You are on page 1of 512

OPERACIJA „MASLENICA“ – SJEĆANJA SUDIONIKA

(prilozi za istraživanje oslobodilačke operacije „Gusar“/„Maslenica“)


Nakladnik:
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb
Za nakladnika:
dr. sc. Ante Nazor
Urednici:
dr. sc. Julija Barunčić Pletikosić
doc. dr. sc. Ante Nazor
Lektura:
Julija Barunčić Pletikosić
Izrada kazala:
Tomislav Šulj
Priprema i tisak:
Tiskara Rotim i Market
Naklada:
750 primjeraka / copies

Fotografije u knjizi dobivene su od udruga ratnih veterana 1., 2., 3., 4., 5., 7. i 9.
gardijske brigade, Udruge veterana Specijalnih jedinica policije, Udruge ratnih
veterana 1. HGZ, Udruge bojne „Frankopan“, Udruge IX. bojne HOS-a, MDP
„Vange“ Pula, Dragutina Baruškina - Rusa (Planinska satnija „Velebit”) te ratnih
fotografa Željka Gašparevića, Branislava Grgurevića i Zvonka Kucelina.
Fotografija na naslovnici: Pripadnici 1. bojne TG 112 dižu hrvatski stijeg na mjestu
srušenog Masleničkog mosta. Iako su borbe bile u punom jeku, dizanje zastave
ovjekovječeno je kamerom kako bi slika oslobađanja područja Maslenice bila
prikazana u središnjem Dnevniku HTV-a.

Sva prava pridržavaju izdavači.

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice


u Zagrebu pod brojem 890226.

ISBN 978-953-7439-05-7 (cjelina)


ISBN 978-953-7439-58-3 (knj. 8)
OPERACIJA „MASLENICA“
– SJEĆANJA SUDIONIKA

(prilozi za istraživanje oslobodilačke operacije


„Gusar“/„Maslenica“)

Zagreb, listopad 2014.


Načelnik GSHV-a Janko Bobetko prima čestitke razdraganih Zadrana po okončanju napadajnog
dijela operacije „Maslenica“. (autori fotografija: Zvonko Kucelin i Branislav Grgurević)

Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak u posjetu zapovjedniku
ZP-a Split, brigadiru Anti Gotovini i zapovjednicima sektora obrane, kolovoz 1993. godine.
(autor fotografije: Željko Gašparović)
Sadržaj
Riječ urednika.........................................................................................................7
Riječ autora............................................................................................................13
I. PLANIRANJE I PRIPREMA ZA OPERACIJU „MASLENICA“......................19
II. TIJEK OPERACIJE „MASLENICA“................................................................37
TEŽIŠNI SMJEROVI NAPADA...................................................................................... 37
Libinje - Bukva - Tulove grede - Bobija SJP................................................................... 37
Rovanjska – Jasenice - Obrovac....................................................................................... 66
Podgradina – Paljuv – Pridraga - Bruška....................................................................... 91
Suhovare – Veljane.......................................................................................................... 127
POMOĆNI SMJEROVI NAPADA............................................................................... 134
Briševo – Murvica - Smoković
Stara Karaula – Musapstan - Crno
Sveti Martin - Babin dub - Zrakoplovna baza Zemunik
Prkos – Škabrnja - Ražovljeva glava
III. PROTUNAPAD SRPSKIH SNAGA..............................................................151
Odnos snaga uoči srpskog protunapada - operacije “Čelik”..................................... 151
Velebit............................................................................................................................... 169
Kašić.................................................................................................................................. 196
Novigrad........................................................................................................................... 230
Škabrnja............................................................................................................................ 274
Drače................................................................................................................................. 303
IV. POSEBNOSTI OPERACIJE MASLENICA...................................................323
Iskustva ratovanja na Velebitu....................................................................................... 323
Uloga pomoćnih postrojbi na Velebitu
(PP Lovinac-Sveti Rok, Velebitska satnija, Planinska satnija “Velebit”).................. 334
Uloga domicilnih postrojbi (SJP PU Zadar – „Poskoci“, Bojna kralj Tomislav,
112. brigada HV-a i 7. domobranska pukovnija HV-a)............................................. 346
Uloga ročne vojske BG-113, 141. brigade HV-a, Vojne policije i SP GSHV-a........ 368
Uloga HRZ-a.................................................................................................................... 378
Uloga HRM-a................................................................................................................... 385
Uloga Saniteta.................................................................................................................. 391
Razminiranje Zrakoplovne baze Zemunik.................................................................. 413
Gradnja pontonskog mosta............................................................................................ 428
V. OSLOBAĐANJE HE PERUČA........................................................................439
VI. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA...................................................................445
Značaj operacije „Maslenica“ iz perspektive njezinih sudionika.............................. 445
Povijesni i strateški značaj operacije „Maslenica“....................................................... 464
Operacija „Maslenica“ kroz usmenu povijest.............................................................. 474
Osvrt recenzenta.................................................................................................479
Kazalo imena.......................................................................................................499
Kazalo mjesta......................................................................................................506

Zapovjednik OMB-a 4. GBR Andrija


Matijaš (okrenut leđima) i zapovjednik 1.
bojne 4. GBR Čedomir Sovulj u obilasku
položaja (Islam Grčki).
Riječ urednika
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje Centar)
osnovan je radi prikupljanja i sređivanja arhivskoga gradiva iz Domovinskog rata.
Jedna od zadaća Centra je da, uz primarne povijesne izvore, zbog njegove iznimne
važnosti za utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica, prikuplja i objavljuje me-
moarsko gradivo – sjećanja, izjave i zapise sudionika Domovinskoga rata, kako bi
informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti bile što dostupnije istraživačima i cje-
lokupnoj javnosti.
Iako se drži sekundarnim gradivom, bez memoarskog gradiva nije moguće u
potpunosti razumjeti povijest, posebice događaje o kojima ne postoje izvori, odno-
sno procese o kojima su izvori oskudni. Naime, privatne zabilješke i intervjui, od-
nosno sjećanja i zapisi neposrednih sudionika događaja iz Domovinskoga rata če-
sto otkrivaju nepoznate događaje ili nepoznate aspekte dobro poznatog događaja, te
redovno bacaju novo svjetlo na neistražena područja. Njima je moguće nadopuniti
postojeće dokumente i pomoći da informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti
postanu što cjelovitije, a iznošenje osobnih dojmova može pomoći razumijevanju
atmosfere i međusobnih odnosa, primjerice u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja
zadaća ili nakon nekog izvanrednog događaja, što je iz službenih dokumenata vrlo
teško iščitati. Uza to, prikupljanjem memoarskoga gradiva pokazuje se poštovanje i
zahvalnost prema sudionicima pojedinih događaja iz povijesti, odnosno ljudima koji
su svojim životom, prije svega odgovornošću, hrabrošću i žrtvom, zadužili zajednicu
kojoj pripadaju.
Upravo zbog navedenoga Centar je pokrenuo seriju Republika Hrvatska i Do-
movinski rat 1990.-1995. – memoarsko gradivo. Ovdje prikupljena sjećanja sudioni-
ka operacije kodnog naziva „Gusar“, odnosno „Maslenica“, pod kojim se imenom
ta operacija naziva u javnosti, čine osmu knjigu u spomenutoj seriji. Nastala je na
temelju sjećanja koja su sudionici spomenute vojno-redarstvene oslobodilačke ope-
racije hrvatskih snaga dali pred kamerama HTV-a, za potrebe snimanja dokumen-
tarnog filma „Maslenica“. S obzirom na to da je snimljeni materijal bio obimniji od
predviđenog trajanja dokumentarnog filma, Tomislav Šulj i Vlado Brnardić, kao au-
tori intervjua sa sudionicima operacije „Maslenica“ za spomenuti film, u suradnji s
Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata, priredili su
taj materijal u pisanom obliku. Iza njih je gotovo dvogodišnji rad, rezultat kojega je
ova knjiga. Zahvaljujući njima i svima koji su sudjelovali u izradi knjige, te Hrvatskoj

7
televiziji koja je snimila dokumentarni film o operaciji „Maslenica“, a potom omo-
gućila da se snimljeni intervjui objave kao memoarsko gradivo, historiografija o Do-
movinskom ratu dobila je ovo vrijedno djelo.
Operacija „Maslenica“ po značaju i žestini borbi te odlučnosti i žrtvi hrvatskih
branitelja zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Drži se prvom operacijom u
kojoj su istodobno sudjelovale sve grane Hrvatske vojske. Prevoženje hrvatskih sna-
ga helikopterima iz Zagreba u zaleđe Zadra prva je takva uspostava „zračnog mosta“
u Domovinskom ratu. Prema vojnim teorijama, prevoženje zrakom mora imati: a)
određeno mjesto ukrcaja, b) određen smjer leta (visina, osiguranje u zraku lovačkom
avijacijom) i c) određeno mjesto iskrcaja. Ako je mjesto iskrcaja na terenu koji kon-
trolira protivnička strana (vojskom i topništvom), odnosno ako se ljudstvo koje se
prevozi iskrcava pod borbom i odmah prihvaća borbu, riječ je o desantu.
Zbog stanja okupacije dijela teritorija neovisne i međunarodno priznate hrvat-
ske države, posebice zbog otežane prometne povezanosti između sjeverne i južne
Hrvatske, odnosno Dalmacije, ali i dijela Bosne i Hercegovine, te zbog isključivosti
velikosrpske politike koja je odbila razgovore o mirnoj reintegraciji okupiranoga po-
dručja, čak i područja koje se Vanceovim planom trebalo već početkom 1992. vratiti
pod hrvatsku vlast (tzv. „ružičaste zone“), hrvatsko vodstvo bilo je početkom 1993.
primorano na vojnu opciju, upravo na zadarskom području. Činjenicu da su cjelo-
kupni cestovni promet i gospodarstvo između hrvatskoga sjevera i juga ovisili o vre-
menskim uvjetima, ograničenoj vezi „kopno – otok Pag“ i raketama JNA oštećenom
Paškom mostu, Hrvatska više nije mogla trpjeti (i srpski izvori „problem odsečenosti
Dalmacije“ isticali su kao prednost za „RSK“ u ratu protiv Hrvatske).
O žestini borbi u zadarskom zaleđu u prvoj polovici 1993. godine svjedoče sjeća-
nja hrvatskih branitelja u ovoj knjizi. U prilog njihovim izjavama govori i podatak iz
izvora „RSK“ o gubicima srpske strane: od 22. siječnja do 2. veljače 1993. srpske po-
strojbe imale su najmanje 82 poginula i 267 ranjenih boraca, a u sljedeća dva mjeseca
(do kraja ožujka) ti su gubici narasli na 119 poginulih i 644 ranjena (od kojih su 22
umrla u bolnici). U te podatke vjerojatno nisu uključeni pripadnici dobrovoljačkih
postrojbi, posebice strani državljani u njima.
Istodobno, izvori „RSK“, posebice zapovijedi za djelovanje topništva SVK po ci-
vilnim ciljevima u hrvatskim gradovima – na „vrlo frekventnim mjestima okupljanja
civila“, svjedoče o karakteru vodstva „RSK“ te načinu ratovanja Srpske vojske Krajine
i dijela njezinih zapovjednika u Domovinskom ratu, pa tako i tijekom i nakon ope-
racije „Maslenica“. I takve zapovijedi potvrđuju da djelovanje po civilnim ciljevima
nije bilo slučajno. Provodilo se sukladno strategiji „realne prijetnje“ ili „odvraćanja“,

8
zapravo strategiji terorističke masovne odmazde “po svim vitalnim objektima i ci-
ljevima na celom hrvatskom državnom prostoru“, koju je „RSK“ provodila prema
zamisli vojnog teoretičara JNA, odnosno načelnika Uprave za strategijske studije i
politiku obrane Ministarstva obrane Savezne Republike Jugoslavije, generala, prof.
dr. sc. Radovana Radinovića. Spomenuta strategija, koju je osmislio voditelj najvi-
še specijalizirane državne institucije, zadužene za znanstveno osmišljavanje uporabe
vojske i drugih potencijala Savezne Republike Jugoslavije, sukladno njezinoj politici,
javno je obznanjena u veljači 1993., no u stvarnosti je predstavljala kontinuitet ve-
likosrpske vojne strategije i djelovanja od početka Domovinskoga rata. Uključivala
je napade raketama „zemlja-zemlja“, višecjevnim bacačima raketa i dalekometnim
topništvom, a predloženi ciljevi su bili Zagreb „sa infrastrukturom i industrijskim
kapacitetima“ („na svega 24 km od srpskih vatrenih položaja na kordunaškom i ba-
nijskom ratištu“), „grad Karlovac kao najveća urbana celina i industrijski centar na
Kordunu“ („svega nekoliko kilometara od srpskih položaja“), „Sisak kao petrohe-
mijski i metalurški centar“ („svega 6 km od prednjeg kraja srpske obrane“), itd., pri
čemu je zaključak glasio: „Republika Srpska Krajina je u stanju da nanese neprihvat-
ljive gubitke i razaranja Hrvatskoj po objektima i ciljevima koji za Hrvatsku pred-
stavljaju najviše vrednosti. Tu ponajprije mislimo na Zagreb i njegovu širu okolicu.
Rušenje i razaranje Zagreba Hrvatska niti može niti sme prihvatiti“ (preuzeto iz: Oz-
ren Žunec, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II, Zagreb,
2007., 741-742, bilj. 1350).
Jednako tako, i puštanje vagona s eksplozivom niz prugu prema Zadru i namje-
ra rušenja HE Peruča, o čemu se govori u ovoj knjizi, svjedoče o karakteru vodstva
„RSK“ i potvrđuju da je planerima takvih terorističkih djelovanja cilj bio masovno
stradanje civila.

Dakako, zbog subjektivnog dojma kazivača, ali i vremena koje je proteklo od do-
gađaja o kojima se piše, memoarsko gradivo je podložno i manje objektivnim pro-
sudbama i zaključcima, zbog čega treba biti oprezan u njegovu korištenju, odno-
sno treba ga obvezno usporediti s dokumentima te s ostalim memoarskim gradivom
(primjerice, sa svjedočenjem većega broja ljudi o istom događaju ili s memoarima
ostalih sudionika).
Subjektivnost, toliko svojstvena memoarskom gradivu, posebice je primjetna u
prepričavanju ratnih događaja, o čemu svjedoči niz primjera u historiografiji i pu-
blicistici. Naime, iskustvo pokazuje da je autora ratnih sjećanja teško spriječiti od
eksponiranja samoga sebe, odnosno onoga što je on učinio u ratu ili vojnoj službi,

9
pa ih u teorijskim radovima o usmenoj povijesti većina teoretičara povijesne zna-
nosti smatra izvorom koji treba dodatno provjeriti i oprezno koristiti. Uostalom, na
pretjeranu subjektivnost i tendencioznost u iznošenju vlastite uloge u raznim doga-
đajima kroz memoarsko gradivo upozorili su i teoretičari usmene povijesti (znan-
stvenici koji se bave proučavanjem svrsishodnosti metode razgovora kao nadopune
povijesnih izvora, odnosno potrebe stvaranja tzv. „oral history“). Na oprez u korište-
nju takvoga gradiva posebno upozorava njihovo mišljenje, da sjećanje nije pasivno
skladište činjenica, već aktivan proces stvaranja značenja. Također, istraživanja su
potvrdila da autori memoarskog gradiva u svoje zapise često umeću i podatke koji
se nisu dogodili, želeći naprosto njihovim navođenjem objasniti ili naglasiti značaj
događaja. Tako čitatelj memoarskog gradiva vrlo lako može steći dojam da je autor
obavljao dužnosti koje objektivno nije ni mogao obavljati, da svoju ulogu i doprinos
precjenjuje, a ulogu drugih podcjenjuje i slično. Ukratko, čitajući memoarsko gra-
divo čitatelj često može steći dojam kako je njegov autor važna povijesna osoba bez
koje bi uspjeh događaja o kojem se govori u najmanju ruku bio upitan. Sve to treba
uzeti u obzir prilikom prikupljanja i korištenja memoarskoga gradiva. Zato je važno
da prikupljeno memoarsko gradivo postane dostupno javnosti, posebice sudionici-
ma događaja o kojima se govori, kako bi se dobila povratna informacija i reakcija na
moguće pogreške.
Usprkos navedenome, držim da su autori ove knjige izjave sudionika u njoj pri-
redili s mjerom, odnosno da su izabranim i obrađenim dijelovima njihovih izjava
uglavnom izbjegli preveliku dozu subjektivnosti, te da će sjećanja objavljena u ovoj
knjizi pomoći razumijevanju prilika i teškoća s kojima su se u operaciji „Maslenica“
suočavali sudionici s hrvatske, a dijelom i sa srpske strane. Jednako tako, držim da
memoarsko gradivo objavljeno u ovoj knjizi čitatelju sasvim jasno dočarava značajke
terena na kojemu su vođene borbe u spomenutoj operaciji, da prilično realno ukazu-
je na probleme u njezinu planiranju i izvođenju, kao i obrani dostignute linije, da uz
ambijent izvanredno otkriva i atmosferu među sudionicima operacije, te da kroz sje-
ćanja pojedinaca otkriva razmišljanja, brige i strepnje zapovjednika i vojnika u naj-
težim životnim – ratnim situacijama, kao i motive koji su ih doveli u takvu situaciju.
Ova knjiga neće odgovoriti na sva pitanja o operaciji „Gusar“, odnosno „Masle-
nica“, ne samo zato što to memoarskim gradivom i nije moguće (i u izjavama objav-
ljenim u ovoj knjizi neki podaci su u međusobnoj suprotnosti), nego i zato što u
knjizi, iz raznih razloga, nema sjećanja nekih vrlo važnih sudionika te operacije, pa
su tako i neki dijelovi bojišta ili organizacijskih cjelina slabije zastupljeni. Primjeri-
ce, mnogo toga još bi se moglo reći o djelovanju Specijalnih jedinica policije i bor-

10
bama na Velebitu, posebice za važnu točku Tulove grede, jednako kao i o djelovanju
i važnosti logistike u operaciji „Maslenica“. Tako je recenzent knjige general-bojnik
u mirovini Rajko Rakić naglasio potrebu valorizacije logističkih sadržaja, kao što su
opskrbna (prehrana i odjeća) i tehnička struka (tehničko održavanje i tehničko sna-
bdijevanje) jer, kako je naveo, „bez njih nema ni života ni borbe na bojišnici“. U tom
smislu navodi da je svoje mjesto u ovakvoj knjizi zaslužilo i sjećanje na učinak 307.
logističke baze Zadar. Također, general Rakić je u svojoj recenziji knjige primijetio da
se ne spominju ni neke pristožerne postrojbe 6. OZ Split, koje su imale važnu ulogu.
Primjerice:
- 254. satnija veze OZ Split, jer nema komunikacije u zapovijedanju bez stacioni-
ranih i pokretnih sustava veze, a nema ni zaštićenog sustava veze bez onih koji
će 24 sata dnevno (neprekidno) to osiguravati;
- 264. izvidničko – diverzantska satnija 6. OZ Split, koja je od samog početka bila
razmještena i tijekom operacije djelovala u zadarskom zaleđu;
- 2. bojna 310. brigade remontne potpore (u to vrijeme bila je postrojba MORH-a)
smještena u vojarni Šepurine kod Zadra (spominje se samo u kontekstu pripre-
me tenkova 4. gbr za operaciju).

No, činjenica je i da se cjelokupno memoarsko gradivo, odnosno sjećanja svih


sudionika, pa ni sudionika iz svih postrojbi, jedne operacije takvih razmjera kakvih
je bila „Maslenica“, ne mogu prikazati u jednoj knjizi. Stoga i ovu knjigu treba pri-
hvatiti kao prilog istraživanju operacije „Maslenica“. Na to je u svojoj recenziji ove
knjige, čiji je sažetak objavljen na kraju knjige, upozorio i general Rajko Rakić. Osim
što se u recenziji nalaze korisni podaci za one koji nisu završili vojne škole, a zanima
ih istraživanje vojne povijesti, njegova razmišljanja i ocjene o pojedinim izjavama u
knjizi (s dijelom njih neki se vjerojatno neće složiti) mogu poslužiti i kao temelj za
neku novu raspravu ili raščlambu VRO „Maslenica“.
Bez obzira na nedostatke, kao i na moguće pogreške u ovoj knjizi, držim da ona
svojim sadržajem pridonosi boljem razumijevanju tijeka operacije „Maslenica“ i da
snažno podsjeća da je oslobođena područja u toj operaciji trebalo žilavo i krvavo
obraniti od snažnih protunapada srpskih postrojbi, o čemu se u javnosti do sada
uglavnom nije govorilo, te da će svakome tko je pročita biti mnogo jasniji značaj ope-
racije „Maslenice“ za konačnu pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu.
Dakako, to ne znači da u pripremi i tijekom operacije nisu postojali problemi i
da nije bilo pogrešaka i neuspjeha. No, unatoč svemu, operacija je ocijenjena uspješ-
nom, a iskustvo stečeno u njoj iskoristilo se u planiranju i provedbi sljedećih akcija i

11
operacija. Uostalom, upravo na temelju uočenih nedostataka i pogrešaka u operaciji
„Maslenica“, a da bi se neke od njih otklonilo i ispravilo, na inicijativu tadašnjeg za-
povjednika OZ Split brigadira Ante Gotovine, u Šepurinama je utemeljeno Središte
gardijsko za specijalističku obuku dočasnika „Damir Tomljanović - Gavran”. U nje-
mu su, po uzoru na najrazvijenije vojske, hrvatski dočasnici – zapovjednici deseti-
na i borbenih skupina, koji su kralježnica svake suvremene vojske, prošli obuku za
najzahtjevnije vojne zadaće, da bi nakon povratka u matične postrojbe svoje znanje
prenosili na suborce i odigrali značajnu ulogu u konačnom oslobađanju Hrvatske.
Mnogi sudionici te operacije nisu imali priliku javno govoriti o svojim iskustvi-
ma i zapažanjima stečenim u njoj, iako bi, s obzirom na ono što su doživjeli i prošli,
imali što reći. Svako novo sjećanje novi je prilog za daljnje istraživanje, stoga bi bilo
dobro da ova knjiga ne bude zadnje objavljivanje prikupljenog memoarskog gradiva
o operaciji „Maslenica“. No, bez obzira na to, vrijednost ove knjige ovisit će i o tome
koliko će se sudionika operacije koji nisu dali iskaz moći prepoznati u izjavama na-
vedenim u ovoj knjizi, odnosno koliko će sadržaj ove knjige obuhvatiti i ono što su
oni doživjeli u operaciji „Maslenica“ i što o njoj misle danas.
Ovom knjigom nije prestalo prikupljanje memoarskoga gradiva o operaciji „Ma-
slenica“, tim više jer je u uvodu i osvrtu recenzenta navedeno što nedostaje te s kojim
bi zapovjednicima i pripadnicima kojih postrojbi još trebalo razgovarati. Stoga svi
koji drže da imaju što reći o toj operaciji ili ispraviti moguće pogreške u ovoj knjizi,
mogu svoja sjećanja, zapažanja i primjedbe dostaviti Hrvatskom memorijalno-do-
kumentacijskom centru Domovinskog rata, kako bi ih povjesničari mogli koristiti u
daljnjem radu.
Iako je u knjizi objavljeno memoarsko gradivo, za ocjenu njezine kvalitete va-
žan je podatak da su se u svom radu autori knjige koristili pisanim izvorima, kako
iz državnih arhiva, tako i iz privatnih zbirki, što knjigu čini nezaobilaznim historio-
grafskim djelom za svako daljnje istraživanje operacije „Maslenica“. U njoj sakuplje-
na sjećanja hrvatskih branitelja, sudionika napadajnog dijela operacije „Maslenica“
i borbi za očuvanje oslobođenoga teritorija, ostat će trajan spomenik domoljublju i
hrabrosti hrvatskih vojnika i policajaca.

12
Riječ autora
Već je 21 godina prošla od velike bitke Domovinskog rata u kojoj su hrvatske
snage oslobađale područja zadarskog zaleđa i planine Velebit. Operacija „Gusar“, po-
znatija kao operacija „Maslenica“, započela je 22. siječnja, a službeno je okončana 27.
siječnja 1993. godine. No tada su uslijedile još žešće borbe jer je neprijatelj pokrenuo
veliki protunapad i situacija je još neko vrijeme bila prilično neizvjesna. Obje strane
podnijele su velike žrtve, mnogo veće nego u napadajnom dijelu spomenute operaci-
je Hrvatske vojske i MUP-a. Nema dvojbe da je, kad je riječ o Domovinskom ratu na
tlu Republike Hrvatske, ovo bio sukob poseban po tome što su u njemu snage odmje-
rile najbolje postrojbe Hrvatskih oružanih snaga i suprotne strane. Pobunjenim Srbi-
ma naknadno su dolazile pomagati prekaljene postrojbe, ne samo s teritorija „Repu-
blike Srpske Krajine“, nego i brojne druge. „Vukovi s Vučijaka“, Arkanovi „Tigrovi“,
„Beli orlovi“ i neke druge bile su postrojbe visoke borbene kvalitete, no dolazile su i
svakojake vojne družine. Različiti motivi ponukali su srpske dragovoljce na dolazak.
Primjerice, „Vukovi s Vučijaka“ došli su uzvratiti za pomoć koju su dobili od Srpske
vojske Krajine prilikom probijanje Koridora 1992. godine. S druge strane, više je gru-
pacija motiviranih četničkom ideologijom dolazilo ostvarivati neke svoje „ciljeve“,
a neke grupe su došle iz čisto materijalnih razloga. Primjerice, povrh sela Škabrnja,
pripadnici IX. bojne HOS-a/114. br. HV-a u diverziji su iz stroja izbacili veći dio „do-
brovoljaca“ postrojbe ŠTIT, vojnika ne baš odgovarajuće spreme (i godišta), a koji su
na područje Ravnih kotara dolazili jer su trebali biti svojevrsni „novo-krajišnici“, o
čemu svjedoči naziv postrojbe, ali i nacionalni sastav (Srbi, Ukrajinci, Rumunji). Teš-
ke bitke jenjale su krajem veljače, no povremeni sukobi, posebno nemilosrdna borba
za selo Škabrnju, trajali su još cijeli ožujak. Nakon toga, sve do otvaranja pontonskog
mosta, a povremeno i poslije, poraženi Srbi činili su diverzantske upade i učestalo
udarali topništvom. Sam grad Zadar više nije bio u opasnosti, ali nažalost, upravo
u diverzijama i granatiranju nastradali su mnogi pripadnici Hrvatske vojske i civili.
Bitku za zadarsko zaleđe i planinu Velebit možemo smatrati posebnom u Domo-
vinskom ratu ne samo zbog toga što je pobunjenim Srbima nanesen veliki poraz. U
toj bitci su po prvi puta istodobno korištene sve tri grane Hrvatskih oružanih sna-
ga (kopnena vojska, mornarica, zrakoplovstvo). Pobjedom su hrvatski sjever i jug
iznova prometno povezani. Sjajnim se potezom pokazalo to što su Specijalne jedini-
ce policije ovladavale Velebitom, kako za sam tijek operacije „Maslenica“, tako i za
uspješno izvođenje operacije „Oluja“ u kolovozu 1995. godine. Također, iako to nije
bilo predviđeno planom operacije „Maslenica“, niti je njezin sastavni dio, posljedi-

13
ca te operacije je i oslobađanje Hidroelektrane Peruča, čime su pobunjenim Srbima
onemogućene daljnje aktivnosti i prijetnje o dizanju brane u zrak. Operacija „Ma-
slenica“ imala je velik, pozitivan značaj i zbog međunarodne politike, iako su odre-
đeni politički krugovi u Hrvatskoj tražili negativnosti u njoj. Na kraju, o značaju te
operacije dovoljno govori priznanje suprotne strane. General SVK, Milisav Sekulić,
analizirajući vojne poraze vlastite vojske u knjizi „Knin je pao u Beogradu“ vrlo pre-
cizno je operaciju „Maslenica“ detektirao kao preokret kojim su započeli svi daljnji
porazi njihovih snaga.
Zanimljivo, unatoč navedenim činjenicama, operaciji „Maslenica“ u historiogra-
fiji i javnom životu nije posvećena dovoljna pozornost. Povjesničari koji se bave te-
matikom Domovinskog rata, s izuzetkom vrijedne analize dr. sc. Davora Marijana,
nisu detaljno obrađivali ovu bitku. Nadalje, brojni drugi koji su objavljivali vlastite
analize: sociolozi, umirovljena vojna lica, ljudi raznih profesija koji su se pozabavi-
li ovom bitkom, učinili su to pružajući katkad neutemeljene teze, koristeći netočne
i neprovjerene informacije. Primjerice, jedna od teza koja ne odgovara činjenicama
jest da je operacija pokrenuta zbog izbora za Županijski dom Sabora RH u veljači
1993. godine. Tu tezu konstruirali su politički krugovi nenaklonjeni politici Franje
Tuđmana, a našla je uporište i u analizama kolega koji su sociološki istraživali Do-
movinski rat.
Posebno je zbunjujuća „serija“ raznolikih datuma kojima pojedini autori defi-
niraju završetak napadajnog dijela operacije „Maslenica“. Tako se navodi da je na-
padajni dio trajao do 24., 25., 26., 27., pa i 28. siječnja, što je iznimno zbunjujuće,
posebno zato što je operacija započela 22. siječnja 1993. godine. Također, nejasno
je definiran obrambeni dio, koji je uslijedio nakon prestanka napadajnog djelovanja
hrvatskih snaga, a koji se zbog velikog broja žrtava na neki način počeo prožimati
kao cjelina s napadajnim aktivnostima. Određene nejasnoće po pitanju datumskih
odrednica uočljive su čak i u službenim monografijama gardijskih brigada Hrvatske
vojske.
Svemu tome najvjerojatnije je razlog to što je izvođenje ratne operacije proteklo
uz brojne poteškoće, koje su zapravo bile neizbježne u kontekstu okolnosti, primjeri-
ce netom provedenog preustroja HV-a i golemog područja obuhvaćenog napadom.
Nažalost, te su poteškoće rezultirale velikim ljudskim žrtvama. Zasigurno najtra-
gičnije od svih je završila borba za obranu sela Kašić, kada je neprijateljska skupina
napala vozila koja su vršila smjenu 3. bojne 3. gardijske brigade, pritom usmrtivši
18 gardista. Ukupan broj žrtava na hrvatskoj strani se do jeseni popeo do broja ve-
ćeg od 180 poginulih, što je samo po sebi broj koji raščlambu čini teškom, posebno

14
onima koji su sudjelovali u tako dramatičnim ratnim događajima. Ipak, čitajući neke
knjige, moglo bi se zaključiti kako se uspostavom zračnog mosta 3. GBR i njihovim
borbenim djelovanjima uskoro, za koji dan, okončao veliki protunapad, što nikako
ne odgovara činjenicama, posebno ne događajima koji se odnose na kasniji boj za
Novigrad, potom i Škabrnju.
Sve navedeno, ponajprije sama činjenica da je riječ o sudaru najelitnijih postrojbi
koje su na razne načine dolazile na poprište bitke, iako udaljene stotinama kilome-
tara, razlog je zbog kojega smo Vladimir Brnardić i ja odlučili prikupiti memoarsko
gradivo o operaciji „Maslenica“. Kolega Brnardić predložio je da napravimo plan
projekta i snimimo materijal koji će se potom koristiti u kreiranju dokumentarnog
filma o operaciji „Maslenica“. Ideja je bila i više nego primamljiva, posebice stoga što
je ova bitka tema mojeg doktorskog rada. Pristupili smo poslu, kontaktirali i angaži-
rali gotovo 80 zapovjednika i sudionika ove bitke, u kojoj je sudjelovao niz postroj-
bi Hrvatske vojske. Čak je za potrebe snimanja dokumentarnog filma na Hrvatskoj
televiziji izjavu i sjećanje na bitku iz Domovinskog rata po prvi puta dala i suprotna
strana, pripadnici jedne srpske postrojbe, koji su imali značajnu ulogu u protuudaru
na hrvatske snage.
Prošle godine, na njenu okruglu, 20. obljetnicu Hrvatska televizija prikazala je
dokumentarni film o operaciji „Maslenica“. Film je emitiran u najboljem terminu i
postigao je iznimnu gledanost te brojne reakcije. Najveći dio njih bio je vrlo pozi-
tivan. No, bilo je i zamjerki, posebno od vojne struke, zbog uočljivih nedostataka.
Kronologija nije dovoljno jasno prezentirana, nedostajalo je video i foto materijala,
a najvećim se uočio nedostatak zemljovida; smjerova napadajnih i obrambenih dje-
lovanja te jasan zaključak o značaju te operacije. Kritike su bile na mjestu, ali javnost
nije znala da su veliki problemi pratili cijeli projekt. Osnovni problem bio je taj što se
odustalo od zamišljenog (i dogovorenog) emitiranja dvije epizode; prva bi tematski
obradila napadajni dio, a druga obrambeni dio nakon završetka operacije „Masleni-
ca“. U odluku nadležnih na HTV-u kao scenarist ne bih ulazio, posebno zato što sam
zahvalan da su uopće omogućili snimanje dokumentarnog filma i dali da ga osmisli
povjesničar koji se isključivo bavi Domovinskim ratom. No odluka je izravno utje-
cala na činjenicu da je bilo nemoguće u film takvog formata implementirati sve sni-
mljene izjave sugovornika.
Osobno smatram kako je to velika šteta. Naime, istraživanjem smo prikupili čitav
niz novih i javnosti, ali i većini povjesničara, poprilično nepoznatih detalja o doga-
đajima iz ove bitke. Neke od tih priča toliko su tragične da ih je potrebno prezentirati
javnosti, kako bi od zaborava sačuvali činjenicu o surovosti ratovanja (boj za Kašić,

15
boj za Novigrad, boj za Škabrnju, boj za Drače, boj za Velebit). Neke priče nepoznate
su zbog toga što se na neki način ne vežu uz dinamiku ratovanja, pa medijski nisu
primamljive, a iznimno su važne; primjerice uloga Saniteta, koja je upravo u opera-
ciji „Maslenica“ imala dramatičnu notu. I konačno, prikupili smo sjećanja o doga-
đajima koji su uglavnom nepoznati javnosti, a zapravo su posljedično povezani uz
dva najvažnija cilja te napadajne operacije. Javnosti zasigurno nije poznato u kako se
opasnim okolnostima vršilo razminiranje više tona eksploziva na i oko Zrakoplovne
baze Zemunik te kakve su sve pogibelji pratile tijek dizanja pontonskog mosta, a či-
me je tada napokon prometno povezan sjever s jugom Republike Hrvatske.
Svjedočanstva sudionika operacije „Maslenica“ ipak nisu propala. Hrvatski me-
morijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR), kao sunositelj
projekta dokumentarnog filma, prepoznao je vrijednost prikupljenog gradiva, te od-
lučio objaviti knjigu memoarskog gradiva. Uz potrebnu kronologiju, podatke koji
su nedostajali u spomenutom dokumentarnom filmu, javnost će biti upoznata i sa
sjećanjima onih koje nisu vidjeli pred TV ekranima, a sudjelovali su u operaciji. Na-
dalje, naknadno su obavljeni razgovori i uzete su još neke izjave važnih sudionika.
Konačan broj snimljenih i arhiviranih sjećanja sudionika bitke za zadarsko zaleđe
veći je od broja 100, što projektu daje posebnu vrijednost. Kao urednici knjige i au-
tori dijela sadržaja, koliko god smo mogli, potrudili smo se cjelokupnu kronologiju
ove bitke pratiti uz dostupne pisane izvore, prvenstveno dokumente hrvatskih snaga
i pobunjenih Srba.
Posebno se želimo zahvaliti generalu Rajku Rakiću, divnom čovjeku koji nam je
posvetio mnogo vremena i bio od neprocjenjive pomoći tijekom snimanja filma i ka-
da god je trebalo pružiti bilo kakvu savjetodavnu pomoć. Zahvalu dugujemo i Dani-
jelu Kotlaru koji je bio voljan pomoći na bilo koji način tijekom boravaka i terenskog
rada u Zadru. Od velike pomoći bila nam je i Danka Dražina, koja je tijekom ove
bitke zapravo bila ratnica u redovima 7. domobranske pukovnije HV-a. Upravo ona
omogućila nam je kontakt s više sudionika operacije „Maslenica“, koji inače nerado
istupaju u javnost i nisu medijski eksponirani. Osobno se zahvaljujem dr. sc. Suzani
Leček koja mi je tijekom studiranja kao i na poslijediplomskom studiju strpljivim ra-
dom prenijela svoja znanja i podučila me na koji način što bolje prikupljati ljudska
sjećanja. Također, zahvaljujemo na odazivu i suradnji svim sudionicima ovog projek-
ta, posebice onima koji su putovali iz udaljenih mjesta na samo poprište bitke ne bi
li nam što autentičnije pružili svoja sjećanja. Naravno, zahvaljujemo i HMDCDR-u,
instituciji koja je prepoznala vrijednost projekta i omogućila tiskanje ove knjige, kao
i poduzeću „Despot infinitus“ koje je pokazalo zanimanje za objavljivanje knjige.

16
Iako smo uložili mnogo truda da bi se ova knjiga konačno našla pred čitateljima,
svjesni smo da unatoč golemom poslu koji smo obavili, on ni u kojem slučaju nije
okončan. Brojni sudionici ove bitke s kojima nismo uspjeli razgovarati zasigurno bi
svojim sjećanjima učinili ovu knjigu kvalitetnijom (pritom ne mislimo samo na one
od kojih smo pokušali, ali nismo uspjeli dobiti izjavu), no to je već poticaj za neko
novo i šire istraživanje operacije „Maslenica“.

Tomislav Šulj

Pripadnici jedinica
specijalne policije
borbeno su djelovali u
iznimno nepovoljnim
vremenskim uvjetima
na Velebitu.

Djelovanje tenkova
i pješaštva 4. GBR
(1993.).

17
Brigadir Ante Gotovina i
zapovjednik UNPROFOR-a,
francuski general Jean
Cot. (autori fotografija:
Zvonko Kucelin i Branislav
Grgurević)

Izdvojeno zapovjedno mjesto


(IZM) Specijalnih jedinica
policije, a kasnije HV-a u
mjestu Bukva na Velebitu.
Zapovjednici Specijalne
policije IZM su postavili na
taj način zbog konfiguracije
terena na Velebitu. Time
je zapovjedništvo bilo bliže
prvoj crti bojišnice što je
posebno bilo značajno u fazi
napada. (autor fotografije:
Željko Gašparević)

Predah pripadnika 1. GBR


„Tigrovi“ ispod dominantne
kote Tulove grede.
(autor fotografije: Željko
Gašparević)

18
I. P
 LANIRANJE I PRIPREMA ZA OPERACIJU
„MASLENICA“
Tijek planiranja i priprema za napadajnu operaciju „Gusar“, odnosno „Maslenica“,
zbog nedostatka ili nedostupnosti dijela izvora u ovoj knjizi nije u potpunosti rekon-
struiran. Nedostaju i sjećanja nekih važnih osoba koje su planirale i zapovjedno prove-
le spomenutu uspješnu oslobodilačku operaciju. Neki od njih više nisu živi, primjerice
načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (GSHV), general Janko Bobetko, a sjećanja
nekih važnih zapovjednika tijekom rada na ovoj knjizi, nažalost, nismo dobili.
Planiranje i pripremu za napadajnu operaciju pokušali smo rekonstruirati na te-
melju određenih dostupnih dokumenata, te na temelju izjava trojice visokih časnika
koji su sudjelovali u planiranju operacije: generala Luke Džanka koji je tada bio za-
mjenik Ante Gotovine, ujedno i načelnik stožera OZ Split na IZM-u Zadar, generala
Rajka Rakića koji je tada bio načelnik Operativnog odjela tog stožera, osoba od po-
vjerenja Ante Gotovine, te generala Franje Feldija koji je tada bio načelnik Operativ-
ne uprave GSHV-a i pomoćnik načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor. Sjećanja
Franje Feldija od posebnog su značaja ne samo zato što je sudjelovao u planiranju
operacije na razini GSHV-a, već i stoga što je, prema potrebi, točnije interventno, bio
prisutan i na dijelu terena, prije i za vrijeme napadajnog djelovanja hrvatskih snaga
te tijekom obrane ciljeva operacije.
Jedno od intrigantnih pitanja o ovoj operaciji je njezin naziv. Naime, u pripre-
mnim zapovijedima i zapovijedima izdanim tijekom operacije ona se isključivo na-
ziva „Gusar“. Ne postoji dokument koji u pripremi ili izvedbi ove operacije rabi naziv
„Maslenica“. Naprotiv, postoji više zapovijedi, potpisanih od brigadira Ante Gotovi-
ne (primjerice zapovijedi postrojbama 4. GBR i BG 113) u kojima se operacija na-
ziva „Zima ‘93“. Ipak, vrlo brzo ova vojno-redarstvena operacija počinje se nazivati
„Maslenica“, i do danas je taj naziv ostao važeći kako u dokumentima i raščlambama
Hrvatske vojske, tako i u svim ostalim prigodama u kojima se spominje bitka za za-
darsko zaleđe. Iako smo od sugovornika dobili odgovore o uzroku promjena u na-
zivlju, zašto i kako je do promjene došlo i otkuda uostalom naziv „Zima ‘93“, nismo
sigurni jesmo li uspjeli dobiti potpuno precizne odgovore.
General Luka Džanko je pitanje problematike nazivlja i razloge promjene kod-
nog naziva samo prokomentirao riječima da je to ipak bilo isključivo u domeni na-
čelnika GSHV-a, Janka Bobetka, napomenuvši da je planiranje operacije „Gusar“ za-
početo na samom kraju 1992., a obznanjeno u prvim danima siječnja 1993. godine.

19
General Rajko Rakić bio je opširniji u razjašnjavanju ove nedoumice:
Prvi, kodni naziv bio je „Gusar“. Vojnik instinktivno kad radi neki novi plan poči-
nje od tih naslova, od tih tajnih naziva, kodnih naziva i tako dalje. Ja sam mislio, pošto
je to tu na Maslenici, stavit ću „Maslenica“, ali to je meni bilo tek toliko da se podsjetim
da se to mora odrediti. Ja to ne mogu kao planer odrediti, to može odrediti samo zapo-
vjednik 6. operativne zone, dakle Ante Gotovina. U jednom od mnogih dolazaka i izla-
zaka, kad je on to vidio, rekao je: „Ne, ne, ne, nećemo ‘Maslenica’, jer to otkriva poziciju
na kojoj ćemo djelovati. Što ako slučajno tko sazna, nekako protivnik provali, dozna da
se nešto priprema pod imenom Maslenica? Nego ćemo staviti ‘Gusar’, pa tako nekako
neutralno u smislu same lokacije gdje će se operacija provoditi.“ I tako, imamo sada
situaciju da na nekim početnim papirima, pripremnim zapovijedima, nekim skicama
koje smo radili prvim, drugim, trećim, ne znam u kojoj varijanti, piše „Maslenica“, a
kasnije piše „Gusar“. Kodni naziv operacije, to je bio naziv generala Gotovine. Bio sam
s njim kada mi je to rekao. Čak sam mu rekao jednu opasku na to. Da mi to gusarstvo
nekako ne odgovara našim stvarnim ciljevima, da to nema veze s onim za što smo se
borili. Ali je on rekao: „Ne, ne, nema veze. Bit će to dobro.“
U svakom slučaju, „Gusar“ je kodni naziv za napadajnu operaciju. Kad napadaj-
na operacija prestaje, prestane važiti i kodni naziv koji je ona nosila. Ako je to bio 27.
siječnja ‘93. godine, znači tada je „Gusar“ svoju napadajnu misiju završio, ostvareno
je to što je ostvareno. A tada nastupa neko novo razdoblje, neka nova situacija koja će
biti obrambenog karaktera.
General Franjo Feldi, operativac GSHV-a, o tome je rekao:
Operacija „Maslenica“ korijene vuče iz 1991. godine, iz studenoga, kada smo radili
prvi strategijski plan za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske. Prvi naziv opera-
cija „Gusar“ dali smo, dakle, još u onom jedinstvenom, strategijskom planu izrađenom
1991. godine, kada je svaka od oslobodilačkih operacija bila obilježena u zasebnom
kvadratu. Bio je to prvi i službeni naziv, potječe još iz 1991. godine. I kao takav će ostati
sve do 1993. godine, a operaciju „Maslenica“ imenovao je potom Glavni stožer. Sve su
operacije dobile te zasebne nazive i on će postojati kao takav, ali ne za „Maslenicu“, već
za oslobađanje šireg područja, do Knina. Ostali nazivi se nisu koristili. Iako, naravno,
brigadir Gotovina, kao zapovjednik Operativne zone, a temeljem zapovijedi generala
Bobetka, imao je pravo da stavi šifrirani naziv svojem planu, a koji je zapravo bio re-
alizacija plana Glavnog stožera. Zbog sigurnosti, on je imao pravo da zaštiti tajnost
zapovijedi koju je izdao Glavni stožer, te dati svoj naziv, šifrirani naziv koji je išao na
ruke postrojbama predviđenim za izvođenje napada. Takvo što normalno je u praksi
šifriranja tajnosti dokumenata.

20
Kako god bilo, iako ostaje dojam da priča o nazivima i promjenama naziva mož-
da nije do kraja razjašnjena, krajem 1992. godine započele su pripreme za napadaj-
nu operaciju kojoj je cilj bio osloboditi prostor šireg zadarskog zaleđa. O počecima
i tijeku priprema operacije sjećanja sudionika često nisu identična, što je i značajka
memoarskoga gradiva. No, u ovoj knjizi ona će biti navedena onako kako su ih su-
dionici ispričali.
General Feldi vodio je osobni dnevnik, koji je kao takav i službeno urudžbiran,
te je po danima, tijekom cijelog rata, zapisivao važne situacije koje su se događale u
Glavnom stožeru. Štoviše, u 30-ak bilježnica zapisao je i brojne izjave kako načelnika
Glavnog stožera, tako i predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Vrlo za-
nimljivo je njegovo sjećanje na način rada Glavnog stožera Hrvatske vojske i dono-
šenje odluke da se pokrene spomenuta operacija:
Uoči operacije „Maslenica“ ja sam bio načelnik Operativne uprave i obnašao sam
dužnost pomoćnika načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor. Znači, obnašao sam
tada dvije dužnosti. Metoda rada nas u Glavnom stožeru, odnosno Operativnoj upra-
vi, bila je takva da je konkretnu situaciju na ratištu vodio CORT, Operativni rukovo-
deći tim koji je bio u dežurstvu 24 sata. Operativni tim imao je u prosjeku od 16 do 18
stalnih članova koji su dežurali u dvije, odnosno u tri smjene. Svako jutro u 8 sati dje-
latnici koji su radili u smjenama su mi referirali kakvo je stanje i situacija na ratištu.
Od meteo situacije koju je taj odjel nadgledao i referirao do nadležnih koji su dolazili
iz Uprave IPD-a i Uprave SIS-a, kao i predstavnici policije. Da, i oni su bili nazočni
tim jutarnjim sastancima i brifinzima, poslije čega sam odlazio kod načelnika Glavnog
stožera, generala Janka Bobetka. Njega sam informirao o situaciji te predlagao mjere
koje bi trebalo poduzeti da se neke stvari počnu brže rješavati, da se postave pitanja
ako postoje problemi i da se započnu pripreme za izvođenje narednih zadaća. To je bi-
la metoda rada koja se uglavnom uhodala i bila je standardna. Jedino, ako je načelnik
bio odsutan nisam njemu referirao, nego sam ga upoznavao kakva je trenutna situa-
cija, a ostalo smo rješavali u hodu do njegovog dolaska. U Glavnom stožeru rađen je i
Operativni plan zadaća kojega je utemeljio već general Tus krajem ‘91. godine, a nasli-
jedio ga je i prihvatio vrlo rado i general Bobetko, tako da smo radili tromjesečne ope-
rativne planove. U njih su bile uključene sve uprave i sektori Glavnog stožera, a poslije
i svi sektori Ministarstva obrane. Taj Operativni plan sadržavao je zadaće na kojima
se težišno trebalo raditi i služio je za referiranja predsjedniku i ministru obrane što se
priprema i radi.
Tada je pripremljen zemljovid na kojemu je bilo predviđeno i područje sjeverne
Dalmacije, zajedno s Velebitom. U to vrijeme na Velebitu je djelovala Specijalna polici-

21
ja MUP-a. I djelovala je Planinska satnija Velebit, za koju je meni prvo general Anton
Tus, a potom i general Janko Bobetko dao u zadaću da se o njima moram brinuti. To
su bili vrsni planinari iz Zagreba koji su uglavnom pružali potporu Specijalnoj policiji i
obučavali ih u skijanju, te kako preživjeti u zimskim uvjetima, kako se kretati u krševi-
tim dijelovima Velebita i slično. Izravnu potporu postrojbama Specijalne policije i Pla-
ninskoj satniji davalo je zrakoplovstvo koje je imalo bazu u Lukovom Šugarju. Preko
zrakoplovstva smo također dobivali određene informacije o mogućnostima slijetanja
helikoptera na Velebitu i na području Paga. Govorimo o 1992. godini uoči operacije
„Maslenica“, a ja ću se s Veberom naći kasnije u Gospiću, kada smo planirali operaciju
za oslobađanje tog dijela Like. On je dobio jednu posebnu zadaću, da sa Specijalnom
policijom na prostoru Velebita djeluje prema Lici. No o tim stvarima neću detaljno jer
to nije vezano uz operaciju „Maslenica“. Ipak, to su važne informacije jer je značaj u
tome što je lijevi bok imao zaštitu. Postrojbe Hrvatske vojske koje su djelovale na po-
dručju pod Velebitom, odnosno na području Maslenice, imale su djelovanjem policije
na Velebitu zaštićen lijevi bok.
Na temelju operacije koja je isplanirana još u onom strategijskom planu, sačinjen
je plan za oslobađanje područja Maslenice. Na tome je inzistirao general Bobetko ka-
da se vratio iz Dubrovnika, negdje u studenom 1992. godine. Inzistirao je da ubrzamo
pripreme i planiranje operacije za oslobađanje masleničkog područja i da ubrzamo
pripreme za oslobađanje pakračkog područja. Tako je 28. prosinca 1992. godine gene-
ral Bobetko najavio zadaće takvog karaktera, čije je pripreme trebalo držati u najvećoj
tajnosti. Za njega su to bile dvije važne operacije. Detalje oko pripreme operacije „Ma-
slenica“ Bobetko je dao na prvom sastanku kojega smo imali na samom početku siječ-
nja 1993. godine. Naime, 3. siječnja imali smo sastanak sa zapovjednicima operativnih
zona i gardijskih brigada. Na tom sastanku Bobetko je, između ostalih, postavio zada-
ću da se ubrzaju pripreme za operaciju „Maslenica“ i prioritetno da se završi sa svim
pripremama i da se njemu referira stanje na temelju čega bi on donio odluku o početku
operacije. Posebno je tražio da se intenzivira rad u Glavnom stožeru na planiranju ope-
racije, procjeni situacije i obavještajnom praćenju kretanja stanja i spreme protivnika
da bi se operacija mogla izvesti.
Krajnji cilj koji je tada postavio general Bobetko bio je da se presiječe komunikacija
i blokira Benkovac. Znači, nije svrha napada bila da se produži dalje prema Kninu, ne-
go da se od Zadra i Šibenika odbace neprijateljske snage, a da se presiječe komunikacija
koja bi omogućila da se s prostora Velebita može komunicirati s Likom. Glavne snage
trebalo je planirati obuhvatom sa sjevera, preko Velebita, gdje su bile specijalne snage
MUP-a RH. A pomoćne snage trebale su ići dolje prema Benkovcu. U tom trenu bila je

22
to takva ideja. Kako će se ta ideja dalje odvijati, jedna je druga priča, jer će 4. gardijska
brigada preuzeti glavnu ulogu za udar prema Benkovcu, a na padinama Velebita dje-
lovat će 112. brigada i dijelovi specijalnih postrojbi. To će biti kasnije realizirano u ope-
raciji „Maslenica“. Za pravac od Šibenika prema području Ravnih kotara bilo je pred-
viđeno da se blokiraju snage i spriječi njihova moguća intervencija u bok glavnih naših
snaga koje će nastupati prema Benkovcu. Tada je Bobetko na sastanku sa zapovjedni-
cima izdao zadaću da se on ili ja činimo odgovornim za provedbu ovog cijelog plana,
odnosno zamisli. Citirat ću dio njegovog zaključka: „To je neodloživ zadatak, Maslenič-
ko ždrilo mora se zauzeti! To je izuzetan politički impuls i preduvjet za funkcioniranje
gospodarstva. To nije fantazija. Nema razloga da se živi u neizvjesnosti!“ To su njegove
riječi, zabilježene u mojoj službenoj bilježnici u kojoj sam vodio važne zabilješke s tih
sastanaka. Tako sam zapisivao i njegove izravne riječi kako bih se njima mogao poslu-
žiti, zatreba li, tako da naglasim zapovjednicima: „To je izravno general Bobetko rekao!
Svaki detalj mora biti utvrđen i provjeren. Računamo na faktor iznenađenja.“
Na samom kraju 1992. godine u Zapovjedništvu OZ Split započete su određene
radnje, uskoro i pripreme za napadajnu operaciju. Ipak, problema, posebno na sa-
mom terenu, bilo je više, te je uskoro Zapovjedništvo OZ Split premješteno u Zadar,
ne bi li brigadir Ante Gotovina što uspješnije riješio uočene nedostatke. Luka Džan-
ko prisjeća se tog razdoblja, tako i problema koje je Zapovjedništvo OZ Split uočilo
u Zadru:
Budući da se nije političkim putem osigurala izgradnja pontonskog mosta, a de-
blokiran je Dubrovnik i neprijatelj je doživio poraz na Južnom bojištu, politika je za-
htijevala da ako ne ide mirnim putem, da Hrvatska vojska oslobodi Masleničko ždrilo
vojnim putem. General pobjednik, Janko Bobetko, odlazi 18. studenoga 1992. godine s
Južnog bojišta u Zagreb i postaje načelnik GSHV-a. Brigadir Ante Gotovina postavljen
je za zapovjednika ZP-a Split, a ja ostajem zamjenik zapovjednika ZP-a Split. U drugoj
polovici prosinca general Bobetko telefonom zapovijeda meni osobno da izvršim nad-
zor na zadarskom dijelu bojišnice. Zapovjednika ZP-a brigadira Antu Gotovinu upo-
znaje s mojom zadaćom, uz napomenu: „Ante, ti nastavi s prijemom dužnosti, a Luka
neka ide u Zadar.“
Također, izdao je zapovijed za pripremu izvidničke satnije za izviđanje neprija-
teljskih postrojbi na crti. Uistinu, 24. prosinca 1992. godine zapovijeda da se izviđačka
satnija uputi u Zadar na izviđanje crte obrane. Kroz zajednički rad na Južnom bojištu
stekao sam njegovo povjerenje, pa sam mogao prokomentirati: „Gospodine generale,
znate li, sutra je Badnji dan, pa onda Božić!“, na što je odgovorio: „Nećeš valjda slaviti?
Čeka te odgovorna zadaća.“

23
Na zapovijed generala Janka Bobetka, u Zapovjedništvu 112. brigade je 4. siječnja
1993. organiziran sastanak na kojem su bili nazočni general Bobetko, Mladen Markač,
brigadir Ante Gotovina i ja. General Bobetko zapovjedio je: „Hajde, Luka, referiraj o
stanju spremnosti postrojbi i sigurnosti na crti obrane. Tražim od tebe ocjenu spremno-
sti.“ Referirao sam: „Gospodine generale, situacija je ni bolja ni gora nego na drugim
crtama, od Dubrovnika preko Splita, Šibenika do Zadra.“ On kaže: „Daj mi ocjenu.“ Ja
kažem: „Pa zaključna ocjena je: dobar.“ Kratko je prokomentirao: „Evo, ja ću ti reći ka-
kva je ocjena – sve je u redu i ništa nije u redu.“ Kad je on to rekao, ja sam se sjetio tih
njegovih riječi, već dva puta rečenih na različitim mjestima. Znao sam da nešto slijedi.
A slijedilo je to da oni ljudi koji su dotad radili na tome, oni će morati „ići“, da dosad
što se radilo treba zaboraviti, a dalje da će se raditi nešto iznimno bitno i da će iza toga
stajati on i njegov tim koji je sastavio.
General Janko Bobetko upoznao nas je s tajnim nazivom operacije – „Gusar“, a za-
tim je zapovjedio: „Pripremiti zadaću i postrojbe za oslobađanje okupiranog zadarskog
područja. Odgovoran je zapovjednik Zbornog područja brigadir Ante Gotovina. Spe-
cijalne postrojbe MUP-a pripremiti za istu zadaću. Odgovoran je zapovjednik Mladen
Markač.“ Ante Gotovina predložio je generalu Janku Bobetku da planiranje zadaće
„Gusar“ s timom izvrši njegov zamjenik, brigadir Luka Džanko, u izdvojenom prosto-
ru Doma zrakoplovstva bivše jugovojske. Prijedlog je prihvaćen. Planiranje je otpočelo
4. siječnja i trajalo je do 19. siječnja uz prekide i određene dopune. Mi smo se odmah
smjestili dolje u prostoriju Doma zrakoplovstva bivše vojske na moru. I preostalo nam
nije ništa drugo, nego pomno planirati. Eto, tu je začeće i početak planiranja operacije
„Maslenica“, koja je, normalno, doživljavala svoje promjene.
Na sličan način početaka priprema prisjetio se i Rajko Rakić, koji je pružio nešto
više pojedinosti o ustrojavanju Izdvojenog zapovjednog mjesta (IZM) Zadar i počet-
nim koracima u pripremi operacije:
Kompletan ustroj Zapovjedništva 6. operativne zone Split sastojao se od više odjela
i zapovjednika. Načelnik tog Stožera bio je tada brigadir Luka Džanko, a ukupan broj
ljudi u Zapovjedništvu kretao se oko stotinu. Osnovno zapovjedno mjesto bilo je u Spli-
tu. Dolaskom u Zadar i početkom planiranja vojne operacije „Gusar“ nije istovremeno
došlo cijelo Zapovjedništvo, nije ni njegov veći dio, nego je ono dolazilo postupno. Zna-
či, Izdvojeno zapovjedno mjesto 6. operativne zone Zadar postupno se formiralo dola-
skom pojedinih struka i službi.
Gotovo sam sada siguran da je general Ante Gotovina puno prije znao za ono što
slijedi, a to je provođenje operacije „Gusar“. Naime, kad to kažem onda se prisjećam
nekih njegovih aktivnosti koje je on provodio. Često je obilazio postrojbe na bojišnici do

24
Zadra. Svaki dan, do Zadra, Šibenika i Sinja. Tada sam ga čekao svaku večer u zgra-
di Zapovjedništva kad će se vratiti, on bi obično dolazio kasno, negdje oko 22-23 sata,
možda i pola noći. I on je jednom prigodom rekao: „Mi ovako više ne možemo, ja ova-
ko ne mogu funkcionirati zato što sam udaljen od postrojbi.“ Ja sam odgovorio: „Pa da,
ne možete tako izdržati svaki dan, svaki dan u điru.“ A on nije bio čovjek, zapovjednik
koji je mogao sjediti u svom uredu u Splitu, ugodno pijuckati kavu ili tako nešto, a da
nema uvida u stanje na bojišnici i da nije sa svojim braniteljima s kojima inače mora
biti. Dakle, on je bio čovjek od terena i od akcije. Druga stvar koja me navodi na takav
zaključak je to što je odjednom odlučio u Zadru ustrojiti Zapovjedništvo operativne
grupe, kao neko zapovjedno jezgro, jer se ovdje u Zadru tada nalazilo više različitih
manjih postrojbi iz sastava 6. operativne zone i teško je bilo uskladiti sve njihove aktiv-
nosti, pa je bilo normalno da se ovdje ustroji Zapovjedništvo operativne grupe.
On je radio nekoliko dana na tome poslu u Splitu, pozivao je neke ljude oko sebe, s
njima razgovarao, nekima nije mogao dati to povjerenje zapovjednika. Tada je pozvao
Darka Bijuklića i dao mu povjerenje, da bude na čelu tog novoustrojenog Zapovjed-
ništva operativne grupe. I tako je počelo ustrojavanje Zapovjedništva operativne grupe
između Božića ‘92. i Nove (‘93.) godine. I to je imalo ovako dosta pozitivnoga odjeka u
Zadru, da grad dobiva svoje Zapovjedništvo koje će objediniti čitav taj prostor u smislu
zapovijedanja.
Ja sam znao da će se nešto dogoditi. Jednom prigodom na kraju ‘92. godine, pred
Novu godinu, Božić, Gotovina mi je rekao: „Idemo se malo sad odmoriti“, kaže, „pa će-
mo kad se vratimo s odmora poslije Nove godine na posao.“ A ja sam znao, upoznavši
ga za to kratko vrijeme… ne misli on na bilo kakav posao, on misli na konkretan voj-
nički posao.
I tako je, mislim da je to bilo 6. siječnja, pozvao mene i svog načelnika Stožera, bri-
gadira Džanka. Gotovina je onda bio brigadir, ja sam bio pukovnik, pozvao nas je da
nas tri idemo u Zadar da vidimo šta su oni uradili u smislu ustrojavanja Operativne
grupe Zadar, Zapovjedništva Operativne grupe Zadar. I na tom sastanku s njima da
dođemo do zaključka što oni mogu. Stekao sam dojam da on nikako nije bio zadovo-
ljan s onim što je čuo i rekao je nama: „Idemo se sad u Split odmoriti pa ćemo sutra
popodne ponovo doći.“ I tako je bilo, otišli smo u Split, odmorimo se. Sutradan popodne
ponovno ista ekipa, dolazimo ponovo kod njih, ponovno razgovaramo, ponovno želimo
doći do nekih saznanja. I onda je Gotovina rekao: „Dobro, dobro. Pukovnik Rakić, vi
ćete ostati ovdje i počet ćete planirati operaciju za oslobađanje“, nije on rekao tajni na-
ziv ni ništa, „za oslobađanje, gore Novskog ždrila, oko Novigradskog mora i tako dalje,
ispod Velebita.“

25
On nikad nije, takav je imao običaj, on nikad nije govorio odmah sve. Nije bilo ni
potrebno. I naravno, ja sam odmah te večeri ostao ovdje u Zadru, to je bilo u zgradi
bivšeg Doma JNA, odnosno sadašnja zgrada Županije. I počeo sam raditi na zemljovi-
dima, u smislu njihove pripreme. Nije bilo pripremljeno ništa. I kad sam to sve slijepio,
zamolio sam ga da mi ovako malo na zemljovidu da upute, što, gdje, kako i tako dalje.
On je prešao rukom preko mape, obuhvatio šire zadarsko zaleđe: „Uglavnom će taj dio
biti predmet naše velike pozornosti, a onda ćemo kasnije vidjeti.“
Inače, u vojnom planiranju ne mora se odmah sve znati da bi se planiralo, nego se
može planirati korak po korak, postupno, što je general Gotovina i primijenio. Ja sam
napravio prvu tu skicu, to je bio prvi nacrt koji je podložan promjenama, nije bio ko-
načan. Ali, imao je smisla, logike. Rekao sam: „Ono što ste rekli sad kad se stavi na ze-
mljovid, to vam tako izgleda.“ Kaže: „Dobro, ali vidit ćemo šta možemo tu još popravi-
ti.“ To „popraviti“ značilo je da će se trebati uzeti novi zemljovid, dopuniti skice. I tako
nekoliko puta se to popravljalo, uzimali su se novi zemljovidi, skiciralo se. Naravno,
vrlo važno, da bi se uopće mogla početi planirati operacija, potrebno je jako dobro zna-
ti snage s kojima se raspolaže. Ne može se planirati velika akcija ako ne znate koliko
imate brigada, koliko pukovnija, kakvo je stanje na crti bojišnice.
Stjecajem okolnosti, ja sam bio ovdje u Zadru prije toga i sve, kompletna crta bo-
jišnice je meni bila apsolutno poznata. Meni nije trebao vodič za pokazati gdje je šta
i kako. Ja sam znao gdje su zapovjedna mjesta, znao sam tko je na kojem dijelu crte
bojišta. Naše snage sam poznavao sasvim solidno i dobro, a protivničke snage također
je nužno poznavati da biste mogli planirati. Protivničke snage poznajete toliko koliko
imate obavještajnih podataka i kako vam pristižu. Dakle, ti obavještajni podaci, oni se
uvijek uzimaju s nekom vrstom rezerve, koliko su vjerodostojni, kako su došli, jesu li
podmetnuti, jesu li to stvarne mogućnosti protivničke snage ili nisu. Ne mogu se pohva-
liti da sam tih prvih dana baš imao pregled stvarnog stanja na drugoj strani protivnič-
koj, ali sam imao dovoljno da mogu raditi svoj posao. Tako da će se to stanje, što se tiče
obavještajnih podataka, kasnije popravljati i ono će biti sve kvalitetnije.
U svakom slučaju, iako smo dotada bili u obrambenoj situaciji, svakodnevno, iz
dana u dan, iz sata u sat prosuđivala se situacija i donosile su se razne odluke i poduzi-
male razne mjere, važne za buduću napadajnu operaciju. Znači, nisu se pripreme po-
čele od početka, odnosno iz ničega, nego se započelo od onoga što postoji i što se može
iskoristiti za prelazak hrvatskih snaga iz obrane u napad. Počeli smo raditi planove i
njihove priloge, odnosno razrađivali smo planove uporabe postrojbi i zamisli njihovih
djelovanja u tekstualnom i grafičkom obliku, na zemljovidu. Početni plan bio je podlo-
žan brojnim nadopunama i promjenama, sukladno povećanju broja postrojbi koje su
dolazile i primale zadaću za napad.

26
Zapovjednik Zbornog područja Split, Ante Gotovina, u planiranju i pripremama
za operaciju „Gusar“, odnosno „Maslenica“, susretao se i s drugim velikim proble-
mima. Osnovni problem bila je nedovoljna popunjenost i izmorenost pripadnika 4.
GBR koji su, uz to, kao brigada netom prošli preustroj. Ipak, od zamisli za pokreta-
njem napadajne operacije nije se odustajalo, a naknadno je, zbog nesretnog slučaja
i pogibije važnih pripadnika 3. bojne 4. GBR, ipak donesena odluka i general Janko
Bobetko dopustio je da se s Južnog bojišta izmjeste dodatne snage 4. GBR. Tih pro-
blema prisjeća se Luka Džanko:
Treba napomenuti da su pripadnici domobranskih postrojbi bili nespremni za na-
padajno djelovanje jer do tada su korišteni kao vodiči. Nositelj akcije, 4. gardijska bri-
gada bila je iscrpljena kroz prethodne borbe. Također, bila je razvučena cijelom bojiš-
nicom ZP-a Split i nije bila dovoljno popunjena. Nažalost, nije bilo autoriteta da se
načelniku Glavnog stožera, generalu Janku Bobetku, podastru argumenti o nespremno-
sti 4. gardijske brigade. Zapovjednik Zbornog područja, brigadir Ante Gotovina tek je
primio dužnost. Zapovjednik 4. brigade, general Ivo Jelić bio je zamijenjen, a novi za-
povjednik, brigadir Mirko Šundov pokušao je, ali bezuspješno. Ja nisam ni pokušavao
jer sam iz iskustva znao da general Bobetko teško mijenja odluku. Te argumente gene-
ral Janko Bobetko prihvatio je tek kasnije, kada su tijekom izviđanja poginuli pripad-
nici 4. brigade Ivan Šabić i Mate Patrlj.
Upravo zbog te tragedije načelnik GSHV-a Janko Bobetko na teren je poslao ge-
nerala Franju Feldija sa zadaćom da ustvrdi kakvo je točno stanje u postrojbama.
No Feldi se osim tog događaja prisjeća i drugih problema koji su bili očiti, baš kao
i odlučnosti načelnika Glavnog stožera da odustajanje od provođenja oslobodilačke
operacije nije moguće:
Zanimljivo, 5. siječnja general Ante Roso na sastanku kod generala Bobetka referi-
ra da specijalne postrojbe Glavnog stožera imaju manjak ljudi, da se 80% ljudi skinulo
iz specijalnih postrojbi. Time je zapravo rekao da se za izvođenje operacije „Maslenica“
moglo računati na vrlo mali broj pripadnika specijalnih postrojbi Hrvatske vojske. Po-
tom, 6. siječnja, u 12 sati, general Bobetko svejedno zapovijeda da se intenziviraju pri-
preme za Operativnu zonu Split. Dolje je poslao brigadira Željka Gašparića i pukovni-
ka Milana Mihića, načelnika topništva, uz zadaću da do 10. siječnja sve bude spremno
za izdavanje zapovijedi Glavnog stožera o angažiranju snaga za napadajnu operaciju.
Eto, to su bile neposredne pripreme za operaciju „Maslenica“. Već 7. siječnja general
Bobetko je zapovjedio da se u Šepurine dovede Markačev zamjenik, jer je on planirao
da bude tamo i da provjeri stanje i uspostavi liniju zapovijedanja za operaciju. Zapo-
vjedio je potom 9. siječnja da se za 4. GBR hitno prebace dvije haubice od 122 mm, i da
se dalje intenziviraju pripreme za napad.

27
Dogodio se u međuvremenu neželjeni slučaj, pogibija pripadnika 4. brigade. Ope-
rativni tim mi je 14. siječnja referirao da su dan ranije pripadnici 3. bojne 4. brigade
kod Islama Grčkog naišli na minsku zasjedu i da imaju velike gubitke. General Bobetko
zapovjedio je da odmah odem u Zadar provjeriti situaciju. Dolje odlazim 16. siječnja i
nalazim da su tamo već počele pripreme za ustrojavanje Isturenog zapovjednog mjesta
za generala Gotovinu u Zadru. Ja sam otišao na teren sa zapovjednicima iz 4. brigade
da vidimo kakva je situacija, dokle smo došli s pripremama. Tamo sam sreo brigadira
Šundova, tada zapovjednika 4. brigade, koji je rekao da se vraća s ispraćaja poginulih
boraca iz Imotskog. Rekao je da brigada nije spremna za izvođenje operacije jer se ovim
pogibijama znatno narušio moral u 3. bojni, uz sve ostale nedostatke u ljudstvu koje
su tada imali. Te pogibije bile su veliki gubitak u neposrednoj pripremi za operaciju.
Razgovarao sam s brigadirom Šundovom što napraviti, kako pripremiti brigadu jer se
od operacije nije moglo odustati. Dogovorili smo da bi lošu situaciju moglo popraviti
uključivanje jedne pješačke bojne iz Dubrovnika, uključivanjem topništva, inženjerij-
ske postrojbe, angažiranjem dijela mornarice, pješačko-desantnih snaga. Također, da
se IZM 4. GBR popuni s časnicima s Južnog bojišta.
Odmah nakon povratka u Glavni stožer, istu večer sam upoznao generala Bobet-
ka sa situacijom i predložio zapovijedi za rješavanje nastale situacije. Teško se general
Bobetko odlučio za prebacivanje snaga s Južnog bojišta, ali je ipak potpisao zapovijedi.
Također je tamo bio i general Ivan Čermak koji me podržao. Na kraju se to i realiziralo.
Dio postrojbe 116. brigade smijenio je postrojbe 4. brigade na Južnom bojištu. Organi-
zirano je prebacivanje dijela snaga i dva topa 130 iz Štikovice, inženjerijske postrojbe
s kompletnom tehnikom, prebacivanje 6 Land rovera. Također je regulirano da se ten-
kovske posade iz 105. brigade hitno prebace na područje Zadra. I iz Južnog sektora da
se prebaci 25 raketa ‘Milan’.
Odobrenje načelnika GSHV-a, odnosno uvođenje dijelova 4. GBR na zadarsku
bojišnicu bio je možda i ključan potez koji je omogućio uspješnost provođenja napa-
da. Situacija u neposrednom zaleđu linije razdvajanja do samog početka napada nije
bila blistava, unatoč tome što su se uključivali dijelovi postrojbi HV-a, a na Velebitu su
pripadnici specijalnih postrojbi provodili svoje pripreme. General Rakić prisjeća se:
Kasnije, kada sam pitao generala Gotovinu s kakvim snagama raspolažemo da bi
mogli uopće planirati, on je rekao: „S onim šta imamo. Mi za sada nemamo nikakvih
naznaka da ćemo imati nešto više, a vjerojatno hoćemo. Ali ti sada planiraj s onim što
imamo!“ I doista, ja sam tako i planirao. Znao sam da na prvoj crti imamo Domo-
bransku bojnu. Znao sam da ovdje u Zadru imamo 112. brigadu koja je u pričuvi, da
imamo jednu pješačku bojnu 4. gardijske brigade. Da imamo Zrakoplovnu bazu Zadar

28
koja je nosila tada ime Zadar, jer aerodrom Zemunik nije još bio oslobođen. Da ima-
mo 307. logističku bazu također ovdje u Zadru. Da imamo specijalnu postrojbu „Kralj
Tomislav“, da imamo jednu satniju 72. bojne Vojne policije i da imamo osnovno zbor-
no mjesto Zadar, dakle jedan čitav, čitav niz lokalnih postrojbi. Da imamo dalje jednu
oklopnu bojnu u vojarni Šepurine kod Zadra, jednu oklopnu bojnu 4. gardijske brigade
i u toj istoj vojarni imamo remontnu bojnu koja se bavi remontom teške tehnike. Dakle,
i tenkova, haubica, topova i tako dalje.
Ja sam generalu Gotovini rekao, 8. siječanj mislim da je bio, da je red da pošalje-
mo pripremnu zapovijed našim postrojbama koje imamo, da slijedi izvršavanje zadaće
napadajnog karaktera i da se od njih očekuju određene mjere podizanja borbene spre-
mnosti, naoružavanja, opremanja, pripreme u stvari, što smo mi naravno i učinili. Te
pripremne zapovijedi bile su početak stvaranja one hrvatske sile koja će kasnije ići u na-
pad. Znači da su prvo te zapovijedi dobile postrojbe koje sam prije nabrojao, ovdje na
zadarskom području, a onda će sve postrojbe koje budu dolazile, dobivati također svoje
zadaće. Među prvima koja je došla bila je 113. borbena grupa iz sastava 113. brigade,
dakle sastav ročnih vojnika, pješaka, časnika i jedan sastav, jednu svoju malu potporu
koju su oni imali topničku, minobacačku. Oni su negdje već oko 10. siječnja stigli ovdje
i smjestili se u vojarnu i pripremali su se svakodnevno. Kasnije će doći mnoge druge po-
strojbe. Prije svega specijalne postrojbe Glavnog stožera koje je doveo pukovnik Miljen-
ko Filipović. Dakle, to su bile te pripremne radnje. Sve druge postrojbe su bile odavde,
domicilne, uključujući i Mješoviti odred mornaričkog pješaštva Ugljan - Dugi otok koji
je bio dolje u Lukoranu. Ali su one bile tu i svi su bili na neki način već angažirani i u
pripremama. U tome svemu bilo je vrlo bitno da imamo uključeno i Zapovjedništvo
operativne grupe Zadar koje je bilo u formiranju, koje je tek stjecalo određena iskustva
u zapovjednom smislu.
Postupno su postrojbe dolazile i odmah su se uključivale na bojišnicu, odnosno pri-
male konkretne zadaće za napadajna djelovanja. Mi u onim ratnim uvjetima nismo
imali vremena smišljati razne taktike, razne strategije, doktrine i tako dalje. Nismo
imali vremena. Mi smo u ono vrijeme imali određeno vojno znanje, to znanje nam je
bilo korisno za planiranje i za provođenje borbenih djelovanja. A vojne taktike, dok-
trine, strategije, one se pišu i pripremaju dugo. One se dugo proučavaju i dugo pripre-
maju. Hrvatska vojska nije imala toliko vremena, o tome razmišljati, a da istovremeno
ne razmišlja što je čeka danas popodne ili sutra prijepodne. To je bio prioritet, prioritet
svega onoga što treba. U svakom slučaju, ono što je smišljeno i provedeno, bilo je dovolj-
no za pobjedu u operaciji „Maslenica“. Bile su to dobre, opravdane i pametne odluke,
te veoma odgovorne. Uostalom, hrvatske snage bile su spremne nositi se s dobivenim
zadaćama u napadu i u obrani, a uskoro su to i pokazale.

29
General Franjo Feldi dočarao je na koji način je izvršena konačna priprema i ka-
ko je načelnik GSHV-a postupao u zadnjim trenucima, neposredno prije pokretanja
operacije:
Nadređeni časnik iz Glavnog stožera 19. siječnja 1993. hitno je upućen u Zadar radi
uspostave sustava protuzračne obrane. Naime, bili smo sigurni da će neprijatelj angaži-
rati zrakoplove i da će njima djelovati po našim snagama. Iz Glavnog stožera 20. siječnja
upućen je pukovnik Darko Rukavina koji će kasnije postati i načelnik PZO-a i zapovjed-
nik zrakoplovstva. General Bobetko se 20. na 21. siječnja uputio u Zadar. O tome znam
ja i nitko drugi iz Glavnog stožera. Odlazi na IZM Zapovjedništva OZ Split koje je us-
postavio brigadir Gotovina, a ja sam s njim imao izravnu vezu s tzv. „crnim telefonom“.
To je onaj šifrirani telefon gdje smo nas dva mogli komunicirati, preko kojega sam mu
referirao situaciju i stanje na ostalom dijelu ratišta, odnosno primao zadaće ukoliko je
Bobetko imao kakvu zapovijed. Dolaskom generala Bobetka u Zadar to je postao ujed-
no i IZM Glavnog stožera odakle je on zapovijedao svim snagama Hrvatske vojske! Uz
njega je tada bio Željko Tomljenović, zamjenik ministra unutarnjih poslova, odgovoran
za suradnju i koordinaciju sa svim snagama MUP-a. Znači, Tomljenović nije zapovije-
dao snagama Specijalne policije, jer je tamo bio zapovjednik Mladen Markač, nego je on
koordinirao rad između svih raspoloživih policijskih snaga na tom području. Također,
u Zadru je bio i general Ivan Čermak, kao pomoćnik ministra obrane za gospodarstvo,
nadležan za potporu i snabdijevanje, dostavu opreme i streljiva. Operacija je pokrenuta,
ali njezin tijek ja ne bih komentirao. Dosta toga o njoj je rečeno i napisano.
Napad je otpočeo u ranim jutarnjim satima 22. siječnja 1993. godine. Rajko Ra-
kić prisjetio se samog početka napada te na zanimljiv način pojasnio zašto su dota-
dašnje pripreme bile provođene u hodu i sklone promjenama:
Sjećam se da je napad bio 21. siječnja predviđen i da su se dogovorili da to ne bu-
de 21., nego 22. siječnja. Vjerojatno su se čekala neka druga odobrenja, zeleno svjetlo.
Naravno, ja ne mogu znati što se sve u našem Glavnom stožeru odvijalo. Uglavnom,
Gotovina je to malo sa zadrškom odobrio, ali je odobrio.
Počelo se ujutro 22., oko 6-7 sati. Pješaštvo, topništvo, oklopništvo i tako dalje i ta-
ko dalje, i počela je ta velika i po mnogočemu jako specifična vojna operacija. Zašto
specifična? Specifična po tome što prvi put u Hrvatskoj vojsci jedna operacija obuhvaća
snage Kopnene vojske i Specijalne policije, snage Specijalnih postrojbi Glavnog stožera,
Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koje je imalo Zrakoplovnu bazu Lukovo Šugarje i Hr-
vatske ratne mornarice s bazom u Ražancu. Dakle, nikad prije toga takve snage nisu
bile skupljene na jedno mjesto i nikad prije toga ni jedna operacija nije bila tako razli-
čita po mnogim, mnogim detaljima. Navest ću samo jedan detalj, a to je da su to bile

30
postrojbe prilično umanjenog brojnog stanja, da su bile različito opremljene, da su bile
različitog naoružanja. Da su bile s različitim borbenim iskustvom u prethodnim bor-
benim djelovanjima. Da su neke bile prilično iscrpljene na Južnom bojištu, da su neke
prekasno mobilizirane, i tako dalje.
Ali mi kad govorimo o operaciji „Maslenica“, mi sve to podrazumijevamo kao nor-
malno jer da se nije išlo u takve rizike nikad ništa ne bi uradili. Kaže se da ništa nisu
uradili samo oni koji nisu ništa ni poduzimali.
I konačno, iako će o razvoju borbi na samom terenu biti detaljno pisano u dru-
gim poglavljima ove knjige, zanimljivo je znati na koji način su načelnik GSHV-a
Janko Bobetko i predsjednik Republike Franjo Tuđman reagirali tijekom borbe te
u kakvim okolnostima je napadajna operacija obustavljena i prešlo se u fazu obrane
dosegnutih ciljeva:
Tijek operacije pratio sam iz Glavnog stožera. Čuo sam se dnevno s generalom
Bobetkom. No 24. na 25. siječnja, kasno u noć mene je predsjednik Tuđman pozvao
da žurno dođem gore kod njega na Pantovčak. Javio sam mu se, imao pripremljen ze-
mljovid sa situacijom. Zanimljivo, prvo što me pitao: „Jesmo li u Škabrnji?“ Rekao sam
mu: „Gospodine Predsjedniče, jesmo!“ Mi smo tada bili ušli u Škabrnju, ali nažalost
smo morali napustiti jedan njen dio jer nije bilo pričuvnih snaga da zaposjednemo i
očuvamo sve potrebne položaje za držanje Škabrnje. Također, pitao me gdje se nalazi
general Bobetko, na što sam mu rekao da je on u Zadru i da smo stalno u vezi s „cr-
nim telefonom“. Predsjednik je otišao u svoju prostoriju i obavio s njim razgovor. Što
su njih dva razgovarali ja ne znam, ali je sutradan već general Bobetko bio u Glavnom
stožeru. Znači, bilo je zapovjeđeno da se operacija obustavi. U tom trenutku za nas je
to bio određeni hendikep jer mi nismo postigli ciljeve koje smo planirali. Oslobođeno je
uistinu veliko područje, međutim ono što smo planirali da ćemo presjeći cijelu komu-
nikaciju prema Benkovcu, nije bilo realizirano. Mi smo od obavještajaca dobili dodu-
še informaciju da je na području Benkovca nastala velika pomutnja, da ljudi bježe,
da napuštaju područje, da idu prema Kninu. Istodobno, imali smo informaciju da je
Obrovac kompletno evakuiran i naše snage mogle su to zauzeti, no zapovijed je bila da
se napad obustavi. Istovremeno, iz Beograda je kretala kompletna jedna postrojba, pre-
ko 200 oficira JNA ne bi li pomogli pobunjenicima iz Knina. Očekivani su stoga napadi
neprijatelja. General Bobetko se vratio u Zagreb, a zapovijedanje preuzima brigadir
Gotovina. Dva dana poslije on traži da mu se žurno pošalje pomoć 3. gardijske brigade.
General Janko Bobetko, kao načelnik GSHV-a i zapovjednik operacije „Masle-
nica“, bio je u poznim godinama (netom je bio navršio 74 godine), a Ante Gotovina
bio je relativno mlad zapovjednik, posebno ako se uzme u obzir ukazano povjerenje

31
i dužnost zapovjednika Zbornog područja koju je tada obnašao. Njihov vojni put
u potpunosti se razlikovao; Bobetko je bio istaknuti oficir, general pukovnik JNA i
do okončanja vojne karijere, koja je prekinuta zbog potpore pristalicama Hrvatskog
proljeća, obnašao je dužnost zapovjednika 5. vojne oblasti JNA. S druge strane, Ante
Gotovina kao mladić napustio je Jugoslaviju, uskoro pristupio francuskoj Legiji stra-
naca, te postao pripadnikom najelitnije padobranske postrojbe, ne samo Legije, ne-
go i francuske vojske. Njegovu karijeru okončale su ozljeda i ranjavanje. Ipak, unatoč
svim razlikama, ova dva časnika Hrvatske vojske imali su nekoliko identičnih karak-
teristika. Obojica su bili aktivni, energični časnici i obojica su, u granicama svojih
mogućnosti, pokušali što više biti na samoj bojišnici ili što bliže bojišnici. Zanimljiva
su stoga sjećanja njihovih najbližih suradnika.
Luka Džanko bio je pomoćnik Janku Bobetku tijekom oslobađanja hrvatskog
juga, a potom je bio pomoćnik Ante Gotovine upravo u razdoblju bitke za zadarsko
zaleđe.
Janka Bobetka poznajem od njegovog dolaska u Hrvatsku vojsku. Upravo on je 14.
travnja 1992. godine od mene preuzeo zapovijedanje Južnim bojištem. Obrana Juž-
nog bojišta je do tada, prema njegovom mišljenju, bila loša. Dobro je samo od onda od
kada je on zapovjednik. Svejedno, od tada pa do kraja njegovog ratnog puta bio sam
jedan od njegovih pomoćnika; gdje bi on išao poveo bi mene. Gotovinu upoznajem na-
kon dolaska na novu dužnost kao zapovjednika Operativne zone Split koja prelazi u
Zborno područje Split. Za mene su, ne samo po funkciji nego i po ponašanju, oni ključ-
ni ljudi za pripremu i izvođenje operacije „Maslenica“.
Bobetko je u to vrijeme bio najpopularniji čovjek u državi. Nakon uspjeha na Juž-
nom bojištu postao je načelnikom Glavnog stožera i to je umnogome pomoglo daljnjem
razvoju planiranja buduće vojne operacije. Naime, dobio je veće ovlasti, stekao je ne-
procjenjivo iskustvo na Južnom bojištu, a uz veliku popularnost, sada je imao i direk-
tnu vezu s vrhovnim zapovjednikom, predsjednikom Tuđmanom.
Njih dvojicu teško je uspoređivati. Gotovina je kao mlađi učio u hodu, puno je toga
usvojio od Bobetka. A Bobetko je bio pun iskustva, iznenađujuće jakog radnog elana,
izuzetno dobro predviđa, osigurava postrojbe. Čovjek u visokim godinama, a na nekim
zadaćama ga možete usporediti s čovjekom od 30 godina. Dakle, Bobetko je također
bio čovjek terena, izlazio je na teren da bi stekao uvid u točnost referiranja. Eventualne
vinovnike problema bi bez zadrške uklonio, a radni dan mu je trajao od 8 do 22 sata u
noći. Ukratko: znalački je planirao. Na terenu je sve provjeravao. Ništa nije prepuštao
slučaju. Neuspjeh postrojbe svejedno kakve razine: nepotrebne žrtve, gubljenje položa-
ja, značilo bi da slijedi smjena odgovornog zapovjednika. Gotovina nikako nije bio tip

32
za kancelariju. Bio je isključivo terenac i praktičar. Planiranje „Maslenice“ prepustio je
Stožeru na čijem čelu sam bio ja kao njegov zamjenik.
Bobetko i Gotovina su odigrali ključnu ulogu u izvođenju „Maslenice“ kroz napa-
dajni dio, a posebno u njenoj dugotrajnoj obrani. Naime, teško je bilo držati crtu obra-
ne, posebno kad su stigle Arkanove snage. Ipak, brifinzi koji su prolazili kroz legionarski
dril kakvoga je nametnuo Gotovina davali su rezultate. Dalmatinskog čovjeka ne mo-
tivirati, nego prinuditi na rezultate kroz takav dril, smatrao sam do tada nemogućim,
neizvedivim. Upravo zato je Gotovina ključna osoba u obrambenom dijelu „Masleni-
ce“. Navest ću dva primjera koji dovoljno govore o njegovom karakteru.
Tijekom borbi pristigla je vijest o ranjavanju brata njegovog, koju je u Stožer donio
visoki časnik Hrvatske vojske, brigadir čija je supruga ljekar u Zadru. Brigadir mu je
rekao: „Gospodine zapovjedniče, vaš brat je ranjen! Moja supruga kao liječnik je podu-
zela sve potrebne mjere.“ Gotovina ga je sočno opsovao i rekao: „On je kao i svaki drugi
hrvatski vojnik. To što mi je brat, to ništa ne znači. Možeš ići.“
Jednom drugom prilikom Ante Gotovina držao je sastanak s trojicom meni nepo-
znatih gardista. Ja prisustvujem kao zamjenik i pišem što se treba odraditi. Jedan od
te trojice, koji je sjedio u sredini, bio je zapovjednik Specijalne postrojbe. Gotovina je
bio ljut zbog pogibija u Škabrnji. Rekao mu je: „Ti si odgovoran za ovo što se desilo!“
Zapovjednik postrojbe: „Dozvolite da vam objasnim…“ Gotovina: „Nemaš ti meni što
objašnjavati! Ako te zgrabim letit ćeš kroz ovaj zid! Izlazi napolje i to žurno da te više
ne gledam! Još stojiš? Rekao sam ti da izlaziš. Kreći i sredi stanje u postrojbi!“ Druga
dvojica ga hvataju za ruke i držeći ga preko vrata iznose van. Gledam, njemu su no-
ge oduzete, to je bio stopostotni invalid. Kad su izašli pitao sam Gotovinu zašto tako
postupa prema mladiću, invalidu bez nogu. Rekao mi je: „On je odličan zapovjednik.
Nastradao je, ostao je zapovjednikom, ali bez nogu. Ja želim da ostane cijeli. Time ga
jačam da ostane ono što je bio. Htio sam da ga napravim punim čovjekom, jer on to
je. On nema noge, ali on to je. Ja s njim razgovaram kao s čovjekom koji može da trči,
koji može da odlučuje, jer on je takav bio, ja mu vraćam samopouzdanje.“ I poslije ne
znam koliko vremena, kad sam ga pitao za tog zapovjednika, rekao mi je: „Stari moj,
znaš kako je uspješno poslije one zadaće izvršio!“
U svakom slučaju, upravo je imenovanje Ante Gotovine donijelo brojne pozitivne
okolnosti za uspjeh operacije, posebno u kasnijem, obrambenom dijelu. Imao je isku-
stvo prekaljenog legionara, razumio je, dakle, probleme na terenu. Imao je dosta isku-
stva s bojišta u Slavoniji, a samim time poznavao je dobro i zapovjednike gardijskih
postrojbi. Imao je vrlo izraženu sposobnost zapovijedanja i nadasve je brzo donosio
odluke. Na koncu, rodom je bio sa šireg zadarskog područja, što je također bilo važno.

33
General Rajko Rakić bio je osoba od povjerenja Ante Gotovine. Kao glavni ope-
rativac u Stožeru je provodio cijele dane, stoga o karakteru i navikama Janka Bobetka
ne može toliko svjedočiti kao o osobinama Ante Gotovine, koje je upoznao upravo
tijekom operacije „Maslenica“:
General Gotovina je zapovjednik koji je imao niz pozitivnih navika kojih se on ni-
kako nije želio odreći. Jedna od tih njegovih navika je da bude stalno u vezi sa svojim
zapovjedništvom. Primjerice, kad bi išao u Zagreb, na sastanak ili bilo gdje, on je uvi-
jek rekao: „Ja sad idem gore, a ovdje će me zastupati ta i ta osoba.“ Dakle, on je uvijek
ostavljao onoga tko je ovlašten da u ime njegovo, jer to je jedan rat, da može izdava-
ti određene zapovijedi. Koristio se i jednim „trikom“. Svoje službeno vozilo ostavio bi
ispred zgrade Zapovjedništva na trotoaru, a on bi otišao ili drugim vozilom ili avionom
iz Splita prema Zagrebu. Pa smo ga pitali: „Zašto?“ - „Pa da oni koji nas promatraju
misle da sam ja tu, u zgradi.“ Tako da je to nama bilo vrlo interesantno. To, naravna
stvar, nije svaki put radio, ali je jedan od načina kako je on tada radio.
Drugi primjer isto puno govori. Protivnička strana je često djelovala po gradu, obič-
no je to radila ujutro. Ujutro, oko 6 - 7 sati, 8 sati, po Zadru prve granate padaju, i to
vrlo često. Ljudima koji nisu bili tu ili koji nisu živjeli u takvim uvjetima to je nezami-
slivo, ali eto, tako je bilo. Oni ispale dvije-tri granate, više ne znate kad će stati ili kad
će nastaviti. Moglo se dogoditi da general Gotovina na šanku hotela u kojem je živio
tog momenta pije čaj ili kavu, prije kavu nego čaj, i da ispuši prvu cigaretu. On nikad
nije želio odmah napustiti to svoje mjesto i reći: „Ja moram žurno u Zapovjedništvo.“
Ne, on je nastavio piti svoju kavu, popušiti cigaretu i, naravno, usput je listao novine
da vidi što se događa. I na taj način davao je do znanja svim zaposlenicima hotela,
svim onima koji ga eventualno sa strane promatraju, uključujući i UNPROFOR, da on
ne paničari, da on nije zapovjednik koji će paničariti, i da on ovdje u svom Zapovjed-
ništvu, u svom centru za operativno rukovođenje ima ljude na koje se može osloniti u
svakom momentu, ljude koji znaju što rade.
Za ulogu generala Gotovine dosta sam govorio i pisao, reći ću još jednom da je
njegova uloga bila nezamjenjiva, njegovo ratno iskustvo, hrabrost. I on je vjerovao svo-
jim podređenima, iako je stalno govorio: „Nemojte nikome apsolutno vjerovati!“ On je
bio istovremeno čovjek koji je bio osjetljiv na mnoge stvari, ali je vjerovao, poticao je
suradnike. I ono što je najvažnije, siguran sam, budući da sam bio uz njega, imao je
razumijevanje za sve teškoće s kojima se podređeni zapovjednici suočavaju u svakod-
nevnom zapovijedanju s postrojbama i u svakodnevnom izvršavanju zadaća. Imao je
razumijevanje, ali nikad nije dopustio da te poteškoće njega skrenu s osnovnog zadat-
ka, osnovnog cilja.

34
U ovom slučaju, unatoč svim problemima s kojima smo se susretali, Ante Gotovina
vidio je puni smisao poduzimanja VRO „Maslenica“ i predvidio je pobjede Hrvatske
vojske. Operacija „Maslenica“ bila je sastavni dio njega kao čovjeka i zapovjednika.
On se u toj operaciji prepoznavao kao vojnik i odgovorni zapovjednik koji u svemu ima
punu inicijativu i kontrolu nad događajima. A upravo po tome se prepoznaju pravi i
odlučni zapovjednici.

Načelnik GSHV-a, general Janko Bobetko, te generali Ivan Čermak i Mladen Markač u
zapovjedništvu jedinica Specijalne policije nakon uspješno okončane operacije „Maslenica“.

Janko Bobetko i Ante


Gotovina uoči otvaranja
Zračne baze Zemunik i
dolaska državnog vrha, 18.
srpnja 1993. godine.(autori
fotografija: Zvonko Kucelin i
Branislav Grgurević)

35
Ustroj Specijalne policije u izvođenju
napada tijekom operacije „Maslenica“.

Zemljovid
Velebita i smjerovi
napada združenih
postrojbi
Specijalne policije.

Smjena pripadnika
Specijalne policije u vrlo
teškim vremenskim uvjetima.

36
II. TIJEK OPERACIJE „MASLENICA“
TEŽIŠNI SMJEROVI NAPADA
Libinje - Bukva - Tulove grede - Bobija SJP
Tijekom druge polovice 1992. godine u akciji „Poskok 1“ Specijalne jedinice Mi-
nistarstva unutarnjih poslova ovladale su prostorom Velebita koji nitko od zaraće-
nih strana nije kontrolirao. Vladimir Faber koji je u vrijeme operacije „Maslenica“
bio načelnik Stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih poslova, prisjeća se:
Priprema za akciju „Maslenica“ počela je još u ljeto, dakle negdje u kolovozu 1992.
godine. U operativnoj akciji „Poskok“ pripadnici zadarske jedinice, uz ispomoć nekih
drugih jedinica, zaposjeli su nekoliko dominantnih pozicija na Velebitu i izvršili izviđa-
nje kompletnog prostora, čime su stvorili prije svega logističke, ali i obavještajne pretpo-
stavke za uspješno planiranje i provedbu akcije „Maslenica“.
U akciji „Poskok 1“ sudjelovale su skupne snage Specijalne policije sastavljene od
Specijalnih jedinica policije iz Zadra, Rijeke, Splita, Kutine i Zaboka. Značajnu po-
moć u toj akciji, kao i kasnije, tijekom drugih akcija na Velebitu, pružili su im kolege
iz Policijske postaje Lovinac - Sv. Rok. Zapovjednik Specijalne jedinice policije „Po-
skoci“ Zadar, Svemir Vrsaljko - Velečasni, bio je i zapovjednik skupnih snaga policije
u akciji „Poskok“:
Specijalna jedinica policije krajem osmog mjeseca 1992. godine, negdje 28. kolovo-
za izlazi na prostor Bucića i Kneževića, gdje zatiče jedan dio pripadnika Policijske is-
postave Lovinac i tu uspostavljamo crtu koju smo držali do početka akcije „Maslenica“.
Osobno sam dobio zapovijed od generala Markača da izađem na taj prostor Velebita.
Prostor Velebita mi je i prije ovog izlaska naše postrojbe bio djelomično poznat. Imali
smo određena izviđanja jer su prije neke druge postrojbe boravile u tom prostoru, pa
su davale lažne informacije o boravku i utvrđenim položajima neprijatelja. A ne samo
o tome, nego su davali lažna izvješća o nekim događanjima, o nekim akcijama koje su
bile prije – da je netko uništio streljivo, zapalio nekakve objekte, konkretno mislim tu
na Bukvu. I ni više ni manje, nego za to je bila optužena moja postrojba. Onda sam
osobno sa skupinom ušao u taj prostor, fotografirali smo sve i pisano izvješće o tim do-
gađanjima postoji u sektoru Specijalne policije.
U operaciji „Poskok“ mi smo, znači, izašli na prostor Kneževića, ovladali smo pro-
storom Maloga Libinja, došli smo do neke točke s koje smo mogli kontrolirati Sveto
brdo. No, međutim, imali smo nekoliko tih naših točaka, punktova s kojima smo kon-

37
trolirali Veliko Libinje i cijeli ovaj dio, znači Jasenica, sve tamo do Obrovca, do Glinice
(tvornice). Imali smo vizualni kontakt s tim cijelim prostorom. Mi smo ga nazvali Or-
lovo gnijezdo. Zaista, čovjek se osjeća i dominantno, u svakom slučaju bio je to jedan
lijep osjećaj da imamo mogućnost, da imamo snage krenuti u nekakva ofenzivna dje-
lovanja. Bili smo duboko uvjereni da to možemo napraviti, i to je ono što nas je držalo,
samo smo čekali trenutak kad bi krenuli. Već u akciji „Poskok“ izlaskom na Velebit, ne
samo moje postrojbe, nego i zaticanjem djelatnika PU Sveti Rok na prostoru oko Gospi-
ća, oko Visočice izlazi i Specijalna jedinica Rijeka, tu je i specijalna jedinica iz Zagreba i
druge postrojbe. A također na ovaj prostor se priključuje još Specijalna jedinica Zabok.
Znači, mi smo već uspostavili, nazovimo to, Združene snage Specijalne policije i prije
same akcije „Maslenica“ u ovoj zoni, koju smo do tada kontrolirali.
U akciji „Poskok 1“ sudjelovala je i SJP „Ajkule“ iz Rijeke, u kojoj je tada smrtno
nastradao zapovjednik postrojbe. Ovog tragičnog događaja i sudjelovanja u akciji
prisjetio se Darko Klepo, zamjenik zapovjednika voda:
Naša postrojba sudjelovala je u akciji „Poskok“ potkraj kolovoza 1992. godine, a
zadaća je bila  zauzeti dio Velebita sa strane Gospića, od mjesta Rizvanuša do vrha
Visočice, što je i učinjeno. Kolege iz SJP Zadar bili su pak raspoređeni da zauzmu naj-
južniji dio oko prijevoja Alana. Nama je tada poginuo zapovjednik postrojbe Marino
Jakominić, ubijen je iz zasjede ispod vrha Visočice.
Nas 30-ak kolega krenuli smo iz Rijeke prema Gospiću. Sutradan iz mjesta Rizva-
nuša šumskom cestom krećemo prema vrhu Visočica, put je inače dug oko 18 km. Kako
je bilo na putu jako puno oborenih stabala kretali smo se dosta sporo, taj prvi dan smo
prevalili negdje do polovice puta, tu je zapovjednik Jakominić odlučio ostaviti grupu od
šest-sedam kolega da prenoće i čuvaju odstupnicu dok se ostatak vratio u Gospić. Su-
tradan je postrojba došla s bagerom i motornim pilama i počela raščišćavati cestu tako
da se napredovalo puno brže, ali i opasnije jer smo vjerojatno bili uočeni iz podnožja
gdje je neprijatelj imao svoja uporišta. Do krajnjeg odredišta, odnosno kraja šumske
ceste došli smo tog dana predvečer vozilima i kamionom te iskrcali opremu. Potom smo
to sve skupa: velike vojne šatore, streljivo, minobacače, protuoklopna sredstva, kuhinju,
namirnice, dakle negdje oko dva puna kamiona opreme, prenesli planinarskom stazom
do planinarskog doma na Visočici, koji je oko 1 sat hoda udaljen od mjesta gdje završa-
va cesta. No ovo smo nosili cijelu noć. Kako se naša pozicija trenutno nalazila duboko
iznad neprijateljskih linija, bilo je potrebno povremeno se spustiti na cestu, kontrolirati
stanje, postaviti blokadne punktove zbog dopreme dodatne opreme i namirnica. Nave-
čer bi išla narudžba, popis bi se uputio vezom u zapovjedništvo akcije i ujutro bi došla
roba s vozilom ili manjim kamionom s djelatnicima SJP Gospić, ali ne prije nego što mi

38
osiguramo nesmetano kretanje cestom. Toga kobnog dana, 29. kolovoza 1992. godine,
zapovjednik Marino je ušao u kamion, u tovarni prostor. Stajao je iznad vozačevog
mjesta, oslonjen o stranicu kamiona i okrenut prema naprijed. Naime, nije bilo cera-
de pa su se kolege vozili odostraga osmatrajući usput okolicu. Ja sam taj dan, zajedno
s još trojicom kolega, upućen da osiguramo i pregledamo dio ceste do negdje pola puta
do Rizvanuše. Tu smo napravili punkt i javili zapovjedniku da je naš dio ceste osigu-
ran. Nakon toga vozilo je moglo biti upućeno prema nama. Vrlo brzo nakon toga vo-
zilo je prošlo cestom prema gore u podnožje vrha Visočice, predalo namirnice i uputilo
se prema natrag. Dok se vozilo vraćalo mi smo izašli na cestu da se pokažemo, vidimo
zapovjednika, pozdravio nas je. Odmah po prolasku, nakon možda par minuta odje-
knuo je dugi rafal i čuli su se još pojedinačni pucnjevi i odjednom tišina. Preko sustava
veze čujemo da se traži hitno pojačanje sa sanitetom i oklopom, jer da ima ranjenih.
Malo iza toga s naše strane poziva se također preko veze zapovjednik, kodno ime bilo
mu je „Čistač“. Dosta poziva bilo je upućeno, ali nije bilo nikakvog odziva. Shvatili smo
da to ima veze s pucnjavom te se upućujemo niže prema mjestu događaja, nekih jedan
do dva kilometra od naše pozicije, gdje zatičemo na cesti tri ili četiri kolege koji su bili
u kamionu. Rekli su da su upravo na tom mjestu prošli zasjedu koja je pucala iz više
strojnica po njima i da ima troje – četvero ranjenih, a da je naš zapovjednik pogođen u
prsa i da je na mjestu poginuo. Ako se tako može reći, ispada da je sreća po ostale bila u
tome što je vozač koji je bio propucan s više metaka nastavio vožnju bez zaustavljanja
te tako spriječio još veću tragediju. Ubrzo nakon našeg susreta pregledali smo mjesto
zasjede, bilo je udaljeno 30-ak metara od ceste, te pronašli čahure, zapakiranu muni-
ciju, neke okvire i veće količine krvi neprijateljskih vojnika. Krenuli smo za tragovima
krvi, ali nismo ih sustigli.
Na nas kao postrojbu taj je gubitak bio veliki šok, vrlo, vrlo teško je prihvaćen i
sigurno je utjecao na određene probleme i zbunjenost koju smo imali u nadolazećim
akcijama.
Unatoč ovoj tragediji, pripadnici SJP Rijeka ostali su na Velebitu u bazi Visočica.
U istoj bazi boravili su i pripadnici SJP „BATT“ iz Splita, čega se, kao i sudjelovanja
u akciji „Poskok 1“ prisjetio Ivica Glavota:
Specijalna jedinica policije „BATT“ Split prvo upoznavanje Velebita je doživjela u
jesen 1992. godine na Visočici, tijekom izvođenja operacije „Poskok“. Zauzimanje do-
minantnih visova Velebita bio je jedan od zadataka radi ispunjavanja plana o ovlada-
vanju pogodnim položajima za napadajne akcije koje su uslijedile od 1993. do 1995.
godine. Od tog listopada pa sve do kolovoza 1995. godine, s kraćim prekidima, jedinica
je stalno boravila na Velebitu. Upoznali smo, moglo bi se reći, skoro sve ćudi te ujed-

39
no zastrašujuće i zadivljujuće planine. Teško je i opisati raznolikosti reljefa, klime i
vegetacije Velebita jer na istoj planini izmjenjuju se visoravni, pašnjaci, goleti, šume i
kraški reljefi. U jednom se danu vremenske prilike znaju u tolikoj mjeri mijenjati, od
sunčanog vremena do olujnog nevremena. Te tri godine ostavile su dubok trag u svima
nama, do te mjere da više puta godišnje dolazimo na Velebit. Zauzimanje položaja na
vrhovima Velebita pokazalo je puni smisao već u prvoj napadajnoj operaciji „Gusar“,
poznatijoj pod imenom „Maslenica“. Naime, zauzeti položaji na Velebitu tijekom 1992.
godine bili su polazište za napad Skupnim snagama Specijalne policije MUP-a.
Osim na Visočici, kao mjeru zaštite od djelovanja neprijatelja i surovih uvjeta
planine, pripadnici Specijalnih jedinica MUP-a ustrojili su druge baze na Velebi-
tu otkuda su polazili u borbene zadaće. Ustrojena je još baza Ponos gdje su se ras-
poredili pripadnici SJP Kutina, baza Ivine vodice gdje je bila SJP Zabok, baza Malo
Libinje s pripadnicima SJP Zadar, dok su pripadnici Policijske postaje Lovinac - Sv.
Rok boravili u Hrvatskom planinarskom domu i na prostoru Starigrada. Od tada na
Velebitu u smjenama boravi oko 300 pripadnika Skupnih snaga Specijalnih jedinica
policije. Svemir Vrsaljko - Velečasni prisjeća se aktivnosti specijalnih policajaca na
Velebitu tijekom druge polovine 1992. godine:
Od naše baze, koju smo uspostavili na Bucićima i Kneževićima, znači tamo kod
Malog Libinja, sve dalje prema Tulovim gredama, prema Malom Alanu bila je, na-
zovimo to, ničija zemlja. Naša osnovna zadaća je bila onemogućiti upad terorističkih
skupina u taj, nazovimo to, zrakoprazni prostor koji se u tom vremenu tu stvorio. Mo-
ramo znati da je tada vladalo neko primirje. Imali smo one UNPA zone. U prostor tih
UNPA zona je spadao i taj dio Velebita. No zbog specifičnosti prostora uvijek je prijetila
opasnost upada njihovih terorističkih skupina, a s druge strane znali smo da tko ovla-
da Velebitom, da taj zaista kontrolira ne samo Velebit, nego i zadarsku ploču. Oni su
znali da ih mi izviđamo, znali su ne samo poradi toga što su nas uočavali ili znali da
smo po nekim informacijama mi ušli u taj prostor, nego u to vrijeme, u toj UNPA zoni,
u tom međuprostoru je patrolirala francuska postrojba UN-a koja je, po svim mojim
spoznajama, tada bila više naklonjena njima nego nama. Od njih su dobivali informa-
cije o našem rasporedu i nekim našim aktivnostima. Naravno, mi smo se potrudili da
Francuzi ne znaju baš sve. S UNPROFOR-om, tim francuskim snagama, nismo bili u
nekoj ljubavi. Da uistinu nisu gajili ljubav prema nama, svjedoči i negativna vibracija
koja se mogla osjetiti u jednom njihovom dolasku kod mene u Zapovjedništvo, gore na
Kneževićima. Kad su ugledali na rukavima naših momaka njemačke zastave, naime
dobili smo iz donacije vojne opreme one džempere na kojima je bila njemačka zastava,
vidjevši to, vidjevši naš stav i konkretno moj nastup, ta ljubav nije stvorena. Naprotiv,

40
bio je antagonizam, jer sam osobno već vidio u njihovom prvom nastupu da naginju,
to jest da su im i njihove baze bliže pobunjenim Srbima, da imaju bolju komunikaci-
ju s njima, odnosno da taj prostor ne doživljavaju kao hrvatski teritorij. Oni za mene
nisu bili neutralni, nisu bili mirovne snage, nego snage koje su htjele sačuvati taj „sta-
tus quo“. Zapravo sve njihove radnje upućivale su na to da ne simpatiziraju ni nas ni
hrvatsku državu. Kao primjer mogu navesti slučaj kada je netko od naših pripadnika,
mislim Svetoročani, postavili hrvatsku zastavu na Sveto brdo. U jednom trenutku smo
vidjeli da netko oko zastave nešto radi i da je više nema. Onda smo zapucali malo po
njima. Tad je, između ostalog, bilo nešto zapaljivog streljiva, pa se „zapalilo“ Sveto br-
do. Tako da je Sveto brdo zaista izgledalo kao „Sveto brdo“. Nakon toga sam, jer smo
imali dolje u Starigradu osobu za kontakt s UNPROFOR-om, dobio informaciju da
smo pucali po njima. I kad sam saznao da su bili oni, onda sam zahtijevao da mi do-
nesu tu hrvatsku zastavu. I nakon nekoliko dana, za zbilju, došla je ta francuska izvid-
nička ekipa i donijela mi hrvatsku zastavu. Oni su je stvarno skinuli, ali su je i donijeli.
Zanimljiva je priča o hrvatskom stijegu koji se vijorio na uzvišenju Sveto brdo.
Ipak, nisu ga postavili policajci iz Lovinca, već postrojba koja je također boravila tije-
kom 1991. i 1992. godine na Velebitu. Stijeg su postavili pripadnici Planinske satnije
Velebit, a dozapovjednik postrojbe Dragutin Baruškin prisjeća se razloga i okolnosti:
Mnogo je priča oko hrvatskog barjaka na Svetom brdu, koji se vidi na fotografija-
ma raznih postrojbi. Tu zastavu postavili su naši dečki, na Jurjevo, 23. travnja 1992.
godine. Sveto brdo je na Velebitu „drugo“ po visini, ono je 5 metara niže od Vaganskog
vrha, 1757 metara. I onda smo mi napravili jarbol od 6 metara i nataknuli zastavu
promjera 1 puta 2 metra i dignuli gore pa da to bude najviši vrh, najviša točka Velebi-
ta. Jer taj Vaganski vrh je masiv koji nema izraženost da je to vrh. A Sveto brdo baš je
onako, markantno izraženo kao vrh.
Početkom kolovoza Planinska satnija Velebit je, prema zapovijedi, započela s
procesom demobilizacije, a do 21. kolovoza cijela postrojba poslana je u pričuvu.
Položaje na planini držali su pripadnici policijskih snaga iz Lovinca i Svetog Roka, a
položaje Planinske satnije Velebit preuzeli su pripadnici domaće postrojbe iz Stari-
grada. Uskoro je na najvišoj razini bilo organizirano zapovjedno izviđanje Velebita,
te su zapovjednik Specijalnih jedinica MUP-a Mladen Markač i načelnik GSHV-a
general Janko Bobetko na samoj planini donijeli odluku da pripadnici Specijalnih
jedinica policije preuzmu položaje na Velebitu i vrše zadaće kao pripremu za nado-
lazeću operaciju. Iako je postrojba Planinske satnije Velebit stavljena u pričuvu, naji-
skusniji alpinisti, predvođeni Jerkom Kiriginom, angažirani su da održavaju tečajeve
alpinizma i orijentacije. Ta poduka pokazala se vrlo važnom u djelovanju pripadnika

41
specijalnih postrojbi u nadolazećim oslobodilačkim operacijama. Kako bilo, od ko-
lovoza 1992. godine pa sljedeće tri godine Velebit postaje drugi dom pripadnicima
Specijalnih jedinica MUP-a. Otpočele su pripreme za operaciju „Poskok 1“, odnosno
vojno-redarstvenu operaciju „Maslenicu“. Zapovjednik Specijalne jedinice policije
iz Zadra, Svemir Vrsaljko – Velečasni, prisjeća se razdoblja primirja i iščekivanja za
pokretanjem borbene akcije:
Mislim da je dečkima, a i meni samome, u tom vremenu najteže padalo to neko
primirje u kojem se ništa nije događalo. Željeli smo da se nešto dogodi, a samim do-
laskom na Velebit znali smo da se stvara ne samo vizualni kontakt s jednim širim po-
dručjem, nego da nas sigurno čeka jedna zadaća. Na osnovu našeg boravka na Velebi-
tu i naših spoznaja u tim izviđačkim i osmatračkim djelovanjima, ja sam i prije akcije
„Maslenica“ tražio od sektora Specijalne policije, znači od generala Markača, da do-
zvoli izvršavanje jedne borbene zadaće. Naime, držao sam da mi, to jest moja postroj-
ba i ovi momci koji su bili nama tu pridruženi iz Svetoga Roka i Lovinca – da možemo
ovladati, to jest da možemo osvojiti prostor Rovanjske, Maslenice, Jasenica i tako dalje.
Taj prostor smo svakodnevno motrili, izviđali. Imali smo i dubinska izviđanja. Moja
prosudba je bila da smo mi to mogli odraditi, i u jednoj zajedničkoj raščlambi mi je da-
na naznaka da se uskoro sprema jedna malo šira operacija. Poslije sam shvatio da je to
upravo operacija „Maslenica“.
U tom vremenu, konkretno 16. prosinca 1992. godine, u jednom od tih izviđanja
pogiba i moj zamjenik Dragan Žunić. Nakon njegove pogibije mi se vraćamo u Zadar,
a mijenja nas Specijalna jedinica splitsko-dalmatinska, BATT. Mi se potom opet vraća-
mo na prostor Velebita u pripremu, to jest na sam početak akcije „Maslenica“.
Za zapovijedanje postrojbama Specijalne policije osnovan je Stožer skupnih sna-
ga Specijalne policije, na čelu s generalom Mladenom Markačem. Načelnik stožera
bio je Vladimir Faber, pomoćnik načelnika Mile Smolčić, pomoćnik za sustav veze
Davorin Pavlović, pomoćnik za logistiku Slavo Maduna, a Jakob Bukvić, Mirko Hor-
vat i Svemir Vrsaljko bili su članovi Stožera. Snagama za vatrenu potporu zapovije-
dao je Josip Turkalj. Tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomlje-
nović bio je osoba zadužena za koordinaciju rada zapovjedništava MUP-a i HV-a.
Načelnik Stožera skupnih snaga Specijalnih jedinica MUP-a, Vladimir Faber, prisje-
ća se okolnosti u kojima je trebalo pokrenuti napadajnu operaciju na Velebitu:
Gospodin Markač je već tada bio zapovjednik svih skupnih snaga Specijalne policije
i on je osobno sudjelovalo i u pripremi i u provedbi akcije „Maslenica“ kao zapovjednik
Specijalne policije MUP-a. Kad mi je gospodin Markač tri dana prije početka opera-
cije rekao da treba pripremiti plan napada, i nakon što sam se upoznao s terenom i sa

42
situacijom, moram priznati da sam sâm sebi rekao: „To je nemoguće!“ Dakle, Velebit,
siječanj, bez ikakve prethodne pripreme, bez skoro bilo kakve logistike, dakle, provesti
napadajna djelovanja i zadržati se na Velebitu nakon provedenog napadajnog djelova-
nja – zaista sam pomišljao da je nemoguće. Naravno, nisam to nikome rekao kako ne
bih širio defetizam. Tada sam bio na dužnosti načelnika Stožera koja je otprilike uvi-
jek ista: procjena situacije, donošenje odluke, odnosno pripreme, zapovijedi za napad
i prenošenje odluke na podčinjene jedinice, odnosno neposredno upravljanje borbenim
djelovanjima.
Obavještajni podaci kojima smo raspolagali od zadarskih specijalaca, pa i od pri-
padnika jedinice PP Lovinac, bili su dragocjeni. Podaci su govorili da neprijatelj ima
pod kontrolom, kroz izdvojene vatrene točke, bunkere i prometnicu koja vodi od Svetog
Roka do Obrovca i da se povremeno ubacuje na područje preko Svetog brda i drugih
vrhova Velebita, odnosno da se povremeno ubacuje na područje koje je tada bilo pod
našom kontrolom. Mi smo imali pod kontrolom greben Velebita, srednji Velebit, negdje
do Ivine vodice. Kanjon Maslenice je bila polazna točka odakle smo ubacivali snage na
područje Velebita. To je otprilike prostor dubine 20-ak kilometara, širine negdje, gleda-
jući od Jadranske magistrale, od juga prema sjeveru do grebena Velebita – dakle nekih
20 puta 10 kilometara. To je teško i gotovo neprohodno područje. Dakle, za ono što pro-
sječnom specijalcu s punom opremom treba za svladavanje kilometra – ovdje se računa
tri do pet, dakle, koeficijent neki u odnosu na vrijeme koje je potrebno za svladavanje
samo zemljišnih prepreka.
Podatke o neprijatelju na okupiranom području na smjeru Bukva, Malo Libinje,
Veliko Libinje, Kraljičina vrata, Mali Alan te Mali Golić prikupljala je i izvidnič-
ka skupina sastavljena od 20 pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko iz Zagre-
ba. Izviđanja, koje je potrajalo 7 dana, prisjetio se jedan od njezinih djelatnika Josip
Klemm:
Nekoliko dana prije same „Maslenice“ jedna grupa pripadnika ATJ Lučko već je
bila na području Velebita s ciljem operativnog izviđanja i prikupljanja informacija.
Prikupljali smo konkretno informacije o tome gdje se neprijatelj nalazi, tako da bi, kad
krene sama operacija, mogli koordinirano s topništvom i minobacačkim skupinama
djelovati po neprijatelju, a isto tako omogućiti tim našim snagama da ne upadnu u
zasjedu i da što prije mogu ovladati područjima. Svima nam je jasno da je boraviti u
siječnju mjesecu na Velebitu jako, jako teško. I zamislite sad jednu grupu od 20-ak pri-
padnika koji već desetak dana borave na Velebitu. A što znači „boraviti“? Znači živje-
ti na tome području, a da vas nitko ne primijeti. Zamislite samo kad bi neprijateljske
snage primijetile da se jedna grupa nalazi na Velebitu, da se nešto priprema, sigurno bi

43
takvo što već ugrozilo akciju. U tih nekoliko dana zato nije bilo nikakve logistike, nego
je bilo, možemo reći, surovo preživljavanje.
Okupljanja potrebnih snaga policije i pripremnih aktivnosti prije pokretanja na-
padajnih djelovanja prisjeća se načelnik Stožera skupnih snaga SJP-a Vladimir Faber:
Ukupno smo bili angažirali oko 800 pripadnika Specijalne policije. Specijalna poli-
cija tada je brojala oko 1500 do 1600 ljudi, međutim, imajući potrebu za smjenom na
položajima, odlučili smo se, u dogovoru s generalom Markačem, da se nikad ne anga-
žira kompletan operativni sastav jer je trebalo zbog ovih teških uvjeta osigurati konti-
nuirani sustav zamjena jedinica na položajima. Tako da je neposredno borbeno djelo-
vanje, dakle napad 22. siječnja, izvelo oko 800 pripadnika Specijalne policije.
Mi iz Specijalne policije djelovali smo potpuno samostalno. Prema odluci Stožera
u Zadru, mi smo napadajno djelovanje trebali početi noću. Međutim, u neposrednoj
komunikaciji sa zapovjednicima jedinica na Velebitu utvrdili smo da je to jednostavno
nemoguće, dakle krenuti u ponoć, kada je vidljivost bila apsolutno nikakva. Teško se
po ovom terenu kretati i danju, a kamoli noću, pogotovo kad je teren potpuno zaleđen.
Mi smo odlučili prekršiti zapovijed i krenuti u napad u svitanje, osim jedinica koje su
bačene u zasjedu prema Svetom Roku preko Velebita. I činjenica je da tu odluku tada
nismo nikome priznali, a kasnije, budući da se pokazala ispravnom u odnosu na stanje
na terenu, nismo imali nikakvih posljedica. Bili smo potpuno samostalni jer naš pravac
napada je zaista bio potpuno izdvojen. Budući da smo kao pripadnici MUP-a imali sa-
mostalnost i formalnu i organizacijsku, imali smo je i u provedbi akcije, imajući u vidu
zemljišne karakteristike.
Postrojbama MUP-a pridodat je i jedan vod Domobranske bojne Obrovac čiji su
pripadnici služili kao vodiči, te jedan vod 1. satnije 1. bojne 7. domobranske pukov-
nije u ulozi goniča konja, nužnih za logistiku. Zadaća Specijalnih jedinica policije bi-
la je ovladavanje područjem Malog Alana, Velike i Male Bobije, Tulovih greda i pre-
sijecanje komunikacije Sveti Rok - Mali Alan - Obrovac. Na glavnom smjeru napada
s ciljem ovladavanja prijevojem Mali Alan i presijecanjem komunikacije Sveti Rok
- Obrovac napadali su pripadnici ATJ Lučko i SJP „Grom“ iz Karlovca. Na prvom
pomoćnom smjeru napada sa zadatkom ovladavanja Malom i Velikom Bobijom te
Tulovim gredama bile su SJP Zadar, Split, Šibenik i Varaždin pod zapovjedništvom
Svemira Vrsaljaka, a na drugom pomoćnom pravcu sa zadatkom blokade ceste od
Svetog Roka i prekida svake veze i pomoći neprijateljskim snagama kod Malog Ala-
na, bile su SJP Zabok, Rijeka, Zagreb i pripadnici Policijske postaje Lovinac - Sveti
Rok pod zapovjedništvom Zvonka Pausića - Pauka. O zadanim ciljevima načelnik
Stožera Stožera Vladimir Faber prisjetio se:

44
Mi smo u planiranju napadajnog djelovanja odredili sljedeće ciljeve: prvi cilj je bio
zaposjesti greben Velebita i Sveto brdo kao dominantnu točku – do ceste Gračac - Obro-
vac, odnosno prijevoja Mali Alan, kako bi se spriječila komunikacija neprijatelja tom
cestom. Drugi cilj je bio osvajanje vrhova Velike i Male Bobije kako bi se stekla kontrola
nad Glinicom, odnosno područjem Obrovca, i kako bi se vezale snage neprijatelja za
naše snage, čime bi se omogućilo olakšano djelovanje jedinicama Hrvatske vojske, koje
su nastupale duž magistrale, odnosno u zadarskom zaleđu. I treći, vrlo bitan cilj, bio je
postavljanje zasjede na području Svetog Roka jer smo očekivali da će neprijatelj u tre-
nutku naših napadajnih djelovanja slati pomoć prema Obrovcu, prometnicom Gračac
- Obrovac preko Malog Alana. I sva tri cilja, moram reći da su ispunjena u potpunosti.
Ono što je posebno bitno naglasiti, pripadnici Specijalne policije Zabok i Specijal-
na jedinica policije Alfa Zagreb su noću 21. na 22. siječnja ubačeni preko Velebita na
područje Svetog Roka. To je, znači, nekih 30-ak kilometara zračne linije noću, snijeg,
dnevna temperatura je bila negdje oko minus 10 stupnjeva. Uz jak vjetar, noćna tem-
peratura je bila oko minus 20, s time da je već 24. i 25. siječnja i sniježilo, tako da su
uvjeti onda bili još dodatno pogoršani. Ipak, uspješno su zaposjeli svoje pozicije, posta-
vili zasjedu, izvršili, koliko je meni poznato, najuspješnije zasjedno djelovanje uopće u
Domovinskom ratu, pri čemu je gubitak neprijatelja bio 22 poginula i više ranjenih.
Poznato mi je da je u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini bila višednevna žalost. I
činjenica je da je time, osim što je neprijatelju nanesen velik gubitak, zapravo naprav-
ljena jedna pretpostavka da držimo položaje, dakle greben Velebita, i ‘93. i ‘94. godine,
odnosno pretpostavka da se može planirati i realizirati operacija „Oluja“ 1995. godine.
U spomenutoj zasjedi, na drugom pomoćnom pravcu, zajedno sa SJP Alfa iz Za-
greba sudjelovala je Specijalna jedinica policije Krapinsko-zagorske županije „Ba-
run“. O njezinu djelovanju u operaciji govori zapovjednik Zvonko Pausić - Pauk:
Prva i glavna zadaća moje jedinice u akciji „Maslenica“ bila je presijecanje komu-
nikacije Sveti Rok - Obrovac, koja je bila glavna poveznica za eventualno pristizanje
pomoći neprijateljskim snagama, gore na Alanu. To je komunikacija koju smo trebali
presjeći i zauzeti prilikom eventualnog nailaska pomoći, da spriječimo dolazak nepri-
jateljskih snaga gore.
Krenuli smo s Malog Libinja u tri sata poslije ponoći s 21. na 22. siječanj. Mali
Alan, sve smo prešli pješice pod klimatski nepovoljnim uvjetima jer nas je sprječavao
snijeg, led, jaki i hladni vjetar. Za taj put pod opremom i tim nepovoljnim klimatskim
uvjetima, jer oprema je težila više od 20 do 30 kila, trebalo nam je oko pet, pet i pol sati.
Pošto sam ja već bio ovdje u Svetom Roku i Lovincu, donekle sam poznavao teren, pa
sam, vjerojatno i zbog toga, i dobio ovaj pravac. Poslužio sam se i s tim da sam jednog

45
djelatnika iz Policijske ispostave Lovinac, koji sto posto poznaje teren, uzeo kao vodiča.
To je bio moj prijatelj Dane Serdar.
Krapinsko-zagorska specijalna policija je tada sudjelovala s 83 čovjeka, s tim da na
tom pravcu kojim smo mi išli bila je uključena i Specijalna policija zagrebačka „Alfe“ i
Policijska ispostava Lovinac. Zajedničkim snagama napravili smo tu taktičku zasjedu,
koju smo odradili pozitivno.
Pripadnici Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok
imali su značajnu ulogu upravo u toj akciji, postavljenoj zasjedi na prijevoju Mali
Alan, o čemu govori zapovjednik postrojbe, Josip Vrkljan - Jotan:
Mi smo mjesecima prije prikupljali obavještajne podatke o stanju neprijatelja, nje-
govoj brojnosti, položaju, čime raspolaže. Obzirom da smo domaći, znamo teren, raz-
govarali smo dosta aktivno s generalom Markačem što učiniti i na koji način. U samoj
akciji kao postrojba smo borbeno djelovali na prvoj crti. Večer prije početka akcije od
generala Markača dobili smo zapovijed, znali smo koji je naš pravac i što trebamo čini-
ti. Naš pravac bio je: Dušice – Liščani - Bonarevo. Trebali smo spriječiti neprijatelja na
pravcu Sveti Rok - Mali Alan – Obrovac, da ne može uvoditi nove svježe snage na Alan
tamo gdje su oni imali položaje. I tu smo akciju u potpunosti izvršili, sve ono što smo
dobili za zadaću to smo sto posto izvršili. Mi smo dobili zadaću, imali smo obavještajne
podatke gdje se oni otprilike kreću i došli smo, zaposjeli cestu, i kad su oni naišli došlo je
do borbenog okršaja. I imali smo tu i jednim dijelom sreću. Nažalost, imali smo jednog
poginulog, ali evo, u odnosu na neprijatelja, tu smo mi prošli odlično.
Nakon višesatnog iscrpljujućeg penjanja specijalci su nastavili sa spuštanjem kroz
teško prohodan šumski put do kote 614 koja se zove Krč, gdje se put spaja s cestom od
Svetog Roka do prijevoja Mali Alan. Dio pripadnika zagrebačkih „Alfi“ ostao je kod
šumske kuće u Lišćanoj dragi dok su se pripadnici SJP Barun odvojili i otišli desno
prema selu Rajići. Na cestu se prvo spustila protuoklopna grupa, a „Baruni“ i preo-
stale „Alfe“ rasporedili su se uz cestu. Zvonko Pausić - Pauk, zapovjednik zabočkih
„Baruna“, prisjeća se tijeka okršaja u kojemu su protivničke snage teško nastradale:
Sama akcija uslijedila je odmah dolaskom na prijevoj koji se zove Krč. Izviđačka
skupina koja je spuštena dolje ispod ceste, tri djelatnika koji su izašli s te strane prati-
li su ih odozgo i javili nam da su oni već krenuli prema ovamo, da idu dva kamiona i
jedan Pinzgauer. Tako da nismo imali ni pet minuta da se pripremimo za tu zasjedu.
Nismo imali puno vremena, jer su neprijateljske snage već krenule prema ovom prav-
cu od Ruke, gdje su imali i svoj stožer, prema nama. Tako da, čim smo došli ovdje, već
umorni i iscrpljeni od tog puta, rasporedili smo na brzinu ljude pošto sam već izbacio

46
izviđače na dominantne točke. Rasporedili smo grupe ljudi po lijevom obronku mjesta
koje se zove Krč, sve do zadnjega zavoja izlaska iz šume. Na brzinu smo to odradili,
pripremili zasjedu. Doslovno školski smo odradili tu zasjedu i na svu sreću našu i svih
ostalih naših suboraca, odradili smo je pozitivno.
Pustili smo prvi kamion koji je došao na sami zavoj, gdje je bila zadnja grupa. I tu
smo onda otvorili vatru, jer ostali su bili postavljeni dolje tako da se ni oni zadnji nisu
mogli ni povući ni ništa. To je bilo vrlo kratko, negdje možda 5 do 10 minuta, mislim,
teško je to sad reći, tu negdje, 5, 10 minuta. Oni su uletjeli u našu zasjedu i doživjeli su
teški poraz.
O uspješno odrađenoj zasjedi svjedoči i zapovjednik Jedinice za posebne namje-
ne Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok Josip Vrkljan - Jotan:
Mi smo se posložili uz cestu na više lokacija, a oni su došli iz njihove baze na Ruci
kod pruge. Ovo je bila njihova interventna specijalna jedinica koja je intervenirala ta-
mo gdje gori. Oni nisu očekivali da ćemo bit’ tu, no mi smo bili tu i svoju zadaću izvrši-
li. Nismo dugo čekali, to je trajalo svega nekih 5-10 minuta, nek’ je bilo maksimalno 15.
Oni su išli s onim Tamovima 150 ili 110 prema Alanu, jer na Alanu su naše snage došle
u kontakt s njihovima i oni su onda išli u pomoć, a nisu znali da mi imamo tu zadaću.
Vidjeli smo jednoga koji je preživio i on se spasio. Mislim da se zove Jovica Njegovan i
znamo tko je, s obzirom da smo mi tu živili, zajedno smo išli u srednju školu u Gospić.
Konkretno, ti Srbi naši, evo tu susjedi koji su bili živjeli i žive i danas, oni u stvari ne
prihvaćaju Hrvatsku, koja je i njihova domovina, barem bi trebala biti.
Izvješće o pogibiji 22 pripadnika „Plavog bataljona“ na putu od Svetog Roka do
Malog Alana poslano je iz Stanice javne bezbjednosti Gračac Sekretarijatu za unu-
trašnje poslove Korenica i Ministarstvu unutrašnjih poslova Knin, istoga dana, 22.
siječnja:
„DANA 22. 01.1993 GODINE OKO 11,30 SATI NA RELACIJI SV. ROK – MALI
ALAN, SAČEKANA JE U ZASJEDI I POBIJENA JEDINICA PLAVOG BATALJO-
NA KOJA JE IŠLA U POMOĆ SVOJIM DRUGOVIMA NA MALOM ALANU.“

U samo nekoliko minuta život su u zasjedi izgubila 22 neprijateljska vojnika, pri-


padnika tzv. Plavog bataljona Srpske vojske Krajine. U zasjedi su uništena tri kami-
ona i zarobljena je znatna količina naoružanja i vojne opreme. Zvonko Pausić - Pauk
svjedoči o posljedicama dobro postavljene zasjede:
Tu su bila dva kamiona i jedan Pinzgauer, koji su bili puni neprijateljskih snaga
i materijalno-tehničkih sredstava, naoružanja, minobacača. To smo čak i zarobili i tu

47
smo postavili njihove minobacače, koje smo upotrijebili dalje u borbi protiv njih. Nai-
me, iza njih dolazi grupa pješaštva, negdje oko 20 do 30 njih. Još jednom su pješaštvom
pokušali proći i borba je sveukupno još potrajala negdje 35 do 45 minuta, tako da smo
mi tada ovladali s ovim prostorom i kontrolirali u potpunosti sve. Oni su bili maksimal-
no iznenađeni. I čak ja mislim da nisu ni znali da smo mi tu, nego su pucali s haubica-
ma i tenkovima gore po vrhu Velebita.
I zaista oko 15 sati iz smjera Šulentića uočena je kolona neprijateljskih vojnika
potpomognuta s dva tenka i jednim oklopnim vozilom. Tenkovi su se zaustavili kod
sela Egeljac i u sljedećih nekoliko sati, uz uporabu teških minobacača, tukli su cijelo
brdo. Zbog jačine vatre pripadnici Specijalne policije povukli su se stotinjak metara
uz cestu prema Velebitu. Također, evakuirano je i tijelo jedinog poginulog, Ivice Dr-
mića. Zapovjednik Specijalne jedinice policije Krapinsko-zagorske županije „Barun“
Zvonko Pausić - Pauk, prisjeća se gubitka kolege policajca:
Na žalost, imali smo i poginulog, gospodina Drmića, iz Specijalne jedinice policije
„Alfe“. To je jedina žrtva na ovom pravcu. Imao je rođendan taj dan i želio si je za ro-
đendan skinuti jedan tenk. I to je cijelo vrijeme pričao i jednostavno, nije imao sreće.
On je iz „Alfi“ pridodan nama kao djelatnik koji je rukovao s protuoklopnim sredstvom
za tenkove, BOV-ove. I išao je zajedno s nama i jednostavno vjerujem da je iz jednog
od kamiona netko povukao nasumično rafal koji je pogodio u njegovu Osu, i metak se
odbio i pogodio ga u glavu. Ja sam ga osobno s još dva-tri svoja djelatnika izvukao s te
prve linije do prvog puteljka. Onda je došla grupa djelatnika Specijalne policije „Alfe“
koji su ga dalje transportirali prema Malom Libinju.
Načelnik Stožera Specijalne policije Vladimir Faber o okolnostima pogibije Ivice
Drmića prisjetio se:
Možda najteži moment bio mi je pogibija kolege Ivice Drmića. Naime, ja sam s
njim bio i osobno jako dobar. On je bio pripadnik „Alfi“, ja sam bio tad zapovjednik
Specijalne jedinice policije „Alfa“. On je bio osposobljen za rukovanje ručnim raket-
nim bacačima. I bez obzira na nemoguće uvjete, on je uspio ručni raketni bacač Osa
s tri rakete prenijeti na svojim leđima preko Velebita do Svetog Roka. I kada je kretala
kolona neprijateljska iz Svetog Roka, budući da smo imali dominantan položaj, on je
dečkima oko sebe rekao: „Ljudi, meni je danas rođendan, ja ću si za rođendan priuštit
jedan tenk.“ I u trenutku kad je ispaljivao raketu iz RBR-a bio je pogođen i, na žalost,
smrtno je stradao. Kad su mi kolege javili da je on poginuo, znate, čovjeku svašta prođe
kroz glavu – ima li to sve smisla. Ali to je prolazna ona, rekao bih, nevera. Prođe vrlo
brzo jer jednostavno dinamika zbivanja na bojišnici je bila takva da nije bilo vremena
za isključiti se privremeno ili malo duže. No, ima smisla, naravno da ima smisla i po-

48
kazali smo svi zajedno da ima smisla. Ljudski je priznati da je bilo i teških situacija, da
je ponekad bilo propitivanja samog sebe. Ali svakako, pokazali smo. U krajnjem sluča-
ju i danas, evo, kad dolazimo ovdje na Velebit s ponosom se prisjećamo svih, pogotovo
poginulih kolega. Ali ovdje su zaista i oni koji su preživjeli zaslužili spomenik.
Zbog pada mraka te daljnjeg granatiranja zapovjednik akcije Zvonko Pausić -
Pauk odlučio je da se povuku:
Mi smo ostali nakon te zasjede, kontrolirali smo cijeli dio dole do Lotića ispred Sve-
tog Roka. To smo držali sve do večernjih sati, ali nismo imali vezu sa Stožerom, tako da
sam ja sâm nakon toga, kad je već večer padala, zapovjedio lagano povlačenje prema
obronku Velebita na Dušici. Povratak je trajao između 8 do 10 sati, jer su svi ljudi bili
maksimalno iscrpljeni. Ništa nam nije pogodovalo, od samih vremenskih, klimatskih
uvjeta i samog puta i opreme koju smo nosili i plus toga iza svega toga smo odmah stu-
pili u vatrenu borbu s neprijateljem.
Po pričama i slušajući kasnije „Radio SAO Krajinu“ i „Knin“, navodno da je jedan
ostao živ, koji danas živi u Gračacu. I to smo slušali preko njihovog radija i još kojeka-
kve gluposti koje su oni navodili, koje nemaju veze s istinom. I na kraju su proglasili tri
dana žalosti, vezano za pogibije njihovih vojnika u toj akciji.
Kao podrška zasjedi upućeni su i specijalci iz Rijeke, čega se prisjetio Darko Kle-
po, zamjenik zapovjednika voda SJP „Ajkule“ Rijeka. Ipak, dio Riječana nije došao
na predviđene pozicije, a priča je zanimljiva jer zorno prikazuje što se sve zbiva u
ratnim uvjetima, odnosno da je čak i u ovako dinamičnoj akciji moguće napraviti
ljudske pogreške. Naime, Klepo je s nekoliko kolega jednostavno zaspao uoči akcije:
„Ajkule“ su dobile zadatak da zauzmu cestu na području Crvenih potoka i spri-
ječe dolazak neprijateljskih vojnika u primorje cestom koja vodi iz Svetog Roka preko
Malog Alana na Maslenicu, odnosno Jasenice, što je i učinjeno. Izviđači naše postrojbe
odradili su svoj posao, neka dva-tri dana prije same akcije. Iz naše postrojbe išla su u
izviđanje četiri djelatnika.
Uoči akcije „Maslenica“ izmješteni smo u Starigrad. Dio postrojbe, sa zapovjedni-
kom Galjanićem, upućen je kroz Paklenicu prema zbornom mjestu, a nas pet-šest kole-
ga ostali smo s opremom postrojbe u Starigradu. Uskoro smo i mi helikopterom preba-
čeni na mjesto, tada prvi puta čujem za naziv Veliko Libinje. Impresionirala me vožnja
zrakom, bilo mi je to prvi puta u životu, a već iz zraka se vidjelo da se na Velikom Libi-
nju okupila velika masa ljudi. Bilo je tu više postrojbi Specijalne policije: Lučko, Zagreb,
Šibenik, Split, Gospić, Rijeka, a mislim da ih je bilo još. Pronašli smo naše, saznali sve
o budućoj akciji, smjestili smo se i čekali. Tada, te godine u to doba nije bilo snijega pa

49
nije bilo niti nešto strašno hladno. Čak se sjećam da je bio prekrasan sunčan dan, tako
da smo praktički svi spavali tu po livadama u vrećama, tko je imao, i bez šatora. Tu
noć, ja i još trojica kolega stisli smo se uz nekakav kameni zidić i zaspali. Tijekom noći
smo čuli kao nekakva komešanja, ali glasnijeg poziva nije bilo pa se nismo ni obazirali
previše. Zapravo se sve odvijalo u tišini, ljudi su budili jedni druge, a nas su, eto, zao-
bišli i mi nesretnici ostali sve do ujutro na spavanju. Kad smo se digli ujutro, svuda ma-
gluština, nema nikoga na cijelom Libinju, samo nekoliko artiljeraca s minobacačima.
To jutro započinje akcija i nas četiri ostajemo na Libinju pomažući artiljercima. Malo
iza podneva vraćaju se prvi policajci, momci iz Šibenika, saznajemo da su na području
oko Alana imali žešći okršaj te da su bili odsječeni od ostatka jedinice neko vrijeme pa
su se zato vratili. Isto tako došle su vijesti i o većem otporu na samom prijevoju Alan,
a o našima ni glasa. Kasno popodne netko od zapovjednika artiljeraca upućuje nas u
stožer akcije na Kneževićima. Tamo stižemo kasno navečer, prespavamo u nekim ka-
menim kućicama ili „stanovima“, kako ih zovu na Velebitu. Ujutro se javimo u stožer,
opišemo našu glupu situaciju, opet nitko ništa ne zna osim da je naša postrojba trebala
biti na području Crvenih potoka negdje sa sjeverne strane Velebita iznad Svetog Roka.
Također nam tada predlože da se uputimo u potragu za postrojbom i da javimo stanje
u stožer koliko je to moguće. Prije polaska nam se priključuju još dva djelatnika ma-
le postrojbe lovinačke Specijalne policije. Jedan od njih bio je iskusni borac rodom iz
Lovinca, inače prije rata često je „bazao“ po Velebitu i odlično ga poznaje. Tako se nas
šestorica krećemo to jutro prema Crvenim potocima, no kako je cijelo vrijeme bila vr-
lo gusta magla uspijemo se dokopati do grebena na vrhu Velebita, do mjesta Dušice i
odlučimo da ćemo tu prespavati u nekoj kamenoj kućici za pastire, nažalost poprilično
derutnoj. Ranom zorom uputimo se stazom prema nekakvoj cesti koja onda dalje vodi
prema Svetom Roku. Putem smo pronalazili razasute dijelove policijske opreme: nože-
ve, okvire za streljivo, čak i oružje, komade odjeće, tako da je bilo jako neugodno kretati
se, ne znajući što se točno desilo i što nas sve čeka. Nakon otprilike 5-6 sati hoda našli
smo naše kolege žive i zdrave na dijelu puta iznad Svetog Roka. Ispričamo našu situa-
ciju i što smo sve vidjeli i to da je u stožeru potraga za njima. Saznajemo da je oprema
rasuta putem od djelatnika „Alfi“ koji su imali žestoki sukob s neprijateljem u blizini
Svetog Roka. Uspijemo javiti u stožer naše stanje, a oni nas na tom položaju zadržava-
ju još nekih tjedan dana. Mi nismo imali izravnih borbi zbog toga što se prvog dana sa-
me akcije „Maslenica“ dio djelatnika SJP Zagreb, koji je imao zadatak rušenja mostića
i dijela ceste prema nama, sukobio s neprijateljem na toj istoj cesti, ali puno niže, i gdje
je neprijatelj tada pretrpio znatne gubitke.
Pripadnici Specijalnih jedinica MUP-a zasjedom na pomoćnom pravcu u pot-
punosti su iznenadili neprijatelja. Istoga dana, 22. siječnja, nakon što ih je u prostor

50
uvela izvidnička skupina ATJ Lučko, u napad na središnjem pravcu krenule su sku-
pne snage koje su uz ATJ Lučko činili pripadnici SJP „Grom“ Karlovac. Napad je išao
smjerom Libinje – Bukovo pleće – Mali Alan. Njihova djelovanja prisjeća se Josip
Klemm iz ATJ Lučko:
Sjećam se, večer prije nego što smo krenuli u samu operaciju „Maslenica“, spavali
smo pod vedrim nebom, a temperatura se spustila na minus 18. Od nas trojice bliskih
prijatelja jedan nije imao vreću za spavanje, pa se na djelu opet pokazala ona ljudska
nesebičnost. Snašli smo se tako da smo raširili jednu vreću za spavanje, stavili je na
pod, a sva trojica smo se stisnuli i pokrili se s onom drugom vrećom. Znam samo da
nismo mogli zaspati od zime, a ujutro, kad smo već malo i zaspali, sjećam se da smo se
probudili s injem i na kosi i na obrvama i trepavicama. I sad zamislite, nakon jedne ta-
kve neprespavane noći i nekoliko sličnih dana gdje se već nalazimo na Velebitu, ujutro
smo već bili spremni prihvatiti se nove zadaće.
Za vrijeme operacije „Maslenice“ ATJ Lučko je išla u pravcu Tulovih greda i pre-
ma Malom Alanu. Na našem pravcu su išle još i jedinice Specijalne jedinice policije iz
Karlovca. I ovdje moramo reći da je ATJ Lučko uspješno ovladala svim svojim vrhovi-
ma, odnosno zadanim pravcima. Sjećam se, dok sam još bio tamo neposredno ispred
Malog Alana, zapovjednik je bio Franjo Drljo, da smo čekali daljnje zapovijedi, jer smo
tog trenutka bili spremni osvojiti i Mali Alan i krenuti dalje u osvajanje Like, što znači
spustiti se po Velebitu na ličku stranu. Ipak, zapovijed nije bila donesena da se ide u
daljnja osvajanja, nego da samo dođemo na dominantne točke. Za vrijeme čitave akci-
je neprijatelj nam je pružao otpor.
U poslijepodnevnim satima, nakon cjelodnevnog pješačenja ispod Tulovih
greda, pripadnici jedinica Specijalne policije došli su u borbeni kontakt s pobunje-
nim Srbima. Izloženi strojničkoj i minobacačkoj vatri, specijalci zauzimaju strateš-
ki važne točke i prostor od Tulovih greda prema Malom Alanu. Načelnik Stožera
Specijalne policije Vladimir Faber jasno je ukazao na značaj uspjeha osvajanja tog
prostora:
Njihove postrojbe nisu bile toliko brojne koliko su neprijateljske linije, pogotovo na
području Malog Alana do Tulovih greda, bile dobro utvrđene. Mi u Stožeru inzistira-
li smo da prije početka napadajnog djelovanja dignemo na područje Velikog Libinja
naše topništvo, prije svega mješovitu minobacačku bitnicu 120 i 82 milimetra. I ras-
polagali smo s nešto naših bacača raketa RAK-12, čime smo također osigurali podršku
pripadnicima Specijalne policije koji su pješke pokušavali osvojiti te položaje. Upravo
se to pokazalo presudnim za uspješno djelovanje. Naime, neprijatelj je bio dobro utvr-
đen, ukopan u svojim bunkerima i praktički bilo bi nemoguće bez topničkog djelovanja

51
osvojiti ove položaje i ostvariti nadzor nad cestom Sveti Rok-Obrovac. Vjerujem da su
bili iznenađeni, jer mislim da, ne bih rekao u povijesti ratovanja, da ne pretjerujem, ali
vrlo rijetko u povijesti ratovanja je netko digao minobacače od 120 milimetara na 1300
- 1400 metara i s njima, uz uspješno navođenje onih naših pješadinaca u prvim redo-
vima, uništavao borbene položaje neprijatelja. Činjenica je da bismo bez tog topništva
imali deseterostruko veće gubitke i pitanje da li bismo uspjeli osvojiti ove položaje na
Malom Alanu, odnosno duž ceste Sveti Rok-Obrovac.
Topništvom skupnih snaga Specijalnih jedinica policije zapovijedao je Josip Tur-
kalj, pomoćnik zapovjednika Specijalne jedinice „Alfe“ i načelnik topništva Specijal-
ne policije:
Prije nego je krenula akcija „Maslenica“, ja sam tada bio na jednoj drugoj zadaći,
koja je bila na području Gospića. Na toj zadaći sam i primio zapovijed da dođem u
područje Starigrada gdje smo brzo izvršili određene pripreme za samu akciju „Masle-
nica“. I skupili smo oruđa koja su se nalazila u Specijalnim jedinicama, kako bi ih na
bilo koji mogući način uspjeli prebaciti na pozicije koje nam u određenoj mjeri mogu
odgovarati za naše napadajno djelovanje i za plan koji je tada dan, a to je bilo ovla-
davanje komunikacijom, cestom Sveti Rok - Obrovac. Mi smo imali mogućnosti pla-
niranja samo putem karata, jer nismo poznavali Velebit, pozicije nam nisu bile točno
određene. Trebalo je napraviti određeno izviđanje. Čak i to je bilo upitno. Budući da
naši pripadnici Specijalne policije nisu bili upućeni u djelovanje topništva, na neki na-
čin morali smo sami sve odraditi. Tad sam ja sjeo u helikopter i napravili smo izviđanje
jedno kratko, koje je bilo čak i pomalo riskantno jer smo i prije naših snaga došli na po-
ziciju Velikog Libinja. One su tek krenule u zauzimanje određenih prostora koji su bili
na području Starigrada. Odredili smo poziciju, budući da topništvo mora zadovoljiti
određene uvjete i kriterije: ne može biti kameno tlo budući da minobacači moraju biti
ukopani. Odredili smo da to bude pozicija Velikog Libinja. Pozicija Velikog Libinja je
negdje oko četiri i pol kilometra od pozicije koju je trebalo ovladati. Ona je nama bila
dovoljna s obzirom na to da je domet minobacača 120 milimetara 6 tisuća i 250 meta-
ra. Znači, mogli smo djelovati po pozicijama koje su nam bile potrebne. Dio oruđa smo
dovukli na konjima, a dio je prebačen s helikopterima. Znači, uz pomoć helikoptera su
prebačene cijevi, oruđa 120 mm, lanseri, nešto je prebačeno na konjima, s tim da su
minobacači kalibra 82 milimetra bili čak postavljeni još i na druge pozicije s kojih se
djelovalo po neprijateljskim ciljevima.
Djelovanje topništva pokazalo se ključnim u savladavanju organiziranog otpora
neprijatelja na glavnom pravcu napada. No, bilo je i problema, iako je na kraju polu-
čen uspjeh, o čemu svjedoči Vladimir Faber:

52
Naravno da smo imali i problema. Dakle, imali smo i zastoje. Upravo na tom prav-
cu napada pripadnici ATJ Lučko nisu mogli osvojiti nekoliko utvrđenih bunkera bez
topničke podrške, a zastoj je trajao pet-šest sati dok nismo uspjeli uspostaviti kvalitetnu
vezu, koja je osigurala adekvatno navođenje topničko-raketne podrške. I nakon što smo
uspostavili tu vezu, zbog optičkih problema, uspjeli smo neutralizirati te ciljeve. Prvih
nekoliko dana bilo je problema jer je područje vrlo zahtjevno. Zemljišni uvjeti su vrlo,
vrlo teški. Međutim, nakon tih nekoliko prvih dana mi smo uspjeli uspostaviti putem
induktorskih telefona povezanost svih naših položaja, tako da smo imali vezu koja je
bila zaštićena od mogućnosti da neprijatelj može pratiti naš unutarnji promet. A s dru-
ge strane veza je bila potpuno pouzdana zahvaljujući tome da su u ovakvim uvjetima
induktorski telefoni, bez obzira što to djeluje malo zastarjelo, kao sredstva veze, među-
tim, vrlo, vrlo efikasni.
O djelovanju topništva hrvatskih snaga na podvelebitskom području i napredo-
vanju pripadnika SJP MUP-a RH na Velebitu govori izvješće načelnika Stanice javne
bezbednosti Obrovac Dragana Veselinovića, upućeno MUP-u RSK:
„Dana 22. januara 1993. godine oko 06,30 sati, došlo je do artiljerijskog napada
na položaje brigade za posebne namjene u rejonu Rovanjske, Maslenice i Jasenica, na
području Opštine Obrovac. (…) Oko 08,00 sati primjećena su prebacivanja pješadije
sa područja Velebita na potezu Libinje – Tulove grede i na potezu Starigrad – Libinje.
Oko 08,00 sati došlo je do pješadijskog kontakta izmedju pripadnika brigade milici-
je za posebne namjene i neprijatelja u rejonu Bukovo Pleće na području Velebita. U
ovom okršaju nije bilo na našoj strani poginulih niti ranjenih, dok ne raspolažemo
informacijom da li je bilo gubitaka na neprijateljskoj strani. Oko 11,00 sati primje-
ćeno je prebacivanje jedne neprijateljske grupe preko saobraćajnice Obrovac – Sveti
Rok u rejonu ‘Alanca’, jačine 40-50 vojnika. (…)“

Zadaća ATJ Lučko i SJP „Grom“ bila je ovladati prijevojem Mali Alan te presi-
jecanje komunikacije Obrovac – Sveti Rok, a po zemljovidu na kojem je naznačen
smjer djelovanja ATJ Lučko (Zemljovid 19. - 22. I. 1993., prilog br. 9b) može se išči-
tati smjer napada: Malo Libinje – Veliko Libinje – Širića pećine – Jelovac – Bukovo
pleće te otuda dva smjera, jedan prema Ruji gdje je bio neprijateljski položaj, kao i
prema Alanacu, odnosno Kraljičinim vratima i Malom Goliću gdje je također bio
neprijateljski položaj. Prvog dana operacije, ATJ Lučko ovladala je širim područjem
Malog Alana te je prijevoj bio pod nadzorom hrvatskih snaga, iako fizički nitko nije
boravio na samom prijevoju. O teškoćama i napredovanju ATJ Lučko svjedoči Josip
Klemm:

53
Tri puta smo se susretali s neprijateljem. Nismo išli samom cestom nego smo išli po
vrhovima iznad te ceste i došli neposredno do Malog Alana. Mali Alan u vrijeme akcije
„Maslenica“ nije zauzet, nego je napredovanje bilo zaustavljeno nekih 50 do 100 meta-
ra ispred Malog Alana zato što je zapovijed bila takva da nema potrebe da se ponovo
izlažemo određenim rizicima, a puno više smo mogli kontrolirati taj dio odavde. Ma-
li Alan je išao onako u potkovu unutra, ali smo mi već u njihovome zaleđu bili, zna-
či uvijek je to bila, mislim da je Crvena zemlja, koja je bila ničija, pa su se svaki dan
mijenjale situacije na terenu. U jednom trenutku mi smo odozgor vidjeli što se događa
dolje. Međutim, neprijateljske snage nisu imale snage da dođu i da nam se neposred-
no suprotstave. Nisu prvo ni znali koliko nas ima, a njihove snage koje su bile gore bile
su neutralizirane. Jedini prostor gdje su oni i htjeli napraviti nešto je bilo komunikaci-
jom od Svetog Roka prema Malom Alanu, ali je borbena skupina kojom je zapovijedao
gospodin Pausić u zasjedi neutralizirala jednu takvu skupinu. Mi smo prvi dan došli
neposredno do Malog Alana i onda smo se izvukli kako su se uvodile nove snage Spe-
cijalne policije.
Nakon dvodnevnog držanja zauzetih položaja, ATJ Lučko izvlači se na odmor u
području Malog Libinja. U osvajanje Tulovih greda pošle su nove snage, jedinica SJP
BATT iz Splita koja je u akciju upućena zajedno sa SJP „Krpelj“ iz Vinkovaca. Njiho-
va zadaća bila je da izvrše prodor kroz neprijateljsku crtu obrane i zauzmu važne po-
zicije: Tulove grede, Potprag i Veliku i Malu Bobiju. Prema nadnevku od 25. siječnja
1993., u 4,30 sati SJP BATT kreće na izvršenje zadaće, a pratila ih je gusta magla, jak
vjetar i kiša koja je ometala i usporavala brzinu kretanja. Istog dana, oko 9 sati, jedi-
nica stiže na odredišnu točku na Bukvi gdje je prisiljena sačekati SJP Vinkovci koja je
kasnila. Po dolasku SJP Vinkovci krenulo se u daljnje napredovanje, iako je ono još
uvijek bilo praćeno surovim vremenskim uvjetima. Kretanje je izvršeno od Bukve
preko Alanca prema Tulovim gredama. Ivica Glavota, pripadnik SJP BATT, prisjeća
se teških okolnosti u kojima su osvajane Tulove grede:
Nije u operaciji teklo sve baš glatko i munjevitom brzinom, naprotiv, bilo je izni-
mno teško. Neprijatelji su bili dobro utvrđeni, taktički u dobroj poziciji i, pokazalo se,
odlučni braniti zauzeti teritorij. Iz tog razloga, pokušaji osvajanja neprijateljskog upo-
rišta na Tulovim gredama trajali su nekoliko dana.
Prva je zapovijed glasila da dvije jedinice u punom sastavu idu u napad. Naše
iskustvo iz dotadašnjih borbenih akcija na sličnom terenu ukazivalo je da takav napad
nije adekvatan. Nismo se slagali s taktikom određenom za napad jer reljef na kojem se
djeluje zahtijeva drugačiji napad od frontalnog. Jedinica je iz tog razloga povučena sa
zadatka. Druge jedinice iz sastava Skupnih snaga koje su pokušavale zauzeti taj polo-

54
žaj, zbog krškog reljefa i goleti, te utvrđenosti neprijatelja, nisu to uspijevale. U takvim
okolnostima odlučeno je da naša jedinica i vinkovački „Krpelji“ odradimo taj zadatak.
Druge jedinice nisu ništa manje bile spremne ili motivirane od nas, no mi smo dobili taj
zadatak. Iza nas je bilo dosta borbenih akcija, koje smo s više ili manje uspjeha izveli,
no iz svake od njih smo nešto naučili. S takvim iskustvom, znali smo da teren na kojem
se djeluje zahtijeva drugačiji pristup, odnosno da je potrebno manjom grupom prikrasti
se neopaženo do neprijateljskog položaja i neutralizirati ga. Naša jedinica je uvedena u
borbu 24. siječnja, a zadani pravac napadajnog kretanja je bio Tulove grede - Potprag
- Bobije. Sve je krenulo teškom hodnjom Seline (Bucići) – Kneževići - Bukva. Pokret je
trajao skoro 24 sata u uvjetima noći, hladnoće, sitne kiše i magle.
Ponovnim zaostajanjem SJP Vinkovci, pomoćnik zapovjednika Vlado Kalauz za-
tražio je odobrenje od zapovjednika Mladena Markača za samostalnim nastavkom
djelovanja SJP BATT, odnosno napadom na Tulove grede. Nakon njegova odobrenja
jedinica kreće dalje pod jakom topničkom paljbom i uz lošu vidljivost koja je bila
uzrokovana gustom maglom. Nakon kratkog vatrenog okršaja jedinica SJP BATT
oslobađa Tulove grede, a neprijatelj napušta položaje, ostavljajući oružje i opremu.
Ivica Glavota prisjeća se:
Kako sam ja u to vrijeme bio raspoređen u jedinici na radnom mjestu instrukto-
ra, dolaskom na polaznu crtu jugoistočno od Bukve na Alanac uslijedile su dodatne
konzultacije s meni nadređenim Vladom Kalauzom, tada pomoćnikom zapovjed-
nika u našoj jedinici. Predložio sam i složili smo se da povedem pet dragovoljaca i
pokušamo neutralizirati neprijatelja na položaju Tulove grede jer manja grupa ljudi
lakše se može neopaženo kretati i realizirati prednost iznenađenja. Noću smo krenuli
s Kneževića na izvršenje da bi pred zoru stigli na polaznu crtu. Dragi Bog je te noći
pogledao na nas i spustio gustu maglu, što će se kasnije pokazati kao važan čimbe-
nik da nismo imali niti jednu žrtvu u osvajanju Tulovih greda. Uz pomoć lokalnog
vodiča, došli smo do ceste Mali Alan - Tulove grede, nekih 600 metara udaljeni od
neprijateljskog položaja. Nas šestorica prepuzali smo taj put po snijegu, hladnoći i
magli. Nedaleko od njihovih položaja naišli smo na prekinutu telefonsku žicu i prate-
ći ju došli smo takoreći u neprijateljski bunker. Došavši do izgrađenoga kamenog vje-
trobrana uz cestu, shvatili smo da dolazimo na same Tulove grede. Nakon obostrane
izmjene vatre, neprijateljski položaj bio je neutraliziran. Tu smo pričekali ostatak je-
dinice i krenuli prema Potpragu, gdje su bili neprijateljski minobacači. Tijekom istog
dana osvojili smo Potprag i tu smo, iscrpljeni od prethodne noći i dana, odlučili pre-
noćiti. Prespavali smo gotovo na otvorenom, uz vatru, u vrećama. Tu noć na nas je
palo i do desetak centimetara snijega.

55
Nakon osvajanja Tulovih greda uništena su još dva minobacačka gnijezda nepri-
jatelja u blizini kamenoloma, oslobođeno je mjesto Potprag i crkva sv. Ivana, a zbog
dolaska noći organizirana je kružna obrana. Već ranije pripadnici BATT-a izvukli su
teško ranjenog pripadnika „Poskoka“, Ivicu Kapetanovića, koji je prilikom izviđanja
stao na minu. U teškim vremenskim uvjetima gotovo dvadeset specijalaca iz postroj-
bi ATJ Lučko, BATT Split i Zadar nosilo je Kapetanovića na nosilima više od deset
sati jer se helikopter zbog magle nije mogao spustiti. O izvlačenju Kapetanovića, što
na neki način simbolizira nadljudski trud koji su specijalci iskazali u ekstremno teš-
kim uvjetima, više je rečeno u sjećanju dr. Josipa Mihaljevića, odnosno u poglavlju
o ulozi Saniteta.
U međuvremenu, tijekom trećeg dana akcije i nakon izvlačenja s položaja ATJ
Lučko dobiva novu zadaću da s manjom skupinom pod zapovjedništvom Franje Dr-
lje izvrši miniranje planinske ceste u mjestu Šulentići, koja vodi prema Malom Ala-
nu, kako bi onemogućili prodor neprijateljskih tenkova. Pješačenje smjerom Malo
Libinje – Lički doci – Porobljenik – V. Vršina (Lišćana draga) – Bilo vrilo – Egeljac
– Ledenac - Šulentići trajalo je 16 sati. Jedinica se vratila u sjedište 26. siječnja 1993.
u 1.30 sati, a o samoj akciji svjedoči pripadnik ATJ Lučko Josip Klemm:
Uloga ATJ Lučko u samoj akciji „Maslenica“, osim ovladavanjem najtežeg dijela
pravca, bila je presjeći cestu preko Velebita koja ide od Svetog Roka preko Malog Ala-
na, pa dolje se spušta prema Obrovcu gdje su neprijateljske snage bile spremne dignuti
svoje tenkove. Na njoj je već bila izvedena zasjeda, međutim general Markač je donio
zapovijed da se ta cesta mora uništiti, odnosno da se mora spriječiti komunikacija od
Svetog Roka prema Malom Alanu.
Sjećam se, tu večer smo došli u jedan od stožera da se odmorimo, prije nego što smo
krenuli doma. Zapravo to nije bila soba, nego jedan prostor, možemo reći da je to bio
više smještaj za stoku. Nakon nepunih sat vremena zapovjednik Jakob Bukvić je ušao
i rekao da treba nekoliko dragovoljaca koji se sutra ponovo moraju vratiti s one strane
Like i dignuti cestu u zrak. Tog trenutka u sobi je nastupio muk. Znači, zamislite da smo
svi već iscrpljeni, da se nalazimo desetak dana na tome području. Međutim, pred nas
se stavlja nova zadaća. Ja znam ponekad reći da smo bili u paklu i u pakao se moramo
ponovo vratiti. Istina, kad je u pitanju dragovoljnost, tad vas nitko ne tjera, ali stvar je
u tome tko će prvi reći da se javlja. I ovoga puta također moram spomenuti i Franju Dr-
lju, Božu Krajinu, Berislava Garića, Dražena Ćurkovića, Josipa Čerića, Zvonka Tubića,
Zdravka Modrušana, Tomislava Čavleka, Željka Cvrtilu i druge, ne bih želio nikoga
izostaviti. I ja sam bio među njima. Znači, to je bila jedna grupa koja se javila i koja se
ponovno trebala vratiti na ličko područje. Tamo nam je zapovjednik Jedinice za posebne

56
namjene Policijske postaje Lovinac - Sveti Rok, Josip Vrkljan - Jotan dao nekoliko svojih
prijatelja, koji bi nas opet malo vodili i osigurali nam pomoć jer morate nositi sa sobom
eksploziv, a ispred nas je bio put od nekih osam sati hoda bez stajanja.
Gospodin Vukšić je bio naš zapovjednik i on je znao da to može učiniti nas petna-
estak. Međutim, tad ne možete poimenično reći: „Ideš ti, ti, ti!“, nego opet pitate onoga
koji ima najviše snage i tko je spreman izdržati neke stvari. I dobro je da se u takve
stvari ide dobrovoljno jer u takvim akcijama svi moramo raditi kao tim. Onaj koji se
nije osjećao sposobnim, ne zato što je manje vrijedan ili zato što nije hrabar, nego pu-
no puta je stvar u tome je li netko istrošen bio nekoliko dana prije. I kad smo krenuli,
nismo se mi puno ni logistički opremili. Znači osim eksploziva koji smo nosili, svatko je
stavio u džepove par konzervi i krenuli smo tamo. To su neke stvari koje se ad hoc rje-
šavaju, tako da što manje znaš i razmišljaš, još bolje.
Na svu sreću u tim danima nije bilo snijega. Snijeg je pao nekoliko dana poslije.
Međutim, kako nije bilo snijega nije bilo ni vode. Znači, nismo mi mogli nositi toliko
vode sa sobom jer bili smo već imali puno i naoružanja i eksploziva. Sjećam se da smo
pili vodu iz rupa od konjskih kopita. Dakle, govorim o osam sati hoda u jednom pravcu
i nakon toga što smo izvršili uspješno zadaću ponovno smo došli u neposredni sukob
s neprijateljem. Na svu sreću nitko nije toga trenutka stradao. Jer da je stradao, tada
nam ne bi nitko mogao pomoći jer nismo imali ni kirurške ambulante sa sobom. Zna-
či, bili bi prepušteni sami sebi. I to u situaciji kada se trebalo vratiti nazad i opet osam
sati pješačiti.
Znači, mi smo prešli skroz na ličku stranu i krenuli u dubinu. Jer, što znači dignu-
ti cestu u zrak? Vi cestu ne možete u zrak dignuti tamo gdje vi to želite, nego se teren
mora pogledati i tu je zadužen bio gospodin Čurković, koji je bio naš i pirotehničar i
zapovjednik, te imao najviše iskustva i znao je gdje je najbolje mjesto gdje se može ta-
ko nešto napraviti. Kad smo izašli na cestu mi smo po cesti još išli bar jedno 5 km da
bi našli najbolje mjesto gdje izvršiti diverziju. I hodajući, hodajući… gledamo: ono nije
dobro, nije ovo dobro… i na kraju smo došli skroz pred Sveti Rok. Znači, mi smo već
prošli mjesto gdje je bila ona naša prva zasjeda nekoliko dana ranije i u kojoj je nepri-
jatelj smrtno stradao, gdje je upao u zasjedu kod Krča. Među nama je bio i moj prijatelj
i suborac Marko Krpan koji je inače iz Svetog Roka, a koji je bio s nama i u Lučkom.
Sjećam se razgovora s njim jer smo već došli na pozicije gdje smo vidjeli njegovu kuću
u Svetom Roku. I sjećam se i njegovih suza i neraspoloženja i njegovog stava. Jer kad
netko vidi svoju kuću teško mu je odoliti da ne ode tamo.
Mi smo se, znači, još spustili dok smo odlučivali gdje uopće da stavimo taj eksplo-
ziv. Poslije miniranja ceste njihove inženjerijske snage sigurno nekoliko dana nisu bile u

57
mogućnosti popraviti tu cestu. Međutim, mnogo je značajniju stvar predstavljala činje-
nica da je kod njih nastao jedan strah da im netko uvijek može doći unutra, u dubinu
njihovog teritorija. Sad treba zamisliti kako im je bilo, a imali su jednu akciju koja je
bila nekoliko dana prije i onda još jednu. Stoga je i njihova reakcija bila brza, pa kad
smo digli tu cestu u zrak onda je tek nastao problem jer nastupila je akcija našeg iz-
vlačenja. Sve je bilo dotad dobro i mi nismo bili primijećeni do onoga trenutka dok to
nismo digli u zrak. Onoga trenutka kad smo mi to digli u zrak, sjećam se da smo bili
poklopljeni s neprijateljskom vatrom, odnosno granatama i da smo trčali po toj cesti pa
dobrih 15 minuta samo da se maknemo s toga područja. Kako smo išli po toj cesti, kad
su nas poklopile granate, nikad ne znate gdje da zalegnete. I onaj mali kanalčić izgleda
vam najveći, a u jednom trenutku vam izgleda tako mali, da misliš da ne možeš staviti
glavu unutra.
Desno od glavnog smjera napada, pomoćnim smjerom, napadalo se prema Ma-
loj i Velikoj Bobiji, također s ciljem ovladavanja starom alanskom cestom na tom di-
jelu. Na tom smjeru djelovale su Skupne snage sastavljene od SJP „Poskoci“ Zadar,
SJP „Jastreb“ Šibenik i SJP „Rode“ Varaždin, pod zapovjedništvom Svemira Vrsalja-
ka. O njihovu djelovanju govori zapovjednik „Roda“, Specijalne jedinice policije Po-
licijske uprave varaždinske, Goran Mihalić - Japa:
Negdje 18. siječnja 1993. godine dobili smo zapovijed da s jedinicom krenemo na
područje Velebita, gdje smo dobili zadaću da se moramo javiti Zapovjedništvu u Luko-
vom Šugarju. Iz Varaždina je došlo 110 djelatnika. Mislim da je u akciji „Maslenica“
više od 50 posto ljudi u SJP bilo sa sjevera, ako tu uzmemo u obzir i Krapinsko-zagor-
sku županiju, pa onda zagrebačke „Alfe“, koje su isto sjevernjaci, tako da nas je bilo do-
sta. Meni je to bio i prvi susret s Velebitom. Naravno, prijašnjih godina kad smo hodili
na more prolazili smo preko njeg’, ali to ne može dočarati čari te planine dok je sam ne
isprobaš i dok je ne pregaziš svojom čizmom. Prvi utisak je bio surov, ne znaš kud ideš.
Ha, možda malo nekakav strah, onaj negativan, ali navire ujedno pozitivan adrenalin.
Očekuješ da se nešto mora desiti, ne znaš ni sam što, ali ideš. Unatoč svemu, moji spe-
cijalci, s obzirom na psihofizičke sposobnosti, to su prihvatili kao i svaku drugu zadaću.
Oprez je bio možda malo povišen baš zbog konfiguracije terena i raslinja na terenu,
znači nema šume, nema ničega, tu i tamo kakav grm makije, i to. Oprez je uvijek bio
prisutan, uvijek se kretalo strogo po pravilima službe, uvijek se pazilo da na izvršenje
zadaće krenemo u najvećoj dozi opreza, da bi se ona izvršila sa što manjim gubicima.
Naša zadaća je bila da ovladamo planinama Mala i Velika Bobija. Time bi skrenuli
pažnju neprijateljskim snagama, da bi naše vojne snage, koje su djelovale na suprotnoj
strani Novskog ždrila, mogle što prije izvršiti akciju i da se pažnja neprijatelja svrati

58
na pravac prema planinama. Jer s Velike i Male Bobije Glinica u Obrovcu je bila na
puškomet.
Odmah na početku akcije negdje na predjelu Lipovog vrha bio sam ranjen. U ranim
jutarnjim satima, kad se razdanilo, 22. siječnja, naletjeli smo najvjerojatnije na nepri-
jateljsku izviđačku patrolu koja je otvorila vatru po našim snagama. U toj vatri ja sam
bio ranjen. Dečki su sanirali ranu i s obzirom da smo bili daleko od baze, a i nemoguć-
nost da se pruži neka veća pomoć, krenuli smo dalje u izvršenje akcije. Ranjen sam u
prsa, u lijevu stranu prsa, na sredini prsa mi je metak izašao van. To je bio prvi metak,
a drugi metak me pogodio u okvir puške. Za taj drugi, to sam saznal tek kasnije, kad
sam već se pribrao i kad sam došao k svijesti. Mislim, znao sam o čemu se radi. Bil sam
pri svijesti. Bol je bila prisutna, ali nije bila bol, s obzirom da mi nisu bili vitalni organi
povrijeđeni. Skoro sam mogao normalno raditi. Tada nisam imao pancirku i možda
bolje da je nisam imao jer čini mi se da bih onda poginuo. Metak bi se najvjerojatnije
odbio od pancirke natrag u tijelo i tako bih stradao. Previo me moj suborac Ive Lobo-
rac koji je već prilikom proboja za Vukovar bio ranjen, pa je već znao, imao je iskustvo
u tome, i onda je uz pomoć još troje kolega uspio sanirati ranu, zaustaviti krvarenje. S
obzirom na to da je naša baza bila daleko, više od pola dana hoda, donijeli smo odluku
da nastavimo dalje k izvršenju zadaće, jer ne bi imalo smisla zbog jednog čovjeka cijeli
posao prekinuti. U tim uvjetima nije bilo šanse da me evakuiraju. Oni su pokušali: „Ja-
pa, kaj ti pošaljem kamion?“ Ja sam rekao: „Kaj će mi kamion?“ Kamion, to je bio konj.
Kad bu stigao? Za pol dana možda bu akcija već gotova. Prenijeli smo si prek’ veze kaj
treba napraviti i išli smo dalje. S obzirom na to da je jedan od mojih pomoćnika, Dra-
žen Vitez, bio kod mene, podijelili smo zapovjedništvo. Tako da sam neke poslove, na
koje je utjecalo moje usporeno kretanje, morao prenijeti na svog pomoćnika.
Samo ranjavanje teško je opisati. Obuzme vas neka toplina. Onda ste negdje gdje
sami ne znate gdje. Nakon toga se probudite. Kad sam bio u pokretu, sve je bilo u redu,
kad je rana bila topla. Ali drugu noć, onda mi je bilo loše, jer je temperatura bila minus
25, možda čak i minus 30, tako da mi se rana smrzla. A možda me to i spasilo, što sam
ostao živ, da nisam iskrvario.
Tako je i unatoč ranjavanju Goran Mihalić - Japa ostao sa svojom postrojbom
koja se u međuvremenu našla pod novim napadom neprijatelja:
Cijelo vrijeme sam se sa svojom postrojbom i postrojbom Policijske uprave šiben-
ske i zadarske kretao k izvršenju zadaće, do Velike i Male Bobije. Usput smo imali i
tenkovski napad na nas iz prostora Glinice, gdje smo imali još dva teško ranjena dje-
latnika, od kojih je jedan od njih, Emil Baneković, preminuo u Rijeci u bolnici. Kad
je bio napad, naravno, uzmeš zaklon, a zaklon po konfiguraciji terena nije bog zna

59
kakav. I granate su padale između nas. I jedan od dečki je pogođen u nogu, a drugi u
prsa. Njih smo pokušali evakuirati helikopterom. Za vrijeme akcije imali smo dva ma-
la helikoptera. No međutim, prvi helikopter je bio pogođen u elisu i morao se vratiti,
te smo onda prebacili ta dva ranjenika na nekoliko stotina metara od prve crte na je-
dan ravni dio gdje se helikopter mogao spustiti. Nije se spustio na zemlju, nego lebdio
u zraku, da smo dečke mogli ubaciti i prevesti u bolnicu. Oni su gađali helikoptere s
nekim protuavionskim topom jer mu je elisa oštećena i, čini mi se, staklo. On se morao
vratiti jer se jedva spustil.
Nisu svi dečki znali za moje ranjavanje. Dok smo se vratili za dan i pol, drugu noć
oni su vidjeli da ja jedini ne spavam, onda su skužili zašto ne spavam. Bili smo tri eki-
pe, tristotinjak ljudi. Nismo bili striktno podijeljeni, ovdje Međimurci, tu Šibenčani, bili
smo pomiješani malo i zbog toga, radi poznavanja terena. Tak’ da, mislim, oni koji su
znali, koji su bili u blizini mene su znali, ostali možda neki nisu znali. Tak’ da se nisu
preveć sekirali jer svakomu je žao. Ali rat je, ne?
Poslije dva dana borbi zadani ciljevi su postignuti, ali su se postrojbe morale
vratiti na početne položaje. Zapovjednik varaždinskih „Roda“ Goran Mihalić - Japa
prisjeća se:
Naravno, tu nije bilo samo pješačenje, tu je bilo i tih napada s njihove strane, za-
sjeda. Mi smo malo išli u izviđanje. Kak’ se napredovalo, tak’ smo i obostrano izmje-
njivali vatru. Nakon tih zauzetih linija, čekajući sljedeću zapovijed, s obzirom na to da
se dostignuta linija najvjerojatnije nije mogla održati, morali smo se vratiti. Naravno,
vraćam se sa svojim ljudima kad se završava akcija na početnu liniju. Noć boravimo
na jednoj livadi i drugo jutro se vraćamo na Veliko Libinje. Tu se pregrupiramo, svi
zdravi kreću pješke u podnožje, u Starigrad - Paklenicu na početne položaje, a ranjeni
se izvlače.
Nakon izvlačenja skupnih postrojbi SJP Zadra, Varaždina i Šibenika prema Bo-
bijama su u drugom valu upućene skupne postrojbe SJP BATT iz Splita i SJP „Krpe-
lji“ iz Vinkovaca. Poslije osvajanja Tulovih greda dio postrojbe pod zapovijedanjem
Ivice Glavote kreće 26. siječnja prilikom svitanja u smjeru Male Bobije te oko podne
vrši zaposjedanje tog važnog položaja. Drugi dio postrojbe, pod zapovijedanjem po-
moćnika zapovjednika Vlade Kalauza zauzima Veliku Bobiju. Prilikom zaposjedanja
Bobija iz smjera Glinice u vozilu Pinzgauer dolazi neprijateljska grupa i zaustavlja se
u mjestu Potprag, gdje upada u postavljenu zasjedu. Ivica Glavota prisjeća se:
Sljedeće jutro smo krenuli u osvajanje Bobija, gdje je neprijatelj imao smještenu
artiljeriju. Njome je djelovao po našim snagama, a ujedno je bio zaklonjen Bobijama

60
od djelovanja artiljerije Hrvatske vojske iz zadarskog zaleđa. Kada smo osvojili Bobije
mogli smo ići i dalje, jer je taj položaj bio zadnji prema Obrovcu, no zadatak je izvršen
osvajanjem Bobija i uspostavljanjem crte obrane za odbacivanje protunapada nepri-
jatelja.
I zaista, u popodnevnim satima neprijatelj je pokrenuo protunapad te minoba-
cačkom i tenkovskom vatrom iz smjera tvornice Glinice i Obrovca gađao zaposjed-
nute položaje Velika Bobija, Mala Bobija i Potprag. Pripadnici Specijalne policije
dobro su postavili obranu i ukopali se, te nisu imali ljudskih gubitaka, iako je gra-
natiranje trajalo do noći, potom i čitav sljedeći dan. Taj dan do njihovih položaja
stiže logistička pomoć te na Maloj Bobiji postavljaju bestrzajni top i protuoklopna
sredstva, jer cilj je bio blokirati cestovni pravac od Glinice prema Potpragu. Osim
toga, s Male Bobije specijalci vrše korekciju i navođenje raketno topničke potpore
združenih snaga topništva Specijalnih jedinica policije i Hrvatske vojske na neprija-
teljske položaje. Nakon uspješno izvedene cjelokupne akcije, 27. siječnja u večernjim
satima stiže zapovijed o smjeni skupnih postrojbi SJP BATT i „Krpelj“ od strane SJP
„Grom“, PU karlovačke. Uvođenjem SJP „Grom“, pripadnici SJP BATT uspješno su
se izvukli do baze na Bukvi i potom u matičnu bazu. Time je ujedno i završio napa-
dajni dio operacije „Gusar“, odnosno „Maslenica“, na Velebitu. Uspješnost djelova-
nja svoje postrojbe objašnjava Ivica Glavota, ali ujedno ističe i važnu ulogu topništva
Specijalne policije:
Tijekom akcije nismo imali gubitaka, jer smo bili iznimno osposobljeni za takvu vr-
stu terena i zadaća. Bili smo dobro organizirani, naoružani i oboružani velikim borbe-
nim iskustvom. Kad bi jedan drugoga pogledali, znali smo tko što misli, takvo je zajed-
ništvo vladalo među nama. Uvijek smo svi bili vedra duha, jedan drugome pomagali,
zato smo uz dobru psihofizičku pripremljenost i ovu zadaću vrhunski odradili.
Svaka od jedinica imala je svoj zadatak i pravac djelovanja. Nije bilo lako, taj kraš-
ki reljef je prirodni fortifikacijski objekt, i svaki iole utvrđeni položaj koji se nalazi na
vrhu uzvisine ima takva svojstva da ih je praktično nemoguće osvojiti. Svako napadaj-
no djelovanje na Velebitu izlazi iz okvira vojnih doktrina o brojčanom omjeru za na-
pad i obranu. U ovakvim uvjetima taj omjer je jednostavno neiskaziv, jer jedan dobro
utvrđen vojnik uz adekvatno oružje i dovoljno streljiva može kontrolirati prostor i za-
držati cijele postrojbe u napadu. Jedan od bitnih elemenata za osvajanje neprijateljskih
položaja bila je podrška artiljerijske bitnice Specijalne policije. Kao potpora jedinica-
ma u napadu iskazali su vrhunsku preciznost, u što sam se i sam uvjerio. Nekada su s
udaljenosti od više kilometara neutralizirali neprijatelja, a da su se pri tome naše snage
nalazile oko pedesetak metara udaljene od cilja.

61
Svi pripadnici Jedinica za specijalne namjene MUP-a redom naglašavaju veliki
značaj djelovanja združenog topništva Specijalnih jedinica policije. No ustrojavanje
topništva u specijalnim postrojbama MUP-a nije bilo nimalo jednostavan posao, če-
ga se vrlo dobro prisjeća Josip Turkalj:
Treba spomenuti da je prema topništvu u samim počecima Domovinskog rata u
Specijalnoj policiji postojao čak i svojevrsni otpor jer ljudi nisu bili upoznati što je to,
na koji način topništvo djeluje. Možda eventualno na svojoj koži kada je djelovalo tuđe
topništvo. No u Specijalnoj policiji jednostavno nisu imali dovoljno stručnih i sposobnih
ljudi da bi mogli kvalitetno i dobro raditi taj posao. Pa čak je bilo i određenih zamjerki.
Ovo je prvi put da je naše topništvo djelovalo u sastavu Stožera, da je bilo planirano, i
da se djelovalo po ciljevima na najbolji mogući način.
Naravno, policija nema topništvo. Kada je počeo Domovinski rat u Hrvatskoj, tada
su osnovane i formirane specijalne jedinice po svim policijskim upravama. Prije svega
toga postojala je samo Antiteroristička jedinica Lučko. Te sve jedinice koje su počet-
kom rata djelovale i radile na svom području, na području svojih policijskih uprava i
nešto šire, obavljale su poslove specijalnih jedinica koje su bile više pješačke namjene.
Te jedinice imale su u sebi jedan mali dio koji se može nazvati topništvom, uglavnom
su koristili minobacače malog kalibra, 60 i 82 milimetra, eventualno nešto kalibra 120
milimetara, koji već spada u artiljerijska oruđa. Budući da su postojali pojedini ljudi,
znači, koji su bili u bivšoj vojsci, ili su za vrijeme vojnog roka služili u artiljerijskim je-
dinicama, oni su i korišteni za pojedine poslove iz djelovanja topništva. Kada je izdana
zapovijed za akciju „Maslenica“, svi mi koji smo u tome sudjelovali odlučili smo da je
za ovakvu operaciju, za ovakvu zadaću Specijalne policije nužno formirati mješovitu
bitnicu ili jedno određeno topništvo s kojim bi se mogla odraditi ta zadaća. Naravno da
smo bili svjesni da u ovakvim uvjetima i na ovakvom terenu, i ovakav široki prostor s
kojim je trebalo vladati, da to nije bez topništva bilo moguće.
O značaju uloge topništva na Velebitu mnogo pohvalnog imaju reći sami zapo-
vjednici postrojbi. Zapovjednik SJP „Poskoci“ PU zadarske, Svemir Vrsaljko - Vele-
časni prisjeća se:
Neovisno o broju ljudi, neovisno o njihovoj psihofizičkoj sposobnosti, ovdje vam je
dovoljno nekoliko zauzetih ćuka, nekoliko pojedinaca s puškomitraljezima da danima
drže u šahu na tisuće ljudi. Ali mi smo u akciji „Maslenica“ izveli to naše topništvo na
prostor Velebita i zahvaljujući njegovom uspješnom djelovanju uspjeli smo neutralizi-
rati te njihove položaje i tako onesposobiti neprijatelja. Ali ne samo ta topnička pripre-
ma i topnička odrada.

62
O suradnji pješaka Specijalne policije i njihovog topništva svjedoči zapovjednik
SJP „Baruni“ Zvonko Pausić - Pauk:
Imali smo potporu topništva, koje nam je u svakom slučaju spasilo puno života. Jer
ovaj rat nije onaj 1941., gdje se juriša na bunkere, kako se bilo prikazivalo na filmo-
vima. Ovdje je trebalo sačuvati ljudske glave. I onda kad se dođe do takvih bunkera,
onda se stane i zove se topništvo, daju se koordinate i oni to odrade i ljudi ostanu živi i
idemo dalje. Topništvo je, ne zato što su to moji kolege i prijatelji, nego naše topništvo
je bilo na vrlo zavidnoj razini.
Ipak, koliko god bilo učinkovito, topništvo Specijalne policije na Velebitu imalo
je i svojih ograničenja, kojih se prisjeća načelnik topništva Zlatko Turkalj:
Mi smo bili ograničeni logistikom, stvarno nismo mogli djelovati koliko hoćemo.
Morali smo, u biti, ciljeve pogađati sa što manje projektila budući da je nama logistika
mogla doći jedino ili uz pomoć helikoptera ili na konjima. Na konjima je to bilo vrlo
malo mina koje su mogle biti donesene na paljbeni položaj. Uz pomoć helikoptera to je
išlo dosta dobro. Imali smo ipak tada dovoljno mina da možemo djelovati po ciljevima,
koliko je to za naše specijalce bilo potrebno. Uz minobacače 120 milimetara, na paljbe-
nom položaju nalazili su se i jednocjevni raketni lanseri, koji su nam služili za gađanje
ciljeva na malo većim udaljenostima. Svakako za ovaj teren i za ovakve uvjete rada
napadajnog djelovanja – bili su najbolji minobacači 120 milimetara.
Mogu reći da smo s njima bili dosta precizni. U biti, to najbolje su mogli reći oni
koji su bili stvarno na prvoj crti i u izravnom kontaktu s neprijateljskim snagama. Mi
smo morali pogađati ciljeve koji su se kretali unutar 25 metara, što je za topništvo izu-
zetno dobro.
Također valja naglasiti da pripadnici policije tada i nisu bili potpuno obučeni za
djelovanje s topničkim oruđima, a posebno ne u samom gađanju. Znači, u gađanju
oruđima, budući da je to vrlo riskantno i vrlo opasno jer se gađa preko naših snaga, i
gađa se na blizini 50, 100 metara ispred naših snaga. To je jedan veliki rizik. Mi smo u
svakom trenutku koristili priliku, ja osobno, da naše policijske službenike, koji su nešto
i znali, ali ne baš u najboljoj mjeri – da koristimo pauzu u trenutku između djelovanja.
Jednostavno, stvorili smo jednu školu ovdje na ovom terenu, Libinju, otkud je u biti kre-
nula priprema, obuka i ustroj topništva Specijalne policije.
Uz uobičajene elemente, na djelovanje topništva ovdje utiču nadmorska visina i
vjetar, ali ne u toj mjeri gdje bi se moglo riskirati za samo djelovanje. Naravno da se i
vjetar i nadmorska visina uzimaju u obzir pri određivanju elemenata za gađanje. Ipak,
najteži uvjeti za samo djelovanje bili su magla, oblaci, loši vremenski uvjeti. Bilo je par

63
slučajeva, možda čak i zgodnih za samo ovo djelovanje, kada se nisu vidjeli piketi. Pi-
keti su štapovi pomoću kojih se određuju ciljevi, odnosno pomoću kojih se nišani na
dati cilj i mi smo prije samog nišanjenja morali ispaliti minu pod najdaljim kutom ta-
mo gdje znamo da nisu naše snage – jednu ili dvije kako bi se magla i oblak razišao. E,
onda smo mogli nišaniti i gađati.
U napredovanju južnim padinama Specijalne jedinice policije bile su u dodiru
s postrojbama Hrvatske vojske koje su napredovale smjerom Modrič – Rovanjska –
Maslenica – Jasenice. O međusobnoj suradnji hrvatskih snaga govori načelnik Sto-
žera Specijalne policije Vladimir Faber:
Suradnja s Hrvatskom vojskom odvijala se neposredno na terenu s pripadnicima
112. brigade, koji su imali borbeni pravac napada duž magistrale preko Rovanjske, i
naravno u Stožeru. Mi smo u Stožeru u Zadru imali svog časnika za vezu kao predstav-
nika Stožera Specijalne policije, koji nam je prenosio sve zapovijedi, odnosno prenosio
stanje na terenu u realnom vremenu, tako da, bez obzira na ovu fizičku izdvojenost,
imali smo jako dobru komunikaciju.
Iako su 27. siječnja napadajna djelovanja prestala, i dalje su vođene borbe za odr-
žavanje dostignutih položaja. Darko Klepo, zamjenik zapovjednika voda SJP Rijeka
„Ajkule“, prisjeća se vrlo teških okolnosti koje su uslijedile nakon što je okončana
napadajna akcija i zauzeti ciljevi:
Zbog borbi u primorskom dijelu, iscrpljenosti svih sudionika i manjka snaga, ka-
sno smo dobili smjenu, bili smo oko 9 dana na tom području. „Ajkule“ cijelo to vrijeme
drže područje Crvenih potoka, to je danas negdje malo pored ulaza u tunel Sveti Rok s
ličke strane, bez borbi i gubitaka zaštićeni gustom maglom sve vrijeme boravka do sa-
me smjene sa SJP Pula „Bak“.
Smijenila nas je postrojba SJP iz Pule, tada još mlada postrojba bez nekog većeg
iskustva. Tijekom smjene, iz doline, s okupiranog područja, primijetio nas je neprijatelj
i raspalio po nama sa svim sredstvima, minobacačima, topovima. Puležani su se mora-
li ukopavati kako su znali, a mi već gladni i žedni jedva smo dočekali smjenu i „štura“
po Velebitu. Cijela postrojba tu noć hoda preko Velebita bez svjetala i pred zoru stižemo
do Stožera. Umjesto odmora, 10-15 „dobrovoljaca“ iz mojeg, prvog voda, naravno i ja,
kao zamjenik zapovjednika voda i vođa grupe, upućujemo se nazad, u istom smjeru,
na Crvene potoke. Zadaća je bila da pronađemo i pomognemo momcima iz Pule koji
su se navodno raspršili. Taj dan dižemo se ponovo do Dušica, ponovo noćimo u istim
onim kućicama, smrzavamo se poprilično. Ujutro opet put prema Crvenim potocima.
Nalazimo Puležane ukopane u priručna skloništa, od njihovog zapovjednika dobivamo

64
informacije da je zasada situacija pod kontrolom, ali nije baš najbajnija. Ipak, tu su.
Ostavljamo ih i po noći odlazimo natrag na Dušice gdje noćimo još jednu noć i ujutro
se spuštamo s vrha Velebita kroz Veliku Paklenicu u Starigrad i nazad u Rijeku. Napo-
kon, nakon punih devet dana terena na Velebitu bez neke kvalitetnije opreme. Napomi-
njem da taj teren nismo imali izravnih sukoba s neprijateljem, osim jednog događaja.
Sjećam se dok smo boravili na Crvenim potocima, 4-5 djelatnika uputilo se prema pri-
jevoju Alan gdje su zaskočili posadu UNPROFOR-a s transporterom jer su vidjeli da se
neki vojnici ukrcavaju u transporter. Na njihov upit tko je to unutra, UNPROFOR-ci su
uperili oružje i pod prijetnjom ih otjerali od vozila. Bilo je sigurno da se radi o neprija-
telju koji je držao poziciju zajedno s UNPROFOR-om.
Najveći dio akcije „Maslenica“ odvijao se u južnom dijelu Velebita, a „Ajkule“ su
bile jedina postrojba sa sjeverne strane Velebita. Tada, u to vrijeme nekih jačih susta-
va veze nije bilo, nego je trebalo tada instalirati manji prijenosni repetitor na neku do-
minantnu točku i tako ostvarivati komunikaciju, što se radilo u danima nakon akcija,
ali tijekom same akcije to nije bilo moguće zbog neprijatelja koji je dominirao tim po-
dručjem, i to je bio glavni razlog prekida komunikacije ne samo s „Ajkulama“, nego i s
ostalim postrojbama koje su držale istu poziciju poslije u smjenama, kolegama iz Pule
i Dubrovnika. Značajno je i to da kad smo se povukli nakon akcije s pozicije Crvenih
potoka neprijatelj je poziciju prijevoja Alan zadržao sve do akcije „Oluja“.
Završnu ocjenu djelovanja Specijalne policije u napadajnom dijelu operacije
„Maslenica“ dao je načelnik Stožera Specijalne policije Ministarstva unutarnjih po-
slova, Vladimir Faber:
U čitavoj ovoj ofenzivnoj akciji na Velebitu Specijalna policija imala je tri poginula
pripadnika, devet teško ranjenih i sedamnaest lakše ranjenih, što u odnosu na gubitke
neprijateljske vojske iznosi deset puta manje, odnosno i više od toga. Što se tiče gubita-
ka u odnosu na zemljišne i meteo uvjete, mislim da je ovo najbriljantnija akcija Speci-
jalne policije u Domovinskom ratu.

Pripadnici Specijalne
policije na ulazu u
kanjon Paklenice.
Planina Velebit
postati će drugi
dom snagama
Specijalne policije
sve do oslobodilačke
operacije „Oluja“.

65
Rovanjska – Jasenice - Obrovac
Ovladavanje okupiranim podvelebitskim prostorom bio je jedan od dva ključ-
na cilja operacije „Maslenica“. Zamišljeno je da se uspjehom snaga Specijalne poli-
cije na Velebitu, te oslobađanjem podvelebitskog prostora, s naseljima Rovanjska,
Jasenice, Maslenica, Nekići i brojnim okolnim zaseocima, konačno stvore uvjeti
za prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske. Time bi protivničke snage bile
odbačene prema Obrovcu. Na ovom smjeru napada dogodio se zastoj u napredo-
vanju koji je uključivanjem ojačane satnije 6. gardijske brigade iz Gospića (kasni-
je preimenovane u 9. gardijsku brigadu) bio nadvladan. Neprijatelj je poražen i
potisnut je u Obrovac. Zauzeti su dominantni položaji i uzvišenja, oslobođena je
sjeverna strana Novigradskog mora i omogućen je pristup Novskom ždrilu, te su
napokon stvoreni uvjeti za dizanje pontonskog mosta kojime je iznova prometno
spojena Hrvatska. Ipak, tijek oslobađanja podvelebitskog područja od okončanja
operacije „Maslenica“ prate suprotstavljene interpretacije sudionika, koje su i da-
lje aktualne. Podnesena izvješća nakon okončanih borbenih djelovanja ne pokla-
paju se, baš kao ni iskazi i službene raščlambe koje su načinjene godinama kasnije.
Sporan je problem zastoja u prodoru kod nasipa boksita, na brdu Dračevac, čime
je ostvareni uspjeh Specijalnih snaga policije na Velebitu doveden u opasnost. Pri-
padnici Specijalnih postrojbi ostvarili su ciljeve u napadu na prostoru Velebita.
No s obzirom na to da ispod Velebita srpske snage nisu bile potisnute, našli su se
u nezavidnom položaju, jer su bili izloženi topničkim udarima tih srpskih snaga.
Vremenska kronologija i okolnosti osvajanja brda Dračevac, odnosno pitanje tko
je službeno zapovijedao napadom, prilično su neusklađena problematika zbog ra-
zličitih interpretacija prvog zapovjednika TG 112 i pripadnika ojačane satnije 6.
GBR (odnosno ratnih veterana 9. GBR). Iako se izvješća razlikuju, kao i naknadni
iskazi, pokušali smo pomoću njih rekonstruirati tijek oslobađanja podvelebitskog
područja, dok će problem zastoja u napredovanju i osvajanja brda Dračevac zasi-
gurno i dalje izazivati polemike. U pripremnom dijelu, od 7. do 21. siječnja pro-
vedena su intenzivna izviđanja podvelebitskog područja. Uz određene probleme,
ali ipak uspješno, 21. siječnja navečer iz Ražanca u Starigrad se brodovima preba-
cila 1. pješačka bojna kojom je zapovijedao bojnik Mladen Fuzul. Na smjeru Ro-
vanjska – Jasenice - Obrovac napadala je TG 112, ojačana vodom 72. bojne Vojne
policije i Domobranske bojne Obrovac, te borbena skupina SP GSHV-a („Matija
Vlačić“) jačine voda. Glavnina snaga napadala je smjerom Modrič - Rovanjska
- Maslenica, dok su pomoćne snage (vod 1. satnije TG 112, vod SP GSHV i dva
voda db Obrovac) napadale smjerovima Jadrešinovica - Bužonjići i Kneževići -

66
Stražbenica - Starčevića glava. Za zapovjednika Taktičke grupe 112 postavljen je
bojnik Ante Žoni Maksan, čije je svjedočenje o okolnostima u kojima je postrojba
ustrojena i angažirana za izvršavanje zadaće važno u razumijevanju problema na
koje je kasnije nailazila:
Taktička grupa 112 bila je sastavljena od dijelova postrojbi 112. zadarske brigade,
pripadnika Specijalnih postrojbi Hrvatske vojske, koji su pridodani toj Taktičkoj grupi,
vodu Vojne policije 72. bojne Vojne policije i Domobranske postrojbe iz Obrovca. Jedan
dio tih ljudi mogao se borbeno upotrijebiti u potpunosti, a drugi ne. Recimo, iskustvo
1. bojne 112. brigade, pripadnika Specijalnih postrojbi, također i 72. bojne Vojne poli-
cije moglo se upotrijebiti. Dio domobranskih postrojbi također se mogao upotrijebiti, a
ostalo ljudstvo – samo za čuvanje položaja.
U osnovi, 6. siječnja izdana je zapovijed, a 7. siječnja 1993. godine sam ja preuzeo
zapovjedništvo, odnosno zadaću za formiranje Taktičke grupe. I tako, imali smo jedno
desetak, dvanaestak dana pripreme za napadajnu operaciju. Prvo morate formirati u
potpunosti Taktičku grupu da biste znali kako je možete iskoristiti u određenim uvje-
tima i u napadu. Morate znati i sposobnosti određenih ljudi, grupacija unutar samih
postrojbi koje su pridodate. Iskustvom iz ‘91. i ‘92. godine, znali smo koje dijelove po-
strojbi možemo upotrijebiti, a koje ne. Međutim, teško je bilo i obuzdati na takav na-
čin domaće ljude, koji su zaista imali volju ići u napad. Pa tijekom tih desetak dana,
dvanaestak dana, mi smo prvo naše izviđačke postrojbe već poslali unutar prostora
iznad Jasenica, prema Velebitu, preko mosta. Oni na drugoj strani također su izviđali
kretanje neprijateljskih vojnika. Topnici su svoje izvršavali, zapovjednici postrojbi svo-
je, a posebno je bio aktivan taj izviđački dio, koji je svakodnevno donosio izvještaj o
kretanju neprijatelja, o broju neprijatelja, tehnike, sredstava, pozicija. Iako, bilo je jako
škakljivo, jer radili smo unutar prostora neprijatelja.
Prebacivanje snaga bilo je najdelikatnije. Mi smo imali zadaću 21. na 22. siječnja
prebaciti kompletnu postrojbu, znači Taktičku grupu 112 uvesti u prostor za napad.
Trebali smo ju desantnim čamcima prevesti iz Ražanca u Seline i Starigrad. Međutim,
desantnih čamaca nije bilo! Tako da smo nešto ljudi privatnim čamcima prebacili, a
tehniku, kamione i ostalo smo noću, oko ure poslije ponoći, dvi ure poslije ponoći, slali
na Pag redovnim trajektom: jednostavno – svi vani, kamioni unutra, vojska unutra. Na
početnu poziciju ipak smo uspjeli doći do ujutro, do 6 sati.
Napad je trebao početi 22. siječnja, ujutro u 6 sati, međutim, nešto prije 6 sati je
došla zapovijed o premještanju satnice. Znači, u 7 sati ujutro je došlo do stvarnog na-
pada.

67
Snagama u napadu vrlo kvalitetnu podršku pružalo je topništvo 112. brigade te
su prvi dan, 22. siječnja, uspješno ovladani ciljevi: na glavnom smjeru napada do 16
sati osvojena je Rovanjska, a na pomoćnom smjeru ovladano je selom Božići. Žoni
Maksan prisjetio se kako je teklo početno napredovanje snaga TG 112:
Naše je bilo uzeti, odnosno vratiti selo Rovanjsku, selo Jasenice, Maslenicu, izaći sve
do Pariževačke glave, to je, znači, na pristupu Obrovcu do Tvornice glinice. Osloboditi
Maslenički most, normalna stvar. To je, uostalom, bio simbol svega.
Sam početak dovođenja postrojbi uopće na početnu poziciju za izvršenje napada-
ja – to je osnovni problem bio. A drugi problem bio je taj što je ulaz u sam prostor gdje
smo se trebali razvijati prema neprijateljskim položajima bio jako uzak. To je ona ce-
sta koja vodi dolje iz Selina prema selu Modriči, prema Rovanjskoj. Znači, ili tako ili
gore ići u brda pa se spuštati niz brda, što je jako škakljivo, osjetljivo zbog djelovanja
topništva, di od šrapnela, od kamenja i od svega može doći do pogibije, do ranjavanja,
može se izgubiti ljudstvo. Jako, jako teško je bilo uvesti kroz uski prostor, koji je bio šti-
ćen dominantnom kotom 199 Dračevac, znači nasipom boksita, di je bila najjača ot-
porna točka neprijatelja. Poveli smo se iskustvom unazad dvije godine, a to je: manjim
grupama probiti se na određenim linijama, osigurati pozicije da bi se mogli dalje širiti.
Proboj je već od jutra prema selu Rovanjska krenija malo otežano jer su četnici
imali položaje već na prilazu u Rovanjskoj. Jako, jako je nezgodno bilo jer ulazimo u
krivine što se tiče ceste, a moramo preko brda prići prema Rovanjskoj. Da bi prišli pre-
ko brda tučeni smo od strane Dračevca. UNPROFOR je bio također uz njih. Oni su se
sakrivali iza UNPROFOR-a, tako da smo, nekako smo imali taj sendvič – UNPROFOR
i Srbe. Međutim, mi smo to srušili negdje do jedno podne, jedne ure smo to srušili i Ro-
vanjsku smo očistili negdje do četiri sata poslijepodne, skupa s onim okolnim prosto-
rom.
U pripremi i napadajnom djelovanju, te prilikom osvajanja važnih neprijateljskih
uporišta posebno se istaknulo ljudstvo 1. bojne TG 112 čiji se zapovjednik Mladen
Fuzul prisjeća velikih poteškoća u izvođenju napada:
Samo uvođenje nije išlo po planu kako je to predviđeno. Prevoženje ljudstva u sam
prostor operacije, iz sela Ražanac išlo je izuzetno otežano. Na kraju su nas prebacivali
na razne načine, pa i trajektom. Dio tehnike, dio topništva je uveden u zonu odgovor-
nosti preko Paga, odnosno trajektne linije. Sigurno je da brojno stanje i struktura TG
112 tada nije bilo dostatno za izvršenje takve zadaće. Mislim da je ovaj pravac napada,
iako je bio jedan od pomoćnih, trebao biti ojačan oklopom. Pripadnici postrojbe nisu
bili osposobljeni ni opremljeni za uvjete ratovanja u dijelu brdsko-planinskoga prosto-

68
ra. No usprkos tome, nadljudskim naporima ta se zadaća izvršavala. Zadaća TG 112
bila je da na jednom od dva pomoćna pravca operacije „Maslenica“ ovlada prostorom
Rovanjska - Maslenica i dalje po dubini. Treba naglasiti da je riječ o izuzetno teškom
brdsko-planinskom prostoru, gdje je prije napada neprijatelj držao sve dominantne
kote. Ta prednost omogućavala mu je nad cijelim prostorom vizualni nadzor, ne samo
nad prostorom podvelebita, nego i na velikom dijelu Ravnih kotara. Također, važno
je istaknuti i da je na tom prostoru bila sužena mogućnost manevra snaga. Praktično
se ta mogućnost manevra svela jedino na prostor Jadranske magistrale. Zamišljeno je
bilo da se dijelom snaga kroz planinski dio izvede obuhvat i izbije u dubinu sela Jase-
nice dok se paralelno napada iz pravca Rovanjske i na taj način prisili neprijatelja na
povlačenje. Međutim, kretanje kroz planinski dio Velebita je zahtijevalo višesatno ho-
danje što je uvođenje snaga činilo otežanim i vrlo složenim. U međuvremenu smo na
pomoćnom pravcu napada uspjeli probiti prednju crtu u prostoru sela Rovanjske, ući u
neprijateljsku dubinu te zarobiti jedan dio neprijateljskih vojnika. Na taj način uspjeli
smo destabilizirati prednju liniju neprijateljske obrane.
Zanimljivo je istovremeno pratiti izvješća vojske pobunjenih Srba o događaji-
ma na podvelebitskoj bojišnici. Tako se, primjerice, u dnevnom izvješću Komande
7. korpusa SVK od 23. siječnja navodi da snage HV-a koriste zračni i morski desant,
dok s druge strane znamo da postrojbama TG 112 za taj „desant“ nisu osigurani ni
jurišni čamci, već su se prebacili brodicama:
„Na pravcu Seline - Rovanjska neprijatelj je izvršio opšti napad oklopno mehani-
zovanim snagama, uz prethodnu artiljerijsku podršku. Za dovođenje snaga koristio
je helikoptere i brodove, a za napad na Maslenicu za zaštitu koristio je snage UN-
PROFOR-a. Komandant snaga Rob je upozoren da će biti gađane njegove snage za-
jedno sa ustašama ukoliko im nastave pružati podršku.“
Snage UN-a zaslužuju jedno zasebno poglavlje u rekonstrukciji bitke za zadar-
sko zaleđe, ponajprije zbog različitih stavova kojima su njihovu ulogu poimale suko-
bljene strane. Takvo što ipak je krajnje nezahvalno rekonstruirati već iz razloga što
nemamo zabilježena sjećanja pripadnika Mirovnih snaga, niti dokumente s njihove
strane koji bi bili od pomoći. Nepovjerenje i sumnjičavost prema UN-u bila je prisut-
na s obje strane, a posebno je, što je i logično, takvo što naglašavala gubitnička strana,
kako tijekom sukoba, tako i u kasnijim analizama. Snage UN-a optuživane su da su
znale da će napad biti izvršen, te da su tijekom borbi blisko surađivali s hrvatskom
stranom odajući podatke o položajima i borbenom rasporedu, čak i vršeći špijunske
aktivnosti. S druge strane, prvi zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan tvrdi kako
su Srbi ratovali, gađajući ih (i štiteći sebe) iza položaja UN-a, te da je napredovanje

69
hrvatskih snaga, između ostalog, priječila suradnja pobunjenih Srba i pripadnika
mirovnih snaga UN-a.
Francuski UNPROFOR je bio smješten u motelu „Plitvice“, tu kod starog Maslenič-
kog mosta. Tu im je bila baza, ali su bili raspoređeni i u selu Rovanjska, što je bilo jako
bitno, jer to je naša početna točka bila uopće za napadaj. Po meni, ja i dan-danas, kao
jedan od visokih zapovjednika Hrvatske vojske u ratu, tvrdim da su oni uvijek davali
informacije drugoj strani. Mi nismo imali nikakve kontakte s UNPROFOR-om. Jedno-
stavno: „Makni se u stranu. Mi imamo svoju zadaću, vi svoju, ne mrdajte!“, i to je to.
Vrlo jednostavno, vojnički. Bilo je protesta njihovih, ali u napadu ne možemo rješavati
te stvari. To je administracija. Mi smo vojska.
Sjećanje Žonija Maksana o pristranosti snaga UN-a prema srpskim pobunjeni-
cima nije jedino takvo u ovoj knjizi, ima ih više. No svakako treba imati na umu i
svjedočenja onih koji su iznijeli drugačija sjećanja, ponajprije ono načelnika stožera
126. brigade, Ante Kotromanovića, koji je posvjedočio kako je upravo intervenci-
jom visokog časnika UN-a Cetinska krajina spašena od ekološke katastrofe. Uopće
nema sumnje da „plave kacige“ nisu bile učinkovite u provedbi svojih zadaća, ponaj-
prije u reintegraciji „ružičastih zona”. Uostalom, iz tog razloga i jest pokrenuta ope-
racija „Maslenica”, jer su pobunjeni Srbi fizički onemogućavali povratak izbjeglica i
prometnu komunikaciju, dok su njihovi politički lideri u mirovnim pregovorima u
Ženevi takve korake kanili „oploditi” raznim zahtjevima, pa čak i onim da će pro-
met biti omogućen ukoliko Hrvati koji prolaze okupiranim područjem budu plaćali
cestarinu. Čak je i predstavnik UN-a u razgovorima s vodstvom pobunjenih Srba 3.
ožujka 1993. u Ženevi konstatirao da su „Hrvati 22. siječnja 1993. napali jer nisu mo-
gli izdržati razdvajanje države” te da su „ružičaste zone teritorij pod hrvatskim suve-
renitetom”. Jednako tako, predstavnici UNPROFOR-a pokušali su 1. ožujka 1993. u
Beogradu uvjeriti „predsjednika RSK“ Gorana Hadžića, koji je inzistirao da se pro-
vede rezolucija UN-a br. 802, tj. da se Hrvatska vojska povuče na položaje prije ope-
racije „Maslenica”, da se prvo mora ispoštovati rezolucija UN-a br. 762, prema kojoj
su „ružičaste zone“ hrvatski teritorij u kojem ima pravo biti hrvatska policija. Stoga
je teško realno procijeniti kome su i zbog čega bile naklonjene ili nenaklonjene „pla-
ve kacige“, jer stanje na okupiranim područjima bilo je sve samo ne normalno. Ipak,
tijekom pokretanja operacije snage UN-a teško da su u jednom primarno nepovolj-
nom položaju mogle na bilo koji način pomagati ijednoj strani, već su se, vjerojatni-
je, držale neutralno. Takvo što potvrđuje sjećanje Brune Zorice Zulua koji je zapovi-
jedao snagama na pomoćnom smjeru, gdje je uspješno napredovala borbena grupa
koju su činili pripadnici Specijalnih postrojbi GSHV-a, Vojne policije i pridruženih

70
dijelova domaćih postrojbi. Ipak, i na tom smjeru bilo je teško ovladati prostorom
koji su neprijatelji štitili bunkerima. Stoga se protuoklopnim sredstvima pokušao
neutralizirati otpor iz utvrđenih položaja, što je izvedeno uspješno, ali uz rizik i gu-
bitke zbog nesretnog slučaja. Zapovjednik tih snaga bio je Bruno Zorica Zulu, koji
se prisjeća:
Mi smo bili podređeni direktno generalu Gotovini. Imali smo pridružene ljude iz
lokalnih postrojbi, iz 112. taktičke grupe i pridružene vodove Domobranske bojne iz
Obrovca. Ante Žoni Maksan bio je zapovjednik tog sektora. Oni su imali velike proble-
me na svom smjeru napada jer su bili pokriveni s vatrom iz bunkera, nisu mogli napri-
jed, pješadija nije mogla napredovati. I tu su kasnije došli do izražaja Fagoti i lansirne
rampe Milan, odnosno protuoklopna skupina koju je vodio Miljenko Šimičević - Slave.
Moja borbena grupa, mi smo već dan prije nego što je počela operacija „Maslenica“
dobili zadaću da zauzmemo neprijateljske položaje koji su se nalazili ispod Velebita,
na potezu Paklenica – Rovanjska – Božići - Jasenička glava. Neprijatelji su tamo imali
isturene položaje u slučaju napada hrvatskih snaga, ali oni su bili prazni jer nisu mogli
sve pokrivati. Bila je to trka protiv vremena. Znači, mi smo morali zauzeti te položaje,
tako da kad počne akcija, da oni ne mogu doći do tih položaja. To su bile dominantne
kote. I mi smo ih zauzeli. Drugi dan, kad je počela operacija „Maslenica“, Srbi su kre-
nuli prema tim položajima. Vidjevši da su ti položaji zauzeti, oni su se povukli nazad.
Na terenu je djelovala i naša Protuoklopna grupa, predvođena s Miljenkom Šimi-
čevićem - Slavom. Imali su na jednom kamionu dvije lansirne rampe, Fagot i Milan.
Milan je protutenkovska lansirna rampa francuske proizvodnja, koja uništava sve po-
stojeće tenkove koji su danas u funkciji. Ipak, zbog okolnosti, mi smo s njima pod Ve-
lebitom skidali bunkere. Nažalost, ta priča imala je i tragičnu stranu. Protuoklopna
grupa krenula je iznad Rovanjske, a u Rovanjskoj je još bila stacionirana jedna satnija
UNPROFOR-a, od francuske mornaričke pješadije. Šimičević Miljenko, kao bivši legio-
nar govorio je perfektno francuski, a Francuzi su bili korektni. Mi smo ih već upozorili
da se ne miješaju i oni su se maknuli iz direktne zone borbenih djelovanja, da ne budu
na udaru. Tamo kod njih, iza Rovanjske, bio je jedan puteljak koji je vodio taman da
dođemo na položaj da bi mogli tući bunkere. I Slavi je francuski poručnik objasnio:
„Nemoj prolaziti, gore je minirano.“ Ali srce je jače od svega – on je maknuo tu bodlji-
kavu žicu. I oni su došli na položaje, ispalili protuoklop i uništili su bunkere. Slave je
pogađao kao s iglom u otvore bunkera i potom je pješadija mogla napredovati dalje.
Naravno, vraćali su se istim putem, a taj put je uistinu bio miniran; 15 tenkovskih mina
položeno je poprijeko ceste. Oni kad su išli gore, prošli su vjerojatno između tih mina.
Ali kad su se vraćali nazad, kamion je zakvačio – možda nisu išli točno u milimetar – i

71
nagazili su na tenkovsku minu. Tu je bilo tri mrtva i svi ranjeni u TAM-iću. Poginuo je
naš Srećko Vidervol, Slovenac, koji je kao Šimičević, Stanko Krešo i ja isto nekoć služio
u Legiji stranaca. I poginula su dva domobrana, pridružena iz domobranske postrojbe
iz Obrovca. A Šimičević, kao zapovjednik ekipe, bio je teško ranjen. U stvari, svi su bili
ranjeni, ali on najteže. Iako je sve to bilo tragično, apsolutno ničim nije utjecalo na naše
daljnje djelovanje. Mi smo dalje nastavili raditi naš posao.
Na glavnom smjeru napada, u drugom danu, 23. siječnja, polučen je uspjeh u
borbama oko Vodovoda, zarobljeno je 11 neprijateljskih vojnika, no ipak, snage Hr-
vatske vojske nisu ovladale brdom Dračevac, odnosno mjestima Maslenica i Bužo-
njići do 16 sati sljedećeg dana, 24. siječnja, znači treći dan nakon što je operacija za-
počela. Zapovjednik 1. bojne TG 112, Mladen Fuzul, prisjeća se velikih poteškoća na
koje su pripadnici TG 112 nailazili u napadajnom djelovanju u prva dva dana opera-
cije i značaja zarobljavanja neprijateljskih vojnika:
Borbeno djelovanje u planinskom dijelu zahtijevalo je višesatno pješačenje i oteža-
no prebacivanje svega onoga što je potrebno za borbeno djelovanje. Mi smo prvo oslo-
bodili prostor sela Rovanjska. I zbog toga se naše djelovanje težišno usmjerava na ovoj
smjer napadajnog djelovanja. Tu smo najvećim dijelom koristili i našu topničku pot-
poru. Na ovom smjeru napada neprijatelj je možda bio u povoljnijoj situaciji nego ig-
dje drugdje jer imao je apsolutno dominantnu kotu Dračevac. S te kote je u potpunosti
kontrolirao cijeli prostor u zoni napadajnog djelovanja. Uz to, imao je čitav niz nižih
planinskih kota koje se uzdižu do Tulovih greda. A same Tulove grede omogućavale su
nadzor kompletnih Ravnih kotara. Dakle, neprijatelj se nalazio na svim dominantnim
visovima! Također, bili su ukopani, a i bili su zaštićeni minskim poljima. Ključni doga-
đaj bio je dakle ulazak u neprijateljsku dubinu i zarobljavanje njihovih vojnika. To je
destabiliziralo njihovu liniju obrane.
Zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan, prisjeća se problema na koje su pri-
padnici postrojbe nailazili u borbenom djelovanju prema brdu Dračevac tijekom 23.
i 24. siječnja 1993. godine.
Mi smo na Masleničko ždrilo izbili već 23. siječnja, znači drugi dan. Međutim,
dan-danas postoji fama oko toga da zašto ja nisam kao zapovjednik Taktičke grupe
izvijestio zapovjedništvo o tome da se nalazimo na Masleničkom mostu. To nisam na-
pravio iz jednog prostog razloga: bili smo u tijeku napadajne akcije, ja još nisam izvr-
šija kompletno zadaću čišćenja prostora, di mogu osigurati ljude koji su već izašli na
Maslenički most da bi ušli u selo Maslenica. Doveo bih njih u opasnost, jer to bi se dalo
u javnost.

72
A imali smo i problem veze cijelo vrijeme, i to moram napomenuti. Jako teško smo
stupali u kontakt, mi s njima – oni s nama, i s izviđačima također jer veze nisu radile.
Jednostavno, konfiguracija terena nije dozvoljavala. Ujutro 24. siječnja, uglavnom smo
sebi već dali prostora da možemo uvesti određeni dio postrojbi prema Masleničkom
mostu, i da se pripremimo lagano za ulaženje prema selu Jasenice, od Maslenice pre-
ma selu Jasenice, odnosno kod Vulića Dolca. Negdje, dok smo još čistili prostor gore na
Dračevcu, to je, znači, 14.45 sati, smo to uzeli, čistili kompletno selo Bužanić, također
zaseok Bužanići. Uslijedilo je čišćenje tog prostora, odnosno panično bježanje neprija-
telja. Zastava na srušenom Masleničkom mostu je podignuta 24. siječnja poslijepodne.
To je kratko trajalo, to je trajalo jednu minutu, i nazad. Jer ja kao zapovjednik nemam
mogućnosti biti na dizanju zastave, a u tijeku mi je napadajna akcija. A ponos postoji,
jer simbolika je bio Maslenički most, koji je bio srušen, doći, osigurati taj prostor. To
smo i učinili.
Mi smo, znači 24. siječnja, negdje oko 11.45 zauzeli najbitnije položaje, oslobodili
smo kompletno Dračevac, znači kotu 199, nasip boksita. Već dan prije osvojen je predio
oko Vodovoda, kota 159, Pekin dolac. Moram napomenuti, mi smo tamo zarobili 11
četnika. U dva dana poginulo ih je oko dvadesetak u tim borbama gori. Koliko smo mi
vidjeli, brojali smo ih dok su bižali, jedno 20-ak, 30-ak imali su ranjenih, nešto napu-
štenih tenkova, kamiona, streljiva. S gornje pak strane, selo Božići, koje se nalazi ispod
visoravni Velebita prema selu Jasenice, već je bilo u našim rukama od prvog dana. Boj-
na Matija Vlačić je to već držala pod svojom kontrolom.
U osnovi, kota 199 Dračevac je dominantna kota koja vlada ovim prostorom.
Dominantna je u potpunosti prema udolini, prema selu Rovanjska, prema Selina-
ma, prema cesti, prema Velebitu, kompletno je za sebe. I ako to probijemo, ulazimo
u čisti prostor gdje možemo dalje napredovati. Na tom Dračevcu bilo je utvrđeno 37
bunkera, u kojima je nakon borbe bilo, dakle, negdje oko dvadesetak poginulih ne-
prijatelja.
Nedvojbeno je da su snage TG 112 imale velikih problema u napredovanju. Zbog
tih problema u pomoć je pridodan dio snaga 6. GBR iz Gospića, no sve do dolaska na
teren zapovjednika 6. GBR, pukovnika Mirka Norca, pripadnici postrojbe te brigade
na terenu nisu polučili očekivani uspjeh, niti su imali dobru komunikaciju sa zapo-
vjednikom TG 112. Iskazi pripadnika ojačane satnije 6. GBR u potpunosti se razli-
kuju od iskaza prvog zapovjednika TG 112 Žonija Maksana. Ti iskazi ni danas nisu
usklađeni. Pojednostavljeno, Maksan tvrdi (i u izvješćima je potpisao) kako su snage
TG 112 bez podrške priključenih snaga 6. GBR osvojile Dračevac, dok zapovjedni
kadar i pripadnici ojačane satnije 6. GBR tvrde suprotno, da je zapovijedanje TG 112

73
već bio preuzeo pukovnik Mirko Norac, koji je u međuvremenu angažirao dva tenka
brigade, nakon čega je osvojeno brdo Dračevac. Sporne su same okolnosti i vrijeme
preuzimanja zapovjedništva nad TG 112. Ante Žoni Maksan također ističe niz pro-
blema u borbenom djelovanju, no odbija mogućnost da TG 112 do 24. siječnja nije
kvalitetno izvršavala borbene zadatke. Kao osnovni problem ističe nedostatak dobre
komunikacije s nadređenim časnikom i Zapovjedništvom u Zadru:
Mišljenja sam da se povijest i povijesne činjenice malo iskrivljuju. Mora se točno
znati i napraviti analiza uloge određenih postrojbi unutar akcije „Maslenica“. Bio sam
prisutan u Zadru prije dvi godine kad je bila javna analiza akcije „Maslenica“, di su
govorili predstavnici 112. brigade, di su govorili predstavnici 9. gardijske brigade, pred-
stavnici Stožera. Žao mi je što se povijest na takav način piše. Naravno, uloga 9. gar-
dijske brigade u operaciji „Maslenica“ bila je časna, pogotovo nakon samog završetka
napada, di smo imali zadaće za obranu prostora.
Ovako je bilo: 22. siječnja navečer se daje zapovijed za izmještaj satnije 6. gardij-
ske brigade, da se pridoda Taktičkoj grupi 112. Znači, satnija 6. gardijske došla je 22.
siječnja. Razloge ne znam. Uglavnom, piše u zapovijedi njihovog zapovjednika Norca,
koji je bio u Gospiću, da dolaze zapoviješću generala Bobetka, a s ciljem ojačanja ovog
prostora u napadajnim akcijama. Tako piše. I tako je zaista bilo.
Zaista, 23. siječnja ta grupa dolazi. Ja ih upotrebljavam na pravcu prema selu Bu-
žonjići, skupa s dijelom specijalnih postrojbi i s dijelom domobranskih postrojbi, na
način da mi fingiraju napad, odnosno da neprijatelj vidi masovnost snaga. Poslije, 24.
siječnja, oko 4 sata poslijepodne, dolaze dva tenka 6. gardijske brigade. Dakle, tu mo-
ramo razdvojiti što je, a što nije. Nije TG 112 pridodana 6. gardijskoj, nego su dijelovi
6. gardijske, poput te satnije časnih momaka, također i ta dva tenka, pridodati Taktič-
koj grupi 112.
U tom momentu tenkovi nam više nisu ni bili potrebni. Ja sam tražija tenkovsku
potporu na način da mi se tuku ciljevi s tenkom poput naše samohotke po ciljevima
Dračevca u momentu kad budemo i osigurali prostor za to da se uđe s tenkovima, da
se dođe s pravca Dolca. Kasnije, nama kasnije ti tenkovi puno znače, jer dolazimo na
širok prostor, prostor di tenkovi imaju svoj smisao. A tu, u osvajanju Dračevca teško,
ništa. Nema koristi. To su brda. Tenk na brdima ne znači ništa. Pogotovo ne u četiri
sata poslijepodne 24. siječnja kad je sve oslobođeno. U te bunkere na Dračevcu, tog 24.
siječnja ujutro, ušla je Prva satnija Prve bojne Taktičke grupe 112, kojom je zapovi-
jedao Zlatko Turković. S momcima je ušao unutra u tranšeje i jednostavno redom su
očistili. Vojnički.

74
Veza sa Zadrom bila je jako teška. Telefonima smo to morali, nešto je bilo prekinuto
koji put, nešto nije, i tako. Ali uglavnom, komunikacija je bila na sličan način. Gospo-
din koji je bio ispred generala Bobetka postavljen ovdje kao šef pravca napada, a kojega
je kasnije naslijedio Mirko Norac, jednostavno nije htio slušati uopće što mu se govori.
Na kraju krajeva, recimo, moje izdvojeno mjesto je bilo u selu Modrići, odakle je zapo-
čeo napad. On je zahtijevao od mene kao zapovjednika Taktičke grupe da budem kraj
njega u Selinama. Mislim, pa ja odatle ne mogu vodit napad ni u kom slučaju, niti mo-
gu imati postrojbe pod kontrolom. Mi smo hrvatski ratni zapovjednici koji smo naučili
na prvoj crti voditi svoje postrojbe.
Nadalje, postojao je i problem izvještavanja jer mi kad smo prišli Masleničkom mo-
stu, to je bilo 23. siječnja, ja sam reka tom gospodinu da smo mi izašli ovamo i da ćemo
pokušati proboj prema selu Bužonjići, ali samo na način da ćemo fingirati napad i da
to tako izgleda, a da ćemo polako ulazit u napad. Međutim, u njegovim izvještajima
prema Bobetku, i prema Gotovini, taj gospodin, ja sam namjerno zaboravio prezime,
ali piše u dokumentima, daje oprečne informacije: da se nismo ni pomakli, da i ne zna
di su postrojbe, ne zna di su linije zauzete, i tako dalje. On je imao kompletno izvješće
uvijek ispred sebe, svaku večer. A kao zapovjednik, on je u stvari bio previše udaljen od
terena. Neka je, to je njegova pozicija i smatram da je tamo trebao biti, u Selinama, i
dobivati informacije. On je triba također koordinirati spajanje nas sa Specijalnom po-
licijom na mjestu Velika i Mala Bobija, ali do toga nije došlo.
Mirko Norac je mene pozvao kao zapovjednika Taktičke grupe 24. siječnja ujutro,
oko 10 sati, ili možda nešto ranije. Snimano je sve na ovaj, kako se zove, diktafon. Pitao
je da li ja kao zapovjednik Taktičke grupe 112, da li pridodajem postrojbe u potpunosti
pod njegovo zapovijedanje i da li ću slušati njegove zapovijedi. Najnormalnije, zapovi-
jed je od generala Bobetka bila takva, to je najnormalnije, apsolutno, postrojbe su pri-
dodate, ja kao zapovjednik zapovijedam postrojbama, stavljam se na raspolaganje, to
je zapovijed. Ali isto tako, izvijestio sam ga da su napadajne akcije u tijeku, izvijestio
gdje se točno postrojbe nalaze i izvijestio ga da je upravo uzet Dračevac kao takav, i da
smo konačno sebi postavili ciljnu poziciju da možemo počistiti kompletno selo Jasenice.
Ja nisam išao u Stožer na sastanke, jedino prije napadaja i same akcije sam išao,
znači na pripremu, ali dok je trajala ovdje operacija, ja nisam. Jednostavno, ne možeš
ti svako malo ići u Zadar, a preko mora. Tako da je taj gospodin prvo to vodio, a nakon
toga Mirko Norac. Tko je koga izvještavao o čemu, to zaista ne mogu znati, ali mi ima-
mo svoje izvještaje koji su arhivirani, zapisani, i tako stoji.
Treba napomenuti da je iskaz zapovjednika TG 112 identičan izvješću koje je
potpisao za potrebe raščlambe operacije. Po tim izvješćima, drugi dan, 23. siječnja,

75
dijelovi TG 112 simulirali su napade prema selu Bužonjići da bi zavarali neprijatelja,
te u kasnijem pješačkom napadu uspješno ovladali kotom Vodovod, prilazom Ma-
sleničkom mostu, a pri čemu su zarobili 11 neprijateljskih vojnika. Po tim izvješći-
ma, uz dobru potporu topništva 112. brigade „oko 11.45 sati oslobođene su sljedeće
pozicije: 1. nasip boksit, 2. tt 199 Dračevac. Bitno je napomenuti da su 24. siječnja
1993. god. u 14.10 sati uključena dva tenka 6. gmtbr u nastupanju pješačkih postroj-
bi prema selu Bužonjići i selu Jasenice. Isto tako bitno je napomenuti da 24. siječnja
1993. god., a nakon oslobođenja nasipa boksit i tt. 199 DRAČEVAC zapovjedništvo
nad kompletnom akcijom preuzima pukovnik Mirko Norac.“ Isto izvješće u završ-
nom dijelu naglašava nekvalitetnu komunikaciju sa zapovjedništvom i nadređenim
brigadirom.
Prije iskaza i izvješća zapovjednika 6. GBR, treba primijetiti kako je djelovanjem
TG 112 nezadovoljan bio zapovjednik operacije Janko Bobetko. Za potvrdu tog ne-
zadovoljstva i svojevrsne konfuzije nastale u komunikaciji unutar TG 112 bitno je
sjećanje zapovjednika skupnih postrojbi Vojne policije, Marijana Biškića. Ostaje za
razlučiti je li zavaravanje protivnika i obuhvat manevrom bio dobar potez zapovjed-
nika TG 112, no činjenica je da je komunikacija između postrojbi i zapovjedništva u
Zadru bila vrlo loša.
Kako je to izgledalo, odnosno kako je tekla primopredaja zapovjedništva TG 112
u nadležnost pukovnika Mirka Norca, prisjeća se Marijan Biškić, zapovjednik po-
strojbi Vojne policije:
Na tom pravcu Rovanjska - Jasenice bile su također angažirane snage Vojne policije
koje su uspješno već u prvom danu zauzele Rovanjsku. Tijekom drugog dana borbenih
djelovanja osobno sam došao na prostor operacije „Maslenica“, javio se generalu Bobet-
ku i na neki način preuzeo zapovijedanje snagama Vojne policije u zoni odgovornosti
operacije „Maslenica“. U prvom danu mog dolaska obišao sam postrojbe Vojne polici-
je i na jednom i na drugom dijelu bojišnice. Također sam posjetio zapovjedništvo 112.
taktičke grupe, uvjerio se u stanje na tom dijelu bojišnice, vratio se, upoznao generala
Bobetka i tada brigadira Gotovinu o uporabi snaga Vojne policije, o postignutim re-
zultatima. Isto tako sam iskazao bojazan u sustav zapovijedanja u zoni odgovornosti
Taktičke grupe 112. brigade. General Bobetko je tog trenutka pitao da li imam neki
prijedlog. S obzirom da je na tom dijelu bojišnice bio pukovnik Norac, tada polaznik
Zapovjedno-stožerne škole, koji je došao obići svoju satniju koja je bila angažirana na
tom pravcu, ja sam generalu Bobetku predložio da pukovnik Norac preuzme to zapovi-
jedanje. General Bobetko se složio i isti dan je izdao zapovijed koju sam osobno prenio
pukovniku Norcu. On je preuzimanjem zapovijedanja na tom dijelu bojišnice preokre-

76
nuo situaciju i uspio u roku od 24 sata osvojiti iznimno jaka uporišta, jer su tu rudnici
boksita, osvojiti Maslenicu i na neki način napraviti preokret u tom području borbenih
djelovanja.
U knjizi „Sve moje bitke“ pokojni general Janko Bobetko također je ukazao na
složenost i značaj napada, te nastale probleme prilikom osvajanja Novskog ždrila,
kao i osobno nezadovoljstvo tom činjenicom:
Najosjetljivija stvar je bila na ždrilu, Maslenici, jer su se tu nalazile otporne točke
koje je neprijatelj imao držeći ždrilo i sve masive, trigonometar 195, koji je kontrolirao
Novigradskim morem i svom dubinom na kojoj je 4. brigada upravo trebala izvršiti
udar. Zapovjednik kojeg sam postavio za izvršenje toga zadatka odmah je pokazao niz
slabosti, prije svega plašljivost. Osim toga, zapovjedništvo je postavio 20 km daleko.
Slučajno sam čuo da se u neposrednoj blizini, u svojoj satniji, nalazi Norac, zapovjed-
nik 9. gardijske brigade. Tada je to bila jedna ojačana bojna. Pozvao sam ga i dao mu
zadatak da preuzme odmah taj dio fronte.
Ipak, navodi Janka Bobetka nisu u potpunosti jasni jer je, između ostaloga, zapi-
sao, štoviše citirao zapovijed izdanu pukovniku Norcu, da ima zadaću zauzeti Masle-
nicu i Rovanjsku, a nepobitno je da su snage TG 112 zauzele Rovanjsku dok Mirko
Norac nije još ni pristigao na bojišnicu. Na taj način otežana je rekonstrukcija osva-
janja brda Dračevac i okolnosti preuzimanja zapovjedništva nad TG 112. Naime, ge-
neral Bobetko je pokojni, a general Mirko Norac zbog pravnih odredbi nije mogao
dati iskaz. Kako za uzimanje iskaza nismo uspjeli dogovoriti sudjelovanje članova
Stožera 6. GBR, preostaje nam jedino da uz stav zapovjednika TG 112 ponudimo
i drugačiju analizu kronologije boja za Novsko ždrilo, objavljenu u službenoj mo-
nografiji 9. gardijske brigade (9. gardijska brigada Hrvatske vojske - Vukovi, Zagreb,
2011., 195-198.):
„Praćenjem tijeka borbe na širem području Rovanjske general zbora Janko Bo-
betko uočio je da su snage TG-112 preslabe za daljnji prodor i da ih treba pojačati
novim snagama radi čega je odmah angažirao snage Ojačane satnije iz 6. gmtbr iz
Gospića. U Zapovijedi Glavnog stožera HV-a koja je donesena oko 22:00 sata dana
22. siječnja, precizirano je da se iz sastava 6. gmtbr, od najsposobnijih vojnika, doča-
snika i časnika formira satnija sastava tri motorizirana voda i voda za potporu (MB-
82 mm; protuoklopna sredstva zolje i ose, a u svakom vodu po tri MB-60 mm). Spre-
mnost za izvršenje Zapovijedi bila je u 4:00 sata dana 23. siječnja, kada je predviđen
početak hodnje iz Vojarne „Eugen Kvaternik“, smjerom Gospić – Oštarije – Karlobag
– Starigrad Paklenica – Rovanjska. Za izvršenje zadaće satnija je podređena zapo-
vjedniku TG-112 u Rovanjskoj do 7:30 sati.

77
Zapovjednik 6. gmtbr, pukovnik Mirko Norac, analizom Zapovijedi odlučio je
ravnomjerno oslabiti pričuvne snage 6. gmtbr (izuzeto je oko sto pješaka iz 1. gos-
pićke bojne i oko sto pješaka i poslužitelja minobacača iz 2. otočačke bojne) radi
ustrojavanja Ojačane satnije. Zapovjednu strukturu Ojačane satnije činilo je Zapo-
vjedništvo 1. bojne na čelu sa satnikom Ivanom Čanićem, a kao ojačanje i za pomoć
novoustrojenoj postrojbi upućen je operativni časnik iz Stožera Brigade, natporuč-
nik Stevo Pražić. Spajanje i priprema postrojbi iz Gospića i Otočca bila je brza i te-
meljita. Namjenski ustrojena satnija hodnju je započela u zapovjeđeno vrijeme, a za-
vršila u Starigradu Paklenici 23. siječnja 1993. oko 7:00 sati, javljanjem Zapovjedniku
TG-112, bojniku Anti Maksanu. Kako zapovjednik Ojačane satnije nije odmah po
javljanju dobio zadaću uvođenja u borbu, snage su razmještene u Starigradu očeku-
jući uporabu tijekom dana.
Drugoga dana napadajna djelovanja počinju u svitanje, podilaženjem pješačkih
snaga TG-112 neprijateljskim položajima na području zaseoka Stupice (šire područ-
je nasipa boksita). Topnička priprema počinje u 8:00 sati, a poslije prelazi u „topnič-
ko nadmudrivanje“ i neutraliziranje otpornih točaka neprijateljske obrane.
Toga jutra u Starigrad stiže i zapovjednik 6. gmtbr, pukovnik Mirko Norac, sa
svojim najbližim suradnicima: načelnikom Stožera, bojnikom Zvonkom Brajkovi-
ćem; pomoćnikom za informativno-političku djelatnost, bojnikom Franom Tomi-
čićem; pomoćnikom za logistiku, pukovnikom Milanom Čanićem; pomoćnikom za
sigurnost, natporučnikom Milanom Karićem te bojnikom Mirom Lacom. Dolaskom
u Starigrad oko 10:00 sati, zapovjednik Ojačane satnije upoznao je zapovjednika 6.
gmtbr i njegove suradnike s lošim stanjem. Obrazlažući dobivenu zadaću, kojom su
izdvojena dva voda iz sastava Satnije i pridodana postrojbama koje provode napad,
zapovjednik Ojačane satnije izložen je kritikama članova Zapovjedništva Brigade.
Osnovna je zamjerka i razlog negodovanja bilo postupanje zapovjednika Ojačane
satnije koji je dopustio komadanje postrojbe, umjesto da je zahtijevao svoj smjer dje-
lovanja i uporabu cjelovite postrojbe. Suočeni s realno vrlo lošim stanjem, nemoći
snaga i neuspjesima na tom dijelu bojišta, članovi Zapovjedništva 6. gmtbr odlučuju
se informirati o zadaći i snagama za njezino provođenje te u kratkom vremenu do-
nose logično rješenje za provedivost zadaće. Odlazeći na Zapovjedno mjesto TG-
112, zatječu brigadire Rudolfa Brlečića i Željka Gašparića (savjetnici iz GS HV-a na
tom pravcu), i predlažu im inačicu napadajnog djelovanja, koju oni nisu odbili, ali
niti prihvatili, uz obrazloženje da za to nisu ovlašteni. Zaključivši da je dobivenu za-
daću nemoguće provesti bez potpore oklopnih snaga, zapovjednik 6. gmtbr samoini-
cijativno upućuje pomoćnika za logistiku u Gospić sa zadaćom da Ojačanu satniju 6.

78
gmtbr dodatno ojača vodom tenkova (dva tenka). Tek u večernjim satima zapovjed-
nik 6. gmtbr susreće zapovjednika TG-112, bojnika Antu Maksana, koji ga upoznaje
sa stanjem na bojištu.
Tijekom dana bilježe se i manji pomaci na crti bojišta. Oko 14:00 sati pješačke su
snage TG-112 krenule u napad, razbile i potisnule neprijatelja i ovladale područjem
Stupica – kota 159 (Vodovod) – prilaz Masleničkom mostu – Marinkov gradac (tt
147) – kota 115, gdje ih zaustavlja jak i organiziran neprijateljski otpor (Dračevac/tt
199/). Prilikom ovladavanja kotom 159 (Vodovod) zarobljena je skupina od jedana-
est neprijateljskih vojnika.
Sutradan, 24. siječnja, trećega dana napadajnih djelovanja, pješačke snage u ju-
tarnjim satima ponovno pokušavaju razbiti neprijateljske snage, ali bez većih uspje-
ha. Na prostor Starigrada upućen je, po Zapovijedi generala Janka Bobetka, pukov-
nik Marijan Biškić, kako bi provjerio stanje i razloge sporog provođenja zadaće na
podvelebitskom smjeru djelovanja. Obilazeći zapovjedništvo TG-112 utvrdio je sla-
bosti, a nakon obilaska postrojbi zaključuje da dovedene snage 6. gmtbr nisu uvede-
ne u borbu. Tijekom obilaska susreće zapovjednika 6. gmtbr i njegove suradnike koji
ga informiraju o tome da su upoznati sa stanjem, da imaju rješenje situacije te da su
već samoinicijativno doveli ojačanje (tenkovski vod).
Povratkom u Zadar, pukovnik Biškić odmah je informirao generala Bobetka o
stanju te o nazočnosti pukovnika Norca s dijelom časnika iz njegova zapovjedništva
na Maslenici. General Bobetko izdaje Zapovijed, koju osobno, oko 12:00 sati, pukov-
niku Norcu predaje pukovnik Biškić. U njoj je ‘(…) s obzirom na izuzetnost situacije,
čišćenja ukupnog prostora tijekom današnjeg dana i potrebe uspostavljanja taktič-
kih veza sa snagama policije koje djeluju sa pravca Velebita sjeverno od Velike i Male
Bobije, a koje još nisu zauzete (…)’, zapovjeđeno da zapovijedanje svim snagama u
sastavu TG-112 preuzme pukovnik Mirko Norac koji ‘donosi odluke i odgovara za
njih’, te da mu je ‘osnovni zadatak da ovlada prostorom do Zrmanje i organizira obra-
nu isključujući svako iznenađenje (…), a po izvršenju dobivenog zadatka izvršit će
potrebne pripreme sa zapadnim susjedom u pogledu Velike i Male Bobije. Zadaću
izvršiti odmah i neopozivo.’
Pukovnik Mirko Norac odmah saziva zapovjednike, upoznaje ih s dobivenom
Zapovijedi te iznosi Odluku i izdaje zadaće (prema inačici koju je dan prije pred-
ložio brigadirima Brlečiću i Gašpariću). Satnija 6. gmtbr sa svim ojačanjima dobila
je zadaću da se što hitnije uvede u borbu na pravcu: Modrič – Božići – Kita tt 262
– Marune kota 135, s ciljem presijecanja puta Jasenice – Obrovac, onemogućiva-
njem logističke potpore neprijateljskim snagama u okruženju u utvrđenom čvoru

79
oko Dračevca tt 199. Ostalim je pješačkim snagama TG-112 (1. satnija sto dvadeset
ljudi, 2. satnija šezdeset ljudi i Vojna policija četrdeset ljudi) i ojačanju (dva tenka iz
6. gmtbr), zapovjeđeno da produže napad na pravcu Rovanjska – Gradac – Masleni-
ca i Rovanjska – Dračevac – Vulića Dol.
Napadajna su djelovanja počela istoga dana u 15:00 sati. Ubrzo je probijena ne-
prijateljska obrana, oslobođeno je mjesto Maslenica, a hrvatske se snage u večernjim
satima zaustavljaju na crti Kita (tt 262) – Božići – Bužonjići – boksit (31-45) – Ki-
ta (tt 133) – Graovište. Vrlo je značajan bio brzi manevar i izbijanje satnije 6. gmtbr
na Kitu (tt 262), što je stvorilo preduvjete za brzo presijecanje neprijateljskih snaga i
njihovo okruženje na predjelu Jasenica. Brzo napredovanje snaga TG-112 i satnije 6.
gmtbr navelo je neprijateljske snage da se tijekom noći povuku.“
Iskazi časnika ojačane satnije 6. GBR pristiglih na smjer napada prema Obrov-
cu dragocjeni su, no nećemo ih koristiti u potpunosti, odnosno u dijelu u kojemu
objašnjavaju situaciju preuzimanja Zapovjedništva TG 112, jer ti ljudi nisu osobno
sudjelovali u operativnom radu Zapovjedništva brigade. Prema njihovom mišljenju,
problemi nastali u napredovanju bili su sasvim logični s obzirom na to da je ovlada-
vanje brdom Dračevac bilo iznimno zahtjevno, posebno zbog brojnog stanja i bor-
bene spreme dijela pripadnika TG 112. Na tu činjenicu u iskazu je jasno upozorio i
Žoni Maksan, istaknuvši da je samo manji dio vojske bio na odgovarajućoj fizičkoj
razini za izvođenje složenog napada. Problem, gledano iz perspektive časnika ojača-
ne satnije 6. GBR, bio je taj što se pješačka satnija, pristigla 23. siječnja, nije iskori-
stila na odgovarajući način. Na tu okolnost u izvješću upućenom Glavnom stožeru
HV-a (Klasa: 81/93-02705, Ur. broj: 512-06-04/2-93-2) ukazao je i načelnik pješaštva
GSHV-a, brigadir Rudolf Brlečić. On je pohvalio sudionike i zapovjedni kadar koji
je sudjelovao u oslobađanju podvelebitskog prostora: Mišljenja sam, da su 112 TG i
snage 6. gmtbr dobro pripremljene za napadajna djelovanja, a ovaj boj im je novo isku-
stvo. Ponašanje najodgovornijih časnika 6. gmtbr i 112 TG je za pohvalu. Ipak, ukazao
je i na „objektivne i subjektivne“ okolnosti koje su zaustavile napredovanje 24. siječ-
nja, te kao ključni problem, „grubu taktičku grešku“, istaknuo neuporabu pristiglih
snaga iz Gospića: Motiv vojnika i časnika u borbi bio je odličan, za svaku pohvalu. Je-
dina slabost, nepravilna uporaba satnije iz 6. gmtbr tokom 23. 01. 1993. mora se razja-
sniti po okončanju cjelokupne operacije „Gusar“. Izvješće brigadira Rudolfa Brlečića
sukladno je sjećanju zapovjednika Skupnih snaga Vojne policije, Marijana Biškića,
kao i monografiji 9. GBR o načinu i vremenu preuzimanja zapovjedništva nad TG
112 od strane pukovnika Mirka Norca: Rano ujutro 24. 01. 1993. oko 07.00 sati ge-
neral zbora Janko Bobetko je promijenio dio zapovjednog sastava na tom pravcu. Za

80
zapovjednika cjelokupnih snaga postavio je pukovnika Mirka Norca a za predstavnika
GSHV i nadzornog savjetnika brigadira Brlečića. U svakom slučaju, dolazak Mirka
Norca i časnika iz Zapovjedništva brigade, Norčeva inicijativa za angažiranjem dva
tenka, i posebice vojni manevar kojim su snage TG 112 napadale, promijenili su sta-
nje na bojišnici.
Milan Čanić bio je tada pomoćnik za logistiku 6. GBR i njegovo sjećanje ima
značaj jer on je bio uključen u rad Zapovjedništva brigade. Njegovo sjećanje je krat-
ko, ali svjedoči o konfuznoj situaciji na bojišnici, te o inicijativi pukovnika Norca za
angažiranjem dva tenka:
U to vrijeme Norac je bio u Zagrebu na školovanju, a ovdje su poslali jednu bojnu
u Starigrad. Zapovjednik bojne Čanić-Baja i Stevo Pražić su nas obavijestili da ovdje
nešto ne štima, da ne mogu krenuti u napad jer ove domaće snage nisu krenule. I po-
što smo dobili obavijest da nešto ne štima u Starigradu, da naša postrojba nije krenula,
a Mirko Norac je bio poslan iz Zagreba u Gospić, nas smo dvojica i Laco sjeli u auto i
došli ovdje. Kad smo sagledali situaciju, vidjeli smo da tamo nešto nije u redu, a kad
smo pogledali ovaj teren, s obzirom na njihove jake topničke snage i jako težak teren
ustanovili smo da bez oklopa ne možemo krenuti. I Norac je donio odluku da se dovedu
tenkovi. Ja sam se vratio nazad u Gospić po dva tenka. Ja sam došao u Zborno područ-
je Gospić kod zapovjednika Češnjaja. On se baš nije složio s tim, ali sam rekao, da li se
složio ili ne, mi moramo oklop imat. I uzeo sam labudice i došao s dva oklopa ovdje. I
tada je to krenulo. Norac je preuzeo zapovjedništvo tog pravca prema Maslenici. Norac
je kao zapovjednik bio dobar, brz i odlučan. Eto, ja sam bio malo stariji pa smo malo
to korigirali.
Nema sumnje da će problem zastoja u prva dva dana napredovanja TG 112 i
okolnosti preuzimanja zapovjedništva nad Taktičkom grupom 112, posebno osva-
janje brda Dračevac, i dalje izazivati prijepore između pristiglih pripadnika 6. GBR
i prvog zapovjednika TG 112, Ante Žonija Maksana. Stoga je uistinu šteta što iska-
zi zapovjednika 6. GBR Mirka Norca ili Mire Lace i Zvonka Brajkovića kao članova
Stožera brigade nisu uzeti. Kako god bilo, osvajanjem brda Dračevac protivnička
obrana se raspala, a napredovanje pješaka i tenkova polučilo je paniku u redovima
pobunjenih Srba. Sjepan Škrinjarić, u to vrijeme zamjenik zapovjednika 1. pješačke
motorizirane bojne 6. GBR, prisjeća se prvotnih problema, a dao je vrlo slikovit opis
vojnog manevra kojim je polučen daljnji uspjeh:
Mi smo u večernjim satima 22. siječnja 1993. godine dobili zapovijed za pripremu
i za pokret. U kasnim večernjim satima formirali smo kolonu i krenuli pravcem Gospić
– Karlobag - Starigrad. I tu smo došli u jutarnjim satima negdje oko 6 - 7 sati. Došli

81
smo u sastavu dvije pješačke motorizirane satnije, dio logistike te naše bojne, pa smo se
onda poslije ojačali nešto tenkovima. Smjestili smo se u mjestu Starigrad. I odmah taj
dan prva motorizirana satnija se javila u Modrič, u zapovjedništvo 112. taktičke gru-
pe, kojima smo stigli kao ojačanje, jer oni su već vodili akciju. Ta satnija kada se javila,
onda je to njihovo zapovjedništvo TG 112 imalo namjeru da ju raskomada i da ih po-
dredi svojim postrojbama, da oni budu jači. Međutim, kako to ne ide po vojnim pravili-
ma, naša grupa koja je prethodila nama, koja je došla na dogovor s njima, s Taktičkom
grupom 112, nije dala tako rascjepkati postrojbu, jer nema onda zapovijedanja, nema
odgovornosti, nema ništa, tako da se taj dan mirovalo.
Kada se zapovjednik te naše postrojbe, satnije, javio zapovjedniku Taktičke grupe
112. brigade, on je to gledao riješiti na svoj način: „Hajde malo pomogni tamo, hajde
malo pomogni tamo.“ Ali time se dobiva jedna nesposobna postrojba. Ako meni kao
zapovjedniku oduzmu postrojbu, što sam onda ja, nitko i ništa. Jer mi smo obučavani
da djelujemo kao postrojba, kao jedna kompaktna cjelina, gdje smo imali i sredstva za
potporu. Ako ti ostaneš bez toga, ostaneš bez zapovijedanja, onda što će ti postrojba?
Tako da je bilo negodovanja zapovjednika ove naše grupe koja je išla na dogovor, ope-
rativca i pokojnog Čanića – oni su odmah vidjeli da to nama ne štima i javili su zapo-
vjedniku Norcu da to tako ne ide. Nisu dali svoju postrojbu isparcelirati.
Znači, 23. siječnja satnija nije nikud krenula. Sve je bilo u nekim dogovorima, spo-
razumima. I ona je čekala tu u Modriču dok naš jedan iz Operative i pokojni zapovjed-
nik te naše bojne, Ivan Čanić - Baja, nisu javili Mirku Norcu koja je njihova namjera.
Odmah je Mirko Norac to stopirao: ne može se raspačati postrojba. I uto je Mirko s
užim dijelom Zapovjedništva brigade došao tu, na zapovjedno mjesto 112. brigade.
Satnija koja je do tada još uvijek čekala, 24. siječnja kreće u proboj. Mi smo išli južnim
padinama Velebita. I sad, možete zamisliti, po onom grmlju i po brdašcima, to su ljudi
išli kao mravi. To je pješaštvo, to su sitne snage. Međutim, one zadaju veliki problem
neprijatelju koji je bio na području Jasenica. Zašto? Zato što im zalazimo iza leđa i
dovodimo ih polako u okruženje. Jest, polučili smo paniku neprijatelju, što je možda
rezultat taktičkog poteza. Ako vi manevrom ratujete – to je bolje nego oružjem, a posti-
žete isti cilj. Dakle, ako vidiš po onim padinama pod Velebitom one „mrave“ da idu, da
gmižu tamo, i da danas-sutra će te presjeći, ti onda moraš nešto učinit. A oni nisu imali
što učiniti, jer to je ogroman prostor, nisu imali takve mogućnosti da to nekom zapreč-
nom vatrom spriječe taj sitan prodor pješaka. Za ove sitne stvari oni nisu bili spremni.
Tada je počelo njihovo izvlačenje i ljudstva i tehnike cestom. Osim toga, zapovjed-
nik Norac je naredio da se dovedu i tenkovi. Mi smo 24. i 25. siječnja probijali kod Ja-
senica, da bi dosegli liniju kota Kita - selo Marune - Pariževačku glavu koja već domi-

82
nira iznad Zrmanje. To je bio učinak te dvije pješačke satnije koje nisu bile u punom
sastavu, jer smo mi tek bili brigada u formiranju, tako da popunjenost još nije bila 100
posto. Dakle, njihova snaga bila je sastava malo jače normalne satnije.
Ovaj teren je čudan, to je teren kad vas zaspu s minama i granatama – vi nemate
gdje glavu sklonit. Sve je kamen ovdje, nema prirodnog skloništa. Tako da su vojnici
sve to poprilično hrabro izdržali. Ipak je to bila već pomalo uigrana, uvezana gardijska
postrojba i tu nije bilo problema nikakvih. To se išlo, samo je trebalo zvati. Mi na ovom
području u tom razdoblju nismo imali nikakvih gubitaka, osim nešto manjeg ranjava-
nja, i to u selu, gdje su nas zasuli jakom topničkom i minobacačkom vatrom. Sjećam se,
bilo je nešto uništenog oružja, čisto od kamenja, od gelera, malo ogrebotina, udaranja
kamenom i tako dalje, ali nije bilo prostrijelnih rana, teško ranjenih.
Gospodin Stjepan Škrinjarić na zanimljiv je način dočarao situaciju u kojoj po-
bunjeni Srbi nisu mogli reagirati, usporedivši pješake koji stupaju u daljini s mravi-
ma koje ljudsko oko vidi, a ne može im nauditi iako manevrom okružuju protivnika.
O djelovanju pješaka koji su prodirali podnožjem Velebita svjedoči Ivica Živković,
zapovjednik Prve satnije Prve bojne 6. gardijske brigade:
Moj zadatak bio je da predvodim svoju satniju kombiniranu s Drugom bojnom iz
Otočca. Bilo je to negdje 180 ljudi. Oko 12 sati noću smo krenuli. To je hitno trebalo
izvesti i dolazimo u Seline i javljamo se Zapovjedništvu. Drugi dan smo bili u Starigra-
du, ali nismo odmah sudjelovali u akciji, jer nešto u sistemu organizacije nije bilo u re-
du. I onda je Mirko Norac, koji je tad bio u Stožernoj školi, došao i njega Bobetko postav-
lja za zapovjednika i on pravi plan napada. I mi sad krećemo od krivine Modriča gore.
Jedno 5-6 kilometara prije smo izašli iz kamiona i bacamo se uz padine Velebita, tu ima
jedno 17-18 kilometara. Krenuli smo negdje oko jedan sat popodne i ujutro smo izbili
na kotu Kita i dole prema Marunama presijecamo cestu. Kad su vidjeli da ih opkolja-
vamo, oni su se u sumrak ujutro jednostavno izvukli. S naše lijeve strane, vidjeli smo po
noći kamione da se izvlače i odlaze dole. A s desne strane ceste napredovala je 112. TG.
Pa ima jedna šala baš iz te akcije. Pitaju me preko motorole: „Gdje si“, ja dogova-
ram: „Pa na Kiti sam“, a oni, udri se smijati. Ali kota se baš zove Kita, a to je bila ključ-
na kota da se presiječe ovaj dio. To je bio doista ključni obuhvat, da ih se presiječe jer
neprijatelji onda ostaju u okruženju, pa su se morali izvući. To je odigralo ključnu ulo-
gu. Jer da nismo ovo napravili, oni se ne bi izvlačili. To je olakšalo posao ovim drugim
jedinicama što su išle uz obalu.
Tu smo bili dva dana i poslije toga odlazimo gore, na Potprag, preuzimamo Velebit,
zauzimamo gore taj dio. I onda nas je zamijenila Jasenička satnija, a mi odlazimo gore

83
natrag u Gospić. Akcija „Maslenica“ nama je bila u dobrom duhu, raspoloženje je bilo
na nivou, to su bili sve dobrovoljci i to je sve išlo s veseljem! Nemaš čega se bojati jer
kako ti Onaj gore napisa, tako će ti biti.
Nema sumnje da je djelovanje dva tenka 6. GBR bilo od iznimne važnosti nakon
uspješnog ovladavanja brdom Dračevac. O djelovanju tenkista svjedoči Milan Gen-
da, tada zapovjednik Oklopne grupe 6. GBR pridodate TG grupi 112. brigade.
Prvi dan kad smo došli iz Gospića, 23. na 24. siječnja, po zapovijedi zapovjednika
Norca, došli smo u Seline. Tamo smo čekali. I kad je svanulo, 24. siječnja, krenuli smo
odmah iz hodnje u napad. Dok je dio moje matične postrojbe išao gore rubnim dijelo-
vima Velebita, preko Kneževića, ja sam išao s TG 112 koju je vodio Žoni Maksan, a za-
povjednik satnije je bio Stanko Buljat. S mojim tenkom po Dračevcu je djelovao i njihov
samohodni top, jedna samohotka. Polazak iz Modriča, pa Rovanjska, pa napad na vo-
dovod Dračevac. Kada smo ovladali vodovodom Dračevac, negdje oko podnevnih sati,
nastavili smo dalje na cestu. Na cesti smo se razdvojili: jedan tenk je išao prema samom
mjestu Maslenica, a moja grupa je skrenula lijevo prema Vulića Dolcu, prema rudniku.
Došli smo do Bužanića i tu smo taj dan stali. Ujutro 25. siječnja smo izvršili popunu
streljiva, maziva, goriva i poslije topničke pripreme krenuli smo prema Tvornici glinice
kao cilju. Kod Osnovne škole Jasenice naišli smo na neprijateljski tenk. Kako je bio u
bijegu, nasukao se na neki beton. Neprijateljski vojnici su pobjegli i iako smo ih vidjeli,
po zapovijedi smo ih pustili nek’ idu. Napušteni tenk je bio sasvim u redu, popunjen, u
njemu je bilo i streljiva i goriva i svega. Mogli smo s njime bez problema ići kud je tre-
balo, dapače, nama je dobro došao. Ipak, ukupni uvjeti ovdje nisu bili dobri za djelova-
nje tenkova. Tenk nije za ovakve kanalizirane prostore. Tenk je za otvorenu borbu, gdje
može neposredno djelovati, odličan. Ali poslužio je. Osim toga tenk je oružje koje sije i
paniku. Nije ono samo što puca, tenk i paniku sije. Nije to lako čekati kad se približava.
I onda smo nastavili do Maruna. Tamo smo stali i rečeno je da se moramo vratit
nazad. Tu smo čekali jedno vrijeme do navečer. Onda smo se vratili u zaleđe Pariže-
vačke glave, na jedan dio nasipa i tu smo utvrdili položaje, da bi podržavali pješaštvo
ispred nas, koje je bilo na Pariževačkoj glavi i tamo držalo liniju. S nasipa u Jasenicama
smo djelovali po Debelom brdu i tamo dalje po neprijatelju u dubini. Tako se ta linija
utvrdila i tu smo bili dok nije probijena cesta prema Zelenikovcu, Zubaku i gore prema
Potpragu i Kraljičinim vratima. Nismo štedili streljivo, tukli smo sve moguće utvrđene
objekte koje dobijamo. Znači, kad je pješaštvo ispred nas i kaže: „taj i taj objekt, pod
kojim kodnim brojem, tim i tim“ – tuče se taj objekt. I tako. Je li bio teško ili lako utvr-
đen – nema veze. Znači, manje je šteta granate nego ljudskog života. Bili smo dosta
precizni, mogu reći 80 posto.

84
Prvotni zapovjednik TG 112, Ante Žoni Maksan, ima ponešto drugačije sjećanje
o kronologiji osvajanja brda Dračevac i uporabi tenkova, ali također ističe kako je
nakon tog uspjeha neprijateljski otpor slomljen u potpunosti:
Najveći problem bila je ta kota 199 koja je dominantna. Drži sve pod kontrolom.
Desno, lijevo, sjeverno, istočno, zapadno i južno. Kompletno sve drži, ne možeš joj prići,
a 37 bunkera je na njoj bilo kroz rovove iskopano. Znači, okolo imaju kružnu obranu.
S koje god strane priđeš, s teškim strojnicama tuku. Jednostavno je bilo teško prići kroz
nasip, jer ti upadaš u nasip. Postoji samo jedan put – probiti selo Bužaniće pa izaći van,
što je bilo vrlo delikatno. Ne mogu upotrijebiti ljude masovno tamo. Jednostavno upo-
trebom manjih grupica sam odlučio probiti di je najuže, a to je ući između mora i tih
kota koje su dominantne – grupicama unutra s dijelovima Prve bojne, kao što sam već
učinio sa Specijalnom postrojbom Glavnog stožera Bojnom Matija Vlačić, koji su već
bili u selu Božići. Već su i ove grupe od Prve satnije Prve bojne ušli uskim prostorom
prema Paklenom dolcu. Odmah iza toga se penje ta kota 147, pa kota 159, Vodovod i
tako dalje prema gori. Tim uskim prolaskom sam uveo polako dijelove satnije prema
Masleničkom mostu, prema Maslenici selu i prema tim kotama, di sam bočno ulazio
polako unutra. Znači, u osnovi nisam iša iza obuhvatno, nit’ sam iša direktno napa-
dom, nego sam ih uveo bočno unutra i probija kompletno, kako i triba, bez gubitaka,
što je najbitnije. Jer svi možemo iskoristiti 1000 ljudi i reći: Krećemo u napad. Od toga
će ti poginuti 500, a mi smo osvojili cilj jer smo nadmoćniji. Ali nije bit u tome. Bit je
bila osvojiti ključne položaje u određenom roku, bit je bila ne izgubiti ljude, ne izgubiti
prvenstveno ljude, tehniku i tako dalje. Zauzet poziciju, i to smo učinili. Mi smo ih tu
počistili kompletno do gore. Kad smo to očistili, tada dolazimo na prostor koji je jedno-
stavno slobodan, četnici bježe iz sela Bužanići. Tada ne pružaju jaki otpor, gotovo je,
bježu ka selu Jasenice.
Četiri ure poslije podne došla su dva tenka pridodana iz 6. gardijske brigade, tu
isprid motela, i Mirko Norac koji je taj dan dobio zapovijedanje nad pravcem na-
pada od gospodina Gašparića, a po zapovijedi generala Bobetka, di nas je pozva
usred napadajnih operacija: „Da li će postrojbe Taktičke grupe 112 slušati njegove
zapovijedi?“ Mi smo ga uredno izvijestili o tome di se nalazimo: „Trenutno traje na-
padajna akcija na kotu 199, na Dračevac, kao najotporniju i najjaču točku njihovu.
Ako to srušimo, gotovo je. A tu smo negdje da je srušimo.“ I u tom vrimenu i dolazi
do mene izvješće: „Zapovjedniče, oslobođeno, krećemo!“ Tako smo ja i on krenuli
prema motelu, odnosno prvo u Rovanjsku, gdje je bilo trenutno zapovjedništvo Pr-
ve bojne Taktičke grupe 112, kojom je zapovijedao sadašnji general Mladen Fuzul.
Nakon toga dolaze dva tenka. Pripremamo se, zovu nas da dignemo zastavu gore.

85
Mirko Norac, momci iz 72. bojne Vojne policije, također iz 112. brigade, momci iz
domobranskih postrojbi. Podižemo zastavu. Istog momenta nakon toga vraćamo se
nazad na tenkove i prelazimo prema Vulića Dolcu. Od Vulića Dolca idemo prema
selu Jasenice, gdje nailazimo na jak topnički otpor VBR-ovima, topništvom. I tu do-
lazimo do zastoja. Eto, na neki način i to smo prebrodili, krenuli prema naprijed,
izašli van sela Jasenice. To je bilo 24. siječnja 1993. godine. Sutradan već idemo da-
lje, onda se uzima već Pariževačka glava, dostižu se pozicije koje su nam bile i date
da ih zauzmemo.
Zapovjednik 1. bojne TG 112, Mladen Fuzul, prisjeća se što je za postrojbu znači-
lo uvođenje u borbu dijela postrojbe 6. GBR i tenkova, te naglašava značaj osvajanja
brda Dračevac: Uvođenje tenkova 6.gardijske brigade u borbu omogućilo nam je brži
tempo napada. U tijeku zajedničkih napada i prilikom uspostavljanja crte obrane, su-
radnja naše dvije postrojbe zaslužuje visoku ocjenu! Posebno kada smo utvrđivali crtu
bojišnice, kada je inženjerija radila za potrebe obje postrojbe. Trebalo je žurno izvršiti
utvrđivanje dostignute crte bojišnice i sukladno mogućnostima probiti prometne komu-
nikacije da bi uopće mogli funkcionirati u tom prostoru. Samo osvajanje brda Drače-
vac bilo je od presudnog značaja! Time je prednji kraj neprijateljske linije bio destabi-
liziran. Oni jesu na nekoliko točaka pružali daljnji otpor, međutim taj otpor praktično
je bio slomljen osvajanjem brda Dračevac.
Izvješća Stanice javne bezbednosti u Obrovcu koja su upućivana Sekretarijatu
unutrašnjih poslova u Knin u potpunosti potvrđuju iskaze časnika Hrvatske vojske i
daleko su realnija od izvješća SVK. Ona pokazuju da je nakon osvajanja Dračevca u
redovima pobunjenih Srba zavladala panika:

23. siječnja 1993.:


„U vezi naših depeša broj i datum gornji izvještavamo Vas da je trenutno stanje
na obrovačkom dijelu ratišta oko 19 sati stanje sljedeće:
- Još uvijek su jaki pešadijski napadi u rejonu rudnika Trnovače i Bužonjići, koji
se izvode iz pravca Rovanjske, kao i iz pravca Velebita sa bočne strane. Naše snage
sa ovog područja nisu pomjerene, odnosno nisu pomjerene linije odbrane. U ovim
napadima ranjen je teže jedan borac čiji identitet do sada nismo saznali. Informacija
koju smo vam dostavili u našoj depeši broj: 01/1-STR.POV./93-5 u kojoj smo naveli
da su nam lakše ranjena dva borca kasnije je iz štaba brigade demantirana, tako da
tada nije bilo ranjenih. U ovim borbama nismo imali poginulih boraca niti gubitaka
u tehnici.

86
- Napadi artiljerije sada su slabijeg intenziteta i uglavnom su usmjereni na naše
položaje u rejonima rudnika Trnovače i Bužonjića, dok se ostali položaji povreme-
no napadaju. Osim napada artiljerije i dalje dejstvuju tenkovi iz rejona Modriča po
rejonu Rudnika.
Tokom večeri zbog snažnog pešadijskog pritiska od strane neprijatelja na naše
položaje upućena su pojačanja u pešadiji. Neprijateljska pešadija je iz pravca Stari-
grada prišla prvim kućama u naselju Rovanjska, dok se naše snage nalaze u rejonu
rudnika, tačnije na mestu Nasip koje se kao kota nalazi neposredno iznad Rovanjske
i odatle kontrolišu naselje Rovanjska, kao i prilaze ovom naselju iz pravca Starigrada.“

24. siječnja 1993.:


„Izvještavamo vas da je u podnevnim satima oko 15 sati pješadija koja se na-
lazila na području Jasenica i iz rejona rudnika „Trnovača i Bužonjići“, kao i iz vi-
kend naselja Maslenice počela povlačenje u paničnom bjegu bez ikakve komande.
Do 19.00 sati povukli su se uglavnom svi pripadnici naših snaga iz navedenih mjesta
u Obrovac i TG (Tvornica glinice, nap. ur.) Obrovac gdje se nalazi komanda brigade.
Dolaskom do komande brigade veći dio vojske samovoljno je napustio komandu i
uputio se svojim kućama, dok je jedan dio ostao na TGO Obrovac i u mjestu Obro-
vac. Ovakvim ponašanjem naših boraca došla je u pitanje sigurnost mjesta Obrovac
tako da je radi toga iz mjesta evakuisano cjelokupno stanovništvo koje ne učestvuje
u obrani grada. U toku sinoćnjih i današnjih borbi prema našim informacijama ko-
jima raspolažemo poginula su četiri naša borca, pet je ranjeno, dok je najmanje 11
boraca zarobljeno od strane neprijateljskih formacija. Prilikom bjega naših boraca s
položaja, na položajima je ostalo dosta tehnike i oružja, a među njima i tenk koji se
navodno pokvario.“

25. siječnja 1993.


„Obavještavamo Vas da je stanje u toku noći ostalo nepromijenjeno u odnosu na
poslednje javljanje. Panika koja je jučer u večernjim satima zavladala stišava se. Voj-
ska se još od ranih jutarnjih sati ponovo vraća u komandu. U toku noći bilo je manjih
oružanih dejstava.
Milicionari se nisu povlačili s položaja u predjelu Tulovih greda. Jedno odelenje
rezervnog sastava milicije također je ostalo na položaju iznad zaseoka Marune. Ju-
tros u 5,30 sati počela je da dejstvuje naša i neprijateljska artiljerija. Tijela trojice po-
ginulih naših boraca na bazenu u Jasenicama u toku jučerašnjih borbi do sada nisu
izvučena.

87
Sadašnje stanje (9,00 sati) vojska se vraća u svoje jedinice u manjim grupama. Ju-
tros su autobusi išli po MZ (mjesnim zajednicama, nap. ur.) da sakupljaju vojsku koja
se sinoć povukla sa svojih položaja. Neprijateljske snage su došle do centra Jasenica.
Pojačanje iz SUP-a Korenice je stiglo sinoć i jedan dio pojačanja jutros je otišao
na položaj. Prema raspoloživim podacima u toku noći primjećeni su pokreti nepri-
jateljske pješadije u predjelu Velebita zapadno od Tulovih greda.
U samom mjestu Obrovac ne radi nijedna prodavaonica kao ni ugostiteljski
objekti.
O daljnjim promjenama bićete na vreme obaviješteni.“
Navedena izvješća potpisao je Đorđe Jelić, načelnik Stanice javne bezbjednosti
Obrovac.
Zapovjednik borbene grupe SP GSHV-a, Bruno Zorica Zulu, na zoran način
svjedoči kako je pobunjene Srbe nakon osvajanja brda Dračevac obuzela panika, od-
nosno kako je paniku u neprijateljskim redovima bilo moguće vidjeti motreći polo-
žaje nad Obrovcem:
Dalje smo krenuli podno Velebita, zauzeli smo selo Božići, Jaseničku glavu i onda
se krenulo prema Obrovcu. U to vrijeme je stigla Deveta gardijska brigada u pripomoć,
s pukovnikom Norcem, sa svojim tenkovima. Uz pratnju tenkova krenuli smo prema
Obrovcu. Stigli smo iznad Glinice. I u to vrijeme je došla zapovijed iz Glavnog stožera
da se prekine akcija. Mi smo ostvarili naš cilj i krenuli smo dalje kao plima. Kad smo
krenuli prema Obrovcu, naši izviđači, imao sam dečke, dva-tri izvidnika, izviđači mi
javljaju: „Obrovac se napušta, a Tvornica glinice je napuštena“. To su kolone već bile
išle iz Obrovca. Znači, mogli smo praktički za sat, sat i pol biti tamo, jer smo bili iznad
Obrovca. Znači, s kamenom smo ih mogli gađat i ući u Obrovac bez metka. Ali zapo-
vijed je bila takva. Bobetko je dao zapovijed da se prekine. U međuvremenu je kod njih
bilo rasulo. Oni nisu znali šta ih je snašlo.
Dokumenti Stanice javne bezbjednosti Obrovac potvrđuju navode Brune Zorice
o panici pobunjenih Srba u Obrovcu, odnosno da su se snage koje su branile mjesto
već pomirile s gubitkom Obrovca, što se ipak nije dogodilo:
„Dana 26. 1. 1993. godine u jutarnjim satima nije bilo artiljerijskih napada na
grad Obrovac i na okolna mjesta oko Obrovca. Jedinice vojske napustile su prednje
položaje prema neprijatelju, a također su se povukli iz rejona Velebita/Tulove grede u
toku prošle noći i jutra. Oko 12 sati kompletna vojska se povukla sa položaja, a pošto
je bilo očigledno da će neprijatelj najvjerovatnije ući u grad Obrovac na položaje u
mjesto Zaton izašli su pripadnici milicije SJB Obrovac i to ukupno 95 pripadnika mi-

88
licije da bi sprečili eventualni pokušaj ulaska neprijatelja u grad. Oko 15 sati u mestu
Bilišani ispred komande brigade došao je Željko Ražnatović „Arkan“ i izvršio postro-
javanje preostalog dijela vojske koji se tamo nalazio, te je oko 16.20 sati na položaje
u Zaton i Jasenice izašlo oko 100 pripadnika vojske i dobrovoljaca“, javio je u Knin u
popodnevnim satima načelnik Policijske stanice Obrovac Đorđe Jelić.
Pripadnici Ražnatovićevih „Tigrova“ jesu, koliko-toliko, posložili obrambene li-
nije u razbijenom otporu pobunjenih Srba, no Obrovac nije obranjen njihovim bor-
benim djelovanjem protiv hrvatskih snaga. Naime, već dan ranije, 25. siječnja, pri-
padnici TG 112 okončali su napadajno djelovanje i započeli pripremu za očekivani
protunapad neprijatelja. Unatoč svim problemima u početna dva dana napada, za-
daća je izvršena u potpunosti i uz minimalne ljudske gubitke: nesretnom pogibijom
Ivana Kneževića, Ante Šerića (db Obrovac) i Srećka Vidervola (Bojna Matija Vlačić)
koji su kamionom ušli u minirano područje. S druge strane, iz stroja je izbačen veći
broj neprijateljskih vojnika, 11 ih je zarobljeno prilikom osvajanja kote 159 Vodovod.
Također, zarobljen je neprijateljski tenk i velika količina oružja i streljiva. Uz sve pro-
bleme i nesuglasice, napad na ovom smjeru ipak je okončan velikim uspjehom. Sim-
boličnim podizanjem hrvatske zastave na srušenom Masleničkom mostu 24. siječnja
1993. godine hrvatskoj javnosti dano je na znanje da su sjever i jug Hrvatske iznova
prometno povezani. Dosegnute ciljeve ipak je trebalo obraniti jer su uslijedili jaki
napadi neprijatelja. Zapovjednik organiziranja obrane bio je pukovnik Mirko Norac,
novoimenovani zapovjednik Taktičke grupe 112. Po zapovijedi Janka Bobetka, TG
112 preuzela je i položaje Velike i Male Bobije koje je na Velebitu osvojila Specijalna
policija. Kasnije je upravo zbog proširene zone obrane na Velebit izmještena ojača-
na bojna 1. GBR – „Tigrova“, pod zapovijedanjem pukovnika Damira Tomljanovića
- Gavrana. Cjelokupnim područjem, nazvanim Sektor 1, zapovjedno je bio nadležan
pukovnik Mirko Norac, sve do 20. ožujka 1993. kada zapovjedništvo Sektora 1 pre-
uzima pukovnik Damir Tomljanović – Gavran iz 1. GBR. Oba su zapovjednika bili
jako mladi ljudi, najmlađi časnici tog zapovjednog ranga u Hrvatskoj vojsci te su po
mnogočemu bili karakterno slični. O tome kako je Tomljanović - Gavran ustrojio
obrambene linije i osobno bio iznimno aktivan u obrani na Velebitu bit će više ri-
ječi u drugom poglavlju. O inicijativi i energičnosti Mirka Norca imali smo priliku
upoznati se čitanjem iskaza pripadnika ojačane satnije 6. GBR, pa i kroz pohvale od
načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Janka Bobetka. Ipak, Stjepan Škrinjarić, u
to vrijeme zamjenik zapovjednika 1. pješačke motorizirane bojne 6. GBR, dao je vrlo
slikovit osvrt o tome što za jednu postrojbu ili za tijek bitke znači imati za zapovjed-
nika energične ljude poput Damira Tomljanovića ili Mirka Norca:

89
Norac je, ne samo u ovoj akciji, nego i inače bio energičan, snažno je zastupao pra-
va svakog vojnika i svaki ranjeni ili poginuli njemu bi teško pao kao i svima nama. Ka-
ko bi što bolje upravljao postrojbom on je bio energičan, do kraja energičan. To ga je
možda nekada i koštalo, i karijere i svega toga. Ali vojnici su ga baš voljeli zato što je
bio uvijek na mjestu događaja. Recimo, i pri samom daljnjem držanju položaja. Okre-
nete li se iz Jasenica, vidite u planini onaj zub na Tulovoj gredi. Tamo je jedan vojnik
iz neke postrojbe ostao, smrznuo se. A on, Norac, bio je otišao i tamo. Znači, to je jedan
takav zapovjednik – nema točke gdje on nije došao. To mnogo znači za postrojbu – ta
velika briga za svakog vojnika. To je moral. Jer nije samo oružje snaga postrojbe. Puno
stvari se ne može proračunat ni tonažom olova. Jer ti matematički ne možeš proračunat
moral, a to je snaga postrojbe. Zapovjedni kadar koji ima znanje i diže moral. Moral
puta olovo, to je probojnost.

Pripadnici Borbeno mješovite


grupe SP GSHV-a (pri TG
112) tijekom oslobađanja
prostora podvelebita, okolica
sela Jasenice.

Združena obuka pripadnika


6. GBR uoči izvođenja
operacije „Maslenica“
(Gospić, siječanj 1993.
godine).

90
Podgradina – Paljuv – Pridraga - Bruška
Najzahtjevnija zadaća u fazi priprema za napadajno djelovanje bila je dovođenje
postrojbi 4. gardijske brigade (4. GBR), posebno zato što je ona krajem 1992. godine
ušla u temeljit preustroj svojih postrojbi. Također, Brigada nije bila na okupu, njezine
postrojbe nalazile su se na području Zadra, Splita i Sinja, a dio na dubrovačkoj bo-
jišnici. Jedina postrojba koja je izvršila preustroj, 1. pješačka bojna, nije sudjelovala
u izviđanjima i pripremama za napadajnu operaciju „Maslenica“, nego je angažirana
neposredno prije početka napada.
Dio 4. GBR, 2. bojna, kojom je zapovijedao Miroslav Ušljebrka, nalazio se na
zadarskom području, u vojarni „Ante Banina“. S ostalim zapovjednicima već je u
prvim danima siječnja 1993. godine izviđan teren zadarskog zaleđa. Oklopno-meha-
nizirana bojna (OMB), jačine dvije tenkovske i jedne mehanizirane satnije, nalazila
se u vojarni „Šepurine“. Ona je tijekom preustroja doživjela najveće promjene, jer
je iz satnije u sastavu 4. GBR preustrojena u bojnu, što se postiglo priključivanjem
tenkovskih satnija iz domicilnih postrojbi s područja Zadra (112. brigada), kasnije i
Sinja (126. brigada). U Splitu, u vojarni „Dračevac“, nalazili su se: dio zapovjedniš-
tva Brigade (onaj koji nije bio na dubrovačkom bojištu) i 3. bojna (zapovjednik Jozo
Šerić) koja je preustrojena spajanjem 1. i 3. bojne te satnije s područja Metkovića (iz
redova 116. brigade). Ta se pješačka bojna (zajedno s protuoklopnim divizijunom
i inženjerijskom satnijom) 10. siječnja 1993. izmjestila na područje Zadra, također
vršeći zapovjedna izviđanja. Izvidnička satnija (zapovjednik Zvonko Asanović) pro-
vodila je obuku u kampu Voštane, a na području Splita nalazio se i dio Satnije veze
(zapovjednik Damir Matijević). Do početka operacije, 4. GBR nije mogla računati na
dio zapovjedništva i 1. pješačku bojnu (zapovjednik Čedomir Sovulj) koja se nalazila
na položajima oko Dubrovnika. Također nije mogla računati na Topničko raketni di-
vizijun (TRD, zapovjednik Rade Lasić) i protuoklopni divizijun (zapovjednik Zdrav-
ko Baković). Upravo su te dvije postrojbe imale značajnu ulogu u operaciji „Gusar“,
odnosno „Maslenica“, kako za njeno uspješno izvođenje, tako i u pomaganju drugim
postrojbama u obrani dosegnutih ciljeva. Također, iznimno uspješnim se pokazao
rad Satnije veze, odnosno samostalnog Voda ED (elektronskog djelovanja) koji je za-
sigurno spasio Brigadu od većih ljudskih gubitaka.
Važan događaj u pripremama za operaciju dogodio se tijekom zapovjednog izvi-
đanja 3. bojne 4. GBR na smjeru Rupalj - Islam Grčki. Naime, tijekom izviđanja doš-
lo je do nesreće u kojoj su poginula dvojica pripadnika 4. GBR, a devet ih je ranjeno.
Posebno otežavajuća okolnost ove tragedije bila je činjenica da je u njoj nastradao
zapovjedni kadar bojne (časnici i dočasnici), koji su postrojbu trebali voditi u napad.

91
To je dovelo do pada borbene spremnosti, a već dotad prikupljeni podaci ukazivali
su na to da 4. GBR ne može izvesti zadaću u ovakvim uvjetima. Nakon što je o nesre-
ći i njenim posljedicama zapovjednik Brigade, brigadir Mirko Šundov, poslao izvje-
šća, zapovjednik Glavnog stožera OS RH, Janko Bobetko na teren je poslao general
bojnika Franju Feldija da realno prosudi situaciju i zahtjeve zapovjednika 4. GBR.
Uočeno je da su pritužbe Brigade bile opravdane, da je nerealno izvesti napad na
planirani način te se izvršila promjena plana koja je dobrim dijelom ipak udovoljila
zahtjevima zapovjedništva 4. GBR. Zapovjeđeno je da se i ostatak snaga Brigade, 1.
pješačka bojna, izvuče s dubrovačkog bojišta te s dijelovima TRD-a priključi snaga-
ma na zadarskom području. No, zbog kratkoće vremena zapovjednici tih postrojbi
nisu mogli izvršiti zapovjedna izviđanja, pa su izviđani samo pravci uvođenja u bor-
bu. Također, Brigadi je na pravcu djelovanja dodijeljena i jedna bojna 7. domobran-
ske pukovnije (oko 350 boraca). Problema Brigade uoči operacije i tijekom napadaj-
nih aktivnosti prisjetio se Stanko Čelar, operativni časnik u Zapovjedništvu 4. GBR
u vrijeme operacije „Maslenica“, odnosno jedan od zamjenika načelnika stožera, pu-
kovnika Milana Perkovića:
Dio Brigade imao je teške borbene zadaće na dubrovačkom bojištu. To je praktič-
ki bila trećina Brigade kod koje je dijelom izvršen preustroj. Ostali dio Brigade je išao
u preustroj i usporedo radila se i obuka. Kad se dobila zadaća, mi praktički nismo još
tada završili s preustrojem. Najveća, najobimnija zadaća preustroja provedena je u
2. samostalnoj satniji koja je praktički bila čisto pješaštvo, a iz nje je nastala Oklopna
bojna. Točnije, od te 2. samostalne satnije, te jedne tenkovske satnije iz 112. brigade i
jedne satnije iz 126. brigade napravljena je Oklopna bojna. Tada smo dobili 26 tenkova
T-55 i 12 oklopnih transportera M-80. Međutim, problem je bio što te dvije satnije nisu
do tada bile u našem borbenom sastavu. Nismo znali njihovu stvarnu borbenu moć i
nismo znali koliko su oni bili spremni za izvršavanje napadajne borbene zadaće. Tako
da je pokojni Matijaš sa svojim suradnicima uložio ogroman napor u pripremnom pe-
riodu upravo na obuci tih ljudi i pripremi sredstava za operaciju.
Popunjenost Brigade, kad se pogleda platni popis, bila je solidna, međutim, i svi oni
pripadnici Brigade koji su bili ranjeni, koji su bili na bolovanjima, vodili su se na tom
popisu. U stvarnoj operativnoj uporabi stanje je bilo sasvim drugačije. Znači, popunje-
nost je bila negdje između 35 i 40 posto. Konkretno, znam da 3. bojna, koja je u prvom
dijelu zadaće napadala na glavnom pravcu, na smjeru napada nije imala ukupno niti
90 pješaka, a na popisu je njihovo brojno stanje bilo oko 160 (162 ili 163) ljudi.
U pripremama za operaciju imali smo i tragičan slučaj, kada je 13. siječnja grupa
časnika koju je predvodio pokojni Neven Petric, na izviđanju na potezu Paljuv - Islam

92
Grčki, ušla u neprijateljsko minsko polje. Tom prigodom život su izgubila dva časnika,
Mate Patrlj i Ivan Šabić, a mislim da je njih osam ranjeno. S obzirom na to da se radi
mahom o časničkom i dočasničkom kadru koji su trebali biti vođe udarnih grupa na
tom smjeru napada, taj događaj je u Brigadi izazvao, ha, mali pad raspoloženja i spre-
mnosti za izvršenje zadaće. Onda se interveniralo u smislu da se napravilo jedno izvje-
šće put Glavnog stožera. Predložilo se da se zadaća Brigade ne izvodi u planirano vrije-
me nego da se odgodi za dva do tri mjeseca ili da se Brigada zamijeni s nekom drugom
postrojbom. Iza tog izvješća dolazi general Feldi da vidi stanje i spremnost Brigade.
Bilo mu je predočeno stvarno stanje i naši zahtjevi koji su bili upućivani put Glavnog
stožera još prije te tragedije, ali nisu bili realizirani. On je rekao da smo mi apsolutno
u pravu, da ukoliko se želi ići u operaciju da se ti zahtjevi stvarno moraju zadovoljiti
i već sutradan smo vidjeli da se naši zahtjevi pomalo ostvaruju. Dobili smo zapovijed
od načelnika Glavnog stožera da se dio Brigade koji je izvodio borbene zadaće na du-
brovačkom bojištu vraća u matičnu potrojbu. Zatim, naš je zahtjev bio da se Brigada
ojača s topničkim i topničko-raketnim sredstvima za potporu i za protuoklopnu borbu i
tu smo dobili isto tako pojačanje. Oformila se jedna topničko-raketna skupina Zbornog
područja koja je bila namijenjena isključivo za potporu snaga Brigade, to su bili jedna
bitnica topova 130 milimetara, jedna bitnica haubica 155 i jedan vod VLR 40 mili-
metara. Međutim, mi smo tražili još da nam desni susjed bude 1. gardijska brigada, s
obzirom na naša dosadašnja iskustva u radu s „Tigrovima“, ali taj zahtjev nije prošao.
Ne može se reći da nismo bili spremni. Međutim, vi kad napadate ne cijenite samo
svoje snage, vi morate procijeniti i neprijatelja, vi morate procijeniti i zemljište na koje-
mu ćete to raditi, a i vrijeme u kojemu ćete to raditi. Znači, to je jedna složena zadaća.
Što se tiče optimizma naših boraca, mi smo bili spremni. Međutim, da je Brigada bila
„ful“ popunjena, da smo imali 2700 ljudi, da smo imali kompletno naoružanje, ono
koje je bilo po ustroju, mi smo mogli tada riješiti cijelu Dalmaciju, a ne samo izvesti tu
operaciju.
Mi smo 22. siječnja krenuli po planu, tako da nam je s lijeve strane bila TG 112.
brigade sa specijalnim snagama, a desni susjed je bila Taktična grupa 113. brigade.
Naša je zadaća bila proći kroz borbeni raspored neprijatelja i koristiti potporu 7. do-
mobranske pukovnije, domaće postrojbe koja je dotad branila prostor. Prvi dan smo
probili prvu crtu i snage na glavnom smjeru napada i snage na pomoćnom smjeru na-
pada su izvršile svoju zadaću. Riješili smo ključne objekte koje je neprijatelj bio utvrdio,
imao je tamo dobro razrađen paljbeni sustav. Međutim, tempo napada zbog navede-
nih nedostataka nije bio onakav kakav smo mi poslije, recimo 1994. ili 1995. godine,
izvodili. Tako da je operacija trajala, odnosno mi smo napadali do 26. siječnja, kada

93
smo ujutro izbili na crtu Donje Viduke – Pedići - Ramići i zapadni dio sela Smilčić. U
pet sati ujutro general Bobetko zapovijeda obustavu daljnjih manevara i zabranu palj-
benog djelovanja prema neprijatelju. Ta pozicija za nas je bila operativno-taktički is-
ključivo nepovoljna, jer smo došli pod Debelo brdo, a Debelo brdo je bilo glavni oslonac
neprijatelja za izvođenje obrambenih zadaća. S druge strane, tko ima Debelo brdo taj
kontrolira cijeli prostor Ravnih kotara.
Već 27. siječnja neprijatelj pokušava napadom na Paljuv, a i napadom na Kašić po-
vratiti izgubljene pozicije. Međutim, biva odbijen i nije uspio. Kad je neprijatelj krenuo
u protunapad, vrlo intenzivno i vrlo dobro su nam pokrili radiovezu svojim sustavom
ometanja, tako da su nas praktički paralizirali. Ipak, naši ljudi zaduženi za elektronsko
djelovanje pokušali su i uspjeli 27. siječnja kad su napadali na Paljuv formirati jednu
lažnu mrežu. Odvukli smo njihov ED na tu mrežu i lažno smo im prikazali da smo
ubacili snage za protuoklopnu borbu s raketnim sustavom srednjeg dometa na padine
Debelog brda i da čekamo da njihovi tenkovi, a znali smo gdje se oni nalaze, krenu put
Paljuva. Njihova je namjera bila da uključe te oklopne snage u borbeni raspored Arka-
novih „Tigrova“ i da krenu prema Paljuvu, a mi tada vjerojatno ne bismo uspjeli obra-
niti te pozicije. Međutim, znali smo da će nasjesti na tu našu dobro osmišljenu lažnu
mrežu. Koristili smo čak i Morseovu abecedu u prenošenju tih lažnih informacija. U
jednom trenutku nas četiri časnika smo to radili, ja sam bio kao upravna stanica i re-
kao sam otvorenim glasom: „Što čekaš, što više to ne lansiraš, što ne uništiš taj tenk koji
vidiš!?“ A kolega je rekao: „Je, vidim ga, al’ mi je u granama, pa neću ga moći dobro
pogoditi. Čekam da iziđe na čistinu.“ Ta i ostale informacije bile su odmah prenesene
njihovom sustavu zapovijedanja i ta grupacija oklopnih njihovih postrojbi se makla
dalje, tako da nisu izvršili svoju zadaću, a mi smo uspjeli taj dan zahvaljujući upravo
toj lažnoj mreži spasiti Paljuv.
Inače, prilikom smjene ljudstva i zamjene dijela posluga na tenkovima 3. brigade
bio je ranjen zapovjednik Andrija Matijaš Pauk. Zanimljivo, kad su ga izvlačili iz Pa-
ljuva u oklopnom transporteru, on je radiovezom komunicirao sa zapovjednikom ten-
kovskog voda u Kašiću i pitao ga za tenkove u Kašiću. Jedan tenk se zvao ‘Poglavnik’,
a drugi se zvao ‘Dubrovnik’. Pita on: „Šta je s ‘Dubrovnikom’?“ Zapovjednik voda, koji
se odazivao na poziv Kova, kaže: „‘Dubrovnik’ je razoren“. On ga pita šta je s ‘Poglav-
nikom’. Kaže: „‘Poglavnik’ je kapitulirao“. A on ga opet pita: „Ej, što je bilo s ‘Poglavni-
kom’, di ste vi bili?“ Odgovora nije bilo. A to je upravo bio trenutak započinjanja napa-
da na Kašić i povrat tih pozicija.
U pripremi i za vrijeme trajanja napadajnih borbenih djelovanja mi smo imali
ukupno devet mrtvih i 54 ranjena. Dok smo bili u obrani imali smo još osam mrtvih,

94
ali i neusporedivo veći broj ranjenih ljudi, tako da su nam satnije dolazile na brojno
stanje od 12 do 15 ljudi. To nije ni vod, kamoli satnija! „Maslenica“ je za Brigadu zna-
čila puno. Najprije, stekli smo jedno borbeno iskustvo, jer je po prvi puta Brigada u
kompletnom sastavu izvodila jednu složenu zadaću. To je ogromno iskustvo i u tom
smislu Brigada je naglo rasla. Poslije operacije „Maslenica“ došlo je do smjene zapo-
vjednog kadra, ali imali smo i onda jedan period mira pa smo upravo postigli velik
uspjeh u treningu i obuci naše postrojbe, tako da smo kroz 1994. godinu bili, po mom
skromnom sudu, jedna od najjačih postrojbi na jednom širem prostoru
Snage 4. GBR s pridodanim snagama 7. domobranske pukovnije napadale su na
smjerovima:
A) Podgradina - Paljuv – Novigrad
B) Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić – Smilčić.
Na smjeru prema Novigradu i Pridrazi napad su započele snage 2. bojne 4. GBR,
Izvidničke satnije, Oklopne satnije i satnije 1. bojne 7. domobranske pukovnije. Po-
dilaženje neprijateljskim položajima započelo je u 5 sati, kad su glavne snage krenule
prema Gradini (tt 165). Još tijekom noći 21. na 22. siječnja u neprijateljsku pozadi-
nu, na područje Novigrada, s ciljem presijecanja komunikacije uspješno se ubacila
Izvidnička satnija. Topništvo je počelo djelovati u 7 sati i 5 minuta, a snage 2. bojne
i Izvidničke satnije kreću u napad i uspješno vrše zadaću. Tijekom jutra, do 11 sati,
vrlo važna točka Gradina (uzvisina opasana sustavom bunkera i zapriječena min-
skim poljima) stavljena je u okruženje. Neprijatelj se odbijao predati pa su pripad-
nici 2. bojne, uz pomoć djelovanja dva tenka, uspjeli osvojiti tu važnu uzvisinu koja
je dominantna nad širim novigradskim područjem. Istovremeno, napad Izvidničke
satnije na području Novigrada unio je prilične probleme u redove neprijatelja. Time
je omogućeno uspješno napredovanje 2. bojne, ojačane oklopom, prema selu Paljuv,
a rezultiralo je time da su već oko 14.30 sati snage 2. bojne ovladale selom Buterini.
Međutim, vrlo brzo neprijatelj uvodi pojačanja i već prvog dana na tom području
izvodi svoj protunapad. Zbog gubitaka u tehnici (dva tenka) i ljudstvu, 2. bojna 4.
GBR se tijekom dana povlači na Podgradinu. Tijekom noći se i Izvidnička satnija iz-
vlači iz okruženja na područje Podgradine. Zbog gubitaka i umora, 2. bojna i Izvid-
nička satnija izvlače se iz borbe, a zamijenile su ih 1. i 2. satnija 1. bojne koja je za-
pravo netom uvedena na područje Zadra i čekala je u pričuvi. Sljedećeg dana, ujutro
u 7 sati, 1. bojna, uz sudjelovanje pet tenkova i dva BVP-a kreće u napad smjerom:
Podgradina - Paljuv i Podgradina - Novigrad. Bitke traju cijeli dan, snage 1. bojne
tučene su teškim topništvom s Debelog brda. Posebno su teške borbe na području
zaseoka Buterini, gdje je došlo do izravne tenkovske borbe pri čemu je neprijatelju

95
uništen jedan tenk i zarobljen jedan oklopni transporter. Napad je uspješno izveden
te je u večernjim satima 1. bojna 4. GBR ovladala područjem Novigrada (novigrad-
sko groblje) i Paljuva. Nova borbena djelovanja pokrenuta su 24. siječnja, kad 1. boj-
na uvodi u borbu 3. satniju i tijekom dana u cijelosti oslobađa područje Novigrada,
tako i zaseok Ramiće, gdje je neprijatelj pružio snažan otpor. Četvrti dan, 25. siječ-
nja, 1. bojna je nastavila napredovanje u području sela Pridraga i zauzela sela Pedi-
će, Gašpiće i Barabe. Tog dana neprijatelju su naneseni prilični gubici na oba smjera
napada. Petoga dana, 26. siječnja, vode se velike borbe kod Pridrage i na području
Glavice. Tijekom dana zapovjednik i dozapovjednik 1. bojne, Čedomir Sovulj i Mla-
den Pupić, provode zapovjedno izviđanje na području Pridrage. Kod Donjih Vidu-
ka nailaze na skupinu neprijatelja i prihvaćaju borbu, pri čemu je ranjen i zarobljen
zapovjednik voda Stipe Balić. Nakon toga, borbe su za 1. bojnu na ovom području
uspješno okončane. Sljedećeg dana, 27. siječnja, 1. bojna je izvučena, a položaje pre-
uzima 3. bojna. Zadatak je bio da uz potporu satnije 7. dp organiziraju obranu na
području Pridraga - Paljuv. No, već u jutarnjim satima neprijatelj je žestoko napao
područje Paljuva (i Glavice). U borbama za selo Paljuv poginuo je zapovjednik 3. sat-
nije 3. bojne Mario Glavota, no neprijatelj je ipak odbačen iz sela Paljuv, a svi važniji
položaji bili su obranjeni.
O djelovanju 2. pješačke bojne na smjeru napada Podgradina – Novigrad - Pri-
draga svjedoči dozapovjednik 2. bojne Stjepan Nižić. Tijekom 27. siječnja 1993. teš-
ko je ranjen zapovjednik bojne Miroslav Ušljebrka, pa je Nižić preuzeo zapovjed-
ništvo nad postrojbom. Uoči početka operacije, 2. bojna 4. GBR imala je velikih
problema. Nalazila se u razdoblju preustroja postrojbe, a njezina popunjenost ljud-
stvom nije bila na potrebnoj razini. Nakon teških okršaja prvog dana izvučena je iz
borbe, ali se kasnije uvodi na smjeru prema Kašiću i naposljetku vraća na područje
Novigrad - Pridraga.
Za vrijeme operacije „Maslenica“ bio sam na dužnosti dozapovjednika 2. pješačke
bojne. Nažalost, tijekom obrambenog djelovanja zapovjednik bojne, Miro Ušljebrka,
bio je ranjen tako da sam u jako teškim okolnostima bio prisiljen preuzeti zapovije-
danje 2. pješačkom bojnom. Polovicom studenoga ‘92., poslije završetka napadajnih
djelovanja i konačnog oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske, tada 4. pješačka bojna, kao
i ostale postrojbe 4. brigade, započinje preustroj. Nažalost, nova postrojba, novoime-
novana 2. bojna, ujedno popunjena s jednim PZO vodom, prema popisu je brojala 186
ljudi. Međutim, na tom su popisu vođeni i ljudi koji su ranjeni, koji su bili na bolova-
nju. Na dan početka napadajne operacije „Maslenica“, 2. pješačka bojna brojala je 126
ljudi.

96
Ojačana s tenkovskim vodom i pješačkom satnijom iz 7. domobranske pukovnije,
2. pješačka bojna imala je zadaću izvršiti napad na smjeru: Podgradina – Paljuv - Pri-
draga, naravno uz sudjelovanje sa snagama na lijevom boku gdje su ubačene snage
Izvidničke satnije i na desnom boku uz sudjelovanje s 1., odnosno s 3. pješačkom boj-
nom koja je napadala na smjeru Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić - Smilčić. Uvjeti
su bili teški, iako ništa nije teško kad čovik ide prema nekom cilju. No, bilo je tvrdo, do-
voljno je pogledati objekt Gradinu koji je predstavljao jaku utvrđenu točku neprijatelja.
Cijeli taj objekt bio je opasan s utvrđenim bunkerima koji su međusobno bili povezani s
prometnicama ispred njih, odnosno dodatno kružno osiguran minskim poljima. U sva-
kom slučaju, presudna je bila upornost i odlučnost onog prvog pješačkog dijela snaga
koji je išao, koji je iskoristio borbeno iskustvo i podvukao se protivniku izravno. Bor-
bom prsa u prsa, naravno uz potporu našeg brigadnog topništva, tako i potpore naših
minobacača koji su tu dolje neposredno ispod objekta posjeli položaje, konačno su ga
osvojili. Zauzet je tako ključni objekt za koji mislim da su vjerovali da je neosvojiv. Na-
ma je stoga čitav dio prema Paljuvu ostao prazan prostor, odnosno njihovih snaga više
nije bilo pred nama. To je nama dalo krila pa smo krenuli, ne poštujući možda neka
načela ratovanja, ali naravno s ciljem da se čim prije povežemo sa snagama Izvidničke
satnije koje su bile ubačene i već vodile borbu s neprijateljskim snagama. Dakle, cilj je
bio što prije izbiti u Paljuv i povezati se sa snagama Izvidničke satnije, gdje smo mi u
odnosu na desni bok ušli munjevito šest kilometara u klin. No, takva nesmotrenost, da
ju tako nazovem, koštala nas je. S obzirom na snage s kojima smo raspolagali, mi ni-
smo imali odgovor na njihov protunapad.
Prema tome, objektom na Gradini potpuno smo ovladali do 12 sati prvog dana
borbenog djelovanja, a već u 14 sati smo bili u Paljuvu. No, oko 14.30 do 15 sati usli-
jedio je njihov snažni protunapad, i to bočno na taj mali broj ljudi. Na taj protunapad
nismo imali s čime odgovoriti pa smo bili prisiljeni izvlačiti se iz Paljuva i ponovo doći
na Podgradinu, i time je u biti prvi dan djelovanja bojne i završio.
Za osvojiti toliki prostor i objekt na Podgradini možda bi danas netko mislio da
trebaš biti lud jer je ovdje otvoren prostor apsolutno, protivnik je zaštićen i tebe može
gađati kako hoće. Tu, dakle, treba srca! Samo srce i zbilja odlučnost, krajnja odlučnost,
čak možda ići k tome da to graniči s ludošću. Ali ljudi su dali sve od sebe! Ušli su u pro-
stor njihova pješaštva, među bunkere, u tranšeje, prometnice i tu se vodila borba prsa
u prsa.
Sam Novigrad je napadala Izvidnička satnija. Ona je izravno bila pod zapovijeda-
njem zapovjednika Brigade tako da tu konkretnije neke stvari ne mogu reći. No, naše
izvlačenje iz Paljuva je utjecalo na položaj Izvidničke satnije. Bez obzira na uspjeh koji

97
su oni već tamo postigli, oni faktički ostaju u zatvorenom, u okruženju. Tako da su pod
okriljem mraka, kako Izvidnička satnija, tako i dio pričuve koja je išla iz naše bojne,
oni dolje uz Novigradsko more iskoristili mrak i izvukli se. I tu smo se konsolidirali i
uspostavili obranu. Odnosno, pripremali smo se za sutrašnji dan kada je uvedena 1.
pješačka bojna i nastavila djelovanje na zadanom smjeru.
Povlačiti se zbilja nije bio nimalo dobar osjećaj. Bili smo utučeni, posebno zato jer
smo još za vrijeme osvajanja Gradine imali jednog poginulog gardista, pokojnog Sudi-
ća. I još jedno njih četiri – pet je ranjeno, da bi se osvojio taj objekt. Poslije, za vrijeme
protunapada neprijatelja, mi smo isto imali 12 što lakše, što teže nastradalih gardista
tako da je osjećaj bio gadan. S druge strane, veselilo nas je ukupno napredovanje osta-
lih snaga i da nismo izgubili objekt na Podgradini. Nažalost, mi smo faktički s ovim
gubicima već spali ispod 100 ljudi. Spoznaja o ranjavanju, a posebno pogibiji kolega
gardista to je sigurno naj najteži moment, ali bez obzira na sve, to je trenutni udarac.
Međutim, to se mora, htio čovjek ili ne, prebroditi i nastaviti dalje u toj zadaći koja oči-
to nije bila do kraja odrađena. Dakle, nakon što je 22. siječnja Bojna izjutra izvučena
na konsolidiranje, već je 23. siječnja ponovo uvučena u borbeni raspored napadajući
na smjeru prema Smilčiću.
Stanje i borbeni duh, moral ljudi su zasigurno bili na razini, no brojčano stanje
ljudi bilo je kritično. Kada smo preuzeli potpuno obranu na području dolje: Ninković,
odnosno Mandići, Kašić, Islam Latinski, Islam Grčki, takav prostor je potpuno popu-
njena bojna trebala držati. Međutim, to je spalo dakle na tih 90-ak ljudi, ojačanih sa
snagama Oklopno-mehanizirane bojne. Tako da je već 27. siječnja, dakle šestog dana
borbe, bilo jasno da je ljude potrebno ipak izvući iz borbe i da je nužno položaj predati
nekome drugome.
Ovi koji su došli u protunapad bili su opasni, a i u svojim nekim postupcima su
dokazali da su puno opasniji od prethodnika. Međutim, mi smo imali sreću što je naše
elektronsko djelovanje, prisluškivanje toliko bilo dobro da je svaki njihov pokušaj even-
tualnog proboja na određenim smjerovima na vrijeme bio nama dojavljen. Time smo
mi preventivno mogli djelovati. Posebno teško bilo je 27. siječnja. Ja sam bio na Kašiću
gore i provodili smo obranu. Motorolom sam dobio obavijest da dođem u Zapovjed-
ništvo. Zapovjednik Bojne, Ušljebrka, bio je na položaju minobacača 120 milimetara
i uslijed topničkih napada geleri su mu ozlijedili nogu tako da je došlo do potpunoga
loma noge. Bilo je jasno što je činiti u tako otežanim okolnostima i svaki, ne samo ja,
vjerujem svaki časnik Hrvatske vojske u ono vrijeme je bio spreman, i na kraju krajeva
morao biti spreman, da preuzme odgovornost, u ovom slučaju zapovijedanje postroj-
bom.

98
Već prvog dana napada, na potezu Novigrad - Paljuv došlo je do dramatičnih
borbi u kojima su se pješaci, ali i tenkisti 4. GBR našli u iznimno nepovoljnom polo-
žaju, što su u povlačenju platili ljudskim žrtvama. O djelovanju tenkista na tom smje-
ru svjedoči Branko Morić, zapovjednik Oklopno mehanizirane satnije (OMS) 112.
brigade HV-a, koja je u pripremama za operaciju „Maslenica“ ušla u sastav 4. GBR:
U večernjim satima 21. siječnja 1993. godine prebacili smo tenkove na područje
Posedarja - Timigrad i područje Grgurica kod Zelenog hrasta. Drugi dan, rano ujutro,
krećemo u napad s dva tenka i BVP-a i napadamo cestom za Novigrad. Cilj nam je bio
da pokušamo doći iza leđa neprijateljskim snagama koje su bile utvrđene na Podgra-
dini, a dva tenka išla su sa zapadne strane, u čelo neprijateljskih snaga. Pobunjeni Srbi
djelovali su po nama jakom topničkom vatrom i maljutkama, ali ništa nas nije taj dan
moglo zaustaviti! Već oko 11 sati istog dana Podgradina je bila osvojena.
Okupljamo svoje snage i opremamo se za daljnju borbu. U kratkom periodu dobi-
vamo zapovijed po kodiranoj karti da idemo u Paljuv gdje se nalaze naši izviđači. Ka-
da smo došli u Paljuv shvatili smo da su veće neprijateljske snage došle prije nas jer one
su se povlačile prema Novigradu. Tu je nastao jedan neopisiv metež u kojemu se nije se
znalo tko je tko. Ulazimo u tešku borbu. Moj tenk primio je prvi udar. Dobio je udar
nekoliko projektila, ali srećom, još je bio borbeno aktivan.
Posade druga tri tenka dobile su otprilike ovakav zadatak: „Ovdje nema naših,
pucajte bez upozorenja!“ Borba je trajala sat vremena. Kada sam uvidio da ne može-
mo dalje izdržati, zapovjedio sam povlačenje. Tenkovi su se povlačili jedan po jedan.
Nažalost, predzadnji tenk je uništen, a moj je bio oštećen. Nevjerojatno da se projek-
til zolje zabio u turelicu zapovjednika posade i nije se aktivirao. Pri povlačenju stali
smo stotinjak metara da bi sredili, posložili ljudstvo u obrani. Zapovjednik pogođe-
nog tenka došao je do mene i upozorio me da je u tom tenku ostao jedan naš suborac,
Borko Šarlija - Kesa. Potrčali smo prema tenku, kada smo došli do samog tenka on je
planuo…
Dao sam zapovijed da se povučemo do Podgradine jer na onom području stvarno
nismo mogli postaviti obranu. Štoviše, imali smo dosta povrijeđenih i ranjenih, i ja sam
imao ranjenu ruku. S dva preostala ispravna tenka povlačimo se u Podgradinu gdje
smo ustvrdili, nažalost, da nam nedostaju dvojica suboraca. Navečer smo dobili infor-
maciju da se Borko Šarlija, pošto je njegov tenk izgorio, krenuo povlačiti kroz minirano
područje, šumom prema Podgradini. Borko je teško ranjen i poginuo je, a njegov vozač
tenka Rade Gunjević bio je lakše ranjen. Neprijateljske snage taj dan nisu dalje napa-
dale, već se veći dio njihovih snaga povukao prema Novigradu.

99
Ja sam u večernjim satima završio u bolnici. Te večeri naše snage u toku noći na
pravcu Paljuva konsolidiraju snage i vrše popunu ljudstva i sredstava: 1. vod 2. satnije,
koji je dotad bio raspoređen na dubrovačkom ratištu, došao je interventno. Momci, vo-
đeni zapovjednikom Ivicom Kneževićem - Pivcom preuzeli su taj pravac i sljedeće jutro
napadaju. Taj dan, 23. siječnja, u teškim borbama Paljuv je bio oslobođen, a idući dan
oslobođen je i grad Novigrad. Potom 25. siječnja u teškim borbama oko Sv. Martina u
Pridragi naše snage oslobađaju dio Pridrage, sve do zaseoka Baturi. Oslobađanjem Ba-
tura uspostavlja se crta obrane Baturi - Sv. Martin – Pedići - Paljuv.
Izvidnička satnija 4. GBR odigrala je vrlo značajnu ulogu ne samo tijekom na-
padajnih borbi, već i kasnije, pomažući pristiglim postrojbama u obrani od velikog
protuudara neprijatelja (Kašić, Novigrad). Stoga ju zapovjednici i pripadnici drugih
postrojbi često spominju, a neka od tih sjećanja zabilježena su i u ovoj knjizi, pose-
bice prilikom pružanja pomoći za obranu od napada na Novigrad. Uspjeh, odnosno
paniku neprijatelja, Satnija je polučila ubacivanjem na područje Novigrada, noć uo-
či početka napada, što su prisluškivanjem zabilježili pripadnici Voda za elektronsko
djelovanje. Izvidnička satnija 4. GBR nastala je spajanjem Izvidničkog i Diverzant-
skog voda. Zapovjednik Satnije bio je Zvonko Asanović. Njegov zamjenik, Romeo
Ružić, prisjeća se:
Temeljna zadaća Izvidničke satnije bila je prikupljanje podataka prije same akcije
i tijekom akcije, koji se mogu koristiti za druge borbene situacije. Znači, u samim pri-
premama provodili smo izviđanja za potrebe cijele Brigade i to nam je koristilo tako
što smo uspjeli pronaći jedan donekle otvoreni prostor u protivničkoj obrani, što smo
kao smjer predložili zapovjedniku Brigade. Kasnije je to tako isplanirano i provedeno.
Izvidili smo prednju crtu protivnika i protivnički raspored po dubini, stanje topništva,
pričuve i tako dalje. Utvrđena je prednja crta protivnika, međutim, pošto je svaka pje-
šačka bojna također raspolagala sa svojim izvidnicima, oni su dalje preuzeli aktivnosti
na tom području, a mi smo se temeljno bazirali na prostor oko Novigrada kuda smo se
trebali provući i ubaciti u protivnički raspored.
Naša zadaća je bila u noći 21. na 22. siječnja, da se ubacimo kroz protivnički ras-
pored iz smjera Posedarja prema Novigradu, da dođemo do određene točke, jedno dvije
trećine puta, gdje se nalazila jedna otporna točka protivnika, da nju blokiramo, riješi-
mo i osiguramo sebi bok. Tako da smo to i napravili. Podijelili smo se u četiri skupine,
tri manje skupine smo poslali na svoju južnu stranu da nam osiguraju bok. Lijeva stra-
na bilo je Karinsko more, blokirali smo taj objekt i uspješno ga riješili. Protivnik je bio
pozvan na predaju, on je to odbio i mi smo vojnički riješili tu otpornu točku. I to već u
jutarnjim satima kad je akcija počela.

100
Tada smo dobili zapovijed da čekamo pojačanje jer je Satnija bila nedostatna za
daljnje napredovanje i osiguranje boka. Tu smo osigurali svoj bok dodatno s dolaskom
pješačke bojne, tenkom i transporterom i nastavili smo dalje prema Novigradu. Ove
naše snage koje su bile na desnom boku nama za osiguranje, nastavile su dalje i u po-
podnevnim satima su izbili na novigradsko groblje. Međutim, na samom ulazu u No-
vigrad data nam je zapovijed da zaustavimo daljnje napredovanje i da se izvučemo
u Podgradinu. To smo i napravili, s tim što smo imali problema s okupljanjem Satni-
je zbog skupina koje su bile na osiguranju boka, tako da smo se tek ujutro ponovo svi
skupili na jednome mjestu. Tijekom noći tu nam je ranjen naš pripadnik Zlatko Kava-
ra, naišao je na minu. Ali prije toga nam je poginuo Marsel Dvornik, kad smo čistili
objekt, jedna veća kuća, koji je bio zapriječen, znači taj se protivnik nije htio predati.
Bila je borba u tom objektu. Očekivali smo da nećemo zateći otpor unutra, krenili smo
onda to vojnički rješavati, međutim, raspored vrata je bio takav da Dvornik nije dobro
prošao i on je tu prvi poginuo.
Koristili smo se motorolama i zato smo 22. siječnja imali određenih problema jer
smo radili na simpleksu i ove grupe koje su bile priključene na bok, dosta smo gubili
vezu s njima. Problem je nastao jer je to izravna veza. Znači, faktički morate imati op-
tičku vidljivost da biste s njima komunicirali. Ako ste izgubili optičku viziju onda ta ve-
za nije više tako kvalitetna. Zato se i jesmo tako kasno okupili, sve dok nismo s drugim
snagama dogovorili sve što je trebalo, da se i oni izvuku.
Iznenađenje je igralo vrlo veliku ulogu! Nisu očekivali da ćemo im ući toliko u du-
binu i očito je bilo da protivnik svoju pričuvu nije koncentrirao na nas nego na druge
smjerove. S tim da su i ove skupine koje su išle prema novigradskom groblju, isto tako
na osnovu iznenađenja, vrlo brzo riješile otporne točke na njihovim smjerovima na-
pada. Imali su mogućnost spustiti se u Novigrad s ove istočne strane. Navečer smo se
morali izvući jer dvije noći nismo spavali. Jedan dan je trajala borba, imali smo jednog
poginulog i jednog ranjenog. Zapovjednik Brigade je odlučio uvesti svježe snage i nas
je izvukao van. Također, bilo je par momaka mlađih, neiskusnih koji su bili pogođeni,
tako da je samo izvlačenje postrojbe za njih bilo poželjno da dođu k sebi. Uostalom,
faktički smo se pred kraj dana našli u poluokruženju.
Nakon toga, dio Satnije se u borbu ponovno uvodi 25. siječnja i priključuje jednoj
pješačkoj satniji. Nailazimo na žestok otpor i u tim borbama pogiba nam Tomislav
Baždarić, čovjek koji je rodom iz Novigrada, a dan prije je sam došao i prijavio se u
Satniju. Zapravo, poginuo je na kućnom pragu. On je već bio u postrojbi pa je iz nekih
svojih razloga istupio. Kad je krenula akcija „Maslenica“ ponovo se prijavio. Došao je
oslobađati svoj dom, svoju kuću i tu je poginuo. Nakon toga opet jedno dva dana mi

101
smo bili u borbenim djelovanjima. Tada su nastupili određeni problemi, protivnik je
počeo uvlačiti pričuvu koju je dovodio iz dubine, zajedno s paravojnim postrojbama
koje su bile izrazito raspoložene za borbu. Za razliku od pričuvnih postrojbi koje su bi-
le s ovoga područja, ovi su bili puno borbeniji. Pružali su žešći otpor, više su napadali i
protiv njih je bilo teže boriti se, žilavi su bili.
Naše snage su već bile dosta izmučene i svaki dan, svaki drugi dan Izvidnička sat-
nija je u biti bila korištena kao pričuva na najtežim pravcima gdje je postojala mo-
gućnost proboja protivnika. Uglavnom, većinom smo u borbu ulazili iz pokreta, nismo
znali što će nas tamo zateći, je li crta probijena, da li ćemo trebati vraćati položaje ili
ćemo samo pojačati naše, ali te sve akcije smo usješno odradili. Recimo, i oko 27. siječ-
nja je isto bilo gadnih okršaja, ali ne mogu se točno sjetiti na kom području, jer protiv-
nik je stalno pokušavao probiti svaki dan na nekom drugom mjestu. Sudjelovali smo
u intenzivnim borbama sve dok Brigada nije bila zamijenjena. Čak i u trenutku kad
je došla 3. gardijska brigada na područje Kašića, imali smo i na njihovom smjeru dva
puta intervenciju.
Zanimljiv događaj zbio se kada smo stigli u Kašić. Znali smo gdje trebamo izići i
protivnik je iz VBR-a otvorio vatru po našoj dubini gdje smo se nalazili. Ušli smo u
prvu veću kuću, u podrum, i čujem da me netko zove. Gledam tko je, a ono moj prvi
rođak iz Slavonije. Uspjeli smo popričati tri minute, nismo se vidjeli četiri godine. Kad
je stala vatra idemo dalje obojica, ja izlazim van i idem na položaj. Neočekivan susret,
a vremena za razgovor koliko smo malo imali nakon toliko godina što se nismo vidjeli,
sve govori o intenzitetu borbi.
Bile su žestoke borbe. Nekad bi protivnik čak probio neke položaje. Pa, i što je vrlo
bitno, bile su i vrlo bliske borbe, znači, moglo bi se reći na par metara. U svemu tome
iskustvo koje smo stekli na jugu, iskustvo koje smo stekli 1991. na ovim bojišnicama,
odigralo je vrlo veliku ulogu. Poznavali ste ljude oko sebe, vjerovali ste im, znali ste da
možete okrenuti leđa, da će vas čuvati, da vas neće ostaviti nebranjene i to je ono što je
nama davalo snagu. Klasičnih borbi, doslovno prsa u prsa, nije bilo, ali ako se protivnik
nalazi od mene 10-ak metara udaljen, onda je to vrlo, vrlo bliska borba. Te bliske bor-
be dešavale su se najčešće prilikom ulazaka u naselje. Znači iza svakog kantuna kuće
mogli ste očekivati nekoga tko bi mogao zapucat na vas.
Momci su bili jako izmoreni, tako da su u neke zadaće koje smo odrađivali, ako ni-
su bile intervencije, išle manje skupine, jedan dio se odmarao. I tako smo se rotirali. U
slučaju intervencije, naravno, išla je cijela Satnija. Uostalom, tada smo bili mlađi, mo-
gli smo tri dana i tri noći ne spavati i za jedan dan se odmoriti, što je danas teško poj-
mljivo, za naše godine i naše zdravstveno stanje. Ali onda nas je srce nosilo, vjera i želja

102
za slobodom Hrvatske. Uostalom, adrenalin skoči svaki puta kada vas stave u borbu. I
onda najmanje razmišljate, to vas nosi. A kad se izvučete toliko ste umorni da o tome
ne razmišljate, punite baterije i čekate dalje.
Dok je u zadarskom zaleđu bila 4. brigada, dotle smo i mi izviđači bili, znači, pa
skoro jedno mjesec dana. Kao i u mnogim prijašnjim i kasnijim borbama izvukli smo
pouke. Najveća pouka bila je što smo vremenom naučili ne držati se strogo pravila. Im-
provizacija domaćeg čovjeka može napraviti puno veće koristi u ratovanju nego strogo
se držati pravila. I kad vi date čovjeku da sam odluči na terenu, ako je on sposoban, a
naši ljudi s krša su nekako naučeni na to jer su kroz povijest morali preživljavati, vje-
rujte da će to napraviti. Nažalost, ranjenih je bilo, i poginulih je bilo. Poslije toga bilo
je momaka koji su tražili da promijene postrojbu, zbog težine zadaća. S druge strane,
Izvidnička satnija stekla je visoku reputaciju i bilo je dosta dobrih boraca iz pješačkih
postrojbi koji su željeli pristupiti Izvidničkoj satniji.

Osvajanje Podgradine, odnosno objekta Gradina 22. siječnja 1993. godine bio je
izuzetno težak zadatak jer taj je položaj bio od iznimne strateške važnosti. Pješak 2.
bojne, Ivan Šundov, svjedoči o borbama za Gradinu, za osvajanje bunkerima utvrđe-
ne uzvisine koja dominira širim područjem Novigrada:
Naša je zadaća bila da se podvučemo ispod Gradine u ranim jutarnjim satima i
čekamo dok bude topnička priprema, te krenemo u napad kad se završi. Mi smo došli
ranom zorom, oko 5 uri. Bili smo podijeljeni u tri grupe. Bilo je nevrijeme, bilo je malo
magle i nije se moglo dobro vidjeti. Mi smo to iskoristili, podvukli se što smo više mogli
ispod Gradine. To je bilo možda 100 metara ispod njihovih položaja. Problem je bio što
su ti položaji imali duple zaštite, okolo su bile ograde velike metar i po, metar i osam-
deset. I svugdje naokolo imali su bunkere, šest ili sedam bunkera su imali debelih, be-
tonskih. Negdje oko 25-26 ljudi je tu bilo njihovih. I onda je počelo, kad je svanulo, lipo
je bilo vrime ujutro, oko 7 uri. Onda su naše bitnice počele to zasipati i tukli su možda
jedno 10-15 minuta. I kad je to stalo mi smo krenuli, pješaštvo. Došli smo ispod njih na
20 metara kad je to već stalo. I nakon par minuta imali smo jednoga poginuloga, Sudi-
ća, i dva teško ranjena: Božu Zadru i Stanka Gašpara. To je ona grupa što je napadala
prva. Onda smo mi došli, moja grupa, došli smo pomoći njima. I već kad izgubite tri
čovjeka, gadno je, ranjene treba izvući, jedan je mrtav. Ružno, apsurdno zvuči, ali lakše
je kad je mrtav jer neće ga nitko ostaviti, pokupit ćemo ga poslije, on je tu, ali ovu dvo-
jicu triba izvući. Znači, triba najmanje pet-šest ljudi da izvuku čovika ranjenoga, pa
izgubite 10 ljudi samo na izvlačenje. I odmah se gubi odnos snaga prema neprijatelju.

103
A oni, mi smo njih gledali iz sela, ono već kad je počela ta priprema, već su počeli
neki bižati. Ostalo ih je duplo manje. I kad smo došli tu kod njih, ovi što su ostali, neće
da se pridaju. To je nastala stvarno borba prsa u prsa. To se išlo na bunker. Neće oni
van, mi njega zovnemo da ide van. Neće. Onda smo bacili tu bombe i tako da… Nije se
izvukao ni jedan. Jest, to kad s neprijateljem dobacuješ bombe, zovu to „vruće bombe“,
i to je trajalo dva sata skoro, malo i duže. Ipak je teško doći do bunkera i baciti bombu.
Imali su i mitraljeze, gnijezda mitraljeska, pa su s te strane ljudi isto bacali bombe, jer
nikako nisu tili van izići. Tako da je dvi-tri ure to trajalo. Mi smo njih tili zarobiti, ali
ne, oni se uopće nisu tili predati. Na kraju su sami sebi bacali bombe unutra, nisu tili
van izaći niti jedan. Neće živi u ruke nama, jer nisu virovali da bi ih pustili žive i sami
sebe su ubijali.
I kad smo to osvojili, e tek je onda proradio onaj adrenalin u ljudima. Osvajanje
Gradine povuklo nas je to da iđemo dalje, što nismo smili ići, jer nam desni bok još
nije bija probijen i tad je tu nastao nesporazum u zapovijedanju i poremećaj, ali to
kad te nešto povuče, onda ne znaš stati. A zapravo nevjerojatno, jer nas je pješaka ono
bilo 70-ak, a to nije ni puna satnija u biti, to su dva voda, najviše dva voda. Adrena-
lin, nešto nas je vuklo. Najviše smo se bojali baš te Gradine. To je strašno bilo uporište,
ono, tvrđava u tvrđavi je bila. Cijelo brdo, Gradina, to je bilo sve okolo sa svih strana
minirano, samo je cesta bila slobodna. Okolo ograde od metar i po, metar i osamde-
set, a sve su to bile stijene, gromade i u tome svemu krugu su još bili bunkeri. Bunkeri
betonski, pokriveni s kamenjem i zemljom tako da je izgledalo neosvojivo. To su po
dva metra bili debeli armirani zidovi. Preko toga, gori na njima, je bilo metar i nešto
zemlje, stina…
Izvlačili smo ranjenike, ja našeg Božu Zadru. Došo sam kod njega, Stanka su već
Gašpara izvukli, Sudića su odnili, a Božu Zadru nismo mogli, nismo imali čime nositi.
I dvojica pripadnika, jednoga smo zvali Penzija i jedan Škiljo, su doli iz sela donili jed-
ne skale - drvene, ljestve. I onda su priko minskih polja donili te skale i onda smo nas
četvorica njega stavili na te skale. Čak je viko da ga boli, pa sam ga ja plesnio malo.
„Pa, boli i mene!“, govorim. „Šta te boli? Boli te, a šta ću ti ja sad? Ajmo ča, pakuj ga
na one skale i goni ga ča, bogati, i idemo dalje.“ I onda smo ga nosili doli na cestu, do
naše Hitne pomoći. Zadru Božu smo odnili, i onda smo išli dalje. Taj Bože Zadro bio je
ranjen gadno. I onda mi je zahvalio kasnije, reka mi je da će mi vratiti onu pljusku što
sam ga udrio. Je, tako je bilo u ratu. Kada smo Zadru odnili doli, mi smo se vratili, nas
četvorica i dotad je još jedan bunker osta za osvojit.
Meni je zapravo svugdje bilo skoro isto. Krenuo sam od prvog dana i došo sam do
zadnjeg dana, tu u vojsci. Ali lako se čovik prilagodi i mistu i situaciji i ne treba puno.

104
Tek nakon par dana kad se to sve prođe, e tek onda dođu emocije, onda osjećaš da nešto
nije u redu. Nakon par dana emocije dolaze, ne u tom momentu.
Položaji nad Podgradini bili su iznimno važni i pobunjeni Srbi pokušali su ih
iznova osvojiti. U nastalom ratnom metežu nije se točno znalo tko drži položaje pod
brdom, pri čemu je došlo do bliskih okršaja sukobljenih strana. Denis Anić Matić,
zapovjednik bitnice TRD-a i topnički izvidnik, svjedoči kako je neprijatelj pokuša-
vao iznova osvojiti Gradinu, pri čemu je on teško nastradao. Zanimljivo, u sukobu s
posadom neprijateljskog tenka stradao je i Goran Opačić - Klempo, jedan od najcje-
njenijih boraca suparničke strane, rodom upravo iz Ravnih kotara. Još od razdoblja
prije izbijanja ratnog sukoba slovio je kao jedan od najekstremnijih pobunjenika,
javno se izjašnjavao da je sudjelovao u brojnim uspješnim akcijama protiv hrvatskih
snaga, od čega je kao najveći uspjeh pripisivao navodne likvidacije Franka Lisice, Mi-
re Barešića i njegovih suboraca.
Zadaća topničkog izvidnika je da osmatra bojišnicu, prati neprijateljske položaje,
navodi topništvo i olakšava napredovanje pješaštvu. Kad je počela akcija, mi smo imali
položaj na drugom mjestu, ali bila je magla. Bila je velika magla i nije se moglo navo-
diti s tog položaja i onda je došla zapovjed da promijenimo položaj jer su naši ujutro
zauzeli čuku Gradinu. Ja i pokojni Ivan Leskur krenili smo na taj položaj. Međutim,
pokušali smo preko sela se popeti uzbrdo, ali sve je to bilo minirano, tako da smo se
vratili na cestu i cestom smo pokušali doći. Tamo dolje, na raskrižju koje se penje ka
Podgradini, naletili smo na tenk i neprijateljski vod, dočekali su nas u poluokruženju.
Pustili su nas do tamo, znali smo mi ‘ko su oni, znali su oni ‘ko smo mi. Tako je jedno-
stavno počela kao neka priča: „Ko ste vi, čiji ste, šta radite?“, ovo-ono. Uokolo nije bilo
kuća tako da nije naprosto ni postojala mogućnost da se izvučemo. I najednom jedan
njihov, valjda im je to bio znak, zadera se: „Ovo su ustaše!“, i krenula je pucnjava. Ne
sjećan se detalja pucnjave. Jednostavno se samo sjećan kako se budim na zemlji u leže-
ćem položaju i vidin ih da oni jednostavno idu ća u panici, da u panici biže. Ispucali su
rafal pored mene, kamenčići oni padaju po meni, vidim da me falilo je l’, i vidin, čekam
da se udalji taj motor od tenka. I kad se udaljia, ja gledan, vidim ranjen sam. Bilo mi
je čudno jer odmah sam posegnija za motorolu, za vezu, a oni nisu odnili vezu. Znači,
jednostavno su u nekoj panici pobjegli. Gledan, okrenija san se da vidim di je Leskur.
On je leža, ja sam bija malo naprijed, on je leža iza mene. Međutim, kako san ranjen,
sve boli, onda sam posla poruku zapovjedniku Radi Lasiću preko motorole, s obzirom
da san zna kodirano ime toga raskrižja. Tako sam mu posla kodirano priko motorole
da pošalje smjenu, pomoć. To je bilo oko pet manje deset u popodnevnim satima (16.50
sati, nap. ur.) 22. siječnja. Oni su onda zvali ovde gore, jer tu su već držali naši neke

105
položaje, pa su se momci, Brekalo i ekipa, spustili doli da vide jesmo li živi. Oni su čak
mislili da smo obadvojica gotovi. Iz Posedarja je doša naš tenk, jedan tenk se popeja na
raskrižje, s obzirom da je već pao mrak, ostavia je, spustia je cijev u pravcu ceste. Jedan
je ostao u tenku, a drugi su zauzeli položaje, čuvali dok dođe ekipa koja će me odvest,
čekali su sanitetsko vozilo da me odveze u zadarsku bolnicu. Jedanaest metaka je, jeda-
naest prostrijelnih metaka je ušlo u mene, kroz cijelo tijelo.
Ja sam cilo vrime bio svjestan neizlazne situacije. Kad je počela ta pucnjava jed-
nostavno nastao je „black out“. I onda se budim, gledam, oni idu ća. Tu se probudim
i onda jednostavno ne smiš zaspat, sve čekaš naše, govoriš: „Sad će doć, sad će doć“.
I sićam se, sve u bunilu, još sićam se samo ulaska u zadarsku bolnicu, to je bija po-
drum, to je bilo, ja mislim, oko 8 sati navečer. I sićam se u operacijskoj dvorani ono-
ga lustera, svjetla. I budim se 10-ak, 15 dana nakon toga. Je l’ je, ono, prvo operirana
pluća da vide ‘oću li ostat živ, onda kasnije popravci svega ostalog. Moram priznati
da je njihov odlazak mene jednostavno zbunio jer ide jedna logika, je li, da kad ne’ko
strada u sukobu, ako si ti osta pobjednik ideš prvo vidit sustav veze i pokupiti karte
njegove. Oni su jednostavno sve ostavili. I puške i sustav veze, sve, sve su nam ostavili.
Nisu nas niti dirali, samo što su, kad su krenili, ispalili su te rafale po nama, ono točno
uz cestu, ono uz tijelo je padalo. Tako da mi je to bilo čudno. Kasnije, kasnije se, eto,
pojavio taj članak u „Dugi“, da je u toj pucnjavi nastrada neki njihov važan lik pa ih
je valjda panika ulovila, pa su ga na brzinu htjeli vratiti nazad. Leskur je izgleda is-
palia rafal put njega i vjerovatno ga je pogodija. On je bija valjda na tenku, ja to sad
po tome članku iz „Duge“ znam. On je, čak je Leskur s njima i razgovara. Bilo je to
pomalo, pomalo smišno, je li. Znaš ‘ko je, šta je, a ne misle se ovi predat, ne mislimo
se mi predat. Oni se prave da ne znaju ‘ko smo mi, mi se pravimo isto da ne znamo.
Mi govorimo: „Bižmo, bižmo, svugdje su ustaše!“, smišno. Na kraju po tom članku u
„Dugi“ ispalo je da su nas sačekali, jer oni su tu kao na maloj uzvisini vidili kako se
mi penjemo uz tu cestu, mi njih nažalost nismo, eto. Bilo bi bolje da smo mi njih vidili
pa bi se drukčije poigrali.
Bilo ih je jedno 15 – 20, al’ oni su nas u poluokruženju imali, u sredini je bija tenk,
s druge dvi strane smo bili u poluokruženju. Tenk je bija baš tamo, meni kasnije govo-
re ovi naši koji su tu bili na položaju, da je tu jednostavno bija nekako ukopan. Jer ja
sam dolazija kasnije, meni jednostavno nije jasno kako ga nisam vidio. To je komad,
veliki komad metala, tako da… On je valjda tu bija ukopan jer oni su vjerojatno mi-
slili vratit nazad taj važan položaj. Položaj je to jako važan, kontrolira cilu komuni-
kaciju ka Novigradu. Tako da su bitke bile stalno. Tu ima valjda neki put kojim su oni
priko polja u stvari dolazili, tu su čak iznenadili naše. Jer ovi što su iz moje postrojbe,

106
diviziona, oni su krenuli s te strane s vozilom po mene, međutim, onda je došlo jasno
da jednostavno ta komunikacija nije moguća. Tako da su onda sa strane posedarske
došli po mene.
Lako je meni za moje metke, teško je kad vidiš križ doli na tom raskrižju Podgradi-
ne. Leskur, to je momak krasan bija. Ja san iz topničkog raketnog diviziona, on je bija
izvidnik od protuoklopnog, al’ je bija momak i po, non-stop smo bili, susretali se i jako
dobar momak, jako dobar momak. Čovik nikad ne bi ništa minjao u životu, al’ to bi
uvik prominija, toga mi je ža. A ovo sad šta sam pokrpan, šta ćeš, jer šta je mene, ja
sam živ. A on je tu, Leskur je možda ima 22 godine, život mu se tu ugasija. A za mene,
ne’š ti, to je jedan metak više-manje. Bolje jedanput popit sve, nego 11 puta po jedan.
Srića da nisam bija ka sad, dobio bih 15 metaka da san bija širi, bija san uži.

U prvom danu napada veliku poteškoću djelovanju 4. GBR predstavljala je gu-


sta magla zbog koje tog jutra topništvo nije moglo pružati odgovarajuću podršku.
Upravo iz tog razloga zapovjednici TRD-a poslali su topničke izvidnike da osmotre
područje, što je na kraju i rezultiralo stradavanjem Leskura i Matića na Podgradini.
Čelnik TRD-a 4. GBR, Rade Lasić, prisjeća se tih nepovoljnih okolnosti:
Bojeći se da i naredni dan ne bude magla i loša vidljivost, već poslijepodne sam od-
lučio premještati elemente borbenog rasporeda prema naprijed. Tako sam zapovjedio
svojim izviđačima da odmah napuste trenutnu promatračnicu i da posjednu novu na
Gradini koju su već momci iz 2. bojne oslobodili. Nažalost, momci su naišli na minsko
polje i odlučili se za drugi put koji vodi do brda, sa strane koja je otvorena neprijatelju.
U međuvremenu su neprijateljske snage izvršile protuudar i dospjele do samog podnož-
ja Podgradine. Tako se nekako poklopilo da su se na tom putu moji izvidnici iznenadno
susreli s neprijateljem. U direktnom okršaju njih dvojice protiv petnaestak neprijatelj-
skih vojnika i tenkom, smrtno je stradao Ivan Leskur – Cido, dok je Denis Anić Matić
jako teško ranjen i samo je čudom ostao živ. Denisa su izvukli momci iz 2. pješačke
bojne, a pokojnog Ivana Leskura smo izvukli mi; Milan Burić – Ćićo, Ante Kalajžić i
ja, i prevezli ga do zadarske bolnice. Istu noć sam premjestio sve paljbene položaje svog
diviziona i doveo ih u rajone puno bliže neprijatelju.
Sljedećeg dana, 23. siječnja, u borbe, čišćenje smjera prema Novigradu i Pridragi
uvodi se 1. pješačka bojna, pristigla s dubrovačkog ratišta, praktično bez zapovjed-
nog izviđanja.
Postrojba je, uz vrlo malo odmora, uvedena u borbu na nepoznat teren, štoviše,
na liniju kod Podgradine, položaj koji je zbog svog značaja bio pod stalnim napadom

107
neprijatelja. Prva bojna kasnije je sudjelovala i u borbama za selo Kašić i okolna se-
la na tom području. Zapovjednik 1. bojne bio je Čedomir Sovulj - Kenedi, a njegov
zamjenik Mladen Pupić - Nina, koji se prisjeća žestokih borbi i otpora neprijatelja,
također i opasne situacije u kojoj su umalo on i zapovjednik Bojne nastradali:
Prije same akcije 1. bojna bila je u preustroju, mislim jedina bojna 4. brigade ko-
ja je odradila kompletan preustroj. Tako da smo mi brojili najviše ljudstva, tehnike i
svega, bili smo kompletniji nego ostale bojne. Nakon oslobađanja Dubrovnika i dole
Konavala ostali smo dole kao jedina od svih postrojbi. Mi smo ostali štititi taj dio, to
područje poviše Dubrovnika. Tako da je cila bojna bila raspoređena na dubrovačkom
zaleđu. Dva dana, tri dana prije dobijemo signal da moramo doći u područje Zadra.
Sićam se, doša je baš Kenedi i kaže:„Zapovijed je došla, Nina. Moramo s vojskom gore.“
I sad ne znamo šta, nije jednostavno u dva dana prebaciti 350 ljudi. Čak je bilo nešto
tenkista s nama doli, kamiona, opreme, to je sve tribalo pribaciti vamo gori. A razlog je
bio, je l’, momci koji su išli u izviđanje, mislim iz 3. bojne, njihov zapovjedni kadar je u
minskom polju stradao tako da nisu bili u mogućnosti biti kompletni. Tako da smo mi,
naša bojna tijekom noći i dan prije uputila se iz Dubrovnika. Pokojni Matijaš, Mafo
smo ga zvali, nas je dočekao, mene i Kenedija i tijekom zore kreće akcija. Već se tenkovi
pale naši, kreće akcija i on nas upućuje, kaže: „Evo vidite, to vam je tamo Islam Grčki,
ono Islam Latinski…“ Trenutno nam je bila došla samo jedna satnija, moliš Boga da
se ne uvedeš odmah u borbu ipak, jer smo mi i lutali, ne poznajući teren. Uz to, naša
vojska nije bila na odmoru ni sekunde! Ipak je to razlika napraviti 500-600 km, doći
ovde, i ajd’ sad u akciju.
I akcija je „Maslenica“ krenula uredno. Gledam našu postrojbu, lipo, šesno ljudi
iđu, izgleda da se mi nećemo ni uvoditi, mi ćemo zatvoriti poslije. Ko Bog! Ali desi se
taj trenutak gdje su četnici tijekom večeri vratili naše na one položaje di smo bili, do
Podgradine. Dan poslije, ranom zorom krećemo i mi s te Gradine, put Paljuva. Znam
samo da sam večer prije upitao: „Je l’ se itko više nalazi ispred nas“, jer naše su postrojbe
bile jutro prije tu. Kažu u zapovjedništvu: „Naše su postrojbe sve izvučene. Neprijatelj
je sve van one Gradine“. Tako da se 1. satnija 1. bojne uvukla do tamo, a prve otpore
smo imali među obližnjim kućama, iza Gradine. Znači dole, do Gradine nisu ni vozi-
la išla ni tenkovi jer doli je ipak bio otvoren prostor. Znači, tom širinom, tim poljem i
držanjem ceste, uvukli su se novi tenkovi i 1. pješačka bojna je dobila pravac napada:
oslobađanje Paljuva. Mi smo udarili oko Paljuva, a ispred samog Paljuva su nas doče-
kali četnici. I tu smo negdi u roku možda dva-tri sata ovladali onim područjem. Uvodi
se 2. satnija priko njih i upućuje se put Novigrada. Do Novigrada su se vodile velike
bitke, tu nam je poginuo zapovjednik 2. satnije Branko Bašić. Oni su vodili bitku oko

108
groblja i na ulazu u sami Novigrad. Jedan je vod vodio na samom ulazu u Novigrad
bitku s njima. Nakon toga četnici su osjetili, hvala Bogu, ako im mi zauzmemo one gore
visove, oni u Novigradu ostaju u okruženju. I oni su tijekom noći izvršili izvlačenje put
Pridrage. U to vrime vodili smo tamo tešku bitku. Ima crkva ispred Pridrage, jedna sta-
ra crkva i groblje tu, tamo su nas četnici dočekali. Tu je isto 2. satnija počistila taj teren.
Nakon što su oni ovladali time, doli se uvodi 3. satnija koja je išla na pravcu od Paljuva
na zaštitu desnog boka, to je put famoznog Debelog brda koje je u biti stvaralo posli-
je sve probleme u ovome zadarskom području. Stvaralo je problem kako nama, tako i
svim postrojbama u ovom području. Sve su nas neprijatelji gledali u biti od gore. Treća
satnija je osigurala desni bok i očistila teren od Paljuva desno, 1. satnija je zadržala Pa-
ljuv, ušla u Baždariće i Pediće, 2. satnija je dole prodrla sve do pravca Pridrage. U biti,
mi smo imali cilu Pridragu u to vrime, koliko se sićam. Tada je rečeno, znači nakon ta
dva-tri dana, da se prikine sa svim aktivnostima. Ne znam zbog čega, ali dobili smo
zadaću da uspostavimo liniju bez osvajanja Debeloga brda. Je l’ onda to bilo pametno
ili nije, ja ne mogu sad naknadno biti pametan. Možda da smo krenuli gore, možda bi
prošli gadno, al’ nije bitno više, mi smo išli uspostavljati zadanu liniju…
Najgori dio je bio kad smo ulazili put Pridrage. Jer, u biti, njima je tada bilo već i
gotovo. Ovaj dio neprijatelja koji se izvukao iz pravca Novigrada već je bio gotov. Na
tom pravcu je išao dio 1. satnije, u Baždariće i Pediće, to su jedni zaseoci dolje. Pravo
da kažem, više se nisam vraćao nikad, nisam 20 godina bio tamo, ali po sjećanjima,
naviru i osjećaji. Oni su se tu održali. Cijelo popodne smo se mi gonjali tamo s njima.
To je bilo baš, ono, gadno. I šta tu možeš na tom prostoru? Prije, povrh Dubrovnika, sve
kamen, stina, sakriješ se ovdje, sakriješ se ondje. A ovdje jesi izašao s jedne strane, ali
druga strana ti je čisti, otvoreni prostor i neprijatelj te gleda otamo. Znači za Novigrad,
za Baždariće i Pediće smo se žestoko potukli, ali nakon što je Paljuv pao, prostor je bio
osiguran što se tiče te naše Bojne. Veće bitke se dan-dva nisu vodile. Bilo je to ka njiho-
va priprema za ono što je slijedilo. A to, poslije što je uslijedilo, to je sasvim druga priča.
To je bilo gore 10 puta nego ovaj dio što je odradila 1. bojna.
Poslije je slijedio protunapad, mi smo išli pripomoći gore, vraćat se gore na Kašić.
Ja sam zapovijedao desnim krilom, Novigrad i ovo dole preuzeo je Marko Vukasović, a
Kenedi je otišao onda za načelnika gore u Brigadu. Tako da smo mi ostali cilo vrime na
području. Poslije toga, kad su se četnici stabilizirali, to je svaki dan bilo novo kreševo.
Ovdje je poslije Arkan doša, oni su tu dosta i stradali. Naši pješaci i izvidnici imali su
izravne okršaje. Mi smo radili pred-izvidničke skupine, nisu to bili klasični izvidnici što
hodaju i gledaju, ne diraju ništa, već ispred linije smo imali ubačene skupine po tri-če-
tiri momka, tako smo se par puta susreli s njima. Ti momci, izvidnici koji se upute tako

109
na drugu stranu u izviđanje, nije sad to mačji kašalj. Taj je spreman poginuti, spreman
je sigurno sa svim oružjem boriti se. To je fajter, on zna šta triba odraditi: viditi, vratiti
se nazad ili ako triba upucati - upucati. Mi smo imali par slučajeva. Evo, baš u Kašiću
gore di su nama snajperisti radili te probleme. Znači, isto su bili fajteri. Tijekom noći,
pogotovo dva-tri puta tijekom noći, meni je momak iz Kaštela ranjen, sićam se ko sada,
zapalio je cigaru na stražarskom mistu, a pada mrak, znači nije sami mrak, pada mrak
i točno po odsjaju cigare ovaj ga je naša. Točno ga je u glavu pogodio, samo se čuo taj
hitac i ništa više.
Ima jedna priča, ne znam je l’ ju Kenedi kad pričao kome. On je bio zapovjednik
Bojne, ja sam bio zamjenik. Stipe Balić je bio zapovjednik voda i bio je baš na tom po-
dručju Pridrage. I kaže on: „Ajmo mi vidjeti!“ I mi se uputimo i ponio nas taj adrena-
lin, euforija. Došli pješke pred Debelo brdo, pješke. Naravno da smo napravili grešku,
jer Kenedi, Stipe i ja kao zapovjednici nikad ne smijemo biti skupa, ratna pravila su
jasna. Ali nas je sve to ponilo. Spuštali se u Pediće i lagano pješke mi naprid, naprid,
dođemo na cestu Smilčić - Karin. Kad, ajde iđemo, iđemo dalje, i dole, skoro na ulazu
u Karin nas u zasjedi dočekali četnici. I u tom okruženju, oni su htjeli da se pridamo,
nisu oni znali tko smo mi. A nismo ni mi znali tko su oni. Jer u međuvremenu su se i
naši izvidnici, što su okolo bili već dva dana, počeli vraćati sa zadaća. Stipe je njih pr-
vi primijetio, mi brzo zalegli tamo-vamo. Oni: „Stojte! Ne mičite se!“ Mi: „Ne mičite
se vi! Ne mičite se vi!“ Sad mi pričamo s njima: „‘Ko ste? Što ste?“ I sad je odjedanput
izletia. Stipe je osta klečati, ja sam se diga i ja sam krenio. Kenedi je već počeo trčati,
vidim kako oni meci frcaju s druge strane. Ali gledam: nema Stipe. Ja se dižem. Sad oni
gore kako pucaju, opalio i ja gore rafal. Vičem: „Stipe!“ Bit će Stipe uteka desno, mislim
si. Ma nismo stali ni par sekundi, sad, možda je bilo dvi bombe, tri, ja sam mislija da
ih je palo sto. Vidiš samo odjedanput bombe ka u filmu, ono, lete bombe. As ti Gospu,
bombe lete! Mi priko suhozida, baci se priko suhozida. Sad je to ravnica, sad je čisto,
preko toga suhozida ne vidiš ništa. A suhozid stoji strmo, nije, ono, lagano pa ćeš ti ići
uz suhozid. I onda smo se mi tu uspjeli izvući. A Stipe je dobio tri metka. Zašto ga ni-
sam vidio? Zato što je on sklonija se u ono za vodu. On je uša u to, zato mi njega nismo
vidili. A u međuvremenu, jedan četnik kako je uteka gore, ja sam mislija da je on iša,
međutim nije, već je bio četnik iša nas probati zaobići. Onda smo se vratili nazad i tada
je u biti više zabranjeno bilo i tenkovima da napreduju.
Pa smo se mi vratili nazad, čekali, čekali da će doći Stipe. Stipe nije doša, zarobili
su ga. Eto, poslije je Stipe ispriča da su oni rekli njemu da su nas ubili. Bio je u zatvoru,
ne znam, šest ili osam mjeseci, i on je cilo vrime, dok nije doša u Split, mislio da smo
mi mrtvi. A srićom njega je SKY NEWS ili neka televizija snimila odmah. Jer ovi su se

110
tili pohvaliti kako su zarobili ustašu, to im je bio tada pojam, uvatiti nekoga od naših
momaka i onda se hvaliti, i tako je Stipe, eto, srićom i dan danas s nama, živi sritno. To
su „minđušari“ bili, ima ih na onom dokumentarcu s kapetanom Draganom. To su bili
baš ti „minđušari“ i bili su fer što se tiče Stipe. Kad su ga zarobili, ovi drugi su tili, ostali
borci ‘oće da kolju ili da te ubijaju, da tuku. Onda su im ovi rekli: „Imate vi gore ustaša
koliko ‘oćete, pa vi odite, a ovoga ustašu ne dirajte!“ I oni su Stipu spremili u bolnicu. I
eto, u biti i ranili su ga, al’ su ga i spasili, ono, bili su fer što se tiče vojnički. To su „min-
đušari“. Kako sam ja njega razumio, kaže on da su to bili „minđušari“.
Je, je, pogriješili smo, a šta da radimo? Ha, moga sam ja slobodno te dane ostati iza,
moga je i Kenedi ostat u zapovjednim kolima. Ali to je u našoj Brigadi možda još od Ju-
ga (Južno bojište, nap. ur) postala rutina neka. U našoj Brigadi sasvim je normalno da
zapovjednik satnije, voda, bojne, eto, čak i bojne, ima svoju skupinu i ide u akciju. Jer
mi smo izašli kao borci nakon 1991. Ja sam bio pješak, zapovjednik desetine, pa zapo-
vjednik voda. Nisu to bili neki vodovi, nisu to bile neke satnije. Ali u tom trenutku sam
bio ja taj. I ja sam kao i svi drugi iša na čuku. Svi smo bili dica sa sela, što bi se reklo,
nismo mi ni vojno obrazovani, ni ništa, i to je tako došlo. A ovo što se dogodilo, onda te
to kao borca i povuče. Povuče te, povuče te i tako se to dogodilo, povuklo nas je. Bila je
to glupost tada, srića je ispalo tako kako je, eto, sva tri živa i zdrava, ali eto.
Ovdje je čak poginio načelnik topništva, Ivan Čule. Poginuo je baš na ulazu u No-
vigrad, tijekom obilaska postrojbi. Hoću reći za taj odnos vojnika - časnika, kod nas
smo svi bili isto. Tu je stradalo možda najviše vojnika - ratnika na ovom području. Baš
ratnika, bio on desetnik, pozornik, vojnik, poručnik ili bojnik, uopće nije bitno. Jer smo
mi tako od početaka disali i tako srasli. Recimo, ja sam s tom bojnom krenuo ko vojnik,
pa desetnik, pa sve to na kraju kad smo se fuzionirali s Kenedijevom postrojbom, on je
bio zapovjednik, ja zamjenik. Znači, srasli smo tu skupa, eto, do te akcije.
Napad na drugom smjeru: Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki - Kašić -
Smilčić započela je 3. bojna uz pomoć Oklopne satnije i topničku potporu. Napad
je započeo u 7.05 sati po ciljevima Islam Latinski, Islam Grčki (kula Janković Sto-
jana, igralište i škola), te raskrižju prema selu Kašić. U 6.30 sati na smjeru napada
zapovjednik 3. bojne Jozo Šerić tijekom topničke pripreme uvodi dvije satnije na
dva smjera napada. Potpomognuti djelovanjem Oklopne satnije, pripadnici 4. GBR
razbijaju jak neprijateljski otpor, prvo kod škole u Islamu Latinskom, potom kod
fortifikacijskog objekta kule Janković Stojana. Popodne osvajaju i taj položaj, potom
Islam Grčki i zaustavljaju se pred selom Kašić. Drugi dan na ovom smjeru vode se
borbe, ali bez napredaka, odnosno ostvareno je napredovanje zapadno od sela Kašić
(selo Režani). Predvečer obje satnije 3. bojne u napadu stižu pred selo Kašić. Skupi-

111
na koju osobno predvodi zapovjednik Jozo Šerić 24. siječnja osvaja zaseok Lakiće, a
druga borbena skupina ovladala je dijelom sela Kašić (područje oko crkve) u prije-
podnevnim satima. Potom do kraja dana ovladavaju cijelim selom, osvojena je važ-
na kota 212 gdje se pripadnici 3. bojne konačno utvrđuju. Tijekom borbi zarobljene
su značajne količine naoružanja i opreme, tako i tenk T-55 u selu Kašić. Položaji na
području Islama Grčkog i Latinskog ojačani su uvođenjem minobacačkih bitnica, a
dosegnute crte 3. bojna potom je prepustila 2. bojni (kasnije zajednički djeluju na
području Paljuva). Snažan protuudar neprijatelja uslijedio je 26. siječnja na cijeloj
liniji, potom, uz pristigla pojačanja, 27. siječnja, kada je ranjen zapovjednik 2. bojne
Miroslav Ušljebrka. Ipak, položaji i selo Kašić su očuvani.
Zapovjednik 3. bojne bio je Jozo Šerić, mladi časnik Hrvatske vojske. Postroj-
ba je imala nedostatak u ljudstvu, započela je napad sa svega 86 pješaka (!), a prije
polaska u napad imala je golemih problema unutar bojne i na neki način je njezino
djelovanje bilo improvizacijskog karaktera. Ipak, uz pomoć oklopnih snaga, vrlo je
učinkovito polučila rezultate na ovom smjeru napada. Problema u preustroju te od-
nosa u 4. GBR, potom i borbi na području Ravnih kotara, prisjeća se zapovjednik 3.
bojne Jozo Šerić:
Treća (3.) bojna 4. brigade spojena je od 1. splitske i 3. imotske bojne. Negdje pred
kraj 1992., početkom 1993. godine dobili smo zadaću: „premještaj u Zadar, spremati
se za operaciju ‘Maslenica’“. Moja bojna je brojila 164 vojnika po popisu, borbeno spo-
sobna, s njima sam došao ovdje na teren. Nažalost, prilikom zapovjednog izviđanja, od
sela Rupa prema Islamu Latinskome, skupina Druge satnije imotske je upala u minsko
polje i imali smo dva mrtva i devet ranjenih, tako da mi je ta satnija ispala iz stroja
prije nego što je akcija uopće pokrenuta. Na njihovo mjesto mi je dovedena satnija iz
Metkovića - A satnija, koja je bila u 116. brigadi. Oni su zauzeli njihovo mjesto i drugi
dan su krenuli s nama u napad.
Sve to teško je riječima opisati, to treba doživjeti. Ja sam imao sreću da sam imao
dobre suborce i ljude hrabre koji su tada, nažalost, neki i dali svoje živote. Mnogima je
neobičan taj razvoj zapovjednika 4. brigade, kako smo tako funkcionirali, upravo ovdje
na Maslenici. Naša 4. brigada je osnovana 1991. godine u Splitu i većina zapovjednog
kadra bili su prebjezi iz JNA, Hrvati. Međutim, dvi godine je bilo potrebno da se i ljudi
kao ja, koji nisu imali vojnih znanja, dokažu u borbama i u radu, u ratu, tako da smo
već bili stasali na razinu satnije i bojne. Prava sreća za 4. brigadu je ta što su se ljudi na
zapovjedne dužnosti stavljali zapravo prirodnim putem. Oni koji su bili najbolji, nisu
birani i dovođeni sa strane po nekakvim drugim mjerilima. Jedino mjerilo je bilo: rad,
borba i odanost postrojbi. Tako da kod nas je važila samo zapovijed: „za mnom!“ Na

112
razini bojne već tada mi koji smo stasali u Brigadi u Domovinskom ratu smo zapravo
tako se i ponašali. Što se tiče borbenog morala, tu nije bilo nikakvih problema. Naža-
lost, i tu spremnost i volju ljudi smo, po meni, slabo iskoristili u tom tempu napada jer
dio od Islama Latinskoga, odnosno od Zelenog hrasta do kraja Kašića, odnosno do La-
kića, do Smilčića dok smo došli, došli smo za četiri dana, a mislim čak da smo mogli za
dva dana taj dio operacije odradit, da nije bilo drugih okolnosti.
Uvođenje snaga u napad je bilo planirano u zoru i nikakvih problema nije bilo osim
što su nam malo tenkovi kasnili. Tako da su se na Zelenom hrastu naši tenkovi i 1. sat-
nija susreli, čak je bilo izmjenjivanje paljbe u svanuće, odmah, jer su mislili da su ne-
prijatelji. Nakon intervencije to se smirilo i onda se krenulo prema Islamu Latinskome.
Za pola sata smo došli do pola sela već, gore do crkve i do baze UNPROFOR-a. Nakon
toga se nastavilo dalje do kule Jankovića Stojana, e tu smo već imali jači otpor neprija-
telja koji se dobro organizirao. Već i tenkovi su im došli tamo, kod kule Janković Stoja-
na su nam napravili veliku zapreku. Naime, kula se nalazi malo na uzvišenju, a jedan
dio prije kule, dio prema Islamu Latinskom, tamo je bilo dosta bašti i goli je bio prostor,
tako da nismo mogli prići tome dijelu gore. Tu smo malo zastali, rasporedili smo vod
tenkova koji smo imali, tri tenka i onda smo se organizirali i jednostavno morali smo
pretrčati u jurišu taj dio brisanoga prostora. Topništvo je gađalo sam dio prijevoja kod
kule Jankovića Stojana i mi smo uspjeli pretrčati taj brisani prostor i ući u samu kulu
Jankovića Stojana i naselje Islama Grčkoga. Imali smo samo jednoga lakše ranjenog
koji je dobio metak u bedreni mišić. Srećom, kost mu nije bila prelomljena. Oni su bili
brojno barem kao mi, znači imali su negdi jedan tenkovski vod, a u pješaštvu ih je bilo
najmanje jedna satnija. Uspjeli smo taj dio odraditi, krenuli smo prema Islamu Grč-
kom. U samom Islamom Grčkom imali smo opet jak otpor jer je naselje gusto, kuće su.
Tu smo vodili borbu za svaku kuću s njima. Iza jedne kuće smo čak vidili tenk i tri puta
smo ga gađali. Bila je to „72-ojka“, tri puta smo ga pogodili, al’ bila je velika blizina ta-
ko da se i RPG-ovi i Ose nisu aktivirale zbog velike blizine. Motor mu je bio počeo raditi
ko brodski, trokirati, al’ se uspio izvuć. Tu smo vidili po dokumentima neprijatelja koji
su bili zarobljeni ili mrtvi, da su većinom bili domaći ljudi, al’ bilo je ljudi i iz Srbije, iz
Šumadije i odsvukuda. Imali su čak brade do pojasa dole, velike.
Taj dio smo nastavili onda i na kraju smo zanoćili do Kašića. Druga ekipa, drugi
dio Satnije je krenuo dole na Lakiće, jedan dio na Kašić i tu smo onda imali najveći
otpor, dolje na prijevoju prometnice koja vodi ka selu. Tu noć smo zanoćili, tenk na
tenk je bio negdje, pa niti 50 metara. Šuma koja je danas sa strane na tom prostru,
onda uopće nije postojala koliko su je topovske cijevi i mitraljezi uništili. Jednostavno
su paljbom pokidali svu tu šumu. Bilo je stvarno bliske borbe, recimo naše protuoklo-

113
pne skupine su, ponavljam, bile između naših i njihovih tenkova katkad na 30 do 50
metara razdaljine. Iza nas je bilo ukopano njihovo topništvo, bitnice 105, tukli su nas
osnovnim punjenjem tu noć. Da smo još dvista metara prošli kroz šumarak, bili bi im
zarobili tu bitnicu, „105-icu“, međutim mislili smo da su tenkovi i radije smo stali da
ne doživimo nešto gore.
Kad smo zanoćili onda je bila kružna obrana, reorganizacija, ali je cilu noć bilo
problema od ovih ljudi koji su zapravo zaostali tijekom našeg udara, neprijateljskih
vojnika koji su ostali skriveni po kućama i po dvorima. Oni su se pokušali izvući put
Smilčića. Tako da smo cilu noć imali isto tako borbi po selu i ujutro smo krenuli na sam
Kašić, i uspjeli smo u Kašiću se popeti do crkve, na početku sela. To je bilo negdje do
podne. Uspjeli smo doći do pola Kašića i onda je opet nastao boj, veliki otpor. Selo Ka-
šić je gusto naseljeno i ima velike dvore. E, onda smo tu malo zastali jer ovaj dio snaga,
donji prema selu Lakiću, prema Smilčiću, je već prešao ispred nas, ova satnija kojoj je
zapovijedao Mile Lucić, splitska satnija, uz pomoć Metkovčana. Tako da smo morali
malo zaustaviti njih da bi se mi izravnali, i onda smo uz veliku upotrebu paljbene moći
naših samohotki i minobacača probili taj dio u sredini Kašića, da bi onda krenuli dole
na kotu 212 kod stare škole, da bi napokon izbili na kraj Kašića.
Bilo je svakakvih situacija, među njima i onih smiješnih. Dolaskom kod crkve u Ka-
šiću, tu smo zarobili jedan tenk, a posada tenka nam je pobjegla. Onda smo išli u prve
kuće, u pretraživanje terena. Jedan od tih tenkista nam je pobjegao u kuću. Ušli smo
za njim u kuću, bila je neka gospođa, valjda mu mater. Nismo ga uspjeli uhvatit, on je
pobjegao kroz prozor, ali mu je ostala futrola od naoružanja, a baka je rekla da mu ne
diramo to, da je on „malo nagao“, da će se ljutiti ako mu budemo dirali njegove stvari,
na što sam ja rekao da ćemo ga mi vidit, da mi je to prijatelj, da ću ga ja do Smilčića
negdje naći već dole. A jesmo li ga našli, ne znam.
Najveća borba je bila upravo u Kašiću jer selo, već sam rekao, selo je dosta gusto na-
seljeno tako da se za svaki, svaki dio kuće trebalo boriti. Ručne bombe su se dobacivale
iz dijela dvorišta u dio dvorišta. Čak znam u jednoj prigodi ispred nas su proletila dva
neprijateljska vojnika, bio je Ljubo Ugrina, ovako malo je bio jači dečko. Ja sam imao
pušku na spremnosti na rafal i nisam smio pucati da njega ne pogodim, a on nije odre-
agirao. Bacili smo dvije ručne bombe u dvorište, oni su se vratili u kuću do, i onda smo
se zaletili do njih i gledamo gdje su. Dvorište klasično, bunar, hidrofor... Sad smo gledali
di je, ili su pobjegli u baštu ili su se popeli gore na kat. Meni je iza leđa nešto šušnulo,
ostao je jedan taj neprijateljski vojnik u hidroforu, u onoj maloj spremnici i mogao me
ubiti, ali nije pucao. Onda smo tražili da iziđe i čovik se predao i odveden je za Zadar.
Imao sam sreću i ja mu i danas zahvaljujem što me nije ubio, a mogao je.

114
Drugi primjer, imali smo dva brata Barišića, Ivana i Zorana. I na polovici Kašića
kad smo zastali malo se odmoriti, ovaj Ivan je bio malo nestašan iako je bio najstariji
od nas, išao je u susjedno dvorište. Odjednom se začula pucnjava, a ovaj brat mu ima
malo kreštav glas, dječački, i vikao je: „Ubiše mi brata!“ Srića je da je on skočio u dvori-
šte, brat mu je već bio pogođen u nogu i kako je pa na pod, okvir s „falovke“ mu je pao,
a tri su četnika bila oko njega. Ipak, onda mu je brat pomogao, ubio je dvojicu, ovaj
jedan je pobjegao. A mi smo se svi uvatili za stomak od smija zbog toga glasa njegovog
dječačkog, smijali smo se kako je ovi kreštao da su mu ubili brata... Srićom ga je spasio.
Bilo je dosta gadnih situacija i u dijelu Lakića, gdje su imali, već sam spomenuo,
onu bitnicu, „105-icu“. Treći dan ujutro smo došli s jednim tenkom i nas petorica do
njihovog poligona. Imali su tamo za balote, košarku, sve lipo uređeno. Mi smo došli
ujutro, oni su se povukli. Tek tada sam shvatio da su izvukli haubice, da to nisu bili
tenkovi. U zaseoku tom, Lakićima, čuli smo galamu, oni nisu znali šta će, je l’ će bižat
ili neće. Bilo je prepucavanje. Tri-četiri minute prije smo izišli da bi cestom priječili taj
njihov tenk koji je krenuo, a poslije smo ga zarobili kod crkve. Iza njega je išla jedna
Lada i pokušavala je proć. Ja sam imao Osu na ramenu, no Lada je bila malo daleko i
nisam htio pucati, pozvali smo naš tenk koji je to odradio, a onda su se oni doli u selu
razbižali i onda je nastala tarapana teška. I tu kod Lakića svako jutro i svaku večer su
nam pokušavali probit jer je velika šuma od Smilčića dole, tako da su se tu pokušavali
ubaciti. Meni dan-danas nije jasno zašto su uvijek koristili tu šumicu jer jednostavno
mi smo je dobro topništvom pokrivali tako da nisu imali šanse proći.
U samom napadajnom dijelu nismo imali, moja bojna nije imala gubitaka. Imali
smo dva lakše ranjena, međutim u ovom obrambenome dijelu smo imali dosta gubi-
taka i ranjenih. Jednostavno, treba reći da ta vojska paravojna njihova koja je došla,
oni su stvarno bili ‘al pari’ nama. Znam u Paljuvu su nam uletili u selo, njihova jedna
veća skupina. Tada nam je poginuo zapovjednik Satnije, Mario Glavota. Tada smo se
s njima ganjali tri dana po šikari. Temperatura je bila i minus 10 ujutro, grozno. Jed-
nostavno, naoružanje kad si uzeo u ruku lijepilo se od leda. I tu smo uspjeli odraditi
dobru stvar. Nakon smrti zapovjednika Satnije, mi smo ih opkolili tako da su uvečer
vezom tražili svoje da im oni sa svjetlećim mecima pucaju gdje će se izvuć, na koju stra-
nu. Naši prisluškivači su to čuli i javili su meni tako da smo mi svim našim položajima
javili kad počnu svjetleći meci s njihove strane, da svi pucaju. Tako da je cijelo bojište
odjednom, cijeli krug se zatvorio svjetlećim mecima. Nije im bilo jasno na koju stranu
će se izvući. Onda su tražili od svojih, putem veze da im ponovo nekim signalom daju
kud će se izvuć. Međutim, nisu se izvukli, ujutro smo ih mi dočekali u zasjedi dole kod
Cvitića i obavili smo ono što smo trebali.

115
Kažem, mi smo imali 167 ljudi kad smo krenuli u ovu operaciju, a 128 ljudi 3. boj-
ne je završilo operaciju „Maslenica“, s tim da smo imali nešto ranjenih, nešto mrtvih.
Jedan dio ljudi je bio i potjeran zbog nediscipline sa samog bojišta, a jedan dio ljudi je
otišao i sam jer više nije mogao izdržati. Naime, tamo u Kašiću i okolo je stvarno bila
borba prsa u prsa, za svaku kuću, bombe su se dobacivale na metar, čak po noći. Prve
dvije večeri smo se miješali s njima. Bilo je čak doli u Islamu Grčkom situacija da si pi-
tao „vatre“ neprijateljskog vojnika kad bi htio zapaliti cigaru.
Što se tiče operacije „Maslenica“, 4. brigada u nju je ušla nakon preustroja, što je,
prema mom mišljenju, dosta uticalo na spremnost. Imotska bojna i Splitska bojna su
se spajale, to je nastala 3. bojna kojoj sam ja bio imenovan za zapovjednika, tako da
se posade još nisu uigrale, ljudi se nisu poznavali tako da je u tome dijelu malo nam
poremetilo sam tijek rada i borbe. Jer ljudi se i posade nisu toliko poznavale, nisu imali
povjerenja dok se nije krenulo. Kad se krenulo onda nije bilo problema.
Što se tiče same strategijske razine sam cilj operacije je bio, znači, da u prvoj fazi
izbijemo na crtu Karin – Benkovac, što nismo dostigli, a mogli smo. Četvrti dan uvečer,
pred noć, ja sam dobio šifriranu poruku zapovjednika Brigade da ne idemo dalje, a već
smo bili ušli u Smilčiće. Pošto je Smilčić u rupi morali smo se vratit malo nazad. Tražio
sam da izađemo na Debelo brdo, da se uhvatimo sela Radmanovića i gore uzbrdo, što
mi nisu dozvolili. Nakon pregovora predsjednika, načelnik Glavnog stožera je odmah
zapovjedio da prekinemo sve akcije zbog sankcija Vijeća sigurnosti. Zapravo, na Juž-
nom bojištu, sve do operacije „Maslenica“ 4. gardijska brigada je bila slabo opremljena.
Čak neke postrojbe domobranske i 113. brigada bile su opremljenije što se tiče topništva
i ostaloga od 4. brigade. Prvi puta 4. gardijska brigada ovdje nastupa s komplet topniš-
tvom, s Oklopnom bojnom. Prvi puta imamo kompletnu Oklopnu bojnu, priučeni, od
ljudi koji su bili tenkisti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a i pješaka koji su bili pri-
učeni. Pokojni Andrija Matijaš - Pauk je organizirao, ovdje se to pokazalo, pješaštvo i
naš oklop u pravom svjetlu. S tim da nismo imali nikakvih ograničenja u streljivu. Do
tada, na Južnom bojištu, ako je naše topništvo imalo do 30 granata to je bilo, ono, „veli-
ka stvar“. A ovdje, znam da su moji iz bitnica 120 mm prva dva dana ispalili 960 mina.
Imali su ruke do poda od posla.
Topnička i oklopna potpora imala je iznimno značajnu ulogu, ne samo u napa-
dajnom dijelu operacije. Kasnije, u obrani, posebno u kritičnim datumima za selo
Kašić i Novigrad, upravo je topništvo 4. GBR, potpomognuto topništvom pridruže-
nih postrojbi, bilo možda presudan čimbenik u slamanju borbene moći neprijatelja
za daljnje napade. TRS 4. GBR bio je sastava: mješovita bitnica H-105 mm, 76 mm,
122 mm, dvije bitnice PO 90 mm M 34 i bitnica „RAK 12“. Zborno područje davalo

116
je potporu TRS sustavom: topovima 130 mm i VBR-ovima 128 mm. Topništvo nije
štedjelo streljivo, a djelovalo je učinkovito. O tome svjedoči i druga strana, zapovjed-
nici neprijateljskog topništva, o čemu će više detalja biti izneseno u drugom dijelu
knjige. Zapovjednik TRD-a 4. GBR, Rade Lasić, prisjeća se u kakvim se uvjetima to-
pništvo brigade izmjestilo s dubrovačkog na zadarsko bojište, kako su se prilagodili
terenu i kako su djelovali do 27. siječnja, odnosno protunapada neprijatelja:
Nakon završenih borbi i deblokade Dubrovnika, postrojbe 4. gardijske brigade su
se povukle na odmor. TRD je imao zadaću ostati još uvijek u zoni odgovornosti 4. gar-
dijske brigade i biti paljbena potpora 1. pješačkoj bojnoj. Za nas gardiste koji smo do
tada bili navikli na učestala bojna djelovanja na Južnom bojištu je već pomalo postaja-
lo dosadno. Crta obrane je bila uglavnom mirna i vrijeme se trošilo na obuku posada
topničkih oruđa. Znali smo da se ostatak Brigade polako prebacuje u rajon Zadra i da
se tamo sprema nekakva napadajna operacija. Svakodnevno sam razgovarao sa zapo-
vjednikom 1. pješačke bojne Čedomirom Sovuljem i njegovim zamjenikom Mladenom
Pupićem, otprilike smo imali isti osjećaj, da nam je vojska pomalo utučena zbog toga
što nećemo sudjelovati u tim borbama oko Zadra. Borbeni moral je bio u padu i održa-
vao se samo pukim izvršavanjem svakodnevnih vojničkih zadaća.
U to smo vrijeme mi topnici dobili novog načelnika topništva. To je bio pukovnik
Ivan Čule i došao je iz Karlovca. Nakon kratkog obilaska vojnika na Južnom bojištu i
on se odmah morao uputiti za Zadar. Iskreno, nismo se ni upoznali kako treba, no me-
đutim taj prvi utisak je bio jako pozitivan. Vidio sam da se radi o ratniku koji voli prići
vojniku i koji zna s ljudima.
Ujutro 20. siječnja prilazi mi Mladen Pupić Nina i kroz smijeh kaže: „Mi danas
dobivamo smjenu i putujemo za Zadar!“ - „Je li stigla kakva zapovijed za nas topni-
ke?“ Odgovara da nema još ništa, ali da je od Dubrovčana čuo, da bi mogli i mi topnici
za Zadar. Nakon dva sata zaista dobivamo zapovijed, da budemo u najvećem stupnju
pripravnosti, te da izvršimo pripreme za primopredaju paljbenih položaja sa 163. bri-
gadom HV-a. Primopredaju smo napravili prvim padom mraka. Zapovjedio sam da
se divizion izvlači po bitnicama u vremenskim intervalima od trideset minuta i da u
rajonu Vrtova sunca formiraju hodnu kolonu. Istu noć smo krenuli prema Zadru. Ko-
lona je bila dugačka oko 2 kilometra, a do Zadra smo napravili samo dva zastanka u
trajanju od 10 minuta.
Po dolasku u Zadar javio sam se i dao izvješće o dolasku skupine načelniku topniš-
tva, Ivanu Čuli, koji je kasnije poginuo u borbama oko Novigrada. Pitao me da li sam
umoran i gladan, odgovorio sam: „I jedno i drugo!“ Otišli smo nešto pojesti. Za stolom,
dok smo jeli, Čule vadi kartu i objašnjava zadaću. Shvatio sam da baš nekog vremena

117
za odmor nećemo imati. On mi objašnjava i pokazuje da je on već odredio, izvidio i
inženjerijski utvrdio topničke položaje koje mi samo trebamo posjesti. Odmah nakon
ručka odlazimo obići te položaje, ali na žalost zbog izmaglice ne vidimo previše. Napad
već ujutro počinje i nemamo vremena za gubljenje. Morali smo u toku noći posjesti te
položaje i to po mogućnosti prije nego tenkovi krenu iz Šepurina prema polaznim po-
ložajima. Negdje oko 4 sata smo završili sve poslove i nadali se da će jutro osvanuti bez
magle…
Nismo imali sreće. Ujutro je bila jako gusta magla i vidljivost je bila manja od 50
metara. Zvao sam moje izviđače na promatračnici, oni su isto rekli da je vidljivost
jako slaba. Odmah sam izvijestio zapovjednika brigade, Šundova, da ćemo topničku
pripremu napada morati prebaciti po dubini obrane neprijatelja, a vatre po prvoj crti
neprijatelja možemo ostvarivati jedino na zahtjev pješaštva. On se složio s tim, ali mi
je skrenuo pažnju da u slučaju bolje vidljivosti preuzmem upravljanja vatrom. Zbog te
magle ja i dan-danas pomalo žalim što u prvim satima napada nismo mogli pomoći
našem pješaštvu i oklopu onoliko koliko smo mi željeli. Ostvarivali smo mi jake i snaž-
ne vatre po dubini obrane neprijatelja, ali to su uglavnom bile neosmatrane vatre. To
su bile vatre koje su uglavnom planirane po topografskoj karti.
Prvi i zadnji put tijekom cijelog rata nisam imao pojma što točno gađamo i da li to
pogađamo. Kasnije će se ispostaviti da ni to nije bilo tako loše, obzirom na okolnosti.
Dobra okolnost je bila to što smo preustrojem na Južnom bojištu minobacače 120 mm
prebacili u pješačke bojne, kao njihova vlastita sredstva potpore. Tako da su baš ti mi-
nobacači bili velika potpora svojim pješacima u početnoj fazi napada, jer se oni mogu
dovući gotovo do same prve crte neprijatelja.
Nekako usporedo probijanju prve crte obrane neprijatelja od strane naših snaga i
vrijeme se poboljšavalo. Tako da smo tijekom dana mi preuzeli odgovornost za topnič-
ku potporu i vatrom i pokretom pratili nastupanje naših postrojbi. Na pravcu napada
3. pješačke bojne: Zeleni hrast - Kašić, najviše smo se iskazali kada je neprijatelj postav-
ljao jaku obranu na otpornim točkama, kod škole u Islamu Latinskom i kule Janković
Stojana. E, za tu kulu Janković Stojana me veže jedna nelogičnost. Kao srednjoškolac
sam znao napamet pjesmu „Ropstvo Janković Stojana“, a eto, do toga dana nisam znao
gdje se nalazi ta kula…
Po prvom danu borbe, odmah sam zaključio da će ovo biti bitka kakvu do tada
nismo doživjeli. Tada smo raspolagali s vodom haubica H122 mm D30, mješovitom
bitnicom haubica 105 mm i topova ZIS 76 mm, bitnicom višecjevnih lansera raketa
128 mm. Zbog toga sam želio da mi topnička oruđa budu što bliže neprijatelju i da što
preciznije pogađamo neprijatelja. Međutim, intenzitet borbi stvorio nam je još jedan

118
veliki problem. Znao sam ako se naredni dan nastavi borba istim intenzitetom, mi će-
mo brzo ostati bez streljiva. Odmah sam uputio zahtjev prema Brigadi za nadopunom
potrebnog streljiva i uključio sam u borbu jedan top B-1 76 mm. Mi smo taj top trebali
ostaviti na Jugu, ali smo ga ponijeli zbog toga što smo imali osam projektila za njega.
Rekao sam ljudima da ukopaju i pripreme i taj top pa ako bude potrebno, trošit ćemo
sve do zadnjeg projektila. Ljudi su me pitali: „A što ćemo onda, zapovjedniče?“ - „Puške
u ruku, zolje na leđa, bombe u džepove i idemo svi u pješaštvo.“
Međutim, čudni su ti naši logističari, kad se čini da je situacija bezizlazna oni uvi-
jek izvuku, pronađu rješenje i u tijeku noći dostave nam streljivo. Tako da smo mi drugi
i treći dan trošili streljiva koliko je bilo potrebno za ostvarivanje borbenih zadaća, jer
smo imali povjerenje u našu logistiku. U tim djelovanjima posebno su se isticale samo-
hotke 90 mm jer su imale najviše streljiva i moram priznati da je Boris Šerić s njima
radio jako dobar posao.
Drugog ili trećeg dana operacije, nisam siguran, ali mislim 24. veljače, zbio se jedan
jako zanimljiv događaj. Tadašnji zapovjednik bitnice VLR 128 mm, Ivica Duvančić, je
zamolio da mu posudim terensko vozilo, da ode u izviđanje na položaje kod Kašića,
kako bi pronašao najbolje mjesto za promatračnicu. Kontakt s pješaštvom je bio uspo-
stavljen i oni su ga trebali čekati na raskršću Lakići –Kašić. Ivica Duvančić je bio onako
malo divlji u srcu i „operiran“ od straha. On je vozio po svome, malo nagazio po gasu
i jednostavno prošao našu prvu crtu. Zaustavio se tek u zaseoku Mandići u Biljanima.
Nakon upornog pozivanja preko sredstava veze, on se mrtvo hladno javio i kaže: „Ka-
kva je panika, pa ovdje nema nikog živog!“ Odmah nakon toga vratio se iz Mandića,
a pripadnici naše 2. bojne su tek nakon dva dana ušli u Mandiće. Ti Mandići su u voj-
nom smislu totalno beznačajni jer su u podređenom položaju u odnosu na neprijatelja.
Ipak, da se našalim, ovo će ostati kao jedinstven primjer u povijesti ratovanja da su
jednom i topnici osvojili neko selo.
Na smjeru prema Kašiću posebno se istaknula i novoustrojena Oklopna bojna
4. GBR. Zapovjednik Andrija Matijaš bio je vrlo aktivan u preustroju postrojbe za
nadolazeće zadaće u operaciji „Maslenica“. Spajanjem s tenkovskim satnijama 112. i
126. brigade Oklopna bojna uoči napada raspolaže s 26 tenkova T-55 i 12 BVP-ova
M80. Stanje tehnike nije bilo dobro te je Matijaš uložio golemi napor, zbog čega je do
početka napada u zadovoljavajuću funkcionalnost osposobljeno 16 tenkova i osam
BVP-ova. Također, bio je vrlo aktivan i u brojnim drugim zadaćama, neke od njih
bile su neuobičajene za zapovjednika jedne oklopne postrojbe. Primjerice, osobno je
polazio u izviđanje neprijateljskih položaja preobučen u zemljoradnika. U svakom
slučaju, Matijaš je ustrojio vrlo učinkovitu postrojbu koja je, posebno u kasnijim

119
akcijama 4. GBR, dolazila do izražaja. O djelovanju Oklopne bojne koja je u napad
na nimalo idealnom području (tenkoprohodnost je iznosila oko 40%) pošla s dvije
satnije tenkova i satnijom transportera (po osam vozila) prisjeća se njegov zamje-
nik, tada satnik, Zdravko Glavota. Priča nije potpuna jer je Glavota u drugom danu
teško ranjen (kasnije i sam Matijaš biva ranjen). Privatan dio Glavotine priče prožet
je pomalo nevjerojatnim detaljima, a na slikovit način svjedoči o motivu hrvatskih
branitelja (u ovom slučaju jedne cijele obitelji) da sudjeluju u oslobađanju okupira-
nih područja. Naime, u operaciji su sudjelovala četiri brata Glavota. Zdravko Glavo-
ta teško je ranjen, Mario Glavota poginuo je kao zapovjednik satnije 3. bojne, a Ivica
Glavota ranjen je kao pripadnik Specijalne policije, postrojbe BATT koja je djelovala
u oslobađanju Velebita.
Tenkovi, bile su sve „55-ice“. Uglavnom, sve je bilo u dobrom stanju i pripremlje-
no, jer pripreme su već bile urađene u Šepurinama. Tako i ovi tenkovi, kad smo ih do-
bili sve, onda su se još doradili. Jer tu je isto remontna baza bila i svi su tenkovi bili u
potpunosti ispravni. Krenuli smo najprije iz Šepurina, ujutro u 5 sati s oklopom, tako
da smo na početnim položajima bili negdje oko 7 sati. I onda je ujutro počela topnička
priprema, odnosno akcija. Moj zadatak je bio preko Baštice uvesti tenkove i spojiti se s
drugim vodovima tenkovskim i s pješaštvom. Imali smo jedan od težih putova jer to je
bilo močvarno tlo, sve voda i blato, tako da smo imali možda najteži put za prići i spoji-
ti se. A za tenkistu je najgori to bio mogući pravac zato što je močvarno. Uz sve napore,
opet smo prošli. Gledali smo malo koji je tvrđi teren da bi mogli proći… A mi smo u to-
me uspjeli i negdje već oko 2.30 - 3 sata popodne, gore smo se spojili u Islamu Grčkomu.
Kula Jankovića, to je bio njihov simbol. I za nas je isto bilo važno uzeti upravo kulu
Stojana Jankovića, jer ako je oni izgube, to je odmah u startu za neprijatelja šok. Oni
su držali da je ta kula Stojana Jankovića utvrda, da to neće uzeti nitko. Ali eto, na kraju
se uzela, uzeo se i Kašić i dalje sve. Tu nas je čekalo većinom pješaštvo i protutenkovski
topovi. Tu nije bilo tenkova, samo su protuoklopnjaci tu bili. Kad je počela topnička
priprema najprije su te protuoklopnjake naši dobro vatrom poklopili, a naše pješaštvo
je već bilo uvučeno tokom noći, dole ispod Kule i onda su ujutro pješaci krenuli iz ta
dva pravca. Tako da kad je topnička priprema već počela oni su poslije, iza topničke
paljbe, bili ispred i onda krenuli na Kulu i zauzeli ju. Tu je došao još jedan vod tenkova
tako da se moglo slobodno krenuti naprid, prema Kašiću, di smo se mi spojili poslije.
I tu smo sačekali noć i obranu formirali u slučaju protunapada, da bi ujutro nasta-
vili put dalje prema Kašiću. Odmah sutra tijekom zore, pješaštvo je već bilo tu ispred
nas, ali nije se znalo di su njihovi položaji. Tako da kada su izvidnici rekli da su po-
ložaji blizu, mi smo već bili u pripravnosti. Onda je počela i njihova topnička paljba,

120
neprijateljska. Onda smo i mi krenuli odma’ naprid s tenkovima, di je došlo do sukoba,
ajmo reći, „prsa u prsa“. Jer mi isto nismo znali da smo došli na njihove rovove, na nji-
hovu prvu crtu. I onda je tu nastala pusta paljba i u toj strci i brci ja sam bio ranjen.
Mi smo već izašli na njihovu prvu crtu, možda ni 100 metara od njih, ali nismo
znali za njih zato šta je već bio mrak, noć nas je uhvatila, tako da nismo mogli ni znati
točno di su oni. Bilo je gadno onda, čak i za uigranu posadu, jer tenk nije samo kutija,
nije konzerva. Opet od posade sve zavisi jer oklop ko oklop ne vridi ništa. Jer neprijatelj
ga uništi i za tren oka, ali kad je uigrana posada onda on djeluje i daje sigurnost pje-
šaštvu. Ja sam poslije ranjen, a onda su tek i počele te tenkovske borbe: tenk na tenk. To
ranjavanje, ja samo se sićam da su pješadinci njihovi izašli ispred nas i pucali. Onda
smo mi pucali iz PKT-a, iz topa i Browinga i onda samo znam da je nešto nas „puklo“
i ja sam ostao na kupoli, viseći. Pa zovem našeg vozača, a on… ne javlja mi se nitko.
Ja sam računao da smo svi poginuli. I onda mi se on javi i ja ga pitam je l’ more voziti.
On govori da mu zuji u ušima, u glavi i da mu krv teče. Ja mu govorim: „Ako možeš
malo nazad voziti, vrati se.“ E, onda se on vratio malo nazad na cestu, mene izvuka s
tenkom. Ja nisam moga izaći, pa su mene na transmisiju stavili i počeli voziti put Kule
Jankovića i tad je naiša jedan naš kombi. Stavili me u kombi i odvezli za Zadar.
Članovi posade: vozač, punjač, ciljač i ja kao zapovjednik, sva četvorica smo bili
ozlijeđeni. Liječili se misec-dva i kad smo malo ozdravili, svi se opet ponovno vratili u
postrojbu. Ja sam u pluća bija ranjen, jer sam gore virio van kupole, tako da vidim ove
ispred sebe. Jer tribalo je pucati s Browingom i onda kad nas je pogodilo, onda je mene
pogodilo ravno u pluća. Paniku, naravno, nisam doživio nikakvu, bilo mi je najbitni-
je vidit jesu li živi ovi iz posade i kada sam vidio da je sve u redu, onda su oni mene
izvukli. S tim nije završila ova bitka za mene, ja se vraćam kasnije, za misec, misec i
po dana, u biti kad je akcija službeno završila. I onda opet sudjelujemo u držanju ovih
linija, ali tada nisam imao nekih velikih borbenih djelovanja.
U akciji „Maslenica“ nas četiri brata smo sudjelovali. Ja u oklopu, a brat drugi, bio
je u Specijalnoj policiji, oni su išli priko Velebita. A ova druga dva brata, oni su bili pje-
šačka bojna, 3. bojna naše brigade. I baš kada sam ja završio nesretno, bio par dana u
bolnici, tad sam čuo za tragediju, da je brat naš ovi najmlađi, da je poginia, eto spletom
okolnosti. Ja tada nisam mogao ni na sahranu otići i eto. On je poginuo tu u Paljuvu,
ispred nas par kilometara. Za to sam saznao u bolnici, a pošto nisam mogao na noge
jer mi je kičma bila oštećena gelerom, nisam moga ni na sahranu ići jer nisam mogao
na nogama stajati, nisam se mogao ni dizati onda. Nisu mi dali ići, pa sam ja nakon
nekoliko dana, čim sam stao na noge, ja sam uteka iz bolnice i otiša ća kući, na grob
bratu. Nekako teško je o tome pričati, ne samo meni, već većini nas iz Oklopne bojne.

121
Jer izgubio si nekoga, ili prijatelja ili brata ili bilo koga, dosta je to nezgodno. A zašto
sam se vratio? Vratio sam se zato šta je to bio moj cilj i, eto, za Hrvatsku. Nas četvorica,
svi smo krenuli u obranu 1991., nije nas nitko zva. Isto smo krenuli i tako smo i ostali
do kraja. A, eto, spletom okolnosti desilo se šta se desilo i kad bude tribalo, mi bi opet
krenuli svi. Bratova pogibija, poslije mi je to dalo još neku dodatnu snagu. Jer baš je i
naš zapovjednik, Andrija Matijaš, on je isto bio ranjen par dana iza mene. Kada smo
se trefili u bolnici, on pita: „Kad ćemo natrag?“ - „Čim na noge se dignemo“, ja govorim,
„iđemo nazad!“ Tako je i bilo, on je otišao i vratio se prije mene, možda jedno desetak
dana. Onda sam i ja doša iza njega.
Zapovjednika, generala Andriju Matijaša, kao vojnik onakvoga čovika bi želio
imati svatko u svojim redovima. Jer on je nami bio ne samo ko zapovjednik, on nam je
bija, ajmo reći, drugi ćaća, drugi otac. On se razumio u te oklope i njemu je bio isto san,
Oklopna bojna da se stvori. I stvarno, on je to ustrojio sve skupa i sa zapovjednicima i s
vojnicima do jedne oklopne bojne kojoj nije bilo ravno u Hrvatskoj od svih oklopa. I to
može svatko reći jer mi smo prvi počeli s tim napadima s oklopom, pa onda su poslije
uvele to i druge oklopne bojne tako da što manje gine pješaštvo.
O kasnijem djelovanju Oklopne bojne i završetku napadajnih aktivnosti na pote-
zu: Zeleni hrast - Islam Latinski - Islam Grčki – Kašić - Smilčić svjedoči zapovjednik
posade tenka, Hrvoje Pupić Vurilj. Ni on nije dočekao kraj borbe u širem području
Kašića, jer je 1. veljače 1993. godine izravnim pogotkom bio teško ranjen, čini se,
upravo tijekom velikog napada neprijatelja na selo Kašić:
Iz obrane Dubrovnika, iza akcije Vlaštica nas je prebacilo u Šepurine. Tamo smo
se, ajmo reć, konsolidirali. Došli su tenkovi iz karlovačke brigade, tada gajnc novi, za
nas, i iz sinjske 126. brigade. Fuzionirali smo se i napravili Oklopnu bojnu. Sve do tada
to je bila kao Oklopna satnija. I onda smo se u Šepurinama uvježbali. Čak prije akcije
„Maslenica“, iza Nove godine, išli smo u Pazin, na pazinski plato gore, na neko uvjež-
bavanje. To je naglo prekinuto i došli smo u Šepurine nazad. Formirana je kolona za
napad i prvi put mislio sam: „To je to, to smo mi! Nema tu ispred nas nitko više stati!“
Uvedeni smo kod Grgurice jer tamo je bio početni položaj. Kad smo izašli kod Kule
Jankovića, preko one dole močvare, ja sam mislio da ćemo i ostati u onim rupama za
odvodnjavanje. To su bili grozni uvjeti za tenkista. Kad smo došli na cestu, na spoj s
drugim pravcima, onda smo se formirali prema naprijed i prvi dan smo odmah došli
na raskrižje, na kraj Islama Grčkog i početak Kašića, di nam je naš Glavota bio ranjen.
Sutradan, kad smo se probudili nismo ni znali da je tu mala razdaljina između nepri-
jatelja, jedan šumarak, to je par stotina metara. I cilu noć je vozila „72-ojka“ njihova,
a mi u biti nismo imali tada uopće „72-ojku“. I to je, ono, samo ti se koža lagano ježi,

122
ali sve je bilo u pripravi, je l’. Sutra je počeo njihov topnički napad i mi smo tribali kre-
nuti. Međutim, pošto je Glavota ranjen i izbacili su iz redova još par naših momaka,
onda smo odgodili polazak za drugi dan… I u jednom momentu je ta „72-ojka“ iza tog
šumarka izašla na čistinu. Oni su se iznenadili da smo mi tu, a i mi smo se iznenadili
da je ona uopće izašla, je li… I to je ono, dvoboj, kako se kaže, „dvoboj tenkova“. Upalili
smo ga, ja sam svog ciljača Đevada po kacigi tuka samo da požuri. Ja govorim: „Tenk!
Tenk!“, jer nije bilo vrimena, je l’. I dobro, „72-ojka“ je ipak „72-ojka“. Od nje je granata
samo rikošet napravila. Oni su isto opalili, fala Bogu falili su… To je jedna nevjerojat-
na scena, tukli smo granatama na 50 metara, 100 metara u taj šumarak ispred sebe jer
nije bilo potrebe dalje, oni su bili tu, je l’. I to je ono… malo što se čovik naježi od toga.
Naša „55-ica“, ruski tenk, mi smo ga zvali „koza“. On je tako mehanički jednostavan
da mu se nema šta pokvariti u ovome našemu kršu. Nema elektronike, nema ništa…
Opet, „55-ica“ kao tenk, to je naš temeljni tenk u ratu bio. S njim smo u biti i dobili sve
početne bitke. Poslije smo naknadno dobili „84-vorke“, odnosno „72-ojke“. On je ‘54.
godine proizveden, negdje ‘55. piše, ali to je nekakva preinaka bila ‘55. godine. Nema
elektronike nikakve na sebi, mehanika teška i nema mu se šta ni pokvariti, to nas je pu-
no puta i izvuklo u ratu. Jer, mi smo u njemu i spavali, tu je bilo i vlage i kiše i svega,
a on je uvik to otrpio kako Bog zapovida… On ima četiri člana posade. A „72-ojka“ je
superiornija, drugačiji je oklop, drugačiji je sistem oklopa, on je „sendvič oklop“. Ima
motor puno jači nego u „55-ice“. „55- ica“ ima 500 konja, 550-60, a „72-ojka“ ima 750
konja, dok „84-vorka“ ima 1200 konja. Ona je veća, ona je Ferrari za ove ostale… Ali
kažem, mi smo najviše imali tih „55-ica“. Da se ne sjetim, ne daj Bože, onih „34-vorki“
koje smo imali na jugu, pa trči jedan vojnik iza da bi prominio brzinu, a ono rat, puca
se, ali moralo se tako… Najveća razlika je u biti bio taj jedan član posade u „72-ojki“.
Ako tamo jedan bude ranjen ili izbačen iz stroja bilo kako, ona je mrtva za upotrebu.
Ostane vozač ili ciljač, ili jedan ili drugi, tako da ne mogu djelovati. U „55-ici“, s tri
člana posade tenk može ići naprijed i djelovati, raditi, „72-ojka“ je svojim izgledom
drugačija, oklop je drugačiji, špicastiji, ima sendvič oklop, kupola je niža ko i svi ovi
noviji tenkovi, tako da granata često rikošet napravi kad ga pogodi. Teže ga je uništiti.
Pogodak baš mora biti s boka ili u motor, pa da se ona uništi. Od naprid je malo teže za
uništiti. Ali najbitniji su ljudi unutra. U oklopu su najbitniji ljudi! Tu, u blizini Kašića,
morali smo cestom ići i zbog terena uvijek je postojala mogućnost da nas netko dočeka s
Osom, pa Fagotom, Maljutkom… Ali ja, recimo, ne bih štedio granatu na to. Ja kad bih
vidio da bi me moga ne’ko dočekati, ja idem uništiti taj zaklon. I onda kad neprijatelj
već nakon drugoga puta vidi kako funkcioniramo, on neće čekati na četvrtom zaklonu
da pogine. Tako da se on diže i ide ča… To je ono, bitan je čovik. Ne jedan, normalno,
posada cijela. Tako je u svakom tenku.

123
Glavota nam je ranjen bio, on je zapovjednik Satnije, veliki gubitak. Ja sam iša do
njega da vidim da ga njegovi odvezu. Na nesreću, baš u tom momentu je taj pješački
napad njihov počeo s druge strane. Ja sam morao pritrčati cestu da bih ušao u svoj tenk.
I taman kad sam ulazio u tenk je počelo. Ne znam kako, taj tenk je izaša. U biti, oni
su probali protunapad napraviti. Jer je bila prethodno topnička priprema na raskrižje,
normalno to je uvik orijentir, ta raskrsnica. I njihov tenk kad je naišao, tada smo, ono,
instinktivno reagirali jer je uvijek granata bila u cijevi topa, nije se moglo čekati da kad
on naiđe pa da se cijev napuni, nego je uvijek bila granata u cijevi topa i pripravna za
baš onaj dio gdi bi moga netko naići, jer je tamo bila naciljana. Evo. Tako smo otjerali
njihovu posadu, u tom momentu on se vratio samo u rikverc. I mislim da je tad to bi-
lo, ajmo reći, prijelomno. Taj dan je to bio zadnji napad. Jer su tada i pješački pokušali
napasti. Na „nula“ je tad ciljnička naprava našeg topa bila namještena i tako da, pucali
smo, da ne kažem, u živo meso. Bez dvogleda, nije bio potreban, bili su ispred nas na
50 metara u toj šumi. I to je bio zadnji dan pokušaja napada njihovog. Sutradan smo
već krenuli naprijed i izašli smo na potez Kašić - Lakići, došli smo pred njihove rovove
tamo u Lakićima. Odatle su oni sutradan počeli bižati.
Zanimljivo, sutradan ujutro bilo je tiho, dosta tiho. Pješaštvo je išlo normalno, za-
povjednik pješačke bojne Jozo Šerić bio je ispred mog tenka s Osom i pozivao me da
krenemo cestom. Mi smo baš očekivali di će sad odjedanput pružiti otpor. Međutim,
to je lagano puškaranje bilo. Oni su, vjerojatno ovo teže naoružanje, recimo onaj tenk
njihov, već izvukli. Mislim da su tu ostavljeni, ajmo reći, njihova pričuva ili već kako ih
nazvati. Tu nisu očekivali da ćemo mi ići naprijed, a to ih je iznenadilo. I onda su oni
nastavili bižat dalje, bez pružanja otpora.
Ni meni ni mojim kolegama nije bilo službenog i neslužbenog dijela akcije. Nama
je poslije bilo teže tri puta držati obranu nego napadati u samoj akciji. Njima je trn u
oku bio Kašić, što smo izašli u Kašić. To je bilo njihovo uporište. A on je zemljopisno
kao poluotok usrid polja i iz Drača i iz Smilčića se može po njemu tući. I tako isto u
Lakićima, ja sam konkretno bio baš na tom prostoru, to je bio jedan prazan prostor od
Lakića, recimo, do početka Paljuva. I tu su oni ulazili. Išli su, ja sam ih gledao s dale-
kozorom prije napada, išli su s puškama na ramenu lagano u koloni. Njih nismo tukli
dok nisu došli da ih možemo vidjeti bez dvogleda. Opet, ciljnu napravu nismo trebali
podignut poviše „nule“, a „nula“ je u oklopu do 1000 metara za tući, to je sve brisani
prostor. U biti, imali smo mi dva izvidnika bočno, oni su nama govorili kad će nepri-
jatelji izaći i u kojem pravcu se kreću i mi bi s tenkovima izašli i onda bi tukli po nji-
ma. Također zanimljivo, mi bi dnevno imali četiri ispaljena kompleta i uvečer bi peti
napunili da sutra ujutro čeka spreman za njihov protunapad. E sad, ako u komplet za

124
„55-icu“ ide 56 granata, lako je izračunati koliko smo otprilike pucali. Naravno, ne bi
ispaljivali svih 56, uvik se mora ostaviti nekakva rezerva. Ispaljivali bi oko 25 granata,
to je iz takozvane „sače“ i okolo sa zida kupole di granate vise. Evo, takvih bi ispalili po
četiri kompleta, znači oko nekih stotinjak granata je bilo.
Matijaš je bio taj koji nas je ustrojio, koji nam je da onu vojničku notu. Normalno,
ono borbeno smo imali svi u sebi, ali on nas je, ajmo tako reći, stavio u kalupe, u gaba-
rite da svi takvi budemo. Hijerarhija je itekako postojala mada sam ja spava sa svojim
vojnikom kroz rat više nego sa svojom ženom, šta sam se oženio nakon ranjavanja.
Za cjelokupnu obranu, posebno za 4. GBR, 27. siječnja 1993. bio je iznimno težak
ratni dan. U ranim jutarnjim satima neprijatelj je počeo žestoko napadati na pod-
ručje Paljuva gdje pogiba zapovjednik satnije 3. bojne Mario Glavota. U napadu na
cjelokupnom području toga dana iz stroja su ranjavanjem izbačena i dvojica zapo-
vjednika bojni: Andrija Matijaš-Pauk (Oklopna bojna) i Miroslav Ušljebrka (2. boj-
na). Gubici su bili golemi: devet poginulih i 54 ranjena u pet dana borbi, gardisti su
bili izmoreni i zapovjednik Brigade Mirko Šundov zatražio je izvlačenje postrojbe,
čemu je 28. siječnja i udovoljeno. Ipak, dijelovi postrojbe ostali su pomoći postrojba-
ma koje su preuzimale položaje.
U konačnici, iznova treba naglasiti da je 4. GBR bila nositelj operacije „Masleni-
ca“ i da je Brigada, uz pomoć dijelova 7. domobranske pukovnije kao i postrojbi koje
su joj držale bokove, tu ulogu odradila vrlo kvalitetno. Uspješnost je tim značajnija
ukoliko se uzmu u obzir svi spomenuti otežavajući čimbenici (neizvršen preustroj
postrojbi, izmorenost, nepopunjenost, problemi u pripremama). Od svih, zasigurno
je najveći problem bio nedostatak ljudstva, gardista-pješaka, jer tijekom 1992. godi-
ne Brigada gotovo da nije bila popunjavana svježim snagama. O ulozi i realnim pro-
blemima koji su otežavali djelovanje 4. GBR zorno svjedoči sjećanje načelnika Stože-
ra OZ Split, tada brigadira, Luke Džanka:
Zamislite, uza 4. brigadu, dio 112. brigade, dio 113. brigade, specijalne postrojbe,
u napad takvog opsega stupaju domobranske postrojbe. Domobrani i ročnici, djeca od
18 godina. Kod 4. brigade, ja znam, bilo je kapaciteta popunjenosti do dvije bojne. Ali
ako vam bojna broji 150 ljudi, a ne 300, 400 ili 500, što vam znači? Od tih 150 ljudi
jedna trećina je van borbe, to znači nije ni 100 ljudi. Tako da sve skupa od 4. brigade,
pješaštva ukupno nije bila jedna puna bojna. Nažalost, nije se dovoljno vodilo računa
da je 4. brigada izmrcvarena, izmučena, žrtava ima dosta, da je daleko, nije na okupu.
Nije bilo autoriteta da se načelniku Glavnog stožera Hrvatske vojske, generalu Janku
Bobetku, podastru argumenti o nespremnosti 4. gardijske brigade. Zapovjednik Opera-
tivne zone, brigadir Ante Gotovina tek je primio dužnost, stari zapovjednik 4. brigade

125
general Ivo Jelić zamijenjen je, a novi zapovjednik, brigadir Mirko Šundov pokušavao
je, ali bezuspješno. Ja nisam ni pokušavao, jer sam znao da general Bobetko teško mi-
jenja odluku. Ostalo je kako je ostalo. Poslije, do promjena je došlo, ali te promjene u
hodu imale su i svoje posljedice.

Pripadnici Izvidničke satnije 4. GBR odlaze na paljbene položaje u Buterine


(Paljuv, veljača 1993. godine).

Tenkisti 4. GBR na položaju (Islam Grčki, siječanj 1993. godine, tenk T 55).

126
Suhovare – Veljane
Smjer napada Suhovare - Veljane bio je pod nadležnošću Borbene grupe (BG) 113.
brigade HV-a, jačine jedne satnije (pješačka satnija brojala je 76 vojnika i pridružene
desetine, ukupno 100 boraca). Zapovjednik Borbene grupe bio je bojnik Josip Jukica,
a njegovi zamjenici bojnik Miro Ramadža i Ivica Čupić. Priča o djelovanju BG-113 po-
sebno je zanimljiva zato što su nju popunjavali mladi vojnici, ročna vojska, a postrojba
je imala vlastitu zonu odgovornosti i njoj podložene borbene skupine. Naknadno su
joj pridodane postrojbe SP GSHV-a jačine voda (Bojna Zrinski, Matija Vlačić), satnija
2. bojne 7. domobranske pukovnije (iz Poličnika), a na tom smjeru borbeno je djelova-
la i borbena skupina Vojne policije. BG-113 raspolagala je minobacačkom potporom
(MB 82 mm 4 komada i MB 60 mm 2 komada), te jednim tenkom. Kasnije je ojačana
još jednim tenkom T-55 i desetinom protuoklopnih sredstava Fagot. Zadaća na ovom
smjeru napada bila je osvojiti jako uporište neprijatelja, selo Drače, te daljnjim dje-
lovanjem napredovati prema Veljanama - istoku. Zadaća nije ostvarena iz više razlo-
ga. Sudionici napada na ovom smjeru, koji su dali iskaz za ovu knjigu, složili su se da
osnovni razlog neostvarene zadaće leži u činjenici da bi se zbog konfiguracije terena i
dobro utvrđene obrane protivnika osvajanje Drača platilo iznimno visokim ljudskim
žrtvama. Miljenko Filipović, zapovjednik postrojbe za specijalne namjene GSHV-a,
Bojne Zrinski, koja je sudjelovala u tom prvom pokušaju, a potom je prebačena na više
intervencija diljem Ravnih kotara, to je pojasnio na jednostavan način:
Nažalost, napad na Drače nije uspio zato što je protivnik upravo tamo bio dobro
organiziran i jak. Baš taj teren zadarskog zaleđa jako je težak za napadajno ratovanje
i dosta zahtjevan. A neprijatelj je tamo bio dobro, dobro utvrđen, dobro ukopan, osi-
guran minskim poljima.
Od djelovanja neprijateljskog topništva prvog dana napada, 22. siječnja, ranjena
su 4 pripadnika BG-113. Mnogo teže prošli su pripadnici SP GSHV-a koji su imali
više ranjenih te jednog poginulog, pripadnika Bojne Matija Vlačić, Leopolda Đako-
vića. Tihomir Maloča, pripadnik Bojne Zrinski, koji je Drače napadao kao pješak,
posvjedočio je o težini napadanja u takvim uvjetima:
Prva akcija nije polučila uspjeh. Dvije postrojbe GSHV-a, naša i „Matija Vlačić“,
dobile su zadaću da idemo na Drače. Pokušali smo, krenuli smo silom prilika bez izvi-
đanja. Čak smo se i približili neprijatelju na puškomet, na domet, ali nismo uspjeli da-
lje ići jer se osigurao minskim poljima. Zasuli su nas minobacačima, svačime. Pokuša-
vali smo, ali nije išlo. Imali smo ranjene, morali smo ih izvlačiti, nositi ih, a to je ipak
potez gdje imate preko kilometar brisanog prostora. Tamo nemate mogućnost organizi-
rati neko izvlačenje, nego jednostavno uprete čovjeka na leđa i povlačite se.

127
Postrojbe GSHV-a izvučene su, zamijenjene 25. siječnja vodom 72. bojne Vojne
policije (zapovjednik Željko Maglov), a položaji za napad dodatno ojačani tenkom
T-55. Istog dana nastavljaju se napadi. Zaposjednuti su položaji na Stošjoj glavi ra-
di osiguranja boka 4. GBR. Sljedećeg dana, 26. siječnja, ponovno je izveden napad
prema selu Drače. Iz smjera Suhovara napadao je vod BG-113, iz smjera Stošje glave
vod Vojne policije. Zrinko Ceranja, tada pripadnik 72. bojne Vojne policije, prisjeća
se zadaća pripadnika njegove borbene grupe od početka akcije do neuspjelog napa-
da na selo Drače:
Nakon boravka na dubrovačkom ratištu, na području Cavtata, u 12. mjesecu 1992.
godine izmješteni smo u zadarsko zaleđe, u mjesto Poljica. Ustrojava se Združeni vod,
odnosno AT grupa Vojne policije koju čine pripadnici vodova Vojne policije iz Zadra,
Šibenika i Splita, ukupno oko 90 vojnika pod zapovjedništvom Željka Maglova. Prvog
dana akcije „Maslenica“, 22. siječnja, Združeni vod 72. bojne Vojne policije krenuo je
u ranim jutarnjim satima iz Poličnika. Napadali smo prema Poljoprivrednom kom-
binatu Baštica, odnosno držali bok napada 4. gardijskoj brigadi. Vodio nas je Marijo
Srzentić i u popodnevnim satima potpuno smo ovladali područjem Baštice. Zauzevši
te položaje, čekali smo daljnji tijek akcije. Pri tome smo imali tri ranjena: Ante Paleka,
Ante Dundović i Đemedija Burčul.
Trećeg dana akcije krećemo u osvajanje zaseoka Drače, jakog četničkog uporišta u
Zemuniku Gornjem, zajedno s pripadnicima 113. brigade HV-a, te momcima iz Bojne
Zrinski. Ulazimo duboko u prostor Gornjeg Zemunika te formiramo napadajni položaj
s desnog boka. Naš položaj bila je kota 145 C, odnosno Stošja glava, manja uzvisina
na inače ravnom, zemljanom terenu. Odatle smo kao na dlanu imali pripadnike nepri-
jateljske vojske. Ipak, iz meni nepoznatih razloga od akcije se odustalo, a kako smo u
međuvremenu otkriveni, cijeli dan trpjeli smo napad haubicama s Debelog brda, tako
da smo jedva izvukli živu glavu. Naše snage imale su sedam – osam teže ranjenih. Od
naših nastradao je Tihomir Ružička i prava je sreća što nije bilo poginulih. Zapravo je
konfiguracija terena, taj zemljani teren bio nama spas, sačuvao nas je. Toga dana kao
da se pakao spustio na zemlju. Do mene je u zaklonu ležao Nikola Nekić, tada 18-go-
dišnjak. Rekao mi je: „A brate, ovo mi nećemo priživit!“ Zaista je tako i izgledalo. Noć
nam je napokon donijela spas pa smo pod njenim okriljem izvukli ranjene i povukli se.
Nakon toga, na istom tom mjestu u ožujku su stradali pripadnici 7. gardijske brigade.
Napad nije uspio, ali uspjeh je polučen time što je protuoklopnom raketom Fagot
skupine boraca koja se najviše približila neprijateljskim položajima onesposobljen
jedan tenk T-84 u selu Drače. Tijekom 27. siječnja postrojbe BG-113 zadržale su se
na dostignutoj crti: Stošja glava - Baštica - kota 112 – Suhovare - Ukalovići. Osvaja-

128
nje sela Drače od strane BG-113 i pridodanih postrojbi bilo je vrlo teško izvedivo i
dodatno otežano nizom nepovoljnih okolnosti (problem međusobne komunikaci-
je, nedovoljna naoružanost, napadajno djelovanje postrojbi SP GSHV-a bez izviđa-
nja). Na kraju, pokazalo se u ožujku prilikom novog, neuspješnog pokušaja osvajanja
Drača od strane 7. GBR, koliko su neprijateljske snage dobro organizirale obranu tog
prostora. Uz ranjene, u diverziji pokrenutoj nakon okončanja operacije „Maslenica“
poginuo je i jedan časnik BG-113, Boris Bratić.
O problemima koji su priječili osvajanje sela Drače i kasnijim aktivnostima po-
strojbe govori zamjenik zapovjednika BG-113, bojnik Ivica Čupić:
Prije svega treba reći da je naš sastav bio takav da mi nismo bili borbeno moćni da
možemo izvoditi napadajna djelovanja kao primjerice 4. brigada ili postrojbe koje su
za to bile opremljene. Mi smo baš bili u fazi preustroja jer smo iz djelatno-pričuvne bri-
gade prešli u djelatno-ročno-pričuvnu, ajmo tako nazvati. Naša prvenstvena zadaća je
bila da štitimo desni bok 4. gardijskoj brigadi koja je bila na glavnom pravcu napada,
a po mogućnosti da u napadajnom djelovanju ovladamo prostorom sela Drače u prvoj
fazi, a u drugoj fazi dio, zove se Čardak, brdo iznad Drača. Dakle, to je bila zadaća BG
113. brigade.
Možda jedno mjesec, mjesec i nešto dana prije operacije dobili smo ročnu vojsku,
tako da je samo sudjelovanje u ovakvoj operaciji bilo dosta zahtjevno, bez obzira na to
što smo mi imali u zapovjednom sastavu iskusne dočasnike i časnike koji su već tije-
kom 1991. godine prošli borbena djelovanja po dubrovačkom ratištu, a prije isto ovdje,
na području Pridrage. Nama je taj ročni sastav svakako bio jedna nepoznanica i nismo
znali kako će se ti ročnici ponašati u borbenoj situaciji, pravoj bitki. Međutim, momci
su stvarno bili izvanredni! Bili su izvanredni od tada, od „Maslenice“, pa sve do opera-
cije „Maestral“, dakle kraja 1995. godine. Stvarno, ročni vojnici su tu bili jedno veliko,
ugodno iznenađenje.
Dakle, naša je zadaća bila prvenstveno držati desni bok 4. brigadi, a u naš sastav
je tijekom večeri 21. siječnja ušla Specijalna jedinica Glavnog stožera pod zapovijeda-
njem Miljenka Filipovića, koja je u principu trebala izvesti to napadajno djelovanje.
Međutim, oni su tu večer dosta kasno ušli i bili dodatno hendikepirani jer su oni prak-
tično to trebali odraditi bez izviđanja i bez neke pripreme koju je trebalo napraviti da bi
se nešto uspješno izvelo prema tako utvrđenom uporištu. Kako smo mi na to područje
došli negdje 13. siječnja, izviđali smo kompletan taj dio, i to njihovo uporište u Dra-
čama je bilo dosta jako. Oni su izgradili na ulazu u selo, prema Suhovarama, gotovo
bedem jedan! Nasipe su napravili i imali su utvrđene komunikacije, imali su dosta jak
oklop, imali su Maljutke tu dosta jake, tu su nas dva puta čak i pogodili tim Maljut-

129
kama. Stvarno, na toj poziciji bili su dosta utvrđeni i tu je uistinu trebalo imati dosta
jaka oklopna sredstva koja bi razbila te utvrde i dosta iskusne postrojbe pješaka, dakle
onaj dio koji bi potom to probio i ovladao tim prostorom. Mi smo imali dobru suradnju
s lokalnim braniteljima, dapače, u našem sastavu imali smo jednu satniju iz 7. domo-
branske pukovnije koju su vodili Mićo Zubčić zvani Ludi konj, Jerko i Milorad Demo.
Oni su bili tu nama od velike pomoći prilikom uvođenja postrojbe na ovo područje.
Za napad na Drače napravili smo nekakvu kombinaciju ročne vojske s dijelovima
specijalnih jedinica Glavnog stožera. Jedna ekipa je išla na Stošjinu glavu, a jedna eki-
pa je išla prema Dračama. Međutim, odmah na početku je poginuo jedan momak iz
te Specijalne jedinice, Leopold Đaković, momak iz Slavonskog Broda. Neprijatelj je do-
sta jako odgovorio, imali smo nekih problema još u samom dolasku do te Stošjine gla-
ve kad smo trebali krenuti u napad, tako da u principu od tog napadajnog djelovanja
nije postignuto ništa. Poslije smo izvukli te ljude van. Jedna naša grupa, ročna vojska,
zapovjednik im je bio Mile Čančar, uvukli su im se blizu kod ulaza od Drača. Jako su
im se blizu uvukli i kad su ih ovi otkrili, poklopili su ih teškom vatrom i njih smo malo
teže izvukli.
Iza neuspjelog napada, ta Specijalna jedinica Glavnog stožera izvučena je iz naše
zone odgovornosti i došao je jedan vod Vojne policije sa Željkom Maglovom. S njima
smo u još jednom navratu pokušali izvesti napad, dakle, sa Stošjine glave, s boka ući
u Drače. Međutim, i to je bilo jako teško. Ispred te Stošjine glave bilo je nekih 800-900
metara ravnice koju je trebalo preći da bi mi došli uopće u situaciju započeti pješačku
borbu, ući u kontakt s neprijateljem. Tu smo nažalost imali jednog ranjenog momka,
Pepura, ročnog vojnika, ali srećom nismo imali ljudskih gubitaka. Dakle, opet nismo
uspjeli i onda smo se povukli dalje, gdje smo držali prednje crte u Suhovarama, Bašticu
i poslije prema gore, Islam Grčki. To smo držali do dolaska našeg zapovjednika, tada
pukovnika Damira Krstičevića. On je poslije preuzeo zapovjedništvo Sektora Zapad i
zapovijedao sa svim postrojbama koje su tu bile na ovom području.
Objektivno, sam početak je bio dosta težak, nismo baš bili dovoljno opremljeni, a ni
bojevo sposobni. Na početku, evo, imali smo samo par minobacača 82 mm, po sredini
Suhovara, s kojima ništa nismo mogli. Drugo, imali smo dva tenka koja smo dovukli
na labudicama iz Šepurina i koji nisu bili sposobni za, ajmo reć, borbu iz pokreta, već
su nam praktično služili kao topovi. Za njih smo napravili grudobrane i oni su služili
za neposredno djelovanje prema Dračama. Tako da ta borbena moć u samom početku
nije baš bila na razini. Međutim, poslije kad je došao naš zapovjednik Krstičević, mi
smo tu ojačali. Od kolege Željka Aužine, došao je vod minobacača 120 mm, a poslije
toga su došla još dva tenka tako da smo imali tri tenka. Jedan u Suhovarama, jedan u

130
Ruplju, a jedan u Islamu Grčkom. I onda smo kudikamo bili borbeno sposobniji jer je
neprijatelj poslije akcije non-stop pokušavao vratit što je izgubio, pogotovo na Kašiću.
Kašić je bio dosta isturen položaj pa je on trpio dosta vatre. Tako da smo mi tu funkciju
aktivne obrane dosta dobro izvršavali u daljnjem periodu. Pod tim aktivnostima po-
drazumijevam, primjerice, djelovanja poput onoga kada je naš časnik Jelić sa Stošjine
glave pogodio Fagotom tenk u Dračama.
Mi smo uglavnom držali tu Stošjinu glavu koja je dosta bila isturena. U principu
je to bila točka za napad. Ona neku funkciju nije imala u obrani i mi smo se zato po-
slije povukli gore, iako je razlog ustvari bila pogibija Borisa Bratića jer smo imali jako
tešku komunikaciju. Stošjina glava bila je bliže, puno bliže Dračama nego nama. Nju
je imalo smisla držati ukoliko se s te Stošjine glave trebalo krenuti u napad, tako smo i
planirali. Međutim, iz objektivnih razloga nismo imali dovoljno snage da sami krene-
mo, a i druge postrojbe koje su bile nama pridodavane imale su neke svoje probleme.
Nismo takvu zadaću realno mogli izvesti. Mi smo u tom cilju radili rano ujutro smjene
ljudi na toj Stošjinoj glavi, no jedno jutro četnici su se privukli kroz okolne kanale, zna-
li su područje jer oni su inače svi prije radili u Baštici, poljoprivrednom gospodarstvu.
Zapravo su oni i prije akcije „Maslenica“ radili to polje i oni su držali tu poljoprivrednu
zadrugu, strojeve, sve je to bilo „apoteka“ kad smo mi došli u te prostore. Znali su, da-
kle, prostor kao svoj džep i jedno se jutro privukli kad je bila naša smjena. Bacili su par
bombi, zapucali i tu nam je poginuo Boris Bratić.
Bilo je dosta problema jer to je bila ta prva pogibija koju su ti ročnici vidjeli, osjetili.
Ali opet, moram reći, mi smo bili iznenađeni s ponašanjem ročne vojske. Bili su to hra-
bri momci, imali smo mi i poslije pogibija, šest ročnika je nama poginulo u 113. briga-
di. Svakako su najkritičniji bili ti prvi dani kad oni izađu na crtu, a kad oni sjednu na
crtu, kad ju osjete, dakle kad se stope s terenom, oni su zaista izvanredno funkcionirali.
Mi smo tu ostali do kraja veljače i mi smo čak u to vrijeme planirali izvest još jedno
napadajno djelovanje, ali sad sa 7. gardijskom brigadom koja je u to vrijeme trebala po
prvi put doći na ovaj teren. Planirali smo tada izvršiti napadajno djelovanje i ovladat
tim prostorom. Međutim, nama se desio problem na šibenskoj bojišnici, u Dragišićima.
Zapravo, dogodio se problem 15. domobranskoj pukovniji koju su četnici tamo napali,
zarobili im i ubili nekoliko ljudi i uzeli Dragišiće. Iz tog razloga mi smo se morali povući
u šibensko zaleđe ne bi li oslobodili taj prostor.
Mislim da je moglo biti drugačije, ali to je rat i takvi su bili uvjeti. Na primjer, da su
momci generala Filipovića mogli doći dva dana ranije, da smo uspjeli napraviti pravo
izviđanje, da smo mi u tom prvom danu imali dva prava tenka koja su bila pokretna,
da su mogla iz pokreta pucat, mi smo mogli uspješno krenuti naprijed, a da pješaštvo

131
ide uz tenkove. Pogotovo zbog toga što je s druge strane 4. brigada u početku napravila
„dar-mar“ i taj prodor mogao se odraditi, no uvjeti nisu postojali. Naravno, drago mi je
što sam sudjelovao u toj akciji, a najdraže mi je to što mi ni jedan ročnik nije poginuo,
to mi je najdraže! Da, ranjena su dvojica ročnika, žao mi je zbog toga. Žao mi je i šta
nismo uspjeli ovladat tim prostorima.
Spomenuto je već da su na ovom smjeru napada djelovale borbene skupine iz re-
dova domicilne, 7. domobranske pukovnije. No na tom smjeru, iako je po izvješćima
očito kako je u početnom razdoblju bilo određenih problema u komunikaciji, napa-
dajno je djelovao i vod Vojne policije, jedna od tri borbene skupine koja je djelovala
tijekom operacije „Maslenica“. Ta skupina prodrla je 22. siječnja do položaja Baštica,
gdje je i ostala, a 23. siječnja od protupješačke mine ranjena su tri njezina pripadnika.
Sljedećeg dana u djelovanju prema Dračama ranjena su još tri pripadnika te skupi-
ne. Po svemu sudeći, tek 25. siječnja ostvarena je prava suradnja s nadređenom po-
strojbom BG-113, te su skupine Vojne policije i BG-113 zajednički pokušale izvršiti
napad na selo Drače. Ta borbena skupina Vojne policije 27. siječnja spojila se s druge
dvije skupine i preuzima obranu na smjeru Suhovare - Pavići - Smoković.
General Marijan Biškić, koji je u zaleđe Zadra stigao tijekom operacije „Masleni-
ca“ i na neki način bio nadređen svim skupinama Vojne policije, prisjeća se djelova-
nja vojnih policajaca na tom prostoru tijekom napada i kasnije faze obrane:
Prvog dana uvedene su snage 72. bojne Vojne policije na dva pravca u napadajnim
djelovanjima: na pravcu Suhovare - Baštica i Suhovare – Drače. Na drugom pravcu
su uvedene također ojačane snage, odnosno satnija Vojne policije 4. gardijske brigade
i ojačani AT vod 72. bojne Vojne policije na pravcu Rovanjska - Jasenice i Rovanjska -
Maslenica. U popodnevnim satima prvog dana borbenih djelovanja uvedene su snage
66. bojne, jedan ojačani vod na pravcu Suhovare - Drače, Suhovare - Baštica, a drugi
dan borbenih djelovanja uveli smo jedan ojačani vod 71. bojne Vojne policije iz Rijeke,
tako da smo na pravcu Suhovare - Drače, Suhovare - Baštica imali združenu satniju
Vojne policije. U ta prva dva dana borbenih djelovanja, vojno-policijske snage pod za-
povijedanjem 113. brigade, uspjele su zauzeti Bašticu. Okončanjem operacije „Masle-
nica“ postrojbe Vojne policije preuzele su rajon obrane, otprilike zonu odgovornosti u
dužini od 22 kilometra. Preuzeli smo ih od specijalnih postrojbi te 7. domobranske pu-
kovnije i 113. brigade koje su djelovale na tom području.
Prilikom preuzimanja crte bojišnice uspjeli smo, znači, još na neki način približi-
ti se položajima neprijatelja od jedan do tri kilometra i izvući se iz naseljenog mjesta,
kako bismo bili ravnopravniji u daljnjim borbama. Preuzimanjem rajona obrane, ia-
ko postrojbe Vojne policije namjenski nisu za borbena djelovanja, mi smo brzo uspjeli

132
oformiti zapovjedništvo, protuoklopne grupe, zatim bitnice minobacača. Naravno, pot-
poru su nam davale ostale postrojbe tada Operativne zone Split i inženjerijske postroj-
be Operativne zone Split, koje su nam omogućile da rajon obrane uredimo u prvom i
drugom stupnju zaprečivanja.

Pripadnici SP GSHV-a, Bojne Zrinski,


Nediljko Radoš (leži) i Jure Granić u
rijetkim trenucima odmora.

Fotografija Zračne baze


Zemunik (vidi se glavna
zgrada i kontrolni toranj)
nakon oslobađanja.
(autori fotografija: Zvonko
Kucelin i Branislav
Grgurević)

Pripadnici
Vojne policije na
bojišnici Ravnih
kotara (preuzeto
iz monografije
„Vojna policija u
Domovinskom ratu“,
1998., str. 236).

133
POMOĆNI SMJEROVI NAPADA
Osim na težišnim smjerovima napada, otpočela su napadajna djelovanja i na tak-
tičkim, pomoćnim smjerovima. Zamišljeno je da postrojbe iz aktivne obrane prijeđu
u napad na sljedećim pravcima:
1. Briševo – Murvica - Smoković,
2. Stara Karaula – Musapstan - Crno,
3. Sv. Martin – Babin dub – Zrakoplovna baza Zemunik,
4. Prkos - Škabrnja - Ražovljeva glava.
Tijekom napada došlo je do određenih problema na ovim smjerovima koji su na-
knadnim pojačavanjem borbene moći ipak bili prevladani. Zapovjedništvo na tom
dijelu, V. sektoru, dano je u nadležnost pukovniku Marinku Radasu, zapovjedni-
ku Bojne kralj Tomislav. Situacija nije bila jednostavna, posebno stoga što je napad
zamišljen i započeo je djelovanjem domicilnih postrojbi, realno gledano, ipak niže
borbene spreme. Kasnije su linije napada ojačane ljudstvom i opremom te je u ko-
načnici i na ovom pravcu polučen uspjeh. Pomoćnim smjerovima napada trebale
su ovladati snage dijelova 7. domobranske pukovnije (3. bojne i dijelova 2. bojne),
pješačka satnija 93. ZB Zadar, satnija MOMP Ugljan - Dugi otok, vod 264. izvidnič-
ko-diverzantske satnije ZP Split (IDS ZP Split) kojim je zapovijedao Antonio Roca
- Cipal. U ovaj smjer napada naknadno je uvedena borbena skupina Bojne Zrinski,
priključeni su dijelovi SP GSHV-a (vod dragovoljaca nekadašnje Bojne kralj Tomi-
slav), potom i satnija 53. bojne mornaričko desantnog pješaštva iz Splita (53. bMDP)
jačine 70 ljudi.
Kronološki je teško opisati tijek borbi za osvajanje neprijateljskih položaja u ne-
posrednom zaleđu Zadra iz više razloga. Naime, riječ je o nizu mjesta, sela, zaseo-
ka, otpornih točaka koje je oslobađalo više postrojbi. Dodatno je otežavajuće pratiti
kronološki slijed i stoga što su te postrojbe djelovale fragmentirano, a opet ne samo-
stalno, već u suradnji s drugim postrojbama. Primjerice, MOMP Ugljan – Dugi otok
djelovao je na tri smjera, surađujući s više postrojbi. Također, dijelovi 7. domobran-
ske pukovnije bili su aktivni na raznim smjerovima, nikada samostalno, katkad u su-
radnji između vlastitih postrojbi (satnija i bojni), češće u nadležnosti drugih postroj-
bi. Upravo zbog borbenog djelovanja na raznim smjerovima, kronološki je posebno
teško posložiti aktivnosti domaćih domobrana.
I na tom području borbena djelovanja započela su 22. siječnja 1993. godine. No,
od 24. siječnja, ojačavanjem linija postižu se rezultati i osvajaju neprijateljska upori-
šta. Pješačka satnija ZB Zemunik (70 vojnika, ojačana s još 20 ljudi iz tehničkog sa-

134
stava Zrakoplovne baze) 22. siječnja u 9 sati ujutro pokušala je probiti neprijatelja na
crti Iglića brig – Babin dub. Napad nije uspio, pa je istog dana ponovljen, ali preko
civilne piste, no opet bezuspješno. Ranjenog zapovjednika satnije Vladu Rapana za-
mijenio je zastavnik Šime Viduka. Sljedeći dan satnija se i dalje nalazila na polaznim
položajima oko Svetog Martina i na brdu Križ. Napokon, 24. siječnja, poslije ponov-
ljenog napada združenih postrojbi, do podneva je oslobođen Babin dub, a potom i
kota Travičina glavica. Unatoč velikim problemima, a posebno zbog gusto minira-
nog prostora oko zračne baze, taj je problem konačno riješen. Tijekom večeri, inici-
jativom i pod zapovijedanjem bojnika Ivana Vitanovića (koji se naknadno priključio
da pomogne svojim poznavanjem šireg područja), pripadnici postrojbe Zrakoplov-
ne baze ušli su i ovladali već napuštenim prostorom Zrakoplovne baze Zemunik.
Toga dana, 24. siječnja, polučen je dobar uspjeh. Zajedničkim djelovanjem zdru-
ženih postrojbi Hrvatske vojske (dijelovi 7. domobranske pukovnije, IDS Split, pje-
šačke satnije ZB Zemunik, 53. bMDP, MOMP Ugljan - Dugi Otok, postrojbe SP
GSHV-a) oslobođeno je više značajnih točaka i do kraja dana dostignuta je crta: Cr-
no - Travičina glava – Babin dub - Zrakoplovna baza Zemunik - Smoković. Posebno
važno bilo je zauzimanje Zrakoplovne baze Zemunik. To ističe i načelnik Operativ-
nog odjela 6. OZ Split, general Rajko Rakić:
Potrebno je naglasiti oslobađanje jednog ključnog objekta, to je aerodrom Zemunik.
Taj prostor aerodroma Zemunik bio je naprosto jedan džep u zaleđu Zadra koji više ni-
je bio zrakoplovna baza, aerodrom na koji su slijetali protivnički avioni, nego je bio ba-
za opće namjene u koju su dolazili razni misionari iz Srbije, razne paravojne postrojbe
i milicije. Pobunjeni Srbi su to čuvali više kao nekakav simbol njihove prisutnosti nego
stvarne koristi. Naravno, i kao položaje s kojih se u neposrednoj blizini Zadra moglo
vrlo efikasno djelovati sa svim vrstama oružja po gradu kad im se to prohtjelo. Dakle,
važnost same zrakoplovne luke za protivničku stranu bila je takva kakva jest. A za nas,
za hrvatsku stranu, ona je bila veoma bitna jer smo pored magistrale otvorili moguć-
nosti i pripreme izgradnje aerodroma Zemunik te njegovo puštanje u promet. Dakle, to
je jedna velika stvar!
Osvajanje Zrakoplovne baze Zemunik omogućeno je osvajanjem Babin duba,
što se pokazalo teškim i donekle neizvjesnim, posebno stoga što su u tom napadu
mogle nastradati snage UNPROFOR-a. Ante Delija predvodio je Izvidničku satniju
7. domobranske pukovnije u tom napadu (uz pridodane snage MOMP-a i Pješačke
satnije ZB Zemunik):
Zauzimanje brda Križ, u akciji kojom je zapovijedao bojnik Ivan Vitanović, imalo
je veliki odjek i kasnije veliki značaj za pokretanje operacije „Maslenica“, iako bih ja

135
određene uvjete predaje sigurno drugačije dogovarao. Bio je petak kada sam s Križa
pozvan da dođem u Sektor zapovjedništva u Sukošan. A tamo je bio zapovjednik Sek-
tora Marinko Radas. Bio je i Ante Gotovina tamo. I upravo moja Satnija, odnosno moj
Izviđački vod je dobio zadaću koja je bila prilično teška, oslobađanje Babin duba, što
je faktički ulaz u aviobazu. Iza Babin duba je Travičina glavica gdje su bili tenkovi, a
ispred tenkova je i minobacačka bitnica. Prema tome, bila je jako zahtjevna zadaća.
Bibinjska satnija je dobila zapovijed koja je bila u velikoj tajnosti. Naime, nije se
smjela upotrebljavati motorola i samo je žičana veza dolazila u pitanje. Mi s brda Križ
prvo smo morali kvalitetno osposobiti tu žičanu vezu. Prije toga smo napravili kvalitet-
no izviđanje s Iglića briga, koji se nalazio kilometar udaljen, a dva kilometra sjevernije
od Babin duba. Mi izviđači smo tamo već napravili rovove, pa smo došli skoro pred sam
Babin dub s izviđanjem, do klaonice Mate Lukina, koja još i danas tamo postoji. Prvi
dan je bilo bitno izviditi, dovesti žičanu vezu, a znali smo da je velika opasnost od mi-
na. Ulaskom u mesnicu izvadili smo 12 komada mina „pašteta“. I to je bilo za taj dan
dovoljno, petak je bio. Pao je mrak, povlačimo se na Iglića brig.
Subota, krećemo ponovo, ponovo izviđamo, ponovo se pripremamo. Ulazimo u me-
snicu i tu otvaramo vatru. Ta je mesnica u pravcu ceste, točno u pravcu vojarne. Tu je
odmah bila i zgrada UNPROFOR-a. S mesnice smo počeli djelovati MGL-om i s ruč-
nim bacačima. Inače, bili smo otkriveni, ali i namjera nam je bila da se otkrijemo, da
oni otvore minobacačku vatru, da saznamo položaje. I prošao je taj dan, subota je proš-
la. Nedjelja ujutro, ja sam cijelu noć razmišljao, što sad, kako sad to napraviti? Nedjelja
ujutro, još je mrak. Ponovo se vraćamo u mesnicu. Odatle nas trojica izviđača otvara-
mo vatru direktno u vojarnu, ali to je bila samo taktička zamisao. Mi smo to napravili,
otvorili vatru, malo se „igrali“, i onda smo se povukli južnije 200 metara. Znači, južnije
od mesnice i onda smo počeli napad na vojarnu. Normalno, nastala je borba, i oni su
uzvraćali. I pola sata je bilo žestokih okršaja. Međutim, izdržali smo sve to. Granate
su opet padale blizu nas, ali uglavnom su granate iz minobacača tukle mesnicu. U tom
napadu ja sam pozvao Zapovjedništvo, tražio topničku potporu s Dračevca, što su oni i
učinili. Međutim, mi nismo bili sigurni jer nismo mogli izviđat dovde, u kojoj zgradi se
UNPROFOR nalazi. A evo, UNPROFOR je bio stacioniran 50 metara od vojarne. Ipak
treba biti precizan i vješt, bio je to veliki problem. I onda smo odlučili, ja sam odredio
ljude koji će mi davat potporu u slučaju da budem napadnut iz šume. Preskočio sam
zid i upao u bazu UNPROFOR-a. Granatiranje je trajalo sigurno dobrih 15 minuta.
Ovi unutra su bili toliko u panici i strahu da nisu znali ni pričati. Ja ih pitam: „Ima li
netko, zna li netko engleski?“ Nitko ne odgovara. Javi se jedan, nešta je znao, ne baš do-
bro. Sporazumjeli smo se i pitam ga zašto nisu izvjesili zastavu UNPROFOR-a, da se

136
zna tko je unutra. Pitam ih di su četnici, kažu da se nalaze u vojarni ispred nas. Pa od-
lazim do zida i djelujem po neprijatelju, eto baš iz položaja UNPROFOR-aca, gađam
točno u vojarnu. Tada dolaze ostali suborci, ali kako su dva reda minskih polja prošli,
treći nisu. Dvojica su teže ranjena, i poslije još jedan, tako da smo imali tri ranjena.
Ušli smo unutra. Bilo je unutra isto naoružanja, opreme, i krvi je bilo po prostorijama,
po hodniku, ali nismo nikoga unutra zatekli.
I negdje oko 8 sati, bila je nedjelja ujutro, ja čujem da se na Travičinoj glavici pale
tenkovi. Pale se tenkovi, znak je da se oni povlače, i malo poslije toga vidim dva tenka,
idu gore prema Smokoviću i prema aviobazi. U tom momentu svi smo tu došli, počeli
smo slaviti, pjevati, ali imali smo trojicu koja su, eto, nastradala, nažalost. Poslije toga
dobili smo vezu i sa Zapovjedništvom, žičanom vezom u Sukošanu. Onda, sjećam se,
oko podne je došao tu Imra Agotić i podijelio pohvale, podijelio je komplimente, jer je
to bilo i prvo tako važno mjesto koje je bilo oslobođeno. Dakle, izvršili smo zadaću; tre-
bali smo osloboditi Babin dub i ići dalje prema Travičinoj glavici. Međutim, za to nije
bilo potrebe jer su se tenkovi povukli. A u Zemunik su ulazile druge postrojbe sa strane
Smokovića. To je vodio Miljenko Filipović sa svojim specijalcima.
Tijek zauzimanja Zrakoplovne baze Zemunik, popularno zvane „aerobaza“, nije
jednostavno rekonstruirati jer riječ je o golemom, gusto miniranom području u koje
se, po svemu sudeći, ulazilo iz više smjerova. Nadalje, kako je više interpretacija na-
čina zauzimanja baze nije nimalo jednostavno ustanoviti detalje. Službene raščlambe
govore kako su u prostor prvi ušli pripadnici postrojbe kojoj je ta baza (oslobađa-
njem) i pripadala - 93. zrakoplovne baze Zadar (ZB Zadar). Ivan Vitanović u svojoj
knjizi „Operacija Jaguar“ vrlo detaljno je opisao tijek ulaska u prostor Zrakoplovne
baze. Samoinicijativa koju je iskazao rezultirala je time da je, u pratnji Ivice Jurišića
i Gorana Bakića, kroz borovu šumu te kroz minsko neprijateljsko polje ušao u pro-
stor Zrakoplovne baze gdje nije bilo neprijatelja, koji se pak u neredu i na brzinu
povukao. Nakon pregleda terena i komunikacije s nadređenim časnicima javljeno je
zapovjedniku sektora, Marinku Radasu, da se u prostoru Zrakoplovne baze nalaze
pripadnici borbenog osiguranja ZB Zadar, te da se može pristupiti akciji pretresa i
provjere šireg područja.
No, treba uzeti u obzir iskaze pripadnika drugih postrojbi kao i iskaze boraca
koji su ključnim istaknuli osvajanje položaja kod Babin duba i borbe za okolna sela
nasuprot zauzimanja napuštene zrakoplovne baze. U tom smislu vrlo zanimljivo je
sjećanje pripadnika Bojne kralj Tomislav, Vlade Šestana:
Po zapovijedi zapovjednika V. sektora, Marinka Radasa, 22. siječnja postavljen
sam za koordinatora aktivne obrane na pravcima: Škabrnja, aerobaza Zemunik i Smo-

137
ković. Potom 25. siječnja dobivam zapovijed da se s grupom od osam pripadnika Bojne
kralj Tomislav priključim na položajima kod netom osvojenog neprijateljskog uporišta
na Babin dubu, a gdje su se nalazile i druge postrojbe. Zadaća je bila da se osvoji aero-
baza Zemunik. Po dolasku sam uspostavio kontakt sa zapovjednicima ostalih postroj-
bi: Otočkog bataljuna, 3. bojne 7. dp i postrojbe 93. ZB Zadar, te ih raspoređujem na
pravce ulaska u aerobazu. Pri samom početku planirane akcije naletio sam na problem
koji je, ispostavilo se, cijelo vrijeme dotad bio kamen spoticanja u napredovanju naših
snaga, a nalazio se u zoni gdje su bili smješteni pripadnici UNPROFOR-a na Babin
dubu. Naime, od punkta „plavih kaciga“, pa sve do neprijatelja smještenih u aerobazi
postojala je aktivna žičana veza. U dogovoru sa zapovjednikom Radasom i zapovjed-
nikom UNPROFOR-aca na Babin dubu, naravno garantirajući im osobnu sigurnost,
prekidamo tu žicu. Shvatili smo zapravo da „plave kacige“ preko te veze daju obavije-
sti, koje se pak prosljeđuju u Benkovac, o borbenim aktivnostima na bojišnici oko ae-
robaze. Nakon toga sam, u sljedeća dva-tri sata, uz svoje suborce iz Bojne kralj Tomi-
slav ušao u aerobazu iz pravca Travičina glava – Šušnjevača, te smo se uputili prema
samom tornju aerobaze, smještenom na vojnom dijelu. Poslije sam uz koordinaciju s
drugim postrojbama pripomogao da se vojska rasporedi po prostoru aerobaze, što je do
večeri i učinjeno. Svakako bih napomenuo da nismo naišli ni na kakav značajan otpor
neprijatelja, osim par manjih grupica neprijatelja što su se sakrili u šumi između aero-
baze i položaja kod Smokovića.
O borbama oko Zrakoplovne baze Zemunik i okolnostima zauzimanja napušte-
ne aerobaze iz svoje perspektive posvjedočio je i Romeo Beram, načelnik inženje-
rijske službe 93. ZB Zadar, koji je toj postrojbi pristupio iz redova 112. brigade. Taj
iskaz ipak daje širu sliku međusobne suradnje postrojbi koje su s više ili manje po-
četnog uspjeha djelovale na ovom smjeru napada. Njegova postrojba, Inženjerijski
vod, ustrojena je kao postrojba za razminiranje (uglavnom od pripadnika rasfor-
mirane 159. brigade HV-a), a uoči operacije „Maslenica“ pridodani su im pripad-
nici pješačke satnije 93. ZB Zadar te su u tom sastavu krenuli izvršavati napadajne
zadaće:
Iako je kasnije, pa i dan danas bilo svakojakih osvrta i isticanja zasluga za oslo-
bođenje tog područja pa i same Zrakoplovne baze, ja tako ne gledam na stvar. Mi smo
svi u tom smjeru napada na neki način surađivali i uvezano djelovali. Recimo, znam
i mogu iz prve ruke potvrditi da je naša ekipa, sedmorica suboraca, već dva-tri dana
prije početka akcije bila unutar prostora vojnog dijela aerobaze, izviđala je. I unutra
je stvarno bilo jako malo njihovog ljudstva, a imali su dosta tehnike i oruđa. Srbi su se
nakon pogibije dva časnika UN-a na civilnom dijelu aerobaze svi pokupili s tog dijela,

138
pokupili što se još moglo iz Duty free shopa i okupili na vojnom dijelu. S tog unutarnjeg
dijela, vojnog dijela, oni su imali svoje utvrde, bunkere, mitraljeska gnijezda, držali su
straže. Uglavnom, gore je bilo jako malo njihovog ljudstva. Većina ih se povukla prema
Smokoviću ili pak na potez prema Zemuniku Gornjem. Danas je moja procjena, iako
ja nisam onda ništa znao o pokretanju akcije niti sam bio rangiran vojno da bih išta
znao, ali moja procjena je da su oni imali saznanja da će vjerojatno biti pokrenuta ne-
ka akcija i iz tog su razloga djelomice već evakuirani iz prostora Zrakoplovne baze. Što
je i logično. Jer kad nisu ostvarili svoje ciljeve iz 1991. godine i osvojili okolni prostor, ia-
ko je to bila jedna prava utvrda, činjenica je da su bili izloženi i da bi se vrlo brzo našli
u okruženju. Eh, da su drugačije bile karte posložene, tamo oko Zrakoplovne baze bilo
bi krvi do kolina, trebalo bi strašne snage angažirati da ih se istjera iz te utvrde koja je
uostalom bila uokolo minirana.
Ovako, bilo je obrnuto. Kad je ta akcija započela, naša satnija, mi smo doslovno
ušetali unutra. Baš smo ušetali. Doslovno, ali naravno u borbenoj formaciji, mi smo
ušetali na glavnu portu. S desne strane su nam bili momci od Radasa i Bojne Zrinski,
jer tamo su se već vodile žestoke borbe oko Smokovića. Mi kada smo ušli, vidjeli smo
da nema doslovno nikoga na Zrakoplovnoj bazi. Potom smo se vratili do Babin duba
i s Babin duba krenuli prema Travičinoj glavici, pa prema Crnom jer je bila namjera
doći do Crnog kako bi im prišli s boka; dakle naša postrojba i jedan dio Radasovih mo-
maka. Da dođemo neprijatelju s boka, ovima u Smokoviću što su pružali otpor onoj
našoj ekipi Radasovih momaka i Zrinskih koji su ih potiskivali iz pravca Murvice i
Briševa. Međutim, neprijatelj je bio toliko brz u povlačenju da se tu ni ne može pričati
o nekom otporu. Je, bilo je tu nešto međusobne vatre, ali naši su ih doslovno pregazili
koliko su se ovi dali u bijeg, tako da nismo imali otvorenih sukoba. Baš su ih ono, što
se kaže, isprašili. Taj dio napada vodio je pokojni Nenad Matak - Meho. I stvarno su ih
pregazili, što je i nama olakšalo. Nismo imali neki otpor, tu i tamo bi nailazili na neku
grupu postavljenih mina što smo riješili tako da smo postavili oznake upozorenja za
one koji prolaze. I to bi bilo sve što se tiče naših borbenih djelovanja u operaciji „Ma-
slenica“. Tko je tu prije ili poslije ulazio na prostor Zrakoplovne baze, u to ne bih ulazio
niti me zanima. Mi smo došli, ušli, vidjeli da je napušteno i krenuli dalje napredovati
ne bi li pomogli postrojbama koje su imale teške borbe na području Smokovića. U tom
kontekstu nama aerobaza nije bila u tom trenutku važna. Nama je ona postala važna
po okončanju operacije „Maslenica“, kada smo odradili golem posao u razminiranju
prostora na Zrakoplovnoj bazi i okolnog, gusto miniranog prostora. Pješaci koji su nam
bili pridodani za ovu akciju vraćeni su u svoju postrojbu, a moj vod ostao je na tom
području sa zadaćom razminiranja prostora.

139
Od velikog značaja za uspješno napadajno djelovanje na ovom području bili su
podaci prikupljeni od prislušne skupine 93. ZB Zadar. Pukovnik-pilot u mirovini,
Vladimir Zarić, uoči i za vrijeme oslobađanja zadarskog zaleđa djelovao je kao oba-
vještajni časnik pri Obavještajnom odjelu IZM-a Zadar. Njegove informacije bile
su od iznimnog značaja i u pisanju ove knjige. Nažalost, iako smo pokušali, nismo
uspjeli ostvariti kontakt sa zapovjednikom Elektronskog djelovanja (ED) središnjice
iz Splita, te je gospodin Zarić jedini obavještajac preko kojega smo saznali konkret-
ne informacije o stanju na protivničkoj strani. Uz to, pružio nam je i više nego važne
informacije o osvajanju Zrakoplovne baze na Zemuniku i panici koja je djelovanjem
topništva i pješačkih snaga polučena u redovima pobunjenih Srba:
Pri Obavještajnom odjelu IZM-a Zadar, uz našu službu djelovala je još i ED sre-
dišnjica iz Splita kojom je rukovodio pukovnik Mile Budiša. Nešto kasnije se pojavljuje
skupina za ED, kojoj je nadležan bio Miroslav Tuđman. Razlika između naših službi se
ogledala u tome da je zbog dotadašnjeg kontinuiranog praćenja naša prislušna skupina
93. ZB Zadar prije i tijekom „Maslenice“ imala tu prednost da je znala točan položaj
postrojbi neprijatelja, brojno stanje, pozivne znake tijekom telefonskog i radio prometa,
kao i nakane putem radioveze neprijatelja, što kani poduzeti, odnosno gdje misli tući.
Treba ipak naglasiti nekoliko stvari po kojima se razlikovao sastav i okruženje ae-
robaze tijekom 1991. godine i uoči operacije „Maslenica“. Koncem rujna i početkom
listopada 1991. godine, a prije samog početka djelovanja neprijatelja po Zadru, na ZB
Zadar bilo je više od 2500 neprijateljskih vojnika. Prije početka akcije „Maslenica“, na
ZB Zadar su bila 424 pripadnika neprijatelja. Moja obavještajna prosudba o broju
ljudstva potvrđena je i po nađenim dokumentima kada smo ušli u ZB Zadar.
Neprijatelja je uspavalo postojeće primirje, nije to bio isti sastav iz 1991. godine,
već prisilno mobiliziran sastav. Bili su izmoreni angažiranjem dijela pripadnika u Bo-
sanskoj Posavini, imali su male plaće, smatrali su da su zaboravljeni od Beograda. Mo-
ral im je bio u padu i sve više uviđali su da plan o Velikoj Srbiji propada i da gube rat.
Dodatno ih je uzdrmalo povlačenje JNA i tehnike, a i osvajanje brda Križ dijelom je
doprinilo tome. Na ZB Zadar ostaje domaći kadar i domicilno stanovništvo. Operaci-
jom „Jaguar“ neprijatelj gubi važno strateško uporište jer s Križa se vidi Zadar i prilazi
prema njemu iz smjera juga. ZB Zadar ostaje bez isturene točke, a hrvatske snage se
sve više približavaju prostoru Zrakoplovne luke, tako je jednim dijelom drže u poluo-
kruženju.
Kada sam na IZM Zadar referirao situaciju na bojišnici i detalje o stanju u Zrako-
plovnoj luci Zadar, general Janko Bobetko je poslije mog referata zapovjedio načelniku
topništva, brigadiru Mihiću da otpočne s gađanjem ciljeva neprijatelja. Na to je briga-

140
dir Mihić odgovorio: „Generale, sad sam se vratio s terena i tamo je magla.“ Umjesto
da akcija otpočne u 6.30 sati, ona je odgođena i počela je u 7 sati. Također, general Bo-
betko pri mom izlaganju brigadiru Mihiću je rekao da tuče Zrakoplovnu luku Zadar
jer je UNPROFOR-u na vrijeme javljeno da se izvuče iz područja borbenih djelovanja
prije početka akcije. Zapovjednik Francuskog bataljuna, poručnik Zanolini, oglušio se
o ovo upozorenje.
Uz Francuze koji su bili dosta upućeni u problematiku odnosa snaga, na tom po-
dručju su bili smješteni pripadnici Kenijskog bataljuna, kao i u vojarni na Babin dubu
gdje su se i predali nama tijekom zauzimanja ZB Zadar. Oni su bili šokirani i na smrt
preplašeni. Pri oslobađanju ZB Zadar vladao je raspad sustava neprijatelja jer se po
njima tuče, vode se borbe i uglavnom vlada ogromna panika. U radio saobraćaju optu-
živali su za izdaju zapovjedništvo u Benkovcu, kao i u Kninu, uz pogrdne izraze. Vla-
dala je panika, povišeni tonovi u radiovezi , jednom riječju se može govoriti o raspadu
sustava obrane.
Ipak, prostor aerobaze nije po planu osvojen zbog problema u zapovjednom lan-
cu, o čemu postoje izvješća, ali treba naglasiti da je u ta dva dana topništvom učinjen
značajan uspjeh koji je i doveo velikim dijelom do te panike. Gađani su centar veze,
vojarne, kontrolni tornjevi, zakloni za zrakoplove, vojarna na Babin dubu. Pogađanje
istih nije bilo precizno, nego su pogoci bili u neposrednoj blizini, kako bi po osvajanju
odmah bili uporabljivi.
Po meni su topnički udari imali ključnu ulogu. Baš kao i 1991. godine, topnički
udari natjeravaju ljudstvo na bijeg i tako su „padala“ naša sela. Isto se to događa i ti-
jekom akcije „Maslenica“ gdje neprijatelj na određenim područjima bježi gotovo u pa-
nici.
O tome kakav je značaj imalo topništvo na pomoćnom smjeru napada, ali i ka-
ko nije bilo sve idealno tijekom napada, svjedoči Ivan Matak, pripadnik Bojne kralj
Tomislav:
Po zapovijedi pukovnika Radasa, ja sam u početku akcije obnašao dužnost u Za-
povjedništvu sektora. Kako je sama akcija odmicala počeli su se pojavljivati i problemi
u radu postrojbi kod Ploča, odakle se vodilo oslobađanje Musapstana, Crnog i Babin
duba. Taj problem uočio je zapovjednik Radas i odmah mi je dao usmenu zapovijed
da zamijenim zapovjednika tog dijela. Preuzeo sam zapovijedanje i ponajprije tražio
raspored naših snaga i oruđa. Na širem području, odnosno na potezu od Vodovoda do
Dračevca, raspolagali smo s 2 RAK-a (12 cijevi), 4 minobacača od 120 mm i 82 mm
koji su bili smješteni kod bunkera kraj crkve na Ploči, isto kao i RAK-ovi, a na bokovi-

141
ma tj. kod Vodovoda i na Dračevcu smo imali po jedan netrzajni top. Njima smo dje-
lovali po neprijateljskim položajima na traženje zapovjednika koji su vodili probijanje
neprijateljske crte. Spomenuti RAK-ovi djelovali su po Smokoviću i po Zrakoplovnoj
bazi Zemunik i to vrlo efikasno. Minobacači su većinom djelovali po Crnom, Musap-
stanu i Babin dubu i povremeno na traženje po Smokoviću. Uz tu potporu naše snage
su lakše probile neprijateljske crte tako da smo taj dan do večernjih sati oslobodili velik
dio teritorija.
Na području oslobađanja užeg zadarskog zaleđa aktivno je djelovala i postrojba
Hrvatske ratne mornarice, MOMP Ugljan – Dugi otok. Postrojba je 22. siječnja iz-
mještena iz Ražanca k Sukošanu, operativno se podredila zapovjedniku V. sektora
(kasnijeg zapovjednika III. sektora obrane), pukovniku Marinku Radasu. Sljedećeg
jutra, 23. siječnja, dijelovi satnije MOMP-a raspoređeni su na položaje Ploča, Dra-
čevca, Sokinog brijega i Smrdelja, a postrojba PZO na Gradinu (kota 110). Vod mi-
nobacača MB-82 zauzeo je položaj na Svetom Martinu, otkuda su tijekom dana tukli
neprijateljske položaje u Crnom. Spuštanjem noći pogiba vozač MOMP-a Miljenko
Zorić koji se zbog slabe vidljivosti dovezao do neprijateljskih položaja. Sljedećeg da-
na, 24. siječnja, dijelovi satnije MOMP-a s dva PZT-a na vozilima pružaju topničku
potporu snagama Bojne Zrinski prilikom oslobađanja Smokovića, također udaraju
topništvom i minobacačima po Golešu i Crnom. Istog dana, 24. siječnja, postrojba
MOMP-a uvezuje se s pristiglom satnijom 53. bMDP-a. Vod MOMP-a, uz protuo-
klopno odjeljenje 53. bMDP-a, 25. siječnja upućuje se prema Škabrnji gdje ih na po-
ložaje uvode pripadnici dijela 3. bojne 7. domobranske pukovnije. Iznova u suradnji
s postrojbom „Zrinski“ i domaćim braniteljima, 26. siječnja osvojeno je šire područ-
je Škabrnje, Ražovljeva glava, dominantno brdo povrh Škabrnje, kao i predio zase-
oka Ambar. Pripadnici Specijalnih postrojbi GSHV-a odlaze izvršavati nove zadaće,
a snage koje su preuzele držanje Ražovljeve glave od ranog jutra 27. siječnja bile su
izložene teškom minobacačkom napadu. Nakon žestokog napada izgubljen je važan
položaj. Tom prilikom poginuo je zapovjednik satnije MOMP-a Denis Špika, a više
pripadnika MOMP-a i 53. bMDP-a bilo je ranjeno, dok je tijekom borbi za Ražov-
ljevu glavu poginuo i pripadnik 7. domobranske pukovnije Dragan Gulan. Postrojba
MOMP Ugljan – Dugi otok izvučena je iz borbe i izmještena na područje Novigrada
gdje se uskoro uključuje u obranu prostora.
O djelovanju postrojbe, sačinjene mahom od stanovnika obližnjih otoka, u sklo-
pu napadajnih akcija govori njezin zapovjednik, pričuvni bojnik Joško Pulja, koji
je dan uoči pokretanja napada dobio zapovijed te izvršio mobilizaciju pripadnika
MOMP-a desantno jurišnim čamcima DJČ 105 i 106:

142
Iako su naši otoci prilično dislocirani, mi smo okupili puni sastav, odaziv je bio 100
posto, dakle tri voda s oko 165 ljudi sa svime pripadajućim: logistikom, minobacačima.
Naoružanja smo imali nešto, ali naglasio bih to „nešto“, jer bolje je ne precizirati koliko
smo ga malo imali. Naoružani smo uglavnom bili lakim pješačkim naoružanjem, au-
tomatske puške, poluautomatske puške, čak i M-48, „tandžare“, i imali smo pet mino-
bacača 82 milimetra. Protuoklop nismo imali ama baš niti jedan komad, a niti je itko
od naših ljudi time znao rukovati.
Kada smo došli u Ražanac, tada sam odmah primijetio da nešto ne štima jer se
kompletna artiljerija s područja Ražanca trebala prebaciti tim „dečejcima“ u Starigrad.
Međutim, taj koji je dao zapovijed očito nije znao što je taj „dečejac“, jer u njega ne mo-
že ući ni kamion, kamoli taj top, pa sam na to upozorio zapovjednika. Bili smo smje-
šteni u osnovnoj školi u Ražancu i prva naša zapovijed, izravno od pokojnog admirala
Letice, je bila da iz Ražanca s dva „dečejca“ samostalno krenemo u desant na Novigrad.
Pripremali smo se, dobili smo dva čovjeka, dragovoljca iz Novigrada, ja im uvijek za-
hvaljujem. Upozoravao sam da to teško može biti izvedivo. Mi nismo bili vični tome,
iako jesmo bili po ustroju mornaričko pješaštvo, desantno pješaštvo, ali mi u MOMP-u
nismo imali obuke, samim time ni razinu da bi takvu jednu zadaću mogli izvršiti ka-
ko treba, bez velikih žrtava. Mi jesmo bili pješaci, imali smo određeno ratno iskustvo
obrane i napada, držali smo crtu i to dobro radili. Ali nismo imali iskustva da pucamo
na tenk, nismo imali iskustvo kamoli da budemo desantirani, a iskreno, nismo nikad
dotad ni vidjeli što je „dečejac“. Ipak, normalno da smo to prihvatili, pripremali se.
Međutim je na našu sreću 4. brigada napravila odličan posao prije nego smo mi
trebali krenuti, tako da, eto, nismo iskorišteni za taj napad, već su nas preselili u Su-
košan. Rasporedili su nam satniju sljedeći dan na prostor dug devet kilometara, crtu:
Ploča – Dračevac - Sokin brijeg - Smrdelj i tamo smo cijelo vrijeme djelovali zasebno,
nikad zajedno kao satnija. Jedan vod je bio na cesti za napad na Crno, jedan vod na
Svetom Martinu za napad na Babin dub, jedan vod u Smrdelju za napad na Smoko-
vić, a naši minobacači stavljeni su na Dračevac da tuku izravno po Crnom. I sve smo
uspješno obavili. Svakako treba naglasiti razliku, odnosno činjenicu da smo mi, kao i
TG-112, dobili zapovijed za napad, i izvodili samostalna napadajna djelovanja ovisno
na koju su nas crtu bojišnice stavili. Stavili su nas gdje su nas stavili, nismo kao domo-
brani krenuli sa svojih linija koje smo dotada držali i kao takvi smo izvodili napadajne
zadaće. Kako na Babin dub, tako Smoković, tako i 26. siječnja u Škabrnju, gdje smo ušli
nakon dobre artiljerijske podrške. U Škabrnju kad smo ušli, na Ambaru je bila jedna
naša grupa, na Ražovljevoj glavi druga grupa, dakle mi smo držali Škabrnju. Uslijedio
je žestoki protuudar sljedeći dan, tu nam je poginuo Denis Špika, zapovjednik satnije,

143
naš najbolji vojnik. Zasuli su nam položaje teškim topništvom, više je ljudi ranjeno, bilo
je pakleno, taj dan smo napustili Ražovljevu glavu. Ukupno je u tom napadu bilo 15-
ak ranjenih, a osim Špike poginuo je i pripadnik 7. domobranske pukovnije, Dragan
Gulan, što svjedoči kakvom je silinom pokrenut napad.
Postrojba koja je djelovala u najviše borbi na užem i širem području zadarskog
zaleđa bila je Bojna Zrinski. Uz postrojbu „Matija Vlačić“, pridodanih dragovolja-
ca iz nekadašnje Bojne kralj Tomislav, Bojna Zrinski bila je angažirana da u sklopu
postrojbi GSHV-a za specijalne namjene bude udarna postrojba koja će razbijati ot-
porne točke neprijatelja na više smjerova. Stoga ju možemo okarakterizirati kao in-
terventnu postrojbu. Isprva je djelovala u neuspješnom udaru prema selu Drače, a
potom je premještena na pomoćni smjer napada gdje je odradila više uspješnih na-
padajnih zadaća. Miljenko Filipović, zapovjednik postrojbe, ukratko je opisao kro-
nologiju napadajnih djelovanja Bojne Zrinski tijekom operacije:
Zapovijed smo dobili da se prebacimo u Zadar u što većoj tajnosti i 18. siječnja ‘93.
smo se prebacili u Zadar i smjestili u hotelskom naselju Borik. Znali smo da slijedi ope-
racija oslobađanja zadarskog zaleđa. U Zadru su bili general Janko Bobetko i general
Ante Gotovina. S njima je bilo lako surađivati. Mi vojnici između sebe uvijek smo imali
jako dobre odnose. General Gotovina i ja, obojica smo bili u francuskoj Legiji stranaca
i jako smo se dobro razumjeli. A pokojni general Bobetko, on je bio stari vojnik, uvijek
bi saslušao sve, odmjerio i na kraju bi precizno i jasno svakoj postrojbi dao zadatak.
Vojnički je kvalitetno poimao svu problematiku. Mi smo došli kao gotovo kompletna
postrojba Bojna Zrinski, bilo nas je tada više od stotinu. Prvi dan operacije „Masleni-
ca“ bili smo u aktivnoj pričuvi, znači spremni da interveniramo na bilo kojem potrebi-
tom pravcu. Kasnije dobivamo zadaću da se priključimo na smjeru napada Suhovare
- Drače. Tamo je neprijatelj bio jako dobro utvrđen i pružao je snažnu obranu. Tu nam
je bila pridodata također postrojba specijalnih snaga, Bojna Matija Vlačić. U tim bor-
bama bilo je više ranjenih, a Bojna Matija Vlačić imala je jednog poginulog, Leopolda
Đakovića, vojnik je kasnije umro u bolnici. Zanimljivo, naše bokove držala je ročna
vojska 113. brigade, dobro je to bilo, ali prevelikim žrtvama bi platili osvajanje tog sela.
Nakon toga dobivamo zadaću da se uključimo na smjeru napada Donji Zemunik
- Zrakoplovna luka Zemunik – Smrdelj - Smoković, prema Murvici. Mi tu uspjevamo
probiti neprijateljsku liniju kod Donjeg Zemunika, prvi dan dolazimo do Smokovića i
tu stajemo. Sutradan nastavljamo uspješno dalje i izbijamo na Murvicu, na magistra-
lu, i tu se povezujemo s drugim hrvatskim snagama. Zanimljivo, u našoj postrojbi, Boj-
ni Zrinski, imali smo pripadnika iz samog mjesta Murvica, dakle oslobađao je čovjek
svoj dom. Kao uostalom i više naših pripadnika koji su porijeklom iz tog područja.

144
Nakon te borbe, to je bio 26. siječanj, dobivamo zadaću da na smjeru napada Pr-
kos – Škabrnja - Ražovljeva glava, da oslobodimo Škabrnju, odnosno da oslobodimo
Ražovljevu glavu. Ražovljeva glava je brdo, dominantno brdo kraj Škabrnje i s tog br-
da neprijatelji su sve kontrolirali. Tako da vi u samoj Škabrnji niste mogli ništa kon-
kretno učiniti bez da ste kontrolirali to brdo. Gotovo da se s njega moglo sa snajperom,
običnom puškom, da ne govorim s minobacačem ili nekim jačim oružjem, mogla se
pogoditi bila koja meta u Škabrnji. Znači, tijekom noći vozilima dolazimo u selo Pr-
kos. Ostavljamo vozila, pješke po mraku ulazimo u Škabrnju, povezujemo se s ostalim
snagama. Za vrijeme te operacije nama je bila pridodata jedna kvalitetna skupina za
protuoklopnu borbu iz Zadra, takozvani „maljutkaši“, kojima je na čelu bio Željan Mo-
rović. Znači, mi ulazimo u Škabrnju. Na moju zapovijed grupa „maljutkaša“ u samo
jutro počinje gađati bunker po bunker, vrlo precizno, prema Ražovljevoj glavi. Skidali
su jedan po jedan bunker i jedna grupa Bojne Zrinski počinje se penjati na Ražovljevu
glavu. Kako su „maljutkaši“ jako precizno gađali bunker po bunker, neprijatelj je počeo
bježati tako da smo se mi popeli na Ražovljevu glavu gotovo bez ispaljenog metka. Kad
su oni počeli bježati, mi smo ih brojali sa strane. Njih je bila skoro jedna satnija gore.
Nakon Škabrnje mi smo bili opet u aktivnoj pričuvi, spremni intervenirati na cijeloj li-
niji bojišta.
Uz pripadnike Bojne Zrinski, pristigle nakon djelovanja u napadu na Drače, važ-
nu ulogu su u borbama na tom području imali i pripadnici zadarske postrojbe Bojna
kralj Tomislav, koja je formalno ugašena krajem 1992. godine. Oni su samoinicija-
tivno ostali uz zapovjednika, pukovnika Marinka Radasa, te ih se u službenim ra-
ščlambama operacije „Maslenica“ i vodi kao pripadnike te postrojbe. Stoga su u dje-
lovanjima na pomoćnom smjeru napada, a koje je ukratko opisao general Miljenko
Filipović, bili aktivni i ti borci. Detalje o osvajanju neprijateljskih uporišta na ovom
smjeru napada, na kojem su, iako u malom broju, odrađujući različite zadaće sudje-
lovali i pripadnici Bojne kralj Tomislav, ukratko je opisao pripadnik postrojbe Mate
Šimičević:
Okupljanje pripadnika Bojne kralj Tomislav bilo je četiri dana prije operacije „Ma-
slenica“, te se prebacujemo u Galovac. Od prvog dana bojna izviđanjima i napadima
nastoji ući u Smoković. Drugog dana smo pod zapovijedanjem pokojnog Nenada Ma-
taka - Mehe iznova pokušali probiti prve linije obrane kod Smokovića, odnosno zaseo-
ka Đinića što nam nakon nekoliko sati ne uspijeva. Napokon smo sutradan ujutro pro-
bili s momcima iz Bojne Zrinski linije kod Đinića, te pod Mehinim vodstvom ulazimo
u Smoković. Drugi dio pripadnika naše postrojbe dobio je zadatak da uđu u aerobazu,
što su uredno i izvršili, te smo nakon oslobađanja tih položaja iste čuvali, sve dok zbog

145
gubitaka položaja u Škabrnji nismo interventno prebačeni na taj prostor. Iznova us-
postavljamo liniju obrane, a nakon tri dana od nas su je preuzeli pripadnici IX. bojne
HOS-a. Nakon toga interventno odlazimo u obranu Novigrada, a kasnije smo po duž-
nosti prebačeni iz III. na bojišnicu V. sektora.
Detalje o borbama i osvajanju jakog neprijateljskog uporišta u selu Smoković
iznio je Mladen Klapan:
Po zapovijedi pukovnika Marinka Radasa ponovno se okupio dio postrojbe Bojne
kralj Tomislav te smo upućeni u bazu Sukošan. Od dijela postrojbe general Ante Roso i
pukovnik Radas formiraju Interventni vod pod zapovjedništvom bojnika Nenada Ma-
taka - Mehe, a mene imenuju njegovim zamjenikom. Iz baze u Sukošanu odlazimo u
bazu Galovac gdje se smještamo i otkuda obilazimo položaje na pravcu Prkos – Mostar
- Donji Zemunik – Smrdelj - Smoković.
Zauzeli smo položaj u Smrdelju, nasuprot zaseoka Đinići. Tu nismo zatekli nikoga
osim što nam se povremeno pridružuju pripadnici Interventnog voda, čini mi se, 7. do-
mobranske pukovnije. Nasuprot, na punktu u Smokoviću bio je stacioniran tenk koji je
cijelo vrijeme djelovao po našim položajima. U ta dva-tri dana svakodnevno smo imali
razmjenu vatre s neprijateljima, posebno s položaja u Đinićima te na ulazu u Smoko-
vić. Pokušali smo u nekoliko navrata, na više načina probiti neprijateljsku liniju, ali
nismo uspijevali.
U tom razdoblju pridružio nam se Miljenko Filipović, zapovjednik Bojne Zrinski,
s nekoliko pripadnika svoje postrojbe. U jutarnjim satima čuli smo da se u Smokovi-
ću pali tenk, ali umjesto napada, on se udaljio s položaja. Istovremeno smo opet imali
izmjenu vatre s neprijateljima kod Đinića. U popodnevnim satima odjednom nastaje
zatišje. Nenad Matak - Meho izdao je zapovijed za napad, te nas šest ili sedam iz po-
strojbe ulazimo u zaseok Đinići.
To da smo ušli na neprijateljske položaje uočio je i zapovjednik Bojne Zrinski, Fi-
lipović, te je izdao zapovijed svojim vojnicima da nas prate uz naređenje da nas puste
naprijed te da nikako ne smiju izlaziti iz njegovog vidnog polja. Nakon ulaska u Đi-
niće naši pripadnici ostaju pregledavati neprijateljske položaje dok bojnik Matak i ja
krećemo prema neprijateljskom položaju na ulazu u Smoković, kod autobusne stanice.
Toliko smo odmaknuli da kad smo prišli bunkeru iz našeg smjera po nama je otvo-
rena vatra iz MGL-a, jer naši su mislili da smo neprijatelji. Spasili smo se skačući u
bunker te smo putem radioveze javili da obustave vatru. Uskoro su nam se pridružili i
naši suborci i pripadnici Bojne Zrinski te se raspoređujemo za daljnje kretanje prema
Smokoviću. Bojnik Matak i ja krenuli smo naprijed, a ostali momci krenuli su u liniji

146
nekih stotinjak metara iza nas. Ulazimo u kuće u Smokoviću gdje ponegdje zatičemo
pokojeg civila, uglavnom starije ljude. U kućama smo našli da još ponegdje gori va-
tra u šporetima, što nam je bio jasan znak da su se izvukli malo prije našeg ulaska. S
Matakom sam opet krenuo prema naprijed, te se zaustavljamo na jednom zidiću da
se odmorimo te da popunimo streljivo. U tom trenutku bili smo nas dvojica sami jer
su ostali naši pripadnici i pripadnici Bojne Zrinski ostali pregledavati osvojeni teren i
kuće, zbog opasnosti od zaostalih neprijateljskih vojnika. To se sve događalo u središtu
sela nekih stotinjak metara prije škole. U jednom momentu sam ugledao naoružane
neprijateljske vojnike iz smjera Murvice kako idu prema nama. Sjećam se, nosili su
JNA uniforme. Kad su nas ugledali, potrčali su u pravcu škole. Matak i ja krećemo za
njima te zauzimamo položaje kod ograde od škole. Neprijateljski vojnici su ušli u pro-
storije iza škole gdje im je bio neki štab, jer tu smo kasnije našli njihovu vezu. Pozvali
smo ih na predaju na što oni odgovaraju paljbom po nama. Uzvratili smo vatru, a u
toj strci dolaze i ostali naši momci te uspijevamo eliminirati neprijateljski otpor. Tu
se svi okupljamo i zajedno u liniji krećemo prema naprijed. Češljamo kuće u kojima
i dalje zatičemo starije civile koje smo zaštitili da im se ništa ne dogodi. Izveli smo ih
ispred kuća te ostavili po jednog vojnika da ih čuva do dolaska Vojne policije koji su
ih odvezli dalje u Zadar. Krećemo dalje prema naprijed te u suton dolazimo do raskr-
snice Murvica - Briševo gdje zatičemo na samoj raskrsnici pripadnike domobranske
postrojbe iz tih mjesta. Tu se svi okupljamo.
Pripadnici Bojne kralj Tomislav kasnije su opet djelovali u zauzimanju sela Ška-
brnja. Detalja iz prvog zauzimanja Škabrnje, odnosno (ispostavilo se kasnije) toliko
značajne uzvisine, Ražovljeve glave, prisjetio se pripadnik Bojne Zrinski, Tihomir
Maloča:
Mi kao niži zapovjednici nismo točno znali što se priprema, zapovjedni lanac se
itekako poštivao. Normalno, kad smo došli na taj teren predosjećali smo da se ide ne-
što veliko napraviti. Teren je bio dosta težak, uostalom, evo, sama prva akcija naša,
prvog dana operacije „Maslenica“ bila je mali neuspjeh upravo stoga jer teren je bio
jako težak. To su kao neki „ravni kotari“, ajmo reći, i ako je neprijatelj dobro utvrđen,
pogotovo kako se utvrdio tamo u Dračama, jako teško je prići jer vas on jednostavno sa
svojih kota nadgleda i teško, teško je uopće doći u mogućnost nekakve pješačke borbe i
prilaženja. Oni su bili jako dobro utvrđeni, imali su vremena organizirat obranu s pro-
tuoklopnim sredstvima, s minama koje su postavljali.
Taj neuspjeli napad nije nas pokolebao. Mi smo bili iskusni borci, jer ipak nije to bi-
la nama prva akcija. A ovdje kad smo vidjeli koja je naša vojna sila i da tu djeluje puno
više postrojbi i da sudjeluje napokon i mehanizacija, znali smo da ćemo u konačnici

147
napraviti nešto dobro. Tako je i bilo. Recimo, nas akcija u Škabrnji veseli jer smo uspjeli
osvojiti težak cilj, Ražovljevu glavu, i to uz potporu jedne izvrsne postrojbe domaćih
„maljutkaša“. Ne možemo čak ni reći da smo imali neku veliku borbu jer jednostavno
„maljutkaš“ taj, Željan Morović, bio je toliko precizan da je neprijatelja i njihove bun-
kere uništio zadivljujuće. Ipak, i samo penjanje na tu kotu je isto samo po sebi bilo opa-
sno jer je bilo svuda okolo mina, znači to je bio gusto miniran prostor. Pošto je to bilo
jutro pred svitanje, mi kad smo krenuli, ispred nas su krenula tri domaća minera koja
su trebala nama očistiti put da idemo gore. Kako je to trajalo vremenski predugo, ne
bismo stigli uopće na vrijeme doći gore. Morali smo njih povući iza, a mi smo išli dalje,
pa gazimo jedan za drugim i na sreću nitko nije stradao. A gore kad smo došli, to se bilo
vidjelo da je velike gubitke neprijatelj imao.
Suradnja s domaćima je bila dobra. Pošto smo mi bili ta interventna jedinica, nor-
malno je da smo mi probijali. Oni su išli iza nas uvijek. Znači, mi bi zajednički napra-
vili proboj, osvojili, oni bi odmah došli iza nas, zauzeli bi položaj, čuvali bi ga. Tako
je isto bilo i na Ražovljevoj glavici. Mi smo zauzeli, oni su došli, preuzeli. Nažalost, u
kontranapadu poslije su izgubili Ražovljevu glavu, imali su i gubitaka dosta, ali to je
tako u ratu. Gubitak te pozicije bio je deprimirajući. Škabrnja kao Škabrnja vam ništa
ne znači ako ne osvojite Ražovljevu glavu. Mi smo htjeli ići ponovno gore, ali nismo sti-
gli. Primirje je potpisano. Zapovjednik nam nije mogao dopustiti da idemo gore. Znači,
imali smo volju, jednom smo to odradili, odradili bi ponovo.
Ono što je u vrlo kratkim crtama prepričao zapovjednik Bojne Zrinski Miljenko
Filipović, te nešto opširnije Tihomir Maloča, detaljno je potvrđeno u dokumentima
neprijateljske strane. Upravo kao što je i rečeno, napad je izveden kvalitetno i polučio
je paniku, ali do te mjere da je cijela jedna postrojba, jačine satnije, u strahu bezglavo
napustila Ražovljevu glavu. Komanda 7. Mpoap-a, odnosno komandant, major Jan-
ko Đupić, podnosi 26. siječnja Komandi DS RSK i Komandi 7. korpusa SVK Borbe-
no izvješće o vojnom debaklu na tim položajima:
„Oko 14,00 časova došlo je do napada ustaških snaga na naše položaje na Ražov-
ljevoj glavi (s. Škabrnja). Na tom taktički veoma važnom položaju bilo je oko 75 bo-
raca ojačanim sa dva topa 100 mm mt-12. Vjerovatno u toku prošle noći ustaše su
podišle do samog vrha naših položaja i u kratkom naletu zauzele ovu veoma važnu
tačku. Naše snage su se razbežale i napustile ovaj položaj. Nakon toga nastao je opšti
haos i krajnjim naporima smo uspeli zadržati jedinice u rejonu Donje Biljane. Pa-
dom Ražovljeve glave, neprijatelj je stvorio realne uslove za daljnje napredovanje ka
Nadinskoj glavici, odnosno s. Kašić, čime bi bio odsječen s. G. Zemunik i istovreme-
no nam nanošeni još veći gubici“.

148
S obzirom na to da su u Bojni Zrinski djelovali i mladi vojnici podrijetlom
upravo s područja Ravnih kotara, za njih je borba za oslobođenje zadarskog zale-
đa bila od posebnog značaja. Jedan od njih bio je Josip Bakarić, mladić iz Gornjeg
Zemunika koji se s nepunih 18 godina dragovoljno prijavio u Samostalni bataljun
Škabrnja:
Nakon tragičnog sloma obrane Škabrnje priključujem se Specijalnim postrojbama
Hrvatske vojske, Bojni Zrinski s kojom sudjelujem i u akciji „Maslenica“. Potom se do
kraja Domovinskog rata priključujem specijalnoj jedinici MUP-a, zadarskim „Posko-
cima“. Naravno, za mene je od posebnog značenja bilo oslobađanje moga rodnog sela,
Gornjeg Zemunika, ali nažalost bilo je neuspješno. Potom, zajedno s pripadnicima Boj-
ne kralj Tomislav i 7. domobranske pukovnije sudjelujemo u oslobađanju jakog srpskog
uporišta Smoković. Bojna Zrinski 26. siječnja dolazi u Škabrnju gdje se već nalaze pri-
padnici 7. domobranske pukovnije i nekoliko pripadnika Bojne kralj Tomislav. Oni su
zauzeli položaje oko crkve, ali je Ražovljeva glava još bila u četničkim rukama. Ne tre-
ba ni naglašavati da nije bilo smisla držati Škabrnju ukoliko je Glavica njihova, bilo je
to opasno i besmisleno. Nas 13 pripadnika Bojne Zrinski do Glavice vodio je mještanin
Škabrnje, Rade Bilaver Galeb. Nakon kraće borbe zauzimamo položaje na Ražovljevoj
glavici. Škabrnja je bila simbol stradanja pa je oslobađanje mjesta bilo psihološki važ-
no. Meni osobno sve to bilo je iznimno emotivno budući da su u masakru 1991. godine
u Škabrnji ubijeni moji djed, ujak i ujna.
Detalje o tome kakvo je stanje bilo nakon gubitka Ražovljeve glave iznio je pri-
padnik Bojne kralj Tomislav, Ivan Matak, koji je nakon problema prilikom topničkih
napada na Zrakoplovnu bazu iznova poslan interventno na zadaću, ovaj puta na po-
dručje Škabrnje:
Nakon nekoliko dana oslobođena je i Škabrnja koja je bila u našim rukama svega
jedan dan, do sljedećeg jutra. U ranu zoru neprijatelj je napao sa svim čim je mogao
tako da su se naše snage povukle iz Škabrnje. I ovaj put poslan sam u Prkos da konso-
lidiram crtu obrane. Tamo sam zatekao opću paniku, ustvari masovno povlačenje zbog
vrlo teškog napada i dva poginula. Zapravo sam nakon kratkog vremena po dolaska
u Prkos shvatio da ispred mene nema nijednog hrvatskog vojnika. Ostao sam sabran i
žičanom vezom u Zapovjedništvo javio kakva je situacija, odnosno da se sam nalazim
na položajima. Mislim da mi se s druge strane javio Mladen Bračić i rečeno mi je da
ostanem na položaju jer će ubrzo stići pojačanje. Ipak, pojačanje je stiglo kroz otprilike
sat vremena, autobus je dovezao 20-25 naših vojnika. Sa zapovjednikom voda Aldom
Stipčevićem vojsku sam smjestio u podrum, a Aldo i ja smo krenuli obići mjesta gdje je
trebalo postaviti novu crtu obrane.

149
Zanimljivo, na tom mjestu iznad Prkosa prema Škabrnji bile su postavljene naše
topničke makete koje su zbog toga bile neprestano izložene djelovanju neprijateljskog
topništva, tako da smo postavili vojsku lijevo i desno od tih maketa na najbližu razda-
ljinu, od oko sto metara do najbliže makete. Ta linija držana je do sumraka kada su
naši momci, Miro Modrić i ostali, ponovno oslobodili Škabrnju.
Pad položaja na Ražovljevoj glavi donekle je odredio daljni tijek borbi za selo
Škabrnju. Istodobno, Ražovljeva glava i kasnije selo Škabrnja bili su jedini položaji
koje je neprijatelj na ovom području oduzeo tijekom protunapada. Vjerojatno bi ti-
jek borbi za Škabrnju bio drugačiji da se ovladalo neprijateljskim uporištem u Gor-
njem Zemuniku. U konačnici, može se zaključiti da su hrvatske snage u operaciji na
pomoćnim smjerovima napada napravile dobar posao te sam grad Zadar više nije
bio ugrožen iz neposrednog zaleđa.

Pripadnici SP
GSHV-a (Bojne
Zrinski) kod
oslobođenog sela
Murvice.

Zapovjednik MOMP-a
Ugljan - Dugi otok, Joško
Pulja (okrenut leđima) grli
dozapovjednika postrojbe
Denisa Špiku, 26. siječnja
1993. u oslobođenoj Škabrnji,
predio Ambar. Sljedećeg
dana, 27. siječnja, Špika je
poginuo na Ražovljevoj glavi
u žestokom protunapadu
neprijatelja.

150
III. PROTUNAPAD SRPSKIH SNAGA
Odnos snaga uoči srpskog protunapada - operacije “Čelik”
Reakcije Glavnog štaba SVK uoči i tijekom napada hrvatskih snaga bile su spo-
re i zakašnjele. Tek uoči udara provedena je djelomična mobilizacija. Mobiliziran
je mehanizirani bataljon 75. brigade i „pripremala“ se mobilizacija 92. benkovačke
brigade. Na čitav niz negativnih okolnosti GŠ SVK nije reagirao kako treba (ili nije
reagirao nikako), o čemu govori činjenica da su oni čak i 22. siječnja prvo zapovjedi-
li stabilizaciju obrane, a tek potom punu mobilizaciju. Uostalom, načelnik operative
GŠ SVK, general Milisav Sekulić u svojoj knjizi „Knin je pao u Beogradu“ prilično
otvoreno priznao je zakašnjelost reakcija srpske strane: „Sudeći po izveštajima iz je-
dinica, prvog dana hrvatske agresije nije bilo adekvatnih reakcija Srpske vojske Kra-
jine. Pasivnost, oklevanje i neizvesna očekivanja, išla su na ruku neprijatelju.“
Tek drugog dana napada GŠ SVK izdao je zapovijed za mobilizaciju svih postroj-
bi SVK. Zbog svega toga, srpska vojska pretrpjela je teške poraze i tek četvrti dan
operacije srpska strana počinje činiti određene korake koji nisu bili poduzeti samo
u obrambenom smislu ili u svrhu zaustavljanja panike. Dan ranije na područje tzv.
Krajine pristigao je Željko Ražnatović Arkan sa svojim borcima, sljedećeg dana su
pristigli i pripadnici Lapačke brigade, te su u pristizanju bile brojne skupine drago-
voljaca. Konačno, sljedećeg dana, 27. siječnja, GŠ SVK izdao je zapovijed za protuna-
pad kodnog imena „Čelik“, istovremeno kada je hrvatska strana već donijela odluku
o prekidu napadajne akcije i pokretanju mjera za obranu dosegnutih linija. Tu zakaš-
njelost reakcija vrlo dobro uočio je i Sekulić: „Nije shvaćeno da je hrvatska vojska u
času izdavanja direktive već ostvarila postavljeni cilj ili da je pred postizanjem ono-
ga što je želela da ostvari.“ Kako bilo, pokretanjem operacije „Čelik“ Vojsci Krajine
i dragovoljcima koji su pristizali postavljena je zahtjevna zadaća da se „energičnim
dejstvima razbije i protera ustaše sa dela teritorija Severne Dalmacije“, odnosno da
se snagama 7. korpusa SVK i 15. (ličkog) korpusa te pridruženih postrojbi povrate
izgubljena područja.
Bilo je to najkritičnije razdoblje za hrvatsku stranu jer postrojbe, posebno nosi-
telj operacije - 4. GBR, koje su uspješno odradile napadajni dio, bile su izmorene i
opterećene velikim gubicima. Trebalo je brzo i kvalitetno reagirati jer su Srbi u pro-
tunapad uključili jake snage, dobro opremljene i borbeno vrlo iskusne postrojbe.
Neke od njih nisu bile visoke kvalitete, pa ni odgovarajućeg borbenog morala, iako
su pristigle dragovoljno, ali neke postrojbe bile su na vrlo visokoj kvalitativnoj razini
i prouzročile su velike probleme hrvatskoj obrani. Upravo zbog toga hrvatska stra-

151
na morala je hitno reagirati i u borbu uključiti najbolje postrojbe gardijskih brigada.
Taktičke grupe 2. GBR, 3. GBR i 5. GBR helikopterima su uvođene u borbu. U obra-
nu Velebita se uključila Taktička grupa 1. GBR, a naknadno je u borbu uključena i
Taktička grupa 7. GBR. Zanimljivo, dijelovi postrojbi 1. GBR, 3. GBR, 4. GBR, 5.
GBR i 7. GBR izmjenjivali su se i tijekom proljeća i ljeta 1993. godine, odnosno iz-
mještene su natrag u domicilna područja tek krajem jeseni, pa čak i kasnije (1. GBR).
Za to vrijeme trpjeli su napade i imali gubitke, iako intenzitet borbi nije bio uspore-
div s borbenim djelovanjima tijekom veljače. Treba naglasiti da nisu samo profesio-
nalne brigade i skupne snage Specijalne policije bile prisutne i mijenjale se u zadar-
skom zaleđu i na Velebitu. Tijekom cijele godine smjenu su vršile postrojbe HRM-a
i pričuvne postrojbe HV-a. O ljudskim gubicima HRM-a pisano je u zasebnom po-
glavlju. No ljudske gubitke također su imale i 141. brigada iz Splita, 145. brigada iz
Zagreba, 133. brigada iz Otočca, domicilne pričuvne postrojbe i MOMP „Zvir“ s
otoka Hvara te vjerojatno i druge postrojbe čiji poginuli nisu navedeni u službenim
raščlambama, kao primjerice poginuli pripadnici 133. brigade.
General pukovnik Franjo Feldi, tada načelnik Operativne uprave Glavnog stože-
ra, pojasnio je namjenu i značaj taktičkih grupa gardijskih brigada, čijom uporabom
je Hrvatska vojska nedvojbeno iskazala mnogo višu razinu operativne sposobnosti
od suparničke strane:
Iskustvo iz 1991. godine ukazivalo je da su gardijske postrojbe ili pričuvne postrojbe
nedovoljno osposobljene za samostalna borbena djelovanja. Primjerice, pješačke bojne
djelovale su bez potpore, bez izvidnika, bez inženjerije, logistike i svih drugih potrebnih
elemenata. Same brigade bile su glomazne da bi izvršavale operativne zadaće, nisu bile
pokretne, itd. Na osnovu toga, došli smo do zaključka da bi bilo bolje ustrojiti manje,
pokretljivije, bolje opremljene postrojbe s vlastitom potporom, tzv. taktičke grupe. Prva
taktička grupa bila je formirana unutar 1. GBR. Bile su to uglavnom bojne koje su u
sastavu imale dio podstožernih postrojbi iz vlastite brigade, posebno protuoklopnih su-
stava i minobacačke potpore, te logistike. Zapovjednici gardijskih brigada ili pukovnija
nikad nisu bili zapovjednici tih taktičkih grupa, već načelnici stožera jer su te brigade i
dalje funkcionirale kao postrojbe.
Taktičke grupe gardijskih brigada Hrvatske vojske u hodu su uključene u obranu
od srpskog protunapada, koji je bio žestok. Uistinu, u tim borbama, posebno u veli-
kim napadima na šire područje Kašića, potom i Novigrada, obje strane zbog inten-
ziteta borbi imale su velike gubitke. Upravo zbog toga, mnogi od sudionika i zapo-
vjednika obrane oslobođenih prostora (s pravom) negoduju zbog činjenice da tom
razdoblju, nakon službenog okončanja operacije „Maslenica“, nije posvećena dovolj-

152
na pozornost. Dobar dio boraca i zapovjednika Hrvatske vojske konstatirao je da ta-
kvu silinu oružanog obračuna nisu doživjeli tijekom Domovinskog rata.
Zapovjednik Taktičke grupe 2. GBR, pukovnik Boris Jacović ističe:
Ovaj teren je za pripadnike 2. gardijske brigade bio najteži dosad. Meni osobno kao
zapovjedniku bio je najteži teren i nije ga bilo jednostavno odraditi. Međutim, smatram
da je postrojba dala 200 posto, da sam izvukao od ljudi puno više nego što je objektivno
bilo moguće. Ali, to je bio rezultat visokomotiviranih pojedinaca koje, moram priznati,
da mi je bilo čast voditi. Operacija „Maslenica“ koštala nas je puno! Izginuli su i ranja-
vani najbolji ljudi, svi jako kvalitetni. Recimo, poginuo je jedan Naglaš, čovjek koji je
bio vrhunski, vrhunski, perspektivan zapovjednik. Imao je sve, rođeni vođa! Zapovjed-
nici vodova i satnija stradavali su; Garo Brebrić, zapovjednik voda, isto je s Naglašem
poginuo, Mužić, zapovjednik voda teško je ranjen, ostao bez oka, ono, totalno raznesen.
Pa uskoro Ninđa ostane bez oka, vrhunski borac i zapovjednik. Ti svi ljudi, nijedan od
njih nije bio, ajmo reći, prosječan borac. Sve su to iznadprosječni ljudi koji su u borbi
vodili druge. Nažalost, to je bila cijena koju smo morali platiti za ovu bitku.
Pripadnici 4. GBR prvi su zaprimili udarac novopridošlih postrojbi, stoga njiho-
va sjećanja možda na najbolji način svjedoče o razlikama između postrojbi koje su
napadali u odnosu na one od kojih su se branili, a koje su naknadno pristizale na bo-
jišnicu. Brojna od tih sjećanja predočena su u poglavlju o djelovanju na smjeru glav-
nog napada 4. GBR. Svakako treba izdvojiti sjećanje načelnika TRD-a, Rade Lasića,
iz razloga što on na vrlo „plastičan“ način dočarava tijek bitke i otpor protivnika, a
njegova analiza značajna je stoga što je s postrojbom topnika ostao najduže na bojiš-
nici Ravnih kotara, sve do kraja travnja 1993. godine:
Već nakon prvog dana borbi svima je bilo jasno da će pobijediti onaj čiji će zapo-
vjednici biti na prvoj crti bojišnice, čiji će zapovjednici vladati situacijom i neposredno
na terenu zapovijedati postrojbama. Osobno sam nazočio kada je zapovjednik 3. bojne
Jozo Šerić to shvatio već oko 10 sati ujutro, prvi dan napada. On je uzeo pušku, strelji-
vo i s dijelom zapovjedništva napustio svoje zapovjedno mjesto u Lovincu, da bi bio sa
svojim ljudima i neposrednim zapovijedanjem vodio napad njegove postrojbe.
Treba iskreno reći da smo u operaciji „Maslenica“ protiv sebe imali doraslog i do-
stojnog protivnika. Mi smo tu uglavnom ratovali protiv neprijateljskih paravojnih for-
macija koje nisu robovale naučenoj taktici, nego su se fenomenalno prilagođavali uvje-
tima i događajima na bojištu. Možda jedina temeljno ustrojena brigada je bila 92.
benkovačka brigada, ali i kod njih je zapovjednik bio policajac po struci. Specijalne
snage te brigade vodio je policajac.

153
A poslije, u protunapadu tu dolaze sve te silne dobrovoljačke srpske formacije koje
se uglavnom tretiraju kao nekakvi odredi. Oni su koristili stil ratovanja jako blizak ono-
me koji smo mi koristili: „Ne robuj taktici, nego taktiku prilagođavaj stanju i situaciji na
bojišnici!“ Tako da su i njihovi zapovjednici ratovali u prvim borbenim redovima kao i
naši. Zapovjednici brigada, bojni i satnija ginuli su ili bili ranjavani u prvim redovima
borbenog rasporeda. Navest ću samo neke primjere kod neprijatelja: Momčilo Boguno-
vić, zapovjednik 92. benkovačke brigade - poginuo u Kašiću; Veljko Milanković, zapo-
vjednik “Vukova s Vučijaka” - poginuo u Pržinama; Opačić Goran-Klempo, zapovjed-
nik jedinica za specijalne namjene - ranjen na Podgradini. A samo u našoj brigadi: Ivan
Čule, načelnik topništva - poginuo kod Novigrada; Andrija Matijaš, načelnik oklopno
mehaniziranih snaga - ranjen kod Novigrada; Miro Ušljebrka, zapovjednik pješačke boj-
ne – ranjen u Lakićima; Mario Glavota, zapovjednik satnije – poginuo u Paljuvu; da ne
nabrajamo sad sve zapovjednike i dozapovjednike koji su stradavali.
Zapovjednik 3. bojne 4. GBR, Jozo Šerić, čija je postrojba na potezu od Paljuva
do Kašića imala više teških okršaja, prisjeća se siline borbenih djelovanja u razdoblju
kada je neprijatelj pokrenuo prvi val protunapada:
Po danu, i uvečer i ujutro bi pokušali probiti. Kad bi ih mi odbili, po noći bi samo
vidjeli da dolaze tenkovi. S noćnim lampama su kupili mrtve, al’ opet ujutro ih evo u
napad. Zapravo, poslije mi je postalo jasno što je bilo jer tada je u Benkovac došao Ar-
kan, „Vukovi s Vučijaka“ i cila ta ekipa zapravo, sve paravojne srpske snage iz Srbije i
iz Republike Srpske su bile dovedene tu da probaju vratit ovaj dio koji smo mi osvojili.
Jer Kašić je njima bio pojam tada.
Dio 3. gardijske brigade mijenjao je naše u Buterinima i u Paljuvu. Kad smo mi
njih mijenjali nakon par dana, onda su nam dečki iz Slavonije rekli da zavijaju, da
imaju problema s njima. Prvu večer kad smo došli u Baždariće, mi smo išli prema nji-
ma i locirali gdje se kupe, i stvarno, dolazili bi uvečer i zavijali, baš su zavijali ti Vukovi
s Vučijaka. Mi smo ih locirali gdje dolaze tako da smo upucali minobače i ujutro ih do-
čekali u zasjedi i više nisu zavijali. A onda je bila fora naših dečki, imali smo nekih 15
položaja od groblja u Novigradu ovdje do Madžorije, onda su naši dečki vikali „Gonaj!“
po cilu noć. Pa krene prvi položaj, pa drugi, treći, četvrti, i tako 15 položaja viče: „Go-
naj!“ A dole u Cvitićima, između tih položaja nije bilo niti 50 metara. Tako da jednu
noć oko 2 - 3 sata poslije ponoći jedan četnik viče: „A daj više Splićani, jeste ih poterali?
Šta više gonate, pustite nas malo da spavamo!“
Baš u to vrijeme, ispod sela, zaseoka Baždarići, u Paljuvu, ujutro smo ih istjerali iz
zaseoka prema Cvitićima. Jedan dio vojske njihove, par ljudi je pobjeglo preko ravni-
ce jedne gdje su bili stari vinogradi. A jedan ranjenik je ostao u vinogradu. I jedan od

154
tih četnika u kombinezonu „arkanovaca“ vraćao se za izvuć toga ranjenog dečka. Prije
toga, mali Ivek, dečko naš, dva metra od mene je tad dobio metak u rame, i viče me-
ni: „Joj, ovo je pravi rat!“ A ja, kad sam vidio da se ovaj vraća po svoga vojnika, vikao
sam dečkima da ne pucaju na njih. Oni su poludili na mene, da zašto da ne pucaju, a
ja kažem: „Vidite, ‘ko bi od nas da je Ivek tamo osta, bi li ne’ko od nas ima hrabrosti
izvuć ga?“ Tako da smo pustili da izvuče toga vojnika van. I po tome zaključujem da su
stvarno bili pravi vojnici. Imali smo respekta, svaka im čast, bili su dobri borci, ali došli
su malo na tvrđe područje tako da nisu uspjeli ono za što su bili dovedeni.
Iako je pretrpjela visoke ljudske gubitke i ranjavanja, službeno okončanje ope-
racije za 4. GBR nije ujedno značilo i prestanak bojnih djelovanja, unatoč tome što
su umjesto njih uvođene taktičke grupe ostalih gardijskih brigada. Naprotiv, od 27.
siječnja do 30. ožujka još devet pripadnika brigade položilo je život u silovitim na-
padima neprijateljskih snaga. Čak petero od njih poginulo je u ožujku, znači u raz-
doblju kada je ipak jenjao najjači protuudar srpskih snaga, a što dovoljno govori o to-
me koliko je područje Ravnih kotara i dalje bilo iznimno opasna bojišnica. Načelnik
TRD-a 4. GBR Rade Lasić prisjeća se kako je bilo ratovati u okolnostima u kojima
ni najviši zapovjednici nisu bili sigurni. U tim okolnostima, pogibijom zapovjednika
Ivana Čule, Lasić je preuzeo zapovijedanje topništvom 4. GBR sve do okončanja rata:
Nakon napada na Kašić, na Maslenicu je dolazilo raznih postrojbi i postrojbica.
Neprijatelj je u međuvremenu napravio još jedan veliki protunapad na pravcima No-
vigrad i Paljuv. Zauzeo je jedan dio zaselaka koje smo mi držali: Gregoriće, Ramiće i
Barabe. Na tom pravcu napadale su najelitnije postrojbe neprijatelja. Za nas koji smo
ostali nije se puno toga promijenilo. Svaki dan novo bojevo djelovanje, nama i dalje gi-
nu i stradavaju dobri ratnici i zapovjednici. Tako je 9. ožujka prilikom obilaska svojih
ljudi poginuo načelnik topništva, pukovnik Ivan Čule. S njim smo bili vrlo kratko jer
tek nešto prije same akcije je došao u 4. gardijsku brigadu. S nama je odradio zasigur-
no najtežu napadajnu operaciju u Domovinskom ratu, a za to kratko vrijeme uspio je
da ga svi zavolimo. S jedne strane bio je autoritet i vođa, a s druge strane je bio pristu-
pačan svakom vojniku. On je jedan od onih ratnika koji kratko dođu u naše živote, a
ostanu tu zauvijek!
Tako se dani nižu, ali nijedan ne prođe bez manjeg ili većeg bojevog djelovanja s
obje strane. Četvrta brigada se 16. ožujka izvlači na odmor i napušta područje Rav-
nih kotara, a umjesto nje dolazi 5. gardijska brigada. Mi topnici, naravno, ostajemo
do daljnjeg. Ljudi su bili preumorni, zasićeni svega, na pragu fizičke i psihičke izdr-
žljivosti. Htjeli bi i oni kući. Nekako im uspijevam objasniti da ćemo se organizirati
tako da se pomalo smjenski odmorimo i da ću im dati malo više slobode preko dana.

155
Imali smo sreću što su u tom periodu borbena djelovanja napokon malo jenjala i ljudi
su mogli otići i do Zadra navečer. Mogli su čak otići do hotela na Boriku da se okupa-
ju. Sjećam se, tamo negdje krajem ožujka posjetili su nas zapovjednici brigade, Mirko
Šundov, sada već kao bivši i Damir Krstičević kao novi zapovjednik brigade. Ja sam u
međuvremenu imao ozbiljnu ozljedu koljena, tako da su se začudili kada su me ugleda-
li sa štakama i gipsom na nozi. Stari zapovjednik Mirko Šundov se zahvalio na našem
doprinosu uspjehu operacije „Maslenica“. Novi zapovjednik Damir Krstičević nam je
izrazio potporu i zatražio da još malo izdržimo na položajima te da će nas nakon tri
mjeseca povući u Split na odmor. To se zaista i dogodilo! Predali smo naše položaje i
krajem travnja napustili poprište najveće bitke Domovinskog rata u kojoj je sudjelovala
4. gardijska brigada.
Iako su borbe na području Ravnih kotara i Velebita trajale sve do ljeta, činjenica
je da su najteže borbe započele krajem siječnja, te je od proljeća intenzitet borbenih
djelovanja padao. General pukovnik Franjo Feldi smatra kako protunapadima ne-
prijatelj ipak nije mogao polučiti ciljeve zacrtane u zapovijedi za operaciju „Čelik“:
Iz perspektive čelnih časnika Glavnog stožera Hrvatske vojske protuudar, koliko god
da je bio žestok, ipak nije mogao poremetiti ukupnu stabilnost hrvatskih snaga na bo-
jišnici. Protuudar jest bio snažan, ali za razinu Glavnog stožera ne možemo govoriti da
je to bio strahovit protuudar, posebno ne na nekoj strategijskoj pa možda čak ni opera-
tivnoj razini. Jer silovit udar podrazumijeva da će na nekom širem području biti anga-
žirane daleko jače snage nego što ih mi možemo procijeniti. Pod silovitim protuudarom
podrazumijevalo bi se da su upotrijebili svo topništvo, tenkove iz područja Benkovca
kao i avijaciju. Ako su to bile satnije ili bojne, kao u ovom slučaju, onda su one mogle
polučiti uspjeh na lokalnoj razini, taktičkoj razini, na određenim dijelovima bojišnice,
a što nisu uspjeli. Svakako da nisu mogli ni pomisliti da bi vratili sve ili veliki dio onoga
što su izgubili. Poraženi su na taj način zato što su bili nespremni, velik dio njih bio je
demobiliziran, njihovo teško naoružanje bilo je pod ključem, a ono što je bilo na polo-
žajima, zbog problema s brojem mobiliziranih nije imalo adekvatne posade. Dok su se
oni sjetili da treba drugačije reagirati, mi smo već postigli ciljeve, sve dok predsjednik
Tuđman, odnosno vjerojatno nametnuti pritisak izvana, nije zaustavio daljnje napre-
dovanje.
Mi jesmo očekivali te njihove mobilizirane, što su ih prisilno dizali po kafanama.
Ali to što je krenulo iz specijaliziranih postrojbi, posebno onaj dio od 200 oficira JNA,
za ove mobilizirane, oni jesu bili realna opasnost. Naime, njihovi mobilizirani oficiri iz
pričuve nisu bili sposobni za zapovijedanje, za razliku od oficira JNA. No mi smo svoje
ciljeve već ostvarili.

156
Pristizanje postrojbi dragovoljaca i početne uspjehe pratila je prvih dana eufo-
rija srpskih medija, ali i prekomjerni optimizam zapovjednog kadra SVK. Tako za-
povjednik 7. korpusa Milan Đilas patetičnim tonom 27. siječnja podsjeća sve srpske
borce, ali i narod Krajine, da se „ovdje brane pradjedovska ognjišta srpskog naroda,
ali i bije istorijska bitka za odbranu srpstva i pravoslavlja u cjelini od ustaško va-
tikanske gamadi“. Već sljedećeg dana, 28. veljače, oduševljenje pristizanjem novih
dragovoljačkih postrojbi uočljivo je u Obavijesti GŠ SVK podređenim postrojbama:
„Prema opštem raspoloženju boraca i stanovništva Obrovca, dolazak Arkana i nje-
govih dobrovoljaca je primljen s oduševljenjem“. Dobro raspoloženje, neumjereni
optimizam i neprimjerena patetičnost sljedećih je dana prisutna u većini izvješća
upravo zbog „neprekidnog“ pristizanja velikog broja dragovoljaca. No, ambiciozan
plan GŠ SVK imao je mnogo rupa i nedostataka, prvenstveno problem kako ustrojiti
zapovjedni lanac i kako organizirati zajedničko djelovanje postrojbi. Tek 29. siječnja
ustrojena je Operativna grupa-1 (OG-1) kojoj je na čelu bio pukovnik Dragan Ta-
njga, kao nadređeni svim postrojbama uključenima u borbu za Ravne kotare i pod-
ručje Velebita. Naknadno su ustrojavane inačice te Operativne grupe, ustrojavane su
borbene i taktičke grupe, no svi organizacijski pokušaji nisu donijeli rezultat u bor-
bama protiv Hrvatske vojske.
Pretjerani optimizam postupno je, nakon neuspjeha kod Kašića, iščezavao pa
izvješća s terena počinju zvučati drugačije. Srpske postrojbe žale se na gubitke i na
umor, a već 5. veljače pristižu informacije o napuštanju pojedinaca i postrojbi s po-
ložaja. Još gore, sve učestalije pristižu vijesti o navodnom nasilništvu i kriminalnim
radnjama dragovoljaca u pozadini bojišnice. Ipak, na problematiku pristiglih po-
strojbi i njihove navodne zločine i kriminalitet treba gledati oprezno. Kao i brojnim
drugim problemima u redovima vlastite vojske, i problemu dragovoljaca zapovjed-
nici SVK pristupali su proturječno. Dočekali su ih hvalospjevima, kao spasitelje i ta-
kvima ih tretirali sve dok protunapadi nisu počeli rezultirati neuspjesima. Kako su
se neuspjesi ponavljali, padalo je raspoloženje i moral, a istodobno se i odnos prema
dragovoljcima drastično promijenio. Nema sumnje da su mnogi od njih činili nedje-
la, no isto tako treba itekako sumnjati u vjerodostojnost svih optužbi zapovjednika
SVK, koje su se dobrim dijelom svele na to da su brojne skupine dragovoljaca došle
samo pljačke radi. Zasigurno određene grupe jesu, no nelogično zvuči da su „sum-
njive“ dragovoljačke postrojbe prvo došle boriti se i riskirati pogibelj u žestokim bor-
bama, da bi se potom odale kriminalitetu. Zapravo, nema sumnje da su za loše pona-
šanje nekih pristiglih postrojbi krivci najviši zapovjednici SVK i sustav organizacije
obrane, odnosno protunapada koji se pokazao potpuno promašenim.

157
Opis zapovjednika minobacačkog odjeljenja „Vukova s Vučijaka“, Željka Cvija-
novića, zorno govori o vrlo neobičnoj atmosferi koja je vladala na području tzv. Kra-
jine, kako među civilima, tako i unutar vojnih skupina. Bila je to mučna atmosfera
nepovjerenja, straha i međusobnog sumnjičenja za pretrpljene poraze:
Mi smo ostali sve do 16. februara kad je komandant Milanković podlegao. E tad
smo se mi vratili. Da je ostao na životu, mi bi još ostali dolje. U običnom narodu smo
bili heroji, a ovi gore... Nas je bilo najlakše optužiti zato što je došao sukob Arkana i
Martića. A tu je onda došlo do sukoba između nas i Arkana. Jer, Arkan je predvodio
jednu jedinicu gdje su pojedinci bili nečasni u nekim momentima. S druge strane, sam
problem je bio kod tih lokalnih ljudi. Meni je bilo žao tih ljudi, bili su desetkovani. Me-
đutim, kod njih je u jednom momentu moral pao zato što su se dešavale vrlo čudne
stvari. Prije svega, političke! Nakon toga, mi kad smo došli u taj Benkovac, nas ljudi
pitaju: „Jeste li nas došli odbraniti od Martića?“, jer se šest puta ponavljaju izbori za-
to što Babić pobjeđuje tamo. I svašta nešto je tamo bilo, tako da su nas pokušavali da
upotrijebe kao nekakvo političko oruđe u tome svemu. Jer mi smo bili atraktivni za sve,
narod nas je volio. Bili smo čestiti borci i časni ljudi. Nismo iza sebe imali mrlje nika-
kve, a oni su to pokušavali na sve načine da iskoriste. Poslije svih onih silnih Srba iz
Knina kojih je više bilo u Beogradu nego tamo gdje treba da bude, mi smo došli da ih
pojačamo i odbranimo, ali onda sve što nije štimalo, mi smo bili krivci. Eto, završilo je
kako je završilo. Mi smo otišli pokopati svojeg komandanta, to je isključivi razlog našeg
odlaska. Dolje je bilo gadno, no bili smo spremni na to jer naša namjena jest takva. Mi
smo operativna, probojna jedinica koja će da „buši“ neprijateljske linije.
Međutim, naši gubici se mogu gledati i iz dva ugla. Prvi je onaj „neophodni gubi-
tak“ koji je neminovan da se provede plan i izvrši cilj. No, postoji i „nepotrebni gubitak“
gdje su se mnoge stvari odrađivale bez cilja i bez plana. Ja nisam vidio razloga više, kad
smo mi očistili to područje Pridrage kompletno, da se zadržimo ijedan jedini momenat
dulje. Jer nismo mi bili jedinica koja će sad čuvati rovove kao oni tamo „trećepozivci“
i ostali, pa da mi budemo tu u nekim rovovima mjesecima. To je za nas bilo suvišno.
Međutim, za njih, za njihovo stanovništvo, za te ljude je bilo vrlo značajno da „Vukovi“
ostanu iz tih političkih razloga. Da nije komandant Milanković podlegao, ‘ko zna koli-
ko bi mi tu još proveli vremena i ostali.
U svakom slučaju, podatke o samovolji i kriminalitetu nekih dragovoljačkih po-
strojbi treba uzeti kao činjenicu, no također im treba pristupiti s iznimnim opre-
zom i imati na umu prije navedene argumente koji čine nedovoljno jakom tezu da
bi uzroke poraza trebalo tražiti u raspuštenim dragovoljcima, kao što su pokušavali
učiniti zapovjednici GŠ SVK. I konačno, trebalo bi se zapitati što je uzrok anomalija

158
na samoj bojišnici i u pozadini. Cijele postrojbe napuštale su bojište, posebice one
iz redova SVK, a što sigurno nije uzrok kriminaliteta dragovoljaca, već toga što za-
povjednici SVK nisu imali zapovjedni autoritet. Zapovjednici GŠ SVK nisu ni mogli
imati autoritet, kako u očima pristiglih zapovjednika postrojbi SVK, tako i dragovo-
ljačkih postrojbi, iz jednostavnog razloga što su bili prilično udaljeni, što nisu osmi-
slili dobro razrađen sustav zapovijedanja, pa na bojišnici djeluje niz zapovjednika iz
redova više postrojbi, dok se nagomilani problemi s odmakom vremena rješavaju (ili
se uopće ne rješavaju) u udaljenom Benkovcu ili Kninu.
Ostaje pojasniti tko se sve naknadno uključio u borbe za Ravne kotare. Iz redova
SVK pristizale su borbene grupe jačine bataljona s Korduna, Banovine, Like ili ma-
njih snaga (primjerice četa iz zapadne Slavonije pod zapovijedanjem Krste Žarkovi-
ća). To su bile iskusne postrojbe, imale su dobru popunjenost ljudstvom i opremom,
ali nisu se pretjerano iskazale u samim borbama. Nisu dobro međusobno surađivale,
nevoljko su ulazile u borbe, a ubrzo su počele i napuštati bojišnicu.
Udarnu snagu u protunapadu činile su postrojbe za specijalne namjene, neka-
dašnje „kninđe“ Dragana Vasiljkovića i postrojbe dragovoljaca iz susjednih zemalja,
ovisno o njihovoj kvaliteti. Dragovoljačke postrojbe dolazile su ih svih dijelova bivše
Jugoslavije: iz Srbije, Crne Gore, Kosova, Bosne i Hercegovine, pa čak i Makedoni-
je. U izvješćima se spominje čitav niz pristiglih četničkih postrojbi kojima katkada
ne možemo saznati ni ime, već se jednostavno navode kao „četnici“. U borbama su
sudjelovali pripadnici srpske Radikalne stranke, „šešeljevci“, „jovićevci“, postrojba
ŠTIT, četničke jedinice Jove Ostojića, „četnici Miloša Obilića“, „četnički odred Drage
Lazarevića“, niz četničkih postrojbi nedefiniranog statusa ili imena, specijalna po-
strojba „Vukovi s Vučijaka“, pripadnici specijalne postrojbe SJB Prijedor, pripadnici
Srpske dobrovoljačke garde, odnosno Arkanovi „Tigrovi“, „četnici Kosovsko-toplič-
kog odreda,, „dobrovoljci iz Niša“, „plave beretke“ i „crvene beretke“, također pri-
padnici „Odreda Milane Toplice“, članovi „Pokreta za jedinstvenu Srbiju i Jugoslavi-
ju“, i brojni drugi.
Boris Jacović, zapovjednik Taktičke grupe 2. GBR, na vrlo zanimljiv način svje-
doči o kvaliteti protivnika koji je napadao Novigrad:
Prvi puta da smo u Domovinskom ratu naišli na „al pari“ ekipu. I tad sam vidio,
ajmo reći minimalistički, kako se ponašaju na određenim točkama i vidio sam njihovu
reakciju na cijeloj bojišnici. Kojom brzinom se, recimo, vraćaju u borbu. Jer vi kad ne-
što napravite, ključno je pitanje koliko će brzo protivnik reagirati. Ovdje su te reakcije
protivnika išle fantastično brzo!

159
Od svih treba izdvojiti tri postrojbe za koje možemo sa sigurnošću ustvrditi da
su imale značajnu ulogu u operaciji „Čelik“: Srpsku dobrovoljačku gardu, borbene
skupine Dragana Vasiljkovića („kninđe“ ili buduće „Alfe“) i „Vukove s Vučijaka“. Po
svemu sudeći, najveći problem u izvođenju borbenih aktivnosti zapovjednici OG-1
imali su s „Tigrovima“, odnosno pripadnicima Srpske dobrovoljačke garde pod za-
povijedanjem Željka Ražnatovića Arkana. Kao problem navodi se da su Ražnatović i
njegovi zapovjednici zahtijevali samostalnost u borbenom djelovanju, imali svoje za-
misli o provođenju protunapada, katkad i van vojničke logike. Izvješća SVK iz veljače
i ožujka 1993. godine o ulozi „Tigrova“ govore da su bili postrojba aktivna na bojišni-
ci, ali i u mnogočemu što nema veze s bojišnicom, pa čak ni vojskom. „Tigrovi“ su se,
bez sumnje, borili jer ih nalazimo da djeluju na brojnim pravcima udara: od podnož-
ja Velebita do sela Škabrnje. No isto tako zavodili su „red“ po svojim pravilima, bili
isprva „pretorijanaci“ GŠ SVK, odnosno oni koji su imali (ili prisvojili) legitimitet da
privode i budu grubi prema pripadnicima, pa i zapovjednicima postrojbi SVK. Ar-
kanove „Tigrove“ nalazimo u više izvješća o kriminalitetu, gdje se uz njih ponajviše
ističu pripadnici četničkih formacija. Iako je navedeno kako su pripadnici „Tigrova“
u velikom broju, njih 450, napustili tzv. Krajinu 16. veljače, oni su i nadalje bili pri-
sutni na i oko bojišnice Ravnih kotara, barem do kraja ožujka. Naime, u borbama
za Škabrnju, pod vodstvom Milorada Ulemeka - Legije, sudjelovali su i „Tigrovi“ te
imali određenih gubitaka u ljudstvu. Kada su točno napustili područje tzv. Krajine
nije moguće ustanoviti, kao ni to jesu li ga tijekom veljače zbog svađe Ražnatovića i
Milana Martića napustili pa se iznova vratili ili su na području tzv. RSK bili povre-
meno prisutni. U svakom slučaju, ostaje činjenica da su pristigli 24. siječnja, da su,
sudeći prema televizijskim snimkama, bili izvrsno opremljeni za borbu i kao takvi od
medija dočekani kao heroji. Tzv. Krajinu su napustili (napuštali) pod nimalo ugod-
nim optužbama. Sekulić je u memoarima konstatirao da su više štetili nego koristili
na prostoru tzv. RSK, ne samo zbog kriminaliteta, već i stoga što su vrbovali najbolje
pripadnike SVK da pristupe u Gardu, „što je štetilo odbrani i dovelo do osipanja jed-
nog broja jedinica. Bilo je više nego evidentno da Arkanova jedinica, po napuštanju
teritorije Krajine, odnosi sa sobom veliku količinu naoružanja i opreme, uzete na re-
verse, od komandi jedinica Srpske vojske Krajine“.
Druga važna postrojba u kategoriji dragovoljaca jesu „kninđe“ ili „Alfe“ Dragana
Vasiljkovića, iako su u toj postrojbi ratovali uglavnom mladi ljudi iz šireg područja
srednje Dalmacije, vojni obveznici „RSK“. Riječ je o prilično nedefiniranoj skupini
boraca, kojoj je nemoguće utvrditi brojno stanje, status u ustroju SVK, čak niti ko-
me je točno podređena. Kao i Ražnatović, i Vasiljković je bio angažiran od Službe
državne bezbednosti Srbije, odnosno Jovice Stanišića i to je jedino što sa sigurnošću

160
možemo utvrditi, a što je više puta poslije rata isticao sam Vasiljković. S druge stra-
ne, Vasiljković je poštivao hijerarhiju SVK, nije ulazio u otvorene sukobe i polemike
s čelnim ljudima RSK, iako je dva puta morao odstupiti i napustiti tzv. Krajinu, 1991.
i 1994. godine. Na zanimljiv način Sekulić je objasnio neobičan status „kapetana“
Dragana i njegovih boraca: „I on je imao jedinicu, ali ona je bila legalna i najbolja u
Srpskoj vojsci Krajine. Bila je na brojnom stanju Glavnog štaba Srpske vojske Kraji-
ne. Njegov nastup u Krajini bio je specifičan. Nije priznavao pravo bilo kome da mu
komanduje, ali je uvažavao postojanje više komande. U Glavni štab Srpske vojske
Krajine je dolazio kada mu je nešto trebalo, ili kad je želeo nešto da predloži. Jedi-
nicu Kapetana Dragana činili su inače vojnici, dobrovoljci sa teritorije RSK. Manji
deo poticao je sa teritorije SRJ. Jedinica Kapetana Dragana je predstavljala deo Srp-
ske vojske Krajine i nije delovala mimo sistema komandovanja, iako je on sam, kao
starešina, u Srpskoj vojsci Krajine bio – paravojnik. Uloga Kapetana Dragana nikada
nije analizirana u Glavnom štabu Srpske vojske Krajine niti je spominjana u analiza-
ma morala, borbenih dejstava, borbene gotovosti, planiranja razvoja i slično. Na to je
uticala, pre svega, njegova specifična pozicija.“
„Specifična pozicija“ djelovanja Dragana Vasiljkovića uvelike je obavijena tajan-
stvenošću i nejasnoćama. Tijekom 1991. godine došao je iz inozemstva u Beograd
te postao važan čovjek Jovice Stanišića koji ga šalje na područje Republike Hrvatske,
odnosno u politički centar nezadovoljnih Srba iz Hrvatske - Knin. Ubrzo je ustro-
jio centar za vojnu obuku u Golubiću kod Knina, potom je s polaznicima te obu-
ke sudjelovao u oružanom obračunu protiv hrvatskih snaga kod Ljubova, u blizini
Gospića. Vasiljkovićeva postrojba imala je ključnu ulogu u borbama na Banovini i
Kordunu tijekom lipnja i srpnja. Već dotada je bio popularan, a uspjehom u tim ak-
cijama doživio je veliku slavu, stekao kultni status kao „kapetan Dragan“, također i
njegovi borci, popularno zvani „kninđe“. No slava je trajala do kasne jeseni. U suko-
bima između Milana Martića i Milana Babića oko kontrole nad vojskom i policijom,
Vasiljković je vjerojatno stao na stranu jednoga ili postao preopasan obojici, te je
uskoro bio opozvan od nalogodavca, Stanišića, da napusti tzv. Krajinu i dođe u Beo-
grad. Tzv. „kninđe“ su raspuštene, a Vasiljković je otišao u Srbiju. Izbijanjem ratnog
sukoba u zadarskom zaleđu, 1993. godine vratio se u Knin, osnovao nastavni centar
za obuku „Alfa kamp“ u Bruškoj. No u kolovozu sljedeće godine opet je razriješen
dužnosti i opet se vraća u Beograd. U svakom slučaju, zbog silovitog udara hrvatskih
snaga u operaciji „Maslenica“ Vasiljković se vratio u Knin i okupio borbenu skupinu
koju nije moguće brojčano definirati. Sudeći po dokumentima i snimkama, povratak
Vasiljkovića bio je krajem siječnja jer prisutan je na pogrebu nastradalim vojnicima
prilikom zasjede na Velebitu, a kamp, Nastavni centar za obuku u Bruškoj, postao je

161
funkcionalan već prije 8. veljače 1993. godine. Vrlo zanimljivo, na uvjete u kampu
(smještaj, prehrana) i uvjete obuke (nasilništvo, pretjerana stega) u izvješćima nala-
zimo više pritužbi grupa koje su morale polaziti tečaj. Nije moguće odrediti koliko su
te pritužbe bile osnovane, a koliko su produkt vjerojatno niske želje pripadnika SVK
da prolaze zahtjevnu obuku u kampu Dragana Vasiljkovića. Kako god bilo, borci koji
su ratovali pod vodstvom „kapetana Dragana“ bili su dobri borci i to svjedoče svi pri-
padnici hrvatskih snaga koji su se tijekom 1993. godine sudarali s njima na područ-
ju Ravnih kotara (posebice Škabrnje), dok o djelovanju i borbama protiv Arkanovih
„Tigrova“ gotovo da nemamo informacija od pripadnika Hrvatske vojske s kojima
smo razgovarali. Valja istaknuti kako je Dragan Vasiljković sa svojim „Alfama“ i pri-
padnicima drugih postrojbi krajem ožujka zapovijedao akcijama za povratak sela
Škabrnje u srpske ruke. Vasiljkovićeve postrojbe postigle su uspjeh koji su obje zara-
ćene strane platile visokim ljudskim žrtvama i to je zapravo bio jedini pravi uspjeh u
protunapadima srpskih snaga.
Treća grupa koju treba istaknuti bila je postrojba „Vukovi s Vučijaka“. Već po sa-
mom pregledu pisanih zapovijedi i izvješća s bojišnice jasno je kako je ta postrojba u
gotovo 20 dana sudjelovala kao udarna snaga u svim napadima srpskih snaga prema
Kašiću i Novigradu. To je postrojba kojoj domaći zapovjednici nisu našli zamjerku
zbog ponašanja. Također, nisu im zamjerili što su se nakon iscrpljujućih borbi po-
vukli s područja tzv. Krajine radi pogreba svojeg zapovjednika Veljka Milankovića,
koji je nastradao 4. veljače u borbama za Kašić, a 16. veljače je preminuo. „Vukovi s
Vučijaka“ dočekani su od strane SVK uistinu s velikim respektom. Zapovjednik 7.
korpusa, pukovnik Milan Đilas, poslao je 29. siječnja zapovjedništvu 4. lake brigade
„Naređenje“ (naputak) kako postupati s 250 pristiglih boraca ove skupine i 36 pri-
padnika specijalne jedinice SJB iz Prijedora:
„Iskusne i prekaljene ratnike odred „Vukovi sa Vučijaka“, pod komandom poruč-
nika Veljka Milankovića sa 250 boraca i specijalnu jedinicu SJB Prijedor jačine 36
boraca razmestiti u očekujući rajon kod Obrovca. Borci ove jedinice obučeni su za
iznenadne napade na odredjenim pravcima i zauzimanje važnih objekata. Za drža-
nje osvojenih objekata upotrebljavati jedinice 4. lbr. dok ovu jedinicu stalno upotre-
bljavati kao udarnu pesnicu na pravcu napada. Računajte da vam je upućena elitna
jedinica koja predstavlja srpske komandose.“
Iako su i Arkanovi „Tigrovi“ dočekani s oduševljenjem, doduše ne na ovakav na-
čin, kasnija izvješća ne govore o borbenim uspjesima Ražnatovićevih vojnika, za ra-
zliku od vijesti o djelovanju „Vukova“, koji su, bez daljnjega, opravdali renome kojim
su dočekani. Kroz izvješća s bojišta primjetno je da su stalno bili korišteni kao udar-

162
na skupina u napadima, da su interventno slani na područja gdje je linija bila slaba
ili pak da bi stabilizirali liniju u slučaju kada bi neka postrojba napustila bojišnicu,
kao što se to dogodilo kod Novigrada, 11./12. veljače: „2. Prilikom napada ustaša na
pravcu Novigrad-Grgorci došlo je do pometnje i napuštanja položaja od strane ba-
taljona milicije i dobrovoljaca. Imali smo 7 poginulih i 21 ranjenih. Uvođenjem u
borbu boraca „Vukova s Vučijaka“ prodor ustaša je zaustavljen, a front stabilizovan“,
stoji u izvješću Komande 7. korpusa Glavnom štabu SVK.
Iako takvo što nije uobičajeno, zapravo dosada nitko tko proučava rat u Hrvat-
skoj to nije učinio, odlučili smo iz više razloga kontaktirati zapovjednike te postroj-
be. Svakako, važno je bilo imati informaciju o ratnom putu „Vukova s Vučijaka“,
posebice o njihovom djelovanju tijekom borbi na području Republike Hrvatske.
Osnovni kriterij bio je da se s time slažu pripadnici gardijskih postrojbi protiv kojih
su se „Vukovi s Vučijaka“ sudarali u borbama za zadarsko zaleđe, a koji su o njima
pričali s respektom i kao o dostojnim suparnicima. Iako nisu o tome previše priča-
li, zna se da su tijekom borbi za Ravne kotare došli u sukob sa zapovjednicima Ar-
kanovih „Tigrova“, upravo zbog nasilništva prema pripadnicima SVK i određenim
radnjama koje nisu primjerene profesionalnoj vojsci. Detalji toga sukoba se donekle
(nepouzdano) mogu rekonstruirati putem internetskih foruma ratnih veterana SVK.
Posebno zanimljivo, zbog jedne prilično složene situacije kakva vlada u medijima
BiH i Srbije, ali i nepostojanju interesa vojnih povjesničara s tih područja, „Vukovi s
Vučijaka“ nisu nikada nikome dali iskaz, upravo zato da se ne bi zloupotrijebila nji-
hova sjećanja. S druge strane, sam dogovor s njima protekao je iznimno jednostavno.
Stupili smo u kontakt, javljeno im je da se snima dokumentarni film „Maslenica“, te
da želimo uzeti njihova svjedočenja i koristiti ih najprije za potrebe dokumentarnog
filma, poslije i u znanstvene svrhe. Složili su se da je projekt vrijedan da sudjeluju u
njemu, zadobili smo njihovo povjerenje obećanjem da nećemo zlorabiti njihove iska-
ze, već da ćemo se potruditi, koliko možemo, objektivno rekonstruirati priču o bor-
bama za zadarsko zaleđe. Uzeti su iskazi dva zapovjednika i jednog vojnika, a u ovoj
knjizi koristit ćemo vrlo zanimljiva sjećanja dvojice zapovjednika, koja nažalost nisu
prikazana u dokumentarnom filmu. Nastajanje i ratni put postrojbe do veljače 1993.
godine prikazao je Miro Šikarac, u vrijeme bitke za Kašić dozapovjednik postrojbe,
koji je kasnijom pogibijom zapovjednika Veljka Milankovića preuzeo vođenje „Vu-
kova s Vučijaka“:
Kada se raspadala Jugoslavija, na Vučijaku, kod Prnjavora, jedna grupa ljudi je od-
lučila da se organizuje i ona je preteča jedinice. Nakon toga je otišla u Knin, u Golubić,
gdje je izvršena prva obuka. Nakon te obuke, okupili su i druge ljude i formirali jedinicu

163
„Vukovi sa Vučijaka“. Mi smo bili mala jedinica, znači diverzantskog tipa, operativna,
sastavljena od mlađeg kadra. Sastav je bio starosne dobi od 18 pa do nekih 30-ak godi-
na, sve dobrovoljci. Komandni kadar itekako je vodio računa tko ulazi u jedinicu, tko
ne ulazi u jedinicu i na osnovu te selekcije ljudi su primani u sastav „Vukova sa Vučija-
ka“. Dominantno su to bili ljudi sa područja naše Krajine i naše opštine. Međutim, do-
brovoljci su bili i sa drugih prostora: iz Hrvatske, iz Slovenije i BiH. Jedinica je brojala
operativno najviše do 250 ljudi. To je maksimum te jedinice, iako je tijekom cijelog ra-
ta kroz jedinicu prošlo negdje oko 800 ljudi. Razlog tome leži i u činjenici da smo imali
strahovite gubitke, imajući u vidu da smo bili mala jedinica. Poginuo nam je 51 čovjek.
Manje-više svaki od naših boraca je ranjen, neki i više puta. U samom početku bili smo
pridodati sastavu 1. krajiškog korpusa kao redovna jedinica iz tog „JNA vremena“.
Kao i svaka jedinica specijalne namjene, i mi smo imali svoju posebnu taktiku. Iz-
među ostalog i za psihološki rat koji se vodi na prvoj liniji. A mi smo doista vremenom
postali obučena jedinica. Vodili smo računa zaista o svim detaljima koje je bilo neop-
hodno da se savladaju, da bi se napravila jedna uspješna akcija i da bi se sačuvali ljudi.
Tako da nismo radili puno grešaka u izvođenju bilo kakvih akcija operativnog dejstva
i zato smo uspješno završavali sve te akcije koje smo vodili. Međutim, zbog velikog bro-
ja tih ofenzivnih akcija mi zaista imamo teške gubitke koji su nastali zbog svega tog.
Pripadnici naše jedinice su bili srčani ljudi, dobri, kvalitetni borci. Prošli su jednu spe-
cijalnu obuku koja im je davala mogućnost da reaguju vrlo brzo, da se snalaze na ra-
tištu i da ratuju sami, što je predstavljalo problem za mnoge druge jedinice koje su bile
nasuprot nas. Znači, svaki naš borac je bio maltene jedinica za sebe, a u zajedničkom
dejstvu to je bila posebna priča, tako da je vrlo teško bilo da se pronađe pravo rješenje
protiv nas. Mislim da o nama dovoljno govori podatak da u ratu ni jedan naš pripad-
nik nikad, ponavljam, nikad nije pao u ruke neprijatelja, ni jedan nije ostao zarobljen,
ni jedan nije ostao mrtav negdje na ratištu, bez obzira na cijenu koju smo mi platili iz-
vlačeći naše ranjene ili poginule borce. Mi nastupamo tiho, ne koristimo nikakva teška
artiljerijska oružja. Imali smo lake minobacače u sastavu kad bi to bilo potrebno. Me-
đutim, uglavnom ovaj naš stil se nije zasnivao na pravljenju neke velike buke, euforije,
bombardovanja neprijateljskih linija, već jednostavno smo napadali vojnički, u tišini.
Na žalost našu i tih ljudi koji su se nalazili naspram nas, mi smo se borili ma-
nje-više uvijek protiv istih ljudi. Gdje god se otvarala neka priča o velikim bitkama i
akcijama, dovođene su jedinice koje su često se nalazile ispred „Vukova sa Vučijaka“ i
dovođeni smo mi. Tako da smo se mi manje-više na neki način i poznavali, znali smo
šta mogu oni, a vjerojatno su i oni tako znali puno toga o nama. I bile su to jako krvave
bitke i za nas, a bojim se i za njih.

164
Bili smo mobilisani za ovu intervenciju u zadarskom zaleđu pošto smo imali jedan
period u kojem smo odmarali. Jedinica je ponovo okupljena na brzinu, naoružana jed-
nim dijelom oružja, a drugi dio smo dobili kada smo stigli dole. Tako da mi neku logi-
stiku nismo imali, niti smo je posjedovali u smislu nekih artiljerijskih oruđa. Mi smo
upravo diverzantska jedinica, znači koristili smo lična naoružanja koja koristi svaki
pješadinac. Otišlo nas je negdje oko 250, otišli smo autobusima kao i sva vojska što je
putovala u toku rata.
Mi smo imali jednu veliku obavezu prema ljudima koji su nama pomogli u oslo-
bađanju, to jest probiranju Koridora. Ljudi iz tadašnje Kninske krajine učestvovali su
ovdje na proboju Koridora i te najznačajnije njihove jedinice su bile pridodate nama.
Tako da smo mi stekli jedno veliko prijateljstvo s njima. Znači, ljudi sa Banije i Kordu-
na, Like, Knina iz Slavonije su došli da nam pomognu i u obavezi da im pomognemo
na poziv, vjerojatno Milana Martića, jedinica se mobilisala i otišla put Knina, to jest
prema Benkovcu, gdje smo došli 28. januara 1993. godine.
Narod je bio silno uplašen. Hrvatske snage kada su izvršile napad na prostor ta-
dašnje Krajine, to je jednostavno izazvalo strah kod mnogih mještana i ljudi su bili iz-
bezumljeni. Tako da je postojala jedna ogromna doza straha i panike šta će da se dalje
odigrava, imajući u vidu da je to zaista bio prostor koji je otvarao mogućnosti daljnjih
napredovanja prema Benkovcu, a poslije Benkovca i prema Kninu.
Kad smo stigli, narod je bio skeptičan prema našoj jedinici. Naime, tu prije nas sti-
gla je jedinica „Tigrova“, Arkanovi dobrovoljci, koji su učestvovali također u nekim bit-
kama dole. No, oni su izazvali averziju stanovništva prema sebi, tako da ni mi nismo
bili u tom prvom trenutku dobro prihvaćeni. Međutim, poslije prve akcije koju smo mi
izveli u Kašiću, koju smo pripremali zaista krajnje ozbiljno, i izveli je na jedan pravi
način, promijenilo se i raspoloženje, tako da je taj narod zaista nas dole prihvatio. Ko-
liko je meni poznato, „Bijeli orlovi“, ili kako ih već nazivaju, dolje onda nisu bili, a sa
Arkanom smo imali negativna iskustva iz Knina. No kako je tamo bilo vrhunskih mo-
maka, boraca, kako su to bili također dobrovoljci, to ne bih komentarisao. To je priča
za njih. Znam da je bila ta neka priča vezana za neku politiku koja nas nije ni intere-
sovala, ali mi smo borci, a nismo bili političari.
Veljko Milanković, naš vođa, bio je nešto stariji od nas. Znači, on je tada imao 38
godina, ja sam imao 24 i saborci moji su imali tu negdje do 30-ak godina. Tako da smo
mi izgubili jednog velikog čovjeka, jednoga stratega koji je uspješno vodio jedinicu „Vu-
kovi s Vučijaka“ sve do toga trenutka. Međutim, bez obzira na sve, mi smo preživjeli
kao jedinica. Ponovo smo se organizovali i nastavili smo tu tradiciju koju smo stekli.
Bili smo vrlo ozbiljna srpska jedinica koja je učestvovala na mnogim ratištima, nigdje

165
nije napravila ni jedan zločin i posvetili smo tu svoju borbu poslije Veljkine smrti upra-
vo Veljki.
Osim opisanih dragovoljačkih postrojbi, u borbama za zadarsko zaleđe sudjelo-
vao je niz drugih postrojbi šarolikog sastava i borbenih vrijednosti. Neke „poznate“
postrojbe često se spominju u sjećanjima sudionika tih borbi, primjerice „Beli orlovi“,
no po svemu sudeći, oni nisu sudjelovali u najžešćim okršajima, koji su oslabili u dru-
goj polovici veljače. Nadalje, treba istaknuti kako je uočljivo da su se neke postrojbe
ili grupe, ne zna se iz kojih razloga, izmjestile u šire područje sukoba gdje je intenzitet
borbi bio manji i ne toliko snažan. Stoga brojne grupacije, posebno četničke, nalazimo
u izvješćima s područja Drniša ili iz šibenskog zaleđa, ovisno o tome govori li izvješće
o njihovim dolascima-odlascima, borbenim djelovanjima ili kriminalitetu. Konačno,
neke skupine su se na području Ravnih kotara pojavile tek povremeno, napravile vrlo
malo u borbenom smislu ili pak prilično loše, te su ubrzo iščeznule s područja sred-
nje Dalmacije. Vrlo dobar primjer takve postrojbe, ali i ogledala loše ustrojene zapo-
vjedne hijerarhije je četnička skupina „Miloš Obilić“. Četa „Miloš Obilić“ pojavljuje
se u više izvješća početkom ožujka, a sva su negativna. Pukovnik Ljubomir Cvjetan,
zapovjednik TG-4, sastavio je 4. ožujka poseban izvještaj za Komandu OG-1: „Izvje-
štaj o radu i ponašanju dobrovoljaca četa ‘Miloš Obilić’“, koji pokazuje u kojoj mjeri
je zapovjedni sustav SVK bio poremećen. Izvještaj govori o samovolji postrojbe, koja
više dana (barem osam dana) ne želi prihvatiti zapovijedi o uvođenju u zonu borbe-
nih djelovanja, odnosno ne želi preuzeti borbene zadaće. Cvjetan, kao njima nadle-
žan, uopće ne zna koje je brojno stanje postrojbe, tko su zapovjednici vodova ni gdje
se nalaze dijelovi postrojbe. Nakon više poziva i tek drugog sastanka, dozapovjednici
postrojbe donose mu uvid u zapovjednu strukturu i brojno stanje. Četa se izmjestila
na tri lokacije: u školi u Benkovcu, „reonu odbrane BG 4“ i u privatnoj kući u Karinu,
te ukupno broji 123 dragovoljca. Brojno stanje nije precizno prezentirano jer: „pored
navedene strukture u četi se nalazi jedan broj dobrovoljaca izvidjača i njihova policija,
za broj ovih ljudi nisu mi dali podatke“. Na sastanku je, uz mnogo poteškoća, zapo-
vjednicima četničke postrojbe naloženo da se moraju iseliti iz Benkovca i podrediti
nadležnim zapovjednicima SVK te preuzeti borbene položaje i zadaće. No drugi dan
četnici šalju jednog od dozapovjednika i odbijaju nametnute obaveze, traže potvrde
da napuste Krajinu te prijete da će o svemu „izvestiti Čiču, Ostojića i Šešelja“, jer njima
ne mogu zapovijedati zapovjednici SVK. Uz zaključak da takva postrojba ne želi pre-
uzeti zadaću i ne želi se podčiniti nadređenom zapovjedništvu, odnosno donosi „više
štete nego koristi“ jer su već više puta uhićeni u pljački, pukovnik Cvjetan ne predlaže
jedinu adekvatnu mjeru, da budu protjerani. Naprotiv, predlaže da se s njima i dalje
pregovara, odnosno da ih se „izvede iz zone borbenih dejstava TG-4 i još jednom se

166
njihovim rukovodstvom pokuša njihovo angažovanje dogovoriti na zasebnom pravcu
i tačno definiranom cilju i da oni rukovode akcijom“.
Primjer nemoći visokih zapovjednika SVK ne odražava samo problem zapovjed-
nih struktura te vojske, već potvrđuje da će biti teško utvrditi broj dragovoljaca pri-
sutnih u borbama za Ravne kotare. Katkada taj broj ne žele predočiti zapovjednici
dragovoljačkih postrojbi, katkada ga nisu u stanju saznati ni zapovjednici 7. korpusa,
čak ni kada ga izričito traže na uvid. Zbog toga, a ponajprije zbog nedostatka doku-
mentacije, vrlo je teško, zapravo nemoguće precizirati koliki je broj dragovoljaca bo-
ravio na širem zadarskom području, zaključno do, primjerice, osvajanja Škabrnje ili
puštanja pontonskog mosta u promet.
Ukoliko se oslonimo na podatke koje pruža Sekulić, kao i Kosta Novaković u
knjizi “Srpska krajina: usponi, padovi, uzdizanja” na području „RSK“ 1993. godine
u borbama je, posebno u prvoj polovici godine, sudjelovalo više od 4300 dragovolja-
ca, a taj broj bio je visok i u drugoj polovici godine. Najviše dragovoljaca rođeno je
u Srbiji, odnosno u Vojvodini. Bilo je mnogo stranaca, najviše Rusa, potom Bugara,
Makedonaca, Rumunja, Grka, Ukrajinaca, Kozaka i Poljaka, pa čak navodno i „Ita-
lijana“. Upravo po pitanju dragovoljaca iz drugih zemalja, kao i izvješća u kojima se
vidi da cijele grupe (autobusi) dolaze bez da se uopće navodi ime i brojno stanje po-
strojbi, smatramo da je dragovoljaca u Ravnim kotarima bilo mnogo više od broja
koji kao službeni navode Sekulić i Novaković. Naime, Novaković je naveo donoše-
nje jednog značajnog akta kojim se regulirao status dragovoljaca: „Zbog nedostatka
adekvatnih propisa, Glavni štab Srpske vojske Krajine donio je akt kojim se reguliše
‘status dobrovoljaca - građana Republike Srbije koji učestvuju u oružanim sukobima
u Republici Srpskoj Krajini poslije 23. januara 1993. Godine’. Pošto se u ovom aktu
ne govori o statusu dobrovoljaca u Srpskoj vojsci Krajine koji nisu građani Republike
Srbije, ostao je veliki broj pitanja i problema neriješen, jer je u Srpskoj vojsci Krajine
bilo i dobrovoljaca iz drugih zemalja.“
Uistinu, velik broj pitanja o djelovanju stranih dragovoljaca ostao je neriješen, što
je vrlo jednostavno dokučiti listajući popise poginulih. Iako je stranih dragovoljaca
bilo mnogo, niti jedan od njih ne nalazi se na službenom popisu poginulih, nestalih
pa ni ranjenih, a da ih je zavela nadležna služba SVK. Zapravo se u zaplijenjenoj do-
kumentaciji nalaze podaci samo o jednoj grupi Rusa, gdje postoje podaci o strada-
vanjima. Ostaje zaključiti da je velik broj dragovoljaca bio aktivan tijekom bitke za
zadarsko zaleđe, da je među njima bilo mnogo stranaca koji po nacionalnosti nisu
Srbi, no kako o njima nema nikakvih podataka, teško je analizirati, čak i pretpostaviti
o kojem broju dragovoljaca iz drugih zemalja se radi.

167
U svakom slučaju, obrana ostvarenih ciljeva postignutih operacijom „Maslenica“
za hrvatsku stranu bila je daleko teži dio bitke za zadarsko zaleđe i Velebit. Obje stra-
ne u tom sukobu imale su višestruko veće gubitke nego što su imale u prvih pet dana
koliko je službeno trajala operacija. Na bojišnicu su redom pristigle najbolje postroj-
be Hrvatske vojske, ali i prekaljenih, iskusnih srpskih boraca sa svih strana bivše dr-
žave Jugoslavije. Stoga se može zaključiti da je to bio najžešći sraz najboljih postrojbi
tijekom Domovinskog rata. Upravo zbog toga obrambeno razdoblje obrane ciljeva
operacije „Maslenica“ zaslužuje mnogo veću pozornost od dosadašnje.

Operacija „Maslenica“ („Gusar“), obrana, 29. siječnja – 16. ožujka


(zemljovid je preuzet iz monografije „4. GBR HV – Pauci“, 2011., str. 260-261).

168
Velebit
Sa završetkom napadajne vojno-redarstvene operacije „Gusar“, odnosno „Ma-
slenica“, 27. siječnja 1993. godine, hrvatske snage preuzele su zadaću utvrđivanja i
obrane položaja od srpskog protunapada. Dio položaja na Velebitu od Specijalnih
jedinica policije preuzela je TG-112, kao što je opisano u monografiji 9. gardijske
brigade (9. gardijska brigada Hrvatske vojske - Vukovi, Zagreb, 2011., 200.): „Krajem
mjeseca, zapovjednik TG-112, pukovnik Mirko Norac, po usmenoj zapovijedi na-
čelnika GS HV-a o preuzimanju položaja za obranu od Specijalne policije MUP-a,
zapovjedio je provođenje zapovjednog izviđanja crte bojišta: Seline – Jasenice – Ze-
lenikovac – Skradilovac (tt 689) – Velika Bobija (tt 584) – Mala Bobija (tt 510). Za
preuzimanje obrambenih položaja Velika i Mala Bobija, zapovjednici u kontaktu
sa Specijalnom policijom MUP-a RH na Skradilovcu upoznali su teritorij i položa-
je Specijalne policije, kao i neprijateljske položaje i otporne točke. Zapovjednik 1.
bojne TG-112 Mladen Fuzul dobio je zadaću dovesti snage na prostor Zelenikovca,
dijelom snaga biti u spremnosti za preuzimanje položaja (Nekići – Velika glava /
tt 197/), a dijelom snaga ostati u pričuvi u Zelenikovcu.“ Mladen Fuzul, tada mla-
di zapovjednik 1. bojne TG-112, prisjeća se nepovoljne situacije u kojoj je TG-112
preuzela položaje na Velebitu:
Naša zadaća je bila da branimo prostor od Bobije do Rosuljevca. Rosuljevac je
jedna mala kota između Bobije i Tulovih greda, otprilike na sredini, sa zapovjednim
mjestom u selu Marune. A ono se nalazi odmah ispod Bobije. Dakle u tom dijelu smo
branili taj dio prostora. Po dubini smo imali dio snaga PZO-a. Njih smo upotrijebili za
zaštitu prednjih snaga pa smo, recimo, na Potpragu postavili zrakoplovne topove koji
su nam služili više za djelovanje po neprijatelju i njegovim kotama, nego što su bili za
PZO obranu. I također, po dubini.
Protunapadi su odmah krenuli topništvom. U ovom dijelu nizinskom, znači od ka-
njona rijeke Zrmanje pa do zaseoka Nekići, koje se nalazi pod kotom Bobijom, nismo
imali nekih velikih problema po pitanju pješačkih upada. Neprijatelj je tu sveo odgovor
više na topničke udare po nama, i to dosta žestoke topničke udare. No kad smo preuzeli
od Specijalne policije MUP-a Bobiju i Tulove grede i sve one kote koje smo gore držali,
tada smo imali nekoliko žestokih protunapada. Nažalost, imali smo i gubitaka. U jed-
nom od tih protunapada teško nam je stradao zapovjednik satnije Nedjeljko Modrić.
Poginuli su Ivica Barišić i Ćazim Mujčinović. U svakom slučaju, više smo bili izloženi
djelovanju diverzantskih grupa u velebitskom dijelu, nego dolje, pod Velebitom. Podve-
lebitski dio bio je izložen topničkim napadima. Također, tamo su vrlo često znali uda-
rati Maljutkama.

169
Borbi koje su na južnim dijelovima Velebita uslijedile neposredno nakon okon-
čanja operacije „Maslenica“ prisjetio se prvi zapovjednik TG-112, Ante Žoni Mak-
san:
Što se tiče neprijatelja i kako su se oni držali, ako govorimo samo o akciji „Masle-
nica“, držali su se oni čvrsto, jako. Ipak, ratovali su protiv jačih. Mi kasnije vidimo u
protunapadima da smo im ovdje nanijeli gubitke, Specijalna policija pogotovo. Kom-
pletan gornji dio Velebita do Bobije, momci iz Specijalne policije su kompletno očistili,
sve ono gore od Tulovih greda, kompletne visoravni, dole do Bobija. Ma držali su se
Srbi čvrsto, ali kažem, ovdje, na ovom prostoru, one gubitke koje smo im mi nanijeli i
način na koji smo ih dotjerali do određene linije, to je sve bilo na razini manjih kon-
tranapada. Većinom su radili napade na Bobiju i pokušavali su osvajati Bobiju da bi
se učvrstili na toj jednoj poziciji koja je dominantna u odnosu na ovaj kompletan pro-
stor, a isto tako brani prilaz s Tulovih greda, odnosno gdje je sadašnji Sveti Rok, ima
jedan bili put od vrimena Austro-Ugarske još izgrađen, koji se penje prema Tulovim
gredama. Jedino se odatle moglo gori odvesti ili dovesti vozilima. Oni su dva puta po-
kušali osvojiti Bobiju. Upravo su postrojbe Prve bojne TG-112 bile prisutne na Bobiji, i
dva puta su uzeli i dva puta su vraćali nazad tu istu kotu. Gospodin Zlatko Turković je
zapovijedao satnijom i dva puta je vraćao nazad Bobiju. Ali već prije toga Specijalne
postrojbe su MUP-a očistile kompletan prostor. Otpor je bio žestok. To se vidilo u ka-
snijim njihovim kontrama, di su oni posebno na novigradskom dilu, prema Poličniku,
taj dio su oni izrazito napadali. Ovdje nisu mogli jer su ušli u uski prostor, gotovo je.
Znači, od Bobije prema Tulovim gredama. Znači Tulove grede, Bobija, doli Paradži-
kova glava. Uglavnom, tu je naša pozicija bila smještena i mi smo im zatvorili prolaz
prema ovamo. Više nema napada, usko grlo imaju. Kao što su prije „Maslenice“ oni
imali ovdje pod Velebitom, samo smo ga branili na drukčiji način. Branimo svoje, a
ne tuđe!
Osim borbi s neprijateljem i teškim vremenskim uvjetima, trebalo se suočiti i
s problemom prometne povezanosti, a što je zbog nepristupačnosti i konfiguracije
terena predstavljalo veliki problem. Sve postrojbe koje su u to vrijeme ratovale na
Velebitu ističu nemjerljivo značajan pothvat inženjerije 112. brigade, pa tako i zapo-
vjednik 1. bojne TG-112 Mladen Fuzul:
Veliki napor u tom prostoru odrađivala je inženjerija 112. brigade, sa zapovjedni-
kom Ivanom Ivkovićem. Probijali su prometne komunikacije na sve strane, gdje je to bi-
lo moguće, s našim kapacitetima. Jer jednostavno taj je planinski dio bio toliko izoliran
da je to nemoguće i opisati. Znam da smo, primjerice, tada ranjenog, a danas pokojnog
Sabljaka 16 sati spuštali u prostor podnožja pod Velebitom.

170
Probijanja ceste na Velebitu, ali i uvjeta prije njezina postojanja sjeća se i zamje-
nik zapovjednika Planinske satnije „Velebit“ Drago Baruškin:
Komunikacija je bila pješačenje. To je katastrofa. Jer recimo do Tulovih greda tre-
balo je nekoliko sati hoda. Opskrba, bilo kaj. Odu dečki gore i ne mogu se poslije vraćati
dolje. Imali smo i mazge, vodili smo ih. Ali u jednom momentu bilo je takvo vrijeme da
su i mazgari odustali, nisu htjeli. Nego smo se mi primili mazgi i išli mi mazge tjerati.
Snijeg je padal, imali smo jednog kojeg smo zvali Makina, Jadranko Ostojić. Ogroman
je bil, a ni sam ne zna kako je bio jak. On je s ramenima gural mazge i konje. Takvo
je to vrijeme bilo. Gore nismo mogli puno jer cesta nije bila probijena. Na početku je
bilo krasno vrijeme i onda je nastao pakao sredinom veljače. Od snijega je sve bilo za-
meteno. A nas par, Jerko Kirigin, ja i Tomičić, kaj je bil načelnik Uprave, on je bil oba-
vještajac u Šestoj gardijskoj i jedan inženjerac, išli smo istraživati kako probiti put. I
jedan dio inženjerci su uistinu bili probili. I tu smo se onda nekako mogli voziti. To su
bagerima probili. I to onaj Caterpillar devetka, najveći i najteži. To je bilo ludo! Oni su
u dva tjedna napravili jedno nekih 5-6 kilometara ceste. Fantazija, to je ludo! Strašan,
strašan posao! Iz ničega, iz kamenjara oni su napravili cestu. Mi smo pričali: „Ne bu to
nikada! Nema šansi.“ Ma kakvi, napravili su fantaziju. Da čovjek ne povjeruje, za dva
tjedna. Pogotovo kaj je jedan dio bila takva mećava i toliko snijega da je bilo strašno.
Imam baš i videosnimke sa izviđanja. Strašan, strašan posao. Ali taj Caterpillar devet-
ka, to su mi inženjerci sami rekli da je to stroj kaj dela nemoguće. I tak je i bilo.
U sastavu TG-112 djelovao je i dio 6. GBR zauzevši položaje kod Podpraga. Za-
mjenik zapovjednika 1. pješačke motorizirane bojne 6. GBR, Stjepan Škrinjarić, ta-
kođer se prisjeća teških okolnosti koje su ipak olakšane nakon značajne pomoći in-
ženjerije Hrvatske vojske:
To se zove cesta Potprag, to je stara cesta koja je spajala Obrovac i Sveti Rok. Tu
smo preuzeli položaje od naših specijalaca koji su ih držali od samog početka akcije.
Dakle, vozilima smo mogli doći do Zelenikovca i išli smo gore do Potpraga pješice i sve
do Kraljičinih vrata, kote 1056. To je bio prvi mjesec, strašna velika hladnoća, strašne
zime, u četiri sata te već štipa za lice. Logistika naša je u tim uvjetima fantastično funk-
cionirala, pogotovo kada su inženjerijske postrojbe probijale cestu do Potpraga, jer mi
smo od Zelenikovca išli pješke, jedno tri, četiri smjene smo radili gore pješke. To je ipak
veliki raspon po ovakvom terenu. Onda poslije, kad su nam probili cestu, onda je sve
bilo lakše: i logistika i izvlačenje.
O značaju uspjeha inženjerije TG-112, koja je u nemogućim uvjetima omogućila
prometovanje vozilima, tako i djelovanje oklopa na Velebitu, svjedoči Milan Genda,
zapovjednik Oklopne grupe 6. GBR:

171
Kad je probijena cesta prema Zelenikovcu, Zubaku i gore prema Potpragu i Kralji-
činim vratima, onda smo preko Zelenikovca gore odvezli ista dva tenka s kojima smo
djelovali pod Velebitom. Prešli smo u aktivnu obranu jer nismo više išli u napad. I on-
da smo došli do Zubka i tamo smo imali bazu. Jedan tenk je bio na Zelenikovcu. Tamo
smo imali nekoliko rovova, ulaznih - izlaznih rampi, imali smo stanicu za streljivo. Sve
je to iskopala inženjerija 112. brigade, predvođena s Ivkovićem, zvanim kodnim ime-
nom Vraža, koji je stvarno jako puno radio.
Sjećanja pripadnika hrvatskih snaga svjedoče o teškoćama koje je donosila ote-
žana prometna komunikacija u ekstremnim uvjetima brdskog ratovanja, ali i o zani-
mljivim anegdotama, vezanim upravo uz tako otežano prometovanje. Stjepan Škri-
njarić, dozapovjednik pješačke bojne 6. GBR, prisjeća se:
Kako je tada glavni zapovjednik Mirko Norac otišao na školovanje, ja sam preu-
zeo zapovjedništvo. Obilazeći položaje pronalazio sam nekoliko puta kutije, one vojne
za hranu. Gledam, pa neću dirat, bojim se što je unutra, da nije minirana. I onda sam
poslije otvarao, to je bilo puno hrane. Ipak smo to sa strahom otvarali – da nije otrova-
no, da nam nije namješteno. Međutim poslije, kad sam saznao o čemu se radi, ispalo
je smiješno. Hrana je stizala gore iz Paklenice. Bio je vodič konja, magaraca, mula – ne
znam čega, koji je dovozio hranu gore, i za nas i za ove postrojbe gore na Bukvi, lije-
vo od nas. Ti se konji, kad počne granatiranje ceste, poplaše i idu kasom, tako da bi te
kante ispadale s njih. Od preuzimanja tog položaja pa sve do kraja tog mjeseca mi smo
gore to držali. I onda je tu došla 1. gardijska i 133. brigada.
Dolazak novih postrojbi bio je od golemog značaja za obranu Velebita, jer se u
međuvremenu intenzivirao žestok protuudar pobunjenih Srba, kojima je upućena
pomoć iz Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije. Postrojbe Hrvatske
vojske, u dogovoru sa zamjenikom ministra unutarnjih poslova Željkom Tomljeno-
vićem, odgovornim za suradnju i koordinaciju sa svim snagama MUP-a, postupno
su preuzele zonu odgovornosti od Skupnih snaga Specijalne policije. Te promjene,
kao i opasnih uvjeta u kojima je dogovarana smjena, prisjetio se načelnik Operativne
uprave i pomoćnik načelnika Glavnog stožera za borbeni sektor, general pukovnik
Franjo Feldi:
Nakon tragedije pripadnika 3. brigade u Kašiću, 2. veljače tražilo se hitno ojača-
vanje snaga. Bilo nam je jasno da je situacija dolje dosta promijenjena te da se i dalje
očekuju žestoki protuudari, i gore prema Velebitu i dolje prema Kašiću i Novigradu.
Krećem u Karlovac i prenosim osobno usmenu zapovijed da se pripreme rezervne po-
strojbe i da odmah krenu prema području Masleničkog mosta. Snage su trebale biti
pokrenute iz Generalskog Stola, Otočca, Karlovca i Gospića. Trebalo je formirati mje-

172
šovite postrojbe unutar tih brigada i one su se trebale podrediti pukovniku Mirku Nor-
cu. Po zadaći sam žurno otišao za Zadar. Usput sam prošao Karlovac, Generalski Stol,
Otočac i Gospić i usmeno zapovjedio da pripreme postrojbe i pošalju ih odmah prema
Starigradu, a da će za njima doći pisana zapovijed. Dok sam bio u pokretu, zapovijed
je već krenula iz Glavnog stožera prema njima. Došao sam u Zadar, na IZM brigadi-
ra Gotovine, našao se s Tomljenovićem s kojim dogovaram da idemo prema Selinama,
odnosno Starigradu, da vidimo stanje i što poduzeti, i da ćemo se dogovoriti tko će po-
sjesti područja Alana i južnog Velebita. Tomljenović je rekao da će Specijalna policija
držati položaje na Velebitu, ali one prema Svetom Roku i okolno područje ne bi li iz Li-
ke neprijatelj ugrozio lijevi bok. U međuvremenu su pristigle snage koje su se podredile
Norcu, došao je pukovnik Davor Peitel, zapovjednik 133. brigade, sa svojima iz Otočca.
Onda je Norac rekao da preuzima područje Alana. Tu je za mene bila završena priča.
Rekao sam da ću Bobetka upoznati, a on se u međuvremenu s Tomljenovićem čuo i
složio se da tako i bude. Tako je i bilo, a uskoro je na Tulove grede i Alan pristigla i 1.
gardijska brigada.
Zanimljivo, dok smo bili gore u Selinama, poklopio nas je jedan rafal iz VBR-a,
neposredno u našoj blizini. Norac je na to vrlo profesionalno odreagirao. Izdao je krat-
ku zapovijed svojem zapovjedniku satnije: „Trk gore! Nemojte slučajno da vam padnu
položaji“, to su točno bile njegove riječi. Bio je izuzetno priseban. Iako sam ga znao još
od prije, sada sam ga napokon vidio na djelu, kako reagira kao zapovjednik. Eto, zato
se i Bobetko složio s raspletom preuzimanja položaja, koji nije bio u skladu s njegovom
pripremljenom zapovijedi i dao odgovornost Norcu, da sa svojim snagama drži polo-
žaje na tom dijelu Velebita. Tako je i bilo. Sve snage na tom području, kao i one koje su
dolazile, bile su tada podređene Norcu.
Proširenjem zone odgovornosti i preuzimanjem obrambenih položaja od Speci-
jalne policije MUP-a RH, te radi ojačanja TG-112, načelnik GSHV-a, general Janko
Bobetko, izdao je 2. veljače 1993. zapovijed o ustrojavanju Mješovite (kombinirane)
bojne, a trebale su je činiti: Ojačana satnija 1. gbr te jedna do dvije satnije iz 133. br
HV-a. Za zapovjednika ove postrojbe postavljen je pukovnik Damir Tomljanović -
Gavran, zapovjednik 2. bojne 1. GBR „Tigrovi“. General Bobetko već je dan ranije u
dopodnevnim satima došao u zapovjedništvo 1. GBR u Karlovcu i izdao usmenu za-
povijed brigadi da oformi ojačanu pješačku satniju ili jednu taktičku skupinu jačine
pješačke satnije, koju bi trebalo ojačati sa sredstvima za zimsko ratovanje na brdovi-
tom, planinskom prostoru i da odmah krene na Maslenicu. Pukovnik Tomljanović
je iz svoje 2. bojne izdvojio i ustrojio Ojačanu satniju kojoj je pridodan vod Inženje-
rijske satnije, desetina iz Izvidničke satnije, liječnik i dva medicinska tehničara iz

173
Saniteta brigade, te je formiran i Stožer bojne. Kasnije su im se priključili i dijelovi
Oklopne bojne, topništva, PZO-a, veze i logistike. Već sljedećega dana, 2. veljače, u
17 sati, Ojačana satnija krenula je smjerom Zagreb – Karlovac – Otočac – Gospić –
Karlobag – Rovanjska, gdje se javljaju zapovjedniku TG-112. Tada je počelo ustroja-
vanje Kombinirane bojne, kako se od tada nazivala u dokumentima, ali se njezin sa-
stav razlikovao od onoga iz zapovijedi načelnika GSHV-a. Njezinu su okosnicu činile
ojačane satnije 1. i 6. GBR, a činile su je još jedna do dvije satnije iz 133. br HV-a i
vod Planinske satnije „Velebit“. Naknadno, 15. veljače u sastav bojne ušla je 1. satnija
1. bojne „Tigrova“, a potom je umjesto satnije 6. GBR, koja je 17. ožujka vraćena u
Gospić, priključena i 1. „velebitska satnija“ 1. bojne 7. domobranske pukovnije.
U zapovjedništvo ove Kombinirane bojne kao pomoćnik zapovjednika za ope-
rativne poslove pridodan je i Eduard Butijer, tada načelnik operativno-nastavnih
poslova u 1. GBR „Tigrovi“: Stanje brigade je tada bilo relativno dobro, ali bili smo
razvučeni na sve strane. Jedna bojna nam se nalazila još na jugu kao potpora snaga-
ma Južnog bojišta za očuvanje državne granice i dostignutih položaja. Tu je ostala od
sredine prosinca, kada se brigada vratila s Južnog bojišta, gdje je provela punih deset
mjeseci. Jedna pješačka bojna, koja je vraćena iz Dubrovnika, bila je u Zagrebu i pri-
premala se za preseljenje u Ogulin. Kasnije je ona i preseljena u Ogulin. Druga bojna
je prebačena u Karlovac onog momenta kad je ondje prebačeno Zapovjedništvo briga-
de. Ta je pješačka bojna prebačena kao ojačanje snagama obrane Karlovca, kako bi se
spriječio eventualni protunapad neprijatelja iz prostora okupiranog teritorija. I jedna
bojna je bila u osnivanju u vojarni „Croatia“ u Zagrebu. Ona se tek oformljavala. Ima-
la je zapovjedni dio i nešto popune, ali je bila otprilike polovično popunjena u odnosu
na potrebito stanje. Dakle, mi smo raspolagali samo s tom Drugom pješačkom bojnom,
kojom je zapovijedao Damir Tomljanović - Gavran. U tom momentu ona je bila jedina
operativna postrojba naše brigade, koju smo mogli uputiti negdje za hitno, interventno
djelovanje.
Tu noć smo odmah pristupili pripremama te bojne i pridruženih snaga, jer smo
ojačali tu bojnu, kojoj je falila jedna satnija, kasnije dovedena iz Dubrovnika. Ljudi su
u toj pripremi proveli cijelu noć. Pripreme su bile žurne, zbog zapovijedi da se odmah
krene. Mi smo tek rano ujutro uspjeli krenuti.
Prema Maslenici smo krenuli sa svojim vozilima. Ljude smo prevozili autobusima,
a tehniku, opremu i sve ostalo smo ubacili u kamione. Iako je bojna imala svoj kami-
onski prijevoz, on nije bio dostatan za svu tu i dodatnu opremu koju smo pripremili za
prijevoz. Onda je Prometna služba 1. gardijske brigade organizirala dodatna prijevozna
sredstva. Već oko deset sati ujutro bili smo na Maslenici. Tamo smo uspostavili kontakt s

174
brigadirom Džankom, iz IZM-a Zbornog područja Split. Odmah je napravljen raspored
razmještaja naših snaga s Mjesnom zajednicom Starigrad Paklenica – Seline.
Kao predstavnici Zapovjedništva brigade upućeni smo: Damir Stručić kao organ
sigurnosti, Hrvoje Papst kao logističar i ja kao šef operative. Naša zadaća je bila da
uspostavimo vezu sa Zbornim područjem Split na IZM-u Zadru, gdje je zapovijedao
Ante Gotovina, sa Sektorom 1 na ovom prostoru preko Masleničkog ždrila - Masleni-
ca, Starigrad Paklenica i taj dio. Tu je zapovijedao Mirko Norac. I naša zadaća je bila
da uspostavimo te zapovjedne veze, da uspostavimo logističke veze. Papst je bio poslan
odmah u Zadar u logističku bazu da tamo sve organizira za ovaj dio. Nismo uspjeli
nabaviti u toj brzini džempere, što je, recimo, sad ovako nebitna stvar. Međutim, kad
odete na Velebit, gdje je temperatura -15 stupnjeva, i kad puše onaj vjetar, onda imate
osjećaj kao da je -20. Kad pogledate, mi smo imali 106 ranjenih i 5 poginulih. Ali od
ovih 106 ranjenih, samo 8 ljudi je imalo teške promrzline – da ne govorim one sitne
promrzline, koje su kasnije sanirane. Bili su užasno loši uvjeti i toga bi bilo puno više
da nam policija nije helikopterom dostavila džempere iz Zagreba u jednom danu. Gos-
podin Tomljenović je tada bio pomoćnik ministra i bio je dole na koordinaciji s nama.
Mi smo se požalili da nismo uspjeli to nabaviti, i policija nam je pomogla. To je nama
tada puno značilo. To je bio jedan detalj koji nam je bio izuzetno bitan.
Moram svakako spomenuti da je nama iz Like pridodana jedna satnija 133. bri-
gade. Zapovjednik te satnije je bio, mi smo ga zvali Sova, ne znam točno kako mu je
ime, ali sjećam se nadimka, Sova. To su bili ljudi koji su, ustvari, mijenjali našu jednu
satniju koja nam je nedostajala.
U to vrijeme zadaća 133. brigade bila je da na području cijele gospićke bojišnice
preuzme od 6. GBR tzv. Taktičku grupu 118 i dio bojišnice, pa se 133. brigada po-
punjava sa po jednom bojnom s područja Otočca, Brinja i Gospića. Prilikom pre-
uzimanja crte bojišnice, koju je do tada vodila 6. GBR i TG-118, pridodana im je i
Domobranska bojna Gospić. Osim toga, 133. brigada trebala je uputiti jednu satniju
u sastav novoustrojene Kombinirane bojne. Tih dana prisjeća se Davor Peitel, zapo-
vjednik 133. brigade:
Odmah nakon početka operacije „Maslenica“, 133. brigada je dobila zadaću da iz-
vrši potporu snagama. Trebalo ih je pojačati i napraviti smjenu na dostignutoj crti. Već
2. veljače dobili smo zapovijed da u sastav mješovite bojne uz jednu satniju „Tigrova“
uđu i dvije satnije iz 133. brigade, ojačane sa svim potrebitim sredstvima ojačanja kao
što su minobacači 82 mm, netrzajni topovi 82 mm, ručna protuoklopna sredstva za
blisku borbu, sanitet i kompletnom logistikom, koja je trebala osigurati najmanje dva
borbena kompleta streljiva za sve to što je trebalo za te dvije satnije.

175
Ta odluka da idu na Maslenicu je relativno dobro primljena, pogotovo na područ-
ju Otočca, gdje su se javljali dragovoljci. Dakle, nismo htjeli matične postrojbe, kakva
je bila Prva, Druga, Treća satnija u toj bojnoj, nego smo tražili isključivo dragovoljce.
I javilo se više od 160 dragovoljaca, od kojih smo izabrali 120 mogućih ljudi i složili ih
u tri voda. Svaki vod je imao tri desetine i bio je još i vod za potporu s minobacačima i
netrzajnim topovima. Zapovjednik satnije bio je Ivica Ivanišević.
Izvršena je organizacija njihovog putovanja tako da su postrojbe krenule u 15 sati
s tri autobusa, tri kamiona i dva osobna vozila. Konvoj je išao pravcem Otočac – Senj
– Karlobag - Seline. Dolaskom u Seline osobno sam se javio u Mješovito zapovjedniš-
tvo, gdje me dočekao general Feldi. Njega je načelnik Glavnog stožera general Bobetko
imenovao kao osobu za koordinaciju rada između 1. i 6. gardijske i nas pričuvnih po-
strojbi, koji smo popunjavali te redove.
U početku nam je dodijeljeno nekoliko kuća, međutim, zbog preraspodjele satnije
koja je dolazila iz „Tigrova“ iz Zagreba, morali smo napustiti te kuće, pa smo u istom
tom selu, ali u nekim drugim kućama dobili raspored gdje ćemo smjestiti vojsku. Vrlo
bitno je naglasiti da je smještaj tih vojnika bio u, ja bih rekao, neljudskim uvjetima.
Nije bilo peći, kreveta, ništa. Ipak se radilo o veljači, dakle o veoma hladnom mjesecu.
Nije bilo sanitarnih čvorova, nije bilo vode, nije bilo ničega. Bilo je jako teško organizi-
rati smještaj vojske i njihovu ishranu i odlazak na položaje.
Ipak, nije bilo vremena za čekanje ni razmišljanje o uvjetima u pozadini, jer tre-
balo je odmah preuzeti položaje, o čemu svjedoči zamjenik zapovjednika satnije 133.
brigade, Ivica Čačić:
Nakon zapovjednog izviđanja drugi dan smo preuzeli položaje od Male Bobije do
kote 10-56. Prvi položaji su nam bili podnožje Tulovih greda, jer vrhovi Tulovih greda
u tom drugom mjesecu nisu još bili preuzeti i držali smo kotu 10-56. Vremenski uvjeti
su bili dosta teški, jer Velebit je ljeti, ajmo kazati, „botanički vrt“, ali zimi je vrlo suro-
va planina gdje se u nekih sat vremena mogu promijeniti sva četiri godišnja doba. Naš
prvi izlazak na položaje s ove dalmatinske strane Velebita bile su Tulove grede i kota
10-56.
O sastavu satnije 133. brigade, preuzetim položajima i surovim uvjetima na Ve-
lebitu svjedoči Zdenko Kolak, također pripadnik 133. brigade:
Mi smo se kao 133. brigada na ovo masleničko bojište uključili u veljači, kao drago-
voljci iz Otočca. Nešto je bilo tu i pripadnika koji su došli iz Crikvenice, Senja, Lošinja,
čak i Daruvarčana. Najprije smo bili na pripremama u Selinama i tu smo već iz Selina
išli na par intervencija u pomoć 9. (tada 6.) gardijskoj. Svaki put kad su oni išli u osva-

176
janje nekog položaja, odnosno pretres terena, mi smo išli gore u pomoć. Par puta smo se
vraćali natrag, da bi nakon nekih tjedan, možda nešto više, otišli gore na sam položaj,
gdje smo i preuzeli taj položaj. Naša zapovjedna točka bila je na mjestu Potprag, gdje je
bio zapovjednik satnije s potpornim vodom, minobacačkom bitnicom 82 mm. Preuzeli
smo položaje Mala i Velika Bobija, selo Nekići. Na svakom položaju smo bili s jednom
desetinom, ili više, koliko je u tom trenutku bilo potrebno. Ostatak satnije bio je stacio-
niran u selu Marune. To su bile jako razrušene, spaljene kuće. Nismo u biti imali krov
nad glavom, bojali smo se vatru ložiti da dim ne bi otkrio položaj. Bile su hladnoće ja-
ko velike, snalazili smo se nekako, imali smo veliki borbeni moral. Imali smo tu jednog
starijeg čovjeka, koji je bio zamjenik zapovjednika satnije. Vidjeli smo kako on, stariji
čovjek tada, s kojim je moralom išao ispred nas. Od nekih ljudi bio je 20, 30 godina, čak
i više stariji. Išao je kao gazela po tom kamenju, probijao se. To nam je davalo dodat-
ni borbeni duh. Tada još snijega nije bilo, ipak pri strahovito velikim burama doslovce
smo se smrzavali – čak smo se po dvojica znali zamatat u šatorsko krilo, pelerinu, što
smo već u tom trenu imali.
U međuvremenu je početkom veljače ponovno mobilizirana i Planinska satnija
„Velebit“, pod zapovjedništvom Jerka Kirigina. Njihovog ponovnog susreta s Velebi-
tom prisjeća se njegov zamjenik Drago Baruškin:
Jerko je bio pozvan tamo negdje 31. siječnja ili 1. veljače u Stožer i dobili smo za-
povijed 3. veljače da idemo na Maslenicu da pružimo stručnu i logističku potporu hr-
vatskim snagama na Velebitu. I dobili smo zapovijed da dignemo jedan vod, no mi smo
razmišljali na duži rok i dignuli smo oko 50-ak ljudi. Dana 3. veljače krenuli smo u Sta-
rigrad, tamo su nas smjestili. Bio je to 1. sektor ZP Split, a zapovjednik je bio Mirko No-
rac i njegova 6. brigada. E tad, kada i mi, došla je i bojna „Tigrova“. I oni su polako pre-
uzimali položaje. Mi smo onda počeli razvoditi raznorazne grupe na položaje. U tom
periodu četnici su još uvijek bili na Tulovim gredama, na Bobijama, na Maloj i Velikoj
Bobiji, to su ona brda iznad Obrovca. Bile su česte borbe, baš je bila „šora“. U prvim
danima, sve dok se nije probila cesta mi smo isključivo bili vodiči. Poslije više nije bilo
smisla. E onda smo prešli na izviđanje. To smo dakle izviđali, otkrivali, navodili vatru.
Jedan od nas je uočio tenk tamo prema Medviđi. I dugo, nikako ga nismo mogli otkriti
di je. Sve dok nismo gledali „Slikom na sliku“ na televiziji. Vidjeli smo ga na televiziji,
prepoznali smo kuću, odredili na karti i dočekali ga, dali koordinate našima. Što se sa-
mih okršaja tiče, povremeno je bilo „šore“, topničke, ali više nije bilo bliskih obračuna.
Zadnje je bilo za Tulove grede. A prije toga za Malu i Veliku Bobiju. Za Veliku Bobiju
je bilo negdje četiri puta gadnih borbi, njima-nama. I onda su potom Tulove grede pale
i onda se to smirilo i počeli su povremeni obračuni topništvom.

177
Svi sudionici bitke za Velebit ističu značajnu ulogu topništva obje strane. O ulozi
topništva u borbama na Velebitu i nekim osobitostima njegove uporabe u redovima
hrvatskih snaga, svjedoči načelnik topništva 1. GBR Stjepan Gašljević. On je zapo-
vijedao snagama potpore 1. GBR. Inače, potporu pješačkim snagama pružala je top-
ničko raketna skupina TG-112 i 113 i to: bitnica MB 82 mm, bitnica MB 120 mm
s jednim vodom s tri oruđa kod zaselka Šarlije u Jesenicama i drugim također s tri
oruđa na području Ledenika, potom vod od tri haubice 105 mm na području Vuč-
jeg polja i vod od tri haubice 122 mm na području Kitnaste glave, četiri topa ZIS 76
mm i jedna haubica 122 mm na području Grozdika, te dva topa 130 mm u Božićima
i vod SVLR – 122 mm na području Starigrada. Njima su se nešto kasnije priključile
bitnice minobacača i haubica 1. GBR. Gašljević se prisjeća posebnosti djelovanja hr-
vatskog topništva:
Sektor gdje je bila uključena 1. gardijska brigada u operaciji „Maslenica“ vrlo je
specifičan za uporabu topništva, za uporabu haubica 122 D-30, s obzirom na to da je
snabdijevanje minobacača gore, u planinskom dijelu, bilo vrlo otežano, a s nekom dru-
gom vrstom oružja ne bi mogli davati potporu postrojbama koje su bile gore po tim,
kako smo ih mi zvali, čukama. Onda smo se, zbog karakteristika haubica, odlučili do-
vesti haubice 122 D-30, koje su takvim svojim karakteristikama omogućavale u do-
brom dijelu potporu postrojbama pješaštva. Mi smo doveli jednu bitnicu haubica 122
milimetra. Postavili smo ih, to je karakteristično, na jedno mjesto koje je na tadašnjim
topografskim kartama bilo ucrtano kao more. Odnosno, to je bila jedna naplavina uz
selo Modrič, uz onaj veliki zavoj, koja je u stvari bila zemljište, već je bilo na njemu i
šipražje i trava i ostalo, ali je na kartama bilo more. S obronaka Velebita se nije vidjelo,
tako da je to bilo idealno mjesto za postaviti topnička oružja, s obzirom na prekrive-
nost i sve ostalo. Tako da su na tom položaju te haubice ostale nekoliko mjeseci i da ih
protivnička strana nikada nije poklopila vatrom. Jednostavno, njima uopće nije palo
na pamet da bi netko mogao staviti haubice u more. I tako da smo praktično osigurali
da se cijelo vrijeme borbenih djelovanja haubice nisu maknule s jednog položaja, što je
opet van logike uporabe topništva. Oni su okolo tukli sve, ali sam paljbeni položaj nije
nikada, ni blizu pogođen. Dajem si za pravo reći da je to upravo zbog toga što smo mi
bili s topništvom, barem po kartama, „na moru“.
Samo nekoliko dana nakon ustrojavanja, 5. veljače, Kombinirana bojna 1. GBR,
sukladno zapovijedi Zapovjedništva TG-112, od Specijalne policije MUP-a preuzi-
ma i uvodi se na borbene položaje: selo Nekići – Potprag – Mala Ruja – Velika Ruja
– Kraljičina vrata – Alanac (tt 1007) – Tulove grede (tt 1120) – Velika Bobija (tt 584)
– Mala Bobija (tt 510). Kombinirana bojna je imala zapovjedno mjesto na području

178
Bucića. Unatoč gotovo dvogodišnjem iskustvu „Tigrova“ u ratovanju na raznim tere-
nima i u svim vremenskim uvjetima, prvi susret s Velebitom, kako se prisjeća načel-
nik operative 1. GBR, Eduard Butijer, nije bio nimalo ugodan:
Moj dolazak kao časnika iz Zapovjedništva je bio grozan. To je bilo strašno. To su
bili loši uvjeti. Prvo nepristupačnost – morate strahovito puno pješačiti. Nema tamo
prometnica da vi možete sjesti u vozilo pa se dovesti. A i nije se moglo jer je neprijatelj
tada djelovao po svim prometnicama. Dosta se toga radilo pješački. Kroz nekoliko dana
uspjeli smo uvezati i helikoptersku postrojbu, koja je iz Starigrada-Paklenice prebaci-
vala i hranu i snabdijevanje na Bukvu. A odatle se opet moralo pješke ili s onim maz-
gama razvlačiti po položajima koji su bili sve do Male i Velike Ruje na Velebitu, te dole
Velika i Mala Bobija južnije, tako da je na tom prostoru bilo užasno teško i postaviti
položaj. To je sve kamen, to je dosta kamenito. Nemate nekih prirodnih položaja koje bi
mogli iskoristiti i tako dalje, nego je to dosta bez raslinja. I tu se moralo prilagođavati.
I tu su naši vojnici već imali iskustva s Južnog bojišta. Nama je bilo puno teže kad smo
došli na Južno bojište iz Slavonije. Onda je bilo strašno teško prilagoditi se na djelova-
nje neprijateljskog topništva, i tako dalje, jer vas nije samo geler udarao, nego i kame-
nje. Ovdje smo već imali tog iskustva. No međutim, nismo imali toliko iskustava s tim
hladnoćama, vjetrovima i tim naglim promjenama vremena, jer vam se u nekoliko sati
promijene četiri godišnja doba.
Radi što djelotvornije organizacije zapovijedanja, zapovjednik ZP-a Split, ujedno
i IZM-a Zadar, zapovjedio je 19. veljače 1993. ustrojavanje Zapovjedništva Sektora-1
u zoni odgovornosti TG-112. Zona odgovornosti Sektora 1 počinjala je južnom gra-
nicom od Novigradskog ždrila, uključujući rtove Baljenica i Rijeka te Novigradsko
more. Sjeverna granica išla je od Malog Alana do Svetog brda. Od navedene crte 1.
sektor je pokrivao prostor južne strane Velebita nasuprot Obrovcu, Maslenici, Ro-
vanjskoj i Starigradu. Za zapovjednika je određen pukovnik Mirko Norac, zapovjed-
nik 6. GBR. On je ovu dužnost obnašao sve do 18. ožujka 1993., kada zapovijedanje
cjelokupnim Sektorom 1 preuzima pukovnik Damir Tomljanović - Gavran iz 1. GBR
„Tigrovi“. Izvršeno je zajedničko zapovjedno izviđanje cjelokupne crte bojišta i po-
tom izvršena primopredaja svih položaja i objekata od 6. GBR. Oklopno-mehani-
zirana postrojba sastavljena od pet tenkova T-55 i jednog BVP-a M-80 s posadama
ostala je u sastavu Sektora 1, sve do dolaska zamjene iz 1. GBR. Dva mlada, ali isku-
sna ratna zapovjednika, organizirala su čvrstu obranu na teškom terenu Sektora 1,
gdje se crta bojišnice više nije pomicala. Značajnog iskustva u radu s Mirkom Nor-
cem, a potom i Damirom Tomljanovićem – Gavranom prisjetio se zapovjednik 1.
bojne TG-112, a kasnije i zapovjednik 112. brigade Mladen Fuzul:

179
Iskustva sa zapovjednicima Sektora 1 bila su vrlo pozitivna! Iskustvo s Norcem bi-
lo je vrlo korektno, profesionalno! Nije dijelio vojsku. Sve što je imao vojnik 6. gardij-
ske brigade imao je i vojnik TG-112. General Norac nastojao je unaprijediti i učvrstiti
obranu. Posebno se na tome angažirao, da tu prednju crtu koju smo osvojili što prije
učvrstimo. Što se tiče pokojnog Damira Tomljanovića – Gavrana, pod njegovim smo
zapovjedništvom otišli još korak dalje. Zašto to kažem za pokojnog Gavrana? Zato što
je u svakom trenutku imao živaca, strpljenja i dobrih savjeta kako riješiti probleme. A
problema je bilo jako puno! Dan pogibije pokojnog Damira bio je jedan od najtužni-
jih dana za pripadnike 112. brigade. Jednostavno nas je taj čovjek volio i mi smo volili
njega. I puno, puno nam je pomogao. Kao ni general Norac, ni on nije pravio razliku
između vojnika. Razlika je, jasno, bilo u statusu između postrojbi.
Paralelno sa izvršenjem zadaće u zoni Sektora 1, po odobrenju generala Gotovi-
ne, a uz suglasnost generala Bobetka, provodili smo domobilizaciju brigade. Osim u
ovom sektoru, imali smo jednu pješačku satniju pridodanu 4. gardijskoj brigadi, snage
protuoklopa u Sektoru 3 i oklopne snage u Sektoru 5. Bilo je dosta situacija kada smo
trpjeli logističke probleme. Sastav brigade je bio od pričuvnika i nismo bili obučeni ni
opremljeni za ratovanje u planinskim uvjetima. Ali usprkos svemu tome, držali smo
crtu bojišnice zajedno s gardijskim brigadama i specijalnim postrojbama MUP-a i sve
zadaće uspješno izvršavali. Sve svoje resurse, od PZO-a pa nadalje, inženjerije i to-
pništva, stavili smo na raspolaganje 1. sektoru, sve u cilju da što prije ustabilimo crtu
bojišnice. Suradnja je bila izvrsna. Opasne smjene kada smo radili, nije tu bilo upitno
čiji je koji kamion, već koji kamion je ispravan, koji ima dobre kočnice pa da može u
surovim uvjetima prebaciti vojsku na položaje. Praktično, mi smo bili jedini sektor koji
nije doživio nikakve velike pomake crte bojišnice. Nakon što je ona postavljena u ope-
raciji, ona nije doživjela promjene, upravo zbog te međusobne suradnje. Također, treba
naglasiti izuzetnu suradnju s domobranskom bojnom koja nam je kasnije pomagala sa
svojim poznavanjem prostora, sa svojim kapacitetima, pa i preuzimanjem pješačkog
dijela odgovornosti u nizinskom dijelu. Treba naglasiti i dobru suradnju s Vojnom po-
licijom. Dakle, ta jedna zajednička energija omogućila je da 1. sektor, iako fizički naj-
teži, postane i najstabilniji sektor na crti bojišnice.
Ipak, moram priznati da je bilo iznimno opasno sve dok nismo učvrstili i napravili
jedan kontrolni punkt između Bobije i sela Zubac. Izravnih pokušaja napada nije bilo,
ali kada smo radili te smjene ljudstva, popušio bih valjda kutiju cigareta kada se smje-
na počela spuštati prema Marunama. Jer to je jednostavno bilo Bogom dano područje
da te pogode, mogli su birati kako će to izvesti, srećom nisu. Moji su se spuštali u nimalo
normalnim uvjetima, isključivo noću, bez svjetala, vozeći što brže po onim serpentina-

180
ma. Još je teže bilo voziti po uvjetima kad je bila zima i led. Zapravo taj makadam i
serpentine nisu bile problem, problem je bio voziti se kamionima u zimskim uvjetima,
kada se put zaledi. To je bilo strašno! Tom cestom ti možeš ići pokraj crkve Svetoga Fra-
ne. Nakon crkve Svetoga Frane do okuke na Potpragu i tada skrenuti ulijevo i onda je
selo Zubac, a nakon tog sela mi smo skrenuli prema Starigradu putem koji je probila
inženjerija Hrvatske vojske. Kasnije smo to osigurali, ali nije bilo nimalo ugodno tako
prometovati ni brinuti za svoje vojnike.
Uz provođenje svakodnevnih zadaća na Velebitu i domobilizaciju, paralelno smo
provodili i potpunu reorganizaciju brigade. Organizacija brigade je postavljena da po-
dupre izvršenje svih dobivenih i postavljenih zadaća. Osnovali smo i svoj kamp za obu-
ku gdje smo provodili dio obuke novomobiliziranih pripadnika što je olakšavalo njihovo
uvođenje na crtu bojišnice. Ovo je posebno bilo važno za pješaštvo. Najveće promjene
su uslijedile prilikom odabira zapovjednog kadra, gdje smo za dužnosti birali vođe koji
su se dokazali u borbenim djelovanjima. Sve te promjene, uz jedan velik i naporan rad
svih tadašnjih pripadnika 112. brigade, omogućile su kvalitetno izvršenje svih zadaća.
U međuvremenu u sastav Kombinirane bojne radi planskog održavanja i rav-
nomjernog opterećenja postojećih snaga ušla je još jedna satnija „Tigrova“ iz 1. pje-
šačke bojne. Prva satnija 1. bojne povučena je iz Dubrovnika za Zagreb i potom 15.
veljače 1993. prebačena na područje Velebita. Satnijom je zapovijedao satnik Darko
Katuša:
Našim dolaskom general Norac je povučen natrag na gospićki dio bojišnice zbog
nekih priprema i problema, pa pokojni Damir Tomaljanović - Gavran preuzima Prvi
sektor. Pod Prvim sektorom, odnosno Gavranovim zapovjedništvom još je bila Rovanj-
ska, koja je imala svoju bojnu, 112. brigada je držala jedan dio od Bobije pa dolje pre-
ma Jasenicama, te naša kombinirana bojna, di je zapovjednik bio Dragan Basić, a ja
sam mu bio zamjenik. Tu su pripadale Domobranska satnija iz Starigrada-Paklenice i
Satnija 133. brigade.
Dolaskom na Velebit zatičemo najviše od svega zimu – snig, buru. Ja jesam iz tih
krajeva, inače sam iz Ravnih kotara, ali takvu buru! Ono što se kaže – tu se bura rađa.
Strašna zima. Zima, zima i zima. Mi smo u to vrijeme imali dosta smrzotina, jedanaest
smrzotina smo imali baš u tom vremenu jer je temperatura bila 20 ispod nule. Uz buru,
to je kao da je minus 50. Osim toga, nismo imali gdje se skloniti, uvijek ste bili izloženi
buri, bez obzira na to da li ste na osiguranju, ili niste, i kad se odmarate, opet ste u vreći
za spavanje. Snig vas pokrije, i tako su se ljudi odmarali.
Mi smo povratkom iz Dubrovnika napravili preustroj. Ta 1. satnija brojila je tada
136 ljudi. Znači, došli smo u kompletnom sastavu. Druge naše satnije nisu bile popu-

181
njene do kraja, jer je još trajao preustroj, a akcija „Maslenica“ već je bila u tijeku i tu je
krenuo njihov protunapad i trebale su nove snage koje će spriječiti da nas ne bi vratili
na početne položaje.
Odmah nakon dolaska na položaje razvile su se žestoke borbe, a u jednom od
neprijateljskih protunapada 7. veljače 1993. poginuo je i prvi pripadnik „Tigrova“.
Pomoćnik zapovjednika za operativne poslove Eduard Butijera prisjeća se:
Onog momenta kad smo preuzimali položaje neprijatelj je već vidio da se nešto
dešava, pa su otvarali vatru na nas. Svakodnevno je to bilo, to nije bilo svaki tjedan je-
danput, nego svaki dan bezbroj puta. Međutim, najviše je počelo djelovanje neprijatelja
po nama onog momenta kad su oni izašli s tenkom kod Malog Alana i otvorili vatru
po našim položajima, a mi smo u međuvremenu prebacili gore jedan Fagot. I s tim Fa-
gotom, kad smo im uništili tenk, a drugi i oštetili, iz kojeg posada nije mogla izaći van
gotovo cijeli dan, tek su po noći uspjeli ga izvući, od tada je počelo ono žestoko nepri-
jateljstvo. I u tom jednom protunapadu neprijatelja, u pokušaju osvajanja naših pozi-
cija, tu je poginuo pripadnik 2. bojne Ivica Šaljak i nekoliko pripadnika domobranskih
postrojbi, a veći broj gardista je ranjen.
No najžešće borbe vodile su se za strateški važan položaj Tulovih greda, o čemu
dalje svjedoči Eduard Butijer:
Borbe su bile gotovo svakodnevne. Najviše ih je bilo oko Tulovih greda. Te Tulove
grede bile su izuzetno bitan položaj. S Tulovih greda se kontroliralo ne samo Prapratno
i ovaj dio ceste prema Malom Alanu, već i komunikacije koje idu od Svetog Roka pre-
ma Obrovcu i Maslenici, te se kontroliralo i Obrovac kojeg su neprijatelji držali. Kon-
troliralo se Jasenice koje smo mi držali, Seline i tako dalje. Cijeli taj prostor Maslenice
je bio, u stvari, tko drži Tulove grede ima nadzor i nad tim dijelom, pa je oko toga bilo
najviše borbi.
Borbi za Tulove grede prisjetio se i Grgo Tokić, zapovjednik satnije 1. GBR „Ti-
grovi“:
Kada smo došli Tulove grede su držali neprijatelji. Tulove grede osvojili su specijal-
ci, pa su se oni povukli i predali položaje domobranima, 133., 112. brigada ili 7. domo-
branska pukovnija, ne znam koja je bila, ali kad smo mi došli na Velebit mi smo pre-
uzeli položaje ispod Tulovih greda, na cesti prema Kraljičinim vratima i tamo prema
Ruji. Naš zapovjednik Damir Tomljanović - Gavran, kojega do tada nisam poznavao,
meni je već tada ulio neku nadu da ćemo mi uspjeti, da nećemo stati, da ćemo ići dalje.
On je dolazio, tražio da izviđamo i da odmah idemo na uzimanje Tulovih greda. Na-
ime, nama je cesta od Potpraga prema Tulovim gredama bila žila kucavica, a četnici

182
su bili gore na Tulovim gredama. Znači, ako dostavljamo sanitet, hranu, oni nas vide i
navode topništvo i mogu djelovati protiv nas. Gavran je odlučio da se uzmu Tulove gre-
de i uzele su se. Prvi put smo pokušali, u dogovoru s njim, noću negdje oko ponoći, nas
20-ak je otišlo, ali mećava je tada krenula, to je nešto nemoguće za izvest na Velebitu.
Došli smo pred njihove položaje, ali nažalost, ujutro u 4 sata smo se morali povući, a
Damir se vratio dolje u zapovjedništvo.
O teškim borbama, a još više o surovim uvjetima u kojima su se te borbe vodile,
svjedoči i Drago Baruškin, zamjenik zapovjednika Planinske satnije „Velebit“:
Na Velebitu je početkom 1993. bilo gadno vrijeme, pogotovo kad se krenulo na
osvajanje i oslobađanje Tulovih greda. Tulove grede imaju prema jugu strme stijene
otprilike 200 metara, a s druge strane je kao jedan amfiteatar, livada i tu su „Tigrovi“,
njih jedno 16, 17 krenuli gore i kad su došli već dosta visoko, onda su s istočnog grebena
neprijatelji gadno pripucali i oni su se povukli među stijene. A vrijeme je bilo katastro-
fa. Bilo je oblačno, pa je počela kiša, pa udarila bura i na kraju i snijeg. I povukli su se
oni među to kamenje i onda su skužili da iza sebe imaju 70 metara rupe, stijene koje ne
mreju svladati. Nas je zvao Gavran navečer, negdje oko 23 sata, i taj dan mi smo krenu-
li gore. Ali kako je bila mećava, mi smo došli do pol puta. Imali smo Pucha koji je super
terenac, ja sam ga vozio, ali nisam mogao izaći među nanosima i burom. Pucha je no-
silo, nas je bilo sedam unutra s opremom, ali ga je nosilo tak da smo tek ujutro negdje
oko sedam sati bili gore. Kada se malo razdanilo onda smo krenuli ponovo dalje i onda
smo skužili di smo, di su oni. Onda se naš jedan popeo sa štrikom gore do tih „Tigrova“ i
onda smo po tom štriku spuštali njih 17. To je bilo 17 santi leda. Dečki su bili uglavnom
u jaknama „spitfireicama“. Mi smo im prije pričali da su na Velebitu, da je to drugačije,
jer ti su dečki došli s Južnog bojišta. Rekli smo im da Velebit nije Južno bojište, da to ne-
ma veze s onim dolje. Oni nisu vjerovali. A čak ni njihov logističar kojem smo tumačili
da treba biti oblečen kak’ spada nije vjerovao. Tak’ da su oni u „spitfireicama“ bili, i 17
njih na kraju je bilo 17 santi leda. Spustili smo ih i izvukli, ali dečki su ostali bez 3, 4
prsta, jer taj dan i tu noć je bilo gadno. Oni su prvo nakisli, onda je počela bura, cijelo
vrijeme je puhala, onda je prešlo u snijeg. Jasno, onda su legli, a to je sve bilo zaleđeno,
baš gadno, gadno je bilo, ali izvukli smo ih sve žive.
Zauzimanje ključnog položaja za kontrolu južnog Velebita postalo je nužno jer
je neprijatelj držao položaje na Tulovim gredama iznad položaja hrvatskih postroj-
bi, koje su se nalazile u njihovu podnožju. Oni nisu mogli biti dovoljno uređeni pa
ih je bilo teško držati. Prilikom snažnog topničko-minobacačkog napada 29. veljače
1993. dio vojnika 133. brigade napustio ih je, ali ih je na inicijativu zapovjednika
satnije Ivice Ivaniševića i njegova zamjenika Gorana Jozinga, uz potporu topništva

183
1. GBR, povratio bez gubitaka. Zbog toga su cijeli dan po jakoj buri i hladnoći bili
izloženi topničko-minobacačkoj paljbi. No, to je bio samo uvod u strašnu tragediju
koja se 2. ožujka 1993. dogodila pripadnicima 133. brigade, o čemu svjedoči Zden-
ko Kolak:
Nakon te prve ture vratio sam se ponovo ovamo kao dragovoljac. Išao sam sâm od
sebe, nisam morao ići, ali eto, nas petnaestak smo došli dobrovoljno ponovo ovamo u
sastavu Druge satnije. I držali smo tada položaj gore na Tulovim gredama. Bitnica je
opet bila na Potpragu. Mi smo držali položaj gore na Kraljičinim vratima, gdje smo bili
stacionirani u jednoj baraci. Tu je bilo već tada mjestimično i preko dva metra snijega,
tako da smo u zapusima morali paziti na kojekakve jame, škrape, da ne bi netko jed-
nostavno propao u snijegu. U drugoj smjeni držali smo po već velikoj mećavi položaje
Tulove grede, Kraljičina vrata, Ruja, gdje su sa nama otvorili još jedan položaj dečki iz
133. brigade. Bio je s nama i jedan gospićki vod. Oni doslovce nisu imali krov nad gla-
vom, nisu se imali gdje smjestit. Pravili su zaklone sami sebi u snijegu od granja što su
mogli naći i od koječega.
Tada nas je zahvatilo strahovito granatiranje i tu noć se toliko velika zima spusti-
la da smo usred granatiranja i hladnoće morali napustit položaj na Tulovim gredama.
Kad se vrijeme i vidljivost malo popravila išli smo ga ponovo osvojiti. Za to vrijeme
mi smo tu s Kraljičinih vrata držali sa svim raspoloživim oružjem taj položaj, da ne bi
neprijateljska vojska, koja je bila na drugoj strani, da ne bi došla gore na taj naš polo-
žaj. Pri tomu su oni otvorili tada vatru i po našem položaju gore, gdje je jedna granata
pala točno među dečke, doslovce u vatru. Tu smo na mjestu izgubili trojicu, a trojica
su bila teško ranjena. Doslovce ste mogli vidjet, kao u onim filmovima o Vijetnamu,
gdje ruke, noge lete po zraku, utrobe vani, sve sasječeno. Teško. Temperature su bile i
minus tridesetak, ako ne i više. Tu smo kroz te kanale uspjeli na nosilima dečke spustit,
njihova tijela, komade tijela. Nekako smo ih tim putem na nosilima uspjeli izvući van,
dok smo odavde bili stalno granatirani što minobacačima, što mitraljezima, koječim.
Ali smo nekako uspjeli se izvući. Bura je bila takva da jednostavno ako ostaneš sam
na tom putu, da te jednostavno digne od zemlje i da te zabije u stijenu, doslovce da te
razbije. Strahota.
O ovoj tragediji svjedoči i Ivica Čačić, tada pripadnik 133. brigade:
Prvo teško stradavanje pripadnika moje satnije i brigade se dogodilo pod kotom 10-
56, dakle ne na samoj koti, na samom vrhu, već u podnožju. U biti je tu stradala jed-
na grupa pripadnika te satnije koji su bili u pričuvi, koji nisu bili na prvoj crti. Oni su
stradali od minobacačke granate. Nažalost, bili su u jednoj grupi, sjedili oko naložene
vatre jer je bila strašna zima. Oni su nekakvo šatorsko krilo nadvukli nad jednu stijenu

184
i tu su se posložili i jednostavno ta jedna jedina granata je završila upravo tu gdje nije
trebala. Tom prilikom su poginuli trojica: Luka Pavelić, Ivica Jurčić i Milan Radošević.
Dvojica su bili teško ranjeni: Mile Filipović i Josip Jurković. U toj situaciji sam dobio
obavijest preko motorole, šifrirano, da imamo poginulih i ranjenih i istog momenta
sam se iz pravca gdje smo imali sastanak, ujutro uputio u pravcu Tulovih greda. To-
mljanović je već dovozio ranjene, a kad sam izišao gore vidio sam težak prizor trojice
ljudi koji su bili trenutno mrtvi. Naime, danas pokojni Tomljanović ili ja, uvijek smo
bili s ljudima na terenu, uvijek bar jedan od nas. Nikad se nije dogodilo da netko od
nas dvojice nije bio direktno s ljudima na terenu. Nastojali smo pokupiti i sanirati po-
smrtne ostatke da ih sanesemo, međutim, vidite kakav je taj teren, da je tu teško uopće
naći bilo kakav malo jači štap, ali sam uspio improvizirati od nekakvih šatorskih krila.
Doveo sam gore grupu od deset ljudi iz pričuve, koji su još tada bili pod zapovjedniš-
tvom HOS-a i uspjeli smo sve pokupiti i krenuli smo putem Tulovih grada, odnosno
Kraljičinih vrata i Potpraga, da bi te mrtve izvukli. Međutim, kako je tog momenta pre-
ma nama bila dobro navođena topnička vatra, odlučio sam zakloniti se iza te kote 10-
56, da nismo direktno izloženi, da ne bih izgubio još živih i odlučio sam pričekati noć.
Možda će vama čudno zazvučati, možda malo i grubo, kad vam kažem, ali uvijek smo
mislili o obitelji koje su izgubile nekoga. To je za njih nenadoknadiv gubitak. Ali u tom
momentu kad se nađete u takvoj situaciji, vi morate brzo i odlučno reagirati, nemate
puno vremena za razmišljanje, da vam ostali ljudi ne bi stradali. Dakle, ranjeni su već
bili sanirani na licu mjesta i već su bili na putu i potom prevezeni brodom u Zadar. A
odlučio sam se za ovakav razvoj događaja da ne bih izgubio još živih vojnika. Imamo
trojicu, nažalost, poginulih, pa da ne izgubim još nekoga samo zato da bi njih za dana
izvukli. Sačekao sam noć i onda smo tijekom noći te stradale dovezli u Seline. Poginuli
su popisani, spremljeni u te plastične vreće i ja sam s jednim svojim pripadnikom već
oko jedan sat poslije pola noći bio s tom trojicom poginulih u Gospiću, u gospićkoj bol-
nici. Kratko sam ostao na sastanku za nekakva materijalno-tehnička sredstva i vratio
se sljedećega dana na položaje na Tulove grede.
Osjećaj je bio bolan, težak, mučan, pogotovo na način kad jedna granata od 120
milimetara padne u takvu blizinu. Obitelji su vjerojatno dobile putem MORH-a sve
obavijesti kako su oni stradali i ja sam bio kod tih obitelji i razgovarao. To se dogodilo
u vrijeme vikenda kada su obično iz Srbije dolazili plaćeni četnici, mi smo njih ovdje
zvali plaćenici, i ja sam se upravo tog bojao. I evo upravo se to dogodilo. Nije bio na-
pad na naš položaj, bilo je napada na susjedni položaj od nas, koji su držale satnije iz
Otočca, ali evo dogodilo se stradanje s tragičnim posljedicama, trojica mrtvih i dvojica
teško ranjenih.

185
Ovo mi nije bilo najteže, a svašta mi se ovdje događalo. Nije mi bilo najteže penjati
se po Velebitu, trpiti hladnoću, studen, danonoćna granatiranja, napade. Teško mi je,
izrazito teško bilo kad sam morao gledati svoje pripadnike gdje su praktički raskoma-
dani, one druge ranjene kad sam došao u posjet u zadarsku bolnicu, ali mi je najteže
bilo kad sam morao otići obavijestiti obitelji, roditelje, majke, sestre i djecu. Jedan mi
je događaj ostao posebno u sjećanju. Radi se o Paveliću koji je iz Gospića. Došao sam
kod njegove obitelji s dva vojna policajca u pratnji. Došao sam pred njihovu obiteljsku
kuću i tamo je bilo već mnoštvo ljudi. Oni su se izdvojili i pozvali me u gornji kat kuće,
posjeli me. Razmišljao sam dugo kako nastupiti u tom momentu. Kad sam kazao da
potvrđujem, jer su ljudi već čuli, da im je poginuo sin, da se nije mučio, da je izvučen
na vrijeme i saniran kako se najbolje moglo, nakon svega toga njegov me otac upitao
samo: „Ivica, mogu li vas pitat nešto?“ Ja sam rekao: „Izvolite, pitajte me.“ – „Recite mi
samo kakav vam je moj sin bio vojnik?“ Dakle, pitao me kakav je njegov sin bio vojnik.
Ja sam odgovorio: „Možete biti ponosni na svoje dijete.“ Da bi veća i teža tragedija bila,
naravno ne u odnosu na ovih pet drugih poginulih, to mu je bio sin jedinac.
Nove borbe za Tulove grede ponovno su počele dva tjedna nakon tragične pogibije
trojice pripadnika 133. brigade. Naime, 21. ožujka 1993. neprijatelj je počeo granati-
ranje minobacačima sa šireg područja Malog Alana i Lipovače, a nakon minobacačke
vatre pokušao je preko Ruje pješački proboj u smjeru Tulovih greda. Napad neprijatelja
je odbijen, a sljedećeg jutra „Tigrovi“ su uz potporu pripadnika 133. brigade krenuli u
protunapad. O tome kako su zauzete Tulove grede svjedoči Darko Katuša:
U tom trenutku kad smo mi došli na preuzimanje Velebita, Tulove grede nisu bile u
našim rukama. Baš zbog toga popele su se ranije gore naše snage, ali nisu se mogle on-
dje zadržati. Takvu informaciju smo mi imali kad smo došli. I onda smo mi 22. ožujka
1993. cijeli taj lanac ponovo uzeli, Tulove grede i cijeli lanac do Kraljičinih vrata.
Naše cijelo ratovanje bilo je specifično. To znači, nije klasična vojna tehnika kako
su oni predviđali. Kada su oni napadali mi smo uvijek znali, topništvo, pa onda znamo
kad se umiri topništvo da uvijek dolazi pješaštvo. Mi smo to drugačije radili. Ispočetka
možda i zbog toga što nismo imali granata. Onda smo se navikli na te stvari: iznenađe-
nje, iznenađenje i palilo nam je. Mi bi došli u jutarnjim satima. Što je bitno? Bitno je ne
probuditi neprijatelja, nego iznenaditi ga. Naše topništvo smo koristili samo po potrebi:
ako dođe do situacije, onda ćemo ga koristiti, ako nije potrebno onda ne. Taj faktor izne-
nađenja je bio važan, pa smo mi već u pet sati ujutro po mraku došli na položaje Tulo-
vih greda, iznenadili neprijatelja. Nismo upotrijebili uopće ni tenkove ni naše topništvo.
Jednog smo tada ubili, bilo je ranjenih, a ovi drugi su pobjegli. Bila je to ekipa domaćih
četnika. Vidjeli smo po ovome koji je poginuo. On je bio baš iz okolice Obrovca.

186
Vod „Tigrova“ koji je zauzeo Tulove grede predvodio je Grgo Tokić, koji se pri-
sjeća opasnih okolnosti u kojima je ključan položaj iznova vraćen pod kontrolu hr-
vatskih snaga:
Taj drugi put smo krenuli isto s 20-ak ljudi i uzeli smo Tulove grede, gore smo ubili
jednog njihovog i ranili ih pet-šest. To smo riješili, znači, uzeli Tulove grede, postavili
taj položaj i otvorili pogled prema repetitoru Ćelavac, Obrovcu, Gračacu, ovamo pre-
ma Alanu i tamo prema Svetom Roku. Damir Tomljanović Gavran je kao zapovjednik
bojne došao do nas, da to moramo uzeti i to smo uzeli. Tulove grede bile su dominan-
tna kota, ključ Velebita. Osim toga, da nismo uzeli Tulove grede ja ne znam da li bi se
postavio pontonski most, jer s Tulovih greda oni vide teglenice što su dolazile s mora
do Starigrada.
Kao i prvi puta, ali i svaki put kada bi išla kakva akcija na Velebitu, aktivan u pla-
niranju i provedbi akcije bio je zapovjednik Sektora Damir Tomljanović - Gavran.
Darko Katuša prisjeća se:
Nema akcije da on nije bio prisutan. Vod je odrađivao, Tokićev vod je odrađivao
Tulove grede, prvi i drugi put kad su se osvajale, i kad su ih domobrani izgubili, a četni-
ci ih četiri-pet ubili na spavanju. Ali vod je jedan odrađivao to, vraćao natrag. Njegova
prisutnost, nema šanse da se to bez njega odrađuje, a on zapovjednik Sektora, s 5000
ljudi zapovijeda, a nekih 20 ljudi odlazi Tulove grede uzeti, njegova prisutnost je gore.
Oni na vrhu zauzimaju, a mi smo na pola Tulovih greda i još se puca, mi smo na pola
i sada zeza on mene: „Gdje si bio dok je grmilo“, jer oni su se popeli gore i ubili jednoga,
ali on kao zapovjednik Sektora bio je na prvoj crti, gdje je na koncu i poginuo. I zato ga
je vojska slušala i poštivala.
Hrvatske postrojbe napokon su ovladale kompletnim vijencem Tulovih greda i
postavile novu borbenu crtu na potezu: Mali Alan – Tulove grede – Kraljičina vrata
– Velika Ruja – Mala Ruja. U tim borbama poginuo je Marko Rončević, pripadnik
133. brigade, a pet gardista je ranjeno, među njima i zapovjednik satnije 133. briga-
de, Ivica Ivanišević. Ipak, zbog konfiguracije terena, koja je olakšavala pristup nepri-
jateljskih snaga iz smjera sjeveroistoka i stoga nepovoljnih uvjeta za obranu te jakih
i učestalih neprijateljskih mješovitih pješačko-topničkih napada, položaji na Malom
Alanu su ubrzo napušteni. Jednako tako, pobunjeni Srbi su na svaki način željeli po-
vratiti i važan položaj na Tulovim gredama, a priliku su dočekali kada je ondje bila
smjena pripadnika 133. brigade. Položaje su stoga opet morali vratiti pripadnici „Ti-
grova“. Sjećanje Darka Katuše:
Dogodila se jedna situacija gdje je izgubljen taj položaj kada ga je držala 133. otoč-
ka brigada. Kako nismo imali dovoljno snaga, mi smo se mijenjali svakih sedam dana.

187
Tu satniju 133. brigade, na žalost moram reći, četnici su iznenadili i tu su ih pobili te
smo izgubili Tulove grede. To su bili baš domaći, obrovački četnici. Nisu se stigli utvr-
diti zato jer smo odmah reagirali. Nismo čekali ništa. Odmah, istog trena dva voda 1.
satnije krenula su u kontru i tu smo isti dan vratili taj položaj.
Grgo Tokić zapovijedao je napadom, koji je zbog brzine reakcije uspješno okon-
čan. Naime, „Tigrovi“ koji su krenuli u ponovno osvajanje netom su već pošli preve-
sti se kamionima na smjenu:
Pali su položaji, moramo ići nazad. Mi s dva-tri kamiona „110-kama“ idemo gore
u 7 sati. Tukli su nas s minobacačima. Znali su oni da smo tu, znao je i Gavran da tu-
ku minobacači, ali nema veze. Sjeda u Defender i šibaj, vozi. On je jurio 70 km na sat
po onim serpentinama, i sada ti dođeš na ravninu i tenk te vidi, direktno s Glinice, tebe
gleda direktno, ali nema, on juri iako tenk tuče, pršti kamenje uokolo. To je bilo po da-
nu. Imali smo pet ranjenih, ali smo vratili Tulove grede. Oni su poslije pokušavali, ali
u svim tim pokušajima odbijeni su odmah na početku njihovog napada. Ali vidi se da
nisu odustajali i da nisu tek tako odustali od toga što su zacrtali.
O novoj pogibiji nekoliko pripadnika 133. brigade na Tulovim gredama 4. trav-
nja 1993. godine svjedoči Ivica Čačić:
Druga tragedija nam se dogodila pred sam odlazak te Druge satnije naše 3. gos-
pićke bojne 133. brigade. Mi smo s položaja ispod Tulovih grada kroz nekih 15 do 20
dana prešli na vrhove Tulovih greda, to su same one litice, i pred smjenu sedmi dan, jer
smjene su se vršile samo i isključivo noću zbog izloženosti topničkom i neposrednom
gađanju tenkovskih postrojbi iz Tvornice glinice, u jednom dobro organiziranom i kom-
biniranom napadu pješaštva i topništva nam ginu ponovno trojica pripadnika: Slavko
Jaranović, Željko Vukelić i Martin Farkaš, a trojica bivaju teško ranjena. Kao i kod pr-
voga slučaja postupili smo i kod drugoga. Prvo smo izvukli ranjene. Mrtve smo izvukli
kada smo sanirali sve one ljude koji su ranjeni, kada smo odbili taj napad i utvrdili po-
ložaje. Dakle, istu tu noć svi su prevezeni u Gospić, a ovi ranjeni u Zadar.
Napadi neprijatelja i dalje su se nastavili. Eduard Butijer prisjeća se što je sve ne-
prijatelj koristio ne bi li povratio položaje na Velebitu:
Bilo je pješačkih napada, snajperskih napada, napada s Maljutkama. S Maljutka-
ma su dosta pokušavali postići pojedine efekte, pogotovo kad smo mi borbena vozila
uspjeli izvući na Velebit i dovući na prvu crtu – topove PZO, „trocjevce“, koji su mogli
djelovati i po zemaljskim ciljevima. To je njima predstavljalo veliki problem, pa su nas
počeli s Maljutkama gađati. A najviše su tukli, normalno, topništvom. To je njihov spe-
cijalitet. I kad je primirje oni su tukli, i kad nije primirje oni su tukli. Non-stop su tukli.
To im je bio specijalitet.

188
Neprijatelj je imao strašno puno streljiva, imao je strašno puno topničkog oružja.
Imao je svu opremu i raspolagali su sa svim, sve što je od Jugoslavije ostalo to su oni
prisvojili, tako da su imali neograničene mogućnosti. Kod nas je bio drugi problem. Mi
smo imali problem oko količine streljiva – nisi mogao trošiti kako si htio i mislio, nego si
morao racionalno. I kad si otvarao vatru, otvarao si selektivno baš po vojnim ciljevima
da ne trošiš bez veze. Oni su tukli sve redom, to im nije bio nikakav problem.
Potporu postrojbama Sektora 1 po potrebi je pružalo i topništvo Združenih sna-
ga Specijalnih jedinica policije. O djelovanju neprijateljskog topništva svjedoči i Jo-
sip Turkalj, načelnik topništva Specijalne policije:
Osim što smo djelovali našim topništvom, bili smo izloženi njihovom topništvu.
Prvih par dana to je djelovalo dosta dobro. Mi smo po njima djelovali, oni po nama ni-
su, zahvaljujući i konfiguraciji terena i prije svega, ja vjerujem, zahvaljujući i tajnosti
same operacije „Maslenica“. Nakon toga kroz sustav veze, kroz određene komunikaci-
je, budući da su imali sam repetitor Ćelavac pod svojom kontrolom, oni su otkrili naš
položaj. Oni su pratili našu komunikaciju u potpunosti. Samim time došli su do infor-
macija gdje se nalazi topništvo, budući da je to bilo pod određenom šifrom. Naime, u
datom trenutku, mislim da se radi o jednoj liječničkoj ekipi koji su igrom slučaja rekli
da idu na poziciju Veliko Libinje kod Alfe 3, i onima koji su slušali našu vezu, neprija-
teljskim snagama, bilo je jasno gdje se nalazi topništvo Specijalne policije, i budući da
je naše topništvo stvarno dobro djelovalo za naše uvjete, dobro odrađivalo svoj posao –
naravno da je to postao njihov glavni cilj i da su djelovali po području Velikog Libinja.
Od tog trenutka mi smo ovdje imali stvarno priliku svako malo dobivati topničke gra-
nate i osjetiti što znači i njihovo topništvo. Za to djelovanje upotrebljavali su haubice
105 milimetara, koje su bile u blizini Svetog Roka, ali isto tako na ovu poziciju ispalje-
no je ni manje ni više nego osam raketa tipa Orkan. Pa bili jesu uspješni, ali vjerojatno
kolega koji je s druge strane radio nije dobro procijenio nadmorsku visinu, tako da mu
je uvijek falilo nekakvih 200 metara da bi pogodio baš točno u sam cilj. Ipak, imali smo
dvojicu ranjenih od par gelera, ali poginulih na položaju nije bilo.
Između Specijalnih jedinica MUP-a koje su držale drugi dio Velebita i susjednih
postrojbi koje su držale 1. sektor razvila se dobra suradnja, što pripadnici „Tigrova“
rado ističu. Eduard Butijer, načelnik operative 1. GBR, istaknuo je više oblika među-
sobne pomoći, izdvojivši slučaj spašavanja ranjenog gardista helikopterom. Nažalost,
unatoč oprezu, stradavanja su se događala jer neprijatelj je aktivno tukao po položa-
jima hrvatskih snaga:
Skinuti ih nismo mogli iz prostog razloga što su u onoj Tvornici glinice kod Obrov-
ca bila dva tenka M-84, koji su izuzetno precizni. I kad pokušate vozilom u pola bijela

189
dana proći, gotovo je nemoguće, jer sigurno će vas pogoditi jer je cesta bila nagib pre-
ma Obrovcu. I ide se nekih kilometar, ali ima jedan dio gdje se mora voziti po potpuno
otvorenom prostoru. I tu su oni imali mogućnost preciznog gađanja. To je i nas natje-
ralo da smo s našom inženjerijom prokopali put prema Zelenikovcu. Napravili smo
Tigrov put iza onih brda tako da nas ne mogu gađati s tim tenkovima. S tim putem
smo mi smanjili i vrijeme dostave hrane, opreme i normalno, ono što nam je bilo puno
bitnije, hranu uvijek stignete donijeti, neće nitko umrijeti ako je ne dobije dva, tri sata.
Međutim, kod ranjenih ljudi je bitna minuta, a ne samo sat ili dan.
Naša inženjerija je puno napravila, prvenstveno taj put koji je izgrađen. To je najveći
inženjerijski posao bio. Drugi je posao bio razminiranje. Ta naša inženjerija i pripadnici
bojne, oni su razminirali sve što je nama smetalo i u tom prostoru što je bilo minirano oni
su uspjeli razminirati. Utvrđivanje položaja to je najviše radilo u tom dijelu pješaštvo, jer
s obzirom na to da je nepristupačan teren ne može se doći inženjerijskim strojevima do
tih ćuka. Tko je bio na Velebitu, taj zna o čemu pričam. Ali inženjerija je veliki doprinos
dala tom dijelu djelovanja naše brigade, odnosno te naše bojne na tom prostoru.
Osim toga, inženjerija je uredila i skloništa za vojnike. O tome koliko im je to
značilo svjedoči Darko Katuša:
U prvim tim dijelovima to je tuklo, po 100, 150 granata je padalo, zavisi koji dio.
Intenzitet je bio veoma jak na cijeloj liniji tog bojišta. Nije postojalo utvrda. Mi smo
sami utvrđivali koliko se moglo, ali pošto je sve bilo zaleđeno, to je bila teška situacija.
Tad, u prvom valu smo imali kontejnere koje smo tek kad je naša inženjerija probila do
Potpraga cestu, onda su - po noći, normalno, nije se moglo drugačije – došli, doveli smo
bagere i ukopali neke kontejnere koliko-toliko da ipak oni koji se odmaraju, da ipak ne
budu izloženi snigu, ledu, da ne budu mokri cilo vrime.
O značajnom doprinosu inženjerije, ovaj puta za uspješno djelovanje hrvatskog
topništva, nastavlja Eduard Butijer:
Isto tako ta inženjerija je utvrdila i topničke položaje, osigurala dovoljan broj sklo-
ništa, jer je bio mali prostor i vrlo jednostavno je bilo za otkriti odakle se djeluje, pa
ste morali imati i vrijeme sklanjanja. Mi, srećom, nismo u topništvu imali poginulih,
poginuli su bili samo u pješaštvu, ali je bilo strašno puno djelovanja i kontrabatiranja.
To se zove kontrabatiranje kad vraćaš neprijatelju – mi njima i oni nama, jer smo jedni
druge mogli nadzirati.
Iako su napadi srpskog topništva bili snažni i učestali, topnički odgovor s hrvat-
ske strane, unatoč nemalim problemima, bio je učinkovit. Načelnik topništva „Tigro-
va“ Stjepan Gašljević prisjeća se:

190
Teško je procijeniti koliko smo bili djelotvorni s tim topništvom u odnosu na nepri-
jatelja. Uvijek smo se nadali da smo nanijeli više gubitaka nego što jesmo, oni su prika-
zivali da je to manje. Ali uglavnom, meni je bila ogromna satisfakcija što su naše pje-
šačke snage bile zadovoljne djelovanjem topništva. To je meni bilo nekakav dokaz da je
djelotvorno. A sad, koliko je to bilo na drugoj strani u gubicima, to je teško procijeniti.
Mi smo tu imali nekakvih sitnih logističkih problema. Recimo, haubice su stizale iz
Zagreba kad smo ih dovodili dolje, a streljivo je išlo iz Zadra, iz centralnog skladišta. I
nekako smo uspjeli uvezati to da su skoro u istom trenutku stigli i streljivo i haubice. S
druge strane, u tom trenutku smo mi dobili dio streljiva, ostatke streljiva JNA, koje je
bilo oštećeno udarcem čekićem na nekakav određeni prsten. I tu smo imali dosta pro-
blema jer nam je često puta dolazilo do zastoja, nije se granata mogla do kraja zabra-
viti tako da bi nam pojedina oružja bila izbacivana iz uporabe, dok nismo shvatili u
čemu je problem – onda smo prešli na streljivo koje je došlo iz drugih izvora. Srećom
nesretnih slučajeva nije bilo. Nesretni vam je slučaj kad morate iz cijevi izbijati granatu
s prednje strane, pa vam je to dovoljan stres, ne treba vam veći nesretan slučaj.
Nakon izgradnje pontonskog mosta na Maslenici hrvatski topnici dobili su no-
ve zadaće i ciljeve. Zadaće obrane pontonskog mosta prisjetio se Stjepan Gašljević:
Kad se izgradio pontonski most i kad su Srbi gađali, mi smo nastojali otkriti što
preko osmatrača gore s Velebita, što po nekim drugim metodama, odakle se djeluje po
pontonskom mostu i u svakom slučaju to takozvano kontrabatiranje je uvijek bilo pri-
sutno. Koliko uspješno – oni su se vjerojatno koristili mijenjanjem paljbenih položaja,
tako da čim bi oni otvorili vatru, mi smo nastojali što prije pronaći odakle je ta paljba
i naravno, ušutkati djelovanje po mostu. Tako da nikada nije ni bilo predugog perioda
gađanja Masleničkog mosta bez nekakve reakcije s naše strane. Osim u Prvom sektoru
i preko Masleničkog ždrila, a kasnije u obrani pontonskog mosta jedno vrijeme smo ga-
đali s druge strane Velebita na ličku stranu u području Svetoga Roka i tog dijela.
Unatoč smanjenom intenzitetu borbi, okršaji i gotovo svakodnevne borbe diver-
zantskog karaktera nastavljene su i na Velebitu gdje je neprijatelj pokušavao načeti
hrvatsku obranu na raznim smjerovima. O jednom od brojnih napada svjedoči Dar-
ko Katuša:
U jednom dijelu su pokušali napad s Malog Alana i Vršina, ali odmah smo im uni-
štili tenk i dalje iza toga smo im malo potprašili njihovo pješaštvo. I nije bilo pokuša-
ja više. Jednom su navalili na Ruju baš s te bočne strane, ali su primijećeni i isto tako
odbijeni. Ali zanimljivo, nisu bižali odmah, nego borbe su trajale. Ipak, poslije su čak i
odustali, samo bi tukli topništvom.

191
Dolaskom raznih njihovih postrojbi i njihove aktivnosti su se znale pojačati. Vidi
se da su ratnici – mora ih se poštivat. Nema tu mržnje – ja branim svoje, oni brane, to
jest napadaju. Kako god su oni znali kad su naše smjene, tako smo mi znali i za nji-
hove, imali smo prislušne uređaje koje je koristila naša ED, elektronsko djelovanje. Mi
smo znali kad je i njima smjena, kao i što su oni nas prisluškivali. Zato su znali, kada
je izgubljen položaj na Tulovim gredama, da je tamo 133. brigada. Čak je bilo pokuša-
ja ubacivanja u vezu, na motorolu. Znali su upadati i onda bi pričali. Ali nije to dugo
trajalo, jer uvik bi Gavran zaustavio komunikaciju. Naime, kad su ljudi na položaju,
onda kad nema djelovanja, zna biti dosadno. Onda je zanimljivo da vidiš kako oni
razmišljaju. Ma bilo je tu i okršaja kada završi pravi boj, i kasnije. U normalnim okol-
nostima, kad je ratnik pravi, onda nema nikakvih psovki, nema ničega, onda je pošti-
vanje. I jedno i drugo je priča, samo Gavran kada je vidio da se pretjera, onda kaže:
„Dosta!“ I to je to.
Na temelju Zapovijedi za primopredaju Sektora 1, od 14. ožujka 1993., pukovnik
Damir Tomljanović - Gavran preuzeo je 18. ožujka 1993. od pukovnika Mirka Norca
zapovjedništvo Sektora 1. Poput Mirka Norca, i Tomljanović je bio vrlo mlad, bio je
najmlađi pukovnik Hrvatske vojske. Gajio je iznimno izraženu brigu za svakog voj-
nika i osobno je bio vrlo aktivan u organiziranju obrane i borbama na Velebitu, što
svjedoče redom svi sudionici obrane Velebita. Grgo Tokić prisjeća se:
Bili smo sedam dana gore, sedam dana dolje u Selinama i Paklenici na odmoru i
sedam dana u pričuvi. Dok smo bili na Velebitu sedam dana on je najmanje pet dana
dolazio gore do nas, obilazili smo položaje. Kao zapovjednik satnije digneš se ujutro,
od 8 do 11 sati obiđeš položaje, taman se vratiš, hoćeš doručkovati, kad eto Gavrana
u Defenderu i idemo. I sada kao zapovjednik satnije ne možeš reći: „neću, već sam
bio“, zato što si ga cijenio i poštivao, nego idemo gdje hoćete, ovaj položaj, onaj položaj,
idemo gore u izviđanje, nema tu, traženje tih zapovjednika desetina, vodova i on već
snima, tko, kako radi, prati, promatra, i on nakon tih par izviđanja zna koga treba na-
graditi, kome pokloniti dalekozor, on sve vidi. Tako je poklonio zapovjedniku desetine
Badrovu dalekozor, mnoge je nagrađivao. Ali kao zapovjednik satnije, na Velebitu si,
nepristupačno, vrijeme se mijenja par puta u danu, cesta dolje nije cijela bila prohod-
na, tuku te tenkovi, MB-ovi, ali kada ti zapovjednik bojne dođe skoro svaki dan, što ti
kao zapovjednik satnije možeš nego bit siguran da si miran, da te neće izdati, da te ne-
će napustiti, da te neće zaboraviti, je l’? I kada ti ljudi, zapovjednici vodova i desetina
vide zapovjednika bojne, kasnije zapovjednika sektora da je tu, odmah dobiju volju i
elan za daljnje osmatranje neprijatelja. Bilo je ljudi koji nisu navikli, netko na krš nije
naviko, netko na ravnicu, netko na brege, ali kad vidi da zapovjednik bojne dolazi, kad

192
zapovjednik bojne gazi ispred njega, kakav si ti vojnik, a zapovjednik bojne ispred tebe
5 metara? Znači svi su se trgali i tražili onu dodatnu snagu da su u blizini Gavranu i da
su sposobni. Njegova pojava gore ulijevala je sigurnost i moral i sve ostalo.
Zbog svega navedenoga njegova je pogibija 17. veljače 1994. predstavljala veliki
udarac za sve hrvatske postrojbe na Velebitu. O Tomljanoviću i njegovim vrlinama
posvjedočio je Eduard Butijer:
Kao zapovjednik te postrojbe, on je uvijek bio s vojnicima, tako da vojnici nisu mo-
gli prigovarati zapovjedniku da je on, ne znam, u Zagrebu ili, ne znam, negdje tamo
u Zadru. On je bio konstantno s tim svojim ljudima. Po tom je Gavran i poznat, on je
legenda naše brigade. Gavran je bio čovjek koji je i kod zapovjednog kadra i kod voj-
nika uživao potpuno isti ugled i svi su ga poštivali, voljeli. Zapravo, za života je postao
legenda. Gavran je svojom pogibijom veliki hendikep naše brigade. Nesretno je pogi-
nuo, to je definitivno. Darko Katuša i Grgo Tokić, oni su i osobno svjedoci tog događaja.
Darko Katuša prisjetio se pogibije Damira Tomljanovića - Gavrana:
Pokojni Gavran je bio stvarno jedan pravi vojskovođa koji je svaki dan dolazio i
obilazio položaje. Na žalost, u jednom takvom je i poginuo. U obilasku položaja, to jest
u uspostavi novog položaja na tt 1183 koji smo trebali uspostaviti sa Specijalnom po-
licijom. Naime, između Ruje i Malog Golića postojala je jedna ćuka gdje su oni nama
znali dolaziti, a nismo ih mogli vidit. Znači, između Ruje i Malog Golića, na toj ćuki
smo trebali postavit novi položaj da zatvorimo taj prolaz. Tu su nam znali, kroz taj
klanac proći i doći nam bočno na Ruju. Kada smo ja i još jedan zapovjednik satnije
krenuli gore, u jednom trenutku s Vršina su zapucali na nas. U tom rafalu bacili smo
se na zemlju. Ja sam se bacio lijevo, njih dvojica desno. On je na žalost dobio metak u
sljepoočnicu – i Gavran je poginija.
Drugi zapovjednik koji je pratio Damira Tomljanovića - Gavrana prilikom nje-
gove pogibije bio je Grgo Tokić:
Mi smo pokrivali Tulove grede dole prema Ruji, a lijevo od nas je bila SJP, položaj
koji su oni mijenjali između sebe kao i mi. Između njih i nas, to je u vezi pogibije bilo,
je bio toliki prostor da neprijateljska postrojba može noću proći, izvršiti diverziju. U
izviđanju Damira Tomljanovića sa zapovjednicima satnija i u koordinaciji sa SJP, on
kao zapovjednik Sektora, jer on je pokrivao taj sektor do policije, Gavran je tražio da
se postavi još jedan položaj između nas i specijalaca. Jednog dana je isto tako obilazio
položaje. Dođe onaj Defender i „Idemo!“ Nisam stigao ni ručat, sjeo sam u Defender
i spustili smo se dolje na Bukvu, otišli gore na izviđanje između nas i SJP. Gore je već
iz Zapovjedništva bojne bio Darko Katuša, a Damir Tomljanović - Gavran je došao iz

193
Zapovjedništva sektora i jedna desetina inženjeraca koji su već počeli pilati dolje malo
niže od mjesta izviđanja, jer namjera je bila da se taj položaj uspostavi gore. Dok smo
putovali gore bila je gusta magla i kad smo se popeli na taj vrh gdje je trebao biti polo-
žaj isto je bila gusta magla. Izviđajući lijevo-desno magla se malo razišla. U tom trenu
došlo je par hitaca. Zalegli smo, ja sam bio, Damir Tomljanović - Gavran i Darko Ka-
tuša. Zalegli smo i sad se pokušavaš dignut da vidiš odakle te tuku, da možeš navest to-
pništvo. U jednom trenu ja se okrenem, Gavran je bio par metara od mene, okrenem se
i vidim da leži, pa rekoh nije ništa, nisam odmah skužio što je. Znaš da se ne boji, znaš
da bi se odmah digao i reagirao. Znaš sve to i ništa nije bilo jasno, dođeš do njega i vidiš
da ne pokazuje znake života. Odmah je Katuša uzeo motorolu, zvao je Zapovjedništvo
sektora da spreme helikopter, a helikopteri su bili od MUP-a u Lukovom Šugarju. Dok
je Katuša zvao Sektor ja sam pokušao provjeriti jezik, da nije ugušen, pogledao da ne
iskrvari i u tom vremenu smo odmah pristupili i zvali te inženjerce da ga izvučemo iz
te čistine na kojoj su nas oni još mogli vidjeti.
Znači izvukli smo ga, malo spustili. U međuvremenu, za 20-25 minuta je došao he-
likopter. Utrpali smo ga unutra i otišao je prema Zadru. Ja sam i tada još vjerovao da je
živ i da je nemoguće tog čovjeka ubiti i da je nemoguće da nije živ. Ne možeš shvatiti da
ti se otkida jedna ruka, da nije uz tebe, da neće biti opet među nama, da te neće dola-
ziti obići na Velebit, izviđati. Otišao je znači za Zadar, Katuša se spustio dole u Sektor,
ja sam se vraćao pješice natrag od Bukve prema Tulovim gredama, vraćao se u Zapo-
vjedništvo satnije. Rekoh, nemoj sad odmah ništa u Satniji i po položajima javljat da
ne bi došlo do nekog demorala. Otišao sam u Zapovjedništvo satnije, no vidili su ljudi
kakav sam, jer bio sam zajebant, cirkusant. Vidili su da nešto na meni nije dobro, onda
sam im rekao: „Bili smo na izviđanju, Gavran je pogođen, teško da će preživiti.“ I onda
smo lagano nazvali gore položaje da se smire, da se strpe, da nema kontra reakcije, da
se idemo sad tuć s neprijateljem. Bilo je i prijedloga da idemo tamo sada rasturit napri-
jed, svašta je bilo. No, bez zapovijedi nismo ništa htjeli na svoju ruku, bilo bi pogubno.
Neka postrojba nas je zamijenila da idemo na sprovod, a na sprovodu su vidjeli svi
koliko je gore bilo ljudi, da je to krcato puno. Svi koji su ga poznavali, koji ga nisu po-
znavali, koji su čuli za njega, koji su ga čuli preko motorole, svi su gore njemu došli na
sprovod.
Sjećanje Darka Katuše identično je:
Njegova pogibija teško je djelovala na sve ljude, jer je bio cijenjen među svima. Baš
zbog toga što je dolazio svaki dan, što ih je obilazio, ljudi su ga cijenili, ne samo naši
ljudi, naši „Tigrovi“, nego svi. Jer on je dolazio kako kod nas, ali i kod domobrana kod
Rovanjske, kod 112. brigade. Sve je on obilazio, sve isto. Nije bilo razlike samo da dola-

194
zi ovamo našima, jer dolazio je svima. On je poginija 17. veljače ‘94. Mi smo tu ostali
još četiri miseca. Teško je utjecalo na postrojbu, ali vama vrime i rad ne dozvoljavaju
opuštanje. Nemate vi vremena razmišljati, jer morate nastaviti dalje. Kako god ste iz-
gubili zapovjednika, ili ste izgubili nekog od vojnika, ili zapovjednika voda – posao koji
morate odraditi to vam ne dozvoljava. To je rat. Svjesni smo toga da će netko poginut.
To je rat.
Na ovom djelu bojišta stanje je ostalo nepromijenjeno do ožujka 1994. kada je u
Zagrebu potpisan sporazum o prekidu neprijateljstva čime je došlo i do razdvajanja
snaga na bojišnici. Kombinirana bojna 1. GBR povukla se kilometar unatrag s prvih
položaja i uspostavila novu crtu obrane: brdo iznad Nekića – Bukovo pleće – kuće
Martinića – Velika Bukva – Mala Bukva. Na tim položajima „Tigrovi“ su ostali do
13. lipnja 1994. kada se vraćaju u svoje matične baze, a njihove položaje preuzimaju
pripadnici samostalne gardijske bojne „Termiti“. Zapovjedništvo Sektora 1 preuzeo
je njihov zapovjednik, pukovnik Ivica Arbanas.

Pukovnik Milan Čanić, natporučnica Topništvo 1. gbr, Velebit, 1993.


Svjetlana Doričić i bojnik Frane (autor fotografije: Željko Gašparović)
Tomičić, članovi Zapovjedništva
6. GBR, obilaze položaje TG 112 i
postrojbe na Velebitu (Tulove grede,
veljača 1993. godine).

195
Kašić
U zapovijedi za izvođenje obrambene operacije, od 27. siječnja 1993., dobro je
predviđeno kako će glavne snage neprijateljskog protuudara udariti na smjeru Smi-
lčić – Kašić - Islam Grčki. Žestoki protunapad započeo je već dan ranije, a izmorene
snage 4. GBR obranile su, uz prilične žrtve, te udare. Njihove linije na glavnom smje-
ru napada preuzela je Taktička grupa 3. gardijske brigade. Smjene postrojbi u fazi
prelaska iz napada u obranu najosjetljiviji su trenuci daljnje obrane, protivnik je to
znao i udario je žestoko. Tijekom udara njihov glavni cilj bio je osvajanje sela Kašić,
odnosno kote 212. Kašić je nekoliko dana bio poprištem borbi kakve se dotada nisu
vodile tijekom Domovinskog rata. Selo je prelazilo iz ruke u ruku, borbe su bile za
svaku kuću, a ne samo da se pješaštvo međusobno izmiješalo, ne znajući točno tko
drži koji dio Kašića, nego se ista stvar dogodila i s oklopnim vozilima u borbi. Na-
ime, na području Kašića, u samom selu, u drugom sukobu 4. veljače sudarili su se
tenkovi, a cjelokupnu težinu borbi pojačala je uporaba topništva obje strane. Konač-
no, kao događaj koji će se najviše pamtiti, svakako je pogibija hrvatskih gardista koji
su se prevozili kamionima TAM 110, a do koje je došlo upravo zbog prije navedenih
razloga, odnosno istovremene prisutnosti sukobljenih strana u selu. Po sjećanjima i
iskazima sudionika borbe, situacija je bila kaotična, a više je čimbenika doprinijelo
tome da hrvatske snage ipak uspiju zadržati (ponovno osvojiti) selo Kašić. Bez dalj-
njega, za uspjeh u obrani najzaslužniji su pripadnici 3. GBR – „Kune“ iz Slavonije.
Ne samo zato što su ljudskim životima platili visoku žrtvu, već zbog činjenice da su
unatoč pogibijama, nepoznavanju terena i čitavom nizu otegotnih okolnosti, uz po-
moć drugih postrojbi, uspjeli zadržati Kašić u svojim rukama.
Nažalost, obrađivanje borbi za selo Kašić ima golemi nedostatak, jer tijekom sni-
manja dokumentarnog filma nisu uzeti iskazi ključnih ljudi, zapovjednika Taktičke
grupe 3. GBR Mladena Kruljca i zapovjednika 3. bojne 3. GBR Ivana Obrovca (i dru-
gih). Iskazi nisu uzeti iz više razloga, iako kontakti jesu ostvareni. Ipak, uzeti su iskazi
vojnika 3. GBR koji su sudjelovali u borbama za Kašić, a koji imaju iznimnu vrijed-
nost. Također su uzeti iskazi neprijateljske strane, postrojbe koja je nanijela velike
gubitke obrani sela, kako bi se konačno pokušala stvoriti donekle objektivna slika
onoga što dogodilo tijekom sukoba i rezultiralo pogibijom hrabrih Slavonaca. Isto ta-
ko, važan čimbenik su izjave zapovjednika topničke potpore 4. GBR čije je djelovanje
itekako pomoglo pobjedi hrvatskih snaga u Kašiću. Dakako, priča o tom događaju ni
sada nije cjelovita i ne može biti cjelovita sve dok ne budu uzete izjave relevantnih za-
povjednika Taktičke grupe 3. GBR. Kronologiju smo posložili prema preuzetim iska-
zima, dostupnim dokumentima i monografijama gardijskih brigada Hrvatske vojske.

196
Nakon pretrpljenih gubitaka, zapovjednik 4. GBR Mirko Šundov zatražio je žur-
no izvlačenje postrojbe zbog velikog broja žrtava i premorenosti brigade. Glavni sto-
žer udovoljio je zahtjevu i istoga dana angažirao pripadnike 3. GBR – „Kune“, koji su
se ustrojili u Taktičku grupu jačine bojne. Helikopterima su 29. siječnja dovezeni na
šire područje Zadra (Paški most), a 30. ili 31. siječnja (ovisno o izvoru) su preuzeli
položaje 4. GBR na crti Kašić - Paljuv. Položaje su preuzele pješačke snage, a dolazak
tenkista 3. GBR očekivao se sljedećeg dana, 1. veljače. Linija nije preuzeta odmah
po dolasku zbog teških topničkih napada, iako taj dan jest izvršeno zajedničko za-
povjedno izviđanje i upoznavanje zapovjednika TG-3 s opasnostima na koje mogu
računati u udaru neprijatelja. O načinu preuzimanja položaja ima više interpretacija,
a operativni časnik Stožera 4. GBR, Stanko Čelar, o tome kazuje:
Datum 28. siječanj bio je miran, nije bilo značajnih borbi. Zapovjednik Šundov je
tražio da se napravi smjena brigade jer je dosegnuta crta tad već bila učvršćena i ura-
đeni su nekakvi inženjerijski radovi. Taktički raspored je napravljen tako da su se na
nekim područjima postrojbe izvukle na one pozicije i objekte koji su davali bolju sigur-
nost. U tom trenutku dolazi do smjene brigade. Brigada se izvlači, na mjesto brigade
ulazi Taktička grupa 3. gardijske brigade. Dio 4. brigade, odnosno naš divizion za top-
ničku potporu i divizion za protuoklopnu borbu i inženjerija, dio veze i dio logistike
morao je ostati da bi tu Taktičku grupu podržali u izvođenju njene zadaće.
Na dan kad su oni došli i javili se na zapovjedno mjesto u Radovin, taj dan je nepri-
jatelj stvarno žestoko napadao. Oni su inzistirali da iziđemo na zapovjedno izviđanje
još u podne, što je tada bilo praktički nemoguće. Osobno, ja sam bio zadužen da orga-
niziram zapovjedno izviđanje sa zapovjednicima iz Taktičke grupe 3. gardijske briga-
de i onda sam im obrazložio stanje na bojišnici i predložio im da sačekamo jedno dva
sata prije mraka, ali da se ta njihova zapovjedna grupa podijeli na dva smjera. Tako
da na jedan smjer ide jedna grupa časnika, a na drugi smjer druga grupa časnika. Na
glavnom pravcu protunapada prema Kašiću je vođa te grupe od strane Zapovjedništva
4. brigade bio načelnik Stožera Milan Perković, a ja sam vodio drugu grupu i doveo ih
gore na kotu, Gradina se zove.
Imali su dovoljno vremena da vide stanje na bojišnici, da vide teren i cijelo vrije-
me njihovog boravka u Zapovjedništvu dobivali su informacije o taktici neprijatelja,
njihovim snagama, o iskustvima i problemima koje smo mi imali i kako smo rješavali
te probleme. Međutim, sutradan, prilikom smjene naših postrojbi, neprijatelj je plani-
rao svoja napadajna djelovanja i to se poklopilo upravo s trenutkom smjene. Kritično
vrijeme je upravo smjena jedne postrojbe s drugom, pogotovo način na koji smo mi to
bili planirali. Jer dio sustava veze vi morate skinuti, a ako nemate veze, onda ne možete

197
komunicirati, niste informirani, ne možete surađivati ni sa susjedom, ne možete zapo-
vijedati ni sa svojim postrojbama.
Stjepan Nižić, koji je 27. siječnja zapovijedanje 2. bojnom 4. GBR preuzeo zbog
teškog ranjavanja Miroslava Ušljebrke, također opisuje nimalo dobru situaciju tije-
kom preuzimanja bojišnice, kao i probleme koji su dočekali vojnike iz Slavonije:
Dana 29. siječnja pukovnik Obrovac iz 3. gardijske brigade došao je na izviđanje
obrambene crte da bi preuzeli položaje. Međutim, 30. siječnja je protivnik udario top-
ničkom paljbom od ranih jutarnjih sati, pa sve do pada mraka, i to po čitavoj liniji i
bilo je apsolutno nemoguće izvesti smjenu postrojbi na taj način. Tako da su snage 2.
pješačke bojne bile zamijenjene od pripadnika 3. brigade tek sljedeći dan i bojna je tada
izvučena u vojarnu „Ante Banina“ u Zadru na konsolidaciju. Obrambena linija bila
je kakva je bila, zasigurno ne posebno čvrsta, posebno ne od 27. siječnja kada je nepri-
jatelj dovukao svoje snage i pokušavao svaki dan probiti našu crtu. Mi nismo mogli uz
najbolju volju inženjerijski urediti prednji kraj. No, to je ljudima iz 3. brigade bilo sa-
općeno i na kraju krajeva vidjeli su stanje nestabilne bojišnice.
Kako o prebacivanju postrojbe iz Slavonije, potom zapovjednom izviđanju i pre-
uzimanju linija nemamo iskaze zapovjednika TG 3. GBR, tijek događaja možemo
rekonstruirati pomoću službenih izvješća i monografije te Brigade. Pod zapovijeda-
njem pukovnika Mladena Kruljca ustrojena je i upućena na bojište Taktička grupa
sljedećeg sastava: 3. pješačka bojna – „Kobre“ iz Slavonskog Broda, 1. pješačka satni-
ja iz sastava 2. pješačke bojne, Izvidnička satnija, Vod Vojne policije, Desetina veze
i Inženjerijska desetina. Oni su 28. siječnja upućeni autobusima u Zagreb i potom
helikopterima prebačeni u zadarsko zaleđe, što je ujedno i prvi zračni most u Do-
movinskom ratu, prebacivanje cijelih postrojbi s jednog kraja bojišnice na drugi, što
su helikopterima izveli pripadnici Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. „Nakon kratkog
izviđanja, postrojbe 3. gardijske brigade, tijekom jutarnjih sati 30. siječnja, preuzi-
maju položaje od 4. gardijske brigade u II. sektoru obrane, crtu: Novigrad – Buterini
– Paljuv – Kašić – Islam Latinski - Islam Grčki. Taktička grupa 3. gardijske brigade,
koja je brojala približno 600 pripadnika, bila je zadužena za crtu bojišta dužine od
oko 17 kilometara“ (preuzeto iz: 3. gardijska brigada Hrvatske vojske - Kune, Zagreb,
2012., 247.).
Važno je napomenuti da je dio snaga 4. GBR, topnici, oklop i izviđači, te vezisti,
inženjerija i dio zapovjedništva ostao na raspolaganju pristiglim gardistima iz Slavo-
nije. Neki spominju da je 30. siječnja bilo snažno topničko djelovanje po položajima
hrvatskih snaga, no svi su naveli kako je 31. siječnja bilo neuobičajeno mirno, a isto-
vremeno upozoravajuće stanje na bojišnici. Možda najbolji pregled pružio je časnik

198
koji je i fizički imao bolji pregled od pješačkih snaga, načelnik TRD-a 4. GBR Rade
Lasić:
Dana 27. siječnja neprijatelj je napravio prvi ozbiljniji napad na naše položaje u
tom rajonu. Naši pješaci su se bez borbe povukli iz Mandića na prirodno i konfiguracij-
ski bolje položaje. Nakon svega proživljenog i odratovanog naša Brigada je premorena
i prilično desetkovana te je tražila odmor. Za dva dana treba doći 3. gardijska briga-
da iz Osijeka. A onda, od 29. do 31. siječnja neki čudan mir! Puca se više radi folklora
nego potrebe. Sve mi je to bilo pomalo sumnjivo. Slutio sam da se nešto sprema. Treća
brigada preuzima položaje, ali samo pješački dio. Iz sastava naše Brigade ostaju: dio
zapovjedništva, topništvo, inženjerija, veza, dio logistike. Razmišljam i strepim: Bože
moj, što je ovo? Tko će sve to uvezati, iskoordinirati i na što smo prinuđeni? Pomalo me
strah mog osjećaja i našeg trenutnog stanja.
Pozvao sam svoga pomoćnika za logistiku Tomislava Batića i zapovjedio mu:
„Odavde do Dubrovnika, uključujući i otoke, ispraznite sve magacine i noćas donesite
svako streljivo većeg kalibra koje pronađete!“ I zaista, ujutro, kada se dijeli dan i noć,
neprijatelj počinje jaku topničku pripremu po našim položajima. Nešto nedoživljeno do
tada, kanonada! A mi u totalno izmiješanom sastavu. Čujem da je na pravac Paljuv -
Novigrad stigao Zulu s nešto svojih ljudi, da su došli neki mornari, možda neka gardij-
ska bojna, itd. Nisam znao što je od toga uopće istina, ali baš toga sam se i bojao. Ako
svaka postrojba bude ratovala za sebe, onda mi gubimo ovu bitku, sigurno.
Tijekom noći Batić je stvarno dovukao dosta streljiva. Imamo tu argentinskog, ru-
skog, JNA streljiva, svega i svačega. Nije me briga, samo neka ima streljiva, snaći ćemo
se mi nekako s izračunavanjem elemenata za gađanje. Uzvraćamo žestoko na njihovu
vatru. Ali to puno ne pomaže jer naša crta obrane još nije dovoljno uvezana.
Dogodilo se upravo ono čega se načelnik TRD-a 4. GBR pribojavao. Neprija-
telj je udario najjače na nedovoljno povezanu liniju obrane, izabrao je najosjetljivi-
ji trenutak, smjenu postrojbi i nedovršeno preuzimanje položaja pristigle postrojbe
(primjerice, još nije pristigla tehnika 3. GBR), te je iz više smjerova napadao prema
Kašiću tog 1. veljače 1993. godine. Obavještajne službe Hrvatske vojske uočile su do
tada okupljanje velikih snaga i predvidjele napad. Važni podaci o napadu na Kašić
prikupljeni su od prislušne skupine 93. ZB Zadar. Pilot i brigadir u mirovini Vladi-
mir Zarić uoči i za vrijeme oslobađanja zadarskog zaleđa djelovao je kao obavještajni
časnik pri obavještajnom odjelu IZM-a Zadar:
U obavještajnom izvješću koje sam poslao HRZ-u i PZO-u, kao i zapovjedniku 93.
ZB Zadar dana 29. 1. 1993. godine navodim crtu bojišnice: V. Bobija - M. Bobija – Ja-

199
senice – Novigrad – Kokići – Pedići – Barabe – tt 212 Kašić – Suhovare – Smoković - D.
Zemunik – Škabrnja - Viterinci, navodim da je IZM 7. korpusa u Benkovcu (Tanjga i
Pupovac), ZM brigade u Trljugama (Bogunović) i da je IZM iz Čardaka prebačen na
Debelo brdo. Također navodim točan rajon rasporeda oklopnih i topničkih postrojbi. U
zaključku predviđam da će neprijatelj pokušati izvesti kombinirani tenkovsko-pješački
napad na Kašić i topništvom djelovati po Islamu Grčkom, Škabrnji i Lišanima Tinj-
skim. Tek tada od 29. 1. 1993. godine može se reći da se neprijatelj u punom smislu te
riječi počinje konsolidirati.
Predvidio sam da će Kašić biti smjer udara iz razloga što neprijatelj iz Donjih Bilja-
na i Smilčića ima izravnu komunikaciju prema Kašiću i Islamima, kao i koti 212 koja
je dominantna. Iz vojne geografije u sklopu zadarsko-kninskog pravca, Kašić ima zna-
čajnu ulogu kao tenkoprohodni pravac, kao i pravac kretanja pješaštva. To sam pretpo-
stavio prema koncentraciji neprijatelja oko Donjih Biljana, Smilčića, zbog izmještanja
IZM-a na Čardaku, kao i slušanjem neprijatelja.
Po prikupljenim obavještajnim podacima, koje sam podnio u izvješću, snage to-
pništva i oklopa neprijatelja na dan 29. siječnja 1993. bile su: baterija haubica 120
mm, baterija haubica 105 mm, baterija haubica 155 mm, baterija topova 130 mm, 2
voda topova T-12, vod „NORA“ 150 mm, 2 baterije ZIS-a 76 mm, 2-3 baterije minoba-
cača 82 mm, 2-3 baterije minobacača 120 mm, 3 samohotke 86 mm, satnija oklopnih
transportera, 1 VBR „OGANJ“, 1 VBR „PLAMEN“, baterija POLO, veći broj PAM i
PAT 20/3 i 40 mm, 2 tenka T-84, 2 tenka T-72, 18 tenkova T-55, 1-2 tenka T-34, 5 ten-
kova (potez: Debelo brdo – Čardak - Pržine).
Zapovijed za napad snaga OG 1, koju je 31. siječnja izdao pukovnik Dragan Tanj-
ga, dostavljena je uključenim postrojbama: bataljunima „Banija“, „Kordun“, „Vukovi“,
„Tigrovi“ i dijelovima 92. motorizirane brigade SVK. Plan napada je bio pokrenuti
napad na više smjerova, potpomognut snažnim djelovanjem topništva i tenkova. Na
sam Kašić trebao je u smjeru crkve udariti bataljon „Vukovi“ u cilju spajanja s dru-
gim postrojbama kako bi okružili protivnika u selu. Napad velikog obuhvata na šire
područje pokrenut je u rano jutro 1. veljače i taj dan selo Kašić bilo je poprištem stra-
hovitih borbenih djelovanja. Pripadnici 3. GBR uspješno su branili selo, no između
linija hrvatskih postrojbi je u središte sela Kašić upala borbena skupina neprijatelja
koja se organizirala i postavljala borbene položaje. Treba naglasiti da je poprište bor-
be bilo šire područje Kašića, jer su srpske snage napadale i kod sela Lakići, gdje su
prodore tenkovskom vatrom priječili pripadnici 4. GBR. Sjećanje Hrvoja Pupića -
Vurilja, koji je ranjen u toj borbi, svjedoči o intenzitetu i opsegu srpskog napada, ali
i vrlo složenoj ratnoj situaciji. Naime, Pupić - Vurilj, dok su ga ranjenog odvozili u

200
pozadinu, vidio je srpske borce kako se kreću prema Kašiću, što zorno pokazuje ka-
ko su se provukli među linijama da bi napali Kašić.
Protunapad neprijatelja krenuo je kad se naše pješaštvo iz 4. brigade izvlači, a na
položaje se uvlači pješaštvo 3. brigade. Mi oklopnjaci, pošto smo malo kompliciraniji
za zamijeniti, ostali smo. Sam pokojni general Matijaš je reka da je bolje da ostanemo
s ljudima koji su friško tu došli, mi koji smo bili tu, znamo relacije di ide napad, kakav
napad. Jednostavno, da ih upoznamo bolje još sa situacijom na terenu.
Dana 1. veljače bio sam ranjen u Lakićima. Odmah ujutro se vidilo da će to biti, aj-
mo reći, „dan D“ za ovaj dio. Ja sam izišao van da pratim situaciju kad će krenuti napad.
Bilo je previše mirno, to je već odmah sumnjivo za stanje na položajima. I onda sam vi-
dio da kreću u napad s puškama na ramenu. Nonšalantno u kolonama su „čejeni“ išli
od pravca iz Smilčića prema nama. Dole ima ispod jedno groblje, stalno su tu izlazili, na
potez tog groblja u Lakićima, da bi nama došli najbliže. Ne znajući šta se događa, tu u
pozadini sa ovima šta su kasnije poginuli u Kašiću, izašli smo s tenkovima van da ćemo
pucati. Normalno, tukli su po nama, najvećim dijelom su tukli s kumulativnim minama,
da unište naš tenk. Konkretno u tom momentu sam bija i ja sa svojom posadom doli. Jer
mi smo im bili trn u oku. Mi, jer smo bili, ajmo reći, jezičac vatrene moći, koja nije do-
zvoljavala njima da se približe. Jer mi doli stvarno nismo štedili granate.
Ubrzo je pala jedna kumulativna mina i u rikošetu od mog tenka zabija mi se geler
u sljepoočnicu. Nisam više ništa zna, meni je bilo lipo, nije bilo boli, nije bilo ništa. I
ono, strpa sam se unutra, reka sam: „Ranjen sam, teče krv“, pa i geler spremim u džep,
sad ga čuva mater moja. Ne znam zašta sam ga spremio u džep, al’ ‘ko će znati u onom
momentu. Kad me je vozila nazad moja posada tenka, ovaj drugi, Buconjić, sa svojim
tenkom mi se uvuka kad je vidio što se dogodilo. On je tu bio negdje i uvuka se naprid.
Mene su izvlačili. I tada, ja sam vidio, baš kod one raskrsnice što vodi za Kašić, znači
od crkve išli su putem vojnici u odorama. I to vidim baš da nose nove odore, mislim da
je čak netko imao i crvenu beretku od tih ljudi. Ja sam mislio da su to naši. I ja posadi
govorim: „Ajd, fala Bogu, evo naših!“ Ono, to je sad to, to je napokon pomoć. Međutim,
kako smo dalje prolazili, ja gledam, oni se vraćaju nazad. I govorim: „Di će ovi? Triba-
ju ići vamo, doli k nama!“ Ono, nemam pojma o čemu se radi!? Poslije sam u bolnici u
Zadru čuo da su to bili „čejeni“. Ovi šta su ostali ranjeni u Kašiću, u bolnici su mi rekli
cilu situaciju koja je bila. Inače, to samo svjedoči koliko je ovdje bio prazan prostor me-
đu linijama. Kažem, mi smo bili naprid, toliko je bilo malo vojnika, imali smo za, ajmo
reći, samo za prvu crtu. I da se nisu vratili prema Kašiću, mogli su nam možda doći
iza leđa i napraviti masakr i u Lakićima. Tko su ovi s beretkama bili, ne znam točno.
Ja sam ih vidio nekih desetak.

201
U Kašiću je 1. veljače nastao ratni pakao. Branitelji su odbijali napade, ali na
dolazak neprijateljske borbene skupine iz suprotnog smjera nisu mogli reagirati. U
jednom trenutku dogodio se neočekivan susret. Nakon obavljene smjene na liniji
pripadnici 3. GBR vozeći se s položaja ubrzo su se našli pred grupom neprijateljskih
vojnika. S obzirom na to da su bili u kamionu i da je konfiguracija ceste takva da nisu
nikako manevrom mogli izbjeći susret, a pogotovo zato što nisu bili sigurni na koga
nailaze, pripadnici 3. GBR nisu imali vremena za reakciju. Protivnici su iskoristili
nenadanu prednost i pješačkim oružjem otvorili paljbu. U neravnopravnoj borbi 3.
bojna, „Kobre“ iz Slavonskog Broda, pretrpjela je znatne gubitke, a poginuo je i Bo-
žo Budiša, pripadnik 4. GBR. Trojica gardista su preživjela. Anto Zubak jedan je od
njih:
Dana 28. siječna došli smo čuvat položaje, znali smo da će biti napad, trebalo je
obranit Kašić. I napad je bio 1. veljače, veliki, to je bio strašan napad. Tenkovi, topovi,
pješadija. I taj se napad odbio. Na položaje nam je došla u zamjenu 3. satnija. Ja sam
bio zadnji koji je ostao od 1. satnije, zadnji s ovim ljudima koji su kasnije poginuli.
Znači, došla nam je smjena, bili smo već par dana na položajima. Sjeli smo u „tamiće“
i krenuli smo put Zadra. I došli smo do okuke na cesti i odjednom smo vidili vojsku s
lijeve i desne strane ceste. Na motorolu sam reko: „Neka vojska je ispred nas“, i Zorkan
ili netko je reko: „To su četnici, pucajte!“ Ali mi smo već ušli među njih i oni su s lijeve
strane prešli na desnu i počela je pucnjava. Znači, ja sam sjedio u kabini, iza Čorlu-
ke. Čorluka je zakočio. Bipa, drugi kamion je vozio Bipa, i on je odmah stao iza nas.
Naravno, ovi su pucali. Iz prvog „tamića“ je iz pištolja suborac, jedino on što je pucao,
stigao pucati. I oni su nastavili pucat, a Čorluka je zakočio, izašo je iz kamiona i njega
su odmah pogodili, ispred kamiona je pao. Ja nisam imao vrata na svojoj strani i nisam
mogao reagirati, a s desne strane su bili četnici. Bio je Majetić Ante i Begić Nikola, a
ispred je bio Čorluka i brat od Majetić Ivice. I znači, kako su metci prolazili kroz kami-
on, kroz njih, zabijali su se u mene.
Mi smo, dakle, već ušli među njih, s lijeve strane su prešli na desnu stranu i oni su
već počeli po nama pucat s dva, tri metra, s pet, je l’, kako je ‘ko uvatio. Znači, mi se
nismo mogli obraniti, meni je moja noga, kako sam sjedio, noga mi je bila na okviru
od puške. Nas je trojica sjedilo iza i bila je gužva, je l’, puna ratna oprema je na tebi.
A kad sam sjeo, ja sam otvorio opasač, imao sam gore pancirku, al’ skino sam opasač
i onda mi ostao pištolj isto u kamionu. Znači kad sam iskočio, osto sam bez pištolja,
bez oružja, bez puške, bez noža. I onda kako sam iskočio, padali su ljudi, je l’, pokojni
Majetić, Begić, i drugi Majetić Ivica i Ante. Oni unutra, kako padnu, pogodi ih metak,
padnu, pa ih metak ponovo diže, u toj brzini toga svega. To je sekunda jedna, to se sve

202
vidi, je l’. I ja ne znam sada da l’ sam ja iskočio kroz taj mali otvor ili sam iskočio kad
je Čorluka izašao van, kad je otvorio vrata. Najvjerojatnije da sam kroz njegova vrata,
to mi je nekako logičnije.
To je vojska bila kao i mi. Znači, sve uniforme kao i mi, crne kape, to je bio početak
drugog mjeseca. Nema razlike nikakve, ali mislim da mi nismo imali nikakvih ozna-
ka, a oni su imali oznake plave i bijele zavezane, kao neke krpe po sebi. Znači, mi smo
imali znakove svoje i to je to, hrvatski vojnik. I onda, dakle, kad je počela pucnjava, to
su nas jednostavno ulovili u takvoj situaciji, znači nikakva zolja, nikakvo ništa. I zna-
či, najvjerojatnije je bilo i živih poslije toga ranjavanja, ali preživjelih poslije nije bilo,
vjerojatno ne bih ni ja preživio da nisam pobjegao.
Ja sam dobio 16 metaka, znači 16 metaka sam dobio u tom kamionu. Sve ovo što
sam trčo, to sam sve takav ranjen napravio. Ne znam šta me držalo, al’ kad sam trčo
nisam osjetio uopće da hodam po zemlji. Znači to je bio strah neki, ne znam šta me no-
silo, to je nešto bilo neopisivo! Ni slike nemam, znam da sam ranjen bio i nemam slike
kako sam izašo iz kamiona. Ne znam dan-danas, ne znam je l’ sam izašo kroz otvor il’
sam napravio salto kad je Čorluka otvorio. Desno nisam mogo, Ivica Majetić je bio i
ovaj Begić, desno gdje su vrata, a na mojoj strani nije bilo vrata. Tog filma nemam. A
moro sam brzo izać jer to je bilo pucanja ohoho. Znači, Čorluka je prvo iskočio i izašo s
pištoljem i on je odma’ pao, odma’ bio gotov. I najvjerojatnije da sam i ja odma’ za njim
salto napravio kroz njegova vrata.
I onda sam se spustio dole nizbrdo, s te ceste se maknuo, ali oni su ponovno pucali
za mnom. I sad, dole je bila čistina, ne smijem ić dole, nego sam ja išo više usporedo, ta-
mo ima još jedna kućica mala. I kako sam tu kućicu prošao snajper tuče s tornja crkve,
snajper ili puška, ja mislim da je ipak bio snajper, precizno je gađo. I ja sam preskočio
jedno valjda dva metra zida i još je metar bio ograde na tome. To sam ja preskočio i
upadnem u grobnicu, i čujem kako izvana neko kaže: „Eno ga u grobnici!“ I u među-
vremenu, pala je granata između te dvije grobnice i ja sam se tu iščeprko nekako, je l’.
Još ja tad ne znam da sam ranjen, još ja ne znam ništa, još sam ja, ono, u šoku, boriš
se za život. I onda sam izašo kroz rupu između grobnice i spustio se dole niz brdo, iza
groblja. I došo sam do nekog kanala, veliki kanal. I dole sam ja pao i osjetio sam samo
žeđ, da sam žedan, ali još uvijek nemam pojma da sam ranjen. I u nekom momentu
neko proleti pored mene, al’ ono, brzo proleti. Skužim ja, to je jedan kolega, Breza. Ve-
lim: „Breza, vrati se, nije mi dobro.“ Al’ došo Breza krvav, on vratio se meni pomoći, a
sad ja njemu krvavom pomažem. Ja njemu pomažem, vidim da je krvav sav i pitam ga
šta mu je. „Sve me boli“, kaže. A ja još ništa ne osjetim. I kad sam ja njemu počeo skidat
jaknu, vidim ispod jakne nema ništa krvi. On je zapravo dobio po guzici, štrajfovo ga

203
metak. Al’ kad sam ja njemu počeo pomagat, ja osjetim da mene koči rame, ruka, no-
ga jedna, pa noga druga, leđa. Ja osjećam da sam u komi. I tek sam onda vidio da sam
ranjen. I velim: „Breza, ti skini kaiš svoj, a ja ću svoj kaiš od hlača.“ I zavežem ja jednu
nogu vamo, drugu nogu vamo, i šaku u koju sam isto ranjen, i šaku nekako uvežem, al’
ne diram rame ništa, ono, dobro je.
A dok sam bio još u onom kanalu, očito da nisam znao da sam ranjen, ja sam žeđ
osjetio i glavu sam bacio u onaj mulj, kako sam skočio, bilo je malo vode. E, tu sam za-
bio glavu i pio tu vodu. Pa kad sam izašo, sve ovo pretrčo, meni je falilo puno tekućine,
pa se sjetim i kažem Brezi: „Breza, daj mi još vode“, al’ nema on s čime donijet vode
pa, ne znam ni ja, od najlona od cigareta napravio nešto pa stavio u usta meni i tako.
Mislim, puno mi je pomogo Breza! Kao prvo, ne bi imao s čim zavezat noge da njega
nije bilo, znači njegov kaiš mi je pomogo. I izvlačio me i vuko me, jedan smo drugog
pomagali.
I Breza ti mene pokuša izvlačit, ali… Uplašen je, naravno. I ja sam se jako uplašio,
al’ on je puno više od mene. Nakon izvlačenja, ne znam ni ja, nakon sto metara, al’ to
je bila vječnost… Granate padaju, svak puca, a uhvatila je noć. Ja njemu kažem: „Bre-
za, ajde u selo, vidi ‘ko je u selu. Ajde vidi, ja ne mogu.“ Vidjeli neke tačke, i on te tačke
dovuče i mene stavi u tačke, al’ nema točka na tačkama. I kako on god povuče, mene
boli, nema šanse da tako nastavim. Velim: „Ostavi me, puzat ću ja.“ I tako smo se mi
određeno vrijeme mučili. I nakon 24 sata, već sam ja bio gotov, on ode u selo pa šta bu-
de, bude. I dođe tamo, čujem samo da je neko reko: „Stoj!“, al’ ja sam u međuvremenu
iz straha otišo na drugu stranu, to je znači dole kod Zelenog hrasta, Tri hrasta, kako se
zove, ne znam ni ja. Znači, on je otišo na jednu stranu, ja na drugu, da se sakrijem ako
bude njega uhvatilo. „Stoj, pucat ću!“, ne’ko govori. „Tko si?“, a on kaže: „Tko ste vi?“, i
tako… Bio je to momak iz 4. brigade, kaže mu Breza: „Brzo, imam kolegu ranjenog.“ I
sad oni otišli tamo gdje sam ja bio, mene nema, je l’. I sva sreća, dečki po krvi su vidli di
sam. A ja sam došo u neki podrum, u neko bure, kokoši su bile, jaja nesle… I došli oni,
mene izvadili, odmah mi krv dali preko infuzije, neka sestra Anamarija ili Anastazija
iz 4. brigade. I ona meni da krv i zvali su bolnicu da ponesu još krvi i onda su mene
odvezli u bolnicu. I u bolnici sam ja bio možda ni puni jedan dan.
E sad, zašto nisam ostao u bolnici? Ja sam ranjen ponedjeljkom, a u subotu moji
svatovi trebali biti, trebao sam se ženiti. I sad, ja sam prije imo operaciju jednu noge,
znam šta je operacija. Ako me operišu, ja neću bit sposoban za svate, tako sam si raz-
mišljao u onom bunilu. I ja se ne dam operisat. Došao zapovjednik, naravno, je l’, dra-
go mu što sam živ. I velim ja zapovjedniku, Obrovcu, da mi uniformu da jer malo sam
i ‘puko’ bio, je l’… Velim ja: „Vozite me kući, ženim se!“ Ja sam taj dan trebo ić kući,

204
taj ponedeljak. Ništa, meni Obrovac donio uniformu, obukli oni mene i velim: „Sad mi
nađite nekog ‘ko će me odvest.“ I dođu dečki iz Vojne policije s nekim dobrim autom,
američkim. I oni mene stavili u auto i dobili zapovijed da me u bolnicu negdje ostave.
Ali, ma kakva bolnica, dadnu mi morfij i ne boli me više ništa, je l’. I došo sam ja, ne-
mam pojma, negdje do Karlovca, a oni mene da će u bolnicu. Ma kakvi, neću ja ostat,
nema šanse! Previju me, plaču kad vide rane, ali neću ostat, nema šanse. I tak ja njima
ispričam da se ženim i da neću nikakve operacije. I sad su oni mene dovezli do Osijeka,
sestra me previja i vrišti, plače. Ne može, kako skine zavoj, onaj tampon, to curi krv,
nemoguće je l’. Nemoguće me previt. I nekako su oni mene tako tu zakrpali i voze me
u Brod, u bolnicu. I došla je u stvari medicinska sestra, pa kako je moja sestra udana
u Đakovu, a ja nemam pojma jesu li rekli mojima jesam li živ ili mrtav, odlučio s tom
medicinskom sestrom ić javit svojima. I ništa, izašla ta sestra medicinska iz auta i sad
kuca na prozor. Kad je otvorila sestra: „Evo, brat vam je ranjen, evo tu je u autu da se
pozdravite!“ I oni su kroz prozor iskočili odmah, znači nisu stigli izać van nego kroz
prozor. I bila je druga moja sestra iz Broda isto u Đakovu, pošto se u Brodu pucalo. Eto
tako, pozdravili se mi i ja bio otpremljen u Brod, u bolnicu. I ništa, doktor odma’ dao
injekciju, ništa mi nisu ni govorili, znaš, vidli su odmah šta je, spreman za operaciju, a
ja učas zaspao. Probudim se poslije iz narkoze, vidim došla sestra, zaručnica, prijatelji.
I šta će bit? Oni meni da ja njima ispričam kako je to sve bilo.
Naravno, nisam mogo taj pritisak podnijeti, je l’. I ništa, ja pobjegnem iz bolnice,
znači nakon te operacije, nakon jedan dan, ja pobjegnem iz bolnice. Nisam mogo to
podnijet, prvo jer sam prijatelje izgubio. Recimo, ja sam vidio dva brata da su pored
mene poginula, Begić isto, koji smo bili od prvog dana zajedno, Čorluka isto… To su mi
bili prijatelji, ono, baš prijatelji. I taj pritisak nisam mogo podnijet, to ispitivanje ljudi:
„Kako je ovaj, kako je onaj, kako je to bilo?“, tako da sam ja pobjego iz bolnice. Došo
mi je bratić i prijatelji ovi moji, s nekim Renaultom 4. Reko sam da imam snage, da me
ubace u neki manji auto, i oni mene stvarno ubace i odvezli. I normalno, policija, dok-
tori zovu, traže jer pobjegao sam bez otpusnog pisma. Morao sam se previjati stalno
jer to su drenovi ogromni bili po nogama. Pa kažu: „Ajd u bolnicu barem da ti drenove
izvadimo.“ - „Ništa, ako ćete vadit, vadite kod kuće.“ I oni opet meni injekciju i izvuku
oni meni te drenove, zamotaju me ponovo, i ja opet kući. Velim im: „Doktore, ako ćete
vi mene previjat kod kuće, onda ok. Ili buduća supruga će mi to raditi, ali kod kuće!“
Jer ona je odmah i ostala kod mene. I tako je ona stalno premotavala rane, ja sam išo
tjedno jednom na kontrole, i to je bio sav moj oporavak. Dobio sam uputnicu za toplice,
nisam išo u toplice. Dobio sam fobiju neku, ne znam ni ja, zatvoren prostor, bolnice ne
mogu podnijet. I eto tako, prije, ne znam ni ja, prije 4-5 godina, izvadim jedan metak,
normalno, noga mi se upalila. Znači, dan-danas je još toga u meni, nisu to cijela zrna

205
bila, prošlo je to kroz kamion, prošlo je kroz pokojne, pa se zabijalo u mene. A sva sreća
da sam pancirku imao. Ali sam bio sav crn zato od udaraca metaka.
Otkud snaga, pitaju? Zdenka, supruga mi je bila trudna tada i pomisao na prija-
telje koji su imali djecu. Ja mislim da me je to najviše povuklo. A naravno i svatovi,
je l’, trebam se ženit, a trebao sam poginit taj dan. Taj odlazak, bili smo se zezali svi,
zajebancija, zezanje u kamionu, veselje, ajmo reć, i pjesme je bilo. Jer napokon idemo,
bezbrižan si, momci su čak i skupili novce za svadbeni poklon. Naravno, od svadbe ni-
je poslije bilo ništa. Nisam pravio na kraju svadbu, nisam mogo podnijet da mi netko
svira, a tol’ke sam prijatelje izgubio. Nisam pravio svadbu nego sam sâm otišo kod ma-
tičara, u crkvu. Čak sumnjam da sam i na ručak išo. Tata i mama, oni su to napravili
za prijatelje, ručak. Ja sam samo produžio u svoj stan, zaključao se. Nisam mogao pod-
nijet to. Ne znam, neki pritisak u meni, kako da se ja veselim? I tako, bolilo me, u meni
je tužno bilo… Ovu priču nisam ispričo nikom, sve ne znaju ni moji bližnji, jer ovo je
bilo strašno nešto.
Ja sam u 3. bojni od 28. lipnja ‘91., a ‘97. sam otišo u mirovinu. Dakle, od prvog
dana do zadnjeg sam bio. I nakon ranjavanja ja se vratim ponovo, nakon četiri ili pet
mjeseci, ja se vratim. I mi na teren, ponovo dolazim u Zadar. I naravno, prihvatili me
svi, ali nisam mogo ostat u profesionalnoj postrojbi na terenu. Jer uskoro, meni se na-
kon četiri-pet dana desna noga ukočila. Ukoči mi se desna noga i počnu mi se oduzimat
peta i prsti na jednoj i drugoj nozi, ali desna se posve ukočila tamo gdje sam dobio me-
tak u koljeno i gdje je najviše oštećeno. I onda me odvezu u bolnicu i vratio se u Brod. I
onda se opet vratio kao radit u vojarnu i sve to… I dobijem poziv za liječničku komisiju,
je l’, pošto sam ranjen. I odem na Komisiju – nesposoban za djelatnu vojnu službu, do-
bio rješenje za mirovinu. I tako sam u mirovini i to je to. Potom se ‘97. godine doselim
iz Slavonskog Broda u Karin. Doselim s obećanjem da će mi država pomoć, da će mi
kuću kupit, da će teren dat. Prvo ušo u kuću jednu i u tu kuću sam uložio 50 tisuća ma-
raka, ali se vlasnica predomislila kasnije. Pa kupim teren, tu mi jedan kolega pomogo i
počnem kuću gradit. Sad sam kuću napravio, sredio, i iz Ministarstva branitelja nakon
17 godina mi jave da sam došo na red za kredit. Jer eto, ja sam svega 30 posto invalid.
Zašto? Zato što sam bježo iz bolnice. Nakon onoga u Kašiću, nisam imo papira, nisam
išo doktoru, zato što mrzim sve te bolnice; 30 posto invalidnosti dobio sam za Kašić…
To je normalno u našoj državi… Normalno, jer nitko ne razumije, nije razumio, da
kad mi je bilo najteže, morao sam i bježo sam iz tih ustanova koje bi me trebale liječit.
To je bilo grozno, ali ajde, još su se i mogle te bolnice trpjeti. No kad sam morao pričat
o tim događajima u Kašiću, to je bilo baš ono gadno. Inače, preživio sam ja, preživio
je Breza iz drugog kamiona. I još jedan kolega koji je pao odma’ pa se sakrio, ne znam

206
ni ja. Znači, nas trojica smo ostali živi, a 18 ljudi je poginulo. Dođem svake godine na
polaganje vijenaca. Nekad dođem sam, zapalim svijeću, pomolim se. Dođem s djecom,
sa ženom, s prijateljima iz Karina.
Zbog okolnosti što se na prvoj liniji bojišnice usred borbe prometovalo, prevozi-
lo borce na položaje kamionima, načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko
bio je iznimno nezadovoljan. U jednom trenutku postavilo se pitanje odgovornosti
Luke Džanka kao operativnog časnika koji je morao upozoriti postrojbu o načinu
preuzimanja linije, tako i o zabrani prijevoza vozilima na samu borbenu liniju. Džan-
ko je predočenjem izdane zapovijedi skinuo sa sebe tešku optužbu, no naknadno se
odgovornost za ovaj slučaj nije tražila. Činjenica da se neprijateljska postrojba uopće
našla iza leđa linija 3. brigade i danas je dosta prijeporna, posebno u krugovima ve-
terana 3. GBR.

Tijek napada toga dana opisan je u izvješću 3. GBR 9. veljače 1993. godine:
„Dana 01. 02. 1993. godine oko 07,30 započeo je žestoki topnički napad na naše
položaje u cijeloj dužini posebno na Kašić, Lakiće, Buterine i Barabe. U isto vrijeme
počeo je i tenkovsko-pješački napad. Napadalo je 20-ak tenkova i nekoliko stotina
pješaka. Oko 06,00 sati počela je naša smjena ljudi na položaju u selu Kašić jer je dio
ljudi bio na položaju 48 sati i trebao je ići u pričuvu.
Za vrijeme napada četnici su probili desni bok (jedan bočni napad u međuvre-
menu smo odbili) i došli su našim postrojbama u Kašić s leđa. Razvila se ogorčena
borba koja je trajala do kasnih večernjih sati kada je učvršćena linija obrane i kada
su sva mjesta u zoni naše odgovornosti bila čvrsto pod kontrolom. Izgubili smo 20
boraca, 21 je ranjen. Ranjeno je i 10-ak zapovjednika.“
Kako se određene usmene interpretacije i iskazi ne poklapaju, a isto vrijedi i za
pisana izvješća, štoviše i monografije, napose stoga što nismo dobili iskaze zapovjed-
nika TG 3. GBR o ovoj tragediji, odnosno o ulozi 3. bojne 3. GBR u operaciji „Ma-
slenica“, prenosimo službeni stav Udruge veterana 3. GBR, uz napomenu da podaci
iz privremenog popisa Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovin-
skog rata, koji se i dalje ažurira, pokazuju da je 1. veljače na zadarskoj bojišnici po-
ginuo 21 pripadnik 3. gbr.:
„3. bojna je od osnivanja u sastavu 3. GBR i uglavnom je djelovala samostalno
u ravnicama Slavonije gdje smo ulazili u utvrđene linije ili smo ih sami utvrđivali
po nekoliko dana prije nego bi se uopće uspostavio kontakt s neprijateljem. Stoga
je odlazak u zadarsko zaleđe, u akciju Maslenica bila po mnogočemu nepoznani-

207
ca za nas. Po prvi puta izvršen je zračni desant u ratu. Taktička skupina stvorena je
od više postrojbi 3. GBR koje nismo poznavali, dakle nismo znali njihove navike,
borbene mogućnosti i snagu na bojištu. Nadalje, zapovjedno izviđanje izvršeno je u
popodnevnim satima do kasno navečer, a već sutradan je uslijedio izlazak zapovjed-
nika nižih razina na izviđanje i upoznavanje s terenom i bojišnicom i odmah potom
uvlačenje pješaštva u formiranje nove linije obrane nakon napadajnih djelovanja 4.
GBR. Uz sve to, opremljenost postrojbi za ratovanje na ovakvom terenu bila je nedo-
voljna. Postrojbe nisu bile povezane sredstvima veze i vizualno zbog duljine linije, a
i zbog konfiguracije terena. Nije bila ostvarena nikakva veza sa zapovjedništvom tog
područja, što je uzrokovalo nedostatak obavještajnih podataka koji su se u konačni-
ci pokazali kao ključni faktor koji je doveo do tragedije. Uz sve navedene nepozna-
nice, 3. bojna u zadarskom zaleđu od preuzimanja crte obrane pa do dana tragedije
nije dobila niti jedan obavještajni podatak od zapovjedništva tog područja da se vrši
veliko premještanje neprijateljskih postrojbi na naš pravac obrane, niti da možemo
očekivati napad toliko jakih neprijateljskih snaga.
Na dan tragedije naših pripadnika zapovjedništvo postrojbe je isplaniralo izvr-
šiti smjenu postrojbi na položajima kako bi se svi djelatnici upoznali s terenom i
položajima na linijama, koji su još bili u fazi utvrđivanja. Upravo to je bio ključan
trenutak jer su napad izvršili tijekom same smjene postrojbi na liniji, kada su linije
bile oslabljene. Izvlačili smo tek upoznate postrojbe i uvodili postrojbe koje nisu bile
upoznate s terenom i položajima. Sve to, ponajviše nedostatak obavještajnih podata-
ka nadređenih, rezultirao je ovom tragedijom. Unatoč pogibelji velikog broja naših
pripadnika, 3. bojna 3. GBR nije se povukla, kao što se i nije nikada povlačila, nego se
uspjela konsolidirati i odbiti strašno velike neprijateljske snage. U prvom danu obra-
ne Kašića, 1. veljače, poginulo je 17 pripadnika 3. GBR. Drugog dana u borbama je
poginulo još 8 pripadnika brigade. Sveukupno je u obrani zadarskog zaleđa poginulo
35 pripadnika 3. GBR. Crta obrane koju smo preuzeli od 4. GBR ostala je takva sve
do operacije Oluja.“
Zorkan Pavković, zapovjednik pješačkog voda, teško je ranjen u borbama u Ka-
šiću, a istodobno je bio posljednji koji se motorolom čuo sa suborcima, netom prije
otvaranja neprijateljske vatre:
Naša zadaća je bila održati poziciju gdje je primijećena jaka koncentracija neprija-
teljskih snaga. Ja sam s dečkima došao u smjenu 1. veljače i tad je uslijedio njihov žestok
napad. Prilikom preuzimanja položaja u Kašiću od momaka, svojih kolega, uslijedio je
jak topnički napad uz pratnju ogromnih snaga pješaštva. Naišli su na težak otpor, neo-
čekivani otpor. Što se tiče mojeg učešća, dakle, dečke sam rasporedio po punktovima u

208
pravcu Smilčića, Biljana Donjih, Biljana Gornjih, u razmacima od nekih stotinjak me-
tara, gdje su bili u grupama po deset, osam do deset ljudi. Dakle, ljudi su bili u stanju
pokrivati širi dio svoga položaja i praktički da mogu, kada prestane topničko djelova-
nje, da se linije spoje i izvrši obrana prve crte.
Uslijedio je jak topnički napad gdje sam momke povukao da ne izginu od granata.
Ja sam dakle obilazio dečke usred udara artiljerije, doslovno da ih obiđem, da se uvje-
rim da im je moral na nivou i zaista je bio u izuzetnom stanju. Znali smo da nakon
prestanka njihovog topništva slijedi pješački napad. Tako je i bilo. Nakon toga su uslije-
dile borbe prsa o prsa. Bilo je jezovito. U samom tijeku njihovoga napada ja sam teško
ranjen. Ranjen sam od granate u predjelu prsa, tako da dalje nisam bio sposoban niti
voditi, niti zapovijedati, niti boriti se... Nakon mog odlaska u bolnicu saznao sam da su
neprijatelji uspjeli ući u Kašić jednim dijelom i da su tada uslijedile borbe prsa u prsa.
Naši dečki u dva kamiončića naletili su na zasjedu, a rezultat je bio, kao što zna-
mo, pogibija 18-orice hrabrih momaka. Kad sam došao dečkima u smjenu oni su već
bili na putu prema natrag. Zadnje na radiovezi što sam čuo, da su dečki govorili: „Tko
su ovi ispred? Na kog smo naletjeli, imaju krpene oznake.“ Sjetio sam se tko su i mu-
njevito reagirao, rekao da odmah otvore vatru, jer su to pobunjeni Srbi. Nažalost, bilo
je prekasno…
Nakon što su uspjeli probiti taj dio linije u smjeru groblja, dakle desno su došli do
naših minobacača i u tom slučaju nismo u donjem dijelu bojišnice imali minobacačke
podrške. Znači, bili smo prisiljeni sami izvršiti obranu s raspoloživim sredstvima. Na-
kon čega je došlo do proboja sa svih strana i dijelom borbe prsa u prsa.
Što se točno dogodilo u Kašiću, na koji način se neprijatelj uvukao u središte se-
la, donekle je odgovor pružio dozapovjednik srpske postrojbe koja je napravila ne-
red provlačenjem među linijama bojišnice. Iskazima preživjelog pripadnika slavon-
skobrodskih „Kobri“ Ante Zubaka, potom i zapovjednika čete „Vukova s Vučijaka“
nije samo razjašnjen razvoj borbe (iskazi se poklapaju) ili intrigantan način kojim su
srpski vojnici ušli u Kašić, već su razjašnjene i druge nejasnoće, poput činjenice da se
nije potpuno jasno znalo (nagađalo se) tko je sa srpske strane sudjelovao u okršaju.
Također, samu borbu pratile su mnoge naknadno interpretirane netočnosti, poput
one (koju nalazimo čak i u službenim raščlambama operacija HV-a) da su Srbi na-
pravili zasjedu te protuoklopnim sredstvima eliminirali hrvatske gardiste. Ipak, ne-
ke stvari po pitanju okršaja u selu i dalje će ostati nerazjašnjene. Odgovor na pitanje
zašto je odabran ovakav udar na selo Kašić i kako je srpska postrojba, uključena u
veliki sukob, doživjela razvoj borbi za selo, daje Miro Šikarac, dozapovjednik „Vuko-
va s Vučijaka“:

209
Operativno smo pokrivali dio Karinskog zaljeva, gdje se nalazi Novigrad i domi-
nantno selo i kota Kašić, te Islam Grčki i Islam Latinski. To je pravac bio našeg dejstva.
Međutim, druge jedinice koje su učestvovale također su podijelile zadatke između sebe
tako da smo mi dobili pravac Kašića u tom prvom napadu koji smo izvršili. Prvi na-
pad na Kašić bio je strašan. Ponovo se ispostavilo da sa druge strane su se našli ljudi
koji su često se nalazili ispred nas. Tako da je otpor bio zaista jak i imali smo gubitke
u samom proboju.
Dobili smo precizni zadatak, izvršili smo izviđanje, snimili smo kompletno teren.
Znači to je trajalo dva dana i dvije noći gdje smo locirali sve slabe tačke druge strane i
odredili pravac napada na kome ćemo izvršiti proboj te linije koja je već bila uspostav-
ljena. Tako da mi saradnju sa drugim jedinicama neku posebnu nismo imali, a i nismo
se nešto ni oslanjali previše na njih. Mi smo imali problem i sa tim otvorenim terenom.
Zato smo pripremali posebnu taktiku koju smo iskoristili na Kašiću, ali ona je pripre-
mljena na kratko. Zato ta akcija nije dovedena do kraja jer nitko nije imao da nas pra-
ti. Tako da mi imamo loša iskustva sa tim terenom koji nije pokriven šumom, koji je
tako ravan, gdje nema brda, nema mogućnosti nekog skrivanja, zatvoren je i morali
smo zaista da iskoristimo maksimum svog znanja da napravimo tu akciju koju smo i
uradili. Konkretno, koristili smo taktiku tri-četiri lažna napada na različitim pravcima
tako da smo odvraćali pažnju sa pravog pravca napada i to nam je često polazilo za
rukom. Sa druge strane, snimali smo teren do detalja tako da naši izviđači su obilazili
taj teren i prolazili kroz neprijateljske linije, u dubinu do 1000 metara, znali smo tačno
gdje se nalaze i njihova oruđa i oružja i raspored tako da smo znali sve u detalje.
Znači, 30. januara izvršili smo dnevno izviđanje i noćno izviđanje od samog Ka-
rinskog zaljeva do negdje početka sela Kašić. Precizno smo unijeli podatke gdje se šta
nalazi, kolika je borbena sposobnost tih ljudi koji se nalaze sa druge strane, šta imaju.
Znali smo šta je u dubini pošto smo ušli u dubinu. Znači, izvršeno je i dubinsko osma-
tranje jer se moglo vrlo jednostavno proći kroz tu liniju obrane. Tako da smo znali
raspored artiljerijskih oruđa koja nisu bila nešto značajna. Potom je izvršeno drugo
dnevno i noćno izviđanje, znači, od početka sela Kašić pa dolje prema Islamu Grčkom
i Islamu Latinskome i ostalim selima. Na osnovu tih analiza i saznanja koja smo dobi-
li, utvrdili smo da je udar na Kašić jedna od mogućnosti napada. Konkretno, smjerom
prema crkvi u Kašiću pošto je konfiguracija terena nama tu odgovarala. Mogli smo iz-
vršiti tu brz upad ili pokušati dalji upad prema Islamu Grčkom, koji je nama daleko
više odgovarao, ili pak direktno napredovanje prema Zadru što nitko nije htio da pri-
hvati, a to je bilo jedino logično rješenje, po nama. Tako da je pala odluka da se ide di-
rektno na selo Kašić. Kako, zbog čega, ne znam, nismo bili za tu opciju. Mi smo se pro-

210
tivili jer smo učestvovali u izviđanju na tom pravcu prosto zato što nam se neki drugi
pravac činio mnogo lakši i možda efikasniji za rješavanje. Ali, nismo isključivali ni tu
vrstu napada. Znali smo da tu možemo da prođemo, tu nisu postojale otporne tačke!
Prevelika je dubina i vjerovatno je ova druga strana razmišljala da ako se desi bilo ka-
kav protunapad, da će krenuti iz samog Karinskog zaljeva, da će doći do potiskivanja
prema dubini, da se očisti taj dio prostora.
Saznao sam naknadno da postoje razne verzije šta se i kako desilo za vrijeme i po-
slije obračuna. Sve šta se desilo, desilo se u borbi. Znači, ne postoji nikakva šansa za bi-
lo kakvu egzekuciju sa bilo koje strane! Ni oni nisu mogli nikoga od nas da zarobe, niti
je postojalo šanse da mi nekoga naknadno zarobimo i strijeljamo! To je borba, ljudi su
pucali po nama, mi smo pucali po njima. Znači, sve šta se desilo tu, desilo se u žaru bor-
be. Ništa drugo nije postojalo! A da li je tu dolazio netko poslije, bio, odradio nešto, ne-
ka druga jedinica, neki drugi ljudi, ja to stvarno ne znam, ja to ne bi komentirao. Nije
bilo klasične zasjede jer da je bila klasična zasjeda nitko iz tih kamiona ne bi ostao živ.
Otkuda god da su ti vojnici dolazili, očigledno ih je netko pogrešno informisao. Jer
mi nismo slučajno naletjeli, mi smo tu već bili na položaju. Mi smo, znači, držali taj
prostor. Oni su nama prošli kamionom. Prema Islamu, prema Hrastu, mi smo drža-
li kompletno teritorij. Znači, kompletan put u dubinu, desno negdje oko 500 metara
- 500 metara lijevo. I u dubinu, znači nekih možda 300 metara, maksimalno. Držali
smo to, ne fizički, ali smo držali „na nišanu“. Desilo se da je kamion prošao prvu našu
odbranu. Bilo je to iznenađenje, nitko tko je bio tu nije očekivao da će doći kamioni
puni neprijateljskih vojnika i ući među nas bez ikakve kontrole. Bio je to pravi žestoki
obračun, mi smo pucali u njih, oni, tko je stigao, pucao je u nas, imali smo i poginulog
i ranjene. A ovo ostalo, naknadne priče, nema nikakvog smisla objašnjavati nešto što
se nije desilo. Nije bilo šanse da se desi! Nije bilo mogućnosti! Čitavo vrijeme je trajala
borba: mi smo pod vatrom ušli maltene i pod vatrom izašli. I čitavo vrijeme je trajala
borba! Znači, nije bilo nikakve šanse da se tu sada netko maltretira ili strijelja, bilo šta
da se uradi osim onoga šta se desilo, u direktnoj borbi. Želim da ljudi znaju da nismo
imali izbora, baš kao što ga ne bi imala ni druga strana da se desilo suprotno. Desilo
se to što se desilo, kamion je naletio bukvalno na nas, prošao kroz našu liniju odbra-
ne, našu liniju! Također, oni što pričaju nebuloze treba da znaju da smo u izviđanju
mogli da uništimo kompletnu, čitavu bateriju, sve te ljude koji su se nalazili, koji su
držali minobacače. Oni su nama bili na dohvat ruke i mi smo njih imali na nišanu, ali
ostavili smo ih gore. Zato što nije bio naš pravac napada. A oni su bili locirani upravo
dolje u Islamu Grčkom. Kao djecu smo ih mogli pohvatati na spavanju, držali smo ih
na nišanu, mi smo bili tu među njima. Oni nisu imali pojma da se mi nalazimo tu.

211
Uglavnom, ja ne znam ‘ko se nalazio sa druge strane. Ono što sam vidio, taj dan tamo
su se nalazili zaista borci kojima skidam kapu za pružanje otpora. Mi smo zauzeli dio
tog sela, a imali smo tu početne gubitke i druga strana je imala također početne gubit-
ke. Razbijena je odbrana koja je tu postojala i sve ostalo što se je dešavalo iza toga je
bilo samo u smislu borbi.
Intenzitet borbenih djelovanja u selu doveo je do toga da su pripadnici TG 3.
GBR koji su se nalazili u Kašiću bili gotovo okruženi neprijateljskim snagama. Je-
dan dio u tim uvjetima povlači se put Islama Grčkog, a drugi dio, kojima zapovijeda
Ivan Obrovac, ostaje se boriti u okruženju. O tim borbama gardista koji su se našli
u poluokruženju, povukli se i potom iznova vraćali u osvajanje Kašića, kazuje Ivan
Regvat, pripadnik Izvidničke satnije:
Zbog hitnosti situacije doveženi smo helikopterima i odmah poslani na položaje.
Dakle, dobili smo uzbunu, došli iz Osijeka, prevezeni smo do Zagreba. U Zagrebu su
nas stavili u helikoptere, prevezeni smo u Šepurine. Iz Šepurina autobusima i vozilima
u Zadar, a iz Zadra na položaje. I sad, dovezeni smo u noći, nismo poznavali teren. Već
idući dan trebali smo dobiti nekakvu smjenu koja nije dolazila, a ujutro je počela jaka
topnička paljba. Onda smo dobili podatak da se nalazimo u okruženju i da se moramo
izvlačiti iz okruženja. To povlačenje, znači proboj iz okruženja, smo vršili bukvalno od
kuće do kuće. Uspjeli smo se nekako izvući pod jakom topničkom paljbom, pješačkom,
uz sukobe sa pješaštvom blizu crkve u Kašiću. To je najvjerojatnije bila ista ona grupa
koja je napala naš kamion. Dio postrojbe se uspio izvuć, neki nažalost nisu.
Ujutro nam je, znači, trebala doć smjena, ali nije dolazila. Počela je topnička palj-
ba i vjerojatno ta smjena nije ni mogla proć zbog okruženja. Tako da smo se morali
izvlačiti iz Kašića. Okruženje za pješaka znači da u 360 stupnjeva oko sebe možemo
očekivat neprijateljsku paljbu, što nam se u suštini i dešavalo tijekom izvlačenja. Znači,
imali smo non-stop jaku topničku paljbu po sebi i štitili smo se kućama, maltene trčeći
od kuće do kuće i izvlačeći se. Isto tako, sam smjer izvlačenja nam je ovisio o tome slu-
čaju kad smo naletili na onu skupinu neprijateljskih pješaka, pa smo se zato potisnuli
prema Islamu Grčkom što je ispalo, eto slučajno, na neki način povoljno za nas.
Tijekom cijelog povlačenja bili smo pod topničkom paljbom, nismo imali pješačkih
okršaja. No prije, u samom selu, oko crkve smo se sreli s pješačkim postrojbama protiv-
nika i tu su bili bliski okršaji. Bilo je napeto, recimo prilikom pretrčavanja od kuće do
kuće. Pretrčavao je čovjek po čovjek u razmaku od svojih desetak metara, ovisi o palj-
bi. Kad je paljba malo slabija onda se pretrčava, štiteći jedni druge, je l’. I onda smo
došli do jedne određene točke gdje smo jednostavno čuli pucnjavu koja je u suštini bila
u smjeru našeg kretanja, a uskoro smo i osjetili po sebi pješačku paljbu. I jednostavno

212
tu je došlo do izvlačenja, odnosno promjene smjera kretanja, tako da eto, krenuli smo
u smjeru koji nam je u tom trenu bio najprikladniji, ispalo je da je to bio Islam Grčki.
Nas je bilo negdje oko 15-ak u ovoj skupini, znači jedna malo jača desetina. Ova
skupina s kojom smo se sukobili bila je možda negdje veličine svojih desetak ljudi koje
smo vidjeli, sad kol’ko ih je bilo još okolo, to ne znam. Bila je velika brzina događaja,
kretanja, tako da je to nemoguće procijeniti. Moguće, lako moguće da bi to mogla bi-
ti ista skupina koja je naše s kamionom sačekala. Moguće zato što smo se sukobili na
putu, smjeru koji vodi prema tom kamionu, znači tom mjestu napada. Eto, čisto iz tog
razloga. Iako, ne mogu sto posto tvrditi takvo što.
Izvukli smo se igrom slučaja prema Islamu Grčkom, gdje smo uspjeli dočekati isto
tako dio ljudi koji su se izvlačili iz Kašića, i drugi dio ljudi koji je dolazio kao potpo-
ra i pojačanje. Nakon određenog vremena, znači u istom tom danu, krenulo se u novo
čišćenje i osvajanje Kašića. Opet smo krenuli, bili smo u jednom određenom dijelu za-
ustavljeni u toj namjeri pa smo morali to ponovo odraditi. I nakon toga smo napokon
taj Kašić uspjeli ponovo dobiti u naše ruke. Napokon smo zauzeli položaje i čuvali ih do
dolaska smjene. Dva puta smo se, znači, vraćali u osvajanja. Jednom u taj prvi pokušaj
i potom drugi put. Nakon drugog pokušaja osvajanja sela ušli smo u te ulične borbe.
I nakon osvajanja sela opet smo zauzeli određene položaje kod škole u Kašiću, čuvali
položaje do daljnjeg.
Taj puta kada smo ih konačno probili pružili su možda otpor kao i prvi put, samo
što smo mi drugi puta bili puno organiziraniji, pa čak smo možda dobili i neka poja-
čanja. Što se prije u selu dogodilo, ne znam pojedinosti. Prilikom osvajanja sela nazad,
našli smo tu kamion sa stradalim dečkima, isto tako našli smo neke naše pripadnike
koji su mrtvi ležali. Sad, da l’ su ranjeni, da l’ su streljani, to su pojedinosti koje ne
znam.
Moram napomenut da je meni osobno ovo bila jedna, pa mogu reći i najteža bit-
ka iz više razloga. Mi smo došli po noći, jednostavno dovedeni na određene položaje,
u jednu kuću. Tu smo uspostavili položaje i te položaje držali. U tom prvom danu, tre-
nutku, mi nismo znali točno gdje se nalazimo. Tako da kad smo se izvlačili nismo po-
znavali teren, znači za nas je ovdje bilo sve novo. A ovdje je potpuno drugačiji teren,
potpuno drugačija klima, novi nepoznat teren, definitivno dosta nesigurno u prvom
danu, odnosno po noći. Posebno je situaciju otežavalo to što se u određenim trenucima
u jednom tako malom selu nalazilo naše pješaštvo, neprijateljsko pješaštvo, naši ten-
kovi, neprijateljski tenkovi. Naše topništvo je udaralo po određenim dijelovima sela,
isto tako i neprijateljsko topništvo. A mi pješaci unutra. Teško je precizno reći zašto se
kolegama dogodila tragedija. U tom trenu vjerojatno zbog proboja linija. Mi, čekajući

213
smjenu nismo slutili da su linije probijene, to smo saznali tek kasnije, putem radiove-
za kad nam je javljeno da se nalazimo u okruženju i da izvršimo proboj iz okruženja.
Pripadnika izvidničke skupine kojoj sam ja pripadao su poginula dvojica, a ukupno je
poginulo pet izvidnika tih dana. Ja nisam stradao.
Sjećanje pripadnika srpskih snaga Mire Šikarca uklapa se u saznanja sudionika o
uspjehu hrvatskih snaga 1. veljače, tijekom ponovnog ovladavanja Kašićem u poma-
lo kaotičnim ratnim okolnostima za obje sukobljene strane:
Mi smo uspjeli da zauzmemo jedan dio Kašića. Međutim, poslije loše koordinacije
drugih naših jedinica, mi smo izašli iz Kašića. Znači, poslije nekog vremena, određene
druge jedinice, sad ne znam tko je gore bio još raspoređen, pokrenule su napad prema
Kašiću i onom dijelu prema gore, prema Novigradu. I onda je došlo do maltene mije-
šanja snaga. Mi smo držali svoje otporne točke, taj prostor koji smo mi obuhvatili, mi
smo ga zaštitili i držali do protunapada. Dok je to bilo moguće. Tu je izvršeno, ja ne
znam više koliko napada prema nama, ni iz kojih pravaca. Koordinacija među našim
jedinicama je bila sporna tako da smo bili dovedeni u jednom trenutku u poziciju da
ne znamo više tko puca po nama i da li pucaju samo neprijateljske snage ili pucaju više
i naše snage pošto se je desila jedna takva situacija u kojoj nismo imali informacija tko
dolazi sa koje strane. Uglavnom smo bili maltene u poziciji da su pucali svi po nama.
Iskazi svih sudionika često spominju djelovanje topništva, kako neprijatelja, tako
i hrvatskih snaga. Da je topništvo imalo iznimnu ulogu tog 1. veljače, kao i u kasni-
jim danima borbi za Kašić, svjedoči statistika neprijateljskih gubitaka. U konačnici,
na taj način nastradali su mnogi srpski borci pa i zapovjednik 92. motorizirane bri-
gade, Momčilo Bogunović, izgubio je 1. veljače život u borbama za selo Kašić. Potom
je 4. veljače organiziran još žešći napad. Iznova su hrvatski obavještajci dobro pred-
vidjeli da će uslijediti još snažniji protuudar.
Vladimir Zarić, obavještajni časnik prislušne skupine 93. ZB Zadar, pri obavje-
štajnom odjelu IZM-a Zadar na vrijeme je obavijestio nadređene da se sprema veli-
ki napad te se po zapisanim podacima u radnu bilježnicu prisjetio podataka koje je
proslijedio za potrebe knjige:
Od 3. veljače 1993. godine neprijatelj je radio na uspostavi UKT veza velike snage
(30-50 W) na cijelom okupiranom području. Veze su bile vrlo kvalitetne. Očito je bilo
da se pripremaju za protuudar. Za očekivati je da takve veze nećemo moći s ovakvom
tehnikom ometati, a većinu veza koje smo uspjeli snimiti podređena je SIMPLEX radu.
Izvođači-vezisti bili su „uvozni“, iz Srbije. Po ponašanju i radu u vezama osjećala se
profesionalnost. Ometači su cijelo vrijeme bili aktivni sa Debelog brda i pozicije ispod

214
Prezida. Ove podatke sam dobio od Ivana Smokrovića – Barbe, šefa prislušne skupine
93. ZB Zadar, a koji je stručnjak o UKT vezama, kao i za SIMPLEX. Po vokaciji ja sam
naime pilot, a u tom periodu sam se više bavio rasporedom i snagama neprijatelja, do-
čim je prislušna služba 93. ZB Zadar s Ivanom Smokrovićem bila zadužena za elektro-
nički rat - prisluškivanje.
Dana 4. veljače 1993. godine neprijatelj u ranim jutarnjim satima izvodi protuudar
na Kašić. Sudionici su: „VUK“ tenkovi – Veljko Milanković, a ispred njega je „VUK1“ -
pješaštvo kao srednji; lijevi je „SANA“ tenkovi iz Goleša (G. Zemunik), a ispred njega je
„SLAVONAC“ -pješaštvo, a desno je „SORA“ – tenkovi, a ispred njih je „ŠTIP“ - pješaš-
tvo. Rade po razgovorniku: „JADRAN“, „GUSAR“ je topništvo, „JOKER“ je VBR iz Mal-
baša, „LOTOS“ i „LAGUNA2“ su ZM, „OPUZEN“ je pričuvni razgovornik „JOKER-a“.
U 93. ZB Zadar, u „Domu avijacije“ skupa sa svim pripadnicima prislušne skupi-
ne 93. ZB Zadar slušamo razgovor neprijatelja. Pokušavam naći ključ po kojem rade,
točne pozicije svakog učesnika od 9 sati ujutro. Oko 12 sati pronalazim sudionike ne-
prijatelja i ključ po kojem rade i odlazim u obavještajni odjel IZM-a Zadar gdje objaš-
njavam sve o ovom. Ponovno se vraćam u „Dom avijacije“ i nastavljam sa slušanjem
neprijatelja. Preko zaštićene telefonske linije, oko 15 sati zovem satnika Damira Valčića
da poklopi ciljeve oko Smilčića, prema Karinu i Vidukin gaj, što on i čini, te prenosi to-
pništvu ciljeve koje valja poklopiti. Iza 16 sati nastaje tajac na crti bojišnice. Popodne
i predvečer odlazim u obavještajni odjel IZM-a Zadar gdje se nalazi satnik Aris Miku-
landra i ja mu govorim da se ne javlja njihov zapovjednik i izgleda da je „gotov“. Zai-
sta, to se dogodilo, kao i zapovjedniku „Vukova“ Milankoviću. Poslije toga sam se vratio
u „Dom avijacije“ gdje sam morao objašnjavati zapovjedniku 93. ZB Zadar i načelniku
stožera HRZ-a i PZO-a, brigadiru Mačeku sve o mom djelovanju glede obavještajnog
rada u obrani Kašića. Tako da sam, može se slobodno reći, otkrio pozicije sudionika
napada i dao ciljeve koje treba tući topništvom, a što je na kraju ispalo vrlo učinkovito.
Snažan napad srpskih snaga iznova je završio neuspjehom. Komanda 7. korpusa
dostavila je 5. veljače izvješće Glavnom štabu SVK o borbama i gubicima na pravcu
Kašić - Islam Grčki: „Najveća borbena dejstva izvodile su jedinice OG-1 izvođenim
u podnevnim časovima jučer. Na pravcu s. Kašić - Islam Grčki sa nešto pomeranom
linijom fronta prema s. Pozderi-K-212 i K-208. U ovim borbenim dejstvima bilo je
6 poginulih i 25 ranjenih.“
U tom napadu, koji zbog karakteristika otvorenog načina ratovanja (topnič-
ko-tenkovska potpora pješacima u nadiranju) nikako nije odgovarao udarnoj sku-
pini, teško su nastradali istaknuti pripadnici srpske postrojbe „Vukova s Vučijaka“, o
čemu svjedoči zapovjednik njihove čete Miro Šikarac:

215
Ranjavanje komandanta Veljka Milankovića se desilo nakon dva dana. U novom,
ovaj puta kombinovanom napadu pješadije i tenkova, mi smo tada imali također velike
gubitke zato što artiljerija koja je bila nasuprot nas, našla nas je i zaista tukla koliko
je mogla. Iako smo bili dominantni u tom prostoru, on je bio nezaštićen sa nekim pre-
prekama, tako da jednostavno nismo imali mogućnosti maskiranja, skrivanja. I u tom
kombinovanom napadu sa tenkovskom jedinicom, artiljerija sa druge strane nas je lo-
cirala i poklopila. Tad je ranjen komandant Veljko, ranjen sam ja i ranjeno je par ljudi,
naših saboraca. Bio je to s naše strane kombinovani napad pješadije i tenkovske jedini-
ce. Mi smo dobili naredbu da uđemo ponovo u Kašić i izabran je pravac koji nama nije
ni u kom slučaju odgovarao. Zato je i došlo do takve vrste stradanja.
Komandant Veljko je uvijek bio u prvim redovima, tako je i nastradao. Bilo je to
strašno za sve nas. Nakon ranjavanja, mi smo zajedno prebačeni za bolnicu „Sveti Sa-
va“ u Kninu gdje smo operisani obadvojica i još par naših saboraca koji su također teš-
ko ranjeni. Neki nisu imali tu sreću, kao ni sam komandant, da prežive, a nakon toga
smo prebačeni za Banja Luku i iz Banja Luke za Beograd, gdje je nažalost došlo do
smrti našeg komandanta. Ja sam uspio da prebolim te rane koje sam dobio, međutim
još uvijek nosim posljedice te bitke koja se desila dole.
Značaj uloge hrvatskog topništva u obrani Kašića, posebno u borbama 4. veljače,
najbolje je predočiti opisom zapovjednika minobacačke bitnice srpske strane, koja je
zadala mnoge gubitke hrvatskim snagama u kasnijim borbama za Novigrad. Željko
Cvijanović, zapovjednik minobacačke bitnice „Vukova s Vučijaka“, sam je ranjen od
djelovanja hrvatskog topništva:
Dolaskom u zadarsko zaleđe odradili smo veliki posao na Kašiću. Tamo su bile
gadne bitke, obostrano. Komandant je ranjen, Miro je ranjen, ranjen sam ja, drugi lju-
di, to je bilo veliko ranjavanje 4. februara. Tada su hrvatske snage neselektivno bom-
bardovale kompletno područje Kašića. Neselektivno! Znači, takozvani „tepih“ su pros-
trli, nije bilo kvadratnog centimetra koji nije bio pogođen! Mi smo bili pogođeni, ja sam
bio pogođen jer sam ušao u dva pravca. Mi smo s našim oruđima bili pogođeni, među-
tim ja sam uvijek imao takvu taktiku da kada smo pogođeni, onda najviše dejstvuje-
mo. Makar bilo i mrtvih, ali tako je bilo. Tako da smo otvorili baraž u tom momentu,
eto i ja sam tu ranjen isto bio, na tom položaju. Tako da je to bilo, stvarno je bilo gad-
no. Kako mi to imamo običaj da kažemo, bila je „tarapana“! U pravom smislu riječi.
Kako su i u kojim okolnostima snage topničke potpore djelovale prema Kašiću
na posebno zanimljiv način opisao je zapovjednik TRD-a 4. GBR Rade Lasić:
Već ujutro 1. veljače oko 9 sati neprijatelj napada Kašić. Iza toga pristižu nove vi-
jesti, lošija od lošije! Kod groblja u Kašiću su taj dan poginula 23 naša ratnika iz Sla-

216
vonskog Broda. Preko Mandića i Lakića nadire 92. benkovačka brigada i ulazi u Kašić.
Bočno iz pravca Pržina napadaju „Vukovi s Vučijaka“ i presijecaju komunikaciju Kašić
– Islam Grčki. Tenkovi vode borbu oči u oči, što se kaže. U tom trenutku sam nazvao
zamjenika zapovjednika brigade, pukovnika Milana Perkovića, koji je u stvari i vodio
ovu operaciju, i predložio mu da naši potpuno napuste Kašić i povuku se na kraj Islama
Grčkog. Rekao sam da ću ja uskoro zasuti Kašić iz svih raspoloživih sredstava. Odobre-
no mi je. Za par minuta Kašić se nije vidio od dima!
Momci iz 3. gardijske brigade su me oduševljavali. Pored toliko gubitaka oni se još
bore i daju sve od sebe da zadrže neprijatelja. Neprijatelj je uzeo Kašić i zastao. Naše
zapovjedništvo mi javlja da i neprijatelj ima velikih problema, tako su barem javljali
naši prisluškivači. U isto vrijeme naše položaje na paljuvskom i novigradskom prav-
cu napadaju Arkanovi „Tigrovi“ i Banijska brigada. Bojišnica postaje pakao. Borbe se
doslovno vode za svaki pedalj zemlje. Naši su se ispred Kašića uspjeli konsolidirati. Po-
slijepodne osobno zapovjednik 3. gardijske brigade Mladen Kruljac i njegov zamjenik
Ivan Obrovac uvode u borbu satniju koju imaju u rezervi. Odjednom se pojavljuje naša
Izvidnička satnija, u borbu je uvodi Ivan Čikara koji je inženjerac. Više rezervi nema-
mo, bitka se lomi, ili oni ili mi. Međutim, već do pada mraka uz jaku našu topničku
potporu uspijevamo ponovo ovladati Kašićem i povratiti izgubljene položaje.
Uvečer dolazimo na ‘brifing’ u selo Radovin. Tu donosimo zaključak da je ovo bio
najteži dan ratovanja do sada. Prilikom dolaska na ‘brifing’ u Radovin dogodio se je-
dan zanimljiv događaj. Naime, tijekom dana sam vidio jedan autobus nekih naših
specijalaca koji se iskrcao u Islamu Latinskom i trebao se uvesti u borbu. Međutim,
primijetio sam da su se jako brzo vratili i zaključio da momci iz 3. gardijske nisu imali
značajnije pomoći od njih. Uvečer dolazim u Radovin, kad oni taman ukrcavaju neka-
kav protugradni višecjevni lanser. Pitam: „Momci, gdje ćete vi s tim?“ – „U Zagreb.“ –
„A imate li vi raketa za to čudo.“ – „Imamo oko 500!“ – „Ma, vi možete za Zagreb, ali
taj lanser ostavite nama.“
Odmah zovem svoje ljude da preuzmu lanser i rakete. Kada smo ga napokon doš-
lepali do našeg položaja VLR „Rak“, počeli smo ga proučavati. Cijelu noć smo potrošili
da probamo malo proučiti to „čudo tehnike“. To je inače bio nekakav protugradni lan-
ser raketa koji je prenamijenjen za vojne svrhe. Ali to je bilo daleko od stručne prena-
mjene, to je bila čista improvizacija. Nema tablica gađanja, nema ciljničkih naprava,
nema ništa! Lanser je inače imao 64 lansirne šine. Odmah smo mu dali ime „Gradela“,
čisto iz zezancije.
Mi odlučimo, ipak ćemo mi njega probati ujutro jer smo u škripcu sa streljivom,
a za ovaj lanser imamo dosta. Namjestimo mi sve to, kako mislimo da treba, uredno

217
javimo našem pješaštvu da se skloni u zaklone jer nešto eksperimentiramo. Pozovem
Natka Gnječa - Pipu, zapovjednika satnije iz Metkovića, da nam on bude „oko“ i da
nas malo navodi. Ispalimo mi jednu raketu. Pipa javlja da je nije vidio. Ispalimo dru-
gu. Ona eksplodira 200 metara ispred nas. Ispalimo treću. Kaže Pipa da mu se čini, da
nešto dimi kao kad petardu baciš. Ja zapovjedim da se napuni s 32 rakete. Ispalimo i
to. Zovem Pipu, pitam ga kako je bilo. „Pola nama, pola njima!“ – „Gdje je otišla ta
njihova polovica?“ – „U pravcu šume ispred Kašića.“ – „Ok, hvala!“ Ja svojima zapo-
vjedim: „Stavi na 200 metara dalje i ne diraj!“ Kad sutra neprijatelj pokušava napad
baš kroz tu šumicu. Mi ih dva puta poklopimo s jednom polovinom punjenja tog pro-
tugradnog lansera, oni se vrate nazad. U narednim danima se to isto ponavlja. Ne
znam zašto, ali neprijatelj je uporno pokušavao da napravi napad baš kroz tu šumicu.
Mi ih uredno poklopimo par puta i oni se vrate na polazne položaje. Tako da sigurno
možemo reći da je ta naša slavna „Gradela“ više puta spasila naše pješaštvo od napa-
da neprijateljskih snaga.
Osim pješačkih i topničkih okršaja, u širem području Kašića odvijale su se i ten-
kovske bitke. Po prvi puta u Domovinskom ratu tenkovi dviju vojski su se sudarili na
tako malom prostoru, a u jednom bizarnom slijedu ratne sudbine i izmiješali unu-
tar malenog sela u zadarskom zaleđu. Pripadnici Oklopne satnije iz sastava Oklopne
bojne 3. GBR pristigli su tijekom noći 30. na 31. siječnja, a tehniku su preuzeli od
Oklopne bojne 4. GBR. Mario Velimirović sudjelovao je u tim okršajima, nosi velike
traume, događaji u Kašiću ostavili su trag. Među ostalim, izjavio je:
Došao sam ovdje s Taktičkom grupom 3. gardijske brigade, bio sam tenkista na ten-
ku T-55. U Kašiću je bio pakao 1. veljače, dosta je bilo poginulih pripadnika naše briga-
de, Treće bojne „Kobre“. Mi smo djelovali s četiri tenka koje smo preuzeli od 4. gardijske
brigade. Situacija je bila vrlo, vrlo, iznimno teška. Vojska, „arkanovci“, „šešeljevci“ i
ostale skupine napadali su punom silom pripadnike 3. gardijske brigade. Došli smo na
izdvojeno zborno mjesto 1. veljače u 19 sati, međutim, valjda zbog velikog broja pogi-
nulih toga dana, zapovijed je bila da se vratimo nazad u hotel u Zadar, pa smo došli 2.
veljače ‘93. godine. Dva tenka su nam otišla u mjesto Lakić i dva u mjesto Kašić. Potom
se dogodio veliki, jako veliki napad.
Ja sam bio tad zapovjednik tenka u mjestu Lakić. U Kašić sam došao 4. veljače, gdje
sam imao ranjenog vojnika Marjana Zvonareka. Kronološki, njihov napad je krenuo
negdje oko 5 sati ujutro. Otvorili su vatru s teškim oružjem, znači haubice, topovi, ten-
kovi, a mi smo vraćali vatru koliko smo mogli. Ja sam preuzeo gornji dio u Kašiću, gdje
je pravoslavna crkva i groblje. Međutim, oko 16 ili 17 sati došlo je do probijanja crte s
njihove strane, znači njihovi tenkovi su ušli kod pravoslavnog groblja gdje sam ja bio

218
sam s tenkom. U drugom dijelu sela liniju su još uvijek držala dva tenka. Toga 4. veljače
dogodilo se nešto strašno, naši tenkovi su se pomiješali s njihovim tenkovima. Ipak, naši
tenkovi su se izvukli negdje oko 22 sata. Normalno, linija se opet uspostavila i mi smo
se vratili ujutro. U jednom trenutku, gore kad sam bio kod pravoslavne crkve, ja sam
ispucao, recimo, pet-šest granata, ali su oni onda uzvratili tol’ko da su oni svoju pravo-
slavnu crkvu počeli rušiti. Ja neću reć da s tih svojih pet-šest granata nisam nikog pogo-
dio, naravno, je l’, ali su oni onda uzvratili toliko da su dio pravoslavne crkve srušili, to
je činjenica, oni su ju s tenkovima rušili. Znači, oni su rušili kuću po kuću, znači selek-
cijski, nije bitno je l’ tu sad neko od njih bio, oni su kuću po kuću rušili. Mene je spasio
dečko iz Slavonskog Broda, Mario Mažar, koji je stigao sa svojim odjeljenjem, kaže: „Pa
ovi su tu!“, jer su već s tenkovima i pješaštvom ušli u uličicu, kantun u selu, je l’.
Držao sam poslije, drugi dan, položaj prema kraju sela, a linija, kod linije je recimo
bila neka rupa od 300 do 500 metara. Svašta je bilo, bili su i s nama u pomoći momci
iz 4. brigade. Neki nisu izdržali, to je bilo svašta. Recimo, meni je čovjek ranjen, osta-
neš s tri člana pa ti otiđe vozač, bilo je užasno. Znači, čak sam ostao sam ovdje na tri i
pol sata. Sam, bez vojske. Šta sam radio? Čekao. Čekao sam da bi neko došao. Onda su
došli dečki iz 3. bojne „Kobre“.
Neprijatelji su nadirali od Smilčića, njihov je vojni raspored bio takav da su jednim
dijelom tenkova dolazili iz Smilčića. Oni su bili jaki, znači oni su htjeli vratiti ovo mje-
sto nazad po svaku cijenu. Po meni, najvjerojatnije da su snage bile otprilike 1 napre-
ma 3 što se tiče oklopa, tenkova. Dolazilo je barem jedno 12 do 15 tenkova s tog pravca:
Gornje - Donje Biljane i Smilčić.
Sam Kašić, što se tiče borbenog djelovanja? Nije to meni osobno bilo teško što se ti-
če borbenog djelovanja, nego je jako psihološki bilo teško. Bilo je i drugih za oklop, po
mojem, kudikamo jačih terena gdje se pucalo više. Na primjer, u Lipici sam u tjedan
dana 250 granata ispucao, ali Kašić... Za mene je Kašić poseban zato što sam došao iz
Slavonije u Dalmaciju, poseban je zato što je to mjesto gdje smo u jednom danu izgubili
25 ljudi, i to se ne smije zaboraviti, znate! Došli smo i mi smo to obranili, Slavonci! A
obranili smo pakleni napad! Na primjer, ja sam bio ovdje i u travnju i svibnju, to je on-
da bila jedna druga priča. Ja sam držao Novigrad, 34 dana sam bio i imali smo jednog
poginulog, na primjer. Naspram ovoga, je l’, gdje je u nekih desetak dana bilo otprilike
30-ak poginulih. I među njima onda imaš prijatelja i bližnjeg i onda ti i emocije se po-
miješaju i kao vojniku, teško je reć, ali uvijek potekne suza. Meni je o tome emotivno
teško pričati, a mogao bih knjigu napisati. Kažem, ovdje su bili sinovi Slavonije i nisu
dali ni metra, to je istina. Nema povlačenja! Mnogo kasnije dobio sam karcinom, mi-
slim kao da te nema, nisi ranjen, nemaš ništa, ali to je život.

219
U borbama za selo Kašić, Taktička grupa 3. GBR bez daljnjega je bila opterećena
nizom nepovoljnih čimbenika. Došli su ratovati na teren na kakvom se dotad nisu
borili, a praktično su odmah bili izloženi najžešćem neprijateljskom napadu, bez da
su imali dovoljno vremena u potpunosti utvrditi položaje pa čak ni organizirati obra-
nu s cjelokupnim sastavom. Primjerice, nisu se stigli inženjerijski osigurati, o čemu
svjedoči Zoran Marojević, pripadnik Inženjerijske satnije:
Poslani smo ovdje u sklopu Taktičke skupine, da zaprečavamo prvu crtu bojišnice.
Prvih dana nismo uspjeli ništa jer intenzitet akcije je bio toliko jak da nismo uspjeli ni-
šta zapriječiti. Bitke su bile strašne, imali smo gubitaka dosta... Taj dan kad smo preu-
zeli položaj, popodne nešto smo zapriječili položaja na ovoj baš strani, na kraju Kašića
i tu okolo što smo stigli. U tom momentu već su uslijedili žestoki napadi. Drugi dan smo
isto nešto, kad je proboj bio, uspjeli nešto zapriječiti, ali sve je to bilo nedovoljno, uz te
napade nismo baš mogli djelovati. U biti, više smo pomagali našim borcima kroz borbe
nego kroz naš posao što smo radili.
Gadno je bilo. Povlačili smo se, držali položaje pa se vraćali dolje do Islama, organi-
zirali ponovo i opet natrag. I usto, čim se našao koji moment opet se zaprečivalo, koliko
se stiglo u datom momentu. Velike su snage bile njihove, nas je jako malo tu bilo. Nas
je došlo tristotinjak, jako slabe snage. Mi smo maksimum ovdje sigurno svi pružili što
se moglo od tih snaga pružiti. I više od maksimuma! I vjerujem da ovi dečki imaju pu-
no više za reći što su iz 3. bojne naše brigade, jer da njih nije bilo ovdje, ne znam kako
bi stvarno bilo. To su valjda najbolji dečki što smo imali u tom momentu. Ma gadno je
bilo i ovih drugih dana, ne samo ta dva dana, nisu tu borbe stale, ne. Nije tu bilo pri-
mirje, samo intenzitet tih napada je bio manji.
Sam dolazak ovamo je bio za nas šok, ovaj sâm teren, mi smo dolje navikli na po-
ložaje, utvrđeni smo bili. Ovdje kad smo došli, to je za nas bilo čudno, nema položaja,
nisu osigurani s minama ti položaji, nema bunkera, tu se raspored vršio po kućama, sve
je to unijelo šok kod nas, je l’. I kad su ti napadi uslijedili, to je stvarno bio šok za nas.
Bili smo po tim kućama, na kraju nisi znao ‘ko je u kojoj kući, di je ‘ko. Stvarno je taj
dolazak, početak je bio gadan. Da, pa da si i htio bježat, gdje ćeš? Ti si tu stvarno spu-
šten kao da vas spuste na Mars! Ne znaš ni strane svijeta, ne znaš koja je strana svijeta,
ne. Ni gdje je Zadar, onda u tom momentu mi nismo znali ništa.
U tih prvih dana pretežno smo radili po noći, što je iznimno opasno za naš posao,
ali drugih mogućnosti nije bilo. Jer je tu stvarno otvoren, brisani prostor i sve što smo
radili bilo je u svitanje nekakvo, da iskoristimo trenutak. Ili smo radili u sumrak i po-
noć. Inače, ostali smo ovdje cijelu tu godinu, do negdje devetog mjeseca. Bilo je to u tur-
nusima, malo smo se mijenjali, ali uglavnom smo cijele godine skoro bili ovdje.

220
Treba istaknuti činjenicu da su pripadnici 3. GBR gotovo do studenoga vršili
smjene u zadarskom zaleđu, ali usput i izvodili aktivnu obranu, imali okršaje, pose-
bice s ubačenim diverzantskim skupinama. Pomaknuli su tijekom ljeta liniju bojiš-
nice i štitili izgradnju pontonskog mosta. Vrlo važno, unatoč visokim gubicima, pre-
morenosti i tragičnim posljedicama borbi za Kašić, pripadnici 3. brigade su za svega
nekoliko dana imali važnu ulogu u obrani Novigrada tijekom neprijateljskog napada
7. siječnja 1993. godine. Njih su zamijenili pripadnici 5. gardijske brigade iz Vinko-
vaca, koji su pak imali iznimno važnu ulogu u daljnjoj obrani područja oko Kašića
i Novigrada. Poučeni iskustvima prethodnika i dolazeći u cjelovitom borbenom sa-
stavu (pješaci, oklop, topništvo, logistika), pripadnici 5. GBR razvili su jako dobru
suradnju s ostalim postrojbama u svojem području borbene odgovornosti. U konač-
nici su uspostavili učinkovit sustav obrane, kako kod Kašića, tako i prema Novigra-
du i redom svi zapovjednici borbenih skupina koji su djelovali s 5. GBR ističu vrlo
visoku razinu zajedničke suradnje. Načelnik TRD-a 4. GBR, Rade Lasić, prisjeća se:
Kasnije su došli i drugi momci iz Slavonije, isto jako hrabri i odlučni. Imali smo
izvrsnu suradnju s njima. Već prvi kontakt s ljudima iz 5. gbr dao mi je naslutiti da se
radi o ratnicima koji znaju svoj posao. Sve potrebne stvari odmah su postavili na svoje
mjesto i u rekordnom roku počeli su funkcionirati svi elementi bojnog rasporeda. Od-
mah sam osjetio veliko olakšanje.
Ubrzo sam se uvjerio da se zaista radi o jako dobro organiziranoj, uvježbanoj i
uigranoj postrojbi. Od zapovjednika do zadnjeg vojnika na bojišnici, bio je to jedan
dobro uvezani lanac koji je osiguravao da ta brigada fenomenalno funkcionira u svim
segmentima bojnog djelovanja.
Redoviti dnevni sastanci na Izdvojenom zapovjednom mjestu brigade su trajali
kratko i bili su odlično vojnički vođeni. Izvješća bi se odnosila samo na bitne stvari, za-
daće su se davale konkretno i precizno, tako da smo svi točno znali što nam je činiti i
što se točno od nas očekuje.
Jako sam se iznenadio kada sam vidio da ljudi iz Zapovjedništva 5. gbr svakodnev-
no dolaze do nas i interesiraju se kako smo i treba li nam nešto. To je za mene bilo ne-
što apsolutno novo, nešto što se do tada nije događalo. Kako su bili dobro organizirani,
tako su dobro i rješavali bojne zadaće u zoni odgovornosti. Sve neprijateljske napade i
pokušaje nekih provokacija energično bi spriječili u samom začetku i suvereno su vla-
dali situacijom na bojištu. Sada nakon toliko godina mogu priznati i male nestašluke
koje sam tada radio. Ja sam imao toliko povjerenje u 5. gbr da sam čak to pomalo i
zlouporabljivao. Naime, znao sam da su mi ljudi premoreni i iscrpljeni te da nešto mo-
ram raditi po tom pitanju, kako bi im borbeni moral ponovo vratio na najviši nivo. Ja

221
sam jednostavno koristio situaciju i svakodnevno po par svojih ratnika puštao do Za-
dra da se malo osvježe i ispušu. Osjetio sam da to mogu napraviti jer sam znao da je
crta obrane sigurna dok su tu momci iz 5. gbr. Zaista sam u vrlo kratkom roku stekao
potpuno povjerenje u ove momke i nekako sam potiho osjećao da mi je čast ratovati
zajedno s njima.
S posebnim zadovoljstvom se sjećam jednog zapovjednika bojne iz 5. brigade koje-
mu smo bili podređeni. Imena se ne mogu sjetiti, a zvali su ga „Žika“. Momak je stvarno
bio fajter u borbi, a zapovjednik i prijatelj u slobodno vrijeme. Dogovorili smo se popiti
pivo u nekoj birtiji „Lipov hlad“, u Vinkovcima, ako preživimo. Još to pivo nismo popili,
a nadam se da jednom hoćemo.
Kao i pripadnici 3. GBR, tako su i pripadnici Taktičke grupe vinkovačke brigade
helikopterima prebačeni u zadarsko zaleđe. Činjenica je da se 5. GBR osnovala kra-
jem studenoga 1992. godine, a u dva mjeseca do odlaska u zadarsko zaleđe ustroja-
vale su se postrojbe unutar brigade, pa se stoga događalo da se neki zapovjednici i
gardisti upoznaju prvi puta tek u obrani Kašića. Zapovjednik Taktičke grupe 5. GBR,
Željko Mikić, „Žika“ kako ga se po nadimku prisjeća Rade Lasić iz 4. GBR, bio je za-
dužen za organiziranje postrojbe i zadaću obrane u području sela Kašić:
Tijekom protuudara neprijatelja na zadarskom bojištu, 10. veljače 1993. godine,
negdje u poslijepodnevnim satima stigla je zapovijed o formiranju Taktičke skupine
5. gardijske brigade. Sama Taktička skupina je formirana na taj način da su okosni-
cu činile dvije pješačke satnije i jedna tenkovska satnija uz ostale pridodane postrojbe:
izvidnički vod, bitnica MB 120, protuoklopni vod, pionirski vod, protuzračna desetina,
sanitetska desetina, desetina veze i logistički vod, znači svi oni segmenti koji su bili po-
trebni za funkcioniranje jedne takve taktičke skupine. Bio sam pozvan u zapovjedništvo
5. GBR gdje mi je priopćeno da ću ja voditi i zapovijedati tom taktičkom skupinom.
Primio sam zapovijed negdje oko 18 sati, a već oko 22 sata navečer iz vojarne u
Vinkovcima krenula je kolona motornih vozila s materijalno tehničkim sredstvima u
pravcu otoka Paga. Poslije, u noći 10. na 11. veljače, negdje oko 1.30 sati, iz vinkovačke
vojarne „Bosut“ su krenuli autobusi s pripadnicima Taktičke skupine u pravcu aerodro-
ma Lučko. Tamo smo došli u ranim jutarnjim satima. Nakon dogovora s predstavnici-
ma HRZ-a, a dočekao nas je i general Imra Agotić, u dva helikopterska desanta smo bili
prebačeni do područja Paškog mosta. Od tamo je vojska prebačena u turističko naselje
Gajac, kod Novalje na Pagu. Po samom dolasku ja sam otišao u IZM Operativne zone
Split, koje je bilo u Zadru. Tamo me dočekao brigadir Ante Gotovina, a dočekali su me
i Luka Džanko i zapovjednik 4. gardijske brigade Mirko Šundov. Nakon primitka zapo-
vijedi i prvih dogovora otišli smo do Zapovjedništva sektora u selo Radovin. Upoznali

222
smo se s nekim osnovnim stvarima i moja sljedeća zadaća je bila organizirati postrojbu
u samom Pagu gdje je došlo do spajanja ljudstva i tehnike, i obaviti pripreme za odla-
zak na zapovjedno izviđanje i pripremiti se za ulazak na crtu bojišnice…
Helikopteri su bili prvi šok za veliku većinu pripadnika postrojbe. Dečki do tad
većinom nisu letjeli. Međutim, ni jedan jedini pripadnik postrojbe nije odbio ulazak
u helikopter. Znam da smo se mi zapovjednici šalili i međusobno komentirali kako bi
reagirali dečki da im ponudimo da se helikopterima vrate doma ili da idemo goloruki
napasti Knin. Pretpostavljali smo da bi 95% ljudi reklo: Idemo mi na Knin. Uistinu, za
veliku većinu je to bio i prvi susret s brdsko planinskim područjem i kamenom i svim
onim što donosi to podneblje.
Preuzeli smo crtu bojišnice u selima Islam Grčki i Kašić. Znači, Mađorije, prema
Paljuvu, zaseok Lakići, Kašić - kota 212 i po dubini sela Kašić i Islam Grčki, zaključno
s kulom Janković Stojana. Crtu bojišnice smo preuzeli od 1. bojne 4. gardijske brigade
kojom je onda zapovijedao Čedo Sovulj - Kenedi. Samo zapovjedno izviđanje i uvođe-
nje na liniju je bilo odrađeno na jedan vrlo profesionalan način. Mogli smo se kvalitet-
no pripremiti za utvrđivanje linije. Pred sobom smo imali neprijatelja u selu i zaseoci-
ma oko Smilčića i na području Biljana Donjih.
Islam Grčki i Kašić sela su koja je neprijatelj itekako dobro poznavao. Oni su po-
znavali svaku pristupnu stazicu, dvorište, kuću i svako drvo u tom selu. Bilo je vrlo nez-
godno i morali smo biti budni i paziti da se ne „uvuku“, obzirom da su bili u prednosti
poznavanja terena. Naš lijevi susjed je bila postrojba 2. gardijske brigade sa zapovjed-
nikom Borisom Jacovićem, a desni susjed 113. brigada sa zapovjednikom Damirom
Krstičevićem. Bili smo međusobno dosta dobro povezani, a sve obavještajne informa-
cije o neprijatelju smo razmjenjivali u svakodnevnim kontaktima, a i na redovnim
brifinzima koje smo imali, i ta suradnja nam je uvelike pomogla u provedbi borbenih
djelovanja. Zbog položaja Islama Grčkog i Kašića i pozicija hrvatskih snaga koje su bile
nama lijevo i desno, a koje su ipak bile iza nas, bili smo u jednom „špicu“ i morali smo
postaviti polukružnu obranu. Morali smo braniti područje prema Karinu i Debelom
brdu, ali i prema Zadru, odnosno prema Biljanima Donjim i zaseocima Čardak i Dra-
če. Tu smo se morali posebno paziti da nam se bočno ne uvuku i ne uđu u naše redove.
Zapovijed je bila: aktivnom obranom, osmatranjem, utvrđivanjem, uspostavom
dobrog sustava veze i paljbom spriječiti bilo kakav pokušaj ne samo prodora, nego i bi-
lo kakav pokušaj organiziranja neprijatelja da krene, kako k nama, tako i prema našim
desnim i lijevim susjedima. Mi smo to jako dobro radili, a rezultat toga je taj da, eto,
neprijatelj otkako smo mi došli, tamo nije pomakao crtu. Zauzeli smo dominantne po-
ložaje, izvukli svoje položaje iz samih kuća, iz naselja i utvrđivali se na dominantnim

223
položajima. Također, topničkom i tenkovskom paljbom onemogućavali smo neprija-
telja u bilo kakvom pokušaju prodora prema nama. Topničku potporu nam je pružao
TRD 4. gardijske brigade s kojim smo ostvarili izuzetnu suradnju. Mi smo pokušaje
neprijatelja odmah u začecima uništavali. Uz neprestano osmatranje i prisluškivanje
postrojbi za elektroničko djelovanje Operativne zone, dobivali smo informacije gdje se
protivnicima grupiraju glavne snage i onda smo ih topništvom efikasno razbijali u sa-
mim pokušajima organiziranja djelovanja.
Zbog takvog načina djelovanja po neprijatelju dogodio nam se samo jedan jedini
ozbiljan i veći pokušaj napada gdje su se oni nama približili na nekih 50-ak metara s
ljudstvom i tehnikom, ali smo ih efikasno zaustavili, razbili i odbili. Nakon neuspjelih
akcija je vjerojatno i kod njih došlo do pada morala. Znali smo da je među njima doš-
lo do sukoba između nekih dragovoljačkih postrojbi, no to je bio njihov problem. Nisu
upotrebljavali zrakoplovstvo, avione, ali su svim vrstama topništva djelovali po našim
položajima, kako na prednjoj crti, tako i po dubini. Helikopterima „Gazela“ su dolazili
na područje prema Biljanima Donjim i ispucavali maljutke, ne po našem oklopu, jer
nisu ni imali vremena pronaći naš oklop, nego su pucali onako nasumice po samim ku-
ćama, možda da nas uplaše, da nas demoraliziraju, ali nisu uspjeli.
Bili smo postrojba sastavljena od iskusnih i prekaljenih ratnika, ali naš glavni pro-
blem je bio upravo taj što nismo prošli fazu obuke pa, na neki način, i upoznavanja nas
samih unutar 5. gardijske brigade jer smo bili pokupljeni i ustrojeni iz raznih postrojbi.
Dijelom je bilo problema s određenim materijalno tehničkim sredstvima, kako naoru-
žanja, tako i opreme i odjeće koju jedan profesionalni vojnik treba imati. To su nam
bili najveći problemi, a sve ovo ostalo, znači od morala preko određenih kvaliteta koje
su pojedinci imali, to nam uopće nije bio problem!
Taktička skupina je brojala 516 ljudi. Od toga velika većina, posebice pripadnika
2. pješačke satnije, su bili vojnici koji su imali bogato ratno iskustvo koje su stekli kao
pripadnici 3. gardijske brigade. Prvu pješačku satniju, kao i u dijelu protuoklopa, logi-
stičkog dijela te samog Zapovjedništva te Taktičke skupine činili su borci koji su imali
iskustvo iz Vukovara, dečki s Trpinjske ceste, sa Sajmišta i ostalih dijelova Vukovara i
Borova naselja. Bili su hrabri i imali su stvarno jedno bogato ratno iskustvo.
Ponavljam, zapovijed smo dobili 10. veljače, 11. veljače smo desantirani helikop-
terima na Pag. Sljedeći dan smo imali prijem zadaće i zapovjedno izviđanje. Trinaesti
veljače smo u ranim jutarnjim satima već preuzeli crtu. Crtu smo predali drugoj Tak-
tičkoj skupini iz sastava 5. gardijske brigade, na dan 7. ožujka 1993. godine. Tijekom
čitavog tog perioda u kojem nas je neprijatelj napadao svim mogućim snagama: to-
pništvom, tenkovskim snagama, protuoklopnim snagama i pješaštvom, imali smo male

224
gubitke. Nažalost, imali smo jednog poginulog pripadnika, Farago Predraga, i 11 lakše
ranjenih pripadnika postrojbe. To je samo dokaz da je postrojba bila dobro vođena na
svim razinama, od zapovjednika satnija, vodova do desetina koji su bili neposredno s
vojnicima na crti bojišnice. Bili smo disciplinirani u svim segmentima: dobrom inženje-
rijskom utvrđivanju naših položaja, zaprečivanju, dobrom sustavu veza i vođenju brige
o maskirnoj stezi i svim ostalim sigurnosnim elementima.
Stjepan Kulić, zapovjednik 1. satnije, pristigao iz redova 3. GBR, uz sjećanje na
teren zadarskog zaleđa, prisjetio se netom izvršenog preustroja 5. GBR. U vrijeme
kada je odlučeno da se formira Taktička grupa 5. GBR nije se nalazio u Vinkovcima,
već je u Gašincima provodio vojnu obuku budućim zapovjednicima vojske HVO-a
i Armije BiH:
Formirana je satnija od pješačke bojne u čijem sam bio sastavu, a radi se o pješač-
koj bojni koja je u potpunosti prešla iz 3. gardijske brigade u 5. gardijsku brigadu i či-
nila je svojevrsnu okosnicu u stvaranju same 5. brigade. Ta postrojba je već imala bor-
beno iskustvo, ustrojena je i imala je zapovjedni kadar koji je u svakom trenutku znao
što mu je činiti, tako da smo se odlučili na stvaranje te jedne, uvjetno rečeno, velike pje-
šačke satnije. Stvorena je od sve tri pješačke satnije iz te bojne, znači sama po sebi puno
snažnija, ali je u to vrijeme ipak, nažalost, veliki dio postrojbe bio nepopunjen jer smo
izašli iz tada vrlo teških borbenih djelovanja, kako u istočnoj Slavoniji, tako i u Bosan-
skoj Posavini, koje su nam prepolovile postrojbu, posebno u Posavini gdje je veliki broj
pripadnika bio ranjen ili nastradao smrtno. U samom početku ‘93. godine počeli smo s
popunom postrojbe koju do operacije „Maslenica“ nismo uspjeli dovršiti.
Kako je moja postrojba prešla iz 3. gardijske brigade, te ljude, zapovjednike satnija
i bojni iz 3. brigade znao sam i održavao s njima kontakte. Detalje o tome što se desilo
u selu Kašić nisam znao, ali sam znao koliku su žrtvu podnijeli. Njihova tragedija nije
se ni najmanje odrazila negativno, nego u pozitivnom smislu. To je momcima dalo još
više motiva i još više snage i želje da sudjeluju u jednoj takvoj operaciji. I bili su na ne-
ki način počašćeni i jedva su dočekali da sudjeluju u toj operaciji. Svaki od nas tada je
živio za to. Živio je za to da se oslobodi Hrvatska, a to je jedna od prvih oslobodilačkih
akcija HV-a.
Prebacili smo se na otok Pag gdje smo se spojili s tehnikom, za jedan dan smo oba-
vili izviđanje, primili zapovijed. Odradili smo koordinacije i vidjeli kako se organizirati
u vrlo kratkom vremenu. Konkretno, već nakon 24 sata u okrilju noći ušli smo i izvršili
smjenu pripadnika 4. gardijske brigade. Tako da sam ja sa svojom postrojbom zauzeo
područje, samo selo Kašić koje je okrenuto prema Dračama. Također i dio Islama koji
je dolje prije samoga sela. Na neki način moja postrojba je dobila, uvjetno rečeno, naj-

225
kritičniju točku same obrane sela. Upravo u tome području dogodio se onaj protuudar
gdje su velike gubitke pretrpjeli pripadnici 3. gardijske brigade.
Poučeni iskustvom prethodnika, jer smo čuli što se zbivalo, i u samome izviđanju i
pripremi vidjeli smo da su postrojbe prije nas koje su područja držale u aktivnoj obra-
ni, to držale na brzu ruku. Ona je bila formirana na brzu ruku jer neposrednim uvo-
đenjem nakon završetka napadajnih operacija nisu imali vremena za formiranje jedne
čvršće obrane. A čvrsta obrana bila je uistinu neophodna jer je to bilo područje uklinje-
no u protivnički raspored!
Odmah, istog trenutka smo pristupili formiranju jednog čvrstog sustava veze jer
onda ona do tada nije postojala. Znači, sve moguće veze koje smo imali na raspola-
ganju: žične, radioveze i druge, uspostavili smo tako da možemo uspješno koordini-
rati aktivnosti. Nakon toga smo odmah pristupili i izvlačenju obrane iz samoga sela
jer protivnik je postojeće položaje, koje su prethodnici držali, vrlo dobro poznavao. Mi
smo odlučili to promijeniti, odlučili smo se izvući neposredno iz čvrstih objekata u bo-
lje utvrđene objekte na način da smo ih ukopavali, povezivali komunikacijama. Kroz
njih su naši vojnici mogli nesmetano komunicirati, a ne izlagati sebe nekakvoj pogibelji
uzrokovanoj topničkom vatrom ili bilo kakvim teškim strojnicama.
Na taj način obranu smo vrlo brzo preveli iz obrane koja je formirana na brzu ru-
ku u jednu čvrstu, uspostavljenu obranu koja je imala i glavu i rep, koja je bila i uko-
pana, koja je bila i radiovezom i žičnom vezom vrlo dobro uvezana sa svim potrebnim
segmentima, znači od topništva, od protuoklopnih do oklopnih snaga koje smo imali
tada na raspolaganju. Tako da smo vrlo uspješno operativno mogli djelovati i provoditi
vrlo jednu kvalitetnu, aktivnu obranu. Jer na taj način smo htjeli uspostaviti domina-
ciju nad protivnikom, da mu ne padne na pamet da ponovi jedan protuudar kakav je
učinio nekoliko dana prije nego što smo mi ušli. To smo činili prvenstveno aktivnom
obranom, na način da smo svaki njihov pokret promatrali i svaki njihov uočljiv pokret
vrlo, vrlo učinkovito raznim vatrama priječili, onemogućavali kako grupiranje snaga,
tako i njihovo komuniciranje, logističko opskrbljivanje i sve ostalo.
Protivnik je to vrlo brzo uočio i osjetio na svojoj koži. Vrlo brzo je on promijenio
neke svoje svakodnevne navike koje je imao do tada. Mi smo bili svjesni da se radi o
protivniku koji je tamo na neki način domicilan, koji je tamo već duže vrijeme pokuša-
vao vratiti područje koje je izgubio. Bili smo i obaviješteni o tome da mu pristižu velika
pojačanja. No, međutim, on je već nakon nekoliko dana shvatio da to baš neće ići tako
jednostavno kako je zamislio. Imali su veliku prednost na svojoj strani u poznavanju
terena. Mi smo tamo došli iz istočne Slavonije, u vrlo kratkom vremenu smo se morali
pripremiti i vrlo brzo smo morali određene stvari odraditi.

226
Iskustvo naših vojnika, veterana još od Vukovara, bilo je od velike važnosti. Pro-
tivnik je vršio i nasilna izviđanja, dobro zna svaki vojnik da jedno nasilno izviđanje
protivnika može unijeti veliku pomutnju među onoga koji se brani, iako jesu to često
vrlo male skupine, one su vrlo dobro obučene, opremljene i uvježbane. Ipak, to na nas
nije imalo značajniji utjecaj kakav je možda imalo na neke druge postrojbe koje su bile
neiskusne, bez borbenog iskustva.
Meni osobno problem je predstavljala bura. Puhalo je strašno, sedam dana bez
prestanka, iako ne pod niskom temperaturom, ali bura jednostavno probija kosti. I to
je bilo za nas nešto novo. Teren kao teren, on ipak nije toliko kraški kakav inače jest u
Dalmaciji. Znači, oko Kašića je to teren koji je donekle čak sličan i u našoj Slavoniji,
gdje ima i ravnog područja, gdje ima i zemlje koja je obradiva. Znači, ispucani topnički
projektil djeluje poprilično slično kao što je to djelovalo i ovdje u Slavoniji. Ali problem
je sigurno bila meteorološka razlika, a tu mislim prvenstveno na buru, ona je nešto no-
vo s čim smo se susreli. To nas nije pokolebalo niti u jednom trenutku, a ni sve ostalo
nije predstavljalo nekakav veći problem. Nisu to baš bile tako nekakve nove stvari za
naše borce.
Selo Kašić u presudnim trenucima, prvih dana mjeseca veljače, obranjeno je izni-
mnom hrabrošću pripadnika 3. GBR i podrškom drugih postrojbi. Daljnje borbe za
to selo uglavnom su okončane kvalitetnim zaprečivanjem prilaza neprijatelju što je
ostvarila druga gardijska postrojba iz Slavonije - 5. GBR iz Vinkovaca. Obje postrojbe
mijenjale su se tijekom cijele godine u zadarskom zaleđu i njihov je doprinos obrani
ovog područja ključan. Također, većina sugovornika postrojbi s područja Dalmacije
naglašavala je hrabrost pripadnika 3. i 5. gardijske brigade Hrvatske vojske.

Potpora TRD-a
vatrom iz VBR-a
postrojbama na
bojišnici kod Kašića;
paljbeni položaj bio
je smješten odmah uz
zapovjedništvo TG 5.
GBR.

227
Pripadnici desetine POLK TG 5. GBR na uništenom tenku Pripadnik TG 5. GBR na paljbenom
u Kašiću. položaju na bojišnici kod Kašića.

Pripadnici 3. GBR drže položaje


na širem području Kašića. (autori
fotografija: Zvonko Kucelin i
Branislav Grgurević)

Pripadnici 3. bojne 3. GBR drže


položaje na novigradskoj bojišnici
(preuzeto iz monografije „3. GBR
HV – Kune“, 2012., str. 242).

228
Pripadnici 1. pješačke bojne 2. GBR, Pripadnici bitnice 120 mm, 1. bojne 2. GBR djeluju po
slijeva na desno: Goran Dokupil i neprijatelju. Novigradska bojišnica, 16. veljače 1993.
Jakir Ivo - Rik čuvaju položaje oko godine.
Baždarića, 13. veljače 1993.

Pripadnici 1. pješačke satnije „Crne


mambe“ Goran Dokupil i Damir Zubanović
(Baždarići, 13. veljače 1993.).

Pripadnici MOMP-a
Vange u napadu,
ispred sela Ramići, 8.
veljače 1993. godine.

229
Novigrad
Nakon neuspjeha na području Kašića, neprijatelj je svu silinu napada preusmje-
rio prema novigradskom zaleđu i samom Novigradu. Zapravo se, barem prema
obraćanju general majora Mile Novakovića Komandi OG-1 u Benkovcu, koje je 2.
veljače „vrlo hitno“ uputio kurirom, može smatrati da je srpskom protuudaru Kašić
bio prvi, a Novigrad konačni, imperativni cilj. Novaković kao da je tonom obraćanja
prisiljavao na pokretanje hitnog napada na Novigrad. Ipak, plan i vrijeme izvedbe
nisu se dogodili onako kako ih je zamislio Novaković. U međuvremenu pokrenut je
još jedan veliki napad na Kašić, a prema Novigradu se krenulo pet dana nakon Nova-
kovićeve inicijative koja je glasila: „U odlučivanju za izvršenje sledećeg zadatka uzeti
u obzir sledeće: snage grupisati tako da sigurno budu zauzeti Pridraga i Novigrad. To
je potrebno zbog otvaranja Obrovačkog pravca jer dejstva na Velebitu idu dobro. Pa-
ljuv izostavi, u drugoj fazi idi mu u leđa. Kad rešimo Paljuv dobijaš uslove za dejstva
u bok Kašiću i Islamu i vezivanje Podgradine. Ako bi ovladali Islamom i Kašićem,
dejstvujući u oba boka, Podgradina dolazi u poluokruženje. Ovakav plan predviđa
proboj prema Novigradu sa upola manje snage nego što smo do sada zahvatili napa-
dom, a kasnije samo dejstva u bokove i pozadinu. (...) Za proboj prema Novigradu
demonstrirati napad na svim pravcima, dejstvo vatrom sa ušća Zrmanje, izbegavanje
nagomilavanja snaga, ubacivanje snaga, držanje u tajnosti. Sa ovim ne treba čekati,
jer nam ne treba novih jedinica.“
S obzirom na gubitke tijekom borbi za Kašić teško je i nezahvalno usporediti sili-
nu i borbeni karakter ta dva sukoba, ali se lako može zaključiti da je iznova uslijedio
krvav i vrlo dramatičan okršaj u kojemu su obje strane imale iznimno velike gubit-
ke. S obzirom na prethodni neuspjeh, zasigurno i saznanje da im je uspjeh na tom
smjeru posljednje (i jedino) što mogu polučiti, srpske postrojbe krenule su u svakod-
nevne, gotovo serijske napade sa svim raspoloživim snagama. Također, za razliku od
borbi za Kašić, ratovanje za Novigrad poprimilo je jednu novu, medijsku dimenziju.
Srpska promidžba, naime, u svojim radio i televizijskim izvješćima potencira uspjeh
u tim sukobima, sugerirajući kako njihove snage samo što nisu ili zapravo već jesu
ovladale gradićem Novigradom. Iako je hrvatska strana zbog negativnih iskustava iz
borbi do 1993. godine uvela svojevrsnu medijsku blokadu tijekom obrane od srpskog
protunapada, u jednom razdoblju ipak je dopustila snimanje priloga iz samog No-
vigrada ne bi li demantirala pobjedonosne priloge srpskih TV postaja. Način na koji
su razni srpski mediji, ne samo RTV Knin, pratili cijeli sukob u svakom slučaju može
biti tema posebnog rada. Samim borbama za Novigrad posvetili su iznimnu pozor-
nost, utoliko što su izvješćivali doslovno s prvih linija bojišnice, vjerojatno kako bi

230
slika o uspješnosti u napredovanju bila što bolja. Primjerice, u prilogu RTS TV No-
vi Sad (http://www.youtube.com/watch?v=_-XJVzSd2Rc) kojemu je cilj bio dočarati
vijest skorog zauzeća Novigrada, novinarska ekipa došla je tijekom borbi na samu li-
niju bojišnice, kad je nedaleko od njih prvo eksplodirao projektil Maljutke, a uskoro
su, ne završivši prilog, morali s bojišnice pobjeći „pod kišom granata i snajperskih
kuršuma“. No informativni rat nisu vodili samo mediji. Iako i dotadašnja izvješća
Komande 7. korpusa SVK podređenim postrojbama nisu pružala realnu sliku, od
poraza kod Kašića pa nadalje ona su katkad poprimala fantastične obrise, sve ne bi
li se sačuvao borbeni moral u postrojbama. Stoga se može zaključiti da su pobunjeni
Srbi konstantno održavali stanje jedne velike iluzije, kako u postrojbama, tako i kod
cjelokupnoga stanovništva. Takvo što dobilo je posebne razmjere nakon neuspjeha
kod Kašića, odnosno tijekom i nakon borbi za Novigrad.
Kako bilo, od 7. veljače 1993. započeli su snažni napadi srpskih snaga na šire
područje Novigrada. Tenkovsko-pješački napad uz uporabu topništva proveden je
velikim snagama, iznova u više pravaca. Pješačke snage, barem po sastavu, bile su
ojačane novim borbenim skupinama u odnosu na napad na Kašić (pristigle su i po-
dčinile su se nove „dobrovoljačke jedinice“ i „jedinice iz sastava milicije“). Također,
za napad su korištene jake topničke snage, a podršku su pružali i tenkovi M-84. Hr-
vatske postrojbe koje su držale obranu nisu izdržale ovaj nalet i linija je popustila.
Postoji nekoliko interpretacija događaja zašto se to dogodilo i čije linije su bile pro-
bijene na širem području Novigrada. Neki zapovjednici, među njima i Janko Bo-
betko u knjizi „Sve moje bitke“, naveli su da je MOMP Ugljan - Dugi otok prerano
napustio položaj. Zapovjednik te postrojbe, Joško Pulja, dao je svoje viđenje, a nje-
gove argumente, napose činjenicu o spremi i stanju postrojbe svakako treba imati
na umu:
Od 1. veljače izmješteni smo na područje Novigrada jer je počeo veliki protunapad
neprijatelja. Kada sam u Radovinu primao zadatak za poći u Pridragu, ja sam nadlež-
nom zapovjedniku obrane, brigadiru Mirku Šundovu, rekao da nije problem, da ćemo
mi ići, ali da smo umorni, da imamo već poginule, da nismo adekvatno naoružani,
uostalom ni obučeni za takvu vrstu djelovanja. Međutim, on je rekao da nema koga
poslati da izvrši smjenu postrojbi, da također ima informaciju da smo mi profesional-
na vojska, mornaričko pješaštvo. A mi smo bili dragovoljci, otočani, nikakvi marinci.
Inače, u borbi oko Novigrada imali smo položaj kod Batura. Držali smo Bature, polo-
žaj kod pridraškog groblja i kod Pedića, znači nas 70-ak bilo je razvučeno na kilometar
i po. S druge strane, na nas i okolne položaje krenule su njihove najbolje postrojbe, sve
one snage koje su doživjele neuspjeh kod Kašića i usmjerili snagu k Novigradu. U cen-

231
tru Batura, gdje nam je bilo zapovjedništvo, uletjela su nam dva izviđača koji su nas
zapravo spasili. Ovaj prvi dignuo je dreku, da što više radimo unutra, da li znamo da
smo u okruženju. Vjerojatno bi svi tamo izginuli, pogotovo što smo bili kratki sa strelji-
vom, da nam nije on došao to reći. Ne bih mu ni vjerovao da nije vrlo oštro, čak i ruž-
nim tonom upozorio na opasnost. Tako da o tome ne bih pričao, postoje podaci tko se
prvi povukao, mogu se provjeriti. Znam samo da mi ne bi preživjeli sami u okruženju
da nisam izdao zapovijed za povlačenje. Ima o svemu tome raznih verzija, no meni je
bitna samo jedna. Nakon što je završena operacija, nakon što su se radile raščlambe i
podnosila izvješća, moje je izvješće u potpunosti usvojeno, pečatirano je i kao takvo po-
stalo službeno. Onima koji bilo što spore, jer bilo je sporova oko Škabrnje i kasnije bitke
za Novigrad, zanima me otkud onda 20-ak ranjenih i četiri naša poginula pripadnika,
ako nismo bili borbeno aktivni?
Veliki teritorij je bio osvojen, 4. brigada je odradila jedan fantastičan posao. Naža-
lost, velike su žrtve bile u obrambenoj fazi „Maslenice“. Kasnije, kad sam bio u Baturi-
ma, moram reći, vidio sam hrabrih ljudi, ali to što su Slavonci bili, to je nevjerojatno.
Nama je jedno vrijeme protuoklopom pomagala jedna desetina 3. gardijske brigade.
Slavonci su jako zadužili naš kraj.
Iz izvješća koje je 8. veljače 1993. godine zapovjedništvu HRM-a, odnosno ad-
miralu Sveti Letici, podnio zapovjednik MOMP-a Ugljan - Dugi otok, razvidno je da
je njegova postrojba već 3. veljače, prilikom preuzimanja položaja, imala borbeno
djelovanje. Pulja je kao problem u izvješću naveo razloge što su preuzeti teški polo-
žaji u neposrednoj blizini neprijatelja, neprimjereno utvrđeni, te da su mu borci iz
tih razloga već bili pod stanjem stresa, primjerice stoga što su na položaju Sv. Martin
držali položaje u grobovima, a zbog čega je već taj prvi dan 13 boraca postalo psi-
hički neuporabljivo za borbu i poslani su u stacionar u Ražanac. U sljedećim danima
neprijatelj se pripremao za napad, koji je konačno uslijedio 7. veljače, prvo žestokom
vatrom topništva, a potom tenkovsko-pješačkim prodorom. Pulja je u izvješću na-
veo kako unatoč prekomjernom djelovanju minobacačima prema neprijatelju napad
nije zaustavljen, kako je tenkovska posada koja im je štitila bok napustila tenk i ka-
ko zbog nepovezanih linija prema selu Narandžići nisu imali adekvatnu podršku, pa
su se našli u poluokruženju te je i iz tog pravca uslijedio napad. Tada zapovjednik
MOMP-a Ugljan - Dugi otok donosi odluku o povlačenju koju je u izvješću obrazlo-
žio: „Odluku o povlačenju boraca donio sam nakon pada Narandžića i okruženja na-
ših boraca na svim položajima. Nije mi jasno zbog čega po neprijatelju nije djelovala
naša artiljerija bez obzira na naše učestale pozive, kao ni zbog čega nije stiglo poja-
čanje u borcima koje smo također zahtijevali.“

232
U obrani šireg područja Novigrada sudjelovale su ili su se naknadno uključile i
druge postrojbe. Bile su to male snage 4. GBR, 3. GBR, 7. domobranske pukovnije,
borbeno-mješovite grupe SP GSHV-a pod zapovijedanjem Brune Zorice - Zulua, te
druge borbene skupine, otprilike snage ojačanih desetina (do 20-ak boraca). Tomi-
ca Bajsić prisjeća se kojom je silinom navalio protivnik, potom okršaja u povlačenju
prema Novigradu, koji su bili vrlo neizvjesni, sve do ulaska u borbu Bojne Zrinski,
potom pripadnika 2. bojne 112. brigade te kasnije i MOMP-a Pula.
Nakon što je Bojna Frankopan rasformirana, u jesen 1992. godine Robert Majer i
ja smo sudjelovali u obrani Travnika, a početkom muslimansko – hrvatskih sukoba ra-
dili smo na osiguranju pregovora sukobljenih strana. Kasnije smo se prijavili u Bojnu
Matija Vlačić, kako bi se priključili Bruni Zorici, koji je u Zadru s grupom suboraca
iz „Frankopana“ i dragovoljcima iz Splita, a pod zapovjedništvom generala Gotovine,
vodio samostalnu borbenu grupu. Poslani smo jedne noći, 5./6. veljače, mislim da nas
je bilo dvanaestak, kao pomoć na područje Pridrage iznad Novigrada, koje je branjeno
od pripadnika lokalne postrojbe, Pomorskog pješaštva i pripadnika Otočkog batalju-
na. Pred zoru postavljeni smo Robert Majer i ja ispred Narandžića kako bi inženjerija
složila minsko polje, no kako se pri izmjeni vatre s napadačima inženjerija povukla, a
njihov raspored minskog polja nije nam ostao poznat, ostali smo nas dvojica u „ofsaj-
du“, pa smo se izvlačili naizmjence, pokrivajući rafalima jedan drugog, i pod vatrom se
provukli kroz minsko polje na slijepo. Meni je metak odbio đon čizme, a Robiju je pro-
šao kroz jaknu i okrznuo ga po lijevoj nadlaktici. Pri ulazu u Narandžiće pokrili su nas
suborci iz „Frankopana“, Stanko Krešo i drugi, koji su pristigli kada su čuli pucnjavu i
odbili smo napad.
Po samom intenzitetu upada izvidničkih skupina u širom razvučene linije u Pri-
dragi, od Narandžića i Batura i dalje, i grupiranju tenkova i artiljerije, vidjelo se da se
nešto veliko sprema. Robert Majer i ja poslani smo u Bature gdje se dogodio napad na
istureni punkt, pa smo pošli s dozapovjednikom te jedinice u pomoć ljudima. Kada smo
tamo stigli po nama je otvorena rafalna, bit će „prijateljska“ vatra iz šumarka na pet-
naestak metara razdaljine, tako da je dozapovjednik te jedinice pao pogođen u potko-
ljenicu. Previli smo ga i doveli do mjesta otkud je odvezen u bolnicu. Cijele noći s druge
strane čulo se zavijanje i glasanje poput vučjeg s namjerom psihičkog pritiska, a s prvim
svjetlom, osnaženi novim postrojbama iz Srbije i BiH krenuli su uzduž razvedene linije
u siloviti tenkovsko-pješački napad pripreman teškom artiljerijom.
Ispred Narandžića izronili su tenkovi i jedna je žena s tenka zaurlala: „Predajte se,
ustaše!“ Suborac iz „Frankopana“ Špejtim Tači povikao je: „Što da se predamo, kada
još nisi ni počela pucati?“, na što je tenk pogodio teren oko šljive iza koje je ležao, pa je

233
ranjen u glavu. U nastalom kaosu borbe Zorica ga je uprtio na leđa i pod vatrom izvu-
kao na sigurno. Tači se zahvaljivao što mu je spasio život, na što mu je Zulu odvratio u
šali da ga je nosio na leđima kao živi štit, da zaštiti sebe od metaka.
Bilo je još ranjenih - to je bio jako nepovoljan teren, nisko raslinje i kamenjar, sku-
čena preglednost, pogodna za tenkovski napad, a i za pješadijski prodor - stvoren je
vatreni zid. Na stranu Batura izašli smo naprijed zasuti artiljerijskom paljbom gdje je
i mene jedan geler pogodio u rame. Na širem području djelovali su aktivno i dijelovi
jedinica drugih postrojbi HV-a. Cijela naša grupa iz „Frankopana“ našla se zbog širi-
ne napada na više strana, nije bilo vizualnog kontakta sa suborcima. Robert Majer s
jednom je grupom ujutro otišao na drugu stranu, a kada se obrana po cijeloj liniji po-
vlačila, tražio sam ga svuda, pa i kod kuće gdje je bilo zapovjedništvo zaseoka i gdje
smo se razišli, no nije bilo nikoga. Tražeći ga, našao sam čak jedan bacač RPG-a koji
sam vrlo brzo krenuo upotrijebiti, vidjevši kako tenkovi prodiru u zaseok. No jedan je
ciljač bio brži, već je okrenuo cijev u mom smjeru s oko pedesetak metara razdaljine,
tako da nisam stigao namjestiti raketu, već sam morao skočiti preko zida, i to u zadnji
čas jer je projektil razvalio zid gdje sam malo prije stajao. Od ljudi na koje sam potom
naišao nitko nije znao reći ništa o mojem suborcu. Netko mi je rekao da se i Zorica već
povukao, što mi nije izgledalo izgledno i krenuo sam ga potražiti, a nadao sam se i da
se možda Majer probio na stranu našeg prvotnog položaja. U tom trenutku jedan je
čovjek pristigao iz suprotnog smjera, smjera kojime su se zapravo ljudi povlačili. Taj čo-
vjek koji je doslovno sam išao u borbu prema neprijatelju, bio je Ante Luketić, iz Bojne
Zrinski, bivši legionar, s kojim sam ratovao u obrani Mostara.
Krenuli smo zajedno pa smo u Narandžićima, gdje je neprijatelj već prodirao u
mjesto, našli Zulua, ali Roberta ne. Sa Zuluom je bio i zapovjednik Mornaričkog pje-
šaštva. Koliko se sjećam, neprijatelj je s lijeve strane već pucao po nama, želeći nas
presjeći. Našli smo minobacače koje smo uništili, ispucali što smo imali i stigli do No-
vigrada. Tamo je pristigla cijela Bojna Zrinski, uspostavljala se linija kako bi se slomio
napad. Koncentriranom protupješadijskom obranom cijele Bojne Zrinski kod groblja
kod Novigrada konačno je tog dana napad odbijen, i nemjerljiva je zasluga te jedinice.
Nažalost, tom prilikom poginuo im je mladi Mate Drmić. U Novigradu smo se većinom
svi iz te Zuluove grupe bivših „Frankopana“ povezali, osim onih koji su odvedeni zbog
ranjavanja u bolnicu. Išli smo taj dan ili ujutro opet naprijed gore kroz šumu i upusti-
li se u borbu, a s druge strane izvidnici pod vodstvom Zvonka Lukića iz Bojne Mati-
ja Vlačić pronašli su Robertovu kacigu i mislili smo da je zarobljen. Kasnije su počele
pristizati informacije da je bio ranjen i u zarobljeništvu ubijen. Na tim prostorima za
vrijeme operacije „Maslenica“ i ratnim mjesecima koji su slijedili bilo je puno profesio-

234
nalnih i djelatnih hrvatskih ratnih postrojbi odsvuda, a tako i domaćih branitelja, i svi
su dali nemjerljiv doprinos obrani Dalmacije i Hrvatske, i veliki su to bili ljudi, i veliko
im hvala. Nažalost, meni osobno operacija „Maslenica“ ostat će kao tužan spomen na
gubitak dragog prijatelja Roberta Majera, ratnika i prijatelja velikog srca. Sjećati ću se
neponovljivo hrabrog Ante Luketića koji je, nažalost, također uskoro poginuo.
Zapovjednik te borbeno-mješovite skupine bio je Bruno Zorica - Zulu koji se na
sličan način prisjeća teških trenutaka u obrani Novigrada:
Kad je krenuo protunapad mi nismo držali liniju nego smo samo išli gdje je bila sla-
ba linija. To je bilo u Narandžićima. Tu su liniju držali narednici iz Mornaričke škole
Split i momci kasnije iz Pule. Znači, to su sve mladi dečki, 18-19 godina. I mi smo došli
u pripomoć. Blokirali smo liniju, minirali. Nažalost, desna strana od Batura... Poslao
sam Tomicu Bajsića i Roberta Majera da ih pojačaju, oni su mi bili uzdanice još od
Bojne Frankopan. I ujutro je krenuo njihov protunapad, tenkovski. Ali nisu došli k na-
ma, nego sa strane. Probili su sa strane linije, onda je nastao pakao. Ja sam imao tamo
oko 26 ljudi. Tu mi je poginuo Majer, jedan od najboljih ljudi. I imao sam 14 ranjenih.
To znači, praktički, svaki je nosio jednog ranjenoga. Mi smo se postepeno povlačili, jer
iza nas je bio Novigrad. Povlačili smo se postepeno. U Gregurićima su ostala još dva
minobacača. Bili su, ono, kako bi se reklo, „užareni“. Ti dečki koji su dotad pucali, oni
su se isto povukli. Tomica i ja smo ostali, još je nešto ostalo granata, to smo ispalili. Raz-
montirali smo minobacač i bacili u more, uz liticu.
Između Narandžića i Gregurića, tamo su nas zasuli s tenkovima, s PAM-ovima, sa
svim su nas tukli. Ovaj moj, sad je pokojni, Špejtim Tači, dobio je komad gelera u glavu.
Štrajfalo ga je, ali praktički i skalpiralo. Krv mu je oblila glavu, izgubio je orijentaciju
i krenuo je praktički prema neprijatelju. I onda sam dotrčao do njega, Tomica je uzeo
njegovu pušku, to sve bacio na rame, ali Tači je imao oko 100 kila, bio je zbilja mrci-
na. Ja sam s njim trčao ko zec, do prve kuće bilo je jedno 100 metara. To sad ne izgleda
realno jer ne može se dočarati kakvu snagu čovjek dobije kada je u smrtnoj opasnosti.
Ovi su tukli s mitraljezom s tenka, svjetlećim mecima; to je prolazilo kroz noge, pokraj
tijela. Poslije, kad je Tači došao malo k sebi, veli: „Hvala, zapovjedniče, spasili ste me.“
A ja velim: „Znaš šta, stavio sam te na sebe da si čuvam leđa, da mene koji metak ne
pogodi.“ To je taj crni humor u ratu, ima ga uvijek, posebno je u „Maslenici“ bilo svega.
Uglavnom, ovako jak protunapad nakon akcije „Maslenica“ mi nismo očekivali.
Mogu reći da je bilo čak panike i kaosa. I u lancu zapovjedništva i kod ljudi na terenu.
Ali uspjeli smo ipak zadržati Novigrad, u stvari Novigrad je ostao ničiji. Mi smo bili s
jedne strane, oni su bili s druge strane – u Novigradu nije bio nitko. Sve dok nisu došli
pripadnici Bojne Zrinski, kasnije, konačno 2. gardijske brigade.

235
Pripadnici Bojne Zrinski sudjelovali su i u obrani dosegnutih ciljeva operacije
„Maslenica“. U prvom naletu neprijateljskog protuudara djelovali su na području
Kašića - Islama, izvučeni su u pričuvu, a 7. veljače pristigli su u kritičnom trenutku
i pomogli obrani Novigrada. Nakon toga postrojba se izvukla sa zadarskog bojišta.
Zapovjednik postrojbe, Miljenko Filipović, prisjeća se:
Dana 7. veljače neprijatelj se orijentira na proboj novigradskog pravca i kod se-
la Narandžići probija liniju obrane. Mi dobivamo zapovijed da hitno krenemo u No-
vigrad. Krenuli smo u par autobusa, džipova i nekih vozila, i vozimo se onom cestom
uz more. U tom trenutku neprijatelj nas gađa topništvom, granate padaju vrlo blizu
nas u more. E sad, da li smo mi bili van dometa ili nismo, ja ni danas ne znam, ali hva-
la Bogu, nisu nas pogodili. Dolazimo ipak u Novigrad i raspoređujem Bojnu Zrinski
kod groblja u Novigradu. Kako smo zauzeli položaje, rasporedili snage, nije prošlo ni
deset minuta neprijatelj nas napada s jednim tenkom. U toj razmjeni vatre, u pucnjavi,
pogiba čovjek na tenku, koji je gađao mitraljezom i srećom se tenk i pješadija neprija-
teljska povlači. Malo nakon toga opet kreću u napad s tenkom i jedan naš pripadnik
puca iz protuoklopnog sredstva, iz Ambrusta, ali pošto je tenk bio preblizu raketa se ni-
je aktivirala nego se odbija od tenka. Hvala Bogu, opet se povlače, valjda su se poplašili
i povukli su se. Tada napokon dobivamo topničku potporu s naše strane i donekle us-
pijevamo zadržati neprijatelja, iako su nas probali čak i opkoliti. Kasnije tijekom dana
nama stiže pomoć, dolaze izvidnici 4. brigade s jednim tenkom njihove brigade i uspi-
jevamo potisnuti neprijatelja nazad. Nažalost, u tim borbama poginuo nam je Mate
Drmić, a imali smo par lakše ranjenih. Nakon više tjedana borbe za zadarsko zaleđe
pošli smo se konačno premoreni odmoriti i pokopati suborca.
Pripadnik „Zrinskih“, Tihomir Maloča, detaljnije je opisao borbu kod novigrad-
skog groblja:
Borbe kod Novigrada, nažalost, meni su ostale u teškom sjećanju jer na tom mjestu
kod groblja poginuo mi je i najbolji prijatelj, Mate Drmić. Dan-danas se sjećam toga
dana, 7. veljače ‘93., i taj događaj mi se urezao u sjećanje jer to mi je bio najbolji, naj-
bolji prijatelj. Mi smo praktički došli u zadnji tren i krenuli se raspoređivati kod groblja
iznad Novigrada. Neprijatelj je već bio stigao. Mi smo krenuli u obranu, pokušavali
smo zadržati nekako tu liniju. Moram napomenuti da prilikom ulaska u Novigrad, da
se već smatralo da je Novigrad pao, čak su neke naše postrojbe, manje jedinice, krenule
van iz Novigrada. Tu je veliku ulogu odigrao naš zapovjednik, nagovarao ih je da se
vrate, jer mi kao specijalna postrojba, mi ćemo utvrdit liniju, samo nam oni trebaju kao
pomoć. I gore je došlo do te bliske borbe, to je bila borba prsa u prsa. Oni su imali tenk s
kojim su krenuli na nas, srećom uspjeli smo to riješiti i to je onda utjecalo na njih da se

236
počnu povlačit. Brzo su se oni pregrupirali, ponovo su nas napali. Već smo mi bili spre-
mniji više za obranu, ali u toj samoj borbi došlo je do pogibije Mate Drmića. Granata
ga je prepolovila. Možda je teško shvatiti, ali mi smo bili mala, specijalna postrojba u
to vrijeme i svaki gubitak za nas je bio velik, ogroman, pošto smo mi ipak usko svi bili
jako povezani. Tako da je to gadno utjecalo na nas. Jednostavno, bili smo umorni, pre-
umorni već. Već je to bilo 20 dana borbi, stalno smo letali od terena do terena, ali nije
nas pokolebalo. Mi smo zadaću izvršili, s drugim postrojbama smo očistili zadarsko za-
leđe i ostali smo čvrsti bez obzira na gubitke.
Borba u Novigradu, znači na groblju, nema tu rova, tu nisu bili rovovi, to je bila
borba prsa u prsa. Znači, okolo su putevi, ne cesta, nego putevi, šume i tako dalje. Tu
nije bilo vremena da se mi učvrstimo. Da smo mi imali rovove, branili bi se bez pro-
blema. Nego jednostavno tu tražiš taj tren zaklon, bilo kakvo drvo, inače si poklopljen
s minobacačem ili s nečim. Kako je dosta granata padalo po groblju, čak smo nekad
uletavali u grobove unutra. Tako, snalazili smo se kako smo umjeli. A pokojni Drmić,
nažalost, na jednom putu, granata je pala, on je pokupio većinu tih gelera. Njega je ubi-
la, imali smo još dva-tri ranjena tada, ali moram napomenuti koliko su ljudi tada bili
zagriženi. Ti ranjeni, ni’ko se nije dao povuć, oni su ostali, znači oni su ranjeni ostali i
dalje se boriti dok god mi nismo uspjeli stvoriti liniju i tada smo tek uspjeli njih ranjene
izvući. Ni’ko se nije dao s položaja, znači ni’ko nije htio da se povuče.
Marijo Čerina, pripadnik „Zrinskih“, ranjen je u tom okršaju, prilikom pogibije
suborca: Pogibija našeg Mate Drmića, taj događaj je bio tužan i poseban za mene jer ja
sam tu bio lakše ranjen. Znači od iste granate od koje je Mate poginuo ja sam ranjen i
tako da je to jedan poseban, poseban osjećaj. Ranjen sam, moga sam proći kao i on, a bili
smo skupa. On je pošao u zapovjedništvo po municiju jer su bile tolike borbe da smo po-
trošili mnogo municije. Borbeni kompleti su nam se istrošili i neko je mora ići u pričuvu.
I tako je poginija, malo nas je to uzdrmalo, jer Mate je bio izuzetan momak, borac. Ali
nije, nije se imalo vremena tada razmišljati jer neprijatelj je konstantno napada. Tek su
drugi dan nastupile neke emocije, vratila se sjećanja... Na sreću, ja sam bio lakše ranjen,
dobia sam geler u podlakticu. Prvi momenat je neobičan, onako šok, krv, vidite pokraj
sebe prijatelja poginulog, a opet vidite s druge strane kolege koji se bore, pucaju. Onda
ništa, nastavite, uzmete pušku, pucate s njima, spremni dati život kao i oni. To je to.
Također za obranu šireg područja Novigrada itekako je zaslužna postrojba 2.
bojne 112. brigade koja je u okršaj uskočila u zadnji čas tijekom 7. veljače i sudjelova-
la u borbama sve do dolaska 2. gardijske brigade. Kako je Novigrad obranjen prvoga
dana i kako je sljedećeg dana pokrenut jedan prilično hrabro zamišljen protunapad,
svjedoči dozapovjednik 2. bojne, Vinko Šimunić - Bubanj:

237
Suborci me najbolje poznaju kao zapovjednika Bibinjske satnije u sastavu 159. bri-
gade kada smo sudjelovali u oslobađanju brda Križ, radarske stanice JNA iz koje su
pobunjeni Srbi terorizirali Zadar i okolna mjesta. Dani neposredno nakon same opera-
cije „Maslenica“, upravo je to razdoblje, početkom veljače 1993. godine, meni i mojim
suborcima iz 2. bojne 112. brigade bilo najteže. Nakon prvotnog šoka kada su pobu-
njeni Srbi shvatili što im se dogodilo, pregrupirali su se, pojačali i pokušali vratiti izgu-
bljeni teritorij. Toga 7. veljače bili smo stacionirani u Krnezi i dobili smo zapovijed da
s protuoklopnim vodom krenemo pomoći u Novigrad.
Šime Zrilić kao zapovjednik i ja kao zamjenik zapovjednika krenuli smo s dva kom-
bija, bilo nas je ukupno 19 boraca. Zapovjednik protuoklopnog voda bio je Vito Burčul.
Bili smo naoružani Osama, Zoljama, RPG-ovima i snajperima s prigušivačem. Kratko
se zaustavljamo u Radovinu gdje je bilo smješteno zapovjedništvo, mislim čak da se ge-
neral Bobetko nalazio tada tamo, a zatim idemo u Novigrad u zapovjedništvo. Tamo
nas je dočekao Vlatković stariji iz Novigrada, otac doktora Vlatkovića, stariji čovjek, a
nije napuštao Novigrad. Doktora Vlatkovića sjećam se pak kao iznimnog čovjeka i sr-
čanog liječnika, jako srčanog. Pod granatama je trčao pomoći kada bi netko bio ranjen.
U zapovjedništvu u Novigradu nalazili su se Stanko Čelar iz 4. brigade, Bruno
Fuzul, Danijel Kotlar, Duško Nikitović, zapovjednici iz 7. domobranske pukovnije i
Bruno Zorica Zulu. Zuluovi dečki, nekolicina njih što su bili pripadnici Specijalnih po-
strojbi Glavnog stožera tada su se nalazili na položajima. Rekli smo da se stavljamo na
raspolaganje i da smo dobro naoružani. Tražili smo samo nekoga da nas vodi jer nismo
poznavali teren oko Pridrage. Nakon pola sata Kotlar je našao dva mladića iz Pridrage
koji su nas doveli do kanjona i onda su se vratili nazad.
Kada smo došli do vodospremišta čuli su se tenkovi. Tu smo susreli jednog našeg
vojnika iz Osijeka koji je nosio snajper 12,7 mm. On nam je potvrdio da naprijed nema
nikoga, ali da su ostala dva tenka, dvije bitnice minobacača, rovokopač i jedan džip.
Probili smo se do nogometnog igrališta. Gotovo da nismo mogli vjerovati da su položa-
ji napušteni. Potom smo krenuli prema novigradskom groblju. Tada nas je neprijatelj
primijetio i onda je počela borba. Rasporedili smo se na 20-30 metara. Denis Bračić je
bio dobar s protuoklopom, a ja sam imao snajper s prigušivačem.
Lakše nam je tada ranjen jedan momak. Pucnjava je trajala nekoliko sati. Tada
smo primijetili da nam se približavaju momci u crnim uniformama, bili su to Filipo-
vićevi specijalci. Kasnije je jednog od njih granata raznijela i nije mu bilo spasa. Tada
je poginuo jedan medicinski tehničar jer je minobacačka bitnica bila preblizu sanite-
tu. Također su nam onesposobljena dva minobacača pa sam s vozačem otišao u Za-
dar odakle smo dovezli 5 minobacača, 300 teških mina i oko 150 lakih te sam to dao

238
topničkoj bitnici iz Posedarja, „Torcidi“, čiji je zapovjednik bio neki profesor, odnosno
njegovi su ga ljudi zvali „profesor“. Moram priznati da su me ti momci vrlo pozitivno
iznenadili. Bila je tu i protuoklopna minobacačka bitnica iz Osijeka.
Sljedeći dan, 8. veljače, na položaj nam u pomoć stiže Mornaričko pješačka satni-
ja Vange iz Pule sa zapovjednikom Lukom Soldom, koji su mijenjali Otočki bataljun.
Otočki bataljun je, naime, pod jakim udarom neprijateljskih snaga napustio bojišnicu,
otišao u Ražanac. Bio sam razočaran njihovim odlaskom... S druge strane, ovi momci
iz „Vangi“ su se strašno iskazali, bili su iznimno hrabri.
Taj dan, oko 22 sata, pozvan sam u Zapovjedništvo gdje sam obaviješten da se
planira iznova vratiti Pridragu. Ujutro, u svanuće, krenuli smo. „Vange“ su krenule na
položaj prema Baturima, Zulu i njegovi su išli kanjonom, a mi smo krenuli prema za-
seoku Gregurićima i zaseoku Narandžići. Torcida i Osječka bitnica dobili su ciljeve koje
su trebali gađati. Imali smo i dva tenka.
Njihove specijalne postrojbe, s obzirom da su bile na položajima višima, iznad nas,
oni su nas primijetili i pustili da uđemo u poluokruženje. Ja sam bio desno od moje pro-
tuoklopne grupe. Tada je započeo pakao! Čulo ih se da viču: „Pucajte im po nogama
i hvatajte žive!“ To je bila takva gungula da je većina naših pucala u nepoznato, ali to
je na kraju ispalo dobro jer je pokrivena kompletna crta. Najgore od svega je što nismo
imali vezu niti s „Vangama“ niti sa Zuluom. Ja sam imao vezu s mojima, Zulu sa svo-
jima, ali međusobno ne.
Enio Begonja ranjen je tada s ‘dum-dum’ metkom u bedro. Vito Burčul je dobio po
listu, ali Bogu hvala, Vito ima tako jake listove da mu ni dva metka ne bi ništa napra-
vila. Enia Begonju su nosili Denis Bračić, koji je bio najjači među nama, i danas po-
kojni Božo Belić. Ja sam taj dan imao 25 ranjenih momaka. Begonja, Magaš i Kadović
su bili najteže ranjeni, ostali lakše. Mali Magaš, koji je jedini imao pancirku, dobio je
tri metka u nju. Većini su stradale noge, bilo je dosta lomova. „Vange“ su imale jednog
poginulog i osam-devet ranjenih.
Taj dan bilo je najvažnije na bilo koji način izvući živu glavu. Taj dan sam ostao
bez svojih najboljih ljudi, bez svoje desne ruke, jer su gotovo svi bili ranjeni. Sjećat ću se
posebno tog dana jer me zadivila hrabrost ljudska, hrabrost da se riskira pet-šest života
samo da se nekoga tko je ranjen spasi i izvuče. Bili su to obični ljudi, nesebični i časni, i
zato bih volija da se više o njima govori, a manje o raznim zapovjednicima koji nisu ni
primirisali položajima. Većina tih skromnih ljudi, nakon ove bitke, nakon rehabilitaci-
je od ozljeda ili ranjavanja, vraćali su se na bojišnicu. Nakon svega ovoga, bez odmo-
ra, odmah sam poslan na Velebit, a kasnije, tijekom ljeta, sanirao sam pontonski most

239
jer sam vrstan i iskusan ronilac. U tome mi je pomagao i Đenko Peroš, pod stručnim
vodstvom profesora Špire Matošina, projektanta mosta. Ronjenje je i danas moja veli-
ka ljubav. Sagradio sam i kapelicu u moru, volim more, to je moja najbolja terapija za
sjećanja u ratu i za nemir kojeg osjećam kad slušam danas brojne one koji ističu svoje
zasluge u tom našem ratu, a nisu se u to vrijeme baš iskazali.
Pripadnici Bojne Zrinski, potom Vinko Šimunić - Bubanj, kao i mnogi drugi
ratnici kada opisuju borbe za Novigrad spominju tzv. „cestu smrti“, cestu razdvaja-
nja koja od novigradskog groblja vozi put Paljuva. Ta mjesta bila su posebno opasna,
ne samo za pješačke snage već i za sve uključene u borbe za Novigrad, tako i za me-
dicinski sanitet. Hrvoje Lendić, vezist 3. GBR, pristigavši na zadarsku bojišnicu 31.
siječnja, pokušavao je uspostaviti žičanu vezu ne bi li pomogao suborcima u Kašiću.
Opasnost je hrabre veziste pratila svugdje, svejedno kod Kašića ili nešto kasnije kod
Novigrada. Iskaz Hrvoja Lendića dobro ukazuje ne samo na pogibelj koja je vrebala
na cijeloj bojišnici tijekom veljače 1993. godine, već i na činjenicu da je i područje
Kašića i područje Novigrada bilo umrežena bojišnica:
Mi vezisti stigli smo 31. siječnja, a 1. veljače smo krenuli od Zelenog hrasta, znači
prošli smo dva Islama, došli smo do Kašića, prošli smo groblje. U tom trenutku nismo
ni znali gdje se nalaze zemunice tamo, prolazili smo cestom, uglavnom bila je to krajnja
crta obrane. Zatim smo krenuli nas četvorica do isturenog punkta da bi dostavili žičnu
liniju posadi tenka koja je tamo bila.
Znači, nas devet je ovdje poslano, ali nas četvorica smo to odrađivali, krpali linije
jer se nije koristila radioveza s obzirom na uvjete, što je i logično, prema neprijatelju.
Mi smo prolazili dio koji je bio ničiji teritorij ili rupa u liniji. I održavali smo komplet-
nu liniju, znači od Zelenog hrasta do Kašića, Paljuva i Novigrada. Nosili smo motalicu.
Nas četvorica, svaki nosi po dvije i krećemo. Kad potrošim žicu tada spajam sljedeću i
dolazim do sljedeće točke. Znači dio koji je bio naših snaga u Islamu, tu se spaja telefon
njima, to je bila jedna točka, nastavljamo dalje do druge točke, treće točke, četvrte toč-
ke. Evo tako se to otprilike radi u tim uvjetima. S tim da prema Novigradu nismo tako
razvlačili žicu nego smo koristili podzemni kabel PTT- a, kako se tada zvao. Pa smo se
spojili na kabel telefonski koji ima šest parica da bi si olakšali put do centrale koja nam
je bila u Novigradu, jer bi morali razvlačiti šest linija, a ovako smo u jednome kabelu
imali svih šest. U jednom momentu bilo je gusto u Novigradu, kada je došlo do prekida
veze. Mi smo trebali nać gdje je prekid veze, a s obzirom da je taj kabel debel i krut, ne
može se to nać, nego ga se moralo držati rukom. U tome momentu je s njihove strane
žestoki udar krenio i znali su oni da je ta cesta i za odvoz ranjenika i za dovoz munici-
je pa su granatirali tu istu cestu, a mi smo morali naći i pokrpati te dijelove. Kad smo

240
došli do groblja, do Novigrada, tu smo došli do bandere. Ne može sva linija ići cestom
radi tenkova jer gusjenica ju pokida, niti može biti nisko radi tenkovske antene koja je
kida. Znači morali smo prebacivati kamenom žice preko dvije bandere da bi ju razvu-
kli i dobili tu visinu. S tim da smo bili otvoreni prema njima, što nam se dogodilo kod
novigradskog groblja kad su nas poklopili s haubicama. Ali eto uspjeli smo se svi izvuć,
ni jedan nije ranjen.
Onog momenta kad bi završili posao išli smo u izdvojeno zapovjedno mjesto gdje
nam je bila i centrala. Svaka bojna imala je vezu, ali ja sam iz brigadne veze, glavne,
koja je znači zadužena za sve ostale veze svih prisutnih postrojbi. Znači kad bi dobio
dojavu gdje je puklo moro sam prvo ić tamo. Bez obzira da li bio napad ili nije bio na-
pad, dužnost nam je bila uspostaviti da ta ista veza funkcionira. To se i moralo napra-
viti jer ako veza ne bi funkcionirala možda bi bilo više žrtava.
Sve ovo meni je jako bolna tema jer mi nismo samo ovdje bili u tome u veljači mje-
secu, nego smo tu bili i u 4. mjesecu, i bio sam u 6., 7., 8., 9. i 10. mjesecu kada je pon-
tonski most rađen.
Čovjek se pita da li to može podnijeti i izdržati. Evo u tome momentu se ne raz-
mišlja. U tome momentu se ne razmišlja, nego smo samo razmišljali kako da pomogne-
mo jedni drugima i ne ostavimo jedni druge. Posebnog osiguranja vezista nismo imali,
niti od izvidnika niti od pješaštva, nego smo osiguravali sami sebe. Ako smo išli četvo-
rica, sva četvorica, jedan je razvlačio liniju, ostali su pazili. I tako smo se mijenjali. No
ne bih sebe isticao, istaknuo bi jako dečke koji su tada bili sa mnom, to su Mario Hem,
Zlatko Pračić i Jozo Petrović... Strah? Strah me bio samo u jednome trenutku kad sam
krunicu zaboravio. Tada me bilo strah. A najbolnije stvari se događaju kad se slegne
sve nakon toga. Robert Brkić, bio je punioc u tenku, moj prijatelj još iz školskih klupa,
počinio je suicid nakon rata. Poslije sve to dođe na naplatu.
U borbu za šire područje Novigrada nakon prodora srpskih snaga uključuje se
satnija MDP-a „Vangi“ iz Pule, stotinjak boraca za koje svi imaju lijepe riječi zbog
iskazane hrabrosti. „Cesta smrti“ prema Paljuvu i novigradsko groblje, kao i okolna
sela, položaji su koje su „Vange“ branile od 8. do 11. veljače 1993. godine, odnosno
do pristizanja Taktičke grupe 2. GBR. Dotad upravo „Vangama“ i malobrojnim sna-
gama prije nabrojanih postrojbi pripadaju zasluge što Novigrad nije pao u ruke srp-
skih postrojbi. Nažalost po „Vange“, uvedeni su u borbu u nimalo dobrim uvjetima,
preuzimajući položaje oko mjesta za koja se uopće nije znalo u čijim su rukama, baš
kao što se nije znala ni snaga protivnika. Nakon prvog okršaja „Vange“ su, iako u po-
dređenom i krajnje nepovoljnom položaju, održale linije. Posebno otežavajuća okol-
nost bila im je to što su, zbog toga što nisu imali precizne informacije, prilikom zau-

241
zimanja položaja bili prisiljeni zauzeti pozicije kod „ceste smrti“, a koje su u početku
držali bez iskopanih rovova. Zapovjednik 1. voda Karlo Godina prisjeća se konfuzije
u obrambenim linijama prilikom uvođenja u borbu i tijekom daljnjih okršaja:
Odmah je naša zadaća bila ići u napad. Malo je to čudno za tri voda, ali mi smo
išli u napad. Preuzimali neke položaje nismo jer tu je, da ne kažem nešto gore, bilo sve-
ga. Ne rasulo, nego to je bilo „taktičko povlačenje“, ili se povučeš ili izgineš. Mi smo ušli
unutra, izmiješali smo se s neprijateljem.
Kako sad to sve ukratko opisati? Znači, 8.veljače „Vange“ su pod teškim granatira-
njem pošle u napad na selo Narandžiće gdje neprijatelj uzmiče uz gubitke. Jedan dio
voda ulazi u Sv. Martin i selo Baturi. Neprijatelj je postepeno pokušavao polukružno
po bokovima opkoliti „Vange“. Bili smo već jako iskusni nakon Južnog bojišta, prepo-
znali smo njihovu namjeru na vrijeme. Nastao je težak okršaj u kojem su se „Vange“
izmiješale s neprijateljem i nanijele im teške gubitke, unatoč nimalo pozitivnoj situaci-
ji. Na bokovima nije bilo drugih postrojbi da nam pomognu, prepušteni smo bili sami
sebi. Borba se odvijala takoreći prsa u prsa. Čak smo verbalno komunicirali s nepri-
jateljem. Svugdje je ludnica. Ispucana mina na tenk od našeg pripadnika se odbija jer
smo im preblizu za protuoklopnu borbu. Posada drugog tenka opominje našeg suborca
da što izvodi, uopće ne shvaćajući tko smo. Posada njihovog trećeg tenka smještenog u
Baturima iz upregnutog mitraljeza ubija našeg suborca Hamzića. Istovremeno je pak
Premuž Igor uzvratio rafalno i pogodio veći broj neprijateljskih pješaka. Ratna ludnica
traje. Neprijatelj koncentrira snage za protunapad na dio naše postrojbe koja je u na-
padu na potezu Narandžići - Sv. Martin - Baturi gdje nas pokušavaju opkoliti. Iskusni
zapovjednici sa starim borcima na vrijeme počinju povlačenje zbog prejake koncentra-
cije neprijatelja u smjeru novigradskog groblja, gdje su već postavljani pripadnici pro-
tuoklopa „Vangi“.
Paralelno svemu tome dio „Vangi“ je u napadu na selo Ramići, desno od pozicija
borbi koje sam naveo. Štoviše, „Vange“ su ušle u selo Ramići te nanijele gubitke na mi-
nobacačkim položajima. I tu su se naši pripadnici iznova izmiješali s neprijateljem koji
je ostao zatečen. Odmah je pristigla pomoć njihovih tenkova koji su bili jako blizu, a i
pristigla im je pomoć iz Paljuva.
Situacija je iznova postala kritična. Opet se dešava da neprijatelj pokušava opkoliti
„Vange“. Ipak, bili smo iskusni i nepokolebljivi. Izvlačimo se iz poluokruženja popreč-
nim smjerom kroz teško prohodni teren.
Ratna ludnica i dalje traje. Interventni vod je već prebačen u Novigrad, te brzom
akcijom pod teškim granatiranjem pokriva cestu Novigrad - Paljuv, gdje se ubrzo pri-
ključuju ostali naši pripadnici pristigli iz Narandžića i Ramića. Naša protuoklopna de-

242
setina je na groblju i kontrolira cestu iz smjera Narandžića, minobacači su na samom
groblju i u Novigradu odakle intenzivno gađaju neprijatelja. Zapovijed je bila jasna:
odmah se ukopati i obraniti Novigrad! Može se reći da je ukopavanjem uspostavljena
crta obrane, ali u krajnje opasnim, rekao bih smrtonosnim okolnostima. Neprijateljski
izviđači su dolazili do ceste da vide gdje smo te su pojedinci rafalno tukli po nama. Ta
je hrabrost za neke od njih bila kobna; neke smo eliminirali, neke i zarobili.
Ponavljam, uistinu je bilo svega, stvari koje se ne mogu ni prepričati koliko su bi-
zarne. Recimo, došli smo im tako blizu da je neprijatelj s tenka pitao našeg, koji je di-
gnuo ručni bacač, da je li poludio, nije znao tko je. „Spusti dole ručni bacač! ‘Ko je sad
ovaj, koga tučemo?“ Ili evo, naš zapovjednik 3. voda opalio je po tenku, odbije se mina,
ne aktivira se jer su preblizu bili, a događalo se mnogo takvih stvari.
Dakle, imali smo opciju, ili povlačenje ili ćemo izginuti. Šta napraviti? Naša protu-
oklopna desetina na groblju kod Novigrada je postavila položaje. Međutim, ova druga
strana se nije usudila doć, osjetili su. Mi smo se odmah ubacili na cestu, razvukli smo
se po podu, tri dana i tri noći smo se ukopavali bajunetom noževa jer nismo imali dru-
gih sredstava za kopanje. Jedan je pazio sektor, drugi se ukopavao nožem i rukama. I
uspjeli smo se ukopati, tu su nas mine pokrivale jer su poslali izviđače za nama, otkrili
su di smo i tu su nas mine od jutra do mraka poklapale. Meni je najbliža mina došla
na metar od glave. Devet kila ima mina od 120 mm, metar ispred glave je eksplodirala.
To je bila strava!
Poslije dva dana su nam doletili u pomoć 2. gardijska, oni su došli dobro opremlje-
ni, ja sam prepoznao zapovjednika skupine i opomenuo ga da protivnici imaju koordi-
nate, da su iznimno precizni i da se čuvaju. Nažalost, vrlo brzo su doživjeli tragediju.
Mi smo bili s jedne strane ceste, a oni su se postavili ispred nas. Sve mine što su udarale
po asfaltu, sve gelere pokupili su njihovi borci, tako da je bila cesta sva puna ranjenika,
a jedan udarac je doletio i zapovjednika kojeg sam opomenuo i dva jaka borca s njim,
jednostavno su otišli.
U svemu tome i mi smo imali gadne gubitke. U napadu smo izgubili jednoga našeg
dečka dolje u selima, nismo ga mogli ni izvući, tijelo je ostalo nutra. Na cesti, na cesti
smo se morali izvući, izašli su na cestu i poklopili su ih mine i tu nam je jedan poginuo,
šta vjerojatno nije ni trebao da pogine. Ali druga dva su pogođeni u rovove, točno u ro-
vove i ostali su bez nogu i iskrvarili odmah. Eto, toliko su protivnici bili precizni mino-
bacačima! Ukupno, ovdje su četiri naša poginula i 30 ranjenika smo imali!
Na groblju je isto bilo gadno! Protuoklopna je desetina bila tamo, rovovi su zapra-
vo bili grobovi koji su bili otvoreni jer su mine tukle po groblju, to je bilo sve razbijeno
i u momentima kad je bilo najteže, kad je to sve bilo u dimu, morali su se skloniti u

243
grobnice, nema drugo, nema drugo. A kapelica na groblju, bila je otvorena, bez krova,
minobacače smo imali unutra. Djelovali smo i iz kapelice i oko kapelice.
Gadno je bilo, bili smo prerazvučeni, premalo nas je bilo. Gledali smo njihove izvi-
đače koji su pretrčavali cestu jer nas je bilo premalo, premalo ljudi smo mi imali i ra-
zvukli smo se maksimalno da dobijemo što veći teren. Njihovi izviđači su pretrčavali
na drugu stranu ceste. Pa onda smo morali, jedan drži sektor ispred, jedan iza njega.
Tako da tu je bilo jako gadno. Mi nismo imali kontakta s nikim, nismo imali vezu, ni-
smo imali pomoć u početku. I morali smo se krvavo namučiti da obranimo položaje.
U svakom slučaju, sve do dolaska 2. GBR, „Vange“ su u tom lomu same držale lini-
ju obrane. Svakako valja naglasiti i zahvaliti snažnoj potpori topništva. Topnici 3. i 4.
brigade bili su nam daleko iza leđa i bespoštedno udarali po neprijatelju. S druge stra-
ne, neprijatelj tuče minobacačima iz svih okolnih sela čeono ravno na nas te bočno iz
Paljuva i Smilčića. Nismo ni mogli drugo nego uzvratiti svime čime raspolažemo. Uz-
vraćali smo im doslovno kišom metaka iz svega raspoloživog, nije bilo šanse da prođe
ni muha. Osobno sam imao 20 okvira za AK. U vodu sam imao 15 komada M-72, 3
komada M-53, snajper i 3 RB-a. U jednom momentu kad sam ostao sam sa svojim vo-
dom na „cesti smrti“ imao sam 9 komada M-53, što dovoljno govori o stradavanjima.
Nije ni čudo da njihovo pješaštvo nije moglo napredovati kad smo pred sobom paljbom
„rezali“ sve, u momentima kad minobacači nisu radili.
Načelnik Novigrada Joso Klapan je u to vrijeme bio medicinski tehničar i zbrinja-
vao je ranjenike. Vidio je krvave „Vange“ u rovovima koji i dalje uporno ne popuštaju.
Kasnije, poslije rata je to i potvrdio. Uistinu, držali smo se na život i smrt. Svi, pa i naši
ranjenici koji su mogli izdržati bolove, nisu napuštali položaj već su se i dalje branili
od napada.
Zapovjednik 3. voda „Vangi“, Milorad Bubalo, iz svoje perspektive opisuje nesmi-
ljene borbe na novogradiškoj bojišnici:
Ovdje smo došli sa zadaćom da obranimo položaje koji su padali. S time da pošto
su okolni položaji bili pali, pa smo odmah isti dan krenuli u protunapade. I krenuli smo
tamo do Batura, Narandžića i dole, do groblja Svetog Martina. Ja sam bio zapovjednik
3. voda i poslao sam svaku desetinu da povratim one položaje koji su bili izgubljeni. Mi
smo držali sami te položaje ovdje dva-tri dana kako smo došli, a kasnije smo se zbog
silnih gubitaka morali povući iz te akcije.
U bitku smo odmah jednostavno gurnuti. Jednostavno, čim smo došli. Mi smo došli
navečer i bili smo tu u Novigradu kao prespavali, mada nismo niti prespavali. I onda
sam ja otišao za zapovjednikom Lukom Soldom i nekim ‘ko nas je vodio da vidimo ma-

244
lo te položaje. Međutim, nismo mi otišli tamo to puno gledati, nego s jednog položaja
tek otprilike da dobijemo neku smjernicu otprilike u kojem pravcu se moramo kretati,
šta trebamo zauzeti. Tu su samo neki brežuljci, brda, doline, nema se tu šta puno vi-
djeti. Gore kod Batura, tamo smo naišli na tenkove. Popeli smo se na jedan brežuljak i
tamo sam s desetinom koju sam vodio primijetio tri tenka. I kad sam ja htio s RB-om
probati uništiti to, jedan tenk je došao direkt na nas. Znači, prema nama je išao. Tako
da, a otišao sam nekih 20 metara, brzo sam se vratio, zaklon su nam bile smreke, male
smreke možda metar visine, metar i po. Dečki su bili ispred mene, između tog tenka i
mene, jedno desetak metara od mene. Ispalio sam, pucao sam na taj tenk, dečki su rekli
da se ta granata, da se odbila, ja sam valjda bio preblizu. Nisam vidio jer sam ostao sav
u dimu, i ovaj, zapovjednik tog tenka, samo su dali gas i oni su pobjegli. A pješaci, oni
su imali neke trake, mislim bijelo-crvene trake su imali.
I onda, to je bilo možda kilometar ispred Batura, i kad smo došli mi u Bature, e on-
da su nas tamo počeli, dobro su nas oprali s tenkovima. Tamo smo imali jednog pogi-
nulog, jedan je bio ranjen i tamo smo se sukobili s njima… To su bile borbe prsa u prsa,
prsa u prsa. Ajmo reć, desetak metara sam bio od njih ja, a dečki su bili malo dalje, pu-
cali smo jedni na druge. Izvukao sam dečke, rekao sam im da samo da se bace udesno
jer su imali, onako, suhozid. Ja sam ostao u nekoj kući. To je bio neki podrum, bačve od
vina su bile. E onda, kako su počeli pucati sa zapaljivim mecima, prolazili su meci kroz
zid, cigla je gorila. Izašao sam u dvorište, ja mislim da je murva, stablo jedno, dud. Iza
njega sam bio, e onda sam vidio neprijatelja. Tamo sam, onda smo se tamo sukobili. I
onda je stigla zapovijed da se moramo povući u tom trenutku. Mi smo se povukli radi
toga što je stigla zapovijed iz Zapovjedništva. Motorolom su mi dojavili da se moram
povući. I onda smo se povukli i došli smo do poviše groblja na položaje, po onoj cesti,
takozvanoj cesti smrti. Tu nije bilo nikakvih rovova, mi smo sami kopali rovove kako
smo znali i umjeli. Tu se rukama kopalo, bajunetama, ‘ko je šta imao, svakako, pa i no-
žićem, bilo čime. Granje, kamenje, naslagali smo par kamena ispred sebe tako da nas
ipak zaštite. Onda su nas oni tu poklopili, pucali su non-stop po nama. Non-stop su
pucali bili po nama… Ha, držali smo se. Držali smo se kako smo se držali, kako smo
znali i uspjeli. Ja sam obilazio dečke, po noći i preko dana. To je linija bila od možda
dva kilometra i šetao sam gore-dole sam, da me vide moji jer bilo je ljudi koji ovako što
nisu doživjeli. To im je bilo prvo vatreno krštenje, a to krštenje je bilo jako, jako ružno.
Gadno i opasno.
Borbe oko Novigrada 7. veljače bile su iscrpljujuće i za suparničku stranu. U
dnevnom izvješću Komande OG-1 Komandi 7. korpusa SVK o napadu na pravcu
Karin - Novigrad, pukovnik Dragan Tanjga ne navodi koja su dostignuća ostvarena,

245
već od uspjeha spominje dva zarobljena tenka T-55 i 4 minobacača MB 92, te unište-
nu tehniku hrvatskim snagama. Istovremeno navodi da je poginulo šest njihovih bo-
raca i da ih je 13 ranjeno. No, protivnik je znao da se bitka lomi i unatoč neuspjesima
kod Kašića, neostvarenom cilju u napadu na Novigrad 7. veljače, te očitoj izmoreno-
sti i padu morala postrojbi, iznova 8. veljače izdaje zapovijed za siloviti napad prema
Novigradu. Izmijenjene okolnosti na bojišnici i u vlastitim redovima itekako su uo-
čljive u završnim uputama zapovijedi za napad koje nalažu prijeko potreban oprez u
nastupanju (čuvanje od udara topništva, čuvanje vlastite tehnike, napose tenkova),
ali i prijetećim obavezama, svakako neprimjerenim modernim vojskama. Jedan od
uzroka može se naslutiti i u izvješću od dana ranije (7. veljače), u kojem se spominje
kako bataljon Banije nije kretao u napad te je trebalo tri sata da se napad pokrene.
Stoga je Tanjga učinkovitost sljedećeg napada uz nalaganje mjera opreza kanio po-
spješiti uporabom prijetnji: „Kukavice odmah izdvojiti, a one koji počnu da beže ili
šire strah i paniku, odmah ubiti. Za neizvršavanje zadataka krivično kažnjavati, a sa
težim posledicama i smrću. Smrt ustašama sloboda Srbima.“
Unatoč velikim snagama i prijetnjama drastičnim kaznama, i nakon napada 8.
veljače pukovnik Tanjga je opet bio prisiljen izvijestiti Komandu 7. korpusa o viso-
kim gubicima, ali sada i otvoreno priznati da su na terenu suočeni s gubitkom mo-
rala nekih postrojbi. Takve pojave pokušale su se prikriti netočnim navođenjem o
osvajanju okolnih mjesta, potom i nelogičnom i nerealnom izjavom o visokom di-
zanju morala: „Naše snage su razbile ustaše i zauzele selo Barabe, Cvitiće, Ramiće,
Denoniće i Grguriće. Na tom delu bio je i žestok pešadijski okršaj u kome smo imali
4 mrtva i 11 ranjenih. I pored razgovora i davanja zadatka bataljun Banije i bataljun
Korduna odbili su uključenje i izvršavanje borbenog zadatka. Posle zauzimanja na-
vedenih sela i razbijanja ustaša znatno je porastao moral boraca i naroda i poraslo je
poverenje za povratak svih srpskih teritorija.“
Naprotiv, situacija je bila posve obrnuta, moral i borbena moć postrojbi bili su
u drastičnom padu i u tom razdoblju Srbi ne manipuliraju javnost samo medijima,
već sve više informativno pokušavaju obmanuti i vlastite postrojbe, katkad vijestima
na granici nevjerojatnog. Najčešće takve vijesti su o masovnom dezertiranju, velikim
gubicima u ljudstvu i kaznama strijeljanjem zapovjednika Hrvatske vojske. Jednu ta-
kvu višekratno lažnu vijest, u nizu drugih, Komanda 7. korpusa odaslala je postroj-
bama 10. veljače. U njoj se navodi: „…prema pouzdanim podacima u toku dana 09.
02. borci RSK su kod sela Kašić desetkovali jednu ustašku četu iz 3. osječke brigade.
Od 26 ustaških bojovnika ubijeno je 9, a ranjeno 6, nakon čega je jedinicu zahvatila
panika, a njihov zapovjednik Filipović, prema nekim podacima je strijeljan.“

246
Kakvo je zapravo bilo stanje u redovima srpske vojske predviđene za napad na
Novigrad u razdoblju od 7. do 10. veljače najbolje oslikava čitanje krivične prijave od
26. veljače, Okružnog javnog tužilaštva iz Gline, podnesene protiv dozapovjednika
postrojbe „Kordun“ (IV. bataljun 19. brigade 21. korpusa), rezervnog kapetana Jova-
na Malobabića. Iz prijave je razvidno da je 7. veljače njegova postrojba, „Kordunaški
bataljun“, u neredu napustila bojišnicu kod Novigrada, da je glavni zapovjednik po-
strojbe, major Pajić Dragan, zbog toga bio uhićen, a zapovijedanje je u tim okolnosti-
ma predano upravo Malobabiću. No i on, kao novi zapovjednik, odbija zapovijed za-
povjednika OG-1, pukovnika Dragana Tanjge, koji mu je naložio da uvede postrojbu
u borbu. Štoviše, Malobabić odbija izvršavati bilo kakve zadatke i ne odaziva se više
na pozive Tanjge da dođe na razgovore u Zapovjedništvo u Benkovcu. Malobabić je
konačno 12. veljače s postrojbom napustio bojišnicu, a da se u odlasku nije odazvao
zapovijedi da na kontrolnoj točki kod sela Kistanje s postrojbom pričeka i obavi raz-
govor s glavnim zapovjednikom, komandantom Glavnog štaba SVK, generalom Mi-
lom Novakovićem.
Iz izvješća koja su sudu podnijeli ostali zapovjednici OG-1, inače nadređeni
ovom bataljunu i zaduženi za njihovo uvođenje u borbu, jasno je kako je već tijekom
7. veljače postrojba „Kordunaša“, snage 450 ljudi, bila u rasulu. Zapovjednik Paić nije
bio na borbenim položajima s borcima i oni su masovno počeli napuštati bojišnicu.
Tijekom dana Paić je, štoviše, zapovjedio preostalim borcima da okupe tehniku (ka-
mione, tenkove, transportere) te su se povukli put Benkovca, unatoč intervencijama
zapovjednika OG-1 Dragana Tanjge, da to ne čine. Zbog ovakvog ponašanja Paić je
uhićen, a njegov zamjenik Malobabić trebao je s postrojbom odraditi borbene zada-
će umjesto očito nesposobnog nadređenog. No Malobabić je upravo uhićenje svo-
jeg nadređenog iskoristio kao izliku da u tim uvjetima ne želi uvoditi postrojbu u
borbu! Naravno, Malobabić je iznio potpuno drugačiju verziju događaja. Izjavio je
da su stvari krenule krivo zato što su drugi, a ne „Kordunaši“ (imenovao je susjed-
nu postrojbu, „Banijski bataljun“) podlegli panici, što u borbama „Kordunaši“ nisu
dobili dopunu streljiva ni potrebnu pomoć, te su se zbog ranjavanja boraca odlučili
na povlačenje, sa svih šest pripadajućih tenkova. Po njegovom, iako je od Arkanovih
„Tigrova“ (!) uhićeni zapovjednik drugi dan bio pušten, Paić od poniženja nije htio
više voditi postrojbu. Zbog svega toga postrojba „Kordunaša“, naveo je u obrani, ni-
je više bila borbeno sposobna (navodi da je do 12. veljače spala na 110 boraca), te je
nakon neugodnih događaja prilikom primopredaje opreme napustila područje Ben-
kovca. Potvrdio je da su bili zaustavljeni na punktu kod Kistanja, da mu je rečeno
kako general Novaković želi s njim popričati o slučaju. „Tu je kolona zaustavljena i
čekali smo oko 35 minuta ocijenivši da je za to vrijeme general mogao doći, a kako

247
nije došao vojska je samoinicijativno ušla u autobuse i krenula, a ja sam krenuo za-
dnji.“ Posebno zanimljivo, oba zapovjednika unatoč napuštanju postrojbe s bojišni-
ce, unatoč neposluhu iskazanom prema zapovjedniku OG-1, pa i neposluhu prema
glavnom zapovjedniku Srpske vojske Krajine nisu bila degradirana, već su povrat-
kom u postrojbe opet obnašali značajne dužnosti, što dovoljno govori kakvo je stanje
vladalo u zapovjednim strukturama te vojske: „1. marta 1993. godine ukinuta je sus-
penzija majora Pajića i moja od 14. februara i major Pajić imenovan je za pomoćnika
komandanta za operativno nastavne poslove, a ja sam za pomoćnika komandanta IV.
bataljuna i na tim dužnostima nalazimo se i sada.“
Izvješća Zapovjedništva OG-1 bila su neobjektivna jer stanje u postrojbama nije
bilo dobro. Još više neobjektivno razvoj borbi na bojišnici prikazivali su srpski me-
diji. Na Televiziji Knin 7. veljače objavljeno je kako su postrojbe VSK, predvođene
„Vukovima s Vučijaka“ i „Kosmetsko topličkim odredom“, u potpunosti slomile ot-
por neprijatelja. „Naše snage nalaze se na 1 kilometar udaljene do Novigrada, a usta-
še bježe ostavljajući tenkove, minobacače.“ U vijestima se navodi da će srpske snage
za dan-dva vratiti cjelokupno izgubljeno područje (misli se na Ravne kotare). Sekre-
tar SUP-a Ilija Prijić „koji vodi akciju“ i komandant benkovačko-kninskog milicij-
skog bataljuna Dragan Karna bili su tek za nijansu manje euforični, iako ne previše
objektivni: „Danas je izuzetno veselo jer smo uspjeli probiti hrvatsku liniju, zarobili
smo 2 tenka, 4 minobacača, onesposobili dosta pješadije. U Novigrad bi mogli ući
večeras. Gubitaka nema, samo dva ranjena.“ Unatoč slučajevima očite malodušnosti
nekih postrojbi, mediji sljedećeg dana, 8. veljače, izvješćuju kako su se napadajući
Novigrad istaknule sve postrojbe, poimence istaknuvši i „pripadnike jedinice sa Kor-
duna i Banije“, iste one koji su dan ranije s cjelokupnim ljudstvom i tehnikom odbili
otići u napad ili su napustili bojišnicu. Istog dana, u večernjim vijestima u 20.30 sati
Radio Knin javio je: „Krajiške snage su tokom dana oslobodile veći dio Novigrada, a
u manjem dijelu u kojem su još hrvatske snage vode se ulične borbe u kojima krajiš-
ke snage potiskuju neprijatelja nazad. Za vrijeme današnjih borbi uništena su 3 ten-
ka.“ Usprkos tim vijestima i željama, stanje na bojišnici nije bilo takvo. Pitanje koje
u ovom slučaju intrigira je koliko su srpski zapovjednici bili upućeni u činjenicu da
je hrvatska obrana malobrojna i u vrlo teškoj situaciji, a koliko su putem zapovijedi i
medija prikrivali vlastite probleme.
Kako god bilo, zapovjednici OG-1 inicirali su nove napade prema Novigradu,
vjerojatno i stoga što su određena saznanja o tankoj liniji obrane ipak imali. No u
tom razdoblju srpska vojska je već imala i niz drugih problema, ne samo pad morala.
Udarne postrojbe trebale su odmor, a uz to pojedine skupine dragovoljaca i mobili-

248
zirane postrojbe sve češće napuštaju bojišnicu, istovremeno čineći kriminal ne samo
prema malobrojnim Hrvatima. U tom nimalo pozitivnom okruženju Komanda OG-
1 izdaje novu zapovijed za napad na područje Novigrada: „1.) … Svo ljudstvo, ten-
kove i oklopne transportere sem tv Baterija minobacača i Borbene grupe-3 prikupiti
u širi rajon sela Donji Baturi, gdje otpočeti sa formiranjem Oklopnog bataljuna što
će biti regulisano posebnim naređenjem.; 2.) 92. mtbr: zauzeti selo Baždarići i čvr-
sto ga držati. Pripremiti snage za napadna dejstva u duhu već dobijenog zadatka…;
3.) Grupa oruđa za neposredno gađanje-1: u gotovosti za prelazak u sastav TG-4 i
posedanje vatrenih položaja u širem rajonu Novigrada...“ Ovo su neke od uputa o
zapovijedi za pripremu napada koju je 10. veljače napisao pukovnik Dragan Tanjga.
Napad nije izvršen na planirani način jer je na područje Novigrada tijekom jutra 11.
veljače pristigla Taktička grupa 2. gardijske brigade. No prije iskaza zapovjednika i
pripadnika te postrojbe slijedi sjećanje načelnika Stožera 7. domobranske pukovnije,
Danijela Kotlara, da bi se stekao uvid u iznimno tešku situaciju u kojoj su se nalazili
malobrojni branitelji neposredno pred njihov dolazak:
Nakon završetka napadajne operacije „Maslenica“ donesena je odluka da se više ne
ide u napad i da se dostignuta crta ukopa. Mi smo tada, jasno, trebali se na brzinu pre-
grupirati, utvrditi položaje, minsko-eksplozivnim sredstvima to zapriječiti. Na jedan
način pogledati i nove snage koje su pristigle, kako ih uklopiti u sastav pukovnije, jer je
u vrijeme same operacije „Maslenica“ vršena i mobilizacija. Tako da smo u tom peri-
odu imali i s jedne strane oduševljenje zbog oslobođenih mjesta – jer u Paljuvu je bilo
stopostotno hrvatsko katoličko stanovništvo, isto tako u Novigradu, Pridragi, Podgradi-
ni i tako dalje. A s druge strane neprijatelji, oni su se pregrupirali: iz Srbije su dovedene
njihove elitne postrojbe, tako da su tu bili „Vukovi s Vučijaka“, „arkanovci“, iz Knina te
njihove takozvane „knindže“, ostale elitne postrojbe, gdje su se pregrupirali i donijeli su
odluku kako uzvratiti udarac. U tom smislu Paljuv je u odnosu na naše dostignute po-
ložaje imao jako bitnu poziciju, jer je na jednom uzvišenom području...
Tada je ovdje bio dio pukovnije, znači tu je bila 1. bojna, koja je imala samo dvije
satnije – s time što je ta 1. satnija bila priključena i bila je na Velebitu. Imali smo svoj
dio logistike, imali smo jednu vrhunsku minobacačku bitnicu 120 milimetara, koja se
zvala „Torcida“. To su bili većinom ljudi iz Posedarja, dečki kojima su sve gardijske bri-
gade, ono, bjanko rekli: „Evo, u paketu ćemo vas uzeti da budete članovi naše gardij-
ske postrojbe, samo dođite!“ Znači, vrhunski momci su bili. I, praktički smo održavali
žičanu vezu na cijelom ovom području, od Novigrada, preko Podgradine, Pridrage,
Baraba, zaseoka Paljuva i u Paljuvu. I jasno, držali paralelno s njima i položaje. Da-
kle, s gardijskim postrojbama koje su se, eto, u tih prvih dvadesetak dana izmjenjivale.

249
Znači, startali smo s 4. gardijskom brigadom, nakon toga je došla 3. gardijska brigada,
njihova bojna, „Kobre“. Njih su 8. ili 9. veljače u jednom dijelu, kod Novigrada, nasli-
jedile „Crne mambe“, odnosno „Gromovi“. Priključili su nam se „Vange“- MOMP, znači
Mornarički odred desantnog pješaštva iz Pule. Bila je u to vrijeme priključena na ovom
području i 2. bojna 112. brigade. Tako da možemo reći da je bilo strašno puno ovdje
različitih postrojbi, koje su narušavale jedinstvo zapovijedanja u jednom određenom
trenutku. Tako da je i to doprinosilo na jedan način da je teško bilo držati obranu, a
posebno ako bi negdje popustilo, pukla linija, ovladalo se određenim područjima. On-
da bi se, eto, svaljivala krivnja s jednih na druge... Jasno, nitko nije želio preuzeti dio
krivice na sebe.
Tako da praktički tek u trenutku kada je ovdje došla Taktička grupa 2. gardijske bri-
gade, koju je vodio pukovnik Boris Jacović, možemo reći da se tada ta crta uvezala. Mi
smo s malobrojnim snagama raznih postrojbi održali dotad liniju, oni su donijeli pre-
vagu. Bila je to jedna kompaktna postrojba, i jasno, njima je priključena naša 7. domo-
branska pukovnija koja je tu služila i da im pomogne oko upoznavanja terena, i da im
pomogne ukazati na moguće pravce pješačkog ili oklopnog prodora, zatim koja su top-
nička uporišta po kojima djeluju, čega se treba paziti. Upoznavali smo ih i s minama ko-
je su postavljene bile, i tako dalje, tako da je pukovnija ovdje odigrala jako veliku ulogu.
Kada sam ugledao Jacovića i Demu iz 2. gardijske, to je jedan od meni najljepših
prizora u mom životu tijekom Domovinskog rata. Crta je bila, samo što nije puklo.
Bilo je više postrojbi, bile su postrojbe izmorene, bilo je u postrojbama, evo, kod me-
ne tri poginula. Znam da je bilo nekoliko poginulih u „Vangama“, bila je tu bojna 112.
brigade, koji su imali više od 30 ranjenih momaka. Došlo je do prekida u tom jednom
jedinstvenom lancu zapovijedanja, i tako dalje. Bilo je nešto tu i od Zulua, Specijalne
jedinice ove postrojbe Glavnog stožera, i tako dalje. I u tom trenutku kad sam mislio da
je sve gotovo, kad su iz Zapovjedništva dolazili da se upoznaju sa stanjem, da li imamo
rezervne položaje, kako ćemo se organizirati. Kad su vidjeli da je, što se kaže, „đava od-
nija sve“, tad ujutro mi smo očekivali napad, već smo bili spremni da ako krene s onom
žestinom, da će se teško, teško ti položaji održati.
Međutim, bilo je ono zatišje nekako, počeo svitati dan, nije se čuo metak, puška,
ništa se nije čulo. Dakle, nešto što je bilo neuobičajeno. Jedna tišina u koju mi nismo
mogli vjerovati. I onda smo negdje pretpostavili da su i oni imali velike žrtve, i da su i
oni bili umorni, i da ni oni nisu spremni krenuti. I tad sam ugledao dva Defendera do-
laze. Iz njih vidim izlaze onako fino obučeni vojnici, čisti, obrijani. Pazite, to je nešto,
najljepši prizor koji sam vidio u životu. Dakle, kao da su došli američki marinci, je li,
u pravom onom smislu. Jasno, oni su se predstavili, tražili su tko je glavni zapovjednik;

250
bili smo nas dva-tri tu. Rekli smo: „Slušajte, mi imamo svak svoju zonu odgovornosti,
imamo Zapovjedništvo koje s nama koordinira iz pravca Radovina, i tako dalje. Ali
situacija vam je takva: ukoliko odmah ne dođete preuzeti položaje, ako oni krenu, vi
nemate što ovdje više dolaziti, ovo se neće sačuvati!“ Oni su, Jacović i Demo, shvatili
kakva je situacija i nisu previše filozofirali i mudrovali, imali su taj jedan „vojnički re-
fleks“ i odmah su rekli: „Ok, vi nas ovdje sačekajte, izvucite ljude s određenih položaja.
Kad mi dolazimo, mi ćemo skupinu po skupinu ubaciti.“ I tako je i bilo. Tako da smo mi
u roku dva-tri sata… naše snage izmiješale se s njihovim snagama, oni su preuzeli crtu
i tad smo mi bili svjesni i sigurni da je gotovo s mogućim njihovim prodorom. Srića što
su, eto, njihovi konačni napadi počeli u popodnevnim satima i mislim da su oni već u
samom prvom početku, u prvih sat vremena imali nekoliko poginulih momaka, što go-
vori da je i njih iznenadilo da su se tom žestinom tu bitke vodile. Tako da je to jedan od
prizora, evo, znate kad ono, kad ono misliš da je sve gotovo, da će to pasti, i odjedanput
vam stigne pojačanje, i to pojačanje, ono pravo pojačanje, je li, u punom smislu te riječi.
Uistinu, snage 2. GBR stigle su u posljednji trenutak za spas Novigrada. Zapo-
vjedništvo 2. GBR 8. veljače izdalo je zapovijed o formiranju Taktičke grupe. Tije-
kom izvođenja obrane nositelj borbenih djelovanja bila je ojačana 1. pješačka bojna
„Crne mambe“. Postrojba je bila ojačana još Izvidničkim vodom iz Izvidničke satnije
brigade, Vodom borbenih vozila pješaštva (BVP) i pješaštvom iz Oklopne bojne bri-
gade, Mješovitim protuoklopnim vodom (POv) iz PORD-a brigade, Raketnim vo-
dom PZO iz TRB PZO brigade. Također, ojačana satnija pješaštva 2. pješačke bojne,
jačine 150 boraca, upućena je naknadno 11. veljače 1993. godine na čelu sa zapovjed-
nikom bojne Predragom Matanovićem.
Dio opreme se prometnicama upućuje prema Zadru, a 9. veljače se većina ljud-
stva iz Zagreba u dva vala helikopterima prebacuje u zadarsko zaleđe. Po zapovijedi
brigadira Ante Gotovine, zauzimaju se položaji kod Novigrada, a 11. veljače zapo-
vjednik Boris Jacović organizirao je pješački napad (Novigrad - Gregurići i Novigrad
- Ramići) ne bi li dobio vrijeme potrebno za organiziranje obrane, ne znajući da je
istovremeno pokrenut napad neprijatelja prema Novigradu. O organiziranju obrane
i stanju na bojišnici zapovjednik Taktičke grupe, pukovnik Boris Jacović, prisjeća se:
Do stvaranja Taktičke skupine 2. gardijske brigade došlo je iz nužnosti, zato jer su
4. i 3. gardijska brigada pretrpjele velike gubitke i postojala je realna opasnost da dio
zadarskog zaleđa padne u ruke neprijatelja. Predsjednik Tuđman je ministru Šušku i
načelniku Glavnog stožera, generalu Bobetku, naložio da mu prezentiraju situaciju. Si-
tuacija je bila vrlo kritična. Oni su tražili rješenje od generala Gotovine s terena. I on
je predložio da dođe 2. gardijska brigada.

251
Nisam htio da idemo helikopterima zbog sigurnosti jer to je bila kritična točka u
kojoj postrojba nije imala utjecaja na svoju sigurnost. A moja iskustva su bila poraža-
vajuća kad god je bila takva situacija. Jednostavno, bila je opasnost da nas u zraku sru-
še. Znači da kompletna postrojba, a letjeli smo u dva vala, da bude eliminirana jednim
pogotkom. Jedna „29-ka“, MIG-29 je mogla vrlo lako riješiti taj problem. Pristao sam
jer je General Čuletić pilotirao helikopterom. Konzultirao sam se s njim i zbog hitnosti
situacije sam prihvatio taj rizik. Bili smo desantirani u Šepurine, i onda smo se tu spo-
jili s tehnikom i s motornim vozilima koje smo poslali cestovnim putem. Krenuli smo
prema Crvenoj Luci zato jer je tamo prijetilo neprijateljsko probijanje i pad crte.
Međutim, u međuvremenu je došlo do promjene situacije na terenu i Gotovina nas
je prebacio ka Novigradu. S Gotovinom sam radio prije, na terenu u Livnu, imali smo
ne samo profesionalan, nego i prijateljski odnos i nije bilo laži, nije bilo prevare. Znači,
uvijek se prezentirala stvarna situacija. Rekao mi je da on sam ne zna kakvo je stanje
jer mu dolaze kontradiktorni podaci s terena i da se jednostavno moramo uzdati u sebe
i djelovati, improvizirati. Organizirao sam kratko izviđanje i odlučio primijeniti tak-
tiku aktivne obrane, odnosno nametnuti neprijatelju inicijativu. Jer smatrao sam da
jedino na taj način možemo ostvariti cilj.
Odlučio sam, znači, bazirati se na tri dominantne točke. Središnja točka bio je
„plato“ iznad novigradskog groblja. S desne strane bio je Paljuv kao dominantna točka
prema Kašiću i kula iznad Novigrada koja nam je bila ujedno i osmatračnica. Tu je
smješten i PZO sustav, imali smo navođenje za topništvo. Sam Novigrad je bio totalno
prazan kad smo došli. Kod groblja sam našao Danijela Kotlara s par ljudi domaćih,
bilo je pripadnika „Vangi“ i Zulu s nekoliko svojih boraca. I to je bila cijela obrana No-
vigrada. Tamo kad sam zatekao Kotlara, on se oduševio kao da je Boga vidio u tom
trenutku. I mnogo puta je to pričao preda mnom i drugima. Jer mislio je da su odsječe-
ni, a on je ostao tamo samo s par svojih ljudi. Srpski izviđači su već bili prošli kraj njih,
praktično su slučajno izbjegli taj „fajt“ s njihovim izviđačima.
Odmah sam odredio zapovjednike koji su bili uigrani, iskusni. Znači, svako je pre-
uzeo određenu zonu odgovornosti, počeo raditi samostalno obranu. To je bila osnovna
stvar u prvom trenutku dok nismo vezali vezu, dok nismo vezali topništvo i sve ostalo.
Ostavio sam interventnu grupu ispred linije sastavljenu od najboljih ljudi, koja je bila
spremna intervenirati ako dođe do problema.
I stvarno, prvo kada smo mi došli, ja sam tek postavljao priču za aktivnu obranu od
napada, ali neprijatelji su već prišli, ovi od Kapetana Dragana, „knindže“. Oni su došli
s puškama o ramenu, njih tridesetak, na trojicu mojih dečki. Jer su njihovi izvidnici ra-
nije vjerojatno prošli i javili su im da je Novigrad prazan! I oni su išli naprijed kao da je

252
čist teren. I moji su ih pustili na pet metara. I onda su riješili taj problem. To je bilo ta-
mo ispod Gregurića, kod Novigrada – ravno. U onom kanalu, ajmo tako nazvati. Naši
su bili iznenađeni da su im neprijatelji tako došli, ali oni su bili profesionalci, „odradili“
su to. Neprijatelja je bilo negdje tridesetak, a njih samo trojica, ali u prednosti. Dakle,
dogodilo se to da smo, spletom okolnosti, mi njih napali pola sata prije nego što su oni
trebali napasti nas. Po njihovim kartama i dokumentima šta smo kod njih zarobili ta-
da, vidjelo se da su imali plan takav i da su oni napali prvi nas, vjerojatno bi izgubili.
Znači, poremetili smo im totalno koncepciju, oni u tom trenutku nisu znali šta
se događa jer su imali informaciju da je sve prazno, da se treba u principu ušetati u
Novigrad. Moji dečki rekli su da prvi put imamo sukob s ‘al pari’ snagama, znači da
moramo dati sve i izvući od sebe maksimum da bi polučili rezultat. Naši dečki dali su
mi povratne informacije i rekli su da to više nije šala. Znači, „fajt“ je najjači zapravo
krenuo gore kod Gregurića. I oni su se na par metara u onoj makiji oko onih suhozida
„hvatali“ i to je bilo gadno. Pričali su da neprijatelji uopće ne uzmiču.
U prvi napad krenulo je oko 120 pješaka 1. bojne, nemajući predodžbu o snazi
i borbenoj moći neprijatelja. Kakva je borba uslijedila tog 11. siječnja svjedoči Ivica
Šafarić - Ninja. Na teren Novigrada pošao je kao dozapovjednik 1. satnije 1. bojne, a
nakon pogibije zapovjednika Dragutina Naglaša preuzeo je Satniju i bio lakše ranjen.
Konačno, i on je teškim ranjavanjem izbačen iz borbe:
Desantirani smo 9. veljače u Crvenu Luku, no hitno smo prebačeni u područje No-
vigrada. Zapovjednik Taktičke grupe Jacović, ja i nekoliko suboraca izvidjeli smo teren
i uvidjeli smo da je Novigrad gotovo prazan. Zanimljivo, održan je noćni sastanak s
generalom Gotovinom, a poslije sastanka, Jacović dok je izašao, rekao nam je da vojsci
ne govorimo sve komplet što mu je Gotovina prezentirao jer je jako grdo zvučalo. Znači,
situacija je bila kritična, odmah u jutarnjim satima uvedeni su ljudi bez logistike, bez
obrambene linije, bez uvida u stanje! Sastanak je bio iza ponoći, a ujutro smo već kre-
nuli u napad, da ostatak snaga ima vremena utvrditi obranu samog Novigrada.
Nažalost, dobili smo izvještaje i karte s koordinatama, podatke na koje se nismo
mogli uopće pouzdati. Moj pravac napada je bio Pedići - Ramići, udaljen oko kilome-
tar i pol, dva. Znači, od moje točke polazišta otkud smo krenuli, iznad novigradskog
groblja prema Pedićima je trebala biti predstraža, a u Ramićima malo jače uporište. A
mi nismo krenuli ni 200 metara, već smo naletili na veliku neprijateljsku snagu, znači
za sam uvod.
Moja satnija je brojala 48 ljudi. Nas dvadesetak u skupini smo se razdvojili i krenu-
li prema Pedićima. Rasporedio sam ljude u klin, polako smo se kretali. Nismo krenuli

253
200 metara, naletili smo na takvu snagu. Što sada? Vidimo da nazad ne možemo, na-
prijed ne možemo. Svjesni situacije, rasporedili smo se, udarili smo sa svim raspoloži-
vim snagama i sredstvima. Došli smo na nekih 20-30 metara od njih i dok smo spazili
to more vojske, ja sam zaustavio svoje i dao znak za raspored, ispucao zolju, a ostali su
svi počeli rafalno po njima tući. Mi smo ispraznili okvir, oni su tako snažno i brzo uz-
vratili da je to bilo strašno. To je bilo strašno! Poslije smo, naravno, našli oznake da su
tamo bili „arkanovci“, „Vukovi s Vučijaka“, pa „knindže“ i ne znam koje sve postrojbe…
Bez zaštite u čistom kamenjaru, kršu, sve to leti, ja ne znam kako smo opstali! Vra-
tili smo se tih nekih 200 metara od polazne točke, od asfalta i zone. Linija je bila kata-
strofa. Probijali su nam šifre koliko god ih mi mijenjali, svake sekunde su nam ulazili u
šifre tako da je vezu bilo jako teško sa Zapovjedništvom dobiti. Također, vidjeli smo da
su jako precizno počeli tući po našoj polaznoj točki s minobacačima. Povukli smo se ne-
kih stotinjak metara od ceste i izbjegli taj val koji je prošao uz nas tako da moja skupina
tad nije imala nijednog stradalog. Kako nisam mogao dobiti vezu sa zapovjednikom
Borisom, spustio sam se i krenuo sam u Zapovjedništvo, vidjeti što dalje, kako dalje. Tu
sam naišao na drugu skupinu moje satnije, Naglaša i dečke, ležali su raskomadani na
cesti. Došli smo do zapovjednika i onda smo dogovorili, da iz boka probamo naprijed
prema Baždarićima, gdje su se već tukle druge dvije satnije.
U drugoj skupini 1. satnije 1. bojne, koja je napadala tim pravcem, poginuo je
zapovjednik satnije Dragutin Naglaš i zapovjednik voda Vlado Brebrić. Drugi za-
povjednik voda, Ivica Mužić, preciznim pogotkom minobacača teško je nastradao:
Moja postrojba je išla cestom prema Paljuvu, i negdje kilometar niže trebali smo
zauzeti položaje. Međutim, kad smo stigli, naša izvidnica je pokazala da su tamo tri
rova mitraljeska i da ne možemo proći. U tom momentu se vraćamo prema cesti i za-
povjednik satnije, Dragutin Naglaš, zapovjednik voda Brebrić Vlado i ja, isto kao za-
povjednik voda, gledamo u kartu kako bi sad napali ta mitraljeska gnijezda. U među-
vremenu jedan suborac je bio ranjen, vikao je. Mi smo se ustali i najednom mrak, oko
nas su pale granate i ja više filma nemam. To je ono što se mene tiče.
Po priči koju sam čuo kasnije, znači zapovjednik satnije Naglaš i zapovjednik voda
Garo Brebrić, oni su poginuli na licu mjesta. Ja sam uspio preživjeti. Bio sam u komi,
znači cijelo vrijeme, do Zagreba nisam ništa znao, tek sam u Zagrebu saznao sve to.
Sve o toj nesreći sam, dakle, čuo kasnije, da su pale granate minobacačke između nas,
znači nekih metar-dva. Njih je potrgalo, ono, rasturilo. Meni je isto rasturilo glavu, do-
bio sam u ruku, raznijelo mi šaku, dobio sam po nogama, po tijelu. Međutim, preživio
sam, a oni su zauvijek otišli. Po toj priči, znači, Garo Brebrić je imao dvije ručne bombe
na prsima i okvire metaka je imao preko sebe. To se njemu sve aktiviralo i raznijelo ga.

254
Možda sam ja i od toga stradao. Njemu je sav prsni koš raznijelo. Mene su našli s gla-
vom u njegovom prsnom košu. A Naglašu je geler ušao u glavu, s druge strane izašao,
imao je rupu u glavi i sve mu je bilo razneseno. Znači moja bitka je vrlo kratko trajala
i završila je tragično. Napad je krenuo ujutro i mi smo stradali već oko 10 sati i to je to.
Bio je to strašan gubitak prijatelja i vrhunskih boraca.
Treća skupina boraca 1. pješačke bojne krenula je u napad prema selu Ramići, no
i oni su imali žestok okršaj iz kojega su umalo izvukli deblji kraj. Davor Gorupić-Ris
u teškim je uvjetima preuzeo vođenje grupe izviđača 2. GBR:
Mi iz 1. pješačke satnije bili smo razdvojeni u tri grupe. Moja grupa brojala je 10-
ak ljudi i dana nam je zadaća da krenemo u izviđanje i uđemo u Baždariće. Naime,
Baždarići su nam trebali biti polazna točka za napad na selo Ramiće. Domaći vodič iz
smjera Paljuva vodio nas je do tog sela, iako se uopće nije znalo tko drži Baždariće. Kod
Baždarića nalazimo par pripadnika 3. brigade. Preuzeli smo položaje, ujedno i čuvali
tijelo njihovog poginulog suborca kojemu je trebalo osigurati prijevoz.
Bilo je jako neizvjesno. Po informacijama koje smo dobili, nismo mogli saznati za-
pravo ništa o neprijatelju, čak ni koliko je udaljen, dobili smo samo neke nejasne polu-
informacije. Jedina informacija za koju smo mogli računati da je sigurna bila je da se
neprijatelj nalazi i da je ukopan u Ramićima. Sve je bilo vrlo neizvjesno, a u tim situ-
acijama ljudi pucaju, jer svjestan si da odlaziš u veliku opasnost. Iz tog razloga ostali
smo bez domaćeg vodiča, a silom prilika ja sam preuzeo odgovornost za vođenje grupe
u napad.
Krećemo tako u napad prema selu Ramići poljskim putem. Grupa se rasporedila
u napadajnu formaciju koja je za te uvjete jedina moguća. Naprijed, oko 30 metara
ispred, idu dva izviđača, a ostatak grupe kreće se na razdaljini, u cik-cak formaciji, s
jedne i druge strane puta, tako da prvi iz te grupe uvijek vizualno ima u vidokrugu
barem jednog od izviđača. Naime, nismo uopće znali što je na tom području minira-
no, gdje je neprijatelj, koliko ga ima, niti s čim raspolaže od oružja. Sve je bilo nejasno!
Ispred grupe krenuli smo kao izviđači Željko Matošević i ja. Susret s neprijateljem do-
godio se nekih 500 metara od sela Baždarići. Grupa se rasporedila za napad. Stjepan
Čerkez s Osom i Velimir Heđi s dodatnim punjenjem zavlače se iza neprijatelja tražeći
najbolji položaj za uništenje tenka koji se nalazio iza zavoja, nasred puta. Željko Mato-
šević s desne strane uvlači se u makiju da dođe do pogleda na bok tenka. Ostatak grupe
razvija se u strijelce po gustišu i makiji ispred neprijatelja koristeći male suhozide kao
zaštitu. Kako su dečki tražili najbolje mjesto za uništiti tenk, neprijatelj je primijetio
kretanje. Ne znajući tko je ispred i oko njih, otvoreno su nas pitali koji smo i otkud smo,
uopće se ne nadajući da u blizini ima Hrvatske vojske.

255
Zbog konfiguracije terena, zbog gustiša i granja nije se moglo opaliti protuoklopnim
sredstvom na tenk M 84, što je neprijatelju itekako išlo na ruku. Otkriveni smo i doš-
lo je do pucnjave. Suprotna strana u istom momentu uzvraća s tenka i iz svih mogu-
ćih oružja dok se njihovi pješaci pregrupiraju oko tenka. Naša grupa potom se povlači
prema Baždarićima ne bi li taj tenk izmamili na ravninu. Željko Matošević s boka na-
vodio je minobacače ne bi li pogodili tenk ili barem tenkovsku posadu prinudili da se
pomakne iza zavoja prema čistini. Nažalost, Matošević, a i Stjepan Čerkez bili su teško
ranjeni u nastalom okršaju. Zapravo, većina naše grupe je zadobila ozljede od kamenih
krhotina i teškog kamenja koje je letjelo na sve strane, baš kao i meci i granate.
Okršaj s njima trajao je oko sat vremena. Morali smo se povući do ovećeg kameno-
zida gdje imamo pregled nad terenom i ravninu ispred sebe, bez žbunja, makije i drve-
ća. Po žestokom protuudaru neprijatelja bilo je jasno da se ispred nas ne nalaze obični
četnici, kakve smo dotad sretali u borbama. Bile su to uvježbane borbene jedinice koje
su jako dobro znale što rade i bile motivirane za borbu. Treba napomenuti i to da smo
se po zapovijedi zapovjednika Borisa Jacovića, ja kao vođa grupe i izviđač, i suborac,
kasnije poginuli Željko Paeska, provukli kroz gustiš iza neprijatelja da navodimo naše
minobacače. Konačno u selo Baždarići dolazi i preostali dio preživjelih iz 1. pješačke
satnije, naš zapovjednik Ninđa, te nam pomažu da održimo liniju i samo selo. Uslijedili
su svakodnevni, teški napadi neprijatelja koji se želio probiti prema Novigradu preko
toga smjera, no sve smo ih uspjeli zaustaviti.
Protunapad je plaćen velikim gubicima pripadnika 2. GBR, ali osim što su se
stekli uvjeti i vrijeme za reorganiziranje obrane Novigrada, istovremeno su i protiv-
niku naneseni iznimno veliki gubici. Toga dana, 11. veljače 1993., odaslano Dnevno
izvješće Komande OG-1 Glavnom štabu SVK ne donosi pozitivne vijesti o borbama
proteklog dana, već izražava optimizam za sljedeći napad. No izvješće poslano 12.
veljače uistinu se ne može okarakterizirati drugačije osim kao poražavajuće: „U ve-
černjim časovim 11/12. 02. 1993. godine ustaške snage su pokušale prodor na više
pravaca iz reona Novigrada. Napad su počele artiljerijskim dejstvom i uvođenjem
novih pešadijskih snaga uz podršku tenkova. Jači protivnapad je izveden pravcem
Novigrad Brig - Gregorići gdje je došlo do popuštanja linije naše odbrane, zbog na-
puštanja položaja bataljona milicije i dobrovoljaca. U tom ustaškom napadu imamo
7 mrtvih i 21 ranjenih boraca. Pogibijom boraca iz sastava brigade milicije i dobro-
voljaca došlo je do kolebljivosti, pometnje i samovoljnog bežanja tih boraca sa linije
fronta. Novim rasporedom snaga iz bataljuna ‘Vukova’ linija je stabilizovana.“
Branko Mikulić tog 11. veljače bio je u skupini koja je krenula napasti selo Gre-
guriće. Kasnije, već od sutradan 12. veljače sudjelovao je u borbama na ključnom

256
položaju, na platou kod novigradskog groblja. Istovremeno uz držanje tog položaja,
pješaci TG 2. GBR preuzimaju i položaje u području Buterina i Baždarića. Mikulić
je opisao događaje iz tih početnih borbi, a kasnije je bio teško ranjen minobacačkom
granatom nakon što je koji dan ranije u zaklonu pored njega poginuo suborac:
U popodnevnim satima neposredno po uspostavljanju obrambenih položaja naša
skupina vojnika na položaju u kanjonu prema selu Gregurići dočekala je vod neprija-
teljskih vojnika koji su se u koloni kretali prema Novigradu, doslovno s puškama na ra-
menu. Neprijatelj je bio siguran da je Novigrad prazan i da se u njega mogu ušetati. Tu
smo im zadali prilične gubitke i odbacili ih nazad prema selu Gregurići.
Idući dan smo pak mi imali napadajno djelovanje na selo Greguriće. Neprijatelj
nas je pustio do dođemo do neposredne blizine i otvorili su jaku vatru po nama iz sveg
oružja. Borba se vodila na bliskoj udaljenosti i imali smo priliku da se vizualno vidimo
s neprijateljem. Imali smo par teško ranjenih suboraca. Njih smo morali izvući, a ne-
prijatelj je krenuo sa protuudarom koji je na kraju ipak odbijen.
Idući dan sam sa svojim ojačanim vodom raspoređen na položaj „plato“ koji je
imao strateški položaj i dominirao je nad cijelim Novigradom. Logično, njihov udar je
bio najžešći po tom položaju i željeli su ga pošto-poto zauzeti. Padom položaja „plato“
neprijatelj bi definitivno izišao nad sami Novigrad i to bi vjerojatno značilo i pad No-
vigrada u njihove ruke. Samim tim padom jedan dio našeg ljudstva koji je držao po-
ložaj od Kule prema Karinu ostao bi odsječen i našao bi se u teškoj poziciji jer se tako
odsječen ne bi mogao izvući iz Novigrada, osim možda morskim putem.
Borbe za položaj „plato“, kada bi ih opisivao, onda bi rekao: Ovo je zemaljski pa-
kao. Naša napadajna djelovanja, njihova napadajna djelovanja, užasna hladnoća jer
smo danima bili na otvorenom prostoru bez ikakve zaštite, njihova izviđanja, provoci-
ranja, neprestana grantiranja. Granatirali su nas neprestano, njihove minobacačke mi-
ne su stalno padale u našoj blizini. Tako da mina koja udari 50-ak metara od nas, bila
je daleko i opuštajuće je djelovala. To je bila porcija granata non-stop, jedino si imao,
možda, kojih pola sata mira kad su oni imali marendu, kad su imali ručak.
Na tom položaju, „platou“, smo držali polukružnu obranu i došli smo na neutvrđe-
ne položaje. Kako su borbe bile stalne, jednostavno nije bilo prilike da se položaji utvr-
de. Improvizirali smo položaje tako da smo oko sebe slagali kamenja. Praktično smo
slagali kao suhozide da nas koliko toliko zaštite od gelera. K tome, uz sve što je dobro
odrađivao minobacačima, neprijatelj je uz ostalo imao na Debelom brdu raspoređenu
bitnicu topova Zis. Kada smo preskakali suhozide ili se podigli malo više, s tog Debelog
brda bi nas snimili i onda nas takoreći snajperski gađali s topovima. Tako da smo sve

257
aktivnosti radili klečeći ili duboko pognuti. Kako smo napravili tu polukružnu obra-
nu, odlučili smo da se borimo dok god nas ima jer dok god je naš taj „plato“, naš je i
Novigrad. Ako mi ne pucamo s „platoa“, onda je stvar drugačija, nije nimalo dobra za
cjelokupnu obranu.
Tko je pokušavao osvojiti Novigrad i u kojem razdoblju ne može se najpreciznije
odrediti. Neke postrojbe dobrovoljaca, kao što će kasnije biti opisano, odstupale su s
bojišnice zbog pada morala. Neuspjesi su pospješili i međusobna neslaganja između
zapovjednika dobrovoljaca i zapovjednika SVK. O sukobu između Željka Ražnatovi-
ća Arkana i Milana Martića, koji je umalo rezultirao oružanim obračunom domaćih
i snaga Arkanovih „Tigrova“, postoje mnoge rekonstrukcije. No da je do tog sukoba
došlo upravo tijekom neuspjelih pokušaja osvajanja Novigrada potvrdio je sam Raž-
natović u intervjuu koji je dao ravnatelju paljanske „Srpske radio televizije“ („Kanala
S“), Risti Đogi, 1994. godine. Kvalitete i sastava srpskih snaga, te koje su specijalnosti
prezentirale neke od protivničkih postrojbi zorno se prisjetio zapovjednik Taktičke
grupe 2. GBR Boris Jacović:
Vidjeli smo po zarobljenim dokumentima da su tu njihove najelitnije snage, znači
od Draganovih „knindži“, „Vukova s Vučijaka“, niških specijalaca, Kosovsko-topličkog
odreda, Arkanovih „Tigrova“, odnosno njihova famozna Jedinica koja je bila pod zapo-
vjedništvom službi državne sigurnosti Srbije. Je, imali su različite „metode“. Svaka spe-
cijalna postrojba u svijetu ima neke svoje „specijalke“ koje primjenjuje. Oni su imali od
psihološkog djelovanja, recimo, od zavijanja navečer, do toga da su fantastično koristili
lako topništvo, odnosno male minobacače. Također, njihovi izviđači dolazili su na 50
metara ili čak na 30 metara i signalima navodili gađanje praktički točno u rov. Imali
smo par slučajeva da je ono baš u rov pala mina, šta je odlika stvarno vojnog znanja,
umijeća preciznosti. Recimo, oni su se noću kretali na taj način da bi ne’ko sa strane
pucao, a ovi njihovi izvidnici kretali su se isključivo dok ovi rade buku.
Protivnik je posebno dobro imao razrađenu koordinaciju izvidničkih ekipa i to-
pništva. Oni kada su išli u izviđanje, protivnička strana, oni su išli u „strijelu“. Recimo,
imali su jednog ispred, dvojicu iza koji su ga pokrivali i imali su iza još i logistiku, osi-
guranje. I oni su tako dolazili na par metara do prve crte. I uvijek kada su se kretali,
sa strane je ne’ko pucao. Kretali su se uvijek u trenutku dok je jedan radio rafal samo
da bi prikrio eventualne šumove. Pomagali su se vezom i signalima i točno su locirali
rovove, navodili svoje topništvo, otuda toliki gubici. Recimo, „Vange“ su dobile minu
drito u rov. Bilo je jako gadno sve dok nisam uspio dovući inženjeriju, to je Čikara iz 4.
brigade onda odradio. Postavili su one armirano betonske elemente s dizalicama. Sve
u svemu, skidam kapu protivniku za tu koordinaciju. Jer oni su tukli minobacačima,

258
„82-ojkama“ 25-30 metara ispred svojih vojnika, a ovi su onda išli drito u probijanje.
Za to treba obučenost, stvarno vrhunska uigranost ekipe. Recimo, ja to sa svojim to-
pništvom nisam mogao postići.
Pokušavao sam tome doskočiti tako što sam cijelo vrijeme pokrivao međuprostor s
izvidnicima pa i na taj način nastojao izbaciti iz ritma njihove snage. Znači, u fazi ako
idu u napad da se dezorijentiraju, da ne znaju točno otkud ih vreba najveća opasnost.
Bilo je tu i direktnih borbi oko suhozida, u makiji, baš oko Gregurića, u kojima se nije
smjela podići glava. Tu su se stvari rješavale samo s ručnim bombama, bila je to bliska
borba. Izmiješale su se naše i njihove snage, preskakivali bi jedni preko drugih po tim
suhozidima. Tu je do izražaja dolazila uvježbanost i stabilnost snaga, a prije svega psi-
hička snaga boraca.
Nekoliko je posebnosti boja za novigradsko zaleđe i sam Novigrad. Ono što re-
dom svi sudionici ističu, što je na neki način njihovo kolektivno sjećanje na te bor-
be, neugodna je uspomena na žestoko djelovanje protivnika topništvom i iznimnu
preciznost djelovanja minobacačima. Uostalom, i sama statistika pogibija svjedoči o
izuzetno visokoj preciznosti napadača: pripadnici „Zrinskih“, „Vangi“, „Gromova“ i
drugih postrojbi ginuli su zbog gotovo izravnih pogodaka na liniji, pa čak i izravnih
pogodaka minobacača u rovove. Primjerice, po dokumentaciji doktora 2. GBR, Ton-
ćija Sože, svih pet poginulih pripadnika te brigade bilo je usmrćeno minobacačkim
pogocima, a od ukupno 66 ranjenika otprilike je 60 posto boraca također ranjeno
minobacačkim projektilima. Tko je sve djelovao topništvom na suparničkoj strani
nije moguće ustvrditi, no zbog metoda napada (bliskog izviđanja i navođenja mino-
bacačke vatre na položaje) shvatljivo je da je mnogo štete hrvatskoj obrani nanijelo
artiljerijsko odjeljenje „Vukova s Vučijaka“. Sjećanje njihovog zapovjednika, Željka
Cvijanovića, otkriva razloge kvalitetne koordinacije s izvidničkim skupinama, ali i
kako su izgledale bitke za Novigrad:
Ono što je naša jedinica izvodila, a drugi sumnjam da su mogli, bila je prisiljena da
nauči tijekom krvavih borbi na Koridoru. Momci iz jedinice su već dotad bili uigrani
i dobro obučeni, izvježbani da s malim znakovima, pogledima, rukama, komunikaci-
jom između sebe i komunikacijom na radiovezu mogli brzo da mijenjaju položaje, da
napreduju, da se povlače i slično. Njima je samo trebala jedna artiljerijska podrška, ne-
posredna podrška iz vlastite jedinice. Do mojeg dolaska „Vukovi“ su uvijek dobivali sa
strane te podrške koje nisu bile adekvatne. Ja na Koridoru nisam imao klasičnu osma-
tračnicu kao što su to nalagala pravila artiljerijska. Moja osmatračnica su bili nepo-
sredni moji borci na prvoj liniji. Pored sve velike artiljerijske pripreme, teške artiljerije
i ostalog, bitniji je onaj pogodak ispred vas, kad idete naprijed, nego hiljadu onih po

259
dubini. Jer to ispred vas je ono što čini da vam olakša situaciju, da prođete pod vatrom
ili da neprijatelja onesposobite u momentu, oči u oči.
Znači, oni su bili tako hrabri i uigrani da su i prilazili tako blizu, na par metara
do protivničkih položaja. I njima su moji pogoci značili život. Ja sam s njima u vezi bio
svo vrijeme, tamo kod Koridora, tako da su oni mene navodili i približavali. U nekim
momentima su te linije bile manje od 20 metara, što je po pravilu ubitačno dejstvovanje
mina, čak i „82-ojke“, a da ne pričam o „120-ki“ koja ubija na 60 metara uokolo. Bilo
mi je problem raditi neke ciljeve zato što su tražene male razdaljine i mala pomeranja
po 10-15 metara, što ne postoji na nišanskim spravama, daljinomjeru. Tako da smo to
tako morali imati dobro, rekao bih perfektno pripremljeno, i to smo jako dobro na Ko-
ridoru odradili, a kasnije, pa tako i na Ravnim kotarima koristili.
Mi smo u bitkama za Kašić bili desetkovani, iz stroja nam je bilo izbačeno oko
20-ak momaka, što mrtvih, što ranjenih, među njima i komandant Veljko i Miro Ši-
karac kao neposredni njegov zamjenik, koji su bili udarna pesnica „Vukova“. Mi smo
potom prebačeni, pošto-poto, forsirajući da se dođe do Novigrada. Tamo su bile gad-
ne bitke i tamo se ubrzo desio jedan slučaj nesvakidašnji. Odred Toplice Milana iz
Prokuplja, grupa koja je došla isto kao dobrovoljačka jedinica, to su bili jako dobri
borci, obučeni momci. Oni su bili zajedno s nama u sadejstvu. Oni su s jedne strane
bili ušli, nešto slično kao što su vaši ušli u Kašiću, ušli su u vatru. I bili su poklopljeni
sa svih strana, nisu se čak mogli povući. Ušli su u „potkovicu“, takav je teren Pridrage.
Teren u Kašiću je bio školski primjer ratovanja i terena. A Pridraga je bio specifičan,
nevjerovatan teren. Tamo kamen ubija, ne ubijaju geleri. A nepristupačan je bio za
napredovanje i za povlačenje. Pa tu je sama konfiguracija bila: usponi-padovi, pred-
nji-zadnji nagib, i sve ostalo što je otežavalo čitavu situaciju. Oni su upali, nisu se
mogli izvući zato što su upali na prednji nagib i nisu mogli više kuda i tražili su svu
noć podršku. Veza poljska je bila pukla. Minobacači domaćih postrojbi nisu odradili
zadatak. Mi smo se na radiovezu miješali, moj komandir voda je čuo šta su ovi tra-
žili, sve se miješalo.
Kad smo mi odradili našu podršku, oni nisu vjerovali da je to tako moguće. Pa su
poslije išli naši „Vukovi“ da njima pomognu, da priskoče, a ja sam bukvalno ispred njih
tukao. Takva je pozicija bila. U jednom momentu mi je jedan od tih komandira vodo-
va „Vukova“ rekao: „Gađaj mene! Nemamo više kuda!“ Znači, ja sam u takvu situaciju
upao da sam „Vukove“ gađao! Ne njega, već ispred njega za manje od tih 25 metara
koliko sam mogao da pomjerim onu crtu na daljinaru. I u tome svemu, oni su uspjeli.
Oni su došli u takvu poziciju da bolje da napreduju, nego da se povuku nazad. I onda
su tako išli i sav teren je uzet, Pridrage, Klapani, Kokići, Narandžići, sve je to očišćeno

260
bilo i došlo se do Novigrada. I sad, jednostavno zbog samog terena, jer kad ulazite u
Novigrad, tamo teren bukvalno pada pod kutom od 90 stepeni. Više se nije moglo po-
stići čisto iz tih prirodnih uslova. Prirodni su uslovi spasili Novigrad! Mi smo Novigrad
mogli komotno zauzeti samo da je bio malo drugačiji teren, bilo bi ga lakše zauzeti, ili
od Karina ili uz more. Ali sa ovog pravca s kojeg smo mi išli, to je bilo nemoguće, ne
može se prići dolje. Ne može se prići, bukvalno se ušlo da padaš.
Teren je bio težak, konfiguracija za ratovanje nemoguća. Ponavljam, tad sam ja
dejstvovao ispred naših jedinica za manje od 20 metara, ispred samih ljudi što je jako,
jako teško i rizično. Sreća je jedna u svemu tome što je jako dobra podloga bila, da ni-
su podloge tonule, da se nisu mogli parametri pomjerati na oruđu koje sam prije toga
dobro ratifikovao, te nišanske sprave i sve ostalo. Naime, sve mine i sva ta oruđa su te-
stirana na neku srednju prosječnu temperaturu u bivšoj Jugoslaviji koja je bila od 15
do 29 stepeni Celzijusa. Ti uslovi su u Dalmaciji otprilike takvi i bili, nešto malo manji,
od 10 do 15 stepeni. Naravno, događale su bure i naleti vjetra. Tad sam birao manja
punjenja, s manjom elevacijom cijevi. Znači, da ne ide puno u visinu nego da bude pri-
zemljenija više. Ali tad postoji druga opasnost, da nema efekat. Ako padne pod manjim
uglom sami efekat mine je manji, ako je pod većim, on je veći, onda je najveća iskorište-
nost minobacača. Njihov je ugao od 45 do 90 stepeni, znači sami taj ugao koji pada je
manji. Ali, morali smo tako da radimo, pogotovo što je bilo bure na momente. Bure su
bile u udarima. Nisu bile stalne, konstantne, znači vjetar je mijenjao pravac. I ja sam
bio svjestan da ne moram da je ispalim gore i da ona ne može da leti hiljadu i nešto me-
tara, već sada da ide par stotina metara. Jako je bilo to bitno jer to su bila dobra oruđa
i jako je bila dobra municija što je isto bilo vrlo bitno.
Druga posebnost ratovanja za Novigrad i šire novigradsko zaleđe, ali ne samo
u obrambenom dijelu, već tijekom cijele bitke bila je uporaba oklopa, često i među-
sobni sudari tenkovskih posada. U protunapad su srpske snage ušle itekako ojača-
ne oklopnim vozilima. Tako pratimo kroz dokumente kako je, primjerice, interven-
tni bataljun s Korduna u svom sastavu imao i tada najmoćnije, M 84 tenkove. No i
hrvatska strana upotrijebila je svoje oklopništvo. Teške okršaje i gubitke iznijele su
posade 4. GBR, na šire područje pristigao je i oklop 3. GBR, ali je činjenica kako su
oklopne snage Hrvatske vojske bile iznimno načete. Od velikog značenja stoga je bio
dolazak oklopa 2. GBR. Dražen Sebastijan bio je zapovjednik Oklopne satnije (OKB)
2. GBR. Kao i druge oklopne postrojbe gardijskih brigada, i OKB 2. GBR netom je
prošao preustroj u nimalo laganim okolnostima. Sebastijan se prisjeća odlaska u „va-
treno krštenje“ preustrojene postrojbe koja je u Novigrad pristizala postupno i na
razne načine:

261
Leteći prvi puta u životu u helikopteru kroz moju glavu letjelo je sto pitanja i pot-
pitanja. Gledam svoje ljude i njihova lica, nekima od njih će ovo biti prvo vatreno kr-
štenje. Koliko njih će se vratiti svojim obiteljima? Hoću li ih ja dostojno voditi i uspjeti
sačuvati njihove živote? Imam li za to dosta znanja i iskustva? Sva ta i mnoga druga
pitanja imala su itekakav smisao zbog specifične situacije u kojoj sam se našao par
mjeseci ranije. Naime, Oklopna bojna 2. GMTBR „Gromovi“ ušla je u ustroj i popunu
u drugoj polovici 1992. godine. Gardista pod ugovorom je bilo vrlo malo pa su posade
većinom popunjavane pričuvom. Meni osobno je pripala zadaća da ustrojim Mehani-
ziranu satniju sastava 13 oklopnih transportera s otprilike 136 ljudi.
Dakle, sada vodim te ljude prvi puta u borbu, a koje sam tek ovlaš uspio upoznati i
nedovoljno uvježbati za ono što ih čeka na terenu. I sam ću po prvi puta biti u BVP-u,
a ne u tenku. Dok mi se tako vrzmaju misli vezista Lac dolazi do mene i pita nakon 20
minuta leta: „Zapovjedniče, meni se mokri“… ne vjerujem, pa mu kažem da ga ne ču-
jem od buke motora helikoptera. „Piša mi se“, ponovi sad glasnije pa su ga čuli i drugi
koji su sjedili blizu mene. „Pa pišaj Laci, brate mili, nađi neku flašu ili rupu na podu
helikoptera, što da ti ja sad radim, da spustimo helikopter?“ Što će me sutra pitati kad
bude „kršendo“, pitam se u sebi.
Iz sastava naše bojne na teren u sastav TG-2 GBR upućeno je šest tenkovskih posa-
da iz 1. tenkovske satnije, na čelu sa zapovjednikom satnije satnikom Srećkom Paneži-
ćem te dvojicom zapovjednika vodova, poručnikom Zlatkom Štefancem i zastavnikom
Mladenom Vahtarićem, autobusom prema Zadru. Iz sastava Mehanizirane satnije he-
likopterom je transportirano 30 pripadnika zajedno sa mnom i zapovjednikom 2. me-
haniziranog voda, a šest pripadnika na čelu sa zapovjednikom 3. mehaniziranog voda,
zastavnikom Dariom Holendom, prebačeno je s kamionom i tri labudice koje su pre-
vozile tri BVP-a cestom. Oni su stigli tri dana poslije nas na teren. Nakon tjedan dana
pridružilo nam se još deset pripadnika kao pojačanje koje je vodio zapovjednik 1. me-
haniziranog voda. Dakle, po zapovjednoj strukturi to su bile dvije satnije: tenkovska
satnija i mehanizirana satnija iako se provlači, pa i u knjigama 2. brigade, podatak o
jednom tenkovskom vodu i mehaniziranom vodu, što nije točno.
Budući da se za Novigrad nije ratovalo samo jakim pješačkim snagama, topniš-
tvom i moćnim oklopom, Srbi su pokušali informativno održavati sliku o visokom
moralu i uspješnosti svoje vojske, što je još jedna posebnost ovoga boja. S druge stra-
ne, kako su oni cijelo vrijeme plasirali vijest da je Novigrad pred padom ili u njiho-
vim rukama, hrvatska strana odlučila je pružiti drugačiju sliku. Zapovjednik obrane
Boris Jacović, unatoč nevoljkosti zbog loših iskustava s početka Domovinskog rata,
ipak je dopustio dolazak TV ekipe u Novigrad nekoliko puta:

262
Dolazila je i gospođa Vesna Karuza s HTV-a, najprije nisam htio da nas snima jer
mi uopće nije bilo do snimanja. Međutim, onda je nazvao general Gotovina i rekao da
dopustim jer neprijatelji tvrde, kasnije sam to vidio, tvrdili su tjedan dana da je No-
vigrad njihov i da su oni u Novigradu, odnosno da je Novigrad u njihovom posjedu.
Izjavio sam tada u kamere da smo mi ovdje došli skoro na ljetovanje i da nam nigdje
nije bilo ugodnije, mada u stvarnosti situacija je bila bitno drugačija. Bilo je potpuno
neizvjesno.
Unatoč neizvjesnim okršajima pred Novigradom, u javnost su odlazile opuštene
Jacovićeve izjave: Stanje u Novigradu je potpuno u našim rukama. Mi držimo kontrolu
na bojišnici i diktiramo tempo.
S druge strane, unatoč iznimno visokim gubicima 11. i 12. veljače koje prikazuju
izvješća Komande 7. korpusa SVK, srpski mediji trude se prikazati stvar kao da je
Novigrad pred samim padom. RTV Knin u večernjim vijestima javlja: „Nalazimo se
pred Novigradom. Naši borci bore se za oslobođenje ulica. Čuju se pucnji. Mi raz-
govaramo sa kapetanom Džakulom. ‘Šta se događa ispred nas?’ – ‘Ne dozvoljavamo
ustašama da se konsolidiraju i da završimo ono što smo počeli’. Kapetan Miletić iz
Prištine rukovodi odbranom položaja prema Novigradu. Miletić je demantirao vijest
koja kruži po Benkovcu da su srpske snage kod Novigrada pretrpjele velike gubit-
ke, navodeći da je tačna informacija šest lakše ranjenih i jedan poginuli.“ Izvješće
sljedećeg dana još je nevjerojatnije: „Poslije četverodnevnih borbi HV se povukla iz
Novigrada, saznaje se iz izvora bliskih ‘K-di RSK’. Saznaje se da će ‘SV’ uskoro ući
u grad. O potpunoj dezorganizaciji HV u rejonu Novigrada govori podatak da HV
iz višeraketnih bacača gađa i svoje položaje. Kod mjesta Suhovare jedna četa HV od
150 ljudi upala je u zasjedu ‘SV’ i neutralizirana je. Po vojnim izvorima u Kninu, sta-
novništvo Šibenika, Biograda, Vodica i Zadra masovno bježi na otoke. U gradovima
je ostala samo HV i pljačkaške bande.“
Nevjerojatne vijesti srpskih medija nizale su se dan za danom. Još 19. veljače srp-
ski mediji tvrdili su da je Novigrad u kontroli njihovih snaga. Istovremeno, puštanje
u javnost vijesti drugačijeg karaktera trebalo je medijski pripremiti Srbe da situacija
na bojištu možda nije tako sjajna. Srpski mediji od 13. do 20. veljače emitirali su niz
vijesti za koje je uopće teško povjerovati da bi ih netko mogao ozbiljno prihvatiti. TV
Banja Luka u popodnevnim vijestima 17. veljače javlja da „prema engleskim medi-
jima Hrvatska ima tri puta više pripadnika oružanih snaga nego Australija“, da pri-
prema kupiti stotine tenkova T-72, da je nabavila 400 borbenih vozila, da posjeduje
enormne količine topničko-raketnog naoružanja, tako i projektile „Skud“. Istovre-
meno, javljaju kako je u novigradskom moru skupina pomorskih diverzanata srpske

263
vojske uništila jedan hrvatski trajekt: „Eksplozija je uništila trajekt koji je prevozio
2 tenka.“ Sljedeći dan, 18. veljače, udružene stanice RSK i SK javljaju da u redovima
HV-a vlada rasulo: „Hvatski general Janko Bobetko kojeg je gosp. Tuđman uputio na
sjeverno dalmatinsko ratište da zavede red naredio je streljanje osam svojih vezista.
Razlog likvidacije je njihova nepažnja u radio saobraćaju što je uzrokovalo smrt 108
hrvatskih bojovnika u zadarskom zaleđu. Ovu vijest potvrdila je italijanska televizija
objavivši reportažu o deportaciji posmrtnih ostataka 108 ustaša iz Zadra. Ovakve i
slične situacije uvele su nemir i pomutnju u hrvatske redove pa njihovi časnici imaju
sve više problema s mobilizacijom i dezerterstvom.“
Situacija je zapravo bila u potpunosti obrnuta. Vijesti o silnom naoružavanju
su emitirane kao priprema za novi ratni neuspjeh. A vijesti o rasulu u redovima
HV-a u stvari su prikrivale gorku istinu da je rasulo počelo vladati u redovima srp-
ske vojske. Upravo tih dana pristizale su u Komandu 7. korpusa SVK brojne vijesti
o dezerterstvima, međusobnim obračunima, sukobima s lokalnim stanovništvom,
samovolji dobrovoljaca i mobiliziranih postrojbi. Također, udarne borbene grupe
bile su izmorene, a dotadašnja usmena i pismena izvješća u kojima mole za odmor,
zorno svjedoče o tome. Kao konačna potvrda da je stanje vrlo loše i da se osvajanje
Novigrada može tretirati jedino kao velika iluzija, jest izvješće 7. korpusa Glavnom
štabu SVK o masovnom odlasku dragovoljaca s područja tzv. Krajine: „Dobrovolja-
ca iz Arkanovih Tigrova napustilo je 450, Vukova s Vučijaka 244, iz Kosmetsko-to-
pličkog odreda 107 i pripadnika civilne milicije iz Banije 73; što do sada iznosi 874
boraca. Mislimo da tendencija osipanja boraca nije konačna, očekuje se i narednih
dana.“
O stanju kakvo je vladalo u redovima protivnika, o umoru postrojbi, padu mo-
rala i međusobnim sukobima svjedoči pripadnik „Vukova s Vučijaka“, Željko Cvija-
nović:
Bili smo u tom drugom dijelu već jako umorni svi. Međutim, mi nismo imali iz-
bora. Mi nismo mogli nikome da se obratimo, bili smo bezglavi. Jedno vrijeme nam je
lično došao potpukovnik, ne znam sad kako se zvao, bio je pomoćnik komandanta za
vezu u 92. brigadi i došao je da čestita, to kada smo spasili Odred Milana Toplice. Do-
šao je, tražio je mene, onoga „koji je tako dobro to odradio“. Ja sam mu onda rekao:
„Potpukovniče, ne možete ovako da radite! Mi možemo svi sutra da poginemo, ali neće-
mo ostvariti cilj, nećemo napredovati!“ Nije mu se to svidjelo, apsolutno, zato što je on
pretrpio tu kritiku. On je bio zapovjednik zadužen za vezu, a ta veza u nekim momen-
tima nije uopće funkcionisala. Da bi se uopće išlo u ovakve napade neke stvari poput
veze morale su da funkcionišu 24 sata perfektno!

264
Unatoč svemu, ostaje činjenica da su zapovjednici srpske vojske učinili sve da
postignu uspjeh, što uključuje tenkovsko-pješačke napade dan za danom. Ipak, od
17. do 19. veljače napadajna moć neprijatelja konačno je slomljena. Napadi su osla-
bili te su se do kraja veljače izvodili uglavnom topnički udari uz povremene pokušaje
izvidničko-diverzantskih udara. Pripadnici TG 2. GBR platili su iznimno visoku ci-
jenu za uspješnu obranu Novigrada. Petorica pripadnika su poginula, više od 60 ih je
ranjeno, a dio je bio psihološki izbačen iz stroja. Rane zadobivene u okršajima bile su
uglavnom teške. Ivica Šafarić izgubio je oko (također udarom minobacačkog gelera)
u jednom od najtežih okršaja, a prisjeća se daljnjeg intenziteta borbi nakon što su 11.
veljače imali izuzetno težak sudar s protivnikom:
Stvar je dodatno pogoršalo što smo u tim bitkama redom gubili najbolje ljude. Po-
ginuo je zapovjednik satnije Naglaš, poginuo je zapovjednik voda Garo Brebrić, za-
povjednik voda Mužić postao je 100-postotni invalid. Kao zamjenik zapovjednika, ja
preuzimam satniju pa za par dana i ja stradam. Nastradalo je puno zapovjednika de-
setina.
Sjećam se, u to vrijeme, krajem ‘92. i početkom ‘93. godine došlo nam je dosta mla-
dih, motiviranih dečki. I sad oni pitaju: „Kako možemo napredovati?“ Ja im laički, ma-
lo u zafrkanciji, kažem: „Jednostavno. Ako imaš ono nešto u sebi, budi blizu zapovjed-
nika, pa kad zapovjednika ‘drapi’ ti uskačeš na njegovo mjesto.“ I to se baš desilo na
“Maslenici”. Tamo je u kratkom razdoblju nas zapovjednika dosta stradalo i ti mladi
dečki već tada, boraveći dva mjeseca u vojsci, postali su zapovjednici skupina i desetina.
Bilo ih je onda stvarno dobrih, ali je tada bilo i nepripremljenih, došli su u gardijsku
brigadu bez iskustva i odmah bili ubačeni u ovakvu bitku. Tako da je tamo dolje bilo
svega, prvi teren, takvo iskustvo, a bilo je strašno. Pakao! Sve je gorjelo! Neki ranjeni,
neki poginuli, jedan dio je pod tim pritiskom pukao, povukao se.
Znači, taj prvi obračun bio je 11. veljače, to kada su nam dečki poginuli. I onda
iznova teške borbe, 15. pa 16. veljače su nas isto strašno napali. Nas 22 koji smo držali
položaje, to je bilo strahovito. Krenuli su u tenkovsko-pješački napad, a prije toga mi-
nobacački. Mene je baš minobacačka granata u oko „drapila“. To je isto gorjelo sa svih
strana. Vezu nisi mogao dobiti, probijali su nam šifre. Ti promijeniš kanal, on ti probi-
je šifru. Ne mogu dobiti zapovjedništvo, ne mogu svoju minobacačku potporu dobiti.
Nismo mogli disati! I tu nas je spasila 4. brigada što su imali VBR, čime su ih zasipa-
li i dali nama da dišemo. Ja sam tad već „drapio“, ali nisu me mogli doći ni izvući jer
ni pomaknuti se nisi mogao. To je granata do granate padala! Dobio sam geler u oko.
Naravno, osjećaj je glup, mislio sam da nemam pola glave. Držao sam se tako i hodao
jedan dio puta do kamiona i onda od kamiona do malo lakšeg položaja, do transpor-

265
tera, i onda me transporter odveo do Hitne i Hitna me odvela za Zadar. Taj napad, to
je bilo… uf!
To je bilo moje drugo ranjavanje dolje, no nakon ovoga više nisam mogao boriti se.
Dečki su bili dolje negdje još tjedan dana, jer baš smo nakon toga napokon uspjeli zau-
staviti protivnika, više nisu imali snagu… Mi smo ušli kao Taktička grupa 2. gardijske,
još smo mi dobili pomoć od naših izviđača, inženjerije, a 2. bojna je došla sa svojom
skupinom od 100 i nešto ljudi. Tako da je velik dio Brigade sudjelovao. Mi smo kasnije
imali logističku potporu, ali nama to nije ništa značilo na početku jer u tim prvim dani-
ma, prvim satima bio je jedino bitan pješadinac. A ja mislim da na početku nije bilo ni
120 pješaka. Taj naš napad na Narandžiće - Pediće – Ramiće! Treba pogledati na kartu
koji je to kilometarski potez! A nas je bilo, velim, stotinjak, malo više. I nažalost smo
jako gadno nastradali, svugdje su bile gadne borbe, kako kod nas, tako gore na „platou“
kod groblja. Eto, uspješno je sve obranjeno, mogli smo se, iako desetkovani, napokon
poći odmoriti, a i 4. brigada se napokon mogla odmoriti.
Šafarić je nastradao kod zaseoka Baždarići gdje je neprijatelj nadirao s tenkovi-
ma. Na konfiguracijski uzvišenom položaju, ključnom položaju kod novigradskog
„platoa“ također su se vodile žestoke borbe, pješaci neprijatelja pokušavali su napre-
dovati uz pomoć topništva. Branko Mikulić opisuje dramatiku tih borbi, prije nego
što je i on bio teško ranjen:
Jest, imali smo, stvarno smo na suprotnoj strani imali dobre protivnike. Uz ove
domaće, bili su Draganovi, Arkanovi, ojačani „Vukovima s Vučijaka“, imali su niš-
ke specijalce, barem sam takve beretke, od Vojske Jugoslavije, svojim očima vidio. Ali
na njihovu žalost naletjeli su na još jačeg i spremnijeg protivnika. Recimo, ti „Vukovi
s Vučijaka“, oni su radili stalno izviđanja prije napadajnih djelovanja, i onda krenu
u sumrak ili ujutro rano, posebno u sumrak, i onda su zavijali oko nas. Tako da je to
stvaralo dosta veliku jezu kod ljudi i kod mene samog, je l’. Normalno, čovjek se mora
malo bojat. Mislio sam da se ne može kosa dizati od straha, ali se stvarno može dizati.
Meni se doslovno dizala od straha.
I kako su radili izviđanja prije napadajnih djelovanja, a stalno su napadali, zapra-
vo su oni i stalno bili u blizini našoj. Krenu s vučjim zavijanjem u sumrak ili ujutro ra-
no i svuda oko nas ih čuješ kao zavijaju. Tako da je to zavijanje stvaralo nelagodu kod
ljudstva, pa i kod mene samog. Mi smo na njihovo zavijanje odgovarali s pjevanjem,
gangom i našim zavijanjem. Normalno je da se čovjek mora malo bojati u takvim situ-
acijama, i ja sam se bojao.
Oni, kada su krenuli u protunapad, imali su na raspolaganju elitne postrojbe, što smo
kasnije saznali. Na dosta težak način uvjerili smo se da su imali vrhunske borce, s obzi-

266
rom na intenzitet djelovanja, napadajnih djelovanja i sam način kako su napadali. Na-
predovali su tako da je dolazilo do bliske borbe i dobacivanja s bombama. Primjerice, na
kraju jednog njihovog napada i općeg meteža, njihova su dva čovjeka jednostavno prošla
kroz naše redove jer su se izgubili. Oni više nisu znali gdje se nalaze u tom metežu…
Kad je bio taj opći napad, čuli smo da dolazi tenk k nama, ali s naše strane, je l’.
I onda je tenk pucao, raspucao se kao mahnit, malo iznad naših glava, malo iza nas,
malo ispred nas. Ajd’, mislimo si, kad puca preko naših glava i pada 50 metara, 30 me-
tara ispred nas, taman dobro gađa. I onda kad sam vidio da on malo više tuče iza nas,
odnosno iza mojih leđa išao sam prema tenku, da bih mu rekao da smo mi tu, da smo
živi. I tada, nestalo mu je valjda municije u Browningu. Prvo iz tenka izlazi puška, „ci-
ganka“. Izlazi puška i izlazi crnac i govori: „As ti Gospe, vas ima živih!“ To mi je bio
šok pravi, jer ionako sam bio na rubu granica neke normale. Još kad sam vidio crnca,
mislio sam samo što nisu bijeli miševi još počeli letjeti. Ali to je bio tenk od 4. gardijske
brigade, a taj crnac njihov pripadnik, naš tenkist. Naziv tenka je bio „Smrt“, dečki su
bili izvanredni, svaka im čast!
Imali smo dosta pogibija jer teren je bio manje-više sav od suhozida i kad padne
granata, isto je pogodi li te kamen, pogodi li geler, tako da je to bilo gadno. Ja sam dva-
naesti dan bio teže ranjen. Imao sam sreće, falilo mi kilo mesa, ali... Dobio sam u nogu
i u ruku. Prije, neposredno prije toga smo dobili pancirke. Prvo nam je bila reakcija,
da šta će nam pancirka, ne treba nam to, ali smo ih prihvatili, bila je zapovijed da ih
moramo imati na sebi. Stavio sam pancirku na sebe, nisam je čak dobro zakopčao bio,
da bih se utegnio.
Njihovi topovi ZIS-ovi su stalno gađali i na bilo kakvo podizanje tijela primali smo
direktne granate. Prije navečer mi smo izvukli tenkove kod Maslenice koji bi bateriju
ZIS-a trebali uništiti. Javljam pukovniku Demi da ih unište jer je postalo neizdrživo.
Demo mi odgovara da izdržimo minutu-dvije jer ih drže na nišanu i da čekaju da na
topove iziđe kompletna posada baterije pa će ih poklopiti. Završili smo razgovor i preš-
kočio sam jedan suhozid. Kako sam malo krupniji, a napravio sam i kojih dvadeset ko-
raka, njima je to dovoljno bilo da ispale plotune iz topova. Imali su ZIS-ove pripremlje-
ne, njima je trebalo 5 -10 sekundi da me nanišane. Eto, i tako se završilo. Dobio sam u
nogu i dobio sam u ruku i pancirka je bila dobro, dobro oštećena. Znači, pancirka me
u stvari spasila. To nisam tada ni znao da me pancirka spasila, nego su mi poslije pri-
jatelji rekli. Kad su me skinuli da mi ukažu prvu pomoć, tada su vidjeli da je pancirka
bila uvelike razderana gelerima otraga.
Kada sam ranjen, to je čudno stanje i čovjek u takvim trenucima ne može baš sa-
brano razmišljati. Skupio sam palac koji je visio na djeliću kože i sam se nekako previo.

267
Pronađem pušku koja je također oštećena gelerom i dopužem do svojih suboraca. U
tom trenutku nisam htio zvati sanitet i doktora Sožu, jer bi izložio cijelu posadu sani-
teta velikoj pogibelji. Jer, ako su mene snajperski gađali s topom, mogu zamisliti što bi
napravili sanitetskom vozilu. Dok se me izvlačili prema sanitetu, doktor Soža je saznao
da sam ranjen. On je krenuo s vozilom po mene, ali su ga vratili jer sam već bio na pu-
tu za sanitet. Tako je ispalo da sam ja, kako doktor Soža sam kaže, „njegov najdraži
ranjenik“ koji je spasio njega kao i samog sebe.
Tri dana sam bio u Zadru u bolnici, poslije su nas prebacili s helikopterom u Za-
greb, u Novu bolnicu. Hlače koje sam tada nosio, pronašao sam prošle godine. Imao
sam jednu torbu koja je godinama stajala neotvorena. I onda sam otvorio tu torbu i
našao sam unutra svoje rukavice, hlače, donje hlače, majice sa sasušenim dijelovima
mesa i krvi. Kad sam bio ranjen i kad su me doveli u bolnicu, skinuli su me, a netko je
to sve stavio u vrećicu. Tako sam tu vrećicu primio i tako sam tu vrećicu ja donio doma
i stajala je kojih 20-ak godina neotvorena. Eto, doma je, čuvam je.
U borbama za novigradski plato sudjelovali su i pripadnici oklopnih snaga. Prak-
tično istih događaja kojih se prisjećao Mikulić, prisjetio se i Dražen Sebastijan, zapo-
vjednik satnije OKB-a 2. GBR. Priča je identična, jednako dramatična, samo ispri-
čana iz druge perspektive. Riječ je o velikom i teškom napadu koji su srpske snage
izvršile na tom smjeru, a prilikom čega je poginuo Milan Buljević, oko čije će pogi-
bije biti više govora u drugim poglavljima. Najzanimljivije, Branko Mikulić, koji je
neposredno bio uz poginulog, do slova je potvrdio Sebastijanovu rekonstrukciju i
prisjetio se svih spomenutih sudionika ove drame, njihovih ranjavanja, svega osim
samog Sebastijana, a što dovoljno govori o dramatičnim okolnostima sukoba. Dra-
žen Sebastijan stoga je upotpunio Mikulićev iskaz:
Sam početak uspostave položaja za obranu te uvezivanje istih u sustav zapovijeda-
nja i nadzora bio je prvih dana kaotičan. Kako su pristizali dijelovi postrojbi koji su
išli samohodno ili su doletjeli idućih dana helikopterima, valjalo ih je uvesti u borbeni
raspored postojećih postrojbi što se jednom prilikom poklopilo sa napadom protivnika.
Taj dan sam od zamjenika zapovjednika, Miodraga Deme, dobio zapovijed da iz-
mjestim pješaštvo s „ceste smrti“ lijevo od groblja i poljskog puta prema novigradskom
platou s kojega su naši tenkisti često djelovali po neprijateljskim položajima. Rekao sam
Demi da ću zapovijed provesti za 30-ak minuta te da sve postrojbe obavijesti o našim
novim položajima. Otišao sam s par zapovjednika da im pokažem nove položaje i ori-
jentiram ih na naše i protivničke snage. Prvo smo počeli posjedati bliže prema daljim
položajima, a ja sam sa zapovjednikom voda Zlatkom Brežnjakom i zapovjednikom
desetine Stipom Horinekom otišao da izvidim zadnje položaje skroz do platoa s kojeg

268
je pucao pogled na neprijateljske položaje i kao poluotok se usijecao u privremeno za-
posjednuti teritorij. Desno od platoa je bila gusta šuma koju je neprijatelj koristio kao
prikriven zaklon za izviđanje naših položaja i više puta je nastupao u napadima ne
bi li presjekao „cestu smrti“ i dalje prema Novigradskom moru i doveo naše snage u
Novigradu u okruženje. Svakodnevno su u toj šumi i naše izvidničko-diverzantske i
specijalne postrojbe vršile operacije izviđanja i protuizvidničkog djelovanja eliminaci-
je protivnika. Često se događalo nadmudrivanje tih snaga s različitim rezultatima, a
događalo se da protivnik uđe među naše položaje s ciljem izviđanja u odorama HV-a.
Skrenuo sam pozornost svojima da nikome ne vjeruju, naročito kad padne noć i da ni-
kog ne puštaju blizu položaja.
Izbivši na plato prema nama iz pravca protivničkih položaja kretala su se dvojica
vojnika bez oznaka i kapa s kratkim strojnicama na prsima. Odmah sam rekao Bre-
žnjaku i Horineku da imaju oružje na sprem. Dečki su očito skužili i izdaleka viknuli
da su pripadnici Specijalnih postrojbi Glavnog stožera, da su naši. Dečki su bili u „ak-
ciji“ što su dokazali pokazujući nam trofeje, dvije beretke niških padobranaca. Dok smo
mi razgovarali kolege niških padobranaca su ušli u šumu i vjerojatno naišli na njihova
tijela. Odmah su otpočeli s jakim minobacačko-pješačkim napadom udarivši prema
platou i „cesti smrti“. Zalegli smo uz suhozid i uzvratili paljbu iz pješačkog naoružanja.
Čim smo otkrili paljbom svoje položaje doletjela je „šezdesetka“ kao da ju je netko ru-
kom bacio. Vidjelo se da „nišlije“ znaju posao. Moj Brežnjak je počeo vikati kao da ga
ne’ko kolje jer je dobio gelere po nogama, a Horinek je trkao jednog od ova dva mom-
ka što su netom pristigla da se digne, da promijene položaj. Nije odmah primijetio da
čovjek ima rupu od gelera na glavi i da je mrtav. Pokušao sam pozvati sanitet motoro-
lom, ali naravno kao i sto puta do sada radioveza je bila ometana od strane protivnika
dok je trajao napad. Ostavio sam Horineka uz Brežnjaka i rekao mu da se ne dere jer
će ga još jednom zasuti granatama. Za divno čudo je poslušao. Počeo sam šprintati i
skakati preko suhozidova, neki ljudi su se poslije kleli da sam preskakao iz zaleta 1,5
m visine, iako ja se baš tih pojedinosti ne sjećam. Ali dobro se sjećam da su mi oko gla-
ve zujale „pčelice“ kao nikad do tada i nikad poslije toga. Dotrčao sam do prvog našeg
položaja gdje su bili Franjo Kajić i Jozo Pušić. Pobrao sam Jozu rekavši da idemo po
pomoć saniteta jer nisam bio siguran da ću ja sam doći živ do cilja. Oba smo potrčali
kad se pred nama na cesti iz smjera Novigrada pojavio tenk T-55 pucajući iz PKT-a
po nama, a iz topa je otvarao paljbu po položajima naše satnije. U glavi mi je prošlo
da iz tog smjera nema šanse da dođe četnički tenk, osim ako nije pao Novigrad. Uspjeli
smo dotrčati i doći tenku iza leđa kad smo spazili gardista Slavišu Grubišića s razvuče-
nom Zoljom kako cilja u tenk sa zadnje strane kupole i sprema se opaliti. U zadnji tren
sam dotrčao do njega i spriječio ga u naumu. Sjećam se da je jako psovao, spominjući

269
oca, majku i Dalmatince. Očito da Dalmoši nisu imali informaciju da smo se premje-
stili, već su mislili da su neprijatelji probili crtu. Nevjerojatno da nitko od naših nije
poginuo i bio ranjen, ali bilo je straha i „smeđih“ gaća. Paradoks bi bio tim veći da me
ubio „brat“ tenkist. Sad je trebalo još dr. Tonćija Sožu uvjeriti da sanitetskim kombijem
pod paljbom krene na plato i pokupi Brežnjaka. Doktora Tonćija sam uvjerio, među-
tim sad vozač nije znao kako doći do platoa. Naravno, sjeo sam na suvozačevo mjesto
i odveo ih ravno do platoa. Iako, kad me dr. Soža vidi uvijek priča kako smo ga spasili
BVP-ovima kasnije, izvlačeći ranjene s prve crte, mislim da mi nikada nije zaboravio
plato i put pod paljbom do njega. Brežnjaka smo zbrinuli, ali i on mi neće nikad zabo-
raviti kada sam iz sve snage zalupio vratima kombija, a njegove ranjene noge nisu još
bile unutar vozila.
Taj dan je još iz stroja izbačen operater na BVP-u, Dražen Pajas, koji je zajedno
s Petrom Smičiklasom i Vladom Vidičekom ispucao sve streljivo što su imali za PKT i
PZT 20 mm, a kad više nisu imali s čime, ispucali su svih 18 Maljutki koje smo imali,
koje su u to vrijeme vrijedile kao suho zlato i smjele su se koristiti isključivo za protu-
oklopnu borbu. Međutim, Maljutkama su zapalili šumu i time odbili napad protivni-
ka, a drugi dan na srpskoj televiziji bio je prilog s njihove strane bojišnice gdje se vide
Maljutke kako lete njima iznad glava i siju paniku u njihovim redovima, tako da su
logističari rogoborili, ali ipak su morali nabaviti nove Maljutke za nas. Kako je prola-
zio dan, jenjao je i napad neprijatelja te sam iskoristio vrijeme da obiđem sve položaje
i ljude. Došavši skoro do zadnjeg položaja došao sam i do gardista Pere Krnjića koji je
bio poštar u Ivanić Gradu prije dolaska u Gardu. Pero je imao monolog: „Jebemti ženu
koja me nagovorila da idem u Gardu! Kaže: ‘mala je plaća poštara’, a kad su bile pen-
zije donio sam joj kući još jednu plaću. A danas skoro tu izginuh.“ Pero je odradio sto-
ički teren do kraja, skinuo se iz Garde i danas vozi tramvaj u Zagrebu. Te noći poslije
okršaja „Vukovi s Vučijaka“ su zavijali cijelu noć od čega se ledila krv u žilama.
Veliku ulogu u borbama za Novigrad nije imalo samo srpsko, nego i hrvatsko
topništvo. Sjećanja načelnika TRD-a 4. GBR, Rade Lasića, u drugim dijelovima knji-
ge svjedoče o tome. No veliku potporu dalo je i topništvo 112. brigade, pa kasnije i
topništvo 1. GBR – „Tigrova“. Eduard Butijer, načelnik operative 1. GBR, prisjeća se
koliko je topništvo njihove, ali i drugih brigada bilo angažirano u toj borbi:
Novigrad je trebao pasti jer je bio u jednoj velikoj obrambenoj krizi. U Novigradu je
bila smjena snaga, ne znam kako bih to tako naveo, ali mislim da je to najprimjereniji
način. Naše topništvo, tada sam ja osobno bio tamo, na motelu „Plitvice“, na Masleni-
ci, onim francuskim utvrđenim položajima, koji su bili samo prema nama utvrđeni, a
ne prema neprijatelju. S tih položaja sam osobno pomagao navodeći topničku paljbu

270
naših snaga po groblju. Taj zaselak se zove Narandžići, to je iznad Novigrada, i tu smo
s tim topničkim djelovanjem dobro jedno vrijeme, ne mogu sad reći da li sat, sat i pol
ili dva sata, jer to je vječnost, zadržavali neprijatelja da ne uđe u Novigrad dok se naše
snage nisu konsolidirale. I to je isključivo radilo naše topništvo. Također pomagalo je
i dijelom topništvo drugih postrojbi, jer vidio sam da je bilo djelovanja, ali nisam bio
tada uvezan u taj sustav. Vidio sam da je i topništvo Operativne zone Split djelovalo
isto, ali ne po Narandžićima jer taj dio smo mi držali. I tu nisu mogli nikako proći jer
je… S tog motela je fenomenalan pogled, i točno vidite kad se dignu redovi pješaštva,
kad kreću u napad, i tako dalje. I taj detalj svakako treba spomenuti zato što mislim
da smo i mi dali doprinos tada, iako to nije bilo u našoj zoni odgovornosti, za obranu
Novigrada. Novigrad nije pao. Isto tako, trebalo bi spomenuti i topništvo koje je 112.
brigada imala tamo, i druge snage. I oni su bili u prostoru ispred našeg topništva. Oni
su djelovali manjim kalibrom, ali su bili u tom prostoru. Isto su bili uvezani u taj Sektor
jedan. Radili su s nama zajednički.
Posljednji veliki sukob na novigradskoj bojišnici odigrao se kod Paljuva. Izno-
va su oklopnici hrvatskih snaga imali značajnu ulogu u tom bojevanju, a također
su iznova pripadnici srpskog topništva ubrzo pokazali koliko su ubitačno precizni.
Dražen Sebastijan, zapovjednik satnije OKB-a, prisjeća se dramatičnih okolnosti tog
okršaja, odnosno tragedije koja je zadesila njegove suborce:
Nakon par dana stigle su naše tenkovske posade koje su preuzele tenkove od 4.
GBR. Četiri tenka bila su u Novigradu, a dva u Paljuvu kao potpora dijelovima 2. pje-
šačkoj bojni 2. GBR. Ta dva tenka i njihove posade, kojima su zapovijedali poručnik
Štefanac i narednik Lulić, odigrali su ključnu ulogu u odbijanju snažnog napada ka-
da je Paljuv gotovo pao. Naime, četnici su se spustili gotovo neopazice s njihovog jakog
uporišta Debelog brda, koji je imao gotovo strateški značaj budući se s njega mogla vi-
zualno pratiti cjelokupna situacija na terenu, pa tako i raspored naših snaga. Oni su
iskoristili element iznenađenja, prikrali se i ušli u selo. Naši su se uspjeli konsolidirati te
su uz pomoć interventne skupine 1. bojne i ta dva tenka uspjeli izbaciti ih iz sela.
Tijekom naših sedamnaest dana i noći većina pripadnika Mehanizirane satnije ni-
su imali prilike skinuti čizme s nogu, zamijeniti čarape, a samo par njih su imali sreću
da su se uspjeli jednom otuširati, odnosno otići s borbenog položaja na 2 sata. Topnički
napadi su bili svakodnevni. Stanka između topničke paljbe nikada nije bila dulja od
sat vremena.
U najgore vrijeme, netom poslije, bizarno su poginula dva tenkista, Boris Krivačić
i Ivan Cindrić. Rano ujutro izvezli su tenk na plato i vršili pripreme za paljbeno djelo-
vanje na i oko tenka. Vjerojatno je neprijateljski izvidnik poslao koordinate mjesta na

271
kojem se tenk nalazio jer je taj dan prva „120-ka“ koju su uopće ispalili pala točno na
kupolu tenka. Sreća u nesreći da je vozač zatvorio svoj luk, a Sarma, koji je bio u posa-
di, otišao do BVP-a koji je bio u zaklonu 30-ak metara iza tenka tražiti „vatre“ za ciga-
retu. Sam Sarma poprskan krvlju i dijelovima tijela svojih kolega bio je u šoku shvativši
da je za dlaku izbjegao sigurnu smrt. Čuvši preko veze da nešto ne štima uputio sam
se prema platou i ugledao BVP. Nešto mi je bilo čudno kad sam vidio iza glave vozača
Šoić Goranka još jednu glavu. Pretrnuo sam od jeze kad sam shvatio da je to glava jed-
nog od poginulih tenkista. Jadni Goranko se nije mogao pomaknuti od šoka kao i svi u
blizini koji su jednostavno zanijemjeli. Našao sam u BVP-u sanduk od marende i ruka-
vice, skinuo glavu s BVP-a te zapovjedniku voda, zastavniku Holendi odmah rekao da
makne BVP u pozadinu i odmori ljude te operu vozilo. Narednik Mihotić i ja smo zbri-
nuli tijela tenkista i pomogli ih utovariti u vozilo. Do kraja terena tenkisti se nisu uspje-
li psihički oporaviti kao i dio mojih momaka koji su svjedočili toj pogibiji. Holenda je
kao mladi poručnik otišao par godina poslije „Oluje“ u mirovinu. Ponekad mislim da je
premlad vidio previše ružnih stvari, budući da je kao malodoban bio dragovoljac kod
Merčepa, a s 19 godina već zapovjednik mehaniziranog voda odgovoran za ljudstvo.
Pogibelj od preciznog srpskog topništva upravo je u boju za Novigrad bila izni-
mno visoka. No i hrvatsko topništvo imalo je dobre i precizne topnike, što je uosta-
lom i primjetno u ovom poglavlju, odnosno u cijeloj knjizi. U konačnici, upravo je
topništvo 4. GBR donijelo prevagu, napokon okončalo daljnji angažman protivnika.
U prva dva tjedna borbe topnička djelovanja hrvatske strane bila su usmjerena k ci-
lju zaustavljanja daljnjeg napredovanja neprijatelja. No, u samoj završnici stanje na
bojišnici bilo je takvo da se protivniku trebao nanijeti poraz kojim bi shvatio da u
daljnjim pješačkim napadima može računati samo na iznimno visoke žrtve.
Pukovnik Boris Jacović prisjeća se okončanja velike bitke za Novigrad:
U određenoj fazi ljudi su spavali u vrećama za spavanje na samoj liniji, konkretno,
baš na samom „platou“. Psihički su bili maksimalno napregnuti, tako da mi je dio lju-
di psihički pukao. Međutim, otišli su jednu večer odmoriti se u Zadar. Konsolidirali su
se, otuširali, prespavali, vratili su se kao novi natrag, ali neki su skroz psihički popusti-
li. Borbi je bilo svaki drugi dan. Ostalo mi je u sjećanju da su se u neparnim datumi-
ma odvijali vrhunac aktivnosti i borbi. Do tog zadnjeg pokušaja odsijecanja u kojem
su pretrpjeli jako velike gubitke, oni su napadali i pokušavali dokazat da mogu uzeti
Novigrad i da mogu ponovo vratiti Masleničko ždrilo i Hrvatsku rasjeći na dva dijela
ponovo.
Na kraju cijele priče logično je bilo da nas pokušaju odsjeći kod Paljuva i da poku-
šaju rascijepati naše snage na dva dijela. Taj dio je onda u okruženju, tu psihološki ljudi

272
padaju. Ja sam na to računao i postavio sam tri točke među koje ću ih pustiti, kanalizi-
rati, da ih sabijem na manji prostor, na otvorenom, bez zaštite, u kršu. I oni su upravo
tamo došli s pet tenkova, znači negdje 200 ljudi, većinom su bili Arkanovi „Tigrovi“.
Kad su došli, naših 10 minobacača od 120 mm pokrili su taj teren intenzivnom va-
trom i nanijeli im velike gubitke. Nakon toga su se krenuli izvlačiti, imali su i tri ošte-
ćena tenka od tih pet, međutim nismo ih uspjeli odsjeći na način da ih zarobimo. Kad
su se povukli, imali smo grupu iza njihovih leđa koja je navela topništvo, odnosno VBR
4. brigade direktno po njima. Tu je došlo zapravo do prekida njihove volje za daljnjim
agresivnim napadom.
Mi smo tu definitivno napravili posao. Rezultat svega je da smo im polomili zube tu
i da je priča dalje bila kakvom smo ju mi postavili. Znači, mi smo njih tu zadržali. Oni
su dotad tvrdili tjedan dana kada smo bili tamo, da je Novigrad njihov. A oni to nisu
tvrdili bez veze! Jer su bili uvjereni da će ga uzeti! I oni su u svojim medijima prezenti-
rali kao da su vratili cijelu priču na početak i da im silom ne možemo ništa. Međutim,
poslije se pokazalo drugačije! Znači, oni su tu stvarno bacili najelitnije snage, koordi-
naciju snaga i bili su uvjereni da će u tome uspjeti. Ipak, nisu. I recimo, kada se gleda
i onaj dio poslije, kada smo mi otišli, mada smo mi skroz uredili, i inženjerijski taj dio
crte, znači i žičanim vezama uvezali pozicije, ipak je još i poslije bilo žrtava. Istina, ma-
nje, ali ih je bilo na toj crti. Ukupno, kad se uzme prvi dio akcije kada se sve to osvajalo
i kada se uzme drugi, obrambeni dio, broj žrtava je neusporediv!
Kad smo odlazili odavde, ostavili smo uređene položaje, sve borbene točke. Objekti,
to su bili montažni elementi armirano-betonski koji su se stavljali samo dolje za zaštitu,
znači kad je topnička priprema ili topnički napad da se ljudi s tih otpornih točaka mo-
gu skloniti. Poslije su sve te otporne točke imale fortifikacijsku zaštitu u slučaju topnič-
kog napada. Znači, imali su zaštitu, imali su minska polja ispred, linije su bile uvezane
sa žičanom vezom kad smo odlazili. I ta crta je ostala takvom poslije, sve do „Oluje“.
Veliki napadi pješačkim i tenkovskim snagama uz potporu topništva time su za-
vršeni. Ipak, šire područje Novigrada, iako obranjeno, do samog kraja 1993. godine
bilo je poprištem borbi nižeg intenziteta. Uglavnom su bili izvođeni napadi topniš-
tvom, povremeni diverzantski napadi, tako da su sve postrojbe Hrvatske vojske i
dalje trebale biti na oprezu. U tim borbama, uglavnom od djelovanja neprijateljskog
topništva, poginulo je više pripadnika postrojbi koje su naknadno dolazile čuvati po-
ložaje u okolini Novigrada.

273
Škabrnja
Škabrnja je mjesto u zadarskom zaleđu koje simbolizira stradanja Hrvata iz Dal-
macije tijekom Domovinskog rata. Kolektivno sjećanje na Škabrnju vežemo uz ne-
ljudski zločin postrojbi JNA i pobunjenih Srba koji su 18. i 19. studenoga 1991. godi-
ne usmrtili 55 Škabrnjana, uglavnom civila. Manje je poznato da je Škabrnja ponovo
bila područje velikih ljudskih stradanja tijekom i poslije operacije „Maslenica“. Sve
donedavno uglavnom je bila nepoznata i krajnje intrigantna priča o vrlo hrabrom ot-
poru pripadnika IX. bojne HOS-a „Rafael Vitez Boban“, koji su gotovo u neprijatelj-
skom okruženju Škabrnju branili 43 dana od stalnih napada. Selo Škabrnja kao po-
prište ratnih okršaja fenomen je sam za sebe. Naime, nakon okončanja operacije to
je područje zbog neosvojenih položaja oko Gornjeg Zemunika i stoga što je u podre-
đenom položaju spram neprijateljskih uporišta u zaleđu, ponajprije Nadina i obli-
žnjeg brda Ražovljeva glava, bilo u najmanju ruku iznimno teško za braniti. Strateški
gledano, držanje Škabrnje od strane Hrvatske vojske nije imalo nikakve važnosti, a
jamčilo je ljudske gubitke. Ipak, zbog simbolike ratnih stradanja iz 1991. godine, hr-
vatska je strana željela imati Škabrnju u svojim rukama. Koliko je ta simbolika bila
jaka, svjedoči i već navedeno sjećanje generala Feldija da ga je predsjednik Tuđman
tijekom trajanja operacije na sastanku u noći s 24. na 25. siječnja prvo pitao „Jesmo
li u Škabrnji?“, kao i želja predsjednika Tuđmana da prilikom posjeta Zadru, nepo-
sredno nakon napadajnog dijela operacije, unatoč iznimno opasnim okolnostima,
posjeti upravo Škabrnju. Te neuobičajeno hrabre želje vrhovnog poglavara države i
vojske prisjeća se zapovjednik Bojne Zrinski, Miljenko Filipović:
Nakon oslobađanja Škabrnje i zaleđa, u Zadar je zadnjih dana siječnja stigao hr-
vatski predsjednik Franjo Tuđman. Na primanju sa zapovjednicima postrojbi i viso-
kim dužnosnicima, sa svima se srdačno rukovao i pozdravio, a potom je izrazio želju
da posjeti Škabrnju zbog svega što je ona simbolizirala. Svi su znali da je to i više nego
opasno, ali predsjednik je bio preveliki autoritet, nitko mu se nije usudio u tom trenutku
otvoreno oponirati. Iako među mlađima, uostalom bio sam odgovoran za to područje,
ja sam mu otvoreno rekao kakvo je stanje: „Gospodine predsjedniče, situacija je preo-
pasna. Sigurnosna situacija ne dozvoljava da se izlažete takvoj opasnosti, Škabrnja nije
do kraja osigurana zona.“ Poslušao me i umjesto Škabrnje posjetio je gradsku bolnicu.
S druge strane, Škabrnja je, iako strateški nevažna za Srbe, i njima postala važan
cilj, gotovo opsesija. Razumljiv je razlog tome. Nakon što nisu povratili ključne cilje-
ve, Kašić, potom Novigrad, nakon što su zapravo uspjeli uzeti tek nekoliko zaseoka
u području Pridrage, srpskoj vojsci trebao je barem jedan ratni uspjeh više razine.
Borbe za Škabrnju bile su teške, djelomično su opisane u prvom dijelu knjige. Nakon

274
što je poslije teškog minobacačkog napada 27. siječnja izgubljena Ražovljeva glava,
pripadnici Bojne Zrinski, odnosno snaga SP GSHV-a, uz pomoć pripadnika 7. do-
mobranske pukovnije, opet su ušli u Škabrnju, ali brdo Ražovljeva glava ostalo je u
rukama neprijatelja. Zapravo, ni cijelo selo Škabrnja nije bilo u rukama hrvatskih
snaga, već samo ulazni dio sela. To područje držale su vrlo male snage, desetak pri-
padnika SP GSHV-a i domaćih branitelja. U maloj skupini branitelja koja je držala
napuštenu Škabrnju bili su i borci Bojne kralj Tomislav. Mladen Klapan prisjeća se:
Nakon što smo organizirali obranu nasuprot jakog neprijateljskog uporišta u Liša-
nima Tinjskim, razvukli smo veze te utvrdili linije, a uz to sam vršio izviđanja ka Na-
dinu otkuda je neprijatelj djelovao po našim snagama VBR-om. Potom na zapovijed
pukovnika Radasa odlazimo u selo Prkos. U noći se spuštamo do groblja i crkve Sv. Lu-
ke na cesti između Prkosa i Škabrnje. Tu smo zatekli postrojbu sastavljenu od domaćih
boraca. Organizirali smo se te smo Šestan, ja, zapovjednik te postrojbe i vezista Karlo
pošli u Škabrnju. Škabrnja je bila potpuno prazna, te smo razvukli vezu da bi što bolje
mogli uvesti naše postrojbe. Selo je bilo napušteno, ali je neprijatelj držao položaje na
Ražovljevoj glavi odakle je mogao kontrolirati cijelo područje. Nakon uvođenja naših
postrojbi u Škabrnju više puta došao sam u selo zajedno sa zapovjednikom, Nenadom
Matakom – Mehom, u obilazak naših pripadnika. Položaje u selu predali smo postrojbi
IX. bojne HOS-a.
IX. bojna HOS-a bila je samostalna satnija 114. brigade Hrvatske vojske. Postroj-
ba je tako ustrojena nakon što je čelnik HSP-a Dobroslav Paraga zapovjednikom po-
strojbe imenovao Marka Skeju. On je okupio raštrkane pripadnike IX. bojne HOS-a
koji su djelovali kao zasebni vodovi ili desetine u ostalim postrojbama Hrvatske voj-
ske na području Dalmacije, pa je kao takva postrojba tijekom srpnja 1992. službeno
uključena u 114. brigadu. Satnija je zadržala svoj naziv, svoje oznake i, iako podređe-
na zapovjedništvu 114. brigade, imala je određenu autonomiju u djelovanju. U vrije-
me operacije „Maslenica“ postrojba je držala položaje na Južnom bojištu, no kako je
srpska strana pokrenula veliki protunapad, brigadir Ante Gotovina zapovjedio je da
se postrojba izmjesti u zadarsko zaleđe. Imao je za to i razlog jer je IX. bojna HOS-a
bila postrojba itekako voljna za pješačke okršaje. Tko je činio tu postrojbu (u tom
razdoblju otprilike 130 vojnika) i kako je pristigla u Škabrnju, objašnjava zapovjed-
nik Marko Skejo:
Kategorija ljudi u IX. bojni HOS-a, ja ih nazivam malo kroz šalu, to su bili „vuč-
jaci“, to su bili odani dragovoljci iz pravih hrvatskih obitelji i jedan dio „legionara“,
stranaca. Kroz IX. bojnu HOS-a prošlo je gotovo 60 legionara. Uglavnom ih je bilo od
10 do 15 koji su stalno ratovali s nami. Dominirali su Irci, bilo je Španjolaca, Engle-

275
za, Francuza, bilo je Nijemaca, Poljaka, Skandinavaca, bio je čak i jedan Nizozemac,
pa jedan iz Ukrajine, pa i Rus jedan i tako. Naravno, poseban među njima bio je Irac,
Tom Crowley!
Inače, IX. bojna HOS-a, mi smo pristupili 114. motoriziranoj brigadi Split. Imali
smo apsolutno iste tretmane kao i ostala vojska, bili smo u ustroju, išli smo na bojišnice
isto kao i oni. Međutim, gospodin Gotovina, naš general, vitez, on je 27. siječnja zvao
osobno mene u zapovjedništvo 114. brigade na Popovu polju, u dubrovačkom zaleđu.
I zapovjedniku Klancu, koji je bio tada zapovjednik 114. brigade, general Gotovina
je dao zapovijed da popuni našu liniju koju smo mi držali na Popovu polju, a da nas
izvuče. Razgovarao je sa mnom, rekao da moramo doći na zadarsko područje, konkret-
no u Škabrnju.
Ja sam mu reka da nema problema. Da ne ispadnem sad prepotentan, mi nismo
birali ratišta. Zapovijed smo poštivali i išli smo onako sa srcem, s voljom, jer znamo za-
što smo došli, zašto smo tu. Ja sam mu odgovorio, da što se tiče ljudstva, da nema pro-
blema, ali da smo slabo naoružani i da bi trebalo još dopuniti opremu i municiju. On
mi je obećao da će sve riješiti, da dođemo. Tako, mi smo se izmjestili, došli smo u Split
sutra. Znači 28. siječnja, popopodne oko 4 sata smo došli u Sukošan. U Sukošanu smo
dobili popunu municije i doveli su nas do Prkosa. Iz Prkosa u 11 sati noću dovela nas
je ženska osoba, izviđač, Danka se zvala. Gledajući te noći tu mladu ženu koja nas je
vodila od Prkosa do Škabrnje, ja sam bio na čelu te postrojbe, ona me duboko dirnula.
Kad se sjetim te žene koja ide u noć, kako je gazila da smo je jedva stizali. Ja joj oda-
jem sve vojne počasti za hrabrost i volju, pogotovo kad se sjetim kako su određeni ljudi
bježali preko granice, krili se i nisu se odazvali u trenutku kad je hrvatski narod imao
povijesnu šansu za obraniti stvorenu državu.
Danka Dražina jedna je od brojnih žena koje su sudjelovale u Domovinskom ra-
tu. Kao mlada studentica zanemarila je vlastitu sigurnost i priključila se vojsci, isprva
kao medicinska ispomoć, potom kao vojnik. Za vrijeme napada na Škabrnju 1991.
uspjela je spasiti glavu, iako mnogi njezini suseljani i bliža rodbina nisu, te se aktivno
uključila u redove Hrvatske vojske:
S drugim mladićima iz Škabrnje čuvali smo liniju razgraničenja u Prkosu. Iako je
došao UN, potpisano je primirje, bilo je jako opasno, dosta se ginulo, ljudi su stalno
ginuli od granatiranja i povremenih okršaja. Uostalom, krajem siječnja je minirana
i do temelja srušena crkva u Škabrnji. Gledali smo tu sistematičnost; spustili su se iz
Biljana, dva puta je dizali u zrak, ukrali dva teška zvona od nekoliko tona koja do da-
nas nisu pronađena. Potom su u ožujku iznova počinili masovan pokolj nad preosta-
lim civilima, nad 15-ak staraca koji nisu htjeli u izbjeglištvo. Mi smo im nosili hranu,

276
nagovarali da pođu s nama. Sjećam se posebno bake Joze koja nam je ostavljala znak
kada jest ili nije sigurno u selu. Bila je uvjerena kako će preživjeti još jedan rat, no sve
su njih 12. ožujka 1992. pobili. Sve, osim dvije starice koje su ostavili da tjerajući ov-
ce pređu preko minskih polja. Jedan momak je došao iz Amerike i donio je kameru pa
smo stalno ulazili snimati srušenu Škabrnju od prve do zadnje kuće, to je bilo puštano
na Dnevniku HTV-a. Neki zapovjednici koji su bili podalje od prve crte prigovarali su
zbog tih izleta, ali mi smo smatrali da je to trebalo snimiti, da ljudi vide kako su razo-
rili Škabrnju. Svaki dan smo gledali civile iz okolnih sela kako se spuštaju i pljačkaju.
Toliko su popljačkali da su na kraju spali na to da odnose drva, cjepanice za ogrjev. Išli
smo u ta izviđanja, miniranja, radili su i oni nama zamke. Najgroznije je bilo kada je
od mine poginuo Miro Bašić. Krenuo je s prijateljem snimati k Polači, raznijela ga mi-
na, a ovoga je ranila i toliko šokirala da nije znao ni objasniti gdje se to dogodilo. Nas
troje-četvero tražili smo ga šest dana. Bio je lipanj, vrućina, možeš misliti kako je tijelo
izgledalo i koji je to bio miris kada smo ga našli. Nosili smo ga po 10 metara bez da se
disalo. Pa bi ga spustili, odmaknuli se da udahnemo zrak. To je bilo strašno, to mi je
bilo posebno strašno. A njegov brat Ljubo također ga je nosio. Grozno sjećanje i grozan
osjećaj jer je i Ljubo na sličan način skončao od posljedica ratnih trauma.
Mogu reći da su mnogi 1992. godine dolazili u Prkos, neki elitnog naziva ili izgleda,
ali nisu se previše zadržavali. Jako malo je nas iz Škabrnje i Prkosa bilo tamo, mnogo
više ljudi je bilo u Galovcu gdje je bilo zapovjedništvo i topnička potpora. Zato me kat-
kad smeta kad se govori posprdnim tonom: „domobrani“. Jer svašta smo prošli i odra-
dili cijele ‘92., a posebno ‘93. godine za vrijeme i poslije operacije „Maslenica“. Mi smo
prvi, s pripadnicima specijalnih postrojbi „Zrinski“, ušli u Škabrnju, isti dan smo imali
teških stradavanja i pogibiju. Samo što je nas bilo jako, jako malo. Kasnije su drugi doš-
li, a nažalost je tad izgubljena i Ražovljeva glava.
Kasnije sam uvela HOS-ovce u selo. Kako, zašto žena, o tome ne bih. Znala sam te-
ren, bila sam izviđač, bila je to moja dužnost prema Škabrnji. HOS-ovci, oni su jedna
posebna priča. Ja mislim da hrabrijih ratnika nisam vidjela. Imali su cilj, znali su u što
ulaze, a to što rade činili su beskompromisno! Svaki dan im je bio opasan. Ili su ih ovi
napadali topništvom i pješacima, ili su HOS-ovci napadali njih, sve dok se to nije pre-
tvorilo u danonoćne borbe. Posebno iznenađujuće, jer kružile su priče o raspuštenosti
i samovolji HOS-ovaca, bilo je njihovo ponašanje. Mogu potvrditi da su bili najdisci-
pliniranija postrojba s kojima sam se ja susretala na bojištu i da su brzo odstranili par
onih koji su se problematično ponašali.
HOS-ovci se također rado sjećaju Danke, kao i nekoliko mladih Škabrnjana koji
su imali hrabrosti pomagati im u obrani, posebno maloljetnih Tome i Mate Ražova.

277
Marko Skejo: Nisam mogao vjerovati kad smo došli u Prkos. Kažu: „Ona će vas voditi
u Škabrnju.“ Vani skoro pola noći, ružno vrijeme, a ispred nas mlada žena, skoro dije-
te, gazi kao marinac i vodi nas u vučju jazbinu. Moram priznati da me je zasramila.
Rekao sam sebi da kako god bilo u toj Škabrnji, nema šanse da odstupimo ako ova cura
ima toliko srce. A vjerujte da se u Škabrnju nisu usudili ni prići mnoge „muškarčine“.
Posebna je to žena, sama njena pojava dala nam je motiv koliko god je bio jezovit ula-
zak u takvo mjesto.
Uglavnom, iako niko od nas nije bija do tada u Škabrnji, ulazimo i u kući nalazi-
mo 12 ljudi specijalnih postrojbi Glavnog stožera, mislim od Filipovića. Držali su što su
mogli, a zapravo Škabrnja nije bila ničija. Jedan mi se predstavija da je on zapovjednik
te grupe, vidio sam da slabo govori hrvatski, mislim da mi je reka da je u Americi živio,
doša je ovdi jer da su njegovi isto iz ovih krajeva i tako je došao u rat. Oni su tamo dva
dana u okruženju bili, pred zoru su otišli, a ujutro smo napokon vidjeli što je i kolika
je Škabrnja. To je 5 tisuća i 200 metara dugo selo. Ulovila me nelagoda jer zna sam
da nemam dovoljno ljudi za pokrit tu liniju. Mi smo u svitaj zore nazirali već konture
Škabrnje i odma smo napravili rasporede, straže i aktivnu obranu. Uglavnom, mi smo
imali zapovjednike grupa, koji su imali svak svoju grupu po četiri-pet ljudi, to su već
bili prekaljeni bojovnici.
Još precizniji opis prvih dana HOS-a u Škabrnji pružio je dozapovjednik po-
strojbe Iko Vuletić. Naime, HOS-ovci su požurili zauzeti položaje u selu i stoga je
u Škabrnju prvo ušao samo dio postrojbe, 23 borca. Ostatak pješaka, minobacačka
skupina, logistika, ukupno 128 ljudi, tek su u skupinama pristizali do sela Prkos, a
Marko Skejo ih je morao uvezati i često prometovati od okružene Škabrnje do Zapo-
vjedništva u Zadru. Vuletić, koji je na engleskom dao izjavu BBC-u, prije odlaska u
Škabrnju, s Tomom Crowleyem i Markom Skejom postavio je obranu sela:
Prvo smo se odlučili zaštititi, potom vidjeti što se događa na Ražovljevoj glavi jer
selo je rasuto na pet-šest kilometara između Nadina i Zemunika Gornjeg. Postoje za-
seoci Ambar i Istok, oni spadaju pod Škabrnju, no bili su u rukama neprijatelja. Od-
mah smo se složili u „piramidu“, u trokut i sami sebi načinili tvrđavu unutar Škabrnje.
Ostavili smo jedan golemi prostor ispred sebe, a prema Nadinu nismo držali ništa. U toj
„tvrđavi“ zbili smo se na svakih 100 metara u nekoj kući. Između kuća, na sredinama
tog trokuta, postavili smo „televizije“, a ceste su bile nakrcane tenkovskim minama, uz
dodatak pješačkih mina, poteznih mina, „pašteta“, svega na čemu smo zapravo inzi-
stirali i što su nam iz Zadra i poslali. Kada su i ostali HOS-ovci pristigli, mi smo samo
proširili taj „trokut“ na jedno puno veće područje, ali ne i cijelo selo, i ostavili si tako
jedinu odstupnicu, nesiguran put prema Prkosu.

278
Naravno, zatočiti se, minirati prostor i držati straže bez aktivnog djelovanja prema
neprijatelju bilo bi prilično besmisleno. Prvo smo zauzeli dominantne kuće, tavane i
krovišta kako bi mogli pratiti pokrete neprijatelja. I bilo nam je jako bitno da oni pri-
mijete naša gibanja. Da se stalno gibamo i da misle da nas ima sto ili dvista, jer ako oni
shvate da nas ima 23, onda je samo pitanje dana kada će nas zaskočiti. Trebalo im je
utjerati straha u kosti i zato smo od početka puno radili s minama prema njihovom po-
dručju. Kada smo nakon dva-tri dana vidjeli točno gdje smo i u što smo ušli, a zapravo
smo mi bili zarobljeni, odlučili smo ih terorizirati. Nisu to bili otvoreni pa čak ni veći di-
verzantski napadi, već smo ih naprosto ubijali u pojam gibanjima i miniranjem terena.
Kada se cjelokupna postrojba okupila, kada je u selu bilo nešto više od 80
HOS-ovaca (manji dio topničke podrške ostao je u Prkosu), valjalo je nekako riješiti
i problem prometovanja, naravno jedino mogućeg po noći bez svjetala. Naime, čim
su neprijatelji uočili da Škabrnju drži jedna izrazito aktivna postrojba, izveli su dva
tenka M-84 kojima su nadzirali cestu prema Prkosu.
Oni su odmah izveli tenkove kraj Ambara i Istoka, prvo jedan tenk pa drugi, i upu-
cali su ga ka kapeli Svetog Jure koja se nalazila između Prkosa i Škabrnje. To je bio jedini
put kojime se moglo doći u Škabrnju, ta asfaltirana cesta, a sve drugo je bilo minirano,
kompletno polje između Škabrnje i Prkosa. I mi smo se dva dana vozili ko mulci da vi-
dimo može li tenk direktno pogoditi auto. Kada bi se iz Škabrnje zaletili, postigli bi do
te kapelice brzinu od nekih 90 km na sat, više nismo mogli zbog okuka, i bome bi svaki
puta granate padale ili ispred ili iza metar do dva. Srećom, kada smo se vraćali iz Prko-
sa, mogli smo se većom brzinom voziti i tu nam nisu mogli ništa. I tako, par dana uvijek
ista procedura; čim primijete auto uvijek bi ga tri granate, obavezno tri, „sljedovale“ ta-
koreć rafalno. Mi smo tih nekoliko slaloma Land Roverom morali odvoziti, jer smo mo-
rali saznati da li u slučaju napada možemo dobiti pomoć, možemo li izvlačiti ranjenike.
Naravno, morali smo reagirati, dati im do znanja da su nepoželjni i da je bolje po njih
da se maknu. Počeli smo se još više gibati, još više minirati, sve ne bi li vidjeli koliko im se
krećemo u dubinu i da misle da nas je sila u Škabrnji. Dobru obranu do dolaska ostatka
postrojbe uspjeli smo organizirati i zbog nedostataka protivničke strane. Iskoristili smo
činjenicu da je Škabrnja na samom početku veljače bila pomoćni smjer napada, dok je
svoje najjače snage neprijatelj isprva usmjerio na Kašić, a potom prema Novigradu.
Za to vrijeme zapovjednik Marko Skejo organizirao je logističku podršku vrlo
vješto. Osigurao je prijeko potrebno streljivo i opremu te na lukav način osmislio ka-
ko organizirati prehranu:
Zapovjedništvo je bilo na ulazu u selo, kako se dolazi iz Prkosa. Nismo mogli uzeti
cijelo selo, nismo imali toliko ljudi. Uzeli smo do Ambara, znači prema selu Istok, to je

279
Gornji Zemunik, mi smo tamo uzeli negdi cirka kilometar i po. I uzeli smo 500 meta-
ra prema sjeveru, znači prema Ražovljevoj glavi, odnosno Biljanima. Cestovni ulaz u
selo iz pravca Prkosa bio je jedini prolaz, odnosno izlaz za vojsku. Sve ostalo na tom
području bilo je minirano. Faktički, mi smo bili u mišolovci. Kritična opasnost dolazila
je s Ražovljeve glave i Biljana, gdje im je bilo uporište. Oni su s Ražovljeve glave domi-
nirali, cesta od Škabrnje prema Prkosu, ona im je faktički bila na dlanu. Tako da nije
bilo šanse po danu da ulaze bilo kakvo auto ili oprema ili municija ili hrana. Jer je oni
kontroliraju, kako su se transporterima i tenkovima vozali po ovoj cesti prema Biljani-
ma, oni su bili tu, iznad na cesti. Tako da si im faktički bio izložen ko na snajperu. Tako
da smo mi dobivali popunu municije i hranu noću.
Kod nas u pozadini, naravno, nije bilo sve idealno. Ja sam ima indicija i neka sa-
znanja da protivnik ima dosta doušnika u našim redovima. Tako da sam ja pridupla
hranu da bi brojno stanje prikaza bolje nego što jest. Konkretno, mene su dobri ljudi
opomenili da Srbi najvjerojatnije preko hrane znaju točno brojno stanje koje je unutra
u Škabrnji. Tako da sam ja, evo, malo sam se snaša i pridupla sam te obroke. U tom
momentu jedino sam mogo to napravit jer s ovolikim ljudstvom nismo mogli držati to-
liku površinu, a nas je točno 128 bilo HOS-ovaca. Dio je ostao kao logistika u Prkosu,
znači negdje 80-ak je pješaka držalo Škabrnju. A ja sam brojno stanje bio predočio da
nas je 300 bilo tu. Hrana je dolazila uglavnom noću. Momak koji ju je dovozia, ja mi-
slim da je bio iz Biograda, manjerke bi izbacio, i iša nazad, opet noću bez svitala, znači
obris ceste je pratio. Bio je izuzetno hrabar, govorio je da nosi eksploziv ispod sica, pa
ako ga tenk slučajno uhvati, neka ga digne skroz da ne bi slučajno osta živ jer je zna da
će ostat sakat.
Uz HOS-ovce je i nekoliko pripadnika 7. domobranske pukovnije imalo hrabro-
sti pomagati u obrani Škabrnje. Najzanimljiviji je svakako Poljak Trzezbor Pieku-
towski, ne samo zato što je stranac, već i zato što se naknadno pridružio IX. bojni
HOS-a:
Škabrnja je strateški bila beznačajno mjesto i vrlo teško za obranu. S jedne strane
njihovo uporište, selo Biljane, i u neposrednoj blizini brdo. S druge, opet snažno upori-
šte, Zemunik Gornji. No, očito je to selo iz političkih razloga bilo važno imati u svojim
rukama. Nažalost, osim HOS-a i nekoliko domaćih entuzijasta, nitko drugi nije dola-
zio ni blizu u ta 43 dana. Svaki dan smo bili bombardirani sa svih strana, svaki dan
na straži oko u oko sa srpskim tenkom iz Biljana, svaki dan na brdu su bili snajperisti
i svaki dan su pokušavali skinuti nam naše mine ispred kuća. Jedini sam iz 7. pukovni-
je koji je ostao s njima i nije odlazio na odmor, a samo još dva-tri domaća momka su
redovno dolazila na smjenu. Sprijateljili smo se i moj prelazak se podrazumijevao. Jed-

280
noga dana upitao me zapovjednik voda, Franjo Rosić: „Pa dobro, kad ćeš više razdužiti
tu pušku kod njih i zadužiti našu?“
Bez obzira na naše dobro raspoloženje, situacija u Škabrnji je bila grozna! Jednom
sam poslan u zapovjedništvo, u Galovac, te pregovarao s operativcem kojega sam za
HOS tražio neke namirnice, cigarete. On je počeo prosvjedovati, a drugi mu je časnik
rekao: „Ma dajte im sve što god traže samo da ostanu u toj jebenoj Škabrnji!“
Inače, IX. bojna HOS-a najbolja je ratna postrojba u kojoj sam ikada bio. Moral
je bio na toliko zavidnoj razini da su zapovjedne funkcije bile samo forma. Svatko je
znao što treba raditi i radio je to najbolje kako je mogao. Bila je to mješovita postroj-
ba sastavljena od boraca iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, stranaca, bilo
je i Muslimana, Albanaca... Pa, iako po deklaraciji ekstremistička, upravo u IX. bojni
osjećao sam veću toleranciju negoli u bilo kojoj, prije ili kasnije, hrvatskoj postrojbi. Bili
smo svi prijatelji, na terenu i na odmoru, družili smo se i držali skupa.
Zanimljivo, pripadnici IX. bojne HOS-a bili su neposredni svjedoci najveće di-
verzije, neki smatraju, uz miniranje brane Peruča, i najvećeg akta terorizma koji su
srpski pobunjenici počinili tijekom rata. Vjerojatno iz smjera Nadina, 2. veljače 1993.
pušten je vagon-bomba, nakrcan eksplozivom i dijelovima željeza, da u slobodnom
padu putuje k odredištu terorističkog čina. Opće mišljenje je da je teret bio namije-
njen zadarskom kolodvoru, dok neki pripadnici HOS-a imaju drugačije mišljenje.
Smatraju kako je smrtonosni vagon bio namijenjen njima, da digne dio Škabrnje u
zrak. Navode kako je na ulazu u selo, upravo kod njihovog zapovjedništva, bila poki-
dana tračnica u duljini od par metara te da je neprijatelj to znao. Također, tvrde da je
vagon i bio namijenjen daljem odredištu, to je eventualno mogao biti Sukošan u ko-
jemu se spajaju tračnice za dalji put prema Zadru. S druge strane, treba znati da je va-
gon bio teretni troosovinski, dakle „teške kategorije“, poslan upravo kao takav ne bi
li možda nastavio put tračnicama. Kako bilo, vagon je inercijom u slobodnom padu
postigao dovoljnu silu, prešao je kamenje i nastavio put tračnicama. Srećom, završio
je kod tunela Debeljak gdje je iskočio iz tračnica, eksplodirao i napravio zastrašujuće
veliki krater, dubok i širok više od 20 metara. Da je iskočio iz tračnica kod Škabrnje,
na ulazu u središte mjesta, teško da bi itko od HOS-ovaca preživio, jer je zapovjed-
ništvo bilo smješteno tik uz tračnice. Zanimljivo, HOS-ovcima je mogao presuditi i
njihov pripadnik, Dalibor Žentil (preminuo tijekom pisanja knjige) iz Novog Vino-
dolskog, koji je te noći čuvao stražu:
Imali smo kod te pruge zapovjedništvo i kuću gdje smo 24 sata držali stražu. U noći
je zvonio poljski telefon, Dalibor kaže da nešto dolazi po tračnicama, da drži na nišanu
sa svojim RPG-om, ne zna što činiti. Rekli smo da čeka, a kad smo pritrčali, već smo

281
gledali vagon kako odlazi, preskočio je nekim čudom one pokidane tračnice. Nakon tih
nekih, ne više od 10 minuta, a nama se to činilo kao vječnost, čula se eksplozija koja je
bila bliža Sukošanu nego nama. Svejedno, to se treslo nebo i zemlja. Išli smo gledati ka-
snije tu rupu kod Debeljaka, to je bilo, ajme majko. Žentil ga je imao na nišanu, imao
je RPG-9 s postoljem, samo ga je vrtio u smjeru kako se vagon kretao. Tako da, kad
smo mi došli, on ga je već nišanio u odlasku. Da smo znali da je vagon pun eksploziva,
skinuli bi ga tamo pa da eksplodira u polje, ali tko bi to mogao pretpostaviti, prisjeća
se Iko Vuletić.
Obrana Škabrnje od strane pripadnika HOS-a imala je nekoliko razdoblja. U pr-
vome su branitelji utvrdili položaje, širili obranu, pritom dodatno minirajući prostor
i odlazeći u diverzije, najviše prema Ražovljevoj glavi. Za te aktivnosti ponajviše je
zaslužan Irac Tom Crowley.
Sama obrane Škabrnje, to se zna, ona je djelo Irca Toma Crowleya! Čovjek je osmi-
slio sustav mina „televizija”, način na koji ga koristiti i stavljao je osigurače mina na
zadnji zub. Doslovno smo cijelu Škabrnju izminirali, iznutra i izvana. Iznutra susta-
vom „televizija”, u slučaju gubitka sela da možemo sve ili pojedine ulice dignuti u zrak
zajedno s neprijateljem. Mine je trebalo svakodnevno obilaziti i provjeravati jer skoro
svaki dan su ih njihovi pokušavali poskidati da naprave put pješacima. A bili su stvar-
no uporni, očito da je za njih Škabrnja bila od nekog posebnog značenja! Unatoč veli-
kim žrtvama, stalno su pokušavali. Sjećam se položaja kod Ražovljeve glave gdje, čini
mi se, nisam stigao pojesti ni jedan cijeli sendvič kada bih ujutro držao stražu. Jer čim
sam se popeo na kat, evo njih pored mina na putu ili u šumarku, pokušavaju prokrčiti
put, prisjeća se Trzezbor Piekutowski.
Ražovljevu glavu držao je neprijatelj, a HOS-ovci su bili svjesni da oni mogu za-
uzeti, ali nemaju dovoljno snaga držati uzvisinu udaljenu nekoliko kilometara od sa-
me Škabrnje. Stoga je Tom Crowley inicirao stalne diverzije kojima se, osim gubitaka
u ljudstvu, neprijatelju unosila nesigurnost. Oni, naime, nisu znali nalazi li se itko
na brdu i što ih tamo sve čeka. Detalje tih diverzija opisao je, tada vrlo mladi vojnik,
Mijo Matešić:
Naš je cilj bio ispočetka izviđanje prema Ražovljevoj glavici da vidimo šta se tu do-
gađa. Međutim, vidjeli smo da oni nisu baš često tu. Nakon nekoliko izviđanja smo se
uspjeli popeti na sam vrh i vidjeli smo gore njihovo topništvo, naoružanje što je ostalo i
onda smo im počeli postavljat zamke. Isključivo smo se te prve dane kretali po noći. Čak
po danu nismo uopće ni izlazili ni ništa, samo smo bili na položajima i držali ih. I onda
kad smo se prvi put popeli na Ražovljevu glavicu, odmah smo im postavili zamku, je-
dan dio minirali. Pokojni Irac koji nas je vodio u ta izviđanja, on je stavlja njima mine

282
u rovove. Meni osobno bilo je čudno zašto stavljati mine u rovove. Međutim, on je bija
zapovjednik, vođa, nije bilo pitanja, nego „odradi-napravi“. Kad smo se vratili doli, on
je uzeo minobacač, kad je snimio da su se oni popeli, i počeo pucat po njima. Kad je po-
čeo pucat, naravno, oni su poskakali u rovove. Sutra kad smo se popeli gore, našli smo
dijelove tijela, čizme, ovo-ono, svašta je bilo tu šta je ostalo od njih.
Imali su tu jedan top T-12, a cijeli jedan put prema brdu bio je izminiran, teško je
bilo prić. Čak jedanput, jer imali smo isti takav top, ali nismo imali granate za njega
pa smo im ukrali s Ražovljeve glave te granate da bi ih mi koristili. Jedanput smo naš-
li dosta automatskih pušaka, naoružanje, a jednom se naša grupa izvidnika slučajno
s njima našla baš tu na tom mistu. Jedan naš pripadnik je bija tada teško ranjen. Jer,
kako smo mi njima te spletke radili, oni su sve manje smjeli se penjat, ali ipak, bilo je
sve teže. Negdje početkom ožujka grupa se jedna uputila k brdu, no tamo su se već na-
lazili suparnici, koliko smo saznali, i Arkanovi „Tigrovi“. Od naših, izdvojili su se San-
do Modrić i Igor Genzić koji su se uspinjali desnom i lijevom stranom i oba su ušla u
vatreni okršaj. Genzić je na vrijeme uočio neprijatelja, uspio se pod vatrom izvući, no
Modrić je doslovno došao do četnika. Uočili su ga ispred samoga rova, počeli ispitivati
da se predstavi no Modrić ih je pokuša zbuniti galameći, tražio je da se oni predstave.
Ipak, nastala je borba na nekih pet-šest metara. Jednog je od njih uspia pogoditi, no on
je sam dobio sedam metaka u tijelo, najviše u gornjem predjelu live ruke, ali i četiri me-
taka u grudni koš. Modrić je ipak uspia pobjeći, sam je otrčao u centar Škabrnje. Iako
mu liječnici nisu dali nikakvu šansu za preživljavanje, preživia je transport i operaciju
u zadarskoj bolnici. Imao je dvostruku sreću. Metak mu je prošao pored srca i izašao
na leđa. A to što ga neprijatelj nije odmah eliminirao vjerojatno ima zahvaliti tome što
je jedini od HOS-ovaca nosio crnu „spitfire“ jaknu, što je možda zbunilo suparnika,
pogotovo ako su to bili pripadnici Arkanovih „Tigrova“ koji su isto nosili te crne jakne.
Kako opisati Toma Crowleya? Ja sam tada 19 godina ima. On je za mene bija i otac
i mater, Bog. Jako pametan, lukav, oprezan i sposoban čovik. S nečim šta niko od nas
nema i nikad neće imat. S osjećajem, s velikim srcem, ali i s velikim mozgom. Znači,
on me takorekuć odgojia za vojnika, kasnije zapovjednika. Neke stvari koje je on prije
radija, kasnije sam ja preuzeja iza njegove smrti. Tako da sve šta sam naučija o ratova-
nju, a puno znam, sve sam naučio od njega! Strašan čovik. On je po postavljenoj mini,
on kad bi je naša, on je zna je l’ tu minu stavija njihov „domobran“, kako bi mi rekli,
neki njihov mještanin, ili je stavija profesionalac. On prvu minu koju je naša, a koja
je profesionalno postavljena, on je reka: „Momci, tu je Dragan!“, i odma je digao sve
na uzbunu i morao je bit oprez. On je poznava psihologiju toga čovjeka, neprijatelja.
Poznava je njegov mozak, vjerojatno zbog slične obuke koju su prošli, znao je kako on

283
radi. I onda je on njegove mine primistija tako da bi ga iznenađiva. Taj Irac koji nas je
vodija, on je bija od akcije čovjek, nije ima živa mira. A usto, volija je nas mlade ljude.
I sam je reka da je proša puno ratova i svega, ali takvu volju, takvu hrabrost i takve
momke nije vidija, da nas nikad neće ostavit, da će cijeli život ostat s nama.
I onda usput bi radili ta izviđanja, stavljali njima mine, lagane diverzije, ulaske,
kontrolu koliko ih je, kako rade, kad su im smjene, kad im ručak dolazi, kad se mi-
njaju na položaju. Usput bi nas obučava i usput bi s njim radili korisne stvari za nas,
da sačuvamo čvrstu obranu. Isključivo on je zaslužan za sve što sam naučio i znam.
Ja sam sa 17 godina uzeo pušku, sve što sam naučio i znam, naučio sam od njega. A
šta se tiče ratovanja i naoružanja, po tom pitanju nije postojalo što taj čovjek nije zna.
Okršajem u kojem postrojba HOS-a samim čudom nije imala gubitaka postalo je
jasno da više nemaju što tražiti u akcijama prema Ražovljevoj glavi. Dovoljno je uo-
stalom pratiti kronologiju sukoba za taj položaj, odnosno stalne pokušaje probijanja
linija hrvatske obrane oko Škabrnje. Tako je u „Informaciji potčinjenim jedinicima“
pomoćnik komandanta GŠ SVK, pukovnik Mile Novaković, 2. ožujka izvijestio po-
strojbe o stanju na terenu. O sukobima oko Škabrnje naveo je:
„Rano ujutro 01. 03. interventni vod i grupa dobrovoljaca „Lisice“ išli su na izvr-
šenje borbenog zadatka izviđanja pod komandom kapetana Dragana u rejonu Bilja-
ne Donje i Škabrnje. Prilikom izvršenja zadatka teže je ranjen izviđač Subotić Goran
koji je naišao na nagaznu minu koja mu je odnela stopalo. Nastavni centar Alfa iz ko-
jega je ova izviđačka grupa, izvršava zadatke obuke po planu.“ U točki 6 istog izvje-
šća o sukobu kod Ražovljeve glave naveo je: „U rejonu Ražavljeva glava pri poseda-
nju iste od strane izviđačke grupe kapetana Dragana došlo je do sukoba sa manjom
ustaškom grupom, kojom prilikom je lakše ranjeno pet boraca od mina (‘paštete’),
dok je jedan borac (dobrovoljac iz Srbije) poginuo.“
O novom sukobu ponešto, iako nedovoljno precizno, saznajemo i iz izvješća Ko-
mande 7. korpusa SVK i GŠ SVK koji 5. ožujka prenose kako je dan ranije više pri-
padnika ranjeno i „poginuo je instruktor iz NC ‘Alfa’ Milan Anđić iz s. Polača na
Ražovljevoj glavici“. Tko je sve od srpskih borbenih grupa sudjelovao u tim okršaji-
ma i kakvog su bili karaktera možemo pretpostaviti iz nastavka istog izvješća: „Na-
kon jučerašnjeg ranjavanja TIGROVA oko 300 boraca i starešina OG-1 dalo je krv“.
Uostalom, već do tada bilo je jasno da se jedna potpuno drugačija struktura napa-
dača okuplja oko Škabrnje i pokušava se probiti preko minskih polja. Marko Skejo
prisjeća se da je Irac Crowley odmah upozorio da su u velikoj opasnosti:
Tad kada je Tom Crowley s par vojnika otišao i izminira Ražovljevu glavu, tada
kad smo im izvadili municiju, uzeli 72 granate za top T-12, baš se potrefilo da su nam

284
trebale. Nakon toga, nakon što su nastradali, mi kada smo išli gore, nismo našli tijela.
Našli smo 14 pušaka, bilo je čizama, bilo je i krvi, znači oni su ušli u to minsko polje,
izvlačili jedan drugoga. Tom je samo ponavlja: „Nema ni jednoga, nikog nismo našli da
je poginio. Ovdje su profesionalci, ovdje su sigurno od kapetana Dragana.“
Mi smo inače postavili mine baš na liniji razdvajanja od Škabrnje prema Biljanu.
A to je sve Tom Crowley radio s Ćukom, Vrkljanom, par stranaca. No, vremenom je
postajalo sve teže i uskoro su nas okružile njihove jake snage. Mi smo imali, primjer,
ujutro, eksplodira mina u zoru. I nađemo kod mine čizmu. Ali nema leša, nema oruž-
ja. I onda na drugoj strani opet je eksplodirala mina, nađemo samo krv. Tom je reka:
„Ovo su profesionalci. Ovdje je kapetan Dragan“. Međutim, mi smo isto pojačali u te
dane, poduplali straže, pripreme, naoružanje, strateški se postavili, mi smo očekivali
kapetana Dragana. I evo, meni je ža šta mi nismo ukrstili koplja s kapetanom Draga-
nom, bilo bi zanimljivo.
Mnogo ranije, zbog uočene opasnosti, od Zapovjedništva u Zadru se tražilo i do-
bilo odobrenje da HOS u suradnji s drugim postrojbama pokrene veliki diverzantski
napad ne bi li pomrsili račune protivnika. Priprema je napravljena studiozno i izvrše-
na je diverzija koja je, uz onu izvedenu na Velebitu od strane Specijalne policije, zasi-
gurno najznačajnija diverzija HV-a tijekom borbi u zadarskom zaleđu. Jedna skupina
HOS-ovaca vršila je izviđanje nekoliko dana k zaseoku Istok, prema Gornjem Zemu-
niku, u kojemu se koncentrirala velika skupina „dobrovoljaca“, uglavnom pripadni-
ka četničkih formacija. Zadaća nije bila jednostavna, trebalo je prijeći gotovo kilo-
metar od najisturenijeg položaja kod Ambara putem koji je bio kompletno miniran
sovjetskim POMZ-2 pješačkim minama. Izviđalo se u ranu zoru kada su zelene žice
tih mina bile najuočljivije. Nakon nekoliko dana izviđanja pripremljen je plan napada.
HOS-ovci su se podijelili u tri grupe, dvije su trebale okružiti neprijatelja u unakrsnu
vatru. Odlučeno je da napad bude izravan, da mu ne prethodi minobacačka vatra, već
da dvije grupe udare s dvije strane, izravno i istovremeno, te u suradnji s drugim hr-
vatskim snagama zaokružiti napad na Gornji Zemunik. U pozadini je otvaranje vatre
čekao odjel naoružan s četiri Maljutke. Bili su to pripadnici 7. domobranske pukovnije,
„maljutkaši“ Željana Morovića, koje mnogi spominju, a djelovao je s njima i Miro Vr-
kljan, pripadnik IX. bojne HOS-a. Nažalost, iako se on i njegova skupina „maljutkaša“
spominju više puta, nismo uspjeli doći do iskaza Morovića. No zato smo informacije o
ovom napadu dobili od Mire Vrkljana, Hrvata rođenog u inozemstvu, koji se uključio
u Domovinski rat, iako je imao vrlo dobar posao, radeći za jednu inozemnu banku:
Mi smo u skupinama dolazili s terena Popovog polja jer smo morali uvesti i predati
položaje pripadnicima 114. brigade. Tako sam i ja došao tek naknadno. Kako smo im

285
radili diverzije, otimali naoružanje, tako smo zaplijenili i jednu Maljutku s tri punje-
nja. Naravno, nitko nije znao rukovati s njom, pa su mene i Šogu poslali na kratku obu-
ku kod Morovića za kojeg se znalo da je vrstan u tome. Bili smo dan i po na toj „obuci“
u Zadru, a silom prilika se teorija poklopila s praksom jer je valjalo hitno intervenirati
u Kašiću pa sam s Morovićem i njegovom ekipom otišao na intervenciju. Tu je bubalo
i gruvalo, strava jedna, koliko je granata palo, pakao pravi. Odbili smo to, a ja sam se
vratio u Škabrnju koja je uskoro postala opsesija Srbima da ju osvoje.
I onda, kako su oni jako stiskali, krenulo se u tu organiziranu akciju prema Gor-
njem Zemuniku. Morović i ja imali smo položaje u zaseoku Mostar otkuda smo trebali
ispaliti Maljutke kao znak za početak akcije. To je bio napad šireg razmjera, u njemu
je trebalo sudjelovati više postrojbi, trebali smo se spojiti na kraju Gornjega Zemunika.
Ipak nije sve krenulo kako treba, a mi smo u međuvremenu silovito i jako daleko pro-
bili. No kada su Srbi doveli oklop iz Biljana i kako smo bili odsječeni, u teškoj situaciji,
morali smo se izvući. Srećom, bez posljedica. A oni su bome gadno nadrapali. Imali su
ogromne materijalne i ljudske gubitke. Iako je akcija kasnila, mi smo svojim Maljut-
kama odradili dobar posao. Ispalili smo četiri projektila i precizno gađali njihova dva
bunkera. A naši dečki su za to vrijeme napravili dar-mar i svi se živi i zdravi izvukli
van.
Ispaljivanjem projektila preciznog protutenkovskog oružja, ovaj puta namijenje-
nog za uništavanje bunkera prema Gornjem Zemuniku, trebala je započeti akcija.
Tijekom noći na 19. veljače 1993. godine kišilo je, što je omogućilo nečujno kretanje
diverzanata. Pješački napad započeo je kod zapadnog dijela zaseoka Istok ispaljiva-
njem projektila iz zolje, nastavljen je granatiranjem iz ručnog bacača MGL-a po ne-
prijatelju koji se povlačio s prve linije. Protivnik je bio iznenađen, ali je naknadno
ipak pružio žestok otpor, pogotovo kada je iz Biljana stigla pješačka i topnička potpo-
ra, te pomoć tenka koji je djelovao po napadačima. U akciji koja je trajala cijelo do-
podne, uništeno je nekoliko minobacača, dva topa T-12, nekoliko transportera, a za-
robljeno je 40-ak automatskih pušaka. Ljudskih gubitaka HOS-ovci nisu imali, osim
nekoliko ranjenika. Što se tiče suprotne strane, nemoguće je točno precizirati kakve
su gubitke pretrpjeli. Naime, službena izvješća Vojske Republike Srpske Krajine dala
su podatak o četiri poginula, o poginulom zapovjedniku motoriziranog bataljuna 92.
brigade, potpukovniku Živku Tišmi, te o velikom (nepreciziranom) broju ranjenika.
Ti se podaci nikako ne poklapaju sa svjedočanstvima HOS-ovaca, niti s nekim dru-
gim podacima, primjerice iz, doduše spornoga, Veritasova popisa poginulih, što već
dovodi do broja od desetak poginulih vojnika. HOS-ovci pak tvrde kako je suparnik
imao blizu 30 poginulih.

286
U selu Istok uistinu se nalazila šarolika vojna družina. Većinom su to bili pri-
padnici „pokreta Štit“ koji su se okupili kao podrška „Belim orlovima“ i kojima je
za sudjelovanje nuđeno zemljište ili kuća na osvojenim područjima. No, bilo je tu i
Šešeljevih radikala, kao i dobar broj stranih državljana (Rusa, Ukrajinaca, Poljaka,
Slovaka), a čije su iskaznice zaplijenjene i proslijeđene u Zadar. HOS-ovci drže da je
broj poginulih „amortiziran“ i više nego prepolovljen, upravo zbog tih stranaca koji,
pretpostavlja se, nisu ni imali sređenu papirologiju od lokalnih ili pridošlih postroj-
bi. No, o svemu tome može se samo nagađati. Ostaje činjenica da je izvršena jedna
značajna vojna diverzija, da su neprijatelju naneseni vrlo veliki gubici u ljudstvu i
tehnici te da je poginuo visoki časnik protivničke vojske. Izvješća SVK iz 1993. po-
tvrđuju razinu iznenađenja diverzije: „Izvješće Komande OG-1 Komandi 7. korpusa
SVK o ...gubicima prilikom upada diverzantske grupe HV iz Škabrnje: ... Ujutro oko
07.00 časova diverzantska grupa (oko 20 ustaša) je ubačena iza leđa našoj jedinici –
razmeštenoj u Zemuniku Gornjem iz pravca Škabrnje - Istok... U napadu su ubijena
četvorica naših boraca, a među njima i Komandant 2. mtb potpukovnik Živko Tiš-
ma, i ranjeno 7 boraca, od čega 4 teže. Kao pomoć na tom dijelu fronta uključen je
interventni bataljon, 75. mbtr... Uništena su 2 topa 100 mm (T-12) i 4 motorna vo-
zila.“ Diverziju HOS-ovaca je istaknuo i general Milisav Sekulić u svojoj knjizi Knin
je pao u Beogradu: „U toku 19. februara u pozadinu 92. brigade iz OG-1 Hrvati su
ubacili svoju diverzantsku grupu (oko 20 ustaša). Bilo je to u području Gornjeg Ze-
munika. Totalno iznenađenje imalo je i te kakvog efekta: posada jednog topa i deo
pešadije su pobegli. Četiri borca su poginula, a među njima i Komandant Drugog
bataljona, potpukovnik Živko Tišma.“ Izvorno izvješće i naknadno sjećanje Sekuli-
ća navode relativno točne podatke, osim onoga kako je nakon konsolidacije obrane
„ustaška diverzantska grupa razbijena“. HOS-ovci se jesu povukli u prilično teškim
okolnostima, imali su ranjene, ali ni jednog teškog ranjenika ni poginulog. Zapravo
su iznenađeni Srbi dobro prošli jer izostala je dogovorena topnička potpora iz Prkosa
koja bi rezultirala porazom i gubitkom cijelog položaja.
Za same HOS-ovce ova je diverzija donijela daljnje nevolje u obrani Škabrnje.
Iako su već dotad živjeli pod opsadom i punom uzbunom, situacija se drastično po-
goršala. Dragan Vasiljković je osobno organizirao sve sljedeće aktivnosti oko opsade
Škabrnje i bilo je samo pitanje dana kada će i na koji način uslijediti konačni napad.
Neprijatelj je čvrsto zaposjeo Ražovljevu glavu, položaj koji se do tada nalazio na ni-
čijoj zemlji, a braniteljima je preostalo da se, kao na samom početku, skupe u svoju
miniranu utvrdu i 24 sata na dan budu na oprezu izbjegavajući minobacačke i ten-
kovske udare. Zanimljivih detalja iz pješačkih okršaja s neprijateljem prisjetio se do-
zapovjednik postrojbe Mile Ćuk:

287
Vodio sam svoju skupinu od 30-ak ljudi u predjelu sela Škabrnje, Ambar. Ambar se
nalazi na samom izlazu iz Škabrnje, na raskrsnici. Iza je zaseok Istok koji spada pod
Zemunik Gornji, na tom pravcu su Biljani Gornji, put Benkovca, s donje strane je Ze-
munik Donji i Prkos. Doslovno mi smo tamo bili u okruženju s tri strane.
Imali smo jedan žestoki okršaj negdje možda nakon 20-25 dana koliko smo bili tu.
Oni su nami stalno probali dolaziti i mi smo ih u jednom velikom, baš pravom kontra-
napadu, porazili gadno. I nanijeli smo im velike gubitke koje su oni kasnije priznali na
svojim lokalnim postajama i njihovim nekim izvještajima. Moram reć da niti jednog
nismo imali u toj akciji poginulog, što je za pohvalu svaku. A njima smo velike gubitke
nanijeli, navodno su to bili „Beli orlovi“, pripadnici neke dobrovoljačke postrojbe „Štit“.
Jedino nam je ža šta se nismo susreli s tim kapetanom Draganom, da i on malo slomi
kičmu na nami, to nam je žao dan danas. Bio je to pravi kontranapad. Išle su tri grupi-
ce po jedno 10-15 ljudi, išli smo samo u kontru na njih da ne bi oni nas, da ne bi zauzeli
ovaj dio Škabrnje. Kasnije smo se bili povukli i minirali sve oko Ambara, položaje, i to
je to. Važan je to položaj bio, važan zato što je to bila najisturenija točka Škabrnje i sa
tri strane su bili četnici. Doslovno, da je pao Ambar, pala bi i Škabrnja, tu nema priče.
Pokojni Tom, Irac, on je bio legenda IX. bojne HOS-a, najobučeniji, najspremniji.
Mislim, nije bija spremniji od nas, ipak smo mi svojevoljno branili zemlju, ali on je pro-
fesionalac bija, a 90 posto znanja o ratovanju on nas je obučio i naučio. Zahvaljujući
njemu mogu slobodno reć da je dosta nas živih ostalo. Ima jedna zgoda iz akcije. Kad
smo došli do prve kuće poljski telefon je zazvonia, a meni pokojni Tom govori ka da se
javim, znaš, pošto je on Irac, ne zna hrvatski. I ja se javim. „Halo, halo, ovde komanda
iz Gornjih Biljana, govori! Tenkovi su upaljeni ako treba pomoć!“ Ja govorim: „Ustaše
malo provociraju, ne treba pomoć nikakva!“ I ja kažem: „Bog“. Možda sam s time na-
pravio grešku šta sam rekao „Bog“, a ispod kreveta leži četnik. Uto ulazi pokojni Tom i
ubija četnika ispod kreveta. Doslovno, četnik me je mogao ubit, ali vjerojatno je toliko
bija prestravljen da nije bija ni on svjestan ničeg. Tako da sam i ja u toj cijeloj priči pro-
šao sretno dok je ispod mene leža četnik. Sakrija se i prestravija se vjerojatno od straha.
Uz to što su trpjeli stalne topničke napade i morali biti na oprezu zbog protivni-
ka koji je uporno pokušavao doskočiti minskim zamkama koje je postavljao Thomas
Crowley sa suborcima, postrojbu IX. bojne HOS-a sve više je mučio fizički umor. Za-
povjednik Marko Skejo već je duže vrijeme tražio zapovjedništvo u Zadru da pošalje
borbenu skupinu, kako je bilo i dogovoreno, koja će ih zamijeniti na barem tjedan
dana ne bi li obnovili snagu. No, potrebna smjena za odmor nikako se nije mogla na-
ći pa su HOS-ovci ostali ukupno 43 dana u obrani, potpuno iscrpljeni. Skejo se pri-
sjeća uvjeta u kojima je načinjena primopredaja položaja:

288
U mišolovci Škabrnje bili smo 43 dana. Kad me general Gotovina pozvao na prvi
sastanak, ja sam pitao: „Koliko ćemo biti u Škabrnji, da se znam organizirati?“ On je
rekao, kao što je i običaj bio, od 10 do 12 dana. Međutim, s obzirom da su se žestoke
borbe vodile na cijelom području, očito nije bilo dovoljno snaga da nas se zamijeni. Ta-
ko da smo mi ostali 43 dana. U tih 43 dana, šta teže, šta lakše ranjenih, mi smo imali
u IX. bojni HOS-a oko 20 ljudi.
Tijekom 43 dana zasigurno, s obzirom na to da je bilo i teže ranjenih, moral je pa-
dao. Umor je tu bio, nisu se ljudi kupali, nisu imali nikakvog odmora. Hrana nije bila
upitna, hrane je bilo dovoljno, ali ipak, ljudi su iscrpljeni. Ali kad smo izašli, nakon
svega toga, nismo imali gubitaka, šta je najbitnije, mi i danas se sjećamo s ponosom da
smo dio sebe ugradili u ovo naše hrvatsko selo.
Psihološki, to je bilo teško, ostati 43 dana u svakodnevnim borbama i bit u jednoj
mišolovki, jednom okruženju. Tu psiha pada i moral pada. I ja sam u ime toga baš bio
s generalom Gotovinom i rekao sam mu da mi je situacija teška, da trebamo ljude od-
morit i on je to prihvatio. I tada su Specijalne jedinice došle Glavnog stožera, dio ljudi
Domobranske pukovnije, nešto Vojne policije, i oni su nas zamijenili. Ja sam im reka,
upozorio sam ih: „Pazite, ulazite u okruženo selo, stalno napadaju, morate biti vrhun-
ski oprezni.“ Meni je jedan zapovjednik, ja mu ne znam točno sad ime, reka: „Ma kad
ste vi HOS-ovci to držali, i mi ćemo to lako.“ Nažalost, nakon šest dana, ne šta oni nisu
bili sposobni, nego mislim da su bili previše opušteni, nisu znali kakva je opasnost na-
suprot, oni su izgubili Škabrnju.
Mijo Matešić svjedoči koliko su teški bili uvjeti za boravak, posebno zadnje raz-
doblje u obrani Škabrnje:
Sam teren ko teren, Škabrnja, mislim da mi je bija najteži u životu. 43 dana psihič-
kog i fizičkog napora, neopisivo. Svakodnevna granatiranja, manjak ljudi, nespavanje.
Higijenski uvjeti nikakvi, voda se donosila u bocama po noći, s tim smo se kupali, umi-
vali, prali ruke i tako. Teško, jako teško. Škabrnja je bila s tri strane okružena i teren
je bija težak. To je na stotine granata dnevno. Možda je najteže bilo to čekanje kad će
konačno navaliti. Svaki dan. Svaki dan, jer oni su svaki dan pomalo, sad s jedne strane,
sad s druge strane pokušavali. Nikad nisi zna s koje će strane. A mi smo bili svjesni da
nas je malo. Ipak, nešto što je u nama bilo, mislim da bi poginuli do zadnjega, da nikad
ne bi pustili Škabrnju, nikad. Radi prijašnjih događaja koji su tu četnici napravili, radi
prijatelja, radi ljudi, mislim da bi svi izginili, al’ da se nikad ne bi povukli.
Poljak Piekutowski također se prisjeća iznimno teških uvjeta zadnjih dana i smje-
ne vojske u Škabrnji:

289
Mi smo Škabrnju držali van granica ljudske izdržljivosti, nismo se kupali ni pre-
svlačili. Za to vrijeme radili smo puno, momci su napravili jednu veliku diverziju pre-
ma Ambaru. Iz toga se, po meni, moglo iskoristiti stvar za daljnje napredovanje prema
Gornjem Zemuniku, ali nas nitko nije pratio. Istovremeno, oni su sve jače navaljivali i
uporno su slali sve bolje postrojbe. Dolazile su nas probijati razne specijalne postrojbe,
od bahatih „arkanovaca” do vrlo opasnih vojnika kapetana Dragana. Mi više nismo
mogli. Nakon 40-ak dana napokon je dogovoreno da se odlazimo na tri dana okupati
i odmoriti, te se vraćamo natrag. Za to vrijeme Škabrnju trebali su nam pričuvati spe-
cijalci neke postrojbe Glavnog stožera. Specijalci su stigli u sjajnim uniformama, bor-
benih prsluka visoke kvalitete, utrenirani, puni sebe, uz pratnju grupe domobrana. Mi
smo pored njih izgledali kao kotlovođe, crni od prljavštine, poderani i smrdljivi. Obja-
snili smo im sustav „televizija“, način na koji u slučaju prejakog napada mogu opet
vratiti selo, objašnjavali smo im da su u velikoj opasnosti. Otišli smo se okupati, no
trećeg dana nismo se imali više gdje vratiti. Škabrnja je pala. Odgovorni nisu kontroli-
rali mine, sve žice su im od “televizija” presjekli i poskidali potezne mine, te su na kraju
nastradali upravo ni krivi ni dužni, domaći domobrani.
HOS-ovcima je gubitak Škabrnje bio težak udarac. Jedno duže vrijeme ostali su