You are on page 1of 14

NENAD VELIČKOVIĆ

Bedel
»Da mi je naći nekog ko bi živeo umesto
mene. Kao bedel. * «
Ivo Andrić

Poštovani Uredniče,
Želio bih Vas uvjeriti da ste pogriješili zatraživši od Ne-
nada Veličkovića da Vašim čitaocima zainteresovanim za
problem »drugog« i za raspad Jugoslavije odgovori u jednom
eseju na pitanje: Why this strife and struggle, why conjlict,
why the neighbour as an adversary and not as a partner?
What is the relation to the» Other« ?
Veličković je apsolutno nepodesan izbor, i ako ostanete
pri njemu, dobičete tekst kojim će Vaše čitaoce dvadeset
stranica vući za nos.
Evo dokaza: Vaši čitaoci žele znati Why this strife and
struggle, why conjlict, why the neighbour as an adversary
and not as a partner? What is the relation to the» Other«? -
a pogledajte šta On radi? Oni (Vaši čitaoci) imaju na umu
slike izgladnjelih ljudi iza bodljikave žice, snimke izrešeta-
nih fasada i zapaljenih kuća, užasnute oči mučenih i silova-
nih, kolone protjeranih, krv na asfaltu i raskomadana tijela;
a On (Veličković) leži pokriven preko glave, s rukom među
nogama. Ako razumijete šta želim reči ...

* Bedel, arapski - zamenik, (u Bosni prije g. 1914. bogat se čovjek mogao


otkupiti od služenja vojske unajmivši drugoga da služi umjesto njega)
Obratili ste se, dakle, osobi drskoj i nepristojnoj, malog
obrazovanja i velike sujete, ambicioznoj i srebroljubivoj, ali
iznad svega inteligentnoj i lukavoj, s talentom da svoje čitao-
ce istovremeno i služi i prezire, i laska im i vrijeđa ih, i za-
bavlja i zbunjuje.
Vašim čitaocima je već pomalo nelagodno. Nenaviknuti
su na ovakve provokacije. Čemu pokrivač i ruka među noga-
ma, kadje predložena tema važna, i kadje pitanje postavlje-
no jasno, i kad je problem aktuelan? Ta svaki prosječni
evropski profesionalni intelektualac, stručnjak za okrugle
stolove i panel-diskusije, već bi u jednom jasnom uvodu
spomenuo i Levinasa, i Deridu, i Lakana, i Saida, i Todoro-
vu, i Malufa. A On, taj Vaš ne-znam-odakleizvučeni
Veličković, čime počinje? Onanijom, da izvinite. Molim
Vas!
A zašto? Samo zato što mu je istu (onaniju) savjetovao
liječnik, kao dio preventivne terapije za tinjajujuću prostatu,
upaljenu prije petnaest godina u rovovima oko Sarajeva.
(Gdje je dotični kao borac Armije Bosne i Hercegovine pro-
veo tri i po ratne godine.)
Molim Vas da obratite punu pažnju ovome podmuklome
talentu na djelu. Taman kad ste pomislili da prekinete s
čitanjem, i da se zahvalite bezobrazniku za tekst koji nećete
objaviti, šta je taj lukavac učinio? Spomenuo je Sarajevo, i
svoj angažman u ratu, i vi ste se istog časa raznježili i već ste
spremni da mu oprostite neumjesan početak. Razumijem
Vas: iz posmatračke i uglavnom televizijske perspektive Sa-
rajevo je poistovjećenosa žrtvom, taj status se onda,prirod-
no, prenio i na njegove građane, intelektualce, umjetnike, pa
i pisce. Međutim, da li je Vaš Veličković zaista bio žrtva? Ili
najobičniji ratni profiter, koji bi zauvijek ostao anoniman i
izvan svih antologija, da ga bljesak eksplozija nije osvijetlio i
da ga silina detonacija nije bacila u naručje raznježenog
evropskog?

Poštovani Uredniče,
Najponiznije i najdobronamjemije Vas molim da ne na-
sjedate trikovima ovog iskompleksiranog literamog autsaj-
dera. Zašto biste mu, zaista, dozvolili da se ovako drsko i
bezrazložno ruga slici evropskog intelektualca? Umjesto da
drži palcem i srednjim prstom bradu, a kažiprstorn pritišće
obraz, i gleda kroz usjajene naočare u objektiv kamere, is-
pred police s knjigama u pozadini - šta On radi? Trlja, da
oprostite, penis. Zar je to slika balkanskog književnika i in-
telektualca kakvu želimo pokazati evropskoj javnosti? Zar je
to osoba od koje Vaši čitaoci mogu čuti išta vrijedno i pamet-
no o ponuđenoj temi?
Da ste mene pitali: Why this strife and struggle, why
conflict, why the neighbour as an adversary and not as a par-
tner? What is the relation to the »Other«? ja bih Vašim čitao-
cima odmah i bez ustezanja odgovorio: zato što je ovo Bal-
kan. A šta je Balkan? Periferija. Periferija katoličanstva, pe-
riferija muslimanstva, periferija slavenstva, periferija Medi-
terana, periferija Turske, periferija komunizma, periferija
Evrope. Prostor, dakle (kao i svaka periferija), zanemaren,
zapušten, nerazvijen, iskorišten, odbačen, ponižen; a zanim-
ljiv i upotrebljiv samo kao smetljište ili potencijalno gradi-
lište. Prostor, dakle, izvan granica pristojnih i prema jednom
jasnom redu i zakonu uređenih svjetova koji ga okružuju.Pa-
radoksalan, jer je periferija a u središtu između više nedo-
voljno zainteresiranih centara. Naseljenici tog prostora (bal-
kanci) neprestano nastoje (svaki svom) prijestolnom centru

293
dokazati podobnost i odanost, naglašavajući vlastitu ideo-
lošku čistoću uvijek u kontrastu prema nečistoći drugih. Me-
đutim, svojim su centrima zanimljivi ne kao eventualna po-
rodična kopilad ostavljena na gradskoj deponiji, nego jedino
kao potencijalna radna snaga na građevinskom zemljištu u
koje bi se deponija jednom moglo pretvoriti. I, budući da
odanost i pravovjernost nisu dovoljni, a da prosta fizička sna-
ga nema vrijednost bez odgovarajućeg zemljišta, ovi nesret-
nici upinju se prisvojiti ga i uknjižiti što je moguće više. Na-
ravno, na račun u svemu sebi jednakih susjeda - kojima na
svaki način, i silom i kulturom, nastoje osporiti jednako pra-
vo na zajednički prostor.

Poštovani Uredniče,
Uvjeren sam da bi Vašim čitaocima moglo biti zanimlji-
vo kako to sila i kultura služe jedna drugoj, i kako književ-
nost doprinosi onome što Vi nazivate strife and struggle. Po-
đimo od jedne očigledne i svima dostupne činjenice, od bro-
ja za književnost predviđenih sati u školskim programima.
Zašto je njoj ostavljeno dva ili tri puta više vremena nego bilo
kojoj drugoj umjetnosti? Zašto joj je dat povlašten položaj u
obrazovanju? Zato, usuđujem se odgovoriti, što je njen medij
jezik, a jezik, za razliku od boja, ili tonova, nije nacionalno
neutralan. Zašto se srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik ra-
spao i zašto su nacionalne elite istovremeno s oružanim bor-
bama ekspresno očistile svoje riječnike i iznova definisale
svoje pravopise i gramatike? Zato što jezik može biti sredstvo
prepoznavanja, sredstvo izražavanja pripadnosti, a kada to
jednom postane i kada to već jeste, onda više nije nužno da
izražava misli. Pravopisni standardi mijenjani su samo s jed-
nim ciljem: da omoguće, što prije i što obuhvatnije, osamo-
staljivanje ekskluzivno nacionalnih jezika. Lingvisti čiji je
patriotizam bio jači od stručnosti temeljito su ubijali sinoni-
me, oživljavali arhaizme, klonirali složenice, silovali grama-
tika, sve u ime naroda koji je nesiguran i prestrašen iznova
prionuo na učenje pravilnog govora i pisanja.
Na Balkanu, devedesetih, pranje jezika prethodilo je
pranju mozgova. Jezikom oslobođenim obaveze da prenosi
misli moglo se uvjeriti ljude da je izražavanje pripadnosti
(kolektivu) važnije od izražavanja mišljenja. Jezikom natje-
ranim da iskazuje potčinjenost naciji i državi unaprijed je
onemogućena svaka kritika. Jezikom su potpomognute pod-
jele ljudi u jugoslavenskom prostoru na nas i njih. I jezikom
se to i danas nastavlja činiti, titlujući u Zagrebu srpske fil-
move, prevodeći u Sarajevu ekavski na ijekavski, ignorišući
u Beogradu govor Bošnjaka i problematizirajući naziv jezika
(bošnjački a ne bosanski).
Jezik je, nadam se da Vamje sada jasnije zašto, jedan od
razloga povlaštenom položaju književnosti u obrazovanju.
Ali nije jedini, a ni najvažniji. Zašto, na primjer, studenti,
budući nastavnici književnosti, na Sarajevskom univerzitetu
obavezno slušaju tri odvojena ravnopravna predmeta - isto-
riju bošnjačke književnosi, istoriju hrvatske književnosti i
istoriju srpske književnosti? (Ukupno, u toku studija, više
čas ova nacionalnih književnosti nego metodike, pedagogije,
teorije, svjetske i dječije književnosti skupa!) Zato, dozvolite
mi da odgovorim, što se u školske programe ne uvrštavaju
književna djela koja ohrabruju < samostalno i kritičko
mišljenje nego književna djela bogata etnografskim fosilima
koja svjedoče o starosti i postojanosti nacije.
Pet ili šest časova sedmično ne čine petinu školskog pro-
grama da bi naš podmladak sutra branio etiku ili estetiku,

295
nego zato da bi branio svoj rod i njegovu zemlju. Književnost
je jedan od najjačih izvora ovog smrtonosnog zračenja. Dje-
luje podmuklo: nakon što bez otpora zaobiđe racionalnost i
logiku (u pitanjima mašte proglasili smo ih nekompetent-
nim), fikcija zaposjeda mozak žrtve (kritičara, istoričara,
učenika, čitaoca) da se u njemu onda nezaustavljivo i neiz-
lječivo transformiše iz očigledne laži u apsolutnu istinu. Ro-
mani, polemike, kritike, stručni radovi, pa čak i poezija ju-
goslavenskih osamdesetih godina puni su primjera ove alhe-
mIJe.
Evo jednog: Najprestižnija jugoslavenska književna na-
grada, NIN-ova, dodijeljena je dvije godine uoči rata u Bo-
sni romanu Vaznesenje Vojislava Lubarde, u kojem su bo-
sanski muslimani predstavljeni kao susjed koji ne može biti
partner u budućnosti, jer je opasan, agersivan i sav usmjeren
na uništenje bosanskih Srba. Jedan član žirija izjavio je nak-
nadno da su iz Srpske akademije nauka tražili njegov glas za
ovu knjigu, koju je kritika ocijenila kao »značajno literarno
svedočanstvo«, »eruditno štivo s obiljem književno uobli-
čenog istorijskog, geografskog, etnografskog i psihološkog
materijala«, »stilsko-jezički raskošno«, »homersko«, »ep-
sko«, »modemističko«, »polifono« ...
Lubardinom Vaznesenju prethodili su Dobrica Ćosić
(kasnije predsjednik države) i Danko Popović, čije su knjige
pokrenule talas djela o Hrvatima, Bugarima, Albancima,
Muslimanima ... kao o lažnoj braći, slabićima i kukavicama,
koji čekaju samo zgodan istorijski čas da Srbe napadnu
leđa i raskomadaju im zemlju.'

* Primjera ima još, na drugim stranama i u drugim žanrovima; »Naučna- stu-


dija Muhsina Rizvića o Andriću (»Bosanski muslimani u Andrićevom svi-
Mediji, s dobrim argumentima optuživani za raspirivanje
tadašnjeg ludila, zakreštali su (pomenuti primjeri upravo na
to upućuju!), iz književnih gnijezda. Književnost je bila i
ostala, dozvolite mi da posegnem u arsenal epskih figura,
vila-posestrima nacionalizmu; niko glasnije od nje ne slavi
etničku pripadnost kao božji dar i privilegiju (neprestano
ugroženu zavidljivim okruženjem), a snagu i uvjerljivost crpi
iz svojih epskih i mitoloških korijena.
Kao umjetnički čin oslobođena zakletve da govori istinu,
samo istinu, i ništa osim istine, književnost pravno i formal-
no nije odgovorna kad njena lažna svjedočenja sudije i
dželati ponavljaju u izricanju smrtnih presuda. Ali suštinski
i moralno jeste; između kreiranja negativne slike o drugom u
književnim djelima i masovnih protjerivanja, zlostavljanja i
ubijanja mora se uspostaviti veza.
Istovremeno s formiranjem negativne slike o drugom za-
datak književnosti je da u svijesti pojedinaca afirmiše apso-
lutne vrijednosti zajednice kojoj oni rođenjem pripadaju. Te
su vrijednosti uoči raspada Jugoslavije definisane ponovo
kao patrijarhalne; podrazumijevale su čistoću roda na po-
sjednutoj zemlji i vjeru u muškog boga. Jugoslavenstvo nije
zadovoljavalo takav ideal čistoće: bilo je ateistično, afirmi-

jetu«) pomogla je da se jugoslavenstvo, poistovjetivši se s velikosrpstvom,


markira kao »drugost«, što je valjda bio preduslov da se Bošnjaci vrate pa-
trijarhalnim korijenima. Kurs ovakve zloupotrebe književnosti zauzet uoči
raspada Jugoslavije slijedi se i danas. Udžbenici (čitanke) u Bosni i Herce-
govini jasno su nacionalno opredijeljeni, favorizujući kroz izbor tekstova i
njihovu metodičku obradu kulturni (nacionalni) identitet na tom adrnini-
strativnom području većinskog naroda. Jednom ustanovljeno pravilo, da je
patriotizam viša vrlina od stručnosti, objašnjava i opravdava zašto se djeci
poturaju loša djela anonimnih autora i zašto odlomci promoviraju negativne
stereotipe o drugima,
salo je mješovite brakove, a zemlju smatralo zajedničkim do-
brom. Brzopleto i zlonamjerno poistovjećeno s komunizmom
(ozloglašenim »drugim« iz zapadne perspektive), stradalo je
kao kolateralna šteta. Dva miliona nenacionalno deklarisa-
nih Jugoslavena gurnuto je pod crvenu stazu prostrtu pob-
jednicima. Sjećanje na njih izbrisano je istom temeljitošću
kojom su brisani Vukovar, Mostar i Sarajevo.
Vaši čitaoci, poštovani uredniče, sigurno pamte slike
ovih gradova u plamenu i ruševinama, i možda ste upravo
zbog toga pozvali jednog književnika iz Sarajeva da objasni
Why this strife and struggle, why conflict,why the neighbour
as an adversary and not as a partner? What is the relation to
the »Other«?

Poštovani uredniče,
Nadam se da počinjete uviđati moralne i književne mane
Vašeg izbora, još uvijek pokrivenog preko glave i zabavlje-
nog svojom neodlučnom erekcijom. Ne čini li Vam se kako
ovakvim držanjem i ćutanjem prosto ismijava našu temu. lli,
još gore, da se metaforizirao u savremenog evropskog inte-
lektualca i njegov književni angažman. Prosto me strah za-
misliti na koji bi nivo spustio ovu raspravu da se sada odluči
u nju uključiti, kakvim bi sve pornografskim slikama ispunio
ove redove.
Zato dozvolite meni da nastavim. Ja, za razliku od njega,
ne mislim da je razgovor o »drugom« demode. Svijet je pun
drugog. Islam je »drugo«. Siromašni su »drugo«. Jug je
»drugo«. Žene su »drugo«, Životinje su »drugo«. Priroda je
»drugo«. Sve je »drugo«. Prilaziti svemu kao neprijatelju a
ne kao partneru znači živjeti u paklu. Vjerujem daje Sartr na
to mislio. I vjerujem da je Vaše pitanje: Why this strife and
struggle, why confiict, why the neighbour as an adversary
and not as a partner? What is the relation to the »Other«? ok-
renuto budućnosti a ne prošlosti. Da Vas ne zanima rat nego
da Vas zanima mir. Da li je on ovdje moguć? Vjerujem da je-
ste. Vjerujem u Partnerstvo za mir. Vjerujem u demokratiju i
u ekonomske reforme.Vjerujem u NATO.
Za razliku od Veličkovića, čij e mrdanj e i uzdisanj e ispod
pokrivača ovdje sugeriše da će cijeli svijet, kad jednom cijeli
ude u NATO, osjetiti olakšanje, i zadovoljstvo, i mir. Kao po-
slije onanije!
Vidite li kako već i samo njegovo prisustvo banalizuje
naš monolog?
Zašto ga, kao urednik, jednostavno ne izbacite s ovih
stranica? Zašto ste slabi prema njemu? Zato što vamje potre-
ban pogled iznutra, iz zemlje spržene mržnjom, sa samog dna
balkanskog pakla. Ali rat za njega nije bio pakao! Njegove
komšije nisu mu bili neprijatelji.
Omer je upadao u njegov stan da umjesto njega otvori
vrata i isprati bande uličnih patriota. Stari Sadija podijelio je
s njegovom trudnom ženom posljednju tablu lijekova za srce.
Oto se u pauzi između dva granatiranja, kao Asteriks sa
stečkom na leđima, pojavio natovaren limenom bubnjarom,
sklepanom od starog lima i ? velikom crvenom mašnom na
solunaru. Alma je posljednje litre benzina čuvala za vožnju
do porodilišta. Kad se rodila djevojčica, Marina, u ljeto prve
ratne godine, komšije su pod prozorom pjevale refrene s nje-
nim imenom. Taj ron je s drugog kraja grada na babinje donio
neotpakovanu rolnu fotografskog filma, na kojem do danas
stoji sačuvana priča o ratu u 36 slika.
Na jednoj od njih Veličković, dvedeset kilograma lakši i
s nekoliko zuba manje nego danas, gleda u objektiv osmije-

299
horn sretnog čovjeka. Ako u njegovim riječima ima ponekad
nostalgije za godinama pod granatama, bez struje, hrane
vode i toplote, onda je to iz zahvalnosti za naučenu lekciju:
da život čovjekov vrijedi onoliko koliko drugi ljudi od njega
imaju koristi, a ne onoliko kolika ga od njih sakriva i čuva.
Zato ne vjerujem, poštovani Uredniče, da ćete uspjeti
uvući Veličkovića u započetu priču o »drugom«. Onje sma-
tra intelektualnom izmišljotinom, pomodnim terminom, ali-
bijem za ćutanje o prvom. O čovjeku, pojedincu, o njegovoj
usamljenosti, nesigurnosti, strahu, nezadovoljstvu, o onome
ukratko, što Marks naziva otuđenjem.
Pitaće Vas, umjesto da odgovara na Vaše pitanje, da lije
Vaš čitalac, zato što se rodio u Evropi, manje otuđen od
rođenih u Sarajevu? Jesu li mu snovi ljepši zato što spava u
boljem krevetu? Ponosi li se čistim neupljuvanim ulicama i
okrečenim neizrešetanim fasadama? Uživa li u većim sniže-
njima i manjim kamatama? Ispunjavaju li ga zadovoljstvom
jeftini letovi i mogućnost da putuje bez ponižavanja u redovi-
ma za vize? Da li mu život ima više smisla kad njegova Nje-
mačka, ili Francuska, ili Švedska pobijedi na svjetskom
prvenstvu? Je li njegov strah od bolesti i smrti manji? Je li
njegovo radovanje rađanju djece veće? Traje li njegov dan
duže od 24 sata? Čime ga ispunjava? Ustaje li, ujutru, sre-
ćan, bez tjeskobe, bez bora, bez osjećaja da negdje mora po-
stojati drugi, bolji i pravedniji svijet, život u kome čovjek
može biti više od jeftinim novcem drogiranog roba. Liježe li,
uveče, bez želje da negdje postoji neki bedel koji će sutra
ustati umjesto njega? Ako postoji »drugi«, onda on nije Mu-
sliman, Crnac, Srbin, Pakistanac, Ciganin, Jevrej, Rus, Ki-
nez, Palestinac, Albanac, Kurd ... Nego ovo što su od djeteta
u nama napravili; biće u čijim se razrogačenim očima radoz-
nalost preobrazila u strah.
Poštovani uredniče,
Da li je smisao Vašeg pitanja: Why this strife and strug-
gle, why confiict, why the neighbour as an adversary and not
as a partner? What is the relation to the »Other«? bio taj: da
saznate kako se to zbiva; kada se svijet iz čuda preobrazi u
čudovište? Ako jeste, onda priznajem da možda ipak niste
pogriješili obrativši se Veličkoviću. On bi Vam zaista na to
pitanje mogao odgovoriti, kad bi samo načas prekinuo sa
svojom terapijom. (Iako, među nama rečeno, sumnjam da se
radi o terapiji. Tačnije, sumnjam u dijagnozu. Nije u pitanju
prostata. Nego usamljenost. Evo Vam dokaza: njegov mobi-
tel signalom prijavljuje prijem nove poruke. Stvar, dakle,
koja može sačekati. Ali Veličković ipak izvlači ruku ispod
pokrivača, i otvara poruku. Zašto, pitam Vas, ako tih nekoli-
ko riječi možda nisu bolji lijek? Za usamljenost, dakle, ne za
prostatu ...)
Veličković, primjećujete, ne dijeli moj optimizam glede
NATO - partnerstva za mir. Moguće gaje razumjeti: onje s
optimizmom gledao (prije toga i služio) Jugoslavensku na-
rodnu armiju, da bi preko noći postao meta njenim tenkovi-
ma i haubicama. Gađenje je riječ koja najbolje opisuje nje-
gov odnos prema vojničkom pozivu, oficirima i oružju. Ispod
različitih zastava svi generali imaju istu strast da žrtvovan-
jem tuđih malih života hrane veličanstvenu laž da je smrt u
jurišu uzlijetanje u raj.
Ni za ekonomske reforme Veličković nema lijepu riječ.
Odvratnost je ono što osjeća prema glatko izbrijanim i skupo
odjevenim finansijskim razbojnicima, ratnim profiteri ma,
lihvarskim kalfama, medijskim tajkunima, ukratko, svoj toj
novoj liberalno-demokratskoj eliti zaduženoj za priključenje
Evropskoj uniji. Glede koje je, također, Veličković veliki
skeptik. Ne može a da je ne poredi sa Jugoslavijom. Njegov
cinizam hranjen iskustvom ne vidi zašto bi budućnost Unije
bila svjetlija od prošlosti Jugoslavije. Evo: Jugoslavija se
razvijala između Istoka i Zapada, Evropa između Amerike i
Azije; euro nije imun na inflaciju, kao što to nije bio ni jugo-
slavenski dinar; prigovori na raspodjelu vlasti i dobara gla-
sni su u Uniji kao što su bili glasni i u Jugoslaviji; rivalstvo
među najjačim članicama i nezadovoljstvo među najsiro-
mašnijim tinja ovdje kao što je tinjalo i tamo; međusobni od-
nosi opterećeni su istorijom koja pamti ratove, zločine, oku-
pacije, izdaje; birokratski aparat raste kao karcinom; unu-
trašnje granice jesu nevidljive ali nisu izbrisane; fudbalski
navijači imaju iste grimase i iste ubilačke nagone, privreda
iste lijepe prihode od proizvodnje i izvoza oružja ... Aknjižev-
nosti u školskim programima, francuskim, poljskim, irskim
bugarskim, jednako kao u jugoslavenskim, poput kvočki sje-
de na jajima preporođenog nacionalnog romantizma.
Jedino u čemu se Veličković slaže sa mnom jeste po-
ređenje Balkana sa zapuštenim predgrađem, vrijednim samo
kao plac zgodan da se pretvori udeponiju isluženih stvari i
birokrata ili kao parcela za izgradnju još jednog hiper-mul-
ti-mega-kino-šoping-sitija iznad kojeg će se vijoriti zastava
sa pedeset žutih zvjezdica u orbiti oko ničega.
Naseljen bedelima, zaključio bih.
Bedelima poput mene, dodao bih.

Poštovani uredniče,
Dozvolite mi da Vama i Vašim čitaocima pokušam obja-
sniti svoju ulogu ovdje. Na samom početku uvjeravao sam
Vas da ste pitanje: Why this strife and struggle, why conflic
why the neighbour as an adversary and not as a partner?
What is the relation to the »Other«? postavili osobi drskoj i
nepristojnoj, malog obrazovanja i velike sujete, ambicioznoj
i srebroljubivoj, ali iznad svega inteligentnoj i lukavoj, s ta-
lentom da istovremeno služi i prezire, laska i vrijeđa, zabav-
lja i zbunjuje.
Jesam li Vas slagao? (Jeli Vas slagao?) Ne. Zašto je
prihvatio Vaš poziv, ako je od početka mislio da je: a) postav-
ljena tema izlizana od upotrebe, i b) pozvan kao »drugi«,
konkretno kao žrtva, dakle pretežno zbog vanknjiževnih raz-
loga (Sujetan!). Međutim, pošto su mu ponuđeni: a) za ov-
dašnje prilike ogroman honorar (Srebroljubac!), i b) mjesto u
prestižnoj antologiji (Ambiciozan!) -prihvatio je.
Da li je pokazao veliko obrazovanje? Nije; osim nekoliko
primjera zasnovanih na činjenicama, nije se rasipao relevan-
tnim podacima, statističkim činjenicama, rezultatima na-
učnih istraživanja, nezaobilaznim citatima ... Za svoju drsku
tezu o zločudnosti literature nije naveo niti jedan primjer iz
evropske prakse.
Da lije bio servilan, da lije laskao i zabavljao? Jesam.
A da li je istovremeno krio prezir? Nije. (Šta je drugo bila
poza ispod pokrivača?) Je li istovremeno vrijeđao? Jeste.
(Nije li metafora intelektualcionanisti uvreda?) Je li istovre-
meno zbunjivao? Jeste. (Inače, zar bih sada morao objašnja-
vati sve ovo?)
Jeste li na kraju dobili odgovor na Vaše pitanje? Jeste.
Da li je on u tome učestvovao? Nije. Nego bedel. I evo
nas u srcu postmodernog stanja. Sve i jeste i nije, i istina je i
izmišljotina, i ubijali smo i nismo, i protjerivali smo i nismo, i
odgovorni smo i nismo. Ali više nismo nego što jesmo, jer je
izbrisana granica između realnosti i virtualnosti. Život je tek
onoliko život koliko je građa za scenario.
Ali scenario je ipak, na kraju krajeva, ili na početku
početaka, književna forma, o čijem konačnom obliku odlu-
čuje jedna volja. A kako savjest, uprkos svemu, ne može
imati bedela, ta volja sakrila se pod pokrivač, proglasivši se
mrtvom. Prihvativši smrt autora književnost je ozakonila ne-
odgovornost; mrtav autor jest jednako nepoznat počinilac.
Autor međutim, očigledno nije mrtav. Naplaćuje honora-
re, prima nagrade, drži predavanja, i s postera u knjižarama
gleda nas (brada između palca i srednjeg prsta, kažiprst na
obrazu ...) smiješeći se zagonetno i samozadovoljno kao Đa-
konda.
Istovremeno, ispod svog pokrivača on čvrsto vjeruje da
mijenja svijet tako što ga pretvara u riječi.

Poštovani uredniče,
Nadam se da Vam je na kraju jasno zašto sam JA morao
odgovarati na Vaše pitanje: Why this strife and struggle, why
conflict, why the neighbour as an adversary and not as a par-
tner? What is the relation to the »Other«? dok se Veličković
zabavljao, ne prekidajući se, osim na trenutak, zbog poruke
da je bolest pojela majku njegovog prijatelja. Na trenutak!
Jer koji bi muškarac ispustio s naporom postignutu erek-
ciju (istim onim naporom kakav prati cijeđenje iz nekoliko
jednostavnih razmišljanja 23.000 karakteral), i koji bi se pi-
sac u ogledu o samozadovoljstvu odrekao vatrometa na kra-
ju?
To bi otprilike bilo sve što je On, bez imalo lažne iskre-
nosti, imao da kaže o svom odnosu s »Drugim«, i o svom jad-
nom pokušaju da mijenja književnost kad već ne može mi-
jenjati svijet.