Skender Kulenović, rođen 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, je bosanskohercegovački književnik i akademik.

Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane. U rodnom Bosanskom Petrovcu završio je osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majčino rodno mjesto Travnik. Tu je kao vanjski učenik završio Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta “Ocvale primule”. Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu. Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske Krajine. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje Pregled, Književne Novine i Novu misao. Od 1. maja 1957. pa sve do 31. maja 1970. bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a kasnije urednik u beogradskoj Prosveti. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu. Stecak mramorni cuti govorm scena po boku, jaci od kandza kise, povampirenja i kradje. Njegov mjesec i sunce, sto znace posmrtne ladje, davno su prevezli dusu, vjekuju sad u doku. Udaljili su se od njeg i gradovi i sela. Vidik mu stvore listopad i koze sto tu brste. Vjetar podsjeti lijeske, i one se sapatom krste. Zmija mu krene uz reljef, svoj reljef svije sred cela. Zasto sam dosao ovdje, kad sve vec ovdje pise? Posljednju blijedu zelen s jesenjom travom disem. Cuj, zvoni zrelo stablo - to lijes mi tese zuna. Stihove sto jos bruje dlijetom po stecku svom stisaj, pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lisaj, lezi pod stecak stiha bez prevoznika-cuna. Mada ne znamo kad je nastao ovaj sonet, znamo da je Kulenović svoje pjesme dugo držao u ladici, i da je ovu obja vio 1959. godine, što znači da je, u književnoistorijskom smi slu, preteča Kamenog spavača. U njemu su “ispoštovani” složeni formalni zahtjevi klasičnog soneta kao “najsitnijeg oblika velike poezije”. Begićeve analize pokazuju da Kule nović “nikako nije bio samo poklonikmimesisa niti plijen pjesničke ekstaze, na čemu se odveć u kritici nastojalo, već i snažan racionalni mislilac i analitik psihičkih stanja svojih likova i svoje vlastite svijesti” i da su “njegove ‘ekstaze’ koje je kritika isticala kao jedinu mu psihološku komponentu mašte i stvaranja, naročito u ratnim poemama, počev od Milana Bogdanovića”, bile “prosvijetljene i prosijane kroz stvaralačku maštu uvijek na mrtvoj straži kritike i stilskokompozicijske logike”. Današnji čitalac ide dalje: jasno mu je da je prosud be, kojima se Begić suprotstavlja, odnijela voda, i izgleda mu neporečnim Kulenovićevo vrhunsko pjesničko majstor stvo, kojeg teško da može biti ako u stvaračkom činu ne sarađuju “nagonska sa umnom imaginacijom”, da se opet poslužimo Begićevim riječima. “Stećak” ide u ne mali broj pjesama koje potvrđuju suvereno majstorstvo Kulenovićevo. Pokažimo to analizom. Sonet počinje paradoksom: stećak ćuti govorom, ili govo ri ćutnjom, ponajprije zato što je, razumije se, vezan s tajnom smrti: svaki nadgrobnik posvećuje nas u tajnu koja živom čovjeku nikad neće prestati da bude tajna koliko god se čini da, bar ponekad, pristaje na govor. Riječ je o metazičkoj i šutnji i govoru koji su privukli pjesnika u godinama kad čovjekove oči počinju da “na oba sveta gledaju”, kako reče Dučić. Ali pjesnički kontekst omogućuje nam da u ovom okismoronu, kao najzaoštrenijem obliku paradoksa, nasluti mo još jedno, ne manje važno značenje. Stećak i ćuti i govo ri jer je nešto i blisko i daleko, nešto svoje i tuđe, nešto i razumljivo i nepoznato. Blisko je i svoje i razumljivo, jer pripada prošlosti Bosne. Ne samo Bosne, dakako: u prvoj rečenici svog čuvenog eseja Krleža kaže da su “bogumilski mramorovi” razasuti “na čitavom južnoslovjenskom reljefu između Jadranskog mora, Une i Morave, južno od Save od Plaškog pod Kapelom pa sve do Kolubare i Dubrovnika”, ali treba dodati da ih najviše ima u BiH (58 547), pa u Hrvatskoj (3 253), pa u Crnoj Gori (2 803), pa u Srbiji (2 060). Tačno je da Kulenović pjeva prvenstveno o bosanskom stećku, ali ne i isključivo, jer svu punoću i bogatstvo značenja u njegovoj poeziji, pa i u pjesmi o stećku, nećemo doseći ako je ne pres- likamo i na “južnoslovjenski reljef”. Tačno je i da pjesnik u jednom intervjuu

ali možda prvenstveno kao pobjednik nad silama rasta kanja koje vode u nestanak. koje suskrivenei traže punu saradnju čitalačke mašte. Jedno od primarnih pitanja koje se nametnulo u toku istrazivanja je :koliko je tip analize i model koji smo izabrali primjenljiv i u poeziji i u prozi . supruga pjesnikova. Kako god bilo. jer dolazi iz svijeta od kojeg nas dijele stoljeća. viteških tur nira i kola. koje kao da narušavaju stilski ceremonijal.ma je ono što se nikako drukčije ne može iskazati”. taj stećak mora biti pomalo živ. duboko svojstvenih ovoj poeziji. i “čelo”. nije osuđena da u ljudskim očima ostane manje ili više teatar? Taj teatar ne može da nešto ne kazuje. Da je kazao “oktobar”. Tačno: pjesnikove oči otkri vaju vidokrug oko stećka kad opadne lišće ili ga koze pobr ste. ali.) stvara pjesnika – aktivno. Kao da je Kulenović pred stećkom zastao da se okrijepi na vrelu snage. ili kad ga koze obrste. od njega su pre živjeli tek odlomci. nutarnjim opustošenjem. utemeljeno se može tvrditi da je Kulenović bio i pisac “za proizvođača. na primjer. i “bosanske” i “srpske” i “hrvatske”. Jer sličnost kandži i kiša je uučinku: pjesnika su brazde. Kulenović je decenijama bio svođen na pisca “Stojanke”. tuđ i dalek i nepoznat. još manje živu istinu. Sama po sebi. a ne za potrošača”. stih bi ostao bez nečeg bitnog. Reći ćete: pjesnik mu je pozajmio oči. stavi nam pred oči.na na teatar? Zar prošlost svaka.vim razumjeti ako se smetne s uma da ih je pisao pozni Skender. stoga je nedovoljno shvatljiv. . stih: “Vidik mu stvore listopad i koze što tu brste. moraš biti pjesnik. kad lišće opadne. Uz to. koji je iščezao. i one daju prilog oživljavanju stećka. to je jedna od najsnažnijih metafora u Kulenovićevu pjesništvu. “Listopad” je tu. a riječ “svaka mora biti ‘ona prava’”. ali riječi u pjesmi i znače i suoznačavaju. Ali stećak je. Zato je metafora “kandže kiše” važna. Riječ je o jednoj od slika. u njega rijetke.” Govor stećka je govor vječnoga privremenome: prolazni čovjek ne može sasvim shvatiti zagonetku mramora koji je nadtrajao stoljeća. stećak ima “bok”. lišće koje padanjem otkriva vidokrug oko stećka – “oktobar” to ne bi mogao. u biografskoj knjizi Skenderova trajanja upozorila je na važnu stvar: njegovi soneti ne mogu se sas. i svugdje. veli Kulenović u jednom intervjuu. važno je da je imenica “scena” oštro markirana.. “iz Bosne”. poeme koju je svak razumio. “Pjes. Koja je zauvijek iščezla. doživljavamo je gotovo kao uljeza: takve lekseme. ima nešto “nadrealistično” u ovom neočekivanom spregu ri ječi koji sprva ne nudi predstavljivu sliku: zalud se pitamo gdje je “nosilac poređenja”. ali to je govor koji ćuti. pogotovo kad ju je kazivao pjes. jer to su i kandže vremena. izvlačeći iz njih maksimum izražajnih mogućnosti. i zato tuđ. drukčijeg od savremenog. Uz to. Zbog svega rečenog stećak “ćuti govorom”. podsjetile na brazde kakve na živoj puti ostave kandže zvijeri ili ptica grabljivica. Riječ je o “govoru scena”. baš kao u Sofokla: “ćuti onaj koji je jak. dakako. pošto u pjesmi sve postaje metaforično. To su scene lova. kao “ona prava” riječ. Ovaj stih je i jedan od brojnih dokaza da su pjesniku. Zar daleka prošlost nije teatar? Zar istorija. Naoko. nećete lako shva titi. Da bi mnoge njegove stihove i pjesme shvatio. Danas.” Opet skrivena slika: stećak je zarastao u šiblje. duši. Kad čitam Kulenovića. otkrije se horizont oko njega.kaže: “Sve je moje iz Bosne”. ne može da se ne obraća pjesniku i ne kazuje nešto njegovu umu. kako bi kazao Majako. i samo u oktobru. Ako niste privremeno postali takvo biće. a uspomoć oktobra i koza opet ga stekao. a usput kamen pomalo pretvaraju u živu put. često se sjetim Kolridževih riječi kazanih povodom Šekspira: pjesnik je onaj koji od čitaoca “na izvjesno vrijeme (. potrebne sve riječi našeg trojednog jezika.nik svojim neuporedivim glasom. Kulenović znalački upotrebljava. kako je tumačena u BiH. šta je zajedničko kandžama i kiši? 44 43 Potom otkrivamo da je njena pomjerenost posljedica krajnje preciznosti izraza i izoštrenosti gledanja.vski. što isključivo ne znači onaj koji piše pjesme već onaj čija mašta sustvaralački izlazi u susret mašti pjesniko. to jest čovjek koji se suočio sa dramom biološkog gašenja. u isti mah. u gus tiš. ako je u divljinu zarasli stećak ostao bez vidika. ali neće biti da porijeklo kaže mnogo o krajnjim domašajima njegovog djela. uprkos stvarnoj.voj. slutnjama smrti. stva ralačko biće”. nije svede. riječi s preciznim doslovnim značenjem. što su ih stoljetne kiše ostavile na stećku. stećak koji je odavde. uzimajuci u obzir njhovu strukturu. bolešću. Ali stećak ćuti i zato što je jak. baš zato što je teatar: ne nudi pravi život. dok oblikuje viziju. cijelom biću. ne kad i prividnoj komunikativnosti jednog dijela njegove poe zije.. da nam predoči. Vera Crvenčanin. ali to ovdje nije bitno. Stećak pjesnika privlači kao zagonetka i kao spomenik proš losti. “Kandže kiše” prikazuju tragove koje su stoljetne kiše ostavile na stećku.

satrap i jesen (zemljotres) “ poruzne svjetlost . a vertikalna hijerarhija upravo je otjelotvorena u izgledu dzamije. Sakralno koje je na zemlji a upucuje nas na nebo najbolje se artikulise u glaolu lebdjeti jer je u stalnom raskoraku izmedu neba i zemlje . faza je gasenja i umiranja . Za analizu ovih pjesama izabrala sam komparativnu analizu Tariha za Karadoz-begovu dzamiju u Mostaru i Tarih za most u Mostaru . U prvoj strofi oba tariha . Narusavanje harmonije bilo kojeg zivotnog aspekta narusava kosmicku harmoniju . nebo i zemlja funkcionisu kao opozicije i upucuju na mitsko-poetski model i poredak : Nebo/zemlja Gore/dolje Pozitivno/negativno Nadredeno/podredeno Ovaj je model. arhetipsko znacenje za bosanskohercegovacki identitet. U stihu “ poruzne svjetlost . U mitskoj svijesti vrijeme je kruzno .pokazali su se kao dobar izbor za analizu na ovoj razini jer grade specificnu semantiku prostora. Stih : “ Ti kamena lebdis ko procvali badem” kontrasna je slika prvom stihu o kojem smo govorili. Prvo sto primjecujemo je da je nebo u ovom kontekstu nemocno . zemljotres /” ti miran”. “ Sruse sve do zvijezda “ spada u jedno od plodotvornih jezickih pomijeranja i moze se citati dvoznacno rusi se prema dolje a ne prema gore i upucuje na haos i unisteni poredak moze znaciti da je sruseno . Utoliko jesen sa ratom i satrapom gradi jedinstvenu sliku. dakle . Rat. Stoglav kaleidoskopski umnozava negativnu markiranost. valadara i ratova koji su se duboko urezali u svijesti . jednako kao i stecak. Rat . U kontekstu stiha mozemo pronaci sire kulturolosko znacenje koje je bitno za cjelokupno iskustvo bosanskog hronotopa – mnostvo vijski . Kamen koji lebdi u dubokoj je vezi sa manirizmom i prenapregnutoscu izraza i materijala. gradnje cesme . na stremljenje nebu . kretanje u ratni pohod ili obiljezava smrt neke licnosti. jasno narusena harmonija . Upuciuje nas na visinu . narusen u drugom stihu prve strofe Tariha II : “ Sruse sve do zvijezda i nebo se jada” . medutim . Tarih II i Stecak .Zato ne cudi da tarihi pocinju upravo tim slikama . satrap i jesen (zemljotres) nemaju samo “lokalno” ograniceno znacenje . Prvo je to da za prvi stih pjesnik bira dvije mracne posljedice antropocentrizma (rat i satrap) i oni se ponavljaju u oba tariha s tim sto se pridjevi koji odreduje imenicu nadopunjuju . mosta . cestitanje povodom nekog imenovanja . Toposi Stecak . godinu ili datum. Oni kosmos pretvaraju u haos . nebo zemlji zgade”. Ovaj tip misljenja karakteristican je i za mitsku svijest. nebo zemlji zgade “ ili “ sruse sve do zvijezda i nebo se jada”. tarih . odnosno simbola stecka i tariha ima istu funkciju kao hijeroglifi kod Egipcana koji su slika Bozije rijeci ili kod Zidova gdje su slova tj. pocetak je istovremeno i kraj i ta ciklicnost i ponovljivost veoma je bitna i za ove sonete . kasarne . snizeno i ono sto je u hijerarhiji bilo visoko gotovo dodirivalo zvijezde. “ nenadredeno” . Zato se u istoriji najneobicniji dogadaji obiljezavaju stihovima gdje posljednji stih slovima izrazava neki bitan broj . Tarih I: “Rat il svegled satrap ili jesen od rita” Tarih II: “Rat ili stoglav satrap il zmaj zemljotresa “ Dvije su bitne tacke u analizi ovih stihova . most imaju gotovo mitsko. Tarih je oblik koje je uplovio u nasu knjizevnost iz orijentalnih knjizevnosti. Naziva se jos u kronogram i obiljezava radanje . U prvoj je strofi . Most i dzamija s jedne i stecak s druge stranme svjedoci su tih linearnih promjena . . Tarih znaci cuvanje podataka i funkcionise kao mnemotehnicki topos . Soneti Skendera Kulenovica . Jesen u prirodnom ciklusu smatra zalaskom sunca i svjetlosti . ali ostaje nesto netaknuto i nepromijenjeno . prva dva stih stoje u opoziciji sa sruga dva stiha : Jesen od rita/ procvali badem Rat .U toku istrazivanja najvise paznje sam posvetila cisto prostornim granicama i toposima i interesovalo me je koliko ce taj put biti plodotvoran u analizi poezije . Rijecima “ svegled “ i “stoglav” pojacava se znacenje satrapa .Tarih I . znaci svojom simbolikom i kombinatorikom vodili samom Bogu. oni govore o njima svojim postojanjem . Mistika slova .

Istovremeno.U tarihu I dzamija stoji u odnosu sa cemresom . Dzamija omogucava i mjesecu da dode do spoznaje . u meni ko mjesec neizgrijao. sunca. Ne izlazi. medutim . mjeseceva svjetlost sam po sebi ne posjeduje onu jacinu koju posjeduje ukoliko se skupi u krijesnicu i postane dio dzamije . Sunce je primarni izvor svjetlosti i omogucava vizualnu spoznaju ali poredenjem sa sudnjim danom dobiva metafizicke konotacije. u isti mah je i jedna od najvažnijih Kulenovićevih pjesama: .stecak. sukoba snage i slabosti. a u Tarihu II most sa slikarom .Uvodenjem mjeseca . sonet “Rusa pjesma”. svakodnevna putanja mjeseca javlja simbolikom kosmicke zudnje da se neprekidna mijena i kretanje materije napokon sviju u sakamenjene . pjesmo. Boga u kojem sve pocinje i sve zavrsava). konstantne oblike vjecnosti. Šumo od biglisa. presjeka. oblast susreta oprečnih sila na kojima se i drži ovaj pjesnički kosmos. komparativnih ili slika u kojima se odvija gotovo dramski sukob dvaju objekata (cempres . on omogucava prelazak s jedne strane rijeke na drugu a njegov luk nesmetan protok rijeke . Crniš se. jezerko. Kod Kulenovica . sva u groznici zvjezdanih klica. u njega. U tom smislu. most . U prvom stihu druge strofe pojavljuje se “ sunce ko dan sudnji” . kad zadani opet. Crnico azurna.menziji Kulenovićeva pjesništva. U jalovu buljićeš plavet. strašilo isto. zamri u harfi-paučini. I ja. tvojim bijelim skokom htio bi da skoci. tj. il da iscvateš u nebo – da budeš zvijezdani bokor. personifikacijom i metaforikom transformisani u dva subjekta koji stoje u bitnom odnosu. Vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica – Ni ćuk ti ne vidje izron ni alga što te leluja. suše i plodnosti.” Enes Durakovic. Oni su . Ne propupajte. u istu strnjiku riječi. Riječ je o pjesmi kao bitnoj temi pjevanja. Citanje ovih stihova se ne zavrsava tu . O pjesmi kao prostoru u kojem se sudbinski prelama puna dramatičnost i složenost svijeta koji je pjesnik u sebi nosio. u rosi mrtva ševa. Šumo sa stablina jeke. “Tinjati” i puni sjaj mjeseca se kvantitativno razlikuju ali je paradoksalno na ljestvici vrijednosti i spoznaje tinjanje hijerarhijski vise. Jer pjesma je. Most je istovremeno medijator izmedu ovostranog i onostranog (“usca svih nada” . ushita i svejednosti. ovaj tekst govori i o još jednoj važnoj di. ponor duboko. bićeš mi. sahat kula . Mjesec je jedna od bitnih figura i u Tarihu II . Ne znaš da li da siđeš među školjke mi. Jasna je prakticna funkcija mosta . Rusa pjesma Sklupčila si se u meni u tmulo nemušto jao. u eseju o Kulenovicu navodi da je kameni svod mosta skamenio u vjecnost ne samo egzistencijalni luk svoga Tvorca . pored toga što je jedna od najvećih. tvrdava . pjesmo.) . u riječ – u mjesečeve čini. inercije i spontaniteta življenja. dzamija npr. U ovom krugu soneta Kulenovic simbolizira vanvremensku trajnost umjetnine i u tom su krugu umjetnicka djela mahom gradevine u kamenu : dzamija . ko pljeva. nego se i uporna . I “ Cempres sto te rasto ljubomore prati” II “Hoce da premosti tebe u svom svijetu Slikar opsjednuti (…)” Oba se soneta grade na izmjenjivanju kontrastnih . Pjesma je tačka ukrštaja. sa lišćem od slavuja. “Mjesec novoroden kad krene da prede s ove mede nebu do one mu mede . sunca i jeseni zavrasava se i zaokruzuje prirodni kosmicki obrazac . iz zora zvjezdanih mliječi: Sutra. pri cemu je taj odnos odnos zavisti.

o punoći ili praznini življenja. od svih “straš.Ako su u dvadesetom stoljeću. zagledanu mrtvim očima u jalovu plavet čiji je cik i osvit nekad bila. begićevski rečeno. mada posve nova tvorevina. na našem jeziku. Čujemo. Kulenović je jedan od rijetkih pjesnika koji su pjesme pisali kad su morali. i čin tvorački činila neizbježnim. na njenom početku Stojankin jauk a na njenom kraju susrećemo ševu. A sve ostalo prećutao.nih neizusta”. jer njegovi stihovi o rasulu i mrtvilu posjeduju istu imaginativnu snagu kao stihovi u kojim plamti njegov ushit pred životom. zaslužila ih je ova pjesma koju moramo – vraćajući se na početak ovog eseja – brojiti među uzorke naj. S malo pretjerivanja bi se moglo reći da je Kulenović pisaoantologiju svog pjesništva. Ali ona je.like pjesme. Ova pjesma je i potvrda da je. Iz njegova pera nije izašla gotovo ni jedna pjesma u kojoj ne možemo naći tren razmicanja međaša našeg književnog jezika i proširivanja i bogaćenja našeg senzibiliteta . u isti mah. na primjer. Ako danas išta znači riječ “veliki” i “veličina”. na koncu. pisane istinski ve.potpunije i najsavršenije pjesničke upotrebe našeg jezika otkako on postoji kao književni instrument. među njih ide i “Rusa pjesma”. Otud je tako reći svaki njegov redak dragocjen. možda sporedno o čemu je Kulenović pjevao: o vlastitoj pjesmi ili o nesreći jednog naroda. i tekst “sabirnog estetskog značaja”. Kad je unutarnja prisila bila jača od svih odlaganja.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful