Marko Vešović Bivši anđeli

Bosnia Ars, 2006

2

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(4997.6).09

- Tuzla : Bosnia Ars, 2006. - 264 str. ; 21 cm. - (Edicija Bosnia Ars) ISBN COBISS.BH-ID --------------------------------------

3

RUŽA ZA EMILIJU I Ovi prevodi1 nisu nastali jedino iz saradnje Jasne Levinger i Marka Vešovića. Nego – prvenstveno – iz saradnje očaja i slučaja. Očaj ću najkraće opisati jednom anegdotom iz svijeta šahista. U petom satu igre – kad su šahisti često iscrpljeni sasvim, prilazi Mihail Talj jednom od kolega, pa ga pita: ”Je li, boga ti, kako ono ide skakač?” Ovo pitanje, ne zaboravite, izišlo je iz usta genija. A čemu mi ostali, negenijalni, da se nadamo, kad nam se življenje pretvori u taj ”peti sat igre”? Očaj, o kojem je ovdje riječ, trenutak je, koji može trajati mjescima, što ga ne sprečava da bude trenutak, kad ništa ne znam, ništa ne mogu, ništa nisam. I ne samo to: tada mi se čini da je posve prirodno što ne umijem ništa, ne shvatam ništa, ne sadržim ništa. Biti pronicljiv, biti nadahnut, biti stvaralac, to mi, tada, dođe kao čudovišan izuzetak od pravila koje je kosmičko, baš onako kako Krleža veli da je glupost – svemirsko načelo. Odasvud sam okružen Taljevim skakačima a zalud se kušam sjetiti ”kako ono idu”. Svaka stvar stoji sama, ogrezla u vlastitom iskonskom besmislu, ne zna joj se porijeklo, ne zna joj se svrha, osim što popunjava sobom prostor, da bi ga bilo što manje slobodnog. A to da sam i ja, nekad, nešto pisao, da sam može biti napisao štogod od valjanja, to mi, tada, izgleda posve nevjerovatno. Naprosto, tu sam da bi svjetska pustoš gledala na moje oči. I jedino mi nije jasno: jesam li očajan zato što sam malouman, ili sam malouman zato što sam očajan, ili je to dvoje unakrst povezano? ”Svak je bolji od mene, a to je i previše, u ove sunčane dane”, što rekao Duško Trifunović. Jednom, nakon što sam cijeli mjesec, u dan ispisivao hartijetine koje ću uveče pobacati u korpu za otpatke, jednom kažem sebi: prekini to samomučenje, uzmi bar nešto da čitaš, znaš kako ono veli Borhes da je čitanje čin čistiji, duhovniji od pisanja, jer je lišen sujete, jer dolazi naknadno – tako nekako bješe Borhes rekao, ali time se stvar nije dala riješiti, jer šta da čitam kad mi svaka knjiga koju otvorim ima bijele stranice! Tog dana sam zaintačio da nađem na polici knjigu koja bi posvjedočila da me još ima na svijetu. Ne nađoh ništa osim Remboa. Dobro, Rembo, njime sam se često branio od svoje baruštine, mnogo puta su me spašavale njegove vizije ”nedjeljnih bjelina”, njegovo ”cvijeće što na njuške liči”, njegovo ”plavo i žuto buđenje fosfora raspjevanih”, njegovi sni o ”milion bijelih Marija”, njegova ”gospođa *** koja namjesti klavir na Alpama”... Ali ljutito vratim Remboa, natrag, na raf. Jer dokle ću čitati knjige već pet puta čitane? I na Remboa ću jednom postati, ako već i nijesam postao, imun kao na svaki lijek, a šta ću onda, da tražim drugog Remboa, mislim li ja da je to lako, vidim li ja kako sam se, poput kakvog starca, zatvorio u krug od desetak pjesnika, kojima vjerujem, koje ću čitati dok mi ne zvekne motika nad glavom, a postao sam neradoznao za sve izvan tog kruga,

4

na polici mi je stajao godinama vrhunski pjesnik a ja o tome pojma nisam imao. 5 .nema više žeđi za iznenađenjima. prevodiću uspomoć njegovu. a ne deseti put. i to pljunuta. Ne samo stoga što je zbilja izvrstan. slutnje. Slučajno. uostalom tu je Rus. Od iznenađenja. obzirnost prema drugima. Želio sam čitati nešto silno koliko i Rembo. što se lako da nagovoriti da potegne preko svojih snaga. ali to poželjeh tek na tren: šta ako pisanje utuli ovaj plamičak u meni. Stih toliko dobar da sam sa strahom nastavio čitati pjesmu: možda u njemu i nema ono veliko što sam u magnovenju naslutio? Pročitah zatim napreskok još nekoliko pjesama: Civilizacija goni leoparda. vidi me kako sam opet oran za bezumne poduhvate. ali da to čitam prvi. Ja ću da njima pokažem je li neprevodiva! Pa opet talas slasti uz kičmu: vidi mene. utvrdih s blaženstvom: mozak je proradio! Toliko toga se rojilo u njemu: slike. pa glava glava! Sjutradan ”opričam” Jasni kako sam pročitao dvadesetak pjesama Emili Dikinson na ruskom i ostao zabezeknut. Nasumce otvorim knjigu. Već što sam shvatio da je moj očaj švajcarskog porijekla! Šta je drugo. Skriveni u odajama od alabastra. onaj koji sebe stoput dnevno podsjeća na Jejtsov stih o Blejku koji je ”u zid lupao glavom. opet sam onaj stari. Uz to. ima da mi je prevede. Gospode. A moje legendarno neznanje engleskog. u taj čas mi se činilo sitnicom. odsustvo ispada. pa i ja sam je radio nekolika mjeseca. padne mi oko na crveni hrbat ruskog prevoda trojice američkih pjesnika: Genri Longfello – Uolt Uitmen – Emili Dikinson. primisli – zaželjeh da ostavim knjigu i da sjednem pisati vlastite stihove. a da sam nastavio još koji mjesec postao bih prikaza. Sve je goli red. negdje u prolazu. Sjesti i prevoditi ovu poeziju. ako ne Švajcarska. ovo se životom može nazvati samo iz učtivosti. a potražiću i francuski prevod! Jeste. pisalo je. neko čiji smiješak veli: pustite me da živim i da pustim druge da žive. velim. osjećanja koja su ili umjerena ili ih nema uopšte – a ko zna šta je od to dvoje gore? – jednostavno: graždanin koji misli kako bog zapovijeda. Jeste. ni premalo ni previše čovječan. I predložim joj da prevodimo tu genijalnu usjedjelicu. svejedno što sam negdje pročitao da je neprevodiva. obećala: kad mi god ustreba koja pjesma sa engleskoga. Stih. Knjigu sam kupio – ne sjećam se prije koliko – zbog Vitmena: da upoređujem ruski prevod sa Ujevićevim. ”Naš je život – Švajcarska”. ovo što ja poodavno živim? U stvari. i pri dnu stranice pročitam stih: ”Naša žizn’ – Švejcarija”. šta ako se za čas vratim u onog mrtvaca od maloprije? I zaželjeh. Uh. jedno ispod drugoga. Naš očaravaju đinđuve – sve prvoklasne tvorevine. ni žudi za novim ”objektima divljenja”. ali Jasna radi doktorsku tezu. E. Ne sjećam se da sam odavno nešto poželio toliko strasno. Ostalu dvojicu pjesnika nisam dotad ni njuhnuo. ali se sjetih da baš ni ruski ni francuski ne znam kako bi trebalo! Onda se sjetih da mi je Jasna Levinger. neka joj se samo obratim. dok mu Istina nije odgovorila”. silno. da doznam kakve su te pjesme u izvorniku. koji sam pročitao ”s nogu” natjerao me da sjednem. baš da vidim kako piše ova usjedjelica.

desilo se da se pokušavala tješiti upravo poezijom Emili Dikinson: mjesecima je. razočarenja. Jeste. i to se može. uživanje u nekom poslu često obmanjuje u pogledu stvarne vrijednosti tog posla. vjerovatno. Naravno. ushita.nego nek Jasna radi svoju tezu i dalje. I tako. samog sa engleskim jezikom. na svom zidu držala prikucanu pjesmu o Davidu i Golijatu: Moć svoju uzeh u svoje ruke – I krenuh protiv svijeta i ja – Ne bijah jaka – kao David – Al bijah dvaput – hrabrija – Bacih svoj kamen. što dakako ne kazuje ništa o valjanosti ovih prevoda. nesna. reče. ima takvih suludnika. ni u šta u svojem vijeku uložio toliko tvrdoglavosti. da bi mi odgovorila na dvadesetak pitanja koja su iskrsavala – bar ispočetka je bivalo tako – povodom svake zasebne pjesme. Ono. stvar se mogla gledati i drukčije: Jasna zna šta je engleski. Nego. al ja sama – To sve bijaše što je palo – Bješe li Golijat – odveć velik – Il moje biće – odveć malo – U knjizi ista pjesma stoji u malo drugačijoj verziji: ova je tačnija. kad se to dvoje znanja udruže. jer. ona ”raspjevanija”. a Jasna nije mogla sjedeti tu. ne bi ni ona. iskupljivao sam svoje neznanje engleskog. ja znam šta je poezija. kraj mene. istina. ispašće nešto čega se nećemo ni jedno stidjeti. pa onda sve isponova. Nisam. i to pregrmjesmo! II A sad vratimo se u Švajcarsku: 6 . a zaslužuje da bude objavljena u obje varijante. a mene ostavljala samog. tim viškom ulaganja. čija te svaka riječ gleda s visoka. što rekao onaj Englez. doživjele ponovno rođenje – uz naše babičenje – na jeziku o kojem nisu ni sanjale. Prevodi koji su pred vama ne bi nastali da se nije umiješao slučaj: u jednom od trenutaka kad se život pokazao milion puta jačim od Jasne Levinger. jer da nije stajala na Jasninom zidu. ali je ovo suludije od svega što ti je došle naumpalo! Zapravo. a za mene neka odvoji jedan dan u nedjelji: nekolika sata. kao da sam se odlučio igrati partiju šaha bez gledanja u šahovsku ploču. da mi prevede pregršt pjesama koje ću ja prepjevati. ali je Jasna odlazila. ali to prevazilazi moje snage. dok prevodim. Očito. ni sve ostale pjesme. a sljedeće nedjelje će ih ona pregledati. a zanosom sam htio zaglušiti glas zdravog razuma koji mi je došaptavao: jesi stručnjak za sulude pothvate. posao je krenuo.

otkrivate da je Švajcarska.Naši su životi – Švajcarska – Tako tihi – tako hladni – Dok u čudno popodne neko – Alpe svoj veo ne razmaknu I ugledamo – Daleko! Italija je s one strane – Mada ko stražar između – Alpe svečane – Alpe sirenske – Vječito čuvaju medu! Prvi stih je nezaboravan. jer ta nevinost je često izborena. proračunata slika. Nema sumnje da Emili Dikinson spada u pjesnike za koje Ljubomir Simović reče da ”iz nekog drugog sveta kroz naš u treći gledaju”. Stihove Emili Dikinson valjalo bi uzimati kao sredstvo protiv podmuklih težnji svake stvari zemaljske da nam postane do kraja znana. Sloboda s kojom odlomke razdalekih svjetova ova pjesnikinja stapa u cjeline vanjgredne prozračnosti i čvrstine – svjedoči da njene oči lutaju pustopašicom. i što se unaprijed zna. da prestane u nama izazivati bilo kakav osjećajni odziv. Ali ne samo zbog toga što živi od iznenađenja. da mu podari drugu nevinost. Od svih stvari neizbrojnih s kojima je mogla uporediti ”naše živote” odabrala je najmanje očekivanu: Švajcarsku. da ga ”umije” u doživljaju koji stoji prije svakog iskustva. Ali kad uđete u pjesmu. Ali nije dovoljno tek reći da su te oči zadržale prvotnu djetinju. No o tom kasnije. Istina. zapravo dublje promišljena. Njenu i Vitmenovu poeziju s pravom su proglasili dvijema krajnjim tačkama do kojih je pionirski američki duh devetnaestog stoljeća dopro u svom kretanju po neutabanim stazama. Oči Emili Dikinson zbilja su pionirske: i najsvakodnevniju stvar začas preobrate u komadić ”divljeg zapada” koji tek treba osvajati. to nije nešto od čega se pošlo nego do čega se došlo vanjrednim naporima duha: imala je sposobnost da iznenada precrta sve što se oduvijek zna. i kad malo dublje zađete u poeziju Emili Dikinson. rajsku nevinost gledanja. da nam pređe u naviku. čak je i pred zmijom umjela zadržati tu iskonsku čistotu posmatranja: Dijeli se ko češljem trava – Pjegava se strijela spazi – Zatvori se kraj tvojih nogu I otvori se kad odlazi – 7 . i da ga pogleda ispočetka. van svih puteva kojima se kreću oči navikle na svijet. o svijetu. ma koliko djelovala kao iznenađenje. prije svakoga prije. čar poezije Emili Dikinson potiče ne na posljednjem mjestu iz tih neočekivanih poteza mašte.

Na drugoj strani. svijeta u ono što je još nemišljeno. ali prije toga valja uočiti dvostrukost njene pjesničke pustolovine: ono što njen duh otkriva u potpuno slobodnom suočenju sa svijetom kuša okovati u jezik definicije. koji nastoji odrediti jedan oblik života tako što ga svodi na neke od najelementarnijih oblika svijeta . ”Udes je dom bez vrata”. ne navodi li nas sve to skupa da Emilijine oči pogrešno proglasimo djetinjim. sklupčavanju zmije nego ”zatvaranju” bića u sebe samo. da ne kažem kućevno. o lukavom jezičkom majstoru koji ”iz nekog drugog svijeta kroz naš u treći gleda”? Ako Dikinsonovo je dijete koje je pomalo čudno zaljubljeno u definicije: ”Naši su žića – Švajcarska”. istina. ”Slava je rumen ostala iza imena što zalaze”. jer bezličan oblik glagolski nagovještava da je riječ o apsolutnom pogledu: tako bi zmiju vidio sam Gospod. još neslućeno. Na jednoj strani. niti ičije. svakodnevnog. poređenjem. lakoća s kojom se probija van poznatog. Ovakvi stihovi oslobađaju nam duh za slobodan susret sa stvarima u njihovoj ”pjegavoj” neposrednosti. učinila skroz domaćom.ta igra krugova i strijela. asocijacija. jer se zapravo radi o krajnje promišljenom prenošenju žive zmije u oblast platonskih praoblika. koju su spazile čije oči? Ne njene. da bi bljesnule biće u njegovoj neposrednoj golotinji. Oči Emili Dikinson s lakoćom. nije li to govor koji uproštava stvari. skupa uzeti znače? Nije li tu pjesnikinja jeziku prepustila da ”proizvede” zmiju kakve nema van pjesme. odviše ljudskih. ”Objavljivanje – to je Uma/ Ljudskoga Javna Rasprodaja”. određenog. razgrću baš tu travu poznatog. takoreći prije Adamovoga pada. pretvorila je u scenu češljanja kose pred ogledalom: gotovo da pomisliš da je zmija tu – onaj razdjeljak u kosi. običnog. još nesanjano. ” Smrt je dijalog među duhom i prahom”. njen način uobličavanja iskaza otkriva žeđ za izvjesnostima. ta jezička igra koja otkriva nagovještaj osnovnih geometrijskih oblika u zmiji.Najprije je tu travu. koja je nenadmašna. Zmija u ovoj pjesmi uopšte nije ni pomenuta. i njenom vremenu. I ne prisustvujemo. ili pak ”bič što ga je sunce rasplelo” – takve slike prenose zmiju u prostor prvotnosti. lično izborenim. Možda u tome ima nečeg od sklonosti djetinje svijesti ka apsolutizacijama. da bi iz nje sinule ”pjegave strijele” zemne ljepote. smatralo izvjesnošću. s onu stranu dobra i zla. uskoća i širina. tačnije rečeno predrasuda što su nam zaklonile izvorno biće zmijino. ”Najjači Dramski izraz jeste – / običan Dan što sija – evo pregršti njenih omiljenih početaka pjesama. a može i ”uznan momak”. ”Iskustvo je put pun okuka”. tu. a potom nas je iznenadila onom ”pjegavom strijelom”. To jest. s onu stranu svih ljudskih. čime pjesnikinja očito ispoljava svoju odlučnost da ukloni sve ono za što smo od izgona iz Raja na ovamo skloni da optužimo zmiju: ona je naprosto ”usko stvorenje”. cjelinom svog iskustva zarađenim – žudnju da se dopre do 8 . još nekazano. sređenog. Reklo bi se da je bijes konačnog određivanja i sređivanja nikada ne napušta. skepticizam spram svega što se u njenom svijetu. Ali šta pridjev ”uzak” i imenica ”strijela” i glagol ”zatvoriti se”.

suverenog vladanja moćima uobrazilje a ne njenih neobuzdanih ”skokova u dalj”. ”Svu istinu reci. zamršena. Jedan od njenih biografa i ističe njeno traganje za izvjesnostima i njeno neprekidno odbacivanje svih izvjesnosti. Očito. Iskustva koja se javljaju tek u najrjeđim i najfinijim duhovima pjesnikinja takvim govorom se dižu do univerzalnog važenja. Već smo nagovijestili: mada iskrsavanje ”Švajcarske” na početku pjesme. ali glas je tako odsječan kao da je po sebi razumljiva takva tvrdnja. mjesta. kao da svakome mora biti jasno da je život baš Švajcarska i ništa drugo. otkriće sličnosti u nesličnom. iza svake definicije Emili Dikinson stoje dugotrajna. kao sržno obilježje njenoga pjevanja. U neku ruku. a završni stih je suma onih poetskih zbivanja koje je pokrenula uvodna poenta. obavezno dalekih. Definicija je tu zaključan plod zbivanja čija se složenost i razmjere mogu tek slutiti. ali je reci koso”. skupa iskustva čijeg tereta kao da pjesnikinja želi da se otrese jednim potezom. Uz to. zamislite najeteričnije slutnje ispričane apodiktičkim jezikom katihizisa. To da su naša životi – Švajcarska. Onako kao što Crnjanski riječima ”Sumatra” ili ”Kina” daje metafizički smisao. rijeka. I kod Dikinsonove geografija ”filozofira”: imena. koja je odlično razumijevala prirodu svoga dara: izraz često iskosi njene inače ”normalne” i ”logične” uvide u prirodu života. sprva. bilo u kakvu pčelu. savjetuje sebi ova pjesnikinja. kako je neko okrstio metaforu u današnjem 9 . pa da drugo ništa i nije moglo doći na njenom mjestu. bilo u onostrano. sve se to najednom pokaže kao posljedica krajnje usredsređenosti duha na predmet. Dikinsonova je pjesnik jakih početaka koliko i jakih dočetaka pjesme.nepomjerivih istina. Ovakve dvostrukosti neprestano sam osjećao dok sam prepjevavao ovu poeziju: neočekivane asocijacije. pa da je nužno njeno pojavljivanje. metafizičnije. Zamislite najnebesnije sanjarije uhvaćene u obrasce logičara. pjesma sa dvije poente! Između njih. da zbije i sveže u svega nekoliko riječi ono što je otkrila u strpljivoj i prodornoj zagledanosti bilo u vlastiti bol. Uvodni stih je izažetak jednog procesa koji ostaje u predvorju pjesme. do granitnih nesumnjivosti. stvara ne samo gramatičku asimetriju. I ovdje zapažamo tu izražajnu kosinu: množina (”naša žića”) naspram jednine (”Švajcarska”). prozrenje je samo njeno. moraju da pomjere svoje prvotno značenje da bi mogla da utjelove apstraktnije. tka pjesnička misao brza poput čunka. geografsko ime je i smisaono iskošeno – prisiljeno da ponese filozofsko značenje. ubrzo osjetimo. prvo. nastalo u uobrazilji velikog pjesnika. Odsječnost glasa ne dopušta da ubacimo jedno ”kao” koje bi ublažilo nagli prelaz iz jedne ravni iskustva u drugu: za pjesnikinju to nije sličnost nego istovjetnost. sprezanje razdalekog. djeluje iznenadno. da riječ nije neodgovorno izabrana. vulkana. Kakve pjesničke posljedice ima ova dvojnost? Njene definicije posjeduju čar i ljupkost i iskošenost – kao da se same sebi smješkaju – što dođe iz trvenja onog šta se kaže sa onim kako se veli. svejedno što slika djeluje iskošeno. do definitivnih rasvjetljenja onih kategorija koje su os ljudskog bivstvovanja.

gotovo da kažemo racionalno. oče. u pohvalu njegovoj tvorevini. Javor ima šareniji šal – A polje haljine skerletne – Da iza mode ne zaostanem – 10 . o kojima je rečeno da im je zajednička odlika ”razvijanje iskustva unutar jedne odabrane figure” koja tom iskustvu nameće osebujnu logiku raščlanjivanja. Jeste. pjesma neodoljivo podsjeća na Dona. I njegove naoko ćokaste. pred nama je ipak pjesnik koji za svaku svoju ”kosu” sliku jamci dugotrajnim rudarenjem po vlastitoj nutrini. dovikavala: ”Na minut si. Dikinsonova je Bogu. Češće Šapom Zmajevskom nego Drugarskom rukom vodi Preodrdređenu malo jedinku Ka kraju gdje se rodi – sve to skupa nas prisiljava da shvatimo kako je osnovna metafora ove pjesme odabrana vrlo pažljivo. ili oštrom zagledanošću izbliza u svijet malih stvari. Osnovnom tehnikom. ”Švajcarska” jeste lično i nadahnuto nađena metafora čistoću. stoljeća. pažljivom razradom u pjesmi pokazuje duboko pogođena. ili vizionarskim izletima u oblast vječnog i božanskog. tačan!”. I mada metafora kod Dikinsonove često ima ”modernistički” kroj. u pjesmi pokazuje punu opravdanost: prisiljeni smo priznati da onaj ko vidi drugačije u stvari vidi više od nas. što je ne sprečava da djeluje kao iznenadno sinula varnica i kao precizan a obuhvatan snimak njezinog iskustva sa svijetom. Ono što je isprva djelovalo kao iskošena pa možda i luckasta duhovitost. ali. na svakom koraku. pa i posebna značenja koja se u njemu mogu otkriti. kao okriće duboko skritih veza među razdalekim stavrima. i dodamo li tome u jednnu njemu veoma važnu pjesmu gdje se pominje ”ženevska vještina”. katkad i bizarne poredbe djeluju kao dosjetka koja se. za red i sterilnost jednog modela življenja. čije je žarište bila Švajcarska a koji je temelj puritanskog ustrojstva življenja u Novoj Engleskoj. međutim. sintagma koja očito cilja na kalvinizam. ako se sjetimo tačnosti švajcarskih satova – kad je bila ”čapkunski” raspoložena. u Dikinsonove zatičemo ponešto od onoga ukus svojstvenog metafizičkim pjesnicima engleskim iz 17. i na Kalvinovog Boga čiju je strahotnost majstorski sažela u svega osma stihova: Dalek Ljubavi Otac Nebeski Vodi izbrano Čado Češće Kraljevstvom Trnja nego Meknom Livadom. uzdržanost pa i hladnoću.pjesništvu.

onako kao što se u maloprijašnjim stihovima međusobno preslikavaju moda i priroda. čudesno i domaće. vječno i trenutačno. slike besmrtnosti. taj preskok iz svijeta prirode u svijet mode. nego kao temelj za gradnju pjesničku.Nakit ću da metnem – Posljednji stih. natjerala da se uzajamno ”preslikavaju”. prezir prema prirodi. pored ostalog. a smjenjivanje godišnjih doba. otkriva da pjesnikinja ”šal” i ”haljine” uzima ozbiljno. Boga. nesumnjivo duhovit. kao propinjanja iznad ljudskih mogućnosti koje u sebi ima nečeg komičnog i dirljivo djetinjeg: nije li tu pripadnici ljudske rase viđeni kao djeca koja nikad neće odrasli da bi normalno mogla jesti s božanske trpeze? Drugi put. preplitanja. a zatim ga u neku ruku i 11 . i vanredne poetske efekte postizala iz njihovog sudaranja. neponjatno i obično. što joj ne smeta da ženski uživa u tim igrama. ovostrano i onostrano. miješanja. viđeno kao smjenjivanje ”modnih krikova”. iako privremenim. Dikinsonova je nosila u sebi vizionara koji neumorno vadi iz sebe. beskraja. nadahnutiju od nadahnutije. ne kao neobavezne metafore. Božja trpeza suviše je Visoko za nas postavljena Sem ako jedemo na prstima Kućno i nebesko ovdje su se presjekli stvorivši sliku koja. očito. potom ga sigurno ima do dva popodne. ili prvenstveno zato što za njim traga sa paradoksalnom devizom: ”Vjera je sumnja”. humorna i puna života. njen Bog je ljubomorno dijete koje se Ljuti kad shvati Da nam je milije jedni s drugima No s njim se igrati – Bog Emili Dikinson ljudski i poetski mi je privlačniji od Boga bilo kojeg velikog pjesnika kojeg sam čitao. nagovještava koliko ona osjeća prisustvo božanske pozadine svijeta kao nepromjenljive iza svih igara oblika i boja na površini. Taj nagli prelaz iz jedne ravni u drugu. ljudska moda je dio prirodnih zbivanja. ali i ženu čije je oko osjetljivo za najmanji nov preliv boje u pejsažu. Taj Bog kao ne postoji do deset ujutru. za postupcima kojima bi visoko i nisko. kao da je čitavog života tragala za ”vrelima iz kojih suprotne bujice biju”. Kod Emili Dikinson. Držala je na oku istovremeno. pjesnikinja nagovještava razne stvari o ta dva razdaleka svijeta – sjetimo se samo Bodlerove tvrdnje da je moda poništavanje prirode. djeluje i humorno i lirično – jednačeći se preko nakita sa hodom vremena u prirodi. nudi tačnu definiciju vjere kao ”jedenja na prstima”.

nego i u njegovim anđelima vidi naše neizbježne komšije: Koji Nebesa ne nađu dolje Ona će gore da promaše – Anđeli – kud god preselimo Iznajme kuću blizu naše – Zar je onda čudno što se Dikinsonova nekad s božjom kreacijom toliko familijarizuje da Kreator. u napadu darežljivosti. a meni se čini se da je Bog u njenom djelu toliko poetski plodan upravo stoga što je u stalnoj preobrazbi. čisto pjesničkih zbivanja. uhvati ga ljubomora na toliku njenu imućnost pa se pretvara u provalnika koji će joj ukrasti što je darivao! I kranje blag kao otac koji će na krilo uzeti svoju djevojčicu iako je ”svakakva”. da pravi suvišne pokrete. i posve okrutan i neuračunljiv. i upravo zato što je sad ovakav sad onakav – postao je bigatio vrelo neprestanih. Zamjerano je Dikinsonovoj. kao neozbiljnost. što je u tečnom stanju. veselo skakati. To traganje odvija se u slikama toliko neposrednim i zemaljskim da se pjesnikinji mora vjerovati kad ne samo Boga proglasi za ”našeg starog susjeda”. što se nikada ne zatvara u definitivan oblik. mada ateist. cijelog vijeka tražim tog njenogBoga ukoliko bi se to traganje odvijalo u ovakvim prostorima: 12 . u suštini se ništa neće promijeniti: Tvorac je pomalo kao dijete koje boluje od viška energije. zajedno sa pjesnikinjom. posve gubi auru uobičajene i očekivane mrgodne ozbiljnosti: Izmisli se Život lako – To svaki dan čini Bog – Svijet je pocupkivanje Svemogućstva njegovog U originalu je upotrijebljena riječ ”Gambol” koja znači skakutati. ali. pošto je ponovo napunio njena prazna ”spremišta”. ako već ne postaje neozbiljan. pristao da. kao nezrelost. Jer i potpuna vjera i potpun ateizam previše su statične situacije da bi poetski bile ”produktivne”. Čas. Bog je kod Dikinsonove nekako stalno na putu između dvije varijante sebe. a ti pokreti jesu – svijet. Stoga bih. što je porodilo dramatiku i raznovrsnost duševnih i imaginativnih zaokreta u ovoj poeziji bez kojih ne bi bilo ni tolikog značenjskog bogatstva ove poezije a kojeg ne bi bilo da za Dikinsonovu vjera kao sumnja ne bješe polazna pretpostavka bogotražiteljstva. i zato je izuzuzetno raspoloženo da se igra. ovo poigravanje sa svetim stvarima. vraća pjesnikinji i ono što je ”dvaput” ”pod zemlju otišlo”.ima i nema. jer je zahtijevao da se pjesnički duh uvijek isponova prema njemu određuje. poskakivati. kao neodraslost. za koji god se prevod odlučite. a onda. pockupkivati.

stoje slike koje sićušno. jedno prozrenje o životu. kao i stotine pjesama Emili Dikinson. Tu kao da se i očaj i zanos izražavaju suzbijanjem. i da po njemu rije sve dok ga ne napravi velikim a da pri tom nije izmijenila njegovu prvobitnu prirodu. I ovdje se ispoljila sposobnost pjesnikinje da se toliko usredsredi na jednu slutnju. kao u kakvom kutku domazluka. i kojoj ćemo se vratiti na kraju. Boga. niti rekla išta što ne bi bilo po mjeri 13 . postao je ljudski nastanjiv. Pa i pjesma kojom smo počeli ovaj tekst. ko druge stvari / I Ladica je primi – / Sve dok Antikna ne postane – / Ko Predački Kostimi” – a onda se otvara zijev u vremenski beskraj kao slika koja opipljivo daje svu dubinu beznađa. pretvaraju u okulare kroz koje se vide beskrajni prostori Bivstvovanja i Smisla. zapravo je sačinjena na sitnici. vrtno. odloži na stranu – da bi se do kraja razumio ovaj stih potrebno je sjetiti se ove minjature: ”Okraća ljubav. Ne zna se kad je Dikinsonova nadahnutija: kad namamljuje Božansko u prostor jedne kućne komode ili kad otvara jednu domaću škrinju ka Vječnosti: Sutradan iza Smrti Prepun Vreve je Dom – Marljivost svečanija Od svega pod Nebom – U Srcu pomesti – Ljubav U Škrinju složiti – Njom do Vječnosti nećeš Opet se služiti Prvo se ”u Srcu pomete”.Moliti barem – osta – osta – O Isuse u Zraku – Ne znam koja soba je tvoja – Pa pokucah u svaku – Prostor s onu stranu ovakvim metaforama osvojen je za čovjeka. na ničemu. zatim se ljubav. sobno. Naspram slika koje pripitomljuju. domestikuju Vječnost. kao suvišna haljina. susprezanjem. No to je tek jedno lice dvostrukog procesa koji prožima cjelokupno pjesništvo Dikinsonove. Besmrtnost. anđele. svu veličinu gubitka. ništa nije naduvala ni preuveličala. Već je primijećeno da prostota i sigurnost poteza s kojima ova pjesnikinja izražava krajnje stepene ushita ili beznađa predstavljaju vječitu vrijednost njene poezije. nastojanjem da se svedu na najmanju mjeru: puritanska strog duh ove pjesnikinje poseže za slikama koje osjećaj treba da umjere a u stvari ga snažnije fokusiraju. jedan unutarnji drhtaj. Otud sitnica Emili Dikinson posjeduje golemu izražajnu snagu: njena umanivanja gotovo redovno uvećavaju.

nego i iskušavanje tajni koje stoje onkraj – u svijetu kojije ”nastavak ovog”. te stoga njeno kretanje liči na kretanje žive misli u glavi. opremljen svim najnužnijim za zasebno postojanje. Spaja u sebi svečano. misao koja preskače sve osim najnužnijeg. ono visinsko. On je žiža pjesme: utjelovljuje i ono gore. neispitano a čini da je na dohvatu ruke i vječno mami preko granice. da imenujem da svladam svoj ”švajcarski očaj” i namamio me u pustolovinu prevođenja. svjetova. mrgodno. Dikinsonova istodobno govori o svjetovima s ovu i sonu stranu. pretvara u čvrst. nema velikog pjesnika – a riječ je o naponu koji nastaje iz ukrštanja i sudaranja protivstavljenih jezičkih registara. strelovitost sa kojom pjesma stremi poenti. ozbiljno. Alpe su simbol koji je u samom sebi oprečan po smislovima. Strogost sa kojom razvija svoju temu. ta pjesma je. ono podvodno. Preći u Italiju ne znači samo odbaciti studen i tišinu zarad nesputanog i ljudski toplog življenja. spontana. sa vjernošću ovostranom. pored ostalog. u sebe zatvoren svijet. južnjačka. studenoj. ali i nešto više. Ovo je. pa je zaslužio povlašteno mjesto među svim ostalim pjesmama. To daje dubinu i posebnu ozbiljnost ovoj duhovito sačinjenoj i razigranoj pjesmi. Stoga me moj strah od neukusa nije ipak spriječio da razgovor o toj pesmi toliko rastegnem. slutnji. i pjesma je gotova. pomogao da prepoznam. Moj pokušaj da razgovor o nekolikim bitnim odlikama poezije Emili Dikinson uokvirim podrobnijim razmatranjem jedne jedine pjesme možda nije ispao sasvim srećan. Ali. Znam da i u ovom prevodu ima na desetine boljih pjesama od nje. Alen Tejt ovu poeziju vidi i kao bogat rudnik primjera za ono što zove ”tenzijom” u poeziji – svojstvom bez kojeg. a ne na kretanje pisane misli – sve to svaku njenu iole valjanu pjesmu. redu. Najzad. za mene. Za svijet onog što je tajno. iz prve. vatrena Italija tu se suprotstavlja studeni i tišini. U pjesmi o ”Švajcarskoj” to se lako uočava.švajcarske”. kod ove psjesnikinje svagda jak. Jer ovaj pjesmuljak mi je uostalom. i pjesma o mnrgodnoj. Krajnje značenje pjesme tako dobija nov sprat: sudarili su se ovdje poriv ka onostranom. Naime. Švajcarskoj. ma koliko bila kratka. i ono dolje. bučna. Alpi su stražari koji prave od svijeta tamnicu. ali njeno značenje tu ne staje: Italija je i pjesnički znak za onostrano. nije li ovu knjigu trebalo nazvati – Naši su životi – Švajcarska? 14 . ali ni jedne koja bi mi više značila. bila glavna kapija u svijet ove poezije.njene sopstvene mudrosti – iscrpljen je jedan duhovni bljesak do kraja. ali njihov sirenski poj nas prikiva čarolijom za tu istu tamnicu: dobili smo nešto kao ”čarobnu tamnicu” – sintagma koja se kod ove pjesnikinje javlja ne jedanput. kako je na jednom mjestu. stražarskoj odbojnosti života ali i o njegovoj sirenskoj neodoljivosti. ali istodobno nagovještava dvostruku prirodu svijeta i života uopšte. raspojasana. Pjevajući o dva načina života. osjećanja. po njemu. sa onim što je čarolija i zavodljivost. opreka je Italija iz druge strofe. Ko zna. Italija je neka vrsta ”protiv. jalovosti žiovta ”na švajcarski način”.

da se u pjesmi 80 dvosmislica iz prvog stiha: ”Our lives are Swiss” – gdje ”Švajcarska” znači i ”Švajcarski” – moramo nekako prenijeti u naš jezik. Doduše. a da i ne govorimo o trenu poetske čarolije. uviđali da se ni naoko jednostavne pjesme ne daju bez velike muke prevesti. poredba ljudskih života sa Švajcarskom dobija još jedan sprat smisla ako te živote pročitamo kao ”Švajcarske”. događalo dok smo prevodili ovu poeziju. Pjesmu 80. pisane u raznim vremenima. arhaična poetičnost imenice ”žiće” ovdje nije sasvim na mjestu: što smo dobili na mostu. kako je već rečeno u tekstu Ruža za Emiliju. Uvidjeli smo. jer smo naknadno uočili greške koje smo počinili i mogućnost da neke stvari bolje prevedemo. pisanom 1986. godine. ovako pročitan.III Poezija Emili Dikinson je neprevodiva. Ova dva pridjeva dobijaju drukčije značenje ako ih vežemo za Švajcarsku (sanatorijumska tišina i alpska hladnoća) a drukčije ako ih shvatimo kao opis kucanja tih života-satova (jedvačujan puls i njegova mehanička ravnodušnost). jer prva aosicijacija puti. nakon što smo preveli oko 470 njenih pjesama. na primjer. kakvi nisu rijetki u ovoj poeziji. pute ka srodnosti Emili Dikinson s engleskim metafizičkim pjesnicima 17 vijeka. Naime. kojim je zasićena ova poezija. u krugove cjelovitog smisla. Mislim: ono sržno u njoj. Ipak. i na razne teme. ali. trebalo je da Jasna Levinger i ja prevedemo preko 5 000 njenih stihova. zapravo kaže: ”Naši su životi kalvinistički”. izgubili smo na ćupriji. Ali pridjev ”Švajcarski” budi asocijaciju na čuvene švajcarske časovnike. nakon što smo preveli njenih 220 pjesama i objavili ih u časopisu Treći program Radio Sarajeva. i potanje upoznavali bitna svojstva njenog pjesničkog postupka. reklo bi se. dobijeno je. što smo dublje ulazili u njeno pjesništvo. detaljno sam razmotrio u predgovoru. ne jednom. a to nam se. kad se snježna tišina jednog geografskog predjela najednom čitaocu prividi i kao časovničarska radnja! 15 . jer nam se činila suštinskom. prvi stih pjesme 80. Stoga smo prvobitni prevod: ”Naši su životi Švajcarska” preinačili smo u ”Naša su žića Švajcarska”. već i zato što se u ovom pjesništvu izvjesne figure ponavljaju u različnim kontekstima. pretvaraju te ”živote” u mehaničke sprave čije je kucanje ”tako tiho – tako hladno”. objedinjujući pjesme. Da to otkrijemo. nakon čega se i u našem prepjevu geografski pojam može shvatiti kao imenica i kao pridjev (koje je pjesnikinja često pisala velikim slovom). Ne samo zbog toga što raznovrsni ”tipovi dvosmislenosti”. ka kalvinizmu koji je bio temlje puritanskog osjećanja života u Novoj Engelskoj i. jer je od bitne važnosti bilo u prepjevu zadržati dvosmislenost koju taj iskaz ima u izvorniku. Stoga smo. morali iznova doraditi gotovo sve pjesme koje su bile objavljene u Trećem programu. korištene na različne načine. (kako ovo svojstvo pjesničkog jezika naziva Viljem Empson). dragocjenije od izgubljenog.

ženevski sat”) ali je Ženeva i središte kalvinizma koji je bio temelj novoengleskog puritanizma. i ima ruke (hands) to jest kazaljke. u određeno vrijeme. A u pjesmi 287 poređenje između života i časovnik razrađeno je u četiri strofe na način koji ovu pjesmu čini jednim od vrhova poezije Emili Dikinson: ” Ura je stala –Ne Kaminska – / Ženevska vještina krajnja – / Lutku što visi mirno neće – Pokrenuti da se klanja”. razvijena s maštovitošću dostojnom Dona. izlazile i klanjale se. Ali ta poreba. naravno. o zidnim satovima sa figuricama koje su. dala je jednu od najmetafizičnijih pjesama Emili Dikinson. olakšavaju da se satom personifikuje kriza života i smrti: sat ima lice (face). to jest brojčanik. onda ne pomažu ni sve ženevske sajdžije. kao na primjer. jer u govoru postoje metafore koje omogućuju. kaže Anderson.No poređenje života sa časovnikom uklapa ovu pjesmu u krug pjesama gdje se ova ideja izričitije i opipiljivije razrađuje. ”Ženevska vještina” sadrži dvostruko značenje: Ženeva je čuvena sa časovničarske vještine (sjetimo se Zmajeva stiha: ”mletačka svila. Kad ljudski sat stane. u engleskom jeziku nije toliko neočekivana. ni sva kalvinistička filozofija – lutku neće ništa ”pokrenuti da se klanja”: riječ je. Poredba ljudskog života sa satom. u stihovima iz pjesme 1703: ”Utješno bješe u Sobi Mrenja Njenog — čuti zvuk živog sata”. 16 .

znak su njegovog izlaženja u susret čitaocu. pjesnička strategija kojom se otkriva prisustvo ne jedne nego raznih prošlosti u sadašnjem trenutku osnovno je Eliotovo oruđe definisanja pozicije čovjeka kao bitno istorijske životinje. prevedenim ili napisanim na našem jeziku. Eliotovo djelo je nastalo na temelju najviših umjetničkih zahtjeva što ih jedan pjesnik može postaviti samom sebi. toliko dobro vladam francuskim da se moje uho užasava od Eugenidesove upotrebe tog jezika! Ali ne samo to. pridjev ”užasan” zamijenio pridjevom ”pučki”(demotic). vrlo obrazovan. U stihu: ”Pozvao me naužasnom francuskom” čujemo maličak premenaganja. dakle Grka. Povijest je za Eliota. Zastanimo kod ove sitnice. ali i izuzetno težak pjesnički tekst. u doba pjesničkoga minimalizma. Radeljković nam je skinuo veo i sa te tajne: potanko je rasvijetlio sve Paundove zahvate. slika beskonačnog ponavljanja besmislenih ljudskih gesta koji proizvode samo patnju i muku svojim protagonistima i drugima. I naporedni prevod. mogli bismo reći. ”unutar njegovog pjesničkog svijeta različiti se povijesni događaji preklapaju. pa čak i to što je preveo i one Eliotove bilješke uz Pustu zemlju koje su raniji prevodioci ostavljali neprevedenim. što je mogućno više približi što je mogućno većem broju današnjih čitalaca. ”tako i realističke slike dekadentne Evrope nakon prvog svjetskog rata”. Da biste stekli bar ovlašnu predstavu o njegovu predgovoru. Poznato je da je Ezra Paund svojim intervencijama dao konačni oblik Pustoj zemlji.TEMELJITO URAĐEN KNJIŽEVNI POSAO Radeljkovićev prevod Puste zemlje. stvarajući na taj način sliku suštinskog identiteta različitih događaja iz zaludne ljudske povijesti. pominju se Paundove interevencije. snabdjeven prevodiočevim izvrsnim pogovorom i iscrpnim napomenama. stiha. U esejima o Eliotu. navešću jedno mjesto: ”Pusta zemlja u svojih 433. Da ga je Eugenides pozvao na ”užasnom engleskom”. čita se sa zadovoljstvom koje izaziva svaki temeljito urađen ”književni posao”. bar na tren postidjeti ovom maksimalističkom poezijom. Uza sve. da je poslužim Ejhenbaumovom čuvenom krilaticom. ali se nigdje ne govori šta je Paund stvarno uradio. vijeka. a poznato je da u grčkom književnom jeziku 17 . Eugenidesa. trgovca iz Smirne”. u nekoj vrsti dvostruke i mnogostruke ekspozicije daje slike kako mitološke puste zemlje iz priča i mitova o kralju Arturu”. čak nas je obavijestio da je u stihu: ”Pozvao me na užasnom francuskom”. Otuda. znate. Riječju ”demotic” opisan je govor ”gosp. a smisao i besmiso njegov opstanka najoštrije se otkriva u istorijskom obzoru. možda najuticajnije pjesničko djelo 20. ne mijenjajući pri tom ništa u ljudskom položaju”. Zapravo obzorima. stoga je dobro što će nas. Radeljković zaista nije žalio truda da ovo. I treba istaći još jednu stvar. ko bi imao srca sporiti pravo jednom Englezu da se užasava nad engleskim kad ga čuje iz usta stranca? Ali sintagma ”na užasnom francuskom” kao da poručuje: ja sam. To jest.

Posežući za riječju ”demotic” Paund poetski aktivira jednu etimološku veza između dva jezika. kao orijentiri. Poznato je i da se Paund se. sve ostalo je statistika. u sudaru s pridjevom ”dimotic” zazvuči kao contradictio in adiecto. i ova imenica. Tenisonove. Eliot nam ničim ne olakšava da prepoznamo ko u određenom trenutku govori. i dimotika. u glas čovjeka zarobljenog u vječnu ljudsku situaciju. a uzgred nas ova igra podsjeća da je grčki jezik kolijevka evropske civilizacije. potiče Pospano korijenje proljetnom kišom. slivaju u jedan. i hranila 18 . To jest. Nešto kao u Borhesa: od početka svijeta rađa se i pati jedan isti čovjek. koje je davao na svakoj stranici ispod teksta poeme. u okviru cjeline.postoji katarevusa. nego da je imao snažniju i oštriju svijest o pravljenju kao bitnom momentu svakog avangardnog teksta. i da je Paund ”pretvorio poemu. je to ne smatra previše važnim. kao pjesnik i kao prevodilac. nije značilo. miješa Sjećanje i želju. pučki. stoga mu je dragocjeno svako obavještnje koje pomaže da u mašti sazda egzistencijalni okvir iz kojeg se ti glasovi objavljuju i u kojem postaju shvatljiviji. poigravao etimologijama. Radeljković je na analizi onog što je Paund izbacio iz poeme utemeljio svoj sud da su ”mnogi pojedinačni stihovi i dijelovi stihova izbačeni da bi se izbjegao dojam konvencionalnosti i romantične pjesničke ležernosti”. nekad posve nedefinisanim ljudskim prostorima. nakon što se ispostavilo da avangarda nije uspjela srušiti književnost. jer je pokrivala Zemlju snijegom zaborava. Ali ne samo njegove esejističke analize. ime Eugenides znači plemenita roda. u prototip modernističke pjesme sastavljene od niza naizgled nepovezanih fragmenata”. znamo da pravljenje u poeziji jeste mnogo ali da nije sve. Uzmimo početak poeme: April je najokrutniji mjesec. u imenu Eugenides aktivirano je poetsko značenje: plemić koji govori pučkim francuskim zar to nije vrsta oksimorona? Zbog svega toga. dakako. koja je u prvobitnom obliku bar u dijelovima ličila na neku parodičnu verziju Popove. da se snađemo u značenjskom labirintu ”Puste zemlje” čija se struktura temelji se na smjenjivaju raznovrsnih glasova koji se. stoga nam je jasno i da je Eliot veći pjesnik od Paunda. te Brauningove poezije. Pored toga. niski. sintagma ”na pučkom francuskom” pjesnički je kudikamo dejstvenija od sintagme ”na užasnom francuskom”. pomažu nam. da je i bolji pjesnik. jer rađa Jorgovane iz mrtve zemlje. jer je Himalaje zaista teško srušiti. Sve ovo donekle mijenja našu raniju recepciju ovog djela i novim svjetlom obasjava Danteove riječi ”il miglior fabbro” kojima je Eliot Pustu zemlju posvetio Paundu: priznanje da je Paund ”bolji umjetnik” (doslovce: ”bolji kovač”). Zimi nam je bilo toplo. narodni. ali se čitalac ne osjeća baš najbolje u tim. nego i napomene. ali mi danas. visoki stil.

Atisu. stamm’ aus Litouen. ”jeste naslov standardnog anglikanskog molitvenika koji sadrži molitve prilikom sahrane”. ne možeš reći ni nagađati”. kod Eliota su okrutne”. odmota čitav njegov život.Ono malo života isušenim gomoljima. a istovremno i o situaciji čovjeka Zapada nakon prvog svjetskog rata. Riječ je o književnom perspektivizmu koji omogućava da se značenje pojedinih iskaza. Te nastavili u suncu. jednog mrtvog svijeta. liči na priču o davljeniku pred čijim se unutarnjim vidom. Možda je izbor aluzije na Čosera Eliotov znak da bi htio biti sveobuhvatni pjesnik modernizma. i kao niz molitava na tom pokopu! Time sekvence ovog poglavlja zadobijaju onu dvostrukost. slika ili prizora prelomi na više različitih razina našeg iskustva. i takodalje. što ljekari 19 . osnovna je pjesnička tehnika u poemi. Ova je važno. on me odveo na sankanje. najpotpunijem opisu srednjevjekovne Engleske i najpoznatijem spjevu Džefrija Čosera koji se obično smatra prvim istaknutim pjesnikom na engleskom jeziku. Mog sestrića. Adonisu. U sljedećoj sekvenci javlja se posve drukčiji glas: ”Koje se korijenje hvata. Na planinama. to jest mogućnost spasa duše. Pili kafu čitavi sat. čvrsto se drži. A kad smo bili djeca. kaže Radeljković u napomeni. ”očita aluzija na ‘Prolog’ Kenterberijskim pričama. u neku ruku. a ovo naizmeničenje različitih glasova. To kretanje ispočetka suštinski je biljeg Eliotove pjesničke vizije u Pustoj zemlji: dok govori o sebi. tamo se čovjek osjeća slobodno. Čitam do duboko u noć. Ovu napomena je još važnija: početak poeme se poklapa sa simboličnim početkom engleske književnosti. Ozrisu. u Hofgarten. a zimi idemo na jug. Marie. jer cijelom pjevanju daje novu dimenziju: možemo ga čitati kao niz slika pokopa jednog mrtvog vremena. u posjeti kod nadvojvode. stižući preko jezera Štarnberg S pljuskom. I spustili smo se. No dok su kod Čosera aprilske kiše ”slatke” i pozivaju na hodočašće. On je rekao. Eliot dobacuje ne samo do početka engelske književnosti već i do Upanišada i do mitova prastare agrarne civilizije o Tamuzu. Mari. Bin gar Russin. kakve grane rastu iz ovog kamenitog smetlja? Sine čovječiji. Prvi stih poeme je. kaže Radeljković. o vlastitoj egzistencijalnoj i duhovnoj situaciji u poslijeratnom Londonu. Taj naslov. kako rekoh. onu neizvjesnost konačnog smisla koja je svostvena velikim književnim tvorevinama. Ljeto nas je zateklo. I ja sam se bojala. Ova poema. echt deutsch. Prvo pjevanje ima naslov Sahrana mrtvaca. u predsmrtnim trenucima. do prapočetaka jedne civlizacije. zastali smo među stubovima.

objašnjavaju kao pokušaj svijesti da u minulom iskustvu nađe nešto što bi poslužilo kao oruđe spasa. Na sličan način se može definisati pjesnička vizija u Pustoj zemlji: tri hiljade godina ljudske istorije odmotava se pred pjesnikovim duhovnim očima koje tragaju za duševnim i duhovnim spasom. Ali polaženje od Čosera priziva u sjećanje i Elitovu definiciju klasika. Kao što je, po Eliotu, rimski klasik Vergilije ponovo napisao čitavu latinsku poeziju, tako se može reći da je Eliot ponovo napisao englesku poeziju od Čosera naovamo. Čoseru se Radeljković vraća i u pogovoru: ”Početni stihovi o aprilu kao najokrutnijem mjesecu jesu još jedna primjena modernističkog načela obrtanja tradicionalnih književnih značenja. Kao što se Džojs već na prvoj stranici ‘Uliksa’ ruga irskoj, a i svakoj drugoj povijesti, kao što Hemingvej obrće značenje kiše u romanu ‘Zbogom oružje’, tako Eliot izvrće nagalavčke Čoserovu poruku, ali ne samo nju nego i općenitu zamisao pastoralnog ugođaja i romantike proljeća”. Ove riječi osvjetljavaju jedan od načina kako klasik ”ponovno piše” čitavu poeziju: radi se o ponovnom vrednovanju tradicije, čak možda o ničeovskom prevrednovanju svih vrijednosti u njoj. Citirana sekvenca nije u sebi jedinstvena. U prvih osam stihova čujemo glas u kojem ima patetike i koji bi mogao biti sličan pjesnikovom, glas nekog ko se izražava literarnim jezikom: ”snijeg zaborava”. U ostatku sekvence od 11 stihova, čujemo glasove najmanje pet osoba, jedan je ženski i njemački, a jezik ovih stihova je kolokvijalan, i kazuje banalne životne činenice: ”pili kafu i pričali čitav sat”, ”Čitam do kasno u noć, a zimi idem na jug”, ili ovještale mudrosti: ”Na planini, tamo se čovjek osjeća slobodno”. Među te trivijalne iskaze zalutalo je sjećanje, ne znamo čije, na davno sankanje, koje svojim lirizmom djeluje kao jak kontrast praznini kojom zrače ostali iskazi. Štarnebregeze je jezero gdje je ljetovalište milionera. Eto koje značenje Čoser dobija u Eliotovom tekstu: njegovi hodočasnici, koje su pokrenuli slatki pljuskovi, u savremenom svijetu su turisti. Riječ je o jednom svojstvu kojim je skroz prožeta Pusta zemlja, a nalazimo ga i u Paunda koji u poemi Hju Selvin Moberli kaže: ”To kalon / Sada je marka losiona”. ”To kalon” je grčki ideal lijepog, a mi to ime dajemo kozmetičkim preparatima. Iz sličih razloga su i Čoserovi hodočasnici postali turisti: u Štarnbergerzeu, odmaralištu aristokratije, čujemo preživarsku konverzaciju, čujemo dosadu i besmisao tog života, Čoserovi Englezi hodočaste tragajući su za spasom duše, a Eliotovi turisti putuju u zaludnom pokušaju da se spase od praznog života, od pustoši u sebi. U napomenama uz ove stihove Radeljković, pored ostalog, kaže: ”Štarnbergeze, jezero Štarnberg, gdje se 13 juna utopio baravski kralj Ludvig II, koji je navodno bio homoseksualac, i jedan pratilac”. Ovo utapanje se u našoj svijesti vezuje sa Madam Sosostris koja, zagledana u karte tarota, proriče: ”bojte se smrti od vode”, ali i sa utopljenim Flebasom Feničaninom iz poglavlja ”Smrt od vode”. To jest, ovakva objavještenja omogućuju da naslutimo podzemni tok

20

smisla što ide kroz različita ljudska fakta od kojih se tkaju prizori i slike u ovo poemi. Izvori iz kojih Eliot crpi gradivo za pjesmu idu od mitskih i filozofskih do posve trivijalnih. Na jednoj strani, Upanišpade, ili legenda o svetom Gralu koja je hristijanizovana verzija agrarnih mitova plodnosti, a na drugoj – memoari Meri Lariš. Stihovi od osmog do osamnestog, dakle drugi dio prve sekvence u poemi, kaže Radeljković, ”podsjećaju na memoare grofice Meri Lariš, rodice i osobe od povjerenja austrijske carice Elizabete koji su pod naslovom ‘Moja prošlost’ objavljeni u Londonu 1913. Eliot ju je negdje upoznao, kako tvrdi njegova druga žena, možda prilikom svoje posjete Minhenu 1911. i opis sankanja, navodno, dolazi direktno iz njihovog razgovora”. Što nas odmah podsjeti na Eliotovo priznanje da je od Bodlera naučio ”da je, zapravo, posao pesnika da stvara poeziju iz neistraženih zaliha nepoetskog; da je pesnik po svom pozivu obavezan da u poetsko pretvara nepoetsko”. Sad shvatamo zašto je struktura prve sekvence u poemi takva kakva je: osam prvih stihova, sa realtivno poetičnim jezikom, podloga su na kojoj se snažno ističe prozaičnost, nepoetičnost turističkih brbljanja. Eliot se odmah, na početku poeme, latio glavnog pjesničkog posla: da iz trivijalnih memoara i banalnih turističkih rečenica cijedi poeziju. Ova sekvenca počinje aprilom, dakle proljećem, potom se pominje prošla zima, pa ljeto, a u završnom stihu opet se javlja zima. Ako se pomnije zagledamo u sliku godišnjih doba, otkrivamo u njoj nešto pomjereno: april je okrutan, zima grije, ljeto iznenađuje, a ne objašnjava nam se zašto, kao da su nam kazane obične, posve normalne stvari. Radeljkovićev esej i napomene, kao orijentiri, omogućavaju da u ovakvim stihovima naslutimo pomjerenost i izludjelost čitave jedne civilizacije. Ne mogu, dakako, upoređivati Radeljkovićev prevod sa originalom, ali mogu kazati da djeluje jednostavnije i razumljivije od ranijih prevoda. Razmotriću tek jednu sitnicu. Svaki prevod predlaže jedno tumačenje pjesme, pa ni Radeljković, koliko god se trudio da poštuje original, ne može da pjesmu, dok je prenosi u drugi jezik, uzgred i ne tumači. Što otkrivamo već u prvom stihu: ”April je najokrutniji mjesec, jer rađa jorgovane iz mrtve zemlje”, i takodalje. Ostali prevodioci su engleski particip ”breeding” prevodili na isti način: ”što rađa”. Uzročni veznik ”jer”, umjesto odnosnog ”što”, zaista je sitnica, ali vrlo rječita, jer singnalizuje prevodiočevu želju da nam olakšava razumijevanje zagonetne, da ne kažem i šokantne tvrdnje da je april najokrutniji mjesec. Veznik ”jer” pretvara sljedećih sedam stihova u obrazloženje zašto je april najokrutniji mjesec, čini nam cjelinu od osam stihova shvatljivijom. Ovim mjestom će se Radeljković pozabaviti i u svom pogovoru: ”U ‘Pustoj zemlji’ je novo buđenje života dakako bolno i tegobno, jer je ono vraćanje na svijest o životu u smrti, koji je bio i ugodniji i manje izražen u hibernaciji, u snu, a

21

miješanje sjećanja i želja oživljava spoznaju o onom neponovljivom, onom što se više ne može ostvariti”. A čitalac, zahvaljujući orijentirima koje mu Radeljković nudi u prevodu, pogovoru i napomenama, može da krene svojim putem. Možda, na primjer, da poetski sklop Puste zemlje shvati i kao miješanje sjećanja i želja. Miješanje sjećanja iz tri hiljade godina ljudske istorije, kulture, civilizacije sa jalovim željama u modernoj duši, miješanje koje oživljava spoznaju o onom neponovljivom što je ljudski rod izgubio, i što ponovo ne može ostvariti. Ali čitalac može da se sjeti, recimo, Petronijevih stihova, na latinskom i grčkom, iz epigrafa poeme, koje je Radeljković takođe preveo: ”Jer sam jednom ja sam očima svojim vidio Sibilu kako u Kumi visi u boci, a kad su je oni dječaci rekli: ‘Sibilo, što želiš?’ ona je odgovorila: ‘želim umrijeti’”. Ovaj epigraf, dakako, obasjava cijelu poemu, ali se na njega prirodno nadovezuje njen početak: ta Sibila je, pored ostalog, i evropska civilicija, to je ona ”bezuba stara droca” iz Paundove poeme Hju Selvin Moberli, koja više ne živi, ali ne može da umre, i zato svako proljeće, svako ponovno buđenje života doživljava kao čistu okrutnost. To nas, pored ostalog, podsjeća i na ostarjeli svijet koji mrzi mlade zato što su mladi, zato što je mladost, u njihovim očima, djeluje kao nešto samo po sebi okrutno.

22

ZAPIS O NERUDI Čileanskog pisca Pabla Nerudu sam, na našem jeziku, čitao samo u antologijama. O njemu znam da je prezime u svom pseudonimu pozajmio od češkog pisca Jana Nerude, da je dobio Nobelovu nagradu, da je veliki ljubavni pjesnik, a mene ljubavna poezija nikad nije pretjerano zanimala, da je bio angažovani pjesnik, tačnije ljevičar, što mu je, u mojim očima, za vrijeme socijalizma, ”društva najhumanijeg”, moglo prije biti minus negoli preporuka. Ali s jednom njegovom pjesmom živio sam godinama. U predgovoru knjizi Stvaralački eksperiment, prevedenoj i kod nas, S. M. Baura citirao je šest stihova iz Nerudine pjesme Walking Aronud: ”Ima ptica boje sumpora i užasnih drobova / Što vise na vratima kuća koje mrzim. / Ima umjetnih zubala zboravljenih u džezvama, / Ima ogledala / Koja bi morala plakati od srama i straha, / Ima kišobrana posvuda, otrova, i pupaka”. Prošlo je od tada bar trideset godina, a još pamtim kako su me te riječi ošinule svojim poetskim intenzitetom. A za mene je poezija, ponajprije, intenzitet, potom i sve ostalo. Moj prvi susret sa Nerudom desio se davno, u dane kad sam o poeziji znao stoput manje no danas. Što je bilo i loše i dobro. Loše, jer je neznanje bilo krivo što nisam umio obrazložiti zašto nešto doživljavam kao veliku poeziju, a dobro, jer sam stihove doživljavao mnogo neposrednije, mnogo tjelesnije nego danas kad o poeziji znam svašta nešto. Ipak, i danas vjerujem, skupa sa Borhesom, da svaki stih ima dva zadatka: da prenese činjenicu i da nas ”fizički dirne kao blizina mora”. Nekoliko godina potom, prelistao sam ovlaš Galimarovo izdanje izabrane Nerudine poezije pod naslovom ”Résidence sur la terre” (Boravište na zemlji). Iz predgovora toj knjizi, koji je napisao Hulio Kortasar, pamtim tvrdnju da je Nerudino djelo ”najavilo i omogućilo susret latinoameričkog čovjeka sa samim sobom”. U tom izboru našao sam pjesmu Walking Around i preveo je: Događa mi se da sam sit toga što sam čovjek. Događa mi se da ulazim kod krojača i u bioskope, Uveo, neproničan, kao filcani labud, Što plovi po vodi postanka i pepela. Vonj brijačnica čini da plačem uz jake krike. Želim samo odmor od kamena i vune, Samo da ne gledam zgrade ni vrtove, Ni piljarnice, ni naočare, ni liftove. Događa se da sam sit svojih stopala i noktiju I svoje kose i svoje sjenke. Događa mi se da sam sit toga što sam čovjek.

23

Ima umjetnih zubala zboravljenih u džezvama. Ima ogledala Koja bi morala plakati od srama i straha. umirući od tuge. otrova. opružen. Prolazim kraj ureda. cvokotav od sna. Ne želim sebi tolike nesreće. Ima ptica boje sumpora i užasnih drobova Što vise na vratima kuća koje mrzim. u vlažna obitavališta. s cipelama. Ne želim više biti ni korijen ni grob. Ili ubiti monahinju jednim udarcem uha.Bilo bi međutim divno Ustrašiti bilježnika odsječenim krinom. 24 . Šetam mirno s očima. i pupaka. U obućarnice s mirisom sirćeta. I gura me u ne znam koje budžake. Sleđen. U bolnice iz kojih kosti izlaze kroz prozor. Upijajući i misleći. podrum s mrtvacima. Uvijek dolje. Ni samotno podzemlje. i košulje koje plaču Dugim prljavim suzama. Ne želim nastaviti da budem korijen u pomrčini. sa zaboravom. Ima kišobrana posvuda. među ćerpičima vlažnim od zemlje. servijete. Bilo bi lijepo Ići ulicom sa zelenim nožićem I vikati sve dok ne umreš od hladnoće. S bijesom. Drhav. ortopedskih radnji. Dvorišta gdje odjeća visi na željeznom užetu: Gaćice. jedući svaki dan. Eto zašto ponedjeljak gori kao petrolej Kad me vidi sa licem robijaša I laje u prolasku kao ranjen točak I korakom vrele krvi ide prema noći. U ulice grozne ko poderotine.

iznutra kad se pogleda. svaka mu čas! Prije nego što je Rašo pretvorio Sarajevo u ordinaciju u kojoj je 44 mjeseca naučno eksperimentirao na svojim pacijentima. kao žute (onako kao što se u običnom govoru za nešto kaže da je boje kafe). katalog. Mada se dobro sjećam svojih depresija protiv kojih sam se borio igranjem šaha do besvijesti. Od kojih me izliječio Karadžić. život je pred vama! Cio svijet je vaš. uma. čak prečesto događalo da sam ”sit toga što sam čovjek”. To jest. Nerudina zgađenost nad svijetom bila je i moja zgađenost. bića sa jednom od praslika lirske poezije. Jer taj sumpor ulazi u lanac slika koje zrcale najvažniji 25 . a iznutra kao red. a više njenog autora i njegovo veliko majstorstvo. Ne bih je analizirao. često. kišobrani. I ja sam ulicom hodao ”sa licem robijaša” i osjećao se napadnut svime što mi oči vide. drobovi. kad sam bio sklon dugim depresijama. Ivan Slamnig bi kazao: kao ”planirani nered”. razumije se. nego uvećana za sve što sam. otrovi i pupkovi – ima li šta proizvoljnije od ovog niza? Koji nam nudi zbilju kao čisti haos. čak i u slučaju da te ptice shvatimo. postaje mirenje s porazom. Ili. Ali je vrlo važno da sumpor poništava prisnost naše mašte. Kako god bilo. naprosto. vještačka zubala. Ptice. I meni se. S jednom od praslika života. dragocjenosti običnog. Da li zato što su mi Karadžićevi projektili održali nezaboravnu lekciju o dragocjenosti života kao takvog. Jednom od praslika duše. ogledala. priziva pakao. E jeste psihijator. Pokušajmo odgonetnuti: zašto se taj haos. pokazuje kao pomno sazdan umjetnički red? Nerudine ptice su boje sumpora. Ukratko. Granatama i kuršumima. U mojoj svijesti. ne da nije umanjena. danas. jednostavnije rečeno. nabrajanje. Nije presudno na šta čitaoca asocira sumpor. ondašnjeg sebe sve teže razumijem. u čijem okusu ima nečeg nadrealističkog. Koji kaže da katalog mora spolja da djeluje kao haos. oni su spisak. Iz ptica boje sumpora zrači tuđost i agresija. jer bi mi za to bio potreban najmanje jedan školski čas. bio sam osoba čija se nutrina s velikom oštrinom ogledala u maloprijašnjoj Nerudinoj pjesmi. Danas. u međuvremenu. Koji precrtava sve što o pticama znamo iz života. na primjer. doznao o poeziji i o svijetu. zgoljnog prisustva u svijetu? Ili pak zato što život svakog čovjeka. ili iz poezije koja prethodi modernoj. nedvojbeno je da danas drugačije razumijem Nerudinu pjesmu: u njoj manje nalazim sebe. Napadnuti smo njihovom bojom. A katalozi u poeziji postoje još od Homera. drukčije nego prije rata kad sam o sebi govorio kao o osobi poznatoj po svojim samoubojstvima. da sam ”sit svojih stopala i noktiju i svoje kose i svoje sjenke”. kao Nerudi.Sa ovom velikom pjesmom živio sam bar četvrt stoljeća. u mojim godinama. Ali ću se zaustaviti upravo na odlomku koji me osupnuo svojom snagom kad sam ga prvi put pročitao u Baurinoj knjizi: te snaga. Ko da ih je rukom odnio. A kad se pomirite s porazom. Ovi stihovi su utemeljeni na postupku jukstapozicije. kako reče Margerit Jursenar. Najbolje što je rečeno o katalozima pročitao sam u Borhesa.

najvažnija je igra ogledala: izvana sve djeluje kao nasumično nabrajanje. otkud oni tu? Ne znamo. Kako i zašto je zaboravljeno baš u kafeteri? Ne znamo. a da iza njih dolazi ne zna se čija utroba. Čiji su to drobovi. A da li je baš tako? Otkud vještačko zubalo u džezvi kad se ta pomagala drže u teglama ili u čašama? Upitao sam se: je li Francuz dobro preveo? I utvrdio da jeste: francuska riječ ”cafetičre” odgovara španjolskoj ”cafeteri”. Nerudinoj poeziji je zamjerano odsustvo misaonosti. I kao što ne treba da nas iznenađuju ptice boje sumpora i drobovi na vratima kuća. Morala bi. I važno je da su ptice sagledane izvana. u ovim stihovima. jedni će reci grabljivičko. ili pjesnikova prosudba svijeta. Je li to slika iz sna. dobijaju nešto. ali su bitno promijenili prvobitni smisao. Postupak koji upostavlja razmak. da se u slici tih ogledala zrcale pjesničke emocije. plakati od onog što se u njima zrcali. a da u glagolu ”vise” vidite metaforu. nakon ptica od sumpora. očito. Ko je to zubalo zaboravio u džezvi? Ne znamo. I znamo da su vrata tih kuća pomalo izlozi kasapnice. po sebi razumljivim. ili pripada javi? Ne znamo. ali. ogleda jedno u drugome. Evo končano jedne slike iz nama dobro znane stvarnosti. kao kad se kaže: da neko ”visi na prozoru”. ušla je u pjesmu samo njihova boja. Ali znamo da ta slika hvata istodobno vanjsko i unutrašnje. obezličena iznutrica. u poeziju 20. Otuđuje. Ova pjesma tu dijagnozu 26 . Zašto pjesnik očekuje ljudsku reakciju od predmeta koji se zovu ogledala? Bojim se da nemamo odgovor ni na to pitanje. eto. Slika ”užasnih drobova što vise na vratima kuća koje mrzim” žestoko je naturalistična. Tom i takvom svijetu pjesnik stavlja pred lice ”ogledala koja bi morala plakati od srama i straha”. jer su emocija i misao i u ovim stihovima i u cijeloj pjesmi pomiješani. Otima nam ga. Kažem svejedno. vijeka. zašto vise na vratima kuća. O haosu na koji smo navikli kao na red. i to neupitan i po sebi razumljiv. bar pomalo. Pjesniku ne pada na um da nam to objašnjava. svoje drobove. Potom dođu umjetna zubala zaboravljena u džezvama. ušli preko ekspresionizma. Riječ je o pomjerenom svijetu koji se pericpira kao posve normalan. Koje to kuće pjesnik mrzi. i svijet i pjesnikovu emociju. Ipak. svejedno. niko vam ne brani da na vratima tih kuća zamislite ljude reducirane na svoje organe za varenje. riječ o lancu bivstava u kojem se sve.postupak na kojem se ovaj odlomak i cijela pjesma drži. drugi lešinarsko. Doduše. ne djeluje sasvim proizvoljno: te sumporne ptice. onog što izaziva sram i strah. pripadnike ljudske vrste koji su sinegdohom svedeni ne svoje stomake. To jest. Elementi naturalizma su. kao da tu stvar smatra nečim posve običnim. najbitnije je da iskrsavanje tih drobova. ili halucinacija. Najvažnije je. Osim jednog: ta ogledala ne mogu reći da ne znaju šta je i kako je u ovom svijetu. Jer ne možemo da izbjegnemo tu asocijaciju. ne plaču. razdaljinu između nas i svijeta. Ne znamo. ipak. a iznutra. još manje treba da nas iznenade vještačka zubala u džezvama. i zašto. postali sastojak moderne umetnosti šokiranja. u društvu drobova.

što puti ka moralnoj. Otrovi su smješteni u nedefinisani prostor. a s druge strane strah. naizgled posve nasumičnim. zato što su stavljeni na istu razinu sa otrovima. bez ljudi. ne mogu da ne zrače tjeskobom. Najvažnije je da su se ovdje. u pjesniku. U tim ogledalima foksirana je suština svijeta koji. s jedne strane izaziva sram. Posve nevini kišobrani i pupkovi. Njegova tuđost i gluhoća utjelovljene su u nizu slika koje izazivaju pitanja na koja nema odgovora. Niz se završava kišobranima. otrovima i pupkovima. precirno definisan savremeni svijet kao nešto tuđe i gluho. te bi smo ih mogli smatrati otrovima koje sadrži moderni svijet uopšte. 27 . Pupkovi funkcionišu kao pars pro toto. što puti ka egzistencijalnoj domeni. Ispostavilo se da je nabrajanjem. kao sinegdoha: od ljudskih bića ušao je u pjesmu samo jedan njihov djelić. jer je saopštena iz cjeline pjesnikova bića. izvan pjesme.ne podvrđuje. našle stvari koje su van pjesme međusobno nespojive. razjednačeno u pjesmi se jednači postupkom nabrajanja. Kišobrani su bez onih pod njima. Ono što je. kao dio umjesto cjeline. Pjesma pjeva o trenutku kad je zgađenom pjesniku dozlogrdilo da tu tuđost i gluhoću prihvata kao nešto posve normalno. na istoj razini.

zaista vrijedi. čak i kad nismo posve sigurni šta saopštavaju pojedini stihovi iz te pjesme. o tome nema sumnje. a pjesniku da bude ”nepoznat govoru”? Svi ovi primjeri uzeti su iz Tamnice. a izražajna tehnika (ne moć) inferiorna ne samo u odnosu na savremenike nego i na prethodnike”. On je počesto loš i semantički. Takvih spregova je. vezujući bjelinu za guščije gakanje. s Pavlovićem povući i potegnuti oko pitanja: zašto u poeziji na našem jeziku ne bi pjesnikovu duhu bilo dozvoljeno da ”moćno spava”. i da je pesnik ‘nepoznat govoru’ i tome slično”. broj gramatičkih grešaka u toj maloj količini stihova začuđujuće je velik. dakako. ali se odmah mora dodati da iskošenost Disovih jezičkih spregova nije svagda posljedica male pismenosti. Ali kad Pavlović posegne za primjerima koji bi trebalo da potkrijepe tvrdnju njegovu kako Dis. prepuna poezija 20. pravi spregove koji ”umesto da budu metaforični. jer čitalačko razumijevanje Tamnice dešava se na razini koja je bar jedan stepenik ispod izričito saopštenih smislova. u spregovima koji umesto da budu metaforični. suzi da ”nesvesno sija”. Nama se pak čini da poetskoj čaroliji Tamnice itekako doprinose i ovakvi ”nahereni” spojevi jezički. bijela je ”guska” a ne njeno ”gakanje”. uglavnom. i da postoji suza ‘što nesvesno sija’. vijeka. zbog toga. što bi značilo da je vrhunska uprkos ovakvim ”rupama” u jeziku. Jer citirane sintagme ne samo da nisu besmislene nego su bremenite kazanim i nagoviještenim značenjima od kojih žive ponajbolje Disove pjesme a koja su u podlozi svega što Disovu poeziju čini posve osebujnom u okvirima srpske poezije s početka stoljeća. pojmovi se upotrebljavaju u pogrešnom značenju. nego itekako znade biti smislotvorna. kao što. ”jedan je od najgorih na kome se u nas poezija pisala. starijoj poeziji. ovdje. čitalac se poprilično iznenadi. bivaju besmisleni ili bar nahereni”. Da su te sintagme ”naherene”. Očigledno. ali je pjesnik. veći nego igde u našoj ranijoj. napravio sliku koja poetski opažaj daje u njegovoj neraščlanjenoj punini: 28 . smisao je kazan neprecizno ili nemoguće. I. Tako možemo pročitati kako se ‘moćno spava’. nema razloga ni za neslaganje s Pavlovićevom tvrdnjom da je ”Disova poetska ekspresija kao samostalna vrednost nerazvijena.O DISOVOM JEZIKU Disov jezik. nesiguran u značenja pojedinih riječi. njegova radionica veoma siromašna. bivaju besmileni ili bar nahereni. koja je i po Pavloviću vrhunska pjesma. U pjesmi jednog savremenog Poljski pjesnik Mječislav Jastrun u Pjemsi ”Povratak” govori o ”belom gakanju guske”. Čak ću se usuditi da kažem kako Disovi ”nahereni” jezički obrti znaju biti prečica do jezgre Disovog doživljaja svijeta i svoje vlastite pozicije u njemu. da se i u njima zrcali nešto od one neodoljive umjetničke magije kojom Tamnica plijeni kao cjelina. On je pre svega loš gramatički. Nema smisla do kraja navoditi Pavlovićev spisak svih jezičkih ”nepodopština i rđavština” što ih je Dis u svojim stihovima počinio. pretvarajući pridjev u prilog. kaže Miodrag Pavlović u svom čuvenom eseju. to jest.

”nevino osuđen”. što nesvjesna sija”. ”nevine” su. Odnosno: ”I duh moj u svemu kako moćan spava”*. zaista. Naime. poslužio pjesničkim postupkom koji postoji valjda otkad i poezija: adverbijalizacijom adjektiva. potpuniji. pridjev pretvorio u prilog. pojavio se nov preliv smisla sličnog onom u sintagmama ”nevino uhapšen”. dakle. ali je pjesnik. rođeno ”bez imalo znanja”. dolazio do posve neočekivanog. ako zamislimo šta je prethodilo ovim jezičkim ”događajima”. ako se vratimo pretpostavljeno izvornom obliku disovih stzihova. sa očima zvezda I sa suzom mojom što nesvesno sija I žali ko tica oborena gnezda. ka poništavanju ”redovnog” značenja riječi kako bi se oslobodila njezina nagovještajna moć. ne bismo mogli protumačiti i Disovo nesvjesno sijanje suze: nesvjesna je. nekad i banalnog. ”zvezde”. i od običnog.tu svi atributi zasvjedočuju cjelovitost bića čiji je glas postao bijel. ali ono što je učinila sa grobnicama negdašnjih silnika biva oštrije fokusirano: te grobnice su temljitije savladane. / Nevino vezane za san moje glave” susrećemo isti postupak kao u stihovima o suzi ”što nesvesno sija” i duhu koji ”moćno spava”. suza a ne sijanje! To jest. pridjev u prilog. Stoga bi trebalo u analizi pažljivo razlučiti očigledne jezičke greške kojih u Disovoj poeziji ima koliko voliš od spregova koji su. trijumf trave je očitiji. što vodi ka umnožavanju smislova. jer ne zna ni šta je plač. opet. stoga. strogo uzevši. u stvari. svejedno. Pretvorio je. niti ima svijest da je taj plač njegov vlastiti! Sjetimo se i Bogdana Popovića koji je napravio više no stranicu utančane analize da pokaže zašto Ilićev stih ”Grobnice kanova silnih trava je visoka splela” izražajno postaje finiji i smisaono puniji kad pridjev ”visoka” pretvoriš u prilog ”visoko”. jer su simbol prvotne čednosti i čistote bića prije njegovog rođenja. stoga je vezanje postalo nevino. očito. dorađujući svoje pjesme. a ne vezivanje. /I sad tako žive kao biće moje. A sada pogledajmo jedan od tih spregova (koje je Pavlović proglasio ”besmislenim ili bar naherenim”) u kontekstu kojem prirodno pripada: To je onaj život. često išao od jasnog ka manje jasnom. ostavljaju boje / Mesta i daljine i viziju jave. ostala visoka. to jest. svjesnog ili nagonskog. čija je bjelina progakala. izmjena jednog vokala pomjera težište slike sa trave na splitanje. dobićemo savršeno jasne i ispravne iskaze: ”I sa suzom mojom. nije teško ovaj iskaz vratiti u pretpostavljeno provobitni oblik koji je do dna i do kraja razumljiv: dijete. I. *U petoj strofi Tamnice: ”Al’ begaju zvezde. ali predstavljaju plod nastojanja. Zar. nekad i duboko otkrivačkog. nije svjesno ni svoje suze. zapravo. također jezički prekršaji. Kritika je već pokazala da je Dis. Dis se. gde sam pao i ja S nevinih daljina. na sličan način. trava je i dalje. naravno. 29 . da se riječ izbije iz njenog ustaljenog ležišta.

i sebe u tom svijetu: obamrlost. Disovski pad ”s nevinih daljina” pokušaj je da se zahvati u neizrecivo: pad u život je dvostruk: to je pad odozgo. jer je Dis svoju lirsku povijest o vlastitom padu u život ispisao ”preko” biblijske priče o padu anđela sa nebesa u pakao. nestaće odmaka od ovog života ovdje. ili pak iz daljina. u ovim stihovima. a njihovim preklapanjem nastaje prekrasna slika: lepota koja sanja. s dokazom nedovoljne pismenosti. zahtijeva da ”žeđ” čitamo kao ”žedan”. pasivnost. Šta se desilo u ovom obrtu? Pjesnik prisiljava imenicu da vrši funkciju pridjeva. ali smo obavezni da iščitamo i onaj višak nagoviještenih značenja koja su oslobođena iskošenim spregom dviju imenica. a ne ”onaj”. kao pozadinu na koju književno ”preslikava” svoj ”neteološki” doživljaj. jasno nam je da je opet stradala gramatika. nestaće slutnje da pjesnik govori o nečem što mu je tuđe. mali jezički nesporazum u sintagmi ”s nevinih daljina”. stopljeni. Očekivali bismo da pjesnik kaže da je život ”ovaj” . iz pjesme Tamnica. U našem jeziku se može padati ili s visina. da ne kažem izjednačili.Sve je. i nestaće lirske mađije. promijenite pokaznu zamjenicu. pojavilo se i dopunsko značenje koje smo prosto prisiljeni da dopišemo pjesnikovom snu o ljepoti. iskošen. Nagovještajna snaga ovih nedovoljno gramatičnih spojeva kao da ”iskupljuje”. utrnuće volje za bilo kakvom akcijom. iz 30 . Kažem ”preko”. uvrnut. donekle pomjereno. Slično je i sa sintagmom ”san lepote”. stavite prvo lice koje naše jezičko osjećanje očekuje: ”To je ovaj život gdje sam pao i ja”. jer tačno je Pavlovićevo zapažanje da je ova Disova lirska kosmogonija ”neteološke” prirode. Nadalje. daju treći. pred slikom smo koja vodi u samu srž Disovoga doživljaja ovog svijeta kao paklenog priviđenja! Ispravite jezičku ”grešku”. nadalje. ali da je itekako dobila poezija. pad u život predstavi kao dolazak iz daljina. malo ”naheren”: pjesnik je pao s daljina. gašenje svih kretnji. ovdje. Mi tu sintagmu tako i poimamo. što dakako ne znači da pjesnik nije upotrebljavao metafore posuđene iz teološke kosmogonije. ali Disova poezija je puna takvih jezičkih kombinacija: dva pravilna sprega. onda imamo posla. ”nahereno”. u čijoj pozadini stoje dvije ispravne: ”san o lepoti” i ”snivanje lepote”. ovostrano i onostrano su se pomiješali. Kao da je kontaminacijom ova dva ispravna obrta nastao treći koji je. pjesnik kuša da svoj. očito. naravski. koji je iskrivljen. Dis je. Kad Dis kaže ”svud nigde nikoga”. pjesnikovo nasilje nad jezikom. nestaće lirske smjese ovostranog i onostranog. jer lirsko ”ja” govori iz ovog ovdje života koji neočekivano postaje i onaj tamo. Tako se i aktivna ”žeđ za životom” pretvorila u posve pasivnu ”žeđ života”. primjećujemo. s nebeskih visina. ali kad kaže ”žeđ života”. i uopšte ljudski. ako se tako može reći. a napravio je ”naheren” spreg ”žeđ života” koji nagovještava ono što ispravni ne bi mogli: kao da je sam život u pjesniku žedan (samog sebe!). U isto vrijeme. iskošeno. što vodi ka nukleusu Disovog doživljaja svijeta. imao na raspolaganju pravilne obrte: ”žeđ za životom” i ”žedan života”.

nazvano je ”oblikom” koji se ”nosi”. ili strofa. oči sa zvijezdama. zatvoren u materiju. odvratio je: odoh da sonetu. u pakao. i stoga je stvorio sliku koja je ostala razapeta između visina i daljina. Prije će biti da nagovještava pjesnikov doživljaj vlastitog tijela kao nečeg tuđeg. koji ispunjavaju prostor pred pjesnikovim očima. gdje se može sa sigurnošću kazati jedino da postoje ”oblici”. koji upravo pišem. to nije isključilo mogućnost da se. jeste da imaju ”oblik”. dosipao tminu u svoje stihove. kojima je i Disov. uzetim od zvijezda. U prvoj verziji Tamnice kaže se: ”sa slikama zvezda i suzom u oku. I da nosim oblik što se mirno menja Ili. razumljiv. tajnovitog svijeta u ovaj naš. Mada Disova slika pada u život jeste neteleoška. pravilan. što nesvesno sija” – iskaz savršeno jasan. koji se vuklja po kazni. iz anđeoske nevinosti. pjesnik posluži kao oruđima za duhovno savla-davanje vlastite emocije. doživljava vlastito tijelo kao nešto strano. mogli kazati: ”Mi smo tminski”! Milionima su puta. prevedeno na suhu prozu: ne znadoh da sam stvor od krvi i mesa. ali teškoće u 31 . u naknadnim doradama. elementima teološke slike pada anđela u pakao. tako da iskošena sintagma ”s nevinih daljina” nagovještava i pad s nebesa. skupa s Bodlerom. nego je i fizika u tome imala udjela: pred Disovim kratkovidim očima predmeti i tijela gube oštrinu obrisa i puninu svojih atributa. koji je u naknadnoj doradi bitno zamućen. gusto naseljen. pitali kamo ide. iz tajanstvenog svijeta. ”Nositi oblik” ne samo da nije smušena sitagma nego krajnje pre cizan izraz: tjelesni ”oblik” se nosi kao odijelo. nedohvatnog. kao i svaki pakao. u poeziji. što je nametnuto. značio bi nešto kao: sa očima posuđenim od zvijezda. I on je bio od pjesnika koji bi.nepoznatog. a pjesnički najslutljivi je spreg ”sa očima zvezda”. Dis boravi u svijetu zahvaćenom rasapom i ukidanjem materijalnog. nosio (umjesto da ga ima. za koji Radomir Konstantinović reče da je ”smušen”: I ne znadoh da mi krv struji i teče. čime je prožeta s kraja na kraj i Tamnica i mnoga druga uspjelija Disova pjesma. a najčešće ni to. i ispoljavaju težnju da se svedu na puke. teret koji se nosi. Očito da je Dis vlastiti ”oblik”. to jest sopstveno tijelo. ali ne radi se jedino o metafizici. na prazne ”oblike”. upoređivane ili izjednačavane. To meso. ali nisam siguran da ovaj jezički sklop zaslužuje da bude nazvan ”smušenim”. i dolazak iz neznanog. dolijem još malo tame! I Dis je. nešto skroz izvanjsko. kao kažnjenička uniforma! Najiskošeniji. ”Oblik” je možda ”najdisovskija” od svih riječi u ovom pjesništvu: sve što se može tvrditi o stvari-ma i bićima. kako bi prirodno bilo da kaže) otprilike onako kao što pali anđeo. što nas je podsjetilo na Malarmea: kad su ga jednom. to tijelo. Na prozu preveden. Uzmimo drugi stih iz treće strofe u Tamnici. a ne nešto što je u prisnoj vezi s njegovom prvobitnom suštinom. na ulici. Jezička logika slična kao u obrtu: ”sa očima srna”. jer nerijetko imamo posla sa sjenkama.

I noći. naknadno dorađujući pjesmu. I. po Pavloviću problematičnu ”suzu” koja ”nesvesno sija”. recimo. iz prve strofe? Šta sugeriše to poistovjećenje očiju i zvijezda. po nezaboravnoj riječi Ivana Fohta. kao u obrtu ”sa očima srna”. dok zvjezdano i ljudsko još nije doživjelo rascjep: u stanju prvobitne nevinosti. onda.razumijevanju Disove slike potiču otud što zvijezde u našoj predstavi ne mogu imati oči. i tek sluhom se može 32 . i sa ovom slikom možda može izići na kraj jedino uobrazilja modernih čitalaca koji su navikli da. Đokondin osmijeh lišen vlasnice tog osmijeha! Dis je. To je suza koja nije svjesna svog sijanja. umjesto gramatičnog oblika ”svojom”. iz svijeta odakle je rođenjem bačen u ovaj. Ali ”moćno spavanje” duha neka je vrsta oksimorona: spregnuti su u toj slici krajnja aktivnost i pasivnost. i da slušam biće I duh moj u svemu kako moćno spava Ko jedina pesma. pomjerio. jedino otkriće. stoje pred platnima na kojima. čak i njegovo ”biće” je napolju. Ali šta bi. novorođenče je još uvijek u tim daljinama odakle je stiglo. u pjesmi. deponovano je ”u svemu”. lišene su bića kojemu pripadaju*. jer ostavlja dojam naivnosti. kako već rekosmo. Iako se već obrelo u ovom svijetu. kad počnu da ”begaju zvezde iz mojih očiju”.zasebnog ”bića”. Sintagma ”sa očima zvezda” tjera nas da zamišljamo oči kakve su se imale prije pada. i voda. Zvijezde su oči bez vlasnika. neukosti. mogla značiti ona pomjerena slika ”sa očima zvezda”. ”Duh” je. nagoviještena je nerazlučenost novorođenog bića i svijeta iz kojeg je upravo došlo. Kao da je time nagoviještena mogućnost da suza dostigne status . zvijezde u očima. ili jesu oči. Ovo postaje još jasnije kad navedemo strofu u kojoj se pojavljuje ”duh” koji ”moćno spava”: Da osećam sebe u pogledu trava. i biće vam jasno o čemu se ovdje stvarno radi. A šta se postiglo pretvaranjem pridjeva ”nesvjesna” u prilog ”nesvjesno”? ”Suza” time zadobija izvjesnu samostalnost. Čak i djetinja zamjenica ”mojom”. jer one liče na oči. i ne postoji nikakav ostatak koji bismo zamislili uz te oči. u slikarstvu. razmotrimo onu. razjasne: pjesnik je otud. otprilike kao u Tinovom stihu: ”Duboka rana biva tajno biće”. doprinosi ugođaju cijele strofe. našu uobičajenu predstavu o zvijezdama. umjetnik želi predstaviti ”osmijeh bez usana”. kakve se slutnje roje iz tog punog identiteta? Nesumnjivo. dakle. Uporedite ”suzu” koja ”nesvjesno sija” sa čovjekom koji ”nesvjesno laže”. odnosno na visinama sa kojih je palo. ”Duh” koji ”moćan” spava. pojmio da nije dovoljno reći: ”sa slikama zvijezda i suzom u oku”. ”naherio”. posve bi bio razumljiv. stvari se razbistre. potpuno odvojen od pjesnika. napokon. ovdje. jer tu nema slivenosti ljudskog i zvjezdanog. tako da je pjesnik. Docnije. čovjek je bio jedno sa vasionom. onog ”neznanja” s kojim se dolazi na svijet.

što treba shvatiti kao temeljno određenje njegove i egzistencijalne i duhovne pozicije: ne radi se jedino. oko koje se okupljaju ”nova 33 . bez vala i pene”. nego obrnuto. U Nirvani. Riječ ”žrtva” posjeduje i mitsku dubinu: priziva nam u pamet prizore prinošenja žrtve – sjetimo se Odisejevog silaska u Had – pomoću koje se opšti sam mrtvima. iz utrnulosti. pjesnik ne prinosi žrtvu. ”nepoznat govoru i nevolji ružnoj”? Kakav pjesnički smisao ima ovaj jezički potez koji naglavce izokreće logike života? U Tamnici.uhvatiti i shvatiti to ”moćno spavanje” koje je kazano iz središta disovske pjesničke kreacije: iz nemoći. iz raspadanja. međutim. o sili gravitacije koja ga prikiva za zemlju. potom je i ”ljubav dolazila k meni. i noći i voda”. stoga je gotovo bukvalno istinita Disova tvrdnja da je spavanje njegovog duha bilo itekako moćno! I. Pjesnik ne gleda. nego je gledan: ”osjeća sebe u pogledu trava. najzad. ne odlazi pesnik. a ne obratno: Noćas su me pohodili mrtvi. a ovaj spisak. pasivnosti. i šta sluti pjesnikova tvrdnja da je čovjek. /sva usahla. s crnim nebom i belim očima”. odsustvu volje. u trenu rođenja. nego o nepokretnosti. pjesnika su ”pohodila mora. šta govori. iz inercije. ovo nabrajanje završava se stihovima koji sadržinu prošlog iscrpljuju triput ponovljenom zamjenicom ”sve”: I sve što je postojalo ikad. Taj prizor u kojoj pjesniku sve ”prilazi” kao ”žrtvi”. nego ta zemlja dolazi njemu. iz rasutosti. ova: ”prilazi mi jedna zemlja snova. pjesnik je ”zakovan za zemlju”. to je ključ egzistencijalne i duhovne pozicije iz koje Dis pjeva. ali ga je ”pohodila” i ”sreća / mrtvih duša i san mrtve ruže”. iz neznanja. Nikad neće – k meni dohođaše. ili priviđenja. iz polupismenosti. Kao boji prolaznosti stvari. iz drijemeža. U Nirvani.. Svoju senku sve što imađaše. Prilazili k meni kao žrtvi. iz truljenja. zato se u u njegovoj poeziji često ponavljaju tvrdnje kakva je. jedn aod najvećih Disovih pjesničkih tvorevina. mrtva ljubav iz sviju vremena”. koja su ikad ostvarena u našem jeziku. dakle. ako se uopšte radi. iz oduzetosti ispredala su se kod Disa najtreperavija poetska viđenja. Zbog toga je Nirvana. jer ni jedna akcija ne potiče iz njegovog bića. utemeljena na ovoj izvrnutoj perspektivi: na prilaženju svega i svačega pjesniku. nego je prinesen kao žrtva koja priziva ”mrtve”. recimo. Nova groblja i vekovi stari. u tu zemlju. akciji koja nikad ne ide od pjesnikova bića ka svijetu. Sve što više vratiti se nikad.

Pa šta bi. 34 . objelodanjuje vrhunsku izražajnu moć ovog pjesnika. razumljivo je što bi govor trebalo da upozna pjesnika. i skroz vidljivi: ”Dok mi venac snova moju glavu kruži”. Pa i ona slika ”zvezda” koje su ”nevino vezane* za san moje glave”. proglasili su punu nezavisnost. ne pripada sasvim njemu. baš onako kao što ne gleda on trave nego je gledan od trava. iz pjesnikova bića. nego se na njemu vrši život. zaspojednuta. odvojeno je od njega u manjem ili većem stepenu. a ne da pjesnik upozna govor. Ukratko: u trneutku rođenja pjesnikova svijest još nije osvojena. nešto ”pobaška”? Ni to nije sve: ti snovi. Što. ne dolazi iznutra. i zbog toga može jedino on biti upoznat od nevolje. onda. moglo imati čudnovatog u Disovoj ”suzi što nesvesno sija”? Ništa. Vlastito tijelo se ”nosi” kao oblik tuđ pjesniku. kazuje da su i riječi zadobile odjelito bivstvo. ras-tureno. nego nevolja njega. I da se. ta ”suza što nesvesno sija”. jer on je žrtva. zar tu pjesnik nije – jedno. deponovani u svemu oko njega. svega što postoji. kako već vidjesmo. A jezička djelatnost pjesnikova nazvana je ”životom reči”. To stanje u kojem se trpi. A zemlja služi ”za hod mojih nogu i za život reči”. dakako. postaju najednom posve ospoljeni. ne živi. razbijeno. već i u ostalim Disovim pjesmama. kako zahtijeva gramatika prirodnog jezika. pa ni spoznajna. ili je postojalo. nego je pjesnik nepoznat govoru. čini se da nas i iskaz ”nepoznat govoru i nevolji ružnoj”. Tu noge hodaju pomalo za svoj račun. vratimo Pavloviću: ako već ne zasvjedočuje rafiniranost Disove izražajne tehnike. bez ikakve sumnje. slika u kojoj nastavlja da odjekuje biblijska simbolika. izvan su njega. a san koji sniva glava. od govora! Jer biće. kao agresija. Iz ovog ugla sagledan. opet vodi ka tvornom jezgru iz kojeg su se rojile najuzbudljivije Disove vizije: ne upoznaje pjesnik nevolju. i duh. on je trpni oblik egistencije žive tvari. od svega što je pjesnikovo. nego da u pogledu trava otkriva samog sebe. čija se slika uobličava u Disovoj poeziji.groblja i vekovi stari”. Pošto u tom stanju ”zakovanosti za zemlju” nikakva akcija. pomalo nezavisno od pjesnika. i zato ne može reći da pogledom samog sebe otkriva u travama. iako ”naheren” i uvrnut. ne samo u Tamnici. Nije bitno drukčije ni sa ”govorom”. podsjeća na čuvenu Kafkinu parabolu: ”Pošao jedan kavez da traži pticu”. i tu imamo izokrenutu jezičku perpektivu: nije govor nepoznat pjesniku. Stoga je to biće. rasuto. u zaključku. kao nešto najunutarnjije. u Tamnici. I biće pjesnikovo.

ništa ne ostaje kakvo je bilo prije toga. Šimićeve pjesme su krajnje jednostavnoga sklopa. Jer. Čemu je glavni krivac. uvijek je spadao u voljene pjesnike koji su jasni.O JEDNOJ ŠIMIĆEVOJ SLICI Antun Branko Šimić. i o stvarima u njemu. težak i precizan”. otprilike onako kao što se Tolstoj u svom prikazu operske predstave (koji su Šklovski i ruski formalisti učinili legendarnim) 35 . No možda je sam Šimić dao ponajtačnije određenje svojih pjesama kad ih je . Edgar Alan Po bi svakako rekao: ”Tajna je i suviše očigledna” i stoga nedohvatna. nakon čijeg rođenja. Eliot je govorio kako svaki veliki ili značajan pjesnik napravi četrdesetak ili pedeset stihova koji ostaju kao trajan prilog istoriji poezije na njegovu jeziku. Šimićeva formula o ”odstvarivanju stvari” djelimično se poklapa s pjesničkim postupcima koje je Šklovski skupno okrstio kao ”očudavanje”. Ja bih ovdje radije govorio o otkrivačkim stihovima. klavirima. mnogo bitnijoj i dubljoj. Jer. i ova Šimićeva slika svirača. ili baš zbog toga. a teško pristupačni. znanje o sviračima. u jednoj poeziji. njihova jednostavnost. a i naše. tačnije. ako želi da se istinski ”nahrani” smislovima koje ovo lirsko otkriće kazuje ili nagovještava. Šimićev svirač je na jednoj razini našeg iskustva morao umrijeti kako bi vaskrsnuo na drugoj. nekad božanske. Medu takve stihove spada. bogapitaj ima li se tu uopšte išta i odgonetati? Možda iza te. Jeste. koju doživljavamo kao poziv upućen čitaocu da zaboravi svoje ”redovno” znanje o svijetu. kao jedan od važnih ulaza u Šimićevo pjesništvo i njegove krajnje prozračne i stoga teško dostupne tajne – mogao poslužiti početni stih iz pjesme Svirač ili preobraženje glasova Tijelo mu bije rukama o klavir. dopunivši tu odrednicu i sintagmom ”vaskrsavanje stvari”. nesumnjivo. ali svagda s lakoćom odbijaju svaki moj pokušaj da analitički zahvatim u njihovu tajnu. i pozvao nas da sve to pogledamo ispočetka! Riješen je da zabilježi isključivo ono što se vidi. ponajprije. ta slika i jest nikla iz korjenitog pjesničkog zaborava svekolikog prethodnog znanja o svijetu. To jest. Jednim udarcem pjesnik je poništio svekoliko svoje. i savršeno precizne u izrazu. sve drugo će odnijeti mutna voda.po svjedočenju Dobriše Cesarića . u pjesnike čiji se stihovi dugo nose u sjećanju.uporedio sa svojim metalnim budilnikom u obliku kocke: ”On je kao i moje pjesme. možda je ta bistrina sama sebi svrha? Danas mi se čini da bi. teške za odgonetanje. Kojom se njegova pjesma naprosto brani od čitaoca željnog tajni i njihovoga odgonetanja. bar meni. jednostavan. bistrine kazivanja i nema ničeg skritog. ali uprkos tome. muzici. a ovaj temeljni pjesnički postupak Šimić je nazvao ”odstvarivanjem stvari”. ono stoje vidljivo oku ”neznalice”.

Prvi svjetski rat otkrio je čovjeka kao biće svedeno na zgoljno meso. nekoga ko nikad nije bio na muzičkoj seansi. čak besmrtne istine višega. godine. nema na sceni. izostavljeno je. da se ponaša kao direktor. To jest. čije tijelo ”bije rukama o klavir”. ubistvo je. Postoji tek gola činjenica njegovog tijela. Tijelo je ostalo kao jedina nesumnjiva stvarnost na koju se pjesnička uobrazilja mogla s pouzdanjem osloniti nakon planetarne katastrofe koja je surovo zderala sve metafizičke velove sa ljudskog bića. u svakom slučaju. do jučer važeće. Otprilike onako kao što prazno odijelo Bulgakovljevog direktora pozorišta nastavlja da telefonira. a ono što ide pride uz tijelo. da izdaje naredbe. reda. njih nije smatrao pravim pjesnicima. jer jedino dogovoreni način gledanja može ne vidjeti da je ”mjesec” u stvari ”rupa u platnu”. bukvalno. dok ”u drugom činu su bili kartoni koji predstavljaju spomenike i bila je neka rupa u platnu koja je predstavljala mjesec” i tako dalje. koju se svi prave da ne primjećuju. Jer. nevinim od svakog znanja o operama. u Šimićevoj slici. jer svi dogovoreno gledaju. kao čovjek pred čijim je očima svjetska kataklizma samljela u prah sve. i stoga njen pogled ubija predstavu: ”ona je vidjela samo obojene kartone i neobično maskirane muškarce i žene koji se prema jakoj svjetlosti neobično kreću. Čin ništenja i čin stvaranja ovdje su u ravnoteži. koju zapravo i ne primjećuju.poslužio očima Nataše Rostove. ili. i kao dublje tvoračka slika izišla iz pera umjetnika riješenog da ne ”zaostaje za samim sobom”. koju mogu vidjeti jedino neuke djetinje oči. kad u pjesmi Ljubomora veli: Pokriven sivim žutim prnjama posrćem preko smrskanog svijeta – 36 . istodobno i vaskrsavanje istine da je car go. sa druge strane. I. iako u tom odijelu više nema direktora koga je. Ali. I Šimićeva slika svirača čije tijelo ”bije rukama o klavir” je nastala je gotovo kao plod viđenja gluhonijemoga. Šimić ”peva posle rata”. a. Šimićevo odbijanje da pjeva o ”duši” poteklo je najmanje sa dva izvora: moderna znanost razorila je stari (uski) pojam o duši. kako je Gotfrid Ben nazvao svoju drugu knjigu pjesama izišlu 1916. to jest duša. muzičara. govore i pjevaju”. razotkriva se stvarnost operske predstave kao visokoparna laž. ”jer ne vide svijet svojim očima. Šimić se podsmjehivao pjesnicima svog naraštaja kojima nije silazila sa usana riječ ”duša”. nego očima pjesnika iz prošlog vremena” i zbog toga ”zaostaju za samim sobom”. ”duhovnoga” i ”duševnoga”. ima dvostruko dejstvo: kao polemička slika koja razara način gledanja svojstven pjesnicima ”iz prošlog vremena”. naprosto ne učestvuje u tome udaranju o klavir. na FLEISCH. Duša. jer je u pozorište ušla prvi put. ”odnio vrag”. ili bar onog što se uobičajeno podrazumijeva pod muzičarem. Šimićev pijanist. ovdje.

kako je često u kritici isticano. i u svojim pjesmama sa skorom i neizbježnom smrću suočavao se na brojne načine. a potom se meteorski obrušava iz vječnosti u vodu zemaljsku. O čemu je i Šimić imao izoštrenu svijest: ”Prava poezija se čini publici. i ovdje imamo vinuće iz fiziologije do božanstva. Šimić poseže za pojmom iz stručnog jezika. a okončava ga riječju ”dijete” – progovara o svojoj smrti i glasom svoje majke koja šalje i vapaje i prijekore Bogu što joj uzima dijete.onda se tek dijelomično radi o slici koja uobličava emociju imenovanu naslovom pjesme. prvo. Drugi put. da izluči poeziju i iz onih režnjeva zbilje gdje nismo očekivali da ćemo je zateći. dok se oči ne priviknu i ljudi ne uvide daje to svjetlo jače i da se bolje vidi”. Ovdje imamo posla sa parabolom koja dvostruko vezuje gornje i donje svjetove: pjesnička misao se. i u riječima koje dotle nisu imale pravo građanstva u lirici. i iz još jednog razloga: rano obolio od tuberkuloze. čak se čini da zatamnjuje stvarnost. bio je svjestan da će brzo umrijeti.. a koje uspijeva da poetski naelektrizira. inače raskošne humanističke odore. preostale tek ”sive i žute prnje”. međutim. Ali Šimić je bio ”pjesnik tijela”. I slika ”svirača” čije tijelo ”bije rukama o klavir” nepriviknutim očima izgleda veoma nepoetičnom. književno svagda uvjerljive. iako se zapravo radi o umjetničkom obasjanju snažnijem no što ga nudi poezija ”iz prošlog 37 .. a kudikamo više o viziji ratom ”smrskanog svijeta” i u njemu čovjeka od čije su donedavne. čiji raspon ide od stihova u kojima je očit visok stepen simbolizacije. kritici u prvi mah nepoetična. počinje govor o svojoj smrtonosnoj bolesti iz takoreći ljekarskog ugla. istinske poetičnosti. pjesnikov govor će biti mnogo suvlji i stvarniji: Mene jedu bakterije Trune trune jadno meso Bože zar ti nije žao Ja sam dijete. iz usahlosti mesa vine u astralne prostore. i ljudski potresne. pa do stihova prozaično ogoljenih i dijagnostički hladnih: I ja s antenom mesa (meso moje sane) visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost U beskonačnosti tonem i moje misli se u nju ruše kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde. prvenstveno. Kao što promjena svjetla u prvi čas stvari čini tamnijima. Naravno. Iskaz ”mene jedu bakterije” svjedoči da je Šimić tražio izvore poetičnosti. Bože! Dijete! Lirska snaga ovog odlomka temelji se. na unakrsnom djejstvu riječi ”bakterije” i ”dijete”.

čini se nesumnjivim: pred nama je neka vrsta lutke od mesa. što će reći da se ovdje desio pjesnički razvod duše i ruku. Tu istinu često zaboravljamo: da je svaka stilizacija u suštini zasnovana na visokom stepenu uproštavanja stvarnosti. iako je tijelo posljednja stvar koju primjećujemo. Radi se u cijelom lancu depoetizacija: pijanist je ražalovan u tijelo. koji je također spadao u ekspresionističku struju. Prstići bijeli plešu po tipkama. ali ga je Šimić prečesto hvatao u grijehu gledanja ”očima pjesnika iz prošlog vremena”. uočavamo bijeg od detaljisanja. Da je Šimićev ”svirač” izobličen. Šimić je izrekao krajnje nepovoljan sud o Krklecu. naprotiv.vremena”. a da je napravljen postupkom apstrahovanja to možda najbolje posvjedočava glagol ”bije” koji briše gipku i virtuoznu raznovrsnost kretnji sviračevih ruku. što je Šmicu moralo biti znano. Kod Šimića. koji je prodro i u poeziju. i mnogo sličnijim plesu. o čemu svjedoče i ovi ”prstići bijeli”. pjesnik se oslobađa zbilje. Sve je tu u detaljima: deminutiv ”prstići” nagovještava zatomljenu malograđansku erotiku. ima u njoj arhajske robustnosti. iako u našoj ”redovnoj” predstavi pijaniste ruke vidimo kao nešto u čemu stanuje njegova duša. i udarce ruku. U pomenutom eseju. koju smo spremni da primijetimo u jednog pijaniste. ruke ne pripadaju njemu. te ruke ”biju”. deminutivisanja. savršeno uvježbanih. negoli udarcima. dok je Šimićeva pjesma Svirač ilipreobraženje glasova objavljena 1923. a koja jest rezultat temeljitog ”depoetizovanja” njezine klasične suštine! Šimićeva slika je zapravo krajnje stilizovana. ako se sjetimo da se radi o vremenima obilježenim kultom crnačke plastike. jer je dobro poznavao poeziju Apolinerovu i Sandrarovu. godine. pa bi se moglo kazati da je Šimić i skroz razorio Krklečev predložak i stvorio posve novu. riječ je o vremenu stigmatizovanom povratkom primitivnim oblicima umjetnosti kao izvorima iskonske snage i čarolije. s kakvom su vajani urodenički kipovi. a to ponajčešće vodi izobličavanju i apstrahovanju.). autentičnu poetsku zbilju. njihova ”bjelina” otkriva preživjeli ukus za otmjenost koliko i za nevinost. nego njegovu tijelu. sve je svedeno na klavir. epitetonisanja. polemišući sa Milanom Bogdanovićem. čak su i dirke neka vrsta parketa po kome ti ”prstići” ”plešu”. Svođenjem književnih znakova na minimum. a njihovo ”plesanje” ukus za jeftine personifikacije. a u tom duhu je i Šimić ”izvajao” svoga svirača. i ova asocijacija nije slučajna. koji ”plešu po tipkama”. Ovaj stih ćete naći citiran u Šimićevom eseju o Krklecu (pisanom 1921. glagol koji bi se mogao prihvatiti jedino pod uslovom da se radi o atonalnoj muzici. tijelo. Šimić bi kazao ”savladava je”. ta slika liči na IDEOGRAM. ne možemo se oteti dojmu da je čak i ova imenica krajnje pažljivo 38 .

odletio zauvijek u slobodu. I utekao od njeg. odriješitim potezima sazidane slike. Ja živim u lijesu I tijelo mi se gadi. zastrto sviračevo lice u trenucima punoga predavanja muzici? Tijelo je tu. na pozornici. Šimić bi kazao ”stvaračkog”. Jer. taj svirač sveden na golu fizičnost. jednostavnost i providnost. o poslu mnogo više zemaljskom no u predašnja vremena. unutarnji bijeg. Njeno odsustvo je. Šimićeva poezija – nadam se da je to posvjedočila i ova analiza svega što kazuje i podrazumijeva slika njegovog ”svirača” – poticala je sa psihičkih vrela odakle snažno bije i poriv za ogoljavanjem svijeta. Zar se i u maloprijašnjoj slici svirača. moramo dodati na kraju. njegovu žeđ za preciznošću izraza. Punog stvaralačkog predavanja muzici. sugeriše nam i duhovni zanos. još jednom. u ogoljenom vidu. ali na posredan način. na prvi pogled.odabrana. ne nagovještava ”odjeljivanje do tijela”. Mislim da će biti dovoljno ako citiramo odlomak iz pjesme Tijelo i mi: Tijelo trune. svedenog na tijelo. svagdašnjim. bistre. pogotovo ”lirskih” laži na način ”pjesnika iz prošlog vremena”. Jer. i neka vrsta prisustva. a duša je odbludjela u više regione postojanja? Da ovakve čitalačke primisli nisu posve proizvoljne lako se može dokazati pozivanjem na druge Šimićeve pjesme. prhnula u više svjetove? Nije li Šimićeva slika tačan snimak duševne i duhovne ODSUTNOSTI kojom je. pojava. a da izazovete (u čitaocu) podozrenje da pokušavate umanjiti uzvišenost i dostojanstvo njegovog posla. Ipak. neoprezno bi bilo reći kako je iz slike Šimićevoga ”svirača” posve eliminisana sva duševnost. ako i privremen. u duhovnu slobodu. i stoga je posezao za običnim. Ova riječ otkriva. biti čist od tijela? Tijelo je teret. Šimićeva slika može se shvatiti i kao poetsko utjelovljenje muzičkog ushita. šta nas priječi da zamislimo njegovu dušu koja je. Ona je ipak tu. odlebdjela od tijela. A Šimić se metafizike naprosto grstio. ipak. tuđin. Riječ ”stvarač” upotrijebljena u iste svrhe: nek bogom zadahnuti umjetnici malo ”spuste loptu”! Ipak. bića. Može li se kako odijeliti od tijela. I u tome je paradoksalnost i dvosmislenost i zagonetnost ove inače. trulost. Riječ ”stvaralac” zvučala mu je odveć metafizično. po sebi razumljivim i preciznim jezikom koji pjesničkom kazivanju daje maksimalnu uvjerljivost. za razdiranjem raznovrsnih naslaga laži sa stvari. Ja bih ga rado ostavio negdje. u muzičkome vaznesenju. krajnje jasne. Pa je skovao sebi termin ”stvarač” koji iz umjetničkog čina odstranjuje vrhunaravnu maglicu i nagovještava da se mnogo više radi o pravljenju. obično. jer ne možete pijanista nazvati ”sviračem”. 39 .

jer ima golemu naslutnu snagu. vo vremja ono. iz koje su ovi odlomci.POEZIJA RISTA RATKOVIĆA 1. jednostavno. Jer u isti mah slutimo da je iskaz ”čekaću te u hlebu” okružen aurom značenja koja dobacuju u svijet s onu stranu i naše jave i našeg sna. slika. ako hoće da shvati i prihvati ovaj stih. Neophodno je. zašto pjesnik 20. jer ako se. u pjesmi ”Sinu”. kao i prije trideset osam godina. to jest da su pomjerene i čudesne slike u njoj motivisane snovnom logikom. kad sam u Fridrihovoj knjizi ”Struktura moderne lirike” pročitao da je spoj nerazumljivosti i fascinatnosti jedno od suštinskih obilježja moderne lirike. Po sebi se razumije da mi je. teško prevodivi na jezik razuma:”Dođi na onaj vir – čekaću te u hlebu”. a čitalac bi morao. recimo. stoljeća ne bi svoju sestru mogao čekati u hljebu. pravi od njih jedninu. godine: Dva mlada groma s kopljem od krina. jer ništa ne kaže a mnogo nagovještava. životinje i biljke:”Zar da pored mene raste zver-biljka moja” kaže Ratković. ljude i životinje. prije 38 godina. I iskaz ”čekaću te u hlebu” poziva nas da ga iščitavamo u mitskom ključu. To je poruka iz pisma koje pjesnik šalje mrtvoj sestri. stihova. još nepresahlo vrelo arhajskog mišljenja koje čovjeka. mnogošta u toj poeziji ostalo nerazumljivo. opčinjavale baš zato što su neshvatljive. Poeziju Rista Ratkovića čitao sam. koja je magnetična. sa strašću. pretvoren u hljeb? Uostalom. prepustiti lirskoj čari kojom zrači ova igra gromova i krinova – igra opreka koje se ne sudaraju nego sjedinjuju: od nebeskog i 40 . U ovoj minijaturi možemo uživati ne pitajući se o njenom konačnom smislu: treba se. koji su mi i danas. u drevni svijet gdje su mogućne mađijske preobrazbe svega u sve. zvijer i biljku vidi u stopljenosti. čuvaju negde o Lepoti san. nastanjen u tom hljebu. sjetio sam se svog gimnazijskog doživljaja Ratkovićevih pjesama (bolje rečeno – tekstova) iz ”Mrtvih rukavica”: opčinjavale su me neshvatljive slike u njima. djeluje kao vjeran prijepis sna. Docnije. u dubini svog bića. ali tome nije bilo krivo samo moje mizerno čitalačko iskustvo: nerazumljivost. ali nije dovoljno reći da pjesma. mitske pretvorbe koje poriču međe što dijele bića i stvari. u doba svog đakovanja. potražiti u svojoj mašti. zar se u Bibliji ne kaže i za Hrista da nas čeka u hljebu? Stoga je neophodno kazati koju riječ o Ratkovićevoj poetici. što me nije spriječilo da je zavolim. Razmotrićemo posve kratku ”Lepota” iz 1925. u narodnoj priči ”Đavo i njegov šegrt” čovjek može preobraziti u šaku prosa. trajno je svojstvo najboljih Ratkovićevih pjesama.

naša mašta treba da pristane na stvarnost u kojoj su gromovi – personalizovani. od nevinih krinova i ubilačkih gromova. Što nije rijetkost u Ratkovića: kad u pjesmi ”Luminal” kaže ”žedna voda”. a odbaciti sva ostala. dobili bismo sliku gnjevne kineske ljepotice rođene kraj Jang Cekjanga. Kao što je cvijet sa Jang Cekjanga doslovce gnjevan. A kad u pjesmi ”Bar” kaže ”miris je umoran”. dakle. Ako bi smo.zemaljskog. nagovještavajući da se u njegovu doživljaju duh i materija ne cijepaju nadvoje. duha ili druge materije – kaže Ratković u pjesmi ”Ponoć mene”. ni na šta izvan sebe samih. napravljena je pjesnička jednačina u kojoj se zbiva uzajamna razmjena između suprotnosti. Ni ”mladi gromovi” ne upućuju. prenesena značenja”. 41 . Ipak. a bezazleni krinovi postaju oružje. te bi se moglo reći da gromovi bivaju pripitomljeni tim krinovima. Ovakvi spregovi riječi pozuvaju nas da se vratimo mitskom načinu mišljenja. čija poezija živi od zahtjeva za korjenitom konkretizacijom svega. ima samo jedan način da se dosegne konkretnost: ”zadržati samo bukvalno značenje reči i rečenica. i gromovi Ratkovićevi su bukvalno mladi. recimo. riječ ”cvijet” shvatili kao metaforu ženske ljepote. agresivan smisao. na primjer. Zrak. Koji sve konkretizuje: I srce mi je još sposobnije za otkucavanje tajnih znakova duha. nego su dati izjedna. Jer zašto su. Na isti način je. osjećamo da nas ovakvo čitanje pjesme ”Lepota” ne vodi suviše daleko. Ti ”mladi gromovi” s ”kopljima od krina” što čuvaju ”o lepoti san”. kod Ratkovića. stoga i može da u pjesmi ”Sinu” kaže: ”moj duh je krilati kamen”. zadobijaju prijeteći. nakon groma. nema sumnje da je. i duh osjeća kao svaku ”drugu materiju”. Ali zašto su Ratkovićevi gromovi mladi. očito je da je žedan pjesnik obuzet predsmrtnom vrućicom. kad grom nije živo biće. prevashodno. / al sa gromom niko neće da megdani”. stoga ne bi mogao biti ni star ni mlad? Osim ako ga shvatimo kao metaforu svježine. jeste mlad. i bura ”bespomoćna”. a traje tek magnovenje. treba da nas se dojme ponajprije kao mitska slika. stoga pjesnik. što po Ratkoviću ne bi bio ispravan način čitanja ove slike koja od nas zahtijeva da zamislimo cvijet sposoban da osjeća gnjev. I navodi primjer: ”u izrazu ‘gnevni cvet sa Jang Cekjanga’ nema nikakvog prenesenog značenja”. metaforički. to jest. u ovim Aranjijevim stihovima u Zmajevu prevodu: ”Pod nebom je dosta delija valjani’. ”reči znače ono što neposredno znače sobom”. stoga nam se ne preporučuje da ”gromu” pripišemo značenje kakvo on ima. Ratković veli: ono što je bitna novina u poslijeratnom pjesništvu može stati u jednu riječ: konkretnost. pjesniku bila potrebna baš dva groma? U eseju ”Duh nove poezije i njena tehnika”. Učinak groma u vazduhu – viđen je kao njegovo svojstvo. riječ o pjesnikovu umoru od neprospavane noći. Pošto su ”reči same po sebi više nego apstraktne”.

Cvijet. što je zapravo nemogućno. ”ima svoju psihu napolju u objektima”. valja nam zamisliti krin koji je zadobio svojstva koplja. nataložile oko ovog cvijeta. Baš kao što je. To ”naivno očovječenje prirodne sredine” omogućilo je ”sveopštu personalizaciju”. a ove riječi svode na ogoljenu jezgru ono ponajvažnije što se zbivalo u jeziku avangardnog pjesništva. u kojem živi. da počne od početka. U mitu. Ili u ljudskom društvu. u neodredljivo ”negdje”. ”čovjek još nije jasno odvajao sebe od prirode koji ga okružuje”. i miris ”umoran”. zato. sposoban je da osjeća ljudsku strast. svejedno je li to Indra. Jupiter. san kao biće za sebe. kaže Rastko Petrović u tekstu ”Helioterapija afazije”. I Ratković je htio misliti bez simbola. ”Misliti bez simbola”. naoružani kopljima od krina. žeđ nije u pjesniku nego u vodi. Arhaični čovjek. neoskrvnjenost. Nešto od tog prenošenja ljudskih svojstava na prirodne pojave. laži koje nas. pisanoj na samrtnoj postelji. Munkir i Nekir. Poimamo i otkud u pjesmi baš dva groma: mišljenje u parovima važno je obilježje mitske svijesti: Kain i Avelj. pojavljuju u ljudskom obličju. mogućnost da se pojavljuju u čovjekolikoj fizičkoj spoljašnjosti”. opsjena. I baš kao što u njegovoj pjesmi. to je znak da više nije živ. u maloprijašnjoj Ratkovićevoj slici. To je san bez sanjača.A mit je duhovna tvorevina u čiju se doslovnu istinitost najdublje vjeruje. Perun ili Ilija: i Ratkovićeva pjesnička slika personalizuje gromove. kod Ratkovića. zabluda. baš kao što su. koje su se. tako i u ”gromovima” koji su ”mladi”. ogleda se kako u ”cvijetu” koji je ”gnjevan”. čovjek prenosi ”na prirodne predmete sopstvena svojstva. ljudske strasti. prisiljeni smo da odbacimo sve simboličke naslage: nevinost. od njihove prvobitne istine. Stoga njegove ”mlade gromove” lako okružujemo asocijacijama na mitske gromovnike. da je prestao biti pokretačka snaga u ljudskoj duši. to jest pretvoreni u dva mlada ratnika koji čuvaju stražu. Kad se mit počne doživljavati ne kao stvarnost već kao metafora. zvijer i biljka još uvijek – jedno. U mitu. po Meletinskom. Predio. Avangardni postupak konkretizacije svega predstavlja oruđe likvidacije hiljada vrsta moralnih i duhovnih predrasuda. a svako mišljenje zbiva se u jeziku. Ovakve slike su poziv da krenemo ispočetka. jer da biste mislili bez simbola morali biste napustiti jezik. Krnjo i Zelenko. Iz istih razloga je. kao u mitovima. van ljudske duše. u Ratkovića. od nepismene duše”. nad kojim mladi gromovi. kaže Meletinski. stoga je avnagardistički zahtjev da se misli 42 . i. kao u mitovima. Ali u ovim stihovima personalizovan je čak i san o Ljepoti. san o ljepoti smješten napolju. a gromovi se. čuvaju stražu. o čemu govori i Radomir Konstantinović: Primitivizacija slike u Ratkovićevoj poeziji je ”nedvosmisleno u duhu avangardizma koji pokušava da odbije svako znanje. sadrži ”njegovo mišljenje i osjećanje”. Ni ”koplje od krina” ne treba doživjeti kao metaforu. svojstvenog mitskom mišljenju. kaže Gustav Jung. u savremenom svijetu. njegov nerođeni sin. da počne od deteta. čistota. Kastor i Poluks. odvajaju od iskonske biti stvari. i bura ”bespomoćna”: pjesnička emocija se obrela napolju. u hrišćanskoj civilizaciji.

I Ratković je u ljiljanu. koji čuvaju gromovi. jer se riječi ”više nego apstraktne”. 43 .bez simbola zapravo značio poziv da se razori umorna. isprazna. ali u ovim stihovima ima i ”izvesne arhaizacije bića i jezika”. ili. okeana i ljudskog srca u kojoj također ima nečeg mitskog: Zvezdama li to vetar. stvarajući nazive za sazvježđa. zemaljskim aršinom premjerila kosmički prostor. Stoga i san o Ljepoti. Ovi stihovi žive od čežnje za preimenovanjem svega. koje sugeriše posve modernu tjeskobu pred tajnom vlastitog bića. mračnog. stoga bi i sunce trebalo da ima ime kakvo imaju životinje. one svijesti koja je. 2. Ovdje se zapravo ponavlja. Nešto slično se zbiva i u ovim stihovima iz pjesme ”Crnci protiv Amerike”: zbor zborila skupina koje suncu beše ime panter pas il jaguar ili ris ili lav medvjed ili zmijski car. umnik. to jest. i koplja od ljiljana. precrtao hrišćansku simboliku. ali u drukčijem osjećajnom ključu. Ovo pitanje. slikovna formula iz stiha o nerođenom sinu koji je i zvijer i biljka. čime bi se doseglo krajnje upojedinjavanje svega što postoji. pred zagonetkom sopstvenog identiteta. koji je postao koplje. vjetra. ima odbljesaka mitske svijesti koja ne luči nebesko i zemaljsko. djeluje pomalo i kao usnula ljepotica nad kojom bdiju dva mlada ratnika. A ova vizija iz pjesme ”Živi vetar” nudi jednačinu zvijezda. životinjom i biljkom. u svojevrsnom činu regresije. Krilima zvezdanim lupa li to vetar Ogromno oko okeansko. kako reče Konstantinović. Zato su Ratkovićevi gromovi mladi: njihova mladost. možda svojoj ponajslavnijoj pjesmi. ali je vaskrsnuo drevni falički smisao: ovaj cvijet i jest bio paganski znamen razmnožavanja. sve do osjećanja iskonskog. u svom temelju krije čuvstvo kojim je hranjen i mit: pjesnikova mašta. cijeli ovaj prizor prožimaju erotskim nagovještajima. jalova simbolika u dotadašnjem pjesništvu i uopšte u evropskoj kulturi. projicirala u nebesa i Psa i Ovna i Ribu i Raka i Škorpiju i Medvjeda. tačnije. nerazlučivog jedinstva među čovjekom. Mitski potencijal sadrže mnogi od najuspjelijih stihova Ratkovićevih: ”Zver li sam. kako reče Apoliner u ”Zoni”. uranja u dubinu njegovog bića. Ili to moje srce ne otkucava ravnomerno. ili pak bilje”. Jer avangardni pjesnik je ”umoran od tog starog svijeta”. napisanoj na početku XX stoljeća.

Iskaz ”dužan si nam jedno nebo” doziva nam u svijest figuru pjesnika kao mitskog tvorca nebesa: svi mitovi počinju pričama o božanstvu. Čim me videše. ugledah sebe kao visoku travu koja se povija i diže”. i vjetar koji uzburkava vodu okeana. ne zna. a ovo potonje se u njegovom pjesništvu zbiva mnogo češće: ”Stotinu devojčica šiju jednu veliku gumu. Ko su tih stotinu djevojčica. i drugo. ali i nečeg od drevne slutnje. konkretizuje sve. izoštrava je. U tim stihovima ima nečeg od prvobitne ljudske jeze pred noćnim tajnama svemira. to jest. da sazda 44 . kao stvarnosni predložak za ovu viziju. da kaže ”uvelo je sunce moje svesti” – slika bez sumnje nadrealističkog ”kroja” – u kojoj su se. regresiju svijesti na arhaičnu ravan. a gdje počinju zbivanja u pjesnikovoj nutrini. jedamput.. Vjetar što uzburkava vodu gdje se zrcale zvijezde iskrsava u našoj mašti kao ptica čija ozvjezdana krila biju po vodi. zahvaljujući metafori ”uvelo”. ali pjesničkom snagom prevazilaze okvir snoviđenja.. gdje postoji isključivo mišljenje u slikama. jer zrače zaumnim demijurškim nagovještajima koji pute ka važnom svojstvu ovog pjesništva: najizvornije Ratkovićeve vizije često sadrže hibridni okus mita i sna. I riječi djevojčica: ”dužan si nam jedno nebo” temelje se na snovnoj alogičnosti. stoga je pjesnik odmah potom ”popravlja”. Stoga ne možemo ne čuti mitske prizvuke i u nedovršenoj rečenici: ”Kad i poslednji komad mesa nestane sa mene” koja sugeriše tragičnu vizija pjesnika kao mitskog kreatora koji ne komada ubijenu neman. svojstvene mitskoj svijesti. prvenstveno. gdje prestaje nebesko a gdje počinje zemaljsko. kao u oku. bukvalno prepisan. Ovaj odlomak iz ”Mrtvih rukavica” treba. zemaljsko bilje i ljudska svijest. Ako zamislimo. zašto je ”šiju”. javlja se slika ptičjih krila koja lupaju po okeanu. primamo ih kao neupitnu stvarnost. Radi se o nadstvarnoj slici u kojoj se. kako to ”šiju gumu”. konkretizuje. kao i mit. povikaše sve u jedan glas: Dužan si nam jedno nebo. neće nam biti suviše teško da zamislimo kako je napravljena: vjetar isprva ”lupa” zvijezdama okean – slika koja je u biti neprestavljiva. umesto da završim. ili nadljudskom junaku. drugi put na razinu sna. vlastito biće. svijet je postao životinja čije je ”ogromno oko” okean – takve prestave susrećemo u mitologijama svih naroda i vremena. ne zna se gdje končaju zbivanja u prirodi. u drugoj pjesmi. koji od komada ubijene životinje stvara nebesa i zemlju. jer u snovima ovakve slike ne izazivaju čuđenje. nego vlastito tijelo. na razinu mita. prvo. Stoga pjesnik i može. Ratković je posezao za pjesničkim postupcima koji znače regresiju. našli na mitskom okupu vasionsko sunce.U ovoj kosmičkoj viziji. i tada. čitati kao san. U težnji za punom konkretizacijom govora. da je poremećaj u ljudskom srcu istodobno i poremećaj u komosu. dužan si nam jedno nebo. A san. okean u kojem se ogledaju zvijezde. i o kakvoj se gumi radi – pjesnik i ne pomišlja da objasni: škrtim potezima bilježi taj prizor kao nešto po sebi razumljivo. jer predstavlja spuštanje mentalnog nivoa. Ja im odgovoram: ‘Kad i poslednji komad mesa nestane sa mene’.

nego se pravi kao vez. zapravo. temelj pjesničke slike je sinestezija. to jest biblijska logika po kojoj riječ postaje tijelo. i da ”reči” koje zver ”veze”. neka vrsta države za sebe. u mapu čija je fizičnost pojačana i glaglom ”vezem”: moramo zamisliti mapu koja se ne crta. koji se zbiva na razini aktustike. I u ovim slikama se zrcali napor ka korjenitoj konkretizaciji jezika: u prvom stihu. U nastojanju da poništi sve jezičke apstrakcije. da su živi sahranjeni u tijelu koje će ih proždrijeti. Pjesnički govor je. I preobrazba pjesnikova u ”visoku travu koja se povija i diže”. a ovdje se posve opredmetilo. kako bi se očekivalo. U pjesnikovu ”telu”. ne kaže da ”veze”?). tvarno. Rastko Petrović je odlučno prigrlio tog ”zvera”. Ali to nije sve. A u pjesmi ”Zver-jagnje” Ratković kaže: Govorim: to mapu vezem tela svog. za nekog ko lijepo priča.vaseljenu. kakvo uostalom i postoji jedino u snovima i mitovima. kosmičko dostojanstvo. u bukvalnom smislu te riječi: predmet je nešto što je metnuto pred nas. jer govor. pred naše oči. tjelesno je postalo geografsko. koje je u isti mah i njegov govor. sadržani su i ”zver” i ”duh”. do krajnje škrtosti jezgroviti tekst iz ”Mrtvih rukavica” treba čitati kao uobličenje dva protivurječna čuvstva: isprepleli su se i slili ujedno strah od smrti i težnja za prevazilaskom smrti u tvoraštvu koje zadobija mitsko. U telo moje živ je zakopan zver – To on ove reči veze U telo moje živ je zakopan duh – To on ovu pesmu peva. u pozadini ovih stihova sluti se i mitska. dakle. ”Mir” je unutarnje stanje. nije lišen mitskog osjenčenja: i ovdje. a uz to. da su oboje na smrt osuđeni svojom vezanošću za smrtno tijelo. U Ratkovićevoj poeziji događa se nešto drugo: tu su i ”zver” i duh” ali su. iako se na jezik razuma može prvesti lakše od ostalih slika u pjesmi. pjesnik i mir pretvara u drvo uzraslo do neba. oboje. U isti mah. da sve utjelovi. jungovski rečeno. Znači li to. odnosno ”pesma” koju duh ”peva” znače otimanje iz groba. vanjski svijet sadrži pjesnikovo mišljenje i osjećanje. Nekad i naoko posve obični stihovi u ovoj poeziji se dižu do istinskih vizija koje sadrže snovna koliko i mitska obilježja: ”Neka mi do neba izraste mir”. tijelo metaforom ”mape” biva uvećano. nešto nematerijalno. književnu dakako. Otuda ovaj. strah od vlastite pretvorbe u travu koja će nići iz njegova groba. jer sadrži slutnju smrti. ”živi zakopani” u ”telu”. pretvara se u nešto posve vidljivo. svijeta za sebe. smatrajući da ”duhovnost” njegovoj ”pustolovini mišićnoj samo smeta”. maksimalno konkretizovan sinestezijom. suprotstavljanje toj ”smrti-u-životu” da se 45 . dakle nešto nevidljivo. ovaploćujući se u Hristu. teleskopiranom metaforom ”mape” i realizovanom metaforom ”vezem” (zar se u prirodnom jeziku.

koje im daje život. u Ratkovićevoj poeziji. to tijelo. već baš u pjesnikovo tijelo. ili. iz drugog ugla viđeno. da je pas u njemu zakopan? Zašto je zakopan u njegovo ”telo”? Zato što se riječ ”telo”. pruža uporište za oba načina čitanja. utemeljena je na dvijema oprekama: jedno je u njemu ”zver” – drugo je ”duh”. kao kakav seljak. ili je pak stvarni pas. njegov lavež. ne samo u Bibliji. njegov uzvišeni. biblijsko Postanje. jer laje. značio bi jednu od objava onog nagonskog. i ”zver” i ”duh”. Pas iz uspomene koje i jesu duboko u nama zakopane. prvotni čin božanskog uređivanja svijeta. može sagledati i iz suprotnog ugla: ne ponavlja li se. tim plotom biva ironijski napadnut. koji prirodno ide skupa sa plotom iza kojeg se. božanski smisao. svaki put. istodobno je i njihov grob. iako sam sada u stanju da ih opskrbim objašnjenjima. Možda je to pas iz sjećanja. Ratkovićeva slika. integralna stvarnost javlja se. za koji se vezuju seoski psi. u trenutku kad diže plot. naprosto zemlja u koju su ”zakopani”. iako nijesam znao šta bi mogao značiti. biva odjednom onestvaren tvrdnjom da je laje zakopan u pjesnikovo tijelo. barem uslovnim: običan seoski plot je zadobio kosmičko dostojanstvo. istodobno i živ i mrtav. onog što Ratković imenuje kao ”zver” u sebi. nije li svaki seljak. Tim plotom koji. čak oprečne stvarnosti. a oboje je. kako vidjesmo. Jer stvaranje svijeta. unutarnji pas je jednako realan kao i onaj za plotom. u ovoj poeziji. A pas.izrazimo jejtsovski? Ili pak oboje. i čijim se vitalitetom hrane. Taj pas. pate kao da su živi zakopani. Ali nije. kao pregrada. uz koji se. u svojoj biti duboko dvosmislena. integralne stvarnosti toga bića. zašto pjesnik ne kaže. stoga se može reći da ”telo”. i to ne bilo gdje. u dubini humorna. iako je zakopan. jer u njegovoj poeziji oba psa posjeduju isti stepen zbiljnosti. čime su naznačene osnovne koordinate svjetskog poretka. dovodi u pitanje taj poredak. u seljačkom pravljenju plota. biva viđeno i doživljeno na duboko nadrealistički način. razlučivanjem gornjeg i donjeg. upotrebljava kao metafora njegovog ukupnog bića. ako je to već unutarnji pas. pomalo demijurg? Ratkovićeva slika. već u mnogim drugim mitovima. prvobitne. Sjetiću se još dva stiha koja su me u ranoj mladosti fascinirala: ”jer nebo i zemlja plotom su pregrađeni / i laje privezan pas u moje telo zakopan”. od 46 . zapravo. Ali. plotom razdvojio nebesko i zemaljsko. tačnije. Ni danas ove slike nisu prestale da mi isijavaju mađiju. i nema ozbiljnijih razloga za našu vjeru da je pas iz uspomene drugostepena stvarnost u odnosu na ”izistinskoga” psa. kako bi se očekivalo. bio sam ushićen. razdvaja nebo i zemlju. Nije mi bio manje uzbudljiv ni taj pas. u dva osnovna vida. počinje razdvajanjem neba i zemlje. pate jer su međusobno oprečni. kako rekosmo. Ta. kao u zemlju. koja sadrži u sebi stopljene dvije razdaleke. uzvišena mitska slika je ”uprljana” niskom stvarnošću. Ali za Ratkovića je svejedno: je li to pas koga se sjeća. ”zakopano” u ”telu”. a zatvoreni u istom tijelu? Kako god bilo. kao osnovna metafora u njegovom pjesništvu. sukobljeni. tu hijerarhiju: njegov bog je. nutarnja stvarnost isto toliko zbiljska koliko i vanjska. Ali stvar se.

/ jezivo raspjatije svoje krvi”. Ratković odbija da bude roditelj. sjetimo se i nezaboravne vizije sopstvene krvi u Ratkovićevoj pjesmi ”Sinu”: ” Zar da otelotvorim. utoliko će više imati emotivne i poetske stvarnosti”. što se nasljeđuje sa krvlju i u krvi. što znači čisto poetska stvarnost pred kojom treba da zamuknu pitanja: šta je tu san a šta java. vanjskog i unutarnjeg. Mnogo je važnije primijetiti. naslov pjesme ”Ponoć mene” za koji Radomir Konstantinović reče da je vredniji no cijela pjesma. i slika psa koji laje u pjesnikovu tijelu zakopan. Slikom ”raspjatija” konkretizovani su svi oni ”nagoni izukrštani”. pažljivo izbjegava prenesena značenja. Na golgotu samog sebe. U tu mitsku situaciju Ratković upisuje najdublju ličnu dramu. i treba ih smatrati za ”čistu kreaciju duha” kojom se uspostavlja nadstvarnost. biblijski plan značenja. neprijateljsko. ali bi ponoć ostala jedno. stoga u sintagmi ”ponoć mene” – vasionskim aršinom biva premjereno pjesnikovo biće koje postaje 47 . a Ratković. sve ono mutno. dok je seoski. Ovakve stvari zbivaju se. utoliko će slika biti jača. nastale su zbližavanjem veoma udaljenih realnosti: zemaljskog i kosmičkog. a što ovaj pjesnik. Tako Andre Breton. koja je iznad obje. I ovo jezičko pomjeranje posljedica je težnje za korjenitom konkretizacijom izraza: ”ponoć u meni” neizbježno bi djelovala kao metafora. to jest. tamno. ne samo u cijelim pjesmama i pojedinačnim stihovima. šta zemno a šta nebesko? Kad smo već kod tijela. šta vanjsko a šta unutarnje. i definiše pjesničku sliku. šta viđenje a šta priviđenje. izvanjski pas je projiciran u pjesnikovu nutrinu. u treću. Što udaljeniji i vjerniji budu odnosi dviju zbliženih realnosti. novu. Ratkovićeva slika plota koji kao pregrada razdaja nebesko i zemaljsko. nego i u usamljenim sintagmama. sine. na primjer. pozivajući se na Pjera Reverdija. ne bi bilo jednačenja ponoći sa bićem: jezičkim sažimanjem. u svojim najvišim trenucima. Svoju vlastitu krv pjesnik vidi kao raspeće na koje je trajno prikucan. što bi takođe značilo pounutrenje ponoći. kod Ratkovića. U biti. otjelotvoriti u njemu vlastitu krv. uklanjanjem prostorne riječi ”u”. Takav je. zapravo usvajajući njegovo određenje pjesničke slike kao ”čiste kreacije duha” koja nastaje ”zbližavanjem dviju manje ili više udaljenih realnosti. isti pjesnički postupak: zemaljski plot je projiciran na nebeski. jer stvoriti sina. nesaznajno. a ”ja” drugo.presudne vašnosti šta taj plot i taj pas znače i šta bi mogli značiti. u ”Manifestu nadrealizma”. strašno. božanski. u oba stiha. značilo bi (ponovo) ovaplotiti sopstveni krst na koji je doživotno raspet. često. sažima u metaforu ”zvera”. izbrisana je međa koja ih dijeli. Ali riječi ”otelotvoriti” i ”raspjatije” boje pjesnički govor mitskim odsjajima: Hrist je bio božje otjelotvorenje i raspet je na krstu. Pjesnik je mogao reći ”ponoć u meni”. zbilo se iznenadno zbližavanje dviju udaljenih stvarnosti. radi se o malom jezičkom pomaku koji ne samo da pounutruje ponoć nego je i poistovjećuje sa bićem. Roditi sina značilo bi – roditi biće unaprijed poslano na istu golgotu na koju je pjesnik osuđen.

I vo vjeki vjekov vuče taj na materiji prozor. Ratković je pjesnički najsnažniji u ovakvim trenucima kad pravi vizije koje radikalno uproštavaju svijet. uređivao časopis ”Večnost”. I ovdje se uočava obrtanje jezičke perspektive: ubogo je svitanje. a smrt. čudan prozor. dakako. koje korjenito redukuju njegove oblike. na dnevnoj svjetlosti. međutim. svodeći ga na sama počela: ”Zamešena je apsolutna noć”. za viđenja koliko i za priviđenja. u svitanje. Ponovo imamo posla sa krajnje konkretizovanim govorom: svijet je viđen kao čista materija. koje može biti motivisano bolesničkom vrućicom i pomjerenom sviješću samrtnika: Neki me prozor napred vodi. kazati: ”Noć je zakon kosmosa. Rodna rijeka odbija da se poništi u moru. Eno ga. koliko i priviđenje. U njegovoj poeziji je čak i ”voda puna noćiju 48 . Ja svoj već vidim. Za Ratkovića. I on bi mogao. po moru teče Lim! Ova vizija. koja je inače apstrakcija. postaje krajnje opipljiv događaj kakav je iskakanje kroz prozor vani. iz vremena kad je. U isti mah. izbrisali su se svi njegovi pojedinačni oblici. dakle. u kojoj ima nečega remboovoskog. znači. moderno pjesništvo treba da postane ”gutljaj crne noći”. uokvirena je afričkim barom gdje je pjesnik ušao. jer dan vodi u siromaštvo. a ne svijet. dan je skandal”. svojim vlastitim smjenama dana i noći. Lim i u moru čuva svoju posebnost. neizreciv. Ratković je bio bogomdani pjesnik noći. kako sugeriše i rečenica (iz teksta koju je Ratković potpisao skupa sa Desimirom Blagojevićem) koja sadrži prizvuk molitve: ”Ne ostavi nas sudbini ubogog svitanja”. san.zasebna planeta sa svojim sopstvenim vremenom. U Ratkovićevoj slici. sa Šarlom Pegijem. Mit. Jer more je grobnica svih rijeka. da ga prozor vuče u vječnost. ili pjesnik. svoju odjelitost. A u pjesmi ”Luminal” nalazimo viđenje. ostao je samo njegov osnovni gradivni elemenat. Obrt iz crkvenog jezika ”vo vjeki vjekov”. u jezički iskošenoj tvrdnji ”vo vjeki vjekov vuče” osjećamo rastezanje vremena: predsmrtni trenutak postao je vječnost. u smrt. Taj Lim koji teče po moru iz temelja preokreće svjetski poredak. Lim je apsolutni identitet koja se ne rastvara ni u ništavilu. Vuče me da kroza nj pogledam. u ništavilo. sanjajte zavičaj. devojke. halucinacija – u Ratkovićevu pjesništvu su povlaštena iskustva od koga se uobličavaju najmagnetičniji njegovi stihovi: Zbogom. sa Monijem de Bulijem. umoran nakon neprospavane noći: i mjesto i trenutak pogodni su.

čiji književni sklop u nama budi pitanja koja nam se čine od presudne važnosti za razumijevanje ove poezije. Radomir Konstantinović kaže: ”San ovde ne pristaje na jezik onoliko koliko ne pristaje na otpore u svesti. negde na granici između ćutanja i jezika. glagol ”zamešen” teži punoj materijalizaciji noći. nastanjen levijatanima. i omogućavajući. na samoj svojoj ivici. ali tako što su to samo 49 . 3. Nije onda čudno što je takav svijet zapravo svijet bez promjene: ” Ja nalazim noć na istom mestu / Na kome je i sinoć bila”. ona je rezultat kreacije. ali zar baš zbog toga nije izostalo sve ono što se zove pjesničkom gradnjom. u Bibliji. konstrukciji jezika. glagol ”zamešen”. bez koje nema pjesme? Analizirajući ovu pjesmu. trudi da sačuva – i uspijeva u tome – izvornu. kao kod svih nadrealista. objavu poezije. i njenih živih vrednota što ih još uvijek nudi. takođe utemeljena na izokretanju prirodnog jezičkog reda: noć puna voda strašnih postaje voda puna strašnih noćiju. Do njenih grudi čije se jagodice pretvoriše u oči moje. napisanom 1924. a u Ratkovićevoj viziji uobličen je od apsolutnog mraka. Stoga Ratkovićeva vizija ”apsolutne noći” sugeriše najcrnju mogućnu pjesničku slutnju o prirodi božjeg svijeta koji je. ili može da ih ponudi današnjem čitaocu: Šaputao sam tiho: Glava mi nije zarobila oči. Naravno. sprva nam se čini. Ratkovićeva tvrdnja: ”Zamešena je apsolutna noć”? Očigledno. postala je gusta kao tijesto. Moje oči zbilja iskočiše iz svojih dzuplji i pomileše na pipcima uz njene gole noge. da odvede poremećaju u logičkoj. biblijski rečeno. ali zapravo je svejedno kojim je putem Ratković došao do ove vizije čija nas misteriozna snaga poziva da zamislimo vodu punu ”noćiju” kao nemani ”strašnih” – prizvan je podvodni svijet koji je u mitovima nastanjen čudovištima.strašnih” – slika koja je. navikom posvećenoj. nekrivotvorenu istinu što je sadrži jedan san. on će. doduše. Isprva smo u nedoumici: koliko je potrebno čitalačke dobrohotnosti prema pjesniku da bismo ovo smatrali pjesmom? Zar se prije ne radi o psihogramu koji se. i kod Ratkovića. kako bi se to reklo u svakodnevnom govoru. (Ona bejaše neodređena i gola). godine. sadrži i mitske natuknice: noć je napravljena. u takvim trenucima. Posegnimo. sada. Zato pružih rukui i čuh svoje reči: Čekam spas dodira. nastao razlučivanjem svjetla i tame. makar i minimalnom. i šta nagovještava. Ali šta zapravo kazuje. za pjesmom ”Dodir” (iz ”Mrtvih rukavica”). primoravajući ga da se maksimalno mogućno saobrazi njemu.

ostajući potpuno i van svakog jezika i van svake poezije. jeste obična beleška o snu. od svake reči. sanjao je o gledanju koje bi bilo zapravo pipanje. u svojoj povrgnutosti dogođenom snu. (Bio sam istodobno ali polusvestan da je to san. i još pod punim duševnim utiskom iz sna. san koji je. Čim dođoše do njenih grudi. ovaj put. tako verno da je ”Dodir” upravo fotografija tog sna. zahtevaju da budu sačuvane. Gledao sam ih kako mile. ne bismo sporili – ali nema sumnje da. i još jednom se pomno zagledamo u Ratkovićevu pjesmu. čuo sam svoj šapat. a za kojeg sam znao da je moj sopstveni glas. zbilja sjajnu. u trenutku vraćanja svesti. mistična fotografija mog života”. što nije naodmet citirati. (Ona je bila takođe neodređena. na oljuštenu jezgru svedeno. pjesma bjelodano ugoni u laž svog analitičara. Ovaj ponoćni vidjelac zbilja je imao oči koje nisu robovale glavi. ovdje. Uz to. koje je iznenadno i sugestivno upravo svojom iznenadnošću. Ali 50 . bar na trenutak. što je jedina vrsta duhovnog spasenja koja mu se činila mogućnom u modernom svijetu. najneposredniji mogući dodir sa tvarnošću ovog svijeta. otmemo čarima Konstantinovićevog esejističkog mađijanja. razradu njegove temeljne teze da je Ratković pjesnik stiha a ne pjesme – s kojom se. mali opis koji ne uspeva. koji je dolazio odnekud izvan mene. svojom neočekivanošću kojoj ne odgovara nikakvo jezičko iskustvo. ipak postaje donekle bliža: ”Na nekom neodređenom mestu. osećam. nepoznata devojka). Bio sam ceo u očekivanju i čuh svoj glas mek i tih (a koji je dolazio opet kao izvan mene): A ja čekam spas dodira. da pređe granicu običnog. prošarana rečenicama njegovog komentara. iz gornjeg teksta). Ratković je pjesmu ”Dodir” izuzetno cijenio – i nije slučajno što je poslijeratni izbor svoje poezije naslovio riječju ”Dodiri”– a u eseju ”O nadrealizmu iz mog života” pokušao je i da objasni njen postanak. da budu zabeležene. Zatim videh: iskočiše. pupovi njenih dojki pretvoriše se u oči moje.trenuci (”Glava mi nije zarobila oči”. koja nije reprodukcija sna nego stvaranje”. brzo uočavamo da citirano parče Konstantinovićeva teksta znači. dok je sve drugo potpuna poreknutost jezika. Čuo sam (svoje) reči: Glava mi nije zarobila oči. koji je delo svesti. i kao protiveći se svesti. na pipcima pomileše uz njene gole noge oči moje. najbanalnijeg saopštenja. ili bi možda bilo tačnije kazati da ova dva trenutka objave poezije nude. Odmah posle probuđenja zabeležio sam svoj san. jer nam pjesma. Ako se. i maličak preinačena. apsolutna nemost sna: to su vizije. i koje tek u buđenju. ”Čekam spas dodira”). nikakva jezička konvencija. Sve između trenutaka poetskog obasjanja (dve navedene rečenice. upravo u nekoj praznini. Ovdje je prizor iz sna uramljen sa dva pjesnikova iskaza: ”Glava mi nije zarobila oči” i ”Čekam spas dodira” kojima bi se zapravo mogao uokviriti i celokupni Ratkovićev pjesnički svijet. ali i nevernost poeziji. razumu. nadumna. ono najvrednije i najizvornije u tom svijetu. odvojene od svakoga govora. svijesti. Vernost snu je nevernost jeziku.

nego na stolici”. nego je postalo neposredan doticaj sa gledanim ”objektom”. na kojem se sve konkretizuje i bukvalizuje. jedno iz drugog. na jezičku razinu gdje se briše granica koja dijeli bukvalna i prenesena značenja riječi. Hoćemo da kažemo: san. njegove oči su slobodne oči vizionara koje gledaju na način ”naduman”. nije sazdan od trenutaka obasjanja koji znače objavu poezije i padanja u banalnost koja je ”van svakog jezika i van svake poezije”. Prvu tvrdnju: ”glava mi nije zarobila oči” neizbježno poimamo kao metaforu: pjesnikov način gledanja ne robuje razumu. regresija na mitsku razinu. da ovaj psihogram. objava istinske poezije). dakle. a sa druge. stoga je iskrsla slika očiju koje napuštaju glavu kako bi doslovce potvrdile svoju slobodu. ova slika priprema. ne samo nezarobljeno sviješću. čak imaju i pipke za kretanje. nego posve prirodno proizlazi iz iskaza ”Glava mi nije zarobila oči” (koji je. nije puka ”beleška o snu”. mama. Stoga dijete postoji u krajnje konkretnom svijetu. ovako kao je zapisan. ali stvarnost u njoj nije svodljiva isključivo na san. Ili. postaju nezavisna bića koja se kreću sopstvenom logikom. 51 . na prethodni. Stoga. nego ih bukvalno dotiču. među najcjelovitije Ratkovićeve pjesničke tekstove: u njemu sve. ”Dodir” spada. Da bi doslovce pokazale svoju ”nezarobljenost glavom”. tačnije. nego znači silaženje u dubinu gdje se priroda sna i priroda jezika ipak sobražavaju. Nema razloga za sumnju da je ovaj pjesma vjerna fotografija sna. proizlazi po dubljoj nužnosti. po Konstantinoviću. kako sam pjesnik reče. Na sličan način treba čitati i maloprijašnji prizor: metaforička sadržina u iskazu ”glava mi nije zarobila oči” biva sljedećom slikom poništena. Gledanje je dakle. pjesnikove oči izlaze iz duplji. u razvoju jezičke svijesti prevaziđeni stupanj. najavljuje i završnu rečenicu: ”A ja čekam spas dodira”.se ispostavlja. mit. djetinjstvo – u Ratkovićevoj poeziji predstavljaju različite vidove istog temeljnog iskustva koje pjesnik nastoji artikulisati. I šta god Konstantinović rekao. uz to. s jedne strane. o pjesnički sasvim dostatnom modelu Ratkovićeve jezičke vaseljene. na temelju logike koja. Što podsjeća i na djetinjstvo: metafora je posljednje što u jeziku usvajamo i osvajamo. ”Pa. niti ”mali opis koji ne uspeva”. doduše. iako škrto i golo naznačen. upozorava nas da je snivanje. nije racionalna. reklo je u gostima dijete koje je od roditelja čulo da se teča tetki popeo na glavu. ovaj san. bez sumnje. radi o cjelovitom tekstu. ovaj put. imamo posla s činom regresije koja znači povratak unatrag. Slika iz sna. neposredno realizuje nagoviještenu sadržinu tog iskaza. ovdje. teča ne sjedi tetki na glavi. mile uz njih pipcima – imenica koja dođe od pipati. ne samo da ”vernost snu” nije ”nevernost jeziku”. nego da se. svoju punu slobodu. jer pjesnikove oči ne gledaju ”gole noge” žene. Jer pjesma ”Dodir” pruža neposredan uvid u mehanizam stvaranja čije otkucavanje čujemo u pozadini njegovih najuspjelijih pjesničkih tekstova. ali se istinski saobražavaju. Istodobno. Potom dolazi opis sna koji je zapravo bukvalizovana metafora: ”Moje oči zbilja iskočiše iz svojih duplji i pomileše na pipcima uz njene noge gole”.

izjednačen je sa okeanom kakav je na mapi. jer mogućno je oboje. krizi u kojoj i jeste utemeljeno avangardno pjesništvo. ne slučajno. kad je stvarao zemlju. Možemo. mit. ovdje je pjesnik odlučio ”da počne od početka. pjesnička slika se. i svaka od njih polaže pravo na isti stepen zbiljnosti. koja budno stanje pretvara u san. tumačeći Ratkovićevu sliku ”čekaću te u hlebu”. Ali i ovo tumačenje zadovoljava tek djelimično. al koja stvarnost?” Više ne postoji jedna stvarnost. kao snažan biljeg moderniteta. pogotovo u avangardnoj. realizovao na izazovan. da počne od deteta”. Ili. u apsolutnu stvarnost. san. drzak. Ali ovo tumačenje tek djelimično zadovoljava. Realizovana metafora. sugeriše tu krizu svijesti i krizu zbilje. Ali ovo kaže i dijete za koje metafore u jeziku još ne postoje. Maločas. njihov duh. zato. U jednoj pjesmi Rastka Petrovića naći ćemo ovakvo pitanje i odgovor: ”Sviđa li vam se ova stvarnost? / Razume se. u tekstu ”Probuđena svest”. postoje stvarnosti. da u duhu zajedno jedre tim okeanom koji je na njihovim mapama ”tiskan plavo”. halucinacija fuzionisani su u nadstvarnost.Realizovanje metafore. i u trenucima kad pjesnici ne prave ”verne fotografije” vlastitih snova. i nezaboravan način: ”Božji sin je ipak. ovu sliku racionalizovati: pjesnik poziva topografske radnike da skupa sanjare nad tim mapama koje su lično napravili. ovdje je znak (geografska karta) zadobio punu realnost: po okeanu na toj karti se može ploviti. Tu biblijsku metaforu Rastko Petrović je. vidjeli smo. Zašto je okean ”tiskan plavo”? Je li Bog. I Ratkovićev iskaz: ”Na svakom stepenu svesti možemo se probuditi”. neočekivanom inverzijom. doduše. pozivajući ih u pustolovinu: ”Pustili bismo jedra na okean tiskan plavo”. ma i samo meni rekao: ‘Jedi ovaj kruh jer to moje telo! I ja postadoh rad njega ljudožder’”. Rastko Petrović kaže. svjedoči o temeljitoj krizi i stvarnosti i svijesti i jezika. bio neka vrsta kartografa koji je okean obojio u plavo? Ili su pak topografski radnici promaknuti u demijurge: njihovo pravljenje mapa je zapravo pravljenje svijeta? Ne znamo pouzdano. Jer isto tako možemo kazati da plovidbu stvarnim okeanom pjesnik gleda očima topografskih radnika: njima taj okean izgleda kao tiskan: ono što rade. Tačnije. Hrista koji nas takođe čeka u hljebu. 52 . kako bi rekao Konstantantinović. uobličava na razini koja je iznad i stvarnog i imaginarnog. i. Zapravo krizu naših mjerila na temelju kojih razlučujemo: šta je san a šta java. ludilo. postao je prvobitna stvarnost sa kojom njihove oči. I obrnuto: ovdje je označeno (stvarni okean) lišen zbiljnosti. njihov vlastiti posao pravljenja mapa. jedan je od veoma važnih postupaka u poeziji dvadesetog stoljeća. sjetili smo se. Jer Rastkova slika se temelji na presijecanju oba motrišta: ”okean tiskan plavo” predstavlja realizovanu metaforu kojom je ukinuta međa što dijeli znak i označeno. U nadrealizamu. A u pjesmi ”Jedrila”. gdje se obraća radnicima koji prave geografske karte. na razini gdje se stapaju različite vrste stvarnosti: doslovna zbilja. Ovo kaže avangardni pjesnik koji odbija da misli u metaforama i simbolima. djetinjstvo. upoređuju sve druge vrste stvarnosti.

Što nije tek pjesnička dosjetka koja san i javu stavlja u inverziju. Tek buđenjem iz ”ove svesti” ulazi se u punu stvarnost gdje su sjenke opipljive i materijalne takoreći kao vrata ili prozor: ne kuca niko na tvoju senku ona se otvoriti neće osim ako te na novu pozovu patnju. ne doseže se radikalnim odbacivanjem svijesti. Taj pjesnički ideal je. bio 53 . ”ima da nas zamahom samosvesnog ludila zavitla u neki drugi svet. s malo pretjerivanja. I koji je. nego njenim prevazilaskom: poezija. u snu pružena ruka kao da nam kaže: neka i naši snovi. jedna neprekidna realizovana metafora. U tome je svoj duhovni i egzistencijalni spas vidio ovaj pjesnik koji u eseju ”Nadrealizam iz mog života” kaže: ”Hteo sam. ali ludilo za kojim se ovdje čezne svjesno je sebe. Neka sve što spada u duhovnu stvarnost doživi puno utjelovljenje. baš onako kao što oči.. vidio najvažnije obilježje moderne pjesničke tehnike. ili bar ono najautentičnije u njemu. po Ratkoviću. nesumnjivo jest život čiste podsvijesti. nek postanu aposlutno konkretni. time smo napravili brešu kroz koju odmah ulaze u pjesmu i zahtjevi za razlikovanjem halucinacije i gledanja. varirajući iskaz ”Na svakom stepenu svesti možemo se probuditi”. kako već čusmo. mnogo prije Miljkovića. možda u naš sopstveni bezdan”. u ovom vaskrsavanju doslovnog smisla u riječima. ”Senka” je ovdje postala tvarna kao vrata na koja se može pokucati. moglo reći da je njegovo pjesništvo. Ono što se zove ludilom. morao sam sve svoje misli otkupiti svojim telom”. to jest dodirnuti stvari. nego izraz najdubljeg pjesnikovog iskustva: istinska stvarnost se može dodirnuti tek nakon proboja iz okvira ”ove svesti” koja nam je data kad smo budni. mogu istinski vidjeti. u ukidanju prenesenih značenja. ”Ova svest” nam nudi tek sjenke. zaokužuje pjesmu u jedinstvo u kojem su iscrpene značenjske mogućnosti osnovnog pjesničkog motiva. Miljković je negdje napisao: ”jednoga dana ćemo moći dodirnuti rukama ono što kažemo”. nek dožive punu materijalizaciju. i naša priviđenja. snova i budnih stanja. u maloprijašnjem snu o vlastitim očima koje izlaze uz glave. u šta su su vjerovali nadrealisti. formulisan u Ratkovićevoj pjesmi ”Dodir”: ona pjesnikova. Neka se i naše gledanje prometne u neku vrstu pipanja! Neka svekolika naša percepcija postane neposredan dodir sa svijetom. A maločas navedenom tekstu iz ”Mrtvih rukavica” završni iskaz. zapisao: ”Podigni ruku da se probudim iz ove svesti”. prizora iz uspomene i iz sadašnjosti. tek kad napuste glavu. propraćen pružanjem ruke: ”A ja čekam spas dodira”. Stoga bi se. Jer ako dopustimo mogućnost postojanja bukvalnog i prenesenog značenja u riječima. razlikovanja doslovne i uslovne stvarnosti. to jest. i naše riječi budu opipljivi. a pjesnik hoće supstancu. onako kao što je pjesnik. zapisao je.. Puna stvarnost. u ”Mrtvim rukavicama”. nek duh postane kao i svaka ”druga materija”.Ratković je.

U moje srce-zvono zvonili ste Krinom. 54 . a istovremeno u šarama mraza na prozoru uzalud traži njihova krila i koljena. i zaspa na onom mjestu. ali odavno više ne vjeruje. vjerovao u mladosti. Još samo u snežnom cveću prozorskom Tražim krila i kolena vaša predivna. i gle po njima se anđeli božji penjahu i spuštahu”. Radi li se. metnu ga sebi pod glavu. ili pak halucinaciji? Pjesmu možemo čitati i u tom ključu. Ne vidim vas. pjesma sadrži primjesu epifanijskog doživljaja. vitki. Ali ova pjesma se ne može svesti isključivo na moderno uobličen pjesnički san koji je u isti mah i parafraza biblijske vizije. Ko vas to otera sa izvora Oka moga. viđenje boga izostaje. Silazili ste na reku smrznutu. S druge strane. zvezdana. o budnom snu na javi. Da ne svisnem od života. Možda se radi o uspomeni? Naslov ”Bivši anđeli” nagovještava da je riječ o anđelima od nekad. ali i mnogo više od toga. I usni san: ljestve bjehu naslonjene na zemlju a vrhom doticahu nebo. Pjesma doziva u sjećanje Jakovljeve ljestve iz prve knjige Mojsijeve: ”Uze jedan kamen. u koje je pjesnik. Uzalud. To jest. jer ti anđeli su istodobno i tu i odsustni: pjesnik ih jasno vidi..”polusvesan” da je to san. hladna. Paradoksalni jezički spreg ”samosvesno ludilo” formula je onih duhovnih stanja koja se mogu zvati hibridnim. ogromna. možda. Ona jeste i to. jer se ne mogu smjestiti ni u jednu znanu nam vrstu stvarnosti: upravo jedno od takvih stanja uobličeno je u najboljoj Ratkovićevoj pjesmi ”Bivši anđeli”: Bogojavljenski su hujala nebesa. visoki.. lepi. kao Vasko iz njegovog romana ”Nevidbog”. sve je ostalo na razini sluha. ali odmah uviđamo da njena misterija izmiče i ovom načinu tumačenja. ali ovom ateisti nebesa se neće otvoriti. Anđeli bivši znam: Krotili ste mrak u vodama. ali nesumnjivo izlazi iz njegova okvira. ”bogojavljenski” huj nebesa nagovještava da bi se moglo raditi o epifanijskom času.

ili u viziji. ili priviđenju. ali u njenoj blizini je i sintagma ”krotiti rijeku”. možda u naš sopstveni bezdan”. te bi se moglo reći da snaga poente. Inače. da je ova pjesma plod ”samosvesnog ludila koje nas baca u neki drugi svet. a u isti mah ne možemo da se ne sjetimo početka Mojsijeve knjige o postanju: ”nad bezdanom bješe tama. I mada znam odavno već da truneš. vraćaju na zemlju? Ni taj smisao nije posve isključen. vizija od halucinacije. 4. ti anđeli ”krote mrak u vodama”. sa završetka pjesme. ”Ikona” spada u pjesme koje se pišu zbog posljednjeg stiha: sve je u njoj podvrgnuto pripremi završetka koji cijeli tekst diže u novu ravan smisla: paljenje kandila pred fotografijom pokojnice. zapravo. o anđeoskim dušama koje se. tačnije. pomislim: možda si ti. prošlo od sadašnjeg. ”Neki drugi svet”. to znači. Ona se zbiva istodobno i u prošlosti i u sadašnjosti. čisto poetski svijet u kojem se ne može razlučiti san od jave. u snoviđenju na javi. nagovještava da se prodor onostrane misterije zbiva u znaku erosa. erotsko do religioznog.Ali šta ako se uopšte nije riječ o religioznom doživljaju od nekad. vitki. dešava se na ulici da zastanem. što nam priziva u svijest priču o biblijskom potopu. djeluje i kao neposredno poetsko viđenje i kao sjećanje na viđenje. slika bliska maločas navedenoj ”vodi” koja je ”puna noćiju strašnih”. Osim ”Bivših anđela”. Otkriva nam se. stoga budi primisao na mitsko kroćenju nemani. u pjesnikovu snu. 55 . u saradnji sa stihom ”visoki. Napokon. I zaista nema to sa njim veze što želim pred slikom tvojom kandilo da palim. nego o dragim pokojnicima. ti znaš: u boga nismo verovali ni ja ni ti. Svijet u kojem ne postoje ni jasne granice između smrti i života. i duh božji lebdijaše nad vodama”. mitsko od realističkog. u mladosti sam naučio napamet i ”Ikonu”: Vidim li koju ženu tebi da liči: u kaputu pepeljastom i belom šeširu. dejstvom unatrag. No značenje ovih anđela može se iščitavati i u erotskoj ravni: slika njihovih ”kolena predivnih” . lepi”. ima okus i mitske slike i najličnijeg iskustva. preobražava značenje iskaza koji su ovoj slici prethodili. svijet u kojem od života može da se ”svisne”! Zbog toga ovo i jeste velika pjesma.

o kojoj govori ne jedan kritičar. jednim svojim vidom. a i pjesnik na njegovoj obali. ovaj tekst pretvara u istinsku pjesmu. i pjesma ”Lim” može da ponudi pokoju iskricu poezije: ”Gledati sa trave senki okolo tebe harem”. koju pjesnikova želja da pred njom zapali kandilo preobražava u obredni predmet. Otud. tropska tuđina i kontinentalni zavičaj. kao i saznajna žeđ za onostranim tajnama. kako je trebalo napisati da se pjesnik čvršće držao gramatike. kaže Miodrag Pavlović u eseju o Disu. koja mi je danas blijeda. riječ ”od” čitao kao naznaku smjera (kao u frazi: ”vjetar duva od istoka”) i uživao u čudesnoj mećavi sa zvjezdanih nebesa. jer ako je u duši modernog čovjeka umro bog.Te sjenke u sjećanju iskrsavaju kao harem kojim je Lim. nema sumnje da je posljednji stih obojio zagonetnijim i neuhvatljivijim značenjem i posve jednostavne. smisao stiha: ”pomislim: možda si ti” koji je sprva značio odbijanje svijesti da prihvati stvarnost i posezanje za nemogućim: svaka ljubavna čežnja. Ali. u iskazu ”mećava od zvezda veje”. Sjećam se da sam. ostavlja nam mogućnost da ovoj slici dopišemo i još jedno značenje: mećava slazi sa zvijezda. silaze u gluho doba noći s neba u egipatsku pustinju da sazdaju posve ratkovićevsku viziju u kojoj su izmiješani nebo i zemlja. riječ je o ikoni koja nije manje ikona zato što pjesnik ne vjeruje u boga. A te zvijezde. Poenta je naknadno promijenila. bio okružen kao paša – riječ ”harem” zvuči savršeno pogođeno. i običan iskaz preobražava u čudesan: 56 .u saradnji sa naslovom. na primjer. Radomir Konstantinović ovakve trenutke u Ratkovićevu pjesništvu s pravom naziva ”mistikom bez boga”. jer u vrućem pustinjskom pijesku Egipta sjenke drveća oko Lima nude njegovoj mašti miline koje su s pravom nazvane haremskim. Ipak. u snježne pahuljice. nema sumnje da stih ”pomislim: možda si ti”. sa zaumnim. do kraja prozirne iskaze u ovoj pjesmi. tako da više ne spada u stvari nego u utvari (kako se u crkvenom jeziku zovu osvećene posude i drugi pribor za bogoslužje). surogat prave emocije. Profana fotografija biva osveštana pjesnikovom željom da zapali pred njom kandilo. ali postoje i trenuci kad ono što se čini dokazom nebrižljivosti u pisanju postaje žiža neočekivanih značenja. Jezičkih i stilskih aljkavosti u Ratkovića nesumnjivo ima. biva naknadno ozaren slutnjom nadstvarne jave: preko te fotografije opšti se sa onostranim. Kao đak bijah naučio napamet i pjesmu ”Lim”. veoma tačnom uostalom. pretvorene metaforom. nego je ostalo u ravni sentimentalnosti. ali prijedlog ”od”. čežnja je za nemogućim. koji naoko djeluje kao dokaz aljkavosti u pisanju. Nijesam sasvim pogriješio: prijedlog ”od” sadrži mogućnost dvojakog čitanja: to prvenstveno jeste mećava zvijezda. kao đak. ili: ”Mećava od zvezda veje”. koja je je. kad na kraju pjesme iskrsne fotografija. živa je žeđ za obožavanjem. i ne sjećam se više šta me nekad uzbuđivalo u tom nevješto sročenom tekstu gdje se pjesničko čuvstvo nije diglo do istinske osjećajnosti. žeđ koja će običnu fotografiju da uzvisi do svetinje. u poeziji.

Prije će biti da je riječ o modernom postupku koji se može nazvati dislokacijom jezika: jedna fraza je izmještena iz ljubavnog pisma i upotrijebljena u razgovoru s pokojnicom. zapravo ponavlja već rečeno. jer njihova ”konvencionalnost kao da ponavlja onu iz pisama ojađenih ljubavnika. Ipak. zbilja. kaže da stihovi: ”Zašto mi ne dođeš. Nekolika retka potom. predstavljaju očit pjesnički pad. bio bi zrcalo svijesti koja nije u stanju da se otrgne od činjenice smrti. Ipak. pjesnik će. Sena 57 . stoga poseže za sinonimijom. spaziti svoju sestru: ”ona čitaše moje pismo. U knjizi ”Mrtve rukavice”. Sve što je bilo svezano u čvor paradoksa. sa periferije. i samo za jedno slovo)” ostvareno je ”izvrtanje uobičajenog poretka stvari. u stihu ‘mrtva si a tebe nema’. ali iz toga nije nužno izvući zaključak da se radi o rasplinuću izvorne poetske vizije u konvencionalnom jeziku sa šlagerskim prizvukom. I. s kojim se sudara. nepismenim”. pa otud zaprepašćenje što ga nema.Mrtva si.. umjesto sastavnog ”i”. upad suprotnog veznika ”a”. pitanje je koliko je u pravu Konstantinović kad./ Ta znaš kako si obećala / Češće da ćeš se meni javljat. ovde se bezutešno rastače u slabosti koja je neporečna”. iako je mrtav”). i tebe nema” – ovako napisan. stih bi izražavao tapkanje u mjestu. opet u skladu sa osnovnom tezom da je Ratković pjesnik stiha a ne pjesme. sprva izgleda da bi ovdje trebalo da stoji ”i” umjesto ”a”: ”mrtva si. te jedine reči (samo od jednog glasa.. o čemu izvrsno govori Radomir Konstantinović: ”isključivo posredstvom ovog jedinog ‘a’. ne samo da nije dokaz nepismenosti. Ovaj stih iz pjesme ”Ponoć mene” Svetlana Velmar Janković naziva ”trapavim. čak na njemu ispisuje ”adresu”: Maruša Ratković. Jer Ratković se u svojoj poeziji bukvalno dopisivao sa mrtvima. u smrti. prirodno je da mrtvog ima. što joj ga malopre napisah”.. svojoj pokojnoj sestri šalje pismo (sa nezaboravnom slikom ”čekaću te u hlebu”). bojeći ga alogičnošću. Tačno je da stihovi ”znaš kako si obećala / češće da ćeš se meni javljat” djeluju kao fraza posuđena iz ljubavnog pisma. nego znači potez koji stubokom mijenja značenjsku klimu stiha.” i da u njima ”čak ima i nečeg banalno ‘šlagerskog’ (posebno naglašenog upotrebom supina). dakle u kontekstu u koji ne spada. a tebe nema.”. ”I dobi stvarno odgovor. dozvano nemirenjem sa smrću (kao da tek tu. koji slijede iza stiha ”Mrtva si a tebe nema”.. Zvečeći hodnik zlatnih odeždi Nebo. Slično se zbiva i u poetskoj prozi ”Pismo”: Ratkovićev neimenovani junak šalje mrtvoj Seni ”kratko i jasno pismo u kome je istovremeno i molio i zapovedao da mu se vrati”. u jednom od ”velikih četvrtastih stubova sunčanog plavetnila”.

kad se pokojnici i javljaju s onog svijeta. Jezik jadanja kakav je svojstven pismima ljubavnika s periferije ovdje govori o nezemaljskoj razdaljini što dijeli pjesnika i pokojnicu. Otud i vapaj: ”Voskresni! Voskresni ili sebe ili barem oči moje!” Arhaičan oblik glagola ”vaskrsnuti” zrcalo je pjesnikove čežnje koja. poseže za imperativom od koga se. a to izvrtanje i to nemirenje bez sumnje odjekuju i u glagolima ”dođeš” i ”javljat”. a ne da rastače pomjerenu zbilju. sa zagrobnim. dobija novo značenje: mrtve su moje oči. U oba slučaja.. stoga šlagerski oblik supina. pa traži da mrtva draga ”voskresne” bar njegovu sposobnost da u duhu vidi pokojnike! Tako iskaz ”mrtva si”. sugerišući pjesnikovo ”nemirenje sa smrću”. ostvarenu jednim jeditim ”a” koje gotovo kao da je omaškom napisano: jezikom ljubavnih pisama opšti se s onostranim. ali ne zaboravimo da se pjesma zbiva u ponoć. osjetićemo kako glagoli ”dođeš” i ”javljat”. prije bi se reklo da produbljuje i učvršćuje. Stoga. učiniti se vidljivimpokazati se pred čijim očima. ovostrano i onostrano. kao i dvaput upotrijebljene tri tačke. koji nije isto što i pjesnikov izražajni poraz. Neka je čeka na stanici”. 58 . zbilju u kojoj vlastito ime ”Sena” može biti shvaćeno i kao zajednička imenica sena. ne pristajući stvarnost. Otud i tvrdnja ”a tebe nema” dobija nov preliv smisla: ne ukazuješ mi se. sadašnjost i sjećanje. svi smo polupismeni. jer je. naprežući njihov smisao preko uobičajenih granica. kao da se u pjesniku pali svijest o nemogućnosti čuda. niti se javljaš kao priviđenje! Umrla je izbrisana iz sve tri stvarnosti! Svekolik pjesnikov svijet je smrću ispražnjen od voljene žene. te se može reći da stih ”mrtva si a tebe nema” u sklopu pjesme znači: ne samo da si mrtva. jedno ”a” koje zapravo i nije riječ. sa periferije”. ne dolaziš pred moje tjelesne ili duhovne oči.. jezik kojim se pjesnik obraća mrtvoj dragoj. bio dovoljan jedan neočekivan potez pera. trepere značenjem koje je složenije i dublje nego što Konstantinoviću izgleda: pred smrću. sugerišu poraz jezika pred tajnom smrti.. i sve što kažemo i mora biti manje ili više konvencionalno. eto. baš zato što su posuđeni iz ”jezika pisama ojađenih ljubavnika”.. pismo provaljuje granicu između ovog i onog svijeta. Stoga. i uspostavlja nadstvarnu zbilju u kojoj su sliveni san i java. i s onu stranu konvencije. sličnom onom u Bibliji. već niti mi dolaziš na san.pristaje. Znaš kako si obećala češće da ćeš se meni javljat. piše da će doći tada i tada. I u pjesmi ”Ponoć mene”. glagol ”javljati se” ne znači jedino pisati nekome. Potom. mrtva je moja vidjelačka moć ništenja međa što dijele ovostrano i onostrano. nego i ukazati se. bar na tren. ako pomnije oslušnemo jezik u stihovima: Zašto mi ne dođeš. mada izgleda kao da je posuđen iz ”pisama ojađenih ljubavnika. da ”izvrne uobičajeni poredak”. njenom misterijom. nada čudu.

ponoćni tren je jezički izjednačen sa tim bićem. 59 . gdje je itekako ”prirodno da mrtvog ima”. Da mu se ”javi”. Da je ima. tren u kojem bi. Taj je svijet precizno imenovan iskošenom a nezaboravnom sintagmom ”ponoć mene”. bilo posve prirodno da mrtva draga ”dođe”. dakako.To ponoć pjesnikova bića.nagovještavajući da su se ti dolasci i ta javljanja očekivali u nadstvarnom svijetu.

nego tako što mu pušta da ga ritmovi svijeta uzmu „pod svoje”. nego da bi. čak i kad su nedosežne: ”Od naš ljubavi i sreće. okrenute naizvrat. ubiju. G. i razumijevanjem. Da bi se neprestano snažile njegovom ljubavlju. otud i može da kaže: ”Svu svoju svjetlost u stihove stavljam”. bijele i čiste” baš kao i one ulične breze za koje pjesnik reče. činom nasilja poetskog. koja sazdaje moderno pjesništvo. Za njega.CESARIĆEVA LIRIKA Maštu. stvari kod njega teže da postanu „nježne.S. Potraživanja čitalačka su mi postala skromnija: ištem od pjesnika kog čitam da bude istinski pjesnik. E. kao kroz neku vrstu duhovne kupke. iskrive. U poredbi sa pjesnicima koji svoje djelo zidaju na svom neprijateljstvu spram zbilje. Apolinera. Propuštene kroz senzibilitet. izokretanja. Bogu hvala. podavno. prestala je. Pala je riječ iskonski. da spada u devetnaesti vijek. pjesničkog likovanja nad zbiljom koje se ogleda u slikama izobličavanja. Majakovskog. sve finijim. 60 . Dobriša Cesarić izgleda beznadežno starinski. nametao vlastitu stvaralačku volju. Cesarić je iskonski liričar jer se ne boji se da treperi pred vrijednostima u svijetu i u sebi samom. Remboa. u mimogredu. Giljena. H. samljevene. Jer u njevogoj poeziji se svjetlost izlučuje čak i iz boli: ”Što dublji mi je bio bol / u većem sjaju je umino”. ozarene cesarićevskim svjetlom. I to što je Stevan Raičković napisao izvrstan esej o Cesariću za mene je podatak i o Raičkoviću kao pjesniku koji sa Cesarićem dijeli istu sposobnost duhovnog ovladavanja svijetom ne tako što bi mu. Cesarić ne vidi šta bi bilo postidno u tome što misli da je pjesnička ličnost sito za ispiranje zlata iz mulja postojanja. da me raspamećuje. da je passé.Eliota. to je najhitnije. bile obasjane ljubavlju i razumijevanjem koje iz nje potiče. Cesarić jest iskonski liričar. iskonsku tišinu. da su mogućne. G. neteretnu rasplesanost. čime ne želim spasavati Cesarićevo pjesništvo od optužbi da je nemoderno. da su oduvijek u vezi sa pjesnicima. T. sve dubljom. za njihovu sržnu čistotu. A. u očima ili u rukama rasle. Sjetiću se. Najkraće rečeno. prvenstveno. i jer se ne stidi svoje vjere da vrijednosti postoje. P Eliara i drugih pjesnika ”krutog moderniteta” — riječ je Fridrihova — ne dopuštaju sumnju u plodovitost tog pjesničkog stava koji nalaže. Stvari su tu. Montalea. kako bi kazao Ortega i Gaset. bijela magnovenja kad su stvari „baš kao prva ljubav”. da se prirodne” stvari bezobzirno napadnu. Jer sablast moderniteta. razaranja svega stvarnog. Raičkovićevih stihova o travi koja. V. eto možda cijele lirske metafizike Cesarićeve. / Gle. nimalo uzgredno ni slučajno. za volju uspostavljanja nadzbiljnog kako izgleda tako i ustrojstva svijeta”. u modernoj lirici čin mašte je poglavito čin nasilja. Djela Š. ponajprje da bi mu. Uhvatiti tišinu smisla. stvari nisu tu da bi bile unakažene. Bena. rane. zvijezde su večeras veće”. da je naša pretpostavka o njihovu postojanju stvar duboko prirodna i prilično osnovana. Bodlera. Hugo Fridrih naziva diktatorskom. sve drugo može da pričeka.

koja je raičkovićevska prije Raičkovića: Na livadi onoj. neće pjesmu koja se sazdaje od osvojenja nego od darova: Na izvoru u tiho veče. Mnogi sam preležeo sat Bezbrižno. Na livadi onoj. zatvorivši oči.uleguta pjesnikovim ležanjem. Da zatim. vježba se u teškoj umjetnosti neostavljanja svojih ljudksih tragova tragova što je zalog da se prirodi istinski pripadalo. Ili bih nauznak lego I oblaka pratio let. stoga. Jer što više pripadaš. 61 . u travi. A neka bog zna otkud padne. Vjetar je njihao travke. Bumbara čuo se glas. to ti više pripada – od toga gesla. „za malu noć se ispravi” i pjesnikove bojazni da se „možda ispod drugih stopala neće ispraviti vlati”. u travi. taj prostor gdje se pjesnik uči nenasilnom boravku u prirodi. Nad nama sjalo je nebo Pod nama sunčo se grad. Tišina riječ mi drugu doda. te. Skakavci skakahu živo: Bilo je mnogo nas. I Cesarić hoće pjesmu kao govor kojim se ništa ni od čeg neće otimati. Tamo sam bio mlad. Poneku vjetar još mi dadne. Držeć u zubima vlat. potrbuške. Uđem u vlastiti svijet. ništa se ni na šta neće prisiliti. tog osjećanja živi ono najautentičnije i u Raičkovićevićevim i u Cesarićevoj pjesmama. Evo jedne. I govor mi je pun darova. „voleo vole bih i ne bih voleo da neko svrati” u tu livadu. A treću vrba ili zova. Sa vodom jedna riječ isteče Žuboreć isto kao voda. pod naslovom Ivan govori.

I ova. i svoje kraj. Cesarić najradije bira upravo to što emanira iz stvari. ni titan. Stvorenjce malo. lomno. Što slučajno se u njemu nađoše 62 . sjaj. i mnoga Cesarićeva pjesma napravljena je takoreći od ničeg: uzme se žubor vode. slabašno. pa tišina koja sliči tom žuboru. ili bar svršeno se slaže s njim. što budi u nama želju da ga zaštitimo. I hodajući tako među bozima Polako ušla je u moju pjesmu. U tom smislu. pa šuštanje vrbe ili zove. Al tad se sjetih da je ona trun Života pravoga. ako se uopšte udaljuje. a riječ koja ”bog zna otkud padne” otvara prostor pjesme ka Neznanom. A bozi mali. njihov žubor. Najednom našla među bogovima. miris. I tako se. tajne. slamkama. Bezazlena i mala. šum. smisla). pjesma o bubici zalutaloj u Homerov svijet saopštena je iz središta Cesarićeve poezije: Večeras kad sam čitao Homera Bubica jedna na knjigu mi sleti. od brze propasti. da ga sačuvamo od lakog nestajanja. najradije poseže za onim što je jedva mjerljivo. dok se ona šetaše Heksametrima – Ti nisi bog. Kao što jantar čuva drugoge bubice. dignuti do ljudskog značenja. Cesarićeva pjesme nikad se previše ne udaljuje. Ne sasvim: dodajmo tome da se sve događa na izvoru. Stvorenjce malo. pahuljama. I bubica odjednom posta velika. bilo u pjesniku. a ni heroj. sićušno. svime što izaziva plimu nježnosti. nek te ona sačuva. Samo si nježni osmijeh majke Pirorde. naseljava svoje slike „stvo-renjcima” i „svjetalcima”. pa šum vjetra i – gotovo. i u čijem govoru žive glasovi prirode preobraženi. Što se pojavi i već nestane. bilo u vanjskom svjetu: u svega osam stihova zatvoren je mali lirski kosmos. šuštanje. koji ima svoj početak. I da je življa Nego cijeli Olipmp. krto. i u njegovu središtu pjesnik čiji sluh sve prihvata kao dar. od izvora (života. šta ćeš tu? – Pomislih.

duboko je obilježeno ovo pjesništvo. da sačuva. Cesarić 63 . u kojim tereti postojanja postaju rosa smisla. Čitanje Cesarićevih stihova kao da uvećava zalihu vremena kojim raspolažemo. uz to. njezino ”pozvanje” u svijetu. da spasi od rasipanja i iščeznuća. Nije onda čudo što pjesnik. Cesarićeva ponavljanja služe u svrhu kumulisana vremena u stihu: kao da imperativ ”pleši”. i za širu cjelinu kamo spada. Ali.kad budem trava”. pleši. da podvostručimo pažnju. svaki put kad se ponovi. prije svega time što zahtijeva da se pojačano zadubimo u nj. Još je tu talas. Zar nas sve što je sitno ne vezuje za sebe. slamko. uspostavlja trajanje. koji preko sitnice stiče dublji uvid u postojanje. Tim i takvim pretvorbama. da budemo i oni kojima se ne žuri. Koji imaju vremena.. savlađujući užas nestanka slikom koja nagovještava prelazak u finiji i produhovljsniji oblik bivanja: ”I jedini teret koji ću nosit / U novom životu bit će rosa”. ali i da se zlatnim smiješkom veže za najviše. da svoje osjećajne i spoznajne sposobnosti saberemo u vršak igle? I.Dok bješe smola još. ima i osebujan odnos prema smrti: neće reči „kad umrem”.. Biranje tih kapljica. i taj osmijeh slamke između dubine koja će ju ”prožderati” i sunca koje joj je privojnom zamjenicom ”svom” cijelo darivano – puti ka tajnama pjesničkog majstorstva koje ništavnim stvari pruža priliku da narastu u velike simbole. površina. a potom se obraća junakinji svoje poredbe: O pleši. baš kao što je i Cesrićev oblak „ni od kog gledan”. umjesto da je smanjuje. i ovo naizgled neobazrivo ponavljanje iste riječi ili je znak da pjesma nije najbrižljivije ispisana. ili pak ima dublji. Dok te ne proždere dubina – radi se o stihovima u kojim pjesnik usrdno hrabri tu ni stvar ni nestvar da istraje u onom što je njezina ”struka”.. podstiče je da ostane u onom po čemu je ona najviše ona. tih trunčica pravog života ima i jedan finiji smisao: pred nama su oblici koji ištu usredsređivanje duha i čula. svaki jezički detalj u njima je vrlo važan. tih troščica. Jer. proširuje trenutak. čini ga osjetnim. nego . skriveniji smisao? Meni se čini da ovakva. jedno od najtiših na našem jeziku. prvi stih sadrži i jedan od trenutaka kad pjesnik odustaje od svog poznatog ekonomisanja riječima: njegove pjesme su mahom kratke. povremena. I svom se suncu zlatno smiješi. pleši. Pjesma je tu da zatvori u sebe. Cesarićeve pjesme valjalo bi propisivati kao lijek protiv današnjega življeljenja navratnanos. kad Cesarić u jednoj pjesmi prvo poredi sebe sa slamkom ”u silnom viru”. trenutke plesa sitnih stvari kraj kojih prolazimo slijepi.

kapi u slapu. Zbog toga. i u pjesmama gdje se pjeva svega jedna stvar – a Cesarićevi stihovi nikad nisu nakrcani predmetnim svijetom – koja sama po sebi nije sitna ali je obična. pretvara se u sunce koje gori a usput miriše i smije se. ”svjetalaca u daljini”. pravi od nje svjetić u kojem se sluša očima i vidi sluhom. Diskretna unutrašnja rima zatvara poentu pjesme u sebe. Bogatstvo značenja koja Cesarić izvlači iz svojih bubica. istovremenom akcijom čula se oslobađa životna svježina iz ljušture običnosti: Dohvatih naranču sa stola. Te pahulje se i čuju i vide. I gori. Jedan bljesak u svijesti pretočio se u zlato narandže koja narasta.je. I miriše. „muzičar tišine” kako bi rekao Malarme. Sačuvala je malo južnog sunca Na svojoj kori. izmakla pjesmi i pjesniku. jedna se na drugu nastavljaju. o tiho govori mi jesen: Šuštanjem lišća i šapatom kiše. Neprijazna. duga. u kojem tišina svijeta isto što i tišina jezika. svakodnevna. bez sumnje. počiva upravo tom simultanitetu: čula pomažu jedno drugom u identifikaciji tih prašinki bivanja. Cesarićeve slike. nikad napadne. A ja u ruci držim komad juga. jer sitnice traže totalnu koncentraciju. I kad sniježi. i svoju smisaonu finoću duguju ponajvi ps o) istovremewnoj akciji čula koja opjevanju stvarčicu opipavaju s više strana. U pahuljama tišina je sama. vlati. jedna drugu douhovljuje. I najedanut U svijesti mi sinu: Sad je zima. traže fine sinestezijske prelive opažaja kako ta trina životna ne bi. koji tišinu doživljava kao govor i kao jedno od najopipljivijih prisustava u svijetu: Tiho. a spušta se tama. Al zima srcu govori još tiše. Pitomost Cesarićevih slika potiče 64 . I zlati mi se naranča u ruci. naprosto. I smije se. šturaka.

U njegovoj pjesmi mrvice svijeta nikad se ne nadimaju neprimjerenim značenjima: ”Sitnice! Al kako raduju srce. Sitnica kod Cesarića je kao ona vilina kosa. Sintice nekad nisu čak ni leglo smislova nego njihovo najbliže susjedstvo. Cesarić zaista majstorski vlada jezikom u kojem se zbiva neočekivano presijecanje svjetova: U grad je seljak sijeno dovezo U doba rasvijetljenih kuća. presjeke. Proziremo još jedan razlog što Cesarić odabira upravo ono slabašno. one ”svjetlucave i savsim tanke niti” koje plivaju po vazduhu: bez ikakve su koristi te niti. veze. ko da i ne znadu. Vukući kola polako i lijeno Golmazni seoski konji su nosili Konjima grada prvo mlado sijeno. a žao nam je da ih pokidamo. ono bablje ljeto. koju su jutros pokosili.ovog otkrivanja „juga” sred ”neprijazne”. I ko bi znao s čim nas one vežu. duge” zime postojanja: pjesničko posezanje za toplinom i smislom kao opiranje zimi svijeta. za zemaljsku težu. Miris je ladanja ulicom provezo. Cesarić je majstor doziranja. Ovi stihovi su i jedan od amblema cesarićevskog doživljavanja stvari: njegove slike često nam otkrivaju da smisao nije dan ni čemu zasebno 65 . / Ko srebrna zrcna u pijesku”! Možda taj ”pijesak” nagovještava da je smo u pustinji. Onako lake. ali dok god u njemu ima ”srebrnih rcnaca”. Seljaku se drmahu noge i lulica. ima i mjesta radosti. Tajanstveno su radosne i tihe. i pretanjeno. Okolo je mirisala ulica. Ko livada. Te niti su tajna i vežu nas sa tajnom. I ovo je sazdano od ničeg: miris sijena se iznenadno obreo u gradu i rodio pjesmu. Budeći putem za njim čeznuća. čak nije važno kojom i kakvom: ne može se reći sa čime nas zaista spajaju. ali njima je nagoviještena ideja o cjelini. Trenutak lebde. o vezivanju čovjeka sa svime izvan sebe. kidljivo: ono je i najgpogodnije da poetski ponese čistu duhovnost koja neće stvari no njihove odnose.

malo jadno”. visňkoj. koliko god znatni i važni po sebi. na prvom mjestu. To ”jadno drvo” diže se do „čudesne raskoši” tek kad se. Stoput mi se. Mokroj. kad nas prođe mladalačka ”glad za količinama” i kad u nama posustane vjera da postoje „krupnice” na ovom svijetu. naizgled posve nevažan.. duboko je svojstveno prirodi njegovog poetskog zahvata u svijet: ta kap ipak . I bliješti. Svako biće je. u Cesarića zadobijaju krajnji smisao tek ako pomažu tkati nešto više od sebe. pa ih njiše. Prijatelju.. Ta voćka doseže svoju raskoš isključivo kao djelić svijeta i događanja u njemu. sklopio sam oči. izgleda. kao treće. Upravo taj kancelariski izraz. kao prvo. tek u vezi sa širom cjelinom kojoj pripadaju ili bar nagovještavaju da bi joj mogli pripasti. 66 . kao drugo. Ona je opet. uništilo sugestivan potekst. malo.. pričuje ono „tiho tkanje” pauka iz Jakšićeve pjesme. što znači tkati. Cesariću je dovoljan svega jedna šum da iz njega nastane nezaboravna pjesma: Hodamo nas dva po travi. A kontekst dođe od contextere. ”obično. stavljen u rimu. dok čitam Cesarića. Nestane sve te čarolije. da se vineš iznad sebe. dobija posebnu snagu. Što Cesarić pjeva o kapi. nagovještava više. Obrazac te „kontekstualne” ljepote detalja svakako je dat u pjesmi Voćna poslije kiše: Gle malu vočku poslije kiše: Puna je kapi. već ga zadobija u onom kontekstu gdje se detalj. ponajbolje razumije u zrelosti. a ne o slapu čiji je ona dio. ali potom dođe spisak. Uzgred: pjesnik veli: ”kao prvo”. mnogo više no sve što je nudi ”poetičan” jezik. Čudesna raskoš njenih grana. Al nek se sunce malko skrije. jer smo očekivali da kaže ”kao prije”.gledanom. suncem obasjana. presijeku sunce i kiša. očito prisiljen rimom. što bi. Jer ”kao prvo” zvuči gotovo administrativno. Obično. sugeriše početak nabrajanja: kao prvo. u jedinstvenom trenutku. međutim. Šumi oko naših koraka trava U nćni pokoj. neočekivano obreo. lista mogućnosti da se postane i još ponešto.pomaže tkati” onih „hiljadu šara” u kojima se presijava duga života izvijena nad slapom. jadno drvo. Cesarić se. Svi životni detalji.

teško odredivim smislom koji krovu gotovo daje zasebno biće. na kojoj se sazdaje mnogo šta u ovom pjesništvu. Pomogla mi je. sjedosmo ručat. Toliko je znamenit taj dan dovršenja krova da je. je rje to sveta livada iz mladosti. ona „mala voćka poslije kiše”. riješio da ne odustanem od zrenja u ovaj tekst dok ne osjetim u čemu je. Kojega. zna i te kako još i blistati! Počeli su ti stihovi odjednom da trepere: čak i riječ „onoga” sa početka pjesme učinila mi se zagonetnom. čovjek. koji je „visok i pristao”. Pogledasmo često u blistavi krov – Našu pobjedu Nalakćen nad tom pjesmom. ne nalaže da iza riječi „visok i pristao” iskrsne muškarac. zapravo. ili bar može služiti kao orijentacija u vremenu. dana? U kakvu to svetu daljinu se izmiče taj dan kad je završen krov? Ta bezbojna riječ odjednom posvećuje tren dotradnje krova. Visoko i pristalo momče! – zar to ne spada u onaj krepki usmeni jezik koji oplođuje i Cesarićevo pjesništvo? Zar to ne govori o zidarskom. taj krov. Jer. ako pogledamo pridjeve „visok i pristao” za sebe. dovoljno reći ”onoga” pa da svi osjete njegovu važnost. Jer krov nije krov sve dok ga ne polije kiša! Kiša je došla da „isproba” krov. isprva. ali i pokaže da. posvećena puninom doživljaja. dođavola. njegova tajna. pjesniku se čini. ipak počne da titra i dodatnim. Pala je kiša i polila krov – On je blistao. A pri objedu. kao znamenit datum od kojeg se može računati vrijeme. zar logika svakodnevnog jezika.I mislim da mjesto tebe sa mnom Jedna vitka ljepotica kroči. bez obzira na imenicu kojoj su „pridjenuti”. majstorskrm poslu kao o prirodnoj kreaciji? Osim toga. Ponekad su finoće i nemjerljivosti kojima se barata u ovim pjesmama takvog stepena da nije čudo ako prođete pored njih ne osjetivši „u čemu je stvar”. zarivši glavu u šake. osim što umije štititi od kiše. te dvije riječi 67 . momče. I u pjesmi Ivan govori kaže se: ”na livadi onoj”. iako sprva djeluje kao precizna i jasna realistička slika. To ne šumi trava Nego ona – hodeći – Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći. Najzad. da utvrdi njegovu suštinu. Svojevremeno sam se krstio od čuda: šta ljudi nalaze u ovoj Cesarićevoj pjesmi ravnoj kao daska: Onoga dana dogradismo krov Visok i pristao. Oprasmo ruke.

Homer nije samo gigantska opreka bubici nego i podloga na kojoj „junakinja” pjesme biva jasnija. Dalje. i ne pada joj na pamet da im se divi! Heksametri. Hoću da naglasim da je razumijevanje ove pjesme bio važan tren — onaj dan! — u razvoju mog razumijevanja Cesarićeva pjesništva. u svojoj pozadini krije primisao na tu pjesmu: sjeo sam da napišem nekolike stranice koje će pripremiti objašnjenje Bubice. to jest bubica. a ja kao smjerni čitalac njegov. ali se. Bubicu. a tekst je ispao kao klinčorba iz narodn priče : pošto je čorba gotova. Što ne spada u Cesarićevsku stilistiku: blagi prelazi iz jednog u drugo. da njegova visina ne ugrožava sklad cijele tvorbe. Andrić. koji je najduhovnija stvar od svega što nam je darivano. koja uskočila među Homerove bogove. shvatio sam da mogu s više povjerenja. pjesnik pita: šta izvolijevaš tu raditi. Doduše. klin se. sve što sam dosad kazao o ovom pjesniku. kao klasik. upadaš nenajavljena među olimpijce? Buba za to haje i ne haje: spokojno šeta heksametrima. ni heroj. zatim. što jo prastar i prvotan i prirodan kao i ta bubica? Hoću da kažem da ova pjesma živi i od otkrivanja veza među razdalekim stvarima koliko i od njihovog suprotstavljanja. kratkovjeka kao osmije koji se javi i „već nestane” kako pjesnik reče. Andrić reče da se ne može gledati zvjezdanoga neba i ljudskog lica. Ali zašto baš Homer? Možda zato što stoji na početku. iako nije ni titan. pa šta s tim? kao da pjesniku kaže njeno ponašanje. ti „bezazlena i mala”. Da niko nije u stanju ne osjetiti se pomalo materinski raznježenim dok gleda bubicu! 68 . zato. čini ga izrazitim. to jest pjesnik kao njen advokat. može iz nje slobodno izbaciti. uočljivija. No ako mi je ta pjesma poslužila kao važan putokaz u razumijevanju ove poezije. ti. s više očekivanja koje neće biti iznevjereno. fina nijansiranja jednog istog. Nego. dodajem da mi ljudsko lice zna katkad biti najstrašniji djelić svijeta. Da ta majka priroda još uvijek „radi” i u našem biću. nikakva. uočljivim. definisanija. daje krovu nezavisnost. ni titan. samim tim je odradila svoje. jesam ”nježni osmijeh majke prirodde”. obična kao pratljača. kao prvo. a ”pristao” nas podsjeća da je krov ipak dio cjeline. da nije zaboravio službu toj cjelini. iščitavati i ostale Cesarićeve pjesme. Htio bih ipak reći nekolike i o njoj. kaže dalje bubica. otkrila finese svog smisla. Bubica je. I tu sve počinje da poetski lebdi. takva. U tom što je pjesnik stavio Homera naspram bubice može nam se desiti da neoprezno vidimo prevashodno ukus za kontraste. bubica je dokaz da nam je priroda još uvijek majka. ni heroj. Kad mi je ova pjesma. Ako nisam ni bog.vuku u suprotnim pravcima: ”visok” vuče gore. Koliko je pogođeno ovo poređenje: bubica. ni polubog. Jer taj stih sažima najfinije lirske suštine svojstvene ovom pjesništvu. ne može da ne izazove osmijeh na licu onog ko je gleda. mnogo su svojstvenji ovom pjesniku negoli efektno i napadno sudaranje različnog i nespojivog. ima pravo da to kaže. ja podobro smetnuh s uma Cesarićevu pjesmu Bubica. nikad neću moći nagledati osmijeha na ljudskom licu.

jeste uobrazilja koja se prirodno naslanja na književnu predaju. gotovo isto ono i njegovoj plesačici (iz istoimene pjesme) koja se baca cijelim bićem uvis. duboko cesrićevska. Sroa je ovo i metafora stanka pjesme. i da je življa / nego Olimp cijeli”. ne ostaje. ne ostaje im ni ona im sa svije strane. što znači da bogovi nisu samo veliki nego. ukrstila su se dva svijeta. da okupe. Najzad. da se vinu do trena „čudesne raskoši”. Jer tu je. u tom pravcu. kao na odskočište za poetsko viđenje. bubica je trepet neposrednog živog iskustva: iz susreta tog dvoga nastaje nova realnost. Ovo nije pjesma o bubici već o tome kako je bubica ušla u pjesmu. Jer stvar će se odjednom krenuti naopačke: sav Olimp i njegovi bogovi prestaće da postoje kad se pjesnik sjeti da je ona . Ostavivši za sobom ko znak Da nije samo začarani zrak. koja pruža priliku stvarnim bubicama da u pjesmi narastu. / polako ušla je i u moju pjesmu” – stihovi koji uspostavljaju nov sloj zbilje u kojoj su se smiješala prva dva. zbiljnost bubice je za jedan stepen ispod ove naše. „hodajući tako među bozima. u najmanju ruku.. Cesarićeva uobrazilja. stoljećima: naspram nje. ali za jedan stepen iznad uobičajene poetske stvarnosti.trun / života pravoga /. bubica je „bezazlena i mala”. prije svega. ko koprenu u plesu. zbilja Homerovih heksametara i bogova koja traje. da se vratimo na početak ovog zapisa. vidjesmo. Daske što se još od skoka tresu – Te bi se moglo kazati da je i Homer poslužio daska koja se „zatresla” od odskoka bubice ka idealnom. Ako bogovi daju mjeru bubici. stvar koja je. vanpoetske. Jer. 69 . dužna. Ili.Šta se zapravo poetski događa u ovom tekstu? Opet su se presjekla. u puniju i oduhovljeniju mogućnost sebe same: Kao da je težinu htjela potisnut Od sebe. U Cesarićevoj pjesmi sa rasplesanim stvarima i bićima događa se. I u zrak se nekud otisnut. Homer je simbol književne baštine. tu je i treća realnost: bubica. još i nebezazleni. usredsrede i pojačaju svoju živu supstancu i svoj smisao. ako je u prirodi diktatske mašte prekid sa tradicijom. u kojoj su se susreli bozi i bubice. u ljudskoj predaji. nerijetko. Iz tog presijecanja nastaje slojevita stvarnost.

vjekuju sad u doku. znali književni oblik posve razbiti. Kulenović je. ili pak maksimalizovanim životom. Čuj. a sporedno je jesu li. pokazao da umije. Zašto sama došao ovdje. ako naše vrijeme smatra da nije. od početka do konca. tako Pasternak defniše zadaću pjesnikovu. kad god hoće. Udaljili se do njeg i gradovi i sela. i samo živ. kritika postavljala. Vjetar podsjeti lijeske i one se šaptom krste. Zmija mu krene uz reljef. recimo. ne jednom. problem? Najvažnije je da su to. Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste. Kulenovićevo pjesništvo je blistavo ozbiljenje ovog zahtjeva: u svemu što je pisao. Stihove što još bruje dlijetom po stećku svom stišaj. i u kojoj mjeri. ili. bio je ne samo istinski živ već i mnogo življi od nas: ispoljavao je i višak života koji se. neka ih pokrije lišaj. što znače posmrtne lađe. uspokojen. i da je ovu objavio 1959. u čemu je. ”Biti živ. godine. Uz to.ŠTA ŠUTI A ŠTA KAŽE KULENOVIĆEV STEĆAK Kulenovićeve pjesničke slike hvataju i puninu njegovog vlastitog bića i puninu svijeta iskazujući ono što bi se moglo zvati životnim maksimalizmom. već na sonete kakav je. prosto prelivao preko ivica književnog oblika. pusti. svoj reljef svije sred čela. bar. valjani soneti. Stećak koji je najavio pjesnikov povratak sonetu nakon 32 godine: Stećak mramorni ćuti govorom scena po boku. ne jednom. na sonetni vijenac Ocvale primule. jači do kandža kiše. mahom. što 70 . Njegov mjesec i sunce. Može li se onolika količina života zatvoriti u sonet a da on i dalje ostane sonet? – pitanje je koje je. Mada ne znamo tačno kad je Stećak napisan. napisati izvrstan sonet koji je i savršeno ”pravilan”: ne mislim. ne jednom. povampirenja i krađe. pa. što mu je i zamjerano: ti viškovi su. pri tom. izvrsne pjesme. do konca”. davno su prevezli dušu. kad sve već ovdje piše? Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem. onda. I kakav je to sonet čiji stihovi nekad imaju trideset i više slogova? Našto bismo mogli uzvratiti: a je li sonet – sveta krava? Ako nije. vele. znamo da je Kulenović imao običaj da svoje pjesme dugo drži u ladici. lezi pod stećak stiha bez prevoznika-čuna. zvoni zrelo stablo – to lijes mi teše žuna. kojim je ušao na poeziju.

U njoj su ”ispoštovani” vrlo složeni formalni zahtjevi klasičnog soneta kao ”najsitnijeg oblika velike poezije”. bile ”prosvijetljene i prosijane kroz stvaralačku maštu uvijek na mrtvoj straži kritike i stilskokompozicijske logike”. ne može da se ne obraća pjesnikui i da ne kazuje nešto njegovu umu. Današnji čitalac ide dalje: jasno mu je da je prosudbe. Stećak ide u ne mali broj pjesama koje potvrđuju suvereno majstorstvo Kulenovićevo.. i zato tuđ. drukčijeg od savremenog. u književnoistorijskom smislu. stoga je nedovoljno shvatljiv. Pokažimo to analizom. jer pripada prošlosti Bosne. Sonet počinje paradoksom: stećak ”ćuti.. naslutimo još jedno. Ali pjesnički kontekst omogućuje nam da u ovom okismoronu. počev od Milana Bogdanovića”. tuđ i dalek i nepoznat. kojima se Begić suprotstavlja. Tačno je da Kulenović pjeva prvenstveno o bosanskom stećku. pa u Crnoj Gori (2 803). dakako: u prvoj rečenici svog čuvenog eseja Krleža kaže da su ”bogumilski mramorovi” razasuti ”na čitavom južnoslovjenskom reljefu između Jadranskog mora. zauvijek odnijela voda. ali ne i isključivo. kao najzaoštrenijem obliku paradoksa. na čemu se odveć u kritici nastojalo. stećak koji je odavde. vezan s tajnom smrti: svaki nadgrobnik posvećuje nas u tajnu koja živom čovjeku nikad neće prestati da bude tajna koliko god se čini da. govorom”. jer svu punoću i bogatstvo značenja u njegovoj poeziji. Analize Midhata Begića pokazuju da Kulenović ”nikako nije bio samo poklonik mimesisa niti plijen pjesničke ekstaze. Ne samo Bosne. da se opet poslužimo Begićevim riječima. u isti mah. jer dolazi iz svijeta od kojeg nas dijele stoljeća. kako reče Dučić. ponajprije zato što je. Ali stećak je. i izgleda mu neporečnim Kulenovićevo vrhunsko pjesničko majstorstvo. pa u Hrvatskoj (3 253). ”iz Bosne”. pa i u pjesmi o stećku. nešto svoje i tuđe. Stećak i ćuti i govori jer sam sobom predstavlja nešto i blisko i daleko. nećemo doseći ako je ne preslikavamo i na ”južnoslovjenski reljef”. Tačno je i da pjesnik u jednom intervjuu kaže: ”Sve je moje iz Bosne”. 71 . ali neće biti da porijeklo kaže mnogo o krajnjim domašajima njegovog djela. nešto i razumljivo i nepoznato. Zbog svega rečenog stećak ”ćuti govorom”. preteča Kamenog spavača. od njega su preživjeli tek odlomci. već i snažan racionalan mislilac i analitik psihičkih stanja svojih likova i svoje vlastite svijesti” i da su ”njegove ‘ekstaze’ koje je kritika isticala kao jedinu mu psihološku komponetnu mašte i stvaranja. pa u Srbiji (2 060). ne manje važno značenje. razumije se. kojeg teško da može biti ako u stvaračkom činu ne sarađuju ”nagonska sa umnom imaginacijom”. Kako god bilo. Blisko je i svoje i razumljivo. pristaje na govor. ali treba dodati da ih najviše ima u BiH (58 547). bar ponekad. ili govori ćutnjom. naročito u ratnim poemama.znači da je. koji je iščezao. Riječ je o metafizičkoj i šutnji i govoru koji su privukli pjesnika u godinama kad čovjekove oči počinju da ”na oba sveta gledaju”. Une i Morave. duši. južno od Save od Plaškog pod Kapelom pa sve do Kolubare i Dubrovnika”. cijelom biću.

to je jedna najsnažnijih metafora u Kulenovićevu pjesništvu. Vera Crvenčanin. šta je zajedničko kandžama i kiši? Potom otkrivamo da je njena pomjerenost posljedica krajnje preciznosti izraza i izoštrenosti gledanja. Zato je metafora ”kandže kiše” važna. a ne za potrošača”. Ali stećak ćuti i zato što je jak. doživljavamo je gotovo kao uljeza: takve lekseme. poeme koju je svak razumio. Kao da je Kulenović pred stećkom zastao da se okrijepi na vrelu snage. baš zato što je teatar: ne nudi pravi život. stvaralačko biće”. i samo u oktobru. Sama po sebi. Opet imamo posla sa skrivenom slikom: stećak je zarastao u šiblje. Zar daleka prošlost nije teatar? I zar istorija. što isključivo ne znači onaj koji proizvodi pjesme već onaj čija mašta sustvaralačaki izlazi u susret mašti pjesnikovoj. važno je da je imenica ”scena” oštro markirana. utemeljeno se može tvrditi da je Kulenovi bio i pisac ”za proizvođača. i svugdje. Kad čitam Kulenovića. ali možda prvenstveno kao pobjednik nad silama rastakanja koje sve čovjekovo neizbježno vode u nestanak. Govor stećka je govor vječnoga privremenome: prolazni čovjek ne može sasvim shvatiti zagonetku mramora koji je nadtrajao stoljeća. bar onakva kako je tumačena u BiH. pogotovo kad ju je kazivao pjesnik svojim neuporedivim glasom. kad 72 . Ako niste privremeno postali takvo biće. Jer. nutarnjim opustošenjem. ali to ovdje uopšte nije bitno. ili bar vjerovao da je skroz razumije. kako bi rekao Majakovski. u gustiš. Kulenović znalački upotrebljava. u biografskoj knjizi Skenderova trajanja upozorila je na važnu stvar: njegovi soneti ne mogu se sasvim razumjeti ako se smetne s uma da ih je pisao pozni Skender. nećete lako shvatiti. moraš i sam biti pjesnik. na primjer. to jest čovjek koji se suočio sa dramom biološkoga gašenja. Naoko. još manje živu istinu. koje su skrivene i traže punu saradnju čitalačke mašte. nekad i prividnoj komunikativnosti jednog dijela njegove poezije. bolešću. nije osuđena da u ljudskim očima ostane manje ili više teatar? Taj teatar ne može da nešto ne kazuje. ali to je govor koji ćuti. duboko svojstvenih ovoj poeziji. Koja je zauvijek iščezla. viteških turnira i kola. nije najčešće svedena na teatar? Zar prošlost svaka. Danas. Jer sličnost kandži i kiše je u njihovu učinku: pjesnika su brazde. koje kao da narušavaju stilski ceremonijal. da bi mnoge njegove stihove i pjesme shvatio. često se sjetim Kolridževih riječi kazanih povodom Šekspira: pjesnik je onaj koji od čitaoca ”na izvesno vreme od vas stvara pesnika – aktivno. jer to su i kandže vremena. uprkos stvarnoj. Stećak pjesnika privlači i kao zagonetka i kao spomenik prošlosti. Riječ je o jednoj od slika. stih: ”Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste”. supruga pjesnikova. ima nešto ”nadrealistično” u ovom neočekivanom spregu riječi koji sprva ne nudi predstavljivu sliku: zalud se pitamo gdje je ”nosilac poređenja”. izvlačeći iz njih maksimum izražajnih mogućnosti. To su scene lova. u njega rijetke. podsjetile na brazde kakve na živoj puti ostave kandže zvijeri ili ptica grabljivica. slutnjama smrti. Kulenović je decenijama bio svođen na pisca Stojanke. što su ih stoljetne kiše ostavile na stećku.Riječ je o ”govoru scena po boku”. baš kao u Sofokla: ”ćuti onaj koji je jak”.

Kamen koji Arnauti meću na panj posečenog drveta ima. ”Kandže kiše” prikazuju tragove koje su stoljetne kiše ostavile na stećku. kao ”ona prava” riječ bez koje pjesma ne bi mogla. bitniji način: riječ je o 73 . ili kad ga koze obrste. pa čim onaj poseče drvo. taj stećak mora biti pomalo živ. i ”čelo”. Kulenovićev stećak nije jači samo ”od kandži kiše” već i od ”povampirenja”. ali riječi u svakoj pjesmi ne smao da znače nego i suoznačavaju. dušino stanište – zato je često i klesan u obliku kuće s krovom na dvije vode. kako reče Krleža – stećci su jači od lopova. Da je kazao ”oktobar”. Uz to. Zašto? Kamen ima moć da privuče. pa onda belutaka koji se bacaju u grob pokojnika za koga postoji bojazan da će se povampiriti. tako da ova ne bude u mogućnosti da ode slobodna i izvrši osvetu”. dakako. Uz to. očevidno. zadržva je kako bi tlo postalo plodno i kako bi se privukla kiša”. ili belutaka kojima se oivičuje grob i koji imaju isti cilj. veli Kulenović u jednom intervujuu. lišće koje padanjem otkriva vidokrug oko stećka– ”oktobar” to ne bi mogao. Ali stećak je. jer je tu da nam predoči. a uspomoć oktobra i koza opet ga stekao. ovaj drugi brže-bolje postavi kamen na panj. U knjizi Skenderova trajanja. dok oblikuje viziju. kad među tim bilješkama nađete rečenice: ”u Tutankamonovu grobnicu nisu došli lopovi. a ”svaka riječ mora biti ‘ona prava’”. veže za sebe svaku dušu: setimo se samo grobnog spomenika. a usput kamen pomalo pretvaraju u živu put. od krađe jači na mnogo važniji. ako je u divljinu zarasli stećak ostao bez vidika. Mramor stećka je. U brojnim mitovima. bez sumnje. stećak je jači i ”od krađe”. pošto u pjesmi sve postaje metaforično. Kamen ”pričvršćuje dušu predaka. ali. Vera Crvenčanin je objavila bilješke na osnovu kojih su nastala njegova četiri putopisa o Egiptu i. stećak ima ”bok”. Ovaj stih je i jedan od brojnih dokaza da su pjesniku.lišće opadne. zadatak da dušu koja se u tom drvetu možda nalazi – veže za sebe. stih bi ostao bez nečeg bitnog. potrebne sve riječi našeg trojednog jezika. ”Pjesma je ono što ne može biti kazano na drukčiji način”. veličajan dvor da bi se povampirila. udoban. koje je čovjek stvorio u raznim vremenima i na raznim tačkama zemljine kugle. dakle. i one daju prilog oživljavanju stećka. riječi s preciznim doslovnim značenjem. između duše i kamena postoji dublji afinitet. smiruje je. Inače bi sve nestalo kao i iz grobnica mnogih značajnijih kraljeva” – shvatite zašto je Kulenovićev stećak jači od krađe: svojom gromadnoću – ”teški su od dvije do trideset dvije tone”. kome je bio prvobitni cilj da pokojnikovu dušu za sebe veže. i ”bosanske” i ”srpske” i ”hrvatske”. ”Listopad” je tu. kaže se u Ševalje-Šerbrantovom Rječniku simbola. takozvani sljemenjak – i nema bojazni da će duša ostaviti tako prostran. Najzad. pa je stoga ostala čitava. Tačno: pjesnikove oči otkrivaju vidokrug oko stećka kad opadne lišće ili ga koze pobrste. a veselin Čajkanović u knjizi Mit i religija u Srba veli: ”Na Kosovu ovako Arnauti rade kada seku drvo za koje se boje da je senovito: jedan seče a drugi čeka sa kamenom u ruci. otkrije se horizont oko njega. Reći ćete: pjesnik mu je pozajmio oči. stavi nam pred oči.

kojeg nema drugdje. pošto su ”prevezle dušu. Prozaična riječ ”dok” raskriva pred nama metafizički horizont: prisiljava nas da. zamislimo vodu. jedan stih baca sondu u tri različita mora postojanja. bosanske i ”južnoslovjenske”. uložiti napor da se njihov smisao ponovo osvoji. saglasno vjeri onog koji leži pod stećkom. pučinu koja dijeli ovaj i onaj svijet: ponovo je riječ o skrivenoj slici koja poziva na sustvaralaštvo. osvježio. ne samo da oživljava avetinjsku luku već i ironijski obasjava vjeru srednjevjekovnog čovjeka u besmrtnost duše. ” jer je valjalo daleko nositi mrtvaca. što baca dodatno svjetlo na prvi stih soneta: stećak ”ćuti govorom” jer je zaboravljeno značenje ”scena po boku” koje su prestale biti samorazumljive. stoga ih treba objašnjenjem približiti današnjem čovjeku. Tuđica ”dok” prizvana je rimom. tačnije. ko zna gdje u srcu Bosne. Tu nije kraj.prepoznatljivom obliku srednjevjekovne kulture. a i daleko odlaziti 74 . ili je bar mnogo manje poetična od ”luke”. kaže Šefik Bešlagić u knjizi Stećci i njihova umjetnost. što je posljedica majstorskog poteza kojim je produžio. između živih i mrtvih. čisti se brodski trup i vrši se popravka brodova. da se posve skameni. ali rima prisljava majstora da pokaže šta umije. Stojeći pred stećkom. Koliko god značenja pojedinačnih riječi. i ovdje prisustvujemo eksploziji smislova skrivenih u jednom obliku svijeta – u isto vrijeme se sve sliva u čvrstu cjelinu. iznenadno obreo na obali mora. sintagmi i slika u prvoj strofi soneta bila usmjerena u raznim pravcima – jer pjesnik se i ovdje trudi obuhvati što više. Ukratko: drugi stih soneta krije cijelo bogatstvo kazanih i nagoviještenih značenja sabijeno u sedam riječi: u stećku se zrcale tri ravni života. pjesnik se. trajno kazuje povijest privremenog. obasjavaju jedan drugi. Stećci ”nisu smjeli biti daleko od naselja”. Prvi stih drugog katrena bukvalno je tačan i ima veliku metaforičku snagu. to jest u srcu u kopna. oživio – kako god hoćete – mitsku sliku koja meće pučinu između ovog i onog svijeta. ljudskom aktivnošću koju sobom nagovještava ne dozvoljava pristaništu na onom svijetu da sablasno opusti. Ali pjesnikovo ”čitanje” šara sa stećka u vezi je i s drugim stihom: u besmrtni kamen uklesana su dva simbola koji zrcale prolazni život smrtnika. Te Haronove barke. jer ova poezija kroz koju snažno struji ”poetski vitalizam” – kako je Kulenović okrstio suštinu Nazorove poezije – unosi život i tamo gdje ga nema i ne može ga biti: ”dok” je bazen između dva susjedna gata u kojem se iskrcava roba. vjekuju sad u doku”. koji se ne može pokrasti. U trećem i četvrtom stihu pjesnik tumači dvije šare sa kamenog bareljefa: ”njegov mjesec i sunce” koji ”znače posmrtne lađe”. ali i mi skupa s njim. Jer ”dok” je nepoetična riječ. Pošto su iskrcale robu. koja iskrcavanje duše pretvara u iskrcavanje robe. prenesen na onaj svijet. možda te posmrtne lađe čekaju čišćenje ili opravku? Ovom pitanju je cilj da istakne dubinski kvalitet Kulenovićeve slike: u rukama ateiste ”dok” svojom tvrdoglavom prozaičnošću. stihovi se rađaju jedan iz drugog.

stećak je zanemaren od današnjeg i grada i sela: od njega. Pjesnik ne kaže na šta je vjetar podsjetio lijeske. Pošto smo sklop i značenje stiha o listopadu i kozama već razmotrili. šapat u strahu. pa su u krajevima sad golim i pustim nekad živjeli ljudi. jer pjesnik ne kaže na šta je vjetar ”podsjetio lijeske”. ostavivši za sobom samo suhi katarakt kamenja”. dodajmo još da u njemu vrhuni zanemarenost stećka: zarastao u divljinu. veli Bešlagić. Ali. u pjesmi oko čijih slika treperi aura prošlog. golem dio stanovništva bili su stočari koji su morali imati naselja u planinskim krajevima. od onog što je nekad značio i još znači ili može da znači. ali znamo da je to u njima izazvalo strah. gdje ih je bilo lakše braniti. u brdima i na planinama. čak i dijela stručnjaka. ”dobar dio pokojnikovog zavičaja. koje su. ima puno lokaliteta sa stećcima koji su na kraškim poljima. što pomaže da osjetimo ironijsko ozračje ovog stiha: protuzakonite koze. U metaforičnom smislu. osim u jesen i kad ga otkriju koze. i u tom žednom korijenju obala koje novu vodu čeka”. prepoznao sebe u ”suhom kamenju. preko kojeg je prošla voda. i to onaj uz koji ide znak križanja – dakle. otkrivaju svima nepotrebni stećak. Uz to. I treći stih je zagonetan. ”srednjevjekovni Bosanci su se sahranjivali po planinama. hridima. Ali ne samo sela. gdje ne postoje nikakvi stambeni objekti. ali je sigurno da šum vjetra u lijeskama liči na ženski šapat. Ali u predstavi današnjih ljudi. Osim toga.obavljajući posjete i vršeći razne posmrtne običaje”. šapat lijeski ne možemo da ne istorizujemo: u njemu je prisutna sva prošlost Bosne: od strahota drugog 75 . Sve je nekako u znaku dostojne pažnje živih prema umrlim. koja se naglo pojavuljuje poslije topljenja snijega i potom naglo presahne. U šumu lišća na vjetru koji duva kroz lijeske Kulenović otkriva značenjsku puninu koja lako ne pristaje da se otkrije čitaocu. u ”suhom koritu rijeke. u doba nastanka ovog soneta. ali je u srednjem vijeku bilo mnogo više šuma no danas. u znaku stvaranja uslova da se uspomena na njih što duže sačuva”. gdje skoro nema osnovnih uslova za život”. prepoznaju se omeđine srednjovjekovnih kuća i staja od suhozida”. Koji su bili kraj puteva i na najljepšim mjestima u svom kraju: ”s njih se vidi”. udaljile su se i urbana i ruralna kultura. I gradovi su se ”udaljili” od stećaka: više nisu na visovima. uiz lčega je nastao njegov sonet ”Mrtvo korito”. pak. 2 Klimatske i istorijske i klimatske promjene krive su što se stećak obreo u gluhoj zabiti. istodobno i govor iz dubina pjesnikova bića. šumama i inače zabitnim mjestima. u istoimenom sonetu. a i sami spomenici se izdaleka primjećuju. baš kao što se ”govorenje tvrđave”. teško pristupačnim mjestima. što opet baca svjetlo na njegovo ”ćutanje govorom”: taj govor je što i šutnja jer nije razumljiv današnjem čovjeku kog više ni jedna staza ne vodi do stećaka. vozeći se ”preko hercegovačkog krša”. Od čega? To se može samo slutiti. Zaista. postao je nevidljiv ljudskim očima. ponajprije strah od jeseni u kojem se ogleda i pjesnikov strah od njegove ljudske jeseni. bile ilegalna stvorenja. prouzakonito brsteći lišće. podsjetimo se. ”Na mnogo mjesta. ili kao što je. to su pogodna mjesta za odmor pješaka.

Mada Stećak nosim u glavi četrdesetak godina. da pročita šta na njemu ”piše”. koji puti ka Hristu kao utjelovljenju Boga. do kaznenih pohoda na Bosnu kao na leglo jeretika. zagledan u stećak kod Musića. a često je kombinovan sa grozdovima i krstom). Jednom. katreni zahvataju u vanjsko. ali to nije našao. stoga iznenađuju obeshrabrene. Obje polovine života. znači. čak se pokazalo da bi mjesta kao ovo ”ovdje” trebalo izbjegavati. svaki napor uma i mašte da nađu odgovor na ono što ih muči. koji prizor iz prirode pretvara u povijesni – dostojan je velikog pjesnika. u saradnji s drugim riječima. turskog osvajanja. trgao sam se: na to je. jer na njima ”sve piše”. kad sve već ovdje piše?” Što je pomalo paradoksalan iskaz. ugledao sam dvije sprirale (ukras koji se i zove dvostruka spirala. otvorila mi se dubina stiha: ta spirala. To jest. ljudska kultura i božja priroda kao dva protivpoložena ogledala. Postoje različita tumačenja odnosa između katrena i tercina u sonetu. bore. tolika desetljeća. Mislim. ili njihovu slitinu. u dijalogu je sa zmijom koja je utjelovljenje Satanino. skružane u sebe. mislio Beg? Tako ga je moj naraštaj zvao. Nakon ovog otkrića. pomalo oživljava stećak. mrtvi kamen i živa put. kazuju emotivni odjek ili misaonu reakciju. ali pomalo i kao bukvalnom čelu na kojemu je i očekivati krivulje. ukratko: obratio mu se za pomoć. ali. nije bila dovoljno sustvaralačaka i nije dodala isklesanu spiralu toj zmiji koja svija ”reljef sred čela”. preko austrijske okupacije. uklesani i živi. Pjesnički uzbudljiv tren ravnoteže oprečnih sila: uključene su obje polovine svijeta. Ali ovaj stih čitalačku slutnju zove da ide dalje: ”čelo”. sve o sudbini pojedinca i ljudskom udesu uopšte. shvatio sam ga do kraja. riječ je koja. svoj reljef svije sred čela”. Naoko. koji se u nas događao pretežno na tlu BiH. svedemo li ih na najmanji zajednički sadržatelj. Međutim. ogledaju se jedan u drugom: sadašnje i vajkadašnje. može se reći da se katreni nude iskustvo.svjetskog rata. shvatio sam nedavno. Kulenovićev sonet je i u ovom smislu klasičan. jer se. U prvom stihu prve tercine pjesnik se sebi obraća pitanjem: ”Zašto sam došao ovdje. jer ”ovdje” je ispisan jedan odgovor na sva pitanja. poput sklupčanih zmija. Očito. koji i jeste najukrašeniji. stih o zmiji koja mu ”krene uz reljef. u potrazi za odgovorom na pitanja koja rađa starenje i slutnja nestanka. čini zaludnim. pjesnik obratio drevnom. a spirala i zmijski reljef pristaju ”čelu” kao središnjem dijelu stećka. a trecine njegov komentar. ili bar rezignirane riječi: ”zašto sam došao ovdje”. što me i natjeralo da se trgnem: moja čitalačka mašta. Ovaj potez mašte koji u šumu lišća otkriva govor istorije. suočavaju nas sa svijetom. sreo se s neutješnom istinom koja razoružava. kako rekosmo. došao je po nešto drugo. vijuge. ne bi se reklo da je stih previše zagonetan: dva reljefa. vječnom stećku u nastojanju da odgonetne njegove poruke. jalovim svako duhovno traganje. 76 . sa asocijacijom na lozu i biblijski vinograd. zagledan u jedan od stećaka u selu Musićima kod Olova. a tercine sadrže zaokret ka unutra.

u skladu s pravilima prirodnog jezika. čovjek nije više od trave. uprkos tome. ali jezički ”poremećaj” u ovom iskazu ostavlja mogućnost da pjesnika vidimo izjednačenog s travom: on udiše tu travu. ili baš zato. ali. na ”stećku svom” a ne tuđem ispisuje ”stihove što još bruje”. prozire poetika Kulenovićevih soneta: te pjesme. što je jedno od jamstava njegove pjesničke veličine. i priroda i pjesnik spremni su za počinak. dakako. što i priliči pjesmama nastalim u suočenjima s Neminovnim. čime je kazao suštu istinu: Kulenović jest klesarski urezivao svoje riječi u kamen! Ali ovaj klesar. udarci njenoga kljuna u stablo udarci su tesarske bradve. za razliku od srednjevjekovnog. najviše što je Kulenović stvorio. a sudbina stećka nam je. ali eliptični govor. Završni stih: ”Lezi pod stećak stiha bez prevoznika čuna” još jedan je dokaz nerazmeljivog ali nesumnjivog majstorstva s kojim je pravljen ovaj sonet. jer pokoraviti se prirodnom zakonu. pjesnik biva pomalo ta izbijedjela jesenja trava. U pridjevu ”posljednji” treperi dvosmislica: to je posljednja preostala zelen te godine. možda je to posljednja zelen koju pjesnik ”diše”. ali. ko zna. sve što je prije toga kazano o stećku dobija 77 . to jest njenu zelen – ponovo se javlja sinestezija. isti koji pokriva i taj stećak i (eventualne) riječi na njemu (one u kojima ”sve piše”). ni vode koja nas dijeli od mrtvih. mijenjajući im smisao. boju i miris. ili bar zrelosti duha. uz Ševu. kao i iskošena gramatika (očekivali bismo. besmrtan si onoliko koliko tebe je sahranjeno ”pod stećak-stiha”. u kojoj nam ”čun prevoznik” vraća u svijest ”posmrtne lađe” iz prvoga katrena. pjesnik udiše vonj posljednjeg blijedog zelenila. stoga nije čudo što u trećem stihu prve tercine žuna postaje stolar koji pjesniku pravi sanduk. ne vikati protiv njega. koja izjednačuje gledanje i disanje. jer pred smrću. Nakon posljednjeg stiha. koji izostavlja miris. što znači da zasvjedočuju punu zrelost duha kojem su život i svijet postali do kraja prozirni. Poentom. s klesanjem se mora nastaviti. Jasno je da je to poslednja i zato izbijedjela zelen jesenje trave. Kulenović je zaista lijegao pod svoj stih kao pod stećak.U sljedećem stihu pjesnik se pomalo jednači s prirodom: ”posljednju blijedu zelen s jesenjom travom dišem”. Ne treba previdjeti ni igru riječi ”stihove stišaj” koja zvuči i kao definicija Kulenovićeve pozne poezije: u poredbi s glasom kojim su kazane njegove ratne poeme. nema ”prevoznika-čuna”. pero mu postaje dlijeto. diše kao ona. u sonetima njegov stih je stihnuo. postale su mu vidljive obje njihove polovine: zna da će njegove stihove jednom pokriti lišaj. ali riječ je i o stećku ateiste za koga se čovjekova pustolovina završava na ovom svijetu. da kaže ”posljednju blijedu zelen jesenje trave dišem”) – oslobađaju višak značenja: dok diše zelen. svoju vijednost duguju ponajprije činjenici da ih je uzrezivao u svoj nadgrobnik. a to omogućuje udisanje zelenila. koje su. pjesma se zatvara u krug: dva pogleda na svijet. dokaz je mudrosti. zrcale se jedan u drugom kao protivpoložena ogledala. dobro poznata. posebno Stojanka i Ševa. U drugoj tercini pjesnik svodi račun sa životom: jednači se s klesarem stećka. pored ostalog. pogled srednjevjekovnog i modernog čovjeka. u čemu se. kao opštim zakonom. diše s njom.

78 . uvidu u čiju istinitost ne može sumnje. znači poricanjem taj uvid ovjeriti. u samom temelju. jer se pretvara u opis sudbine pjesničkog i svakog stvaralaštva. njegove snage i zaludnosti: napisati veliki sonet s oštrom sviješću da će se od njega jednom udaljiti ”i gradovi i sela” i da će ga ”pokriti lišaj”.nov sprat smisla. znači suprostaviti se vlastitom uvidu u svijet. znači sazdati poetsku tvorevinu koja je dijalektizirana duboko.

nego ”sa zapada i na zapad. dok ”šalozbiljno” pjeva o Isusu.HRIST KAO SAOBRAĆAJAC Razmotrićemo Zogovićevu satiričku pjesmu. voze se ležimice devizni mezimci. valjda i zato što se pjesnik u njoj. nedostajale dvije od četiri poznate strane svijeta. svaki za utrku s drugim reve sa zapada i na zapad. Gledana kao cjelina. nezapaženoj u dosadašnjoj kritici. oburmućen. bez mundira. ali je. daje pravac – bez odmora i bez smjene. želi zdravlja. kakve u ”Artikulisanoj riječi” nisu suviše česte. dublje zogovićevska: Svi putevi vode. radi se. bez sumnje. kako tvrdi srednjevjekovna izreka. Golokrak. I kao raspet. čak bez bijelog narukavlja. s konzerviranim voćnim skrobom. Po njima idu – šta idu. mičući vijencem – pozdravlja. o uspjeloj pjesmi. jer posjeduje lakoću kazivanja i razigran jezik koji se tek tu i tamo susreću u ovoj gorkoj knjizi. da dižu prašinu ili smeće. bez sumnje. sve su svemu. što je samo po sebi prilično ”škakljiva” stvar. da jure – da budu komete kroz drveće! Hrist je da stoji – saobraćajac na raspuću. da kraj otvori kada uđu. pridevižene mezimice. pjesma ne spada u najbolje što nudi ”Artikulisana riječ”. u isti mah podsmjehuje i zemlji na Balkanu. Ovo je drugi dio pjesme ”Šalozbiljne varijacije sa Isusom” koji se može čitati i razmatrati kao nezavisan tekst. dakle. jer je prvi odjeljak slabiji od drugog. da se ozari. kad bude stanka tiha. danas bivšoj. sa sjevera i na sjever”. ali. mršti se – da udahne i otkiha. i ova 79 . Sve što su – svezadovoljni samim sobom Taj kraj kuda se voze? Svi ti proplanci? Tako čili? – Kraj je – da se pred njima – odmotava kao ćilim! Oni su da dođu. daje. čiji su ”svi putevi” vodili – ne u Rim. I prašnjav. zemlji kojoj su. zažmuri. sa sjevera i na sjever. i odsječen kao trener. S mlijekom u prahu.

dok ne shvatimo da je. glagolu ”vode”. sprečavaju da ostane značenjski pravolinijska i plošna. a šta je poezija ako ne – događanje u jeziku? Naime. jer šta znači iskaz: ”svi putevi vode”. logičke povezanosti. vezan za istu prilošku odredbu ”sa zapada i na zapad. da se radi o zemlji čiji ”svi putevi” vodili sa Zapada i na Zapad (jer i sjever je ovdje takođe Zapad). Sjetimo se Njegoševi stihova: ”Šta je ovo evo neko doba / te su naše gore umučale?” Dakako. da se krećemo ”naprijed-nazad”: da značenja pretpostavljamo i od njih odustajemo. u prvom čitanju. ne slika ”objektivno” i ”neutralno” (jer čak ni mrtvace nije mogao zamisliti neutralnim!). ni biće. sa sjevera i na sjever” koja je. dajemo ”privremeno” značenje: biti prvi u trci. a u pjesnički slabim trenucima donosi prijeke presude. ali je ne treba smatrati isključivo našom ”halucinacijom”. nego u 80 . jer ezopovska dvosmislenost i humorna razigranost jezika (razigranost koja je odmah nagoviještena i anagramskom rimom: ”reve”-”sjever”). i u saglasju s drugim pomjerenim slikama od kojih je sazdana pjesma. bukom i ljudi u tim autima. No glagol ”reve” može se shvatiti i kao metonimija. kao što je poznato. Već od početka javljaju se teškoće u razumijevanju izričitog smisla stihova. ne ćute gore. ni ljudi koji se u njima voze i upiru u sirene. stoga njegov jezik i prikazuje i vrednuje. ”opterećena” udvojenim značenjem: ne samo da svi ti putevi (pomalo hodočasnički: ovaj nas iskaz podsjeća na putovanja poklonika u Rim). U kojoj. pri prvom čitanju. uzgred izriče sud o onima u autima: ovaj pjesnik ni jednu stvar. Slično je i s glagolom ”reve” koji sprva čitamo kao metaforu i odmah nam padnu na pamet sirene auta i uopšte njihova buka: dok govori o jurnjavi automobila što trube i tutnje. što joj ne smeta da bude istinska. glagol ”reve” može se razumjeti i kao sinegdoha: ne pominju se auta. naknadno. pošto nema priloške odredbe (kamo vode?). jer je u suglasju sa takođe pomjerenom slikom prostora u kojem dvije od četiri međunarodno priznate strane svijeta ne postoje. jedno ime biva zamijenjeno drugim na temelju van-jezičkih i logičkih odnosa: putevi. ali ih ne možemo sasvim precrtati. vode ”sa zapada i na zapad” i ”sa sjevera i na sjever”. glagol ”vode” ostaje visiti u vazduhu. jer i ona obogaćuju nagovještajnost ovih stihova jezički sklopljenih tako da smo prisiljeni. dakle. da se sa ”stramputice” vraćamo na ”pravi” put. dok odgonetamo njihov smisao. A kad se javi zakasnjela priloška odredba. skupa sa glagolom ”reve”. susjedstva. ovo je politička pjesma. zapravo. ispostavljaju kao ”prividna”. javljaju značenja koja se. sačinjavaju cjelinu po principu bliskosti. i na njima auta sa sirenama. što svjedoči da je ovdje jezik dubinski dinamiziran. ironično pomjerena slika trke u kojoj su svi putevi u voćstvu – pokazuje se kao ”pogrešna”. nego je i svaki od tih puteva u utrci sa svim ostalim (prijedlog ”za” ovdje znači ”zbog”). Ovakav rečenički sklop uzrok je što se u glagolima ”vode” i ”reve”. već samo zvukovi koje ta auta prave. U isti mah. Proziremo. i zašto svaki od njih ”reve”? Odsječen zarezom.humorno pomjerena slika prostora predstavlja okvir koji djelimično motiviše i pomjerenost uglova gledanja i leksičkih značenja u većini iskaza ove pjesme.

ili dijete koje roditelji najviše vole. nego auta u kojima se tim putevima voze i izvanjci i našijenci. brišući granicu između metafore. o razmaženim bogataškim sinovima koji su bili i naše maze. Kao što se vidi. Ali ovakvo tumačenje učini se promašenim kad se pomnije zagledamo u ovaj prizor: osjetimo nešto vještačko. ali teže je reći zašto ”revu” i ”sa sjevera i na sjever”. Pomišljamo: ”sjever” je dometnut da se vlasi ne dosjete. Prilog ”ležimice” smisaoni je fokus prvog stiha: razmaženost tih ljudi je prizor doveden do sardoničnog humora. jer ”prividna” značenja u njoj nisu slučajna: ovo je politička pjesma u kojoj pjesnik s čitaocem igra skrivalice: birajući rijetku riječ. da ezopovsko rukovanje jezikom dinamizira izražajna oruđa. Ovakvo čitanje je poduprto i činjenicom da je metonimijska riječ jedno od bitnih svojstava Zogovićeva jezika. Ti putevi su viđeni kao rijeke auta. sinegdohe i metonimije. sa sjevera i na sjever”. kako je to Radomir Konstantinović pokazao u svojoj analizi. ”sa zapada i na zapad. a magla sjeveru i priliči. tačnije. ako se sjetimo anegdota i viceva o ležanju kao o najsuštastvenijem izrazu cijele jedne filozofije. (U Zogovićevoj poeziji.. čak i metafizike lijenosti. pomno odbrana riječ ”mezimac”. Tim putevima ne ”idu”. pogotovo onoj koja je nastala iza 1949. a u prvi plan je isplivao smisao koji tu riječ pretvara u vrijednosni sud. nego ”voze se ležimice / devizni mezimci. to jest njače. stih je zaogrnut s malo ezopovske magle. stavljen je ”prigušivač” na preglasno značenje riječi ”zapad”. Očito. a značenje ovog dvostišja bogati se ako u ovom prilogu osjetimo i crnogorsku boju. godine. dakle. nije sasvim poništen već potisnut u pozadinu. Uz to. što nije izuzetak u ovoj pjesmi sazdanoj od slika čije je bitno obilježje – dvostrukost značenja. razjednačena: ”zapad” je zadržao uobičajeni smisao koji. u tvrdnji da svaki od tih puteva za ”utrku reve”. opet. miljenika uopšte.” Potom pojmimo da glagol ”reve” znači – teče! Da putevi uz šum i uz buku prodiru i navaljuju ”sa zapada i na zapad. koja označava. Značenja riječi ”zapad” i ”sjever” su. Sjetimo se primjera iz Vukovog Rječnika: ”počeše revati iz kamena cekini na gomile”. Naravno. najmlađeg sina. da nagovijesti i studen tog svijeta: vožnja na zapad (u političkom smislu) u istu mah je i vožnja na sjever (u ljudskom smislu). Slično je i u Zogovića: ne ”revu” putevi. u skladu sa Zogovićevim antizapadnjačkim stavom. ”sjever” bi trebalo. kasnije ćemo vidjeti. ali prvašnje čitanje ove slike ne treba posve odbaciti. takoreći u pridjev. Sjetimo se narodne poslovice: ”Plitka rijeka jače reve”. šalje nas na stramputicu. pridevižene mezimice”. riječ je o stranim turistima. u riječi ”sjever”. s jedne strane. čak i nategnuto.njima gorštaci koji više ne ratuju. sa sjevera i na sjever”. Ispostavlja se. krije udvojen ugao gledanja. a sa druge. pravi lažna vrata i prozore. nesvojstveno Zogovićevom jeziku. navodi nas na ”pogrešna” tumačenja.. Jasno je zašto ti putevi ”revu” ”sa zapada na zapad”. šumne i bučne. ova vožnja ležećki ironično kaže i da su te maze na godišnjem odmoru 81 . jer smo ih tetošili zbog njihovih deviza. koje teku ”sa zapada i na zapad. rasuti su brojni dokazi da je pjesnik pažljivo čitao Vukov Rječnik).

Ti strani ”mezimci”. ti stranci nose ”mlijeko u prahu” i ”konzervirani voćni skrob” – dvije sintagme koje smisao pjesničkog govora izmještaju u novu ravan: dva dostignuća. pridevizile se. metaforiku. dakle! Ovaj način tvorbe koji imenicu pretvara pravi glagol. slike. toliko je čest u Zogovića da se mora smatrati jednim od amblema njegove poezije: veliki broj poglagoljenih imenica ili popridjevljenih glagola nagovještava. Odjednom riječ ”sjever”. na zvučnom planu. zbog njihovih deviza. na raskršćima gostoljubljivo nudili okupatorima tradicionalni hljeb i so. opet se javlja dvostruka značenjska perspektiva. već i zato što su milostivo dopuštali da od njih štošta isprosjačimo. Čitav stih je zasnovan na sukobu smisla i zvuka. da se u osnovi radi o pjesniku ljudske akcije. Ali ovaj stih plijeni i neočekivanošću i ubojitošću jezičkih spregova: posve naška. dva ondašnja prepoznatljiva simbola tehničke civilizacije Zapada ”svezadovoljne” samom sobom. prepune mitskoga gostoljublja. negdašnji ratnici pretvoreni u nacističke kelnere. daju jetku političku boju ovoj duhovito razigranoj pjesmi o stranim turistima u našoj zemlji. pored ostalog. zaiskri novim smislom: sa sjevera su nam dolazili njemački turisti koje smo. Neologizam ”pridevižen” izvrstan je sa svoje jetke duhovitosti: riječ je o bogataškim ženama ili ljubavnicama koje lično nemaju devize. Pjesnik stavlja masku hemičara koji ispituje sastav tih konzervi: unutra je sve sami ugljeni 82 . epitete. najzad. zvaničnom tuđicom ”devizni”. Na svako raskršće stala / i štit ko služavnik drži – nudi goste hljeba i soli. domaća. spojena je sa hladnom. Ali to nije sve. ali. koji pokretima i događajnošću prožima svoje prizore. prilog ”ležimice” boji se i erotskim značenjem. čak nam doziva u pamet stihove iz Zogovćeve ratne pjesme ”Radio i java Nedićeve Srbije”: ”Srbija živi. Ne smije se previdjeti ni ironijski žalac u riječi ”skrob” čije značenje pojačano i naglašeno njenim privilegovanim mjestom na kraju stiha. koji su ”svezadovoljni sami sobom” (u ovom neologizmu se zrcali Zogovićeva sklonost ka pojačavanju izraza. iz uvodnih stihova pjesme. jer je ljudski čin bitna supstanca od koje se uobličava njegovo pjesništvo. doveden u vezu sa imenicama ”mezimci” i mezimice”. jer nam u sjećanju iskrsavaju mlijeko u prahu i konzerve koje su zapadne zemlje slale kao pomoć Jugoslaviji. stoga ovaj spreg opreka posjeduje širok raspon ironijskih suznačenja. o čemu se u ovom radu često govori. unutar koje se bogati i produbljuje smisao riječi ”mezimci” i ”mezimice”: ti ljudi nam nisu bili dragi samo zato što su svoje devize trošili kod nas. a ovdje napomenimo da je opšta zamjenica ”sve” njegovo omiljeno izražajno oruđe). a dojam koji izaziva mogao bi se opisati kao grka. u Nedićevoj Srbiji. to jest u rimi. mazili svom toplinom svoje slovenske duše. Stih: ”devizni mezimci. ”spski domaćini”. I. ali su se zato potrudile da se ”prilijepe” ljudima sa devizama. te opreke se slivaju u cjelinu. onako kao što su. ne prekidaju ni kad se voze. čak otrovna ironija koja isijava iz milozvučnosti. dakle. pridevižene mezimice” sadrži dvije jezičke sprege u kojima se osjeća trvenje opreka.koji. kućevna riječ ”mezimac” koja puti ka osjećajnoj idili u patrijarhalnom svijetu.

politička pjesma. Ali. da dižu prašinu ili smeće. nego i o našoj kolektivnoj psihologiji i našem kultu uvezenog. zbog takvih proizvoda. prosto ”ubrizgana” u čovjekovu okolinu: sadržina subjekta pripisana je objektu. Ako ”kraj” služi za to da se pred izvanjcima ćilimski odmotava kao pred nogama vladara. dakle. očima tih ”mezimaca” i ”mezimica” koji su. svjež. ali gleda i očima našijenaca. koji je to kraj. ”svezadovoljni samim sobom”. a usput se ruga onim kojima je poslano. a priča o turistima i našem gostoljublju služi kao krinka. vrlo često. već i u tome što je ta ”subjektivna” istina imala podlogu itekako ”objektivnu”. koji su ”tako čili”. dakle. lakomih na sve strano. dubinski. ali i stočnu hranu – u pjesmi ”Motiv iz manastira” pominje se ”okrvavljeni skrob od mekinja” kojim se hrane svinje – što bi značilo da se pjesnik podsmjehuje tim konzervama u kojima se živo voće skašilo. dok ”smeće” imenuje ono što turisti obično ostavljaju iza sebe. živ. te bi i ova ”čilost” proplanaka bila zapravo ”čilost” u tim ljudima koji. služi. ospoljena. Predio kroz koji se ti ”mezimci” i ”mezimice” voze prikazan je sa tri pitanja i odgovorom koji zvuči kao ”pogrešan”. Sa ironijom koja nije lišena elegancije. pjesnik će izbjeći da kaže: gdje je. Ovo je. primjenjuje se na bića. zapravo crnogorska riječ za sirotinjsku. dakle. nema sumnje da smo i mi strancima nastojali takvim predstaviti i sebe i svoju zemlju: ”čilim” i ćilimski idiličnim. ali oblak smeća iza tih stranaca slika je koja kazuje ponešto i o kulturnom smeću koje su nam ”na peškeš” donosili i još i danas donose stranci. To mu je. o njihovom svezadovoljstvu vlastitom civilizacijom koja prirodno pretvara u vještačko. riječ ”skrob” može se shvatiti i kao narodska. u prirodnom jeziku opisuju se ljudi ili životinje. Jer stih: ”Taj kraj kud se voze? Svi ti proplanci? Tako čili?” – izaziva iznevjereno očekivanje. premda ove slike kažu: tako je izgledala naša zemlja u očima deviznih zapadnjaka. jer je važnije reći: zašto taj ”kraj” postoji! ”Kraj” je tu ”da se – pred njima odmotava kao ćilim!”. snažan. svrha. Iz čisto jezičkog ugla gledano. ”svezadovoljni samim sobom”.hidrat! Gleda. / da jure – da budu komete kroz drveće”. oni služe ”da dođu. Ovaj stih je bogatiji suznačenjima no što izgleda. Što puti ka važnoj osobini Zogovićeve poezije: u njoj je ljudska emocija. odustaće od ”lociranja”. u sintagmi čili proplanci pjesnik krši jednu zabranu na kombinovanje: pridjevom ”čio” (čija su rječnička značenja: jak. te ako se 83 . krepak. Uz to. sve zapadno. i po ćilimskom odmotavanju krajolika – reklo bi se da socijalistički pejsaž daje sve od sebe da kapitalističke ”izvanjce” dočeka kako valja i trebuje! Nije nevolja u tome što su se turistički ”mezimci” gledali našu zemlju kao kraljevi pred kojima prostiru ćilim. Najzad. ne treba zaboraviti da ćilimi i jesu bili najčešći proizvod koje smo strancima nudili. Ali ako je suditi po tim ”proplancima”. oran). isključivo za to! Tako strani ”mezimci” i ”mezimice” vide predio kroz koji prolaze. živahan. znači. Kršenjem jezičke zabrane. odmoran. proplanci su personificirani. stranog. Dizanje prašine govori i o kakvoći naših puteva. jure ”kao komete kroz drveće”. jer kazuje štošta ne samo o strancima.

dva objekta: ”prašina” i ”smeće”). Te komete. tuđeg i naškog. Ova dvostruko pomjerena slika kazuje štošta i o našim očima. bez uniforme. želi zdravlja”. sjedinjavanje ili smjenjivanje dva pogleda. strance podsjeća. ali ovaj iskaz ima i psihološko i moralno suznačenje: ti stranci izazivaju veliko ljubopitstvo i uzbunjuju (dižu na noge. ti stranci dižu prašinu na drumovima i ostavljaju smeće za sobom. na saobraćajca sa raširenim rukama. Tačnije. kako i priliči saobraćajcima u zemlji golaća. zapravo priprema prizor sa Isusom – potom će ”da kraj otvori”. kao što saobraćajac otvori ulicu koju je dotad držao zatvorenu svojim raširenim rukama. Zeugma ukida jedan elemenat sintaksičke strukture. svojim raspetim rukama. okupljaju oko sebe) ljudsko smeće! U metafori ”komete” zemaljsko se ironično zrcali u nebeskom. već u Jugovićima kojima su se strana auta priviđala kao blistave nebeske repatice! Dijalog. Jer idiomatski obrt ”dizati prašinu” znači izazivati veliki interes kod gledalaca. Na razini fizičkog zbivanja. Ali čijim očima se ovdje gleda? Opet udvojenim. pri čemu njegovu funkciju preuzima okvirna riječ. o ”zoologiji potrošačkoj”. koji jeste. sa seoskog raskršća. javlja se predodžba tehničke civilizacije koja je pravljenjem smeća duboko stigmatizovana Ali dizanje prašine i smeća je događaj i fizičkog i psihičkog reda. i bez ”bijelog narukavlja”.sjetimo Bodlerove ”pariske slike”: ”Smetljište u zrak stišan pušta uragan mutan”. dakako. doduše. u publici. koji djeluje i kao odlomak fraze ”svi putevi vode u Rim”. golih gnjata. kako Zogović reče u jednoj svojoj poznoj pjesmi. i kazuje ponešto i o nama. ali o našem ludilu. Potrošačkom. osjećali kao komete. temeljna je strategija od koje živi ova pjesma. drage goste – ”mičući vijencem – pozdravlja. a uz to komete šibaju ne drumom nego šumom. ali je optički privid (jer auta prolaze kraj drveća pored puta) glagolom ”biti” izjednačen sa bukvalnom zbiljom: oni jesu komete što jure kroz drveće. ali zašto baš – kometa? Zašto repatica? Jamačno se radi o repu od izduvnih gasova koji se često javljaju u Zogovićevoj poeziji. Ali zašto te ”komete” jure ”kroz drveće”? Bez sumnje. ali to ga ne sprečava u marljivom vršenju dužnosti: prvo će ”da se ozari” od sreće kad ugleda te hodočasnike – jer početak pjesme: ”Svi putevi vode”. i najzad. dva načina gledanja. pomiče na glavi trnov 84 . podudara sa odsutnom. nisu sasvim prestale da budu automobili. ne i značenjski. To jest. Iskaz: ”da dižu prašinu ili smeće” je zapravo zeugma – stilska figura u kojoj se jedan predikat (ovdje: ”dizati”) odnosi na dva ili više dijelova rečenice (ovdje. gledaju ih oči domorodaca. koja se gramatički. u svojim modernim brzim autima. stoga je Hrist postao ”saobraćajac na raspuću” – apozitivna metafora koja ruralno preobražava u urbano: kip Isusov. Mali jezički pomak izaziva pomjerenost u prizoru u kojem su se pomiješale razne stvarnosti: nebeske komete su sišle u turističkom groznicom zahvaćenu Jugoslaviju. toliko grozničavim u jeku turističke sezone. Nije nevolja u strancima koji su se.

prometnulo se u lice gospodina koji se. posve naški: sjetimo se kako se saobraćajci ozare kad u autu prepoznaju kakvu ”krupnu zvjerku”. te bi se moglo reći da se sve vrste jezičkih i slikovnih pomjeranja u njoj slažu u grotesknu. priznajmo. vijek mitologizirao sport. koji je prvostepena. nego se. daje pravac – bez odmora i bez smjene” – stih čije značenje nadilazi kontekst pjesme. na jezik modernog doba u kojem je sport postao savremena religija. nego i kakvi jesmo bili uistinu! Raspeti Hrist je. razumije se. doslovnu zbilju. sprema da kihne! U okviru pjesme kao cjeline.vijenac kao policijsku šapku! Prizor je. što se najzornije vidi u završnom dvostišju: prašina koja je popadala po Hristu na raskršću pretvara se u burmut. ne kazuju samo kakvi smo mi. stoga taj (kao) raspeti saobraćajac-trener nastavlja da ”daje. 85 . poetski najdjelotvornije elemente. u očima stranaca. taj saobraćajac izgleda – ”kao razapet”! Ova igra autologijskih i metalogijskih značenja. Međutim. i namršteno od bola. Ali sljedeći distih otkriva da smo u krivu: poređenje ”kao raspet” duhovito je iznenađenje zato što objelodanjuje da je taj ”saobraćajac na raspuću”. čak smo skloni smatrati je i besmislenom. s ljepotom naše zemlje. i nije uopšte rijetkost da vam njegov iskaz biva nerazumljiv. uslovnu stvarnost. pridjev ”odsječen” nagovještava nezanemarljivu osobinu ove poezije: Zogović ne samo da se nije trudio pisati ”čistom” istočnom varijantom. iz svega što su stvorili četiri naroda koji govore istim jezikom. sklopljenih očiju. i ova pjesma uopšte. doslovna realnost. na temeljne pojmove kojim je 20. a odlasci na sportska takmičenja zamijenili nedjeljne odlaske na mise. u času kad je unaprijeđen u trenera. a njegovo lice. ovaj ples jezičkih perspektiva. ”Razapeti” saobraćajac potom postaje ”odsječen kao trener”. ukoliko ga iščitavate isključivo na jezičkoj pozadini – crnogorskoj i srpskoj. maštovito i duhovito napravljenu šaru. ovo je riječ iz zapadne varijante srpskohrvatskog jezika – da se izrazimo na predratni način – a znači ”ozbiljan. slobodno birao. kao što su maločas auta u isti mah bila i komete i auta. ova slika je ponajprije podatak o strancima. kao i ovo poređenje s trenerom. nije prestao biti saobraćajac. djeluje izuzetno duhovito. Ovaj lanac slikovnih preobrazbi otkriva da je groteska oblikovno načelo od kojeg pjesma živi. što treneru i priliči. i pomišljamo da bi taj ”trener” trebalo da bude ”odsječan”. nego i na jezik tih stranaca. I mada se radi o sitnom detalju. potom servilno pozdrave. prvo. ni Hrist. pretvoren u saobraćajca. kao drugostepenu. s našim Isusima sa raskršća. jer je ova sintagma sprva neodgonetljiva. i možemo ga čitati i kao ateističku viziju hrišćanske civilizacije kojoj je Hrist kao glavni saobraćajac davao pravac. a tren potom. slušajući svoj prefinjeni sluh. krut”. dotičući šaku. u znak da mu žele sve najljepše! Ove slike. Razumije se. U ovom poređenju Hrist je ”preveden” ne samo na hrvatski jezik. predstavljao prvostepenu. što budi primisao da se radi o štamparskoj grešci. bili u očima stranih gostiju. U odnosu na kip raspetog Hrista sa raskršća. udahnuvši burmut. apozitivnu metaforu ”saobraćajac na raspuću” doživljavamo.

van našeg vidnog polja. pa do ”kundaka” što udara onog ”ko sustane”. moramo njegovo jezičko majstorstvo uočavati i tamo gdje osjećamo veliki pritisak uobličene sadržine. te iste patnje joj daju i još jednu vrstu ”dužine” i ”veličine”. sa nesumnjivim majstorstvom i sa duhovitom lakoćom kakvu. ni raspoloženi. Hrist je sušto utjelovljenje patnje. njihovom ukupnom nesrećom: njena ”dužina” i ”veličina” je podatak o toj patnji. Ali to nije sve: ako im. kako pjesnik u Napomenama reče. jaki. patnje ”svezanih” zalog su te veličine. nije od 86 . prizor sa raskršća ispraznile od teške i mučne sadržine. Stih koji smo odabrali možda vrijedi više od ostatka pjesme. nažalost. njihovom patnjom. da uočavamo duhovite poteze u slikama ili pjesmama o teškoj ”patnji i borbi”. mjerena mukama. otud. ovo ”devizne mezimce” ne sprečava da u raspetom Hristu s trnovom krunom na glavi i s licem namrštenim od patnje. ali pridjevi ”duga” i ”velika” sadrže smisaoni ”talog” sa suprotnim predznakom: iako ”malena”. Pridjevi ”duga” i velika” sažimaju sve što je kazano u drugom odjeljku pjesme ”Internacija Crne Gore”. premjerena je njihovim koracima. i ”sunca” koje ”peče”. vide prvo saobraćajca. na vijest da su beogradski policijski agenti pohapsili u Crnoj Gori desetine antifašističkih boraca i deportovali ih na mučenje u dubrovačke i sarajevske kazamate”. ponajprije zbog duhovite sprege pridjeva ”velika” i ”malena” (duhovite. jer je pretvara u priču o dubokom nesporazumu između dva svijeta: iako nam je Hrist zajednički sa tim strancima. napisano u ljeto 1936 godine. a njegova poetska čar je u presijecanju dva motrišta: pjesnik se uživljava u ”svezane Crnogorce” što ih sprovode preko Crne Gore koja je. drugi odjeljak pjesme ”Šalozbiljne varijacije sa Isusom” izveden je nadahnuto. koja je pravljena. uprkos tragičnoj sadržini). potom trenera i na kraju graždanina koji šmrče burmut. jer nije potisnuto. Crna Gora postaje nešto veliko u očima ljudi koji za nju stradaju. ”u vidu reminiscencije na austrijsku internaciju Crne Gore. velika za svezane Crnogorce. i ”kamždije prepletene” što šiba onog ”ko padne”. nemamo prilike suviše često sresti u knjigama ovog pjesnika koji za sebe reče da je pjevao prevashodno ”o patnji i borbi”. i ”kamena” koji ”modro izgara”. Ukratko: premda ne ide u najviše pjesničke domete koje nudi ”Artikulisana riječ”. Doduše. sagledana ne samo iz objektivnog ugla. malena Crna Goro” iz pjesme ”Internacija Crne Gore”. Ali ako hoćemo da iz Zogovićeve poezije izvučemo maksimum. nečim važnijim. ali oči stranaca tu patnju su precrtale. ali poenta diže pjesmu na višu razinu smisla. čak žestoki sadržaji Zogovićevih pjesama često prikrivaju prefinjenost njihove jezičke izvedbe: nismo spremni. čak i pridjev ”duga” zaiskri dvoznačjem: duga je u vremenu. kao geografska činjenica. i na tome se i zasniva razigrano majstorstvo pjesme. počev od ”prašljivog druma. I zato je ova pjesma važna: u njoj je majstorstvo vrlo vidljivo. mučni. objektivno ”malena” Crna Gora postaje prostorno ”duga” i ”velika”.o njihovom načinu gledanja. Uzimo na primjer stih: ”Duga si. nego i očima ”svezanih”. u drugi plan. tvrdog druma”. Teški.

Stoga se i može nazvati duhovitim ovo presijecanje dviju tačaka gledišta koje izaziva kovibraciju autologijskih i metalogijskih značenja u pridjevima ”velika” i ”duga”. dugo je njeno istorijsko postojanje. 87 .juče.

osjećamo da drevni oblik upitne zamjenice nije tu tek kao jezički začin.. No. kako bi kazao Abdulah Sidran. pjesnik je ispustio i obraćanje Bogu.JEZIK I VJEČNOST Mak Dizdar: ZAPIS O VREMENU Davno ti sam legao I dugo ti mi je Ležati Davno Da trava mi kosti Davno Da crvi mi meso Davno Da stekoh tisuću imena Davno Da zaboravih svoje ime Davno ti sam legao I dugo ti mi je ležati Zapis o vremenu.. Bosna?”. ”otkamenjena” prošlost. kao i glavnina pjesama iz Kamenog spavača. stoga nagovještava štošta o Bosni kao zemlji koja je ”starija od svih svojih naroda”. davno ti sam legao i vele ti mi je ležati”. kao uzbudljiv izazov njegovoj osjećajnosti. postaju ”isprikom” za književnu igru ogledalima. Pjesnik je epitaf malo prilagodio ga današnjem jeziku (prevodeći ”vele” u ”dugo”). tačnije. temelji se na dijalogu sa minulim: tekstovi koje je predaja ”namrijela” modernom pjesniku. svojim još uvijek živim energijama. u kojoj današnje sebe prepoznaje u davnašnjem. čak bi se moglo kazati da su arhaizmi u Dizdarevim pjesmama ne jedanput promaknuti u kamenove-temeljce pjesničkog viđenja. urezanim na stećku Stipka Radosalića u Premilovom polju kod Ljubinja. drevno vaskrsava u dnevnom. kojim počinje izvorni epitaf. Zapis o vremenu uokviren je epitafom: ”Bože. koja ovoj knjizi daje osebujam okus i boju. a odmah proziremo i zašto: nije želio da konačan smisaoni dobačaj pjesme ostane 88 . već nagovještava proboj svijesti u vrijeme prije nego su postojali i ”tko” i ”ko”. što upućuje na jedno bitno svojstvo ”Kamenog spavača”: jezička drevnina. i obrnuto. pomno je dozirana i rijetko se kad upotrebljava u oramentalne svrhe. napaja duh i biće savremenog čovjeka. koliko i uobrazilji. Prisjetimo se i primjera: kad u Zapisu o zemlji ”vrli pitac neki” kaže: ”Kto je ta. ili.

na zemlji. davljenika u bezgraničnom okeanu ništavila. na različite načine. Očigledno. koji oživljavaju. a drugo je čekati da prođe vječnost. U jednoj od bilješki na kraju te knjige Dizdar kaže: ”Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga koji vrište upitnicima Apokalipse”. a računanje vremena od sad pa do Strašnoga suda. današnji pjesnik uglavnom ne zna šta da radi. prvenstveno zbog tih ”upitnika”. ti zapisi današnjem pjesniku moraju biti više po ukusu no ostali bosanski tekstovi iz prošlosti. već i mnoge pjesme. stoga postoje dvije različite mogućnosti čitanja pjesme: u svijesti onih koji ne vjeruju u Sudnji dan. čime je omogućeno dvosmjerno strujanje smisla: od srednjevjekovnog čovjeka ka nama i obrnuto. uklesan u stećku Stipka Radosalića. taj epitaf otvara bezmjerje vječnosti koje nas ošine istinskom jezom: naspram ništavne dužine našeg života stoji cijela vječnost preležana u ništavilu. sagledana unutar simboličkog sustava u Kamenom spavaču. jer osjećamo kako smisao.zaokviren krstjanskom vjerom u uskrsnuće. uključen u Dizdarevu pjesmu. otkriva na dnu vlastite duše. zadobija sasvim precizan smisao. konačne istine sa kojima. ti ”zapisi sa margina 89 . naprosto. Ne samo ova. i čine se posve neupotrebljivim u pjesničke svrhe. nalazimo i u vladarskim poveljama kojim su uređivane posve zemaljske stvari: Stjepan Kotromanić. kaže Dizdar o bosanskim krstjanima. ali čujemo i glas današnjeg ateizovanog čovjeka za koga se ljudska avantura okončava i iscrpljuje ovdje. taj epitaf. U knjizi Kameni spavač ”otkamenjuje” se smisao drevnih riječi i likova. dolazi u koliziju sa onim smislom koji pjesnik iz dvadesetog stoljeća. glasovi ljudi koji već stoljećima leže pod stećcima. nekad krupnijim intervencijama u njima. dok osluškuje te glasove. kako stoji u pjesnikovoj bilješci uz Zapis o vremenu. Uključujući. svojevrstan dvoglas: iz tog epitafa nam se obraća krstjanin iz četrnaestog vijeka. čovjek na čijoj ”grobnoj ploči” je ”uklesan polumjesec – lađa koja bi trebalo da ga preveze u pravi. naravno. odlomke iz starih bosanskih tekstova u svoje pjesme. u njihovu značenju. Ali. jer kanonske knjige nude neupitno znanje. ”sadrže Apokalipsu”. Hoću da kažem: uzdah. uzdah je čovjeka kome je predugo ležati u čežnji da se konačno zbude tren ostvarenja apsolutne istine svijeta u njegovom ”zgorenju”. Ali. Jedno je čekati da dođe Apokalipsa. nekad sitnijim. zadobija i nov preliv smisla: iz njega i uzdah čujemo modernog nevjernika. u kojima se čuje pjesnikov dijalog sa tradicijom. Dizdar je. koji nam nude glasovi doprli iz jednog nestalog svijeta. nekad čak počnu da zrače i dramatikom. recimo. Nije uzalud Dizdar negdje rekao da je odgonetke onih tajni kojima su ga privlačili i opsjedali kako epitafi tako i ornamentika sa stećaka – našao isključivo u sebi samom. na ovaj način. imaju u naslovu riječ ”zapis” koja. Dubrovčanima daje Stonski Rat i Prevlaku sve ”do zgorenja svijeta”. ”Gotovo svi njihovi spisi”. kao. u vlastitoj duši. vječni život”. Dobijen je. pravio ”otvore” ka savremenosti. uzdah je čovjeka kome je predugo čekati Apokalipsu kao trenutak konačnog svođenja svih svjetskih računa.

Riječ ZAPIS nagovještava čitavu malu poetiku: ako su stari bosanski tekstovi neka vrsta književnog ”kanona”. očaran njihovom drevnom zagonetkom. da u najširi istorijski okvir 90 . napusti poziciju modernog čovjeka koji je ipak temeljito različan od srednjevjekovnog hristjanina. baš onako kao što su bosanski krstjani ”intervenirali u crkvenim rukopisima kojima su se služili” ponekom ”neznatnom skoro neopazivom izmjenom”. koji god mu.starih knjiga” Dizdaru su bili pjesnički dragocjeni i zbog toga što je ”u tim glosama na marginama pravovjernih kodeksa” mogućno ”naslutiti elemente jedne dualističke kosmogonije. ”inočedni” umjesto ”jedinočedni sin”. čiji skriti smisao dobacuje iz ovoga u drugi svijet: posve neznatna intervencija u glasovnom sklopu jednog pridjeva razmakla je međaše zemaljskog. o hljebu čija tajna. sa druge strane. temeljni poetički stav: prema tekstovima što mu ih podastire kulturna baština pjesnik se manje ili više odnosi kao bosanski krstjanin. ili pak ”hljeb naš inosušni”. umjesto ”nasušni”. Istodobno se odupro i iskušenju neumjerenog moderniziranja smisla koji si mu mogli ponuditi takvi tekstovi. recimo. ali mu ona omogućava. stoga se može reći da je u ravnoteži između davnog i savremenog utemeljena bitna čar ove poezije: Dizdar jest pjesnik sa istorijskom vizurom. Ovi navodi bacaju snažno svjetlo na jednu naoko sporednu književnu činjenicu u Kamenom spavaču: riječ ZAPIS javlja u naslovima 18 pjesama pjesama. otškrinula vrata u onostrano. savladan jakom smisaonom gravitacijom starih bosanskih tekstova. u čijem je vjerskom i ideološkom znaku živio bosanski čovjek srednjeg vijeka”. odolio iskušenju da. koji pravi ”glose na marginama starih knjiga”. u ”drugobitno”. ”do kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katoličke crkve nastalim iz potrebe pobijanja ‘manihejskih zabluda’ kojim je kao idejnom kugom bila zaražena Bosna”. koja se nazire u tim ”glosama”. i u svakoj se može otkriti. Dizdareva pjesma nastaje bilo kao književni ”komentar”. kao što su. ili bar nazrijeti. prvenstveno. bio sličan. zapisan na njihovoj margini. bilo kao unošenje manje ili više vidljivih preinaka u konfiguraciju njihovog smisla. kao pjesnik. Potom dodaje: ”učenje Crkve bosanske”. prema kanonskim tekstovima. Dizdar je. Čuli smo riječ o hljebu nasušnome: Da hljeba valja dati svakome Koji ga treba No neka se od sada zna da nije sve u Hljebu ovome: Neka se istina zna o hljebu Inosušnome To jest.

91 . znači ukinuti daljinu. ne smije pristati. Tren smrti je i tren zakoračenja u zvjezdanu vječnost. kolika im je duhovna i ljudska ”težina”. odjednom kao da su nadohvat ruku. U drugoj strofi. puna otvorenost beskraju znači pounutrenje beskraja. inače ravnodušne na naše prisustvo pod nebom. baš kao što je i Šimieva pjesma Opomena utemeljena na iscrpljivanju izražajnih mogućnosti riječi ZVIJEZDE: Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde! ”Ići malen ispod zvijezda” prirodna je ljudska pozicija na koju se. međutim. međutim. ali je i u prirodi našeg bića da ne pristajemo na vlastitu ništavnost.smjesti vlastite slutnje i prozrenja. šta je smjestio u taj tekstualni prsten čiji smisao naglašeno metafizičan? Ispisao je osam stihova koji svjedoče da Dizdarev Zapis o vremenu možemo čitati i kao iscrpljivanje izražajnog potencijala koji u sebi krije ziječ DAVNO. i u najdubljem saglasju s našim bićem. A šta je pjesnik stavio u taj okvir napravljen epitafom moji se ponovio. zvijezde. da shvati šta oni zaista jesu. kao da su se uvid u tu neumitnost i otpor toj neumitnosti rodili istodobno. Sličan je i odnos između treće i četvrte strofe: ”rastanak od zvijezda” neočekivano se prometne u puni ”prelazak u zvijezde”. i kao da je najviši moralni zakon čovjekov opirati se vlastitoj svijesti o beznačajnosti svog prisustva pod zvijezdama. U prirodi je zvjezdanog neba da nas svodi na trun prašine. na to neprihvatanje jedne neumitnosti. jedini način da se ne ostane ”malen pod zvijezdama”: biti do kraja otvoren daljini. a puna otvorenost našeg bića zvjezdanom svjetlu i jest jedini put na kojem se raste. njihova svjetlost postaje ”blaga” kao kišica na kojoj se raste. Pjesnik poziva na to nepristajanje.

riječju davno. da to u svojoj mašti imenujemo. prema svom iskustvu sa životom. sugerisano odsustvom glagola. što podrazumijeva sažet govor u ljudskom susretu sa smrću i sa vječnošću. u čitanju. Izostavljanjem riječi. rečenice prizivaju nam u svijest sliku stećka sa kojeg je vrijeme izbrisalo pojedine riječi epitafa (zato se u istorijskoj nauci javlja više. na jednoj strani. odaje ruku prvorazrednog pjesničkog majstora. previdimo: pjesma se temelji na poetici epitafa. Jer u elipsi. ukidanju koje nadolazi iz budućnosti. glagol isključen iz pjesme. Riječ ”tisuća” ovdje. na drugoj.Na pjesnički gotovo istovjetan način je i riječ DAVNO ključ Dizdareve pjesme Zapis o vremenu. U slijedeća četiri stiha. pjesnički aktivna. Elipsa je uvijek umnožitelj smislova. s obzirom da smo svi mi. iako se pjesnik vraća normalnoj sintaksi. mutavci kad se susretnemo s ”prćastom gospom”. ovdje bio neumjestan. na mejsto riječi koja nedostaje uvijek ravnopravno konkurišu dvije ili više riječi. tumačenja njihovog smisla) čime smo opomenuti na stvar koju smo spremni da. Time je. produžava se u ovom ukidanju pokojnikovog imena. u čitalačkoj realizaciji. često međusobno oprečnih. Šta god značili ti poprilično zagonetni iskazi. prisustvo tog istog glagola umnoženo. tim je ostavljena mogućnost svakom čitaocu ponaosob da. Brisanje teksta sa stećka. paradoksalno. nekad toliko prisno obraća. uvijek izvor pjesničke višeznačnosti. a istovremeno je postalo i davnina. nema nikakve sumnje da se radi o stećku sa kojeg je vrijeme izbrisalo ime onoga koji pod njime leži. ali je. No najvažnije. kao da se ipak produžuje slutnja kojom su prožeta prva četiri stiha. kako Šekspir nazva smrt. očito. čini mi se pjesnikovo prozrenje da bi glagol. znači ”bezbroj”. jede nadgrobne lozinke. Pojava glagola unijela bi zbivanje. Sa imenom je isparila izvorna istina o čovjeku. u stvari nedovršene. bilo koji. a otvorilo se beskrajno polje nagađanja: prošlost kao bogato lovište za mitotvorce ili 92 . kad nam malorjekost i priliči. odmah uočavamo dva odjeljka: prva četiri stiha: ”Davno / Da trava mi kosti / Davno / Da crvi mi meso” zasnovani su na elipsi. kazivanje iz ništavila koje ne poznaje glagole. pjesnik je sugerisao sliku učinka vremena koje briše. svakom od nas ponaosob. unijela život tamo gdje ga nema i ne može ga biti. Elipsa je zadobila metafizički smisao: odsustvo glagola pjesnički utjelovljuje govori smrti same. ispod svog stećka. ipak. jer je odsutno svekoliko zbivanje. u stvari. Unutar osam stihova. Ali te. mislim onoj koja je stilski. Tačnije – izbrisaće ga! Ovaj pjesnički skok u budućnost. po svom ukusu. gdje glagoli strogo govoreći i ne postoje. Zbog toga junak Dizdarev i jest ”stekao tisuću imena”. a slijedeća četiri imaju ”neokrnjenu” sintaksu. jer se radi o glasu koji dopire iz ništavila. rastače. a svaka je prava. izražen. postajemo oštro svjesni bezdana koji su stoljeća stavila između nas i čovjeka koji nam se. popunjava prazna mjesta. optočenih epitafom. Koji je pjesnički učinak polučen izostavljanjem glagola koji ostavlja ”neuposlenim” i subjekat i objekat? Prije svega. iz carstva gdje vlada nepokret.

ma koliko išli u tu zamislivu budućnost. a to će reći zapravo riječ. u vječnosti gdje je svejedno imaš li ”tisuću imena” ili si ”zaboravio svoje ime”. VUČJI RODOSLOV MAK DIZDAR: RAZMIRJE 93 . Obje književno žive od iskušavanja bezmjernog. u vječnosti. naprosto gasne ljudski jezik. No. otvoren ka beskraju budućnosti. i unaprijed na vrijeme koje tek treba ”preležati”. na ”preležano” vrijeme. i čovjek koji nam se obraća ispod stećka priznaje da je ”zaboravio svoje ime”. možda najmetafizičnija Dizdareva pjesma. Paradoksalnost vremenske perspektive u ovoj pjesmi ima zametak u epitafu kojim je pjesma uokvirena: onaj što leži pod stećkom ne obraća nam se iz trenutka kad je pod njega ”legao”. kao ulična djevojčura sifilisom”. glavno je vrelo književne čarolije ove pjesme. kako se uzme. Tu. Što nagovještava kidanje istorijskog kontinuiteta – opasnost koja vreba ne samo bosanskog. Historija kao mrestilište naših izmišljotina. poništene su vremenske kategorije unutar koje opstoje živi. zamišlja se daleka budućnost koja je istovremeno i duboka prošlost. već i svakog čovjeka koji se prestao sjećati svog negdašnjeg bića. naprosto. u bosanskoj prošlosti. njegova moć da životu daje smisao. kako bi kazao Šopenhauer: ”Muza istorije Klio skroz je zaražena lažima. ukinuta je mogućnost imenovanja. Ali. Epitaf je. a druga prostorni beskraj. Duboko ukorijenjena u istoriji. zato što ima jedino smrti. jer smo. glagol ”steći”. zar ne nagovještava i svojevrsno bogaćenje smisla te prošlosti: svaki naraštaj izdijeva svoje ”ime” tom smislu kojim nas prošlost daruje ili obmanjuje. i u tom je njegova pjesnička ljepota. i iz kog ugla se pogleda. svejedno. i možemo ga smjestiti u svaki daleki trenutak u kojem će živ čovjek zastati pred stećkom da pročita šta na njemu piše. Nema sumnje da je u pjesmi ”Zapis o vremenu” ime. kako je i pjesnik naznačio u jednoj od bilješki na kraju Kamenog spavača: osim Apokalipse. nego iz daleke budućnosti. ni budućnosti. Prva ispituje vremenski. koji je ovozemaljsko ”sticanje” ironično produžio i s onu stranu groba.mitomane. gdje se sve ljudsko rastvara u ničem. zadobilo snagu da zasniva biće ili da ga poništava (svojim odsustvom). Riječ ”davno”. Najzad. jer ne postoje više imena. ona je istovremeno i prošlost. jer u svijetu smo gdje je ime sam temelj bića. uz Modru rijeku. ova pjesma iskoračuje iz svake istorije i suočava nas sa vječnošću. ”gotovo svi krstjanski rukopisi” sadrže i ”Ioanovo evanđelje sa mističnom frazom ‘Od iskoni bje Riječ i Riječ bješe u Boga i Bog bješe Riječ’”. a na ovaj iskaz o ”Logosu” upozorava Hegel kao na važan podatak za shvatanje suštine učenja prvobitne crkve. ovdje više nema ni sadašnjosti ni prošlosti. jer zapravo više nema triju vremenskih dimenzija. Zapis o vremenu je. ali i njene metafizičke snage: iz trenutka smrti. Ili. odakle baca pogled unatrag. koja se refrenski ponavlja i svaki put iznova produbljuje prošlost i iznova uvećava budućnost. mogućnost njegovog smisla.

Vukajlo rano rodi sina Vukasa Kad jedinac poraste I za mač stasa Ljeta tisuć sta četiri sta petnadeset godina Pogubi ih vlastita družina oba I baci kao dva psa Za zdravlje i slavlje Za svog gospodina A potom potomstvo ovo Prema predanju starom ide ovako: Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana Vukoman poslije – I sve tako redom Do današnjeg Dana 94 .U davno u slavno u bana Stipana Vukcu se rodi sin Vučihna Tad vrati se s grčkih strana S deset uboja deset rana On zgibe tako u službi vjernoj Za svoga gospodina U vrijeme bana i kralja Tvrtka Vučihna Vučić rodi sina Vuka – U vjernoj službi za svog gospodina Ubi ga tagda negdje na razmirju Ungarska carska ruka I Vukić njegov rodi sina Vukajla Poželiv zdravlja i snage da bude Hude ga tad turačke sablje pogube Za smjernu i vjernu službu Za svog gospodina U vrijeme kraljice naše Jelene Grube U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje Ovakvi dani ovakve noći ovakvi Konci života i smrti stoje.

Jakov rodi Judu i braću njegovu. Vukas Vukana. kćerkom ugarskog kralja. a ”Vladislav rodi Tvrtka bana i Vukića”. već suštinsko svojstvo ljudske istorije. Pa ipak ne može da pomalo čudno ne djeluje tvrdnja: ”Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana”. Salamon rodi Boaza s Rabom. Kao što vidimo. Naason rodi Salamona. Iz rodoslova u ”Razmirju” žene su eliminisane. Esrom rodi Arama. jezik tog stiha doživljavamo kao očuđen. dok u četiri slučaja muškarci rađaju skupa sa ženama: s Anom. rodi Aminadaba. mati čuva mladicu”. Doduše. da stvari drukčije ne stoje ni danas: ”U Bosni je muški princip na čelu života”. dakako. takođe kćerkom kralja ugarskog. Vukić Vukajla. nego i sličnošću među imenima: razlika između Vukasa i Vukana svega je u 95 . specijalnost srednjevjekovne. Ipak. Boaz rodi Obeda s Rutom. Vukajlo Vukasa. Juda rodi Faresa i Zaru s Tamarom. Stefan ”rodi sina i nazva ga Bela Uroš”. stoga je shvatljivo što je Dizdar u ovaj rodoslov. triput rađaju isključivo muškarci: ”Tihomil rodi četiri sina”. uključio i jedno posmrče. Aminadab rodi Naasona. i s Katalinom. Fares rodi Esroma. kaže Isidora Sekulić u tekstu o Kočiću. dakako. ali nije slučajno majka bezličnim oblikom uklonjena. Isak rodi Jakova. to mati ne stvori. s Jelenom. pa ni patrijarhalne civilizacije uopšte. Ali muški porođaji u ”Razmirju” pute i ka feudalnim rodoslovima kojih ima i u Dizdarevoj antologiji ”Stari bosanski tekstovi”: u rodoslovu dijaka iz Polimlja. kojim se obrazlaže Tvrtkovo pravo na srpski presto. u jevanđeljski rodoslov uspjele su da se prokrijumčare tri žene kako bi s muškima podijele muku rađanja. Što je istodobno fizička nemogućnost i nesumnjiva istina: radi o posmrčetu koje kazuje štošta o istoriji ove zemlje viđene kao ”razmirje” – riječ koja znači sukob. dakle. ”Vukoman poslije – / I sve tako redom / Do današnjeg / Dana”. kćerkom franačkog kralja. rat (”Moje i tvoje svijetu su razmirje”).U Dizdarevoj pjesmi ”Razmirje” rađaju muškarci. / A otac rađa. pored ostalog. Obed rodi Jeseja. što znači. s bezimenom kćerkom kir Aleksija. ne samo posmrtnim rađanjem koje vlast muškog principa produžuje i s onu stranu groba. / No mladi samo odnegova zmetak. Eshil kaže: ”Što zovu detetom. u drugom stihu prve strofe kaže se: ”Vukcu se rodi sin Vučihna”. Što. ni savremene Bosne. Jesej rodi kralja Davida”. da bi potom Vučihna rodio Vuka. svađu. Vukan Vukomana.Sve za vjernu za službu Za svog gospodina 1. Vladavina muškog principa nije. Aram. podsjeća na biblijske rodoslove: ”Abraham rodi Isaka. velikodušno je dozvoljeno učešće u rađanjima koja su vodila ka Tvrtkovom dolasku na svijet. pravljen kao poetska paradigma bosanske istorije. Kćerkama vladara. ali u ovoj pjesmi ima i prostorno značenje: Bosna kao stoljetno ratište.

. neotesan. u skladu sa zamišlju na kojoj se temelji gradnja ove pjesme. Kada nam se izgovara nepoznato prezime. izričito i kaže: ”Tvrtko. kako pjesnik. Dabiša. ali njen nadimak. Ono maksimalnom snagom stvara nijanse.. ili će nam pasti na pamet klasicistička poezija u kojoj se često sreću ovakve sintaksičke transgresije po uzoru na latinsko pjesništvo (u Dizdarevoj pjesmi ”Zapis o zemlji” kao moto je stavljen odlomak iz Panoniusove pjesme koji počinje riječima: ”Pars fuit Ilirici. zamjenica ”svojoj” sintaksički ”visi”. tačnije. U umjetničkom djelu nema nepoznatih imena.”) – u oba slučaja iskaz: ”Po smrti Vukas svojoj” čini nas svjesnim i današnjeg i davnašnjeg i jezika i vremena. da ovo ime znači potenciranu muškost. pretvorenog u temelj pjesničke gradnje. Jelena Gruba. signal je da je svijet Razmirja – korjenito muški svijet. prezime u životu”. da zamislimo svijet koji nije sasvim naš i u kojem posve prirodno zvuče tvrdnje da muškarci ne samo rađaju. i traži da se prenesemo u doba koje nije naše. da je pretežan dio Vukasa svoju smrt nadživio u sinu Vukanu. prekaljenog ratnika. uprkos tome. neobično velik. sadržan je nezanemarljiv dio učinka što ga Dizdarev pjesnički izraz u nama polučuje: kad ovakav govor nađemo u modernoj pjesmi. No značenje ovog imena složenije je nego što izgleda. ružan. i prvo što nam pada na pamet jeste. što je snažno naglašava i zahtijeva da u njoj potražimo i dodatno suznačenje. jer nagovještava deficit ženskosti. u prvom polustihu: ”Po smrti Vukas svojoj”. muška imena dobijaju i dopunski smisao: svako od njih je varijacija imena Vuk. te se može reći. svejedno hoćemo li u ovoj dvostrukoj inverziji ( prirodan poredak: ”Po svojoj smrti Vukas”. praslovenski i sveslovenski pridjev ”grub” znači debeo. i to sinove vrlo slične sebi. Ali u okviru rodoslovnog nabrajanja. junaka. i poetsko značenje. u sklopu pjesme kao cjeline. Doduše. inverzija inverzije: ”po smrti Vukas svojoj”) – vidjeti oponašanje sintakse kakvu nalazimio u jeziku starih bosanskih tekstova (”Služih banu Tvrtku gospodinu vjerno”). Ponavljanje glagola ”rodi”. dijalogu koji je posljedica i preslikavanja drevnog jezika na savremeni i uočavanja razlika među njima. Ostoja – bosanski kraljevi”(naš kurziv). već i da rađaju i nakon smrti.” – ”Dio bješe Ilirije. ne možemo da arhaiziranje ne vidimo kao važan postupak očuđavanja i jezika i svijeta. u pjesmi se pominje kraljica Jelena Gruba. ili. Jelena je morala postati muškobanjasta kako bi mogla biti – kralj. pored kojih prolazimo u životu. ili baš zbog toga što priziva različite predloške iz tradicije. kaže Tinjanov.jednom slovu. ‘Ivan Petrović Ivanov’ uopšte nije blijedo junakovo prezime zato što je neobojenost 96 . i jezički red je narušen: otkinuta od imenice ”smrt”.. Svako ime dato u djelu već je oznaka koja igra u svim bojama koje god da ima. i stavljena ”na nemjesto”. ”Ime u životu. Uz to. istorijskog. U tom dijalogu dviju različitih svijesti. mi kažemo:’To mi ime ništa ne govori’. 2. pored prvostepenog. dakle. U umjetničkom djelu nema imena koja ne govore. inverzija: ”Po smrti svojoj Vukas”. u bilješkama uz ovu pjesmu. dobija. Ukratko. Prema ”Etimologijskom rječniku” Petra Skoka. ” za nas je isto što i njihov nosilac. dakako..

i to je još jedan razlog njegovog variranja u pjesmi: nadijevalo se. Vukorija. Vukola. A mi. Vukajica.negativno obilježje samo za svakodnevicu. Vukan. Vučeta. odmah potom pomišljamo i na praslovensku mitologiju u kojoj je vuk bio vrhovno božanstvo. Vukosav. Vukaj. Vuina.Vukojica. Vulješa.Vučemil. Vuica i Vujica. Vukoslav. oblači uvijek malo drukčiji 97 . Vukac. Vuksan. Vukat. Vukena. Vučina. Uz to je imenom Vuk obasjana. dodajemo: Vukalica. Vuika. provaljuje granice naše balkanske istorije i vezuje pjesmu za drevno. za predbalkansko iskustvo kojim se. Vučeslav. Vulan. može objasniti zašto je ime Vuk bilo jedno od najčešćih. za mitsko. Vujan. Igra imenom Vuk. Vukas. Vukač. kao oruđe protiv protiv zlih sila.Vukal. Stoga. Vujas. Ime Vuk je. međusobno razlikuju. Rječnik JAZU sadrži ova muška imena izvedena od imena Vuk: Vuč. Vuimil. Vukašin. da ne kažemo i totem. Vukodrug. Vujat.Vuisav. Vuja. Vučen. Vukanaš. Vukusav. ali. Vučinja.Vučur. u isti mah. Vučilo. Vujić. Vuken. Vukadin. nakon što smo iz imena Vuk iščitali smisao kakav ta riječ ima. Vukona. Vujko. Vuleta. Vukelja. Vukovoj. Vukoj. Vulac. a u konstrukciji ona odmah postaje pozitivno obilježje”. Vukonja. i još se nadijeva djeci kao ”sredstvo od ustuka”. Vujadin. Vukimir. Vučic. Vukoman. Vukdrag i Vugdrag. Vukodije. u narodu sačuvalo i svoje mađijsko značenje. Vukobrać. Vukoča. Vulina. Vučimir i Vukaš. Vujašin. Vukoja i Vukoje. Vukoš. Vujin. po sjećanju. Otud se u ovim imenima neizbježno javlja i preliv ironijskog značenja: kad znamo kako su skončali svi Dizdarevi junaci. Vučo. Vukovin. već i ljudske istorije uopšte. Vulić. Vujak. Vukobrat. ”do današnjeg dana”. Vukomer. vuk sugeriše da se. Vukentije. jer sadrži viziju istorije. ne bi se reklo da je odbrambeno prisustvo vuka u njihovu imenu bilo suviše efikasno. Vuče (akcenat kao u imenu Rade). Vukobrz. naravno. ali je očito i da bogatstvo asocijacija koje ime Vuk priziva ne osvjetljava glavnu stvar: igra imenima je i važno stukturno načelo na kojem se pjesma drži i ključ njenog krajnjeg značenja. Vujkas. Vujac. uvijek rađa isti čovjek (”ostalo je statistika”). Vuje. Vule. ta uvijek ista ljudska priroda. ne samo bosanske. Vukomir. Vukolaj. Vukoilo. Sve ovo objašnjava zašto rodoslovna imena u pjesmi djeluju vrlo sugestivno. Vujaš. Vučihna. Vujčin. Vuičeta i Vujčeta. Vujo. Prisutan u svakom od tih imena. Vukotin.Vukić. recimo. Vučak. Vuko. Vučko. Vukota. u Njegoševu stihu: ”pripijeva uskočke vukove”. Vučar. Vujoš. Vukša. smisao te igre. pošto se sva imena. Vukajle i Vukajlo. djelimično. borheovski rečeno. možda i najčešće ime na prostorima onog što se dojuče zvalo srpskohrvatski jezik*. Vučeša. Vučislav. Vukale i Vukalo. Vukna. Vukača. Vučidrag. Vučinko. Vuilo. Vukšin. Vukobrad. Vuka (akcenat kao u mostarskom Jusa). i bosanska prošlost: kazuje štošta i o ”vučjim” zemanima u zemlji viđenoj kao ”razmirje”. Vučaj. Vuin. Vujal. Vučić. Vuča. Vukam.Vujkan. Vujeta. Vula. Vukihna. Vukelj. Vuislav. nema sumnje da taj uvijek isti čovjek. Vukek.

a pošto ponavljanja umjetnosti zapravo nema. Uostalom. toliko zagovaranoj i cijenjenjoj u Bosni”. Dizdar u ”Razmirju” pominje ”predanje staro” iz kojeg je preuzeo ”vučji” rodoslov. ”Vjerna služba za svog gospodina” ponavlja se kao refren koji pojačava jedinstvo pjesme ”Razmirje”. za svog gospodina”. ili ”poštenu” ili ”vjernu”. jer isti iskaz. božji rab”. daje Dizdarevu tekstu dimenziju književne igre. I u rodoslovu iz pjesme ”Razmirje” javlja se čovjek sa ”vučjim” imenom i prezimenom: Vučihna Vučić. kao i u rodoslovnim imenima. i smrt u toj službi – eto ključnih elemenata čijim je ponavljanjem prožeta cijela pjesma. daje zemlju Vlku Vlkoslaviću i njegovom bratu knezu Pavlu ”za Vlkovu virnu službu”. u različitim kontekstima. ili: ”Služih banu Tvrtku gospodinu vjerno. već i epitafa: ”A sej leži Vukobrat Vlađević.. može se reći da se i u ”službi vjernoj” zrcali. djelimično naslovljen. ne samo povelja i darovnica. njegovim vlastitim stihovima: ”Tri dobra djela koja učini Vuk Vukosalić (ovo je štamparska greška: njegovo prezime je Vukoslavić. i na tom pogiboh”.kaput. o čemu ćemo govoriti kasnije. ”vjerna služba” gospodinu. A u predgovoru ”Starim bosanskim tekstovima” Dizdar pominje bugaršticu o Radosavu Pavloviću u kojoj se pjeva ”o v j e r n o j s l u ž b i. uvijek ista i uvijek drukčija sudbina Dizdarevih junaka. ali i upućuje na predloške iz tradicije po kojim pjesma i jest pravljena. a u natpisu na stećku Vukosava Vlađevića kaže se: ”S mojom drugovah družinom i sagiboh na razmirnoj krajine. i ovo pozivanje na izvore. kon moga gospodina”. ili ”Sije ležit Vukša Mitrović.) u vjernoj službi za 98 . Stoga nije naodmet potražiti predloške iz pisane tradicije koji su potakli pjesnikov oblikovni zahvat u istoriju. Prva strofa je oslonjena na već pomenutu darovnicu ”bana Stipana” čiji je odlomak. 4. Ubiše me – na službi gospodina moga”. te dvije riječi zapravo sadrže sažeto određenje egzistencijalne i moralne pozicije feudalnog čovjeka uopšte. I koliko god bilo tačno da je ”v j e r n a s l u ž b a” bila ”toliko zagovarana i cijenjena u Bosni”. Ukratko: ”vučja” imena. dobija drukčije značenje. No ”službu”. M. Što budi primisao da je Dizdar gradbenu zamisao na kojoj temelji pjesmu našao u čestim ”vučjim” imenima iz ”starih bosanskih tekstova”. ovo ”odustajanje” od autorstva ( što je u suglasju i sa srednjevjekovnom poetikom koja ne poznaje pojmove ”originalosti” i ”stvaranja”) – ovaj signal da se radi o prijepisu.. susrećemo i u jeziku epitafa: ”A se ležit župan Juroje. na kojoj toliko insistira ova pjesma.V. na primjer. česta je sintagma u bosanskim poveljama i darovnicama: ”ban Stipan”. ”Vučja” imena sadrže i nadvremensku konstantu i njene vremenske varijable.”Služba vjerna”. Ali zašto je pjesnik posegao baš za Vukom? 3. u Dizdarevoj antologiji. Ti srednjevjekovni vitezovi sa ”vučjim” imenima redom ginu ”u službi vjernoj za svog gospodina”. nimalo slučajno. Primjećujemo da u darovnici bana Stjepana Vlk Vlkoslavić ima ”vučje” i ime i prezime. kojino pogibe na počtenoj službi. a ne o izvornoj tvorevini.

pomenuta u banovoj darovnici – kaže pjesnik u napomeni – vezana su za ratovanje Bosnaca s mladim kraljem Dušanom i za kasnije borbe što ih je car Dušan vodio u Bosni. a sagrađen je na elipsi: izostavljena je imenica ”vrijeme” ili ”doba”. Broj je ”zadužen” da prikrije pravilnost tog stiha. Ukratko. I tu njega isikoše na smrt”. kako smo vidjeli. a priloška odredba ”na smrt” prometnula se u dva stiha koji će u pjesmi dobiti refrensku funkciju: ”On zgibe tako u službi vjernoj / za svog gospodina”. u boju. ”bana”-”Stipana”). prvenstveno. Tačnije: u ovom stihu. ali i u strofi. Šta kazuju unutarnje rime. iskaz je maksimalno stilizovan. najzad. osjeća se prevaga jezika nad ”materijom”. pa i u cijeloj pjesmi. ostati bez konja na megdanu.. i. Redni broj je upad jedne čestice iz 99 . dobićemo čist dvanaesterac. ali i da ublaži njegovu poetičnost i raspjevanost. izostavljeno je ”rvanje” i prizor u kojem Vuk vlastitog konja ”podmiče” svom ”gospodinu” – prizor koji kazuje štošta o njegovu junaštvu i o vazalnoj vjernosti: ustupiti drugom. uzeo muziku! Ovdje pjevaju ne samo rime već i vokali: ”U davno u slavno u bana Stipana Drugog”. Ako pak uklonimo redni broj (”Drugog”). da unese lom i klecanje u ritam. Sintagme u kojima se pominju ”davna” i ”slavna” vremena nalazimo u poveljama. ”brze” rime (”davno”-”slavno”. što podsjeća na usmeno pjesništvo (”Na torinu na Ćulupovića”). svog konja. znak je i hrabrosti i samozatajnog požrtvovanja.svoga gospodina”(naš kurziv). Glagol ”isikoše” pretočen je u svečani deveterac: ”S deset uboja s deset rana”. pogotovo u prvom stihu koji sadrži dvije unutarnje.. tu je i udvojeni (zapravo utrojeni) prijedlog ”u”. Ali sve to skupa Dizdara nije zanimalo. što je u skladu i s dubljim značenjem srednjevjekovne ”službe” utemeljene na strogo hijerarhizovanoj slici svijeta: ban je važniji od sluge. a jedno od tih djela je opisano ovako: ”kada bih u Rasi i bi mi rvanja – i tu Vlk poda me svoga konja podmače. zemlje. kao što je i ikavski ”ban Stipan”. ”Rasi” se pretvorila u ”grčke strane” – ovaj pridjev očito ima vjersko značenje: pravoslavni krajevi. Vukova djela. A evo prve strofe ”Razmirja”: U davno u slavno u bana Stipana Vukcu se rodi sin Vučihna Tad vrati se s grčkih strana S deset uboja deset rana On zgibe tako u službi vjernoj Za svoga gospodina Kao što se vidi. Jezička stilizacija uklonila je višak materije: izbjegnuto je pominjanje Raške. takođe uzet iz jezika povelje. stilizovan ”na narodnu”. udvajanje prijedloga i izostavljanje riječi ”vrijeme” ili ”doba”? Iz starog jezika pjesnik je. Pjesma počinje pomalo kao bajka: U davno vrijeme (ili doba). Jer u prvoj strofi (i u cijeloj pjesmi) osjeća se snažno strujanje formotvornih sila.

a zatim učine isto svi njegovi ljudi. imena gospodara i njihovih vjernih slugu bivaju isprika za rime (”Vuka”-”ruka”. U taj mah dade kralj Ostoja s nekim velmožama svezati Petra (sina Pavla Radinovića) i odvesti ga u Bobovac. ali ne i istorijske istine: dijaci bosanskih vladara i jesu često bili Dubrovčani. drugi. I u ostalim strofama. U tu smrt bili su upleteni kralj Ostoja i vojvoda Sandalj.proznog u krajnje liričan jezik: svojom brigom za činjeničnu istinu suprotstavlja se bajkovitom početku.. ”Vukasa”-”stasa”-”dva psa”. ubijen je knez Pavle Radinović. rimuju se i sa ”strana” i ”rana”. pa cijele pjesme: te riječi. što znači napuštanje činjenica. što je izazvalo građanski rat u Bosni. Kao što se vidi. Sintagma ”bana Stipana” puti ka jednom od tvorbenih principa strofe. da ne bude krvi među njima. opet (odrubi glavu) knezu Pavlu i pade mrtav”. Ali ni tu nije kraj. knez Vuk Hranić i vojvoda Pavao Klešić (. a vojvoda Vukmir povuče natrag kneza Pavla. da se oko njih organizuje tekst. ”Ostoje”-”stoje”. na njihov zvuk u kojem se čuje nešto od tog ”davnog” i ”slavnog” vremena. dubrovački poslanik je.) Kad su bili blizu mjesta. I četvrta strofa ”Razmirja” ima predložak u istorijskom dokumentu: U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje Ovakvi dani ovakve noći ovakvi Konci života i smrti stoje: Vukajlo rano rodi sina Vukasa Kad jedinac poraste I za mač stasa Ljeta tisuć četiri sta petnadeset godina Pogubi ih vlastita družina oba I baci kao dva psa Za zdravlje i slavlje Za svog gospodina Zašto pjesnik pominje baš 1415. dočim sam ja molio u isto vrijeme. prvenstveno. No u to dođe Vuk (?) i neko od Sandaljevih ljudi odrubi mu glavu.. jer među njima nije bilo nikakova okršaja. vojvoda Sandalj i vojvoda Vukimir (Zlatonosović). Potom. u Dizdarevoj pjesmi. koje se rimuju međusobno. S njima je bio knez Pavao (Radinović) i njegov sin (Petar). Kad je za tim knez Pavao stao bježati. zatim župan Dragiša (Dinčić). mislio sam da će ga vezati. ”Vukana”-”Vukomana”-”dana”). prema izvještaju Ivana Gundulića koji je bio dubrovački poslanik na dvoru kralja Ostoje. ”pogube”-”Grube”. Pavlov sin Petar nije bio 100 . da pjesnik reaguje. Meni se sve činilo da je to djetinja igra. koje se zove Parena Poljana. tačnije. što znači da se iz imena izlučuje forma pjesme. postao ”dijak kralja Ostoje”. onda vojvoda Sandalj izvuče sablju. ”Jutros rano” – piše Gundulić – ”otišao je kralj Ostoja sa svojim sinom jašući u ravnicu. godinu? Te godine.

nakon ove strofe. ali Petar nije oslijepljen. I u ovoj strofi pjesnik se oslobađa činjenične stvarnosti. I to ubijstvo. obrazlaže se nagrada gospodareva. U prethodnoj strofi. kaže se da su Vukića ”turačke sablje” pogubile ”za smjernu i vjernu službu / za svog gospodina”. ljudi njima jednaki. i za njihovu ”družinu” koja ih ”pogubi”. pričalo se da će biti oslijepljen. ustaljenom formulom: ”za vjernu službu”. jer se po sebi razumije da je to ban ili kralj.pogubljen. kao u Dizdarevoj pjesmi. ”Gospodin” je neimenovan. pjesnik je boji novim smislom: ”turčke sablje” su Vukića smrću nagradile ”za smjernu i smjernu službu” svome gospodinu! U tim stihovima osjećamo prisustvo modernog pjesnika koji ironijom obasjava feudalni moral sažet i fokusiran u sintagmi ”za vjernu službu”. U poveljama. Dizdar je. Ovo je i jedina strofa gdje se ne pojavljuje refrenska ”vjerna služba”: Vukajlo i Vukas ubijeni su ”za zdravlje i slavlje / za svoga gospodina”. stoga se javlja preliv crnog humora naglašenog i ”brzom” rimom ”za zdravlje i slavlje”. javlja se drukčije opravdanje ubijstva: Vukajlo i Vukan smaknuti su u kraljevo zdravlje i na slavlje kraljevo. i zatočenog Pavlovog sina Petra napravio jednu ličnost – jedinca Vukasa. i vraća nam u svijest stih ”za smjernu i vernu službu” čije ponavljanje daje poetsku snagu iznenandnom zaokretu u četvrtoj strofi: pošto ubojstvo Vukajla i Vukana više ne može biti obrazloženo vjernom. u pjesmi više nema imena bosanskih kraljeva. od pogubljenog Vuka (upitnik u Gundulićevu tekstu kazuje da nije utvrđeno o kome je riječ). s bratom Radosavom (u Dizdarevoj pjesmi je postao jedinac. crnohumorno značenje: i ta smrt je žrtvovanje za kralja! I ona spada u okvir Vukajlove i Vukasove vjerne službe svom gospodinu! Ali to nije sve. i kasnije će se. Izmjestivši ovu formulu iz njenog prvobitnog okvira. I stihovi: ”Kad jedinac poraste / i za mač stasa”. podrazumijeva se da je kralj Ostoja bio ”gospodin” i žrtava i ubojica: zamjenicu ”svoj” vezujemo i za Vukajla i Vukasa. ali pošto su njih dvojica bili ubijeni i bačeni ”kao dva psa”. što bi moglo sugerisati urotu i vladarev trijumf nad urotnicima. stoga je razumljivo što. jer je pjesniku trebalo posmrče da nastavi lozu) – dići protiv vinovnika očeve smrti. Uzročni veznik ”za” javlja se i u stihu ”za zdravlje i slavlje”. kao i u cijeloj pjesmi uostalom. ne iznevjeravajući njenu suštinu: međusobni sukobi bosanskih velikaša ubrzali i olakšali propast kraljevstva. nego je odveden u Bobovac. dakle. očito je da ”zdravlje” i ”slavlje”dobijaju i još jedno. takođe dobijaju i crnohumorni smisao: kad je odrastao dovoljno da bude (mačem) pogubljen! 101 . A pošto ih je ubila ”vlastita družina”. I u tim stihovim osjećamo prizvuk crnog humora koji je posljedica dislokacije jezika. još manje smjernom službom ubojica svom gospodaru. Gundulić misli ”da to neće izbjeći”. u svjetlu završnih stihova strofe. čak će dozvati Turke u pomoć. spada u vjernu službu ”gospodinu”. ubijenog zajedno s ocem Vukajlom.

”jedne godi rodi”) i u asonancama (”Vučihna”-”gospodina”. a bitno je da zvuk riječi u ovoj poeziji. ništa u pjesmi. krugovi istorijskih zbivanja presijecaju se sa krugovima ličnih sudbina u kojima se takođe događa i svagda isto i nešto novo i drukčije. došljacima izdaleka – istorija se odvija u zatvorenim krugovima u kojim se dešava i svagda isto i uvijek malo drukčije. Dizdar svojim vradžbinama. da otkameni njegove riječi. vraćena joj je mladost. ima prizivačku.”vlastita”. U ”Kamenom spavaču”. većina pjesama u ”Kamenom spavaču” visoko je zasićena raznovrsnim oblicima suzvučanja i igrama riječi. ”ban i kralj Tvtrko”sa sjevernim susjedima Mađarima. zanemariti istorijske natuknice koje isijavaju vladarska imena: ”ban Stipan” ratuje sa istočnim susjedima Srbima. ali omogućava da zavirimo u tajne pjesnikove radionice: nakon poredbe dviju strofa iz ”Razmirja” za predlošcima na kojima su nikle. i njihov svijet. bajaličku funkciju. što će reći da je naše razumijevanje ”Razmirja”. dakako. Bosanci počnu da se ubijaju među sobom – moralni poremećaj koji navješćuje propast Bosne. ka pjesnikovu nastojanju da ljude. zazivačku. ”Vukajla”-”zdravlja” . mnogo je važnije što su imena. Jelena Gruba sa Turcima. postala izvor poetske forme: doživljena su. I uopšte. Vradžbinskim formulama živo se – skamenjuje. kao i u unutarnjim rimama (”u davno u slavno” ”bana Stipana” ”ungarska carska”. u ovoj pjesmi. prvenstveno. a uzjaše Murta”. naravno. Natjerani smo da bosansku prošlost ponajprije osluškujemo u jezičkim igrama. u analizi pjesme. 5. ”za smjernu i vjernu ”. čime je riječ ”potomstvo” otkamenjena. izravno. primjećujemo i kopanje po etimologiji: pjesnik nas podsjeća da ”potomstvo” dođe od ”potom”. ipak. obnovljena. A onda. u njenim najvišim trenucima. Uz to. što nekad postaje i mana. Tačnije.”četiri sta”. kao poziv na poetsko oblikovanje. u vrijeme kralja Ostoje. ”za mač stasa”. raznovrsna poigravanja zvukom i smislom riječi pute. ”bana i kralja” ”turačke sablje”. pored sedam puta ponovljenog ”o”. što leže pod stećcima. vaskrsava se motivisana veza između oznake i označenog. međutim. U pjesnički. Ne treba. prvenstveno. ”dijaka kralja”. Jer kad kaže: ”A potom potomstvo ovo”. lakše ulazimo u značenje postupaka kojima je pjesma pravljena. Ipak. a uzjaše ungarski. oživljena. ali to je ovdje sporedno. Iz onog bijelog kama eno niče klica 102 . kao u poslovici: ”Sjaše Kurta. u kojem se čuje mukli huk vremena. olakšano i produbljeno. na okolišan način. kuša ”kamenog spavača” da – otkameni. a uzjaše turski vladar. mnogo više znamo o načinima preobrazbe gradiva koje je pjesniku bilo dato. ”ovakvi dani”. što i jest dublje saobrazno iščezlom svijetu koji je svoje tragove ostavio uglavnom u jeziku. ”za zdravlje i slavlje”. vrati u život. ”prema predanju”) koje snažno ozvučuju pjesmu. u rimama koje metrički segmentiraju govor. sjaše ungarski. ”službi”-”ubi”.Ispitivanje izvora Dizdareve istorijske vizije ne objašnjava. Sjaše grčki. Da ih liši hijeratične krutosti.

U drugom stihu. jer se u njima iz riječi oslobađa veliki nagovještajni potencijal. shvatimo da jezički par ”klica”. prenut iz kamena. stamen je kao i taj kamen. ”Kec” u tom kolu je. Time je uspostavljena dvostruka unakrsna veza: ”klica” je dovdena u zvučni i smisaoni odnos i sa imenicom ”lice” i s glagolom ”kliče”. nimalo rijetkih mjesta u Dizdarevoj poeziji. naravno. nego i završava elipsom: I Vukan jedne godi rodi Vukomana I Vukoman poslije – I sve tako redom Do današnjeg dana Sve za vjernu za službu Za svoga gospodina Podrazumijeva da su ti ljudi s ”vučjim” imenima nastavili ”do današnjeg dana” ginuti ”u vjernoj službi za svog gospodina” (i biti ubijani ”za zdravlje i slavlje” svojih gospodara). Prvo. Pjesma ”Razmirje” ne samo da počinje. a dobili ne-rimu.kliče” tvori suzvuk. ali i taman. Ukratko: ovi stihovi su izvrsna poezija. jer je zagonetan i dalek. jer se svaka pomalo ogleda u svakoj. na kraju. stoga elipsa ovim stihovima daje i još jedno značenje: vukani i vukomani nastavili su rađati sinove – isključivo za 103 . osim unutarnje rime ”kama”-”plama” i igre između pridjeva ”znan” i imenice ”znamen”. Plamen ”žića”. itakodalje. potom uviđamo da se te riječi ipak rimuju. da se ipak pomalo i rimuje. to i jest tavno. Ali sintagma ”žiće kliče” takođe sadrži ”nečistu” unutarnju rimu. ali ne među sobom. lice u klici i u nicanju i u klicanju i u žiću. što takođe umnožava odnose među riječima: njih pet se hvataju u kolo. 6.iz ruke davne iz tavnog lica sad žiće kliče Iz znanog kama znamen stamnog plama U ovim stihovima nema ničeg osim jezičkih igara kojima se kuša prenuti ”žiće” u ”bijelom kamu”. pjesnik se igra rimama: ”klica” i ”kliče” izazivaju trostruko iznenađenje: očekivali smo rimu na kraju prvog i drugog stiha. napravljena stapanjem pridjeva ”stamen” i ”taman”. možda bi prije trebalo govoriti o zvuku i ozvučenom. čemu svoj prilog daje igra zvuka i smisla među pridjevima ”davna” i ”tavno” – što je davno. i. riječ ”žiće”. nego ”klica” sa ”lica” a ”kliče” sa ”niče”. javlja se i kovanica ”staman”. umjesto o znaku i označenom. ali to nije i rečeno. ovaj jezički ples koji ”davnu ruku” i ”tavno lice” oživljava. Povodom ovakvih. nicanje i u klicanju i u licu i u klici u žiću. jer je uronjeno u mrak zaborava ili tajanstva. zbog nje je i zapodjenuta ova igra. a glagol ”kliče” značenski i akustički se vezuje i s glagolom ”niče” i s imenicom ”klica”. a u svakom slučaju sadrži diskretnu igru riječi (klica i klicati).

a ova potonja je prikazana u Dizdarevoj pjesmi ”Zapis o časti”: Velika čast svakoj vlasti koja je data od gospoda našeg velikog boga Velika čast svakoj vlasti što stiže nam od bilo koga Čast kralju našem i svoj vlasteli rusaga bosanskog Čast neka je kralju otcu i kraljici majci Čast blagorodnoj djeci kraljevskoj i blagorodnoj kraljevskoj bratiji Čast pobratimima njihovim i svoj bratskoj satniji Velikom dvorskom vojvodi čast što dvorom upravlja na čast kralju i Gospodi Velikom vojvodi bosanskom čast jer bojeve vele i male vodi i predvodi Neka je čast kazancu i tepačiji neka je čelniku i peharniku I svim ostalim uzmožnim i umnožnim bojarima Svim knezovima županima i drugim glavarima Svim oblastnicima naredbnicima i vlastnicima Svim dukatarima mitničarima globarima i sokolarima I glavi glavnoj svim vlaškim katunarima Čast lastnoj vlasteli velikoj i maloj Čast sestrama njihovim Strinama i nevjestama Čast muškim im i ženskim otrocima Čast zetima i domazetima Rodbini toj čast i ostaloj Čast svakoj vlasti velim koliko je ima Čast i stavilcu ki postavlja povelenije o časti Čast neka je bratijo u časti I svim inim časnicima Sa velikog stola časti neka i meni na kraju ostane nešta – Čast velika da skažem kmetima i kmetićima i ostalim svima Kako podjela te časti bi Mudra i Vješta 104 . dakle. postaje cilj i najviše opravdanje ljudskog dolaska na svijet. u propaloj Jugoslaviji. ”Vjerna služba”. na kraju dobija sarkastičan prizvuk.službu gospodarima (otprilike onako kao što su. koja na početku pjesme ima patetično uzvišen smisao. majke rađale djecu kako bi bilo ”Titinih vojnika”). jer ”vjerna služba” ima drugo značenje u uhu modernog. a drugo u uhu srednjevjekovnog čovjeka. ”Vjerna služba”. Pjesma se zasniva na dijalogu dvije različite i vremenski udaljene svijesti. Koji je živio u svijetu stroge hijerahije i u metafizičkoj i u socijalnoj ravni.

da bi se u poenti otkrilo o čiju grbaču se lome ”mudrost” i ”vještina” s kojima je hijerahija ”časti” uspostavljena. Njegova pozicija liči na poziciju bosanskog jeretika koji. Ali u srednjevjekovnoj socijalnoj hijerarhiji ogledala se i metafizička: mjesto čovjekovo na društvenoj ljestvici bilo je utvrđeno božanskom mudrošću na kojoj počiva univerzum. prividno prihvata vjersku dogmu. ”služba” definiše i daje vrijednost čovjekovu mjestu u svijetu predodređenom od Boga. zapravo besmisao te ”vjerne službe” odmjerio očima današnjeg čovjeka. Stoga je ironija. čak je razara: ”Molitvu jednu / Jedinu znam / U ovom svijetu / Beskrušnom // Molitvu jednu / Jedinu imam / Molitvu o kruhu / Inosušnom ”. da bi u drugom dijelu pjesme bilo ironijski ”porušeno” ono što je bilo brižljivo sagrađeno u prvom dijelu: u završnici. skoro nezapazivom izmjenom bosanski su krstjani intervenirali u crkvenim rukopisima kojima su se služili. pjesnik je smisao. Dizdar kaže: ”Samo neznatnom. ali sitnim izmjenama. tu dogmu dovodi u pitanje.Ova. podrobno prikazana društvena ljestvica. stoga je ”vjerna služba za svog gospodina” ujedno i služba Bogu – riječ ”gospodin” postaje dvoznačna – jer je preko te službe čovjek bio uključen u lanac bića (onaj Njegošev ”lanac mirodržni” iz ”Luče”) čiji kraj u božjim rukama. tačnije. na čijim leđima počiva golema piramida socijalne hijerahije. sve očiglednijom kako pjesma odmiče. Riječ je o dvoglasu koji se stalno čuje u ”Kamenom spavaču”: glas feudalnog čovjeka neprestano se smjenjuje. uzajamno se zrcale i osvjetljavaju. vukasi i vukomani rođeni da služe! Mak Dizdar često spolja prihvata. koje liče na greške u prepisivanju. I Dizdareve jezičke igre često liče na ove ”neznatne” izmjene koje preokreću smisao riječi i ruše dogmu: Poiskah štit dobri da štiti me Bacih ga potom dobrog jer Tišti me 105 . kao dva protivpoložena ogledala. umjesto ’hljeb naš nasušni’ stoji ’hljeb naš inosušni daj nam danas’. Ustrojstvo društvenih odnosa doživljavalo se kao nešto posve prirodno i u dubokom saglasju sa božanskom stvarnošću . a iznutra minira srednjevjekovnu antropologiju. Ukratko. ili sudara. Sličan postupak se uočava i u pjesmi ”Razmirje”: ”vjerna služba za svog gospodina” isprva je shvaćena onako kako ju je shvatao i srednjevjekovni čovjek. Ukratko. Tako u Daničićevom jevanđelju umjesto ’jedinočedni sin’ stoji ’inočedni’. ili sliva s glasom modernog pjesnika: srednji vijek i današnje doba. obasjana je ironijom. nerijetko. iz ugla feudalnog čovjeka. (Stoga Dizdar podjelu ”časti” u tom svijetu i naziva” mudrom” – društveni sklop je djelo božanske mudrosti – ali odmah dodaje da je podjela ”časti” i djelo ljudske ”vještine”). bukvalno je tačna tvrdnja da su vukci. glavna svjetiljka kojom obasjava smisao ljudskih dokumenata doprlih do nas iz tog ”davnog” i ”slavnog” vremena. prepisujući svete tekstove. U bilješci uz ovu pjesmu.

dobijen je glagol ”tišti”. i nije slučajno što osamnaest pjesama iz Kamenog spavača imaju u naslovu riječ ”zapis” koja nagovještava različite stvari. pjesnik upućuje na Davidove psalme: na 35. Ali. u zagradi. Ova napomena baca snažno svjetlo na Zapis o štitu u kojem pjesnik s jezikom postupa kao srednjevjekovni jeretik u svojim zapisima: sitnom intervencijom. to su bili ’štitovi spasenija’. utjelovljuje duh bosanske jeresi. ne štite nego tište i bosanskoga krstjanina i modernog pjesnika. kad ih čitamo unutar književne cjeline kojoj pripadaju. i 3. Stoga Zapis o štitu valja čitati i kao neku vrstu primijenjene jeresi. sadržano mnogo više i čari i tajne i suštine Dizdarevog pjesničkog svijeta nego što smo u prvi mah skloni da povjerujemo. onako kao što je srednjevjekovni krstjanin umjesto ”hljeb nasušni” pisao ”hljeb inosušni”. Štitovi spasenja. naročito oni kulturni historičari koji koji su se bavili sa više istraživačkih disciplina. ovi stihovi postaju jedan od ključeva poetskog svijeta sazdanog u ”kamenom spavaču”. neposredno jezički.tišti). naizgled. ”stvorena” je i ”otvorena” ”Za sve pod nebom dobre ljude / I za sve dobre / Bošnjane // Za sve vojnike u velikoj vojni / Što vojuje se / Protiv / Vojne”. kaže se u pjesmi ”Hiža u Milama”. koje liči na grešku u pisanju.Ova minijatura se zove ”Zapis o štitu”. U jednom ranijem tekstu rekli smo da riječ ”zapis” sadrži cijelu jednu poetiku: jezik srednjevjekovnih zapisa na marginama kanonskih knjiga često je sadržao minijaturna ogledala bosanske jeresi. anagramskim izokretanjem glagola ”štiti”. stih iz trinaestog (”Ti mi daješ štit spasenja”) i na 2. kojima obiluje Kameni spavač. 106 . i.” Potom. čak možda jedan od ugaonih kamenova u zgradi Dizdareve poetske mitologije o ”dobrim Bošnjanima” koje svako oružje tišti i koji sanjaju o ratu protiv rata: djedovska hiža. tačnije – anagram (štiti . Nego je riječ i o tekstu u kojem se. stih iz tridest petog (”Uzmi mali i veliki štit / i digni ga meni u pomoć”). Stoga je u jezičkim igrama i premetaljkama. Jer u napomeni uz ovu pjesmu Dizdar kaže: ”Mnogobrojne štitove na stećcima neki historičari smatraju heraldičkim amblemima. koje nudi kanonska vjera. svodi se na običnu dosjetku. a neki misle da imaju simbolički karakter. Ne radi se samo o pjesmi koja je važna cigla. Po njima. ali ponajprije kazuje da Dizdar sebe smatra nastavljačem drevne jeretičke tradicije.

u njegovoj knjizi. ili sintagmama. nisam se mogao uzdržati da koju ne kažem i o mjestima koja su me. prerađeno izdanje” svoje prve knjige pjesama ”Volele su me dve sestre skupa”. Kad je Milan Milišić 1989. godine. razumije se.BILJEŠKE UZ PJESMU PLEŠI. koji su se meni. 107 . svele. Selma Mjesec ti snebivljivo kupu primiče Na galebovo krilo vezat će se Konac tvojih kretnji Neka obmota te ta šara Bijelog krajolika pomnjivo tkanog Sa planine okrunjen Sa njenog smrtonosnog vrha Kao u smjelim ljepotama zimskog sporta Kad. sjeli smo da pomno iščitamo svaku pjesmu i natenane porazgovaramo o pojedinim strofama. činili sumnjivim. svoje postojanje Izatkaj kožom šaru onu Koja spaja srž agave i motor – U tebi staje plima. ili stihovima. iz ovog ili onog razloga. za sarajevsku Svjetlost. i djetinjske Što zapinjaše da se samo desi U jedno. Selma. pleši da povezuješ stvari! Na tvoje grudi sipi snijeg Kao na robinjice sapete Zar magnetski plav pokriva pokrete Glinu vrča. glinu podzemne tamnice Kretnje zrele. upleši! Za drage moje otimlju se doba Pljusak pada na žal i kraj je ljetu Jedan galeb raspreda svojim lijetom tvoj ples Izohione pletući Temeljita gospa planina se stresa Ražedni usta. korake okreni Prelij rastajkinju plesom! 1. brišući se. napravio ”drugo. Selma. Uzgred. Nažalost. Selma. SELMA Otpleši. ushitila. SELMA PLEŠI. sve se stapa Ah.

Čak – polunasluti. godinama. ali šta misliš – koliko će ga drugih čitalaca razumjeti? I potom predložim sitnije izmjene koji će napraviti malo ”propuha” u njegovoj slici ili strofi. sve stvari naprosto moraju biti izvedene na neumoljivi čistac.ti razgovori kao da su se zbili prije milion godina: preživjela je u mom sjećanju tek pogdjekoja mrva. oćelavio. jer se tako smijao. rekao da mi smeta u tom stihu. a istodobno svak će. nekad gotovo ljutito. U njegovom smijehu. zapodijevali čegrst. ali kad se nasmije. Izvana – osijedio. Prvo. a pošto taj čitalac upravo sjedi njemu prekoputa. ta slika obasjava mi jarko. drugima namećem svoju crnogorsku glad za jasnoćom u jeziku? Ja dolazim iz svijeta gdje. sasušio se. burazeru. Nisam zaboravio. No. kažem ja njemu. od lipe u večnom cvetu. Mislim da sam mu predložio da napiše:”prelij čašu rastajkinju plesom”. A drugo. Svagda sam volio njegov smijeh. kao reflektor. ili stih. moraju biti kazane sa nedvosmislenošću koja je često surova: moja majka je voljela reći :”Evo da ti kažem na panju!”. kad je Milan otišao. blago nazalizirnom. imalo je dubinske jeke koja opominje na njisku trogodnjeg ždrijepca! Problem razumljivosti pojedinih stihova ili iskaza u njegovim pjesmama – bješe najčešći razlog za naše raspre. Više se ne mogu tačno sjetiti. da sam za jedan njegov stih rekao:”Ovo ti. sjetio bih se mnoštva stvari oko kojih smo. u govoru. ovdje. kad bih imao u rukama prvobitni rukopis knjige. Nasluti. a izmišljati nema smisla. neodoljivog smijeha kojim je propratio moju opasku. i koji znam ono i ono. uvjeren sam. Ne pamtim ni šta je Milan odvratio. diskusiju smatra okončanom. recimo. i bez gledanja u rječnik. Sjećam se. da je to čaša koja se diže na rastanku. srpske granate su mi izbrisale iz glave bar polovinu života. koji je sebe kinjio. Dovoljno je da ga polurazumije. koja ljudski govor opisuje kao rabotu razumljivu poput udaraca mesarske satare. Pamtim. Jer njemu je dovoljno ako jedan čitalac razumije njegovu pjesmu. staro je sunce zastalo” Ja ti ovdje govorim o normalnim ljudima i normalnom načinima čitanja pjesama! Razmotriću. nekad ne mora čak ni taj jedan čitalac razumjeti smisao onog što Milan kaže. Najčešće je odbijao. jer je taj smijeh obznanjivao koliko je Milišić ostao mlad. dakle. odmah pretpostaviti. posve ispravno. Selma koja je poentirana stihom: ”Prelij rastajkinju plesom”. Ali stih je ostao nepromijenjen. sjetio da sam ja u stvari jedan obični Crnogorac! S kojim pravom. Jest. njegovu izvrsnu pjesmu Pleši. da sam docnije. moj izvanji ujak Risto. taj stih je krasan meni koji znam ovo i ovo. hiljade 108 . Uostalom. međutim. Našto bih mu uzvratio: Ma ostavi ti – mene! Ja ne mogu biti nikakvo mjerilo! Jer ja sam – manijak! Manijak. odlično. šta sam mu. odjedared dođe ti nov ko ispod čekića. dok nije konačno shvatio Popine stihove:”Na tri koraka od vrha neba. i ta slika. onda. Vjerovatno – nedovoljna jasnoća. mogu razumjeti jedino – Hrvati! Hrvati plus Marko Vešović koji je Hrvat po ženskoj liniji”. u mom djetinjstvu. Tako će – a ovo dodajem iz današnje svoje glave – i onom ko ne zna šta je rastajkinja omogućiti da uživa u slici čaše – kakva god ona bila – koja se prelila od plesa. onda. sve moje primjedbe te vrste.

šta sve ta rastajkinja znači u Milišićevoj pjesmi? Je li to žensko tijelo čiji ples. metafora smrtnoga ljudskoga tijela: posuda kojoj je suđeno da se rastane sa ovim svijetom. Kao da u jeziku Crnogoraca gori vječito podne! Stoga sam se. utoli žeđ. za iskazivanje negativnih emocija: kažemo da se prelila ”čaša gorčine”. kad ga posmatram u sklopu cijele pjesme. onda ova izvrsna sintagma (koja. uključuje i jedninu i množinu. i što je ne može biti previše? Kod Milišića. Uključuje li ta slika i gledaoca koji žudno pije taj ples. obrt ”čaša se prelila”. naravno. veličine čega”! Ne dobacuje li taj stih i do konca ljudskog života? Nije li njime nagoviještena žudnja da se i posljednja čaša. ”čaša nesreće”. To nije sve. ali ne i čaša radosti. Bogo dragi. sa rukopisom knjige Treperenja. ”čaša jada”. doseže vršak u trenu oproštaja? Tačnije: posljednji ples. jer može značiti i moja i naša usta) – sugeriše da se ženski ples. čime nije. Jer ta rastajkinja je. pala na um: sa izmjenom. kao zmija iz trave.mjesta u knjigama koje su sročili Crnogorci: govor bez sjenki. kao posljednja čaša vina koja se. pa 109 . kad je Milan došao po drugi put kod mene. uvećavanje obima. ne mogu da ne čujem i prisustvo sporednog. njegova opojnost. znači ”radnju suprotnu radnji izraženoj osnovnim glagolom” ali znači. ali u ovom obrtu. ali nije sasvim prestao da vonja – na staro. ispija na rastanku? Nesumnjivo da jeste – i to. ako ne isključivo. uzred rečeno. prefiks raz. upotrebljava se. Valja i stoga što radosti nikad nema dovoljno. eto. također. čisti – desterac! Koji te. kako bi završetak bio i zenit? Razumije se da i to značenje leži u temelju ovog stiha. prelije od viška životnog ushita ? Mislim da je i ovaj preliv značenja – neizbježan. usprkos slutnji da je život sav od rastanaka. kad pjesnik svojoj junakinji kaže ”ražedni usta”. opsega. prepuna. Mislim da je Milišiću bilo posebno stalo do ovoga značenjskog preliva: životna strast pojačana je slutnjom smrti. trudio da budem oprezniji kad bi smo se dočepali oko pitanja: koliko je šta razumljivo u njegovoj pjesmi? Zabilježiću i primisao koja mi je. koja trepti do raznih vrsta dvosmislica. koji se preliva iz ženskog bića kao vino iz prepunjene čaše. U našem jeziku. mora da je Milišiću njegov rođeni stih zazvučao kao nešto – poprilično tuđe! Jer ”prelij čašu rastajkinju plesom!” . kakvu sam predlagao. naknadno. ples koji se supstancijalizira. i ”širenje čega. životna radost koja na rastanku vrhuni. pa zapovijeda Selmi da mu prepuni tu. najčešće. kud god mrdneš. precrtan njen stari smisao. ta se čaša prelila od životnog poleta i strasti. sve to skupa dovoljno je da ovaj stih učini prvorazrednim. kuša zapravo nepcem! ”Ražedni usta” znači. čašu užitka. i otkud mu se ne nadaš! Mora da je Milišićev pretanjeni sluh za jezik čuo deseteračku dikciju. vreba. a. dosuđena nam da je ovdje ispijemo. uzimajući pars pro toto. jer. i stoga rezolutno odbio moj prijedlog ”poboljšanja” završnice u pjesmi? Ali zašto me ovaj Milišićev stih danas istinski uzbuđuje? Očito. doduše. dakako. strasnost toga plesa.pa to je. između ostalog. stoga ova slika sliči sudu u koji je usuto novo piće. u našem jeziku. svodi gledaoca samo na usta. posve suprotnog smisla: podstakni žeđ! Jer. posljednju. Napokon.

očigledno zimskog. Na primjer: prostorni i vremenski okvir pjesme jasno je i nedvosmisleno naznačen stihom ”pljusak pada na žal i kraj je ljetu”. Nećemo pogriješiti ako. ali odjednom iskrsava teškoća: zbog čega galeb svojim ”lijetom” istodobno ispisuje i krivulje koje povezuju mjesta sa istom količinom snijega? Kakvog snijega? Otkud snijeg koncem ljeta na Mediteranu? Tu ostajemo bez ključa i pokušavamo drukčije čitanje: zar ”izohione” ne treba vezati sa planinom. i plete ”izohione”. koja ”obmotava” Selmino tijelo? Na koncu. svoje postojanje”. uviđamo da je to teško odlučiti. kad osmotrite pjesmu kao cjelinu. u jednoj od ranijih strofa. spajaju mjesta sa istom količinom snježnih padavina. zamišljenom kao ”temeljita gospa” sa pletivom u krilu? Ne samo da planina (koja je. to jest detaljnije priča. od njene poente ka početku. stih koji sa početnim sazdaje zatvoren krug značenja: nek i tren rastanka sa svijetom bude čaša koja se preliva od plesa. što bi između ostalog značilo i: otpleši sav život. ”izohione”. u razumijevanju igre značenja u ovoj pjesmi – jer ovdje su se riječi smisaono rasplesale! – krenemo unatraške. Jer ko uistinu ”plete” ove ”izohione ” – galeb ili planina? Najednom. jer bezličnost participa omogućuje da ih vežemo i za prvo i za potonje: Jedan galeb raspreda svojim lijetom tvoj ples Izohione pletući Temeljita gospa planina se stresa Prvo čitanje: galeb ”raspreda” Selim ples. samo od sebe. ako se pomnije nadnesemo nad Milišićeve slike. nek bude vrhunac života. pleši do smrti. gdje bi drugo) – stručan su metereološki naziv za one linije koje. na planu slike se neočekivano pojavljuje kao zagonetka: galeb ”lijetom” iscrtava krivulje u vazduhu koje liče na krivulje što ih ispisuje rasplesano žensko tijelo. jedino što galeb ”raspreda”. O kakvom je križanju prostora ovdje riječ? U stvari. jamačno snježnom krunom) ide skupa sa ”izohionima”. iznebuha. Dvije radnje međusobno tijesno vezane: prvo ”raspredanje”. koje svojim ”lijetom” plete galeb ( nad morem. uočićemo da se radi o križanju – smislova. to jest razrađuje isto ono što kazuje i ženski ples – dotle je sve jasno. potom ”pletenje”. Pjesma počinje zapoviješću:”Otpleši. a završava se također zapoviješću:”Prelij rastajkinju plesom”. suzila nagovještajnu auru oko te riječi. počne da ”sipi” na grudi plesačice.je i zbog toga odbio moj prijedlog da u stih unese više jasnoće koja bi. Jer. Ali ono što se gramatički i logički slaže. ”okrunjena”. ovo značenje nudi vam se. na mapama. ali šta onda znači onaj snijeg koji. nego nam je i ”stresanje” te ”gospe” gotovo po sebi 110 . i ponovo od početka ka njenom kraju – to omogućava da lakše otkrijemo temelj na kojem je sazdana: svuda su posijani parovi suprotnosti među kojima njen konačni smisao ostaje da lebdi . dakako. Selma. takoreći. i otkuda je iskrsla ona ”šara bijelog krajolika”. kao okvirno.

vezanost za jedno. Bez duše je. Koji su izmireni Selminim plesom. kao da pjesnik nasilno sparuje stvari koje nemaju ničeg zajedničkog. ili na kraj drugog stiha? Ili će prije biti da je pjesnik. Ali zašto pjesnik kaže ”srž agave”? Zar nije dovoljno reći ”agava i motor”? Nije. pjesnik je govor zgusnuo: izbacio suvišnu zamjenicu ”ona”. usmjerava nam maštu ka njenoj suštini. svoje postojanje Izatkaj kožom šaru onu Koja spaja srž agave i motor – U tebi staje plima.U konačnoj doradi. putovanje. A drugo. i našao da su to ”srž agave i motor”. što je apsolutizovalo trenutak: stvar 111 . živi i mehanički oblik. Selma. pa ni planinsko od morskog. ostajanje u mjestu. Pjesnik je tražio dvije međusobno najoprečnije i najneuskladivije stvari . Radi se o ženi koja plesanjem ”povezuje stvari”. i ta sjediniteljska sila jača je od svih ponora koji dijele zemaljska bivstva. to jest. Riječ ”srž” ovdje je u službi krajnjega razjednačavanja agave i motora. izim onog što je u njih mašta proizvoljno stavila da bi njima mogla književno ”baratati”. Agavu je napravio Bog. božja i ljudska rukotvorina. osjetite kako je sve – jedno. ništa nije ni od čeg jasno razlučeno. kako iste sile kolaju i u živim tvorevinama prirode i u mehaničkim tvorevinama mašinske civilizacije – dva svijeta koja se međusobno isključuju. kako H. U prvoj verziji pjesme. Selma. U Seliminom plesu spajaju se i jednače mir i pokret. Jer u ovoj pjesmi sve se sa svime sliva. prvo. opreke prelaze jedna u drugu. a motor je sušti pokret. Pjesma i počinje strofom u kojoj je razgoljeno njeno temeljno tvoračko načelo: Otpleši. Mašina je. Kad Selma pleše. Mjesec ti snebivljivo kupu primiče Na galebovo krilo vezat će se Konac tvojih kretnji. drugi stih je glasio: ”Kožom svojom ponovo načini šaru onu”. mijenjanje mjesta u prostoru (latinsko motus znači – kretanje). pjesnik hoće da agavu ne doživljavamo vizuelno.razumljivo: ona plete ”izohione” i uzgred ”stresa se”od studeni. vijeku: jezički spregovi na koje se ne možete naviknuti. precrtao prilog ”ponovo”. jer ih doživljavate kao slom ”normalnog” načina gledanja. odsustvom tačke. zato što motor nema ”srž”. Pitanje glasi: treba li izostavljenu tačku u mislima staviti na kraj prvoga. a motor čovjek. omogućio ovim stihovima da se sašaptavaju na dva razna načina? I da se ukrste planinski i morski krajolik. poziva da se prožmemo njenim Iznutra. Jedino ono što je živo može imati ”srž”. Fridrih nazva jedno od temeljnih svojstava pjesništva u 20. Agava je nepokretnost. i oblikom participa. Slika iz trećeg stiha ima okus ”krutog moderniteta”. tolika je njegova mađija.

Istovremeno. neizbrisivog Milišićevog stiha:”Sve to bilježi pisaća mašina moje kože”! Koža je umjetnik i kad se pišu pjesme i kad se pleše. pjesnik vjeruje da je tim ženskim sve sa svim na svijetu povezano. jer nije nikakva muka zamisliti tijelo koje svojim kretnjama tka šaru ( tijelo koje radi kao tkalački stan!).se dešava prvi put. zima i ljeto. pletenje. koje sa ”šarom” sačinjava čvrstu smislenu cjelinu. i najzad. otprilike onako kao što nam se u djetinjstvu. konac. iako je riječ o simbolima iz dva krajnje suprotstavljena i nespojiva svijeta. a vezuje se ne samo sa slikom iz posljednjeg stiha prve strofe:”konac tvojih kretnji”. koja imobliše plesačiču a njenu okolinu stavlja u pokret. Plesačica je. I taj spreg jezički djeluje iščašeno. jurnete niza strmen. Primjećujemo da je ta ”šara” izatkana . kad smo se vozili kamionom. kao krupni plan na filmu. i najzad sa ”pletenjem izohiona” (u posljednjoj strofi). Ali sa koje stajne tačke pjesnik ovo govori? Sad gleda – Selminim očima! Sad slika svijet kakav vidi Selma dok pleše. ali. Selma. u Selminom plesu. U drugoj strofi. I treba da je blokira. u stvari. i brzina vam izbriše svaku pojedinačnu stvar. nego ”kožom”. da se u tom ženskom sve sa svime miri. raspredanje spadaju u isto gnijezdo riječi. stapajući sve u cjelinu. pa sa galebom koji ”raspreda” kretnje plesačice. koža koja pleše podatak je o gledaocu. Sad nam biva prisnije pojmljiv i jezik cijele pjesme: tkanje. upotrijebio je opipljivije ”izatkaj”. mjesto bezbojnog ”načini”.ne ženskim tijelom. sve se stapa Ah. maločas. o njegovoj opčinjenosti tom kožom koje jeste nosilac ljepote ženskog tijela – u pomjerenosti te slike prikriveno živi jedna emocija. jer pjesnik bilježi tačno ono što vidi: pred njegovim očima ne pleše tijelo. sintagma ”izatkaj kožom” nagovještava cijelu jednu poetiku u malom! Sjetimo se. činilo da mi stojimo a da pored 112 . sa ”smrtonosnog vrha” planine. poseže za savršeno tačnim poređenjem: kao kad na skijama. nego baš koža. isto tako se u ovim stihovima mire i stapaju skijanje i ples. nego i sa ”pomnjivim tkanjem” zimskoga krajolika. ”obmotana” ”bijelim krajolikom”. na primjer. a ova slikovna inverzija. to nam na tren blokira maštu. pleši da povezuješ stvari! Kao što su se. Pjesnik. naprosto. brišući se. nudi sliku teško predstavljivu. i sve one imaju duboko žensko značenje. pa čak motor sa agavom. pjesnik nam iznosi pred oči sadržinu ”te šare”: Neka obmota te ta šara Bijelog krajolika pomnjivo tkanog Sa planine okrunjene Sa njenog smrtonosnog vrha Kao u smjelim ljepotama zimskog sporta Kad. kako bi se očekivalo. kad pasivna koža postane agens. spojili ”srž agave i motor”. isti takav učinak ima i Selmin ples. snježna planina i morski predio. radi se o snimku sasvim izbliza.

koji umijem podijeliti s tobom tvoj doživljaj. prestao da privlači more i. temeljito razorena. Doduše. veo je postao ”zar”. nije isključeno da je pjesniku. dakle. tačnije. njezin veo koji je izjednačen sa snijegom. pogledajmo šta sa Milišićevom plesačicom biva dalje: Na tvoje grudi sipi snijeg Kao na robinjice sapete Zar magnetski plav pokriva pokrete Glinu vrča. ali to je ovdje sporedna stvar. svijet će ponovo biti – cjelina! Doduše. nesumnjivo spada u čisto ”lirsku metereologiju”. ukinuta je kosmička razdaljina. Selma. u stvari. jer je pjesniku potreban nov niz slika kako bi iscrpio značenjske prelive temeljne emocije: ime ”Selma”. Jer. umjesto da pravi plimu. posljedica je krajnje preciznosti pjesničkoga govora: svijet se oko plešačice zaista vrti! Obamotava je! Gledajući Selminim očima. i najzad ”zar” što pada preko pokreta plesačice. koji umijem gledati tvojim očima. odmah iskrsava pitanje:čime je književno motivisano ovo neočekivano iskrsavanje zimskoga krajolika u pjesmi? Odgovor se ne čini preteškim: Milišićeve asocijacije. pjesmi podaruje i okus bajke: mjesec je postao ”kupa” koja se ”snebivljivo primiče” plesačici. baš kao što su pokreti plesačice morsku plimu stavili van snage: mjesec je zaboravio svoju dužnost. sva pretvorena u duhovne odbljeske. i meni. Iz onog prozirnobijelog vela koji vijori oko plesačice iščaurio se pramen snježne prašine oko skijaša. da vrši posao za koji je plaćen. pjesnik se zapravo liječi od vlastitog doživljaja svijeta kao ”hrpe porušenih slika” – tom sintagmom iz Eliotove ”Puste zemlje” naslovio je jednu od svojih ponajboljih pjesama iz knjige ”Volele su me dve sestre skupa” – i stoga uzvik: ”Ah. 113 . a potom je uslijedila detaljnija razrada početnog slikovnog impulsa. sve to unosi u pjesmu trun orijentalnog mirisa: nije naodmet da nad pjesmom lebdi i malo ozračja istočnjački čudesnog. i djetinjske Što zapinjaše da se samo desi U jedno. tako da snijeg. mjesec je i kupa i onaj koji joj tu kupu ”primiče” Selmi. upriličen za razonodu dokonih turista na moru. jer u ovoj pjesmi stvarnost je. Selma. svele. slikovno. na kojem je sagradio pjesmu. ovom slikom je. da se poslužim riječima Marine Cvetajeve. koji koncem ljeta iznenadno stane da ”sipi” na Mediteranu. pleši da povezuješ stvari” sadrži iskustvo pocrpljeno iz bića plesačice: sve dok budeš plesala. glinu podzemene tamnice Kretnje zrele. odlučuje da postane – Selmin vinotoča! Dakako. posjeduju gotovo uvijek dublju zakonomjernost. sve zahvatajući. prizor ”sapetih robinjica”. upleši Tu je. koliko god bile izenadne.nas prolijeću telefonske bandere. kao stvarnosni predložak. poslužio prizor trbušnog plesa. kako bi nam bio lakše pojmljiv onaj preobražajni val koji. u sve ulazeći.

ovdje je svaka stvar pomjerena iz svog zbiljskoga ležišta: realni krajolik je onestvaren. sve to ostaje na razini nagovještaja. koji je do Mediteranac do u kost. Milišić uspijeva da pocrpi maksimum iz svojih pjesničkih oruđa. oduzima zbiljnost onom što je po sebi dato. Oko. metaforična slika ”bijelog krajolika pomnjivo tkanog / Sa planine okrunjene – zadobija doslovnu zbiljnost. Dok oko. naprosto je stvorilo krajolik isponova. dovoljno se izložiti nagovještajnoj energiji sprega ”magnetski plav” koji vodi ka korijenima Milišićevog doživljaja svijeta: Istočnjačko ime ”Selma” pružilo je mogućnost da veo postane ”zar”. prestaje biti stvar po sebi data. duhovno ga rekreiralo. Jedina je razlika što je koža ”tkala” nešto što prije toga nije postojalo. Drugim riječima. Prizor plesa pod velom magnetski privlači oko. kod njega. sa ”planine okrunjene”. a da je ovom pjesniku. nego iz metafore. koje se sjuruje ozgo. a njene grudi ”robinjice sapete”. Razumije se. a sporedno je. što bi trebalo da na pjesmu baci malo sjenke. Maloprijašnji snijeg koji postaje plavet – najdalji je dobačaj pjesničke mašte u ovoj pjesmi gdje je.To jest. nego ga sazdaje kao tkalja! Pomnjivo gledanje je postalo ”pomnjivo tkanje”. ne registruje krajolik. i u nama izazove primisao kako prisustvujemo savremenoj verziji trgovine ženskim mesom: ne bi bilo po pjesmu dobro ako bi se Milišić služio jedino književnim oruđima koja zbilju isključivo lirizuju. zapravo. podarila je imaginarnom – punu opipljivost. i metaforični snijeg odjednom počne bukvalno padati. korak uvis: veo postaje ”magnetski plav” kako bi nagovijestio neodoljivi misterij bića. koji postaje nešto opipljiviji kad uočimo da slika ”robinjica sapetih”i izloženih očima gledalaca – kao modernih ”kupaca” – ima i skriven erotski naboj: ne možemo ne oćutjeti kako bi te grudi htjele van iz te sapetosti. i nezavisno od oka. plavilo stvar magnetski privlačna. Maločas – tkala je koža. oduhovljavaju i uzdižu. To je najsnažnija slika u pjesmi. Zapravo. i nema druge stvarnosti osim – jezički proizvedene. što je postojalo prije oka. Ovo je stvar česta u Milišićevoj poeziji: podruku sa postupcima onezbiljenja stvari ide suprotno zbivanje: uslovna stvarnost metafore postaje doslovna. ne možemo ne naslutiti kako je prsluk tijesan tim grudima. Jer. strogo govoreći. i što se iz nje potom iščauruje slika snijega koji sipi po plesačici. i pretvara se u nešto što je ljudskim okom stvoreno. stoga je po sebi shvatljivo što. Za Milišića. To čak nije neophodno. ”sapete” su prslučetom. a sada se i oko pokazalo obučenim za isti postao. što je tim okom ”pomnjivo tkano”. što se njen smisao ne može analitički sondirati do kraja. magnetski prikiva pogled. naprotiv. Ipak. a iz slike ”robinjica” niče prirodno i slika ”zara” koji ”magnetski plav pokriva pokrete”. i to se po sebi razumije. ali Milišić želi da našu maštu usmjeri ka trgovima gdje su nekad ”sapete robinjice” bile izložene na prodaju. Doduše. snijeg ne ”sipi” iz nebesa. sve 114 . i razumije se da ta ”sapetost” govori štošta i o Erosu u lancima. Ali je mnogo teže objasniti taj potez mašte koji sliva mediteransko plavilo i snježnu bjelinu ujedno. pjesnik bi sve to htio i da pokrije! I da napravi korak dalje. istinabog.

snijeg preobražen u magnetsku plavet – skroz milišićevski ”specijalitet” – svojim smislom seže dalje i dublje od ikakvog iskustva koje je mogućno pojmovnim jezikom raščlaniti. sve se sjedinjuje sa svime. ni na jednoj njenoj razini. oko koje tka iz kože koja tka. krajnje sublimira: Taj veo pokriva i ”glinu vrča”. snijeg iz vela. nakon što se okonča. U prvoj varijanti pjesme. svojim lijetom. tačnije. i djetinjske”. na zemlji. kako je pjesnik ta tri doba ljudskog života poredao: ”Kretnje zrele. nego i zasvjedočile da je 115 . a onda dođe nagli trzaj koji plesačicu baca ka njenom djetinjstvu. dakako. koja ne pruža mogućnost dvostrukoga čitanja. zbiljski poredak. svemu što je ”zapelo”. ili je mogao. No pogledajmo. Iskrsava nam pred očima lanac bića. Ovako: imamo hod od zrelosti ka starosti. vraćajujći ga na početak. i po svom zgasnuću. to jest zatvrdoglavilo da se desi odjelito. van cjeline. jedna slika se rađa iz druge. jer je.S. nije postojala ova dvosmislica. A unutar te kružnice – oduzima se pravo na postojanje svemu što bi htjelo da se događa ”samo”. stvoren plesom. iskrsava slutnja uzleta plesačice koja je i sama postala pomalo krilato biće. zrelost.pretvorljivo u sve. uz to glineni vrč se doziva i s onom ”rastajkinjom” iz poente: razvoj pjesničkog viđenja je savršeno kontrolisan. svele. zrele i djetinjske. u oba slučaja bi bio očuvan linearan vremenski slijed. natenane ”raspredaju” sadržinu Selminog plesa dolje. biva smijenjena ”glinom podzemne tamnice” koja je. koji nas mijesi kao krčage. P. opet. umjesto ”konac”. ili su tijesno ulančane: mjesečeva ”kupa” u vezi je sa glinenim ”vrčem”. ali riječ konac znači i kraj – Selmin će ples. ne prestaje odjekivati u vanljudskim oblicima života. trzaj koji vrijeme zatvara u krug. jer takav učinak Selminog plesa u stvarnosti. gdje galebovi. nastaviti galebovi. stoga veo koji krije glinenost njezinog tijela sugeriše da se plesačica na koji tren vinula iznad smrtne ljudske situacije. Naknadne dorade ne samo da su od fragmentarno uspjele pjesme stvorile cjelovito djelo. obrnutim redom. u svijetu smo gdje priroda ne ostaje gluha za ljudsku strast. Narušen je. pa ipak. jer pjesnik je mogao reći: kretnje djetinjske. A kad su se slikovno ukrstile čedna bjelina i idealna plavet – stvorena je žarišna tačka smisla koji putenu stvarnost. i starost. grob: ženski ples je postao iskustvo čiste slobode koja nadilazi i glinu od koje jesmo. još jedared. i uopšte sav svijet. sazdaje se jednina u kojoj iščezava podjela na djetinjstvo. Padanje snijega kazuje štošta o doživljaju trenutka u kojem se plesačica (pa i svijet) vraća svojoj prvobitnoj nevinosti. u zraku. i gdje ljudski zanos. ta dva životna doba u zvuku se slivaju. kazati: svele. a ovaj se nastavlja u čaši punoj plesa. i glinu u koju ćemo. zrele i svele. nije ostala nepomjerena. u ovoj pjesmi stvarnost. Zastanimo da pomnije ”opipamo” stihove: ”Na galebovo krilo vezat će se / Konac tvojih kretnji”. hod koji je ”brzom rimom” i sam pomalo ubrzan. što je shvatljivo: Bog je grnčar. iskonskoj čistoti. razbijena je i vremenska uzastopnost. u sljedećem trenu. ”Glina vrča”. stajala riječ ”nit”. poništava se i vrijeme. gore.

izrastao u prvorazrednog majstora. 116 .Milišić. za osmanaestak godina koje dijele prvobitnu i konačnu verziju knjige Volele su me dve sestre skupa.

rizikovao je da ga ne uzmu posve ozbiljno kao pisca. pokušavao da nađem riječi koje. iz prostog razloga što smo. ”u dvadesetoj. u trenutku kad se zauvijek rastajemo s Kikom Sarajlićem. kad počnu da pišu svoje antipjesme i antidrame. / ni jedan neće propustiti da pljune po životu”. Sarajlić je dosljedno odbijao da prihvati stvar koja je u književnosti dvadesetog vijeka gotovo bilo obavezna: gotovo svak ko život nije smatrao besmislenim. naovamo često znao reći ”moj čarobni život”. Tom ”pljuvanju po životu”. nerazdvojni ”anđeli i ubice” koji postoje ”pod zajedničkim nebom”. prođe i naš život veličanstveni”. na našem jeziku. svi mi analfabete. kad je već prošao i kad ga njegova nepovratnost čini takvim. u poeziji Lojzeta 117 . takoreći svaki stih Sarajlićev. Ovo nisu samo stihovi o veličanstvenoj slobodi djetinjstva. Začudilo me koliko su. pred smrću. Potom sam shvatio da nisam u stanju da išta suvislo kažem ni njemu mrtvom. /Čak ni okupacija nije smetala našoj sreći”. Pa sam sjeo da iščitam tri toma njegovih nedavno izašlih sabranih djela. kako Sarajlić reče. i još se upornije vraćaju živu čovjeku. i da je od 92. Trebalo je imati i smjelosti i snage da s posegne za ljepotom i čarolijom u vijeku koji nam pruža spisak sramota ljudskog roda mnogo iscrpniji no u svim prijašnjim stoljećima. ili utjera u laž. u njegovim pjesmama. a ponekad i ”naš čarobni život” kad se sjećao predratnoga vremena. Bilo bi ovdje preopširno govoriti o svim vidovima života kao čarolije u njegovu pjesništvu. i posve uzaludno. Potom sam se sjetio da je Sarajlić u pjesmi ”Posljednji tango u Sarajevu” kazao: ”Mila. Pogotovo su takvi bili oni koji. zato što mi oči uporno bježe od činjenice da Sarajlića više nema. bez obzira na prljavštine i užase kojim savremeni svijet kuša da to dostojanstvo sroza a taj život obezvrijedi. Ovo su stihovi koji sadrže osnovnu formulu ljudskog iskustva od koga živi ponajbolja Sarajlićeva poezija: djetinja sreća i okupacija. i vjerovatno ukradena. ni o njemu mrtvom. koje je nerijetko bilo uokvireno punom finansijskom obezbijeđenošću. ismije. suprotstavljao se. što je možda čak neizbježno.SARAJLIĆ I ISTORIJA Pozadugo sam. u njegovoj pjesmi. a ne naknadno. ovdje su u isti mah nerazdvojne onako kao što su. ali ne s namjerom da na brzu ruku. čarolija i ljepota nedovojivi od onog što prijeti da ih uništi. kao dobra po sebi i za sebe. možda ponajprije stoga što je malo bilo pjesnika. koliko god poriču jedna drugu. žalosnim i nedostojnim življenja. stoga ću se pozabaviti samo jednom stvari. koji su toliko predano i strasno branili dostojanstvo života. u prigodne svrhe. na brojne i različite načine. ali i onako kao što su. pjesnik kaže: ”kad smo u Trebinju / na italijanskim biciklima. ne bi bilo zvučale prazno i besmisleno. koju ne čini manje nego više veličanstvenom fakt da su bicikla talijanska. / jurili prema Begovom mlinu. / dječaci. sklepam sud o njegovoj poeziji već da u njoj potražim dokaze da je taj život bio ”veličanstven” i ”čaroban” u trenutku kad je življen. Sjećajući se prizora iz svog djetinjstva.

i ”razmišljati naglas / u kojoj ćemo od kuća doživjeti starost. sabijen u glagol ”Volim”. sve ovo nagovještava nešto važno i o ovoj pjesmi i o ovoj poeziji: čarolija svijeta. neodvojivi od nje. Nekadašnjem mladalačkom pogledu na grad. Potom pjesnik prelazi na sadašnjost: Sad imamo prednost da govoreći i o lišću govorimo o sebi. dajući obrazac punog iskustva. Te svrake kazuju štošta i jeseni u svijetu i o jeseni u čovjeku: minuli zanos. starosti i kostobolje. ta proljećem uokvirena priča još mladih ljudi o budućoj kostobolji za koju se ironično kaže da je ”zaslužena”. Kao što vidimo. nerazdvojni ”zvijezde i nebesa” od logora Buhenvald u kojem je taj slovenački pjesnik bio tri godine. niti manje surov zato što je tih. tihog velegradića. mnogo više su dio cjeline nego u mladosti. stoga ”govoreći o lišću govorimo o sebi”. onih istih Volim kad smo u našem lijepom mjesecu maju dolazili u tu malu kafanu na brijegu i gledali pod sobom naš surovi velegradić kao na dlanu. ali i kao da nagovještava pomalo surovu primisao besmrtne mladosti da onaj ko dozvoli sebi da ostari i jeste zaslužio kostobolju. ili su bar stavljeni na ozbiljnu kušnju svim onim što im je neprijateljsko. / običnu zasluženu kostobolnu starost”. koji je na početku pjesme bio idilično ”tih”.Krakara. i kad ti kažem Gledaj. a u svakom slučaju djeluju kao surov mlaz istorijskog svjetla koji osvjetljava dublju prirodu te ljubavi. na njenom kraju se priključio današnji pogled zrelog pjesnika. na kraju pjesme je postao ”surov”. Ta mješavina sačinjena od majske ljepote. 118 . otprilike onako kao što se kaže za penziju da je zaslužena. kaže Sarajlić u jednoj od svojih najpoznatijih ljubavnih pjesama. i ovaj amalgam tišine i surovosti sadrži najboljeg Sarajlića: njegov velegradić nije postao manje tih zato što je surov. gotovo da kažemo njen su zalog. sa početka pjesme. ”velegradić”. uvijek su ugroženi. stoga se i priča o jesenjim svrakama prirodno sliva sa mjesecom majem iz mladosti. doletjele su svrake prve jeseni – to je produžetak onog istog razgovora. Riječ je o čaroliji i ljepoti otetoj od svijeta koji ih. što prijeti da ih ubije. / između mene i trebe stajaće uvijek Sjen Minulih Stradanja” . Jer pjesnik i njegova draga na početku vlastite jeseni mnogo više su uključeni u svijet. Ta ”Linija Mažino” i ”Sjen Minulih Stradanja” dio su ljubavi. svojim užasom ili svojom banalnošću. jer je to dvoje ide zajedno kao što idu zajedno i sadašnja priča o ”jesenjim svrakama” i pjesnikov nekadašnji ljubavni zanos. A na početku pjesme ”Jekovac” Sarajlić se prisjeća kako su on i njegova draga nekad ”U našem lijepom mjesecu maju / znali gledati naš tihi velegradić kao na dlanu”. učini nemogućim. ”Između tebe i mene stajaće uvijek Linija Mažino. prirodno se produžuje i nastavlja u prozaičnim svrakama uz koje obično vezujemo brbljivost. i lirski ushit pred njom.

Zvijezde. Protivnici. nego i da odmjeri užas onog što je lenjigradska djevojčica vidjela i doživjela. kad bih mogao / u pismu bih ti poslao sve najbolje godine čovječanstva”. u kojem ipak postoje breze i nad kojim ipak sijaju zvijezde. zrelo da ”ide u otpad ili u muzej”. Sve laži.Na sličan način. u istoimenoj pjesmi. savjetujući ih da ”idu u Provansu”. i u kojem je ljubav stavljena skupa sa ”zvijezdama” i ”potivnicima”. U tome je srž Sarajlijevog pjesničkog iskustva: ne zaboraviti ”najbolje godine čovječanstva” dok govoriš o najgorim. Koji je zapravo izboren. pjesnik im obećava da će tamo imati ”svoje jesenje sunce od četrnaest karata”. Ili pogledajmo ovaj odolmak iz pjesme bez naslova: Jer sve što jeste – tu je. Svi rastanci. Na kraju iskrsava sasvim trijezna pjesnikova svijest da je njegovo stoljeće. i obrnuto. koje naziva bolešću. jer to nije samo njegov način da jedno dijete obešteti za patnju. jer je uvijek išao protiv glavne struje zbivanja u savremenoj književnosti. Sarajlić kaže: ”O. u pjesmi upućenoj Tanji Savičevoj. Sve breze. To je sunce toliko dragocjeno upravo zato što je jesen i ovdje i ljudska i provansalska. od sebičnosti. nego i pohvala staračkim očima koje su u stanju da zlato sunčevo vide i dožive kao četrnaestokaratno. Ovo nije samo pohvala ljepoti provansalaskog jesenjeg sunca nasuprot pariskom. Sve presude. Ovo je jedino stoljeće u kome mogu da ti kažem Volim. Možda pjesnikovom ”Volim” i vjerujemo bezrezervno upravo zato što nije prećutao ni mržnju i sebičnost. zapravo njegovo doživljavanje vlastitog vremena. u svom obraćanju Tanji. Sijaju skupa sa ljubavlju. Svi lanci Sve moje veze sa svijetom. tako oštro ne ogleda doživljaj svijeta kao ”paklenoj trajanja”. Domovina. U odličnoj a nedovoljno uočenoj i hvaljenoj pjesmi ”Uspomeni Marka Markovića” Sarajlić kaže: 119 . kao u ovim stihovima. A onda zajedno s nama nek ide u otpad ili u muzej. za svim najboljim godinama koje je proživjelo. djevojčici i autorki dnevnika koja je umrla od gladi za vrijeme opsade Lenjingrada. Zadržimo ovo stoljeće barem nekoliko večeri. i obrnuto. U njemu svi moji rokovi. Ljubav. Svi okovi. Odmjeriti najbolje najgorim. Nije pretjerivanje to što pjesnik. Ovo je jedino stoljeće u kome ću bolovati od mržnje. Što neće okrnjiti pjesnikovu vjernost takvom doživljaju. Ili kad se obraća starcima Pariza. da ga odmjeri i da mu se suprotstavi. a ”veze sa svijetom” i ”breze” zajedno sa ”presudama” i ”lažima”. u njegovom paklenom trajanju. ”rokovi” i ”okovi”. Sklop tog svijeta pjesnički snažno živi u stilu nabrajanja u kojem se rimuju ”rastanci” i ”lanci”. Možda se nigdje u Sarajlićevoj poeziji. poseže za cijelim čovječanstvom.

Život je tekao jednako pun i pust. Naš bespomoćni život koji će tek sjutra dobiti zvanje besmrtnoga. Cjelokupno pjesništvo Izeta Sarajlića suprotstavlja se modernoj navici, neusmnjnjivo i modi, da se u književnosti od cijelog života uzme samo pustoš i to se potom proglasi za jedinu istinu, od toga se uobličava slika svijeta. U sarajlićevsko osjećanje žviota kao nečeg čarobnog podjednako legitimno ulaze i punoća i pustoš, i bespomoćnost i besmrtnost. Taj skok od prozrenja da je čovjekov život nešto bespomoćno pred silama koje ga određuju i kroje pa do slutnje da će taj i takav život sjutra ipak postati besmrtan, prestavlja jedan od trenutaka u kojem je Sarajlićev doživjaj svijeta zadobio najčistiju poetsku kristalizaciju. Jer nije na koncu previše važno da li će taj i takav ”bespomoćni život” u našim vlastitim očima izgledati besmrtan zato što je prošao, ili će, pak, zato što je lirski preobražen i zadahnut smislom, takav izgledati u očima onih koji će sjutra doći. I svakom slučaju, biće dignut na višu razinu. Kao što je značenje ljubavi dignuto na najvišu razinu u ovim stihovima: ”Opet jedna noć u kojoj te gubim / kao bataljoni Rostov, Berlin, Roterdam”. Nije dovoljno reći da se ovdje radi o hiperboli koja gubitak ljubavi silno uvećava, dajući emociji planetarna obilježja, ali je i projektujući na platno istorije, čime joj drsko podaruje povijesni značaj Nego je možda ponajprije riječ o sudbini ljudskih osjećanja u vremenu gdje je jezik rata postao gotovo prirodan jezik ljubavi koja, naprosto, ne može da pobjegne, nema gdje da se skloni od istorije, uprkos tome što pjesnik poziva draganu da iz te istorije pobjegnu. Prisiljavajući vlastitu emociju da se ogledne u ratnim prizorima, Sarajlić je, i ovdje, od svog života stvarao onu vrstu poetske čarolije koja izgleda oteta od neljudskog vremena u kojem je pjesnik osjećao kako se ”svirepo smanjuje rastojanje između pjesme i krika”. Na tom naporu da svoju pjesmu održi na što je mogućno većoj udaljenosti od krika zasnovana je i pjesma ”Bluz”, za mena jedna od najboljih Sarjlićevim pjesama kojom ću završiti ovo slovo: Bilo bi zanimljivo znati kuda će poslije naše duše. Bilo bi zanimljivo znati hoće li poslije nas pod platanima kisnuti naše duše. Bilo bi zanimljivo znati hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše. bilo bi zanimljivo znati šta će u proljeće osjećati naše duše. Bilo bi zanimljivo znati kako će bez očiju razgovarati naše duše.

120

”Bilo bi zanimljivo znati”, uporno ponavlja pjesnik, i ovim posve običnim govorom kao da suzbija, umanjuje, razlaže stravu smrti, a u isti mah kao da odbija uozbiljenu pozu metafizičara zapitanog o onostranoj tajni. Moglo bi se reći da je i ovdje lirska čarolija oteta od iskustva u kojem svaka čarolija gasne.

121

POEZIJA NENADA RADANOVIĆA I Nenad Radanović je, kao pjesnik, nezasluženo potcijenjen od kritičara. Ovome je uzrok, između ostalog, i činjenica da je prvenstveno prozaist, a pjesnikovanje mu dođe kao uzgredna rabota, što jamačno izaziva zlovolju kod onih koji misle da pisanje pjesama, kao ulog, zahtijeva čitavog čovjeka, a ko ne pristaje na tu pogodbu, treba ga smatrati uljezom u svetište poezije, i, kad god se uluči prilika, dati mu nogom u krsta, kako i zaslužuje. Može se zamjerati Radanoviću što mu u poeziji ambicije nijesu odveć visoke, jer skromne namjere ometaju pjesnika da potpunije iskoristi mogućnosti svoga dara, ali to je jedna strana medalje, a druga strana možda je zanimljivija: nepretencioznost s kojom pjesnik uobličava svoj doživljaj nerijetko biva zalog dublje istinitosti njegova glasa. Kod njega nećemo naći ono što je često u savremenih pjesnika: velike ambicije neprimjerene daru, a u rezultatu dobijamo pjevanje falsetom, što zna biti nepodnošljivo koliko i odsustvo talenta. U Radanovića nema nastojanja, pomalo grotesknih, da se u pjesmuljku od dvadeset redova stvori samodovoljna ”kosmogonija” u kojoj se potežu ključna pitanja ljudskog opstanka On nije zakleti lovac na novinu kakvi, u buljucima, krstare današnjim poetskim lovištima. Nema u njega paničnog traganja za još neopjevanim predmetima, još nerečenim prelivima emocija. On ne bi dao, kao mnogi današnji pjesnik, krvi ispod grla za pregršt jezičkih spojeva kakvih dosad nije bilo u našem jeziku. Radanović želi napisati uspjelu pjesmu, a hoće li ona ”dalje pogurati” razvoj pjesništva njegova naroda, to pitanje ne spada u ona koja ga. bacaju u nesanice. Napokon, tu je i bezbriga s kojom se ovaj pjesnik odnosi prema problemu: nude li njegove pjesme prodore u dotad neslućene oblasti ljudskog senzibiliteta. Sve to skupa je i navelo kritiku da njegovo pjesništvo smatra marginalnom pojavom u bosanskohercegovačkoj književnosti. Radanovićeva pripovijetka i roman nisu dokaz protiv legitimnosti njegovog bavljenja poezijom: ona sadrži vrednote često ravne, nekad i veće od onog što je najbolje u njegovoj prozi. Ili, bar, njegovo pjesništvo ne pati od defekata koji mi se čine očiti u dijelu njegovih proznih ostvarenja. No, valja prekinuti dalje poređenje pjesnika sa prozaistom, pošto ne mislim da posjedujem potrebna ”ovlaštenja” za procjenu proze, a osim toga, svijet uobličen u dosadašnjim Rađanovićevim zbirkama poezije dovoljno je cjelovit i samobitan da se može razmatrati i bez pozivanja na njegovu prozu. Istina, taj svijet nije odveć prostran, ni osobito složen, čak se može kazati da u njemu nema vidljivijeg razvoja: Psalmi o košuti, bor u zametku sadrže gotovo sve o čemu će se pjevati u Tjesnacu i Tuđini. Sve tri knjige su na isti način komponovane: pola proza, pola stih, stoga se ima dojam da Radanović uvijek

122

nanovo kuša napisati istu knjigu, ili bar da traži tačniji, zreliji način izražavanja nekoliko stvari koje, kao zakleti prozaist, vjeruje da ih vrijedi saopštiti pjesmom. Ali ako nema vanjskog i vidljivog, postoji unutarnji razvoj ove poezije: Tjesnac je u odnosu na Psalme o košuti korak naprijed, a Tuđina je, u poredbi sa Tjesnacem, ispjevana punijim, ubjedljivijim glasom. Čak i isti postupak kojim komponuje svoje knjige – prvi dio pjesma u prozi, a drugi zapisi u stihu — ima dublje opravdanje: pjesnik neće, dok čitamo njegovu poeziju, da sasvim da zaboravimo da je prozaist. Radanovićeve pjesme u prozi – zasad ono najviše u njegovu pjesništvu, stvaraju međusvijet iz kojeg jedan put vodi u njegovu pripovijetku i roman a drugi u njegove stihove. U tom međusvijetu priča ostaje i dalje u podlozi teksta, a iskazi posjeduju ritmičnost i muzikalnost, pa i slikovna zgusnuća, kakvi su više svojstveni stihu. U ovakvim knjigama proza i stih kao dva naspramna ogledala neprestano se međusobno provjeravaju: u svjetlu proze, lakše se vidi koliko je stihovni govor prirodan, istinit, primjeren emociji, a u svjetlu stiha biva uočljiviji stepen zgusnutosti ili razrijeđenosti smisla u proznom iskazu, stepen razigranosti ili umrtvljenosti njegova ritma. II Riječ ”psalam” nije slučajna u naslovu Radanovićeva prvjenca: pjesme u prozi iz prva dva ciklusa sadrže prizvuke biblijskog verseta koji govoru daje poseban elan, diže emocije na svečanu razinu na kojoj se u svakodnevnom ljudskom govoru one obično ne nalaze. Istina, u Psalmima o košuti nema previše onih mjesta gdje je pjesnik uspio da sasvim ovlada tim tonom koji, sve što se saopštava, pa i kad su to teške, mučne stvari, zadahnjuje nečim prazničnim. Pjesnik tu veli da je ”vrač čije se riječi jedino na praznik poštuju”, što je tačno određenje onog što se ovdje pokušava učiniti sa jezikom ali u čemu se tek fragmentarno uspijeva: Snjegova nestaje i bilje miriše pored voda dalekih. Okna su puna bikova i divljih potoka. Moj vrč biva zlatan i sunce je veliko. Sada je i pauk u kristalnu kulu potonuo. Njegov dom je bedem svjetlosti. U prve tri rečenice osjećamo prisutnost Biblije. Četvrta rečenica je upad bajke, a peta se opet vraća simbolima koji imaju okus biblijski. Pjesnik nije uspio do kraja da ostane u istom tonu: pauka i kristalnu kulu doživljavamo ovdje pomalo kao grešku. Ali to je sad sporedno. Valja odrediti iz čega u ovom pasusu izvire onaj psalmski ton koji nas u zemne stvari uvodi kao u svečanost. Prva tri iskaza sadrže sintaksički obrazac koji svijet uređuje, po parovima, u svojevrsnu simetriju; tajna tih rečenica je ponajviše u onom bezbojnom ”i” koje zvuči kao u Bibliji.

123

i vika moja dođe mu do ušiju” (18. odista je ”punokrvna”. Sintaksička simetrija i stilska sinonimija u Radanovićevu odlomku očito su izvor drevne. što jednim potezom vežu prah i zvijezde. mogu gledati i bez osvrtanja na Bibliju: središnja slika: ”Okna su puna bikova i divljih potoka”. Tome je krivac i ono povremeno nadrealistički neobavezno tvorenje slika i njihovih veza. Te ruke. stvarniji. ne samo da nemaju ničeg proizvoljnog. I u Radanovićevom odlomku ”i” je stožer oko kojeg se stvari okupljaju u prazničan sklad. neukrotive snage: tako je ostvarena harmonija koja je napregnuta. eksplozivniji od zvuka iskaza koji mu prethodi i iskaza koji slijedi za njim: ta dva iskaza su duboko poetizovana: snjegovi i miris bilja. patinaste sugestivnosti njegovih iskaza. Ove ruke. međutim. Šest puta se tu ruke preobražavaju – uvijek u nešto suprotno i neočekivano. u zvijezde će biti pretvorene. i pored toga što predstavljaju slikovna iznenađenja. a rjeđe susrećemo takve tvorevine koje. ali u svrhu svladavanja smisaonog trvenja među oprekama. puniji. osobina koja gotovo sasvim nestaje u sljedećim knjigama. tamo ima i previše proizvoljnog spajanja riječi. za čim ne žalimo: kad pjesnik ”nadrealizira”. ali nenadnost tih preinaka s onu stranu je svake proizvoljnosti. ovdje su jedan stilizovan.Biblijski obrasci su duboko ujezgreni u naš sluh. da bi opet. i ne prestajemo ih osjećati i tamo gdje su u službi izražavanja sadržaja drugačijih od onih u Bibliji. A s jedne i s druge strane toga ”i” stoje zapravo iste vrijednosti: odlazak snjegova i miris bilja navješćuju isto: proljeće. to je zbilja izvrsna poetska vizija. svođenja suprotnih simbola na poetski sklad. ove svjetlosti zemljom nošene. Pjesme u prozi iz te knjige značenjski su usmjerene često u previše raznih pravaca da bi se doživjele kao iole cjeloviti tekstovi. on ču iz dvora glas moj. nego se osjeća dublja strogost logike koja ih iznutra vezuje: Ove ruke u prah. raspored po parovima. obratnim kretanjem. ove ljuljaške od neba do groba zanjihane. I ovdje uočavamo simetriju. Kao robovi. zlatan vrč je zemaljski pandan suncu! I u biblijskim psalmima nalazimo isto: jedan smisao izriče se dvared. U Psalmima o košuti nema mnogo tih mjesta gdje su ton i simbolika obrednog kazivanja istinski oplodili poetsko viđenje. kao sablje leže ina mom stolu. zlatni vrč i njegov nebeski brat sunce. čak posjeduje zvuk drugačiji. estetizovan okvir za sliku koja je utjelovljenje divlje. riječima i simbolima raznim: ”U svojoj tjeskobi Gospoda dozivah.6). i k Bogu svojemu povikah. bikovi i divlji potoci su utjelovljenje istog: slobodne snage. koji se. dok talasanje ritmova ovih rečenica kao da utjelovljuje sam hod poetske misli među protivpoloženim iskustvima: neprestano ritamsko gore-dolje koje bi da veže dubine nebeske i 124 . vezale nebesa sa grobom.

grobne – muzički je temlej za dvojnu sliku svijeta naznačenu parovima protivnosti. Najbolji su odlomci iz Psalama o košuti tamo gdje se svijet daje i kao svečanost i kao tjeskoba, gdje se započne pjev onom slikom ”kolibe nad vodom, orla nad kolibom, munje nad orlom” – slikom koja obnažuje okomitu uređenost svijeta – a nastavi se zamjerkom upućenom mudracima koji nisu ”zacviljeli koliko su dužni”. Najveću privlačnost ove knjige predstavljaju ti rasponi između slika svetkovine i egzistencijalne panike, između trenutaka kad pjesnikove oči lutaju zemljom ”kao srećni ilindanski prosci” i trenutaka kad pjesnik sluti da se ”uvijek neko rodi da nam rast suzbija, da jezikom svjetlost prlja, da nam utočišta razgrađuje usamljena”. Pjesma Savij trubu karakteristična je upravo po tom iznenadnom obratu zanosa u cinizam. Taj zanos je u simbolu ljeskove trube iz djetinjstva za koju se vjerovalo da se čuje ”do boga”, i kada očekujemo da taj zanos dosegne klimaks u poenti pjesme, javlja se antiklimaks: svijaj je svijaj ljeskovu da jekom probudim one što će da nas usmrte Taj tren izokretanja ushita u grku ironiju nagovještava da u pjesnikovu doživljaju ”rade” suprotne emocije, podjednako istinite, i po tom kvalitetu Psalmi o košuti su jedinstveni u Radanovićevu pjesništvu, jer sljedeće dvije knjige biće mnogo gorče i paničnije a sjajevi postojanja u njima biti minimalizirani. Ovdje su, još uvijek, snage kojim ga svijet privlači i porivi da ga se odbije: ”oduvijek su plemeniti po strani svoj kruh lomili” — jednako snažni, a njihovo naizmjeničenje tvori osoben imaginativni ritam ove knjige. U tom smislu je karakteristična i završna pjesma ove knjige: Tuži tuli turobna vjetrina preko grobišta lovišta bunjišta Ovo su, akustički gledano, izvrsni stihovi, ali ima u njima i još nešto osim tog muzičkog zadovoljstva. Taj svijet, sačinjen od grobova, lovišta i bunjaka nesumnjivo je haos: različne stvari su sasvim nasumce poredane jedna pored druge. Ta jukstapozicija ”grobišta lovišta bunjišta”, međutim, nagovještava i harmoniju s onu stranu očitog nereda. Jer te se riječi rimuju, vezuju se zvukom i sugerišu uspjelu poetsku slutnju da se taj i takav svijet, sačinjen od nespojivih stvari, nasilno združenih, ipak nekako drži na okupu. Utvrđujući jedno stanje svijeta, pjesnik mu se istodobno suprotstavlja poetskim sredstvima, kuša da ga, makar i rimom, nadiđe. Kraj pjesme je, takode, u znaku te osjećajne podvojenosti:

125

bugari buči urliče kuka i nosi i nosi i nosi Dok rastura svijet, vjetar kuka, kao da se, razgrađujući sve, u isti mah, svojim bugarenjem, opire onom što čini. Gdje god u Radanovićevoj prvoj knjizi, a to još i više važi za njegovu docniju i zreliju poeziju, nađemo taj dvojni pogled na stvari, poetska jačina slike postaje uočljivija. Takve slike obznanjuju jedan svijet iza čijih nas spokojnih kulisa vrebaju jeze:”ko punoj kolijevci kad zmuija otrovnica plazi - takav je ovo spokoj”. III U Psalmima o košuti ima slika ptice ”što sprema se za let u potpun sjaj, u bljesak od kog se bez svijesti ostaje”. Od ovih stremljenja uvis i ”sjaja od kojeg se bez svijesti ostaje” malo šta će ostati u Tjesnacu i Tuđini, knjigama u kojima pjesnik otkriva da mu je glas dat za pjevanje više o mrklinama nego o svjetlinama opstanka. Ta sjanja, to nebesno, i dalje mami, ali pjesnik mu se ne prepušta, ne otiskuje se u lutanje za njihovim zovom: Ne gledaj u nebo, u anđela što te u kočiju mami. Ovdje je tvoje bdijenje. Svjetlo će, istina, i dalje, bar ponekad, prodrijeti u Radanovićevu pjesmu, ali pošto se već obreo u tjesnacu, i ti časovi, kad je svijet pred očima sav ”opervažen sjajem”, biće doživljeni kao varka: u pjesmi o iskrsavanju varljivog sjaja, koji stvari lišava tjeskobe, reskom poentom što u precrtano je to svjetlo: ”Ne veseli se, ta sreća u dugu vodi noć”. Pjesnik će i dalje imati oči za bljesak nebeski, ali će u njemu gledati nešto u šta se ne može do kraja vjerovati. Evo, na primjer, strofe o svjetlosti gdje se otkriva taj paradoksalni doživljaj sačinjen i od prihvatanja i od odbijanja: Nestaje nas u ovoj svjetlosti njena moć se svuda razlistava i niko ne zna niko tako pouzdano koliko surovosti u njenoj svili koliko nemilosrđa ”Surovost u svili”, to je formula mnogih Radanovićevih pjesama iz Tjesnaca i Tuđine. One su pisane vrlo poetičnim jezikom, ali iza te jezičke svile često vreba surovost trezvenog procjenjivanja stvari. Jedan do kraja liriziran jezik u

126

službi otkrivanja nimalo utješnih istina. Pjesnik je toliko duboko ušao u iskustvo koje se satoji od močvara, odrona, suša, poplava, studeni da i u momentima kad se uspostavlja sklad duše sa svijetom i dalje ostaje da lebdi u zraku ono što takav sklad svaki čas može razoriti, što ga čini nezarađenim, nezakonitim, ako hoćete! Pjesma Mir govori o ”dugom i savršenom” spokoju koji su pravednici nagrađeni ”za dobra djela”. No taj se mir u poenti pjesme neočekivano okružuje mirisom krvi. Taj spokoj u koji iz ”nigdje” dopire danonoćni vonj krvi, o čemu zapravo govori? O snazi čovjeka da izbori mir u svijetu koji svojom prirodom isključuje mogućnost mira? Ili se radi o otupjelosti, sasvim modernoj, na užase, o nesposobnosti da se reaguje na miris krvi? Mada su pjesme iz posljednjih dviju Radanovićevih knjiga jasne u izrazu i jednostavnog sklopa, oko njihovih iskaza nerijetko lebdi dvosmislenost koja potiče iz dublje ambivalentnosti iskustava koja se uobličavaju. Često sasvim nedvosmislen tekst poentom biva zaošijan, zaogrnut tajnom. Radanović je, mora se priznati, majstor poente, i bar polovina njegovih pjesama dobar dio svoje čari duguje fino pogođenim poentama koje tekstu dopisuju nov sprat smisla. Pjesmu Suša, ne primjer, od banalnosti spasava poenta u kojoj se pejsaž, ne osobito inventivno iscrtan, naglo preinačava u duhovni prizor: Na jugu i na sjeveru, na istoku i na zapadu – žeđ je. Žeđ svega za svim. Ćeđ se tako promeće iz bukvalne u metafizičku: riječ je o samoći u koju je uronjeno sve što postoji. Mnoge Radanovićeve pjesme istinski počinjemo ”čitati” tek od poente, čime želim reći da stvari počinju metaforički i simbolički da žive tek sa završnom rečenicom ili stihom: tek posljednji akord u pjesmi raskriva različite planove značenja. Otud osjećaj da su Radanovićevi simboli spontano nastali. Rađanović spada u pjesnike koji takoreći nehotično promiču stvari u simbole: kad piše o sjeveru, onda taj sjever s početka do kraja pjesme ostaje ono što je i van pjesme: predio bez bilja, životinja, tople vode, boje, mirisa, ali osjećamo, u isti mah, da se neprimjetno i sporo, kako pjesma napreduje, puni novim smislom, prirodno i nenasilno građenim nad onim značenjim koja oduvijek postoje u pojmu sjevera, i tek kad odzvoni posljednja rečenica, shvatimo da je sjever od geografske postao sudbinska kategorija: Počesto i sebe zamišljamo tamo i ne znajući da smo već prešli dobar dio puta prema pustim zemljama sjevera. Sjever je u poenti postao šifra što nagovještava duboke mijene dubljeg smisla čovjekovog iskustava sa svijetom i vlastitim bićem. Ako je život posljednjom rečenicom proglašen za neprestano primicanje sjeveru, onda to puti ka različnim stvarima: bliženje ka smrti, i bliženje praznini, besmislu, a osim

127

toga vanvremenog značenja koje se može odnositi na čovjekovo postojanje u bilo kom dobu, sjever ima u pjesmi i jedan aktuelan smisao: ovo je vrijeme, kako se kaže u istoj pjesmi, u kojem više ”ovaj i onaj svijet ne dijele zidovi, jake granice, straže”, vrijeme koje je razorilo negdašnju čovjekovu stabilnu i uređenu sliku svijeta gdje je sve, pa i sjever, imalo utvrđeno i pouzdano mjesto. Više nema čvrstih uporišta smisla na osnovu kojih bismo mogli odrediti gdje je sjever a gdje ”nesjever”, šta je s ovu a šta s onu stranu, stoga se i može desiti da smo na sjeveru baš u momentima kad nam se čini da smo od njega najdalje, jer nema više čvršćih stožera oko kojih bi se naše spoznaje i naše življenje okupili u cjelinu gdje bi i taj sjever, ma šta on bio, imao preciznije fiksirano značenje. Antologijska pjesma Vuk sumira najdublje mogućnosti tog simbolotvornog postupka koji stvarima i bićima sporo, postupno i nenasilno podaruje nove smislove, ne lišavajući ih zbiljnosti. Paund je na jednom mjestu rekao: ukoliko upotrijebite orla u pjesmi kao simbol, učinite to tako da stihovi u kojim je orao imaju pun smisao čak iako čitalac ne primijeti da je orao simbol. Paundova preporuka u sadrži zdrav zahtjev da se ne siječe veza između značenja koje predmet ima u vanpoetskom svijetu i značenja koja dobija kad se uvede u simboličku mrežu pjesme. A u poeziji 20. stoljeća često se dešava upravo suprotno od onog što Paund zahtijeva: da stihovi u kojima se javlja, recimo, ogledalo, za čitaoca nemaju smisla ukoliko nije osjetio, ili se odnekud obavijestio, da je to ogledalo simbol sadržaja svijeta sa onu stranu, recimo! U Radanovića vuk ostaje što je bio van pjesme, ali će uzgred, iz iskaza u iskaz, nabrati i mnogo novih značenja. Ta pjesma je i sažeta pripoviječica o vuku i dosljedno razvijena metafora koja raskriva duboko paradoksalan odnos čovjekov prema sadržinama svijeta oko sebe, pa i u sebi. Vuk, ta sila što upada u ljudski svijet iz predjela gdje ”naša stopa kročila nije”, snažan je simbol u kojem se ukrštaju istorijsko i psihološko. Kao utjelovljeni haos, koji iz onostranog prodire u ovostrani red, nagoviješten trouglom sačinjenim od ”crkve, gospodareva doma, noćobdijine kule”, vuk se može shvatiti i kao izliv sila iz podsvijesti u moralno uređen sklop svijesti, ali može predstavljati one trenutke kad istorija ”poludi”, kad iracionalno u njoj dođe do riječi. Ali vuk, u ovoj pjesmi. postepeno prestaje biti uljezom u ljudski svijet: on se takoreći krišom ušuljava u čovjekovu sliku svijeta: ”I sve se u našim kazivanjima zbivalo od vuka do vuka”. Očito, vuk se ovdje preobrazio, postao orijentaciona tačka u ljudskom računanju vremena, a samim tim što se ”istorizovao”, što se uvukao u kalendar, postao pripitomljen, postao ljudski. Postao potreban čovjeku. Pretvorio se u mjeru bez koje više ljudska fantazija i sjećanje ne mogu da djeluju. Vuk je, napokon, smaknut, a njegova koža, ”koju smo mjesecima, ispljuvanu i raspetu, nosili selom, strunula je”. Ta popljuvana i raspeta vučja koža otvara pred nama horizont etičkih asocijacija koje svjedoče da su se na vuka stale primjenjivati ”sankcije” koje se primjenjuju na ljude. Način na koji se postupalo s vukom otkriva da ljudi u njemu vide nešto više od zvijeri, nešto čovječije, svejedno što

128

A osim toga. punijim. budnijim. Tek poneko. jer omogućava nov pristup doživljaju potopa: motiv sanjivosti biće s majstorskim gradiranjem razvijen kroz pjesmu do punoće koja stoji. kazuje kako je spokoj. tako i zemlja bez vukova postaje ”zavičaj zijevanja”! No. vuk dobija korjenito nov smisao. ta prastara tema poezije koliko i mitskih sanjarija. jer se samo tako može dohvatiti značenje koje nema ni jedna od njih uzeta ponaosob. pa čak i okrenute ka budućnosti: možemo zamisliti jedan tren u kojem će zlo oko sebe i u sebi čovjek konačno savladali. borba sa zlom ispunjava naše postojanje sasvim izvjesnim smislom. Nije slučajno što te dvije pjesme u knjizi Tuđina stoje jedna kraj druge: valja ih zajedno i tumačiti. dozlaboga dosadno. puno pravednika. prepun čistki i posmrtnih rehabilitacija. koliko god se zasniva na pogledu bačenom na prošlost. jer je obavezivao na budnost. Vuk je davao boju ljudskom životu. Koliko god ova pjesma imala arhaičnu atmosferu. njegovo postojanje se vrednuje iz osnova drugačije: Sve osjetnije već topimo se u nekom sivilu. značenje koje se tka u njihovu međuodnosu. Zlo je začin ljudskog življenja. spram punoće viđenja u Vuku. otkrivajući postojanje vuka kao neophodnost. u završnim rečenicama. nije ovdje razularena stihija što uliva užas. ostaje kao bitna činjenica da postojanje zla u svijetu. da na hriščanskom nebu nema nijednog zanimljivog čovjeka? I kao što je nebo. tako da vuk postaje paradoksalna zaloga istinitosti i intenzivnosti njihovog boravka na zemlji. čini ga zanimljivijim. nego se radi o sili čija je prisutnost nečujna a ”izaziva sanjivost”. Poplava. ali šta će onda da se događa? Radanovićeva pjesma daje veoma odsječen odgovor: zavladače doba zijevanja! Naše postojanje izgubiće boju i okus. upita: Da li je onaj vuk potomstvo ostavio? Vuk je očito ”rehabilitovan”. Ova ironična preobrazba arhetipa značajna je. u kojem su ljudi počeli živjeti nakon nestanka vuka. ima daleko više legitimiteta nego što smo obično spremni da priznamo. ostavimo li po strani ovu igru paradoksima. onda imaie ”i krivca i nadu”. Pjesma Poplava. Ove rečenice krcate su bogatim aluzijama na naš dvadeseti vijek. od pjesme Vuk. jer kad imate vuka.se radi o zlu. pita Niče. nije manje uspjela. pradoksalnim zaokretom pjesničke brazilje. u snima što tako dugo traju da budnost i ne pamtimo više. zijevajući. Maločas je bio zlotvor kojeg su raspeli. čak izvjestan napon i zamah. mada ne tako efektna. središnje njene slike su duboko aktuelne. to otkriva Radanovićeva pjesma. otvorio nov ponor u njihovoj egzistenciji: nije to više život. Najzad. kako reče jedan naš savremeni pjesnik. a sad ljudi čeznu za njime. Jeste li primijetili. ta paradoksalna čežnja za onim na što se nekad pljuvalo. kao negativ spram pozitiva: u Vuku ljude hvata sanjivost zato što ne postoji više zlo čiji upadi su ih 129 . no zijevanje u dosadi i sivilu.

IV Vuk i Poplava artikulišu duboko paradoksalno poetsko iskustvo. i u pregolemim dozama. međutim. ili kao metafora ljudske otupjelosti na zlo koje se zbiva predugo. jer su se ljudi toliko s njim srodili. mijenjajući smisao svaki put kad se ponovi i okupljajući sve sastojke pjesme u cjelinu koja se. ni pjev ptice. na njega se toliko svikli. pretvaraju se u tamnicu iz koje se ne može izići. nego je i mjesto gdje će se tamnovati. paradoksalan doživljaj smisla čovjekovih akcija u svijetu. pokazuje se da ta kula nije samo žiža koja sabira u sebi svekoliku ljudskost graditelja. a drugo želja za povlačenjem u jazbinu. onda to nije podatak o pjesmi. u isti mah. zlo koje odveć dugo traje takođe baca u sanjivost i ravnodušje. Radanovićeva pjesma Zdanje. san kao ironičan komentar dosega tih poduhvata. To da ni bez ikakva zla. čeka san kao jama koja guta smisao svih poduhvata. san kao metafora udomljenosti u zlu. i kad ćutimo. Ili je možda taj san metafora ljudske prilagodljivosti svim vrstama zla ovog svijeta? Sva ta značenja sadržana su u glagolu zaspati koji ovdje refrenski prožima i objedinjuje pjesmu. graditelji realizuju svoje ljudske mogućnosti. da ga više i ne prepoznaju kao zlo. 130 . i naša ljubav. vlastitim rukama dignutoj. konačno zaokružuje tek u sučeljenju sa pjesmom Vuk. ali. i što kaže. i kad mrzimo. i psovka i molitva – sve je zdanje. Jedno je težnja da se bude duboko umiješan u svijet. i kad u kritici pročitamo da je pjesmu Poplava mogao napisati svaki vodoinstalater. svim tim svojim ispoljavanjima dižemo jedno zdanje. Najuspjelija mjesta Radanovićevog Tjesnaca i Tuđine u svom temelju sadrže. i kad volimo. U pjesmi Zdanje Radanovićevi graditelji su u kulu uzidali svekolike sadržaje svog življenja: Tek – sve je zdanje. Ljudska situacija u svijetu. u zavjetrinu. temelji se na dva međusobno protivrječna poriva. i kad zborimo. Naime. gotovo redovno. Na kraju svega što čovjek preduzima. i ćutnja i riječ.rasanjivali. odsustvo zla je uzrokom zijevanja. niti ičiji plač. Ovaj iskaz postaje dvosmislen kad dovršimo čitanje pjesme. Uziđujući se u tu kulu. odsijecaju se od svijeta: u zdanje ne prodire svjetlost. čovjek ne može živjeti istinito i intenzivno — procjena je koja može biti sve drugo izuzev naivna. a u Poplavi imamo zlo koje uspavljuje. ali istovremeno sebe zarobljavaju. Jer. naši činovi nas zarobljavaju. Što više sebe ostvarujemo. to smo dublje u tamnici. i zavičaj. Te dvije pjesme obrazuju finu imaginativnu jednačinu: na jednoj strani. a na drugoj. kakva se ocrtava zbirkama Tjesnac i Tuđina. i sivila življenja. otprilike bi se u takvu paradoksalnu formulu moglo sažeti ono što nagovještava. ni sa previše zla. nego o nesnalaženju kritičara u susretu jednim istinski uspjelim poetskim tekstom.

kojoj manje vjerujemo.čežnja za bijegom u daleko. Ovo iskustvo je. da zapjevam – zemlja bi propjevala”. najkonciznije je izražena u pjesmi Kao nekad: okružen mekim rukama. šapatima punim tajanstva. da se zaravo u času duboke naivnosti povjerovalo da iza brda ”tvom snu otvoren je hram”. kao prauzor. U prvoj. Tvoj glas je raznijelo vrijeme što urom ga ne možeš izmjeriti. u vremenu koje se ne podaje riječi. mami pjesnika. iako ostaje uglavnom neđohvatno. Davninom. Otud u pjesniku ustaje. Ti plodni susreti s materijom dati su u pjesmama Zemlja i U brdima. ne sažima dubinu doživljaja slikom već diskurzijom. Jer pjesma 131 . ali ta je pjesma ogoljena u izrazu. Poenta pjesme: ”Duboko u nama besmrtno drvo huji” možda predstavlja najdalju tačku do koje je došla pjesnikova uobrazilja u traganju za punoćom u unutarnjem ili vanjskom svijetu. impulsa obrazuje se specifična osjećajna atmosfera tih knjiga. donekle podsjeća na pradoživljaj iz djetinjstva i mladosti kad se štedro crplo iz siijeta ”punog tajni”. pokopalo u kanjone s modrim vodama na dnu – pamtivijeka tamo je dom. svojom punoćom. jer pjesnik sluti da je himeričan naš san o postojanju pravog svijeta u daljini. i pjesma Duboko u nama izriče nadnesenost nad sadržaje vlastite duše kao otkriće gustine i bogatstva svijeta samog. u daljine gdje se ”uvijek nešto bolje zbiva”. Težnja da se pije sa samog vrela. međusobno protivno usmjerenih. Smjenjivanjem ovih. odmaknuto u nekad jer je. naprotiv. u međuvremenu. i kad se šutnjom. Najzad. Ali takva mjesta su i odveć malobrojna u odnosu na ona gdje boravak u svijetu biva opjevan kao nemogućnost istinskog dodira s njegovom izvornom tajnom i svježinom. čak se u Tuđini javljaju dva trenutka u kojima se realizuje doticaj sa svijetom koji. dohvata ”pamtivijeka dom”. svijet je kroz tebe hujao. Preduboko je ovdje. no i taj iskaz je duboko ironičan. za povlačenjem u jazbinu. često. da se bude u srcu svjetske tajne. dabogme. previsoko. ili za odlaskom u drugdje. mirisima drevnog bilja – u svijetu si bio. ali to iskustvo od nekad. Čudestvima okružena. dok pjesma U brdima. Dragocjen je taj tren kad penjanje uvis znači istovremeno i silazak u dubinu. gdje ”tišina ti krila stvara”. ne prestaje da. svijet pjesniku postao izgnanstvo koje raste (”svakim smo danom u sve većem izgnanstvu”). jednostavnim je riječima ”ispričan” doticaj sa zemljom kad se pjesniku čini ”da progovorim – zemlja bi progovorila. poriv za odustajanjem. bogatijim i mnogo nagovještajnijim glasom progovara o trenu duboke integracije pjesnikova bića u svijet: Mlada je tvoja riječ.

najgušće vizije Radanovićeve niču upravo tamo gdje ”teške pljuske iz pomrčine” slaže u niske grkih no stišanih stihova. Nad pepelom. koja drevninom svog jezika. ona su besmislena. U snu. gdje ”kretanje je biljeg pobune. pred nama je parče svijeta u kojem su sve stvari definitivno okovane u materiju iza koje nema ničega. autentičnom svijetu smještenom drugdje. koje čujemo u Psalmima o košuti. u sjeni. Na jednoj strani. ne vuče uvis. dakle. postaje teška kao brodski lenger. Poplava. Tišine. Duboko u nama. Tuđina. Između ta dva pola prostire se oblast pjesnikovog negativnog iskustva koje se artikuliše u najvećem broju pjesama iz Tjesnaca i Tuđine. Svijet raste. Sjever. već i ugla gledanja. i još poneka) koje znače sasvim zreo trenutak današnjeg pjesništva u Bosni i Hercegovini. vapaj očekuje teška odmazda”. a uvijek stvari teže i sudbonosnije zvuče kad se saopštavaju u ime mi. sa svijetom gdje smo osuđeni ”hitajući / odgađati život”. To je poezija. bačenih u nebesa. jer iza tog mi stoji hor glasova. jer ”čemu krila u nedoba?” To je sleđen svijet. I krila su gvozdena: pred nama je parče svijeta gdje su umrle sve vertikalne težnje. mnoštvo iskustava: već na potonule podsjećamo lađe da na dnu tako trajemo dovoljno je teška naša misao gvozdena nas ‘krila s ove jalove zemlje ne mogu podignuti Ovdje se i misao materijalizuje. Autoportret. već na dno postojanja. V Radanovićeve zbirke sadrže niz pjesama (Vuk. ”ni buđenju se ne radujemo / ni savladanom usponu ni zavjetarnoj dolji”. gdje više nema pomena od usklika. Kulučari. Među borovima. a na drugoj prozrenje da je nelegitiman naš san o nekom izvornom. Močvara. a kad iznenada i dobijemo krila. Tu pjesnik prelazi sa ja na mi. obrednim tonom gdje 132 . sažeto. nemogućnost uspostavljanja dubljeg doticaja sa puninom svijeta ovdje. Stavite ove stihove u prvo lice jednine. teži: ”sve se tako okrutno steže. ako ne i još gore: ti pobjednici što su srnuli u daljinu da svom plemenu ”razmaknu svijet”. Tu se često ne ”razlikuje naš plač od našeg veselja”. smještena u vanprostorje i vanvremenost. a Tjesnac i Tuđina u najboljim trenucima predstavljaju govor iz mi. što nije samo promjena književne tehnike.Pobjednici otkriva da je daleko u stvari što i blisko. uvijek se podrazumijeva. Psalmi o košuti kazani su uglavnom iz ja. ubićete u njima onaj teški okus mrtvila i beznađa. i nikad tješnje nije bilo”. saznali su da su iz jednog tjesnaca došli u drugi. To je življenje u kojem. tjeskobnog iskustva sa svijetom koji je pun ”cvjetova što ne venu / jer ni živjeli nisu”. Poetski najteže.

uspijeva da u nadahnutim trenucima naznači bitnije koordinate čovjekovog postojanja uopšte. simbolikom koja je crpljena iz Biblije koliko iz drevnih skaski.se ukrštaju melodije biblijskog verseta sa melodijama iz narodnih pjesama o ”posljednjim vremenima”. 133 . ali i da svojom bogatom aluzivnošću zaokruži pred čitaocem sasvim moderan i zrenik bitnih iskustava i relevantnih problema ljudskog opstanka.

njegove trinaeste knjige pjesama. Stojić i ja slagali smo se zaista izvrsno. U pjesmi ”Trenutak nastanka” pjesnik veli: A govor tvoj je bio govor zvučnih mjehurova ničim zabilježenih pri nastanka svijeta – 134 . ti nokti sugerišu i zemaljski divlju erotiku. napravio izbor sa odličnim predgovorom u kojem je. drugi put”. dakako. zemaljskih oblježja. Iz ”Genija na smetljištu”. možda ponajprije zbog ”polomljenih noktiju”. navešću i prokomentarisati nekoliko odlomaka u kojima se zrcali pravi Mahmutefendić. svakoj generaciji studenata kažem isto: ima u Zenici pjesnik Kemal Mahmutfendić. pored ostalog. da dobio mizerno mali broj pjesama. kazao da je Mahmutefendić ”jedan od naših najvažnijih pjesnika”. ni snage. kad ste je digli u nebesa. Mahmutefendić je svjestan svoje pozicije: u biografskoj bilješci na kraju ”Odabranih pjesama” napisao je da ”provodi zemaljske dane na ‘onom’ svijetu u Zenici”.KEMAL MAHMUTEFENDIĆ Nemam više ni želje. ciganski neobuzdanu strast koja ih je polomila. osim izbor Mahmutefendićeve poezije: mislim da je pjesnik teško oštećen. o njemu niko od vas nije čuo. a bogme ni vremena. U pjesmi ”Nevjerna supruga. što bogato potvrđuju pjesme koje je izabrao. Jedini pjesnik oko koga sam se s Durakovićem doslovce svađao bio je Mahmutefendić. ne bih znao za koju da se odlučim. da govori na promocijama. I ima u Sarajevu pjesnik Abdulah Sidran. Sidranovu ili Mahmutefendićevu poeziju. pa izaberi. kao autor. kad smo pravili ”Antologiju beha pjesništva dvadestog vijeka”. Jer kad ste toliko uzvisili žensku ruku. dok o Sidranu znate sve. ne postojiš. Ni s tom knjigom nije imao sreće. kaže: ”A vrtnju planete / zaustavljala je tvoja premalena ruka / polomljenih noktiju”. Nije pomogao ni jedan moj argumenat. Ubrzo potom zaratilo se. Ali tako vam je u nas: ako te nema u Sarajevu. što je izvrsno. O Mahmutefendiću sam morao. gdje sam bio urednik. Kad bi mi neko rekao: pruža ti se prilika da potpišeš. A ipak. kad ste joj pripisali moć unošenja ispravki u zakone nebeske mehanike. Uz to. moralo se zaratiti! Nedavno. tako da knjiga nije dospjela do čitalaca. potpisujem. i što treba i što ne treba. Duraković. Pa hoću da se zna: sve u toj antologiji. Ranka Sladojević je za Maslešu. Toliko je Mahmutefendić dobar pjesnik. Pa se mislim: ako je Mahmutefendić trebalo da doživi ma i djelimično ispunjenje književne pravde. Uoči rata. kad znamo da je ova pjesma ispisana preko čuvene Lorkine pjesme o nevjernoj ženi iz ”Ciganskog romansera”. Ali nadam se da ću jednom skupiti snage da napravim esej o njemu. ne bi bilo dobro ako biste je lišili svih niskih. Jer kao profesor poezije na opštoj književnosti.

Izvrstan je ovaj skok u vremenu koji izjednačuje prapočetak i sadašnji tren i raskriva vječnu mladost svijeta. Ili kako Sladojević reče: Mahmutefendić nam se nikad ne obraća kao pjesnik. postajemo jedno. svijetom okruženi. nestanak u stvarima i u bićima. Čak i iskra ironije u sintagmi ”krpena noga” koja sugeriše da u mački ima nečeg od lutke. na kraju dana. kad piše pjesmu o pjesmi. da je ovo pjesništvo bitno obilježeno izbjegavanjem izuzetnih. da mi je tako pisati! I kad govori o pisanju. još i sad nastaje. specijalističkih iskustva. Za pjesmu je dosta tren kad ti se tvoji prsti učine tuđi a vlastito biće neznanim. ispunjeni. Što će reći da je u njegovoj nadležnosti prvenstveno. doprinosi dubini poetske vizije. Mahutefendić ne napušta elementarnu ljudsku situaciju. nego svagda kao čovjek. čest je događaj u ovoj poeziji.koji. samoukidanje u vansebnom. kroz šipila. otkriva snagu emocije koja ništi pregrade ne samo između životinje i čovjeka nego i između mrtvog i živog. E. Kad pjesnik kaže: ”Sve ima okus vodnjikave kafe / što je nutkaju anemično odsustnom dječaku”. njegova punoća: izići iz sebe u mačku znači ispuniti svijetom i sebe i nju. ako ne isključivo. kroz oko. provlači nit svoju. Izlazak iz ja. ti stihovi sadrže najboljeg Mahmutefendića koji krajnje produbljuje obično iskustvo i o kom kritika često govori kao o misaonom 135 . rijedak primjer mačko-čovjeka. Evo i završetka pjesme Mutvak: Sjediš u prste svoje gledaš: Ko je ovaj čovjek? Dok jedna jedina zraka sunca. A evo odlomka iz pjesme Mačka: Podižeš svoju krpenu nogu – znak da me motriš – ja ne dižem svoju (zadnju) ali ćutim da u zrcaljenju zjena. kroz srce. ali nije manje uzbudljiva ni slika riječi kao običnog zvučnog mjehuja: pjesnička sumnja u jezik pratilica je jednog jezički duboko djelotvornog čina. obično ljudsko iskustvo. evo. ali valjda nigdje kao u ovim stihovima nije s toliko majstorstva artikulisana slutnja da se poistovjećenjem s jednim jedinim bićem doseže sav svijet.

ali u Mahmutefendićevoj poeziji se ne sudjeluje samo u opštem životu. svekolika naša ništavnost i veličina. gest odjednom prosjedne. do kojeg se došlo iznenadnim probojem kroz prozu. Od jednog zagrljaja i očigledno banalne vjerničke rečenice ”Bog sve zna i sve može”. Kritika često ističe da je Mahamutefendić pjesnik svakodnevlja ”kao nulte tičke ljudskog smisla” i iskoraka iz svakodnevlja u onostrano. Nemam suviše povjerenja u riječi metafizičko i onostrano. otkrije se nenadna ljudska dubina: Joj. ili još preciznije. Sljedeća tri stiha su otkrovenje čuda. čisto bi prolazio kroz mene. ljudi. Anto Lešić! Kad bi me zagrlio. stoga ću reći da je brbljanje vodeničkog točka znamen svagdašnjice prazne od smisla. tišinu kao drugo ime za smisao ili punoću bića. Sudjelovanje je jedino što nas istinski određuje. jedno unutarnje stanje dignuto je na razinu ontološke kategorije. u metafizičko. Ili kad u pjesmi ”Između nas” kaže: ” Zar bismo znali / kakvo nam je lice /da ga drugi / ne mrze / ili vole / udaraju ili miluju?”. kakav je samo bio moj prijatelj. u njihovom biću. u životu drugih. uzete sa fratarskih usana. Evo i dva stiha iz pjesme o vodenici: sjenke. čin. brbljanje točka. što on i jest: i ovdje iskrsava jezik definicije. Jer taj 136 . Mahmutefendić se. Prva dva stiha su gola proza: tako bi kafanski pričalac počeo seansu. sazdaje se istinsko čudo najdublje ljudske razmjene. odnoseći nas obojicu tamo ‘gdje Bog sve zna i sve može’. nego čak u sopstvenom životu. i ovdje pjesnik definiše ”sve” kao filozofski pojam. naša pustoš i ispunjenost svijetom. potvrđuje kao pjesnik sudjelovanja. što se u poeziji često događa. Pjesnik istom rečenicom hvata obe polovine svijeta: smislenu tišinu i besmislenu buku. ali Mahmutefendića nije misaon na račun i nauštrb pjesnika u sebi. ovdje je misao duboko uronjena u materiju. otvori se u njoj ponor značenja. zrelije no ikad.pjesniku. Tek u sudjelovanju se otkriva ko smo. tišina koju isijavaju mačje oči iz čoška. fratar bosanski. u vlastitom biću. Biti znači sudjelovati. Ali Mahmutefendić je možda zanimljiviji kao pjesnik svakodnevice u kojoj se obična ljudska riječ. ovdje je jedna obična impresija promaknuta u definciju svijeta. Tišinu što dolazi iz punine bića nije zaglušio mehanički ritam postojanja. prirodno iz nje niče. a da mačje oči dodaju ono čega u toj svagdašnjici nema.

poezija ne niče iz zaborava svakodnevice već iz prolaska kroz nju. I ovdje se javlja prozni. ali ove riječi su dvosmislene. Naše ”ja”. A ujutro. a ponajprije zato što ”sve je između nas”. Ovakva mjesta u Mahumutefendića nisu rijetka. daju jedan drugom mjeru. kao razmak. Obrnuta perspektiva očuđuje govor: ne razmišlja pjesnik o svojoj ruci već ruka o svom pjesniku. daljina između nas i drugih. da budu dok kraja mi. ili moj život. svakodnevni jezik: ”te ovakav je te onakav je”. ali paradoksi za kojim 137 . na žalost. dakle.život i to biće. ne samo da je ne možemo posve protjerati iz pjesme. Te ovakav je. kako reče Ujević. Ono što zovemo Ja. ne uspijeva im da budu posve naši. Vidim je kako se grči nastojeći da shvati onoga iz koga raste. čitavu knjigu da tako naslovi. Jedna predratna Mahmutefendićeva pjesma zove se Ja sa nadvodnicima. nego i da međusobnost često paradoksalno iskrsava kao zid koji ljude dijeli. a trebalo je. Paradoksalno otkriće blizine dalekom ili daljine u bliskom nagovještava da je Mahmutefendić prvenstveno pjesnik egzistencije. jer priče o cjelovitosti koju sugeriše ta zamjenica obična bajka u svijetu gdje se i tvoja ruka odmeće od tebe: Čitavo jedno poslijepodne moja ruka razmišlja o meni. da su ljudi ”međusobni”. često ne pripadaju isključivo nama. moja ruko. loš. No. dobar. da mu rat nije rat pokvario književne planove. sve više što se dan približava kraju. budi poslušna: ili će mo tući ženu il’ stihove pisat. treba staviti u navodnike. Pustim je – moju ruku – neka iscrpi sve svoje snage. nego se čak pokazuje neophodnom u gradnji završne slike: ”il ćemo tući ženu il stihove pisat” – dva jedakovrijedna čina zrcale se jedan u drugom. a onda postaje tužni izdanak koji razmišlja o onome bez koga ne može. Ranko Sladojević ga s pravom naziva ”pjesnikom obilja” koji ne bježi ni od jedne teme. i kad prođemo kroz nju. Nekad prosto zastrašujući. Pjesma Između nas završava se riječima: ”nađi se u drugome / koje je ti (bliži i dalji /od Boga)”. te onakav je. i ne govore samo o tome da se čovjek zbiva na putu između sebe i drugih. čak ni o ekološke: ”probirljivost i disciplina – to nije za njega”. treba staviti pod navodnike iz sto razloga.

mire se. Ove stihove možete čitati kao izraz duhovnog stanja u čovjeku koji pjeva poslije rata. a ja o nevinosti rudače od koje će biti proizveden metak koji će biti stavljen u pušku i ubiti dijete koje se igra: o neiskazivoj nevinosti ovog opšteg zla! Paradoksima se u ovoj poeziji utvrđuju. Dobro i zlo mi se motaju oko nogu – ne znam koje prije da šutnem. Jer egzistencija ne može opisati. gotovo opipavaju čvorišna mjesta postojanja u kojim opreke gasnu. jedino se može u paradoksima zgusnuti njena neiskazivost: Vi o ratu. a mnogo čega se tiče u svojim pjesmama. Lice svoje u vodi gledam kao dobar vic koji ne izaziva smijeh. za mene dvije rođene sestre. prelaze jedna u drugu: Nesreća i sreća. godišnja doba u crnu tačku pretvore. i kao izraz duhovnog stanja u čovjeku čiji je život prošao i koji čeka konačni susret sa ništavilom. cvijeće da zapjeva. 138 . ali nema nikakve sumnje da nude više od toga: neizrecivu tjeskobnost i tjeskobnu neizrecivost ljudske situacije uopšte. knjige (prahom) rastvorene. želi iscjediti njegovu egzistencijalnu srž. a ime PRATIOCA u život PRAĆENOG utone. Prošlost i budućnost – svejedno – isto su: ono što je već minulo. kamenje zamiriše. Čekam – sve u svemu – da se sklope brda.Mahmutefendić poseže kao za kraticama što vode u neizrecivost opstanka znak su da iz svega što takne.

Pjesnik je ovu izlizanu metaforu malo iskosio. gdje pjesnikovo srce obasjava put konobarici koja se vraća s posla. mislim. ali ne jamči. njegovo srce ”svetli”. riječ je o 139 . Zarezima je glagol snažno naglašen: srce koje van njega svijetli – ipak nije puna stvarnost. dakle. vrlo darovitog uostalom.MAJSTOR DVOSTRUKOG TONA Od samog početka. iz miješanja lirike sa humorom. Glagol ”mislim”. Uz to. Ovim je nagoviješteno miješanje zanosa i podsmijeha tom zanosu. jer mu ga je jedna konobarica otela. zarobila. Ta stvarnost njegov zanos stavlja na kušnju. osjećanje i mišljenje. da njegovo srce svijetli. tačnije. što nam odmah u maštu priziva periferiju. vatru pretvorio u svjetlo. ponajprije kazuje da pjesnik cijelog sebe ulaže u pjesmu: srce i glava. umetak ”mislim” sugeriše da se. Ali ovo ”mislim” stavljeno je među zareze. neosvijetljeni dio grada. u Milišićevu glasu snažno se osjećalo dvojstvo koje potiče iz ukrštanja zanosa sa ironijom. osvojila. javio mali odmak spram vlastite emocije. tek što je pjesnik zaustio nešto da kaže. nego izvan njega. od čega i jesu sačinjeni i ovi stihovi i cijela pjesma. ironičmo provjerava njegovu snagu i istinitost. Jer ”objekt” pjesnikovog zanosa je konobarica koja radi u bifeu ”sandžak” i ima kecelju ”šivenu u obliku srca”: u pjesmu je nahrupila niska stvarnost s kojom se oštro sudara izrazito lirska metafora ”gazela”. svetli sad negde na periferiji kada se vraća kući jedna konobarica iz bifea ”sandžak” čija je kecelja šivena u obliku srca i kojoj sam rekao da je gazela i: volim vas više nego što mogu više nego što je dozvoljeno za moje godine više nego što može da stane u moje pesme ako hoćete slaću vam svaki dan cveće i mrtve neprijatelje samo: kako vam se zove ime Pjesma počinje opštim mjestom: pjesnikovo srce nije sa njim. vrlo upadljive u stihovima gdje nema drugih zareza nema. prate u stopu jedno drugo. pomjerio je iz ležišta. Doduše. trezvenosti i lirskog trepeta. Pogledajmo odlomak iz njegove mladalačke pjesme ”Postrestant”: Moje srce. stavljen pored imenice ”srce”. ustaljena metafora: srce koje gori od ljubavi. osim dvaput dvotačka. ”negde ne periferiji” grada. a u temelju ove slike je takođe opšte mjesto. već stvarnost ”s ogradom”: pjesnik misli. ni drugih znakova interpunkcije.

veće količine apolinerovskog alkohola – jer. Presijecanje konobaričine kecelje i zaljubljenog srca. ako jest. jer otkriti gazelu u konobarici iz jednog periferijskog bifea koji se uz to zove još i ”sandžak” – to je gotovo podvig. Stoga i konobaričina zbilja tugaljiva kecelja u obliku srca odlično sarađuje sa pjesnikovim srcem koje se obrelo van njega – javlja se primisao da je bi ta srcolika kecelja mogla biti pomalo razlog što je i pjesnikovo srce odlučilo da išeta iz grudi. ili se. jači izraz i potvrda ljubavi: obećava konobarici da će joj svaki dan slati. vezan je prevashodno ako ne isključivo za mladost. ne zaboravimo. i granice svijeta u kojem su emocije skrojene tačno prema našem uzrastu. ali ovaj put su obasjane dvije vrste granica u isti mah: i granice pjesnikovog bića. glavni zadatak modernog pjesnika – pretvaranje proze u poeziju. što uspijeva da savlada. pjesnik voli ”više nego što može da stane u moje pesme”. kao konzument veće količine zanosa. Iz sličnih razloga pjesnik kaže: ”volim vas više nego što mogu. jer kazuje nešto važno o suštini ljubavi. a čar ovih stihova potiče. zar nismo. Ljubavni zanos. u poeziji milionima puta ponovljena tvrdnja. želi pred ženom dokazati. Pjesnik se ovdje pojavljuje pomalo kao remetilac društvenog reda. Milišić ovu predodžbu okreće naglavce: pjesnik priznaje da je premlad za toliku ljubav! Koja bi mu. ali je smisaoni obrat koji u Milišića doživljava ova. minijaturno je zrcalo jezičke strategije provedene u cijeloj pjesmi. dijalog lirske i prozne tvari. Prva tvrdnja je ironijom osjenčen paradoks koji izriče i jednu nemogućnost i nesumnjivu stvarnost u isti mah. njenoga intenziteta. Čije? Očito njene. ali je svejedno želi li pjesnik isprazniti svijet od njenih neprijatelja. Podvig mašte i srca. jer u definiciju ljubavi ulazi prevazilaženje sebe: ljubav osvjetljava granice našeg bića. koja je snažno obojena lirskim humorom: volim vas ”više nego što je dozvoljeno za moje godine” dalje se razvija i produbljuje prva tvrdnja. svejedno. nije isključeno ni da su i njegovi. Zar se u ljubavi često ne osjećamo nedostojnim. od Bodlera naovamo. ili osjeća. U drugoj tvrdnji. da podvlasti zbilju. u poredbi sa pjesmama. i ”mrtve neprijatelje”. otud što pjesnikov zanos upješno preskače sve prepone. čak i da bi to srce na kecelji moglo biti i pjesnikovo. Uz to. neodraslim. okvir ovog prizora je bife – nego što je društveno poželjno i dopušteno. Ali ovo ipak nije dosjetka. cijeđenje lirike iz anitlirskoga gradiva. njenog dubljeg smisla. Već mladi Milišić zna. u našoj uhodanoj predstavi. svi đačad. u oba slučaja poseže za akcijom koja je. ubijanjem vlastitih. u ljubavi. da je. u tolikoj dozi. I ovo je opšte mjesto. skupa s cvijećem. / više nego što je dozvoljeno za moje godine”. ponajprije. a ovo 140 . mogla škoditi! Humor je ovdje oruđe rasvjetljavanja emocije. zbilja neočekivan: uviđajući nedovoljnost riječi. mnogo stvarniji i ubjedljiviji izraz emocije. svi početnici. pjesnik bi htio iskoračiti iz pjesme u akciju koja je istinitiji. U pjesniku je toliko ljubavi da onaj višak koji ne može ”da stane” u njegove pjesme predlaže da bude potrošen na ubijanje njenih (možda i njegovih) neprijatelja. nije obična dosjetka. svi maloljetni? Ni tu nije kraj. nadilazeći ih.nekoj vrsti trke s preponama. Ili.

imenu se podaruje puna supstancijalnost bića. što opet nije tek dosjetka. kako vam se zove ime”. U ovom jezički defektnom iskazu. u uzviku: ”Eh jedna konobarica” – Milišić uzdiše baš kao i klasični pjesnici ljubavi. vrlo duhovita uostalom. uprkos tome što je jedna obična konobarica. odbila iz toliko uzvišenog razloga! 141 . jedino što u njegovom uzdahu čujemo primjesu samoironije! Kao što se. Njegova nevolja je u tome što je naletio na konobaricu koja ga. potvrđuje dublju istinitost te ljubavi. jer pjesnik zapravo veli: jedna obična konobarica! Od koje bi se. Pitanje: ”kako vam se zove ime” – najneizbrisivije je mjesto u pjesmi: u bifeu ”sandžak”. koje se šalje na poklon ženama. a da uopšte nije pomenuto. a sad se javlja u ulozi ubice. i ”mrtvih neprijatelja”ide u bitne jezičke događaje koji se u cjelokupnoj Milišićevoj poeziji uvijek iznova zbivaju u mnoštvu varijanti. ”uprkos sebi”. nego i hiperbola kojom se i dokazuje i prevazilazi nedovoljnost pjesničkog čina: sumnja u pjesmu. Jer zna se šta su i kakve su konobarice – bolje da ne pričamo! Preliv omalovažavajućeg smisla sluti se i u ponavljanju riječi ”jedan”. jer ga pretvara u biće! Jezičkom ”greškom” briše se granica između imena i bića. uzbuđenje je jezički neposredno utjelovljeno. ovo djetinjasto pitanje naknadno potkrepljuje pjesnikovu tvrdnju da je maloljetan! Maloljetan spram onog što osjeća. koji je nastao preklapanjem dvije ispravne rečenice: ”kako se zovete” i ”kako vam je ime”. Zbilja je izvrstan poetski učinak napomene: ”uprkos sebi”. potekla iz vjere u vlastitu ljubav. živi emocija koja je poetski gotovo opipljivo data: radi se o ljubavnom mucanju. u Majakovskog. jer ih bije glas da su ”lake” žene. i ovo ”spuštanje mentalnog nivoa” kao metod očuđavanja jezika. ali to nije sve: ovo pitanje iz temelja mijenja ontološki status imena. povodom jedne konobarice s keceljom u obliku srca. doduše. Slutimo ga. i pjesnikov udvarački polet razbio se o ”ozbiljan i neprikosnoven izraz lica” jedne konobarice. Maločas je Milišić bio pomalo vaspitno zapušteno derle koje ispija veće količine ljubavi no što bi moglo biti dobro za njegovo zdravlje. Potom pjesnik pokušava da se upozna s konobaricom: ”samo.humorno miješanje cvijeća. očekivalo sve osim ”ozbiljan i neprikosnoven izraz lica” kojim je odbila pjesnika. jedna konobarica jedna konobarica zadržala je uprkos sebi ozbiljan i neprikosnoven izraz lica jer je bila na radnom mestu koje je za nju svet Ljubavni jad je prećutan. koja mnogo i kazuje i nagovještava. ”ljubavna barka razbila o stvarnost”. pjesnik nam je dao malu lekciju iz metafizike! Pjesma Post-restant završava se stihovima: Eh.

u ovoj poeziji. često. svojim zanosima predavao do kraja. 142 . beskrajna vjera u vrijednost vlastitog bića koje možda zaslužuje. a ne na mostu. Milišić kazao: ”Nekom dalekom klošaru šaljem domaći burek” – stih u kojem je pridjev ”domaći” – pomalo uzvisio klošara. pomalo i klošarska Marina Vladi. dakako. u potaji. punih trideset i osam godina. nosim u sebi još od studentskih dana. i što pjesnik. i punije zanosane goli docnije. donijeti ono što želi. zato što je. bele grudi”. od početka svoje književne pustolovine. to jest ”tamne oči i bele. Dvostruki ton. istodobno. koje su. već domaći. jer burek nije bilo kakav. posebno je vidljiv u njegovim mladalačkim pjesama. kojim je često obilježeno ono ponajbolje u Milišićevoj poeziji. kao sav pošten ženski svijet? Pa zato što se pjesnik. Nekad zanos i ironija. a zar bi i moglo biti drukčije. ni manje Vladi. u njima se otvara svijet kao opojni prostor neograničenih mogućnosti. mada još nije ni krenuo u pustolovinu. zrele. a istovremeno se boji otići će i dim te lepote neće više moći da me zasuzi. usput se sluti i mladalačko precjenjivanje sebe. Jer pod mostovima na Seni žive klošari i klošarke! Stoga nije nimalo slučajno. tri stiha ranije. mitskoj filmskoj divi iz naše mladosti. smije svom zanosu. usput i podsmjehuje: Ja sanjam dobrojutro dalekim lukama bioskopima vozovima Želja je moja ime nepoznatog grada Možda možda me zaista pod nekim mostom Sene čeka Marina Vladi. čak i Marinu Vladi! Ali zašto ga Marina čeka pod mostom. i to baš u času kad taj zanos vrhuni. zašto ne. Ali Milišićeva Marina Vladi nije manje Marina. stoga nije čudo što i u mojoj svijesti izazivaju takođe mitske odjeke. Stihove o Marini Vladi. kad se sa njima toliko živjelo? U njima čujemo mladalački žedno hrljenje ka daljinama. zamijene mjesta kao u kadrilu: u pjesmi ”Onaj dimljivi brod” pjesnik se nada da će mu brod. zanosa na čijoj podlozi ironija i humor bivaju upadljiviji i djelotorniji. dakle. koji ulazi u luku. unaprijed prozire krajnju sudbinu vlastitog zanosa. što ga nije sprečavalo da im se.Milišić je majstor dvostrukog tona kojim je bitno obilježeno pjesništvo dvadesetog stoljeća: ovaj se pjesnik se.

kaže pjesnik. uprkos tome što su ono što jesu. poentu pjesme Post-restant shvatiti kao svođenje svijeta na jedan bife. iako očaravaju”. ”uprkos sebi”. ali to je i čini još više ljepotom. koji izaziva suze u očima. prikriti činjenica da može plakati zbog ljepote. zato pjesnik dvaput ponavlja taj pridjev. nego – cio bijeli svijet! U njenom ”ozbiljnom i neprikosnovenom izrazu lica” zrcali se ozbiljnost i neprikosnovenost svijeta! Tačnije. niski sadržaj koji se ovdje podrazumijeva: ta žena ne prihvata ljubavne ponude na radnom mjestu! Na tom banalnom temelju Milišić je ”naspratio” značenje koje seže do u metafizičko. u modernoj poeziji. citatno ”bele”. Zato pjesnik stavlja jezičku masku: to ja suzim od dima. pjesnik gleda očima konobarice. izraz tog lica svjedoči da je. ”bele” kao u Brankovoj poeziji i u poeziji romantizma uopšte. Boga ti! – uzvikujemo zadivljeno – radno mjesto Milišićeve konobarice ne zove se – bife ”sandžak”. ponajprije potiče iz uvida da su ”stvari ono što jesu. kao svom radnom mjestu. Iznenadno iskrsavanje trijezne svijesti (koja zna da je sve dim). U rezultatu smo dobili viziju ljepote kao dima! Čije ljepote? To je. ponovo zasvjedočuje dvostruki ton koji. a u isti mah gleda i svojim vlastitim – treba li reći zanesenim? – očima koje taj bife dižu do modela svijeta. i ne više od dima. pa kako onda da razumije pjesnikove odveć utančane. a uz to i sa keceljom u obliku srca. Možemo. prvenstveno. pred ljepotom? To je spada u bivšu osjećajnost.Dim. govori u ime 143 . broda koji je ”ogroman / kao Majakovski / kad nekog voli”. Snagu ovim stihovima daje i realistički. Konobarica očarava. U pjesmi ”Post-restant” perspektiva je obrnuta: stvari i bića očaravaju. jer ko još danas plače zbog ljepote. koje je i dim. pa još iz bifea ”sandžak”. u trenutku istinskog zanosa. u svakom slučaju komplikovane komplimente? Stoga se može reći da se u poenti presijecaju dvije oprečne tačke gledišta. Sve bi to. krinka je kojom se kuša prikriti zanos. ljepota žene od koje su u pjesmu ušle samo ”tamne oči oči i bele grudi”. razumije se. istodobno moglo otići i ja više neću moći da plačem zbog tolike ljepote. a možemo je iščitavati obratno: bife je dio svijeta. što je posve staromodno. od ljepote. za koju je bife ”sandžak” – svekolik svijet. na to joj se svodi naša planeta. uprkos tome što je konobarica. kako bi rekao Valeri. dakle. Odbila je pjesnika. daju svijetu značenje kakvo ta riječ ima u stihovima: Izgleda da sedimo za odvojenim stolovima Al mesto stalnog boravka nam je SVET. tačnije. a ne plačem od ljepote. dakle. insistira na ”belom”. Zapravo. ali to je i ljepota broda koji bi trebalo da donese te oči i grudi. ima i još jedno značenje: za konobaricu je taj bife ”sandžak” – cio svijet. i što cio svijet ”zna” da konobarice baš i ne odbijaju ljubavne ponude. tačnije. konobarica itekako dorasla! Jer sa svijetom se nije šaliti! Poenta. pomalo uvrnute. svijetu. ”jer: bila je na radnom mestu / koje je za nju svet”. uprkos tome što je konobarica.

svijeta. zrcali cjelinu. ”negde na periferiji”. posve zaslužen i shvatljiv. stoga je unaprijeđen u književni model cjeline. jer nije znao u šta se upušta: posegneš za konobaricom u kakvoj periferijskoj krčmi. i doživio poraz. prevrednovala svjetski prostor. periferiju pomakla i promakla u svjetsko središte! 144 . kao žena kojoj je radno mjesto SVIJET. Ukratko. jer ona to. ukinula i periferiju i centar. tačnije. zapravo. istinski zaslužuje! Ova pjesma kao da je napisana s namjerom da se jednom bifeu. posegao za čitavim svijetom čiju je ozbiljnost i neprikosnovenost pročitao sa njenog lica! Zato pjesnikovo srce. ovo je pjesma o tome kako je pjesnik pokušao osvojiti jednu konobaricu iz periferijskog bifea. sa perifierije grada. svijetli i obasjava joj put kroz periferijski mrak. njegove cjeline. što znači: periferija na kub. bifeu koji se uz to zove ”sandžak”. podari dostojanstvo cijelog svijeta! Ljubav je preobrazila bife. da se vratimo na početak pjesme. a ispostavi se da si. u vrijeme kad se dotična vraća kući.

ili pretjerivanja. u današnjoj poeziji. svejedno da li ona potiču sa periferije njihova bića. Stoga treba naglasiti ga je Arnaut za sobom ostavio početništvo u mnoog bitnijem smislu tih riječi: taj ne vlada samo zanatom. Arnaut nije manje maštar zato što se umije podsmjehivati svojim maštarijama.IZMEĐU ČUĐENJA I SUMNJE Arnautova knjiga Krov je tanjušna. kakav se otkriva u osnovi Arnautovog doživljaja stvari. ne znači odati bogzna kakvo priznanje njegovim stihovima. ili je barem rijetko iznevjerava. da se u svom stihu porhvaju sa što više raznovrsnih iskustava. jer danas uopšte nisu rijetki pjesnici koji odmah. i njihova života. između zanosa i parodije. umiju praviti umivene stihove. 145 . već i da se naznači njegov osnovni raspon. ali najbolje u njoj potvrđuje prisutnost jednog dara koji se ne čini svakidanjim: ne susrećemo. da ih naprosto ”osvijesti”. između prepredenosti i bezazlenosti. On umije sa pojednakim uspjehom da mašta i da se smijulji. pa i da se zorno pokažu neke od njegovih najdragocjenijih mogućnosti. ima oko 500 stihova. da ih stavi na svoje pravo mjesto. što se često događa mladićima koji bi – prirodna stvar – da iskušaju što više načina govorenja. ili pak iz središta. ali to je bilo sasvim dovoljno ne samo da se objavi nesumnjiv pjesnički dar. i ta dva oruđa glavni su jemci bitne modernosti njegove pjesme. te bi : se moglo reći da visok prosjek pismenosti kojom već od početka raspolažu današnji pjesnici često predstavlja smetnja da se prepozna pravi talenat. Gotovo da i nema tragova početništva u ovoj veoma ujednačenoj knjizi. naime. Ali pošto mi se pitanje koliko je nečija poezija moderna ili ne poodavno čini pseudoproblemom. naravno. Što ne znači da je ova knjiga posvelišena stramputica. pa i pjesme bez očitijih padova. I sve što sam ti donio kao dar Može stat’ na milimetar Iz zemlje divova. trezvenosti i osjećajnosti. između slika koje djeluju svojom neposrednošću i skroz trijeznog ”komentara” koji se na njih nadovezuje da ih usmjeri ka željenom značenju. u prvoj knjizi. nego i vlastitim književnim darom. Pjesničku odraslost Selima Arnauta treba vidjeti upravo u njegovoj vjernosti doživljajima koji se čine sržnim u njegovu ljudskom iskustvu i koji takoreći prečicom otkrivaju temelje njegovog odnosa prema svijetu. izgleda mi kudikamo važnije istaći onaj sklad – kakav zatičemo u najboljim Arnautovim stihovima – između humornog i lirskog. što će reći da razumije njegovu prirodu. niti su njegovi ushiti manje zbiljski zbog toga što bivaju presječeni upadima gole proze ili ironijskog govora. odviše često. onaj prirodan spoj sanjarstva i ironije. ako se tako može kazati. ali ustvrditi da je Arnaut skuhao glavne tajne pjesničkog zanata. ili pak bavljenja uzgrednim osjećanjima.

najprivlačnija baš ovakva mjesta gdje se u malo riječi. stvari od ovoga svijeta premjerene su aršinom ”iz zemlje divova”. bruji smislovima koji premašuju običnu jezičku doskočicu: Moje je da vičem sa zemlje. nešto zbilja nedovoljno đefinisano. A spolja djeluje sve. Dječiji ugao gledanja omogućuje da se ovom nenadnom slikom uhvati neraš-članjena suština i punina jednoga doživljaja. da njegova igra. A u ovim stihovima nemamo smjenjivanje već slivanje dva oprečna poriva: da se istodobno bude i u ovome i u nekom drugom svijetu.Da bi se osjetio pravi smisao ovog odlomka. 146 . pjesnikov oštar sud o ništavnosti onoga što nudi kao dar biva stavljen u pitanje djetinjastom pretpostavkom da ”milmetri” u ”zemli divova” jamačno moraju biti divovski. odnosa prema stvarima. u odsustvu oca. a sitničava preciznost zvuka i smisla rijeci ”milimetar” ne može da ne djeluje humorno u spoju sa svijetom iz bajke. kao nešto što se ”omaklo” pjesniku. jedne duboke slutnje. Gledane djetinjim okom. A sve sto je krivulja. i tek sa pojavom oca. bez konačnog oblika. U drugim trenucima. Jer soba bez oca. tačnije bi bilo reći ljudskog. ali nije izvjesno želi li skrušeni pjesnik tek da podvuče sićušnost onog što ima ”gospi” daruje. kao i prava linija koja napreduje u otvoren beskraj. i kad se Arnaut samo ”igra” jezikom. u neočekivanu sliku sažme mnoštvo nagovještaja o korijenu pjesnikovog. ili možda prije da dvije različne realnosti postavi kao naspramna ogledala koja s uzajamno zrcale? Jer valjda i za ”zemlju divova” važe naši ”milimetri” kao mjere. koji je u ovoj knjizi važan kao simbol i kao i tema. soba stekne ćoškove. Ovo je poenta pjesme u kojoj majka. soba u vlasti materinskoga načela. valja reći da je uzet iz pjesme Trubadurova saga u kojoj se glas slavljenja gospe na balkonu smjenjuje s glasom nekoga ko zna da je taj poj zapravo „vika sa zemlje”. soba zadobija ćoskove. Tačnije. Moje je da ničem ka zemlji. mašenski poriv ne odvodi pjesnika nikamo van ovoga svijeta. U isti mah. ženskoga je značenja. Taj spoj naivnosti i ironije daje osnovnu draž i ovim stihovima i ovakvom Arnautovom govoru uopšte. što je oblina. kućni svijet se konačno dovršava. svojom lakoćom. ne jedamput. Ćoškovi su muški. i tada se đogađaju slikovna otkrića u kojima lirsko i humorno posve prirodno sapostoje: Kad otac uđe u sobu. kod Arnauta. Jer. što se zatvara u sete. nego nas uvodidublje u njegovu logiku. Za mene su. sobe su. stoga i jeste okrugla. čini se. sestra i sin čekaju oca. kao iskričava dosjetka.

što svjedoči o njegovom smislu za pravljenje pjesme kao čvršće cjeline I mada pjesnikova misao. Nagovještajnost Arnautovog govora jamačno ne trpi ovakve ”prevode” njegovih jezičkih sklopova. itekako zna za skokovito kretanje. Radi se o svijetu gdje ni nicanja me teže ka gore. U tom svjetlu. postala je vinska čaša na našoj trpezi. kao okončanjem tog nicanja. ne znati. Ali u modernoj poeziji maštanje ne potiče iz neznanja. Vele: kad se više ne može maštati. već i neko ko je ozbiljan i kad se igra. Zaboraviti čemu služe epruvete. neprekrdno nastajanje.Stihovi su uzeti iz već pomenute Sage o trubaduru. Koja. I još kažu: čovjekova sposobnost maštanja ima korijen u njegovu neznanju. to je izvoran čin moderne pjesničke uobrazilje koji precrtava sve što naše znanje vezuje uz epruvete. Nego čin mašte u savremenorn piesništvu potiče iz zaborava onog što se o ”dotičnoj” stvari ikad znalo. kako bi se njima moglo nazdraviti svijetu. Naprosto je osuđen da zna. pri čemu se ispušta i po nekoliko vezivnih elemenata između dvije uzastopne tvrdnje ili slike. Gdje se sve zbiva sa ovu stranu. Pogledajmo njegovu zdravicu u čast svijetu: Sa drugačijim epruvetama nazdravljao sam svijetu. da tako kažmo. dotad. Već smo kazali: umjesto milozvučnog poja srednjevjekovnog pjevača. počne se misliti. uključujući je u niz gdje nikad prije nije bila. vječna nedovršenost. u svijetu bez Boga. Jer smo u svijetu bez vertikalnih impulsa. ali cilj ovog raspredanja bio je da pokaže kako ovaj pjesnik nije samo neko ko se igra i kad je ozbiljan. Pa možda i daje mig da te epruvete idu nauštrb zdravlja tom svijetu kojem se nazdravlja. ”oneobičava” stvar — istržući je iz niza u koji prirodno spada. Naime. Ili. što rekli Rusi. drijemala u jednoj stvari: ta mogućnost je realizovana običnim dizanjem epruvete uvis. ova slika je i nesumnjiva šala. Primjećujem: tek pozivanjem na kontekst odakle su uzeti Arnautovi stihovi se mogu ispravno razumjeti. Arnaut ima da ponudi tek ”viku sa zemlje” ka nedosežnom ženskom božanstvu. Jer danas nijedan pjesnik ne može. to jest. ako je ljudsko življenje neprestano nicanje. onda bi se moglo kazati da ovo mjesto sadrži mali opis ljudskog bivstvovanja u vremenu gdje je zemlja ostala jedini prostor našeg događanja. pomodnije rečeno. Stvar iz ledenog laboratorijskog svijeta uključena je u topli domaći prostor. i ničemu ne pada na pamet da stremi onkraj. U tome se. dok uobličava pjesmu kao strukturu. ovo ”nicanje ka zemlji” nudi mnogo više od dosjetke. 147 . čak ne smije. Slika epruveta koje se pretvaraju u vinski servis neočekivano se probila do jedne posve nove mogućnosti koja je. sastoji sržno zbivanje u umjetnosti. po Šklovskom. ipak najbolje pjesme ovoga mladića nisu nikad bez središta ka kojem gravitira sve što je u njima rečeno. Uostalom. nije li epruveta ključni simbol tog svijeta znanja o svijetu? Napokon. A nema sumnje da ta slika nagovještava štošta i o našoj modernoj opijenosti naukom. sa zemljom kao krajem.

a ipak u sebi krije mogućnost da provaljuje zidove! A one tisuće deminutiva koje stanu u ”jamice na obrazima” – narod ih zove smjehuljci –ponovo pute ka jednoj važnoj osobini ove poezije. ako ovo visokoparno raspravljanje prevedemo na prostiji. a ”nosilac” osjećanja je odstranjen. Rekao bih: u Selima Arnauta mnogo više čarolije kriju ona mjesta gdje to nisko neopazice postaje uzvišeno. U ovoj poeziji čudesno se traži sa maličak nevjerice. grije roditeljski dom”. ali nisam siguran da takvi stihovi sasvim prirodno niču iz Arnautovog senzibiliteta. Emocija se zaledila u sliku. doduše. stane ”u džepić”. o najdubljim mogućnostima uprkos svim ograničenjima. Galeb. odjednom postaje slično ”srednjevjekovnom ovnu” za osvajanje utvrda. nema onog u kojem ti smjehuljci izazivaju beskrajnu nježnost. Pjesnikova sestrica se. I malo prejako insistiraju na ”spajanju nespojivog”. Ovakva mjesta čine mi se poetski djelotvornija od onih uočljivijih. ona molitva pjesnikova bogu da nam podari ”božanski dar da usred psalma podrignemo”. negoli ovako napregnute slike koje maličak nasilno vezuju uzvišeno i nisko. ili do koje se s lakoćom dolazi. naglašenijih. Njegovu daru izgledaju mi primjereniji. ima i malo igre i malo otkrića. ali možda suviše.Ili. U takvim slikama. Možda su te riječi ponasrećniji opis onog što se pjesnički dešava u najboljim Arnautovim pjesmama ili stihovima. ali i nevjerica vodi do čudesnoga. sa distance. ”šamanski saziva sa svojim tijelom”. koja se lakše pamte. koje su često u znaku korjneite preobrazbe stvari. po stolom. prije ”tihi potezi”. baš onako kao što je pjesnik svjestan da pero. :Koji zaista griju sa distance. kad sleti na ljudsko rame. suštinsko svojstvo pjesničkog ”moderniteta”. ili slika oca koji ” izlazi iz nužnika / za jednu rupicu na opasaču bliži Hristu”. Hiperbola je ovdje upregnuta u neobičnu svrhu: treba da umjeri emociju! Jer tu nema pjesnika. s kojim se krenulo u osvajanje svijeta. postaje ”epoleta”. 148 . A u ”jamice na obrazima može stati nekoliko hiljada deminutiva”. sa kojim se kod Arnauta odlazi u svijet. Pero u džepiću. želju da im tepa do besvijesti. Efektni su to stihovi. pa i ljudski jezik. Postoji kod Arnauta ona peć koja ”uljudno. recimo. i obrnuto. onda bi se moglo reći da je glavno u Arnauta — čarolija kojom se rukuje bez napora. šahovskim jezikom rečeno. kao što je. što jeste. I ima oštre svijesti o mogućnostima i ograničenjima našeg iskustva sa svijetom.

u ratu napisane zbirke pjesama. ”Objašnjavaju” kako je i otkud je šta nastalo. zapravo žudnjom za tim povratkom. i snabdjela ga malim komentarima koji više nagovještavaju nego što kažu. Za stav kakav ima mitska svijest prema svijetu i životu – današnji pjesnik naprosto treba da se izbori. Pridomaćeno. nagoviješteno je zatvaranje kružnice u kojoj se sumiraju smislovi pisanjem osvojeni ili otkriveni ili oteti od života.RATNI ZAPIS O POEZIJI FERIDE DURAKOVIĆ Ferida Duraković je napravila izbor iz svoje tri. Savremeno pjesništvo je duboko svjesno toga. Ostaje još zadatak da se ”razumski” objasni: otkud tolike suze? Otud se nužno pojavljuju 149 . Tim vraćanjem na sopstveni književni početak. rukom šesnaestogodišnjakinje napisanu. Tačnije. Otuda i jest najdublje prožeto činom regresije: metaforički akt nastaje iz zaborava svekolikog razumskog znanja o starima. more je u njenoj mašti smjesta postalo ljudski razumljivo. čemu se treba vratiti. otud i njena svježina. i jedne. a tu su da naznače manje ili više očite. s ne malog vrmenskog rastojanja baca na pjesmu More. Durakovićeva se potrudila da sklopi cjelovitu knjigu s vlastitim smisaonim središtem. u bilješci sa kraja knjige. Mitovi. Neko je kazao: čovjek je počeo da misli kad više nije mogao da mašta. Ali razmotrimo pjesmu ”More”: Možda su Slonovi Plakali Plakali… Ova minijatura posjeduje okus mitske sanjarije. a čemu bar treba stremiti: ”Ako ikada porastem do jednostavnosti. Taj krug je naznačen onim pogledom koji pjesnikinja. prevasodno su priče o počecima. unazad. Prisvojeno. i kako god ih danas definisali. tako da ova knjiga ne nudi samo vrijednosni presjek njezinog ukupnog pjesništva već donekle znači i pravljenje nove kuće od starih cigala. želim da ponovo porastem do ove pjesme”. Iz tog istog zaborava. Koje blokira uobrazilju. Ali mitska svijest više nije nešto što je savremenom čovjeku prirodno dato. nastala je i ova minijatura koja hoće da objasni (kao u čitankama za osnovnu školu!) zašto je more slano! Jer to je jedino svojstvo mora kojim se bavi ova pjesmica: viđeno očima šesnaestogodišnjakinje kao golemi ”rezervoar” nečijih suza. koja joj sada izgleda kao ”malo omladinsko poetsko čudo”. prije rata objavljene. da zatvori krug svog dosadašnjeg i ljudskog i pjesničkog iskustva. i kao nešto što nikad nije ni dosegnuto. šta god bili. iz precrtavanja svega što se znalo o predmetu koji treba ”upjesmiti”. a izaziva u njoj čežnju za jednostavnošću koja joj se priviđa i kao nešto što je izgubljeno. manje ili više skrite veze između četiri ”skupine” pjesama nastalih u rasponu od dvadesetak godina.

I pjesma je gotova: more su suzama stvorili slonovi koji su dugo i dugo plakali! Razumije se. jednostavne slike. Ali htio sam ovdje. što znači osvojeni od čovjeka. a ne pjesme. U djetinjstvu ljudske vrste. doživljavaju valjda jedino još astronauti u vasionskom neizmjerju. To dvoje se u poeziji Feride Duraković nikad ne razlučuje. skraćenica je za onaj odnos prema stvarima kakav nam je bio dat u našem dvostrukom djetinjstvu. koje nikada u nama ne gubi sasvim mitsku auru. i mada izražavaju zamršene paradokse moderne osjećajnosti i obasjavaju bogate egzistencijalne stramputice savremenog čovjeka. koje naravski. ponesen iz djetinjstva. odmah zakoračiš u svemir! Jer kuća i bašta su zatvoreni prostori. I mada su njene pjesme itekako nabijene ”odraslim” iskustvima. 150 . i u djetinjstvu pojedinca. nevine. Na te. zadahnuti ljudskim smislom. u njima nikad sasvim ne prestajemo čuti jeku djetinjstva i mita: Blijede kućica i baštica. ili pak blijedi čovjekova sposobnost da vidi tu ”kućicu i bašticu” na način kako su gledane u djetinjstvu? Ali to nije ni važno. ova pjesnikinja preslikava svoje moderne. moja trezvena. jer sjećanje i stvarnost u ovoj poeziji posjeduju jednak stepen zbiljnosti. svemirom omeđene.slonovi kao najveće suvozemne životinje. ili da joj se vrati. da sugeriše i sasvim ”odrasli” doživljaj: pred neizmjerjem svemira. dijete udvoji ili utroji glagol. prvotne. Kad hoće da izrazi vremensko trajanje. Jednostavnost. racionalna analiza raspršila je lirsku čar ovog treptaja. često veoma zamršene misaone nedoumice i osjećajna bespuća. njima te svijet od rođenja gleda. u kojem. a svaki iskorak iz tih prostora suočava nas sa neljudskošću otvorenog prostora kakvu. kuća i bašta su se stisle u deminutive! Posezanje za maštarijama iz djetinjstva i iz mitova nije kod Durakovićeve bijeg od stvarnosti nego bijeg kroz stvarnost do smisla. jer je ”dugo” za njega apstrakcija. čim izađe iz kuće i bašte. jasno ukazati na osnovna svojstva temeljnog pjesničkog stava koji Durakovićeva u svojoj poeziji brižljivo njeguje od samoga početka. čiste. osim djece. Ali ta slika nije samo plod gledanja dječjim očima. zavisi iz kog ugla su viđeni. moraju imati i suze dostojne svoje veličine! A ponavljanjem glagola ”plakati” oponaša se dječji način razmišljanja: dijete ne kaže ”dugo plakali”. do koje Durakovićeva želi da jednom ”poraste”. koje je stvorilo mitologije. Ne znamo: da li ovdje ”blijedi” sjećanje na ”kućicu i bašticu”. Čuvaj svoje oči. jer može da ponese. ili nezbiljnosti. Mnogo je važnije ukazati na taj doživljaj.

Durakovićeva je bila još gimnazijalka kad je napisala i ovaj nezaboravan stih: ”Naša su tijela fosforno sama”. Fosfor je od svih elemenata ubjedljivo najusamljeniji na planeti. i naputke da ih obavezno dignemo sa patosa ako nam ispadnu. zamijenili mjesta. ovakva izokretanja perspektive. No Durakovićeva je i pjesnik vrlo gorkih. Ali to nije sve. Gledalac se prometnuo u gledano. kao u kakvom kadrilu. neprestano biva održavana u stanju nedovršenosti. u stvari. Nije potrebno specijalističko znanje da osjetimo svu dubinu te samoće: dovoljno je iz gimnazije znati da je fosfor jedan od elemenata koji najteže podnose samoću. takve slike izražavaju i doživljaj svetosti svake mrve postojanja. koji imaju ogromnu moć sjedinjavanja sa svim i svačim. ako je bar suditi po ubjedljivo najburnijoj hemijskoj reakciji koju izaziva u času kad se sjedinjuje sa drugim elementima. toliko su pomiješani onaj koji govori (zapravo kome se udjeljuje ”savjet”) i svijet u koji je smješten. smješteno u razumsku fioku. Žestina 151 . da zapravo ne znamo: kad je rođen – ko? Je li ”od rođenja” znači – od rođenja čovjeka. čime je. nego – naša tijela su sama. ili od rođenja svijeta? Gleda li te svijet od tvog ili od njegovog rođenja? Je li čovjek star koliko i svijet. vrlo hrapavih iskustava koja sačinjavaju suprotan pol njene pjesničke klavijature. postupke koji služe otkrivanju najpretanjenijih preliva moderne osjećajnosti. kako bi rekao Bašlar. nego daje. na ovaj način. krajnja reduciranost bića u kojem je ostalo da svijetli samo ono ”neprikosnoveno moje”. do fosfora u skeletu. do grobljanske samoće koju će sijanje tog fosfora jednom emitirati. brojna u poeziji Feride Duraković. oduzima status nečeg definitivnog. ili je svijet mlad koliko i pojedinac? Sve je mogućno kad se stvari pogledaš djetinjim očima. ili bar jača. krila.Subjekt i objekt su. zrači neživotom i nesmislom. Pjesnikinja ne kaže: mi smo sami. a sugerišu i rafinirane pjesničke postupke koji žive od ultra-slušanja. stoga vlastite oči vidi kao instrument kojim je gledano od svijeta. rekreiran djetinji doživljaj u kojem se još nije zbio rascjep subjekta i objekta: dijete sebe ne osjeća različitim od svog okruženja. Temeljna formula ovog pjesništva. Tijela kao fizičkohemijske činjenice. bar u trenucima kad je najbolje. jer samo tako može imati smisla: sve što je skamenjeno u konačnu formu. U isti mah. straha da se ne povrijedi svijet ni u majmanjem ni u najvećem. S jedne strane: prodiranje pjesničkih očiju do skeleta. Iz istoga iskustvenog registra potiču i ovakvi iskazi u njenoj poeziji: ”Čuj vrisnu mrva pod tvojim stopalom!”Ova slika nam priziva u sjećanje zabrane odraslih da bacamo mrve po podu. ali budi u nama i poluzaboravljeni doživljaj u kojem svaka mrva ima sopstveno biće. u kojem je život imao za nas jednako dostojanstvo i kad je nasut u mrava i kad je nasut u slona. U maloprijašnjim stihovima. U isti mah. morala bi se tražiti u spoju nevinosti i iskustva. Sa druge strane: činjenica hemijskoga reda koja ovoj viziji ne podsijeca. u srazu djetinje idiličnog pogleda bačenog na svijet i grkog i trpkog smisla onog što se takvim očima otkriva. skupa uzeta tvore osobenu književnu igru sa stvarnošću kojoj se.

na cistu bit. kao dinamička kategorija čije se značenje ne fiksira nego se živi u pokretu. svedenog. Koliko god po sebi bila razumljiva. domaći. Stoga samoća u pjesmi Feriđe Duraković ima najmanje nje dva lica: jedno je ono svjetlucanje bića. ako je samoća ono na šta je svodljivo sve naše najtajnije a najistinitije. svekoliko njezino iskustvo samoće. u samoći. artikulisano u iskazima razbacanim po brojnim njezinim pjesmama. Samoća doista jest za nju tajna. za ”fosfornim” zagrljajem kao probojem iz takve situacije. svojom prozirnošću. ”raspravljajući” o samoći. strahovita reakcija fosfora kad se jedini sa ”nesobom” – sve ti nagovještaji ulaze u predstavu o kakvoći samoće o kojoj Durakovićeva ovdje pjeva. posvjedočiće njezin docniji pjesnički razvoj posvjdočiće da samoća spada u nekolike tajne oko kojih ova pjesnikinja najradije kruži: ponajbolje i ponajpamtljivije svoje stihove Durakovićeva će posvetiti samoći kad su ”jednako daleko: šolja s kafom. a drugo je ona silna čežnja. samoća je i nešto što se ne daje ni utmačiti ni sasvim razložiti. njena prva knjiga pjesama. mogli bi da nas zavedu i navedu i da neoprezno prođemo kraj onog što kriju u sebi. iskustvom plaćeni. i sve što je docnije pisala. Ali tajna se barem može posjedovati kao nešto na čemu se drži opstanak. uspijeva da u malo poteza otvori najširi obzor postojanja: mi smo djeca koje je igra dovela do mraka i ostavila same. uvjeravaju nas da ovakvi stihovi nisu Durakovićevoj pali s neba. što ga čini samodovoljnim.njegovog ”zagrljaja” sa svim što nije on. suviše mladoj. misaono je sublimirano u ovim stihovima: Sami smo ispod neba – zar nam treba druga tajna? Doista ne treba. na go skelet. zar je poželjna nesamoća? Ova tema u pjesmama Feriđe Duraković zadobija najrazličnije prelive smisla. antilopa / prostor nad zvijezdama –/ svaki korak mora da ima smisla jer boli” i kad ”po žici je lakše nego po gluhim sobama hoditi ” a ovi jednostavni stihovi. prisni prostor biva pretvoren u cirkus i u provaliju gdje se možeš svaki čas strmeknuti sa akrobatskog užeta! Zapravo. mada je u isti mah i prosta datost ljudskog opstanka. Jer. Ali i Bal po maskama. Ovim stihom je toliko kazano i nagoviješteno da u prvi mah pomislite: takvo što mora da se pjesnikinji. omaklo. 152 . nego da su bili izboreni. Dostatna je ona jedna da se na njoj i oko nje zasnuju dokazi o postojanju. U takvim trenucima polazi joj za rukom slike jednostavne a sugestivne u kojima. kraj lirskog otrova kojim kućevni.

Kažem pjesnika. izbjegava kao prejak. čas kao prljavštinu pod noktom. na primjer. naivnim načinom gledanja ne znači pokušaj ukidanja one fosforne samoće koju je Durakovićeva još kao gimnazijalka otkrila u svom i uopšte u ljudskim tijelima? Ili kad pjesnikinja. jezik ovakvih stihova svjedoči o temeljnom osjećajnom paradoksu od kojeg žive ponajbolje njene pjesme i stihove. izražava nekad i krajnje ogoljenim jezikom: Ono što me na igru i na mučninu po igri me tjera To su trenuci kad pjesnikinja ščepa punu životnu istinu (u smislu u kojem o tome govori Haksli povodom tragedije i Homera). najvrednije što nalazimo u ovoj poeziji. ovo vajkanje da se ne posjeduje frižider u kojem bi se svijet mogao sačuvati nenačet. ispod nokta – zar ponovo nemamo isti trzaj iz samoće ka poistovjećenju sa kolektivom.Na iskustvu samoće može se zorno pokazati zašto se Durakovićeva stalno poziva na djetinjstvo kao na individualni mit. Jer ona zaslužuje taj naziv. u meditaciju o nepostojanju svjetske cjeline u doživljaju modernog čovjeka. iznenadno uletjela. koji suzbija navale bezboličnih emocija. u zglobovima. koja kreće na putovanje. kao zalutali kuršum. tada problematizuje čak i vlastiti emotivni odnos prema svijetu: ”Načet je svijet. trzaj iskazan jezikom koji Durakovićeva. kad sudar odbojnosti i privlačnosti. i na mitske prizore kao odlomke iz djetinjstva ljudskog kolektiva. Takve slike. djeluje dvostruko ironično. Tada se Durakovićeva duhovno i egzistencijalno pribira u paradoksalnom sprezanju životnih osujećenja I ispunjenja: ”I zatvorena vrata prihvatiti kao dar!”. inače. Za moj ukus. otkriva nam se u onim trenucima kad pjesnikinja hvata suprotne emocije. kako je i Durakovićeva sebe nazvala u ratnom zapisu na kraju knjige. uzleta i padanja. jer ga na toplom držim!” i ova kuhinjska slika. ushita i gađenja. u krvi. čas kao zarazne klice u krvi? Dijagnostički nemilosrdan. svejedno jesu li uzete uzete sa prvog ili sa potonjeg izvora. Nije li riječ o doživljaju koji prisustvo ljudi u nama. opisuje čas kao žiganje u zglobovima. krijepe pojedinca okusom pune integrisanosti u svijet: sjetimo se. i sadrži stav koji engleski novi kritičari zovu ”ironijom ironije” – postupak kojim se izlučuje smisaoni maksimum iz vlastitih mislenih i osjećajnih uvida u svijet. otkriva da su joj prtljag – sve sami ljudi. Pogled kojim Durakovićeva svijet oko sebe i svoj život u njemu opi- 153 . pažljiv i pun suhe pronicavosti. Ako ostavimo po strani pritajeni Zar ta slika. težnju kao njima. Knjiga Srce tame izbor je iz poezije jednog od najboljih današnjih pjesnika u Bosni. Već u njenoj prvoj bio prisutan onaj pogled. žene koja ”tijelom svojim cestu produžuje”. svojim iskošenim.

”pribježište u zraci sunca”. Pogled koji je bio jamstvo dublje istnitosti i ovakvih stihova: Znam. slutnja da i u besporetku ima stamenosti. 154 . Primisao da nije red jedini koji polaže pravo na utvrđenost. ali. Nego kao da je gleda Bog. Pogled bića koje želi prije svega da shvati ovo vrijeme i ovaj svijet ne zaboravljajući nikad ”opomenu da nema svetinje”. sve će se zbiti Po utvrđenom neredu Ozbiljnosti uvida ovdje kao da se suprotstavlja jezička doskočica utemeljena na frazi iz samoupravno-kancelarijskog jezika: ”utvrđeni dnevni red”. Pogled žene koja traži pribježište u lucidnosti. neka je blagosloven svaki trik kojim pjesnik budi u nama roj nagovještaja.pava pomno i trezveno. Durakovićevu riječ pjesnik doista ne pomuškarčuje. sve je to nagoviješteno jednim poetskim sredstvom koje može da djeluje kao običan ”trik”. Ne. Nego je uvrštava u one žene koje – kako je Blok kazao Ani Ahmatovoj – ne pišu kao da je stalno gleda muškarac. da i nered ima svoju zakonomjernost.

jer stvari jesu ili nisu. e pa neka mu i bude – mislio sam onda – kad već toliko gramzi za borbom. bilo u životu. docnije. strasno se svađali. Ukratko. zaludu tražio posao. bilo u umjetnosti. Treba li uopšte napominjati da sam. nekad se činilo. nezaposlenu ženu. a Duše robova. kako je Pajević uzvraćao na moje pokušaje da relativizujem važenje njegovih tvrdnji. ne jednom. istinski žalim što ih nisam hvalio koliko su zasluživale. ali to je zasebna priča. kako je i dolikovalo dvojici ljudi kojima poezija bješe ponajvažnija stvar na svijetu. a onda je u Aluminijskom kombinatu u Mostaru počeo da radi kao običan fizički radnik. Spadao u petšest najpametnijih momaka kojima sam ikad predavao. i sa krležijanskom britkošću. i da svoju misao ne ostavljam na pola puta. nego i metafora koja od tvornice pravi tamnicu. čak je spor znao prerasti u težak obračun u kojem smo. čak se dešavalo. Stoga je bio mnogo pronicljiviji u napadu no u odbrani. Nakon svršetka studija. bio moj student. Naprosto. sad mi je silno žao što nikad nije doznao da ga smatram mnogo darovitijim nego što se moglo zaključiti iz mog ondašnjeg surovog seciranja njegovih stihova. gdje je nekolike godine. jedino mi se Prelevićev sud o vrijednosti tih stihova učinio nepravedno prestrog. I svagda je odlučno odbijao pomisao da i zablude itekako umiju ljudskom duhu puhnuti pod krila. nerijetko. jer je u njemu. riječ koja u njegovoj poeziji nije samo naziv zanimanja. rogove za svijeće. Sa velikom slašću. Pajević se vratio u Hercegovinu. Tačnije. duhovno. pokazao mi je svoje pjesme. čija me neusavjetna podsmješljivost silila da svih četrdeset pet minuta ostanem. sjedio đavo koji živi isključivo od raspri. kad je kasno. sasijecao je sve što bi mu iole zamirisalo na laž. a danas. takvih lucidnih prznica kakav bješe Pajević. Ostatak Pajevićeh pjesama – 155 . da budem bar za bogdu pronicljiviji no inače. jedva desetak godina stariji od svojih studenata. maksimalno budan. Jeste. bješe to izuzetno bistra hercegovačka tikva kojoj niko nije mogao prodavati. kao predavač. neprijatno pametan. Svađali smo se i oko krupnica i oko sitnica u pjesmama. U ljeto l991. obojica zaboravljali da pobijanje tuđe istine ne znači i dokazivanje vlastite. koje su bile zbilja darovito pisane. izašle u Mostaru.POMEN ZA ESADA PAJEVIĆA Esad Pajević je. izbor su iz tog rukopisa. a uz to i majstor da moje časove na kojima smo analizirali poeziju pretvori u našu ličnu svađu: bio sam onda mlad. prilažući im pogovor u kojem je dao jezgrovit i pogođen snimak te poezije. ostavljajući iza sebe troje sitne djece. kao ćelijaš. prije dvadeset osam godina. ni na malo ni na veliko. Jednom. stoput zažalio što nema više takvih studenata. sa diplomom teatrologa. ali šta se može kad je Pajević bio zasukano i naopako čeljade koje od tebe očekuje udarac. i ”cura ne mere biti malo trudna”. da se s njima potpijem u kafani. i knjigu pjesama u rukopisu.godine javljeno mi je da se objesio. Mostarski profesor književnosti Rade Prelević – ni on više nije među živima – odabrao je trideset Pajevićevih pjesama. a ne milovanje peruškom.

iz njemačke balade. Djelimično ga obrazlaže. u kojem su nasumce nabacani ”tragovi nogu. iščezlo netragom. ni mog ni tuđeg. navratio u Maslešu. jezik im je hotimično grbav i čvorugav. obrazložilo mnogo šta od onoga što se u Pajevićevoj poeziji književno događa: smrt je neopozivim pečatom dublje ovjerila mnogu pjesnikovu slutnju ili krik. gdje sam bio urednik za savremenu književnost. osim vlastitog očaja. kako i priliči čovjeku koji je sebe likvidirao prije samoubojstva koje bi se. što je posve shvatljivo. o utopljeniku: Malo ga vukla vodena vila. svaki tren. jer sam htio da ih objavim u Veselinu Masleši. ostane misterij. naknadno. sa manje ili više sveštenog užasa u sebi. skrivenih i neočekivanih veza medu razdalekim stvarnostima. već i kao moj pomen Pajevićevoj duši. donekle moglo objasniti i onim stihovima. po svršetka rata. a ipak se osjećam kao da jesam kriv. nije žao. razumije se. a kad sam. 2. iz toga stola. zaista. ali i kao neku vrstu izvinjenja njemu. i mrtvom. Lari. pjesnikov glas je na mnoštvo načina ”isprljan” najtežim cinizmom. što da ne. jer metafora iznenadnim obasjavanjem dubljih. jer svako je samoubojstvo osuđeno da. po vlastitom priznanju. ispostavilo se da više ne postoji moj urednički stol. prozirem. mirisi. mojom greškom. kojoj sam takođe predavao. U svakom slučaju. Pajevićeve pjesme možete iščitavati. izuzev Pajevićevih pjesama. svelo na Duše robova. zagrmjela artilerija Radovana Karadžića. kao posljednjeg uporišta koje mu niko ne može oduzeti. sa Trebevića. a pred Pajevićevim očima svijet promiče kao besmisleni krš. njegovu glasu dala dubinsku jeku i jeznu zagonetnost koju inače ne bi imao. ali je. ničeg mi. ovu poeziju je pisala ruka čovjeka za koga je golo postojanje. puko prisustvo na svijetu – postalo izvor neprekidnog mučenja. zapravo. morala obrnuti: samoubojstvo je. ni rukopisi koje sam u njemu držao: od svega što je. a malo on sam tonuo. Znam da nisam i ne mogu biti kriv što njegovih pjesama više nema. jer u onom džehenemu nisam mogao misliti ni na tuđe ni na svoje spise ostale u Masleši.njih tridesetak – uzeo sam od njegove sestre. nedugo zatim. što se njegovo književno djelo. stoji ”pometen”. ptice” – posve proizvoljni nizovi pred kojima pjesnik. kad god je to mogućno. jeste pisao apsolutni očajnik koji je pogubio sve oslonce. i koji ne krije da mu se življenje srozalo do najniže vrste izlučevine: Život odlazi saučesnički od nas. stoga ovaj zapis treba čitati ne samo kao esejistički tekst. Ove nas pjesme. ozgo. 156 . Pajevićevi stihovi su namjerno ”ružni”. Ali stvar bi se. u svojoj srži. priviđenje ili bol. utjelovljuje doživljaj svijeta kao potajnog sklada. i kao pismo kojim samoubojica obrazlaže svoj konačni čin. osupnu svojom strašnom golotinjom koja tvrdoglavo odbija metaforu. Ovu poeziju.

pred nama je fabrički pakao nakrcan ukletim i prokletim dušama. biglisanje slavuja postaje gotovo bukvalno pijano. oduzet im je prirodan način duvanja. koji sve živo pretvara u tehnologiju. začudiće se što slavuji i dalje ”biglišu ko pijani” i što i dalje ”cvrčci kuju”. Tamo. preostale su samo prikaze. i navodno tamo! Sa druge strane. To jest: navodno sam rođen. opet. izloženi smo neprekidnom teroru vanjskog. Poplava negativnih kategorija.kao mokraća. gdje odumiremo. U jednoj njegovoj ljubavnoj pjesmi. koju možemo vezati i sa ”vani” i sa ”rođen” – sumnja se i u mjesto rođenja. o ”cvrčku” zaposlenom u aluminijskom kombinatu. navodno. prije je pravilo nego izuzetak u Pajevićevim pjesmama. a vukovi štampaju. ti ”cvrčci” koji ”kuju”. Kao što. Nije drukčije ni sa vantvorničkim svijetom: Pajeviću nisu date stvari u svojoj cjelovitosti. 157 . i u golu činjenicu da si rođen. nagovještena je već od naslova knjige: Duše robova sadrže dvije negacije. pjesnikovo srce se pretvara u kristal ”što tuca četiri tone eksera”. vani. po odlasku drage. u njen puki privjesak i dodatak. a to nagovještava pjesničku uvjerenost da sve u ovom svijetu. jer se ne radi samo o običnim robovima umjesto ljudi. nego i o svijetu u kojem nema nikakva pomena o duši. a cinizam s kojim Pajević svirača pretvara u kovača nagovještava. negativ su Lafontenovoga cvrčka-neradnika. Naznaka vani nagovještava da se radi o robu koji govori iz tamničkog unutra. i bića i strojevi. drugi put. stanaru mračne podstanarske šupe. ni od zavičajne idile nije preostalo bog zna šta: vjetrovi su iskošeni. a kad pjesniku. dakako. slični malopredašnjim vukovima koji ”štampaju”. do kojih se istkiva Pajevićev govor. prodrle su u same temelje opstanka. Ovdje. koji robuju mašini. gdje sam. tako da ”duše” u naslovu ove knjige imaju značenje kao u sintagmi ”duše umrlih”: od radnika. kezi se gospod bog. isključe struju zbog neplaćanja računa. Prvi stih je iskidan zarezima što daju samostalnost riječi ”navodno”. rođen ukoso šibaju vjetrovi i štampaju vukovi po snijegu. Sile što rastvaraju sve. postalo ”frižider”. radi na struju! Osim toga. nego jedino njihovi ”obrubi” kojima se pjesnik osjeća ”prenaseljen”. nebo je. A ovaj književni postupak. štošta i o pjesnikovu ličnom slučaju. što okamenjuju sve gdje bi mogla biti i mrva istinskog života. sve je svedeno na golu spoljašnost. što znači da je ovo utjelovljenje neukrotive divljine postalo stroj koji stoji na početku prve tehnološke revolucije.

sve sami simboli. a ni onoj drugoj ne vjerujem da je mnogo stalo. 158 . Alkohol je. i amblem komunikacije. Alkohol je tvorničkim robovima jedini zbiljski oslonac. kao suviše ljudsku osobinu. sama. kad vidi šta je od njega ostalo. zazjapiti. U rimi ”seka”-”tebeka” čuje se narodski prizvuk. kao i agramatičnim ”tebeka”. ja vidim da njemu nije do tebeka. Ali. žao mije što si tužna. kratica do učešća u bolu drugih: Ne plači. ali i zabrujati. da ima neka magma što će stalno teći a ja je nikad. glavno u pjesmi je poziv da se sa drugim podijeli vlastita praznina. jedina črvsta i nemetaforična stvar: Tu je i kamen nalik na goluba. pa je razumljivo što Pajević pretpostavlja da slavujev pjevački zanos potiče od alkohola: u svijetu smo gdje ti jedino pjanome može naupasti da pjevaš. nikad neću moći reći. jedina mogućnost da se te proklete duše osjete stvarnim i živim. i to bratstvo po Ničemu oštro biva fokusirano glagolom ”zazvrjati” koji znači zinuti. ili kao da na tu sućut. Pa i u Pajevićevim pjesmama sa metafizičnijim okusom osjećamo oči tvorničkog roba koje snimaju svijet: evo završnih stihova iz pjesme Cijuk tamnice: Znam preostalim dijelom moždanog režnja. a ovo posezanje za prostodušnim narodskim govorom i tonom znači ne samo pristajanje na tuđ govor koji te približava drugom. stoga je ironizuje ovim ne samo narodskim nego i agramatičnim ”seka” (prvi padež. tako da Ništa poetski zadobija punu egzistentnost: i vidi se i čuje. seka. nego i uspostavljanje ironičnog odmaka spram sopstvenoga osjećanja: kao da se pjesnik stidi vlastite sućuti. umjesto petog). ni snom. Trgnimo da ono Ništa zazvrji u nama. dabome. jer u Pajevićevom svijetu alkohol je stožer zbilje. pošto se odavno osjeća bivšim.onako kao što narod kaže: to rakija pjeva. više i nema ni pravo. No daj da mi cugnemo po jednu. da nema konjaka.

kojega inače nema. U tom i takvom paklu-tamnici. i zurenje u ”izmete” stvarnosti. ili gledajući u vaše izmete? Najuspjelija mjesta u ovim pjesmama otkrivaju biće razapeto između posezanja za smislom. Pajević je pjesnik dvojnih osjećanja. pjesniku je. ona neizreciva ”magma što će stalno teći” i unutarnja je. nego njena vrata. već goli realizam. iskopane. vlastiti život. sa plinskim komorama iz drugog svjetskog rata. već si u zatvoru. Doduše. čim prekoračiš vrata fabričke hale. Tačnije. pjesnik raspolućenosti koja postaje i znamen duševne raspolućenosti savremenog čovjeka uopšte: Smrt će doći. preostao tek ”dio moždanog režnja”. pjesnik je sveo na zvuk fabričke sirene i jedan otrovni plin. ćelije radničke. ova slika se može čitati i u drugom ključu: možda taj fluorni život mami sirenskim pojem. tamnica. I. ako je bar suditi po naslovu pjesme: to ne cijuče. Kojeg režnja? Pjesnik je čak zaboravio da ih je imao više! U očito namjernom zaboravu osnovnih anatomskih činjenica zrcali se ništenje kojim je pjesnik zahvaćen: mozak je sveden tek na jedan režanj. Jedna Pajevićeva pjesma poentirana je ”sirenama naših fluornih života”. koji nastaje elektrolizom. Tu je i ona ”raspusnost potnih kupki”. Pajevićev pakao je naslikan oštrim. tačnije. inače najbolja u knjizi: Krajolik se survavao u dubinu – Žena me budila da idem na prvu smjenu. i životi njegovih surabotnika i sapatnika. dakle. cijukom vrata obznanjuje se bit te tamnice. zasićuje vazduh svijeta naznačenog u Dušama robova. škrtim ali umjetnički krajnje nužnim i duboko logičnim potezima. od saznajnog pribora. dakako. Svakako. pošto otrovni fluor. prokletstvo takvog života doziva te glasom koji začarava? U takvom svijetu. kako je rečeno. sintagma u kojoj se porede fabričke hale.Neizrecivo bezobličje postojanja. to jest – topionička. Tu je i ”rastezanje dušegupki”. imaće moje. jer puti ka rastakanju sopstvenog bića. 159 . Kad je ponajbolji. tamnicom. To osjećanje je dvojno i ponekad me smete: hoću li umirati otkrivajući smisao. za raskalašni znoj. cjelina je poistovjećena sa dijelom. što nije halucinantna slika. biva nam mnogo pojmljivije kad se sjetimo da je ova metafizička slutnja u stvari uokvirena fabričkim paklom. i vanjska je. oči. dovedeno do magmatskog usijanja. Dvojnim glasom majstorski je poentirana i ova pjesma. iskaz koji znoj od rmbanja i topioničke vreline proglašava za ljubavni. a i od njega je preostao tek dio.

Posljednja strofa pjesme sadrži potez prvorazrednog talenta: dvojnost. daj da progledam jednostruko: zapaliću ti najveću svijeću. ”Desna glava” djeluje groteskno. na najkraći mogući način. u savezništvu s njegovom hladnoćom. dakao. nego i okolni predmeti. Kazati da tako gledaju pjanci. ako je suditi po ”desnoj glavi”. Tražio sam prvo desnu glavu. 160 . Ni od pjesnika nije ostalo više. razumije se – i jednostavna je i duboka: ovdje sebe pjesnik gleda tuđim očima u kojim drhtanje pijanca od unutarnje zime izgleda kao drhtanje od studenog vjetra.. onda lijevu košulju. pa desne pantalone. U ovo oslanjanju na vjetar. ovdje. jer legao ja ”natreskan u tri” a probuđen je ”oko pet”. u očim bližnjih. A slika vjetra koji mu pomaže da prikrije drhtavicu – onu pijanačku. banalizovanje poezije.Oko pet je sati. Ovaj plamen svijeće. Na autobuskoj stanici vjetar mi je pomagao da prikrijem drhtavicu.. rasulo bića. iz skrušenosti u hulu! Taj prelaz omogućen je potezom koji iznenadno preobražava smisao glagola ”zapaliti”: smjerni bogomoljac promeće se u herostrata (zajednička imenica koja je ušla u evropske jezike iz grčkog gdje je bila ime palitelja efeskog hrama). bogomolju. Uz to.. a njegova glava baška”. značilo bi. fabriku. ima nečeg ne samo istinski dirljivog nego i paradoksalnog: dobro je što na svijetu postoje studeni vjetrovi koji nam pomažu da. koju maločas pomenusmo. prikazao vlastito pjanstvo. svijet. njegov umjetnički dobačaj. ostanemo prividno normalni. jer priziva primisao da postoji i lijeva: pjesnik je u vlastitim očima dvoglavo čudovište. Jer će najednom uslijediti nagli prelaz iz pokajništva u buntovništvo. i ne bez invencije. čiem je nagoviješteno puno rastrojstvo. prodrla je u način gledanja: nisu samo osjećanja dvostruka. opet bi značilo ostati gluh za magiju poezije. Legao sam natreskan u tri.. Bože. U trećoj strofi progovara biće kome se slika svijeta svela na puko ”lijevo” i ”desno”: posve ogoljeno biće u čijim očima su posve ogoljene stvari zadržale još jedino prostorne atribute. Kazati da je pjesnik. subjekat je baška. zapaliću ti autobus. Vremenski podaci su tu da bi motivisali pomjerenost pjesničke slike. ali ne i da objasne njihov smisao.

koji bi da sažga i autobus koji radnike prevozi do posao. i fabriku gdje radi. pred očima. 161 . Jer samo rođeni pjesnik mogao nam je. jer otkriva dublje kreativne mogućnosti ovog pjesnika koje su. slika koja u čitaocu izazove istinsko žaljenje. ostale neostvarene. i na koncu cijeli svijet. na žalost. izvesti čaroliju koja unutarnju studen pretvara u požar na kojem izgara sve.

svaki od tih prizora pjesnik je toliko prožeo. nije patriotsko. pod lipovim listom ništa više nije isto! Da pjesnik nije bio u rovu. jer šta znači: ”pod listom”? Zar ne bi trebalo kazati da od tog lista. jer prizori s kojim nas ove pjesme suočavamo najčešće jesu sarajevski ratni prizori. u najmanju ruku nije pretjerano važno. Razumije se. Jer pad lista je oživio prirodno vrijeme. Gotovo bez iznimno bi se moglo utvrditi: pjesma što je pjesma patriotskija. ili njegovu precepciju. Što znači da nije riječ o stihovima za jednokratnu upotrebu. Pad lista je promijenio svijet. Uzunović ne umije da piše prigodne pjesme. Najzornije se ovo svojstvo Uzunovićeve poezije vidi u pjesmi Tat: 162 . i to ga promijenio toliko da je jezik morao postati malo pomjeren i deformisan kako bi izrazio promjenu. Suviše često nudi nam se. Riječ je o izvrsnom pjesništvu jer. priveo k svijesti kruženje godišnjih koje se prestalo osjećati rovu. ali značenjski dalekosežna. to je manje pjesma. ali ovo njeno svojstvo. u stihovanom obliku. neprobavljiva prigodnost. jamačno ne bi bilo ni ove pjesme. najčešće. i ovo jeste knjiga ratne lirike. jer on pripada istoriji: kroz njega teče povijesno vrijeme. načelno ne bi se moglo. odjednom. što je isto. u ovom ratu. pomjeranja u jeziku su nenapadna. sitna. nastala takoreći u rovu. kad je riječ o lirskoj vrijednosti Uzunovićevih pjesama. nismo imali prilike da suviše često srećemo. jer je rat pozadina na kojoj se oštrije ocrtava rad mašte čiji je glavni zadatak da detalj stvarnosti pretvori u okular mikroskopa kroz koji se ugleda unutra: samo u ljudskoj duši list može pokriti cio svijet i iz temelja ga preobraziti. Stoga rat u ovoj poeziji i jeste i nije važan. Jeste. natopio sobom. To jest. na svu sreću. koju je bilo mogućno napisati samo u ratu. koje treba zahvaliti djejstvu obične. zbog tog lista. posve bezbojne riječi kakva je prijedlog ”pod”. ni smjelo imati ništa protiv patriotskoga pjesništva. okolina pjesnikova nije više ista? Ne bi! List je pokrio čitav svijet. da se zapravo neprestano krećemo u domenu pjesnikove nutrine.NISKA POETSKIH KRISTALA Mađioničar. nevolja je jedino u tome što u takvim sočinjenjima. a ”prigodnost je uvijek patetična” što je rekao Borhes. Borac i pjesnik u njemu u vezi su jedino u toliko što prvi potonjemu dobacuje gradivo za pjesničko uobličavanje: Lipov list slijeće jedan nježno na moj prsobran A. a ovo uvećanje. previše patriotizma a premalo poezije. List je morao sletjeti baš na ”prsobran” da bi se to doživjelo kao događaj koji zaslužuje pjesmu. druga knjiga pjesama Damira Uzunovića. nudi poeziju kakvu. puti na najvažnijoj osobini ovih pjesama: njihov izraz je jednostavan a krajnje rafiniran.

šibicariš onom kuglicom radosti u meni. stoga je sama po sebi razumljiva – prikazana je kao vanjska pustinja. Moja duša pijesak s nje stresa. U pjesmi Pustinja književni postupak je obrnut: pjesnik je. potom na pijaci gdje posluju šibicari oko kojih se okupljaju gledaoci. nego je ušlo spolja. dosljedno. nije manje istinit zašto što je ironično stilizovan. ”Stari tat” iza rešetke je. koja je prikazana kao vanjska. Metafora šibicara. posve su. jedan isključivo unutarnji pejsaž naslikao kao vanjski. vidjeli kao zatvorsku. omogućuje da taj ”posjetilac” bude imenovan: riječ je o radosti koja. potaknut varljivom radošću u srcu. naslućuje se rat. Ljepote koje se oko srca kupe. pišti čas je u nebu 163 . Ti stari tatu. Duša prebiva u grudima Nema veće na svijetu pustinje Na frulu izlazi. kao daleki krajolik: iskrsava pred našim očima Orijent kobrama koje ”plešu” uz frule: Iz pijeska viri frula. koju smo. i Niko ne dobija. unutrašnje: tren punog oživljavanja duše. Sve do posljednjeg stiha pjesnik nas drži u zabludi da smo u vanjskom svijetu. razumije se. biva varljiva kao kuglica od staniola koju ”valjaju” šibicari: u pozadini te slike. srce. dabogme. kao posjetilac u zatvor. prvo zatvoru. posve pounutruje. iznenadno iskrsla. kao gledaoci oko šibicara. U poenti se ”rešetka”. pretvara u ”rešetku rebara”. unutaranja pustoš – opravdano je kazati da nije pruveličana. nakratko. počinje svirati. Opet varaš. bez sumnje.Opet imaš posjetu! Ti stari bijedni tatu za rešetkom. nije rođeno u srcu. razumije se. koja se pirodno nadovezuje na metaforu tata. jer je ratna. Tačnije. nije dakle poteklo iznutra. Opet oko tebe se kupe Sve same ljepote Djeca duše moje. koje ”ima posjetu”: u njega je ušlo jedno osjećanje. za rešetkom od rebara. što zbilju.

a šta mari ako je na javi? 164 . možemo reći da se u potoku ogleda mjesečina. i ovdje imamo posla sa čisto unutaranjom stvarnošću koja se dobije kad napraviš leguru od bliskog i dalekog. i to kroz budućnost.čas na vrh dine stoji čas dine nestane. otkriva. gugutav kao grlica bijela kad spazi drugu grlicu bijelu U svakom času da ga svojim osjećaš i stoga da rukom za njim ne posegneš Nema razloga za posezanje rukom. Diže se zmijskost moja da vidi ima li kraja i gdje. i bićemo u pravu. a nije. Međutim. istodobno fakir koji svira u frulu i zmija koja uz njene zvuke pleše. san i javu. u istoj Uzunovićevoj pjesmi često više ravni tog povrgavanja svijeta krajnjem emotivnom rafinmanu: Ili može bitio jedan sasvim nježan potok. taj potok si ti. digne u pokušaju ”da vidi ima i kraja i gdje”. Stih: ”nema veće na svijetu pustinje”. dakako. sadašnjost i budućnost. o dalekom i bliskom. Doduše. je rbismo i bez toagznali da je riječ o snu. zbog toga što su snom književno motivirane pomjerene slike zbilje. Duša je. da se radilo o snu. Njihov naglašeni lirizam odmah pada u oči: Teče potok kao da izvire na samom mjesecu Teče ravno u moje budućne snove i prići mu se ne smije Ovdje su pomjereni i prostor i vrijeme. a kadna kraju pjesme iskrne onaj ”što zapinjući o usnule / stražare ide baš tebe da budi”. pustinja u grudima postaje i i pustinja vremena u opsadiima li kraja ovom što se s nama i oko nas dešava? Uzunovićeva pjesme imaju krajnje jednostavan sklop. govori o ratnoj pustinji u grudima. očigledno. Jeste. ali to objašnjava porijeklo pjesničke slike. što im ne smeta da budu izuzetno rafinirane u izrazu što znači složenih značenja. Očito. pretvorena u apstraktnu ”zmijskost”. ali kad se duša. ovdje. kad se izbripe međa što dijeli prostor i vrijeme. i u toj budućnosti kroz ”snove”. ali ne i njeno značenje koje prekraja našu predstavu o prostoru. što nam baš i nije moralo bit saopšteno. Potom taj isti potok poteći kroz vrijeme. jer taj potok je u tebi.

ko (što čvrsne) gips (na slomljenoj nozi) uzobilji se doktor! Ubrzavanje jezike. a njihova draž je. Uzunović traži izražajne prečice do dubljeg smisla stvari koje se odigravaju u njemu i oko njega. Ukratko. U nastrojanju da svoje ratno iskustvo sa svijetom i sa vlastitom nutrinom pretvori u poeziju. za slikovnim. ponajprije. na primjer. djeluje kao poziv čitaocu na sustvaralaštvo. oštro fokusiranje malog broja detalja realnosti kojim ta oštrina nekad podaruje nadstvaran smisao. Mada su ono jedino Što nisi stvorio Mada je ludilo jedina zemlja Iz koje si se prognao. moglo bi se kazati da je ubrzavanje jezika kako bi mogao stići zbilju – temeljni pjesnički postupak u ovoj poeziji. Vidio sam – ugovor si s njima raskinuo I u ruke. Sve ti pjeva pjesmu zahvalnicu. ne cijelog ali bar onako Kako igrač vidi pikovog kralja. istodobno su i goli psihogrami. a ovdje ću citirati vjerovatno nabolju među njimapod naslovom Ludaci: Ti si ovaj svijet smijući se stvorio. za simboličim kraticama kad kuša književno savladati svoj doživljaj: ”Pa brzo ko gips / uozbilji se doktor”. Ali koji ono hodaju Kao da su ih tresnuli budaci – Ti kad kažeš Hajd’ ovamo! Oni ne slušaju. kakva je. nesumnjivu misaonost ovih pjesama.Ali očevidna liričnost ne bi trebalo da bude razlog da predvidimo njihovu intelektualnu sadržinu. s jedne strane. Ovo su stihovi iz pjesme o lomu noge. Jer Uzunović svoje pjesničke bitke bije na dva fronta: oštri snimci stvarnosti. u mahnite oči Sudbinu im vratio. ova knjiga u nizu pjesama najavljuje velike kreativne mogućnosti autora. kojima plijeni ova poezija. poseže za jezičkim. a druge znači rukovanje sažecima emocije. kad ih sastaviš Zajedno pod jedan krov Ni jedan red od njih bolje te ne služi. simbolisti bi rekli ”stanja duše”. Uzunović otkriva ”koliko jezik kasni” za stvarnošću. u tome što smo prisiljeni da ih u mašti dopisujemo: pa brzo. to sigurno su ludaci. Eto nečeg što pored tebe besmrtnog Kraj svoj sam bira i traži. i to ”kasni kao voz iz devetnaestog vijeka”. Stoga. ova slika svitaca : 165 . Da l’ u sažaljenju ili divljenju Ludaci su ono jedino čemu si dao Da te vidi.

Ne znamo čemu Dok mlin za kafu Nešto sjetno svira. Smije se i odsječeni pramen tvoje kose boje vatre u mojoj vojnoj knjižici. Sve je. Ruka kao vegrl mlin za kafu okreće. ili pak u pjesmi Tat u kojoj je srce postalo lopov iza rešetke rebara. ovdje. i stoga od vrha do dna ogledala silno spora. bremenita i sama. Svi se smijemo. kao u maloprijašnjoj Pustinji gdje je pesnikova nutrina prikazana kao zmija koja pleše uz frulu. najčešće kratkim pjesmama. kao struktutra. Sam talog teški s kim čitav grad možeš sazidati i potom ga srušiti. Mi se smijemo. U drugoj strofi. izuzetan unutarnji intenzitet. ”bremenita” jer jer ”talog teški” svekolikog pjesnikova ratnog i uopšte ljudskog 166 . ne prestajemo. prva i posljednja. a u poenti taj vergl je zasvirao! A sve to skupa daje Uzunovićevim.Kažu da ne znaju otkud mjesec u njihovom zatku kad je mjesec Eno! nad ruinom Ovo svođenje govora na kristal često znači da pjesma nastaje na temelju jedne jedine razrađene ili realizovane metafore. kontrolirana jednom realizovanom metaforom: Umjesto kiše. koja je ”bremenita i sama”. sasječene u mirsu padaju crvene ruže. svedeno na jednu suzu. Nekad je pjesma. mlin za kafu je ličio na vergl. Pogledajmo još odlomak iz uvodne pjesme Jedna suza: Ja nemam suze Ali otkud onda ova.

Zarez ”ubrzava” govor koji kasni za stvarnošću. pridjev ”spora” preuzeo je na sebe dužnost glagola. U posljednja tri stiha nudi nam se emotivni i misaoni kondenzat trenutka: u suzu su se sažele i gradilačke i zatorne sile kojima raspolaže čovjek. kratica. Pjesnik je izbacio glagol. suzu koja dovodi čitav svjetski poredak u pitanje. nema ga u ovoj strofi. Iako nevelika obimom. Ali slijedeći stih počinje ipak velikim slovom. Tu je i efektan interpunkcijski ”nesporazum” u stihu ”prva i posljednja”: nakon zareza dođe veliko slovo. ako ne gramatički a ono lirski. malo docnije. Doduše. ali lice nije pomenuto. unijet ćete život. kao što i izostavljanje glagola znači izražajnu prečicu koja pomaže jeziku da ”stigne” stvarnost. Da ne govorimo kako ti stihovi sadrže i aluziju na slavnu suzu Fjodora Dostojevskog. saznaćemo da se radi o licu ”što više radovati se ne može”. Ali to nije suza na licu nego u ogledalu. jer ne puti ka plaču. Primjećujemo. 167 . pokreta. Suza je skraćenica za svekoliku sadržinu ljudskog svijeta. stvaralački. Još jedna. eto zašto nema tog lica u ogledalu: pjesnik se zapravo čudi vlastitoj suzi. o biću koje više ne umije ni da se smije ni da plače. stoga tačka ne bila na nemjestu. što dakle ne silazi niz njegovo lice nego niz ogledalo. što se samo po sebi podrazumijeva po sebi. a ne prisustvo istinskog života. da bi joj trebalo nešto dodati. kao znak da je predhodna rečenica ipak okončana. Doduše. pošto pjesnik ”nema suze”. Zarezom smo pozvani da sami dopunimo ono što je izostavljeno. jer. ima samo ogledala. odsustvo glagola: šta radi ta suza ”od vrha do dna ogledala”. unijećete pokret. unesete li glagol. U suzu staje i čitav pjesnik i čitav čovjek. kad je zapravo ostao bez suza. nadalje. Uzunovićeva knjiga posjeduje nesumljivo unutarnje bogatstvo. i uklanjanjem.iskustva. zapravo. jer sugeriše kretanje: pridjevom ”spor” jezik pjesme je ubrzan. Jer. što je veoma iznačajno. Uzunovićeva druga zbirka pjesama objelodanila je pjesnika koji već ima svoj osobeni pjesnički glas i svoj samorodni pjesnički svijet. dakle. A šta je izostavljeno? Ništa. Riječ je. i ”sama”. otkud ona ovdje. po emotivnom rafinmanu kojim su prožete ove pjesme. suza je u neku ruku zadobila život neovisan od pjesnika. Jamačno klizi. čudi joj se kao nečemu što ne pripada njemu. Pa čemu onda zarez? Tačkom se označava duža pauza. Zarez signalizuje da rečenica nije dovršena. to je kratica: pjesnik gleda svoje lice u ogledalu. Po suptilnosti brojnih izražajnih rješenja. A pjesnik hoće da izrazi odsustvo. zbivanja. To odsustvo je sugerisano izostavljanjem ljudskog lica iz strofe. po oštrini sa kojom se fiksiraju simbolički detalji iz stvarnosti. to jest pripisivanjem ljudske suze ogledalu.

Sa sličnim primislima sam ponovo prečitavao Radanovićevu knjigu ratnih pjesama. to jest. a može biti i sata”. S druge strane. ona stvarnost koja nam je tu igru djelimično ili posve sakrivala. važile su ”do sljedećega dana. priznali mi to ili ne. Htio sam da ostane zapis o takvom čitanju. svjejdno. prestaje biti osjetna. za koji je prirodno bilo misliti da će nas nadživjeti. iskusimo ”ubrzanje istorije”. i uopšte ne moraš biti poseban stručnjak za književnost da bi je prepoznao kao izvrsnu pjesmu. očito nisu preživjele u miru. sviklo ili oguglalo. koje su nas u ratu nosile i davale smisao našem postojanju. Koja je posve realistična ali i pomjerena istodobno. i danas nam se čini dalekim gotovo kao Tutankamonov Egipat. razlučivalo se uspjelo od neuspjelog. ne osjećam se nimalo loše u odjeći mrtvog 168 . i stoga anonimni čovjek može posve normalnim glasom da priča o odjeći i obući mrtvog koju nosi: Na meni je kaput mrtvog Dobre su mu i ove cipele Džemper je sasvim nov Vidi što su mu vesele šare – Na prsima proljeće cijelo Kao da će vječan život Pobijediti i onaj tren Kad za njega zrak više nije bio Ne. zar bi se toliko brzinom od nas udaljila književno registrovana zbilja koja je tim vrijednostima bila obasjavana nekad snažno kao reflektorima? Otud. i zato je postala neupitna. i ta brzina možda i jeste glavni krivac što smo i minuli rat u Bosni već počeli osjećati kao debelu prošlost. još uvijek. u ratnim tekstovima već sad iskače na vidjelo. jednom nogom nismo iz njega izašli. Da jesu. Odmah izdvajam pjesmu Izbjeglica. iako smo svi mi. kao u davnoj pjesmi Ilije Ladina. na sopstvenoj koži. ne samo na već i naše potomke. gotovo samo od sebe. ispario je prekonoć. u prvi plan. još uvijek tim svijetom prožeti do peta.ZLIKOVCI I OLTARI U posljednjih desetak godina svi smo imali čast da izravno. i to u jednoj od njegovih najžešćih varijanti: čitav jedan svijet. čisto književna igra. jer za nas više nije živa. naše redovne istine su ”zastarijevale brzinom agencijskih vijesti”. s lakoćom. iako nam je svima znano da. vjerovatno najbolju u knjizi. Pa i književnost nastala u ratu može se već čitati sa distance koja iznenađuje: kad li se prije razluči pljeva od žita? Jedan od razloga je prost: mnoge vrijednosti. U njoj se živi pomjerena zbilja na koju se sviklo kao na normalnu.

Na isti način ni za ubijenog više zrak nije! Kao da je. ono što je sprva bilo dokaz njegove bešćutnosti. mada je ovo okolišno imenovanja trenutka pogibije bremenito nagoviještenim smislom: životu u opsadi kao puko disanje vazduha. da uživa u sitnim stvarima – za vrijeme opsade svi smo. koje i jeste taj ”život vječan”. lišenog svega. ne samo zato što se radi o izbjegličkom golaću. tačnije. jer je iskrsla uspomena iz prijašnjeg žviota. sjećanje na njegov stan. na primjer. kao ”vječan”. nadživio je bar kao vlasnik sunca. Razumije. Ipak. stoga šare na dežmperu nisu prestale biti ”vesele” nakon smrti vlasnika tog džempera. a tren smrti je tren kad za tebe zrak prestane postojati. nego i zato što je međa koja dijeli nepostojanje i postojanje.Ne osjeća se loše. nov vlasnik nije izgubio spsobost da zapaža njihovu ”veselost”. Nije dovoljno svesti ”bio” na ”postojao”. sposobnost čovjeka. što se kaže. naknadno se ispostavlja kao izraz dubljeg duhovnog ”zdravlja”. iz stihova o džemperu izbija i snaga siromaškog minimalizma. u času smrti. jer samo onaj nije sposoban za osjećanja može pokazivati džemper mrtvačev uz komentar: ”vidi što su mu vesele šare”. Odavde pjesma zaokreće u metafiziku: i sasvim bih lako što je od njega ostalo samo da nije tolikih satova – svagdje ih je povješao – bože moj čitav svijet je za toga čovjeka bio jedna tržnica satova! Da porazbijam sve te ure? 169 . i jeste sulud. kao mnogo normalniji pogled na pakao. o čovjeku ušlom u godine koji još oblijeće oko žena. ali zar on nije u isti mah i potvrda govornikove dublje normalnosti? Jer o pokojnikovom džemperu izbjeglica veli da nosi ”na prsima proljeće cijelo”. a s druge strane. što se živi svakodnevna prisnost sa smrću u kojoj nestaje odbojnost prema mrtvima i njihovim stvarima. postali mininmalisti – ali nas ova lirska slika ošine i jezom podrazumijevanja: ne može da ne prizove mrtvaca iz čijih prsiju je bukvalno izniklo ”proljeće cijelo”. odjednom postao prestar za vazduh! Ali izbjeglica nije samo u pokojnikovu odlijelu nego ”i u stanu sam njegovom / I sunce je u tim sobama njegovo – / U moj stan je kasnije stizalo”. pokojnik ipak nije sasvim mrtav. Govornik kao da gleda iz ugla tog ”života vječnog”. tu je i još jedna. Govor o ”veselim šarama” na džemperu ubijenog djeluje suludo. nakog čega dolazi pohvala ”životu” koji. što su nezaboravni stihovi: u njima se otvaraju nove dvije razine smisla. Treba uočiti i blagu jezičku pomjernost iskaza: ”i onaj tren / kad za njega zrak više nije bio”. jedinog čega nije manjkalo. pobjeđuje trenutak smrti jedinke. prisilno. nagoviješteno je da je izbjeglici taj stan ipak tuđ. nijansa smisla koju ne treba previdjeti: sjetimo se fraze iz govornog jezika: to više nije za tebe. pokojnike i žive prestala biti čvrsta i jasna. nesumnjivo crnohumorna. stoga.

u jezičkoj suhoći zrcali se nešto od ljudske naviklosti na mrtvace kao na svakodnevicu o kojoj i treba zboriti ”objektivno”. U prva četiri stiha prozaizacija govora. živim. tako da osvanu dani kad se Zemlja okreće u polutami i čovjek čovjeka jedva nazire. Možda su sve to halucinacije. Ipak. stoga više ništa nije sigurno. kako bi se njom književno uspješnije vladalo. znači ”hlađenje” teme. dimenzije vremena su poremećene: možda ti satovi i dalje nastavljaju iskucavati vrijeme svog mrtvog vlasnika koji. s sjedne strane. dakle. I isto toliko zakonomjerno. Ako ih je više. tačnije bi bilo reći: metonimija života s onu stranu smrti. a sa druge strane –”prepisivanje” bukvalne stvarnosti u kojoj su mrtvi izgubili oreol tajanstva i postali zakonit dio svakodnevne zbilje. Na sličan način pokojnici su i u pjesmi Mrtvi u stvarnosti prisutni: Mrtvi su moj vodič i moj smjer oni su moja godišnja doba i najpreciznija sprava za mjerenje svega što jeste i nije. nešto posve obično kao smejnjivanje godinjih doba. A možda se izbjegličino vrijeme pomiješalo. To jest. stoga se pridjev ”mrtvog” može se čitati na dva načina: to je vrijeme bukvalnog. smisao i takvog zbora zna biti varljiv.Ni danju ni noću ne znam mjere li njegovo ili moje vrijeme? Ili je moje vrijeme vrijeme mrtvog? Satovi si očito metafora. ovostrano i onostrano su se pomiješali. slabije vidim. Ne znam jesam li uobrazio ali sam siguran da broj mrtvih određuje sunčev sjaj. jer satovi mogu mjeriti jedino vrijemeživih. jer to i nije njegov život. ali vrijeme živog mrtvaca. nastavlja postojati u njima kao u onom što je za njega bilo najvažnije na ovom svijetu. kako su uostalom Sarjlije u doba 170 . jer šta zapravo znači tih: ”najpreciznija sprava za mjerenje / svega što jeste i nije?” Je li to sprava koja svojom ”preciznošću” razvdaja postojanje od nepostojanja. postovjetilo na mrtvačevo? Možda izbjeglica živi zapravo tuđ život. ili pak precizno mjeri ono istodobno i jest i nije. a izbjeglica i jest vrsta mrtvaca: izgnan je iz svog svijeta koji ga je činio stvarnim. nastavljajući ga tamo gdje je ratom presječen? Zapravo i živi ga.

Ili obrnuto: nebeskim aršinom premjerena je duša. govornog tona kojim smo pričali. Opet smo i vani i unutra. kad se iz našeg ugla gleda. i u duši i u vasioni. koji čovjeku pada na oči u životu koji je zasićen toliki smrtima oko njega. ponovo vraća u Sarajevo: ta kosmička ”polutama” je u isti mah i ona ravnodušnost spram bližnjeg nastala nakon višegodišnjeg a svakodnevnog življenja u opsadi i sa smrtima. ratnih prizora u kojim Karadžić ili Arkan Glavnog popa ljube u ruku prije no što liturgija počne. stoga je psove razumljivo što sa te stajne tačke čovjek ”jedva nazire”. Jezičkim operacijama uspio je da se digne iznad ratne situacije i da zemlju pogleda iz daljine i sa strane. tako da čovjek čovjeka ”jedva nazire” kraj sebe.opsade sebe i doživljavali? U sljedećih osam stihova presijecaju se psihologija i kosmologija: ljudska emocija preko nebesa je naprosto razmazana kao preko slikarskog platna. Mrak. u ratu. kao planetu u njenom kosmičkom okviru. na primjer. koliko god kazan sa nebeske osmatračnice. Zemaljskim aršinom premjerena su nebesa. Tim se pjesnik. a da ipak uživate kao u istinskoj poeziji u tom viđenju koje počinje povišenim glasom: ”Od zlikovaca oltarima ne možeš prići”: Ali ispod ili iza ove optužbe čujemo prisustvo običnog. na kojoj više ne stoji. Izvana. Ta slika svijeta izvrnutog naglavce data je u veoma brižljivo napravljenoj gradaciji Za njih svijeće gore. u neku ruku. ili bar nije više sasvim u njenoj vlasti: mrak u čovjeku. oslobađa svoje emocije. ikone se zlate. mrak opsade. za njih se rađaju zore praznikâ od pamtivijeka! Za njih su riječi lijeka za sve duše bone za njih zvona do Sunca zvone molitve rone jedna za drugom u dobrote šaptaju dugom za njih s veličaju sveti žigošu prokleti koja vrhuni u stihovima: ”Za njih se Zemlja okreće / u neizmjerju sreće”. I pjesma Praznik uspjela je da se otkine od aktuelne stvarnosti: više ne morate imati pred očima jedan od onih. o Klintonu od koga ”ne možeš prići” ovom ili onom. radi se o 171 . dio svemirskog mraka. u duhu ne stoji. tačnije. Stoga posljednji stih. načešće drugorazrednom bosanskom političaru. krstovi klate. Istodobno smo i unutra i vani.ne tako rijetkih. pojanja nebu dižu. postao je kosmički.

U ovoj pjesmi. njihovim očima. i radi za njih. Jezička dvosmislica omogućuje i zahtijeva da ovaj iksaz pročitamo dvostruko: riječ je i o ”praznicima od pamtivijeka”. međutim. tekst otvoren ka budućnosti. bilo gdje osim u 172 .Zbilja mračna i efektna vizija. Posljednja dva. I tako dalje. i saopštio nam bukvalnu istinu. učinio nam vidljivom njihova opijenost silom koja u šapama drži zemaljsku kuglu. drevnim praznicima. od pamtivijeka zlikovci sa sebe prisvajaju praznike! Iako veoma čvrsto ukotvljeno u sadašnjem prostoru i vremenu. ali se beznadežnost udvostručuje kad pjensikova mašta našpravi otvor iz aktuelnog trenutka u prošlost: ”Za njih se rađaju zore / praznikâ od pamtivijeka”. Durmitorski psihijatar je. aforistički stegnuta stiha nezaboravni su. Ali pjesnik je na tren Zemlju pogledao iz tih zlikovaca.:imate je jedino tu gdje je zapravo nemogućno postojati! Ovaj iskaz potiče sa veoma stvarnog psihološkog vrela: nemogućnost da sebe zamisliš bilo gdje osim u Sarajevu isto je što i nemogućnost da realno postojiš. jevanđeoski melemna riječ Šantićeva danas služi zlikovcima da rastjeruju svoje koljačke dertove. tako i u pamtivijek. Završiću pjesmom Da nisam tu: Ne mogu žaliti izdaleka To ne bi bilo istinito Ne mogu žaliti kasnije Patnja kad prođe Moram biti ovdje gdje ničega nema i gdje se samo groblja rađaju i rastu Da nisam tu nigdje me ne bi bilo. doživjelo naglo proširenje kako u kosmos. ali i o ”rađanju” od pamtivijeka. radi za slikovce. probijene su granice ne samo prostora nego i vremena: zlo zadobilo kosmičke razmjere.teškom sarkazmu koji i jeste jedini dorastao blasfemičnosti istorije. pjesničko viđenje se odvezalo od zbilje. pjesma koja se svojim kazanim i nagoviještenim značenjima vinula nad trenutak u kojem je nastala. S druge strane. priloška oznaka ”od pamtivijeka” ne vezuje se samo za imenicu ”praznici”: već i za glagol ”rađaju”: za njih se od pamtivijeka rađaju zore praznika. Ne znaš je li mračnija ili efektnija. o prastraim. Naprosto. ošine nas ironijom zaoštrenom do strave: u toj tački se značenje pjesme rasprsne u raznim pravcima. danas. zakon gravitacije je na strani zlikovaca. zauzeo mjesto pjesnika koji je nekad svojom blagom i sućutnom riječju liječio puk. da se osjetiš stvarnim. Uz to. stih koji je citat iz Šantićeve Pretprazničke večeri : ”za sve duše bone”.

Ostatak svjetskog prostora takođe je ispražnjen.gradu gdje ”ničega nema”. jer je pretvoren u jedno ”nigdje”. i on je pustinja. Na dijalogu tog ”ničega” sa ”nigdje” i zasniva se uvjerljivost i ove pjesme I njene poente. Jer zaludu što u neopkoljenom ostatku svijeta ima sve čega ovdje nema. 173 . ali baš to ”ništa” tvom biću i daje egistentnost. Nemogućnošću da se u tom svijetu osjeti stvarnim. jer je to ”ništa” trebalo otrpjeti. jer je ispražnjen nemogućnošću da pjesnik u njemu postoji pjesnikovim nepostojanjem.

a u kući strepnja od nemiloga gosta. Rodno mjesto ovih pjesama je Trebević. Treće su pravljene od iskustava doživljenih u rovu. tačnije. i ovdje imamo pjesnički govor posve običan. napisane su neke od Softićevih pjesama. u svijet pjesnikovog sandžačkog djetinjstva. pun krepčine koja jamačno potiče iz pjesnikovog zavičajnog idioma na koji ukazuju i leksemi kojima je diskretno poškropljen jezik ove pjesme: ”havrik” (gust korov) i 174 . a potom pjesnika. jasno vam je da imate posla sa istinskom poezijom Rat je kad mjesto kukuruz kopamo grobove za naše djevojke. a nađu fišečine i psi kad laju iz dosade. ovaj rat je napravio pjesnika. Rat je. kad izmršavljena djeca traže žireve. prirodan. Umjesto studi kad kosama strižu mitraljezi Rat je. Kad jabuke prerode uz česmu što se daleko čuje. a dovršavane su kod kuće. Prvo borca. razumljiv. Pjesma ima krajnje jednostavan sklop: zasniva se na ponavljanju (jezičkog obrta ”rat je kad”) i na nabrajanju. kad se okamene dani na nebu. Kad sve što hodit umije u kamenje je svezano Kad svi putevi u selu zarastu u havrik i koprive. ili od sanjarskih bijegova iz rova u svijet zavičajni. Druge su se začinjale na straži. Kao i u većini Softićevih pjesama. Tu. na Trebeviću. Ali već od prve pjesme u knjizi.IGRE ZBILJE I JEZIKA Od Faiza Softića.

Kao što nije slučajno čak ni povremeno iskrsavanje pjesama koje nemaju veze sa ratom nego sa pjesnikovim zavičajem. Tamo se raste. i sva opšta mjesta svojstvena trećerazrednom ”patriotskom” pjesništvu . O neprestanim preskocima iz jednog svijeta u drugi ubjedljivo svjedoči. Reći ćete: to su trenuci kada se pjesnik odmara od rata. Softićeva pjesnička strategija svagda je dovoljno fina da pjesma nikad ne ostaje jednoplošna. u uspomenama na drukčiji svijet. majčin skut da primirišeš – 175 . jer ih nema) za prehranjivanje ”izmršavljene djece”.”fišečine” (čaura metaka). Ali ti odlasci u zavičaj predstavljaju i prikupljanje duhovne i moralne snage za hrvanje sa ratnom zbiljom. Isti književni postupak zatičemo i u slici ”izmršavljena djeca” koja ”traže žireve.nego za djevojke. Jer glagol kopati razračvao se u dva smisaona pravca: na jednoj strani je okopavanje kukuruza. Što uopšte nije slučajno: Softićeva knjiga. kako bi mogao da iščita smisao (ili besmisao) tog kijameta koji se prolama u istoriji. okovano). pjesnička jednačina od kukuruza. grobova i djevojaka. iz kosmosa u ljudsku dušu. proveden taj postupak preslikavanja istorije na prirodu. Na kraju pjesme javlja se sprega ”okamenjenih dana” na nebu i okamenjene ”strepnje od nemiloga gosta” . Softić ga smješta u najširi okvir. od ratnog besmisla. a opet dovoljno prefinjeno. To jest. s početka pjesme. Evo odlomka pjesme u kojoj se sanja o mjestu gdje nema Ni topova ni bola. Vidimo da je kroz pjesmu dosljedno. a sahranjivanje djevojaka zamijenilo je sahranjivanje junaka. drži se na upravo takvom umjetničkom postupku: da bi savladao pakao koji je zavladao ljudskim svijetom. Kopanje grobova je. Nekad. postalo obična. kada se odmara njegova duša. očito ti žirevi služe (trebalo bi da služe. svakidašnji seljački posao.preskok iz nebeske u kućevnu stvarnost. Ali. Ima jedno mjesto malehno. Pa i slika ”mitraljeza” koji ”strižu kosama” umjesto ”studi” napravljena je po istoj književnoj logici. njena značenja nikad ne ostaju isključivo u jednoj ravni iskustva. dakle. žirevi su se skupljali za stoku. iz ruralne idile. sa druge strane. Samo da čučneš da se primiriš. svakodnevna rabota kao nekad kopanje kukuruza. Opet preskok iz prirode. a na drugoj strani je kopanje grobova. od njegovih grozota. To je tačno. ali ne za borce – kako bi nalagala kliširana ratna pjesma: Softić dosljedno izbjegava patetiku. a danas. oduzeto. a nađu fišečine”. čime je nagoviještena srčika ovog rata protiv civila u kojem je poginulo možda više djevojaka nego boraca. u cjelini. kao i idomatski sklop ”u kamenje svezano” (sa značenjem: paralizovano. u ratni pakao. u prirodu.

Izgladnjela kučka reži u avliji. koji je u stanju da brzo. Zavičaj je . dovoljno je duhovno i osjećajno oruđe protiv svijeta sazdanog od ”topova” i ”bola”. Pjesnik se smanjio do visine majčinog skuta kako bi se osjetio na tren spašenim i nakupio snage za dalje podnošenje ratne zbilje. Slika je književno izuzetno pogođena: djeca i jesu mnogo osjetljivija na mirise nego odrasli. Smanjivši se. Po koja ptica cvrkutne perja meka. prizvan u sjećanju. Hoću da kažem: jednostavnost ove poezije često je varljiva.ovdje je značajan. Druga je stvar što Softić s lakoćom. donekle je u sudaru sa iskazom ”tamo se raste”. Narasle su njegove duhovne i moralne snage potrebne da se odupreš paklu. Naprosto. od nikog. od mene. on i jest zapravo porastao. iščitavaju njegove vrijednosti. lako. Kroz rupe kuda su ušle granate vjetar ugoni prašinu i sunce na kaljav čilim pada. pjesnik se vratio u djetinjstvo.mjesto gdje se raste. odgovor čeka. Krepala mačka žmuri uz prag. 176 . pa tek začuti. Ali to nije sve: odustajanje od odraslosti. Naravno. intuitivno naslućuje čvorišne tačke tog iskustva Pred razrušenom kućom proljeće došlo u avliju. Pronikla trava iz duvara – stražari. stoga i iskaz ”samo da čučneš” znači ne samo simboličko smanjivanje sebe do visine djeteta (uzraslog tek do majčinog skuta). po mirisima djeca i odgonetaju svijet. Zapravo gdje se raslo.spašen. nego i simboličko saobražavanje ”mjestu malehnom” kome se vraća. Jedan jedini miris. njegove tajne. od ničeg. to je pjesnikova definicija rodnog kraja. uoči šta je sržno u njegovom ljudskom iskustvu od kojeg pravi pjesmu. postiže književne efekte koji nimalo nisu jednostavni. Ali to nije sve: preko mirisa. Softić je pjesnik po instinktu. Ali prezent umjesto perfekta . kako bi se bar za časak ponovo proživjelo djetinje osjećanje zaštićenosti. takoreći spontano. Pjesnik se smanjuje da bi porastao! I na tom paradoksu zasnovana je izvrsnost ovog odlomka. na tren gotovo doslovno postao mali.

ovaj doživljaj pod prstima. ovo milovanje ptice. gledamo svako uz svoj konopac.kosmička je. Djeluje i krajnje stvarno i skroz halucinantno. zanjihani sudarati. Pozornica na kojoj se vrši smaknuće . grčeve. svjedoči o istinskom pjesničkom talentu. Ne može da svoju bivšu kuću ostavi sasvim bez odbrane. Nećemo ove stihove potanko razmatrati. S druge strane. Ta riječ iz ratnog. nagoviješteno jednom srećno odabranom riječju. Priroda je napravljena saradnikom pjesnikovih osjećanja. izdužena. koje mnogo više nagovještavaju nego što saopštavaju O svakoj zvijezdi . kako rekoh.omča. na njeno ”perje meko”: ova taktilna slika. nad samim sobom. Ali ova obilata knjiga sadrži veoma raznovrsne pjesme.A ja se samo stidim (Pred kućom) Ovo je opis pjesnikove kuće koje su granate razvalile na Širokači. Trava ”stražari” jer pjesnik se ne miri sa razvalinom. Ukazaćemo na glagol ”stražari”. zagonetne. Ukazaćemo također na pticu. ali i ova neotpornost svake mrve života pred ubilačkim silama. neispavani. jer su ”upredena”. od analize. tijela upredena da se otegnu. nema sumnje da mu polaze za rukom i pjesme krajnje svedene. ova kap nježnosti sadržane u pridjevu ”mek”. upredanjem. pa zadužuje travu da nad njom ”stražari”. Bez tla. sa pustolinom. nad vlastitom nesposobnošću da uspostavi vezu sa prirodom. Odustajem. Podvucimo pjesničku snagu sadržanu u riječi ”upreden”. Blijedi. Ovo je jedna od najboljih pjesama u knjizi. i mada je jednostavnost osnovni biljeg Softićevog rukopisa. sve to skupa. čekamo posljednju komandu. Ali ”upreden” korespondira sa i sa konopcem koji također nastaje ”predenjem”. ratničkog jezika. Tijela obješenih neće se ”sudarati”. Ako puhnu vjetrovi nećemo se.izgubila 177 . izvijanje obješenog od čega je tijelo postalo ”upredeno”. ovdje djeluje posebno ”učinkovito”. da ne bih uništio lirsku čar ovih izvrsnih stihova poentiranih pjesnikovim ”stidom” nad svijetom. Bogom osuđeni. i glagol ”sudarati” u poenti pjesme ima vrlo reljefan smisao. Taj pridjev nagovještava samrtne muke. ova prisna razmjena između pjesnika i prirode.

sve dok se ne počne ticati naše kože. izdvojena. je li to ”ja” – pjesnikovo. prozaičnijeg materijala. valjda je stoga pjesma i nenasloveljena – i jedina je takva u cijeloj knjizi – da bi mgla biti iščitavana na oba načina. mada u njima nekad nema manje poezije no u pjesmama čiji je jezik doveden do višesmislenog lirskog treperenja. prije nego te snađe. kao da su svedene na neprerađene komade stvarnosti. nego te zajaši. ja mislio: lovci logoruju. stoji pjesma bez naslova čiji kratki stihovi svjedoče o naporu sažimanja. da bi mogla biti shvaćena kao glas bilo čiji. iščezla je iz njih tvarnost. I kao što puščani pucnji postaju udraci ciganskih čekića. suočava s jednim od vječnih zakona ljudske svijesti: izbjegavanje da povjeruješ u zlo. u ovoj knjizi postoje i pjesme pravljene od grubljeg. Ali. bolje rčeno. pored očevidno lirskih. nagovještavajući kako u smrti ima dovoljno prostora za sve. ili se radi o neimenovanom Softićevu junaku. svojim izravnim saopštenjima. ne znamo ko u pjesmi govori. kao neka vrsta predgovora. Ove slike ne govore jedino o neprihvatanju gole istine ( jer je nepodnošljiva) već nagovještavaju da plamen te istine može izgledati prilično bezazleno. kao da je svako od obješenih konačno osvojio vlastiti nepovredivi prostor koji ne može biti napadnut od drugih. To jest.su prirodnu voluminoznost. Ja mislio: Sreli se svatovi sa nevjestama ukletim. 178 . svođenja jezika na zbijena jezgra smisla: Ljudi govore: – pucaju puške. Završna strofa pjesme najbolja je: Zaratilo se. dovoljno širine da se izbjegne svako sudaranje. iz djetinjstva. Stoga se stvarni puščani pucnji pretvaraju u idiličan prizor iz zavičaja. tako se i ratni požari promeću u lovačku idilu: Gore kuće. Ta stravična idila s onu stranu smrti crnohumorne je prirode i sadrži gorku procjenu ljudskog postojanja na zemlji. Pjesma nas. U stvari. ja mislio: cigani u selu kalaišu. Ali sudaranje upućuje i na život satkan od ljudskih sukoba. Na početku knjige. naše kuće. koje djeluju sirovo i nestilizovano.

rat nam se pričinjavao kao međusvatski incident! To jest. pred dlakom 179 . Sve je ovdje prozirno i stvarno do kraja. provjeriti muslimansko vjerovanje u kismet: Suđeno je. Suđeno nam je da nam se sudi pred mostom. i obilno eksploatiše supstancu pučkoga govora? Riječi ”susjed” i ”susjetka” unose malo zagonetke u pjesmu. zapravo. Ili pogledajmo. popuškarali svatovi koji vode ”nevjeste uklete”. kad susjed na spavanje ode. I grob njen da nas sa leđa grije zračkom. reagovali smo arhetipski. Navešću sličan primjer iz pjesme gdje se kuša. Ova slika raskriva i treći sloj smisla u pjesmi: kad se zbilja zaratilo. pomalo zelena ledina pod koju će ”susjed” uskoro leći? Nije li samrtnik nazvan ”susjedom” zato što je već dalek. a naš um bio prisiljen da prihvati tu činjenicu.Ovdje je stvarnost pretvorena već u legendu: nije rat već su se između se. na ličnom iskustvu. Ali zašto se kaže ”susjed” i ”susjetka” kad bismo očekivali ”komšiju” i ”komšinicu” od pjesnika koji voli živi jezik. udaljujućim dejstvom (bliži je komšija no susjed) – nagovještavaju značenja koja se dižu nad realističku razinu kazivanja. za pokrov. Nije li ta ”susjetka” pomalo i – smrt? Nije li taj ”zeleni pliš” pomalo i trava. Uzeće mjeru. čak bi se reklo živih prema unaprijed mrtvome. a ipak ”još se nada /i sakuplja sjemena”. niko nije vjerovao da će to trajati duže no sukob između ”naših” i ”njihovih” svatova. i da nam umre majka. pjesmu o susjedu koji je ”na samrti”. Pjesma je krajnje jednostavna. svođenje njegovog bića na njegovu pravu ”mjeru”. kojim nije suđeno da se udaju. Riječi ”susjed” i ”susjetka”. imamo posla sa razgoljenom bezobzirnošću zdravnih prema bolesnom. i napisana je zapravo zbog posljednje strofe: Susjetka kupila zeleni pliš. također kratku. koji jedino zaslužuju da se zovu ”komšije”? Nije li odlazak na spavanje – pomalo i susjedov kraj? l nije li tren smrti. uzimanje konačne ”mjere” čovjekove. zvaničnim prizvukom. krišom. to jest djevojke od usuda obilježene. gotovo više i nije među živim. kao u drevnim pričama.

viđeni kroz sarajevski ratni pakao. jer pjesma se bavi istorijskim usudom Softićeva naroda dok aludira na metafizički udes čovječije vrste. U toj ”špijunki” fokusirani su ljudski strahovi. Zatim. Završetak Softićeve pjesme zbilja je izvrstan: Lijepo li bijaše u rano svitanje komšiji pokucati a on ti otvori prije nego proviri kroz špijunku. ”most” pomjera zbivanja u ovostrano. što je cijeli život /s Ademom prepjevala”. rođaci odluče ”da i njegova kuća stoji na ženi /a ne na zemlji”/ i tetku Ademu dosudiše stariju udovicu”. sa vrela je s kojeg su potekli i čuveni Goranovi stihovi iz Jame: ”Zar ima većeg bogatstva i sreće /nego što je škrinja i kupa i stol?” Ovako izgledaju obične kućevne stvari u mašti oslijepljene ustaške žrtve koja je ispuzala iz jame. Upozoriću na pjesmu Umiranje: Kad je umrla ”tetka Vaka. potom dođe 180 . i to ne samo u ovom ratu. a ipak nije prestala pripadati i onome. o sirat-ćupriji. iste noći.djevojačkom. Ali osjećamo da u ovim stihovima ima nešto više od prepričavanja jedne slike iz islamske predaje. Prvo. dakako. ali ta špijunka postaje i cijeli jedan opstojni vidokrug na koji je ljudski život u ratu bio sveden. ne sudi se . iz istih razloga sa kojih je malo čas upotrijebljena riječ ”susjed” mjesto ”komšija”. I Softićeve narativne pjesme znaju biti poetične. čime je priključena ovom svijetu. nego .pred mostom. ali. pred kojim su dželati ”sudili” Softićevim sunarodnicima. tetak umre. pretvaraju se u poeziju: Lijepo li bijaše odškrinuti prozori i glavu promoliti koliko da vidiš kamenje u avliji ko jaja prepeličja. ratno nepovjerenje prema komšijama (koje bi u ratu valjda trebalo zvati ”susjedima”!).na ćupriji. jedan od mnogih. tankoj ko dlaka”. Očito. dlaka je postala ”djevojačka”. nakon čega. Radi se. Ovo govori čovjek kome su granate razvalile kuću. Dobili smo dvostruku viziju Strašnog suda: sirat-ćuprija postaje i most. što u mrtvo kamenje unosi život i ljepotu. I pjesma Predratna prostog je sklopa: zasniva se na ponavljanju obrta ”lijepo li bijaše” kojim se prizivaju prizori mirnodopskog života. posve obični. ali snaga ovog pogleda. na kojoj će ljudima biti suđeno na kijametni dan. ”oštroj ko sablja.

nepromjenljiva. Ponajbolja među Softićevim nelirskim. ljudi”. postupaka. teško da se može pjevanju odati: ljudskim glasom premjerena vječnost! Osim toga. Pjesmu poentira iskaz: Meni se činilo da njegovo lice kaže: ”Eto me. tu je i primisao da je biće nerazorivo! Ovozemna suština dvoje ljudi – nadživljava i sa onu stranu groba. njihovih riječi. dakle. a zatim i komentari o preminulom (”neko dodade da mu je ljepša smrt/ nego nečiji život”).proznog i lirskog. antilirskim pjesmama svakako je ”ratna hronika” pod naslovom Šta ko radi. i istaknimo poigravanje prijedlogom ”na” kojim se izjednačavaju ”krmak” i ”Mojmilo”. Softić je napravio 181 . Sokoli ratnike. svedeni su na dvije riječi: ”Šahin propušio”. pjesnička dikcija u ovom odlomku: ukažimo tek uzgred. Da osnovna strukturna shema – inventarisanje života – ne bi ispala mehanična. gesti. Miješanjem tragičnog i ozbiljnog. Softić je iznutra varira: nekad cijela strofa. to jest. a ova jezička razigranost je odbrana od zbilje u kojoj ”padaju gradovi. po bogatstvu modulacija. u kojoj je. kori daidžu zbog škrte ruke. Krupnije priznanje. Zbilja uzbudljiv trenutak: lična vječnost provaljuje granicu ovog svijeta i prostire se u onostrano.sahrana. i više ne ide na krmka i na Mojmilo. na narodski obrt koji zdravog čovjeka (što je sebi obezbijedio ratno plandovanje) jezički pretvara u invalida s jednom kraćom nogom. Softićevog. da i na tom svijetu glavu uz glavu prepjevamo. a nekad jezgrovitim potezima uhvaćen je. što nije usamljen slučaj u ovoj pjesmi. Izvanredna je. preskakanjem iz jednog u drugi registar iskustva. Napravljena je postupkom naizgled posve proizvoljnog nabrajanja stvarnih ljudi (čija su čak i imena ostala neizmijenjena). popravio granatama razvaljen krov. jer je i ”Meš prepokrio kuću i djevojku”. granate. a i popravio se kao musliman). i čitav čovjek. iznutra. Da prepjevaju vječnost! U stvari. od ovog. zaleđena. pun ljudski lik: Smajo se izvukao na radnu obavezu. Pjesma liči na pismo poslano van Sarajeva nekom ko dobro poznaje njene ”junake”. sve izjednačeno u sveopštem ništenju i obesmišljavanju. sudbina. u sjećanju je zauvijek ostala. povazdan mjeri koja mu je duža koja kraća. ta slika tetka i tetke koji pjevaju ”glavu uz glavu”.

”oslobađaju tereta stvarnosti”. u ovoj knjizi. nego nas kao vazdušni balon nose uvis. izgradio svoj osebujan sistem slika. Iako mu je ovo prva knjiga pjesama. skalu vrijednosti. već je osvojio svoj poseban način govora. Softić je. baš kao u onom Geteovom naputku. 182 .jednu od onih pjesama koje nas. ali ”ne odbacujući ga. skupa sa balastom”. Slikajući rat. pjesnik je uzgred naslikao i čitav jedan književni svijet. pravljenja pjesme. Originalan. mnogo je više od svjedoka ratnih užasa kroz koje je pronio neokrnjenu svoju ljudskost.

srebrnih jeka. kazuje da je Dubravko Brigić rođeni liričar u kakve ide. tri ratna ciklusa: Ponoćni nur. među njima se uočavaju dvije bitne sličnosti: pored načela ”što manje riječi”. reljefnija. 99 pjesama) koja sadrži pet ciklusa: Rat je stigao kasno. kad-tad. ko negdar ljudima: točkova to je. Ostaje java: prašina i uštap. Alfabet mrtvih ljudi. da je prije granata progovorio vlastitim. do kraja aritkulisanim glasom. iz tmuše u grudima. sa podnaslovom ”pjesme bez domovine” nastale u Kanadi. da ne kažem i sve. ko sve bez vijeka.LIRIK DUBRAVKO BRIGIĆ Dubravka Brigića znam od sedamdeset i neke: dolazio je u klub mladih pjesnika ”Tribina 08” koji sam vodio valjda tek godina. otme iz naših ruku i pitaš se: čemu sve bi i ušta? Kad srebrna kola sa neba svuku. tekstove koji su svjedočili da pisac u njemu nije umro. jer uvodni ciklus dokazuje da je Brigić prije rata našao sebe. govori iz srčike čovjekovog iskustva na ovom pedlju zemlje gdje se dogodio smak svijeta. na primijer. ta dva pjesnika dijeli mnogo šta. Nakon toga je zaćutao: mislio sam da je sasvim napustio književnost. Umire duga i Neolitski dani teku. zajednička im je i sposobnost da sav pripadneš trenutku. tek. U ratu je pisao. ali ne više od toga. i poratni ciklus Sjećanje na biser. kojeg se obojica dosljedno pridržavaju. Alfabet mrtvih ljudi obimna je knjiga (133 strane. i čitao svoje pjesme. Očito. Dobriša Cesarić. nesporno darovite. a iza rata je objavio knjigu pjesama Alfabet mrtvi ljudi koja je bogato potvrdila da je sazreo u istinskog pjesnika. godine bila je pristojan početak. da iz njega izažmeš sve. da od njega napraviš kap rose u kojoj se zrcali sav život i svijet: Sve se. Drhtaj jedan plaši. Pa tepaš stihu. za novine. 183 . zgusnutija. jezički i izražajno nesvakidašnje jedinstvenu i vrijednosno vrlo ujednačenu knjigu koja kao da je napisana u dahu. Iako su njegove pjesme nastajale u tri različita vremena i upućuju na tri ne različite stvarnosti već tri različita svijeta. jer hoće da govore samo o bitnom. učiniti da njegova ljudska i pjesnička bit postane izrazitija. Knjiga Papiri koju je objavio 1983. a ono što se dešavalo u ratu i nakon rata moglo je samo zaokružiti njegovo književno fomriranje. ali. Spolja gledano. nego gotovo uvijek govori o bitnom. nakon pomnije poredbe. ne može se reći da je i njega rat napravio pjesnikom. Ali duboko. Brigić nam je ponudio motivski. Taj pjesnik ne samo da ima i umije mnogo toga da kaže. s pod naslovom ”doratne pjesme”. kao sasvim zreo književni rezultat.

Jasno nam je. 184 . zašto se u njima javlja ”drhat”. najsugestivnijih. i zašto taj drhat ”plaši”. u tom iskazu prisutna je i još jedna nijansa smisla. zapravo. Izenađeni. kojima je pjesma i naslovljena. radi onaj ”uštap” u pjesmi? Odjednom. Naime. ali se svagda trudi. dakle. Da bi ta slika djelovala na naš duh. čak virtuozne rime ”ušta”-”uštap”. nešto nebesko. jer pjesnik se zapravo pita: čemu sve bi i kamo ode? Ali pošto nije tako napisao. ne može da nas ne kopka tajna tih kola. prisljeno je da štošta kaže i nagovijesti i o postojanju i o prolaženju istodbno. poziva nas da njegovo pitanje dovršimo. ali smo Brigićevom poredbom ”ko sve bez vijeka” prvo istinski iznenađeni. nakon nestanka srebrnih kočija. teško to dvoje razlučiti. pao u smrtnost. dakle. pojmimo da je to drhat bića osuđenog na brzu smrt. što je takođe potvrda da je rođeni lirik: u svojim najčešće kratkim pejsama rukuje malim brojem riječi. da mu dopišemo glagol ”ode”. što se prozire iz prva dva stiha. otkud ona na nebu. najmaštovitijih slika u knjizi Alfabet mrtvih ljudi. Elipsa koja. ali šta. ali i prašina stvarnosti lišene snova. ili ga bar čini dvosmislenim. jer se u njima pjesnik upitno naginje i nad svijetom i nad vlastitim životom. nije nametnuta jedino prisilom neočekivane. zapravo ne treba ni pokušavati da ih razlučimo. jer od njenog razrješenja. da iz njih iscijedi maksimum. bio jedan točak pa da izmašta cijelu kočiju. i često uspijeva. jer se iz tih stihova čuje i zapitanost jedinke nad smislom vlastitog života. ali se istodobno pita: čemu i kako. takođe su zagonetna. prizemne ziblje i kao simbol prolaznosti svega na svijetu. naime. Nakon što je neko srebrna kola svukao s neba. I Brigićeva ”srebrna kola”. jer smo u toj poredbi naslutili narodsku podlogu: za ono što će brzo umrijeti. narod kaže: ”nema mu vijeka”. Iza nestanka ”srebnih kola” posve je razumljivo otkud ”tmuša u grudima”. i svega ljudskog. koji će brzo proći? A očarani. i šta konkretno znače? Dovoljno je osjetiti da sugerišu nešto uzvišeno. na povlašteno mjesto u pjesmi. jer se pitamo: zašto bi pjesnika plašio ”drhat” koji je kratkotrajan. pojmimo da je nekad taj uštap pjesnik vidio kao točak srebrne kočije! Dovoljan mu je. uopšte ne moramo mozgati kakva su to kola. drhtat anđela koji je. jamačno i nešto utopijsko. stavljeno u rimu. potom i očarani. Ali veoma je važno u ovom pitanju osjetiti elipsu koja mu daje zagonetnost. kao u Andrićevoj rečenci: ”U šta sam proživio sve ove godine?” Bezbojno ”ušta”. uštap je prestao biti točak srebrne kočije i ponovo postao ono što uistinu jeste: uštap! Ovo je jedna od naljepših. što nestalo iz pjesnikovog života i iz svijeta oko njega. zavisi hoćemo li shvatiti onaj ”uštap” iz rime.Ovo je ”doratna” pjesma. koja ostaje iza svakih kola. zašto ostaje ”prašina” ”kad srebrna kola sa neba se vuku”: to je prašina. a Brigić jeste pesnik nijanse. prašina kao metafora niske. mada se ne može reći da oni govore isključivo o uočiratnoj zbilji u kojoj se sve otelo iz ljudskih ruku. Ipak. pjesnik se pita čemu sve bi i kud sve ode. osjećamo. jamačno. na koji način sve bi. prva u ciklusu Rat je stigao kasno.

Posljednja dva stiha ponovo nas podsjećaju da je riječ o ”doratnoj” pjesmi, ne isključivo ”doratnoj”, jer to što je pjesnik prestao tepati ljudima ne znači jedino da su se ljudi prozlili, kako i biva uoči rata, nego i da im pjesnik više ne tepa, kao prije nestanka kočije koja je davala viši smisao postojanju. Stih je jedino čemu se sada može ”tepati”, jedino u šta se može uložiti, zapravo skriti vlastita nježnost, a to tepanje je, u stvari, odjek nestalih srebnih točkova, sjećanje na srebrnu kočiju koje više nema. Kad kažem da je Brigić rođeni lirik, to znači da su, za njega, stvarne jedino emocije. Tacnije, da jedino one posjeduju punu, neokrnjenu zbiljnost, sve ostalo je – ”dim i vjetar”. Ili, kako kaže, zapravo kako ”cvili”, njegov Isus: ”Sve je varka. / Osim straha”. Stoga se Brigić, bez zazora i do kraja, mada zna da bi to moglo biti poprilično ”staromodno” , svojim osjećanjima, bilo da je riječ o trenutku kad shvati: ”sad znam: da ne pijem, umro bih od gađenja”, ili kad osjeti da ”blagosloveno je sve: lijet laste i let muha”, i kad ”i mušice bih kitio odama”. Po sebi se razumije da su u Brigićevoj knjizi prvi trenuci mnogo, mnogo rjeđi od potonjih, ali utoliko dragocjeniji, kao sjećanje na sebe živog, jer ovu knjigu je ispjevao mrtvi, što je naslovom sugerisano: te pjesme u napisane alfabetom kojim s se korisite mrtvi ljudi. Radi se, dakako, o paradoksu: istražujući oblike vlasitite smrti, opisujući načina na koje je sve mrtav, Birgić nam pruža pjensičke, jeidne moguće, dokaze da je još živ. U slici rečeno, Brigić se do kraj predaje i vlastitoj suzi, kad je ima, jer ”anđela je suza puna”, i svojoj nesposobnosti za plač: ”suze bi tekle, al iz čega – i kuda?” Doduše, još Eliot je pjesnicima zabranio da u stihovima plaču. Tacnije, poeziju je definisao kao ”bježanje od emocija”, što bi za Brigića bilo ravno bježanju ne smo od svog vlasitog bića, nego i od stvarnosti. Od pune stvarnosti. Od jedine pune stvarnosti. Jer samo ono što dotakne emocija zadobija istinsku egzistentnost. U protivnom, i jest i nije. Više nije, nego što jest. To međustanje Brigić imenuje riječju ”kao”. Koja je signal da se nešto, u stvari, samo pravi da ga ima: I sve je u ovom svijetu stvari – kao. Kao tek nisu čemer i čama, i smrt: u kostima, u snu, u biću besmrtnom. Kad je sveden na gole stvari, svijet je pretvoren u ”kao svijet”, kako pjesnik naziva Kanadu, gdje danas živi. Tom malom riječju ”kao”, Brigić je , ne jednom, polučio veoma fine umjetničke učinke. U pjesmi Dok simbola svetih gori šuma Brigić kaže: ”Zalud ozo ko Bog uputi znak”. No pošto je Bog veresija, ovdje ”ko” i nije sasvim na nemjestu, kao znak opreza. U pjesmi Uživaj dušo Brigić o četnicima veli: ”Njih je više, ko oni su jači”, a ovdje ”ko” zvuči narodski, dobija prizvuk ironijskog opiranje sili. Ali u pjesmi Orah bez

185

jezgre brigićevsko ”kao” zvući crnohumorno: ”Hiljade ko živih u ovaj mrije tren”. Brigić bi da svojim osjećanjem, što ponajprije očajem, pustoši, čemerom, uđe u sve. U svaku mrvu života. U svaki kut svijeta. To je njegov način da spasi svijet od nestvarnosti, ali i da spasi vlastitu dušu, ono što je od nje još preostalo: Kad osjetim to od čeg drhti ptić, spašen možda od Strašnog sam suda. Jedino, dakle, iskupljenje za život kakav mu je dat, kakav je uostalom dat svima nama danas, jeste – podijeliti strah sa svime što je suviše izloženo životu, u drhtanju se izjednačiti sa svime što je bez odbrane od surovosti postojanja. To iskupljenje pjesnik bi da digne na razinu metafizičkog, svejedno što riječ ”možda” nagovještava nevjericu da je to mogućno. Ali bolje i nada pomiješana sa nevjericom, bolje i ta neizvjesnost, od onog što je sasvim sigurno: da si izložen Strasnom sudu, ovdje, na zemlji, i da ćeš biti izgubljena duša na Strašnom sudu onamo, u vječnosti proživljenom. U pjesmi Parentio, dnevnik poraza Brigić kaže:– Od tolikih sunčanih dana, ja pamtim samo puste. Kad vjetar s trga otjera i mačke. Tad volim ovaj grad. Tad mi je sličan. Sličan, jer je s tuđim gradom podijelio pustoš, jer su se oglednuli, na trenutak, jedan u drugom. Alfabet mrtvih ljudi bogato svjedoči o tom neprestanom jednačenju ja i ne-ja, neprekidnom presipanju duše u svijet i svijeta u dušu, i to ponajviše na temelju onog što je uskraćeno i pjesniku i svijetu. Nekad se u Brigića i ne zna šta je vanjsko, šta nutarnje: ”Ja drhtim kao da iz mene puše”. To isto, ali na mnogo nezaboravniji način, rečeno je i u uočiratnoj pjesmi Nije mi više do stiha: Nije mi više do stiha. Zar svu sramotu šutnje i straha iskupiti rimom iskopanom iz rječnika? Pisalo se, istina, kadgoć i bez daha Al sijerim po sinjem. I tek od kapi znoja – zasjalo bi. A i te rošave stranice

186

čemu? U papir glavu, poput noja, krih – od nauka prostog Božje klanice: Sve je pljeva za zobanje vjetru s obje strane lobanje. Vjetar, koji puše u nutrini i ništi sve u pjesniku, dio je opštega vjetra, dio svjetskoga ništenja. Ovi stihovi otkrivaju i još jednu, bitnu, osobinu Brigićeve poezije: njegov je jezik tačan, što će prevashodno reći – zasićen nijansama. Pjesme su mu kratke, najčešće su lirski medaljoni u kojima se pjesnik potrudio ne samo da svakim stihom nešto saopšti, nego i svakom riječju, pa i pauzama između riječi. Ova prelivnost Brigićeva jezika nagoviještena je i imenicom ”zobanje”, koji nije tu jedino da bi se rimovala sa ”lobanjom”. Jeste i zato: Brigić vodi brigu i o svakoj svojoj rimi, njenoj čistoti, svježini, nekad polaže mnogo na njenu iznenadnost. Ali, glagolska imenica ”zobanje” sadrži imenicu ”zob”. To značenje je u njoj aktivirano imenicom ”pljeva”: te dvije riječi jedna drugoj daju maksimalnu snagu. Duša se hrani pljevom, jer zrnja nigdje nema. To jest, svijet je pretvoren u laku pljevu pod snagom vjetra koji sve lišava težine, tako da ništa i ne može, na tom vjetru, biti zrno. Mislim, na vjetru besmisla. Tu, na toj međi koja dijeli koliko i spaja carstva s ove i s one strane lobanje, Brigić nalazi ponajljepše slike, dolazi do ponajdubljih uvida i u suštinu duše i u sklop svijeta: ”Snajpera zvižduk s tugom se ruga”, kaže Brigić, naizgled jednostavno, a zapravo u tim riječima je skrit cijeli jedan horizont iskustva. Snajperi su tu da bi – u sveopštem uličnom teatru umiranja – izviždali svaku našu tugu, jer ljudska tuga je naprosto prestala da išta vrijedi. Svim osjećanjima oborena je svaka vrijednost. Unutarnje je zapravo prestalo postojati. Sve je svedeno na golu vanjštinu, ili, kako pjesnik reče na drugom mjestu: ”Noći to znaju, kad bol se glasa bijesom: / tad pijane riječi dušu čine mesom”. Igra unutarnjeg i vanjskog ovdje je višestruka. Bol, kad se obznani, kad se ospolji, pretvara se u bijes, da li stoga što svako osjećanje, izraženo, iznevjerava svoju prirodu, ili se, pak, radi o brzini sa kojom su se, u ljudima, za sarajevske opsade, smjenjivale emocije? A s druge strane, u tom jezičkom pražnjenju, u tom posezanju za ”pijanim riječima”, otkriva se da duša zapravo ne postoji, da je sve u nama srozano do pukoga mesa, no ove riječi imaju i jedan teško imenljivi višak smisla koji ih čini zagonetnijim no što sprva izgledaju. Tačno je, naime, da se ovdje daje neposredno ratna zbilja koja je sva zbivanja u duši krajnje pojednostavila, svela ih na instinktivne reakcije, preostalo je tek ono što izvire iz golog mesa. No, ne naslućuje li se, ovdje, istodobno i himna pjesničkom činu, zar te ”pijane riječi”, dakle necenzurisane, dakle u punoj slobodi odabrane, ne znače puno poetsko otjelotvorenje duše? Brigićev govor, najčešće je krajnje sažet, sveden na gole kristale emocije, i baš stogašto je eliptičan, zna biti dvosmislen, ili i višesmislen. Brigićeva sposobnost da vlastito biće dna prožme trenutkom i da iz njega pocrpi sve, u ratu ne samo ne samo da se nije izgubilo nego se pojačala:

187

Podrum. Pljusak. Pasijans – andol pijanca. Sreća: još mogu prepoznati kada grmi. Al noć sve duža. Noć je puštena s lanca, Dugo se patilo u plišu i srmi. Sva božja s lanca puštena je tuga: Mom znancu s gitarom desna ruka fali! Neba glas, crijeva – to je sad za me fuga. Noć puna. Samo – da li to grmi? Da li? U ovoj odličnoj pjesmici riječi nagovještavaju isto toliko i saopštavaju. Sve je svedeno na čvorišna iskustva. Recimo, onaj ”pliš i srma”. Te riječi sadrže pogled bačen unatrag, na mirnodopske patnje koje, naravno, nisu bile manje patnje, zato što su bile ”u plišu i srmi”, i nisu, sigurni smo, bile baš ”u plišu i srmi”, ali takve nam izgledaju sad, iz podruma viđene, jer su bile luksuzne, u poređenju sa ratnim. Ili uzmimo finu paralelu između noći i tuge - obje su ”puštene s lanca”. Opet, prostori svijeta i duše slivaju se u cijelo. Apsolutna čovjekova izloženost noći, u vrijeme opsade, izloženost našeg mesa i naše duše, izloženost od koje nema lijeka, sve smo to skupa suviše dobro iskusili. U odnosu na predratne, ove noći su zaista bile ”puštene s lanca” - kao psi, ili zvijeri, mogle su slobodno da ispolje svoju najdublju suštinu. Slično je i sa tugom, od koje također nema obrane, ne postoji ništa u svijetu čime joj se možeš suprotstaviti, čak ni muzikom, kako kazuje odsustvo muzičareve ruke, snažno fokusirano.u pjesničkoj slici, pa ne znate je li to sveopšta ljudska tuga u opkoljenom gradu, ili se ta tuga rađa iz pogleda bačenog na muzičara bez ruke. Napokon, za pjesnika je ”sreća” što još može razlikovati tresak groma i granate! To je tek tren, tek bljesak sreće, jer dokazuje da si još pri sebi. Na kraju, ipak se javlja nevjerica: grom li je, ili su granate? Tom snažnom poentom izneseno nam je pred oči: kako se u podrumu ludi. Pokazano nam je kako granate ”razvlače pamet!”. Ali najfinije od svega nesumnjivo je ono slivanje grmljavine (”glas neba”), krčanja gladnih crijeva i ”fuge”. Od tri stvarnosti, razdaleke, pa i suprotne po smislu, po duhovnoj razini na koju ih u normlano vrijeme smještamo, napravljena je smjesa: taj potez kojim se silazi s neba u ljudsku utrobu i ponovo se penje u muzička nebesa, to je potez istinskog majstora. Takvih poeza nije malo u ovoj knjizi. Brigić je sasvim zreo pjesnik, koji ima šta da kaže, i umije to da nam saopšti na najkraći način. l, ne jedanput, svojim pjesničkim instrumentima rukuje sa toliko suverenim majstorstvom, da iz svojih lirskih trenutaka uspijeva iscijediti bukvalno sve. 2.SMISAO KRATKOG GOSTOVANJA NA ZEMLJI

188

i mnogo manje iznenadnim onaj po mnogo čemu neočekivani kvalitativni skok koji je Brigićevo pjesništvo doživjelo u Alfabetu mrtvih ljudi. u pretežnom dijelu knjige. na pamet Danilo Kiš: knjige koje su izišle iza njegove smrti. čak se mogu čitati kao neka vrsta književnog diptiha. ne možete umaći dojmu da su to knjičenvi ”retslovi”. jezgri iz koje će biti saopštene ponajbolje pjesme u Alfabetu mrtvih ljudi. Brigićevo djelo. ako jeste. Njihova potresnost ne sastoji se ni jedino u tome što smo često osupnuti duhovnom lucidnošću i moralnom snagom sa kojom. Pada mi. dotjerao. a što se tiče njihove čisto književne vrijednosti. bez ikakve sumnje. Alfabet. Mi ne znamo. Knjiga Zenit. sve skupa kad se sabere. ”napisanije”. u svijesti nam. može da nam ponudi veći broj dobrih pjesama. ali isto tako nema sumnje da Zenit nudi niz pjesama koje djeluju neuporedivo potresnije od svega što možemo naći među koricama Alfabeta. knjizi koja. a posve je nevažno što pjesnik nije dočekao njegov izalazak iz štampe. bez sumnje. Brigić vlastitoj smrti ”stoji na biljezi”. prvenstveno kao svejdočanstvo o Brigičevu pjesničkom razvoju: bez te zbirke. U tom smislu. iskrsne predstava o nečemu manje vrijednom u poredbi sa djelom koje je jedan književnik publikovao za života. zbirka Jekovac zaista jeste Brigićeva pjesnička ostavština. Zenit predstavlja korak dalje u Brigićevu pjesničkom razvoju. ako je dopušteno da uporijebim ovu krojačku metaforu. jeste najpotresnije iskustvo od kojeg se uopšte može praviti umjetnost. teško bi se moglo kazati koja je od njih bolja. One su istinski zaslužile da budu objavljene. ne spada ni u kakvu književnu ”ostavštinu: moramo je je čitati. gotovo neizbježno. jer su proistekle iz iste tvoračke jezgre. u ovim pjesmama. niti će doznati ikad: je li pjensik ovo djelo smatrao vrijednim objavljivanja i. dopunio? Jekovac je trebalo svakako objaviti. ali. ali najbolje pjesme iz Zenita nadmašuju sve što je u Alfabetu kazano. međutim. ne mogu u čitaocu ne ostaviti dojam da to. nije prvorazredni Kiš. kda kažemo ”ostavština”. prvenstveno zato što upotpunuju našu predstavu on Kišu. i u tom smislu on jeste Zenit njegove poezije. 189 . ipak. naprosto. bi li šta u njemu promijenio. Jekova je svjedočanstvo o Brigićevom približavanju središtu svog pjesničko bića.Knjige Jekovac i Zenit pjesnička su ostavština Dubravka Brigića. ovdje. kao posljednje. To jest. Jer u odnosu na Alfabet mrtvih ljudi. Te dvije knjige međusobno su tijesno vezane. Nego je. koliko god bile po sebi zanimljive. opjevao vlastitu smrt koja. Ali. gledana kao cjelina: nema sumnje da su u Alfabetu mrtvih ljudi mnoge pjesme dotjeranije. dodaju njegovom književnom profilu poneku novu crtu. bez sumnje. preciznije u izvedbi. i u stanju su da nam ponude mnogošta od vrijednosti. Ali potresnost tih pjesama ne potiče jedino otud što je Brigić. spada u sam vrh onoga što je u bosanskohercegovačkom pjesništvu napisano u posljednoj deceniji dvadestog stoljeća. sigurno bi nam nedostajala jedna karika u tom razvoju: Jekovac čini razumljivijim.

prvenstveno. i uopšte rata u Bosni. što znači pjesma. prije no međ lutke nasmijane krene – znao sam da će. no i snove) – sve minu kroz tminu čađave rore: dug li se i vrati – mreš od kamata: od srama: čovjek bivši. a takvu je poeziju. B Jejtsa. Koje. Znao sma. snagu tratih na razgovore) – godje od gladi. a takva je. prelijepo vrijeme sklada – (kad još poznavah svoje bore. tekst sa minimumom pjesničkih ”ukrasa”. Kad se odbace svi književni ”trikovi” (ova riječ nema neizbježno pežorativno značenje. po Eliotu. na kraju svog života. dobije se pjesma ogoljena do srčike. riječ o književnoj formuli do koje je pjesnik. to jest. došao možda spontano i nesvjesno: radi se o načinu pisanja što ga je Eliot nazvao ”direktnom poezijom”. bit će gore. tek udove. straha. doskočice. da me satre 190 . a na kraju joj ga je skinio. za prošlog rata. domišljanja. jer ponajprije puti ka postupcima kojim se emocija izražava indirektno. shvativši da je ”veći podvig hodati go”. dakle. A tek nakon rata! – (rat ne otkida. pjesma Poslije budunosti: Znao sam da ću kad-tad reći: Lijepo. Svaki Božji dan. i podrazumijeva izražajna dovijanja. koji je ovaj prevrat. Te pjesme su. skoro letimice. dosjetke. i u Bosni uopšte. opjevao u pejsmi Kaput: prvo je svojoj pjesmi sašio kaput do peta ”izvezen ukrasima iz starih mitologija. bez kojih se inače ne može. I među njima nalazimo tekstove koje možemo brojiti u direktnu poeziju. Kad je govorio o ”direktnoj poeziji”. Te direktne poezije ima i ciklusu pjesama Sarajevske karmine koje se prisjećaju sarajevske opsade. I ne radi se. i kad se pređe na saoštavanje osjećanja direktno. na koje je pjesnik osuđen dok kuša da što uspješnije isposreduje svoju emociju). prvenstveno na poeziju V. no i muške suze. ali karmine su i gozba u čast pokojnika. pomalo i svijetu koji je. zasigurno. ”iz mozga u mozak”. o odbacivanju nego o zaboravljanju pjesničkog majstorstva. Taj naslov je dvosmislen: karmine dođu od camen. pomalo pjesniku. naprosto. i pjev o ratu i daća. ova prelazak sa indirektne na direktnu poeziju. naravno. umro u Sarajevu. peći drvene i Boga od slada. pusti. smijeh. ko da nisam. Eliot je mislio. razmaženog. najteže pisati. daća. prestaje biti važno.

a ne samo ljudskom potresnošću. što je ospoljilo strah. ili: ”Vrag se leže iz usnulog Boga”. u pjesniku. i ovim malim. ali bi obraćanje ljudima bilo još zaludnije. Takvi stihovi. u sebi sadrže nešto apsolutno: jer ja nemam ništa jaglaci osim straha. To obraćanje je. u kojem od cijelog svijeta pjesniku pripada jedino njegov strah. ne bi bilo prilično. Brigić ne ište od ljudi sućut. i uz to prozire da bi je od jaglaca mogao dobiti pošto su oni kratkovjeki kao pjesnik. van svoje duše da mrijem – smisao ovih zbilja neizbrisivih riječi ne iscrpljuje se u preciznom i potresnom prikazu ”mrijenja”. To su iste one primule koje opjevao Kulenović u vijencu od pet soneta. Van jezika svoga. a – nema me više”. razumije se. sažimaju golem broj unutarnjih iskustava: jeste. Ovo je posve ogoljen. Koji su rani proljetni cvjetovi. nego i o ljudskoj bačenosti u život: tren rođenja je tren (dsovskog) pada u svijet. a bez svoje volje. nego da se sav ljudski žviot. gdje čovjek (opet disovski) dolazi bez ”svoje volje”. plakalo – mjesto mene. očito. ne može da djeluje i poetskom apsolutnošću. u jednom bljesku. Ali to nije sve. Ali u knjizi Zenit. svodi na jedno ”netom”: tek što si na svijetu progledao. i nije riječ tek o tome da je pjesnik ”netom emigrirao. u obraćanju jaglacima. ali nije rečeno: u meni nema ništa osim straha. dim baruta. Strah je. pa u čemu bi. jer zna da je je okružen ”namsiunaim lutakam”. direktan govor. ovom direktnom poezijom. cijele pjesme i pojedinačni iskazi koji pjevaju Brigićevo rastajanje sa svijetom: ”gorim. Takvi stihovi. pećinske vatre) – u zrcalo ispljune ispijeno lice što je. koji nekad uzlijeću do velike poezije. ponajprije i ponajčešće. ili: ”Odavno već sam zrak. koji je postao jedina pjesnikova imovina na ovom svijetu! Taj trenutak. Nihovo značenje je univerzalno: ne radi se tek o pjesnikovoj bačenosti u inostranstvo (to jest u ”bijeli svijet”). Ili. kao takav.lahor tuge. često. najbolji stihovi u ovoj knjizi. trebalo da bude poezija? Prvo. izravan. a valja mi tek mrijeti”. kako reče u malopijašpnjim pjesmi. gotovo nezamjetnim jezičkim pomjeranjem obuhvaćen je i unutarnji i vanjski svijet. a u svakom slučaju. podsjeitli su me na onu Rilkeovu: ”Stihovi su iskustva”. onda. ili ”mirisi gdje su znani nismo samo gosti”. kolik jučer. 191 . kad Brigić kaže: U svijet bijeli netom bačen. zaludno. koja nas krajnjom golotinjom izraza suočava sa potresnom golotinjom ljudskog bića. jednog emigranta. belasaju se. a već mre.

Po vranama pada. stoga bismo radije rekli da pjesnikova ruka. gazim zijezde. koji su izgani ne samo iz svog jezika. u času mrijenja. cvatje. alergiju jer nemam na polen. kom bezdoman se nada) – no što je on meni? Ruke snježne k hladnoj pružam zvijezdi. nit hulim: past može tek čovjek uspravan! Još kad vidjeh: bogalj sunča golijen pomislih čak: možda i zavolim taj tvoj grad – Bože. Brigić je iz svoje emigracije. i iz svog umiranja u tuđini pjesnički pocrpio sve što je bilo mogućno iz takvog iskustva izvući i sazdao zbirku pjesama koja će.a takva je i pjesma Behar zemni i behar nebeski: Ovdje behar ne pada po snijegu. od početka do kraja. već iz vlastite duše. moralnom izražajnom usredsređenošću. i okvakvim pjesmama iz Zenita mogao bi se napisati mali esej kad čovjek ne bi osjećao zazor od takve rabote.a već je tu smrt. Na koljenima sam. najvjerovatnije. čak suludo. Zazor. u knjizi Zenit nije mali broj pjesama koje su. jer ”višak senzibiliteta nije uputan nigdje”. a ta riječ ne može da ne zazvuči strašno. O ovoj. gdje se emocije zgušnjavaju u msioani zakjlučak. Takoda ova dva stiha prerastaju u veliku metaforu ljudskog udesa: svi smo. jer bismo morali hvaliti pjesničko majstorstvo. I predstavljaju puno duhovno iskupljenje onog besmisla koji ga je u u tuđini usmrtio. izvedene s puno osjećajnom. kom bos. jer je majstorvo izgubilo svaku važnost. zijeva pacov. niti duši smrzloj ćuh je dosta. na neon. Bog se smije. ipak. međ vjeđe voli da se gnijezdi. No pored ovakvih bisera. Nije proljeće navijek. ispod mosta još leševi teku. kad se radi o poeziji mrenja i praštanja sa svijetom. Te ti knjige su dale istinski smisao njegovom kratkom gostovanju na zenlji. Hvala. i obrnuto. kako pjesnik sam reče. Bože. u fontane. gdje se iz misaonih prozrenja rađaju rojevi osjećanja. Behar nebeski ne kruni se! I što kad ga i nije: srču još gazim prozora. skupa sa Alfabetom mrtvih ljudi i izvrsnom knjigom proze S ovu stranu života. ostati. nego i zato što nema svoje duše gdje nema svog jezika. jer iskustvo smrti je nesaopštivo. koja ga je. duhovnom. Al – nit molim. ne samo zato što joj je nepojmljiva. emigranti. (ko ćilim je edenski. i ubila. naprosto nije mogla da pogriješi. u ovakvim trenucima. 192 . ubijeđen sam.

svagda raspoložen za jezičku igru. kojom je svetac činio čudesa. ”Mačuga” je. nekad i zapanjuju. Prvo što primjećujemo u ovim stihovima jeste njihov jezik: u prvom. u ovom ratu napravljeno ubilačko oružje. Čak i kad ne bi u stihu napisao više ništa. ili pak bosanskog pjesništva. bez ikakve sumnje. stog svagda ostaju nedovršene. o čudotvornom štapu svetog Save od kojeg je. posuđene iz raznih svjetova i vremena.RATNE MAŠTARIJE ASMIRA KUJOVIĆA Vojni sanovnik je pjesnički prvjenac Asmira Kujovića. kriju mnogo ozbiljniji. budući antologičari bošnjačkog. Baš kao taj oblak. potski vrlo djelotvorne načine. tačnije. kaže Kujović. jer je uvjeren da se njoj ne može da se ne zrcali igra svijeta uopšte. jer svetosavlje jeste. kao prvorazredni dokazi duhovne zrelosti njihovog tvorca. pretvarao ljude u životinje i stvari. što je uostalom bukvalna istina. Ove nas pjesme izlažu rojevima slika gdje se razdaleke stvari. teško će moći da previde ili zaobiđu ovu knjigu. skratio riječ ”mačuga” i dobio ”mač”. Jer Kujović je već došao. jednostavno. duhovito i maštovito. znamo i na koji način. u Vojnom sanovniku. i gdje lirski trepet biva često obasjavan humornim varničenjem. veoma disciplinovano. gdje su raznorodne misli i emocije slivene u jedinstven izražajni mlaz velike snage. a u drugom – humornu rima ”donijeta”-”štafeta. trpkiji smisao nego što se sprva čini: radi se o svetačkoj štaki. ”U jednom oblaku toliko oblika”. u 193 . Ukratko: ova knjiga bogato zasvjedočuje da je Kujović obrazovan i inteligentan mladić koji raspolaže svim darovima neophodnim da se piše prvorazredna poezija. u konačni oblik nezarobljene. a pjesniku ostaje jedino da se sa tom štakom zeza. ali je. kao uvijek. prodreždao u rovu – pospješio njegovo ljudsko i duhovno zrenje. čak i oprečnih svjetova. i rat – koji je Kujović. data mu je sposobnost pravljenja uzbudljivih duhovnih cjelina od parčića veoma različitih. nego nas mnoge pjesme iznenađuju. Vojni sanovnik je izvrsno djelo načitanog mladića koji je ovladao je temeljnim tajnama svoga zanata. kod njega su stvari neprestano na putu u nešto drukčije. postala ”mač” na temelju čisto jezičkog impulsa: pjesnik je. Preobražajna moć Kujovićeva jezika glavno je vrelo pjesničkih čarolija u ovoj knjizi: Savina mačuga u mač pretvorena donijeta ko Titova štafeta. To jest. često. Ali u ovoj knjizi ne samo da nema ništa početničko. Vojni sanovnik. igru riječi. bar nazigled. Ali jezičke igre. jer jedini način da se duhovno odupreš sili jeste – ne priznati da je sila: mačuga. sprežu na neočekivane i. Kujoviću je data zaista nesvakidašnja pjesnička mašta. ne treba shvatiti samo kao sjajnu najavu dolaska istinskog pjesnika. međutim. u Kujovića je sama podvrgnuta čudotvornoj pretvorbi.

u ratu se svijet izokrenuo naopačke: sada umiru mladi. s izjednačenim uspjehom. umjesto jedne od socijalističkih svetinja na kojima se držalo jedinstvo Jugoslavije. ponajprije za starce. stoga bi se moglo reći da se u ovom stihu ogleda bitno svojstvo Kujovićeve poezije: njegove jezičke šale zrcale golu stvarnost. izgledaju kao plod obijesnog poigravanja čisto jezičkim mogućnostima. jer je ”donijeta kao Titova štafeta”. Kujovićev humor i ironija višeslojni su. 194 . ako naš um načini samo pola koraka dalje. i onim koji jesu i onim koji nisu Srbi. stoga. što nesumnjivo obogaćuje njen dubinski smisao i bitno pojačava njenu pjesničku snagu. nego. Prvo dođe čist jezički ples. Igra riječi u prvom stihu je opet potvrda jezičke maštovitosti i istinske duhovitosti pjesnikove: ne znate jesu li riječi ”u miru” srasle u glagol ”umiru”. značenjski aktivna. razbijanjem glagola ”umiru” dobijena priloška oznaka ”u miru” – oba čitanja su jednako legitimna. što znači i poetski prisutna. a ovaj raskorak između lakoće kazivanja i težine ljudskog isksutva koje se saopštava bitno je obilježje ovih pjesama. u toj štafeti će otkriti znamen Srboslavije. i iz stvari i iz riječi. utjelovljuju krvavu zbilju. sve to daje vrlo osebujan okus ovom pjesnišvu koje je i osmjehnuto i duboko ozbiljno u isti mah: Kujović sa neuporedivom lakoćom i razigranošću kazuje i ponajcrnje svoje slutnje i uvide u zbilju. pak. a rime. ima dva lica. pjesnik se osjeća duboko zrelim za nestanak.prošlom ratu. koje se prosto jure u tom stihu. kao da se pretvorio u penzionera koji odugovlači sa odlaskom. to kako pjesnički prizori. U miru umiru umirovljenici otkako je rat kao da predugo živim. jedno bivstvo s lakoćom promeće u drugo. a njegov jezik je ne samo oruđe saopštavanja pjesnikovih slutnji i primisli nego i njihov izvor. pretvoreno u oruđe genocida. svaki čas. što znači da je ponuđena. Ali ova igra ne ostaje u okviru dvije riječi. da bi se tren potom prometnulo u treće: to kako se nadahnuće crpi. smrt je uvijek – za nekog drugog. kao da je bilo davno vrijeme da umrem. duboko ukotvljeni u istoriji. kao vjetrovka. a potom zabrinutost pred prijetnjom vlastitog nestanka. mojsijevsko i titinsko vrijeme. čime je ostvaren jezički niz ( u miru umiru umiro) velike nagovještajne snage: u miru. pjesnički uzbudljvo. i zalog njihove autentičnosti. ili je. svima. kao da je priljepčiva. dokaz su surove mladalačke vedrine s kojom se obično mislilo na takve smrti. Savina mačuga. Međutim. u ovim stihovima. za penzionere. prodire je i u imenicu ”umirovljenici”. Ali maloprijašnju sliku nećete do kraja razumjeti ako je ne iščitavate na fonu biblijskog prizora u kojem se Mojsijev štap pretvara u zmiju. slivaju i prožimaju svetosavsko. Uz to. U Kujovića se. jer se.

nude čar iznenadnosti. možda ponajprije stoga što duboko je ironično. Ovakve slike na čitalački duh djeluju ponajprije svježinom. i živinče. Kujović umije da misli. vidovit za sličnosti”. a ”meridijani globusa ko recke ručne bombe”. iz stadionskog ugla: Na šutanoj lopti zemljinoj Hod unatrag kreće kuglu naprijed. Ali je samo u Kujovićevoj mašti ta mrlja izazvala asocijaciju na betlehmsku zvijezdu koja je ”mudrace od istoka” odvela do štali gdje se rodio Isus. To smo. ili pak o ”betlehemskoj zvijezdi svijetlećeg nišana”. Ali to nije sve. Srpske granate i kuršumi nisu ubijali jedino Sarajlije već i Sarajevo. u njene slojeve: u gradu smo gdje je sve. Pa i onaj globus koji podsjeća na ručnu bombu – zar taj asocijativni skok iz učionice u rov ne rađa izvrsnu kosmičku viziju u kojoj je naša planeta pretvorena u eksplozivnu napravu? Kujovićeve oči istu stvar umiju gledati iz raznih uglova naizmjenično: zemlja kod njega nije samo ”ručna bomba” nego biva vrednovana i iz sportskog. svejedno je li riječ o ”staricama i kučkama na smetljištu”. 195 . a Kujovićeve metafore. ovo ogledanje jednog dostignuća savremene tehnike u mitskoj slici: u igri betlehemske zvijezde i svjetećih nišana ukrštaju se nastanak i nestanak. Niče bi kazao da ”prevrednuješ sve vrijednosti”. ili o ”paučini naprslog stakla”. jedna od najvećih metaforičara na srpskohrvatskom jeziku u dvadesetom stoljeću. Iz početka. zvjezdoliku mrlju svjetla što je na ljude ili stvari bacaju optičke sprave za noćno nišanjenje. šoferšajbne u kojima je metak napravio paukovu mrežu. moraš imati djetinje bezazlen koliko slobodan pogled pa da u gradu. kako bi rekao Davičo. Kod Kujovića ”godovi drveta su krugovi meta”. O tom temeljitom ubijanju cijelog jednoga grada kazuju štošta i Kujovićevi ”krugovi meta” otkriveni u panjevima posječenog drveća.Kujović gotovo svagda gleda oštro i tačno. ponovo vrednuješ. ali su i dio pjesničkog napora da se na ratni jezik prevede svekolika zbilja. Ovakve slike su i način da se oslobodi stvarnosti. svojom uspjelošću i originalanošću. u ratu. gdje je sve drveće isječeno. da je iskustvom rata. do juče važeće prestave o svijetu raznesene su detonacijama granata. u panjevima registruješ isključivo tu sličnost godova i krugova mete. potrvđuju da se radi o pjesniku iste rase. kao glavnim oruđem. njegovi snimci zbilje duboko su pogođeni. ali ne – ukidajući je. tačnije da o stvarima mašta iznova. i drvo. svi smo stoput vidjeli: starice i kučke izjednačene u rovljenju po kontejnerima ili brdima smeća. Dakako. slazeći sve u dublje u nju. postalo meta. i čovjek. nego prolazeći kroz nju. I Kujović je ”slep za razlike. Jer sve naš. Pjesnički je izuzetno plodno. rođenje cijelog jednog novig svijeta i smrt Jugoslavije. ovo preslikavanje modernog svijeta na drevni.

Paradoksalnom slikom vremena koje stoji dok se kreće. A prazno je. ko lanac sa bicikla. stiha o ”Vrhovnicima”: l oni. u srednjovjekovlje. ali i naš. postalo je vidljivo. pun je ironijskih nagovještaja koji sežu čak do Čaplinovog Velikog Diktatora. Tim ”lancem sa bicikla” vrijeme opsade Sarajeva skroz je ofizičeno. u drugom stihu. jer se svaki dan ponavlja jedno te isto. kao studenti medicine. dok je nauče. Pjesnik. drugi put. 196 . prvo. zapravo temelj.Opet spoj duhovitosti i maštovitosti. ”Vrhovnici” su. Šta uče? Vještinu vladanja! Ali. najnezaboravnije su. doživljaj proticanja koje je prazno jer ne donosi promjene. kojima je naznačen osnovni raspon njegove poezije. Jednom. kao način da se na zemlji ”poguraju” stvari naprijed. iskazan je pjesnikov. A u Kujovićevim stihovima: Bog vaja Adama od ilovače Na sedmom nebu. smještene su pjesme gdje pojmovni i slikovni jezik izvrsno sarađuju. razumije se. Vrijeme je spalo. jer je prazno. nakulaju se uokolo njih goleme hrpe leševa – opet je jedan pronicljiv misaoni uvid u stvarnost kazan slikom koja izaziva brojne emotivne odjeke. jednog razvijenog poređenja. i kao verbalna zamjena za ”stalo”. a uz to i rastumačivo: čini se da je stalo. Ali ta bukvalno istinita slika definiše i čovjekov ratni hod unatrag. a između te dvije tačke. do one velike scene kad se Hitler služi globusom kao nogometnom loptom. zbilja neizbrisiva. zapravo. vođe i spasitelji i usrećitelji nacija. gdje se emocije i misli s lakoćom i posve prirodno ulančavaju. Ratna klanica ogoljena je do srčike u svega dva. Pedale se okreću uprazno. izvlači zaključak čija je paradoksalnost zalog njegove dublje istinitosti. pretvorena je u hotimično suhu intelektualnu raspravu. Ovakve Kujovićeve slike. gdje su živi prizor i njegov misaoni komentar stopljeni ujedno. dosjetke i vizije! Rat kao ”šutanje lopte”. jer se okreće uprazno. Kujović umije i da pravi izvrsne slike i da iz njih cijedi intelektualnu srž. uče. koje daju i ono što je vidljivo i ono što se krije iza vidljivoga. doslovno bilježi ono što se može prostim okom vidjeti: zamislite zemlju kao golemu loptu po kojoj divovska ljudska stopala koračaju unatraške – njihov učinak će biti kotrljanje lopte unaprijed. a iz te slike se. jer se uvijek isto dešava. na leševima. Glagol ”spalo” djeluje dvostrukom snagom: kao uspio početak. pjesma mu je skroz zasićena metaforama velike svježine i udarnosti.

a dolazi se do posve ličnih zaključaka – predstavljaju tačke najvećeg pjesničkog napona u ovoj knjizi: Hadis veli: jedna noć na straži važi kao sto godina molitve. Jer jedna noć provedena na straži teče sporo kao sto godina iskrene molitve. i u duši vjernika koji se moli. u tom susretu. potvrđena iskustvom. i onog najgoreg u pojedincima. da je istorija čovjekov pad iz blaženstava ”sedmog neba” u zemaljski glib. ali potvrđena na duboko ironičan način. Tradicija je. Parče svetog teksta umočeno je u individualnu pshologiju i. gdje se polazi od predloška što ga nudi književna ili religiozna predaja. artikulisano je prozrenje da se ljudska istorija pravi od onog najgoreg u ljudskoj vrsti. 197 .A otpaci koje odbacuje Zovu se Historija – na temelju uvjerenja. Takve strofe i pjesme. saznali smo nešto zbilja suštastveno o zbivanjima u duši vojnika koji stražari. dakako. u kojemu ima nešto bogumilsko. Ovdje se suočavaju jedan stav iz islamske tradicije i živo ljudsko iskustvo. Ovdje se zbivanje u duši vojnika ogleda u islamskoj metafizici.

koji žive od istinskoga gledanja. vodi u višeznačnost iskaza ili slike. daleko i blisko. u sve oblasti čulnoga iskustva. sa golim ništavilom). da pjesnik kuša ”fotografisati” čak i podatke što ih dobacuje sluh. između ostalog. što nagovještava. I u Musabegovićevim pjesmama svaki čas ”nagazimo” na slike koje svoj predmet onestvaruju kako bi ga istinski oživjele: golubija krila ”što se u letu sa sobom sudaraju” spadaju u najjednostavnije. dakako. što prevashodno znači da ranijim književnim postupcima danas vlada kudikamo uvjerljivije i pjesnički plodnije. preciznije. ali dovoljno rječite tvorevine ovakve ”tehnike” gledanja: uhvaćena su istodobno dva čulna utiska. a to često znači i – njihovog zamršenog smisla. nesvodivu na jednu razinu značenja. kaže Majakovski. Pjesma ”Osluškivanje neprijatelja” – na primjer – sastoji se od pet odjeljaka naslovljenih riječju ”blic”. Najbolji stihovi u ovoj knjizi žive od mikroskopije osjećanja. ne jednom. ”redovne” zbiljnosti.U rezultatu dobijamo slike koje su često djeluju pomjereno i iskošeno. Drukčije. svejedno. slutnji i primisli: prema svemu što se zbiva u njegovoj nutrini pjesnik se odnosi kao prema gradivu na kojem isprobava osebujan način gledanja što svojom analitičnošću teži da iscijedi svukoliku sadržinu trenutka u kojoj su smiješani sadašnje i prošlo. to jest. Dakako. ne jednom. Evo jednog takvog magnovenja stavljenog pod jezičko i slikovno uvećalo: Prislanjam glavu na tvoju dojku u kojoj čujem Šum tvoga srca kao 198 . pronaći jezička sredstva koja će. Jer u ovim pjesmama preciznost i tačnost pjesničkoga govora suočava nas. Suma tih postupaka u službi je jednog jedinog cilja: saopštiti doživljaj što je mogućno istinitije. dojmova. Radi se o preciznosti koja će očuvati neokrnjenu puninu doživljaja. lišavaju stvari njihove uobičajene. ”I gledam oštro do halucinacije”. viđenje i priviđenje. unijeti onu izražajnu oštrinu i tačnost kakve našem oku nudi moderna fotografija. da iz njih često uspijeva izvući više no u prvoj knjizi. Ova težnja za pravljenjem što tačnijih snimaka iskustva. ne može ni biti: stvari ostaju ”normalne” jedino u oku koje ih ne vidi istinski. java i san. riječ je o pjesničkoj preciznosti koja. nego ka njihovoj književnoj raščlambi koja predstavlja otkrivanje njihovoga složenog sklopa. pročitano i proživljeno. to jest. oštrije. što dakako ne vodi.PJESNIČKO ODRASTANJE SENADINA MUSABEGOVIĆA U svojoj drugoj knjizi pjesama Senadin Musabegović je produbio bitna iskustva od kojih živi njegov književni prvjenac ”Udarci tijela”. ima za posljedicu – hlađenje pjesničkog govora. čulnog koliko i mentalnog. krila su i čujna i vidljiva. ka umrtvljavanju emocija. ne bar u trenucima kad je Musabegović istinski pjesnik. (Ili besmisla. Upravo tako: pjesnički snimci stvarnosti.

Tačnije. u predvečerje.Šum mora u školjki što se prostire u uhu mornarskih udovica koje zamotane u crnu maramu na oštroj stijeni. I ovo bi se moglo nazvati svojevrsnom ”fotografijom” jednog ljudskoga šuma. tjelesno je ovdje neiscrpan arsenal slika čijim ”udarcima”. na kraju. kojim se pjesnički raščlanjuje smisao jednog šuma. i taj lanac svjedoči o temeljnom književnom zbivanju u Musabegovićevoj poeziji: upotreba povećala u svrhu cijeđenja krajnjega smisla iz opjevanog predmeta. ljudsko tijelo stopilo sa prirodnim elementom: izjednačile su se dubine mora sa ”dubinama tijela”. tačnije. neka vrsta glavnog junaka. svekoliko bogatstvo njegovih značenja: mašta i senzibilitet sazdali su veoma složenu slikovnu šaru. drugo u treće. Poređenjima. treće u četvrto. Ljudsko tijelo je. hvataju svaki Šum talasa kao Šum nestalih muževa što pod vunenom odjećom. svaki čas bivamo izloženi: Uvlače nas u svlačionicu. pjesnik osluškuje svijet. pokrenuti šumom koji je pjesnika uključio u cjelinu. da bi se. stoga su te dubine ”pomodrjele”. Osluškujući djevojačko srce. pomnom jezičkom analizom trenutka. nekad velike snage. to jest. Jer ovdje se jedno preobražava u drugo. ispod razlivene lijeve sise talasasto otkucavaju. analizom koja otkriva njegovu dubinu. stvoren je lanac bivstava kojem je početak pjesnikovo uho na djevojačkoj dojci a na njegovom kraju je – cjelina postojanja. u pomodrjelim dubinama tijela. i stoga ”otkucavanje” ljudskog srca u tim dubinama postaje ”talasasto”. u ovoj knjizi. 199 . skidaju nas i puštaju da u sobi gdje se samo ventilator okreće: tragovi končanih čarapa po bijelim venama crvene.

puštaju da nam toplina majke zemlje ispod sivih dugmadi na grudima dah gladi. jer cijela pjesma. Musabegović. iz rata ili iz mira. za vječni trenutak.šnjura gaćica kožu pored crnog pupka nabira. iz minulog ili iz aktualnog. prošlost je zapravo ukinuta a pjesma je nizanje slika u kojima tegobna sadašnjost uopšte ne namjerava da se okonča. deru se na nas. vide se linije koje potkošulja utiskuje u ramena. ili. govor u ime bića svedenih na puko meso. to jest kao uvijek ponovno vraćanje pjesme svom početku. Tačno. tačnije. sazdana od golih fizičkih osjeta. svaka strofa počinje riječju (zapravo – stihom) ”sada” a sklop pjesme se temelji na nizanju tih ”sada” koja možemo shvatiti kao nemogućnost razvoja. gotovo neka vrsta vječnosti. s lakoćom prelazi iz jedne ravni iskustva u drugu. bijela potkošulja na ramenima dvije crvene linije utiskuje. iz književne ili vanknjiževne zbilje. ili bolje rečeno o goloj stvarnosti koja je postaje apsolutna. u svojim pjesmama. vide se otisci končanih čarapa u koži. Kazati da je ova pjesma napravljena od slika iz sjećanja na služenje vojnog roka u JNA – i tačno je i pogrešno. treba da se osjetimo napadnuti tim prisustvom. crpljenih iz uspomena. njegova slika sve zaleđuje u vječnu sadašnjost – uostalom život tijela i jest isključiva sadašnjost – radi se o postupcima koji pjesnički apsolutizuju iskustvo: u pjesmi ”Izvan mjesta”. i te slike ne žele saopštiti takoreći ništa. napadno prisutnim. kao prikovanost svijesti za vječni prezent. predstavlja govor bića. to jest iz najveće mogućne blizine. nego o punoj stvarnosti. iz sna ili sa jave. Umjesto ženskih poljubaca puštaju 200 . tu su da regrutsko tijelo učine krajnje prisutnim. vidi se koža nabrana šnjurom gaćica. kao da je je jezikom uhvaćeno beskrajno kasarnsko sada: Ukoče nas u uniforme. jer rukuje pjesničkim slikama koje su toliko izoštrene da biva sporedno je li riječ o prizoru iz vanjskog svijeta ili iz ljudske nutrine. Nešto slično se sluti i u pjesmi ”Odrastanje domovine”: u njenim slikama je tjelesno snimljeno sa najvećom mogućnom oštrinom. Ovo je strofa iz pjesme po kojoj je naslovljena cijela knjiga. kako i priliči čovjeku u statusu regruta. uopšte. Ali ćemo pogriješiti ako previdimo gotovo opipljivu sadašnjost kojom su natopljene te slike: u strogo književnom smislu ne radi se. o uspomenama. njima je cilj u sebi samima.

to jest u grudima – u Musabegovićevoj slici važnija su dugmad na uniformi nego ono ispod nje – ta toplina ne ”miluje” nego samo ”gladi” dah vojački. ali to ih 201 . po pravilima službe.da crveni karmin petokraka. maločas. u kojima se krv heroja zgrušala. pjesnički postupa kao. Glagol ”ukoče” dođe umjesto običnog ”obuku”. što kretnje tijela lišava prirodnosti). kao reakcija živog ljudskog bića. zapravo. ženski karmin pretvara u regrutsku petokraku a ova u ”krv heroja”. koji je ispražnjen od sebe samog. branilac domovine mora osjećati ispod ”sivih dugamdi” vojničke bluze. to jest neljudski bezlična ”viša sila” koja živo ljudsko biće pretvara u uniformu. to jest kapi (što je ovdje izjednačeno). ”petokrake” su krajnje oštro smisaono žarište u kojem su sabrane zrake iz najmanje tri stvarnosti: jedno su majke. što je događaj manje ”lirski”. a s druge strane – ”glađenje” svojim nagovještajima se prirodno uključuje u jezik kasarne gdje ne smije ništa biti izugužvano i u neredu. daje snimak regruta i izvana i iznutra. kao čisto tjelesno zbivanje. Musabegović je napravio knjigu bolju. smislom nabijeniju i cjelovitiju od prethodne. a njihov znoj. I ”krv heroja” iz drugog svjetskog rata. čije usne ostavljaju tragove karmina na čelima sinova. a treće je stvarna petokraka na stvarnom regrutskom čelu. i ovdje se može neposredno osjetiti šta znači pjesnikova potraga za što preciznijom riječju: pored regruta. sa šumom srca: razložena je u pregršt asocijacija. i fotografski precizne i poetski slutljive. i mada razlika u smislu te dvije riječi nije velika. u maločas navedenim stihovima. manje ”osjećajan” nego ”milovanje”. sa toliko lakoće. o regurtu koji je postao svoja vlastita uniforma. ali nema nikakve sumnje da ova slika govori štošta i o regrutu koga je uniforma skamenila. ubila. doprinosi ukupnom učinku oštrine i preciznosti prizora. Jer tačno je da iskaz ”ukoče nas u uniforme” precizno opisuje i kako regrut izgleda i kako se osjeća u uniformi (sugeriše onu nelagodu zbog nenaviklosti na uniformu. dugo je narodnooslobodilačka mitologija što zrači iz tih petokraka pod kojima su ”krv” lili ”heroji” u drugom svjetskom ratu. nego je sve uglađeno. izglancano. na znojnom se čelu razmazuje. i u savršen red dovedeno. Te tri stvarnosti su se presjekle na čelima unovačenih mladića. ipak je važna: ”toplina majke zemlje”koju. te bi se moglo reći da ovdje tačno pogođena riječ udvaja ugao gledanja. naprosto tjelesne. u pjesmi postoje još i neimenovani ”oni”. Sa petokrakom se. došle na polaganje zakletvi. I svaka riječ. najuspjelije pjesme u njoj su i surove i lirične. slike u njima su krajnje ”ofizičene”. i ”ženski poljupci” koje regruti dobijaju kod polaganja zakletve – sastojak su totalnog prezenta. to jest ”razmazuje” sliku svijeta u kojoj se. zbog njene tuđosti. ironijski dovodi u pitanje. Musabegovićeva mašta je analitička. S druge strane. Čak i glagol ”gladi” odabran je pažljivo: on stoji umjesto ”miluje”.

da stvar prevedemo na jezik proze. kad ostaju posve ”zariveni” u tvar ovog svijeta. nego da se radi o malom jezičkom pomjeranju koje očuđava prizor (mrtvac je zapravo razapet u očima onih koji ga gledaju. Ta ”šupljina” . rastavljenih ruku. shvatimo da je čitav prizor. i ova ”greška” u upotrebi glagolskih vremena svjedoči o prisustvu emocije. umilnim glagolom nagovještava važnu osobinu Musabegovićeve poezije: pravljenje književne legure od elemenata iz razdalekih jezičkih registara kako bi se pjesnički objedinila unutarnje opreke u iksustvu koje se uobličava. spočetka krajnje tjelesan. ali time nije odstranjena iz prizora. šupljina svijeta mu je do vaskrsenja grgorila. A posebno je fin onaj jezički potez kojim je perfekat (”grgorila”) prisiljen da opisuje eshatološku budućnost: to je. nego i ”šupljina” u svijetu. ”grgori”. kaže Musabegović posve nesentimentalno. uz to. I. razapetog u pogledima. nego potisnuta u njegovu dubinu. Kroz crvenu rupu na stomaku. prostrli na šaren ćilim. na koju je doduše stavljen jezički prigušivač. ispod vojničke košulje. učinila ga šupljim. predmet o kome se pjeva – slikovno je uklopljen u cjelinu: to nije samo rupa u ljudskom tijelu. i tako ostaje do ”vaskrsenja” – emotivna sadržina prikazanog trenutka tim perfektom je apsolutizovana. ”šupljina” koja će ”grgoriti” sve do Sudnjega dana. on im izgleda kao razapet) – kad pročitamo posljednji stih. odjednom naprosto ”iscurio” u metafizičko: ”razapetost” i ”vaskrsenje” sjenče ga biblijskim natuknicama. prozaične imenice sa poetičnim. iz koje se oglašava perfektom: smrt jednog jedinog čovjeka ispraznila je svijet. čak bi se moglo bi kazati da su najdarovitije ispisani oni trenuci kad pjesnik u prizoru posve tjelesne zbilje odjednom napravi otvor u onostrano: Ukočenog su ga unijeli u sredinu sobe. opet. Ali i u onim trenucima kad nas Musabegovićevi snimci vanjske zbilje i nutarnjeg iskustva ne izvode ni u kakvo ”onkraj”. i ovo sprezanje tvrde. zapravo. skupljenih nogu.ne lišava metafizičkih treptaja. ili. naslućuju se u njima unutarnja prostranstva smisla i nagovještajne dubine koji svjedoče o pjesničkoj mašti čiji polet ne sputava nego čak podstiče taj poriv da se realnost pomnjivo fotografiše: 202 . ”rupa. a ne”rana”!) – vidi se čak do smaka svijeta. a skupa sa ”šupljinom svijeta” otvaraju cijelo zbivanje ka beskraju: kroz rupu na stomaku mrtvog vojnika (”rupa”. Ako nam se sprva i učini da slika ”razapet u pogledima” nema u sebi metafizičkih nagovještaja.

sretan. jer za stvarnost znaju samo preživjeli. koliko i da mašta. raspoložen za ”cjepidlačku” deskripciju: ruke su ”iskrivljene”. Pa ipak. od svake. itekako osnažuje i produbljuje udio razuma u oblikovnom činu: Musabegović umije da pravi. stoga njegove stihovi. njegova vrijednost i važnost. lavabo je ”bijel”. pjesnikovog nastojanja da nađe izraz koji će sačuvati njegovu vjernost vlastitom načinu gledanja: umivajući se. kao požutjeli ispucali list. Umivajući se. lice. Mogućnosti pjesnikove mašte (oslonjene na izoštrenu moć opažnja). da u saglasju. biva naprosto filozofski utemeljeno! No u sljedećih sedam stihova zbiva se nešto što dovodi u pitanje tu sreću. Musabegović u svjetlu upaljača prepoznaje ”pogled životinje koji je majka za Bajram / preko oštrog noža poklonila Bogu”. Očigledno. u službi je pjesničke sugestije koja je produbila trenutak. Lako je uočiti smisaonu tenziju koja nastaje u sukobu između ”oštrog noža” i 203 . Pjesnik je. nisu više do toga. koja pada u slivnik. i ovdje. ispada kroz kapljicu vode u bijeli lavabo. razmakla njegov okvir. U jednoj pjesmi. nazire nešto mnogo važnije no što je opis jednog ratnog buđenja. o njihovoj stavarnoj težini ili lakoći. Preciznost gledanja i izražavanja viđenog. kad su najbolji. dakle. u stvari. u čitaocu izazivaju dojam svojevrsnog jezičkog proračuna: ovdje kao da nema riječi upotrijebljenih nasumično. na trenutak je vidio svoje lice odraženo u kapljici vode. ili u sukobu. koje same po sebi nisu male. slivnik jer ”crn”. i to nam je i saopštio. jer posjeduje finiju svijest o izražajnim mogućnostima riječi koje upotrebljava. mali dekartovski ritual: stvarnost i dalje postoji. sa susjednim riječima – priloži nešto konačnom značenju cjeline. naknano je obasjava ironijskim svjetlom: lakoća s kojom se u ratu nestaje ravna je lakoći s kojom kapljica vode padne iz slavine i nestaje u slivniku – ljudsko biće. radi se o uspomeni iz pjesnikovog djetinjstva. Što prvenstveno znači: uvećavanje pjesnikove sposobnosti da iz riječi izvlači njihovu oblikovnu koliko i nagovještajnu moć. očito. Ova slutnja posljedica je izoštrene percepcije. list je ”požutio i ispucao”. ovdje se. čak i najbezbojnije. Prva tri stiha sadrže misaonu operaciju koja je.Protežem iskrivljene ruke. kao da se zahtijeva da ponese dio tereta. u koju vodi ovakav zaključak. još me nisu ubile granate! tako da je stanje ”sreće”. i zavlači se u dno crnog slivnika. Knjiga ”Odrastanje domovine” predstavlja nesumnjivo pjesničko odrastanje Senadina Musabegovića. u drugom planu. ili. tačnije.

Stoga je odrastanje regruta. a drugo je odrasli pjesnik koji zna da je zaklana životinja – žrtva prinesena Bogu. ovdje. ovo u sebi protivurječno poklanjanje nožem. čini se da su ovdje stopljene dvije oprečne tačke gledišta: jedno je ono dijete koje zapaža tek nož i njegovu oštrinu (stoga se ovdje i kaže ”životinja” a ne kurban. Riječ ”preko” trebalo bi. Poništio se. nego njen vjerni branilac u uniformi. samog sebe. s toliko lakoće. prinosi na žrtvu Domovin 204 . kao tek uvojačenog regruta. smrt svega što spada u individualno. Musabegović je jezički deformisao uspomenu iz djetinjstva. Nož je ovdje – posrednik preko koga se odvija opštenje između ljudske svijeti i onostranog. ne možemo a da ne doživimo kao nešto izvještačeno. da otupi oštrinu tog noža. zapravo.”poklanjanja”. knjiško. I treba da ga oboji! Ta tvrdnja i treba da nas podsjeti na jezik filozofskih tekstova! A to je jezik koji. čak može u nepažljivom čitalačkom uhu zazvučati i dobroćudno. reklo da je odviše grka. nagoviješteno nam je da domovina i jeste. ”Domovina” je. O Musabegovićevom pomnom rukovanju riječima svjedoči i naslov pjesme po kojemu je nazvana cijela knjiga: ironija kojom zrače riječi ”odrastanje domovine” ne bi se. Pjesnički nevino. Prirodno bi bilo kazati da je pjesnikova ”majka” kurbanskog ovna ”oštrim nožem poklonila Bogu” – riječ ”preko” cijeli iskaz boji nečim pomalo knjiškim. tu ne niče trava individualnih vrednota. Ali ovo zbivanje na ”krupnom planu”. ali još je očiglednije da je ”domovina” nešto u čemu je taj branilac prosto iščezao. Najbolje đubrivo za tu vrstu poljoprivredne kulture. neživo. na fonu prirodnog jezika. na prvi pogled. riječ ”preko” trebalo je da izmiri ono što vidi dijete i ono što zna odrasli. izvan djetinje svijesti). nema nikakve dvojbe. Očigledno je da ”odrasta” – ne ”domovina”. a zapravo se radi o nesumnjivom lirskom otrovu. ne bi nas smjelo spriječiti da zapazimo jezički učinak riječi ”preko”. nešto što ”odrasta” na račun jedinki koje su najbolja hrana za njezin uzgoj. koliko i podmuklo. po definiciji. jer je taj pojam. pripisano ”domovini”. njegovo istinsko značenje. pjesnik s crnom ironijom. Brišući vlastito postojanje u naslovu svoje knjige. Kud god prođe ta apstrakcija koja guta sve.

okrijepiti se svetošću koja još u njima tinja. od susjednih odsječene. da sve te popisane. inventariše se šta je preostalo nakon požara. naprosto. riječi ipak uspostavljaju odnos sa ostalima sa ”liste”. pravi se njihov spisak. na mnogim mjestima. izraz želje. i kao da ne žele stupiti ni u kakvu kombinaciju sa drugim riječima. ne jedanput. Bobovac. a ovo upućuje na jednu uočljivu i važnu osobinu ovih pjesama: nabrajanje.blisko. bobak. nadalje. uzgredno svojstvo. često i biva temelj pjesničke gradnje. same sebi svrha. ostale u svojoj rječničkoj poziciji. pjesnik se želi. hladno i. ognjište – pepelno. i za rodnim jezikom traga se sa primišlju da je. da osim tih riječi. unatoč svim zatornim silama. nije preživjelo ništa drugo. obarak. ako mogu tako da kažem. svim ”svejedima” mitskim zinulim da ga progutaju. ali to im je. svejedno koji se ciljevi time postižu: jednom. zapodijevaju nigru zvučnih sličnosti i smisaonih razlika. prizivanjem čitavih rojeva bića i stvari iz zavičaja. svojom dužinom. oruđe barem duhovne odbrane od nečastivih sila. jer nas ne izvode ni u šta izvan sebe. duhovno još jedanput nahraniti njima. što ne bi čitaoca smjelo spriječiti da uoči bitnu razliku: kod Kulenovića eksplozije jezičke tvari slave neskršivost života. preostalo jedino to. Ima u tim riječima i srževite tvarnosti i slikovne svježine koja opominje na Kulenovića. a ritmovima i jezičkom aromom. nego nastojanje da se u leksemima 205 . Primjećujemo. baš kao i ”obarak” i ”oborak”. a kudikamo je važnija gola činjenica da te riječi još postoje. da se ”skinu čini” sa svijeta u čijem okviru se individualno postojanje doživljavalo kao duhovno opravdano i zadahnuto smislom. stoga bivaju. bar babak. kao književni postupak. Kod Haskovića. razvijano. često. jezički nizovi koje Hasković pravi ipak nisu proizvoljno i nasumično ređanje. Riječi su. kao sve izgubljeno. približavaju se poemama. liješ u bajalicu!– fenjer. pabirak – nižeš ih u tespih.Većina ovih pjesama. podsjećaju na Skenderove poeme. oborak. bogac. kao da se njima ne želi polučiti nikakva svrha. koje prizivaju različite prizore razorenog svijeta. od svega. pravljenje iscrpnih lista. makar i zaludne. u ovom odlomku. u neku ruku. reklo bi se. Ovdje se ”bajalica” ne spominje nimalo slučajno: Haskovićeva pjesma. na ovaj način se ostvaruje ritam i prizvuk tužbalice. badac. osim jedne – da budu sačuvane: Riječi da ne pogubiš. posijelo. a drugi put. iako to nisu sintaksičke veze: ”babak” i ”bobak” su jezički par koji.IZGUBLJENI ZAVIČAJ Knjiga ”Kuća na vodi” ponajprije je jezički zanimljiva. zbilja jest prevashodno inkantacija. od zavičajnog svijeta ostalo je zgarište i pustinja.

kao kao da pjesnik munjevitim naznakama. razvijano. 206 . nego zbivanjima u pjesmi nameće mitsku logiku. Ali ne radi se jedino o tome da velika slova patetično individualiziraju do kraja jednu izgubljenu životinju i jedno izgubljeno mjesto. oponaša negdašnji red koji je dušu pojio smislom: s fenjerom se išlo na posijela. tačnije. u sva tri stiha imamo napisano po jedno vlastito ime. za dušu. pravi se. na kojima se sjedalo kraj ognjišta. makar. neka vrsta šatora. ali su time paramparčad tog svijeta nekako ipak ”pospremljena”. otvoren prostor totalne duhovne i opstojne neizvjesnosti što se suprotstavlja mitskoj logici. dakako. Stvari. posijelo. neosporno mitsko. ali to je i oteti prostor. hladno”). u koji više nema povratka.aktivira zvučna mađija. Prostor je ”kosmiziran”. tj. Drugi niz riječi: ”fenjer. kuša prizvati bar sjenku poretka koji je otišao u dim. čime je naznačen ili. iz koga je istjeran. Čega dvostruko nema! Hasković u knjizi ”Kuća na vodi” pjeva o svijetu koji mu je dvostruko svoj. prizori. zauvijek izgubljeni svijet. Šta je pjesnik uradio od jednog konja koji je. duhovni prostor pojačane bliskosti sa time čega više nema. njegovog oca. koji međusobno zatvaraju simbolički krug smisla. kad Gumništem vjetar pepeo razvija – da li zasija u zviježđu Vlašića? Ovakve slike – koje znače tačke najvišeg poetskog intenziteta u Haskovićevim pjesmama – duhovno se oslobađaju stvarnosti i dižu se do obzora koji nudi svjetlo. jer mitske slike nude apsolutno i neupitno znanje. poništavaju prizvano. bića. koji uspostavljaju ironičnu simetriju sa predhodne tri imenice. Doduše. i kao takav stekao je još jednu naknadnu prvobitnost: odrastao čovjek stoji pred svojim djetinjstvom u istoj istoj poziciji u kojoj i izgnanik stoji pred zavičajem. da bi se ostvario. ognjište”. oni stari. na mogu biti oni prijašnji. preskačući sve veze između tri ključne riječi. ako je kuća već izgorjela. koji mu je dvostruko blizak: to je prostor djetinjstva i sjećanja na djetinjstvo. slike. u ovoj poeziji dvostruko su izgubljeni. na kraju. u štali njegovoj. ipak se uspostavlja bar provizoran smisao. kao da se od krhotina razorenog svijeta kuša u duhu uspostaviti poetsko zdanje čiji temelji više. prizor iz jednog zabitog istočno-bosanskog sela postaje svemirska pozornica na kojoj se sve dešava po prvi put. prostor prvotnih doživljaja. pretežno je komponovana od pitanja. kao u mitskim pričama o tome kako je postalo ovo ili ono sazviježđe. njegov rodni kraj? ”Vranac” i ”Gumnište” su napisani velikim početnim slovom. izgorio prilikom napada četnika na njegovo selo. i stoga su namagnetisani smislom koji višestruko prevazilazi njihovu izvornu priprostost i jednostavnost: Zvijezda s Vrančeva čela. ali potom tri pridjeva ( ”pepelno. pjesma iz koje su uzeti ovi stihovi.

tako da ponovo imamo. zadobijaju aura idealno Poput slijepca – uzda sa samo u svoje ruke: na zemlji rodnoj gladišikom kako izbiti njima paru iz kamena! i zazira od poštara ko od vuka. svejedno što se ovdje pjeva o izvornoj muci klasičnog seljačkog hrvanja sa životnim nedaćama. samim time što je spepeljena iz temelja. pogađa jedino slabija mjesta u njegovim pjesmama. U suštini. ali. nazire se da seljačko uzdanje u samo svoje ruke ne vodi baš 207 . Možda bi se. gdje je zbiljsko samo ono što je kroz tvoje ruke prošlo. Ovako. dijalog dvije suprotne stvarnosti: idilična zbilja seoskog življenja. nego slušamo i priču o istinskom svijetu. radi se o neizbježnoj dvostrukoj idealizaciji. i iskazi iz ovog odlomka zadobijaju smisaoni višak koji ne bi mogli imati da se radi jedino o ”običnom” sjećanju na ”običan zavičaj”. sluti se pogibeljnost ovog seljačkog individualizma. Svaka idealizacija. i stoga. a. odoka procijenjeno. a to je u psihologiji odavno znano. o izvornom življenju. zemljarina školarina. stoga se u maloprijašnjim stihovima sudarila upitna intonacija iskaza s mitskom kategoričnošću slika. i ove riječi zadobijaju idiličan prizvuk. otvara se i jedan ironičan horizont nagoviještenog smisla. kad se vije žito. počinje gubitkom. slika oca kao ”slijepca” bruji bogatijim i ponornojim smislom nego što bismo očekivali. i sasvim realistični prizori iz ruralne stvarnosti. na drugoj strani. Uz to. raznosi sa gumna. s kojom je pjesnikov zavičaj uništen kao da se radilo o običnoj pljevi. i što se više nikad neće vratiti. gdje više nije preostala niti jedna izvjesnost. Znali smo da to važi za djetinjstvo. ”Gumnište” i ”pepeo” sarađuju na još jedan način: prizivaju sliku pljeve koju vjetar. gdje su sve stvari. neumitno. moglo Haskoviću zamjeriti na visokom stepenu poetičnosti jezika kojim je ova knjiga zasićena. taj seljak koji više vjeruje svojim rukama negoli očima. cestarina. Ali ovdje imamo posla sa dvostrukim ”nepovratom”. jer te seljačke ruke koje ”gledaju”. pašarina. zapravo. ”pozlaćene napovratom”.Haskovićeve pjesme. koja je ovdje posve prirodna. od plave kuferte pomodre: glavarina. idila težačkog ispunjenja u konačnom dosezanju žita i razdvajanje pljeve od njega. sugerirana je lahkoća s kojom je jedan cijeli svijet iščezao. hodžarina… U kontekstu cijele Haskovićeve knjige. No ova zamjerka. u svjetlu onog što se nadavno desilo. najčešće nas vode u imaginativne oblasti. ništa čvrsto (osim riječi) na šta se duša može s punim pouzdanjem osloniti. postoji u svijetu gdje se stvari mnogo neposrednije doživljavaju i sagledavaju. raznesenoj vjetrom. ali ovaj put na nagovještajnom planu. Stoga. jer se više i ne radi o jednom isključivo socijalnom pejsažu.

postojati i drukčija jemstva sigurnosti ljudskog opstanka Moja krv odavno u zemlji ne počiva – živi se nemaju oko šta skupiti. nepatvorene ljudske istine koja 208 . koji je otišao u dim i prah. tako da riječi. naglavačke. preprane vremenom. i samo naše kosti. prizetko. koji se ženidbom ”privukao” u begovsku kuću. što još jednom potvrđuje podvučeno inkantativnu funkciju riječi. ne nagnojiti sobom zemlju nego li je nagnojiti. pozajmljeni od Paula Celana. još manje da ga idealizuje. sred Drine. uopće. ali upravo stoga u toj riječi čujemo jeku pravoga života. pomno njeguje zvučna svojstva jezika. To jest. zvuče odrješito kao klesarski udarci po kamenu: Otac moj. pojedine riječi zvone moćnim akcentima koji predstavljaju male žiže što kupe u se zrake smisla čitavog jednog svijeta. osim tih ruku. predstavlja i te kakav prostor smisla. ljudski besmislenije i pustošnije. ali i upućuje na čežnju da se svijetu. na splavu rastao. što znači da je preokrenut.suviše daleko i da bi morala. malčice preudešeni i neočekivano prisiljeni da isijavaju smisao o kojem možda nisu ni sanjali. očit je pjesnikov napor da se približi idealu ponovnog stvaranja onog što je zauvijek razoreno. podari bar u jeziku što je mogućno punija zbiljnost. ni proliti suzu pokajnicu!moja krv odavno zemlju ne gnoji i pred travom jako smo dužni! Mi smo u ovom vijeku hrana gavran u vazduhu imamo gotov grob za meso gdje neće nam biti tijesno. nerijetko. izopačen Božji poredak. ima trezvane i trijezne jezičke krepčine. i ovakvim. Hasković mnogo ulaže u asonance i aliteracije. na kojoj svaki stanovnik kamen nosi muško ime! U ovim. vapiju za zemljom. uz dumen dumao. osjećamo da pjesnik nije nimalo raspoložen da štedi svog oca. kad se uporedi sa svijetom u kojem su ljudi travi ”jako dužni”. nudi čak vrstu punoće tog smisla. tako da je mnogo strašnije. jer se pokazuje da normalan grob. ključ su ovog odlomka u kojem fizičko počinje zračiti metafizičkim. ni pobosti kome nad glavom kamena. ”nebeg”. Osjećamo poseban ironični patos u riječi ”privuk”. i u kojem svijet najednom biva okrenut naizvrat. do neba! Osmi i deveti stih. domazet. u normalnom svijetu. begovski privuk. i. odlomcima iz Haskovićevih pjesama.

svojom izvornošću. nagovještavaju uzaludnost ljudske i riječi i čina. najmoćniji od svih. opis kuće na vodi: Sve što se u njoj reče odnese voda! otvaramo usta kao ribe riječi s mrtvim leptirima padaju na vodu: u potopu žubora. toliko se ni u šta ne možeš zakleti da je sasvim tvoje i reći koliko će to. izjednačeni. gdje više nije u pitanju opis tek jednog zanimanja. jer sličnost dvije riječi (po zvuku) sugeriše i ironijsku njihovu sličnost u značenju – kao da su kormilarenje i razmišljanje. ali i gdje je sunce premjereno kućevnom stvari. Ili ovi stihovi o šesterici Mušanovih sinova iz Ćureva: 209 . istodobno. poetski je razložena u slike. kakav je običan bakreni kotao. koje. tačnije – gdje kuhinju i sunce na nebesima dijeli samo jedan korak. sabiti mnoštvo kazanih i nagoviještenih smislova u svega nekoliko odrješitih jezičkih poteza. također. A kalambur ”uz dumen dumao”. a istovremeno nudi i spisak muških krahova i nesreća. toliko je sve nesigurno. Cigane diže do saradnika vaseljenskih zbivanja. prvo. u kojoj ni sam sebe. splav pod nogama. svoj govor. nudi osoben reljef smisla. i realistično i nadrealno: posve obična činjenica vodeničke buke. akcija i sanjarija. istovremeno i patetičan i humoran. ne čuješ. istrajati. Takvih mjesta ima u ovoj knjizi puno. potom slivanje čovjeka s vanljudskim svijetom. Tu je i fina smisaona igra ”na splavu rastao”. igra kretanja i mirovanja. Nuhova bijela barka potočara plovi crnim vodama noći!– Sve je ovdje. I najzad. Recimo. Ovakva mjesta svjedoče da Hasković. gdje treba podvući posebno učinak riječi ”potočara”. u kojoj ljudi jedni druge ne čuju. nego je nagoviještena dublja priroda cijelog jednog svijeta gdje je čovjeku zemlja. romora. zapravo. opet ironičnog. zveke. posljednji stih. samim faktom da je b i l a. umije iznenadno zgusnuti jezik. i pored njegove sklonosti ka raspričanosti. u tom pripadanju tebi. gdje iz jednog šaljivog jezičkog obrta iz živog govora (sunce ti kalajsano) šikne slika koja. i ovo mjesto iz pjesme o trnjinama iz djetinjstva: I molili se da nam zima privije Cigane u selo na zimovanje iskrzano sunce da nam okalajišu. jer slavi jedan svijet kao svijet muškaraca. i napokon dođe usponski potez ka prostorima mita. u skladu sa djetinjim gledanjem na svijet.plijeni sama po sebi. Citirajmo jednu pregršt.

ipak orla ostavi ”nesmočenog” perja. koji dok svrdla donjim nebom sve dublje i dublje nikad ne smoči perje! Ovdje je svijet. a i još mnoga druga mjesta. Seljačka ”lega”. ovdje je zadobila dostojanstvo arhimedovske poluge. kakva je recimo onaj stih o danu koji ”naum svaki mi popije još u rosi”. ili stihove majci koja je bila ”plamen svijeće o koji svaki dah se očeše i povije ga”. nebo odslikano u jezeru. gledati. osmotren dječjim očima: uklonjena je razlika između stvari i njenog odraza. kako bi čitalački užitak ostao neokrnjen. bar na tren. o koju se ta poluga može demijurški oprijeti. ovaj naš svijet očima nenaviklim na njega. pa se ”obale mogu preko nje rukovati”.Preko samo Mujova ramena mudrac onaj Legom zemlju mako bi iz legla. na tren. ili brojne usamljene varnice. prihvatiti. Ali ovakvo razumsko odgonetanje skrnavi lirsku čaroliju slike. ”sve dublje i dublje”. Takvo. očima u kojima se lik i odslik. ili stih o Sutjesci čija voda ljeti otanča. a ”Mujovo rame” dignuto na razinu one imaginarne tačke u vasioni. svijet u kojem ronjenje u jezeru. u magnovenju. bar na hip. moramo. stoga i postoji ”donje nebo”. moramo pristati. prvostepena i sekundarna stvarnost – izjednačavaju. sve to skupa zasvjedočuje pojavu pjesnika čiji je talenat ovom knjigom istinski potvrđen. zadobijaju zbiljnost istog stupnja. to jest ćuskija kojom se krči kamen. 210 . i čije su dalje mogućnosti mnogim stihovima iz ovih pjesama ozbiljno nagoviještene. Ili onaj orao iz pjesme ”Zelengora”. na pretpostavljeni svijet sa dva neba – gornjim i ”donjim”.

Naknadno mi se učinilo da jedan odlomak iz te recenzije zaslužuje da ne ostane isključivo interni dokument izdavačke kuće koja je Hajdarevićevu knjigu objaviti.. na vrata. Nego mislim na majstorstvo kao snagu oblikovanja koje proizvodi. njegova emocija i misao nikad prije nisu bili toliko zgusnuti. Evo jednog soneta (”Slikareva ratna ljubav”) uzetog gotovo nasumično: Dok stubama slazi. fokusira smislove. izmišljenom ili stvarnom – sve je isto. snažno je zablisto kao da je sišla sa tisućeg kata. svojim moćnim listom i koraknu u dan pun prhkoga zlata. mada svaki stručnjak zna da od razgovora o tehnici do razgovora o suštini nema ni pola koraka.. ko vazda. Odmah se uočava majstorstvo s kojim je ovaj sonet napravljen.. njegov pjesnički izraz maksimalno se iskristalizovo. cio dan. Ćuti da sve može i da kućni vrazi nisu kadri da se s njenom ćudi glože. U čemu je to majstorstvo? Ponajprije u rasponu: pjesma počinje pričom o ženskim ”vrazima”. isključivo na golu tehniku. a završava se duboko lirskim uzvisivanjem žene. uz goru. ovlaš dlanom mazi ogradu hladniju od zmijine kože. s ne malim zadovoljstvom. Prošetat će stazom koja vodi k moru. Ne mislim... napravio recenziju knjige ”Na sonetnim otocima” Hadžema Hajdarevića. razvihori miris. 211 . sve do ”tisućeg kata”! U pjesmi uvijek dobro dođe malo humora i ironije kao uvod u slavljenje žene. Ti ”vrazi” su temelj na kojem se pjesnički zida uvis. Dat će kosu čistom vjetru da. umnožava.. pod kistom. Kad sijevnu. pri tom. Sve te trene kistom povezat će slikar čija ruka istom vuče nit svjetlosti niz stube. s punim pokrićem i dubokom ubijeđenošću mogu kazati da se sa onim najboljim što sadrži knjiga ”Na sonetnim otocima” ne može mjeriti ništa od onog što je Hajdarević ranije napisao: njegov glas je uvjerljiviji nego ikad. Evo tog odlomka: Pošto sam već čitao doslovce svaki stih koji je Hajdarević dosad objavio....ZAPIS O JEDNOM HAJDAREVIĆEVOM SONETU Nedavno sam..

iz stiha u stih. U knjizi ”Na sonetnim otocima” Hajdarević često poseže za unutarnjim rimama – što daje. ”višak” rima nagovještava mali. unutarnje rime su. Ali ovo nije samo ratno Sarajevo nego i pomalo mitski pejsaž u kojem hladnoća ograde pomalo biva i hladnoća čuvene Evine ili Havine pomagačice da raj bude izgubljen. ili je mazi zato što joj je zmija. a ono jedan od njenih stubova nosača. iako slavitelj jeste. ”isto”-”čistom”-”kistom”-”istom”-”listom”-”kistom”-”zablisto” – ostavljamo po strani ”obične” rime: ”moru”-”goru”. kao mali poetski svijet s vlastitim centrom. zatim da se. signalizuju lakoću sa kojom sonetski ”vlada” vlastitom temom: vidite li da imam čak i ”višak” rima kad pišem ljubavne sonete?! Hajdarević neće da bude svečano ozbiljni slavitelj žene. Uzmimo onu ogradu ”hladniju od zmijine kože”. nego i o Havinoj iliti Evinoj šćeri. Stoga ne smijemo previdjeti čak ni to da ženski dlan ”mazi” tu zmiju od ograde. zasvjedočuju umjetničku igru u kojoj zbiljske stvari zadobijaju dovoljno lakoće da bi mogle početi da ”lebde” – riječ kojom je Andrić imenovao temeljnu. a šta znači ovaj gest. Pjesmu su te rime maksimalno ozvučile. ili nasluti. gdje je svaki detalj važan. osobinu umjetničkog teksta. bliska svojta – nije lako reći. Unutranja rima u prvom stihu (”slazi”-”mazi”) uvod je u oblikovni postupak koji je veoma važan. ali. naprosto jure: ”slazi”-”mazi”. igrački odmak od ”objekta” pjevanja – te rime i daju pjesmi onaj osebujni ton lirskog ushita koji se smješka nad samim sobom. Čitan u okviru knjige kao cjeline. ne pristaje na nju. udaljavaju pjesnika od patetike. humorni. odupire joj se viškom životne topline u sebi. da li žena hladnu ogradu mazi zato što ne priznaje studen opkoljene prijestolnice. razumije se. ali jedno je nesumnjivo: te rime su snizilice. ”vrata”-”zlata”. da osjeti. objelodanjaju njegovu raspoloženost za igru. kako je poznato. napravile od njege istinsku ”zvonjelicu” (kako neki prevode riječ ”sonet”). u ovom sonetu. još od edenskog iliti džennetog zemana. nije teško prozreti da riječ ne samo o konkretnoj. jer u sonetu smo. ovaj sonet dobija mnogo osjetniju kuransko-biblijsku auru. ako ne duša pjesme. kao tekst koji stoji za sebe. ”kože”-”može”-”glože”. bar djelimično. a odakle je to 212 . a gdje počinje slikarsko platno: ne možemo pouzdano reći dokle je to stvarni dan. u skladu s vlastitim ukusom i doživljajem.”vrazi”. živoj. koji pute istodobno u dva ili više značenjskih smjerova. jer onaj kist koji prati silazak žene niza stube ne dopušta nam da povučemo među gdje prestaje ratno Sarajevo. i u ovom i u drugim Hajdarevićevim sonetima. doslovna i uslovna stvarnost slivaju.”kata”? Svaki će čitalac. istini za volju. i onaj ko nije bio u Sarajevu za vrijeme opsade i nije bukvalno iskusio studen svakog predmeta koji dotakneš. Uočavamo. ali nema sumnje da. ali koji je smisao tih rima što se. Negovu realističku snagu može. pripisati malo drukčije značenje ovim rimama. ovdje. slikarevoj dragani. Stoga u njemu svaki detalj ima posebnu značenjsku težinu. u čije ”zlato” ta žena izlazi. da ne kažem i najvažniju. nejednake rezulate. ovakvi detalji. umanjuju ozbiljnost i svečanost dikcije.I kad ovaj sonet čitamo izdvojen iz knjige.

koji će vjetar razvihoriti ”uz goru”. ili. ostao isti. radi li se o uticaju književnog oblika. pjesnik kaže da je nevažno je li se njegova junakinja zaputila ka stvarnom ili izmišljenom moru. Ali. koja je pouzdan znak istinskog majstorstva. nekad vrlo barokni stihovi. Najzad. odolijeva zovu stranputica. daljine i blizine. zapravo. u kojem moraš brojati svaki slog. na koncu konca. silkareva dragana kao da je taj ”tisući kat” snijela sa sobom na zemlju. Baš kao što i vjetar sjedinjuje grad i prirodu. skinuo s dnevnog reda problem raspršenosti strukture Hajdarevićeve pjesme. U ranjim knjigama. jer ”sve je isto” – ovim riječima je naznačen oblikovni princip pjesme.naslikani dan koji blista na platnu. Doživljaj slivanja svega sa svime. naprosto probija opsadu Sarajeva. ma koliko taj zov bio neodoljiv). u njegovoj pređašnjoj poeziji. tačka oko koje se svijet okuplja. ranije. svejedno je. Prije će biti da se. stamenošću svog oblika. kopno i more. s lakoćom. Kao da je sonet. Šta je u ovoj knjizi novo u poredbi sa ranijim Hajdarevićevom poezijom? Njegov pjesnički rukopis je. Sve je to – jedno. ili o književnom zrenju (koje je krivac što pjesnik sada. sve što je ranije napisao. otvara prostor pjesme ka neomeđenim prostranstvima izvan obruča. A poenta soneta je zbilja neizbrisiva: tren silaska žene na zemlju paradoksalno se promeće u tren najvišeg uspona njenog bića. jer nema sumnje u jedno: u bar dvadesetak soneta iz ove knjige Hajdarević je nadmašio. radilo o čestom odsustvu centra oko kojeg bi se njegovi. Ali ”rasplinutost” možda nije prava riječ. po svojim temeljnim svojstvima. često bila naličje njegovih pjesničkih uzleta. ali se po rezultatima čini bitno nov. Ukratko: ovo je pjesnički tekst prvoga reda. miris ženske kose. ako više volite. ili. vidljivije i čvršće okupili u cjelinu. jednim majstorskim potezom izbrisana je granica između dolje i gore. nekad s velikom lakoćom. njegove visine i nizine. I kao da je ”tjeskoba” vezanog stiha. Ili se pak radi o blagotvornom uticaju sonetnog oblika na rad njegove mašte? Zahvaljujući ”tiraniji” sonetskih pravila. barok u Hajdarevićevu izrazu svela na minimum. nisko svakodnevlje ”začinila” visinom čiji je simbol. tačka u kojoj gasnu sve uobičajene opreke da bi se amlagamirale u čisto poetsku stvarnost. osnovni doživljaj iz kojeg je nikla. bilo traženjem u pogrešnom pravcu. iz njegovih soneta nestalo je one rasplinutosti koja je. pjesnik je ispisivao i pojedinačni stih i cijelu pjesmu s mnogo većom samokontrolom nego ranije? Kako god bilo. tačnije. Hajdarevićeve pjesničke vrline bile su praćene mnogo većim brojem mnogo vidljivijih mana. Slikareva dragana je poetska šifra toga jedinstva. Možda je riječ o konačnom dozrijevanju ovog pjesnika: prirodno je nadiđeno sve što se moglo nazvati bilo lutanjem. Opjevana žena je. ako više volite. 213 . izmišljeno i stvarno.

i kad pravi malu pripovijest. I ljuljaške nisi mi vezao međ’ lipama i opojem. intelektualni. jer svi bolujemo od poremećenog osjećanja vremena. emotivni stav prema svemu. Divlji. precizno. Pa eto.Knjiga je. Nisi mi bešiku ljuljao. sačinjena od tekstova pisanih u rasponu od četrdeset dvije godine. Nit’ si me krišom pitao da l’ mi se išće tepanja. da ovim nazivom odmila okrstim posljednju deceniju i po. moralni. britko artikuliše vlastiti. i kad pjeva ”na narodnu”. očito da je pretežan broj ovih pjesama. veoma stalo da jasno. ja Te ne molim da me u vrhove popenješ. šarenilo koje je. a rezultati su dovoljno izjednačeni da knjizi podare vrijedosnu cjelovitost. to jest kad se ispovijeda. čistotom izvedbe i neponovljivošću tona izdvaja se pjesma Nešto mi jesi pokazao: Nisi mi tepihe sterao za meka hoda. a ima podnaslov Poetski dnevnik koji bi trebalo da signalizuje ”skromnost” književnih namjera i možda sadrži i malu rezervu prozne spisateljke spram sebe kao pjesnikinje. isprobava raznovrsne načine uobličavanja iskustva. pa i pretežan broj najboljih. i kad govori kao angažovan pisac. Tu je i još jedna. a jeste. Haverova pjeva različitim glasovima. Nit’ si me ikada pitao da l’ mi se mile okovi. Nisi mi zore svitao bistrim okom i pogledom.PLAVI KONJI NURE HAVER Zbirka pjesama Plavi konji Fadile Nure Haver podijeljena je u tri ciklusa: Drveni. Mada je. u dnevniku dopušteno. Nešto mi jesi pokazao kad si me pelinom krstio. dakle. Nečim me jesi zadojio i jesi mi dao što ne dade inima što su iskali pužući za Tvojim slugama. svagda. Među ponajboljim pjesama u ovoj knjizi. Sunce mi podnožjem učinio da vidim svijet Tvojim očima 214 . Nura Haver u biti ostaje ista: iza gotovo svakog njenog retka stoji osoba kojoj je. nit si me šebojem kitio. pak. februar 2005”. niti Ti žudim iz pohlepe. stoga naziv ”dnevnik” zvuči primjereno. Natuknica ”poetski dnevnik” ima i još jedno značenje: u ovoj knjizi očito je ”šarenilo” kakvo naša navika ne očekuje od knjiga poezije iole strože sačinjenih. nastao u ”naše dane”. ako mi je dopušteno. Nit’ Ti se klanjam iz potrebe. Plavi. opet. ili se smatra čak opravdanim. Ali nije riječ samo o tematskom i motivskom šarenilu. najvažnija vrsta jedinstva ove zbirke: i kad je zabavljena isključivo sobom. Tu su i vremenske naznake: ispod druge pjesme u ovoj zbirci piše ”septembar 1963” a ispod jedne od završnih pjesma ”5. lirskom snagom.

Ali to nije sve. kako bi jezikoslovci rekli. Riječ je o rasponima od psovke do čiste lirike. ka pravilima ponašanja koja je nametnuo ženi. što je dovoljan razlog da čovjek. ali bi promašio bit ovog pjesništva koja je sadržana i u ”tvrdom” i u ”mekom” – da upotrijebim pojmovni par kojim se služio Ezra Paund. da ne kažem i u svojoj pobuni ohola. koji je sklon da u ženama vidi bolju polovinu čovječanstva. iskaz ”Nisi mi zore svitao bistrim okom i pogledom” zvuči nezaboravno. Na temelju ove i još pregršti pjesma. koje su joj slične. da sva tri prizna kao legitimne. jer sve monoteističke religije su. Ta punina i stoji iza dvostrukog tonu pjesme: Haverova ne samo da govori kao rob i kao slobodan čovjek istodobno. vidjeti muškarca. Takav sud. i ka robovanju bogu. ili pak o ženi koja je za tim uzaludno čeznula. kao žena i kao umjetnik. pa ni Bog. U onom kome se Haverova obraća možete. izmiruju oprečni porivi. Haverova u ovoj pjesmi govori i jasno i zagonetno. do poetičnog i sanjarskog. jer kad pjesnikinja kaže: ”Nit’ si me ikada pitao da l’ mi se mile okovi”. ali i za ženu pobaška. predstavlja malo čudo. to jest zakonima koje je skrojio za čovjeka uopšte. Iz tog ugla gledan. možda ne bi bio daleko od istine. duboko religioznu pjesnikinju koja reče: ”Vjera je sumnja”. a najpreporučljivije da se čitalac ne opredjeljuje ni za jedan. mada bi mogla.Očito. Ukratko. čak prozaično. iako nešto kraćeg dometa. manje ili više. čime želim reći da boja glasa. nego. niko. Što u pjesama Nure Haver ima više prvog no potonjeg – krivlji je svijet nego pjesnikinja. kad se radi o vrijednosti pojedinačnih tekstova. kao da je čitala Emiliju Dikinson. To ne znači da je u ovoj knjizi trebalo da bude 215 . jer su u njemu s lakoćom slivaju suprotne emocije. jer je to jedini način da kaže istinu: bogoliki muškarac upravlja čak i svitanjima. radi se o tekstu prilično ”starinskom” što ga ne sprečava da bude prvorazredno štivo kazano iz srca savremenosti. češće da koristi lirske mogućnosti svoga glasa. glasom žene koja je i pokorna i pobunjena. koju pjesnikinja krši. muške i za muške. što je mnogo teže. ni jedan od tri načina čitanja neće biti sasvim pogrešan. od humora i ironije do turobnog ili ozbiljnog pjeva o preozbiljnosti ovog svijeta. po volji. Iz varljivoga glasa Nure Haver ne razabire se jasno radi li se o nezavisnoj ženi koja nije dopustila da joj iko sviće zore. pa možda i morala. što se događa u rijetkim trenucima kad pjesnici progovaraju iz središta vlastitog bića i iskazuju njegovu puninu. bude neizlječiv ateist i da u svetim tekstovima vidi rabotu muškarca koji je moralne zakonike skrojio po svojoj slici i prilici. Jer u mojim maternjim jezicima. lako bi se mogao izvući zaključak da je u ovom dnevniku nabolje ono što je sazdano od izrazito lirske pređe. od onog što je skroz trijezno. ne može Haverovoj ”svitati zore”: ovdje postoji. ili mješavinu prvog i potonjeg. kojim je kazana ova pjesma. kao veličatelj i kao podrivač. čak se može reći kao vjernik i kao ateist. gotovo da kažemo demonstrativno odbacuje jezičko licemjerje. ili Bogaoca. jezička zabrana na kombinovanje. prvorazredna pjesma. te riječi pute i ka robovanju muškarcu. kamoli muškarac.

na primjer: Što meni treba da se. Stavi mi dukat na čelo I makni mi se s puta. To sam ja. nego da bi mogli biti češći. dijalozi drevnog i modernog. A sad mi zaveži pupak Za ovaj svijet. Kako vidimo. iako joj to jamačno ne bi škodilo. čime je naznačen ironijski okvir u koji se smješta svetinju rođenja. Puhni tri puta uza me i niza me Da rastem ko iz govana. Kad budeš lijepa kao čavka u prahu. prodor te prošlosti u sadašnjost. vlastitog i svakog. Usred ciče zime. Ovako mršavo i ružno? Pa još pišulja! Veli moja nana. lutka tvoja! Jednom ću te staviti u pjesmu. ukrštaji muke i smijeha. U godini majmuna. Šta je ovo. ka prošlosti ljudske rase. Nano. Nano. I šta god značila sintagma ”godina majmuna”. Ko je ovaj svijet? Da li da plačem Ili da pogledam na sat? Srijeda. čim je došla na svijet.više čisto lirskih pjesama. Pola šest. jer su u nje i najplodniji. nema sumnje da ovo osvrtanje unatrag. Pomolim na ovaj svijet. susreti lirskog i prozaičnog. tačnije. Idem se prvo kladiti Na svoje kržljavo kljuse. Haverova se upustila u filozofiranje. majka mu stara. nao u pjesmi ”Kad se mora dajder da se rodim”. fiksira osnovni ugao gledanja u pjesmi: od majmuna počinje i ljudski 216 . Rano.

ogleda se jedan od najvažnijih pjesničkih postupaku u ovoj poeziji koji bismo nazvali humornim vjenčanjem emocija i činjenica. ova pjesma je mnogo liričnija i ozbiljnija no što se u prvi mah čini. Jučer. eto. / nano. i fraza koja ide u drevne narodske formule za suzbijanje uroka: ”da rastem kao iz govana” koja ovdje i prethodi jednoj vradžbenoj radnji: ”puhni tri puta uza me i niza me”. Žudila da obložim srce njeno medom od zanovijeti. pogotovo kad se u istoj pjesmi susretnu ”čavka u prahu”. da poslije smrti sina. Ona je izgubila sina a mene nije. jer tako su htjeli nacionalni usrećitelji. sadržan je skok u vremenu: danas razočarana nana će se. A neočkivano obraćanje: ”Nano. lirsko je koliko i humorno. Uprkos brojnim dosjetkama. humornim ”cakama”. a 217 .. u ovom gledanju sebe tuđim očima. odmah. poginulog na bojišinci što dijeli Hrvate i Bošnjake. Potajni dijalog ova dva neznanja. otplakati i zbog prvog i zbog potonjeg. koja zvuči kao da je pokupljena iz svježeg uličnog jezika. Što se. Bilo bi očekivati. djetinjeg i strančevog. osjeti iz pitanja: ” Ko je ovaj svijet”. Koje je kazano iz dječjeg ugla: svijet je u njemu viđen dječjim očima. razumije se. kao u minijaturnom zrcalu. Upotreba govornog jezika – što je uvijek zdravo poetsko usmjerenje – najuočljivije je svojstvo ove poezije.rod pa što ne bi i Nura Haver? A u stihovima: ”da li da plačem / ili da pogledam na sat”. Pa sam plakala i zbog jednog i zbog drugog. da Kata izgubi i sina i Nuru. daje dubinu stihu ”Ko je ovaj svijet?” Evo i jedne sasvim kratke a odlične pjesme pod naslovom Da manje boli Katu: Stotinu mi je pozdrava poslala Kata i poljubac. u ovim riječima. tome ”mršavom i ružnom”. otkriva da ”pitac” – očito stranac – ne zna o Bosni baš ništa. U čemu je lirska čar ovog teksta gdje se oštro zrcali i Katino i Nurino i lice našeg vremena? Ponajprije u djetinjastom iskazu: ”a mene nije”. pretvarajući geografski naziv u vlastito ime. Bosna?” iz Dizareve pjesme ”Zapis o zemlji”: agramatičan dječji iskaz udvosturučuje snagu kad se ogledne u agramatičnosti Dizdarevog iskaza koji nam. jer u ovom posezanju za tuđim riječima. zamrzi i Nuru. ali. koje sadrže ”grešku” u upotrebi zamjenice (”ko je” umjesto ”šta je”) odjekuje i pitanje: ”A kto je ta. Da manje boli Katu – u kojoj se ogleda jedno bitno svojstvo ove poezije koje bismo nazvali: nepotkupljiva istinitost pjesničkoga glasa. i često polučuje izvanredne učinke. između nas je tekla bojišnica. nije. to jest.. toj ”pišulji” obraćati sa ”lutko moja”. Nurinog i Makovog.. jednog dana. Kata je izgubila sina a sačuvala Nuru koja će. ali. ja sam lutka tvoja”. različitim oblicima ironije.

ova knjiga neće biti neko veliko iznenađenje. ili osjeća. svejedno. da će to biti od koristi pjesničkom tekstu. Uostalom. Golemu. vjerujemo do kraja. ili osjeća. i da gotovo svagda poštuje tu ”drugost”. 218 . Ukratko: Plavi konje ne treba čitati kao knjigu rođenog prozaiste koji zna da se neće obrukati ni kad piše stihove. obasjan današnji svijet. da je proza jedna.potom uslijedi izvrsna slika u kojoj riječ ”med” dobija golemu lirsku snagu. a poezija sasvim druga vrsta umjetnosti. i ironijski i lirski. pored ostalog. što će reći. čitalac koji je već osjetio da jezik i stil njene proze često zadobija istinsku pjesničku snagu. u ovakvim trenucima. dovoljno izgrađena kao pjesnik. Ako je suditi po oštrini njenih neposrednih zapažanja i sposobnosti da registrovano pretvori u žiže smisla kojim je. a za instrumentima iz svog proznog umijeća poseže – ako ne računamo malobrojne izuzetke – samo onda kad zna. svejedno. da zna. jer Haverovoj. Haverova je dovoljno svoja. ”Plavi konji” potvrđuju da Nura Haver jest istinski pjesnik.

SELMA SARAJLIĆ I ISTORIJA POEZIJA NENADA RADANOVIĆA KEMAL MAHMUTEFENDIĆ MAJSTOR DVOSTRUKOG TONA IZMEĐU ČUĐENJA I SUMNJE RATNI ZAPIS O POEZIJI FERIDE DURAKOVIĆ POMEN ZA ESADA PAJEVIĆA NISKA POETSKIH KRISTALA ZLIKOVCI I OLTARI IGRE ZBILJE I JEZIKA LIRIK DUBRAVKO BRIGIĆ RATNE MAŠTARIJE ASMIRA KUJOVIĆA PJESNIČKO ODRASTANJE SENADINA MUSABEGOVIĆA IZGUBLJENI ZAVIČAJ ZAPIS O JEDNOM HAJDAREVIĆEVOM SONETU PLAVI KONJI NURE HAVER 219 .Sadržaj: RUŽA ZA EMILIJU TEMELJITO URAĐEN KNJIŽEVNI POSAO ZAPIS O NERUDI O DISOVOM JEZIKU O JEDNOJ ŠIMIĆEVOJ SLICI POEZIJA RISTA RATKOVIĆA CESARIĆEVA LIRIKA ŠTA ŠUTI A ŠTA KAŽE KULENOVIĆEV STEĆAK HRIST KAO SAOBRAĆAJAC JEZIK I VJEČNOST BILJEŠKE UZ PJESMU PLEŠI.

220 .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful