Ante Vranković Općinski građanski sud u Zagrebu

Domjanićeva 15 Posl. br. 83 : Pn-1989/09

10380 Sveti Ivan Zelina Ulica grada Vukovara 84 - Zagreb
21. siječnja 2019. Na znanje: Udruga za zaštitu žrtava hrvatskoga pravosuđa Veronika Vere

Tuženik: Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Preradovićava 44, Zagreb, OIB: 33215002801
2* PODNESAK
(VAŽNO! - Ponovno se prilaže u spis, jer na ročištu 14. studenog 2018. prilaganje ovog podneska /u
tadašnjoj inačici/ nažalost nije uneseno u Zapisnik. Zbog kratkog vremena između ročišta 5. i 14.
studenog 2018. u verziji podneska od 14. studenog bilo je propusta i grešaka koje su sad ispravljene!)

Poštovani,
u ovom podnesku želio bih iznijeti kratku rekapitulaciju svih ključnih momenata moje tužbe i relevantnih
događaja, i to temeljem:
- moje na ročištu u ovom predmetu održanom 1. 3. 2010. u spis priložene knjige „Afera plagijat“ u kojoj sam opisao
sve događaje relevantne za ovu tužbu;
- same Tužbe od 28. ožujka 2009. i priloženog joj Obrazloženja od 99 strana;
- sadržaja zapisnika s ročišta ovog parničnog postupka i sadržaja podnesaka;
- sve tijekom postupka priložene dokazne dokumentacije, koja sada broji 460 dokaza

I. – Podržava me čitava struka, Ministarstvo kulture i međunarodni stručnjaci

Na početku, od ključne je važnosti istaknuti da mi je Ministarstvo kulture, koje moj rad kao samostalnog
umjetnika kontinuirano prati od 2002. (vidjeti npr. Dokaz 366-367 priložen u spis 11. prosinca 2015.; Dokaz 335-7 priložen 2.
srpnja 2014; Dokaz 304-305 priložen 1. ožujka 2010.), u svim mojim postupcima opisanima u knjizi „Afera plagijat“ a radi
kojih sam od ULUPUH-a (tuženika) u čak 17 navrata oklevetan (17 štetnih događaja) i to s 170 kleveta, dalo za pravo!
Ministarstvo mi je dalo za pravo na način da mi je za knjigu „Afera plagijat“, a koju knjigu je Ivana Bakal, kao
i moje u toj knjizi opisane postupke u njenom dopisu poslanom dana 20. travnja 2009. u ime „ULUPUH“-a na adresu
ministra kulture RH mr. sc. Boži Biškupiću, opisala kao „napad“ i „napade“ (vidjeti navedeni dopis koji je priložen u spis
od strane tuženika na ročištu 16. rujna 2011.; klevetnički navodi u tom dopisu Ivane Bakal su detaljno pobijeni u mom podnesku u
ovom predmetu od 2. srpnja 2014., str. 3-4), dakle da mi je za te navodne „napade“ u mojoj knjizi, ministar kulture Božo
Biškušić, u tom času najviše pozicionirani član ULUPUH-a, a kojem sam kao takvom na str. 3 javno naslovio knjigu
(vidjeti knjigu „Afera plagijat“, str. 3), dana 31. 12. 2009. godine, tj. 8 mjeseci nakon tog dopisa Ivane Bakal, upravo
temeljem te moje knjige (vidjeti Dokaze 335-337), svojim vlastoručnim potpisom produžio status samostalnog
umjetnika za daljih 6 godina (vidjeti Dokaze 304-305), iako je iz samog tog dopisa Ivane Bakal on dobro znao za ovaj
parnični postupak, i za činjenicu da sam u tom času ja njime od ULUPUH-a tražio naknadu šteta u visini od 375.100
kn, što se spominje na str. 3 toga dopisa!
Očito se dakle nije radilo ni o kakvim „napadima“, i očito sam za svoje postupanje imao bezrezervnu pismenu
podršku ne samo cijele likovno-kritičarske struke (decidiranu pismenu podršku su mi dali svi najeminentniji naši likovni
kritičari: akademik Tonko Maroević, prof. dr. Ive Šimat Banov, prof. dr. Berislav Valušek, mr. sc. Lilijana Domić, prof. Marina
Baričević, prof. Iva Koerbler, prof. dr. Zvonko Maković, prof. Darko Glavan – vidjeti knjiga „Afera plagijat“, str.126-129. Inače,
svi oni osim akademika Maroevića su članovi ULUPUH-a!) nego i podršku Ministarstva, te ministra osobno!

Istu su knjigu „Afera plagijat“ u kojoj temeljem u njoj priloženih dokumenata opisujem svoja postupanja radi
kojih sam bio kažnjen, te u 17 različitih štetnih događaja koji su predmetom ove tužbe oklevetan (Obrazloženje, IV.-
XX.), otkupom za svoje knjižnice podržale sve za taj predmet vezane institucije:

- Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - HAZU (Dokaz 338 priložen uz Podnesak od 2. srpnja 2014.)
- Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu (Dokaz 428 A – priložen uz ovaj podnesak)
- Umjetnička akademija u Splitu (Dokaz 428 B – priložen uz ovaj podnesak)
- Galerija umjetnina Split (Dokaz 428 B – priložen uz ovaj podnesak)
- Knjižnica i čitaonica Stari Grad (Dokaz 429 B – priložen uz ovaj podnesak)
- Odsjek za Povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu (link: https://koha.ffzg.hr/cgi-bin/koha/opac-detail.pl?biblionumber=240686)

1
Štoviše, moje u knjizi opisano postupanje je bilo bezrezervno podržano i izvan granica Hrvatske:
1) najrenomiranija stručnjakinja s područja laži (koje su u formi kleveta hrpimice bile izgovarane o meni od strane odgovornih osoba
ULUPUH-a), Amerikanka Erna Paris, autorica knjige „Long shadows – Truth, Lies, and History“, koja je prevedena
kod nas pod naslovom „Duge sjene – Istina, laži i povijest“, izravno me podržala još tijekom pisanja knjige, pa sam
njezine riječi stavio u knjigu umjesto predgovora (knjiga „Afera plagijat“, str. 5)
2) poznati francuski kipar crnogorskih korijena Zlatko Glamočak o mom je postupanju u ovom predmetu zapisao:
„Kao primjer odgovornosti u odnosu na profesiju jednom dijelu naše likovne kritike mogla bi poslužiti
nedavno objavljena knjiga ´Afera plagijat - otvoreni dosje´ hrvatskog kritičara Ante Vrankovića.“ (Dokaz
431)

Mene navedena nedvosmislena podrška Ministarstva kulture i ministra Biškupića kao najeminentnijeg člana
ULUPUH-a(=tuženik) nije začudila, štoviše, iz mojeg postupanja, koje je razvidno iz priložene dokumentacije, je jasno
da sam ja unaprijed bio potpuno siguran da ću ja tu podršku dobiti, i ovdje smatram da je potrebno objasniti zašto je
tome tako.

Još je moj pokojni otac Dinko (1939.-1996.), inače jedan od najvažnijih hrvatskih foto-umjetnika u razdoblju
1959. - 1982., za svoj doprinos u ULUPUH-u 1975. dobio spomen – plaketu (uz ovaj podnesak priloženi Dokaz 458).
Stoga sam, kada sam 2002. postao članom ULUPUH-a (morao sam se učlaniti u Udrugu, jer je to uvjet za prijem u
HZSU tj. status samostalnog umjetnika kojeg daje Ministarstvo kulture) , bio sretan i zadovoljan.
Za prijem sam tada priložio čak 5 puta više radova nego što su to tražile propozicije. Iste sam godine postao
članom Umjetničkog savjeta Udruge, što je, obzirom da sam tada imao tek 29 godina, za mene bila osobita čast.
Kada sam se time pohvalio prijatelju mog pok. oca, koji je član ULUPUH-a od 1960-tih, rekao mi je da ja u
Umjetnički savjet nisam primljen radi svojih kvaliteta, nego zato je nakon prethodnih afera (u kojima je ULUPUH izgubio
preko 1.500.000 kn – vidjeti knjigu „Afera plagijat“, str. 7-8) svatko pošten kloni bilo kakve funkcije u udruzi (što mi je kasnije
pismeno potvrdila i renomirana članica Udruge Vedrana Kršinić – vidjeti knjigu „Afera plagijat“, str. 31, prva žena predsjednica
ULUPUH-a Marina Baručević (knjiga, str. 126/A) i članica Mariana Benković Zeljko – vidjeti Dokaz 343 priložen 2. srpnja 2014.),
jer da korupcijska frakcija u Udruzi, koja je odgovorna za velike pronevjere i nezakonitosti, još uvijek „drma“ Udrugom,
jer su kazne koje su im izrečene bile blage, došle su kasno i ne provode se (knjiga „Afera plagijat“, str. 9).
Ja sam mislio da nije moguće da se i nakon desetaka novinskih članaka o prethodnim dvjema aferama (Dokaz
356 priložen 11. 12. 2015.) - ništa nije promijenilo, iako su me na to upozoravali i drugi dugogodišnji članovi udruge.
Držao sam da su to vjerojatno pretjerivanja i da sada Udruzi treba radom vratiti ugled kakav je ona imala u prošlosti.
U tom sam uvjerenju od 2002. do 2007. oko 40 puta dolazio iz Sv. Ivana Zeline (gdje stanujem) u Zagreb kako
bih sudjelovao u radu Umjetničkog savjeta i Upravnog odbora, te mi za sva ta putovanja nikada nadoknađeni putni
troškovi, iako sam bio jedinim članom tih tijela koji je živio i na sastanke dolazio s udaljenosti od 40 km, da bi
istovremeno putni troškovi bili nadoknađivani dužnosnicima koji žive u Zagrebu, u visini dovoljnoj za kupnju 100 litara
benzina mjesečno (vidjeti knjigu „Afera plagijat“, str. 9, bilješka 12).
Pro bono sam napisao obrazloženja za prijedloge da ULUPUH-ovi članovi akademik Igor Fisković i Đurđica
Cvitanović dobiju najprestižnija priznanja u Hrvatskoj: Strossmayerovu nagradu i Nagradu grada Zagreba, te su oni te
nagrade 2003. i 2007. i dobili! Pisao sam tekstove za web Udruge i revidirao ugovore (vidjeti knjigu „Afera plagijat“,
str. 9-11). Radio sam na izradi novih kriterija za Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika - HZSU, izradio cjenik
Studijske sekcije (2. po redu, u udruzi od 17 sekcija), a kad je korupcija u radu nekih članova upravnih tijela počinjala
postajati sve očitijom, 17. 1. 2006. sam izradio i Etički kodeks Studijske sekcije, koji je postao 1. etički kodeks likovnih
kritičara i povjesničara umjetnosti u Hrvatskoj („Afera plagijat“, str. 9-10). Sve sam to radio pro bono!
Ukratko, u razdoblju od 2002. do 2007. bio sam jedan od malobrojnih članova Umjetničkog savjeta i Upravnog
odbora ULUPUH-a koji od svojeg rada u Udruzi nije imao nikakve materijalne ili nematerijalne koristi.
Svo to vrijeme, međutim, i u Umjetničkom savjetu, i u Upravnom odboru, bili su na sastancima čitani dopisi iz
Gradskog ureda za kulturu i iz Ministarstva kulture, u kojima je ton obraćanja ULUPUH-u bio pun neprikrivenog
prijezira(!), te konstantno na granici uvrjedljivosti(!), jer su očito te instance znale da ULUPUH i dalje vode uglavnom
isti ljudi koji su prethodno u dva navrata Udruzi napravili 1.500.000 kn štete.
Zbog toga sam dakle znao da će me Ministarstvo kulture, ukoliko se suprotstavim nezakonitostima u
radu Udruge, sigurno podržati, što se i dogodilo, kako je to detaljno obrazloženo u ovom Podnesku na str. 1.
To je bilo važno istaći stoga što su me tijekom događaja koji su rezultirali ovdje utuženim štetama i tijekom
samog ovog parničnog postupka članovi i punomoćnik tuženika prikazivali kao nekog usamljenog luđaka koji ide protiv
sustava, što je suprotno od istine, jer su na mojoj strani bili i struka, i Ministarstvo, i međunarodni stručnjaci!

2
 II. – Nagli odlazak dugogodišnje ULUPUH-ove tajnice na burzu(!)
Međutim, dok sam se ja trudio oko vraćanja ugleda Udruge, primijetio sam, osobito od 2006. godine, u radu
Upravnog odbora međusobno dodjeljivanje poslova i privilegija bez natječaja, pokrivanje fiktivnih troškova,
dodjeljivanje poslova, funkcija i nagrada samima sebi (npr. knjiga „Afera plagijat“, str. 9, bilj. 12, str. 10 i str. 66, str.
71, str. 76, str. 82) i tome slično, te je bilo malo osoba koje u toj korupciji nisu sudjelovale.
Zabrinut time pokušao sam predsjednicu udruge Ivanu Bakal upozoriti na potrebu lustracije, jer mi je bilo
poznato da su neke od osoba uključene u te mutne poslove već bili sudionici ranijih afera. Ona mi je na to odgovorila
da je lustracija provedena, ali je bilo očito da se toga nitko na drži, jer je npr. Borislav Kovačević, koji je bio zapažen
akter u svim dosadašnjim aferama i za kojeg je također trebalo primijeniti zaključak da zbog svoje umiješanosti u
kriminal ne smije biti biran u upravljačka tijela ULUPUH-a, nakon čak 3 velike afere u koje je bio izravno umiješan, i
dalje bio član Upravnog odbora ULUPUH-a (vidjeti knjigu „Afera plagijat“ - str. 112-113: Dokumenti 2 i 3)!
Da nešto ozbiljno u radu nekih dužnosnika iz vodstva ULUPUH-a „ne štima“, postalo mi je jasno 25. 5. 2006.
kada me dugogodišnja tajnica Udruge Maja Beck Pivac iznenada obavijestila kako se ona s ULUPUH-om „odlučila
rastati u prijateljstvu dok je još vrijeme“ (knjiga „Afera plagijat“, str. 115 - Dokument 5), a nakon što sam je nazvao i
pitao da li je našla bolji posao, rekla mi je da nije, nego da ide na burzu (knjiga „Afera plagijat“, str. 11)!
Inače u tom razdoblju je na površini sve još izgledalo u redu, pa su npr. mene drugi članovi Upravnog odbora
u e-mailovima oslovljavali s: „Dragi Ante“. Valja napomenuti da je u to isto vrijeme još uvijek u medijima dosta pisalo
o prethodnim aferama u Udruzi, te je Udruga, među ostalim, bila javno prozivana za pad kriterija za prijem novih
članova („Vjesnik“ od 30. 1. 2006., str. 45), a da su ta prozivanja itekako imala temelja, svjedoči i e-mail kojeg mi je
predsjednica Umjetničkog savjeta ULUPUH-a Višnja Slavica Gabout uputila 13. 1. 2006., i u kojem stoji: „Poznato je
da se količinom gubi profesionalna težina, a to se u ULUPUH-u često zaboravi.“ (knjiga „Afera plagijat“ str. 27).

III. – Poziv na potvrđivanje novoizabranih članova ULUPUH-a

Radi svega gore navedenog sam se, kada sam 31. 1. 2007. iz Udruge dobio poziv da kao član Upravnog odbora
dana 12. 2. 2007. dođem na potvrđivanje novoizabranih članova (Dokaz 1, priložen uz Tužbu 28. 3. 2009.) odlučio tom
pozivu svakako odazvati (knjiga „Afera plagijat“, str. 15-21).
Na tom sastanku Upravnog odbora, dana 12. 2. 2007., koji se održavao „Galeriji ULUPUH“, odmah sam s ulaza
zapazio da je rad Borisa Šimunovića „Petlja 3“, koji se nalazio nasuprot ulaznih vrata, plagijat daju radova dekana
Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Slavomira Drinkovića, o kojim radovima sam ja par godina ranije pisao
povodom izložbe „Četiri kipara otoka Hvara“, i koje sam reproducirao u svojem prikazu te izložbe (riječ je o radovima
„Uza“ i „Grop“ - vidjeti fotografije na unutrašnjem dijelu prve korice knjige „Afera plagijat“, kao i sliku na str. 33 u
knjizi), a od kojih je rad tj. skulptura „Grop“ postala čak amblematski znak Splita, vrlo često reproduciran u turističkim
materijalima, jer se nalazi u prekrasnom atriju dobro posjećene splitske „Galerije umjetnina“ (ovdje Dokazi 432-434).
Ovdje ću kratko navesti moje misli koje nisam još nigdje zapisao, a koje su se tada na sastanku „lomile“ u meni:
sjetio sam se svih svojih nastavnika, osobito onih u osnovnoj i srednjoj školi, koji su me, iako su za to bili slabo plaćeni
(plaće u prosvjeti su bar od 1945. god. slabe) zdušno i srčano učili i odgajali da se u životu treba boriti protiv podvala i laži,
a plagijati su upravo to – podvala i laž (vidjeti kako plagijat „lažju i podvalom“ u ovom konkretnom slučaju naziva akademik
Tonko Maroević – vidjeti Dokaz 158, 4. i 5. redak pisma, koje je priloženo uz samu tužbu 28. 3. 2009.).
Ja sam se sličnim načelom vodio i 1994., kada sam svojom znanstvenom studijom pobio doktorsku tezu mog
profesora - saborskog zastupnika dr. Petra Selema, i za taj sam rad 1995. nagrađen Rektorovom nagradom (slika dolje)
jer se u zdravim sredinama (što Hrvatska više nije, pa zato svi iz nje ubrzano odlaze) borba za istinu i nove spoznaje nagrađuje.

Dodjela Rektorove nagrade, 2. lipnja 1995.

3
 Nakon što sam kolegama iz Upravnog odbora objasnio da je u Šimunovićevu slučaju riječ o plagijatu, u
dogovoru s njima, otišao sam u MGC „Klovićeve dvore“ fotokopirati slike dvaju Drinkovićevih isplagiranih radova iz
njegovog izložbenog kataloga, i nakon što sam kolegama u Galeriju ULUPUH pokazao te slike, oni su se složili da je
riječ o plagijatu i da bi prijem Borisa Šimunovića svakako trebalo odgoditi (pohvalu mog prijedloga, da se Šimunoviću da
nova šansa 2008. vidjeti u Dokaz 160 – prvi odlomak = knjiga „Afera plagijat“, str. 127, 1. odlomak). Odlaganje Šimunovićeva
prijema sam predložio, znajući da je malo prije toga Grad Zagreb, radi objave plagijata, na 2 godine uskratio donacije
art magazinu „Kontura“ (Obrazloženje, str. 42, 46, 50, 52, 70, 73, 75, 78), te nisam htio da se to dogodi i našoj udruzi.

IV. – „Dapače!“
Predsjednica Udruge Ivana Bakal je moju inicijativu čak popratila s „Dapače!“ (vidjeti poglavlje „Dapače“ -
knjiga „Afera plagijat“, str. 18-20) i kazala da je u prošlosti bilo slučajeva da su neki kandidati primljeni u Udrugu s
radovima koje su im izradili drugi umjetnici (isti taj podatak spomenula je i lik. Kritičarka Maruna Baričević - knjiga „Afera
plagijat“, str. 126, Dokument 16A), za što se kasnije pročulo, i da ja zato ULUPUH na lošem glasu, te da bi stoga tu stvar
sada trebalo ispraviti, i da je ovo odlična prilika za to (vidjeti Obrazloženje Tužbe, str. 2). Zaključeno da Šimunovićev
prijem u ULUPUH ne može odgoditi Upravni odbor, ali da može Skupština (Dokazi 2 i 3 priloženi 28. 3. 2009.).
Naime, po Zakonu o udrugama, čl. 6, i, sukladno tome, po Statutu ULUPUH-a čl. 24 i 27 (Statut je priložen uz
Obrazloženje tužbe od 28. 3. 2009. na str. 93-99) Skupština je najviše tijelo Udruge koje raspravlja o izviješćima ostalih
tijela ULUPUH-a i koje može donijeti bilo koju odluku koja je u skladu s ciljevima ULUPUH-a, među koje spada i
zaštita autorskih prava, te zaštita moralnog integriteta umjetnika, kojeg je Šimunović svojim plagijatom prekršio.
To je važno napomenuti, jer su upravo navedene činjenice bile u mnogo navrata negirane od strane odgovornih
osoba tuženika (ULUPUH-a), te sam temeljem tih neutemeljenih negacija ja u mnogo navrata bio oklevetan u izravnoj
klevetničkoj namjeri, što eksplicite, a što na način podvale ili insinuacije (sudska praksa: Vrhovni sud Hrvatske Kž-670/1976
– ovdje u prilogu i mr. sc. Damir Primorac: Osnovna kaznena djela protiv časti i ugleda – kleveta i uvreda, Hrvatska pravna revija, 11/2004., str.
79), a što sam sve detaljno opisao u Obrazloženju ove tužbe na str. 2, 4, 5, 11, 17, 19, 32, 33, 35, 36, 38, 39, 41, 43, 45,
46, 48, 51 i 73, a povodom 1., 2., 3., 22., 25., 41., 48., 50., 98., 107., 109., 110., 112., 114., 116., 121., 123., 128., 129.,
131. i 132. od strane odgovornih osoba tuženika iznesene klevete protiv mene.
Zanimljivo da je tu, temeljem Tužbi priloženih dokumenata od mene ionako jasno dokazanu proceduru, na
ročištu održanom 2. srpnja 2014. potvrdila čak i svjedokinja tuženika Višnja Slavica Gabout (tu su proceduru članovi
tuženika naime inače negirali), a o čemu sam pisao u svojem podnesku od 22. svibnja 2015., pod: I. - 2. i 3. odlomak.
Obzirom da nisam bio siguran da li ću biti prisutan na Skupštini ULUPUH-a u svibnju 2007. (na kojoj sam trebao
- kao jedini kompetentan za to pitanje iz Upravnog odbora [jer su ostali članovi umjetnici praktičari a ne teoretičari, i jer sam jedini
od članova upravnih tijela imao i imam certifikat likovnog kritičara kojeg dodjeljuje Ministarstvo kulture /vidjeti Dokaz 366-367
priložen u spis 11. prosinca 2015./] izložiti nastali problem pred delegatima Skupštine), jer sam radi pisanja jedne biografske
knjige trebao otputovati na Hvar, u Zapisnik sa sastanka Upravnog odbora 12. 2. 2007. (Dokaz 2 = knjiga „Afera
plagijat“, str. 20 i 122) je uneseno da će Upravni odbor nastali problem oko prijema Šimunovića, eventualno, tj. ukoliko
ga ja budem mogao izložiti pred Skupštinom (Dokaz 3 = knjiga „Afera plagijat“, str. 123-124) proslijediti Skupštini,
jer je ona, kao najviše ULUPUH-ovo tijelo, još jedina svojim nepotvrđivanjem Šimunovićeva prijema mogla ispraviti
grešku počinjenu od Umjetničkog savjeta, koji je predložio Šimunovićev prijem u članstvo temeljem očitoga plagijata,
koji je nezakonita vrsta rada kojim se krše autorska prava (Dokaz 153 = knjiga „Afera plagijat“, str. 126, Dokum. 16/B).
Naime - da dodatno pojasnim - obzirom da u skladu sa Zakonom o udrugama, čl. 6 i Statutom ULUPUH-a čl.
24 i 27, te dugogodišnjom praksom ULUPUH-a, sve važnije odluke mora glasovanjem potvrditi Skupština, o čemu npr.
svjedoči i zapisnik s ULUPUH-ove Skupštine iz 2002. godine (Dokazi 316, 317), Skupština je mogla odlučiti da potvrdi
prijem svih od Umjetničkog savjeta te godine predloženih kandidata, osim Borisa Šimunovića.
Da je tome tako, dokazuje i Poziv potpisan od predsjednice Udruge Ivane Bakal iz iste te 2007. godine, kada se
sve ovo zbivalo (Dokaz 64 = knjiga „Afera plagijat“, str. 125), u kojem se pod rednim brojem 5. nalazi točka:
„Potvrđivanje novoprimljenih članova“, iz čega se vidi da prijem u ULUPUH nije konačan, dok ga u skladu sa Statutom
i Zakonom o udrugama ne potvrdi Skupština, kao najviše tijelo Udruge!
Zanimljivo je i važno napomenuti da mi je Rea Boschi Gogolja na tom sastanku Upravnog odbora savjetovala
– očito dobro poznavajući prilike u Udruzi - da o svemu tome tj. o Šimunovićevom plagijatu temeljem kojeg je on
zatražio prijem u Udrugu, napišem članak u novinama, očito već tada sluteći sve ono što se kasnije doista i dogodilo
(knjiga „Afera plagijat“, str. 19, i Obrazloženje tužbe pod: 116, 118., 119., 123, 125, 125, 137., 148., 159., 165, 166,
173., 174., 175. kleveta), a istu stvar mi je na sastanku Studijske sekcije kojoj sam godinama bio predsjednik, savjetovao
i dr. Fedor Kritovac, kao i to da o tome pokrenem „široku javnu raspravu“ (knjiga „Afera plagijat“, str. 38).

4
 V. - „Mene je jutros nazvala Višnja“
Međutim na sastanku Upravnog odbora ULUPUH-a održanog 26. 4. 2007., Ivana Bakal, koja je 12. 2. 2007.
moju inicijativu za odgađanjem Šimunovićeva prijema na godinu dana, kada bi on trebao donijeti svoj originalni rad,
podržala s „Dapače!“, sada je „promijenila ploču“ i rekla je, da je nju to jutro nazvala Višnja Slavica Gabout (vidjeti
knjigu „Afera plagijat“, poglavlje: „Mene je jutros nazvala Višnja“ str. 25 i dalje) i da ona sada smatra da je
„kontraproduktivno“ provoditi zaključak Upravnog odbora ULUPUH-a da se cijeli problem proslijedi na odlučivanje
Skupštini(!), što je doslovno uneseno i u zapisnik (Dokaz 31/c), a što je kršenje legalne procedure samovoljom jedne
osobe koja za to nema ovlasti, čemu sam se logično suprotstavio, a radi čega sam, kako je to detaljno opisano u
Obrazloženju ove tužbe na str. 4, 11, 15, 17, 20, 32, 36, 40, 45, 48, 51, 72, u kontekstu 22., 38., 41., 50., 98., 112., 116.,
123., 128., 131., 163. i 164. klevete, mnogo puta oklevetan.
Vrlo je važno napomenuti da mi je od Ivane Bakal novozaposlena tajnica Ivana Musić – koja dakle nije nikakav
dužnosnik u Udruzi - kazala da ona Šimunovića zna s Akademije likovnih umjetnosti (vidjeti o tome knjigu „Afera
plagijat“, str. 24 i Obrazloženje Tužbe, str. 3, 7, 21, 22, 26, u kontekstu protiv mene iznesene 10., 11., 12., 13., 59., 61.,
79., 80., 81. klevete) i da se i ona tim povodom čula s Višnjom (Slavicom Gabout), te da to za nju nije plagijat, što je,
ako je i istina, nebitno, jer ona nije bila dužnosnik pa čak niti član udruge, niti je za to pitanje bila konzultirana, niti je
za takvu prosudbu kao likovna umjetnica kompetentna.
Kako se time od mene zatražilo da se složim s prijemom na temelju plagijata, što je bilo suprotno prethodnom
zaključku Upravnog odbora od 12. 2. 2007. (Dokaz 2), a koji zaključak nikada nije opozvan niti izmijenjen, ja sam to
odbio, pa je zaključeno da sazovem sastanak Studijske sekcije (kojoj sam 3 godine bio predsjednik) na tu temu.

VI. – Dogovaranje porezne utaje koje je uneseno u zapisnik(sic!)

Na istom sastanku Upravnog odbora 26. 4. 2007., predsjednica Ivana Bakal je predložila i s tajnicom Ivanom
Musić dogovorila poreznu utaju koja je čak unesena i u zapisnik(!), što je detaljno opisano u knjizi „Afera plagijat“ na
str. 24-25 (poglavlje: Zašto je prethodna ULUPUH-ova tajnica morala otići, str. 24-25 i str. 118, Dokument 8), a radi
razotkrivanja koje utaje (koju sam na savjet Policije, koja me upozorila da sam to po ZKP-u dužan učiniti, jer da sam inače su-
počinitelj, prijavio DORH-u - vidjeti o tome Obrazloženje tužbe, str. 37 - 113. kleveta, i knjigu „Afera plagijat“, str. 62) - sam ja
također tijekom 17 ovdje utuženih štetnih događaja s čak 170 kleveta protiv mene, mnogo, mnogo puta bio namjerno
oklevetan (vidjeti Obrazloženje tužbe, str. 41, 42, 47, 56, 62, 67, 70, 73, 74, 76, 78, 79, 81, a u kontekstu 117., 118.,
119., 124., 125., 126., 137., 148., 156., 160., 165., 166., 167., 168., 170., 174., 175., 176., 177. te 180.-185. klevete).
O lakoći i hladnokrvnosti kojom je Ivana Bakal s Ivanom Musić dogovarala navedenu poreznu utaju na način
krivog knjiženja managerskog honorara Ivani Musić kao donacije za njezin fiktivni umjetnički rad, što je posve jasno
uneseno i u Zapisnik s istog sastanka Upravnog odbora ULUPUH-a, koji je priložen Tužbi kao Dokaz 31 (pod a), te
koji je objavljen i u knjizi „Afera plagijat“ kao Dokument 8, na str. 118, svjedoči i kopija službene audio snimke s tog
sastanka Upravnog odbora koju ovdje prilažem na CD-u kao Dokaz 445 (snimku je na www.aferaplagijat.com u periodu
2009.- 2012. preslušalo / downloadalo preko 10.000 ljudi) na kojoj se jasno čuje dogovaranje porezne utaje, a u Dokazu 445
(na papiru) prilažem i transkript te snimke koji se nalazi i na preklopnici zadnje korice knjige „Afera plagijat“.
Inače, kako se čuje na snimci, odluku o poreznoj utaji su međusobno donijele Ivana Bakal i Ivana Musić, i ta
odluka nije bila potvrđena glasovanjem članova Upravnog odbora, kako se to vidi i iz zapisnika s istog sastanka 26. 4.
2007., iz kojeg se vidi i to da na tom sastanku uopće nije bilo kvoruma. Ista utaja je ipak provedena u djelo, iako na
sastanku nije bilo kvoruma, niti se zato o toj točci uopće glasovalo (vidjeti Obrazloženje tužbe, str. 37, 42, 47, 67, 70,
73, 75, 78, u kontekstu sljedećih kleveta protiv mene: 113., 120., 127., 156., 160., 165., 166, 170., 174., 175.).
DORH (koji je u našoj javnosti na opravdano zlu glasu zbog svoje radikalne korumpiranosti (Dokazi 435-441), koja
korumpiranost je po mišljenju dobrih poznavatelja prilika (Dokaz 442-444), glavni razlog zbog kojeg je Hrvatska, također
opravdano /što iskazujem odgovorno kao autor više znanstvenih studija na tu temu, od kojih su neke već objavljene u zbornicima radova/ zasjela
na 120. mjesto po kvaliteti pravosuđa od 140 zemalja u svijetu, stotinjak mjesta iza nekih od najsiromašnijih i najzaostalijih afričkih
zemalja - primjerice Namibije i Ruande - koje po kvaliteti pravosuđa Hrvatska objektivno ne može dostići u manje od 100 godina,
osobito stoga što i ovo 120. mjesto ima tendenciju daljnjeg oštrog pada) mi je tek nakon mojih krajnjih napora u vidu mog
upozorenja da ću imena odgovornih iz DORH-a staviti na svoj transparent tijekom velikog prosvjeda pred DORH-om
9. 3. 2016., dakle, DORH mi je tek 9 godina nakon zaprimanja moje kaznene prijave „objasnio“ zašto po njoj nije bilo
postupano: nezakonita transakcija koju sam prijavio DORH-u je nakon izlaska velikog članka u „Vjesniku“ od 31.
svibnja 2007. (Dokaz 200/t,p i knjiga „Afera plagijat“ str. 63-65) u kojoj sam tu nezakonitu transakciju bio spomenuo
bila stornirana, te je naknadno ispravljena tj. „legalizirana“, pa je stoga DORH istu uzeo tek kao dogovaranje porazne
utaje (iako je ista bila provedena u djelo i tek nakon izlaska informacije u medije stornirana), a kao dogovaranje porezne utaje
suma je bila pre mala da bi se DORH njome bavio. Takva pokvarenost „institucija koje rade svoj posao“, tj. službeno
štićenje kriminala, glavni je razlog zbog kojeg svi normalni glavom bez obzira bježe iz Hrvatske (Dokazi 451-452).

5
 VII. – „Nas zakon ne zanima“
„Zasipavanje“ enormnom količinom od 170 namjernih kleveta u 17 štetnih događaja
Nakon ovih događaja na sastanku Upravnog odbora 26. travnja 2007., bačen sam, slikovito rečeno - u Pakao,
tj. u daljnjih 13 mjeseci sam teško i mnogostruko oklevetan na javnim skupovima i u medijima u ukupno čak 17 navrata
(=17 štetnih događaja!) 170 puta tj. sa 170 kleveta, čime je teško oštećeno moje fizičko zdravlje, i čeme su mi namjerno
prouzročeni mnogobrojni duševni bolovi svjesnim, namjernim klevetanjem, što sam detaljno argumentirao u mom
Podnesku od 11. prosinca 2015., u poglavlju „Duševni bolovi“, na str. 1-12 tog Podneska.
Ovdje u kopiji donosim popis navedenih 17 štetnih događaja, i sedamdesetak glavnih kleveta (cjelovit popis
od 170 kleveta nalazi se u Obrazloženju tuže), namjerno izrečenih protiv mene, kako bi me se time JAVNO
DISKREDITIRALO u mojem suprotstavljanju kriminalu (porezna utaja), te neetičnom, nemoralnom i nezakonitom
radu u Udruzi (prijem u Udrugu, te samim time dodjela poreznih olakšica Šimunoviću temeljem očitoga plagijata, za
kojeg su svi naši najeminentniji likovni kritičari PISMENO POTVRDILI da je plagijat: akademik Tonko Maroević,
prof. dr. Ive Šimat Banov, prof. dr. Berislav Valušek, mr. Lilijana Domić, prof. Marina Baričević, prof. Iva Koerbler,
prof. dr. Zvonko Maković, prof. Darko Glavan – Dokazi 153-161 i knjiga „Afera plagijat“, str. 126-129).
Valja istaći da kada sam odgovorne osobe tuženika na sastanku Upravnog odbora 17. svibnja 2007. javno
upozorio da to što se radi nije zakonito, odgovorili su mi: „Nas zakon ne zanima!“ (knjiga „Afera plagijat“, str. 45,
str. 22 i Obrazloženje tužbe, str. 2, 66, 89, 91).

POPIS GLAVNIH SEDAMDESETAK KLEVETA PROTIV MENE

iznesenih u medijima i na javnim skupovima (osim pod: 2. i 4.) protiv mene
kako bi me se javno diskreditiralo, osramotilo i ušutkalo
jer sam tražio da Udruga koju dotira Država, radi po zakonu
i da službeno, javno ne potkrada (i to kroz zapisnik! – vidjeti ovaj Podnesak, str. 5) istu tu Državu koja ju financira

1. Klevete na sastanku Upravnog odbora 26. travnja 2007.: (klevete pred 19 osoba: Obrazloženje tužbe, str. 4-5)
- Da sam ja (tužitelj): imao inicijativu da se gospodina Šimunovića ispiše iz članstva [ULUPUH-a]- 3. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 5)

2. Klevete Ivane Musić i Ivane Bakal u dopisima od 7. i 8. svibnja 2007. (klevete pred 25 osoba: Obrazloženje tužbe,
str. 6-9)
- Da sam ja: omalovažavao i vrijeđao tajnicu ULUPUH-a Ivanu Musić - 16. i 17. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 8)

3. Klevete Ivane Bakal, pročitane od Anastazije Debelli na sastanku Studijske sekcije održanom 10. svibnja 2007. u
atriju MUO (klevete pred 8 osoba: Obrazloženje tužbe, str. 10-11)
(podebljano su označena kasnija opetovanja iste klevete):
- Da sam ja: 14. 2. 2007. izrazio svoje neslaganje primanjem B. Šimunovića, ali da za to nisam dobio potporu članova
Upravnog odbora - 22., 41., 98., 128., 131. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 10-11, 17, 31-32, 48, 51)

4. Klevete i uvrede Ivane Bakal u službenim dopisima od 11. svibnja 2007. (klevete pred 1 osobom: Obrazloženje tužbe,
str. 12-13)
- Da sam se ja: predsjednici i tajnici obraćao neprimjerenim tonom - 27. kleveta (Obrazloženje tužbe, 12-13)

5. Kleveta i uvrede Ivane Bakal u Pozivu na sastanak Upravnog odbora 17. svibnja 2007. (klevete pred 16 osoba:
Obrazloženje tužbe, str. 14)
- Da sam se ja: nekolegijalno ponašao prema tajnici ULUPUH-a Ivani Musić i predsjednici ULUPUH-a Ivani Bakal - 31.-
32. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 14)

6. Klevete na sastanku Umjetničkog savjeta ULUPUH-a održanog u ponedjeljak 14. svibnja 2007. u tajništvu
ULUPUH-a (klevete pred 21 osoba: Obrazloženje tužbe, str. 15-20)
(podebljano u označena kasnija ponavljanja iste klevete):
- Da sam ja: vrijeđao i omalovažavao rad ULUPUH-a - 34. i 35. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 15)
- Da sam ja: vrijeđao i omalovažavao rad ULUPUH-ove tajnice - 36. i 37. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 15)

6
- Da sam ja: kipara Borisa Šimunovića proglašavao/nazivao plagijatorom - 49., 87., 111., 158., 159., 173. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 19-20, 29, 36, 68-69, 77)
- Da sam ja: sazvao samo 1 sastanak svoje sekcije u posljednjih godinu i pol dana, i to na traženje Upravnog odbora
iako je kao predsjednik sekcije prema pravilniku o radu sekcije obavezan sazvati najmanje 3 godišnje - 39., 82., 103.
kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 16, 26-27, 33)
- Da sam ja: prekršio kodeks profesionalnoga ponašanja (kojeg sam ja săm napisao, i koji je donesen na isključivo
moju inicijativu 17. 1. 2006. – vidjeti o tome knjigu „Afera plagijat“, str. 10) - 44., 106. kleveta (Obrazloženje tužbe,
str. 18-19, 34-35)
- Da sam ja: ULUPUH-u nanio štete: opozivajući prijem u članstvo gospodina B. Šimunovića; proglašavajući ga
plagijatorom; a mišljenja svih ULUPUH-ovih tijela čineći ništavnima - 45.-47., 48., 107.-109., 110., 112. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 19, 35, 36)

7. Klevete na sastanku Upravnog odbora ULUPUH-a 17. svibnja 2007. (klevete pred 24 osobe: Obrazloženje tužbe,
str. 21-36)

- Da sam ja: vrijeđao tajnicu (ULUPUH-a) da je namjerno kasnila u slanju poziva za sastanak - 60. kleveta (Obrazloženje
tužbe, str. 22)
- Da sam ja: vrijeđao tajnicu (ULUPUH-a) i prozvao je da odbojnim djelovanjem onemogućuje rad ULUPUH-a - 61.
kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 22)
- Da sam ja: na zamolbu predsjednice ULUPUH-a da se ispriča poslovnoj tajnici odgovorio novim uvredama - 65. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 23)
- Da sam ja: krenuo sa optužbama i uvredama a da nisam provjerio s kojim datumom su poslani pozivi za sastanak
Studijske sekcije - 67.-68. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 23-24)
- Da sam ja: tražio da dodatno potražujem materijale za isti sastanak: 70. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 24),
- Da je moj odnos: prema tajnici ULUPUH-a bio suprotan Zakonu o radu - 78. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 26)
- Da sam ja: oklevetao mladog čovjeka (B. Šimunovića) koji je završio Akademiju - 84. kleveta (Obrazloženje tužbe, str.
27-28)
- Da sam ja: tom čovjeku (B. Šimunoviću) uništio karijeru - 85. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 28)
- Da sam ja: tom čovjeku (B. Šimunoviću) učinio nesagledivu štetu - 86. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 28-29)
- Da sam ja: gradio osobnu karijeru u cijeloj toj priči - 87. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 29)
- Da sam ja: u svojoj argumentaciji o Šimunovićevu plagijatu pozivao na svoja dva članka koja nisu u izravnoj vezi s
predmetom - 94. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 30-31)
- Da am ja: služio tvrdnjama uvaženih likovnih kritičara koji su potvrdili njegovu tvrdnju da je Šimunovićev rad plagijat,
ali da ta mišljenja nisu imala obrazloženja: 96. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 31)
- Da sam ja: sva mišljenja i prijedloge za nagrade davao isključivo iz svojeg osobnog mišljenja ne konzultirajući članove
svoje sekcije: 102. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 30-31)
- Da sam ja: mladome čovjeku sasjekao karijeru, što nije fer: 105. kleveta (Obrazloženje tužbe, s. 34)

8. Klevete Ivane Bakal u svojstvu predsjednice ULUPUH-a (Dokaz 351/d) u pisanoj prijavi policiji od 22. svibnja 2007.
(Dokaz 351-352), te klevete Ivane Bakal i Ivane Musić u izjavi danoj na policiji 22. svibnja 2007. (Dokaz 353-354), s
kojima sam ja upoznat 29. svibnja 2007. (Dokaz 199).
- Da sam ja: psihički bolesna osoba – 113. kleveta (Obrazloženje=u podnesku ovome sudu od 11. 12. 2015.,
str. 2-4)

9. Klevete Ivane Bakal u tiskanom izdanju „Vjesnika“ od 31. svibnja 2007. (klevete u tiskanom izdanju „Vjesnika“ kojeg
je čitalo oko 5000 ljudi, uglavnom mojih kolega kulturnih djelatnika: Obrazloženje tužbe, str. 38-42)
- Da ja: govorim gluposti - 114., 121. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 38-39)
- Da su: očite nepravilnosti u mom radu jer da protivno pravilniku, godinu i pol nisam sazvao sastanak sekcije: -115.,
122. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 39-40, 44-45)

7
- Da ja: nijsam čekao da se o predmetu raspravi unutar Udruge: 116., 123. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 40-41, 45-
46)
- Da sam ja: prekršio Statut (ULUPUH-a): 117., 124. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 41, 46)
- Da sam ja: kreirao negativan imidž te štetio radu ULUPUH-a: 118., 119.,125., 126. kleveta (Obrazloženje tužbe, str.
41-42, 46-47)
- Da sam ja: lažno prijavio dogovaranje kaznenog djela porezne utaje od strane predsjednice ULUPUH-a Ivane Bakal i
tajnice Ivane Musić, (koje dogovaranje je jasno uneseno i u zapisnik - kazneno djelo iz KZ 332): 120., 127. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 42, 47)

10. Klevete Ivane Bakal u elektronskom izdanju „Vjesnika“ od 31. svibnja 2007. (klevete u internetskom tj.
elektronskom izdanju Vjesnika kojeg je pročitalo oko 50.000 ljudi: Obrazloženje tužbe, str. 43-47)
- Da ja: govori(m) gluposti - 121. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 43-44)
- Da su: očite nepravilnosti u tužiteljevu radu jer da protivno pravilniku, godinu i pol nije sazvao sastanak sekcije - 122.
kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 44-45)
- Da ja: nisam čekao da se o predmetu raspravi unutar Udruge - 123. kleveta (Obrazloženje, str. 45-46)
- Da sam ja: prekršio Statut (ULUPUH-a) - 124. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 46)
- Da ja: kreira(m) negativan imidž te šteti(m) radu ULUPUH-a - 125., 126. kleveta (Obrazloženje, str. 46-47)
- Da sam ja: lažno prijavio dogovaranje kaznenog djela porezne utaje od strane predsjednice ULUPUH-a Ivane Bakal i
tajnice Ivane Musić, (koje je jasno uneseno i u zapisnik - kazneno djelo iz KZ 332) -127. kleveta (Obrazloženje tužbe,
str. 47)

11. Klevete ULUPUH-ovih dužnosnika Davora Halića, Tihomira Milovca i Darka Glavana u tiskanom izdanju „Vjesnika“
od 1. lipnja 2007. (klevete u tiskanom izdanju „Vjesnika“ kojeg je čitalo oko 5000 ljudi, uglavnom mojih kolega
kulturnih djelatnika: Obrazloženje tužbe, str. 48-50)
- Da sam ja: radio protiv odluke Upravnog odbora (kojemu sam i săm bio član) - 128. kleveta (Obrazloženje tužbe,
str. 48)
- Da sam ja: lagao o okolnostima prijema Šimunovića - 129. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 48-9)
- Da sam ja: djelovao u svoju korist a ne u korist ULUPUH-a, njegovih tijela i djelatnosti – 130. kleveta (Obrazloženje
tužbe, str. 49-50)

12. Klevete ULUPUH-ovih dužnosnika Davora Halića, Tihomira Milovca i Darka Glavana u elektronskom izdanju
„Vjesnika“ od 1. lipnja 2007. (klevete u internetskom tj. elektronskom izdanju Vjesnika kojeg je pročitalo oko 50.000
ljudi: Obrazloženje tužbe, str. 51-53)
- Da sam ja: radio protiv odluke Upravnog odbora (kojemu sam i săm bio član) - 131. kleveta (Obrazloženje tužbe,
str. 51)
- Da sam ja: lagao o okolnostima prijema Šimunovića - 132. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 51-2)
- Da sam ja: djelovao u svoju korist a ne u korist ULUPUH-a, njegovih tijela i djelatnosti – 133. kleveta (Obrazloženje
tužbe, str. 51-2)

13. Klevete Višnje Slavice Gabout u tiskanom izdanju „Vjesnika“ od 5. lipnja 2007. (klevete u tiskanom izdanju Vjesnika
kojeg je čitalo oko 5000 ljudi, uglavnom mojih kolega kulturnih djelatnika: Obrazloženje tužbe, str. 54-59)
- Da sam se ja: ogriješio o osnovni profesionalni i etički kodeks - 135., 136., kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 54-55)
- Da sam ja: nedopustivo i neutemeljeno prozivao na odgovornost profesionalce koji se svojim poslom bave dvadesetak
i više godina - 137., 138. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 55-57)
- Da sam ja: neshvatljivo omalovažavao rad ULUPUH-a i njegovih tijela - 139. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 57)
- Da je moja: školska sprema i stručno iskustvo nedovoljno i upitno - 140., 141. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 57-58)
- Da je moja: školska sprema i stručno iskustvo nedovoljno i upitno, pogotovo kad se radi o skliskoj temi utvrđivanja
plagijatorstva kojom se „pokušavam“ baviti - 142. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 58)
- Da sam ja: izvukao svoje „nedovoljno argumentirano“ mišljenje iz konteksta – i tako zapravo prevario – „neka“
eminentna imena naše recentne likovne kritike, koja su -- tako „prevarena“ tim mojim (navodnim) izvlačenjem iz
konteksta – stala uz moje mišljenje - 143., 144. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 58-59)

8
14. Klevete Višnje Slavice Gabout u elektronskom izdanju „Vjesnika“ od 5. lipnja 2007. (klevete u internetskom tj.
elektronskom izdanju Vjesnika kojeg je pročitalo oko 50.000 ljudi: Obrazloženje tužbe, str. 60-65)
- Da sam se ja: ogriješio o osnovni profesionalni i etički kodeks - 146., 147. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 60-61)
- Da sam ja: nedopustivo i neutemeljeno prozivao na odgovornost profesionalce koji se svojim poslom bave dvadesetak
i više godina - 148., 149. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 61-63)
- Da sam ja: neshvatljivo omalovažavao rad ULUPUH-a i njegovih tijela - 150. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 63)
- Da je moja: školska sprema i stručno iskustvo nedovoljno i upitno - 151., 152. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 63-64)
- Da je moja: školska sprema i stručno iskustvo nedovoljno i upitno, pogotovo kad se radi o skliskoj temi utvrđivanja
plagijatorstva kojom se „pokušava“ baviti - 153. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 64)
- Da sam ja: izvukao svoje „nedovoljno argumentirano“ mišljenje iz konteksta – i tako zapravo prevario – „neka“
eminentna imena naše recentne likovne kritike, koja su -- tako „prevarena“ tim mojim (navodnim) izvlačenjem iz
konteksta – stala uz moje mišljenje - 154., 155. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 64-65)

15. Klevete Darijusa Peroša u presudi Časnog suda ULUPUH-a od 14. lipnja 2007., pročitane pred ULUPUH-ovom
Skupštinom 11. 6. 2008. (klevete pred oko 50 osoba: Obrazloženje tužbe, str. 66-74)
- Da sam se ja: učestalo nekorektno ponašao prema predsjednicima upravnih tijela ULUPUH-a - 156., 160., 170. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 66-67, 69-71, 75-76)
- Da sam se ja: učestalo nekorektno ponašao prema poslovnoj tajnici ULUPUH-a - 157., 161., 171. kleveta (Obrazloženje
tužbe, str. 68, 71, 76)
- Da sam ja: predsjednicima upravnih tijela i tajnici ULUPUH-a slao brojne e-mailove, koji da su dokaz moga
nekorektnog ponašanja - 162., 172. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 71-72, 77)
- Da sam ja: svoje osobno mišljenje pokušao nametnuti kao mišljenje udruge i njezinih tijela - 163., 164. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 72-73)
- Da sam ja: svojim istupom u javnost prije okončanja ovog postupka ugrozio ugled i počinio štetu ULUPUH-u - 165.,
166., 174., 175. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 73-74, 77-78)
- Da sam ja: ULUPUH i njegova tijela bez razloga i temelja izložio povlačenju po tisku - 167., 168., 176., 177 kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 74, 78-79)
- Da sam ja: svojim ponašanjem narušavao ugled ULUPUH-a - 169.,178. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 74, 79)

16. Klevete predsjednice ULUPUH-a Ivane Bakal u Odluci od 19. srpnja 2007. (klevete pred oko 50 osoba: Obrazloženje
tužbe, str. 75-79)
- Da sam se ja: učestalo nekorektno ponašao prema predsjednicima upravnih tijela ULUPUH-a - 156., 160., 170. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 66-67, 69-71, 75-76)
- Da sam se ja: učestalo nekorektno ponašao prema poslovnoj tajnici ULUPUH-a - 157., 161., 171. kleveta (Obrazloženje
tužbe, str. 68, 71, 76)
- Da sam ja: predsjednicima upravnih tijela i tajnici ULUPUH-a slao brojne e-mailove, koji da su dokaz moga
nekorektnog ponašanja - 162., 172. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 71-72, 77)
- Da je tužitelj: svoje osobno mišljenje pokušao nametnuti kao mišljenje udruge i njezinih tijela - 163., 164. kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 72-73)
- Da je tužitelj: svojim istupom u javnost prije okončanja ovog postupka ugrozio ugled i počinio štetu ULUPUH-u - 165.,
166., 174., 175. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 73-74, 77-78)
- Da sam ja: ULUPUH i njegova tijela bez razloga i temelja izložio povlačenju po tisku - 167., 168., 176., 177 kleveta
(Obrazloženje tužbe, str. 74, 78-79)
- Da sam ja: svojim ponašanjem narušavao ugled ULUPUH-a - 169.,178. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 74, 79)

17.: Klevete Dariusa Peroša, Nade Bogdanović i Marka Koržineka u presudi - Odluci Časnog suda ULUPUH-a od 29.
svibnja 2008. (klevete pred oko 50 osoba: Obrazloženje tužbe, str. 80-81)
- Da ja: sustavno remetim rad Udruge (ULUPUH-a) - 180. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 80)
- Da ja: neargumentirano i bez provjerenih dokaza nanosim štetu Udruženju i djelatnicima ULUPUH-a te narušava ugled
ULUPUH-a - 181.-185. kleveta (Obrazloženje tužbe, str. 80-81).

9
 VIII. – Nadležna tijela i stručnjaci pobijaju klevetničke tvrdnje tuženika
Ono što se u opisanom štetničkom postupanju odgovornih osoba ULUPUH-a tj. tuženika osobito važno uočiti
je nekoliko vrlo znakovitih činjenica, koje ovdje ističem kao načelni primjer:
- Klevete kojima sam prijavljen Policiji, koja je prijavu proslijedla DORH-u, da sam, navodno, u mailovima prijetio
tajnici (vidjeti 113. klevetu u Obrazloženju Tužbe na str. 37), odbačene su (Dokaz 355), a da prijetnji nema, nego samo
moja traženja da se radi zakonito, vidi se i iz samih mailova (Dokazi 9, 10, 21, 34, 35, 36, 37, 39, 41, 42, 43, 45, 47,
49, 50, 52, 53, 55, 57, 59, 60, 65, 66, 67, 68, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 94, 100, 101, 102, 103, 104, 105, 106,
107, 109, 110, 111, 112, 113, 118, 119, 120). Iz toga je razvidno da su Davorin Klarić i Ivana Musić, pred ovim sudom
5. svibnja 2014. oboje dali lažan iskaz, što sam obrazložio u svojim dvama podnescima od 2. srpnja 2014. Klarić je
kasnije svoj iskaz promijenio(!). Inače moji „brojni“ mailovi su uglavnom bili odgovori na upite iz ULUPUH-a.
- Da sam psihički zdrava osoba, i da do 2007. nisam nikada imao psihičkih problema, te da je dakle laž i kleveta da sam
ja „psihički bolesna osoba“ i „psihijatrijski slučaj“, kako su to tvrdile Ivana Bakal i Ivana Musić (Dokaz 351-354), kao
i Davorin Klarić (knjiga „Afera plagijat“, str. 73, i iskaz svjedokinje mr. sc. Lilijane Domić od 1. 3. 2010., str. 2), te što
su odgovorne osobe tuženika u stručnim krugovima o meni govorile i inače (iskaz svjedoka akademika Hanibala
Salvara, Zapisnik s ročišta od 5. studenog 2015., str. 3) najteža je moguća kleveta, jer sam bio i jesam psihički zdrav
Dokazi 349, 350 i 357! Takve klevete upotrebljavane su u Udruzi i ranije kako bi se zataškao kriminal čelnika, pa
„Vijenac“ od 9. 3. 2002. spominje „psihopatološko karikiranje članova“ u ULUPUH-u (Dokaz 356).
Dakle, čak 5 nezavisnih tijela i stručnjaka su već pobili navode odgovornih osoba tuženika kao neosnovane.
Tome valja pribrojiti podršku koju mi je dalo 8 naših najeminentnijih likovnih kritičara (od akademika i doktora
znanosti do sveučilišnih profesora), ministar Biškupić i Ministarstvo kulture, kao i strani kolege (vidjeti ovdje na str. 1).

IX. – Akademikinja Marina Baričevič u tjedniku „Telegram“ o Ivani Bakal:

„Kada se razara strašću, gubi se sigurno pamet“
U svojem sumanutom, obijesnom nezakonitom postupanju (17 štetnih događaja, s ukupno 170 kleveta!),
odgovorne osobe su kroz tijela tuženika počinjale sulude, sadističke i krajnje bezočne radnje:
- Na sastanku Upravnog odbora 17. svibnja 2007. organizirali su mi „suđenje“ na kojem su osobe bliske predsjednici
Ivani Bakal protiv mene iznosile desetke suludih kleveta, njih preko 50 (Obrazloženje tužbe, str. 21-3=58.-112. kleveta,
i knjiga „Afera plagijat“, str. 44-58), a da je istodobno meni bilo zabranjeno da na te klevete odgovaram, tj. da se branim,
što je SADISTIČKO IŽIVLJAVANJE. Kada sam ih upozorio na nezakonitosti u radu odgovornih, odgovorili su mi
„Nas zakon ne zanima“ (vidjeti istoimeno poglavlje u knjizi „Afera plagijat“, str. 45, usporediti i str. 22 u knjizi).
To sadističko iživljavanje sam opisao u knjizi „Afera plagijat“ riječima poznatog psihologa Ericha Fromma:
„U sadističkoj perverziji nalazimo da zadovoljenje potiče iz odgovarajućih smicalica – to jest, iz toga što se druge osobe
fizički povrjeđuju, što se vezuju konopcima ili lancima, ili ponižavaju postupcima ili riječima.“ „Mentalna okrutnost, želja da se
ponize i povrijede osjećaji druge osobe, vjerojatno je čak rasprostranjenija od fizičkog sadizma. Taj tip sadističkih napada mnogo
je sigurniji za sadista; nakon svega, nije upotrijebio fizičku silu već „samo“ riječi. S druge strane, psihička bol može biti jednako
intenzivna ili još intenzivnija od fizičke. Nije potrebno da dajem primjere tog mentalnog sadizma ... upotrebljava se u svakoj situaciji
gdje postoji netko tko se ne može obraniti. Prirodno, ta vrst sadizma je često tim efektnija ako se poniženje vrši pred drugima.“
(Fromm 1980b, 110); „Sadist želi osjećaj vladanja i gušenja života.“ (Fromm 1980b, 117) „Sadizam u biti nema praktični cilj… On
je transformacija nemoći u doživljaj svemoći: on je religija psihičkih bogalja.“ (Fromm 1980b, 116).
Sadističko iživljavanje Ivane Bakal sastojalo se u tome da su ona, Borislav Kovačević, Ivana Musić, Vesna Karuza i
Višnja Slavica Gabout, na mene istresali klevetničke optužbe, na koje mi je Bakalova više puta zabranila da odgovaram, tj. da se
branim. To je postupanje Bakalove imalo svoj odjek i u zapisniku, u kojem se na 55 kleveta protiv mene, nalaze samo 3 moja
odgovora. Bakalova je za vrijeme dok su se gore navedeni na meni iživljavali, kao u filmovima o nacistima otpuhivala dimove,
neprikriveno uživajući u svojem zlu, imajući na licu osmjeh „zagasitoga sjaja“ kojeg spominjem u knjizi „Afera plagijat“ na str. 70
- (2007.) bacile me na prijeki „Časni sud“ sazvan u roku od 24 sata, na kojem mi je njegov predsjednik ad hoc pročitao
optužnicu 500% dužu od one koja mi je pročitana dan ranije, pa se neugodno iznenadio, kada sam mu mirno kazao da
mu zamka nije uspjela, jer sam sve optužbe, pa i one za koje sam ad hoc na samom ročištu optužen, detaljno pobio u
odgovoru na 10 strana pisanom cijelu noć (Obrazloženje Tužbe, str. 66, knjiga Afera plagijat, str. 58-59).
- (2008.) napisale „presudu“ bez navoda prijave, načina i vremena počinjenja navodnog delikta ili navođenja bar i jednog
dokaza, TE SU ME OSUDILI BEZ DA SU ME IKAD POZVALI NA SUD, što je zapravo egzekucija (Obrazloženje,
str. 80-81 i knjiga „Afera plagijat“, str. 85-87), jer nisam imao nikakve prilike da iznesem obranu, pa se stoga uopće ne
može govoriti o suđenju, a kamoli o nekom časnom sudu, već se radilo o egzekuciji.

10
 IZRAZITO JE VAŽNO NAGLASITI da ja nisam jedini koji je javno progovorio o strasti Ivane Bakal u činjenju
zla, i o bliskosti tog zla potpunoj mahnitosti, te o njezinom sustavnom, namjernom ponižavanju ljudi.
O tome su zapravo govorili sami postupci Ivane Bakal i ljudi na koje je ona imala utjecaj, što sam opisao u
mnogim poglavljima u knjizi, koja sam, radi razbijanja monotonije, ilustrirao slikama na str. 50, 55, 69, 73, 74, 85, 96.
Radi toga su iz Udruge otišli, primjerice:
- dugogodišnja tajnica ULUPUH-a Maja Beck Pivac, i to na burzu (knjiga Afera plagijat, str. 11 – vidjeti mail na str. 115
knjige u kojem stoji: „U tajništvu će doći do promjene, naime odlučila sam se s ULUPUH-om „rastati“ u prijateljstvu
dok je još vrijeme“)
- članica i bivša dužnosnica Vedrana Kršinić (o tome: knjiga Afera plagijat, str. 31),
- članica i bivša dužnosnica Mariana Benković Zeljko – vidjeti Dokaz 343 priložen 2. srpnja 2014 (poimence spominje
Ivanu Bakal i moju knjigu tj. stranicu „tražeći tko je IVANA BAKAL naišla sam na vašu stranicu i moram vam reći da
ste mi vratili vjeru u ljude i moj zdrav razum“
- bivša predsjednica ULUPUH-a, prva žena na toj funkciji, akademikinja IAC u Ženevi Marina Baričević, koja je iz
ULUPUH-a koji ju je nagradio za životno djelo istupila zbog Ivane Bakal i njezine diktature, i to je kazala javno preko
novina, poručivši Bakalovoj, u članku „Ugledna kritičarka odlučila je odstupiti iz ULUPUH-a“, u odlomku pod
naslovom „Nastupila je diktatura“: „…bila sam prva žena predsjednica ULUPUH-a, mnogo prije vas Ivana Bakal i
dobila sam za sav taj svoj rad Nagradu za životno djelo. „Kada se razara sa strašću, gubi se sigurno pamet.“ (Dokaz
446). Zanimljivo je da je i ak. Baričević doživjela, kako je na istom mjestu navela: „Cenzuru kao ponižavajući način
zabrane tiska … Zato predsjednice u nebrojenom nizu mandata, molim da me ispišete iz Udruge jer od srama više ne
mogu participirati u radu i radosti našega/vašega ULUPUH-a.“ (Da će Ivana Bakal biti vječna predsjednica ULUPUH-a
predvidio sam u knjizi „Afera plagijat“ na str. 89!)
- bivši predsjednik ULUPUH-a, akademik IAC Hanibal Salvaro, koji je isključen iz ULUPUH-a bez obrazloženja i na
njegove se dopise tijelima Udruge ne odgovara (Zapisnik s ročišta od 5. studenog 2015., str. 3)
Postupanje upravnih tijela tuženika često je bilo ne samo izvan granica zakona nego i izvan granica zdrave
pameti, i zdravog razuma (termini koje su navele ak. Marina Baričević i članica Mariana Benković Zeljko) i zanimljivo
je da se Ivana Bakal, koja je tome bila glavni pokretač, na račun toga dobro zabavljala, o čemu svjedoči naziv izložbe
„Luda, ludilo, ludizam“ (slika: knjiga „Afera plagijat“, 73) str. koju je ona osmislila i na kojoj je izlagala, no još i više
plakat i glavni izložak na njezinoj izložbi kostima koji je krajnje eksplicitan (Dokazi 447-450).
Tako sam ja dakle 2007. kažnjen isključenjem iz Upravnog odbora radi mišljenja koje je od mene
(pozivom na sastanak Upravnog odbora zakazan za 12. 2. 2007. – Dokaz 1) bilo službeno zatraženo, te sam ga ja
stoga morao dati, i koje je na sastanku Upravnog odbora 12. 2. 2007. i PRIHVAĆENO (Dokaz 2-a,c), što kasnije
nikad nije zanijekano niti pobijano.
Iduće 2008. sam osuđen na isključenje iz Udruge odlukom „Časnog suda“. Ta je osuda donesena (od strane
3 od ukupno 5 članova tog „suda“ – u odlučivanju, kao niti 2007. kada sam isključen iz Upravnog odbora, nisu sudjelovali najugledniji
članovi „suda“: Stjepan Balja i Jasna Juraić Mucko – usporediti knjigu Afera plagijat, str. 58-9 i „presudu“ na str. 142) bez da je
prethodno uopće bilo provedeno suđenje, što se vidi iz same presude u kojoj nije naveden niti prijavitelj, niti navodi
prijave, niti način i vrijeme počinjenja navodnog delikta, nije imala dokaznog postupka kao ni spomen ijednog dokaza,
te je donesena bez da sam ja na predmetno suđenje uopće pozvan tj. bez da mi je omogućeno ikakvo iznošenje
činjenica tj. obrane (Knjiga, str. 85-89 i str. 142 i Obrazloženje, str. 80-81). To je, po definiciji, školski primjer sadizma (knjiga
„Afera plagijat“, str. 47, bilj. 111), i jedan od najboljih primjera zloporabe ULUPUH-a za svoje privatne obračune i krađe za svoju osobnu korist,
a na štetu države i Udruge. Na fantomsko suđenje na kojem mi se sudilo ja nisam pozvan zato jer su odgovorni znali da bih
ja tamo donio zapisnik sa sastanka Upravnog odbora od 26. 4. 2007. iz kojeg se vidi da je dogovor o poreznoj utaji
unesen u taj zapisnik, a kojeg sam ja prijavio Državnom odvjetništvu zato jer me tako poučio ugledni član Udruge dr.
Fedor Kritovac (knjiga „Afera plagijat“, str. 38, bilješka 67) kao i policijski inspektor, kod kojeg sam završio na
razgovoru radi lažne prijave o „prijetećim mailovima“ tajnici (vidjeti 113. klevetu u Obrazloženju ove tužbe na str. 37 i knjigu
„Afera plagijat“ str. 62, odlomak: „Na haubi policijskoga auta“; da je prijava Policiji protiv mene odbačena, vidjeti Dokaz 355). Da tu utaju
nisam prijavio, što sam učinio jer me inspektor upozorio da sam to po ZKP-u obavezan, ispalo bi da sam ja bio dio
kriminala koji je toliko drzak da se unosi u zapisnik, i da mu se nisam opirao, a tako raditi može samo loš čovjek. Moje
isključivanje iz Udruge je bilo nezakonito po niz osnova, pa i zato jer se kosi s pravnim načelom po kojem je
NEZAKONITO otkazivati ugovor o radu zbog podnošenja prijave radi korupcije, te iz niza drugih, formalnih razloga
(Skupština nije glasala o mojoj žalbi, koja joj nije ni dana na uvid, nego o odluci Upravnog odbora - vidjeti knjigu „Afera plagijat“, str. 89).
Iako je dakle moje postupanje bilo logično i zakonito, a postupanje odgovornih osoba tuženika mahnito (170
kleveta!) odgovorne osobe tuženika su u više navrata: u prijavi policiji, te pred svjedocima Lilijanom Domić i
akademikom Hanibalom Salvarom – paranoidno - mene proglašavali luđakom (vidjeti podnesak od 11. prosinca 2015.,
str. 2-4 – 8. osnova), što su i inače radili ljudima (Dokaz 356), te što je pakosno, sirovo zlo i primjer zamjene teza!

11
 X. – Izricatelji kleveta su se kasnije međusobno nagrađivali za korupciju
Kao što to kod nas često biva, pa iz tog razloga svi normalni i bježe glavom bez obzira iz Hrvatske (Dokaz 451), u ovoj priči je – bar za
sada - pobijedila nepravda (knjiga „Afera plagijat“, str. 95 – citat iz knjige):
„Boris Šimunović je primljen u ULUPUH (udrugu likovnih umjetnika među čije glavne ciljeve postojanja spada zaštita autorskih
prava), temeljem rada kojeg su prije toga kao plagijat ocijenili svi naši najeminentniji likovni kritičari. Time je Šimunović za tu svoju likovnu
prijevaru, uz ostale beneficije koje članstvo u ULUPUH-u sa sobom nosi, nagrađen i pravom na dvije porezne olakšice koje članstvo u
ULUPUH-u podrazumijeva.
Višnja Slavica Gabout, osoba koja je s ULUPUH-ove strane najvatrenije zagovarala taj i takav prijem, dobila je nagradu za najbolju
izložbu te godine, za izložbu za koju je zapravo trebala biti kažnjena, jer joj je njezinu realizaciju dodijelio Umjetnički savjet kojem je ona
sama predsjednica! Uz cvijeće je dobila i 10.000 kuna iz buđeta Grada Zagreba.“
Šimunović se, naravno Višnji Slavici Gabout „zahvalio“ što je podržala njegov prijem temeljem plagijata, davši joj kao organizator
izložaba niz kritičarskih poslova (npr. autorstvo koncepcije 2. hrvatskog triennala autoportreta, što je narudžba vrijedna najmanje 30.000 kn),
a ostala međusobna dodjeljivanja poslova kojih je bilo i prije, sada su se intenzivirala i svakom od sudionika linča nadamnom donose godišnje
više desetaka tisuća kuna. Osim toga, dužnosnici koji su nadamnom provodili linč, zaveli su diktaturu (riječi akad. Marine Baričević) i gotovo
sva sredstva koja dobiva udruga koja ima 1500 članova, koristi uzak krug od 15-20 ljudi, o čemu ću detaljnije pisati u svojoj sljedećoj knjizi.

XI. – Apsurdne tvrdnje obrane

Punomoćnici tuženika iznijeli su tijekom obrane nekoliko teza, koje kao da se međusobno natječu u apsurdnosti:
1) Prigovor promašene pasivne legitimacije. Odvjetnik Tomislav Beloša je podneskom datiranim 21. travnja 2009., a
zaprimljenim u sudu 4. 5. 2009. tvrdio da su mene službene tj. odgovorne osobe tuženika, na službenim skupovima udruge,
te u službenim dokumentima i izjavama Udruge, klevetale zapravo - privatno.
Da tome nije tako, obrazložio sam u podnesku predanom ovome sudu 16. rujna 2011., u kojem sa pobio i ostale
neutemeljene navode iz istog podneska obrane, a onaj o nepostojanju uzročno-posljedične veze između kleveta tuženika i
mojih šteta, detaljno sam pobio osobito u Podnesku priloženom u spis 11. 12. 2015., a isto to je potvrdilo i psihijatrijsko
vještačenje prim. Gorana Makarića, zaprimljeno u sudu 7. 2. 2017., koje je potvrdilo točnost ranijih navoda triju liječnika.
2) Apsurdno i za zdrav razum uvrjedljivo prikazivanje mojih šteta iz 2007. godine (Dokaz 349 i 350) posljedicom mog štrajka
glađu iz 2009. i siječnja 2010. na ročištu 8. prosinca 2010. je pobijeno u mom podnesku ovome sudu od 16. rujna 2011., na
str. 5, pod: VII. Posljedice naime nastupaju poslje nekog događaja, a ne 2 godine prije tog događaja!
3) Navod odvjet. Beloše „upravo su sporovi sa sestrom inicirali stanje tužitelja“ iz podneska od 5. 6. 2017. je promašen jer:
- nije bilo nikakvih „sporova“ koje on izmišljajući nabacuje, već samo 1 izvanparnični postupak, u kojem ja nakon 14.
listopada 2006., kako se to jasno navodi u Rješenju kojim je taj postupak 28. rujna 2009. okončan (svakako vidjeti moj
Podnesak od 13. studenog 2017., Prilog 1, str. 2 tog Rješenja!) - uopće nisam sudjelovao(!);
- u ljetno vrijeme kada su mi nastupile glavne posljedice kleveta, 17. 7. (2007.) = Dokaz 271-7 i 349, SUDOVI NE RADE!
- u medicinskoj dokumentaciji (Dokaz 349, usp. i Dokaz 271-7) jasno stoji da je teško stanje u kojem sam (17.
7. 2007.) bio primljen u Hitnu - Jelsa, rezultat „nesređenih kolegijalnih odnosa“, a tu je činjenicu potvrdilo i
vještačenje od 7. 2. 2017. (str. 1 i 3). Dakle čak 2 liječnika su potvrdila uzročno-posljedičnu vezu iz moje tužbe!
(U mom podnesku od 13. studenog 2017. u kojem su pobijeni i svi ostali navodi punomoćnika Beloše iz istog podneska od 5. 6. 2017.)
4) Primjedba odv. Beloše navedena u zapisniku od 5. studenog 2015. na str. 3 da „svjedok nema saznanja o predmetu spora“
je cinična, jer je sam g. Beloša na ročištu 8. prosinca 2010. na pitanje suca kazao da je tužbu počeo čitati, ali da „dalje nije
mogao“ (vidjeti moj Podnesak od 16. rujna 2011., str. 3, 3. redak odozdo). Zbog toga on i postavlja pitanja koja su već riješena.
5) Punomoćnik Beloša se također koristio jednom od najstarijih zloporaba – VENIRE CONTRA FACTUM PROPRIUM – na
ročištu 5. studenog 2015. kada se protivio mom medicinskom vještačenju (Zapisnik str. 3), jer je na ročištu 8. prosinca
2010. on sam isto to vještačenje, kojem se sad protivio, vrlo silovito i afektivno bio zahtijevao (Zapisnik, str. 1)!
6) Najzlonamjernija tvrdnja odvj. Beloše bila ja ona o „obiteljskoj anamnezi teških psihičkih poremećaja“ (Zapisnik s ročišta
od 5. rujna 2016., str. 1) kojom je on ciljao na moju mrtvu majku, za koju je u zasebnom postupku dokazano da je bila
psihički POTPUNO ZDRAVA (link: https://www.scribd.com/document/392319598/Podnesak-kazneno-26-9-2018). Radi dobitka ići neosnovano javno
blatiti nečiju mrtvu majku koja je umrla u djetetovoj 9. godini, to je neosporni pokazatelj tko je odvjetnik Beloša.
7) Navodi svjedoka Davor(in)a Klarića na ročištu 5. svibnja 2014. opovrgnuti su mojim prvim podneskom od 2. srpnja 2014.,
kao i ovdje na str. 10. Osim što se iz mailova vidi da u njima nema prijetnje, DORH – ODO Zagreb je, kao i policija,
odbacio tvrdnje o „prijetećim mailovima“ (Dokaz 355). On je svjedočio lažno, sam za sebe i za svoj džep, jer od suradnje
s Bakalovom on ima mnogo vrsta koristi, te Davorin Klarić dakle nikako nije bio nepristrani svjedok.
8) Navodi svjedokinje Ivane Musić na ročištu 5. svibnja 2014. opovrgnuti su mojim drugim podneskom od 2. srpnja 2014., i
dopisom DORH-a, ODO Zagreb od 19. rujna 2014. (Dokaz 355). I Musićeva je svjedočila lažno, jer je odlično plaćen
posao tajnice ULUPUH-a dobila od Bakalove bez obrazloženja (knjiga „Afera plagijat“, str. 11), te je doslovno tri tjedna
po dobivanju tog posla za stalno dobila povišicu od 25% (knjiga „Afera plagijat“, str. 12) koju dugogodišnja ranija tajnica
Maja Beck Pivac (koja je sa stalnog posla bila prisiljena otići na burzu – knjiga „Afera plagijat“, str. 11 i 115) nije imala.

12
9) Navodi svjedokinje Višnje Slavice Gabout na ročištu 2. srpnja 2014. činjenično su opovrgnuti mojim podneskom od 22.
svibnja 2015. I ona je svjedočila lažno, sama za sebe i za svoj džep, jer od suradnje s Bakalovom ima mnogo koristi!
Zapravo, suradnjom Bakalove i Gabout je sve i počelo, što sam opisao u poglavlju „Mene je jutros nazvala Višnja…“
(knjiga „Afera plagijat“, str. 25). Ni Gabout [Gabu] dakle nije bila nepristran svjedok, nego svjedok iz vlastitog interesa.

XII. – Štete
Nematerijalne i materijalne štete koje sam obijesnim i mnogostrukim nezakonitim postupanjem tuženika u čak 17
štetnih događaja pretrpio, detaljno sam opisao u mojim podnescima od 11. prosinca 2015. i 8. studenog 2018.
Isključivanja iz Upravnog odbora Udruge (sredinom 2007.), a poslije i iz same Udruge (sredinom 2008.), što je bilo
„argumentirano“ brojnim klevetama, prouzročila su mi stanje šoka (Dokaz 349/k) i brojne druge tegobe: loše opće stanje,
intenzivne bolove u stomaku praćene povraćanjem, grčevima, žgaravicom, tresavicom, krvarenjem u stolici i niskim tlakom
(Dokaz 349). Zabilježen je i anxiozno-deprasivni sindrom kao rezultat nesređenih kolegijalnih odnosa (Dokaz 349/l).
Sve je to bio rezultat šikanoznih klevetničkih postupaka odgovornih osoba tuženika tijekom 13 mjeseci, od 26.
travnja 2007. do 29. svibnja 2008. Teške duševne boli koje sam pri tome trpio, manifestirale su se vrlo intenzivno i na moje
fizičko zdravlje što dokazuju uz tužbu priloženi nalazi i recepti:
- za razdoblje od 17. 7. 2007. (kada sam u telefonskom razgovoru saznao za isključenje iz Upravnog odbora Udruge – Dokaz 280,
Obrazloženje str. 83, 87) do konca prosinca 2007., vidjeti Dokaze 271-277 i Dokaz 349/a,b,c,d,e,f,g,h,i,j,k,l,m
- za razdoblje od početka lipnja (kada sam saznao za isključenje iz Udruge, knjiga „Afera plagijat, str. 86-87 i str. 142, te Obrazloženje
str. 80-81) do sredine srpnja 2008., vidjeti Dokaze 296, 297 i Dokaz 349/n,o
Kako to dokazuje medicinska dokumentacija, ja takve tegobe nikad prije nisam imao (Dokaz 350)!
Sve se to teško odrazilo na moju psihu, zato jer su sve te klevete ili iznošene u medijima, tj. u novinama i na Internetu,
ili na javnim skupovima na kojima se okupljaju moji kolege iz struke (moj Podnesak od 11. prosinca 2015).
U tim klevetama bio sam prikazivan kao nasilna, psihički bolesna, amoralna osoba sklona kaznenim djelima - kao
psihički bolesnik i kao loš čovjek, te je - kao vrhunac agresivne zlonamjernosti - čak traženo moje hospitaliziranje!
Članke s takvim tvrdnjama o meni pročitalo je ukupno preko 50.000 ljudi, od kojih su većina ljudi iz struke.
Tim sam klevetama javno demoniziran, na način tzv. projekcije, jer je demonsko zapravo bilo postupanje Ivane
Bakal i njezine klike, što Bakalova implicite i priznaje, stavljajući kraj svoga imena sliku demona (Dokazi 447-450).
Svojim sam radom nastojao postići ugled u struci i to sam i uspio. No zato jer sam se suprotstavio očitom kriminalu
u radu Udruge, što sam po zakonu morao učiniti, kažnjen sam potpunim uništenjem. To je klasična hrvatska priča u kojoj
se borba za pravdu i razum surovo kažnjava (Dokazi 453-458).
Odgovorne osobe tuženika mogle su me naime oklevetati 7 puta ako su me htjele isključiti, no iz 170 kleveta se vidi
da su me zapravo htjele uništiti („burn out“) što im je na način mog gubitka narudžbi za članke radi oklevetanosti u razdoblju
od 10 godina (detaljno vidjeti Podnesak od 8. 11. 2018.), te uništenja mog zdravlja (Podnesak od 11. prosinca 2015., str. 1)
i uspjelo: svim tim klevetama verbalno sam ustrijeljen: uništen mi je i ugled i zdravlje! (Kleveta protiv mene je zapravo bilo mnogo više,
ali tuženik nije dao sudu tražene audio-snimke sastanaka Upravnog odbora (Podnesak tužitelja od 1. 3. 2010) što sam također predvidio u knjizi „Afera plagijat“, str. 72.)
Sve me to logično jako teško pogodilo (navedene klevete su se naime Internetom /vidjeti ovdje str. 8-9: 10., 12. i 14. osnova/ proširile
a ozbiljne traume koje sam proživio je potvrdio i nalaz vještaka-psihijatra. Dugo sam se stoga osjećao
i izvan granica RH!),
mučno i teško, jer su me mnogi ljudi prestali pozdravljati, narudžbe članaka (bio sam pisao za 18 časopisa – vidjeti Podnesak
od 8. studenog 2018. i Dokazi 383-398, te Dokazi 370-374 priloženi uz podnesak 11. prosinca 2015.) su na 10 godina bile
potpuno stale, a neki su počeli prelaziti cestu kada bi me vidjeli, da me ne sretnu (Podnesak od 11. prosinca 2015.).
Laži koje su iznesene o meni postale su „istine“, iako one to nisu. (Slična stvar je napravljena i ak. Hanibalu Salvaru koji je
ovdje bio svjedok, i ja sam tek kada sam ga osobno upoznao shvatio da on nije zlotvor kako se u Udruzi o njemu pričalo, već posve normalan čovjek.)
Slično je bilo i u poznatom slučaju Thompsona za kojeg svi „znamo“ da je od HDZ-a primio novce da ne pjeva, iako
to naprosto nije istina, nego izmišljotina novinara. Ali i danas ga svi, pa i ja, radi te laži doživljavamo kao pokvarenjaka.
To mi je pokazalo da će me ove klevete vjerojatno još dugo pratiti, a neke i doživotno.
Radi toga sam se sve ove godine osjećao teško, malaksalo, tjeskobno, budio sam se u snu, imao noćne more, grčeve
u želucu, znojenja, i to traje i danas, kada se nađem blizu službenih prostorija tuženika ili kad u gradu sretnem nekoga od
ljudi iz tuženika koji su se na meni iživljavali. Nadam se da će tome možda ovom presudom ipak doći kraj.
Dokazao sam, a to je izrazito bitno, da iste okolnosti i identični fizički simptomi mnoge ljude dovedu do
samoubojstva, što svakako najjasnije pokazuje intenzitet tih bolova (Podnesak od 11. prosinca 2015., str. 8 i Dokaz 380)!
Sve me to dodatno pogodilo, jer moje profesije povijest umjetnosti i likovna kritika spadaju u humanističke znanosti,
pa negiranje mojih ljudskih vrijednosti znači negiranje mene i kao osobe, i kao stručnjaka, tj. moje potpuno negiranje.
Zbog svega toga moj život je mnogo ružniji i nema onu ljepotu i kvalitetu koju je trebao imati, te zato i danas nažalost
trpim duševne boli od svih tih događaja. Mene su sve te klevete možda pogodile i više nego što bi pogodile nekog drugog,
jer kao likovni kritičar ja moram imati istančaniji senzibilitet nego drugi ljudi, pa me i zlo više pogađa.

13
 XIII. – Hoće li ovaj sud suditi po zakonu, dokazima i sudskoj praksi?
Mnogo puta sam razmišljao o mojem postupanju koje je rezultiralo brojnim klevetama protiv mene koje su predmet
ovog parničnog postupka. Znam da sam postupio kao pošten čovjek i kao dijete svojih roditelja i učenik svojih nastavnika
u osnovnoj i srednjoj školi, koji su uložili mnogo energije i napora u moj odgoj.
S druge strane tijekom zadnjih 10 godina sam se upoznao s radom našeg pravosudnog aparata i konzekventnim
stanjem u društvu, jer „da funkcionira pravosuđe, funkcioniralo bi i društvo“ (sudac Mislav Kolakušić).
Hrvatsko pravosuđe je 120. na svijetu i to s tendencijom daljnjeg oštrog pada (Dokaz 442-444).
Kada je punomoćnik tuženika Beloša na ročištu 8. prosinca 2010. kazao da on Obrazloženje Tužbe nije pročitao (vidjeti
ovdje str. 12), i kada je tijekom obrane tvrdio apsurdne stvari, mislio sam da su sve to pokazatelji da će hametice izgubiti.
No sada znam da su to bili znakovi da će najvjerojatnije likujući dobiti u ovom predmetu, jer hrvatski sudovi, u
pravilu, bez mnogo iznimki, ako niste njihov kolega pravnik ili ako niste bogati, s lakoćom ignoriraju cjelokupni sadržaj
spisa (npr. 99,4% spisa), a osobito rado ignoriraju zakone i sudsku praksu, pa je javno priznato nečitanje spisa od strane
odvjetnika, u hrvatskom pravosuđu 99,8% siguran znak da će on taj predmet dobiti, jer on zna da ni sud predmet neće čitati.
O svemu tome pišem znanstvenu studiju, temeljem obilne dokumentacije (skenirani cijeli spisi), koja se sva nalazi na
Internetu (Scribd) pod mojim imenom, u koju uključujem sve svoje predmete, i trenutni rezultat je da je 71,5% presuda
koje sam dobio RADIKALNO nezakonito, tj. nezakonito do mjere da to jasno može vidjeti i dijete od 9 godina!
To je dakle moje mnogostruko iskustvo, ali ne samo moje, to kažu i najeminentniji odvjetnici, pa je tako odvjetnik
Krešimir Krsnik prošli mjesec rekao: „Živimo u opasnoj zemlji, ovdje nema prava ni pravne sigurnosti, svi smo u opasnosti!”
(Dokaz 452). Uostalom isto je rekao i sudac Turudić:

Zbog svega toga ovaj predmet nije samo borba jednog čovjeka za pravdu, nego doslovno i borba za opstanak
Hrvatske, ukoliko je on uopće još moguć! Istraživanje na 1200 mladih koji su otišli iz Hrvatske u Njemačku, pokazalo je
naime da ljudi iz Hrvatske, osobito mladi, ne odlaze iz Hrvatske prvenstveno zbog nedostatka posla ili slabih plaća, nego
zbog NEPRAVDE (Dokaz 451)! Ja sam i tu stvar predvidio u mojoj knjizi „Afera plagijat“ na str. 97, navevši tamo sljedeći
citat: „Ako naša mladost bude vidjela da se mora javno odgovarati i pocrvenjeti zbog vlastitih nepravdi, mislit će
da se možda isplati živjeti pošteno. U protivnome nećemo spasiti mladost i postat ćemo gnjilo stablo.“
To što sam prorekao još 2009. u svojoj knjizi, danas se i ostvarilo: mladost bježi iz Hrvatske glavom bez obzira po
principu „Ne okreći se sine!“, zato jer U HRVATSKOJ – a u tom se slažu, najeminentniji odvjetnici, suci i obični ljudi –
NEMA PRAVDE! To i jest razlog zašto je 8. 11. 2018. ESLJP u Strasbourgu, u presudi u predmetu „Narodni list“ protiv
Hrvatske potakao svaku argumentiranu kritiku rada sudaca (Dokaz 459-460).
Cijelo ovo XIII. poglavlje sam u ovaj podnesak uvrstio zato, jer su mi neki poznavaoci prilika koje znam iz „Udruge
za zaštitu žrtava hrvatskog pravosuđa Veronika Vere“, kazali da ovaj sud ako i bude sudio u moju korist, vjerojatno neće
suditi po kriterijima sudske prakse dostupnim na stranicama Vrhovnoga suda, koje sam priložio u spis, jer da: drugo su
buđe iz tih presuda, a drugo sam ja, koji nisam dio nikakve klike (tj. da životi stranaka iz tih presuda vrijede više nego moj).
Kazao sam im da se nadam da ovaj sud nije pazar, te da je na normalan način već presuđivano u korist
oštećenih, što dokazuje Zapisnik Upravnog odbora ULUPUH-a od 19. 9. 2009. (knjiga „Afera plagijat“, str. 111).
Nadam se da ta osoba iz navedene Udruge u ovom slučaju nije imala pravo, zato jer „Ako propadne pravda,
ljudski život gubi smisao.“ (Immanuel Kant), i „Ako nema pravde, što su kraljevstva nego razbojničke bande?“ (Augustin).
Nadam se dakle da presuda u ovom predmetu neće pokazati našoj javnosti (jer o toj presudi ću pisati u 2 svoje
knjige), da u Hrvatskoj UOPĆE nema pravde, i da je za čovjeka koji ne pristaje na zlo, život u njoj potpuno besmislen.
________________________________________
(Ante Vranković, tužitelj)
U Prilogu: Dokazi 428-460 i presuda Vrhovnog suda Hrvatske Kž 670/76 (5 listova)

14