih brojeva δ i ρ slijedi iz zadatka 10. (Teorem o normalnoj formi ordinalnih brojeva)3 Neka su α i β ordinalni brojevi i β > 1. što je kontradikcija. a ako pak je β = ω tada govorimo o Cantorovoj normalnoj formi. Dokažite da postoji jedinstveni prirodan broj n i konačni nizovi ordinalnih brojeva γ0 . γn i m0 . Neka vrijedi α = β γ δ + ρ. . ρ < β γ0 i α = β γ0 δ0 + ρ0 . . Jedinstvenost slijedi iz teorema o logaritamskom algoritmu.3. za svaki ordinalni broj α postoji jedinstveni prirodan broj n i konačni nizovi ordinalnih brojeva γ0 > γ1 > . . što je kontradikcija. Ako je β = 2 tada govorimo o diadskoj normalnoj formi. i pretpostavimo da γ nije supremum skupa {x : β x ≤ α}. Dakle. .2. Tada imamo: α < β γ+1 = β γ β ≤ β γ δ ≤ β γ δ + ρ = α. . 3 . Pretpostavimo da je δ ≥ β. δn tako da vrijedi: γ0 > γ1 > . + β γn δn Dokaz. Točan naziv teorema je teorem o normalnoj formi po bazi β. . . . . > γn . . Važno je primijetiti da taj postupak mora stati u konačno mnogo koraka. . α = β γ0 δ0 + β γ1 δ1 + . gdje su svi mi konačni ordinalni brojevi.

Aksiom izbora je glavna tema sljedeće točke. c) Svaki beskonačni kardinalni broj je granični ordinalni broj. Kardinalni broj λ je ordinalni broj koji ima svojstvo da niti za jedan α < λ ne postoji bijekcija između λ i α. Očito je k(ω) = ω. Taj teorem je ekvivalentan s aksiomom izbora. Primijetimo da svaki granični ordinalni broj nije kardinalni broj. Definicija 2.41. Dokazi tih svojstava bili bi sasvim isti kao u naivnoj teoriji skupova. Neka je A proizvoljan skup. (Zermelov teorem o dobrom uređaju) Svaki skup se može dobro urediti. To znači da je klasa {β : β ∈ On i A ∼ β} neprazna. .86 POGLAVLJE 2.4 Kardinalni brojevi Podsjetimo se da smo na samom početku u naivnoj teorij skupova spominjali pojam kardinalnosti (kao oznaku svojstva). Bili smo dokazali da svaka klasa ordinalnih brojeva ima najmanji element. tj. Vrijede sljedeće tvrdnje: a) Svaki konačni ordinalni broj je kardinalni broj. tada slijedi da postoji ordinalni broj α takav da vrijedi A α. Iz teorema enumeracije. Ova razmatranja opravdavaju sljedeću definiciju. Ako je λ kardinalni broj tada je očito k(λ) = λ.40. nismo definirali što je zapravo kardinalni broj. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 2. Teorem 2. rekli smo da skupovi A i B imaju istu kardinalnost ako su ekvipotentni. te k(ω + 1) = ω i k(ω ω ) = ω. U sljedećem teoremu navodimo primjere kardinalnih brojeva. Npr. Kardinalni broj skupa A označavamo sa k(A).. Ta činjenica i sljedeća definicija operacija na kardinalnim brojevima omogućavaju nam da ovdje možemo samo istaknuti svojstva operacija na kardinalnim brojevima bez da ih moramo dokazivati. Odnosno. Uočite da je za svaki skup A ordinalni broj k(A) zapravo kardinalni broj.22. Definicija 2. R) dobro uređeni skup. ω + ω nije kardinalni broj.39. teorema 2. Teorem 2. Iz definicije očito slijedi da ekvipotentni skupovi imaju jednak kardinalni broj. b) Skup ω je kardinalni broj. tj. Iz Zermelovog teorema o dobrom uređenju slijedi da na skupu A postoji dobar uređaj. ako je A skup tada postoji binarna relacija R ⊆ A × A tako da je uređeni par (A. Kardinalni broj proizvoljnog skupa A definiramo kao najmanji ordinalni broj λ za koji vrijedi A ∼ λ. Sada to činimo.42. No. Kako bismo mogli definirati kardinalni broj proizvoljnog skupa sada ćemo iskazati Zermelov teorem o dobrom uređaju.

tj. teorema 1. Tada vrijedi: a) b) c) d) e) f) g) h) λ + (µ + ν) = (λ + µ) + ν λ+µ=µ+λ λ · (µ · ν) = (λ · µ) · ν λ·µ=µ·λ λ · (µ + ν) = λ · µ + λ · ν λν · µν = (λ · µ)ν λµ+ν = λµ · λν (λµ )ν = λµ·ν Teorem 2. Važno je spomenuti da operacije zbrajanja.4.44. množenja i potenciranja za ordinalne i kardinalne brojeve isto označavamo. ako ω i 1 zbrajamo kao ordinalne brojeve tada je to ω + 1 (što je različito od ω). Npr. Ako su λ i µ kardinalni brojevi takvi da vrijedi λ ≤ µ i µ ≤ λ tada imamo λ = µ.56. Tada definiramo: a) b) c) λ + µ = k(λ × {0} ∪ µ × {1}) λ · µ = k(λ × µ) λµ = k({f | f : µ → λ}) 87 Napomena 2. µ i ν kardinalni brojevi. Sada samo ističemo svojstva operacija na kardinalnim brojevima. Teorem 2.45. Schröder. to nisu iste operacije. kao što smo već bili napomenuli.39. No. Teorem 2. su sasvim isti kao u naivnoj teoriji.43. Uočimo da je to je zapravo Cantor. pa ih ovdje nećemo ponavljati.46.2. Neka su λ i µ kardinalni brojevi.47. KARDINALNI BROJEVI Definicija 2. (Uređaj je naslijeđen s ordinalnih brojeva). tj. teorem 1. Neka su λ. Bernsteinov teorem. Primijetimo da je to u stvari tvrdnja Cantorovog osnovnog teorema teorije skupova. (Cantorov osnovni teorem) Za svaki kardinalni broj λ vrijedi λ < 2λ . . Dokazi tih svojstava. No. ako ω i 1 zbrajamo kao kardinalne brojeve tada je to ω (jer je ω × {0} ∪ 1 × {1} ∼ ω).

te teorem rekurzije. Klasa svih kardinalnih brojeva Cn je prava klasa..88 POGLAVLJE 2. Iz leme 2. odnosno opća Cantorova hipoteza glasi: za svaki ordinalni broj α vrijedi: 2ℵα = ℵα+1 . znamo da je ∪S ordinalni broj. No. očito je γ ⊆ ∪S. slijedi da postoji µ ∈ Cn takav da je sup Cn < µ. Iz propozicije 2.E.25. Lema 2.E. Neposredni sljedbenik od λ označavamo sa λ+ . Iz teorema 2. pa imamo γ = k(γ) ≤ k(∪S) < γ.Q.E. Supremum skupa S označavamo sa sup S. Ta razlika u notaciji nam je posebno važna kada želimo naglasiti radi li se o ordinalnoj ili kardinalnoj aritmetici.48. Sada Cantorovu hipotezu kontinuuma možemo zapisati ovako: 2ℵ0 = ℵ1 . Primjenom prethodne leme slijedi da za svaki skup S kardinalnih brojeva postoji kardinalni broj koji je supremum skupa S. Tada iz leme 2. Definicija 2.D. Za svaki kardinalni broj λ postoji kardinalni broj koji je neposredni sljedbenik od λ. Pošto je relacija uređaja po definiciji zapravo relacija ∈ tada postoji γ ∈ S takav da je k(∪S) < γ. To je posebno klasa ordinalnih brojeva. slijedi da je klasa {µ : µ je kardinalni broj i λ < µ} neprazna. Kada želimo istaknuti da ordinalni broj ω promatramo kao kardinalni broj tada umjesto ω pišemo ℵ0 .48.50.49. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA Lema 2. Dokaz. što je kontradikcija. i 2. Dokaz.D. Ako je S skup kardinalnih brojeva tada je ∪S također kardinalni broj. garantiraju da je prethodna definicija dobra. što je kontradikcija.49. Može se pokazati da je ta tvrdnja ekvivalentna s aksiomom izbora. Analogno za ostale kardinalne brojeve.D. Q. Propozicija 2. Dokaz.48.46. Sa ℵ označavamo funkciju sa klase svih ordinalnih brojeva On u klasu svih beskonačnih kardinalnih brojeva koja je pomoću rekurzije definirana ovako: ℵ0 = ω ℵβ+1 = ℵ+ β ℵα = sup{ℵβ : β < α}. Prirodno se postavlja pitanje da li za svaki beskonačni kardinalni broj λ postoji ordinalni broj α takav da je λ = ℵα .49.51. ako je α granični ordinalni broj. znamo da je sup Cn ∈ Cn. Pretpostavimo da je klasa Cn skup. pa sadrži najmanji element. Pretpostavimo da je k(∪S) < ∪S. Uočite da nam leme 2. Q.

40. Kažemo da familija F ima svojstvo (P0 ) ako je za svaki z ∈ C skup {fi (z) : i ∈ I} prebrojiv. Zatim.5. 2.2. tj. [18]. zatim da je prebrojiva unija prebrojivih skupova također prebrojiv skup. Vrlo se ℵ malo zna o kardinalnim brojevima 2ℵα i ℵαβ . tada ℵα +ℵβ = ℵα ·ℵβ = ℵβ O aritmetici kardinalnih brojeva možete više naći u [15]. Prilikom razmatranja aksioma izbora dokazat ćemo da su zbrajanje i množenje kardinalnih brojeva trivijalne operacije. Zadaci 1. Ovdje ga ponavljamo: . te za definiciju kardinalnog broja proizvoljnog skupa. Pokažite primjerom da općenito ne vrijedi da λ + µ = λ + ν povlači µ = ν. AKSIOM IZBORA 89 Napominjemo da bez aksioma izbora ne možemo niti dokazati da je 2ℵα alef. Pokažite primjerom da općenito ne vrijedi da λ · µ = λ · ν povlači µ = ν. Neka je F = (fi : i ∈ I) familija međusobno različitih analitičkih funkcija na skupu C.) 2. te smo ga označavali s AC.5 Aksiom izbora Na samom početku bili smo naveli aksiom izbora. Dokažite da vrijedi: a) ako je c > ℵ1 tada je svaka familija F koja ima svojstvo (P0 ) prebrojiva. [28] i [34]. b) ako je c = ℵ1 tada postoji familija F koja ima svojstvo (P0 ) i kardinaliteta je c. Dokažite teorem 2. 4. [19]. µ i ν kardinalni brojevi. Dokažite da tada vrijedi: a) b) c) d) ako je λ ≤ µ tada je λ + ν ≤ µ + ν ako je λ ≤ µ tada je λ · ν ≤ µ · ν ako je λ ≤ µ tada je λν ≤ µν ako je λ ≤ µ i ν = 0 tada je ν λ ≤ ν µ 5. da vrijedi: ako su α i β ordinalni brojevi takvi da je α ≤ β. bili smo spomenuli aksiom prebrojivog izbora. 3. (Za dokaz vidite [2]. Prisjetimo se da smo aksiom izbora koristili prilikom dokaza da svaki beskonačan skup sadrži prebrojiv podskup. Neka su λ.

za svaki > 0. odnosno da postoji samo konačno . 5. uobičajno je da se na samom početku izreke teorema istakne da se koristi AC (ili neka ekvivalentna tvrdnja). × An također konačan. . teorem kompaktnosti i Löwenheim– Skolemov teorem u matematičkoj logici ekvivalentni su aksiomu izbora. Možda je više diskusije izazvao samo Euklidov peti postulat o paralelama. Može li se izvesti iz ostalih aksioma? 2. Je li konzistentan s drugim aksiomima? 3. Tada je µ( An ) ≤ µ(On ) ≤ /2n+1 = . . Neka je > 0 proizvoljan. čija je mjera nula. . Tada je očito µ( n∈N An ) = 0. 2. Kao malo ilustraciju primjene aksioma prebrojivog izbora dokazujemo da je mjera prebrojive unije skupova. Ako su A1 . Moramo li ga prihvatiti kao aksiom teorije? Zašto je AC tako (bio) sporan? Koje mu je sada mjesto u matematičkoj logici. . te su pitanja vezana uz AC ista kao i pitanja vezana uz Euklidov peti postulat: 1. Taj aksiom se često koristi u matematičkoj analizi. Svaki vektorski prostor ima algebarsku bazu. . Teorem Tihonova: Produkt kompaktnih topoloških prostora je kompaktan. Aksiom izbora je jedini aksiom teorije skupova koji se eksplicitno navodi prilikom korištenja u matematici. 3. An konačni skupovi tada iz teorema o uzastopnom prebrojavanju slijedi da je skup A1 × . . Ekvivalentnost Heineove i Cauchyeve definicije neprekidnosti funkcije. Teorem o ultrafiltru: Svaki pravi filtar je sadržan u nekom ultrafiltru.} prebrojiv skup nepraznih skupova koji su u parovima disjunktni tada postoji niz (an ) takav da je za svaki n ∈ N ispunjeno da je an ∈ An . Aksiomi teorije skupova omogućavaju zasnivanje matematike na isti način kako su Euklidovi postulati omogućili zasnivanje Euklidove geometrije. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA ako je {A0 . Time smo dokazali da je n∈N n∈N n∈N µ( n∈N An ) < .90 POGLAVLJE 2. odnosno matematici? Ako se AC koristi prilikom dokaza nekog teorema u matematici. Hahn–Banachov teorem iz funkcionalne analize. također nula. . A1 . . Svako polje ima algebarski zatvoreno proširenje. . Neka je {An : n ∈ N} prebrojiv skup čiji su elementi skupovi mjere nula. Aksiom izbora je jedan od najviše razmatranih aksioma u matematici. A2 . Pomoću AC se dokazuju se primjerice sljedeće činjenice: 1. Za svaki n ∈ N neka je On neki otvoreni nadskup od An takav da je µ(On ) ≤ /2n+1 (tu koristimo aksiom prebrojivog izbora). 4.

To znači da nam za konačne familije konačnih skupova ne treba aksiom izbora. ali ne daje nikakav algoritam kako taj skup konstruirati. an ) takvih da je ai ∈ Ai . 1]/ ∼ je familija u parovima disjunktnih skupova. 1] definiramo binarnu relaciju ∼ na sljedeći način: x ∼ y ako i samo ako x−y ∈ Q. Russell je kao ilustraciju primjene AC naveo prebrojive familije parova cipela i prebrojive familije parova čarapa. Nemamo nikakvu predodžbu koji je to skup. Aksiom izbora [AC] Neka je (Ai : i ∈ I) neprazna familija u parovima disjunktnih nepraznih skupova. Skup B se naziva izborni skup za familiju (Ai : i ∈ I). 1}. .52. U prvi tren čini se da je sljedeće zaključivanje pravilno: pošto je svaki skup An ekvipotentan sa {0. Greška u ovom zaključivanju je sljedeća: za konstrukciju takve bijekcije za svaki n moramo izabrati jednu od dvije bijekcije između An i {0. {2}. tj. . Očito ne postoji izborni skup za tu familiju. Kvocijentni skup [0. Tada postoji skup B takav da je B ∩ Ai jednočlan skup za svaki i ∈ I. Glavna kritika aksioma izbora je vezana uz njegovu nekonstruktivnost.53. Zgodan primjer koji lijepo ilustrira nekonstruktivnost aksioma izbora je Vitalijev skup. 2}} čiji članovi nisu u parovima disjunktni. Promotrimo familiju skupova {{1}. potreban aksiom izbora. Ne znamo čak niti jedan njegov element. jer sadrži primjerice nul–niz. dok nam je za izbor prebrojivo čarapa. Lako je provjeriti da je ∼ relacija ekvivalencije. Želimo istaknuti da bez AC ne možemo dokazati da je za proizvoljnu prebrojivu familiju (An : n ∈ N) dvočlanih skupova Kartezijev produkt An neprazan. (Vitalijev skup) Na zatvorenom segmentu [0. 1} tada je skup Aω ekvipotentan sa An .2. AKSIOM IZBORA 91 mnogo "izbora" (a1 . Taj skup se naziva Vitalijev skup. Ako je A = {0. . {1. Primjer 2. Za prvu familiju imamo egzistenciju izbornog skupa bez primjene AC. pri čemu iz svakog para biramo točno jednu čarapu. Iz AC slijedi da postoji skup koji sadrži točno po jedan element iz svake klase ekvivalencije. .5. Pretpostavka da su članovi familije u parovima disjunktni je nužna. . Cilj nam je navesti neke ekvivalentne tvrdnje aksiomu izbora. 1} tada je Aω = ∅. Napomena 2. Sada navodimo izreku aksioma izbora koju ćemo koristiti u daljnjim razmatranjima. AC tvrdi egzistenciju nekog skupa.

R) dobro uređen skup. .56. . Cohen je 1963. n skup ki izometričan sa Ki . <) parcijalno uređen skup. Korolar 2. . Neka je (A. . (Banach. . Gödel je 1939. godine dokazao da ako pretpostavimo da je teorija ZF bez aksioma izbora konzistentna tada je i teorija ZF s aksiomom izbora konzistentna. . [21] i [6]). Neke posljedice aksioma izbora su zbunjujuće. Teorem 2.57. Ako su A i B proizvoljni skupovi tada vrijedi k(A) ≤ k(B) ili k(B) ≤ k(A). . Napomena 2. Dokaz Banach.92 POGLAVLJE 2. Iz aksioma izbora slijedi Zermelov teorem o dobrom uređaju. . Tarksijevog teorema možete vidjeti u [40] ili [5]. tako da je za svaki i = 1. tj. c) Zermelov teorem o dobrom uređaju. Primijetite da skupovi ki i Ki nisu izmjerivi. Dokaz prethodnog teorema je dan kroz rješenja niza zadatka koji su na kraju ove točke. K. godine dokazao da se u teoriji ZF bez aksioma izbora ne može dokazati AC (vidi [11]. da se svaki skup može dobro urediti. e) Teorem Tarskog. µ}. za svaki skup A postoji relacija R ⊆ A × A takva da je (A. Znate li neki dobar uređaj na skupu R? Jedna paradoksalna posljedica aksioma izbora je sljedeći teorem. . Neka je (A. P. Tada (A. Kn od K. tj. Tarskijev teorem) Neka su k i K kugle u R3 . <) parcijalno uređen skup koji ima svojstvo da svaki neprazni lanac iz A ima gornju među u A. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA Teorem 2. d) Hartogsov teorem. . Iz toga posebno slijedi da se može dobro urediti skup realnih brojeva R. te postoji particija K1 .54. a neke čak paradoksalne. Svaki skup se može dobro urediti. Sljedeće tvrdnje su ekvivalentne sa [AC]: a) Zornova lema. (AC) Za sve kardinalne brojeve λ = 0 i µ = 0 od kojih je barem jedan beskonačan vrijedi: λ + µ = λ · µ = max{λ. kn od k. Tada za svaki lanac L od A postoji maksimalni lanac koji ga sadrži. b) Hausdorffov princip maksimalnosti. Tada postoji n ∈ N i particija k1 . . .55. Ako je λ beskonačni kardinalni broj tada je λ2 = λ. <) ima barem jedan maksimalni element. .

dokazati da postoji) jedan element u: (a) nekom konačnom skupu? (b) nekom beskonačnom skupu? (DA) (DA) (DA) (NE) (c) svakom članu beskonačne familije jednočlanih skupova? (d) svakom članu beskonačne familije čiji svaki skup je konačan? (e) svakom članu konačne familije skupova čiji svaki skup je beskonačan? (DA) (f) svakom članu beskonačne familije čiji svaki skup sadrži konačno mnogo realnih brojeva? (DA) O gornjim tvrdnjama vidite [39]. za svaki i. Neka je A = ∅ i A = {Ai : i ∈ I} neka particija skupa A.2. za sve i = j. Uočimo da je za svaki i ∈ I skup Bi = ∅. . Tada postoji funkcija g : A → A takav da je g(Ai ) ∈ Ai . Neka je ai ∈ Ai takav da je B ∩ Bi = {(ai . tada postoji i ∈ I takav da je Ai = ∅. za svaki i ∈ I. Za svaki i ∈ I definiramo Bi = Ai × {i}. 2. Ako je i∈I [AC]3 [R] Ai prazan skup. za svaki i ∈ I. [AC] ⇒ [AC]1 Neka je (Ai : i ∈ I) neprazna familija nepraznih skupova. Dokažite da su sljedeće tvrdnje ekvivalentne s aksiomom izbora: [AC]1 Neka je (Ai : i ∈ I) neprazna familija nepraznih skupova. Očito je f (i) ∈ Ai . [AC]2 Neka je A = ∅. za svaki i ∈ I. Primjenom [AC] na familiju (Bi : i ∈ I) slijedi da postoji skup B takav da je B ∩ Bi jednočlan skup za svaki i ∈ I. Tada postoji funkcija f : P(A) \ {∅} → A takva da je f (B) ∈ B. Možemo li teoriji skupova ZF bez aksioma izbora izabrati (tj. i∈I Funkcija f se naziva funkcija izbora. te je Bi ∩ Bj = ∅. za svaki ∅ = B ⊆ A. Definiramo funkciju f : I → Ai sa i∈I i∈I f (i) = ai .5. Dokaz. i)}. AKSIOM IZBORA Zadaci 93 1. Tada postoji f : I → Ai takva da je f (i) ∈ Ai . Russellov multiplikativni aksiom Neka je (Ai : i ∈ I) familija skupova. Redom ćemo dokazati sljedeće implikacije: [AC] ⇒ [AC]1 ⇒ [AC]2 ⇒ [AC]3 ⇒ [R] ⇒ [AC].

Dokažite da Zornova lema povlači Hausdorffov princip maksimalnosti. Dokaz.94 POGLAVLJE 2. 3. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA [AC]1 ⇒ [AC]2 Neka je A neprazan skup. Pretpostavimo da je za svaki i ∈ I skup Ai neprazan. <) parcijalno uređen skup i L ⊆ A neki lanac. za svaki ∅ = B ⊆ A. 4. i). To znači da za restrikciju funkcije f na A vrijedi traženo svojstvo. Pošto za svaki i ∈ I vrijedi Ai ∈ P(A) \ {∅}. R) i (B. slijedi da je ispunjeno barem jedno od: A je sličan s B. ili obratno. Iz [AC]3 slijedi da postoji funkcija i∈I g : B → B tako da za svaki i ∈ I vrijedi g(Bi ) ∈ Bi .88. To znači da za svaki i ∈ I postoji ai ∈ Ai tako da je g(Bi ) = (ai . [AC]3 ⇒ [R] Neka je (Ai : i ∈ I) neka familija skupova. postoji f : I → Ai takva da za svaki i ∈ I vrijedi f (i) ∈ Ai . ili obratno. i∈I i∈I Sada traženi izborni skup definiramo s B = {f (i) : i ∈ I}. ⊂) sadrži maksimalni element. Sada definiramo f : I → Ai sa i∈I f (i) = ai . Neka je L skup svih lanaca L od A za koje vrijedi da je L ⊆ L . Neka je (Ai : i ∈ I) neprazna familija nepraznih skupova koji su u . 5. Iz Zermelovog teorema slijedi da postoje binarne relacije R ⊆ A × A i Q ⊆ B × B takve da su skupovi (A. Dokažite da Zermelov teorem povlači Hartogsov terome. Očito je (L. Tada je B = (Bi : i ∈ I) particija skupa B = Bi . Tada je {B : B ∈ P(A) \ {∅}} neprazna familija nepraznih skupova. [R] ⇒ [AC] Neka je (Ai : i ∈ I) neprazna familija nepraznih skupova koji su u parovima disjuktni. tada za svaki i ∈ I vrijedi f (Ai ) ∈ Ai . Dokaz. Iz teorema 1. Iz toga slijedi da je i∈I Ai = ∅. Neka je (A. ⊂) parcijalno uređen skup koji zadovoljava uvjete Zornove leme (ako je A neki lanac od L tada je ∪A lanac koji je jedna gornja međa za A). Neka su A i B dva proizvoljna skupa. tako da vrijedi f (B) ∈ B. Primjenom [AC]1 slijedi da postoji funkcija f : P(A) \ {∅} → B∈P(A)\{∅} B. A je sličan nekom početnom komadu od B. tj. [AC]2 ⇒ [AC]3 Neka je A = ∅ i A = {Ai : i ∈ I} neka particija skupa A. Dokaz. Tada posebno slijedi da postoji injekcija iz A u B. Iz [AC]2 slijedi da postoji funkcija f : P(A) \ {∅} → A takva da vrijedi f (B) ∈ B. za svaki ∅ = B ⊆ A. Za svaki i ∈ I definiramo Bi = Ai × {i}. Iz Zornove leme slijedi da parcijalno uređen skup (L. Dokažite da Zermelov teorem povlači aksiom izbora. Iz Russellovog multiplikativnog aksioma slijedi da je Ai = ∅. Q) dobro uređeni.

Dokažimo da je U dobro uređen skup. U tu svrhu izaberimo {(Xi . RY ) ⇔ RX ⊂ RY i X je pravi inicijalni segment od Y. Ri0 ). Dokaz. te je Xi0 inicijalni segment od Xi . Ri ) = (Xi0 . tj. R) dobro uređen skup}. Tada je z ∈ Xi0 (jer je y0 ∈ Xi0 i Xi0 je . i∈I Ri ) element od D. Inicijalni segment od A koji je različit od A nazivamo pravi inicijalni segment. pa vrijedi barem jedno od: (Xi . Ri0 ) dobro uređen skup tada njegov neprazni podskup Y ∩Xi0 ima najmanji element: označimo ga s y0 . Ako bi vrijedilo zRi0 y0 tada iz z. ) ispunjava uvjet Zornove leme. Očito je (D. 6. Ako je (Xi . Pretpostavimo da je z ∈ Xi i zRi y0 . što je nemoguće. Neka je z ∈ Y \ {y0 } proizvoljan. Očito je U linearno uređen skup. AKSIOM IZBORA 95 parovima disjunktni. tj. Za X ⊆ A kažemo da je inicijalni segment ako za svaki y ∈ A i x ∈ X iz činjenice y < x slijedi y ∈ X. Tvrdimo da je U = ( i∈I Xi . Ri0 ) (Xi . Ako je (Xi0 . Dokažite da Zornova lema povlači Zermelov teorem. Pošto je Y ⊆ i∈I Xi tada postoji i ∈ I takav da je z ∈ Xi . da za sve z ∈ Y \ {y0 } vrijedi y0 Ri0 z. Na skupu D definiramo binarnu relaciju ovako: (X. Ri ) (Xi0 . Neka je A proizvoljan skup. Ri ) tada je po definiciji Ri0 pravi podskup od Ri . postoji Ri ⊆ Ai × Ai tako da je (Ai . RX ) (Y. Lako je vidjeti da je svaki inicijalni segment od A ili početni komad od A ili pak je jednak A. Ri0 ) tada iz z ∈ Y ∩Xi i Xi = Xi0 . Ri ). Ri ) (Xi0 . To znači da u ovom slučaju mora vrijediti y0 Ri0 z. Tvrdimo da je y0 najmanji element skupa Y. D = {X ⊆ A : postoji R ⊆ X × X tako da je (X. Već smo bili naveli da je U linearno uređen skup. te činjenice da je y0 najmanji element od Y ∩ Xi0 . Želimo dokazati da (D. Ri ) = (Xi0 . y0 ∈ Y ∩ Xi0 slijedi da je z manji od najmanjeg elementa iz Y ∩ Xi0 . tj. Ri ) dobro uređen skup. Tada je B = {ai : i ∈ I} jedan izborni skup za danu familiju. Ri ) : i ∈ I} proizvoljan lanac u D. Ri0 ) ili (Xi . Ri0 ) ili (Xi0 .5. Pretpostavimo prvo da je (Xi . Tada postoji i0 ∈ I takav da je Y ∩ Xi0 = ∅. Ri0 ) (Xi . Pošto je (Xi0 . Neka je Y proizvoljan neprazan podskup od i∈I Xi . ) parcijalno uređen skup.2. Za svaki i ∈ I označimo s ai najmanji element od Ai . slijedi da je y0 manji od z. Označimo s D skup svih podskupova od A koji se mogu dobro urediti. Iz Zermelovog teorema slijedi da se svaki skup Ai može dobro urediti.

y ∈ A0 {a} i x = y.96 POGLAVLJE 2. Ne vrijedi ni aR1 a. tj. iz definicije relacije R1 slijedi da je najmanji element u odnosu na relaciju R0 ujedno najmanji element u odnosu na relaciju R1 . R0 ) dobro uređen skup. jer je po pretpsotavci a ∈ A \ A0 . Ako pak je X ∩ A0 = ∅ tada je očito X = {a}. što je nemoguće. Ako vrijedi x. Iz toga slijedi da je (A0 {a}. te je z manji od y. da postoji a ∈ A \ A0 . da je relacija R0 irefleksivna. Time smo dokazali da je U dobro uređen skup. (ii) z = a. Promatramo dva slučaja: (i) z ∈ A0 . ) postoji maksimalni element: označimo ga s (A0 . tj.) Time imamo da je z ∈ Y ∩ Xi0 . [26] i [32]. R0 ). . y ∈ A0 tada su oni R1 –usporedivi. R0 ) (A0 {a}. Definiramo binarnu relaciju R1 na skupu A0 {a} ovako: R1 = R0 {(x. Iz Zornove leme slijedi da za parcijalno uređen skup (D. z ∈ A0 {a} takvi da je xR1 y i yR1 z. Očito je x = a i y = a. slijedi da ne vrijedi xR0 x. U tu svrhu redom provjeravamo tražena svojstva relacije dobrog uređaja. što je kontradikcija. R1 ) ∈ D. a onda ni xR1 x. Tada vrijedi xR1 z jer je relacija R0 tranzitivna. R0 ) nije maksimalni element od D. Za dokaz vidi i knjige [11]. R0 ) dobro uređen skup. • irefleksivnost Ako je x ∈ A0 tada iz činjenice da je (A0 . • dobra uređenost Neka je X neprazni podskup od A0 {a}. Ako je x = a ili y = a tada R1 uposredivost slijedi iz definicije relacije R1 . a i da iz Zornove leme slijedi Zermelov teorem o dobrom uređaju. Ako je X ∩ A0 = ∅ tada taj presjek ima najmanji element u odnosu na relaciju R0 (po pretpostavci je ta relecija dobro fundirana). Tvrdimo da je skup A0 {a} dobro uređen relacijom R1 . jer su R0 –usporedivi. Time smo dokazali da je (A. • tranzitivnost Neka su x. Tvrdimo da je A = A0 . [19]. tj. relaciju R0 dopunimo tako da definiramo da je element a veći od svih elemenata iz A0 . R1 ). Pošto je očito (A0 . da je U ∈ D. a) : x ∈ A0 }. pa X ima najmanji element. tada imamo da (A0 . Pretpostavimo suprotno. No. • linearnost Neka su x. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA inicijalni segment od Xi . Tada vrijedi xR1 z zbog x ∈ A0 i definicije relacije R1 . y. tj.

∅ ∈ L. Pošto je po pretpostavci M (L) neprazan skup i L je lanac. Dokaz ćemo provesti svođenjem na kontradikciju. tj. tj. Pretpostavimo da za skup A ne postoji maksimalni element. sa f (L) = M (L) \ L. Lako je vidjeti da je svaki inicijalni segment od A ili početni komad od A ili pak je jednak A. Neka je S = {M (L)\L : L ∈ L}. takva da za sve B ∈ P(A) \ {∅} vrijedi g(B) ∈ B (vidi zadatak 2). Jedini pravi inicijalni segment od {h(∅)} je ∅. Iz početne pretpostavke imamo da je za svaki L ∈ L skup M (L) neprazan.2. Bili smo prije primijetili da za sve lance L od A vrijedi M (L) \ L = ∅. jer je primjerice ∅ ∈ L. Neka je (A. Iz AC slijedi da postoji funkcija g : P(A)\{∅} → A. Sada definiramo funkciju f : L → P(A) \ {∅}. te konačno funkciju h kao kompoziciju h = (g |S ) ◦ f. jer bi inače po pretpostavci imao gornju među. Neka je L = {L : L je lanac od A}. h(L) ∈ M (L) \ L (∗) Za X ⊆ A kažemo da je inicijalni segment ako za svaki y ∈ A i x ∈ X iz činjenice y < x slijedi y ∈ X. Dokažite da aksiom izbora povlači Zornovu lemu. a ona bi bila maksimalni element od A. Inicijalni segment od A koji je različit od A nazivamo pravi inicijalni segment. Označimo s L0 podskup skupa L koji sadrži sve neprazne lance L od A takve da za sve inicijalne segmente X ⊂ L (pravi podskup!) vrijedi: h(X) = inf L (L \ X) (∗∗) Primijetimo prvo da je L0 = ∅. Dokaz. M (L) je skup svih gornjih međa skupa L. <) nije lanac. Primijetimo da je za sve L ∈ L skup M (L) \ L neprazan. pa je skup S podskup domene funkcije g. jer je {h(∅)} lanac (jednočlan skup!) koji pripada L0 .) Uočimo zatim da skup (A. tj. tada je funkcija h definirana na ∅. Uočimo da je L = ∅. No. To znači da A ∈ L. To znači da uvjet (∗∗) treba provjeriti samo za X = ∅. Taj najveći element bi tada bio maksimalni element od A. Za svaki L ∈ L neka je M (L) = {a ∈ A : (∀x ∈ L)(x ≤ a)}. <) parcijalno uređen skup čiji svaki neprazni lanac ima gornju među. što je suprotno prethodnoj pretpostavci.5. tada skup L sadrži najveći element. očito vrijedi: inf {h(∅)} {h(∅)} \ ∅ = h(∅). (Pošto je ∅ lanac. . AKSIOM IZBORA 97 7. (Ako je M (L) \ L = ∅ tada je M (L) ⊆ L. Primijetimo da za sve L ∈ L vrijedi h(L) = g(f (L)) = g(M (L) \ L) ∈ M (L) \ L.

a onda imamo i y ∈ Z. (Neka je x ∈ Z i y ∈ L1 takvi da je y < x. te da je to najmanji element od L1 ∩ L2 . pa je y ∈ Z. No. No. dobivamo da je h(Z) ∈ L2 .) Uočimo da je funkcija h definirana na skupu Z. (∗∗) slijedi: inf L1 (L1 \ ∅) = h(∅) = inf L2 (L2 \ ∅). Pokažimo prvo da je {h(∅)} inicijalni segment koji pripada L1 ∩ L2 . Označimo sa Z uniju svih zajedničkih inicijalnih segmenata od L1 i L2 . Bili smo dokazali da je Z inicijalni segment od L1 . tj. a onda posebno iz toga slijedi: h(Z) ∈ Z (∗ ∗ ∗) Pretpostavimo da je Z pravi podskup od L1 i od L2 . U svrhu tog dokaza izaberimo x ∈ Z ∪ {h(Z)} i y ∈ L1 . tj. te L1 . jer je h(∅) ∈ Z. Promatramo dva slučaja: a) x ∈ Z. Iz svojstva funkcije h slijedi h(Z) ∈ M (Z) \ Z. Ako bi vrijedilo y ∈ L1 \ Z tada iz h(Z) = inf L1 (L1 \ Z) slijedi h(Z) < y. Iz definicije skupa Z slijedi da postoji zajednički inicijalni segment X od L1 i L2 tako da je x ∈ X. • h(Z) ∈ Z (vidi (∗ ∗ ∗) ). to je kontradikcija s pretpostavkom da je y < h(Z). Tada je y ∈ X. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA Sada dokazujemo pomoćnu tvrdnju da za sve lance L1 i L2 iz L0 vrijedi: L1 ⊆ L2 ili L2 ⊆ L1 .98 POGLAVLJE 2. Rezimirajmo što smo sve definirali i dokazali iz pretpostavke da je Z pravi podskup od L1 i L2 : • Z je unija zajedničkih inicijalnih segmenata lanaca L1 i L2 . b) x = h(Z). To znači da i u ovom slučaju mora vrijediti y ∈ Z. Pošto je ∅ inicijalni segment od L1 i L2 . iz toga direktno slijedi da je {h(∅)} zajednički inicijalni segment od L1 i L2 . Z ∈ L). takve da je y < x. Iz prethodnih razmatranja slijedi Z = ∅. Analogno. L2 ∈ L0 . . jer je Z ⊆ L1 i L1 je lanac (tada je i Z također lanac. Tada iz definicije skupa L0 slijedi: h(Z) = inf L1 (L1 \ Z) ∈ L1 . Tvrdimo da je Z ∪ {h(Z)} zajednički inicijalni segment od L1 i L2 . Primijetimo da je Z zajednički inicijalni segment od L1 i L2 . tada iz definicije skupa L0 . Iz toga slijedi h(∅) ∈ L1 ∩ L2 .

pa je funkcija h definirana na L∗ . Imamo dva slučaja: 1◦ X je pravi inicijalni segment od L∗ . Time je završen dokaz da aksiom izbora povlači Zornovu lemu. No tada je C X∈L0 X = L∗ . Po definiciji skupa L0 imamo inf Y (Y \ X) = h(X) = inf Y (Y \ X). AKSIOM IZBORA • Z ∪ h(Z) je zajednički inicijalni segment od L1 i L2 . <) nema niti jedan maksimalan element vodi na kontradikciju. odakle imamo 0 h(L∗ ) ∈ L∗ . Pošto je (L0 . [18]. ⊂) lanac. dobili smo: h(X) = inf L∗ (L∗ \ X) . Time smo dobili da pretpostavka da skup (A. (∗∗) . što znači da je x0 ≤ inf Y (Y \ X). Tada je h(X) = inf L∗ (L∗ \ X). iz čega slijedi inf Y (Y \ X) = inf L∗ (L∗ \ X) 0 0 Dakle.2. 0 0 Neka je X pravi inicijalni segment od C. Time smo dokazali da je Z = L1 ili Z = L2 . pa je inf C (C \ X) = 0 0 0 inf C {h(L∗ )} = h(L∗ ). 0 0 Dakle. Kako 0 0 0 je h(L∗ ) gornja međa od L∗ vidimo da je inf L∗ (L∗ \ X) = inf C (C \ X). 0 Tvrdimo da je L∗ ∪ {h(L∗ )} ∈ L∗ . Za dokaz vidi i knjige [11]. tada je L1 ⊆ L2 ili L2 ⊆ L1 . 0 0 Kako je X bio proizvoljan vidimo da vrijedi L∗ ∈ L0 . ⊂) lanac tada je i L∗ lanac. a kako je L∗ lanac po (∗) mora biti h(L∗ ) ∈ M (L∗ ) \ L∗ što je 0 0 0 0 0 0 kontradikcija. Tada je C \ X = C \ L∗ = {h(L∗ )}. pretpostavka da je Z pravi podskup od L1 i L2 vodi na kontradikciju. tj. 99 Očito je da sve tri prethodno navedene činjenice ne mogu biti istinite. Označimo: L∗ = 0 X∈L0 X. [26] i [29]. Sada 0 iz definicije skupa L0 slijedi: h(X) = inf Y (Y \ X). Time smo dokazali da je skup (L0 .5. dokazali smo da je C ∈ L0 . Bili smo primijetili sa je 0 L∗ lanac. Pošto je iz definicije skupa Z jasno da vrijedi Z ⊆ L1 ∩ L2 . Tada postoji Y ∈ L0 takav da je x0 ∈ Y 0 0 i X ⊂ Y . (Ako je X pravi inicijalni segment od L∗ tada 0 0 0 0 iz definicije skupa L∗ slijedi da postoji lanac Y ∈ L0 takav da je X ⊆ Y. Neka je x0 ∈ L∗ donja međa od L∗ \X. 0 0 0 0 2◦ X = L∗ . Promotrimo lanac 0 0 C = L∗ ∪ {h(L∗ )} .

Dokažite da teorem Tarskog povlači aksiom izbora. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA 8. 109. Očito je λ · µ ≤ λ · λ = λ2 = λ. Gillman. Kako bi dokazali obratnu nejednakost. Schröder. Nakon velikih kritika njegovog neočekivanog rezultata. Iz Cantor. Bernsteinovog teorema slijedi da je λ + µ = λ. Dokažite korolar 2. Dokažite da Hartogsov teorem povlači aksiom izbora. Dokaz možete vidjeti primjerice u [8].55. prvi prijedlog aksiomatizacije teorije skupova dao je Ernst Zermelo 1908. Radi određenosti neka je λ maksimum tog skupa. Dokaz. 12. Two Classical Surprises Concerning the Axiom of Choice and the Continuum Hypothesis. µ}. 9. Zermelo je pobrojao aksiome koje je koristio. godine precizirao shemu aksioma separacije. . prvo primijetimo: λ + µ ≤ λ · µ + λ · λ ≤ λ · λ + λ · λ = 2λ2 = 2λ ≤ λ · λ = λ2 = λ Iz Cantor.54. te λ ≤ λ · µ. Schröder.6 Zermelo–Fraenkelova teorija skupova Kao što smo bli već naveli u uvodu. Dokažite da opća hipoteza kontinuuma povlači aksiom izbora. Primijetimo prvo da iz teorema 2. Očito je λ ≤ λ + µ. 10. Bernsteinovog teorema slijedi λ · µ = λ. Vidi članak L. Ernst Zermelo A. 2. June– July 2002. 11. American Mathematical Monthly. Zermelo je bio dokazao da se svaki skup može dobro urediti. Fraenkel je 1922. godine. slijedi da postoji maksimum skupa {λ.100 POGLAVLJE 2. Dokažite da Hausdorffov princip maksimalnosti povlači teorem Tarskog.

2. ZERMELO–FRAENKELOVA TEORIJA SKUPOVA 101 Abraham Fraenkel Zatim su A. von Neumann je eksplicirao aksiom dobre utemeljenosti i definirao ordinalne brojeve. John von Neumann . Skolem predložili shemu aksioma zamjene kao još jedan novi aksiom. Fraenkel i T.6. Thoralf Skolem J.

teško je pitanje. Kako bi iz kumulativne hijerahije izdvojili objekte koji su skupovi napisali smo listu aksioma. Skupovi su objekti koji pripadaju strukturi koju nazivamo kumulativna hijerhija (nisu svi objekti u kumulativnoj hijerahiji skupovi – neki objekti su prave klase). Igrač I pobjeđuje ako niz pripada X. . U tu svrhu prvo definiramo neke pojmove.102 POGLAVLJE 2. Ne promatra se minimalan skup aksioma jer je na ovakav način omogućeno razmatranje više zanimljivih podteorija od ZF. Već dugo vremena među matematičarima koji se bave teorijom skupova traju rasprave o tome koje nove akisome bi trebalo dodati teoriji ZF. je jedna teorija prvog reda. logičkih veznika i kvantifikatora. To je Martinov aksiom o determiniranosti igara. Ovdje ćemo navesi primjer prijedloga jednog takvog aksioma. Neka je X neki skup nizova nula i jedinica. Prisjetimo se aksioma teorije ZF : aksiom ekstenzionalnosti aksiom praznog skupa aksiom para aksiom unije aksiom partitivnog skupa aksiom izbora aksiom dobre utemeljenosti aksiom beskonačnosti shema aksioma separacije shema aksioma zamjene Sistem aksioma teorije ZF nije nezavisan. Dva igrača. Na samom početku bili smo naveli da je osnovno pitanje kolegija: "Što je skup?" Sada je vrijeme da pokušamo rezimirati kako smo pokušali odgovoriti na spomenuto pitanje. Svakako neodlučivost nekih problema kao što je hipoteza kontinuuma nije dobar signal da smo sasvim uspjeli. AKSIOMATSKA TEORIJA SKUPOVA Zermelo–Fraenkelova teorija skupova. koje označavamo sa I i II. te dva dvomjesna relacijska simbola. Martinov aksiom o determiniranosti igara: Za svaki skup X nizova nula i jedinica barem jedan igrač ima pobjedničku strategiju. a inače pobjeđuje II. koje kratko nazivamo Zermelo–Fraenkelova teorija skupova. Kažemo da neki igrač ima pobjedničku strategiju ako za svaki potez protivnika ima odgovor što treba izabrati kako bi na kraju pobijedio. koje označavamo sa ∈ i = . igraju igru tako da naizmjence biraju 0 ili 1. Formule teorije ZF gradimo pomoću varijabli. ili kratko ZF . Koliko smo time zapravo uspjeli opisati skupove.

2. 2.58. Neka je F (x. Primjenom AC slijedi da postoji skup X tako da je AD(X) lažno. Dokažite da iz sheme aksioma zamjene slijedi shema aksioma separacije. Dokažite da iz sheme aksioma zamjene i aksioma partitivnog skupa slijedi aksiom para. novi aksiomi teorije skupova – primjerice Martinov aksiom o determiniranosti igara 4. kardinalna aritmetika. Iz aksioma partitivnog skupa slijedi da postoji skup P 2 (∅) = {∅{∅}}. nezavisnost hipoteze kontinuuma – metoda forcinga 3. U drugu ruku. Dokažite da iz sheme aksioma separacije slijedi aksiom praznog skupa. Sada primjenom sheme aksioma zamjene na F te na skup P 2 (∅) slijedi egzistencija para {a. nezavisnost aksioma izbora – konstruktibilna hijerahija 2. . ZF+AD(X) povlači da je Banach–Tarskijeva dekompozicija nemoguća. Dokaz. y) ≡ (x = ∅ ∧ y = a) ∨ (x = {∅} ∧ y = b). Napomena 2. Na samom kraju navodimo neke teme iz teorije skupova koje bi bile prirodni nastavaka sadržaja kojeg smo mi proučavali. nedostiživi kardinalni brojevi 5. Zadaci 1. deskriptivna teorija skupova Za druge teme vidite primjerice [13]. b}. 1. 3. ZERMELO–FRAENKELOVA TEORIJA SKUPOVA 103 Za skup X nizova nula i jedinica sa AD(X) označavamo pripadni Martinov aksiom.6. O Martinovom aksiomu možete više čitati u [3].

104 .

Dodatak: Goodsteinov teorem U ovom dodatku razmatrat ćemo jedan teorem. Prvi je razlog to što je tvrdnja teorema pomalo čudna na prvi pogled. Te pojmove nećemo strogo definirati već ćemo ih objasniti pomoću primjera. Npr. Pogledajmo to na primjeru prikaza brojeva 27 i 521 u superbazi 2: 27 = 24 + 23 + 21 + 20 = 22 + 22+1 + 21 + 20 521 = 29 + 23 + 20 = 22 3 +1 2 + 22+1 + 20 = 22 2+1 +1 + 22+1 + 20 Ovdje je kao primjer dan i prikaz broja 521 u superbazi 3: 521 = 2 · 35 + 33 + 2 · 3 + 2 = 2 · 33+2 + 33 + 2 · 3 + 2 Pojam Goodsteinovog niza definiramo prvo na primjeru broja 8. zatim eksponente prikazati u bazi b. Tri su razloga zašto izričemo taj teorem. tj. Kako bi mogli izreći Goodsteinov teorem moramo definirati prikaz prirodnog broja u superbazi i Goodsteinov niz prirodnog broja. Svima je poznat pojam prikaza broja u nekoj bazi. iako teorem govori o prirodnim brojevima. Kako bi dobili drugi član niza prikažimo prvo broj 8 u superbazi 2. Ovaj razlog je najmanje važan. Prvi član Goodsteinovog niza broja 8 je on sam. Gödelov prvi teorem nepotpunosti govori da svaku istinitu tvrdnju o prirodnim brojevima nije moguće dokazati pomoću Peanovih aksioma. Umjesto svih dvojki u prikazu 22+1 napišemo trojke. Označavamo ga sa (8)1 = 8. Drugi razlog je da se za njegov dokaz koriste beskonačni ordinalni brojevi. tj. prikažimo brojeve 27 i 521 u bazi 2: 27 = 24 + 23 + 21 + 20 i 521 = 29 + 23 + 20 Prikazati neki broj u superbazi b znači prvo broj prikazati u bazi b. pa dobivamo 33+1 . Zatim od tako dobivenog broja 105 . ali većina ljudi upravo to vide kao najzanimljiviji aspekt Goodsteinovog teorema. Dokazano je da Goodsteinov teorem nije moguće dokazati samo pomoću Peanovih aksioma. da je za njegov dokaz nužno koristiti beskonačne ordinalne brojeve. 8 = 22+1 . ali je najvjerojatnije najmanje razumljiv. itd. čak izgleda nevjerojatna. Treći razlog je zapravo najvažniji. pa eksponente eksponenata prikazati u bazi b.

Time smo dobili drugi član Goodsteinovog niza. 8 = 22+1 33+1 = 81 (8)2 = 80 80 = 2 · 33 + 2 · 32 + 2 · 3 + 2 2 · 44 + 2 · 42 + 2 · 4 + 2 = 554 (8)3 = 553 553 = 2 · 44 + 2 · 42 + 2 · 4 + 1 2 · 55 + 2 · 52 + 2 · 5 + 1 = 6 311 (8)4 = 6 310 6 310 = 2 · 55 + 2 · 52 + 2 · 5 2 · 66 + 2 · 62 + 2 · 6 = 93 396 (8)5 = 93 395 93 395 = 2 · 66 + 2 · 62 + 6 + 5 1 647 195 33 554 571 774 841 151 20 000 000 211 570 623 341 475 . Dobili smo (8)3 = 553. . Prikažimo sada broj 80 u superbazi 3. . Nadamo se da je jasan daljnji postupak konstrukcije Goodsteinovog niza. Bez daljnjih detaljnih objašnjena navodimo nekoliko prvih članova Goodsteinovog niza broja 8. te oduzmemo jedan. (8)6 (8)7 (8)8 (8)9 (8)10 = = = = = .106 oduzmemo 1. (8)1 = 8 superbaza 2 2→3 −1 superbaza 3 3→4 −1 superbaza 4 4→5 −1 superbaza 5 5→6 −1 superbaza 6 . tj. zatim zamijenimo sve trojke s četvorkama. (8)2 = 80. . .

. L. 5 · 9 + 2 4 4+1 5 5+1 6 6+1 7+1 8+1 9+1 (266)9 = 1010 10+1 + 5 · 1010 + 5 · 105 + . . . (25)1 = 25 = 22 + 22+1 + 1 33 + 33+1 + 1 (25)2 = 33 + 33+1 ≈ 1013 44 + 44+1 (25)3 = 44 + 3 · 44 + 3 · 43 + 3 · 42 + 3 · 4 + 3 ≈ 1081 55 + 3 · 55 + 3 · 53 + 3 · 52 + 3 · 5 + 3 (25)4 = 55 + 3 · 55 + 3 · 53 + 3 · 52 + 3 · 5 + 2 ≈ 102 216 Evo još desetak prvih članova Goodsteinovog niza broja 266. . 5 · 10 + 1 . . (266)1 = 266 = 22 (266)2 = 33 (266)3 = 44 (266)4 = 55 (266)5 = 66 (266)6 = 77 (266)7 = 88 (266)8 = 99 3+1 2+1 5 5 4 4 3 3 2 + 22+1 + 2 ≥ 22 ≥ 33 ≥ 44 ≥ 55 3 3 × 102 4 × 1038 3 × 10616 3 × 1010921 4 × 10217832 104871822 2 × 10121210686 5 × 103327237896 1010 11 + 33+1 + 2 + 44+1 + 1 + 55+1 + 5 · 66 + 5 · 65 + . Najvjerojatnije ste zaključili da Goodsteinovi nizovi brojeva 8. . No. . prevarili ste se. Svaki Goodsteinov niz završava s nulom. godine sljedeći teorem. 5 · 6 + 5 + 5 · 77 + 5 · 75 + . 5 · 8 + 3 + 5 · 99 + 5 · 95 + . R. Goodstein je dokazao 1944. 25 i 266 teže prema beskonačnosti. .107 Sada navodimo nekoliko prvih članova Goodsteinovog niza broja 25. . . 5 · 7 + 4 + 5 · 88 + 5 · 85 + . . . . Teorem.

Primjenom transfinitne indukcije do ordinalnog broja 0 tada slijedi da svaki strogo padajući niz ordinalnih brojeva mora završiti s nulom. Pokušat ćemo vas u istinitost Goodsteinovog teorema uvjeriti navodeći Goodsteinov niz broja 3. pa pošto se radi o prirodnim brojevima niz mora završiti s nulom.108 Kako je to moguće? U prvi tren se čini nevjerojatno. Za neke prirodne brojeve član Goodsteinovog niza koji je manji od trenutne superbaze može biti vrlo velik. (Npr. Tada se dokaže da pridruženi ordinalni brojevi strogo padaju. Promotrimo pridruživanje ordinalnih brojeva članovima Goodsteinovog niza broja 4 (umjesto superbaze uvrštavamo ordinali broj ω). . superbaza 2 2→3 −1 superbaza 3→4 −1 superbaza 4→5 −1 superbaza 5→6 −1 superbaza 6→7 −1 3 4 5 6 (3)1 = 3 = 2 + 1 3+1=4 4 (3)2 = 3 3 4 (3)3 = 3 3 3 (3)4 = 2 2 2 (3)5 = 1 1 1 (3)6 = 0 Uočite da je u jednom trenutku član Goodsteinovog niza manji od superbaze (u ovom slučaju to je (3)3 ). Svakom članu Goodsteinovog niza se pridružuje beskonačni ordinalni broj manji od 0 . Nakon toga članovi Goodsteinovog niza strogo padaju. Ideja dokaza je vrlo jednostavna. Za strogi dokaz Goodsteinovog teorema koristi se transfinitna indukcija do ordinalnog broja 0 . duljina Goodsteinovog niza za broj 4 je broj koji ima više od 121 210 700 znamenaka).

Godine 1982. . Definicija 2. definiramo funkciju Sn : N → N sa: Sn (0) = 0 Sn (k · nt ) = k · (n + 1)Sn (t) . Sada dajemo dokaz Goodsteinovog teorema. prirodno se nameće pitanje može li se provesti dokaz tog teorema u kojem se neće koristiti beskonačni ordinalni brojevi. d Sn ( i=0 ki · n i ) = d i=0 Sn (ki · ni ). . . je dokazano da se Goodsteinov teorem ne može dokazati primjenom samo prirodnih brojeva (točnije pomoću Peanovih aksioma). Time je taj teorem u direktnoj vezi s Gödelovim teoremima nepotpunosti. . gdje je k0 .59. . n ≥ 2. . kd < n. Pošto Goodsteinov teorem govori o prirodnim brojevima. Za svaki n ∈ N. ako je k < n. To znači da je za dokaz tog teorema nužna primjena beskonačnih ordinalnih brojeva.109 4 = 22 ωω 2→3 −1 33 2 · 32 + 2 · 3 + 2 ω2 · 2 + ω · 2 + 2 2 · 62 + 6 + 5 ω2 · 2 + ω + 5 2 · 122 + 11 ω 2 · 2 + 11 242 + 23 · 24 + 23 ω 2 + ω · 23 + 23 (1+3 koraka) (1 + 3 + 6) (1 + 3 + 6 + 12) (1 + 3 + 6 + 12 + 24) 482 + 22 · 48 + 47 ω 2 + ω · 22 + 47 . . Prvo definiramo funkcije koje prirodnom broju zapisanom u superbazi n pridružuju broj koji nastaje zamjenom superbaze n sa n + 1. To je zapravo najvažnije u vezi Goodsteinovog teorema.

Neka je za sve n ∈ N. . Neka je n ∈ N proizvoljan (n ≥ 2). Dokaz provodimo indukcijom po m.62. vrijedi fn (m) = fn+1 (Sn (m)). Primjerice. te dokazati da ti ordinalni brojevi strogo padaju. Induktivno definiramo niz funkcija (gn ). U svrhu dokaza definiramo i sljedeći niz funkcija.110 Definicija 2. n ≥ 2. tj. vrijedi sljedeće: f5 (3 · 55 + 2 · 55 + 4 · 55 + 3 · 5 + 2) = ω ω · 3 + ω ω · 2 + ω ω · 4 + ω · 3 + 2 Lema 2. To znači da Goodsteinov niz mora biti konačan.63. ovako: g2 (m) = S2 (m) − 1 gn+1 (m) = Sn+1 (gn (m)) − 1 Uočite da je za sve m ∈ N upravo (gn (m)) Goodsteinov niz broja m. Dokaz. pri čemu je k < n d 0 označena funkcija koja fn ( i=0 ki · n i ) = d i=0 fn (ki · ni ). n ≥ 2. . Definicija 2. Napišimo broj m u bazi n (ovdje ne promatramo zapis u superbazi!). gdje je gn : N → N. Goodstein. m ∈ N. 1944. Neka je m ∈ N takav da tvrdnja leme vrijedi za sve prirodne brojeve strogo manje od m. . Teorem 2. Ideja dokaza Goosteinovog teorema je vrlo jednostavna: članove Goodsteinovog niza ćemo kodirati ordinalnim brojevima manjim od 0 .61. (R.) Za svaki m ∈ N postoji n ∈ N tako da je gn (m) = 0. Ako je neki broj m zapisan u superbazi n tada je fn (m) ordinalni broj koji je dobiven zamjenom svih n-ova u prikazu broja m s ω. kd < n Objasnimo ukratko definiciju niza funkcija (fn ). Za m = 0 imamo fn+1 (Sn (0)) = fn+1 (0) = 0 = fn (0). neka je 4 2 4 2 . s fn : N → je definirana sa: fn (0) = 0 fn (k · nt ) = ω fn (t) · k.60. L. . gdje je k0 . Za sve n.

. neka je m = kd · nd + kd−1 · nd−1 + . n ≥ 2 vrijedi fn (m + 1) > fn (m). kd < n. Tada imamo: d fn+1 (Sn (m)) = fn+1 (Sn ( i=0 d ki · ni )) = (def. Pretpostavimo da je m ∈ N takav da za sve prirodne brojeve koji su strogo manji od m tvrdnja vrijedi. Dokaz. gdje je k0 . tj. funkcije fn ) = i=0 fn (ki · ni ) d = (def. . indukcije) = i=0 d ω fn (i) · ki = (def.111 d m= i=0 ki · ni . Time imamo da je fn (1) > fn (0). funkcije fn+1 ) = i=0 d ω fn+1 (Sn (i)) · ki = (pret. Promatramo dva slučaja: a) k0 < n − 1. . Napišimo broj m u bazi n. funkcije Sn ) = fn+1 ( i=0 d ki · (n + 1)Sn (i) ) = (def. . funkcije Sn ) = fn+1 ( i=0 d Sn (ki · ni )) = (def. . gdje je za sve i ≤ d ispunjeno 0 ≤ ki < n.E. . m ∈ N. a po definiciji je fn (0) = 0. Za m = 0 imamo fn (1) = fn (1 · n0 ) = ω fn (0) = ω 0 = 1. Dokaz provodimo indukcijom po m.64. funkcije fn ) = fn ( i=0 ki · n i ) = fn (m) Q. + k1 · n + k0 . funkcije fn+1 ) = i=0 d fn+1 (ki · (n + 1)Sn (i) ) = (def. . Lema 2.D. Za sve n.

.D. + ω · k1 + k0 + 1 > ω d · kd + ω d−1 · kd−1 + . + ks · ns + (n − 1) · ns−1 + . .64. Lema 2. . .E. .63. Q.) . = k1 = k0 = n − 1. + (n − 1) · n + (n − 1) m + 1 = kd · nd + . . . + ω s · ks + ω s = ω d · kd + ω s · (ks + 1) = fn (m + 1). . . Promotrimo prvo slučaj a). .D. . . te je ks−1 = ks−2 = .65. Za sve n. Tada imamo fn (m + 1) = fn (kd · nd + kd−1 · nd−1 + .) = (lema 2. . . . + ω · (n − 1) + (n − 1) ≤ ω d · kd + . .E. . < (lema 2. n ≥ 2. + ω s · ks + ω s−1 · (n − 1) + . . . Iz uvjeta slijedi: m = kd · nd + . + (ks + 1)ns Tada imamo: fn (m) = ω d · kd + . m ∈ N. Dokaz. . + ω s−1 · (n − 1) s = ω d · kd + .112 b) postoji s takav da je ks < n − 1. . . . + ω · k1 + k0 = fn (m). Redom imamo: fn+2 (gn+1 (m) = fn+2 (Sn+1 (gn (m)) − 1) < fn+2 (Sn+1 (gn (m))) = fn+1 (gn (m)) Q. + ω s · ks + ω s−1 · (n − 1) + . . Promotrimo sada slučaj b). . + ω s · ks + ω s−1 · (n − 1) · s < ω d · kd + . . + k1 · n + k0 + 1) = ω d · kd + ω d−1 · kd−1 + . takve da je gn (m) > 0 vrijedi fn+2 (gn+1 (m)) > fn+1 (gn (m)).

D. Vuković.65. [19] i [31]. Worm Principle. M.. 13 (2003). L. Tada iz leme 2.E. Gödelovi teoremi nepotpunosti. Journal of Symbolic Logic. Q. Vuković. . preprint 219. MFL. Beklemishev. Matematička indukcija i Goodsteinov teorem. Poučak – Časopis za metodiku i nastavu matematike. 2002.113 Dokaz Goodsteinovog teorema: Pretpostavimo da je m ∈ N takav da su svi članovi niza (gn (m)) strogo veći od nule.D. 2003. Goodstein. što je nemoguće. R. On the restricted ordinal theorem. 9 (1944). Više detalja o Goodsteinovom teoremu možete pročitati u [14]. odnosno u člancima L. 5–13. slijedi da imamo strogo padajući niz ordinalnih brojeva: f3 (g2 (m)) > f4 (g3 (m)) < f5 (g4 (m)) < . . M. . Utrecht. 33–41. .

114 .

Devlin. G. Springer. J. [6] V. Brückler. Banach–Tarskijev paradoks. Academic Press. M. V. 2010. Handbook of Set Theory. An outline of set theory. M. 1988. Doko. Fundamentals of Contemporary Set Theory.html [14] J. 1996. http://web. Zagreb. Barwise (ed. Dover Publications. Doko.Čačić. 1999. 1974. IV. Springer. diplomski rad. Springer. magistarski rad. John Wiley & Sons. PMF–MO.hr/∼vukovic/dodiplomska nastava.il/∼rinot/host. M.). R. diplomski rad. D. [15] M.Čačić. Set Theory and the Continuum Hypothesis.ac. Zbirka zadataka iz teorije skupova. Foreman. Aczel. Magidor (eds. [11] F. Vuković. Čačić. web–izdanje. A. Amsterdam. Intermediate Set Theory. Weitz. Enderton. North–Holland Publising Company. [12] H. Holz. Introduction to Cardinal Arithmetic. PMF–MO. [3] K. K. PMF–MO. 2008.). 115 . J. E. Springer. Henle. Kardinalna aritmetika. J. Handbook of mathematical logic. Ziegler. Aiguer. Singh. 2006. Steffens. M. Birkhäuser. Drake. [7] P. Elements of Set Theory. 1977. Zagreb. [8] K. North–Holland Publishing Company. 1980. 2007. Zagreb. [10] F. Cohen. R. Zagreb. [2] M.Bibliografija [1] P. 2002.htm [5] V. Proofs from the Book. 1977. http://www. [13] M. M. [9] M. Set Theory: An Introduction to Large Cardinals. 2008. PMF–MO. 1986. Nezavisnost i relativna konzistentnost aksioma izbora i hipoteze kontinuuma.math. Non–well–founded sets. Kanamori. 1999. Drake. [4] F. CSLI Standford.tau.

Zagreb. Problems in Set Theory. Šikić. Siegler. Moskva. Just. logik i teorii algoritmov (rus. Springer. E. [27] Y. Moschovakis. 1994. 1998. Shelah. Maksimova. Uvod u teoriju skupova. Rubin. 1996. [31] M. [26] S. Kunen. Inc. Set Theory. Mengentheorie. L. The Axiom of Choice. Zagreb. Tehnička knjiga. J. 1973. [24] I. Jech. Komjáth. 1969. Zagreb. 1975. mat. Basic Set Theory. Tehnička knjiga.2 . Schaumm’s outline series. Set Theory—An Introduction to Independence Proofs. 1980. McGraw–Hill. [17] T. Problems and Theorems in Classical Set Theory. Kako je stvarana novovjekovna matematika. Set Theory and Related Topics. 2000. North-Holland Publishing Company. Poizat. [35] A. Spektrum Akademischer Verlag. Vereshchagin. T. Third Edition. 1999. Springer. Kurepa. Clarendon Press. Lavrov. . [34] S. [19] W. 1970. Potter. N. A. Notes on Set Theory. L. 1976. Papić. Springer. V. New York. 1986. 2002. [18] T. Školska knjiga. Nauka. L. [30] B. [22] Dj. Hrbacek. Springer.. Springer. Shen. Zagreb. Introduction to Set Theory. Totik.. [25] I. Priče o skupovima. 1951. Kluwer Academic/Plenum Publisher. [20] P. Introduction to Set Theory. 2006. Discovering Modern Set Theory 1. Zbornik zadač po teorii množestv. Školska knjiga. Inc. [36] Z. North–Holland. Oxford. Marcel Dekker. Jech. L. D. Maksimova. The Third Millenium Edition.116 [16] K. Zagreb. New York. 1990. Cardinal Arithmetic. 2003. Dover Publications. Exercises in Set Theory. Second Edition. McGraw–Hill. Rubin. [21] K. M. [33] L. Monk. 2000. Kurepa. [28] D. Jech. [23] S. 2000. Vilenkin. 1989. 2000.). [29] P. Uvod u matematiku. J. A. AMS. Teorija skupova. Mathematical Logic and the Theory of Algorithms. A Course in Model Theory. Lipschutz. 1970. Equivalents of the Axiom of Choice. HMD. AMS. [32] H. New York. Lavrov. Weese. K. [37] N.

Cambridge University Press. Zagreb. . Vuković. 54–60 [40] S. Vuković. Matematička logika. O aksiomu izbora. [39] M. čarapama i cipelama. 1999. Wagon. 2009. Poučak. Element. Banach–Tarski Paradox. 39 (2009).117 [38] M.

40. 11. 46 Hartogsov teorem. 88 konačan skup. Bernsteinov teorem. 12 inkluzija. 102 matematičke indukcije. 42. 12 Cantorova hipoteza kontinuuma. 12 induktivan skup. 86 kardinalni broj skupa. 20 Cantorova normalna forma. 76 Dedekindov teorem rekurzije. 44 injekcija. 84 gornja međa. 58 dobre utemeljenosti. 87 množenje ordinalnih brojeva. 12 klasa Banach. 102 minimalni element. 5. 10 shema zamjene. 88 Banachova lema. Tarskijev teorem. 24. 74 komplement skupa. 43 leksikografski uređaj. 12 invarijante sličnosti. 12 funkcija. 93 shema separacije. 36 kompozicija funkcija. 78 118 . Schröder. 58 infimum. 46 inverzna funkcija. 36 ordinalnih brojeva. 91 Martinov. 54 ekstenzionalnosti. 60 dobro uređen skup. 92 identiteta. 12 gusti uređen skup. 3. 36. 88 algebarski brojevi. 92 Hausdorffov princip maksimalnosti. 3. 8 izbora. Tarskijev teorem. 18 familija skupova. 72 unije. 34 Kartezijev produkt. 44 lanac. 74 beskonačan skup. 44 maksimalni element. 20 klasa ekvivalencije. 42 linearno uređen skup. 12 kardinalni broj. 45 Burali–Fortijev paradoks. 9 partitivnog skupa. 8 Russellov multiplikativni. 92 kardinalnih brojeva. 33 antileksikografski uređaj. 44 graf funkcije. 8 praznog skupa. 51 donja međa. 43 množenje kardinalnih brojeva. 44 ekvipotentni skupovi. 9 alef funkcija. 86 kardinalnost. 11 Cantor. 59 para. 85 kumulativna hijerahija. 41 bijekcija. 43 Martinov aksiom. 12 Knaster. 11 funkcija čuva uređaj.Indeks aksiom beskonačnosti.

49 potenciranje kardinalnih brojeva. 41 parcijalnog uređaja. 44 surjekcija. 11 antisimetrična. 43 omeđen skup. 75 ordinalni broj skupa. 87 Dedekindov o rekurziji. 86. 41 restrikcija funkcije. 52 prirodan broj. 93 Russellov paradoks. 3 shema aksioma separacije. 92 Knaster. 44 podskup gust u skupu. 85 o oduzimanju. 42 uređena suma skupova. 74 Russellov. 84 o fiksnoj točki. 3 princip transfinitne indukcije. 42 proširenje funkcije. 41 tranzitivna. 72 sličnost. 36. 41 irefleksivna. 11 princip komprehenzije. 23 neusporedivi elementi. 87 potenciranje ordinalnih brojeva. 92 transcendentni brojevi. 92 Zornova lema. 75 tranzitivan skup. 12 prebrojiv skup. 41 početni komad. 44 ordinalni broj. Tarskijev. 77 Zermelo–Fraenkelova teorija skupova. 100 Zermelov teorem o dobrom uređaju. 60 enumeracije. 33 transfinitna indukcija. 91 zbrajanje kardinalnih brojeva. 92 Cantor. 92 uređajna karakterizacija skupa Q. Schröder. 92 . 87 rekurzije. 78 praslika podskupa. 75 prve vrste. 42 refleksivna. 12 supremum. 58 prirodni uređaji. 47 uređajna karakterizacija skupa R. 23 presjek. 42. 74 osnovni Cantorov teorem. 10 shema aksioma zamjene. Tarskijev. 84 leksikografski. 59 uređaj antileksikografski. 11 relacija. 41 ekvivalencije. 83 osnovni Cantorov. 3 parcijalno uređen skup. 42 prirodni. 10 usporedivi elementi. 43 neprebrojiv skup. 44 o logaritamskom algoritmu. 12 teorem Banach. 12 razlika skupova. 42 particija skupa. 45 o dijeljenju s ostatkom. 41 simetrična. 43 Vitalijev skup. 81 uređeni par. 45 slika podskupa. 39 paradoks Burali–Fortijev. 76 Tarskog. 84 o normalnoj formi. 49 Zermelov o dobrom uređaju. Bernsteinov. 36.119 najmanji element. 86. 70 granični. 12 Russellov multiplikativni aksiom. 43 najveći element. 73 Hartogsov. 39. 87 zbrajanje ordinalnih brojeva.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful