You are on page 1of 41

Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
Geotehnički fakultet Varaždin

GEODEZIJA

Milan Rezo

Varaždin, 2007./2008.

1
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

DEFINICIJE GEODEZIJE

„ Klasična definicija s kraja 19. stoljeća (Helmert 1880.): geodezija (grč. γη=zemlja i
δαιω=djelim) je znanost o izmjeri i kartiranju Zemljine površine.

„ Klasična definicija s kraja 20. stoljeća (Torge 1991.): geodezija je znanost koja se bavi
određivanjem oblika i vanjskog polja ubrzanja sile teže Zemlje i drugih nebeskih tijela
kao vremenski promjenljivih veličina, kao i određivanjem srednjeg Zemljinog
elipsoida na temelju opažanih parametara na i izvan Zemljine fizičke površine.

„ Moderna definicija geodezije s početka 21. stoljeća (informatičko društvo):


geodezija/geomatika je znanost koja se bavi modeliranjem i realizacijom prostornih
sustava, definiranjem načina prikupljanja prostornih podataka, njihovim analiziranjem,
vizualizacijom i interpretacijom.

Podjela geodezije:

„ Globalna geodezija (engl. global geodesy): uključuje određivanje oblika i veličine


Zemlje, njene orijentacije u prostoru i njena vanjskog polja ubrzanja sile teže,

„ Geodetska izmjera (engl. geodetic survey): obuhvaća određivanje Zemljine površine


i njenog polja ubrzanja sile teže na području neke države ili više država (državna
izmjera),

„ Izmjera u ravnini (engl. plane surveying): obuhvaća određivanje detalja Zemljine


površine na lokalnom nivou, pri čemu se njena zakrivljenost i utjecaji ubrzanja sile
teže u pravilu zanemaruju (topografska izmjera, katastarska izmjera, inženjerska
izmjera).

Osnovni pojmovi:

Sukladno ISO/DIS 19111 (2000) Draft International Standard – Geographic information –


Spatial referencing by coordinates (ICS 35.240.70), 1-42.

„ Datum parametar ili skup parametara koji mogu poslužiti kao referenca ili osnova za
izračunavanje drugih parametara; datum definira položaj ishodišta, mjerilo i
orijentaciju osi koordinatnog sustava

„ Geodetski datum datum koji opisuje vezu koordinatnog sustava u odnosu na


Zemljino tijelo (u većini slučajeva uključuje definiciju elipsoida)

„ Koordinata poredani niz N brojeva (Ntorka) koji označavaju položaj točke u N-


dimezionalnom prostoru

„ Koordinatni sustav skup (matematičkih) pravila nužnih za definiranje kako se


koordinate pridružuju točkama

„ Referentni koordinatni sustav koordinatni sustav koji se prema stvarnom svijetu


odnosi uz pomoć datuma

2
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

„ Geodetski (elipsoidni) koordinatni sustav koordinatni sustav u kojem je položaj


specificiran geodetskom (elipsoidnom) širinom, geodetskom (elipsoidnom) dužinom i
(u trodimenzionalnom slučaju) geodetskom (elipsoidnom) visinom

„ Elipsoid površina oblikovana rotacijom elipse oko njene male osi

„ Velika poluos a najdulji polumjer elipsoida (za elipsoid koji predstavlja Zemlju to je
radijus ekvatora)

„ Mala poluos b najkraći polumjer elipsoida (za elipsoid koji predstavlja Zemlju to je
udaljenost od središta elipsoida do jednog od polova)

„ Spljoštenost µ (f) odnos razlike velike (a) i male (b) poluosi elipsoida prema velikoj
poluosi; µ=(a-b)/a (ponekad je umjesto toga zadana recipročna vrijednost spljoštenosti
1/µ)

„ Meridijan presjek elipsoida ravninom koja sadrži malu poluos (b) elipsoida

„ Početni (nulti) meridijan meridijan od kojega se kvantificiraju drugi meridijani

„ Greenwich-ki meridijan meridijan koji prolazi kroz Greenwich, Velika Britanija


(većina geodetskih datuma koriste Greenwich-ki meridijan kao početni)

„ Geodetska (elipsoidna) širina φ kut između ekvatorijalne ravnine i normale


(okomice) na elipsoid kroz zadanu točku, sjeverno od ekvatora se uzima kao pozitivna

„ Geodetska (elipsoidna) dužina λ kut između ravnine početnog (Greenwich-kog)


meridijana i ravnine meridijana zadane točke, istočno od početnog meridijana se
uzima kao pozitivna

„ Geodetska (elipsoidna) visina h udaljenost točke od elipsoida mjerena duž normale


(okomice) od elipsoida do te točke, prema gore ili izvan elipsoida se uzima kao
pozitivna

„ Geoid N nivoploha koja najbolje odgovara srednjoj razini mora bilo lokalno ili
globalno (nivoploha je ekvipotencijalna ploha Zemljinog polja ubrzanja sile teže koja
je svuda okomita na smjer ubrzanja sile teže)

„ Otklon težišnice (vertikale) θ kut između tangente na smjer ubrzanja sile teže
(težišnice) i okomice na elipsoid (normale) u promatranoj točki; često se rastavlja na
meridijansku komponentu ξ i komponentu u ravnini okomitoj na ravninu meridijana –
ravnini prvog vertikala η

„ Srednja razina mora prosječna razina površine mora kroz sva stanja plime

„ Visina, nadmorska visina h ili H udaljenost točke od izabrane referentne površine


duž pravca okomitog na tu površinu, izvan te površine uzima se pozitivna

3
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

0. OBLIK I DIMENZIJE ZEMLJE


Budući se geodetska mjerenja izvode na Zemljinoj površini ili u njenoj neposrednoj
blizini, to pri anaalizi zadataka vezanih za geodetska mjerenja koja obuhvaćaju veće površine,
neophodno je poznavati oblik I dimenzije Zemlje. Naime da bi se izradila topografska karta
većeg područja Zemljine površine, potrebno je prije svega definirati oblik i dimenzije Zemlje.

Povijesni pregled shvatanja i saznanja o obliku Zemlje

Stari Asirci i Babilonci smatrali su Zemlju ravnom pločom i to shvatanje održalo se


sve do VI. stoljeću prije Krista.

Tvrdnjom da Zemlja ima oblik kugle, Pitagora je još u VI. stoljeću prije Krista pred
znanstveni svijet toga vremena postavio pitanje problema rješavanja dimenzija i oblika
Zemlje. Svoju tvrdnju o Zemlji kugli Pitagora je temeljio na vidljivom kružnom luku sjene
Zemlje u trenutku pomrčine Mjeseca (Čubranić 1972). Prva približna rješenja o obliku i
dimenziji Zemlje dao je aleksandrijski učenjak, upravnik aleksandrijske knjižnice, Eratosten
(276-195 g. prije Krista). Opseg i polumjer Zemlje izračunan u stadijima (stadij-jedinica za
dužinu iz tog vremena) prema Eratostenu iznosili su 250000 stadija, a polumjer 39790
satadija. Ukoliko se prema njemačkom znanstveniku F. Schmidt-u uzme da jedan stadij iznosi
157,5 metara, dolazi se do zaključka da je određivanje dimenzija Zemlje po Eratostenu bilo u
usporedbi s današnjim dimenzijama, relativno dobro.

Važnost ovog prvog definiranja dimenzije Zemlje je u tome što se mjerenjima


potvrdilo da je Zemlja oblika kugle, da su dimenzije približno točne, a metoda mjerenja
duljine luka meridijana i određivanja pripadnog kuta, kojom se koristio, ostala jedna od
najtočnijih i napouzdanijih metoda sve do danas. Mnogobrojna mjerenja koja su provedena u
svrhu određivanja dimenzija i oblika Zemlje temeljila su se na geodetskim i astronomskim
opažanjima nebeskih tijela. Geodetskim mjerenjima određivala se dužina luka meridijana
između dvije točke, a astronomskim pripadni kut koji odgovara izmjerenom luku (slika 0.1).

P
B
A Ds

M
Df

E O

Slika 0.1: Određivanje duljine luka meridijana.

4
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Parametri oblika i dimenzije ovako prihvaćene Zemlje određivali su se tzv.


gradusnim mjerenjima (ibid.). Kako su se sva znanstvena priopćavanja u vrijeme ovih
mjerničko-opažačkih radova pisala na latinskom jeziku, gdje se za stupanj kaže gradus, onda
se i određivanje duljine ∆s nad lukom od 1°(slika 1.1), zajedno s određivanjem njemu
pripadnog kuta ∆ϕ i nazivalo gradusnim mjerenjima. Najveći problem kod određivanja
parametara Zemlje predstavljalo je mjerenje duljine luka meridijana. Duljinu od 200 km
postojećim instrumentarijem, ili bolje rečeno različitim pomagalima nije se moglo izravno
mjeriti pa se ona često i procjenjivala. Veliki napredak, osobito u geodetskim mjerenjima,
učinjen je pronalaskom triangulacije početkom XVII stoljeća. Taj novi način mjerenja, koji
se sastojao od mjerenja dužine jedne stranice trokuta, naslanjajući trokut do trokuta, i
mjerenja kutova u trokutovima, pa se onda računskim putem dobiju dužine strana, kao i
dužina između krajnjih točaka pronašao je i u geodetsku praksu po prvi puta uveo Nizuzemac
Willebrand Snelius (Macarol 1977). S obzirom na tada nisku znanstvenu i tehničku razinu
pratećih struka, prije svega fizike, opisani radovi, te ideje o određivanju dimenzija i oblika
Zemlje, imali su mnogo nedostataka i u geodetskom i u astronomskom smislu. Ubrzanim
razvojem različitih znanstvenih grana, osobito fizike u XVII stoljeću, i Newton-ovim
otkrićem zakona gravitacije i općeg zakona o privlačenju masa, uz dosadašnja astro-geodetska
mjerenja u definiranju dimenzija i oblika Zemlje uključena su i fizikalna saznanja. Newton je
već 1665. i 1666. godine dokazao da sila koja drži Mjesec na njegovoj stazi nije ništa drugo
nego sila privlačenja Zemlje. Uz prihvaćanje da je taj zakon ispravan mora postojati odnos
(Čubranić 1972):

g R2
= , (0.1)
F r2

gdje je F sila kojom Zemlja privlači jedinicu mase Mjeseca, g sila kojom Zemlja privlači
jedinicu mase na njenoj površini, R udaljenost Zemlje od Mjeseca i r polumjer Zemlje.

Znatan znanstveni doprinos dao je Huygens otkrićem centrifugalne sile 1673. godine,
te uzimajući u obzir silu privlačenja moralo se doći do zaključka da Zemlja nije kugla, nego
da mora imati oblik elipsoida, odnosno da je spljoštena na polovima. Ako uzmemo da sila
privlačenja Zemlje AB koja djeluje na točku A, a ima smjer prema centru O i centrifugalnu
silu AC, dobivamo za rezultantu silu AD. Nivo ploha u točki A, mora se postaviti okomito na
smjer rezultante AD, i zato nivo ploha ne će više biti ploha kugle, već će zauzeti neki položaj
PAE (na slici 2.2 prikazan crtkano). Newton je došao do zaključka da oblik Zemlje mora biti
elipsoid male spljoštenosti, koji je i odredio na principima hidrostatike, uz neke pretpostavke
o rasporedu gustoće tekućine. Uz Newtona veliki značaj u istraživanju spljoštenosti Zemlje
dao je Clairut. On je spljoštenost Zemlje dokazivao mjereći ubrzanje sile teže na površini,
nezavisno od rasporeda gustoće unutar Zemlje. Ovakvu teoriju o spljoštenosti Zemlje moglo
se dokazati samo mjerenjem duljine luka meridijana većih udaljenosti i to na sjevernoj i
južnoj strani luka (ibid.).

Usavršavanjem instrumentarija za mjerenje kutova, boljim definiranjem jedinice za


dužinu toaza, tvrdnja o spljoštenosti Zemlje potvrđena je i astro-geodetskim mjerenjima.
Međutim, Zemlja kao planet kroz vremenski period mijenja svoje stvarne dimenzije pod
utjecajem gibanja tektonskih ploča, otapanjem ledenjaka i podizanjem razine mora, te sve
dosadašnje, a i buduće parametre elipsoida moramo vezati isključivo za vrijeme prikupljanja
podataka, odnosno epohu mjerenja.

5
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

A C
P
E
B
D
O

Slika 0.2: Dokaz elipsoidnog oblika Zemlje.

Usavršavanjem instrumentarija za mjerenje kutova, boljim definiranjem jedinice za


dužinu toaza, tvrdnja o spljoštenosti Zemlje potvrđena je i astro-geodetskim mjerenjima.
Međutim, Zemlja kao planet kroz vremenski period mijenja svoje stvarne dimenzije pod
utjecajem gibanja tektonskih ploča, otapanjem ledenjaka i podizanjem razine mora, te sve
dosadašnje, a i buduće parametre elipsoida moramo vezati isključivo za vrijeme prikupljanja
podataka, odnosno epohu mjerenja.

Važno je spomenuti i gradusna mjerenja koja je obavljao Bessel na području istočne


Pruske, i to u dva navrata 1831.-1838. i 1837.-1841. godine. Kako bi što pouzdanije definirao
parametare elipsoida, Bessel je uzeo prethodno dobivene rezultate gradusnih mjerenja iz više
epoha, na različitim geodetskim širinama kao što su: peruansko, dva indijska, francusko,
englesko, hannoversko, dansko, prusko, rusko i švedsko, ukupne dužine luka 50°34′, gdje je
bilo 38 izmjerenih geodetski širina (više o gradusnim mjerenjima vidi u Čubranić 1972).

Nakon sažetog povijesnog pregleda o nastojanju mnogobrojnih znanstvenika da se


definiraju dimenzije i oblik Zemlje, odnosno parametri elipsoida na kojem se želi računati,
može se prema Bašiću (2000) dati definicija geodetskog datuma, koja glasi: “geodetski datum
je matematička reprezentacija veličine i oblika Zemlje, a predstavlja ju skup parametara,
koji definiraju oblik referentne plohe (a, b), kao i položaj Zemljinog tijela u prostoru”. S
obzirom na definiciju, geodetske datume možemo podijeliti na lokalne i globalne geodetske
datume.

PN

A x
b
y
ϕ
EW O a EE

PS

Slika 0.3: Parametri elipsoida a i b

6
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Usvojeni elipsoid s parametrima koje je dao Bessel 1841 godine poznat kao Besselov
elipsoid 1841 poslužit će kao ploha računanja. Mjerene veličine na Zemljinoj fizičkoj
površini treba reducirati na nivo plohu elipsoida gdje se ujedno radi i izjednačenje tih
mjerenja. Redukcija mjerenja izvodi se najčešće metodom projeciranja uzduž normale na
elipsoid (slika 1.3) Znajući da je smjer normale nepoznat, može se približno odrediti
astronomskim mjerenjima kojim se određuje smjer vertikale, u odnosu na geoid. Stoga se kod
državne izmjere javljaju sljedeći problemi (Bašić 2000):

¾ mjerenje se izvodi na fizičkoj površine Zemlje, na kojoj se ne može računati, slika 0.4,

¾ računanje se izvodi na plohi na kojoj se ne može mjeriti (elipsoid), slika 0.5,

¾ mjerenja i računanja trebaju se odnositi na geoid “STVARNI OBLIK ZEMLJE”, na


kojem se u pravilu ne može niti mjeriti ni računati, slika 0.6.

7
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Za jednostavnu definiciju geoida može se napisati: Ako se pretpostavi, odnosno,


zamisli idealna površina mora (nulta ploha mora) da se proteže ispod kopnenog dijela Zemlje
(kontinenta), to se tijelo koje omeđuje ovu površinu naziva “geoid”.

Međutim, zbog utjecaja raznih vanjskih i unutarnjih sila na Zemljinu površinu, kao što
su: plima, oseka, barometriski tlak, različiti rasporedi Zemljinih masa u njenoj unutrašnjosti,
dinamika tektonskih ploča, definira geoid kao nepravilno matematičko tijelo. Prema tome
stvarnu površinu Zemlje nije moguće matematički definirati, osim u njenim diskretnim
točkama, te je nužna aproksimacija fizičke površine Zemlje plohom elipsoida, kao
matematički definiranog tijela.

Projeciranje točaka s fizičke površine Zemlje provodi se duž normale koja prolazi
točkom i okomita je na plohu elipsida.

P (ϕ ,λ ,h )

Ze
ml
ji na fi
zi čk
ap
H ov
rši
na
h
Geoi
d (W
=W
N 0)

R efe
ren
tni
eli
ps
oi
d

Slika 0.7: Redukcija mjerenih veličina na plohe računanja.

8
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

1. GEODETSKI DATUM

Godetski datum je matematička reprezentacija veličine i oblika Zemlje, a


predstavlja ju skup parametara, koji definiraju oblik referentne plohe (a, b), kao i položaj
Zemljinog tijela u prostoru”. S obzirom na definiciju, geodetske datume možemo podijeliti
na lokalne i globalne geodetske datume.

q q
na
Ze ml ji
r u

ala
H

fizička površina

rtik
a
h

al

Ve
N

rm
no
Lo
ka
ln
i el
oipso
Gl
ob

id
alni

M
elipsid

1.1 LOKALNI GEODETSKI DATUM


Lokalni datum se najčešće određuje tako da je definiran u odnosu na (lokalni) geoid
r r
(Bašić 2000). Definiciju lokalnog geodetskog datuma teorijski možemo napisati: u || r ,
odnosno rotacijska os elipsoida je paralelna s rotacijskom osi Zemlje. Iz praktičnih
realizacija lokalnih datuma poznata su odstupanja od definicije u pogledu kuteva rotacije oko
sve tri osi u kartezijevom kordinatnom sustavu. Postoji fundamentalna točka P0 u kojoj su
poznati otklon vertikale ϑ i geoidna undulacija N. Na taj način je smješten elipsoid u odnosu
na Zemljino tijelo. Ovo može biti ostvareno i poznavanjem pomaka središta elipsoida M(XM,
YM, ZM) u odnosu na centar Zemljinih masa S. Oblik i veličina rotacijskog elipsoida definirani
su sljedećim parametrima: a, b (ili a, f), gdje je a velika, b mala poluos elipsoida, a f
spljoštenost elipsoida. Na temelju rečenog slijedi da je općenito S≠M. Stoga je neki lokalni
geodetski datum definiran s minimalno pet parametara (ibid.):

a, f (a, b) …. dva parametra za plohu,


ϕ0, λ0, h0, (ξ0, η0, N0) …. tri parametra položaja.

1.1.1 Hrvatski državni koordinatni sustav (HR1901)

Lokalni dvodimenzionalni koordinatni sustav u Hrvatskoj zasnovan je na


triangulacijskim mjerenjima Vojno-geografskog instituta iz Beča (MGI) iz 1901. godine, koja

9
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

su kasnije dopunjena od strane Vojno-geografskog instituta iz Beograda. U mrežama su


mjereni kutevi, kasnije i dužine, a računanja su provedena na Besselovom elipsoidu s
ishodišnom točkom Hermanskögel kraj Beča. Besselov elipsoid je dvoosni rotacijski elipsoid
jednoznačno definiran dimenzijama velike i male osi još iz 1841. godine. Parametri
Besselovog elipsoida su prikazani u tablici 2.1 (Hofmann i Wellenhof 1994).

Kako je krajnji cilj uspostave triangulacije I. reda izrada topografskih zemljovida i


katastarskih planova, 1924. godine usvojena projekcija u ravnini je Gauss-Krügerova
konformna poprečna cilindrična projekcija. Teritorij Hrvatske preslikan je u dvije zone s
ishodišnim meridijanima 15° (5. zona) i 18° (6. zona) i mjerilom preslikavanja mo=0,9999
(Borčić 1976).

Tablica 2.1: Parametri Besselovog elipsoida.

Besselov ellipsoid
a 6377397.15508 m
b 6356078.96290 m
a2 − b2
e =
2
6.67437223115 x 10-3
a2
a 2 − b2
e′ =
2
6.71921879852 x 10-3
b2
a−b
f = 3.34277318185 x 10-3
a
a−b
n= 1.67418480095 x 10-3
a+b

1.2 GLOBALNI GEODETSKI DATUM


Više stoljetna stremljenja geodeta za određivanjem globalnog elipsoida (ranije poznat
po imenu Zemljin elipsoid) završavala su ipak na teorijskim osnovama definiranja takvog
elipsoida, i to prvenstveno zbog nemogućnosti astro-geodetskih mjerenja u to vrijeme čitavog
teritorija Zemlje. Međutim, svakako su stvorene temeljne odrednice na kojima je kasnije
definiran globalni geodetski datum opažanjem prirodnih i umjetnih Zemljinih satelita.
Globalni geodetski datum najbolje aproksimira veličinu i oblik Zemlje u cijelosti, a definiran
je tako da (Bašić 2000):

¾ njegov volumen bude jednak volumenu geoida – suma odstupanja po visini geoida od
elipsoida da bude jednaka nuli,
¾ središte elipsoida se poklapa sa geocentrom, S=M,
r r
¾ mala os elipsoida se poklapa s rotacijskom osi Zemlje, u = r (vidi sliku 2.4).

Nama najpoznatiji globalni datum je GRS80 koji predstavlja ujedno i apsolutni,


gravimetrijski datum. Budući da vrijedi S = M ne trebaju nam nikakvi parametri položaja, te

10
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

je globalni datum određen sa dva parametra za plohu elipsoida, velikom osi i spljoštenosti
elipsoida (a, f).

Veza između lokalnog i globalnog datuma uspostavlja se obično pomoću sedam


parametarske transformacije i to: tri komponente vektora translacije, tri parametra prostorne
rotacijske matrice i jedan parametar mjerila. Budući da su svi kartografski prikazi, kao i dobar
dio topografsko katastarskih planova (30%) prikazani u državnom koordinatnom sustavu
(HR1901), potrebno je koordinate novoodređenih GPS točaka transformirati u taj sustav,
barem toliko dugo dok se u Hrvatskoj pretežito ne prijeđe na novi geodetski datum.

1.3 Terestički referentni sustavi

Najpoznatiji terestički referentni sustavi su World Geodetic System 1984 (WGS84) i


International Terrestrial Reference Frame (ITRF), kojemu se uz kraticu piše i godina
realizacije (npr. ITRF96) (Bačić i Bašić 1999). WGS je geocentrički koordinatni sustav
realiziran na osnovi TRANSIT opažanja iz koordinata više od 1500 referentnih točaka, a od
1987. godine koristi se kao referentni elipsoid za GPS. Prvobitna realizacija WGS-84 sustava
određena je s točnošću (1 - 2 m) (Malys i Slater 1994). Uviđajući da ova realizacija ne
zadovoljava točnošću, pristupilo se poboljšanju WGS sustava. Poboljšanje se odnosi prije
svega na koordinate GPS opažačkih stanica koje su na osnovi GPS rezultata popravljeni u dva
navrata. Ove realizacije nose oznake prema GPS tjednima u kojima je realizacija ostvarena,
tako da je prva realizacija označena WGS84 (G730), a druga WGS84 (G873) (Malys i dr.
1997). Smatra se da je podudaranje WGS84 i ITRF96 datuma danas unutar 2 cm.

International Terrestrial Reference System (ITRS) je sustav nastao na osnovi


visokopreciznih satelitskih mjernih tehnika (SLR, VLBI, LLR, GPS) (Seeber 1993).
Geodetske znanstvene ustanove iz cijelog svijeta skupljaju te podatke na oko 150 točaka
diljem svijeta i šalju ih u International Earth Rotation Service (IERS), koji kombinira sva ta
mjerenja i računa zajedničko rješenje svih tih mjerenja za jednu godinu, koje nazivamo
Terrestrical Reference Frame (ITRF). Točnost ovako definiranog koordinatnog sustava danas
je kojeg centimetra ili bolje. Prva realizacija ITRS sustava bila je ITRF89, a sada aktualna
realizacija je ITRF2000. Orbita tj. precizni efemeridi GPS mjerenja dani su redovito u
aktualnom ITRF sustavu. ITRF sustav baziran je na GRS80 (Geodetic Reference System
1980) elipsoidu. Osnivanjem EUREF-European Reference Frame potkomisije pri
Međunarodnoj organizaciji za geodeziju i geofiziku (IUGG-International Union of Geodesy
and Geophisics) 1987. godine imala je za cilj uspostavu kontinentalne mreže. Razvoj
satelitske geodezije (GPS tehnologije) tijekom 80-tih i posebno 90-tih godina XX. stoljeća
ukazao je na potrebu uspostavljanja i održavanja jedinstvenog koordinatnog sustava za
Europski kontinet. Na temelju postavljenih ciljeva, EUREF potkomisija odlučila je da
jedinstveni europski koordinatni sustav bude povezan samo sa stabilnim dijelom euroazijske
ploče kako bi se izbjegla nužna uzimanja u obzir promjena koordinata uzrokovanih godišnjim
iznosima pomaka litosfernih ploča. Tako je definiran novi europski koordinatni sustav
ETRS89, a baziran je na WGS84 elipsoidu. U projektu “Prijedlog službenog geodetskog
datuma za Republiku Hrvatsku” Bašić i dr. (2000) proveli su ispitivanje u cilju sagledavanja
mogućih razlika u kordinatama između GRS80 i WGS84 elipsoida za područje republike
Hrvatske. Velika os oba elipsoida je jednaka dok se spljoštenost vrlo malo razlikuje (vidi
tablicu 1.2).

11
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Tablica 1.2: Parametri GRS80 i WGS84 elipsoida.

Elipsoid GRS80 WGS84


a 6378137.000 m 6378137.000 m
f 1/298.257223563 1/298.257222101

Ispitivanje je provedeno na način da su izračunati transformacijski parametri između


ETRS89 datuma i našeg uporabnog Besselovog datuma, koristeći prvo WGS84, a potom
GRS80 elipsoid (Bašić i dr. 2000). Usporedbom elipsoidnih koordinata točaka koje su
upotrebljene za transformaciju vidljivo je da se elipsoidna duljina i visina ne razlikuju dok se
elipsoidne širine razlikuju za 0.1 mm što za praktična računanja nema nikakvo značenje.
Obzirom da obrada GPS mjerenih veličina završava s elipsoidnim koordinatama na WGS84
elipsoidu u tablici 2.3 prikazani su njegovi parametri (Hofmann-Wellenhof i dr. 1994):

Tablica 2.3: Parametri GRS80 i WGS84 elipsoida.

Parametri GRS80 WGS84


a 6378137.00000 m 6378137.00000 m
b 6356752.31414 m 6356752.31425 m
JGM 3986005 x 108 m3 s-2 3986005 x 108 m3 s-2
C2,0 108263 x 10-8 -484.16685 x 10-6
ω 7292115 x 10-11 rad s-1 7292155 x 10-11 rad s-1
J2=- 5C2,0 108263 x 10-8 108262.998905 x 10-8

2 a 2 − b2
e = 6.69438002290 x 10-3 6.694379990 x 10-3
a2
a 2 − b2
e′ =
2
6.73949677548 x 10-3 6.73949674226 x 10-3
b2
a−b
f = 3.35281068118 x 10-3 3.35281066474 x 10-3
a
a−b
n= 1.67922039463 x 10-3 1.67922038638 x 10-3
a+b

12
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

2. SUSTAVI MJERA ZA DUŽINE, POVRŠINE, KUTEVE,


UBRZANJE SILE TEŽE I GEOMAGNETIZAM
Novi međunarodni sustav počeo se stvarati 1954. godine, kada je Generalna
konferencija za mjere i utege odlučila, da se prihvate osnovne jedinice za mjerenje, a to su:
metar, sekunda, kilogram, amper, kelvin i kandela. Taj sustav se zove na svi jezicima
SI.sustav (od francuskog: System International d'Unites).

2.1 Jedinica za dužinu

Jedinica za dužinu je metar (oznaka „m“). Metar je dužina jednaka 1.650.763.73


valnih dužina zračenja u vakuumu, koje odgovara prijelazu između razine 2p10 i 2p5 atoma
kriptona 86.
Veće jedinice od metra su dekametar, hektametar i kilometar, a menje jedinice su
decimetar, centimetar, milimetar, mikrometar i nanometar. U tablici 2.1 dani su odnosi ovih
jedinica.

Tablica 2.1.: Odnos jedinca za dužinu spram metra

Veće jedinice od metra


1 dam dekametar 10 m
1 hm hektametar 100 m
1 km kilometar 1000 m
Manje jedinice od metra
1 dm decimetar 10-1 m
1 cm centimetar 10-2 m
1 mm milimetar 10-3 m
1 µm mikrometar 10-6 m
1 ηm nanometar 10-9 m

U Republici Hrvatskoj naslijeđen je tzv hvatni sustav za dužine, koji je upotrebljavan


u katastarskim izmjerama na području Republike Hrvatske za vrijeme Austro-ugarske
monarhije. Jedinica je 1 bečki hvat, koji se dijeli na 6 stopa, a stopa na 12 palaca. U tablici
2.2. prikazan je odnos hvatnih mjera s metrom odnosnom dijelovima metra.

Tablica 2.2.: Odnos hvatne mjere s metrom odnosnom dijelovima metra.

Odnos hvatne mjere s metrom odnosnom dijelovima metra


1° hvat 1.896484 m
1′ stopa 0.316081 m
1″ palac 2.634 cm

13
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

2.2 Jedinica za površine

Osnovna jedinica za površinu je 1 m2 (metar kvadratni). Vošekratnici kvadratnog


metra su: ar, hektar i kvadratni kilometar. U tablici 2.3. dan je prikaz odnosa kvadratnog
metra s višekratnikom.

Tablica 2.3.: Prikaz odnosa kvadratnog metra s višekratnikom

Odnos kvadratnog metra s višekraticima


1ar ar 100 m2
1 ha hektar 10 000 m2
1 km2 kvadratni kilometar 1 000 000 m2

Zbog tradicionalno nasljeđenih i ustaljenih jedinica u pojedinim dijelovima Republike


Hrvatske, upotrebljavaju se različite jedinice za površinu.

U hvatnom sustavu jedinica za površinu je 1 čhv (četvorni hvat). Višekratnik


četvornog hvata je jedno jutro (1 j). U tablici 2.4 dan je odnos jednog četvornog hvata i
metarskih jedinica za površinu.

Tablica 2.4.: Odnos četvornog hvata i metarske jedinice za površinu.

Odnos četvornog hvata i metarske jedinice za površinu


1čhv četvorni hvat 3.596652 m2
1j jutro = 1600 čhv 0.5754642 ha
2
1m 0.278036 čhv
1 ha = 1 j + 1180.364 čhv

Metarski sustav jedinica za površinu vezan je uz čestice (katastarska čestica) i objekte


na čestici za koju se vodi evidencija u katastrarskim uredima, dok je hvatna jedinica za
površinu vezana za istu česticu i objekte na njoj za koju se vodi evidencija u Zemljišnim
knjigama (ZK) ili među pukom ustaljenijim nazivom „Gruntovnici“.

Novije katastarske izmjere vode jedinstvenu evidenciju za katastar i ZK u metarskom


sustavu jedinica za površinu.

2.3 Jedinica za pravce - kuteve

Veličina kuta može se izraziti u seksagezimalnim stupnjevima i u lučnoj (analitičkoj)


mjeri.

U seksagezimalnom sustavu jedinica je 1° (stupanj), koji je tristošezdeseti dio punog


kruga, odnosno, devedeseti dio pravog kuta. Stupanj se dijeli na minute, sekunde i dijelove
sekune. U tablici 2.5. dan je odnos stupnja, minute i sekunde.

14
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Tablica 2.5: Odnos stupnja minute i sekunde

Odnos stupnja, minute i sekunde


1° stupanj 360 dio punog kruga
1° = 60′ (′) minuta šezdesti dio stupnja
1′ = 60″ (″) sekunda šezdesti dio minute

Najčešće operacije s kutevim, odnosno, pravcima su zbrajanje i oduzimanje. U


primjeru 2.1 i 2.2 dani su primjeri zbrajanja i oduzimanja pravaca.

Primjer 2.1.: Sa stajalošta A izmjeren je pravac prema točci B


i prema točci C. Potrebno je izračunati vrijednost kuta BAC.

Pravac A⇒B 174°56′12″.742613


Pravac A⇒C 285°58′47″.943617
______________________________
Kut BAC = 111°02′35″.201004

B
13
4 26
.7
12
5 6-
4-
17

A 111-02-35.2010 04
28
5-
58
-4
7.
94
36
17

U analitičkoj i lučnoj mjeri jedinica je jedan radijan (rad). Radijan je ravninski kut
između dvaju polumjera, koji na kraju kruga isjecaju luk diljine jednake polumjeru
(1 rad = 1m/1m = 1).

Veza između kružne i stupanjske mjere dana je odnosom:

arcα : α ° = 2rπ : 360°

i ako je radijus kruga r jednak jedinici dalje sljedi:

360°
α =
°
arcα = ρ ° arcα

15
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Treba li prema tome kut, zadan arcusom, izraziti u stupnjevim, minutama ili
sekundama množit će se veličćina luka vrijednošću ρ (radijanom), koja daje centralni kut, čiji
je luk jednak dužini radijana.

Vrijednost za ρ (radijan) u segsagezimalnoj mjeri su:

360°
ρ =°
= 57.29578°

ρ = 3437.75' ≅ 3438'
'

ρ '' = 206264.81'' ≅ 206265''

2.4 Jedinica za ubrzanje sile teže

Jedinica za ubrzanje sile teže u Systeme International d’ Unites (SI) je ms-2, a za


komponente gradijenta ubrzanja sile teže s-2. U praksi se za iskazivanje odstupanja stvarnog
polja sile teže od modela, odnosno za nesigurnosti mjerenja, koriste manje jedinice, a to su
(Bašić 1999):

1µms-2 = 10-6 ms-2 i 1 nms-2 = 10-9 ms-2 .

Pored službenih jedinica, u uporabi su se zadržale i stare jedinice (Wenzel 1985):

1 Gal = 10-2 ms-2, 1 mGal = 10-5 ms-2 i 1 µGal = 10-8 ms-2 ,

koje su izvedene od jedinice 1Gal = 1 cms-2 definirane u CGS-sustavu mjera (ime prema
Galileiu). Pored spomenutih jedinica, u englesko-američkoj literaturi se često upotrebljava 1
µms-2, a naziva se jedinica ubrzanja sile teže (engl. “gravity unit”).

Kao stara jedinica iz CGS-sustava mjera za gradijent ubrzanja sile teže često se koristi
jedinica Eötvös, koja također nije u skladu sa SI-sustavom i za koju vrijedi sljedeći odnos
(Torge 1989):

1 E = 10-9 s-2 = 0,1 mGal/km.

2.5 Jedinica za magnetsko polje Zemlje

Međunarodno udruženje za geomagnetizam i aeronomiju (IAGA), čiji je


zadatak unapređenje istraživanja magnetizma i aeronomije Zemlje i ostalih tijela
Sunčevog sustava i međuplanetarnog prostora, odlučilo je da se magnetsko polje
r
opisuje magnetskom indukcijom F . To je vektorska veličina čija je SI jedinica 1 tesla
(1 T = 1 Nm-1A-1). Mjerna jedinica geomagnetskog polja jest dakle Tesla (T) koji je
vezan, u odnosu na odgovarajuću mjernu jedinicu u sustavu CGS u.e.m., Gauss (G), iz
relacije:

16
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

1G = 10-4 T

U opisu Zemljina magnetskog polja često se primjenjuje jedinica 1 nanotesla (1


nT = 10-9 T). U studiji planetarnih magnetskih polja, gdje polja koje tretiramo imaju
mali intenzitet, upotrebljava se često jedinica γ (1γ = 10-5 Gauss ), vezana za mjernu
jedinicu B u sustavu SI sa relacijom:
1γ = 10-9 T = 1nT

Intenzitet magnetskog polja na Zemljinoj površini prima vrijednosti koje idu od 30000
nT na ekvatoru do 70000nT na polovima.

2.6 Odnos veličine u prirodi i planu/karti-Mjerilo

Kod svih vrsta nacrta, projekata, topografskih podloga, u cilju predstavljanja linearnih
veličina, dolazi do potrebe njihovog smanjenja ili uvećanja. Odnos u kome se obavlja ta
promjena osnovnih dimenzija tih veličina naziva se MJERILO.

Tako, odnos između dužine predstavljene na planu i stvarne veličine te dužine u


prirodi (ali ne kose u prostoru, već njene horizontalne projekcije) jeste MJERILO PLANA.

Označimo sa:

D — dužinu ortogonalne projekcije na horizontalnu ravninu neke dužine iz prirode,


d — dužinu te iste veličine predstavljenu na karti ili pak planu — crtežu, onda se odnos:

d
=M
D

označva kao mjerilo (M) toga nacrta, karte, plana. Ako lijevu stranu jednadžbe podjelimo sa
d i pri tome označimo nazivnik: D/d sa n dobit će se:

1 1
M= =
D n
d

Broj n označva koliko se puta veličina d sadrži u velični D, tj. koliko se puta neka
veličina predstavljena na nekom crtežu smanjuje ili povećva. Mjerilo izraženo prethodnom
jednadžbom je brojno mjerilo. Brojno mjerilo je uvjek predstavljeno u vidu razlomka, kod
koga je brojnik jednak jedinici, a nazivnik je broj koji kazuje koliko je puta odnosna velična
umanjena ili uvećana. Na primjer: M = 1:100, gde je n 100, predstavlja mjerilo gdje je
osnovna veličina D umanjena 100 puta. Kod usporedbe dvaju mjerila kaže se za jedno mjerilo

17
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

da je krupnije, ako je njen broj n1 manji i obratno, za drugo mjerilo se kaže da je sitnija ako je
njen broj ,n2 veći, tj. mora biti n1 < n2 da bi mjerilo M1 bilo krupnija od mjerila M2 i obratno.

Izbor mjerila je funkcija od više parametara. Prvi i osnovni parametar je namjena


plana, karte ili crteža. Zatim, mjerilo je uvjetovano tačnošću kojom se traži da se kod toga
predstavljanja održi: vrsta, veličina, oblik i međusobni odnos objekata koje treba predstaviti
upotrebom mjerila. Mjerila u kojima se u Republici Hrvatskoj, uglavnom, rade planovi su:
1:250, 1:500, 1:1.000, 1:2.000, 1:2.500 i 1:5.000.

Medutim, karte se kod nas rade počev od mjerila 1:5.000, koja predstavlja granice
izmedu karte i plana. Gornja granica mjerila za karte nije strogo određena. Mjerila od
1:10.000 do 1:100.000 su mjerila u kojima se uglavnom izrađuju tzv. :Topografske karte, koje
se najčešće upotrebijavaju pri izradi raznih vrsta projekata i studija, dok se karte u sitnijim
mjerilima rade za specijalne svrhe i tzv. geografske karte.

18
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

3. KOORDINATNI SUSTAVI I OSNOVNE FORMULE ELIPSOIDNE


GEODEZIJE
Na elipsoidu je moguće definirati položaj točke pomoću sustava elipsoidnih
koordinata izraženih u kutnoj mjeri. Položaj točke potpuno je određen geodetskom širinom i
dužinom odnosno normalom u promatranoj točki.

Geodetska širina je kut u ravnini meridijana, između elipsoidne ravnine ekvatora i


normale na elipsoidu u točki AZ (slika 3.1).

Geodetska dužina je kut u ravnini ekvatora između ravnine nultog meridijana i


meridijanske ravnine kroz točku AZ (slika 3.1)

Sustav pravokutnih (kartezijevih) prostornih koordinata definiran je položajem osi Z


koja se podudara s rotacionom osi elipsoida, os X definirana je presjecištem ravnine početnog
meridijana i ravnine ekvatora, osi Y se nalazi u ravnini ekvatora i okomita je na XZ ravninu.

Slika 3.1: Kartezijeve i elipsoidne koordinate na elipsoidu

3.1 Polumjeri zakrivljenosti na elipsoidu

Zbog iznimno velike primjene i značenja polumjera zakrivljenost meridijanske elipse


(M), prvog vertikala (N) i srednjeg radijusa (R) u rješavanju mnogobrojnih geodetskih
zadataka na elipsoidu kao što su: računanje duljine luka meridijana, razlika širina točaka na
Zemljinom rotacijskom elipsoidu, rješavanju glavnih geodetskih zadataka, određivanje dužine
luka paralele, razlike dužina i azimuta, redukcijama mjerenih dužina, te u veznim relacijama

19
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

između elipsoidnih i kartezijevih koordinata, proveden je postupak računanja polumjera


zakrivljenosti s kratkom analizom dobivenih rezultata. Polumjer zakrivljenosti meridijanske
elipse (M) na krajevima luka moguće je napisati kao (Bašić 2000):

a (1 − e 2 )
M= 3
, (3.1)
(1 − e sin ϕ )
2 2 2

dok se polumjer zakrivljenosti po prvom vertikalu (N) može izračunati :

a
N= 1
, (3.2)
(1 − e sin ϕ )
2 2 2

kod prijelaza s elipsoida na sferu često se koristi srednji polumjera zakrivljenosti (R) koji
glasi:

R = MN , (3.3)

gdje su a velika poluos elipsoida, e2 prvi numerički ekscentritet i ϕ geodetska širina točke za
koju se računaju polumjeri zakrivljenosti. Iz izraza (3.1) i (3.2) vidljivo je da su M i N ovisni
o geodetskoj širini.

Da se ne radi o razlikama malih vrijednosti (M, N, R) može se vidjeti u tablici 3.1 gdje
je za poznate geodetske širine na istoku, zapadu, sjeveru i jugu Republike Hrvatske,
izračunata vrijednost polumjera zakrivljenosti.

Tablica 3.1: Polumjeri zakrivljenosti

RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Sveuciliste u Zagrebu GEOMATIKA
Geodetski fakultet PROGRAM :
Zavod za geomatiku
Autor: Milan Rezo M-N-R :
RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Ulazna datoteka:DATOTE02.INP Izlazna datoteka:DATOTE02.OUT

Ime tocke: M N R

T182 MONTAUR 6366955.6465 6388158.8047 6377548.4140


T316 SVETI ANDRIJA 6364050.1406 6387186.9296 6375608.0398
T212 SLJEME 6367679.5660 6388400.9057 6378031.8208
T249 OSIJEK FR. CRK 6367301.7154 6388274.5431 6377779.5083

Iz dobivenih rezultata vidljivo je da se srednji radijus R mijenja za ≈2.4 km u odnosu


na srednji radijus sfere definiran za područje bivše države (R=6378 km) i to u smjeru sjever –
jug za razlike geodetskih širina od 3°.

20
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

3.2 Duljina luka meridijana

Za rješavanje mnogobrojnih geodetskih zadataka potrebno je poznavati duljinu luka


meridijana. Duljine luka meridijana od ekvatora do zadane vrijednosti geodetske širine (ϕ)
moguće je izračunati u dva smjera, i to:

¾ računanje udaljenosti na osnovi zadane geodetske širine i


¾ računanje geodetske širina iz zadane udaljenosti luka meridijana (dužina luka u
metrima).

Da bi se računanje moglo uspješno provesti potrebno je poznavati parametre elipsoida


i pomoćne veličine (Bašić 2000):

G (ϕ )
a2
N=
b 1+η 2
, (3.4)
η 2 = e , 2 cos 2 ϕ
a2 − b2
e =,2

b2

t = tg (ϕ )
λ0
l = λ − λ0
a −b
n=
a+b

gdje je G(ϕ) dužina luka meridijana od ekvatora, N radijus zakrivljenosti prvog vertikala za ϕ,
η2, n i t pomoćne veličine, e’2 drugi numerički ekscentritet, λ0 geodetska duljina glavnog
meridijana i l= λ-λ0 razlika geodetskih duljina. Duljinu luka meridijana G(ϕ) može se dobiti
po sljedećim izrazima (Hofmann-Wellenhof i dr. 1994):

G (ϕ ) = α [ϕ + β sin 2ϕ + γ sin 4ϕ + δ sin 6ϕ + ε sin 8ϕ + ...] , (3.5)

gdje su α , β , γ , δ , ε koeficijenti, a dobiju se pomoću izraza:

a+b 1 1 3 9 3 3 5
α= (1 + n 2 + n 4 + ...) , (3.6) β = − n+ n − n + ... , (3.7)
2 4 64 2 16 32

15 2 15 4 35 105 5 315 4
γ= n − n + ... , (3.8) δ = − n 3 + n − ... , (3.9) ε = n + ... (3.10)
16 32 48 256 512

Duljina luka meridijana upotrebljava se za izračunavanje Gauss-Krügerovih y, x


koordinata iz elipsoidnih ϕ, λ koordinata (vidi poglavlje računanja ravninskih iz elipsoidnih
koordinata).

21
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

U tablici 3.2 izračunate su vrijednosti koeficijenata i dužina luka meridijana za


geodetsku širinu ϕ = 45° 48′ 29,5141″ (širina permanentne GPS stanice na Geodetskom
fakultetu u Zagrebu).

Tablica 3.2: Duljina luka meridijana u metrima s pripadajućim koeficijentima.

RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Sveuciliste u Zagrebu GEOMATIKA
Geodetski fakultet PROGRAM :
Zavod za geomatiku
Autor: Milan Rezo D_LUKA_M :
RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Ulazna datoteka:DATOTE01.INP Izlazna datoteka:DATOTE01.OUT

Ime tocke : ZGF1 P.S.G.F.ZAGREB

Geodetska sirina : 45 48 29.514100


ALFA = 6366742.5203
BETA =-.002511274561861262
GAMA = .000002627710143401
DELTA =-.000000003421655792
EPSILON = .000000000004833416
G(Fi) = 5074252.1868 m

U slučaju računanja geodetske širine ϕ iz poznate duljine luka meridijana vrijedi (Bašić
2000):

c
N0 =
v0
v0 = 1 + e , 2 cos 2 ϕ 0
t 0 = tgϕ 0 , (3.11)
η0 = e , 2 cos 2 ϕ 0
2

a −b
n=
a+b

gdje je ϕ0 početna geodetska širina za apscisnu os x, N0 radijus zakrivljenosti prvog vertikala,


c zakrivljenost meridijanske elipse na sjevernom i južnom polu, v0 pomoćna veličina, e’2 drugi
numerički ekscentritet, n treća spljoštenost elipsoida, t0 i η02 pomoćne veličine i λ0 geodetska
duljina osnovnog (glavnog) meridijana. U prvom koraku potrebno je izračunati početnu
geodetsku širinu za apscisnu os x po sljedećim izrazima (Hofmann-Wellenhof i dr. 1994):

x 2x 4x 6x 8x
ϕ0 = + β sin + γ sin + δ sin + ε sin + ... , (3.12)
α α α α α

gdje su α , β , γ , δ , ε koeficijenti, a dobiju se kao:

a+b 1 1 3 27 3 269 5
α= (1 + n 2 + n 4 + ...) , (3.13) β = n− n + n + ... (3.14)
2 4 64 2 32 512

22
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

21 2 55 4 1097 4
γ= n − n + ... ,(3.15) δ = 151 n3 − 417 n5 + ... (3.16) ε= n + ... (3.17)
16 32 96 128 512

Geodetska širina dobivena iz dužine luka meridijana upotrebljava se za izračunavanje


elpsoidnih ϕ, λ koordinata iz Gauss-Krügerovih ravninskih y, x koordinata (vidi poglavlje
računanja elipsoidnih koordinata iz ravninskih).

Uzme li se za duljinu luka meridijana izraženu u metrima vrijednost izračunana u


tablici 3.2 (udaljenost permanentne GPS stanice na Geodetskom fakultetu od ravnine ekvatora
po meridijanu) može se izračunati pripadajuća geodetska širina s odgovarajućim
koeficijentima (tablica 3.3).

Tablica 3.3: Računanje geodetske širine iz pripadajuće dužine luka meridijana s


odgovarajućim koeficijentima.

RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Sveuciliste u Zagrebu GEOMATIKA
Geodetski fakultet PROGRAM :
Zavod za geomatiku
Autor: Milan Rezo GEOD.SIRINA IZ DULJINE MERIDIJANA:
RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Ulazna datoteka:DATOTE01.INP Izlazna datoteka:DATOTE01.OUT

Ime tocke : ZGF1 P.S.G.F.ZAGREB

Duzina luka meridijana = 5074252.1868 m


ALFA = 6366742.5203
BETA = .002511273242083375
GAMA = .000003678785853528
DELTA = .000000007380968752
EPSILON = .000000000016832563
Geodetska sirina = 45 48 29.514100

Važno je napomenuti, da su dobiveni koeficijenti konstantne veličine za referentni


elipsoid na kojem se obavljaju računanja, te se kao takve mogu u proceduri izrade programa
unijeti kao konstantne varijable.

3.3 Veza između elipsoidnih ϕ, λ, h i kartezijevih X, Y, Z koordinata

Transformacija GPS rezultata obuhvaća nekoliko zasebnih operacija. Računanje GPS


koordinata izvodi se u geocentričkom koordinatnom sustavu u kojem je pozicija točke
izražena kartezijevim koordintama X, Y, Z. Kako ovaj način prikazivanja nije toliko
uobičajen, u praksi se češće koriste elipsoidne koordinate ϕ, λ, h. Relacije između
kartezijevih i elipsoidnih koordinata dane su izrazima (3.18), (3.19) i (3.20) (Hofmann-
Wellenhof i dr. 1994):

X = ( N + h) cos ϕ cos λ
Y = ( N + h) cos ϕ sin λ , (3.18)
⎛ b2 ⎞
Z = ⎜⎜ 2 N + h ⎟⎟ sin ϕ
⎝a ⎠

23
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

gdje su a i b velika i mala poluos elipsoida na kojem se prijelaz radi (lokalni ili globalni
elipsoid), a N radijus zakrivljenosti prvog vertikala (vidi raniji izraz za N), za koji ovdje
dajemo nešto drugačiju formulu.

a2
N= . (3.19)
a 2 cos 2 ϕ + b 2 sin 2 ϕ

Odabirom parametara elipsoida na kojem se provodi računje, uz pomoć jednostavnog


izraza 3.18, sračunate su vrijednosti kartezijevih koordinata za točku permanentne GPS
stanice na Geodetskom fakultetu (tablica 3.4)

Tablica 3.4: Računanje kartezijevih (X, Y, Z) iz elipsoidnih koordinata (ϕ, λ, h/H).

RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Sveuciliste u Zagrebu GEOMATIKA
Geodetski fakultet PROGRAM :
Zavod za geomatiku
Autor: Milan Rezo BLHXYZR :
RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR

Ime tocke = P.S.G.F.ZAGREB

Geodetska sirina = 45 48 29.514100


Geodetska duzina = 15 58 5.524700
Ortometrijska visina = 147.597 m
X - koordinata = 4281365.3293 m
Y - koordinata = 1225090.6669 m
Z - koordinata = 4550058.8844 m
Polumjer zakrivlj. N= 6388366.8402 m

Obrnuti postupak računanja elipsoidnih koordinata (ϕ, λ, h) iz (X, Y, Z) uobičajno se


radi iterativnim putem (Bačić i Bašić 1999):

−1
arctg Z⎡ N ⎤
ϕ= 1− e2 ⋅
2 ⎢ N + h ⎥⎦
X +Y ⎣
2

Y
λ = arctg , (3.20)
X
X 2 +Y 2
h= −N
cos ϕ

gdje se iteracija izvodi za ϕ i h, a λ potom direktno sračuna.

Direktno rješenje prethodnog problema može se dobiti rješavanjem jednadžbe četvrtog


stupnja (Lapaine 1991):

24
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

aρ + a 2 − b 2 aρ + b 2 − a 2
ρ = X 2 +Y 2 , m= , n= ,
bZ bZ

mn + 1 m2 − n2
p= , q= , D = q 2 + p3
3 4

1 1
y = (−q + D ) 3 − (q + D ) 3 ,

1 ⎛ n − mt ⎞⎟
t = y − y2 + 1 , s = ⎜ , x = −s + s2 − t , (3.21)
2 ⎜⎝ y 2 + 1 ⎟⎠

kada je konačno

2 xa Y ⎡ 2 xb ⎤ 1
tan ϕ = , tan λ = , h = ⎢Z − . (3.22)
1 − x 2b X ⎣ 1 + x 2 ⎥⎦ sin ϕ

Pomoću izraza 3.20 i 3.21, te primjenom posebno razvijenog vlatitog programa XYZ-
BLH.EXE sračunate su vrijednosti elipsoidnih koordinata za točku permanentne GPS stanice
na Geodetskom fakultetu (tablica 3.5)

Tablica 3.5: Izračunate elipsoidne iz Kartezijevih koordinata.

RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Sveuciliste u Zagrebu GEOMATIKA
Geodetski fakultet PROGRAM :
Zavod za geomatiku
Autor: Milan Rezo XYZ-BLH/h:
RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR

Ime tocke = GFZ1 P.S.G.F.ZAGREB

X - koordinata = 4281365.3293 m
Y - koordinata = 1225090.6669 m
Z - koordinata = 4550058.8844 m
Geodetska sirina = 45 48 29.514120
Geodetska duzina = 15 58 5.524700
Elipsoidna visina = 147.597 m

25
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

4. PRESLIKAVANJE ZEMLJE (ELIPSOIDA) NA RAVNINU

Kako je ranije spomenuto, Zemlja je općenito uzevši oblo tijelo — elipsoid — a njena
se površina preslikava na ravninu plana putem tzv. projekcija. Zemlja se projicira po
zakonima ortogonlne ili centralne projekcije na ravninu ili tijelo, čiji se plašt može razviti u
ravninu. Prema izboru plohe na koju se Zemlja projicira, dijele se projekcije na:

1. Perspektivne projekcije, kod kojih se Zemlja preslikava po zakonima linearne


perspektive na ravninu, a iz točke na jednom od dijametara Zemlje, obično onom
okomitom na ravninu preslikavanja (slika 4.1). U ovisnosti od udaijenosti D centra
zraka, kojima se vrši preslikavanje od centra Zemlje, dijele se perspektivne projekcije
na:

ortografske, kod kojih je centar projekcionih zraka u beskonačosti (D = co) — zrake


preslikavanja su paralelne;

vanjske, kod kojih je centar projekcionih zraka na proizvoljnoj udaljenosti od centra


Zemlje, a nalaze se izvan nje (D> R);

stereografske, kod kojih je centar projekcionih zraka na samoj površini Zemije (D = R);

26
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Slika 4.1: Stereografske projekcije

centralne ili gnomoničke, kod kojih je centar projekcionih zraka u centru Zemlje (D=O).
Ravnina preslikavanja može dirati Zemlju u polu, u nekoj tački ekvatora ili u bilo kojoj tački
Zemlje. Prema tome, se te projekcije dijele na polarne, poprečne, ekvatorijalne projekcije i
kose ili horizontalne projekcije.

2. Konusne projekcije, kod kojih se Zemlja preslikava na konus koji dira Zemlju ili ju siječe.
I ove projekcije prema položaju konusa obzirom na polarnu os Zemlje dijele se na: polarne,
kod kojih je vrh konusa u produženju polarne osi Zemlje; poprečne, kod kojih je vrh konusa
u ekvatorskoj ravnini; kose, kod kojih vrh konusa leži proizvoljno obzirom na os Zemlje.

27
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Slika 4.2: Konusne projekcije

3. Cilindrične projekcije, kod kojih se Zemlja preslikava na plašt cilindra koji dira ili siječe
Zemlju. I ove mogu biti polarne, poprečne ili kose.

Zemlja se kao obla ploha ni u kojem slučaju ne može u ravninu preslikati neprekinuto,
a da se slike pojedinih dijelova Zemlje na planu ne deformiraju. Slika Zemlje u ravnini može
se deformirati različito pa se projekcije, obzirom na karakter deformacija, dijele na:

1. Projekcije kod kojih je saučuvana jednakost površina na Zemlji i planu, tzv.


ekvivalentne projekcije.

2. Projekcije kod kojih su sačuvani kutovi između linija na Zemlji i njihovih slika na
planu tzv. konformne projekcije.

3. Općenite projekcije kod kojih ne postoji nijedno od gornjih svojstava. Među ovima su
osobite tzv. ekvidistantne projekcije, kod kojih postoji, uzduž stanovite linije, jednakost
dužina između pojedinih točaka na Zemlji i njihovih slika na planu.

Deformacije na planu su to veće, što se na istu plohu preslikavaju veće površine.


Deformacije plana rastu s udaljavanjem od dodirne tačke (kod perspektivnih) ili dodirne linije
(kod konusnih cilindričnih projekcija). Radi toga se za svaki veći teritorij — državu — uzima
posebna ploha preslikavanja.

Izbor plohe projekcije (ravnine, cilindra ili konus), te karakteristika koje će projekcija
obzirom na deformacije imati (ekvivalentnost, konformnost itd.) zavisi o tome kakovog je

28
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

oblika teritorij koji će se preslikati — izdužen po meridijanu ili po paraleli, manje-više


okrugao. Te o svrsi za koju se plan ili karta izrađuje. Tako je za planove krupnog mjerila naše
države uzeta konformna projekcija Zemlje kao elipsoida Bessela na eliptične cilindre koji
diraju Zemlju po meridijanu, tzv. Gauss_Krugerova* projekcija (o kojoj će kasnije biti više
govora). Problemima projekcija općenito, njihovim izborom, sadržajem i oblikom karata itd.
bavi se posebna grana geodezije — kartografija.

Slika 4.3: Cilindrične projekcije

Ranije, pri sistematizacijama projekcija vidjelo se da se geometrijsko značenje


preslikavanja sastoji u tome, da se nađe probodište centralne ili paralelne zrake, položene kroz
neku točku na Zemlji, s plohom preslikavanja. Matematički preslikati znači naći pomoću
matematskog zakona odnos između neke točke na Zemlji i njene slike na projekciji.

Točka na Zemlji kao elipsoidu zadana je tzv. geodetskim koordinatama. Ako se na


određenim kutnim razmacima polože ravnine kroz malu — polarnu — os Zemljinog
elipsoida, te ravnine sijeku elipsoid u meridijanima. Ravnine položene paralelno s

29
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

ekvatorskom ravninom elipsoida sijeku ga u paralelama. Položaj neke točke na elipsoidu


određen je geodetskim koordinatama i to:

1. geodetskom širinom, koja je kut izmedu okomice na elipsoid u toj točki i ravnine ekvatora.

2. geodetskom dužinom ill razlikom dužina, koja je kut između neke početne meridijanske
ravnine i meridijanske ravnine položene kroz dotičnu točku.

Kao početna meridijanska ravnina uzima se danas ona koja je položena kroz
zvjezdarnicu u Greenwichu kraj Londona. Nekada su točke na elipsoidu bile po dužini
određivane obzirom na početnu meridijansku ravninu kroz Pariz ili otok Ferro na Kanarskom
otočju.

Položaj neke točke na Zemlji kao geoidu dan je tzv. astronomskim koordinatama;
astronomska širina neke točke je kut između vertikale (okomice na geoid u točki i ravnine
ekvatora), a astronomska dužina je kutna uda1jenost ravnine položene kroz tu točku i
polarnu os (meridijanska ravnina te točke) i neke početne meridijanske ravnine.

Položaj točka na Zemlji kao kugli određen je tzv. sfernim koordinatama.


U ravnini projekcije svaka točka definirana je ravnim ortogonalnim koordinatama x i y.

Projicirati znači dakle naći funkcionalnu vezu elipsoidnih — geodetskih koordinata


neke točke na Zemlji i ravnih koordinata njene slike na planu:

x = F1(ϕ, λ),

y = F2(ϕ, λ),

Oblik funkcija preslikavanja F1 i F2 izabere se tako da u njima bude sadržano i to, na


kakvu se plohu preslikava površina Zemlje, a i svojstva te projekcije, tj. da li će ona biti
ekvivalentna, konformna itd.

30
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

5. GAUSS-KRUGEROVA PROJEKCIJA

Posebnu grupu projekcija čine tvz. “geodetske projekcije”, tj. projekcije za potrebe
državne izmjere. Projekcija za potrebe državne izmjere, je projekcija koja će poslužiti za
preračunavanje koordinata trigonometrijskih točaka u ravninu. U toj će projekciji, prema
tome, biti određene definitivne pravokutne koordinate trigonometrijskih točaka u ravnini. Ta
projekcija treba poslužiti kao matemtička osnova za sva računanja u ravnini i za izradu
planova i karata najkrupnijih mjerila.

Za potrebe državne izmjere u većini zemalja upotrebljava se danas Gauss-Krugerova


projekcija. To je konformna poprečna cilindrična projekcija elipsoida na ravninu. Zašto
upravo ta projekcija, a ne neka druga odgovorit ćemo u posebnom poglaviju pod naslovom
“Izbor projekcije”.

Austrija je bila prva država koja je uvela Gauss-Krügerovu projekciju za potrebe


državne izmjere. Bilo je to 1917. godine. Njemačka je to isto učinila 1923. godine. Bivša
Jugoslavija je Gauss-Krugerovu projekciju uvela 1924. godine. Izbor projekcije izvršila je
komisija u kojoj su bili najpoznatiji geodetski stručnjaci tog vremena. Komisija je nakon
detaljne analize u opsežnom pismenom izvještaju, kao najpogodniju predložila Gauss
Krugerovu projekciju.

Projekcija je dobila ime po velikom njemačkom znanstveniku Carlu-Friedrichu


Gaussu (1777-1855) koji je i geodeziju zadužio mnogim otkrićima. Između 1821. i 1825.
godine Gauss je pri izračunavanju hanoverske triangulacije za preslikavanje s elipsoida na
ravninu primjenio način preslikavanja koji danas nosi naziv Gauss-Krugerova projekcija.
Prof. dr L. Kruger je 1912. objavio knjigu o toj projekciji, a 1919. zbirku formula za praktičnu
primjenu. Od tada ta projekcija se naziva Gauss-Krugerova. U literaturi engleskog jezičnog
područja ova se projekcija susreće pod nazivom Transverse Mercator Projection.

Budući da se geodetske projekcije osim za izradu karata krupnih mjerila koriste kao
osnova za sva računanja u ravnini, to je u njihovom proučavanju osim računanja ravninskih
koordinata u ravnini iz elipsoidnih koordinata i obrnuto, potrebno riješiti i niz ostalih
zadataka:

- računanje elipsoidnih koordinata iz pravokutnih koordinata u ravnini,

- računanje konvergencije meridijana iz elipsoidnih i pravokutnih koordinata,

- računanje linearnog mjerila iz elipsoidnih i pravokutnih koordinata,

- računanje redukcije pravaca i dužina,

- računanje pravokutnih koordinata točke, kad su zadane pravokutne koordinate


jedne točke, duljina i azimut geodetske linije,

- računanje duljina i azimuta geodetske linije iz pravokutnih koordinata dviju


točaka,

- transformacija koordinata između susjednih koordinatnih sustava.

31
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

5.1 Svojstva Gauss-Krugerove projekcije

Gauss-Krugerova projekcija određena je ovim uvjetima:

1. projekcija je konformna,

2. srednji mendijan preslikava se u pravoj veličini ili je mjerilo duž njega konstantno,

3. os X pravokutnog koordinatnog sustava se poklapa sa srednjim meridijanom. Ishodište


se može postaviti u bilo kojoj točki srednjeg meridijana, obično se uzima u presjeku
srednjeg meridijana i ekvatora.

Za Gauss-Krugerovu projekciju također kažemo daje poprečna cilindrična projekcija


elipsoida na ravninu, što će reći da kod ove projekcije zamišljamo da točke s elipsoida
preslikavamo na plašt cilindara (valjka) koji dodiruje Zemlju duž srednjeg meridijana
područja preslikavanja ili na plašt valjka koji siječe Zemlju.

Slika 5.1: Poprečna cilindrična projekcija

Napomena: Sve formule u Gauss-Krugerovoj projekciji bit će izvedene uz


pretpostavku da je mjerilo na srednjem meridijanu jednako jedinici (m0 = 1). Koordinate
izvedene uz taj uvjet nazivaju se nereducirane i označavaju s x, y , j. Jednostavnosti radi u
svim izvodima pisat ćemo x, y, a tek na kraju u konačnim formulama prijeći na prave
oznake x, y .

32
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

5.2 Konformno preslikavanje pomoću analitičkih funkcija

Osnovne formule konformnog preslikavanja moguće je izvesti na različite načine. Za


proučavanje konformnih preslikavanja vrlo prikladan matematički aparat su matematičke
funkcije kompleksne varijable.

Funkcija kompleksne varijable ima oblik

W = f(z),

w = x + iy, z = u + iv,

x = f1(u, v), y = f2(u,v)

Funkciju kompleksne varijable geometrijski možemo interpretirati kao preslikavanje iz


kompleksne z - ravnine u kompleksnu w - ravninu:

Slika 5.2: Geometrijska intepretacija funkcije kompleksne varijable

Ako je funkcija kompleksne varijable

w=f(z)

analitička, preslikavanje je konformno.

Jednoznačna neprekinuta funkcija f(z) naziva se analitička u nekom području G ako


ima određenu neprekinutu derivaciju u svakoj točki područja. Nužni uvjet da funkcija
kompleksne varijable z ima derivaciju u točki z je da zadovoljava Cauchy-Riemannove
diferencijalne jednadžbe:

33
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

δx δy
= ,
δu δv

δy δx
=−
δu δv

Pri konformnom preslikavanju pomoću analitičkih funkcija veliku važnost imaju


izometrijske koordinate.

5.2 Uvođenje linearne deformacije na srednjem meridijanu i praktično značenje tog


postupka

Govoreći o osnovnim svojestvima Gauss-Krugerove projekcije naveli smo da u toj


projekciji nema deformacija na srednjem meridijanu, tj. srednji meridijan se preslikava u
pravoj veličini. To se najbolje vidi iz formule:

2
y
d=
2R 2

Što je y veći to su i deformacije veće. Zanima nas sada da vidimo kako rastu
deformacije udaljavanjem od osi x, tj. srednjeg meridijana. Prikazat ćemo zakon rasporeda
deformacija u grafičkom obliku. Na os y nanosit ćemo udaijenosti od srednjeg meridijana, a
na os X deformacije i to deformacije na kilometar dužine izražene u milimetrima.

Sad se postavlja pitanje kolike se maksimalne deformacije mogu dozvoliti u jednom


koordinatnom sustavu. Deformacije projekcije moraju biti manje od pogrešaka mjerenja u
poligonskoj mreži odnosno triangulaciji IV. reda iii drugim riječima točnost projekcije mora
biti veća od točnosti mjerenja u tnangulacijskoj mreži IV. reda ili poligonskoj mreži. Obično
se uzima da je relativna linearna pogreška poligonske mreže 1:3 000. Ako uzmemo da je
točnost projekcije 1:10 000 očito je točnost projekcije tri puta veća od točnosti poligonske
mreže i da se takva deformacija projekcije može prihvatiti, a da o njoj ne moramo voditi
računa u računanju poligonske mreže.

Iz krivulje linearnih deformacija na slici 5.3 vidimo da od srednjeg meridijana


možemo ići na istok ili zapad do 90 km, a da linearne deformacije ne budu veće od 0.0001
(1:10 000). Dakle širina koordinatnog sustava uz tu točnost može iznositi 180 km.

34
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Slika 5.3: Krivulja linearnih deformacija

Postavlja se pitanje ne bi li se uz istu točnost 1:10 000 moglo povećati područje


preslikavanja tako da se sa što manje sustava obuhvati zadano područje. Zadatak smo riješili
uvođenjem negativnih deformacija na srednjem meridijanu. Na srednjem meridijanu uveli
smo maksimalnu negativnu deformaciju. Očito da u torn slučaju kad su deformacije u
intervalu od -0.0001 do + 0.0001 je područje preslikavanja veće nego u slučaju kad se
deformacije kreću u intervalu od 0 do +0.0001. Uvođenjem negativne deformacije na
srednjem meridijanu područje preslikavanja je prošireno i iznosi 127 km istočno i zapadno od
srednjeg meridijana to znači 254 km.

Osnovne jednadžbe za y i x izveli smo uz uvjet da nema deformacija na srednjem


meridijanu i dobili:

35
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

y = ( y1 )l + ( y2 )l 3 + ( y3 )l 5 ,

x = B + ( x1 )l 2 + ( x2 )l 4 .

Postavlja se pitanje kako doći do koordinata kod kojih je na srednjem meridijanu uvedena
negativna deformacija. Do tih koordinata doći ćemo množenjem koordinata y i x s modulom m0 koji
treba biti jednak mjerilu na srednjem meridijanu, tj.:

y = y ⋅ m0 ,

x = x ⋅ m0 .
Deformacija na srednjem meridijanu iznosi:

d = -0.0001,

a kako je d = m -1, to je m0 = 0.9999.

Koordinate y i x azivamo nereducirane (nesmanjene), a koordinate y, x reducirane


(smanjene).

Za sve praktične radove u nžioj geodeziji (ravninskoj) za sva kartiranja koristimo


reducirane koordinate (y, x), jer su te koordinate omogućile da se s dva koordinatna sustava
pokrije područje Hrvatske.

Nereducirane koordinate ( y i x ) koristimo samo u onim računanjima kad se radi o


preslikavanju između elipsoida i ravnine Gauss-Krugerove projekcije, jer su sve formule
izvedene uz uvjet da nema deformacija na srednjem meridijanu. Npr. ako imamo zadane
koordinate y i x, a treba izračunati ϕ i λ onda moramo prvo iz y i x izračunati pa izračunati y
i x pa tek nakon toga ϕ i λ.

Zaključak Razlika reduciranih i nereduciranih koordinata je samo u rasporedu deformacija.


Kod nereduciranih koordinata na srednjem meridijanu nema deformacija, udaljavanjem od
srednjeg meridijana deformacije rastu i maksimalne su na granici sustava. Kod reduciranih
koordinata na srednjem meridijanu su maksimalne negativne deformacije, udaljavanjem od
srednjeg meridijana deformacije se smanjuju i na 90 km jednake su nuli. Nastavkom
udaljavanja deformacije rastu. Ovakav raspored deformacija omogućio je veće područje
preslikavanja kod reduciranih koordinata.

36
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

5.3 Sustavi Gauss-Krugerove projekcije u Hrvatskoj

Ustanovili smo u prethodnom odjeljku da primjenom reduciranih koordinata širina


područja preslikavanja iznosi 127 km istočno i zapadno od srednjeg meridijana, to u
stupanjskoj mjeri iznosi 1.5° ili čitava širina jednog sustava 3°. Kako projekcija ekvatora
predstavlja os y, to apscise x računamo od ekvatora. Prednost takvog računanja za područja
sjeverno od ekvatora jest u tome što su apscise uvijek pozitivne i to prema veličini apscise
možemo približno zaključivati o položaju točke na Zemljinoj površini.

Da bismo izbjegli negativne ordinate dodajemo svim ordinatama 500 000 metara
odnosno os y ima koordinatu y = 500 000 metara. Tako točke koje leže istočno od apscisne
osi, odnosno od srednjeg meridijana, imaju ordinate veće od 500 000 m, a točke koje se
nalaze zapadno od srednjeg meridijana imaju ordinate manje od 500 000 m, ali uvijek
pozitivne. Broj koordinatnog sustava u kojem se dotična točka nalazi stavlja se ispred iznosa
ordinate. Tako npr. točka s koordinatama

y = 5 550 635.17

x = 5 050 127.18

nalazi se u 5. sustavu i to 50 635.17 m istočno od srednjeg meridijana. Točka s koordinatama

y= 6 451 832.54
x= 5 060 382.44

nalazi se u 6. sustavu i to 48 167.46 m zapadno od srednjeg meridijana.

37
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

Prema tome da bismo dobili stvarnu udaljenost točke od srednjeg meridijana odnosno
od osi x moramo od ordinata y oduzeti za

5. sustav: K = 5 500 000

6. sustav: K = 6 500 000.

Prema tome kod prelaza s y i x na y, x bit će:

y = y ⋅ m0 + K ,

x = x ⋅ m0 ,

y−K
y= ,
m0

x
x= .
m0

38
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

5.4 Veza između geodetskih (ϕ, λ) i ravninskih Gauss-Krügerovih (y, x) koordinata

Izračunate koordinate na referentnom Besselovom elipsoidu (ϕ λ), za potrebe


različitih geodetsko-kartografskih radova nužno je preslikati u ravninu, birajući kartografsku
projekciju prema njenim svojstvima. Komisija za izbor projekcije bivše države prihvatila je
1924. godine, konformno preslikavanje u ravninu Gauss-Krügerove projekcije (Borčić 1976).
Osnovno svojstvo konformnog preslikavanja je sačuvati kutove između linija na površini
Zemlje i njihovih slika na planu. Preslikavanje se vrši na cilindar gdje se ishodišni meridijan i
ekvator preslikavaju kao pravci (slika 2.23).

Projekcija
meridijana Pol

Projekcija
ekvatora

Slika 2.23: Geometrijski prikaz Gauss-Krügerovog preslikavanja.

Da bi se izračunale ravninske koordinate potrebno je poznavati duljinu luka meridijana


G(ϕ) izraženu u metrima. U poglavlju 2.5.2 dan je izraz s pomoćnim veličinama i
koeficijentima kao konstantnim veličinama za izračunavanje duljine luka meridijana kao
funkcije geodetske širine. Izračunate ravninske, nereducirane koordinate (y, x), u odnosu na
proizvoljno odabrani ishodišni meridijan, u ovom radu poslužit će za usporedbu
transformacija i njenih rezultata u ravnini (Helmertova 2D transformacija) s 3D Helmertovom
transformacijom.

39
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

t t
x = G (ϕ ) + N cos 2 ϕl 2 + N cos 4 ϕ (5 − t 2 + 9η 2 + 4η 4 )l 4 +
2 24
t
+ N cos 6 ϕ (61 − 58t 2 + t 4 + 270η 2 − 330t 2η 2 )l 6 +
720
t
+ N cos 8 ϕ (1385 − 3111t 2 + t 4 + 543t 4 − t 6 )l 8 + ...
40320
. (2.19)
1
y = N cos ϕl + N cos 3 ϕ (1 − t 2 + η 2 )l 3 +
6
1
N cos 5 ϕ (5 − 18t 2 + t 4 + 14η 2 − 58t 2η 2 )l 5 +
120
t
+ N cos 7 ϕ (61 − 479t 2 + 179t 4 − t 6 )l 7 + ...
5040

Prema (Hofmann-Wellenhof i dr. 1994) za razliku l = ± 3.5° dobivaju se pogreške od


1 mm za y i x izračunati po izrazima (2.19).

Tablica 2.16: Računanje ravninskih iz elipsoidnih koordinata u odnosu na 15° meridijan.

RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Sveuciliste u Zagrebu GEOMATIKA
Geodetski fakultet PROGRAM :
Zavod za geomatiku
Autor: Milan Rezo FILAUYX :
RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Ulazna datoteka:DATOTE01.INP Izlazna datoteka:DATOTE01.OUT

Ime tocke = GFZ1 P.S.G.F.ZAGREB

Geodetska sirina tocke = 45 48 29.514100


Geodetska duzina tocke = 15 58 5.524700
Duzina luka meridijana = 5074252.1868 m
Polumjer zakrivljenostu N = 6388366.8402 m
Ordinata Y = 75249.5757 m
Apscisa X = 5074708.0799 m

Primjenom posebno razvijenog vlastitog programa FILA-YX.EXE (koji omogućava


računanje koordinata u odnosu na 15°, 18° ili slobodno definirani ishodišni meridijan)
izračunane su nereducirane Gauss-Kügerove y, x koordinate (tablica 2.16).

5.5 Veza između ravninskih Gauss-Krügerovih (y, x) i geodetskih (ϕ, λ) koordinata

Baza koordinata za trigonometrijske i poligonske točke uglavnom se sastoji od Gauss-


Krügerovih reduciranih ili nereduciranih koordinata. Kako bi se uspostavila veza između
geodetskih koordinata (ϕ, λ) i koordinata u kartezijevom koordinatnom sustavu (X, Y, Z), a
koje nam služe za formiranje matrice koeficijenata i prikraćenih mjerenja u postupku
transformacija, potrebno je izračunati elipsoidne iz ravninskih koordinata. Ovu vezu moguće
je ostvariti uz poznavanje dužine luka meridijana, početne geodetske širine za apscisnu os x,
koeficijenata i pomoćnih veličina danih u poglavlju 2.5.2.

40
Sveučilište u Zagrebu-Geotehnički fakultet Varaždin-Geodezija-Milan Rezo

t0 t0
ϕ = ϕ0 + 2
(−1 − η 0 ) y 2 +
2
4
(5 + 3t 0 + 6η 0 − 6t 0 η 0 − 3η 0 − 9t 0 η 0 ) y 4 +
2 2 2 2 4 2 4

2N0 24 N 0
t0
(−61 − 90t 0 − 45t 0 − 107η 0 + 162t 0 η 0 + 45t 0 η 0 ) y 6 +
2 4 2 2 2 4 2
+ 6
720 N 0
t0 2 4 6
+ 8
(1385 + 3633t 0 + 4095t 0 + 1575t 0 ) y 8 + ...
40320 N 0

λ = λ0 +
1
N 0 cos ϕ 0
y+
1
6 N 0 cos ϕ 0
3
− 1 − 2t 0 − η 0 y 3 +
2 2
( )
+
1
120 N 0 cos ϕ 0
5
(5 + 28t 0
2
+ 24t 0 + 6η 0 + 8t 0 η 0 y 5 +
4 2 2 2
) . (2.20)

+
1
5040 N 0 cos ϕ 0
7
(− 61 − 662t 0
2 4
− 1320t 0 − 720t 0 y 7 + ...
6
)
Točnost dobivanja elipsoidnih koordinata pomoću izraza (2.20) u odnosu na
proizviljno uzeti ishodišni meridijan, prema Hofman-Wellenhofu i dr. (1994) za razliku l = ±
3.5° dobivaju se pogreške od 0.00003″za ϕ i λ, što odgovara vrijednosti od 1 mm.

Tablica 2.17: Računanje elipsoidnih iz ravninskih koordinata u odnosu na 15° meridijan.


RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Sveuciliste u Zagrebu GEOMATIKA
Geodetski fakultet PROGRAM :
Zavod za geomatiku
Autor: Milan Rezo YX-U-FILA:
RMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMR
Ulazna datoteka:DATOTE01.INP Izlazna datoteka:DATOTE01.OUT

Ime tocke = GFZ1 P.S.G.F.


Ordinata Y = 75249.5757 m
Apscisa X = 5074708.0799 m
Polumjer zakrivljenostu N = 6388368.3713 m
Pocetna geodetska sirina = 45 48 44.281830
Geodetska sirina tocke = 45 48 29.514100
Geodetska duzina tocke = 15 58 5.524700

Uz poznavanje početne geodetske širine ϕo, te primjenom programa YX-FILA.EXE


dobivene su elipsoidne koordinate (ϕ, λ) točke permanentne GPS stanice na Geodetskom
fakultetu (tablica 2.17).

41