POSTANAK I BIT DRŽAVE I PRAVA Država znači, prije svega, jednu društvenu organizaciju.

Materijalistička teorija drži da država ne postoji u svim razdobljima razvoja društva, već samo u nekim. To znači da su postojala razdoblja društvenog razvoja koja nisu poznavala državu. Bit države možemo shvatiti samo ako razjasnimo koji su uzroci za njen nastanak. Naime, u razvoju ljudske povijesti postoje do sada dva društvena stanja: 1)Preddržavno društveno stanje 2)Državno društveno stanje Najvažnija shvaćanja o postanku države i prava slažu se da pravo i država nisu nastali u jednom trenutku razvoja povijesti, već da je njihov postanak relativno dugotrajan društveni proces. 1. PATRIJARHALNA (ARISTOTELOVA) TEORIJA O POSTANKU I BITI DRŽAVE I PRAVA Jedna od najranijih teorija o postanku i biti države i prava, kao svog začetnika navodi Aristotela. On ističe kako sve složene pojave u društvu valja raščlaniti i od manjih spoznaja stići do većih. On je, dakle, pristaša analitičke i induktivne metode, što je u ono vrijeme predstavljalo novo spoznajno sredstvo, različito od onih religiozne, mistične ili deduktivne prirode. Kroz cjelokupno se djelo Aristotela provlači izrazita sociološka metoda, čije načelo glasi: “Objasnimo ljudsko društvo društvenim, ovozemaljskim uzrocima, a ne voljom bogova”. No, Aristotel je bio i pristaša evolucionističke metode, koja stvari gleda na dinamički način, u njihovom razvoju i promjenama koje u tom razvoju slijede. To potvrđuje da je Aristotel već tada dijalektički mislio. Kako je Aristotel primijenio načela svoje znanstvene metode na tumačenje postanka i biti države i prava? Aristotel polazi od tri osnovna društvena odnosa: a) b) c) odnos muškarca i žene roditelja i djece gospodara i roba

Od tih osnovnih odnosa nastalo je domaćinstvo i obitelj, ali društveni razvoj nije stao na tome. Prva zajednica nastala od više domaćinstava jest naselje, kojeg po stupnju razvoja slijedi država kao najviši stupanj samodovoljnosti. Iz ovog slijeda je jasno da država nastaje po prirodi i da je čovjek po prirodi državotvorno biće, zoon politikon. Aristotel uz postanak države veže i ekonomske činitelje: razvoj obitelji doveo je do porasta potreba koje su se mogle zadovoljiti jedino povećanjem razmjene među obiteljima. Tako su među njima ojačale veze koje su iziskivale sve veću lokalnu koncentraciju, te je tako došlo do naselja. Razvitkom tog procesa, povećanjem komunikacije i razmjene među naseljima, stvoreni su preduvjeti za nastanak države. Prema Aristotelu, bitna funkcija države jest ostvarenje pravednosti. No, to može zvučati proturječno kad znamo da je ujedno opravdavao instituciju ropstva, tvrdeći da je upravo priroda odredila takvu diskriminaciju i da ju treba prihvatiti i saživjeti s njom. No, to treba promatrati i kroz kontekst vremena u kojem je Aristotel živio, a koje je utjecalo na njega, a samim time i na njegov znanstveni rad. Nameće se i pitanje: a što ako je ropstvo u tom povijesnom razdoblju etički promatrano bilo sramotno, ali gospodarski nužno?

Patrijarhalna teorija u tumačenju postanka države i prava ima svoje dobre i loše strane: (1) Patrijarhalnom teorijom su, već u antičkoj filozofiji, uspješno suzbijena mistična, religijska ili metafizička gledišta o postanku države, koja su taj postanak tumačila nadnaravnim uzrocima. (2) Patrijarhalna teorija je uzročnike postanka društva potražila u prirodnim uzročnicima u okviru ljudskog društva, pokazujući da su država i pravo proistekli iz potreba i razvoja društva. (3) Ova je teorija osnažila tzv. sociološku metodu, s načelom da društvene pojave imaju društvene uzročnike. Ljudsko se društvo neprestance razvija i traži primjerene društveno-organizacijske oblike, poput države i prava. (4) Ova je teorija istaknula značenje utjecaja porasta populacije na razvoj i mijenjanje ljudskog društva. (5) U populacijski proces umeće snagu gospodarskih činitelja, pogotovo kad se govori o proizvodnji i razmjeni dobara kao uzročniku i posljedici sve veće koncentracije stanovništva. (6) Uvrštenje psiholoških činitelja, urođenih težnji koje čovjeka vode k organizaciji. (7) Primjena svestranog pogleda na tumačenje postanka države i prava. Valja navesti i njene loše strane:

tj. u pastirskim plemenima sve veće stjecanje dobara uzrokuje klasne razlike koje neizostavno . Spencer je duhovito primijetio da je jedino opravdanje ovoj analogiji djetinja narav onih koji u nju vjeruju. Zaključci koji proizlaze iz Duhringovih stavova jesu: (a) (b) (c) (d) Politička sila u procesu stvaranja države ima neposredan utjecaj. u susretu sa stranim hordama i na kraju u socijalnoj reakciji od njih izazvanoj. Polemika je počela s pitanjem: što je primarno. tj. U novijoj političkoj filozofiji vodila se zanimljiva polemika o ulozi sile i prisile u povijesti i njenim promjenama. jača srednji sloj društva. Dolazi do ukrštavanja rasa i slojeva. (4) Aristotel ističe analogiju između vlasti “pater familias” u obitelji i kraljevske vlasti u monarhiji. Ekonomski činitelji su mogli postati značajni samo poslije ili uz uvjet postojanja političkih činitelja. TEORIJA SILE O POSTANKU I BITI DRŽAVE I PRAVA Ova teorija stavlja činitelje društvene sile i političke prisile ispred gospodarskih faktora. Ono što čovjeka sili da pribavlja hranu je ekonomski nagon.(1) Populacijski činitelj ipak nije bio bitan za stvaranje države i prava. obično većine. objavio dvije knjige: “Sociološki pojam države” i “O borbi rasa”. Smatra da je Marx pobrkao ekonomsku svrhu sa ekonomskim sredstvom. stjecanje ekonomskih dobara. otimačinom Svrha je ista. Ludwig Gumplowicz je. U povijesnom procesu stvaranja države nalazi preddržavne narode. a ekonomska moć tek posredan. a država na vrhuncu svoje savršenosti postaje nacionalna država. a što sekundarno u povijesnom razvoju države i prava. uvodeći opis zajednica “primitivnih ratara i lovaca” kao bezdržavnih naroda. On ističe veliku pokretačku snagu osnovnog ljudskog nagona za samoodržanjem. koji se može zadovoljiti na dva načina: a)ekonomskim sredstvom. kad se rase stope u naciju. smatra da su privredne zavisnosti činjenice drugog reda. superiornijoj i vojnički discipliniranoj manjini. u prirodnim uvjetima da bi se one zadovoljile. Naime. a ekonomske činjenice su samo posljedica u tom procesu. pastire i vikinge. ističući pritom odlučujuću i primarnu ulogu sile i prisile. No. tada je riješena njena povijesna zadaća. bez proturječnosti i borbe. slijedi postupni proces ukidanja razlika. Ističe da se klice razvitka u svakoj pojedinoj grupi sastoje u nagonu koji proizlazi iz potreba. povijest je ovu analogiju burno opovrgla. tj. Pravni poredak nastaje zato što vladajuća grupa želi zadržati svoj položaj. raščlanjenog u “glad i ljubav”. Smatra da sva svjetska povijest do današnjeg dana. Dakle. Već kod pastira primjećuje mnoge državotvorne elemente. ekonomski činitelji ili činitelji sile i prisile? Duhring daje primat neposrednoj političkoj sili. te se nastavlja diferencijacija profesija. Ističe kako je gospodarstvu nad prirodom prethodilo gospodarstvo nad čovjekom. nošnju i karaktere ljudi”. pravo proizlazi iz razloga pritiska i protupritiska. (3) Aristotel gotovo nigdje ne govori o ulozi sile u formiranju države i prava. Kad se jednom uspostavi takav poredak. Ova analogija poslužila je da opravda i obrani kraljevsku vlast od bilo kojih nasrtaja. Politička sila je temelj. Zarobljenicima se nameće ropski položaj i ekonomsko porobljavanje. Smatra da u ljudskom društvu vlada zakonitost da “različitost uvjeta života uzrokuje odlučujući utjecaj i to formirajući se i transformirajući se na običaje. u dubini tog procesa bili su ekonomski činitelji koji su svom snagom potresli površinu društva. F. amalgamacija. (2) Iako valja poštovati Aristotelovu misao o psihološkim pretpostavkama čovjeka za ulazak u razvijenije društvo. a ujedno mora potčinjenima dati neka prava da bi smirila njihov revolt. zemljoradnje pa sve do industrije…”. U tome je socijalna geneza prava. Njegov opis sugerira da je taj proces tekao višemanje harmonično. Pretpostavku za uvođenje ekonomske vladavine nad stvarima činila je vladavina nad čovjekom. o njegovoj sudbini u procesu proizvodnje i razmjene dobara te o razvoju njegove radne i misaone svijesti. u svezi navedenog. ipak ljudsku psihu i socijalna nagnuća valja tumačiti čovjekovim materijalnim položajem u društvu. samo su sredstva različita. porast pučanstva bio je samo prateći činitelj. 2. lovstva. Ekonomske činjenice su činjenice drugog reda. tj. pa dok ne ostvarimo slobodno građansko društvo. ima samo jedan sadržaj: borbu između političkog i ekonomskog sredstva. radom b)političkim sredstvom. Oppenheimer je u svom djelu “O državi” posebno obradio proces nastanka države i prava. Prvi korak stvaranja države jest podvrgavanje jedne društvene grupe. Gumplowicz zastupa gledište o istovjetnom razvoju jedinstvenog čovječanstva kroz oblike: “… pastirstva. Tumači evoluciju društva prije države. Tek kad iščeznu sve unutarnje suprotnosti.

Oppenheimer drži da psihičko diferenciranje dovodi do interesnog diferenciranja pa se time uspostavlja grupna svijest. U tom procesu dolazi do asimilacije između ratara i pastira. Temeljna greška ove teorije je u tome što nije istražila je li ljudsko društvo identična cjelina kao i ona prirodna i zanemarivanje činjenice da je ljudsko biće psihofizički daleko složenije nego ijedan stvor koji pripada carstvu prirode. pošto je “superiorna rasa”. pa tako i u državi i pravu. prema svojim osobinama. Na kraju ove analize. u puno su boljoj situaciji nego lovci. Gospodska grupa je. Rasna teorija označava političku i ideološku krizu građanske klase. U tom se smislu redovito navode stari. Psihološka teorija ne razmatra samo pojedince. Agresivni pastir svoju silu pretvara u ekonomiju i porobljava ratara. koji u svojoj lijenosti. pa tako i države i prava. koje se međusobno razlikuju kao i pojedinci koji ih čine. inerciji. Gobineau je napao načelo jednakosti ljudi. nastaju razmirice između susjednih sela ili župa. omiljen. Bijela rasa. što automatski čini pokorenu rasu slabijom. Kod vladajućih postoji svijest da se postojeći poredak održi. kojeg imaju oni “bolji” u društvu. sposobnijom i samim time predodređenom rasom za vlast. naime. kojih razlike mogu biti vrlo velike. sljedbenici ove teorije išli su i dalje. ističući činjenicu da su neki jači. smatraju. Znanost biologije. što predstavlja klicu svakog državnog prava. Navodilo se da su pripadnici drugih rasa “inferiorni”. Četvrti stupanj pridonosi odlučni uvjet za pojavu države u njenoj vanjskoj formi: prostorno ujedinjenje obih etničkih gomila na jednom području. nego su etnički ili rasno pomiješani s drugim grupama ili rasama. Pristaše ove teorije polaze od neoborive i lako uočljive činjenice da je priroda ljude stvorila različitima prema psihičkim i fizičkim osobinama. Ova teorija uvjetuje postanak države i prava određenim psihofizičkim osobinama pojedinaca i grupa. Dakle. Drugi stadij nastaje ako se ratar zbog neuspjeha predao svojoj sudbini i napustio svaki otpor. država i pravo nastali su akcijom psihofizički jačih. Organska teorija. ističući svoju predodređenost za određene funkcije i nezamjenjivost uloga u biološkim organizmima. No. Takvo uvjerenje nazivamo “rasnom” ili “rasističkom teorijom” . Pastiri su osnovali kopnene. pronalazač. već i njihove grupe. Prema ovoj teoriji. a priori sposobnije od drugih voditi kolo svjetske povijesti. čime se nadovezuje na organsku teoriju o državi i pravu. Šesti stupanj označava sve veću upotrebu sile i razvitak navike vladanja. ti su ljudi graditelji svega novog što se u društvu događa. pristanu na vladavinu jačih. lijenom i podmuklom. da bi opravdala svoju svijest. itd.rezultiraju stvaranjem moćnijeg sloja koji sve više upotrebljava “političko sredstvo”. pobuna protiv vlasti može se direktno smatrati pobunom protiv samog boga. J. tvrdeći da je to prirodno razlikovanje dobro i korisno za ljudski rod. pa su stoga zakonitosti društvenog razvitka samo produžetak prirodnih zakona. Rasističke teorije su čak uveli i teoriju o stupnjevanju “rasne obdarenosti” unutar jedne te iste rase. dok god bude psihofizičkih razlikovanja među ljudima. tvoreći tako vrstu bastarda (mješanaca). 3. vojskovođa. Istaknuto je da su s vremenom i neke rase. vrač. otkriva da u prirodi vladaju slijedeći zakoni: a) zakon evolucije b) zakon prilagođavanja nasljeđivanjem c) zakon borbe za život d) zakon prirodne selekcije Mehaničko prenošenje prirodnih zakonitosti na društveni život nazivamo socijalni darvinizam. vladaju isto tako i unutar državnog ili pravnog. te da isti oni ili vrlo slični zakoni kakvi vladaju nad ili unutar živog organizma. bogat. hrabar. ali za svoj račun. Zbog stoke koju posjeduju. koji su također postali kadri da si odaberu političko sredstvo za ostvarenje svoje privredne egzistencije. pošto ih je priroda i ljudsko društvo ovlastilo da nastupaju u ime čovječanstva. Uočljivo je da je od usvajanja socijalnog darvinizma do rasne teorije bio samo jedan korak. strahu. što vodi do manjka proizvodne učinkovitosti ratara pa se gospodstvo redovito nameće za suca. te ih za dobrobit čovječanstva valja “istrijebiti”. dušebrižnik. A. Ovime su vladajući slojevi branili svoje pozicije. Oppenheimer dalje smatra da se u procesu nastajanja države (kroz sukob ratara i pastira) razaznaje šest stadija: u prvom stadiju postoji otimačina i ubijanje. Gospodska se grupa proglašava jačom. ima sve predispozicije za građenje povijesti. što predstavlja uredbu korisnu objema strankama. Ova teorija ističe postojanje i opravdanost monopola na vlast. tvrdeći da su to načelo izmislili pojedinci i narodi koji nemaju “čistoću krvi”. Priroda je izvorište svih zakonitosti u svijetu. drži da su država i pravo identični ili vrlo slični živom organizmu. Treći stadij se sastoji u tom da seljaštvo odašilje redovno svoj suvišak kao danak u pastirske šatore. a Vikinzi primorske države. Tako se počelo razlikovati ljude prema posebnom osobinama kao: ratnik. Takvo društveno stanje i odnosna organizacija bili su podoban uvjet za uspostavu države. Povijest je gorkim primjerima pokazala koliko ovakve . Unutar ove teorije pojavila se misao da su pojedine rase (konkretno: bijela) predodređene za upravljanje svjetskim poretkom. prirodnom činjenicom. i zato nijedna povijesna sila ne može na tom promijeniti ništa. Došlo je do diferencijacije koja je podijelila pripadnike zajednice na sposobnije i manje sposobnije u određenim poljima društvenog života. Pošto je plemenski bog vrhovne grupe postao vrhovni bog. PSIHOLOŠKA TEORIJA O POSTANKU I BITI DRŽAVA I PRAVA Teorija sile je istakla kako posebne ili jače psihofizičke osobine pojedinaca ili grupa dovodi do zauzimanja boljih pozicija u društvu. bit će i države i prava. a kod potčinjenih da se taj isti poredak sruši. demagog. izmislila načelo legitimnosti koje opravdava svagdje vlast i iskorištavanje s istim antropološkim i teološkim razlozima. Ista situacija se nalazi kod Vikinga. uzimajući mu samo suvišak. Zato je gospodska grupa uvijek u najužoj vezi sa svećenstvom. opsjenar. To znači da su država i pravo opskrbljeni organima. a neki slabiji. koje je gotovo uvijek popunjeno njezinim sinovima i sudjeluje u njenim političkim pravima i ekonomskim privilegijama…. Peti stupanj je već potpuna država. Dakle. mudri i iskusni ljudi koji nad drugim članovima zajednice dominiraju svojom mišlju i zrelim odlukama u životu i rukovođenju zajednicom. mag. beskrajan boj zbog provale nomadskih pastirskih čopora. Gumplowicz je tvrdio da zakon očuvanja energije u ljudskoj povijesti nije ništa drugo nego isti takav zakon prenesen s područja prirode. pogotovo učenje Charlesa Darwina.

Jedni su. zbog povlaštenog položaja u društvu. određene upute na koji način da se to izvede. da neke čimbenike hipertrofira. koji zovemo državom. tehniku primjene. promijeni ili ukine. Tako je dotadašnja društvena homogenost nestala a društvo se. Pojedinci moraju poštivati ta pravila. . pristupa se tumačenju pravne norme. Svjetskog rata je to dramatično i tragično potvrdila: rasna ideologija i imperijalizam išli su usporedo. Ekonomski najmoćnija klasa osjetila je potrebu da svom gospodarenju podvrgne cijelo društvo. No. S obzirom da je pravo raznovrsno u svojim oblicima. MATERIJALISTIČKO SHVAĆANJE O POSTANKU I BITI DRŽAVE I PRAVA Ova teorija smatra da razlozi koji su doveli do stvaranja države jesu isti oni koji su doveli do prijelaza besklasnog društva u klasno. Neki su joj predbacivali i to da je kao teorija o postanku prava i države bila u službi konkretne političke ideologije. Država i pravo su. tj. a druge atrofira. a treći ništa. a pojedinac postaje gospodar. tehniku promjene i tehniku ukidanja prava. TEHNIKA PRAVA TUMAČENJE (INTERPRETACIJA) PRAVNIH PRAVILA Svako pozitivno pravo ima. protumači. U osiguranju ekonomske prevlasti prvi joj je korak izdavanje pravila koja će štititi njezine interese. Primjena prava može nastati ako prethodno postoje dvije činjenice: 1) 2) da je dotično pravo već stvoreno.teorije o višim i nižim rasama mogu biti pogubne za društveni i politički napredak. te iako se brani da su ovi čimbenici tek u krajnjem slučaju glavna determinanta procesa. tri životna stupnja: 1) 2) 3) stvaranje primjena. Primjena prava nije jedinstven i jednoličan proces: 1) najprije iz “mase” postojećih normi treba izabrati onu koja je upravo određena za reguliranje određenog odnosa 2) ispravno izabranu normu tada treba uskladiti s drugim postojećim normama. pod državom podrazumijevamo sustav ljudi i funkcija koji stvaraju pravila dužnog ponašanja za pojedince i koja ta pravila osiguravaju prisilom kojom raspolažu. osobito višim 3) kad je to riješeno. došli u priliku da akumuliraju više. etape u procesu nastajanja države i prava jesu: a) razvoj sredstava za proizvodnju i proizvodnog iskustva b) mogućnost akumulacije i akumulacija viškova c) privatno vlasništvo d) diferencijacija dotad jedinstvenog društva e) klasa f) vladajuća klasa g) osiguranje dominantnog položaja pravilima i mehanizmima prisile h) država i pravo Ova teorija. Ekonomski položaj se pretvara u upravni. počelo dijeliti na razne društvene grupe koje zovemo klasama. Porastom i napretkom sredstava za proizvodnju nastaje mogućnost da se ne samo podmire dnevne obaveze. načinima proizvodnje i raspodjele dobara. Dotad se nije raspolagalo razvijenim sredstvima za proizvodnju. iako je uvela gospodarske čimbenike u proces nastajanja države i prava. već i da se akumulira onaj višak što ostaje. što se osigurava ili obećanjem nagrade ili prisilom i izvršenjem kazne. Razlikujemo tehniku stvaranja. ispitati da li proturječi drugim normama. prema imovinskom mjerilu. ustanovili su se tijekom povijesti razni postupci. vlasnik sredstava za proizvodnju. valja reći da se jedno jedinstveno pravo ne stvara na jedan jedinstven način. postoji opasnost da se prikaže kao jednostrana. te povećanja ljudskog proizvodnog iskustva. nazvana “povijesno. drugi manje. da postoji osoba (državni organ ili službena osoba) koja će tu primjenu izvršiti. tj. za što joj sama ekonomska snaga nije bila dovoljna. Dakle. na neki način.materijalistička”. Pod pravnom tehnikom podrazumijevamo skup uputa i postupaka kako da se pravo stvori. Tako su i pojavu države izazvali prvenstveno oni činitelji koji pripadaju ekonomskoj osnovi društva. raznovrsno je i prema tehnici svoga stvaranja. primijeni. obvezno od svojih pripadnika. a sve što se proizvelo ili dobilo od prirode služilo je redovitom podmirenju dnevnih potreba članova tog društva. djelotvornost promjena ili ukidanje Da bi pravo postiglo ta tri stupnja svog života. tijekom ovog procesa nisu svi članovi društva zauzeli jednako vrijedna sredstva za proizvodnju. Povijest II. Taj višak čini početak privatnog vlasništva. U kasnijim razdobljima prvobitnih zajednica došlo je do snažnog porasta i napretka sredstava za proizvodnju. već je morala i primijeniti neposrednu društvenu prisilu. dakle povijesno i funkcionalno povezani-one su dvije poluge istog mehanizma: političke organizacije društva. Što se stvaranja prava tiče. 4. Dakle. Društveni razvoj prvenstveno biva ostvaren snagom ekonomskih činitelja. Ona u tu svrhu stvara svoj poseban aparat. Svi oni koji su raspolagali većom imovinom željeli su se povezati sa istim takvim pojedincima.

njeno utvrđivanje traži sustavno rješenje. Već i antinomija kriterija. unutar pravnog sustava pojavljuju se proturječne odredbe te se postavlja pitanje prema kojoj od njih riješiti konkretan slučaj. ne postoji samo antinomija pravnih normi. Juridička su načela uglavnom tehničke prirode: 1) 2) 3) Kriterij vremena. one se moraju klasificirati: 1) 2) 3) 4) 5) proturječje između normi jednog pravnog akta proturječje između dva pravna akta proturječje između jednog pravnog akta i općih načela prava proturječje između općih načela pozitivnog prava proturječje između načela pojedinih grana pravnog sustava Kod rješavanja antinomija. Postojanje antinomija uzrokuje redovito zbunjenost i skeptičnost građana. To se rješava u primjeni dotičnih pravila. Tumačenju se pristupa zbog: 1) 2) nesavršenosti stvaratelja pravne norme nesavršenosti opće prirode pravne norme Zakonodavac ne može računati na savršenstvo normi koje donosi. Teži se da sustav prava bude logička i koherentna cjelina. pravo mora dostići svoju vlastitu. Ako se to načelo pokaže nepogodnim. tj. Može nastati pojava da se na isti društveni odnos može ili mora primijeniti više pravnih normi. pravičnosti. Možda bi ovdje trebalo napustiti juridički kriterij (legalnost) i prihvatiti metajuridički (pravičnost) 3) antinomija između višeg a općeg propisa prema nižem a specijalnom. Tako su se razvijali pojedini “načini” tumačenja. potrebno je pristupiti drugoj operaciji: usklađivanju pravne norme u svrhu njene primjene. te da odredi ono što je protivno prirodnom razumu. Prema načelu zakonitosti treba primijeniti kriterij hijerarhije 2) antinomija između prijašnjeg a specijalnog propisa prema kasnijem a općem. Da bi se to postiglo. pa tako razlikujemo: 1) 2) 3) a) b) isključivu primjenu kumulativnu primjenu primjena na osnovi izabiranja: alternativna . lex superior derogat legi inferiori Kriterij specijalnosti. valja joj utvrditi pravi sadržaj i smisao. prirodnog prava. rješenja u smislu pravednosti. Od primjenjivača .izabiranje one norme koja će dosljednije. izražen u zahtjevu lex posterior derogat legi priori Kriterij hijerarhije. Pod kvalitetom podrazumijevamo racionalan sadržaj i logičku jasnoću pravnih propisa. Prije nego se utvrde sredstva kojima će se antinomije rješavati. a svaki je od tih načina razvio i vlastitu tehniku. Antinomije se pojavljuju tim više što je veća kvantiteta. u čemu pomaže djelatnost tumačenja. No. unutarnju harmoničnost. Ta proturječja nazivamo antinomijama. treba pristupiti tumačenju pravne norme. prema načelu zakonitosti doći u obzir kriterij hijerarhije.Da bi se riješio konkretan pravni slučaj. dakle premostiti jaz između općenitosti norme i konkretnosti odnosa. Ali. Ona se razvila tijekom razvoja pravnog života kao sustav uputa i pouka na koji se način može pronaći pravi smisao i sadržaj norme. Razlog nesavršenosti pravnog pravila proizlazi iz činjenice apstraktnosti općeg pravnog pravila. Ako za dotični slučaj postoji pravna norma. do narušavanja koherencije pravnog sustava. pravni organ mora pronaći opću pravnu normu da bi je primijenio. Potrebno je. organ prava se nalazi u situaciji da prihvati metajuridička rješenja. dakle. U tom slučaju kažemo da je nastala suradnja ili konkurencija pravnih pravila. a zatim da je što preciznije i kraće jezično izrazi. lex specialis derogat legi generali Može doći i do konflikta među kriterijima: 1) antinomija između prijašnjeg a višeg propisa prema potonjem propisu manjeg ranga. koje su strogo juridičke. Naime. mora se proučiti njena povezanost sa drugim pravnim normama. u duhu pravnog poretka regulirati dotični odnos specijalna – lex specialis derogat legi generali Kad je izabrana “kompetentna” pravna norma. pravni poredak želi postići reguliranost društvenih odnosa. naći “kriterij za kriterije”. Dilema je koje načelo odabrati. OSNOVNE TEHNIKE TUMAČENJA Pošto je pravna norma precizno utvrđena i točno odabrana te određena za primjenu. načela za njihovo rješavanje mogu biti i juridička i metajuridička. lex posterior derogat legi priori ili lex posterior generalis non derogat priori speciali. a što manja kvaliteta propisa. tj. Bitno je da zakonodavac misaono izrazi svoju normativnu težnju. dovodi se u opasnost pravna sigurnost subjekata (adresata normi). to nije uvijek moguće. Ovdje će. vanjsku harmoniju društvenih jedinki. iako će time biti poremećena pravičnost. Trebalo bi. Jedan kriterij za to jest načelo zakonitosti. Kao što se vidi iz gornjih kolizija.

tzv. U Italiji se u XI. Građanska klasa je nakon provedene revolucije nastojala učvrstiti one ekonomske i političke tekovine koje su postignute nakon obaranja feudalizma.st. egzegetske škole u Francuskoj. a norma je još ostala. normama riješeno. pronalaženje volje zakonodavca da bi se protumačila pravna norma. U primjeni prava se postavlja značajno pitanje: je li ratio l. nadopunjuje ili čak mijenja u ovisnosti o promijenjenim životnim prilikama. pomoću kojih je održavala kult postojećeg prava bila su: (a) (b) sve je pravnim normama predviđeno sve je p.prava se očekuje da poznaje sva ta sredstva.g. ratio. Time se ističe velika važnost formalne logike u procesu tumačenja i primjene prava. Ali. da je pravna norma apsolutno vezana uz ličnost svoga stvaratelja. francuska tijekom XIX. “duh zakona”.pol. ostali su podvrgnuti starom tekstu kodeksa. Ime su dobili po bilješkama (glosama) koje su zapisivali na rubovima stranica ili između redaka teksta. postaje “stroj za supsumiranje”. Kada se primjenjivač prava nađe pred okolnostima da mora protumačiti i primijeniti pravnu normu. tzv. (ad b) Egzegetska je metoda bila i radno načelo tzv. norme uz ličnost stvaratelja izražava se u težnji da se p. koja je postojala tijekom XI. Primjere za e. tj. ili objektivno i dinamički.. egzegetska škola. SUBJEKTIVNO (STATIČNO) TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA (1) Prvo stajalište o apsolutnoj vezanosti p. bolonjska pravna škola. st. takvo pravo nema potrebe da se usavršava.). metoda ostvaruje pomoću shvaćanja o samodovoljnosti i sveobuhvatnosti postojećeg prava. razvijajući kult teksta. subjektivan i statički te objektivan i dinamički. Na osnovi ovih idejnih zasada. XIII. zbog nemogućnosti da u rješenju slučaja postupi inicijativno i inventivno. Ratio i occasio legis nalaze se u odnosu kao uzrok prema povodu. Grupa stručnih pravnika koja je tumačila navedeni kodeks omogućila je formiranje egzegetske škole. Pravna teorija je u pojedinim razdobljima zauzimala ekstremne stavove. To pokreće pitanje vezanosti pravne norme uz njenog stvaratelja. norma spozna. da li može živjeti samostalno i neovisno o njemu. nije moglo biti potpuno odbačeno. trebaju se spoznati dvije izuzetno važne pravne činjenice: Ratio legis jest skup činjenica i društvenih vrijednosti koje su uzrok donošenja norme. dolazi do kodifikacije rimskog prava. s jedne strane. Glosatori su bili pravnici koji su egzegetskom metodom tumačili pravna pravila i ustanove iz Justinijanovog kodeksa. smatrajući. Dva osnovna načela pravne egzegeze. našla je svoj zakonodavni izraz u Napoleonovom civilnom kodeksu (Code civil.XII. prava.st. da li su ciljevi pravne norme nepomični ili promjenjivi. a s njom su se pojavili predstavnici ondašnje egzetske metode. javlja se pitanje koliko je on vezan za pravnu normu i da li je može slobodnije protumačiti ako su se od njenog donošenja očigledno promijenile društvene okolnosti. 1804. metode su tvrdili da primjenjivač prava. Protivnici e. jer je ono neproturječna logička cjelina nema praznina u pravu jer je ono sveobuhvatno za čitav društven život Kult postojećeg prava e. i dalje su se u društvenim odnosima primjenjivala načela rimskog prava. da bi mogao pravilno primijeniti pravo. U Carigradu je 1045. po slovu. Taj je kodeks poznat pod nazivom “Corpus iuris civilis”. i p. ista i na snazi. Pitanje je koliko se pravna norma može odvojiti od svog stvaratelja. Razlozi zbog kojih se brani subjektivno tumačenje p. koja je htjela stvoriti savršeno pravo koje bi vrijedilo za sve narode i za sva vremena. Oni nisu težili unošenju novog duha u pravne propise. osnovana pravna škola koja je dala poticaj ponovnom obrađivanju r. Takvo pravo se ne smije modificirati prema zahtjevima društva. metodu imamo u dvjema pravnom školama koje su postojale u različitim povijesnim razdobljima : (a) (b) škola glosatora. Pravna egzegeza i kult zakonskog teksta ipak nisu mogli opravdati svoje postupke. . U vezi s tim pojavila su se dva načina tumačenja normi. ili suprotno. koji je bitan i stalan pokretač svakog zakona. pravila mogu biti spoznajne i političke prirode. već se društvo mora mijenjati u granicama postojećeg prava. Takva opća politika. gdje obilniju spoznaju o karakteru i usmjerenosti zakona daje dublji uzrok.g. To je u pravnoj znanosti poznatije pod nazivom “pravna egzegeza”. statičan ili dinamičan pojam. Pod tim se podrazumijeva potpuna sposobnost jednog postojećeg prava da riješi sve konkretne slučajeve u životu. tumači i primijeni na osnovi volje i namjere svog stvaratelja. da bi se taj izbor izvršio.. javlja škola slična ovoj.g. Jedna od osnovnih dilema u koju dolazi tumač pravila jest da li će pravnu normu protumačiti subjektivno i statički. u razvoju. No. Smatra se da državni organ primjenom formalne logike može iz postojećeg prava izvesti pravno pravilo koje će primijeniti na konkretan slučaj. Occasio legis su neposredne okolnosti i prilike koje su izazvale odnosni zakon. isticale su se slijedeće teze: (a) (b) nema antinomija u pravu. za vrijeme vladavine cara Justinijana. (ad a) Nakon propasti zapadnog Rimskog Carstva 476. glosatori. U istočnom Rimskom Carstvu. da se ona apsolutno odvaja i živi samostalno.

s jedne strane načela pravičnosti i suvremenosti. Jedna od prvih teškoća jest u tome što se tumač norme redovito mora obratiti prošlosti. već je valja interpretirati u skladu sa društvenim okolnostima. te nadležnih osoba koje norme stavljaju na snagu. OSTALE TEHNIKE TUMAČENJA PRAVNIH PRAVILA Učenje o tumačenju pravnih pravila može se podijeliti ovako: A) S OBZIROM NA OSOBE KOJE TO ČINE . Da li ići “contra legem” ili samo “praeter legem” ? Dilema što je nastala u ocjenjivanju uloge primjenjivača zakona često se navodi putem stavova dvojice poznatih filozofa. volje zakonodavca. Daljnja teškoća s kojom se susreće subjektivno tumačenje može nastati na osnovi nesklada između onoga što je zakonodavac h t i o reći i onoga što je u pravnoj normi s t v a r n o rekao. na osnovi toga. normu ujedno i njen stvaratelj? (b) Da li ćemo. postavlja se pitanje: kad treba ustanoviti volju zakonodavca. Svi protudokazi upereni protiv ove teorije mogu se svesti na: (a) dokaze dijalektičke logike protiv formalne logike (b) dokaze društvenog napredovanja. načinu glasovanja (d) Postavlja se pitanje odnosa između inicijatora donošenja norme i stručnih osoba koje norme izrađuju. pravila nazvao se stoga objektivni ili dinamički. Pravnu normu treba smatrati kao odijeljenu od volje zakonodavca. zakonodavcem smatrati onoga tko je ustavom obilježen kao takav. Aristotel je isticao kako je sudac “živa pravda”. a s druge načela pravne kohezije i sigurnosti. OBJEKTIVNA (DINAMIČKA) TEHNIKA TUMAČENJA PRAVNIH PRAVILA Taj novi zahtjev tumačenja p. te kao organski pripadajuću društvenom životu. Moguće posljedice ovakvog tumačenja mogu se kretati u dva smjera: (a) (b) u smjeru pravičnosti u smjeru neujednačenosti primjene Objektivno tumačenje znatno je elastičnije u shvaćanju i primjeni norme na konkretan slučaj. postavlja se pitanje o odnosima među članovima toga tijela. ili za aktualnu. Naposljetku. Najveća zabluda ovdje leži u negiranju mogućnosti da se realno odredi kolektivna volja. Tumačenje koje se ne bi vodilo po toj volji izazvalo bi slabljenje političke i pravne kohezije pravnog poretka. ravnopravnosti. potrebama i ciljevima. Razlozi političke prirode proizlaze iz načela apsolutne vezanosti primjenjivača norme na osobu stvaratelja norme. (b) depersonalizacije= norma postaje inpersonalni fenomen. ili onu socijalnu silu iz koje potječe zakonodavni mehanizam? (c) Problemi se javljaju kad je zakonodavac grupa. što dovodi do jedinstvene osnove tumačenja. (c) adaptacije kretanju društva i novim društvenim potrebama i ciljevima. teže je spoznati volju zakonodavca. Što je više pravna norma vremenski udaljena. skupne volje. a protiv društvenog zaostajanja Pravnu normu nije potrebno tumačiti samo ovisno o volji svoga stvaratelja.Razlozi spoznajne naravi ostavljaju dojam načelnosti. Udioništvo čije volje možemo najviše utvrditi? Sumnja u uspješnost subj. norma krenula u život. normi će se dati pogrešan smisao. Oni se oslanjaju na argument: da bi se spoznalo djelo. pa je bolje moguće ostvariti pravičnost. Treća teškoća sastoji se u zadatku da se pronađe p r a v i sadržaj p r a v e volje zakonodavca. Postavlja se pitanje: KADA to što je htio? (a) (b) Ili: što je h t i o kad je normu donosio i donio Ili: što on h o ć e u vrijeme i u trenutku kad se norma primjenjuje. novim shvaćanjima. pravno ili socijalno udaljen (ili) blizak zakonodavcu. Za što da se tumač opredijeli. kojom je sad praćena? Četvrta teškoća javlja se iz pitanja koliko je tumač norme organizacijski. te totalno pripadanje norme stvarnosti društva. politički. za onu prvotnu volju. koga smatrati zakonodavcem? (a) da li je uvijek onaj koji formulira i stavlja na snagu p. volja njegovog stvaratelja je najbolji vodič. Zakoni i drugi propisi moraju stoga biti podvrgnuti slijedećim procesima: (a) emancipacije= psihološko prekidanje veza između zakonodavca i propisa. ako se ta volja pogrešno spozna. kojom je p. tumačenja pojavila se u onom trenu kad se počela navoditi nemogućnost identificiranja tzv. dok je za Montesquiea on samo “usta koja izgovaraju riječ zakona”. Tu dolazi do sukoba dvaju načela. “nadživljuje” stvaratelja.

B) C) S OBZIROM NA OBVEZNU SNAGU ODREĐENOG TUMAČENJA S OBZIROM NA TEHNIKU TUMAČENJA (A) TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA S OBZIROM NA OSOBE KOJE TO ČINE Tumačenje u procesu primjene prava mogu obavljati slijedeće osobe: (1) oni koji žele donesti nižu opću normu u skladu s višom općom normom. odluka o čuvanju i odgoju zajedničke djece u brakorazvodnoj parnici (3) svi ostali (bili oni državna tijela ili građani) koji se moraju ponašati u skladu s nekom općom ili pojedinačnom normom (B) TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA S OBZIROM NA OBVEZNU SNAGU ima slijedeće vrste: ZAKONSKA (LEGALNA) TUMAČENJA (1) autentično tumačenje. pravilima (e) u pravnim pravilima može biti i stranih riječi. npr. znanstvenom tumačenju ne priznaje pravno obvezna snaga. Da bismo saznali sadržaj i smisao p. kroz donošenje novog zakona koji tumači onaj prvi. No. postoje i ostale vrste tehnika tumačenja: (1) (2) (3) (4) (5) (6) jezično tumačenje logičko tumačenje sustavno ili sistematsko tumačenje povijesno tumačenje teleološko tumačenje doslovno. pa ni tijelo koje ga je prvi put donijelo. Postoji u slučaju kada isto ono tijelo koje je donijelo dotični propis njega i tumači. suženo i prošireno tumačenje (1) Jezično tumačenje. interpretativni zakon. obično parlamentarna i zakonodavna tijela osnuju komisije ili odbore na koje prenesu pravo svoje djelatnosti tumačenja zakona. sve se te tzv. Međutim. To je tumačenje nekog pravnog slučaja. Pravno je pravilo riječima izražena misao. tehnike tumačenja mogu svesti na one dvije osnovne: subjektivno-statičku i objektivno-dinamičku. (2) općeobvezno tumačenje.. pravila. pravilu može biti: (a) neodređena (pravni standardi tipa “javni moral”. To je tumačenje obvezno samo za navedeni slučaj. Npr. ZNANSTVENO (DOKTRINARNO) TUMAČENJE Ovo se tumačenje p. dakle. norme ili pisanim izjašnjavanjem. pravila razvija djelatnošću pojedinih stručnjaka. može dati usmenim izjašnjavanjem o sadržaju i smislu p. za vrijeme carstva. komentara. a obavljaju ga redovito sudska ili izvršna tijela. (3) kazuističko tumačenje. moramo se obratiti značenju riječi. knjiga. makar ono izrazito djeluje na formiranje interpretacijske prakse. ili vremensko (arhaizmi) (d) može biti n e o l o g i z a m – nove riječi koje se pojavljuju u p. Autentično i općeobvezno tumačenje mogu imati i povratnu snagu. tzv. pod uvjetom da se redovito koriste u svakodnevnom govoru (f) stavljanje interpunkcija također je vrlo važno ( i/ili) . pravni homonimi i sinonimi) (c) može imati l o k a l n o značenje. Sabor (2) oni koji hoće stvoriti pojedinačnu normu na osnovi opće. (C) TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA S OBZIROM NA TEHNIKU TUMAČENJA Tehnika ili načina tumačenja ima više vrsta. “red i mir” (b) može imati više značenja (tzv. za buduće slučajeve ne veže nikoga.znanstvenika. Danas se. Oblici u kojima se može pojaviti su usmeni i pismeni. U starom Rimu. Pravni je poredak tijekom povijesti rijetko priznavao pravno obveznu snagu tom tumačenju. uglavnom. njihove međusobne veze i razmještenosti. najčešće u obliku članaka. Riječ u nekom p. Ono se. Nastaje u slučaju kada za to postoji posebno pravno ovlašteno tijelo. Ovakvo tumačenje je prvo i početno koje tumač i primjenjivač prava mora upotrijebiti. pojedini su pravnici dobili ovlaštenje da tumače pravne norme i da to tumačenje bude obvezno za sudove.

To se naziva “paralelizam u tumačenju”. sustava postoji povezanost između pojedinih p. svrhu. U pravnom sustavu. (c) Da se cilj p. W. dok se ne protumači prema nekom drugom p. Jedina sposobna tehnika tumačenja. . pravila Prema tome. svako pravno pravilo ima svoje mjesto. (d) Tehnika teleološkog tumačenja. pravila istražuje se dinamički. Jezični smisao pravnih pravila treba da bude priznat i obuhvaćen logičkim tumačenjem. Tijekom upotrebe logičkog tumačenja formirala su se određena načela pravna logike: (a) zaključivanje iz suprotnosti (argumentum a contrario) – iz jednog kategoričkog i preciznog suda izvodi se drugi.. dakle. Postoji čitav niz situacija kada se obrađivači prava ne samo smiju. (c) zaključivanje od većeg na manje (argumentum a maiori ad minus). pravila. (b) zaključivanje od manjeg na veće (argumentum a minori ad maius) – iz jednog suda koji se odnosi na manju kvantitetu izvodi se drugi koji se odnosi na veću kvantitetu. rezultat tumačenja mora biti smislen sadržaj. donosi korist. društvenu vrijednost koju želi zaštititi. smatra se da i tu logičke operacije mogu pomoći. prelazi se u područje pravnog logicizma.st. ako se smatra da je. pa tako i u pravu. postojećim p. pogrešno je. Cook naziva. Ima slučajeva da jedno p. nije jasno. (e) Neki pisci smatraju da je potreba za teleološkim tumačenjem utjecala i na nastanak porote. (a) U 19. pravilo. zahtijeva da p. (5) Teleološko tumačenje. pravilom ili pravilima i u njegovoj integralnoj pripadnosti pravnom sustavu. Pod utjecajem zakona iz logike formirala se tzv. pravilu. (4) Povijesno tumačenje. To se radi uz pomoć “pravnog konstruiranja” i izvođenja iz “općih načela dotičnog pozitivnog prava”. pravilo. teleološko tumačenje “pravnim relativizmom”. pravilu. Ova tehnika tumačenja počela se u pravnoj znanosti isticati tek pojavom tzv. Sustavno tumačenje provodi se na osnovi uvjerenja da: (a) (b) postoji povezanost između p. već moraju koristiti ovom metodom. a ne u okviru volje zakonodavca. čime se želi navesti da pravno pravilo moramo uskladiti sa društvenim vrijednostima koje se mijenjaju. njemu suprotan. kao unošenja “narodnog elementa” u primjenu pravnog pravila. prema svrsi pravnog pravila. zapisnici. počeo se isticati cilj kao onaj čimbenik koji primarno utječe na smjer ljudskog djelovanja. (b) Takvo shvaćanje prodrlo je i na područje tehnike prava. tumačenjem prijašnjeg pravnog pravila i njegovo uspoređivanje sa novim. racionalno primijenjena. pravila i p. zakonodavac ga katkad izričito navodi u dotičnom p. Ihering. pravila treba naći iz njegove povezanosti s drugim p. kao sredstvo da se logičkim rezoniranjem stvori i protumači p.“ratio legis”. stoga. pravilo moramo tumačiti i primjenjivati uvijek u skladu s ciljem zakona. povijesnopravne škole. kao ukupnosti normi koje vrijede u jednoj državi. U svezi s obuhvaćanjem i reguliranjem novih životnih okolnosti prema postojećim pravnim pravilima i institutima. W. cilj p. ističući da na svim područjima prirode i društva vlada “zakon cilja”. Smatralo se da svako pravno pravilo ima svoj cilj. osobito u tehnici tumačenja pravnih pravila. Činjenice na koje povijesno tumačenje osobito obraća pažnju su slijedeće: (a) Occasio legis= sve one društvene okolnosti koje su poslužile kao povod donošenju nekog pravila (b) Pripremni materijal pravnog pravila= projekti. pravilom rezultira u boljem razumijevanju novog p. pravila ne bi posebno pronalazio. što je bilo radno načelo egzegetske metode tumačenja p. pravna logika. Iz učenja o logičkom tumačenju potrebno je izvući slijedeće zaključke: logika u pravu. U pravnoj filozofiji to je shvaćanje osobito razvio R. (3) Sustavno ili sistematsko učenje.(2) Logičko tumačenje. Radi se o tome da se pod norme iz postojećeg pravnog sustava podvede novi životni slučaj. pravi sadržaj i smisao jednog p. Teleološko se tumačenje redovito povezuje sa objektivno-dinamičkim tumačenjem. a osobito u vezi sa njenim prvim teoretičarom Savignyom. uz jezičnu metodu tumačenja. Smatralo se da logičko tumačenje nije u stanju dati ispravnu uputu primjenjivaču prava u slučaju antinomija. Ovo tumačenje jest tumačenje prema cilju. osobito u filozofiji. rasprave (c) Prijašnje pravno pravilo. pravila. Smatralo se da pravne institucije i pravila imaju svoj razvoj i da će ispravnom shvaćanju nekog postojećeg sadržaja znatno pomoći znanje o njegovom razvoju. samo po sebi. Ali. Mišljenje nekih pravnika da se povijesnim tumačenje mogu koristiti samo povjesničari prava.

situacija je čista i nema poteškoća za organ prava da slučaj riješi. pravilu. To se naziva pravnom prazninom. u odnosu na ono što je mislio. koji se mogu odnositi na (a) pogrešnost izraza u p. Doslovnim tumačenjem nazivamo ono tumačenje u kojem nemamo što proširivati ili sužavati.Teleološko tumačenje pravnih pravila je veoma važno tumačenje. postupiti na slijedeće načine: (a) Može dotični slučaj ostaviti bez pravnog rješenja. Primjenjivač prava (sudac ili organ uprave) može. Taj način rješavanja priznat je u Švicarskom građanskom zakoniku. koje obilježava neograničena vjera u autoritet zakonodavca. na pojedini društveni odnos. (bb) Nedovoljnost na negativan način jest kada je izraz kojeg je upotrijebio zakonodavac. bez praznina. preuzeti momentalno ulogu zakonodavca. jer zahtijeva od primjenjivača veće umijeće i napor. suženo i prošireno tumačenje. opravdavajući da za taj konkretan slučaj ne postoji pravno pravilo koje bi ga reguliralo. provedba analogiae iuris je znatno teža. Moramo pronaći neka opća načela. Treći smatraju da je p. prazninu. (b) Može. ali najmanje efikasan. Nedovoljnost izraza može se riješiti na pozitivan i negativan način. Tada se taj izraz sužava. Ovaj način rješavanja jest najjednostavniji. praznina. Postoje dvije vrste analogija: (1) ZAKONSKA ANALOGIJA (ANALOGIA LEGIS) Popunjavanje pravne praznine posredstvom analogije legis dešava se kada za jedan životni slučaj nije izričito predviđeno pravno pravilo. unatoč ustanovljenju p. Taj način tumačenja zove se prošireno (ekstenzivno) tumačenje. odnos) i kad postoji norma. ali je taj slučaj bitno sličan (analogan) s jednim drugim slučajem. osobito u uvjetima kad u pravnom sustavu ostaju poneki elementi prijašnjeg prava. nedovoljan. pa iz njih tada logičkom operacijom dedukcije (izvođenjem iz općeg na posebno) postići adekvatnu p. Tehnika kojom se to postiže naziva se suženo (restriktivno) tumačenje. riješiti na slijedeće načine: (ba) “Otvaranje zakonodavnog pitanja” – obraćanje nadležnom zakonodavcu s pitanjem kako riješiti p. kada zakonodavac potpuno “precizira stvar”. pa se to p. koja se rješava tzv. kvantitativnom korekturom izraza. Smatra se da je jedino treće gledište ispravno. u odnosu na ono što je mislio. (ba) Nedovoljnost na pozitivan način postoji kada utvrdimo da je izraz kojeg je upotrijebio zakonodavac. (6) Doslovno. rješava se nesklad između preširokog izraza i užeg smisla p. ispravan. pravilu. Zbog toga neka zakonodavstva zabranjuju odbijanje rješenja nekog slučaja pod isprikom da postoji p. ostaje nam daljnje sredstvo: pravna analogija. pravila. (bd) Naposljetku. (b) Nedovoljnost izraza u p. (2) PRAVNA ANALOGIJA (ANALOGIA IURIS) Ako prva operacija primjene zakonske analogije zataji. (bc) može sam stvoriti normu. koja sa ispravlja kvalitativnom korekturom izraza. tj. Ovaj put rješavanja praznina se često provodio u raznim oblicima apsolutističkih vladavina. pak. mora se riješiti nesklad između nedostatnog izraza i šireg logičkog smisla p. No. Za dva životna slučaja možemo reći da su analogna kada između njih postoji velika sličnost u bitnim obilježjima. Neki teoretičari smatraju da je pravni sustav sveobuhvatna cjelina. (bb) primjenjivač prava može popuniti prazninu po pravilima običajnog prava. Ona se primjenjuje uvijek na jedan životni slučaj. Analogije u pravu Pravna norma postoji zato da se primjeni. dolazi do situacija kada za određeni društveni odnos ne postoji norma koja bi ga regulirala. Drugi. pa nju primijeniti na dotični slučaj. smatraju da je čitavo pozitivno pravo zbroj praznina koje popunjava primjenjivač prava u povodu rješavanja konkretnog slučaja. umjesto pogrešnog izraza stavlja se drugi. . za koje je izričito predviđeno pravno pravilo. kada ustanovi pravnu prazninu. sustav relativno sveobuhvatna cjelina. ali da se unatoč tome mogu pojaviti pravne praznine. praznine. Tada se taj nedostatan izraz mora proširiti. Tada se moramo obratiti čitavom sustavu pozitivnog prava i u njemu potražiti rješenje. Dakako. Kad postoji casus (slučaj. Izrazi koje tvorac normi upotrebljava mogu imati nedostataka. normu. može se poslužiti analogijom. pravilo “posuđuje” i primjenjuje na taj prvi slučaj koji pravo nije normiralo. pravila. preširok i difuzan.

Drugi. teritoriju necentralne (lokalne) državne organe. Suvremena se država redovito brine o gospodarskoj proizvodnji i napretku na svom području. To su redovito oni koji su najviši na čitavom državnom teritoriju. se prostire na jedan dio teritorija. (2) RH. Njihovo stajalište nije netočno. Npr. socijalnoj zaštiti. Svaka organizacija ima svoj cilj. ako je država organizirana kao federacija ili je decentralizirana. valja napomenuti da ona tijekom svog povijesnog razvoja mijenja kvantitetu i kvalitetu svojih funkcija. ovisi o njenoj volji. opaža se činjenica sve većeg porasta državnih funkcija. postavljanjem ili izborom pitanje odlučivanja NADLEŽNOST .. osobito u centraliziranim državnim uređenjima Državni organi u svojim međusobnim odnosima mogu biti u stanju: (1) (a) (b) (2) (a) (b) Jednakosti i ravnopravnosti: između sebe nemaju neposredne povezanosti funkcija da nisu pravno i organizacijski međusobno ovisni Podređenosti i nadređenosti: Pravna ili funkcionalna podređenost: viši organ može davati nižem organu obvezne upute kako će riješiti akt viši organ može jedan akt nižeg organa obesnažiti ili promijeniti Organizacijska ili personalna nadređenost: postoji odgovornost službenih osoba nižeg organa prema službenim osobama višeg organa viši organ postavlja i smjenjuje službene osobe nižeg organa Državne organe prema teritorijalnoj nadležnosti dijelimo na: (a) (b) centralne. brine o sigurnosti građana. ona mora razvijati i ostvarivati neke djelatnosti. u pojam drž. Vlada (3) Niži državni organi su oni koji se nalaze na hijerarhijskoj ljestvici na donjem kraju. Zbog toga svaka državna vlast okuplja u određenim organizacijama određenu grupu ljudi koja će obavljati državne djelatnosti. pak. Naime. Govoreći o funkcijama države. od početka klasnog društva. a da bi postigla svoj cilj. Ali.odluke se donose u kolegiju kolektivnom odgovornošću. Neki teoretičari tvrde da državnim organom možemo nazvati samo organizacijske jedinice. Npr. možemo govoriti i o vrhovnom organu za pojedinu teritorijalnu jedinicu. organa ubrajaju i ljude koji u njima rade. Državne funkcije mora netko i obavljati. Sabor Republike Hrvatske. pa do moderne dobi. njihovu zdravlju. Te djelatnosti nazivamo njenim funkcijama.nadležnost se prostire na čitavom drž. Viši državni organi su oni koji se neposredno nalaze ispod najviših. Tu se postavljaju dva bitna pitanja: (1) (2) na koji se način sastavljaju takvi organi. kad se pojavila.n. Državni organi prema sastavu mogu se dijeliti na: (a) pojedinačne organe. Na taj način dolazimo do pojma državnog organa (državno tijelo).konačna odluka dana je u nadležnost jednoj osobi. (b) kolegijalni državni organi.STRUKTURA DRŽAVE POJAM I VRSTE DRŽAVNIH ORGANA Država je društvena organizacija. ali ne i ljude koji u njima obavljaju funkcije u ime države. obrazovanju. ali ujedno i njenoj odgovornosti. Ljudi u organizaciji smatraju se “službenim osobama”. ali stav prve grupe unosi veću sustavnost u shvaćanju organizacije države. ali su po značenju njima vrlo bliski. U svakoj se državi može govoriti o rang ljestvici državnih organa: (1) Najviši državni organi.

(b) dok se ne riješi sukob. mogu zatražiti izuzeće u slučaju postojanja tzv. na osnovi već propisane nadležnosti. “razloga za izuzeće”. od propisa ili drugog organa. jedna. a može ga podnijeti i stranka. (2) (a) (b) KOME SE DODJELJUJE NADLEŽNOST? državnom organu ili službenoj osobi unutar tog organa. (c) sud je dužan paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. Temelj unutarnje n. viši organ ad hoc.POZITIVNA KONKURENCIJA odbijaju između sebe preuzeti nadležnost. u povodu već zatečenog slučaja. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba. određuje između više mogućih službenih osoba tko će riješiti jedan predmet ili obaviti neke radnje u ime i za račun države. (2) Prenošenje nadležnosti je kad organ ili službena osoba. podjelu rada između organa države. Tada se nadležnost prenosi na neku drugi organ ili službenu osobu. te je li u toku čitavog postupka i sve do donošenja odluke kontinuirano ostao nadležan za taj predmet. Iznimno. dok se unutarnja nadležnost odnosi na unutarnji raspored djelatnosti unutar državnog organa. Vanjska nadležnost je upućena i određena jednom državnom organu izvana. koji će odrediti drugi stvarno nadležni organ na tom području. To djelovanje neizostavno zahtijeva neki red. (d) kada su dva organa u sukobu. da li je nadležan: preuzeti u rješavanje neki predmet. NADLEŽNOST (mjerodavnost. kompetencija) jest pravo i dužnost određenog državnog organa da preuzme. usmeno ili pismeno odredi tko je nadležan za taj slučaj ili predmet. (4) NAČELA NADLEŽNOSTI (1) Pravno su valjane samo one radnje koje jedan organ ili službena osoba preuzima i obavlja u okviru svoje nadležnosti. (c) Česti su slučajevi da. Do sukoba nadležnosti dolazi zbog toga što se organi: (a) (b) otimaju između sebe da bi preuzeli nadležnost. . Tada taj organ o tome mora obavijestiti neposredno viši organ. (3) (a) (b) (4) Državni organ ili službena osoba mora paziti. “bude spriječen postupati iz pravnih ili stvarnih razloga”. prijedlog za rješenje sukoba nadležnosti podnosi onaj organ koji je poslijednji odlučivao o svojoj nadležnosti. (2) Redovito. obično po rangu viša službena osoba. ispita. stoga se ne mogu mijenjati dogovorom stranaka. sud kome je predmet ustupljen dužan je poduzeti i one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode. prema službenoj dužnosti. (b) Nadležnost se propisuje kad se unaprijed donesu odnosni pravni propisi u kojima se propisuje tko će rješiti slučajeve u ime i za račun države. oglasit će se nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja uputiti predmet nadležnom sudu.Država je velika i složena organizacija koja ne bi mogla postojati da ne obavlja stanovite djelatnosti. Načelo nadležnosti jedno je od osnovnih sredstava za uredno funkcioniranje državne organizacije i pravnog sustava. te čim primijeti da nije nadležan. da se zna koji im je djelokrug rada. jest u vanjskoj n. organa ili službenih osoba. Propisi o nadležnosti su stroge naravi. koji bi po propisu ili odredbi morao preuzeti i riješiti jedan predmet ili obaviti neke druge pravne radnje. državni organ ili službena osoba ne mogu odbiti postupanje i odlučivanje za one predmete za koje su nadležni. (1) Neki autori razlikuju vanjsku i unutarnju nadležnost. (3) Sukob nadležnosti jest kada postoje neslaganja ii spor i proturječje među organima (ili propisima) tko je nadležan da preuzme spor ili riješi neku drugu pravnu radnju u ime i za račun države. (1) TKO DODJELJUJE NADLEŽNOST? nadležnost se može odrediti ili propisati (a) Nadležnost se određuje u slučaju kada npr.NEGATIVNA KONKURENCIJA Sukob nadležnosti može se riješiti na slijedeće načine: (a) sukob rješava neposredno viši organ od onih organa koji su u sukobu. poduzme ili riješi neke radnje ili jedan predmet u ime i za račun države ili druge pravne organizacije.

prekršaj. Dijele se na: (Ba) SPORAZUME. pak. poredak veže onakve p. tj. a to je kad se određeni organ ili sl. onu koja bi org. FIZIČKE OSOBE su pojedinci kojima pravni poredak priznaje prava i obveze. kupoprodajni ugovor). zahvaljujući činjenici nadležnosti. JEDNOSTRANI PRAVNI POSLOVI -takvi pravni poslovi kod kojih se traži očitovanje volje samo sa jedne strane i uz koje p. (npr.(5) VRSTE NADLEŽNOSTI (1) Stvarna nadležnost jednog organa ili službene osobe određuje se prema vrsti djelatnosti koje je dotični organ dužan i ovlašten obavljati u ime i za račun države (2) Mjesna (teritorijalna) nadležnost organa ili sl. dvostranoobvezne. PRAVNI OBJEKT. os. (4) Nadležnost po vrijednosti predmeta spora. pripadala na osnovi njihova položaja i ranga na hijerarhijskoj ljestvici državnih organa. .. konsenzualne i realne PRAVNI SUBJEKTI su osobe koje su nositelji prava i dužnosti priznatih od strane pravnog poretka. vojni sudovi. PRAVNE ČINJENICE su činjenice koje izazivaju postanak. Može biti apstraktan ili konkretan. mogu biti fizičke i pravne osobe. efekte kakve su stranke htjele postići (npr. poredak veže onakve pravne efekte kakve je stranka htjela postići. PRAVNI ODNOS PRAVNI ODNOS je svaki društveni odnos reguliran pravom.dijele se na: (a) prirodne događaje (b) ljudske radnje u skladu s pravom= pravni poslovi protupravne. SUBJEKTIVNO PRAVO. organ ili osoba ima pravo i dužnost da taj predmet preuzme u nadležnost i riješi. npr. osoba određuje nadležnim po kriteriju vrijednosti predmeta spora. Stoga je pojam nadležnosti kao pojam i načelo od najznačajnijih u pravnoj znanosti. Dijele se na: A. dijele se na jednostranoobvezne. u državnim i pravnim organima trebao bi vladati red.svaka stranka ide za svojim ciljem. testament) B. osobe određuje se prema mjestu za koje je dotični predmet povezan ili prema mjestu stranke u postupku i na osnovi čega sl.delikti( kazneno djelo. Dakle. PRAVNA OBVEZA. Ako je on. PRAVNE OSOBE su razne ljudske udruge kojima pravni poredak priznaje pravni subjektivitet. (5) Neki teoretičari navode i hijerarhijsku nadležnost. Elementi konkretnog pravnog odnosa su PRAVNI SUBJEKTI. i sl. Treba spomenuti da najvišu nadležnost ima najviši državni organ. PRAVNA SPOSOBNOST jest svojstvo društvenih jedinki da budu nositelji prava i dužnosti priznatih od pravnog poretka.Obje strane idu za istim ciljem (Bb) UGOVORE. suveren. građanski postupak) PRAVNI POSAO je privatno očitovanje vlastite volje jednog ili više pravnih subjekata uz koje pravni poredak veže pravne učinke koje stranke namjeravaju postići. (3) Personalna nadležnost jednog organa ili službene osobe jest ona koja se odnosi na postupak u predmetima određene kategorije građana.ova je vrsta nadležnosti bliska stvarnoj nadležnosti. DVOSTRANI PRAVNI POSLOVI -oni pravni poslovi kod kojih se traži suglasno očitovanje volje i uz koje p. promjene ili prestanak pravnih odnosa. možemo govoriti o suverenosti kao najvišoj i najvećoj nadležnosti na području jedne države.

uvijek neka ljudska radnja u širem smislu. 2) KOLIZIJA ili sukob subjektivnih prava pojavljuje se u onom slučaju kad postoje dva subjektivna prava raznih nositelja.DJELATNA SPOSOBNOST je skup ovlaštenja pravno sposobnim društvenim jedinkama da pravno djeluju. pravni objekt je “ratio” pravnog odnosa. reda je ona vrijednost koja je objektom I. jer je moguća situacija da subjektivno pravo “ostaje”. Protupravnost ne može nastati sama po sebi. Mehanizam ostvarivanja subjektivnog prava sastoji se u postojanju pravno nadređenog čimbenika u društvu koji spriječava samovolju u ostvarivanju subj. PRISILNO IZVRŠENJE. već samo u sukobu ljudskog ponašanja sa zahtjevima pravnih pravila. 2. SUBJEKTIVNO PRAVO. Jedino tako može se ostvariti poredak kao sustav normalnih i pravno usklađenih društvenih odnosa. ponašanje. Dva su elementa protupravnosti: (1) OBJEKTIVNI ELEMENT. snavođenjem određenih činjenica. tj. pa ih zato stječemo u potpunosti. reda. PROCES. tužbeno pravo. ali na istom objektu. a poredak za to krivi i poziva na odgovornost nekog pravnog subjekta. Dijeli se na: (a) (b) 1. Od subjektivnog prava valja razlikovati “zahtjev za ostvarenje”. a zahtjev za ostvarenjem “prestaje”. reda pretpostavljena. tj. Ona znači stjecanje subjektivnih prava ako svjesno i neprekidno zakonom određeno vrijeme obavljamo neka prava. “objektov objekt”: stvari specijalna ljudska radnja nematerijalna dobra subjektivna prava SUBJEKTIVNO PRAVO je ovlaštenje koje pripada pravnim subjektima na osnovi pravnih normi. ZAHTJEV ZA OSTVARENJE. TUŽBENO PRAVO. Pravni objekt I.to je ponašanje suprotno pravnoj normi. Pravni objekt II. prava među pravno koordiniranim subjektima. DELIKTNA SPOSOBNOST je sposobnost poduzimanja i odgovornosti za protupravne radnje. Može biti: a) prigovor protupravnosti b) prigovor zastare ili dosjelosti c) prigovor nemogućnosti ZASTARA jest prestanak subjektivnih prava ili utrnuće njihovih zahtjeva za ostvarenjem izmakom vremena. tj. da izazivaju pravne posljedice. U lancu pravne uzročnost susrećemo slijedeće činjenice: OBJEKTIVNO PRAVO. aktivna (činidba) i pasivna (propust). 3. PRAVNI SPOR (SUKOB INTERESA). DOSJELOST jest redovito naličje zastare. u svrhu da se taj zahtjev odbije. . Dijeli se na: (a) poslovnu sposobnost (b) deliktnu sposobnost POSLOVNA SPOSOBNOST je sposobnost sklapanja pravnih poslova. Sredstvo za realizaciju zahtjeva za ostvarenjem. koje je pravno sredstvo za obraćanje nadležnom državnom ili drugom pravnom organu da nam pomogne u zaštiti i ostvarenju našeg subjektivnog prava. KOORDINIRANI PRAVNI SUBJEKTI. a koja se ne mogu pravno ostvariti sve dok oba postoje. PRAVNI OBJEKT jest razlog koji povezuje pravne subjekte u pravni odnos. DRŽAVNI ILI PRAVNI ORGAN I PRAVNA NADLEŽNOST. subjektivnog prava jest tzv.općenito znači iznositi suprotan stav nekom zahtjevu. Ali postoje i sredstva protiv ostvarenja subjektivnog prava: 1) PRIGOVOR (exceptio). PROTUPRAVNOST I PRAVNA ODGOVORNOST PROTUPRAVNOST nastaje kada nekim aktom ili ponašanjem biva povrijeđena neka pravna norma ili kad dođe do povrede pravnog poretka. 4.

Krivnja se presumira kad oštećenik dokaže da je prot. štetnik nije kriv. uglavnom.gruba nepažnja. radnjom. (3) Culpa in eligendo. “komisijski posao”.. Kazneno pravo je grana prava u kojoj nema objektivne odgovornosti. zastupanje se dijeli na: a) po zakonu.(umišljaj). Ako štetnik dokaže da nije kriv. ZASTUPSTVO Zastupanje se može pojaviti. Postoji nekoliko načela odgovornosti: (1) KAUZALNA. (b) U drugom slučaju zastupanje nastaje kada pravni subjekt ima i pravnu i poslovnu sposobnost.u ime i za račun zastupanoga posredno. da bi putem pravnih poslova realizirao pravnu sposobnost. tj. Postoje dvije vrste subjektivne odgovornosti: (a) (b) po kriteriju presumirane krivnje po kriteriju dokazane krivnje (a) Po kriteriju presumirane krivnje. može se očitovati u različitim stupnjevima: (1) Culpa lata. koje oštećeni mora dokazati. propuštanje dužne pažnje koju je počinitelj morao imati da ne bi povrijedio interese drugoga. (2) SUBJEKTIVNI ELEMENT. Zastupanje se ovdje pojavljuje kao nadomjestak poslovnoj sposobnosti.(nehat). (b) Po kriteriju dokazane krivnje. ali nema poslovnu.nepažnja pri izboru zaposlenika.traži se i objektivni i subjektivni element protupravnosti. OBJEKTIVNA. .krivnja ili culpa u širem smislu. (2) KULPOZNA ILI SUBJEKTIVNA ODGOVORNOST Takva protupravna odgovornost gdje se za odgovornost štetnika traže i objektivan i subjektivan element protupravnosti. takvo stanje svijesti počinitelja protupravnog djela da se to djelo pripisuje njemu i čini ga odgovornim za učinjeno djelo. tzv. već samo subjektivna. kada protupravno djelo nastaje zato što pojedinac nije primijenio pažnju koju bi primijenio savjestan čovjek. nastaje potreba da on. Može biti dvovrsna: (2a) DOLUS. tj. dobije ili uzme neku drugu osobu koja ima i pravnu i poslovnu sposobnost. ali iz raznih razloga želi da ga u njegovim pravnim poslovima zastupa netko drugi. sve se svodi na odgovornost za vlastito ponašanje. da je protupravnom štetnom radnjom štetnika prouzročena šteta u imovini ili osobi oštećenoga. UZROČNA ODGOVORNOST Za uzročnu pravnu odgovornost je potreban samo objektivan element protupravnosti. Zastupanje se u pravu redovito dijeli na dvije vrste: a) b) neposredno. krajni nehat. blaži nehat. u dva osnovna slučaja: (a) Zbog činjenice da neki pravni subjekt ima pravnu sposobnost. Ako ne dokaže oba. Tu nema odgovornosti ako počinitelj nije kriv. štet.postoji u primjeru tzv. Pod PRAVNOM ODGOVORNOSTI podrazumijevamo odgovornost pravnog subjekta pred pravnom vlašću za svoje ili tuđe ponašanje. ima tri stupnja: (1) postoji svijest o djelu i volja da se djelo izvede (2) + svijest o protupravnosti (3) + zluradost pri izvođenju (2b) CULPA. To je presumptio iuris. (2) Culpa levis – lakša nepažnja. Po pravnoj odgovornosti koju izaziva. kad protupravno djelo nastaje zbog toga što pojedinac nije upotrijebio pažnju koju ima svaki prosječan čovjek. a koja će u ime i za račun prve osobe obavljati pravne poslove.za odgovornost su potrebna oba elementa protupravnosti. In ultima linia..“laesio normae”. ne odgovara. S obzirom na inicijativu. roditeljskog prava . ali za račun zastupanoga.u ime zastupnika. nema odgovornosti. Traži se uzročna veza između protupravne radnje i štete. culpa lata je bliska zloj namjeri: culpa lata dolo proxima.

.. odbijanjem punomoćnika... izvršenjem posla. koja ima slijedeće vrste: a) b) c) specijalna.. generična. Pretpostavke za ugovorno zastupanje jesu: 1) potrebna je volja zastupanoga da u nadležnost svoga zastupnika preda izvršenje nekog pravnog posla ili druge pravno relevantne radnje. opozivom opunomoćitelja.. tzv. To ovlaštenje daje se redovito u pisanom obliku i nazivamo ga PUNOMOĆ. kao i one osobe koje se ne mogu brinuti o svojim pravima i interesima.. 4) potrebno je ovlaštenje kojim će se zastupnik moći legitimirati prema trećim osobama da je on pravni zastupnik zastupanoga.. Punomoć može prestati: smrću punomoćnika ili opunomoćitelja. generalna. Organ skrbništva ostvaruje zadatke skrbništva neposredno i preko postavljenih skrbnika.. Pod skrbništvo se stavljaju maloljetnici koji nisu pod roditeljskom skrbi.samo za određenu vrstu pravnih poslova...za sve vrste pravnih poslova.za samo jedan konkretno određeni pravni posao. . ugovorno zastupanje.. c) po ovlaštenju. izražava se u institutu skrbništva..... 3) potrebno je postojanje prava i obveza zastupnika da za zastupanoga obavi neku pravnu radnju. 2) mora postojati volja zastupnika da to prihvati. gubitkom poslovne sposobnosti opunomoćitelja ili punomoćnika.b) po odredbi državnog organa..

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful